Per Petterson KAD SMO KRALI KONJEfidipid.com/wordpress/wp-content/uploads/2015/06/15.-KAD... ·...

Per PettersonKAD SMO KRALI KONJE

KAD SMO KRALI KONJE FINAL 24.10.2008 22:57

NakladnikFidipid Zagreb

Biblioteka prijevodne knjiæevnostiKnjiga 10.

Za nakladnika Slobodan DelaliÊ

Urednici Tonko MaroeviÊDiana Burazer

Design omota Elvis Duspara

Layout i grafiËka priprema Fidipid Zagreb

Tisak Sklad boja Zagreb

CIP zapis dostupan u raËunalnom kataloguNacionalne i sveuËiliπne knjiænice u Zagrebu

pod brojem 682649.

ISBN 978-953-7542-04-7

Copyright ∂ Fidipid 2008

Printed in Croatia 2008


PER PETTERSON

K A D S M O K R A L I K O N J E

Roman

S norveπkog preveoMunib DelaliÊ


Naslov izvornikaUt og stj≥le hester ∂ Forlaget Oktober as, Oslo 2003


Za Tronda T.


I


9

1

PoËetak studenog. Devet je sati. Sjenice udare u prozor. Na-kon sudara ponekad vrtoglavo odlete dalje, ponekad padnu iostanu leæati u novom snijegu, koprcajuÊi se, prije nego li ih krilaopet ponesu. Nije mi jasno πto ih to kod mene privlaËi. Gledamkroz prozor, prema πumi. Crveni se svjetlo ponad drveÊa uzjezero. PoËinje i puhati. Vidim to po namreπkanoj vodi.

Sad æivim tu, u kuÊici pokraj jezera na krajnjem istokuzemlje. U jezero se ulijeva rijeka. Mala je to rijeka, s malo vodeusred ljeta, ali s proljeÊa i ujesen nabuja, a nae se u njoj ipastrve. Poneku sam i ulovio. UπÊe je tek nekoliko stotina metaraodavde. Mogu ga spaziti s kuhinjskog prozora kad liπÊe s brezaopadne. Kao sad u studenom. Pokraj rijeke je brvnara, izaem li,noÊu, na stube, mogu vidjeti upaljene svjetiljke. Onamo æivi nekiËovjek koji je, Ëini mi se, stariji od mene. Tako bar izgleda. Amoæda je to stoga πto ne znam kako ja sâm izgledam, ili je pakæivot bio suroviji prema njemu nego prema meni. To i ne bihmogao iskljuËiti. On ima psa, πkotskog ovËara.

Malo podalje u dvoriπtu, na motki, imam dasku za ptice. Upraskozorje sjedim za kuhinjskim stolom, sa πalicom kave, i gle-dam ih kako dolaze mlateÊi krilima. Izbrojao sam osam razliËitihvrsta na dasci. Nigdje ih toliko nisam vidio, ali samo se sjenicazalijeÊe u prozor. Na mnogim sam mjestima æivio, a sad sam tu.Pred svanuÊe sam satima budan. Naloæim peÊ. Proπetam na-okolo, proËitam juËeraπnje novine, operem posue od juËer, Ëegai nije mnogo. Posluπam BBC. Radio je ukljuËen skoro cijelogdana. Posluπam vijesti, mada viπe i ne znam Ëemu, ali nikako odtoga da se odviknem. Kaæu da πezdeset i sedam i nisu nekegodine, za naπe vrijeme, s Ëime bih se i mogao sloæiti, osjeÊamse dosta krepkim. Ali kad sluπam vijesti, one mi viπe ne znaËeono πto su nekad znaËile. Ne mijenjaju moje miπljenje o svijetu


10

kao πto su to nekad Ëinile. Moæda je to do vijesti, do naËina nakoji se kazuju, a moæda ih je previπe. Prednost s BBC WorldServiceom, koji se emitira rano izjutra, je u tome da sve zvuËidrukËije, da se apsolutno niπta ne kaæe o Norveπkoj, i da mogusaznati o odnosu snaga meu zemljama kao πto su Jamajka,Pakistan, Indija i Burma u sportu kao πto je kriket; taj sportnikad nisam vidio kako se igra, niti Êu, po svoj prilici, ikadvidjeti. I zapazio sam da ”metropola” Engleska stalno izvlaËideblji kraj. A to je veÊ neπto.

I ja imam psa. Zove se Lyra. Koje bi pasmine mogao biti,teπko je reÊi. A nije ni tako vaæno. VeÊ smo mi bili vani, sdæepnom svjetiljkom, iπli smo stazom kojom i obiËavamo iÊi, uzjezero, s milimetarski tankim ledom na vodi, posve do kraja gdjejesenski æuti, mrtvi sitovi stoje ukoËeni duæ obale, snijeg jepadao posve tiho i gusto s tamnog neba te je Lyra kihnula odmiline. Eno se sad pribila uz peÊ, spava. Viπe ne snijeæi. »im danodmakne, sve Êe se otopiti. Vidim to po termometru. Kako sunceraste, tako se i onaj crveni stupac penje.

Cijelog sam æivota Ëeznuo biti sâm na jednom ovakvommjestu. »ak i onda kad mi je bilo zaista dobro, a to i nije bilo baπrijetko. Tek toliko, neka se zna da sam i ja imao sretnih trenu-taka, i te kako. Ali Ëak i tad, recimo usred zagrljaja, kad bi mitkogod na uho πaptao rijeËi koje sam samo mogao poæeljeti, znaosam iznenada osjetiti Ëeænju za mjestom gdje bih bio okruæensamo tiπinom. Znalo se dogoditi da i godinu dana na to ne po-mislim, no to ne znaËi da Ëeænje nije bilo. I eto, sad sam tu, iskoro da je upravo onako kako sam i zamiπljao.

Za otprilike dva mjeseca mileniju je kraj. Tad Êe se, tu u selu,prirediti slavlje s vatrometom. E tamo ja neÊu. Ostat Êu ovdje ukuÊi s Lyrom, moæda proπetati dolje do vode da vidim je li se ledodræao, zamiπljam deset stupnjeva ispod nule i noÊ s mjese-Ëinom, poslije Êu naloæiti peÊ i malo popiti, baπ kako i priliËi,saËuvao sam jednu bocu u ormaru, te Êu na stari gramofon staviti


11

ploËu Billie Holiday, i sluπati taj skoro πaptavi glas, kao kad samga jednom, pedesetih, sluπao u Colosseumu u Oslu, taj skoropregoreni glas, no ipak magiËan. A kad ploËa zavrπi, otiÊi Êu napoËinak i spavati, i to tvrdo, πto je moguÊe tvre a da nisi mrtav,i probuditi se u novom tisuÊljeÊu ne pridajuÊi tome ama baπnikakve vaænosti. E tome se radujem.

A dotad Êu iskoristiti vrijeme da ovo mjesto dovedem u red.Nije ni tako malo toga πto bi trebalo uraditi, a nije ni Ëudo, dobiosam ga jeftino. Bio sam, poπteno govoreÊi, spreman dati i maloviπe, kako bih osigurao kuÊu i zemljiπte, ali nije bilo velikejagme. Sad mi je jasno i zaπto, no ne smeta. Ipak sam zadovoljan.Pokuπavam uraditi πto mogu viπe sam, iako mogu platiti majsto-ra, imam novac, daleko od toga da nemam, ali tad bi iπlo odveÊbrzo. Htio bih da to ipak normalno potraje. Vrijeme je, zami-πljam, sad vaæno za mene. I to ne njegova brzina ili sporost, negosamo kao vrijeme, kao neπto u Ëemu æivim i πto ispunjavamfiziËkim aktivnostima koje s njim mogu podijeliti, tako da onoza mene postane posve oËito, a ne da nestane a da to i ne pri-mijetim.

Neπto se noÊas dogodilo. Uπao sam i legao u sobicu pokrajkuhinje gdje sam, ispod prozora, napravio provizoran krevet, izaspao sam, bila je proπla ponoÊ, vani mraËno kao u rogu, ihladno. Dobro sam to osjetio kad sam zadnji put bio vani i izakuÊe se pomokrio. Dopustim si to, sad kad je tu, privremeno,samo poljski zahod. A i ne vidi nitko. Gusta je πuma sa zapadnestrane.

Probudio me je oπtar, jak zvuk, ponavljao se u kratkim raz-macima, Ëas bi utihnuo, a onda bi se opet oglasio. Pridignuo samse u krevetu, odπkrinuo prozor i pogledao van. Kroz mrak sam,dolje na cesti kraj rijeke, mogao nazrijeti æutu zraku dæepnesvjetiljke. Od onog koji je dræao svjetiljku nesumnjivo je potje-cao i zvuk πto sam ga Ëuo, ali nisam razabrao i kakav je to zvuk,


12

kako ga to on pravi. Ako je to on. A onda se zraka svjetla stalaneplanski okretati, nadesno i nalijevo, Ëini se rezignirano, i ubljesku sam spazio izborano lice svog susjeda. U ustima je imaoneπto nalik na cigaretu, i domalo se opet oglasio onaj zvuk, tesam razabrao da je to zviædaljka za psa, iako zapravo nikad prijenisam vidio takvu zviædaljku. Te je on stao dozivati; Poker,dozivao je, Poker, kao da je to ime psu, doi momËino, dozivaoje, te sam se spustio u krevet i sklopio oËi, ali znao sam da viπeneÊu zaspati.

Zapravo htio sam samo spavati. Postali su mi vaæni ti satiodmora, kojih i nije viπe tako mnogo, ali potrebni su mi na posvedrugi naËin nego prije. Oπtre sjene pokvarene noÊi kasnije sudanima vidljive, πto me Ëini iziritiranim i neraspoloæenim. A zato nemam vremena. Moram se usredotoËiti. Ipak sam se opetuspravio u krevetu, spustio noge na pod, i u mraku pronaπaoodjeÊu koja je visila preko naslona drvene stolice. Morao sambrzo udahnuti kad sam osjetio koliko je odjeÊa hladna. Proπaosam kuhinjom i izaπao u hodnik, na se navukao stari mornarskikaput, uzeo dæepnu svjetiljku s police i izaπao na stube. Prst sepred okom nije vidio. Otvorio sam opet vrata, ispruæio ruku iupalio vanjsko svjetlo. Pomoglo je. Onaj je u crveno obojeni zidπupe odbio svjetlost koja se toplo razlila dvoriπtem.

Pa ja sam sretan, pomislio sam. Mogu noÊu slobodno izaÊi dosusjeda kad on traæi svoga psa, i za samo nekoliko dana opet Êubiti kao πto sam i bio. Upalio sam svjetiljku i s dvoriπta sezaputio dolje k njemu, joπ je on stajao na onoj blagoj padini iokretao svoju svjetiljku, zraka svjetla se polako pokretala ukrug,k rubu πume, preko ceste, duæ rijeËne obale, i opet natrag odakleje i krenula. Poker, dozivao je, Poker, te je zazviædao u zviædalj-ku, zvuk bijaπe neugodno jak u toj tihoj noÊi, a njegovo lice, itijelo, bijahu mrakom skriveni. Nisam ga poznavao, s njim samtek nekoliko puta razgovarao, kad bih s Lyrom prolazio poredbrvnare, obiËno posve rano izjutra, i odjednom poæeljeh vratiti


13

se u kuÊu i sve zaboraviti; πto bih to ja i mogao uraditi; no on jesigurno vidio svjetlo moje svjetiljke, te bijaπe prekasno, a bezobzira na to bilo je neπto s tom usamljenom prilikom koju samjedva nazirao u mraku. Pa on tu i ne bi trebao biti tako sam. Tonije u redu.

”Halo”, oglasio sam se tiho, iz obzira prema tiπini. On seokrenuo, i naËas niπta nisam vidio, jer je svjetiljku uperio ravnomeni u lice, i kad je on to shvatio, spustio je svjetiljku. Stajaosam Ëasak ne bih li oko priviknuo na mrak, a onda sam se spustiodo njega, te smo i jedan i drugi ondje stajali svaki sa svojomzrakom svjetla u visini kukova i s krajolikom oko sebe, niπta nijeizgledalo kao πto izgleda danju. Priviknuo sam se na mrak. Nemogu se sjetiti da sam ga se nekad plaπio, ali sigurno jesam, nosad se sve uËinilo prirodnim i sigurnim i prije svega preglednim,bez obzira koliko se zapravo toga u njemu skrivalo. Niπta to neznaËi. Niπta se ne moæe mjeriti s otvorenoπÊu i slobodom tijela,nikakve definirane visine, nikakve zavrπene razdaljine, jer niπtaod toga i ne postoji u mraku. Samo veliki prostor u kojemu sekreÊemo.

”Opet je utekao”, oglasio se moj susjed. ”Poker. Moj pas,znaπ. Ponekad se to dogodi. A opet se uvijek vrati. Ali nije lakozaspati kad pobjegne. Pa sad je vuk u πumi. A ne mogu, mislim,ni vrata zatvoriti.”

Djelovao je pomalo smetenim. Valjda bih i ja bio takav, da jemoj pas pobjegao, i ne znam πto bih poduzeo kad bi se o Lyriradilo, bih li noÊu sam izaπao da je traæim.

”Znaπ li ti da se πkotski ovËar smatra najinteligentnijim psomna svijetu?” kaza on.

”»uo sam”, rekoh.”On je pametniji od mene, Poker, i to on zna”, moj Êe susjed

zatresavπi glavom. ”Bojim se da je na putu preuzeti prevlast.””To nije dobro”, primijetih.”Nije”, prihvati on.


14

Prisjetih se da se nikad nismo Ëestito ni upoznali, te podignuhruku, uperih u nju svjetiljku kako bi je on vidio, i kazah: ”TrondSander.”

To ga zbuni. Trebalo mu je vremena da svjetiljku prebaci ulijevu ruku i svojom desnom rukom prihvati moju desnicu uz-vrativπi:

”Lars, Lars Haug. Sa g.””Raduje me”, rekoh, πto u toj mraËnoj noÊi zazvuËa isto

Ëudno i tue kao kad je moj otac na jednom pogrebu, duboko uπumi bez g, kazao ”suÊut” prije mnogo, mnogo godina, i zaæalihËim kazah te dvije rijeËi, ali kao da to Lars Haug i nije primijetio.Moæda je mislio da je to posve na svom mjestu, i da situacija nijenimalo Ëudnija od bilo koje druge kad se odrasli muπkarci po-zdravljaju na otvorenom.

Bilo je tiho oko nas. Danomice je padala kiπa s vjetrom ineprekidnim hujanjem u borovima i jelama, ali sad u πumi bijaπemrtva tiπina, nijedna se sjena nije pokretala, a i mi smo stajalimirno, moj susjed i ja, i zurili u mrak, i odjednom bijah siguranda je neπto iza mene. Nisam uspio zaustaviti nagli osjeÊajhladnoÊe po leima, te je i Lars Haug to zamijetio; usmjerio jesvjetiljku k nekoj toËki nekoliko metara mimo mene, okrenuosam se, i onamo spazio Pokera. Posve ukoËen, i na oprezu, a πtosam vidio i prije, da pas moæe i osjeÊati i pokazati osjeÊaj kri-vice, πto on, kao ni veÊina nas, sigurno nije volio, posebno nekad mu se vlasnik obratio skoro djetinjim tonom koji nikako nijepristajao tom preplanulom, naboranom licu Ëovjeka koji jenesumnjivo, i to ne jednom, i prije bio vani u zimskoj noÊi i hva-tao se u koπtac sa svakojakim nevoljama, a πto sam dobro osjetiokad sam se s njim rukovao.

”O, gdje si to bio Pokeru, glupi psu, ne sluπaπ svog tatu, fuj,nevaljali djeËaËe, fuj, tako se ne smijeπ ponaπati”, Lars Êe, te ko-raknu prema psu, naπto ovaj tiho zareæa i podignu uπi. Lars Haugse naglo zaustavi. Svjetiljka mu se obori i osvijetli tlo ravno


15

ispred njega, te sam jedva mogao razaznati bijela polja napseÊemu krznu, dok su ona crna nestala u noÊi, i izgledalo jetako Ëudnovato sluËajno i nesimetriËno, dok su se oni tihi grlenizvuci i dalje Ëuli, ali sad s neπto neodreenije toËke.

”Ubio sam jednog psa prije”, opet se oglasi moj susjed, ”i tadsam obeÊao da to viπe nikada neÊu uËiniti. Ali ne znam.”

Pokunjio se, bilo je oËito da ne zna πto mu je Ëiniti, i od-jednom mi ga je bilo straπno æao. Taj me je osjeÊaj spopao a dai ne znam odakle je doπao, moæda odnekud iz mraka, gdje semoæebit dogodilo neπto u nekom posve drugom vremenu, iliodnekud iz mog vlastitog æivota πto sam odavno zaboravio, i tome je uznemirilo i pogodilo. Nakaπljao sam se i kazao glasomkojim i nisam baπ posve vladao:

”Kakav je bio taj pas, taj kojeg si morao usmrtiti?” Ni danas ne mislim da me je baπ to zanimalo, no neπto sam

kvragu morao kazati, ne bih li zaustavio iznenadni drhtaj u pr-sima.

”VuËjak. Ali nije bio moj. Dogodilo se na imanju gdje samodrastao. Moja ga je majka prva ugledala. Jurio je rubom πumeza srnama; dva nasmrt preplaπena poluodrasla laneta koja smodanima gledali s prozora kako pasu u æbunju na sjevernoj livadi.Uvijek su bili skupa, te i tad, i vuËjak ih je potjerao, stjeraoukrug, ujedao za noge, i domalo su oni bili malaksali, nisu imalinikakve πanse, te moja majka to viπe nije mogla gledati, nazvalaje πefa policijske postaje u selu i upitala ga πto da radi, da bi ovajuzvratio: Nema druge nego da ga usmrtiπ.”

Lars je malo zastao, te je nastavio s priËom:”To je posao za tebe, Larse, kazala je kad je spustila sluπalicu.

Misliπ li da to moæeπ? Nikad dotad nisam pucao, moram pri-znati, jedva da sam nekad i dohvatio puπku, ali bilo mi je veomaæao lanadi, a nisam baπ mogao ni od nje oËekivati da to uradi, anikog drugog nije bilo u kuÊi. Stariji mi se brat otisnuo na more,a oËuh mi je bio u πumi i obarao stabla za gazdu πto bi obiËno i


16

radio u to doba godine. Tako da mi nije bilo druge do uzetipuπku, izaÊi iz kuÊe i zaputiti se preko njive k πumi. Kad sampreπao njivu, ni traga od psa. Stao sam i osluπkivao. Bilo jeujesen, usred dana, posve vedro, skoro neugodno od tolike tiπine.Okrenuo sam se i pogledao preko njive prema kuÊi, znao sam damajka stoji na prozoru i pomno prati sve πto radim. Nisam mo-gao umaÊi. Ponovno sam pogledao k πumi, i otamo stazom od-jednom prema meni pojuriπe ona dva laneta. Spustio sam se nakoljena, podignuo puπku i kundak prislonio uz obraz, ona su ve-lika lanad bila toliko preplaπena da me nisu ni vidjela, ili moædanisu imali viπe snage da bi se brinuli za joπ jednog neprijatelja.UopÊe nisu promijenili smjer, nego su iπli ravno na mene i pro-jurili mimo, samo πto me nisu okrznuli, mogao sam im Ëuti dahi vidjeti sjaj bjeline u ustreptalim oËima.”

Lars Haug je opet naËas zastao, podignuo svjetiljku i osvi-jetlio Pokera koji se nije pomaknuo s mjesta, i dalje je on stajaoodmah iza mene. Nisam se okrenuo, ali sam Ëuo tiho pseÊe re-æanje. Bio je to neugodan zvuk, Ëovjek ispred mene se ujede zausnu i prsti njegove lijeve ruke nesigurnim pokretom kliznuπeËelom prije nego li je on nastavio:

”Trideset metara iza doe vuËjak. Bila je to ogromna dæukela.Odmah sam opalio. Siguran sam da sam pogodio, no niti je onsmanjio brzinu niti promijenio smjer, moæda mu se tijelo tektrznulo, te viπe i nisam bio siguran, zato sam opet opalio, te je onposrnuo, ali opet se pridignuo i nastavio trËati. Posve sam seizbezumio i joπ jednom opalio, bio je samo nekoliko metara odmene, i uto je on poskoËio nogama uvis i doklizao skroz do vrhamojih Ëizama. Ali nije bio mrtav. Leæao je ondje oduzetih nogu igledao ravno u mene, i odjednom sam se saæalio, moram to ka-zati, te sam se sagnuo da ga zadnji put pomilujem po zatiljku, noon zareæa i samo πto me ne ujede za ruku. Nemalo sam se trgnuoi toliko razbjesnio da ispalih joπ dva metka, ravno kroz glavu.”


17

Lice Larsa Hauga je bilo u mraku, svjetiljka je opet umornovisila u ruci pokazujuÊi tek mali æuti komad zemlje. Boroveiglice. KamenËiÊe. Dvije πiπarke. Poker je stajao posve mirno nedajuÊi nikakva zvuka od sebe, te sam se zapitao mogu li i psizadræati dah.

”O u boæju mater”, izustio sam.”Bio sam upravo napunio osamnaest godina”, on Êe. ”Davno

je to bilo, ali nikad to neÊu zaboraviti.””Posve mi je shvatljivo da viπe nikad ne bi upucao psa”,

dometnuo sam.”Vidjet Êemo”, kazao je Lars Haug. ”Ali prvo da odvedem

psa kuÊi. Kasno je. Doi, Poker”, on Êe, oπtrim glasom, auto-ritativno, te se zaputio niz cestu. Poker posluπno krenu za njim,nekoliko metara iza. Kad su stigli do onog malog mosta, zausta-vio se i mahnuo svjetiljkom.

”Hvala na druπtvu”, zaËuo se mrakom njegov glas. Mahnuosam i ja svojom svjetiljkom, okrenuo se i zaputio blagomuzbrdicom kuÊi, otvorio vrata i uπao u osvijetljeni hodnik. Neznam zaπto, ali zabravio sam vrata za sobom, po prvi put otkakosam se tu doselio. Nije mi se to svialo, no ipak sam uËinio.Svukao sam se i legnuo u krevet zavukavπi se pod poplun, zuriou strop ËekajuÊi da se zgrijem. OsjeÊao sam se malo glupo.Zatim sam sklopio oËi. I snijeg je, dok sam spavao, poËeo padati,i siguran sam da sam, u snu, to znao, znao sam da se vrijemepromijenilo i da je zahladnjelo, kao πto sam znao da me je strahzime, da se plaπim velikog snijega, i da sam se doveo u nemo-guÊu situaciju doselivπi se ovamo. Te sam ogorËeno sanjao oljetu, i joπ je taj san bio u meni kad sam se probudio. Mogao samsanjati o bilo kom ljetu, ali nisam, nego o jednom, i toposebnom, o kojem joπ mislim sjedeÊi za kuhinjskim stolom igledajuÊi kako prosviÊe ponad drveÊa k jezeru. Niπta nije nalikonome od sinoÊ, i ne mogu se sjetiti nikakva valjana razlogazbog kojeg sam zabravio vrata. Umoran sam, ali ne toliko umo-


ran koliko sam se plaπio da Êu biti. Izdræat Êu do veËeri, osjeÊamto po sebi. Ustanem od stola, pomalo ukoËen, lea nisu kao πtosu bila, sa svog mjesta pokraj peÊi Lyra podignu glavu i pogledau me. HoÊemo li to opet van? Ne, neÊemo, ne joπ. VeÊ mi je ovogljeta preko glave, odjednom mi poËinje iÊi na æivce. A godinamanije.


19

2

Idemo krasti konje. Kazao je stojeÊi ispred vrata kolibe ukojoj sam tog ljeta æivio skupa sa svojim ocem. Bilo mi je petna-est godina. Bilo je to 1948., jednog od prvih dana srpnja. Trigodine prije toga Nijemci su napustili zemlju, no ne mogu sesjetiti da smo tad o njima govorili. Bar moj otac nije. Nikada onniπta nije govorio o ratu.

Jon bi Ëesto doπao do naπih vrata, obiËno ujutro, a i uveËer, snamjerom da izaemo van; da lovimo zeËeve, ili da hodamoπumom na blijedoj mjeseËini u mrtvoj tiπini skroz gore do bri-jega, da lovimo pastrvu u rijeci, ili da balansiramo po æutimpresijavajuÊim balvanima koji bi joπ plovili vodom odmah uznaπu kolibu, i to dugo nakon sjeËe u πumi. Bilo je opasno, alinikad nisam odbio, niti sam ikad kazao ocu Ëime smo se bavili.Dio rijeke se mogao vidjeti s naπeg kuhinjskog prozora, ali ni-smo mi tu izvodili naπe umjetniËke toËke. Uvijek bismo krenulinaniæe, skoro kilometar daleko, i ponekad je to s balvanima iπlotako brzo i toliko bismo daleko otiπli da nam je trebao cijeli satda se vratimo πumom, kad bismo se opet naπli na kopnu, skrozmokri, drπÊuÊi.

Jon se nije htio druæiti ni s kim drugim osim sa mnom. Imaoje on dvojicu mlae braÊe, blizance Larsa i Odda, a ja i on smobili vrπnjaci. Ne znam s kim se druæio kasnije, kad bih se ja vra-tio u Oslo. O tom on nikada nije govorio, niti sam ja ikada kazaoËime sam se bavio u gradu.

Nikad on ne bi pokucao, samo bi se tiho uspeo stazom srijeke, gdje bi njegov ËamËiÊ bio privezan uz obalu, i stajaoispred vrata ËekajuÊi dok meni ne bude jasno da je on onamo.Rijetko bi to duæe potrajalo. »ak i rano izjutra, dok bih joπspavao, iznenada bih osjetio neki nemir duboko u snu, kao damoram u zahod te se borim da se probudim dok nije prekasno, i


20

kad bih otvorio oËi i shvatio da se ne radi o tome, zaputio bih seravno do vrata i otvorio ih, i ondje bih zatekao njega. Malo senasmijeπio i zaæmirio oËima, πto je uvijek Ëinio.

”HoÊeπ li?” oglasio se. ”Mi idemo krasti konje.”Pokazalo se da se ono mi odnosi, kao i obiËno, samo na njega

i mene, i ako ne bih poπao, bio bi on sam, a to ne bi bilo nimalozabavno. Osim toga, teπko je ukrasti konje sam. Zapravo, ne-moguÊe.

”Stojiπ li odavno ovdje?” upitao sam.”Sad sam doπao.”Svaki put bi tako kazao, te mi i nije uvijek bilo jasno je li to

istina. Stajao sam na pragu samo u gaÊama i pogledao prekonjegovog ramena. Vidio se pramen magle ponad rijeke, veÊ jebilo svijetlo, i prohladno. Uskoro Êe se magla raziÊi, ali osjetiosam kako se jeza πiri po bedrima i stomaku. Ipak sam stajao igledao dolje u rijeku, pristizala je blistava i podatna iz izmaglicei zavoja malo poviπe udesno i tekla dalje. Znao sam je napamet.O njoj sam sanjao cijele zime.

”Kakve konje?” upitao sam.”Barkaldove. Puπteni su na paπnjak u πumi iza imanja.””Znam. Ui dok se obuËem.””Stajat Êu ovdje”, kazao je.Nikad on nije sa mnom uπao u kuÊu, moæda zbog mog oca.

Nikad nije ni govorio s mojim ocem. Niti ga je ikad pozdravio.Samo bi gledao ravno u zemlju kad bi naiπao na mog oca na putudo duÊana. Tad bi se otac obiËno okrenuo, pogledao za njim ikazao:

”Bijaπe li ono Jon?””Da”, uzvratio bih.”©to li mu je?” svaki bi put kazao otac, kao da se osjetio

pogoenim, i svaki bih put ja odgovorio isto:”Ne znam.”A i nisam znao, niti mi je ikad palo na um upitati. Sad je Jon

stajao na stubama, koje su zapravo samo kamena ploËa, i zurio


21

dolje prema rijeci, dok sam ja uzimao svoju odjeÊu s naslonajedne od stolica napravljenih od cjepanica i navlaËio je na sebeπto sam mogao bræe. Nije mi se svialo da on Ëeka stojeÊi vani,iako sam vrata dræao otvorenim kako bi me cijelo vrijeme mogaovidjeti.

Naravno da sam trebao shvatiti da je neπto posebno s timsrpanjskim jutrom, da je moæda neki znak u magli ponad rijekei sumaglici na brijegu, neπto u onom bijelom svjetlu na nebu, a iu naËinu na koji je Jon kazao ono πto je imao kazati, ili naËinuna koji se kretao, ili stajao ondje na kamenoj ploËi. Ali bilo mi jetek petnaest godina, i jedino πto sam ja primijetio bilo je da onnije ponio puπku s kojom je inaËe uvijek iπao u sluËaju da kakavzec naleti; a to opet i nije bilo tako Ëudno, pa ona bi u lovu nakonje samo smetala. Ta nismo valjda trebali pucati u konje! Ko-liko sam mogao vidjeti, bio je on kao πto je uvijek i bio; i mirani napet u isto vrijeme, s onim svojim æmirkavim oËima, posveusredotoËen na ono πto trebamo uraditi, ne pokazujuÊi ama baπnikakva znaka nestrpljenja. Bilo mi je drago to vidjeti, jer nijebila nikakva tajna da sam ja, u odnosu na njega, uglavnom bionespretni amater u onome Ëime smo se bavili. Imao je ondugogodiπnje iskustvo. Samo sam u splavarenju niz rijeku biozaista dobar, imao sam uroen osjeÊaj za ravnoteæu, bio samprirodno nadaren, kazao je Jon, mada i nije upotrijebio baπ turijeË.

On me je nauËio da se ne brinem, nauËio me je, da ako si damoduπka i unaprijed se ne prepustim previπe mislima, a πto bi mesigurno zaustavilo, da mogu ostvariti i ono o Ëemu nikad nisamni sanjao.

”OK. Priprema, pozor, sad”, rekao sam, i krenuo.Zaputili smo se skupa stazom prema rijeci. Bilo je rano.

Sunce se podizalo ponad brijega s lepezom svjetla dajuÊi svemuoko nas posve novu boju, i sve ono πto je bilo od magle rastopilo


22

se iznad vode i nestalo. Kroz dæemper sam osjetio iznenadnutoplinu, sklopio sam oËi i nastavio dalje, i iπao sam a da nitijednom nisam pogreπno ugazio, sve dok nisam znao da smostigli na obalu. Ondje sam otvorio oËi, spustio se na kiπom ispra-ne oblutke i sjeo otraga u mali Ëamac. Jon je odgurnuo Ëamac iu nj uskoËio, uzeo vesla i zaveslao kratkim, snaænim zaveslajimaukoso preko brze vode, zatim je Ëasak prestao veslati, da bi opetzaveslao sve dok nismo stigli na suprotnu obalu, oko pedesetmetara niæe. Upravo toliko daleko da Ëamac nije bio vidljiv iznaπe kolibe.

Uspeli smo se uz malu padinu, prvo Jon pa ja, i zaputili uzogradu s bodljikavom æicom, pokraj livade na kojoj je trava bilavisoka pod tankim sagom izmaglice, trava koja Êe se uskoropokositi i objesiti na æice i na suncu osuπiti za sijeno. Bilo je kaohodati kroz vodu do kukova, ali bez otpora, kao u snu. »esto samsanjao vodu, ja i voda smo bili istinski prijatelji.

Bila je to Barkaldova livada, i tim smo putom proπli mnogoputa, kad bismo se izmeu njiva zaputili u duÊan po novine ilikaramele, ili πtogod drugo za πto smo imali novac, novËiÊe odjedne ere, ili dvije, a ponekad i od pet era, koji bi zveckali udæepu svakim naËinjenim korakom; ili kad bismo se zaputili usuprotnom smjeru, k Jonovoj kuÊi, gdje bi me njegova majka,odmah na vratima, uvijek doËekala razdragana, kao da sam nor-veπki kraljeviÊ, ili neπto u tom stilu, dok bi njegov otac zabio nosu lokalne novine, ili bi se izgubio u hambaru, radi kakva poslakoji odjednom nije mogao Ëekati. Bilo je neπto u tome πto nisamshvaÊao. Ali nije mi to smetalo. ©to se mene tiËe mogao je on iostati u hambaru, zauvijek, baπ me briga. Ionako Êu, Ëim ljetoproe, otputovati kuÊi.

Barkaldovo se imanje nalazilo s druge strane ceste, iza ne-koliko njiva na kojima je on svake druge godine sijao zob ijeËam, skroz gore uz πumu, s hambarom u uglu, a u πumi je imaota Ëetiri konja koja su se kretala po velikom prostoru koji je on,


23

u dvije visine, od drveta do drveta, ogradio bodljikavom æicom.©uma je bila u njegovu posjedu, i mnogo ju je bilo. Bio je onnajveÊi zemljoposjednik u tom kraju. Nitko ga od nas nijepodnosio, a da i nisam posve siguran zaπto. Koliko znam, nikadnam niπta nije uËinio naæao, niti nam je ikad kazao πto ruæno. Noon je imao veliko imanje, a Jon je bio sin siromaπnog seljaka.Skoro svi su tu, uz rijeku, bili sitni poljodjelci, u toj dolini teknekoliko kilometara od πvedske granice, i veÊina je joπ uvijekæivjela od onoga πto bi proizveli na imanju i mlijeka koje biisporuËili mljekari, a i kao drvosjeËe u πumi, kad je sezona sjeËe.A sjeklo se baπ u Barkaldovoj πumi, i u onoj Ëiji je vlasnik bioneki bogati gad iz B≥ruma; na tisuÊe kvadratnih metara, premasjeveru i zapadu. Od toga i nije bilo mnogo novca, bar kolikosam ja mogao primijetiti. Moæda je Barkald i imao πtogod, noJonov otac nije imao niπta, a niti moj otac, bar koliko sam jaznao. Kako je on uspio skucati novac da bi kupio daπËaru u kojojsmo æivjeli to ljeto, joπ uvijek je tajna. Da budem dokraja iskren,i nije mi baπ uvijek bilo jasno Ëime se to moj otac bavi da bizaradio za æivot; za svoj æivot, i za moj, izmeu ostalih, jer Ëestose to s njegovim poslom mijenjalo, i u tu je promjenu uvijek biloukljuËeno mnogovrsno orue, i mali strojevi, i ponekad mnogoplaniranja i mozganja s olovkom u ruci, i putovanja u sva mo-guÊa mjesta u zemlji, gdje ja nikad nisam bio te i nisam mogaozamisliti kako izgledaju, ali Ëinjenica je da on viπe nije bio ni nakakvoj platnoj listi. »esto se moralo mnogo uraditi, ponekadneπto manje, ali bez obzira na to on je uspijevao doÊi do po-trebnog novca, i kad smo lani doπli ovamo prvi put, ushodao seuokolo promatrajuÊi i lukavo se osmjehujuÊi i tapπuÊi drveÊa, tese spustio na veliki kamen na obali rijeke i dugo sjedio s rukompod bradom gledajuÊi preko vode, kao da mu je sve tu biloodranije poznato. A nije, jer nije ni moglo biti.

Jon i ja smo skrenuli sa staze ponad livade i spustili se putom,i iako smo ovuda proπli mnogo puta prije, sve je bilo nekako


24

drukËije. Poπli smo u krau konja, i znali smo da se to vidi. Bilismo kriminalci. A to mijenja ljude, promijeni neπto u njihovompogledu, i naËinu kretanja, a tomu nitko ne moæe niπta. I ukrastikonje, najgore je od svega. Znali smo za zakon zapadno odPecosa, pa o tom smo Ëitali u priËama o kaubojima, a ako bitkogod moæda mogao kazati da smo mi istoËno od Pecosa, to jeipak toliko daleko na istoku da se tomu isto tako moæe kazati iobrnuto, da smo na zapadu, ovisno s kojeg si puta odluËio svijetgledati, no kako bilo s tim se zakonom nije πaliti. Ako bi biouhvaÊen, ne bi ti manjkalo drvo i konopac oko vrata; gruba ku-djelja na mekanoj koæi, te bi netko udario konja otraga i on binestao ispod tvojih nogu, i ne bi ti preostalo drugo nego da se uzraku grËevito boriπ za æivot dok baπ taj tvoj æivot defilira ispredtebe sa sve bljeim slikama, sve dok se te slike za te ne isprazne,postanu maglovite, i naposljetku posve crne. Samo petnaest go-dina, zadnje je πto pomisliπ, pa to i nije mnogo, i sve samo zbogjednog konja, te sve postane prekasno... Barkaldova kuÊa bijaπeteπka i siva na rubu πume, djelovala je prijeteÊom viπe nego ikad.Prozori su bili mraËni u taj rani jutarnji sat, ali moæda je onstajao onamo unutra i gledao na cestu i, po naËinu na koji smohodali, znao kamo smo se zaputili.

Ali nismo se mogli okrenuti i vratiti. Spustili smo se stotinjakmetara poπljunËanim putom, priliËno ukoËenih nogu, dok kuÊanije nestala iza zavoja, te opet uz stazu preko joπ jedne livadekoja je takoer bila Barkaldova, a zatim u πumu. Prvo je bilomraËno izmeu gustih jelovih stabala, bez iËega po tlu osimdubokozelene mahovine, te je po tom velikom sagu bilo mekanohodati, jer nikada ovamo svjetlo posve ne dopire, iπli smo jedaniza drugog i osjeÊali kako se staza ugiba pod naπim nogama. Jonnaprijed, a ja za njim, u izlizanim patikama, te smo domaloskrenuli sa staze, Ëinilo se kao da se vrtimo ukrug, stalno ude-sno, da bi se polako pojavilo svjetlo i nad nama ukazao otvor, iodjednom je zasvjetlucala ona dvostruka bodljikava æica. Stigli


25

smo. Pred nama se ukazala Ëistina, sve bijaπe posjeËeno i oËiπ-Êeno, osim nekoliko borovih i brezovih stabala, stajala su Ëudnovisoka i usamljena bez zalea, poneka se od njih nisu uspjelaobraniti od jakoga sjeverca te su leæala oborena, u svoj svojojduæini, s korijenom u zraku. Ali izmeu panjeva rasla je soËna igusta trava, i malo podalje iza æbunja spazismo konje, stajali suvidljivi golih zadnjica i podignutih repova kojim su se branili odmuha i obada. Osjetili smo vonj stajskog gnojiva i vlaæne maho-vine, i slatkast, oπtar, sveobuhvatan miris neËega πto je bilo veÊeod nas i onoga πto smo mogli pojmiti; miris πume, koja se na-stavlja prema sjeveru, prema ©vedskoj, i preko nje do Finske, idalje sve do Sibira, i da se izgubiπ u toj πumi nitko te ne bi mo-gao naÊi, ni stotinu ljudi da krene u potragu i da te tjednima traæene bi imali πanse pronaÊi te, no izgubiti se u njoj, pomislio sam,i nije ono najgore, a da i nisam shvaÊao svu ozbiljnost te misli.

Jon se sagnuo i provukao izmeu one dvije bodljikave æicepritisnuvπi rukom donju, dok sam ja legnuo na zemlju i otko-trljao se, te smo se obojica provukli nimalo ne zaparavπi ni hlaËeni dæemper. Oprezno smo se podignuli i zaputili travom premakonjima.

”Ona breza onamo”, Jon Êe i pokaza rukom, ”ona, vidiπ, nanju Êeπ se popeti.”

Nedaleko od konja stajala je velika, usamljena breza, sasnaænim granama, najdonja od njih je bila preko tri metra odzemlje. Zaputio sam se prema brezi polako, ali nepokolebljivo.Konji su podignuli glave i okrenuli se prema meni, ali i dalje sustajali i ævakali, niti jedno kopito nisu podignuli. S druge ih jestrane Jon zaobilazio. Zbacio sam s nogu patike, obgrlio brezu iËvrsto se objema rukama uhvatio za napuklu koru i odupro prvojednim stopalom o stablo, pa na isti naËin drugim, te sam sepolako kao majmun peo, sve dok lijevom rukom nisam dohvatiogranu, prebacio se i uhvatio desnom rukom dok su mi stopalakliznula s hrapava debla, Ëasak sam visio na rukama, te sam sepodignuo i sjedio na grani klateÊi se nogama. Tad sam to mogao.


Per Petterson KAD SMO KRALI KONJEfidipid.com/wordpress/wp-content/uploads/2015/06/15.-KAD... ·...

Documents

Transcript of Per Petterson KAD SMO KRALI KONJEfidipid.com/wordpress/wp-content/uploads/2015/06/15.-KAD... ·...