Janja

2

Alexandra Potter

PAZI ŠTO ŽELIŠ MOGLO BI TI SE I OSTVARITI

Naslov izvornika: Alexandra Potter Be Careful What You Wish For

Copyright © Alexandra Potter, 2006.

Janja

3

ZAHVALE

KA O P RV O , ŽE LJ E LA bih uputiti veliku zahvalu svojoj urednici, Sari Kinselli, jer je vjerovala u mene i u ovu knjigu i jer je uložila puno entuzijazma i napornog rada, te svojoj agentici, Stephanie Cabot i svima iz Wiliam Morrisa zbog njihove neprekidne podrške.

Ova je knjiga nastala na ogromnoj prekretnici u mom životu i imam sreće što imam fantastične prijatelje širom svijeta koji su mi pomogli usput - hvala ljudi, ne bih mogla bez vas! Posebno zahvaljujem Lynnette na svim našim prekooceanskim telefonskim pozivima i sretno provedenom vremenu u njenom stanu u Fulhamu; Dani, čija je ljubaznost, ohrabrivanje i ljubav prema časopisima učinila Veneciju drugim domom; a tu je, naravno, i Barney, moj mačji prijatelj, koji mi je pravio društvo tijekom onih dugih noći provedenih za računalom (poslastice će ići na moj račun).

Kao i uvijek, zauvijek sam zahvalna svojim roditeljima na njihovoj ljubavi i podršcioni su, jednostavno rečeno, najbolji mama i tata koje djevojka može poželjeti - i Kelly jer je tako prekrasna starija sestra koja me čuvala kada sam tek stigla u L.A.

Te konačno, zahvaljujem Saaru. Što bih mogla reći da ne ispunim još cijelu stranicu? Dakle, bit ću kratka i jednostavno reći hvala ljubavi - na svemu i još više od toga.

Janja

4

Za Saara

koji mi je dokazao da se želje uistinu mogu ostvariti

Postoje samo dvije tragedije u životu: prva je da ne dobijete ono što želite, a druga je da to dobijete.

Oscar Wilde

Janja

5

Prvo poglavlje

ŠTO ŽE LI TE?

M IR U S V IJ E TU?

L IJ E K ZA AIDS?

G IS E L INU S TRA Ž NJ ICU?

TRGNUVŠI SE OD boli zbog svojih novih sandala s tankim remenčićima koje su mi napravile dva žulja veličine meduza na oba nožna palca, pritisnem gumb na semaforu na pješačkom prijelazu i čekam na pločniku. Mislim, o čemu god da se radilo, svi mi nešto želimo, zar ne? Svatko od nas. Odmotam veliku palačinku s jogurtom koju imam za doručak i pogledam u svoja stopala koja pulsiraju. I ja nisam drugačija od ostalih. Osim što su svi ostali zaposleni čineći dobro čovječanstvu, mijenjajući svijet i izgledajući odlično u bikiniju s tangamaa znate li što ja želim?

“Joj.” Kao na znak, žulj mi pukne i tekućina mi procuri između nožnih prstiju. Japanke. Gotovo je polovica srpnja i Ujedinjeno Kraljevstvo je zahvatio val vrućine. Za većinu

populacije gladne sunca to znači veselo šetanje na suncu i sladoled, piknik u parku i ležaljke u dvorištu. Za nas Londonce to je pakao. Grad se znoji poput sportaša. Zagušljivi uredi, smrdljivi ispušni plinovi i podzemni vlakovi bez klimatizacije čine život očajnim. Temperamenti se sudaraju. Nosevi se gule.

A mene stopala naprosto ubijaju. Psujući tiho, pronađem zgužvan komad rupčića i čučnem na pločniku.

Šik, jako šik, mozgam dok si prstom brišem brkove rastopljenog pudera s gornje usnice i uguravam ofucan rupčić između prstiju. Ponekad se pitam zašto uopće svakoga mjeseca kupujem Instyle kada sama mogu složiti tako trendi izgled.

Osjetim udarac u leđa i primijetim da se svjetlo na semaforu promijenilo te ustanem i počnem šepesati preko ceste. Istog trena proguta me gomila ljudi koji blebeću na mobitele, puše cigarete i srču kave. Svi se guraju, žure, naguravaju, sudaraju. Aktovka me pogodi u cjevanicu i jauknem. Nije prvi put da poželim živjeti uz more. Umjesto u zagađenom užem dijelu paklenoga grada kojega nazivam domom već šest godina.

Uspijem doći do pločnika prije no što mali zeleni čovjek nestane i šepam niz Marylebone Road. Da budem iskrena, ponekad imam osjećaj da provodim čitav život želeći nešto. Nisu to velike želje koje vam promijene život - na primjer, otkriće da Brad Pitt snima

Janja

6

svoj najnoviji blockbuster u mom susjedstvu i pogodite što?, želi da ja, Heather Hamilton, budem glavna glumica.

Da, mo’š mislit, ne govorim o toj vrsti želja. O zatvori-oči-i-poželi-nešto željama koje uključuju bacanje novčića u fontanu, gledanje zvijezda padalica ili trljanje Aladinove svjetiljke. Govorim o svim onim običnim, nesmotrenim i, da budem iskrena, dosadnim željama koje poželim desetak puta na dan bez razmišljanja. Za mene želje nemaju nikakve veze s čarolijom: one su jednostavno dio svakodnevice.

Kao što sada želim da nisam pojela onu veliku palačinku. Odjednom svjesna da držim prazan omot, osjetim žalac krivnje. Okej, pa kupila sam je

u trgovini zdrave prehrane i bila je na polici pored sušenih marelica i smeđe riže, ali koga to zavaravam? Mislim, znam da nije uistinu zdrava. Virnem u podatke o hranjivosti. O moj Bože, zdrava? Ova stvar bi trebala imati upozorenje o nezdravosti. Imate li pojma koliko grama masti sadrži jedna palačinka?

Zgužvam omot i brzo ga gurnem u torbicu, koja je, kao i obično, pretrpana svim sranjima koja vučem uokolo sa sobom: kemijske koje puštaju tintu, zalutali tampon, sjajilo za usne čiji poklopac se izgubio pa je prekriveno komadićima svačega. O, tu je i par onih malih kartica iz električnog stroja za vaganje u Bootsu.

Što me podsjeti na još jednu od mojih želja. Trebala sam kupiti samo kutiju tampona, ali kada sam upala u Boots za vrijeme ručka, nisam mogla odoljeti da ne stanem na vagu i ne poželim da mali digitalni prozorčić kaže kako sam par kila ispod svoje uobičajene težine, ali ne, ispalo je da sam par kila iznad.

Pa, dobro - zapravo dvije i pol kile. Ali sigurna sam da mi odjeća teži baš toliko. Uvučem trbuh i nastavim žuriti niz glavnu cestu. Zapravo, sada kad razmislim o tome,

mislim da želim toliko stvari da ih sve ne mogu ni zapamtiti. Uzmite, na primjer, posljednja dvadeset i četiri sata. Kada bih trebala zapisati sve želje imala bih u rukama pravi popis...

Želim • Da sam sinoć ostala kući umjesto što sam otišla na karaoke večer s

najboljom prijateljicom Jess • Da nisam počela piti tekilu • Da se zemlja otvorila i progutala me kada sam počela zavijati pjesmu

Barbre Streisand ‘Woman in love’ u b-molu. Zatvorenih očiju. • Da nisam poslala poruku kurvinom sinu od bivšeg dečka kada sam u

dva ujutro došla doma.

Od sjećanja se skamenim. Jedno je poslati poruku. Ali sjetiti što sam sve u njoj napisala je nešto sasvim drugo.

• Da nisam istisnula onaj prištić na bradi, u zahodu, prije posla

Janja

7

Ali jesam i sada je doveo još nekoliko prijatelja da mu budu moralna podrška.

• Da, kada sam čula onu ženu u vlaku koja je čitala članak u Cosmu o višestrukim orgazmima, nisam na glas rekla, ‘Hm, što je to?’ baš kada su svi u vlaku ušutjeli

• Da me netko na moj trinaesti rođendan upozorio da neću automatski dobiti nevjerojatnu karijeru uz sve ostale poklone. (Želite mi reći da to tako ne ide?)

• Da muškarci pate od PMS-a • Da na vlaku uvijek ima slobodnih mjesta. Da u Starbucksu nema

gužve. I da uvijek nađem slobodno mjesto za parkirati ispred svoga stana.

Znate onu šalu o tome kako žene ne znaju parkirati jer im muškarci kažu da je petnaest centimetara ovoliko? (To je ona šala kada prste odmaknete možda nekoliko milimetara.) Pa, prošli tjedan sam je ispričala muškarcu koji živi na broju četrdeset i dva. Baš nakon što sam pokušala ugurati svoj autu na mjesto iza njegovog novog BMW- a. I zabila se točno u njega. Nažalost, on se nije smijao.

• Da dobijem na lutriji.

Moram priznati da je to teško ostvarivo budući da nikada ni sam kupila listić. Ali i to je jedan od razloga zbog kojih volim želje. One ne moraju biti realne.

• Da ne postoji dan s lošom frizurom • Da jučer, baš u trenutku kada mi je instruktor joge pomagao da

napravim stoj, nisam prdnula. • Da zapravo uspijem popiti osam čaša vode na dan

Osam punih čaša! Mislim, to je tako dosadno i nema nikakvog okusa.

• Da mogu upoznati muškarca čiji hobiji uključuju pranje, monogamiju i

predigru

Umjesto da prave nered, varaju i okreću mi lijevu bradavicu ulijevo i udesno kao da je tražilica radio postaja i žele pogoditi baš Kapital radio. Nije da mislim na Daniela, mog bivšeg, ili tako nešto.

• Da nikada više ne moram glumiti orgazam

Janja

8

(Vidite što želim reći kada kažem da ne moraju biti realne?)

• Da kreme protiv bora zaista naprave ono što piše na pakiranju • Da nema kalorija u kolačima s dvije vrste čokolade • Da nisam povjerovala prodavačici koja mi je rekla da se osunčani ten

iz St Tropeza lako može postići kod kuće, losionom za samo-tamnjenje

Bacim si pogled na noge. Zamislite narančaste pruge. Kao sunčanje kroz stolicu.

• Da tata nije oženjen za kuju iz pakla

Čije je pravo ime Rosemary i na koju mislim kada želim dokazati da zle maćehe nisu samo likovi iz bajki.

• Da nisam posudila iPod od brata, Eda, kada sam išla rolati

Ili pokušala izgledati mrak i rolati unatrag dok nisam pala točno na leđa. Ispravak: točno na iPod. Koji je sada razbijen.

• Da mi nisu odbili Visu na blagajni u Sainsburyju

Što je sramotno samo po sebi. Ali me još službenik kiselog lica odveo u sobicu i nazvao moju banku, uzeo škare i prerezao moju sjajnu, fleksibilnu prijateljicu na pola ‘prema naređenju mog bankovnog menadžera’.

• Da sam shvatila kako je djelatnik u lokalnoj videoteci bio ironičan kada

je preporučio film Swept Away s Madonnom kao ‘klasik’

Fijuu. Čujem zvižduk poput zavijanja vuka i vratim se u stvarnost. I ugledam grupu radnika kako mi bulje u grudi. Što me brzo dovodi do moje sljedeće želje:

• Da nosim grudnjak.

Spustim glavu i pokušam ležerno proći pored njih. Okej, samo ih ignoriraj, Heather. Nemoj ih pogledati u oči. Samo nastavi hodati i pretvaraj se da ih ne vidiš. Još samo nekoliko koraka i proći ćeš ih ... Lako. Vidiš, radnici i nisu tako loši.

“Ej, pokaži nam sise.”

Janja

9

• Želim da svi radnici imaju male penise.

Pocrvenim, požurim pored njih i pretvaram se da gledam na sat kako bih izbjegla gledati u njih. I tada vidim koliko je sati. O, jebi ga.

• I želim da ne zakasnim na sastanak s Brianom u deset, u matičnom uredu.

Jer je već dvadeset minuta poslije deset. I on će me ubiti. Na prednjim stepenicama maryleboneskog matičnog ureda, vitak, privlačan, sjedokos

muškarac u ugljenocrnom flanelnom odijelu, koji bi mogao proći za muškarca u srednjim pedesetima, ali je zapravo desetljeće stariji, ljulja se naprijed-natrag na petama svojih visokoispoliranih cipela. Provjeri na sat, pogleda uz i niz ulicu, zatim uzdahne i usmjeri pažnju na svoj rever. Ružičasti karanfil vene na vrućini i on ga nervozno namjesti.

To je Brian i iako me ne vidi kako žurim prema njemu zbog prometa na pločniku, ja vidim njega. Čudan lik dok stoji sam u svom elegantnom odijelu po mjeri, s tuđim konfetima rasutima oko nogu. Nekoliko prolaznika baci pogled na njega sažalijevajući ga. Nije da on primijeti. Previše je zaposlen ponovnim pogledavanjem na sat i izvlačenjem mobitela iz džepa na grudima. Otvori ga, ukuca broj nabadajući kažiprstom čudno, poput nekoga tko ne zna tipkati, a zatim ga prisloni na uho.

Što metara udaljena, začujem poznatu melodiju. Gurnem ruku u torbu i prekopavam prstima dok konačno ne pronađem svoju Nokiu. Baš kada prestane zvoniti. K vragu.

Izvučem je, zajedno s handsfree setom koji je, kao i obično, sav zapetljan, te pogledam u ekran. Jedan propušten poziv. Brzo nazovem govornu poštu. “Imate jednu novu poruku.”

Dok čekam da je čujem, manijakalno mašem Brianu, ali leđima je okrenut prema meni i vidim samo njegova pogrbljena ramena dok pali cigaretu.

“Ja sam, Brian. Ispred matičnog ureda sam i postajem malo nervozan. I, pa, da ne budem baš fin, Heather, gdje si, k vragu?”

Ojoj. Dok njegov glas sikće na mene, shvaćam da sam u velikoj nevolji. Nazovem ga i odmah

se javi. “Heather?” “Evo me”, dahnem šuljajući mu se iza leđa i potapšam ga po ramenu. Bio je to pokušaj rješavanja situacije humorom. Umjesto toga, gotovo je uzrok srčanog

udara. Brian se okrene držeći se za prsa, s upaljenom cigaretom među prstima. Zuri u mene optužujući. “Kasniš”, prasne u svoj mobitel. Zatim, shvativši što radi, opsuje, zatvori ga i gurne u džep.

“Znam i jako mi je žao”, ispričam se, pokušavajući objasniti. “Alarm mi nije zvonio i vlaku je trebalo sto godina i kupila sam ove glupe nove sandale...”

“Pa, barem si sada ovdje”, prekine me, zgazi cigaretu cipelom i zakopča sako. Sve što Brian radije žurno i nervozno. Podsjeća me na pticu, raščupana perja i očiju koje sijevaju. “Ali bolje da požurimo”, govori zaglađujući rukave i hvatajući nevidljivo zrnce prljavštine

Janja

10

pedantnošću nekoga tko si glača donje rublje. “Gdje su svi?” žurim za njim uz stepenice. “Unutra. Čekaju nas.” Otvori vrata i pridrži mi ih. “Ovdje sam odavno. Kada se nisi

pojavila, došao sam te van potražiti.” “Stvarno mi je jako žao”, opet se ispričam i gurnem glavu ispod njegove ruke. Puno

sam viša od Briana, pogotovo u svojim novim sandalama, pa se moram sagnuti dok ulazim u svježu tamu predvorja, gdje stanem kako bih si provjerila odraz u uokvirenom ogledalu.

Ja sam tipična crvenokosa, blijede kože i s pjegicama, s puno crvene kose i bolnim uspomenama iz djetinjstva jer su me zvali razno raznim imenima. Uistinu, čudim se što ne idem na terapije do kraja života. Uz to što svakih šest tjedana idem frizerki na pramenove kako bih postala crvenkasta plavuša. Uglavnom osušim kosu i poravnam je, ali danas je sva napuhnuta od vrućine. Pokušam je zagladiti. I tada primijetim Briana. U ogledalu ga vidim kako stoji iza mene i bulji u pod. “Što ti se dogodilo sa stopalima?” želi znati.

Sjetivši se, pogledam dolje. “Moda”, dobacim, sagnem se i pokušam sakriti toaletni papir koji mi viri između nožnih prstiju.

Inače bi se nasmijao, izjavio nešto mudro ili me ispitao o posljednjem šopingu. Za razliku od većine muškaraca njegovih godina, Brian voli biti u korak s novim trendovima - uvijek mi krade moj Vogue iako tvrdi da je to samo zbog kvalitete fotografija - i ima istančan osjećaj za modu. Ali ovoga puta puhne nezainteresirano.

“Hoćemo li?” kaže monotono, stišćući zube. Mišići čeljusti mu podrhtavaju i pogleda me sijevajući svojim sivim očima. Unatoč svom raspoloženju, nevjerojatno je zgodan za starijeg muškarca.

“Aha ... mislim, da ... naravno ...” brbljam, osjećajući se poput neposlušnog djeteta. Zajedno prijeđemo preko mramornog predvorja, a odjeci naših koraka čine se

preglasnima. Pred nama je impresivan set vrata od mahagonija. Mrmljajući nešto o tome kako bi sljedeći svatovi trebali doći za koju minutu i da će sve propasti ako ne požurimo, Brian posegne za mjedenom kvakom.

Stavim ruku na njegovu. “Stani malo.” Izvučem paketić papirnatih rupčića iz torbice, otvorim ga i pružim prema njemu. “Znam da plačeš na vjenčanjima.”

Namršti se, ne popuštajući baš nimalo. Mahnem komadićem bijelog papira pred njim. To je previše. Preda se, čelo mu se opusti i napetost ocijedi s lica. “Žao mi je. Već sam

pomislio da se nećeš pojaviti.” Primi moju ponudu mira i vješto gurne rupčić u rukav. “Što? Ostaviti te u matičnom uredu?” šapnem. Kutovi usana mu zadrhte. “Mm, tako nešto.” Podijelimo osmijeh. Poravna si kravatu, zagladi kosu kako bi zamaskirao mjesto na

kojem se prorijedila, te izravna ramena. “Spremna?” Povučem si suknju dolje i zataknem odlutali pramen kose iza uha. “Spremna.”

Kimnem, osjećajući nervozu. Oboje gledamo ravno naprijed, ozbiljnih lica. Pripremim se. “Okej. Dakle, to je to.” Hvatajući kvaku, Brian duboko udahne. “Krećemo.”

Janja

11

Drugo poglavlje

MO RE Š E Š IRA RA Z NIH boja, njihovo perje i svilene mrežice koje podrhtavaju zbog vjetra stropnih ventilatora, pozdravi nas kada uđemo. Prostorija je pretrpana. Gosti sjede rame do ramena, neudobno se meškoljeći zbog neugodne vrućine i izmjenjujući obiteljske tračeve. Djeca kojoj je dosadilo igraju se lovice, kako se čini, oko dvije ogromne cvjetne dekoracije koje drže stražu, poput dva izbacivača, sa svake strane ulaza. Negdje plače beba.

Nitko ne primijeti kada Brian i ja uđemo straga osim, naravno, matičara koji nas čeka na kraju prolaza. U kričavoj košulji i otvorenim sandalama, dobaci nam pogled pun olakšanja i požuri prema nama. Ili bi bilo bolje da kažem ‘klipsa prema nama’. Ovo je definitivno čovjek koji se moli bogu Grahama Nortona.

“O, jao, hvala nebesima”, šapne glasno. “Već sam pomislio da će nam izbiti pobuna.” Počeška si kozju bradicu i teatralno okrene očima prema prostoriji.

“Ne brinite, konjica je stigla.” Brian izvuče mali, crni predmet iz džepa, ispruži ga pred sobom i usmjeri ga u raznim pravcima.

Matičar ga upitno pogleda. “Što je to?” “Mjerač svjetla”, odgovorim i opazim hrpu kutija u kutu. Otvorim crnu torbu, izvučem

tronožac i počnem ga sastavljati. “Moramo provjeriti očitanja radi bljeska.” Matičar kimne. “O, shvaćam.” “Kao službenom fotografu vjenčanja, moj posao je paziti da sretan par dobije

fotografije kakve je oduvijek sanjao”, ubaci se Brian, posegne za svojom kamerom i izabere leću. “Jer uspomene blijede...” Čuvši svoj znak, pridružim se: “...ali fotografija traje cijeli život”, izgovorimo zajedno.

“To je moto tvrtke Zauvijek zajedno”, nastavi Brian koji ne može odagnati ponos iz svoga glasa. Pruži mi poklopac leće i uperi kameru u matičara. “Sam sam to smislio.”

“Jeste?” Matičar izgleda sumnjičavo. “Mislio sam da je to već dobro poznata izreka...” Zatvor fotografskog aparata otvori se uz glasan klik i iznenadi ga. “O, nebesa!”

Uhvaćen širom otvorenih usta, poput ribe, matičar slijepo trepće nakon jačine bljeska. Čime privučemo pažnju svatova, koji se okrenu na svojim mjestima u uzbuđenom iščekivanju.

Žamor zamre dok se sve oči okreću prema nama. Ali znam da ne gledaju nas - mi smo samo fotografi vjenčanja - previše su zaposleni gledanjem iza nas, dok se vrata otvaraju i netko stisne ‘play’ na CD-u. Zvuk saksofona ispuni zrak i Whitney Houston krene pjevati ‘I Will Always Love You’. Dok matičar skakuće natrag niz prolaz, Brian i ja zauzmemo svoje

Janja

12

položaje. I krećemo. Iščekujem. Ovo je trenutak u kojem mlada uzvišeno ulazi i konačno vidite haljinu. To

mi je najdraži dio. Naposljetku, većina nas, u nekom trenutku u životu, sanja o onoj koju ćemo nositi na vlastitom vjenčanju. Kada sam imala otprilike šest godina, najdraža igra bila mi je odijevanje u svoju bijelu spavaćicu i mamin stari vjenčani veo i pretvaranje da se udajem za Barneyja, mog medu. Jednoga dana pala sam u blato u vrtu i mama mi je obrisala suze i rekla mi da svejedno izgledam prekrasno - jer je svaka mlada prekrasna na svoj dan vjenčanja. Tek nakon što sam se počela baviti ovim poslom shvatila sam da mi je mama govorila gluposti.

Jer, da, vidjela sam puno mladenki koje su u svojim haljinama bile prekrasne, ali vidjela sam i velike bijele puslice zbog kojih biste poželjeli pokriti oči, obiteljska naslijeđa koja su trebala ostati na tavanu i korzete tako čvrsto stisnute da su se mladenke naprosto prelijevale preko njih kao što se rastopljeni sladoled prelijeva preko korneta. Da ne spominjem velove, kičaste tijare i deset metara duge šlepove. Vjerujte mi, Trinny i Susannah bi bile oduševljene. Ali tko sam ja da sudim? Imam toaletni papir uguran između nožnih prstiju.

Mladenkina majka glasno zajeca. Stariji rođaci uzdišu. Dječak koji je igrao lovice prigušeno se zahihoće, a tata ga opali po uhu.

A ja dahnem. Ali ovoga puta ne zbog svojih žuljeva. Ispred mene, u jarko ružičastoj haljini koja je nalik na nešto što bi nosila plesačica

flamenka, stoji mladenka koja je dovoljno stara da mi bude mama. Zapravo ne, pogriješila sam. Da mi bude baka.

“Izgledaš zanosno, srce”, zanosi se Brian i slika kadar za kadrom. Što da kažem? Čovjek je profesionalac. “Haljina je očaravajuća... samo malo ulijevo... uistinu očaravajuća... Sada, širok

osmijeh za fotić...” Pružajući mu novu rolu filma, promatram ga s divljenjem. Brian se toliko dugo bavi

ovime da je uhvaćen u pravu groznicu vjenčanja. Nije važno jesu li velika ili mala, tradicionalna ili s temom, obožava baš svako. Jednom je bio u braku, još kada je bio u dvadesetima, s nekim modelom po imenu Phoebe, ali razveli su se prijateljski nakon par godina (nisam sigurna je li to bilo prije ili nakon što je priznao da je gay) i otada je imao niz neuspjelih veza. No, to ga nikako nije spriječilo da bude istinski romantičar. Zapravo, to ga je učinilo još romantičnijim. Oči mu se zamagle od prvog pogleda na vrpce koje se vijore na prednjem kraju bijelog Rollsa. Ne može slušati vjenčani marš bez da si briše oči rukavom, i uvijek posuđuje rupčiće mladenkine majke za vrijeme izgovaranja zavjeta. Zaista, u pravom je neredu. Na dijelu ‘dok nas smrt ne rastavi’ mora izaći van uhvatiti malo svježega zraka.

Čime ja postajem glavna. Službeno bih trebala biti njegova pomoćnica, ali uglavnom završim tako da ja uslikam većinu fotografija. Unatoč nepisanom društvenom pravilu da žene moraju gugutati nad novorođenim bebama, štencima, plišanim igračkama i - pièce de

Janja

13

rèsistance - vjenčanjima, ona jednostavno nemaju takav učinak na mene. To ne znači da sam protiv vjenčanja. Baš suprotno, obožavam ideju ludog zaljubljivanja i življenja sretno i zajedno do kraja života. Zar nije tako sa svima? Ali, baš nedavno, počela sam se pitati postoji li zapravo ‘zauvijek’. Mislim, možda bi se trebalo raditi o slučaju ‘sretni na trenutak’ ili ‘sretni dok im ne dosadi’. Ili, u slučaju mog bivšeg, ‘sretni dok on ne počne ševiti curu iz odjela marketinga’. Nije da sam ogorčena zbog toga, ili tako nešto.

Glasno puhanje nosa vrati me u sadašnjost i ugledam Briana kako šmrče u svoj rupčić. Oči su mu crvene i otečene i pokušava fokusirati mladenku i mladoženju koji izgovaraju zavjete. Potapšam ga po ramenu, pružim mu suh rupčić i izvučem fotoaparat iz njegovih ruku. Pogledam kroz leću i zumiram sretan par.

“Priscilla Klein, želim da znaš kako će ovaj brak s tobom trajati zauvijek, iako sam se ženio osam puta...”

“David Wolstenhume, obećajem da ću te uvijek voljeti i poštovati, čak i ako se budeš morao vratiti u...”

Što me dovodi do moje sljedeće želje.

• Da, kada se budem udavala, to ne bude u ružičastoj flamenko haljini. I da se nikada ne udam za muškarca koji se vraća u zatvor.

Blic prasne dok ih fotografirani. Vidite? Opet ja završavam posao... Kada je sve završilo, spakiramo aparate i Brian mi ponudi da će me odbaciti na vlak.

Ali, na cesti se izvode radovi, promet je blokiran duž Marylebonea i završimo zaglavljeni u njemu.

Podignem bose noge na prednju ploču i spustim prozor. Brian vozi mali kombi na čijoj je stranici ispisano Zauvijek zajedno, kičastim slovima za vjenčanja. Prvo je htio da to bude u pozadini konfeta, ali je izvođač naplaćivao po satu, a konfeti su, navodno, komplicirani i oduzimaju puno vremena, pa se odlučio za srebrnu potkovu i nekoliko zvona umjesto toga.

Brian nije oduvijek bio fotograf na vjenčanjima. Nekada je važio za jednog od velikih paparazzi fotografa, putovao je svijetom, slikao poznate na raskošnim filmskim premijerama, ali smrt princeze Diane sve je promijenila. Brian je velik rojalist. Ima snimke svih kraljevskih vjenčanja, pije čaj iz svoje obožavane šalice u čast srebrnog jubileja i stvarno je plakao kada je kraljevska jahta Britannia povučena. Kada je Diana umrla bio je shrvan. Kao pripadnik paparazzija osjećao se dijelom odgovornim, pa je objesio svoje leće za zumiranje i spremio svoje ljestve, te osnovao tvrtku Zauvijek zajedno.

I tada ja stupam na scenu. Baš sam završila fotografiju na koledžu i javila se na njegov oglas kojim je tražio

pomoćnika. Nije to baš bilo ono što sam imala na umu - u to vrijeme sam bila odjevena u crno od glave do pete i fotografirala tmurne zidove pune grafita - ali mislila sam da će to biti samo privremeno. Samo dok steknem malo iskustva, otplatim studentske kredite i omogućim si dovoljno vremena da obogatim biografiju prije nego krenem samostalno. Šest

Janja

14

godina kasnije, još sam tu. Šest godina! Nevjerojatno. Nije da se nisam javljala na oglase za druge poslove, ali

svuda se radi o stvaranju veza i poznanstava i čekanje prave šanse. Ja svoju još uvijek čekam. Neprestano si govorim da će doći do nje. Da ću jednoga dana biti nova Annie Leibovitz, da ću imati izložbe u elegantnim galerijama u Sohou, da ću raditi naslovnice časopisa i novina...

Ovaj, halo, Zemlja zove Heather. “I, što misliš o vjenčanju?” pita Brian. Pogledam preko ručne kočnice u njega. Prekriven konfetima i pušeći cigaretu, lista

Evening Standard kojega je raširio preko volana. “Bilo je zanimljivo”, počnem pomalo nesigurno, kao kada tek izađete iz kina i niste

sigurnije li se drugoj osobi film svidio. “A ti?” Otrese pepeo kroz prozor i kimne. “Hmmm ... drugačije ...” kaže neobavezujuće.

“Premda baš nisam sigurna da je haljina bila dobar izbor ...” počnem oprezno. “Mislim da je zaboravila kastanjete.” Zahihoćem se, a to uzrokuje provalu pušačevog smijeha. “Ma, pokvareni smo.”

Pokušava se smiriti. “Nije bilo tako loše.” “Da, bilo je.” Nasmiješim se i time ga oslobodim: brana se podigla. To nam je neka vrsta tradicije - kao kada ste bili na zabavi s dečkom i put kući, u autu, provedete tračajući sve i svakoga.

“Jesi li vidjela djeveruše? Bile su prekrasne.” “Posebno ona mala, plava, koja je uporno htjela nositi zečje uši.” “A što kada je kum

izgubio prstenje? Izgledao je kao duh.” “I dobio onaj osip od nervoze.” “I počeo se posvuda češkati.” “Vidjela sam ga s rukama u hlačama.” “Ne, nisi.” “Kunem se Bogom. Imam to na filmu!” “Fuj, to će biti krasna fotografija.” Brian i ja pucamo od smijeha. Apsurdnost našeg posla omogućava nam da se smijemo

najkomičnijim životnim situacijama. “I, u koliko sati nam sutra počinje posao?” Obrišem suze iz očiju. “Obećajem da neću

zakasniti. Kupit ću si novu budilicu.” “Ne brini oko toga. Ostani u krevetu. Nadoknadi san za ljepotu.” Navučem grimasu na lice. “Ali vikend je”, podsjetim ga. Za ljude koji se bave

vjenčanjima, vikendi su uvijek manijakalni. “Znam. I dajem ti slobodan dan.” “Slobodan dan?” ponovim s nevjericom. “U subotu?” Dok upijam Brianove riječi,

osjećam navalu uzbuđenja koje osjetite kada shvatite da sljedećeg dana ne morate ići na posao. Ne sjećam se kada sam prošli put imala cijeli vikend samo za sebe. Kako fantastično. Mogu dugo spavati. Mogu ljenčariti u stražnjem dvorištu i čitati časopise. Mogu čak i provesti cijeli vikend u krevetu, gledati filmove i jesti naručenu pizzu... Sama.

Janja

15

Iznenada, moj slobodan dan izgubi svoju čar. Vikendi su za parove. Kao da se grad odjednom pretvori u Noinu arku - ljudi u parovima šeću parkovima, sjede za stolovima u kafićima, dijele kokice u kinima. Uglavnom se moja prijateljica Jess i ja družimo. Većina našeg starog društva se odavno sparila, a budući da smo nas dvije slobodne, smatramo da smo zajedno jače. Ali ona je stjuardesa u zrakoplovu i ovaj vikend radi na letu do i iz Delhija.

“Jesi li siguran? Subote su nam uvijek najužurbaniji dani”, počnem se povlačiti. “Bili su”, ispravi Brian. “Posao je malo opao u posljednje vrijeme.” Istina. Primijetila sam da je posljednjih nekoliko mjeseci strka malo popustila, ali

nisam puno razmišljala o tome. Sada vidim da je Brian pogrbio ramena i da mu se na čelu pojavila bora dubine Grand Canyona. Nešto se događa.

“U budućnosti ćeš imati još puno slobodnih vikenda”, doda. “Tvrtka dobro posluje, zar ne?” Zavlada prijeteća tišina. “Pa, o tome sam želio razgovarati s tobom...” Uzdahnuvši,

Brian se okrene prema meni i obuzme me jeziv osjećaj. Nešto se definitivno događa. “Pa, ne želim da počneš paničariti...”

Počnem paničariti. “...jer si prekrasna pomoćnica i stvarno talentirana fotografkinja...” O, Bože, otpustit će me. “..a uživao sam raditi s tobom.” Uživao? Je li rekao uživao? U prošlom vremenu? Želudac mi propadne u pete. Do sada

nikada nisam ni pomislila da bih mogla izgubiti posao. Bila sam previše zatrpana prigovorima o njemu i željama da naiđe nešto bolje. Sada, suočena s nezaposlenošću, vidim sve što je odlično u mom poslu. Odlazak na posao u lepršavim haljinama i sandala s remenčićima, izjedanje kanapea s dimljenim lososom i torti za ručak, šef poput Briana... “Molim te, nemoj me otpustiti”, izlanem.

“Otpustiti te?” dahne, a glas mu se povisi od nevjerice. “Gospode, ne! Zašto bih otpustio najbolju pomoćnicu koju sam ikada imao?”

“Mislila sam...” počnem zbunjeno. “Ali možda ću te morati pustiti.” Srce mi potone. Brian radi ono što dečki rade kada pokušavaju prekinuti s vama i

pokušavaju vam olakšati govoreći da se ne radi o vama, nego o njima. Nije važno kako to kažu, ishod je sasvim isti: svejedno ste nogirani.

“Pokušavam reći da sam pregledavao knjige. Posao ne ide baš dobro.” Ugasi cigaretu u pepeljari i posegne u pretinac po osvježivač zraka. “I da budem iskren, Heather, možda bi bilo pametno da počneš tražiti drugi posao.” Baci pogled na mene, pokušavajući procijeniti moju reakciju.

“Tako je loše?” pitam tiho. “Još gore.” Žustro poprska kombi Oceanskim lahorom. Zadovoljan, gurne limenku

natrag u pretinac i okrene se prema meni. “Banka mi zahtijeva podmirenje zajma.” Odjednom Brian izgleda kao čovjek koji nosi čitav svijet na ramenima. Vrećice pod

njegovim očima čine se težima, linije koje mu se spuštaju licem čine se poput usjeklina, i

Janja

16

općenito se čini da je pao tako nisko da ga još nikada nisam vidjela takvog. “Stvari bi se mogle popraviti.” Pokušam ubaciti malo optimizma. Nisam imala pojma da je posao tako blizu bankrota i osjećam se grozno, ne zbog sebe, već zbog Briana. Ja bih mogla izgubiti posao, ali on bi mogao izgubiti sve, uključujući svoj dom jer ga je stavio pod hipoteku radi posla.

“Mogle bi”, složi se, natjeravši se na osmijeh. “Možda ćemo nekim čudom dobiti veliko vjenčanje koje će nam isplatiti sve dugove, a?”

“Aha, možda.” Nasmiješim se odlučno. On uključi radio i dok se okreće natrag prema svojim novinama, dopustim osmijehu da

mi nestane s lica. Zabrinutost se poput oblaka navuče preko moga lica i baca duge, mračne sjene na budućnost. U sebi izvučem svoj popis i dodam još jednu želju:

● Da su čuda zaista moguća.

Janja

17

Treće poglavlje

NA P O S LJ E TK U S E P RO MET počne micati i uskoro stojim na pločniku ispred postaje u ulici Baker Street. “Pa, ne mogu dopustiti da moja pomoćnica ide bosa kući, zar ne?” govori Brian, naginjući se iz kombija s osmijehom na licu. “Jednostavno ću morati preskočiti golf.”

“Mislim da bi mi mogao, s obzirom da si mi šef, platiti taksi”, progunđam i pogledam si u stopala. Na mjestu gdje mi je nekada bio par trendi dijamantnih sandala, sada su Brianove cipele za golf. Umrljane blatom. Broj četrdeset i četiri.

“Nema ništa lošeg u podzemnoj”, uzvikne Brian odmičući se s pločnika. “Bit ćeš kod kuće za tren oka. Misli na jadnoga mene, zaglavljenog u prometnoj gužvi.” Pritisne trubu i promatram ga kako koči i pušta skupinu muškaraca, trideset i nešto godišnjaka, da prijeđe cestu. Mogu smisliti puno načina kojima bih opisala Briana, ali u tom trenutku, dok sjedi za volanom svog voljenog kombija i očima prelazi s jednog muškarca u uskoj majici na drugog, ‘jadan on’ nije jedan od njih.

Kada dođem na platformu vrućina me pogodi. Kao da ste uključili pećnicu na najvišu moguću temperaturu, otvorili vrata i gurnuli glavu u nju. Probijajući se kroz gomilu opojnih tjelesnih mirisa, naglih naravi i napetih glavobolja, približim se žutoj liniji koja upozorava na opasnost.

Što me podsjeti na prošli tjedan kada sam dobila kaznu jer sam parkirala na dvostrukoj žutoj liniji. Nisam zapravo parkirala tamo, samo sam ostavila auto na nekoliko minuta zbog hitnog slučaja. Nažalost, prometnik - muškarac - nije mislio da je kupovina Baralgina M hitan slučaj (naravno, on nikada nije trpio užasne menstrualne bolove) i napisao mi je kaznu. Koju ne smijem zaboraviti platiti. Izvučem olovku iz torbice. Moje sjećanje je poput cjedila pa uvijek pišem popise. Imam popise za sve. Hladnjak mi je prekriven desecima šarenih papirića. Jedini problem je što ih gotovo uvijek zaboravim pogledati. Ali ne mogu napisati podsjetnik da me podsjeti, zar ne?

Napišem ‘kazna za parkiranje’ na ruku i začujem udaljenu buku vlaka koji se približava. Zakoračim unatrag i promatram ga kako dolazi na stanicu i klapara uz platformu, a lica u vagonima su zamagljena kao da se tope na vrućini. Pretrpan je, kao i inače. Raspoloženje mi pada. A zatim, kao i svake druge večeri mog jednoličnog života, ista misao mi pada na pamet: željela bih da me čeka jedno slobodno mjesto.

Vrata kliznu i otvore se i, potisnuta naprijed zbog gomile iza sebe, prsnem, poput kokice, u vagon. Pokušavajući ne primjetiti kondenzirane kapi koje klize niz prozore i lica

Janja

18

ostalih putnika, probijem se kroz tijela do središnjeg prolaza. “Ups, oprostite... samo malo ... oprostite”, ponavljam i gazim po prstima sve dok vlak ne krene uz trzaj i brzo se hvatam za jedan od rukohvata iznad glave.

Držim se dok izlazimo sa stanice i okrenem se malo u stranu da mi nos nije zabijen pod nečiji pazuh. Bože, voljela bih da mogu sjesti. Zavidno gledam u one dovoljno sretne da sjede, očima odsutno prelazeći preko nepoznatih lica. Muškarac s užasnom frizurom, lijepa cura s piercingom u obrvi, starica s ružičastom nijansom pudera. I stanem na muškarcu izrazito čvrste čeljusti, s usjekom na bradi i busenom crne kose, ispod koje gleda poznat par očiju boje lješnjaka. O moj Bože, što on radi ovdje?

Želudac mi se lagano stisne. To je moj susjed. Moj nevjerojatno zgodan susjed. Onaj za kojega uvijek pomislim da je dvojnik Brad Pittovog mlađeg, tamnokosog brata. Ne znam ima li uopće Brad Pitt mlađeg, tamnokosog brata, ali ako ima, sigurna sam da je isti kao ovaj tip. Kako god se zvao. Jer, iako živi preko puta ulice već godinu dana, još uvijek mu ne znam ime (što zapanjuje moju pomajku koja smatra svojom dužnošću znati ne samo imena, već i osobne navike svakog stanovnika Batha). No, ovo je ipak London. Ljudi žive u istoj zgradi godinama i kimnu si u zajedničkim hodnicima, ali nikada ne razgovaraju jedni s drugima.

Ja, međutim, znam sve o mom susjedu, koji će od sada na dalje biti ‘on’. Znam da vozi mornarsko plavi Range Rover, kupuje hranu u Waitroseu, a odjeću u Josephu, te naručuje hranu za van u Šangajskom iznenađenju, malom vijetnamskom restoranu na uglu, najmanje jednom tjedno. Također znam da je aktivan igrač tenisa, da si je nedavno kupio bijeli kauč i, sudeći prema tome kada rastvara zavjese u spavaćoj sobi, vikendima voli spavati do podne.

Nije da ga uhodim ili tako nešto. Samo ga slučajno povremeno ugledam. Dok okreće stranicu svoje knjige, pogledam u naslovnicu kako bih vidjela o kojoj se knjizi radi. Biste li vjerovali? Život Pija. Moj nepročitani primjerak trenutno glumi podmetač na mom noćnom ormariću. Odlučim je početi čitati čim stignem kući.

Na trenutak se zamislim kako sjedim na svojim prednjim stepenicama, okupana večernjim suncem kojega fotografi vole zvati ‘čarobni sat’ jer svi na njemu izgledaju predivno, udubljena u poglavlje dok mi kosa zavodnički leprša oko lica, držeći cigaretu između prstiju na onaj, gotovo umjetnički, francuski način. Kada začujem, “Hej, što misliš o knjizi?” Podignem pogled i vidim svog susjeda kako mi se smiješi preko živice, te mu dobacim nešto pametno. Prije no što trepnem, čavrljamo o likovima i radnji i pametnoj upotrebi dijaloga...

Iznenadan dotok novih putnika gurne me dalje uz bok vagona i vrati me u stvarnost. U kojoj me moj susjed nije ni primijetio. Njemu sam potpuno nevidljiva. Ali, možda to i nije loše jer izgledam potpuno smiješno svaki put kada ga vidim. Brzo pokušavam sakriti svoja stopala u cipelama za golf iza nečije aktovke.

Prošli tjedan, na primjer. Nakon džogiranja po parku pokušavala sam na ulazu doći do daha, klimavih nogu, kose znojem zalijepljene na čelo, kada se pojavi tko, svježe izbrijan i savršen? On, naravno.

Janja

19

Nekoliko tjedana prije toga izvlačila sam namirnice iz prtljažnika svog auta, ruku punih super mekanog toalet papira, kada je on došao i u rikverc se parkirao do mene. I, naravno, onaj put kada sam skočila iznijeti otpad za recikliranje u bezobličnom kućnom ogrtaču i s toplom maskom za lice - onom koja postane plava kada je djelovanje gotovo - a on je baš bio na prozoru. Točno u tom trenutku, kućni ogrtač mi se razvezao i bio je počašćen punim, nedoličnim, prednjim kadrom.

‘On’ odjednom podigne pogled, na način kojim to čine ljudi kada osjete nečije oči na sebi, i zapilji se ravno u mene. Koja buljim ravno u njega. O, Kriste, kako neugodno. Spazim napušten primjerak Loota, besplatnog oglasnika u kojem se prodaje sve, od polovnih automobila do srodnih duša, te ga zgrabim kao da je pojas za spašavanje i sakrijem crvene obraze iza stranice o iznajmljivanju stanova. S olovkom u ruci, čitam ih kao da sam stvarno zainteresirana. Samo za slučaj da on gleda. ‘Clapham Common: lezbijka koja voli mačke traži istomišljenicu’; ‘Earl’s Court: mjesto u trokrevetnom stanu - dijeli se s osam Australaca’; ‘Shoreditch: traži se otvoren umjetnik za otkačeno dijeljenje stana’.

A zatim mi srce potone. Evo ga. Točno na dnu. Samo jedan redak: ‘Little Venice: jednokrevetna soba u stanu, 150 funti mjesečno, režije uključene’. Buljim u njega, odsutno črčkajući srce oko njega misleći na ‘njega’. To je sigurno najdosadniji oglas ikada. Što mi je i bila namjera kada sam ga dala prije tri tjedna.

Ne želim iznajmiti svoju dodatnu sobu. Ne želim da mi u stanu živi neki stranac, dijeli moj kauč, moj set nekorištenih Le Creuset tava - moju zahodsku školjku. Ali nemam puno izbora. Kada se Daniel odselio, uzeo je svoj veliki Bang&Olufsen televizor, pola naše zbirke fotografija i svoj dio depozita za stan i njegove kamate. I ostavio me bez TV-a, bez slike na kojoj imam dvadeset i sedam godina i plave pramenove i s ogromnim ratama hipotekarnog kredita. Posljednjih devet mjeseci živjela sam od svoje ušteđevine i sada sam bez prebijene pare. Posljednja dva mjeseca sam preskočila plaćanje hipoteke i sada mi banka prijeti uzimanjem imovine, pa se radi o tome da nađem cimera ili...

Ili što? Pogledam kroz prozor i poželim da mogu vidjeti rješenje svih svojih problema, ali ovo je londonska podzemna, a ne kristalna kugla, i vidim samo odraz svoga lica u staklu iza kojeg promiče betonski mračan tunel.

Janja

20

Četvrto poglavlje

UV IJ E K S A M IMA LA dojam da će mi život biti sređeniji kada navršim tridesetu. Da ću imati nešto novca u banci, vrhunsku karijeru fotografkinje i najmanje jedan par dizajnerskih cipela - ne nužno Manolo Blahnik, i Kurt Geiger bi bio super. Ali, to se dogodilo lani - veliki trideseti - i shvatila sam da ja uporno klizim nadole, dok se većina mojih prijateljica uspinje ljestvama uspjeha, dobiva promaknuća i udaje se.

Došla sam do granice minusa - fijuuu, kliznem niže. Moj voljeni MG je u garaži nakon sudara s BMW-om - fijuuu, kliznem još niže. Što se tiče moje vrhunske fotografske karijere - fijuuu, idem do samoga dna.

Nekada sam mislila sam da mi je krenulo. Upoznala sam Daniela, zaljubila se, kupili smo stan i počeli živjeti zajedno i sve mi je to dalo osjećaj zadovoljstva. Smjera. Zrelosti. Odjednom sam imala hipoteku, životno osiguranje i partnera. I, premda sam imala osjećaj da se igram odrasle osobe, svi su se odnosili prema meni s novim poštovanjem.

Moja zla maćeha poslala mi je knjige s receptima, stalak sa šalicama i Tupperware za misterioznu ‘donju ladicu’; Sanjeev u kemijskoj čistionici pristojno bi kimnuo kada bih donijela Danielove Ralph Lauren košulje i svoje kožne hlače. Čak je i liječnica, u mojoj lokalnoj klinici za planiranje obitelji, kimnula s odobravanjem dok mi je ispisivala recept za pilule.

Pa što ako je dio slagalice koji se odnosio na karijeru nedostajao? Svi ostali dijelovi moga života bili su tamo i savršeno se posložili. Sigurno će i ostalo doći na svoje mjesto.

Ali, nije. Umjesto toga sve se raspalo prilično dramatično kada sam posudila Danielov Saab i otkrila kondome u pretincu. Znam - to je takav klišej. Uvijek sam pretpostavljala da se takve stvari događaju likovima u sapunicama ili gostima Jerryja Springera, ali eto, sjedila sam tamo, pjevušila uz The White Stripes i kopala po pretincu u potrazi za kutijom cigareta. Javno sam prestala pušiti mjesecima prije, ali potajno sam tu i tamo još povukla koji dim, a vokal Jacka Whitea uvijek bi me natjerao na želju za cigaretom - živi brzo, umri mlad, rock’n’roll i te stvari. Ali umjesto kutije Marlboro Lightsa, našla sam kutiju Durexa ‘za maksimalan užitak’.

Sjećam se kao da je bilo jučer. Um mi se sledio od šoka na djelić sekunde dok je pokušavao prihvatiti ne samo da sam pronašla kutiju kondoma u dečkovom autu, nego da se radi o velikom pakiranju od dvanaest komada ... Okrenula sam je naopako i kondomi su mi se rasuli u krilo. Ispravak: kondom. Ostao je samo jedan. I bio je rebrast.

Činilo mi se da sam cijelu vječnost buljila u njega, u svom krilu od trapera. Osjetila

Janja

21

sam kako mi se dižu dlačice na stražnjoj strani vrata. Čula sam lupanje srca u ušima. Sjećam se bizarne potrebe da se nasmijem. Sve je bilo tako smiješno. Daniel? Nevjeran? Seksa se s nekom drugom? Slijedio je jednako snažan val ljutnje. Gad. Dvolični gad. Kako je mogao? A završilo je s patetičnom željom da se rasplačem.

A ipak nisam ništa napravila. Samo sam tupo sjedila za volanom. S upaljenim motorom. Dok se svijet vrtio oko mene. Sve dok zbog zvukova trubi nisam podignula pogled i vidjela da se svjetlo na semaforu promijenilo. Baš kao i sve ostalo.

Suočila sam se s Danielom čim sam se vratila natrag u stan. Pivo je pokušao zanijekati i reći da kondomi nisu njegovi. Rekao je da pripadaju njegovom pomoćniku - sve je samo zabuna, greška. Štoviše, smislio je svaku moguću izliku. Dok naposljetku nije priznao da je spavao s nekom drugom - ali da nije zaljubljen u nju, da je to samo seks. Samo seks.

Rekao je to tako lako, kao da je nebitno, nevažno. A ipak su te dvije male riječi utjecale na moj svijet kao da su željezna kugla koja se ljulja s buldožera. Nije mi slomio srce, više-manje ga je demolirao.

Naravno da sam ga preboljela. Vrijeme liječi sve. I sada sam dobro. Apsolutno dobro. Imam svoju fotografiju, svoje prijatelje, svoj lokalni Blockbuster za subotnje večeri. A tu je uvijek i Billy Smith, moj mačak, ako postanem usamljena. To ne znači da ne bih voljela izaći na poneki spoj tu i tamo, ali nisam jedna od onih žena koje opsesivno žele pronaći ‘onoga pravoga’. Mislim, nije da svake večeri zaspim želeći upoznati savršenog muškarca koji će se ludo, iskreno i duboko zaljubiti u mene. Dobro, možda ne svake večeri. Pocrvenim zbog krivnje i bacim pogled na svog susjeda.

Nestao je. I tada shvatim da je vlak stao i da smo na stanici. Mojoj stanici. Bip-bip-bip-bip-bip-bip. O, sranje. Vrata proizvode onaj visoki zvuk koji znači da će se zatvoriti. Grozničavo se

počnem probijati kroz pretrpan vagon i slučajno mi ispadne primjerak Loot a i zelene novinske stranice raspu se po podu vagona. O, dvostruko sranje. Počnem ih hvatati.

Bip-bip-bip-bip-bip-bip biiiiip. Vrata se, klizeći, zatvaraju dok ja ostavljam rasute stranice i bacam se na njih. Nasreću,

stignem na platformu u jednom komadu. Krenem prema pokretnim stepenicama i klizim prema gore. Hvala nebesima da je dan skoro gotov. Još kratka šetnja uz rijeku i bit ću kući, ležati u stražnjem vrtu, uživati na suncu. Ovaj ... kojem suncu?

Na izlazu me dočekaju tamni, ljuti olujni oblaci i poželim imati kišobran. Teške kapi kiše udaraju u pločnik i ljudi jure posvuda, držeći jakne iznad glava, izbjegavajući lokve. Svi kisnu. Uključujući mene.

Pokušavam držati ono što mi je ostalo od Loota iznad glave dok trčim glavnom ulicom, ali nakon par sekundi sav se smočio. Stranica s bijelom tehnikom udari me po licu i zalijepi se, razmazujući oglas za tostere preko moga čela, a zatim se cijela ta stvar uruši poput poplavljenog šatora i po licu mi poteče voda pomiješana s tintom.

O, pa što, dovraga? Gurnem mokru hrpu u kantu za smeće i nastavim trčati. Kiša mi udara u noge i moči mi haljinu, pa blijedoplavi pamuk postaje gotovo proziran i lijepi mi se

Janja

22

za grudi kao da sudjelujem u natjecanju mokrih majica - što bi bilo dovoljno loše da sam u nekom pijanom klubu punom pjene, ali još je puno, puno gore što sam u svojoj ulici. Mogao bi me vidjeti netko koga poznajem - i moje bradavice koje sada strše kroz moju haljinu poput dvije višnje na koktelu.

Baš kada mi na pamet padne ta ponižavajuća misao, opazim svog susjeda, sasvim suhog ispod njegovog čvrstog kišobrana. Nekoliko metara ispred mene, čeka ispred trgovine vina, ležerno puši cigaretu i gleda u daljinu gotovo kao da nije primijetio da lijeva k’o iz kabla. Kako uspijeva uvijek izgledati tako prokleto prekrasno?

U trenutku ludosti razmatram mogućnost da ga pozdravim. Napokon, susjedi smo. Dok mu se približavam, srce mi ubrza, poput detektora metala kada pronađe blago. Isuse, nisam shvaćala koliko sam nervozna. Duboko diši. Duboko diši. Duboko diši.

Okej, to je to. “Bok.” Nasmiješim se i iz nekog razloga odlučim podignuti ruku na način kako to čine Indijanci u znak pozdrava.

Ali nije me vidio, ni moju imitaciju Velikog Medvjeda Koji Trči, jer se okrenuo prema lijepoj brineti koja se pojavila na vratima držeći bocu vina. Ona se sagne pod njegov kišobran, provuče ruku kroz njegovu i zajedno krenu niz ulicu, smijući se dok izbjegavaju lokve, preskaču potočiće i prave se da prskaju jedno drugo. Kunem se Bogom, kao nešto iz prokletog filma Genea Kellyja.

Potonula, ne mogu ne poželjeti da sam ja ta ispod kišobrana s njim, sva suha i sretna, lakog koraka, umjesto što stojim ovdje na kiši i sažalijevam samu sebe.

“Vrijesak.” Glasan uzvik natjera me da se okrenem. “Vrijesak za sreću.” Ugledam skupinu žena uz bankomat. Mlađe su odjevene u kičaste majice i traperice

izblijedjele na koljenima, dok starije imaju marame na glavama i drže slamnate košare koje kišnu. Pokušavaju pristupiti ljudima na ulici. Nažalost, javnost ne voli ljude koji im pokušavaju nešto prodati - bilo da se radi o osiguranju, preko telefona, religiji na kućnom pragu ili ciganskim srećonošama na ulici - otprilike jednako kao što ne voli kišu, a to znači da ignorira ovu skupinu irskih ciganki. Ignoriraju ih, ali ih pogledavaju.

Kao i svi ostali, vidjela sam ih, ali sam očajna i želim stići kući pa napravim ono što inače napravim kada vidim anketare, strane studente zaposlene davanjem letaka ili - i ovo priznajem srameći se - ljude iz Greenpeacea koji me žele pitati hoću li potpisati donaciju. Spustim glavu, gledam ravno naprijed i pravim se da sam odjednom izgubila osjet sluha.

“Imaš lijepo lice, draga.” Ciganka se odvoji od ostalih i pojavi se preda mnom poput obrambenog igrača američkog nogometa.

Pokušam je izbjeći, ali blokira mi put. “Evo, uzmi malo sretnog vrijeska. Koristi ga mudro i donijet će ti ono što ti srce želi. Sreća će ti doći...” Gurne mi grančicu povezanu izblijedjelom ružičastom vrpcom u lice. “Nikada ne podcjenjuj moć sretnog vrijeska.”

“Ne, hvala”, kažem čvrsto. “Samo dvije funte, draga.” “Ne, zaista.” Pokušam izbjeći njeno zurenje, ali ciganka me zgrabi za ruku. Koža joj je

Janja

23

gruba i tamna u usporedbi s mojim bljedilom i pjegicama. Primijetim prljave, slomljene nokte, čvoraste, artritične zglobove, srebrnu narukvicu pored ružičastog, plastičnog sata. Zvecka dok maše vrijeskom, gugućući poput golubova na prozorskim daskama. “Drži ga uza se. Vjeruj mi, vrijesak će napraviti svoju čaroliju. Sreća će ti se promijeniti. Sve tvoje želje će se ostvariti.”

Da, baš. Izgledam li poput prave naivčine? Ali po bljesku u njenim prodornim zelenim očima znam da neće prihvatiti ne kao

odgovor, a ja još više kisnem stojeći ovdje pa, kako bih je se riješila, popustim i gurnem nekoliko funti u kovanicama u njen grubi dlan. Zatim nestane u pokisloj gomili i ostavi me da stojim usred glavne ulice, na pljusku, držeći grančicu bijelog vrijeska.

Vrijesak za sreću. Ironija mi nije promakla. Držeći ga između palca i kažiprsta, pogledam u grančice

povezane jeftinom najlonskom vrpcom. Ovo bi trebalo imati čarobne moći? Razmišljam da ga bacim u koš zajedno s ostatkom smeća ovoga grada, ali najbliži koš je s druge strane ulice, pa ga gurnem u torbu - bacit ću ga kada stignem kući. Nakon što svučem ovu mokru odjeću, otvorim bocu vina i uđem u vruću kupku.

Sanjareći o uranjanju u mirisne mjehuriće i ispijanju čaše bijelog sauvignona, potpuno zaboravim na Ciganku i sretni vrijesak te požurim, u cipelama za golf koje su pune vode, do svog stana.

Janja

24

Peto poglavlje

VJ E Š TO ZA TV O R IM S LA V INU nožnim palcem i naslonim se na jastuk mirisnih mjehurića. Božanstveno. Čisto, nerazrijeđeno blaženstvo. Ispijajući svoje vino udahnem ukusnu aromu vanilije i cimeta - zahvaljujući minijaturnim bočicama pjenušave kupke Molton Brown koju sam nedavno otkrila. Bile su sklonjene u torbi zajedno s drugim suvenirima s vikenda kojega sam provela s Danielom u hotelu u Lake Districtu: kartom za Wordsworthovu kolibu, jelovnikom iz kafića umrljanim kavom, malim čokoladicama koje nam je sobarica svake večeri stavljala na jastuke i koje se nisam usuđivala pojesti iz straha za svoja bedra. Koja je, sjetim se uz val nesigurnosti, Daniel uvijek opisivao kao ‘jaka’.

“Jaka”, promrmljam, živčana zbog svoje sentimentalnosti što sam zadržala sve te gluposti i zbog čiste arogancije muškarca koji je kritizirao moje tijelo, a istovremeno je imao primjetan ‘pivski’ trbuh i prorijeđenu kosu na sljepoočnicama (za što znam da je pravi razlog zbog kojega si je brijao glavu, a ne da bude nalik na Jasona Stathama, kako je on običavao govoriti).

“Znaj da ova bedra džogiraju parkom tri puta tjedno”, promrmljam i otpijem velik, hladan gutljaj sauvignona. Pa, možda samo dva puta, i to je više brzo hodanje nego pravo džogiranje, ali ipak...

“Ova bedra mogu napraviti sto čučnjeva, ako moraju”, nastavim. “Bedra, dovraga, koja se mogu oviti oko ljubavnikova vrata poput pitona!” U čemu, moram priznati, u posljednje vrijeme nisu baš imala prakse, ali, hej, treba im samo malo zagrijavanja...

Odložim svoju čašu vina na rub kade i dohvatim spužvicu i sapun. Podignem jedno ružičasto, sjajno bedro iz mjehurića i počnem ga polirati kao što ratni veteran polira svoja odličja. Okolo naokolo u malim krugovima, u smjeru kazaljke na satu, zatim suprotno, prvo poliram vanjski dio bedra, a zatim pažnju usmjerim na unutarnji dio. Umočim spužvicu u vodu i promijenim bedra. Ritmički trljam naprijed i natrag. Gore i dolje. Sjedne strane na drugu. Uklanjam mrtvu kožu, masiram celulit, zaglađujem rupice.

Misao me pogodi. Zašto u filmovima nikada nije ovako? Kako to da svaki holivudski redatelj živi u iluziji da žene ne leže u kupkama i ne stružu kožu s peta ili da ne nanose kremu za izbjeljivanje na svoje brkove. O ne, one se vrpolje u masturbacijskom raju, sapunaju prsa, puštaju mlaz vode da im se slijeva između nogu ili trljaju hladnu čašu vina uz bradavice. A to je sve, naravno, šminka.

Iskreno, muškarci bi bili tako razočarani da znaju istinu. Dotaknem debeo sloj kreme za izbjeljivanje koju sam si nanijela iznad gornje usne. Ne, još nije gotovo - još pet minuta.

Janja

25

Odbacim spužvicu i posegnem za britvicom te provjerim oštricu. Puna je dlačica od posljednjeg puta kada sam je koristila. A posljednja je. K vragu. Željela bih imati novi paket. Prošli put kada sam koristila tupu britvicu porezala sam si noge na trake. Ali koja mi je alternativa? Provesti vikend s nogama kakve je imala moja stara učiteljica njemačkog?

Bez daljnjeg razmišljanja, brzo isperem britvicu pod mlazom vode i bacim se na posao režući sapunicu dobro uvježbanim pokretima. Cjevanica, list, gležanj, koljeno. Auč. Gledani kako mi se na koži pojavljuje točkica krvi poput crvenog mjehurića.

“Sranje.” Zgrabim ručnik i složim ga pa pritisnem na koljeno, kada mi zazvoni telefon. Slušam kako odjekuje u hodniku. Pitam se tko zove. Vjerojatno Jess, odlučim, a zatim se sjetim da je u Delhiju. A nije ni moj tata jer sam s njim razgovarala ranije tijekom dana. Baš je pročitao neki članak o tome da su u Hollywoodu počeli mačke poučavati jogi, i pitao se bi li se Billy Smithu svidjelo da za rođendan dobije nekoliko sati. Nasmiješim se. Moj otac je umjetnik i pomalo je ekscentričan, ali ne bih ga mijenjala ni za čitav svijet. Kad bih barem isto mogla reći za svoju pomajku...

Odlučim se ne javiti i zaronim u pokrivač mirisnih mjehurića dok čekam da se javi automatska sekretarica. Ionako me vjerojatno zove pomajka kako bi me iživcirala zbog ovoga ili onoga. Iako postoji i sićušna mogućnost da zove Daniel kako bi odgovorio na moju pijanu poruku.

Kada pomislim na to, nisam sigurna je li to dobra ili loša stvar, ako se u obzir uzme da je poruka glasila: ‘Nedostaješ mi. Što kažeš na seks s bivšom?’ To je govorila tekila, a ne ja: meni ne nedostaje, ja ga mrzim. I sigurno ne želim spavati s njim. Oklijevam. Bih li trebala potrčati do telefona?

O, dovraga. Kliznem natrag u mjehuriće, objesim jednu nogu preko kade, posegnem za čašom i otpijem još jedan gutljaj vina.

O kome god da se radi, može čekati. Nakon, kako se čini, vječnosti, telefon prestane zvoniti i čujem kako se uključuje

sekretarica. Čekam kako bih čula razvučen glas svoje pomajke. Srameći se svojih radničkih, mančesterskih korijena, Rosemary je poprimila naglasak ne previše različit od kraljičinog.

“Hej,...” Čekaj malo, otkada je moja pomajka muško? Osjetim val nečega - nisam sigurna je li

panika ili uzbuđenje. O moj Bože, nije Daniel, zar ne? Ali tada shvatim da ovaj muškarac ima američki naglasak i osjetim

bljesak gluposti - i nešto nalik na razočaranje. “Zovem zbog oglasa kojega ste dali u ... ovaj ... samo malo ...” Čuje se zvuk šuškanja

stranica. “Zove se ...” “Loot,” oboje kažemo u isto vrijeme. Sranje. Iskočim iz kade i gola otrčim u hodnik, dok se s mene sapunica cijedi na pod. Nastavi

govoriti, molim se, dok se bacam na slušalicu klizavim prstima. “Nemojte prekinuti.” Dahnem hvatajući telefon - a zatim se sjetim da, ako je ovo

mogući cimer, moram biti moguća stanodavka. I moram tako zvučati. “Mislim, dobra

Janja

26

večer,” kažem i poprimim svoj najbolji telefonski glas. Moja pomajka bila bi ponosna. “O, bok, da. Ja sam ... ovaj ... zvao zbog oglasa.” “A vi ste?” zahtijevam znati, a zatim ustuknem. Što, za ime Boga, radim? Pokušavam

iznajmiti sobu. Moram zvučati prijateljski, opušteno, super. “Oprostite, uhvatili ste me u kadi, pokušavala sam naći nekakav komad odjeće...” prekinem se - zvučim kao neki od onih perverznih 060 brojeva. “Mislim, bok, ja sam Heather.”

“O, bok,” kaže. Zatim uslijedi neugodna stanka. Vjerojatno odlučuje hoće li prekinuti ili ne, odlučim i pretpostavim da sam uprskala. Pa, bih li ja iznajmila sobu sama od sebe?

“Ja sam Gabe.” Hmm. Neobično ime. Na trenutak se zapitam kako Gabe izgleda. Budući da je

Amerikanac, vjerojatno je visok, širokih ramena i ima jako lijepe zube - osim ako, s obzirom na moju sreću, nije nizak, debeo i ćelav. A što i ako jest? Ovo je mogući podstanar, a ne kandidat za izlazak.

“Dobro, mislim...” Tražim nešto duhovito za reći, a zatim odustanem. “Super!” izlanem i zatvorim oči od srama. ‘Super’ nije riječ koju biste željeli reći ako još vučete djetinji jorkširski naglasak jer zvuči više kao sjuu-peer - što uopće nije super.

Nasreću, stranac to ne primijeti ili, ako primijeti, ne komentira. “Ovaj... pa sam se pitao ... u vezi sobe?”

Soba. Vratim se u stvarnost. “Je li još dostupna?” “Pa, bilo je puno zainteresiranih”, lažem stojeći uz prozor. Okrenut je ravno prema

prozoru mog prekrasnog susjeda i, ne mogavši odoljeti, podignem malo roletu i provirim kako bih provjerila mogu li ga negdje vidjeti.

“O, pa u tom slučaju, nema veze. Ionako sam tražio samo nešto privremeno?” “Privremeno?” Naćulim uši. “Aha, ovdje sam, u Londonu, na tri tjedna, možda mjesec dana.” Sviđa mi se kako zvuči mjesec dana. Lijepo i privremeno. Četiri tjedna, što pomnoženo

sa sto pedeset funti da je ... računam u glavi ... Dovoljno za platiti račun jedne kreditne kartice. A ako se uspijem ubaciti u brzinu, možda bi mi to bilo dovoljno dugo da si pronađem posao koji će mi, uz malo sreće, biti plaćen dovoljno dobro da ne moram dijeliti zahodsku školjku s potpunim strancem.

“Ali još nisam donijela odluku pa i dalje intervjuiram ljude”, dodam i slučajno povučem roletu. Ona se digne, ostavljajući moj prozor ogoljen i izložen, da ne spominjem i sebe. Točno u trenutku kada moj susjed navlači svoje zavjese.

“Jao!” uzviknem. S druge strane linije vlada tišina, a zatim, nakon nekoliko sekundi: “Oprostite, ispao

mi je telefon ... hm... Jeste li još tu?” Gabe zvuči oprezno. Bez sumnje trebalo mu je nekoliko sekundi da skupi hrabrost i

podigne telefon. “Ovaj... da... još sam tu.” “Jeste li dobro?” Odskočim od prozora, u kut uz ogledalo, i pogledam svoj odraz. “Da, dobro sam”,

Janja

27

odgovorim prigušenim glasom. O. Moj. Bože. Znači ovo je moj susjed upravo vidio. Sise, lice umrljano maskarom, mokru kosu, brkove od kreme za izbjeljivanje i gola bedra. Gola jaka bedra.

“Jeste li sigurni?” “Sasvim”, odgovorim čvrsto i polako prilazim bliže kako bih provirila iza ugla poput

snajperista. Bacim pogled preko puta. ‘On’ je još na prozoru. Bez sumnje zaleđen od šoka. Bacim se na pod poput vojnika.

“Jao!” “Možda ovo nije dobro vrijeme...” “Ne, u redu je”, dahnem i puzim naprijed na laktovima kao da sam na vojnoj vježbi.

Trgnem se jer mi sag gadno zagrebe bradavice. “Štoviše...” Dođem do stalka za kapute, ustanem, zgrabim jaknu i zaštitnički je omotam oko sebe. “Zašto ne biste došli i pogledali sobu? Da vidite odgovara li vam. Odgovaram li vam ja.” Nervozno se nasmijem.

“Kada?” “Hm, drugi tjedan?” Pokušavam dobiti na vremenu. I samostalnom korištenju Le

Creuset tavi. “A sutra?” “Sutra?” ciknem. “Oprostite, zaboravio sam da je subotnja večer. Sigurno imate planove.” “Hm... pa, zapravo ...” Glas mi zamre kada se sjetim istine. Nemam planova. Slobodna

sam. Bit ću sama kod kuće. U subotu navečer. “Oprostite, sigurno sam tipičan napadni Amerikanac?” Njegov glas prekine moju

nelagodu. “Da, mislim, ne, ne... uopće”, blebećem. Za ime Božje, ne budi takav idiot, Heather,

misli na račune za kreditne kartice. Misli na hipoteku. Misli na to da već tjednima daješ oglas za sobu i da je ovo prvi put da se netko javio. “Sutra je u redu”, kažem brzo.

“Odlično.” “Hm ... da... odlično,” ponovim. Zavlada tišina. “Trebat će mi vaša adresa.” “Ah, da, moja adresa ... naravno.” Nastavim i izgovorim je tako brzo da me dva puta

morao zamoliti da ponovim. “Hvala. Vidimo se sutra. Oko sedam?” “Super, vidimo se.” Odložim telefon i naslonim se na zid. Vrti mi se od neočekivanih događaja, te nekoliko

puta duboko udahnem. Voda iz kose klizi mi niz leđa i, iako je toplih dvadeset i pet stupnjeva u hodniku, zadrhtim. Gurnem ruke u džepove kako bih privukla jaknu bliže i osjetim nešto pod prstima. Mekano, a ipak grubo. Zbunjena, izvučem to. Onaj glupi sretni vrijesak. Kako je to dospjelo ovamo?

Hodam prema košu kojega držim blizu prednjih vrata zbog nepotrebne pošte i spremam se baciti ga kada opazim mali paket na otiraču. Jedna od onih besplatnih

Janja

28

stvarčica koju dobivate poštom. Ali ovoga puta se ne radi o nekoj juhi iz šalice odvratnog okusa, ili o besplatnom sapunu: ovo je paketić britvica. Pa, biste li povjerovali? Podignem ga. Dakle, sutra neću morati izaći van izgledajući kao polu-žena, polu-zvijer.

Požurim natrag u kupaonicu i posegnem prema svojoj britvici da je zamijenim novom. I tada vidim da još uvijek držim grančicu vrijeska. Iz nekog razloga čini se da je se ne mogu riješiti. Možda je stvarno čarobna. Čarobna? Nasmiješim se ironično. Heather Hamilton, što se to s tobom događa? Naravno da nije čarobna, to je samo biljka? Ili cvijet?

Okrećem ga između kažiprsta i palca i zurim u lomljive grančice. Bez obzira na praznovjerje, zapravo je prilično lijep. Čini se da bi bilo šteta baciti ga. Napunim čep dezodoransa vodom i stavim sretan vrijesak u nj, te ga odložim na prozorsku dasku. Barem za sada.

Janja

29

Šesto poglavlje

UZ O B A LU RIJ E K E Avon mala skupina studenata umjetnosti stišće se uz drvene štafelaje. Pred njima se pruža krajolik Shropshirea. Slojevi neba, polja i rijeka u fokusu su njihovih tuba uljane boje i staklenki punih kistova. Ovaj tečaj dio je ljetnog školskog programa lokalnog koledža iz Batha, a studenti su doputovali čak iz Texasa kako bi mogli uživati u njemu. Poučava ih Lionel, korpulentan, bradati muškarac u ranim šezdesetima, koji izgleda kao da je tu doputovao vremenskim strojem iz ere francuskog impresionizma. Nosi kutu umrljanu bojom, maramu oko vrata i nakrivljenu beretku na gustim, crnim kovrčama dostojnima upola mlađeg muškarca. Korača oko polaznika izvikujući entuzijastične savjete.

“Izvrsna upotreba purpurne, Sandy.” Prsata žena se ozari i nastavi žustro mazati. “Vrlo precizno skiciranje, George Junior”, zareži i potapša sitno rame starijeg čovjeka

u šarenim kratkim hlačama. “A sada da vidimo što zapravo možeš napraviti.” Istrgne olovku iz ruke Georgea Juniora i zamijeni je kistom od konjske dlake.

“Lionel!” Moj glas iznenadi mog oca i on se brzo okrene dok mu kuta leprša uokolo poput

padobrana. Mašem mu preko drvene ograde uz koju stojim posljednjih pet minuta, promatrajući ga s ponosom, i osjetim kako mi srce udara. Ja sam zaista kći svoga oca. Budući da živim u Londonu ne mogu s njim provoditi onoliko vremena koliko bih htjela, pogotovo sada kad on već pomalo stari, i jako mi nedostaje. Širok osmijeh razvuče mi se preko lica i uzviknem još glasnije: “Lionel, ja sam!”

Lionel proviri kroz svoje naočale oblika polumjeseca i nasmiješi se kada prepozna figuru u crvenoj majici kratkih rukava i odrezanim traper hlačicama kao svoju kći jedinicu. “Heather, draga”, urlikne, napusti svoje studente i krene me pozdraviti. “Kakvo prekrasno iznenađenje!” Baci ruke oko mojih ramena i privuče me u medvjeđi zagrljaj. “Zašto mi nisi javila da dolaziš? Ili jesi, a ja sam zaboravio?” Okrene očima teatralno. “Pamćenje mi se pogoršava. Rosemary se boji da postajem senilan”, prizna, a zatim se od srca nasmije.

Dok me tetoši, ignoriram spominjanje svoje pomajke. “Žao mi je, odlučila sam u zadnji čas. Brian mi je dao slobodan dan i baš sam dobila auto natrag s popravka, pa sam pomislila da bih te mogla doći posjetiti.”

Pa, to je djelomična istina. Da, tek jutros kad sam se probudila odlučila sam da moram pobjeći iz Londona na jedan dan. I da, stvarno sam željela vidjeti tatu. Ali to što nisam nazvala prije? To je bilo namjerno. Nisam željela da Rosemary unaprijed sazna da dolazim.

Janja

30

Kada bi bilo tako, ona bi pronašla neku izliku o tome da već imaju neke planove ili bi mi rekla da ima jednu od svojih migrena, ili bi predložila da bi možda bilo bolje da dođem sljedeći vikend. Ovako ne može pokvariti stvari, ali već ih je pokvarila kada se udala za tatu.

“Prekrasno, prekrasno”, ozari se Lionel, oslobodi me svog zagrljaja i okrene se prema svojim studentima od kojih većina sa zanimanjem promatra naš susret. “Ljudi, volio bih vam predstaviti svoju prekrasnu kći, Heather.”

“Bokić”, odgovore oni u zboru, s jakim teksaškim naglaskom. Osmjehnem se sramežljivo. Tata se uvijek hvali mnome kao da sam neka vrijedna

stvarčica: čak nosi moju fotografiju u svom novčaniku i izvlači je pred potpunim strancima - što je posramljujuće samo po sebi, a kamoli tek ako se uzme u obzir na je to fotografija iz vremena kada sam bila trinaestogodišnja školarka sa aparatićem za zube i šiškama.

“Ona je fotografkinja”, nastavi ponosno. “Vau”, čuje se uzdah divljenja. O, ne. Pripremim se za neizbježna pitanja o super modelima i modnim snimanjima za

Vogue. Uvijek se osjećam kao pravo razočaranje kada moram priznati istinu. Ljudi žele slušati o egzotičnim lokacijama i veličini bedara Kate Moss, a ne o vjenčanju nekoga za koga nikada nisu čuli u gradskoj vijećnici u Brixtonu.

Ali, nasreću, spasi me apetit moga oca. Iskopa džepni sat iz džepa svojih prostranih hlača te mu podigne mjedeni poklopac. “Pa, ovo bi bilo sve za danas, ljudi”, izjavi. “Točno je dvanaest i trideset. Vrijeme za ručak.”

Ručak je u kući. Impresivnom zdanju istrgnutom ravno sa stranica romana Jane Austen, koje stoji visoko na brdu u središtu Batha i nudi spektakularan pogled na grad i okolna sela. Izgrađena od kamena boje meda, ima velike prozore sa širokim okvirima koji gledaju na zidom okružen vrt pun grmova ruže, na sjenicu i jedan od onih travnjaka koji se kosi u besprijekorne pruge. Po svačijim standardima, to je uistinu prekrasna kuća.

Međutim, ja je mrzim. Pripada Rosemary i, baš poput vlasnice, hladna je i negostoljubiva. Prije nego su se ona i tata vjenčali, on je živio u našoj udobnoj maloj kolibi u Cornwallu, koja je imala neravne zidove, sitne prozore i slamnati krov. I koja se sada koristi samo za odmore i obiteljska okupljanja - Rosemary je prigovarala da je premala za njen namještaj.

Mislila je, zapravo, da je previše podsjeća na moju majku. Lionel ju je kupio kada je majka dobila dijagnozu. Nadao se da će joj toplija klima i

morski zrak koristiti pa je prodao našu kuću u Yorkshireu i preselio cijelu obitelj stotine kilometara na jug, u Port Isaac. Ed i ja smo još bili djeca i mrzili smo selidbu, napuštanje prijatelja, nogometne momčadi Leeds United i našeg ljubimca skočimiša, koji je bio pokopan u vrtu. Međutim, naša majka se zaljubila u kolibicu i njena sreća bila je zarazna te je promijenila naša mišljenja, ali ne i njenu dijagnozu. Umrla je za manje od tri godine.

“Pa, koliko dugo ostaješ?” Svi sjedimo za kuhinjskim stolom. Moj tata, ja i moja pomajka, koja je dočekala moj

dolazak uobičajenim poljupcem u obraz čvrsto stisnutih usana, a zatim počela prigovarati da vjerojatno neće imati dovoljno hrane jer nije bila u trgovini. “Nisam očekivala goste.”

Janja

31

Nasmiješila se ukočeno jedva uspijevajući zatomiti optužujući ton u glasu. Okrenem se prema svom ocu koji si reže velik komad sira, svojim velikim rukama

držeći nož kao da je pila. “Samo tijekom dana”, kažem. “Moram se do večeras vratiti u London.” “Večeras?” Razočaranje mu naoblači lice. “O, kakva šteta”, guguće Rosemary. Ne može me prevariti. Znam da je oduševljena. “Aha, kužim!” Lice mu se ponovno ozari i Lionel lupi šakom po stolu. “Imaš spoj s

nekim mladim momkom.” “Ne baš”, priznam i otrgnem nekoliko bobica grožđa s grozda u zdjeli, te ih jednu po

jednu ubacim u usta. “Ne žališ valjda još za onim propalicom, zar ne?” “Zove se Daniel”, podsjetim ga mirno. Tek sada, nakon godine dana, mogu izgovoriti

njegovo ime bez onog osjećaja davljenja, kao da sam upala u dubok bazen i pokušavam isplivati na površinu. “I ne, to je prošlost.”

Okej, pa prošli tjedan sam mu poslala poruku, sjetim se posramljeno, ali bila sam pijana pa se to ne računa.

“Dakle, kada ćemo upoznati tvog novog momka?” “Lionel”, dahnem i odjednom se osjećam kao da mi je opet trinaest godina. Tada bi me

pokupio pred omladinskim klubom i ispitivao me o dečkima dok bismo hodali natrag prema svojoj kolibici u luci. Bilo je to kada je mama tek umrla i odjednom me on vodio kroz pubertet, prve dečke, obrazovanje o seksu. Bio je to dug proces učenja za nas oboje.

Lionel nikada nije bio tipični tata - kada smo bili mali, moj brat i ja brzo smo naučili da se odazivao na Lionel radije nego na tata, iako se danima ne bi nikome javljao kada bi bio u svom studiju i slikao - pa mu je sve bilo novo kada je postao samohrani roditelj. To je bio čovjek koji nikada nije presvukao pelenu, ali je morao svojoj kćeri tinejdžerki kupovati higijenske uloške.

Nekako smo to pregrmjeli. Kao što mi je rekao kada sam se u suzama zabarikadirala u kupaonicu s prvim grudnjakom, ako možemo preživjeti gubitak supruge i majke, možemo preživjeti bilo što.

Uključujući ovaj ručak. “Imala sam previše posla da bih imala dečka.” “Heather je ono što nazivaju ‘ženama od karijere’”, primijeti Rosemary stišćući limun

po svom dimljenom lososu. Promatram je kako pažljivo uzima zalogaj. Iako na njenim kostima nema ni mrvice mesa, Rosemary uvijek pazi na svoju figuru. Vjerojatno za slučaj da se potpuno ne istopi.

“Šef te drži prikovanu, a?” mrmlja Lionel kroz zalogaj sira. “Tako nešto,” kažem neodređeno, odlučivši da neću spominjati mogućnost gubitka

posla. Ne želim ga zabrinjavati - ni dati Rosemary još više municije koju bi koristila protiv mene. Ako čujem još jednu riječ o

Annabel, njenoj kćeri koja je samo godinu dana starija od mene, ali je sretno udana za

Janja

32

neku facu iz grada i ima dvoje preslatke dječice, preuređeno potkrovlje i dadilju koja govori francuski, ja ću ... Pa, ne znam što ću napraviti, ali nešto sigurno hoću.

Bacim pogled na svoju pomajku koja tapša svoju žutu kosu koju je podigla, kao i inače, u besprijekornu punđu, i ne mogu se ne zapitati kako bi bilo da mi je majka još živa i da s njom mogu razgovarati o svojim brigama i dobiti njen savjet. Pitati je da me zagrli.

“O, obožavam vjenčanja!” Misli mi prekine Rosemary koja poput djevojčice sklopi ruke. “Stvarno ti zavidim. Tvoj posao mora biti tako romantičan.”

Iznenađena ovim neuobičajenim komplimentom, nisam sigurna što reći. Rosemary i ja ne razmjenjujemo komplimente: naš razgovor sastoji se od oblika hrvanja - svaka pokušava izbaciti onu drugu iz ravnoteže. Iscrpljujuće je. Ponekad poželim da jednostavno možemo čavrljati o seriji EastEnders ili diskutirati o novom poplunu kojega je kupila, kao što to radi Jess sa svojom majkom. Ali, ipak, Rosemary nije moja majka.

Pogledam je tužno, stisnutoga grla. I nikada neće biti. “Hm... pa, ne baš”, počnem, oklijevajući. “Ja sam tamo da bih fotografirala, a kada

napraviš onoliko vjenčanja koliko sam ih ja napravila, čini se da su sva ista.” “Ne kada je tvoje vlastito”, kaže i pogleda Lionela poput zaljubljene mladenke. Uzvrpoljim se. Mrzim kada Rosemary postane sva pekmezasta uz Lionela. “Ne, možda

ne”, složim se nerado. Složiti se s Rosemary uglavnom je jednako porazu, ali ovoga puta se predomislim. Možda sam cijelo ovo vrijeme bila u krivu što se tiče nje. Možda mi, kao što kaže Lionel, ona zaista želi biti prijateljica.

“Nema veze, draga.” Posegne za vinom i potapša me po ruci. “I ti ćeš jednoga dana doći na red.”

Nije da je namjeravala zvučati kao kuja, samo želi biti ljubazna, zar ne? “Hoće li netko još vina?” pita ona, napunivši svoju čašu do vrha i gledajući nas upitno. “Mm, da, bilo bi odlično.” Lionel se ozari. “Zapravo, ja sam slobodna jer je to moj izbor”, istaknem ležerno. “Puno muškaraca

poziva me van.” “Sigurna sam, lijepu curu kao što si ti”, složi se Rosemary, na moje veliko iznenađenje.

Dakle, zaista pokušava biti ljubazna, očito sam ja samo paranoična. “Premda je u moje vrijeme bilo drugačije. Ako se nisi udala do tridesete, smatrali su te usidjelicom.”

Ahh. Vidite što se događa kada se opustim? Krene mi ravno na vrat. “O, ali sada je drugačije, ljubavi”, odgovori Lionel i uzme još krumpir salate i nekoliko

kriški šunke, nesvjestan Trećeg svjetskog rata koji se preko stola vodi između njegove supruge i njegove kćeri. “Vremena su se promijenila. Heather ih vjerojatno odbija na sve strane, a?” Pogleda me s obožavanjem. Što se tiče Lionela, ja sam najljepša, najtalentiranija, najinteligentnija žena koja je ikada kročila ovim planetom.

“Okej, možda je ‘puno’ malčice pretjerano”, priznam osjećajući krivnju zbog Lionelove privrženosti. “Ali nije stvar u tome.”

“Nije?” oglasi se Rosemary, držeći ruku na Lionelovoj. Svima ostalima to bi se činilo kao izraz nježnosti, ali meni se čini posesivno. Ne znam zašto oko vrata ne nosi natpis na kojemu piše ‘Ruke dolje, on je moj!’.

Janja

33

“Ne, uopće nije stvar u tome”, ponovim empatično. “Stvar je u tome...” počnem, a zatim stanem. Jer, vidite, više nisam sigurna u čemu je stvar. Shvatim da nemam šansi da u ovome pobijedim, pogledam Rosemaryno lice ozareno zbog pobjede i predam se.

Za sad. Nakon ručka izađemo van na travnjak, popiti piće i odigrati partiju šaha. Kao

strastveni igrač, Lionel je na travnjaku napravio divovsku igraću ploču i kada Rosemary uđe prileći - ‘Vrućina je lako iscrpljujuća’ - on i ja hodamo uokolo, noseći metar visoke figure od stiropora na različita polje, i pokušavamo pobijediti jedno drugoga. Kao otac i kći mi smo najbolji prijatelji, ali kao suparnici u šahu, zakleti smo neprijatelji.

“Šah-mat”, objavim trijumfalno i odložim svog lovca. Lionel snažno zagrize svoju lulu. “Nema šanse!” Prekrižim ruke i promatram ga dok korača oko figura, čela nabrana od koncentracije. “Pa, priznaješ li poraz?” zadirkujem ga. “Nikada!” Ovo je dobro uvježbana rutina. Kad god ja pobijedim, moj otac reagira prvo

s nevjericom, zatim neslaganjem, a na kraju: “Dobri Bože, kako ti je to uspjelo?” Prestao je koračati i stoji, s rukama na bokovima, s nevjericom na licu. “Imala sam dobrog učitelja”, odgovorim kao i uvijek. “Ah, baš si draga”, promrmlja i s nježnošću me potapša po ramenu. “Bio sam grozan

igrač dok nisam upoznao tvoju majku. Jesam li ti ikada pričao kako me je prvi put pobijedila u šahu?”

“Oboje ste imali osamnaest godina i bili ste na prvoj godini na Cambridgeu.” Znam ovu priču napamet.

“Tako je,” Kimne Lionel, prisjećajući se. “Mentor je organizirao natjecanje u šahu s jednim od ženskih koledža i skoro nisam otišao jer se podudaralo s audicijom za predstavu u kojoj sam htio sudjelovati.”

“Vojvotkinja od Malfija”, dometnem. “Da.” Oduševljenje što se sjećam. “Ali u posljednjem trenutku sam se predomislio i

prijavio na turnir. Održavao se u dvorani za bankete i sjećam se kako sam ušao i potražio svoju protivnicu. A zatim sam je ugledao, kako sjedi pod zrakom sunca i čeka me...” “Očaravajuća crvenokosa koja je igrala šah poput Ruskinje.” “Imala me nakon šest poteza. Trebalo je samo šest poteza.” Lionel odmahne glavom kao da još ne može vjerovati, čak i nakon tolikih godina.

Utihnemo upijajući uspomeno poput staroga vina. “Još uvijek mi nedostaje”, kažem naposljetku. “Znam, dušo.” “Željela bih da je s nama baš sada.” “Pa, time bih ja bio bigamist.” Nasmiješim se lagano njegovoj jadnoj šali. Znam da me pokušava utješiti, ali ipak me

boli. “Samo želim da su stvari drugačije.” Pušeći lulu, Lionel me fiksira svojim blijedim, sivim očima. Iste su kao moje, bademastog oblika, sa sićušnim točkicama mornarsko plave oko zjenica. “Ne smiješ željama profućkati svoj život, Heather.”

Janja

34

Lice mu je ozbiljno, ali to me ne spriječi da upitam: “Zašto ne?” Oslobodi oblak dima iz kuta usana. “Jer je život prekratak da bi se potratio i trenutak. Tvoja majka me to naučila.” Stane kako bi pogledao pticu na fontani. Sitno tijelo sjaji joj na suncu dok umače kljun u vodu. Na trenutak se izgubio u razmišljanju. “Znaš, jednom sam pročitao da je jučer prošlost, sutra misterij, a danas je dar. Sadašnjost je dar.”

Upijam riječi i pogodi me njihova dubina. Pitam se koji je filozof to smislio. Vjerojatno neki budistički redovnik ili neki duhovni

vođa koji je proveo život čineći dobra djela i živeći od ljubavi drugih. Netko tko je živio bez imovine. Netko tko vjerojatno nije posjedovao čak ni par cipela. A kamoli par preskupih sandala koje su završile u smeću. Odjednom osjetim stid. “Tko je to rekao?” upitam, bogobojazno.

Nakon što je popila, ptica odleti i tata se opet okrene prema meni. “Mislim da je to bila Joan Collins”, prizna, te provuče ruku kroz moju i polako se počnemo vraćati prema kući.

Janja

35

Sedmo poglavlje

VO Ž NJ A NA TRA G DO Londona uvijek traje vječno. Iz nekog čudnog razloga, kojega mi nitko nikada nije objasnio, na cesti M4 uvijek su ‘radovi u tijeku’, što znači provođenje sati u gužvi ili puzanje pri brzini od 30 kilometara na sat kroz zamršene uzorke narančastih stožaca koji se pojave tijekom noći. A ipak, nikada ne vidite nikakve dokaze da se izvode ‘radovi’. To je jedan od životnih misterija.

Poput krugova u žitu, mozgam ubrzavajući na čistoj autocesti i želeći da ne postoje stvari poput radova na cesti. Zamislite samo, da je cesta ovako čista bila bih kući za tren oka.

Kako ubrzavam, pojačam zvuk da prigušim buku vjetra. Pripremivši se za neizbježna čekanja, snimila sam si neke nove CD-e. Spakirala sam si i zalihe u obliku velike vreće različitih bombona. Pa, ako ću zaglaviti na M4, bolje da imam Najbolje od Duran Durana i omiljene žute i ružičaste bombone da mi prave društvo. Ubacim jedan u usta i zagrizem meki, sladak kokos.

No, nakon dvadeset minuta putovanja, osjećam laganu nelagodu. Ne mogu odrediti o čemu se radi, ali nešto je čudno. Jurim brzom trakom sa spuštenim krovom, kosom čvrsto svezanom rupcem, i nešto mi nedostaje. Glazba? Ne: Simon Le Bon pjeva

'Rio' na sav glas. Hrana? Ne. Izvučem komad slatkiša iz kutnjaka, a zatim gurnem ruku u torbu po još jedan. Svjetla? Još je dan pa mi trebaju samo kratka svjetla. Provjerim ih. Ne, uključena su.

Zatim skužim. Narančasti stošci. Nema ih. I nema prometnih gužvi. Smiješim se u sretnoj nevjerici te japankom pritisnem

papučicu gasa. Ovim tempom, stići ću kući za manje od dva sata. Ispravak: za točno sat i četrdeset i pet minuta. Znam jer pogledam na sat kada

skrenem u svoju ulicu. To mora da je neka vrsta svjetskog rekorda. Usporim i polako klizim uz aleju. Naginjem se nad volanom, gornjim zubima zagrizavši donju usnu, sijevam očima lijevo i desno i počnem s uobičajenom rutinom porage za parkirnim mjestom. Nemam previše nade. Tijekom svih godina otkako živim u ovom stanu, nikada nisam parkirala pred njim.

“Želim da bude slobodnih mjesta”, promrmljam, ispod glasa, samo jedno slobodno mjesto...”

Ali, niz cijelu ulicu auti su parkirani blatobran uz blatobran. Zavalim se na sjedalu.

Janja

36

Morat ću kružiti blokom. Vjerojatno desetak puta. I završit ću parkirana otprilike kilometar daleko. Kroz neosvijetljene ulice koje su vjerojatno pune lopova i silovatelja i ... o moj Bože!

Dok zamišljam svoju općenito sigurnu četvrt kao geto bandi kakav možete vidjeti u filmovima Ala Pacina, skoro se zabijem ravno u Range Rovera. Parkiranje u suprotnom smjeru i ima uključen desni žmigavac te izleti pred mene i nagazim na kočnicu.

Naglo stanem, a glava mi se trgne kao da sam lutka i u retrovizoru pogledam Range Rovera. “Oprosti”, oblikujem riječ ustima prema vozaču.

To je on. Moj susjed. Na trenutak nisam baš sigurna što da napravim pa sjedim dok on kimne u znak

odgovora, zaobiđe me i bučno krene niz ulicu. Ostavljajući me da sjedim kao pokisla kokoš. Pogledam u retrovizor i gledam sive oblake oko njegovog auspuha, slušajući buku

četverolitarskog motora dok ubrzava dalje. Tipično! Opet sam to napravila. Naletjela sam na njega kao prava budala. Deprimirana, nagnem se nad volan i naslonim čelo na sjajnu MG pločicu u sredini. Zatvorim oči i u glavi mučenički premotam posljednju scenu, s izrazom kojim me pogledao dok je prolazio pokraj mene, a zatim se opet ispravim. Čekajte malo. Ako je on otišao, to znači...

Tamo, gdje je Range Rover bio parkiran, baš nasuprot moga stana, vidim ono što bi svaki stanovnik Londona opisao kao čudo modernoga doba. Parkirno mjesto.

Nisam puno razmišljala o onome što ću reći svom mogućem sustanaru. Štoviše, nakon što sam spustila slušalicu nakon našeg jučerašnjeg razgovora, uopće nisam razmišljala o strancu s američkim naglaskom i smiješnim imenom. Bila sam zaposlena provodeći vrijeme s Lionelom i pokušavajući, istovremeno, izbjegavati Rosemary - što nikada nije lako - da ni ne spominjem novootkriveno uživanje u brzoj vožnji autocestom i pronalazak parkinga pred vratima.

Ali, sada je šest sati. Trebao bi se pojaviti za sat vremena. I sada razmišljam o njemu. Pitam se što ću, za ime Boga, reći, što ću ga pitati, koja pravila ću iznijeti. I, najvažnije od svega, dok stojim pred ormarom u svom starom kućnom ogrtaču, s ručnikom omotanim oko mokre kose, pitam se: što ću, dovraga, odjenuti?

Nisam ništa bliže odgovoru na to pitanje ni trideset minuta kasnije, kada mi je svaki centimetar poda spavaće sobe prekriven odjećom. Traper minicu? Prekratko. Ljetnu haljinu za plažu s prošlogodišnjeg izleta na Ibizu? Previše hipijevski. Top bez naramenica Karen Millen kojega nikada još nisam obukla? Previše nametljivo.

Iscrpljena, sjednem na rub kreveta i buljim u prazne vješalice koje se ljuljaju u ormaru. Inače bih u trenutku krize nazvala Jess zbog savjeta, ali ona je u Indiji. Grickam kožice oko noktiju nekoliko minuta, a zatim je, u očaju, ipak nazovem. Odmah se javi govorna pošta. Sranje. Pogledam na svoju digitalnu budilicu: 18:50.

O, prokleto sranje. Moram odlučiti. Okej. Kao i inače, nemam što odjenuti. Okej, mrzim svu svoju odjeću. Ali s obzirom da nemam kreditnih kartica, novca ni vremena, ili ću dočekati svog mogućeg novog cimera u starom kućnom ogrtaču i ručnikom na tropske ribice omotanim oko glave, ili...?

Osjećajući se poput kuhara u emisiji Master Chef - suočenog s pet minuta u kojima

Janja

37

treba skuhati nešto famozno od nešto povrća i komada starog sira - pomislim, k vragu sve, zgrabim nekoliko komada odjeće s kreveta i počnem se odijevati.

19:05. Kasni. Nervozno pušem poput cigarete i skačem po dnevnoj sobi, pokušavajući viriti kroz prozor bez da me netko izvana vidi. Ništa. Odsutno se poigravam kosom, pokušavajući namotati vlažne pramenove u kovrče umjesto da se osuše u raščupanu grivu koja bi i najbolje frizere ubila u pojam. Izdahnem dim uz staklo, a zatim se stresem. Isuse. Sjetim se popisa kućnih pravila kojega sam sastavila kada sam davala oglas.

Broj jedan: nema pušenja u kući. Otvorim prozor, a zatim počnem užurbano mahati rukama uokolo, pokušavajući se

riješiti dima. Prije no što shvatim da još uvijek držim cigaretu, što vjerojatno ne pomaže. O sranje, ugasim je u praznoj šalici na okviru kamina. O dovraga.

Broj dva: posuđe se ne smije koristiti kao pepeljara. 19:12. Možda se izgubio. Stojim pored stražnjih vrata koja se otvaraju prema malom

komadu tla s travom i kozjom bradicom, kojega volim nazivati svojim vrtom (i kojega Rosemary ukočeno naziva mojim ‘dvorištem’), otpijem gutljaj svoga pića. Prešla sam na gin i tonik. Slabijeg je mirisa. I, bilo kako bilo, prestala sam pušiti, sjećate se?

Dok miješam kockice leda u čaši, pokušavam zamisliti što će Amerikanac misliti o mom vrtu. Vjerojatno da je neobičan. Vjerojatno nikada prije nije bio u Engleskoj: mislit će da je London nalik na nešto iz filma Richarda Curtisa i da Hugh Grant živi iza ugla. Bez sumnje željet će mi postaviti puno pitanja o našoj tradiciji, kraljevskoj obitelji i Davidu Beckhamu, i vrlo je važno da budem savršena domaćica: graciozna, zabavna, puna dobrodošlice.

19:18. Gdje je, dovraga? Ispila sam dva gin-tonika i postajem nemirna. “Nemojte mi reći da ću izvisiti”, puhnem dok koračam stanom, osjećajući se poput djevojke ostavljene na cjedilu. Mjehur me pošalje u zahod piškiti. “Nemojte mi reći da sam prošla kroz svu ovu muku...” Okej, to je možda malo pretjerano budući da nosim suknju kojoj treba glačanje, izvezenu majicu koju sam kupila na tržnici i malo sjajila za usne, ali, ipak, uložila sam nekakav trud. “Što je više no što se može reći za njega”, puhnem ponovno, povlačeći vodu koja počne glasno grgljati. “On se čak nije potrudio ni pojaviti!”

Pocrvenim, ustanem i dobro posprejam kupaonicu osvježivačem zraka, a zatim ga poklopim. I tada pogledom uhvatim sretan vrijesak koji još uvijek stoji u privremenoj vazi na prozorskoj dasci. Potpuno sam zaboravila na njega, ali sada se podsjetim okolnosti u kojima sam bila primorana kupiti ga i iznerviram se zbog sentimentalnosti zbog koje sam ga zadržala, te brzo isperem čep i vratim ga na dezodorans. Sretan vrijesak ide u koš za smeće.

S obzirom da sam ispraznila koš u kupaonici pripremajući se za dolazak Amerikanca, uputim se prema srebrnome košu u kuhinji. Ali dođem na pola puta niz hodnik kada odlučim skrenuti u prednju sobu. Plan mi je da posljednji put pogledam kroz prozor i onda, ako mu još ne bude ni traga, odustanem od svega i odmrznem pizzu, odlučim dok se naginjem preko naslona kauča. Plan mi nije bio nabiti lice na staklo kao što radi Garfield u autu, baš u trenutku kada netko pokuca na vrata.

Janja

38

Preplašena, odmaknem lice. Plavokosi stranac stoji na pragu. Odjeven je u motorističku jaknu i drži kacigu.

Provjerava svoj odraz u mjedenoj pločici alke - odmakne raščupane šiške s očiju, gurne naočale od kornjačevine na nos, podigne bradu i počeška grube bodlje, okrene glavu sjedne strane na drugu...

Stranac odjednom gleda ravno u mene, a velike, plave oči pune su mu znatiželje. To me izbaci iz ravnoteže i prigušeno ciknem, te padnem iza kauča.

Janja

39

Osmo poglavlje

“JA S A M GA B E . ”

Prvo što primijetim su njegove pjegice. Ima ih čak i više nego ja, a ja sam crvenokosa pa one, u mom slučaju, dolaze u kompletu.

“Bok, ja sam Heather.” Trljam si lakat i pokažem mu da uđe. “Malo sam, ovaj ... čistila stan... prozore.” Nasmijem se nelagodno. “Čist stan znači čist um, i tako to...” Začuvši se kako blebećem, pognem se u sebi. Ušuti, Heather. Samo ušuti.

“Ja sam prava svinja.” “Jesi?” “To je bilo ironično.” Nasmiješi se. “Teško za povjerovati, znam. Budući da sam

Amerikanac.” “O, tako je”, kažem i osjećam se kao još veći idiot. S obzirom da je njegov pokušaj probijanja leda propao, uslijedi mučna tišina.

Nelagodno se nasmiješim. “Pa, mogu li vidjeti sobu?” “Naravno”, kažem brzo i odvedem ga niz hodnik. “Evo je.” Gurnem vrata i odmaknem

se. “Nije jako velika, bojim se, ali ima sve. Krevet, ormarić, komodu s ladicama, prijenosni TV...”

Dok govorim, Gabe uđe u malu sobu u obliku slova L i promotri blijedožute zidove, poliran ormar od mahagonija s nježnim ukrasima i vratima za koja mi je čovjek koji mi ga je prodao rekao da su iz 1930-ih. Papirnati luster iz IKEA-e visi sa stropa, tepih od ovčje vune djelomično pokriva drveni pod i čak sam stavila nekoliko knjiga na prazne police: vodiče kroz hotele, nešto Salmana Rushdieja i O jednom dječaku, Nicka Hornbyja. Knjige puno govore o osobi, pa sam ignorirala svoju hrpu ženskaste literature i Harry Pottera, i odlučila se za nešto kvalitetnije kako bih ostavila dobar prvi dojam. Protrljam si ozlijeđeni lakat. Pa, takva je barem bila zamisao.

Ranije sam široko otvorila prozor kako bi se vidio pogled na stražnji vrt i on mu sada priđe. Leđima okrenut prema meni, nagne se na prozorsku dasku, ali ništa ne govori. Očito nije baš brbljavac, odlučim i pogledom prijeđem preko obrisa njegovih ramena. Visok je preko metar devedeset, procijenim, i puno širi no što sam u prvi čas mislila. Oči mi krenu dolje niz njegovu jaknu i zaustave se malo na vrećastoj stražnjici njegovih vojničkih hlača pa, i ja sam samo ljudsko biće - sve do poderanih rubova nogavica koje mu vise preko japanki. Ne, definitivno nije moj tip. Previše ofucan. I previše tih. I kada sam uhvatila

Janja

40

pogledom njegovu majicu ispod jakne, mogla bih se zakleti da je na njoj Mr. T iz A Teama. Zadrhtim.

“Uzet ću je.” Njegov glas me vrati u stvarnost. “O...” Nisam spremna za ovo. Očekivala sam puno

pitanja, isprobala puno odgovora, ali sada, suočena s jednostavnim pristankom, odjednom nisam sigurna. Želim li zaista da ovaj stranac živi u mom stanu? Mislim, jedva te poznajem, zapišti mi glasić u glavi.

“Okej, pa što želiš znati o meni?” Dok se Gabe okreće, shvatim da sam to rekla naglas. Jako se zacrvenim. “Hm, pa,

mislim da bismo se prvo trebali malo upoznati, znaš, pričati o hobijima ili tako nečemu...” Hobijima? Čim mi riječ prijeđe preko usana pocrvenim još više. Zvučim poput dvanaestogodišnjakinje.

To očito zabavlja Gabea koji se nevaljalo nasmiješi. “Kao da smo na spoju?” “Ne, ja...” Zamucam. Znam da se ponašam smiješno pa se pokušam opustiti. “Oprosti,

nisam navikla na ovo”, priznam. “Nikada još nisam iznajmila sobu i jednostavno mi je to čudno.”

“Naravno, shvaćam.” Sjedne na prozorsku dasku, odgurne kosu s lica i fiksira me pogledom. “Pucaj. Pitaj me što god želiš?”

“Stvarno?” “Stvarno.” Pa, u tom slučaju... nestanem iz sobe na nekoliko trenutaka i kada se vratim s

bilježnicom, Gabe je još uvijek na prozorskoj dasci. Samo što je u društvu velikog žutog mačka koji mu je sklupčan u krilu poput kroasana i glasno prede.

“O, upoznao si Billy Smitha”, kažem, iznenađena što vidim svog mačka zavaljenog u njegovom krilu. Taj isti mačak puše i grebe svakoga koga ne poznaje, a tko ga pokuša samo pomaziti. “On inače ne voli strance.” Billy Smith me pogleda bez ikakvog znaka prepoznavanja, a zatim zatvori oči. Izdajica, siknem u sebi. Tko ti kupuje konzervice? Tko ti dopušta da spavaš u krevetu zimi?

“Životinje me uglavnom vole.” Gabe poškaklja Billy Smitha između ušiju. Nagradi ga još glasnije predenje.

Ne mogu vjerovati! Čak me i moj prokleti mačak vara. “S ljudima imam malih problema.” Lice mu je ozbiljno, ali ovoga puta prepoznam šalu

i nasmiješim se. Unatoč svojoj rezervaciji, počinje mi se sviđati. Nije da si time pušten s udice, žuti, pomislim i buljim u Billy Smitha koji jako zijevne, omota se repom i okrene mi leđa.

Spustim se na krevet, otvorim bilježnicu na prvu stranicu i pogledam Gabea, poput sekretarice koja se sprema pisati.

“Našvrljala sam nekoliko stvari koja bih te htjela pitati, da ne zaboravim", počnem. Zapravo, to je laž, nisam našvrljala. Našvrljati da je dojam ležernog zapisivanja nekolicine podsjetnika, a ja sam zapravo napravila popis. Dugačak je tri stranice i trebalo mi je tjedan dana brojnih promjena i bacanja papira u smeće prije nego što sam završila. Čak sam ga i

Janja

41

otipkala na računalu na poslu i namjeravala ga isprintati i dati mogućim stanarima kao anketu, ali Jess mi je rekla da bi to moglo biti malo pretjerano.

“Pucaj,” kaže ponovno. Pročistim grlo. “Hm... pušiš li?” “Pokušavam početi.” Naceri se. Nisam sigurna ruga li mi se, ali zabilježim to svejedno. “Pa, u kući nema pušenja.

Svakako možeš pušiti u vrtu, ali ne koristi posuđe, lonce za cvijeće ili moj cvijetnjak kao pepeljaru.”

“Dobro.” “Droge?” “Samo propisane”, odgovori ozbiljno. Zabilježim i prijeđem na sljedeće pravilo. “Nema ostavljanja vrećica čaja u sudoperu.” “Pijem kavu.” “O, okej... Super.” Nasmiješim se. Stisnutih usana. Ovo ne ide po planu. Da budem

iskrena, potajice sam se nadala da će ga moja pravila odvratiti od sobe. Ispod trepavica promatram ga kako gladi Billy Smitha. Čini se vrlo ugodnim i sve to da naletite na njega u baru. Ali pred kupaonicom? U sedam ujutro? Dok je u donjem rublju?

Uhvati me panika. Ovo nikako neće ići. Ovaj stan dijelila sam samo s jednim muškarcem, a to je bio Daniel. Ne mogu dopustiti da mi stranac paradira uokolo u slip gaćicama. Moram ga otjerati.

“Idemo u kuhinju.” Brzo ustanem. “Nema ostavljanja suđa. Nemam perilicu pa ćeš morati prati nakon svakog obroka. I nema ostavljanja suđa da se moči u sudoperu danima. Močenje nije pranje”, šefovski zalajem.

Gabe mi salutira. “Što se tiče hladnjaka, imaš gornju policu, a ako želiš unutra staviti meso, neka bude

pokriveno. Ja sam vegetarijanka, dobro ponekad jedem ribu...” “Onda bi bila ribovegetarijanka?” Pogledam ga ledeno i odmarširam u kupaonicu. “Imam samo jednu kupaonicu pa

ćemo je morati dijeliti.” Gurnem vrata i dok on viri unutra, počnem nabrajati Danielove navike koje su me izluđivale. To bi trebalo upaliti. Amerikanci ili Britanci, muškarci su muškarci, i naučila sam da mrze prigovaranje. Pa prigovaram: “Nema svlačenja čarapa i ostavljanja istih na podu, nema brijanja i ostavljanja dlačica na umivaoniku, nema korištenja mojih šampona i regeneratora...” Zastanem samo da bih udahnula - sada kad sam krenula, ništa me ne može zaustaviti. “O, i ne, nema ostavljanja daske na nužniku gore.”

“Nužniku?” “Znaš - toaletu.” Ništa. “Zahodu?” pokušam. “O... da, naravno.” Kimne ozbiljno i protrlja si vrh nosa. To je velik nos i ima kvrgu na

sredini. Izgleda kao da je bio slomljen. Pitam se kako je to napravio, pomislim

Janja

42

promatrajući ga dok stoji u mojoj kupaonici, drži mog mačka u rukama i promatra me tim velikim plavim očima.

“Pravilo broj deset?” “Deset?” “Brojio sam.” “O, da... dobro.” Oči mi se vrate na bilježnicu u rukama i pokušam uhvatiti sljedeće

kućno pravilo prije nego opet odlutam. “TV.” Prođem pored njega u dnevnu sobu. “Imam satelitsku, ali nema okretanja

sportskih kanala i gledanja ragbija svaku večer.” “U Americi to zovemo američki nogomet.” “Ja to zovem dosadom”, odgovorim resko. “Nisi baš obožavateljica sportova, a?” Gabe podigne obrve. “Ne.” Odlučno odmahnem glavom. Dobro. To je moralo upaliti. Rekla sam da je taj nogomet dosadan. Nestat će kroz vrata

za manje od pet sekundi. “Ne brini. Ni ja nisam obožavatelj gledanja sportova.” Prijeđe prstima uz leđa Billy

Smitha. “Više se volim njima baviti.” Čekajte malo. Ne miče se. “Kod kuće sam pravi surfer”, nastavi, “ali pretpostavljam da se time baš neću previše

baviti u Engleskoj.” “Zapravo, surfanje je jako popularno u Cornwallu gdje sam odrasla”, čujem se kako

govorim. “Svake godine imaju to veliko natjecanje u Newquayu i dolaze surferi iz cijeloga svijeta.” Sjednem na naslon kauča.

“Vau, to zvuči nevjerojatno. Volio bih otići jednom tamo.” “Stvarno je prekrasno, svidjelo bi ti se”, kažem s entuzijazmom. Odjednom me udari

val nostalgije. Prošlo je jako puno vremena otkako sam bila tamo - trebala bih otići, posjetiti neka stara mjesta. Vjerojatno bi mi dobro došlo. “Definitivno bi trebao ići.” Govorim to sebi koliko i njemu. Možda bismo mogli ići zajedno, podijeliti troškove benzina. Promatram ga kako, poput profesionalca, škaklja uši Billy Smitha. Možda imati cimera neće hiti tako grozno kako sam zamišljala. Čak i ako to znači da ću morati dijeliti Le Creuset tave. Kad smo već kod njih...

“Moje tave su zabranjene.” “Tvoje tave?” “Moje Le Creuset tave. Bile su poklon za useljenje. Koriste se za variva i složence i

stvari...” Po izrazu na Gabeovom licu vidim da mislim da sam nekakva luđakinja, ali ne

spominje to. Umjesto toga se nasmije i kaže: “Hej, ne brini oko toga. Ja sam više tip za pirjanje. Čovjek i njegov wok, znaš.”

Zavlada tišina koju prvi razbije Gabe. “Pa, jesam li prošao?” Posavjetujem se sa svojom bilježnicom. Priznajem, pored većine stavki je kvačica. Ali... oklijevam. Još nisam sigurna. Čini se fin, ali možda bih trebala pričekati. Intervjuirati još zainteresiranih. Nije da zapravo

Janja

43

ima još zainteresiranih, ali možda bi ih moglo biti ako pričekam još malo. Ako pričekam urednu studenticu iz Japana koja ne puši i nikada ne diže zahodsku dasku.

“Nešto ti je ispalo.” Gabe to podigne s tepiha i pruži mi. “Izgleda kao grančica za rever.”

Spustim pogled na trakicom povezanu grančicu među njegovim prstima. Sretan vrijesak. Odjednom me obuzme najčudniji osjećaj. Neobično kako se stalno pojavljuje. Možda stvarno nosi sreću.

Uzmem ga. “Pa, kada se želiš useliti?”

Janja

44

Deveto poglavlje

SJ E ĆA TE S E G RU P E The Boomtown Rats? Ja ne baš, zapravo, jer sam bila premala, ali sjećam se da je Ed, moj brat, puštao

njihovu singlicu. Navio bi svoj stari kasetar i skakao gore-dolje po krevetu, pjevajući na sav glas svoju omiljenu pjesmu.

‘I Don’t Like Mondays’. Opet i opet. Sve dok se daščice nisu slomile. Ostatak svojih tinejdžerskih godina proveo je

spavajući na madracu na podu. Do dana današnjeg smatra Boba Geldofa odgovornim za svoja bolna leđa. Dovoljno je reći da nikada više nije puštao tu kasetu.

Ali, pjesma mi je ostala u glavi još otada i, moram reći, sada kad sam starija, moram se složiti sa Sir Bobom u tome: ni ja baš ne volim ponedjeljke. Ali ovaj ponedjeljak ujutro je drugačiji. Ovoga ponedjeljka sam izuzetno dobre volje, a razlog zašto imam nevjerojatno širok osmijeh na licu je ...

“Ševila si se.” Dok otvaram mutna staklena vrata koja vode u mali ured na katu, dočeka me poznati

naglasak iz East Enda. “Što?” Pokupim hrpu pošte s otirača. Brian sjedi s nogama na stolu, žvače kroasan i gleda me. “Taj osmijeh. Svuda bih ga

prepoznao. To je osmijeh poslije ševe.” Okrenem očima, skinem traper jaknu i odem do starog stalka za kapute od mahagonija. Svakoga dana proteklih šest godina stajao je u kutu ureda poput kakvog strašila, prepun starih kaputa i jakni koje pripadaju meni i Brianu, ali koje nijedno od nas ne želi priznati za svoje. I svakoga dana proteklih šest godina prolazila sam istu rutinu: poželjela bih da imam gdje objesiti jaknu, odustala bih, a zatim je bacila na vrh. Ni danas nije ništa drugačije.

“Pa, hajde, tko je prokleti sretnik?” Dovraga! Željela bih da imam slobodnu vješalicu za objesiti jaknu. “Nema prokletog sretnika”, odgovorim, a zatim zašutim. Jer je danas, nekim čudom,

nešto drugačije. Jedna vješalica je prazna. Buljim u nju u nevjerici. Kako čudno. Prije nego objesim jaknu, okrenem se prema Brianu.

“Imaš cijeli vikend slobodan i uđeš ovamo s osmijehom veličine onoga na licu trbuhozborčeve lutke.” Odloži svoj polupojedeni kroasan i pritisne si ruku na prsa. “Stavi ruku na srce i reci mi da nisi upoznala nekog momka.”

Janja

45

Zaista, Brian ponekad zna biti tako dramatičan. “Okej, pa upoznala sam muškarca...” priznam. “Ali prije nego dobiješ krivu predodžbu,

nije u tom smislu. On mi je novi cimer.” Brian potone. “Misliš, nema tračanja?” “Ne. Slobodna sam, sjećaš se.” “Gledao sam Seks i grad.” Podigne obrve znalački. “O, Brian, to je samo na TV-u.” Nasmijem se. “Većinu večeri provedem tako da

pojedem večeru iz mikrovalne, operem ručno sve što treba oprati i odem u krevet s dobrom knjigom.”

“I ti i ja.” Sumorno slegne ramenima. “Gledaš u čovjeka koji nije vidio nikakvu akciju od prošlog tisućljeća. Ne, ozbiljan sam”, protestira prije nego imam priliku nešto reći.

Nije da sam namjeravala. Otkako poznajem Briana, on ima samo tri teme u razgovorima: seks (nedostatak istoga), mjuzikle s West Enda / Michaela Crawforda (genij) i činjenicu da nije bio u vezi već sedam godina. Tri stvari za koje ne mogu ne pomisliti da su povezane.

“Posljednji put kada mi se posrećilo, Abba je bila na prvom mjestu top ljestvica s pjesmom ‘Waterloo’.” Ponovno uzme svoj kroasan.

“Brian, razmišljaš li ti ikada o nečemu osim seksa?” Dobacim dobrohotno, gurnuvši mu stopala sa stola i ostavljajući poštu ispred njega.

“O čemu se još može razmišljati?” Komadići tijesta padaju s kroasana i poput čičaka se lijepe za njegovu svježe izbrijanu bradu. Obriše ih papirnatim rupčićem.

“O politici? Religiji?” puhne Maureen, pojavivši se iz kuhinje s krpom i kantom. Maureen je naša čistačica. Tanka, krakata žena s kosom boje ukiseljene cikle koja se nosi s gubitkom supruga tako što se upisala na tečaj filozofije u lokalnom društvenom centru.

“Ooo, prekrasno”, kaže Brian sarkastično. “Zapravo, može biti vrlo okrepljujuće”, odgovori Maureen ukočeno. Uputi mi jedan od

svojih zubatih osmijeha, koji se uvelike razlikuje od cereka kojega je maločas uputila Brianu. “Jutro, Heather. Kakav ti je bio vikend?”

“Nisi čula? Ševila se.” Brian namigne, dijelom zato jer mrzi hit i izostavljen iz razgovora, a dijelom zato jer obožava živcirati Maureen.

“Brian, hoćeš li prestati? Nisam...” tražim pristojan glagol “... ništa radila.” Popustim svom osjećaju gladi i nagnem se da uzmem zalogaj njegovog kroasana, a zatim se sjetim svojih jakih bedara i odustanem.

“Pa zašto onda izgledaš tako sretno?” “Nisi čitao Put kojim se rjeđe ide?” upita Maureen, zgrabi bocu spreja za poliranje

namještaja i usmjeri je prema Brianu kao da je sredstvo protiv insekata, a on komarac. “Sreća dolazi iznutra.” “Nemoj mi početi s tim sranjima Dalaj Lame.”

“To je zapravo Deepak Chopra.” “Zapravo, nije ni jedno ni drugo”, prekinem njihovu svađu. “Ako stvarno želite znati

zašto sam tako sretna, to je zato jer sam jutros sjedila u vlaku.” Upalilo je. I Brian i Maureen ušute. “Sjedila na vlaku?” ponovi Maureen poput jeke.

Janja

46

“To je sve?” zagunđa Brian, vidljivo razočaran. Kao jedini gay muškarac u cijelom Londonu čiji je seksualni život otišao u mirovinu kada su ljudi još nosili štucne, Brian živi od bilo kakvih komadića tuđih seksualnih života koje mu ljudi dobace. “Nije bilo hopa-cupa? Poljubaca? Čak ni držanja za ruke?”

Čini se da se po prvi puta Brian i Maureen slažu oko nečega. “Oprosti.” Slegnem ramenima i uključim računalo. “To je to.” Nema smisla objašnjavati. Znam da Brian i Maureen nikada neće shvatiti ogromnu važnost onoga što se jutros dogodilo nakon što sam stepenicama sišla na platformu i čekala približavanje sljedećeg vlaka. Kako se sve činilo više-manje isto kao i uvijek - isti filmski poster s Kate Hudson kojoj je zacrnjen jedan zub, isti aparat za prodaju čokoladica koji me tjera u iskušenje, ista rutina promatranja vlaka kako staje, vrata kako se otvaraju, pa ja ulazim, pogledom prelazim preko vagona i poželim slobodno sjedalo.

Prvo nisam ništa vidjela zbog naguravanja putnika koji su ispunili vagon, a zatim su se ljudi polako počeli premještati u strane dok, kao pri otvaranju Crvenoga mora, nije došlo do stvaranja prolaza. I tamo, baš nasuprot mene, bilo je - vjerovali ili ne - slobodno sjedalo.

“I to je to?” ponovi Brian. “To je razlog za tvoje dobro raspoloženje?” “Da, to je to.” Pa, dobro, to baš nije to. Pretpostavljam da ima veze i s time što sam se

probudila rano, što u Starbucksu nije bilo gužve, što nije bilo prometne gužve kada sam se vraćala iz Batha za vikend, što sam našla parkirno mjesto pred stanom. A tu je, naravno, i Gabe, moj novi stanar koji se slučajno baš danas useljava.

Želudac mi zatreperi. Nije da sam uzbuđena ili tako nešto. To je vjerojatno samo glad jer nisam doručkovala. “Hoće li netko lost?” Ostavim Briana i Maureen da bulje za mnom, nestanem u kuhinji i izvučem kruh iz hladnjaka. Pjevušeći, otvorim vrećicu. "Um ... hm ... hm ... hmmm”, izvadim dvije kriške i odjednom shvatim da pjevušim Boomtown Rats. Samo, žao mi je Sir Bob, bojim se da sam se predomislila. Gurnem kruh u toster i uključim ga. Ja volim ponedjeljak.

* * * Do kasnog poslijepodneva telefon nije niti jednom zazvonio i Brianovo početno vedro

raspoloženje postalo je kiselo, pomalo kao mlijeko kada ga ostavite na suncu. Znam da je zabrinut zbog posla i, nakon što sam pogledala rokovnik, koji je gotovo prazan, ne krivim ga. Poslušam njegov savjet i stanku za ručak iskoristim za ažuriranje svog životopisa, a zatim ga ostavim da puši jednu za drugom u uredu i krenem u tamnu komoru kako bih počela s razvijanjem posljednjeg vjenčanja.

Obično slušam glazbu dok radim, ali danas kada uključim CD player otkrijem da je Brian zamijenio moj album grupe Gorillaz za Fantoma iz opere. Na svoju veliku sramotu, dođem do zabrinjavajućeg otkrića da je zapravo prilično zarazan. Štoviše, baš kada se zanesem i pomislim kako možda Michael Crawford ima bolji glas od Damona Albarna, čujem kucanje i stišam zvuk.

“Samo sekundu...” Završim s močenjem fotografije sretnih mladenaca u posudici s fiksatorom, objesim je na uže zategnuto iznad moje glave i otvorim vrata, očekujući Briana.

Ali to je Jess. Stjuardesa, partnerica za šoping u Zari i općenito moja najbolja

Janja

47

prijateljica. Nosi svoju uniformu i ima svoj kovčeg na kotačima uza se. “Pogodi što!” “Zar ti ne bi trebala biti u Delhiju?” uvedem nju i njen kovčeg u sićušnu prostoriju

osvijetljenu crvenim svjetlom. Nema potrebe za pozdravom i pitanjem kako si kada se radi o Jess i meni. Mi se bacimo ravno na stvar, mijenjamo teme bez upozorenja, ne nudimo objašnjenja uputnim komentarima. Kao da vodimo jedan neprekinuti razgovor otkako smo se upoznale. Što, pretpostavljam, i jest tako.

“Bila sam. Baš smo se vratili.” Spusti se na stolac, okrene se uzbuđeno prema meni. a zatim nagne glavu u stranu i namršti se. “Heather, zar ti to slušaš Fantoma iz Opere?”

Pocrvenim. “O, to...” Ugasim glazbu. “Jedan od Brianovih CD-a”, objasnim dok Jess sumnjičavo bulji u mene.

“Zar ti nitko nikada nije rekao da muškarci i mjuzikli ne idu zajedno?” Skine svoju kapicu i objesi je na naslon stolice. “Zapravo, ispravak: hetero muškarci i mjuzikli.”

Zatvorim vrata da svjetlost ne uđe i proguram se pored nje. “I ja to najbolje znam. Svaki stjuard s kojim sam letjela je zaljubljen u Michaela Balla.” Uzdahne sa žaljenjem. “Što je prava šteta - neki od njih su prekrasni.”

“Pa, što bih trebala pogađati?” upitam, mijenjajući temu s muškaraca. Što je, kada se radi o Jess, otprilike kao da pokušavate natjerati Isusa da priča o nečemu osim o Bogu.

“Imam spoj”, objavi. “Sa Simonom?” Simon je arhitekt kojega je Jess upoznala na Internetu i s kojim je

prošli tjedan izašla na večeru. Jess voli Internet: kada ne leti po cijelome svijetu, sudjeluje u aukcijama na eBayu i traži ljubav na stranicama za samce.

“Već imam jedan šupak, ne treba mi drugi”, kaže mrtva hladno. “Uzet ću to kao ne.” “Zove se Greg.” “Tko je Greg?” Teško mi je pratiti muškarce u Jessinom životu. Ima običaj izlaziti s

njih nekoliko istovremeno. Radi se o prosjeku. “Bankar. Trideset i pet godina. Hobiji uključuju brdski biciklizam i jedenje sushija. Ne

u isto vrijeme.” Zahihoće se svojoj šali - iako se bojim da je mogla biti njegova. “Upoznala sam ga na Internetu dok sam bila u Delhiju, iako ne živi u Delhiju, naravno. Živi ovdje, u Londonu. Zbog vremenske razlike, proveli smo nekoliko posljednjih dana dopisujući se e-mailom...”

“Ali mislila sam da si stvarno bila zainteresirana za Simona?” bubnem. Sada znam kako se moj otac mora osjećati kada gleda film. Iz nekog razloga nikada ne može pratiti što se događa i cijelo vrijeme gledanja filma provede postavljajući pitanja i bivajući ušutkivan. Obično s moje strane.

“Nije nazvao”, kaže i namršti nos. “C’est la vie.” “Vidim da ti nije slomio srce.” “Dušo, imam trideset i šest godina. Nemam vremena za slomljeno srce.” Svuče cipele i

protrlja pete na stopalima. “Vrijeme su muškarci.” Jess je nevjerojatna. Posljednjih nekoliko godina ima vrhunski praktičan pristup

upoznavanju pravoga tipa. Zaboravite sve one stvari o sudbini i srodnim dušama i

Janja

48

leptirićima, nju zanimaju kvačice pored pravih stvari s popisa. Za Jess, naći pravog muškarca isto je kao naći polovan automobil. Godina proizvodnje? Dobro tijelo? Broj prijašnjih vlasnika? Pouzdanost?

Nekada sam mislila da je njen stav prema ljubavi previše praktičan - napokon, radi se o srcu, a ne o dvolitarskim motorima, ali nakon svoje katastrofe s Danielom počinjem misliti da je možda na pravom putu. Leptirići u želucu možda jesu ljupki, ali su i pogubni - ti prokleti leptirići su mi slomili srce.

“I do sada nije bilo crvenih zastava”, hvali se ponosno. “Nema bivše žene, nema straha od povezivanja, nema problema s drogom, nema dubokih religijskih vjerovanja...”

Razmislim na trenutak bih li trebala istaknuti da je isto to rekla za Simona. I Dennisa, direktora marketinga koji je ispao pravi kreten. I Reubena, urednika koji je bio Židov i čija je majka inzistirala da se i ona mora preobratiti.

“Mislim da bi ovo moglo biti ono pravo.” S druge strane, možda bolje da ništa ne spominjem. “Kada ćete se naći?” “U subotu. Izvodi me na neko posebno mjesto.” “Gdje?” “Ne znam. Kaže da će biti iznenađenje.” “Iznenađenje?” zanosim se. “Vau, kako uzbudljivo.” Lažem. Ako nešto mrzim, onda su to iznenađenja. Možda sam čudna, možda sam ja

jedina koja tako misli, ali ja volim znati što očekivati kako bih mogla biti pripremljena. Uzmite, na primjer, rođendanske zabave iznenađenja. Ne mogu zamisliti ništa gore od toga da stignem kući s posla i netko se skriva iza kauča pa skoči i vikne ‘Iznenađenje’. Mislim, možete li to zamisliti? Eto vas tamo, spremate se uljepšati i provesti večer u elegantnom restoranu, a odjednom morate biti svi sretni i zadovoljni što je u vašoj dnevnoj sobi zabava u punom jeku i što se pedeset vama najdražih ljudi nagurava i prolijeva votku s brusnicom po vašem novom tepihu. U međuvremenu, vi stojite tamo s raščupanom kosom i prištićem koji zahtijeva prekrivanje, želeći se sakriti u kupaonicu sa serumom za kosu i dobrim tekućim puderom.

“Samo se nadam da to neće biti londonski zoološki vrt.” .Jessin glas prekine mi misli. “Londonski zoološki vrt?” “Phil Toddington odveo me tamo na prvi spoj. Na jedini spoj”, doda ističući. “Bilo je tako loše?” Okrene očima. “Heather, bila sam u dijelu za pingvine tri sata. Usred veljače. U paru

štikli od zmijske kože i haljini Karen Millen otvorenih leđa. Skoro sam se nasmrt zaledila.” “Ali pingvini su stvarno komični.” Nasmiješim se s dragošću. “Ne tri sata”, kaže ogorčeno. “Bilo mi je užasno dosadno. Za razliku od Phila, koji je bio

očaran. Stalno je pričao o njihovom smiješnom geganju, o tome kako mašu krilima.” Odmahne glavom. “Kunem se da su mu se ti prokleti pingvini sviđali više nego ja.”

Izgleda tako smeteno da se ne mogu oduprijeti smijehu. “A smrad...”

Janja

49

“Grozan?” dometnem. “Usmrđena riba i pingvinska govna.” “Mm, jako romantično.” Hihoćem se i unatoč svemu, ona mi se pridruži. “O, prokletstvo, Heather, bilo je grozno”, kaže između provala smijeha. “Sjećam se da

sam pomislila: ‘To je to. Ovo je moj ljubavni život. Može li biti gore?’” Pa, mogla si se zaljubiti u njega, kupiti stan s njim, a zatim otkriti da ševi curu s posla

već šest mjeseci, mozgam kada mi na pamet padne Daniel. Odlučno blokiram te misli. “Mogao te odvesti u klub gdje nastupaju komičari”, kažem umjesto toga. Odmah se prestanemo smijati i razmijenimo poglede. Stand-up komedija nam je zajednička omražena boljka. Tako smo se upoznale.

Zatvorena u Tvornici smijeha u Covent Gardenu zbog tadašnjeg dečka, bez mogućnosti bijega u zahod zbog straha da bi se komičar na pozornici mogao okomiti na mene, dosađivala sam se i gledala publiku kada sam opazila privlačnu crnkinju koja je držala bradu na rukama i široko zijevala. Pogledale smo se preko dima cigareta i glasnog smijeha. Ne znam koja je od nas bila u većem stanju očaja, ona ili ja, ali obje smo se počele smijati.

Pa, morale smo. “Što misliš o odlasku u Zaru poslije posla? Da mi pomogneš kupiti nešto za spoj?” “Bojim se da imam posla.” “Previše posla za odlazak u Zaru?” Jess je u nevjerici. “Ali imaju rasprodaju.” “Znam, ali novi stanar mi se useljava”, objasnim. “O, reci mi više.” Odmah živne, gurne pramenove svoje kratke, crne kose iza uha i

sklopi ruke, pripremajući se za informacije. “Pogledao je sobu u subotu i trebao se useliti jučer, ali je morao provesti dan sa

stricem, ili tako nešto.” “On?” Podigne obrve sa zanimanjem. “Ne možeš ići na probnu vožnju s mojim cimerom”, upozorim je i zaustavim. Pogleda me prezirno. “Takva misao nije mi pala na pamet.” Sada je red na meni da podignem obrve. “O, okej, pala mi je na pamet, ali sada je prekrižena”, pobuni se. “Ionako ću imati pune

ruke posla s Gregom.” Igra se sa svojim prstenjem kao da se radi o kuglicama na abakusu. Siguran znak da se nešto sprema. “Pa, kakav je?” upita, pokušavajući biti ležerna. I ne uspijevajući.

“Amerikanac je.” “Ooo, stvarno?” Raširi oči. “Daj da pogodim. Glumac je.” “Zapravo, ne znam”, priznam i shvatim da sam mu rekla da ne ostavlja dignutu

zahodsku dasku, ali da ga nisam pitala ništa o njemu. “Pretpostavljam da ću večeras saznati.”

“Trebaš li me kao pratnju?” “Ne, bit ću dobro, hvala.” U sebi provjerim vrijeme. Možda bih večeras trebala

preskočiti teretanu i otići ravno doma - tako ću imati vremena fenom izravnati kosu. Uhvatim se. Ovo nije spoj.

Janja

50

“Je li to stvarno sigurno, Heather?” upozori me Jess. “Mogao bi biti ludi serijski ubojica.”

Ono što zapravo misli jest da bi mogao biti slobodan ludi serijski ubojica. “Sumnjam, čini se jako simpatičnim”, kažem, odmah pročitavši njen izraz zabrinute prijateljice. “Pomalo je hipi.” “To su rekli i za Charlesa Mansona.”

Dobacim joj pogled. Uporna je. “Mislim da bih trebala svratiti - sigurnost je u brojčanom stanju, znaš.” “A dvoje je društvo, dok je troje gužva”, dodam. “Dobro, ti odlučuješ. Ako želiš riskirati da te nareže na komadiće i zakopa između

tvojih pelargonija...” Popustim. “Okej, okej. Kod mene. U osam.” Licem joj se raširi ogroman osmijeh i zagrli me. “Ali nema nabacivanja”, upozorim je i otvorim vrata da pustim nju i njen kovčeg van iz

tamne komore. “Nabacivanja? Govoriš o meni?” Jess spusti ruku na svoja bujna prsa i pogleda me

povrijeđenom zapanjenošću. “Vjeruj mi, Heather, nećeš ni znati da sam tamo.”

Janja

51

Deseto poglavlje

“JOŠ VINA?”

Uvukavši trbuh, Jess posegne za bocom bijeloga koju je donijela. Nosi novi, crni, čipkasti grudnjak Alexandera McQueena kojega je kupila na eBayu, niske traperice i par vrtoglavo visokih ružičastih štikli koje su inače poznate kao njene ‘pojebi me’ cipele. Kada se nagne preko stola vidi joj se tetovaža leptira na dnu kralježnice i tange. Imaju na sebi maleno, dijamantno srce. Osjetim potrebu nategnuti ih poput praćke.

“Gabriel, zar ne? Kao anđeo.” Napući usne glatke od sjajila. “Prijatelji me obično zovu Gabe.” “Kao, rimuje se s ‘babe’?” zadirkuje ga. “Hm, pretpostavljam.” “Pa, ako inzistiraš. Još vina, Gabe?” Nas troje smo vani u vrtu. Jedna je od onih rijetkih ljetnih večeri kada nema ni daška

vjetra. Zrak je mirisan od koktela jasmina, lavande i kobasica s roštilja mog susjeda, a Norah Jones svira na malom prijenosnom playeru na prozorskoj dasci. Čak sam i uključila sve sitne lampice koje sam dobila u IKEA-i i rasporedila po grmlju. Trebala mi je čitava vječnost jer bih se svako toliko opekla, ali bilo je vrijedno truda jer su pretvorile moj vrt u vilinske odaje.

Bacim pogled po njemu i osjetim zadovoljstvo. Kada sad razmislim o tome, ne znam zašto sam bila tako nervozna: sve je ispalo onako kako sam željela.

Pa, ne sve. Dok mi oči padaju na Jess, koja se vrpolji oko stola poput Playboyeve zečice, osjetim

knedlu iritacije u grlu i podignem pogled preko njenog ramena - sjajnog od glitera za tijelo - i promatram svog cimera kako pali još jednu cigaretu.

Pojavio se sa svojim ‘stvarima’ - motorističkom kacigom i ruksakom u kojega bih ja jedva smjestila svoju kozmetiku - prije par sati. Kada ga je bacio na svoj krevet i skinuo japanke s nogu, iz džepa svoje motorističke jakne izvukao je kutiju američkih cigareta Spirit.

“Smeta ti da zapalim vani?” pitao je, odlazeći bos u stražnji vrt. “Ovaj, ne... molim te, osjećaj se kao da si doma”, viknula sam a njim. Pomalo

nepotrebno jer se on već rastegao na ležaljci s Billy Smithom koji mu je preo u krilu. Pa, nisam ga mogla samo ostaviti tamo, zar ne? Kao njegova gazdarica, zar ga ne bih

trebala s dobrodošlicom primiti u svoj dom i pomoći mu da se opusti? Kažem trebala jer

Janja

52

me iz nekog razloga napustila moja sposobnost čavrljanja - nisam navikla u vrtu imati bosonoge Amerikance - pa sam se malo motala uokolo, čačkala stvari koje nije trebalo čačkati i tražila, poput čovjeka povezanih očiju, nešto što bih mogla reći.

“Prekrasno nam je vrijeme.”; “Hm, Bože, pogledaj mi stopala, stvarno moram na pedikuru.”; “O, vidjela sam najsmješniju stvar u seriji Ali G neku večer... hm, ali sam zaboravila što je to bilo.” Sve dok Jess nije ušetala u vrt, pozdravila Gabea kao da joj je davno ¡zgubljeni ljubavnik, a zatim izvukla dvije boce Pinot Grigia, vadičep i CD Nore Jones iz svoje lažne Louis Vuitton torbe, te preuzela kontrolu na razgovorom na način prave stjuardese.

“Što te dovodi u London?” sada flertovski pita. “Posao ili zadovoljstvo?” “Oboje pomalo, zapravo”, odgovara na način kao da ili nije primijetio da Jess flerta, ili

pristojno to ignorira. “Ali prije nego vam počnem dosađivati detaljima, morat ćete me ispričati na trenutak.” Okrene se prema meni i sramežljivo upita: “Heather, podsjeti me gdje ti je kupaonica?”

“Druga vrata lijevo”, kaže Jess prije nego uspijem odgovoriti. “Hvala.” Čim nestane, okrenem se prema Jess. “Što to radiš?” siknem bijesno. “Lomim led”, kaže jednostavno, širokih očiju i sva nevina. Ne zavara me ni na trenutak. “Slomiti led znači pitati nekoga što misli o vremenu”,

dahnem. “Što se dogodilo s ‘Vjeruj mi, Heather, nećeš ni znati da sam tamo’?” Otpije gutljaj vina, vrti ga malo po ustima, proguta, a zatim me plaho pogleda. “Okej,

priznajem da sam malčice flertala.” “Malčice?” “O, ma daj, samo sam se mislila osigurati ako s Gregom ne upali. Znaš, uvijek je dobro

imati plan B.” “Moj cimer je plan B?” kažem ogorčeno, odjednom zauzimajući obrambeni stav prema

Gabeu i nešto što je neobično nalik na posesivnost. “Pa, zašto ne? Tebi se ne sviđa.” Istina. Ali... “O, sranje. Ne sviđa ti se, zar ne, Heather?” Jessino lice se zaledi. “Nisam imala pojma.

Da sam i na trenutak pomislila...” “Ne, naravno da ne”, pobunim se vrelo. “Samo ...” prekinem se i uzdahnem, jer ne

znam o čemu se radi. Stisne mi ruku. “Znam. Oprosti. Možda sam navalila malo prejako.” "Malo prejako?” nacerim se bijedno. “Iznenađena sam što nisi donijela svoje mirisne

svijeće i ulja za aromaterapiju.” "Tko kaže da nisam?” Nasmije se i, unatoč svemu, ne mogu se ne zahihotati. “Što je tako smiješno?” Gabe se ponovno pojavi dok nam Jess puni čaše. "Ne Veliki Dave Desmond, to je sigurno”, kaže Jess misleći na stand-up komičara koji

je bio na pozornici kada smo se upoznale. Gabe je očito zbunjen, ali ne trudi se objasniti mu i umjesto toga se nagne napuniti

Janja

53

njegovu čašu. “Pa, odakle iz Amerike dolaziš?” upita. Okej, cipele ‘pojebi me’ su malo pretjerane, ali drago mi je da je Jess ovdje. I, moram

priznati, ona i Gabe se prilično dobro slažu. “Los Angeles.” “Ooo”, uzdahne Jess. “Letjela sam tamo par puta poslovno. Obožavam LA.” “Aha, ima dobrih strana. Živim u četvrti Venice, samo par blokova od oceana.” “Venice?” ponovim sa zanimanjem. “Kakva slučajnost.” “Aha, znam. Čudno, a? Venice, Kalifornija - Little Venice, London.” Ispijajući vino,

fiksira me onim svojim velikim, plavim očima. “Pretpostavljam da bi ovo mogao zvati drugim domom”, oglasi se Jess, hihoćući se. “Ili srećom”, nasmiješi se Gabe. “Da, sretna Heather.” Jess mi namigne. Dakle, nije prvi put da me netko tako nazvao - zapravo, morala sam to čuti milijun

puta - ali čim je Jess to izgovorila, ugledam sliku ciganke ispred stanice i čujem njene riječi: “Vjeruj mi, vrijesak će izvesti svoju čaroliju. Sreća će ti se promijeniti. Sve tvoje želje će se ostvariti...”

Gurnem ruku u stražnji džep traperica i prsti mi prijeđu preko novčanica. Gabeova stanarina za prvih mjesec dana. Nevjerojatnih šesto funti. Moći ću platiti hipoteku ovaj mjesec, a možda čak izdvojiti i minimalan iznos za račun za Visu. Osjetim nalet sretnog olakšanja kao da mi se želja ostvarila.

Tek što sam to pomislila, niotkud se pojavi dašak vjetra i zatreperi lišćem te svjetlo lampica zatitra i zapleše u moru tame noći koja pada. Slap metalnih diskova na visećem ukrasu počne se ljuljati i zveckati te se gotovo čini kao da je vrt začaran. Drhtaj mi se spusti kralježnicom i ruke mi se naježe. Što ...?

“Još vina, Heather?” Vratim se iz svojih mislim i vidim Jess kako drži bocu i bulji u mene. Prestrašena,

uzvrpoljim se. “O, ovaj, aha, odlično”, kažem. Kada ispružim čašu, ruke mi drhte. “Napuni do vrha”, našalim se i odložim je na stol.

I ona to učini. Dok je promatram, shvatim da je vjetar nestao jednako brzo kao što se pojavio. Svjetla lampica sada su jednako nepomična kao zvijezde na nebu, i viseći ukras je utihnuo. Sve je kao što je bilo prije. I ja više nisam naježena. Osjećam se toplo. I pomalo smiješno. Što mi je? Ciganke? Čarolija? Začarani vrtovi? Zaista, Heather, dopuštaš da te mašta zanosi. Zgrabim svoju čašu i otpijem vino. Još ću svaki čas početi vjerovati da se želje ostvaruju.

“Ideš li ikada na Plažu mišića?” Nakon dvadeset minuta i još jedne boce vina, Jess još uvijek živahno priča o Venice

Beachu. Nisam imala pojma da je takav stručnjak. “O, stalno.” Gabe se pravi da stišće bicepse. “Misliš li da tijelo može biti ovakvo samo

po sebi?” Uhvatim ga kako mi se ceri i nacerim se ja njemu, za razliku od Jess koja je sva crvena

od vina i flertanja i ne shvaća sarkazam.

Janja

54

“Pa, ne sve njih”, kažem lojalno, pokušavajući se sjetiti nekoga muškarca koji se zapravo bavi nekim oblikom vježbanja umjesto što leži na kauču i na televiziji gleda druge kako se bave sportom. Teško je. “Što je s Edom?” predložim, sjetivši se svoga brata. “On igra ragbi.”

Ali Jess ne sluša. Previše je udubljenja u sjećanja na Plažu mišića: “O, Heather, svidjelo bi ti se. To ti je kao teretana na otvorenom, uz more, i možeš gledati sve te velike, osunčane bodibildere kako dižu utege...”

Dok ona zaneseno govori o nauljenim muškarcima koji poziraju sa svojim pločicama na trbuhu, nemam joj srca reći da ne mogu zamisliti ništa gore. Pa umjesto toga napravim ono što inače napravim kada ne znam što reći: kažem nešto glupo. “Je li istina da svi u LA-u imaju lažne sise?”

Bravo, Heather. Dobit ćeš nagradu za taktičnost i diplomaciju. Ali Gabe ne izgleda uvrijeđeno, više kao da se zabavlja. “Ne, ne bih rekao svi.” Povuče

svoju majicu dolje i pogleda si u prsa. Moje su prave.” “Stvarno? Daj da provjerim.” Jess se zahihoće i bez oklijevanja posegne prema lijevoj

strani njegovih prsa. “Mm, fino i čvrsto”, mrmlja s odobravanjem, stisnuvši ruku kao da opipava dinju.

O sranje. Tijelo mi se ukoči. Jess je pijana, shvatim s užasom, za manje od nekoliko minuta skočila je s lagane pripitosti do toga da je pijana k’o deva, bez onog središnjeg dijela. Ili, da kažem drugačije, to je kao da na karti svijeta odete iz Londona u LA bez da prijeđete Atlantik.

“Pa, jesi li ti glumac?” pitam, pokušavajući skrenuti temu. “Ja obožavam glumiti”, ubaci se Jess glasno. “Možda sam trebala biti glumica. Jednom

sam sudjelovala u predstavi u školi, ali ne mogu se sjetiti kako se zvala...” Kapci su joj otežali i teško joj je držati ih otvorene.

“Ja? Glumac?” Gabe se pravi da je zadrhtio. “Nema šanse.” Oči mi skoče s Gabea na Jess i opet na Gabea. Koliko vidim, čini se da on nije

primijetio da se Jess naginje prema njemu sa svoje ležaljke. Ali ja jesam. Osjetim val straha. Pospana je. Pijana. I slobodna. To je ubojita

kombinacija. Još koju minutu i pokušat će se priviti uz njega. “Ali moja djevojka je i kaže da je prilično teško.” Čujem prigušeno gunđanje s ležaljke. “Djevojka?” ovijena alkoholnom izmaglicom,

Jess možda ne bi mogla voziti, rukovati strojevima ili otkopčati svoj grudnjak, ali još uvijek može prepoznati riječ kao što je -

“Djevojka?” ponovi. “Da, ona je u LA-u. Upravo je dobila malu ulogu u filmu.” “Filmu?” Jess uspravno sjedne na ležaljci, poput papige na grančici. Što nije loš opis s

obzirom da visokim glasom ponavlja sve što Gabe kaže. “Mm, to joj je velika prilika”, zaneseno će Gabe. “Mia je stvarno talentirana, ali do sada

nije radila ništa veliko. Ipak, uz malo vremena. Jednog od ovih dana, prilično sam siguran da ćemo je vidjeti nominiranu za nagradu Akademije.”

Janja

55

“Vau, kako uzbudljivo”, kažem, pokušavajući napraviti diverziju s Jess. “Stvarno sam impresionirana.” I jesam. Glumica u Hollywoodu? To je puno glamuroznije nego biti fotograf vjenčanja, zar ne? Pomoćnica fotografa vjenčanja. Sjetivši se svog trenutnog statusa u karijeri, osjetim bolan udarac ambicije. To mi se često događa. Danima sretno koračam u svom malom poslovnom mjehuriću, obavljam svoj posao, bivam plaćena za nj, ne razmišljam zapravo o njemu, a onda bum - čujem priču o nekome tko je nevjerojatno uspješan i sjetim se da imam trideset godina, zarađujem manje od nekih studenata i imam taj san da ću biti uspješna slobodna fotografkinja, koji je samo san. I u tom trenutku obično osjećam kako je cijeli moj život jedan velik neuspjeh s čupavom kosom.

Za razliku od Mije koja je bez sumnje uspješna, sjajne, zaglađene kose i s bedrima koja izgledaju odlično u bikiniju na plaži...

“Mislim da je vrijeme da krenem.” Moj usporen snimak Baywatcha prekine Jess koja ustane i namjesti si grudnjak ispod

pazuha. “Pa, bilo mi je drago upoznati te, Gabe.” Pruži ruku Gabeu. “Da, ovaj, i meni također.” Kimne, pomalo smeten njenim naglim odlaskom. Baš kao

što sam i ja. “Sigurna si da ne želiš kavu?” predložim. Mogla bi je otrijezniti, iako se čini da je to već

postiglo Gabeovo spominjanje djevojke. “Ne, hvala. Nazvat ću te sutra”, kaže, brzo me zagrli i nestane kroz vrata. “Sigurna si da ne želiš da ti pozovem taksi?” viknem, žureći za njom. Čujem kako su se

vrata zalupila i pogledam kroz prozor upravo na vrijeme da je vidim kako uskače u crni taksi.

* * * “Prijateljica ti je otišla rano.” Vratim se u vrt i ugledam Gabe kako skuplja čaše. “Hm, da.” Kimnem. “Umorna je.

Mora rano ustati zbog posla.” Sigurna sam da zbog izraza na mom licu zna da izmišljam, pa, osjećajući se nelagodno

sada kad smo ostali samo nas dvoje, odglumim zijevanje. “Kad smo već kod toga, mislim da ću i ja u krevet.”

“Moraš se naspavati za ljepotu, a?” Nisam sigurna bi li mi trebalo biti drago ili neugodno zbog tog komentara. Ali prije nego se uspijem odlučiti, on glasno zijevne i to tako široko da mu mogu vidjeti sve te nevjerojatno bijele zube. “Znam kako ti je. Ova promjena vremena me ubija.”

Uđemo i vrtimo se po kuhinji. “Onda, laku noć”, kažem napokon. “Da, laku noć.” Još jedna stanka. “Možeš ići prvi u kupaonicu ako želiš”, ponudim pristojno. “Ne, u redu je, idi ti. Dame imaju prednost”, odgovori, jednako pristojno. “Ne, molim te, ti si gost.” “Zaista, u redu je.”

Janja

56

I tako to ide, poput partije tenisa, sve dok konačno ne pobijedim i on nestane u kupaonici s kozmetičkom torbicom, ne većom od pernice. Ja odem u svoju sobu i počnem se razodijevati. Svučem majicu i traperice i navučem svoju staru kariranu pidžamu, jednu od onih kojima je gumica u struku popustila pa mi guzica izgleda vrećasto i kao da nosim pelene. Nosim. Pelene.

Uhvatim pogled na sebe u ogledalu na ormaru i sledim se. O, moj Bože. Kao da se vidim prvi puta. Na što sam samo mislila? Iz noći u noć veselo navlačim ovo na sebe i lunjam stanom. Osam sati svake noći provedem spavajući u ovome. Sjedim u vrtu i pijem čaj u ovome. Čak sam - Bože sačuvaj - stajala na pragu i potpisivala dostavnice paketa u ovome.

Polako se okrenem. Skoro se bojim pogledati odostraga. Polako ... polako ... Ajoj. Gore je nego što sam mislila. Nabori karirane tkanine labavo vise s mojih guzova poput dva ogromna sedla. Sjetim se M.C.Hammera. Ili Ghandija.

Sjetim se novog cimera. Skinem se i gurnem pidžamu na pod, otvorim ladice i posegnem za spavaćicom na

Snoopyja - zatim razmislim. Spavaćica na Snoopyja? Ne mogu odjenuti spavaćicu na Snoopyja. Kopam u potrazi za drugom pidžamom za koju znam da je tu negdje, ali uspijem naći samo gornji dio. Tri gumba mu nedostaju i groznog je modela, kao za bakice. Prokleti model za bakice. Zašto nikada prije to nisam primijetila? Štoviše, zašto nikada nisam primijetila da imam užasno rublje za noć? Što sam, za ime Boga, nosila kad sam živjela s Danielom?

Ništa, sjetim se i pomislim na svoj aktivni seksualni život kada sam odlazila na počinak noseći na sebi samo malo sjenila na očima To je bilo prije no što sam se pretvorila u slobodnu tridesetogodišnjakinju u celibatu, koja spava sa svojom mačkom i u krevetu nosi čarape, velike gaće i intenzivnu noćnu kremu protiv bora.

Zadrhtim i saberem se. Imam spavaćicu koju mi je Rosemary kupila prije dva Božića. Još je u vrećici Marks & Spencera. Držim si je uz golo tijelo. Duga je do poda, ukrašena ražinim pupoljcima i kičasta. Jako, jako kičasta.

Ali očajna sam. U susjednoj prostoriji mogu čuti otvaranje i zatvaranje vode, četkanje zubi, povlačenje vode u zahodu, izvlačenje čepa i otjecanje vode iz umivaonika i za koju minutu bit će moj red. Morat ću pokušati otići iz svoje sobe u kupaonicu da ne budem viđena. Naprežem se da čujem zvuk iz brave. Ništa. Kašalj. Tišina. Onda čujem. Zvuk okretanja ključa, tih klik vrata...

Naslonim obraz uz dovratnik kako bih virnula kroz pukotinu između zida i vrata. Vidim malo svjetla, podne daske, svoju paprat, koju treba zaliti. Poput vozača početnika, pogledam lijevo, desno i opet lijevo. Sve je čisto. Uz val olakšanja, otvorim vrata i hrabro, na vrhovima prstiju, krenem kroz hodnik. Šuljam se. Zadržim dah i držim spavaćicu između palca i kažiprsta. Skoro sam stigla, skoro sam stigla...

“Aaaaaa!” vrisnem. “Jao, oprosti, jesam li te uplašio?” Gabe je još u kupaonici. Mislim, samo stoji tamo. Na mojoj prostirci. Usred proklete

Janja

57

kupaonice. “O moj Bože, da - mislim, ne - ne, u redu je.” Držeći se za svoja izvezena, čipkasta prsa,

pokušavam uhvatiti dah. I tada mi sine: (a) on je gol osim para bijelih, prilično oskudnih bokserica (nije da namjeravam gledati, ali ne mogu si pomoći) i (b) ja izgledam kao nečija baka, u spavaćici do poda koja je sva čipkasta i kičasta.

“O, usput, nikada nisi rekao zašto si došao”, izlanem, pokušavajući ležerno čavrljati. Kažem ‘pokušavajući’ jer to uopće nije lako dok on tamo stoji sav gol, s dlakama na prsima i bijelom izbočinom ispod struka.

O moj Bože, opet sam to napravila. Oči ravno naprijed, Heather. Oči ravno naprijed. “O, nisam ti rekao?” Stisne ručnik kojega nisam primijetila u njegovoj ruci. Baš kao što

nisam primijetila da je kupaonica besprijekorna. Nema podignute zahodske daske, nema vlažnih ručnika na podu, nema dlačica na sapunu. Dobronamjerno pogledam po prostoriji boje avokada koju smo Daniel i ja planirali preurediti kada budemo sređivali kuću. Samo što je on otišao, a ja sam pokušala popraviti slomljeno srce na sniženjima - što znači da još uvijek imam odvratnu kupaonicu boje avokada, ali i puno prekrasnih svijeća. “Pripremam šou za edinburški festival.”

“O, stvarno?” kažem neodređeno i uputim mu svoj najbolji osmijeh odobravanja. Pogled mi padne na naše dvije četkice za zube koje stoje jedna pored druge u čaši, zajedno s tubom Colgatea čiji je čep čvrsto zatvoren. Obuzme me topao osjećaj zadovoljstva jer znam da sam donijela ispravnu odluku. Odlično ćemo se slagati. “Kakav šou?”

Uzme svoju odjeću i izađe iz kupaonice. A zatim sve pokvari kada mi kaže nešto što zaista ne želim čuti.

Janja

58

Jedanaesto poglavlje

“ON J E S TA ND-U P komičar.” Sljedećeg jutra čim Gabe napusti stan nazovem Jess da joj kažem svoje grozne novosti.

Unatoč mamurluku koji ju je zarobio pod pokrivač s paketom ibuprofena, skupi energije da bude jednako užasnuta kao što sam ja. Znak pravog prijateljstva. “Šališ se!” “Ne, on se šali.” Zataknem telefon ispod uha. Jednom rukom držim zdjelicu pahuljica, dok drugom uzimam mlijeko iz hladnjaka. “On je stand-up prokleti komičar.”

Čujem prigušen smijeh. “Kuc-kuc”, slabašno zadirkuje. “O, molim te, nemoj.” Spustim se za kuhinjski stol koji je pun časopisa, neotvorene

pošte i samo Bog zna čega sve ne. Stavim zdjelicu na vrh i počnem žvakati velik zalogaj miješanih pahuljica. “Nije smiješno”, kažem, a glas mi priguše smeđi komadići ogavnog okusa. Bože, željela bih požuriti i izgubiti tih nekoliko kilograma. Mrzim jesti ove stvari.

“Nikada nije.” Grleno se nasmije. “U tome i jest problem.” “Pa, je li ti on još uvijek plan B?” pitam, još uvijek žvačući. “Ne, nije on ono što tražim.” Zvuči kao da govori o svjetiljci iz I KEA-e. “Previše je

Amerikanac.” “Pa što?” “Heather, ja tražim ozbiljnog dečka. Ne želim vezu na daljinu. Nisi gledala Zelenu

kartu?” “Ali nije li Gerard Depardieu u tome glumio Francuza?” “On glumi Francuza u svakom filmu”, zijevne Jess. “Kao što Hugh Grant uvijek glumi

zbunjenog Engleza. Ali nije stvar u tome. Stvar je u tome da ja želim stavljati kvačice, a ne stvarati nove probleme kao što je bavljenje svim tim imigracijskim sranjima. A tu je onda i sukob kultura.”

Volim Jess. Uvijek je romantična. “Pa, kada to tako gledaš”, promrmljam, razmišljajući o sljedećem zalogaju pahuljica i želeći da umjesto toga mogu pojesti kroasan s čokoladom.

“Što ćeš napraviti?” upita. “U vezi s čim?” Radoznalo pogledam malu kožnu bilježnicu koja leži na stolu usred

nereda. Nalik je na onu u koju sam vidjela da Gabe črčka. Pitam se što je unutra. “U vezi s tim što je Gabe stand-up komičar”, kaže, jedva uspijevajući ne nasmijati se. Počinjem misliti da Jess uživa u ovome. “Ne postoji li izreka koja kaže da se moraš

smijati ili ćeš plakati?” kažem odsutno, pružajući ruku i otvarajući bilježnicu. Pa, malo virenja neće naškoditi.

Janja

59

“Apsolutno”, složi se Jess puna podrške. “Moraš se smijati.” Na prvoj stranici, zaobljenim plavim rukopisom napisane su riječi: ‘Mojih najboljih deset šala o punicama’. Povučem ruku. Zapravo, kad bolje razmislim ...

Ispostavi se da sam tijekom sljedećih nekoliko dana pošteđena šala o punicama jer jedva vidim svog cimera. Štoviše, osim nekoliko ‘Bok, kako si?’ kada ja stižem, a on odlazi, gotovo se čini kao da se uopće nije doselio. Gotovo, ali ne sasvim.

Male stvari počinju se pojavljivati. Zbirka začina u kuhinji, tetrapak sojinog mlijeka u hladnjaku, nova spužva veličine kruha francuza u kupaonici., ali tu je i još nešto i to nema veze s njegovim Wilco CD-om kojega sam našla pored linije, ni s njegovim šarenim ručnikom za plažu koji je uredno složen pored umivaonika. To je osjećaj.

Tjednima sam se ježila zbog pomisli da ću u stanu imati stranca, mrzila sam pomisao da će mi se u kadi kupati muškarac koji ni je Daniel, ali svi moji strahovi su bez osnove. U redu je imati u blizini drugu osobu. Zapravo, i više je nego u redu: lijepo je.

Stan se nekako čini drugačijim. Ja se osjećam drugačije. I ne samo zato što više noću ne ležim budna i ne razmišljam o tome da će mi banka oduzeti stan i da ću završiti na ulici s Billy Smithom onim prokletim Le Creuset tavama. Kao da je Gabeova prisutnost izbacila duhove prošlosti. Unatoč šokantnom otkriću da stan dijelim sa stand-up komičarom, osjećam se sretnije. Pozitivnije. Mršavije.

Četvrtak je navečer, poslije posla, i skočila sam u Boots kupiti jastučiće od vate, kada primijetim jednu od onih eklektičnih vaga. Impulzivno se odlučim izvagati. I to je razlog zašto sada s nevjericom buljim u digitalni ekran.

Ne, ne može biti točno. Virnem bliže, a čelo mi se namršti. Izgubila sam dva i pol kilograma? Posljednjih nekoliko mjeseci pokušavala sam skinuti težinu koju sam nabacila u vrijeme Božića. Džogirala sam - dvaput - kupila sam film s jogom kojega imam namjeru pogledati i žrtvovala sam čokoladni kroasan iz francuske pekarnice na uglu za All Bran pahuljice koje imaju okus kartona. Teško da se radi o velikoj promjeni životnog stila, ali sada odjednom - puf - tih par kilograma je nestalo. Nevjerojatno. Zapanjujuće. Čudno.

Zbunjena, dotaknem si trbuh. Ne osjećam se ništa mršavije. Ali teško je reći i, priznajem, bila sam pod velikim financijskim pritiskom nedavno. Ne gubi li se tada težina? Zar stres ne proždire kalorije, pomalo kao Pacman one kuglice u onim starim računalnim igrama?

Uzmem karticu, spustim se s vage i odem do blagajne. Prvi puta nema reda i, osjetivši mali žalac zadovoljstva, stavim vatice na pult. Da, to mora da je to. Znala sam da postoji razumno objašnjenje. Mislim, nije da težina čarolijom može nestati preko noći, zar ne?

Smiješeći se prodavačici, izvučem novčanik iz džepa. I ispadne mi sretan vrijesak. Kako se on našao ovdje? Sigurna sam da sam ga ostavila kući.

“To bi bilo funtu i dvadeset i pet”, kaže prodavačica. “O, da... Oprostite.” Gurnem vrijesak natrag u džep i sretno izbrojim sitniš. Kakvo god

bilo objašnjenje mog gubitka težine, ostvarila mi se želja: nema više pahuljica. Napustim Boots u sretnom raspoloženju, prijeđem preko glavne ceste i brzo odem na

Notting Hill. Imam dogovor sa svojim bratom, Edom, u Wolsey Castleu, pubu iza ugla, i

Janja

60

kasnim, kao i obično. Požurim. Ed stvarno voli točnost i ne želim slušati jednu od njegovih lekcija prije nego uspijem naručiti gin i tonik. Iako, da budem iskrena, očekujem lekciju. Nazvao me jučer i rekao da želi ‘razgovarati o nečemu’, što, ako se prevede na Edov jezik, znači da će mi prigovarati zbog nečega, a omiljen uvod mu je: “Zašto još nemaš plan za mirovinu?”, čime vjerojatno dobivate nekakvu predodžbu o Edu.

Ali kada zađem za ugao u ulicu punu trgovina i restorana, pogled mi padne na nešto zbog čega stanem kao ukopana. Ružičaste, satenske, s ljupkom rupicom za prste: najdivnije cipele koje sam ikada vidjela, samo stoje tu u izlogu i čekaju da prođem pored njih.

Koraknem unatrag i pogledam ime trgovine - Sigerson Morrison. Srce mi podivlja. Obožavam ovu trgovinu: uvijek je dupkom puna prekrasnih cipela. Koje su potpuno izvan tvoje kupovne moći, Heather, oglasi se strog glasić u mojoj glavi. Osjetim val razočaranja. Ali, nema štete u gledanju. Nagnem se bliže. I tada vidim znak. ‘75% sniženo’.

Želudac mi se okrene. Nisam šopingholičarka, iako, da, ponekad osjetim fizički nagon za odlazak u svlačionici s punim rukama odjeće. I da, često ne trebam ništa kupiti i dovoljno mi je staviti na stranu. To je taj osjećaj vlasništva, ugoda znanja da je nešto vaše ako to želite - bez obaveze. Pretpostavljam da je to pomalo kao kada se zaručite.

Ali s cipelama je drugačije. Cipele su moja slabost. Odjeća može učiniti da vam guzica izgleda veliko, da vam sise izgledaju malo, da vam trbuh strši van, ali dobar par cipela uvijek izgleda sjajno, bez obzira jeste li upravo pojeli pola kutije keksa. Međutim, postoji kvaka - sve to nije jeftino. Kao što Lionel kaže, ništa ni je besplatno.

Ali postoje sniženja, šapne glasić u mojoj glavi. Sniženja od sedamdeset i pet posto. Na mobitelu provjerim vrijeme. Već kasnim. Ed će me čekati. Oklijevam, pa posegnem

za kvakom na vratima. O, dovraga. Treba mi samo pet minuta. Unutra je kaos. Hrpa žena traži svoju veličinu, kopaju na koljenima i rukama, uzimaju,

grabe, guraju. Deseci odbačenih najlon čarapa leže uokolo, prazne kutije razbacane su uokolo sa svojim papi rima, izmoždeni prodavači probijaju se između žena koje su u potrazi za ogledalima i gunđaju ispod glasa jer moraju čekati svoj red.

Isuse! Ženu su tako nemilosrdne. Muškarci mogu ubijati za svoju domovinu, ali žena će ubiti za par tirkiznih štikli s kamenčićima na remenčiću.

Gurnem se između redova cipele i počnem lov na one ružičaste satenske štikle moje veličine. Kada se konačno probijem do police označene ‘Broj 38’, vidim da je prazna osim cipela boje limete koje ne idu ni uz što. Osjetim ubod razočaranja. Pogotovo zato jer s moje lijeve strane, polica označena ‘Broj 40’, pokazuje desetak parova ružičastih satenskih štikli. Uzmem jednu i pitam se bih li je mogla obuti s uloškom ili možda par ...

“Mogu li vam pomoći, gospođice?” Prodavačica se bacila na mene. Jedna je od onih na koje naletite u dizajnerskim

trgovinama i koje vas promotre od glave do pete i natjeraju vas da kupite nešto samo kako biste dokazali da možete. Što je, odjednom mi sine, vjerojatno njihova taktika.

“Hm, ne”, odgovorim i spustim pogled te se ugledam kako držim cipelu u ruci i gladim je. “Samo sam... ovaj... gledala.” “Prekrasne su, zar ne?” kaže ona urotnički, prigušenim glasom. “I snižene sedamdeset i pet posto.” Okrene očima kao da ne može vjerovati.

Janja

61

“O, ovaj, da... prekrasne”, složim se. Cipela je sada postala Cipela, prava cipela, najljepša, najdivnija, najsavršenija cipela koju ste ikada vidjeli.

“Želite li da vam donesem drugu kako biste ih mogli probati?” Vratim cipelu natrag na žičanu policu i nasmiješim se sa žaljenjem. “Bojim se da nemate moju veličinu.”

“A koja bi to bila?” Kao većina prodavačica koja radi na proviziju, ne predaje se tako lako. Ali čak ni ona

ne može napraviti čudo, pomislim rezignirano. “Trideset i osam.” Učinak je trenutačan. Tek što sam izustila fatalan broj, lice joj se namršti i oči gladne

provizije prestanu sjati. “O, joj, to nam je najpopularnija veličina.” “Nema veze.” Ležerno slegnem ramenima. “To mi se uvijek događa.” “Ali jeste li vidjeli ove preslatke čizmice? Njih imamo u vašoj veličini...” Podigne par

gusarskih čizama od prije tri sezone i s nadom ih njiše preda mnom. “Um, ne, hvala”, kažem uvrijeđeno okrenem se da izađem iz trgovine. O, pa to je samo par cipela, Heather. Posegnem za kvakom i pokušavam ignorirati izlog, ali u posljednjem trenutku ne mogu si pomoći da ne bacim još jedan pogled i željno uzdahnem.

Željela bih da imaju moj broj. “Oprostite, gospođice.” Okrenem se. To je ista ona prodavačica, ali sada joj je lice crveno od uzbuđenja. “Imate

sreće. Pronašla sam posljednji par. Bile su stavljene u krivu kutiju.” Pokaže cipele koje je držala iza leđa, pruži ih prema meni i trijumfalno kaže: “Broj trideset i osam!”

“O, vau...” zamucam. Ne mogu vjerovati. Ali ne možeš ih priuštiti ni na sniženju, šapne onaj glasić. Osjetim udarac razočaranja. Istina. Kreditnu karticu su mi prerezali i imam samo

dvadeset i pet funti u gotovini. K vragu, željela bih da su jeftinije. Spremam se vratiti ih, kada postanem svjesna da ona u pozadini još uvijek govori. “... ali bojim se da imaju sićušnu mrljicu na peti, ništa što bi tko primijetio i, budite

sigurni, vi je nećete vidjeti dok ih nosite. Naravno, još ćemo ih sniziti ... Još pedeset posto od cijene na sniženju.”

Čekajte malo. Govori li ona to što mislim da govori? “Želite reći da su samo ...” “Dvadeset i četiri funte i devedeset i devet”, objavi ona bez daha. Nekoliko minuta kasnije stojim na blagajni, promatram kako ih zamata u papir i

načujem kako netko govori: “O, sretnica, stvarno sam htjela cipele...” I osjetim navalo zadovoljstva dok mi prodavačica pruža ružičastu vrećicu veličine plakata.

“I peni”, oduševljeno će, pružajući mi kovanicu. Ali ja sam već na pola puta prema izlazu. Dok izlazim na ulicu s ogromnom vrećicom

koja mi se njiše s ramena i širokim osmijehom zalijepljenim na licu, gotovo se moram uštipnuti. Nisam praznovjerna, ali počinjem misliti da onaj vrijesak stvarno donosi sreću.

Janja

62

Dvanaesto poglavlje

“VAAAAAAAAAAAAAAAAUUUUUUUUUUUU! ”

Gurnem vrata Wolsey Castlea i pozdravi me provala testosterona. Toliko o odlasku iz jedne krajnosti u drugu, pomislim prisjetivši se strke estrogena koju sam upravo ostavila za sobom u Sigerson Morrisonu.

Sagnem se unutra i krenem kroz maglu cigaretnog dima prema šanku. Mjesto je krcato muškaraca s pićima u rukama, otvorenih čeljusti, očiju prikovanih za TV pričvršćen na zid u kutu. Glasno se podsmjehnem. Naravno. Mogla sam si misliti. Nogomet.

“I mislio sam.” Okrenem se i ugledam Eda kako me gleda sa svoja dva metra visine. Budući da je

došao ravno s posla još je u svojoj uniformi koja se sastoji od sivog odijela s plisiranim hlačama, bijele košulje i smeđih sportskih cipela. Zapravo, i vikendima je tako odjeven.

“Opet u šopingu?” Podigne svoje guste, tamne obrve i prouči me neodobravajući, gazeći moj osjećaj superiornosti. To je problem s mojim bratom. Voli vam pokvariti zabavu.

“I tebe je lijepo vidjeti.” Zagrlim ga. “I tebe.” Formalno me poljubi u oba obraza. “Pa, što si kupila?” Kunem se, nalik je na psa koji ganja kost. “O, ovo?” kažem lako i podignem jedno rame te pogledam vrećicu kao da sam je tek

sad primijetila. Daj, razmisli, Heather. Kopam po mozgu u potrazi za mogućom izlikom. Ili to ili će uslijediti lekcija o štednji za budućnost. Zaista, moj brat je trebao biti bankovni menadžer, a ne ortodont. “To je poklon”, dahnem i osjetim navalu trijumfa. Briljantno, Heather.

“Za koga?” Dobro, ne znam pokušava li me uhvatiti u laži ili ga iskreno zanima, ali poznajući svog

brata, odlučim se za prvu opciju. “Ovaj...” čeprkam po rokovniku u glavi i tražim nekoga odgovarajućeg. Hm, nema

rođendana, nema godišnjica, ali tu je ... “Rosemary.” “Stvarno?” Ed je prikladno impresioniran. “To je lijepo od tebe, mala sestrice.” Nasmiješim se nelagodno. “Pa, to je samo sitnica”, kažem dobro shvaćajući da kopam

rupu pod sobom i pitajući se kako ću se izvući iz nje. “Drago mi je da se vas dvije konačno počinjete bolje slagati”, nastavi, prekriži ruke i

pogleda me s bratskim odobravanjem. Ed ima sasvim drugačiji odnos s Rosemary. Dijelom

Janja

63

zato jer je on uspješan ortodont i ima vlastiti posao u ulici Harley Street, čime je blizak Rosemarynom snobizmu, a dijelom zato jer je uvijek imao puno posla i rijetko putuje u Bath, a ona odbija ići u London - “gnjusno, pretrpano mjesto” - pa nikada ne mora provoditi vrijeme s njom.

“Znam da će Lionelu biti drago”, kaže Ed i osjetim žalac krivnje. Posljednje što želim je povrijediti oca.

“Da, bila sam u Bathu prošli vikend. Bio je u dobroj formi”, skrenem oko teme i nadam se da neće primijetiti.

“Pretpostavljam da još nije krenuo na dijetu, a?” “A što misliš?” drago mi je što nisam jedina koja dobiva lekcije od Eda. Lionelu uvijek

prigovara da mora izgubiti na težini, ali ovaj, naravno, ne sluša. Mršteći se, Ed odmahne glavom. "Mora smanjiti zasićene masne kiseline i prijeći na

plan zdrave prehrane. Ozbiljan sam, sestrice.” Pogleda me kao da ja, iz nekog bizarnog razloga, mislim da nije. Kada Ed nije ozbiljan? “Sa svim tim mliječnim proizvodima i crvenim mesom, kolesterol mu je sigurno prešao sve granice dozvoljenog.”

“Pa, kako je Lou?” Promijenim temu na njegovu ženu. Lou je šest mjeseci trudna i stvarno je super. Izvana je odgajateljica u vrtiću koja nosi ružičaste čarape i može napamet recitirati Harry Pottera, ali iznutra je preobraćena darkerica koja još uvijek ima probušen nos i voli horore. Nemam pojma kako je moj brat uspio nagovoriti tu bistru, duhovitu ženu da se uda za njega.

“Pa, mučnina je napokon prošla, hvala nebesima, ali sada je Boris užasno udara”, kaže tmurno.

“Hoćeš reći da znate da će biti dečko?” kažem uzbuđeno. A a tim dodam: “I nazvat ćete ga Boris?”

“Ne budi smiješna. Naravno da ne”, prasne. “Želimo da bebin spol bude iznenađenje, ali Lou inzistira da ga zove Boris - prema Borisu Karloffu koji je glumio Frankensteina”, objasni, a zatim uzdahne. “Navodno sve trudnice svojim nerođenim bebama nadjenu nadimak, što je, iskreno govoreći, jednako grozno kao kada ljudi daju ime svom autu...”

Iskreno, volim svog brata, ali ponekad ga poželim upucati: takvo je gunđalo. Znam da je potajno oduševljen zbog bebe, ali nikada to neće priznati. Jednostavno voli prigovarati.

“Piće?” kažem vedro, nadajući se da ću ga oraspoložiti mameći ga ginom i tonikom. “Ha, ako budeš imala sreće”, zagunđa, pružajući mi novčanicu od deset funti.

“Pokušavam uhvatiti pažnju barmena već dvadeset minuta.” Kao što rekoh, vedra duša taj moj brat. Okrenem se prema šanku i shvatim na što je mislio. Muškarci stoje u najmanje pet

nizova uz šank, svi s praznim kriglama u jednoj ruci i novčanicama u drugoj. Ovim tempom trebat će mi vječnost. Tmurno se pridružim kraju reda.

Nakon par trenutaka, neki muškarac me potapša po ramenu. “Poslužuju vas?” upita s nadom i mahnem svojom praznom čašom prema meni.

“Željela bih”, uzdahnem i odmahnem glavom. I tada se dogodi nešto čudno.

Janja

64

Usred uzimanja narudžbe za rundu pića, barmen se okrene i pogleda točno u mene. Ne u pet-šest muškaraca koji se vrpolje ispred mene, nego točno u mene. Susretnem njegov pogled i cijela se naježim. Što je čudno: ćelav je, predebeo i ima barem pedeset godina. “Oprostite što ste čekali, što biste željeli?” kaže.

“Ovaj...“ Nasmiješim se nesigurno. “Dva gina i tonika, s ledom i limunom. Molim”, dodam. Ne vjerujem svojoj sreći.

“Odmah stiže”, namigne mi barmen, zgrabi dvije čaše i okrene se prema polici s pićima.

Nakon nekoliko minuta kada se vratim do Eda on je udubljen u utakmicu kao i svaki drugi muškarac u pubu.

“Isuse, to je bilo brzo”, komentira s odobravanjem i uzme svoju čašu bez da je maknuo pogled s ekrana.

“Nikada nećeš pogoditi što se dogodilo”, siknem. “Poslužena sam prije svih ostalih.” “Ženski dodir, a?” Otpije malo svog pića i nastavi zadovoljno gledati TV. “Ne, nije bilo tako, bilo je stvarno čudno.” “Kako misliš čudno?” Mršteći se jer se gomila nagurava da prihvati novi val ljudi, drži

svoje piće uz prsa kako ga ne bi prolio. “Prokletstvo, ovdje je kaos.” Osjetim nečiji lakat kako me gura u rame i uzdahnem suosjećajno: “Znam. Željela bih

da imamo kamo sjesti.” Tek što sam izgovorila te riječi, par pored mene počeo je navlačiti jakne. Ne, sigurno

ne. Gledam zapanjeno dok žena ispija posljednji gutljaj svoga vina i nanosi sjajilo na usne, dok muškarac gura cigarete u džep. Ne mogu odlaziti. Ili mogu?

“Mi idemo, hoćete li naša mjesta?” Muškarac se okrenuo prema meni. Ne prema Edu, nego prema meni.

Odjednom mi se zavrti u glavi. “Ovaj, da, hvala.” Nasmiješim se zahvalno i pogledam Eda koji je zapanjen. Spusti se

žurno na jednu od praznih stolica, a zatim malo podigne hlače da mu bude udobnije. “Kakva sreća.” Bez riječi kliznem na svoju stolicu. U glavi mi se vrti. Sve one sumnje o praznovjerju i sreći povećavaju se dok se izmjenjuje čudo za čudom, gotovo kao kadrovi filma: prazno mjesto na vlaku, Starbucks bez gužve, paket britvica, parkirno mjesto, Gabe koji je odgovorio na moj oglas u Lootu ... Slike mi se počinju miješati, bez redoslijeda. Velike stvari, male stvari ... Vožnja natrag iz Batha bez prometnih gužvi, vješanje jakne na praznu vješalicu na stalku kada sam došla na posao, pronalazak savršenog para cipela u mojoj veličini. A zatim otkriće da su još više snižene. Posluživanje za šankom, mjesta za sjesti... Sve brže i brže, sve se stopi i ne mogu si pomoći da ne izlanem: “Zapravo ne, nije.” Srce mi radi poput klipa. “To je nešto više od sreće.”

Čekam da on nešto kaže, ali Ed samo zbunjeno bulji u mene. “Žao mi je, Heather, izgubila si me”, kaže napokon. “O čemu, za ime Božje, govoriš?”

Oklijevam. Jer u tome i jest problem. Nisam baš sigurna o čemu govorim. Ugrizem se za usnicu i ipak pokušam. “Ed, ako ti nešto kažem, obećaješ da se nećeš smijati?”

“Ah, to je lako”, dobaci suho. “Ja nemam smisao za humor, sjećaš se?” Misli na nešto

Janja

65

što sam mu rekla u svađi prije nekoliko godina, što nikada nije zaboravio. “Pa možda sam samo poludjela, ali..” stanem i snažno izdahnem. “Ne, zaboravi, luda

sam.” “Moja mlađa sestra? Luda?” Vrati pogled na nogomet. Oklijevam. Mislit će da sam idiot. Ali, ionako već misli da sam idiot. “Pa, vidiš, stvar je

u tome da ...” Duboko udahnem. O, nek’ se goni! Samo izgovori to, Heather. “Čini se da se sve što poželim ostvari”, kažem glasno.

Ali ne dovoljno glasno: riječi su mi ugušene u još jednom urliku gomile nalik na bumerang povika, zvižduka i gunđanja, koji se slegne u gunđanju razočaranja.

“K vragu! To je bilo blizu”, dahne Ed. “Skoro smo zabili gol.” “Ed, jesi li čuo što sam upravo rekla?”

“Oprosti, sestrice.” Ispričavajući se, stavi mi ruku na koljeno. “Trenutan pad koncentracije. Govorila si nešto o željama...” Vidim da mi samo udovoljava, ali ustrajna sam. Olakšanje je reći nekome, izgovoriti sumnje koje me muče danima. “Ne, nisu to želje. To je više od toga.” Izgovarajući na glas, sve to se čini još nevjerojatnijim. “Čini se da se tijekom posljednjih dana ostvarila svaka mala stvar koju sam poželjela.”

“Pa, znaš kako kažu, zar ne?” kaže i ispije do kraja svoj gin i tonik. “Znam?” pitam zbunjeno. Žvačući led, Ed me ozbiljno pogleda. “Pazi što želiš.” “Pazi?” ponovim zapanjeno. Događa mi se nešto nevjerojatno, fantastično, prekrasno,

a moj brat mi kaže da pazim? Zapravo, poznajući ga, zašto sam iznenađena? “Razmisli o posljedicama. Mislimo da znamo što želimo, ali nikada ne možemo biti

sigurni dok to ne dobijemo. A ponekad kada to dobijemo, shvatimo da to zapravo nikada nismo željeli, ali tada je prekasno.” Nasmiješi se. “Kao, na primjer, sjećam se da sam jednom poželio tjedan dana slobodno s posla, kada smo

Lou i ja planirali vjenčanje. A zatim sam dobio gripu i morao provesti cijeli tjedan u krevetu s termoforom. Nije baš neka želja, a?”

“Ed, ozbiljna sam.” Zbunjena sam i ne vidim kakve veze njegov primjer ima s onim što mi se događa posljednjih nekoliko dana. “Ovo je puno više od toga.”

Virne u mene ispod svojih tamnih obrva. “Osjećaš li se dobro?” “Da, dobro sam. I ne, ne radi se o gripi”, dodam nestrpljivo. Podigne ruke u znak predaje. “Dobro, oprosti, ali kako možeš očekivati od mene da

budem ozbiljan? Mislim, stvarno...” puhne. "Želje koje se ispunjavaju?” Čeljust mi se stisne. Dobro, to je to. “Dobor, izazovi me da poželim nešto,” odgovorim

resko. “Heather, molim te, prestani s tim glupostima. Smiješna si”, kaže Ed koji je sada ljut. “Vidiš? Zabrinut si”, prasnem. “Zabrinut?” ruga se. “Zašto bih, za ime Božje, bio zabrinut? Jer je moja sestra

odjednom otkrila da ima čarobne moći?” I dok to izgovara, lagano se nasmije. Istim onim smijehom kojega se sjećam iz

vremena kada smo bili djeca i kada bi mi držao obje ruke i škakljao me dok ne bih počela

Janja

66

moliti za milost. I sada, baš i kao i tada, razbjesnim se. “Dobro. Ako je tako smiješno, prihvati igru”, zahtijevam. “Ili se bojiš da ću ti dokazati da nisi upravu?”

Ako nešto znam o svom bratu onda je to kako je on jako kompetitivan. Godine igranja Monopolyja s njim naučile su me koliko on voli pobjeđivati. Vjerojatno jednako koliko voli biti u pravu. Ali, i ja to volim.

“Pa, ako inzistiraš...” kaže on odmah. Baš kako sam i mislila. Razmisli na trenutak, pa pucne prstima. “Utakmica”, kaže trijumfalno.

“Što s njom?” upitam. “Pa, trenutno je rezultat jedan-jedan, i još je samo pet minuta do kraja ...” Pokaže na

TV ekran. “Moramo zabiti još jedan gol protiv Francuske da pobijedimo u prvenstvu.” “O, da”, kažem bez imalo entuzijazma. “Tko smo ‘mi’?” Kao što rekoh, nemam pojma o

sportovima. I to mi se sviđa. “Engleska,” puhne Ed. “A što misliš?” “Pa?” potaknem ga. “Pa, ako se tvoje želje ostvaruju, zašto ne poželiš da Engleska zabije gol prije zvižduka

koji označava kraj utakmice?” nastavi. “Jer me uopće nije briga za to”, kažem. “Bi li te bilo briga ako kažem da neću Rosemary spomenuti da si joj kupila poklon ...”

pogleda me i shvatim da me otkrio. “Pa da ga možeš zadržati?” “To je ucjena.” “A ovo je ludost”, kaže on umorno. “Dobor.” Okrenem se prema ekranu i pokušam se usredotočiti na muškarce koji trče

gore-dolje po travnjaku. Oprostite, na ekipe. Namrštim čelo i usredotočim se na muškarca u plavoj majici koji ima loptu. “Jesmo li mi u plavim majicama ili u bijelim?” šapnem.

“Bijelim”, sikne Ed nestrpljivo. “O...” Razočarana, usredotočim se dok Francuz vješto dodaje loptu nekome drugome u

svojoj momčadi dok Englezi samo bespomoćno gledaju. On počne juriti na gol. Zadržim dah, naprežući se da vidim što će se dogoditi, odjednom svjesna napete atmosfere oko sebe.

Idemo, Engleska, idemo, možete vi to. Uhvatim se kada čujem glasić u svojoj glavi. Čekajte malo, ovo sam ja? Gledam

nogometnu utakmicu? U pubu? I uživam u tome? Čvrsto stišćem čašu - napetost je nevjerojatna. Jedva mogu gledati. Francuska će zabiti još jedan gol i Engleska će izgubiti. Osjećam kako mi puls ubrzava.

"Za ime Božje, idemo Engleska, idemo”, čujem kako Ed govori. Premda se čini beznadno, ispod glasa ponavlja riječi poput mantre, želeći da njegova

momčad pobijedi. I odjednom ja poželim istu stvar. “Idemo, Engleska”, viknem i pridružim se. “Pobijedi.”

I tada, iz vedra neba, Engleska presretne loptu i zabije gol. Bar eksplodira od vrisaka, zvižduka, urlika. Svi se međusobno grle, slaveći. Zborno se

čuje: “Možeš li vjerovati?”, “Kakvo čudo!”, “Prokleto čarolija!”

Janja

67

Ali ja ništa ne čujem. Kao da gledam film stišanog zvuka. Neočekivan vjetar otvori vrata i kada se okrenem prema Edu, vidim da on bulji u mene, usta otvorenih od šoka.

“Prokletstvo, Heather”, zamuca, kada dođe do glasa. “Ali to ne može biti...” Gleda od mene do televizora na kojem je rezultat dva-jedan za Englesku. “Mislim, nemoguće je ...” Utihne i bez riječi razmijenimo poglede nevjerice.

A zatim mi sine. Osjetim uzbuđenje, oduševljenje...

Janja

68

Trinaesto poglavlje

MO G U ĆNOS T .

“Oprostite, prodajete li listiće lutrije?” Široko se osmjehnem gospođi Patel koja stoji iza pulta moje lokalne trgovine i slaže Marlboro Lights. Sitne ruke bogato su joj umrljane bojom za kosu.

Iznenađena, prestane s onim što radi i zabulji se u mene. Otkako sam se doselila u kvart, redovito kupujem kod gospođe Patel sve, od svoje mjesečne doze časopisa i čokolade protiv PMS-a, preko hitnog toalet papira i pijeska za Billy Smithov zahod. Ali tijekom svog tog vremena nikada nisam kupila listić lutrije.

Do sada. “Da, naravno”, kaže i prebaci svoj jarkonarančasti sari preko okruglog ramena. “Uz

prozor.” Zlatne viseće naušnice zvecnu kada pokaže glavom. “Hvala.” Pokušam sakriti drhtaj uzbuđena i prođem pored nje. Zguran u kut,

pronađem crveni plastičan stalak kojega nikada prije nisam opazila, zgrabim olovku s njega i poslužim se listićem. Dobro, da vidimo. Pogledam upute. “Odaberite šest brojeva i označite ih.” Hm, to bi trebalo biti lako. Moja dob, moja adresa ... Sretno ih prekrižim. Zapravo, ovo je prilično zabavno. Broj godina koliko radim u Zauvijek zajedno, mamin rođendan...

Stanem. Trebam još dva broja. Igram se s kosom i koncentriram se na brojeve, nadajući se da će jedan skočite preda me i viknuti: “Izaberi mene! Ja nosim pobjedu!”

Pobjedu. O, vau, možete li zamisliti? Jedino u čemu sam ikada pobijedila je partija šaha. Ali

lutrija? Od samog tog koncepta osjećam se prilično budalasto. Pobijediti i osvojiti milijune i milijune funti, hiti bogatija no što sam sanjala u najluđim snovima, odlaziti u šoping svih šopinga...

Automatski napravim jedan od svojih popisa želja:

• Kuća u Holland Parku. Jedna od onih s velikim bijelim stupovima i prekrasnom terasom s pogledom koji bi posramio Rosemarynu kuću.

• Utočište u Italiji negdje u brdima Toskane gdje bih provodila lijena ljeta

kupujući kožnu odjeću i obuću i čavrljajući s lokalnim stanovnicima. • Uz pomoć prevoditelja. Po mogućnosti muškarca, tamnog i odjevenog

Janja

69

u Pradu.

• Slika Matissea. On je Lionelov najdraži slikar. Bilo koja slika — nisam izbirljiva.

• Karte za premijer ligu za Eda. • Mirovinski plan koji bi bio bolji od svih mirovinskih planova. • Plastična operacija za Jess. • Dva tjedna odmora na Tajlandu. Zapravo, ne. Mjesec dana odmora na

Tajlandu. • Cipele. Puno, puno, puno cipela. • I novi auto kako ne bih trebala pokušavati bilo gdje hodati u njima. • Srebrni Aston Martin Vanquish kakvoga vozi James Bond. • Ili možda jedan od onih Minija, naravno kabriolet, kako bih mogla

voziti svim onim uličicama dok u Italiji kupujem cipele.

Sama. Odjednom osjetim poznat ubod usamljenosti. “Hmm.” Netko pročisti grlo, prekidajući mi misli, i preko ramena vidim red ljudi koji

čekaju. “0, oprostite, samo tren. Trošila sam milijune”, šalim se, očekujući smiješak od

nekoga. Umjesto toga gotovo mogu čuti udarac dok moja neuspjela šala pada na njihova kamena lica.

“‘Ajde, makni se”, čujem kako netko gunđa ispod glasa. “Nemamo cijeli dan.” Brzo izaberem posljednja dva broja, sasvim slučajno, zgrabim listić i krenem prema

pultu. Gospođa Patel me čeka. “Dakle, osjećate se sretno, a?” Oklijevam. Sada kad stojim ovdje u osam i trideset ujutro, pod hladnim

fluorescentnim svjetlom trgovine, sve se čini nekako nategnuto. Sinoć sam bila sigurna da sve nije samo slučajnost. Jedini razlog zašto je Engleska pobijedila je... Je što, Heather? Je taj što si ti poželjela da zabiju gol?

Iznenada shvatim kako sam smiješna. Naravno da je to bila slučajnost, ti budalo. Stroj zapišti i izbaci listić. “Možda”, odgovorim i nelagodno se nasmiješim, pokušavajući izbjeći pogled gospođe

Patel. I tada ugledam naslov na naslovnici Daily Maila: “‘Engleska čarolija’. Želudac mi se okrene poput palačinke. “Moglo bi se tako reći”, promrmljam i uzmem

listić. Drhtavim prstima ga presavijeni i pažljivo stavim u novčanik. Prokletstvo, Heather. Napustim trgovinu u stanju uznemirenog iščekivanja. Vani je jutarnja gužva u punom

jeku, pločnici su prepuni ljudi koji u košuljama žure na posao, uživajući u još jednom toplom danu. Ali ja sam toliko zaokupljena vlastitim mislima da bi mogla padati kiša od amazonskih žaba i ne bih primijetila.

Janja

70

Nastavim hodati, pognute glave, dok mi se glavom vrzma milijun pitanja. Riječi kao što su ‘nemoguće’, ‘zapanjujuće’ i ‘nevjerojatno’ padaju jedna preko druge dok mi misli vode unutarnju bitku. S jedne strane, realan, logičan, zdravorazumski dio mene na da za ovo mora postojati racionalno objašnjenje. A ipak, s druge strane, dio mene koji pobožno čita horoskope i izbjegava prolaziti ispod ljestava ne može si pomoći da se ne zanosi.

Ostavim promet iza sebe i krenem uz kanal. Ovo mi je jedno od najdražih mjesta u gradu. Lijepo je kao na razglednici i nikada mi ne dosadi gledati šareno obojane brodove, čitati njihova čudna i prekrasna imena, Merlinove morske noge, Oluja u šalici čaja, Sirena od lavande, i pitati se kako bi bilo živjeti na brodu usred Londona. Dovraga s brodovima, što je sa željama? prekine me glas u glavi.

Prestrašena, ignoriram ga i umjesto toga se zagledam u viseće košare koje se slijevaju niz bokove brodova u eksploziji boja. Gledajte, prekrasni su. S desecima malih želja koje poželim bez da sam toga uopće svjesna?

I nije li domišljato kako su se vlasnici tih brodova dosjetili koristiti stare gumene čizme kao lonce za cvijeće? Namrštim se prema staroj drvenoj palubi na kojoj su poredane jedna do druge. Iz njih rastu suncokreti koji su visoki sigurno dva metra. Škiljim na suncu i stavim ruku na čelo. Bože, sunce je stvarno jako. Poželim imati svoje sunčane naočale. Tajne, tihe, podsvjesne želje koje su dio svakodnevice.

Zaista, ne znam što je danas sa mnom. Misli su mi posvuda. Gurnem ruke u džepove - i stanem. Stanite malo. Prsti mi dotaknu nešto glatko poput plastike. Ne može biti... Sigurna sam da sam ih ostavila kod kuće. Dok mi želudac drhti, izvučem svoje sunčane naočale. Što bi se dogodilo da se te želje odjednom počnu ostvarivati?

Drhtavim prstima stavim si naočale i moj svijet se oboji u bakrene nijanse. Duboko udahnem, pokušavajući se smiriti, ali nema smisla. Ovo je smiješno. Ne mogu se usredotočiti. Treba mi kava. Da se zaista dogodi sve što poželite?

O, za ime Božje, ušuti, kako bi to bilo? Primijetim mali kafić i odustanem od svog puta uz kanal. Uz svoj nedavni gubitak

težine, mogu se počastiti jednim čokoladnim kroasanom. Zapravo, poigravam se idejom da odem korak dalje i počastim se kroasanom s bademima, kada primijetim kuću okruženu skelama i kamion parkiran ispred nje. Srce mi potone. To može značiti samo jedno.

Radnici. Mrzim radnike. Nakratko razmišljam o tome da se vratim na drugu stranu ulice i sklonim se iza reda

parkiranih automobila, ali iz kuta očiju vidim da je prekasno. Dvojica sjede na zidu i ispijaju čaj te čitaju novine. Podignu pogled dok se približavam.

Ugledali su me. “Sranje.” Spustim glavu, ali osjećam gorčinu. Željela bih da gledaju svoja posla i puste

nas žene na miru. Mislim, to je tako nepošteno. Željela bih da znaju kako je to kada netko fućka za tobom. Dok im prilazim, očekujem neizbježno: “Razveseli se, srce, ništa od toga.”

A znate što? Ništa od toga. Nisu me vidjeli, govorim si dok prolazim i ne čujem niti jedan zvižduk. Umjesto toga,

Janja

71

čuje se samo nabijanje čekića i bušenje. Zbunjena, podignem pogled spremna na kontakt očiju i pozdrav u stilu “Pokaži nam sise”, ali... ništa ... Nitko čak ni ne gleda prema meni.

Pretpostavljajući da je to predobro da bi bilo istinito, nastavim hodati. Čekati. Očekivati. Još ništa. Osjećam rastuće samopouzdanje. Usporim i šepirim se - da, šepirim - pored radnika golog do pasa koji miješa cement, i to bez da sam povukla svoju traper minicu prema dolje. Ništa, čak ni pogled sa strane.

I tada primijetim naslovnu stranicu novina koje čitaju. Velikim crnim slovima ispisan je naslov:

SMANJENA MUŠKOST: NOVA ISTRAŽIVANJA POKAZUJU DA FIZIČKI RADNICI IMAJU NAJMANJE

PENISE

Stavim ruku preko usta kako bih prigušila hihotanje. Zatim opet čujem onaj glas u svojoj glavi: Što bi bilo da ti se ispune sve želje?

Ali ovoga puta ga ne ignoriram. Konačno sam uvjerena. Koliko god to bilo čudno, nezamislivo i nevjerojatno, to mora biti čarolija. I tada - ne znam što me spopadne, ali prije no što uopće shvatim što radim, stavim dva prsta u usta i ispustim dugačak, glasan zvižduk. Sa zadovoljstvom promatram kako se dvojca zidara zacrvene poput paprike od srama. To je zaista jebeno dobar osjećaj.

* * * I postaj još bolje. Kao da se brana podigla i ostatak tjedna provedem u vrtlogu ugodnih iznenađenja.

Napuštene kreme protiv bora koje nikada nisu ni najmanje djelovale, sada, pri pobližoj inspekciji u ogledalu, zapravo djeluju, kako se čini. Naušnice za koje sam mislila da su izgubljene, koje sam tražila na sve četiri, odjednom se pojave iza kauča kao zečevi iz mađioničarevog šešira. Čak i moja kosa, s kojom nikada ništa ne uspijem postići unatoč svakodnevne bitke od po četrdesetak minuta, odjednom izgleda sjajna i - usuđujem li se reći? - namještena.

Jedna po jedna, desetak sitnih želja koje poželim svakoga dana, bez razmišljanja, počinje se ostvarivati. Isprva su to samo male stvari. Moj lažan osunčani ten nije sav na pruge oko gležnjeva. Moj omiljen sendvič nije rasprodan u Marks&Spenceru. Kada uključim TV shvatim da je došlo do promjene u programu i umjesto programa pod pokroviteljstvom o turbinskim motorima, upravo počinje film kojega već dugo želim pogledati.

Ali ni tu nije kraj. Zapravo, sada tek počinje ono smiješno. Umjesto što slučajno nešto poželim, testiram

to tako da namjerno poželim svakakve stvari. Ništa veliko - da budem iskrena, malo sam nervozna jer mi se ovakve stvari ne događaju svakoga dana. Ne poželim da mi Benicio del Toro kasnije dođe izmasirati ramena (možda kasnije dođem do toga), ali ipak postignem prilično nevjerojatne rezultate.

Janja

72

Uzmite sladoled, na primjer. Cijeli život nisam mogla pojesti samo jednu ili dvije kuglice, a onda ostatak vratiti u

zamrzivač. Uvijek slistim sve do kraja, a zatim poželim da nisam jer mi je slabo i moram otkopčati gornji gumb na trapericama. Ali jučer, kad sam iskušavala svoju teoriju i slistila cijelo pakiranje čokoladnog sladoleda dok sam gledala Doručak kod Tiffanyja, nisam osjetila ni trunčicu mučnine. Nadalje, traperice me nisu stezale! Kao da ga uopće nisam jela. Uistinu zapanjujuće.

Ali još me više zapanjilo što danas, kada sam otišla kupiti novi sladoled, uopće nisam osjetila želju za njim. Čudno, ali sada kad znam da ga mogu jesti bez osjećaja krivnje, kao da je nestala zabava. Umjesto toga, kupila sam banane.

Zatim se radilo o vremenu. Uvijek kada fenom osušim kosu, pada kiša. Bez iznimke. Ali ne ovaj tjedan: ovaj je tjedan bilo toplo i suho i kosa mi se ni jednom nije nakovrčala. Svaki dan je zgledala sjajno.

Ali najbolje od svega su semafori. Iz Little Venicea do Hampsteada do Elephanta i Castlea, nisam naišla ni na jedno crveno svjetlo. Posljednjih nekoliko dana svako je bilo zeleno i samo sam jurila kroz njih. Vožnja Londonom bila je tako zabavna. Pa, osim kazne koju sam dobila zbog prebrze vožnje po Embankmentu (navikla sam sjediti na mjestu i nisam shvaćala kako brzo vozim dok me policajac nije zaustavio), ali to je bilo samo tri kaznena hoda i šezdeset funti globe...

“... i već sam uštedjela malo novca jer me - možeš li vjerovati? — prometnik pustio bez kazne za nepropisno parkiranje!” uzviknem.

Jess bulji u svoj odraz u ogledalu i mršti se. Petak je navečer, poslije posla, i obje smo zgurane u kabinu za presvlačenje u Zari. Planirala sam ići ravno kući i leći rano, ali onda sam primila poziv: preklinjala me da joj pomognem naći odjeću za prvi spoj s Gregom na kojega ide sutra navečer. To je potraga koja poprima razmjere Gospodara prstenova.

Podigne svoje bujne grudi rukama i namrgodi se. “Ne bi li izgledalo bolje da imam manje sise?”

“Ne slušaš me, zar ne?” kažem uvrijeđeno. Provela sam proteklih sat vremena pričajući Jess sve i ona uopće nije impresionirana. Dok stojim do koljena duboko u majicama i vješalicama, moje uzbuđenje naglo splasne. Prvo Ed, sada Jess. Zašto mi nitko ne vjeruje?

“Da, slušam”, pobuni se i povlači haljinu preko ramena. “Nešto u vezi izbjegavanja kazne za parkiranje...” Prigušeno zagunđa kada joj struk haljine zapne za ramena. I malo se vrpolji. “Heather, možeš li pomoći? Zaglavila sam.”

U iskušenju sam da je ostavim tamo, da maše rukama dok joj je glava izgubljena u naborima haljine, ali popustim i snažno povučem. Čuje se glasno “Au”, a zatim joj se pojavi glava, raščupane kose i sjajila razmazanog po cijelom licu. I, bez sumnje, po cijeloj haljini.

“K vragu, potrgala sam patent.” Pogleda haljinu obeshrabreno, a zatim je odbaci na hrpu već odbačene odjeće na podu. “Mislim da bi se Gregu ta haljina svidjela. U mailu je rekao da voli žene koje su ženstvene.” U grudnjaku i gaćicama prekopava po ostalim odjevnim predmetima koje je provukla pored dozvoljenih šest komada. Zgrabi majicu bez naramenica.

Janja

73

“Ali u tome i je stvar! Nisam dobila kaznu”, nastavim ogorčeno, odlučna da me neće smesti. “U tome je čitava stvar. Kada sam vidjela prometnika, ukucavao je moje podatke u jedan od onih kompjutera i pomislila sam, o Bože, još pedeset funti, ne mogu si to priuštiti, i poželjela sam da me pusti. I, pogodi što? Pustio me! Samo mi je rekao da sljedećeg puta budem opreznija.” Nasmiješim se trijumfalno. “Ne misliš li da je to nevjerojatno?”

“Mislim da bi bilo nevjerojatnije da ti se Clive Owen pojavio na pragu, spustio se na jedno koljeno i zaprosio te.” Zagunđa. “Pogledaj samo te cice, divovske su. izgledam kao da sam trudna. Isuse, željela bih imati manje sise.”

“Clive Owen je već oženjen”, istaknem. “Znaš na što mislim.” Izvuče se iz majice bez naramenica i stane tamo u donjem rublju.

“Nogometna utakmica, neki radnici,, zelena svjetla i kazna za parkiranje i nisu baš uzbudljivi, zar ne?” kaže, nabrajajući ih na prste. “Što je s velikim stvarima koje svi želimo? Znaš. Uspjeh. Sreća. Ljubav.” S rukama na bokovima bulji u mene i znam što slijedi.

“Jednom ćeš morati ponovno izaći, znaš.” Podignem majicu i pravim se da se divim vezu na rubovima. “Da, ti, Heather. Moraš skočiti natrag u sedlo ili ćeš ga prerasti”, upozori me,

pokazujući dolje. “Fuj, Jess.” “Istina je”, pobuni se. “Jednom sam čitala članak o tome. Očito vagina...” Odjednom shvatim da gubim vrijeme. Zapravo, što sam milila kada sam išla reći Jess

za vrijesak? Ona to nikada neće razumjeti. Ovo je žena za koju zaljubljivanje nema veze s čarolijom nego s kvačicama na popisu.

Promijenim temu. “Što je s ovom crnom majicom bez rukava onim tri-četvrt trapericama?” predložim, podignem odjeću i mahnem prema njoj.

“Ne misliš da su malo, pa, dosadni?” Mahnem mrkvom svih ovisnika o modi. “Vidjela sam Siennu Miller u nečem sličnom.”

Prekrižim si prste iza leđa. “Stvarno?” Uzme mi odjeću iz ruku i navuče traperice. “Mm, da, možda da stavim onaj

velik remen za nisko na struku kojega sam dobila u Grčkoj - znaš, onaj s amuletima.” Uvuče se u majicu i namjesti je preko ramena. Jess je sva od guzice i sisa i izgleda nevjerojatno. “Ti si genije, Heather!” Baci ruke oko mene. “Ovo je savršeno.”

Nasmiješim se skromno. Nadam se da neće otkriti da mi za inspiraciju nije poslužila Sienna Miller nego lutka u izlogu.

Odmakne se i počne se odijevati u svoju staru odjeću. “Ali kao što sam govorila...” K vragu. Mislila sam da sam se izvukla. “Moraš zaboraviti Daniela.” “Zaboravila sam”, odgovorim obrambeno. “Nijekanje nije ista stvar”, razvuče ona. “Ne niječem”, protestiram. Povuče zavjesu i okrene se prema meni. “Pa onda, što čekaš?” “Savršenog muškarca”, dobacim, nadajući se da će je to ušutkati. Skupi ogromnu hrpu

Janja

74

odjeće i spusti je na stol ispred prodavačice, koja me ledeno pogleda kao da govori ‘maksimalno šest predmeta’.

Jess se bijedno nasmije. “Žao mi je što ti moram ovo reći, srce, ali on ne postoji.” “Možda ne.” Slijedim je do blagajne. “Ali to ne znači da moram prestati željeti da

postoji.” Bacim pogled na par koji stoji pored nas u redu. Rukama grleći jedno drugo, žena sva zaljubljena gleda u muškarca kojeg ja ne bih dvaput pogledala u gomili. Za mene je on tip koji ćelavi, izgleda prilično dosadno i treba podšišati dlake u nosu. Ali njoj je on savršen muškarac. “I, svejedno, mislim da nemaš pravo”, kažem. “Mislim da savršen muškarac postoji.”

“Što se dogodilo s cinizmom i gorčinom?” “Samo kažem.” “Da su svi muškarci gadovi?” prekine me Jess, prilično dobro me imitirajući. Nakon

što je Daniel otišao, to je više-manje bilo sve što sam mogla reći, između uvlačenja Marlboro lightsa i ispijanja tekile.

“Srce mi je bilo slomljeno”, kažem u svoju obranu. “I, u svakom slučaju, zašto muškarce koji mrze žene nazivaju ženomrscima, a žene koje mrze muškarce nazivaju ogorčenima?”

“Ili lezbijkama”, kaže Jess zdravo za gotovo. Zavlada kratka tišina dok upijamo tu činjenicu, a zatim Jess kaže: “Gadovi” i zagleda se

u prodavača za blagajnom, kao da je on osobno odgovoran za spolnu nejednakost. “Bilo kako bilo, kao što sam govorila”, brzo promijenim temu, “mislim da savršen

muškarac postoji. Samo je različit svakoj osobi. Mislim, pogledaj Camillu Parker Bowles - oprosti, Windsor.” Pa, sada kad sam počela, moram pokušati dokazati svoju teoriju. “Njena predodžba savršenog muškarca je Princ Charles.”

Jess napravi grimasu. “Ludo je zaljubljena u njega”, dodam kao dokaz. Jess se trgne. “Ooo ... i s onim ušima”, šapne, gotovo kao da se boji da bi je Njegovo

Veličanstvo moglo čuti. “Upravo tako. Kao i žena koja je udana za Robina Williamsa. Ja mislim da je on

najmanje smiješan čovjek na svijetu, ali ona sigurno misli da je savršen.” “Robbie Williams je oženjen?” Tinejdžerka ispred nas se šokirano okrene. “Ne, glumac. Znaš. Tatica u suknji, Dobro jutro, Vijetnam...” “Nanoo, nanoo”, imitira

Jess i zahihoćem se. “I što je s Carrie i Facom?” kažem kroz smijeh. Sada sam se stvarno ufurala. “Nikada to

nisam skužila. Mogla je imati Aidana!” “Mmm.” Čuje se odobravanje žena oko nas. Potpisavši slip kreditne kartice, Jess uzme svoju novu imovinu i gurne račun u torbicu.

“Dobro, onda”, kaže i provuče ruku kroz moju. “Ako je savršen muškarac različit za različite osobe, kakav je tvoj?” Usmjeri me kroz trgovinu. “Samo za slučaj da naletim na njega.” Naceri se.

Prihvatim igru. “Pa, zgodan je, očito.” Ugrizem se za donju usnu i razmislim.

Janja

75

“Monogaman, naravno.” Prijeđem popis karakteristika idealnog muškarca kada bih ga mogla napraviti jer, naravno, imam popise za sve. “Mrzi sportove, ali obožava smijeh...” Osjećam kako mi ide. “Ne odbaci odjeću samo na pod, i ne ostavi sir u hladnjaku bez folije, da sav stvrdne i pokvari se...” Zapravo, ovo je baš zabavno. “Ne boji se razgovarati o svojim osjećajima i ne boji se obaveza ... ne srami se pitati za smjer kada se izgubi...” Sve što sam ikada željela u muškarcu odjednom mi se vrati. “Voli držanje za ruke i večere uz svijeće. Ne zanima ga samo ući u moje gaćice, kupuje mi cvijeće i to ne mislim na one jadne bukete na benzinskim stanicama...” Stanem i razmislim. Je li to sve? “O, i mora se ludo zaljubiti u mene, naravno.” Izađemo u gužvu ulice Oxford Street.

“Zaboravila si najvažniju stvar”, kaže Jess i pogleda u oči tipa koji hoda u suprotnom smjeru, te se koketno nasmiješi. “Jesam?” upitam zbunjeno. “Što?”

Zločesto se naceri. “Penis od dvadeset i pet centimetara.”

Janja

76

Četrnaesto poglavlje

“DV O J ICA LO V A CA su u šumi kada jedan padne na tlo. Čini se da ne diše i, lud od panike, drugi tip izvuče svoj mobitel i nazove hitne službe...”

Stojeći pred velikim ogledalom na vratima ormara, u majici u a grupu Ramones i crnom sakou, s neupaljenom cigaretom u kutu usana, Gabe zastane kako bi provjerio svoj odraz i iskuša različite izraze lica: zamišljen (glave pognute dolje, namrštenih obrva), šokiran (oči raširene, čeljust otvorena), nemiran (obrve kupljene, donja usna drhtava). Uzdahne, ramena mu padnu naprijed i gurne naočale natrag na nos. “Isuse, teška odluka.” Počeše se po glavi. “Kakav izraz odgovara ovoj šali?”

Opet ih sve prođe, a zatim se obrati svome odrazu: “Dobro, zamislimo da sam ja u publici.” Pokaže na svoja prsa. “I zamislimo da sam Jerry Seinfeld.” Naceri se plaho. “Ne, recimo da sam Dennis Leary.” Napravi grimasu prema svom odrazu. “Ti kurvinski kurvin sine”, opsuje, tijela zgrčenog poput opruge, agresivno izbačene čeljusti.

A zatim uzdahne i objesi se prema naprijed. “Ajde, Gabe, što je smješnije? Ništa od toga? Sve?” Vođen strahom, počeše si čekinje na bradi, a zatim se odjednom široko nasmiješi. “Isuse, to je to. To je taj izgled!”

Njegov stisak oko četke koju drži umjesto mikrofona se pojača, raširi noge u stavu nalik Elvisovom, i nastavi: “Vikne operateru: ‘Prijatelj mi je mrtav! Što da radim?’ Operater mirno odgovara: ‘Samo se smirite. Mogu pomoći. Prvo se uvjerimo da je mrtav.’” Gabeova usta se trzaju. Pokušava se ne nasmijati, ali udari u smijeh. Obriše si oči i prekori se: “Gabriel Hoffman, ozbiljno si smiješan, ali ovo je ozbiljan posao. Moraš biti ljut, izmučen, smrtonosno smiješan. ‘Ajmo, koncentriraj se!” Pročisti grlo i odmakne pramen kose boje pijeska koji mu je pao preko očiju. “Zavlada tišina. Zatim se začuje pucanj i lovčev glas se vrati.” Nakon komične stanke, Gabe prijeđe na poantu vica: “‘Dobro, sigurno je mrtav. Što sad?”’

O moj Bože, stvarno je grozan. Stojim u hodniku i kroz odškrinuta vrata promatram Gabea na probi, te stavim ruku

preko usta kako bih suzbila uzdah nezadovoljstva. Propast će na edinburškom festivalu. Umrijet će na pozornici, pred tisućama ljudi.

Mislim, sve to mrgođenje, psovanje i pokušaji da bude komičar - to jednostavno nije Gabe. On je drag i ljubazan i iz Kalifornije. On pije sojino mlijeko, nosi japanke i bavi se jogom. On nije ljut, totalno je opušten. A ta odjeća! Majica na grupu Ramones ispod sakoa? To je takav klišej. Što se dogodi lo njegovim košuljama i japankama?

Janja

77

Sažalim se nad njim. Trebala bih nešto napraviti. Trebala bih ga pokušati zaustaviti. Ovo je kao da šaljete nekoga u bitku golih ruku, ili kako se već ono kaže.

Daska na podu zaškripi i trgnem se. O sranje, izaći će iz svoje sobe i uhvatiti me ovdje. Kako špijuniram. Ne špijuniraš,

Heather; tek si se vratila kući iz šopinga s Jess i prolaziš ovuda, razmišljam grčevito dok ulijećem u kupaonicu kako bih izbjegla hvatanje na djelu.

Zaključam vrata i odvrnem slavinu. Mora postojati nešto čime mogu pomoći. Dobro, ja mrzim stand-up komediju, ali ne mrzim Gabea. Baš suprotno, on je stvarno drag tip i čak stavlja čep natrag na pastu za zube, podsjetim se zadovoljno.

“Heather?” Čuje se pristojno kucanje na vratima i Gabeov glas. “Jesi li tu?” “Hm, da...” odgovorim prestrašeno. “Oprosti, čekaš? Izlazim za minutu.” Zabrinuta što

će me uskoro raskrinkati, lupnem lagani i posudicom za sapun kako bih bila uvjerljivija. “Ne, u redu je, polako. Ali kada završiš, dođi van u vrt.” “U vrt?” Pogledam se u ogledalo, pitajući se što mu je na pameti. Ipak, što god to bilo,

ne može biti ništa gore od njegovih šala. Što će me naučiti da ne skačem pred rudo. “Imam iznenađenje”, doda. O, prokletstvo. Što sam ono govorila o tome da mrzim iznenađenja? Nije mi rođendan,

nije nikakva godišnjica, pa što bi onda moglo biti? Oprezno izađem iz kupaonice i bosonoga tapkam niz, hodnik, razbijajući glavu oko toga, kako bih se mogla pripremili, kada me smete neobičan miris. Radoznalo pomirišem zrak dok ulazim u kuhinju. Gotovo kao da nešto gori. Dok mi to pada na pamet, požurim i kroz vrata bacim pogled na stražnji vrt. Pun je dima. O, Kriste. Nešto zaista gori.

Obuzme me panika. O, jebi ga! Kuća mi gori! Jesam li se sjetila platiti osiguranje kućanstva? Znam da mi je to na popisu stvari koje moram obaviti, ali... Grčevito počnem gledati po kuhinji, a na pamet mi padaju slike mokrih ručnika koji se bacaju na rasplamsale tave.

Ali nemam ručnika: svi su u pranju. Treba mi nešto poput - nešto poput onog vrča. Nasred stola stoji veliki stakleni vrč s ljiljanima. Zgrabim ga, bacim cvijeće u sudoper i izletim van, prolijevajući vodu preko rubova. Sivi dim suklja iza šupe.

Bacim se preko gredice s cvijećem, okrenem se na drugu stranu šupe dok mi se prsti kližu po mokrom staklu vrča, kojim svom snagom zamahnem. Ali nema plamena.

Samo Gabe. “Ta-da.” Raširi ruke i naceri se kada me vidi, ali prekasno je: poput njihala, vaza se

zanjihala. Što znači da se mora vratiti. O, joj. Odjednom se sve dešava istovremeno. Ali kao da je netko usporio vrijeme i gledam sve

kao na filmu. Voda izlijeće iz vaze, leti zrakom poput ogromnoga vala, svaka kap se povećava dok Gabeovo lice prolazi kroz nevjerojatan raspon emocija - od sreće, preko zbunjenosti, do otvorenog šoka kada ga voda pogodi ravno u lice.

Bum. Vratili smo se u normalno vrijeme i Gabe, potpuno mokar, stoji preda mnom, cijedeći se, trepćući i dašćući. “Isuse, Heather, što se događa?”

Janja

78

“O, sranje”, promrmljam dok ga promatram kako si briše mokru kosu i lice pregačom. Pregača? Nosi moju cvjetnu pregaču preko svoje nabrane zelene košulje. Istog trena primijetim da drži hvataljke u jednoj ruci, paket vegetarijanskih kobasica u drugoj i da stoji ispred sjajnog metalnog predmeta koji je sumnjivo nalik na...

“Roštilj?” izlanem. “To je poklon za useljenje, za moje useljenje. Mislio sam da bi ti se mogao svidjeti. Za

vrt.” Dok govori, pogledam u njegova stopala te primijetim da stoji u lokvi vode. Promeškolji svojim suncem opečenim nožnim prstima, koji skviknu uz njegove japanke. “Ali da sam znao da ću naići na ovakvu reakciju, držao bih se mirisne svijeće.”

“Sranje.” To je sve što mogu reći. Nije najbolja riječ koju sam mogla izabrati, ali čini se da mi je specijalnost govoriti i činiti krive stvari.

Gabe nagne glavu i počne njome mahati poput psa, te me pošprica kapima vode. Sigurna sam da nije namjerno, razmišljam odmičući se da me ne smoči previše. “Tako mi je žao.” Pokušam se ispričati dok se on trlja jednom od Brianovih kuhinjskih krpa na Buckinghamsku palaču koju sam ukrala s posla. Mislila sam da nešto gori.”

“Da, vegetarijanske kobasice.” S košuljom koja mu je zalijepljena na prsa poput promočene hrpe, i kosom koja strši u pramenovima, pokaže prema roštilju iz kojeg se definitivno izvija spirala dima.

“Kupio sam ih posebno za tebe jer ne jedeš meso i to.” Zastane. “Možda je ovo bila loša ideja...”

“Ne! Ne!” pobunim se. “To je bila odlična ideja, to jest odlična ideja.” Puna entuzijazma zgrabim vilicu i nagnem se pored njega kako bih nabola pougljenjen predmet s rešetki. Na trenutak moja hrabrost posustane. Zatim se vedro nasmiješim Gabeu. On se osmjehne sa zanimanjem.

O, jebi ga. Znate onaj osjećaj kada kažete da ćete nešto napraviti, a onda se predomislite, ali ipak to morate napraviti jer znate da ćete u suprotnom izgledati jadno i izgubiti obraz? Pa, takva je situacija sa mnom i ovom kobasicom. Stjerana u kut, natjeram se da uzmem zalogaj. “Mmmmm.”

Gabe me promatra i mogla bih se zakleti da se dobro zabavlja. “Nisam bio siguran koliko dugo da ih pečem.”

“Mmmmm. Mmmmm,” nastavim kad počnem žvakati. Jao. Bol mi sijevne stražnjim kutnjakom kada čvrsto zagrizem u tvrdi dio.

“Dobro?” “Jako”, odgovorim i pokrijem usta. S teškom mukom progutam. Hvala Bogu na tome.

Oslobođena svoje kazne, udahnem s olakšanjem. Koje je kratkoga vijeka. “Super. Uzmi još.” Gabe hvataljkama stavi još nekoliko komada na tanjur i pruži mi ga.

“Ima dovoljno.” “Hm, ne... Zapravo, dosta mi je za sad.” Ali uporan je. “Hej, hajde, ja častim.” Časti? Ovo je mučenje. Borim se kako bih se nasmiješila, razmišljajući kako da mu

Janja

79

odvratim pažnju da bih mogla sakriti kobasice u grmlje. “Ovaj, super, hvala”, zamucam. U tom trenu Gabe udari u smijeh. Glasan smijeh kojega slijedi roktanje dok pokušava

doći do daha. Zapanjena sam. Dok ne skopčam. Ovo je njegova ideja šale i ja sam je totalno popušila. “Tvoje lice”, ispravi se, držeći se za trbuh, “kada si pojela onu kobasicu.” Pokušavam se ne nasmijati, ali nemoguće je. “Ti gnjido”, progunđam, a usne mi se

počnu trzati. “Hej, nisam ja kriv. Ti si na mene bacila velik vrč smrdljive vode.” Sjetim se i počnem se hihotati. “Trebao si vidjeti svoje lice.” Prestane se smijati. “Pa, pretpostavljam da smo sada kvit.” Ispruži ruku kako bih mu

‘dala pet’. O, prokletstvo, mrzim to. Uvijek se osjećam kao pravi idiot. Lagano spustim ruku uz

njegovu. “Za sada”, ne mogu odoljeti da ne dodam. Nasreću, u zamrzivaču imam vegetarijanskih pljeskavica pa ih stavimo na roštilj,

zajedno s kukuruzom u klipu i nekoliko krumpira u foliji. Nakon što smo sredili hranu i on se presvukao u majicu kratkih rukava (mislila sam da

je zelena košulja s volanima sprijeda loša, ali narančasta majica sa slikom gospodina T je puno gora), Gabe izvuče dvije boce piva iz frižidera, pažljivo prereže limetu, iscijedi krišku u svaku bocu i pruži mi jednu. Ja sam više osoba za vino, ali ne mogu odbiti. Pogotovo nakon što se potrudio nabaviti roštilj i sve.

“... i nastupao sam oko LA-a, znaš, na otvorenim večerima i takvim stvarima, ali odlazak na edinburški festival mi je oduvijek bio san pa sam odlučio ove godine iskušati sreću. Rezervirao sam mjesto, tiskao letke i nastupat ću tamo cijeli tjedan. Pokušat ću osvojiti onu Perrier nagradu.”

Pijuckam pivo i slušam Gabea koji je za roštiljem i okreće pljeskavice i smotuljke folije poput profesionalca.

“I samo si dao otkaz?” upitam iz udobnosti ležaljke. Vau, ovo je život. Večera mi se sprema, dobila sam pivo, ležim ovdje i ne mičem ni prstom. Sada znam kako je Danielu bilo lijepo.

“Ne, prijatelj i ja imamo trgovinu odjećom u ulici Abbot Kinney - to ti je ulica u Veniceu sa stvarno super trgovinama i kafićima”, objašnjava. “O, i sa super meksičkim restoranom koji radi najnevjerojatniji čili relleno.” Oči mu zasjaje zbog sjećanja i zastane malko, očito ponovno uživajući u čili rellenu na trenutak. Zatim shvati da ja nemam pojma o čemu priča. “Nikada nisi jela čili relleno?”

Odmahnem glavom. “Isuse, šališ se?” “Bojim se da ne.” “Vau, Heather, nemaš pojma što propuštaš.” Od užasa ispusti hvataljke i obriše ruke u

pregaču. Pomislili biste da će održati propovijed. I hoće. “Čili relleno je gozba okusa. To je čili, napunjen s ribanim sirom, kojega frigaju, a zatim urone u salsu i kiselo vrhnje. Nevjerojatno je...”

Janja

80

“Čini mi se da voliš hranu?” nasmiješim se. Sada izgledao malo stidljivo. “To ti je židovska stvar.” “Ti si Židov?” Okrene se bočno da mi pokaže svoj profil i prijeđe si prstom preko nosa. “Nisi skužila

po nosu?” “Hej, ti barem imaš razlog.” Okrenem se bočno i učinim isto. “Kada sam bila mala,

gledala sam crteže princeza iz bajki i sve su imale lijepe male nosiće. Vještice s otrovnim jabukama imale su velike, grbave noseve.”

“Imaš super nos”, pobuni se Gabe. “Kao tukanov kljun.” “Uzet ću to kao kompliment.” Namrštim se. “Ali, bilo kako bilo, pričali smo o tvom

poslu...” Brzo skrenem razgovor sa svog nosa. To je nešto što sam naučila kada sam malo ostarjela: ne razgovarati s muškarcima o dijelovima tijela kojima sam nezadovoljna. Kada sam bila s Danielom, znala sam govoriti o svom celulitu i gurati mu stražnjicu pod nos kada bi mi govorio da ga nemam. Sve dok ga, naposljetku, nisam uvjerila da imam celulit. Otada je prestao misliti da mi je stražnjica poput breskve i počeo je govoriti da sam zaista u pravu i da mi je stražnjica nalik na zobenu kašu. Bravo, Heather.

“O, da, pa recimo to ovako: partner mi duguje uslugu pa je preuzeo sve na neko vrijeme. Ionako se radi o samo nekoliko tjedana.”

“A što ti je s curom, Mijom - ima li ona što protiv?” Gabe pocrveni. “Ne, previše je večeri provela slušajući moje nastupe. Vjerojatno me se

htjela riješiti.” Smiješi se dok to govori, kao što može samo osoba koja zna da to nije slučaj. I, s obzirom na ono što znam o Gabeu Hoffmanu, ne mogu zamisliti da bi ga se djevojka ikada htjela riješiti. Čak i ako priča grozne viceve.

“Pa, koja je tvoja priča?” Okrene pljeskavicu i pogleda me, podignutih obrva. “Moja priča?” “Aha, znaš, veze, posao, obitelj...” “O, ta priča.” Popijem pivo do kraja i stavim bocu pored sebe. “Slobodna sam od prošle

godine kada sam otkrila da me dečko, s kojim sam u to vrijeme živjela, vara.” Gabe mi uputi pogled pun žaljenja, ali brzo nastavim. “Posljednjih šest godina radini

kao fotograf vjenčanja, ali sada ću izgubiti posao.” “Aha, pitao sam se što hrpa životopisa radi na kuhinjskom stolu.” “Da, pa, nisam baš sanjala da ću biti fotograf vjenčanja, pa možemo reći da još nisam

dobila svoju veliku priliku.” “A što je s tvojom obitelji?” “Imam starijeg brata Eda i on je oženjen za Lou - dobit će bebu uskoro. Tu je onda moj

otac, Lionel, koji je umjetnik i oženjen za moju zlu maćehu Rosemary.” “A tvoja mama?” “Umrla je kada sam imala dvanaest godina.” Zavlada tišina. “Hej, žao mi je.” “I meni”, kažem tiho i osjetim kako mi se grlo steže kao i svaki put kada pomislim na

mamu. Čak i sada, nakon skoro dvadeset godina. “Nije neki sretan završetak, bojim se.”

Janja

81

Nasmiješim se jadno. “Stani malo. Tko priča o završetcima? Znaš što mi je govorio djed? ‘Sine, ti još uvijek

živiš u bajci’...” Imitira južnjački naglasak. “Pa, možeš reći djedu da imam trideset godina.” “Nekako mi se čini da ga to ne bi uvjerilo. On ima devedeset i dvije.” “Je li ovo jedna od onih anegdota o tome kako bismo trebali biti zahvalni jer uvijek ima

ljudi kojima je puno gore u životu?” “Hej, moj djed ima super život. Upravo je otkrio porniće na Internetu.” Nasmijem se, ustanem s ležaljke i odem do roštilja. “Mmm, fino miriše. Gladna sam

k’o vuk.” Puna nade pogledam u smotuljke folije. “Kukuruzu treba još petnaest minuta, a što se tiče ugljikohidrata...” Gurne nož u

smotuljak. “Kako volite svoje krumpire, gospođice, tvrde ili tvrde?” “U tom slučaju imam vremena za skočiti do trgovine na uglu po vino.” “Pivo je previše plinovito, a?” Namrštim nos. “Sada ću se ispričati za kasnije”, kaže. Zatim, vidjevši zbunjen izraz na mome licu,

objasni: “Dijelimo kupaonicu...” “O...” Zavlada tišina, a zatim ju prekinem. “Fuj”, zagunđam. “Previše informacija.”

Nježno ga opalim. “Oprosti. Još jedna židovska karakteristika, bojim se - hrana i tjelesne funkcije.” Nasmijem se, obujem svoje japanke i skupim kosu te ju vežem. “Vraćam se odmah.

Crno ili bijelo?” “Ti izaberi.” Krenem pa zastanem i okrenem se. “Gabe?” “Da?” Pogledam svog novog cimera koji u mojoj pregači, koja se nikako ne slaže s njegovom

majicom, stoji uz roštilj, te me obuzme neočekivana nježnost. Čudno, ali nekako mi se čini kao da ga već dugo poznajem. “Jako mi se sviđa roštilj. To je bilo baš lijepo od tebe.”

“Hej, nema na čemu.” “A što se tiče onoga ranije, s vodom...” “Tako vi Englezi zahvaljujete?” Uputi mi svoj velik, nakrivljen osmijeh. “Ne. Ovako zahvaljujemo.” Instinktivno se nagnem i poljubim ga u bockav obraz. I prije nego ijedno od nas dvoje

ima vremena razmisliti o tome što se upravo dogodilo, požurim unutra.

Janja

82

Petnaesto poglavlje

BA RB RA S TRE IS A N D ZA V IJ A iz radija kada uđem u trgovinu na uglu i oglasi se električno zvonce. Gospođa Patel podigne pogled s neidentificiranog ljubičastog predmeta kojega plete i zaškilji prema meni preko vrha svojih naočala istim pogledom kojega upućuje svima - naboranog čela, stisnutih očiju uokvirenih crnom olovkom, ustiju stisnutih od nepovjerenja. Cijelo lice može nabrati po rubovima kao kada zatežete uzicu na vreći za smeće.

Nasmiješim se, lagano kimnem, a zatim se uputim u stražnji dio trgovine gdje drži vina. Kada sam se tek doselila u susjedstvo, sjećam se da sam mislila kako će imati ograničen izbor - prašnjavu bocu Liebfraumilcha ili preskup Chianti u slamnatoj košari. Ali bila sam u krivu. Tako je možda u većini trgovinica na uglovima ulica, ali ovo nije bilo koja trgovina na uglu, ovo je trgovina Kod gđe Patel i, iako to nikada ne bih mogla pogoditi, ova je sitna indijska dama, sa svojim sarijima jarkih boja i strašću prema pjesmama Barbre Streisand i Barryja Gibba, neka vrsta somelijera.

Sada, u stražnjem dijelu trgovine, mozgam nad bocom bijelog sauvignona. To mi je uvijek najdraži izbor, ali možda bih ovoga puta trebala uzeti nešto drugačije. Prebacim se na crna. Ne, preteška su i ostavljaju mrlje na zubima. Vratim se na bijela. Ali, bijelo je malo otrcano, zar ne? Sa svojim asocijacijama na Bridget Jones.

Uzdahnem nestrpljivo. Bože, ovo je teže no što sam mislila. Inače nisam ovako neodlučna. Stotinu puta sam ovdje kupila vino i uvijek bez trunčice oklijevanja... Što je drugačije? Gabe je drugačiji, shvatim i sjetim se mokrog Amerikanca u mom vrtu. Rekao mi je da izaberem, ali ne želim izabrati nešto bez veze. Želim ostaviti pravi dojam, pogotovo nakon incidenta s vazom.

Uzdahnem u očaju. Isuse, ovo je teško. Jednostavno se ne mogu odlučiti. A zatim mi nešto sine.

Zatvorim oči i počnem mrmljati ispod glasa: “Eci, peci, pec, ti si mali...” čvrsto zatvorenih očiju pustim da mi prst odluči, “zec”. Ali umjesto da dotakne tvrdu, hladnu površinu, osjetim nešto mekano, toplo ... živo? Otvorim oči i zabuljim se u svoj prst, koji je gurnut u nečije rame. Muško rame. Rame mog susjeda.

Želudac mi propadne kao da sam u avionu koji je upravo propao kroz turbulenciju nekih stotinjak metara. Uhvatim dah taman toliko dugo da mogu zamucati. “O... oprostite...”

Zamislite Hugha Granta na ekranu. A sada neka bude ženskog roda, crvene kose i s

Janja

83

trideset godina. Pa, to sam ja. Samo što ovo nije film nego stvaran život. Moj život. Moj grozno osramoćen život.

“Ja... ovaj... oprostite... samo sam ...” Jebi ga, ovo je stvarno grozno. Zašto uvijek moram ispasti takva budala u njegovoj

blizini? Nikakvo čudo da me ignorira. Okrenem se i pravim da usredotočeno buljim u police. Samo bih željela da jednom mogu voditi normalan razgovor s njim. Ako ništa drugo, barem da dokažem da nisam luđakinja.

“Biranje vina nikada nije lako, zar ne? Provedeš vrijeme i vrijeme čitajući etikete, a kada dođeš kući, gotovo nikada nema okus koji očekuješ.”

Ovaj, halo? On to meni govori? Oči mi se podignu s njegovih stopala, prijeđu preko pukotine u njegovoj bradi i njegovih usana. Koje mi se smiješe. Jednim od onih ljubaznih, dobroćudnih osmijeha koje upućujete starim ljudima kada im se sjećanja pomute, ili djeci kada vam kažu da se žele vjenčati sa svojim hrčkom. Onom vrstom osmijeha koje je usavršila Meryl Streep.

Srce mi potone. Vjerojatno me ne prepoznaje. “Nikada se nismo upoznali. Ja sam James. Živimo nasuprot jedno drugome.” Ispruži

ruku. “O, da... Ja sam Heather.” Pokušam mu uzvratiti osmijeh, ali moj je nekako krivudav i

nervozan, poput klinca na bicikli bez pomoćnih kotača. Rukujem se s njime i mogla bih se zakleti da je zadržao moju ruku u svojoj samo mrvicu predugo. Ali možda su to samo moje želje.

“Znaš, prije nekoliko dana sam ovdje kupio odlično bijelo vino. Koje ono? O, gle, evo ga.” Ispusti mi ruku i posegne za bocom. Promatram ga požudno. Vjerojatno je došao ovamo po vino koje će podijeliti sa svojom curom, mozgam razmišljajući o lijepoj brineti s kojom sam ga vidjela prošli tjedan. Bože, baš je sretnica. Željela bih da je on moj dečko.

Odjednom svjesna da buljim u njega otvorenih usta, zgrabim bocu iz njegovih ruku. “Ovaj, super... hvala na preporuci”, kažem brzo i okrenem se da odem prije no što napravim još veću budalu od sebe.

“S druge strane, imaju i odličan chablis...” Napravila sam jedva dva koraka prije no što je do mene dopro njegov čvrst, dubok

glas. U iskušenju sam da nastavim hodati i pravim se da ga nisam čula, ali neodoljiv je poput velikog paketa slatkiša. Želite ga. Znate da ćete kasnije požaliti. Ali ipak ga cijelog pojedete.

Popustim iskušenju i pogledam preko ramena te ga ugledam kako drži bocu boje jantara. “Možda te mogu dovesti u iskušenje?” Opet mi se nasmiješi, ali ovoga puta to nije osmijeh upućen starcima, više je nalik na ... “Čuj, žao mi je, ovo mi baš ne ide najbolje, a?” Pokajnički osmijeh? Stoji tamo s bocom vina u svakoj ruci i slegne ramenima. “Vjerojatno misliš da sam neki idiot koji cijelo vrijeme priča o vinu...” Osramoćen osmijeh? a zapravo sam te htio pitati...” Nervozan osmijeh? “...ako bi željela izaći na piće koji put?” Zavodnički osmijeh?

Cijelo vrijeme dok je govorio, ja sam stajala mirno, zaleđena razmišljajući o tome kako

Janja

84

nije moguće da se ovo događa, dok su se njegove riječi vješale preda mnom, jedna po jedna, poput odjeće na sušilo. I sada vise tu i čekaju da ja nešto napravim. Ali ne mogu: u šoku sam. Nakon dvije i pol godine tijekom kojih nikada nismo razmijenili ni riječ, moj zanosno zgodan susjed, koji je sasvim slučajno živo utjelovljenje gospodina Savršenog, pita me da izađem na spoj s njim.

U izmaglici počinjem raspetljavati riječi. Izaći. Na. Piće. Koji. Put. “Dakle?” Vratim se: čeka moj odgovor. Ali nije li očit? Zašto, za ime Božje, ne bih željela izaći na

piće s njim? Dajte mi jedan dobar razlog. Brineta. Osjetim udarac razočaranja: čini se tako savršenim. A slijedi rezigniranost: znala sam

da je predobro da bi bilo istinito. Zatim slijedi ogorčenost: dvolična gnjida. “Ne poštujem muškarce koji varaju svoje djevojke.”

“Molim?” “Moj posljednji dečko je bio nevjeran”, objasnim. Očekujem priznanje krivice, crvenjenje od srama, ali umjesto toga dobijem izraz

zabrinutosti: “O, ovaj... stvarno? Žao mi je što to čujem.” Zavlada tišina dok bulji u mene zbunjeno. “Oprosti, ali jesam li nešto propustio?”

Poštovanje, iskrenost, integritet, poželim mu reći jer se sjetim Daniela. Ali umjesto toga se ukočeno nasmiješim i ležerno kažem: “Oprosti, kako si rekao da ti se zove djevojka?”

“Moja djevojka?” “Lijepa brineta.” “O, Kriste.” Konačno shvativši da je razotkriven, počeše si svježe izbrijanu bradu i

pogleda me. Ali bez traga krivnje, ogorčeno vidim, ali s - može li to biti olakšanje? “Na trenutak sam se pitao o čemu se radi. Mislio sam da si me možda zamijenila s nekim.” Nasmiješi se pa kaže: “To je Bella, moja mlađa sestra.”

Sestra? Osjetim žalac iznenađenja. Ne znam trebam li skakati od sreće ili jaukati od srama.

“Želiš li da i ona dođe na piće?” Usta mu se trzaju od zabave. Prigušim nervozno hihotanje. “Ne, dovoljan si samo ti.” “Odlično”, odgovori i na licu mu se ocrta olakšanje. Tada shvatim: on je nervozan.

“Kada si slobodna ovaj tjedan?” “Hm, daj da razmislim...” Ne želim mu otkriti da mi je jedini sastanak koji imam na

rasporedu onaj s videotekom, zar ne? “Sutra?” predloži. Na trenutak razmišljam o tome da igram hladno, što znači da ću završiti tako što ću

provesti subotnju večer na kauču gledajući film. Pa se predomislim. “Savršeno”, odgovorim i zgrabim njegov prijedlog objeručke. K vragu s igranjem neuhvatljive. Radije bih pila martinije s Jamesom.

“Odlično”, kaže. I tada na trenutak samo stojimo tamo, gledajući jedno drugo i smiješeći se, dok nas ne

Janja

85

prekine sredovječan muškarac u prugastom odijelu koji, crven u licu i dašćući, dojuri do polica i zgrabi bocu Moëta iz hladnjaka, mrmljajući: “Prokleta godišnjica”, dok se gura pored nas i žuri do blagajne.

Razmijenimo poglede. “Naravno, to je još jedan izbor. Šampanjac.” James se naceri i konačno se riješi boca

koje je držao. “Ako imaš nešto za proslaviti.” Pa, smiješno da to kaže... Kada dođem do stana, pozdravim Jamesa koji me dopratio do praga i poljubio me u

obraz, lebdim od sreće. Zatvorim vrata, naslonim se na njih i nekoliko puta duboko udahnem. Još ne mogu vjerovati. James me pozvao na spoj. James me izvodi na večeru - o, da, gotovo sam zaboravila. Na putu od trgovine, piće se pretvorilo u večeru. James će me pokupiti sutra u osam.

Prođem sve načine na koje to mogu reći, dijelom kako bih čula kako to zvuči, dijelom kako bih omogućila mozgu da apsorbira tu informaciju. I dijelom zato što to želim vikati s krovova.

Ja, Heather Hamilton, imam spoj. Oduševljena, odbacim svoje japanke i tapkam niz hodnik prema kuhinji. “Hej, Gabe,

nikada nećeš pogoditi što...” Požurim kroz vrata i u vrt. Nema ga. “Gabe?” Pogledam praznu ležaljku, prazne boce piva na drvenom stolu, roštilj koji

izgleda kao da se ugasio. Priđem bliže da ga proučim. Rešetka je prazna i većina ugljena se pretvorila u sivi pepeo. Već? Provjerim vrijeme na svome satu i računam u sebi. Ako sam otišla u ... a sada je ... Isuse, nije me bilo više od jednog sata! Vau, vrijeme stvarno leti kada uživaš.

Zatim se iznenada sjetim. Rekla sam da se vraćam odmah, da idem samo po bocu vina. Osjetim žalac krivnje. U cijelom tom uzbuđenju zaboravila sam na Gabea i roštilj. Vratim se unutra i pokucam lagano na vrata njegova sobe.

“Gabe? Jesi li tu?” Ništa ne čujem, čak ni tihe zvukove CD-a. Spremam se pogledati kroz prozor dnevne sobe da vidim je li mu motor parkiran ispred, kada otvori vrata.

“Hej.” Drži knjigu naslovljenu Kako biti urnebesno smiješan. “Razmišljao sam o tome da organiziram potragu.”

“Bok... Gle, žao mi je,” ispričam se. “Izgubila sam pojam o vremenu...” Ali ne dozvoli mi da završim. “Ne brini. Već sam jeo, ali ostavio sam ti hranu u pećnicu

da ti bude topla.” “Zapravo, nisam gladna...” A zatim si ne mogu pomoći i izlanem: “Upravo sam bila

pozvana na spoj. Netko u koga sam malo zatreskana.” To sam dodala da ne bi pomislio kako uvijek izlazim s potpunim strancima koje sretnem na ulici.

“O... super.” Zavlada tišina. “Kupila sam šampanjac umjesto vina”, kažem. “Želiš čašu?” “Hvala, ali ne za mene. Dan je bio dug i idem u krpe.” “O, okej ... Gledaj, što se tiče roštilja.”

Janja

86

“Hej, zaboravi to.” “Jesi siguran?” “Da, naravno.” Nasmiješi se. “Noć, Heather.” “Da, noć, Gabe.” Lagano mu mahnem bocom šampanjca i krenem natrag u kuhinju da je stavim u

hladnjak. Misli mi se vrate Jamesu i opijena sam njima kada, za nekoliko trenutaka, čujem kako se Gabeova vrata tiho zatvaraju iza mene. Kroz maglu shvatim da je sigurno ostao stajati tamo kad sam otišla. Ali previše sam zaokupljena večerašnjim događajima da bih primijetila. Veselo se smiješeći, stavim Moët na led. Za kasnije.

Janja

87

Šesnaesto poglavlje

IZV A N ZIDO V A KE W Gardena obraslih bršljanom, skuplja se desetak uzvanika. Još nema traga mladenki i do početka ceremonije je još otprilike pola sata, pa koriste posljednju priliku da zapale još koju cigaretu i meškolje se nelagodno u svojoj odjeći. Čini se da su uglavnom u ranim dvadesetima i tek završili koledže, sudeći po ispletenim etničkim narukvicama i crnom tušu oko očiju. Nose asortiman neusklađenih odijela i haljine za večernje izlaske koje su prekratke i otkrivaju previše.

A jednoj plavuši je haljina uz to još i zaista preuska, primijetim i pokušavam ne buljiti u njenu crnu mini haljinu od Lycre, koja otkriva svaku oblinu i krivinu, dok se probijam kroz goste tražeći nekoga pogodnoga da nažicam cigaretu. “Oprosti, imaš možda cigaretu viška...” Sa svakom kapi svog ženskog šarma, nasmiješim se mršavom dečku od dvadeset i koje godine, koji još ima ostatke tinejdžerskih akni.

Očito nenaviknut na žensku pažnju, čini se prestrašen. “O, ovaj, da”, zamuca i kopa po džepu sakoa, koji je, sudeći po duljini rukava, posuđen od puno nižeg prijatelja. “Pa, ovaj, jesi li ti dio mladenkine ekipe?” pita smeteno dok izvlači kutiju Ultra Light cigareta.

O, pa, bolje išta nego ništa. Uzmem jednu. “O, ne. Ja sam ovdje kako bih fotografirala.” “Ti si fotograf? Hej, super”, kaže njegov prijatelj na kojega nisam obraćala pažnju jer je

razgovarao na mobitel i bio mi okrenut leđima. Nevjerojatno je zgodan. I svjestan toga. “Možda bi me nekada mogla slikati. Ja sam pjevač u bendu.” Ubaci tu informaciju tako ležerno i uputi mi dobro uvježban polu osmijeh.

Spremam se reći mu kako sam samo pomoćnica kada mi dečko s cigaretom kaže: “Ne slušaj Jacka, on je uvijek ovakav.” Zatim ispruži svoj upaljač. “Usput, ja sam Francis.”

Nasmiješim se zahvalno. Zašto se, uvijek kada su muškarci u paru, dogodi da je jedan dobar i ljubazan i najbolji prijatelj svakoj curi, a drugi zgodan gad koji dobije svaku curu?

“Hej, poslušaj se samo, Lice od pizze”, frkne Jack i lupi ga po ramenu baš dok se rukujemo. Dvije crvene točke pojave se na Francisovim obrazima, ali Jack se samopouzdano smiješi, siguran u svoj dobar izgled. Bože, kakav nasilnik. Željela bih da ga netko spusti na zemlju.

Okrenem se Francisu. “Hvala.” Nasmiješim se pa stavim ruku oko njegove kako bi mi mogao zapaliti cigaretu. Pokuša nekoliko puta i konačno se pojavi plamen. Udahnem i uživam u uzbuđenju umirovljenog pušača. “Drago mi je.”

“I meni.” Nasmiješi se zahvalno. Za razliku od Jacka koji promrmlja nešto o tome kako neki nemaju smisao za humor i okrene se plavuši u uskoj haljini.

Janja

88

Počnem se probijati kroz ljude prema kombiju tvrtke Zauvijek zajedno. Gotovo nikada ne pušim, pogotovo ne na poslu, ali danas sam uznemirena. Povučem dim cigarete. Jako zabrinuta.

Znala sam da nešto nije u redu čim me je Brian jutros pokupio. Umjesto uobičajenog čavrljanja prije vjenčanja, vozili smo u tišini osim kada je Brian prstima lupkao po volanu. Nešto mu je bilo na pameti, to je bilo sigurno, ali nisam ga htjela pitati što - prevelika sam kukavica. I bila sam previše zaposlena sanjareći o Jamesu.

Ali tada, baš kada smo parkirali, zazvonio mu je telefon. Promrmljao je nešto o tome kako je to važan poziv i pokazao mi da želi da mu dam malo privatnosti. Sve je to bilo vrlo tajanstveno i nimalo nalik Brianu koji inače razgovara na telefon zataknut pod bradu dok obavlja milijun drugih stvari. Za razliku od većine muškaraca, prilično je dobar u istovremenom obavljanju više zadataka.

Ali ne ovoga puta. Ovoga puta je svu pažnju usmjerio na onoga tko je s druge strane linije. Još uvijek korača po parkiralištu. Hoda naprijed-natrag u svom sivom odijelu, mobitela prislonjenog na uho, ozbiljnoga lica. Topao povjetarac donese do mene komadiće razgovora. “A-a ... Da ... Apsolutno ... Shvaćam u potpunosti ...”

Želudac mi se stisne. Zvuči kao da su vijesti loše. Uz sve što se u posljednje vrijeme događalo, nisam razmišljala o Brianovom priznanju o lošem poslovanju i o tome kako će me morati otpustiti ako ne dobijemo čudo u obliku ogromnog posla. Ali sada mi se sve vrati i u želucu osjećam čvor veličine šake.

“Pa o kakvim brojevima govorimo? Hm... Hm... O, stvarno? Čak toliko?” O, Bože. Netko iz banke zove u vezi kredita. Buljim u njegove sjajne crne cipele dok

ritmički gaze po šljunku. Osjećam kako napetost raste. Željela bih da mogu organizirati veliko, debelo vjenčanje ni iz čega.

“Heather, moram razgovarati s tobom.” Brianov glas prekine moje paničarenje. Žuri prema meni dok se sako vijori za njim.

Ruke su mu stisnute preko prsa kao da drži neku veliku novost. Zgnječim cigaretu petom, potražim svoj paketić pepermint bombona i stavim jednoga u usta.

“Moraš?” kažem sa strahom. Zgnječim bombon između kutnjaka. “Imam dobre vijesti.” “Dobre vijesti?” ponovim kao papiga. “Prekrasne vijesti”, kaže, a na licu mu se pojavi osmijeh oduševljenja. Stavi ruke na

moja ramena. “Mislim da bi trebala sjesti.” Dok me spušta na jednu od drvenih klupa koje okružuju travnjak, pogledam ga zbunjeno. “Ali mislila sam da je u vezi kredita?” pokažem na njegov mobitel.

“Ne baš.” Ljulja se na petama. Toliko je uznemiren da ne može stajati mirno. “Ali ovdje govorimo o puno novca.”

“Ali kako to mogu biti dobre vijesti?” “Nisu dobre vijesti. Prekrasne su, Heather”, podsjeti me. “Prekrasne vijesti.” Ne vjerujem. Moj šef je sasvim izgubio razum. Konačno prasnem: “Brian, hoćeš li

molim te prestati govoriti u zagonetkama i objasniti mi kako dugovanje puno novca može

Janja

89

biti prekrasno?” “Tko je spomenuo dugovanje puno novca?” “Ti. Prošli tjedan. Razgovor u kombiju o tome kako ćeš me morati otpustiti.” “Daj, daj, ne bavimo se prošlošću”, kaže odbacujući to i digne ruke u zrak. “Puno se

toga može dogoditi u tjedan dana. U tjedan dana tvrtka može od dugovanja puno novca doći do zarade puno novca. Pogotovo ako dobije klijenta koji je igrom slučaja Vojvoda od Hurleya, čija se kći igrom slučaja udaje za...”

“Misliš na Lady Charlotte?” prekinem ga. “Aha.” “Plavuša koja je uvijek u svim časopisima?” “Aha.” “Baš je ovoga tjedna bila jedna njega slika s Paris Hilton, na nekoj zabavi. Kunem se,

gotovo su identične.” Odmahnem glavom. “Lady Charlotte ima puno deblje gležnjeve”, povjeri mi Brian, spuštajući glas. “Neki

moji stari kolege paparazzi kažu da ima noge gotovo poput muškarca.” “Stvarno?” šapnem. “Stvarno”, kimne Brian znalački. “Ali sigurno se ne udaje. Zar nema samo dvadeset i jednu godinu, ili tako nešto?” “Može imati i šesnaest, što se mene tiče, glavno da je legalno.” Odjednom mi sine. “Što? Želiš reći... mi ćemo pokrivati vjenčanje?” “Aha, ti i ja, mala. Za tri tjedna!” “Nije li to malo u zadnji čas?” Toliko sam zatečena da je to sve što mogu reći. “Navodno je sve u zadnji čas i jako tajno jer ne žele da novinari doznaju. Ono je bila

Vojvotkinja na telefonu. Zvala je prije par dana, iz vedra neba. Rekla da me se sjeća iz šezdesetih.” Okomim se na njega. “Želiš reći da znaš za ovo već par dana?” Podigne ruke u znak obrane. “Morao sam to zadržati za sebe. Ništa nije bilo sigurno i nisam ti htio pobuditi nadu...”

“O, Brian, to su fantastične vijesti!” Preplavljena olakšanjem, skočim s klupe i bacim ruke oko njega.

“I više od toga - to je prokleto čudo!” zanosi se i osjetim val uzbuđenja dok ga grlim. Zaželjela sam čudo, nisam li? I sada ćemo ga dobiti. Nekakvo komešanje mi prekine misli. “O, gle, zar to stiže mladenka?” Bacim pogled

prema prilazu gdje su se ljudi uskomešali. Brian stane na vrhove prstiju kako bi vidio preko glava. “Ne, neki idiot je dobio piće u

lice.” Nasmije se. Provirim preko njegovog ramena i ugledam idiota o kojem se radi: to je Jack, klinac

koji želi biti rock zvijezda. Ali sada nije nalik na nju. Lice mu je mokro, a bijela košulja mu je natopljena nečim nalik na sok od brusnice, te posrće od ljutitog poniženja.

Osjetim sjaj zadovoljstva. Što sam ono poželjela, da ga netko spust i na zemlju? “Ti dvolični gade!” Prepoznam plavušu u uskoj crnoj haljini. "Što misliš - tko si ti?

Nekakav pastuh? Ne bih imala ništa protiv, ali usprkos svoj priči, imaš kurac veličine...”

Janja

90

Sedamnaesto poglavlje

“KO K TE L H RE NO V K E?” P O G O DI James. Sluša moju priču s druge strane restoranskog stola.

O, prokletstvo, Heather. A naš prvi spoj je počeo tako savršeno. Umjesto agonije zbog izbora odjeće, odabrala

sam prvu stvar koju sam isprobala: haljinu od satena boje šljive koju sam pronašla u trgovini rabljenih stvari prije nekoliko mjeseci i koja odlično ide uz moje nove ružičaste satenske cipele. I umjesto nakita podigla sam kosu sa sjajnim ukosnicama koje već dugo imam u ladici, ali nikada nisam bila dovoljno hrabra da ih stavim.

Inače nikada ne pokušavam ništa posebno - uvijek se radi samo o brzom feniranju i toni seruma, ali večeras sam željela nešto posebno. Željela sam se osjećati drugačije, pogledati se u ogledalo i ne vidjeti Heather za traperice i majicu, Danielovu bivšu curu s jakim bedrima i ludom kovrčavom kosom, već Heather koja će ih oboriti s nogu, koja ima spoj s Jamesom u seksi haljini i sa sofisticiranom frizurom, pa sam kopirala fotografiju u Vogueu i, možete li vjerovati - uspjela sam. Sve do malih puštenih pramenova uz uši.

A zatim, točno na vrijeme, James je došao po mene u osam i taksijem smo se odvezli do ovog prekrasnog talijanskog restorančića u Sohou. Glavni konobar otpratio nas je do našeg stola sa svijećom, koji je bio sklonjen od ostalih u romantičnom kutu dvorišta, konobar mi je ulio čašu savršeno ohlađenog šampanjca, a James mi je rekao kako izgledam ljupko. Zatim je zavladala tišina.

No, ne govorim o dugoj tišini, onoj nelagodnoj, već o ispunjenoj tišini. Tišini u kojoj smo se trebali pogledati u oči i u kojoj bi .se on nasmiješio, a ja pocrvenjela, i to bi bilo prekrasno.

Umjesto toga, napravila sam ono što uvijek radim kada sam nervozna: ispunila sam tišinu. Još gore, ispunila sam je prvom stvari koja mi je pala na pamet, a to je, igrom slučaja, bila anegdota o Jacku, rock zvijezdi u usponu, i njegovom penisu.

Pogledam Jamesa preko stola osvijetljenog svijećom i poželim se sakriti ispod. “Hm ... sada kad razmišljam o tome, ne mogu se baš sjetiti...” kažem neodređeno. Otpijem velik gutljaj šampanjca. Hajde, Heather, smisli što ćeš reći. Nešto pametno. Nešto čime ćeš pokazati da nisi idiotkinja opsjednuta penisima. Nešto za što se oboje zanimate. Prekopavam po glavi. Hajde, razmisli - razmisli.

Odjednom mi sine, kao da mi se upalila žarulja: “Čitam jednu prekrasnu knjigu.” Pogleda me sa zanimanjem. “Da?”

Janja

91

“Da. Nevjerojatna je.” Pogledam ga u oči dok izvlačim asa iz l ukava. “Zove se Život Pija.” Pokušavam se ne nasmiješiti trijumfalno, ali teško je. Toliko sam ponosna na svoje brzo razmišljanje da poželim sama sebi dati pet.

“O, da, dobila je dobre kritike.” Zatim, ne mogu vjerovati, namršti nos. “Ali nisam uspio doći dalje od prvih par poglavlja.”

Želudac mi se stegne. “Nisi?” “Ne. Na kraju sam odustao - previše truda. Očito sam pomalo ograničen.” Posegne

preko stola i pogladi mi ruku. “Pa, reci mi, zašto se tebi toliko sviđa?” Usred sam ispijanja još jednog gutljaja šampanjca. Mjehurići mi se dignu kroz nos i

zadržim kihanje. “Ovaj...” O moj Bože, ja i moj dug jezik. “... pa...” Tražim nešto za reći. K vragu. Trebala sam se držati veličine penisa. “... savršene je veličine za staviti pod stolić”, dobacim, “kako se ne bi ljuljao.”

Nasmijem se nervozno. James ne. Mislim, ne nasmije se. Štoviše, na njegovom licu nema ni traga osmijehu.

“O, da.” Čini se zbunjen. Zatim opet zavlada tišina. Samo što je ovoga puta neugodna. I ovoga je puta definitivno ne pokušam ispuniti.

Nasreću, konobar to učini umjesto mene jer dođe uzeti našu narudžbu i izrecitira popis specijaliteta. Imaju piletinu, govedinu, zečevinu, tjestenine, rižote i desetak različitih vrsti salata ...

“Mmm, sve zvuči ukusno”, promrmlja James. “Za što si raspoložena, draga?” Draga? Kaže to ležerno, tako prirodno, tako ljupko, kao da uopće nije svjestan da je to rekao.

Samo što jest rekao. Nestane sav moj raniji stid. Ne mogu vjerovati. Izraz dragosti. Žene godinama mogu

čekati ovu razinu intimnosti od muškarca, a evo Jamesa koji me nazvao ‘draga’ na prvom spoju. “Sve zvuči odlično”, odgovorim kao da se ništa neobično nije dogodilo, a zapravo želim odjuriti u zahod i nazvati Jess s mobitela. Ali ona je na svom prvom spoju s Gregom. A čak i da nije, imam trideset godina i trebala bih biti sofisticirana, zrela odrasla osoba.

Sjednem ravno u stolici i uputim Jamesu svoj, nadam se, sofisticirani osmijeh. “Ali ja sam zapravo vegetarijanka”, kažem hladno. “Pa, sudeći prema mom cimeru, tehnički sam ribovegetarijanka jer jedem ribu...”

“Ozbiljno?” prekine me James širom otvorenih očiju. I baš se počnem pitati što sam sada rekla kada kucnem svojom čašom šampanjca uz moju. “I ja sam vegetarijanac.”

“Kakva slučajnost.” Vau, on je stvarno moj savršeni muškarac, govorim si. Gleda me na način da se osjećam opijeno, a to nema nikakve veze sa šampanjcem.

“Pa, reci mi, jesi li ti tip vegetarijanca koji jede leću i pržene orahe? Ili tip za makarone sa sirom za mikrovalnu?”

“O, definitivno ovo drugo.” Nasmiješim se. “Mrzim orahe - alergična sam na njih.” “Nema šanse! I ja!” “Stvarno?”

Janja

92

“Ne, zapravo nisam.” Nasmiješi se i odmahne glavom. “Ali mogu biti ako to želiš.” “Ne, u redu je.” Nasmijem se. “Činiš se u redu takav kakav si.” Posegne preko stola i

palcem prijeđe preko mojih prstiju koji su ovijeni oko čaše šampanjca. Sada je red na njemu. “Stvarno?” upita tiho.

Pogledam dolje, u njegovu ruku koja pokriva moju, i osjetim prekrasne trnce koji mi prođu cijelim tijelom. “Stvarno.”

Konobar zakašlje kako bi privukao našu pažnju. “Jeste li odlučili?” upita strpljivo. James zatvori svoj jelovnik, ali zadrži ruku na mojoj. I okrene se prema konobaru sa

svojim ljupkim, lijenim osmijehom te upita: “Je li moguće da dobijemo dvije porcije makarona sa sirom?” Večer postaje sve bolja i bolja. Nakon večere, koju James inzistirajući plati, popijemo bijelu kavu i podijelimo tiramisu u kafiću Italia u Sohou, a zatim uhvatimo taksi za natrag. To je jedna od dobrih stvari kada izlazite sa susjedom: možete ići kući zajedno.

Na putu me James zabavlja pričama - o tome kako ga sestra redovito pobjeđuje u igri Scrabble, kako zna skuhati fenomenalan rižoto s gljivama i kako je ožiljak na njegovom zapešću rezultat pada sa sanjki kada je imao šest godina. Najintrigantnija je priča o tome kako je mjesecima sakupljao hrabrost da me pozove van. “Nikada nije bio pravi trenutak. Stalno smo nailazili jedno na drugo, ali bilo me je strah da ću ispasti idiot...”

“Tebe je bilo strah?” ponovim s nevjericom. “Pa, da”, kaže, očito zapanjen što ne vjerujem toj njegovoj izjavi. “Kad god bismo se

vidjeli, ti si me ignorirala - imao sam dojam da nisi zainteresirana...” Zatvori usta, Heather. “...ali jučer, kad sam te vidio kod gospođe Patel, jednostavno sam pomislio k vragu sve,

James pozovi je van - najgore što se može dogoditi jest da odbije.” Ne mogu vjerovati da čujem ovo. Sigurno sanjam i probudit ću se, kao Bobby Ewing

pod tušem. “Oprosti, izluđuje te što ti ovo govorim?” “Ne, ne...” Da. Da. “Samo sam ti želio reći što osjećam.” Do sada nas je taksi već ostavio na početku naše ulice i zajedno hodamo pločnikom,

saginjući se ispod niskih grana. “Nikada nisam bio za igranje u ovim stvarima”, prizna James tiho. “Nisam zainteresiran za ona pravila o tome da treba pričekati tri dana i tek onda nazvati. Ako ti se netko sviđa, zašto ne bi odmah nazvao? Zašto ne možeš biti iskren i reći kako se osjećaš?”

Pogledam ga sumnjičavo i baš pomislim kako je ovo predobro da bi bilo istinito, kada on napravi nešto sasvim neočekivano. Uhvati me za ruku. U javnosti. Bez da sam ga to pitala. Pa, ovo možda ne zvuči kao nešto posebno većini ljudi, ali za mene je ravno manjem čudu. Navikla sam na muškarce koji gunđaju o JPO-u (javnom pokazivanju osjećaja) i drže me za ruku niti pet minuta, a onda se prave da se moraju počešati kako bi me pustili. Ali ne i James. Stisne prste čvrsto oko mojih kao da me nikada ne želi pustiti.

“Pa, evo nas.” Nerado stanem pred svojim stanom. Mračan je. Gabe je sigurno još vani,

Janja

93

pomislim dok mi James stavlja ruke oko struka i privlači me bliže sebi, govoreći: "Večeras mi je bilo predivno.”

Okupana zlatnim svjetlom ulične svjetiljke, osjećam toplinu i sreću. “ I meni”, promrmljam i pogledam u njegove tamne oči.

“I pitao sam se...” “Da?” Iščekujem. Iako je moje iskustvo u izlascima ograničeno, znam da je ovo dio

kada on ulazi na kavu. I znam da je ‘kava’ eufemizam za svakakve stvari. Od kojih nijedna nema nikakve veze s Nescafeom.

“Mogu li te opet vidjeti?” S obzirom da sam se pitala kako daleko da odem (ljubljenje je u redu za prvi spoj, ali

ako želi ostati preko noći moram biti čvrsta i reći ne), nisam očekivala ovo pitanje. “O... da... naravno”, odgovorim i osjetim navalu oduševljenja, ali i razočaranja jer ovdje naš spoj završava.

“Što misliš o kinu sutra navečer?” predloži. Razmišljam o tome da se pretvaram da prvo moram provjeriti rokovnik, ne zato jer

možda nešto imam u planu (znam da nemam) već iz navike. A zatim se sjetim: James ne igra igrice pa ne moram ni ja. “Naravno.” Nasmiješim se. Vau, tako je osvježavajuće upoznati muškarca koji ne pokušava biti hladnokrvan. I kakvo je to olakšanje. Sada neću morati provesti nekoliko sljedećih dana pitajući se hoće li ili neće nazvati.

“Kako bi bilo da te pokupim oko sedam? Možemo prije otići na piće.” “Odlično.” Smiješeći se seksi, nagne se bliže. “Laku noć, Heather.” Dakle, to je to. Poljubac. Osjetim prekrasno uzbuđenje iščekivanja. Željela sam

poljubiti Jamesa od prvog trenutka kada sam ga vidjela. Zatvorim oči i podignem lice prema njegovome s iščekivanjem.

Pa nisam pripremljena kada osjetim njegove usne na svom obrazu i kada kaže: “Hvala na prekrasnoj večeri.”

Oči mi se brzo otvore. Je li to sve? Pričekam nekoliko trenutaka, dijelom očekujući nastavak, ali kada ništa ne uslijedi, brzo kažem: “Dobro. Laku noć, James”, nadajući se da on neće primijetiti moj stid. “Vidimo se sutra.”

Pričeka dok ne pronađem svoje ključeve i ne uđem, a zatim prijeđe ulicu do svog stana. Iz hodnika promatram njegovu figuru kako odmiče, slušam zvuk njegovih koraka i razmišljam o našem spoju i tome kako je James sve što sam ikada željela u muškarcu - zgodan, pravi džentlmen, nije jedan od onih tipova koje zanima samo da vas odvuku u krevet. I nisam razočarana jer nije želio ući na kavu. Ili me pokušao poljubiti. To znači da me prvo želi upoznati kao osobu.

Smetena glasnim mijaukanjem, spustim pogled i vidim kako se Billy Smith pojavljuje iz sjene. Ne, uopće nisam razočarana. Podignem svog mačka i protrljam nos uz njegovo meko, narančasto krzno, pa zatvorim vrata iza sebe.

Janja

94

Osamnaesto poglavlje

“VA U , O V O MJ E S TO je tako zanimljivo.” Nedjelja je ujutro i Gabe i ja smo na doručku u prometnom kafiću u Hampsteadu.

Unatoč jarkom suncu svjež povjetarac razbacuje hrpu polu pročitanih novina. Stegnem vestu čvrsto oko sebe i nasmijem se. “Zvučiš kao pravi turist.”

“To je zato što ja i jesam turist”, nasmiješi se, odloži svoju vilicu i nož i otpije malo cappuccina. Slijedim njegov pogled pored puba u tudorskom stilu, sa starinskim znakom, tradicionalne crvene telefonske govornice na uglu, uske popločene uličice uz koju se uzdižu uredne viktorijanske kuće i prema Heathu. Moram priznati da je sve lijepo kao na razglednici ili u filmu Richarda Curtisa.

“Pa, je li ono park?” “Ne, to je Hampstead Heath. Jako je poznat.” “Po čemu je poznat? Što se tamo radi?” Zapravo, to je dobro pitanje. “O, znaš”, kažem neodređeno, “ide se u šetnje, puštaju se

zmajevi...” “Puštaju se zmajevi?” “Aha.” Kimnem, zabavljena izrazom njegovog lica. “Vi Britanci i vaše čudne tradicije.” “Koje čudne tradicije?” Okrene očima kao da ih je previše da bi ih nabrojao. “Pa, za početak, vozite na lijevoj

strani.” “Vožnja na lijevoj strani nije čudna. Vi ste čudni jer vozite na desnoj strani.” “Zajedno s ostatkom svijeta”, istakne. “Što je s Australijom?” pobunim se. “Ili Indijom, ili Novim Zelandom, ili...” Zapravo,

sada kad razmislim o tome, ne mogu se sjetiti nijednog drugog mjesta. “...puno drugih mjesta”, promrmljam slabašno dok me gleda podignutih obrva.

“A zatim su tu odlasci na toalet”, uporan je. “Vaši barovi - oprosti, mislim reći pubovi - puni su tipova i skoro nijedne žene. Stranci ti govore da će biti lijep dan kada kiši i hladno je usred lipnja...”

Što se toga tiče ima pravo. “Čekanje u redovima!” “To je pristojno”, kažem obrambeno. “To je ludo”, odgovori. “Stojite u redu, a ako netko ode na početak, nitko ništa ne

Janja

95

kaže.” Odmahne glavom, podigne svoj nož i poigra se hranom. “A što se tiče vaše ljubavi prema ovom smiješnom grahu u kečapu...”

Do sada sam sve više-manje trpjela, ali sada je otišao predaleko. “Heinzov pečeni grah?” kažem obrambeno. “Ne sviđa ti se?”

“Šališ se?” Frkne i napravi grimasu. Impulzivno se nagnem preko stola, uzmem punu vilicu s njegovog tanjura i stavim u

usta. “Mmmmm”, stenjem, imitirajući Sally koja glumi orgazam u filmu Kada Harry upozna Sally. “Mmmmm.”

“O, i još jedna stvar.” “Koja?” “Britanke ili bih trebao reći koke?” “Što s njima?” Podigne dio novina i nestane iza njih. “Lude. Sve od prve do zadnje.” To je jedna od najnevjerojatnijih stvari u životu: za par tjedana možete početi dijeliti

svoj dom, daljinski i nedjeljne novine s nekim za koga niste ni znali da postoji. Gabe i ja smo poput starog bračnog para - on sa sportskim dijelom, ja s časopisom Stil - tko bi to rekao?

To je nevjerojatno za svakoga, ali posebno za mene jer ja imam vrlo zaštitnički odnos prema svom jutarnjem, nedjeljnom ritualu. Ništa ne volim više od sjedenja u kafiću, čitanja Stila uz tanjur pahuljaste, žute kajgane i - za razliku od većine ljudi koji to smatraju aktivnošću za parove - volim to raditi sama.

Dobro, možda sam čudna, ali to je moja stvar. Volim činjenicu da se ne moram svađati za dijelove novina, ili čitati dio koji je već zgužvan. Volim osjećaj da mogu raširiti novine po stolu i ne bojati se da će dio o putovanjima završiti u nečijim tuđim prženim gljivama. I više od svega, volim biti neometana razgovorom, volim sjediti u savršenoj tišini, sretno udubljena u bilo koji članak koji mi je po volji. To je jedno od rijetkih zadovoljstava u životu.

Ali u ovo određeno nedjeljno jutro, naletjela sam na Gabea u kuhinji, koji je koračao u svojim tibetanskim papučama pomalo izgubljen. I osjetila sam krivnju. Stajao je tamo, stranac u mojoj zemlji, a ja se niti jednom nisam ponudila da ću mu pokazati susjedstvo. Dobro, pa nije da ne poznaje nikoga. Ima strica ovdje - ali, kao što kaže Ed, rođaci su poput blagdana: trebali bi dolaziti samo jednom godišnje.

I tako sam napravila najveću žrtvu i pozvala ga na doručak. Završila sam sa svojom kajganom i promatram Gabea kako si češka bradu i odsutno

studira sportske stranice. Naposljetku se nasloni i spusti novine. “Pa”, kaže, “nisi spomenula kako ti je protekao spoj sinoć.”

Pocrvenim, a ne znam zašto. “Tako dobro, a?” Nasmije se. “Da, valjda bi se moglo tako reći.” Neočekivano smetena, spustim pogled na svoj tanjur

i počnem vilicom skupljati mrvice na hrpicu. “Bilo kako bilo, kako si znao da mi je spoj bio sinoć?” upitam ležerno.

Janja

96

“Vidovit sam.” “Jesi?” upitam, a zatim shvatim da naravno nije i da samo pokušava biti smiješan. “Ne, ne zapravo. Bio sam u sobi i čuo kada je došao po tebe.” “O... dobro.” “Točno u osam sati.” Nasmiješim se sramežljivo. “Pa, nepristojno je pustiti damu da čeka.” “To mi Mia uvijek govori, ali ja imam mentalnu blokadu kada se radi o vremenu.

Uvijek kasnim.” Na spomen njegove djevojke, nasmiješim se suosjećajno. “Sigurno ti jako nedostaje.” “Aha.” Ne ide u detalje i obuzme me neodređen osjećaj da ne želi pričati o tome. Pa, naravno,

ja izvalim: “Kako joj ide s filmom?”, što je naravno šifra za ‘Kako vam ide zajedno?’. “Okej.” Slegne ramenima, a zatim, prelazeći prstima preko svojih rastućih brkova,

doda: “Barem tako mislim.” Kao što sam i mislila. Nešto se definitivno događa. “Nisam razgovarao s njom neko vrijeme. Teško joj je nazvati sa seta.” Pokupi pjenu s

cappuccina i poliže je sa žlice. “A i vremenska razlika ne pomaže.” Očito nalazi izlike za nju, odlučim i odjednom zauzmem zaštitnički stav prema njemu i

Mia mi se ne sviđa, unatoč urednoj kosi i savršenim zubima. “Veze na udaljenost, a?” kažem.

Kimne, a zatim promijeni temu. “Pa, sviđa ti se taj novi tip? Kako si ono rekla da se zove?”

“Nisam.” Nasmiješim se. “Zove se James. I da, sviđa mi se.” Uhvatim se. Heather Hamilton, to je definitivno najblaže rečeno. “Smiješno je to što me, navodno, želio pozvati van već jako dugo, ali je mislio da nisam zainteresirana.”

“Kada ćete se opet vidjeti?” “Večeras”, odgovorim ležerno i otpijem malo svoje bijele kave. Barem pokušam to reći

ležerno, ali Gabe me u potpunosti prozre. “Dvije večeri za redom?” Koljenom me gurne ispod stola.

“Znam”, priznam, pokušavajući suzbiti uzbuđenje. James je tako predivan da se bojim kako ću ureći stvari ako se previše zaneseni.

Gabea, međutim, ne muče takve brige. “Vau”, rastegne. “Stvarno je zatreskan u tebe, curo.” Cereći se, zagrize svoj tost i žvače

ga otvorenih usta. Navika koja bi kod svih drugih bila gnjusna, ali kod Gabea mi je nekako slatka.

“O, ne znam baš...” kažem skromno, ali Gabe me zaustavi. “Heather, slušaj me.” Stane kako bi glasno posrkao ostatak svog soka kroz slamku, a

zatim me ozbiljno pogleda. “Taj tip ti se već jako dugo sviđa, a nakon ovoga što si mi ispričala, prilično je očito da se i ti njemu jako dugo sviđaš - pa u čemu je problem?”

“Okej, okej, imaš pravo. Nema problema... u tome je problem.” Gabe me pogleda zabavljajući se. “Jesi sigurna da nisi Židovka?”

Janja

97

Moram reći da Gabe, kada ne pokušava biti stand-up komičar, zna biti jako smiješan i zaigrano ga udarim Stilom, kada se netko zabije u naslon moje stolice i sruši mi kavu koja mi se prolije u krilo. “Hej! Pazite kamo idete!” viknem i poskočim u stolici.

“Oprostiteee!” Začuje se zbor dječaka koji jure ulicom. “Jesi dobro?” Upita Gabe i pruži mi ubrus. “Da.” Počnem se brisati. “Današnja mladež, a?” Zavlada tišina dok si ja nastavim trljati odjeću, a Gabe se vrati novinama, izvuče

časopis i okrene ga na kraj. Kao što čine iskusni čitači horoskopa. “Da ti pročitam horoskop?” upita vedro.

“O, te stvari su hrpa gluposti”, kažem i stavim mokar ubrus na stol. “Okej, kako želiš.” Gabe slegne ramenima i počne čitati. Na trenutak sjedim tamo i promatram ga kako zadubljeno čita, ali zatim postanem

radoznala. Nakrivim vrat i pokušam čitati naopako. Pitam se spominje li se u mom nova veza. Prokletstvo, beskorisno je. Ništa ne vidim. “O, hajde onda”, kažem, kao da me nagovara već deset minuta. “Ja sam riba”, dodam brzo.

“Riba, a?” Gabe podigne obrve kao da je to nešto značajno, ali odolim iskušenju i ništa ne kažem. Napokon, to su gluposti, zar ne?

‘“Svi planeti su vam posloženi i ovo je važno razdoblje za Ribe na polju karijere, obitelji i ljubavi. Događat će se velike promjene. U usponu ste, pa pazite na neočekivane dobitke’.” Podigne pogled. “Vau! Zvuči kao da ćeš dobiti na lotu.”

“Ja? Ja nikada ništa ne osvojim”, nasmijem se, a zatim se odjednom sjetim svojeg listića. Srce mi počne udarati jako, jako brzo. “Brzo, Gabe, dodaj mi novine. Želim nešto vidjeti.”

“Ne želiš čuti ostatak onoga što ti kažu zvijezde?” “Za trenutak.” Okrećem različite dijelove novina dok konačno ne nađem onaj kojega

tražim i počnem okretati stranice. Ne, nije tu ... Oči mi prelaze preko stranice. Zatim ih ugledam. Sinoćnji brojevi.

Usredotočim se bolje. Izgledaju mi poznato. Treba mi trenutak da se prisjetim disati. 30, broj mojih godina; 14, moja adresa; 6,

broj godina koliko radim u Zauvijek zajedno. Polako klizim očima dalje: 27, mamin rođendan je 27. travnja... Pokušam se sjetiti posljednja dva broja koja sam odabrala slučajno. Prilično sam sigurna da je jedan 13... Prokletstvo! Evo ga, tu je crno na bijelo. Želudac mi se okrene, dijelom zbog uzbuđenja, dijelom zbog užasa. I sada posljednji. Broj 41 - jesam li odabrala 41? Luđački razmišljam. Hajde, Heather, razmisli, razmisli!

“Heather?” Skočim. Zaboravila sam na Gabea. “Jesi li sigurna da si dobro?” “Da...” Pokušavam smiriti treperave živce. O moj Bože, mislim da sam osvojila jackpot.

Janja

98

“Imaš jako ozbiljan izraz lica”, kaže zureći u mene kao da sam izložak u muzeju. “Stvarno?” Prestanem se mrštiti i natjeram se na osmijeh. A ovo je tjedan velikih dobitaka. “Ne izgledaš baš dobro. Problijedjela si.” “Stvarno, nije ništa.” Bit ću milijunašica. “Možda bismo trebali ići kući. Platit ću račun.” Pozove konobara. “Čekaj malo. Samo želim provjeriti svoj listić lota.” “Dakle, horoskop je hrpa gluposti, a?” nasmije se i mahne rukom. Grozničavo posegnem za svojom torbom. Vau, možete li zamisliti kako će to biti

uzbudljivo? Što će svi reći? Iako bih možda trebala ostati anonimna, odbiti publicitet - ne želim hrpe prosjačkih pisama i ljude koji me pokušavaju oteti za velik iznos.

Ovaj, čekajte malo. Prođem rukom preko naslona stolice, tražeći kožni remen. U meni se zapali sitan plamen panike i bacim pogled preko ramena, na mjesto gdje sam ranije objesila torbu.

Nema je. “Ukradena je”, prošapćem, gotovo zaleđena od šoka. “Molim?” čujem Gabeov glas, ali ga ne registriram. “Nestala je.” Kada me pogodi spoznaja, skočim od užasa, a oči mi sijevaju oko stola,

pored stolice, uz pločnik. “Hej, što se događa?” “Moja torba!” viknem očajno, pitajući se kako se to dogodilo. A zatim se sjetim grupe

dječaka koji su mi se zabili u stolicu. Shvatim i u meni se probudi ljutnja. Na njih i sebe. Isuse, Heather, to je najstariji trik. “Oni klinci su je sigurno ukrali”, brbljam divljački i još uvijek gledam duž pločnika, kao da će smeđa kožna torba Nine West iskočiti odnekud. “Opljačkali su me.”

“O, Isuse.” Gabe ustane i počne tražiti sa mnom. “Je li sve bilo u njoj?” Osjetim peckanje suza. “Moj telefon, ključevi, novčanik...” “Jesi li imala puno gotovine?” Čak i u ovakvim okolnostima, mogućnost da bih imala puno gotovine u svom

novčaniku čini se zabavnom. “Ne puno, možda deset funti”, promrmljam i potonem natrag u svoju stolicu. “Ali to nije važno.”

“Hej, znam, važne su sentimentalne stvari.” “Ne, nije to...” Počnem šmrcati, a zatim stanem. Ne mogu mu reći o važnosti listića

lota, zar ne? To bi značilo krenuti s cijelom pričom o ciganki, sretnom vrijesku i svim mojim željama koje su se ostvarile. Mislit će da dijeli stan s luđakinjom.

“Je li šok?” Gabe mi stisne ruku. Kimnem tiho. Šok? Prokleto sam skamenjena. U jednom trenutku sam bila u Holland Parku, imala vilu u Italiji i Aston Martina, a

sada - puf - sve je nestalo. Zajedno s mojim novčanikom, ključevima, mobitelom, rokovnikom - u kojem je moja adresa, što znači da ću morati promijeniti brave. Kako je

Janja

99

krenulo, taj listić će me koštati čitavo bogatstvo... “Znam da je grozno”, govori Gabe, “ali ne možemo puno toga napraviti. Trebali bismo

se vratiti u stan i prijaviti krađu policiji.” “Zapravo, mogla bih otići ravno u policijsku postaju”, kažem, pokušavajući ne razmišljati o tome koliko sam željela ići u šetnju Heathom s Gabeom i kako je to sad uništeno. “Ali ti ne moraš ići .a mnom.”

“Hej, naravno da ću ići.” “Ne, stvarno, u redu je. Uživaj u ostatku dana, odi puštaj zmaja”, slabašno ga

zadirkujem i pokažem prema Heathu. “Pa, ako si sigurna...” “Jesam”, kažem čvrsto. “Banka će trebati broj prijave krađe pa ću morati ispuniti

obrasce - mogla bih odmah riješiti svu tu dosadnu papirologiju.” Odlično. Baš kako sam htjela provesti nedjeljno popodne.

“O, okej...” Zastane, a zatim sramežljivo doda: “Gle, ne znam ako te zanima, ali kasnije ću se naći sa stricem u nekom klubu kojega zna. Imaju otvorenu večer, a trebalo bi mi malo vježbe... više si nego dobrodošla da nam se pridružiš.”

Polaskana sam njegovim pozivom, ali riječi ‘otvorena večer’ su dovoljne da mi izbije osip. Hvala Bogu, već imam izliku. “Hvala, ali nalazim se s Jamesom”, podsjetim ga.

“O, da, zaboravio sam - ha...” Kunem se da na sekundu vidim bljesak razočaranja u njegovim očima, ali sada se smiješi i kaže: “Možda drugi put, a?”

“Da, drugi put.” Kimnem i pokušam ne razmišljati o tome kako ću se izvući. “Pa, pretpostavljam da se vidimo kasnije.” Gabe krene prema meni i, pretpostavljajući

da će me poljubiti u obraz, okrenem lice na stranu. Ali krene krivo i sudarimo se nosevima te nam se usne spoje. Odskočimo unatrag kao da smo se opekli.

“Ups! Oprosti.” Nasmijem se nelagodno. “Ne brini, to je veliki nos.” Gabe se naceri, ali sigurna sam da je on jednako osramoćen

kao ja. “Pa, bok onda”, kažem brzo. “Ovaj, da... bok.” Mahne čudno. Ostanem na pločniku i promatram ga kako hoda prema Heathu, nestajući u gomili

ljudi koji idu provesti lijeno poslijepodne na travi. Osjetim udarac zavisti i opsujem lopove koji su mi ukrali torbu. A zatim se, iz vedra neba, sjetim nečega što mi je Ed rekao one večeri u pubu: Pazi što želiš. Od njegovih riječi osjetim neobičnu nelagodu. Je li moja želja da osvojim lutrijski dobitak nekako uzrokovala krađu moje torbe? Je li se to dogodilo jer je listić bio u novčaniku?

Ili zato jer sam poželjela samo osvojiti dobitak, a ne i zadržati ga? Kada mi to padne na pamet, osjetim iskru panike. Zbog odgovornosti. Strah. Ali zatim

se saberem. Zaista Heather, otkada si počela slušati što ti brat govori? Osjetim se blesavo jer uopće razmišljam o njegovim riječima i rezignirano odmarširam prema podzemnoj.

Janja

100

Devetnaesto poglavlje

“PA , Š TO MIS L IŠ O filmu?” Kasnije te večeri James i ja smo na drugom spoju - bili smo u kinu - i vozimo se natrag

u njegovom Range Roveru. On je za volanom, ja na suvozačevom mjestu i pokušavam ne buljiti u njegova široka ramena, savršen rimski nos i liniju čeljusti za koju bi svaki glumac ubio.

“Stvarno sam uživao”, odgovori, makne oči s ceste i uhvati me kako buljim. K vragu. “Mislio sam da je Renee stvarno smiješna, a onaj dio s onom preslatkom

djevojčicom...” tiho se nasmije. “Stvarno smiješno.” Osjećam se kao mačka koja je dobila mlijeko. Ne samo da je ovaj muškarac zanosno

zgodan nego i voli romantične komedije. Možete li vjerovati? Muškarac koji voli romantične komedije? A nije gay. Vrate mi se maglovite uspomene na Daniela i mene kako se svađamo hoćemo li uzeti film Bridget Jones ili Tanka crvena linija...

“A ti, draga?” kaže James dok da je lijevi žmigavac, a zatim skreće u našu ulicu. “Što ti misliš?”

Da smo pred tvojim stanom i pitam se hoćeš li me pozvati unutra, pomislim sa žudnjom. Ali umjesto toga, kažem: “Bio je super.”

Skrene na parking, ugasi motor i okrene se prema meni. Sada je tiho, bez radija i buke motora, te osjeiim val iščekivanja. Ali umjesto da me poljubi, kaže: “Bojim se da ti moram nešto priznati.”

“O.”

“Aha.” Drži moj pogled. “Nemam kave.” “O.” Čovjek me sveo na riječi od jednog sloga. “Pa nemam izlike da te pozovem gore.” Osjetim užasno razočaranje. A slijede trnci koji mi krenu niz cijelo tijelo dok mi gladi

stranu lica. Osjetim njegov dah na svom obrazu, a zatim, prije no što shvatim što se događa, ljubi me. Lagani, paperjasti poljupci iza mog uha, uz ključnu kost, ispod vrata...

“Trebam li je?” Povuče se i dah mi zapne u grlu. Borim se da si pronađem glas i nasmiješim se

sramežljivo. I tek tada uspijem skviknuti “Ne.” Što naravno znači da za sve ostalo. Da, za ljubljenje u hodniku. Da, za njegove ruke

koje prelaze preko moje majice. Da, za stiskanje uza zid dok pritišće svoju tvrdoću uz moju

Janja

101

zdjelicu... Pa, bilo bi da kada bi se nešto od svega toga događalo. Ali se ne događa - ako ne računate moju maštu. Umjesto toga, otključa vrata svoga

stana, pristojno mi uzme jaknu i ponudi me pićem. “Živjeli.” Doda mi čašu šampanjca i kucne čašom o moju. Stojimo uz kamin u njegovoj

dnevnoj sobi koju sam desetke puta uhvatila pogledom iz svoje spavaće sobe preko puta. Ali sada sam tu.

Iznenađujuće, ali njegov stan uopće nije onakav kakvim sam ga zamišljala. Umjesto modernog, vrlo je tradicionalan, sa svjetiljkama u nekom starinskom stilu, policama za knjige od poda do stropa i izrezbarenim ogledalom koje visi iznad kamina. Također je besprijekoran. Potajno osjećam zadovoljstvo. Uvijek sam željela upoznati muškarca koji je uredan i čist. I, evo ga ovdje.

“Živjeli.” Krenem otpili gutljaj, ali me James zaustavi. "Nisi me gledala u oči”, protestira. “Nisam?” Pretpostavljam da se šali, a zatim shvatim da je ozbiljan. “Ne”, kaže i gleda me napeto. “Morat ćemo ponovno.” Ovoga puta uhvatim njegov pogled i on ga zadrži samo malo dulje no što je potrebno,

što je, naravno, nevjerojatno seksi, a zatim se kucnemo čašama i otpijem gutljaj šampanjca. Da budem iskrena, više bih voljela kavu, ali ovo je jako romantično, zar ne? Promatram Jamesa kako ide do police na kojoj su uredno posloženi CD-i.

“Što bi željela slušati?” upita. “Š’a ‘maš?” dobacim. “Je li to bend ili album?” “O, ne, mislila sam...” Počnem objašnjavati, a zatim odlučim prestati. “Imaš li The

White Stripes?” predložim. Pogleda me sumnjičavo. “Zapravo, mislim da nemam ništa njihovoga”, kaže i prijeđe

prstom preko CD-a, složenih abecednim redom, primijetim, za razliku od mojih koji su nabacani u neurednu hrpu na polici, bez omota.

“O... pa, zašto ti ne izabereš nešto?” kažem vedro. “Okej, da vidimo...” Počne nabrajati imena: “Billie Holiday, Bob Dylan, David Bowie,

Coldplay, Sting, Madonna...” Dok izgovara jedno ime za drugim, čini mi se gotovo kao da čita moju zbirku CD-a, samo bez White Stripes i još nekih čudnih albuma poput onog moje obožavane Billie Jo Spears. Mama ju je obožavala. Sjećam se kako je pjevala uz ‘Blanket On The Ground’ na sav glas, dok bi glačala. Sjećanje mi stvori knedlu u grlu i moram snažno progutati kako mi oči ne bi počele suziti. Uvijek me podsjete budalaste male stvari. Svi pretpostavljaju da se radi o Božiću ili rođendanima, ali najviše mi nedostaje u svakodnevnim malim detaljima.

“... Roxy Music, The Best of Spand.au Ballet...” James baci pogled na mene i brzo se borim protiv knedle u grlu. “Okej, bolje da ti priznam svoju prljavu tajnu.”

James ima prljavu tajnu? “Nekada sam bio New Romatic. Ako želiš sada otići i nikada se više ne vidjeti sa

Janja

102

mnom, razumjet ću.” “Koja slučajnost. Ja sam bila najveća obožavateljica Duran Durana.” Nacerim se. Nasmije se i osjetim zujanje sreće. Uvijek sam željela upoznati muškarca koji bi dijelio

moj glazbeni ukus, ali većina mojih starih dečkiju voljela je sasvim drugačije bendove. Bio je tu John koji je volio punk, Marcus koji je bio za jazz, a zatim Daniel. Sjetim nas se dok smo se vozili Cornwallom i svađali se hoćemo li slušati njegov CD Snoop Dogga ili moj Nore Jones.

“A Dido?” “Savršeno.” Ozarim se. James se nasmiješi s olakšanjem. Presladak je kada mu je lice cijelo namršteno od brige i odupirem se iskušenju da mu

priđem i poljubim ga. Ali nije lako. Otvori CD i namršti se ponovno. “Dovraga. Nakon svega, ovdje je drugi CD.” Izraz mu je tako jadan da se počnem smijati. “O, ne brini, meni se to stalno događa.” “Pa, meni ne”, zagunđa i zbunjeno gleda u CD. “Možda si ga zabunom vratio u krivi omot”, kažem. “Ali to je nemoguće”, pobuni se. “Nikada to ne napravim.” Moj osmijeh nestane. Neće mu valjda jedan CD u krivom omotu pokvariti

raspoloženje? “Zašto svejedno ne bismo poslušali taj CD?” kažem. Brzo požalim što sam poželjela da bude uredan i čist.

Optužujući bulji u srebrni disk u svojoj ruci i stavi ga u liniju. “Ovo će biti zanimljivo...” Iz skrivenih zvučnika dopru uvodni tonovi gitare i ženski Klas, nježan i seksi. Pjeva na

francuskom. “Tko je to?” Jamesovo lice preplavi prepoznavanje. “Emmanuelle. To mi je stara prijateljica -

pjevala je u klubovima u Parizu. Isuse, zaboravio sam da imam ovo.” “Živio si u Parizu?” “Par godina, nakon faksa.” Čini se da je zbog uspomena zaboravio na svoju ljutnju i

vratio se našem prijašnjem flertanju. “Prije puno vremena.” Ispreplete prste s mojima i povede me do velikog kauča.

“Vau, kako uzbudljivo”, izlanem više zbog nervoze nego bilo čega drugoga jer sada sjedimo na kauču i on stavlja ruku oko molili ramena i privlači me bliže. Udahnem miris njegovog losiona poslije brijanja, kokica i dezodorana. Nevjerojatno je erotičan.

“Pa, govoriš li francuski?” pitam, pokušavajući odvratiti misli od seksi tema. James mi podigne bradu i blebeće nešto što ja, sa zahrđalom početnom razinom

francuskog, uopće ne mogu razaznati. “Želiš li da ti prevedem?” nježno promrmlja. Ne, ne zapravo. Zadovoljna sam slušanjem njegovog seksi francuskog naglaska i ne

moram to razumjeti. Otvorim usta kako bih odgovorila. Ali tada, kada to najmanje očekujem, poljubi me u usta.

Vau. Sviđa mi se ovaj prijevod. Želim da mi još malo prevodiš, razmišljam i uzvratim mu poljubac. Prošlo je tako dugo otkako me netko ljubio da sam zaboravila kako je to uzbudljivo i nekoliko sljedećih trenutaka želim da nikada ne prestane.

Janja

103

Ali moj mjehur ima drugačije zamisli. Trgne se. Pokušavam ga ignorirati i ne razmišljati o litri Pepsija koju sam popila u

kinu. Prekrižim noge i koncentriram se na Jamesov jezik, njegove ruke koje lutaju uz moja rebra i, nadam se, uskoro uz moju majicu...

Ali nema smisla. Imam osjećaj da će mi mjehur puknuti. “Gdje ti je kupaonica?” upitam kada se nerado odmaknem.

“Desno, kroz spavaću sobu.” Nasmiješi mi se i odmakne ruku s mog vrata kada počnem ustajati.

“Odmah se vraćam”, šapnem i pokušam se zavodnički nasmiješiti dok klizim preko dnevne sobe.

Kada mu izađem iz vidokruga, u hodniku, luđački jurnem prema sobi. Besprijekorna je, kao i ostatak njegovog stana. Nema pretrpanih ladica, odjeća i cipele nisu razbacane po podu, kao što je u mojoj sobi slučaj. A zatim primijetim krevet: s pamučnom posteljinom koja izgleda kao da je bila ispeglana i jastucima koji su savršeno namješteni, bulji u mene iz sredine sobe.

Unatoč mjehuru, pogledam ga s odobravanjem. U svom ograničenom iskustvu sa slobodnim muškarcima, saznala sam da se oni ne slažu dobro s namještanjem kreveta. Najčešće se zapravo radi samo o madracu na podu, a što se tiče posteljine... to je ili nešto užasno kičasto što im je kupila majka, ili neki ofucani ostatak još iz studentskih dana. I nikada je ne mijenjaju. Štoviše, većina slobodnih muškaraca nema pojma da loš krevet može uništiti vezu na samom početku. Ali, James nije većina muškaraca.

Osjetim trnce uzbuđenja dok nas zamišljam u njegovom krevetu kasnije, te požurim u kupaonicu i upalim svjetlo. Aaah, olakšanje. S trapericama oko gležnjeva, pogledam u kadu, sjajan srebrni, okrugli umivaonik, časopise uredno složene na polici pored mene. Brzo ih pregledam - Investicije danas, brošura dvorca Relais, Zahodski humor, koji je jedan od onih stripova koje uvijek možete naći u zahodima - i zatim, zadovoljna jer nisam našla nijedan istrošeni porno časopis, povučem vodu i krenem oprati ruke.

Kada otvorim slavinu, provjerim svoj odraz u ogledalu kupaonskog ormarića. Kupaonski ormarić. Znatiželja me zagolica. Ali odolim. Nikako ne bih mogla pogledati u njegov kupaonski

ormarić. To je njuškanje. Tko zna što bih mogla naći? Tek što mi je to palo na pamet, sjetim se kako mi je Jess pričala o tome kako je jednom

‘slučajno’ pogledala ispod umivaonika muškarca s kojim je izlazila i našla ljubičasti, čipkasti grudnjak gurnut pored rezervnih rola toalet papira. Bila je shrvana. Ne zato jer ju je varao s pretencioznom spisateljicom u usponu Sabrinom, već zato što je Sabrina nosila lijepe male B košarice.

I zatim mi još jedna misao padne na pamet; ali ovoga puta se radi o meni koja kopam po Danielovom pretincu u autu i nalazim paket kondoma...

Zapravo, kad bolje razmislim, možda bih trebala na brzinu pogledati u ormarić - samo da budem sigurna.

Otvorim vrata i pogledam unutra. Osjetim olakšanje kada vidim da je sve savršeno

Janja

104

normalno i nevino. Zubna pasta, zubni konac, flasteri... O, čekajte malo, što je ono? Uočim tubu straga i posegnem za njom te srušim bočicu aspirina koja padne u umivaonik. O, sranje! Gurnem je natrag na policu i bacim pogled na tubu u svojoj ruci krema s vitaminom E. I tada osjetim krivnju. Što to radim? Ne bih smjela čeprkati po Jamesovoj kozmetici. Ne bih voljela da on čeprka po mom kupaonskom ormariću i otkrije moju tajnu kutiju kreme za izbjeljivanje dlačica, tubu Canestena ili velike, nimalo seksi uloške s kojima spavam kada imam mjesečnicu. Zadrhtim, zatvorim ormarić i brzo nanesem svjež sloj sjajila za usne. Bilo kako bilo, zašto se bavim stvarima u njegovoj kupaonici kada je on tamo vani i čeka me? Potapšam usne papirnatim rupčićem i brzo ugasim svjetlo.

Vratim se u dnevnu sobu praznog mjehura i s parom usana koje su ružičaste, sjajne i spremne za poljupce. Ali kauč je prazan.

Oh. Stojim sama u dnevnoj sobi i osjetim razočaranje, a zatim primijetim svjetlo u malom

uredu na kraju hodnika. Uđem i nađem Jamesa nagnutog nad svoj laptop, kako prstima leti preko tipkovnice. Podigne pogled. “Samo se bavim nekim e-mailovima.” Pruži ruku prema meni. “Imam klijenta u Sydneyju, vrlo važnog klijenta”, doda i ispreplete prste s mojima te me privuče bliže.

Spustim se na njegovo krilo i stavim mu ruku oko ramena, nimalo ne sumnjajući da će taj nestrpljivi klijent morati pričekati. Štoviše, misli mi se već vrte naprijed i debatiram sama sa sobom o tome bih li trebala večeras ostati s njim ili će me više poštivati ako odem kući, a tada on kaže: “Draga, bi li ti smetalo da ostavimo ovu večer da se nastavi drugi put?” Očito izgledam onoliko zbunjeno koliko se osjećam, jer zatim doda: “Australija je devet sati ispred nas. Ako budem čekao do sutra ujutro, bit će prekasno - bojim se da stvarno moram raditi na ovome večeras.” Ha, ha, jako smiješno. U njegovim očima potražim trag humora, ali sve što vidim je ekran njegovog laptopa. I tada znam da se ne šali. Odjednom sam i razočarana i frustrirana. “Da... naravno,” kažem. “U redu je.” Natjeram se na osmijeh i pokušavam ne razmišljati koliko sam bila uzbuđena zbog ove večeri, koliko sam trud uložila: obrijala sam noge, voskom počupala bikini zonu, odjenula svoje seksi rublje za svaki slučaj. Ali ne mogu si pomoći. Zlovoljna sam. I prokleto mi je neudobno. Migoljeći na Jamesovom koljenu pokušavam osloboditi tange, koje su zaglavile u mojoj stražnjici, ali ne pomaknu se. “Zapravo, dobro bi mi došao rani odlazak na počinak”, lažem i pretvaram se da zijevnem.

Odmakne mi kosu s očiju i nasmiješi se. “Pa, jesi li slobodna sutra navečer?” “Žao mi je, nisam.” Spremam se objasniti da Lionel i ja idemo vidjeti novu izložbu u

Kensingtonu, a zatim se predomislim. Djetinjasto, znam, ali ne mogu si pomoći da ne osjećam gorčinu jer me James šalje

kući i uopće me ne pokušava nagovoriti da ostanem. Muškarac ponekad zaista može biti malo previše savršen džentlmen.

“A večer poslije?” “Moram raditi.” Obrve mu se podignu sa zanimanjem.

Janja

105

“Vjenčanje u tudorskom stilu u Hampton Courtu”, ukočeno objasnim. “O, da”, kimne ozbiljno, a usta mu se trzaju od zabave. “Pa, nažalost ja moram u Zürich

u srijedu na par dana.” Gleda me kao da želi proučiti moju reakciju, a zatim kaže: “A petak navečer?”

“Možda.” Pokušavam glumiti neuhvatljivu. “U tom slučaju, možda bih ti želio skuhati večeru.” Pogledam u njega. U njegove tamne oči sa sitnim sivim flekicama. I sjetim se mjeseci

koje sam provela želeći da me primijeti. A sada sam ovdje, sjedim mu na koljenu i on mi želi skuhati romantičnu večeru uz svijeće.

Saberem se. Zaista, Heather, prava si nezahvalna stara krava. “To bi bilo lijepo”, promrmljam i nagnem lice da ga poljubim.

Mislim, za ime Božje, što bih više mogla poželjeti?

Janja

106

Dvadeseto poglavlje

STIG A V Š I U G A LE RIJ U Serpentine u Hyde Parku sljedeće večeri, otkrijem pravo uzbuđenje oko sebe. Reflektori obasjavaju nebo, kvartet žicanih instrumenata svira neki funky klasični miks, a velika gomila ljudi rasipala se vani po travi i ispunjava toplu večer kakofonijom brbljanja, smijeha i poljubaca u zraku.

Došla sam ranije, zahvaljujući sretnom vrijesku kojega sam gurnula u novu torbicu prije no što sam napustila kuću (baš kao što sam i mislila, zamijeniti sve ukradeno koštalo me čitavo bogatstvo). Inače moram godinama čekati na autobusnoj stanici i željeti da se autobus pojavi, ali večeras se broj dvadeset i osam pojavio odmah. Zatim, umjesto da sjedim u prometnoj gužvi sva su svjetla bila zelena i stigla sam ovamo za tren. Bilo je nevjerojatno. Čak ni Lionel još nije stigao, mozgam sretno i uživam u osjećaju da sam uranila te se bacam na besplatan martini od jabuke i ubijam vrijeme promatrajući gomilu.

Eklektičan skup ljudi - visoke, mršave djevojke nalik na modele nose bezoblične retro haljine koje nikome ne bi dobro stajale, uštogljeni sjedokosi muškarci koji mirišu na losion poslije brijanja i puno sredovječnih žena u haljinama s puno šljokica. Grickajući kanapee i ispijajući koktele, kružim oko umjetnina. Premda mi se, s mjesta na kojem stojim, čini da gomilu više zanima besplatno piće i mogućnost da će vidjeti neku zvijezdu, nego instalacija ‘Globalna urbanizacija i potraga za sobom’.

“Dragi Gospodine, nisam mislio da ću to ikada doživjeti.” Lionel me gleda sa širokim osmijehom na licu. Odjeven je u svoje omiljeno odijelo koje

si je dao napraviti u Maroku, ranih sedamdesetih. Od baršuna boje patlidžana, sa smeđim zakrpama na laktovima koje mu je, kako se sjećam, našila mama, odbija ga baciti iako mu je uistinu preusko. Dok mu se nateže preko trbuha, kunem da gotovo mogu čuti kako tkanina na šavovima krcka.

“Dobri Bože, jesi li to stvarno ti?” Glave se okrenu na zvuk njegovog gromoglasnog baritona i pripremim se. “Bok,

Lionel.” “Moja kći? Došla na vrijeme?” Baci ruke oko mene na uobičajen medvjeđi zagrljaj i

uspije mi proliti piće po novim, ružičastim, satenskim cipelama. “Kada sam te pustila da čekaš?” pobunim se i podignem stopalo, te ga brzo otresem. “Kada nisi?” zaori on dobronamjerno. “Kasnila si više od dva tjedna kada si se rodila.”

Oslobodi me svog zagrljaja i zakorači unatrag kako bi mi divio kao da sam jedna od njegovih slika. “Izgledaš veličanstveno!” izjavi, pomalo preglasno. Zaista vas može

Janja

107

osramotiti. Provučem ruku kroz njegovu i usmjerim ga prema pićima. “Uzmi martini, izvrsni su”,

gugućem i pokažem prema konobarici s pladnjem. “Nemaju vina?” Namršti se kada dobije zeleni koktel. “Fini merlot ili pinot noir?” “I ove male stvarčice s dimljenim lososom su fine.” Pokušam mu odvratiti pažnju

njegovom jedinom strašću u životu, osim umjetnosti: hranom. “Mmm, da, vidim što misliš, draga”, kaže punim ustima. “Prilično ukusno. Mislim da

ću uzeti još par.” Ozareno pogleda konobaricu dok si slaže kanapee na ubrus. Ona se zahihoće i uslijedi lagano flertanje iako joj je tek dvadesetak godina.

Promatram razdragano. Nikada me ne prestaje iznenađivati činjenica kako ljudi jednostavno vole Lionela. Što se mene tiče, to je razumljivo - otac mi je. Ali on ima taj čaroban efekt na sve ljude koje upozna. Tijekom godina sam prestala brojati sve moje prijateljice koje su bile zatreskane u njega, dečke koji su željeli biti poput njega, studente kojima je bio idol. I ne govorim samo o onima koji ga poznaju već i o prodavačima, prometnicima i ovoj konobarici koja se crveni i s obožavanjem bulji u njega.

“Ti nećeš ništa?” Lionel primijeti da ja ništa ne jedem i namršti se. “Nadam se da se nećeš pretvoriti u jednu od onih disleksičarki.”

“Misliš anoreksičarki”, šapnem dok pored nas prolaze dvije nevjerojatno mršave manekenke i pogledaju nas. “I ne, neću. Ali kad smo već kod težine, Ed misli da bi ti mogao izgubiti koje kilo.

“O, ma što on zna”, frkne Lionel. Inatljivo posegne za mini pitom i pogleda me ispod svojih raščupanih obrva. “Stvarno - trebala bi kušati jednu od ovih. Baš su ukusne.”

Dok pokušava skrenuti temu, u iskušenju sam da mu ne dozvolim. Možda Ed ima pravo: stvarno se čini da Lionel teži malo više nego inače, i možda bi trebao malo smanjiti konzumaciju vina. Promatram ga kako guta svoj merlot kojega mu je ‘ljubazna konobarica’ donijela. Ali, dobro se zabavlja i odlučim pustiti to. Dovraga. Neka čovjek uživa. Kasnije ću porazgovarati s njim o tome, a u međuvremenu...

“Mislila sam da smo ovdje zbog izložbe, ne zbog hrane”, istaknem. “I jesmo, i jesmo.” Uputi konobarici pogled pun žaljenja i otvori svoj letak kao što

španjolske plesačice otvaraju svoje lepeze. “Krenimo, onda...” Ukrade još jednu mini pitu s poslužavnika, ubaci je u usta i stavi mi svoju ogromnu ruku oko ramena. “Idemo pogledati malo umjetnosti.”

Ispadne da je izložba prilično zanimljiva i sljedećih pola sata hodamo oko različitih ‘instalacija’ dok mi Lionel junački pokušava objasniti simbolizam rastavljene perilice rublja čiji su dijelovi posloženi na prljav komad tepiha.

Ne kužim. Potpuno sam neprosvijećena kada se radi o takvim stvarima. Nije da nisam pokušala. Redovito odlazim u Tate Modern i nekoliko sam puta bila u galeriji Saatchi, ali jednostavno me ne inspirira krava u formaldehidu - za razliku od Turnerove ‘oluje’ u Nacionalnoj galeriji: mogu stajati pred njom satima, očarana čistom emocionalnom snagom boja i tekstura.

Ironično, za svoju pristranost krivim Lionela. Odrastajući uz oca koji bi se začahurio u

Janja

108

svom studiju, od ranog doba sam počela vjerovati da u slikama postoji nešto čarobno. Ponekad je Edu i meni, za nagradu, bilo dozvoljeno ući u njegov tajni svijet prije spavanja. Sjedili bismo na njegovom umrljanom krilu i udisali miris terpentina dok bi nam pripovijedao čudne i prekrasne priče o slikarima koji su si rezali uši ili izrađivali telefone od jastoga. Voljeli smo sve te gnjusne stvari i obožavali smo Lionelove priče za laku noć.

Ali također smo znali da su to naše male tajne. Mama bi ga bila ubila da je znala da nismo zbog njegovog pripovijedanja Pepeljuge tako mirno i oduševljeno odlazili na počinak.

“I, kako ide?” kaže primijetivši moj izraz i odustajući od svog objašnjenja da je perilica rublja metafora za globalno zagrijavanje koje nije pod kontrolom.

“Prilično dobro, zapravo.” Sretna sam što konačno to i mislim, i ne govorim to samo kako bih umirila njegovu očinsku zabrinutost. “Rezervirani smo za fotografiranje ogromnog vjenčanja iz visokog društva za par tjedana, što je odlično za posao. Jess je upoznala muškarca za kojega je jako zagrijana. Ja iznajmljujem svoju dodatnu sobu nekoliko tjedana jednom Amerikancu, kako bih lakše platila račune...” Pogledam u njegovo lice iskosa i pokušavam procijeniti kako će reagirati na moju sljedeću vijest. “I upoznala sam nekoga.” Bez da se trgnuo, Lionel nastavi buljiti u instalaciju. “Bi li taj netko bio momak?”

“Zove se James”, kažem i pokušam zvučati normalno i ponašati se kao da to nije neka velika stvar, dok se borim protiv osmijeha koji prijeti da će mi preuzeti kontrolu nad licem, što se dogodi svaki put kad pomislim na njega. Što je svakih nekoliko sekundi. “Čini se stvarno fin.”

“Fin?” ponovi Lionel. “Fin je tako bedast pridjev. Da ga se pretvori u boju, bio bi neka pastelna nijansa.”

Igrali smo ovu igru kao djeca: Ed i ja smo uvijek povezivali riječi, brojeve, predmete pa čak i ljude s bojama - to je vjerojatno imalo neke veze s tim što nam je otac umjetnik. Ne iznenađuje, ako se u obzir uzmu naše osobnosti, što smo svi imali drugačija mišljenja i ljutito bismo se svađali oko toga.

“Okej, u tom slučaju...” planirala sam umanjiti svoje osjećaje za Jamesa, ali sada se predomislim. “Što bi bilo s ‘prekrasan’?”

“A, sada je to već nešto”, Lionel me pogleda s odobravanjem. “‘Prekrasan’ je jedan od najhrabrijih pridjeva. Kao boja, bio bi jarko crven.”

“Misliš zelen.” “Gluposti! Vidim ga, napisanog crvenom.” “Nema šanse. Više je nalik na zelenu”, svađam se, razmišljajući o boji i shvaćajući da je

umnogome nalik na Jamesa. “Klasičan, sofisticiran, skroman.” Sredovječan par pored nas dobaci nam zbunjen pogled i primijetim da stojimo ispred

ogromne ljubičaste skulpture. “Zelena?” Lionel odmahne glavom. “Nikada!” “Pa, definitivno nije crvena.” Gestikulirajući rukama, moj otac uzdahne ogorčeno. “Kako Ih ikako mogla misliti da je

Janja

109

prekrasan...” Utihne i pogleda me kao da je upravo vidio duha. “Jesi li rekla prekrasan?” “Aha.” Kimnem. “O, moj Bože...” Širok osmijeh pojavi mu se na licu. “Heather, draga, to su nevjerojatne

vijesti.” U slavljeničkom raspoloženju zgrabi još dva martinija s pladnja, pruži mi jedan i zahtijeva: “Moraš mi ispričati sve o njemu.”

Što sam, naravno, željela napraviti cijelu večer. Bez daljnjeg nagovaranja, otpijem gutljaj svog koktela kako bih podmazala glasnice, te opišem kako smo se James i ja upoznali, kako mi se potajno sviđao već jako dugo i kako sam bila oduševljena kada sam saznala da sam se i ja njemu potajno sviđala. Kako je radio u gradu, ali je otišao prije pet godina kako bi izgradio posao s klijentima čak i u Australiji, kako planira otvoriti ured i u Americi za par godina. Ovo su sve poslovne stvari kojima se ne bih trudila zamarati svoje prijatelje, ali koje jako zanimaju mog oca koji, unatoč boemskom pogledu na život, zna biti vrlo tradicionalan kada se radi o tipu muškarca kojeg želi vidjeti sa svojom kćeri.

Kažem mu i da je James zgodan, smiješan i nevjerojatno lijepih manira, da smo već bili na par spojeva i da će mi kuhati večeru kasnije ovoga tjedna. Kažem mu praktički sve. Pa, skoro sve. Ne kažem mu da se pitam zašto me James nije pozvao da ostanem kod njega sinoć. Kako je poljubac na kauču bio lijep, ali me ostavio da želim još. I ne kažem mu da, nakon što sam provela mjesece želeći muškarca kojega bi zanimao moj mozak, a ne samo tijelo, sada imam neke sumnje.

“Hm, čini se kao odličan momak”, kaže Lionel kada stanem da dođem do daha. Sada stojimo ispred skulpture golog torza izrađenog od pletećih igala. “Međutim, brine me jedna stvar.”

Odmah pogodim o čemu se radi. “0, ne, ne moraš brinuti.” Sjećam se očevog užasa kada Daniel nije htio popiti s njim šeri prije ručka. “Nije liječeni alkoholičar. Zapravo, pravi je somelijer.” Usmjerim pažnju natrag na skulpturu i primijetim kako je umjetnik savršeno iskoristio igle različitih veličina. Odsutno se sjetim Rosemary i njene strasti prema pletenju, te se upitam što bi ona mislila o ovome.

“Ne pričam o vinu, draga. Pričam o seksu.” Snažno pocrvenim. “Lionel!” zagunđam i pogledam uokolo kako bih se uvjerila da ga

nitko nije čuo. Kao što i očekujem, ignorira me. “Nisi ništa spomenula”, uporan je, bez trunke srama.

“I to me brine.” Roditeljska zabrinutost ocrtava mu se na licu. “Dakle?” Pa, znam da je ovo vrlo neuobičajeno. Većina očeva mrzi misliti o tome kako su njihove

djevojčice odrasle i čula sam nebrojeno mnogo priča svojih prijateljica o njihovim ljubomornim očevima koji su prijetili da će prebiti svakog dečka kojega nađu u njihovim sobama. Ali moj otac nije poput većine očeva. Kao umjetnik ima vrlo otvoren stav prema ljudskom tijelu.

“Je li sve u redu?” “Da, u redu je. Bio je savršen džentlmen”, kažem žustro. I pomalo obrambeno. “Što je,

nakon Daniela...” Dopustim da mi se glas znakovito izgubi. Lionel zna sve o Danielu. Nakon što smo prekinuli, provela sam sate na telefonu, uglavnom plačući, a ipak ga je

Janja

110

Lionel odbio prosuđivati. Umjesto toga je neumorno slušao sve dok jedne večeri nije rekao: “Život je pun iskustava, Heather. Jedno je završilo, ali to samo znači da će drugo započeti.”

Željela sam zajecati: “Je li tako bilo tebi kada je mama umrla? Jesi li se zato oženio za Rosemary?” ali progutala sam svoje suze ljutnje i pokušala cijeniti to što mi govori. Napokon, nije Lionel taj koji me izdao, nego Daniel. Je l’ da?

“A, da, naravno.” Lionel kima s razumijevanjem. “Ne želiš još jednog nitkova, zar ne?” Ne mogu si pomoći da se ne nasmiješim. “Ja ga uglavnom nazivam dvoličnim gadom.” Lionel se nasmije s odobravanjem. “Tako i treba”, izjavi i napusti svoj neutralan stav.

“U moje vrijeme, ako bi se otkrilo da varaš djevojku, njen otac bi te ganjao sačmaricom.” Ispije svoje piće i odmahne glavom. “Ali tada je sve bilo puno drugačije. Slijedili smo nepisana pravila ponašanja. Kada sam upoznao tvoju majku, morao sam pitati njenog oca dozvolu da joj se udvaram.” “Jesi li bio nervozan?”

“Užasno. Tresao sam se kao curica.” Pokušam zamisliti ovog medvjeda od čovjeka kako se trese od nervoze, ali nemoguće

je. “Tvoj djed je bio zastrašujuć”, nastavi. “Mnogi udvarači su pali prije no što sam se ja

pojavio, to ti mogu reći.” “Sigurno si bio zaljubljen.” Nasmijem se. “Od trenutka kada sam je ugledao”, kaže tiho, stisne mi ruku pogleda me kao što me

zna gledati kada razgovaramo o njoj. Utihnemo i odemo do posljednjeg izloška, niza crnih i bijelih kocaka. Ali zapravo ih i

ne vidim. Još uvijek razmišljam o svojim roditeljima i pokušavam ih zamisliti u ranim dvadesetim godinama, kada su se tek upoznali. Lionel ima pravo: tada je sve bilo drugačije, ali ima nečega u mojoj vezi s Jamesom što mi se čini poput njihove. Gotovo kao da mi se udvara. Prvo naš spoj u restoranu, pa kino, a sada njegovo obećanje da će mi kuhati večeru. A ipak smo se tek poljubili. Danas se to čini neobično kreposno, ali u ono je vrijeme bilo normalno ići polako. I bilo je puno romantičnije, odlučim. Mama i tata su se zaljubili puno prije nego što su legli u krevet.

Umirena tom mišlju, okrenem se prema Lionelu i, ne mogavši odoljeti, upitam: “Reci mi, koliko ste ti i mama čekali? Znaš, prije nego ste...”

“Čekali?” Pogleda me smeteno, a zatim udari u smijeh. “O, Bože, ne. Tvoja majka i ja smo se bacili na to poput zečeva, na našem prvom

spoju.” Drrrrrrrrrrrrn. Četrdeset i pet minuta kasnije, stojim na Jamesovom pragu s prstom na zvonu i

tapkam štiklom. To je to, bilo mi je dosta. Ili, da budem preciznija, nisam dobila ništa. Čak ni naznaku. Za razliku od mojih

roditelja. Mislim, stvarno. Znate da nešto definitivno nije u redu kada se seksate manje od svojih roditelja.

Drrrrrrrrrrrrn.

Janja

111

“Halo?” konačno čujem Jamesov glas na interfonu. Zvuči pospano. Pogledam na sat: kasno je. Vjerojatno je već bio u krevetu. “Tko je?” Zijevne.

“Ja sam, Heather”, kažem. Pa što ako je pospan? Odlučila sam. Dovraga s čekanjem. Dovraga s boljim upoznavanjem. Dovraga s poštivanjem mene kao osobe.

“Mislio sam da večeras nešto radiš.” “Napravila sam.” Utihne, pa kaže: “Je li sve u redu?” “Da, je”, izmišljam. Pa, teško da možete reći da je u redu napustiti oca na izložbi,

uskočiti u taksi i pojaviti se pred dečkovom kućom u seksualnom ludilu, zar ne? “Mogu li doći gore?” upitam izravno. I pomalo pripito. Možda su oni martiniji od jabuka bili malo jači no što sam mislila.

“Naravno.” Čuje se zvuk otključavanja vrata. Gurnem ih i pritisnem prekidač. Veliki mjedeni luster osvijetli hodnik i krenem prema stepenicama, preskačući po dvije. Srce mi udara i osjećam kako mi krv kola venama, kako mi se oči šire, vrti u glavi i steže u slabinama.

Skrenem i ugledam Jamesa kako me čeka na svom pragu u bijelom ogrtaču nalik na one iz finih hotela. Namršti se kada me ugleda. “Heather, što nije u redu?” činiš se...”

Utišam ga tako što mu gurnem jezik u grlo. Ne pokušava se oduprijeti. Ionako bi bilo beskorisno. Pijana sam. Napaljena sam. Nisam se seksala skoro godinu dana. Jadan momak nema nikakve šanse.

Janja

112

Dvadeset i prvo poglavlje

“A O NDA M I je rekao, ‘Jessica, zbog tebe želim biti bolji čovjek’.” Sljedećeg jutra sam na tečaju yoge s Jess. Nakon , kako se činilo beskrajnog i - za

osobu kojoj treba pola sata istezanja da bi dotakla nožne prste - mučnog pozdravljana sunca, odmaram se u pozi koju instruktor naziva ‘dječjom pozom’. Drugim riječima, ležim na prostirci lica prema dolje.

Duboko udahnem. Tako je vruće; znoj mi je zalijepio čelo za prostirku. Zatvorim oči i pokušam zamisliti da sam na plaži ili da ležim u vrtu u Cornwallu ili bilo gdje samo ne ovdje, stisnuta poput sardine između desetaka znojnih tijela u centru Sacred Movement u Notting Hillu, dok slušam Jess. “Nije li to rečenica iz nekog filma?” čujem se kako pitam.

Kada je Jess nazvala, objavila da se vratila s puta u Sydney i podsjetila me da joj već tjednima obećavam da ću ići s njom na Bikram yogu - ‘nevjerojatno je, zagriju prostoriju da možeš izvesti neke stvarno duboke poze’ - osjetila sam kako mi se čakre vežu u čvorove. Vježbanje? U vrućem prostoru? Dva sata? Osjetila sam iscrpljenost samo razmišljajući o tome. “Oprosti, ali imam vjenčanje u tudorskom stilu u Hampton Courtu u tri sata”, odgovorila sam s olakšanjem jer imam zakazano fotografiranje mladenke i mladoženje odjevenih poput Henryja VIII i Anne Boleyn. Što samo po sebi govori koliko mrzim yogu.

Ali Jess nije prihvaćala negativan odgovor i tako sam se, nerado, našla s njom prije posla, na ranom tečaju. Ali kada sam stigla, otkrila sam da ima drugi motiv zbog kojeg se željela naći sa mnom, a taj nema nikakve veze s Bikram yogom. svakakve veze s Gregom.

“Heather, moraš li uvijek biti tako cinična?” gunđa. Proteklih četrdeset i pet minuta je snenih očiju prepričavala sve o Gregu i njegovom nevjerojatnom životu - kako trenira za triatlon, tek se vratio s uspona na Machu Picchu i tečno govori pet jezika. Ali sada mi se mršti sa svoje prostirke.

“Nisam cinična”, protestiram žestoko. “Samo kažem-” Dovraga, kako se ono zvao onaj film? Ubija me.

“Pa, nemoj”, prekine me ljutito. “Dobro, priznajem da sam u prošlosti poljubila puno muškaraca za koje sam mislila da su prinčevi, a ispalo bi da su žapci, ali Greg je drugačiji.” Na spomen njegova imena, opet poprimi onaj sneni izraz lica. “Čini se stvarno iskrenim. I ima savršen dosje što se tiče veza. Nikada nije bio oženjen, imao je nekoliko djevojaka, ali ništa posebno...” nabraja na prste “...želi se smiriti i imati djecu.”

“Jack Nicholson”, izlanem trijumfalno. “Bolje ne može.” “Što?”

Janja

113

“To je iz tog filma. Jack Nicholson to kaže Helen Hunt.” Jess se mrgodi. O, sranje, zašto sam to morala reći? “... i, podižući se u uspravan stav, duboko udahnemo...” “Odličan film”, dodam slabašno. Jess pritisne palac na jednu nosnicu i počne disati. Odjevena u najnoviju opremu za

yogu koju je nabavila na eBayu, i sposobna savršeno preklopiti svoje tijelo, ona je osoba pored koje početnici poput mene mrze stajati. Ja sam, s druge strane, u svojoj otrcanoj majici i hlačicama, pravi početnik. Izgledala bih gipko samo pored nečije bake.

“Greg zvuči odlično”, zaneseno govorim, pokušavajući se iskupiti. “Da”, kaže odsječno, zamijeni nosnice i duboko udahne. “Stvarno fit.” I izdahne. “Triatlonac. Vau”, uporna sam. Ništa. Samo stoji tamo, udišući i izdišući. Udahne. Izdahne. Ali to nije duboko,

opuštajuće disanje za pronalaženje unutarnjeg mira, već više nalik na ljutito dahtanje u stilu ‘mrzim svoju prijateljicu Heather’.

Bojeći se da bi uskoro mogla eksplodirati jer su joj iskočile vene na čelu, pokušam još jednom postići mir. “Seksala sam se.” Poput projektila, uništim sve njezine ranije misli o tome kako sam je uvrijedila.

“Seks?” Prestane dahtati. “S kim?” “Pa, nikada nećeš vjerovati...” “Tko? Tko? Reci mi tko?” “Moj prekrasan susjed.” Jessine oči se rašire. “Ozbiljna si?” “Smrtno.” “Jebi ga.” Žena pored nas, u opremi s leopardskim uzorkom koja izgleda kao da pripada njenoj

kćeri, zuri u nas. Jess mi s uzbuđenjem zgrabi ruku. “Ne mogu vjerovati.” “... i sada se polako pomaknite u stav prvog ratnika ...” Pusti mi ruku i zauzmemo

stav - Jess s gracioznom lakoćom nekoga tko se u djetinjstvu bavio gimnastikom, ja s krčanjem u koljenima zbog kojeg se i ja i žena pored mene trgnemo.

“Želim spojeve, vrijeme, mjesta, veličinu”, zahtijeva. Nasmiješim se lukavo. “Zove se James i već smo bili na dva spoja.” “... i nastavite do drugog ratnika...” Žena pored mene glasno uzdahne. “Imate li što protiv? Pokušavam naći unutarnji

mir.” “O, zajebi svoj unutarnji mir.” Jess zauzme ratnički stav. Prestrašena, žena pocrveni. “Odem na par dana i pogledaj!” nastavi Jess. “... a sada savijte desno koljeno i prebacujući kukove naprijed nastavite u trokut...” Pokušam se nagnuti naprijed, a zatim se sjetim da imam posebnu vrstu tijela. Onu

koja se ne savija.

Janja

114

“Pa, hajde, kreni - reci mi sve o njemu.” “Duboko dišući, prebacimo su u pozu balansiranja...” Stojeći na jednoj nozi, Jess

glatko dovede ruke pred prsa, kao da se moli. “Super je.” Sjetim se prošle noći i sebe zapletene u Jamesove plahte. Njegova golog

tijela. Njega kako ljubi svaki djelić mene, počinjući na nožnim prstima i uspinjući se do ... “... važno je biti fokusiran...” Sjećanje me izbaci iz ravnoteže i zateturam. “Nevjerojatan, zapravo”, šapnem i

pokušam se umiriti. “To je fantastično.” Jess se oduševljeno naceri, a zatim se baci na posao. “U kojem je

dobnom rasponu?” Možete vjerovati Jess. Ne zanima je kako mi se zbog Jamesa želudac okrene, kako mi

se lijeno smiješi, ni kako me stalno zove ‘draga’. Zanimaju je izrada, model i prihodi. “Ima trideset i šest godina”, kažem, pokušavajući se usredotočiti na svoju pozu. “Izvrsno.” Kimne znalački. “U rasponu od dvadeset i šest do trideset i pet su previše

nezreli, oni od četrdeset i jedne do četrdeset i šest su sjebani, ali oni od trideset i šest do četrdeset su zreli za obaveze.” Nagne se bliže kao da mi otkriva tajnu. “Vjeruj mi, ako si dovoljno sretna da nađeš jednog takvog, drži ga se poput štakora u kavezu.”

Trgnem se zbog analogije. “Što želiš reći? Da sam ja štakor?” Sva nada da ću naći unutarnji mir je nestala.

“I... labuđi uron...” Glatko dotičući nožne prste, Jess ignorira moj posljednji komentar i nastavi dalje:

“Ima li čist dosje o vezama?” “Čist?” ponovim sumnjičavo, uranjajući labuđe prema svojim nožnim prstima, ali ipak

se ne pomaknem dalje od koljena. Naprežem se najviše što mogu. “Znaš - je li ikada bio oženjen?” “Ne.” Jao. Stražnja strana koljena me ubija. To je očito dobar odgovor jer izgleda zadovoljno. “Je li živio s nekim?” “Jess”, molim je, “sviđa mi se, ja se njemu sviđam. Jednostavno je.” “Nikada nije jednostavno”, upozori me ozbiljno. “Moraš biti svjesna mogućih crvenih

zastava.” Zaista, o čemu sada priča? “Ne ideš plivati, ako je zastava crvena, zar ne?” Popustim: njena logika meni nema smisla, ali lakše je pokoriti se. “Spomenuo je nešto

o curi iz južne Afrike...” kažem neodređeno. “Zašto su prekinuli?” “... ruke još jednom dotaknu pod u položaju daske...” S olakšanjem promijenim pozu i spustim se na pod. Ruke mi se tresu. “Hm, mislim da

se vratila u Cape Town”, zagunđam. Isuse, ovo je puno teže no što sam mislila. “Smisao za humor?” “... i da vidimo možemo li zadržati ovaj položaj tri minute...” Zurim u instruktora. Tri minute? .Je li on poludio? Znoj mi kaplje po raširenim

Janja

115

prstima i imam osjećaj da će mi se prsa raspuknuti. Bacim pogled na Jess. Uopće nije znojna. “Uh... pa... zna ponekad biti ozbiljan...” Moram leći.

“Ozbiljnost je dobra. Ne želiš šaljivca.” Sigurno su već prošle tri minute. Morale su. “Navike koje živciraju?” “Nehhh.” Zagunđam i poželim da sat završi. “A sada je vrijeme za opuštanje. Legnite na svoje prostirke i zatvorite oči...” S olakšanjem napravim što mi je rečeno. Ovo je odlično. Navikavam se na ostvarenje

svih svojih malih želja. “Stanje na bankovnom računu?” Jessin glas me vrati u stvarnost. Zagunđam: “O Bože! Ne znam i nije me briga.” “Nećeš to govoriti jednoga dana”, kaže ozbiljno. “Kao što mi je majka uvijek govorila -

nema ništa romantičnog u siromaštvu.” “Ali tvoja majka nije siromašna!” pobunim se nestrpljivo. Jessini roditelji su super-bogati i žive u kući od milijun funti na Muswell Hillu.

“Upravo tako”, kaže jednolično. “Nije glupa.” “...dopustite si da otplutate...” Obožavam ovo. Došli smo do dijela kada možete zadrijemati deset minuta. “Time nam preostaje samo još jedna stvar”, kaže Jess trijumfalno. Toliko sam iscrpljena da uistinu ne želim pitati, ali nažalost sam previše radoznala:

“Koja?” “Seks.” U sjećanje mi se vrati slika sebe kako se bacam na Jamesa. “Recimo samo da

definitivno možeš staviti kvačicu pored te stavke.” “Stvarno?” “Aha.” Zadovoljna što sam je umirila, smjestim se i zatvorim oči. “Što je s predigrom?” Žena u leopardskom uzorku puhne. “Molim te, Jess.” Meškoljim se od srama. Ali uporna je. “Moram znati te stvari. Važno je. Nisi izlazila godinama. Vjeruj mi, ja

sam profesionalka kada se radi o ovome.” Otvorim jedno oko i pogledam je. “Ne moraš mi reći detalje”, smiri me. “Samo kimni ili odmahni glavom.” Stvarno je želim ignorirati, ali kada se nagne bliže i pita: “Manje od deset minuta”, ne

mogu si pomoći i odmahnem glavom. “Više od deset minuta?” Kimnem i više nego ponosno. “Više od dvadeset?” Opet kimnem i ponovno proživim prošlu noć, tisućiti put. Kao ljubavnik James je bio

tako - kako da to kažem? - nesebičan, a kasnije me je držao uza sebe, ljubio mi kapke i govorio mi kako sam prekrasna sve dok nisam zaspala.

“Trideset?” “Čitavih pola sata”, priznam. “Samo za mene.” “Vau? Dakle, želja ti se stvarno ispunila.”

Janja

116

“Želja?” ponovim, pokušavajući zvučati ležerno dok mi se već poznati trnci rašire iz nožnih prstiju po cijelom tijelu. Osjećam uzbuđenje i strah istovremeno, kao kada sam se kao dijete vozila u lunaparku.

“Da. Ne sjećaš se da si poželjela savršenog muškarca?” Do ovog trenutka, to mi nije palo na pamet, ali sada shvatim da ima pravo. James je

sve što sam ikada poželjela u muškarcu. Jutros, kada sam se žalila na bol u trbuhu, čak se ponudio da će skočiti do trgovine na uglu po tampone. Ispalo je da se radi samo o plinovima zbog previše šampanjca sinoć, ali ipak - ponudio je da će mi kupiti tampone. Te riječi bi se trebale zapisati na kamenu ploču.

“Ispraznite um i pustite da lebdi.” Par stopala, koji pripada instruktoru, pojavi se pored nas i spasi me odgovora.

Osjećam i više od običnog olakšanja. Vrti mi se u glavi i dok mi instruktor lagano masira ramena, pokušam učiniti što mi kaže. Prestani razmišljati o Jamesu. Zamisli da ti je um balon s helijem, lebdi...

Zatvorim oči i utonem u san.

Janja

117

Dvadeset i drugo poglavlje

PRE MO TA J MO NA P E TA K ujutro, u osam sati, kada stojim na svom kućnom pragu u kućnoj haljini i zahvaljujem dostavljaču Interflore te s nevjericom buljim u ogroman buket u svojim rukama. Tucet savršenih crvenih ruža, povezanim velikom, sjajnom mašnom, ljupko bulji u mene. Izvučem malu bijelu karticu smještenu pored vrećice hrane za cvijeće, te brzo pročitam poruku. “Samo zato jer si prekrasna - James”.

Želudac mi se okrene. Vau, kako romantično. Ovakve stvari mi se nikada ne događaju. Često vidim male kombije Interflore kako voze uokolo i poželim da stanu na mojoj adresi, ali to se nikada ne dogodi.

Nikada se nije događalo. Od srijede ujutro, taj mali kombi se zaustavio pred mojim stanom ne jednom, ni

dvaput, već tri puta! Još ne mogu vjerovati. Neki ljudi bi pomislili da je to malo pretjerano, ali ne sanja li svaka djevojka o tome? O muškarcu koji joj šalje cvijeće i romantične male kartice na kojima piše “Ne mogu prestati razmišljati o tebi” i “Već mi nedostaješ”, što može zvučati sladunjavo, ali je zapravo jako slatko. Dok smo Daniel i ja bili zajedno uvijek sam željela da on bude malo pažljiviji, ali James ne mogao biti pažljiviji no što jest. Uvijek me zove i šalje mi poruke... što bi, priznajem, moglo gušiti da se radi o nekome drugome, ali s Jamesom je drugačije.

Zagrlim buket na prsima i okrenem se da uđem, ali tako je velik da ga jedva držim i ne vidim preko njega. Pokušam ući u hodnik, ali ruže i ja zaglavimo između dovratka i zida. Povučem celofan i slučajno slomim nekoliko stabljika.

Dovraga. Skarletne glave ruža se objese, slomljenih vratova. Obeshrabreno gurnem prste među

njih i pokušam ih ispraviti. Ubodem se na trn, koji počne krvariti. Joj. Stavim ga u usta. To stvarno boli.

Optužujući buljim u ruže. Nisam zapravo rekla Jamesu, ali nisam velika obožavateljica crvenih ruža. Mislim da su malo sladunjave - štoviše, da budem iskrena, uopće ne volim rezano cvijeće. Podsjeća me na bolnice, kada sam kao dijete posjećivala mamu dok je bila bolesna. Uvijek je bila okružena vazama omiljenih joj ružičastih karanfila i sjećam se kako sam sjedila na dnu njenog kreveta i bila tužna jer će nešto tako lijepo umrijeti za nekoliko dana, te sam željela da mogu živjeti zauvijek.

Ali ne želim zvučati nezahvalno. Važna je misao, zar ne? I ruže se prekrasne, na besprijekoran, idealan, tradicionalan način. Pa, osim onih slomljenih, ali njih ću baciti.

Janja

118

Nitko ih neće brojati, zar ne? Dok hodam niz hodnik, gurnem nos među latice i udahnem njihov miris. Mmm, tako

jako mirišu. Duboko udahnem. Mmm ... Oh... Osjetim škakljanje u nosnicama - čekajte malo, to je moja alergija na pelud - svo to cvijeće izazvalo je napad. Stvarno je čudno, nisam ga imala godinama. Štoviše, mislila sam da sam to prerasla, ali sve ove ruže su ... o, mislim da ću ... Zabacim glavu unatrag i snažno kihnem.

Tijelo mi odzvoni snažno, a zatim - o - gotovo je. Otvorim suzne oči i šmrcnem. Fuj, gnjusno. Moj prekrasan buket je sapa poprskan malim kapljicama sline. Brzo obrišem celofan rukavom, ali to je još gnjusnije.

Fuj. Bolje da odem po krpu za suđe. Uđem u Kuhinju i ugledam Gabea u zgužvanoj bijeloj majici boksericama. Nagnut je

nad toster s kineskim štapićem u ruci i čeprka po nečemu što je zaglavilo i ispušta čudan miris. Gotovo kao zagorene jagode.

“Izgubio si nešto?” “Još jednu voćnu pitu”, promrmlja i gurne si naočale na nos. Lice mu se ozari kad me

ugleda. “Tajni obožavatelj?” Shvativši da je buket razlog za njegov osmijeh, a ne ja, osjetim čudno razočaranje.

“Zapravo, nije tajni.” Razmijenimo poglede i odjednom sam zbunjena. “Vau, taj tip ima pravu naviku.” Gabe se počeše po glavi i kosa mu se raščerupa na sve

strane. “Treba ići na liječenje od crvenih ruža.” “Nisi smiješan.” Potražim sprej za nos u džepovima svoje kućne haljine, a zatim

duboko udahnem. Sa svim ovim cvijećem, ovoga sam tjedna potrošila pravo bogatstvo u ljekarni - kapi za oči, sprejevi, dvije kutije antihistaminika i brda rupčića. Ipak, vrijedilo je.

“Nisam smiješan?” Gabe me gleda s iskrenom zabrinutošću. Naravno da ne mogu ići uokolo i govoriti stand-up komičarima da nisu smiješni iako

to možda jest istina. “Šalila sam se, budalice”, brzo slažem. “Užasno si smiješan.” Odložim buket na radnu ploču i počnem otvarati i zatvarati vrata ormarića u potrazi za nečim u što bih stavila ruže.

“Tražiš li vaaazu?” kaže nakon trenutka. “Što?” upitam i sagnem se kako bih virnula među tave. “Vaaazu”, ponovi, samo glasnije. Pojavim se praznih ruku i pogledam ga zbunjeno. “Što je vaaaza?” “Znaš, rade se od stakla ili keramike. Za cvijeće su?” “O, misliš vaza.” “Ne, mislim vaaaza.” Nasmijem se. “Sada si samo tvrdoglav.” “I ti si.” “Pa, ja sam riba. Mi moramo biti tvrdoglave”, kažem pravednički. Pogleda me, zabavljajući se. “Zapravo, to su bikovi. I mislio sam da ne vjeruješ u

astrologiju.”

Janja

119

Osjetim kako crvenim. “Ne vjerujem. Ali u Engleskoj se izgovara kao vaza.” “Pa, u Americi je vaaaza.” “Ali ti si u Engleskoj”, inzistiram. Nekako, i ne znam točno kako, našla sam se usred rasprave i odlučna sam u namjeri da

pobijedim u njoj. “Pa? Ja sam Amerikanac?” “Pa što, hoćeš onda hodati uokolo i nazivati toalet zahodom, kućnu haljinu

ogrtačem...” zastanem u potrazi za nečim - imam ga. “Ili guzicu dupetom?” Ha! To ga je ušutkalo. Osjećajući se zadovoljnom samom sobom, nastavim svoju

potragu za vazom. “Želiš reći da ti dupe nije guzica?” upita nakon stanke. “Ne, naravno da nije.” Nasmijem se i proučim stari vrč. “Pa, što ti je onda dupe?” “Dupe?” ponovim odsutno. Hm, pitam se bih li mogla ugurati tucet ruža u njega ili bi

se prevrnuo. “Pa, to je lako. To je...” O, jebi ga. Prekinem se - poput jednog od onih likova u crticu koji nastave trčati iako im je nestalo tlo pod nogama, sve dok ne pogledaju dolje. A zatim padnu prema svojoj sudbini. Osjećam kako padam.

“Hm, pa...” Dok mi mrlje crvenila prekrivaju grudi, privučem bliže svoju kućnu haljinu. Ma daj, Heather, ne budi tako smiješna. Oboje ste odrasli, nema potrebe da se sramiš. “Moje dupe...” počnem i stanem.

Žao mi je, ali ja to ne mogu. Nazovite me puritankom, ali ovdje razgovaramo o mojim genitalijama. Ili ne. Prekrižim noge.

“Govorila si?” upita on ravno. Iskreno, grozna sam gubitnica, ali sada, dok gledam u Gabeove plave oči, povećane iza

naočala, ne mogu da ne poželim izgubiti u ovoj raspravi. “O, ništa”, kažem i brzo promijenim temu kako bih sakrila svoj sram i činjenicu da

sam, zapravo, izgubila u ovoj raspravi. “Mogu li te zamoliti za uslugu? Budući da si puno viši od mene, bi mogao pogledati u ormarić na vrhu?” pokažem iznad pećnice. “I potražiti vaaazu”, dodam, predajući se.

Zao smiješak prijeti da će mu se razliti licem i slegne ramenima. “Svakako”, kaže i stane na prste. Ali to nije dovoljno zbog mojih visokih, viktorijanskih stropova, pa se popne na pult. Nakon nekoliko trenutaka kopanja, kaže: “Što misliš o ovome?” Drži praznu staklenku za špagete.

“Ne.” Odmahnem glavom. “Preusko.” Vrati je natrag i dohvati sljedeći predmet: stakleni vrč iz aparata za kavu kojega nikada

nisam koristila koji je pored miksera, aparata za sladoled, aparata za kokice i stroja za tjesteninu, koje također nikada nisam koristila. “Ili ovo?”

Pogledam gore, gotovo slomivši vrat. “Ne. Premalo.” Slegne ramenima i nastavi, dok konačno ne nađe “Ovo?”

“O, vau! Svuda sam to tražila.” Drži narančastu, plastičnu kanticu za zalijevanje koju sam prije nekoliko mjeseci kupila u IKEA-i. “Ali ne”, dodam, uzmem je od njega i odložim

Janja

120

na pult, “ne slaže se s crvenim ružama. I prevelika je.” “Isuse, tko si ti? Zlatokosa?” zagunđa. Promatram ga kako kopa po ormariću dok me ne zaboli vrat pa spustim pogled. I pred

nosom ugledam njegov dlakavi list. Nikada prije ih nisam primijetila, ali Gabe ima stvarno lijepe listove. Pokriveni su svjetlosmeđim dlakama i iz daljine se čini da su osunčani, ali kada pogledam izbliza - primaknem lice tako da mi je nos samo nekoliko centimetara udaljen od njegovih nogu - vidim da su pokriveni milijunima pjegica koje kao da su se spojile i daju dojam da se dugo negdje sunčao. Pomalo kao kada nabijete lice na TV ekran i vidite sliku dezintegriranu u sićušne točkice.

“Nevjerojatno.” Zamahnuvši prljavim predmetom, Gabe me pogleda preko ramena. “Pogodi što sam...” I tada shvatim da mi je glava zabijena među njegove noge i odskočim unatrag. “... našao.” O, sraaanje. Pokušavajući izgledati nevino, a ne poput perverzne stare stanodavke, posegnem i

uzmem predmet od njega. To je neka ružna keramička vaza koju mi je Rosemary jednom dala i koju držim u ormariću još otada. Ipak, nije vrijeme za izbirljivost. “Super, hvala”, kažem s puno entuzijazma i crvena od srama. Stavim je u sudoper i pokušam izgledati zaposleno, jako zaposleno - otvorim vodu, zgrabim žutu spužvicu i istisnem na nju zeleni deterdžent za posuđe.

“Hej, mogu ja to. Zakasnit ćeš na posao.” “Ne, u redu je”, prekinem ga. “Danas mi je slobodan dan.” Zgrabim krpu i obrišem

vazu. “Super”, kaže veselo i na trenutak pun sreće pomislim da će izaći iz kuhinje. Ali umjesto toga, vrzma se iza mene. Iz kuta oka promatram ga kako se vraća do tostera. Ovoga puta uspije nabosti

neprepoznatljiv, pougljenjen predmet na kineski štapić. Odgrize zalogaj i zamišljeno žvače, dok hoda kuhinjom. “Usput, što se tiče tvog dupeta” kaže zdravo za gotovo, zastavši na vratima.

Sledim se. “Eh, da?” Oči nam se sretnu i osjetim da lebdim na rubu poniženja, a on namigne. “Samo sam te

zafrkavao.” Zgrabi svoju kutiju Marlbora i, dok ga promatram kako nestaje u vrtu da zapali svoju

jutarnju cigaretu, na pamet mi padne pomisao... Ispunila mi se želja. Bez sumnje, ovo je rasprava u kojoj sam definitivno izgubila.

Janja

121

Dvadeset i treće poglavlje

DO B RO , A Š TO sad? Nakon što sam bacila slomljene ruže, stavila ostatak na prozorsku dasku, napravila si

još jednu šalicu instant kave i dovršila ostatak paketa slatkiša za doručak, sjednem za kuhinjski stol i pitam se što da radim s ostatkom svog slobodnog dana. Inače volim spavati do podne, ali već sam ustala i budna sam, zahvaljujući svojoj novoj budilici: čovjeku iz Interflore. Lupkam prstima po svojoj šalici.

Znam! Malo ću gledati jutarnji program na televiziji. Osjetim val sreće. Volim jutarnji program: to je takvo zadovoljstvo, kao nositi velike

gaće ili biti zatreskana u Enriquea Iglesiasa. Veselo posegnem da uključim TV zguran pored mikrovalne, kada pogledam na digitalni sat. Srce mi potone. Još nije ni devet ujutro. Trisha’s se neće prikazati još dugo.

Mrsko ispijem kavu i pitam se što Gabe smjera. Rastvorim zavjese na prozoru i provirim u vrt. Okružen hrpama knjiga s vicevima, potrbuške leži na ležaljci i črčka nešto u blok koji posvuda nosi sa sobom. Bolje da mu ne smetam: izgleda zaposleno.

I ja bih trebala biti, govorim si s grižnjom savjesti i pustim zavjesu. Treba obaviti milijun stvari.

Tek što pomislim na to, pogledam na vrata hladnjaka koja su krcata ljepljivih papirića, računa koje treba platiti i dvije karte za Rocky Horror Show u ponedjeljak navečer. Sasvim sam to smetnula s uma. Jess se dogovorila sa svojim gay stjuardima i dobila sam kartu za Jamesa. Iako nisam sigurna jesu li tregeri na hlačama njegov đir, mozgam i uzmem olovku i blok te opet sjednem za kuhinjski stol.

Dobro. Moram napisati popis. Otvorim blok i nađem desetke popisa koje sam već napisala i na koje sam zaboravila.

Dobro, moram napisati novi popis.

Petak - popis stvari koje moram obaviti.

• Nazvati Jamesa.

Pa, to je lako. Biram njegov broj, ali se ne javi, pa mu ostavim poruku u kojoj mu zahvalim za ruže i kažem mu da su jako lijepe.

• Ručno pranje rublja.

Janja

122

Jedna od loših strana seksa. Prije Jamesa, nosila sam udobne stare gaće koje sam mogla ubaciti u perilicu rublja, ali sada se radi o čipkastim komadićima rublja koji ne ispunjavaju niti jednu ulogu donjeg rublja (podupiranje, udobnost, zaštita) nego služe samo za ukras. Skup, neudoban ukras koji je užasan za pranje.

• Naći odličan posao fotografa.

Jebi ga. U početku razmišljam o tome da ovo u potpunosti preskočim i odem ravno na ‘Kupiti

novu zavjesu za tuš’ jer bi mi se sviđalo otići u IKEA-u, ali ne mogu to ignorirati. Ne samo da sam dva puta podcrtala, ali to mi je medu top pet stvari na svakom popisu kojega sam napravila posljednjih šest godina i iako sve ostalo naposljetku prekrižim, ovo je ostalo. I bulji u mene. Izaziva me.

I zato, nekoliko sati kasnije, sjedim za svojim računalom i tražim ‘poslove fotografa’. “Hej, kako ide?” Gabe gurne glavu kroz vrata moje sobe s dvije šalice čaja od peperminta i novom

vrećicom različitih slatkiša. “Odlično”, kažem tužno i uzmem šalicu. Puhnem i otpijem velik gutljaj. “Provela sam

skoro četiri sata i do sada sam našla samo jedan oglas u kojem Farmerski mjesečnik traži fotografa.” Prođem kroz papire koje sam isprintala. “Evo ga.” Pročistim grlo i pročitam: “Uzbudljiva prilika za iskusnog fotografa. Poželjno poznavanje traktora i ostale opreme. Mora voljeti stoku i boravak na otvorenom u svim vremenskim prilikama...”

Gabe mi uputi zbunjen pogled i ponudi me miješanim slatkišima. “Pokušavam naći posao”, objasnim i grickam žutu pahuljastu smjesu. Oslonivši se na rub mog neurednog kreveta, Gabe polako žvače dok gladi Billy Smitha,

sklupčanog na pokrivaču. “Ali mislio sam da si rekla da ti je posao siguran sada kad imate to otmjeno kraljevsko vjenčanje.”

Nasmiješim se, unatoč mrzovolji. “Nije to kraljevsko vjenčanje. Ženi se kći Vojvode i Vojvotkinje od Hurleya”, objasnim, zabavljena Gabeovom zbunjenošću. “Što znači da ona nije princeza, samo lady.”

“Ne nužno”, dobaci on. “Znam da je sve to smeće”, priznam i slabašno se nasmiješim, “ali dobro je za posao.

Plaćaju mom šefu čitavo bogatstvo, i jedan od velikih časopisa ponudio je otkupiti naše slike, što znači da će nas navesti kao fotografe.” Zastanem.

“Ali?” Gabe je osjetio da sam zbog nečega nesretna. Spremam se praviti da nema tog ‘ali, da je sve u redu, a zatim se predomislim. Izgleda

iskreno zabrinut. “Ali kada sam sanjala o tome da će moje fotografije biti objavljene, nisam mislila da će

to biti u časopisu s Jade iz Big Brothera,” priznam. “Tko je Jade iz Big Brothera?” “Upravo tako.”

Janja

123

Mahne vrećicom slatkiša. “Učinila si od mene ovisnika o ovim stvarima”, prizna. “Posebno o ovima plavima i rozima od želea.”

“Fuj. Njih najmanje volim.” Zapanjen je. “Isuse, meni ih nikad nije dosta. Mrzim one od kokosa.” Dok govorim, izvučem jedan i zadirkujući mahnem pred njim. “Mmm, meni su

omiljeni.” “Pretpostavljam da smo onda savršen par za podijeliti vrećicu slatkiša, zar ne?” Žvačem i kimnem sretno. “Izgleda.” Nasmiješimo se jedno drugome na trenutak i zaboravim na svoje loše raspoloženje. To

je ono što me živcira kod Gabea: nikada mi ne dozvoli da se valjam u samosažaljenju, ili u nezadovoljstvu, ili u dobroj, staroj, britanskoj negativnosti. Uvijek je tako pozitivan. To sigurno ima nekakve veze s time što je Amerikanac i tako to.

“Pa, kakav je onda taj tvoj san?” kaže. “Gdje želiš da ti objave fotografije?” Zacrvenim se. Nikada me nitko nije to pitao. “Pa?” gnjavi. To mi je bio san još otkako sam bila tinejdžerka, ali čudno mi je priznati ga nekome. “U

časopisu Sunday Heralda”, izlanem sramežljivo. A zatim, kada vidim da mi se ne smije, ohrabrim se.

"Želim da mi fotografije budu na naslovnici”, nastavim i misli mi vrate na nedjeljna jutra u Cornwallu kada bi Lionel prisvojio umjetnički dio, Ed zabio nos iza poslovnih stranica, a ja listala časopis.

“Pa zašto ne odeš raditi za njih?” Gabe kaže kao da je to najočitija stvar na svijetu. “Imaš li pojma kako je teško dobiti posao tamo? Svaki fotograf na svijetu želi raditi za

njih. Pokušavala sam godinama.” “Pa zašto ne pokušaš još jednom?” uporan je Gabe i grli Billy Smitha koji je sada

sklupčan u njegovom krilu i zadovoljno prede. Osjetim žalac nestrpljenja. Kao Amerikanac, Gabe očito nema pojma kako je teško

dobiti samo priliku za razgovor, a kamo li posao u Sunday Heraldu. “Čemu? Samo ću dobiti odbijenicu.”

“Ne nužno. Možda će ovoga puta biti drugačije. Možda ti se posreći.” Promatram Gabea dok to govori i ne znam je li to zbog nečega u njegovom glasu ili

izrazu lica, ali čini se kao da je netko upa lio neko svjetlo u meni. Naravno. Ovoga puta je drugačije. Zašto ovoga puta ne bih poželjela posao?

Čim pomislim na to, ugledam sretan vrijesak kako leži pored mog računala. Kako čudno, sigurna sam da ranije nije bio tu. Ali tada zaboravim na njega jer me udari val uzbuđenja. Naravno. Zašto se prije nisam toga sjetila? Ako mogu poželjeti male stvari, kao što je parkirno mjesto i rasprodaja dizajnerskih cipela, i one se ostvare, zašto ne bih pokušala poželjeti nešto veliko i važno? Nešto o čemu sam sanjala otkako sam bila djevojčica? Na primjer, da budem fotografkinja za Sunday Herald?

“Okej. Što da napišem?” Otvorim Wordov dokument i prstima preletim po tipkovnici. “Dragi gospodine/gospođo...”

Janja

124

Gabe se naceri mom novopronađenom entuzijazmu. “Reci da si izvrsna fotografkinja i da su ludi ako te odmah ne zaposle.”

“Ne mogu to napisati.” “Hej, u ovom poslu nema mjesta skromnosti.” Rukom mi pokaže da nastavim tipkati.”

Ja ću ti diktirati...” I napravi upravo to. Hoda gore-dolje i češka si bockavu bradu, dok ja sjedim nagnuta

nad računalo i pišem. Dok ne završim s pismom koje zvuči, kako kažem, kao da je ‘hvalospjev samoj sebi’, ali za koje Gabe kaže da njime jednostavno ‘prodajem što imam’.

Usred smo svađe oko toga, kada se oglasi zvono na vratima. “Očekuješ nekoga?” Gurne naočale preko grbe na svom nosu i pogleda prema vratima

kao da očekuje da će pogledati kroz zidove. “Ne, mislim da ne”, kažem i krenem ustati. Ali Gabe me zaustavi. “Ne, isprintaj pismo i potpiši ga. Ja ću otvoriti.” Odloži svoju

šalicu i podigne Billy Smitha na prsa, a zatim bosonog otapka u hodnik. Dok se okrećem natrag prema računalu, čujem ga kako dovikuje: “Vjerojatno još cvijeća”, i smije se kada otvori vrata. Ne obraćam previše pažnje. Kursor izazivački miga prema meni i, ispunjena samopouzdanjem, koncentriram se na dovršetak pisma. Trebam li staviti ‘Iskreno’ ili ‘S poštovanjem’? nikada ne znam. Izaberem i promatram kako izlazi iz printera kada začujem: “Heather?”

James stoji na pragu moje sobe, skupljenih obrva, ispitujući moje oči kao da zahtijeva objašnjenje.

“James? Što ti radiš ovdje?” počnem, a onda se iznenada sjetim. Naša romantična večera. Želudac mi propadne u papuče. Kako sam mogla zaboraviti?

“Čekao sam te. Stvarno sam se počeo brinuti”, govori i zvuči povrijeđeno dok ja nepomično sjedim na svom mjestu, šokirana njegovim pojavljivanjem. I brzo se sjetim da sam još u svojoj kariranoj pidžami od flanela i da mi je kosa skupljena na vrh glave poput ananasa. Užasnuta, skočim na noge.

“Oprosti, samo sam...” Počnem govoriti Jamesu o svojoj potrazi za poslom, ali se predomislim. “Ma, ništa, nema veze.” Zatvorim svoj laptop i nasmiješim se pokajnički. “Molim te, raskomoti se. Idem se samo osvježiti.” Pokušavajući ga ne gledati u oči jer nemam ni trunke šminke, pokažem po sobi. Sobi koja je, do prije nekoliko trenutaka, bila sasvim u redu, ali koja sada, kroz Jamesove besprijekorno uredne oči, izgleda poput - s užasom shvatim - pravog svinjca.

“Ovaj...” Nasmiješi se nesigurno, ali se ne pomakne - osim očiju, koje gledaju uokolo i konačno se smire na podu. I jučerašnjim tangama, odbačenima na podu, okrenutima prema gore kao da ga pozdravljaju. Što u meni potakne dvije misli: (a) dovraga, previdjela sam ih, a već sam ručno oprala rublje, i (b) želim umrijeti.

Na trenutak sam toliko užasnuta da ne mogu smisliti ništa što bih rekla. James mi šalje bukete ruža i nudi mi da će mi skuhati romantičnu večeru uz svijeće, a ja njemu nudim prljave gaće i užasno sjećanje. Pogledam ga. Obrijan, uredan i božanstveno miriše. Izgleda zgodno kao i uvijek u blijedoplavoj košulji i trapericama.

Janja

125

Dok sam ja u potpunom neredu. Jednostavno nisam u njegovom rangu. On je tako obziran, ljubazan i uviđajan, i tako savršen da se, pored njega, osjećam sebično, nezahvalno i nesavršeno. Ovaj muškarac nema mana.

Ja, s druge strane, imam dugačak popis mana: • Život mi je kaotičan. • Zaboravljam stvari, čak i sitnice, i moram si pisati podsjetnike na

desecima šarenih papirića. Koje zaboravim pogledati. • Ostavljam prljavo rublje na podu. • Kauč mi je pokriven mačjim dlakama. • Ne čistim zube koncem. • Moja četkica za zube nije moderno, električno čudo. • I zaboravim je promijeniti svakih šest mjeseci, tako da dlačice na njoj

strše na sve strane. • Nemam mirovinski plan ni bilo kakvu ušteđevinu. • Ali nezdravo sam opsjednu tračerskim časopisima. • Ponekad nisam raspoložena za vođenje ljubavi, nego za brzu ševu. • Srčem čaj. • Na stoliću ostavljam tragove jer nemam podmetače za čaše. • Zapravo nemam lijep, zlatni ten. Jednom mjesečno idem u mali salon

u Hammersmithu i platim dvadeset i pet funti kako bih gola stajala u kućici, s kapicom na glavi, i čekala da mi prskalice podare ten. Da, tako je. Obojana sam.

• Grozna sam kad se napijem. • Još sam gora na karaokama. • Više od godinu dana nisam odledila hladnjak i u dijelu za zamrzavanje

mi raste ledenjak koji bi mogao potopiti Titanik. • Nemam pojma što se radi s aromatiziranim maslinovim uljima i ona

koja skupljaju prašinu pored mog štednjaka što je tamo samo za ukras. • Moje kulinarsko iskustvo svodi se na vađenje gotovih obroka iz

kartona, bušenje folije na njima i guranje u mikrovalnu.

• Iz šalice na mom noćnom ormariću raste plijesan nalik na nekakvu gljivu.

• Ponekad, između depilacija voskom, moram izvući uraslu dlaku na bikini liniji svojom pincetom za čupanje obrva.

• Jedan red čokolade mi nikada nije dovoljan. Znala sam slistiti cijelu. Zapravo, i dvije.

• Ne znam parkirati. Eto - izgovorila sam to. Neka me feminizam pogodi.

• Zapravo ne nosim čipkasto rublje. Nosim neidentificirane sive

Janja

126

predmete bez lastika. • Imam neplaćene kazne za parkiranje. Puno kazni. • Rijetko idem u teretanu, a kada odem, uglavnom završim u sauni s

maskom za lice i nekim časopisom.

I posljednje, ali ne manje važno priznanje:

• Znala sam kopati nos. I pojesti to.

“Zapravo, možda bih se trebao vratiti i provjeriti hranu.” Vratim se u stvarnost i ugledam Jamesa kako zakorači unatrag. Osjetim snažan udarac

razočaranja. Kriste, kakva si ti budala, Heather. I tada, baš kad pomislim kako sam potpuno uprskala stvar, stane Billy Smithu na rep. Začuje se kriještavi mijauk koji para uši. Moj mačak se povuče, otvorene čeljusti, pa

zabije kandže u Jamesovu nogu. I tada se sve ubrza, kao kada premotavate film unaprijed. James cikne i skače u hodniku dok ja skakućem oko njega i pitam ga je li dobro. Zatim se pojavi Gabe s tubom antiseptika i provjeri ima li krvi. Kao nešto iz komičnog skeča, samo što nije ni izbliza smiješno.

Hvala Bogu, nakon deset minuta sve se smiri i pobližom provjerom ustanovi se da se radi samo o ogrebotini. Međutim, James je pomalo postiđen jer je napravio zbrku, ali, kako kaže Gabe, vjerojatno je viknuo više zbog šoka nego zbog boli. “Bilo kako bilo, lakše mi je kada znam da si dobro”, kažem i natočim mu čašu vina dok se naguravamo u mojoj dnevnoj sobi.

James otpije gutljaj. “Nasreću, da. Ali te kandže su prilično oštre. Nisi razmišljala da mu ih ukloniš?”

Zaledim se s čašom na putu prema ustima. “Uklonim?” “Mmm”, kimne James i čini se da ne primjećuje moj užasnut izraz lica. “Ali to je tako okrutno”, protestiram, podignem Billy Smith» i privinem ga uza sebe.

Odjednom se osjećam jako zaštitnički nastrojena. “Trebaš biti okrutna da bi bila ljubazna”, kaže jednostavno. “Ljubazna prema kome?” upitam. “Pa, svom namještaju, za početak”, kaže i pokaže prema mom kauču na čijoj su nozi

tijekom godina nastale brojne ogrebotine. “Uništava ga.” Dok bespomoćno buljim u svoj kauč, osjećam kako moja fantazija, o tome kako James

i ja živimo zajedno i sretno do kraja života, brzo nestaje. “O, nije me briga, star je”, kažem bezbrižno.

“Vidim.” Nasmije se dok sjeda i otrese mačje dlake koje se love za njegove nogavice - poput željeza za magnet.

“Čini mi se da nisi obožavatelj mačaka”, komentira Gabe, čučne i protrlja prste. Billy Smith odmah skoči iz mog naručja i krene prema njemu.

“O, ne, volim životinje”, nesloži se James, “i životinje uglavnom vole mene.” Nasmiješi

Janja

127

mi se zavodnički. “Tvoj mačak je vjerojatno samo ljubomoran što drugi muškarac zahtijeva tvoju pažnju.”

Neočekivano postiđena komplimentom pred Gabeom, nasmiješim se nelagodno. Ovo je prvi put da su se James i Gabe upoznali i čini se da se pomalo hladno odnose jedan prema drugome. Ali možda mi se stvari samo priviđaju.

“I ne krivim ga”, doda James, posegne rukom i privuče me na svoje koljeno. Osjetim nešto u Jamesu što bi se moglo pogrešno shvatiti kao posesivnost. Nije da bih ja ikada napravila takvu pogrešku, naravno.

“Hej, idem van. Da ti pošaljem ona pisma?” Gabe ustane i upitno podigne obrve. “O, da... hvala.” “Pisma?” upita James sa zanimanjem. “Samo računi i takva sranja”, kažem lako, a zatim se zapitam zašto mu nisam rekla

istinu. Napokon, ne bismo trebali imati tajne jedno pred drugim, zar ne? Ali, s druge strane, nisam s Jamesom baš pričala o svom poslu niti mu priznala svoje ambicije. Nije da nije pokazao zanimanje. Baš suprotno. Radi se samo o tome da sam, kada me pitao, osjetila strah zbog njegove uspješne karijere i prešla sam preko toga.

“Čekaj malo. Pismo je u mojoj sobi, idem po njega.” Skočim s Jamesovog krila i odem u svoju sobu, zgrabim pismo, gurnem ga u kovertu, našvrljam adresu i požurim u hodnik gdje me Gabe čeka. “Hvala”, šapnem i pružim mu kovertu.

“Nema problema.” “Heather?” James proviri kroz vrata i oči mu prijeđu preko nas. “Idemo li?” Pocrvenim. Ne znam zašto, ali osjećam se kao da sam uhvaćena dok radim nešto što ne

bih smjela. “O... da! Vidi koliko je sati”, brbljam. “Pa, uživajte u večeri, ljudi.” Gabe otvori vrata. “Bilo mi je drago, James.” “I meni, Dave.” “Gabe”, ispravim ga. “Oprosti, Gabe”, ispriča se James i stavi ruku oko moga struka dok Gabe nestaje.

Pogledam ga sumnjičavo. Je li to napravio namjerno? “Nećeš se presvući?” James pogleda dolje i sjetim se da sam još uvijek u pidžami. “O,

da...” Stvarno ne znam što mi je. Misli mi skaču uokolo. “Odmah ću ja”, dodam brzo. Dovraga, željela bih imati vremena za tuširanje i pranje kose. Baš sam neuredna.

“Ne brini, nemam ništa protiv čekanja”, kaže James ugodno. “Ali mislila sam...” “Uzmi si koliko god želiš.” Poljubi me u obraz i vrati se u dnevnu sobu. Uzmi koliko god želiš? Buljim za njim u nevjerici. To je san svake žene. I, odbacujući

sve svoje brige koja su me mučile, uputim se prema kupaonici kako bih se istuširala i spremila. Napokon, idem na romantičnu večeru, sjećate se?

Janja

128

Dvadeset i četvrto poglavlje

STIG NE M U JA ME S O V stan i nađem ga obasjanog svjetlom svijeća, velik stol od hrastovine napravljen je za dvoje i na njemu je kanta s ledom u kojoj se hladi šampanjac. Toliko je romantično da je gotovo savršeno. Dok mi uzima jaknu, izvlači stolicu i otvara Veuve Clicquot, osjećam se kao da lebdim.

“Nazdravimo”, kaže James i doda mi čašu šampanjca. Izgladim dio haljine kojega sam zaboravila ispeglati, pogledam u njega. Kucne čašom o

moju, gleda me napeto i znam da bih se trebala osjećati - pa - romantično. “Za nas”, kaže svečanim glasom.

Ali umjesto toga, osjećam se smiješno. “Za nas”, šapnem. U meni se odjednom javi želja za hihotanjem. Za pričanjem nekog vica koji čak nije ni smiješan. Kao što je Gabe radio neku večer dok sam gledala Zapravo ljubav na DVD-u, i morala ga utišavati svako toliko udarajući ga jastukom.

“Pa”, kaže James i dotakne mi obraz, “jesu li ti se svidjele ruže?” “Prekrasne su”, kažem i izbacim iz glave sve misli o Gabeu i njegovim groznim šalama,

koje me progone. “Ostavila sam ti poruku. Nisi je dobio?” “Jesam”, nasmiješi se, “ali htio sam se uvjeriti.” Počne mi trljati vrat. “O, stvarno?” šapnem i sasvim se umirim, a potreba za hihotanjem nestane. Da budem

poštena prema Jamesu, zna me poljubiti točno tamo gdje ... Ooooh. Dok ustima kruži po mom vratu, napusti me svaki trag zbunjenosti i zabacim glavu od zadovoljstva.

“Jer nisam mogao ne primijetiti...” Uživam u pucketanju mjehurića šampanjca na svom jeziku i njegovih usana na mojim

obrazima, koje pokriva laganim, nježnim poljupcima. Zatvorim oči i osjetim kako se prepuštam.

“... da su poslali samo devet ruža.” Širom otvorim oči. “Nisi primijetila?” kaže i pogleda me zabrinuto. Ne mogu vjerovati. Primijetio je. “Ovaj ... ne, mislim da nisam”, kažem. Zabačene glave, buljim u karnižu. “Da, definitivno ih je bilo devet”, kaže James i opet mi poljubi vrat, ali sada mi to

smeta umjesto da mi bude seksi. “Izbrojio sam ih dok si se presvlačila. Sutra ću nazvati cvjećarnu.”

“Ne, nemoj. Zaista je u redu, nema veze.” Ne znam što me više brine: to što će nazvati

Janja

129

cvjećarnu ili to što je brojao ruže. Odmaknem se i posegnem za bocom šampanjca da si ulijem još, ali učinim to prebrzo i mjehurići prijeđu preko ruba čaše i ocijede se.

“Ali tražio sam tucet ruža”, nastavi, brzo zgrabivši ubrus i pritisnuvši ga uz moju čašu da bi uhvatio višak tekućine.

“Ne brini. Imam ih dovoljno.” Stisnem mu ruku. “Znam, ali nije stvar u tome”, kaže, spusti se na pod i žustro počne trljati sag, iako sam

prilično sigurna da nisam prolila baš tako puno. Samo je kapnulo preko čaše. “Ne mogu ih poslati devet”, promrmlja.

“Zašto ne?” zadirkujem ga, djelomično u šali, a djelomično ozbiljno. Uzmem još jedan dotjerano složen ubrus sa stola i krenem mu pomoći, ali otjera me govoreći da sam ja gošća. Na mene se spusti neodređen osjećaj nelagode i prije no što shvatim, kazein: “Tko je napisao pravilo da mora biti tucet ruža? Što nije u redu s devet ruža?”

“To se tako ne može”, kaže zbunjeno, kao da sumnjam u univerzalnu istinu i kažem da je zemlja ravna ili da su muškarci odlični u obavljanju više poslova odjednom. “To se tako ne radi.” Što se tako ne radi? Romantika?

Dok buljim dolje u njega, dok kleči na podu, odjednom osjetim da mi se poljuljao cijeli sustav vjerovanja. Cijeli sam život provela izlazeći s muškarcima koji nisu romantični i željela sam da mi šalju cvijeće i počaste me večerom uz svijeće, a sada - bacim pogled na svijeće na stolu, šampanjac koji se hladi, čaše bez ijedne mrljice ili otiska prsta - umjesto da mi je sve to romantično, sva pravila i formalnost čine mi se pomalo mučnima.

“Hej, zaboravimo na to, može?” nasmiješim se lako, uzmem ubrus iz njegove ruke i zamijenim ga njegovom čašom šampanjca. “Neće nam to pokvariti večer.”

“Imaš pravo. Oprosti, draga.” Ustane i odmakne mi kosu s čela. “Samo sam želio da ti sve bude savršeno.”

“Sve i jest savršeno,” kažem umirujuće i stavim ruke oko njega. Izgleda toliko potonulo da ga pokušam razveseliti. “Hej, sutra idem u Cornwall na godišnje sastajanje moje obitelji i, pa, pitala sam se bi li želio ići sa mnom.”

Obiteljsko okupljanje moglo bi biti prava noćna mora nekim muškarcima, ali ne i Jamesu: lice mu se odmah razvedri.

“Imamo malu kolibu u Port Isaacu, ništa otmjeno, ali ljupko. Zove se Bluffer’s Cove i smještena je na vrhu brežuljka.”

“Zvuči sjajno! Ne mogu dočekati.” Zagrli me, a zatim se uozbilji. “I tamo ću upoznati tvoje roditelje?”

“O, ne brini, sve je vrlo ležerno,” razuvjerim ga. Ne želim ga prestrašiti. Ali očito sam ga krivo shvatila: od ovoga postane još uzbuđeniji. “Ne, volio bih

upoznati tvoje roditelje”, kaže i poljubi me u vrh nosa. “Da?” Vau, ovo je nevjerojatno. “Naravno. I moji umiru od želje da upoznaju tebe.” “Da?” “Apsolutno. Ispričao sam im sve o tebi. Možda bismo se mogli odvesti do Kenta i

posjetiti ih sljedeći vikend?”

Janja

130

Oklijevam. Bože, ovo je sve tako ozbiljno. I tako brzo, oglasi se glasić u mojoj glavi. “Pa, što misliš?” “Aha”, odjednom postanem nervozna zbog pomisli da ću upoznati njegove roditelje, ali

otpijem gutljaj šampanjca i progutam svoje strahove. “To zvuči odlično!” Ostatak večeri protekne u maglovitoj mješavini hrane, alkohola i glazbe. James je

odličan kuhar i jedemo kamenice, rižoto od bundeve i najukusniji sorbet kojega je sam napravio, sve uz tri različite vrste vina. Zapravo, kada završimo jesti i zamoli me za ples, malčice sam pijana.

Zahihoćem se pijano. “Ali treba nam glazba.” Uzme daljinski i usmjeri ga prema glazbenoj liniji. “Tvoja želja, moja zapovijed”,

promrmlja. Čuje se tiho šuškanje kada se disk u liniji zavrti, a on me povuče na noge i čvrsto ovije ruku oko moga struka. Ovo ja zovem romantikom.

Isprepleteni prste s njegovima i naslonim glavu na njegova prsa, te čekam da čujem glazbu koju je odabrao. Vjerojatno nešto nježno. Možda Simon i Garfunkel, ili klasična romantika poput pjesme ‘Something’, Georgea Harrisona, koja mi je apsolutni favorit.

Pjesma počne i zatvorim oči. Prepoznam uvodni dio. Zvuči poznato, kao... Ukočim se. Ne. Ne može biti. Ali je. Wet, Wet, Wet. Dok James pleše valcer sa mnom po dnevnoj sobi, s užasom slušam kako pjevuši ‘I feel

it in my fingers, I feel it in my toes’. Ovo mora da je nekakva šala. “Obožavam ove stihove, a ti?” Je li on lud? Otvorim oči i ugledam Jamesa kako iskrene gleda u mene. “Mmm...”

kimnem. Zaista, što bih mogla reći? Da su otrcani? Na pamet mi padne slika nacerenog Martija Pellowa.

“Mislio sam da će ti se sviđati”, govori James, “da bi ovo, možda, mogla biti naša pjesma.”

O. Moj. Bože. Stisnula sam se od srama i noge mi se kreću poput olova. Čini se da pjesma traje čitavu vječnost i ranije zavodničko raspoloženje brzo nestaje. Još malo i bit će sasvim uništeno.

Dok nastavljamo polako plesati dnevnom sobom, s nadom čekam da James napravi sljedeći korak. Večera, šampanjac, glazba... Sigurno bi na popisu romantike trebala slijediti spavaća soba. Željno iščekujem. I očajno. Sve dok više ne mogu podnijeti Martija Pellowa i odlučim napraviti prvi korak, te usmjerim Jamesa prema spavaćoj sobi i otkopčam mu košulju.

Nasreću, shvati moj znak i naizmjence svlačimo odjeću jedno drugome sve dok ne legnem gola na njegov ogroman krevet, a on ... Gdje je James?

Omamljeno otvorim oči i treba mi nekoliko sekundi da se priviknem na tamu. A zatim ga ugledam. Stoji na dnu kreveta. S erekcijom. I slaže našu odjeću.

“James, moraš li to raditi baš sada?” upitam i sjednem uspravno.

Janja

131

“Trebat će mi smo trenutak, draga.” Buljim u njega ogorčeno. Ležim ovdje. Gola. Zrela. Spremna. A moj dečko slaže čarape

u male loptice. Uvrijeđena, pokrijem grudi rukama i promatram ga kako uzima moju haljinu, koju sam odbacila na pod, i stavlja je na vješalicu. Zaista. Uredno i čisto je jedno, ali ovo?

“Evo, gotovo.” Dođe do kreveta, klizne svojim golim tijelom uz moje i ovije ruku oko moga struka. “A

sada, gdje smo ono stali?” U iskušenju sam da se durim - napokon, nije baš laskavo biti na drugom mjestu, iza

nečijeg rublja, ali teško mi se ljutili dok mi James ljubi one prekrasno erogene zone iza ušiju, polako, nježno, delikatno. Nesvjesno zastenjem. Mmm, ovo je nevjerojatno - željela bih da potraje zauvijek.

Prepustim se osjećaju njegovih usana na mom vratu i zatvorim oči. Kunem se da sam umrla i otišla u raj predigre. Osjetim njegovu čvrstoću uz svoje bedro i posegnem dolje, ali me odgurne i okruži moj pupak poljupcima.

Nasmiješim se njegovom zadirkivanju i čekam. Nakon nekoliko trenutaka, ponovno spustim ruku. “Čemu žurba?” šapne i opet mi odgurne ruku, ali ovoga puta puno odlučnije.

O, okej. Osjećajući se pomalo suvišnom, ležim tamo dok on nastavlja prelaziti rukama preko moga tijela i ljubiti mi bradavice. Vau, ovo je nevjerojatno... Ovo je fenomenalno... Ovo je... prigušim zijevanje...

Pomalo dosadno. Ta misao me šokira čim mi padne na pamet. Nikada nisam mislila da predigra može

trajati predugo. Ali može, shvatim i promeškoljim se da ga požurim. Uporno me ignorirajući, sada me lagano ljubi niz lice.

Uzmem stvari u svoje ruke: “Ovaj, imamo li kondome?” promrmljam kada mi James zabije lice u grudi. Nije baš suptilno, ali što djevojka mora napraviti da dobije malo?

Ali umjesto da shvati, James samo promrmlja: “Ššš”, i počne raditi tu smiješnu stvar sa svojim trepavicama preko mojih bradavica.

Preko njegovog ramena, pogledom uhvatim digitalni sat čije brojke osvjetljavaju tamu. Skoro su dva sata ujutro. U spavaćoj sobi smo više od sata.

“Mmm, nevjerojatno mirišeš”, zagunđa James, a glas mu priguši moja kosa dok me grli uza sebe.

“Mmm, i ti isto”, zagunđam i ja. Pa, možemo li se sada poseksati, molim? Preklinje glasić u mojoj glavi dok se guram bliže njemu. Pokušam promeškoljiti bokovima. To uglavnom upali, ali James me samo zagrli i na trenutak samo ležimo tako. Grleći se.

Pokušavam gledati na to s vedrije strane. Tako se rijetko nađe muškarac koji se voli maziti: inače im se ukruti i sve se svede na hopa-cupa, hvala, gospođice. Ali ne i s Jamesom. James se voli grliti. Prošli put kada smo spavali zajedno cijelu noć me privijao uza sebe. Priznajem, bilo mi je teško spavati jer volim spavati na trbuhu i raširenih ruku i nogu, pa sam sljedećeg dana na poslu stalno tonula u san, ali bilo je jako romantično. Probuditi se u zagrljaju ljubavnika. Savršene kose i šminke. Pa, tako se to radi u filmovima,

Janja

132

zar ne? Nije da mi je šminka bila savršena. Štoviše, kada sam se probudila, maskara mi je

zamrljala njegove savršene, skupe jastučnice. “Heather?” U daljini čujem Jamesov glas. “Spavaš li?” Sanjarski odmahnem glavom.

Zatim opet zavlada tišina i dok lebdim u daljinu, opet začujem njegov glas: “Volim te.” Oštro okrenem glavu prema njemu. Osjetim ubod panike. Samo žalac, ništa veliko, i

sigurna sam da je to normalna reakcija jer nisam navikla da mi muškarci prvi kažu da me vole. Imam sklonost prema emocionalno osakaćenima koji imaju problema s iskazivanjem svojih osjećaja.

Da, sigurno se radi o tome. Zato se osjećam pomalo izvan sebe. I pomalo klaustrofobično, ali sigurna sam da je to

zato jer mi zbog pokrivača i Jamesa postaje malo teže disati. Promeškoljim se u njegovom zagrljaju i odgurnem perjanicu da dođem do malo zraka.

Ah, tako je bolje. Prestanem se meškoljiti i zavodnički se nasmiješim Jamesu, ali on se ne nasmiješi u odgovor.

I tada shvatim: čeka odgovor. O, jebi ga. Evo mene, koja želim malo starinskog praskanja, i evo Jamesa, koji želi

izjavu vječne ljubavi. Po svemu sudeći, trebala bih biti oduševljena. Ispunjena srećom. Izvan sebe od radosti. Napokon, to je nešto o čemu sam sanjala i što sam željela. Ali, smiješno je što nisam. Umjesto toga, osjećam se kao da sam stjerana u kut. James mi se stvarno, stvarno sviđa. Iskreno mi se sviđa. Tako je sladak i ljubazan, i posljednja stvar koju želim jest povrijediti njegove osjećaje.

Ali? Ali, ne voliš ga, Heather. Glas u mojoj glavi me prestraši. Ne, to nije istina. James je sve što sam ikada željela u

dečku. Pa što ako je prošlo tek... Brzo prebrojim dane u sebi. Tjedan dana? Sekunde - trebalo je samo toliko otkako je on izgovorio te dvije slatke riječi, i ja sada

ležim ovdje, u njegovom naručju, sva zbunjena. Poput očiju na slici u ukletoj kući, postrance pogledam u njega i vidim ga kako me s

ljubavlju gleda s druge strane jastuka. Njegova savršena koža, čokoladno smeđe oči, snažna, četvrtasta čeljust. Osjetim kako se topim. O, za ime Božje, Heather, samo ga pogledaj. Savršen je. Moraš ga voljeti. Mislim, što tu ima za ne voljeti? tako izgovorim to. “I ja tebe”, šapnem.

Nasmiješi se i zgrabi me i... Pa, recimo to ovako. Ispuni mi se želja.

Janja

133

Dvadeset i peto poglavlje

“GDJ E S I?”

Edov glas prigovarajući dopire iz mog mobitela koji mi zataknut ispod brade, “Hm... nisam daleko”, odgovorim neodređeno.

Sjedim zamućenih očiju na krevetu i nastavim trpati stvari u kožnu torbu. Subota je ujutro i James i ja smo trebali rano jutros krenuti prema Cornwallu na godišnje okupljanje moje obitelji, a plan je bio da stignemo tamo - oooh. Pogledam na sat. Prije deset minuta.

Jebi ga. Mamurluk mi tuče u glavi i uhvatim je rukama te nekoliko puta duboko udahnem.

Kažem trebali smo jer smo prespavali budilicu i sada je već vrijeme ručka. “Možeš li biti određenija?” Ed nestrpljivo pita. “O, znaš mene”, nasmijem se glupavo. “Grozna sam s uputama.” Zapravo, to nije točno. Imam u sebi ugrađen kompas, ali ne mogu Edu reći gdje sam

zapravo, zar ne? Pretpostavlja da sam negdje na M4, a ne da pužem na sve četiri po podu spavaće sobe, u potrazi za sušilom za kosu.

“Koji je najbliži grad?” “Ovaj... Brighton.” To je prvo mjesto koje mi padne na pamet. “Brighton? Ali udaljen je miljama!” Ed urla. “Što si radila cijelo ovo vrijeme?” Ševila se, u iskušenju sam da kažem, ali umjesto toga ugledam svoj fen ispod ormara i

ispustim telefon, te zagunđam: “Čekaj malo, moram promijeniti brzinu.” Ležim ispružena na trbuhu i posegnem ispod ormara te se ponovno pridignem i čujem ga kako s druge strane linije prigovara, a glas mu je prigušen zbog pokrivača: “...razgovaraš i voziš u isto vrijeme? Nemaš set za razgovor? Sigurno znaš da je protuzakonito koristiti mobitel u autu...”

Dok se on baca na jedno od svojih predavanja, brzo prekopam po neredu moje ladice s donjim rubljem, a zatim odustanem. Jebi ga. Previše mamurna da bih našla nešto što se slaže, jednostavno izvučem cijelu ladicu i sav njen sadržaj okrenem u torbu.

“... policija stvarna ide za prijestupnicima i globa je velika, i dobiješ kaznene bodove, i stvarno ne mislim...”

U pozadini čujem kako se Ed stvarno ufurao, te ga odlučim spasiti. “Okej, okej, Ed, smiri se,” kažem i podignem telefon. “Ne moraš brinuti. Zapravo ne vozim.”

“Ovo je tvoja zamisao šale?” uzdahne. “Jesi li na vlaku?” O Bože, nikada nisam trebala započeti s ovim glupim lažima. Laganje te samo uvali u

Janja

134

nevolju, Heather, upozori me glas u glavi. Sjetim se prošle noći. U krevetu s Jamesom. Govorim mu da ga volim. Krivnja me stegne poput poroka. O Bože, željela bih da nisam to rekla. Ali jesam i ne mogu poželjeti da se nešto nije dogodilo - zar ne?

“Ne, još nisam krenula”, priznam. Treba mu trenutak da shvati. A zatim kaže: “Ne mogu vjerovati”, zagrmi. “Još nisi

krenula? Ali skoro su dva sata popodne! Znaš da ćeš upasti u groznu prometnu gužvu, zar ne?”

“Znam”, promrmljam, osjećajući se prigodno kažnjenom dok promatram hrpe odjeće koje me još uvijek okružuju. Pitam se bih li trebala uzeti svoj bikini ili će kišiti. Možda bih trebala, za svaki slučaj.

“I propustit ćeš večeru. Rosemary će se jako uzrujati.” O, stvarno sumnjam u to, pomislim tmurno i zamislim kako će biti oduševljena kada

otkrije da neću biti tamo kako bi poremetila njenu rutinu domaćice. “Kupit ću joj cvijeće putem”, kažem kako bih ga smirila. Dobro, a što je s još jednim parom traperica? Zgrabim još jedne s hrpe. Za svaki slučaj.

‘Za svaki slučaj’ je prokletstvo pakiranja. To je razlog zašto uvijek odem na put s previše stvari koje ne nosim i zašto sam posljednja tri puta kada sam letjela, morala platiti dodatak za prtljagu. Trebala bih učiti od Jess i spakirati se kako treba. Kao stjuardesa, ona je profesionalka u tome. Navodno je sve što vam treba par bijelih majica i par crnih hlača.

Očajno pogledam u svoj pretrpan kovčeg. Odlazim samo na vikend, a već sam spakirala tucet majica i četiri para hlača. O, i svijetlo plave hlačice, vojničke hlače i bijele traperice koje nikada nisam nosila jer nisam sigurna da laskaju mojoj figuri. Pokušam ih stisnuti na sićušno mjesto u kutu pored moje kozmetičke torbice. Hmm, nisam baš uspjela.

“... i nadam se da ćeš unajmiti auto, a ne uzeti svoj. Potpuno je nepouzdan, Heather. Zašto ne budeš razumna i jednostavno ga ne prodaš? Mislim, zašto ti treba sportski auto u Londonu kada se sasvim lijepo možeš voziti busom, nemam pojma...”

“Zapravo, dolazim dečkovim autom”, prekinem ga prije no što se uspijem zaustaviti. Bože, kako čudno. Ovo je prvi put da sam Jamesa nazvala dečkom i osjećaj je pomalo čudan - kao nove cipele kada ih obujete prvi puta. Ali sigurna sam da ću se naviknuti. Mislim, pogledajte satenske štikle. Sada kada više nisu nove, jednostavno su kao par starih papuča.

“I vozit ćemo naizmjence”, brzo dodam. Pritisnem staru torbu i skačem gore-dolje po njoj kako bih sve zgnječila unutra. “I nije sportski auto, nego vrlo pouzdani Range Rover.”

Čekam njegovu reakciju, ali s druge strane linije vlada potpuna tišina. “Ed, jesi li tamo?”

Čujem prigušeno šaptanje s druge strane linije. Vidim ga kako mojoj obitelji, koja je okupljena i čeka da čuje u što se Heather sada uvalila, objavljuje novosti. Osjetim kako se ježim od uzrujanosti. Ne mogu baš razabrati što govori, ali sigurno je nešto u stilu: “NAJNOVIJA VIJEST: sestra - za koju smo se bojali da je usidjelica - nađena je s živa dečkom i prvoklasnim vozilom...”

“Ah, da, svi smo ovdje”, kaže brzo.

Janja

135

Baš kako sam mislila. “Pa, bojim se da ja nisam”, kažem bezbrižno i stavim stopala u svoje japanke sa

šljokicama. “I zato ne mogu stajati ovdje i brbljati s tobom cijeli dan, zar ne, Ed? Inače nikada neću stići ta o.” I cereći se lukavo, jer sam jednom uspjela imati zadnju riječ u razgovoru sa svojim bratom, prekinem poziv.

Deset minuta kasnije ne osjećam se tako drsko. “Ne možeš ići?” jadikujem kada mi James kaže da je saznao da mora odletjeti u Pariz na hitan sastanak s nekim važnim klijentom i da se nikako ne može izvući.

“Znam. I ja sam razočaran, draga”, kaže. “Stvarno sam se radovao što ću ti upoznati obitelj.”

Moja obitelj. Kada me podsjeti, srce mi potone. Moj Bože, brat će mi biti nepodnošljiv cijeli vikend.

Baš kao i Rosemary. Pozdravim Jamesa i rezignirano posegnem za ključevima svoga auta koji leže na prozorskoj dasci, pored grančice sretnog vrijeska.

Pogled mi padne na nju i zastanem na trenutak, a raspoloženje mi se popravi dok se divim zraci sunca koja ulazi kroz drvene škure i pada na sitne bijele cvjetove. Prilično je nevjerojatno koliko je dugo trajala. Možda zbog moje brige o njoj - sada je u čašici za jaja, koju dopunim svježom vodom - ali budući da svaka biljka koju dotaknem posmeđi i osuši se, i da sam ubila svoju orhideju stavivši se na izravno sunce, očito je da su ovdje na snazi jače sile od mojih, ne tako čarobnih ruku.

Neki bi to mogli nazvati srećom. Ali ja to volim nazivati čarolijom. Tek što sam to pomislila, dogodi se najčudnija stvar. Stajala sam na maloj točki sunca

na kuhinjskom podu i uživala u njegovoj toplini, kada se odjednom pojača u prodornu vrućinu i preplavi me. I obuzme me najčudniji osjećaj. Gotovo kao... gotovo Kao da me netko promatra.

Automatski pogledam kroz prozor, u potpunosti očekujući da neće biti nikoga i da ću se osjećati kao budala. Ali tamo, u otvoru između škura, par smaragdnih očiju hipnotički sja. Osjetim udarac šoka. Kojega brzo prati prepoznavanje. Ne - ne može biti.

To je stara ciganka. “Heather?” Srce mi skoro iskoči iz grudi. Oštro udahnem dok se okrećem i ugledam nekoga na

vratima. Na sekundu sam toliko prestrašena da jedva registriram Gabea. Nosi još jednu čudnu odjevnu kombinaciju - jarko narančasto radno odijelo i japanke. “O... bok.” Misli mi padaju jedna preko druge i pokušavaju shvatiti što se upravo dogodilo. Je li to bila...? Je to mogla biti...? Boreći se da shvatim nevjerojatno, ponovno nervozno bacim pogled na prozor. Začujem mijauk i uhvatim nešto narančasto kada Billy Smith skoči s prozora. Ili je to samo bio trik svjetlosti?

“Odlaziš na vikend?” kaže Gabe dok odlazi prema čajniku i postavlja ga. “Idemo u Cornwall, mojoj obitelji”, promrmljam i osjetim vrtoglavicu. Zataknem si

kosu čvrsto iza uha i pokušam se koncentrirati. “Mislim, ja idem.” Sjednem za kuhinjski

Janja

136

stol i naslonim ruke na izgrebenu drvenu površinu. Topla je i čvrsta pod mojim prstima. “James je trebao ići sa mnom”, kažem. “Ali ima sastanak.”

“O.” Gabe me proučava na trenutak, a zatim upita: “Jesi li u redu s tim?” Mislila sam da nisam, ali sada, kad razmislim o tome, čini se da je moje početno

razočaranje nestalo i sine mi da sam, zapravo, u redu s tim. Štoviše, da budem iskrena, što više razmišljam o tome, to osjećam veće olakšanje što ćemo James i ja biti malo udaljeni. Prošla noć je bila lijepa, ali ostavila mi je nelagodan osjećaj.

“Da, samo je vožnja duga. A uz ovaj promet...” dodam i zatim se, shvativši da zvučim kao moj brat, jadno našalim: “Samo moram paziti da uzmem dovoljno čokolade da mi pravi društvo.”

“Uvijek možeš uzeti mene.” Smije se kada to govori, ali toliko me iznenadi da ništa ne kažem. “Nemam nikakvih planova za ovaj vikend, a rekla si da se dolje može dobro surfati...” Nastavi govoriti, premještati se nelagodno s noge na nogu i češkati si nos “...pa sam mislio...” utihne i pričeka moju reakciju.

Ali nisam sigurna kakva je. Gabe? Da provede vikend s mojom obitelji u Cornwallu? Sigurna sam da oni neće

imati ništa protiv, ali što je s Jamesom? Pa, što s njim? Gabe i ja smo u platonskoj vezi i njemu će se tamo sviđati. Moći će surfati i biti pravi turist. Mislim, ako smatra da je Hampstead zanimljiv, potpuno će poludjeti za Port Isaacom.

Ali što je s tobom, Heather? Zaboravi na sve druge. Što ti želiš? Zastanem i razmislim o tome. Ne zato što moram, već zato što mislim da bih trebala.

Ipak, znam odgovor - znala sam ga i prije nego sam počela sa svim ovim komešanjem u svojoj glavi. Želim da ide sa mnom.

“Odlično je za surfanje.” Nasmiješim se sramežljivo. “Odlično!” uzvikne i ispruži ruku da mu dam pet. učinim to slabašno. Dovraga, mrzim

taj dio. “A mogu li sada nešto predložiti?” Ovije prste oko ključeva moga auta i spusti ih na stol. “Zaboravi čekanje u prometu. Ići

ćemo motorom.”

Janja

137

Dvadeset i šesto poglavlje

UMRIJ E T ĆU . ZA LE ĐE N A od straha, držim se za Gabeovu kožnu jaknu kao da mi život ovisi o tome. Slupat ćemo se! Završit ćemo u nekom groznom, užasnom sudaru! Bit ćemo tako slomljeni da će nas morati identificirati pomoću zubarskog kartona!

Dok jurimo niz M4, čvrsto zatvorim oči u svojoj kacigi koja mi potpuno pokriva lice i pojačam već čvrst stisak oko Gabeovog struka. Kada smo tek krenuli, rekao mi je da se držim - pa sam bacila ruke oko njegovog vrata (pa rekao mi je da se držim) - ali kada smo stali po gorivo, rekao je da bi mi vjerojatno bilo udobnije da se držim za malu metalnu stvar na stražnjoj strani sjedala.

Ignorirala sam ga. Udobnije? Je li on lud? Zaboravite na udobnost - putujem pri gotovo dvjesto kilometara na sat, bez pojasa, balansirajući na mršavom, kožnom sjedalu i pokušavajući ostati živa.

Živa, ali gluha, vrisnem u sebi, dok mi buka motora odzvanja u ušima i u njima mi bolno zvoni. Ovo je čisto mučenje. Osjećam se bolesno. Vrti mi se u glavi. Tijelo mi se trese. Živci su mi na rubu. Ovo je zastrašujuće. Skamenjujuće.

Gabe pojača gas i preteknemo Jaguara u brzoj traci. Potpuno uzbudljivo. A zatim čujem sirenu. Bacim pogled preko ramena i vidim policijski auto kako juri iza nas, bljeskajući

svjetlima. 0, sranje. Zaustavlja nas zbog prebrze vožnje. Gabe ode do ugibališta i siđemo s motora. Policajac ozbiljnoga lica izađe iz svog Range

Rovera i dođe do nas. “Znaš li kojom si brzinom vozio, mladiću?” Zabulji se u Gabea. “Hej, stvarno mi je žao, pozorniče. U posjetu sam iz Kalifornije...” Gabe počne sa

svojim nastupom nevinog turista. Nažalost, to neće omesti pripadnika britanske prometne policije, čije se lice još više

uozbilji. “Pa, puštaju li vas u Kaliforniji da vozite sto pedeset na sat? Mislim da ne.” Podigne jednu obrvu. “Mogu li vidjeti vašu vozačku i dokumente o osiguranju, molim?”

Gabe mu poslušno doda svoju vozačku. “Ali još nemam sve papire sa sobom. Vidite, motor imam tek par tjedana.”

Na policajčevom se licu pojavi izraz trijumfa. “Pa, u tom slučaju, morat ću vas zamoliti da me slijedite do postaje.”

Srce mi potone. O, Kriste, kazna bi bila loša, ali ovo je još gore. Ovim tempom nećemo nikada stići u Cornwall. Gabe tužno slegne ramenima prema meni, a zatim se okrene

Janja

138

natrag prema policajcu koji uključi svoj radio. Buljim u pozornika i poželim da nas pusti samo s upozorenjem.

“Gospodin Gabriel Jefferson?” “Da, gospodine?” Pozornik vrati Gabeu njegovu vozačku. “Ovoga puta ću vas pustiti samo s

upozorenjem. U budućnosti se držite naših ograničenja brzine.” “Hvala, pozorniče”, kaže Gabe i postrance mi uputi zapanjen pogled. Odglumim

iznenađenje. “Čuo sam da su britanski policajci nešto posebno i to je stvarno istina.” Policajac ode natrag do svog auta i izgleda kao da će se raspuknuti od ponosa. Zatim se

okrene. “Jesi li ti jedan od onih holivudskih glumaca? Izgledaš mi poznato.” Priguši hihotanje, a Gabe pocrveni.

“Ne, bojim se da nisam”, odmahne glavom. “Hmm”, policajac slegne ramenima i izgleda neuvjeren dok nam kima i ulazi u svoj

automobil. Rana je večer kada dođemo do skretanja za Port Isaac. Sišavši s autoceste, Gabe smanji

brzinu i uspori na ležerno predenje niz zavojite seoske ceste. Otvorim svoj vizir i duboko udahnem zrak. Mmm, predivno. Miriše na sol, valove i šumu, te me, kao i uvijek, pogodi blaga nostalgija. Ovo su mirisi mog djetinjstva. Dana provedenih na plaži u skupljanju školjaka i ispisivanju imena na vlažnom žutom pijesku. Šetnji uz litice, držeći roditelje za ruke dok me oni njišu u zrak, a ja vrištim od smijeha i preklinjem da to ponove. Igranja skrivača u drvenim ribarskim brodovima vezanima u luci, i svađanja s Edom kada bi prijetio da će me izdati.

Auspuh glasno odjekuje dok krivudamo uskim stazama, pored polja na kojima pasu ovce i podižu glave kad prolazimo pored njih. Nasmiješim im se, a one bulje u mene s dosadnim izrazima na licima, nimalo impresionirane pogledom na motor kojega vozi turist Amerikanac, s lokalnom crvenokosom djevojkom iza sebe koja mu pokazuje put.

Postepeno se zelene livade zamijene redovima kamenih koliba i dok prolazimo pored njih i penjemo se uzbrdo, osjetim val iščekivanja. Obožavam ovaj dio puta. Kao kada otvarate poklon i čekate trenutak kada ćete ugledati što ste dobili. Jer za samo sekundu znam da ćemo uhvatiti prvi pogled na more. Čvrsto zagrlim Gabea. Umirem od želje da mu pokažem preko ramena i viknem mu da gleda. Ali odolim, s teškoćom. Ne želim pokvariti iznenađenje.

A sada letimo preko vrha brda i tamo je. Srebrno-plava crta na obzoru. “Vuuu-huuu”, vikne Gabe u vjetar. More se proteže pred nama, kao što se filmsko platno proteže pred filmom u kinu. Sve

šire i šire, dok ne ispuni cijeli obzor. Pjenušavi vrhovi valova postanu ružičasti, crveni i narančasti na zalasku sunca.

Gabe stane uz rub ceste i ugasi motor koji utihne. Skinem kacigu i protresem si kosu. Zvoni mi u ušima. Sve se čini tako tiho nakon buke motora.

“Vau.” Promatram Gabea kako ide prema rubu litice i bulji van, prema obzoru. Ukočeno

Janja

139

siđem s motora i pridružim mu se. Stoji tamo, potpuno nepomično i kada dođem do njega ne pomakne se, samo bulji ravno naprijed. Slijedim njegov pogled i promatram kako sunce polako tone u more, te nekoliko trenutaka samo stojimo tamo. Jedno pored drugoga. Ocrtavamo se uz nebo koje se mijenja iz narančaste, u crvenu, u grimiznu. Slušamo tih ritam valova koji udaraju u napuštenu plažu.

Zatim, iz kuta oka vidim kako se okreće prema meni. Čvrsto zadržim dah. Hoće li napraviti ono što mislim da će napraviti? Čini se da je zrak između nas nabijen. Podignem lice prema njegovom i sramežljivo sretnem njegov pogled. Hoće li napraviti ono što želim da napravi?

“Hoćemo li?” Njegov glas me s treskom vrati na tlo. Postiđenost me preplavi kao što valovi ispod nas

preplavljuju obalu. “Hm... da...” Smetem se. Za sve je kriv taj prokleti zalazak sunca. Krivo sam

protumačila znakove i zanijela se. Osamljena litica, prekrasan pejzaž, privlačan muškarac pored mene...

Koji nije tvoj dečko. “Usput, moram te upozoriti na moju maćehu”, kažem. “Zašto? Grize?” Unatoč sebi, zahihoćem se. Gabe me zamišljeno promotri. “Znaš što? Ovo je prvi put da te čujem kako se smiješ

jednoj od mojih šala”, kaže. Naglo stanem. “Stalno ti se smijem”, protestiram obrambeno. “Smiješ se meni, ne mojim šalama”, kaže i pravi se da je uvrijeđen. Barem mislim da se pravi, ali ne mogu biti sigurna. Osjećam kako klizim u nelagodnu

situaciju. Ne mogu priznati da mrzim stand-up komediju, da zamišljam pakao kao slušanje muškarca na pozornici koji dobacuje primjedbe o svojoj djevojci koje nisu nimalo smiješne, i sigurno mu neću priznati kako sam ga ono jednom uhvatila dok je vježbao i kako mislim da je grozan.

Vjetar mi udari u jaknu kao kada dijete povlači majku da privuče njenu pažnju, i odjednom primijetim kako je postalo mračno i hladno. Bacim pogled na svoj sat. “Kasno je, trebali bismo krenuti.” To je istina, ali je i odličan povod za skretanje s teme. “Čekat će nas u kolibi”, dodam da bih naglasila.

Gabe napravi grimasu i s rukama koje su još uvijek u rukavicama, pretvara se da si grize nokte.

“Ne brini, bit ćeš dobro”, razuvjerim ga i provučem ruku kroz njegovu dok koračamo prema motoru. Pa što ako sam krivo protumačila znakove? Ionako nisam željela da me poljubi.

Janja

140

Dvadeset i sedmo poglavlje

IS P O S TA V I S E DA se Gabe odmah složi s mojom obitelji, uključujući i Rosemary koja mu, od trenutka kada je ušao u kuhinju i rukovao se s njenim žutim, gumenim rukavicama - “Pomajka? Nema šanse! Izgledate kao da ste sestre” - naprosto jede iz ruke. Crveneći se poput tinejdžerice, ulijeva mu šeri i jednu od svojih najboljih kristalnih Waterford čaša i niti jednom mu ne kaže da si izuje cipele, dok se ostatak moje obitelji nagurava oko njega, rukuje se s njime ili ga, u slučaju mog oca, snažno lupa po ramenima kao da praši tepih.

U međuvremenu, ja sam ostavljena da si sama ulijem šeri i nije mi dozvoljeno prijeći preko otirača dok ne izujem cipele. Zaista, svi rade toliko strku oko njega da sam gotovo zlovoljna.

“I što se dogodilo s njuškom?” šapnem kada završi upoznavanje i počnemo se naguravati oko stola u blagovaonici, koji je prepun sjajnog pečenja i svih priloga.

“Čini se super...” Gabe slegne ramenima, gurne se pored Edove supruge Lou koja pristojno sluša Rosemarynu kćer Annabel i njenog muža Miles dok objašnjavaju kako to da su se odlučili za laminat umjesto tepiha “zbog blizanaca” “...iako mi je dala malog onog smiješnog smeđeg pića.”

“Šeri”, pojasnim mu, a zatim vidim da će se svaki čas zabiti u jednu od izloženih greda i viknem: “Pazi.”

Ali, prekasno je. Snažno udari glavom i napravi grimasu. “Jao. Isuse, to je zaboljelo!” “O, da, pazi glavu”, oglasi se Ed. Ed je jedan od onih groznih ljudi koji te sa

zadovoljstvom upozore nakon događaja. “Te stare grede znaju biti jako opasne.” “Da, stvarno se ne šališ.” Gabe se natjera na osmijeh, dok si trlja sljepoočnicu. Privuče

stolicu i pokuša ugurati svoje duge noge pod stol. Još uvijek nosi narančasto radno odijelo, ali moja obitelj se pretvara da ne primjećuje. “Ljudi koji su sagradili ovo mjesto morali su biti stvarno sitni.”

“Uistinu”, kimne Ed ozbiljno i sa svojih metar i devedeset i pet nagne se nad stol. “Njihova siromašna prehrana loše im je utjecala na rast.”

“Vau, to je strašno.” Briga sijevne na Gabeovom licu. “Poznavao si ih?” Lionel udari u grohotan smijeh dok ulazi u prostoriju s čašama za vino i dvije

prašnjave boce cabernet sauvignona koje je izvukao iz svog podruma. “Dragi dječače, ova je koliba izgrađena 1642. Stara je preko tristo pedeset godina.”

Zavlada tišina i prestrašim se da je Gabe uvrijeđen odiješitošću moga oca, ali on tada

Janja

141

dobronamjerno kaže: “Hej, što da kažem? Ja sam Amerikanac i najstarija stvar koju mi imamo je Joan Rivers.” Što, s obzirom na Gabeove šale, uopće nije loše. Ali za stolom samo vlada tišina i zbunjeni izrazi na licima.

“Koja Joan?” upita Annabel pristojno, zataknuvši svoju urednu plavu kosu iza uha. “Ona je nekakva komičarka”, objasni Gabe, “i mora imati blizu sto godina, ali napravila

je toliko operacija...” Pogledam prazna lica oko stola. Nemaju pojma o čemu on to govori. Za razliku od

mene, moja obitelj nije na ti s poznatim zvijezdama. “O, znam je! Lice joj izgleda kao da je u tunelu kroz koji puše vjetar”, kaže glas koji

dopire iz hodnika. Preplašena, podignem pogled i ugledam ... Rosemary. Pojavi se kroz vrata s vrčem

ledene vode kojega stavi u sredinu stola. “Bio je jedan članak s njom u jednom od mojih časopisa.”

Pogledam je iznenađeno i, moram priznati, s određenim poštovanjem. “U časopisu Lady?” upita Annabel, mršteći se. Prošle godine Annabel je za Božić kupila Rosemary godišnju pretplatu na časopis Lady

i kad god odem u Bath, primjerci su rašireni na staklenom stoliću poput lepeze i nude svoje očaravajuće članke o kukičanju i rješavanju problema s tvrdoglavim dadiljama. Rosemary svoju tajnu zalihu časopisa OK! i Hello! drži skrivenu u smočnici. Sada, uhvaćena na djelu, zamuca nešto nerazumljivo, dok njena maska srednje klase prijeti da će se slomiti pod Annabelinim pogledom.

Svi za stolom pripremamo se za erupciju jedne od njihovih svađa, kada Lou vješto okrene temu razgovora. “Pa, Gabe, što te dovodi u Englesku?” upita i uputi mu prijateljski osmijeh, te mu doda zdjelu prokulica na maslacu. Na trenutak ih promatra bez ikakvog pojma što je to, a zatim oprezno izvadi punu žlicu. “Edinburški festival”, kaže, a zatim sumnjičavo zagrize jednu. “Za par tjedana idem tamo postaviti svoj šou.”

Par tjedana? Osjetim munju iznenađenja kako me prostrijeli. Vrijeme je tako brzo prošlo. Otići će za tren oka. Postrance ga pogledam i osjetim neodređenu zabrinutost.

“O, bravo, kazališni čovjek!” urlikne Lionel s druge strane stola. Oduševljenje: Lionel obožava kazalište.

"Ne, zapravo, ja se bavim komedijom”, ispravi Gabe i proguta s teškoćom. Kada misli da nitko ne gleda, skine ostatak prokulice sa svoje vilice. “Stand-up komedijom.”

“A kako ste se vas dvoje upoznali?” upita Rosemary i pažljivo si ubrusom potapša kutove usana.

“Putem oglasa”, kaže Gabe, a zatim se, shvativši kako je to zvučalo, nasmiješi. “Ne te vrste oglasa, gospođo Hamilton. Heather je dala oglas da traži cimera, a ja sam trebao neko mjesto za odsjesti nekoliko tjedana.”

“Znači ti nisi Heatherin novi dečko?” upita Ed. “S Range Roverom”, optuži Rosemary tonom koji mi govori da mi ne vjeruje ni riječi.

Buljim u nju dok mi obrazi crvene. “Ne, ja nisam taj”, kaže Gabe dobronamjerno.

Janja

142

“Pa, gdje je tvoj novi dečko, Heather?” Rosemary izgovori riječi ‘novi dečko’ kao da su pod navodnicima i tek tada shvatim da

su svi za stolom utihnuli. “Mislite na Jamesa?” pitam se zašto imam osjećaj da se nalazim pred porotom.

Porotom koja se sastoji od sedam pari očiju - od kojih šest pripadaju parovima. “Morao je raditi”, objasnim.

“U subotu?” oglasi se Annabel. “Bilo je jako važno”, pobunim se, a to je uostalom istina. Pa zašto onda imam osjećaj

da sve to izmišljam, da ga pokušavam braniti? “Pa, moralo bi biti”, promrmlja Rosemary i izvadi glazirane mrkve na svoj tanjur,

“kada te ostavio na cjedilu u posljednji čas.” Kaže to na takav način da bih gotovo mogla povjerovati da je uistinu puna suosjećanja - da je ne poznajem bolje.

“Da, ali je li vam rekla za bukete?” prekine Gabe i u znak podrške mi stisne ruku ispod stola. Uputim mu zahvalan pogled. Koja zvijezda.

“Bukete?” ponovi Lou, a tamne oči joj zasjaje. “Ooo, Heather, kako romantično. Najviše što ja ikada dobijem je kitica narcisa.”

Okrene se prema Edu i zaigrano se naduri, dok on izgleda smeteno i ogorčeno. “Da, poslao je tri buketa - u svakome po tucet crvenih ruža,'' nastavi Gabe. “Tip je lud

za njom.” “I tko ga može kriviti?” glasno će Lionel, pun očinskog pono sa. “Zar ne, Rosemary?” Rosemary je čudno utihnula. Ušutkala ju je, bez sumnje, činjenica da zapravo imam

muškarca koji mi šalje cvijeće i da ga, ne, nisam izmislila. “Da, apsolutno”, kaže ukočeno. “Hoće li netko još prokulica?”

Nakon večere svi odu u krevet, dok ne ostanem samo ja s dečkima, u prednjoj sobi. Jedemo drugi komad drobljenca od jabuka i kremu od jaja, i razgovaramo - da, pogodili ste - o nogometu.

“Jesi li ti obožavatelj nogometa?” upita Gabe i sumnjičavo gurne žlicu u svoju kremu od jaja. Napravila sam je ranije kako bih dokazala da nisam potpuno neuka u kuhinji, iako, priznajem, jest ona kupovna.

“Apsolutno”, kaže Ed ponosno. “Da, stari momče”, kaže Miles i pljusne Eda po ruci. “Nevjerojatno kako smo pobijedili

prošli tjedan. Prava sreća. Novine su to opisale kao čudo.” Ed i ja razmijenimo poglede. “Hm... da, jesu”, kaže i ubaci u usta velik zalogaj kolača.

Prošlo je nekoliko tjedana od onog čudnog susreta u pubu i iako smo Ed i ja razgovarali telefonom, nije to spomenuo. Nije da sam iznenađena. Edov način bavljenja svime što ne razumije podrazumijeva jednostavno ignoriranje toga.

“Čuo sam da je Engleska pobijedila u važnoj utakmici”, kaže Gabe. “Super.” “Imamo stvarno dobrih igrača, pa od njih očekujem velike stvari...” naceri se Ed,

oduševljen što može razgovarati o svom voljenom nogometu. “Uz malo sreće, sljedećih ću nekoliko dana provesti zalijepljen za TV. Hvala nebesima na Sky Sportu, a?”

“Kladim se da gospođa nije presretna zbog toga”, naceri se Miles i gurne Eda upućeno.

Janja

143

Ed se nelagodno nasmiješi i imam osjećaj da je Miles možda pogodio u bolnu točku. O Bože, nadam se da nisam uzrokovala nekakvu nevolju s tom svojom željom.

“Ovaj, Heather?” Gabe me gleda nervozno. “U vezi s ovom kremom od jaja koju svi tako volite...”

Pogledam u njegovu zdjelicu. Žlica stoji na mjestu. “Pitam se imaš li možda sladoleda”, upita sa žaljenjem. “Tako je loše?” Sranje, sigurno sam grozna kuharica. Ne mogu čak napraviti ni

kupovnu kremu kako treba. “Još gore”, prizna i pokuša se ne nasmiješiti. “Možda je ostalo malo čokoladnog sladoleda otkako sam zadnji put bila ovdje”,

šapnem, ne želeći da me Miles i Ed čuju i požele i oni malo. Iako ne slušaju. Tema njihovog razgovora prebacila se na tržište nekretninama. “Idem pogledati u zamrzivač.” Zatim se nagnem bliže njemu: “Nađemo se gore, u sobi, za pet minuta.”

Čim sam to izgovorila, shvatim kako je zvučalo. “Da ne moramo dijeliti sladoled”, objasnim brzo, pokazujući na Eda i Milesa koji također umorno kopaju po svojim zdjelicama.

Ali ako je Gabe primijetio moju nelagodu, ne pokazuje to. “Koja soba je naša?” upita. “Uz stepenice, prva vrata desno.” “Super.” “Mislim da nećeš tako misliti kada vidiš cvjetni uzorak tapeta.” Nasmiješim se bijedno,

uzmem njegovu zdjelu kreme i krenem u svoju potragu za čokoladnim sladoledom s komadićima čokolade.

“Želiš li biti gore ili dolje?” Nakon sladoleda, Gabe me pogleda podignute obrve. “Hmmm.” Pretvaram se da na trenutak razmišljam o tome. “Dakle?” “Uvijek volim biti gore”, priznam, vratim žlicu u sladoled i dodam mu ga. Iskopa komadiće čokolade i nađe čitavu gromadu. “Pa, to je prava sreća.” Gurne žlicu u

usta i žvače otvorenih usta, dok mu se sladoled cijedi po bradi. “Ja više volim biti dolje.” Posljednjih pet minuta Gabe i ja stojimo na ulazu u moju staru sobu, jedemo sladoled i

gledamo u krevete na kat na kojima ćemo noćas spavati. Kada sam imala deset godina, stari kreveti na kat bili su slatki i zabavni. Dvadeset godina kasnije, prilično su drugačiji. Međutim, Gabe nasreću nema ništa protiv i to mu je baš zabavno. Odatle slijedi naš dvosmisleni razgovor. Koji je zabavan.

To nije zabava, Heather. To je flertanje. O moj Bože, i jest. Što to radim? Imam dečka. Savršenog dečka.

“Oprosti, svinja sam. Pojeo sam sve”, kaže pun žaljenja, dok skuplja posljednje komadiće sladoleda.

A Gabe ima curu, podsjetim se. Prekrasnu holivudsku glumicu. “Ne brini, bilo mi je dosta”, kažem, osjećajući odjednom nelagodu.

“O, dobro.” Pomalo zbunjen promjenom mog raspoloženja, Gabe se prestane zafrkavati i odloži praznu kutiju sladoleda. “Pa, što sada? Spavanje?”

Janja

144

To je sasvim nevino pitanje, ali sada kad sam svjesna svega, sve mi se čini puno insinuacija. “Da, definitivno. Moramo rano ustati ako želiš ići surfati.” A zatim, samo kako ne bi bilo mjesta nesporazumu, široko zijevnem. “I iscrpljena sam.”

“Pa, možeš prva u kupaonicu, ako želiš...” “Ne, u redu je.” Kažem brzo. Zgrabim jastuk i počnem ga žustro namještati jer nemam

što drugo raditi. Od ovog stajanja u mojoj sobi postala sam živčana. “Ići ću poslije tebe. Na kraju hodnika je.”

“Pa, ako si sigurna...” “Sigurna sam.” Sagne se i kopa po svom ruksaku u potrazi za četkicom za zube. Iz kuta oka vidim kako

gura naočale na nos, koje stalno klize dolje, i pokušavam ne misliti o tome kako je sladak dok to radi. Bez sumnje je gurnuo naočale na nos jučer, i prekjučer, i dan ranije. Pa zašto onda to sada primjećujem? I zašto mislim da je zbog toga sasvim neodoljiv?

“Vraćam se za pet minuta.” Nađe četkicu i pastu za zube, okrene se da ode, a zatim gurne glavu natrag kroz vrata. “Za slučaj da zaboravim, samo sam ti želio reći da ti je obitelj super. Odlično sam se proveo večeras.”

“I ja.” Osjetim krivnju zbog ranije mrzovolje. “Ali ima još nešto... nešto što sam ti trebao reći ranije...” Ukočim se. Isuse, što li će

samo reći? Udahne duboko kako bi priznao: “Hrčem.”

Janja

145

Dvadeset i osmo poglavlje

SLJ E DE ĆE G J U TRA O S V A NE još jedan prekrasan dan u kolovozu. Poput mačke koja se proteže u košari, Port Isaac se proteže sa svojim popločenim ulicama i bijelim kolibama na sjajnome suncu. Rano je i većina sela još drijema. Dolje uz luku, drveni ribarski brodovi guraju se zajedno, a u zaljevu, na dnu strme travnate litice, leži prazna plaža u obliku potkove.

Slika je ista duž cijele stjenovite obale sve do Newquaya. Izletnici još nisu stigli i kilometrima uokolo čuju se samo zapjenjeni bijeli valovi koji se kotrljaju poput velikih ukrasa od maslaca i udaljeno kliktanje galebova koji kruže u visinama.

Ali ne spavaju svi. Udaljeni od obale, na mjestu gdje svjetlost pleše po valovima poput dijamanata, desetak oblika uzdiže se i spušta na vodi. Sa sjajnim crnim tijelima bilo bi ih lako zamijeniti za tuljane, ali ako pogledate bliže, vidjet ćete da su to surferi koji čekaju, pogledom traže svoj sljedeći val. Većinom su to lokalni muškarci koji svakoga dana ustaju u zoru - ljeti i zimi - i jure na plažu na nekoliko dragocjenih sati.

A zatim je tu i Gabe. Zajahao je dasku koju je unajmio rano jutros. Odmakne si mokru, slanu kosu s očiju i

usredotoči se na horizont. To radi posljednjih nekoliko minuta, čekajući dolazak vala. Do sada je bilo nekoliko prosječnih valova, ali ništa uzbudljivo, ali sada je ugledao nešto bolje.

Ispruži tijelo na dasku i počne bijesno veslati. Ruke su mu nalik na male propelere dok sijeku vodu. Sve je pitanje pravog vremena. Koordinacije. Vještine. Kao lovac koji juri za svojim plijenom, usredotočio se na val u daljini koji se približava sve bliže i bliže, sporo podižući svoje mišićavo tijelo u zrak, Gabe si čvrsto usadi stopala na dasku i raširi ruke prema van kao akrobati koji hodaju po užetu.

Čini se da bez muke održava ravnotežu, juri u cik-caku naprijed i natrag, sve brže i brže, podižući se i spuštajući dok si val pogrbljuje leđa pod njim, pokušavajući ga srušiti poput divljeg konja.

Klik. Kada se zaklopac mog fotografskog aparata otpusti, osjetim bljesak zadovoljstva.

Posljednjih sat vremena čekala sam točno ovaj snimak. Sjedeći na brežuljku koji se pruža uz plažu, promatrala sam Gabea kroz leću svog Nikona i pokušavala na jednoj slici uhvatiti pravi osjećaj surfanja.

Zaboravila sam kako teška, dugotrajna i uzbudljiva fotografija može biti. Kada sam tek završila studij, uvijek sam fotografirala - to mi je bilo poput disanja, morala sam to raditi

Janja

146

svaki dan - ali posljednjih godina sam prestala raditi vlastite stvari. Govorim si da je to zato jer sam previše zaposlena fotografiranjem za život, ali da budem iskrena, to je zato jer me previše boli: to mi je bolni podsjetnik na sve nade i snove koje sam imala i na to kako ništa od toga nisam postigla.

Još. Osjetim trzaj uzbuđenja kada se sjetim svog pisma Sunday Heraldu. Gabe ga je poslao umjesto mene u petak, pa ću uz malo sreće - uz svoju sreću - možda dobiti odgovor ovaj tjedan.

Osjetim nalet pozitivnosti - iste pozitivnosti koja me natjerala da uzmem svoj aparat s noćnog ormarića na kojem je stajao mjesecima, očistim prašinu s leće i ponesem ga sa sobom u Cornwall. Iste pozitivnosti koja me probudila rano jutros punu iščekivanja fotografija koje ću snimiti.

Još jednom fokusiram. Gabe još uvijek klizi na valu, ali sada mi je zamagljen i zumiram bliže kako bih uhvatila koncentraciju na njegovom licu. Čeljust mu je stisnuta i more po njemu prska sol. Uhvatim čak i bljesak njegovih očiju, djelomice skrivenih ispod čupavih obrva. Čini se da bulje ravno u mene, a onda...

Pad. U vodi je. Prestrašena, pogledam preko svog aparata i prema moru. Bez povećanja leće, ostali

surferi su mi sada samo sićušne figure u vodi. Gledam naprijed i natrag preko valova koji sjaje na jarkom suncu. Ali nema mu ni traga.

“Gabe!” viknem, ustanem na brežuljku i mahnem rukama visoko iznad glave kako bi me lakše vidio. Nije da sam zabrinuta ili tako nešto, jer znam da je dobar plivač. Cijeli život živi uz ocean, kako mi je rekao, i praktički je kao riba u vodi. Ali ovdje su struje prilično jake i ako niste navikli na njih lako vas mogu uhvatiti i povući pod vodu i... Misli mi se zavrte.

“Gabe!” viknem glasnije ovoga puta. Sranje, ako mu se nešto dogodi, nikada si neću oprostiti. Trebala sam mu reći da bude oprezan, upozoriti ga na struje, ponašati se odgovornije... Stavim poklopac na leću aparata, maknem ga s vrata i uzmem u ruke dok se spuštam niz brežuljak, posrćući preko busena trave. Čini se traje beskonačno, ali napokon stignem na parkiralište na dnu i opet pogledam na plažu. Još mu nema ni traga.

Sada se bojim. Nešto ne valja. Skinem tenisice i čarape i odbacim ih pored motora, te skočim preko zida. Bosa stopala dočekaju mi se na mekom, vlažnom pijesku i utrčim u more. Bez daha pregledavam površinu. Vidim puno drugih surfera, ali ne i Gabea. Dovraga, gdje je?

Uhvati me panika. Što ako je udario glavom i leži bez svijesti u vodi, ili ako je strašno ozlijeđen, ili...

Moram napraviti nešto - obavijestiti spasioce ili nazvati policiju ili... jecaj mi pobjegne iz usta. Tako bih željela da je ovdje. “Bu!”

Zamalo iskočim iz kože i okrenem se, držeći se za grudi. Gabe stoji iza i drži svoju dasku, sa širokim osmijehom na licu. Osjetim navalu čistog

olakšanja kojega ubrzo slijedi bijes. “Što ti je?” viknem. “Skoro si me nasmrt prestrašio.” “Hej, ma daj, to je bila šala.”

Janja

147

“Šala?” ciknem. “Mislila sam da si se utopio.” “Prevrnuo sam se i kada sam došao na površinu, bio sam s druge strane uvale.” “Ali tražila sam te i vikala...” prekinem se, bijesna što mi suze peku oči. “Znaš da si slatka kad se ljutiš.” Pogledam ga opako. “Uopće nisi smiješan.” “Naravno da sam smiješan. Posao mi je da budem smiješan.” Nasmije se hineći

ogorčenost. “Ja sam stand-up komičar, sjećaš se?” Ovo je pravo vrijeme kada bih vjerojatno trebala zatvoriti svoju gubicu... “Pa, to je još jedna stvar.”

Samo što to ne učinim. “Ja mrzim stand-up komediju.” Tek što su mi te riječi prešle preko usta, poželim ih strpati natrag. Na trenutak vlada tišina, a zatim pita: “Mrziš stand-up komediju?” Gabe me zapanjeno

promatra. “I misliš da nisam smiješan?” O, jebi ga. Nakratko razmislim da blefiram, ali shvatim da nema smisla i lagano

odmahnem glavom. “Uopće?” Pomaknem glavu tek toliko i ne usuđujem se pogledati ga u oči, ali kada to konačno

učinim, vidim da su njegove ozbiljne plave oči ispunjene bolom. Trgnem se. Ja i moj prokleti dugačak jezik. Zašto sam morala to reći? Takva sam glupa budala. I tada, dok sam usred predbacivanja samoj sebi, Gabe zabaci glavu unatrag i gromoglasno se nasmije. Doslovno zaori smijehom, toliko raširenih usta da mu mogu vidjeti svaki onaj sjajan, bijeli zub.

Zbunjena, promatram ga dok me ne uhvati za ruke i frkne: “Ja možda nisam smiješan, ali ti, Heather Hamilton, ti si prokleto smiješna.”

Zbunjena sam i ponižena. “Mislila sam da si mrtav”, pobunim se. Nasmiješi se smeteno. “Znam i žao mi je. Ne bih se smio smijati.” Podigne svoju dasku,

stavi je pod ruku i krenemo plažom prema parkiralištu. Hodamo u tišini dok se Gabe ne okrene prema meni, podignutih obrva. “Pa, hajde, napetost me ubija. Zašto misliš da nisam smiješan?”

Uzvrpoljim se. Nikada neće ovo pustiti na miru, zar ne? Ali možda bi trebao znati, zbog konstruktivnog kritiziranja i toga. “Vidjela sam te dok si isprobavao nastup i samo mislim da se ne bi trebao pretvarati da si netko tko nisi”, naposljetku izvalim.

“Kako to misliš?” Gabe se čini više nego malo uvrijeđenim i požalim svoju odluku da je iskrenost najbolja strategija.

“Znaš, ljutit pušač, svi ti blesavi glasovi i prazni vicevi, sva ta ljutnja i negativnost.” Kad sam se već uvalila, uvalim se do kraja.

“Komičari trebaju biti ljuti i negativni”, istakne Gabe. “Ali ti nisi takav,” kažem jednostavno. “Ti si opušten i najveću većinu vremena si

sretan.” Dopustim si osmijeh. “Ti si Amerikanac - što očekuješ? Dolaziš iz svijeta u kojem se pozdravljate sa ‘Želim vam lijep dan’.”

“Ali to je dio nastupa”, protestira i odmakne si mokru kosu s lica.

Janja

148

“U tome i jest stvar. To je gluma. Zašto ne možeš biti onakav kakav jesi?” “Potrošio sam tisuće dolara pitajući svoj psihijatra isto pitanje”, dobaci šaljivo. Zavlada tišina. “O, ne znam.” Odjednom ozbiljan, Gabe me pogleda postrance i vidim da je ležernošću

koristi kako bi prikrio nešto što mu je jako važno. “Valjda nikada ranije nisam pomislio na to, ali možda se radi i o tome da mislim kako nisam smiješan kao običan ‘ja’.”

“Ali puno si smješniji kada si samo običan kao i uvijek. Zaboravi viceve i pričaj o sebi.” “Ali hoće li itko htjeti slušati o meni?” “Pokušaj i vidjet ćeš.” Kod motora, Gabe iskopa ručnik kojega je spakirao pod sjedalo i sjedne na zid kako bi

si osušio kosu. “Za nekoga tko mrzi stand-up komediju, imaš puno stavova o njoj”, kaže. Slegne ramenima. “Žao mi je, imam dug jezik. Sljedeći put, reci mi da začepim.” Nasmije se. “Pa, što sad?” “Za što si raspoložen?” “Svejedno mi je”, kaže otkopčavajući mokro odijelo. Odolim iskušenu da mu odgovorim dvosmisleno. “Pa, kako bi bilo da te prije ručka

provedem selom?” predložim. “Odlično. Hoćeš reći da mogu biti pravi američki turist?” “Ti jesi pravi američki turist”, podsjetim ga, zadirkujući. Smota ručnik i opali me njime. “Začepi, Heather.”

Janja

149

Dvadeset i deveto poglavlje

“OV O J E MO J A stara škola.” “Vau, baš je slatka”, divi se Gabe i promatra malu kamenu zgradu zguranu na kraju

ulice. “Poput male kuće za lutke.” “Samo si navikao da je u Americi sve tako veliko.” Nacerim se dobrohotno. “Nemoj mi

reći, tvoja je škola bila veličine nogometnog stadiona.” “Ne, išao sam u Venice High. Sjećaš se filma Briljantin?” “To je bila tvoja škola?” “Aha.” “Isuse, kako glamurozno.” Gabe udari u smijeh. “Što je tako smiješno?” “Vjeruj mi, Venice High je sve, samo ne glamurozna.” Nastavimo hodati uz strmo brdo

i pored poštanskog ureda, krcatog visećih košara s cvijećem. “Žališ reći da je Port Isaac uzbudljiviji od Hollywooda?” Pokažem prema pospanom mačku na prozorskoj dasci i starici koja izlazi s košarom za kupovinu.

“Morat ćeš jednom doći u posjet i sama se uvjeriti. Imam gostinsku sobu.” “Ne izazivaj me.” “Ali morat ću smisliti neka kućna pravila...” Naceri se i ja pocrvenim, prisjetivši se svog

popisa koji je bio dugačak nekoliko stranica. “A ovdje sam se prvi put poljubila”, objavim i pokažem na velik hrast, na rubu polja.

“Zvao se Seb Roberts i imala sam trinaest godina.” “Kakvo super mjesto za prvi poljubac. Moj se dogodio u radnoj sobi kod kuće i mama

me uhvatila. Stajao sam tamo s rukama uz majicu Honey Smith, opipavajući grudnjak. Isuse, nikada mi nije bilo tako neugodno.”

Nasmijem se, a zatim osjetim žalac tuge. “Sjećam se kako sam poželjela otrčati kući i ispričati mami sve o Sebu, ali ona je umrla godinu dana ranije...”

Gabe posegne i stisne me za ruku. “Hej, žao mi je, nisam razmišljao.” “U redu je, zaista”, smirim ga. “Samo me male stvari uvijek podsjete.” Buljimo u stablo hrasta s moćnim, grbavim deblom. Stoji tamo već godinama i stajat

će tamo još godinama. “Ali, imala sam oca. On mi je bio surogat majka. Dok sam odrastala, sve sam mu

povjeravala, još uvijek to činim. Zato smo tako bliski.”

Janja

150

“Jesu li zbog toga stvari teške s tvojom pomajkom?” Počeli smo silaziti nizbrdo. “Kako to misliš?” “Dvoje je par, troje je previše...” “Ne, ne radi se o tome. Ona samo nije pretjerano draga osoba. Stvarno je hladna,

uvijek je bila. Nikada se nismo slagale.” “Ali tvome je ocu sigurno draga.” “Valjda. Ne znam zašto. Mama je bila puna života, uvijek se smijala i bila je zabavna.

Rosemary je ozbiljna, prigovara mu da napravi ovo i ono. Izluđuje me.” “Možda je to njen način da pokaže da joj je stalo.” “Pa, neobičan je”, zagunđam. “Ali, dosta o Rosemary.” Zastanem ispred gostionice.

“Jesi li ogladnio od svog ovog razgledavanja?” “Kao da moraš pitati. Mogao bih pojesti konja.”

“Ne znam baš,” nasmijem se, “ali što misliš o radnikovom?” “Što je, k vragu, to?” “Aha.” Gurnem vrata puba i pridržim mu ih da može proći. “To ja znam, a ti ćeš tek

saznati.

* * * Nakon što smo naručili, odnesemo dvije krigle jabukovače u vrt, gdje pronađemo moju

obitelj za ručkom, zguranu oko drvenog stola. “Pitali smo se kamo ste vas dvoje odlutali”, zatutnji Lionel kroz usta puna sira. Otkine

komad kruha i veselo nam se nasmiješi. “Rano smo ustali da Gabe može ići surfati.” Spustim svoju jabukovaču i poljubim

Lionela u obraz. “Kako je u odnosu na Kaliforniju?” upita Ed, izronivši iza sportskog dijela Sunday

Timesa, koji je, sudeći prema naslovu, posvećen engleskoj nogometnoj momčadi. “Da, bilo je nevjerojatno.” “Dobri valovi, a?” ubaci se Miles, pokušavajući zvučati pametno, iako znam da nema

pojma o tome. Sjedi pored Annabel, svatko s po jednim blizancem u krilu, te izgledaju iscrpljeno kao i uvijek.

“Hajde, stisnite se svi”, uputi Lionel koji je primijetio da stojimo. “Ne, u redu je, možemo sjesti tamo.” Pokažem na stol s kojeg gosti upravo odlaze. “Gluposti”, kaže Lionel. “Obitelj koja jede zajedno, drži se zajedno.” Svi se poslušno poguraju i stvori se rupa pored Rosemary. Pogledam je s očajem. Ona

je posljednja osoba pored koje želim sjediti. Nasreću, Gabe prvi klizne na klupu i zahvalno mu se nasmiješim.

“Znate, moramo se prestati ovako sastajati”, lagano joj dobaci i Rosemary pocrveni poput školarke, te si ubrusom potapša ružičaste usne.

“Dva radnikova s Cheddarom”, zaurla glas i pogledamo u konobaricu koji nosi dva velika tanjura. Mahnem joj i donese nam ih.

Gabe se smeteno zabulji u svoj tanjur. “Što je ovo?” upita i vilicom nabode ukiseljeni luk.

Janja

151

“Kušaj. Svidjet će ti se.” Hrabro odgrize komadić i nad cijelim se stolom nadvije tišina u iščekivanju njegove

reakcije. Čuje se zvuk krckanja, a zatim: “Fuj, ovo jedete iz užitka?” Svi se nasmiju. Zaista, izraz na njegovom licu je neprocjenjiv. Štoviše, toliko se smijem

da moram uzeti ubrus kako bih si obrisala oči, kada odjednom čujem: “Heather?” I šokiram se kao nikada u životu. “James?” Smijeh mi zamre u grlu. “Što ti radiš ovdje?” dahnem, a zatim brzo dodam: “Mislila

sam da si u Parizu?” “Uspio sam se ranije vratiti.” “Ali kako...” “Imao sam tvoju adresu pa sam se odvezao ravno do kolibe. Kada niste bili tamo,

pretpostavio sam da biste mogli biti u pubu, na nedjeljnom ručku...” Zavlada tišina, ali opet osjetim kako se svi pogledavaju. I tada shvatim kako ova scena

izgleda iz njegove perspektive. Gabe i ja i moja obitelj, svi zajedno, svi se smijemo, svi smo opušteni. Odjednom shvatim da ne bih smjela i dalje sjediti za stolom, nasuprot Jamesu. Trebala bih skočiti i zagrliti ga. Trebala bih biti oduševljena što se potrudio i prešao toliki put da me vidi. Trebala bih ga uzbuđeno predstaviti svojoj obitelji.

Skočim i bacim ruke oko njega. “Svi, ovo je James. Moj dečko”, dodam kao objašnjenje. Kada izgovorim riječ ‘dečko’, uhvatim Gabeov pogled i skrenem svoj, osjećajući se nelagodno.

Čuje se žamor ‘Drago mi je’, ali ničiji onako uzbuđen kao kada sam predstavljala Gabea. Čak i Rosemary, za koju sam mislila da će imati vagon pitanja, čini se toliko očarana Gabeom da gotovo ni ne primijeti Jamesa.

“Želiš li naručiti nešto za jelo?” pokušam se iskupiti, ali James odmahne glavom. “Ne, hvala, već sam jeo. Samo ću si ići po piće za šank. Želi li još netko nešto?” “Još jednu čašu merlota”, kaže Lionel vedro. “Idem s tobom”, ponudim. “Ne, u redu je, nastavi s ručkom.” Kaže to bez trunke sarkazma, ali ipak me ubode. “Pa, ako si siguran...” “Sasvim”, kaže, okrene se i ukočeno ode preko trave i nestane u pubu. “Ne mogu vjerovati da mi nisi rekao da dolaziš.” Držim kosu radi vjetra i okrenem se

prema Jamesu. Ostavili smo sve u pubu i hodamo, držeći se za ruke, po liticama koje obrubljuju plažu. Istu onu plažu na kojoj sam prije samo nekoliko sati bila s Gabeom.

“Htio sam da to bude iznenađenje.” To je u svakom slučaju i bilo. “Bilo mi je grozno jer sam otkazao u posljednji tren.” “U redu je. Ne brini. Gabe me poveo.” “Primijetio sam”, kaže ravno, a po izrazu na njegovom licu vidim da uopće nije sretan

što sam se vozila kao putnik na motoru moga cimera. “Pa, budući da je iz Kalifornije, mislila sam da bi mogao surfati i nikada prije nije bio u

Janja

152

Cornwallu.” Prestanem s pokušajima da se opravdam. “Iako je na motoru bilo pomalo zastrašujuće”, priznam.

“Mogu zamisliti.” Lice mu se smekša. “Ali ne brini, na povratku kući ćeš biti u Range Roveru. S grijanim sjedalima i svime.”

Osjetim žalac razočaranja. Motor je možda bio zastrašujuć, ali je bio i nevjerojatno uzbudljiv.

“I ponio sam neke brošure o toskanskim vilama koje možeš pogledati na povratku. Sjetio sam se da si rekla da si uvijek željela posjedovati jednu, i znam da nije isto, ali mislio sam da bismo ovoga ljeta mogli unajmiti jednu.”

Buljim u njega zapanjeno. Misli na sve. Ne sjećam se da sam mu to spomenula, ali vjerojatno jesam. Privuče me bliže i ovije ruke oko mene. “Privremeno sam u Firenzi unajmio jednu za koju mislim da će ti se svidjeti.”

Unatoč njegovim dobrim namjerama, ne mogu se othrvati osjećaju ljutnje. Odjednom moja fantazija o ljenčarenju u toskanskoj vili više ne pripada meni: pripada Jamesu i njegovim brošurama. “Jesi li siguran da ćeš moći voziti natrag večeras?” upitam, mijenjajući temu. “Imam sastanak s Lady Charlotte sutra ujutro pa moram ići kući.” Okrenem očima. “Ovo vjenčanje je prava noćna mora.”

“Hej, u redu je. I ja imam posla. Samo sam htio doći i upoznati tvoju obitelj.” “Ali grozno se osjećam jer si morao toliko voziti.” “Obećanje je obećanje”, kaže tiho i ušutka me poljupcem. “I, bilo kako bilo, nedostajala

si mi.” Tek sada, kad sam čula te riječi, shvatim da on meni uopće nije nedostajao. Štoviše,

sve dok se nije pojavio, bila sam sasvim zaboravila na njega. Ali to je samo zato jer sam bila zaokupljena svojom obitelji i Gabeom i... pa, svime, govorim si čvrsto. I otjeravši sve sumnje, poljubim ga. “I ti si meni nedostajao.”

“Već odlaziš?” Kasno je poslijepodne i Lionel me grli na rastanku, na malom travnjaku pred kolibom. “Ne možeš ostati još malo? Večeras je večer kviza u Forrester’s-u. Što kažeš da odemo i sve ih sravnimo, a?” kaže pun nade. Čvrsto ga stisnem i nasmiješim se sa žaljenjem.

“Zvuči sjajno, ali moram se vratiti u London. Posao”, dodam i napravim grimasu. “Bilo mi je drago upoznati vas, gospodine Hamilton.” James službeno ispruži ruku. Lionel ga ignorira. “Imam fini, zreli brie i bocu shiraza koju sam čuvao”, nastavi,

praveći se da nije čuo što sam rekla. Uvijek to čini kada ljudi kažu nešto što ne želi čuti. Uglavnom kada mu Ed prigovara da mora na dijetu ili da mora više vježbati. “Možemo se kasnije počastiti kako bismo proslavili pobjedu.”

“Lionel”, prekori ga Rosemary i stavi koščatu ruku na njegovu, kao da ga želi zadržati, “zar nisi čuo što je Heather rekla? Sutra mora na posao. Ljudi se ne prestaju ženiti samo zato što ti imaš fini brie.” Nasmiješi se Jamesu i rukuje se s njime. “Bilo mi je tako drago konačno te upoznati, James. Već smo se pitali nisi li plod Heatherine previše bujne mašte.”

Okrenem očima, ali James se nasmiješi, kaže da će me čekati u autu, pa krene preko šljunka do mjesta gdje je parkiran Range Rover i gdje Gabe pakira svoje stvari u male

Janja

153

spremnike na motoru. Podigne pogled i dobaci mi pogled pun suosjećanja. “Zapravo, sutra se nitko ne ženi. Tek za par tjedana, ali to je veliko vjenčanje iz visokog

društva,” kažem ponosno Rosemary. Znam da bi to trebala biti tajna, ali ne mogu odoljeti: “Kći Vojvode i Vojvotkinje od Hurleya.”

“Misliš Lady Charlotte?” upita Rosemary, vidno impresionirana. “Bila je u OK!-u prošli tjedan na modnom snimanju.”

“Misliš u Lady?” upita Annabel ljutilo. “O da, naravno, draga”, kaže Rosemary pitomo. “Pa, bilo mi je drago, ljudi.” U kožnoj odjeći, Gabe čvrsto sve zagrli, čak i Eda. Annabel i blizanci pojure prema

njemu raširenih ruku. “Vidimo se u stanu”, kaže kada dođe do mene. “Kući”, ispravim ga i zagrlim. “Stanu”, ponovi tvrdoglavo. Ode do motora, a ja se okrenem prema Lionelu. “James čeka. Bolje da idem.” Ovijem

ruke oko njega i poljubim ga u obraz. “Ali vidimo se uskoro.” “Tako je.” Nasmiješi se, ali oči mu sjaje i igra se svojom maramom oko vrata, kao što

uvijek čini kada je uznemiren. “Rosemary i ja razmišljamo da ostanemo ovdje do kraja tjedna, ali nazvat ću te.”

James stane pored nas u Range Roveru i ja se uvučem na suvozačevo mjesto i spustim prozor. Moj otac, koji se Edu i meni zakleo kada je mama umrla da nam nikada neće reći zbogom, mahne mi kao i inače.

“Vidimo se uskoro”, kaže tiho. “Uskoro”, odgovorim kao i uvijek. Pričvrstim si pojas i mašem najjače što mogu dok jurimo prema autocesti u oblaku

prašine i ispušnih plinova. Nastavim mahati dok me zglob ne zaboli.

Janja

154

Trideseto poglavlje

“AP S O LU T NO NE MA S NI MA K A vaših stupova... mislim gležanja?” ponovim. “Ovaj...da, sigurna sam da to možemo izvesti.”

Rano je sljedećeg jutra i u uredu sam, na telefonu s Lady Charlotte koja je nazvala čim sam prošla kroz vrata. Obično se Brian javlja na telefon ujutro, dok ja razvrstavam poštu i radim kavu, ali danas je pobjegao u kuhinju uz “Što misliš o mješavini kavi?” Što bih nazvala prebacivanjem brige na drugoga.

Ili, u ovom slučaju, prebacivanjem mladenke. Otvorim veliki kožni rokovnik kojega držimo na stolu i okrenem na stranicu s

datumom njenog vjenčanja. Već je ispunjena desecima bilježaka. Rezignirano zgrabim olovku. Premda je za posao nevjerojatno to što imamo njeno vjenčanje, žena je prava noćna mora. Još je nevjerojatnije što se netko želi oženiti njome. Iako se vjerojatno radi o nekom beskičmenjaku s kakvima se uglavnom fotografira, govorim si smirujući se. “Ne brinite, vaši gležnjevi će biti... strogo izvan granica”, kažem dok nastavi tutnjiti u moje uho. “O, u redu, umjesto toga želite puno...” Sigurno nije upravo rekla ono što mislim da je rekla. Zar ne? “Oprostite, biste li mogli to ponoviti?” upitam oprezno.

Brian se pojavi nagne nad moje rame kako bi vidio što sam upravo zapisala. “Sise?” kaže glasno.

Mahnem mu rukom da budu tiho i naprežem se čuti što mi ona govori, što nije lako jer ima nekakav nazalan glas.

“Mamica i tatica su upravo potrošili bogatstvo na moje povećanje grudi - to je njihov vjenčani poklon. Kao što sam rekla svom zaručniku, Danielu, što bi ti se više svidjelo? Grozan stari porculan ili savršene sisice?”

“Danielu?” ponovim prije no što se uspijem zaustaviti. Nakon toliko vremena, još uvijek se trgnem na spomen tog imena.

“Da, Daniel Dabrowski. On je kipar.” Kao da me netko snažno udario u trbuh. “On je iz Rusije”, nastavi. “Zapravo, Poljak je”, kažem prije no što se uspijem zaustaviti. To je prevelika

slučajnost. Ne mogu postojati dva Daniela Dabrowska koji su kipari. “Rođenje u Krakowu.” “Što?” Gorčina u njenom glasuje poput pljuske u lice i brzo se saberem. Ne mogu ugroziti ovo

vjenčanje. “Jednom sam bila na njegovoj izložbi...” izmišljan, drhtavoga glasa, “i bilo je

Janja

155

nekih informacija o njemu.” Kako da joj kažem da je on moj bivši dečko i da znam sve o njemu? Ili da sam znala sve

o njemu, pomislim dok me njegova zaručnica oštro obavještava da joj je došla pedikerka i bezobrazno poklopi. Jer sada, shvatim, ne znam ništa o njemu.

“Dakle”, kaže Brian, ponovno se pojavivši s dvije šalice instant kave i nekoliko malina iz slastičarnice na uglu. Ti su mi omiljeni, ali apetit me sada napustio. “Što je Čudovišna mladenka željela ovoga puta?” Spusti se na stolac i prekriži noge, te me pogleda s mješavinom zabave i suosjećanja.

Otpijem malo kave. “Sve je zapisano u knjizi”, kažem i dodam mu je. Radi se o šoku, više nego o ičemu drugome. Daniel? Se ženi? I to ne bilo kime, nego dvadeset-jednogodišnjom nasljednicom?

“Što je ovo? Vjenčanje ili glamurozno snimanje?” gunđa Brian i odgrize komad mafina. Ne mogu vjerovati. Poželjela sam čudo koje bi spasilo posao iz neprilika, i dobili smo

ga. Ali nikada nisam željela da to čudo bude vjenčanje moga bivšeg dečka. “Heather? Jesi li dobro? Problijedjela si.” “Ja, da, dobro sam.” Natjeram se da se vratim u stvarnost, ali teško je. “Što li će smisliti sljedeći put?” “Misliš reći da će biti sljedeći put?” Na djelić sekunde razmišljam o tome da kažem

Brianu da ja to ne mogu, ali zatim vidim poštu na stolu. Računi, računi i još računa. Odložim ih s ostalima u pretrpanu kutiju pored računala. Ne mogu reći Brianu. Moram to obaviti.

“Naravno”, kaže Brian i baci pogled na sat iza moga ramena. To je službeni suvenir s vjenčanja Lady Di i Princa Charlesa i na njemu je njihova slika i riječi ‘Romansa iz bajke’. “I, rekao bih, za manje od sat vremena.”

“Čula sam je da ostavlja dvije poruke na sekretarici prije no što ste vas dvoje došli”, ubaci se Maureen, čistačica, pojavivši se iz kuhinje u svojoj kariranoj pregači, mašući svojim voljenim mini usisavačem. Pritisne gumb i počne usisavati oko prozora. “Ako mene pitate, zvuči kao prava dama.”

“Nitko te nije pitao, Maureen”, zagunđa Brian u svoju kavu. Nasreću, ne čuje ga zbog buke usisavača. “Pa, ovoga puta je na tebi red da se javiš na telefon. Ja idem u tamnu komoru. Imam

još tucet rola s vjenčanja u tudorskom stilu koje moram razviti.” Uputim se otraga. Trebam mjesto i vrijeme za sabrati misli.

“Zapravo, morao bih skočiti van.” “Skočiti van?” Stanem u pola koraka. “Samo na pola sata”, pobuni se. “Moram sredili svoj kostim za večeras.” Naravno. Večeras je Rocky Horror Show. Zaboravila sam. Za razliku od Briana, koji

mu se već mjesecima veseli. “Znaš kako je”, govori Brian. “Nemam apsolutno ništa za odjenuti...” “Baci se na njega”, huška me Maureen i gura me koščatim laktom. “Pa, neki od nas se vole malo potruditi”, plane Brian, a zatim odskoči unatrag kada se

Janja

156

Maureen baci na njega s usisavačem. Samo što nije skočio dovoljno daleko i otvor usisavača se zalijepi za njegovu jaknu. Uslijedi kratka borba između njega i aparata.

“Brian...” preklinjem ga, ali zaposlenje oslobađanjem svojih gumba iz snažnih usta aparata, a zatim krene prema vratima.

“Ne brini, vraćam se za tren oka”, kaže, besramno lažući. Poznajem Briana. On ništa ne radi za tren oka. Za sve mu trebaju sati i sati neodlučnosti.

“Pa, u tom slučaju ću ostaviti uključenu sekretaricu”, zaprijetim mu, igrajući njegovu igru. “Tako ćeš je moći nazvati kad se vratiš.” Zadovoljna svojim razmišljanjem, naslonim se na ormarić.

“O, nisam ti rekao? Dao sam joj tvoj broj mobitela, za svaki slučaj.” Sagne se kada bacim mafin na njega, ali prilično sam dobro naciljala. Udario ga je u

zatiljak i obasipao mrvicama dok se saginjao, smijući se, kroz vrata. Nakon nekoliko minuta, nalazim se u tamnoj komori i povlačim uzicu kojom se pali

posebno svjetlo za razvijanje filmova. Odmah me okupa grimizan sjaj te padnem na stolicu kako bih upila šok otkrića da se Daniel uskoro ženi Lady Charlottom.

Priberem se nakon par trenutaka. Okej, ženi se. Pa što, k vragu? Da se baš sada spusti na jedno koljeno i upita te hoćeš li se udati za njega, Heather, bi li to učinila? Ne, ne bi. A zašto ne bi?

Zato jer je lažljivac i prevarant, zato jer imaš savršenog novog dečka po imenu James i zato...

Pa, samo zato. Ustanem i usmjerim pažnju na nered koji vlada našom tamnom komorom. Od sada ću blokirati Daniela iz svojih misli. Gdje sam li ono stavila one filmove?

Nakon dobrih petnaest minuta pronađem ih i uključim CD player. Ovoga puta svira Chess i, zahvalna na nečemu što će me okupirati, pjevušim dok pripremam podloške za razvijanje. Počinju mi se sviđati ti mjuzikli i osjetim laganu navalu sreće kada prepoznam uvodne akorde dueta Elaine Page i Barbare Dickson. Nagnem se kako bih pojačala zvuk kada začujem zvuk svog mobitela.

Srce mi potone. Lady Charlotte? Već? Podignem svoj telefon i buljim u identifikaciju pozivatelja. “Uskraćen broj”. Inače se

ne javljam uskraćenim brojevima: to su ili kreditne kartice koje zahtijevaju novac ili videoteka koja želi znati gdje je film Prohujalo s vihorom. Ali sada se sve to promijenilo. Ovoga mjeseca sam uplatila minimalan iznos, a film se iz vedra neba pojavio na vrh televizora.

Pa, ne baš, pomislim u sebi, sjetivši se sretnog vrijeska s osjećajem zadovoljstva. Ovih dana, stvarima je prešlo u naviku da se dogode iz vedra neba.

“Halo?” Pitajući se što će Lady Charlotte zahtijevati ovoga puta, zgrabim komad papira, a zatim počnem tragati za olovkom.

“Bok, mogu li razgovarati s Heather Hamilton?” Čudim se što čujem muški glas, vrlo dobrog govora, sa starinskim prizvukom.

Vjerojatno batler. “Ja sam”, zagunđam i izvučem ladicu, te kopam po njoj. Dovraga, kako da išta nađem

Janja

157

u ovome neredu? “O, dobar dan, gospođice Hamilton, ja sam...” “Oprostite, možete li malo pričekati?” Pritisnem rame uz ladicu i posegnem duboko

unutra, sve do pazuha, te prčkam uokolo. Bože, pomislili biste da postoji neka olovka tu negdje!

‘‘Ako ovo nije dobro vrijeme...” U pozadini čujem glas na telefonu kako i dalje govori. K vragu. Odustanem. Morat ću koristiti svoju olovku za oči. “...možda da nazovem kasnije.” Izvučem ruku iz ladice i zabuljim se u telefon. Je li rekao kasnije? Zločesta misao padne mi na pamet. Pa, red je na Brianu, kažem si, u iskušenju da

kažem batleru neka nazove u ured kasnije. Ali zatim preuzme razumna pomoćnica. Lady Charlotte možda je Čudovišna mladenka, i možda se ženi za moga bivšeg, ali njeno vjenčanje će odvesti Zauvijek zajedno dalje od ruba bankrota. I .pasit će mi posao.

“Ne, sada je u redu,” kažem rezignirano i izvučem svoju olovku za oči iz torbice. “Okej, pa što su Charlottini posljednji zahtjevi... mislim, razmišljanja?”

“Charlotte?” ponovi glas s druge strane linije. Zvuči prilično otresito. “Oprostite, Lady Charlotte”, brzo se ispravim. Zaista, sva ta priča oko titula je sasvim

smiješna. Podsjetim se Gabovog komentara da ne mora nužno biti dama i nasmiješim se. “Gledajte, mislim da je došlo do neke greške”, kaže glas. Sada otkrijem lagano

razvlačenje američkog naglaska i osjetim blagu sumnju. Možda ovo nije batler Lady Charlotte. Što znači da je sigurno netko vezan za kreditne kartice.

Možda American Express. Tek što sam pomislila na to, u glavi mi se počne vrtjeti film svoje kupovine u trgovini

donjeg rublja, gotovo kao da gledam snimku skrivene kamere. O joj, zaboravila sam na to. Sve to seksi donje rublje koje sam kupila prošli tjedan. “Oprostite - zovete li u vezi tristo funti koje sam potrošila na rublje?”

“Ne, ne zovem”, kaže glas nestrpljivo. “Zovem zbog slobodnog radnog mjesta.” “U American Expressu?” namrštim se. Kako čudno. Sigurno se radi o nekoj njihovoj

čudnoj promociji. “Ne, u Sunday Heraldu.” Treba mi trenutak da shvatim te riječi. “Jeste li upravo rekli Sunday Herald?” šapnem. “Tako je.” Grudi mi se stisnu kao da sam zakopčala zadnji gumb na košulji. “A vi ste?” “Victor Maxfield, urednik.” O moj Bože, tako je. Stvarno je tako. Razgovaram s urednikom Sunday Heralda.

Upravo sada. Na svoj mobitel. I svaki čas ću se onesvijestiti od nedostatka kisika, shvatim kada mi padne na pamet da zadržavam dah. Spustim se na stolac i duboko udahnem. “Bože, nisam ovo očekivala. Vidite, mislila sam da ste netko drugi.”

“Tako se čini”, kaže glas i iako ne mogu vidjeti Victora Maxfielda, mogla bih se zakleti da se upravo smiješi. “Ali želio sam nazvati jer me od srijede neće biti u uredu. Idem na

Janja

158

svoje godišnje putovanje u Škotsku, u malo mjesto po imenu Loch Kulloch...” Dok ga slušam, gotovo da se moram uštipnuti - tako je nadnaravno. “Jeste li ikada bili u Škotskoj, gospođice Hamilton?” “Ne, nikada...” zamucam. “Pa, trebali biste, draga moja. To je nevjerojatno mjesto. Ja sam Amerikanac i u

Sjedinjenim Državama imamo sjajnih mjesta, ali kada sam se preselio na ovaj vaš otočić prije više od dvadeset godina, moram reći da je Škotska sve potukla, sa svim tim planinama, močvarama i, naravno, vašim imenjakom.”

“Molim?” “Heather!” uzvikne. “Močvare su ga pune - vrijeska. Ljubičasti i bijeli vrijesak - dokle

god pogled seže.” Njegov dubok glas odjekuje u mom uhu i opet cijela protrnem. Heather ili vrijesak.

Sretan vrijesak. Moj sretan vrijesak. Odjednom mi se zavrti, kao da sam se brzo vrtjela u krug, a zatim otvorila oči i soba

leluja na grimiznom svjetlu. Uhvatim se za stolac kako bih povratila ravnotežu, ali svjesna sam samo lupanja svoga srca u grudima, dizanja i spuštanja svog grudnog koša i čudnog zujanja u ušima. Možda se radi samo o nervozi, iznenađenju ili nesvjestici, ali imam osjećaj da je i nešto više. Kao da se svi moje snovi penju iz mojih nožnih prstiju, kroz vrhove mojih prstiju i niz telefonsku liniju. Sve do Victora Maxfielda, čovjeka koji ima moć sve ih ostvariti.

“Pa, jeste li slobodni sutra ujutro za jedan intervju? Znam da je prilično na brzinu, ali nema boljeg vremena od sadašnjosti, a?”

“Da, naravno. Sutra je odlično.” “Super. Onda se vidimo oko devet. Znate adresu, pretpostavljam?” “Da, hvala.” Kako ne bih? utisnuta mi je u mozak. A zatim poklopi. Intervju. U Sunday Heraldu. Baš kao što je Gabe rekao. Sve što sam

ikada željela. “Heather?” Čvrsto kucanje na vratima me preplaši i poskočim. To je Brian, već se vratio. “Ovaj, da, samo trenutak.” Brzo ustanem i gurnem svoj mobitel u torbicu. Osjećam

krivnju zbog svog razgovora s Victorom Maxfieldom, kao da sam na neki način nevjerna Brianu, iako me on uvijek poticao da slijedim svoje snove.

Otvorim zasun i posegnem za kvakom. S druge strane, možda je najbolje da budem iskrena i sada mu kažem za intervju. Ne volim imati tajne pred njim, a on će ionako vjerojatno biti oduševljen zbog mene. “Hej, Brian, pogodi što?...” otvorim vrata.

“Ta-da.” Usta mi se otvore i zatvore. To je Cher. “Pa, što misliš?” Stoji na pragu u halterima, mrežastim čarapama i s dugačkom, kovrčavom, crnom

perikom na glavi. “Ja sam trrrranseksulac iz Transilvanije”, Brian napući usne i opasno

Janja

159

izbaci nogu. Buljim u njega bez riječi. Moram priznati, Brian ima nevjerojatno dobre noge. Prestane s glumom i nasmiješi se smeteno. “Oprosti, malo sam se zanio. Što si

govorila?” “Ma, ništa”, kažem ležerno. Više se ne čini da je sada najbolje vrijeme da mu kažem za

intervju. Pružim ruku i potegnem halter. “Reći ću ti kasnije.”

Janja

160

Trideset i prvo poglavlje

BIJ E L I K O MB I G LA S NO zatrubi s vozačem koji visi kroz prozor kako bi doviknuo nešto što nisam baš dobro čula, a vidjevši što je napravio s jezikom, ni ne želim čuti.

Dok hodam kroz sivu betonsku džunglu Hammersmitha s Brianom, držim glavu pognutu i oči usredotočene na pločnik pun žvakaćih guma. Sve da izbjegnem buljenja. Ovako je cijelim putem od ureda: umirovljenici otvorenih ustiju koji čekaju ispred Marks&Spencera, skupine tinejdžera koje se podbadaju laktovima i podsmjehuju, pripiti biznismeni u pubu koji ispijaju svoje krigle u nevjerici. Ranije su nas čak neki japanski turisti pitali mogu li se slikati s nama. Pomislili biste da nitko nikada prije nije vidio šezdesetogodišnjaka u halterima, PVC ogrtaču i petnaest-centimetarskim štiklama.

Malo je poslije sedam i Brian i ja smo na putu do obližnjeg kazališta Apollo kako bismo gledali Rocky Horror Show.

“Možda smo trebali ići taksijem”, žali se Brian kada još jednom mora stati i namjestiti si haltere. Povlačeći nestrpljivo, povuče remen svojim tankim rukama koje su tako spretne kada rukuju aparatom Hassleblad, a sada su samo par nespretnih udova. “Isuse, kako se vi koke nosite s ovim?”

“Briane, koke imaju perje”, istaknem hladno. “Žene nemaju." Prekrižim si ruke preko grudi u ružičastoj vesti i uhvatim svoj odraz u izlogu Starbucksa. Nosim kariranu ružičastu suknju, tajice boje kože i par cipele na vezanje uz nogu koje imam otkako sam imala sedamnaest godina i radila subotama kao pomoćna prodavačica u Dolcisu.

Odjeća je bila Jessina ideja. Ona je jedna od velikih obožavateljica koja je gledala šou otprilike stotinu puta i koja zna sve korake. Organizirala je cijelu stvar, rezervirala karte prije nekoliko mjeseci, posudila svoj rezervni kostim i uzbuđeno mi rekla da bih ja bila ‘savršena Janet’. Njen entuzijazam je bio toliko zarazan da sam se osjećala prilično počašćena komplimentom. Jedini problem jest što Jess voli pretjerivati. Sumnjičavo buljim u svoj staromodan odraz. Zamislite Doris Day. Zaista. Ne želim zvučati kao mrgud, ali kada ljudi kažu da je otmjeno odijevanje zabavno, kome bi to zapravo trebalo biti zabavno?

Kada stignemo do kazališta počne se spuštati mrak. Ljubičasto sivkasti oblaci vise nad stablima, poput velikih modrica, te pružaju pozadinu Rocky Horror Showu, koji je osvijetljen svjetlucavim bijelim svjetlima na kazalištu. Gomile nečuveno odjevenih ljudi plaze ispred, uvježbavajući korake i uspoređujući kostime. Pogledom tražim Jamesa, koji je rekao da ćemo se naći ovdje, i Jess, koja će doći s gomilom stjuardesa, te se proguram pored divovskog muškarca s tetovažama koji je odjeven u mrežaste čarape i haltere, poput

Janja

161

Briana. što mi u početku smeta, ali polako se navikavam. Svi - ponavljam svi - nose mrežaste čarape.

Brian vodi i slijedim ga u predvorje. I tada čujem grleni smijeh, koji se ispali poput strijela nad žamorom. Istog trena ga prepoznam.

“Jess!” viknem i primijetim je okruženu skupinom zgodnih muškaraca nabildanih ruku. Koji su očito stjuardi. Baci ruke oko mene i zagrli me. “Izgledaš fantastično”, dahnem.

"Misliš?” kaže i lagano se zavrti. Nosi obavezan ogrtač, mrežaste čarape i štikle, ali sva ona Bikram yoga se isplatila. U sebi si zabilježim da ću sljedeći put pokušati izvesti nekoliko pozdrava suncu, umjesto da cijeli sat provedem u položaju djeteta i pretvaram se da imam mjesečnicu.

“I ti.” Namršti se. “Hej, jesi li dobro?” Vjerujte Jess. Samo bi najbolja prijateljica primijetila da me nešto muči. Na trenutak

se poigravam mišlju da joj ne kažem, a zatim shvatim kako bi smiješno to bilo: kažem joj sve. “Upravo sam otkrila da se Daniel ženi”, kažem zdravo za gotovo.

Gurnem me u kut. “Ženi?” sikne u nevjerici. “Za koga?” “Pa, nikada nećeš povjerovati...” “Koga?” želi znati. “Lady Charlotte.” Jess otvori usta. “Ozbiljna si?” “Smrtno.” “Prokletstvo, Heather. Kako se osjećaš?” Slegnem ramenima. “Znaš.” Kimne s razumijevanjem. “Ali što je još gore...” “Ima nešto gore?” Za Jess, to je nemoguće. Njoj je brak poput utrke koju morate

završiti prije bivšega. Suprotan ishod je previše sramotan. “Brian i ja smo službeni fotografi vjenčanja.” U rijetkim slučajevima Jess ostane bez riječi. Zatim nekako pronađe glas: “Pa, ti si

ionako puno bolja od nje. Ona ima stupove umjesto nogu.” Unatoč svemu, moram se nasmiješiti: gležnjevi Lady Charlotte očito su svima poznati. “A što se tiče onog dvoličnog gada od Daniela, sada si upoznala nekoga puno boljeg.

Sama si rekla: James je savršen.” “Imaš pravo. Dobro sam, zaista...” “Ej, kurvo.” Netko vikne dok prolazi pored nas i okrenem se da vidim kome je viknuo. A zatim, sa

šokom, shvatim da je viknuo meni. “Jesi li čula kako me upravo nazvao?” dahnem uvrijeđeno.

“Navikni se, draga”, zahihoće se jedan od Jessinih stjuarda koji se predstavi kao Neil i ponudi me prženim kikirikijem. “Svije to dio šoua. Kad god vidiš Brada na pozornici, vikneš ‘Šupak’, a kad vidiš Janet, vikneš ‘Kurvo’.” Namigne Brianu koji pocrveni i prihvati kikiriki. Čudno, mogla bih se zakleti da mi je rekao da je alergičan.

Okrenem se natrag prema Jess i stavim ruke na bokove, glumeći uvredu. “Pokušavaš li

Janja

162

mi nešto reći?” nadurim se dobronamjerno. Ignorira me i zgrabi ruku velikog, mišićavog muškarca koji mi je okrenut leđima.

“Želim te upoznati s nekim”, kaže i ne može izbaciti ponos iz glasa. “Heather, ovo je Greg.” On se okrene i zatrepće svojim umjetnim trepavicama prema meni. “Zadovoljstvo mi

je”, kaže i nasmiješi se. I taj osmijeh primijetim: skupe mu se usta i rastegnu srebrni ožiljak koji se protegne licem. Čini mi se neodređeno poznat.

“I meni”, nasmiješim se i pokušam ga smjestiti negdje. Što nije lako kada muškarac nosi umjetne trepavice i žensko donje rublje. “Jesmo li se već upoznali?”

“O, ne,” kaže. “Definitivno bih te se sjećao.” I pogleda me na način da bih pomislila da flerta kada ne bi bio s mojom najboljom prijateljicom.

“Pa, gdje je tvoj muškarac?” upita Jess. “O, Gabe je spomenuo nešto da ide kod strica na večeru.” Još me kopka: gdje li sam

već vidjela Grega? Kao kada gledate film i ne možete se sjetiti imena nekog glumca. “Mislila sam na Jamesa”, istakne. “O, da, naravno.” Zašto sam mislila da govori o Gabeu? “Trebao bi stići svaki čas -

vjerojatno je zaglavio u prometu.” “Hej, šou samo što nije počeo. Trebali bismo ući”, ubaci se stjuard i spasi me. “Da, idemo naći naša mjesta.” Jess provuče ruku kroz Gregovu. Svi počnu ulaziti i ostave me da čekam Jamesa u predvorju koje se brzo prazni.

Stvarno postaje kasno. Gdje bi mogao biti? “Oprostite, gospođice”, osjetim tapkanje na ramenu i okrenem se prema

uniformiranom djelatniku. “Morat ćete sada ići na svoje mjesto ili vas neću moći pustiti unutra.”

Tepih predvorja sad je prazan, izuzev nekoliko papirića i pokoje kokice. Možda sam propustila njegov poziv u svoj onoj galami i zbrci. Prekopam po torbi i izvučem mobitel, samo kako bih otkrila da nema signala.

“Gospođice?” Djelatnik još uvijek strpljivo čeka. “O, oprostite.” Posljednji put puna nade pogledam u vrata, a zatim mu nerado pružim

svoju kartu. Otrgne je i vrati mi je, a zatim stane sa strane kako bih mogla ući. Zastanem. “Ako visok, tamnokosi muškarac dođe...” Pružim Jamesovu kartu.

“Naravno.” Gurne je u džep na prsima. I, dok me gleda pogledom punim sažaljenja jer me netko ostavio na cjedilu, okrenem se i požurim unutra.

Janja

163

Trideset i drugo poglavlje

SK V IČA NJ E O RK E S TRA K O J I se priprema označava da će šou uskoro početi i brzo pokušavam naći svoje sjedalo u pretrpanom kazalištu. Bez sumnje ću biti straga, u sredini reda, i morat ću se ispričavati i pokušavati ne gaziti ljudima po prstima, kao i obično. Zaškiljim u brojeve redova i željno pogledam naprijed. Par praznih sjedala je točno na kraju reda. Bože, pitam se tko ih je dobio. Željela bih da sam to ja.

Stanite malo... Zbog sve one zabrinutosti jer se James nije pojavio, nisam obraćala puno pažnje na broj reda na mojoj karti, ali sada... Ponovno provjerim - to jesam ja! Sjedalo u prvom redu! Za promjenu ću vidjeti sve, a ne samo zatiljak nečije glave. Vesela, pogledam iza sebe u ostatak kazališta i ugledam Jess. Maše mi i ustima oblikuje riječi ‘Gdje je James?’ Slegnem ramenima i odgovorim ‘Ne znam’, pogledam još jednom na sat, a zatim sjednem pored Briana.

Ali to nije Brian, shvatim kada se okrenem da mu nešto šapnem u uho. Brian se zamijenio kako bi sjedio pored Neila, te me pustio da sjedim pored stranca. Što je u redu, naravno. Ja sam velika djevojka.

Samo što je Jamesovo prazno sjedalo s moje druge strane. Buljeći u njegovu veliku, baršunastu prazninu, osjećam blago samosažaljenje. I tada, baš kada novitet sjedenja u prvome redu počne popuštati i bacim se u misli o tome kako sam izvisjela, kako će mi večer biti grozna i kako bih mogla odmah otići kući, orkestar zasvira, zavjese se povuku i počne Rocky Horror Show.

Sljedećih sat vremena transportirana sam u nevjerojatan svijet transseksualaca s planeta Transvestit. Čini se da ostatak publike zna čitav scenarij napamet i uzvikuje ‘šupak’ i ‘kurva’ kad god se Brad i Janet pojave na pozornici i mašu bakljama iznad svojih glava. Većinu vremena mi nije jasno što se događa i pokušavam pohvatati konce kako šou odmiče dalje.

Što nije lako, pogotovo kada mi netko doda novine bez nekog posebnog razloga. Što bih trebala napraviti s njima? Sigurno ih ne bi trebala pročitati, kažem si odsutno i primijetim da se radi o Evening Standardu. Odjednom me opet obuzme onaj čudan osjećaj, koji mi vibrira kroz prste umrljane od tinte kojom je ispisan naslov: ‘JOŠ UVIJEK NEPOZNAT DOBITNIK JACK POTA. LISTIĆ KOJI JE OSVOJIO IZ ZAPADNOG LONDONA’.

O moj Bože! To je sigurno moj ukradeni listić! Buljim u naslov dok mi se misli kovitlaju, ali sada me povlače na noge za ples i svi si

Janja

164

drže ruke na bokovima, pa nemam vremena ni za što osim za glupu, smiješnu, nevjerojatnu zabavu.

“Pa, što misliš?” Šou je završio i probijamo se prema izlazu kroz gomilu koja napušta kazalište. Nacerim

se Jess koja je omotana oko Grega poput pitona. “Bilo je odlično, stvarno odlično”, kažem i uhvatim se kako pjevušim Time Wrap - Bože, ta pjesma stvarno lako uđe u uho.

“I bolje od Fantoma”, zanosi se Neil i vidim kako Brian sja od sreće - iako mu je lice nateklo i osipalo se. Vidite? Znala sam da je alergičan.

“Je li netko gladan? Znam mjesto na kojem pripremaju najbolju piletinu”, kaže jedan od stjuarda, čijeg bi se imena željela sjetiti.

A zatim mi, naravno, u trenu padne na pamet: Rick. “Ne, ja ne, stari”, promrmlja Greg koji se čini malčice nervoznim. “Moram se vratiti u

Kent. Rano počinjem ujutro”, objasni i zagrli vidljivo ogorčenu Jess. Dok izlazimo u svježu večernju tamu ulice razmišljam o njima zajedno i uhvati me

neka nelagoda. Pokušam otkriti o čemu je riječ, ali ne mogu. Možda nije ništa. Možda sam samo previše zaštitnički nastrojena. Napokon, čini se da ga Jess obožava.

“Heather? Jesi li to ti?” Glas me smete i ugledam muškarca kako hoda prema meni, odjeven u crne hlače,

karirani sako i s naočalama debelih okvira. “James?” upitam sumnjičavo. “Da, ja sam”, kaže smiješeći se smeteno. “Hej, vidi, to je Brad,” uzvikne Rick. “Šupak.” Sprema se udariti u histeričan smijeh

kada ugleda izraz na mome licu i osjeti da možda nije najbolje vrijeme te se brzo povuče. “Oprosti što sam kasnio. Šou je već počeo. Pokušao sam te nazvati...” “U kazalištu nema signala”, objasnim. “Čekaš li dugo?” “Popio sam piće u pubu i gledao malo ragbija.” Pokaže preko ceste. “Iako su me čudno

gledali u ovoj odjeći.” Prstom prijeđe preko revera širine ramena. Usta mi se trgnu u osmijeh. “Nisi me morao čekati, znaš.” “Znam.” Zastane i gledamo se preko stepenica. Možda samo umišljam, ali mogu

osjetiti nekakvu nelagodu među nama. “Želiš li vožnju do kuće? Auto mi je tamo parkiran.” “Naravno.” Shvatim da je to izraz kojega sam pokupila od Gabea i dodam: “To bi bilo

sjajno, hvala.” Okrenem sa da se bacim na pozdrave, ali svi se svađaju oko indijskog ili kineskog

restorana, pa se predomislim. Bolje da se samo tiho iskradem, odlučim. Šapnem Brianu da odlazim i požurim do Jamesa prije nego ga Jess ugleda. Znam da umire od želje da ga upozna i ako ga ugleda, to će biti to: vrijeme ispitivanja.

“Pa, kakav je bio šou?” upita James dok hodamo prema autu. “Odličan”, odgovorim. “Ali potpuno lud.” Ne mogu da ne primijetim kako me ne drži

za ruku. Nešto se definitivno događa. “Dobro”, kaže ravnodušno. Razgovor zamre i mi utihnemo.

Janja

165

Stignemo do auta, James otključa i uđemo unutra. Potonem u mekano kožno sjedalo i pogledam kroz prozor dok se James uključuje u promet. A zatim nijedno od nas dvoje jako dugo ništa ne kaže. Pa, zapravo prođe manje od dvije minute - skrivećki pogledam digitalni sat na kontrolnoj ploči - ali čini se da je prošlo jako dugo. To je jedna od onih tišina. U prošlosti sam slušala parove kako govore o ugodnoj tišini, kao da je to nešto čemu treba težiti, nešto čime se treba hvaliti, i nikada nisam razumjela zašto. Sada, dok sjedim u Jamesovom Range Roveru u tišini koja je toliko klaustrofobična da mi se čini kako me guši, savršeno razumijem.

“Nisam čekao tebe, čekao sam sebe.” Na trenutak mislim da razgovara sam sa sobom. Ali zatim mi se izravno obrati.

“Večeras. Čekao sam te jer moram razgovarati s tobom. Mi moramo razgovarati.” Istodobno osjetim i olakšanje i zabrinutost. U prijevodu znam da to znači kako James

treba da ja razgovaram. Znam to jer sam znala vikati na Daniela istu stvar jer mi se nikada nije otvarao. James, s druge strane, ne bi mogao biti otvoreniji: uvijek želi da razgovaramo o stvarima. Toliko da mi je to iscrpljujuće. Promatrajući Jamesa kako si prstima prolazi kroz kosu, brzo počnem u glavi pripremati govor o tome kako mi se jako sviđa, ali kako su se stvari odvijale malo prebrzo.

“Nisi zaljubljena u mene, zar ne?” Iz vedra neba, njegove riječi me razoružaju. “Ovaj, pa...” Napustim svoj svečano

nedostojan govor. Moja prva reakcija je zanijekati to, nagovoriti ga u suprotno. Ali čemu? kaže glasić u meni. Zašto bih uvjeravala njega kada ne mogu uvjeriti sebe?

“Ne, nisam”, priznam. “Volim sve u vezi tebe, ali ne volim tebe.” Kada riječi izađu, osjetim neočekivano olakšanje. “Žao mi je.”

“U redu je. Već sam znao”, odgovori James i lagano mi se nasmiješi kao da želi pokazati da se ne ljuti na mene. “One noći poslije večere, kada smo bili u krevetu i kada sam ti rekao da te volim, nadao sam se da ćeš i ti meni reći da me voliš...”

Osjetim stisak žaljenja. “...ali nisi.” “Nisam? Ali mislila sam...” Prekinem se. Moje sjećanje je malko zamagljeno zbog svog

onog šampanjca, ali sigurna sam da sam mu rekla da ga volim. Samo sam poželjela da nisam, pomislim sa žaljenjem.

“Rekla si ‘I ja tebe’”, kaže James tiho. Stane na semaforu. “A oboje znamo da to nije isto kao reći ‘Volim te’.”

Ima pravo. Nikoga nisam zavarala. Ni sebe. I sigurno ne Jamesa. Sretnem njegov pogled i odjednom shvatim da mi se želja ipak ispunila. A ipak, umjesto olakšanja, osjećam samo tugu.

“Rekla si to kako mi ne bi povrijedila osjećaje, i cijenim to”, govori James, “ali to nije dovoljno. Želim sve ili ništa.”

Iznenada i neočekivano, osjetim se potpuno nedostojnom. “Žao mi je, ne znam što nije u redu sa mnom.”

“Sve je u redu s tobom, Heather.” Posegne prema meni i prijeđe palcem po mom

Janja

166

obrazu. “Ali moglo bi pomoći da nisi zaljubljena u drugog muškarca.” Nevjerica me snažno pogodi. “Misliš u moga bivšeg? Ne, sasvim si pogriješio”, uzviknem, žustro niječući. Okej,

šokirala me spoznaja da se ženi, ali više nisam zaljubljena u Daniela. “Ne govorim o tvome bivšem.” Namrštim se zbunjeno. “Govorim o tvom cimeru.” “Misliš da sam zaljubljena u Gabea?” Od njegovih riječi mi se zavrti, ali na sićušan

djelić sekunde dozvolim si razmisliti o tome ima li možda pravo. Je li to razlog zašto se nisam zaljubila u Jamesa? Ali tek što mi je pomisao okrznula svijest, odbacim je. “To je smiješno”, kažem ogorčeno.

“Vidio sam vas zajedno u Cornwallu”, suprotstavi se. “Ali ništa se nije dogodilo. Samo smo prijatelji.” “Vjerujem ti”, nastavi, “ali to ne znači da osjećaji nisu tu.” Zastane pa ljubazno nastavi:

“Ti možda to ne možeš vidjeti, Heather, ali ja mogu.” Svjetla se promjene i kada krenemo niz Ladbroke Grove prema četvrti little Venice,

pogledam u Jamesa. Unatoč ogorčenosti, osjećam toplinu prema njemu. Još uvijek je ljubazan iako prekidamo i misli, s pravom ili ne, da sam zaljubljena u drugog muškarca. Počinjem sumnjati u svoj razum zbog toga. Mislim, nikada se nismo posvađali, iskrenje i romantičan i nevjerojatan u predigri - malo previše nevjerojatan. Čovjek nema mana. Uistinu je savršen dečko.

I tada mi sine. “Ti uistinu jesi savršen muškarac, James”, kažem tiho. “Samo si previše savršen za mene.”

Izgleda potpuno smeteno. “Istina je. Nikada se ne svađamo, voliš istu glazbu, voliš romantične komedije,

vegetarijanac si, kupuješ mi tampone, znaš pronaći G-točku bez da pitaš upute kako stići do nje... Kako ti to uspijeva?”

“Povjerljive informacije.” Potapša se po nosu. “I čak si se odjenuo kao Brad uz moju Janet bez da sam te zamolila.” Potonem u svome

sjedalu. “Vjeruj mi. Toliko si savršen da se pored tebe osjećam kao pravi nered.” “Da, pa tvoja soba je bila pomalo...” Napravi grimasu. Pocrvenim od srama dok skrećemo u našu ulicu. Stane pred mojim stanom, ali ostavi

uključen motor. “Moram ići naći mjesto”, objasni sumorno. “Znaš kako je.” Zapravo ne. Otkako imam svoj sretan vrijesak uvijek nađem mjesto kada ga poželim.

Ali svejedno kimnem. A zatim se samo nekako promatramo. “Pa, pretpostavljam da bi to bilo to”, kaže on. “Valjda je”, složim se i nisam baš sigurna što će se sada dogoditi. Navikla sam na

prekide koji uključuju suze, svađe i uzburkane emocije, ali ovo je toliko prijateljski da je smiješno. Nagnem se preko ručne kočnice i poljubim ga u obraz. “Zbogom, James.”

“Zbogom, Heather”, kaže ljubazno i uzvrati poljubac. Izađem iz auta.

Janja

167

“Pazi na sebe. I nemoj mi se više pokazivati gola kroz prozor ili ću morati nazvati policiju”, vikne za mnom dok se penjem stepenicama do svojih vrata.

Okrenem se. “Vidio si me?” “Ne samo ja, nego i svi moji gosti za večerom”, kaže, a usne mu se trzaju. “Odlične

sise.” Namigne mi i podigne staklo na prozoru. Stojim pred svojim stanom i promatram ga kako brza iz mog života. Bio je sve što sam

željela u dečku, ali isto kao što ‘ne možeš kupiti ljubav’, otkrila sam da je ne možeš ni poželjeti. I uz ubod tuge, otvorim vrata i uđem.

Janja

168

Trideset i treće poglavlje

TE NO Ć I S A NJ A M najčudniji san. Nosim odijelo i ulazim kroz okretna vrata u zgradu Sunday Heralda. Ispred je ured sa slovima UREDNIK i kada uđem ugledam Victora Maxfielda za svojim stolom. Ali kada ustane kako bi se rukovao sa mnom, nosi haltere i mrežaste čarape, i više nismo u njegovom uredu nego na vjenčanju, a on pleše uz Time Wrap dok ga Brian fotografira, a ja bacam konfete.

Ali to nisu konfeti: to su milijuni sićušnih komadića novina. I počne kišiti i mali komadići se pretvore u ogromne novine - Sunday Herald - na čijoj je naslovnici moja fotografija, a ja si ih držim iznad glave i žurim kući usred oluje. Zatim vidim staru ciganku i pogledam joj u oči, koje sjaje poput smaragda, a zatim se iznenada pretvore u plavi kamen i više ne gledam u njene oči nego u Gabeove.

A on se smije i smije, ali to ne zvuči poput smijeha, zvuči gotovo poput sirene. I iako pokrivam uši i pokušavam pobjeći, zvuk postaje sve glasniji i glasniji i glasniji...

Prestrašeno se probudim. Pored mene, na noćnom ormariću, urla moja budilica. Prasnem rukom po gumbu i upravo ponovno zaranjam pod svoje pokrivače kada se sjetim: danas imam intervju.

Potpuno razbuđena sjednem uspravno, prebacim noge preko ruba kreveta i gurnem prste u svoje čizme Ugg, koje su pretvorene u prilično skup par papuča - takva je ćud mode. Izvučem se iz kreveta, navučem svoju kućnu haljinu i otvorim vrata spavaće sobe.

Tih zvuk radija dodira iz hodnika, pomiješan sa slatkim, ljepljivim, umjetnim mirisom. Počela sam ga prepoznavati posljednjih tjedana. Pite.

“Jutro”, kažem automatski, tapkajući u kuhinju sa znanjem da ću pronaći Gabe nagnutog nad toster, s kineskim štapićem u ruci. I, naravno, tamo je, nagnut nad toster sa štapićem u ruci, gotovo poput ribara s ostima koji čeka pravi trenutak za pogodak. Ali jutros je toliko udubljen u pjevušenje uz Eddija Veddera na radiju da me ne čuje i počašćena sam izravnim pogledom na češanje jaja. Gotovo kao da svira imaginarnu bas gitaru, samo što je ova u njegovim boksericama. Gore i dolje, gore i dolje ide njegova spora ruka, dok mu stopalo s palcem čudnoga oblika tapka uz Pearl Jam, a stražnji dio kose mu je sav u čvorovima nalik na pješčane komadiće spužve.

Začarana na pragu, čujem Jamesov glas u svojoj glavi: “...ali moglo bi pomoći da nisi zaljubljena u drugog čovjeka... tvog cimera...”

Pravednost me obuzme. Mislim stvarno. Što je James mislio? Ja? Zaljubljena u ovo? Usred zijevanja poput nilskog konja, raširenih nosnica, s puno bijelih kutnjaka i uz

Janja

169

glasno gunđanje, Gabe se okrene i ugleda me. Čeljust mu se naglo zatvori. “O, vau, Heather.” Poput lopova koji je uhvaćen s rukama, doslovno, na kraljevskim draguljima, brzo je izvuče iz bokserica i gurne si naočale na nos. “Nisam te vidio.”

“Aha. Shvatila sam.” Nasmiješim se slatko, uključim čajnik i izvadim šalicu iz ormarića. Osjećajući njegovu posramljenost kako isijava, nevino nastavim odmatati vrećicu čaja, dodam žličicu šećera i uzmem novi tetrapak mlijeka iz frižidera, kao da se ništa nije dogodilo.

“Pa, kako je bilo sinoć?” upita Gabe, pokušavajući zvučati ležerno. Prekriži noge i nasloni se na kuhinjski ormarić, te povuče svoju majicu na gospodina T-a.

“Misliš na Rocky Horror Show?” kažem pokušavajući otvoriti mlijeko. Savila sam strane, kao što pokazuje skica sa strane, i sada ih guram naprijed kako bih napravila rupu. K vragu, nikada to ne mogu napraviti kako spada. Frustrirano rasparam rupu prstom, kao što uvijek napravim. “Ili na dio kada me James nogirao?”

Gabe blijedo bulji u mene. “Jesi li ozbiljna?” upita. “Aha.” Čajnik zapišti i napunim si šalicu. Udahne, a zatim jako dugo izdiše. “Sranje”, kaže ravno. “Mislim, žao mi je. To je

grozno.” “U redu je”, slegnem ramenima, ulijem si mlijeko u šalicu i pokapam sve okolo.

Otrgnem papirnati ručnik i počnem brisati proliveno mlijeko. Istina je. Osjećam se sasvim u redu zbog Jamesa jer sam sinoć shvatila da nikada nisam bila zaljubljena u njega. Bila sam zaljubljena u ideju o njemu. “Bilo je vrlo prijateljski”, dodam.

Uhvatim Gabeov pogled i on nelagodno pogleda u svoja stopala, kao da se boji da ću početi pričati o osjećajima. Ali, premda bi me normalno to iživciralo, sada sam oduševljena tim dobrim, starim, muškim izbjegavanjem. Nakon svoje veze s Jamesom, osjećam olakšanje jer ne moram razgovarati o svojim osjećajima. Nasreću, prekine nas mačji skok i Billy Smith, koji se pojavi pomalo uprljan. Glasno mijaukne.

“Netko je gladan doručka.” Pogladim mu mekano krzno dok mi se mota oko gležnjeva. “Ne čudi me. Bio je prilično zaposlen sinoć. Čovječe, ta mačka dobiva sve pozive na

igru.” “Pozive na igru?” “Znaš, one kasne večernje pozive od bivšeg ili bivše, kojima te poziva da dođeš na

seks.” “Ne, ne znam.” Pretvaram se da sam šokirana. I pokušavam ne misliti na onu poruku koju sam u dva ujutro poslala Danielu, prije

nekoliko mjeseci. “Pa, Billy Smith svakako zna.” Gabe se sada smije. “Probudio sam se usred noći i

pronašao par mačaka lutalica kako se šuljaju kroz vratašca.” I ja se nasmijem - nemoguće je ne smijati se - i zgrabim limenku hrane koju

izvadim u zdjelicu dok se Billy Smith vrti oko mene poput morskog psa. Stavim je na pod i promatram ga kako poskoči. Njegov mali ružičasti jezik pohlepno je proždire.

“Jesi li sigurna da si dobro?” Gabe me zamišljeno promatra.

Janja

170

“Dobro sam. Samo sam malo nervozna.” Razmišljam o svom skorom intervjuu. Čekala sam pravi trenutak da mu kažem, a sada više ne mogu čekati. “Ja...”

Ali prekine me. “Hej, ne brini. Bit ćeš dobro”, nježno položi ruku na moju podlakticu. “Imaš Billy Smitha i mene...” Pogleda me tako napeto da se osjetim malo čudno.

“Ne, nisam nervozna jer sam slobodna”, brzo ga ispravim. Lice mu odmah dobije boju i pomakne ruku. “O, krivo sam razumio, mislio sam...” “Nervozna sam zbog intervjua za posao,” prekinem ga. Izgleda zapanjeno. “U Sunday Heraldu”, dodam sramežljivo. “Juuu-huu!” Baci ruke oko mene. “To je nevjerojatno.” Podigne me s poda i zavrti me, dok se sramežljivo smijem. “Hej, to je samo intervju”,

pobunim se, ali njegov entuzijazam je toliko zarazan da se široko smiješim kada me spusti natrag na pod. Ali zaledi se kada mi Gabe pruži ruku da mu dam pet. O ne, ne opet to...

“Pa, kako god.” Nasmije se i odbaci moj jadan odgovor, a zatim si protrlja stražnju stranu vrata. A zatim, ne želeći da se američki san ublaži britanskim realizmom, uvjereno doda: “Znam da ćeš dobiti posao.”

Držeći svoju šalicu, utonem na stolicu i otpijem gutljaj čaja. Noge su mi malo klimave i to ne zbog vrtnje u krug. “Misliš?” kažem, pokušavajući zvučati ležerno i ne uspijevajući. Nada mi je toliko čujna u glasu da se čini kao da nema ničega osim nje.

“Znam”, odgovori Gabe i fiksira me jednim od onih pogleda koje vidite na fotografijama autora knjiga o samo-pomoći. Znate onaj pogled koji kaže ‘možeš ti to čak i ako misliš da ništa ne vrijediš’.

“Hvala na uvjerenju, ali...” “Ništa ali. Zašto uvijek mora postojati ali?” “Zato jer mora.” “Isuse, Heather.” Gabe frustrirano uzdahne. “Tako si prokleto pesimistična. Prestani

misliti da ti je čaša dopola prazna. Ovaj intervju je nevjerojatan - zar ne možeš biti uzbuđena?”

“Jesam uzbuđena”, pobunim se žestoko, a zatim suzim oči i razvučem: “Nevjerojatnooo je.” To je grozna imitacija njegovoga glasa, ali ipak se zahihoće.

“Puno bolje. Vjeruj mi, dobit ćeš taj posao. Bili bi ludi da ti ga ne daju. Kada vide kako si nevjerojatna i talentirana i slatka...” Pocrvenim i okrenem očima zbog izljeva komplimenata. Bože, kakav je to? “...zapravo, takav je tvoj cimer.”

“Aj!” Uhvatim žličicu na kojoj je još uvijek vrećica čaja i bacim je na njega. “Hej!” Uzvikne kada ga pogodi, ravno u prsa. “U sridu”, viknem i oboje se nasmijemo dok se mokra mrlja šiti glavom gospodina T-a. Zatim primijetim vrijeme na mikrovalnoj i saberem se. “Sranje, kasno je. Bolje da

uskočim pod tuš.” “Sigurna si da mi se ne želiš pridružiti na doručku?” Nabode pougljenjenu grudu iz

tostera i mahne njome na način koji je, pretpostavljam, trebao biti privlačan. Oči mu zabljesnu.

Janja

171

“Mmm, u iskušenju sam”, priznam, prihvaćajući igru kada susretnem njegov pogled. A zatim neočekivano, osjetim kako mi želudac zadrhti. Što je ...? Pogledam u njegove velike plave oči i ne znam što me obuzme. Odjednom to

nije moj cimer u gaćama, nego taj polu goli Amerikanac koji flerta i zapravo je prilično seksi... Heather Hamilton, što je to s tobom?

Saberem se. Isuse, sigurno se radi o krizi zbog Jamesa. Ne sviđa mi se Gabe. Naša veza je čisto platonska. I, bilo kako bilo, on izlazi s Mijom, svojom curom koja je model i holivudska glumica. Teško da ću mu biti privlačna ja, u svojoj otrcanoj kućnoj haljini i s obrvama koje treba počupati, zar ne?

Pogledam Gabea koji mi se ceri, ali odjednom osjećam neko ogorčenje prema njemu. “Možda neki drugi put”, kažem i svojim najboljim manekenskim hodom izađem iz kuhinje.

Nakon pola sata, u svojoj sam sobi. Istuširana, isfenirana i namirisana, otvorim vrata ormara.

Dobro. Operacija Intervju. Počnem kopati po redovima vješalica odbacujući sve. Ne, ne, ne, ne ... možda. Zastanem na ružičastoj angora suknji koja je koštala čitavo bogatstvo u nekom otmjenom malom butiku, ali to je jedna od onih stvari koje izgledaju divno na vješalici, ali grozno na meni. Štoviše, imam hrpe takvih stvari. Imam jednu prekrasnu, čipkastu vintage majicu u kojoj izgledam kao nečija baka, i predivnu izvezenu jaknicu iz Indije, s komadićima ogledala, za koja je nekome trebala čitava vječnost da ih prišije - i u kojoj, kako Jess kaže, izgledam kao prekrivač na krevetu nekoga studenta. Zaista, trebala bih uokviriti neku od te odjeće i objesiti je umjesto slika na zidove.

Ne, treba mi odijelo. Svi nose odijela na intervjue. A ja sam jednom imala ljupko odijelo. Željela bih da ga još uvijek imam...

Žmarci statičnog elektriciteta krenu mi kroz prste i poskočim. Što je to bilo? Virnem u ormar i vidim da sam dotakla jastučiće na ramenima neke jakne. Jakne mog odijela. Aha! Znala sam da ga nisam bacila. Nabavila sam ga na rasprodaji, a i tada je koštalo pravo malo bogatstvo. Izvučem ga s kraja ormara. Baš kada se sjetim. Tamnosivo sa svjetlijim prugicama. Vrlo nalik na Velikog Gatsbyja. Vrlo nalik na profesionalnog fotografa. Vrlo prigodno za Sunday Herald.

Puna optimizma, skinem jaknu i navučem je na svoje gole ruke. Jupi, još mi pristaje. Što je dvostruko dobro jer znači da nosim istu veličinu kao kada sam imala... pokušam izračunati... Pa, nisam baš sigurna, ali klompe su bile u modi, pa je to sigurno bilo jako davno.

Puna elana zbog uspjeha s jaknom, skinem hlače. Jupi! Ovaj izgled će biti odličan, jednostavno znam da hoće. Mogu ga iskombinirati s onom ljupkom bijelom majicom koju mi je Jess dala i možda sa svojim sportskim cipelama, da budem u stilu Diane Keaton u filmu Annie Hall, ili bih možda trebala odjenuti običnu majicu i Pumice, u onom hermafroditskom stilu Judea Lawa... Zanesena širokim izborom mogućnosti, uđem u hlače i povučem ih gore.

I gore. I gore. I gore. Sranje.

Janja

172

Zakopčam gumb i pogledam svoj odraz. Dvije riječi padnu mi na pamet. Simon i Cowell. Ne, ovo nije moguće. Razmišljala sam o hlačama do kukova, bootcut kroja, koje su

laskave za figuru. Ne o hlačama čiji je struk toliko visok da mi gotovo dopire do bradavica. Plus - a vjerujte mi, to nije plus - nabrane su.

Zapanjena sam. Ne trebaju mi Trinny i Susannah kako bi mi pokazale da je ovo modna katastrofa: sve mi je upravo pred očima. Nervozno se okrenem i pogled mi padne na stražnjicu. Barem mislim da mi je to stražnjica. Izgubljena ispod slojeva nabora, čini se da se proteže od mog grudnog koša sve do stražnje strane mojih koljena. Zadrhtim. Ovo je zasigurno najgori par hlača kojega sam ikada vidjela. Ikada. Jesam li ih stvarno nosila? U javnosti?

Mogla bih nastaviti zauvijek, ali ponestaje mi vremena. Moj intervju je u devet, a poslije moram otići ravno u ured. Što znači, odlučim izvlačeći se iz odijela i bacajući ga na pod, da je vrijeme za plan B. Bacim se natrag u ormar i počnem prelaziti po vješalicama. A sada, gdje je ona ružičasta angora suknja i čipkasta majica?

Nakon dva nanosa parfema, spremna sam. Zgrabim svoj crni kožni portfolio i bacim se u lov na svoje ključeve i mobitel. Gdje li su? Zakasnit ću. Jurnem u kuhinju i počnem kopati po hrpi časopisa i novina na stolu, zatim prevrnem zdjelu s voćem koja je dom brojnim kovanicama. Dovraga. Željela bih ih pronaći.

Stanite malo, što je ono? Primijetim svoj sjajni privjesak za ključeve ispod papirnatog ručnika. Fantastično. A

sada gdje li mi je... Vratim pogled: tamo, u zdjeli s voćem, nalazi se moj mobitel. Ali kako je to moguće? Pogledala sam tamo prije sekunde. Zapanjena, podignem ga i ubacim u torbu. Vau, hvala nebesima na sretnome vrijesku. Što bih učinila bez njega? Duboko udahnem. Dakle, imam li sve za intervju?

Brzo prijeđem popis u svojoj glavi, bacim pogled po kuhinji i primijetim da su Gabeove tenisice nestale. Sigurno je otišao trčati, mozgam i osjetim blagu grižnju savjesti jer sam bila pomalo otresita s njime ranije. Zatim primijetim da je ostavio otvoren prozor i odem ga zatvoriti.

I tada ugledam sretan vrijesak na prozorskoj dasci. Bože, kako sam ga mogla zaboraviti? Izvadim ga iz vaze i čvrste ga stisnem. Gotovo trenutno osjetim kako se polako smirujem. Gabe ima pravo. Bit ću dobro. Zapravo ne, bit ću više nego dobro, bit ću odlično. Zapanjiti ću Victora Maxfielda svojom fotografskom vještinom i zamolit će me da dođem raditi za njih. Preklinjat će me da radim za njih, govorim si i uživam u naletu samopouzdanja dok mi se glavom vrti ta sretna misao.

Koju slijedi druga: reći svojoj obitelj za svoj novi super posao. Tata će biti oduševljen jer zna da je to ono što sam oduvijek željela. Ed će biti zapanjen. Što se tiče Rosemary, više se nikada neće moći hvalisati svojom Annabel. Jer ću ja imati nešto bolje od pokrivenog vrta i dadilje koja govori francuski. Imat ću najbolju karijeru!

Uhvatim dah. Moj san iz djetinjstva je tako blizu da ga gotovo mogu dotaknuti. Gurnem sretan vrijesak u džep, prebacim svoj portfolio preko ramena i požurim kroz

Janja

173

hodnik prema njemu. Zamislite samo. Ja. Heather Hamilton. Fotografkinja Sunday Heralda. Otvorim vrata objema rukama i napravim mali korak za čovječanstvo, ali ogroman korak prema svom novom životu.

Janja

174

Trideset i četvrto poglavlje

M IS L IM DA ĆE mi pozliti. Iza stola, u jednoj od onih ogromnih kožnih stolica visokog naslona, Victor Maxfield

mi govori zbog čega su novine Sunday Herald jedne od najprodavanijih vikend novina u Ujedinjenom Kraljevstvu. Sjedim nasuprot njemu u njegovom velikom uredu na uglu, koji ima ogromne staklene prozore s nevjerojatnim pogledom na London Eye, i činim sve što oni članci o tome kako dobiti posao kažu da biste trebali činiti na intervjuima za posao. Održavam kontakt očima, izgledam zainteresirana i puna entuzijazma, uz povremeno kimanje, naginjanje glave i mrmljanje ‘Stvarno?’ i ‘Apsolutno’, i smijanje na pravim mjestima njegovim šalama - iako potajno mislim da nisu baš tako smiješne. Ali toliko sam nervozna da još uvijek imam osjećaj kao da ću povraćati.

Iskreno, nisam imala pojma da će biti ovako loše. Kada sam stigla prije petnaest minuta i kada su mi rekli da pričekam na Recepciji, bila sam još relativno mirna. Popila sam malo vode iz aparata u uglu i prelistala nekoliko časopisa. Kada je Margot, tajnica Victora Maxfielda, došla da me odvede gore u njegov ured, lagano sam čavrljala u dizalu o vremenu i razmišljala: ‘Pogledajte me, zrela sam i samopouzdana, i ni najmanje nervozna’. Činilo se kao da sam ja ona koja nju umiruje.

Štoviše, bila sam u redu i dok sam slijedila Margot kroz zaposlen otvoren ured, iako priznajem da sam cijelo vrijeme morala buljiti u sag jer mi je inače sve to moglo djelovati zastrašujuće. Ali ipak. Bila sam dobro. Sve sam upijala dok sam koračala, njišući kosom, ljuljajući svoj portfolio, razmišljajući kako se konačno uspinjem ljestvama uspjeha.

Zatim sam ih ugledala. Vrata s natpisom UREDNIK, ispisanim srebrnim slovima. Baš kao u mom snu.

I tada sam izgubila kontrolu. “..a tako, kada su nam brojke cirkulacije nadmašile sve one ostalih vodećih novina,

otišao sam kući ženi i rekao joj dobre vijesti. A ona je rekla: ‘Dobar posao, to zavrjeđuje finu šalicu čaja’.”

“Stvarno?” nasmiješim se. Znojim se. Osjećam kako vlaga raste pod mojim čipkastim pazusima i stvara dvije

odvratne ljepljive mrlje. Promeškoljim se nelagodno, pazeći da držim ruke čvrsto stisnute uz tijelo. Fuj.

“... živim ovdje skoro dvadeset godina, ali to je sigurno neka britanska fora, hm?” Nasmije se prijateljski.

Janja

175

“Apsolutno.” Mjehur mi se bolno pobuni. K vragu, zašto sam popila onu drugu šalicu kave? Prekrižim noge, čvrsto stisnem bedra i ukočeno se nasmiješim.

“...Ali dosta o meni i novinama. Ovdje smo kako bismo razgovarali o vama...” Čujem glas Victora Maxfielda u pozadini, ali omeo me netko drugi tko prolazi pored

ureda i bulji u mene. “Pa, reci mi, zašto si poželjela biti fotografkinja, Heather?” Znala sam da nisam smjela

odjenuti ovu glupu angora suknju i čipkastu košulju za bakice. Svi su u trapericama i majicama, stvarno super i ležerno, poput pravih novinara i fotografa. A ne poput varalica kao što sam ja. Ljupka pomoćnica fotografa za vjenčanja. O Bože, gdje mi je bila pamet? Ja ne pripadam ovdje. Daleko sam iznad svog ranga.

“Heather?” Prestrašeno se vratim s Planeta gubitnika i ugledam Victora Maxfielda kako čeka ono

što u uputama za intervjue nazivaju ‘input’. “O, apsolutno.” Poprimim samopouzdani izgled. Koji mi se zaledi na licu poput maske

kada vidim da se njegov izraz mijenja iz iščekivanja u zbunjenost. “Mislim... ovaj... oprostite, što ste rekli?” Glas mi je puno viši nego obično.

“Pitao sam se što je potaklo tvoje zanimanje za fotografiju”, kaže Victor Maxfield strpljivo, ali znam da njegova ležernost prikriva čeličnu čvrstoću.

Sjednem uspravno u svojoj stolici i pretvaram se da ozbiljno razmišljam o pitanju (drugi savjet: nikada ne žurite s odgovorom), ali opet me omete netko tko prođe pored ureda i viri unutra. Zaista, željela bih da ljudi ne bulje u mene.

“Ne brini, ne bulji u tebe.” Poskočim kada Victor Maxfield pokaže na muškarca ispred ureda. “Gleda sebe. Tašta

gomila, to moje osoblje.” Zahihoće se. “Ne znam jesi li primijetila prije no što si ušla, ali moji prozori su ogledala”, objasni.

“Stvarno?” nasmijem se ugodno. Sada se osjećam kao još veći idiot. Čitavo ovo vrijeme mislila sam da bulje u mene, a zapravo su provjeravali kako oni sami izgledaju.

“Dakle?” Victor Maxfield spoji prste i nasloni bradu na njih. Čini se da me razmatra i osjećam kako moje šanse, koje su bile ovako blizu, nestaju.

Ponirući u jamu nesigurnosti, pogledam ga ispod svojih trepavica. Victor Maxfield je impozantna figura. Iako se sigurno približava šezdesetoj, još je privlačan. Njegovo osunčano, pjegasto lice ima dobro istrošene linije i bore koje se na muškarcima nazivaju markantnima, a na ženama su razlog tome što se plastični kirurzi vozikaju uokolo u najnovijim Mercedesima. Kosa mu je još uvijek gusta, iako prošarana sijedima. Ali najuočljivije su mu oči. Dijelom skrivene njegovim vrećastim kapcima, slažu se s plavetnilom njegove Ralph Lauren košulje, i nakratko me podsjete na Gabeove koje su, jutros kada sam pogledala u njih, bile ispunjene vjerom u mene.

“Imala sam osam godina”, počnem tiho, “i moja obitelj i ja selili smo se iz Yorkshirea u Cornwall.” Sve mi se vrati kao da je bilo jučer. “Pozdravljali smo se sa svim našim prijateljima i susjedima. Sjećam se kako sam gledala sva ta lica i izraze i željela ih uhvatiti da ih imam zauvijek. Bila je tamo gospođa Bird koja je živjela pored nas i nikada nije nosila

Janja

176

svoje umjetne zube. Mala Andrea koja se ljuljala na vratima ograde. Buster, susjedov pas, lajao je i mahao repom. Nisam željela zaboraviti nikoga od njih.” Slike njihovih lica ožive u mom sjećanju i iako sjedim u visokom uredu na obalama rijeke Temze, ponovno sam u Yorkshireu. “Upitala sam oca mogu li posuditi njegov aparat”, nastavim. “Bio je marke Leica, star, velik, crn i težak, i nikada mi prije nije dozvolio da ga koristim. Ali to je bio poseban dan pa mi je pokazao kuda da gledam, što da pritisnem i kako da fokusiram.

“Bilo je nevjerojatno - sav taj život, sve te uspomene, svi ti osjećaji, i dok sam stiskala gumb, činilo mi se kao da upijam sve to, poput spužve. Znala sam da bih mogla tako zauvijek.” Glas mi posustane kada mi se misli vrate na mamu - kao što se često dogodi. “Ne volim se pozdravljati i znala sam da se na taj način ne pozdravljam zapravo jer nosim te ljude sa sobom.”

Pogledam Victora Maxfielda, koji je u tišini slušao cijelo vrijeme. “Imam ih i danas. Andreu, gospođu Bird i Bustera.”

“Mogu li ih vidjeti?” upita Victor Maxfield. “Bojim se da su malo zamagljene”, nasmijem se, “i ima puno mojih palčeva na njima.” I on se nasmije, što me potakne. “Ali imam puno drugih slika”, kažem i izvučem svoj

portfolio koji je ispod moje stolice, “ako biste željeli pogledati.” “Molim.” Potapša svoj stol. Stavim veliku mapu gore, otvorim zatvarač i rastvorim je. Kao i samu sebe, pomislim,

odjednom se osjećajući ranjivo dok Victor Maxfield zagaljuje svoje rukave i govori: “Da se bacimo na posao, a?”

Sljedećih trideset minuta Victor Maxfiled proučava moje fotografije, kima s divljenjem i postavlja mi desetke pitanja. Ne mogu u potpunosti vjerovati. Urednik. Sunday Heralda. Gleda moje slike.

Ali dok razgovaram o svojim fotografijama, moje nervoza nestane. Glas mi postane čvrst i samopouzdan, prestanem se igrati sa svojom odjećom i koristim ruke za pokazati dubinu i perspektivu. Čak zaboravim i da moram piškiti.

Zaokupljena opisivanjem različitih inspiracija za svaku temu, kriomice pogledavam Victora Maxfielda i, iako se jedva usuđujem vjerovati, čini mi se impresioniran. U jednom trenutku kima uz odobravanje, u sljedećem podiže obrve sa zanimanjem ili se smije prevelikoj slici jednog od Edovih pacijenata - dječaku od otprilike devet godina, kojemu su usta puna aparatića za zube i žvakaće gume. Kada dođe do jedne slike, utihne i promatram ga kako je proučava, čela nabranog od razmišljanja. “Tko je ovo?” upita.

Drži crno-bijelu fotografiju moje majke. Na glavi joj je šal, lice joj je nagnuto prema suncu, a lagani smiješak igra joj na usnama. Kao da isijava. Štoviše, toliko isijava da možda ne biste ni primijetili da nema obrve, ili da ni vlas kose ne izviruje ispod šala. Umrla je samo nekoliko tjedana nakon što je nastala ta slika.

“Moja inspiracija”, kažem tiho. “To je prekrasna žena”, Victor Maxfield kaže u sadašnjem vremenu. “Znam”, složim se. Jer je na ovoj fotografiji živa. Zavlada tišina dok buljimo u fotografiju. “Pa, jako sam uživao u tvom portfoliju”, kaže

Janja

177

Victor Maxfield dok se naslanja natrag na stolicu. Odvrne natrag rukave, spretno vrati manšete i fiksira me zamišljenim pogledom. “Imaš li još pet minuta viška? Volio bih da upoznaš našeg urednika fotografije.”

“Naravno.” Kao da treba pitati. Podigne slušalicu i pritisne gumb. Osoba na drugom kraju linije odmah se javi.

“Yvonne? Bok, Victor je. Jesi li slobodna? Ovdje je fotografkinja koju bih ti želio predstaviti.” Bez da čeka odgovor, spusti slušalicu s uvjerenjem čovjeka kojemu su pitanja uvijek retorička.

“Pa, to je sređeno.” Čini se prilično zadovoljnim i ustane. Shvatim to kao znak pa i ja ustanem. Zaobiđe svoj stol i ispruži ruku. “Heather, bilo mi je zadovoljstvo upoznati te.”

Znači, to je to. Intervju je gotov. “I meni”, kažem, rukujem se s njime i osjetim mješavinu olakšanja i tuge jer je ovo možda najbliže što ću se ikada približiti svome snu.

Prekine nas kucanje na vratima i žena kovrčave kose i s velikim visećim naušnicama proviri kroz vrata.

“A, Yvonne, ovo je Heather, fotografkinja o kojoj sam ti pričao.” Nasmiješi se energično i pojavi se u cijelosti. “Bok”, kaže žustro, rukuje se sa mnom, a

zatim izađe iz ureda. “Ovuda”, pozove me. Uzmem svoj portfolio i bacim pogled na Victora Maxfielda. Prekriženih ruku,

naslonjen na stol, promatra me napeto, kao da duboko razmišlja. Je li to dobro ili loše? Ne mogu dokučiti i, zabilježivši u glavi da moram to provjeriti u svojoj knjizi o intervjuima za posao, požurim za Yvonne.

Janja

178

Trideset i peto poglavlje

YV O NNE J E ZA S TRA Š U J U ĆA, ali prijateljski raspoložena. Žustro mi pokaže stol za fotografiju, upozna me sa svojom pomoćnicom, čije ima sam odmah zaboravila, i agresivno flerta s slobodnim fotografom koji traži posao (‘Nikada se nemoj bojati zlorabiti svoju moć’, savjetuje mi nakon što ga je angažirala za snimanje), rukuje se sa mnom, pokaže mi dizalo i nestane ‘da se baci na mučenje’.

Razmišljam o njoj za vrijeme cijelog putovanja podzemnom na posao. Pa, ne posebno o Yvonne, nego o cijelom Sunday Heraldu, Victoru Maxfieldu i svom intervjuu. U meni proključa uzbuđenje. Ako dobijem taj posao, čitav život će mi se promijeniti. Sanjareći, zatvorim oči i dozvolim da me vlak dovede iz moje zamišljene budućnosti natrag u stvarnost.

Kada stignem na posao, iznenadim se kada otkrijem da je zgrada još zaključana. Gdje je Brian? Provjerim vrijeme - skoro je jedanaest. Zbunjena, otvorim svojim ključevima, isključim alarm i podignem rolete. Sunce se ulije u ured, osvjetljujući čestice prašine koje se vrte u zraku poput konfeta. Podignem poštu s otirača i odem do glavnom pulta.

Kao i uvijek, uglavnom se radi o računima, ali iako prije nekoliko tjedana nismo mogli ni sanjati da ćemo ih platiti, sada, s vjenčanjem Lady Charlotte, ne moramo brinuti. Što je odlično, mozgam ulazeći u malu kuhinju da si napravim kavu. Samo ne tako odlično za mene. Čvor užasa stegne mi se u želucu dok se taj dan približava.

Pokušavajući ne razmišljati o tome, sipam si kavu u šalicu kada začujem zvonce na vratima. To je sigurno Brian. “Dakle, kada se to dolazi?” viknem.

“Kako molim?” Provučeni glavu kroz vrata i osmijeh mi se zaledi na licu. To nije Brian. Umjesto njega,

tamo stoji plavuša tanka kao čačkalica. Sa sumnjivo velikim dekolteom. Krene prema meni dok joj potpetice glasno odzvanjaju laminatnim podom. “Tražim Briana Williamsa”, zahtijeva visokim njištanjem.

Želudac mi propadne. Ne treba mi upoznavanje kako bih znala tko je ovo - Lady Charlotte. “Bojim se da ga još nema”, odgovorim i stanem iza pulta na kojega je odložila svoju Mulberry torbicu.

Gurne svoje crne Chanel sunčane naočale na čelo i fiksira me snažnim pogledom. Uzvratim ga. Postoji ljubav na prvi pogled, ali ovo je mržnja na prvi pogled. “Nije ovdje?” ponovi ogorčeno.

Hodaš po jajima, Heather, upozori me glas u glavi. Hodaš po jajima.

Janja

179

“Možda ja mogu pomoći”, pokušam oprezno. Ne smijem dozvoliti da se umiješaju moji osobni osjećaji. Moram ovome pristupiti potpuno profesionalno.

“Možda.” Šmrcne i po pogledu koji mi uputi jasno je da je mislila “Možda ne”. Međutim, bez ikoga drugoga, nema puno izbora. “Mislim da smo jednom možda razgovarale telefonom.”

Jednom? Prije bih rekla pedeset puta, želim uzviknuti. Umjesto toga, ugrizem se za jezik i koncentriram se na to da budem prijateljski raspoložena i nasmiješena. Prijateljski osmijeh. Prijateljski osmijeh. Ponavljajući si to u glavi poput mantre, prekopam po papirima na pultu kako bih se predstavila kao autoritet.

“Došla sam zbog svog vjenčanja.” “Sigurno ste jako uzbuđeni”, zaneseno kažem. “Jako”, kaže glasom koji ne bi mogao zvučati manje uzbuđeno. “Ali, da budem

potpuno iskrena, bit će mi drago kada sve to završi. Organiziranje vjenčanja za petsto ljudi je užasno stresno. Uz žičani kvartet koji dolazi iz Praga, Harrods koji kaže da neće imati vremena obložiti tortu zlatnim listićima, moju vizažisticu koja je slomila ruku...” Okrene očima teatralno. “Ali, takva sam. Uvijek si uzmem previše posla. Liječnik mi je rekao da moram paziti jer ću se u suprotnom naći u bolnici zbog iscrpljenosti. Ali rekla sam mu: ‘Ne, doktore. Ovo je moj dan vjenčanja i ako budem sama morala nanijeti olovku za oči, onda ću to i učiniti’.”

“Dobro za vas”, kažem ohrabrujuće. Ovaj, halo? Je li ova žena ozbiljna? U iskušenju sam da je pitam hoće li imati snage nanijeti si i maskaru, ali omete me njena torbica - koja se pokrene.

“Isuse!” odskočim od pulta. “U tome je nešto živo!” Torbica se opet pomakne i iz kuta proviri crni nos. “O moj Bože, to je štakor!”

Prvi iskreni osmijeh pojavi se na licu lady Charlotte koja podigne najsitnijeg, najćelavijeg, najružnijeg psa kojega sam ikada vidjela i počne mu maziti štakorsku glavu, gugućući: “Ooo, je li te velika zločesta žena prestrašila, Poo-Poo?”

Poo-Poo? “Ovo je Pollyanna, moja čiuvauva”, kaže i ljutito me pogleda. “Bože, žao mi je. Mislila sam... ima tako malene oči da sam pomislila...pa...” prekine

me elektroničko zvonce na vratima i pojavi se Brian. “Dobro jutro.” Uđe u ured s poslužavnikom iz maloga kafića na uglu i s više energije no

što sam već dugo vidjela u njemu. Povuče snažno svoju cigaretu i široko nam se nasmiješi. “Nije li predivan dan?”

Iza njega, s druge strane prozora, nebo je još uvijek pokriveno oblacima i prijeti kišom. “Kupio sam ti dvostruki cappuccino, bez pjene, baš kako voliš”, kaže vedro i pruži mi

plastičnu šalicu, “i kroasan od čokolade. Znam da su ti omiljeni.” Dok sve tiho prihvaćam, gledam ga sumnjičavo. Stanite malo. Je li ovo isti onaj Brian

kojega svakoga jutra nalazim pogrbljenoga za stolom, kako puši i gorko komentira koga god s naslovnice Daily Maila? Koji odbija platiti dvije i pol funte za kavu za van i naziva to ‘dnevnom pljačkom’ te inzistira na instant kavi? Čak i kada to znači da nosimo bocu sa

Janja

180

sobom dok radimo? “Moram reći da jutros izgledaš prilično skockano. Kakva je to posebna prigoda?” “Ovaj...” Planirala sam mu reći za svoj intervju kada stigne, ali to je nemoguće dok je

Lady Charlotte ovdje. “Nemoj mi reći!” Lupi svojom šalicom po pultu, povuče dim cigarete i pogleda me kroz

sužene oči. “Ti i James ste se zaručili.” “Ne baš.” Nasmiješim se nelagodno, a zatim, pokušavajući ga brzo odvratiti od

Jamesa, kažem vedro: “Jesi li upoznao Lady Charlotte?” Čini se grozno upropastiti njegovo izvanredno dobro raspoloženje, ali ona stoji tako

poput limuna. Ili izgleda kao da je upravo pojela limun. “Oduševljena sam”, promrmlja ona i pruži mlitavu ruku. Očekujem da će Brian izgledati kao da mu je zlo, ali uopće nije uznemiren. “Lady

Charlotte! Kakvo iznenađenje. Toliko sam se radovao što ću vas upoznati.” Oduševljeno pljesne rukama i nasmiješi joj se poput političara. Zapravo, ne samo da nije uznemiren, nego se uopće nije zbunio, odlučim i promatram neukusno ljubljenje zraka.

A zatim opazim grimiznu mrlju na njegovom vratu. Poput domina, sve se posloži. Prošla noć. Rocky Horror Show. Neil, zgodan stjuard.

Jutros. Kasni na posao. Smiješno dobrog raspoloženja. Ljubavni ugriz. Uhvatim njegov pogled preko ramena Lady Charlotte, nasmiješim se značajno i

podignem palčeve. On se zacrveni i usmjeri pažnju na Lady Charlotte koja jadikuje jer joj se buket neće

slagati s tenom i izgledat će užasno na fotografijama. “To moramo odmah srediti. Idealno bi bilo da odemo u cvjećarnicu i snimimo nekoliko polaroida...” Pokušava me ignorirati.

“O, biste li mogli? Biste li stvarno mogli?” preklinje Lady Charlotte, glasa punog nade i zahvalnosti.

Nada i zahvalnost? Lady Charlotte? Zapanjena sam: Brian izvodi čarolije poput čarobnjaka.

“Ali to bi značilo da moram otkazati dogovore.” “Nadoknadit ću vam to, naravno.” “Što će značiti znatan gubitak.” “Kako god. Imam pristup tatinom računu. Odmah ću vam napisati ček.” Potraži

kemijsku. “Ne, bojim se da to ne mogu prihvatiti. Iznos bi mogao doseći tisuće.” Podigne ruke u

zrak kao da se brani od čeka. I tada ga pogledam sa strahopoštovanjem. Ovaj čovjek je genijalac. S praznim

rokovnikom i gomilom računa, mogli bismo se naći na nuli već danas. “Hoće li ovo sve pokriti?” preklinje Lady Charlotte, ispunivši ček. Brian ga pogleda, a zatim oklijeva radi dojma. Namršti čelo, udahne, a zatim, uistinu

odličnim potezom, konačno pogleda u mene i upita: “Heather, misliš li da ćeš moći odgoditi zakazane sastanke?”

Zaista, čovjek bi trebao osvojiti Oskara.

Janja

181

Prihvatim igru: poprimim ozbiljan izraz i otvorim rokovnik. Prazne stranice bulje u mene. “Neće biti lako, ali potrudit ću se”, kažem ozbiljno.

“O, predivno!” Uzviknuvši s olakšanjem, Lady Charlotte pljesne rukama. “Kako ću vam se ikada moći odužiti?”

“Molim vas, nije to ništa”, protestira Brian. “Ovdje, u Zauvijek zajedno, uvijek ispunjavamo sve želje.” Ozari se, gurne ček i svoj džep i stavi ruku oko tankog struka Lady Charlotte te je izvede van.

Nakon pola sata i polovice čokoladnog kroasana, shvatila sam da bih danas radije pojela pahuljice i igram se mišlju da skočim van po kutiju, kada zazvoni telefon. Jedna od naših mušterija zove zbog dodatnih slika svog vjenčanja, koje je bilo prije nekoliko mjeseci.

Da, naravno, imamo ih, uvjerim je i odustanem od svog izlaska po doručak. Odem u malu tamnu komoru gdje pregledam prepune ormariće, police natrpane različitim fasciklima i kutijama filmova. Ovo je Brianova ideja arhiviranja. Uzdahnem, i, kao i inače, zakunem se da ću jednoga dana sve reorganizirati te uključim CD player, zavrnem svoje čipkaste rukave i prionem.

Gospodin i gospođa K. Peck. Ne, to nisu oni. Posegnem za drugim fasciklom na kojem je napisano STAR... nešto. Borim se kako bih dešifrirala Brianov rukopis. START-R-E... O, to je Startrek par koji je izgovorio svoje zavjete na klingonskom. Pogledam fotografiju krupnog sredovječnog mladoženje u odijelu svemirskog broda Enterprise, zatim gurnem fascikl natrag u ormarić i izvučem sljedeće vjenčanje.

O, ovo je ono na kojem je mladenka bila u crnome, a ovo je ono uz London Eye... bili su tako lijep par. Primijetim mladenku i mladoženju Indijce i otplovim u sjećanja na crvene i zlatne sarije, zvukove bubnjeva, stolove s najukusnijom hranom. Ali to nije par kojega tražim. Prekopam sljedeći dio bez uspjeha.

Potonem beznadno na stolac i grickam si nokte dok mi pogled ne padne na kutiju označenu s ‘Lipanj 2005’. Izvučem svežanj fotografija i usmjerim ih prema svjetlu.

Srce mi preskoči. Ne, sigurno ne, ne može biti... Dok Michael Crawford doseže vrhunac na CD-u, s užasom buljim u fotografiju. Oči mi

upijaju sretan par - mladenka se smiješi aparatu, mladoženja se smiješi njoj, trljajući nos uz njen. Ponovno bacim pogled na datum: 8. lipnja. Prije jedva dva mjeseca. Oklijevam i nisam sigurna što učiniti. A zatim shvatim da mogu učiniti samo jednu stvar.

Uzmem telefon i počnem birati broj.

Janja

182

Trideset i šesto poglavlje

“OŽE NJ E N J E?”

Sjedim u hotelskom baru blizu zračne luke Heathrow i pogledam Jess u njenoj uniformi. U jednoj ruci joj je cigareta, a u drugoj crno-bijela fotografija nasmiješene mladenke i mladoženje: gospodin i gospođa Gregory de Souza. Inače poznat kao...

“Greg?” ponovi Jess. “Greg je oženjen?” Skoro je sedam sati navečer. Nakon što sam jutros otkrila fotografiju, nazvala sam je i

rekla da se moramo vidjeti, ali bila je s Gregom - doručkovali su u nekom malom kafiću - i rekla je da navečer leti u cape Town na dva tjedna. Može li to pričekati dok se ne vrati?

Ne, ne može. Ali toliko sam željela da može. Željela sam da može čekati zauvijek. Željela sam da nikada nisam našla tu fotografiju,

da nisam prepoznala srebrni ožiljak na licu mladoženje i da mi zato Gregov osmijeh nije bio toliko poznat. I željela sam da joj nikada ne moram reći da je muškarac u kojega se zaljubila oženjen i da sam ja fotografirala njegovo vjenčanje u bijelom prije manje od dva mjeseca.

Ali morala sam. I tako sam provela čitav dan hrvajući se sa svojom savješću, razmišljajući kako da joj to priopćim. Međutim, na kraju sam joj jednostavno pružila fotografiju. Napokon, slika govori više od riječi. Od bilo kakve riječi.

“Gad.” Trgnem se. “Možda je došlo do neke pogreške...” Ali, naravno, nema greške. Tamo je

crno na bijelo. Jess je stisnula čeljust i pripremim se na eksploziju. Ali onda se čini kao da se sve samo

rastopi, kao da bi joj to bilo previše. Nagne se iznad šanka i stavi glavu u ruke. “Jednostavno ne mogu vjerovati.”

Bespomoćno je gledam. Nikada nisam vidjela Jess tako slomljenu i uznemirenu. “Možda su poništili brak”, pokušam s nadom.

Podigne glavu i pogleda me postrance. “Dobro, možda nisu.” Zavlada napeta tišina dok uvlači dim svoje cigarete, a zatim izdahne dva potoka dima

kroz nosnice. “Mislila sam da je ovo prava veza, ali očito je da sam mu bila samo avantura. Prljava, mala, izvanbračna avantura.” Zgnječi cigaretu u pepeljari i otpije malo crnog vina. “Kriste, spavala sam s nečijim mužem.”

Bez riječi promiješam led u svom ginu s tonikom. Ne mogu smisliti ništa što bih rekla.

Janja

183

Krivo protumači moju tišinu kao predbacivanje. “I ne gledaj me tako.” “Što? Nisam.” “Možda sam spavala s nekolicinom muškaraca - dobro, s puno muškaraca...” Nasuprot nama sjedi sredovječni par s kovčezima. Ispijaju kavu za šankom i čekaju da

ih vozilo odvede u zračnu luku. Kada ugledaju bijesnu stjuardesu kako puši kao dimnjak i ispija crno vino, izgledaju uznemireno.

“... ali ne spavam s oženjenim muškarcima”, Jess glasno protestira. “To je moje jedino pravilo, Heather, moje jedino pravilo.”

Lupi rukom po šanku i ovije prste oko papirnatog ubrusa. Zgnječi ga u šaci i bijesno šmrcne. Oči joj se ispune suzama. “Moje jedino pravilo”, ponovi dok joj se suza otkotrlja niz lice i padne na šank.

“O, Jess, dođi ovamo.” Stavim joj ruku oko ramena i privučeni je bliže. Dok slušam njene prigušene jecaje, shvatim da ja nisam prolila niti jednu suzu zbog svog prekida s Jamesom.

“Osjećam se kao takva glupača”, kaže naposljetku, šmrcajući uz moju čipkastu košulju. Osjetim vlažnost njenih suza na ramenu. Kada se pridigne, prođe kažiprstom ispod očiju kako bi obrisala razmazanu šminku. “Mislila sam da sam ovoga puta pogodila. Uvjerila sam se da ima kvačice pored svega važnoga.”

“To nije nikakva garancija”, kažem tiho, misleći na Jamesa. “Sada to znam.” Podigne svoju čašu do usana. Proguta još jedan gutljaj vina i zabulji se

u daljinu, a zatim nježno kaže: “Nikada ne pričam o svome ocu, zar ne?” Ali čini se kao da postavlja pitanje sebi, a ne meni, pa samo slušam. Dok govori.

“To je zato jer ga nisam poznavala. Vidjela sam par slika. Bio je svirač saksofona u bendu i stvarno zgodan. Mama je rekla da se zaljubila u njega čim ga je ugledala. Rekao je da i on osjeća isto.” Zastane kako bi zapalila još jednu cigaretu. “Rekao joj je puno stvari. Da će kupiti kuću, da će ju oženiti, da će biti najbolji muž i otac na cijelome svijetu.” Otrese pepeo i izdahne dim.

“Otišao je i prije no što sam se rodila. Samo je nestao. Pobjegao. Nikada joj se više nije javio. Imala je osamnaest godina i bila je trudna šest mjeseci. Slomio je srce mojoj mami i mislim da nikada više u potpunosti nije zacijelilo.” Jess šmrcne i pomislim da će opet zaplakati, ali nasmiješi se. “Ona je borac, moja mama. Bila je sama, neudana i tinejdžerka - pa, možeš zamisliti kakva je to sramota bila u šezdesetima. I bila je crnkinja. Mojoj mami su dobacivali sve uvrede koje možeš zamisliti.”

Prstom kruži po svojoj čaši i vidim kako se u mislima vraća u prošlost. “Bila je to borba i radila je po dva posla istovremeno, ali uspjela je. Sama me odgojila. Zaista, ona je nevjerojatna, moja mama. Nikada mi ništa nije nedostajalo. Nismo živjele u velikoj kući, nismo imale auto i nismo odlazile u inozemstvo na odmor, ali...” Sumorno pogleda dolje u svoju uniformu. “Zato sam odabrala ovaj posao. Kada sam bila mala, sanjala sam kako ću odrasti i vidjeti cijeli svijet.” Jess se nasmiješi, gotovo posramljena zbog svog priznanja, i otpije gutljaj vina. “I zaklela sam se da se, kada odrastem, nikada neću zaljubiti i dopustiti da me neki bijedni tip povrijedi, kao što je moj tata povrijedio moju mamu.”

Janja

184

Čeljust joj se stisne i Jess me pogleda. “Ja nisam kao ti, Heather. Ja ne tražim leptiriće u želucu. Ne želim ih. Opasni su. Ja želim sigurnost, obavezu, financijsku stabilnost. O, i naravno, dobar seks”, doda nakon malčice razmišljanja. “Reci mi nešto. Zašto su gadovi uvijek odlični u krevetu?”

Nasmiješim se unatoč samoj sebi. “Ali bez tih leptirića, tvoja mama ne bi imala tebe”, istaknem. “Kladim se da ne žali ni za čim, ako je pitaš.”

“Ali što je s tobom i Danielom? Srce ti je bilo slomljeno.” “To ne znači da se više ne želim zaljubiti”, kažem ravno. “Zašto?” dahne Jess. “Jer je to najnevjerojatniji osjećaj na svijetu. Sve ćeš riskirati za njega. Ništa nije ni

približno tome.” “Ali tako si ranjiva.” “Istina”, složim se. “Stvarno je strašno.” “Pretpostavljam da ja nisam dovoljno hrabra.” Zastanem. Nikada o tome nisam razmišljala na taj način, ali možda ima pravo. “Kako

ide ona izreka? ‘Bolje je voljeti i izgubiti, nego nikada ne voljeti’?” “Odakle ti takva mudrost? Iz kineskih kolačića?” “Ne znam”, priznam. Jess se nasmiješi, pa odmahne glavom i zacvili frustrirano: “Jebi ga! Što nije u redu sa

mnom, Heather?” “Sve je u redu.” Ali Jess je raspoložena za predbacivanje samoj sebi i, ignorirajući me, počne kidati

ubrus. “Ne, nije. Pogledaj me, imam trideset i šest godina i još sam sama. Nikada nisam bila zaljubljena. Nikada nisam ni sa kim živjela dulje od šest tjedana. A sada izlazim s oženjenim muškarcem.” Tamne oči joj zabljesnu. “Vjeruj mi, kada sam stavljala kvačice pored stavki na popisu, jedna od njih nije bila ‘Već ima ženu’.” Baci pogled na fotografiju na šanku i odloži svoju čašu na nju. “Svi ostali uspijevaju održavati uspješnu vezu. Mislim, pogledaj tebe i Jamesa...”

“Prekinuli smo.” Prestane kidati ubrus. “Prekinula si s Jamesom?” “On je prekinuo sa mnom”, ispravim je. Njena zapanjenost preobrazi se u sažaljenje. “Isuse, Heather”, šapne. “Tako mi je žao.

Ja ovdje verglam o glupom Gregu, a cijelo vrijeme...” “Ne, stvarno, dobro sam”, kažem brzo. “Da te nisam gnjavila kako moraš preboljeti Daniela i početi ponovno izlaziti...”

Izgleda pogođeno. “O moj Bože, osjećam se tako odgovornom. Za sve sam ja kriva... smršavila si, zar ne?”

“Jesam?” kažem oduševljena što je primijetila, unatoč okolnostima. “Da, u licu. Izgledaš ispijeno. I sise su ti manje”, kaže odlučno. Namrštim se. Kada sam poželjela da izgubim nekoliko kila, nisam to imala na umu.

“Jess, dobro sam”, ponovim čvrsto. “Jesi?” kaže sumnjičavo kada shvati da možda ne pokušavam samo biti hrabra u vezi

Janja

185

toga. “Ozbiljno?” “Ozbiljno. Nije bilo leptirića”, dodam za objašnjenje. “Jesu li stvarno tako dobri kao što kažeš?” “I bolji.” Nasmiješim se. Nasloni lakat na šank, osloni bradu na dlan ruke i ispije posljednji gutljaj vina.

Sredovječni par prođe pored nas sa svojom prtljagom i dobace joj nekoliko zgroženih pogleda.

“Bolje da nije na našem letu, Margaret.” “Mislim da je pijana. I vidjela sam kako puši.” Jess i ja se zahihoćemo. “Nadam se da nećeš imati neprilika.” “Popit ću kavu.” “Ali što ako su na tvome letu?” Jess odmahne rukom. “Pustit ću uključen znak da je obavezan pojas. Neće mi stvarati

probleme.” “Možeš to napraviti?” “Stalno to radimo. Da putnici ne lunjaju uokolo i smetaju nam kada želimo imati malo

mira i tišine straga.” Uhvati moj zapanjen pogled. “Ah, ma daj, Heather, nisi stvarno vjerovala svim onim stvarima o prijetnji turbulencije?”

Buljim u nju bez riječi. Osjećam se kao da je netko sa mnom upravo zbio neslanu šalu. “Možda ću pokušati jednom”, kaže ona nakon stanke. “Što? Prijetiti turbulencijom?” Namrštim se. Kada samo pomislim koliko sam puta

tako poslušno sjedila, umirući zbog potrebe da odem u zahod, ali u nemogućnosti da se pomaknem jer je uključen znak za pojas.

“Ne, ti budalice.” Namršti se. “S leptirićima.” Kaže to s toliko nade da se moram nasmiješiti. “Nazdravit ću tome”, složim se i

podignem svoju čašu te kucnem o njenu. “Za leptiriće.”

Janja

186

Trideset i sedmo poglavlje

SLJ E DE ĆE G DA NA ZA vrijeme ručka Brian i ja stojimo u redu u malom kafiću na uglu, kada otkrijem da Jess i ja nismo jedine kojima su leptirići na umu. Ali dok ih mi tek lovimo, Brian ih je definitivno već ulovio.

“Mislim da sam zaljubljen”, prizna. “Zaljubljen?” ponovim kao jeka dok mi u želucu kruli. Ajmo, željela bih da možemo

požuriti i da nas posluže. “U početku sam mislio da će to biti samo seks, ali je puno više od toga.” Začuje se glasno frktanje i sredovječna žena se okrene, lica crvenog poput paprike. “Ne

možete li zadržati svoje prljave misli za sebe? Neki od nas pokušavaju ručati.” Opako nas pogleda. “Idemo, Carol, idemo Louise.” Sa svoje dvije prijateljice odmaršira iz kafića. I mi se nađemo na početku reda. Dok su sve oči u kafiću uperene u nas.

Teško progutam. Maria, vlasnica kafića, bulji u mene širom otvorenih usta. “Ovaj, sendvič s piletinom na žaru i pestom, i ciabatta s prženom mozzarellom i

rajčicom. Molim”, dodam nelagodno. Stvarno je super kada ne moraš čekati u redu, ali ponekad ostvarenje želje nije toliko dobro koliko ste mislili.

Nasreću, Maria je brza s našom narudžbom. Nakon nekoliko minuta pruži nam naše sendviče i Brian joj da deset funti. “Nisam namjeravao ništa reći zbog tebe i tvog tipa”, kaže, misleći na moj prekid s Jamesom, o čemu sam mu ranije ispričala, “ali jednostavno sam morao nekome reći.” Isprazni svoj sitniš u košaricu za napojnice na pultu. “Nisam se godinama ovako osjećao”, doda tiho, kako ovoga puta nitko ne bi načuo.

“Ali to je sjajno”, zgrabim naše sendviče. Osjećam se lagano klaustrofobično u malome kafiću pa se brzo ispričam probijajući se kroz red do vrata. Osjećam olakšanje kada zakoračim na jarko sunce. “Pretpostavljam da razgovaramo o Neilu.”

“Kako znaš?” upita iznenađeno. Prijeđemo ulicu i krenemo prema uredu. “Slučajan pogodak. Ili možda ima nekakve veze sa zamjenom sjedala na Rocky Horror

Showu, a zatim s kašnjenjem na posao sljedećeg dana, s ljubavnim ugrizom...” Brian pocrveni. “Činio se stvarno super”, kažem. Provjerim koji sendvič je moj i dodam mu onaj s piletinom.

“O, da, je”, složi se Brian, kao da još uvijek ne može baš vjerovati. Odmota svoj sendvič, uzme zalogaj i zamišljeno počne žvakati. “Ali postoji razlika u godinama.”

“Koliko on ima godina?” upitam, stavljajući sunčane naočale. “Trideset i dvije”, prizna

Janja

187

Brian. “Dvostruko je mlađi.” “Opa, dečko-igračka.” “To me brine. Ljudi će se smijati.” “Ne, neće. Pogledaj Michaela Douglasa i Catherine Zeta-Jones.” “Upravo tako”, odvrati

Brian sumorno. “Izgleda kao da joj je otac.” “Ili djed”, dobacim, a zatim, vidjevši njegov pogođen izraz, brzo dodam: “Hej, prestani

brinuti. Ti si jako zgodan za starijeg muškarca. I noge su ti prekrasne u mrežastim čarapama.” Prijateljski ga gurnem laktom.

Nasmije se i zagrize ponovno u svoj sendvič dok i ja sama uzimam prvi zalogaj svoga. Inače idem na ručak u M&S, ali često moj omiljen sendvič bude rasprodan. Međutim, posljednjih nekoliko tjedana uvijek ga pronađem i sada mi se, zapravo, zgadio. I zato sam danas odlučila ići po sendvič u lokalni kafić.

Na trenutak je sve tiho, osim zvuka naših koraka. Zatim čujem prigušenu zvonjavu. Slobodnom rukom kopam po torbi, izvučem svoj mobitel i pogledam ekran. Nema broja. Vjerojatno Jess zove iz hotela u Cape Townu, pomislim i stisnem mali zeleni gumb.

“Halo, je li to Heather?” Samo što nije Jess, a usta su mi puna rastopljenog sira, rajčice i kruha. “Ovdje Yvonne iz Sunday Heralda.” Naglo stanem kada se u glavi prebacim s tračanja s najboljom prijateljicom na užasan

razgovor u kojem je svaka riječ važna i koji bi mi mogao promijeniti život. “Victor je jutros otišao na svoj godišnji ribarski izlet, ali me zamolio da te nazovem...”

Nastavi žustro, očito toliko zaposlena da nije primijetila kako još nisam ni riječ rekla, “...jer je bio jako zadivljen razgovorom s tobom.”

Stane na trenutak i znam da mi je to znak da kažem nešto, ali još uvijek bjesomučno žvačem. Bože, što je s ovom ciabattom? Raste mi u ustima poput spužve. Teško progutam.

“Želio bi ti ponuditi posao fotografa.” I skoro se ugušim. “Želio bi?” dahnem između kašljanja. Brian ispruži svoju bočicu vode Evian i zahvalno otpijem. “Hvala”, kažem. “Nema na čemu”, jednoglasno odgovore Yvonne i Brian. “Primit ćeš formalno pismo potvrde poštom, od našeg odjela ljudskih resursa”, nastavi

ona. “Znaš, uobičajene stvari. Ugovor o radu - prava na godišnji, plaća.” A zatim: “Jeste li razgovarali o plaći?” upita me.

“Nisam sigurna...” S nelagodom pogledam u Briana koji korača pored mene i razgledava izloge. Odjednom se osjećam kao užasan prevarant.

“Ovdje je plaća trideset i pet tisuća.” Želudac mi se okrene. “Da?” šapnem. Trideset i pet tisuća! To je skoro - prokletstvo -

puno više nego što sada zarađujem. “S revizijom nakon šest mjeseci.” “Hmm.” Ispustim zvuk kao da ozbiljno razmišljam o tome, ali u mislima se već

okrećem s punim vrećicama, baš kao Julia Roberts u Zgodnoj ženi. Zamislite! Moći ću si

Janja

188

priuštiti odmor, i novu odjeću, i onu predivnu srebrnu ogrlicu sa suzama od granata koju sam vidjela u izlogu Dinny Halla na putu prema teretani.

“Samo je jedna kvaka.” Yvonnin glas zaustavi me u hipu. “Da?” kažem, a u glavi mi se zavrti. “Victor želi da počneš u ponedjeljak. Je li to u redu?” Osjetim kako moje oduševljenje vene poput cvijeta bez vode. Ponedjeljak? Bacim

pogled na Briana. Zapalio je cigaretu i puši, uživajući na suncu i u zaljubljenosti. Ne mogu mu reći da odlazim za dva dana. Iako je posao dosta pao...

A tada se sjetim. Vjenčanje Lady Charlotte. Sljedeći vikend. To je to. Moram reći ne. “Pa, vidite...” počnem, ali Yvonne me prekine. “Dobro. Nisam ni mislila da će to biti problem. Ono što Victor Maxfield želi, to Victor

Maxfield dobije, a?” Kratko se, sarkastično nasmije. “Dobro, to je onda sređeno. Vidimo se u ponedjeljak - recimo oko deset?” i prije nego je uspijem prekinuti, ona prekine.

“Dobre vijesti?” Brian podigne obrve. Sve se događa tako brzo da nisam sigurna. “Ovaj, da. Dobre vijesti.” O, prokletstvo,

kako ću mu reći? “Vidiš, stvar je u tome da...” Razmišljam o svim mogućim načinima da mu priopćim vijesti, ali nijedan nije dobar. Nema lakog izlaska iz ovoga.

Sada smo pred uredom i dok Brian otključava vrata, a ja ga slijedim, pogodi me spoznaja. Željeti uspješan posao i dobiti ga, sada znam, dvije su potpuno različite stvari.

“Imam novi posao. U Sunday Heraldu. Žele da počnem u ponedjeljak”, izlanem. Brianovo lice se objesi od šoka - jedan treptaj bio bi dovoljan da mi promakne - ali

odmah se sabere. “Heather, to je fantastično.” Nalijepi si širok osmijeh na lice. “Bravo.” Sjeo je, ali opet skoči na noge i zagrli me. “Stvarno sam ponosan na tebe.”

“Ali što je s vjenčanjem Lady Charlotte?” upitam. “Što s njim?” Napravi grimasu. “Mogu naći nekoga tko će mi pomoći. Napokon, to je

samo još jedno vjenčanje.” Nasmiješim se zahvalno. Brian je tako sjajan. “Ne mogu te iznevjeriti tek tako, bez

upozorenja. Ne nakon svih ovih priprema. Možda bih im mogla objasniti”, predložim. “Mislim, trebala bih ti dati barem rok od jednog mjeseca.” Sada kad se to stvarno događa, otkrijem da ipak ne iščekujem odlazak tako očajnički.

“Heather, molim te. Kakve su to sve gluposti? Znam da sam ti šef...” pogleda me nježno, “...ali kao prvo, i najvažnije, sam ti prijatelj. Uzmi si slobodno ostatak tjedna. Priušti si nekoliko dana odmora. Vjeruj mi, bit ćeš zahvalna na tome jednom kada počneš raditi za novine.” Nasmiješi se svojim uspomenama.

“Pa, ako si siguran...” kažem sumnjičavo. “Slušaj, ja sam imao svoju karijeru. Sada je red na tebi. Odi i budi fotograf za Sunday

Herald. Odi i snimi neke nevjerojatne slike koje nemaju veze s konfetima.” Pucne jezikom. “Prokletstvo, djevojko, zajebi Čudovišnu mladenku. Ovo je ostvarenje tvojih želja.”

Ima pravo. Ovo jest ostvarenje mojih želja. Ali, dok gledam uokolo po uredu tvrtke Zauvijek zajedno, u zidove pune uokvirenih fotografija novopečenih mladenaca, sat s vjenčanja Charlesa i Diane, crno-bijelu Brianovu fotografiju iz njegovih najboljih dana,

Janja

189

shvatim da sam bila toliko zaposlena željom da napredujem u svojoj karijeri da nikada nisam stala i uistinu cijenila ovo mjesto.

“Pa, znam da većina ljudi dobije zlatni sat kada napuste posao...” Vratim se i ugledam Briana kako otvara ladicu. “Nije li to dar kada se odlazi u

mirovinu?” kažem. Ali Brian se ne smete, “...ali mislio sam da bi ti se ovo više sviđalo.” Ispruži CD. “Što je to?” upitam. A zatim shvatim. “Mala uspomena”, kaže tiho. Okrenem plastičnu kutijicu u ruci. “Fantom iz Opere, Andrewa Lloyda Webbera.” Suze

me zapeku. “To je moj potpisani primjerak”, doda i u glasu mu je jasno čujan ponos kada pokaže

na potpis: Michael Crawford. Dirnuta sam. Znam koliko mu to znači. “Čuvat ću ga”, kažem i poljubim ga u obraz. “Nadam se da hoćeš, do vraga. Stajao sam na kiši dva sata da ga dobijem.” Glas mu je

pun emocija. “Počet ću pakirati svoje stvari.” Natjeram se na osmijeh. “Dobro.” Brian podigne novine i pravi se da ih čita. U grlu mi se stvori knedla i odem u stražnju prostorijicu. Nisam ovo ovako zamišljala.

Trepćući se borim protiv suza i izvučem ladicu. Krcata je mojih stvari pa dohvatim vrećicu i počnem je prazniti. Ne mogu da se ne zapitam: ako je ovo nešto što sam željela cijeli svoj život, zašto se osjećam ovako prokleto jadno?

Janja

190

Trideset i osmo poglavlje

U Š E S T S A TI Brian i ja se pozdravimo. Oboje se skrivamo iza svojih maski hrabrosti dok zbijamo besmislene šale i obećamo da ćemo ostati u kontaktu. Zatim je vrijeme da odem kući. Provela sam poslijepodne sakupljajući sve što sam u proteklih šest godina skupila i napunila sam dvije velike vrećice, ali kada mi ponudi prijevoz, lažem i kažem da je u redu, da su zapravo prilično lagane i da se sastajem s Jess na piću, da proslavimo.

A ništa od toga nije istina. Izvučem se iz podzemne dok mi vrećice udaraju u potkoljenice i ostavljaju crvene

tragove za koje znam da će se pretvoriti u velike ljubičaste modrice, te se počnem vući ulicom prema svom stanu. Gužva je i, kao i obično, sve je bučno i užurbano, puno ispušnih plinova i dima od cigareta, ali jedva to primjećujem. Komadići mog razgovora s Yvonne, sjećanja na Brianov izraz lica, isječci s mog intervjua kod Victora Maxfielda, mješavina uspomena iz Zauvijek zajedno u proteklih šest godina - sve se pomiješalo u montažni film koji mi se okreće po glavi.

Čula sam za ljude koji padnu u šok zbog nesreće ili nekog drugog traumatičnog iskustva, ali nakon što im je ponuđen njihov posao iz snova? Mozgam o tome kada shvatim da sam stigla do ugla svoje ulice i ugledam pogrbljenu figuru u izlogu trgovine gospođe Patel. To sam ja.

Stanem kao ukopana nasred pločnika. Stvarno, Heather, što nije u redu s tobom? Takav izraz na licu. Svatko bi pomislio da si upravo izgubila posao. Trebala bi biti presretna. Trebala bi žuriti kući da nazoveš Lionela i Eda i kažeš im fantastične novosti. Trebala bi slaviti uz šampanjac, veselo se opiti i pijanim glasom svima govoriti kako si sretna.

Pa, dobro, možda bez toga. Ispravim ramena i neprirodno se nasmiješim, kao kada vas fotografiraju predugo.

‘Ajde, Heather. Samo pomisli. Nema više srama na zabavama kada te netko pita što radiš. Nema više usporedbe s prijateljima iz škole i osjećala manje vrijednosti. Nema više gledanja kroz leću i želje da fotografiraš nešto osim ozarenih mladenki u bijelim haljinama. To je to! Uspjela si! Uspješna si!

Gledajući pored piramide juha u limenkama koje su na akciji, zabuljim se u svoj odraz. Čudno, ali uvijek sam mislila da će uspjeh izgledati drugačije.

Kada stignem u stan, ostavim svoje vrećice u kuhinji i odlučim proslaviti svoje dobre vijesti uzimanjem slušalice i biranjem brojeva. Sljedećih pola sata uzbuđeno brbljam o

Janja

191

svom novom poslu Lionelu, Jessinoj govornoj pošti i Lou, jer otkrijem da je Ed na konvenciji ortodonata u Las Vegasu, što je ‘dobro jer, kada je kući, samo se svađamo oko nogometa’, puhne ljutito. A zatim, nakon što sam sve nazvala, nakon što su mi čestitali i rekli mi da ćemo popiti u moje ime, spustim telefon i blijedo pogledam po kuhinji.

Okej, a što sad? Bubnjajući prstima po stolu, pogledam sat na mikrovalnoj: 19.03. Hm, pitam se gdje je

Gabe. Kada pomislim na njega, osjetim trnce uzbuđenja. Ne mogu ga nazvati jer nema mobitel, ali jedva čekam da mu kažem vijesti. Bit će tako uzbuđen. Napokon, to je bila njegova zamisao.

Povučem vrata hladnjaka i zavirim unutra. Boca šampanjca koju sam kupila kada se Gabe tek doselio još uvijek se hladi i čeka posebnu prigodu. A sada je imam. Uzbuđeno ovijem prste oko njenog vrata omotanog u zlatnu foliju, pažljivo je odložim na stol i zgrabim dvije čaše za šampanjac.

Curi mi slina. Moët je ledeno hladan. Tamno staklo je orošeno kapljicama i na trenutak samo stojim, buljeći u bocu, kao da promatram nekoga u baru. Ne, Heather, kažem si strogo. Moraš pričekati Gabea.

Ponovno bacim pogled na sat: 19.07. Svaki čas će doći. Zaposlim se: nahranim Billy Smitha, očistim ploču za kuhanje, razmjestim magnete na hladnjaku.

Možda jedna mala čaša neće biti naodmet. Heather. Nitko ne pije šampanjac sam. Moraš ga piti s nekim. Lijeno uzmem

mandarinu i ogulim je, pa uživam u komadićima slatkoga soka dok jednu po jednu krišku ubacujem u usta.

Za što mi treba otprilike tri minute. Čak ni jedna mala, sitna kap? Požudno pogledam u bocu. Osjetim kako moja odlučnost slabi. Napokon, zašto ne bih

pila šampanjac sama? Zašto bi društvo nalagalo da je to za parove? Zgrabim bocu i ogulim foliju. Ionako neću popiti cijelu bocu. Želim samo malo. Gurnem čep palcem i on iskoči uz glasan prasak, pa dohvatim čašu i stavim je ispod boce kako bih uhvatila pjenu žute tekućine.

Nakon tri čaše, pripita sam. Pjevam u duetu s Michaelom Crawfordom, izvodim piruete po kuhinji u svojim satenskim štiklama, širim ruke i zatvaram oči kada dolazimo do krešenda. Osjećam se prekrasno. Živo. Tako sam sretna da ću puknuti. Duboko udahnem puna pluća zraka, zabacim glavu i ozbiljno zapjevam. Znate, moram reći da mislim kako imam stvarno dobar glas. Prirodno sam nadarena. Trebala bih biti na pozornici. Uz malo dobrog treniranja, bila bih odlična plesačica. Mislim, pogledajte Catherine Zeta-Jones. Treba samo malo vježbe i par mrežastih čarapa. I na kraju bih imala divna bedra od tog visokog mahanja nogama.

Baš ovako... Šampanjac se prelije preko ruba moje čaše kada bacim nogu u zrak - Ta-da! Štikla mi se oklizne po mokrom podu i završim na guzici. Joj. Pa, očito mi treba malo vježbe.

Drhtavo se podignem na noge, šepam do stolice i ulijem si još jednu čašu šampanjca.

Janja

192

Trgnem se i popijem malo. Jebi ga, ubila bih za cigaretu. Razmišljam o tome da otrčim do trgovine na uglu po Marlboro Lights, ali gležanj me zaboli. O, pa, ništa od toga. Za utjehu, popijem još gutljaj šampanjca.

Ali ne valja. Stvarno bih željela da imam cigaretu. Tada se sjetim. Gabe puši. Veselo šepam kroz hodnik i uputim se prema njegovoj sobi. Sigurna sam da neće imati

ništa protiv - shvatit će pušača sa željom i sve to. Krenem otvoriti vrata kada mi nešto pod stepenicama privuče pažnju. Malo zeleno svjetlo automatske sekretarice, gurnute iza vaze uvelih crvenih ruža. Treperi i obavještava me da imam poruku. Uz sve što se događalo, zaboravila sam provjeriti kada sam stigla kući.

Dovučem se do nje i pogledam ekran: Tri poruke. Pritisnem tipku i pričekam. Čuje se zvučni signal. “Halo, nemojte prekinuti, zovemo iz IPC Financija i možemo vam uštedjeti tisuće na hipoteci...” Nestrpljivo pritisnem tipku za brisanje i aparat opet ispusti signal, označavajući sljedeću poruku. “Hej, srce, ja sam. Ležim pored bazena...”

Jess! Veselo slušam kako blebeće o tome kako se dobro provodi u Cape Townu i kako je odlučila na neko vrijeme prestati izlaziti s muškarcima. Čujem kako otpuhuje cigaretu i to me podsjeti na moju žudnju. Gurnem Gabeova vrata.

“... pa sam pomislila u sebi, ‘Znaš što, Jess? Ako se dogodi, dogodit će se’...” Čujem je kako brblja u pozadini dok pogledom prelazim po sobi u potrazi za poznatom

crveno-bijelom kutijom. Oči mi zastanu na polici za knjige u kutu. Aha. Trijumfalno uzmem kutiju Maribora i izvučem cigaretu.

“...jer imaš pravo, bolje je voljeti i izgubiti nego... Piiip. Sekretarica je prekine usred rečenice. Prava Jess. Mislim da nikada nije ostavila sažetu

poruku.za razliku od sljedećega glasa koji zvuči odsječno i djelotvorno, kao da je u žurbi. “Bok, Gabe...” Osjetim žalac razočaranja. K vragu, nadala sam se da će to biti Gabe. “Ovdje tvoj stric...” Aha, dakle ovo je taj stric o kojemu uvijek govori. Uzmem upaljač i okrenem se da

odem. Trebala sam znati. Ima američki naglasak, ali puno blaži od Gabeovog, zapravo, stvarno čudno, ali zvuči baš kao...

“...Victor”, kaže glas na telefonu. Maxfield, završi glas u mojoj glavi. Zaledim se. Victor Maxfield je Gabeov stric? Moj cimer je nećak mog novog šefa? Na

trenutak zanijemim. Zatim me, poput kamiona, udari spoznaja. Zato sam dobila posao. Poruka se nastavi, nešto o promjeni restorana u kojem se večeras nalaze, ali više ne

slušam jer mi misli propadaju slobodnim padom. Zato je Gabe predložio da se javim Sunday Heraldu. Zato sam dobila intervju. Zato nakon šest godina bez ikakvog pomaka... Odjednom osjetim mučninu. Stavim ruku preko usta i srušim se na koljena.

Janja

193

Jebi ga. “Hej, gdje si?” Nisam sigurna koliko sam dugo sjedila na sagu, zaglušena zvukom pucanja svih mojih

snova oko sebe, kada sam začula glas. Omamljena, podignem pogled i fokusiram se na figuru pred sobom. To je Gabe. Stoji na pragu u svojoj motorističkoj jakni i zbunjeno me promatra. dok zurim u njega, osjetim kako se moja šokiranost i povrijeđenost pretvaraju u ljutnju.

“Gade jedan.”

Janja

194

Trideset i deveto poglavlje

GA B E P RO B LIJ E DI . “Š TO se događa?” šapne dok očima istražuje moje. “Dobro ti znaš što se događa”, frknem, podižući se sa saga. Sve se slaže poput neke

grozne, užasne slagalice: Gabe mi diktira zamolbu, pun je optimizma, entuzijazam Victora Maxfielda... Sjetim se kako sam mu u uredu pokazivala fotografije, osjećala ponos kada mi je dijelio komplimente zbog njih. “Bože, kakva sam ja jebena budala.” Ne sjećam se da sam ikada bila ovako ljuta.

“Hej, ‘ajde, smiri se...” počne on umirujuće. “Da se smirim?” Znam da vičem, ali ne mogu prestati. Alkohol mi teče venama,

pomiješan s adrenalinom i bijesom. To je stvarno ubojita kombinacija. “Kako se usuđuješ reći mi da se smirim, nakon svega što si napravio?”

“Napravio? Što sam napravio?” bulji u mene zatečeno. Prođe prstima kroz kosu i čeka da kažem nešto. Sve dok ne uzdahne od nestrpljenja, okrene se i ispusti svoju kacigu na krevet. “Za ime Božje”, promrmlja, umorno skine naočale i uštipne se za korijen nosa. “Uđem ovamo i prva stvar koju učiniš je da me nazoveš gadom, a čak ne želiš ni objasniti zašto.”

“Victor Maxfield”, kažem jednostavno. Vidim kako mu se leđa ukoče i blago oklijeva. Zatim me pogleda drsko. “Što s njim?”

Slegne ramenima, ali ne može skriti krivnju u očima. “Ne laži mi”, prasnem. “Jesam li ti ikada lagao?” Sa saga se zabuljim u njega, a neprijateljstvo mi se cijedi iz pora. “On ti je stric, Gabe”,

kažem odrješito. Moje riječi pogode ga poput strijela i opazim bljesak razumijevanja u njegovim očima. “Čula sam njegovu poruku na automatskoj sekretarici, o nekom restoranu. Igra je gotova”, dobacim oštro.

“To nikada nije bila igra...” pobuni se, a njegova se čvrstoća počne slamati. “Ah, da?” prekinem ga. “Pretvaraš se da ti je zamisao pala na pamet, glumiš

iznenađenje kada ti kažem da sam dobila intervju. Ti bi trebao biti glumac, a ne Mia.” Sav onaj šampanjac pojačao mi je emocije i razvezao jezik. Zrela sam za ogromnu svađu.

Ali Gabe mi je odbija pružiti. Stisnute čeljusti bulji u daljinu, odmahuje glavom, kao da je odlučio ne vjerovati onome što čuje.

“Nemaš ništa za reći?” pritišćem ga, razbješnjena njegovom šutnjom. Okrene se od prozora prema meni. “Gle, razumijem zašto bi mogla biti malo

Janja

195

uznemirena, ali praviš od muhe slona.” Pokuša se nasmiješiti, ali odjednom imam osjećaj da sam ja njemu samo jedna velika šala.

“Prestani mi se obraćati s visoka!” vrisnem dok mi se suze frustracije počnu slijevati iz kuteva očiju. Odlučnom trepnem da im se oduprem. “Kako se usuđuješ reći da reagiram previše burno? Meni je to jebeno velika stvar.”

“Ne mora biti”, opet pokuša tiho. “Tko kaže? Ti? Što si zapravo ti zamišljaš, tko si? Što ti daje pravo da se igraš Boga s

mojim životom? Zar ne razumiješ? To je bio moj veliki san?” “I ja to znam”, protestira Gabe, odjednom pun energije. “Zato sam to napravio. Znao

sam da si to oduvijek željela.” “Ali ne na ovaj način”, zacvilim. “Zar ne razumiješ? Željela sam do toga doći vlastitom

zaslugom. Željela sam da mi Victor Maxfield da ovaj posao jer misli da sam odlična fotografkinja...”

“Ali ti jesi odlična fotografkinja!” Zavlada tišina. “Nisam želio da doznaš”, kaže tiho. “Zašto? Jer bih ovako reagirala?” Glas mi je pun ljutnje. Što sam zapravo mislila? Kako

sam samo mogla povjerovati da sam dobila posao zbog svog talenta? “Ne”, kaže Gabe ravno i vidim da se bori kako bi ostao smiren. “Jer si stvarno

talentirana, Heather. Pokazala si mi svoje slike i samo ti je trebala šansa... kao što nam svima treba”, zastane, a Adamova jabučica poskakuje mu snažno gore-dolje. “A onoga dana kada si rekla da ti je san iz djetinjstva raditi u Sunday Heraldu, a moj stric je tamo urednik, to je bila takva slučajnost. Mislim, kakve su šanse da se to dogodi?” Na trenutak oči su mu pune čuđenja. “Bilo je to poput sudbine.”

“Sudbine?” Glas mi je visok. “To nije sudbina. To je varanje.” Gabe postane pepeljastosiv u licu.

“Čak si mi diktirao ono glupo pismo”, nastavim. “Je li ovo bila jedna od tvojih šala?” Još dok to izgovaram, shvaćam da sam grozno zlobna, ali nije me briga. “Jer ako jest, nije ni najmanje smiješna.”

Gabeov izraz lice očvrsne i osjetim naglu promjenu. “Pa, i ne bi bila, zar ne?” U glasu mu se čuje gorčina. “Jer nisam smiješan, zar ne?

Kako si ono rekla na plaži? Šale su mi užasne. Ja sam užasan komičar.” Trgnem se. Jesam li to stvarno rekla? Zvuči tako grubo. “Ne, nisam to tako rekla-” Prekine me. “Da, jesi. Pa tko je sada jebeni lažljivac, Heather?” Šokirana sam toliko da utonem u tišinu. Iz Gabeovog lica iščezla je sva boja osim dvije

crvene mrlje visoko na njegovim obrazima. “I da, imaš pravo, otići ću u Edinburgh i vjerojatno tamo umrijeti.”

Poput rijeke koja je probila svoje obale, svađa je promijenila smjer i bjesomučno izmiče kontroli.

“To nije istina, ja...” Ali Gabe ne sluša i odjednom osjetim vrtoglavicu i mučninu. Kako smo dospjeli ovdje?

Janja

196

Srce mi tuče i sa strahom pogledam Gabea. Njegove plave oči sada su tvrde i ljute, i više od svega želim da sve ovo prestane. Da prevrtim unatrag. Da sve bude kao prije.

“Nisi ti jedina koja imaš snove, Heather”, kaže i povlači me natrag u svađu. “Znam to”, šapnem. O Bože, ovo je strašno. Zašto sam morala čuti onu poruku? Zašto

sam popila sav onaj glupi šampanjac? Udari me val mučnine i zaljulja me. “Trebao bih ići.” Podignem pogled. Gabeovo lice je tmurno. Prsa mi se stegnu. “Kako to misliš?” “Spakirat ću svoje stvari.” Oči su mu pune boli. “Ionako sam trebao otići sljedeći

vikend.” Oklijevam na sekundu. Znam da bih ga vjerojatno mogla nagovoriti da ostane kada bih

se odmah sada ispričala. Znam da ću zauvijek žaliti ako on ode, da će Gabe otići iz mog života i da ga više nikada neću vidjeti ako ne kažem nešto u sljedećih par trenutaka.

Ali jednostavno sam previše ljuta, previše ponosna, previše bijesna i previše povrijeđena da bi mi bilo stalo do toga. “Dobro”, kažem ravno.

Na trenutak mi se učini da vidim bljesak razočaranja, ali onda nestane. “Dobro”, kimne. “Odlazim odmah ujutro.”

Oči nam se sretnu, ali kao da više ne vidimo jedno drugo. Drhtavo ustanem i okrenem se da odem. “Imaš pravo...” Pogledam iza sebe. Gabe još uvijek bulji za mnom, ali umjesto tuge, na licu mu je nešto užasno nalik na

prezir. “Užasno sam pogriješio.” Govori tiho, ali glas mu je čvrst i znam da ne misli na intervju.

Progutam snažno, a ponos me grebe u grlu. Neću mu dopustiti da vidi kako sam uznemirena. “Da, i ja”, odgovorim prkosno i, čvrsto se držeći svoje odlučnosti, izađem iz sobe.

Janja

197

Četrdeseto poglavlje

ZRA K A S U NCA P RO B IJ E se kroz rolete i ubode mi kapke svojom jarkošću. Jadno zagunđam. “Jooooj.”

Billy Smith mijaukne i skoči s pokrivača. Nisam imala ovakav mamurluk već godinama. Što sam ono pila? Mozak mi se pripito

zavrti, a zatim sve klikne na svoje mjesto. Šampanjac. Šampanjac. Šampanjac. O, jebi ga. Gabe. Sjetivši se naše svađe, sjednem uspravno, što uzrokuje osjećaj vrtnje, a zatim

nesigurno skočim s kreveta. Posegnem za svojom kućnom haljinom, stopala mi se zapletu u odjeću razbacanu po podu, ali je konačno uspijem navući na svoje golo tijelo. Uhvatim pogled na svoje napuhnuto, umrljano lice u ogledalu na ormaru. Toliko o vodootpornoj maskari.

Prošla noć mi se vrati u misli. Slušanje poruke na sekretarici, spoznaja da je Victor Maxfield Gabeov stric, vikanje na njega: “Gade jedan”. Trgnem se i otapkam u hodnik dok mi u glavi udara.

“Kako si ono rekla na plaži? Šale su mi užasne. Ja sam užasan komičar...” Vrata njegove sobe su odškrinuta i gurnem ih sa strahom.

“Otići ću odmah ujutro.” Stojim nepomično na pragu. Zraka sunca na sagu sve više se širi dok se moji najveći

strahovi potvrđuju. Njegova soba je prazna. Police nekada pune knjiga o vicevima sada su gole. Iznad malog drvenog stola, plutena ploča koja je jednom bila puna fotografija, sada je prazna osim pribadača. U kutu je prazan prostor na mjestu gdje je njegova gitara bila oslonjena na zid - čula sam ga da je svira samo jednom. Loše, sjetim se i nasmiješim se uspomeni na njega kako sjedi u vrtu, nespretno pokušavajući svirati Bowiejevu pjesmu ‘Life on Mars’.

Bacim pogled na krevet i osmijeh nestane. Posteljina je uredno složena na madracu. Sjednem na rub i zagrlim si koljena. Počnem razmišljati o svim blesavim sitnicama koje će mi nedostajati u vezi Gabea - ulaziti ujutro u kuhinju i nalaziti ga nagnutog nad tosterom, pretvarati se da ne slušam dok mi čita dnevni horoskop, voziti se do Cornwalla na njegovom motoru, iza njega.

Sjetim se našeg zajedničkog vikenda i teško uzdahnem. Bože, već mi nedostaje. Uselio je tek prije nekoliko tjedana, ali stan se sada čini tako praznim bez njega, bez njegove energije. Uhvatim se. Počinjem zvučati poput njega. Tako američki. Ali on upravo to ima.

Janja

198

Pozitivnu energiju koja me, poput nove leće na fotoaparatu, tjera gledati u moj život na drugačiji, vedriji način.

A sada je otišao. Krznena žuta glava pojavi se na vratima i Billy Smith ušeta unutra. Njuši po praznoj

sobi i optužujući mijaukne na mene. Kao da se ne osjećam dovoljno krivom. Sada me i moj mačak krivi jer sam otjerala dragog muškarca s toplim krilom i prstima koji su mu satima češkale uši. “Ššš, Billy Smith...” Posegnem prema njemu da ga pomilujem, ali jurne dalje i sruši kantu za smeće dok skače na prozorsku dasku. Ne može otići dovoljno brzo. Ali ja imam takav učinak i na sve ostale, zar ne? Prvo na Daniela, onda na Gabea, sada na mog mačka...

Zatečena, promatram ga kako nestaje u vrtu, a zatim se sagnem da pokupim smeće koje se rasulo po sagu. Stara kutija cigareta, prazne limenke kole, stari primjerak Loota...

Želudac mi se okrene. To je broj od prije nekoliko tjedana, onaj u kojem je objavljen moj oglas - ali ne

zaledim se zbog toga. Nego zbog malenoga srca koje je nacrtano oko njega. Kojega sam ja nacrtala.

Potpuno sam zaboravila na to, ali sada se sjećam one večeri kada sam se vozila na vlaku kući, kada sam žurno sišla i ispustila Loot u žurbi, kada sam mahnito pokupila stranice. Gabe je sigurno pronašao one koje su mi ostale, primijetio srce oko mog oglasa i nazvao me. Slučajnost za slučajnošću. Sudbina, svemir? Ili ne?

Odjednom se sjetim: bila sam zgnječena na vlaku, osjećala sam se tužno i usamljeno, bez novca, buljila sam u tamu tunela i poželjela da nađem rješenje svih svojih problema. A zatim: trčala sam kući usred oluje i srela Ciganku sa sretnim vrijeskom koja mi je obećala da će mi se sreća promijeniti i da će mi se ostvariti sve želje.

A zatim - puf - Gabe mi se pojavi na pragu poput vilinske kume sa svojim čarobnim štapićem, njegovim novcem za stanarinu plaćam sve dugove za kreditne kartice, a on me inspirira da ponovo počnem fotografirati. Ali je u rodu s urednikom Sunday Heralda.

Drhtaj mi prođe duž kralježnice i čvršće se omotam u kućnu haljinu. Jesam li zato dobila posao? Ne zbog Gabea, nego zato jer sam to poželjela?

Potonem na pod i zabuljim se u stranice pred sobom. Do prije nekoliko tjedana, odbacila bih tu mogućnost kao smiješnu, ali u tih se nekoliko tjedana jako puno toga dogodilo i sada mi ta ideja puca u glavi poput vatrometa i obasipa me pitanjima. Jesam li za sve ovo ja kriva? Trebam li kriviti sebe? Jesam li ovo uzrokovala? Gabe je možda povukao konce, ali na kraju krajeva - povukao ih je zbog mene, jer sam ja poželjela taj posao. Da nisam, ništa se od ovoga ne bi dogodilo.

Ništa se od ovoga ne bi dogodilo. Dok glas u mojoj glavi to ponavlja, podsjeća me na Edovo upozorenje: “Pazi što želiš”, ali ovoga puta ga ne odbacujem tek tako. Konačno poslušam svoga starijeg brata. I po prvi put - samo ovoga puta - shvaćam da je imao pravo. Pazi što želiš - moglo bi ti se i ostvariti.

A sve se ostvarilo, zar ne? Ali, dok bih prije nekoliko tjedana zbog ponude velikog posla, ogromne plaće i svega što sam oduvijek željela, bila najsretnija djevojka na svijetu,

Janja

199

sada to ne želim. Ne želim ništa od toga. To ne znači ništa. Nisam dobila posao zbog svog talenta, pa ga ne zaslužujem. To je prazna pobjeda koja me koštala prijateljstva s Gabeom. Ta spoznaja je poput udarca u trbuh. Što si to učinila, Heather? Što si to učinila?

Čučeći na podu, zatvorim oči i pokušam sve blokirati, ali čini se kao da sam otvorila vrata i sve želje iz nekoliko proteklih tjedana navale natrag na mene. Mali bumeranzi nade koje sam odaslala u svemir kako bi se ostvarili - neki veliki, neki maleni - ali čine jedan velik popis. Pokušam ga ignorirati, ali ne mogu. Protekle tjedne provela sam u nevjerojatnom i zabavom ispunjenom šopingu, želeći ovo i ono, udovoljavajući svakom svojem hiru, niti jednom ne zastavši da razmislim o posljedicama. A sada je vrijeme da se suočim s njima: sada moram sve to platiti.

Puna straha, probijam se popisom. Poželjela sam:

• Savršenog muškarca.

Dok razmišljam o Jamesu, želudac mi se prevrne. Poželjela sam ga kada sam s Jess bila u garderobi u Zari i onda - abrakadabra - bio je tamo i čekao me na odjelu s vinima kod gospođe

Patel, poslije samo nekoliko sati. Romantičan muškarac koji voli komedije, koji ima kvalitetnu posteljinu i čiji hobiji uključuju predigru, romantiku i razgovaranje o osjećajima. A šlag na vrhu tog savršenog tridesetšestogodišnjaka? Rekao mi je da me voli. Ali ja njega nisam voljela.

• Čudo koje bi izvuklo tvrtku Zauvijek zajedno iz dugova.

I doista smo ga dobili. Ogromno vjenčanje iz visokog društva koje će tvrtku osoviti čvrsto na noge. Ali, slučajno se radi o vjenčanju mojeg bivšeg dečka.

• Osvojiti jackpot.

Boli me čak i razmišljati o ovome jer sam prilično sigurna da sam pogodila svih šest brojeva, ali željela bih da nisam. Zbog toga mi je još gore što mi je ukradena torbica - jer je listić bio u njoj. U jednom trenutku sam trošila svoje milijune, živjela u vili, vozikala se u Aston Martinu, a u sljedećem mi je sve bilo oteto i morala sam provesti poslijepodne u policijskoj postaji, umjesto da budem s Gabeom na Hampstead Heathu.

• Da Engleska pobijedi Francusku.

Da, njihov spektakularan gol ušao je u sportsku povijest i zalijepio trajan osmijeh na lice moga brata, ali je također ugrozio njegov brak. Umjesto da se usredotoči na Lou i bebu,

Janja

200

cijelo vrijeme provodi zalijepljen za TV i gleda nogomet na Sky Sportu. U tolikoj mjeri da se bojim kako će moj mali nećak ili nećakinja završiti s razvedenim roditeljima. A za sve će biti kriva teta Heather.

• Da na cestama nema gužve.

Što je bilo fantastično dok zbog prebrze vožnje nisam dobila kaznu od šezdeset funti i tri kaznena boda u vozačkoj.

Teško se podignem na noge i odem do prozora. Naslonim laktove na dasku i pogledam van, u vrt okupan suncem. Što me dovodi do moje sljedeće želje:

• Da svaki dan bude sunčano.

Bumbar prozuji pored mene i promatram ga kako ide s cvijeta na cvijet, pokušavajući skupiti pelud. Ali gospodin Bumbar ne može ga naći dovoljno jer sve biljke umiru - nije bilo ni kapi kiše. Pogodi me krivnja. Sada se osjećam poput ubojice bumbara.

• One ružičaste satenske štikle moje veličine.

Da ih sinoć nisam nosila, ne bih se okliznula na kuhinjskom podu i ozlijedila se. Kao da je čuo znak, gležanj me jako zaboli i nježno ga protrljam.

• Skinuti onih nekoliko tvrdoglavih kila viška.

Mislila sam da ću biti jako sretna, ali sam razočarana. Samo Jess je to komentirala - ali rekla je da su mi se sise smanjile i da mi je lice ispijeno...

I tako je sa svim mojim željama, odjednom shvatim. Da, dobila sam savršenog dečka, posao iz snova, mršavu figuru i prazna sjedala na vlaku, prednji red u kazalištu, mjesta za parkiranje i čokoladne kroasane. Ali dok sjedim ovdje, samo uz uporan mamurluk i osjećaj krivnje da mi prave društvo, sav sjaj, zabava i uzbuđenje iz proteklih tjedana nestanu. I ostaje mi samo gruba istina.

Niti jedna od mojih želja nije me usrećila. Zakopam glavu u ruke. Ne znam što učiniti. Sve je tako zbrkano. Želim da sve nestane,

da sve bude kao što je bilo prije, ali kako? A zatim mi sine. Naravno - sretan vrijesak. Prije se činio poput blagoslova, ali sada je poput kletve. Ako ga uspijem naći i baciti,

sve će biti u redu. Sve mogu vratiti na staro. Skočim na noge. Zadnji put imala sam ga na svom intervjuu za posao - stavila sam ga u džep radi sreće. Nije mi promakla ironija i požurim u hodnik, nađem svoju krem jaknu pod slojevima kaputa koji vise pored vrata i gurnem ruku u džep.

Janja

201

Ali nije tamo. Provjerim s druge strane. Prazno. Osjetim uzbunu. Nisam ga mogla izgubiti. Pogledam na pod za slučaj da je negdje ispao - i tada primijetim da nešto leži na otiraču. Pismo. Odsutno ga podignem.

Sunday Herald Kraljev put 45

London Proljetna ulica 34 StanB Mala Venecija London

Draga gospođice Hamilton, Nakon našeg nedavnog intervjua, veliko mi je zadovoljstvo ponuditi vam mjesto

stalnog fotografa u Sunday Heraldu. Početna plaća bit će 35.000 funti, s revizijom nakon šest mjeseci. Monica Hodgekins iz Ljudskih resursa javit će vam se kako bi potvrdila datum vašeg početka rada i pružila vam detalje našeg zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. Ako imate bilo kakvih pitanja u međuvremenu, molim nazovite je izravno, na 435.

S poštovanjem,

Victor Maxfield Victor Maxfield

Treba mi trenutak da upijem svaku riječ, da okusim svaki slog. Ali, dok bih jednom skakala od sreća zbog ovog pisma, sada osjećam samo gorčinu i žaljenje.

I tako, sljedećih dvadeset minuta provedem radeći jednu od najtežih stvari koje sam ikada napravila. Pišem pismo za koje nikada nisam mislila da ću pisati, odbijajući ponudu Victora Maxfielda. U njoj objašnjavam zašto: objašnjavam o Gabeu, o tome kako ne mogu prihvatiti posao kojega ne zaslužujem i kako ga i dalje cijenim kao urednika. Zatim ga uredno složim, gurnem u omotnicu i zapečatim nju i svoju sudbinu. Osjetim val olakšanja. Sada to mogu ostaviti iza sebe poput onih grešaka iz kojih bi trebala učiti. Mogu zaboraviti sve to. Mogu zaboraviti Gabea.

Bez da si umijem lice, navučem na sebe staru trenerku i tenisice, te s bolnim gležnjem odem do poštanskog sandučića na uglu. Ovoga puta ne moram poželjeti markicu: imam jednu u torbici. Zalijepim je na pismo i gurnem ga kroz otvor. Ali ne mogu ga pustiti. Na trenutak, moja se odlučnost pokoleba. Zatim rastvorim prste i čujem kako nježno klizne unutra.

Eto. Gotovo je. Zvonjava mog mobitela prekine mi misli. Posegnem u džep i bacim pogled na ekran.

Nakratko se ponadam da je Gabe, ali je moj otac. Obuzme me topao osjećaj. Ako me netko

Janja

202

može oraspoložiti, to je Lionel. “Hej, tamo”, kažem i osjetim kako me obuzima ljubav prema njemu. “Heather, Rosemary je.” Osjetim žalac razočaranja, a uslijedi iritacija. Zašto mi ona smeta? “Nešto se dogodilo.” Ledena ruka zgrabi mi srce. “Što je?” Zavlada tišina, a onda... “Tvoj otac imao je srčani udar.” I nestane mi tlo pod nogama.

Janja

203

Četrdeset i prvo poglavlje

NE S J E ĆA M S E što se zatim dogodilo. Moj um jednostavno se ugasio. Većini je ljudi pomisao da će izgubiti roditelja nezamisliva - ne možete to zamisliti, ne želite to zamišljati. Kako oni postaju sve stariji, možda ćete ponekad pomisliti na to, ali samo nakratko, a zatim ćete tu pomisao izbaciti iz glave. Ali kada vam se to dogodilo, postane i previše stvarno. To se može dogoditi. To se događa.

To se meni dogodilo. Moja majka, crvenokosa žena puna života, sa smijehom zbog kojega ste imali osjećaj

da ste uronjeni u rastopljenu sreću, više nije ovdje i ne smije se. Nema je, njen je život izbrisan kao dječji crtež olovkom. A sada šansa da bi Lionel mogao...

Strah zaustavi riječ da se formira u mom mozgu. Uhvatim čvršće upravljač svog MG-a i natjeram se da ostanem usredotočena na auto ispred mene.

Nalazim se na cesti M4, na putu za Cornwall. Nisam sigurna koliko dugo vozim. Dva, možda tri sata. Sve je maglovito - nejasna sjećanja na povratak u stan, moljenja susjede da hrani Billy Smitha, bacanje nešto stvari u torbu. Bacim pogled na retrovizor i uhvatim odraz svog izmučenog lica, duboke bore usječene između mojih obrva. Još uvijek sam u svojoj otrcanoj staroj trenirci i mislim da me Lou nazvala jer znam da je Ed u avionu, na povratku iz Amerike, ali ne sjećam se da sam razgovarala s njom. Štoviše, ne sjećam se puno toga iz proteklih nekoliko sati, osim Rosemaryne hitnoće: “Dođi brzo, Heather, moraš brzo doći”, i njenoga glasa punog slutnje.

Pritisnem papučicu gasa do kraja. Skrenem kako bih pretekla auto pred sobom. Začuje se glasna truba i oštro skrenem natrag, jedva izbjegnuvši srebrni BMW kojega nisam primijetila u traci pored sebe. Vozač projuri pored mene i pokaže mi srednji prst. Inače bih viknula neku prostotu, ali sada jedva to registriram. Umjesto toga, fiksiram pogled prema naprijed i koncentriram se na to da dođem u bolnicu na vrijeme.

Na vrijeme. Na vrijeme za što? Sve do sada, bilo me je previše strah priznati neizgovorenu bojazan, ali sklupčana u

svom autu na potezu sive autoceste, suočim se s njome. Pokušavam stići u bolnicu na vrijeme da se oprostim.

Putovanje iz Londona u Cornwall je najdulje, najstrašnije u mom životu. Već je kasno poslijepodne kada stignem u Newquay i ugledam znak za bolnicu St Luke’s. Ali tek kada ugledam bolnicu, prepoznam je: tu je mama išla na kemoterapiju. Stanem na parkiralištu i

Janja

204

pogledam u veliku, ružnu, betonsku zgradu, žrtvu arhitekture iz šezdesetih. Nisam bila ovdje gotovo dvadeset godina, a ipak se sjećam svega kao da je bilo jučer.

Pronađem, kako mi se čini, posljednje slobodno mjesto, ignoriram znak za plaćanje i jurnem preko vrućeg asfalta kroz redove automobila s kojih se odbija žarko sunce. Pogodi me gnjev. Kako sunce može sjati kada se unutar ove zgrade moj otac bori za život? Nebo bi trebalo biti sivo i trebalo bi ravnomjerno kišiti, smočiti mi odjeću da se osjećam jadno. A ne samo tupo.

Požurim prema automatskim vratima, a zatim se pokolebam. Stižu posjetitelji s cvijećem i obaveznim grožđem, pa se pomaknem u stranu kako bi mogli ući. I ja moram ući, ali imam osjećaj kao da mi je dvanaest godina i da posjećujem mamu - toliko prestrašena da sam ponovno počela mokriti u krevet.

“Jesi dobro, srce?” Jedna od posjetitelja, starija gospođa s buketom ružičastih krizantema, brižno me gleda i shvatim da se očajnički držim za ogradu.

“Ovaj, da, dobro sam - hvala vam. Samo mi treba malo svježega zraka.” “Bit će sve u redu”, promrmlja ona i potapša me po ruci u znak podrške, prije nego se

okrene i ode. Promatram je kako nestaje kroz vrata i skupim snagu iz geste te nepoznate žene, te pustim ogradu. Tata je obećao da se nikada neće reći zbogom, pa neću ni ja. Skupim hrabrost i uđem.

Bolnica je labirint odjela i hodnika, ali konačno me usmjere na odjel intenzivne njege i pronađem Rosemary kako sjedi na plastičnoj stolici na hodniku. Torbica joj je u krilu, bulji ravno naprijed, stisnutih usana i čeljusti, lica bez emocija. Okrene se kada čuje moje korake.

“Heather, ovdje si - konačno.” Iznenadim se kako sve što kaže zvuči poput optužbe. Još uvijek držeći torbicu ustane, a zatim oklijeva, ne znajući točno kako da me pozdravi. Naposljetku me nelagodno poljubi u obraz. Miriše umjetno, poput osvježivača zraka, pa stojim ukočeno, ruku stisnutih u šake. Zabijem si nokte duboko u dlanove, ali ništa ne osjećam.

“Gdje mi je tata?” Ne želim ga zvati Lionel. On mi je tata. Moja krv i meso. Moja, ne tvoja, pomislim i prkosno pogledam Rosemary.

“Na intenzivnoj njezi.” “Želim ga vidjeti.” “Ne možemo još. Doktori...” “Doktori? Što doktori znaju?” Preplave me uspomene na majku. Rosemary je užasnuta. “Heather, molim te.” Ušutka me. “Tvoj otac je imao težak

infarkt.” Grlo mi se stegne i odjednom sva moja ljubav prema njemu mutira u mržnju prema

njoj. “Kako?” dahnem optužujući. “Kako se to dogodilo? Ti živiš s njim, ti bi se trebala brinuti za njega!” Još dok izgovaram te riječi, shvaćam da se ponašam kao prava kuja. Nije ona kriva - nitko nije kriv. Ali ne mogu se zaustaviti: kao da su sva bol i gorčina proteklih godina proključale i izašle na površinu.

Ali Rosemary ne reagira. Njeno lice, rumenih obraza i napudranog nosa, ostane

Janja

205

bezizražajno. “Heather, uznemirena si”, kaže ukočeno, poravna suknju i ponovno sjedne. “Napravila sam sve što sam mogla. Čim se to dogodilo, nazvala sam hitnu. Bolničari su bili jako dobri...”

Dok govori, osjećam kao da me ogroman uteg gnječi i moram sjesti - da ne padnem. “...ali je u hitnoj dva puta izgubio puls. Morali su ga odvesti ravno u salu...” Ostavi

rečenicu nedovršenu, kao da se previše boji završiti je, te još jače stegne torbicu u krilu. A zatim nijedna od nas ne govori ništa. Grozna stvar koja nas je trebala zbližiti, gura nas još dalje. Umjesto da tješimo jedna

drugu, u tišini sjedimo jedna pored druge i buljimo u zidove boje senfa, dok su nam tijela neudobno skutrena na tvrdim, plastičnim stolicama. Dvoje ljudi, jedan strah i milijuni nepremostivih metara između njih.

Nakon nekoliko trenutaka, zveket vrata natjera me da oštro okrenem glavu. Stariji muškarac u kirurškom ogrtaču i kapi hoda prema nama.

“Gospođo Hamilton?” Pogleda nas obje, ozbiljnog izraza lica. Dakle, to je to. Strah zgnječi sav zrak o mome tijelu. “Ja sam gospođica Hamilton, njegova kći”, uspijem reći.

Ispruži ruku. “Ja sam gospodin Bradley. Izveo sam angioplastiku na vašem ocu.” Dok govori, čini mi se da mu glas nestaje, kao da se kreće kroz dugačak tunel. Mogu

čuti samo svoj dah, kako se uvlači i ispuhuje, poput valova na plaži udaljenoj manje od pola kilometra. I sjetim se kako me Lionel učio plivati u moru dok su mi ruke mahale u narančastim rukavicama, a on me čvrsto držao ispod trbuha. “Neću te pustiti, Heather, neću te pustiti”, vikao je, opet i opet. Ali, naravno, pustio me i udarajući rukama i nogama, uspjela sam ostati na površini.

Baš kao što ću sada ostati na površini, govorim si i natjeram se da se vratim u sadašnjost, te čujem Rosemary kako postavlja pitanje kojega se i previše bojim. “Kako je?”

Pripremim se. “Operacija je dobro prošla...” Poput utopljenika, izronim i hvatam dah. Preplavi me olakšanje. “Morali smo napraviti angioplastiku kako bismo odstranili blokadu u srčanoj

arteriji...” Rosemary sklopi ruke ispod brade, kao da se moli. “... što je sasvim normalno u ovakvim situacijama”, nastavi kirurg, smirujućim glasom.

“Napravili smo EKG i ostale pretrage kako bismo potvrdili dijagnozu, i trenutno je pod jakim sedativima i na oporavku...”

Dok govori, stojim mirno poput kipa, umrtvljena svime što se događalo. Za razliku od Rosemary koja se slomi i jeca gotovo histerično. “O, hvala vam, doktore,

hvala vam, hvala vam...” Kirurg me pogleda. Znam da očekuje da je utješim, ali ne pomaknem se - ne mogu.

Nikada prije nisam vidjela Rosemary da pokazuje osjećaje i blijedo buljim u nju. Zavlada nelagodna tišina. “Dakle, znam da je ovo bio ogroman šok...” Kirurg stavi ruku oko njenih ramena i

nježno je spusti na stolicu. Pozove bolničarku koja prolazi, "... i znam da je ovo teško, ali

Janja

206

morate pokušati biti jaki. Bojim se da vas moram upozoriti da vaš suprug još nije izvan opasnosti. Prvih četrdeset i osam sati nakon infarkta su kritični i trebat će vas da budete uz njega.”

Kada bolničarka stigne, pokaže joj da preuzme i promatram je kako čuči i nudi Rosemary rupčiće i riječi utjehe.

“Gospođice Hamilton?” Doktorove sive oči istražuju moje lice i na trenutak pomislim da mi sudi. Ali tada se ljubazno nasmiješi. “Biste li željeli vidjeti svog oca?” upita i shvatim da sam ja jedina osoba koja mi sudi.

Soba je tiha, osim prigušenog zvuka srčanog monitora. Nakon uštogljenog hodnika, čini se neobično umirujućom. U kutu je krevet, okružen gomilom aparata i monitora, spojenih na mrežu žica i cjevčica koje održavaju mog oca na životu.

Tiho se prišuljam i pogledam dolje, u njegovo pepeljasto lice. Noge mi popuste i moram se osloniti na krevet.

Ovo nije moj tata. Moj otac je div od čovjeka koji je mogao istovremeno podići mene i Eda kad smo bili djeca i vrtjeti nas u krug dok ne bismo molili za milost. Koji me zagrli tako snažno da mi gotovo polomi rebra. Koji obožava hranu, umjetnost i život nevjerojatno strastveno. Koji me, od trenutka kada sam rođena, umotao u plahtu bezuvjetne ljubavi koja me čuva i štiti.

Na njegovom je mjestu blijeda, stisnuta figura, koja leži na krevetu dok joj se prsa dižu i spuštaju. Sva njegova snaga je nestala. Izgleda slabo, ranjivo, lomljivo. “Tu sam, tata”, šapnem, provučem prste kroz njegovu ruku i držim je.

I cijeli se moj svijet rastopi. Svi oni glupi popisi stvari koje moram obaviti. Sve one trivijalne brige zbog celulita i izbora odjeće, ili pronalaska Onoga savršenog. Sva moja nezadovoljstva i stvari koje bih željela promijeniti, kao što su bolji posao, više novca, čvršća bedra. Ništa od toga više nije važno.

Stisnem ga čvrsto i pogledam ga u lice. Bila sam tako glupa i sebična, potratila sam toliko vremena želeći stvari koje nisam imala, sve to... Ponovno se sjetim stotina trivijalnih, nebitnih, nevažnih želja ... svih tih stvari. Stvari koje ne želim, ne trebam i do kojih mi nije stalo, sada kad ih imam. Sve sam uzimala zdravo za gotovo - nisam cijenila ono što imam. A sada mi prijeti opasnost da ću sve to izgubiti.

Nježno pritisnem usne na tatino čelo. Do sada su mi želje bile samo dio svakodnevice. Ali bila sam u krivu. Želje su svete. One su čarobne. Baš kao što je stara Ciganka rekla kada mi je dala sretan vrijesak: Koristi ga mudro i donijet će ti što ti srce želi.

Usamljena suza padne mi na ruku poput kapi kiše. Zatim još jedna i još jedna. Velike, debele suze koje mi se slijevaju niz obraze i moče mi lice, sve dok ne počnem jecati toliko snažno da mi se cijelo tijelo trese. Jer sada znam što mi je stara Ciganka pokušavala reći. Ali uopće nisam bila mudra: bila sam bezobzirna, neodgovorna i tako prokleto glupa.

Pa, više neću biti. I ovdje, u maloj sobi na odjelu intenzivne njege, uz zvuk srčanog monitora u pozadini,

s očevom rukom u mojoj, poželim svoju posljednju želju - i to je jedina želja koja je važna. Želim da moj otac živi.

Janja

207

Nisam sigurna koliko sam dugo stajala tamo držeći očevu ruku, ali odjednom dođe doktor, nježno mi odmakne ruku i kaže mi da idem kući, da se naspavam: mom ocu treba odmor.

“Dobro sam.” “Izgledate iscrpljeno.” Odlučno odmahnem glavom. “Ne idem kući. Neću ga ostaviti.” “Vaša pomajka je rekla istu stvar”, kaže i pokaže prema hodniku gdje ona još uvijek

čeka. “Da?” Iznenadim se. Pretpostavila sam da će Rosemary željeti provesti noć kod kuće.

Voli svoju udobnost. “Lionel je jako sretan čovjek jer vas obje ima”, nasmiješi se ljubazno, “a vi ste sretne jer

imate jedna drugu. Obitelj je jako važna u vremenima poput ovih.” Nikada prije nisam Rosemary smatrala dijelom svoje obitelji: uvijek je bila uzurpator,

autsajder, netko tko ne pripada. I prvi put mi padne na pamet da se ona možda tako i osjećala. “Hvala, doktore.”

“Nema na čemu.” Odvede me do vrata. “Samo nemojte reći da vas nisam upozorio na ogavnu kavu.”

Janja

208

Četrdeset i drugo poglavlje

“DA NA M O DE M po kavu?” Rosemary podigne pogled sa starog linoleuma kada mi čuje glas. Oči su joj crvene od

plakanja. “Iako doktor kaže da nije baš dobra”, dodam, smiješeći se nervozno. Pogledamo se na trenutak i čini se kao da je nestalo nekoliko cigli u zidu između nas.

Ne puno, samo dovoljno da vidimo jedna drugu po prvi put. Nasmiješi se napeto. “To bi bilo lijepo. Treba li ti novac?” Posegne za svojom torbicom,

ali zaustavim je. “Ovdje negdje mi je novčanik.” Kopam kroz sve one smeće u svojoj torbici i nađem ga,

ali otkrijem da mi je dio za kovanice prazan. “Možeš li mi razmijeniti deset funti?” izvučem jednu novčanicu i mahnem njome.

“Uzmi moju torbicu”, kaže Rosemary i pruži mi je. “Imaš sitniša u džepu sa strane.” “Jesi sigurna? Možda bih mogla zamoliti nekoga drugoga...” “Možda jesam

umirovljenica, ali još uvijek si mogu priuštiti dvije kave”, kaže. “A, ako je onako loša kao što doktor kaže, onda će nam jedna biti dovoljna.”

Nasmiješim se i popustim, uzmem njenu torbicu i krenem niz hodnik u potrazi za aparatom za kavu. Nakon nekoliko minuta otkrijem jedan u čekaonici punoj umornih, prestrašenih ljudi - neki su stisnuti u malim grupama, drugi prelistavaju stare primjerke ženskih tjednika i drže plastične čaše s kavom. Zatim su tu oni, poput starca u kutu, koji sjede sami i tupu bulje u prazno. Primijetim njegove prste. Izobličeni od artritisa, okreću njegov zlatni vjenčani prsten okolo i okolo.

Odvratim pogled. Sine mi koliko sam sretna jer nisam sama, jer imam Rosemary, jer imamo jedna drugu. Bacim pogled na sat na zidu. Noć će biti duga.

Počnem ubacivati kovanice od deset penija u otvor. Čuje se šum i pojavi se plastična čaša, te se počne puniti prahom i vodom. Uzmem ju i stavim na vrh aparata, a zatim kopam u potrazi za još malo sitniša za drugu čašu. Neke kovanice su stisnute uz rub i nagnem torbicu kako bih došla do njih, kada nešto ispadne na pod.

Podignem malu fotografiju s bijelim, nazubljenim rubom. Slika Rosemary i Lionela, ali oboje izgledaju mlađe. Lionel je u kičastom zelenom odijelu, a Rosemary u ukusnom krem kaputu i sa šeširićem na glavi. Odsutno je okrenem. Na pozadini je natpis ispisan rukom moga oca:

Janja

209

Mojoj prekrasnoj supruzi na dan našeg vjenčanja,

Hvala ti što si me ponovo usrećila.

Voli te

Lionel

Naravno. Ovo je fotografija njihovog vjenčanja od prije deset godina. Vjenčali su se na kruzeru, samo njih dvoje. Ed i ja nismo mogli ići. Nismo željeli ići, ispravim se. Nikada nisam ni pitala da pogledam slike s vjenčanja, iako se sjećam da mi ih je Rosemary željela pokazati kada sam došla kući s fakulteta. Izmislila sam nešto da sam previše zauzeta. Previše zauzeta. Zastanem kako bih upila te riječi. Bila sam previše zauzeta proteklih deset godina.

Osjetim ubod krivnje. Čitavo ovo vrijeme prezirala sam Rosemary, ali sada, nakon što sam vidjela ovaj natpis, shvatim da sam joj dužna. Nekako sam, tijekom godina, blokirala uspomene na tatu i koliko je bio slomljen kada je mama umrla, kako je godinama nakon toga njegov osmijeh bio prazan, kako mu je u očima bio izgubljen izraz i kako je sve to nestalo kada je upoznao Rosemary.

“Oprostite, ste gotovi?” Mladić s kapom na glavi pokaže prema aparatu, rukom punom sitniša. “O, oprostite, odmah ću ja.” Gurnem fotografiju natrag u torbicu i brzo ubacim još

novca u aparat. Plastična čaša brzo se napuni i zgrabim obje. Moram napraviti nešto s čime zaista previše kasnim.

“Žao mi je.” “Molim?” Rosemary skupi obrve dok joj dodajem čašu s kavom. Zatim joj shvaćanje

preplavi lice. “O, vidim. Je li stvarno tako loša?” Sumnjičavo virne u smeđu tekućinu koja glumi kavu.

Stojim nelagodno ispred nje. “Ne, ne radi se o tome.” Ovo je puno teže no što sam mislila.

“Heather, sjedni.” Rosemary potapša stolicu pored njene. Kažem kako mi je rekla i otpijem malo kave. Fuj, stvarno je grozna kako i izgleda.

Pogledam Rosemary. “Želim se ispričati,” izlanem. “Bila sam prava kuja. Sve ono što sam ranije rekla...”

“U redu je”, prekine me i stavi ruku na moju. “Razumijem.” “Ne, ne razumiješ.” Skupim hrabrost i pogledam je u oči. “Želim se ispričati zbog

načina na koji sam se ponašala sve ove godine, što sam ti zamjerala jer si preuzela mamino mjesto, što sam željela da nisi dio naših života...”

Eto. Konačno sam to priznala. “Jako mi je žao, Rosemary. Bila sam tako glupa.” Progutam teško. Sada će me mrziti i ne mogu je kriviti. I ja se mrzim.

Zavlada tišina dok ona upija to što sam upravo izgovorila. “Hvala ti, Heather, cijenim to”, kaže tiho, nakon trenutka. “Nemaš pojma koliko mi to znači.”

Njena velikodušnost me iznenadi. “Ali, i ja se moram tebi ispričati.”

Janja

210

Bulji u svoju kavu, duboko zamišljena. “I ja sam kriva. Bila sam ljubomorna na blizak odnos kojega imaš s Lionelom. Ja to nemam sa svojom djecom. Annabel i ja...” Prijeđe gornjim zubima preko donje usne, na kojoj su još uvijek tragovi ružičastog ruža. “Pa, recimo samo da se ne razumijemo kao vas dvoje.”

Obje se nasmiješimo, unatoč samima sebi. “I ljubomorna sam jer ga podsjećaš na Juliju...” “Mamu?” šapnem tiho. “Znam da je to zločesto od mene”, prizna, “da zavidim suprugovoj kćeri jer nalikuje

svojoj majci, da se osjećam ugroženo jer mu je ona stalni podsjetnik na prvu ženu...” Oči joj se napune suzama i pogleda me, blijedog lica. “Ja sam loša osoba.”

Nikada nisam razmišljala o tome iz njene perspektive, ali odjednom shvaćam kako joj je bilo teško. Instinktivno ispružim ruku i stisnem njenu, i padne mi na pamet da sam je sada prvi put dotaknula s naklonošću. “Ti si dobra osoba, Rosemary, stvarno dobra”, kažem umirujući. I ne kažem to tek tako. Stvarno to mislim. Sve ove godine, a ja to nisam shvaćala.

“Jesam li?” Suza joj se otkotrlja pored nosa i pljusne u njenu kavu. “Pa, ili jesi, ili smo obje užasne.” Slegnem ramenima i osmijeh joj se probije kroz suze. “Nikada nisam pokušavala zamijeniti Juliju”, kaže tiho. “Znam”, kimnem, pitajući se zašto nismo obavile ovaj razgovor prije puno godina. “Nikada ne bih mogla i nikada nisam htjela. Baš kao što Lionel nikada ne bi mogao

zamijeniti Lawrencea, mog prvog muža.” Pogleda me i po prvi put vidim pravi strah. “Ne bih mogla podnijeti da opet izgubim nekoga tko mi je tako drag. Jako volim tvog oca, Heather. Ne znam što bih bez njega.” Glas joj zadrhti, sagne glavu i zajeca.

I sada je red na meni da budem jaka, govorim si, jer iako mi se ista misao mota po glavi, znam da Lionel ne bi želio da plačemo zbog njega. Da je sada ovdje, zagrlio bi nas i oraspoložio nas. Ali trenutno to ne može, pa je red na meni.

Zagrlim Rosemary - jer bi tata to želio ... i jer ja to želim. Noć je duga. Naposljetku Rosemary utone u san, ali ja ne mogu spavati i samo sjedim

tamo, pijem kavu i listam stare časopise. Nakon nekoliko sati, moram protegnuti noge i odem van. Još uvijek je toplo i vlada

mir kojega nema u Londonu. Mir zbog kojega pomislite da sve i svi spavaju i da ste jedina budna osoba na cijelome svijetu. Na parkiralištu vidim nekoliko ljudi kako puše. Nekoliko bolničarki, shvatim i oklijevam. S obzirom na okolnosti, ne bih trebala ni pomišljati na to, ali svejedno im priđem: “Imate li možda cigaretu?”

Prestanu razgovarati i jedna me suosjećajno pogleda. Nisam se pogledala u ogledalu, ali sigurno izgledam onako kako se osjećam. “Ne bih smjela...” Ponudi mi Ultra Light. “Samo nemojte nikome reći.”

“Neću, obećajem.” Nasmiješim se zahvalno, prihvatim vatru i odem na mjesto gdje se parkiralište susreće s otvorenim poljima. Povučem dim cigarete i okrenem lice prema nebu. Mjesec je pun i sjaji bijelim svjetlom u tami. Pogledam ga i ne mogu se ne zapitati gleda li ga i Gabe. U Edinburghu. Teško uzdahnem. Želim ga nazvati i reći mu što se

Janja

211

dogodilo s mojim ocem. Ali ne mogu. Tuga me zaboli i ispustim cigaretu na tlo, te je zgnječim. Ionako je bila groznog okusa. Ne znam koliko dugo sam ostala vani - izgubila sam pojam o vremenu - ali kada se

vratim, Rosemary još uvijek spava. Sklupčana preko tri plastične stolice, koristi svoju torbicu umjesto jastuka. Pokrijem je njenom jaknom. I ja sam sada umorna. Sjednem na posljednju stolicu pored nje, naslonim glavu na aparat za gašenje požara i razmišljao o svom ocu, koji je udaljen samo nekoliko metara. Govorim si da će se u potpunosti oporaviti i živjeti do stote, ali teško je. Kao što je doktor rekao, još nije izvan opasnosti.

Rosemary tiho zagunđa i pogledam u nju. Po prvi put osjećam se povezana s njom, našom ljubavlju prema Lionelu. To mi donosi neku čudnu utjehu. Jer, koliko god bilo teško i bolno razmišljati o tome, ako se budemo morale opraštati, barem ćemo to učiniti zajedno. I dok mi se teški kapci spuštaju, popustim i zatvorim oči, te se predam snovima.

Janja

212

Četrdeset i treće poglavlje

TRG NE M S E IZ sna. Gdje sam? Sjednem sasvim uspravno. Zatim me shvaćanje udari poput šake u trbuh. Tata.

Rosemary još uvijek spava dok se ja dižem na noge. Koliko je sati? Sat na zidu pokazuje nekoliko minuta poslije šest. Spavala sam satima.

Bolnica je još uvijek tiha i požurim niz hodnik intenzivne njege. Nikoga ne vidim. Nema čak ni bolničarki koje su sjedile vani za prijamnim pultom. Pogledam u prozore, ali ne vidim kroz rolete. Nema nikoga da me zaustavi, pa gurnem vrata.

Soba je prigušeno osvijetljena i tiha, osim srčanog monitora koji se ritmički oglašava. Val olakšanja prođe mojim tijelom.

Još uvijek je živ. Zaista, tako je jednostavno. Dišem duboko, tiho priđem krevetu da ga ne probudim. Posegnem da ga primim za

ruku, a zatim brzo maknem svoju. To nije moj otac. Želudac mi propadne. Puno mlađi muškarac leži u krevetu moga oca. Primijetim

debelu plavu tetovažu ptice na njegovome vratu, puls, bljedilo njegove kože. Sve u djeliću sekunde dok se tlo poda mnom ruši.

“Oprostite, ne možete biti ovdje.” Okrenem se i ugledam dvije bolničarke. “Gdje je moj tata?” viknem očajno. “Što mu se dogodilo? Što ste napravili s njim?”

Misli mi se vrte i hvatam dah dok jure prema meni. Sada me drže i pokušavaju utješiti, ali ne čujem što govore. Ne čujem ništa osim zavijanja u mojoj glavi. Jer znam.

“Mrtav je, zar ne?” dahnem. “Mrtav je... mrtav je...” Vode me, posrćući, iz sobe i pridržavaju me dok se vučem poput krpene lutke. “Gospođice Hamilton, gospodin Bradley je... Gospođice Hamilton, morate me

poslušati...” Muškarac u bijelom ogrtaču naginje se iznad mene, ali ne mogu ga fokusirati. Tama se

širi iz svih smjerova i sve nestaje. “Trebao nam je krevet za hitan slučaj usred noći. Vaš otac je premješten na odjel za

srčane bolesnike. Dobro je. Budan je i pita za vas...” A tada se sve zacrni. “Jesam li vas malo prestrašio?”

Janja

213

Nešto kasnije, Rosemary i ja sjedimo svaka na jednoj strani njegovoga kreveta i držimo ga svaka za jednu ruku.

“Mislim da nas je Heather malo prestrašila.” Rosemary se nasmiješi. Moji obrazi pocrvene. Kakvo sramoćenje - tako poludjeti i onesvijestiti se pred doktorom Bradleyem. Osjećam se kao prava budala.

Zatim pogledam svog oca. Nikada nemoj zaboraviti, Heather. Ovoliko je nedostajalo - ovoliko - da ga izgubiš.

Lionel se navodno ne sjeća ničega nakon prvog srčanog udara i bio mu je popriličan šok otkriti ne samo da je u bolnici, nego i da je prošao operaciju na srcu. Puno manje dramatična, ali ogromna na svoj način, promjena je u odnosu između Rosemary i mene.

“Pogledajte samo, evo me ovdje s dvije prekrasne žene u mom životu.” Nasmiješi se s odobravanjem. “Morat ću ovo ponoviti.”

“O, ne, nećeš”, prekori ga Rosemary. “I kako bismo bili sigurni, Ed će biti kod nas. Upravo sam dobila poruku. Stiže danas popodne.”

“S prijateljicom nutricionisticom iz LA-a”, dodam. Lionel uspije napraviti grimasu. “Čuo si što je doktor rekao. Jako je važno da se držiš te dijete. Nema sira, nema vina...” “Nema zabave”, zacvili on. “Lionel, nećeš od mene učiniti udovicu po drugi put”, upozori ga Rosemary glasom koji

čak i mene malo prestraši. “Ja? Da ne slušam doktorova naređenja? Ne bih ni pomislio na to.” Napući usne za

poljubac. “Imao si infarkt, moraš se odmarati.” “Želim poljubac, draga moja, ne seksualni maraton.” Rosemary se zacrveni, a ja ustanem. “Ostavit ću vas dvoje golupčića.” Nekada bih bila

ljuta, ali sada me obuzme topao osjećaj zadovoljstva i pritisnem usne čvrsto na očev obraz te šapnem: “Vidimo se uskoro.”

Nasmiješivši se, on odmah odgovori šapatom: “Uskoro.” Sljedećih nekoliko dana provedem u kolibi. Ed stigne sa svojom prijateljicom, nutricionisticom Mirandom, koju je upoznao na fakultetu i koja sada vodi uspješne ordinacije u Londonu i los Angelesu. Ovdje je dvadeset i četiri sata. Upoznala je Lionela i njegove liječnike, sastavila detaljan dijetni plan i hranjive recepte s malo masti, koje je zalijepila po čitavoj kuhinji poput tapeta.

Lionel je pušten za vikend. Sada ga opet mogu zvati Lionel i definitivno je opet onaj stari Lionel. Čupavog lica, snažnoga glasa i veći od života - iako će uskoro biti trideset kilograma lakši, ako se bude pitalo Mirandu. A mislim da hoće. Unatoč njegovim šalama i hrabrosti, doživio je šok. Svako toliko čujem drhtaj u njegovome glasu, a kada mu Rosemary naredi da pojede pileća prsa na žaru i kelj kuhan na pari, baci se na to poput poslušnog djeteta i uopće ne spomene pinot noir.

Ja sam i više nego sretna. I tijekom poslijepodneva, kada sjedim vani na travnjaku s Lionelom, Edom i Rosemary i smijem se ovoj ili onoj bezveznoj šali, razmišljam kako mi se ostvarila želja - a s njom i puno više no što sam mogla i zamisliti.

Janja

214

“Pa, kako je onaj mladi Amerikanac?” Baš smo završili s još jednim zdravim ručkom, kada Lionel spomene Gabea. Kunem se

da moj otac čita misli. “Ovaj, iselio se”, kažem što ležernije mogu, ali čini mi se kao da me nešto ubolo. Proteklih nekoliko dana sve se vrtjelo oko Lionela, pripremanja svega u kući za njegov

povratak, uključujući premještanje njegovog kreveta u prizemlje, vođenja brige o tome da uzima prave lijekove u pravo vrijeme. Svi smo bili toliko zaposleni njime da nije bilo vremena za razmišljanje o nečemu drugome.

Samo što to nije istina. Mogu navečer tonuti u san, ili stavljati suđe u perilicu, ili sjediti na travi osjećajući sunce na licu, kada mi misli odlutaju do Gabea. Kao neki bizaran moždani golub koji se uvijek vraća kući.

“Otišao je na edinburški festival”, dodam, osjećajući da moram ponuditi nekakvo objašnjenje. Čak iako to nije potpuna priča.

Lionel se ozari od pomisli na sve te glumce, umjetnike i glazbenike. “Hoćeš li ići pogledati njegov nastup?”

“Ne.” “O, dobro.” Podigne obrve. Zavlada tišina i mogu osjetiti kako se na livadi razmjenjuju pogledi. “Što?” upitam

vrelo. “Ništa, sestrice” kaže Ed ravno i pogleda u svoj mobitel. Otkako se vratio iz Amerike,

konstantno je na telefonu s Lou. Beba stiže za samo nekoliko tjedana i Lionelov doticaj sa smrću natjerao ga je da shvati što je u životu važno. A to nije nogomet.

“O, ne želimo razgovarati o nekom dosadnom starom festivalu, zar ne?” oglasi se Rosemary. “Ispričaj nam sve o onom vjenčanju iz visokog društva.”

Zahvalno se nasmiješim njenom pokušaju da me izbavi iz neprilike, ali pokušavala sam ne misliti na vjenčanje Lady Charlotte. “Održat će se ovoga vikenda u Shilingham Abbeyu.” U mislima mi se pojavi slika Daniela odjevenog u frak i s cilindrom na glavi. Blokiram je. Nisam im rekla da je mladoženja moj bivši. Štoviše, osim Jess, nisam nikome rekla. Ne bih mogla podnijeti sve te suosjećajne poglede i pitanja jesi-li-dobro zbog toga.

Jesam li? “Ooo, pomislite samo na sve poznate osobe koje će biti tamo...” Rosemaryne oči sjaje

uzbuđeno. Zatim oštro udahne. “Misliš li da će doći i kraljevska obitelj?” “Ne znam”, kažem. Ako dođu, Brian će misliti da je umro i došao u raj. “Pa, kada ćeš se vratiti u London?” Lionel me s iščekivanjem pogleda preko svoje

bočice Evian vode. O, sranje. Kako da mu kažem da sam nezaposlena? Pokušavam smisliti kako da mu

objasnim stvari, a zatim shvatim da ne mogu i jednostavno kažem: “Neću.” “Nećeš?” dahne Rosemary. Odmahnem glavom i pogledam Lionela koji me pažljivo proučava. “Ja ću biti dobro”, kaže tiho. “Znam da hoćeš.” Osjećam krivnju jer mu nisam rekla pravi razlog zašto neću

Janja

215

pomagati Brianu na vjenčanju. Ali jednostavno ne mogu. Nikada ne bi razumjeli. Čak ni ja ne razumijem.

“Ne trebaju mi tri bolničarke. Imam Rosemary i tvog brata.” “I Mirandu”, kaže Ed koji je još na telefonu s Lou. “Konstanto prati tvoj napredak

putem e-maila. Kad smo već kod toga, želi da joj pošalješ detaljan plan svega što si danas pojeo.”

“Ovdje ima dovoljno ljudi koji mi kvare zabavu.” Lionel se nasmiješi. “Moraš ići.” Osjećam da sam zaglavila. Ne brinem se što ću ostaviti Lionela. Liječnici su

oduševljeni njegovim oporavkom i znam da mu nisam potrebna da ga dodvoravam - Ed i Rosemary su više nego dovoljni. Bacim pogled na njih dvoje i skoro ga počnem žaliti. Ali ne mogu tek tako nazvati Briana i pitati ga da mi vrati moj stari posao. A ionako si je do sada već našao novog pomoćnika.

“Zašto ne nazoveš Briana?” predloži Rosemary. Pogledam je iznenađeno. Tijekom godina sam spominjala Briana, ali nikada se nije

činilo da ona obraća pažnju. “Možda hoću”, promrmljam. “Možeš posuditi moj mobitel”, javi se Ed koji je odjednom završio sa svojim pozivom. Sumnjičava sam. Kada mi je on počeo nuditi svoj mobitel? Tada bacim pogled na

Lionela koji ima onaj dječački izraz krivnje na licu i obuzme me čudan osjećaj da je sve ovo bilo isplanirano. “Je li ovo plan da me se riješite?” uzmem mobitel od Eda.

“Ne, naravno da nije, draga”, kaže Lionel. “Ali Ed je samo spomenuo tvoje financije...” Prostrijelim brata pogledom, ali on se pravi da ga živo zanima travnjak. “... i znam kako se Rosemary veselila svim tvojim fotografijama poznatih ljudi...” Rosemary pocrveni od krivnje. Imam Edov mobitel i sve oči su na meni. Neočekivano osjetim nervozu. Unatoč onome

što je Brian rekao, još uvijek se grozno osjećam jer sam ga napustila tako iznenada i želim mu se iskupiti. Ali mogu li zaista biti pomoćnica fotografa Danielovog vjenčanja? Snimati izbliza muškarca koji mi je slomio srce na tisuću komadića dok izgovara sudbonosno da?

Da, možeš, Heather, kažem si čvrsto. I odjednom donesem odluku. Pa što ako se užasavam vidjeti Daniela? Pa što ako ovoga

puta u crkvi ja budem plakala? Ukucam broj. Brian i tvrtka su puno važniji i stavit ću ih na prvo mjesto.

“Halo, Zauvijek zajedno.” To je Brian. Zvuči kao da je pod stresom. Kopam si po glavi i pokušavam naći načina kako da lagano zapodjenem razgovor, a

zatim odustanem i izlanem: “Tražiš li, slučajno, još uvijek pomoćnika za vikend, a?” “Heather?” Njegovo iznenađenje dobro se čuje. “Da, ja sam.” S druge strane linije čujem kako nervozno povlači dim iz cigarete. Zatim se tiho

nasmije. “Trebat će ti otmjeni šešir.”

Janja

216

Četrdeset i četvrto poglavlje

IS P A DNE DA MI treba puno više stvari pored šešira. “Svjetla?” “Da.” “Stalak.” “Da.” “Dva Hasselblada, Nikon, reflektor, šezdeset rola filma i tri leće.” “Da, da, da, da ... ovaj... da.” Jutro je na dan vjenčanja Lady Charlotte i nalazimo se u Shilingham Abbeyu u

Oxforedshireu. Crkva je dio doma predaka Vojvode i Vojvotkinje i smještena je u slikovitom selu kakvo biste očekivali na razglednici - s jezercem za patke, kolibama oko čijih vrata rastu ruže, i više vesti s grbovima no što ih cijela kraljevska obitelj posjeduje.

“Je li to sve?” pita Brian i podigne pogled s opreme posložene na pošljunčanom prilazu.

Stanem s istovarom kutija iz kombija tvrtke Zauvijek zajedno i dobro razmislim. Zatim se sjetim. “O, stani malo, ne možemo zaboraviti ovo...” Posegnem unutra, kopam malo i izvučem veliku tubu vazelina. “Za leće”, podsjetim ga.

“O, naravno.” Okrene očima dok je stavlja u džep. “A zatim i ovo.” “Električni ventilator?” čudi se. “Što će nam to?” Izmijenimo poglede koji govore ‘Lady Charlotte’. “U početku je željela aparat za vjetar”, objasnim, i skupim kabel, “ali sam joj rekla da

možemo postići isti učinak s prijenosnim ventilatorom.” “Ovo nije glazbeni spot, znaš.” Dobaci iritirano. “To reci njoj”, kažem i stavim mu ga u ruke. Nešto mi kaže da će ovo biti dug dan. Za

sve nas. Od mog prvog poziva prije nekoliko dana, Brian i ja smo puno razgovarali i zna sve o

Lionelovom infarktu, Gabeovom stricu koji je Victor Maxfield i mojoj odluci da ne prihvatim posao u Sunday Heraldu. Uvijek isti, bio je čvrst oslonac, sve je slušao, odano mi rekao da sam odlična fotografkinja i odmah mi je ponudio moj stari posao. “Što je, naravno, bez pritiska, i nema žurbe, uzmi si vremena”, govori mi sada, dok hoda oko crkve i očitava mjerenja sa svog aparata za mjerenje svjetlosti.

“Hvala, Brian, stvarno to cijenim.” Sjedim na kutiji i nasmiješim se zahvalno. Uza sve

Janja

217

što se događalo, još nisam donijela nikakvu čvrstu odluku u vezi sa svojom karijerom. Moj san o tome da radim za Sunday Herald je gotov, nezaposlena sam i iako volim raditi s Brianom, oboje znamo da je nakon šest godina vrijeme da odem dalje.

Ali kamo, nemam pojma. “O, nema problema, nema problema.” Izvadi rupčić i obriše si znoj s lica. “Da budem

potpuno iskren, Heather, nakon ovog groznog vjenčanja oboje ćemo trebati odmor.” Čeprka po svojoj kravati, pokušavajući si olabaviti okovratnik koji je tako jako uštirkani da se čini poput ogrlice. Natjeran da zamijeni svoje staro sivo odijelo pravim frakom i cilindrom, cijelo jutro se osjeća neudobno. “Jadan taj mladoženja, to je sve što mogu reći”, promrmlja sam za sebe dok ide prema kombiju i provjerava svoj odraz u bočnom retrovizoru.

“Pa, to je još jedna stvar,” kažem, oklijevajući. Zastanem malo. Pokušavala sam ne razmišljati o tome, ali Daniel odjednom pomoli svoju ružnu glavu. “Mladoženja je moj bivši.”

Brian bulji u mene, ne shvaćajući. “Sjećaš se Daniela?” kažem tiho i osjetim poznat čvor u želucu. O Bože, ovoga sam se

bojala. Brianova čeljust bi propala da ga okovratnik gotovo ne guši. “Gordon Bennett, kako

bih mogao zaboraviti? Slomio ti je srce...” Širom otvorenih očiju, nastavi buljiti u mene, a zatim kaže: “Znala si cijelo vrijeme i ipak si ponudila da mi danas pomažeš...” Glas mu pukne dok bulji u mene i oči mu se ispune suzama. “Heather, to je najljepša stvar koju mi je itko ikada napravio.” Požuri do mene i zagrli me.

“Prestani ili ćeš me rasplakati”, protestiram, a glas mi je prigušen njegovim ramenom. “A znaš da ja ne plačem na vjenčanjima.”

Nasmije se, šmrcne i otjera suze. “Hvala ti, Heather.” “Nema na čemu.” Nasmiješim se pa pokažem opremu razbacanu oko nas i brzo kažem:

“Hajde, imamo vjenčanje koje treba fotografirati.” Podignem po jedan stalak ispod svake ruke i krenem prema crkvi.

Sljedećih deset minuta provedemo postavljajući sve: svjetla uz oltar, reflektor blizu govornice, stalak sa svake strane prolaza. Tek kada Brian skočiti uzeti još produžnih kabela iz kombija - što znači da ide nabrzinu zapaliti jednu - uzmem si vremena da razgledam svoju okolinu.

Crkva oduzima dah i njena veličina izaziva neobično strahopoštovanje. Nagnem glavu i gledam zrake sunca koje prolaze kroz oslikane staklene prozore i bacaju kaleidoskop boja na gladak kameni pod.

A zatim i to cvijeće: stotine tisuća u ogromnim aranžmanima. Neko pada sa stupova, neko je pričvršćeno na kraj svakoga reda klupica, neko obješeno visoko u vijencima. Čitavo mjesto puno je bijelog i ružičastog cvijeća. Iako, da budem iskrena, mislim da su malo pretjerali. Nije li bitna kvaliteta, a ne kvantiteta? Što više razmišljam o tome, to mi se čini sve kičastije. Mislim, toliko je pretjerano da izgleda poput izložbe cvijeća.

O, ma koga to zavaravam? Nije pretjerano, jednostavno je prokleto prekrasno. Samo se

Janja

218

pokušavam malo oraspoložiti. Udahnem mirisan zrak. Nema smisla pretvarati se, moram se suočiti s time, sviđalo se

to meni ili ne. Ovo je mjesto na kojem će se Daniel, muškarac s kojim sam dijelila tri godine svoga života, danas oženiti.

Ali ne za mene. Osjetim duboku bol i približavanje želje. Brzo je otjeram. O ne, nećeš... Prekine me škripanje vrata i okrenem se, očekujući da ću vidjeti Briana s produžnim

kabelima. Figura muškarca ocrtava se na ulazu, ali kada počne prilaziti shvatim da to nije Brian.

To je Daniel. Mršaviji je no što ga se sjećam i malo stariji oko očiju, ali još uvijek mi zbog njega

propadne želudac. A sada je samo nekoliko metara udaljen od mene i oboje buljimo jedno u drugo i srce mi tuče toliko jako da sam sigurna da ga čuje. Sresti svog gada od dečka koji vam je slomio srce je jedno. Ali u crkvi, na dan njegovog vjenčanja? Pa, možete zamisliti.

“Bok, Daniel”, kažem ravno, prizivajući svaku trunku pribranosti iz svog tijela. On skine svoj cilindar i nasmiješi se, “Zamisli vidjeti tebe ovdje”, odgovori, ali ispod

svog samopouzdanog držanja čini se neuobičajeno smeten. Nasmiješim mu se i zatim, ne znajući što da kažem, čeprkam si po kosi i čekam da on nešto kaže.

“Izgledaš odlično”, izlane. Osjetim smiješan val zadovoljstva. “Hvala”, kažem ležerno. “I drugačije. Jesi li napravila što s kosom?” “Ne”, slegnem ramenima, ali u sebi osjetim poriv da viknem: “Naravno da sam

napravila nešto s kosom! Ustala sam u šest ujutro i provela puna tri sata spremajući se. Čak sam kupila novo krem odijelo s hlačama za ovu priliku. Posudila sam šešir od Rosemary i nosim svoje predivne ružičaste satenske štikle, iako me gležanj užasno boli.”

Ali on, naravno, ne zna ništa od toga i neće to saznati. “Pa, je li ovo bila tvoja ideja?” Preskočim ljubaznosti i postavim mu pitanje koje me

tjednima mučilo. “Da Brian i ja fotografiramo tvoje vjenčanje?” “Ti si najbolja fotografkinja vjenčanja koju poznajem”, odgovori on šaljivo. “Daniel, ja sam jedina fotografkinja vjenčanja koju poznaješ”, istaknem suho. Lice mu odmah propadne i, poput dječaka kojega kore, pogne glavu i bulji si u stopala.

“Ne znam što sam mislio”, kaže tiho. “Mislio sam da će biti dobro za posao. Samo sam spomenuo Charlotte...” Glas mu odluta i pogleda me ispod obrva, očima ispitujući moje, i na trenutak mi se učini da vidim i nešto više od samog žaljenja.

“Lijepo je vidjeti te, Heather.” Uzdahne teško. “Nedostajala si mi.” Buljim u njega u zapanjenoj tišini. Mjesecima nakon što smo prekinuli zamišljala sam

da se ovo dogodi. Da mi kaže kako izgledam divno, kako sam mu nedostajala. Ali sada, dok ga slušam kako izgovara te riječi, shvatila sam da sam pobrkala nostalgiju i stvarnost. A stvarnost je da mi više nije stalo. Nije mi stalo do toga jesam li nedostajala Danielu i nije mi stalo do toga da se on ženi drugom.

Jedina osoba do koje mi je stalo je Gabe.

Janja

219

Konačno to priznam i u tom trenutku sve moje misli i osjećaji probiju se iz moje podsvijesti na površinu. Zahvalnost koju sam osjećala kada me Gabe branio pred Rosemary za stolom, strah kojega sam osjetila kada sam mislila da mu se nešto dogodilo dok je surfao, jad nakon što smo se posvađali i on je iselio. I sve one stotine prolaznih pogleda, osmijeha i trenutaka kada sam mislila da će se nešto dogoditi, kada sam osjećala nešto između nas, ali odbacivala to. Svi ti sićušni komadi sada su se spojili i imam osjećaj da gledam ljubavnu slagalicu. O Bože.

“Stvarno mi je žao zbog svega što se dogodilo. Bio sam pravi idiot...” Vratim se u sadašnjost i shvatim da Daniel još razgovara sa mnom. “Ljutiš li se još na mene?” upita. Mirno buljim u njega. U početku me jedino ljutnja držala na životu, ali sada joj ne

mogu naći ni traga. Nestala je, a da ja to nisam ni primijetila. “Ne.” Odmahnem glavom. “Nisam ljuta.”

“Dobio sam tvoju poruku.” “0, to!” pocrvenim od neugode. “Bila sam pijana.” “Jesi li?” Čudi me što izgleda razočarano. “Ne sjećam se što sam napisala. Je li bilo loše?” Promatra me na trenutak, a zatim odmahne glavom. “Ne, ništa čega bi se trebala

sramiti.” Zavlada tišina. “Trebala bih ići. Moram završiti s pripremama”, kažem. “Zapravo, došlo je do promjene...” Pogledam ga oštro. “Kakve promjene?” “Charlotte se predomislila oko ceremonije.” Uznemireno si trlja čeljust. Ovo je prvi put da vidim Daniela nervoznog. “Ne želi ništa konvencionalno”, kaže, “pa smo se odlučili za vezivanje ruku u šumi s

druge strane rijeke.” Pogledam ga tupo. “Bit će to poganska ceremonija”, doda kao objašnjenje. “Poganska ceremonija?” ponovim i buljim u njega kao da mu je upravo izrasla druga

glava. “I ti?” Ukoči se. “Pa što?” kaže braneći se. “Zašto ne bih imao pogansku ceremoniju za vjenčanje?” “Daniel, ti mrziš sve alternativno. Ne želiš čak ni piti čaj od kamilice”, kažem. “Jer je groznog okusa.” “Nije u tome stvar.” Na trenutak bulji u mene, spreman na svađu, a zatim mu se ramena objese priznajući

poraz. “Imaš pravo. Mrzim sve to.” I s tim riječima, kao da se nešto podignulo i vidim ga u sasvim drugom svjetlu. Ovo je

muškarac prema kojemu sam nekada osjećala strahopoštovanje. Muškarac koji se činio

Janja

220

toliko siguran u sebe, pod kontrolom, da je to graničilo s arogancijom. A sada se čini toliko jadnim da se usuđujem reći da je kao pravi papučar.

“Charlotte ima jako čvrste stavove”, nastavi. “Primijetila sam”, promrmljam. Dobaci mi pogled. “Ima jako izražen stav o onome što želi.” “A što Charlotte, želi, to Charlotte mora dobiti”, odgovorim vedro i pokušavam ne

odati sarkazam u glasu. I ne uspijem. Duboko uzdahne i pogleda me poput čovjeka koji se utapa. “Tako nešto.” Otvorim usta kako bih nešto rekla, ali prije no što uspijem... “Daaa-ni-eeel! Daaa-ni-eeell” Poput sirene na policijskom autu, glas odjekne crkvom. Prestrašeni, okrenemo se i

vidimo oblak bijele svile kako juri prolazom. Lady Charlotte. “Sranje”, zagunđa Daniel. “Što nije u redu, Zečice?” guguće on i natjera si osmijeh na

lice kada ona stigne do oltara. Zečice? Iz usta muškarca koji nije vjerovao u romantiku i odbijao me držati za ruku?

Čak i kada sam uganula gležanj? Mišić u njegovoj čeljust poskoči. “Elton John ima laringitis i neće moći pjevati na prijemu, pošiljka Cristala nije stigla i

mislim da mi se više ne sviđaju moje nove sise.” Čini se da Lady Charlotte nije primijetila da sam ovdje. Isprsi se i napući usne. “Zbog njih izgledam debelo.”

“Draga, naravno da ne izgledaš debelo.” Snažno proguta slinu. “Ne bi li trebala biti unutra? Mislio sam da je loša sreća da vidim mladenku prije vjenčanja.”

“O, zajebi praznovjerje, Danny! Ovo je prava kriza!” uz histeričan uzvik, žurno ode u sakristiju.

Zapanjena tišina padne između Daniela i mene poput prašine nakon eksplozije. “Trebao bih otići za njom”, kaže nakon kraće stanke. Kimnem i na trenutak samo stojimo tamo, nas dvoje, sve dok ga ne poljubim u obraz.

“Zbogom, Daniel”, šapnem. “Zbogom, Heather.” Nasmiješi se, ali ne mogu pobjeći osjećaju da mu na licu vidim

iskreno žaljenje dok ga promatram kako nestaje u sakristiji i osjetim neočekivano sažaljenje prema njemu. Da, slomio mi je srce. Ali cijeli život s lady Charlotte je dovoljna kazna za svakoga.

Pred crkvom pronađem Briana naslonjenog na kombi, kako puši i čeka me. Kada začuje moje korake, ugasi cigaretu na šljunku. “Kako je prošlo?” upita nježno.

Naslonim se pored njega i nagnem glavu da mi šešir zasjeni lice. “Dobro.” Kimnem nakon trenutka, preplavljena snažnim osjećajem zadovoljstva. Kao da je posljednjih nekoliko tjedana bilo poput lude vožnje na vlaku smrti koja je sada završila. Sve je ispalo dobro. Savršeno dobro, govorim si i pokušavam ne razmišljati o Gabeu. “Trebao mi je završetak”, kažem odlučno.

Brian izgleda zbunjeno. “To je ženska stvar”, objasnim.

Janja

221

Pogleda me kao da pripadam nekoj nepoznatoj vrsti. “Prvih dvadeset i pet godina života proveo sam želeći da sam hetero”, prisjeća se, “i jako mi je drago da mi se ta želja nikada nije ostvarila.” Namješta si sako dok govori. “Muškarci su puno izravniji.”

“Ah, da?” Gurnem ga laktom u rebra. “Pretpostavljam da to znači da ste ti i Neil još uvijek izravno zaljubljeni?”

“Naravno.” Nasmije se sretno i posegne za svojim cilindrom koji je na krovu kombija, pa ga čvrsto nabije na glavu. “Hoćemo li?” kaže i formalno ispruži ruku.

“Ali što je sa svim stvarima u crkvi koje moramo preseliti? Ostavila sam sva svjetla, stalke i reflektore...”

“Mladenka se predomislila”, kaže i zaustavim se u pola koraka. “Da, znam, imat će pogansku ceremoniju na otvorenom-” “Ne, predomislila se u vezi stila fotografija.” Otvorim usta, pa ih ponovno zatvorim. “Navodno je vidjela neke slike koja sam snimio šezdesetih. Sada želi oštre fotografije u

paparazzi stilu.” Lice mu sja od oduševljenja. “Želiš reći...” Oboje se euforično nasmiješimo. U prijevodu, to znači da možemo

zaboraviti vazelin na lećama, prijenosni ventilator i skupljanje svih za grupnu fotografiju. Sve što nam sada treba jest jedan digitalni aparat kojim ćemo snimiti puno nefokusiranim, nenamještenih crno-bijelih fotografija.

“A svejedno ćemo ići kući rano, s debelim čekom.” Uzvikne, uhvati me oko struka i pokuša me zavrtjeti oko sebe. Kažem pokuša jer je Brian malo niži od mene, a ja sam prilično velika djevojka. Skoro padnemo i teturamo na trenutak dok ponovno ne povratimo ravnotežu, čitavo vrijeme se smijući.

Na vjenčanju moga bivšega. Tko bi to ikad pomislio? “Evo.” Hihoćem se i pružim mu pouzdan stari Nikon. Skine si cilindar i stavi aparat oko vrata, kao u dobra stara vremena. “Spremna?” Napunim džepove filmovima i namjestim si šešir. “Spremna.” Provučem ruku kroz

njegovu. Zatim se pripremimo na uobičajen način. Tri-dva-jedan. “Okej. To je to.” Brian se okrene prema meni i namigne: “Krećemo.”

Janja

222

Četrdeset i peto poglavlje

“IS P RI ČA V A M S E , S IR Richard, Lady Kenwood, ali bojim se da samo bliska obitelj smije u krug pročišćenja. Ako biste pričekali u šatoru...” Iza crkve, uniformirani službenici pokušavaju pristojno objasniti promjenu ceremonije zbunjenim stotinama gostiju, od kojih su mnogi stariji i već zbunjeni.

“Krug? Kakav krug?” Viče Sir Richard držeći svoj štap od bjelokosti i gledajući sad službenika, sad svoju suprugu, koja je odjevena kao da je izašla iz neke stare predstave, s naušnicama od perlica, dugačkim svilenim rukavicama i šuškavom haljinom.

“O, mislite li na krug za probe? Jesmo li ovdje zbog predstave?” pita kreštavo smiješnim otmjenim naglaskom koji se slaže s batlerima ili onim sendvičima od krastavaca s odrezanom koricom, za koje ne možete vjerovati da još postoje. “Ali mislila sam da je ovo vjenčanje...”

Dok Brian i ja prelazimo preko održavanih travnjaka, promatram kaos koji nastaje. Zbunjene gomile ljudi, svi od reda najsvečanije odjeveni, uvode se u veliki bijeli šator koji je prvotno bio podignut radi prijema, i daju im se kazališni dvogledi kako bi mogli promatrati pogansku ceremoniju koja će se održati u šumi s druge strane rijeke.

Pogledam pred sebe kada prijeđemo kamenje i dođemo do male čistine na kojoj vidim sudionike vjenčanja i...

“Gordon Bennett,” promrmlja Brian. Kada dođemo do čistine, žena u lepršavom ljubičastom ogrtaču s čarobnim štapićem u

ruci dođe do nas. Ne šalim se. Ima srebrnu zvijezdu na vrhu. “Ja sam svećenica.” Čini se da ima sedamdesetak godina. Ima srebrnosivu kosu do struka. Da Dumbledore

iz Harry Pottera ima sestru blizanku, ovo bi bila ona. “O, ovaj, bok. Drago mi je”, kažem i rukujem se s njom. Oko vrata joj visi veliko zvono

na dugačkom srebrnom lancu. “Zvonjavom ćemo otpratiti staro i pozdraviti novo”, kaže ozbiljno, primijetivši da buljim. Zatim me fiksira nevjerojatno plavim očima i doda: “U krugu pročišćenja nema mjesta praznovjerju i otrcanim amajlijama, Heather.”

Zna kako se zovem? Sve zabava koju sam osjetila zbog njene odjeće nestane. “Kako?” počnem. “A sada, ako biste svi napravili krug”, prekine me. Što je bilo ono o praznovjerju i otrcanim amajlijama? Je li mislila na sretan vrijesak? Iz

navike gurnem ruku u džep iako znam da u njemu nema ničega, i osjetim kako mi prste

Janja

223

klize po tkanini. Napipam rupu! U podstavi mog sakoa Marca Jacobsa! Osjetim navalu ogorčenja. Ovaj sako je koštao gotovo tristo funti! Ali, uslijedi uznemirenost kada napipam nešto meko i grebavo. Sretan vrijesak.

Osjetim žmarce u prstima, poput elektriciteta. Opet se pojavio. Čvrsto omotam prste oko njega, odlučna da ga neću ponovno izgubiti. Moram ga se riješiti jednom zauvijek.

“To znači svi vi.” “Ali što je s fotografijama?” šapnem Brianu kojega sve ovo zabavlja. “Fotografije lome svetost kruga”, kaže svećenica. “Ako svi stanu rame do ramena u

krug, možemo početi.” Odmaknem se. “Zapravo, mislim da ću ja čekati ovdje.” “Svi”, ponovi ona ozbiljno. Poslušno stanem pored Briana dok svećenica podiže metlu i počinje mesti čistinu u

smjeru suprotnom od kazaljke na satu.

“Pometi, pometi, pometi ovo mjesto

Snagom Zraka, čistim ovo mjesto.”

Neki gosti cinički se zahihoću s izrazima zbunjenosti, skepse i iščekivanja na licima. “Što to ona radi?” upita netko zabrinuto. “Izvodi obred čišćenja kruga”, odgovara sredovječna žena znalački. Ne iznenađuje što

nosi elastične hlače obojene batik tehnikom. “Blagosljivam ovaj radostan skup. Svi smo danas ovdje da bismo spojili Daniela i

Charlotte...” Sljedećih nekoliko minuta Daniel i Charlotte govore svoje zavjete i izmjenjuju prstenje

i iako nikada to ne bih ni pomislila, dok promatram Daniela kako ljubi svoju novopečenu ženu... ne osjećam ništa. Pa, zapravo, to nije točno. Osjećam nešto, ali prema Gabeu. Tijekom cijele ceremonije ne mogu prestati razmišljati o njemu.

“Sada, neka svi uhvate čvrsto za ruku osobe pored sebe, zatvorit ćemo oči i usredotočiti se na krug... na njegovu posebnu moć... na njegovu čistoću...”

Ne misli ona to valjda ozbiljno? Bacim pogled uokolo. Svi izgledaju užasno smeteno, osim gospođe u batik hlačama koja zgrabi ruke prestrašenih ljudi pored sebe. Ali postupno, jedan po jedan, ljudi oprezno posegnu za rukama svojih susjeda i zatvore oči. Sve dok ne ostanem samo ja pa nerado odmaknem prste od sretnog vrijeska u svom džepu i uhvatim Brianovu ruku.

A zatim se dogodi nešto čudno. Kao energija. Sila. Snaga koja zuji kroz mene nimalo nalik ničemu što sam dotada

iskusila. Vreli val euforije tutnji kroz moje tijelo. Dah mi zapne u grlu. A ipak, istovremeno osjetim mir i spokoj. Ptice utihnu i spusti se sablasna mirnoća. Čini mi se da traje i samo trenutak i čitavu vječnost i nitko ne napravi ni najmanji pokret i ne ispusti ni najtiši zvuk. Sve dok se opet ne oglasi svećenica:

Janja

224

“Misterij života je beskrajan krug koji nikada ne umire, samo mijenja oblik Ono što je počelo, sada je završilo Prihvatimo nove energije života Krug je otvoren, nikada prekinut Neka tako bude!”

Niotkuda, podigne se povjetarac i dok se svi razdvajaju, otvorim oči i ugledam grlicu kako leti iznad nas. Bože, osjećam se kao da sam izašla iz transa.

Pogledam druge ljude, vidim njihove smetene poglede i sramežljive osmijehe, kao da nisu sigurni što se upravo dogodilo, ali instinktivno znam da se nešto promijenilo. Ne oko mene nego u meni. Promeškoljim ramena, nagnem glavu prema nebu i promatram pahuljastu bjelinu oblaka, te duboko udahnem svjež zrak. Teško je to opisati bez da zvučim poput žene u batik hlačama, ali osjećam se drugačije. Laganije. Slobodnije.

Odmah stavim ruku natrag u džep. Riješit ću se vrijeska tako što ću ga baciti u rijeku... Osim - osjetim uzbunu. Džep mi je prazan. Gdje je vrijesak? Kopam po džepu, opipavam kuteve. Više nije u podstavi. Zbunjena, okrenem džepove. Mora biti negdje. Kutem oka ugledam svećenicu. Smiješi mi se. U glavi čujem odjek njenog ozbiljnog glasa: “U krugu pročišćenja nema mjesta praznovjerju i otrcanim amajlijama, Heather.”

Nije mogao jednostavno nestati. Zar ne? “Izgubila si nešto?” Brian si briše crvene oči rupčićem. “Ovaj, ne... nisam”, kažem. Ponovno pogledam prema svećenici, ali uopće ne gleda

prema meni. Možda sam sve umislila. “Što misliš o ceremoniji?” “Nisam sigurna.” Dogodilo se prije samo nekoliko trenutaka, ali već brzo nestaje,

poput natpisa u pijesku. “A ti?” “Hrpa hokus-pokusa”, kaže odlučno i ispuhne nos. “Ali ova gluparija od poganskog

vjenčanja bit će odlična za slikanje”, doda. “Snimit ću nevjerojatne fotografije, pogotovo one čarobnjakinje.” Gurne rupčić u rukav i odskakuće prema sretnome paru, okidajući poput paparazza.

“Moram reći, nisam znala da si tako dobar plesač”, zadirkujem ga kasnije, dok ukrcavamo opremu u kombi.

“Nisam plesao, bio sam otet”, gunđa Brian pomolivši glavu iz kombija. Zalupi vratima, a zatim okrene kvaku. “Dobro, to je sve.” Obriše prašinu s rukava. “Možemo li sada promijeniti temu?”

“Na koju?” “Na tebe.” “Što sa mnom?” kažem odsutno, izvadim mobitel iz male torbice i provjerim poruke.

Znam da je Lionel u sigurnim rukama, ali želim provjeriti. “Radi se o Amerikancu, zar ne?” Prestrašena, podignem pogled. “O čemu?”

Janja

225

“On je razlog zašto ti je taj izraz na licu cijeli dan.” “Nemam izraz na licu”, kažem brzo i promatram kako se riječ Vodafone pojavljuje na

ekranu. Bože, traje jako dugo. Iz kuta oka vidim da Brian bulji u mene. “Zaista, nađeš dečka i odjednom si stručnjak za veze”, promrmljam. Konačno se pojavi mali znak i biram 121.

“Ne moram biti stručnjak kako bih znao da je netko zaljubljen”, odgovori. Je li tako očito? “Imate jednu novu poruku.” “Halo, ovo je poruka za Heather Hamilton.” Pripremljena na Rosemaryn pristojan naglasak, poskočim kada glasan, ozbiljan glas

zalaje na telefon. Zvuči kao... “Ovdje Victor Maxfield.” Srce mi ubrza. Što on hoće? “Upravo sam se vratio sa svog ribičkog izleta i pronašao vašu odbijenicu na stolu.

Draga moja, zar ne znaš da je prvo pravilo novinarstva uvjeriti se u činjenice? Da, moj nećak Gabriel se založio za tebe, i da, dao sam ti intervju zbog njegove preporuke. Ali nisi zbog toga dobila posao. Dobila si ga jer si prokleto talentirana fotografkinja. ”

Dah mi zapne u grlu. Nisam dobila posao zbog Gabea? Prokleto sam talentirana fotografkinja? Želudac mi se digne kao da sam na ljuljački, a zatim se sruči prema dolje. I bila sam prokleto glupa budala.

“Gabriel možda jest moj omiljeni nećak, ali Sunday Herald su nagrađivane novine i nemam namjeru dati ti posao samo zato jer je prokleti idiot zaljubljen u tebe.”

Što? Nakon svega, to mi je pravi niski udarac. Je li upravo rekao ono što mislim da je

rekao? Ali to je ludo! Gabe? Zaljubljen u mene? Ali... Victor Maxfield još uvijek govori i borim se da obratim pažnju. “Ali, gle, ja sam zaposlen čovjek, imam novine koje moram izdavati i ne primam ne kao

odgovor. Pa odmah prestani s tim besmislicama. Objavit ćemo priču o edinburškom festivalu i treba nam fotograf tamo. Avion polijeće s Heathrowa u pet. Kada me nazoveš, želim da budeš na njemu.” tada prekine. Samo tako.

S nevjericom buljim u svoju Nokiu. Odjednom opet imam posao u Sunday Heraldu i s njime svoj prvi zadatak - edinburški festival.

A tamo je Gabe. Obiđem kombi, otvorim vrata suvozača i uđem. Brian sjedi za volanom, puši svoju

cigaretu i sluša radio. “Sve u redu?” Duboko udahnem. “Trebam uslugu.” “Sve za tebe”, dobaci. “Možeš li me povesti?” Nasmiješi se. “Naravno. Gdje? Little Venice?” “Ne, Heathrow.” Izmijenimo poglede. Nema potrebe za objašnjenjem.

Janja

226

“U koliko sati ti je let?” “Za manje od sata.” “Do-obro.” Okrene ključ i kombi oživi. “Drž’ se.” Gurne mjenjač bučno u prvu i dok se

kotači okreću na šljunku, jurnemo niz prilaz u oblaku prašine i iščekivanja.

Janja

227

Četrdeset i šesto poglavlje

JU RIMO P RE MA LO NDO N U .

Nakon što sam Brianu rekla za poruku Victora Maxfielda, otkrila sam da je on zapravo frustrirani vozač utrki i da je i više nego dorastao izazovu, goneći mali bijeli kombi kao da je Michael Schumacher u Ferrariju. Dok motor vrišti, a on pridržava cigaretu zubima, vješto mijenja brzine i trake na autoputu probijajući se kroz promet.

Uzrokujemo pravu zbrku. Ljudi zapanjeno bulje dok kombi tvrtke Zauvijek zajedno juri pored njih, a Brian i ja sjedimo u njemu vezani, u svojoj svečanoj odjeći za vjenčanja. Većinu puta provedem pogledavajući od prometa na sat. Srce mi padne u pete svaki put kada dođemo do crvenog svjetla ili do pješačkog prijelaza. Što je s tim prometnim gužvama? I radovima na cesti? I crvenim svjetlima?

Ali tada, čini se nakon vječnosti, ugledam sive zgrade terminala. Zračna luka Heathrow.

“Hvala, Brian”, dahnem, otkopčam pojas i otvorim vrata. Skočim na asfalt i koljena mi pokleknu.

“Evo, skoro si zaboravila nešto.” Brian drži jedan od svojih aparata. Digitalni. “Trebat će ti ovo. I ovo. “Kopajući iza

sebe, izvuče crno torbu s laptopom. “Tako ćeš moći e-mailom poslati svoje slike uredniku fotografije. Samo za slučaj da otkriješ kako želiš ostati malo dulje u Edinburghu...”

Želudac mi prestane poskakivati samo toliko dugo da se širokom nasmiješim. “Brian, ne znam kako da ti zahvalim...”

Mahne rukom. “Hajde, briši. Inače ćeš zakasniti na avion. I pozdravi onog svog Yankeeja.” Namigne mi, okrene volan i uključi se u promet.

Dok hodam prema odjelu polazaka, prvo ugledam red ljudi koji što je sve od stola s kartama, uz elastične barijere, sve do okretnih vrata. Uz koja stojim.

Red? Nisam stajala u redu već tjednima. Bacim pogled na sat, vrtim se malo i nisam sigurna što da napravim, dok me hvata nervoza. Jebi ga. Zakasnit ću na let. Vicor Maxfield mislit će da sam grozna, bit ću otpuštena i provest ću ostatak života fotografirajući mladenke u krinolinama...

Borim se da ostanem mirna. Napokon, nema smisla gubiti živce, govorim si. Ugledam odbačen primjerak novina, uzmem ga i počnem čitati. Polako idemo prema naprijed, centimetar po centimetar. Kolumnu po kolumnu. Stranicu po stranicu. Sve dok konačno ne čitam o skoku kamata kada čujem...

Janja

228

“Sljedeći.” Odbacim novine i bacim se na pult. “Oh! Konačno!” dahnem. “Bila sam zabrinuta da

ću zakasniti na let.” Stjuardesa nastavi tipkati i prsti joj kuckaju po tipkovnici. “Rezervirano mi je mjesto na letu za Edinburgh u pet sati”, kažem. Ništa. Buljim u vrh njene glave. Je li me čula? “Mislim da polijeće prilično brzo,” dodam,

ovoga puta glasnije. Stanka, a zatim: “Ime?” kaže monotono. Konačno. “Heather Hamilton”, dahnem. “Gospođica.” “A-ha”, promrmlja i nastavi ležerno tipkati po svojoj tipkovnici. Dobro, znam da s time

imaju posla svakoga dana, ali može li barem odavati nekakav dojam žurbe? Očito ne. Zastane i uzdahne. “O, joj, možda ste zakasnili na let. Vrata samo što se ne zatvore.” “Ali to sam pokušavala...” prasnem. Smiri se, Heather. Samo se smiri. “Ali ako požurite, mogli biste stići.” Pruži mi kartu. “Vi ste na sjedalu sedamdeset i pet

F, uz prozor.” “O, ne, ne mogu sjediti uz prozor”, kažem brzo. “vidite, ja sam nervozna kad letim i

volim biti uz prolaz jer ako se dogodi nesreća i moramo skočiti s pojasevima za spašavanje, brže mogu doći do izlaza...”

Ostali putnici nervozno gledaju jedni druge i odmaknu se od mene. “To je posljednje mjesto”, kaže stjuardesa. “A iza vas je red, pa ako nemate ništa

protiv...” “Ali...” “Polazak je s izlaza četrdeset i dva. Imate pet minuta.” Uputi mi kiseo pogled. Jebi ga. Trčanje u petama je pravo mučenje, vjerujte mi. Gležnjevi mi vrludaju na sve strane

dok jurim kroz Sigurnost i na pokretnu traku. “Au”, viknem kada se moj ozlijeđeni gležanj savije poda mnom. Zgrabim ogradu i pogledam dolje. Sranje! Potpetica mi je pukla. Psujući izujem svoju ružičastu cipelu i tužno pogledam u nju, a zatim se sjetim da moram stići na avion.

“Prokletstvo!” Podignem pogled i ugledam stjuardesu koja iz suprotnoga smjera ide prema meni i

bulji u mene zapanjeno. “Jess!” dahnem dok klizi pored. “Što ti radiš ovdje?” “Što ja radim ovdje? Ja sam prokleta stjuardesa, što misliš da radim ovdje? Upravo

sam sišla s devetosatnog leta i idem kući na spavanje.” Okrenemo se da se možemo gledati. “Važnije je što ti radiš ovdje?” “Letim u Edinburgh...” Skoro se spotaknem preko aktovke poslovnog čovjeka i

ispričam se. “...na snimanje za Sunday Herald. To je duga priča”, objasnim, sjetivši se kako

Janja

229

sam joj prošli tjedan poslala mail s opisom svoje svađe s Gabeom i njegovog naglog odlaska.

“Nije li Gabe na edinburškom festivalu?” podigne obrve. “Oprosti, Jess, moram juriti. Zakasnit ću na avion.” Brzo je prekinem i šepam uz traku.

“Nazvat ću te.” “Naprijed, djevojko”, vikne za mnom. “O, i Heather?” Pogledam preko ramena, ali sada je daleko i snažno maše. Zatim vikne nešto što ne

razumijem sasvim jasno. Mahnem i ja njoj. Nisam potpuno sigurna što je rekla, ali zvučalo je jako nalik na: “Odi uloviti malo leptirića.”

Posrćem u letjelicu i dočeka me atmosfera koja je u najboljem slučaju napeta, a u najgorem neprijateljska. Red za redom kamenih lica pozdravlja me dok šepam niz prolaz prema svom sjedalu. Sedamdeset i pet F... približavam se repu aviona. K vragu, mora biti ovdje negdje. Možda sam ga mimoišla, možda...

A zatim ga ugledam. Sasvim na kraju, zgurano odmah uz zahode. Dva sjedala. Od koji je jedno zauzeo

muškarac s pivskim trbuhom koji je tako ogroman da je podijeljen na dva dijela - jedan dio je sjedne strane oslonca za ruke, a drugi dio se prelijeva ispod, preko i oko njega na drugo sjedalo.

Moje sjedalo. Gurnem se pored svog susjeda, sjednem i pričvrstim pojas. Toliko o tome da ću se

smjestiti na udobno, veliko, kožno sjedalo pored zgodnoga stranca i piti besplatan šampanjac sve do Edinburgha. Zatvorim oči. Ipak, let je kratak. Uz malo sreće, spavat ću cijelim putem.

“Dakle, dakle, dakle, nije li ovo lijepo?” O, ne. Molim te, ne. Pozdravi me jak škotski naglasak. Otvorim oči i ugledam kako mi se moj susjed

ozareno smiješi. “Bok, ja sam Bruce. A ti si...?” Sljedećih petnaest minuta sve protječe prilično glatko. Pa, osim zvuka povlačenja vode

u zahodu pored mene i Brucea koji je zaspao i slini mi po ramenu. “Želi li gospođa sendvič od piletine ili šunke?” Stjuardesa mi dobaci svoj dobro

uvježbani osmijeh. “Imate li vegetarijanski?” upitam pristojno. “Ne, bojim se da smo ostali bez. Ali u ovome ima malo salate i rajčice”, kaže,

proučavajući anemično pecivo kroz prozirnu foliju. “Uvijek možete izvaditi šunku.” “Ovaj, ne, u redu je.” Želudac mu se nesretno oglasi. “Kavu ili čaj?” nastavi. “Kavu, molim.” Doda mi malu plastičnu šalicu na poslužavniku i ulijeva gustu crnu tekućinu, stručno i

bez prolijevanja. Iznenada se avion malko strese. Što je sad...? Pogledam stjuardesu. Lice joj je ostalo bezizražajno dok se zaljuljala na

Janja

230

svojim mornarskoplavim cipelama i nastavila ulijevati kavu. Smirena, uzmem šalicu od nje.

Vidiš? Nije to ništa, govorim si. Samo malo turbulencije. Ništa vrijedno zabrinutosti. Ništa...

Jaaao. Bez upozorenja, avion propada i imam osjećaj da padamo s neba. Užas nije ni blizu

onome kako se osjećam. Čujem dječji plač, ženski vrisak, srce mi tuče, prst me bocka... Što? Podignem pogled i ugledam Brucea kako me bocka svojim bucmastim prstom i

zabrinuto me gleda kroz svoje naočale bez okvira. “Ej, curo, dobro je. Samo malo zračne turbulencije, sve je super”, govori dok žvače svoj sendvič sa šunkom. “Pa, sve osim tvojih hlača”, doda i pokaže mi prema krilu.

Pogledam dolje i vidim kako mi se u krilu širi smeđa mrlja, a zatim prebacim pogled na praznu šalicu kave, koju još uvijek držim. I to baš na vrijeme da vidim kako se posljednja kap cijedi iz nje i pada mi na nogu. Odlično. Stvarno odlično. Mogu li stvari postati imalo gore?

Očito mogu. Nakon što smo sletjeli - ispravak: lupili, podrhtavali i škripali niz pistu - zapela sam iza Brucea i izašla sam posljednja. Što znači da sam posljednja prošla kroz hodnik za dolaske i posljednja stala u nevjerojatno dugačak red za taksije.

I još je počelo kišiti. Dok promatram kako kapi padaju na moje ružičaste satenske cipele, od kojih sada

jednoj nedostaje potpetica, uzdahnem. Gdje je nestalo ono lijepo vrijeme? Nije kišilo od ... Razmišljam duboko. Od one noći kada sam se potpuno smočila i srela staru Ciganku koja mi je dala sretan vrijesak.

U meni se javi čudan osjećaj. Čekajte malo. Nije nestalo samo sunce - što je sa zelenim svjetlima i prometnim gužvama? I s čekanjem u redovima? Dobivanjem najboljeg sjedala? Posljednjeg sendviča? Jedinog taksija? Što se dogodilo s kožom na kojoj nema bora? Danima s dobrom frizurom? Kako to da je sve nestalo i zamijenilo se s...

S onim kakve su stvari bile prije, shvatim. Jer je ovako bilo prije... Prije čega, Heather? Oglasi se glasić u meni. A zatim me pogodi. Prije no što su mi sve želje počele ostvarivati. Na trenutak jako mirno stojim na pločniku, ali u glavi mi se vrti. Sigurno ... nije

moguće ...je li? Vratim se na vjenčanje, držanje ruku u krugu, čudan osjećaj, nestanak vrijeska... Kada mi sine, osjetim žmarce sreće kako mi se razlijevaju tijelom.

“O, moj Bože, pogledajte ovaj red za taksi”, dahnem s osmijehom od uha do uha. “Ogroman je.”

Par ispred mene okrene se sumnjičavo. “I pada kiša”, kažem. “Jupiiiii!” Još nekoliko ljudi bulji u mene kao da sam luda, ali nije me briga. Nije me briga što

kisnem, što mi se kosa lijepi za lice i što mi voda klizi niz vrat.

Janja

231

Osjetim oštru bol kada me netko kolicima udari u nogu. “O, oprostite”, ispriča se, očekujući ljutit odgovor, ali umjesto toga, široko se

osmjehnem. “U redu je, zaista”, kažem. Pridignem nogavicu i promatram kako se velika, ljubičasta

modrica počne formirati na mojoj nozi. Osjetim navalu oduševljenja. “Volim modrice”, zaneseno kažem.

Čovjek se brzo udalji, baš kada taksi priđe pločniku. Dok mi se približava, gume mu prođu kroz veliku lokvu i poprska me prljavom vodom. Pogledam u svoj sako. Njegova besprijekorna krem boja sada je sva mokra i puna prljavštine. Uništen je. Potpuno uništen. Nije li to fantastično?

Zabacim glavu i nasmijem se, dok mi se kiša slijeva na lice. Ispružim ruke i zavrtim se oko sebe, potpuno pokisnuvši.

Nikada nisam bila sretnija.

Janja

232

Četrdeset i sedmo poglavlje

NA K O N NE K O LIK O S A T I sjedim prekriženih nogu na svom krevetu u svojoj hotelskoj sobi, odjevena u pahuljasti bijeli kućni ogrtač i s ručnikom omotanim oko glave poput turbana. U jednoj ruci su mi hlače, a u drugoj hotelsko sušilo za kosu. Provela sam dvadeset minuta nagnuta nad umivaonik sa sapunom i četkicom za nokte, trljajući mrlje od kave i lokve, a sada ih samo moram osušiti i bit ću spremna.

Pojačam toplinu i gurnem vrh sušila u jednu nogavicu tako da se napuhala, a zatim posegnem za torbom koja mi visi na krevetu. Taksi mi je stao u M&S-u na putu prema hotelu i kupila sam par kožnih mokasina krem boje (dugujem Rosemary ispriku - uopće nisu loše i tako su pristupačne), par čarapa, kišobran i paket od tri para crnih tangi. Prevrnem sve na krevet i podignem rublje. Da budem iskrena, trebala sam kupiti tange boje kože jer nosim krem hlače, ali rublje boje kože je tako neprivlačno i, pa, nikad se ne zna...

Što se nikad ne zna, Heather? zahtijeva glas u mojoj glavi. Usredotočim se na svoje hlače, koje su sada na rubu nagaranja pa isključim sušilo.

Zaista, nemam vremena za sve te gluposti. Ne mogu sjediti ovdje i sanjariti o Gabeu i meni i nama i...

Sranje, opet to radim. Ovo je smiješno. Odbacim hlače, maknem ručnik i počnem žustro trljati kosu. Bez obzira na moje osjećaje, Gabe je samo prijatelj, bio je samo prijatelj, i ako kojim slučajem naletim na njega na festivalu, nadam se da će prihvatiti moju duboku ispriku i da ćemo opet moći biti prijatelji. Ali to je sve. Samo prijatelji. On već ima djevojku, sjećate se? A nakon onoga što mi je Daniel napravio, ne želim imati ništa s muškarcima koji su spremni varati svoje djevojke. Čak niti ako imaju ljubazna, pjegasta lica i uredno vješaju ručnike u kupaonicu, govorim si čvrsto.

Osjećajući se moralno i pravedno i potpuno odlučno, završim s trljanjem kose koja je sad jedan veliki grm. Dobro. Sad kad je to riješeno, moram se koncentrirati na pravi razlog zbog kojega sam ovdje. Kao fotografkinja Sunday Heralda. Osjetim prasak ponosa. Čak i ako budem imala grmoliku frizuru, shvatim odjednom, kada mi sine da nemam ni četku ni proizvode za ravnanje. Opet uključim sušilo za kosu, nagnem glavu prema dolje i počnem prstima prolaziti kroz kosu.

Nakon dvadeset minuta završim sa spremanjem i, nakon brzog telefonskog poziva mom novinaru koji piše članak, poklopim i posegnem za Brianovim aparatom. Zakačim ga oko vrata i osjetim kako u meni raste nervoza. Dobro, to je to. Moj prvi posao. Ispravim

Janja

233

ramena i otvorim vrata. Krećemo. Sva nervoza nestane kada zakoračim na ulicu. Još uvijek sipi, ali kiša nije nikome

pokvarila raspoloženje. Gdjegod pogledam, ulični zabavljači izmjenjuju se s gomilama turista i ljudi koji dijele letke, i tijekom sljedećih nekoliko sati, snimam sliku za slikom, za slikom, sve do devet sati kada me cipele počnu žuljati i spustim se na klupu kako bih odlučila što ću sljedeće napraviti.

Dobila sam punu šaku letaka i pregledam ih. Da sada sam se pomirila s užasnom činjenicom da ću morati pogledati jedan komičarski nastup, ali pitanje je koji?

Gabeov, pomislim prije no što se uspijem zaustaviti. Heather Hamilton, nisi ovdje kako bi razmišljala o Gabeu. Ovdje si zbog

profesionalnog zaduženja. Usmjerim pažnju natrag na letke i pokušam naći nešto što zvuči bar donekle primamljivo - što je pomalo nalik da zatražite od vegetarijanca da izabere nešto na odjelu s mesom, ali uporna sam.

Konačno stignem do posljednjeg letka. Stoji naopako i dok ga okrećem ne mogu da se ne ponadam da je ... Ali ne, to je letak za dvostruki komičarski nastup Boba i Beryl koji su, prema Scotsmanu, užasno smiješni. Hmm, možda će biti zabavno...

O za ime boga, koga to zavaravam? Ne želim vidjeti neki dvostruki nastup koji je užasno smiješan. Želim vidjeti Gabea. Moram vidjeti Gabea. Zaljubljena sam u Gabea. Nema smisla ignorirati to, nijekati ili se pretvarati da se nije dogodilo. Od prvoga trenutka kada je stao na moj prag, sa svim tim pjegicama i velikim plavim očima, jednostavno sam znala.

Zgužvam sve letke i odem do jedne od velikih kanti od lijevanog željeza. Već je krcata šarenih papira i rezignirano guram svoje na vrh kada mi pažnja padne na jedan. Mokar ružičasti letak, sa siluetom muškog profila koji je sasvim nalik na...

ANĐEO GABRIEL, POSLAN IZ HOLLYWOODA KAKO BI VAS NATJERAO DA SAGLEDATE VEDRIJU STRANU ŽIVOTA. VEČERAS U TAVERNI, U 9 SATI, KARTE 7,50. DOĐITE I BUDITE SPAŠENI.

Točno tada čujem zvonik i dok mi srce snažno tuče, čujem kako odzvoni devet sati. Pokleknem, smiješno nervozna zbog pomisli da ću ga opet vidjeti - i to na pozornici. Mislim, što ću reći? Kako će reagirati? Možda me mrzi, možda neće htjeti razgovarati sa mnom. Možda bi bilo bolje da ne odem... O, vau. Dok mi se odlučnost topi brzinom svjetlosti, ugledam nešto zbog čega se zamrznem. Prekrasna, sjajna duga izvija se iznad dvorca. Dobro, nisam religiozna, ali to mi je nalik na znak. “Oprostite.” Okrenem se i zaustavim prvu osobu koju vidim da dijeli letke. “Možete li mi reći kako da stignem do Taverne? Idem vidjeti anđela Gabriela...” Trčim cijelim putem do tamo.

Nasreću, Taverna je smještena u stražnjoj ulici u koju stignem za pet minuta i otkrijem da Gabeov nastup još nije počeo. Zbog ranijih tehničkih problema, sve malo kasni. Kupim kartu na ulazu i kliznem unutra.

Taverna je mali bar s ‘bavarskom temom’. Nikada nisam bila u Bavarskoj, ali sudeći po

Janja

234

dekoru, to je regija koja voli preparirane veprove glave i borovinu. Držim glavu pognutu i pogledavam po mračnom, zadimljenom baru. Ispred mene je dugačak, uzak dio na čijem kraju je privremeno postavljena pozornica na kojoj komičar završava svoj nastup.

To je neki mršav tip u obaveznoj majici s natpisom - ‘Never mind The Bollocks’, koji se čini tužno prikladnim. Puši poput dimnjaka i drži se za mikrofon kao da mu život ovisi o tome i iako ne znam puno o stand-up komediji, čak je i meni jasno da je propao. U sobi vlada gotovo potpuna tišina, osim žamora ljudi koji razgovaraju, i dosada je gotovo opipljiva.

“... i zatim taj golub odleti s prozora i sleti mi ravno na rame...” promatram ga kako se koprca sve dok mi oči ne odlutaju kroz dim prema poznatim ružičasto-žutim posterima. Na njima je Gabeova silueta i riječi ‘ANĐEO GABRIEL’ iznad nje.

Ugledavši ih, osjetim navalu ponosa. Napravio je to. Tiskao je letke, postere, organizirao je nastup, došao iz LA-a u Edinburgh kako bi nastupao. Znam da mi je pričao o tome, ali sada je sve to stvarno. Impresionirana, pogledam oko sebe. Ovdje je sigurno dvadesetak-tridesetak ljudi, što nikako nije puno, ali je ipak pristojan broj za ovako mali prostor. I svi su platili da bi gledali Gabea, primijetim zadovoljno kada komičar opsjednut golubovima ode s pozornice uz mlak pljesak, a nitko iz publike ne ode s njim.

To znači da su tu zbog Gabea. Pregledam prostoriju u potrazi za mjestom gdje bih stala. Na putu ovamo, odlučila

sam da ću mu prići nakon nastupa, ali treba mi mjesto odakle ću moći fotografirati, a da me on ne vidi. Vjerojatno je jako nervozan, govorim si. A čak i ako on nije, ja sam jako nervozna.

Zamračen kutak s druge strane šanka izgleda savršeno i odem prema njemu pokraj skupine djevojaka koje puše cigarete i glasno razgovaraju.

“Uuu, jeste li gledale Priču o penisima?” “Ne, bila je rasprodana. Zato smo došle ovamo.” “Je li ovaj sljedeći tip dobar?” “Ne znam.” Naćulim uši. Razgovaraju o Gabeu. Usporim pored njih kako bih mogla slušati. “Koga briga? Karte su bile besplatne.” “Želiš reći da ih niste platile?” “Ma kakvi. Neki Amerikanac ih je ranije dijelio besplatno.” Kaže to tako lako, tako

ležerno, ali riječi neki Amerikanac odjeknu u meni i osjetim mučninu u želucu. Misli na Gabea. A ako besplatno dijeli karte, njegov šou je stvarno grozan. Moji najgori strahovi su potvrđeni i oklijevam, a zatim se svjetla ugase. Uhvati me strah i skutrim se uz šank. O jebi ga, to je to.

Najavljivač dođe na pozornicu s kriglom Guinessa i uzme mikrofon. “Priznajmo, život može biti prilično dosadan...”

Čuje se tmuran žamor slaganja i neki komentari o posljednjem komičaru zbog kojih se naježim.

"... i zato vam treba sljedeći komičar da vas spasi. Zaplješćimo našem vlastitom anđelu

Janja

235

Gabrielu...” Trebala sam ga zaustaviti. Trebala sam napraviti nešto - trebala sam... Kada Gabe zakorači na pozornicu, zaboravim disati. Izgleda još bolje nego što se

sjećam. Očekivala sam da će biti u onom groznom odijelu za koje misli da mu odlično stoji, ali odjeven je u traperice i sivu majicu. Kao i inače, kosa mu je raščupana, ali obrijao se i kada si gurne naočale na nos, izgleda kao da ima otprilike dvanaest godina. Odmah se osjećam zaštitnički.

I potpuno opijeno. “Bok, super je što sam ovdje, prvi put sam u Edinburghu. Je li netko ovdje iz

Edinburgha?” Vlada dosadna tišina. Moji najgori snovi postaju još gori. “Ja sam iz Kalifornije, ali živio sam u Londonu posljednjih nekoliko tjedana. London je

odličan. Big Ben, Leicester Square, iako moram priznati da me Piccadilly Circus malo razočarao. Nigdje na vidiku nije bilo klauna ni tuljana s loptom...” Nasmiješi se i moram priznati, u kombinaciji s njegovim razvučenim naglaskom, to je blago smiješno. Ali blago smiješno nije dovoljno ovoj publici koju je umrtvio gospodin Golub. Pogledam po maloj zamračenoj prostoriji. Jedva ima znakova života.

Srce mi zalupa jače. Imala sam pravo. Umrijet će na pozornici. Baš ovdje, preda mnom. U bavarskoj taverni.

“Ali ozbiljno, ovo mi je prvi put u Ujedinjenom Kraljevstvu i primijetio sam neke stvari koje se razlikuju od onih doma...”

Dok ga promatram na pozornici, pod jarkim reflektorom, poželim otrčati do njega i spasiti ga. Ali ne mogu. Bespomoćna sam. Pogledam oko sebe. Nitko, ama baš nitko se ne smije. Naoko zbunjeni zbog nedostatka gorčine i ispaljivanja projektila koji su karakteristični za većinu stand-up komičara, ljudi nesigurno gledaju jedni druge. Atmosfera je puna odbacivanja. Nisu spremni pružiti mu priliku. Primijetila sam da su neki ljudi čak počeli razgovarati među sobom. Sranje! Možda je Gabe imao pravo - možda publika očekuje od komičara da budu ljuti i vođeni ljutnjom.

“Kao, na primjer...” Vratim pogled na Gabea. Sada vidim da je nervozan. Trlja si nos kao i uvijek kada mu

je nelagodno i kada ga početno samopouzdanje napusti. Vlada grozna tišina dok snažno proguta slinu. O Bože, ne mogu to gledati.

Sagnem se, proguram se pored nekoliko osoba naslonjenih na šank i požurim u ženski zahod. Vrata se iza mene zatvore i blokiraju njegov glas koji postane samo mrmljanje. Udahnem s olakšanjem, naslonim ruke na umivaonik i buljim u rupu za odvod. Prava metafora: vani Gabeovi snovi da će postati stand-up komičar klize niz odvod.

Okrenem slavinu i umijem lice hladnom vodom. Osjećam se grozno zbog njega. Toliko vremena i truda da dođe ovamo, a zašto? Da bi ga ignorirali? Dočekali sa zijevanjem? Sjetivši se, osjetim navalu gorčine. Jer, unatoč svemu, vjerujem da je Gabe talentiran. I po prirodi je smiješan. I mrzim razmišljati o njemu, o tome kako je točno u ovom trenutku

Janja

236

tamo na pozornici i nitko se ne smije... I upravo začujem provalu smijeha. Što? Ne može biti! Zar ne? Pažljivo otvorim vrata i provirim u dimnu zavjesu. Ne

mogu vjerovati očima. Ne varam se. Ljudi se smiješe i nekolicina ih se zaista smije. Čak se i one djevojke gurkaju pod rebra i hihoću se.

“Nedavno sam bio na jednom od onih buseva na kat...” Izađem iz zahoda i pridružim se publici, i dok on nastavlja govoriti, osjećam da

pridobiva njihovu naklonost. Ljudi su prestali razgovarati i stvarno slušaju. Gabe se smiješi i kreće s novim samopouzdanjem.

“...i tamo je bila djevojčica koja je plakala. Pomislio sam, ‘Što bih mogao učiniti?’ Osjećao sam se grozno...” Sa savršenom komičarskom stankom, navuče grimasu na lice i publika se nasmije.

“I onda sam se sjetio da imam slatkiš u ruksaku...” Zavlada tišina. “...i tako sam ga izvadio. I ubacio u usta. Bilo je nevjerojatno. Odmah sam se osjećao puno bolje.”

Publika prasne u smijeh. Prijeđem pogledom preko njih - raširenih usta, sjajnih očiju. Gabe ima njihovu punu

pažnju. I moju. Uz novo pronađeno poštovanje, promatram ga kako prelazi s jedne dosjetke na druge

bez pretencioznosti i propovijedanja. Ruku udobno zavučenih u džepove, glave lijeno nagnute u stranu, izbacuje šale sasvim jasno i uz anđeoski osmijeh koji vas jednostavno privlači. Puno je bolji no što sam očekivala. Ljutiti pametnjaković od komičara je nestao. Umjesto toga, ponaša se kao i inače. Osjetim žmarce ponosa. Možda je barem dijelom prihvatio moj savjet.

A zatim, prije no što shvatim, nastup se približava vrhuncu poput snježne grude koja se kotrlja niz planinu. Smijeh je sve jači i jači i suze se kotrljaju niz obraze. Bacim pogled na svoj sat. Još samo nekoliko minuta.

“... ali, ne mogu večeras otići da vam ne ispričam o nekom posebnom, koga sam prilično intimno upoznao tijekom proteklih nekoliko tjedana...”

Što je to rekao? Nakon što sam odslušala cijeli stand-up nastup - što je za mene nevjerojatno postignuće čak i ako se radi o Gabeu - prilično sam se uljuljala, ali sada poskočim. O Bože, to sam ja! Govori o meni! Dok mi srce lupa, čekam kao na iglama. “... o mačku po imenu Billy Smith...”

Obuzme me razočaranje i osjećam se pomalo bedasto jer sam uopće pomislila da bi mogao govoriti o meni. Napokon, zašto bi?

Jer je taj idiot zaljubljen u tebe. Ponovno začujem glas Victora Maxfielda u svojoj glavi. Ali odbacim ga. Koliko ja znam,

mogao me zamijeniti s nekom drugom. Muškarci imaju naviku prenositi djelomične informacije, kao da igraju gluhog telefona.

“Uvijek sam se pitao odakle potječe fraza ‘prljavi mačak’, ali sada znam.” Brzo se saberem. “Cimerica i ja sjedimo svake večeri u našim pidžamama, pijemo čaj od peperminta i na

Janja

237

DVD-u gledamo Seks i grad - moja cimerica ima cijelu seriju, pomalo nalik na enciklopediju o muškarcima...”

Crveneći se, pogledam po prostoriji. Ima puno osmijeha i kimanja i vidim kako muškarci gurkaju svoje djevojke koje se hihoću i sramežljivo se prepoznaju u tome.

“Znam da mi komičari vodimo prilično buran život. Ponekad poludimo i bacimo se na vrećicu mješavine slatkiša!” Odjekne smijeh.

“Ali Billy Smith?” Na pozornici, Gabe podigne obrve. “Ja sam mislio da će biti sklupčan u košari uz glasno predenje, ali ne.” Odmahne glavom i na licu mu se pojavi izraz strahopoštovanja i zapanjenosti. “Taj mačak je prava životinja. Ne biste vjerovali kako su prometna ta vratašca za mačke. Kunem se, imao je pozive na igru svake večeri.”

Odjednom se sjetim našeg razgovora u kuhinji. Gabe je genije. “Znate što je poziv na igru, zar ne?” Gabe se urotnički nasmiješi publici. Čuje se nekoliko hihota, a puno ljudi šapće

objašnjenja. Sve dok, kada ljudi shvate, prostorija ne počne odjekivati od smijeha. Naceri se. “Hm, i mislio sam.” Ljudi plaču od smijeha i dok si brišu suze iz očiju, Gabe nastavi, nevinih, širom

otvorenih očiju. “...Lutalice, domaće, par perzijskih ... cijelu noć su ulazile i izlazile...” Stane i pogleda u

publiku. Prvo pomislim kako čeka da dovrši šalu, ali čini se gotovo kao da traži nešto. Ili nekoga.

Zatim me ugleda. I njegove oči susretnu i zadrže moje, a meni zapne dah u grlu koje se stegne od iščekivanja. U tom trenutku čini mi se da sve oko mene nestane - svjetla, žamor, miris cigareta i prolivenog piva - i da postojim samo Gabe i ja. Opet smo u mojoj kuhinji u Londonu s Billy Smithom i njegovim smiješnim pozivima na igru.

Lice mu se pretvori u čistu zapanjenost. “Smiješ se”, oblikuje riječi tiho. Misleći da se obraća njima, gomila odgovori provalama smijeha i povicima. Ali gleda u

mene. “Znam”, oblikujem usnama odgovor i nasmiješim se dok mi se hihotanje otima iz grla.

I tada, prije no što shvatim, zaista se smijem. Možete li vjerovati? Prvi put u životu se stvarno smijem. Komičaru. Stand-up komičaru u klubu. I dok Gabe kreće na završni udarac, podignem aparat, fotografiram ga i uhvatim taj trenutak zauvijek.

Sljedećega jutra, diljem zemlje, tisuće čitatelja Sunday Heralda otvore svoje novine i ugledaju crno-bijelu fotografiju Gabea na pozornici u Taverni kako bulji u njih sa stranica o umjetnosti. Ispod je naslov ‘Komičari su munjevito napali festival’ i članak o najboljih deset debitanata, među kojima je i Gabe. Ispalo je da je novinar bio u publici i da je bio toliko impresioniran da je prepravio cijeli članak kako bi ga uključio u priču, te ga je poslao mailom točno prije no što su novine otišle na tiskanje.

I ja sam bila prilično zaposlena. Nakon što je Gabe sišao s pozornice, bilo je puno ispričavanja i objašnjavanja s obje strane i ostali smo budni satima, razgovarajući o svemu. Došlo je do nekoliko otkrića. Posebno mi je za oko zapelo ono da je prekinuo s Mijom. Ali bilo je i drugih. Kako je onoga jutra kad je otišao napravio tri kruga oko bloka kako bi

Janja

238

smogao snage da ode. Kako je nakon puno propitkivanja odlučio slijediti moj savjet i promijeniti svoj nastup. Sve se izlilo.

A tada je bio red na meni. Ispričala sam mu o Lionelovom infarktu, o pomirenju s Rosemary, o poruci Victora Maxfielda. Sve sam mu rekla. Pa, ne baš sve. Nisam mu spomenula dio u kojemu ga je stric nazvao idiotom i rekao da je zaljubljen u mene.

Ali nisam ni morala jer mi je on to rekao. Točno prije no što smo se poljubili. “Pa, što misliš?” Stisnuta u toplom neredu perjanice, plahte i golih udova, pogledam Gabea preko

jastuka. Jutro je poslije noći koju smo proveli zajedno i u mojoj hotelskoj sobi častimo se doručkom u krevetu i nedjeljnim novinama.

Promeškoljim nožne prste uz njegove i pogledom prijeđem preko njegove raščupane kose i očiju natečenih od sna iza njegovih naočala i pitam se zašto sam uvijek željela sama čitati novine, bez prekida. Obožavam prekide. Misli mi se vraćaju na slatka uživanja od prije nekoliko minuta...

“Hmmm, da vidim... ‘svježi, novi talent’... ‘smeten, gotovo hirovit humor’...’jedan od najsmješnijih komičara koji je došao u Edinburgh’.”

Opalim ga svojim polu-pojedenim kroasanom. “Au”, vikne i protrlja si golo rame kao da je ozlijeđen. “Imaš opasnu desnicu.” “Ne pričam o članku”, pobunim se. “Pričam o fotografiji.” “Ah, razumijem, fotografija”, ponovi, kao da nije primijetio moje ime u lijevom kutu,

ali usta mu se trzaju. Napeto je proučava, očiju skupljenih od koncentracije. “O, to je samo neki žgoljavi momak”, izjavi, pokušavajući imitirati škotski naglasak najbolje što može. Prostrijelim ga pogledom. “A ni fotografija nije previše otrcana.” Zagrli me. “Jako si talentirana. Gospođice Hamilton.” Poljubi me. Ima okus kolača i soka od naranče, i dok uživam, osjetim nešto. Opet?

“Znaš, želio sam ovo napraviti od prvog puta kad sam te vidio”, mrmlja. “Hej, tada si imao djevojku”, strogo ga ukorim. “Pa, zapravo...” Protrlja si nos smeteno. “Kada sam ti rekao da smo prekinuli, nisam

rekao kada.” Pogledam ga zbunjeno. “To je zapravo bilo prije nekoliko mjeseci. Prije nego sam došao u London.” “Pa zašto si rekao da imaš curu kada je Jess...” Sine mi. One prve večeri. U mom vrtu.

Kada ga je pokušala zavesti. “Bio si joj plan B”, zahihoćem se. “Plan B?” izgleda povrijeđeno, a zatim prasne u smijeh. “Moram to zapamtiti.” Dok se

hihoće, nagne se prema noćnom ormariću i zgrabi svoju zgužvanu bilježnicu. Odveže je i uzme malu olovku gurnutu unutra i dok ga promatram kako zapisuje, osjećam kako me preplavljuje ljubav.

“Hej, imam odličnu šalu za tebe”, kaže. “O Bože, molim te, ne opet.” Gunđam i pokušam sakriti glavu pod pokrivač. Volim

Janja

239

Gabea, ali jedan komičarski nastup je dovoljan. Smije se i pokrije mi kosu poljupcima. “Jesi li čula onu o komičaru koji se zaljubio u

crvenokosu djevojku po imenu Heather?” Provirim van i privijem se uz njega. “Ne, što je bilo?” “Nije se više mogao izvući.” Nasmiješim se jadno. “To nije ni najmanje smiješno.” “Nije ni trebalo biti,” promrmlja, privuče me bliže i poljubi me. Zatvorim oči i uzvratim mu poljubac. Dakle, to je najbolji klimaks kojega sam ikada

čula.

Janja

240

Epilog

“TO B I B I LO tri dolara i sedamdeset i pet centi.” Stavim časopis na pult i izvučem novčanicu od pet dolara iz džepova svojih hlačica.

Prodavač je uzme i dok čekam svoj ostatak, podignem časopis i prelistam sjajne stranice. Mora biti ovdje negdje... pređem preko nekoliko oglasa. A zatim je ugledam. Crno-bijela fotografija žene koja svlači odijelo za surfanje koja ilustrira članak o surfanju. Oči mi potraže ime autora, napisano ispod, velikim slovima:

HEATHER HAMILTON. Osjetim navalu ponosa. Scene je jedan od najprodavanijih američkih časopisa i ovo mi

je prva snimka za njih. I, iako sama to kažem, fotografija mi je prilično dobra i ime nije premaleno. Slova su visoka najmanje pola centimetra...

“Gospođice?” muškarac iza pulta drži moj ostatak. “O, hvala.” Pocrvenim, gurnem ostatak u džep, zatvorim časopis i izađem van na

žestoku vrućinu. Kasno je poslijepodne, ali sunce je još uvijek nemilosrdno. Stavim svoje sunčane

naočale i pogledam red nevjerojatno visokih palmi, ogromno plavo nebo, žuti pijesak i treperavi ocean. Venice Beach, Kalifornija. Udahnem miris soli, kave i losiona za sunčanje. Upravo je onako kako sam zamišljala i još malo više. Puno je biciklista, djevojaka u bikinijima, tipova s daskama za surfanje, svirača na rolama... Cerim se sama sebi dok jure pored mene po pločniku i okrenem se prema svom biciklu te otključam mali lokot. Popnem se na sjedalo i odgurnem se. Upravo sam se okupala u oceanu i dok osjećam sol na koži i vlažan bikini ispod hlačica, lijeno pedaliram i dopuštam si sanjarenje, a misli mi se vrte sa svakim okretom pedala.

Natrag na Edinburgh i ono jutro prije šest mjeseci kada sam se probudila u svojoj ružičastoj sobi pored Gabea...

Kao što je Brian predvidio, ostala sam do kraja festivala. Gabeov nastup bio je rasprodan. Zapravo, postigao je takav uspjeh da su mu ponudili puno veći prostor. Kako je rasla njegova publika, tako je raslo i uzbuđenje. Prije no što je shvatio, svi suci za dodjelu nagrada komičarima dolazili su ga vidjeti i bio je nominiran za prestižnu nagradu Perrier.

Kada ju je osvojio, nisam bila iznenađena. Gabe je, međutim, bio zapanjen, kao i čitav komičarski krug koji nikada do tada nije čuo za njega, ali otada je napredovao do još većih i boljih stvari. Zbog pobjede je dobio ogromnu količinu publiciteta i trenutno pregovara o vlastitoj TV seriji, i nastupi su mu rasprodani u jednom od najvećih komičarskih klubova u LA-u.

Skrenem kroz mrežu kanala, siđem s bicikla i počnem ga gurati uz usku stazicu pored

Janja

241

vode. Što se mene tiče, Victoru Maxfieldu su se jako sviđale moje fotografije s festivala (iako je vjerojatno bio pomalo pristran, zbog subjekta) i to mi je bio prvi od mnogih zadataka. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci, sjajno sam se provodila fotografirajući svakakve vrste ljudi, mjesta i događaja.

A zatim sam napustila svoj posao. Opet. Zrake sunca odbijaju se s vode i gurnem naočale više na nos. Oči mi odlutaju preko

kanala dok mi se misli vraćaju na trenutak kada sam odlučila napustiti Sunday Herald. Ali ovoga puta to nije bilo zbog glupog nesporazuma, nego zbog leptirića. Moram samo pogledati u Gabea i osjetim ih kako lete u meni. A koji bi bio bolji razlog da se preselim u LA od našeg novog zajedničkog života?

Stanem kako bih pogledala obitelj pataka koje veselo plivaju naprijed-natrag po površini vode. Svako toliko, jedna uroni u vodu, sa stražnjicom u zraku. Stvarno nevjerojatno. Jednako je nevjerojatno da sam inače u veljači u hladnom, kišnom Londonu i probijam se gužvu na Piccadillyju.

Iako ne mogu reći da nije bilo strašnih trenutaka. Napustiti svoj stan, zatražiti vizu, postati slobodna fotografkinja - kao da mi se život iznenada ubrzao. Prije no što sam shvatila, pakirala sam svoje Le Creuset tave, pozdravljala se i obećavala da ću pisati mailove. A tu je, zatim, bio Lionel.

Na pomisao na njega, osjetim trzaj u grudima. Koliko god da volim svoj novi život ovdje s Gabeom, mrzim biti tako daleko od svoga oca. Glupo je, znam. Znam da je dobrim rukama i da je udaljen tek jedan telefonski poziv, ali nedostaje mi. Ponekad mi dođe da poželim...

Ali očito to ne učinim, podsjetim se i osjetim navalu pravednosti. Sretan vrijesak naučio me moju lekciju i sada sam druga osoba. Uzmite, na primjer, neki dan. Gabe i ja smo bili na plaži kada sam vidjela tu djevojku u bikiniju: čak bi i Cameron Diaz ubila za njenu guzicu, i baš kada sam se spremala poželjeti da je moja takva - zaustavila sam se. Što nije bilo lako, jer je to stvarno bila lijepa guzica. Ali drago mi je što sam se zaustavila jer mi je pet minuta kasnije Gabe rekao da imam najsavršeniju guzicu koju je ikada vidio. Što dokazuje da stvarno morate paziti što ćete poželjeti.

Iako sada, s odmakom, više nisam tako sigurna da je sretan vrijesak stvarno bio tako sretan. Možda sam uistinu samo dopustila da se mašta poigra mnome. Možda je to stvarno bio tek niz slučajnosti...

U tjednima nakon što je nestao, dogodilo se nekoliko stvari zbog kojih sam to pomislila. Vage u Bootsu odjednom su dobile natpis da ne rade i kada sam pitala o čemu se radi, rečeno mi je da su griješile. Za dvije i pol kile.

Zatim je čovjek s psom našao moj novčanik bačen u jarak na Hampstead Heathu i predao ga je policiji. Kao što je bilo za očekivati, nije bilo gotovine ni kartica - osim moje kartice za doniranje organa, pomoću koje je policija došla do mene. A listić lota bio je na sigurnome, gurnut u džep u kojega sam ga stavila. Što se tiče pitanja od milijun dolara, jesam li osvojila?

Da, jesam.

Janja

242

Na neki način. Imala sam četiri pogođena broja, čime nisam mogla kupiti Aston Martina, ali čime sam

platila taksi na povratku kući iz kina. I koliko god to otrcano zvučalo, dok sam se privijala uz Gabea na stražnjem sjedalu,

osjećala sam kao da sam pobijedila. Ali, da budem iskrena, što više razmišljam o tome, sve sam manje sigurna da ću ikada

doznati istinu o sretnom vrijesku. Dio mene želi vjerovati da je to bila čarolija, da su se sve moje želje zaista ostvarile. Ali, naravno, racionalni, razumni dio mene zna da je to nemoguće. Takve stvari događaju se u bajkama, ne u stvarnome životu. Zar ne?

Konačno stignem do velike drvene kuće obojene u pastelno plavu. Guram svoj bicikl uz stazu i naslonim ga na stepenice, gdje velik žuti mačak zadovoljno ljenčari na trijemu i uživa u suncu. Sagnem se i pogladim ga. “Hej, Billy Smith”, šapnem i poškakljam ga iza uha. Zadovoljno počne presti i protegne se, izvijajući svoje bijele šape. Nasmiješim se u sebi. Nisam jedina koja uživa u kalifornijskom načinu života.

Gurnem vrata i uđem unutra. Kuća je tiha i mirna. Odbacim svoje japanke, tapkam kroz dnevnu sobu i zastanem kako bih uključila svjetiljku na stoliću sa strane. Pored nje je fotografija Gabea koju sam snimila. Stoji ispred Tvornice smijeha na Sunset Boulevardu, a na znaku iznad njega velikim crnim slovima piše ‘Anđeo Gabriel uživo’, a pored toga: ‘Rasprodano’.

Ponosno prijeđem palcem po drvenom okviru. Nikada neću biti obožavateljica stand-up komedije, ali učim je cijeniti. Pomalo kao i pivo, razmišljam. Razmišljajući kako bi jedno hladno sada dobro došlo, krenem u kuhinju.

“IZNENAĐENJE!” Ispred sebe, vidim otvorena stražnja vrata i gledam u svoj mali vrt. S obješenim

lampicama, šarenim balonima i ogromnim natpisom na kojem piše ‘Sretan rođendan’, pun je ljudi koji viču, vriskaju i ciče.

O moj Bože. Uhvatim se za hladnjak. Rođendanska zabava iznenađenja. Prvi nagon mi je pobjeći. Mrzim iznenađenja. Nisam spremna. Došla sam ravno s

plaže. U kosi mi je pijesak, a na licu prištić kojega sam stiskala. Izgledam grozno. Trebam se istuširati. I treba mi barem pola sata za šminku i frizuru.

Ali, poput zeca uhvaćenog svjetlima automobila, previše sam ošamućena da bih reagirala.

A zatim ih ugledam. Poznati osmjesi. “Lionel... Ed... Jess!” dahnem i sada kroz mene struji plima čiste sreće, poput vatrometa, i odjednom pronađem svoje noge i jurnem van u vrt, te bacam ruke oko svih.

“Lionel” ne mogu vjerovati... I Rosemary! Vau! Jess! Ti kujo! Tajila si mi ovo! O, a ovo je tvoj novi dečko, Dominic? Bok, drago mi je, Dominic! Ed i Lou i - o moj Bože - je li ovo Ruby? Tako je prekrasna! - Hej, Ruby, ja sam tvoja teta Heather! Brian! Odlično je vidjeti te... O, i Neil, lijepo je vidjeti te opet!”

Janja

243

Bez daha od uzbuđenja sve ih zagrlim, i smijem se dok Brian okida i snima desetke slika. Lionel izgleda tako zdravo i moja mala nećakinja je preslatka, i Jess se čini stvarno sretna sa svojim novim muškarcem i - Isuse! Sve povlačim. Obožavam iznenađenja. Prokleto ih obožavam.

“Ššš.” Usred sve te zbrke, čuje se ušutkivanje. Što se događa? Zašto moramo šutjeti? Zašto smo...? Zatim ugledam Gabea. Nosi rođendansku tortu. Osvijetljena je desecima svjećica dok

hoda prema meni po maloj stazi i svi počnu pjevati ‘Sretan rođendan’. O moj Bože, rasplakat ću se. Oči me peku od suza i osjećam knedlu sreće u grlu. Tako

sam sretna. Gabe je imao pravo. Ne mora uvijek postojati ali. Stavi tortu na mali stol u vrtu, okrene se prema meni i poljubi me. “Sretan rođendan,

ljepotice”, šapne i vragolasto mi namigne. Nasmijem se i dok se svi skupljaju oko mene sa spremnim fotoaparatima, nagnem se

ugasiti svoje svjećice. Ali on me zaustavi. “Hej! Ne zaboravi poželjeti nešto”, nasmije se. Naježim se. Osjetim poznate trnce u prstima. Ne, Heather. Sjeti se, obećala si.

Pogledam natrag u treperave plamenove svjećica, duboko udahnem i zatvorim oči. Ali ipak... Što je jedna mala želja?

Janja

244

Bilješka o

autorici

Alexandra Potter je rođena u Bradfordu, UK. Živjela je u SAD-u i Australiji i radila kao kolumnist i pomoćni urednik u nekoliko časopisa za žene. Danas je slobodni pisac i živi u Los Angelesu. Objavila je romane Pazi što želiš, Ti nisi onaj kojeg želim, Tko je ta djevojka, Moj gospodin Savršeni, Jesmo li se nekad sreli? i Trebam Romea.