PD Bundek Monografija

U CARSTVU PLANINA

PRVIH DESET GODINA PLANINARSKOG DRUŠTVA „BUNDEK“

Mursko Središće

1998.-2008.

U CARSTVU PLANINAPrvih deset godina (1998.-2008.)

Autorski tim: Zlatko Bahun, Bojana Balaž, Bojan Barić, Katarina Bence, Branka Beuk, Anđelko Borković, Saša Božić, Miljenko Fric, Anđelko Hrženjak, Leona Jug, Smiljka Palfi, Sonja Vršić

Fotografije: Zlatko Bahun, Bojan Barić, Anđelko Borković, Miljenko Fric, Marijan Hren, Anđelko Hrženjak, Laslov Ligeti, Stanko Nemec, Ranka Šušteršič, Uroš Vidovič, Sonja Vršić, Matija Vuri

Naslovnica: Pogled prema Grosser Moeseleru i jezeru Schlegeisspeicher; Zillertalske Alpe - Tirol, Austrija; fotografija: Anđelko Hrženjak

Urednica:SONJA VRŠIĆ

Grafičko oblikovanje:ACT PRINTLAB d.o.o.

Lektorica: SREBRENKA TRSTENJAK PUKLAVEC

Korektorica: SONJA VRŠIĆ

Nakladnik:Planinarsko društvo Bundek, Mursko Središće, www.bundek.hr, [email protected]

Tisak:PRINTEX d.o.o., studeni 2008.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 685276.ISBN 978-953-55461-0-8

SadržajRIJEČ UREDNICE /5/

REKLI SU O NAMA! /6/

I TAKO SMO POČELI /9/

KRONIKA DRUŠTVA U PROTEKLIH DESET GODINA /11/

PLANINARSKO DRUŠTVO BUNDEK – DANAS /28/

PLANINARENJE I JEDRENJE /31/

ZAŠTO BITI ČLANOM BUNDEKA? /34/

ŽELIO BIH KRENUTI U PLANINU, ALI KAKO? /36/

KAKO PLANINARENJE KOD DJECE PREDŠKOLSKE DOBI UTJEČE NA RAST I RAZVOJ /39/

HRVATSKE PLANINE /41/

ZAŠTITA PRIRODE /44/

PLANINE – UTOČIŠTA MNOGIH ŽIVOTINJSKIH VRSTA /46/

PLANINSKE BILJKE /49/

NA IZVORU RIJEKE MURE /52/

NOĆNI POHOD NA IVANŠČICU /55/

SILVESTROV POHOD PRIJATELJSTVA /56/

VINCEKOV POHOD /57/

VINCEKOV POHOD KROZ GODINE /61/

ODJECI VINCEKA /67/

GRADSKE AKTIVNOSTI /68/

SURADNJA NA MEĐUNARODNOJ RAZINI /69/

PLANINARSKI FOTO-TERCET /71/

NA ZAVIDNIM VISINAMA PECE /72/

BUNDEKI U KAPOSVARU /73/

NA SLJEMENU /74/

DVODNEVNO DRUŽENJE S VELEBITOM /75/

NA NAJVIŠIM EUROPSKIM VRHOVIMA /78/

RAD S MLADIMA /87/

RAZGOVOR UGODNI NARODA VRTIĆKOG /89/

PUT KROZ VJETAR /90/

IZLET NA IVANŠČICU /91/

IVANŠČICA /92/

IZLET NA KALNIK /92/

KALNIČKO GORJE /93/

ZMAZANA KESTEJADA /93/

ANEGDOTE S PLANINARENJA /94/

NEDELA JE /97/

U CARSTVU PLANINA /97/

NASMIJALI SMO SE… /98/

SPONZORI I DONATORI DRUŠTVA /99/

U CARSTVU PLANINA - PRVIH dESET GOdINA (1998.-2008.) 5

Riječ uredniceIako nismo odrasli u dolini okruženoj gromadama stijena i šumovitih gora čiji vrhovi sežu visoko u nebo, ipak smo u krajoliku rijeke Mure spoznali ljepotu i čari prirode. Ona nas je mamila sve dalje i sve više, na sive vrleti i zelene gore, u nova prirodna okruženja koja su nas plijenila svojom ljepotom i bezgrešnošću. Ljubav prema prirodi spojili smo s druženjima i tako svoje društvo vodili 10 punih godina. Brzo je to prošlo.

Upoznali smo mnoge krajeve i ljude širom svoje zemlje, ali i susjednih zemalja, shvatili da svoj kraj još jače volimo ako osjetimo i doživimo ljepote ostaloga svijeta. Iz godine u godinu naše je društvo raslo, nizom aktivnosti postali smo prepoznatljivi u svom Međimurju, ali i šire. Svojim smo zdravim djelovanjem obogatili svoje svjetonazore, oplemenili sebe, ali i okolinu u kojoj živimo.

Bilo je teško odlučiti se za izdavanje jednog takvog biltena/monografije. Ipak, 10 vrlo kvalitetnih godina ostalo bi samo u našim srcima. Mislim da je širokogrudnije podijeliti sve Bundekove ljepote planinarskog života sa svima koji nas prate, vole i dišu zajedno s nama. To smo zaslužili prvo mi sami, a s nama i oni koji nam pomažu.

Hvala svima koji se osjećaju Bundekima!!!

6 U CARSTVU PLANINA - PRVIH dESET GOdINA (1998.-2008.)

Rekli su o nama!!!družita nas prijateljstvo in hoja po planinskih poteh

Planinstvo ima tako v Sloveniji kot na Hrvaškem dolgo tradicijo, ki sega iz območja Alp in pogorja Velebita vse do gričev in ravnin Štajerske in Međimurja. Ljubezen do hoje je pred desetimi leti povezala tudi člane Pd Ptuj in Pd Bundek iz Murskega Središča. Ptujski planinci smo se namreč udeležili že prvega Vincekovega pohoda po međimurskih bregih. O tem kako smo prejeli povabilo na prvi pohod obstaja prav zanimljiva zgodba. do takrat smo se ptujski planinci tradicionalno udeleževali zimskega pohoda iz Trbovelj na Kum. Na jutranjem vlaku pa nam je prijazen planinec po imenu Zlatko iz Murskega Središča posredoval povabilo na 1. Vincekov pohod po Međimurju. Z veseljem smo sprejeli povabilo in zbralo se nas je 19 članov Pd Ptuj. V zimskem jutru smo se podali na pot po povsem neznani pokrajini, ki nas je hitro očarala. Prijaznost ljudi nas na Vincekovem pohodu spremlja že deset let in to je eden od glavnih razlogov, da se pohoda udeležuje tako velika množica pohodnikov iz različnih držav. Seveda gre velika zasluga za odlično organizacijo vsakoletnega pohoda vodstvu in članom Pd Bundek, s katerimi smo spletli pristno planinsko prijateljstvo.Ob deseti obletnici delovanja društva vam želimo ptujski planinci predvsem obilo zanimivih planinskih izletov, uspešno delovanje vašega društva ter nadaljevanje našega dobrega sodelovanja in prijateljstva.

mr. Uroš Vidovič, predsednik PD Ptuj; podpredsednik Planinske zveze Slovenije

Urošove sončnice


radujemo se našim novim susretimaPrije svega iskreno bih čestitao svim članovima i prijateljima Planinarskog društva Bundek iz Murskog Središća na ovom velikom i značajnom jubileju!

U proteklih deset godina vašega postojanja ostvarili smo brojne uspješne međusobne kontakte te sudjelovali u mnogim uspjelim planinarskim pohodima i feštama (još ih i sada pamtimo!). Ono pak po čemu ste kao društvo ponajviše poznati u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i drugim susjednim državama je svakako vaš i naš tradicionalni Vincekov pohod koji nije samo prvorazredni planinarski pješački događaj i doživljaj, već i odlično osmišljen i isto tako ostvaren turistički sadržaj (ili točnije sadržaji!) koji na najbolji način reklamira razvoj turizma u Međimurju. Sve u svemu, vi ste kao članovi „Bundeka“ u svim svojim akcijama koje ste poduzimali uvijek bili doista odlični organizatori i domaćini! Uvijek u dobrom raspoloženju mi smo tako zajedno upoznali ne samo prirodne ljepote naše domovine nam Hrvatske, susjednih nam zemalja, nego i jedni druge. Stoga se ja i danas još uvijek jako radujem svakom našem novom susretu s članovima vašeg, nama bratskog planinarskog društva. Primite moje čestitke i za desetogodišnjicu Vincekovog pohoda, kao i za tiskanje ove krasne monografije! Želim vam svako dobro i mnogo uspjeha u daljnjem radu!

Josip Naranđa, predsjednik Planinarskog društva Prelog


prijateljskemu planinskemu sodelovanju se ne da postavljati meja

Članice in člani Planinskega društva Lendava se ponosno in z veseljem pridružujemo praznovanju vašega jubileja. Že naš veliki pesnik dr. France Prešeren je v Zdravljici zapisal misel o dobrih sosedih. Tega se dobro zavedamo tudi lendavski planinci, vpeti v prijateljsko sodelovanje z dobrimi sosedi na Madžarskem in v Hrvaški. Ponosni smo, da so iz naših vrst in iz naših organizacijskih izkušenj izšli ustanovitelji vašega društva.Ljudje s panonske ravnice smo odprti ljudje. Ne glede na narodnost ali državo. Vetru, ki raznaša vonjave Mure, polj in vinogradov, kot tudi prijateljskemu planinskemu sodelovanju, se ne da postavljati meja.

Planinsko društvo Lendava

I tako smo počeliU osamdesetim godinama prošlog stoljeća u ruralnim sredinama, kakvo je bilo i Mursko Središće, ponašanje izvan normi bilo je tumačeno kao nešto neobično. Tako su nas, pojedine zaljubljenike u prirodu koji smo svaki slobodni trenutak provodili vani, pješačeći ili u vožnji biciklom, promatrali malo čudnima.Prilikom jednog takvog pješačenja po našim lijepim međimurskim bregima moja prijateljica Sofija Rodek i ja srele smo (ne prvi puta) našeg sumještanina Zlatka Bahuna kao samotnjaka na biciklu. Budući da je on bio član planinarskog društva u susjednoj Sloveniji, poveli smo razgovor o tome kako bi i mi mogli osnovati svoje planinarsko društvo u M. Središću. Nedugo zatim okupili smo potreban broj istomišljenika i održali inicijativni skup na kojem smo donijeli odluku o osnivanju planinarskog društva.Mursko Središće je smješteno na ravnom dijelu Međimurja, ali imamu malu prirodnu uzvisinu zvanu Bundekov breg te smo se složili da naše društvo nazovemo „Bundek“. Od nekoliko predloženih, glasovanjem smo izabrali javorov list za simbol našeg društva. I tako smo počeli.Bilo nas je malo, ali smo hrabro krenuli u buduće pohode, od kojih je sad već tradicionalno najbrojniji Vincekov pohod.

Tako se prisjeća početaka jedna od prvih članica društva Katarina Bence.


Kronika društva u proteklih deset godina1998.Na osnivačkoj skupštini 16.7.1998. godine bilo je tek toliko ljudi da se moglo pokrenuti planinarsko društvo koje je već neko vrijeme samozatajno djelovalo. Ipak, službeno je sve počelo 25.8.1998. – datumom registracije društva. Sjećam se da su na osnivačkoj skupštini bili Katarina Bence, Sofija i Zlatko Rodek, Zlatko Šardi, Stjepan Puklavec , moja obitelj i još neki kojih se sada ne mogu sjetiti.

Pohodi koje smo ostvarili: 29 i 30.8. Raduha - Snežna jama - Rogatec6.9. Štrigovska kružna staza20.9. Z peciklinom v gorice - biciklistički maraton18.10. Klek7.11. Pohod po Miškovi poti29.11. Medvednica (Sljeme)2.12. Rogla - skijanje20.12. Kapelščak - Štrigova - Jurovčak

Prvi Bundekovi pohodiVeć prije osnivanja Bundeka bio sam član planinarskog društva u Lendavi pa sam provodio dosta vremena u planinama. S njima sam dogovorio i Vincekov pohod pa mogu reći da je „nulti“ pohod bio u društvu trojice u siječnju 1998.

Sreću ne treba tražiti u dalekim i visokim planinama, već je treba potražiti i pronaći u sebi. Alan Čaplar

Ljubav je kao planina. Teško je doći do vrha, ali jednom kada se to uspije, pogled je predivan.Daniel Monroe Tuttle

„Čini mi se da se čovjek koji se uzdigao iznad mjesta običnog življenja začudi u običnim osjećajima. Čim se više približimo eteričnim predjelima, to je čovjekova duša bliža svojoj prvotnoj čistoći. Ozbiljan si, a nisi melankoličan, tih si a ne bezosjećajan, zadovoljan da postojiš i misliš: sve prevelike žive želje se spuste na dno srca, lako i slatko ti je pri duši.“J. J Rousseo (18. st.)


Raduha, RogatecUspon na 2062 m visoku Raduhu počeli smo od koče na Loki, preko durc do koče na Grohotu, nakon toga po „zavarovani poti“ na vrh Raduhe. drugi dan smo se uspeli još i na 1557 m visoki Rogatec (sat vremena uspinjanja od zadnjeg seljačkog gospodarstva - Špeha) sa kojeg se pruža prekrasan vidik na Kamniške Alpe i Raduhu. Posjetili smo i špilju „Snežna jama“. Spust u 75 m duboku i 1300 m dugačku jamu počinje okomitim 50 metarskim spuštanjem po željeznim ljestvama u „ledenu dvoranu”. Tu je temperatura najniža i voda koja prodire kroz zemlju tvori prekrasne ledene sige, dok se hoda po 4 m debelom vječitom ledu. Prvi dio je osvijetljen, a u nastavku posjetioci svijetle isključivo karabitnim lampama, što daje posebnu draž. U špilji su održani mnogi koncerti pjevačkih zborova, lovačkih rogista i mnogih drugih. Vodič je očarao prisutne, svirajući štapićem po šupljim stalaktitima. Bila je to najzanimljivija muzika pedesetak metara pod zemljom.


Štrigovska kružna stazaU nedjeljno poslijepodne posjetili smo obližnju Štrigovu i prošetali njenom okolicom, dijelom markirane „Štrigovske kružne staze“. Popeli smo se na Banfi, pogledali istoimenu kuriju iz 13. stoljeća, opet se popeli do kurije Tkalec koja je u jadnom stanju iako predstavlja značajan kulturno-povijesni spomenik. S obližnjeg vrha pružio nam se jedinstveni pogled na bliže i one udaljenije planine (Kalnik, Ivanščicu, Ravnu goru, donačku goru, Boč, Pohorje...). Spustili smo se u Štrigovu i obišli tamošnju vrlo znanu crkvu. Z peciklinom v gorice Unatoč kišnom vremenu, održan je biciklistički maraton „Z peciklinom v gorice”. Sudjelovalo je tridesetak ljudi svih starosti (najmlađa sudionica bila je stara tek 4 godine, dok je najstariji sudionik imao zavidne 62 godine i stigao među prvima na stazi od 40 km). Vozili su se obiteljski na 15 km te mali na 40 km, dok se veliki maraton od 80 km nije vozio zbog lošeg vremena. Po povratku u Mursko Središće podijeljene su im nagrade naših vrijednih i vjernih sponzora.

Klek (1181 m)Ovaj put smo se pridružili planinarima HPd Međimurje i posjetili Klek, markantni vrh u Gorskom kotaru. Usponu na Klek prethodio je posjet gradu Ogulinu čije je utemeljenje vezano uz slavno ime obitelji Frankopan koji su izgradili utvrdu - kaštel koji je i danas prilično očuvan i predstavlja još jedan zaštitni znak grada Ogulina. U njoj smo pogledali Zavičajni muzej, izložbu ogulinskog slikara Stjepana Galetića te alpinističku zbirku, otvorenu 20.05.1984. Ispred kule je vidikovac s pogledom na Klek i u 50 metara dubok Đulin ponor u koji se po predaji bacila

Kraj spomenika Julijusu Kugiju, Julijske Alpe, 1998.

Miškov pohod, 1998.


Đula Frankopanska. Nakon izgradnje brane na dobri za potrebe hidroelektrane „Gojak“, speleolozi su ušli u Đulin ponor i spilju Medvednicu te otkrili 15.700 metara kanala, po čemu je ovaj spiljski kompleks prvi u Hrvatskoj. Pohod po Miškovi potiSudjelovali smo na „Pohodu po Miškovi poti“. Hodali smo istim putevima kojima je hodao i u svojim djelima ih opisivao priznati slovenski pisac Miško Kranjec (mnogi ga poznaju po TV seriji o malim ljudima i životu u kraju uz Muru „Strici so mi povedali“, a snimljenoj prema njegovom istoimenom djelu). Pohod je organiziralo susjedno Pd Lendava. Preko stotinu planinara iz Slovenije, Međimurja, pa čak i iz Sarajeva krenulo je ispred rodne kuće Miška Kranjca u Velikoj Polani preko Polanskog loga i uz rijeku Ledavu do Lendavskih gorica. To je bio i najzanimljiviji dio puta - prekrasni pogledi na gorice, Prekmurje i Međimurje, okrjepa uz mošt, seljačke specijalitete i harmoniku u Lujzovoj kleti, te posjet kleti Miška Kranjca i Crkvi sv. Trojice gdje je smještena mumija kapetana Mihaela Hadika - branitelja Lendave pred Turcima davne 1603. godine. Slijedio je spust u Lendavu i zadovoljstvo nakon dvadesetak prehodanih kilometara.


1999. Godinu dana smo stariji i iskusniji. Organizirali smo niz izleta i pohoda. društvo je brojilo 25 članova, 18 seniora i 7 juniora.

Pohodi koje smo ostvarili: 2.1. Kum9.1. Pesek - Osankarica24.1. Vincekov pohod7.2. donačka gora28.2. Ivanščica7.3. Balog breg - Kapelščak27.3. Raduha5.4. Selnica - Mohokos11.4. Ravna gora2.5. Badacsony, Szent Gyorgy-hegy15.5. Pohod „Tri srca“ Radenci29.5. Pohod po Haloški planinski poti13.6. Z peciklinom v gorice20.6. Koralpe, Gr. Speikkogel18.7. dani lipe, Macinec - G.Mihaljevec24.7. Pohorje, Areh - Šumik5.-7.8. Velika Zelnarica11.8. Tromejnik - pomrčina sunca18.9. Čevo19.9. Od kleti do kleti9.10. Kestenijada - Pesek6.11. Pohod po Miškovi poti13.11. Jurovčak (OŠ M.Središće) Bilo bi preopširno da o svakom prozborim, stoga ću izdvojiti najzanimljivije pohode i one koji se neće ponavljati.


Kum Već tradicionalni novogodišnji pohod na Kum (nekima već osmi put) započeli smo iz Trbovlja. Nakon 3 sata uspona kroz Čebulovu dolinu po ne previše hladnom, ali maglovitom vremenu, osvojili smo vrh Kuma (1220 m). Na vrhu smo razgledali Crkvu sv. Neže koja je bila izgrađena u srednjem vijeku, a ob-novljena nakon požara oko godine 1600. Nažalost, zbog maglovitog vremena nije bilo pogleda na okol-ne vrhove po kojima je Kum poznat. Slijedio je dvosatni povratak u Zidani most po prekrasnoj Škratovoj dolini (zapuštene vodenice uz potok koji strmo, u mnogo malih slapova utječe u Savu). I na kraju silaska iznenađenje - rijeka Sava, a nadaleko nijednog mosta preko nje. Samo jedna limena kabinica za maksi-malno dvije osobe, koja visi dvadesetak metara iznad rijeke na čeličnom užetu i pokreće se s obale „na ruke“. Složili smo se da je bolje prevesti se, nego tražiti most.

Pesek – OsankaricaJoš jedan tradicionalni zimski pohod u čast posljednje bitke Pohorskog bataljona. Po oblačnom, ali suhom vremenu, na pohodu se okupilo više od 500 planinara. Noć prije na Pohorju je sniježilo, pa je pogled na zasnježene borove bio veličanstven. Na nekim mjestima gazio se snijeg dublji od koljena.

Badacsony - Szent Gyorgy hegy Krenuli smo u susjednu Mađarsku, na vulkanske brežuljke na obali Balatona. Na sjeverozapadnoj obali Balatona, iz mađarske ravnice izviruje petnaestak vulkanskih brežuljaka. danas su oni obrasli šumom i vinogradima, no svi su karakterističnog vulkanskog oblika. Najviši i najveći među njima Badacsony (Badačonj) sa svojih 437 metara kao da izrasta iz jezera. Na rubu kratera, na najvišoj točki, podignut je drveni stup koji nadvisuje okolno drveće i pruža prekrasan pogled na Balaton i okolne „vulkane“. Na nekima od njih sačuvani su romantični stari gradovi.

Gross Speikkogel, Koralpe Uspon na 2140 m visok Gross Speikkogel započeli smo na skijalištu Weinebene povrh deutschlandsberga (oko 140 km od nas). Upravo ovdje prolazi granica između pokrajina Štajerske i Koroške. Pokrajina je izuzetno pitoma i usponi su lagani. Na vrhu su dva radara vidljiva izdaleka pa služe kao orijentir. Po pitomoj pokrajini s lijepim pogledom uspinjali smo se do vrha nešto više od 2 sata.

JurovčakS pedesetak djece iz Osnovne škole M. Središće (vodila učiteljica Vršić) pošli smo od Murskog Središća preko selničkog ribnjaka do Jurovčaka. Na ribnjaku smo se malo odmorili i prezalogajili. Na Balogu smo se divili pogledu koji seže sve do najvišeg vrha Međimurja - Mohokosa na južnoj strani, pa do Lendavskih gorica na sjeveru. Među goricama smo došli i do Kapelščaka gdje smo razgledali Kapelu


svete Margarete i opet se divili pogledu prema Ivanščici, Pohorju, austrijskim Koralpama... Kroz šumu smo došli do našeg cilja - Seoskog turizma Potrti kotač.

2000.Neki su se izleti ponavljali, a obzirom da smo dobili školski pomladak mnoge smo izlete organizirali upravo za najmlađe. U toj smo godini imali 77 članova školskog uzrasta iz OŠ M. Središće koje su vodile učiteljica Vršić i Beuk i 26 seniora, ukupno 103 člana.

Pohodi koje smo ostvarili: 2.1. Kum8.1. Pesek - Osankarica23.1. Vincekov pohod13.2. Pince - Bukeš čarda11.3. Ivanščica26.3. Pomurska planinska pot, Bukovnica - M.Sobota2.4. Međimurski planinarski put16.4. Boč30.4. Bilogora21.5. Samoborsko gorje27.5. Haloška planinska pot; Borl - Cirkulane28.5. dimekov memorial; spust po Muri od Kroga do Bistrice18.6. Sljeme - Lipa25.6. Z peciklinom v gorice13.8. Bistriški vintgar25.-26.8. Triglav24.9. Od kleti do kleti7.-8.10. Peca, podzemlje i vrh4.11. Miškov pohod od V. Polane do Lendave11.11. Levstikova pot od Litije do Čateža3.12. Strahinjščica16.12. Čez goro k očetu, Koprivna - Eisenkapel


Ivanščica S najmlađim planinarima iz Osnovne škole Mursko Središće osvojili smo najviši vrh Hrvatskog zagorja, 1060 metara visoku Ivanščicu. dva puna autobusa odvezla su nas do Prigorca odakle smo preko Mrzljaka do vrha trebali 2,5 sata. Vrijeme je bilo idealno za hodanje, jedino nam se na vrhu nisu pružali vidici zbog niske naoblake. Iako smo u dolini već zaboravili kako izgleda snijeg, na nekim mjestima na vrhu bilo ga i preko pola metra. Hlače i jakne poslužile su bolje nego bilo kakve sanjke! Na povratku smo posjetili historicistički dvorac Maruševac i arboretum Opeku (nažalost, oba u prilično zapuštenom stanju).

BočIskoristili smo zadnji vikend kako bi posjetili Boč i vidjeli endemsku vrstu cvijeta – velikonočnicu koja cvate upravo u vrijeme Uskrsa. Uspinjali smo se po detičkovom putu, po šumskoj poučnoj stazi i vidjeli desetak vrsta drveća i ostalog raslinja. Spustili smo se preko Babe. Na vrhu smo susreli varaždinske planinare. Nažalost, planinski mir su remetili motori oldtimeri koji su baš taj dan imali susret na Boču. Na povratku smo posjetili dvorac Štatenberg i razgledali njegovu unutrašnjost.

TriglavZadnji vikend u kolovozu obišli smo Triglav u Julijskim Alpama. Iz doline Vrata po Tominškovi poti smo se uspeli do Staničeve koče (2332 m), zatim preko Rži i Kredarice (2550 m) do doma na Kredarici. Nismo odoljeli pozivu Triglava, osvojili smo ga i preko Praga se vratili u Vrata. Prekrasan dan, bez ijednog oblačića, vidljivost velika, sve do mora (Snežnik) i zasnježenih austrijskih vrhova (Grossglockner).

2001.Rad s mladima, popularizacija planinarenja i boravka u prirodi urodila je izletima koji su našu djelatnost omasovili. Mnogi pohodi ostaju i ponavljaju se iz godine u godinu, ali svaki put pridodali smo nešto novo. Započeli smo s organizacijom Noćnog pohoda na Ivanščicu i Silvestrovog pohoda na Mohokos s bakljama. društvo je brojilo 50 članova, od toga 36 juniora.

Pohodi koje smo ostvarili: 2.1. Kum21.1. Vincekov pohod11.2. Pohod ob meji, Lendavske gorice11.3. Sljeme24.3. Raduha22.4. Bilogora29.4. Mozirski gaj i Logarska dolina19.5. Pohod Tri srca, Radenci20.5. Spust po Muri, G. Bistrica26.5. Haloze27.5. Evropohod, Hodoš25.8. Pohorje14.10. Kalnik27.10. Miškov pohod31.10. Ivanščica noću30.12. Na Mohokos s bakljama Sljeme Po prekrasnom proljetnom vremenu pedesetak planinara, polovica


osnovnoškolaca uspela se na najviši vrh Medvednice- Sljeme. Usput smo posjetili Medvedgrad s oltarom domovine, Kraljičin zdenac i odmorili se u domu Grafičar. Nakon uspona na Sljeme, spustili smo se Leustekovom stazom do uspinjače.

Raduha Rano ujutro (u 4.30) krenuli smo put Luča, odakle smo oko 7 sati počeli s usponom na 2060 m visoku Raduhu. do „koče“ smo došli relativno brzo (2,5 h) da bi kasnije napredovanje bilo otežano južnim snijegom (preko metar visine). Vrijeme je bilo vedro pa ni mazanje kremom, naočale i pokrivanje glave nije pomoglo da se navečer ne vratimo crveni od sunca. Od 1998. do 2001. organizirali smo po dva biciklistička maratona na godinu. To je bio proljetni maraton „Z peciklinom v gorice“ koji je bio trovrstan – mali 25 km, srednji 45 km i veliki od 100 km. Maratoni su bili uzorno organizirani, imali smo nekoliko stanica za okrjepu, policijsku pratnju, vodeće vozilo Autokuće BMW Baumgartner, pratnju hitne pomoći i „metla“ vozilo koje je skupljalo onemoćale i one s kvarom na biciklu.

Nakon svakog maratona bila je i tombola, sponzor Panex dinamic je osigurao glavnu nagradu – bicikl.Na jesen smo vozili brdski maraton „Od kleti do kleti“ pretežno po makadamu Gornjeg Međimurja. Ideja je bila da se turistički promovira Međimurje i vinske klijeti. Tako smo vozili do Lovreca u Urbanu, Štrigove, seoskog turizma Vušivčak, do „Potrtog kotača“, Goričanca, broda na Muri. Nažalost, nije bilo

interesa u gradskim strukturama i turističkoj zajednici da nam pomognu oko toga, nas nekoliko nije više imalo snage organizirati tako velike maratone – preko sto sudionika i odustali smo od daljnjih organizacija.Svake godine sudjelovali smo na dimekovom memorijalu - spustu po Muri, od Kroga do Srednje Bistrice, u spomen na planinara dimeka koji je preminuo spašavajući iz nabujale rijeke svoju kćerku.


2002.Te smo godine mnoge pohode ponovili kao i svake godine, a između ostalih bili smo u Sloveniji: u arboretumu Volčji potok i na Velikoj planini, na gori Oljki, Kočni, Lendavskim goricama, Miškovom pohodu, Partizanskom vrhu, Pohodu ob meji, Pohorju, Raduhi, Rogli, Serdiškom bregu, Škrlatici, Šmohoru, na spustu po Muri, Stolpniku, po Lendavskim goricama- noćni pohod; u Hrvatskoj: na Bilogori, Medvednici, Ivanščici; organizirali smo pohod Od kleti do kleti uz tradicionalan Vincekov pohod; u Madžarskoj: u Budafa arboretumu i na pohodu uz balatonsko mjesto Tihany.Još u tim prvim godinama osjeća se da smo zbog samog geografskog položaja bliži Sloveniji pa je naše društvo više pohoda organiziralo upravo kod njih. U društvu je djelovalo 115 članova, od toga 84 juniora, najviše iz OŠ Selnica.

Od kleti do kletiMoto: Ne jurite, uživajte!

Kraća staza, dužina 27 km, dva veća uspona. Start na autobusnoj stanici Mursko Središće. Krećemo kraj crkve prema Sv. Martinu. Nakon 500 m skrećemo lijevo prema groblju. dolazimo na glavnu cestu za Selnicu, skrećemo desno prema Selnici (1.3 km). U Selnici prelazimo glavnu cestu i nastavljamo ravno uzbrdo (4.3 km). Nakon spuštanja, kod mosta ravno uzbrdo prema Belom pilu (5.2). Nastavljamo ravno, prema jugu (6.2). dolazimo u Koncovčak i kod Kapelice ravno po asfaltu (7.2). Prije negoli prestane asfalt, iza

Na vrhu Kanina, 2002.

Tradicionalna biciklijada

Stolpnik, 2002. - zimski pohod


bunara, skrećemo desno na makadam (8.6). Slijedi 1,5 km „besplatne vožnje“, ludi spust po makadamu. Na asfaltu desno prema Toplicama Vučkovec (10.1). Posjet Toplicama Vučkovec (10.3). S tog puta skrećemo lijevo, uzbrdo, prema Jurovčaku i Potrtom kotaču (10.6). Nakon teškog uspona idemo desno za Potrti kotač (11.8). Posjet Potrtom kotaču (12.2). Nastavljamo dalje uzbrdo i na vrhu Jurovčaka obavezno zaustavljanje. Uživajmo u vidicima na Međimurje, slovensko Prekmurje, Lendavske gorice, mađarske brežuljke… Zanimljivost na vrhu su klijeti ukopane u brijeg – svojevrsna rudarska okna. Nakon spusta po makadamu, kod pila, skrećemo desno (13.8). Na asfaltu lijevo prema Sv. Martinu (14.2). Na glavnoj cesti u Brezovcu desno (15.9). U Sv. Martinu kod crkve skrećemo lijevo, prema Muri. U crkvi u Sv. Martinu nalazi se najstariji zapis s arapskim brojkama u Hrvatskoj, a potječe iz 1468. godine. Nakon 500 m dolazimo do Seoskog turizma Goričanec. Posjet. Nastavljamo prema Muri, do skele. Vožnja skelom. Skrećemo desno, makadamom, uz Muru (18.3). dolazimo do Vrhovljana, do Ribičkog doma Čikov. Asfaltom izlazimo na glavnu cestu, skrećemo lijevo prema Murskom Središću (21.3). Nakon 6 km vožnje asfaltnom cestom dolazimo do M. Središća.

Duža staza, dužina 60 km, 5-6 većih uspona. Start na Autobusnoj stanici Mursko Središće. Krećemo kraj crkve prema Sv. Martinu. Nakon 500 m skrećemo lijevo prema groblju. dolazimo na glavnu cestu za Selnicu, skrećemo desno prema Selnici (1,3 Km). U Selnici lijevo prema Štrukovcu (4.2). U Zebanec selu, iza trgovine građevinskim materijalom skrećemo desno prema Plešivici, putokaz Frkanovec (6.2). Prolazimo Plešivicu, dolazimo u Frkanovec, skrećemo lijevo u selo, putokaz Slemenice (10.1). Na velikom lijevom zavoju, kod gostionice Barbarela skrećemo desno (10.8). Spuštamo se u dolinu i na glavnoj cesti desno i odmah zatim još jedanput desno na makadam (12.2). Uspinjemo se i dolaskom na glavnu cestu skrećemo desno, prema Štrigovi (14.4). Tu smo na najvišem vrhu Međimurja, Mohokosu (344 mnv). Planinari su tu postavili piramidu. Nastavljamo prema Štrigovi, preko Vukanovca i Prekope. Nakon izlaska iz Prekope skrećemo lijevo za Gornji Mihaljevec, putokaz G. Mihaljevec (19.7). Nakon skretanja s desne strane vidimo kuriju Trboc u obnovi. Vozimo se do Gornjeg Mihaljevca i u selu skrećemo desno, putokaz Gornja dubrava (25.2). U Gornjoj dubravi skrećemo lijevo po glavnoj cesti, putokaz Badličan (27.3). U Badličanu dolazimo na glavnu cestu, skrećemo desno, putokaz Štrigova (29.4) i malo nakon toga opet desno, putokaz Štrigova(29.8). Preko Stanetinca dolazimo do Urbana i na vrhu brijega do imanja Lovrec. Posjet. Nastavljamo spust prema Štrigovi, OPREZ, opasan zavoj. Spuštamo se u pitoresknu Štrigovu – treba pogledati Crkvu sv. Jeronima s Rangerovim freskama, na brežuljcima su grofovske zgrade Banfi i Tkalec. Skrećemo desno prema Čakovcu (39.1), uspinjemo se na Železnu Goru i to je zadnji veliki uspon. Na samom vrhu, kod vatrogasnog doma, skrećemo lijevo, putokaz Vučkovec (42.2). do M. Središća isto kao kraćom stazom.


2003.Ta je godina vrlo zanimljiva u samom djelovanju Bundeka. Uz tradicionalne pohode na kojima smo sudjelovali gotovo svake godine, uz Karavanke- Košutu, Kum, Kamničke Alpe i niz drugih pohoda- organizirali smo po prvi put Izvor Mure (2 busa), Ivanščicu- noćni pohod te bili domaćini Silvestrovog noćnog pohoda prijateljstva na Mohokos (godinu dana ranije to je organiziralo lendavsko društvo po njihovim bregima). društvo je brojilo 48 članova, od toga 22 juniora.

Pohodi koje smo ostvarili: 19.1. Vincekov pohod8.2. Jeruzalem15.2. Peca16.2. Ob meji16.3. Raduha30.3. Koli Središća17.5. Tri srca, Radenci31.5. Haloška pot- donačka gora1.6. Spust po Muri- dimekov memorijal8.7. Košuta26.7. Kanin7.9. Krofička21.9. Izvor Mure25.10. Miškov pohod Lendava4.11. Noćni pohod na Ivančšicu23.11. Pohorje: Osankarica- Šumik- Areh26.12. Stolpnik30.12. Mohokos s bakljama


2004.Na samom početku godine došlo je do promjene u vodstvu društva, odnosno samo do jedne zamjene- moja duža želja da netko drugi preuzme vodstvo urodila je plodom. Zamijenili smo uloge: Sonja je postala predsjednicom, a ja njezinim zamjenikom. Stanko je i dalje bio u vezi s novcem i ostao blagajnik, a Ranka je preuzela tajničke poslove. I sve je dalje funkcioniralo.Nakon sve brojnijeg Vinceka razmišljali smo da ipak iduće godine pokušamo s gradskim vlastima našega grada dogovoriti da završimo pohod u novoj Sportskoj dvorani. Te smo godine uz mnoge pohode koje ponavljamo iz godine u godinu i mnogo planinarili: od Ptuja, Jeruzalema, Boča, Rinke, Turske gore, Ivanščice, Raduhe, Pece, Triglavskih jezera, Triglava, s klincima

bili na noćnom sanjkanju na Živicama u Peklenici, sudjelovali na Križnom putu u Sv. Martinu na Muri, ostvarili noćnu Ivanščicu još brojniju, Bilogoru, Medvednicu, u Lendavi sudjelovali na Silvestrovom pohodu prijateljstva, u Austiji bili na Ladinger Spitze, Zirbitzkogelu, u Madžarskoj ponovili Tihany na Balatonu... S podmlatkom smo ostvarili dva izleta: na Ivanščicu i Ravnu goru. Kroničar: Zlatko Bahun, 1. predsjednik Bundeka (do 2004. godine)

U društvu je te godine djelovalo 95 članova, od toga 43 juniora. Ostvarili smo 24 izleta, od kojih su nam posebno važni bili tradicionalni: Vincekov, Noćni pohod na Ivanščicu, izlet na izvor rijeke Mure. Osim toga nastavili smo raditi s mladima i surađivati sa OŠ Selnica (Jadranka Markuš i Ružica Jalšovec, učiteljice i voditeljice podmlatka), sa OŠ Sv. Martin na Muri (Anđelka Klemenčić, učiteljica i voditeljica) te sa OŠ Mursko Središće (Sonja Vršić i Branka Beuk- učiteljice i voditeljice Bundekovog podmlatka). Sudjelovali smo i u tradicionalnoj akciji čišćenja okoliša, a 17. 12. smo suradnju sa susjednim društvima okrunili zajedničkom retrospektivnom izložbom „Planinarski foto tercet“ (izlagači: Anđelko Borković- član HPd Međimurje, Laslov Ligeti iz Pd Lendava te fotografi našeg društva). Posebno se na izložbi istaknuo rad biološke družine koja je opisala planinsko cvijeće.


2005.Želja nam je bila ostvarena - Vincekov smo završili u Sportskoj dvorani u svome gradu. Ostvarili smo 22 izleta i imali 71 člana, od toga 12 juniora. U Hrvatskoj smo bili nekoliko puta na Ivanščici, na Sljemenu, Bilogori, Zavižanu, Risnjaku, Kalniku, nekoliko puta na Mohokosu; u Sloveniji na Resevni, Rogli, Pohodu ob meji, na Raduhi s HPd Međimurje, dva puta u Mozirju i na Golte, u Radencima na pohodu Tri srca, Miškovom pohodu, u Austriji na izvoru Mure i Salzkammergutu (podno dachsteina). S podmlatkom smo organizirali izlet na Bilogoru, Risnjak, Kalnik i sanjkanje na Živicama. Bili smo domaćini Silvestrovog pohoda prijateljstva do Mohokosa na koji su nam uz lendavske planinare prispjeli i madžarski iz Lentija. Organizirali smo i dva stručna predavanja: o američkom nacionalnom parku Jelostone (Tanja Šušteršič koja je kao studentica tamo radila ) te videoprojekciju o dva uspona na europske najviše vrhove Anđelka Hrženjaka, našeg člana koji živi u Grazu.

2006. Na godišnjoj smo skupštini izglasali novi Statut društva te birali novo vodstvo, bolje reći potvrdili staro i to na 4 godine (prije smo trebali birati svake dvije godine). Imali smo 63 člana od toga 14 juniora i ostvarili 21 pohod i 12 gradskih špancera (novi projekt društva – šetnja okolicom našega grada „Saki tjeden špancer jeden“). Na sastancima smo redovito pregledavali fotografije i retrospektivno se vraćali na mjesta gdje smo sve bili: na Ivanščici, Papuku, Samarskim stijenama, Bilogori, u Sloveniji na Rogli, Peci, na pohodu Ob meji (Pd Lendava), na Pohodu Marije Vild


(Pd Mura, M. Sobota), na Raduhi sa starom ekipom iz HPd Međimurje, u Volčjem potoku, na pohodu Tri srca u Radencima, Uršlji gori, Pohodu prijateljstva u Lendavi, u Austriji na izvoru Mure, u Madžarskoj u Lentiju u pohodu vinorodnim brežuljcima. Od ostalih aktivnosti uključili smo se u akciju Veliko srce za dVd (humanitarna akcija za izgradnju Vatrogasnog doma u M. Središću), 10. ožujka je Anđelko Hrženjak sa svojim kolegom planinarom Adrijanom Horvatom održao predavanje s videozapisima o njihovim ekstremnim pohodima po europskim vrhovima. Organizirali smo i dva izleta za pomladak: Bilogoru i Papuk. Na njima je sudjelovalo i mnogo roditelja što nas je posebno veselilo. Tradicionalno je bogata naša međunarodna suradnja sa slovenskim planinarima iz Lendave, Ptuja, Ljutomera i Murske Sobote, ali i iz susjedne Madžarske- planinarima iz Lentija i Kaposvara. Vrlo dobro surađujemo s mnogim udrugama u gradu, a posebno bih istaknula društvo žena, Udrugu Sport za sve, KUd Mura, vatrogasce, ribiče…Sudjelovali smo u 1. gradskim kotlićima i organizirali Gradski špancer povodom dana grada za što smo dobili i gradska priznanja.

2007.Najvažnija aktivnost društva je organizacija izleta i pohoda u čemu smo bili vrlo uspješni. Planirali smo velik broj pohoda čak 33, a ostvarili ukupno 51 pohod što je bilo iznad svih očekivanja. Brojili smo 128 članova od toga 38 juniora. Naši tradicionalni pohodi zadržali su se i dalje, a to je Vincekov pohod u 1. mjesecu, Raduha u 3. mjesecu zajedno s ostalim susjednim društvima, Gradski špancer u 5. mjesecu, Izvor Mure u 9. mjesecu, krajem 10. mj. Puni mjesec na Ivanščici te završni Silvestrov pohod prijateljstva na Mohokos.Ostvarili smo, računajući i Vincekov pohod, 10 pohoda busom, a ostalo se išlo ili osobnim automobilima do odredišta ili pješice.


20 puta smo se organizirano „potepali“ po Sloveniji, izdvojila bih Raduhu, Pecu, Pohorje, Boč, Haloze, Triglav, donje bohinjske planine…; u Austriji Hochschwab, zajedno s Čakovčancima bili smo u planinama Grossglockner gruppe, 5. put zaredom bili smo na izvoru Mure; u Madžarskoj –na pohodima u Lentiju i Kaposvaru, a od hrvatskog gorja izdvojila bih Klek, Grebengrad, Osorčicu, Svetu Geru, Ivanščicu, Japetićev pohod u Samoborskom gorju i Rusov pohod na Medvednicu.

Bilo je i niz lokalnih nedjeljnih popodnevnih pohoda po lijepim „domačim bregima“ Gornjeg Međimurja. Za djecu smo organizirali odlazak na Rusov pohod te u Samoborsko gorje. Od ostalih aktivnosti: 16.3. naš član Anđelko Hrženjak pripremio nam je projekciju video zapisa sa svog planinarenja po Italiji i Švicarskoj, sudjelovali smo u organizaciji 2. gradskih kotlića povodom dana grada i imali dvije ekipe, 26.5. sudjelovali na godišnjoj skupštini Planinarskog saveza u Zagrebu, krajem 10. mj. školovali 3 člana na organiziranom tečaju za markaciste na Medvednici u Zagrebu: to su Ranka i Zorko Šušteršič i Sonja Vršić. Nadamo se da ćemo imati dosta posla oko obnavljanja markacija Međimurskog planinarskog puta u čemu ćemo pomagati ostalim markacistima iz Međimurja.U 11. mjesecu imali smo organiziranu Planinarsku školu uz pomoć članova HPd Međimurje iz Čakovca. Obzirom da je ovo bilo prvi put od naše strane, osjećali smo veliku potrebu za takvim teorijskim znanjem kako bi bili sigurniji u praktičnim dijelovima. Planinarsku školu uspješno je završilo 40-ak planinara koji su na godišnjoj skupštini društva primili i diplome. Izdali smo male knjižice povodom 10. godišnjice društva s nazivom „deset pohoda za 10 godina društva“- te je knjižice popunjene predalo 30-ak planinara koji su za nagradu primili zastavicu društva.U Čakovcu djeluje naša podružnica Bundeka pod vodstvom Bojana Barića koji vrlo često organiziraju samostalne izlete. Bili su u planinama Bosne, Slovenije, na Biokovu… a uz planinarenje povezali su i jedrenje što djeluje vrlo skladno.

2007. prvi markacisti Društva:Zorko ŠušteršičRanka ŠušteršičSonja Vršić

2008. prvi vodiči društvenih izletaSonja VršićAlojz Vršić

2007. Prva planinarska škola – u organizaciji pripomogli članovi HPD „Međimurje“Fric Miljenko, Goričanec darko, Srša dražen, Srša Renata, Beuk Branka, Nemec Stanko, Nemec Suzana, Živčec draga, Kolenko Jasenka, Hrešć Josip, Vršić Sonja, Palfi Franjo, Palfi Smiljka, Trstenjak Zdenka, Bogdan Marija, Ribarić Nevenka, Ribarić Pavel, Vršić Alojz, Hrešć Ivanka, Braniša Katarina, Srša Miljenka, Stojko Josip, Hren Marijan, Hren Draga, Bahun Tanja, Bogdan Mijo, Šušteršič Zorko, Balaž Bojana, Šušteršič Ranka, Ba-hun Zlatko, Tarandek Štefanija, Vinko Vladimir, Novak Mira, Stojko Josip, Novak Josip, Bahun Luka, Horvat Zdravko, Kozjak Srećko, Gašpar dragica.


Bili smo ponosni što je gradska vlast na čelu s gradonačelnikom Klennertom prepoznala vrijednost naših aktivnosti u gradu pa su nas predložili za Županijsku nagradu „Zrinski“.

2008. Posljednja godina, jubilarna. do sredine 10. mjeseca brojimo 114 članova od toga 19 juniora. dosada smo organizirali 37 izleta, mnoge masovne: Petrova gora, Boč, Plitvice, Raduha, Velebit, a ostale u manjim grupicama. 10. Vincekov nam je ove godine oduzeo mnogo energije zbog dodatnog angažmana oko jubilarne tombole. Krasan dan, velika masovnost, dobra medijska popraćenost, samo su neki od razloga zašto je naša organizacija bila uspješna. Rekordan broj blizu 1800 učesnika govori sve- ipak, najsretniji smo bili kad smo otpratili i posljednjeg gosta i dobili povratnu informaciju da su se svi sretno vratili kućama.dobili smo i dva prva vodiča društvenih izleta koji su uspješno u 6. mjesecu položili ispite na Petrovom vrhu na Papuku, a to su Alojz Vršić i Sonja Vršić. Četvero članova bilo je na Grossvenedigeru, 2. vrhu Austrije na 3670 mnv zajedno s HPd Međimurje. Ove se godine po prvi put nije išlo na izvor Mure zbog slabog vremena, ali ni na Triglav - mnogo vikenda je otpalo zbog lošeg vremena .

Kroničarka: Sonja Vršić, predsjednica Bundeka od 2004. godineArhivu čuva: Stanko Nemec, blagajnik Društva


„Tam su ti bregi, tam je i Mura,tam su ti dobri ljudi…med njimi buš našel BUNdEKA!“Bojana Balaž

Planinarsko društvo Bundek - danasnapisala: Sonja Vršić

BUNdEK je danas jedno mozaično društvo koje okuplja 120-ak članova različitog dobnog uzrasta u rasponu od 3 -75 godina, a svojim programom nudi izlete u prirodu, u planine, na rijeke, u špilje i to pješice, biciklom, čamcem, ako treba i padobranom, zmajem... Sve članove (iz M. Središća, Peklenice, Križovca, Hlapičine, Nedelišća, Čakovca, Knezovca, Selnice, Mačkovca, Sv. Martina na Muri…) veže ljubav prema prirodi i radost u druženju. U početku smo bili vrlo neobični i čudni gazeći u subotu ili nedjelju u gojzericama i ruksacima prema autobusu ili u neku okolnu šetnju- ali danas smo vrlo prepoznatljivi, stvorili smo pozitivni imidž u gradu i odmah se zna „da to Bundeki pak nekam idu“.

Bundekova biciklijada

Pokisli na Golici, svibanj 2008.


Suradnja s mnogim društvima i ustanovamaIzgradili smo vrlo zdravu i kvalitetnu suradnju s mnogim društvima širom Slovenije i Madžarske, surađujemo sa sličnim udrugama u hrvatskoj dijaspori (Mavrica iz Lendave, Hrvatsko kulturno društvo Pomurje iz Lendave, Kulturno društvo iz Narde, Planinarsko društvo iz Lentija, „Meteor“ iz Kapošvara...) šireći prijateljstvo i dobrosusjedske odnose. Osobito je razvijena suradnja s planinarskim i ekološkim udrugama na području Županije (Nobilis, Pd Prelog, HPd Međimurje...). Surađujemo s mnogim udrugama na području Grada, osobito s društvom žena, USR Sport za sve, ŠRd Mura, Ld Zec, dVd Mursko Središće, KUd Mura… Pd Bundek je društvo koje okuplja građane raznih zanimanja, od zidara do doktora znanosti, društvo koje uveliko brine o popularizaciji zdravog življenja. Trećinu članstva čine osnovnoškolci i srednjoškolci o kojima se vodi posebna briga jer je društvo vrlo rano spoznalo vrijednost organizacije slobodnog vremena mladih na kvalitetan način kako bi doprinijeli sveukupnim preventivnim aktivnostima lokalne sredine i šire zajednice. Redovito smo uključeni u razne aktivnosti u OŠ Mursko Središće, a isto tako vrlo dobro surađujemo i sa OŠ Selnica i OŠ Sveti Martin na Muri.

Rafting na Muri s lendavskom ekipom

I po snijegu kročimo - prema Peci


Vincekov pohod – najveće planinarsko okupljanje Ono po čemu smo se posebno istaknuli je kontinuirana i svake godine sve veća, uspješnija i kvalitetnija organizacija Vincekovog pohoda. Pohod je poznat diljem Hrvatske, mnogi planinari prepoznaju ga kao najveće planinarsko okupljanje u Hrvatskoj, gosti nam se vraćaju iz godine u godinu pa smatramo da je to dobra promocija za naš Grad, ali i našu Županiju i njezine turističke i gospodarske potencijale. Vincekov je pohod uvršten u nacionalno službeno glasilo Hrvatski planinar. U samoj organizaciji pripomaže nam mnogo, mnogo sponzora, ali i mnoge udruge grada, a sve to da se gostima pokaže djelić međimurskog srca, otvorenog i prijateljskog. Svaki sudionik na poklon dobiva „Malu planinarsku pjesmaricu“ u kojoj se pretežno nalaze međimurske pjesme.

Od ostalih tradicionalnih pohoda organiziramo Silvestrov pohod prijateljstva (s Pd Lendava), Zimski pohod na Raduhu (sa HPd Međimurje), Puni mjesec na Ivanščici (s okolnim Pd) te pohod na izvor rijeke Mure. Članovi društva uzorni su građani koji na razne načine doprinose razvoju i promociji svoga kraja, imamo velikih potencijala, mnogo dobre volje, sve radimo na principu volonterizma što nas čini jednom vrlo zdravom, jedrom, ambicioznom udrugom koja zna što hoće i kako doći do kvalitetnih rezultata za dobrobit šire društvene zajednice. I ova monografija je zapravo primjer tog rada jer su je timski radili članovi Bundeka.

Bundeki - „poklisari našeg malog Međimurja“Završila bih riječima bivšeg gradonačelnika R. Klennerta kojima je opisao naš rad u prijedlogu za Županijsku nagradu „Zrinski“: „Planinari našega Grada (iako baš nemamo u blizini nekih visokih planina) na ponos su svima nama, oni su poklisari našeg malog Međimurja svugdje kamo kroče, mislim da su zbog svog velikog srca za Međimurje jedna od najvećih udruga našega kraja…“

Od 8. godišnje skupštine Pd Bundek koja je održana 24. ožujka 2006. društvo vode novi (stari) članovi Izvršnog odbora koji još uvijek obnašaju svoje dužnosti: predsjednica Sonja Vršić, dopredsjednik Zlatko Bahun, tajnica Ranka Šušteršič, blagajnik Stanko Nemec, glasnogovornica Bojana Balaž. Članovi Nadzornog odbora: Vedran Augustić, Ivana Augustić i Miljenko Fric. Članovi Suda časti: Vanda Balaž, Ivan Balaž i Branka Beuk.

Bundekova podružnica u Čakovcu

PLANINARENJE I JEDRENJEnapisao: Bojan Barić


Ozbiljan pristup, edukacija, druženjeU okviru Planinarskog društva Bundek Mursko Središće djeluje njegova čakovečka podružnica. Nastala je netom po osnivanju matičnog društva, a činili su je članovi Josip Mošmondor- Max, dražen Jambrošić- Jež, Bojan Barić i Siniša Suvajac iz Čakovca, koji su u osnivanju Bundeka našli priliku ponovnog oživljavanja svoje stare ljubavi – planinarenja, boravka u prirodi i druženja. Podružnica, naravno, sudjeluje i u radu matičnog društva, ali radi mnogih obveza i lakše organizacije kroz veći dio godine djeluje samostalno. Nukleus čine Bojan Barić, Krunoslav Varga, Josip Mošmondor- Max, Jerko Spahija i darko Pongrac, a tijekom desetak proteklih godina okupilo se oko njih društvo od pedesetak prijatelja s kojima su ostvarili niz pohoda i izleta. Neformalna organizacija podružnice nije bila prepreka ozbiljnom radu. Aktivnosti su se odvijale na nekoliko razina (planinarenje, jedrenje, rafting, biciklizam), a svima njima je bilo zajedničko isto: ozbiljan pristup organizaciji, edukacija i prijateljsko druženje.

Od organizacije manje zahtjevnih izleta do pravih alpskih usponaPlaninarenje je bila i ostala najčešća aktivnost podružnice, od prvih pohoda po našim hrvatskim gorama i planinama do ozbiljnijih alpskih uspona po Sloveniji, Austriji, Italiji. Manja grupa, koja čini jezgru podružnice, odlazi na više alpske pohode


samostalno, ali i s prijateljima iz planinarskih društava SAK Ekstrem iz Makarske i HPd Bjelašnica iz Sarajeva. Organiziraju se i manje zahtjevni višednevni izleti autobusom na kojima su članovi podružnice

svoje prijatelje upoznavali s ljepotama izleta u planine, educirali ih i obučavali kako se pripremiti za gorske izlete i kako uživati u njima bez opasnosti od neželjenih događanja. Unazad pet-šest godina dva puta godišnje organiziraju se izleti tog tipa, a obišle su se gore od Slavonije, preko srednje Hrvatske, Gorskog kotara, Velebita, Biokova, dinare do gora u Sloveniji i Bosni. Ti izleti uvijek su pomno organizirani pa uz rekreativne obvezno imaju i kulturne te društvene sadržaje. Posjeti muzejima, izložbama i znamenitostima kraja u koji se dolazi popraćeni su i angažiranjem stručnih lokalnih vodiča kako bi iz svakog od tih izleta nešto

i naučili. Večernja druženja na našim izletima, uz pjesmu i ples te gastronomske i enološke sadržaje, davala su poseban ton i pridonijela općoj pozitivnoj atmosferi koja karakterizira naše društvo.

Planinarenje i jedrenje u simbiozidolaskom Krunoslava Varge u društvo podružnica se počela baviti jedrenjem kao aktivnošću koja je okupila istu ekipu, u drugom ambijentu. Koliko god se to činilo čudnim, nevjerojatna je sličnost planinarenja i jedrenja, od pristupa i organizacije, do navigacije i orijentacije, poštivanja pravila prirode kojoj se ne vrijedi suprotstavljati, već učiti od nje, u njoj uživati i čuvati je. Na brodu je uvijek i planinarska oprema, tako da su se obišle mnoge gore i planine u priobalju i na otocima. Pod jedrima i s Krunom za kormilom proveli smo prekrasne trenutke ploveći čitavim Jadranom, otkrivajući neslućene prirodne ljepote, a u isto vrijeme učeći se pomorskim vještinama koje su i u planinama itekako primjenjive. Uz to, odlasci na rafting u Sloveniju i Bosnu, biciklističke ture, kao i bavljenje fizičkim aktivnostima kroz čitavu godinu (nogomet, tenis, lov) te svakodnevnim druženjima na kojima se planiraju buduće aktivnosti, daju za vjerovati da će čakovečka podružnica Bundeka i dalje svom matičnom društvu biti na ponos i doprinijeti još većoj popularizaciji sportova koje njegujemo u okrilju planinarenja.


Zašto biti članom Bundeka?napisala: Bojana Balaž Korist, ljepota i smisao „biti članom jednog takvog društva“, osim odlazaka u prirodu i penjanja na veće ili manje vrhove, očuvanje je zdravlja (kretanjem i boravkom na svježem zraku jačamo otpornost organizma, poboljšavamo cirkulaciju, reguliramo probavu, gubimo suvišne kilograme, unosimo manje hrane, a više tekućine i što je najvažnije - osjećamo zadovoljstvo i psihičku stabilnost).

Ljubav prema prirodi, očuvanje prirode, upoznavanje biljnih i životinjskih vrsta izaziva spokoj i mirnoću u bijegu iz urbanih sredina. Prijateljstvo i druženje u jednom takvom okruženju dovodi te do toga da zaboraviš na svakodnevne probleme, zaboraviš da u današnjem životu prednost imaju (nažalost) neke materijalne vrijednosti… Zaboraviš na kuhanje, jednostavno se opustiš i uživaš u prirodi, dobrom društvu- dan postane prekratak i na povratku već planiraš sljedeći pohod.Sva naša planinarenja u Hrvatskoj i susjednim zemljama povezana su s upoznavanjem ljudi i znamenitosti toga kraja (kulturnim spomenicima, običajima) pa su nerijetko povezana i s izložbama cvijeća (arboretumi, nacionalni parkovi, botanički vrtovi).


Ako želiš biti sretan, Budi planinar!Mi smo siromašni materijalno, mi smo skromni, jednostavni, svi isti, ali duhovno bogati u tijelu i srcu nakon svakog povratka s pohoda. Ako niste član Bundeka, isprike i razloge nemojte tražiti u drugima, nevažnim stvarima i sitnicama - jer one ovise isključivo o vama. Pješačenje je najprirodniji i za zdravlje najkorisniji način čovjekova kretanja. Ovaj oblik tjelesne aktivnosti je najjednostavniji, najpristupačniji za zdrave i bolesne, za svaku životnu dob, za oba spola i, što je najbitnije, najjeftinije za društvo i osobe pojedinačno.

Dokazano je da planinarenje: jača mišiće i ligamente, eliminira višak kilograma, poboljšava metaboličke procese, usporava proces osteoporoze, regulira šećer u krvi, smanjuje štetne masnoće u krvi, regulira krvni tlak, rad srca i krvnih žila, poboljšava opće psihičko stanje i osigurava psihičku ravnotežu.

POZIVAMO SVE DA UČINE POZITIVNE PROMJENE U SVOM ŽIVOTU!


Mala planinarska škola

Želio bih krenuti u planinu, ali kako?napisao: Anđelko Borković

Vjerojatno ste ponekad prolazili pored zelenih brijegova, uzvisina, planina, surih vrhova. Kako bi bilo lijepo popeti se na njih. I zaista. Učlaniš se u planinarsko društvo (po želji) i kreneš put planine. Ali što obući, uzeti sa sobom, kako krenuti? Tisuću pitanja (i strahova).

Najvažnija opremaKao prvo, potrebno je imati dobre cipele, gojze(rice). Kupiti danas gojze vrlo je lako, ali kako i što odabrati prava je mala znanost. Moraju biti visoke, čvrsto stezati zglob. Na debelu čarapu iza mora ići prst (nešto veći broj ). dobro je da budu vodonepropusne (GORATEX), na prednjoj strani obložene gumom, potplat VIBRAM, većih utora, itd. Bez ruksaka ne ide. 30, 40 50 litara izbor je vlastiti – ovisno o trajanju i zahtjevnosti ture. Najbolje je kupiti srednji ruksak oko 50 litara, zračni, s puno džepova, čvrstog kostura, s pokrovom protiv kiše ... I što još za prvi put. Kišobran. Nema te jakne kao što je mali sklopivi kišobran.

Također je potrebna i jakna, ako je moguće vodonepropusna i paropropusna. Flis. donja odjeća iz poliamida (nema upijanja znoja), štapovi (rasterećuju kralježnicu), noćna svjetiljka (čeona)... Zimska tura zahtijeva topliju, ali višeslojnu odjeću, gamaše, nepropusne hlače, sunčane naočale, rukavice, kapu, termosicu punu čaja.


dobro je pravilo da je bolje jedanput kupiti kvalitetniju opremu nego triput lošu. Prva jaka kiša u planini to potvrđuje. Specijalizirane trgovine su u Varaždinu, Zagrebu, Mariboru, Grazu…

Priprema No, i sad želimo krenuti u planinu. Odabiremo rutu, razgovaramo s iskusnijim planinarima, pogledamo kartu, dostup, vrijeme hoda, ocijenimo zahtjevnost ture, usporedimo to s našom kondicijom i mogućnostima, eventualni dom, vremensku prognozu, opasnost od lavina (zima) i …Let’s go! U planinu se kreće rano. Najbolje je da stignemo na vrh do 12 sati jer ako je vrijeme ujutro dobro (vedro), velika je mogućnost da će do podneva izdržati, a poslije podne je sve u Božjim rukama. Ako pak ujutro pada kiša, izlet, uspon treba otkazati.dan je prije polaska. Pakiranje. Što još uzeti? Treba nešto i pojesti. A tek popiti! Tekućina i hrana je neophodna. Uzima se obično sendvič, dovoljno tekućine ( 2 ili više litara ), nešto slanog (štapići ), energetske pločice (čokolada ), suho voće, žitne tablice .... . Protiv grčeva dobro je uzeti izotonično piće (elektroliti - Isosport...), tabletu magnezija. Set za prvu pomoć uvijek dobro dođe. Koja tableta protiv glavobolje. U ruksak teže stvari položiti uz leđa niže, a lakše okolo, više. Mora biti dobro zategnut. Muški ga nose više, tako da pokriva pojas par centimetara zdjelicu, a žene niže. Voda mora biti na dohvat ruke. Također i mobitel.

Planinarska oprema: cepin, literatura, samoosiguravajuće uže s Y trakom, štapovi, gojzeri i dereze.


Let’s go!Jutarnje praskozorje. Polazak. Pola sata prije ture se preporuča popiti od 0,3 – 0,5 litara tekućine, npr. prije doručka te potom opet nakon 15- 20 minuta hoda. Uvijek pijemo prije osjećaja žeđi. Prema potrebi zaštititi se od sunca (visoki SPF faktor – 15 i više). Krenuti lagano. Štapovi rasterećuju tijelo. Korak na korak. Uz kratke odmore nadoknađujemo tekućinu. Jedan topli obrok u domu (barem juhica) i te kako dobro dođe. Tek na turi vidimo svoje mogućnosti. Etički kodeks planinara je pozdrav, topla riječ, informacija, pomoć, propustiti onoga koji silazi.

U nebeskim dodirimaI eto, uz srednji napor ugodno umorni dolazimo na vrh. Fantastični pogledi. More oblaka. Uzdignuti vršci. Blizina Boga. Meditacija. Ja i ON. Sreća. Stisak ruke, zagrljaj. Ostati na vrhu neko vrijeme gotovo je zapovijed. Naravno, ako se ne bliži oluja, loše vrijeme, večer... Očarani ljepotom sjetimo se da bi dobro bilo imati fotoaparat i to stalno pri ruci. Odmorili smo se. Okrijepili tijelo i dušu. Treba sići.

Oprez kod silaskaNažalost, najviše nezgoda je kod silaska. Tijelo je umorno, želja za povratkom velika. Štapovi sada najviše pomažu. Uvijek se postave na veću dužinu. Na težim dijelovima silazimo unatrag kao što smo se i penjali. Odlazimo, da bismo se vratili. Najveći je uspjeh kada opet zdravi i živi dođemo u svoj dom, puni dojmova, u zagrljaj svoje obitelji. Planina će nam postati dio života. Ako pak koji put poželite ići na ekstremnije ture ( ferate, alpinistički usponi, ledenjaci ) kao npr. autor ovog teksta, tada vam je potrebno još puno svakojake opreme koju naravno možete i posuditi: kaciga (i na običnim turama ), dereze, cepin, pojas, uže, karabineri i još puno toga. Ali to je već druga priča.


Kako planinarenje kod djece predškolske dobi utječe na rast i razvojnaoisala: Smiljka Palfi

U vrtićkoj dobi djeca prirodno naginju kretanju, pa tako i hodanju i penjanju te ih u tome treba poticati. Posebno je važan boravak na svježem zraku jer im kretanje u tom razdoblju pomaže u pravilnom razvoju i sprječava gojaznost.


Svojim životnim aktivnostima roditelji bi trebali biti uzor svojoj djeci jer su tada veći izgledi da djeca prihvate zdrave navike života.

Zašto djecu voditi u planine?Nekoliko važnih razloga zašto djecu voditi u planine: da se rekreiraju i gibaju na svježem zraku, da upoznaju sve prirodne ljepote i zanimljivosti flore i faune koje nam priroda krije.Činjenica je da su kod nas djeca na planinarskim stazama zaista rijetkost dok je to u nekim drugim zemljama dio kulturne tradicije i više pravilo nego iznimka. Boravak u planini na svježem zraku važan je jer tom prilikom djeca stječu praktična znanja vezana uz prirodu i boravak u njoj. druže se na svježem zraku bez utjecaja televizije, videa, računala i sl. medija koji su postali dio svakodnevice, a nerijetko su djeca i ovisna o njima.

Vrtićka djeca spremna za prve planinarske izazoveVrtićka djeca već su spremna za samostalna hod i zahtijevaju tek kraće nošenje, npr. potkraj izleta. Za takvu dječju dob hodanje od sat vremena je sasvim moguće, ali uz pauze i razgovor.djeca od 5-7 godina već su sposobna i za nešto duže izlete, čak i do četiri sata hodanja u jednom danu sa stankama. druženje roditelja s djecom u prirodi vrlo pozitivno utječe na fizički i psihički razvoj djeteta, nadoknađuje kroničan manjak vremena koji provode zajedno.Boravak na zraku u dječjem organizmu razvija sposobnost da se obrani od štetnih utjecaja na zdravlje i tako jača imunitet. Mladom je organizmu potrebno kretanje na zraku jer se tako jača organizam prirodnim čimbenicima kao što su sunce, zrak i kretanje.Naime, biološka potreba za kretanjem djece predškolske dobi podrazumijeva kretanje na otvorenom tri do četiri sata dnevno i to je jedan od velikih razloga da i djecu treba uključiti u planinarenje.


Hrvatske planine napisala: Leona Jug

Planine i gorja u najvećoj mjeri modeliraju reljef i oblikuju karakterne crte krajolika nekog područja. Hrvatske planine nisu visoke jer nijedan vrh ne prelazi 2000 m, ali su diljem svijeta poznate po prirodnim ljepotama.

Prema geografskim klasifikacijama planine sjeverne Hrvatske su niske, a južne srednje.Najvećim dijelom pripadaju ulančanom Dinarskom gorju, a manjim su dijelom istočni nastavak Alpa i ostaci starog “Orijentalnog kopna” (gore savsko-dravskog međurječja).

Kras i vapnenac DinaridaPlanine dinarskog sustava klasično su područje dubokog krasa, vapnenačke građe koje

obiluju bogatstvom površinskog i podzemnog reljefa.To su planine Gorskog kotara (Klek, Bjelolasica, Bitoraj, Bijele i Samarske stijene, Risnjak), planine riječkog zaljeva (Snježnik, Obruč, Kobiljak, Medviđak), istarske planine (Učka i Ćićarija), ličke planine (Velebit, Lička Plješivica, Trovrh, Medvjeđak), dalmatinske planine (Ilica, Promina, dinara, Svilaja, Kamešnica, Kozjak, Mosor, Omiška dinara, Biokovo i Snježnik) i otočke planine od kojih je najviša na otoku Braču. Ovdje su sile vode, vjetra, kiše i mora oblikovale čudesne kraške pojave poput škrapa, ponikvi, uvala, kraških polja, a u utrobi planina jame,


špilje, pećine i ponore. Od Istre do dubrovnika priroda je stvorila raznovrsne oblike stijena i litica koje strše uvis u obliku kamenih stupova (Tulove grede na j. Velebitu i Bijele i Samarske stijene Velike i Male Kapele), osamljenih ili udruženih, koje veoma često svojim neobičnim, nestvarnim oblicima potpiruju narodnu maštu (npr. Klek u Gorskom kotaru je prema narodnoj predaji skamenjeni gorostas Regoč, a sama planina okupljalište vještica i počivalište kraljevića Marka). Podzemne kraške pojave nastale su djelovanjem vode, a najimpresivnije su Lukina jama na Velebitu sa -1392 m dubine i špiljski sustav Đulin ponor ispod grada Ogulina, 16 396 m duljine. Najveća i najduža planina hrvatskog dinarskog sustava , umjetnička radionica prirode koja je svojom posebnošću nadahnula hrvatskog književnika


Petra Zoranića da napiše djelo „Planine” je Velebit. Potvrda tomu su i dva nacionalna parka – Sj. Velebit i Paklenica. Oštri kraški oblici, kamenite pustinje, goleti, krš i kras, ujedno jeziv i veličanstven, siromaštvo vegetacije, slaba naseljenost i surova klima čini planinarstvo na krasu u mnogočemu slično visokogorskome. Stijene Kleka, Kozjaka, Biokova, a prvenstveno Anić kuka na Velebitu kolijevka su hrvatskog alpinizma.

Najviši planinski vrh Hrvatske je na Dinari - Sinjal (1831 m), slijede: Sv. Jure (1762 m) na Biokovu, Vaganski vrh (1758 m) na Velebitu, Ozeblin ( 1657 m) na Ličkoj Plešivici, Kremen (1591m), Bjelolasica na Kapeli ( 1534 m ) Risnjak u Gorskom kotaru (1528 m), Svilaja u Dalmaciji (1508 m), Snježnik u Hrvatskom primorju (1505 m), Viševica iznad Vinodola (1428 m), Vojak na Učki (1396 m), itd.

Pitomije planine sjeverne HrvatskePlanine sjeverne Hrvatske nastale su uzduž pukotina u zemljinoj kori i gromadaste su, građene od prakamenja, prilično su niske, pitomije, bogate vodom, šumama i raslinjem te su pogodnije za lagane planinarske izlete i šetnje. Bogate su termalnim vrelima na kojima niču kupališta i lječilišta. Na mnogima su ostaci gradina i dvoraca koji čine privlačne planinarske točke. Splet planina sjeverne ili panonske Hrvatske čine slavonske planine (Papuk, Krndija, dilj gora, Požeška gora), Moslavačka gora, Bilogora, planine Hrvatskog zagorja (Medvednica, Kalnička gora, Ravna gora, Strahinjčica, Cesargradska gora, Kostelsko gorje), Samoborsko gorje, Žumberačka gora te planine Banije i Korduna (Zrinska i Petrova gora, Martinščak, Vinica, Vodenica).

Najviši vrhovi otočnih planina: 1. Vidova gora (Brač) - 778 m2. Gorica (Cres) - 648 m3. Sveti Nikola (Hvar) - 626 m

Najduža špilja u Hvatskoj: Đulin ponor - Medvednica kod Ogulina - 16. 396 m

Najdublja jama u Hrvatskoj: Lukina jama - Trojama, Sj. Velebit - 1392 m


Zaštita prirode napisala: Sonja Vršić

Zaštita prirode nije više samo pitanje zaštite biljnih i životinjskih vrsta, vode, šuma. To je u današnjoj situaciji pitanje opstanka čovjeka, njegove borbe za pitku vodu, za zdravlje. Zaštita prirode je stvar opće kulture čovjeka, a boravak u prirodi zahtijeva od čovjeka odgovornost i ekološku osviještenost koju treba usađivati od najranijih dana.

Planine - žitnice pitke vodePlanine su žitnice pitke, zdrave, čiste vode, planine su oaze mnogih biljnih i životinjskih zajednica kojima je dovoljan samo jedan neodgovoran čovjekov potez pa da sve nestane (požar, zagađenje, namjerno uništavanje…). Nažalost, u planinama ima mnogih posjetilaca koji ne znaju uživati u iskonskoj ljepoti i ostaviti je onakvom kakvu su našli. Oni trgaju i razaraju prirodne darove i ne sluteći da zapravo uništavaju svoje


zdravlje, svoju životnu zajednicu. Nerijetko na visokim nadmorskim visinama naiđemo na smeće, čitave hrpe otpadaka i pitamo se koji je to luđak nosio gore u planinu smeće kako bi tamo ostavio. Pravi planinar i istinski ljubitelj prirode svoje smeće odnosi u ruksaku u dolinu i za sobom ostavlja samo tragove stopa svojih. Ništa drugo.

Pravi planinari - ekološki čuvariPravi planinari su zapravo i ekološki čuvari planinskih krajolika, oni često daju inicijative za zaštitu prirode i često sprovode raznorazne ekološke akcije. I „Bundek“ je sproveo nekoliko akcija čišćenja okoliša oko M. Središća i rijeke Mure. Ipak, čovjek je morao sastaviti mnoge propise kako bi prirodu zaštitio od vlastitog razaranja. Svugdje po svijetu, ali i u Hrvatskoj postoje mnoga područja koja su stavljena pod određeni oblik zaštite. Uz 8 nacionalnih parkova postoji 11 parkova prirode, 2 stroga rezervata te 76 specijalnih rezervata, 22 parka- šume, 54 značajna krajolika, 64 spomenika prirode, 134 hortikulturalna spomenika, 36 spomen-područja i objekta, zaštićene su 44 biljne i 379 životinjskih vrsta, a brojke će morati rasti upravo zbog sve agresivnijeg čovjekovog ugrožavanja.

PLANINARI POŠTUJU PRIRODU:- zaštitnici su planinske flore i faune- paze na šumski pokrivač naših planina- poštuju zaštitu geoloških spomenika- zaštićuju speleološke objekte, spilje i poluspilje

- poštuju režim zaštite planinskih vodotoka - paze na etiku u prirodi (ne pale vatru u šumi, ne bacaju otpatke, ne logoruju u zaštićenom području…)- odgojno djeluju na svoju okolinu vezano uz zaštitu prirode- s poštovanjem se odnose prema zaštićenim područjima i objektima

JOŠ NEŠTO IZ PLANINARSKE ETIKE: Pri susretu u planini planinari se međusobno pozdravljaju, mlađi starije, muški žene, oni koji se penju one koji silaze jer im time simbolički odaju priznanje za izvršen uspon.Planinari hodaju po planinarskim stazama, uklanjaju napadalo kamenje i granje, popravljaju putokaze.U slučaju nesreće solidarno si pomažu.

VAŽNI BROJEVI za pomoć: državna uprava za zaštitu i spašavanje: 112Gorska služba spašavanja- 15 stanica /upit HPS: 01/4824-142


Životinjski svijet (fauna) naših planina

Planine - utočišta mnogih životinjskih vrsta napisala: Branka Beuk

Planine su najprikladnije mjesto za ostvarenje ili ponovno nalaženje izgubljenog dodira s prirodom kao prijeko potrebnom za zadravlje svakog čovjeka. Naše planine su, srećom, utočište i dragocjen prostor za sav životinjski svijet. Ljude posebno vesele susreti s živom prirodom, nadasve s životinjama. One predstavljaju užitak za oko i uho, no ponekad treba pripaziti kako bi se izbjegle neugodne ili opasne situacije.

Koje životinje možeš sresti u planini?U ovom tekstu napravljen je manji izbor koji može podsjetiti na bogatstvo naše faune. Različita staništa, veliki visinski rasponi uvjetuju i nastanjenost pojedinih vrsta. Naše najviše planine (dinara, Velebit, Biokovo, Risnjak...) obiluju velikim sisavcima: medvjedom, vukom, divljom mačkom, risom... Teško ih je uočiti jer ove zvijeri ne


mare za čovjeka i izbjegavaju naše društvo. One su zbog nekadašnjeg pretjeranog uništavanja danas zaštićene vrste. Od ostalih sisavaca mogu se sresti divlje svinje, srne, jeleni (poznata lovna divljač), a rjeđe se može uočiti divokoza kao simbol i ukras visokih vrhova. Brojne su i manje zvijeri poput kune bjelice, kune zlatice, jazavca i lisice.

Planina - oaza rijetkih ptica grabljivicaPtičji svijet također je brojan i u njemu dominiraju rijetke ptice grabljivice kao što su suri orao, orao zmijar, sivi sokol i najimpozantniji - bjeloglavi sup s rasponom krila i do dva metra i šezdeset centimetara. Planine obiluju i brojnim pticama pjevicama, stanaricama, selicama kao što su slavuj, žuna, brgljez, sjenica, čvorak, bregunice, grmuše lastavice, piljci...

Čuvajmo blavora i sljepića, klonimo se poskokaGmazovi često kod ljudi izazivaju zablude i strah. dva nedužna guštera, blavor i sljepić, često postanu žrtve ljudi koji u njima vide opasne zmije budući da nemaju nogu. U zbilji su potpuno bezopasni. Od zmija, uglavnom srećemo neotrovne: pjegavu crvenkrpicu, četveroprugi kravosas, bjeloušku... Rjedak je slučaj susret s poskokom, našom zmijom otrovnicom. Ipak, ljudi moraju biti spremni i posebno oprezni, ukoliko se s njim susretnu. Poskok je prepoznatljiv po trokutastoj i plosnatoj glavi s


roščićem na vrhu njuške. U ustima ima par šupljih zuba spojenih s otrovnim žljezdama. Najčešće leži mirno, smotan među stijenama, pa je potreban oprez kod podizanja kamenja ili penjanja uz pomoć ruku. Bojom se stopio s okolišem, tako se teško pravovremeno uoči. Ime mu nije povezano sa skakanjem, kako se uglavnom misli.

Leptiri nas zadivljujuMeđu kukcima svojom ljepotom posebno zadivljuju leptiri. Teško bi bilo izabrati «mistera» između apolona, admirala, lastinog repa, mrtvačkog plašta ili danjeg paunčeta... Ima kukaca, nama svima poznatih, koje uglavnom primjećujemo kad nam smetaju: radini mravi, opasne ose, dosadni komaraci, nasrtljivi obadi ili nam privuku pažnju neobičnošću: fotogenični jelenci, raspjevani cvrčci, zujavi bumbari, preglasni zrikavci, točkaste bubamare, iskričave krijesnice...

Bogatstvo je u bioraznolikostiUžitak planinarenja i boravka u prirodi, ne može biti potpun bez svih pobrojanih i još mnogih drugih živih bića. Bioraznolikost je bogatstvo u kojem nije dovoljno samo uživati i ne škoditi životinjama, već se danas, nažalost, zdušno moramo truditi pomoći održanju svake, sve češće ugrožene vrste. U tom smislu upozoravamo i na određenje našeg Ustava u čijem članku 69. piše: «Građani, država, javna gospodarska tijela i udruge, dužni su u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.»


Planinske biljkenapisala: Saša Božić

Najbliži melemi prirodeČesto ćemo planinareći brdskim i planinskim predjelima Lijepe naše nailaziti na raznolik i bogat biljni svijet. Teško da nećemo primijetiti prekrasne ružičaste latice božura, žute cvjetove kaljužnice i žabnjaka te miris bagrema u cvatu. Znate li da je velika većina tih biljaka prorijeđena zbog uništavanja i gaženja čak do te granice da smo ih morali zaštiti sami od sebe?

U Hrvatskoj je poznato oko 8600 različitih biljnih vrsta od kojih je oko 500 endemskih. Osim na endeme potrebno je paziti da se ne uništavaju, gaze i beru zaštićene biljne vrste. Od tih vrsta najveća je vjerojatnost da ćete naići na paprati kao što su oslad i muška paprat, zatim na tisu, božikovinu, mrazovce, ciklamu, kaćune, karanfile i još mnogo drugih zaštićenih vrsta. Naša je dužnost i obaveza da kao zaštitari prirode vodimo računa o biljnim vrstama koje će, ako ih ne uspijemo sačuvati u njihovom prirodnom okruženju, ostati samo kao herbarijski primjerci.


Biljke s ljekovitim svojstvimaČovjeku su od davnih dana najzanimljivije biljne vrste s ljekovitim svojstvima ili vrste koje koristi u prehrani. Neke od tih vrsta su kozmopolitske što znači da rastu svugdje, da im još ne prijeti opasnost da izumru pa ih slobodno možemo ubirati. Važno je da pri ubiranju biljaka vodimo računa da se one ne čupaju s korijenom kako bi na tom mjestu mogle izrasti nove.

LJEKOVITE BILJKE KOJE SLOBODNO UBIREMO:Gospina trava se najčešće koristi na način da se od svježih, zdrobljenih cvjetova i listova s maslinovim uljem priređuje kantarionovo ulje. Ono djeluje protuupalno, pomaže pri epitelizaciji tkiva, kod opekotina blažeg stupnja, rana, hemeroida, hematoma, uganuća i iščašenja.Listovi i cvjetovi sljeza koriste se pri spravljanju čaja kod liječenja bolesti dišnih puteva (kašalj, hripavac, bronhitis, upala pluća), kao i kod bolesti mokraćnog i probavnog sustava.

Majčina dušica pripremljena u obliku čaja pomaže kod bolesti dišnih organa. djeluje antibakterijski, a koristi se kod crijevnih i želučanih tegoba te proljeva. Pripremljena u obliku kupke ili obloga koristi se za liječenje kožnih bolesti te kod živčane slabosti.Od listova i cvjetova ružmarina najčešće se spravlja čaj, ulja te alkoholne otopine za liječenje slabosti probave i tromosti želuca. djelovanje ružmarina može dovesti do poboljšanja funkcije jetre i sekrecije žučne vrećice. djeluje na proširenje krvnih žila, a time i na bolju cirkulaciju, povisuje krvni tlak te omogućava bolju koncentraciju i pamćenje.Kamilica se koristi u obliku tinkture, čaja, praška, eteričnog ulja i obloga. Poznata je kao „lijek za sve“, a najčešće za snižavanje temperature, ublažavanje boli, smirivanje grčeva. Pomaže kod svih bolova u trbuhu, a čaj od kamilice koristi se i kod problema s kožom te je ujedno i vrlo dobar lijek za smirenje.


Kadulja pripremljena u obliku čaja liječi većinu upala, a posebno onih u usnoj šupljini. Pročišćava dišne organe, liječi upaljeno grlo, krajnik, te sluznicu u ustima. Koristi se i za smirenje živaca, opuštanje mišića, kao i za pretjerano znojenje.Crni gavez se upotrebljava u obliku tinkture za liječenje gnojnih čireva i rana koje teško zacjeljuju, zatim kao sredstvo za masažu bolnih zglobova i kod liječenja upale živaca. Tinktura se pokazala dobra i za regeneraciju kože.Plućnjak pripremljen u obliku čaja pomaže kod svih upala dišnih putova, kod kašlja, promuklosti, upale pluća i tuberkuloze. Koristi se i za liječenje upala sluznica želuca i probavnih organa, proljeva, bolesti mjehura. Nezaslađeni čaj može se grgljati za liječenje upala u usnoj šupljini.

MI - Bundeki na svojim stazama susrećemo mnogobrojne ljekovite biljke, mnoge od njih spremamo za čajeve, kao tinkture, stavljamo u rakije… Koristimo ih na različite načine, a ono posebno što nas oduševljava - to je ljepota prirode satkana u sitnim, malim cvjetnim oazama koje se u raznim bojama ističu na sivom škrtom kamenju. Pregršt mini cvjetnih livada izdvojili smo iz svojih foto-albuma. (op. u.)


Na izvoru rijeke Murenapisala: Sonja Vršić

Pet godina Bundek organizira jednodnevni izlet na izvor rijeke Mure koja je zaštitni znak Međimurja i koja je kroz pjesmu, folklorno nasljeđe, a napose svagdašnjicu utkana u živote mnogih Međimuraca. Kao planinari odlazimo na izvorište rijeke koja s nama živi iz dana u dan, dijeli s nama radost i sreću i onako pritajeno predstavlja našu suputnicu kroz čitav život. Tradicionalan je pohod (ove godine prvi put se nije išlo zbog lošeg vremena) kojeg organiziramo prve ili druge nedjelje u 9. mjesecu. Nakon 5 sati vožnje i prijeđenih 350-ak km stižemo u nacionalni park Hohe Tauern (proglašen 1991. godine) - jedan od najvećih parkova srednje Europe koji se nalazi u pokrajini Salzbug, području Lungau. Polazište za park je mjesto Muhr, odakle zavojita cesta vodi do živopisne udoline - okružene visokim planinskim masivima (s lijeve strane skupina


Hafner (3060 mnv), a s desne strane Weisseck, vrh visok 2711 m) kroz koje se provlači veselim brzacima mala Mura. Arsenhaus, mjesto gdje se opraštamo od naših autobusa i prelazimo u «Tälerbuse» - male kombije nac. parka koji jedini smiju prometovati zaštićenim krajolikom. Krećemo avanturističkom vožnjom do Stiklerhütte, planinarskog doma koji se nalazi na 1752 mnv. Nakon kraćeg odmora od vrlo temperamentne i pustolovne vožnje kombijem, polazimo na jednosatnu laganu šetnju prema izvoru rijeke koju smo nebrojeno puta presijecali u vožnji autobusom, a sad nas živahno prati u svom uskom koritu, onako mlada, snažna i nevjerojatno čista. Okruženi s jedne i druge strane zelenilom pašnjaka i veselim i strmim brzacima koji se slijevaju u Muru, u laganoj šetnji odlazimo prema svom iskonu. Prema rađanju rijeke koja je dio naših svakodnevnih života.Osunčano plavetnilo igralo se šarenilom boja, a tišinu je uz naš razgovor prelamala jednolična zvonjava stada koje se paslo na okolnim pašnjacima. Pokoja krava ili konj podigli bi glavu, nezainteresirano i tupo nas gledajući, ali kao da se nisu dali smesti. Niski grmići još su sramežljivo prikrivali


bobice borovnice, a jesenske boje sve su jače dolazile do izražaja. Nakon laganog uspona od nešto više od jednog sata, stigli smo do izvora naše Mure. Na stijeni je ploča s osnovnim podacima o Muri pa, između ostalog, piše da utječe kao lijevi pritok u dravu kod Legrada. Moram priznati da smo zamišljali da je izvor mnogo manji... ali Mura izvire pod kamenim gromadama, vrlo je jak i snažan, hladan, brz i podosta širok izvor. Može se pregaziti, ako si hrabar s obzirom na hladnoću vode, a bilo je i takvih koji su to i učinili.Nakon kraćeg odmora napunili smo prazne bočice s izvorskom Murinom vodom te krenuli prema grebenu Smalzscharte koji se nalazi na 2444 mnv. Mnogi su se čak posljednjim snagama primaknuli i došli do cilja, a nagrada je bila veličanstvena. Pogled na dva gorska jezera, Untene i Obene Schwarzsee, dva plava oka okružena snježnim krpicama na planinama koje ih okružuju, a nijedna nije niža od 2300 mnv. Nakon zasluženog odmora vraćamo se istom stazom pokraj malog, ali luksuzno opremljenog skloništa Albert-Biwak, pa dalje uz izvor istom dolinom.(Jedne je godine nekolicina planinara bila na Weissecku, a sljedeće godine se uz izvor prošao cijeli desni greben s vrhom Murtörl- 2280 mnv.)Povratak do doma, usput se zobaju borovnice i na okolnim brzacima toči voda za svoje u Međimurju. Kad je popiju bit će djelić ovog suživota prirode i čovjeka. Istim kombijima vraća se do autobusa, usput se može razgledati mjesto Muhr. Krećemo doma, prema Međimurju. Prema MeđiMURJU. Prema našoj svakodnevici koja je, primijetili mi to ili ne, dio Murinog života kao što je i ona dio naših života. I priča ide dalje…

ZANIMLJIVOSTI:

Ime Mura – slavenskog podrijetla i znači tamno, crno.Područje Lungau gdje izvire Mura je poznato po niskim temperaturama pa ga zato neki i zovu „Austrijski Sibir“.U 5. mjesecu kroz Austriju se tradicionalno vozi biciklistički maraton uz rijeku Muru.Mura izvire na visini od 1898 mnv u središtu NP Hohe Tauern.Mura je duga 444 km, od toga 291 km protječe kroz Austiju.Kod Bad Radkersburga prelazi u Sloveniju, a kod Bukovja u Hrvatsku. Hrvatskom protječe 67 km te se kao lijevi pritok ulijeva u dravu kod Legrada.Prirodna je granica između Austrije i Slovenije, Slovenije i Hrvatske i Hrvatske i Mađarske. Tijekom 2006. godine osnovana je Javna ustanova za upravljanje zaštićenim krajolikom rijeke Mure koja se bavi prirodnim vrijednostima Mure.Knjiga: Rijeka Mura u 77 fotografija, autor Siniša Golob. Krajolik rijeke Mure u Međimurju je zaštićen kao značajni i to uredbom Međimurske županije dana 18. travnja 2001. godine - Međimurski dan rijeke Mure.

Noćni pohod na Ivanščicunapisala: Sonja Vršić

Krajem listopada ili do sredine studenoga (ovisno o punom mjesecu) naše društvo već 7 godina zaredom organizira pohod na Ivanščicu, ali u noćnim uvjetima. Svake godine taj pohod biva sve posjećeniji, a tko jednom proba hodati u noćnim uvjetima, ponovno se vraća. Upravo je draž hodati pod zvjezdanim nebom, u pratnji nasmijanog punog mjeseca, a mi poput malih krijesnica u zmijolikom obliku iz jednog zavoja prelazimo na drugi i tako se malo pomalo uzdižemo sve više i grabimo visinu od 1060 metara. To je sam vrh nama najbliže gore iznad 1000 metara. A tamo - tamo nas čeka ugodno tople, zagrijane prostorije Pasarićevog doma, uvijek vedar i druželjubiv domar koji nam svake godine prema svojoj recepturi pripremi grah. Kak’ se to jede!…Večer je kad bi morali slabije jesti (ali dobrodo gore se trebalo i pomučiti), a u jelu se praši kak’ da nam je zadnji put…od „domačeg Hoblajovog jegera“ do domaćih kobasica i hamburgera, „prezvušta“ i luka, kolača svih mogućih vrsta…a nađe se i neka žestica za popiti, mladi mošt i onda zabavi nema kraja. Unatrag četiri godine na tom noćnom pohodu pridružuju nam se i susjedna društva iz Čakovca, Preloga, ali i iz Lendave (SLO) i Lentija (H). Jezik nam nikad nije bio prepreka i do zadnje sitnice se u svemu

razumijemo - ali što se tiče pjesme i plesa, to je posebna priča. Lujzek iz Lendave svake godine na vrh tegli svoju harmoniku, ponekad mu se pridruži i Lujzek broj 2- Međimurski Kekec sa svojom tamburicom pa bi se naizmjenično pjevala čas međimurska, čas slovenska, pa


Silvestrov pohod prijateljstva - još jedan noćni pohodnapisala: Sonja Vršić

Iz godine u godinu planinarsku završnicu na kraju godine naše Društvo okrunjuje zajedno s društvom iz Lendave. To su već tradicionalni pohodi u jednoj od zadnjih večeri godine nazvani Pohodi prijateljstva. Jedne godine smo mi domaćini i idemo navečer na Mohokos, a iduće godine domaćini su planinari iz Lendave i hodamo po njihovim Lendavskim bregima. I tako se izmjenjujemo.Prošle smo godine 2007. mi bili domaćini i na Mohokos nas je 28.12. išlo 75 planinara, a ove godine 26. 12.2008. mi odlazimo k njima, na pohod u Lendavu.

I onda neka netko veli kako nema sloge!?

mađarska pjesma… i tako skoro do ponoći. U plesu se noge ne štede, nitko se ni ne sjeti da je tu večer dosta hodao ili da ga noge bole. Oko ponoći se vraćamo dolje, polako, pazeći jedni druge, nasmijanih obraza, ispunjeni. U podnožju nas čeka naš stalni bus-prijevoz i sponzor te vožnje Josip Jambrošić. Oko tri se vraćamo svojim kućama, blago umorni, ali i ispunjeni, istrošeni… sa željom da se takav izlet ponavlja iz godine u godinu.


Za rekreativno hodanje i planinarenje

Vincekov pohodnapisala: Sonja Vršić

U pohode „otoku med Murom i dravom“Insula intra Dravam et Muram- poveznica Panonske nizine i istočnih obronaka Alpi- spoj ravnice i brjegova, melankolične duše i živopisne prirode

Vincekovo buđenjeZimski dani osobitu čar predstavljaju u snježnom ogrtaču. Siječanjska mirnoća, nekakva prividna pasivnost nakon burnih božićno-novogodišnjih iščekivanja i događanja u ljudima izaziva spokoj i kratki počinak - ali ne zadugo. Pitomi vinogradarski brežuljci Gornjeg Međimurja naslanjaju se jedan na drugog „kak stari prijateli“ i tihim šapatom pozivaju svoje „vinske hodočasnike“ da ih pohode. Zašto?Na dan svetoga Vinka, odnosno Vinceka, zaštitnika vinograda i vinogradara, vinova loza započinje vegetativni ciklus pa će sokovi ubrzo poteći trsom.


ObičajVinogradar na Vincekovo „ide v gorice po sakomu vremenu, po dežđu i snegu“, pozove svoje prijatelje jer na Vincekovo nije lijepo biti sam pri klijeti i prigodnim ceremonijalom zažele si uspješnu ovogodišnju berbu.

Vinogradari i planinari zajednoNaše društvo je dugo živjelo u ideji da okupi planinare u sjeverozapadnom dijelu Međimurja, u Međimurskim goricama. Želje su bile da to bude zimsko doba kad su vidici prekrasni, a premalo je gibanja… i odluka je pala na dan svetog Vinka jer će se hodati po vinorodnim brežuljcima. I eto, od 1998. godine udružili se vinogradari i planinari i iz godine u godinu ožive i uveseljavaju živopisne obronke Gornjeg Međimurja u sve većem broju.

Opis stazeTijekom godina staza se na nekoj dionici mijenjala, ali od 7. pohoda, od 2005. godine je nepromijenjena. Započinje kod Toplica sv. Martin pa kroz bjelogoričnu šumu preko potoka laganom stazom do Kapelice sv. Alojzija koju zaobilazimo sa zapadne strane pa na Venec. Tu nas dočekuje obitelj Goričanec, ali i brojne druge obitelji među kojima je i obitelj Novak koja naše goste počasti čajem, vinom, perecima, osmijehom i toplom dobrodošlicom.Spuštamo se preko Repeka gdje skrećemo desno, a put nas dalje vodi preko vinograda

prema Kapelščaku, a izdaleka se vidi gorda Kapelica sv. Margarete koja nas željno iščekuje na 300,6 mnv.Izgrađena je 1775. godine na mjestu nekadašnje drvene, a danas su do nje izgrađene i široke betonirane stepenice. Crkvicu s predivnim pogledom, koji seže čak do austrijskih Koralpa, Pohorja, Ivanščice, Boča i na sjever sa zamahom prema Slovenskim goricama i mađarskim bregima, ostavljamo s lijeve strane i nakon 50-ak metara produžimo asfaltnom cestom i skrećemo udesno prema istoku. Staza kroz vinograd i pri kraju kroz šumarak dovest će nas do Bohnecovih gorica i njihove klijeti gdje nam svake godine pripreme Vincekov obred. Sada smo na pola puta. Malo predahnemo i pogledamo obred u režiji dragutina Kočile,


a nakon toga se lagano spuštamo prema udolini, siječemo asfaltiranu cestu u Kapelščaku pa opet kroz šumu nastavljamo uspon prema Koncovčaku gdje se opet dižemo pa opet spuštamo, siječemo asfaltiranu cestu i opet kroz šumu penjemo do Balog brijega - posljednjeg vrha kojeg smo izdaleka zapamtili po dva antenska stupa gdje nam je domaćin obitelj Mezga i Radio 105. Balog nam nudi najljepši pogled na Slovenske gorice i mađarske brjegove vrlo slične našima. Odavde se vrlo lijepo može vidjeti daljnja dionica našega puta. Više neće biti penjanja i spuštanja, vinograda i šuma… još se samo spustimo kestenovom stazom na sjever i krećemo prema ribnjaku u Selnici. Široki makadamski put vodi ravnicom, skreće desno,

prolazi nasipom na ribnjak i skreće lijevo kroz malu šumicu. dalje vodi kroz polja sve do brežuljka zvanog Bundek po kojem je i društvo dobilo ime. Više-manje sve je ravno, ali uz dobro društvo vrlo brzo prevladavamo i posljednju dionicu pohoda.

Kraj Bundeka skrećemo desno na istok pa poljskim putem na kojem je bila uskotračna pruga. Njome su nekad u vrijeme rudarstva na tom području vagoni prevozili tone i tone visokokaloričnog ugljena. I okoliš otkriva ostatke rudarstva. U tom području nalazi se i nekoliko „halda“- malih umjetnih brežuljaka koji su stvoreni od jalove zemlje iz rudnika. Oni su danas obrasli drvećem

i grmljem. Ravni put 500-ak metara, a tada skretanje lijevo na sjever širokom makadamskom cestom prema prvim kućama. Gradska cesta vodi na desno, na istok do samog središta. Usput prolazimo pokraj župne Crkve sv. Ladislava i Kraljice Marije iz 19. st. i Tri pila. U samom centru nalazi se mali gradski park amfiteatralnog oblika sa spomenikom rudarima „Lapornikom“ i malom Kapelicom sv. Ivana Nepomuka. U blizini je granični prijelaz prema Rep. Sloveniji, gotovo u samom središtu pa se grad perifrastično proziva „sjevernim vratima Hrvatske“. Prelazimo državnu cestu d 209 i produžimo prema istoku 200-ak metara pa skrećemo na sjever u slijepu ulicu na kraju koje se nalazi osnovna škola sa sportskom dvoranom. Tu Vincekov pohod završava. Uz samu rijeku Muru - prirodnu granicu sa Slovenijom.

I eto, brežuljcima istočnih obronaka Alpi spustili smo se u ravničarski dio nekadašnje Panonske nizine.


Dužina Prošli smo 15-ak km. Nezahtjevna staza s blagim usponima i spuštanjima, a nijedan vrh nije viši od 300 mnv. Idealna za rekreativce, ali bez problema mogu je prijeći i ljudi slabije fizičke kondicije. Uz nekoliko kraćih stanki treba nam oko 5 sati da stignemo do cilja.

Kako doći?Ništa lakše! Krenite na sjever. U Varaždinu prelazite dravu i tako ulazite u Međimursku županiju. Produžite cestom do Čakovca, grada Zrinskih, a tada skrećete prema Murskom Središću. Za sve ostale podatke informirajte se na web stranicama www.bundek.hr.

Što još preporučamoŠtrigovu - malo pitoreskno mjesto s Crkvom sv. Jeronima iz 15 st., odnosno 18. st. u kojoj su vrijedne barokne Rangerove freske,Privatni etno muzej obitelji Trstenjak u Marofu,Mlinarski put - poučnu stazu u Žabniku,Toplice sv. Martin - najljepše toplice kontinentalne Hrvatske s termalnom vodom,Murščak - poučnu stazu uz Muru kraj domašinca,Mohokos - najviši vrh Međimurja, pečat dobijete u obližnjem lokalu,Čakovec - stari grad obitelji Zrinski.

Kako je bilo svih ovih godina?Iz godine u godinu broj planinara se povećava, dolazi sve više ljudi iz Slovenije, Hrvatske, ali i iz susjedne Madžarske. Posljednji jubilarni Vincek premašio je sva očekivanja, bilo je blizu 1800 ljudi. Uključuje se sve više domaćih ljudi pa i djece školskog i predškolskog uzrasta što nas posebno veseli jer ljubav prema prirodi, ekologiji i planinarenju želimo prenijeti na mlađu populaciju.

Nešto za krajNaše društvo je relativno malo i djeluje u malom gradu. Uspjeli smo stvoriti jednu vrlo bogatu tradiciju koja uveseljava i domaćine i goste. Vincekov pohod je vrlo uspješan zahvaljujući svim dobrim i dragim ljudima koji se iz godine u godinu ponovno vraćaju i u još većem broju jer vele da ne mogu zaboraviti toplinu i pitomost međimurskog krajolika i čovjeka. Za dobru organizaciju zaslužni su uz vrijedne članove i brojni sponzori i donatori koji nas iz godine u godinu vjerno prate i pripomažu. Hvala njima i svim medijskim kućama koje u vrijeme Vincekova žive i dišu zajedno s nama.


Vincekov pohod kroz godinenapisao: Zlatko Bahun, kroničar Vincekovog pohoda

U siječnju 1998. (17.1.) prvi smo puta “pohodili” međimurske brege. Bilo je to prilično neorganizirano pa nas se skupilo samo troje. Unatoč tome proveli smo divan sunčani dan u prirodi.

Godine smo 1999. (24.1.) po prvi puta organizirali pohod za širi krug planinara te se skupilo već 170 kretanja željnih ljudi. Hodali smo od Koncovčaka preko Vučkovca, Trnovčaka, Štrigovčaka, Tkaleca, Banfija, Štrigove, Vušivčaka do „Potrtog kotača“. Vrijeme je bilo maglovito i hladno pa je na drveću i vinogradima bilo puno inja, bez snijega. Ta je slika mnogim sudionicima ostala u sjećanju.Brojne pohvale i zadovoljni planinari bili su nam poticaj za ustrajanje u organizaciji pohoda. 2000. se godine (23.1.) okupilo petstotinjak planinara iz mnogih okolnih krajeva, (Ptuja, G.Radgone, Ormoža, Murske Sobote, Lendave, Bjelovara, Koprivnice, Zagreba, Sesveta, Varaždina, Čakovca...). U pohodu nam se pridružila i djevojka iz Francuske koja je bila na praksi u Ptuju. Posebno raduje što je na tom pohodu sudjelovalo i stotinjak osnovnoškolaca iz Selnice i Murskog


Središća. Put nas je vodio od Murskog Središća preko Balog brega, Koncovčaka, Kapelščaka do tadašnjih Toplica Vučkovec. Oni uporniji krenuli su još do Štrigove i preko Vušivčaka i Jurovčaka pridružili se većini u Vučkovcu. Bilo je nešto snijega i dosta poledice pa je bio potreban oprez pri hodanju. I ovaj smo put imali problema sa smještajem svih sudionika pohoda.

2001. godine (21.1.) okupilo nas se još više, preko šesto kretanja željnih ljudi. Bili su tu planinari iz Celja, Polzele, Maribora, Ptuja, Gornje Radgone, Murske Sobote, Lendave, Zagreba, Bjelovara, Križevaca, Koprivnice, Zlatara, Zlatar Bistrice, Konjščine, Varaždina , Čakovca i okolice Murskog Središća. Već tradicionalno, na pohodu je sudjelovalo više od stotinu osnovnoškolaca iz selničke i središćanske škole. Ovaj smo put hodali od Murskog Središća, uz Muru, preko Baloga, Koncovčaka, Kapelščaka pa preko Venca u Sv. Martin, do Seoskog turizma Goričanec. Svi oni kojima se činila ova staza predugačka završili su u ondašnjim Toplicama Vučkovec. Kao i cijela zima, i taj je dan bio bez snijega, tek koji stupanj ispod nule i nažalost malo maglovit, tako da dalekih vidika nije bilo.

2002. godine (20.1.) sedamstotinjak planinara prošlo je osamnaestak kilometara dugu stazu. Osim starih znanaca, planinara iz Celja, Maribora, Ptuja, Ravni na Koroškem, Zreča, Gornje Radgone, Murske Sobote, Lendave, Zagreba, Sesveta, Bjelovara, Konjščine, Varaždina, Čakovca ove se godine možemo pohvaliti i sa sedmero sudionika iz Mađarske (većina iz okolica Kesthey-a, a jedan iz Budimpešte) te jednim sudionikom iz Austrije (na služenju civilnog vojnog roka u Karitasu u Hrvatskoj). Posebno nam je drago što smo ugostili najbolje planinarsko društvo u 2001. godini - HPd Lipa iz Sesveta. Također nam je drago što su oni izletom počastili desetero štićenika Karitasovog doma. Nažalost, i ove godine najmanje sudionika bilo je upravo iz Murskog Središća. Već tradicionalno, na pohodu je sudjelovalo preko stotinu osnovnoškolaca iz selničke i središćanske škole. Krenuli smo od Murskog Središća, pa preko Baloga, Koncovčaka, Kapelščaka, Trnovčaka, Slatnjaka i Štrigovčaka do Štrigove. dan je bio prekrasan, sunčan i topao, jutro malo prohladno, tako da je bilo šteta završiti na plesu u „Čavleku“. Hodali smo po 5-10 cm razmočenom snijegu. Bilo je lagano zamagljeno, tako da su se vidjeli tek obrisi Pohorja. Na našu žalost, sa članstvom smo došli u situaciju da je na jednog člana Pd Bundek koji je sudjelovao u organizaciji došlo stotinjak sudionika pohoda.

2003. godine (19.1.) prvi puta da broj sudionika nije bio veći nego prethodne godine. Skupilo se šestotinjak planinara iz Slovenije i Hrvatske. Osim starih znanaca, planinara iz Celja, Maribora, Ptuja, Gornje Radgone, Murske Sobote, Ljutomera, Lendave, Zagreba, Samobora, Koprivnice, Lipika,


Varaždina, Čakovca, po prvi puta organizirano su sudjelovali i planinari iz Slovenskih Konjica i Zreča. Kao i prošlih godina na pohodu je bilo stotinjak osnovnoškolaca iz selničke, svetomartinske i središćanske škole. Pohod smo započeli u Štrigovi, ali smo krenuli na drugu stranu pa smo u Vučkovec došli preko Štrigovčaka, Slatnjaka i Trnovčaka. Nastavili smo uspon na Gradiščak te na Kapelščak gdje smo, kao obično, obavili običaj Vincekovog obrezivanja trsa. Snijega je bilo najviše do sada, nekih dvadesetak centimetara i zbog niskih temperatura bio je suh i „mljeo” se pod nogama. dan je bio prohladan, ujutro oko -7, a danju nešto ispod nule. Magla se, nažalost, nije digla cijeli dan tako da smo bili uskraćeni za prekrasne vidike snijegom obavijenih međimurskih bregi.


2004. se godine (18.1.) unatoč slabim vremenskim prognozama skupilo sedamstotinjak planinara iz Hrvatske i Slovenije. Izgleda da je to magična brojka koju Vincekov pohod teško premašuje. Sudjelovala su društva Pd Planika Maribor (bus), Pd Ptuj (bus), Pd Miklavž, Pd Maks Meško Ormož, Pd Gornja Radgona, Pd Mura Murska Sobota, Pd Matica Murska Sobota (bus), Pd Zreče (bus), Pd

Lendava, Pd Ljutomer, Pd Bilogora Bjelovar (bus), Pd Bilo Koprivnica (bus), Pd Naftaplin Zagreb (bus), Pd Vrapče Zagreb (bus), Pd Matica Zagreb (bus), Pd Lipa Sesvete (bus), Pd MIV, Varaždin, Pd Međimurje Čakovec i domaćini. Već tradicionalno na pohodu su sudjelovala i djeca iz selničke, svetomartinske i središćanske osnovne škole, njih 150. I ove godine pohod smo započeli u Štrigovi, ali smo krenuli na drugu stranu pa smo preko Vušivščaka, Ciganjščaka i Trnovčaka došli u Vučkovec. Nastavili smo uspon na Gradiščak te na Kapelščak, gdje smo obavili običaj Vincekovog obrezivanja trsa. Snijega nije bilo, dan prije obilna je kiša probudila strah u mnogim «izletnicima». No kiše nije bilo, samo se magla nije digla cijeli dan. Ujutro je tlo bilo površinski smrznuto (-2), ali je kasnije kora popustila pa je bilo blata. Završili smo u Seoskom turizmu Goričanec koji je i ovaj put bio premalen kako bi pod krov primio sve planinare.

2005. godine (23.1.) sedmi pohod, po prvi puta ostvarila nam se želja da zaključak pohoda bude u Murskom Središću, u sportskoj dvorani u koju su bez problema stali svi sudionici pohoda pa nije bilo primjedbi tipa „Zašto mi nismo imali mjesta?” Opet nas se skupilo sedamstotinjak planinara i to uglavnom iz Hrvatske i Slovenije. Bio je tu i autobus mađarskih planinara iz Kapošvara te nekoliko njih iz Lentija.. Sudjelovala su sljedeća društva: Pd Planika Maribor, Pd Ptuj, Pd Miklavž, Pd Maks Meško Ormož, Pd Gornja Radgona, Pd Mura, Murska Sobota, Pd Matica Murska Sobota, Pd Zreče,


Pd Konjice, Pd Lendava, Pd Ljutomer, Pd Bilo Koprivnica, Pd Naftaplin Zagreb, Pd MIV, Varaždin, Pd Međimurje Čakovec i naravno- domaćini. I opet su nam se pridružili osnovnoškolci iz selničke, svetomartinske i središćanske škole, njih stotinjak. Ove smo godine pohod započeli u novouređenim Toplicama Sv. Martin. Preko Jurovčaka i Gradiščaka došli smo do Crkve sv. Margarete na Kapelščaku. Na obroncima Kapelščaka, u Zdravkovom vinogradu, obavili smo običaj Vincekovog obrezivanja trsa. Snijega nije bilo. Tlo je ujutro bilo površinski smrznuto (-2), lijep sunčan zimski dan. Završili smo u sportskoj dvorani u Murskom Središću.

2006. godine (22.1.) osmi pohod, nadmašio je sva očekivanja i po prvi je put premašena j brojka od tisuću hodača, pristiglih s 20-ak autobusa. Uglavnom su to bila društva koja dolaze svake godine,a

posebno su se istaknuli planinari iz Zreča koji su došli s dva autobusa, te domaći iz Murskog Središća i okolice kojih je ove godine bilo za čak osam autobusa. Pohod smo i ovaj put malo skratili i promijenili trasu, tako da se hodalo iz Toplica Sv. Martin preko Venca, pa dolje u Grkaveščak, zatim na Repeke i odande na Kapelščak. Nakon obreda popeli smo se na Koncovčak i na Balog te uz ribnjak došli do M. Središća. Završetak je opet bio u dvorani, malo neuspješan zbog nekvalitetne ugostiteljske ponude za što se svim pohodnicima ispričavamo. Ujutro je temperatura bila -4, ali se ubrzo ugrijalo jer

je bio lijep i sunčan dan. Nakon podneva je počeo puhati vrlo neugodan sjeverni vjetar, no veliki je dio puta tada već bio za nama. Snijega je bilo dvadesetak centimetara.

2007. godine (21.1.) deveti pohod, opet rekordan posjet, više od 1200 planinara i rekreativnih hodača. Samo iz Središća i okolice vozilo je 9 velikih, dupkom punih autobusa. Osim Središćanaca i ljudi iz okolnih mjesta sudjelovala su društva: HPd Međimurje Čakovec, Pd Prelog, Pd MIV, Varaždin, Pd Gradina Konjščina, Pd Grohot Marija Bistrica, Pd Bilo Koprivnica, Pd Bilogora Bjelovar, Pd Ericsson-Nikola Tesla Zagreb, Pd Ina Oki Zagreb, Pd Zagreb Matica Zagreb, Pd Željezničar Zagreb, Pd Medveščak Zagreb, Pd Japetić Samobor, Pd Lendava, Pd Matica Murska Sobota, Pd Planika Maribor,


Pd Gornja Radgona, Pd Hajdina, Pd Ljutomer, Pd Ptuj, Pd Maks Meško Ormož, Pd Zreče, Pd Mikalavž, HKd Pomurje iz Lendave, Meteor Kapošvar, Pd Lenti. I opet su sudjelovali mladi planinari iz škole Selnica, njih 90-ak te iz Sv. Martina i Murskog Središća. Trasa je pohoda neznatno promijenjena u odnosu na prošlu godinu i hodalo se iz Toplica sv. Martin preko Venca, pa dolje u Grkaveščak, zatim na Repeke i odande na Kapelščak. Nakon obreda uspeli smo se na Koncovčak i na Balog te uz ribnjak došli do M. Središća. Nažalost, u posljednji smo tren morali, zbog blata, promijeniti trasu u Murskom Središću, te ona nije tekla po novoj, još neuređenoj šetnjici uz Muru. No obećali smo si da ćemo iduće godine stazu sprovesti uz Muru. Završetak je opet bio u dvorani, ovaj put bez propusta. Ujutro je temperatura bila negdje oko ledišta, bilo je maglovito, no već nakon malo hodanja u bregima nas je dočekalo sunce. dan je bio sunčan i topao, oko 10 stupnjeva Celzijusovih. Snijega ove godine nije bilo, do Vincekovog jedva da je bio koji dan s temperaturom ispod nule.

2008. godine (20.1.) jubilarni deseti pohod, opet rekordan posjet, više od 1500 planinara i rekreativnih hodača. Iz M.Središća planinare je dovezlo 13 autobusa. Osim Središćanaca i ljudi iz okolnih mjesta sudjelovala su društva: Pd Međimurje Čakovec, Pd Prelog, Pd MIV, Varaždin, Pd Gradina Konjščina, Pd Grohot Marija Bistrica, Pd Bilo Koprivnica, Pd Ericsson-Nikola Tesla Zagreb, Pd Naftaplin Zagreb, Pd Zagreb- Matica Zagreb, Pd Željezničar Zagreb, Pd Japetić Samobor, Pd Zavižan Senj, Pd Extrem Makarska, Pd Lendava, Pd Matica Murska Sobota, Pd Planika Maribor, Pd Zavod za zdravstveno varstvo, Celje, Pd Gornja Radgona, Pd Hajdina, Pd Ljutomer, Pd Ptuj, Pd Maks Meško Ormož, Pd Zreče, Pd Mikalavž, HKd Pomurje iz Lendave, Meteor Kapošvar, Pd Lenti. I opet su sudjelovali mladi planinari iz Selnice, Sv. Martina i Murskog Središća. Trasa se pohoda nije mijenjala od prethodnih par godine, tako da su mnogi put znali i bez oznaka. I ove godine smo hodali po asfaltu jer se od prošle godine uređenje šetnice nije pomaklo ni za centimetar. Nadamo se!!!! Završetak je opet bio u dvorani, smatramo da su planinari bili zadovoljni i hranom i poslugom. Prvi puta smo imali i tombolu s preko 700 zgoditaka (naravno i toliko srećki). Ujutro je temperatura bila negdje oko 5 stupnjeva i cijeli nas je dan obasjavalo sunce. dan je bio sunčan i topao, preko 10 stupnjeva. Snijega opet nije bilo, unatoč tome što je gotovo cijeli prosinac bilo 2-3 cm snijega koji se u maglovitim danima održao oko mjesec dana.

Odjeci vinceka!!! 2004.VIncekovo v Međimurjusvake godine je lijepo, ludo i slatko,zato ovogodišnja informiranost samo kratko.

Na Vincekovo v Međimurjes veseljem se ide, ne „pod mus“,zato je i ovo letodragec Žućko napunil bus.

Zna se, tko bi nas drugi busom vozo, nego naš dragi šofer Jozo.

Kaj bi rekel struna, već smo bili v Štrigovi kod Bahuna.

Kod Štrigove pod bregombila je prva stanka, čekali su nas pićem i jelom planinari „Bundeka“,gospon suprug i planinarka Ranka.

dalje se hodalo od brega do brega, jedino ovo leto ni bilo nikaj snega.

Na Kapelščaku u Svete Margete kraju, v goricam pri Zdravku svi znaju, presvetli dragec Vincekov obred krasi, reže lozu, toči vince i maše s klobasi.

Hvala Pd Bundeku na okrepi i prijemu, daj Bog da na leto opet uživamo u svemu.

Vreme je hitro scurilo, a doma se nikom ni žurilo.

Krenuli smo, snežek s kišom je padal po cesti, v busu se pitalo kaj je ostalo piti i jesti.

Sam nek’ proba ko koga da kudi, sve su tu bili veseli i pravi ljudi.

dragec fala, nikaj naj brisati, za Vincekovo k letu moraš imena prepisati.

S prikrajka sve bu opet promatrala uz tihi huk i napisala koju reč vaša pajdašica- ĆUK!

Štefica Podnar Ćuk, članica PD „Naftaplin“ iz Zagreba redovito se svojim pjesmama zahvaljivala na Vincekovom gostoprimstvu.

Viktorija Dabič iz Ptuja svojim nam je pismima redovito zahvaljivala na uspješnoj organizaciji Vincekovog pohoda. HVALA I NJIMA!


Gradske aktivnosti napisala: Sonja Vršić

Naše društvo značajno surađuje s mnogim udrugama na području Grada, a povodom dana grada 2006. i 2007. godine bili smo organizatori i nositelji Gradskog špancera, šetnje okolicom grada. Iste smo godine inicirali Gradske kotliće koji su izazvali pohvalne reakcije i mnoge su se udruge uključile u te kulinarske aktivnosti. 2007. godine sudjelovali smo na Ljetu uz Muru sa svojim promotivnim štandom.Često smo društvu žena i udruzi Sport za sve nudili mogućnost da sudjeluju na našim izletima što se ponekad i ostvarilo. Jedan od važnih principa našega društva je suradnja s ostalim udrugama kako bi u zajednici djelovali kvalitetnije.


Suradnja na međunarodnoj razini

napisala: Sonja Vršić

Osim što surađujemo s društvima našega grada, njegujemo i vrlo bogatu suradnju s okolnim planinarskim društvima. Posebno bih naglasila suradnju sa HPd Međimurje iz Čakovca s kojima često organiziramo izlete pa je jedan od naših zajedničkih pohoda i Raduha, zimski pohod u 3. mjesecu. Oni su nam 2007. godine pripomogli da organiziramo planinarsku školu za svoje članove.I Pd Prelog se ubraja među društva s kojima rado idemo na pohode, a vrlo često i naša tri društva odlaze zajedno na izlete. Takav je izlet bio ove godine na Golicu i rafting na Kupu u Sloveniju. Za odličnu suradnju na Godišnjoj skupštini dodijelili smo im priznanja. Vrlo bogatu, rekla bih tradicionalnu suradnju njegujemo s Pd Lendava. Njihov predsjednik Ligeti nebrojeno je puta vodio članove našeg društva u planine, a najviše smo pak hodali zajedno. Na mnoge pohode po Sloveniji priključujemo se njima, a mi njih pozivamo da idu s nama na pohode po Hrvatskoj. Zajedno odlazimo na pohode u Madžarsku, u Lenti i Kapošvar. S tim društvima smo izgradili čvrsta prijateljstva i postoje datumi


kroz godinu kada se družimo na organiziranim pohodima. Od slovenskih društva još bih spomenula Pd Ptuj. Oni su nam primjer kako treba raditi i potiču nas da budemo još kvalitetniji. Svi nam oni redovito dolaze na Vincekov pohod. Pohode razmjenjujemo i sa Pd iz Murske Sobote i Ljutomera, planinarima iz Zreča (posebna zahvala za suradnju našem zemljaku Antunu Perčiću koji tamo živi), ali surađujemo i s Koprivnicom, društvima iz Zagreba, Samobora… Ove smo godine pojačali veze i sa Pd Zavižan iz Senja pa smo noćili u njihovoj Planinarskoj kući Mrkvište, a njihovi članovi bili su nam dvodnevni vodiči po Velebitu. Kamo god idemo u planine srećemo poznate osobe, srećemo ljude s kojima dijelimo mnoga zajednička iskustva i koji našu svagdašnjicu čine neizrecivo bogatijom. Mogu reći da je Bundekova obitelj vrlo bogata i brojna.


Planinarski foto- tercet napisala: Sonja Vršić

U restoranu da Capo u M. Središću 17.12.2004. pripremili smo izložbu pod nazivom Planinarski foto- tercet. Riječ je o foto-izložbi na kojoj su izlagali uz naše društvo i članovi susjednih društava: Anđelko Borković iz HPd Međimurje i Laslov Ligeti iz Pd Lendava. Naše društvo izlagalo je fotografije različitih autora, članova društva, a tema je bila „Svi naši vrhovi”, Anđelkova tema „Cvijeće za Bundeke“, odnosno planinsko cvijeće, a Laci se odlučio za „Gorsku naravu“. Samom otvorenju izložbe prethodio je kratak kulturno-umjetnički program koji su vodili Luka u planinarskoj odori sa svojom učiteljicom Sonjom. Uz izlagače bile su prisutne i članice biološke grupe OŠ M. Središće s učiteljicom Brankom Beuk koje su botanički opisale sve planinsko cvijeće s fotografija i prezentirale svoj uradak. Nije potrebno govoriti o ljepotama koje su fotografije isticale, svi razlozi zašto planinar voli prirodu i planine bili su okupljeni na jednom mjestu. A da je riječ o izuzetno kvalitetnim fotografijama, to ni jedan kritičar ne bi mogao opovrgnuti. Čim čovjek nešto radi srcem, uspjeh je zajamčen- a izložba je tomu bila dokaz. Ova je izložba za Bundeke bila izuzetno uspješna, pokazali smo da je dobra suradnja s drugim društvima – ključ uspjeha, a tome treba pridodati još i značajnu ulogu mladih, učenika tamošnje škole koji su surađivali. Odmah na sljedećem Vinceku tu smo izložbu postavili u Sportskoj dvorani pa su je tako mogli vidjeti i gosti iz svih krajeva. Možda bi Bundek pripremio još takvih izložbi jer ima što pokazati, ali je problem što nema prigodnog mjesta gdje bi se izlagalo.


Na zavidnim visinama Pecenapisala: Sonja Vršić, 2. mjesec 2008.

Subota 9. veljače odvela je 16-ero planinara Bundeka na tradicionalan zimski pohod, na samu granicu Slovenije i Austrije. Riječ je o planini Peci na kojoj prema legendi spava kralj Matjaž.Autobusom u 4 sata ujutro krenuli smo preko Maribora, dravograda, uzduž dravske doline i sjeverne

strane Pohorja do Mežice i dalje Črne u Koroškoj. Zadnji uspon busom do mjesta Podpeca doveo nas je vrlo brzo na polaznu točku od 934 mnv. do samog mjesta trebalo nam je 3,5 sata vožnje da prevalimo udaljenost od 210 km. U Podpecu su upravo taj vikend trebale doći međunarodne ekipe mladih koje bi se natjecale u izgradnji ledenih gradova, ali, nažalost, snijega nije bilo ni za lijek pa se ta manifestacija odgađa sa sumnjom da se ove godine neće ni održati. Opraštamo se od busa i krećemo pješice prema

domu na Peci, na visinu od 1665 mnv. Odmah na samom početku pridružuje nam se ekipa iz Lendave i Lentija, vjerni prijatelji s kojima zajedno ostvarujemo mnogobrojne izlete. Nakon prijeđena visinska 100 metra dolazimo do prvog snijega i zaleđene zemlje što je predstavljalo dodatan napor. Ipak za 1,5 do 2 sata stigli smo do doma, a uporniji, nas 12-ero krenulo je prema vrhu - Kordeževoj glavi na visinu od 2125 m. Sve više snijega, sve ljepši pogledi, sve vedrije i toplije nebo- sve su to čari koje planinare privlače više i više. Stalno smo se mimoilazili i pozdravljali s mnogim sudionicima pohoda, zaželjevši


si sreću i siguran korak. Pripadnici GSS bili su na svojim kontrolnim točkama odakle su pratili razvoj situacije i pripomagali pojedincima da što spretnije prevale određene zahtjevnije dijelove puta. Za 1,5 sat stigli smo do samog vrha, Kordeževe glave, otkuda puca veličanstven pogled prema Bleiburgu te Kamničkim i Savinjskim Alpama – pola Slovenije i Austrije na dlanu zaokruženom bijelim otocima snježnih planinskih vrhova. To je nagrada za sav proliveni znoj, za sve tegobe koje su jednog planinara spopadale na putu do vrha. Ali planinar zna biti zahvalan- pokloniti se planini, smijati se s njom, šutjeti s njom i ostaviti je onakvu kakvu je našao. Za drugu godinu, za ponovni susret kojeg planira već pri samom silasku.Na vrhu je po običaju uslijedilo zajedničko fotografiranje s hrvatskom zastavom- znakom raspoznavanja (jer ipak smo u inozemstvu), udaranje pečata za dokaz da smo bili na najvišoj točki i spuštanje koje je obično mnogo brže, ali često i opasnije jer je čovjek umorniji i s manje koncentracije. Na samom kraju slijedi odmor, topli obrok i razigrani razgovori o dogodovštinama s puta… Peca ostaje za nam, ali i u našim srcima… do idućeg susreta…

Bundeki u Kaposvarunapisala: Sonja Vršić, 8. mjesec 2007.

Već niz godina odlično surađujemo s udrugama okolnih gradova, ali i država. Obzirom da nam članovi društva Meteor iz Kaposvara dolaze na Vincekov pohod i to svake godine u sve većem broju, uzvratili smo im ove godine sudjelovanjem na dva pohoda. Prvi u 6. mj. bio je noćni na 42 km, a 25. 8. dnevni na 30 km. Moglo se birati od 10, 20 ili 30 km, ali Bundeki nisu previše razmišljali pa su odabrali najdužu stazu na kojoj je bilo postavljeno i pet odmorišnih točaka. Kroz pretežito ravničarski dio, uz nešto malo brdovitog dijela okolice mjesta Simonfa, gdje društvo iz Kaposvara ima i svoj planinarski dom, Bundeki su stazu od nešto više od 32 km prošli za sedam sati sa stajanjima i odmorima. dobar kondicijski trening za daljnje planinarske ture. Nakon hodanja uslijedilo je veselo druženje i daljnji dogovori tako da će središćanski planinari trebati još jednom ove godine u Kaposvar u 11. mj. na otvaranje njihovog drugog planinarskog doma.


dan planete zemlje

na Sljemenunapisala: Sonja Vršić, 4. mjesec 2007.

Povodom dana planete zemlje sudjelovali smo na 15. Rusovom pohodu koje je organiziralo HPd Ericsson Nikola Tesla iz Zagreba. U subotu, 21. travnja, autobusom je krenulo 52 planinara od kojih je polovicu činio pomladak društva, učenici OŠ Mursko Središće, a priključilo im se i nekoliko članova čakovečkog HPd Međimurje.Predivan dan, velik broj sudionika samo je obogatio ionako lijepo isplaniran izlet u režiji učiteljica u ulozi vodiča- Sonje Vršić i Branke Beuk. Pohod smo započeli laganom šetnjom Bikčevićevom stazom preko Njivica i Hunjke do samog vrha i cilja- Pansiona Medvednice. Tamo smo nastavili druženje uz

bogatu paletu raznih planinarskih kulinarskih specijaliteta. U popodnevnim satima spustili smo se žičarom u podnožje gdje nas je čekao autobus pa smo zatim krenuli na jezero Bundek. Jednom kružnom šetnjom počastili smo tu atraktivnu zagrebačku destinaciju koja bi se mogla pohvaliti da su „Bundeki“ bili na Bundeku.


Dvodnevno druženje s Velebitomnapisala: Sonja Vršić, 6. mjesec 2008.


Naše društvo ove godine slavi 10 godina postojanja, a ovo je tek prvi masovniji dvodnevni izlet- i to na Velebit. dobra suradnja s HPd Zavižan, društvom koje je bilo na Vincekovom pohodu, morala se nastaviti pa smo sad mi bili na redu. domaćini su nam bili dva dana (31. 5. i 1. 6. ), a spavali smo u njihovoj Planinarskoj kući Mrkvište, šumarskom objektu u samom srcu Velebita. Pohod je bio koncipiran tako da svakome bude prilagodljiv.

1. dan U subotu smo krenuli u ranojutarnjim satima preko Otočca i stigli u Kuterevo gdje smo obišli utočište medvjeda, a nakon toga smo u Krasnom razgledali Šumarski muzej. Tu su nas pričekale i domaćice, Marijanka i Mira, koje su nas odvele do njihove pl. kuće. U kući nas je dočekao i ostatak srdačnog i temperamentnog zavižanskog društva iz Senja- Bosiljka, Branka i Frane. Nakon smještaja i kratkog odmora krenuli smo na naš prvi uspon- Veliki Kozjak (1629 mnv) do kojeg nam je trebalo nešto manje od 2 sata hodanja. Na vrhu je pogled pucao na sve strane od Šatorine do Rajinca, s druge strane do Gospića… Pri povratku smo krenuli na izletničko razgledavanje Štirovače, udoline na 1100 mnv, travnatog dolca okruženog crnogoričnom šumom koji nosi epitet „Štirovačka prašuma“, a lokalitet je poznat i po jedinstvenoj kvaliteti izvorske hladne vode što smo i isprobali. Tu smo susreli mnogo studenata zagrebačkog Šumarskog fakulteta koji na tom području čitav tjedan istražuju sastav stijena. Nisu ni svjesni koji su sretnici.

Nakon povratka približavala se večer i priprema za naš društveni život, uslijedila je zajednička logorska vatra (drva smo sami prikupili) koja nam je dobro došla jer se temperatura naglo spustila pa je bilo relativno hladno.Pečenje mesa i jegera, degustacija svih mogućih međimurskih, ličkih i primorskih delicija bila je kulminacija prvog dana. Spavanje u zajedničkim spavaonicama za neke je bilo novo, neponovljivo iskustvo pa se smijeh orio dugo u noć.


2. dan Nešto naporniji. Nakon ranojutarnjeg doručka krenuli smo busom put Alana te se tamo podijelili u dvije skupine, jedna je krenula dalje busom preko Jablanca do Zavižana i tamo razgledala Botanički vrt te pohodila okolne vrhove, a veća skupina je zajedno s Marijankom i Mirom krenula na šestosatni pohod poznatom Premužićevom stazom i savladala dionicu od nekih 17 km do doma na Zavižanu. Staza je samo u prvom dijelu bila zahtjevnija dok je ostatak bio položen i lakši za savladavanje. Usput smo prošli nekoliko vrhova (Krajačev kuk, 1659 mnv, impozantnu Crikvenu ,1641 mnv, na kojoj su neki napravili prve alpinističke korake, te Gromovaču, 1676 mnv). Predivni krajolici, divan dan, mnogo ljudi – ovom pohodu daje još jedan zahvalan plus. Na cilju smo bili oko 14. 30 sati pa smo nakon planinarskog graha koji nam je pripremio domar krenuli na Vučjak, a oni izdržljiviji preko Zavižanske kose do Balinovca. Povratak i oproštaj od domaćina uslijedio je oko 16.30 sati s obećanjima da će se svake godine ponoviti susret s Velebitom. U Krasnom smo posjetili svetište Majke Božje od Krasna, u sirani nakupovale sireve i jurnuli prema domu. Najljepše je kad se na kraju može napisati: nikome se ništa nije dogodilo, svi smo se zdravi, veseli i obogaćeni novim iskustvima, vidicima i širim pogledima na svijet vratili svaki u svoju svakodnevicu. do nekih novih velebitskih druženja.

Na najvišim europskim vrhovimanapisao: Anđelko Hrženjak

„Tko se najviše popne – taj najdalje vidi“Kao dijete često sam čuo poslovicu „Tko visoko leti - taj nisko pada”. Nisam se baš slagao s time i uvijek mi se više sviđala verzija „Tko se najviše popne – taj najdalje vidi“. U ovu drugu imao sam se prilike dodatno uvjeriti tijekom posljednih 14 godina mog planinarskog i alpinističkog staža. Mnogobrojni usponi na planinske vrhove divljem Europe i Amerike nisu mi samo pružili predivne i nezaboravne vidike, nego su mi isto tako otvorili nove.

Prvi dodiri s planinamaPlaninarsku karijeru započeo sam u kolovozu 1994.usponom na Jalovec u Julijskim Alpama. Pogled na taj planiski svijet i dodir ruku sa stijenama izazvali su čitavu poplavu osjećaja. Kao da se otvorila neka brana, kao da su osjećaji potekli poput divlje rijeke koja još i danas teče. Pri silasku s Jalovca i pogledu na


Prisojnik u toplom večernjem svjetlu skoro sam zaplakao od jada što nemam fotoaparat. Bili su to za mene do tada neviđeni prizori. Htio sam ih upiti poput spužve, ponijeti ih sa sobom i podijeliti s meni dragim osobama. Godinu dana kasnije slijedio je uspon na Razor i Prisojnik po Jubilarnoj poti, po meni jednoj od najljepših ferata u cijelim Julijskim Alpama. Sa skromnom opremom i u društvu moje Ksenije koju sam tek upoznao i kojoj je to bio prvi dodir s planinama u životu. dvanaest sati planinarenja i penjanja, uživanja u veličanstvenim panoramama. Na vrhu Prisojnika iznad nas bilo je samo kristalno plavo nebo, a ispod nas – mali sportski avion! Rijetko se u životu nađemo u prilici da avion gledamo odozgora. U planinama je i to moguće. U tim trenucima zaboravili smo na umor, na žuljeve i modrice, na žed i glad. Prepustili smo se osjećajima sreće i zadovoljstva. Tako je bilo onda, a tako je srećom još i danas u sličnim prilikama.


U simbiozi strasti - planinarenje i fotografiranjeNakon završenog fakulteta životni put odveo me u Austriju gdje sam se s vremenom i “ukorijenio”. Odjednom sam se osjećao poput ribe u vodi. Uskoro je uslijedila i nabavka moje prve foto-opreme, a isprobati ju je trebalo, a gdje bi drugdje nego na – Triglavu (2864 m)! Prvo normalnim putem “čez Prag”, pa sljedeće godine “čez Luknjo”, pa po Tominškovoj poti… dvije velike strasti, fotografiranje i alpinizam, razvijale su se kod mene paralelno jedna s drugom i vremenom se sjedinile u nerazdvojnu cjelinu.Nakon nekoliko interesantnih uspona u Austriji na Hochlantsch (1720 m), Hochtor (2396 m), Oedstein (2335 m), Hochschwab (2277 m) i još neke vrhove, želje za usponima su sve više rasle. Internet mi je omogućio bolji uvid u karte i tiskane materijale. Noćima sam proučavao kartu sjeverne Triglavske stijene. U početku sa strahom, pa sa strahopoštovanjem, pa sa sve većim interesom, a cijelo vrijeme zapravo s divljenjem.

Došlo je vrijeme za pomak granicaOdvezao sam se do Aljaževog doma, probdio noć u autu i ujutro se sam samcat zaputio prema stijeni. Želja mi je bila ispenjati 800 m visoku Slovensku smjer. Jedan je to od lakših smjerova u Triglavskoj


sjevernoj stijeni, s ocjenom težine do 3-. No pojam “lako” u toj stijeni je strahovito relativan. Hoću li uspjeti? Imam li dovoljno snage? Što se iskustva tiče, bilo mi je jasno da ga – nemam. Sva ta pitanja su se tijekom posljednih 14 godina često ponavljala. Interesantno je da neke ljude vuče ono sto je nepoznatno, novo, možda čak i opasno. drugi će pak pomisliti – kako neodgovorno! Ne bih se složio da je to neodgovorno, no treba doduše priznati da se kompletan rizik nikada ne može isključiti. Ipak smo mi u planinama samo mali ljudi koji se upuštaju u igru s majkom prirodom. Nakon 7 sati “soliranja” u Slovenskoj smjeri stajao sam na vrhu Triglavske stijene. Uspio sam! Taj uspon napravio je dodatni preokret u mojoj planinarskoj karijeri. Shvatio sam da mi sklad tijela i psihe dozvoljavaju da se iskušam i u zahtijevnijim usponima.

Grossglockner - veliki izazovSlijedio je uspon na Grossglockner (3978 m), najviši vrh Austrije. Bile su to ze mene potpuno nove dimenzije. Ledenjaci ispresjecani mračnim ledenjačkim pukotinama, ledeni blokovi i seraci, crne granitne stijene. Ono što smo Ksenija i ja zatekli na licu mjesta krajem lipnja 1998. godine uveliko je nadmašilo sva naša očekivanja. Grossglockner se dizao ispred nas poput ogromne katedrale od granita i leda. Prve misli bile su: Zar je to moguće ispenjati? Što smo mu se više približavali, Grossglockner je postajao sve viši, sve srmiji. Prvi susret s glečerom i s crnim


granitnim stijenama, poput oštrice noža strmim grebenima koji se ruše tisuću metara u dubinu. Usprkos oblacima i magli koji su nas dočekali na vrhu, osjećaj sreće i zadovoljstva bio je neopisiv. Nakon tog uspona po prvi puta sam zaista razumio da je vrh planine tek polovica puta. Silazak s takvih planina podjednako je zahtjevan i opasan kao i uspon. Činjenica je to u koju sam se tijekom vremena još puno puta uvjerio, između ostalog u naredna dva uspona na Grossglockner, od kojih je jedan bio zimski solo uspon.

Mont Blanc - viši, strmiji, hladniji, opasnijiUskoro se rodila i želja za usponom na najviši vrh Alpi – Mont Blanc (4807 m). Kao aklimatizacijska tura napravljen je uspon na Breithorn (4164 m), jedan od lakših 4000-njaka. Mont Blanc mi je otvorio sasvim nove poglede i dimenzije. Promatrajući taj planinski masiv, pomislio sam da se cijeli svijet sastoji samo od planinskih vrhova. Tamo je sve veće, više, dublje, strmije, hladnije, opasnije… Jednom riječju – ljepše! U kolovozu 2000. godine, nakon 12 sati uspona u nimalo lakim uvjetima i uz brzinu vjetra od 80 km/h, u ranim popodnevnim satima stajao sam na najvišem vrhu Alpi i uživao u fantastičnom pogledu na okolne vrhove.Već pri silasku s Mont Blanca počeo sam razmišljati o novom usponu. Budući da u Alpama nema višeg vrha, trebalo se uputiti u “bijeli svijet” u potrazi za tehnički i financijski dostupnim vrhom.


17 dana u monotoniji kamenja, snijega i leda AkonkagveRođena je ideja o usponu na Akonkagvu (6962 m), najviši vrh cjelokupnog američkog kontinenta koji je smješten u Andama, na granici Čilea i Argentine. Pri usponu na Akonkagvu potrebno se prije svega sukobiti s izuzetnom visinom i opasnostima koje ona nosi sa sobom. Organizacija ekspedicije i prikupljanje informacija trajalo je 10 mjeseci, da bi 27. siječnja 2002. poletjeli iz Lubljane u smjeru Čilea. Bila je to “mikro-ekspedicija” sastavljena od dvojice koji su se u to vrijeme još dobro slagali. Moja osobna želja bila je uspon kroz dolinu Vacas i preko Poljskog glečera na vrh. Smjer je to koji, prema mojim informacijama, do tada nije ispenjala ni jedna hrvatska ekspedicija. Nakon 12 dana uspona i nekih 60-ak prijeđenih kilometara sa 35 kilograma opreme u ruksaku, 12.02.2002. stajao sam na vrhu Aconcaque. Pogled mi se pružao sve do Pacifika. Glavna sila koja me je tamo odvela bila je želja za


upoznavanjem granica svoga tijela. Uspješan uspon pokazao mi je da te granice još nisam dosegao, no cijena je bila poprilična. Mnogo teže od izgubljenih 8 kg tjelesne težine, pogodio me gubitak povjerenja u partnera. Osjećaji nakon uspona bili su i još su uvijek podijeljeni. Moj do sada najveći alpinistički uspjeh ujedno je završio i velikim razočaranjem. S druge strane, nakon 17 dana provedenih u monotoniji kamena, snijega i leda, shvatio sam da pravu ljepotu planina treba zapravo tražiti u europskim Alpama.

Nova prijateljstva, novi vrhoviVjerojatno se mnogobrojni ljudi pitaju koja je korist od takvih uspona. Mislim da je veća nego što to zapravo možemo shvatiti. Moje predavanje o usponu na Mont Blanc povezalo me s Adrianom Horvatom s kojim sam do danas napravio podosta nezaboravnih uspona u europskim Alpama. da nabrojim samo neke: Grossglockner preko Stuedelgratta (3798 m), Piz Bernina (4048 m), Ortler (3905 m), Weisskugel (3739 m), Hochalmspitze (3360 m), Ankogel (3252 m), Antelao (3264 m), Olperer (3476 m) i još mnogi drugi, a nadam se da ih još puno slijedi. daleko bitnije od svih tih uspona je prijateljstvo i povjerenje koje se vremenom razvilo među nama. Sa Ksenijom sam, između mnoštva ostalih, napravio vrlo zahtjevne uspone na Castor (4228 m) i Grand Paradiso (4061 m), a sa svojim austrijskim prijateljem Florianom predivne uspone na Grossvenediger (3662 m) i Moench (4107 m).

Ti trenuci su poput soli u juhiTisuće provezenih i stotine prijeđenih kilometara, tisuće visinskih metara, deseci članaka o usponima, više tisuća fotografija, deseci sati snimljenog filmskog materijala, samo su neki rezultati tih uspona koji se mogu mjeriti brojevima. Nerazdvojna prijateljstva, nezaboravni trenuci oduševljenja, sreće, ali isto tako i straha i brige u društvu meni dragih osoba, rezultati su koji se ne mogu mjeriti ničime jer su za mene od neprocjenljive vrijednosti. Razočarenja, snježna lavina na Hochgalu koja nas je umalo koštala života, spašavanje helikopterom, žuljevi, povrede, bolovi – trenuci su to koje je važno zapamtiti. Svi su oni u velikoj mjeri pomogli oblikovati moj karakter i moje poglede na život. Ti trenuci su poput soli u juhi. Oni zaokružuju kompletnu paletu osjećaja koja mi se otvorila tijekom mog planinarskog i alpinističkog vijeka koji će, nadam se, u ovome ili onome obliku još dugo potrajati.


Nije li planinarenje izraz iskonske čovjekove želje za visinama? Iako čovjek fiziološki ni na koji način nije opremljen za letenje, o tome mašta barem od Ikarusovih vremena. U svakom slučaju žudi za proširenim vidicima, a svaka žudnja pokreće, aktivira. Svako novo nastojanje dodatno nas motivira i tjera dalje. Ja sam planinar, a odnedavno i letač. Vjerujte, u zraku je krasno, ali se vidi samo ono što se „i iz aviona vidi”. A planinari – mi vidimo daleko, a vidimo i mali cvijetak ili bubu. Ne znam hoću li više planinariti ili letjeti?Na kraju, kao i na početku ostaje riječ... i pokoja slika. To treba izmjenjivati i u druženju uživati! Miljenko Fric


Rad s mladimanapisala: Sonja Vršić

Od presudne važnosti svakom društvu, a tako i našem, rad je s mladima. Važno je popularizirati planinarstvo kao rekreativni sport bez natjecateljskog karaktera među mladima, a posebno među djecom.

Pojedinci-entuzijasti pokreću mladeNažalost, rad s mladima u tom smislu ostaje samo na entuzijazmu pojedinaca koji svojom voljom i

znanjem pokreću mlade i djecu da se uključe u planinarske aktivnosti.Bilo bi vrlo korisno takav rad izgraditi/planirati/postaviti na nivo države u okvir raznih izvannastavnih aktivnosti u školama, terenskoj nastavi, nastavi po HNOS-u. Učitelje obrazovati i pripremiti za takve aktivnosti, planinarske domove osposobiti za prihvat djece i stvoriti kvalitetnije uvjete kako bi se u njima i oko njih mogla održavati nastava u prirodi. I naše društvo Bundek u stalnim je oscilacijama u radu s mladima. U OŠ M. Središće takve aktivnosti sprovodi učiteljica Beuk i Vršić, u OŠ Selnica učiteljica Markuš i Jalšovec, a u Sv. Martinu na Muri učiteljica Klemenčić. One međusobno surađuju, ponekad organiziraju u okrilju našeg društva i zajedničke izlete, a obavezno djecu vode na Vincekov pohod.

Važnost roditeljskog angažmanaUključenost i volja za planinarenjem od strane djece uvijek ima čvrstu pozadinu roditelja koji ih prate i najčešće idu s njima na izlete. Kad postoji podrška roditelja, uspjeh je zajamčen.Roditelji moraju biti primjer djeci, ona najviše od njih nauče kroz način njihova života, a ne od onog


što im govore, a ne pokažu svojim primjerom. U Bundeku se od samog početka pridaje važnost mladima, od Male planinarske škole koja se preko proljetnih praznika 2000. godine održala u OŠ M. Središće (voditeljice: Sonja Vršić i Marija Horvat) preko mnogih izleta koji se planiraju upravo za podmladak. Izleti su blage naravi, ne previše teški kako bi ga djeca s lakoćom savladala, na njemu se družili, učili ponašanju u prirodi….Izleti su osim rekreativne i edukativne naravi, dobro se pripreme (uvijek timski) kako bi uz sportske konotacije bile i kulturne, glazbene… Posjećujemo parkove prirode, kulturne znamenitosti, upoznajemo umjetnike, kulturu određenog kraja i tako mlade učimo da još više zavole svoju zemlju, ljude, različite krajeve.

Udruga - stručni tim različitih kvalitetaZa društvo je dobro da u svojim redovima ima učitelje, odgajatelje jer su naviknuti na rad s mladima, najbolje poznaju njihovu dobnu narav. Na sreću, mi imamo dosta pedagoga u svojim redovima, a njima svesrdno pripomažu ostali članovi

društva. Mnogo znači što među članovima imamo i medicinske djelatnike koji uskoče u pomoć kod svake nepoželjne ozlijede ili bolesti. Zato smatram da je jedna takva udruga, posebno kad se govori o radu s mladima, vrlo stručan tim u kojem svaki član svojim kvalitetama uskoči i pripomogne u organizaciji.

Razgovor ugodni naroda vrtićkog(razgovor s djecom u dV Maslačak)

Razgovor vodila: Smiljka Palfi

Teta: Gdje si bila u nedjelju?Nives: Pelali smo se z autobusom na izlet i planinarenje. Lejpo mi je bilo hoditi z ruksakom. Nosila sem si sendviče, soke i čokoladice za jesti. Teta: Što si sve vidjela na planinarenju?Nives: Vidla sam veliku šumu i grozdje kre ceste de smo hodili. Teta: Mogla si tako dugo hodati?Nives: Je, mogla sem, samo su me malo noge bolele, a lejpo mi je bilo dok sam vidla se oko sebe doli z planine. Još bum išla tam planinariti de sam bila z bakom i dedom.

Teta: A ti, Lidija, znaš li što su to planine?Lidija: To je veliki breg. I ja bi štela tam hoditi kak Nives.Teta: Mogla bi ti tako dugo hodati?Lidija: Bi, makar je po planini teško hoditi.Teta: Zašto misliš da je teško?Lidija: Zato kaj je to veliki breg i ka ima čuda bregi, a v brege je teško iti jer se ide gori, a dok doli idemo onda se samo spustimo doli.Teta: Lovro, čujem da i ti hodaš s bakom i

djedom u planine.Lovro: Je. Bil sem v bregima. Bilo je čuda kustaji i išli smo prvo z busom, a unda peški.Teta: Kako ti je bilo?Lovro: Ja sem bil vođa puta, sij su me puslušali. dobil sem i fučkeca. Teta: Što si radio kao vođa puta?Lovro: Bil sam z jednim stričekom prvi, a sij su bili iza nas. dok sem zakrikno „stoj“, unda su sij stali i brali kustaje. Teta: Znam da možeš puno trčati, trčao si i na Utrci grada kao najmlađi.Lovro: Je, jo morem fejst bežati. da bum veliki, unda bum mogo još bole.


Bundeki sa 6. b na Bilogori

Put kroz vjetarnapisala: Ksenija Oletić, 6. b

Još kroz tamu krenuli smo putem svjetlosti. Članovi Bundeka, naši roditelji i, naravno, mi - učenici 6. b razreda krenuli smo sa svojom razrednicom, učiteljicom Brankom Beuk, i učiteljicom Sonjom Vršić na jednodnevni izlet na Bilogoru. Najprije smo se iskrcali kod Legrada na ušću Mure u dravu. Nakon toga odlazimo u Hlebine da bismo posjetili Galeriju Generalić. Taj posjet nas je sve oduševio. Galerija naivne umjetnosti predstavila nam je djela poznatih hrvatskih umjetnika kao što su Ivan i Josip Generalić. Naši su si roditelji osigurali trenutak predaha u usputnom kafiću, a mi smo s nestrpljenjem

iščekivali Bilogoru koja se ubrzo pojavila pred nama. Izgledala je kao maleni brežuljak. Kad smo se popeli na taj „ mali brežuljak“, shvatili smo da je to ipak prava gora. Kroz šuštanje lišća tražili smo plodove šarene boje jeseni. Trosatna ugodna jesenska šetnja kroz šume, livade, po brežuljcima gore-dolje završila je u Planinarskom domu Kamenitovac gdje smo pojeli tople obroke. dječji i roditeljski razgovori ispreplitali su se cijelo vrijeme. Bilo je predivno družiti se cijeli dan sa svojim roditeljima i prijateljima. Na povratku smo stvorili vlastiti „Radio-bus“. Bilo je pjesama, šala, kvizova, nagrada pa nam je vrijeme brzo prošlo. U našoj Peklenici i Središću nas je dočekao sjaj blistave bjeline mjesečine.


Izlet na Ivanščicu

Moje je jutropočelo burno, Zaspala sam pa sam se oblačila žurno.

Jurila sam na biciklukao strijelada bih na vrijeme u autobus sjela.

Autobus brzo stiže,mi smo Ivanščici sve bliže i bliže.

Gora ta nije baš niska, al’ je moja cipelaužasno skliska.

Jao meni, uz velike mukestigoh na vrh uz mnogo buke.

Bilo je lijepošto da velim,ponoviti izlet -to jedino želim.

I to je bioizlet taj,još samo pjesmai to je kraj!!!

Natali Divac, 5. razred; 3. mj. 2004.


Izlet na Kalniknapisala: Katarina Škvorc, 5. b razred; 11. mj. 2005. godina

„draga djeco, idemo na Kalnik“, rekla je učiteljica. Veseli smo bili. Tulko sega smo spituvali kaj smo se nej mogli včekati. I tej den je došeu. V jutro v sedem vur nam je išeo autobus. Tate, mame, brati, sestre išli su z nami. Vuru i pol smo se to pelali.V autobusu je bilo veselo. Popejvali smo i vice povejdali. dojšli smo to. Učiteljica Sonja Vršić nas je vodila. Usput smo vidli srne. I dok smo cejloga pauta prejšli, dišli smo v doum. Tam smo si nekaj spijli i pojeli. Posle smo dišli na vrh Kalnika. Slikali smo se. Bili smo i v storome dvorcu de je žijvela operna pevačica Sidonija Rubido Erdödy. dimo smo došli v pet vur. Još su nas dvo dnij noge bolele!

IvanščicaLepo je bilona Ivanščico iti, a još lepšepo joj hoditi.

Gori se sesti, noge stopiti, koli gledatii v lepoti uživati.

A tek doli iti -po riti se spustiti, lepa zagorska sela videtii njima se veseliti!!!

Petra Perčić, 5. razred, 3. mj. 2004.

28. 3. 2004.- nedjeljaNa Ivanščicu se uputilo 70-ak sudionika, a najviše učenika OŠ M. Središće pod vodstvom učiteljice Vršić i Beuk. Posjetili smo dvorac Maruševac pa Preko konja sjevernom stranom do Planinarskog doma „Josip Pasarić“. Silazak smo započeli pjesmom „Hej, haj, planinari smo mi“ preko Mrzljaka. U autobusu je bilo veselo i poučno, imali smo „Mali radio Bundek“ kojeg su uspješno vodile damjana Zadravec i Petra Mesarić. Bilo je pjesama, viceva, recitacija i nagradnih pitanja vezanih uz Ivanščicu. (S.V.)


Zmazana kestejadanapisao: Bahun Luka, 6. c razred; 10. mj. 2004. godina

V četrtek odvečer sprajli smo se brot kostaje. Zbrali smo se pred učiteljičinom hižom. do Balog brega smo hodili vuru i pol. Fičo nas je cejlo vreme zabavlo. Skako je, hito se po blati, povejdo vice…Pucke su za dečkaj i učiteljicom zaostole jen kilometer.Počekali smo ih pri valeko šteroga je Fičo mam štel pelati. Nej mu je uspelo. Pucke su nas dostigle. dojšli smo do prvoga kostaja. Za sakoga je bilo koli deset komodi. Pomalem smo dojšli do vrha Baloga. Gori smo si malo počivali. Tu je več saki mel koli pol kile kustaji. doli smo išli po klonjcu. dičkeri su plazili po robaj i spuščali se po riti. Bili su zmozani kaj pajceki. Učiteljica ih je sliknula.Postali smo pri ribnjaku. dečki su delali salte. Roberto je bil najbolši. Pri učiteljici smo dobili bezgovoga soka. Sij zadovolni dišli smo dimo.

Kalničko gorjeDanas je moj sretan dani zbog toga jako vesela sam!Trebamo požuritijer naš autobus morana izlet juriti.

Stigli smo!Na brdu nas čeka mali napor,ali u druženjuon će brzo proćii s nama do vrha doći.

Nakon zdravog hodanjau planinarski dom smo išli,tamo se odmorilii pričali što smo sve vidjeli.

Uskoro se i odlazak bliži.Svi smo pomalo umorni,ali zbog izleta sretni!U autobusu se svima spavalomakar moramo reći:Bilo je lijepo dok je trajalo.

Ksenija Oletić, 5. b razred, 11. mj. 2005.


ANEGODETE S PLANINARENJAsakupila: Sonja Vršić

Izgubljeni na KlekuNa Kleku smo izgubili jednog planinara koji je skrenuo s puta nekih pedesetak metara od starta jer je nešto zaboravio u busu. Kod doma smo ga našli kad smo se spustili s vrha. Tvrdio da smo se mi izgubili, a mi smo popadali s nogu od traženja. Mislim da smo Klek prošli uzdužno i poprijeko. Srećom, sve je dobro završilo.

Može biti i opasnoNa Kalniku sam tjedan dana ranije nego što sam morala voditi osnovnoškolce na izlet bila u ophođenju staze zajedno

sa svojim suprugom. Najednom nešto zašuška i iz grmlja nekih dvadesetak metara od nas presječe nam put barem 20-ak divljih svinja, jedna velika pa pet-šest malih šarenih, pa opet velika i tako u koloni, nezainteresirani za nas. A mi - mi smo se ukipili od straha i iznenađenja. Prešli su na drugu stanu ceste gore u šumu, a da nas nisu ni primijetili. Kakvi su to domaćini?! Evo, dokaz da moramo paziti jer možemo naići na opasnosti.

Branje borovnica kazivala: Nevenka Ribarić1. situacija: Na Roglu smo se već dugo spremali - i to s namjerom da usput beremo borovnice, da spojimo ugodno s korisnim. Bila je ekipa „Tompoši“ kako smo se prozvali. Čim smo došli autima do cilja, a našeg pješačkog starta, odmah smo izvadili svu hranu koju smo uzeli i napravili gozbu. Smiljka se pohvalila kako je sve pomno pripremila pa i veliku soljenku - na to stvarno treba misliti. Ali, zaboravila je provjeriti ima li u njoj soli. Mrvica…Pouka za drugi put: Nije važno je li veliko, važno je da je puno.


2.situacija: I tako se mi najeli, baš se potrudili i konačno krenuli prošetati svoje noge, a usput vidjeti rastu li borovnice. Neki nisu ni znali kako to u prirodi izgleda, je li grm ili?Suzika je (kasnije je priznala) mislila da borovnice rastu poput jabuka pa je uzela veliku, možda i najveću plastičnu posudu koju kod kuće imaju - nek’ se nađe. Pouka: dobro je biti spreman na sve!

U ženinim hlačamaPali je jedan naš vrlo zabavan planinar. Za njega su planine mjesta gdje se na zdravom zraku može dobro meziti. A naš Pali voli

meziti... Uh, pravi je gurman i svi baš rado s njim u društvu jedemo. On je i naš glavni i odgovorni kulinarski majstor za raznorazne kotliće- od gradskih, prvomajskih do planinarskih.Na Velebitu se Pali nakon pohoda, u večernjim


satima prije zajedničke logorske vatre na kojoj ćemo peći kobasice, morao presvući - obući večernju toaletu. I tako on ode u baraku, u svoju sobu kako bi obukao druge hlače… Kad se vratio natrag, upita ženu Nevenku je li se od naprezanja u planinarenju udebljao jer mu se čini da su mu hlače pretijesne. Kad je Nevenka spazila da je on obukao njezine hlače, bilo je smijeha napretek. A Pali, koji se voli pošaliti na svoj račun, čučne pa se sakrije iza drveća, pa se opet pojavi i napravi cijelu jednu predstavu u ženinim uskim hlačama. Uh, bio je sretan što se nije udebljao pa se nagradio bogatom večerom.Pouka: Ne oblači ženine hlače jer u njima izgledaš deblje.

Međunožna hladnoća na KlekuMjesec je svibanj, vrijeme maglovito nakon subotnje uporne kiše. Ajd’, sutra će biti relativno lijep dan pa da odemo na Klek. I plan se brzo ostvario. Magla i cmizdravo vrijeme nije nam išlo u prilog. Od doma prema vrhu Pali se stalno žalio da mu Nevenka („najbolja žena na svijetu“, citiram E. Kishona) nije baš kupila dobre hlače jer mu je u njima sve hladnije. Stalno negoduje… sve do vrha. Na vrhu ga malo smirilo što je

ostvario cilj i što ćemo se sad spuštati do doma gdje ćemo nešto pojesti (nažalost samo iz ruksaka). Još samo da se poslikamo i krećemo dolje. Svi se lijepo složili kad na fotiću zabljesne Palijova međunožna bjelina. Svi smo prasnuli u smijeh koji se orio čitavim Klekom pa su i klečke vještice s nama živnule. Hlače su mu se polako do vrha potrgale do kraja među nogama, zato je i njemu bilo sve hladnije - čitavo je vrijeme među nogama imao propuh… Ali Pali ne bi bio Pali da opet nije izvodio svakojake vragolije na svoj račun. I tako, svojim smo smijehom i šalom brzo prizvali sunce koje nas je najjače obasjalo tek u dolini. Na kraju smo posumnjali da su u toj dogodovštini sigurno imale prste klečke vještice, tko bi znao?

Nedela je… I vulica cejla spi.Vu hižaj svetlo videti niSamo dve senke polehko se giblejo i tiho šepečejo…Ruksak na hrptu, štapi v rokaj, Osmeh na licu, toplina vu duši.Aha, to Bundeki nekam idejo…

…Tam su ti bregi, tam je i Mura, Tam su ti dobri ljudu-Med njimi buš našel „Bundeka“.

Bojana Balaž

U carstvu planinaGlasna tišina razlijeva s kamenim carstvom jutarnjeg praskozorja.

dan dobiva novu snagu,a planinari već kročestazom prema nebu.

Iz bijelih valova oblakasramežljivo proviruju obrisiplavetnih otoka nebeskog mora.

Na vrhu će planinareBožja stvarnost prigrlitii zajedno se s njima smijati. (1. 3. 2007. )

Sonja Vršić


Nasmijali smo se...

SPONZORI I DONATORI DRUŠTVA 99

Sponzori koji nam pripomažu u organizaciji Vincekovog pohodaAgro-Hoblaj, M. SredišćeAgromeđimurje, ČakovecAgromeđimurje-podrum Štrigova, ŠtrigovaAlpro Šardi, SelnicaAMS Internacional; “Mirta“, M. SredišćeAuto Goldi, PretetinecAuto Rajko, KnezovecAuto Sandi, Sv. Martin na MuriAuto Stop, ČakovecAutoservis - autoprijevoz J. dobranić, M. SredišćeBegorama ,staklarska radnja, ČakovecBogdan Pigmenti, HlapičinaBoja M, Mošmondor, M. SredišćeBrid Extra, ČakovecCentar alata Pfeifer, ČakovecCesta, VaraždinCit, ČakovecCNC obrada,HlapičinaCoca- cola Beverages, ZagrebČateks, Čakovecdada, Miklavecdeus, M. SredišćediKA –Štik, VratišinecĐurkin, ČakovecErva, M. SredišćeEurobeton, PrelogFeral, riblji restoran, Čakovec Frisko, frizerski salon, M. SredišćeFrizi, frizerski salon, PeklenicaGeo–gauss, ČakovecGlateks- Venturi, KrižovecIAF- bravarija, M. SredišćeIKONG, Kraljić, M. SredišćeIntersoft, ČakovecIzi-commerce, M. Središće

Kompas, poslovnica ČakovecKožul alati, HlapičinaKristal, staklar, M. SredišćeKvadro, Križovec Limarija Levačić, Novo Selo RokLiming, NedelišćeMAG commerce, ČakovecMediator, PribislavecMeđimurje-plin, ČakovecMegateks, M. SredišćeMetaloobrada dobranić, Mursko SredišćeMetras caffe, M. SredišćeMETSS prodavaonica, HlapičinaMilena shop, HlapičinaMirjana, frizerski salon, M. SredišćeMisteks, ŽiškovecMobenz, ŠenkovecModeks, Mursko SredišćeMokri suveniri, Toplice Sv. MartinMTČ pozamanterija, M. SredišćeMtč, tvornica dječje trikotaže, ŠtrigovaMurs-ekom, M. SredišćeNafta, LendavaNeores, Mursko SredišćeOnix bar, M. SredišćePant, ČakovecPinky, PribislavecPlamen, PeklenicaRaj, PeklenicaRoyal Trade, VratišinecS Moda, M. SredišćeSat-ing, ČakovecServus, ČakovecSiti, PeklenicaSitoplex Đokić, Čakovec

100 SPONZORI I DONATORI DRUŠTVA

Sobočan Interijeri, M. SredišćeStanko commerce, M. SredišćeŠkolska knjiga, ZagrebTatoo, salon za tetoviranje, ČakovecTegra- Vuri, M. SredišćeTekeli, projektni ing., M. SredišćeTe-pro, Sv. Martin na Muri Termoinst-MT, M. SredišćeTId-extra, Mursko SredišćeTjestenina Snježana, M. SredišćeTransporti, PeklenicaVincek- Trgosteks, ČakovecWolf, Moderni stil, M. SredišćeZeleni vrt, M. SredišćeZidar i fasader Škvorc Ivan, PeklenicaAna VidovićAutobusni prijevoz Josip Jambrošić, M. SredišćeBačvarija Srnec, NedelišćeBisto Nena, Varaždinske TopliceBogdan Mijo, M. SredišćeBohnec Zdravko, M. SredišćeBravarija Murković, PeklenicaCafe bar da Capo, M. SredišćeCaffe bar Olimp, M. SredišćeCaffe bar Promenada, M. SredišćeCvjećara Nolina, ČakovecCvjećara Prilika, M. SredišćeCvjećara Margareta, M. SredišćeCvjećara Ružice Leich, M. SredišćedV Maslačak, M. SredišćeEmporium, M. SredišćeErste steiermarkische Bank, poslovnica ČakovecFoto Siniša, M. SredišćeFrizer Mirko „dU-mi-no“, M. SredišćeFrizerski salon „Natalija“, G. Kraljevec

Frizerski salon Ljubica, Sv. MartinFrizerski salon Nino, M. SredišćeFrizerstvo A. Magyar, LendavaGašpar IvanNedjeljko MartinGlavina Klara, ručni radovi, M. SredišćeGoriva, Oletić Nebojša, ŽabnikGrad Mursko SredišćeGradski puhački orkestar M. SredišćeHorvat Milena, ručni radoviHozjan Ivan, MačkovecIzolacije i limarija Novak Martin, M. SredišćeKasalo Ivica, M. SredišćeKavana Picaso, M. SredišćeKerman, NedelišćeKlesarstvo Novak, M. SredišćeKlet-restoran Potrti kotač JurovčakKnjižara Jež, ČakovecKočila dragutin, d. KoncovčakKovačko bravarski obrt Marodi, M. SredišćeKrešo Levačić, M. SredišćeKrojački obrt Anna, Svjetlana ŠkvorcKrojački obrt Emila Srneca, PeklenicaKrojački obrt KOP, Christian PosavecLevačić danica, ručni radovi Levačić Julijana, umjetnički ateljeLevačić Marija, ručni radoviLudvig Cuk, LendavaLjekarna Bećirović, M. SredišćeMesnica Hoblaj, M. Sreidišće Mesnica Mihalić, NedelišćeMural, pogon TEAM, M. SredišćeNacionalni park KrkaNacionalni park MljetNacionalni park Paklenica


Nada Žganec, M. SredišćeNedeljko Stanko, Mursko SredišćeNovak Marija, ručni radoviNovak Mira, M. SredišćeNovak Petar i Ruža, M. SredišćeNovak Stjepan i Miljenka, M. SredišćeObitelj Rosić, MačkovecObitelj Varga, M. SredišćeObiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Stanka Stojka, M. SredišćeOŠ Mursko SredišćeOtorepec Marija, PeklenicaPansion Ilonka, M. SredišćePark prirode Kopački ritPark prirode UčkaPark prirode VelebitPčelarstvo Vinko, M. SredišćePekara Zdolec, M. SredišćePeras Božica, ručni radoviPetković Milena, M. SredišćePintarić Nada, M. SredišćePokrivač Marko, Sv. UrbanPoljoprivredno gospodarstvo Novak Siniše, PeklenicaPoljoprivredno gospodarstvo Šela Roberta ,ZasadbregPredrag Juzbašić, M. SredišćeRadio 105, SelnicaRajf damir, M. SredišćeRestoran Vuri, M. SredišćeRukotvorine Kelemenić Svjetlane, PeklenicaRukotvorine Ljubice Jambrošić, M: SredišćeRukotvorine Repalust Marije, M. SredišćeRukotvorine Trstenjak Zdenke, Zebanec SeloSeoski turizam Goričanec, Sv. Martin na MuriSobočan Ivan, KapelščakSrša Franjo, Mursko Središće

Stojko Josip, Mursko SredišćeTarandek Marija i Franjo, M.SredišćeTEAM- Pilka i Cimper, ČakovecTesar Strahija, PodturenTiskara Zrinski, ČakovecTišleraj, Jambrošić Tomislav, PeklenicaToplice Sv. MartinTot draga, M. SredišćeTrgovački centar Beteks, M. SredišćeTrgovina FIM, M. SredišćeTrgovina Viva, M. SredišćeTrgovina Mac, M. SredišćeUmjetnički atelje Mihajlov, ČakovecUrarska radnja denis II, ČakovecValent Šardi, M. SredišćeValenta Mark, M. SredišćeVeronika Purgar, ČakovecVeterinarska stanica, M. SredišćeVnuk, Sv. Martin na MuriVoćarstvo Mutvar, PeklenicaVoćarstvo, Matoša Josip, PeklenicaZlatarna, Bruno Posavec, M. Središće

Na našem desetogodišnjem putu vjerno su nas pratili brojni sponzori, a posebno bi se zahvalili medijima koji su uvijek imali prostora za naše aktivnosti i tako promicali rad našeg Društva, a to su: Radio Čakovec, Media Mix-radio 105, Radio 1, Studio „M“, Televizija Čakovec, HTV dopisništvo Čakovec; Međimurske novine, Međimurje, Večernji list; Radio Murski val M. Sobota, Regionalni RTV - center Maribor, TV studio Lendava.

PD Bundek Monografija

Documents

Transcript of PD Bundek Monografija