Deseti slučaj doktorice Kay Scarpetta

PATRICIA D. CORNWELL

CRNA OBAVIJEST

Leš “čovjeka iz kontejnera” iskrcan u richmondskoj luci iz teretnjaka prispjelog iz Antwerpena dugo će odolijevati identifikaciji. Nekoliko novčanica iz različitih zemalja u džepovima, neobična tetovaža na leđima i čudne duge svilenkaste dlake jedini su tragovi na raspolaganju šefici sudske patologije.Protiv svoje volje zapletena u mrežu policijskih intriga, dr. Kay Scarpetta pokušat će se istovremeno riješiti i svojih osobnih demona, a onda će se one iste neobične dlake pojaviti na još jednom lešu, no ovaj put izgleda da je pravi demon, od krvi i mesa, došao obići Richmond, a možda i samu dr. Scarpetta.

A treći anđeo izli svoju čašu u rijeke i izvore voda, i one postadoše krv. (OTKRIVENJE 16:4)

6. prosinca 1996. Epworth Heights Luddington, Michigan

Moja najdraža Kay,

Sjedim na trijemu i promatram jezero Michigan. Jak vjetar podsjeća me na to da bih se trebao ošišati. Prisjećam se dana kad smo posljednji put bili ovdje, zaboravljajući barem na jedan dragocjeni trenutak naše povijesti što smo i tko smo. Kay, želim da me poslušaš.

Čitaš ove retke zato što sam mrtav. Kad sam odlučio napisati ovo pismo, zamolio sam senatora Lorda da ti ga osobno preda, početkom prosinca, godinu dana nakon moje smrti. Znam da ti je u vrijeme Božića uvijek teško. Sada ti je zacijelo nepodnošljivo. Moj je život počeo kad sam te počeo voljeti. Sad kad je završio, ono što mi možeš pokloniti je da nastaviš sa svojim.

Naravno da još ništa nisi riješila, Kay. Juriš kao da te svi vrazi gone s jednog ricjesta zločina na drugo i obavljaš više obdukcija no ikad. Potpuno si zaokupljena svjedočenjima na sudu, upravljanjem institutom, predavanjima, brigom za Lucy, živciranjem oko Marina, izbjegavanjem svojih susjeda i strahom od noći. Nisi uzela ni dan odmora ili bolovanja, bez obzira na to koliko ti treba.

Vrijeme je da prestaneš izbjegavati bol i dopustiš mi da te utješim. Umislima me uzmi za ruku i sjeti se koliko smo samo puta razgovarali o smrti, kako nismo prihvaćali da bi nas bolest ili nesreća ili nasilje mogli potpuno uništiti, jer naša su tijela samo odijela koja nosimo. A mi smo puno više od te odjeće,

Kay, želim da vjeruješ da sam' te na neki način svjestan dok ovo čitaš, da pazim na neki način na tebe i da će sve biti u redu. Molim te da učiniš nešto za mene. Molim te da proslaviš život koji smo imali i koji će vječno trajati. Nazovi Marina i Lucy, pozovi ih večeras k sebi na večeru, pripremi im neko od svojih poznatih jela i sačuvaj jedno mjesto za stolom za mene.

Uvijek ću te voljeti, Kay, Benton

1

KASNO JE JUTRO PLAMTJELO BOJAMA JESENI I PLAVETNILOM NEBA, ali ja to nisam osjećala. Sunčani dani i ljepota bili su stvoreni za druge ljude. Moj je sadašnji život bio pust i lišen melodije. Zurila sam kroz prozor u susjeda koji je grabljao lišće, osjećajući se bespomoćnom, slomljenom i nepostojećom.

Sve slike užasa koje sam potisnula, Bentonovim su riječima ponovno uskrsnule. Vidjela sam kako se pod snopovima svjetla, među čađavim otpacima i vodom, razabiru vatrom uništene kosti. Ponovno me potresao šok prizora u kojem su se

zbunjujući obrisi uobličili u sprženu glavu bez lica s pramenovima čađave srebrnaste kose.

Sjedila sam za kuhinjskim stolom, pijući vrući čaj koji mi je pripremio senator Frank Lord. Bila sam iscrpljena i smušena od naleta mučnine zbog koje sam dva puta morala otrčati u kupaonicu. Osjećala sam se poniženo. Najviše sam se bojala gubitka kontrole, a upravo mi se to dogodilo.

– Opet moram pograbljati lišće, rekla sam ispraznu misao starom prijatelju. Šesti prosinca, a čini se kao da je listopad. Pogledaj van, Frank. Žirovi su veliki. Jesi li primijetio? To navodno znači da će biti oštra zima, a uopće se ne čini kao da će biti zime. Ne mogu se sjetiti ima li žirova u Washingtonu.

– Ima, odgovorio je. Ako uspiješ pronaći koji hrast. Jesu li veliki? Mislim, žirovi. – Pogledat ću, Kay. Pokrila sam lice rukama i glasno zaplakala, Ustao je i obišao stol da mi priđe.

Senator Lord i ja odrasli smo u Miamiju i išli u školu u istoj nadbiskupiji, premda sam ja pohađala srednju školu St. Brendan samo godinu dana i to mnogo kasnije od njega. No to kratko križanje naših životnih puteva karakteriziralo je sve što je uslijedilo.

Kad je on bio javni tužitelj, ja sam radila na sudskoj patologiji okruga Dade i često svjedočila u njegovim slučajevima. Kad je bio izabran za senatora Sjedinjenih Država, a zatim imenovan predsjednikom sudskog povjerenstva, ja sam bila glavni sudski patolog države Virginije i on me počeo tražiti da mu pomognem svojim glasom u borbi protiv kriminala.

Iznenadila sam se kad me dan prije nazvao da mi kaže da će me posjetiti jer mi mora uručiti nešto važno. Nisam oka sklopila cijelu noć. Skrhalo me kad je ušao u kuhinju i izvukao običnu bijelu kuvertu iz džepa svog sakoa.

Sada, dok sam sjedila u njegovu društvu, bilo mi je sasvim logično da je Benton baš njemu tako mnogo vjerovao. Znao je da me senator Lord jako voli i da me nikad ne bi iznevjerio. Kako tipično za Bentona – imati plan koji će se savršeno ostvariti, iako on nije tu da ga sam izvede. Kako tipično za njega-predvidio je kako ću se ponašati nakon njegove smrti i svaka riječ koju je napisao bila je točna.

– Kay, obratio mi se senator Lord, stojeći nada mnom dok sam plakala sjedeći na stolici, znam koliko ti je teško zbog ovoga i želio bih da mogu nešto učiniti da ta bol nestane. Mislim da mi je jedna od najtežih stvari u životu bila obećati Bentonu da ću ovo učiniti. Nisam vjerovao da će svanuti taj dan, ali jest i ja sam tu ako me trebaš.

Zašutio je, a zatim dodao: Nikad me nitko nije zamolio da učinim nešto ovakvo, a molili su me razne stvari.

– On nije bio poput drugih ljudi, tiho sam odgovorila, prisiljavajući se da se smirim. Ti to znaš, Frank. Hvala Bogu da znaš.

Senator Lord bio je dojmljiv čovjek dostojanstvena ponašanja, sukladna njegovu položaju. Imao je gustu sijedu kosu i intenzivno plave oči. Bio je visok i vitak, odjeven, kao i obično, u konzervativno tamno odijelo naglašeno kravatom smjele jarke boje, manšetama, džepnim satom i iglom za kravatu. Ustala sam sa stolice i udahnula duboko i drhtavo. Izvukla sam nekoliko papirnatih maramica iz kutije i obrisala lice i nos.

– Jako je lijepo od tebe što si došao ovamo, rekla sam mu. – Što još mogu učiniti za tebe? odgovorio je pitanjem uz tužni smiješak. – Samim tim što si tu, učinio si najviše što možeš. Ne mogu ni zamisliti kroz kakvu

si muku prošao s obzirom na tvoj dnevni raspored i sve ostale obveze. – Moram priznati da sam doletio iz Floride i usput, dok sam bio tamo, provjerio

kako je Lucy. Radi sjajne stvari tamo dolje, rekao je. Lucy, moja nećakinja, bila je

agentica Ureda za borbu protiv zloporabe alkohola, duhana i vatrenog oružja ili kraće ATF-a. Nedavno su je premjestili u područni ured u Miamiju te je nisam vidjela mjesecima.

– Zna li ona za pismo? upitala sam senatora Lorda. – Ne, dogovorio je gledajući kroz prozor savršeno lijep dan. Mislim da joj ti trebaš

to reći. I ako smijem primijetiti, osjeća da si je prilično zapostavila. – Ja? rekla sam iznenađeno. Do nje se ne može doći, a ne do mene. Ja bar nisam na

tajnom zadatku i ne gonim krijumčare oružjem i druge ljude tako profinjenih karaktera. Ona sa mnom može razgovarati jedino ako je u glavnom uredu ili telefonskoj govornici.

– Ni tebe nije lako pronaći. Otkad je Benton umro, odsutna si duhom. Povukla si se od svijeta, a mislim da toga uopće nisi svjesna, rekao je. Znam, jer sam i sam pokušavao doprijeti do tebe, nisam li?

Oči su mi se ponovno napunile suzama. – A i kad dođem do tebe, što mi kažeš? Sve je u redu, samo imam punoposla. Da

ne spominjem da me ni jednom nisi došla posjetiti. U dobra stara vremena donijela bi mi tu i tamo neku od svojih specijalnih juha. Ne brineš se za one koji te vole. Ne brineš se za sebe.

Nekoliko je puta kriomice bacio pogled na sat. Ustala sam sa stolice. – Vraćaš li se na Floridu? pitala sam ga nesigurnim glasom. Mislim da ne. Idem u

Washington, rekao je. Ponovno sam gost eimisije Face the Nation1

1 Engl. – Suočite se s narodom.

. Stara priča. Muka mi je od svega toga.

– Voljela bih da ti mogu nekako pomoći, rekla sam mu. – Tamo je gadno, Kay. Da izvjesni ljudi znaju da sam sam s tobom ovdje, u tvojoj

kući, pokrenuli bi zlobne tračeve o meni. Siguran sam u to. – U tom slučaju, voljela bih da nisi došao. – Ništa me nije moglo spriječiti. I ne bih ti trebao govoriti o problemima u

Washingtonu. Imaš dovoljno svojih koje moraš rješavati. Posvjedočit ću u korist tvog čestitog karaktera u svako doba, rekla sam.

– Ne bi mnogo pomoglo, ako bi dotle došlo. Otpratila sam ga kroz svoju besprijekornu kuću, koju sam sama uredila, s finim

namještajem, umjetninama i starinskim medicinskim instrumentima koje sam skupljala, svijetlim sagovima i podovima od tvrdog drveta. Sve je bilo točno po mojem ukusu, ali potpuno drugačije od onoga dok je Benton bio tu. U posljednje vrijeme svom domu nisam posvećivala ništa više pažnje no sebi. Postala sam nezainteresirani kustos vlastitog života, što je bilo očito kud god da sam pogledala.

Senator Lord primijetio je kako mi poslovna torba leži otvorena na kauču u velikoj sobi, kao i fileovi slučajeva. Pošta i bilješke prelijevali su se preko staklenog stolića za kavu, a pravni spisi bili su na podu. Jastuci su bili neuredno pobacani, a pepeljara prljava, jer sam ponovno počela pušiti. Nije mi očitao bukvicu zbog toga.

– Kay, shvatit ćeš da ću nakon ovoga morati prorijediti naše druženje? upitao je senator Lord. Iz razloga koje sam upravo nagovijestio.

– Bože, pogledaj ovo mjesto, blebetala sam sa zgražanjem. Nekako više ništa ne stižem.

– Govorka se, oprezno je nastavio. Neću ulaziti u detalje. Stižu neizravne prijetnje. Glas mu je postao ljutit. Samo zato što smo prijatelji.

– Nekada sam bila tako uredna, nasmijala sam se slomljena srca. Benton i ja smo se uvijek prepirali oko moje kuće, moje sitničavosti. Mog savršeno namještenog, savršeno uređenog glupog života. Glas mi se podigao, kao i plamen bijesa i boli u meni. Ako bi nešto promijenio ili pospremio u krivu ladicu… Takve se stvari događaju kada uđeš u srednje godine, a prije si živio sam i sve je bilo po tvome.

– Kay, slušaš li me? Ne želim da misliš da ne marim za tebe ako te ne zovem često, ne pozivam na ručak ili tražim tvoj savjet u vezi s nekim zakonom koji pokušavam progurati.

– U ovom se trenutku ne mogu sjetiti ni kad smo se Tony i ja razveli, rekla sam s gorčinom. Koje? Tisuću devetsto osamdeset i treće? Otišao je. Pa što? Nije mi trebao, kao ni bilo tko drugi poslije njega. Mogla sam organizirati svoj svijet kako sam htjela, i to sam i učinila. Svoju karijeru, imovinu, ulaganja. A gle sad.

Stajala sam mirno u predvorju i zaokružila rukom po svojoj prekrasnoj kamenoj kući i svemu što se u njoj nalazilo.

– Pa što? Pa što, k vragu? Pogledala sam senatora Lorda u oči. Benton je mogao odlagati smeće nasred ove jebene kuće! Mogao je srušiti ovo prokleto mjesto do temelja! Da bar sve to nikad nije bilo važno, Frank. Obrisala sam suze gnjeva. Kad bih barem mogla učiniti sve ispočetka, nikad ga ne bih kritizirala ni zbog čega. Samo želim da je tu. Oh, Bože, želim da je tu. Svakog se jutra probudim ne sjećajući se ničega i onda me ponovno sve to zapljusne i jedva izađem iz kreveta.

Suze su mi se slijevale niz obraze. Kao da mi je svaki živac u tijelu poludio. – Benton je bio jako sretan s tobom, rekao je nježno i osjećajno senator Lord. Ti su

mu bila sve. Rekao mi je koliko si dobra prema njemu, koliko si razumjela teškoće koje je proživljavao, užase koje je morao gledati dok je radio za FBI na onim groznim slučajevima. Znam da negdje duboko to znaš.

Duboko sam udahnula i naslonila se na vrata. – I znam da bi želio da si sada sretna, da imaš bolji život. Ako nećeš, onda će se na

kraju tvoja ljubav prema Bentonu Wesleyju pokazati štetnom i krivom nečim što ti je uništilo život. Na kraju će ispasti pogreška. Ima li to smisla?

– Da, rekla sam. Naravno. Točno znam što bi sada želio. Znam što ja želim. Ne želim da bude ovako. Ovo je previše, ne mogu to podnijeti. Katkad mislim da ću pući, jednostavno se raspasti i završiti na nekom odjelu. Ili možda u vlastitoj prokletoj mrtvačnici.

– E pa nećeš. Uzeo me je za ruku. Ako išta znam o tebi, onda znam da ćeš nadvladati sve teškoće. Kao i uvijek. Ovaj je dio tvog životnog puta ispao najteži, ali ispred tebe je bolji život. Vjeruj mi, Kay.

Čvrsto sam ga zagrlila. – Hvala ti, prošaptala sam. Hvala ti što činiš ovo, što to nisi ostavio u nekom

fasciklu i zaboravio, ne mareći za to. – No, no. Nazvat ćeš me ako ti zatrebam? pitanje je zvučalo više kao naredba.

Otvorila sam ulazna vrata. Ali zapamti što sam ti rekao i nemoj se osjećati zapostavljeno.

– Razumijem. Uvijek sam tu ako me trebaš. Ne zaboravi. U mojem uredu uvijek znaju gdje sam.

Promatrala sam crni automobil marke Lincoln kako odlazi, vrativši se zatim u veliku sobu. Zapalila sam vatru u kaminu, iako nije bilo toliko hladno. Očajnički sam trebala nešto toplo i živo da ispuni prazninu koja je nastala odlaskom senatora Lorda. Čitala sam Bentonovo pismo stalno ispočetka i čula u mislima njegov glas.

Sjetila sam se kako je izgledao s podvrnutim rukavima, dok su mu se na snažnim podlakticama isticale vene. U svojoj bi čvrstoj, elegantnoj ruci držao srebrno nalivpero Mont Blanc, koje sam mu poklonila bez nekog posebnog razloga, zato što je bilo precizno i čisto poput njega. Suze mi nisu prestajale teći, pa sam podigla uvis pismo s ugraviranim inicijalima njegova imena da kapi ne razmrljaju njegove riječi.

Njegov rukopis i način izražavanja uvijek su imali cilj i mjeru, no ovaj put su mi ipak donijele i utjehu i mučenje. Opsesivno sam ih iščitavala, secirajući ih, kopajući za još jednom naznakom značenja ili tona. Na trenutke sam gotovo vjerovala da mi je na prikriveni način davao do znanja da njegova smrt nije bila stvarna, da je bila dio intrige, plana, nečega što je organizirao FBI ili CIA, sam Bog zna. Zatim se istina vratila, unoseći ispraznu hladnoću u moje srce. Bentona su mučili i ubili. DNK, otisak zubala, osobne stvari potvrdili su da su neprepoznatljivi ostaci bili njegovi.

Pokušala sam smisliti kako da večeras poštujem njegov zahtjev, ali nisam vidjela na koji bih to način mogla učiniti. Bilo je ludo i pomišljati da bi Lucy doletjela u Richmond, u držaw Virginiju, samo zbog večere. Ipak sam podigla telefonsku slušalicu i pokušala je dobiti. Benton je to tražio od mene. Nazvala me sa svog mobitela petnaestak minuta kasnije.

– U Uredu su mi rekli da si me tražila. Što se zbiva? veselo je upitala. – To je malo teško objasniti, započela sam. Voljela bih da ne moram svaki put

zvati tvoj područni ured da dođem do tebe. – I ja. – Znam da ti ne mogu mnogo reći… ponovno sam se uzrujala. Što ne valja?

prekinula me. – Benton je napisao pismo… – Razgovarat ćemo drugi put. Ponovno me je prekinula i ja sam shvatila zašto, to

jest, bar sam mislila da jesam. Mobiteli nisu bili sigurni. – Skreni tamo, Lucy je rekla nekome. Oprosti, ponovno mi se obratila. Stali smo u

Los Bobos da trgnemo jednu coladu. – Jednu što? – Lakozapaljiv kofein sa šećerom u čašici od 0,3. – No, pismo koje je želio da sada, na današnji dan, pročitam. Želio je da ti… Nema

veze. Cijela stvar se čini suludom. Trudila sam se zvučati kao da se sasvim dobro držim.

– Moram ići', rekla mi je Lucy. Možda možeš nazvati poslije? – Hoću, rekla je onim svojim iritantnim tonom. – S kim si? rastezala sam razgovor, jer mi je trebao njezin glas, a nisam željela

prekinuti vezu da mi u uhu ne ostane odzvanjati njezina iznenadna hladnoća. – Sa svojom psiho-partnericom, odgovorila je. Reci joj bok. – Kaže ti bok, Lucy je prenijela svojoj partnerici Jo, iz nacionalne organizacije za

borbu protiv droge ili DEA-i. Zajedno su radile u HIDTAZ2

2 High Intensity Drug Trafficking Area- područje intenzivnog krijumčarenja drogom.

-i, jedinici koja je neumorno radila na seriji izuzetno nemilosrdnih upada kriminalaca u domove običnih ljudi. Jo i Lucy imale su partnerski odnos i na drugi način, ali bile su vrlo diskretne.

– Poslije, rekla mi je Lucy i veza se prekinula.

2

KAPETAN RICHMONDSKE POLICIJE PETE MARINO I JA POZNAVALI smo se tako dugo da mi se katkad činilo da živimo u glavi onog drugog, pa me zapravo nije previše iznenadilo kada me nazvao prije nego što sam ja njega uspjela pronaći.

– Zvučiš kao da ti je surla začepljena, rekao mi je. Prehladila si se? – Nisam, rekla sam. Drago mi je što si nazvao, jer sam se baš spremala ja nazvati

tebe. – A da? Shvatila sam da sjedi i puši u svom kamionetu ili u policijskom autu. Oba su vozila

bila opremljena radioprimopredajnicima i skenerima, koji su u ovom trenutku stvarali veliku buku.

– Gdje si? upitala sam ga. – Kružim okolo, slušam skener, rekao je, kao da se vozi u kabrioletu sa spuštenim

krovom i odlično zabavlja. Brojim sate do odlaska u penziju. Šta nije život sjajan? Ništa mi ne fali osim treće palme na otoku sreće.

Svojim je sarkazmom mogao rezati papir. Što pak tebe muči? upitala sam ga. – Pretpostavljam da si čula za smrdljivog kojeg su upravo našli u richmondskoj

luci, odgovorio je. Ljudi rigaju uokolo, kako čujem. Vraški mi je drago što to nije moj problem. Mozak mi nije htio proraditi. Nisam znala o čemu govori. U slušalici sam čula signal novog telefonskog poziva. Prebacila sam bežični telefon na drugo uho ulazeći u radnu sobu i izvukla stolicu ispod radnog stola.

– Kojeg smrdljivog? upitala sam ga. Marino, pričekaj, rekla sam kad se ponovno oglasio signal za drugi poziv. Samo da vidim tko me zove. Nemoj otići. Pritisnula sam tipku za čekanje. Scarpetta, rekla sam.

– Jack ovdje, oglasio se moj zamjenik. Našli su tijelo u brodskom kontejneru u richmondskoj luci. Jako raspadnuto.

– Upravo mi Marino priča o tome, rekla sam. – Zvučite kao da ste prehladeni. Mislim da ću se i ja razboljeti. Chuck će također

zakasniti na posao, jer se ne osjeća dobro. Ili bar tako kaže. – Jesu li taj kontejner tek skinuli s broda? prekinula sam ga. – Sa Siriusa, kao naziv one zvijezde. Situacija je definitivno čudna. Što želite da

učinim? Počela sam črčkati bilješke na obrascu za slučajeve. Rukopis mi je bio nečitkiji no

obično, a središnji živčani sustav srušen poput neispravnog hard drivea. – Ja ću to preuzeti, odmah sam odgovorila, dok su mi u glavi poput liila tukle

Bentonove riječi. Ponovno sam bježala. Ovaj put čak brže nego prije. – Ne trebate, doktorice Scarpetta, rekao je Fielding, kao da je on odjednom glavni.

Ja ću otići. Vi imate slobodan dan. – Kome da se javim kad dodem tamo? upitala sam. Nisam željela da ponovno

počne s uvjeravanjima. Fielding me već mjesecima moli da uzmem odmor, da otputujem nekamo na tjedan

ili dva ili čak da razmotrim mogućnost jednogodišnjeg plaćenog dopusta na koji, kao sveučilišna profesorica, imam pravo svakih sedam godina. Bila sam umorna od toga

da me ljudi gledaju zabrinutim pogledima. Ljutile su me aluzije na to kako Bentonova smrt utječe na moju radnu sposobnost, kako sam se počela izolirati od osoblja i ostalih ljudi i da izgledam iscrpljeno i odsutno.

– Detektivka Anderson nas je obavijestila. Ona je na mjestu zločina, govorio je Fielding.

– Tko? Sigurno je nova. Zaista, doktorice Scarpetta, ja ću to obaviti. Zašto se ne odmorite? Ostanite kod kuće.

Shvatila sam da me Marino još Čeka na drugoj liniji. Prebacil sam poziv da mu kažem da ću ga nazvati čim završim razgovor s svojim uredom, no već je prekinuo.

– Recite mi kako da dodem do tamo, rekla sam svom zamjeniku. Vidim da ne namjeravate prihvatiti moj pro bono savjet. Ako idem od svoje kuće, pa na Downtown Expressway, kud zatim? pitala sam.

Opisao mi je put. Spustila sam slušalicu telefona i s Bentonovir pismom u ruci odjurila u spavaću sobu. Nisam se mogla odlučiti gdj da ga spremim. Nisam ga mogla samo ostaviti u ladici ili radnom oi mariću, a Bože sačuvaj da ga izgubim ili da ga nađe kućna pomoćni ca. S druge strane, nisam željela ostaviti pismo negdje gdje bi: mogla nehotice naići na njega i opet se izgubiti. Misli su mi se divlj kovitlale, srce sve brže tuklo i adrenalin vrištao u žilama, dok sar zurila u tvrdu kuvertu boje bijele kave, u Kay napisano Bentonc vom rukom, skromno i pažljivo.

Naposljetku sam se odlučila za mali sef otporan na vatru, koji j bio pričvršćen za pod u zidnom ormaru. Grozničavo sam se pokušvala prisjetiti gdje sam zapisala kombinaciju.

– K vragu, silazim s pameti! uzviknula sam. Kombinacija se nalazila tamo gdje sam je uvijek i držala, izmed šesto sedamdesete

i šesto sedamdeset i prve stranice sedmog izdanja Hunterove Tropske medicine. Zaključala sam pismo u sef i otišl u kupaonicu te ispljuskala lice hladnom vodom. Nazvala sam Rosf svoju tajnicu, i naložila joj da organizira dolazak službe za odvože nje tijela u richmondsku luku, gdje ću ih čekati za sat i pol.

– Upozori ih da je tijelo u iznimno lošem stanju, naglasila sam. Kako ćete vi doći do tamo? upitala je Rose. Da Chuck nij uzeo Suburban i odvezao ga da promijeni ulje, predložila bih vam d prvo svratite ovamo i uzmete taj auto.

– Mislila sam da je bolestan. – Pojavio se prije petnaest minuta i odvezao se u Suburbanu. OK, ići ću svojim

autom. Rose, trebat će mi Luma-Lite i produžni kabel od trideset metara. Neka me netko pričeka s tim na parkir lištu. Nazvat ću kad budem blizu.

– Trebate znati da je Jean blago pobjesnjela. Jean Adams je bila uredska činovnica i rijetko je pokazivala osjećaje, a još rjede bi

se uzrujala. – Navodno je nestao sav novac za kavu. Znate da nije prvi put… K vragu! rekla

sam. Gdje su ga držali? – Zaključanog u ladici Jeanina radnog stola, kao i uvijek. Nije se činilo da je brava

bila otvarana silom ili tako nešto, no kad je ovog jutra pogledala u ladicu, novac je nestao. Sto jedanaest dolara i trideset pet centi.

– To se mora prekinuti, rekla sam. – Ne znam znate li za posljednji dogadaj, Rose je nastavila. Počeli su nestajati

ručkovi iz sobe za odmor. Prošloga je tjedna Cleta slučajno ostavila svoj mobitel na stolu u uredu preko noći i sljedećeg ga jutra više nije bilo. Isto se dogodilo i doktoru Rileyju. On je ostavio finu kemijsku olovku u džepu svog laboratorijskog ogrtača. Sljedećeg jutra, nema kemijske.

– Možda ju je uzeo netko od osoblja koji čiste prostorije nakon radnog vremena? – Možda, odgovorila je Rose. Ali kažem vam, doktorice Scarpetta, ne pokušavam

nikoga optužiti, ali bojim se da to čini netko od zaposlenika. – U pravu ste. No, u ovom trenutku ne bismo trebali nikoga optuživati. Ima li

danas nekih dobrih vijesti? – Nema, zasada, suho je odvratila. Otkad su me izabrali za glavnog sudskog patologa, Rose je radila za mene, što

znači da mi je organizirala život tijekom većeg perioda moje karijere. Imala je izvanrednu sposobnost da zna gotovo sve što se oko nje događa, ali da nikad ni u što ne bude upletena. Moja je tajnica uspijevala ostati čista i premda je se ostatak osoblja nekako bojao, kad bi iskrsnuli problemi, ona bi bila prva osoba kojoj bi dotrčali.

– Pa, pazite na sebe, doktorice Scarpetta, nastavila je. Zvučite užasno. Zašto ne dopustite Jacku da ode na mjesto zločina, a vi napokon jednom ostanete kod kuće?

– Otići ću svojim autom, rekla sam, osjećajući kako se val boli valja preko mene i odzvanja mi u glasu,

Rose je to primijetila i tiho prešla pteko toga. Čula sam je kako prevrće po papirima na stolu. Znala sam da me želi nekako utješiti, ali ja joj to nikako nisam dopuštala.

– Nemojte zaboraviti presvući se prije nego što sjednete natrag u auto, rekla je na kraju.

– Kako to mislite? – U čistu odjeću. Prije nego što ponovno sjednete u svoj auto, rekla mi je kao da

nikad prije nisam imala posla s raspadajućim lešom. – Hvala Rose, rekla sam.

3

UKLIUČILA SAM PROTUPROVALNI ALARM I ZAKLJUČALA KUĆU. Upalila sam svjetlo u garaži, gdje se nalazio prostrani radni ormar od cedrovine, s

otvorima za prozračivanje s gornje i donje strane. Otvorila sam ga. U njemu su se nalazile gojzerice, visoke ribičke čizme, teške kožne rukavice i kaput Barbour od specijalnog vodootpornog materijala koji me podsjećao na vosak.

Tu sam držala čarape, toplo donje rublje, radne kombinezone i ostalu opremu koju nisam ni htjela ni mogla čuvati u kući. Nakon svojih izleta ta bi odjeća završila u golemom sudoperu od nehrđajućeg čelika, perilici i sušilici u kojima nisam prala svakodnevnu odjeću.

Ubacila sam kombinezon, par crnih kožnih Reebokica i baseball kapu na kojoj je pisalo UGSP, ili Ured Glavnog Sudskog Patologa, u prtljažnik automobila. Otvorila sam svoj veliki aluminijski kovčeg marke Halliburton za obradu mjesta zločina, da provjerim imam li dovoljno rukavica od lateksa, nepoderivih vreća za smeće, plahti za jednokratnu uporabu, fotoaparat i film. Krenula sam teška srca, a Bentonove su mi riječi ponovno prostrujale kroz glavu. Pokušala sam potisnuti iz sjećanja njegov glas, njegove oči i osmijeh, dodir njegove kože. Željela sam ga zaboraviti, i istvremeno ga nipošto nisam htjela zaboraviti.

Uključila sam radio, vozeći niz Downtown Expressway prema cesti I-95. Richmondski neboderi blistali su na suncu. Upravo sam usporavala pred naplatnim kućicama Lombardyja, kad mi je zazvonio telefon. Zvao je Marino,

– Htio sam ti reć' da ću svratit' do tebe, rekao je. Začula sam trubu kad sam, prelazeći u drugu traku, gotovo zakvačila srebrnu

Toyotu što mi se našla u mrtvom kutu vidnog polja. Vozač me je zaobišao u luku, izgovarajući psovke koje nisam mogla čuti.

– Ajde k vragu! ljutito sam rekla u rijegovom smjeru. Šta? Marino mi je dreknuo u uho.

– Neki prokleti idiot za volanom. – Aha, dobro. Si kad čula za bijes na cesti, doktorice? Jesam, i bolujem od toga. Skrenula sam s autoceste na Devetu ulicu, vozeći prema uredu, i obavijestila Rose

da stižem za dvije minute. Kad sam ušla na parkiralište, Fielding me je već čekao s aparatom u kutiji i produžnim kabelom.

– Pretpostavljam da Suburban još nije vraćen, rekla sam. – Nije, odgovorio je, trpajući opremu u moj prtljažnik. Kakav će to prizor biti kad

se pojavite u ovoj stvarčici. Već vidim kako svi lučki radnici bulje u zgodnu plavokosu ženu u crnom Mercedesu. Možda biste trebali posuditi moj auto.

Moj se nabildani zamjenik upravo razveo i to proslavio tako što je svoj Mustang zamijenio crvenom Corvettom.

– Zapravo, to je dobra ideja, suho sam odgovorila, ako nemaš ništa protiv. Glavno da je V-83.

– Da, da. Samo zezajte. Zovite me, ako me budete trebali. Znate kojim ćete putem, zar ne?

– Znam. Vozila sam na jug, kako me uputio, i kad sam već zamalo stigla do Petersburga, skrenula sam i provezla se iza tvornice duhana Philip Morris te preko željezničke pruge. Uski me put vodio kroz nenastanjeno zemljište obraslo korovom i drvećem koje je odjednom završilo kod kontrolne rampe. S druge se strane nalazilo okretište vlakova i stotine narančastih kontejnera veličine teretnog vagona naslaganih po tri ili četiri jedni na druge. Stražar koji je svoj posao shvaćao vrlo ozbiljno izašao je iz kućice. Spustila sam prozor.

– Mogu li vam pomoći, gospođo? upitao je bezličnim, vojničkim tonom. – Ja sam doktorica Scarpetta, odgovorila sam. I koga ste došli posjetiti? Motor s unutarnjim sagorijevanjem koji ima dva seta od četiri cilindra nagnuta tako

da im se osi sijeku pod oštrim kutem, gledano sa stražnje strane motora. – Došla sam zbog smrtnog slučaja, objasnila sam. Ja sam sudski patolog. Pokazala sam mu svoje dokumente. Uzeo ih je i pažljivo proučio. Pretpostavljala

sam da ne zna što je to sudski patolog i da neće ni pitati. – Znači, vi ste šefica, rekao je, pruživši mi natrag izlizani novčanik od crne kože.

Šefica čega? – Ja sam glavni sudski patolog države Virginije, odgovorila sam. Policija me čeka. Ušao je u kućicu da bi telefonirao, a moje je nestrpljenje raslo. Čini se da sam

morala proći ovakav postupak svaki put kad bih ulazila u strogo čuvano područje. Prije sam mislila da je to zato što sam žena, što je nekada vjerojatno i bila istina-bar u nekim slučajevima. Sada sam vjerovala da objašnjenje leži u terorizmu, kriminalu i sudskim tužbama. Stražar je zapisao opis moga automobila i broj registracijskih tablica. Pružio mi je podložak s obrascem da se potpišem i dao mi posjetničku propusnicu, koju nisam zakvačila.

– Vidite li onaj bor tamo dolje? rekao je pokazujući rukom. – Vidim jako mnogo borova. – Onaj mali, savijeni. Skrenite lijevo od njega i samo vozite ravno prema moru,

gospođo, rekao je. Želim vam ugodan dan.

Krenula sam dalje, prolazeći pokraj golemih guma ostavljenih bez nekog reda te nekoliko zgrada od crvene cigle s pločama na pročelju koje su označavale Carinu Sjedinjenih Država i Terminal savezne plovidbe. U samoj luci nalazili su se nizovi golemih skladišta s narančastim kontejnerima poredanima duž dokova za ukrcaj poput životinja uz korito s hranom. Usidrena uz mol na rijeci James bila su dva teretna broda, Euroclip i Sirius, svaki dužine dva nogometna igrališta. Kranovi visoki desetke metara bili su postavljeni na palubi iznad otvorenih grotla veličine bazena.

Žuta vrpca za obilježavanje mjesta zločina, pričvršćena za prometne čunjeve, okxuživala je kontejner koji je bio postavljen na podvozje. Nikoga nije bilo u blizini, Zapravo, od policije nije bilo ni traga, osim jednog neoznačenog plavog automobila marke Caprice na kraju dugačkog doka. Osoba koja je sjedila za volanom, kako se činilo, razgovarala je kroz prozor s čovjekom u bijeloj košuIji s kravatom. Fosao je stao. Lučki radnici u kacigama i fluorescentnim jaknama pili su mineralnu ili običnu vodu iž boce ili pušili i činilo se kao da se dosaduju.

Nazvala sam svoj ured i dobila Fieldinga. – Kad smo primili obavijest o ovom tijelu? pitala sam ga. Pričekajte. Samo da

provjerim listu. Čulo se šuškanje papira. Točno u deset i pedeset tri. – A kada je pronađeno? – Uh, čini se da Andersonova nije znala taj podatak. Kako to, k vragu, nije znala? – Kao što rekoh, mislim da je nova. – Fielding, u blizini nema ni jednog policajca, osim nje. To jest, pretpostavljam da

je to ona. Što je točno rekla kad je prijavila slučaj? – Da je bio mrtav kad su ga našli, u raspadanju, i tražila je da vi dođete na mjesto

zločina. – Baš je mene tražila? pitala sam. – Pa, ono, vi ste svima uvijek prvi izbor, to nije ništa novo. Ali rekla je da joj je

Marino naložio da vas dovuče onamo. – Marino? upitala sam iznenađeno. On je rekao njoj da kaže meni da dodem? – Da, mislio sam da je to malo drsko od njega. Sjetila sam se da mi je Marino rekao da će svratiti na mjesto zločina i razljutila se.

Nađe nekakvu žutokljunku da mi doslovno naredi što da radim, a onda će on usput svratiti da vidi kako nam ide, ako uspije to ugurati u svoj raspored?

– Fielding, kada ste posljednji put razgovarali s njim? pitala sam. Prije nekoliko tjedana. I on je bio loše raspoložen.

– Ni upola toliko loše koliko ću ja biti kad i ako se odluči pojaviti, obećala sam mu.

Lučki su me radnici promatrali kako izlazim iz automobila i otvaram prtljažnik. Izvukla sam svoj kovčežić za obradu mjesta zločina, jednodjelno radno odjelo i cipele. Hodajući prema neoznačenom automobilu osjećala sam kako njihovi pogledi puze po meni. Postajala sam sve nervoznija a svaki korak zahtijevao je sve veći trud, dok mi je teški kovčežić udarao u nogu.

Čovjek u košulji s kravatom izgledao je kao da mu je jako vruće. Nije se činio presretnim, dok je zaklanjajući oči rukom gledao uvis u dva televizijska helikoptera kako kruže iznad luke na visini od oko sto dvadeset metara.

– Prokleti novinari, promrmljao je, pa svrnuo pogled prema meni. – Tražim osobu koja je zadužena za ovo mjesto zločina, rekla sam. – To bih bila ja, iz Capricea se začuo ženski glas. Nagnula sam se i provirila kroz prozor i ugledala mladu ženu kako sjedi za

volanom. Bila je jako preplanula, kratko ošišane, zalizane smeđe kose, izraženog nosa

i brade i tvrdog pogleda. Bila je odjevena u izblijedjele traperice širokih nogavica, crne kožne čizme na vezanje i bijelu majicu kratkih rukava. Na boku je nosila pištolj, a oko vrata ispod majice značku obješenu na lančić od kuglica. Klimatizacijski uređaj radio je punom snagom, a ispod rock'n'rolla što je dopirao s radija čuli su se policijski razgovori na skeneru.

– Detektivka Anderson, pretpostavljam? obratila sam joj se. Rene Anderson. Glavom i bradom. A vi ste sigurno doktorica o kojoj sam toliko slušala, rekla je s arogancijom meni karakterističnom za ljude koji pojma nisu imali što rade.

– Ja sam Joe Shaw, direktor luke, predstavio mi se muškarac. Vi ste sigurno ta zbog koje su me upravo nazvali iz osiguranja.

Bio je otprilike mojih godina, plave kose, svijetloplavih očiju i kože izbrazdane godinama izlaganja prevelikoj količini sunca. Mogla sam zaključiti po izrazu njegova lica da mu je Andersonova odvratna, kao i sve ostalo vezano za današnji dan.

– Imate li mi što važno reči prije nego što krenem na posao? upitala sam Andersonovu kroz glasno puhanje zraka od klimatizacije njezina auta i okretanje rotora helikoptera. Na primjer, zašto policija nije osigurala mjesto zločina?

– Nije potrebno, rekla je Andersonova i otvorila vrata gurajući ih koljenom. Ne može se svatko tek tako dovesti do ovog mjesta, kao što ste i sami imali priliku iskusiti kad ste pokušali.

Položila sam aluminijski kovčežić na tlo. Andersonova je obišla auto i došla do mene. Iznenadilo me koliko je sitna.

– Ne mogu vam mnogo reći, obratila mi se. To što vidite je to što imamo – kontejner u kojem se nalazi smrdljivo truplo stranca.

– Ne, detektivko Anderson. Možete mi reći mnogo više toga, rekla sam. Kako i kada je tijelo otkriveno? Jeste li ga vidjeli? Je li ga itko dirao? Je li mjesto zločina na ikakav način kontaminirano? I bolje vam je da odgovor na ovo posljednje pitanje bude ne ili ćete vi osobno odgovarati za to.

Nasmijala se. Počela sam navlačiti kombinezon preko odjeće. Nitko mu se nije ni približio, rekla mi je. Za to nije bilo dobrovolj aca.

– Ne trebate ući da biste znali što se tamo nalazi, dodao je Shaw. Preobula sam se u crne Reebokice i stavila baseball kapu. Andersonova je buljila u moj Mercedes.

– Možda bih trebala raditi za državu, rekla je. Odmjerila sam je od glave do pete. – Ako budete ulazili tamo, predlažem vam da se preodjenete, rekla sam joj. – Moram obaviti nekoliko telefonskih razgovora, odgovorila je odlazeći. – Ja ne mislim govoriti ljudima kako da obavljaju svoj posao, obratio mi se Shaw.

Ali što se, k vragu, ovdje dogada? Imamo mrtvaca tu na dva metra, a policija pošalje ovo malo govno?

Mišići čeljusti su mu poskakivali, a sa žarko crvenog lica kapao znoj. – Znate, u ovom poslu ne možete zaraditi ni centa ako stvari stanu, nastavio je. A

ništa se nije ni pomaklo već duže od dva i pol sata. Jedva se suzdržavao da ne psuje u mojem društvu. – Žao mi je što je čovjek mrtav, nastavio je. Ali volio bih da konačno obavite svoj

posao ovdje i odete. Ponovno je mrko pogledao u nebo. A to se odnosi i na medije. – Gospodine Shaw, što se prevozilo u kontejneru? upitala sam ga. Njemačka

fotografska oprema. Trebate znati da pečat na zasunu kontejnera nije bio provaljen. Prema tome, nitko nije prčkao oko tereta.

– Je li inozemni izvoznik zapečatio kontejner? Da. – Znači da je tijelo, živo ili mrtvo, najvjerojarnije već bilo u kontejneru kad su ga

zapečatili? upitala sam.

– Čini se tako. Broj odgovara broju koji je carinik zapisao nakon ulaska broda, ništa nije bilo neuobičajeno. Zapravo, ovaj je brodski teret već prošao carinsku kontrolu prije pet dana, rekao mi je Shaw. Zato ga i jesu natovarili direktno na podvozje. Onda nam je zasmrdjelo i nije bilo šanse da se taj kontejner ikamo otpremi.

Pogledala sam oko sebe, obuhvativši jednim pogledom cijelo mjesto. Teški su lanci na laganom povjetarcu zvekećući udarali o kranove za istovarivanje čeličnih greda s Euroclipa istovremeno iz tri otvora na palubi, kad je sva aktivnost zastala. Viljuškari i teretni vagon-kamioni stajali su napušteno, a lučki radnici i posada, nemajući što raditi, promatrali su nas stojeći na šljunkom posutom asfaltu.

Neki su nas motrili s pramaca brodova i kroz prozore potpalublja. Vrućina se dizala s asfalta prekrivenog masnim mrljama i razbacanim drvenim okvirima, oznakama za razmak i širinama, a CSX vlak zveketao je i škripao prolazeći preko križanja iza skladišta. Iako se osjećao jak neugodan miris kreozota, ipak nije mogao prekriti smrad raspadajućeg ljudskog mesa što je lelujao u zraku poput dima.

– Odakle je brod isplovio? upitala sam Shawa, primijetivši označeni auto kako parkira odmah do mojeg Mercedesa.

– Iz Antwerpena u Belgiji, prije dva tjedna, odgovorio je, pogledavši Sirius i Euroclip. Brodovi pod stranom zastavom, kao i svi ostali koje imamo. Američku zastavu više i ne viđamo, osim ako je netko iz ljubaznosti ne podigne, dodao je uz tračak razočaranja.

Neki je čovjek na Euroclipu stajao na desnoj strani broda, gledajući nas kroz dvogled. Bilo mi je neobično što je odjeven u odjeću s dugim rukavima i nogavicama, s obzirom na to da je bilo tako toplo vrijeme.

Shaw je zaškiljio. Prokletstvo, kako je jako sunce. – Mola je slijepi putnik? upitala sam. Premda ne mogu zamisliti da bi netko

izabrao skrivati se u zatvorenom kontejneru tijekom dva tjedna na debelom moru. – Koliko ja znam, još ih nikad nije bilo. Osim toga, mi nismo prva luka u koju

pristaju, nego Chester, Pennsylvania. Većina naših brodova plovi iz Antwerpena u Chester pa ovamo, a zatim ravno natrag u Antwerpen. Vjerojatnije je da će se slijepi putnik iskrcati u Chesteru umjesto da čeka dok stigne do Richmonda.

– Mi smo luka specijalizirana za terete, doktorice Scarpetta, Shaw je nastavljao. Promatrala sam s nevjericom kako Pete Marino izlazi iz patrolnog policijskog auta

što se upravo parkirao do mojeg. – Prošle nam je godine uplovilo u luku oko sto dvadeset prekooceanskih brodova i

teglenica, pričao je Shaw. Otkad poznajem Marina, on je bio detektiv. Nikad ga prije nisam vidjela u

uniformi. – Da sam ja slijepi putnik i pokušavam pobjeći s broda u luci ili da sam stranac bez

papira, mislim da bih želio završiti u nekoj zaista velikoj luci poput Miamija ili L.A.–a, gdje bih se mogao izgubiti u vrevi.

Andersonova je došetala do nas, žvačući žvakaću gumu. – Hoću reći, otvaramo pečat i kontejner samo ako sumnjamo da se radi o nečem

nezakonitom, kao na primjer, droga ili neprijavljeni teret, Shaw je raspredao. Svako malo odaberemo unaprijed brod koji ćemo potpuno pretresti tako da nam ljudi ne počnu lagati.

– Drago mi je što se ja više ne moram tako odijevati, komentirala je Andersonova, dok nam je Marino prilazio. Držao se ratoborno poput pijevca, kao i uvijek kad bi se osjećao nesigurno i naročito loše raspoložen.

– Zašto je u uniformi? upitala sam je. Premješten je.

– Očito. Otkad je došla zapovjednica Bray, nastupile su mnoge promjene na odjelu, rekla je Andersonova kao da je ponosna na tu činjenicu.

Nisam mogla razumjeti zašto bi itko želio baciti u uniformu nekoga tko toliko vrijedi. Pitala sam se kad se to dogodilo. Povrijedilo me što mi Marino nije rekao i stidjela se što se bez obzira na to nisam sama potrudila saznati. Prošli su tjedni, možda cijeli mjesec, otkad sam ga zadnji put nazvala da ga pitam kako je. Nisam se mogla sjetiti kad sam ga posljednji put pozvala da svrati do mene u ured na kavu ili kući na večeru.

– Što se događa? progunđao je umjesto pozdrava. Andersonovu nije počastio ni pogledom. Ja sam Joe Shaw. Kako ste? – Usrano, Marino je kiselo odvratio. Andersonova, odlučila si obradit' ovaj slučaj

sama? Ili ostali murjaci jednostavno ne žele imat' posla s tobom? Zagledala se u njega. Izvadila je žvakaću gumu iz usta i bacila je, kao da joj je

Marino pokvario okus. – Zaboravila si pozvat' ljude na ovu svoju malu zabavu? nastavljao je. Isuse! Bio je

bijesan. To se još nije dogodilo u mom šugavom životu! Marina je gušila bijela košulja kratkih rukava zakopčana do grla i kravata što se

samo zakvači. Njegov se veliki trbuh borio s modrim hlačama uniforme i krutim kožnim službenim remenom pod punom opremom, koja se sastojala od njegova devetmilimetarskog pištolja marke Sig-Sauer, lisica, dodatne municije, spreja za samoobranu i ostalog. Lice mu je bilo užareno, s njega se cijedio znoj, a sunčane naočale marke Oakley skrivale su mu oči.

– Ti i ja moramo porazgovarati, rekla sam mu. Pokušala sam ga odvući u stranu, ali nije se htio pomaknuti s mjesta. Izvukao je

jedan Marlboro iz kutije cigareta koje je uvijek nosio sa sobom. – Svida ti se moj novi komplet? sarkastično me upitao. Zamjenica zapovjednika,

Brayova, zaključila je da mi treba nova odjeća. Marino, ovdje niste potrebni, obratila mu se Andersonova.

– Zapravo, mislim da ne biste željeli da se sazna da vam je uopće palo na pamet doći ovamo.

– Kapetan za tebe. Ispuhnuo je riječi zajedno s dimom cigarete. Mogla bi pripaziti šta izlazi iz tvojih mudrijaških usta, jer imam viši čin od tebe, mala.

Shaw je bez riječi promatrao ovu razmjenu grubosti. – Vjerujem da se policajci ženskoga spola više ne zovu mala'; Andersonova je

odvratila. – Čeka me tijelo koje moram pogledati, rekla sam. – Moramo proći kroz skladište da dođemo do tamo, Shaw mi je rekao. – Hajdemo, odgovorila sam. Otpratio je Marina i mene do vrata skladišta koja su gledala na rijeku. Unutra nas je

dočekao golem, prigušeno rasvijetljen, zagušljivi prostor u kojem se osjećao slatkast miris duhana. Tisuće bala duhana bile su zamotane u grubo platno i naslagane na drvene podloge, a bilo je i na tone pijeska od magnezijevog silikata i Orifeta3

Nekoliko stupova niže nalazio se kontejner naslonjen na dok za ukrcaj. Kako smo se približavali, vonj je postajao sve jači. Stali smo kod vrpce za obilježavanje mjesta

što su se, vjerujem, koristili u obradi čelika, te dijelova za strojeve koji su, sudeći po natpisima otisnutima na drvenim sanducima, bili pripremljeni da otputuju na Trinidad.

3 Smjesa za učvršćivanje.

zločina razapete preko otvorenih vrata kontejnera. Smrad je bio težak i topao, kao da je zamijenio svaku molekulu kisika, i natjerala sam se snagom volje da ne osjećam mučninu. Počele su se skupljati muhe. Njihovo me zloslutno zujanje podsjetilo na visoki zvuk brujanja motora male igračke u obliku aviona na daljinsko upravljanje.

– Je li bilo muha kad ste otvorili kontejner? upitala sam Shawa. Ne ovoliko, odgovorio je.

– Koliko ste blizu prišli? nastavila sam s pitanjima. Marino i Andersonova su nas slijedili.

– Dovoljno, rekao je Shaw. – Nitko nije ulazio? provjeravala sam. – To vam mogu garantirati, gospođo. Smrad mu je počeo smetati. Marino nije

izgledao nimalo zbunjeno. Istresao je drugu cigaretu, zapalio je upaljačem i promumljao.

– Pa, Andersonova, rekao je. Mogla bi i stoka biti unutra, s obzirom da nisi pogledala. K vragu, možda se radi o velikom psu kojeg su slučajno zaključali unutra. Bila bi sigurno velika sramota dovuć' doktoricu čak `vamo i medijima natjerati slinu na usta, da bi na kraju skužila da se radi samo o nekakvom jadnom starom lučkom psu koji trune tu unutra.

I on i ja smo dobro znali da se unutra nije nalazio nikakav pas, ni svinja, ni konj, ni ikakva druga životinja. Otvorila sam svoj kovčežić s opremom, a Marino i Andersonova su se nastavili međusobno gristi.

Ubacila sam ključeve svog auta u kovčežić i navukla nekoliko slojeva rukavica i kiruršku masku. Namjestila sam fleš na svoj trideset pet milimetarski fotoaparat marke Nikon, a zatim i dvadeset osam milimetarsku leću. Napunila sam ga filmom visoke osjetljivosti tako da fotografije ne ispadnu zrnate, te navukla preko cipela sterilne nazuvke.

– Ovo smrdi ko kad nas pozovu zbog neugodnih mirisa iz zaključane kuće usred srpnja. Onda mi fino pogledamo kroz prozor, provalimo, ako treba, i prije nego što pozovemo mrtvozornika provjerimo je li ono što se nalazi unutra čovjek, Marino je nastavljao podučavati svoju novu ljubimicu.

Sagnula sam se ispod vrpce i zakoračila u mračnu unutrašnjost. Laknulo mi je kad sam otkrila da je kontejner samo do pola ispunjen uredno naslaganim bijelim kartonskim kutijama, što je ostavljalo dovoljno slobodnog prostora za kretanje. Slijedila sam snop svjetlosti svoje baterijske svjetiljke, ulazeći sve dublje i svijetleći njome s jedne strane na drugu.

Blizu stražnjeg zida osvijetlila sam donji red kartonskih kutija koje su bile natopljene crvenkastom bistrom tekućinom kakva curi iz nosa i usta trupla u raspadanju. Polako sam prelazila snopom svjetla s cipela na potkoljenice, da bi mi odjednom pred očima iskočilo iz mraka podbuhlo, bradom obraslo lice. Izbuljene mliječne oči zurile su u prazno, a jezik je bio toliko otečen da je virio iz usta. Mrtvac je izgledao kao da mi se belji. Sa svakim korakom, moje su obložene cipele proizvodile ljepljivi zvuk.

Tijelo je bilo potpuno odjeveno i naslonjeno u kutu kontejnera, podbočeno metalnim zidom s obje strane. Noge je imao ispružene ravno ispred sebe, a ruke položene u krilo, ispod kartona koji je očito pao na njega. Uklonila sam ga s puta u potrazi za ozljedama koje je mogao dobiti u samoobrani ili za ogrebotinama i slomljenim noktima koji bi mogli ukazivati na pokušaje da izade odavde. Na odjeći mu nije bilo krvi, nikakva znaka vidljivih ozljeda ili borbe. Potražila sam je li bilo

vode i hrane, ikakvih dovoda zraka ili rupa naćinjenih u zidu kontejnera radi ventilacije, no nisam pronašla ništa.

Prošla bih izmedu svakog reda kutija i čučeći obasjavala kosim snopom svjetlosti metalni pod u potrazi za otiscima obuće. Naravno, bilo ih je posvuda. Pomicala sam se centimetar po centimetar, a koljena su me pomalo izdavala. Pronašla sam praznu plastičnu košaru za smeće, a zatim naišla na dva srebrnasta novčića. Sagnula sam se

bliže. Jedan je bio njemačka marka. Drugi nisam prepoznala, ali ništa nisam dirala. Marino mi se, stojeći kod otvora kontejnera, činio udaljen kilometar. – Ključevi mog auta su u kovčežiću, viknula sam mu kroz kiruršku masku. – Da? rekao je, vireći unutra. – Možeš li donijeti Luma-Lite? Treba mi fiberoptički nastavak i produžni kabel.

Možda ti gospodin Shaw može pomoći da pronadeš utičnicu. Mora biti uzemljena, od sto petnaest volti.

– Volim kad prostačiš, rekao je.

4

LUMA-LITE JE IZVOR IZMJENJIVE SVJETLOSTI, APARAT S LUČNOM cijevi velike snage, koja emitira petnaest watta svjetlosne energije od četiristo pedeset nanometara u frekvencijskom rasponu od dvadeset nanometara. Njime se mogu detektirati tjelesne tekućine kao i otkriti droge, otisci prstiju, sitni materijalni dokazi i neočekivana iznenađenja koja golom oku nisu vidljiva.

Shaw je pronašao utičnicu u skladištu, a ja sam navukla plastične navlake za jednokratnu uporabu na aluminijske noge Luma-Litea, tako da budem sigurna da se ništa s prethodnog mjesta zločina neće prenijeti na ovo. Aparat s izvorom izmjenjive svjetlosti jako je nalikovao na kućni dijaprojektor. Smjestila sam ga u kontejner na karton i upalila ventilator jednu minutu prije nego što sam uključila stroj.

Dok sam čekala da svjetiljka dostigne svoju najveću snagu, pojavio se Marino sa žutim naočalama kakve su potrebne za zaštitu očiju od svjetlosti visoke energije. Muha je bilo sve više. Zalijetale su se u nas kao pijane i glasno nam zujale oko ušiju.

– Prokletstvo, mrzim ih! Marino je prigovarao, mašući divljački rukama oko sebe. Primijetila sam da nije odjenuo kombinezon, samo nazuvke i rukavice. – Vozit ćeš se takav kući u zatvorenom autu? upitala sam ga. Imam drugu

uniformu u prtljažniku. U slučaju da se nešto prolije po meni ili slično. – U slučaju da ti nešto proliješ po sebi ili slično, rekla sam, pogledavši na sat.

Imamo još minutu, – Si vid'la kako je Andersonova zgodno nestala? Znao sam da će se izgubit' čim

sam čuo kakav je slučaj. Samo nisam račun'o da će još netko biti ovdje. Sranje, stvarno se događa nešto čudno.

– Kako li je njoj uspjelo da postane detektivka na odjelu za umorstva? – Ljubi dupe Brayovoj. Čujem da joj čak obavlja posliće, vozi joj novi novcati

mici-pici crni Crown Vic u autopraonicu na pranje, vjerojatno joj oštri olovke i glanca cipele.

– Spremni smo, rekla sam. Počela sam pretraživati kontejner četiristo pedeset nanometarskim filtrom koji je

mogao detektirati velik raspon različitih ostataka i mrlja. Kroz zatamnjene naočale unutrašnjost kontejnera pretvorila nam se u neprobojan crni svemir prošaran oblicima

koji su fluorescirali bijelom i žutom svjetlošću različitih nijansi i intenziteta gdje god da sam usmjerila leću. Projicirana plava svjetlost otkrivala je dlake na podu i vlakna kojih je bilo posvuda, baš kao što sam i očekivala da ću naći u vrlo prometnom prostoru gdje se pohranjivao brodski teret što su ga nosile ruke mnogih ljudi. Bijele kartonske kutije sjajile su mekom bijelom svjetlošću, poput mjeseca.

Pomakla sam Luma-Lite dublje u unutrašnjost kontejnera. Bistra tekućina nije fluorescirala, a tijelo je izgledalo kao nekakav klonuo mračan oblik koji sjedi u uglu.

– Ako je umro prirodnom smrću, rekao je Marino, zašto onda sjedi tako naslonjen s rukama u krilu kao da je u crkvi?

– Ako je umro od gušenja, dehidracije ili hladnoće, mogao je umrijeti u sjedećem položaju.

– Meni to izgleda malo čuđno. – Samo kažem da je to moguće. Ovdje više nema mjesta. Možeš li mi dodati

fiberoptički nastavak, molim te? Dok je dolazio prema meni, bubnuo je u kartone. – Možda bi mogao skinuti naočale dok ideš ovamo, predložila sam mu, jer se kroz

njih nije moglo vidjeti ništa osim svjetlosti velike energije, koja je u ovom trenutku bila izvan Marinova pogleda.

– Nema šanse, rekao je. Čujem da je dovoljan jedan kratak pogled i cak! Katarakta, rak, totalka.

– Da ne spominjem da se možeš pretvoriti u kamen. – Ha? Marino! Pazi! Sudario se sa mnom i nakon toga nisam više znala što se dogadalo. Odjednom su

se kartoni počeli urušavati i Marino je pri padu zamalo i mene srušio na pod. – Marino? Izgubila sam orijentaciju i prestrašila se. Marino! Isključila sam Luma-

Lite i skinula naočale tako da mogu vidjeti. Jebo mu pas mater! vikao je kao da ga je ugrizla zmija.

Ležao je na podu na ledima i nogama gurao i udarao kutije što su mu se našle na dohvatu. Plastično vjedro projezdilo je zrakom. Čučnula sam do njega.

– Budi miran, rekla sam mu čvrstim glasom. Prestani lupati oko sebe dok ne utvrdimo jesi li dobro.

– O, Bože! O, sranja! Sav sam se uvaljao u ovo sranje! kričao je u panici. – Boli li te gdje? – O Isuse, izrigat ću se. O Isuse, o Isuse. Skočio je na noge i razbacao kutije što su mu se našle na putu dok je posrtao prema

otvoru kontejnera. Čula sam kako je povratio, a zatim zastenjao i pavratio ponovno. – Poslije toga bi ti trebalo biti bolje, rekla sam. Raskopčao je bijelu košulju jednim naglim potezom, hvatajući zrak i grčeći se, dok

se borio da skine rukave. Skinuo se u potkošulju, a ono što je ostalo od službene košulje smotao je u klupko i zavitlao kroz vrata.

– Šta ako ima AIDS? Marinov je glas zvučao poput zvona u ponoć. – Nećeš dobiti AIDS od ovog tipa, rekla sam. Uh, jebote! Želudac mu se digao još

par puta. – Mogu sama završiti posao ovdje, Marino, rekla sam mu. Daj mi minutu. – Hajde ti pod tuš. – Ne smiješ nikome reći za ovo, rekao je. Znala sam da misli na Andersonovu.

Znaš, kladim se da bi se mogla dić' stvarno dobra lova da se ovo da u neku skrivenu kameru.

– Kladim se da bi.

– Pitam se što bi napravili s tim. – Je li služba za odvoz tijela već stigla? upital'a sam ga. Podigao je svoj ručni radio

do usta. – Isuse! pljunuo je jer ga je ponovno uhvatio grč povraćanja. Energično je obrisao

radio o hlače, nakašljao se, oblikovao ispljuvak iz dubine grla te ga ispljunuo u velikom luku.

– Jedinica devet, rekao je u eter, držeći radio dobrih četrdesetak centimetara od lica.

– Jedinica devet. Dispečer je bila žena. Nazrela sam toplinu u njezinu glasu, što me iznenadilo.

Dispečeri i operateri u službi 911 uvijek su zadržavali mirnoću i nisu pokazivali osjećaje, bez obzira na hitnost slučaja.

– Prenesite poruku Rene Anderson, govorio je Marino u radio. Ne znam broj njezine jedinice. Recite joj da bismo, ako joj ne smeta, voljeli da se ovdje pojave dečki iz službe za odvoz tijela.

– Jedinica devet. Znate li naziv službe? – Hej, doktorice, Marino je prekinuo prijenos i viknuo, kako se zove služba? – Capital Transport. Prenio je tu informaciju i dodao: Radio, javite mi je li Andersonova deset-dva,

deset-deset ili deset-sedam, ili je trebamo deset-dvadeset dva. More policajaca zaklikalo je prekidačima na svojim mikrofonima, smijući se i

bodreći ga na taj način. – Poruka primljena, jedinica devet, rekla je dispečerica. – Što si rekao da si dobio takve ovacije? Znam da deset-sedam znači izvan službe,

ali nisam razumjela ostatak. – Rek'o sam joj da me obavijesti ako Andersonova ima slab signal ili nema signal

ili vremena da stigne na poziv. Ili da je totalno zanemarimo. – Nije čudo što joj se toliko svidaš. Ona je govance. – Znaš li kojim slučajem što se dogodilo s fiberoptičkim kabelom? pitala sam ga. – Imao sam ga u rukama, odgovorio je. Našla sam ga na mjestu gdje je pao i prevrnuo kartonske kutije. Šta ako ima AIDS?

Ponovno je počeo s tom temom. – Ako si se odlučio brinuti, onda se pokušaj brinuti zbog gram negativnih ili gram

pozitivnih bakterija, klostridija, streptokoka… I to ako imaš kakvu otvorenu ranu, a koliko ja znam, nemaš je.

Pričvrstila sam jedan kraj kabela na čvrsti nastavak, a drugi za odgovarajući dio aparata, zatežući vijke. Marino me nije slušao.

– Ne dolazi u obzir da počnu pričati za mene da sam prokleti pederko! Prije ću pojesti vlastiti pištolj, pazi što ti kažem.

– Marino, nećeš dobiti AIDS, ponovila sam. Ponovno sam uključila izvor svjetlosti. Trebao je raditi bar četiri minute prije nego

što ponovno uključim aparat. – Jučer sam potegao zanokticu do krvi! To je otvorena rana! Navukao si rukavice,

zar ne? – Ako dobijem neku gadnu bolest, ubit ću tu jebenu malu lijenu cinkarošicu. Pretpostavila sam da misli na Andersonovu. – I Brayova će dobiti svoje. Pronać' ću ja načina! Marino, šuti, rekla sam. – A da si ti na mojem mjestu?

– Ne mogu ti reći koliko sam puta bila na tvojem mjestu. Što misliš što radim svaki dan?

– Sto posto se ne valjaš uokolo u mrtvačom saftu! Mrtvačkom saftu? – Ne znamo ništa o ovom tipu. Šta ako u Belgiji imaju nekakve čudne boleštine

koje se ovdje ne mogu liječiti? – Marino, šuti, ponovila sam. Neću! – Marino… Imam pravo biti uznemiren! – Dobro. U tom slučaju, odlazi. Strpljenje me napustilo. Ometaš mi koncentraciju.

Ometaš sve. Pođi se tuširati i slisti nekoliko čašica burbona. Luma-Lite je bio spreman i ja sam ponovno stavila zaštitne naočale. Marino je

šutio. – Neću otići, konačno je prozborio. Zgrabila sam fiberoptički nastavak kao da je lemilo. Snop intenzivne pulsirajuće

plave svjetlosti bio je tanak poput punjenja obične drvene olovke i ja sam počela pretraživati vrlo malena područja. Ima šta? upitao je.

– Ništa za sad. Približio mi se u svojim ljepljivim nazuvcima. Polako, centimetar po centimetar,

provjeravala sam područja do kojih široki skener ne bi mogao doprijeti. Nagnula sam tijelo prema naprijed da pregledam prostor iza njegovih leđa i glave, a zatim između nogu. Pogledala sam mu dlanove. Luma-Lite je mogao detektirati tjelesne tekućine poput mokraće, sperme, znoja i sline, i naravno, krvi. No, i dalje nije ništa fluoresciralo. Vrat i leda su me boljeli.

– Ja sam za to da je bio mrtav prije nego što je završio na ovom mjestu, Marino se javio.

– Znat ćemo mnogo više kad ga otpremimo u centar. Uspravila sam se i svjetlost velike izmjenične frekvencije uhvatila je kut kartonske

kutije, koju je Marino srušio kad je pao. Rep nečega što je nalikovalo na slovo Y bliještalo je u mraku neonskom zelenom svjetlošću.

– Marino, rekla sam. Pogledaj ovo. Slovo po slovo, rasvijetlila sam riječi ispisane rukom na francuskom jeziku. Slova

veličine dvanaestak centimetara, imala su neobičan uglat izgled, kao da ih je oblikovala mehanička ruka pravokutnim potezima. Trebalo mi je vremena da razaznam što je napisano.

– Bon voyage, le loup-garou'; pisalo je. Marino se naginjao preko mene. Osjetila sam njegov dah na kosi. Što je k vragu

loup-garou? – Ne znam. Pažljivo sam pregledala kartonsku kutiju. Vrh joj je bio razmočen, a dno suho. – Ima li otisaka prstiju? Vidiš ih na kutiji? Marino je pitao. Sigurna sam da otisaka

prstiju ima posvuda, odgovorila sam. Ali ne ovdje, ne vide se. – Misliš da je onaj tko je to napisao želio da to pronademo? – Moguće. Napisano je nekom vrstom trajne tinte koja flouorescira. Kutija ide u

laboratorij i moramo pomesti nešto ovih dlaka s poda za DNA analizu, ako uopće bude potrebna. Zatim ćemo fotografirati ovo mjesto i odlazimo.

– Baš bi mogla uzeti novčiće, dok ja slikam, rekao je. – Baš bih mogla, rekla sam, zureći prema otvoru kontejnera. Netko je gledao prema

unutra. Sunce mu je bliještalo s leđa i na pozadini vedrog neba nisam mogla razaznati o kome se radi.

– Gdje su tehničari za obradu mjesta zločina? upitala sam Marina.

– Pojma nemam. Prokletstvo! rekla sam. – Pričaj mi malo o tome, odgovorio je Marino. – Prošlog smo tjedna imali dva ubojstva i nije bilo ovako. – Nisi išla na teren, pa ne znaš kako je bilo, rekao je i bio je u pravu. – Netko iz mojeg ureda je išao. Znala bih da je bilo problema… Ne bi, ako problem

nije bio očigledan, rekao mi je. A problem sasvim sigurno nije bio očigledan, jer je Andersonovoj ovo prvi slučaj. No, sada je postao očigledan.

– Molim? Supernova detektivka. K vragu, možda je sama tutnula ovaj leš tu tako da ima šta radit'.

– Kaže da si joj ti rekao da me nazove. – Baš. Kao ja se ne mogu bakćat' s ovim, pa uvalim tebe, a onda se ti raspizdiš na

mene. Prokleta lažljivica, rekao je. Sat kasnije, posao je bio završen. Izašli smo iz odvratno smrdljivog mraka i vraćali

se prema skladištu. Andersonova je stajala na otvorenom asfaltnom odlagalištu odmah do našeg i razgovarala s čovjekom kojeg sam prepoznala kao zamjenika zapovjednika Ala Carsona, voditelja istražnog odjela. Shvatila sam da je on bio čovjek kojeg sam nešto prije vidjela na otvoru kontejnera. Prošla sam pokraj nje bez riječi i pozdravila ga, istovremeno gledajući sa strane da vidim je li se pojavila služba za prijevoz tijela. Osjetila sam olakšanje kad sam ugledala dva čovjeka u kombinezonima kako stoje pokraj tamnoplavog kombija. Razgovarali su sa Shawom.

– Kako si, Al? obratila sam se zamjeniku zapovjednika Carsonu. Radio je ovaj posao jednako dugo kao i ja svoj. Bio je pažljiv, tih čovjek, odrastao na farmi.

– Držim se, doktorice, odgovorio je. Čini se da smo dobili gadan slučaj. – Čini se tako, složila sam se. – Bio sam vani pa sam mislio da bih mogao svratiti da provjerim je li sve u redu. Carson nije samo svraćao na mjesta zločina. Bio je napet i izgledao je deprimirano,

a što je najvažnije, Andersonovoj nije posvećivao ništa više pozornosti od ostalih. – Držimo sve pod kontrolom, Andersonova je, nečuveno prekršivši poštivanje

višeg čina, odgovorila zamjeniku zapovjednika Carsonu. Razgovarala sam s direktorom luke…

Glas joj se ugasio kad je ugledala Marina. Ili, možda ga prije namirisala. – Hej, Pete, rekao je Carson, razvedrivši se. 'Ko bi rekao, stari? Zar uniforme imaju

nekakvo novo pravilo o oblačenju za koje ja ne znam? – Detektivko Anderson, obratila sam joj se kad se odmaknula od Marina što je

dalje mogla. Moram znati tko vodi ovaj slučaj i gdje su tehničari za obradu mjesta zločina? I zašto je službi za odvoz tijela trebalo tako dugo da stignu?

– Da, zapovjedniče. Sada ovako obavljamo tajne zadatke. Skidamo uniformu, Marino je glasno govorio.

Carson se grohotom nasmijao. – I zašto, detektivko Anderson, niste bili tamo unutra, prikupljali dokaze i

pomagali koliko možete? nastavila sam je strogo ispitivati. – Nisam vama odgovorna, rekla je slegnuvši ramenima. – Da vam kažem nešto, rekla sam tonom koji joj je definitivno privukao pozornost.

Upravo sam ja ta kojoj ste odgovorni kada se radi o truplu. – …kladim da je i Brayova morala često ić' na tajne zadatke. Prije no što se popela

tako visoko. Ona je tip žene koja mora biti gore, Marino je rekao i namignuo. Sjaj je ponovno nestao iz Carsonovih očiju. Ponovno je izgledao deprimirano.

Izgledao je umorno, kao da ga život nimalo nije štedio.

– Al? Marino se uozbiljio. Što se, k vragu; događa? Kako to da se ni'ko nije pojavio na ovoj zabavici?

Ulašteni crni automobil marke Crown Victoria približavao se parkiralištu. – Pa, sad moram ići, odjednom je rekao Carson. Vidjelo mu se na Iicu da su mu

misli negdje drugdje. Ajmo se naći kod F.O.P.–as4

4 Fraternal Order of Police – poticijski klub, s barom, salom itd.

. Ti si na redu da platiš pivo. Sjećaš se, stari, da si izgubio okladu kad je Louisville pobijedio Charlotte?

Carson je zatim otišao ne pozdravivši Andersonovu, jer je bilo očito da nad njom nema nikakav autoritet.

– Hej, Andersonova? Marino je rekao, udarivši je po leđima. Zasoptala je, držeći ruku preko nosa i usta.

– Kako ti se sviđa raditi za Carsona? Jako dobar tip, ha? rekao je. Kako je ona uzmicala, on ju je slijedio. Čak sam i ja bila prilično zaprepaštena Marinom i njegovim smrdljivim službenim hlačama, prljavim rukavicama i nazuvcima. Potkošulja mu više nikad neće biti ponovno bijela, a imala je i velike rupe na mjestima gdje su šavovi popustili pod njegovim velikim trbuhom. Toliko se približio Andersonovoj, da sam pomislila da će je poljubiti.

– Smrdiš! Pokušala je pobjeći od njega. – Čudno kako se to može dogodit' u ovom poslu. Makni se od mene! No, nije htio. Izmicala se čas na jednu, čas na drugu stranu, a sa svakim korakom

on bi joj prepriječio put poput planine, sve dok se nije našla pritisnuta uz vreće tekućeg ugljika namijenjenog za izvoz na Bahame.

– Što to, kvragu, radiš? pritisnuo ju je. Dobijemo nekakvo trulo tijelo u kontejneru za prijevoz tereta u jebenoj luci za medunarodni promet robom u kojoj pola ljudi ne govori prokleti engleski jezik i ti odlučiš kako ćeš sve sama srediti?

Čulo se truckanje kamenčića na parkiralištu. Crni Crown Yictoria je jurio. – Gospođica Detektivka mlađa dobila je svoj prvi slučaj. Baš bi mogla narediti

glavnoj sudskoj patologinji da dođe, skup' s nekoliko helikoptera punih novinara? – Prijavit ću te službi unutarnjih poslova, vikala je Andersonova na njega. Tražit ću

da te uhite! – Zbog čega? Jer smrdim? Gotov si! – Ne. Gotov je onaj tip unutra. Marino je pokazao na kontejner. Gotova si ti i tvoje

dupe ako ćeš ikada morat' svjedočit' na sudu zbog ovog slučaja. – Marino, hajde, rekla sam, dok se Crown Victoria bezobrazno dovezao na

zabranjeni dok. – Hej! Shaw je trčao za autom, mašući rukama. Ne možete tu parkirati! – Ti si jedna potrošena, izlizana seljačina i propalica, Andersonova je rekla Marinu

i odmarširala. Marino je svukao rukavice s ruku tako da su ostale preokrenute naopačke i

oslobodio se nazuvaka od plastificiranog papira tako što je jednom nogom stao na petu druge. Pokupio je s tla svoju zaprljanu bijelu službenu košulju uhvativši je za zakvačenu kravatu, koja nije ostala zakvačena, pa je na kraju izgazio cijelu tu hrpicu kao da je vatra koju treba hitno ugasiti. Ja sam ih šutke podigla i ubacila ih zajedno sa svojom opremom u crvenu vreću za biološki opasan otpad.

– Jesi li završio? upitala sam ga.

– Nisam još ni počeo, rekao je, zureći u automobil Crown Victoria čija su se vrata otvorila i iz njega izašao uniformirani policajac. Andersonova je zaobišla skladište i hodala brzim korakom

prema automobilu. Shaw je također žurio, a lučki su radnici promatrali kako izuzetno zgodna žena u uniformi s blistavim pucetima izlazi kroz stražnja vrata automobila. Pogledala je svijet oko sebe, a on je uzvratio pogled. Netko je zazviždao. Zatim još netko. A onda je cijeli dok zaorio kao da gomila nogometnih sudaca prosvjeduje protiv svakog zamislivog prekršaja.

– Da pogodim, rekla sam Marinu. Brayova.

5

ZRAK JE BIO PUN DOSADNIH HALAPLJIVIH MUHA, KOJE SU ZBOG toplog doba godine i vremena zujale još glasnije. Namještenici službe za prijevoz tijela unijeli su nosila u skladište i čekali me. Ajmeee, rekao je jedan od njih, odmahujući glavom i praveći grimasu. Gospode Bože.

– Znam, znam, rekla sam, navlačeći čiste rukavice i nazuvke. Ja ću ući prva. Neće dugo trajati. Obećavam.

– Ako hoćete ići prva, možete, što se mene tiče. Ponovno sam ušla u kontejner. Oni su hodali za mnom, pazeći gdje će stati i držeći

nosila čvrsto u visini struka kao da su nosiljka. Teško su disali iza kirurških maski. Obojica su bili postariji i punašniji ljudi, koji su zapravo trebali biti pošteđeni podizanja ovako teškog trupla.

– Uhvatite ga za potkoljenice i stopala, naložila sam. Ali jako pažljivo, jer se koža može lako oguliti. Pokušajmo ga uhvatiti za odjeću.

Položili su nosila na tlo i nagnuli se nad stopala mrtvog čovjeka. – Gospode, ponovno je promrmljao jedan od njih. Uhvatila sam tijelo ispod pazuha, a oni za gležnjeve. OK. Podižemo ga zajedno na

tri, rekla sam. Jedan, dva, tri. Muškarci su se borili da održe ravnotežu. Pušući i dahćući, krenuti su unatraške.

Tijelo je bilo mlitavo, jer je mrtvačka ukočenost već popustila. Smjestili smo ga posred nosila i zamotali u plahtu. Povukla sam patentni zatvarač vreće za tijelo i namještenici su odnijeli svoju mušteriju. Odvest će ga u mrtvačnicu, gdje ću ja učiniti sve što bude u mojoj moći da otkrijem njegovu zagonetku.

– Prokletstvo! Čula sam jednog od njih. Ne plaćaju mi dovoljno za ovo. – Meni kažeš. ' Izašla sam za njima iz skladišta na blještavo sunce i čist zrak. Marino je još bio u

svojoj prljavoj potkošulji i razgovarao s Andersonovom i Brayovom na doku. Shvatila sam po načinu na koji je gestikulirao da ga je prisutnost Brayove donekle obuzdala. Kad sam se približila, njezine su se oči zaustavile na meni. Nije se predstavila, pa sam ja to učinila prva, ne pružajući ruku.

– Ja sam doktorica Scarpetta, rekla sam joj. Uzvratila mi je pozdrav uz odsutan pogled, kao da pojma nema tko sam ili zašto

sam tu. – Mislim da bi bilo dobro da nas dvije porazgovaramo, dodala sam. – Što ste rekli, tko ste vi? Brayova je upitala. – O, Isuse Bože! Marino je planuo. Zna ona vraški dobro `ko si ti.

– Kapetane. Ton Brayove imao je isti učinak kao da je pucnula jahačkim bičem. Marino je ušutio. Andersonova također. – Ja sam glavna sudska patologinja, rekla sam Brayovoj ono što je već znala. Kay

Scarpetta. Marino je zakolutao očima. Lice Andersonove zgužvalo se od ljutnje i ljubomore

kad me je Brayova pokretom pozvala korak-dva dalje. Otišle smo do ruba doka, gdje se Sirius dizao iznad nas poput tornja, jedva se pomičući na namreškanoj površini muljevitoplave vode.

– Jako mi je žao što nisam odmah prepoznala vaše ime, počela je. Nisam rekla ni riječi.

– Baš sam bila nepažljiva, nastavila je. I dalje sam šutjela. – Trebala sam vas već prije doći upoznati, ali stalno imam jako puno posla. I eto

nas sada ovdje. Zapravo, baš dobro. Moglo bi se reći, nasmiješila se, da je ovo savršen trenutak da se upoznamo.

Diane Bray bila je umišljena ljepotica crne kose i savršenih crta lica. Imala je prekrasno tijelo. Lučki radnici nisu mogli oka skinuti s nje.

– Vidite, nastavila je istim hladnim tonorn, imam jedan mali problem. Ja nadgledam rad kapetana Marina, no čini se da on misli da radi za vas.

– Gluposti. Konačno sam prozborila. Uzdahnula je. – Upravo ste grad lišili najiskusnijeg, najpoštenijeg detektiva koji je ikad radio na

odjelu za umorstva, zapovjednice Bray, rekla sam joj. Sigurna sam u to. – Ne sumnjam. – Samo, što pokušavate postići? upitala sam. – Vrijeme je da se dovede mlada krv, detektivi kojima je uključiti kompjuter i

koristiti e-mail najnormalnija stvar. Znate li da Marino ne zna koristiti čak ni najjednostavniji kompjuterski program za pisanje? Da još lupa po pisaćem stroju s dva prsta?

Nisam mogla vjerovati da mi to govori. – Da ne spominjem mali problem da ga se ničemu ne može naučiti i da je

neposlušan. Sramoti cijeli odjel, nastavila je. Andersonova je otišla, ostavivši Marina samog, naslonjenog na automobil. Zapalio je cigaretu. Imao je mesnate i dlakave ruke i ramena, a hlače opasane ispod trbuha remenom izgledale su kao da će mu svakog trena spuznuti. Odbijao je pogledati u našem smjeru, pa sam po tome znala da se osjeća poniženo.

– Zašto nisu došli tehničari za obradu mjesta zločina? upitala sam Brayovu. Jedan je lučki radnik laktom gurnuo drugoga i napravio pokret rukama ispred

prsiju, milujući zrak kao da miluje velike grudi Brayove. – Zašto ste vi ovdje? zatim sam je upitala. – Zato što su me obavijestili da je Marino tu, odgovorila je. Upozoren je. Željela

sam se sama uvjeriti u to je li istina da tako otvoreno ne poštuje moje naredbe, – Došao je zato što je netko morao doći. – Došao je zato što je tako odlučio. Netremice me je gledala. I zato što ste vi

odlučili doći. To je pravi razlog, zar ne, doktorice Scarpetta? Marino je vaš osobni detektiv. Već godinama.

Njezin je pogled prodirao tamo gdje ni ja nisam mogla vidjeti. Kao da se provlačila kroz sveta područja moje ličnosti, pipajući put do značenja mnogobrojnih zidova koje sam podigla oko sebe. Obuhvatila je pogledom moje lice i tijelo i nisam bila sigurna je li se uspoređivala sa mnom ili mjerkala nešto što bi možda željela imati.

– Ostavite ga na miru, rekla sam joj. Vi pokušavate uništiti njegov duh, o tome se radi, i to zato što ga ne možete kontrolirati. Nitko ga nikad nije mogao kontrolirati, odgovorila je. Zato ga i jesu dodijelili meni.

– Dodijelili vama? – Detektivka Anderson je svježa krv. Sam Bog zna koliko taj odjel treba svježe

krvi. – Detektivka Anderson je nevješta, neobučena i kukavica, odgovorila sam. – S obzirom da imate neizmjerno iskustvo, sigurno možete prihvatiti nekoga novog

i obaviti dio mentorskog posla, Kay? – Ne može se pomoći onome kome nije stalo. – Pretpostavljam da ste slušali Marina. Prema njemu, nitko nije dovoljno vješt,

obučen, ni zainteresiran da radi ono što on radi. Bilo mi je dosta. Pomakla sam se tako da mi promjena smjera vjetra ide u korist i

približila joj se, namjeravajući joj nagurati nos u jednu malu dozu realnosti. – Da mi više nikad niste to učinili, zapovjednice Bray, rekla sam. Da više nikad

niste pozvali mene ili ikog drugog iz mojeg ureda da dođe na mjesto zločina, a zatim nam natrpali na vrat nekakvu sjebanu šeprtlju koja se ne može gnjaviti sa skupljanjem dokaza. I ne zovite me Kay.

Povukla se korak dalje od moje smrdljive nazočnosti, ali sam prije ipak primijetila da se lecnula.

– Ići ćemo jednom na ručak, rekla je, otpuštajući me dok je pozivala svog vozača. – Simmons? Kad imam sljedeći sastanak? pitala je, zureći gore prema brodu, očito

uživajući u pozornosti koju je izazvala. Na zavodljiv je način znala masirati svoj donji dio leđa ili staviti ruke u stražnje

džepove hlača svoje uniforme, zabacivši ramena ili si odsutnim pokretima popravljati kravatu što je padala na litice njezinih grudi.

Simmons je bio zgodan i lijepo graden muškarac. Ruke su mu se tresle kad je iz džepa izvukao presavijeni list papira s njezinim dnevnim rasporedom. Približila mu se, a on je pročistio grlo.

– U dva i petnaest, zapovjednice, rekao je. – Da.vidirn. Nagnula se bliže, očešavši se o njegovu ruku, polako i bez žurbe

pregledavajući svoj plan puta te prigovorila: Oh, Bože! Ne opet onaj idiot iz školskog odbora!

Policajac Simmons promenio je položaj, a grašak znoja skotrljao mu se niz sljepoočnicu. Činio se na smrt preplašen.

– Nazovi ga i otkaži, rekla je Brayova. – Da, zapovjednice. – Ma, ne znam. Možda bih ga ipak trebala prebaciti za neki drugi termin. Uzela mu je raspored, ponovno se očešavši o njega poput bezvoljne mačke.

Iznenadio me bijes koji je buknuo na licu Andersonove. Marino mi se pridružio dok sam išla prema svom autu.

– Vi'š kako se šepiri? pitao je. Nije mi promaklo. – To ti je glavna tema razgovora. Kažem ti, ta kučka je živi otrov. Što znaš o njoj? Marino je slegnuo ramenima. Nikad se nije udavala, nitko nije dovoljno dobar.

Navodno se ševi uokolo s moćnim, oženjenim tipovima. Zanima je jedino moć, doktorice. Šuška se da želi postati Ministricom javne sigurnosti tako da će joj svaki murjak u Commonwealthu morati ljubiti slatko dupe.

– To se nikad neće dogoditi.

– Ne budi toliko sigurna u to. Čujem da ima prijatelje na visokim položajima, državne veze, što je jedan od razloga zašto se sad gnjavimo s njom. Ona ima svoj plan, u to nema sumnje. Zmije k'o što je ona uvijek imaju plan,

Otvorila sam prtljažnik, iscrpljena i deprimirana, a trauma koju sam ranije tog dana doživjela odjednom se srušila na mene takvom težinom da mi se činilo da sam se svom snagom sudarila s autom.

– Nećeš ga večeras obrađivati, zar ne? upitao je Marino. – Nikako, promrmljala sam. Ne bi bilo u redu prema njemu. Marino me ispitivački

gledao. Osjećala sam njegov pogled na sebi dok sam svlačila kombinezon i cipele te sve to ubacivala u dvostruku vreću.

– Marino, daj mi jednu cigaretu, molim te. Ne mogu vjerovati da si ponovno počela.

– U onom se skladištu nalazi otprilike pedeset milijuna tona duhana. Miris mi je probudio želju.

– Miris koji sam ja osjetio nije dolazio od duhana. – Reci mi što se događa, pitala sam ga, dok mi je palio cigaretu. Upravo si vidjela

što se događa. Sigurno ti je objasnila. – Da, objasnila mi je. Ali ne razumijem. Ona je zapovjednica policije u uniformi, a

ne istražnog odjela. Kaže da te nitko ne može kontrolirati, pa su izabrali nju da osobno riješi taj problem. Zašto? Ti nisi ni bio u njezinoj jedinici, kad je došla na dužnost. Zašto bi joj ti bio važan?

– Možda sam joj sladak. – Sigurno je to u pitanju, rekla sam. Otpuhnuo je dim cigarete kao da gasi rođendanske svjećice i spustio pogled na

svoju majicu kratkih rukava kao da je zaboravio na nju. Njegove velike, mesnate ruke još su bile prašnjave od talka s kirurških rukavica. Na trenutak je izgledao usamljeno i pobijeđeno, a zatim se ponovno pretvorio u ciničnog i ravnodušnog Marina.

– Znaš, počeo je, da `oću, mogao bih otić' u mirovinu i izvuć' oko četrdeset cigli penzije godišnje.

– Dođi na večeru, Marino. – Ako zbrojiš to s onim što bi' mogao zaraditi kao savjetnik za sigurnost ili tako

nešto, mogao bi' prilično dobro živjeti. Ne bi' više morao čistit' ovakva govna iz dana u dan i bit' s ovim malim crvima koji puze iz svake rupe, misleći da sve znaju.

– Zamoljena sam da te pozovem. Od koga? – Saznat ćeš kad dodeš. – Šta sad to, k vragu, znači? pitao je, mršteći se. – Za Boga miloga, otuširaj se i obuci nešto što neće istjerati sve ljude iz grada.

Zatim dođi do mene. Oko šest i trideset. – Pa, u slučaju da nisi primijetila, doktorice, radim. Od tri do jedanaest, to mi je

smjena ovog tjedna. Sljedećeg tjedna sam od jedanaest do sedam. Ja sam novi, najveći živući komandant policijske ophodnje za cijeli usrani grad, a usranog komandanta ophodnje trebaju samo onda kad ni jedan drugi komandant nije na dužnosti. A to je večernja smjena, noćna i vikendi, što znači da do kraja života mogu večerat' jedino u autu.

– Imaš radio, rekla sam mu. Ja stanujem u gradu, što je u okviru tvoje nadležnosti. Svrati, a ako te pozovu, ići ćeš, što se može. Ušla sam u auto i upalila motor.

– Ne znam, rekao je. – Zamolio je da ja… započela sam uz prijetnju navale suza. Upravo sam te

namjeravala nazvati kad si ti nazvao mene.

– A? Ništa ne kužim. `Ko te zamolio? Šta? Je li Lucy došla? Činilo se da mu je drago što ga se sjetila, ako je ona bila razlog moje gostoljubivosti.

– Voljela bih da je ovdje. Vidimo se u šest i trideset? Još je maIo oklijevao, tjerajući muhe oko sebe. Užasno je zaudarao. – Marino, stvarno moraš doći do mene, rekla sam mu, pročistivši grlo. To mi je

jako važno. Osobne je prirode i jako važno. Bilo mi je strašno teško reći mu to što sam upravo rekla. Mislila sam da mu nikad

neću kazati da ga osobno trebam. Nisam se mogla sjetiti kad sam posljednji put to ikome rekla osim Bentonu.

– Ozbiljno to mislim, dodala sam. Marino je gnječio cigaretu nogom sve dok se nije pretvorila u duhansku mrlju

pomiješanu s prahom od papira. Zapalio je sljedeću, šarajući pogledom uokolo. – Znaš, doktorice, stvarno moram prestati s ovim. I s whiskeyjem. Trusim ih k'o

kokice. Ovisi što spremaš za klopu, rekao je.

6

MARINO JE OTIŠAO U POTRAGU ZA TUŠEM, A JA SAM OSJETILA OLAkšanje u duši, kao da je užasan grč nakratko popustio svoj stisak. Nakon što sam parkirala auto na kolničkom prilazu pred kućom, pokupila sam torbu s prljavom radnom odjećom iz prtljažnika i počela ritual dezinfekcije, isti koji sam činila cijelog svog radnog vijeka.

U garaži sam razderala vreće za smeće i ubacila ih zajedno s cipelama u umivaonik s kipućom vodom, deterdžentom i izbjeljivačem. Šutnula sam kombinezon u perilicu, istresla cipele i vreće s pomoću duge drvene kuhače te ih isprala. Stavila sam dezinficirane vreće u druge dvije, čiste, koje će završiti u Superkanti, a mokre sam cipele odložila na policu da se suše.

Sve što sam imala na sebi, od traperica do donjeg rublja, takoder je završilo u perilici. Dodala sam još deterdženta i izbjeljivača, te odjurila, tako gola, kroz kuću do tuša, gdje sam Phisodermom dobro izribala svaki centimetar svoga tijela, uši, nos, ispod noktiju, između prstiju na rukama i nogama… I zube sam oprala pod tušem.

Sjela sam na rub kade i pustila vodu da mi curi preko vrata i glave i sjetila se Bentonovih prstiju kako su mi masirali tetive i mišiće. Raspetljavali ih, kako je znao reći. Njegova mi je odsutnost izazivala fantomsku bol. Mogla sam osjetiti ono čega sam se sjećala kao da to upravo sada osjećam i pitala se što bih morala učiniti da živim u sadašnjosti, a ne prošlosti. Bol nije popuštala. Nisam se željela pomiriti s gubitkom, jer to je značilo prihvatiti ga. To sam stalno govorila tugujućim obiteljima i prijateljima koji su nekoga izgubili.

Odjenula sam sportske hlače, mokasinke i košulju s plavim prugama te pustila Mozarta na CD playeru. Zalila sam biljke i počupala suhe listove. Ulaštila sam i preuredila što je bilo potrebno i uklonila izvan pogleda sve što me moglo podsjetiti na posao. Nazvala sam

majku u Miami, jer sam znala da ponedjeljkom mavečer igra Bingo i nije kod kuće, pa sam mogla jednostavno ostaviti poruku. Nisam slušala vijesti, jer nisam željela da me podsjete na to što sam se toliko jako trudila isprati iz sjećanja.

Natočila sam si dvostruki Scotch, otišla u radnu sobu i upalila svjetlo. Počela sam pretraživati pogledom police natrpane medicinskim i znanstvenim knjigama. Tu je

bilo radova o astronomiji, enciklopedija Britannica, raznih priručnika o vrtlarstvu, flori i fauni, kukcima, stijenama i rnineralima, pa čak i knjiga o alatu. Pronašla sam francuski rječnik i odnijela ga do radnog stola. Riječ loup značila je vuk, ali s riječigarou nisam imala sreće. Pokušala sam pronaći način da riješim ovaj problem i smislila jednostavan plan.

La Petite France bio je jedan od najboljih restorana u gradu. Premda ponedjeljkom navečer nije bio otvoren, dovoljno sam dobro poznavala šefa kuhinje i njegovu suprugu da sam ih mogla nazvati kod kuće. On se javio, toplim glasom kao i uvijek.

– Više nas ne posjećujete, rekao je. Svaki put vam to kažemo. Nisam mnogo izlazila iz kuće, odgovorila sam.

– Previše radite, gospođice Kay. – Treba mi nešto prevesti, rekla sam. Ali molim vas da to ostane među nama.

Nikome ni riječi o tome. – Ma naravno. – Što znači loup-garou? – Gospođice Kay, sigurno ružno sanjate! uzviknuo je, dobro se zabavljajući. Jako

mi je drago što nije pun mjesec. Le loup-garou znači vukodlak! Oglasilo se kućno zvono. – Prije par stotina godina u Francuskoj bi vas objesili ako bi sumnjali da ste loup-

garou. Pogledala sam na uru. Bilo je šest i petnaest. Marino je uranio, a ja nisam bila

spremna. – Hvala vam, rekla sam svom prijatelju šefu kuhinje. Uskoro ću vas posjetiti.

Obećavam. Zvono je ponovno zazvonilo. – Stiželn, rekla sam Marinu kroz interfon. Isključila sam alarm i pustila ga unutra. Imao je čistu uniformu, kosu je uredno

počešljao i stavio previše kolonjske vode nakon brijanja. – Izgledaš nešto bolje nego kad sam te posljednji put vidjela, komentirala sam, dok

smo išli prema kuhinji. – Izgleda da si počistila gajbu, rekao je dok smo prolazili kroz dnevnu sobu. – Bilo je i vrijeme, odgovorila sam. Ušli smo u kuhinju. Sjeo je na svoje uobičajeno mjesto za stolom, blizu prozora.

Dok sam vadila češnjak i brzodižući kvasac iz hladnjaka, promatrao me znatiželjnim pogledom.

– Dakle, šta ćemo imat' za večeru? Smijem li ovdje pušit'? – Ne. Ti smiješ. Kuća je moja. – A da otvorim prozor i pušem dim van? Ovisi u kojem smjeru puše vjetar. – Mogli bismo uključiti ventilator na stropu, možda bi pomoglo. Njušim češnjak. – Mislila sam da bismo mogli jesti pizzu s roštilja. Razmicala sam limenke i staklenke u smočnici, tražeći umak od rajčica i glutensko

brašno. – Novčići koje smo pronašli su engleski i njemački, rekao je. Dvije funte i jedna

njemačka marka. Ali tu tek stvari počinju biti zanimljive. Motao sam se po luci još neko vrijeme nakon što smo se rastali, tuširao se i slično. Usput rečeno, nisu tratili vrijeme, odmah su se bacili na vađenje kartonskih kutija i čišćenje tog kontejnera. Pazi, prodat će to fotografsko sranje k'o da se ništa nije dogodilo.

Stavila sam pola paketića kvasca, toplu vodu i med u zdjelicu i promiješala smjesu, a zatim posegnula za brašnom.

– Gladan sam k'o vuk. Njegov je ručni radio bio uspravno postavljen na stolu i proizvodio razne kodove i

brojeve jedinica. Skinuo je kravatu jednim potezom i popustio kopču na remenu uniforme krcatom opreme. Počela sam mijesiti tijesto,

– Križa me ubijaju, doktorice, žalio se. Irnaš li kakvog pojma kako je to nosit' deset kila opreme oko struka?

Činilo se da mu se raspoloženje brzo popravljalo dok me je promatrao kako radim, posipam brašno i oblikujem tijesto na debeloj kuhinjskoj dasci.

– Loup-garou znači vukodlak, rekla sam mu. A. Kao čovjek-vuk. Sranje, mrzim te stvari. – Nisam znala da si se susreo s nekim. – Sjećaš se kad smo pod punim mjesecom vid'li Lona Chaneyja kojem je raslo

krzno po licu? Usr'o sam se od straha. Rocky je imao običaj gledati Shock Theater, sjećaš se?

Rocky je bio Marinovo jedino dijete, sin kojeg nikad nisam upoznala. Stavila sam tijesto u zdjelu i pokrila ga toplom, vlažnom krpom.

– Javlja li ti se katkad? oprezno sam upitala. Recimo, za Božić? Hoćeš li ga vidjeti?

Marino je nervozno otresao pepeo. Znaš li uopće gdje živi? upitala sam. Da, rekao je. Ah, k vragu, znam.

– Ponašaš se kao da ga uopće ne voliš, rekla sam. Možda ga i ne volim. Potražila sam bocu finog crvenog vina na polici s vinima. Marino je usisao dim i

glasno ga otpuhnuo. Nije imao ništa više reći o Rockyju nego obično. – Ovih dana ćeš mi pričati o njemu, rekla sam, nalijevajući umak od rajčica u

lončić. – Znaš o njemu koliko trebaš znat', rekao je. Ti ga voliš, Marino. – Govorim ti, ne volim ga. Volio bi' da se nikad nije rodio. Volio bi' da ga nikad

nisam sreo. Zurio je kroz prozor u stražnje dvorište moje kuće što je polako nestajalo u mraku.

U ovom mi se trenutku činilo da ga uopće ne poznajem, bio je stranac u mojoj kuhinji, taj čovjek u uniformi koji je imao sina s kojim se nikad nisam upoz'nala i o kojem ništa nisam znala. Marino me nije htio pogledati u oči niti mi zahvaliti kad sam postavila šalicu kave na podložak ispred njega.

– Jesi li za kikiriki ili nešto slično? upitala sam ga. – Jok, rekao je. Razmišljam o tome da odem na dijetu. – Istraživanja su dokazala da razmišljanje o tome neće puno pomoći. – O'š objesit' češnjak oko vrata ili nešto slično kad staviš na stol našeg mrtvog

vukodlaka? Znaš, ako te ugrize, pretvoriš se u vukodlaka. Nešto kao AIDS. – To uopće nije kao AIDS i voljela bih kad bi prestao dizati prašinu oko AIDS-a. – Misliš da je sam napis'o to na kutiji? – Nemamo na temelju čega zaključiti da su kutija i natpis na njoj ikako povezani s

njim, Marino. – Sretan put, vukodlače. A-ha, takve se stvari stalno vidaju napisane na kutijama.

Osobito na kutijama pokraj mrtvih tijela. Vratimo se na Brayovu i tvoju novu modu, rekla sam. Počni od početka. Čime si je osvojio?

– Sve je počelo otprilike dva tjedna nakon što je došla. Sjećaš se onog autoerotičnog vješanja?

– Da. Jednostavno se pojavila, usred posla, i počela govoriti ljudima šta da rade, k'o da je detektivka. Počela je prelistavati porno časopise kojima se tip zabavljao kad

je previše stegnuo kožnu masku na licu. Onda je krenula postavljati pitanja njegovoj ženi.

– Opa, rekla sam. – Pa sam joj rek'o da odlazi odatle, da smeta i da će sve sjebat'. Sljedećeg dana,

pozove ona mene u svoj ured. Mislio sam da će me isprašit' u vezi s tim šta se dogodilo, ali nije rekla ni riječ. Umjesto toga, pitala me što mislim o istražnom odjeiu.

Ispio je gutljaj kave i umiješao još dvije žličice šećera. – U stvari, skužio sam da je nije baš to zanimalo, nastavio je. Znao sam da nešto

`oće. Nije vodila istražni odjel, pa šta me je onda, kog vraga, ispitivala o tome? Natočila sam si čašu vina. – Dakle, što je htjela? upitala sam. – Htjela je razgovarat' o tebi. Počela mi je postavljati tisuću pitanja o tebi, rekla je

da zna da smo `suučesnici u zločinu', tako se izrazila, već dugo vremena. Provjerila sam tijesto, a zatim umak. – Ispitivala me onako, izokola. Šta murjaci misle o tebi. I, što si joj rekao? – Rek'o sam joj da si ti doktorica-pravnica-indijanski poglavica s kvocijentom

inteligencije većim od moje plaće, da su svi murjaci zatelebani u tebe, uključujući žene. I, čekaj, šta još?

– To je, vjerojatno, bilo sasvim dovoljno. – Pitala je za Bentona, šta mu se dogodilo i koliko je to utjecalo na tvoj posao. Gorila sam od ljutnje. – Počela me je zapitkivat' o Lucy. O tome zašto je otišla iz FBI-a i da li su razlog

bile njezine sklonosti. – Ta se žena opasno igra svojom sudbinom, zaprijetila sam. Rek'o sam joj da je

Lucy otišla iz FBI-a, jer ju je NASA zvala da postane astronaut, Marino je nastavio pričati. Ali kad je ušla u program za svemir, skužila je da joj se ipak više svidaju helikopteri i prijavila se u ATF kao pilot. Brayova je htjela da joj kažem kad će Lucy sljedeći put doći ovamo, tako da joj sredim susret, jer bi je možda htjela regrutirati. Rek'o sam joj da je to kao da traži Billie Jean King5

5 Poznata američka tenisačica, borac za prava žena u sportu i jedna od prvih slavnih žena koja je javno

priznala svoje lezbijske sklonosti.

da joj skuplja loptice po terenu. Kraj priče? Nisam joj rek'o ništa, samo da nisam tvoja sekretarica. Tjedan dana kasnije, našao sam se u uniformi.

Posegnula sam za cigaretama i osjetila se kao narkomanka. Dijelili smo pepeljaru, pušeći u mojoj kući, tihi i frustrirani. Pokušavala sam se othrvati mržnji.

– Sasvim jednostavno, doktorice mislim da je ljubomorna na tebe k'o pas, Marino je naposljetku rekao. Ona, velika faca koja je došla ovamo čak iz D.C.–ja, jedino o čemu sluša svaki dan je velika doktorica Scarpetta. Stvarno joj je pružilo jeftin užitak da nas onako sredi. Kučku je malo dig'o osjećaj moći.

Zabio je opušak u pepeljaru i izmrvio ga. – Ovo je prvi put da ti i ja nismo radili skupa otkad si došla ovamo, rekao je, a

zvono se oglasilo drugi put te večeri. – 'Ko je sad to, k vragu? rekao je. Pozvala si još nekoga i nisi mi rekla? Ustala sam i pogledala na videoekran kućne kamere na kuhinjskom zidu. Buljila

sam u nevjerici u sliku koju je snimala kamera pred ulaznim vratima. – Sigurno sanjam, rekla sam.

LUCY I JO IZGLEDALE SU POPUT PRIKAZA, FIZIČKIH POJAVA KOJE nisu mogle biti od krvi i mesa. Prije jedva osam sati, vozile su se ulicama Miamija, a sada su bile u mojem zagrljaju.

– Ne znam što bih rekla, izgovorila sam najmanje pet puta prije nego što su bacile svoje velike valjkaste platnene torbe na pod.

– Šta se, k vragu, događa? zagrmio je Marino, presrevši nas u dnevnoj sobi. Šta ti radiš ovdje? prozvao je Lucy, kao da je nešto zgriješila.

Nikad nije mogao pokazati osjećaje na normalan način. Što mu je bilo draže da vidi moju nećakinju, to je više gundao i bio sarkastičan. Već su te otpustili? upitao je.

– Što je ovo, maškare? Lucy je odgovorila jednako glasno, cimajući ga za rukav uniforme. Pokušavaš nas konačno uvjeriti da si stvarno murjak?

– Marino, rekla sam dok smo odlazili prema kuhinji, mislim da još nisi upoznao Jo Sanders.

– Ne, rekao je. Spominjala sam ti je. Pogledao je blijedo u Jo. Bila je atletski gradena, svijetle crvenkaste kose i

tamnoplavih očiju. Vidaela sam da mu se sviđa kako izgleda. – Zna on dobro tko si ti, rekla sam Jo. Ne ponaša se nepristojno. Jednostavno je

takav. – Radite? Marino ju je upitao, izvlačeći cigaretu što se dimila iz pepeljare i

povlačeći još jedan, posljednji dim. – Samo kad nemam drugog izbora, odgovorila je Jo. Šta radite? – Malo se spuštam po užetu iz helikoptera u letu. Lovim krijumčare drogom. Ništa

osobito. – Nemoj mi reći da ste ti i Lucy u istoj terenskoj jedinici dolje u Južnoj Americi. – Ona je u DEA6

6 DEA – Drug Enforcement Administration – nacionalna organizacija za borbu protiv droge.

-i, odgovorila mu je Lucy. – Nemoj zezat'? Marino se obratio Jo. Izgledaš malo sićušna za DEA-u. – Moraju zaposliti i nekoliko takvih, rekla je Jo. Otvorio je hladnjak i kopao po njegovu sadržaju dok nije pronašao pivo Red Stripe.

Otvorio ga je i počeo trusiti naiskap. – Piće je na račun kuće, viknuo je. – Marino, rekla sam. Što to radiš? Na dužnosti si. Ne više. Evo, pokazat ću ti. Odložio je bocu s treskom na stol i okrenuo broj telefona. Čovječe, `ko bi rek'o,

izgovorio je u slušalicu. Mda, da. Slušaj, ne zezam se. Osjećam se odvratno. Je 1' bi me mogao pokrit' za večeras? Dugujem ti.

Marino nam je namignuo. Poklopio je slušalicu, uključio tipku zvučnika na telefonu i ponovno nazvao. Zazvonilo je samo jedanput. Bray, glas zamjenice šefa administracije, Diane Bray, odjeknuo je mojom kuhinjom da svi čuju.

– Zamjenice zapovjednika, Bray, Marino ovdje, rekao je glasom čovjeka koji umire od neke užasne bolesti. Stvarno mi je žao što vas gnjavim kod kuće.

Umjesto odgovora začula se šutnja, jer je uspio u trenutku i namjerno iznervirati osobu koja mu je neposredno nadređena time što joj se obratio sa zamjenice zapovjednika. Prema protokolu, zamjenici zapovjednika uvijek su se oslovljavali sa zapovjedniče, dok se sam zapovjednik oslovljavao s pukovniče. Ni to što ju je nazvao kod kuće nije mu donijelo pozitivne bodove.

– Što je? Brayova ga je kratko upitala. – Osjećam se grozno, Marino je prostenjao. Povraćanje, vrućica, krepan sam.

Moram prijavit' da sam bolestan i leć' u krevet.

– Uopće niste bili bolesni kad sam vas ja vidjela prije nekoliko sati. – Stvarno, odjednom se dogodilo. Samo se nadam da nisam zaradio neke

bakterije… Brzo sam nažvrljala Strep i Clostridia na bloku. – …znate, nešto kao strep ili klos-ter-ida, tamo na mjestu zločina. Zvao sam jednog

doktora koji me upozorio na to, jer sam se jako približio lešu i tako to… – Kada vam završava smjena? prekinula ga je. U jedanaest. Lucy, Jo i ja smo se zajapurile daveći se od smijeha i pokušavajući ga zatomiti. – Teško da ću ovako kasno prije kraja smjene uspjeti pronaći nekoga umjesto

komandanta ophodnje, Brayova je hladno odgovorila. Već sam dobio poručnika Manna u trećoj postaji. Ljubazno je prihvatio da odradi ostatak ture za mene, Marino ju je obavijestio uz naglo pogoršanje svog zdravstvenog stanja.

– Trebali ste me obavijestiti ranije! Brayova je odrezala. – Nadao sam se da ću moć' izdržat', zamjenice zapovjednika, Bray. – Pođite kući. Sutra vas želim vidjeti u uredu. – Ako mi bude bolje, svratit ću, sigurno, zamjenice zapovjednika, Bray. Sada vas

pozdravljam. Stvarno se nadam da vi nećete dobiti ovo što sad ja imam. Prekinula je vezu. – Kakva duša od žene, Marino je rekao uz provalu smijeha. Bože, uopće se ne

čudim, Jo je rekla kad je konačno došla do daha, Čujem da je mnogi mrze. – Kako si to čula? Marino se namrštio. U Miamiju se priča o njoj? – Ja sam odavde, iz Old Milla, odmah pokraj Threehopta, nedaleko od

richmondskog sveučilišta. – Predaje li tamo tvoj tata? Marino je upitao. On je baptističkx svećenik. – A. To je sigurno zabavno. – Da, Lucy se ubacila u razgovor, F`malo bizarno, odrasla je ovdje, a prvi put u

životu smo se susrele u Miamiju. Dakle, što ćeš učiniti u vezi s Brayovom? – Ništa, odgovorio je, iskapivši bocu piva i odlazeći prema hladnjaku po novu. – Pa, ja bi' ziher nešto učinila, rekla je s golemim samopouzdanjem. – Znaš, kad si mlad, onda ti padaju na pamet takva sranja, primijetio je. Istina i

pravda na američki način. Čekaj dok dođeš u moje godine. – Nikad neću doći u tvoje godine. – Lucy mi je rekla da ste vi detektiv, Jo je počela razgovor s Marinom. Zašto ste

onda tako odjeveni? – Vrijeme je za priču, rekao je Marino. Oš' mi sjest' u krilo? Pogađat ću. Nekoga

ste naljutili. Vjerojatno nju. – U DEA-i vas uče izvodit' takve zaključke ili si ti samo neuobičajeno pametna za

nekoga `ko je još malo pa odras'o? Narezala sam gljive, zelene paprike i luk te dodala nekoliko komadića mozzarelle

od neobranog mlijeka. Lucy me promatrala. Naposljetku sam je morala pogledati u oči.

– Danas ujutro, odmah nakon tebe, nazvao je senator Lord, tiho mi je rekla. Cijeli je terenski ured bio u blagom šoku, ako mogu primijetiti.

– Ne sumnjam. – Rekao mi je da sjednem u avion i dođem ovamo… – Kad bi barem mene tako slušala, osjetila sam kako počinjem drhtati u sebi. – Da me trebaš. – Ne mogu ti reći kako mi je drago… Glas mi je zamro. Ponovno sam se srušila u

provaliju onih studenih, mračnih misli.

– Zašto mi nisi rekla da me trebaš? – Nisam ti htjela smetati. Jako si zauzeta. Činilo mi se da ne želiš razgovarati. – Samo si trebala izgovoriti trebam te. Govorila si preko bežičnog telefona. Želim

vidjeti pismo, rekla je.

8

ODLOŽILA SAM NOŽ NA RADNU DASKU I OBRISALA RUKE O KUHINJsku krpu. Pogledala sam Lucy. Vidjela mi je bol i strah u očima.

– Želim ga pročitati sama s tobom, rekla je. Kimnula sam i otišla u svoju sobu te izvadila pismo iz sefa. Sjele smo na rub

kreveta. Primijetila sam pištolj marke Sig-Sauer 232 uložen u futrolu Uncle Mike's Sidekick oko gležnja kako joj viri ispod ruba desne nogavice hlača. Morala sam se nasmiješiti pomislivši što bi Benton na to rekao. Naravno da bi odmahnuo glavom. Naravno da bi počeo izmišljati neke psihološke zaključke od kojih bi mi umirale od smijeha.

No njegov je humor uvijek imao poruku. Bila sam svjesna mračnije strane ovoga što sam upravo vidjela, koja nije slutila na dobro. Lucy je oduvijek vatreno obožavala samoobranu, ali od Bentonova ubojstva, postala je ekstremist.

– U kući smo, rekla sam joj. Zašto ne skineš to s gležnja? Jedini način da se čovjek navikne na ovakvu stvarčicu je da je nosi kad god može, odgovorila je. Osobito ako je od nehrđajućeg čelika. Mnogo je teži.

– Čemu onda nositi nehrđajući čelik? – Draži mi je. Pogotovo u Miamiju, gdje je jako vlažno i ima soli zbog mora. – Lucy, kako dugo ćeš još biti na tom tajnom zadatku? odjednom sam je upitala. – Teta Kay. Pogledala me u oči i stavila ruku na moju. Nemojmo ponovno o tome. – Samo… – Znam. Samo ne želiš jednog dana 'dobiti ovakvo pismo od mene. Ruke su joj bile mirne dok je držala žućkasti list papira. Ne govori to, rekla sam s

jezom. – Ni ja ga ne želim ikada dobiti od tebe, dodala je. Bentonove su riječi bile jednako snažne i žive kao i ujutro, kad mi ih je senator

Lord donio. Ponovno sam čula Bentonov glas, vidjela njegovo lice i ljubav u očima. Lucy je čitala jako sporo. Kad je završila, neko vrijeme nije mogla prozboriti ni riječi.

Zatim je rekla: Da mi nikad nisi poslala ovakvo pismo. Ovakvo pismo ne želim nikad primiti.

Glas joj je drhtao od boli i ljutnje. – Koji je smisao ovoga? Samo da nekoga ponovno uznemiri? pitala je, ustajući s

kreveta. – Lucy, znaš što je htio reći, obrisala sam suze i zagrlila je. Duboko u sebi, znaš. Odnijela sam pismo u kuhinju da ga pročitaju Marino i Jo. Marino se nakon toga

zapiljio kroz prozor u noć, bezvoljno položivši svoje velike ruke u krilo. Jo je ustala i odjurila u sobu, ne znajući točno kamo da ode.

– Stvarno mislim da bih trebala krenuti, ponovila je, a mi smo odbili prijedlog. Želio je da se vas troje nađete ovdje. Mislim da ja ne bih trebala biti prisutna.

– Da te je upoznao, želio bi da si tu, rekla sam.

– Ni'ko ni makac. Marino je to rekao kao policajac koji drži na nišanu sobu punu sumnjivaca. K vragu, ovo nas se svih tiče. Ustao je od stola i protrljao lice.

– Nekako bi'volio da nije ovo napravio. Pogledao je u mene. Bi I' ti to meni učinila, doktorice? Jer, ako ti padaju neke takve ideje na pamet, naređujem ti da ih zaboraviš. Nakon što odeš, ne želim nikakve poruke iz grobnice.

– Hajdemo pristaviti pizzu, rekla sam. Izašli smo u otvoreni vrt i ja sam u plehu oblikovala tijesto i položila ga na gril.

Razmazala sam umak i povrh posula komadiće mesa, povrća i sira. Marino, Lucy i Jo sjeli su u željezne stolice za ljuljanje, jer im nisam dopustila da mi pomažu. Pokušali su održati razgovor, ali nitko nije imao dovoljno snage za to. Stavila sam nekoliko kapi maslinova ulja na pizzu, ali pažljivo, da ne izazovem plamen iz užarenog uglj a.

– Mislim da vas nije okupio zato da budete u depresiji, rekla je Jo na kraju. – Ja nisam u depresiji, odgovorio je Marino. O, da, jesi, Lucy mu je uzvratila. – A zbog čega, pametnjakovićko? Svega. – Ja se bar ne bojim reći da mi nedostaje. Lucy je zurila u njega ne vjerujući vlastitim ušima. U svom rječkanju, došli su do

bolne točke. – Ne mogu vjerovati da si to rekao, rekla mu je. – Vjeruj. On ti je bio jedini prokleti otac kojeg si imala, a ja nikad nisam čuo da ti

nedostaje. Zašto? Jer još misliš da se to dogodilo tvojom krivnjom, točno? – Što je tebi? – Pa, pogodi, agentice Lucy Farinelli. Marino se nije želio zaustaviti. Nisi ti kriva

za to. Kriva je prokleta Carrie Grethen. Kol'ko god puta da si je raznijela u zraku, ona za tebe nikad neće bit' dovoljno mrtva. Tako to ide kad nekoga tako žestoko mrziš.

– A ti je ne mrziš? Lucy je uzvratila istom mjerom. – Vraga. Marino je iskapio ostatak svog piva. Mrzim je više od tebe. – Mislim da Bentonov plan nije bio da sjedimo ovdje i razgovaramo o tome koliko

je mrzimo, nju ili bilo koga drugog, rekla sam. Kako se vi nosite s tim, doktorice Scarpetta? Jo me upitala. Voljela bih da me zoveš Kay. To sam joj rekla već nebrojeno puta. Idem dalje. To je sve što mogu,

Riječi su zvučale banalno, čak i meni. Jo se nagnula prema svjetlu užarenog grila i pogledala me kao da ja imam odgovor na sva pitanja koja je ikada u životu postavila.

– Kako idete dalje? upitala je. Kako ljudi idu dalje? Borimo se sa strahotama svaki dan, a još smo mi s druge strane. Kad zatvorimo vrata, mi nismo oni ljudi koji moraju gledati u mrlju na podu gdje im je žena bila silovana i izbodena na smrt, gdje su im mužu prosuli mozak. Živimo u uvjerenju da mi nikad nććemo postati jedan od slučajeva na kojima radimo. Ali znate da to nije tako.

Zastala je, još nagnuta naprijed, u svjetlosti grila, a sjene vatre plesale su na njezinu licu, premladom i prečistom za nekoga s takvim pitanjima.

– Kako vi idete dalje? ponovila je pitanje. – Ljudski je duh vrlo izdržljiv. Nisam znala što drugo odgovoriti. Pa, ja se bojim,

rekla je Jo. Stalno razmišljam o tome što bih ja učinila da se Lucy nešto dogodi. – Ništa mi se neće dogoditi, Lucy je rekla. Ustala je, poljubila Jo u vrh glave i obavila svoje ruke oko nje. Ako je ovaj jasni

znak prirode njihova odnosa bio novost za Marina, nije to pokazao ili ga nije bilo briga. Poznavao je Lucy od njezine desete godine i to što je izabrala postati čuvar zakona u nekoj je mjeri bila posljedica njegova utjecaja. Naučio ju je pucati. Dopuštao joj je da s njim ide u patrolu i čak joj je davao da sjedi za volanom nekog od njegovih svetih kamioneta.

Kada je prvi put shvatio da se Lucy ne zaljubljuje u muškarce, ponašao se apsolutno licemjerno, vjerojatno zato što se bojao da je podbacio u nečemu što je, po njegovim mjerilima, bilo najvažnije. Možda se čak pitao nije li on bio za to nekako kriv. To se dogactalo prije mnogo godina. Ne sjećam se kada je posljednji put dao šovinistički komentar na njezinu seksualnu orijentaciju.

– Ali vi ste u kontaktu sa smrću svaki dan, Jo je bila pažljiva, ali uporna. Ne podsjeća li vas to… na ono što se dogodilo, kada vidite da se to isto dogodilo nekom drugom? Nemam namjeru… no, samo se ne želim toliko bojati smrti.

– Ja nemam čarobnu formulu, rekla sam, ustajući. S vremenom se jednostavno naučiš ne misliti previše o tome.

U tijestu pizze su se počeli stvarati mjehuri i ja sam je poduhvatila velikom špatulom.

– Ovo dobro miriše, rekao je Marino i upitao zabrinuta izraza lica: Misliš da će to bit' dosta za sve nas?

Napravila sam drugu, a zatim i treću pizzu te upalila vatru u kaminu oko koje smo posjedali, ugasivši svjetla u velikoj sobi. Marino je ostao pri pivu, dok smo Lucy, Jo i ja pijuckale bijeli burgundac, leden i čist.

– Možda bi trebala naći nekoga, rekla je Lucy, a svjetlost i sjene plamena drhtale su na njezinu licu.

– Sranje! Marino je planuo. Šta je ovo sada? Igramo se Prvog spoja? Ako ti želi reći tako osobne stvari, onda će ti ih reći. Ne bi trebala pitati. To nije pristojno.

– Život nije pristojan, odgovorila je Lucy. A što se tebe tiče igra li se ona Prvog spoja ?

Jo je šuteći zurila u vatru. Meni je već bilo dosta svega. Počela sam se pitati nije li možda bilo bolje da sam ostala sama večeras. Čak ni Benton nije uvijek bio u pravu.

– Sjećaš li se kad te Doris ostavila? Lucy je nastavila. Što da te Ijudi nisu ništa pitali u vezi s tim? Što da nikoga nije bilo briga što ćeš učiniti ili kako si? Ti sam sigurno ne bi ništa rekao. Isto kao ni za glupače s kojima si poslije izlazio van. Svaki put kada bi ti veza propala, prijatelji su ti trebali uskakati u pomoć i izvlačiti to iz tebe.

Marino je tresnuo praznu bocu piva na kamin tako jako da sam pomislila da je slomio kamenu pločicu.

– Možda bi se konačno ovih dana trebala odlučit' odrast', rekao je. Šta čekaš da napuniš tridesetu pa da prestaneš biti prokleto, umišljeno derište? Idem po još jedno pivo.

Bijesno je odmarširao iz sobe. – I još nešto, Marino joj je dobacio preko ramena, to što voziš helikopter i

programiraš kompjutere i bildaš i radiš stvari za smrznut se ne znači da si bolja od mene!

– Nikad nisam rekla da sam bolja od tebe! Lucy se derala za njim. – Vraga nisi! čuo se iz kuhinje. – Razlika izmedu tebe i mene je u tome što ja radim u životu ono što želim,

povikala je. Ja ne prihvaćam ograničenja. – Užasno sereš, agentice Šupak. – Ah, sada dolazimo do srži problema, rekla je Lucy kad se ponovno pojavio,

halapljivo gutajući pivo. Ja sam državna agentica koja se bori protiv odvratnog kriminala na odvratnim ulicama ovog svijeta. A ti si u uniformi, samo se vozikaš uokolo cijelu noć i paziš na male murjake.

– A ti voliš pištolje jer bi htjela imati pimpek!

– Tako da mogu biti što? Tronožac? – Toliko, uzviknula sam. Dosta! Trebali biste se sramiti. Ovakvo ponašanje… od

svih drugih prigoda… Glas mi se rasplinuo, a suze ubole oči. Odlučno sam se borila da ponovno ne

izgubim samokontrolu i užasnula se kad sam shvatila da to nisam u stanju. Skrenula sam pogled od njih. Spustila se teška tišina. Vatra je pucketala. Marino je ustao i otvorio zaslon kamina. Pročeprkao je po žeravici žaračem i ubacio još jednu cjepanicu. Mrzim Božić, rekla je Lucy.

9

SLEDEĆEG SU DANA LUCY I JO TREBALE OTPUTOVATI RANO JUTARnjim avionom. Praznina koja bi nastupila zatvaranjem vrata bila bi mi nepodnošljiva, pa sam izašla s njima, držeći poslovnu torbu u ruci. Znala sam da me čeka užasan dan.

– Voljela bih da ne morate ići, rekla sam. No, pretpostavljam da Miami ne bi preživio da ostanete još jedan dan.

– Miami vjerojatno neće preživjeti ni u kom slučaju, rekla je Lucy. Ali za to nam plaćaju-da se borimo u unaprijed izgubljenom ratu. Slično kao u Richmondu, kad malo bolje razmisliš. Bože, osjećam se usrano.

Bile su odjevene u izlizane traperice i zgužvane košulje, a kroz kosu su samo provukle malo gela. Stojeći na kolnom prilazu moje kuće, sve tri smo bile iscrpljene i mamurne. Svjetla vozila i ulične svjetiljke su se ugasili, a nebo je postajalo zagasito plavo. Nismo se mogle dobro vidjeti, prepoznavale smo samo obrise, sjajne oči i zamagljeni dah. Bilo je hladno. Mraz na autima izgledao je poput čipke.

– Jedino što Jedan-šezdeset-petice neće preživjeti, Lucy se pravila važna. A ja to jedva čekam.

– Tko? upitala sam. – Gadovi koji švercaju oružjem i koje gonimo` Sjećaš se, rekla sam ti da ih tako

zovemo zato što su izabrali Speer Gold Dot7, zrna kalibra jedan-šezdeset-pet, kao svoju municiju. Stvarno su vrhunska, tražena, kao i razne druge vrste robe – AR-petnaestice8

7 Vrsta municije. 8 Vrsta automatske puške.

, puške kalibra dva-dvadesettri, ruska i kineska automatska sranja – pristižu iz zemalja koje su raj za crve s groblja. Brazila, Venezuele, Kolumbije, Puerto Rica.

– Stvar je u tome što se ponekad oružje rastavljeno dio po dio krijumčari i to transportnim brodovima koji pojma nemaju što prevoze, nastavljala je. Uzmi na primjer luku u L.A.–u. Tamo se svake minute i pol istovaruje jedan brodski kontejner. Nema šanse da se sve to pregleda.

– Ah, razumijem. U glavi mi je tuklo. – Stvarno nam laska što smo mi dobile zadatak, Jo je suho dodala. Prije nekoliko

se mjeseci u kanalu Južne Floride pojavilo tijelo nekog tipa iz Paname, kojeg su na kraju povezali s tim kartelom. Kad su obavili obdukciju, pronašli su mu jezik u želucu. Njegovi su mu ga sunarodnjaci odrezali i natjerali ga da ga pojede.

– Ne želim dalje slušati, rekla sam, iako je i to bilo dovoljno da mi zatruje misli.

– Ja sam Terry, Lucy me obavijestila. Ona je Brandy. Lucy se nasmiješila Jo. Studentice Sveučilišta u Miamiju koje nisu baš diplomirale, ali hej, zašto bi, kad su tijekom užasno zahtjevnih semestara, dok su se drogirale i ševile, saznale adrese nekih jako dobrih mjesta u koja se može provaliti. Razvile smo lijep odnos s dvojicom Jedan-šezdeset-petica koji provaljuju u kuće i traže oružje, lovu i drogu. Upravo pripremamo zamku za tipa s Fisher Islanda, koji ima dovoljno oružja da otvori vlastitu prodavaonicu i toliko jebenog kokaina da misliš da je pao snijeg.

Nisam mogla podnijeti kad se tako izražavala. – Naravno, i žrtva je na tajnom zadatku, Lucy je nastavljala priču. Velike su crne

vrane počele kriještati i u kućama preko puta počela su se paliti svjetla. Primijetila sam svijeće na prozorima i vjenčiće na vratima. Ja doslovno nisam ni

pomislila na Božić, a bit će tu za manje od tri tjedna. Lucy je iskopala novčanik iz stražnjeg džepa i pokazala mi vozačku dozvolu. Fotografija je bila njezina, ali ništa drugo.

– Terry Jenifer Davis, pročitala mi je. Bjelkinja, dvadeset četiri godine, visoka sto šezdeset sedam, teška pedeset pet. Stvarno je čudno biti netko drugi. Trebaš vidjeti gdje živim, teta Kay. Imam tu guba malu kuću na South Beachul9 i vozim sportski auto Mercedes V-dvanaest, konfisciran tijekom racije na drogu u Sao Paulu. Nekakve srebrnaste boje, poput dima. I trebaš vidjeti moj Glock10

– Nadam se da ti ova uloga razbijačice neće prijeći u naviku. Poklopila sam je hladnim riječima ravno u lice. Izgleda dovoljno glupo i kad to izvode neobrazovani, lobotomirani ljudi. I tek toliko, Lucy, da se zna, dopustila sam ti da gledaš tri

. Kolekcionarski model. Cetrdesetica, klizač od nehrđajućeg čelika, malen. Apsolutno meden.

Otrov me je počeo gušiti. Pred očima mi je titrala purpurna izmaglica, a šake i stopala više nisam osjećala.

– Lucy, što kažeš na to da prekinemo s predstavom i oprostimo se, rekla je Jo, osjećajući kako sve to djeluje na mene. To ti je isto kao da ti nju gledaš dok radi obdukciju. Možda ne želiš sve znati, zar ne?

– Dala mi je da gledam, Lucy se nastavljala hvaliti. Vidjela sam ih možda šest do sada.

Lucy je počela ići i Jo na živce. – Demo na policijskoj akademiji. Moja je nećakinja slegnula ramenima. Nije bilo

ubijenih sjekirom. Bila sam potresena njezinom bešćutnošću. Zvučala je kao da govori o restoranima. – Uglavnom ljudi umrli prirodnom smrću ili samoubojstva. Obitelji bi donirale

tijela odsjeku za anatomiju. Njezine su riječi lelujale oko mene poput otrovnog plina. – Tako da im nije smetalo što se ujak Tim ili sestrična Beth obduciraju pred

gomilom murjaka. Većina obitelji im tako i tako nije mogla priuštiti pogreb i zapravo su čak mogli dobiti nekakav novac za donaciju tijela, je 1' tako, teta Kay?

– Ne, ne dobivaju novac, a tijela koja obitelji doniraju znanosti ne koriste se za demonstracijske obdukcije, rekla sam zgranuto. Što je tebi, za ime Božje? ošinula sam je pitanjem.

Golo je drveće nalikovalo na paukove uhvaćene na plaštu zore. Dva Cadillaca provezla su se ulicom. Osjetila sam kako ljudi bulje u nas.

9 Atraktivna četvrt u Miamiju. 10 Vrsta pištolja.

obdukcije i premda slučajevi na demonstracijama na policijskdj akademiji nisu bili žrtve ubojstva sjekirom, bili su ljudska bića. Netko je volio te ljude, ta tri mrtva čovjeka koja si vidjela. Oni su imali osjećaje. Iskusili su ljubav, sreću, tugu. Ručali su, vozili se na posao, išli na odmor, kao i svi drugi ljudi.

– Nisam mislila… Lucy je zaustila. – Možeš biti sigurna da to troje, dok su bili živi, nisu ni pomišljali da će završiti u

mrtvačnici s petnaest novaka i nekom balavicom poput tebe, koji bulje u njihova gola, otvorena tijela, nastavljala sam. Voljela bi da su čuli ovo što si upravo rekla?

Suze su zablistale u Lucynim očima. Progutala je slinu s mukom i skrenula pogled. – Oprosti, teta Kay, tiho je odgovorila. – Zamisli da mrtvi slušaju što govoriš, u što sam ja oduvijek vjerovala. Možda čuju

viceve i poluglasne komentare studenata druge godine. U svakom slučaju, mi ih čujemo. Kakve posljedice to ima kad čuješ sebe ili nekoga drugoga kad govori takve stvari?

– Teta Kay… – Reći ću ti kakve ima posljedice, rekla sam kipteći od bijesa. Završiš točno ovako. Izbacila sam ruku kao da joj predstavljam svijet, dok me je ona zabezeknuto

promatrala. – Završiš radeći upravo to što ja sad radim, rekla sam. Stojeći na kolničkom prilazu

dok izlazi sunce. Zamišljajući nekoga koga voliš u jebenoj mrtvačnici. Zamisli da su se neki ljudi tako šalili na njegov račun, bacali viceve, komentirali veličinu njegova penisa ili kako užasno smrdi. Možda su ga više bacili nego položili na stol. Možda su u pola posla prebacili ručnik preko njegova otvorenog prsnog koša i otišli na ručak. A možda su murjaci obilazeći druge slučajeve komentirali i nj ega pržolica ili spržio ga cinker ili flambirani FBI-evac.

Lucy i Jo zabezeknuto su buljile u mene. – Nemoj misliti da nisam čula sve to, rekla sam, otključavajući vrata automobila i

otvarajući ih naglim trzajem. Život koji prolazi kroz ravnodušne ruke, hladan zrak i vodu. Sve tako hladno, hladno, hladno. Čak i da je umro u krevetu, na kraju je to tako hladno. Tako da nemoj ti meni govoriti o obdukcijama.

Sjela sam za volan. – I da nisi više nikad pokušala glumiti faau u mojem društvu, Lucy. Nekako nisam

mogla prestati. Činilo mi se da mi glas dopire iz druge sobe. Čak sam pomislila da silazim s uma.

Nisu li se ovakve stvari događale Ijudima koji su poludjeli? Stajali bi izvan sebe i gledali se kako čine stvari koje uopće ne sliče njima, kako nekoga ubijaju ili se bacaju s prozora.

– Takve ti stvari zauvijek odzvanjaju u glavi, rekla sam. Tuku o zidove tvoje lubanje poput bata gadnog zvona. Nije istina da te riječi ne mogu povrijediti, jer tvoje su mene zaboljele do besvijesti, rekla sam svojoj nećakinji. Vrati se u Miami.

Lucy je stajala kao oduzeta dok sam ja odrješito ubacila auto u prvu i odjurila, preskočivši stražnjom gumom preko granitnog ruba pločnika. Vidjela sam nju i Jo u retrovizoru. Nešto su govorile jedna drugoj, a zatim ušle u unajmljeni automobil. Ruke su mi se tako jako tresle da sam uspjela zapaliti cigaretu tek kad me promet zaustavio.

Nisam dopustila da me Lucy i Jo stignu. Skrenula sam na izlaz Devete ulice i zamišljala ih kako lete prema međudržavnoj cesti I64, prema zračnoj luci, natrag u svoj tajni život u svijetu zločina.

– Prokleta bila, promrmljala sam svojoj nećakinji.

Srce mi je divljački udaralo, kao da se pokušava osloboditi. – Prokleta bila, Lucy. Zaplakala sam.

10

NOVA ZGRADA U KOJOJ SAM RADILA BILA JE CENTAR VRTOGLAVOG razvoja kakav nisam mogla ni zamisliti kad sam se tu uselila sedamdesetih godina. Kad sam se preselila iz Miamija u Richmond, sjećam se da sam se osjećala nekako izdano, jer se baš u to vrijeme sav život iz Richmonda odlučio preseliti u susjedne okruge i trgovačke centre. Ljudi su prestali ići u kupovinu i na večere u središte grada, osobito noću.

Povijesni karakter grada postao je žrtva zapuštenosti i zločina, sve dok sredinom devedesetih, Commonwealth Sveučilište države Virginije nije počelo popravljati i oživljavati ono što je bilo na putu u propast. Krasne građevine od cigle i stakla, sve gradene u sličnom stilu, kao da su nikle preko noći. Moj ured i mrtvačnica dijelili su prostor s laboratorijima i nedavno osnovanim virginijskim Institutom za forenzičnu znanost i medicinu, koji je bio prva obrazovna institucija tog tipa u zemlji, ako ne i svijetu.

Čak sam imala i rezervirano mjesto za parkiranje pokraj ulaznih vrata u predvorje zgrade, na kojem sam ovog trenutka sjedila u svom automobilu i skupljala stvari i misli, koje su se kovitlale velikom brzinom. Djetinjasto sam isključila telefon u autu nakon što sam odjurila, tako da me Lucy ne može nazvati. Sada sam ga ponovno uključila i nadala se da će zazvoniti. Zurila sam u aparat. Posljednji put sam se ovako ponašala nakon najgore svade koju smo Benton i ja ikad imali, kad sam mu naredila da napusti moju kuću i da se ne vraća. Isključila sam sve telefonske priključke iz zida, samo da bih ih sat kasnije ponovno uključila i paničarila jer nije zvao.

Bacila sam pogled na sat. Za manje od sat vremena Lucy će se ukrcati u avion. Razmatrala sam mogućnost da nazovem USAirlz11

11 Američka avionska kompanija.

da je pozovu. Šokiralo me i ponizilo vlastito ponašanje. Osjetila sam se nemoćno, jer se nisam mogla ispričati nekome tko se zove Terry Davis, nema tetu Kay, ni dostupan broj telefona i živi negdje u South Beachu.

Kad sam ušla u ostakljeno predvorje s terrazzo podom, izgledala sam prilično zlovoljno. Jake, koji je radio u osiguranju, odmah je to primijetio.

– Dobro jutro, doktorice Scarpetta, rekao je, nervoznog pogleda i ruku, kao i obično. Ne izgledate kao da ste u formi.

– Dobro jutro, Jake, odgovorila sam. Kako ste? – Po starom. Osim što će se vrijeme naglo promijeniti i jako pokvariti, a ja bih

mogao i bez toga… Škljocao je kemijskom olovkom. – Nekako se ne mogu riješiti ovih bolova u leđima, doktorice Scarpetta. Točno

između lopatica. Zaokružio je ramenima i glavom. – Poput štipanja, kao da nešto zapne. To mi je počelo nakon što sam podizao utege

prije nekoliko dana. Što mislite da bih trebao učiniti? Ili da vam se obratim pismeno? Mislila sam da se htio našaliti, ali nije se osmjehivao.

– Stavljajte tople vlažne obloge i neko vrijeme nemojte dizati utege, rekla sam. – O, hvala. Koliko sam vam dužan? – Moje si usluge vi ne možete priuštiti, Jake. Nacerio se. Provukla sam kompjutersku karticu kroz elektronsku bravu na vratima

ispred mog ureda i brava se otključala uz škljocaj. Čula sam svoje službenice, Cletu i Polly, kako razgovaraju i tipkaju. Telefoni su već zvonili, a još nije bilo ni sedam i trideset.

– …stvarno je, stvarno grozno. – Misliš li da ljudi iz stranih zemalja drugačije smrde kad se raspadaju? – Kakvo je to glupo pitanje? Svaka je sjedila u malom sivom pregrađenom prostoru, prelistavajući fotografije s

neke obdukcije i unoseći podatke u kompjuter. Kursori su skakali s polja u polje. – Natočite si malo kave, dok još ima, Cleta me je pozdravila s ispitivačkim izrazom

lica. – Nije li to istina, Polly je opalila tipku za natrag. Čula sam, pripomenuh. – Dakle, držim jezik za zubima, rekla je Polly, koja to ne bi mogla ni kad bi

pokušala. Cleta je, ne prestajući tipkati, učinila pokret kao da povlači patentni zatvarač preko

usta. – Gdje su ostali? – U mrtvačnici, odgovorila je Cleta. Danas imamo osam slučajeva. – Prilično ste smršavjeli, Cleta, primijetila sam, skupljajući potvrde o smrti iz

unutarnjeg poštanskog sandučića u mojem uredu. Šest kilograma, glasno se pohvalila, razvrstavajući krvave fotografije kao da su igraće karte i slažući ih po broju slučaja. Hvala što ste primijetili. Drago mi je da je to barem nekome ovdje zapelo za oko.

– Prokletstvo, rekla sam, kad mi je pogled pao na potvrdu o smrti na vrhu hrpe papira. Hoćemo li ikada moći objasniti doktoru Carmichaelu da zastoj srca nije uzrok smrti? Svakome srce prestane raditi kad umre. Pitanje jezašto je stalo. Dakle, ovo ide na ispravak.

Prelistavala sam ostale potvrde hodajući po dugačkom tamnozelenom i tamnoljubičastom sagu do svog ureda na kraju hodnika. Prostor u kojem je Rose radila bio je prostran, s jako mnogo prozora, i bilo je nemoguće ući u moj ured a da se ne prode kroz njezin zračni prostor. Stajala je ispred otvorene ladice kabineta, nestrpljivo prebirući prstima po označenim karticama.

– Kako ste? upitala je držeći kemijsku olovku medu zubima. Marino vas je tražio. – Rose, moramo nazvati doktora Carmichaela. Opet? – Bojim se da da. – Trebao bi otići u mirovinu. Moja je tajnica to govorila već godinama. Zalupila je ladicu i otvorila drugu. – Zašto me je Marino tražio? Je li zvao od kuće? Izvadila je kemijsku iz usta. – Ovdje je. Odnosno, bio je. Doktorice Scarpetta, sjećate li se onog pisma koje ste

dobili od one odvratne žene prošloga mjeseca? Koje odvratne žene? upitala sam i pogledala niz hodnik lijevo i desno u potrazi za Marinom, ali od njega ni traga.

– One koja je u zatvoru zato što je ubila muža čim je kupila policu životnog osiguranja od milijun dolara na njega.

– Ah, ta žena, rekla sam. Skinula sam sako kostima ulazeći u svoju sobu i spustila poslovnu torbu na pod. – Zašto me je Marino tražio? ponovno sam pitala.

Rose mi nije odgovorila. Primijetila sam da sve slabije čuje. Plašio me svaki znak koji je podsjećao na to da postaje sve slabija. Stavila sam potvrde o smrti na vrh hrpe stotinjak takvih istih papira koje još nisam stigla pregledati i prebacila sako preko naslona stolice.

– Htjela sam reći, rekla je Rose glasno, da vam je od tada poslala još jedno pismo. Ovaj vas put optužuje za reketarenje.

Uzela sam laboratorijski ogrtač što je visio iza vrata. – Tvrdi da ste skovali urotu s osiguravajućim društvom i izmijenili način smrti

njezina muža iz nesreće u ubojstvo, tako da oni ne trebaju platiti. A za to ste dobili prilično velikodušnu zahvalu, zbog čega si – po njezinim riječima – možete priuštiti Mercedes i skupe kostime.

Prebacila sam laboratorijski ogrtač preko ramena i odjenula ga. Znate, ne mogu više izaći na kraj s tim luđacima, doktorice Scarpetta. Neki me zaista plaše, a mislim da Internet sve to čini samo gorim.

Rose je provirila kroz vrata. – Uopće ne slušate što govorim, rekla je. – Kupujem kostime kad su rasprodaje, odgovorila sam. A vi za sve krivite Internet. Vjerojatno mi uopće ne bi palo na pamet ići kupovati odjeću da me povremeno

Rose ne izgura kroz vrata u vrijeme sniženja modela od prethodne sezone. Jedino što nisam mrzila kupovati bilo je dobro vino i hrana. Mrzila sam gomile ljudi, Mrzila sam trgovačke centre.

Rose je mrzila Internet i vjerovala da će jednog dana doći svijetu glave. Trebala sam je silom tjerati da koristi elektronsku poštu.

– Ako nazove Lucy, hoćete se pobrinuti da me nađete? rekla sam u trenutku kad je Marino ušao u Roseinu sobu. Pokušajte dobiti i njezin područni ured. Možete mi je prebaciti.

Pomisao na Lucy svezala mi je želudac u čvor. Nisam se mogla svladati i izgovorila sam joj bujicu riječi koje nisam mislila. Rose me je pogledala. Nekako je znala o čemu se radi.

– Kapetane, obratila se Marinu, jako ste ušminkani jutros. Marino je zagunđao. Staklo je zastrugalo dok je otvarao staklenku s bombonima od limuna na njezinu stolu da se posluži.

– Što želite da učinim s pismom te luđakinje? Rose je virila kroz otvorena vrata, gledajući me preko naočala za čitanje nataknutima na nos i kopajući po sljedećoj ladici.

– Mislim da je došlo vrijeme da proslijedimo gospođin dosje – ako ga ikada nađete – u ured ministra pravosuđa, rekla sam. U slučaju da podnese tužbu. Što će joj najvjerojatnije biti sljedeći korak. Dobro jutro, Marino.

– Još pričaš o onoj munjari koju sam strp'o iza brave? upitao je, cuclajući slatkiš. – Tako je, sjetila sam se. Ta je munjara bila tvoj slučaj. Onda pretpostavljam da će

i mene tužit'. – Najvjerojatnije, promrmljala sam, stojeći pokraj radnog stola i preslušavajući

jučerašnje telefonske poruke. Zašto svi zovu kad nisam ovdje? – Nekako me svi tuže u zadnje vrijeme, rekao je Marino. Osjećam se posebno zbog

toga. – Jednostavno se ne mogu naviknuti da vas vidim u uniformi, kapetane Marino,

rekla je Rose. Trebam li vam salutirati? – Ne vucite me za jezik, Rose. – Mislila sam da ti smjena počinje u tri, rekla sam.

– To je dobro, ako će me tužit'. Onda će grad to morat' platit' Ha. Ha. `Ko ih jebe. – Vidjet ćemo koliko će biti haha kad vam to uskoro naplate, pa ostanete bez svog

kamioneta i montažnog bazena ili svih onih božićnih dekoracija i dodatnih razvodnih kutija, Bože me sačuvaj, Rose mu je rekla, dok sam ja otvarala i zatvarala ladice svog radnog stola.

– Je li itko vidio moje olovke? upitala sam. Nemam više ni jedne proklete olovke. Rose? One olovke s kuglicom na vrhu marke Pilot. U petak sam ih imala punu kutiju. Znam da jesam, sama sam ih kupila kad sam zadnji put išla u prodavaonicu Ukrops. Ne mogu vjerovati. Nema ni moje Waterman olovke!

– Upozorila sam vas da tu ne ostavljate ništa vrijedno, rekla mi je Rose. – Moram zapalit', obratio mi se Marino. Dosta mi je ovih prokletih zgrada gdje se

ne smije pušit'. Dole u podrumu imaš same mrtvace, a država se brine oko pušenja. A šta je s formalinskim parama? Par dobrih udaha i konja bi srušilo.

– K vragu! Zalupila sam jednu ladicu i otvorila drugu. I pogodi što je još nestalo? Nema Advilal12, ni BC'13-ja u prahu, a ni Sudafedals14

– Razmišljao sam o onome što je Lucy sinoć rekla, Marino je odgovorio. U vezi sa situacijom u kojoj se trenutno nalazim, znaš. Kako mi je sad kao da udaram glavom u zid, izvan službe, dokrajčen, doktorice. Ne mogu to podnijeti, ako baš `oćeš znat' istinu. Ja sam detektiv. Bio sam detektiv skoro cijeli život. Ne mogu biti u ovom sranju od uniforme. Ne mogu raditi za seratore poput `tovarice' Diane Bray

. Sada sam stvarno bijesna. – Novac za kavu, Cletin mobitel, ručkovi, a sada i vaše olovke i aspirini. Počela

sam svuda nositi svoju torbicu sa sobom. Osoblje ga je počelo zvati `Tjelokraditelj', ljutila se Rose. Što meni nije nimalo smiješno.

Marino joj je prišao i zagrlio je jednom rukom. – Ljubljena, ne možete kriviti tipa zato što se želi dočepat' vašeg tijela, nježno joj je

rekao u uho. Ja to želim otkako sam vas prvi put vidio, još davno, kad sam mor'o podučavat' doktoricu svemu ovome što sada zna.

Rose ga je smjerno potapšala po obrazu i naslonila glavu na njegovo rame. Izgledala je shrvano i odjednom jako staro.

– Umorna sam, kapetane, promrmljala je Rose. I ja, draga. I ja. Pogledala sam na sat. – Rose, hoćete li, molim vas, sve obavijestiti da će sastanak osobIja započeti

nekoliko minuta kasnije nego inače. Marino, idemo porazgovarati. Prostoriju za pušenje činio je kut u uvučenom dijelu zida, gdje su se nalazile dvije

stolice, aparat za Coca-Colu i prljava pepeljara puna udubljenja, koju smo Marino i ja postavili između nas. Oboje smo zapalili, a ja sam osjetila onaj poznati stari ugriz srama.

– Zašto si ovdje? upitala sam. Danas još nisi prouzročio dovoljno problema?

15

12 Lijek protiv migrene. 13 Lijek protiv bolova, kombinacija aspirina, kafeina i salicilamida. 14 Dekongestiv, smanjuje začepljenost nosa kod prehlada, alergija i sl. 15 Bray-bray znači revanje (igra riječi).

. – Zato si polagao ispit za terenskog istražitelja prošle godine, podsjetila sam ga. Ne

moraš ostati u policiji, Marino. U bilo kojoj policiji. Imaš više nego dovoljno godina za mirovinu. Ne mora ti više nitko naređivati, možeš raditi što želiš.

– Bez uvrede, doktorice, ali ne želim radit' ni za tebe, rekao je. Neću radit' ni na pola radnog vremena, ni po slučaju, nikako.

Država mi je dodijelila dva radna mjesta za terenske istražitelje, a ja još nisam primila nikoga i oba su mjesta bila slobodna.

– Stvar je u tome što imaš izbor, odgovorila sam, dirnuta do boli koju nisam htjela pokazati.

Šutio je. Benton je ušetao u moje misli i u očima sam mu vidjela što osjeća. Zatim je nestao. Osjećala sam kako se Roseina sjena hladi i strahovala od gubitka Lucy. Mislila sam kako starim i ljudi nestaju iz mojeg života.

– Nemoj me ostaviti, Marino, rekla sam mu. Nije mi odmah odgovorio, a kad je zaustio, oči su mu plamtjele. – 'Ko ih jebe, doktorice, rekao je. Ni'ko neće meni govorit' šta da radim. Ako `oću

radit' na slučaju, e pa radit ću, vraga mu. Otresao je pepeo i činio se zadovoljan sobom. – Ne želim da dobiješ otkaz ili izgubiš čin, rekla sam. – Ne mogu imat' niži čin neg' šta ga imam sad, rekao je, pogođen još jednom

munjom ljutnje. Ne mogu mi dat' niži čin od kapetana i nema goreg zadatka od ovog koji imam. I nek' mi daju otkaz. Al' znaš šta? Neće. Zato što bi' mog'o otić' u Henrico, Chesterfield, Hanover, biraj. Nemaš pojma kol'ko su me puta zvali iz drugih policija da preuzmem istražni odjel.

Sjetila sam se da držim nezapaljenu cigaretu u ruci. – Neki su čak htjeli da budem šef. Trudio se održati optimističan ton, ali nije baš

bio uvjerljiv. – Ne zavaravaj se, rekla sam mu, osjećajući kako mi mentol udara u glavu. Oh,

Bože, ne mogu vjerovati da sam ponovno počela pušiti. – Ne pokušavam ja nikog' zavaravat', rekao je. Osjećala sam kako u Marinu

nadolazi val depresije poput fronte niskog tlaka. K'o da sam na krivom planetu. Ne poznajem sve te Brayove i Andersonove s ovoga. `Ko su te žene?

– Žene gladne moći. – Ti imaš moć. Daleko veću od njih ili bilo kog' drugog koga znam, uključujući

većinu muškaraca, a nisi takva. – Ne osjećam se jako moćnom ovih dana. Danas ujutro, dok smo stajale ispred

kuće, nisam mogla kontrolirati ni svoj bijes pred nećakinjom i njezinom djevojkom, a vjerojatno i nekoliko susjeda. Otpuhnula sam dim. I osjećam se odvratno zbog toga.

Marino se nagnuo naprijed u stolici: Svima se živo jebe za onaj truli leš, osim tebi i meni.

Pokazao je palcem prema vratima što su vodila u mrtvačnicu. Kladim se da se Andersonova danas neće ni pojavit', nastavio je. Neće te doć' gledat' dok ga otvaraš.

Zbog izraza njegova lica srce mi je izgubilo ritam. Marino je bio očajan. Osim bivše žene i otuđenog sina po imenu Rocky, posao koji je radio cijelog života bilo je, zapravo, sve što mu je ostalo. Marino je bio zarobljen u zlostavljanom tijelu koje će mu se jednog dana sasvim sigurno osvetiti. Nije imao novaca, a ni ukusa kad su žene u pitanju. Bio je politički nekorektan, šlampav i prost.

– U pravu si glede jedne stvari, rekla sam. Ne bi trebao biti u uniformi. Zapravo, sramotiš svoj odjel. Uostalom, što ti je to na košulji? Opet senf? Kravata ti je prekratka. Da ti vidim čarape.

Nagnula sam se i zavirila pod nogavice hlača njegove uniforme. Ne slažu se. Jedna je crna, druga tamnoplava, rekla sam. Nemoj nadrapat' zbog mene, doktorice.

– Već sam nadrapala, Marino, rekla sam.

11

JEDAN OD OKRUTNIJIH VIDOVA MOG POSLA BIO JE TAJ DA SU NE poznati ostaci tijela postajali Prsni koš ili Gospođa iz prtljažnika ili Gospodin Superman. Ti su nazivi, kao i njihova smrt, lišavali ljude njihova identiteta, svega što su bili i radili na ovom svijetu.

Kad nisam mogla ustanoviti identitet osobe koja bi završila u mojim rukama, doživljavala sam to kao bolni osobni poraz. Spremala sam kosti u kutije za pohranu i odlagala ih u kosturnicu, nadajući se da će mi jednoga dana moći kazati tko su bile. Čuvala sam netaknuta tijela ili dijelove tijela u hladnjacima mjesecima, pa i godinama i ne bih odustajala od njih niti dala da se pokopaju na sirotinjskom groblju sve dok ne bi potpuno nestalo nade, ili mjesta. Nismo imali dovoljno prostora da ih sve zauvijek čuvamo.

Ovojutarnji slučaj krstili smo imenom Čovjek iz kontejnera. Bio je u turobnom stanju i nadala sam se da ga neću morati dugo zadržati. Kad je raspadanje bilo u tako uznapredovalom stupnju, ni hlađenje ga nije moglo zaustaviti.

– Katkad ne kužim kako to mo'š podnijet', Marino je progunđao. Nalazili smo se u svlačionici do mrtvačnice. Nikakva vrata ni betonski zidovi nisu mogli potpuno zadržati smrad koji je iz nje dopirao.

– Ne moraš biti ovdje, podsjetila sam ga. Ne bi' to propustio ni za šta. Odjenuli smo dvostruke odore, rukavice, zaštitne rukave, kaljače, kirurške kape i

maske sa štitnicima za oči. Nismo imali maske s dovodom zeaka, jer nisam vjerovala u taj izum, a moji su liječnici morali dobro paziti da ih ne uhvatim kako šmrču Vicks16

Štoviše, mirisi su važni. Oni mogu ispričati svoj dio priče. Slatkasti miris može ukazati na etklorvinoll

, iako su policajci to stalno činili. Ako mrtvozornik ne može izdržati neugodnosti svog posla, neka radi nešto drugo.

17, dok kloral'18

16 Vicks – gel jakog mirisa, s mentolom, eukaliptusom i kamforom, za ublažavanje hunjavice i kašlja, 17 Etklorvinol – sedativ, hipnotik, koristi se za liječenje nesanice. 18 Kloral-trikloracetaldehid, bezbojna, uljasta tekućina, neugodna mirisa; koristi se kao hipnotik.

ima miris krušaka. Na temelju tih mirisa mogu posumnjati na mogućnost prevelike doze hipnotika, a miris češnjaka može ukazati na trovanje arsenom. Fenoli podsjećaju na eter, nitrobenzen na laštilo za obuću, a etilen glikol ima miris antifriza, jer to upravo i jest. Identificiranje potencijalno važnih mirisa u odvratnom smradu prljavih tijela i mesa koje trune nalikuje na arheologiju. Usmjeriš se na ono što tražiš, a ne na jadne okolne uvjete.

Soba za razgradnju, kako smo je zvali, bila je minijaturna verzija prostorije za obdukciju. Imala je vlastiti sustav hladenja i ventilacije te jedan jedini stol na kotačićima, koji sam mogla odgurati do velikog umivaonika i tamo ga pričvrstiti. Sve je bilo napravljeno od nehrđajućeg čelika, uključujući ormariće i vrata. Zidovi i podovi bili su obloženi vodootpornim akrilom koji je mogao izdržati najžešća ribanja dezinfekcijskim sredstvima i bjelilima. Automatska vrata otvarala su se pritiskom na čelične tipke koje su bile dovoljno velike da ih se moglo pritisnuti laktom.

Nakon što su se vrata iza Marina i mene glatko zatvorila, zaprepastila sam se ugledavši Andersonovu naslonjenu na radni pult, a kirurška kolica s tijelom u vreći parkirana posred prostorije. Tijelo je dokaz. Nikad nisam ostavila istražitelja samog s nepregledanim tijelom, zasigurno ne nakon što su uprskali sudenje O. J. Simpsonu, kad je ušlo u modu da se na sudu optužuju svi osim optuženog.

– Što vi radite ovdje i gdje je Chuck? upitala sam Andersonovu. Chuck Ruffin bio je nadglednik mrtvačnice i trebao je već biti tu, pregledati kirurške instrumente, nalijepiti naljepnice na epruvete za uzorke i provjeriti imam li svu potrebnu dokumentaciju.

– Pustio me je unutra i nekamo otišao. – Pustio vas je unutra i jednostavno vas ostavio samu? Prije koliko vremena se to

dogodilo? – Prije otprilike dvadeset minuta, Andersonova je odgovorila. S oprezom je gledala u Marina. – Osjećam li ja to malo Vicksa u nosnicama? Marino je ljubazno zapitao. Gel boje petroleja sjajio se Andersonovoj ispod nosa. – Vidiš li onaj industrijski osvježivač zraka tamo gore? Marino je pokazao glavom

prema specijalnom ventilacijskom sustavu na stropu. Šta misliš, Andersonova? Neće biti ni od kakve pomoći kad se ova vreća otvori.

– Ne planiram ostati, odgovorila je. To je bilo očito. Nije navukla čak ni kirurške rukavice. – Uopće ne biste smjeli biti ovdje bez zaštitne odjeće, rekla sam joj. Samo sam vas

htjela obavijestiti da ću vani razgovarati sa svjedocima i da želim da me obavijestite dojavljivačem kad saznate što mu se dogodilo, rekla je.

– Kakvim svjedocima? Brayova te šalje u Belgiju? Marino je upitao, a štitnik za oči maglio mu se od daha.

Ni u jednom trenutku nisam povjerovala da je došla na ovo neugodno mjesto da mi nešto kaže. Andersonova se pojavila iz nekog drugog razloga, a ne zbog ovog slučaja. Hladni prsti paranoje dodirnuli su mi mozak kad sam pogledala u tamnocrvenu vreću s tijelom provjeravajući nije li je tko dirao. Bacila sam pogled na zidni sat. Bilo je skoro devet.

– Nazovite me, rekla mi je Andersonova, kao da izgovara zapovijed. Vrata su se uz uzdah zatvorila za njom. Podigla sam slušalicu interfona i nazvala

Rose. – Gdje je, dovraga, Chuck? upitala sam. – Sam Bog zna, rekla je Rose i ne pokušavajući sakriti svoj prezir prema tom

mladiću. – Molim vas, nađite ga i recite da odmah dode ovamo, rekla sam. Izluduje me. I

zapišite da sam zvala, kao i obično. Sve bilježite. Uvijek bilježim. – Otpustit ću ga jednog dana, rekla sam Marinu nakon što sam spustila slušalicu.

Čim mi ga bude dosta. Lijen je i potpuno neodgovoran, a nije bio takav. – Sad je više lijen i neodgovoran nego šta je bio, Marino je odgovorio. Nešto ne

štima s tim tipom, doktorice. Smišlja nešto. A i pokušava se ubacit' u policijski odjel, tek tol'ko da znaš.

– Odlično, rekla sam. Eto vam ga. – Jedan od onih nadobudnih koji svršava na uniforme, pištolje i rotirajuća svjetla,

rekao je. Počela sam otvarati vreću. Marinov je glas gubio snagu. Trudio se koliko god je mogao zadržati stoičko

držanje. – Je li ti dobro? upitala sam. O, da. Smrad nas je zapljusnuo poput naleta oluje. – Sranje! prigovorio je kad sam rastvorila plahte što su obavijale tijelo. Prokleti

kučkin sin!

Katkad je tijelo bilo u tako užasnom stanju da se pretvaralo u nadrealističku mijazmu neprirodnih boja, tekstura i smradova od kojih bi se neki ljudi potpuno izobličili, dezorijentirali i srušili na pod. Marino je pobjegao do radnog pulta, što je dalje mogao od kirurških kolica, a ja sam jedva suzdržala smijeh.

Izgledao je apsolutno komično u kirurškom odijelu. Kad bi nosio kaljače, nekako je klizao po podu, a kako mu kapa baš nije imala neki oslonac na proćelavoj glavi, nabirala mu se na tjemenu poput papirnate košuljice za kolače. Dala sam mu još petnaest minuta da je strgne s glave, kao i obično.

– Nije on kriv za stanje u kojem se nalazi, podsjetila sam ga. Bio je zaposlen guranjem Vicks inhalatora u nosnice.

– No, to je malo licemjerno, prokomentirala sam, a vrata su se ponovno otvorila i pojavio se Chuck Ruffin s rendgenskim snimkama. Nije baš pametno nekoga dovesti ovamo i onda jednostavno nestati, rekla sam Ruffinu što mislim na mnogo suzdržaniji način od onoga kako sam osjećala. Pogotovo ne detektivku novakinju. Nisam znao da je novakinja, odgovorio je Ruffin.

– A šta si mislio da je? rekao je Marino. Nikad nije bila ovdje dolje i izgleda k'o da joj je trinaest godina.

– Stvarno je ravna kao daska. Odnosno, nema onakve grudi kakve ja volim, ako mogu reći. Ruffin se razmetao riječima. Lezbe oprez! UUIIIUUU-UUUIIIUUU-UUUIIIUU! Oponašao je sirenu, vrteći rukama kao da su rotirajuća svjetla.

– Ne ostavljamo neovlaštene ljude same s nepregledanim tijelima. To vrijedi i za policajce. Imali iskustva ili ne. Htjela sam mu dati otkaz na licu mjesta.

– Znam. Pravio se pametan. Ponovno O. J. i podmetnuta kožna rukavica. Ruffin je bio visok, vitak mladić, pospanih smedih očiju i nedisciplinirane plave

kose koja je rasla u raznim smjerovima. Tako raskuštran izgledao je kao da je tek izašao iz kreveta. Ženama je to bilo neodoljivo. Mene nije mogao šarmirati, a više nije ni pokušavao.

– U koliko se sati danas ujutro pojavila detektivka Anderson? upitala sam ga. Umjesto odgovora, hodao je uokolo, uključujući negatoskope, koji su blijedo

zasjali s visokih zidova. – Ispričavam se što kasnim. Telefonirao sam. Žena mi je bolesna, nastavio je. Iskoristio je suprugu kao izgovor već toliko puta da je žena sigurno bila ili

kronično bolesna ili hipohondar, imala Munchhausenov sindrom ili bila na rubu smrti. – Pretpostavljam da je Rene odlučila otići… rekao je, misleći na Andersonovu. – Rene? Marino ga je prekinuo. Nisam znao da ste tol'ko bliski. Ruffin je počeo

izvlačiti rendgenske snimke iz velikih žutih kuverti. – Chuck, u koliko je sati Andersonova došla ovamo? pokušala sam ponovno. – Točno? Razmislio je na trenutak. Mislim da je stigla oko petnaest minuta poslije. – Poslije osam, provjerila sam. Da. I ti si je pustio u mrtvačnicu, a znao si da će svi biti na sastanku osoblja?

nastavila sam dok je stavljao rendgenske snimke na negatoskope19

19 Negatoskop-pravokutna svjetiljka mutnog stakla na kojoj se pregledavaju

rendgenske snimke,

. znao si da u mrtvačnici neće biti nikoga, a puna je službenih papira, osobnih stvari zaposlenika i tijela.

– Nikad prije to nije vidjela, pa sam joj na'brzinu pokazao… Nastavio je govoriti. Osim toga, ja sam bio ovdje. Zaostao sam s brojenjem pilula, pa sam to pokušao nadoknaditi.

To se odnosilo na beskrajnu količinu lijekova na liječnički recept koji su ovamo pristizali s većinom slučajeva. Ruffin je imao dosadan zadatak brojiti pilule i bacati ih u odvod.

– Opa, gle ovo, rekao je. Rendgenske snimke glave snimane iz različitih kuteva otkrile su metalne šavove na

lijevoj strani čeljusti. Ocrtavali su se jasno poput šavova na baseball loptici. – Čovjek iz kontejnera imao je slomljenu čeljust, rekao je Ruffin. Ovo je dovoljno

da ga se može identificirati, zar ne, doktorice Scarpetta? – Ako ikada dodemo do njegovih starih snimki, odgovorila sam. To je uvijek

veliko ako'; rekao je Ruffin, čineći sve što može da mi odvuče pozornost, jer je znao da je u nevolji.

Pažljivo sam pogledala mutne rendgenske sjene i oblike sinusa i kostiju, no nisam vidjela drugih fraktura, deformiteta ili neobičnosti. Međutim, kad sam mu očistila zube, našla sam dodatnu kvržicu, takozvanu Carabellijevu kvržicu. Svi kutnjaci imaju četiri kvržice, odnosno izbočenja. Ovaj je imao pet.

– Šta je Carabelli? Marino je želio znati. – Netko. Ne znam tko. Pokazala sam zub o kojem se radilo. Gornja čeljust.

Mezijalno i lingvalno, odnosno prednja strana prema jeziku. – Pretpostavljam da je to dobro, rekao je Marino. Iako blage veze nemam šta si

upravo rekla. – Neobična karakteristika, rekla sam. Da ne spominjem konfiguraciju njegovih

sinusa i slomljenu čeljust. Imamo deset puta više materijala nego što bi nam bilo dovoljno da ga identificiramo, ako nademo neke nalaze od prije smrti, za usporedbu.

– To stalno govorimo, doktorice, Marino me podsjetio. Jebiga, imala si na stolu ljude sa staklenim okom, umjetnom nogom, pločicama u glavi, prstenima pečatnjacima, zubnim protezama, čime god `oćeš, i nikad nismo saznali `ko su jer ni'ko nije prijavio njihov nestanak. Ili možda je, ali se slučaj izgubio negdje u svemiru. Ili nismo mogli nać' ni jednu jedinu rendgensku snimku ili medicinsku dokumentaciju.

– Popravci zuba ovdje i ovdje, rekla sam, pokazujući nekoliko metalnih punjenja koja su na mutnim sjenama dva kutnjaka izgledala briljantno bijela. Cini se da je imao prilično dobru zubnu zaštitu. Nokti na prstima su uredno podrezani. Prebacimo ga na stol. Moramo dalje. U sve lošijem je stanju.

12

OČI SU MU ISPALE KAO U ŽABE, A VLASIŠT'E I BRADA LJUŠTILI SE ZAjedno s vanjskim slojem potamnjele kože. Glava mu se mlitavo objesila, a kad sam ga uhvatila ispod koljena, a Ruffin pod pazuha, iz tijela se iscijedilo ono malo tekućine što je u njemu ostalo. Dok je Marino držao kirurška kolica, mi smo se borili da ga podignemo na pokretni stol.

– Cijeli smisao ovih novih stolova, prostenjala sam, i jest u tome da ne moramo raditi ovo što radimo!

Neke službe za prijevoz mrtvaca i pogrebna društva još nisu uhvatili korak s napretkom. Još bi doklepetali sa svojim nosilima i prebacivali tijela na bilo kakva kolica koja bi našli umjesto na nove obdukcijske stolove s kotačićima, koje smo mogli odgurati do umivaonika. Svi moji napori da poštedim naša leđa dosad nisu urodili plodom.

– Ej, Chuckie sine, obratio mu se Marino. Čujem da nam se želiš pridružit'. – Tko kaže? Ruffin je očito bio zaprepašten i istog je trena zauzeo obrambeni stav. Tijelo je bubnulo o nehrdajući čelik. Priča se, rekao je Marino. Ruffin nije odgovorio. Dok sam ja fotografirala, on je isprao kirurška kolica

šmrkom, obrisao ih ručnikom, a_ zatim pokrio njih i pult čistim plahtama. – Pa, samo da ti kažem, Marino je rekao, nije sve onako kako bi trebalo bit'. – Chuck, pozvala sam ga. Trebamo još Polaroid filma. Stiže. – Stvarnost je uvijek malo drukčija, nastavio je Marino pokroviteljskim tonom. To

ti je vozikanje uokolo po čitavu noć, a da se ništa ne događa, ubitačno dosadno, da poludiš. Pljuju te, psuju, ne cijene, voziš sranje od auta dok se pederčići igraju politike, ljube dupe i dobivaju lijepe urede i igraju golf s onima na vrhu.

Zrak je strujao, voda bubnjala i tekla. Skicirala sam metalne šavove i dodatnu zubnu kvržicu, želeći da me prestane pritiskati težina iznutra. Usprkos svom znanju koje sam imala o funkcioniranju tijela, nisam razumjela – ne zaista – kako je bol mogla počinjati u mozgu i širiti se kroz tijelo poput sistemske infekcije, nagrizati i bubnjati, paliti i otupljivati i na kraju, uništiti karijere i obitelji, ili u nekim tužnim slučajevima, fizički život osobe.

– Fine krpice, govorio je Ruffin. Ar-man-i. Nikad prije ga nisam vidio izbliza. – Samo mu cipele od krokodilske kože i remen koštaju tisuću dolara, komentirala

sam. – Sereš? začudio se Marino. Vjerojatno ga je to i ubilo. Žena mu to kupi za

rođendan, on sazna kol'ko to košta i dobije srčani udar. `Oće ti smetat' ako zapalim ovdje, doktorice?

– Hoće. Kolika je bila temperatura u Antwerpenu kad je brod isplovio? Jesi li pitao Shawa?

– Izmedu deset i dvadeset stupnjeva, odgovorio je Marino. Isto čudno toplo vrijeme k'o i drugdje. Ako ostane ovakvo, mogu provest' Božić i s Lucy u Miamiju. Ili posadit' palmu u dnevnoj sobi.

Na spomen Lucyina imena, čvrsta, hladna ruka stisnula mi je srce. Oduvijek je bila teška i komplicirana. Rijetki su je zaista poznavali, čak i kad su mislili da je dobro poznaju. Skutreno u bunkeru svoje inteligencije, natprosječne ambicije i spremnosti na rizik nalazilo se gnjevno, povrijeđeno dijete i borilo se s demonima, kojih smo se mi ostali bojali. Lucy se užasavala napuštanja, stvarnog ili umišljenog. Uvijek bi ona prva odbila drugu osobu.

– Primjećujete li kako većina ljudi nekako nije lijepo odjevena kad umre, rekao je Chuck. Pitam se zašto.

– Gledaj, navuć' ću čiste rukavice i stat' u kut, rekao je Marino. Užasno mi se puši. – Osim prošlog proljeća, kad su ona djeca nastradala vraćajući se s maturaske

zabave, Chuck je nastavljao. Tip je bio u plavom svečanom odijelu i stigao je sa cvijetom u zapućku.

Rub oko struka traperica bio je nabran pod remenom. – Hlače su preširoke u struku, rekla sam, skicirajući to na obrascu. Možda za jedan

ili dva broja. Možda je prije bio deblji. Teško je reć' kol'ko je bio debeo, rekao je Marino. U ovom trenutku ima trbuh veći od mog.

– Pun je plina, rekla sam. – Šteta što to nije i vaš izgovor, Ruffin se ohrabrio. – Visok je 173 centimetra i teži 45,36 kilograma, što znači da je, kad uračunaš

gubitak tekućine, imao vjerojatno između 63 i 68 kilograma za života. Računala sam. Muškarac srednjeg stasa koji je, kao što sam upravo rekla, možda bio teži u nekom prethodnom trenutku, sudeći prema odjeći. Na njegovoj odjeći ima neobičnih dlaka, 15 do 18 centimetara dužine, sasvim blijedožute boje.

Izokrenula sam lijevi džep traperica i pronašla još dlaka, rezač za cigare od čistog srebra i upaljač. Položila sam ih na čist komad bijelog papira, vrlo pažljivo da ne uništim moguće otiske prstiju. U desnom džepu nalazile su se dvije kovanice od pet franaka, jedna engleska funta i mnogo smotanih stranih novčanica, koje mi nisu bile poznate.

– Nema lisnice, nema putovnice, nema nakita, rekla sam. Definitivno nalikuje na pljačku, Marino je rekao. Osim stvarčica po njegovim džepovima. Nema baš puno smisla. Pomislio bi, da je bio opljačkan, uzeli bi i to.

– Chuck, jesi li već nazvao doktora Boatwrighta? upitala sam. On je bio jedan od odontologa, ili forenzičnih stomatologa, koje smo rutinski posudivali s virginijskog Medicinskog fakulteta.

– Baš sam krenuo. Svukao je rukavice i otišao do telefona. Čula sam kako otvara ladice i ormariće. – 'Ste vidjeli telefonsku listu? upitao je. – Ti bi se trebao brinuti o takvim stvarima, rekla sam mrzovoljno. Odmah se

vraćam. Ruffin je jedva dočekao da opet nekamo nestane. Otkasao je, a Marino ga je slijedio pogledom. Glup ko vreća čavala, komentirao je. – Ne znam što da učinim s njim, rekla sam. Zato što zapravo nije glup, Marino. I to

je djelomično problem. – Si ga probala pitat' o kakvom se sranju radi? Tipa, ima li praznine u sjećanju,

poremećaj pozornosti ili tako nešto? Možda je udario negdje glavom ili se previše igrao sa svojim malim.

– Nisam ga pitala točno te stvari. – Sjeti se kad je prošlog mjeseca izgubio metak jer mu je ispao u odvod sudopera,

doktorice. Pa se ponašao kao da je to tvoja greška. To je bilo najveće sranje. Mislim, bio sam tu.

Gombala sam se s inokrim, ljigavim trapericama mrtvog čovjeka, pokušavajući mu ih svući s kukova i bedara.

– Hoćeš li mi pomoći? upitala sam. Pažljivo smo povukli traperice preko koljena i stopala. Svukli smo s njega crne slip

gaćice, čarape i majicu kratkih rukava te ih položili na kirurška kolica prekrivena plahtom. Pažljivo sam ih pregledala, tražeći ima li poderotina ili rupa ili nekakvog vidljivog sitnog materijalnog dokaza. Primijetila sam da je stražnja strana traperica, naročito sjedni dio, mnogo prljaviji no prednja strana. Stražnja strana cipela iznad peta bila je izguljena.

– Traperice, crne triko gaćice i majica kratkih rukava su marke Armani i Versace. Gaćice su naopako, nastavila sam bilježiti inventar. Cipele, remen, čarape, sve je marke Armani. Vidiš kako su prljavi i izgrebeni? Pokazala sam ih. Kao da su ga vukli odostraga, uhvativši ga pod pazuha.

– To i ja mislim, složio se Marino.

Petnaestak minuta kasnije, vrata su se ponovno otvorila i ušao je Ruffin s telefonskom listom u ruci. Zalijepio ju je na vrata ormarića. Jesam li štogod propustio? veselo je upitao.

– Pregledat ćemo odjeću Luma-Liteom, a zatim je ostaviti da se osuši, tako da u labosu za sitne dokaze mogu obaviti svoj dio posla, dala sam Ruffinu upute neprijateljskim tonom. Neka mu se ostale osobne stvari osuše, a zatim ih stavi u vreću. Navukao je rukavice.

– Razumijem, rekao je oštro. – Izgleda da već učiš za prijemni na Akademiju, Marino ga je još malo podbo.

Bravo, mali.

13

POTPUNO SAM SE ZADUBILA U TO ŠTU SAM RADILA. MOJ SE UM uvukao u potpuno autolizirano tijelo, putrificirano i jedva prepoznatljivo kao ljudsko.

Smrt je ovog čovjeka ostavila bez ikakve obrane, a bakterije koje su izašle iz probavnog sustava i prodirale gdje su htjele, oblagale su, fermentirale i ispunjavale svaki prostor plinom. Bakterije su razarale stijenke stanica i pretvarale krv u venama i arterijama u zelenkasto crnu tekućinu, zbog čega je cijeli krvožilni sustav prosijavao kroz kožu izmijenjene boje, poput rijeka i pritoka na zemljopisnoj karti.

Područja tijela koja su bila prekrivena odjećom bila su u mnogo boljem stanju od glave i šaka.

– Bože, kako bi vam se svidjelo da naletite na njega dok se noću kupate goli? pitao je Ruffin, gledajući mrtvog čovjeka.

– Nije on kriv, rekla sam. – Zamisli, Chuckie sine, Marino mu se obratio. Jednog dana kad umreš i ti ćeš

ovako gadno izgledat'. – Znamo li gdje se točno nalazio kontejner u unutrašnjosti broda? – Nekoliko redova niže. – Kakvi su bili vremenski uvjeti tijekom ta dva tjedna plovidbe? Uglavnom blagi, u

prosjeku oko petnaest i pol stupnjeva, s najvišom temperaturom do dvadeset jedan. Sretan vam El Nino. Ljudi idu u božićnu kupovinu u glupim kratkim hlačicama.

– Znači, vi mislite da je tip umro na brodu i netko ga je ugurao u kontejner? Ruffin je upitao.

– Ne, ne mislim to, Chuckie sine. Ime mi je Chuck. – Ovisi o tome tko razgovara s tobom. Dakle, evo ti kako mo'š lako dobit vel'ku

premiju, Chuckie sine. Ako imaš na tone kontejnera naguranih poput sardina u unutrašnjosti broda, kako ćeš potajno ušvercat' mrtvaca u jednog od njih, Marino je postavljao zagonetku. A nema šanse ni da vrata otvoriš. Osim toga, pečat je bio netaknut.

Privukla sam kiruršku svjetiljku bliže i prikupila vlakna i čestice pincetom, gledajući kroz leću. U nekim sam slučajevima koristila i štapiće za uzimanje brisa.

– Chuck, moramo provjeriti koliko još imamo formalina, rekla sam. Bilo ga je jako malo prije par dana. Ili si to već sredio? Nisam još.

– Nemoj udisati previše tih para, rekao je Marino. Vidiš kako to djeluje na sve te mozgove koje lifraš na MCVZ20

20 MediCal College of Virginia-Medicinski koledž Virginije.

. Formalin je razrijeđeni formaldehid, vrlo reaktivna kemikalija za čuvanje ili

`fiksaciju' kirurških uzoraka ili organa, anatomskih donacija, pa i čitavih tijela. Ubija tkivo. Ima izrazito korozivno djelovanje na dišne puteve, kožu i oči.

– Idem provjeriti formalin, rekao je Ruffin. – Ne, sad nećeš, rekla sam. Ne prije nego što dovršimo ovaj posao. ' Skinuo je

zatvarač s vodootpornog flomastera. – Kako bi bilo da nazovemo Cletu, da vidimo je li Andersonova otišla, rekla sam.

Ne želim da se mota uokolo. – Ja ću, rekao je Marino. – Moram priznati, još me nekako impresionira kad vidim komade da love ubojicu.

Ruffin je ovu rečenicu uputio Marinu. U vrijeme kad ste vi bili na početku karijere, vjerojatno nisu radile ništa drugo osim provjeravale mjerače na parkiralištu.

Marino je otišao do telefona. – Skini rukavice, viknula sam za njim, jer bi uvijek zaboravio, bez obzira na to

koliko sam natpisa Za čiste ruke postavila. Polako sam pomicala leću i zaustavila se. Koljena su izgledala izgrebeno i prljavo,

kao da je klečao na gruboj, prljavoj površini bez hlača. Provjerila sam mu laktove. I oni su izgledali prljavo i izgrebeno, ali nisam to mogla sa sigurnošću utvrditi, jer mu je koža bila u jako lošem stanju. Uronila sam vateni štapić u sterilnu vodu. Čula sam kako Marino spušta slušalicu i otvara paket novih rukavica.

– Andersonova nije tu, rekao je. Cleta je rekla da je otišla prije otprilike pola sata. – Onda, što mislite o ženama koje bildaju? Ruffin je upitao Marina. 'Ste vidjeli

kakve mišiće Andersonova ima na rukama? Upotrijebila sam ravnalo od petnaest centimetara kao skalu i počela fotografirati trideset pet milimetarskim fotoaparatom s makro lećom. Pronašla sam još prljavih zona s unutarnje strane njegovih podlaktica i njih sam pobrisala štapićem.

– Pitam se je 1' bio pun mjesec kad se brod otisnuo iz Antwerpena, obratio mi se Marino.

– Vjerojatno, ako želiš živjeti u svijetu muškaraca, moraš biti jak poput njih, Ruffin je nastavljao.

Voda je neumoljivo tekla, čelik zvečao o čelik, a svjetla iznad naših glava nisu dopuštala da se stvori bilo kakva sjena.

– Pa, noćas će biti mlad mjesec, rekla sam. Belgija je na istočnoj polutki, ali mjesečeva mijena je ista tamo kao i ovdje.

– Znači, mog'o je bit' pun mjesec, Marino je rekao. Znala sam na što cilja i moja mu je šutnja dala do znanja da se drži podalje od teme

o vukodlacima. – Onda, što se dogodilo, Marino? Vas se dvoje tučete oko vašeg posla? upitao je

Ruffin, režući uzicu oko bale ručnika. Marinove su se oči poput dvocijevke uperile u njega. – A čini se da znamo tko je pobijedio, s obzirom na to da je ona sada detektivka, a

vi ste vraćeni u uniformu, rekao je Ruffin, glupavo se smijuljeći. – Meni govoriš?

– Čuli ste me. Ruffin je otvorio klizna staklena vrata ormarića. Znaš, mora da starim, Marino je strgnuo svoju kiruršku kapu s glave i zakucao je u smeće. Moj sluh nije što je bio. Ali ako ne griješim, mislim da si me upravo raspizdio.

– Što mislite o tim čeličnim damama na TV-u? Što kažete na žensko hrvanje? Ruffin nije prestajao.

– Začepi, rekao mu je Marino. – Vi ste samac, Marino. Bi li izašli s takvom ženom? Ruffin je oduvijek bio kivan na Marina, a sada je imao priliku nešto učiniti ili je

barem tako mislio, jer Ruffinov se egocentrični svijet okretao oko jako slabe osi. Prema njegovu priglupom načinu gledanja na stvari, Marino je bio smrtno ranjen. Pravi trenutak da ga se muči.

– Pitanje je, bi li takva žena izašla s vama? Ruffin nije imao dovoljno pameti da pobjegne iz sobe. Ili bi li ijedna žena izašla s vama?

Marino mu je prišao. Došao je toliko blizu Ruffinu, da su im se štitnici za lice dodirivali.

– Imam jedan mali savjet za tebe, majmune, rekao je Marino, a plastika što mu je štitila opasno lice zamaglila se od daha. Zaveži ta svoja pederasta usta prije nego poljube moju šaku. I vrati taj tintilinić od pimpeka natrag u futrolu prije nego što se njime ozlijediš.

Chuckovo je lice postalo grimizno. Dok se sve to događalo, otvorila su se vrata i ušao je Neils Vander, noseći tintu, valjak i deset kartica za otiske prstiju.

– Sredite se, i to odmah, zapovijedila sam Marinu i Ruffinu. Ili ću vas obojicu izbaciti odavde.

– Dobro jutro, rekao je Vander, kao da je bilo. Koža mu se jako guli, obavijestila sam ga. Što će samo olakšati stvar.

Vander je bio šef odsjeka laboratorija za analizu otisaka prstiju i ostalih otisaka i nije mu baš mnogo toga smetalo. Tjerati crve dok uzima otiske prstiju s raspadnutih leševa njemu je bila uobičajena stvar, a ne bi ustuknuo ni pred slučajevima iz požara, kad bi bilo neophodno žrtvi odsjeći prste i odnijeti ih u staklenci gore na analizu.

Poznavala sam ga od početka svoje karijere na ovom mjestu. Kao da nije stario, niti se uopće mijenjao, Još je bio ćelav, visok i štrkljast i uvijek plivao u prevelikim laboratorijskim ogrtačima, koji su se uvijali i lepršali oko njega, dok bi jurio hodnicima.

Vander je navukao rukavice od lateksa i lagano primio u ruke ša ke mrtvog ćovjeka, okrećući ih sad ovako, sad onako`

– Bit će najjednostavnije da mu samo glatko powčem kožu s prstiju, odlučio je. Kada se tijelo raspadalo kao ovo, gornji sloj kože na rukama mogao se skinuti kao

rukavica, i u biti se i zvao rukavica. Vander je radio brzo. Sa svake je šake skinuo rukavice potpuno neoštećene i nawkao ih na vlastite ruke obložene lateksom. Odjenuvši, na neki način, ruke mrtvog čovjeka, umočio je svaki prst u tintu i pritisnuo ga valjkastim pokretom na karticu za otiske. Skinuo je rukavice od kože i stavio ih uredno složene na kirurški pladanj, a zatim skinuo one od lateksa uz elastični zvuk pucanja gume, prije nego što se uputio natrag gore.

– Chuck, stavi ih u formalin, rekla sam. Sačuvat ćemo ih. Chuck je namrgođeno otvorio poklopac s plastične staklenke od jednog kvartaza21

21 Kvart – američka mjera za tekućinu, iznosi četvrt galona ili 1,136 litara.

. – Okrenimo ga, rekla sam.

Marino nam je pomogao da prevrnemo tijelo licem nadolje. Pronašla sam još zemlje, uglavnom na stražnjici, i uzela briseve i s tih mjesta. Nisam primijetila nikakve ozljede, samo zonu na desnoj gornjoj strani leda koja se činila tamnijom od okolne kože. Pogledala sam kroz povećalo, zureći, zaustavljajući put svojih misli kao i uvijek kad bih tražila ozljede s uzorkom, tragove ugriza ili druge neuhvatljive dokaze. To je nalikovalo na ronjenje u vodi kroz koju se uopće nije moglo vidjeti. Mogla sam jedino razaznati neke sjene i oblike i čekati da na nešto naletim.

– Vidiš li ovo, Marino? Ili ja to samo umišljam? upitala sam. Ušmrknuo je još Vicksa u nos i naslonio se na stol. Gledao je i gledao.

– Možda, rekao je. Ne znam. Obrisala sam kožu vlažnim ručnikom, a površinski se sloj, ili epidermis, odmah

glatko ogulio. Meso ili dermis ispod skinutog sloja izgledalo je poput razmočenog smedeg rebrastog papira zamrljanog tamnom tintom.

– Tetovaža, bila sam prilično sigurna u to. Boja je prodrla u dermis, ali ne mogu razaznati nikakav oblik. Samo veliku mrlju.

– Poput onih ljubičastih madeža koje neki ljudi imaju, Marino je ponudio mogući odgovor.

Nagnula sam se bliže i prinijela povećalo te namjestila kiruršku svjetiljku u najpovoljniji položaj. Ruffin je opsesivno laštio pult od nehrdajućeg čelika, dureći se.

– Pokušajmo s UV-om, odlučila sam. Višesklopiva ultraljubičasta svjetiljka, vrlo jednostavna za rukovanje, izgledala je

poput ručnih skenera u zračnim lukama. Prigušili smo svjetla i pokušali prvo s ultraljubičastim svjetlom duge valne dužine, držeći svjetiljku blizu područja koje me je zanimalo. Ništa nije fluoresciralo, ali činilo se kao da se ljubičasti tračak širi poput pera oblikujući nekakav obrazac. Pitala sam se jesmo li detektirali bijelu tintu. Pod ultraljubičastim svjetlom, sve što je bijelo, poput plahte na obližnjim kirurškim kolicima, svijetlit će poput snijega pod mjesečinom i vjerojatno blijedo reflektirati ljubičastu svjetlost UV svjetiljke. Spustila sam selektor i pokušala sa svjetlošću kratke valne dužine. Nisam primijetila nikakvu razliku.

– Svjetla, rekla sam. Ruffin je upalio svjetla. – Ja sam mislio da tinta za tetovažu svijetli kao neon, Marino je rekao. – Fluorescentna tinta, odgovorila sam. Ali kako visoke koncentracije joda i

merkurija nisu baš najbolje za zdravlje, više se ne koriste. Prošlo je podne kad smo konačno počeli s obdukcijom, radeći rez u obliku slova Y

i uklanjajući oklop od rebara. Pronašla sam uglavnom ono što sam i očekivala. Organi su bili mekani i rahli. Doslovno su se raspadali na dodir i morala sam ih vrlo pažljivo vagati i rezati. O koronarnim arterijama nisam mogla mnogo reći, osim da nisu bile začepljene. Nije ostalo ništa krvi, samo putreficirana tekućina, takozvani masni izljev, koji sam prikupila iz šupljine prsnog koša. Mozak je već bio podlegao likvefakcijiz22

22 Likvefakcijska nekroza – razgradnja bjelančevina i raspadanje stanice nakon smrti.

. – Uzorci mozga i izljeva idu u toksikološki na testiranje na alkohol, rekla sam

Ruffinu ne prekidajući svoj posao. Mokraća i žuč cijedili su se izmedu stanica svojih šupljih organa i nestajali, a od

želuca nije preostalo ništa. No, kad sam odigla meki oglavak s lubanje, dobila sam odgovor. Rubovi petroznog dijela sljepoočnih kostiju i zračnih mjehurića mastoida promijenili su boju.

Iako nisam mogla sa sigurnošću postaviti nikakvu dijagnozu prije nego što stignu toksikološki rezultati, bila sam poprilično sigurna da se čovjek utopio.

– Šta? Marino je buljio u mene. – Vidiš ovu mrlju ovdje? pokazala sarn mu. Obilno krvarenje, vjerojatno dok se

borio za život za vrijeme utapanja. Telefon je zazvonio i Ruffin je otrčao do njega da odgovori na poziv. – Kad si posljednji put imao posla s Interpolom? upitala sam Marina. – Prije pet, možda šest godina, kad je onaj bjegunac iz Grčke završio ovdje i upao

u tučnjavu u baru na Hull Streetu. – Sigurno postoji međunarodna povezanost s ovim slučajem. Ako je nestao u

Francuskoj, Engleskoj, Belgiji ili bogzna gdje, ako je neka vrsta međunarodnog bjegunca, to ovdje u Richmondu nikad nećemo saznati, ako ga Interpol ne uspije povezati s nekim koga imaju u njihovu kompjuterskom sustavu.

– Si kad pričala s njima? pitao me. – Ne. To je vaš posao. – Trebala bi čut' sve te murjake koji se nadaju da će dobit' slučaj u koji će se

uključit' Interpol, a kad ih pitaš što je Interpol, nemaju pojma, rekao je Marino. Ako `oćeš znat' istinu, uorpće me ne zanima radit' s Interpolom. Bojim ih se, kao i CIA-e. Cak ne želim da ljudi poput njih znaju da postojim.

– To je smiješno. Znaš što znači Interpol, Marino. – Aha. Tajne zvjerke. – To je ugovorna suradnja meciunarodne policije. Cilj je da policije raznih zemalja

članica rade zajedno, razgovaraju. Nešto slično onome što bi volio da rade ljudi u tvom Odjelu.

– Onda ne smiju imati Brayovu da radi za njih. Promatrala sam Ruffina kod telefona. S kim god da je pričao, trudio se da to ostane

u privatnosti. – Telekomunikacije, zatvorena svjetska mneža snaga zakona… Znaš, ne znam

koliko ću to još moći trpjeti. Ne samo da mi se suprotstavlja, nego se još i pravi važan, promrmljala sam, zureći u Ruffina dok je spuštao slušalicu.

Marino ga je bijesno pogledao. – Interpol stavlja u optjecaj bojama kodirane obavijesti o traženim i nestalim

ljudima, upozorenja, upite, nastavila sam rastreseno, dok je Ruffin gurao ručnik u stražnji džep radnog odijela i vadio brojač pilula iz ormarića.

Sjeo je na stolić pred čeličnim sudoperom, okrenuvši mi leđa. Otvorio je smeđu papirnu vrećicu označenu brojem slučaja i izvukao iz nje tri bočice Advila i dvije bočice lijekova koji se prepisuju na recept.

– Neidentificirano tijelo je crna obavijest, rekla sam. Obično se odnosi na sumnjive bjegunce s međunarodnim vezama. Chuck, zašto to radiš u ovoj prostoriji?

– Kao što sam vam rekao, zaostajem s ovim poslom. Nikad prije nisam vidio da toliko pilula stiže s tijelima, doktorice Scarpetta. Ne mogu više držati korak. A kad dodem do šezdeset ili sedamdeset ili tako nešto, zazvoni telefon i ja više ne znam koliko sam ih izbrojio i moram sve ispočetka.

– Hah, Chuckie sine, rekao je Marino. Vidim zašto možeš stvarno lako zaboravit' kol'ko si ih izbrojio.

Ruffin je počeo zviždukati. – Zašto si odjednom tako sretan? Marino je nervozno upitao, dok je Ruffin

pincetom slagao pilule u redove na mali plastični pladanj.

– Morat ćemo dobiti otiske prstiju, kartu zubala, što god možemo, rekla sam Marinu uzimajući uzorak dubokog mišića s bedra za DNA analizu. Sve što možemo dobiti mora se poslati njima, dodala sam.

– Njima? Marino je upitao. Postala sam razdražljiva. Interpolu, rekla sam odrješitd. Telefon je ponovno zazvonio. – Hej, Marino, možete li se javiti? Ja brojim. Zahtjevna aktivnost, odgovorio je

Ruffinu. – Slušaš li me? podigla sam pogled prema Marinu. – A-ha, rekao je. Službeni dužnosnik za vezu je pri Državnoj policiji za kriminal,

nekad je to bio tip, koji je bio prvi narednik, i sjećam se da sam ga pit'o želi li tu i tamo ić' na pivo u F.O.P., ili nešto prigristi kod Chettija s dečkima. Znaš, onako prijateljski, a on čak nije ni promijenio ton svoga glasa. Prilično sam siguran da su me prisluškivali.

Radila sam na djeliću kralježnične kosti koji sam namjeravala očistiti sumpornom kiselinom i dati ga na analizu, da se provjeri ima li mikroskopskih organizama koji se zovu dijatomeje, a nalaze se u vodi po cijelom svijetu.

– Kad bi' se bar mog'o sjetit' njegova imena, Marino je govorio. Tako je on primao sve informacije, kontaktirao s D.C-jem, a D.C. je kontaktirao s Lyonom, gdje se nalaze sve tajne zvjerke. Čujem da imaju nekakvu zgradu strašnog izgleda, na nekom skrivenom puteljku, nešto slično Batmanu i njegovoj pećini. Ograde pod strujom, oštra žica i čuvari sa strojnicama, totalka.

– Gledao si previše filmova o Jamesu Bondu, rekla sam. – Nisam otkad je Sean Connery odustao od uloge. Filmovi danas ne valjaju ništa, a

nema više ničeg dobrog ni na TV-u. Ne znam zašto se uopće trudim. – Možda bi mogao tu i tamo pročitati koju knjigu. – Doktorice Scarpetta? Chuck mi se obratio, spuštajući slušalicu. To je bio doktor

Cooper. Alkohol u izljevu je nula zarez nula osam, a čista nula u mozgu. Vrijednost 0,08 nije mnogo značila, s obzirom na to da u mozgu nije utvrđena

prisutnost alkohola. Možda je čovjek pio neposredno prije nego što je umro ili je naš nalaz zapravo utvrdio alkohol koji je nastao poslije smrti kao posljedica djelovanja bakterija. Nije bilo drugih tjelesnih tekućina za usporedbu, ni mokraće, ni krvi, ni sadržaja oka koji se zove staklasto tijelo, što je bilo šteta. Ako je 0,08 bila prava vrijednost, mogla je u najboljem slučaju pokazati da je čovjek mogao biti nekako onesposobljen te stoga ranjiviji.

– Pod kojom ćeš ga dijagnozom otpustiti? upitao je Marino. Akutna morska bolest, Ruffin je zamahnuo ručnikom prema muhi.

– Znaš, stvarno mi počinješ ići na živce, Marino ga je upozorio. – Uzrok smrti neodređen, rekla sam. Način, ubojstvo. Ovo nije nekakav jadni lučki

radnik koji je slučajno ostao zaključan u kontejneru. Chuck, treba mi kirurška posuda. Ostavi je tu na radnom stolu, a prije kraja radnog vremena, ti i ja moramo porazgovarati.

Skrenuo je pogled brzinom munje. Svukla sam rukavice i nazvala Rose. – Biste li otišli do skladišta i pronašli neku od mojih starih plutenih ploča za

rezanje? upitala sam je. OSHAz23

23 OSHA- Occupational Safety and Health Administration, vladin ured za sigurnost na radu.

je odlučila da sve ploče za rezanje moraju biti obložene teflonom, jer su one porozne prijemljive za kontaminaciju. To je bilo primjereno, ako je čovjek radio

sa živim pacijentima ili mijesio kruh. Prihvatila sam novo pravilo, ali to nije značilo i da sam išta bacila.

– Također mi trebaju pribadače, nastavila sam. Trebala bi biti jedna mala plastična kutija u gornjoj ladici desno u mojem radnom stolu. Osim ako i njih nije netko ukrao.

– Nema problema, rekla je Rose. – Mislim da su ploče na donjoj polici straga u skladištu, odmah do kutija sa starim

priručnicima za mrtvozornike. – Još nešto? – Pretpostavljam da Lucy nije zvala, rekla sam. Još ne. Ali ako nazove, naći ću vas. Trenutak sam razmišljala. Prošlo je jedan. Do sada je već morala izaći iz aviona i

mogla je nazvati. Ponovno su me preplavili depresija i strah. – Pošaljite cvijeće u njezin ured, rekla sam. S porukom `Hvala što si došla, voli te

teta Kay.' Tišina. Jeste li još tu? upitala sam svoju tajnicu. Jeste li sigurni da to želite

napisati? upitala je. Oklijevala sam, – Recite joj da je volim i da mi je žao, rekla sam.

14

OBIČNO BIH UPOTRIJEBILA VODOOTPORNI FLOMASTER ZA OZNAČAvanje područja na koži koje bih trebala izrezati s mrtvog tijela, ali u ovom slučaju nikakav se flomaster ne bi primao za kožu u tako lošem stanju.

Učinila sam što sam mogla s pomoću plastičnog ravnala od petnaest centimetara, mjereći udaljenost od baze vrata desno do ramena te prema dolje do vrha lopatice pa natrag prema gore.

– Osam i pol sa sedam, sa dva sa četiri, diktirala sam Ruffinu. Koža je elastična. Kad se izreže, kontrahira se, pa je bilo važno da je, kad je pričvrstim za ploču od pluta, razvučem do prvobitnih dimenzija. U protivnom, svaka će tetovaža, ako postoji, biti iskrivljena.

Marino je otišao, a moje je osoblje bilo zaposleno u uredima ili prostorijama za obdukciju. Povremeno bi se na ekranu kućne televizije pojavio automobil koji se parkira na prilazu dovozeći ili odvozeći mrtvo tijelo. Ruffin i ja smo bili sami iza zatvorenih čeličnih vrata sobe za razgradnju. Namjeravala sam ga natjerati na razgovor.

– Ako bi se želio pridružiti policijskom odjelu, rekla sam, nema problema. Staklo je zvonilo dok je slagao čiste epruvete za krv u stalak. Ali ako ostaneš

ovdje, Chuck, morat ćeš biti prisutan na poslu, odgovoran i pristojan. Uzela sam skalpel i par pinceta s kirurškog stola i pogledala ga. Činilo se da je

očekivao da ću reći što sam rekla i već je smislio što će odgovoriti. – Možda nisam savršen, ali odgovoran jesam, rekao je. – Ovih dana nisi, Treba mi još pribadača. – Mnogo se toga događa, rekao je, uzimajući ih s pladnja i stavljajući ih meni na

dohvat ruke. Mislim, u mojem privatnom životu. Žena, kuća koju smo kupili. Ne biste vjerovali koliko je problema s tim.

– Žao mi je što imaš teškoća, ali ja upravljam jednim državnim sustavom. Iskreno, nemam vremena za isprike. Ako ne možeš povući svoj dio posla, imat ćemo velikih

problema. Nemoj da se dogodi da, kad uđem u mrtvačnicu, vidim da još nisi ništa pripremio. Nemoj da te ponovno moram tražiti.

– Već imamo velikih problema, rekao je, kao da je jedva čekao da ispali taj metak. Počela sam s incizijom. – Samo vi to još ne znate, dodao je. – Zašto mi onda ne kažeš koji su to veliki problemi, Chuck, odgovorila sam mu.

Isjekla sam kožu mrtvog čovjeka, sve do potkožnog sloja. Ruffin me je pomatrao kako pričvršćujem izrezane rubove tako da koža ostane zategnuta.

– Nastavi, rekla sam. Reci mi. – Mislim da nije na meni da vam kažem, rekao je Ruffin. Vidjela sam mu u očima

nešto što me obeshrabrilo. Gledajte, doktorice Scarpetta. Znam da nisam baš tip-top na poslu u posljednje vrijeme. Odlazio sam na razgovore za novi posao i možda nisam bio toliko odgovoran koliko sam trebao. I ne slažem se dobro s Marinom. Priznajem sve to. No, reći ću vam ono što vam nitko drugi neće reći, ako mi obećate da me zbog toga nećete kazniti.

– Ja ne kažnjavam ljude za iskrenost, odgovorila sam, ljuta što mu je tako nešto uopće i palo na pamet.

Slegnuo je ramenima, a ja sam uhvatila tračak samozadovoljstva kod njega, jer me je uspio iživcirati i to je znao.

– Ne kažnjavam, točka, rekla sam. Samo očekujem od ljudi da čine ono što je ispravno, a ako neće, onda kažnjavaju sami sebe. Sam si kriv ako ne možeš opstati u ovom poslu.

– Možda sam upotrijebio pogrešnu riječ, odgovorio je. Udaljio se i naslonio na radni stol, prekriživši ruke. Ne znam se izražavati tako dobro kao vi, to je sigurno. Samo ne želim da se naljutite na mene zato što vam otvoreno kažem. OK?

Nisam mu odgovorila. – Dakle, svima je žao zbog onog što se dogodilo prošle godine, započeo je svoj

uvodni govor. Nitko ne može ni zamisliti kako se vi s tim nosite. Zaista. Mislim, da netko učini nešto takvo mojoj ženi, pogotovo kao ono što su učinili specijalnom agentu Wesleyju, ja ne znam što bih učinio.

Ruffin je Bentona uvijek zvao specijalni agent, što se meni uvijek činilo malo blesavo. Ako je itko bio skroman, čak se osjećao pomalo nelagodno sa svojom titulom, onda je to bio Benton. No, kako sam duboko promislila o Marinovim podrugljivim komentarima o Ruffinovoj opčinjenosti čuvarima zakona, imala sam više razumijevanja. Moj krhki, slabašni nadglednik mrtvačnice vjerojatno je bio prepun strahopoštovanja prema veteranu među agentima FBI ja, osobito Bentonu, koji je izrađivao psihološke profile zločinaca. Pomislila sam da se Ruffin tih davnih dana primjereno ponašao možda više zbog Bentona nego zbog mene.

– To je pogodilo sve nas, također, govorio je Ruffin. Običavao je doći ovamo dolje, znate, i naručiti pladnjeve delikatesa, pizze, šaliti se s nama i čavrljati. Velik, važan tip poput njega uopće se nije držao superiorno. To mi je bilo super.

Djelići Ruffinove prošlosti također su skliznuli na svoje mjesto. Otac mu je poginuo u automobilskoj nesreći dok je Ruffin bio još dijete. Podigla ga je majka, impresivna, inteligentna žena koja je radila kao učiteljica u školi. Supruga mu je također bila vrlo jaka žena, a sada je radio za mene. Oduvijek me je fasciniralo koliko se mnogo Ijudi vraća na mjesta zločina iz djetinjstva, stalno ispočetka tražeći istog zloduha, koji je u ovom slučaju bila ženska autoritativna figura poput mene.

– Svi se ponašamo prema vama kao da hodamo po jajima, Ruffin je nastavljao graditi svoj slučaj. Tako da nitko ništa ne govori kad ste odsutni duhom, a dogada se toliko stvari o kojima vi pojma nemate.

– Kao na primjer što? upitala sam, pažljivo skalpelom izrezujući kut kože. – Pa, na primjer, imamo prokletog lopova u kući, odvratio je. A kladim se da se

radi o nekome od našeg osoblja. To traje već tjednima, a vi niste poduzeli ništa u vezi s tim.

– Tek sam nedavno za to saznala. Što potvrđuje ono što sarn rekao. – To je smiješno. Rose mi uvijek sve kaže, pobunila sam se. Ljudi se i prema njoj

ponašaju u rukavicama. Shvatite to, doktorice Scarpetta. Za osoblje, ona je vaš doušnik. Ljudi joj se ne povjeravaju.

Snagom volje usredotočila sam se na posao, dok su me njegove riječi grizle i za srce i za ponos. Nastavila sam oprezno odvajati tkivo, pazeći da ga ne probušim ili potpuno prosiječem. Ruffin je čekao moju reakciju. Pogledala sam ga ravno u oči.

– Nemam doušnika, rekla sam. Ne treba mi. Svaki član našeg osoblja zna da može doći u moj ured i raspraviti sa mnom što god želi.

Njegova je šutnja bila poput zlurade optužbe. Nastavio je sa svojom drskom, samozadovoljnom pozom, beskrajno uživajući u svemu tome. Položila sam dlanove na čelični stol.

– Mislim da neće biti potrebe da se pred bilo kim branim, Chuck, rekla sam. Mislim da si ti jedini od osoblja koji ima problema sa mnom. Naravno, razumijem zašto možda osjećaš otpor prema ženi kao šefu, kad su, čini se, sve jake ličnosti u tvom životu bile žene.

Žar u njegovim očima ugasio se istog trenutka kad sam ga dirnula u slabu točku, a zatim mu je srdžba ukrutila lice. Nastavila sam odvajati klizavo, osjetljivo tkivo.

– Ali Cijenim to što si rekao što misliš, rekla sam hladna i smišeno. Ne mislim to samo ja, odgovorio je grubo. Činjenica je da svi misle da ste na putu za otkaz.

– Drago mi je što znaš što svi misle, odgovorila sam, ne pokazujući bijes koji sam osjećala,

– To bar nije teško. Nisam ja jedini koji je primijetio da više ne radite stvari kao prije` I vi to znate· To morate priznati. Reci mi što bih trebala priznati,

Činilo se da ima već spremnu listu. – Da činite stvari koje vam nisu slične. Na primjer, radite do bes. . . uzrujani ljudi,

vi im ne posvećujete onoliko vremena za razgovor kao prije. – Kakvi uzrujani ljudi? Moja je samokontrola bila na rubu pucanja. Uvijek

razgovaram s obiteljima, sa svakim tko to zatraži, dokle god dotična osoba ima pravo na informaciju.

– Možda biste trebali to provjeriti s doktorom Fieldingom i upitati ga koliko je vaših razgovora preuzeo, za koliko se obitelji vaših slučajeva pobrinuo, koliko vas pokriva. A zatim ono vaše na Internetu. To je stvarno otišlo predaleko. To je na neki način posljednja kap. Bila sam zabezeknuta.

– Što moje na Internetu? zatražila sam odgovor. – Vaši razgovori ili što već radite. Da budem iskren, kako nemam doma kompjuter

i ne koristim AOLZS niti bilo što slično, nisam to vidio vlastitim očima. Bizarne, ljutite misli proletjele su mi kroz glavu poput tisuća čvoraka i bacile mi

sjenu na percepciju vlastita života. Bezbroj ružnih, mračnih misli zgrabilo mi je razum i u njega zarilo svoje kandže.

– Nisam vas namjeravao povrijediti, rekao je Chuck. Nadam se da znate da razumijem kako je došlo do ovoga. Nakon svega što ste prošli.

Nisam više željela čuti ni jednu prokletu riječ o tome što sam prošla. – Hvala na razumijevanju, Chuck, rekla sam, probadajući ga pogledom sve dok

nije skrenuo pogled. – Stiže nam onaj slučaj iz Powhatana. Već su trebali biti tu, ako želite, mogu

provjeriti, rekao je, nestrpljiv da napusti prostoriju. Izvoli, a zatim vrati ovo tijelo u hladnjak.

– Hoću, sigurno, rekao je. Vrata su se zatvorila za njim, a u sobu se vratila tišina. Odvojila sam posljednji dio

tkiva i položila ga na ploću za rezanje, dok su ledena paranoja i sumnja u sebe samu prodirale ispod teških vrata mojeg samopouzdanja. Počela sam učvršćivati tkivo pribadačama, rastežući ga i mjereći te ponovno rasteiući, Položila sam ploču od pluta u kiruršku posudu, pokrila je zelenom kirurškom krpom i stavila u hladnjak.

Otuširala sazn se i presvukla u garderobi. Očistila misli od fobija i indignacije. Uzela sam dovoljno dugu stanku da popijem šalicu kave; bila je tako stara, da je dno lončića bilo crno. Osnovala sam novi fond za kavu tako što sam svojoj službenici dala dvadeset dolara.

– Jean, jesi li čitala one seanse koje ja navodno vodim preko Interneta? upitala sam je.

Odmahnula je glavom, ali vidjelo se da joj je nelagodno. Zatim sam pokušala s Cletom i Polly i pitala ih istu stvar.

Cleti je krv navrla u obraze. Spuštenog pogleda, rekla je: Katkad. – Polly? upitala sam. Zastala je s tipkanjem i takoder pocrvenjela. Ne stalno, odgovorila je. Kimnula sam glavom. – To nisam ja, rekla sam im. Netko se predstavlja kao ja. Da sam bar saznala za to

prije. Obje su činovnice izgledale zbunjeno. Nisam bila sigurna da su mi povjerovale. – Potpuno razumijem zašto mi niste ništa htjele reći kad ste otkrile te takozvane

brbljaonice, nastavila sam. Najvjerojatnije ne bih ni ja vama rekla da je situacija obrnuta. Ali treba mi vaša pomoć. Ako saznate tko bi to mogao biti, hoćete li mi reći?

Lalcnulo im je1 – To je užasno, rekla suosjećajno. Tko god da to čini, trebao bi završiti u zatvoru. – Žao mi je što nisam ništa rekla, Polly je dodala pokajnički. – Nemam pojma tko bi to mogao biti. – Mislim, kad se čita, zvuči kao da ste vi. U tome je problem, dodala je Cleta. – Zvuči kao ja? upitala sam i namrštila se. – Kažeš da zvuči kao da to piše liječnik ili netko tko ima medicinsko obrazovanje?

upitala sam u nevjerici. – Pa, tko god da je, čini se da zna što govori, Cleta je odgovorila. Ali nalikuje više

na razgovor. Nije kao da čitaš izvještaj s obdukcije ili tako nešto. – Ne sliči baš vama, rekla je Polly. Sad kad bolje razmislim. Na njezinu sam stolu

primijetila file slučaja otvoren na kompjuterski proizvedenim fotografijama u boji, na kojima se vidio čovjek čija je metkom raznesena glava izgledala poput krvavog stalka za kuhano jaje. Prepoznala sam ga. Žrtva ubojstva. Njegova mi je supruga pisala iz zatvora optužujući me za sve, od nestručnosti do reketarenja.

– Što je to? upitala sam je. – Očito je ta ludakinja pisala u Times-Dispatch i ured državnog tužitelja. I Ira

Herbert je zvao nedavno, raspitujući se za slučaj, rekla mi je.

Herbert je bio policijski novinar za mjesne novine. Ako je on zvao, to je značilo da me vjerojatno tuže.

– A zatim je Harriet Cummins nazvao Rose da mu nabavi kopije njegovih papira, Cleta je objasnila. Prema posljednjoj verziji priče njegove psihotične žene, čini se da si je stavio pušku u usta i pritisnuo okidač nožnim palcem.

– Jadnik je nosio vojničke čizme, odgovorila sam. Nikako nije mogao povući okidač nožnim palcem, a osim toga, pucano mu je iz blizine u zatiljak.

– Ne razumijem što je tim ljudima u posljednje vrijeme, uzdahnula je Polly. Samo lažu i varaju, a ako završe iza rešetaka, dosađuju se i stvaraju nevolje podižući tužbe. Zlo mi je od toga.

– I meni, Cleta se složila. – Znate li gdje je doktor Fielding? upitala sam ih, – Vidjela sam ga tu prije nekoliko trenutaka, rekla je Polly. Našla sam ga u

medicinskoj knjižnici kako lista Prehranu u vježbanju i sportu. Nasmiješio se kad me ugledao, ali je izgledao umorno i zlovoljno.

– Ne jedem dovoljno ugljikohidrata, rekao je lupkajući kažprstom na stranici. Stalno si govorim da ću dobiti nedostatak glikoena, ako ne jedem pedeset pet do sedamdeset posto ugljikohidrata. Nemam previše energije u zadnje vrijeme…

– Jack. Ton mojega glasa ga je presjekao. Želim da budete iskreni prema meni kao što ste uvijek i bili.

Zatvorila sam vrata knjižnice. Rekla sam mu što mi je Ruffin rekao, a bljesak bolnog prepoznavanja pojavio se na licu mojeg zamjenika. Privukao je stolicu, sjeo za stol i zatvorio knjigu. Ja sam sjela pokraj njega. Okrenuli smo stolice jedan prema drugom.

– Šuška se da vas se ministar Wagner želi riješiti, rekao je. Mislim da je to sranje i žao mi je što je uopće došlo do vaših ušiju. Chuck je idiot.

Sinclair Wagner bio je ministar zdravstva i socijalne skrbi. Samo su on ili guverner mogli postaviti ili otpustiti glavnog mrtvozornika. Kada ste prvi put čuli te glasine? upitala sam.

– Nedavno. Prije nekoliko tjedana. Otkaz iz kojih razloga? ispitivala sam ga. Navodno da se vas dvoje ne slažete. Gluposti!

– Ili on nije zadovoljan vama, tako nešto, a posljedično, nije ni guverner. – Jack, molim vas, budite konkretniji. Okljevao je i neugodno se promeškoljio na stolici. Izgledao je kao da je kriv, kao

da je on, na neki način, kriv za moje probleme. – OK, doktorice Scarpetta, bit ću otvoren, rekao je. Govori se da ste doveli

Wagnera u neugodan položaj onim svojim razgovorima na Internetu. Nagnula sam se bliže njemu i položila ruku na njegovu. – Ne činim to ja, uvjerljivo sam mu rekla, Netko se predstavlja u moje ime. Zbunjeno me pogledao. Zafrkavate se, rekaoje. – O, ne. U tome nema ničeg smiješnog. – Jack, zašto me niste ništa pitali u vezi saim? Ako ste mislili da činim nešto tako

neprimjereno… pa, zar sam uspjela toliko udaljiti ljude iz ureda da mi nitko ništa više ne može reći?

– Nije u tome stvar, rekao je. To nije odraz njihove otuđenosti ili toga da im nije stalo do vas. Zapravo, toliko se brinemo da smo vas počeli previše štititi.

– Štititi me od čega? htjela sam znati.

– Svatko bi trebao imati pravo na tugovanje, pravo da provede to vrijeme na klupi izvan igre, tiho je odgovorio. Nitko ne očekuje da vam svi klipovi budu u pogonu. Meni sigurno ne bi bili. Isuse, pa jedva sam preživio razvod braka.

– Ja neću to vrijeme provesti na klupi, Jack. I svi su mi klipovi u pogonu. Moja intimna, osobna bol je upravo takva.

Dugo me je gledao. Izdržao je moj pogled i nije vjerovao u ovo što sam upravo izgovorila.

– Kad bi to bar bilo tako lako, rekao je. – Nisam rekla da je lako. Katkad mi nema teže stvari u životu nego ustati ujutro, ali

ne mogu dopustiti da mi privatni problemi utječu na posao, pa onda i ne dopuštam da se to događa.

– Iskreno rečeno, nisam znao što učiniti i stvarno mi je žao zbog toga, priznao je. Ni ja nisam znao kako da se nosim s njegovom smrću: Znam koliko ste ga voljeli. Stalno sam razmišljao o tome da vas izvedem van na večeru ili pitam mogu li vam štogod popraviti ili pomoći oko kuće. No, imao sam i vlastitih problema, kao što znate. A nekako i nisam vidio kako bih vam mogao pomoći, osim da preuzmem što veći teret posla na sebe.

– Jeste li preuzimali pozive obitelji za mene? Kad bi tražili da razgovaraju sa mnom telefonski? izgovorila sam to pitanje.

– Nije mi bio problem, rekao je. To je najmanje što sam mogao učiniti. – Bože mili, rekla sam spustivši glavu i prošavši prstima kroz kosu. Ne vjerujem da

se ovo događa. – Samo sam činio… – Jack, prekinula sam ga. Svaki dan sam na poslu, osim kad idem na sud, Zašto bi

se i jedan od mojih poziva preusmjeravao vama? Ja o tome ništa ne znam. Sada je Fielding bio na redu da bude zbunjera. – Zar ne shvaćate koliko bi to bilo ružno od mene, odbijati razgovor sa smetenim,

ražalošćenim ljudima? nastavila sam. Ne odgovarati na njihova pitanja ili ne pokazati da mi je stalo, makar naizgled?

– Samo sam mislio… – Ovo je ludo! uzviknula sam, a želudac mi se zgrčio kao čvrsto stisnuta šaka. Da

sam takva, ne bih bila vrijedna ovog posla. Ako ikada postanem takva, dat ću otkaz! Kako bi to bilo moguće da mene, od svih ljudi, ne bude briga za nečiji gubitak? Kako bi bilo moguće da ja ne osjećam, ne razumijem i ne činim sve što mogu da odgovorim na njihova pitanja, umanjim bol i izborim se da gad koji je to učinio završi ma,jebenoj električnoj stolici.

Bila sam na rubu suza. Glas mi je drhtao. – Ili sa smrtonosnom injekcijom u veni. K vragu, mislim da bismo trebali vješati te

gadove nasred trga, kao nekad, izjavila sam. Fielding je bacio pogled na zatvorena vrata kao da se bojao da bi me netko mogao čuti. Duboko sam udahnula i smirila se.

– Koliko se puta to dogodilo? pitala sam ga. Koliko ste mojih poziva preuzeli? – U posljednje vrijeme, mnogo, nevoljko mi je odgovorio. Koliko je to mnogo? – Vjerojatno svaki drugi slučaj koji ste radili u posljednjih nekoliko mjeseci. – To ne može biti točno, otpovrnula sam. Šutio je, a ja sam razmišljala o tome što je rekao, Sumnje su mi ponovno ispuni

glavu, činlilo mi se da obitelji ne zovu tako mnogo kao prije, ali nisam obraćala pozornost, jer se to nikako nije moglo predvidjeti. Nije bilo pravila. Neki su članovi obitelji željeli ćuti svaki detalj. Drugi su zvali da ispucaju svoj bijes. Neki to uopće nisu željeli prihvatiti, ni znati išta o tome.

– Onda mogu pretpostaviti da su se žalili na mene, rekla sam. Ražalošćeni, uznemireni ljudi misle da sam arogantna i hladnokrvna. I ne krivim ih.

– Nekoliko ih je prigovorilo. Mogla sam mu pročitati s lica da ih je biloo mnogo više od nekoliko. Uopće nisam

sumnjala u to da su pisma stizala i na guvernerovu adresu. – Tko vam je preusmjeravao te pozive? upitala sam trijezno i tiho, jer sam se bojala

da bih mogla urlati hodnikom poput tornada i psovati svakoga nakon što izađem iz ove sobe.

– Doktorice Scarpetta, nije se činilo neobično što ne želite razgovarati s traumatiziranim ljudima o nekim stvarima, pokušao mi je objasniti. O nekim bolnim stvarima koje su vas mogle podsjetiti… meni je to imalo smisla. Većina ljudi samo želi čuti glas, želi liječnika i ako ja nisam bio tu, bili su Jill ili Bennet, rekao je. Jill i Bennet bili su moji specijalizanti. Problem je jedino bio kad nitko od nas nije bio na raspolaganju, pa su ti pozivi nekako završavali kod Dana ili Amy.

Dan Chong i Amy Forbes bili su studenti medicine na turnusu iz sudske medicine. Bili su ovdje da uče i gleđaju. Ni u ludilu ih se nije smjelo dovesti u položaj da razgovaraju s obiteljima.

– O, ne, rekla sam, zatvorivši oči pred mislima koje su bile noćna mora. – Uglavnom nakon radnog vremena. Ta prokleta služba za davanje informacija,

rekao je. – Tko vam je preusmjeravao telefonske pozive? pitala sam ga ponovno, ovaj put

čvršćim tonom. Uzdahnuo je. Izledao je mrkije i zabrinutije no ikada prije. Recite mi, inzistirala

sam. – Rose, rekao je.

15

KAD SAM UŠLA L1 NJEZIN URED, ROSE JE UPRAVO ZAKOPČAVALA svoj kaput i omatala dug svileni šal oko vrata. Bilo je nekoliko minuta do šest. Radila je dokasna, kao i obično. Katkad sam je morala tjerati da ide kući potkraj dana i iako me je to prije impresioniralo i bilo mi dirljivo, sada mi je bilo nelagodno zbog toga.

– Otpratit ću vas do auta, ponudila sam. Oh, rekla je. Pa, ne morate. Lice joj se ukočilo. Odjednom je počela prebirati prstima po rukavicama od janjeće

kože. Znala je da smjeram nešto za što nije htjela ni čuti, pa sam pretpostavila da zna o čemu se radi. Nismo mnogo govorile hodajući niz hodnik do porte, dok nam je korake prigušivao sag. Nelagodnost medu nama mogla se opipati.

Osjećala sam težinu oko srca. Nisam bila sigurna jesam li bila ljuta ili slomljena i počela sam se pitati razne stvari. Što mi sve Rose nije rekla, što je skrivala od mene i koliko je to već trajalo? Je li njezina čvrsta odanost bila zapravo posesivnost koju ja nisam prepoznala? Je li mislila da ja pripadam njoj?

– Pretpostavljam da Lucy nije zala, rekla sam kad smo izronile u prazno mramorno predvorje.

– Ne, odgovorila je Rose. A i ja sam pokušala dobiti njezin ured nekoliko puta. – Je li dobila cvijeće? Oh, da. Noćni čuvar nam je mahnuo. – Hladno je vani! Gdje vam je kaput? pitao me.

– Bit ću dobro, odgovorila sam mu sa smiješkom, a zatim se opet obratila Rose: Je li ga Lucy baš vidjela?

Izgledala je zbunjeno. – Cvijeće, rekla sam. Je li ga Lucy vidjela? – Oh, da, ponovila je moja tajnica. Njezin nadređeni je rekao da je došla, vidjela

cvijeće i pročitala poruku, pa su je svi zadirkivali i ispitivali tko ga je poslao. – Pretpostavljam da ne znate je li ga ponijela doma. Rose me je pogledala dok smo izlazile iz zgrade u mračno, prazno parkiralište.

Izgledala je staro i tužno. Nisam znala jesu li joj oči zasuzile zbog mene ili zbog hladnog, oštrog zraka.

– Ne znam, odgovorila mi je. – Moji raštrkani vojnici, promrmljala sam. Podigla je ovratnik kaputa do ušiju i pokrila bradu. – Dotle je došlo, rekla sam. Kad je Carrie Grether ubila Bentona, ubila je i sve nas.

Zar ne, Rose? – Naravno da je to imalo svoje stravične posljedice. Nisam znala što mogu učiniti

za vas, ali pokušala sam. Okrznula me pogledom dok smo koračale, zgrbljene zbog zime. Trudila sam se

koliko sam mogla i još se trudim, nastavila je. Svi su se razišli, promrmljala sam. Lucy se ljuti na mene, a kad

postane takva, uvijek učini istu stvar. Isključi me. Marino više nije detektiv. A sada sam saznala da vi preusmjeravate moje telefonske pozive Jacku a da me i ne pitate, Rose. Potresenim obiteljima nije dopušteno da dođu do mene. Zašto ste to učinili?

Stigli smo do njezine plave Honde Accord. Ključevi su zveckali dok je kopala za njima po svojoj velikoj torbi.

– Nije li to čudno, rekla je. Bojala sam se da ćete me pitati za vaš raspored. Držite više predavanja na Institutu no ikad prije i dok sam vam slagala satnicu za sljedeći mjesec, shvatila sam da ste preangažirani. Trebala sam to prije primijetiti i spriječiti.

– To mi je trenutno najmanja briga, odgovorila sam, pokušavajući ne zvučati uzrujano. Zašto ste mi to učinili? pitala sam, a nisam govorila o svojim obvezama. Štitili ste me od telefonskih poziva? Povrijedili ste me i osobno i profesionalno.

Rose je otključala vrata i upalila motor, uključivši grijanje da zagrije automobil za osamljenu vožnju do svog doma.

– Činim što ste mi naložili, doktorice Scarpetta, konačno mi je odgovorila. Dah joj se ledio na hladnoći izgledajući poput dima.

– Nisam vam to nikad naložila, niti bih to ikada učinila, rekla sam, ne vjerujući da sam čula to što sam čula. I to znate. Znate koliko mi je stalo da budem dostupna obiteljima.

Naravno da je znala. Otpustila sam dva sudska patologa u posljednjih pet godina jer nisu bili na rašpolaganju obiteljima, jer su bili indiferentni prema boli što je ostajala za žrtvama.

– Ja se s tim nisam složila, rekla je Rose, zvučeći ponovno poput brižne majke. – Kad sam vam ja to navodno rekla? – Niste mi rekli. Poslali ste mi elektroničkom poštom. Potkraj kolovoza. – Nikad vam nisam poslala tako nešto elektroničkom poštom, rekla sam joj. Jeste li

spremili poruku? – Ne, rekla je sa žaljenjem. Ja općenito ne čuvam e-mailove. Nemam razloga. Žao

mi je što ga uopće moram koristiti. – I kako je ta moja navodna poruka glasila?

– Preusmjerite što više poziva obitelji drugima. Preteško mi je u ovom trenutku razgovarati s njima. Znam da razumijete. Ili nešto slično.

– I to vam nije bilo sumnjivo? rekla sam u nevjerici. Smanjila je grijanje. – Naravno da je, odgovorila je. Odmah sam vam odgovorila na e-mail i upitala o

tome. Rekla sam vam što me brine, a vi ste odgovorili da je moja dužnost da učinim a ne da raspravljam o tome.

– Nikad nisam dobila takav e-mail od vas, rekla sam joj. – Ne znam što bih rekla, odgovorila je, prikapčajući pojas. Osim, da se možda ne

sjećate? Ja stalno zaboravljam e-mailove. Mislim da nešto nisam rekla i onda otkrijem da jesam.

– Ne. To nije moguće. – Onda mi se čini da se netko pretvara da ste vi. Pretvara se? Znači to nije bila

jedina poruka? – Nije ih bilo mnogo, odgovorila je. Pokoja tu i tamo. Kopala je po sjećanju. Zbog

svjetla na parkiralištu, njezin je automobil izgledao tamnozelen umjesto plav. Lice joj je bilo u sjeni i nisam joj mogla vidjeti oči. Tapšala je prstima u rukavici po volanu, dok sam ja stajala pokraj nje, gledajući je odozgo. Smrzavala sam se.

– Znam što je bilo, odjednom je rekla. Ministar Wagner je htio da se sastanete s njim, a vi ste mi rekli da mu odgovorim da tada ne možete.

– Molim? uzviknula sam. – To se dogodilo početkom prošlog tjedna, dodala je. Ponovno elektronička pošta? – Katkad je to jedini način da se danas đođe do nekih ljudi. Njegov pomoćnik mi je

poslao e-mail, a ja sam ga proslijedila vama – vi ste bili negdje na sudu. Onda ste te večeri vi meni poslali e-mail, pretpostavljam od kuće.

– Ovo je ludo, rekla sam, bacivši se u potjeru za mogućim objašnjenjima, ali ne uhvativši nijedno.

Svi su u mojem uredu imali moju e-mail adresu. Ali nitko osim mene nije mogao imati moju lozinku i očito, nitko nije mogao ući u moju poštu osim mene. Rose je mislila isto.

– Ne znam kako se to moglo dogoditi, rekla je, a zatim uzviknula. Čekajte malo. Ruth postavlja vezu s AOL-om na svakom kompjuteru.

Ruth Wilson bila je moj stručnjak za kompjutere. – Naravno. A ona je morala imati moju lozinku da bi to učinila, nastavila sam

njezinu misao. Ali, Rose, ona nikad ne bi učinila takvo što. – Nikad, ni za živu glavu; složila se Rose. Ali mora imati lozinke negdje zapisane.

Nema šanse da ih sve pamti. – To bi bilo logično. – Zašto ne udete u auto prije nego što se nasmrt smrznete? rekla je. – Haj'te vi doma i odmorite se, odgovorila sam. I ja ću isto. Naravno da nećete,

ukorila me. Vratit ćete se u svoj ured i pokušati shvatiti što se to događa. Bila je u pravu, Odšetala sam do zgrade, dok je ona odlazila i pi= tala se kako sam

mogla biti tako nepromišljena i izaći bez kaputa, Bila sam ukočena i obamrla od hladnoće. Noćni je čuvar odmahivao glavom. – Doktorice Scarpetta, morate se toplije obući! Potpuno ste u pravu, rekla sam. Provukla sam magnetni ključ kroz bravu i začuo se škljocaj otvaranja prvih

staklenih vrata. Zatim sam otključala ona koja su vodila u krilo zgrade gdje je bio moj ured. Unutra je vladala apsolutna tišina. Kad sam ušla u sobu u kojoj inače sjedi Ruth, na trenutak sam ostala stajati, samo promatrajući uspravne mikrokompjutere, pisače i mapu na zaslonu jednog kompjutera koja je pokazivala stanje veza s drugim uredima.

Na podu iza njezina stola nalazio se debeli snop kabela, a hrpa naslaganih ispisa software programa, koji su meni bili potpuno nerazumljivi, bilo je po cijeloj prostoriji. Pretraživala sam pogledom natrpane police. Otišla sam do ormarića s kartotekama i pokušala otvoriti ladice. Svaka je bila zaključana.

Bravo, Ruth, pomislila sam. Vratila sam se u svoj ured i pokušala je nazvati doma. Halo? javila se. Zvučala je kao da je pritisnuta gomilom problema. U pozadini se čuo plač malog

djeteta, a muž joj je govorio nešto o tavi. – Oprostite što vas gnjavim kod kuće, rekla sam. – Doktorice Scarpetta, bila je vrlo iznenađena. Ne gnjavite me. Frank, možeš li je odnijeti u drugu sobu? – Imam samo jedno kratko pitanje, rekla sam. Gdje držite sve naše lozinke za ulaz

na AOL? – Ima li problema? brzo je odgovorila. – Čini se da netko zna moju lozinku i njome ulazi na AOL kao da sam ja. Nisam

okolišala. Zelim znati kako se itko mogao dočepati moje lozinke. Ima li načina? – Oh, nema. – Sigurno niste nikome rekli svoju lozinku, sugerirala je. – Osim vas, rekla sam Ruth, ne pada mi na pamet nitko tko bi je još mogao znati. – Znate da je ne bih nikome dala! Vjerujem, odgovorila sam i nisam lagala. Prvo, Ruth ne bi nikad ugrozila svoj posao na taj način. – Čuvam sve adrese i lozinke u kompjuterskom fcleu u koji nitko ne može ući,

rekla je. – A ispis? – U fileu u ormariću, koji držim zaključan. Stalno? Oklijevala je, a zatim rekla: Pa, ne cijelo vrijeme. Ali sigurno nakon radnog

vremena. Veći dio dana je otključan, osim ako ne moram stalno izlaziti. Ali ja sam gotovo stalno u sobi. Zaista, ostaje otključan samo kad idem po kavu ili na ručak u kantinu.

– Kako se file zove? upitala sam, a paranoja mi se nakupljala poput olujnih oblaka. – E-mail'; odgovorila je, znajući kako ću ja na to reagirati. Doktorice Scarpetta,

imam na tisuće fileova punih šifri za programiranje, obnova, dodataka, bugova, novih stvari koje svaki dan izlaze, svega. Da ih ne nazovem precizno, nikad ništa ne bih mogla pronaći.

– Razumijem, rekla sam. Ja imam isti problem. Mogu vam promijeniti lozinku odmah ujutro.

– To je dobra ideja. I Ruth, nemoj je nigdje zapisati ovaj put, tako da je nitko ne može pronaći. Ne u tom fileu, OK?

– Nadam se da nisam u nevolji, rekla je zabrinuto, dok je dijete i dalje vrištalo. – Nisi, ali netko drugi je, rekla sam joj. Možda mi možeš pomoći da saznam tko. Nije zahtijevalo osobitu intuiciju da odmah pomislim na Ruffina. Bio je pametan.

Bilo je jasno da me ne voli. Ruth je stalno držala vrata svoje sobe zatvorena, tako da se može koncentrirati na posao.

– Ovaj je razgovot strogo povjerljiv; rekla sam joj. Ne smijete nikome reći o čemu smo razgovarale, čak ni prijateljima ni obitelji.

– Dajem vam svoju riječ za to. Koja je Chuckova lozinka?

– R-O-O-S-T-E-R24

Rose je bilo prezahtjevno brinuti se za kuću, pa se preselila u stan blizu West Enda, kod Grove Avenue, nekoliko blokova od kafića Du Jour, kamo sam katkad znala ići nedjeljom na rani ručak. Rose je stanovala u staroj trokatnici od tamnocrvene cigle u

. Sjećam se jer mi je išlo na živce kad je tražio da se dodijeli njemu. Kao da je on glavni pijevac u kokošinjcu, rekla je. Njegova adresa, kao što vjerojatno znate, je C-H-U-K-US-P, kao Chuck, Ured sudskog patologa.

– A što ako sam ja uključena i netko drugi se pokuša uključiti u isto vrijeme? upitala sam je.

– Osoba koja pokušava ući bude izbačena i dobiva poruku da je već netko na liniji. Pojavljuje se poruka o grešci i upozorenje. No, ne dogada se i obrnuto. Ako je, na primjer, negativac već priključen i vi se pokušate uključiti, dobivate poruku o grešci, ali on uopće nije upozoren.

– Znači, netko se može pokušati uključiti dok sam ja već na vezi, a da ja za to ne znam.

– Točno. Ima li Chuck kompjuter kod kuće? – Pitao me je jednom što da kupi, što ima prihvatljivu cijenu, a ja sam mu rekla da

pokuša u konsignacijskoj prodavaonici. Dala sam mu naziv jedne. – Koj e? – Disk Thrift. Vlasnik je jedan moj prijatelj. – Možete li nekako nazvati tu osobu i saznati je li Chuck išta kupio kod njih? – Mogu pokušati. – Bit ću još neko vrijeme u uredu, rekla sam. Podigla sam izbornik na svom kompjuteru i potraiila ikonu AOL-a. Uključila sam se bez problema, što znači da nitko to nije učinio prije mene.

Bila sam u iskušenju da se upišem kao Ruffin da vidim s kime se dopisuje i bi li mi to moglo reći nešto više o njegovim namjerama, ali bojala sam se. Naježila sam se od pomisli na to da provalim u nečiji elektronski poštanski sandučić.

Nazvala sam Marina preko dojavljivača, a kad sam ga dobila na telefon, objasnila sam mu situaciju i pitala za mišljenje što da činim.

– Sranje, rekao je odmah. Ja bi' to napravio. Uvijek sam ti govorio da ne vjerujem tom govnetu. I znaš šta još, doktorice? Otkud znaš da nije on, a ne samo Rose, ulazio u tvoj sandučić i brisao poruke ili ih čak slao drugim ljudima?

– U pravu si, rekla sam, razbješnjena tom idejom. Javit ću ti što sam pronašla. Ruth je nazvala za nekoliko minuta. Zvučala je uzbuđeno. Kupio je kompjuter i

pisač prošloga mjeseca, izvijestila me je. Za oko šesto dolara. S kompjuterom je kupio i modem.

– A mi ovdje imamo software za AOL. – Na tone. Ako nije kupio vlastiti, sigurno se mogao dočepati jednog od naših. – Situacija je vrlo ozbiljna. Užasno je važno da ne kažete nikome ni riječi o ovome,

ponovno sam je podsjetila. – Chuck mi se nikad nije sviđao. – Ni to ne smijete nikome reći, rekla sam. Spustila sam slušalicu i odjenula kaput. Bilo mi je krivo zbog Rose. Sigurno je bila

uzrujana. Ne bi me iznenadilo da je plakala na putu kući. Bila je stoik i rijetko je pokazivala što osjeća, ali ako je mislila da me je povrijedila, znala sam da će je to uništiti. Izašla sam i otišla do svog auta. Željela sam je utješiti i trebala mi je njezina pomoć. Chuckova elektronska pošta morat će pričekati.

24 Rooster-pijetao.

sjeni velikih hrastova. To je bio relativno siguran dio grada, ali ja bih uvijek pažljivo prosmotrila okolinu prije nego što bih izašla iz auta. Parkiravši odmah do Roseine Honde, primijetila sam nekoliko automobila dalje nekakav auto koji je nalikovao na Taurus tamne boje.

Netko je sjedio unutra, s ugašenim motorom i svjetlima. Znala sam da je danas većina neoznačenih automobila richmondske policije marlke Taurus i pitala sam se postoji li razlog što policajac sjedi i čeka tamo u mračnom, hladnom autu. Takoder je bilo moguće da je dotična osoba čekala nekoga da siđe pa da odu nekamo, no opet, nitko to ne bi činio uz ugašen motor i svjetla automobila.

Osjećala sam se kao da me netko promatra, pa sam izvadila iz torbe revolver marke Smith&Wesson sa sedam metaka i stavila ga u džep kaputa. Krenula sam niz pločnik i pogledala broj prednjih registracijskih tablica tog auta. Zapamtila sam broj. Osjetila sam nečiji pogled na leđima.

Jedini način da se dođe do Roseina stana na trećem katu bilo je preko stubišta osvijetljenog neprirodnim svjetlom jedne jedine svjetiljke na svakom katu. Osjećala sam se tjeskobno. Zastala bih svakih nekoliko stuba da vidim penje li se tkogod za mnom. Nitko. Rose je objesila svježi božićni vjenčić na vrata i njegov je miris pobudio u meni snažne osjećaje. Iznutra se čuo Handel. Prokopala sam po svojoj torbi i izvukla kemijsku olovku i blok, te nažvrljaIa onaj broj registracijskih tablica. Zatim sam pozvonila.

– Bože! uzviknula je Rose. Što vas dovodi ovamo? Uđite. Kako ugodno iznenađenje.

– Jeste li pogledali kroz špijunku na vratima prije nego što ste otvorili vrata? pitala sam je. Barem ste mogli upitati tko je. Nasmijala se. Uvijek me je zafrkavala kako se brinem za sigurnost, što je za većinu ljudi bilo pretjerano zato što oni nisu živjeli kao ja. Zar ste me došli provjeravati? zafrkavala me je.

– Možda bih trebala početi. Rosein je namještaj bio topao i savršeno uglačan. Iako ne bih opisala njezin ukus

kao formalan, namještaj je bio vrlo strogih linija i savršeno razmješten. Podovi su bili od predivnog tvrdog drveta kakvo se više nije moglo naći, a mali orijentalni sagovi raspoređeni kao mrlje boje. Vatra je gorjela u kaminu, a električne svijeće su zapalile na prozorima, uzto su gledali na travnatu površinu, gdje su u toplije doba godine ljudi koristili svoja tronožna kuhala na vatru i roštilje na ugljen.

Rose je sjela u visoki naslonjač, a ja sam se smjestila na kauču. Dosad sam bila samo dva puta kod nje. Stan je izgledao tako tužno bez njezinih omiljenih životinja. Posljednja dva usvojena hrta otišla su k njezinoj kćeri, a mačka joj je umrla. Ostao joj je jedino akvarij sa skromnim brojem crnopjegavih šarančića, ztatnih ribica i mekušaca, jer vlasnik zgrade nije dopuštao da se u stanu drže kućni ljubimci.

– Znam da vam nedostaju vaši psi, rekla sam, ne spominjući mačku, jer se s mačkama nisam baš dobro slagala. Jednog ću si dana nabaviti hrta. Moj je problem što bih ih ja htjela sve spasiti.

Sjetila sam se njezinih-hrtova. Jadni psi nisu dopuštali da ih maziš po ušima jer su ih treneri znali naglo i jako povući za uši. To je bila samo jedna od okrutnosti kojima su bili izloženi psi za trke. Roseine su oči zasjale suzama. Okrenula je lice od mene i protrljala koljena.

– Ova mi hladnoća strašno smeta zglobovima, komentirala je, pročistivši grlo. Psi su jako ostarjeli. Dobro je da su sada kod Laurel. Ne bih mogla podnijeti da izgubim još jednog ljubimca. Voljela bih da nabavite jednog sebi. Kad bi bar svaka dobra osoba uzela jednog psa.

Svake su godine uspavljivali na stotine pasa, kad više nisu mogli trčati dovoljno brzo. Premjestila sam se na kauču. Bilo je toliko stvari na ovom svijetu koje su me ljutile.

– Želite li toplog čaja od ginsenga koji dragi Simon nabavlja za mene? Spomenula je svog obožavanog frizera. Možda nešto jače? Namjeravala sam stati negdje i uzeti nekakve kekse.

– Ne mogu dugo ostati, rekla sam. Samo sam htjela svratiti da provjerim je li vam dobro.

– Pa, naravno da je, odgovorila je kao da nema nikakva razloga zašto ne bi bilo. Zastala sam, a Rose me pogledala, čekajući da objasnim zašto sam zaista svratila. – Razgovarala sam s Ruth, počela sam. Slijedili smo par tragova i sumnjamo na… – Koji su, sigurna sam, vodili ravno do Chucka, objavila je, kimajući glavom.

Oduvijek sam mislila da je kukolj u žitu. Izbjegava me kao kugu, jer zna da mene ne može prevariti. Prije će se pakao zalediti no što će me tipovi poput njega zavarati.

– Vas nitko ne može zavarati, rekla sam. Krenula je Handelova kompozicija Mesija, a duboka tuga ukopala se u moje srce.

Njezine su oči pretraživale moje hce, Znala je koliko mi je Zadnji božić bio težak` Provela sam ga u Miamiju, pokušavši ga izbjeći koliko je to bilo moguće. No, od glazbe i svjetala nisam mogla pobjeći, čak ni da sam otišla na Kubu.

– Što ćete ove godine? upitala je. – Možda ću otići na zapad, odgovorila sam. Ako ovdje bude sniježilo, bit će mi

lakše, ali sivo nebo ne mogu podnijeti. Kiše i tuče, richmondsko vrijeme. Znate, kad sam se tek doselila ovamo, svake bi godine barem jedanput, dvaput pao dobar snijeg.

Zamislila sam snijeg na otežalim granama stabala, kako pada na vjetrobran mog automobila. Cijeli bi svijet bio u bijelom dok bih se ja vozila na posao, iako niti jedna državna služba za blagdane ne radi.

– Jako lijepo od vas što ste došli provjeriti kako mi je, rekla je moja tajnica, ustajući iz dubokog plavog naslonjača. Iako, uvijek se previše brinete za mene.

Otišla je u kuhinju. Čula sam kako ruje po hladnjaku. Kad se vratila u dnevnu sobu, dodala mi je Tupperware kutiju s nečim smrznutim unutra.

– Moja juha od povrća, rekla je. Upravo ono što vam večeras treba. – Nemate pojma koliko, odgovorila sam joj, zahvalna iz dubine srca. Podgrijat ću

je kad dođem kući. – No, što ćete učiniti u vezi s Chuckom? upitala me je vrlo ozbiljna izraza lica. Oklijevala sam. Nisam je željala to pitati. – Rose, Chuck kaže da ste vi moj uredski doušnik. Pa, jesam. – Molim vas da to budete i dalje, nastavila sam. Želim da učinite što god treba da

saznate što namjerava, – Ono što malo kopile namjerava je sabotaža, rekla je Rose, koja gotovo nikad nije

psovala. – Trebaju mi dokazi, rekla sam. Znate kakva je država. Lakše bi bilo hodati po vodi

nego nekoga otpustiti. Ali on neće pobijediti. Nije odmah odgovorila, a zatim je rekla: Za početak, ne smijemo ga podnijeniti, Nije baš toliko pametan koliko misli da je, ali pametan jest. Osim toga, ima previše vremena za razmišljanje i da se neopaženo mota uokolo. Na nesreću, zna vaše navike bolje od ikoga drugog, čak i od mene, zato što vam ja ne pomažem u mrtvačnici hvala Bogu. No tu bi vas zaista mogao uništiti.

Bila je u pravu, iako mi je bilo teško prihvatiti da Chuck ima toliku moć. Mogao bi zamijeniti naljepnice ili kartone s imenom privezane za nožni prst preminuloga ili

nešto kontaminirati. Mogao bi otkucavati laži novinarima, koji bi vječno štitili njegov identitet. Jedva da sam mogla i zamisliti što bi sve mogao učiniti.

– Usput, rekla sam ustajući s kauča, sigurna sam da ima kompjuter kod kuće. Lagao je glede toga.

Otpratila me je do vrata. Sjetila sam se auta parkiranog pokraj mojeg. – Znate li vozi li itko od stanara vaše zgrade tamni Taurus? upitala sam. Namrštila se, zbunjena pitanjem. Pa, ima ih jako mnogo u četvrti, ali ne, ne mogu

se sjetiti da itko od susjeda iz zgrade vozi Taurus. Možda neki policajac stanuje u zgradi, pa se katkad doveze kući u takvom autu?

– Ako i stanuje, ja to ne znam. Nemojte dopustiti tim malim zlodusima, koji samo čekaju priliku da se pojave u vašoj glavi, da vas zavedu. Ja sam čvrsto odlučila da ne pridajem značenje stvarima koje ga nemaju. Znate onu staru priču o proročanstvima koja se ispunjavaju samo zato što ste ih izrekli .

– Pa, najvjerojatnije nije ništa, ali imala sam čudan predosjećaj kad sam ugledala tu osobu kako sjedi u mračnom autu, ugašenog motora, ugašenih svjetala, rekla sam. Zapisala sam broj registracijskih tablica.

– Bravo. Rose me potapšala po leđima. Zašto li me to ne iznenaduje?

16

KAD SAM IZAŠLA IZ ROSEINA STANA, ČINILO MI SE DA MOJI KORACI preglasno odzvanjaju stubištem. Izašavši kroz vrata u hladnu noć, mislila sam na pištolj u džepu. Automobil je bio otišao. Tražila sam ga pogledom, dok sam prilazila svojem autu:

Parkiralište nije bilo dobro osvijetljeno. Golo drveće stvaralo je sitne zvukove koji su u mojim ušima zvučali zlokobno, a sjene se činile kao da skrivaju strašne stvari. Brzo sam zaključala vrata, još se malo ogledavajući oko sebe, pa odlazeći, nazvala Marinov dojavljivač. Odmah me je nazvao, jer je, naravno, bio u uniformi na ulici i nije imao apsolutno nikakvog posla.

– Možeš li provjeriti registraciju? rekla sam čim se javio. Pucaj! Izrecitirala sam mu je. – Upravo odlazim od Rose, rekla sam, i imam nekakav čudan predosjećaj u vezi s

tim automobilom koji je bio tamo parkiran. Marino je gotovo uvijek uzimao moje čudne predosjećaje ozbiljno. Nisam ih često imala bez razloga. Bila sam pravnica i liječnica,

Ako ništa drugo, bila sam sklona držati se svog kliničkog, činjeničnog, pravničkog načina razmišljanja i nisam se prepuštala pretjeranim reakcijama ili emocionalnim projekcijama.

– Ima još nešto, nastavila sam. `Oš da svratim do tebe? Voljela bih. Kad sam stigla, već me čekao na kolničkom prilazu ispred kuće, Izašao je iz

automobila na neobićan način, jer mu je zasmetao službeni opasač, pa je nekako zapeo za sigurnosni pojas, koji nikad nije zakopčavao.

– Vraga mu njegovog! opsovao je, oslo'bađajući opasač uz trzaj. Ne znam koliko ću još dugo moć' ovo trpit'. Nogom je zatvorio vrata auta. Sranje od auta.

– Kako si onda stigao ovamo prvi, ako je to sranje od auta? upitala sam ga. – Bio sam bliže nego ti. Leđa me ubijaju.

Nastavio se žaliti dok smo se uspinjali stubama i ja otključavala ulazna vrata. Zaprepastila me je tišina. Alarmno svjetlo bilo je zeleno. Dakle, to ne valja, rekao je Marino.

– Znam da sam ga uključila ujutro, rekla sam. – Je li došla žena koja ti čisti kuću? upitao je, gledajući, osluškujući. – Uvijek ga uključi, rekla sam. U dvije godine koliko radi za mene do sada to ni

jednom nije zaboravila učiniti. – Ostani ovdje, rekao je. – To sigurno neću, odgovorila sam, jer ako nešto nisam željela onda je to bilo da

čekam ovdje sama. Nikad nije bilo dobro rješenje da dvoje naoružanih ljudi, nervoznih i opreznih, budu u različitim dijelovima istog prostora.

Ponovno sam namjestila alarm i slijedila Marina iz sobe u sobu, gledajući ga kako otvara svaki ormar i zagleda iza zavjese na tuš kadi, svake draperije i vrata. Pretražili smo oba kata i teško da smo nešto propustili. Tek kad smo se spustili u prizemlje, primijetila sam sag u hodniku. Jedna je polovica bila usisavana, dok druga nije, a u gostinskoj kupaonici odmah desno, Maria, moja domaćica, zaboravila je zamijeniti prljave ručnike za ruke čistim.

– Nije tako zaboravna, rekla sam. Ona i njezin muž izdržavaju djecu uz vrlo male plaće i ona radi više i teže od ikoga drugog. Nadam se da me ni'ko neće pozvati van, grintao je Marino. Imaš kave u ovoj svojoj jazbini?

Pripremila sam lonac jake kave od Pilon espressaa koju mi je Lucy poslala iz Miamija, Svijetla Žutocrvena vrućina od kave vratila je ponovni osjećaj bola. Marino i ja odnijeli smo šalice u moju radnu sobu. Uključila sam se na AOL preko Ruffinove adrese i lozinke. Odlanulo mi je kad mi pristup nije bio odbijen.

– Sve je čisto, obavijestila sam ga. Marino je dovukao stolicu i gledao preko mojeg ramena. Ruffin je imao poštu. Bilo je osam poruka, no nisam prepoznala nikoga od pošiljaoca. Što bi se dogodilo

da ih otvoriš? Marino je bio znatiželjan. Ostat će u sandučiću, ako ih pospremiš kao nove, odgovorila sam.

– Mislim, može li on skužit' da si ih otvarala? – Ne. Ali pošiljatelj može. Pošiljatelj može provjeriti stanje pošte koju je poslao i

vidjeti u koje je vrijeme bila otvorena. – Ha, komentirao je Marino u stilu pa što onda. Pa šta? Koliko će ljudi ič'

provjeravat' u koliko je sati njihova poruka bila otvorena? Nisam mu odgovorila i počela sam otvarati Chuckovu poštu.

Možda sam trebala osjećati strah zbog ovoga što sam radila, ali bila sam previše ljuta. Četiri elektronske poruke poslala mu je njegova supruga, koja je imala toliko mnogo uputa za njega glede domaćinstva, da se Marino morao nasmijati.

– Drži mu muda u kutijici iznad kamina, rekao je likujući. Adresa s koje je bila poslana peta poruka bila je MAYFLR, a poruka je jednostavno glasila: TREBAM RAZGOVARATI S TOBOM.

– Zanimljivo, komentirala sam Marinu. Provjerimo poštu koju je on mogao slati tom Mayfloweru.

Otišla sam u sandučić s poslanom poštom i otkrila da je Chuck slao poruke ovoj osobi gotovo svaki dan u posljednja dva tjedna. Brzo sam preletjela preko poruka. Marino je takoder čitao i ubrzo je postal'o jasno da se moj nadglednik mrtvačnice sastajao s tom osobom, moida čak imao ljubavnu avanturu s njam.

– Pitam se `ko je, k vragu, ona? rekao je Marino. Time bi imala finu moć nad tim kučkinim sinom.

– Neće biti lako otkriti, rekla sam. Brzo sam izašla iz programa, kao da bježim iz kuće u koju sam upravo provalila. – Pokušajmo s Chatplanetom, rekla sam. Jedini razlog zbog kojeg sam bila upoznata sa `sobama za razgovor' bio je taj što su

ih moji kolege širom svijeta koristili za sastajarije, da upitaju za pomoć u vezi s osobito teškim slućajevima ili da podijele informaciju koja bi nam svima mogla biti od koristi. Upisala sam se i skinula program te izabrala pretinac koji mi je omogućio da budem u `sobi za razgovor' a da me nitko ne vidi.

Pregledala sam popis `soba za razgovor' i kliknula na jednu pod nazivom Draga šefice Kay. Doktorica Kay, glavom i bradom, bila je usred vodenja razgovora sa šezdeset i tri osobe.

– Uh, užas. Daj mi cigaretu, Marino, rekla sam napeto. Istresao je jednu iz paketića i privukao stolicu još bliže, sjedeći tik do mene dok

smo prisluškivali.

<PIPEMAN> DRAGA ŠEFICE KAY, JE LI ISTINA DA JE ELVIS UMRO NA ZAHODSKOJ ŠKOLJCI I DA MNOGO LJUDI UMIRE DOK SU NA ZAHODU? JA SAM VODOINSTALATER, STOGA VAM JE JASNO ZAŠTO PITAM. HVALA, ZAINTERESIRANI U ILLINOISU.

<DRAGA ŠEFICA KAY> DRAGI ZAINTERESIRANI U ILLINOISU, DA, ŽAO MI JE ŠTO MORAM REĆI DA JE ELVIS ZAISTA UMRO NA ZAHODU I DA TO NIJE TAKO RIJETKO JER SE LJUDI NAPINJU I NAPINJU I SRCE IM TO NE MOŽE IZDRŽATI. GODINE NEZDRAVE PREHRANE I UZIMANJA TABLETA, ŽAO MI JE ŠTO MORAM REĆI, KONAČNO SU ELVISA DOŠLE GLAVE, PA JE UMRO OD ZASTOJA SRCA U SVOJOJ LUKSUZNO OPREMLJENOJ KUPAONICI U GRACELANDU. TO BI NAM SVIMA TREBALA BITI POUKA.

<MEDSTU> DRAGA ŠEFICE KAY, ZAŠTO STE ODLUČILI DA BISTE RADIJE RADILI S MRTVIM PACIJENTIMA NEGO SA ŽIVIMA? MORBIDNI IZ MONTANE

<DRAGA ŠEFICA KAY> DRAGI MORBIDNI IZ MONTANE, NISAM BAŠ DOBRA U OPHOĐENJU S BOLESNICIMA, A OVAKO SE NE MORAM BRINUTI KAKO SE MOJ PACIJENT OSJEĆA. SHVATILA SAM TIJEKOM STUDIRANJA MEDICINE DA SU ŽIVI PACIJENTI ŽIVA KOMA.

– Tako ti svega sranja jebenog, komentirao je Marino. Bila sam bijesna kao ris, a nisam mogla ništa poduzeti.

– Znaš, rekao je Marino malodušno, volio bi' da ljudi puste Elvisa na miru. Umoran sam od slušanja svih tih priča kako je umro na zahodu.

– Tiho, Marino, rekla sam. Molim te. Pokušavam misliti. Seansa je trajala i trajala, užasna od početka do kraja. Bila sam u

iskušenju da se umiješam i kažem svima da Draga šefica Kay nisam ja. Ima li načina da se sazna `ko je zaista Draga šefica Kay? upitao je Marino.

– Ako je ta osoba moderator, voditelj razgovora, odgovor je negativan. On ili ona zna tko su ostali, ali ne vrijedi i obrnuto.

<JULIE W> DRAGA ŠEFICE KAY, S OBZIROM NA TO DA ZNATE SVE MOGUĆE O ANATOMIJI, POZNAJETE LI VIŠE EROGENIH ZONA, ZNATE NA

ŠTO MISLIM? ČINI MI SE DA SE MOJ DEČKO DOSAĐUJE U KREVETU I KATKAD ZASPE USRED ČINA! ONA KOJA ŽELI BITI SEKSI

<DRAGA ŠEFICA KAY> DRAGA KOJA ŽELI BITI SEKSI, UZIMA LI ON IKAKVE LIJEKOVE KOJI BI GA MOGLI USPAVLJIVATI? AKO NE, SEKSI DONJE RUBLJE BI MOGLA BITI DOBRA IDEJA. ŽENE SE VIŠE NE TRUDE DOVOLJNO DA BI SE NJIHOVI MUŠKARCI OSJEĆALI VAŽNI I GLAVNI.

– Ubit ću ga… ili nju… tko god da je ta Šefica Kay! Skočila sam sa stolice toliko frustrirana da nisam znala što da činim. – S mojim se kredibilitetom ne može zajebavati. Čvrsto stisnutih šaka, gotovo sam otrčala u veliku sobu, gdje sam se odjednom

zaustavila i pogledala oko sebe kao da se tu nalazim prvi put u životu. – Dvoje nas treba za ovu igru, rekla sam i vratila se u svoju radnu sobu. – Ali, kako je može igrati dvoje, kad ti ne znaš ni `ko je Šefica Kay broj dva?

Marino je pitao. – Možda ne mogu učiniti ništa u vezi s tom prokletom `sobom za razgovor', ali

postoji elektronska pošta. – Kakva vrsta elektronske pošte? Marino je umorno pitao. Dvoje može igrati ovu

igru. Samo gledaj. A sad, kako bi bilo da provjerimo naš sumnjivi auto. Marino je izvukao svoj ručni radio s pojasa i prebacio frekvenciju na kanal za

usluge. – Hoćeš li ponoviti koji je? upitao je ponovno. RGG-7112, odrecitirala sam

napamet. Virginijske tablice? – Žao mi je, odgovorila sam. Tako dobro nisam uspjela vidjeti. Dobro onda, počet

ćemo od toga. Prenio je broj tablica virginijskoj mreži za informacije o kriminalu, ili VMIK-u, i

tražio provjeru traženog broja. Sada je već bilo prošlo deset sati. – Možeš li mi složiti sendvič ili nešto prije nego odem? upitao je Marino. Umirem

od gladi. VMIK je malo spor večeras. Mrzim to. Zatražio je slaninu, zelenu salatu, rajčicu s ruskim prelivom25

25 Pjenušavo kiselo vrhnje.

i de belo narezan luk. Slaninu sam dobro prepržila u mikrovalnoj umjesto da je ispržim na tavi.

– Ajme, doktorice, zašto to moraš stalno radit'? rekao je, držeći hrskavu, nemasnu krišku slanine. Valja samo ako se može sažvakati i ako joj je preostalo nešto okusa koji nisu upile sve te papirne salvete.

– Imat će i više nego dovoljno okusa, rekla sam. Ostalo je na tebi. Ne želim ja biti kriva za još jače sužavanje tvojih arterija. Marino je ispržio u tosteru raženi kruh i natrackao ga maslacem pa i narezanih kiselih krastavaca. Na to je naslagao zelenu salatu i obilato dodao posoljene rajčice i debele kriške sirovog slatkog luka.

Složio je dvije takve zdrave kreacije i zamotao ih u aluminijsku foliju prije nego što su mu se javili preko radija. Automobil nije bio Ford Taurus, nego Ford Contour iz 1998. Bio je tamnoplave boje i registriran na Avis Leasing korporaciju.

– Baš nekako zanimljivo, komentirao je Marino. U Richmondu obično svi rentani auti počinju s R i moraš posebno zahtijevati da dobiješ tablice koje ne počinju tim slovom. Počeli su te tražit' zato da pljačkaši auta ne mogu na prvi pogled skužit' `ko je stranac u gradu.

Nije bilo neplaćenih prekršaja i auto nije bio na popisu ukradenih vozila.

17

U OSAM SATI SLIEDEĆEG JUTRA, U SRIJEDU, UGURALA SAM SE NA mjesto za parkiranje uz naplatu. Preko puta, iza kovanog željeza i fontana u magli, nalazila se zgrada zakonodavstva Commonwealtha iz osamnaestog stoljeća.

Doktor Wagner, drugi članovi kabineta i državni odvjetnik radili su u zgradi izvršne vlasti u Devetoj ulici. Toliko su pretjerali s osiguranjem da sam se počela osjećati kao kriminalac kad sam ušla. Odmah iza ulaznih vrata nalazio se stol gdje mi je policajac pregledao torbicu.

– Ako išta pronađete, komentirala sam, recite mi, jer ja ne mogu. Policajac se nasmiješio. Činio mi se poznat. Bio je nizak, mišićav muškarac,

pretpostavila sam da mu je moglo biti oko trideset pet godina. Imao je prorijeđenu smedu kosu i lice koje je bilo dječački milo prije nego što su ga izmijenile godine i suvišni kilogrami.

Pružila sam mu svoje isprave, a on ih je jedva pogledao. – Ne trebate ih pokazivati, rekao je veselo. Sjećate li me se? Ja sam nekoliko puta

morao odgovarati na pozive iz vaše zgrade dok ste još bili tamo. Pokazao je u smjeru moje stare zgrade na Četrnaestoj ulici, koja se nalazila pet

kratkih blokova zgrada istočno. – Rick Hodges, rekao je. Onda kad su se prestrašili urrij. sjećate li se toga? – Kako da ne? odgovorila sam. Nije bio jedan od naših svjetlijih trenutaka. – A ja i Wingo smo se katkad družili. Spustio bih se za vrijeme ručka, kad bi bilo

mirno. Sjena mu je preletjela licem. Wingo je bio najbolji, najpredaniji nadglednik

mrtvačnice koji je ikad radio kod mene. Prije nekoliko godina umro je od boginja. Stisnula sam rame Hodgesu.

– Još mi nedostaje, rekla sam. Nemate pojma koliko. Ogledao se oko sebe i nagnuo bliže.

– Čujete li se s njegovima? upitao me tiho. S vremena na vrijeme. Shvatio je iz načina na koji sam odgovorila da njegova obitelj nije željela

razgovarati o svojem sinu homoseksualcu, niti su htjeli da ih zovem. A sigurno nisu željeli da ih zove Hodges ili itko od Wingovih prijatelja. Hodges je kimnuo glavom, a bol mu je zastrla pogled. Pokušao ju je prikriti smiješkom.

– Taj vas je dečko obožavao, doktorice, rekao mi je. To vam želim reći već jako dugo.

– To mi jako mnogo znači, rekla sam mu, dirnuta. Hvala, Rick. Prošla sam kroz skenersku kontrolu bez incidenta, a on mi je pružio natrag moju torbicu.

– Nemojte da vas opet dugo nema, rekao je. – Neću, odgovorila sam, pogledavši u njegove mladenačke plave oči. Osjećam se

sigurnije kad ste u blizini. – Znate li kuda trebate ići? Mislim da znam, odgovorila sam. – Pa, samo zapamtite da dizalo baš ne sluša. Popela sam se izlizanim, kamenim stubištem do šestog kata, gdje se nalazio ured

Sinclaira Wagnera s pogledom na Capitol square.

Kip Georgea Washingtona na konju jedva se razaznavao u ovo mračno, kišno jutro. Temperatura se preko noći spustila za dvadeset stupnjeva, a kiša je padala poput sitne sačme.

Čekaonica Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi bila je lijepo uređena, s dostojanstvenim kolonijalnim namještajem i zastavama, što nije bilo u stilu doktora Wagnera. Njegov je ured bio zakrčen i zatrpan. Odavao je čovjeka koji je iznimno mnogo radio i umanjivao moć koju je imao.

Doktor Wagner rođen je i odrastao u Charlestonu, u Južnoj Karolini, gdje se njegovo ime, Sinclair, izgovaralo Sinkler. Bio je psihijatar s diplomom pravnika i brinuo se za službe poput centra za mentalno zdravlje, centra za ovisnosti, centra za socijalnu pomoć i Medicarez26

– Sinclair, osiguranje nije problem. Netko mi iz mojih vlastitih redova nanosi štetu. Jasno mi je da mi netko – ili možda više njih – pokušava stvoriti probleme. Možda u toj mjeri da dobijem otkaz. Tvoja je tajnica mojoj poslala e-mail, kojim je obavještava

. Radio je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Virginiji, kraće MCV, prije nego što je dobio ministarsko mjesto. Oduvijek sam ga jako poštovala i znala da je to poštovanje uzajamno.

– Kay. Odgurno se na stolcu od stola i ustao. Kako si? Pozvao me pokretom da sjednem na kauč i zatvorio vrata, a onda se vratio s druge

strane svoga stola, što nije bio dobar znak. Zadovoljan sam kako stvari stoje na Institutu, a ti? upitao je. I ja, vrlo, uzvratila sam. Iscrpljujuće, ali bolje nego što sam se nadala.

Uzeo je lulu i vrećicu duhana iz pepeljare. – Pitao sam se što se s tobom dogada, rekao je, kao da si nestala s lica zemlje. – Ne razumijem zašto to kažeš, odgovorila sam mu. Obrađujem jednak broj

slučajeva, kao i obično. Ako ne i više. – Ah, da. Naravno, pratim što radiš na vijestima. Započeo je stavljati duhan u lulu. U zgradi nije bilo dopušteno nikakvo pušenje, pa

je Wagner imao sklonost pućkati hladnu lulu, kad se nije osjećao opušteno. Znao je da nisam došla ovamo razgovarati o Institutu, niti mu govoriti o tome kako imam strašno puno posla.

– Potpuno mi je jasno koliko imaš posla, nastavio je, s obzirom na to da nemaš vremena čak ni da me posjetiš.

– Upravo sam danas saznala, Sinclair, da si pokušao doći do mene prošli tjedan, odgovorila sam.

Izdržao je moj pogled, sisajući lulu. Doktor Wagner je imao šezdesetak godina, ali izgledao je starije, kao da su ga bolne tajne njegovih pacijenata koje je nosio sa sobom tolike godine napokon počele nagrizati. Imao je blage oči, a to što su ljudi obično zaboravljali na njegovu pravničku pronicavost davalo mu je veliku prednost.

– Ako nisi dobila moju poruku da te želim vidjeti, Kay, rekao je, onda mi se čini da imaš velikih problema sa zaposlenicima. Sporim, tihim glasom nizao je riječ po riječ, prenoseći poruku zaobilaznim putem kao i uvijek.

– Imam, ali ne takvih kakve ti zamišljaš. Slušam. – Netko provaljuje u moju elektronsku poštu, glatko sam odgovorila. Čini se da je

ta osoba ušla u file gdje držimo naše lozinke i dočepala se moje. – Toliko o osiguranju… Podigla sam ruku i zaustavila ga.

26 Medicare-program zdravstvenog osiguranja.

da me želiš vidjeti. Moja mi je tajnica to prenijela, a ja sam navodno odgovorila da sam tih dana prezaposlena da te vidim.

Vidjela sam da je doktoru Wagneru ovo bilo zbunjujuće, ako ne i smiješno. – Ima toga još, nastavila sam, osjećajući se sve nelagodnije zbog zvuka vlastita

glasa koji je govorio naširoko o nečemu što je nalikovalo na fantastično ispletenu urotu. E-mailovi u kojima se moli da se telefonski pozivi preusmjeravaju mojem zamjeniku i, kao najgore od svega, ta pričaonica koju ja vodim na Internetu.

– Znam za to, smrknuto je odgovorio. Tvrdiš mi da je osoba koja izvodi to s Draga šefice Kay ista ona osoba koja koristi tvoju lozinku?

– Definitivno ista osoba koristi moju lozinku i predstavlja se kao ja. Sutio je, pućkajući lulu, – Vjerujem da je moj nadglednik mrtvačnice povezan sa svim tim, dodala sam. – Zašto? – Nepouzdano, neprijateljsko ponašanje, često nestaje. Ogorčen je i nešto sprema.

Mogla bih nastaviti nabrajati, Tišina. – Kad budem mogla dokazati da je umiješan, rekla sam, riješit ću taj problem. Doktor Wagner vratio je lulu u pepeljaru. Ustao je od svog radnog stola, zaobišao

ga i prišao mi. Smjestio se u stolac do mojeg, nagnuo se prema meni i pogledao me dubokim pogledom.

– Poznam te već jako dugo, Kay, rekao je blagim, ali strogim glasom koji nije trpio pogovora. Dobro mi je poznata tvoja reputacija. Ti si na pohvalu Commonwealthu Virginije. Također si prošla kroz užasnu tragediju, koja se i nije dogodila tako davno.

– Pokušavaš li se ti to sa mnom igrati psihijatra, Sinclair? nisam se šalila. – Nisi stroj. – Niti fantaziram bez veze. To o čemu ti govorim zaista se dogada. Svaka cigla

zgrade koju gradim je na mjestu. Odvija se jako mnogo zlonamjernih aktivnosti i premda je istina da sam rastresenija nego obično, ovo što pričam s time nema veze.

– Kako možeš biti tako sigurna u to, Kay, ako si rastresena, kako si sama rekla? Većina se ljudi ne bi vratila na posao neko vrijeme ako bi se ikad više vratili – nakon nečeg takvog kao što je to što si ti proživjela. Kad si se vratila na posao?

– Sinclair, svatko se nosi s gubitkom na svoj način. – Odgovorit ću na svoje pitanje umjesto tebe, nastavio je. Nakon deset dana. A ne

radiš u jako veselom okruženju, ako mogu dodati. Tragedija, smrt. Nisam rekla ništa, boreći se da ostanem staložena. Bila sam u mračnoj špilji i jedva

se sjećala trenutaka kad sam rasipala Bentonov pepeo u more u Hilton Headu, mjestu koje je najviše volio. Jedva sam se sjećala spremanja Bentonovih stvari iz stančića u tom gradiću i dana nakon toga kad sam se bacila na čišćenje njegovih ladica i ormara u mojoj kući. Tada sam manijakalnom brzinom uklonila sve stvari koje bi prije ili poslije i tako trebala ukloniti.

Da nije bilo doktorice Anne Zimmer, ne bih preživjela. Bila je postarija žena, psihijatrica i moja dugogodišnja prijateljica. Pojma nisam imala što je učinila s Bentonovim glantnim odijelima i kravatama, ulaštenim cipelama i kolonjskim vodama, Nisam željela znati što se dogodilo s njegovim BMW-om. A uopće nisam mogla podnijeti da znam što se učinilo s našim ručnicima i rubljem iz kupaonice i posteljinom s naše postelje.

Anna je bila dovoljno mudra da zadrži neke važne stvari. Nije dirala njegove knjige, ni nakit. Ostavila je potvrde i odlikovanja na zidovima njegove radne sobe, gdje ih nitko nije mogao vidjeti, jer je bio jako skroman. Nije mi dopustila da

maknem fotografije, kojih je bilo posvuda, jer, rekla je, bilo je važno za mene da živim s njima.

– Moraš živjeti sa svojim sjećanjima, ponavljala mi je svojim teškim njemačkim naglaskom. Ona su još živa, Kay. Ne možeš pobjeći od njih. Nemoj ni pokušavati.

– Kolik je stupanj tvoje depresije, Kay, na ljestvici od jedan do deset? odzvanjao je glas doktora Wagnera negdje u pozadini.

Još sam bila povrijeđena i nisam mogla prihvatiti da Lucy nije ni jednom došla tijekom svega ovoga. U svojoj oporuci, Benton mi je ostavo svoj stančić, a Lucy je bila bijesna na mene, jer sam ga prodala, premda je dobro znala, kao i ja, da ni jedna ni druga više nikad ne bismo mogle ući u te prostorije. Kad sam joj pokušala dati njegovu omiljenu, izgrebenu i izguljenu pilotsku kožnu jaknu, koju je nosio u koledžu, rekla je da je ne želi, da će je dati nekome. Znala sam da nije. Znala sam da ju je negdje sakrila.

– Ne treba se toga sramiti. Mislim da ti je teško priznati da si ljudsko biće, izronio je odnekud glas doktora Wagnera.

Pogled mi se razbistrio. – Jesi li razmišljala o tome da počneš uzimati antidepresive? doktor Wagner me

upitao. Neke blage, kao što je Wellbutrin. Pričekala sam, prije nego što sam išta odgovorila.

– Prvo, Sinclair, rekla sam, reakcijska depresija je normalna pojava. Ne trebaju mi tablete da čarolijom odnesu moju bol` Možda sam stoik, Možda mi je teško pokazati osjećaje pred drugim ljudima, pokazati najdublje osjećaje. I da, jednostavnije mi je boriti se i ljutiti se i pretjerivati s poslom nego osjećati bol. Ali nisam zabrazdila u samoporicanje. Imam dovoljno razuma da znam da se žalost mora odžalovati. A to nije lako kada oni kojima vjeruješ počnu malo po malo nagrizati i ono malo što ti je ostalo u životu.

– Upravo si se prebacila iz prvog lica jednine u drugo, istaknuo je. Pitam se jesi li svjesna…

– Ne seciraj me, Sinclair. – Kay, dopusti da ti nacrtam portret tragedije, sliku nasilja, koju oni njome

netaknuti nikad ne vide, rekao je. Tragedija ima vlastiti život. Nastavlja divljati, iako s vremenom na pritajeniji i manje očit način.

– Ja vidim portret tragedije svakog dana, rekla sam. A kad pogledaš u ogledalo? upitao je.

– Sinclair, dovoljno je strašno pretpjeti gubitak voljene osobe, ali kad se tome pridruži da te svi gledaju poprijeko i sumnjaju u tvoju sposobnost funkcioniranja, to znači da te udaraju i degradiraju u vrijeme kada si navodno slab.

Izdržao je moj pogled. Upravo sam se ponovno prebacila u drugo lice jednine, u tu sigurniju poziciju, i vidjela sam to u njegovim očima. Okrutnost se obrušava na ono što vidi kao slabo, nastavila sam. Znala sam što je zlo. Mogla sam ga namirisati i prepoznati mu obrise kad bi se našlo u blizini.

– Netko je ono što mi se dogodilo shvatio kao priliku da me uništi, priliku na koju je dugo čekao, zaključila sam.

– Ne misliš li da ovo zvuči malo paranoidno? konačno je progovorio. – Ne. Zašto bi to itko učinio, osim da bude sitnodušan i ljubomoran? upitao je. – Zbog moći. Da mi ukrade vatru. – Zanimljiva analogija, rekao je. Reci mi što misliš pod tim. Ja svoju moć koristim

u dobre svrhe, objasnila sam. A tko god me pokušava povrijediti, želi prisvojiti moju moć za svoje sebične ciIjeve, a ti ne želiš da moć bude u rukama takvih ljudi.

– Slažem se, zamišljeno je rekao. Telefon je zazvonio. Ustao je i odgovorio na poziv. – Ne sada, rekao je u slušalicu. Znam. Morat će pričekati. Vratio se u svoju stolicu

i ispustio duboki uzdah. Skinuo je naočale i odložio ih na stolić za kavu. – Mislim da bi najbolje bilo objaviti u novinama da se netko pred stavlja umjesto

tebe, učiniti sve što se može da se ova situacija što više raščisti, rekao je. Prekinut ćemo to, makar morali tražiti sudski nalog.

– Ja bih bila jako sretna, rekla sam. Ustao j e, a i j a. , – Hvala, Sinclair. Hvala Bogu da imam ljude poput tebe da me štite. – Nadajmo se da će ti i novi ministar biti takav, primijetio je kao da se

podrazumijeva da znam o čemu govori. – Kakav novi ministar? upitala sam, a tjeskoba se ponovno oglasila, ovaj put jače. Neobičan izraz prešao mu je licem, a zatim je postao ljut. Poslao sam ti nekoliko

obavijesti označenih kao privatne i povjerljive. Prokletstvo! Ovo stvarno ide predaleko.

– Nisam dobila ništa od tebe. Stisnuo je usne, a obrazi su mu pocrvenjeli. Petljati s e-mailom bilo je jedno, ali

presretati zapečaćene, povjerljive memorandume od ministarstva, bila je sasvim druga stvar. Čak ni Rose nije otvarala takvu poštu.

– Navodno se vladina Komisija za borbu protiv kriminala zagrijala za ideju da se tvoj ured prebaci iz Zdravstva u Javnu sigurnost, rekao mi je.

– Za Boga miloga, Sinclair, uzviknula sam. Znam, znam. Podigao je ruku da me ušutka.

Ovakav isti glup prijedlog pojavio se nedugo nakon što su me zaposlili. Policija i forenzični laboratoriji bili su pod Javnom sigurnošću, što je između ostaloga značilo da bi se, ako bi i moj ured potpao pod Javnu sigurnost, izgubila ravnoteža medu ovlastima koje imamo. U biti bi mi policija zapovijedala kako da obradujem svoje slučajeve.

– Već sam pisala službena mišljenja o tome, rekla sam doktofu Wagneru. Prije više godina. Uspjela sam to spriječiti držeći propovijedi tužiteljima i policijskim glavešinama. Čak sam otišla u Odvjetnićku komoru. Ne smijemo dopustiti da se to dogodi.

Doktor Vagner nije odgovorio. – Zašto sada? bila sam uporna. Zašto je to upravo sada iskrsnulo? Ta se tema nije

potezala više od deset godina. – Mislim da zastupnik Connors to gura, jer ga pritišću neki od onih na višim

položajima u snagama zakona, rekao je. Tko bi, k vragu znao. Ja sam znala. Dok sam se vozila prema svom uredu, osjetila sam da sam puna

energije. Crpila sam je iz pitanja bez odgovora, iz iskapanja onoga što nije bilo jasno na prvi pogled, iz prodiranja do istine. Ono što klevetnici poput Chucka Ruffina i Diane Bray nisu uračunali u svoje makinacije bilo je to da su me probudili.

U mojoj se glavi stvarao scenarij. Bio je vrlo jednostavan. Netko me je želio isključiti iz toka informacija, tako da Javna sigurnost lakše preuzme moj ured. Načula sam da se šuška kako sadašnji ministar, kojeg sam ja jako voljela, ide u mirovinu. Kakva bi to slučajnost bila da Brayova dođe na njegovo mjesto.

Kad sam stigla do ureda, nasmiješila sam se Rose i poželjela joj dobro jutro. – Kako smo danas dobro raspoloženi! rekla je, izuzetno vesela zbog toga.

– To je zbog vaše juhe od povrća, komentirala sam. Jako joj se veselim. Gdje je Chuck?

Kiseli izraz pojavio se na Roseinu licu na sam spomen njegova imena. – Otišao je dostaviti nekoliko mozgova na MCV, odgovorila je. Katkad, kad su

slučajevi bili neurološki sumnjivi i komplicirani, fiksirala bih mozak u formalinu i poslala ga u neuropatološki laboratorij na specijalnu dijagnostičku obradu.

– Obavijesti me kad se vrati, rekla sam joj. Moramo postaviti Luma-Lite u sobi za razgradnju tkiva.

Nalaktila se na radni stol, naslonila bradu na ruku i odmahnula glavom, gledajući me.

– Mrzim što vam ja to moram reći, rekla je. – Oh, Bože, što sad? Baš kad sam pomislila da bih mogla imati dobar dan. – Institut obrađuje lažno mjesto zločina, a čini se da je njihov Luma-Lite na

popravku. – Ne trebate dalje. – Pa, sve što znam je da je netko nazvao ovamo i Chuck im je odnio naš Luma-Lite

prije nego što je krenuo na MCV. – Onda ću jednostavno otići tamo i uzeti ga. – Lažno mjesto zločina je na otvorenom, nekih dvanaest kilometara odavde. – Tko je Chucku dao dopuštenje da ga ikome posudi? upitala sam. – Budite sretni da nije ukraden, kao pola drugih stvari odavde. Pretpostavljam da

ću jednostavno morati otići gore i napraviti testove u Vanderovu laboratoriju, rekla sam.

Ušla sam u svoj ured i sjela za radni stol. Skinula sam naočale i izmasirala hrbat nosa. Odlučila sam da je vrijeme da priredim susret između Brayove i Chucka. Ukucala sam Chuckovu adresu i s nje poslala Brayovoj e-mail.

Zapovjednice Bray, Imam neke informacije koje morate znati. Molim da se sretnemo u Beverly Hills

Shopping Centeru u pet i trideset poslije podne. Parkirajte straga, kod Buckhead's restorana. Možemo razgovarati u vašem autu, da nas ne primijete. Ako se ne možete sastati sa mnom, javite mi. U protivnom, vidimo se u dogovoreno vrijeme.

Chuck

Zatim sam njemu poslala pisanu poruku, navodno od Brayove, kajom ga pozivam na susret,

– Učinjeno, rekla sam, prepuštajući se čestitanju samoj sebi, kad je zazvonio telefon.

– Ej, rekao je Marino. Ovdje tvoj privatni istražitelj. Šta radiš nakon posla? – Radim. Sjećaš li se kako sam rekla da i ja mogu igrati ovu igru? Voziš me u

Buckhead's. Ne želimo propustiti jedan mali susret dvoje ljudi koji su toliko mili srcu mom i tvom, zar ne? Mislila sam da bi bilo lijepo da me odvedeš na večeru i da jednostavno naletimo na njih, rekla sam.

18

MARINO ME ČEKAO NA PARKIRALIŠTU KAKO SMO SE I DOGOVORILI. Išli smo njegovim čudovišnim kamionetom, jer nisam htjela riskirati da Brayova kojim slučajem prepozna moj Mercedes. Vani je bilo mračno i hladno, ali kiša je prestala padati. Vozila sam se na sjedalu tako visokom da sam bila gotovo u razini očiju kamiondžija.

Vozili smo se niz aveniju Patterson prema Parham Roadu, glavnoj arteriji grada gdje su ljudi dolazili jesti i kupovati. Potpuno bi preplavili Regency Mall27

Beverly Hills Shopping Center bio je mali niz salona i Ben Franklin Crafts & Frames3

. – Moram te upozoriti da na kraju duge ne leži uvijek ćup sa zlatom, rekao je,

bacajući opušak kroz prozor. Možda će jedan ili drugi, ili oboje, odlučit' da se ne pojave. Sranje, možda su nas skužili, `ko zna. Ali, moramo probat', je 1' da?

28

27 Regency Mall – veliki trgovački centar. 28 Ben Franklin Crafts & Frames-poznati lanac prodavaonica koje nude obrtničku izradu predmeta, od

okvira za slike do umjetnog cvijeća.

prodavaonica. Uopće nije nalikovao na mjesto na kojem bi se mogao nalaziti restoran u kojem se poslužuje najbolje meso u gradu.

– Ne vidim ni traga od njih, rekao je Marino, dok smo pogledom pažljivo pretraživali okolinu. Ali uranili smo nekol'ko minuta. Parkirao je na izvjesnoj udaljenosti od restorana, između dvaju automobila ispred Ben Franklin kompleksa, i ugasio motor. Otvorila sam vrata auta.

– A kuda ćeš ti? bunio se, – U restoran, – A šta ako se sad dovezu i vide te? – Imam pravo biti ovdje. – A šta ako je ona tamo, za barom? brinuo se. Šta ćeš joj reć'? Ponudit ću joj da je

počastim pićem i onda ću doći po tebe. Isuse, doktorice. Marno je postajao sve tvrdi. Ja sam mislio da je cilj svega ovoga da je dignemo na štos. Opusti se i prepusti priču meni.

– Da se opustim? Želim toj kuji zavrnut' vratom, rekao je. Moramo ovo pametno izvesti. Ako izađemo iz zaklona i počnemo pucati, mi bismo mogli prvi dobiti metak.

– Je 1' ti to meni govoriš da joj nećeš reć' u lice da znaš što je učinila? Poslala e-mail Chucku i sve to?

Nije mogao vjerovati svojim ušima i bio je bijesan i stalno se ponavljao. – Šta onda, k vragu, radimo ovdje? nastavljao je. – Marino, pokušala sam ga smiriti. Znaš što treba. Ti si iskusan detektiv i prema

njoj se tako moraš i ponašati. Ona je opasna. Kažem ti, tu ženu nećeš silom stjerati u kut.

Šutio je. – Drži stražu dok ja provjerim restoran. Ako je spaziš prije mene, pošalji mi OK

dojavljivačem. Ako iz nekog razloga ne dobijem poruku, onda za svaki slučaj nazovi restoran i traži da me pozovu, rekla sam.

Ljutito je zapalio cigaretu, a ja sam otvorila vrata.

– Nije pošteno, rekao je. Znamo vraški dobro šta radi. I dalje tvrdim da se moramo suočiti s njom i reć' joj da nije tako pametna k'o šta misli.

– Zar ti znaš bolje od svih drugih kako se gradi slučaj, ponavljala sam. Zabrinula sam se da se neće moći kontrolirati.

– Vidjeli smo šta je poslala Chucku. – Tiše, rekla sam. Ne možemo dokazati da je ona poslala taj e-mail, isto kao što ne

možemo dokazati ni da ja nisam poslala e-mail koji mi se pripisuje. Čak ne mogu dokazati ni da ja nisam pisala tu užasnu kolumnu, kad smo već kod toga.

– Možda bi' treb'o postat' vojnik-plaćenik. Otpuhnuo je snažno dim u retrovizor, promatrajući oko sebe. – Dojavit ćeš mi ili ćeš me nazvati? upitala sam izlazeći iz auta. – Šta ako ne dobiješ poruku na vrijeme? – Onda je pregazi svojim kamionetom, odgovorila sam nestrpljivo i zalupila

vratima. Ogledala sam se hodajući prema restoranu, ali nisam vidjela ni traga od Brayove.

Nisam znala koju marku automobila vozi, ali sam pretpostavljala da se ionako neće pojaviti u vlastitom vozilu. Povukla sam teška drvena ulazna vrata restorana Buckhead's, a unutra me je dočekao veseo žamor glasova i zveckanje leda u čašama u koje je konobar svisoka nalijevao piće. Glava srndaća na zidu objašnjavala je otkud restoranu naziv29

29 Buckhead's-Kod srndaćeve glave.

. Osvjetljenje je bilo prigušeno. Drvene su pregrade bile tamne boje, a drvene kutije i stalaže s bocama vina naslagane gotovo do stropa.

– Pa, dobra večer. Domaćica na podiju iznenađeno se nasmiješla. Nedostajali ste nam, ali čula sam na vijestima da ste malo prezaposleni u posljednje vrijeme. Kako vam mogu pomoći?

– Imate li rezervaciju na ime Bray? upitala sam. Nisam sigurna za koliko sati. Pregledavala je veliku knjigu rezervacija, klizeći lovkom niz popis imena i

vremena rezervacija. Činilo se kao da joj je neugodno. Ipak je bilo nemoguće upasti u restoran nenajavljen, pa bilo to i vikendom.

– Bojim se da nemamo, tiho mi je rekla. – Hmm. Možda je rezervacija na moje ime? pokušala sam ponovno. Ona također. – Uh, jako mi je žao, doktorice Scarpetta. A večeras smo puni jer imamo grupu

gostiju koja je zauzela cijelu prednju prostoriju. Bilo je dvadeset do šest. Stolovi su bili pokriveni crvenim kariranim stolnjacima i

na svakom je gorjela mala svjetiljka, a prostorija je bila potpuno prazna, jer su kulturni ljudi rijetko kad večerali prije sedam.

– Trebala sam popiti piće s prijateljicom. Nastavila sam sa svojom točkom. Pretpostavljam da bismo mogle jesti nešto ranije, ako nas možete negdje ugurati? Možda oko šest?

– To neće biti nikakav problem, rekla je, razvedrivši se. – Onda me predbilježite, rekla sam, a moja je zabrinutost rasla. Što ako je Brayova

shvatila da se Chuckov automobil ne nalazi na parkiralištu i postala sumnjičava? – Onda u šest… Napeto sam pazila na dojavljivač za mojim pojasom i čekala da telefon zazvoni. – Savršeno, odgovorila sam domaćici.

Ovaj scenarij mi je zaledio osjetila. Moja priroda, obrazovanje i profesionalna praksa zahtijevali su od mene da uvijek govorim istinu, da se ne ponašam kao kakav prepredeni, primitivni sudski odvjetnik, kakav sam mogla postati da sam se odala manipulacijama, izbjegavanju i sivim zonama zakona.

Domaćica je zabilježila moje ime u knjigu baš u trenutku kad je moj dojavljivač zavibrirao poput velikog kukca. Pročitala sam OK na zaslonu i požurila natrag kroz bar. Nemajući drugog izbora, morala sam otvoriti ulazna vrata, jer prozori su bili od mutnog stakla i kroz njih nisam mogla vidjeti. Spazila sam tamni automobil marke Crown Victoria.

Marino nije odmah reagirao. Postajala sam sve napetija, dok je Brayova parkirala i gasila svjetla na automobilu. Bila sam sigurna da neće dugo čekati Chucka i već sam mogla zamisliti kako joj sve to ide na živce. Mali nevažni ljudi poput njega nisu se usudivali pustiti zamjenicu zapovjednika Diane Bray da čeka.

– Mogu li vam nekako pomoći? upitao me konobar za šankom, brišući čašu. Nastavila sam viriti kroz odškrinuta vrata, pitajući se kakav će biti Marinov

sljedeći potez. – Očekujem nekoga tko ne zna točno gdje se ovaj restoran nalazi, rekla sam. – Sama im recite da smo odmah pokraj Micbelle's Face Works30

30 Michelle's Face Works-kozmetički salon.

; govorio je, dok je Marino izlazio iz svog kamioneta.

Susrela sam ga na parkiralištu, pa smo se zaputili prema automobilu Brayove. Nije nas primijetila, jer je razgovarala mobitelom i nešto zapisivala. Kad je Marino pokucao na njezin prozor, okrenula se prema nama i zabezeknula. Zatim joj se lice skamenilo. Još je nešto rekla u mobitel i prekinula poziv. Prozor se tiho spustio.

– Zamjenice zapovjednika Bray? Mislio sam da ste to vi, rekao joj je Marino, kao da su stari prijatelji.

Nagnuo se i zavirio u njezin auto. Brayova je bila izbačena iz takta i na Iicu joj se moglo vidjeti kako prestrojava svoje kalkulativne misli, dok se istovremeno pretvarala kako nema ničeg neobičnog u tome što smo naletjeli na nju.

– Dobra večer, uljudno sam rekla. Kakva ugodna slučajnost. Kay, kakvog li iznenadenja, rekla je bezizražajnim glasom. Kako ste? Znači, otkrili ste malu tajnu Richmonda.

– Već sam saznala većinu malih tajni Richmonda, rekla sam ironično. Ima ih mnogo, ako znate gdje tražiti.

– Ja izbjegavam jesti crveno meso koliko god mogu, Brayova je prebacila razgovor na drugu temu. Ali imaju odličnu ribu.

– To je k'o da dodete u javnu kuću i onda igrate pasijans, primijetio je Marino. Brayova ga je ignorirala, a mene pokušavala slomiti čvrstim pogledom, ali bez

uspjeha. Naučila sam u godinama ratovanja s lošim zaposlenicima, nečasnim braniteljima i okrutnim političarima gledati osobu izmedu očiju. Dotični, u biti, ne znaju da ih ne gledam u oči i tako mogu izdržati njihovo zastrašivanje cijeli dan.

– Došla sam ovamo na večeru, rekla je, kao da smo je zadržali i sada se žuri. – Pričekat ćemo dok se vaš gost ne pojavi, rekao je Marino. Sigurno ne bi bilo

lijepo da sjedite sami ovdje vani u mraku ili da se dosađujete u autu. Zapravo, zamjenice zapovjednika Bray, ne bi trebali švrljat' uokolo bez zaštite, postali ste prepoznatljivi otkad ste se doselili ovamo. Postali ste neka vrsta slavne osobe, znate.

– Ne trebam se ni s kim naći, odgovorila je, a iznerviranost joj je zaoštrila glas.

– Još nismo imali ženu na tako visokom položaju na odjelu, osobito ne tako atraktivnu i tako omiljenu u medijima, Marino nije želio zašutjeti.

Pokupila je svoju knjižicu i poštu sa sjedala, hladnoća njezine ljutnje sad se mogla opipati.

– Hoćete li me sad ispričati? rekla je, kao da je to naređenje. – Neće vam biti lako dobiti stol večeras, upozorila sam je kad je otvorila vrata.

Osim ako nemate rezervaciju, dodala sam, dajući joj do znanja da jako dobro znam da je nema.

Ravnoteža i samopouzdanje Brayove skliznuli su upravo dovoljno da otkriju zloću što je vrela u njoj. Ošinula me pogledom, ali oči joj nisu otkrivale ništa. Dok je izlazila iz automobila, Marino joj se ispriječio na putu. Nije mogla proći pokraj njega a da se ne izvije i očeše o njega, a njezin golemi ego to nikako nije mogao dopustiti.

Stajala je gotovo pričepljena uz vrata svog blistavog novog auta. Primijetila sam da je nosila samterice, tenisice i jaknu richmondske policije. Tašta žena poput nje nikad se ne bi pojavila u finom restoranu tako odjevena.

– Samo malo, rekla je Marinu glasno. – Ajme, oprostite, odafektirao je Marino i maknuo se u stranu. Pažljivo sam

izabrala riječi koje sam namjeravala izreći. Nisam je mogla izravno optužiti, ali sam joj nesumnjivo namjeravala dati do znanja da se

nije potpuno izvukla i da će, ako nastavi sa svojim zasjedama, izgubiti i platiti za sve. – Vi ste istražiteljica, rekla sam joj obzirno. Možda mi možete reći svoje mišljenje

kako se netko mogao dočepati moje lozinke i elektroničke pošte, predstavljajući se u moje ime. A zatim je netkonajvjerojatnije ista osoba – otvorio nekakvu glupu, lobotomiziranu pričaonicu na Internetu i nazvao je Draga Šefice Kay.

– Užasno. Žao mi je, ne mogu vam pomoći. Kompjuteri nisu moja specijalnost, rekla je s osmijehom.

Oči su joj bile dvije mračne rupe, a zubi bljeskali poput čeličnih bodeža pod sjajem neonskih svjetiljki,

– Jedino što vam mogu savjetovati je da provjerite ljude koji su vam najbliži, možda je netko ljut na vas, netko s kime ste prekinuli dobre odnose, nastavila je glumiti. Zaista nemam pojma, ali očekivala bih da se radi o osobi koja ima neke veze s vama. Čula sam da ae vaša nećakinja ekspert za kompjutere, Možda vam ona može pomoći.

– Već neko vrijeme želim razgovarati s, njom, reče Brayova, kao usput. Znate, uvodimo COMPSTAT i treba nam stručnjak za kompjutere.

COMPSTAT, ili kompjuterizirana statistika, bio je novi model prosvijetljenog, tehnološki naprednog načina nadziranja koji je izmislila njujorška policija. Za to će biti potrebni kompjuterski stručnjaci, ali predložiti takav projekt za nekoga tko ima Lucyne vještine i iskustva bila je uvreda.

– Možete joj to prenijeti kad budete sljedeći put razgovarali s njom, dodala je Brayova.

U Marinu je bijes vrio poput vode u loncu. – Stvarno bismo trebale sjesti, Kay, da vam ispričam neke od svojih doživljaja u

Washingtonu, rekla je, kao da ja nisam nikad radila nigdje drugdje osim u malom gradu. Ne možete ni slutiti kakve sve stvari ljudi pokušavaju samo da vas unište. Osobito žene protiv žena, sabotaže na radnom mjestu. Vidjela sam kako su i najbolji pali.

– Sigurna sam da jeste, rekla sam.

Zaključala je vrata svojega automobila i rekla: Samo da znate, za bar vam ne treba rezervacija. Ja ionako obično tamo jedem. Poznati su po svom odresku sa sirom, ali vama preporučujem jastoga, Kay. A vama bi se, kapetane Marino, jako svidjeli kolutići od luka. Čujem da su dobri za umrijeti.

Promatrali smo je kako odlazi. Jebena kučka, rekao je Marino. Hajdemo odavde, rekla sam.

– Da, najmanje što želim je jesti u blizini otrova k'o šta je ta. Nisam čak ni gladan. – To neće dugo potrajati. Ušli smo u njegov kamionet i ja sam potonula u depresiju tešku poput katrana koji

me je držao na dnu. Željela sam pronaći nekakav komadić pobjede, nekakav tračak optimizma u ovome što je upravo završilo, ali nisam mogla. Osjećala sam se poraženo. Još gore, osjećala sam se kao glupača.

– O'š cigaretu?upitao me Marino u mraku kabine, pritisnuvši upalj ač, – Zašto ne, promrmljala sam. Uskoro ću ponovno prestati. Pružio mi je jednu i zapalio svoju. Dao mi'je upaljač. Stalno je pogledavao prema

meni, znajući kako se osjećam. – Još mislim da je dobro ovo šta smo učinili, rekao je. Kladim se da sad trusi

viskije u tom restoranu, jer smo joj dobro zapaprili. Nismo joj dobro zapaprili, odgovorila sam, škiljeći u svjetla automobila koji su nas mimoilazili. Bojim se da je srebrni metak jedina prevencija što se nje tiče. Moramo se čuvati da nas još više ne podruje. Moramo se unaprijed pripremiti i pratiti sve što radimo.

Otvorila sam prozor nekoliko centimetara i hladan zrak dodirnuo mi je kosu. Otpuhnula sam dim van.

– Chuck se nije pojavio, komentirala sam. – A, pojavio se on. Samo ga ti nisi vidjela, jer je on nas opazio prvi i dao petama

vjetra. – Siguran si? – Vidio sam njegovo sranje od Miate kako izlazi na cestu prema shopping centru, a

zatim se odjednom polukružno okrenuo negdje na pola puta do parkirališta i zapalio iz Dodgea. I to se dogodilo točno kad je Brayova rekla još nešto u mobitel nakon što nas je vidjela pokraj svog auta.

– Chuck joj je izravna veza sa mnom, rekla sam. To je isto kao da ima ključ mojeg ureda.

– Sranje, možda i ima, rekao je. Ali, doktorice, samo prepusti Chuckie sina meni. – Toga se upravo i bojim, rekla sam. Molim te, nemoj sad učiniti nešto

nepromišljeno, Marino. Naposljetku, on radi za mene. Ne trebaju mi dodatni problemi.

– Upravo sam to htio reć'. Ne trebaju ti dodatni problemi. Odvezao me do ureda i pričekao dok nisam ušla u svoj automobil. Vozila sam za njim do izlasa iz parkirališta, a zatim skrenuli svaki na svoju stranu.

19

MALE OČI S KOŽE MRTVOG ČOVJEKA SVIJETLILE SU POPUT MJESECA u mojoj glavi. Gledale su iz tog dubokog, zabranjenog mjesta gdje sam pospremila svoje strahove, kojih je bilo mnogo i kakve nitko koga znam nije osjećao.

Pod prodorom fronte hladnog zraka, vjetar je tresao golim krošnjama, a oblaci su vijorili poput zastava na nebu.

Čula sam na vijestima da bi se temperatura po noći mogla spustiti na minus sedam, što se činilo nemogućim nakon svih ovih jesenskih tjedana. Činilo mi se da je sve i u mojem životu neuravnoteženo i nenormalno. Lucy nije bila Lucy, pa je nisam mogla zvati, a i tako nije razgovarala sa mnom. Marino je radio na ubojstvu, iako više nije bio detektiv, a Bentona više nema. Kud god da sam ga tražila, nalazila sam samo prazninu. Još sam očekivala da će se njegov auto pojaviti na kolnom prilazu moje kuće, da će telefon zazvoniti, da ću začuti njegov glas. Još je bilo prerano da mi srce prihvati ono što je mozak već shvatio.

Skrenula sam na Downtown Expressway pa na ulicu Cary i dok sam se vozila mimo shopping centra i restorana Venice, postala sam svjesna automobila iza mene. Vozio je vrlo sporo i na prevelikoj udaljenosti da bih mogla prepoznati osobu za volanom. Instinkt mi je govorio da usporim, a kad sam smanjila brzinu, automobil je učinio isto. Skrenula sam desno u ulicu Cary, a automobil je i dalje vozio za mnom. Kad sam skrenula lijevo u Windsor Farms, još je bio tu, držeći se na jednako sigurnoj udaljenosti.

Nisam željela ući dublje u ow četvrt, jer su ceste bile zaVOjite, uske i mračne. Bilo je mnogo slijepih ulica. Skrenula sam desno na Dover i nazvala Marinov broj, a auto je takoder skrenuo desno. Moj

strah je bivao sve veći. – Marino, rekla sam u prazno. Budi kod kuće, Marino. Prekinula sam poziv i pokušala ponovno. – Marino! Kvragu, budi kod kuće! rekla sam u telefon ugrađen u ploču s

instrumentima, dok je Marinov nezgrapni bežični telefon u njegovoj kući zvonio unedogled.

Vjerojatno ga je ostavio pokraj televizora, kao i obično. U pola slučajeva ga nije mogao pronaći, jer ga nije vratio u ležište. Možda još nije stigao kući.

– Šta? iznenadio me njegov glas. – Ja sam. – Prokleti jebeni kučkin sin. Ako još jedanput opalim koljenom u taj prokleti

stol…! – Marino, slušaj me! – Još jednom i leti van u dvorište. Skršit ću ga maljem do prašine! Točno u iver!

Ne vidim prokletu stvar, jer je staklena, a pogodi `ko je rekao da bi baš lijepo izgledala na tom mjestu?

– Smiri se, uzviknula sam, gledajući automobil u retrovizoru. Popio sam tri piva, gladan sam i umoran k'o pas. Šta je? upitao je.

– Netko me slijedi. Skrenula sam desno na Windsor Way, vozeći se natrag prema ulici Cary

umjerenom brzinom. Nisam učinila ništa neobično, osim što nisam išla prema svojoj kući.

– Kako to misliš, neko te slijedi? upitao je Marino. – A što, k vragu, misliš što mislim? rekla sam, osjećajući kako napetost u meni

raste. – Onda kreni odmah ovamo, rekao je. Izlazi iz tog svog mračnog kvarta. – Izlazim. Možeš li vidjeti registracijsku tablicu ili nešto? – Ne. Predaleko je, Čini se da namerno ostaje na dovoljnoj udaljenosti tako da ne

mogu pročitati registraciju niti mt1 vidjeti lice.

Vratila sam se na Expressway, krećući prema Powhite Parlewayu. Učinilo mi se da je osoba koja me je slijedila odustala i negdje skrenula. Svjetla kamiona i automobila u kretanju i prštavo šarenilo znakova bili su zbunjujući. Srce mi je snažno udaralo. Mjesec bi povremeno napola izvirio iza oblaka poput puceta, a udari vjetra hujali su pokraj automobila poput ragbijaša.

Nazvala sam broj svoje telefonske sekretarice. Tri puta je netko zvao i poklopio slušalicu, a četvrta je poruka bila poput pljuske. Ovdje šefica Bray, počela je poruka. Baš lijepo što sam naletjela na vas u Buckhead'su. Trebala bih raspraviti nekoliko postupaka i proceduralnih pitanja s vama. Vođenje obrade mjesta zločina i dokaza, i tako to. Namjeravam već neko vrijeme to raspraviti s vama, Kay.

Zvuk mog imena koje je izlazilo iz njezinih usta dovodio me je do bjesnila. – Možda bismo mogle jednom zajedno ručati idućih dana, nastavio je njezin

snimljeni glas. Fini intimni ručak u Commonwealth klubu? Moj kućni broj telefona nije bio u imeniku i dobro sam pazila kome sam ga davala,

ali nije bilo teško odgonetnuti kako je došla do njega. Moje je osoblje, uključujući Ruffina, moralo imati mogućnost da me nazove kod kuće.

– U slučaju da još niste čuli, poruka Brayove se nastavljala, Al Carson je danas dao ostavku. Njega se sigurno sjećate? Zamjenik zapovjednika istražnog odjela. Kakva šteta. Major Inman će obavljati dužnost privremenog zapovjednika.

Usporila sam kod naplatne kućice i ubacila žeton u aparat. Krenula sam dalje, a tinejdžeri natrpani u olupanu Toyotu drsko su buljili dok su prolazili pokraj mene. S usana jednog od njih razgovijetno se moglo pročitati pas ti mater, iako nije imao očitog razloga za te riječi.

Koncentrirala sam se na cestu, razmišljajući o onome što je Wagner rekao. Netko je pritiskao zastupnika Connorsa da progura zakon kojim bi se moj ured prebacio iz Zdravstva i socijalne skrbi pod Javnu sigurnost, gdje bi policija imala veću kontrolu nada mnom.

Žene se nisu mogle učlaniti u prestižni klub Commonwealth, u kojemu su muški moćni posrednici, koji su nosili prezimena starih obitelji, sklapali bar polovicu velikih poslova i stvarali politiku koja je imala utjecaj na cijelu državu Virginiju, Govorkalo se da se ti muškarci, od kojih sam većinu poznavala, okupljaju večinom goli oko zatvorenog bazena, a u svlačionici se, forumu gdje je ženama bio zabranjen pristup, pogadaju oko izmjene usluga i razmeću velikim riječima.

Kako Brayova nije mogla proći kroz vrata tog bršljanom obraslog kluba iz osamnaestog stoljeća, osim ako nije bila nečija gošća, moje su sumnje o njezinoj krajnjoj ambiciji bile doslovno potvrđene. Brayova je lobirala članove glavne skupštine i moćne poslovne ljude. Htjela je biti ministrica za Javnu sigurnost i dobiti moj ured pod upravu tog ministarstva. Onda bi me mogla osobno otpustiti.

Stigavši do Midlothian Turnpikea, mogla sam vidjeti Marinovu kuću puno prije nego što sam joj se približila. Njegove drečave, skandalozne božićne dekoracije, koje su uključivale oko tristo tisuća žarulji, bliještale su na horizontu poput lunaparka. Da biste došli do nje, morali ste samo slijediti ujednačeno gust promet u tom smjeru, jer je Marinova kuća postala broj jedan u tradicionalnom richmondskom božićnom obilasku. Ljudi nisu mogli odoljeti a da ne dođu vidjeti taj zaista iznenadujući prizor.

Dmeće je bilo načičkano svjetiljkama svih boja poput neonskih slatkiša. Djedovi Božićnjaci, snjegovići, vlakovi i vojnici igračke blistali su po dvorištu. Posvuda je bilo lančića od paprenjaka, šećerni štapići veselo su držali stražu uz pločnik, a svjetla na krovu ispisivala su Božićne čestitke i Misli snježno. U dijelu dvorišta, gdje jedva da je rastao koji cvijet a trava bila mjestimično smeđa tijekom cijele godine, Marino je

zasadio električne vrtove. Tu je bio Sjeverni pol, gdje su gospadin i gospoda Božićnjak raspravljali o svojim planovima. Pokraj njih pjevao je zbor dječaka, flamingosi su se gnijezdili na vrhu dimnjaka, a klizači vrtjeli oko smreke.

Dok je bijela limuzina gmizala ispred kuće, a za njom crkveni autobus, ja sam žurila uz ulazno stepenište. Osjećala sam se kao pod rendgenom, zarobljena pod reflektorima,

– Svaki put kad to vidim, pomislim kako to potvrduje đa si izgubio razum, rekla sam kad je Marino došao do vrata i brzo umaknula znatiželjnim pogledima. Bilo je dovoljno ružno i prošle godine.

– Dogurao sam do tri razvodne kutije, ponosno je objavio. Odjenua je traperice, čarape i crvenu kašulju od flanela koja mu je visjela iz hlaća. – Mene bar nešto veseli kad dodem doma, rekao je. Pizza stiže. Imam burbona, ako

`oćeš. – Kakva pizza? – Koju sam naručio. Sa svačime. Ja častim. U pizzeriji Papa John's više ne trebam

ni reć' na koju adresu. Samo slijede svjetla. – Ima li vrućeg čaja bez kofeina, upitala sam, gotovo sigurna da nema. – Zezaš se, odgovorio je. Dok smo prolazili kroz dnevnu sobu prema njegovoj maloj kuhinji, razgledala sam

interijer. Naravno, dekorirao je svoju kuću i iznutra. Božićno je drvce treperilo pokraj kamina, gdje ga je postavio. Poklone, gotovo sve lažne, naslagao je visoko na hrpe, a svaki prozor uokvirio nizovima žaruljica u obliku crvenih čili papričica.

– Zvala me Brayova, rekla sam, točeći vodu u lončić za čaj. Netko joj je dao broj mog telefona kod kuće.

– Pogodi `ko, komentirao je i trzajem je otvorio vrata hladnjaka. Raspoloženje mu se naglo pokvarilo.

– A mislim i da znam zašto, rekla sam. Postavila sam čajnik na štednjak i upalila plin. Krijes je zatreperio. – Zamjenik zapovjednika Carson danas je dao ostavku. Ili `navodno' dao ostavku,

rekla sam. Marino je otvorio limenku piva. Ako je već čuo ove vijesti, to nije pokazao. – Jesi li znao da je dao otkaz? upitala sam. Ja više ništa ne znam. – Navodno je major Inman privremeni zamjenik zapovjednika… O, naravno,

naravno, rekao je Marino glasno. A znaš zašto? Zato što postoje dva majora, jedan u uniformi, drugi u istražnom, tako da naravno da Brayova šalje svog dečka u uniformi tamo da preuzme istražni odjel.

Činilo se da je iskapio pivo u tri gutljaja. Bijesno je zdrobio limenku i hitnuo je u koš za smeće. Promašio je i limenka je zazvečala na podu,

– Znaš li ti uopće šta to znaći? rekao je. Dakle, dopusti da ti objasnim. To znači da Brayova sada vodi uniforme i istražni, što znači da vodi čitav jebeni odjel i vjerojatno kontrolira i sav budžet. A zapovjednik je njezin najveći obožavatelj jer mu popravlja imidž. Reci mi kako je toj ženi sve to uspjelo nakon samo tri mjeseca šta je došla tu?

– Očito ima veza. Vjerojatno ih je imala i prije nego što je preuzela ovaj posao, i to ne samo kod zapovjednika.

– Pa, kod koga onda? – Marino, bilo koga. U ovom trenutku to više nije važno. Prekasno je da bi bilo

važno. Sad se moramo boriti s njom, a ne sa zapovjednikom. S njom, a ne s osobom koja je povukla svoje veze za nju.

Otvorio je novu limenku piva, ljutito šetajući po kuhinji.

– Sad mi je jasno zašto se Carson pojavio na mjestu zločina, rekao je. Znao je šta se sprema. On zna kol'ko to govno smrdi, pa nas je pokušavao upozorit' na svoj način. Ili se došao oprostit'. Njegova karijera je završila. Kraj. Posljednje mjesto zločina. Sve posljednje.

– On je tako dobar čovjek, rekla sam. Prokletstvo, Marino. Valjda možemo nešto učiniti.

Trgnula sam se na zvonjavu telefona. S ulice ispred kuće dopiralo je jednolično brujanje automobilskih motora. Sitni zvuci Marinove božićne glazbe Zvončići, zvončići opet su krenuli iz početka.

– Brayova želi razgovarati sa mnom o takozvanim promjenama koje uvodi, rekla sam mu.

– Ooo, to sigurno, rekao je, tapkajući po Iinoleumu u čarapama. Pretpostavljam da trebaš sve ostavit' kad njoj odjednom puhne da te naruči za ručak. A to će i učinit', smazati će te u sendviču od raženog kruha s puno senfa.

Zgrabio je slušalicu. – Šta? dreknuo je na jadnika s druge strane žice. Ah-ha, ah-a. Da, govorio je

Marino, slušajući. Prekopavala sam po ormarićima i pronašla zgnječenu kutijicu Lipton čaja. – Ja sam tu. Zašto, k vragu, ne raZgovarate sa mnom? rekao je Marino srdito u

slušalicu. Slušao je, hodajući uokolo. – E, ta vam je dobra, rekao je. Pričekajte malo. Samo da je pitam. Poklopio je slušalicu rukom i pitao me'prigušenim glasom: Jesi li sigurna da si ti

doktorica Scarpetta? Ponovno se obratio osobi s kojom je razgovarao preko telefona. Kaže da je bila kad

je zadnji put provjeravala, rekao je i iznervirano mi pružio slušalicu. – Da? javila sam se. – Doktorica Scarpetta? oslovio me nepoznati glas. Ja sam. – Ja sam Ted Francisco, iz ATF-ova ureda u Miamiju. Zaledila sam se kao da je

netko u mene uperio pištolj. – Kad vas nismo mogli dobiti kod kuće, Lucy mi je rekla da bi kapetan Marino

mogao znati gdje ste. Možete li razgovarati s njom? Naravno, rekla sam, uznemirena. – Teta Kay? do mene je dopro njezin glas. Lucy! Što je? upitala sam. Je li ti dobro?

Ne znam znaš li što se ovdje dogodilo… – Nisam čula ništa, brzo sam odgovorila, a Marino je prestao raditi to što je radio i

zabuljio se u mene. – Naša akcija. Nije išlo sve kako treba, ne mogu sad u detalje, ali stvarno je išlo sve

naopako. Morala sam ubiti dvojicu. Jo je ranjena. O, mili Bože, rekla sam. Molim te, reci mi da je dobro.

– Ne znam, odgovorila je s postojanošću koja je bila apsolutno nenormalna. Smjestili su je u bolnicu Jackson Memorial pod nekim drugim imenom i ne mogu je nazvati. Drže me u izolaciji jer se boje da će nas ostali tražiti. Zbog odmazde. Kartel. Znam jedino da je krvarila iz glave i noge. Bila je u nesvijesti kad su ambulantna kola došla po nju.

Lucy nije odavala nikakve osjećaje. Zvučala je kao nekakav robot ili kompjuter s umjetnom inteligencijom kakve je programirala na početku svoje karijere.

– Ja ću… počela sam, kad se odjednom vratio agent Francisko. Znao sam da ćete ovo čuti na vijestima, doktorice Scarpetta, ali sam htio biti siguran da znate što se dogodilo, Prvenstveno to da Lucy nije ozleđena.

– Možda ne fizički, rekla sam.

– Da vam kažem što će se dalje točno dogoditi. – Dogodit će se to, prekinula sam ga, da ću ja doletjeti prvim avionom. Uzet ću

privatni, ako treba. – Molio bih vas da to ne učinite, rekao je. Dopustite da vam objasnim. Ta je banda

jako opasna, a Lucy i Jo znaju previše o njima. Za neke od njih znaju tko su i kako rade. U roku od nekoliko sati nakon pucnjave, poslaIi smo jedinicu za demontiranje bombi, Miami-Dade, na tajne adrese gdje su Jo i Lucy živjele i pas tragač je otkrio bombe montirane ispod njihovih automobila.

Dovukla sam stolicu od Marinova kuhinjskog stola i sjela. Osjetila sam slabost u cijelom tijelu, a pred očima mi se zamutilo.

– Jeste li tu? upitao je. Da, da. – Doktorice Scarpetta, Miami-Dade sad obraduje te slučajeve, kao što ste mogli i

očekivati. I normalno, jedinica za ispitivanje okolnosti obračuna je na putu ovamo kao i deeki iz tima za psihološku podršku-agenti koji su i sami bili u kritičnim situacijama i izvježbani su za rad s kolegama koji prolaze kroz iste probleme. No, zbog visokog stupnja opasnosti, šaljemo Lucy na sjever, u D.C., bilo gdje gdje će biti sigurna.

– Hvala vam što se tako dobro brinete za nju. Bog vas blagoslovio, rekla sam glasom koji uopće nije nalikovao na moj.

– Gledajte, znam kako se osjećate, rekao je agent Francisco. Budite uvjereni u to. Ja sam bio u Wacou.31

– Hvala vam, ponovila sam. Što će DEA

32

31 Waco – mjesto masakra 1493., u napadu FBI-a na kamuau vjarskog fanatika Davida Koresha poginulo je 74 muškaraca, žena i djece, a i mnogi FBI-evci stradali su tijekom oružanog sukoba. 32 Drug Enforcement Agency-nacionalna organizacija za borbu protiv droge.

učiniti s Jo? Prebacit će je što prije u neku drugu bolnicu, tisuće kilometara daleko odavde.

– Što kažete na MCV? upitala sam. Nije mi poznata… – Njezina obitelj živi u Richmondu, kao što vjerojatno znate, ali ono što je važnije

je da je to odlična bolnica i ja sam pri fakultetu, rekla sam. Ako je dovedete ovamo, ja ću se osobno pobrinuti da dobije dobru njegu.

Oklijevao je, a zatim rekao: Hvala vam. Razmotrit ću pažljivo taj prijedlog i razgovarati o tome s njezinim nadređenim.

Kad je spustio slušalicu, ja sam ostala buljiti u telefon. Šta? pitao je Marino. – Akcija je izmakla kontroli. Lucy je ubila dvoje ljudi… Je li bila dobra pucnjava?

presjekao me. – Nijedna pucnjava nije dobra! – K vragu, doktorice, znaš što mislim. Je li bila opravdana? Nemoj mi reći da je

slučajno upucala dva agenta! – Ne, naravno da nije. Jo je ranjena. Ne znam u kakvom je stanju. – Sranje! viknuo je, tresnuvši šakom tako jako po kuhinjskom radnom stolu da je

zazveketalo sude u sudoperu. Lucy se morala ispucat' na nekome, zar ne? Nisu je trebali uključit' u takvu akciju! Ja sam im to mog'o reć'! Samo je čekala da nekog izbuši k'o švicarski sir, da uleti u akciju kao nekakav prokleti kauboj s revolverima goreći od želje da vrati milo za drago svima koje mrzi…!

– Marino, prestani. – Vidjela si kakva je bila neku večer, kad smo bili kod tebe, bjesnio je. Otkad je

Benton ubijen, ponaša se k'o prokleti psihopat. Nikakva osveta nije dovoljna, ni to šta je raznijela onaj helikopter u zraku i nahranila ribe komadićima Carrie Grethen i Newtona Joycea.

– Sad je dosta, rekla sam, iscrpljena. Molim te, Marino. Ovo ničemu ne vodi. Lucy je profesionalka, to znaš, inače joj ATF nikad ne bi povjerio takav zadatak. Oni vrlo dobro znaju njezinu priču, dobro su procijenili njezino stanje i radili su s njom nakon onog s Bentonom i svega ostalog. U biti, još su je više poštovali kao agenta i čovjeka zbog toga kako se izborila s cijelom tom noćnom morom.

Šutke je otvorio bocu Jack Danielsa. Zatim je rekao: Pa, nas dvoje znamo da to baš i nije tako dobro podnijela. – Lucy je uvijek moglo strogo odijeliti profesionalno od privatnog, – Ma da, i koliko je to zdravo? To se i sami možemo zapitati. – Ali kažem ti, ovaj put neće s tim izaći na kraj, doktorice, rekao je, nalijevajući

burbon u čašu i ubacivši nekoliko kocki leda. Ubila je dvoje ljudi dok je bila na službenom zadatku prije nepunih godinu dana, a sada je učinila to isto. Većina ekipe tijekom cijelog radnog staža ne ispali ni metak. Zato ti pokušavam objasnit' da će se na to ovaj put drugačije gledati. Glavešine u Washingtonu će se počet' pitat' nemaju li posla s nekim `ko voli potezat oružje, `ko je zapravo problem.

Pružio mi je piće. – Znam takve murjake, agente, rekao je. Uvijek imaju opravdane razloge za

ubojstvo u samoobrani, ali kad malo bolje pogledaš, počinješ kužiti da podsvjesno organiziraju stvari tako da krenu naopako. Oni se time hrane.

– Lucy nije takva. – Ne, samo je sjebana otkad se rodila. I, usput rečeno, ti večeras ne ideš nikamo.

Ostaješ kod mene i Djeda Božićnjaka. Natočio si je burbon, pa smo otišli u njegovu pohabanu dnevnu sobu opremljenu

svinutim sjenilima za svjetiljke, prašnjavim iskrivljenim roletama i staklenim stolićem za kavu, oštrih kutova, za koji me je optuživao. Zavalio se u svoj naslonjač na razvlačenje, koji je bio toliko star da je poderane dijelove smedeg materijala morao pokrpati izolacijskom trakom. Sjetila sam se kad sam prvi put došla u njegovu kuću. Nakon što sam se oporavila od užasa, shvatila sam da je on bio ponosan na to kako je sve temeljito istrošio, osim svog kamioneta, nadzemnog bazena i božićnih ukrasa.

Uhvatio me kako mrko zurim u njegov naslonjač, sjedeći smotana na kraju kauča presvučenog zelenim samtom, u kojeg sam se obično smještala. Izgubio je pruge na mjestima na kojima se sjedilo, ali bio je udoban,

– Jednog dana ću si kupit' takav novi, rekao je, pritisnuvši ručkicu sa strane naslonjača da ispruži naslon za noge.

Vrpoljio je stopalama u čarapama kao da ima ukočene nožne prste i uključio televizor. Iznenadila sam se kad je promijenio kanal na dvadeset prvi, televizijsku mrežu za umjetnost i zabavu,

– Nisam znala da gledaš serijal Biography; rekla sam. – O, da. I seriju o stvarnim murjacima koju uglavnom prikazuju. Možda će ti ovo

zvučat' k'o da sam se nadis'o ljepila, al' imaš li ti dojam kako je sve otišlo dovraga otkad je došla Brayova?

– Sigurna sam da ti imaš takav dojam, osobito nakon svega što ti radi. – Hm. A tebi ne radi isto? izazivao me je, pijuckajući svoje piće. Nisam ja jedini u

ovoj sobi koga pokušava uništiti. – Ne može biti kriva za sve što nam se dogada u životu. Toliko moćna ipak nije,

odgovorila sam. – Dopusti da te podsjetim na slijed događaja, doktorice, i ne zaboravi da se radi o

periodu od samo tri mjeseca, OK? Ona stiže u Richmond. Ja završim u uniformi. Ti

odjednom imaš lopova na svom odjelu. Imaš krticu koja je provalila u tvoj e-mail i pretvorila te u Dragog Lastana.

Zatim se pojavi taj mrtvac u kontejneru i odjednom Interpol ulazi u kadar. Sada Lucy ubija dvoje ljudi, što Brayovoj odgovara, usput budi rečeno. Ne zaboravi, jako se zagrijala za to da Lucy dođe radit' u Richmond, a ako ATF odbaci Lucy kao nesposobnjakovićku, trebat će joj posao. I da, tebe sad netko prati.

Gledala sam famoznog mladog Liberacea kako pjeva i svira klavir, dok se preko glazbe čuo glas njegova prijatelja, koji je govorio kako je taj glazbenik bio draga i velikodušna osoba.

– Ne slušaš me, Marino je opet podigao glas. Slušam. Ponovno je ustao, ozlojeđen i uvrijeden, i otapkao u kuhinju. Je li Interpol nešto

javio? viknula sam Marinu kroz buku otvaranja papirnog omota i prekapanja po ladici s priborom za jelo što je dopirala iz kuhinje.

– Ništa vrijedno spomena. Začuo se tihi šum mikrovalne pećnice. – Bilo bi lijepo da si mi ipak to proslijedio, rekla sam, iznervirana. Svjetla pozornice uhvatila su Liberacea kako šalje poljupce publici, a šljokice u

koje je bio odjeven bljeskale su kako žarki crvenozlatni vatromet. Marino se vratio u dnevnu sobu sa zdjelom krcatom prženih krumpirića i posudom nekakvog umaka.

– Tipu u državnoj policiji odgovorili su preko kompjutera u roku od jednog sata. Tražili su više informacija, to je sve.

– To nam puno govori, rekla sam razočarano. To vjerojatno znači da nisu našli ništa važno. Stara fraktura čeljusti, neobična Carabellijeva dodatna kvržica na zubu, da ne spominjem otiske prstiju. Ništa se nije poklopilo s opisom neke tražene ili nestale osobe.

– Da. To je pušiona, rekao je punih usta, pružajući mi zdjelu. Ne, hvala. – Stvarno je dobro. Prvo moraš rastopiti sir za mazanje u mikrovalnoj i dodati

jalapenos33

33 Jalapenjos-vrsta meksičkih crvenih papričica.

. To ti je puno bolje od umaka s lukom. Sigurno. – Znaš, uvijek mi se sviđao. Pokazao je masnim prstom na televizor. Nema veze

što je peder. Moraš priznati da ima stila. Ako `oće da ljudi daju tol'ku lovu za ploče i karte za koncerte, e pa onda im moraju ponudit' face koje ne izgledaju i ne ponašaju se k'o neke budale s ulice. Kažem ti, nastavio je Marino punih usta, pucnjave su gadna stvar. Krenu te ispitivat' k'o da si pokuš'o atentat na predsjednika, pa onda sva ona psihološka savjetovanja, pa se svi tol'ko brinu za tvoje mentalno zdravlje da izludiš.

Istrusio je burbon i strpao još čipsa u usta. – Poslat će je na nagradno putovanje, nastavio je u žargonu policajaca, govoreći da

će je poslati na prisilni dopust. A detektivi iz Miamija će to obraditi kao i svaki. drugi slučaj ubojstva. Moraju. Preispitat će sve u detalje.

Pogledao me, brišući ruke o traperice. – Znam da te ovo neće razveselit', ali ti si možda posljednja osoba koju bi Lucy

trenutno željela vidjet'.

20

U NAŠOJ JE USTANOVI POSTOJALO PRAVILO DA SE SVE, PA I TOLIKO bezazleno poput kartice s otiscima nečijih deset prstiju, mora transportirati dizalom za dostavu. Dizalo se nalazilo na kraju hodnika, gdje su u ovom trenutku dvije čistačice gurale svoja kolica s priborom za čišćenje. Ja sam išla prema laboratoriju Neilsa Vandera.

– Dobro jutro, Merle i Beatrice. Kako ste? nasmiješila sam im se. Spustile su poglede na kiruršku posudu pokrivenu krpom i papirnate plahte prebačene preko kirurških kolica koja sam gurala. Dovoljno su dugo radile ovdje da znaju da što god ja nosila u vrećici ili gurala prekriveno na kolicima, to nije bilo nešta što bi htjele vidjeti.

– Ah-uh, rekla je Merle. – Baš ah-uh, složila se Beatrice. Pritisnula sam tipku za dizalo. – Idete li nekamo za Božić, doktorice Scarpetta? Mogle su zaključiti po izrazu moga lica da Božić nije bio tema o kojoj sam željela

razgovarati. – Vjerojatno imate previše posla za Božić, rekla je brzo Merle. Objema je ženama

postalo neugodno, kao i svima ostalima, kad bi se sjetili što se dogodilo Bentonu. – Znam da u ovo doba godine ima jako puno posla, Merle je nelagodno promijenila

temu. Mnogi voze pijani, više je samoubojstava, svi se više svadaju… Bilo je dva tjedna do Božića i Fielding je taj dan trebao biti dežuran. Ne pamtim

koliko sam puta za Božić bila u pripravnosti. Ljudi ginu i u požarima. – I kad se ružne stvari dogode u vrijeme blagdana, rekla sam, dok su se vrata dizala

otvarala, još nam je gore, U tome je stvar, – Možda je to. – Ne bih znala. Sjećaš se onog požara od električne iskre…? Vrata dizala su se

zatvorila i ja sam otišla na drugi kat, koji je bio prilagođen za razgledavanje, za turiste, političare i sve one koje je zanimalo da vide kako radimo. Svi laboratoriji nalazili su se iza stakla. U početku je znanstvenicima naviklima da rade skriveni iza zidova, to bilo čudno i nelagodno, no sada to više nisu ni primjećivali. Ispitivači su testirali okidače i obrađivali mrlje krvi, otiske prstiju i vlakna, ne posvećujući puno pozornosti onima s druge strane stakla, među kojima sam trenutno bila i ja, gurajući svoja kolica.

Svijet Neilsa Vandera činile su velike površine radnih ploha sa svim vrstama neobičnih tehničkih instrumenata i posvuda razbacanih naprava, što su se koristile u rekonstrukciji događaja u sudnici. Uz jedan zid bili su postavljeni drveni ormari sa staklenim vratima. Vander ih je pretvorio u komore za isparavanje ljepila. Upotrijebio je uže za vješanje rublja i na njega štipaljkama pričvršćivao predmete koje je trebao izložiti isparavanjima Super Glue ljepila s vruće ploče.

Znanstvenici i policija nekad nisu imali mnogo uspjeha u dobivanju otisaka prstiju s neporoznih objekata kao što su plastične vrećice, trake za izolaciju električnih vodova ili kože. A onda se, zapravo slučajem, otkrilo da se pare Super Glue ljepila hvataju za sitne neravnine i ispupčenja, slično kao tradicionalni prah za otiske prstiju, pri čemu bi se prije nevidljivi trag odjednom zabijelio. U uglu se nalazila druga komora za isparavanje ljepila pod nazivom C-vac u koju su mogli stati veći predmeti, kao što je sačmarica, puška ili branik s automobila. Ili, teoretski, cijelo truplo.

U vlažnim komorama bi se otisci odvajali s poroznih predmeta, na primjer papirnih ili drvenih, koji su prethodno bili obrađeni ninhidrinom. Premda, Vander bi katkad posegnuo za bržom metodom i upotrijebio glačalo na paru. Tako je jedanput ili dvaput izgorio dokaz, kako sam čula. Uokolo su se nalazile Nedermanove svjetiljke, opremljene sisaljkama na vakuum za usisavanje para i ostataka droge iz vrećica.

Ostale prostorije u Vanderovoj domeni udomljavale su tamne komore za digitalna audio i video pbboljšanja. On je bio nadležan i za fotografski Iaboratorij, gdje se svakog dana razvijalo više od sto pedeset roli obrađenih filmova. Trebalo mi je malo vremena da ga pronađem, ali konačno sam ga uhvatila u laboratoriju za analizu otisaka. U kutovima laboratorija nalazile su se uredno naslagane kutije za pizzu u kojima su dosjetljivi policajci donosili na analizu gipsane otiske automobilskih guma ili obuće. Vrata kroz koja je netko pokušao provaliti bila su naslonjena na zid.

Vander je sjedio za kompjuterom, usporedujući dva otiska obuće jedan do drugog na ekranu. Ostavila sam kolica pred vratima.

– Baš lijepo od vas što to radite, rekla sam. Njegove svijetloplave oči uvijek su imale odsutan izraz. Kao i obično,

laboratorijski mu je ogrtač bio pun ljubičastih mrlja od ninhidrina, a tinta flomastera probila mu je džep.

– Ovaj je jedan od boljih, rekao je, kuckajući po ekranu i ustajući sa stolice. Tip je kupio nove cipele, a znaš kako se obuća od kože skliže? Onda je uzeo nož i izrezbario potplate, znate, da postanu hrapavi. Ženio se pa nije htio da se posklizne dok ide prema oltaru.

Slijedila sam ga dok je izlazio iz laboratorija. Nisam baš bila raspoložena za anegdote.

– Dakle, tipa opljačkaju. Cipele, gomilu odjeće i ostalih stvari, sve su mu odnijeli. Dva dana poslije žena iz njegova susjedstva bude silovana i policija nade te neobične otiske na mjestu zločina. U biti, bilo je dosta provala u toj četvrti.

Ušli smo u laboratorij gdje se nalazio aparat s izvorom izmjenjive svjetlosti. – Ispostavi se da se radi o nekom dečku. Trinaestogodišnjaku. Vander je

odmahivao glavom, paleći svjetla. Više ne razumijem tu djecu. Kad sam ja imao trinaest, najgore što sam učinio je da sam upucao pticu zračnom puškom.

Postavio je Luma-Lite na tronožac. – To je prilično ružno po mojim mjerilima, rekla sam mu. Dok sam odlagala odjeću na bijeli papir ispod ventilacijskog odvoda za kemijska

isparavanja, on je uključio Luma-Lite u struju. Začulo se hučanje ventilatoxa stroja. Minutu poslije, uključio je izvor svjetlosti, okrećući regulator intenZiteta na najjačer Položio je zaštit ne naočale pokraj mene i postavio optički filter od 450 nanometara preko izlazne leće. Stavili smo naočale i ugasiln svjetla. Luma-Lite je bacio snop plavičaste svjetlosti preko poda. Vanderova se sjena kretala zajedno s njim, a na staklenkama sa strane zasjali su brilijant žuti, blic zeleni i digo crveni prah u boji, čija su zrnca rasuta po sobi blistala poput konstelacija neonskih zvijezdi.

– Znate, danas ima raznih idiota po policijskim odjelima koji si nabavljaju Luma-Lite aparate i sami obraduju mjesta zločina, Vanderov je glas odzvanjao u mraku. Onda napraše scenu crvenim prahom i stave otisak prsta na crnu podlogu, a ja ga onda moram fotografirati s uključenim Luma-Liteom da bi prokleti otisak postao bijel.

Krenuo je od plastičnog papira za umotavanje koji smo pronašli u kontejneru i odmah naišao na blijede nabore u mrljastim otiscima prstiju. Naprašio ih je crvenim prahom, čija su zrnca poput električno crvene prašine ostala lebdjeti u zraku.

– Dobar početak, rekla sam. Samo tako nastavite, Neils. Vander je približio tronožac trapericama mrtvog čovjeka i izvrnuti je džep počeo sjajiti blijedocrvenom svjetlošću. Pomaknula sam materijal prstom u rukavici i našla mrlje intenzivno narančaste boje.

– Mislim da još nikad nisam dobio takvu crvenu, razmišljao je Vander naglas. Pregledavali smo odjeću sat vremena, uključujući cipele i remen, ali ništa drugo

nije fluoresciralo. – Tu definitivno postoje dvije različite tvari, rekao je Vander kad sam upalila

svjetla. Dvije tvari koje prirodno fluoresciraju. Ne radi se o mrljama boje, osim one koju sam upotrijebio na kopči.

Podigla sam telefonsku slušalicu i nazvala mrtvačnicu. Javio se Fielding. Treba mi sve što se nalazilo u džepovima našeg neidentificiranog čovjeka. Suši se na pladnju.

– Ima nešto stranog novca, rezač za cigare i upaljać. Da. Ponovno ugasivši svjetla, završili smo pregledavanje vanjske strane svih komada

odjeće i pronašli još neobićnih svijetlih dlaka. – Je li mu to s glave? Vander je upitao, dok sam ja pincetom obasjanom hladnom,

plavom svjetlošću pažljivo prikupljala dlake i odlagala ih u kuvertu. – Kosa mu je tamna i čvrsta, odgovorila sam. Znači da ova kosa ne može biti

njegova. – Nalikuje na mačju dlaku. Na onu kakvu imaju one dugodlake mačke kojima više

ne dam u kuću. Angora? Himalajska mačka? Rijetke su. Nema ih mnogo ljudi, rekla sam.

– Moja supruga obožava mačke, Vander je nastavio. Imala je jednu po imenu Creamsicle. Vražja životinja bi tražila moju odjeću i ležala na njoj, a kad bih to odjenuo, proklet bio ako nije izgledala točno tako.

– Pretpostavljam da bi mogla biti mačja dlaka, rekla sam. Pretanka je za pseću dlaku, zar ne?

– Ne, ako se radi o Skye terijeru. Oni imaju dugu, ravnu, svilenkastu dlaku. – Svijetložutu? Mogu biti svijetlosmeđi, rekla sam. Možda se radi o unutarnjem

krznu, onoj finoj kratkoj dlaki uz kožu? Ne znam. – Možda tip uzgaja životinje ili radi s uzgajivačem? Vander je nagađao. Ne postoje

li također dugodlaki zečevi? – Kuc, kuc, začuo se Fieldingov glas uz otvaranje vrata. Ušao je s pladnjem u ruci,

a mi smo upalili svjetla. – Postoje angora zečevi, rekao je. Oni od čije se dlake rade puloveri. – Izgledaš kao da si počeo bildati, rekao je Vander Fieldingu. Hoćeš reći da prije

nisam tako izgledao? upitao je Fielding. Vander je bio zbunjen, kao da nikad prije nije primijetio da je

Fielding bio fanatik oblikovanja svojega tijela. – Naišli smo na ostatak nečega u jednom od džepova, rekla sam Fieldingu. Istom u

kojem je bio novac. Fielding je uklonio krpu koja je prekrivala plitku posudu. Prepoznaaem funte i

njemačke marke, rekao je. Ali ne i ove dvije bakrene kovanice. – A ovo definitivno ne znam što je, rekla sam. Ja pojma nemam kakav je to novac. Novčanice su se sušile, poredane jedna pokraj druge. – Čini se da je na njima nekakav hram, zar ne? Što je dirham? Arapski? – Reći ću Rose da provjeri. – Zašto bi netko imao kod sebe četiri različite vrste novca? upitao je Fielding.

– Možda je bio u mnogo različitih zemalja u kratkom vremenu, nagađala sam. Jedino mi to pada na pamet. Iđemo što prije pogledati ostatke.

Stavili smo zaštitne naočale i Vander je ugasio svjetla. Ista mutno crvena i jarko narančasta boja fluorescirale su s nekoliko novčanica. Sve smo ih pregledali s obje strane, nalazeći mrlje i mrljice tu i tamo, a zatim smo se usredotočili na sitne nabore prikrivenog otiska prsta, koji se jedva vidljiv nalazio u gornjem lijevom kutu novčanice od stotinu dirhama.

– Mi sigurno živimo ispravnim životom, rekao je Fielding. Opa!, Vander se slavodobitno nasmijao. Dva od dva! Ovim ću se odmah pozabaviti. Naći ću nekog od mojih pajdaša u Tajnoj službi da ih provjere u MORPHO, PRINTRAK, NEC-AFIS, WIN, kojoj god – svakoj bazi podataka koja postoji i usporede sa svih četrdeset-pedeset milijuna otisaka.

Vandera ništa nije moglo uzbuditi više od pronađene petlje ili vira u otisku prsta koji bi mogao provući kroz cyber svijet i tako ščepati zločinca.

– Je li FBI-eva nacionalna baza podataka već profunkcionirala? upitao je Fielding. – Tajna služba već ima svaki prokleti otisak koji ima FBI, ali kao i obično, Biro

mora otkrivati toplu vodu. Potrošili su golem novac na stvaranje vlastite baze podataka, a koriste različite programe od drugih, tako da ništa što imaju nije kompatibilno s onim što imaju drugi. Moram večeras ići na neku večeru.

Usmjerio je Luma-Lite na gadno, tamno tkivo pribijeno za dasku za rezanje. Dvije su mrljice istog trena zasjale fluorescentnom svijet ložutom svjetlošću. Nisu bile veće od glavice pribadače, bile su paralelne i simetrične i nisu se mogle izbrisati.

– Sigurna sam da je to tetovaža, rekla sam. – Da, složio se Vander. Ne znam što bi drugo moglo biti. Ostatak ne reagira. Pod hladnim, plavim svjetlom, tkivo s leda mrtvog muškarca izgledalo je mutno i

prljavo. – Ali vidiš kako je ovo ovdje tamno? Vanderov je prst u gumenoj rukavici opisao

područje veličine mog dlana. – Pitam se koji je to vrag, rekao je Fielding. – Jedino ne znam zašto je tako tamno, mozgao je Vander. Možda je tetovaža crna

ili smeda, predložila sam. – Pa, za to ćemo zvrcnuti Phila, rekao je Vander. Koliko je sati? Znaš, volio bih da

Edith nije planirala tu večeru danas. Moram ići. Doktorice Scarpetta, sad ste prepušteni sami sebi. K vragu, k vragu, mrzim kad Edith želi nešto proslaviti.

– Ma, hajde, frajeru, rekao je Fielding. Ti si lud za zabavama. – Više ne pijem puno. Osjećam da mi škodi. I treba ti škoditi, Neils, rekla sam. Phil Lapointe nije bio baš dobro raspoložen kad sam ušla u njegov laboratorij za

digitalno poboljšavanje slika, koji je više nalikovao na filmski studio nego na mjesto gdje su znanstvenici radili s pikselima i kontrastima svih nijansi svjetla i sjene kako bi zlu dali lice. Lapointe je bio jedan od naših prvih diplomanata na Institutu. Bio je vješt i odlučan, ali još nije naučio da odustane i krene dalje kad slučaj potpuno zapne.

– K vragu, rekao je, provlačeći prste kroz gustu crvenu kosu i škiljeći sve bliže u ekran promjera 61 centimetar.

– Mrzim kad vam ovo radim, rekla sam. Nestrpljivo je pritiskao tipke, spuštajući još jedan sloj sjene preko zamrznutog

kadra s video snimke iz samoposluživanja. Lik u tamnim naočalama i mrežastoj kapi na glavi nije se vidio ništa oštrije. Izgledala je poput fine izmaglice,

– Namjestim ga i zamalo je tu, a onda opet nije, Lapointe se umorno požalio s uzdahom. Ovaj me prokleti slučaj proganja u snovima.

– Nevjerojatno, rekla sam zureći. Pogledajte kako je opušten. Kao da mu je to usput palo na pamet, kao ništa važno. Kad je već tu, zašto da ne.

– Da, to je i moj dojam, Lapointe je protegnuo leđa. Jednostavno je upucao tipa bez razloga. To je ono što ne shvaćam.

– Još nekoliko godina i shvatit ćete, rekla sam mu. Ne želim postati ciničan, ako to mislite.

– To ne znači postati ciničan, nego napokon shvatiti da uopće ne treba postojati razlog, rekla sam mu.

Zurio je u ekran kompjutera, izgubivši se u slici na kojoj je Pyle Gant posljednji put bio snimljen živ. Ja sam ga obducirala.

– Da vidimo što imamo tu, rekao je Lapointe, skidajući krpu s kirurške posude. Gant je imao dvadeset tri godine, dvomjesečno dijete i radio je prekovremeno da

može platiti ogrlicu supruzi za rođendan. – Ovo je sigurno od Čovjeka iz kontejnera. Mislite da je tetovaža? Gant se pomokrio prije no što su ga ubili. Doktorice Scarpetta? Znala sam to jer su stražnji dio njegovih traperica i sjedalo iza pulta bili natopljeni

mokraćom. Kad sam pogledala kroz prozor, dva su policajca obuzdavala njegovu histeričnu ženu na parkiralištu. Doktorice Scarpetta?

Vrištala je i mlatila oko sebe. Još je nosila protezu za zube. Trideset jedan dolar i dvanaest centi, promrmljala sam. Lapointe je spremio file i zatvorio ga.

– Što je bilo? pitao me. – Toliko je bilo u blagajni, odgovorila sam. Lapointe se odgurivao na stolcu i otvarao ladice, vadeći raznobojne filtre i

preturajući dalje u potrazi za rukavicama. Telefon je zazvonio i on je odgovorio. – Pričekajte. Pružio mi je slušalicu. Za vas. Zvala je Rose. – Došla sam do nekoga u Crestarovu odjelu za strane valute, rekla je. Novac za koji

ste me pitali je marokanski. Po današnjem tečaju, jedamdolar je devet zarez tri dirhama. Tako da dvije tisuće dirhama iznosi oko dvjesto petnaest dolara.

– Hvala, Rose… – A ima još jedna sitnica koja bi vas mogla zanimati, nastavila je. Marokanski je

novac zabranjeno unositi ili iznositi iz zemlje. Čini mi se da se ovaj tip bavio mnogim zabranjenim stvarima, rekla sam. Možete li opet pokušati nazvati agenta Francisca? Naravno.

Moje se shvaćanje AFT-ovih protokola velikom brzinom pretvaralo u strah. Možda ipak Lucy odbija komunicirati sa mnom? Očajnički sam je željela vidjeti. Zeljela sam učiniti što god treba da je vidim. Poklopila sam slušalicu. Podigla sam dasku za rezanje od pluta iz plitke posude i Lapointe ju je pogledao pod jakim svjetlom.

– Nisam baš optimističan glede ovoga, obavijestio me je. – Pa, nemojte da vas i ovaj slučaj počne proganjati u snovima, rekla sam mu.

Nisam ni ja prepuna nade, ali možemo barem pokušati. Preostali je epidermis bio zelenkasto-crne boje kao rudnik ili močvara, a tkivo

ispod njega postajalo je sve crnje i suše poput dimljenog mesa. Centrirali smo ploču od pluta pod fotoaparat visoke rezolucije spojen s videoekranom.

– Ne ide, rekao je Lapointe. Previše odsjaja. Pokušao je s kosim osvjetljenjem, a zatim odlučio pokušati s crno-bijelo tehnikom.

Namještao je različite filtre na objektiv fotoaparata. Plavi nije odgovarao, kao ni žuti, ali kad je pokušao s crvenim, mrljice u duginim bojama ponovno su izvirile pred našim očima. Bile su savršeno okrugle. Pomislila sam na pun mjesec, na vukodlaka sa zlobnim žutim očima.

– Ovo neću moći dobiti ništa bolje uživo. Uzet ću ovo, rekao je Lapointe razoćarano.

Snimio je sliku na hard drive i počeo s obradom. Software nam je omogućio da vidimo dvjestotinjak nijansi sive koje golim okom ne bismo mogli uoćiti,

Lapointe je tipkao po tipkovnici i pomicao iiša, ulazeći i izlazeći iz prozora, koristeći kontrast, osvijetljenost, povećavanje, smanjivanje i prilagodavanje. Kad je uklonio pozadinsku buku, ili smeće, kako ga je zvao, počeli smo prepoznavati pore đlačica, a zatim točkice stvorene iglom za tetoviranje. Iz mutne tame pojavile su se crne valovite linije koje su se pretvorile u krzno ili perje. Crna linija od koje su se odvajale latice tratinčice pretvorila se u kandu.

– Što mislite? upitala sam Lapointea. – Mislim da bolje od ovoga nećemo dobiti, rekao je nestrpljivo. Poznajemo li ikoga

tko je stručnjak za tetovaže? – Obratite se svojem histologu, rekao je.

21

GEORGEA GARU PRONAŠLA SAM U NJEGOVU LABORATORIJU BAŠ U trenutku kad je izvlačio vrećicu s ručkom iz hladnjaka na kojem je pisalo Zabranjeno držati hranu. Unutra su se, uz Schiffove reagense, nalazila bojila poput srebrnog nitrata i mucikarmina. Nijedno nije bilo jestivo.

– To baš nije dobra ideja, rekla sam. – Oprostite, promucao je, odloživši vrećicu na radni stol i zatvorivši vrata

hladnjaka. – Imamo hladnjak u sobi za odmor, George, rekla sam. Možete ga slobodno

koristiti. Nije odgovorio. Shvatila sam da je bio bolno sramežljiv i vjerojatno s razlogom

nije odlazio u sobu za odmor. Srce mi se stislo zbog njega. Nisam mogla ni zamisliti koliko se vjerojatno sramio dok je bio mladić jer nije mogao govoriti bez mucanja. Možda je ta činjenica objašnjavala zašto su tetovaže polako osvajale njegovo tijelo poput japanske vinove loze. Možda se zbog njih osjećao posebnim i muževnim. Izvukla sam stolac i sjela.

– George, mogu li vas zapitati nešto u vezi s vašim tetovažama? upitala sam. Zarumenio se. – Fasciniraju me i treba mi pomoć kod jednog problema. – Naravno, rekao je nesigurno. – Imate li nekoga kome idete na tetoviranje? Pravog stručnjaka? Nekoga tko je vrlo

iskusan u tetoviranju? – Da, šefice, odgovorio je. Ne bih išao kod bilo koga. – Tetovirate se tu, u gradu? Pitam zato što moram pronaći mjesto gdje mogu otići i

postaviti nekoliko pitanja, a da ne naletim na nekakvog negativca. Znate što mislim. – Pit, odmah je rekao. Kao u Pit bull, ali Pit mu je pravo ime. John Pit. On je

stvarno dobar tip. Želite li da ga nazovem za vas? upitao je strašno zamuckujući. – Bila bih vam zahvalna, rekla sam. Gara je izvadio mali adresar iz stražnjeg džepa i potražio broj. Kad je dobio Pita

preko telefona, objasnio mu je tko sam ja, a Pit je očito bio jako susretljiv. – Evo, Gara mi je pružio slušalicu. Molim vas da vi objasnite ostalo.

To je zahtijevalo više napora. Pit je bio kod kuće i tek se probudio. – Znači, vi mislite da biste mogli to prepoznati? upitala sam ga. Vidio sam više-

manje sve flasheve34

34 Šara tetovaže.

koje postoje, odgovorio je. – Oprostite, ne znam što to znači. – Flash je matrica, uzorak, mogli bismo to tako nazvati. Znate, dizajn koji ljudi

izaberu. Svaki centimetar zida kod mene prekriven je flashevima. Zato mislim da biste mogli doći ovamo umjesto da ja dolazim u vaš ured. Možda ugledamo nešto što će vas odvesti na pravi trag. Ali ne radim srijedom i četvrtkom. Ovaj me je radni vikend dotukao. Još se oporavljam. No otvorit ću za vas, s obzirom na to da je ovo važno. Dovest ćete sa sobom tog tipa s tetovažom?

Još nije potpuno shvatio. – Ne, donosim tetovažu, rekla sam. Ali ne i osobu kojoj pripada. – Čekaj malo, rekao je. U redu, u redu, sad vas kužim. Znači, izrezali ste je s tipa

koji je umro? – Imate li snage to vidjeti? – Oh, k vragu, imam. Imam ja snage svašta vidjeti. – Kada? – Može odmah, ako vam odgovara? Spustila sam slušalicu. Iznenadilo me kad sam vidjela Ruffina kako stoji na

vratima i gleda me. Imala sam osjećaj da je stajao tamo već neko vrijeme i slušao moj razgovor, jer sam mu bila okrenuta ledima dok sam zapisivala podatke. Lice mu je bilo umorno, a oči crvene, kao da je proveo pola noći pijući.

– Ne izgledaš dobro, Chuck, rekla sam bez mnogo suosjećanja. Htio sam pitati mogu li otići kući, rekao je. Mislim da ću se razboljeti.

– Žao mi je što to čujem. Vlada nova, jako zarazna viroza, pretpostavlja se da se širi preko Interneta. Zove se virus u šest i trideset'; rekla sam. Ljudi jure doma s posla i bacaju se na svoje kompjutere. Ako ih imaju kod kuće.

Ruffin je problijedio. – Ovo je smiješno, rekao je Gara. Ali ne kužim ono sa šest i trideset. – To je vrijeme kad se pola globusa uključuje na AOL, odgovorila sam. Naravno,

Chuck, da možeš ići kući. Odmori se. Otpratit ću te, ali prvo moramo svratiti u prostoriju za razgradnju da uzmem tetovažu.

Bila sam je odvojila s ploče od pluta i stavila u staklenku s formalinom. – Kažu da će biti jako čudna zima, Ruffin je počeo blebetati. Slušao sam radio

danas ujutro dok sam se vozio na posao i kažu da će vrijeme biti sve hladnije kako se bude bližio Božić, a u veljači će biti kao da je proljeće.

Otvorila sam automatska vrata prostorije za razgradnju i ušla. Larry Posner, koji je radio na ispitivanju dokaza, i jedan student Instituta obradivali su odjeću mrtvog muškarca.

– Uvijek se razveselim kad vas vidim, dečki, rekla sam. – Pa, moram priznati, dali ste nam još jedan izazov, rekao je Posner, grebući

skalpelom prljavštinu s cipele na list bijelog papira, – Poznajete li Carlislea? – Uči li vas čemu? upitala sam mladića. Katkad, odgovorio je. – Kako ide, Chuck? pitao ga je Posner. Ne izgledaš najbolje. – Držim se, Chuck je nastavio glumiti bolesnika.

– Žao mi je zbog richmondske policije, rekao je Posner sa suosjećajnim osmijehom.

Ruffin je bio vidljivo potresen. Molim? rekao je. Posneru je bilo nelagodno dok je objašnjavao: Čuo sam da se nisi uspio upisati na

akademiju. Znaš, samo sam ti htio reći: nemoj da te to obeshrabri. Ruffin je brzo pogledao u telefon. – Većina ne zna za to, Posner je nastavio, počevši obrađivati drugu cipelu. Ja sam

pao dva puta na testu iz kemije kao brucoš na VCU35

35 VCU- Virginia Commonwealth University.

. – Šalite se, promucao je Ruffin. – Sad mi kažete. Carlisle je odglumio užas i zgražanje. A meni su rekli da ću imati

najbolje učitelje na svijetu ako dodem ovamo. Vratite mi novac. – Moram vam nešto pokazati, doktorice Scarpetta, rekao je Posner, podigavši

štitnik za lice. Odložio je skalpel i presavinuo papir u oblik male kuverte, a zatim otišao do crnih

traperica na kojima je radio Carlisle. Bile su pažljivo položene na kirurška kolica prekrivena plahtom. Pojas hlača bio je izvrnut do kukova, a Carlisle je nježnim pokretima prikupljao dlake kirurškom pincetom.

– Ovo je najzeznutije, rekao je Posner, pokazujući traperice prstom u rukavici, ali ne dodirujući ih. Njegov ih je učenik pažljivo izvrnuo još nekoliko centimetara, pri čemu se vidjelo još više dlaka.

– Već sam ih prikupio na desetke, objašnjavao mi je Posner. Znate, počeli smo prevrtati traperice na unutrašnju stranu i pronašli stidne dlake u međunožju hlača, kako smo i očekivali, ali našli smo i ovih plavih. Sa svakim centimetrom ih je sve više. To nema smisla.

– Čini se da nema, složila sam se. – Možda se radi o nekoj vrsti životinje, kao što je perzijska mačka? nagađao je

Carlisle. Ruffin je otvorio ormarić i izvadio plastičnu bocu s formalinom u kojoj se nalazila

tetovaža. – Možda je, na primjer, spavala na trapericama dok su bile preokrenute? Carlisle je

nastavljao. Znate, puno puta kad mi ih je teško svući, ostanu preokrenute i samo ih prebacim preko stolca. A pas mi obožava spavati na odjeći.

– Vidim da ti nikad nije palo na pamet da spremiš odjeću na vješalicu ili u ladicu, Posner je primijetio. .

– Je 1' mi i to spada u domaću zadaću? – Idem po nekakvu vrećicu da stavim ovo u nju, rekao je Ruffin, podižući

staklenku. Za slučaj ako procuri ili nešto. – Dobra ideja, rekla sam, a zatim upitala Posnera, koliko brzo biste mogli pogledati

sve ovo? – Kad je za vas, postavit ću pitanje opasno za život, rekao je. Kako vam brzo

treba? Uzdahnula sam. U redu, u redu. – Interpol pokušava otkriti tko je taj tip. Ja sam pod istim pritiskom kao i svi drugi,

Larry, rekla sam. – Ne trebate objašnjavati. Znam da nikad ne kažete skači bez dobrog razloga. Ovo

je bilo neumjesno od mene, dodao je. Što je tom malcu? Ponaša se kao da nije znao da nije primljen na policijsku akademiju. K vragu, cijela zgrada bruji o tome.

– Prvo, ja nisam znala da nije primljen, rekla sam. A drugo, ne znam zašto cijela zgrada bruji o tome.

Dok sam to izgovarala, pao mi je na pamet Marino. Rekao je da će smjestiti Ruffinu i možda je to upravo učinio, saznavši nekako za novost i razglasivši je s veseljem.

– I navodno mu je Brayova dala nogu, nastavio je Posner, Nekoliko trenutaka poslije, Ruffin se vratio s plastićnom vrećicom u ruci. Iz sobe za razgradnju otišli smo svaki u svoju svlačionicu da se operemo. Nisam se žurila. Htjela sam da me čeka u hodniku, znajući da svakom sekundom postaje sve napetiji. Kad sam se napokon pojavila, hodali smo jedno pokraj drugoga, u tišini, a on je dva puta zastao da zbog nervoze popije malo vode.

– Nadam se da ne dobivam vrućicu, rekao je. Zastala sam i pogledala ga, a on se automatski izmakao kad sam položila nadlanicu

na njegov obraz. – Mislim da si dobro, rekla sam. Otpratila sam ga kroz predvorje do parkirališta. Do tada je već bio vidljivo

prestrašen. – Nešto nije u redu? napokon je pitao, pročistivši grlo i stavljajući sunčane naočale

na nos. – Zašto me to pitaš? nevino sam uzvratila pitanjem. Pratite me ovamo i sve. – Idem prema svojem automobilu. – Žao mi je što sam vam rekao o problemima koje ovdje imamo, sve ono u vezi s

Internetom i ostalo, rekao je. Bilo bi mi bolje da sam šutio, znao sam da ćete biti ljuti na mene.

– Zašto misliš da sam ljuta na tebe? pitala sam, otključavajući automobil. Ostao je bez riječi. Otvorila sam prtljažnik i stavila unutra plastičnu vrećicu. – Oštećena vam je boja na autu, ovdje. Vjerojatno od kamenčića, ali počinje

hrđati… – Chuck, slušaj me dobro, rekla sam mu mirnim glasom. Ja znam. – Molim? Ne razumijem što mislite. Jezik mu se zapleo. Razumiješ ti dobro što

mislim. Sjela sam za volan i upalila motor. – Ulazi, Chuck, rekla sam. Ne trebaš stajati vani na hladnoći. Osobito sad kad se ne

osjećaš dobro. Oklijevao je. Dok je obilazio automobil do suvozačeve strane, iz njega je izbijao

strah poput neugodnog mirisa. – Žao mi je što nisi uspio doći do Buckhead's restoran. Bio je zanimljiv razgovor sa

zamjenicom zapovjednika Brayovom, rekla sam dok je zatvarao vrata automobila. Zinuo je. – Veliko mi je olakšanje što sam končno dobila odgovore na tako mnogo pitanja,

nastavila sam. U vezi s e-mailovima, Internetom, glasinama o mojoj karijeri, odakle cure informacije.

Čekala sam da vidim što će reći na to. Zaprepastio me kad je izlanuo: Zato se ja odjednom nisam uspio upisati na akademiju, zar ne? Vi ste se sinoć s njom sastali, a danas ujutro ja dobijem tu vijest. Ocrnili ste me, rekli joj da me ne zaposli, a zatim to svima razglasili da me osramotite.

– Tvoje ime nije ni jednom spomenuto. I ja zasigurno nisam ništa nigdje razglasila o tebi.

– Vraga! Glas mu je drhtao od ljutnje, kao da će svakog trena zaplakati. Oduvijek sam želio biti policajac i sad ste to uništili! Ne, Chuck, ti si to uništio.

– Nazovite šefa i recite nešto. Vi to možete, vi to možete, molio je kao izbezumljeno dijete. Molim vas.

– Zašto si se sinoć trebao sastati s Brayovom? – Jer mi je rekla da dodem. Ne znam što je htjela. Samo mi je poslala poruku i

rekla da budem na parkiralištu u šest i trideset. – I, naravno, sad misli da se nisi ni pojavio. Pretpostavljam da je to povezano s

lošom viješću koju si dobio jutros. Što ti misliš? Pretpostavljam da je tako. – Kako se osjećaš? Još ti je loše? Ako nije, mislim da bi trebao ići sa mnom tako

da možemo dovršiti ovaj razgovor. Moram u Petersburg. – Pa, ja… – Pa, što, Chuck? – I ja želim da dovršimo ovaj razgovor, rekao je. – Počni od toga kako si upoznao zamjenicu zapovjednika Brayovu. Vrlo mi je

čudno što imaš, kako se čini, prilično osoban odnos s najmoćnijom osobom u policiji. – Zamislite kako sam se osjećao kad je sve to počelo, rekao je nevino. Vidite,

detektivka Anderson me je nazvala prije nekoliko mjeseci i rekla da je ona nova i da me želi pitati neke stvari u vezi s uredom sudske patologije, o našim procedurama, i bih li se mogao sastati s njom na ručku u restoranu River City Diner. To je bio početak mog puta u pakao. Znam da sam vam trebao reći za njezin poziv. Trebao sam vam reći što radim, ali vi ste po cijele dane držali nastavu i nisam vas želio gnjaviti, a doktor Fielding je stalno bio na sudu. Tako sam rekao Andersonovoj da će mi biti drago da joj pomognem.

– Pa, sasvim je očito da ništa nije naučila. – Smjestila mi je igru, rekao je. Kad sam ušao u restoran River City Diner, nisam

mogao vjerovati vlastitim očima. Sjedila je u separeu sa zamjenicom zapovjednika Brayovom i rekla mi je da i ona želi znati u tančine kako radi naš odjel.

– Tko je želio znati? Brayova. Shvaćam. Koje iznenađenje, komentirala sam. – Osjećao sam se nekako polaskano, ali i nervozno, jer nisam razumio što se

dogada. Mislim, nakon toga me je pozvala da odem s njom i Andersonovom natrag do policijske uprave.

– Zašto mi nisi tada rekao za sve to? upitala sam dok smo se vozili prema Petoj ulici s koje smo trebali ući na cestu I-95 Jug.

– Ne znam… Glas mu se izgubio. Mislim da znaš. – Bojao sam se. – Ima li to kakve veze s tvojom željom da postaneš policajac? Pa, da budem

otvoren, rekao je, bolju vezu od nje nisam mogao imati. I nekako je znala da me to zanima, jer kad smo došli u njezin ured, zatvorila je vrata i posjela me za stol preko puta sebe.

– Je li Andersonova bila tamo? – Samo Brayova i ja. Rekla je da bih sa svojim iskustvom mogao postati tehničar

za obradu mjesta zločina. Osjećao sam se kao da sam dobio na lutriji. Bilo mi je teško držati pravu udaljenost od betonskih ograda s jedne i agresivnih vozača s druge strane, dok je Ruffin nastavljao sa svojom

predškolskom recitacijom. – Moram priznati da sam poslije toga bio kao u snu. Izgubio sam zanimanje za

posao i žao mi je zbog toga, rekao je. Ali Brayova mi je poslala e-mail tek dva tjedna poslije tog susreta.

– Kako je došla do tvoje adrese? – Uh, pitala me je. Dakle, poslala mi je e-mail i rekla da želi da svratim do nje kod

kuće u pet i trideset, da ima nešto jako povjerljivo raspraviti sa mnom. – A kažem vam, doktorice Scarpetta, nisam želio ići. Znao sam da će se iz toga

izroditi nešto loše. – Kao na primjer? – Djelomično sam se pitao namjerava li mi se možda upucavati ili nešto. – I? Što se dogodilo kad si došao k njoj? upitala sam. Bože, ovo je teško prevaliti

preko usana. – Reci. Donijela mi je pivo i primaknula svoj stolac vrlo blizu kauča na kojem sam

sjedio. Pitala me je razne stvari u vezi sa mnom, kao da sam je zaista zanimao kao osoba. I…

Kamion nakrcan deblima našao se ispred mene. Ubrzala sam i mimoišla ga. – Mrzim kad se ovo dogodi. – I ja, rekao je Chuck. Bilo mi je zlo od njegova ulizivačkog tona. I što je bilo

onda? Pričao si… rekla sam. Duboko je uzdahnuo. Odjednom su ga jako počeli zanimati kamioni koji su ulazili

u traku ispred nas i radnici koji su izlijevali asfalt uz cestu. Ovaj dio ceste I-95 prema Petersburgu kao da se neprekidno obnavljao još od Građanskog rata.

– Nije bila u uniformi, ako me razumijete, nastavio je s prenapuhanom iskrenošću. Imala je, dakle, bila je u poslovnom kostimu, ali mislim da nije nosila grudnjak ili je barem bluza bila takva… sve se nekako moglo nazreti kroz nju.

– Je li te ikada pokušala zavesti, predložiti ti nešto u izvjesnom smislu, osim što je bila odjevena tako kako je bila odjevena? upitala sam.

– Ne, šefice, ali činilo se kao da se nada da ću ja to učiniti. A sad znam i zašto. Ne bi prihvatila, ali bi me time držala u šaci. To bi bio još jedan način da me drži pod kontrolom. Onda, kad mi je donijela drugo pivo, otvoreno je rekla što želi. Rekla je da je važno da znam istinu o vama…

– A ta je? – Rekla je da ste nestabilni. Da svi znaju da ste izgubili grif, točno je tako rekla, da

ste pred bankrotom, jer ste kompulsivni potrošač… Kompulsivni potrošač? – Rekla je nešto u vezi s vašom kućom i automobilom. – Kako bi ona išta mogla znati u vezi s mojom kućom? upitala sam, shvaćajući da

je Ruffin, između ostalog, znao dovoljno i o mojoj kući i o automobilu. – Ne znam, rekao je. Ipak mislim da je najgore bilo ono što je rekla o vašem radu,

da svako malo uprskate neki slučaj i da su se svi detektivi počeli buniti, osim Marina. On vas je pokrivao, zbog čega je na kraju smatrala da će morati nešto poduzeti.

– I zaista je to i učinila, rekla sam bez trunke osjećaja. – Ajme, moram li nastaviti? pitao je. Ne želim vam govoriti sve te stvari. – Chuck, bi li želio dobiti priliku da počneš ispočetka i popraviš dio štete koju si

napravio? smjestila sam mu zamku. – Bože, kad bih bar mogao, rekao je, kao da to zaista i misli. Onda mi reci istinu.

Reci mi sve, da te vratimo na ispravan put tako da možeš dalje sretno živjeti, ohrabrivala sam ga.

Znala sam da će malo kopile svakoga izdati, ako mu to ide u prilog. Rekla je da je jedan od razloga zašto su je zaposlili taj što vas se zapovjednik, gradonačelnik i gradsko vijeće žele riješiti, ali ne znaju kako, nastavio je Ruffin, kao da mu je svaka riječ zadavala bol. Oni to ne mogu učiniti, jer ne radite za grad. U biti, to mora učiniti guverner. ObjasniIa mi je da je to ista situacija kao kad se građani žele riješiti lošeg

zapovjednika policije, pa dovedu novog čovjeka na mjesto gradonačelnika. Bilo je nevjerojatno. Toliko je bila uvjerljiva, da sam nasjeo. Zatim je, to neću nikad zaboraviti, ustala sa stolca, sjela do mene i pogledala me u oči.

I tada rekla: `Chuck, tvoja će ti šefica uništiti život, razumiješ li? Sredit će svakoga tko se nađe u blizini, naročito tebe.' Pitao sam zašto mene? A ona je rekla: `Zato što joj ti ne značiš ništa. Ljudi poput nje se možda čine simpatični, ali duboko u sebi misle da su bogovi i preziru lakaje.' Pitala me znam li što je to lakaj, a ja sam rekao da ne znam. Rekla mi je da to znači sluga. E, to me je razljutilo.

– Pretpostavljam da je, rekla sam. Ni tebe ni ikoga drugog nikad nisam tretirala kao slugu.

– Znam. Znam! Smatrala sam da je ova verzija događaja bila samo djelomično točna. Veći je dio

bio iskrivljen njemu u korist, u to sam bila sigurna. – Tako sam počeo raditi neke stvari za nju. U početku sitnice, nastavio je. No svaki

put mi je nakon jedne gadarije bilo lakše učiniti sljedeću. Kao da sam postajao sve bezosjećajniji i uvjerio sam sebe da je sve što činim opravdano, čak ispravno. Vjerojatno zato da bih mogao mirno spavati. Zatim je počela tražiti velike stvari, kao ono s e-mailom, samo što je tad slala Andersonovu da mi da zadatke. Brayova je kao jegulja, teško da će se dati uhvatiti.

– Kakve zadatke, na primjer? pitala sam. – Da mi ispadne metak u odvod umivaonika. To je bilo prilično gadno. – Da, prilično, rekla sam, skrivajući prezir. – Zato sam znao da smjera nešto stvarno veliko kad mi je poslala e-mail da se

nađem s njom sinoć ispred Buckhead's restorana, pričao je. Rekla mi je da ne kažem nikome ni riječi i da joj odgovorim jedino ako postoji kakav problem. Samo da se pojavim i točka.

– Dotad sam je se već bojao k'o vraga, rekao je. To sam mu odmah povjerovala. Držala me je u šaci, znate. Nisam bio čist i imala me je u šaci. Bilo me je strah što će sljedeće tražiti da učinim. A što je to trebalo biti?

Oklijevao je. Transporter je naglo skrenuo ispred mene i ja sam prikočila. Bageri su nanosili zemlju na nasip, pa je prašine bilo posvuda.

– Da zeznem slučaj s Čovjekom iz kontejnera. Znao sam da će doći na to. Htjela me je natjerati da sprčkam nešto što bi vama stvorilo toliko problema da biste se mogli pozdraviti s karijerom. A gdje ćeš boljeg slučaja od tog s Interpolom i svime, za koji su toliki zainteresirani?

– Jesi li učinio nešto što bi moglo ugroziti slučaj, Chuck? pitala sam ga. – Ne, šefice. ' – Jesi li učinio tako nešto u nekom drugom slučaju? Osim onog s metkom, nisam,

šefice. – Shvaćaš, naravno, da bi mijenjanjem ili uništavanjem dokaza počinio kazneno

djelo? Shvaćaš li da te Brayova vodi ravno u zatvor i vjerojatno ti smješta klopku, tako da te može maknuti s puta kad završi sa mnom?

– Negdje duboko u sebi vjerujem da mi ne bi to učinila, rekao je. On joj nije značio ništa. On je bio ulizica, koji nije imao dovoljno zdravog razuma da ne upadne u stupicu kad naleti na nju, jer je i ne vidi od svojega ega i ambicije.

– Siguran si u to? upitala sam. Siguran si da te Brayova ne bi prevarila? Kolebao se. – Jesi li ti taj koji krade stvari iz ureda? izravno sam ga pitala. Imam ih sve. Tražila

je od mene da učinim… da učinim sve što mogu da ispadne da niste u stanju voditi

odjel. Imam sve stvari kod kuće u kutiji. Namjeravao sam ih na kraju ostaviti negdje u zgradi, tako da ih netko pronađe i vrati ljudima.

– Zašto si joj dopustio da stekne toliku moć nad tobom? pitaIa sam. Toliku moć, da si lagao, krao i planirao mijenjati dokaze? Oh, molim vas, nemojte da me uhite, da idem u zatvor, rekao je paničnim glasom lošeg glumca. Imam suprugu. Dijete na putu. Ubit ću se, kunem se, ubit ću se. Znam mnogo načina na koji to mogu učiniti.

– Nemoj ni pomišljati na to, rekla sam. Da to nisi više nikad rekao. – Hoću. Propao sam, a sve vlastitom krivnjom. Nitko drugi nije kriv. – Nisi propao, osim ako sam to ne izabereš. – Više nije važno, mrmljao je i ja sam se počela bojati da misli ozbiljno. Stalno je oblizivao usne. Jezik mu se lijepio za nepce, jer su mu usta bila potpuno

suha. – Moju ženu ne bi bilo briga, a za dijete'je bolje da ne odrasta s ocem u zatvoru. – Da se nisi usudio dovesti mi vlastito tijelo, rekla sam mu ljutito. Da se nisi

usudio prirediti mi da te nadem na stolu. Okrenuo se prema meni, šokiran. – Odrasti već jednom, rekla sam. Ne možeš si jednostavno prosvirati mozak kad

dode do frke. Čuješ li me? Znaš li ti što je samoubojstvo? Zurio je u mene širom otvorenih očiju. – To je kao kad hoćeš da tvoja psovka bude posljednja. Najveće moguće evo vam

ga na!'; rekla sam.

22

PIT STOP NALAZIO SE TOČNO PREKO PUTA SALONA LJEPOTE KATE'S i male kuće s pločom na kojoj je pisalo vidovnjak. Parkirala sam odmah do ofucanog crnog kamioneta istetoviranog mnogobrojnim naljepnicama na braniku, iz kojih sam mogla mnogo toga naslutiti o gospodinu Pitu.

Vrata njegove obrtničke radnje odmah su se otvorila i na njima me dočekao čovjek čiji je svaki centimetar vidljive kože bio istetoviran. Zgrčila sam se od straha kad sam vidjela koliko je puta igla probila njegovu kožu.

Bio je stariji nego što sam očekivala, žilav muškarac, vjerojatno u svojim pedesetima, s dugom sijedom kosom skupljenom u rep i bradom. Lice mu je izgledalo kao da su ga nekoliko puta prebili. Nosio je crni kožni prsluk preko majice kratkih rukava, a novčanik mu je lancem bio vezan za traperice.

– Vi ste sigurno Pit, rekla sam otvarajući prtljažnik da izvadim plastičnu vrećicu. – Učite, odgovorio je opušteno, kao da je sve na ovom svijetu u redu i ništa nije

vrijedno brige. Ušao je ispred Ruffina i mene i viknuo: Taxi, sjedi, curo. Zatim nas je umirio: Ne

brinite zbog nje. Nježnija je od dječjeg šampona. Znala sam da mi se neće svidjeti ono što ću naći u njegovom salonu.

– Nisam znao da ćete još nekoga dovesti sa sobom, komentirao je Pit. Primijetila sam da je na jeziku imao srebrnu okruglu naušnicu. Kako se zovete?

– Chuck. – On je jedan od mojih asistenata, objasnila sam. Ako može negdje sjesti, pričekat

će.

Taxi je bila kuja pitbulla, smeđe-crni blok mišića na četiri noge. O, da, Pit je pokazao na ugao sobe, gdje se nalazio televizor i prostor za sjedenje. Imamo mjesto na kojem mušterije čekaju da dođu na red. Chuck, slobodno sjedni. Reci mi ako trebaš sitniš za Colu iz aparata.

– Hvala, rekao je Chuck krotko. Nije mi se sviđalo kako Taxi bulji u mene. Nikad ne bih vjerovala jednom pit

bullu, bez obzira na to koliko njegov vlasnik tvrdio da je nježan. Za mene je mješavina buldoga i terijera stvorila Frankesteina medu uzgojenim vrstama pasa, a vidjela sam i dobar broj ljudi koje su rastrgali, naročito djece.

– OK, Taxi, čohanje po bušici, tepao mu je Pit. Taxi se prevrnula na leda, sve četiri u zrak, a njezin je gospodar čučnuo i počeo je

maziti po trbuhu. – Znate, podigao je pogled prema Chucku i meni, ovi psi su loši jedino ako ih

vlasnici takvima naprave. Oni su samo velike bebe. Zar ne, Taxi? Nazvao sam je Taxi jer je prije godinu dana ovamo došao neki taksist koji se želio tetovirati. Rekao je da će mi dati štene pit bulla u zamjenu za to da mu istetoviram lubanju i ispod toga ime njegove bivše žene. Pa sam to i učinio, zar ne, curo? Smiješno je što smo oboje Pit. A nismo u rodu.

Pitov salon pripadao je svijetu o kojem ja nisam znala ništa, a nisam ga mogla ni zamisliti, iako sam posjetila neka vrlo neobična mjesta u svom životu. Zidovi su, od jednog kraja do drugog, bili prekriveni svim mogućim primjercima flasheva. Bilo je tu na tisuće Indijanaca, krilatih konja, zmajeva, riba, žaba i kultnih simbola koji meni nisu ništa značili. Pitovih krilatica tipa Ne vjeruj nikome i Došo, jeo, jebo bilo je posvuda. Plastične lubanje kesile su se s polica i stolova, a časopisi o tetovažama bili su poslagani uokolo za one hrabra srca da ih prolistaju dok čekaju na ubod igle.

Čudno, ono što mi je bilo strašno odbojno prije sat vremena odjednom je dobilo vjerodostojnost i istinu jedne životne filozofije. Ljudi poput Pita i vjerojatno većine njegove klijentele bili su ljudi izvan zakona, koji su se suprotstavljali svemu što je ljudima oduzimalo pravo da budu to što su i tko su. Jedino se mrtvi čovjek, čiji sam flash ja nosila u staklenci, nije uklapao u sve to. Nije bilo ničeg buntovničkog ili prkosnog u čovjeku koji nosi Armanijevo odijelo i cipele od krokodilske kože.

– Kako ste krenuli u ovo? upitala sam Pita. Chuck je počeo pregledavati plakate s flashevima kao da luta kroz umjetnički

muzej. Stavila sam vrećicu na radni stol pokraj blagajne. – Preko grafita, odgovorio je Pit. Unosim puno tog štiha u svoj stil, nešto slično

Grimeu36 u Primal Urgeu37

36 Ime umjetnika koji kreira tetovaže. 37 Jedan od najpoznatijih lanaca salona za tetoviranje.

u San Franciscu. Ne kažem da sam ni izbliza dobar kao on, ali ako iskombinirate vedrije slike, više nalik grafitima, s debljim linijama stare škole, to sam ja.

Kucnuo je prstom po uokvirenoj fotografiji gole žene s vragolastim osmijehom na licu i rukama izazovno prekriženim preko grudi. Na njezinu trbuhu vidio se svjetionik u zalazu sunca.

– Evo, ova dama ovdje, rekao je, došla je ovamo sa svojim dečkom i rekla da joj on poklanja tetovažu za rođendan. Počela je s tim malim, sićušnim leptirićem na boku. Bila je nasmrt preplašena. Od tada dolazi ovamo svaki tjedan po još jednu tetovažu.

– Zašto? upitala sam. Postaneš ovisnik.

– Većina ljudi radi više od jedne tetovaže? – Većina koja napravi samo jednu obično je želi na nekom skrivenom mjestu,

nedostupnom pogledima. Kao srce na guzi ili dojci. Drugim riječima, ta jedna tetovaža ima specijalno značenje. Ili su se tetovrali dok su bili pijani – i to se događa, ali ne kod mene. Ne želim imati posla s ljudima koji bazde na alkohol.

– Ako netko ima samo jednu tetovažu na leđima i nigdje drugdje, bar koliko ja mogu vidjeti? Je li važna? Znači li možda nešto više od razmetanja ili pijanstva? upitala sam.

– Rekao bih da da. Leđa su mjesto koje drugi ljudi obično vide, osim ako nikad ne skidaš košulju sa sebe. Tako da da, rekao bih da najvjerojatnije ima neko značenje.

Pogledao je u vrećicu na radnom stolu. – Znači, u onome tamo je tetovaža s leđa tog tipa? pitao je. Dvije okrugle žute

točke, malo veća od opsega glavice pribadače. Pit je ostao mirno stajati, razmišljajući o tome s grimasom na licu kao da ga nešto

boli. – Imaju li zjenice, kao oči? pitao je. – Ne, rekla sam pogledavši Chucka da vidim može li čuti naš razgovor. Sjedio je na kauču, listajući časopis. – Ajme, rekao je Pit. Ta je teška. Nema zjenica. Ako je u pitanju nekakva životinja

ili ptica, ne mogu se sjetiti ničega bez zjenica. Čini se da se tu ne radi o flashu. Više mi nalikuje na ritualno tetoviranje.

Raširio je ruke, pokazujući svoj salon kao da dirigira tim orkestrom nečuvenog dizajna.

– Dakle, sve ovo su gotovi flashevi'; rekao je, za razliku od originalnih djela umjetnika tetoviranja, kao što je Grime. Velim, možete pogledati neku tetovažu i prepoznati osobni stil. Ista stvar kao s Van Goghom ili Picassom. Na primjer, Jacka Rudyja ili Tin Tina možete spaziti bilo gdje, to je najljepši rad u jednoj boji koji se može vidjeti.

Pit me odveo kroz salon u nešto što je izgledalo kao tipična ordinacija u liječničkoj ambulanti. Bila je opremljena autoklavom, ultrazvučnim čistačem, kirurškim sapunom, dezinfekcijskom tekućinom, medicinskom mašču, metalnim špatulama i paketićima sterilnih igala u velikim staklenkama. Sam je aparat za tetoviranje izgledao kao aparat za elektroepilaciju, a tu se nalazila i kutija puna bočica s jarkim bojama za ubrizgavanje u kožu i čepovima za miješanje. Usred svega toga nalazila se ginekološka stolica. Pretpostavila sam da su nogodržači olakšavali rad na nogama i izvjesnim dijelovima tijela, na koje nisam htjela ni pomisliti.

Pit je raširio krpu preko radnog stola, pa smo navukli kirurške rukavice. Dok sam ja skidala poklopac sa staklenke, on je uključio kiruršku svjetiljku i privukao je bliže. Oštar miris formalina odmah me je ugrizao za nos. Uronila sam ruku u ružičastu kemikaliju i izvukla komad izrezane kože. Tkivo je bilo poput gume, trajno sačuvano, a Pit ga je odmah uzeo i primaknuo svjetlu. Okretao ga je malo ovako, malo onako i proučavao kroz povećalo.

– O, da, rekao je. Vidim te male gadove. Da, tu su kandže koje se drže za granu. Ako nekako podigneš sliku s pozadine, vidiš repno perje.

– Ptica? Sigurno je ptica, rekao je. Možda sova. Znate, oči su najdojmljivije i mislim da su priie bile veće nego što su sad. Smanjene su tamnijom bojom preko ruba. Točno tu.

Nagnula sam se bliže, a on je pokazivao prstom u rukavici pažljivo dodirujući kožu.

– Vidite li? Ne. Vrlo je blijedo. Oči imaju tamne krugove, kao kod rakuna, ono, nekako nejednake, nije baš vješto izvedeno. Netko ih je pokušao smanjiti. A tu su pruge koje se poput zraka sunca šire s rubova ptice. To možete primijetiti samo ako ste radili s ovim, jer sve je jako tamno, znate, u jako lošem stanju.

– Ali ako pažljivo pogledate, možete vidjeti da je tamnije i gušće oko očiju, da ih tako nazovemo u nedostatku boljeg izraza. Da. Sto više gledam, to sam uvjereniji da se radi o sovi. A sovine oči, ili bar nešto slično sovinim očima, su nemušt pokušaj da se prikriju žute točke.

Počela sarn u prugama nazirati perje u tamnim tonovima koje je opisivao i način na koji su svijetložute oči bile iscrtane tamnom tintom, kao da ih je netko želio smanjiti.

– Netko napravi nešto sa žutim točkama, više to ne želi imati i napravi nešto drugo preko toga, rekao je Pit. Kako gornjeg sloja kože nema, veći dio tetovaže, odnosno sove, skinut je zajedno s tim slojem. Valjda igla nije išla toliko duboko kao kod prve tetovaže. Ali kod žutih točaka stvarno su išli duboko. Puno dublje no što je potrebno, što govori da su to radila dva različita umjetnika.

Još je malo proučavao komad kože. – Nikad ne možeš potpuno prekriti staru tetovažu, nastavio je. Ali ako znaš što

radiš, možeš raditi preko i oko nje tako da zavara oko. To je trik. Moglo bi se čak reći optička varka.

– Ima li načina da saznamo kakvoj tetovaži su te žute oči prvobitno pripadale? pitala sam ga.

Pit se činio razočaran. Uzdahnuo je. – Stvarno šteta što je u tako groznom stabju, mrmljao je, odloživši kožu na krpu i

trepnuvši nekoliko puta. Čovječe, ta isparavanja će vas uništiti. Kako možete raditi u tome cijelo vrijeme?

– Vrlo, vrlo oprezno, rekla sam. Bi li vam smetalo da se poslužim vašim telefonom?

– Izvolite. Zakoračila sam iza pulta, držeći zabrinuto Taxi na oku, jer se uspravila i sjela na svom ležaju. Zurila je u mene kao da me upozorava da ne učinim nijedan potez koji se njoj ne bi svidio.

– U redu je, rekla sam joj umirujućim glasom. Pit? Je li u redu ako pošaljem nekome poruku preko dojavljivača da me nazove na ovaj broj?

– Broj nije tajna. Izvolite. – Dobra cura. Ohrabrivala sam Taxi da takva i ostane, obilazeći pult da se

poslužim telefonom. Njezine male, tupe očice podsjetile su me na oči morskog psa, a debela i trokutasta

glava na zmijsku. Izgledala je kao nešto primitivno što se nije promijenilo iz prapovijesti, što me je podsjetilo na natpis na kutiji u kontejneru.

– Bi li to mogao biti vuk? upitala sam Pita. Možda vukodlak? Pit je ponovno uzdahnuo, tupa pogleda zbog teškog radnog vikenda.

– Pa, vukovi su jako popularni. Znate, instinkt čopora, usamljeni vuk, rekao mi je. Teško bi ga bilo prekriti pticom, sovom ili nekom drugom tetovažom.

– Da. Začuo se Marinov glas preko telefona. – K vragu, može biti gomila stvari. Pit je nastavio glasno pričati. Kojot, pas,

mačka. Sve što ima krzno i žute oči bez zjenica. No, mora biti malo da bi se moglo prekriti sovom. Stvarno jako malo.

– Ko to, k vragu, priča tamo o krznu? grubo je pitao Marino. Rekla sam mu gdje sam i zašto. Pit je cijelo to vrijeme neprekidno brbljao, pokazujući sve moguće flasheve s krznom koji su bili na zidu.

– Super. Marino se istog trena razbjesnio. Zašto si ne napraviš jednu, dok si tamo. – Možda drugi put, – Ne mogu vjerovati da si otišla u salon za tetoviranje sama. Imaš li ti ikakvog

pojma kakvi ljudi zalaze na takva mjesta? Dileri drogom, idioti na uvjetnoj, bande na motorima.

– U redu je. – Oo, ne, nije u redu! Marino je planuo. Nije bio uzrujan samo zbog toga što sam posjetila salon za tetoviranje. – Što nije u redu, Marino? – Ništa, osim ako misliš da je suspendiranje bez plaće u redu. To nikako nije u

redu, rekla sam ljutito, iako sam se bojala da je bilo neizbježno. – Brayova misli da je. Valjda sam joj jučer pokvario večeru. Kaže da ću dobit'

otkaz ako napravim još samo jednu krivu stvar. Dobra je vijest da me zabavlja pomisao na tu još jednu krivu stvar koju bi' mog'o učinit'.

– Hej! Da vam pokažem nešto, Pit me je pozvao s druge strane prostorije. – Učinit ćemo nešto u vezi s tim, obećala sam Marinu. Da. Taxine su me očice pratile dok sam spuštala slušalicu i pažljivo birala put oko nje.

Pogledala sam flasheve na zidu i samo se osjetila još gore. Ja sam htjela da tetovaža bude vuk, vukodlak, jedan mali vukodlak, a ona je zapravo mogla biti nešto sasvim drugo, što je vjerojatno i bila. Nisam se mogla pomiriti sa situacijom u kojoj pitanja ostaju bez odgovora, u kojoj znanost i racionalno razmišljanje dodu do svojih granica i dalje ne mogu.

Nikad se prije nisam osjećala tako obeshrabrenom i nemirnom. Kao da su se zidovi naginjali prema meni, a plakati flasheva iskakali s njih poput demona. Bodeži u srcima i lubanjama, nadgrobne ploče, kosturi, zle životinje i zlodusi plesali su oko mene, uhvativši se u kolo.

– Zašto ljudi žele nositi istetoviranu smrt? upitala sam glasnije, a Taxi je odmah podigla glavu. Nije li živjeti s njom sasvim dovoljno? Zašto bi netko želio provesti ostatak svog života gledajući smrt istetoviranu na svojoj ruci?

Pit je slegnuo ramenima. Činilo se da ga uopće ne uznemiruje to što dovodim u pitanje njegovu umjetnost.

– Vidite, rekao je, kad bolje razmislite, doktorice, čovjek se ne treba bojati ničega osim straha. Zato ljudi žele tetovaže smrti, tako da se ne boje smrti. To je kao kad Ijudi koji se užasno boje zmija dodirnu zmiju u zoološkom vrtu. Na neki način, i vi nosite smrt svaki dan, rekao mi je. Bojali biste se više da je ne gledate svaki dan?

Nisam znala što da mu odgovorim na to. – Vidite, vi imate komad kože mrtvog čovjeka u toj staklenci i ne bojite je se,

nastavio je. Ali, da netko drugi uđe ovamo i vidi to, vjerojatno bi ili počeo vrištati ili bi povratio. No, ja nisam psiholog, energično je gnječio žvaku, ali ima nešto stvarno jako važno u tome što netko izabere da nosi trajno nacrtano na svom tijelu. Uzmite na primjer ovog mrtvog tipa? Ta sova govori nešto o njemu, o onome što se u njemu događalo. A najviše govori o njegovim strahovima, što možda ima više veze s onim što je bilo ispod te sove.

– Po tome ispada da se velik broj vaših klijenata boji bujnih golih žena, komentirala sam.

Pit je žvakao svoju žvaku kao da mu pokušava pobjeći, zamislivši se na trenutak nad time što sam rekla.

– O tome nisam razmišljao, rekao je, ali uklapa se. Većina se tipova s tim golišavicama po cijelom tijelu stvarno boji žena. Plaše se one emocionalne strane.

Chuck je uključio televizor i gledao Rosie O'Donnell, stišavši ton. Vidjela sam na tisuće tetovaža po tijelima, ali nikad nisam o njima razmišljala kao o simbolima straha. Pit je kucnuo prstom po rubu staklenke s formalinom.

– Ovaj tip se nečega bojao, rekao je. Čini se da je imao dobar razlog za to.

23

TEK ŠTO SAM UŠLA U KUĆU, OBJESILA KAPUT I ODLOŽILA SVOJU poslovnu torbu do vrata, već je zazvonio telefon. Bilo je osam i dvadeset. Odmah sam se sjetila Lucy. Jedina novost koju sam dobila bila je da će Jo ovog vikenda biti prebačena u MCV.

Bila sam prestrašena i počela sam se ljutiti. Bez obzira na diktate politike, protokola ili zdravog razuma, Lucy me je mogla nazvati. Mogla mi je javiti da su ona i Jo dobro. Mogla mi je reći gdje se nalazi.

Brzo sam zgrabila slušalicu. Bila sam malo neugodno iznenađena, kad sam začula glas bivšeg zamjenika zapovjednika Ala Carsona s druge strane. Znala sam da me ne bi zvao, osobito ne kući da nije bilo jako važno ili vijesti jako loše.

– Ne bih smio ovo činiti, ali netko treba, odmah je rekao. Dogodilo se ubojstvo u Quik Caryju, onom supermarketu na cesti Cary, pokraj Libbie. Znate na koji mislim? Onaj tipa samoposluživanja u stambenom naselju?

Govorio je brzo i nervozno. Zvučao je prestrašeno. Znam, rekla sam. To je blizu moje kuće.

Uzela sam blok s čvrstim podloškom i počela pisati zabilješke na obrazac za primanje poziva.

– Očigledna pljačka. Netko je ušao, počistio blagajnu i ubio prodavačicu. Sjetila sam se videovrpce koju sam jučer gledala. Kad se to dogodilo? upitala sam. – Mislimo da je ustrijeljena prije nepunih sat vremena. Zovem vas osobno jer vaši

u uredu još ne znaju za to. Zastala sam. Nisam bila potpuno sigurna što je time mislio. U biti, to što je upravo

rekao uopće nije moglo biti točno. – Nazvao sam i Marina, nastavio je. Ovo je valjda bilo zadnje što su mi mogli

učiniti. – Kako to mislite da moji u uredu još ne znaju? upitala sam. Policija više ne mora

zvati Ured sudskog patologa, dok sami ne obrade mjesto zločina. Znači, vas se zove tek kad kriminalistički tehničari završe s poslom, a oni upravo stižu na mjesto događaja. Tako da bi moglo proći dosta vremena. ..

– Odakle je stigla ta odluka? upitala sam, premda sam znala. Doktorice Scarpetta, mene su zapravo prisilili da dam otkaz, ali to bih i ovako i onako učinio, rekao mi je Carson. Nastupaju promjene koje ja ne mogu prihvatiti. Znate da su se moji dečki uvijek dobro slagali s vašim uredom, ali nakon što je Brayova dovela sve te nove ljude… Ono što je učinila Marinu, meni je bilo dovoljno da dam otkaz na licu mjesta. No, sad nije važno to, nego činjenica da je ovo već drugo ubojstvo u samoposluživanju ovog mjeseca. Ne želim da se išta uprska. Ako se radi o istom tipu, on će to ponoviti.

Nazvala sam Fieldinga kod kuće i rekla mu što se događa. Želite da ja… počeo je. – Ne, presjekla sam ga. Ja ove sekunde idem tamo. Netko nas se želi riješiti, Jack.

Vozila sam brzo. Bruce Springsteen je pjevao Djed Božićnjak nam stiže u grad, a ja sam mislila o Brayovoj. Nikad prije nisam nekoga zaista mrzila. Mržnja je poput otrova. Uvijek sam joj odolijevala. Mrziti je značilo gubiti, pa jedino što sam mogla trenutno učiniti bilo je odolijevati vrelini plamena mržnje.

Bilo je vrijeme za novosti na radiju, s ubojstvom kao udarnom vijesti, izvještavanje izravno s mjesta događaja.

– …je drugo ubojstvo u supermarketu u posljednja tri tjedna. Zamjenice zapovjednika Bray, što nam možete reći o tome? Zasada nemamo mnogo podataka, njezin je glas ispunio kabinu

mog automobila. No znamo da je prije nekoliko sati nepoznati sumnjivac ušao u Quik Cary, opljačkao trgovinu i ubio prodavačicu.

Zazvonio mi je telefon u automobilu. Gdje si? pitao je Marino. Približavam se Libbieju.

– Parkirat ću na parkiralištu Cary Towna. Maram ti ispričat' šta se dogada, jer ti tamo niko neće ništa reći.

– To ćemo još vidjeti. Nekoliko minuta kasnije skrenula sam pred mali supermarket i parkirala automobil

ispred draguljarnice Schwarzchild. Marino je već sjedio tamo u svom kamionetu i trenutak poslije našao se u mojem autu. Bio je u trapericama, čizmama i izlizanoj kožnoj jakni s pokvarenim zatvaračem i krznenom podstavom, ćelavom poput njegove glave. Stavio je puno kolonjske vode, što je značilo da je pio pivo. Bacio je opušak, a crveni žar odjedrio je kroz noć.

– Sve je pod kontrolom, rekao je sarkastično. Andersonova je na mjestu zločina. – I Brayova. – Drži prokletu konferenciju za tisak ispred supermarketa, Marino je rekao s

gnušanjem. 'Ajmo. Izvezli smo se opet na ulicu Cary. – Da ti kažem prvo ovo, doktorice, započeo je. Kreten upuca žensku za pultom, u

glavu. Zatim najvjerojatnije stavi natpis zatvoreno na vrata, zaključa ih, odvuče je iza u skladište i prebije svaku koščicu u njoj.

– Ubio ju je i zatim prebio? Da. Tko je obavijestio policiju? upitala sam. – U sedam i šesnaest minuta aktivir'o se protuprovalnički alarm, odgovorio je.

Stražnja vrata su pod alarmom, čak i dok je lokal otvoren i radi. Kad je stigla murja, našli su ulazna vrata zaključana i postavljen znak za zatvoreno, k'o što sam i rek'o. Otišli su iza i našli stražnja vrata širom otvorena, ušli unutra, a ona na podu, krvi posvuda. Indirektno identificirana kao Kim Luong, tridesetogodišnja Azij atkinj a.

Brayova je i dalje dominirala vijestima. – Spomenuli ste maloprije nešto o očevicu, izvjestitelj ju je ispitivao. – Jedan je građanin prijavio da je u blizini vidio muškarca odjevenog u tamnu

odjeću u vrijeme kad smatramo da se dogodilo ubojstvo, odgovorila je Brayova. Zamakao je u uličicu točno tamo dolje iza bloka. Ako je još netko nešto vidio, nadamo se da će nas nazvati. Nijedan detalj nije nevažan. Svi moramo biti uključeni u zaštitu naših gradana.

– Šta radi? Kandidira se za predsjednika? komentirao je Marino. Postoji li negdje u supermarketu sef? upitala sam ga.

– U stražnjem dijelu, gdje je pronadeno njezino tijelo. Nije bio otvoren. Bar su mi tako rekli.

– Videokamera? upitala sam.

– Ne. Možda je naučio nešto iz Gantove priče, pa udara na lokale gdje ga neće dočekati `Skrivena kamera'.

– Možda. Oboje smo znali da nagađa. Trudio se i bio uporan, jer nije imao namjeru samo tako pustiti svoj posao.

– Carson ti je sve to rekao? upitala sam ga. – Nisu me murjaci suspendirali, odgovorio je. Već znam kako misliš da je modus

operandi ipak drukčiji. Al'velim ti, to nije znanost, doktorice. To znaš i sama. Benton nam je znao reći tu rečenicu i popratiti je kiselim osmijehom. On je

izrađivao profile zločinaca, bio je stručnjak za analiziranje njihova načina rada, obrazaca ponašanja i predviđanje njihovih sljedećih poteza. Svaki je zločin imao svoju koreografiju, jer svaka je žrtva bila drugačija. Okolnosti i raspoloženje zločinaca, čak i vremenske prilike, bili su različiti, a ubojica je često modificirao svoju rutinu. Benton je znao prigovarati hollywoodskim prikazima bihejviorističkih znanstvenika i onoga što mogu učiniti. Nije bio vidovit, a nasilnici nisu bili kompjuterski programirani.

– Možda ga je nečim raspizdila, Marino je nastavio. Možda je imao gadan razgovor sa svojom majkom, `ko će ga znat'?

– Što će biti kad te ljudi poput Ala Carsona prestanu zvati? – To je moj slučaj, k vragu, rekao je kao da me nije čuo. Gant je bio moj slučaj i

kako god okreneš, ovaj je isto. Čak i ako se ne radi o istom ubojici, `ko će to riješiti' ako neću ja, kad ja znam sve o tome?

– Ne možeš svaki put ići prvo čizmom, Marino, rekla sam. To neće upaliti s Brayovom. Moraš pronaći način na koji će joj se isplatiti da te trpi i bolje ti je da ga smisliš u sljedećih pet minuta.

Šutio je, dok sam skretala na Aveniju Libbie. – Marino, ti si pametan, dodala sam. Upotrijebi mozak. Ovdje se ne radi o borbi za

teritorij ili o sukobu ega, nego o jednoj mrtvoj ženi. – Sranje, rekao je. Šta je tim ljudima? Quik Cary bila je mala prodavaonica, koja nije imala ni izlog od pleksiglasa ni

benzinsku crpku. Nije bila žarko osvijetljena niti se nalazila na mjestu privlačnom za kupce koji bi tu skrenuli s velikih prometnica. Poslije šest sati i praznikom nije radila.

Crvena i plava svjetla pulsirala su na parkiralištu, a usred brujanja motora, policajaca i spasilačkog tima, koji je čekao sa strane, nalazila se Brayova, uživajući u auri televizijskih svjetala što su plutala oko nje poput flotile malih sunaca. Bila je odjevena u dugu vunenu pelerinu crvene boje i cipele na visoku petu, a dijamantne naušnice bljeskale su pri svakom pokretu njezine lijepe glave. Od glave do pete je izgledala kao da je upravo dojurila s neke svečane zabave.

Izvadila sam svoj kovčežić za obradu mjesta zločina iz prtljažnika. Počela je padati susnježica. Brayova me je primijetila prije novinara, a kad joj se pogled zaustavio na Marinu, licem joj se razlila ljutnja.

– …neće to objaviti dok se ne obavijesti njezina obitelj, govorila je novinarima. – Pazi ovo, rekao je Marino u pol glasa. Krenuo je prema trgovini pretvarajući se kao da se jako žuri i onda učinio nešto što

ga nikad prije nisam vidjela činiti. Otvoreno se izložio napadu novinara i televizije. Napeto promatrajući sve oko sebe odašiljao je sve moguće znakove kao da je on tu glavni i zna sve tajne slučaja. Cak je otišao tako daleko da je izvadio svoj ručni radio i počeo nešto govoriti u njega.

– Jesi li tamo, dva-nula-dva? mogla sam ga čuti, dok sam zaključavala automobil. – Čujemo vas, stigao je odgovor.

– Ispred sam, ulazim, mumljao je Marino. Dolazim pred vas. U trenutku ga je okružilo najmanje deset novinara i snimatelj. Bili su nevjerojatno

brzi. – Kapetan Marino? – Kapetane Marino! – Koliko je novaca pokradeno? Marino ih nije rastjerao. Oči Brayove greble su po njegovu licu poput kandži kad

se sva pozornost prebacila na njega, čovjeka kojeg je držala za gušu. – Jesu li u blagajni držali manje od šezdeset dolara kao i ostali supermarketi? – Mislite li da bi supermarketi trebali imati čuvare u ovo doba godine? Marino je, neobrijan i natočen pivom, pogledao u kamere i rekao: Da je to moja

prodavaonica, ja bih ih sigurno imao. Zaključala sam automobil. Brayova mi je prilazila.

– Dakle, pripisujete ove dvije pljačke s umorstvom božićnoj sezoni? upitao je Marina drugi novinar.

– Pripisujem ih nekoj hladnokrvnoj zvjerki bez imalo savjesti. Učinit će to ponovno, odgovorio je Marino. A mi ga moramo zaustaviti i upravo to i pokušavamo.

Dok sam se probijala izmedu policijskih automobila, Brayova mi je prepriječila put. Čvrsto se umotala u svoju pelerinu, hladna i oštra poput vremena.

– Zašto mu ovo dopuštate? pitala me. Stala sam na mjestu i pogledala je u oči. Dah mi se ledio poput pare iz lokomotive

što je se sprema pregaziti. – Dopuštam nije riječ koju koristim s Marinom, rekla sam. Pretpostavljam da vi to

ne možete shvatiti. Novinar iz lokalnog tračerskog lista nadglasao je ostale i rekao: Kapetane Marino!

Priča se da više niste detektiv. Što onda radite ovdje? – Zamjenica zapovjednika Bray mi je dala specijalni zadatak, Marino je mrko

odgovorio u mikrofone. Ja ću voditi ovu istragu. Gotov je, rekla mi je Brayova. – Neće šutke otići. Dignut će takvu buku oko toga kakvu niste čuli u životu,

obećala sam joj, odlazeći.

24

MARINO ME JE DOČEKAO ISPRED ULAZNIH VRATA PRODAVAONICE.

Kad smo ušli, prva osoba koju smo vidjeli bila je Andersonova. Stajala je ispred pulta, umatajući praznu ladicu blagajne u smeđi papir, a tehničar za obradu mjesta zločina, Al Eggleston, prašio je blagajnu u potrazi za otiscima. Andersonova se iznenadila kad nas je vidjela i nije bila sretna zbog toga.

– Što vi radite ovdje? napala je Marina. – Došli smo kupiti pakovanje od šest piva. Kako si ti, Egglestone? – Uobičajeno, Pete, uobičajeno. – Još nismo spremni za vas, Andersonova mi se obratila. Ignorirala sam je, pitajući

se koliko li je štete tu počinila do sada. Hvala Bogu, Eggleston je radio važni dio posla. Odmah sam primijetila prevrnutu stolicu iza pulta.

– Je li stolica tako stajala kad je policija stigla? upitala sam Egglestona. – Koliko ja znam, je.

Andersonova je naprasno izašla iz prodavaonice, vjerojatno da nađe Brayovu. – O-ho, uzviknuo je Marino. Tužibaba. Ne zezaš se. Zid iza pulta bio je u lukovima poprskan krvlju iz arterija. Drago mi je da si tu,

Pete, ali diraš u osinje gnijezdo. Trag odvlačenja tijela vodio je oko pulta pa kroz prolaz između polica koji je bio

najdalje od ulaznih vrata trgovine. – Marino, dodi ovamo, rekla sam. – Hej, Egglestone, daj vidi možeš li igdje pronać' uzorak DNA tog tipa. Stavi ga u

malu bočicu, možda uspijemo uzgojiti njegovog klona u laboratoriju, rekao je Marino, prilazeći mi. Onda ćemo znat' `ko je on.

– Pete, ti si vrhunski znanstvenik. Pokazala sam mu tragove u obliku lukova od krvi što je šikljala iz karotide Kim

Luong u ritmu sistole i dijastole njezina srca, dok nije na smrt iskrvarila. Bili su nisko iznad razine poda i protezali su se preko šest metara duge police s papirnatim ručnicima, toaletnim papirom i ostalim kućnim potrepštinama.

– Isuse Bože, rekao je Marino, odjednom shvativši što to znači. Vukao ju je, dok je iz nje na sve strane šikljala krv?

– Da. Koliko je dugo mogla preživjeti uz tako jako krvarenje? Nekoliko minuta, rekla sam. Deset najviše.

Jedine krvave brazde koje je ostavila za sobom bile su blijede, tanke, paralelne pruge, poput resa, nastale od kose i prstiju dok su se povlačili kroz njezinu krv. Zamislila sam ga kako je vuče za noge, kako joj se ruke otvaraju poput krila ispunjenih zrakom, a kosa je slijedi kao perje.

– Uhvatio ju je za gležnjeve, rekla sam. Žrtva ima dugu kosu. Andersonova se vratila i promatrala nas. Mrzila sam kad bih morala paziti na svaku riječ koju ću reći pred policijom. No, i to se događalo. Tijekom godina imala sam prilike raditi s policajcima koji nisu znali držati jezik za zubima pa mi nije preostajalo ništa drugo nego ponašati se pred njima kao da su neprijatelji.

– Nije odma' umrla, to je sigurno, dodao je Marino. – Rupa u karotidi ne onesposobljuje odmah, rekla sam mu. Možeš imati prerezan

vrat i još uvijek nazvati 911. Nije trebala biti potpuno onemogućena da nešto učini, ali očito jest.

Sistolički mlazovi krvi postajali su sve slabiji kako smo išli niz prolaz. Primijetila sam da su sitne kapljice krvi bile suhe, dok se veće lokve krvi još nisu potpuno zgrušale. Slijedili smo krvave pruge i mrlje pokraj hladnjaka s pivom, a zatim kroz vrata što su vodila u skladište gdje je klečao Gary Ham, tehničar za obradu mjesta zločina, a drugi je policajac fotografirao mjesto događaja. Obojica su mi bila okrenuta leđima i ometala mi pogled.

Zaobišla sam ih i zastala od zaprepaštenja. Traperice i gaćice Kim Luong bile su joj svučene do koljena, a kemijski toplomjer uložen u rektum. Ham je podigao pogled prema meni i ukočio se na mjestu, kao da je uhvaćen u krađi. Već smo godinama radili zajedno.

– Što to radiš, k vragu? upitala sam ga hladnim tonom kakvim mu se još nikad nisam obratila.

– Mjerim joj temperaturu, doktorice, odgovorio je Ham. – Jesi li uzeo bris prije nego što si uveo toplomjer? Za slučaj sodomije? pozvala

sam ga na red jednako ljutitim glasom, dok se Marino provlačio pokraj mene i zurio u tijelo.

Ham je oklijevao. Ne, šefice, nisam. Bravo, seronjo, rekao mu je Marino.

Ham se bližio četvrtom desetljeću. Bio je visok, zgodan muškarac, tamne kose i velikih smeđih očiju s dugim trepavicama. Nije bilo neuobičajeno da ljude poput njega toliko zavede ono malo iskustva što ga imaju da počnu vjerovati da mogu obaviti posao jednog forenzičnog stručnjaka i sudskog patologa. Ali Ham nikad prije nije prekoračio granicu svojih ovlasti i uvijek je poštivao tuđe.

– I kako ćeš sad, kad si uveo kruti instrument u jedan od prirodnih otvora njezina tijela, protumačiti eventualnu ozljedu? upitala sam ga.

Progutao je knedlu. – Ako nađem kontuziju u njezinom rektumu, mogu li se zakleti na sudu da nije

nastala kao posljedica ulaganja toplomjera? I ako ne možeš jamčiti sterilnost svoje opreme, svaki nalaz tuđe DNA bit će također upitan, rekla sam.

Ham se zajapurio. – Imaš li ikakvog pojma koliko si artefakata upravo unio tijekom obrade ovog

mjesta zločina? pitala sam ga. – Bio sam jako pažljiv. Molim te, makni se. Odmah. Otvorila sam svoj kovčežić i u jednom potezu bijesno navukla rukavice, protežući

prste i otpustivši uz pljesak rastegnuti lateks. Pružila sam Marinu baterijsku svjetiljku i dobro pogledala oko sebe prije sljedećeg poteza. Skladište je bilo prigušeno osvijetljeno; stotine plastičnih paketića sa soda-vodom i limenkama pive bili su poprskani krvlju u dužini od šest metara. Desetak centimetara od tijela nalazile su se kartonske kutije s higijenskim tamponima i papirnatim ručnicima, čije se dno razmočilo od krvi. Zasada nije bilo znakova da je ubojicu u skladištu zanimalo išta drugo osim njegove žrtve.

Čučnula sam i pogledom proučila tijelo, zamjećujući svaku sjenu i teksturu tijela i krvi, svaki potez tog užasnog djela ubojice. Nisam ništa dodirivala.

– Bože, stvarno ju je prebio k'o mačku, zar ne, rekao je policajac koji je fotografirao.

Kao da je divlja zvijer odvukla njezino umiruće tijelo u svoj brlog i izmrcvarila ga. Pulover i grudnjak su joj biIi rastrgani, a cipele i čarape skinute i bačene sa strane. Kim Luong je bila bujna žena, raskošnih bokova i grudi. Saznala sam kako je izgledala jedino na temelju njezine vozačke dozvole koju su mi pokazali – lijepa, sramežljiva osmijeha i sjajne duge crne kose.

– Jesu li joj gaćice bile navučene kad ste je pronašli? upitala sam Hama. – Jesu, šefice. – A cipele i čarape? – Ne. Našli smo ih točno tako kako ih vidite. Nismo ih dirali. Nisam morala uzeti u

ruku njezine cipele i čarape da vidim koliko su krvave. – Zašto joj je skinuo cipele i čarape, ali ne i gaćice? upitao je jedan od policajaca. – Da. Zašto bi netko učinio tako neobičnu stvar? Pogledala sam. I na tabanima je bilo sasušene krvi. – Morat ću je pregledati pod boljim osvjetljenjem kad je dovedemo u mrtvačnicu,

rekla sam. Rana od metka s prednje strane vrata mogla se jasno vidjeti. To je bila ulazna rana.

Okrenula sam joj glavu tek toliko da straga vidim izlđznu ranu, koja je bila više ulijevo. Taj je metak pogodio karotidu.

– Jeste li pronašli metak? upitala sam Hama. – Iskopali smo jedan iz zida iza pulta, rekao je, jedva me mogavši pogledati. Dosad

nismo našli čahuru, ako je uopće ima,

Ako je ustrijeljena iz revolvera, neće je ni pronaći. Čahure su izbacivali pištolji, što je uostalom bila jedina korist od njih kad su ih koristile ruke nasilnika.

– Gdje u zidu? upitala sam Hama. – Kad gledate prema pultu, lijevo od mjesta na kojem bi se nalazila stolica ako je

sjedila za blagajnom. – Izlazna rana je također ulijevo, rekla sam. Ako su se nalazili licem u lice kad ju je

ustrijelio, možda je ubojica ljevoruk. Lice Kim Luong bio je jako izgrebeno i zgnječeno. Koža na licu bila je rasječena i

zguljena od udaraca koji su joj bili zadani nekakvom vrstom oruđa, jednog ili različitih, a koja su ostavljala trag u obliku okruglih i linearnih rana. Činilo se da ju je tukao i šakama. Kad sam joj opipala lice tražeći frakture, komadići kosti zapucketali su mi pod prstima. Zubi su joj bili polomljeni i stjerani u grlo. Ovamo, uputila sam Marina.

Pomaknuo je svjetiljku kako sam mu pokazala. Nježno sam joj okrenula glavu na desno pa na lijevo, prepipavajući joj glavu kroz kosu i provjeravajući izgled vrata otraga i sa strane. I tu je bila prekrivena modricama nastalim od članaka njegovih šaka i okruglim i linearnim ozljedama. Mjestimično su se vidjele i pravilne ogrebotine.

– Osim što si joj skinuo gaćice da izmjeriš temperaturu tijela, obratila sam se Hamu, jer sam morala utvrditi što je sve učinio, ništa drugo nisi mijenjao?

– Nisam, šefice. Jedino što je još imala i traperice. Patentni zatvarač i gumb bili su zakopčani, odgovorio je. Pulover i grudnjak su stajali točno tako. Pokazao je. Rastrgao ih je točno po sredini.

– Golim rukama. Marino je čučnuo do mene. Prokletstvo, stvarno je jak. Doktorice, kad ju je dovukao ovamo, ona je već trebala biti mrtva, zar ne?

– Ne baš. Vidi se odgovor tkiva na ozljede. Neke modrice. – Ali iz raznih praktičnih razloga, on mlati njezino mrtvo tijelo, mislio je Marino

naglas. Mislim, sigurno nije sjedila i svađala se s njim. Nije se branila. To se vidi kad pogledaš uokolo. Ništa nije srušeno nit' razbacano. Nema krvavih otisaka stopala na podu.

– Poznavao ju je, začuo se glas Andersondve iza mojih leda. Ona je njega morala poznavati. U protivnom bi je najvjerojatnije samo ustrijelio, pokupio novac i pobjegao.

Marino je još čučao pokraj mene, naslonjen laktovima na svoja krupna koljena. Svjetiljka mu se njihala u ruci. Pogledao je Andersonovu kao da žena ima inteligenciju banane.

– Nisam znao da si i stručnjak za izradu profila ličnosti, rekao joj je. Uzimaš satove iz toga?

– Marino, možeš li mi osvijetliti ovo ovdje, rekla sam. Ne vidi se dobro. Svjetlo je otkrilo krvavi trag na tijelu koji nisam odmah uočila jer sam bila previše

zaokupljena ozljedama. Doslovno je svaki centimetar otkrivenog tijela bio zamrljan vrtložastim i ravnim krvavim potezima, kao da ju je netko oslikavao prstima. Krv se sušila i počela pucati. Bilo je i dlaka iste dužine, blijedih dlaka slijepljenih krvlju.

Pokazala sam to Marinu. Nagnuo se bliže. – Tiho, upozorila sam ga, osjetivši njegovu reakciju. Znala sam što mu pokazujem. – Stiže šefica, Eggleston je objavio pažljivo ulazeći kroz vrata. U skladištu je bilo krcato i zagušljivo. Prostorija je izgledala kao da je kroz nju

prohujala oluja i pomela sve pred sobom, jedino što je umjesto kiše lijevala krv. – Rekonstruirat ćemo sve to s pomoću niti, rekao mi je Ham. Otkrivena je čahura

metka, sav sretan, Eggleston je prenio vijest Marinu.

– Ako se želiš malo odmoriti, Marino, ja ću držati svjetiljku za doktoricu, Ham se pokušavao iskupiti za svoj nedavni neoprostiv grijeh.

– Mislim da je sasvim jasno da je ležala nepomično, točno tu, dok ju je tukao, rekla sam, jer sam mislila da u ovom slučaju neće biti potrebno razapinjati niti zbog svakog detalja.

– Niti će nam točno pokazati, uvjeravao me je. To je bila stara francuska tehnika. Jedan kraj niti bi se pričvrstio za krvavu mrlju, a

drugi za geometrijski izračunat izvor krvi. To bi se učinilo više puta, tako da bi se na kraju dobio trodimenzionalni model od niti koji bi pokazivao koliko je udaraca bilo zadano i gdje se za to vrijeme nalazila žrtva.

– Ovdje ima previše ljudi, rekla sam glasno. Znoj se cijedio niz Marinovo lice. Radio je vrlo blizu mene pa sam mogla osjetiti

toplinu njegova tijela i miris daha. – Odmah javi za ovo Interpolu, rekla sam mu dovoljno tiho da me nitko drugi osim

njega nije mogao čuti. – Zezaš. – Speerova tri-osamdesetica'. Si kad čuo za to? Eggleston je upitao Marina. – Jesam. Vrhunsko sranje. Gold Dot38

– Obični ljudi ne mogu doć' do Speer

, odgovorio je Marino. To se ne uklapa, nimalo.

Izvadila sam kemijski toplomjer i položila ga na kutiju s kartonskim tanjurima da izmjerim temperaturu okoline.

– Ja vam već mogu reći kolika je, doktorice, rekao je Ham. Ovdje je dvadeset četiri cijela tri stupnja. Toplo je.

Kako su se moje ruke i pogled kretali po tijelu, tako ih je Marino pratio svjetiljkom.

39

38 Gold Dot – vrsta metka visoke izvedbene kvalitete. 39 Speer-proizvodač municije

municije, govorio je. Kutija od dvadeset metaka košta deset, jedanaest dolara. Osim toga, oružje ti ne može bit' smeće, inače bi ti se rasprsnulo u ruci.

– Znači da je pištolj najvjerojatnije kupljen na crno. Andersonova se odjednom našla pokraj mene. Droga.

– Slučaj riješen, odgovorio je Marino. Ajme, fala, Andersonova. Hej, dečki, možemo doma.

Mogla sam osjetiti sladak, ljepljiv miris krvi dok se zgrušavala, pri čemu se serum odvajao od hemoglobina, a stanice raspadale. Izvukla sam kemijski toplomjer koji je Ham stavio u njezino tijelo. Unutarnja temperatura tijela iznosila je trideset jedan cijela tri stupnja Celzijusa. Podigla sam pogled, U prostoriji se nalazilo troje ljudi, ne raćunajući Marina i mene. Ljutnja i frustracija su mi se pojačavale.

– Našli smo joj adresar i kaput, Andersonova je nastavila. Šesnaest dolara u lisnici. Čini se da je nije dirao. I da, našli smo u blizini papirnatu vrećicu s plastičnom kutijicom i vilicom. Čini se da si je donijela ručak i podgrijala ga u mikrovalnoj.

– Kako znaš da ga je podgrijala? upitao ju je Marino. Andersonova je bila uhvaćena.

– Dva i dva ne daju uvijek dvadeset i dva, dodao je. Mrtvačke pjege tek su se počele stvarati. Čeljust joj je bila ukočena, kao i mišići

vrata i šake. – Previše je ukočena da bi bila mrtva samo nekoliko sati, rekla sam.

– Što uopće uzrokuje mrtvačku ukočenost? upitao je Eggleston. I ja sam se uvijek to pitao.

– Imao sam jedan slučaj u Bon Airu jednom… – Što si radio u Bon Airu? upitao je policajac s fotoaparatom. Duga priča. Ali

ukratko, taj je tip doživio srčani udar za vrijeme seksa. Njegova je djevojka mislila da je zaspao, razumijete? Sljedećeg jutra, kad se probudila, našla ga je pokraj sebe mrtvog i ukočenog, a kako nije htjela da izgleda kao da je umro u krevetu, pokušala ga je posjesti na stolicu. Ostao je naslonjen kao daska za peglanje.

– Ozbiljno, doktorice, što ga uzrokuje? upitao je Ham. – I mene je to oduvijek zanimalo. Začuo se glas Diane Bray s dovratka. Stajala je tamo pogleda prikovana za mene poput čeličnih zakovica. – Kad umreš, tijelo ti prestane proizvoditi adenozin-trifosfat. Zato se ukočiš,

odgovorila sam, ne pogledavši je. Marino, možeš li je ovako pridržati da je fotografiram?

Primaknuo se bliže meni i podvukao svoje velike šake u rukavicama pod njezinu lijevu stranu dok sam ja posegnula za svojim fotoaparatom. Fotografirala sam stranu ispod lijevog pazuha, sa strane bujne lijeve dojke, računajući istovremeno odnos između temperature tijela i okoline te koliko su mrvačke pjege i ukočenost napredovala. Začula sam korake i žamor. Netko se zakašljao. Znojala sam se ispod kirurške maske.

– Treba mi više mjesta, rekla sam. Nitko se nije ni pomaknuo. Pogledala sam gore u Brayovu i prestala raditi. – Treba mi mjesta, oštro sam joj rekla. Izbacite te ljude van. Glavom je pokazala

svakome osim meni da izadu. Odlazeći iz prostorije, policajci su bacali svoje kirurške rukavice u crvenu vreću za biološki opasan otpad.

– I vi, Brayova je naredila Andersonovoj. Marino se ponašao kao da Brayova ne postoji, a ona nije oka skidala s mene. – Ne želim više nikad doći na ovakvo mjesto zločina, rekla sam joj, radeći. Ni vaši

policajci, ni tehničari, nitko – i pri tome mislim nitko – ne smije dirati tijelo niti išta raditi na njemu prije nego što ja dođem ili netko od mojih mrtvozornika.

Podigla sam pogled prema njoj. Je li to jasno? pitala sam. Izgledala je kao da ozbiljno razmišlja o tome što sam rekla. Stavila sam film u

tridesetpet milimetarski fotoaparat. Oči su mi se umarale zbog slabog osvjetljenja, pa sam uzela baterijsku svjetiljku od Marina. Ukoso sam osvijetlila područje oko žrtvine lijeve dojke, a zatim njezino desno rame. Brayova je prišla bliže, očešavši se o mene, da vidi što to gledam. Bilo mi je neobično osjetiti njezin parfem pomiješan s mirisom raspadajućeg tijela.

– Mjesto zločina pripada nama, Kay, rekla je. Shvaćam da prije niste morali raditi na ovakav način. Vjerojatno nikad nigdje niste ovako radili. O tome sam zapravo govorila kad sam spomenula…

– To je gomila gluposti! Marino joj je zavitlao te grube riječi u lice. – Kapetane, vi se ne miješajte, Brayova je uzvratila vatru. Vi ste ta koja se ne treba

miješat', podigao je glas. – Zamjenice zapovjednika Bray, rekla sam, prelna zakonu države Virginije, sudski

je patolog službeno zadužen za tijelo, Žrtva je u mojoj nadleinosti. Završila sam s fotografiranjem i pogled mi se susreo s njezinim hladnim, blijedim

očima. – Tijelo se ne smije dodirivati, na njemu se ne smije ništa mijenjati niti se ni na

kakav način smije utjecati na njega. Jesam li jasna? ponovila sam.

Svukla sam rukavice i bijesno ih ubacila u crvenu vreću. Upravo ste ovoj gospođi uništili i posljednju nadu što se tiče dokaza, zamjenice zapovjednika Bray.

Zatvorila sam svoj kovčežić za obradu mjesta zločina i zaključala ga pritisnuvši kopče.

– Vi i tužitelj ćete se jako dobro slagat' na ovom slučaju, dodao je Marino kipteći od bijesa, također skidajući rukavice. Zato što spada pod besplatnu uslugu.

Uperio je debeli prst u mrtvu ženu kao da je Brayova bila ta koja ju je izmasakrirala.

– Samo mu dajte da se izvuče! urlao je na nju. Vi, s vašim sitnim igrama moći i golemim cicama! S kim si se jebala da dođeš dokle si došla?

Lice Brayove je poljubičastilo. Marino! zgrabila sam ga za ruku. Da ti ja kažem nešto.

Marino je bio izvan kontrole. Istrgnuo je ruku iz moga stiska, dišući teško poput ranjenog medvjeda.

– Pretučeno lice ove žene nije tu zbog politike i davanja bombastičnih izjava u eter, ti kučko smrdljiva prokleta! A kako bi ti se sviđalo da je to tvoja sestra? Vraga! Sta pričam? Marino je podigao u zrak svoje talkom posute ruke. Puca tebi ona stvar za svakog'!

– Marino, pozovi ovamo jedinicu za obradu, odmah, rekla sam. Marino neće pozvati nikoga. Ton kojim je Brayova ovo izgovorila imao je zvuk praska zatvaranja metalne kutije.

– Šta ćeš napravit', dat' mi otkaz? Marino ju je nastavio izazivati. E pa, samo naprijed. A ja ću obavijestit' novinare odavde do jebenog Islanda o razlozima.

– Otkaz je predobar za vas, rekla je Brayova. Bolje da se nastavite mučiti izvan službe i bez plaće. Joj, to bi moglo jako dugo trajati, Nestala je u crvenom bljesku, poput osvetoljubive kraljice koja je otišla zapovjediti svojoj vojsci da krene na nas.

– A, ne! Marino se derao za njom iz petnih žila. Sve si krivo shvatila, mala. Valjda sam ti zaboravio reći daJa dajem otkaz!

Izvadio je svoj ručni radio i pozvao Hama. Rekao mu je da pošalje unutra jedinicu za obradu. Za to je vrijeme moj mozak munjevitom brzinom vrtio formule koje su izbacivale krive rezultate.

– Pokazao sam joj, ha, doktorice? obratio mi se Marino, ali ja ga nisam slušala. Protuprovalnički alarm uključio se u sedam sati i šesnaest minuta. Sad još nije bilo

ni devet i trideset. Ako čovjek propusti pažljivo razjasniti sve varijable, teško može utvrditi točno vrijeme smrti. Mnogo toga ga može zavarati. No, temperatura tijela, mrtvačke pjege, mrtvačka ukočenost i stupanj razgradnje prolivene krvi Kim Luong nisu se slagali s računom da je mrtva samo dva sata.

– Imam osjećaj kao da mi je ova soba preuska, doktorice. Mrtva je najmanje pet-šest sati, rekla sam.

Rukavom je obrisao svoje oznojeno lice. Oči su mu bile gotovo staklene. Nije se mogao smiriti, pa se stalno tapšao po paketiću cigareta u džepu traperica.

– Od jedan ili dva sata poslije podne? Zezaš me. Šta je taj radio cijelo to vrijeme? Pogled mu je stalno bježao prema vratima, kao da čeka tko će se sljedeći pojaviti

na dovratku. – Mislim da je svašta radio, rekla sam. – Izgleda da sam se upravo dobro zajeb'o, rekao je Marino. Iz unutrašnjosti prodavaonice začulo su se struganje nogu po podu i škljockanje

nosila. Glasovi su bili prigušeni.

– Mislim da nije čula tvoj zadnji diplomatski komentar, odgovorila sam mu. Bilo bi pametno da se tu i zaustaviš.

– Misliš da je čučao tu tako dugo zato šta nije htio izać' van usred bijela dana sav krvav?

– Mislim da to nije bio jedini razlog, rekla sam, dok su dva bolničara u kombinezonima okretala nosila na stranu da ih mogu unijeti kroz vrata.

– Ovdje ima jako puno krvi, upozorila sam ih. Zaobidite onuda. – Isuse, reče jedan od njih. Uzela sam složene plahte za jednokratnu uporabu s nosila, a Marino mi je

pomogao raširiti jednu po podu. – Podignite je malo, a mi ćemo provući ovu plahtu ispod nje, dala sam im upute.

Dobro. Tako je dobro. Ležala je na leđima. Krvave oči zurile su iz smrskanih očnih duplji. Plastificirani je

papir šuškao, dok sam je pokrivala drugom plahtom. Podigli smo je i povukli patentni zatvarač tamnocrvene vreće u koju smo je stavili.

– Vani postaje ledeno, dao nam je do znanja jedan od bolničara. Marinove su oči letjele po prodavaonici pa kroz vrata na parkiralište. Tamo su se još vrtjela crvena i plava svjetla, ali pozornost ljudi osjetno je opala. Novinari su odjurili u novinske kuće i radiopostaje i jedino su još ostali tehničari za obradu mjesta zločina i policajci u uniformi.

– Da, baš, Marino si je mrmljao u bradu. Ja sam suspendiran, al' vidiš li ijednog drugog detektiva ovdje da radi na slučaju? Treb'o bih sve pustiti k vragu.

Vraćali smo se prema mojem automobilu kad je stari plavi automobil marke Beetle Volkswagen ušao na parkiralište. Motor je tako naglo prestao s radom da je kvačilo iskočilo. Vrata s vozačeve strane odjednom su se otvorila i mlada je djevojka blijede kože i kratke tamne kose gotovo ispala iz auta, koliko se žurila. Potrčala je prema tijelu u vreći koje su bolničari utovarivali u ambulantna kola. Zaletjela se prema njima kao ragbi igrač koji se sprema razbiti njihove redove.

– Hej! Marino je viknuo, krenuvši za njom. Stigla je do ambulantnih kola u trenutku kad su se stražnja vrata vozila treskom

zatvorila. Marino ju je zgrabio. – Putite me da je vidim, vrištala je. Oh, molim vas, pustite me! Dajte mi da je

vidim! – Ne možemo, gospođice, čuo se Marino. Bolničari su otvorili vrata vozila i uskočili na svoja sjedala. Dajte da je vidim! – Bit će dobro. – Ne! ne! Oh, molim vas, Bože! Bol je hrupila iz nje poput vodopada. Marino ju je čvrsto držao sleda. Dizelov motor je zabrujao i više nisam mogla čuti

što joj je dalje govorio, ali pustio ju je tek kad su se ambulantna kola odvezla. Pala je na koljena i uhvatila se za glavu objema rukama. Zureći u ledenu noć što je pala na grad, vrištala je i jecala i kroz plač zazivala ime umorene žene.

– KIM! KIM! KIM!

25

MARINO JE ODLUČIO OSTA?'I S EGGLESTONOM I HAMOM, POPULARno zvanima Breakfast Boys40

40 Igra riječi – egg – jaje; ham – šunka; breakfast – doručak (američki doručak – šunka s jajima).

, dok nitima povežu točke na mjestu događaja gdje to nije bilo potrebno. Ja sam otišla kući. Drveće i trava caklili su se od leda. Mislila sam kako mi još samo treba da nestane struje i točno se to i dogodilo.

Kad sam ušla u četvrt u kojoj sam stanovala, sve su kuće bile u mraku, a Rita iz osiguranja izgledala je kao da drži spiritualnu seansu u čuvarskoj kućici.

– Nije valjda, rekla sam joj. – Nestalo je negdje oko devet i trideset, odgovorila mi je, odmahujući glavom. U

ovom gradu ne ostajemo jedino bez leda. Moje je susjedstvo bilo u totalnom mraku, kao da je rat. Nebo su prekrili tako gusti

oblaci da se nije vidjela ni mrlja od mjeseca. Jedva sam pronašla kolnički ulaz pred kućom i zamalo pala zbog leda, uspinjući se ulaznim kamenim stubama. Držala sam se za ogradu i nekako uspjela pronaći pravi ključ. Otključala sam vrata. Protuprovalni alarm još je bio aktivan, jer se napajao iz rezervne baterije, no tako nije mogao raditi duže od dvanaest sati, a nestanci struje zbog leda znali su trajati danima.

Otipkala sam šifru, a zatim ponovno aktivirala alarm. Trebalo mi je tuširanje. Nije bilo ni najmanje šanse da odem u garažu baciti u pranje odjeću koju sam nosila na mjestu zločina. Sama pomisao na to da prtrčim kroz kuću u kojoj je bilo mrklo kao u rovu i uskačem pod tuš ispunila me užasom, Vladala je potpuna tišina.

Pronašla sam sve moguće svijeće i počela ih' strateški postavljati po kući. Našla sam i baterijske svjetiljke. Kad sam naložila vatru, unutrašnjost moje kuće ispunila se džepovima tame u koje su tanani prsti plamena iz nekoliko malih cjepanica gurali sjenke. Na sreću, telefon je još radio, ali, naravno, ne i telefonska sekretarica.

Nikako se nisam mogla skrasiti na jednom mjestu. Napokon sam otišla u spavaću sobu, razodjenula se i ušla pod tuš. Izribala sam se frotirnom rukavicom, a zatim odjenula kućni ogrtač i obula papuče. Pokušala sam smisliti čime bih si ispunila vrijeme, jer nisam bila od onih čiji je um mogao dugo ostati prazan. Zamišljala sam da mi je Lucy ostavila poruku, a ja trenutno nisam mogla doći do nje. Pisala sam pisma, što je završilo tako da sam ih zgužvala i bacila u vatru. Gledala sam kako rubovi papira postaju smeđi, zatim hvataju plamen i na kraju postaju crni. Susnježica je pljuskala i unutra je počelo biti hladno.

Temperatura se u mojoj kući polako snižavala, a sati klizili sve dublje u nepomično jutro. Pokušala sam zaspati, ali se nisam mogla ugrijati. Misli mi se nisu htjele smiriti. Skakale su s Lucy preko Bentona na ono stravično mjesto zločina na kojem sam upravo bila. Vidjela sam ženu kako krvari dok je vuče po podu i male oči sove koje su zurile iz raspadajućeg tkiva. Stalno sam se prevrtala pa krevetu. Lucy nije zvala.

Kad sam pogledala kroz prozor na mračno stražnje dvorište, strah mi je počeo militi uz živce. Moj dah zamaglio je staklo. Kad sam zadrijemala, sitno rominjanje susnježice pretvorilo se u zvuk pletaćih igala, u moju majku u Miamiju koja plete dok mi otac umire, plete beskonačne šalove za siromahe u nekom hladnom mjestu. Ni jedan auto se nije provezao pokraj kuće. Nazvala sam Ritu u čuvarevoj kućici. Nije se javila.

Oko tri sata ujutro moje oči nisu mogle više ništa razaznati. Pokušala sam ponovno utonuti u san. Pucketanje grana stabala nalikovalo je na pucanje pištolja, a u daljini je uz rijeku klopotao vlak. Njegova osamljena sirena kao da je odredivala vi5inu tona škripanja, zveketanja i tutnjanja kotača, što tne je salno još jače uznemirilo. Ležala sam u mraku, zamotana u poplun. Kad je dnevno svjetlo probilo horizont, došla je struja. Marino je nazvao samo nekoliko minuta kasnije.

– U kol'ko `oćeš da te pokupim? upitao je, glasa promukla od sna. – Zašto da me pokupiš? Jedva sam gledala, ulazeći u kuhinju da si pripremim kavu. – Da te odvezem na posao. Nisam imala blagog pojma o čemu govori. – Jesi li pogledala kroz prozor, doktorice? pitao je. Nema šanse da se ikud otisneš u

onom svom nacimobilu. – Rekla sam ti da to ne govoriš. Nije smiješno. Otišla sam do prozora i razmaknula zastore. Svijet je izgledao kao šećerni bombon.

Staklo je obložilo svaki grm i svako stablo, trava se pretvorila u gusti, kruti sag, a sige kezile svoje duge zube. Shvatila sam da moj auto neće tako skoro van iz garaže.

– Oh, uzdahnula sam. Čini se da mi treba prijevoz. Marinov veliki kamionet s lancima na kotačima brektao je ulicama Richmonda

gotovo sat vremena prije nego što smo stigli do mojeg ureda. Na parkiralištu nije bilo nijednog automobila. Pažljivo smo hodali do zgrade i nekoliko puta zamalo izgubili tlo pod nogama, jer je pločnik bio poput stakla. Bili smo prvi koji su se usudili hodati po tom ledu. Prebacila sam kaput preko stolice u uredu, a zatim smo oboje krenuli prema svlačionici da se presvučemo.

Spasilački je tim upotrijebio pokretni stol za obdukcije, pa nismo morali prebacivati tijelo s kirurških kolica. Otvorili smo patentni zatvarač na vreći u beskrajnoj tišini prazne dvorane i rastvorili krvave plahte. Rane su joj izgledale još užasnije pod difuznim svjetlom sa stropa koje je otkrivalo svaki detalj. Povukla sam fluorescentnu svjetiljku s povećalom bliže, namještajući krak svjetiljke i škiljeći kroz leću.

Koža joj je pod povećanjem izgledala poput pustinje od osušene, popucane krvi, prošarane kanjonima dubokih posjekotina i zjapećih rana. Prikupila sam na desetke dlaka, svijetloplavih, finih poput dječje kose. Većinom su bile duge između petnaest i dvadeset centimetara. Bilo ih je po njezinu trbuhu, ramenima i grudima. Na licu ih nisam pronašla. Spremila sam ih u papirnu kuvertu tako da budu na suhom.

Sati su se šuljali poput lopova, kradući jutro. Bez obzira na to koliko sam se trudila pronaći čime joj je rastrgan džemper od gusto pletene vune i grudnjak s fišbajnima, nije bilo drugog objašnjenja od istine. Ubojica je to učinio golim rukama.

– Nikad prije nisam vidjela ništa slično, rekla sam. Radi se o nevjerojatnoj snazi. – Možda je bio na kokainu ili anđeoskom prahu ili tako nečemu, rekao je Marino.

To bi moglo objasniti i sve ostalo što joj je učinio. Takoder bi moglo objasnit' Gold Dot municiju, znaš, ako dila drogu po ulici.

– Mislim da je Lucy nešto govorila o toj municiji, počela sam se prisjećati. – Izuzetno tražena stvar na ulici, rekao je Marino. Osobito cijenjena među

drogerašima. – Ako je bio neuračunjiv zbog droge, istaknula sam, stavljajući vlakna u drugu

kuvertu, onda mi se čini prilično nevjerojatnim da je mogao razmišljati na tako organiziran način. Postavio je znak Zatvoreno, zaključao ulazna vrata, nije izlazio van na stražnja vrata pod alarmom dok nije bio spreman. A možda se i oprao.

– Nema dokaza da se opr'o, obavijestio me je Marino. Ništa nisu našli ni u odvodu, ni u umivaoniku, ni u zahodu. Nije bilo krvavih papirnatih ručnika. Ničega. Čak ni na vratima koja je otvorio na izlasku iz prodavaonice. Mislim da je upotrijebio nešto – možda komad svoje odjeće, papirnati ručnik, nešto – čime je otvorio vrata tako da ne ostavi krvave otiske prstiju na kvaki.

– To nije dezorganizirano ponašanje. To nisu postupci nekog tko je pod utjecajem droge.

– Radije bi' mislio da je bio drogiran, zlokobno je rekao Marino. Alternativa bi bila gadna, mislim, ako je on Incredible Hulk41

Obdukcija je otkrila nešto drugo, što je samo pridonijelo cijelom tom užasu. Metak koji je ušao u vrat Kim Luong i pogodio karotidnu arteriju također joj je ozlijedio i leđnu moždinu u visini šestog vratnog kralješka, što ju je trenutno paraliziralo. Mogla je disati i govoriti, ali dok ju je vukao niz prolaz, nije se mogla ni pomaknuti. Njezina je krv u lukovima zapljuskivala police, a ruke joj, bespomoćno raširene i obamrle,

ili nešto tako. Volio bih… Zaustavio se usred rečenice, po čemu sam znala da je zamalo izjavio kako bi volio

da je Benton tu da ponudi svoje iskusno mišljenje. S druge strane, bilo je tako lako ovisiti o nekom drugom kad nisu sve teorije zahtijevale stručnjaka. Svako mjesto zločina i svaka rana odjekivalo su emocijom zločina, a ovo je ubojstvo odjekivalo mahnitošću. Kad sam našla velika nepravilna podrućja nagnječenja,

– Naziv za halucinogenu drogu na bazi fenciklidina, koja uzrokuje bizarno ponašanje. as samo je postalo očitije da se radi o seksualnom ubojstvu, o bijesu. Pogledala sam ozljede kroz leću i uočila male otiske u obliku zaobljenih crtica.

– Ugrizi, rekla sam. Marino je prišao da pogleda. – Ono što je ostalo od njih. Pretučena sirovom snagom, dodala sam. Pomicala sam svjetlo preko tijela, tražeći ih na drugim mjestima i pronašla još dva

sa strane desnog dlana, jedan na lijevom stopalu i još dva na desnom. – Isuse, Marino je promrmljao obeshrabrenim glasom kakav sam rijetko mogla

čuti. Prešao je pogledom s ozlijeđenih dlanova na stopala, zureći. S čim mi ovdje

imamo posla, doktorice? upitao je. Svi otisci ugriza bili su tako gadno natučeni da nisam mogla razaznati ništa drugo

doli zubima oguljenu kožu. Otisci oblika zubi potrebni za identifikaciju bili su izbrisani. Ništa nam nije bilo od pomoći. Premalo toga je preostalo da bi se moglo usporediti i identificirati.

Uzela sam bris za slinu i počela fotografirati. Snimala sam jednu po jednu fotografiju, pokušavajući zamisliti što bi ugrizi na dlanovima i tabanima mogli značiti onome tko ju je ubio. Je li ju, ipak, poznavao? Jesu li mu njezini dlanovi i stopala imali simboličko značenje, podsjećali ga na to tko je ona, baš kao i njezino lice?

– Znači, nije baš potpuno neupućen u prikrivanje dokaza, rekao je Marino. – Čini se da zna da se po ugrizima može identificirati osoba, odgovorila sam,

uzimajući crijevo s raspršivačem da vodom operem njezino tijelo. – Brrrrr, stresao se Marino. Uvijek se smrznem kad ovo vidim. Ona to ne oseća. – Prokleto se nadam da nije osjetila ništa od svega toga što joj se dogodilo. – Mislim da je ona već bila mrtva ili gotovo mrtva, kad je počeo s ovim, hvala

Bogu, rekla sam.

41 Incredible Hunk-lik iz televizijske serije, neprirodno velik, snažan, zelene kože.

nisu mogle pritisnuti ranu na vratu. U mislima sam vidjela užas u njezinim očima. Čula sam je kako tiho plače, dok se pitala što će joj sljedeće učiniti, dok je osjećala kako umire.

– Prokleto kopile! uzviknula sam. – Žao mi je k'o psu što su se prebacili na smrtonosne injekcije, rekao je Marino,

tvrdim glasom punim mržnje. Kretene kao što je ovaj trebalo bi pržiti na stolici, trebali bi se gušiti u cijanidnom plinu dok im oči ne ispadnu. A mi ih umjesto toga šaljemo na jedan mali spavanac.

Brzim sam potezom povukla skalpel od ključnih kostiju do prsne kosti pa prema dolje do zdjelice, radeći uobičajeni rez u obliku slova Y. Marino je na trenutak zašutio.

– Šta misliš, doktorice, bi li mu mogla zabit' iglu u ruku? Bi li mogla pustiti plin ili ga zavezat za električnu stolicu i stisnut prekidač?

Nisam odgovorila. – Puno razmišljam o tome, nastavio je. – Ja ne bih previše mislila o tome, rekla sam. – Znam da bi mogla to učinit. Nije puštao temu. I znaš šta još? Mislim da bi ti se

svidjelo, ali nećeš priznat', čak ni sebi. Katkad zaista želim nekog ubit'. Pogledala sam ga, a krv je poprskala moj štitnik za lice i natopila mi duge rukave

kirurške odore. – Sad me već zaista brineš, rekla sam mu. To sam zaista i mislila. – Vidiš, ja mislim da se mnogi ljudi tako osjećaju, al' ne žele to priznat'. Srce i pluća su joj bili u granicama normale. Ja mislim da se većina ljudi tako ne

osjeća. Marino je postajao sve ratoborniji, kao da ga je njegov bijes zbog toga što se

dogodilo Kim Luong učinio jednako bespomoćnim kao što je i ona tada bila. – Mislim da se Lucy tako osjeća, rekao je. Pogledala sam ga, ne želeći povjerovati

u to. – Mislim da samo čeka priliku. I ako to ne izbaci iz sebe, završit će poslužujući

stolove. – Šuti, Marino. – Istina boli, zar ne? Bar to priznaj. Uzmi, na primjer, ovog kretena koji je ovo

napravio. Ja? Ja bi' ga volio lisicama zavezati za stolicu, lancima oko gležnjeva i stavit' mu cijev pištolja u usta i pitati ga ima li zubara, jer će mu uskoro zatrebat'.

Slezena, bubrezi i jetra bili su u granicama normale. – Zatim bi mu ga prislonio uz oko i rekao mu da pogleda i kaže mi bi' li trebao

očistit' cijev iznutra. U želucu je bilo ostataka nečega što je nalikovalo na piletinu, rižu i povrće. Sjetila

sam se posude i vilice koje su pronašli uz papirnu vrećicu pokraj njezina novčanika i kaputa.

– Vraga, možda bi' se samo udaljio k'o da sam u streljani i upotrijebio ga k'o metu, pa da vidimo kako bi mu se to svidjelo… Prestani! rekla sam.

Zašutio je. – Prokletstvo, Marino. Što te je spopalo? Pitala sam, držeći skalpel u jednoj ruci, a

pincetu u drugoj. Šutio je neko vrijeme. Dok sam radila i davala mu razne zadatke, izmedu nas je

vladala teška tišina. A onda je rekao: Žena koja je sinoć trčala za ambulantnim kolima je prijateljica

Kim Luong. Radi kao konobarica u restoranu Shoney's. Uzimala je satove na VCU-u.

Zajedno su živjele. Došla je doma s nastave i pojma nije imala što se dogodilo, a onda je zazvonio telefon i tupan od novinara ju je pitao: `Kako ste reagirali kad ste čuli?'

Buljio je u otvoreno tijelo, u jarko crvenilo prazne prsne šupljine i blijeda rebra što su se elegantno svijala izlazeći iz savršeno ravne kralježnice. UkIjučila sam pilu marke Stryker.

– Prema riječima te prijateljice, nije se moglo na temelju ničega zaključit' da je poznavala nekoga `ko joj se mogao činit' čudnim. Ni'ko je nije dolazio gnjavit u prodavaonicu, ni'ko koga bi se grozila. Nešto ranije ovog tjedna bila je lažna uzbuna. U utorak, isti stražnji ulaz. To se često dogada. Ljudi zaborave da je pod alarmom, nastavio je odsutnog pogleda. Kao da je odjednom doletio iz pakla.

Počela sam piliti lubanju i sve te komadiće slomljene kosti i područja izbijena silovitim udarcima jednog ili više vrsta oruđa za koja nisam mogla ustanoviti koja su. Vrela koštana prašina lebdjela je u zraku.

26

DO RANOG POSLIJEPODNEVA, LED NA CESTI SE DOVOLJNO RASTO pio da drugi marljivi forenzičari, beznadno zaostajući za gomilom posla, mogu doći u ured. Odlučila sam otići na vizitu jer sam bila izbezumlj ena:

Prva stanica mi je bila Odsjek za forenzičnu biologiju, prostor od oko devetsto pedeset kvadratnih metara gdje su samo malobrojni s autorizacijom imali pristup elektroničkim karticama za brave. Ljudi ovamo nisu navraćali da pročavrljaju. Prolazili bi hodnicima i pogledavali u posao zadubljene znanstvenike u bijelom iza stakla, ali rijetko su imali priliku prići im bliže.

Pritisnula sam tipku interfona da vidim je li Jamie Khun tu. Samo malo, da ga pronadem, uzvratio mi je glas.

Čim je otvorio vrata, Khun mi je pružio čist, dugački laboratorijski ogrtač, rukavice i masku. Kontaminacija je bila neprijatelj DNA, osobito u eri kad je svaka pipeta, syaki mikrotom, rukavica, hladnjak, pa čak i olovka za označavanje mogla biti na sudu optužena kao uzrok. Stupanj mjera opreza u laboratoriju postao je strog koliko i uvjeti sterilnosti u operacijskoj dvorani.

– Ne volim ti ovo raditi, Jamie, rekla sam. To uvijek kažete, odgovorio je. Uđite. Morali smo proći kroz troja vrata. Čisti laboratorijski ogrtači visjeli su u svakoj

hermetički izoliranoj prostoriji, tako da se onaj upravo odjeven može zamijeniti novim. Ljepljiv papir na podu bio je namenjen potplatima cipela, Postupak se morao ponoviti još dva puta da bi bili sigurni da se nikakav izvor kontaminacije nije prenio iz jednog područja u drugo.

Prostorija u kojoj su istraživači radili bila je prostrana i svijetla, s crnim radnim plohama i kompjuterima, vodenim kupkama, jedini

cama za izolirano čuvanje uzoraka i aparatima s laminiranim strujanjem zraka42

42 Laboratorijski aparat za pripremu uzoraka, u kojem zrak struji jednosmjerno kroz nekoliko vrsta

filtera; sprečava kontaminaciju uzorka.

. Pojedine jedinice bile su uredno poredane, sadržavajući mineralna ulja, autopipete, polipropilenske epruvete i stalke za epruvete. Reagensi, ili tvari koje su izazivale kemijske reakcije, proizvodili su se u velikim serijama iz kemikalija korištenih u molekularnoj biologiji. Označavali su se jedinstvenim identifikacijskim brojevima i

pohranjivali u malim, točno raspodijeljenim količinama daleko od kemikalija za opću uporabu.

Kontaminacija se prvenstveno rješavala sterilizacijom, zatim denaturacijom s pomoću topline, enzimske razgradnje, izuzimanja, ponavljanih analiza, ultraljubičastog zračenja, ionizirajućeg zračenja te uporabom kontrola i uzoraka dobivenih od zdravih pojedinaca. Ako bi sve to zakazalo, istraživač bi odustao od pojedinih uzoraka i možda pokušao ponovno za nekoliko mjeseci. A možda i ne.

Lančana reakcija polimeraze, ili PCR, omogućila je da se rezultati analize DNA dobiju za samo nekoliko dana, a ne tjedana. Danas je, uz tipizaciju s pomoću STR-a43

43 STR – Short Tandem Repeat – metoda u molekulamoj biologiji kojom se analiziraju dijelovi DNA.

, teoretski bilo moguće da Khun dobije rezultate za jedan dan, pod uvjetom da ima stanica tkiva koje bi se mogle testirati, a u slučaju svijetlih dlaka s neidentificiranog čovjeka pronadenog u kontejneru, nije ih bilo.

– Stvarno šteta, rekla sam, zato što se čini da sam ih pronašla još, ali ovaj put na tijelu žene koja je ubijena prethodne noći u Quik Caryju.

– Čekajte malo. Čujem li ja to dobro? Dlake s tipa iz kontejnera odgovaraju dlakama koje su nadene na toj ženi?

– Čini se da je tako. Sad razumiješ zašto mi se žuri. – Vaša žurba će postati još veća, rekao je. Zato što ta dlaka nije ni mačja, ni pseća.

To nije životinjska dlaka, nego ljudska. – Ne može biti. – Definitivno je ljudska. Khun je bio žilav mlad muškarac koji se nije uzbuđivao oko mnogo čega. Nisam se

mogla sjetiti kad sam posljednji put vidjela da mu oči tako sjaje zbog otkrića. – Nježna, bez pigmenta, rudimentarna, nastavio je. Dječja kosica. Pomislio sam da

tip možda ima malo dijete kod kuće. Ali, da se pojavljuje u dva slučaja? S tim da bi dlaka na ubijenoj ženi bila ista?

– Dječje vlasi nisu duge petnaest-šesnaest centimetara, rekla sam mu, a takve sam prikupila s njezina tijela.

– Možda djeci u Belgiji raste duža kosa, suho je komentirao. Reci mi prvo što je s neidentificiranim muškarcem iz kontejnera? Zašto bi bio prekriven dečjim vlasima? upitala sam. Čak i da ima malo dijete kod kuće? Cak i da je moguće da dječja kosica bude toliko duga?

– Nisu sve vlasi toliko duge. Neke su vrlo kratke. Poput kratko izrasle brade nakon brijanja.

– Je li ijedna vlas iščupana na silu? upitala sam. – Ne vidim da ijedna ima korijen s folikularnim tkivom. Uglavnom imaju korijen u

obliku lukovice, koji ukazuje na prirodno otpalu vlas. Drugim riječima, linjanje. Zato i ne mogu obaviti DNA analizu.

– Ali neke su dlake bile rezane ili brijane? mislila sam naglas, ali bez uspjeha. – Tako je. Neke su podšišane, neke nisu. Kao oni čudni stilovi frizura. Vidjeli ste

ih – kratko na vrhu, a dugi pramenovi sa strane. Na djetetu baš i nisam vidjela takvu frizuru, odgovorila sam. Što ako je imao trojke, petorke, šestorke, zato što mu je žena uzimala lijekove za povećanje plodnosti? Khun je predložio. Kosa bi izgledala isto, a različita duljina vlasi bi se mogla objasniti time što dolazi s različite djece. DNA bi, također, bila ista, da je imamo na čemu odrediti.

Kod identičnih blizanaca, trojki, šestorki, DNA je identična, samo otisci prstiju razlikuju.

– Doktorice Scarpetta, rekao je Khun, sve što vam mogu reći je da su dlake izgledom slične, drugim riječima, da imaju istu morfologiju.

– Pa, i dlake s tijela one žene takoder slično izgledaju. – Je li bilo kratkih, kao da su rezane? – Ne, odgovorila sam. – Žao mi je, ali ne mogu vam više ništa reći, odgovorio je. Vjeruj mi, Jamie, rekao

si mi jako mnogo, rekla sam. Samo još ne znam što sve to znači. – Prokužit ćete vi to, pokušao me je razvedriti, još ćemo napisati znanstveni rad o

tome. Sljedeći laboratorij koji sam posjetila bio je laboratorij za sitne materijalne dokaze.

Larryja Posnera nisam ni pozdravila. Zurio je u mikroskop, koji je vjerojatno imao bolji fokus od njegovih očiju kad ih je podigao prema meni.

– Larry, rekla sam. Sve odlazi k vragu. Tako je oduvijek. – Što je s našim neidentificiranim tipom? Ima li išta? upitala sam. Jer stvarno

tapkam u mraku. – Laknulo mi je. Pomislio sam da ste svratili pitati me za vašu damu odozdo,

odgovorio je. A ja sam vam trebao otkriti novost da nisam Merkur s krilatim stopalima.

– Možda su ta dva slučaja povezana. Ista neobična dlaka je pronadena na oba tijela. Ljudska dlaka, Larry.

O ovome je razmišljao malo duže. – Ne kopčam, konačno je izjavio. I žao mi je što moram reći, ali ja vam nemam

ništa tako dramatično priopćiti. – Možete li mi išta reći? pitala sam. – Što se tiče uzoraka zemlje iz kontejnera, za početak, MPS je našao uobičajeni

sastav, počeo je, misleći na mikroskop s polariziranom svjetlošću. Kvarc, pijesak, dijatomeje, kremen i elementi poput željeza i aluminija. Zatim, jako puno smeća – stakla, komadića boje, biljnog materijala, dlaka glodavaca. Možete misliti kakvog sve smeća ima u kargo kontejneru kao što je onaj.

Dijatomeja ima posvuda, ali malo je neobično ono što sam pronašao pregledavajući dijatomeje pometene s poda kontejnera i one s površine tijela i vanjske strane odjeće. lješavina su morskih i slatkovodnih dijatomeja.

– To ima smisla ako je brod krenuo iz luke na rijeci Scheldt u Antwerpenu, a zatim veći dio puta plovio morem, komentirala sam.

– Ali unutar odjeće? Tamo su samo slatkovodne. Nisu mogle doprijeti tamo ako nije prao odjeću, cipele, čarape, čak i donje rublje u rijeci, jezeru ili slično. A ne bi se baš očekivalo da bi netko išao prati Armanija i cipele od krokodilske kože u rijeci ili jezeru, ili plivati u takvoj odjeći.

Tako da su mu se slatkovodne dijatomeje našle na koži, što je čudno, a mješavina morskih i slatkovodnih s vanjske površine odjeće, što se i može očekivati s obzirom na okolnosti. Znate, vjerojatno je šetao po molu, gdje je zrak bogat morskim dijatomejama, koje mu se hvataju za vanjsku, ali ne i za unutrašnju stranu odjeće.

– A kralježak? zatim sam upitala. – Slatkovodne dijatomeje. Taj je nalaz u skladu s utapanjem u slatkoj vodi, možda

u rijeci u Antwerpenu. U kosi na glavi tog tipa samo slatkovodne dijatomeje. Nema primjesa morskih.

Posner je raširio oči i protrljao ih, kao da su jako umorne.

– To me stvarno izluđuje. Dijatomeje koje se ne slažu, čudna dječja kosica i kralježak. Poput Oreo kolača. Jedna strana od čokolade, druga od vanilije, u sredini glazura od čokolade i vanilije, a na vrhu kugla od vanilije. .

– Poštedite me usporedbi, Larry. Dovoljno sam zbunjena. Pa kako vi to objašnjavate?

– Mogu jedino ponuditi scenarij. Da čujem. – Slatkovodne dijatomeje mogle su mu se naći u kosi, ako mu je glava bila

uronjena u slatku vodu, rekla sam. Ako su mu, na primjer, zaronili glavu u bačvu sa slatkom vodom. Kad nekome to učiniš, taj ne može izaći van, baš kao malo dijete koje pada glavom naprijed u kantu s vodom, kao što su one od dvadeset litara u kojima se kupuje deterdžent. Visoke do struka i vrlo stabilne. Nemoguće ih je prevrnuti. Ili se mogao utopiti u kanti normalne veličine punoj slatke vode, ako ga je netko tako držao.

– Imat ću noćne more, rekao je Posner, – Otiđite odavde prije nego što se ceste ponovno zalede, rekla sam. Marino me je

odvezao kući. Uzela sam sa sobom staklenku s formalinom, jer nisam mogla odustati od nade da je komad tkiva u njoj mogao još nešto otkriti. Držat ću je na radnom stolu u sobi i povremeno navući rukavice i proučavati ga pod stolnom svjetiljkom, poput arheologa koji pokušava pročitati grube izlizane simbole u kamenu.

– Hoćeš li ući? upitala sam Marina. – Ma, znaš, prokleti dojavljivač mi se stalno javlja, a ne mogu skužit' `ko je, rekao

je, ostavljajući svoj kamionet u brzini. Podigao je dojavljivač i zaškiljio. – Možda ćeš vidjeti ako upališ svjetlo u kabini, predložila sam mu. – Vjerojatno neka zvjerka previše naroljana da nazove pravi broj, odgovorio je.

Pojest ću nešto, ako nudiš. Onda moram ić'. Kad smo ušli u kuću, dojavljivač se ponovno oglasio. Razdraženo ga je strgnuo s

pojasa, naginjući ga sve dok nije mogao pročitati što piše na zaslonu. – Ponovno me zajeb'o! Šta je pet-tri-jedan? Znaš li broj koji ima te znamenke?

upitao je ogorčen. – Rosein broj telefona kod kuće.

27

KAD JOJ JE UMRO MUŽ, ROSE JE BILA U DUBOKOJ TUZI, A KAD JE morala dati uspavati jednog od svojih sivih hrtova, mislila sam da će se raspasti. No, nekako je uvijek uspijevala nositi svoje dostojanstvo onako kako se i odijevala, primjereno i s diskrecijom. Ali kad je tog jutra saznala na vijestima da je Kim Luong ubijena, postala je histerična.

– Da bar, da bar… stalno je ponavljala, plačući u dubokom naslonjaču pokraj kamina u svom stančiću.

– Rose, morate prestat' to govorit', rekao joj je Marino. Često je kupovala u Quik Caryju pa je poznavala Kim Luong. Rose je sinoć otišla

tamo, vjerojatno u vrijeme dok je ubojica još bio unutra, udarajući i grizući i razmazujući krv. Hvala Bogu da je bilo zatvoreno i zaključano.

Donijela sam dvije velike šalice ginseng čaja u njezinu dnevnu sobu, dok je Marino pio kavu. Rose se tresla cijelim tijelom. Lice joj je bilo podbuhlo od suza, a sijeda

kosa visjela joj je preko ovratnika kućne haljine. Izgledala je poput zapuštene starice u staračkom domu.

– Nisam imala uključen televizor. Čitala sam. Tako da sam saznala što se dogodilo tek jutros kad sam čula na vijestima. Nastavila nam je prepričavati jednu te istu priču na različite načine. Uopće ništa nisam sumnjala, sjedila sam u krevetu, čitala i brinula zbog problema na poslu. Uglavnom zbog Chucka. Mislim da je taj dečko izvitoperen, kao što takvi već jesu, i ja sam tražila način da to i pokažem.

Odložila sam njezinu šalicu s čajem. – Rose, Marino je rekao. Možemo razgovarati o Chucku drugi put. Sada nam

trebate reći što se točno dogodilo prošle… – Ali morate me prvo saslušati! uzviknula je. I kapetane Marino, natjerajte

doktoricu Scarpettu da me sluša! Taj je mladić mrzi! Mrzi sve nas. Pokušavam vam objasniti da morate poduzeti nešto da ga se riješimo prije no što bude kasno.

– Pobrinut ću se za to čim… počela sam. Ali ona je odmahivala glavom. – On je čisto zlo. Vjerujem da me slijedi ili bar netko tko ima veze s njim, tvrdila

je. Možda čak taj automobil koji ste vidjeli na mojem parkiralištu i onaj koji je vas slijedio. Kako znate da to nije bio on, da ga nije iznajmio pod lažnim imenom tako da ne mora koristiti vlastiti automobil po kojem bi ga odmah prepoznali? Kako znate da to nije netko s kim se spetljao?

– Polako, polako, polako, Marino ju je prekinuo, podigavši ruku. Zašto bi on ikoga slijedio?

– Zbog lijekova, odgovorila je, kao da je to činjenica. Prošli smo ponedjeljak imali smrtni slučaj od prevelike doze. Ja sam taj dan slučajno došla sat i pol ranije, jer sam htjela uzeti dužu pauzu za ručak da odem kod frizera.

Nisam vjerovala da je Rose slučajno došla ranije. Zamolila sam je da mi pomogne saznati što Ruffin sprema, i naravno, ona je od toga stvorila svoju životnu misiju.

– Vi taj dan niste bili na odjelu, rekla mi je. A zametnuli ste svoj rokovnik. Posvuda smo ga tražili, ali bez uspjeha, tako sam ja do ponedjeljka bila opsjednuta time da ga nađem, jer sam znala koliko vam je potreban. Pomislila sam da bih mogla ponovno provjeriti u mrtvačnici.

Pa sam otišla tamo prije nego što sam skinula kaput, nastavila je, a tamo Chuck, u šest i četrdeset pet ujutro, sjedi za radnim stolom za brojačem tableta i desetak bočica poredanih sa strane. Dakle, izgledao je kao da sam ga uhvatila sa spuštenim gaćama. Pitala sam ga zašto je počeo raditi tako rano ujutro, a on je odgovorio da će imati puno posla taj dan pa da pokušava dio obaviti ranije.

– Jel mu auto bio na parkiralištu? upitao je Marino. – On koristi razine unutarnjeg parkirališta, objasnila sam. Automobil mu se ne

može vidjeti iz naše zgrade. – Lijekovi su došli sa slučaja doktora Fieldinga, Rose je nastavila govoriti, i ja sam

iz znatiželje pogledala izvještaj. Dakle, žena je imala sve moguće lijekove koji postoje. Sedative, antidepresive, narkotike. Ukupno, oko trinaest tisuća tableta, ako možete vjerovati.

– Na nesreću, ja mogu, rekla sam. Smrtni slučajevi zbog prevelike količine droge i samoubojstva tabletama tipično su

nam stizali nakon što su ti ljudi mjesecima, čak i godinama, uzimali lijekove na recept. Kodein44, Percocet45, morfij, metadon, Valium46

44 Lijek protiv kašlja s centralnim djelovanjem i analgetik blagog opioidnog djelovanja 45 Analgetik.

i fentani flasteri samo su neki

od njih. Brojati te tablete da se vidi koliko ih je bilo u bočici, a koliko ih je ostalo, bio je užasno dosadan posao.

– Znači, on krade tablete, umjesto da ih prospe u umivaonik i ispere vodom, rekao je Marino.

– Ne mogu to dokazati, odgovorila je Rose. Ali u ponedjeljak nije bilo tako strašno puno posla kao obično. Taj je slučaj s predoziranjem bio jedini. Chuck me je nakon toga izbjegavao koliko je mogao. Svaki put kad bi uz slučaj došle tablete, pitala sam se jesu li završile u njegovom džepu umjesto u slivniku.

– Možemo postavit' kameru tamo gdje je neće spazit. Vi već imate tamo dolje postavljene kamere. Ako Chuck to radi, ščepat ćemo ga, obećao je Marino.

– Uz sve još i to, rekla sam. Novinari bi nas rastrgali. Vijest bi mogla procuriti u javnost, osobito ako bi kakav novinar istraživač počeo kopati i saznao za moje takozvano odbijanje poziva obitelji, za onu pričaonicu na Internetu ili čak za lukavštinu kad smo presreli Brayovu na parkiralištu.

Paranoja mi je pritiskala grudi pa sam duboko udahnula. Marino me je promatrao. – Ne misliš valjda da Brayova ima neke veze s ovim, pitao je, sumnj ičavo. – Samo u smislu da je pomogla Chucku da se nade na putu na kojem jest. Sam mi

je rekao, bilo mu je sve lakše činiti gadosti što ih je više činio. – Pa, mislim da će Chuckie sin bit' prepušten sam sebi kad se potegne pitanje krade

lijekova. Gnjida kao što je on teško može odolit'. Kao oni murjaci koji ne mogu odolit' prilici da strpaju lovu u džep kod prepada na drogeraše i sličnih sranja. Kvragu, lijekovi kao Lortabs, Lorcet, da ne spominjem Percocet prodaju se na ulici za dva do pet dolara po komadu. Ono što me zanima je gdje on iskrcava robu?

– Možda možeš saznati od njegove žene provodi li često noći vani, predložila je Rose.

– Dušo, odgovorio je Marino, zli ljudi rade takve stvari i usred bijela dana. Rose je izgledala snuždeno i nekako nelagodno, kao da se bojala da je njezina

uznemirenost pretvorila tanke niti istine u tapiseriju umišljenih prizora. Marino je ustao da si natoči još kave.

– Mislite da vas prati zato što sumnjate u njega da dila drogu? upitao je Rose. – Oh, valjda zvuči vrlo nategnuto kad to kažem. – Možda je prati nek'o `ko je skupa s Chuckom umiješan u to, ako možemo dalje

nagađati u ovom smjeru. Mislim da zasada ne bi' trebali odbacit' nijednu mogućnost, dodao je Marino. Ako Rose zna, onda znaš i ti, rekao mi je. Chuck to sigurno zna.

– Ako je ovo povezano s lijekovima, koji je onda motiv, ako je Chuck uključen u ovo praćenje? Da nam nanese zlo? Da nas zastraši? upitala sam.

– Mogu ti garantirat' jednu stvar, odgovorio je Marino iz kuhinje. Spetljao se s ljudima koji su daleko iznad njegove lige. Ovdje se ne radi o maloj lovi. Zamisli koliko tableta stiže s nekim mrtvacima. Murjaci ti moraju predati svaku bočicu koju nađu. Pomisli koliko lijekova protiv bolova ili tko zna čega ostane u kućnoj apoteci jednog tvog prosječnog pacijenta.

Vratio se u dnevnu sobu i sjeo, pušući u šalicu kao da će se kava tako zaista brže ohladiti.

``Dodaj tome vagone ostalih sranja koje uzimaju ili bi trebali uzimat i šta dobiješ? nastavio je. Da je krađa lijekova jedini razlog zbog kojeg Chuckie sinu treba taj posao

46 Sedativ (diazepam).

u mrtvačnici. K vragu, ne treba mu zbog plaće. A i to bi moglo imat' neke veze s tim zašto tako loše radi zadnjih mjeseci.

– Mogao bi primati tisuće dolara tjedno, rekla sam. – Doktorice, imaš li ikakve osnove za sumnju da je možda povezan s nekim tvojim

drugim odjelima, da još nek'o radi istu stvar za njega? U smislu, oni mu donose tablete, a on im daje dio zarade. Nemam pojma.

– Imaš čet'ri okružne službe. Ako kradeš lijekove iz svih, onda vrtiš veliku lovu, rekao je Marino. K vragu, možda je to malo govno upleteno u organizirani kriminal. Još jedan trut koji donosi sirovinu u košnicu. Problem je u tome što to nije tako jednostavno k'o kad ide u kupovinu. On misli da je lako sklapat' poslove s tipovima u odijelu, s lukavim ženama. Ta osoba predaje robu sljedećem u lancu. Možda se roba na kraju mijenja za oružje, koje završava na ulicama New Yorka.

Ili Miamija, pomislila sam. – Hvala Bogu da ste nas upozorili, Rose, rekla sam. Posljednje što želim je da

nešto izlazi iz ureda i završava u rukama ljudi koji će ozlijediti, ili čak ubiti druge. – Usput, i Chuckovi dani će uskoro bit odbrojeni, rekao je Marino. Ljudi k'o što je

on obično ne požive dugo. Ustao je i pomaknuo se na kraj kauča, bliže Rose. – No, Rose, rekao je nježno. Zašto mislite da ovo što ste nam upravo ispričali ima

ikakve veze s ubojstvom Kim Luong? Duboko je udahnula i ugasila svjetiljku pokraj sebe, kao da joj svjetlo smeta očima. Kad je posegnula za šalicom, ruke su joj se tako jako tresle da je prolila malo čaja. Rupčićem je pritiskala vlažnu mrlju na krilu.

– Sinoć, dok sam se vraćala iz ureda, odlučila sam kupiti nešto suhih kolača i još neke stvari, počela je govoriti, a glas joj je ponovno zadrhtao.

– Znate li koliko je točno bilo sati? upitao je Marino. Ne baš u minutu. Oko deset do šest, mislim.

– Samo da provjerim jesam li dobro shvatio, rekao je Marino, bilježeći. Zaustavili ste se kod Quik Caryja oko šest poslije podne. Bilo je zatvoreno?

– Da. Što me malo iživciralo jer ne bi trebali zatvoriti prije šest. Klela sam ih u sebi, zbog čega se također sad osjećam grozno. Ona tamo unutra leži mrtva, a ja bijesna na nju zato što ne mogu kupiti kolačiće… zaridala je.

– Jeste li vidjeli ikakav automobil na parkiralištu? upitao je Marino. Neku osobu ili više njih?

– Nikoga, jedva je odgovorila. – Dobro razmislite, Rose. Jeste li vidjeli išta što vam se učinilo neobičnim? – Oh, da, rekla je. I to vam stalno pokušavam ispričati. Mogla sam vidjeti s ceste

Libbie da je prodavaonica zatvorena, zato što su svjetla bila pogašena, pa sam ušla na parkiralište da se okrenem. Onda sam vidjela da je znak za zatvoreno izvješen na vratima. Vratila sam se na cestu Libbie i nisam odmakla puno dalje od trgovine ABC kad se iza mene odjednom našao neki automobil s upaljenim dugim svjetlima.

– Krenuli ste kući? upitala sam. – Da. I ništa nisam posumnjala dok nisam skrenula na Grove, jer je skrenuo i on,

vozeći tako blizu iza mene s upaljenim tim prokletim svjetlima da me zamalo zaslijepio. Automobili koji su vozili u suprotnom smjeru palili su i gasili duga svjetla, signalizirajući mu da ima uključena duga svjetla, za šlučaj da to nije znao. Ali on ih je očito imao namjerno uključena. Tada sam se već jako prestrašila.

– Možete li se sjetiti koje je marke bio auto? Jeste li mogli to vidjeti? pitao je Marino.

– Bila sam praktički zaslijepljena, a osim toga i jako smetena. Odmah sam pomislila na automobil koji se nalazio na mojem parkiralištu u utorak navečer, kad ste svratili do mene, rekla mi je. A kad ste mi rekli da su vas slijedili, ja sam počela misliti o Chucku i lijekovima i svim onim užasnim Ijudima koji su upleteni u takve stvari.

– Znaći, vozite se niz cestu Grove, Marino ju je vratio na temu. Naravno, provezla sam se pokraj svoje stambene zgrade, pokušavajući smisliti kamo da idem, da mu pobjegnem. I, ne znam kako mi je to palo na pamet, ali odjednom sam okrenula volan sasvim ulijevo i napravila okret u obliku slova U.'Zatim sam vozila prema Three Chopt, gdje završava Grove, i skrenula lijevo, a on me je i dalje slijedio. Prvo što se našlo s desne strane ceste bio je Country Club of Virginia. Skrenula sam tamo i odvezla se ravno prema ulazu, gdje su se nalazili čuvari parkirališta. Ne trebam ni .reći da je taj koji me je slijedio, nestao.

– To je bio vraški pametan potez, Rose, rekao je Marino. Vraški pametan. Ali zašto niste pozvali policiju?

– Ne bi bilo koristi. Ne bi mi vjerovali, a ionako nisam ništa mogla opisati. – Pa, trebali ste barem pozvati rnene, rekao je Marino. Znam. – Kamo ste otišli nakon toga? Ovamo. – Rose, plašite me, rekla sam. Što da vas je negdje čekao? Nisam mogla ostati vani

cijelu noć. Otišla sam kući drugim putem. – Možete li se sjetiti koliko je bilo sati kad je nestao? upitao je Marino. – Izmedu šest i šest i petnaest. Oh, Bože mili, jednostavno ne mogu vjerovati da je

bila unutra kad sam se zaustavila kod te prodavaonice. A što ako je i on bio tamo? Da sam bar znala. Ne mogu prestati misliti na to da sam trebala primijetiti nešto. Možda čak i u utorak navečer, kad sam bila tamo.

– Rose, to ste mogli znat' samo da ste Ciganka s kristalnom kuglom, rekao joj je Marino.

Duboko je i drhturavo udahnula, a zatim se čvršće zamotala u svoj kućni ogrtač. – Nikako se ne mogu ugrijati, rekla je. Kim je bila tako draga djevojka. Ponovno je zastala, a lice joj se izobličilo od boli. Suze su joj ispunile oči i počele

teći. – Nikad nije bila bezobrazna ni prema kome i puno je radila. Kako je itko mogao

učiniti tako nešto! Zeljela je biti medicinska sestra! Željela je provesti svoj život pomažući ljudima! Sjećam se kako sam se brinula zbog toga što ostaje sama tamo do kasno u noć, oh,

Bože pomozi. To mi je čak palo na pamet kad sam bila tamo u utorak, ali nisam ništa rekla!

Glas joj se skrhao kao da pada niz strmo stubište. Prišla sam joj i kleknula pokraj nje, privukavši je k sebi.

– To je kao kad se Sassy nije osjećala dobro… bila je letargična, a ja sam mislila da je samo pojela nešto što nije trebala…

– U redu je, Rose. Sve će biti dobro, rekla sam. – A pokazalo se da je nekako progutala komadić stakla… Moja bebica je krvarila

iznutra… a ja nisam ništa poduzela. – Niste znali. Ne možemo uvijek sve znati. I ja sam osjetila grč bola. – Da sam je barem odvela prije veterinaru… Nikad si to neću oprostiti, nikad. Mala

je jadnica živjela zatvorena u uskom kavezu, stalno s brnjicom i neko ju je čudovište pogodilo kamenom u njušku i slomilo je… na tim prokletim trkama pasa! A onda ja dopustim da umre u mukama!

Plakala je kao da je izvan sebe od bijesa zbog svakog gubitka i čina okrutnosti koje je svijet pretrpio. Držala sam njezine čvrsto stisnute šake u svojim rukama.

– Rose, sad me slušajte, rekla sam. Spasili ste Sassy iz pakla kao što ste spasili i druge. Niste mogli učiniti za Sassy ništa više no što ste mogli kad ste stali kupiti svoje kolače. Kim je bila mrtva. Bila je mrtva već satima.

– A on? zajecala je. Što da je on još bio unutra i izašao iz prodavaonice baš kad sam ja parkirala? I ja bih sad bila mrtva, zar ne? Ustrijeljena i bačena negdje poput otpatka. Ili bi i meni učinio te strašne stvari.

Sklopila je oči, iscrpljena, a suze su joj klizile niz obraze. Odjednom je, nakon te silovite oluje, potpuno klonula. Marino se nagnuo naprijed na kauču i dodirnuo joj koljeno.

– Morate nam pomoći, rekao je. Trebamo znati zašto mislite da je to što vas je neko slijedio povezano s ubojstvom.

– Zašto ne pođete sa mnom mojoj kući; upitala sam je. Oći su joj se razbistrile, Polako joj se vraćala prisebnost. – Taj me je auto počeo slijediti točno tamo gdje je ubijena. Zašto me nije počeo

slijediti prije toga? rekla je. Sat, sat i pol prije nego što se aktivirao alarm. Nije li vam to nevjerojatna podudarnost?

– Meni sigurno je, rekao je Marino. Ali u mojoj je karijeri bilo jako puno nevjerojatnih podudarnosti.

– Osjećam se glupo, rekla je Rose, gledajući dolje u svoje ruke. Svi smo umorni, rekla sam. Kod mene ima mnogo mjesta… Ščepat ćemo Chuckie sina zbog lijekova, rekao joj je Marino. To nije ni najmanje glupo.

– Ostat ću ovdje i otići u krevet, rekla je Rose. Dok smo silazili niz stube i hodali prema parkiralištu, ja sam i dalje razmišljala o

onome što nam je rekla. – Gledaj, rekao je Marino, otključavajući svoj automobil. Ti si provela puno više

vremena u Chuckijevom društvu nego ja. Puno ga bolje poznaješ, na tvoju veliku žalost.

– I ti ćeš me sad pitati je li on bio u unajmljenom autu koji nas je slijedio, rekla sam, dok je kretao unatrag, a onda izašao na ulicu Randy Travis. Odgovor je ne. On je podlac, lažljivac i lopov, ali je kukavica, Marino. Drsko slijediti nekoga s upaljenim dugim svjetlima zahtijeva od čovjeka veliku dozu arogancije. Tko god to učinio, vrlo je siguran u sebe. Uopće se ne boji da bi mogao biti uhvaćen, jer misli da je prepametan da bi mu se to dogodilo.

– Neka vrsta definicije psihopata, odgovorio je. A sad se osjećam još gore. Sranje. Ne bi' volio mislit' da je tip koji je upravo ukokao Luongovu isti onaj koji slijedi tebe i Rose.

Ceste su se ponovno zaledile i richmondski vozači, kojima je nedostajao zdrav razum, posvuda su se klizali i okretali. Marino je imao uključen svoj ručni policijski radio i pratio je nesreće.

– Kad ćeš vratiti tu prokletu stvar? upitala sam ga. – Kad dođu i pokušaju mi je uzet', odgovorio je. Ne vraćam ja ništa. – To je sportski duh, – Ono što je zajebano kod svakog slućaja na kojem radimo, rekao je, je da se uvijek

događa više stvari odjednom, nikad samo jedna. Murjaci pokušavaju spojit' toliko informacija da bi, do trenutka kad se slučaj riješi, mogli napisat' cijelu biografiju žrtve. U polovici slučajeva nađemo vezu, ali se pokaže da nije bitna. Kao ono s mužem koji se naljutio na svoju ženu. Ona je izašla van, ljuta, i završila tako da su je

oteli s parkirališta, silovali i ubili. To što ju je muž razljutio nije prouzročilo to šta joj se dogodilo. Možda bi tako i tako otišla van u kupovinu.

Skrenuo je na kolnički prilaz pred mojom kućom i zaustavio kamionet. Uputila sam mu dug pogled.

– Marino, kako ćeš riješiti problem novca? upitala sam ga. Bit ću OK. Znala sam da to nije istina. – Mogao bi mi neko vrijeme pomoći kao terenski istražitelj, rekla sam. Dok ne

završi ova besmislica oko suspendiranja. Šutio je. Dokle je god Brayova bila gdje jest, to neće završiti. Suspendirati ga bez

plaće bio je njezin način natjerati ga da da otkaz. Ako bi to učinio, uklonila bi ga s puta, kao i Ala Carsona.

– Mogu te zaposliti na dva načina, nastavila sam. Tako da radiš na slučaju kad ga bude i dobiješ pedeset dolara po…

– Pedeset dolara vražju mater! – Ili te mogu zaposliti na pola radnog vremena. U tom slučaju ću na kraju morati

dati oglas da je to radno mjesto slobodno i ti ćeš se morati prijaviti kao svatko drugi. – Nemoj, bit će mi zlo. Koliko sada zarađuješ? – Oko šezdeset i dvije tisuće godišnje plus beneficije, odgovorio je. Najbolje što

mogu je da te uzmem na nivou P-14 kao stručnog suradnika. Trideset sati tjedno. Bez beneficija. Trideset pet tisuća godišnje.

– Ta ti je dobra. Nešto najsmješnije što sam čuo u zadnje vrijeme. – Mogu te isto tako uzeti kao instruktora na Institutu i koordinatora istraga smrtnih

slučajeva. To je još trideset pet tisuća godišnje. Dakle, to je sedamdeset. Bez beneficija. Zapravo, tako bi vjerojatno zarađivao više

nego sad, Na trenutak je razmišljao o tome, uvlačeći dim, – Za sada mi ne treba tvoja pomoć, rekao je grubo. A da se motam oko

mrtvozornika i mrtvaca, ne uklapa mi se u životni plan. Izašla sam iz njegova kamioneta. Laku noć, rekla sam. Ljutito je odbrujao dalje. Znala sam da se ne ljuti toliko baš na mene. Bio je

frustriran i bijesan. Njegovo samopoštovanje i ranjivost bili su potpuno otkriveni preda mnom. Nije želio da to vidim. Svejedno, njegove su me riječi povrijedile.

Prebacila sam kaput preko stolice i skinula kožne rukavice. Stavila sam Beethovenovu simfoniju Eroica u CD player i pustila glazbu. Moji raštimani živci vraćali su svoj ritam, poput struna što su svirale. Pojela sam omlet i smjestila se u krevet s knjigom, ali sam bila preumorna za čitanje.

Zaspala sam s upaljenim svjetlom i probudila se u šoku od zvonjave protuprovalnog alarma. Izvukla sam pištolj marke Glock iz ladice i othrvala se porivu da isključim sustav osiguranja. Nisam mogla podnijeti taj užasni zvuk alarma, ali nisam znala što ga je aktiviralo. Nekoliko minuta kasnije zazvonio je telefon.

– Ovdje ADT… – Da, da, rekla sam glasno. Ne znam zašto se uključio. Pokazuje nam zonu pet,

rekao je muškarac. Izlazna vrata kuhinje. – Nemam pojma. – Želite li da pošaljemo policiju? – Mislim da bi bilo dobro, rekla sam, dok je u mojoj kući i dalje zavijalo kao da je

zračna uzbuna.

28

PRETPOSTAVILA SAM DA JE MOŽDA JAK UDAR VJETRA AKTIVIRAO alarm, pa sam ga nekoliko minuta poslije ugasila, tako da mogu čuti kad dođe policija. Sjela sam na krevet i čekala. Nisam se odlučila na zastrašujuću rutinsku provjeru svakog centimetra svojega doma, na ulaženje u sobe i kupaonice i mračne kutke prepune straha.

Osluškivala sam tišinu i postala iznimno svjesna njezinih zvukova. Čula sam vjetar, slabo škljocanje brojeva koji su se okretali na digitalnom satu, puhanje grijanja, svoje vlastito disanje. Automobil je skrenuo na kolnički prilaz moje kuće i ja sam požurila prema ulaznim vratima. Jedan od policajaca oštro je udario policijskom palicom ili pendrekom po vratima, umjesto da pozvoni.

– Policija, začuo se ženski glas iz kojeg se dalo zaključiti da ne trpi gluposti. Pustila sam ih u kuću. Dva policajca, mlada žena i stariji muškarac. Pločica s

imenom koju je nosila žena identificirala ju je kao J. F. Butler. Zbog nečeg me se jako dojmila.

– Zona odgovara onoj za kuhinjska vrata koja vode van, rekla sam im. Zahvalna sam vam što ste došli tako brzo.

– Kako se zovete? pitao me je njezin partner, R. I. McElwayne. Držao se kao da ne zna tko sam, kao da sam neka sredovječna gospoda u kućnom ogrtaču, koja slučajno živi u lijepoj kući u četvrti u koju je policija rijetko morala zalaziti.

– Kay Scarpetta, Njegovo je ukočeno držanje malo popustilo. Rekao je: Nisam znao postojite li

stvarno ili ne. Puno sam čuo o vama, ali nikad nisam bio u mrtvačnici, Ni jednom u osamnaest godina, na čemu sam zah, valan.

– To je zato što prije niste trebali ići na demonstracije obdukcija i učiti sve te znanstvene stvari, Butlerova ga je bocnula.

McElwayne je pokušao suspregnuti smiješak, dok je očima znatiželjno vršljao po mojoj kući.

– Dobrodošli ste na demonstracije kad god želite, rekla sam mu. Butlerova je, tijela spremna za akciju, sve pozorno provjeravala. Još nije otupjela pod teretom svoje karijere, za razliku od svog partnera, čiji su glavni interes trenutno bili moja kuća i ja. Vjerojatno je do sada već zaustavio na tisuće automobila i odgovorio na isto toliko lažnih uzbuna, sve za malu plaću i još manje poštovanja.

– Željeli bismo pogledati uokolo, obratila mi se Butlerova, zaključavajući ulazna vrata. Počeli bismo od prizemlja.

– Izvolite. Pogledajte gdje god želite. – Molim da ostanete tu gdje jeste, rekla je, krenuvši prema kuhinji. Onda mi je

sinulo. Osjećaji koji su navrli iznenadili su me i zatekli nepripravnu. Podsjetila me je na Lucy. Njezine oči, ravan hrbat nosa, pokreti… Lucy nije mogla

govoriti a da ne maše rukama, kao da dirigira umjesto da razgovara. Stajala sam u predsoblju, pa sam mogla čuti njezine korake na podu od tvrdog drveta, njihove prigušene glasove, zatvaranje vrata. Nisu se žurili. Zamišljala sam da Butlerova pazi da im ne promakne ni jedno mjesto dovoljno veliko da se u njemu sakrije čovjek.

Spustili su se niz stube i izašli u ledenu noć. Snopovi svjetla snažnih baterijskih svjetiljki češljali su prozore, prelijećući preko roleta. To se nastavilo sljedećih petnaest minuta. Kad su pokucali na vrata da ponovno udu, odveli su me u kuhinju.

McElwayne je puhao u svoje hladne, crvene ruke. Butlerova je imala nešto važno na umu.

– Znate li da na dovratku kuhinjskih vrata imate uleknuće? upitala je. – Ne, rekla sam zaprepaštena. Otključala je vrata pokraj stola pod prozorom, gdje sam obično jela s prijateljima

ili sama. Dok sam joj prilazila da vidim o čemu govori, oštar, hladan zrak jurnuo je unutra. Usmjerila je svjetlost baterije na malo nazupčano utisnuće na spoju pločice brave i ruba drvenog dovratka, gdje se činilo da je netko pokušao silom otvoriti vrata.

– Možda je tu već neko vrijeme, ali vi to niste primijetili, rekla je. Kad vam se alarm aktivirao u utorak, nismo provjeravali, jer je uzbuna bila u području vrata garaže.

– Moj alarm se uključio u utorak? upitala sam u nevjerici. Ne znam ništa o tome. – Idem do auta, rekao je McElwayne svojoj partnerici izlazeći iz kuhinje, i dalje

trljajući ruke. Odmah se vraćam. – Radila sam dnevnu smjenu, objasnila mi je. Čini se da ga je vaša domaćica

slučajno aktivirala. Nisam shvaćala zašto bi Marie uključila alarm u garaži, osim ako nije zbog nečega

izašla iz kuće tim putem i pustila da ton upozorenja na alarmu tuli predugo. – Bila je poprilično potresena, nastavila je Butlerova. Navodno se nije mogla sjetiti

koda dok nismo stigli. – U koliko se sati to dogodilo? upitala sam. Oko jedanaest. Marino ne bi čuo poziv preko radija jer je u jedanaest sati bio u mrtvačnici sa

mnom. Sjetila sam se kad sam se vratila kući te noći da alarm nije bio postavljen i da sam našla prljave ručnike i zemlju na sagu. Pitala sam se zašto mi Marie nije ostavila poruku i napisala što se dogodilo.

– Nije bilo razloga da provjeravamo ova vrata, rekla mi je Butlerova. Tako da ne mogu reći je li utisnuće od pokušaja nasilnog ulaska tu već od utorka.

– Čak i ako nije, rekla sam, očito je netko u jednom trenutku pokušao provaliti. – Jedinica tri-dvadeset, rekla je Butlerova. Poruka stanici za detektiva za provale i

upade. – Jedinica sedam-devedeset-dva, stigao je odgovor. – Možete li doći, radi se o pokušaju provale i upada? rekla je, dajući moju adresu. – Poruka primljena. Trebat će mi oko petnaest minuta. Butlerova je postavila svoj

radio uspravno na kuhinjski stol i još malo proučavala bravu. Hladni udar vjetra otpuhao je složene papirne salvete na pod i uskovitlao listove novina.

– Dolazi iz Meadow i Cary, rekla mi je, kao da je to nešto za što bih ja trebala znati. Tamo se nalazi stanica.

Zatvorila je vrata. – Nisu više dio detektivskog odjela, nastavila je, očekujući moju reakciju. Preselili

su ih. Sad su dio policijskih snaga u uniformi. Mislim da se to dogodilo prije mjesec dana, dodala je, a ja sam počela naslućivati kamo vodi ovaj razgovor.

– Pretpostavljam da su sada detektivi za provale i upade pod zapovjedništvom zamjenice zapovjednika Brayove, rekla sam. Oklijevala je, a zatim odgovorila s ironičnim smiješkom: Nisu li svi?

– Jeste li za kavu? upitala sam je. – To bi bilo lijepo. Ne bih vam željela smetati. Izvadila sam vrećicu kave iz hladnjaka. Butlerova je sjela i pošla ispunjavati

izvještaj a ja sam za to vrijeme izvadila šalice i vrhnje za kavu i šećer, a šifre dispečera i policajaca isprekidano su se čule u eteru. Oglasilo se ulazno zvono i ja sam

pustila detektiva za provale i upade u kuću. Nisam ga poznavala. Otkad je Brayova oduzela posao ljudima koji su ga jako dobro svladali, čini se da više nikoga nisam poznavala.

– To su ta vrata? upitao je detektiv Butlerovu. – Da. Hej, Johnny, imaš li olovku koja piše bolje od ove? Glavobolja mi je počela

boksački meč s mozgom. – Imaš li uopće neku koja piše? Nisam mogla vjerovati da se događalo to što se događalo. Koji je vaš datum

rodenja? pitao-me je McElwayne. – Malo ljudi ima alarmni sustav postavljen i u garaži, rekla je Butlerova. Po mojem

mišljenju, kontakt je na garažnim vratima slabiji nego na kućnima. Garažna su od lakog metala, velike površine. Jedan jak nalet vjetra...

– Jak vjetar još nikad nije aktivirao alarm u mojoj garaži, rekla sam, – Ili da ste provalnik i pretpostavljate da kući ima alarm, Butlerova je nastavila s

argumentima, možda ne biste pretpostavili da su i vrata garaže pod alarmom. A možda bi se i tamo našlo nešto vrijedno za krađu.

– Usred bijela dana? upitala sam. Dok je detektiv prašio dovratak za otiske, hladan je vjetar ulazio u kuću. – OK, da vidimo, doktorice. McElwayne je preuzeo ispunjavanje obrasca

izvještaja. Imamo vašu adresu. Treba nam i ona u centru, i brojevi telefona u kući i s posla.

– Ne želim da mi se broj telefona koji nije u imeniku nađe u pretincu sa slučajevima za novine, rekla sam, pokušavajući obuzdati sve jaču srdžbu zbog njegova nametljiva ometanja moje privatnosti, bilo ono namjerno ili ne.

– Doktorice Scarpetta, jeste li dali svoje otiske prstiju? upitao je detektiv, držeći četkicu u zraku i prljajući vrata crnim magnetiziranim prahom.

– Jesam. Zato da ih se može isključiti. – Pretpostavljao sam. Mislim da bi svi mrtvozornici to trebali učiniti, za slučaj da

dodirnu nešto što ne bi trebali, rekao je, bez namjere da me uvrijedi. Ali, ipak me je uvrijedio.

– Razumijete li što govorim? pokušala sam navesti McElwaynea da me pogleda i posluša. Ne želim da brojevi osvanu u novinama. Ne želim da me svaki novinar i bogzna tko sve ne, naziva kod kuće, zna moju točnu adresu i broj mojeg socijalnog osiguranja, datum rodenja, rasu, spol, gdje sam rodena, visinu, težinu, boju očiju i tko su mi prvi rodaci.

– Je li se u posljednje vrijeme dogodilo išta za što bismo trebali znati? McElwayne me je nastavio ispitivati, dok je Butlerova dodala detektivu vrpcu za uzimanje otisaka.

– U srijedu navečer me je slijedio jedan automobil, nevoljko sam odgovorila. Svi su se pogledi usmjerili u mene. – Čini se da je netko slijedio i moju tajnicu. Sinoć. McElwayne je i to zapisao. Zvono na vratima ponovno se oglasilo i ja sam vidjela

Marinov lik na ekranu kućne kamere, postavljenom na zidu pokraj hladnjaka. – Nemojte da pročitam sve ovo u novinama, upozorila sam ih, izlazeći iz kuhinje. – Nećete, gospodo, to će biti u dodatnom izvještaju. To ne ide u košaricu za

novinare, začuo se glas Butlerove za mnom. – K vragu, učini nešto, rekla sam Marinu, otvorivši vrata. Prvo mi netko pokušava

provaliti u kuću, a sad će mi ovi provaliti u sve moje privatne stvari. Marino je žustro žvakao žvakaću gumu. Gledao me je kao da sam ja bila ta koja je

počinila zločin.

– Bilo bi lijepo da me obavijestiš kad ti neko pokušava provalit' u kuću, a ne da to moram čut' preko jebenog skenera, rekao je, a plima ljutnje odnijela ga je prema izvoru glasova.

Bilo mi je dosta svega i povukla sam se u radnu sobu da nazovem Marie. Javilo se malo dijete, a zatim je Marie preuzela slušalicu. Upravo sam saznala da se u utorak dok ste bili ovdje uključio alarm, rekla sam joj.

– Jako mi je žao, gospodo Scarpetta, rekla je molećivim glasom. Nisam znala što učiniti. Nisam učinila ništa što bi ga uključilo. Usisavala sam i tad se dogodilo. Nisam se mogla sjetiti šifre jer me je jako prestrašilo.

– Razumijem, Marie, rekla sam. I mene je prestrašilo. Noćas se ponovno aktivirao, tako da potpuno razumijem kako ti je bilo. Ali inače mi moraš reći kad se takve stvari dogode.

– Policija mi nije vjerovala. Sigurna sam. Rekla sam im da nisam išla u garažu i mogu se zakleti…

– U redu je, ponovila sam. – Bojala sam se da ćete se ljutiti na mene jer je policija… da više nećete htjeti da

radim kod vas… trebala sam vam reći. Ubuduće ću vam uvijek reći. Obećavam. – Ne trebaš se bojati. Policija te neće ozlijediti, Marie, ne u ovoj zemlji. Ovdje nije

kao u tvojoj domovini. Želim da budeš jako oprezna kad si u mojoj kući. Drži alarm uključen i pazi da ostane uključen nakon što odeš. Jesi li ikoga primijetila, možda kakav automobil koji ti je zbog nečega privukao pozornost?

– Sjećam se da je kišilo i da je bilo jako hladno. Nisam nikoga vidjela. – Reci mi ako ikoga primijetiš, rekla sam joj.

29

DOPUNSKI DIO POLICIJSKOG IZVJEŠTAJA O POKUŠAJU PROVALE NE kako se našao u košarici za novine prije nego što su u subotu navečer počele vijesti u šest sati. Novinari su počeli zvati i Rose i mene, postavljajući pitanje za pitanjem o tome kako su nas slijedili.

Nisam uopće sumnjala u to da je iza tog malog previda stajala Brayova. Taj ju je detalj malo zabavio, razveselio joj inače hladan i turoban vikend. Naravno da je uopće nije bila briga za moju šezdesetčetverogodišnju tajnicu, koja je živjela sama u zgradi čija se ulazna vrata nisu ni zaključavala.

Bilo je kasno nedjeljno poslijepodne. Sjedila sam u svojoj dnevnoj sobi, uz vatru što je gorjela, i radila na jednom članku s kojim sam već uvelike kasnila i za koji nisam imala snage. Stalno sam gubila koncentraciju. Vrijeme je i dalje bilo odvratno. Do sada je Jo već trebala biti primljena na MCV, a Lucy u D.C. ju, bar sam tako pretpostavljala. Nisam znala točno. Samo sam u jedno bila sigurna Lucy je bila ljuta. Kad god je bila ljuta, potpuno bi se izolirala od mene. To je moglo trajati mjesecima, pa i cijelu godinu.

Uspjela sam se othrvati porivu da nazovem majku ili sestru Dorothy. To se možda činilo vrlo hladnim od mene, ali nije mi trebao dodatni stres. Početkom večeri napokon sam popustila. Dorothy očito nije bila kod kuće, pa sam pokušala dobiti svoju majku.

– Ne, Dorothy nije ovdje, rekla mi je majka. U Richmondu je. Ti bi to možda i znala da katkad nazoveš majku ili sestru. Lucy je preživjela pucnjavu, ali tebi se ne može smetati… Dorothy je u Richmondu? rekla sam ne vjerujući.

– A što si očekivala? Pa, majka joj je. – Znači i Lucy je u Richmondu? To me presjeklo glatko poput skalpela. – Zato joj je majka tamo otišla. Naravno da je Lucy u Richmondu. To me uopće

nije iznenadilo. Zašto i bi? Dorothy je oduvijek bila narcisoidna i stalno krala pozornicu za sebe. Kad god se događala nekakva drama, ona je morala biti u središtu. Ako bi to zahtijevalo da odjednom zaigra ulogu majke djetetu za koje uopće nije marila, Dorothy bi to i učinila.

– Otišla je jučer. Nije te htjela ni pokušati pitati može li prespavati kod tebe, s obzirom na to da tebi nije stalo do tvoje obitelji, rekla je moja majka.

– Dorothy nikad nije željela prespavati kod mene. Moja je sestra jako voljela hotelske barove. U mojoj kući nije postojala mogućnost

da susretne muškarce, bar ne one koje bih ja željela podijeliti s njom. – Gdje je odsjela? pitala sam. Je li Lucy odsjela s njom? – Sve je bilo jako tajnovito, nisu mi htjele reći, meni, njezinoj baki… Nisam to više mogla podnijeti. Majko, moram ići, rekla sam. Doslovno sam joj poklopila slušalicu i nazvala kući šefa ortopedije, doktora

Grahama Wortha. – Grahame, moraš mi pomoći, rekla sam mu. – Nemoj mi reći da je pacijent s mojega odjela umro, šaljivo je rekao. – Graham, znaš da te ne bih molila za pomoć da nije jako važno. Olakost je

zamijenila tišina. – Imaš pacijenticu pod lažnim imenom, pripadnicu ATF-a. Ranjena je u Miamiju.

Znaš na koga mislim. Nije mi odgovorio. – Moja je nećakinja Lucy bila uključena u tu pucnjavu, nastavila sam. – Znam za pucnjavu, odgovorio je. Pa bilo je na vijestima. – Ja sam zamolila nadređene Jo Sanders u ATF-u da je prebace na MCV, obećala

sam da ću se osobno brinuti za nju, Graham. Slušaj, Kay, rekao je. Rekli su mi da ne smijem ni pod kojim okolnostima dopustiti da je itko posjećuje, osim najbliže obitelji.

– Nitko? pitala sam u nevjerici. Čak ni moja nećakinja? Zastao je, a zatim rekao: Teško mi je što ti moram ovo reći, ali pogotovo ne ona.

– Zašto? To je smiješno! Nije moja odluka. Nisam mogla ni zamisliti Lucynu reakciju, ako su joj zabranili da vidi svoju ljubav. – Ima komplicirani kominutivni prijelom lijeve natkoljenične kosti, objašnjavao je.

Morao sam staviti pločicu. U ekstenziji je i pod morfijem, Kay. Povremeno dolazi k svijesti. Samo je roditelji vidaju. Nisam siguran da zna ni gdje se nalazi ni što joj se dogodilo.

– A ozljeda glave? upitala sam. – Samo okrznuće koje je ozlijedilo meko tkivo. – Je li Lucy uopće bila tamo? Možda čeka ispred sobe? Njezina bi majka mogla

biti s njom. – Bila je tamo ranije. Sama, odgovorio je doktor Worth. Tijekom jutra. Sumnjam

da je još tamo. – Barem mi omogući da razgovaram s Joinim roditeljima. Na ovo nije želio dati

odgovor. – Graham? Tišina. Za Boga miloga. One su suborci. Najbolje prijateljice. Tišina.

– Jesi li tu? – Da. K vragu, Graham, vole se. Jo možda ne zna ni je li Lucy živa. Jo je potpuno

svjesna da je tvoja nećakinja dobro. I ne želi je vidjeti, rekao je. Spustila sam slušalicu i zurila u telefon. Moja je sestra odsjela u nekom hotelu u

ovom prokletom gradu. Ona je znala gdje je Lucy. Prelistala sam žute stranice i krenula od hotela Omni, hotela Jefferson, poznatijih hotela. Uskoro sam saznala da je Dorothy odsjela u hotelu Berkeley, smještenotn u povijesnom dijelu grada poznatijem pod nazivom Shockhoe Slip.

Nije odgovarala na telefon u sobi. U ovom je gradu bilo bezbroj mjesta gdje je u nedjelju navečer mogla pijančevati. Pojurila sam van iz kuće i sjela u auto. Horizont je bio prekriven oblacima. Parkirala sam na čuvanom parkiralištu hotela Berkeley. Znala sam čim sam ušla da Dorothy nije tamo. Mali, elegantni hotel imao je intimni, mračni bar namješten kožnim stolicama s visokim naslonom i diskretnu klijentelu. Konobar je bio odjeven u bijeli sako. Kad sam mu prišla, pozorno me saslušao.

– Tražim svoju sestru pa me zanima je li možda ovdje, rekla sam. Opisala sam je, a on je odmahnuo glavom.

Izašla sam van i krenula preko kaldrmaste ulice prema Tobbacco Company. To staro skladište duhana bilo je preuređeno u restoran s vanjskim dizalom od stakla i mjedi što je stalno vozilo gore-dolje kroz atrij prepun bujnih biljaka i egzotičnog cvijeća. Odmah do ulaznih vrata nalazio se bar s pianom i malim podijem za ples. Ugledala sam Dorothy kako sjedi za stolom okružena s pet muškaraca. Prišla sam im i na meni se jasno vidjelo da sam u misiji.

Ljudi za susjednim stolovima prestali su razgovarati i svi su se pogledi usmjerili prema meni, kao da sam revolveraš koji je upravo ušao kroz vrata saluna.

– Oprostite, pristojno sam se obratila muškarcu s Dorothyne lijeve strane. Hoće li vam smetati ako na trenutak sjednem ovdje? Smetalo mu je, ali mi je prepustio svoje mjesto i odlutao prema baru. Ostatak se Dorothyna društva počeo nelagodo vrpoljiti. Došla sam po tebe, rekla sam Dorothy. Bilo je očito da je već dosta popila.

– Dakle, vidi tko je tu! uskliknula je i podigla koktel od brendija i likera od mentola u zdravicu. Moja velika sestra. Da vas upoznam, obratila se svojim pratiteljima.

– Šuti i slušaj me, rekla sam tihim glasom. Moja legendarna starija sestra. Uvijek kad bi popila, Dorothy bi postala opaka. Nije petljala jezikom ni udarala u

predmete oko sebe, ali bi u seksualnom smislu izludivala muškarce do besvijesti, paleći ih riječima kao koprivom, Bllo me je sram kako se ponašala i odijevala. Katkad se činilo kao da me namjerno parodira.

Ove je večeri odjenula lijepo tamnoplavo ođijelo poslovne žene, ali uski ružičasti pulover koji je nosila ispod sakoa više je otkrivao nego skrivao njezine grudi od pogleda muškaraca koji su sjedili oko nje. Dorothy je bila opsjednuta svojim malim grudima. Zurenje muškaraca u smjeru njezina dekoltea nekako joj je ulijevalo sigurnost u vlastitu ženstvenost.

– Dorothy, rekla sam, nagnuvši se prema njoj i zamalo se onesvijestivši od jačine Chanelovog parfema Coco, trebala bi poći sa mnom. Moramo razgovarati.

– Znate li tko je ona? nastavila je. Zgrčila sam se od onoga što je slijedilo. Glavni sudski patolog ovog krasnog Commonwealtha. Možete li to vjerovati? Moja starija sestra je mrtvozornik.

– Opa, to mora biti zanimljivo, rekao je jedan od muškaraca. Što da vam naručim za piće? rekao je drugi.

– Što mislite o čemu se zapravo radi u slučaju Ramsey? Mislite da su roditelji to učinili?

– Volio bih da netko dokaže da one pronađene kosti stvarno pripadaju Amelie Earhart.

– Gdje je konobarica? Uhvatila sam Dorothy za ruku. Ustale smo od stola. Jedna je stvar bila točna u vezi

s mojom sestrom: bila je preponosna da napravi scenu u kojoj ne bi izgledala pametna i privlačna. Otpratila sam je van u malodušnu noć mračnih prozora i magle.

– Ne idem s tobom kući, objavila je, sad kad više nije bilo nikoga tko bi je mogao čuti. I pusti mi prokletu ruku.

Dok je ona vukla u smjeru hotela, ja sam je potezala prema svojem automobilu. – Ideš sa mnom. Idemo smisliti što ćemo učiniti s Lucy. Vidjela sam je maloprije u

bolnici, rekla je. Smjestila sam je na suvozačevo sjedalo. – Nije te uopće spomenula, rekla je moja uvijek jako pažljiva sestra. Sjela sam u automobil i zaključala vrata. – Joini roditelji su jako dragi? dodala je dok smo odlazile. Jako me iznenadilo što

nisu znali istinu o Lucynu i Joinu odnosu, – I što si učinila, Dorothy? Rekla si im? – Ne izravno, ali vjerojatno sam im dala naslutiti određene stvari, jer

pretpostavljala sam da znaju. Znaš, kad se čovjek navikne na Miami, jako mu je neobično vidjeti ovakve nebodere.

Htjela sam je pljusnuti. – No, nakon što sam malo razgovarala sa Sandersovima shvatila sam da su oni

zapravo ljudi tipa Jerryja Falwella47

47 Velečasni Falwell, predstavnik kršćanske desnice, Moralne većine, borac protiv bezbožnih i

nemoralnih, npr, homoseksualaca, smatra da su Afroamerikanci, Hispanoamerikanci, iene itd. Bogom odredene manjine koje i zaslužuju takav status. Danas ga smatraju medijskim klaunom.

i nisu skloni oprostiti lezbijski odnos. – Voljela bih da ne upotrebljavaš tu riječ. – Ali, one to jesu. Potekle od amazonskih tipova s otoka Lesbos u Egejskom moru,

blizu turske obale. Turkinje su jako dlakave. Jesi primijetila? – Čula si za Safo? – Naravno da sam čula za njega, rekla je Dorothy. – Ona je bila Lezbijka jer je živjela na otoku Lezbos. Ona je bila jedna od najvećih

lirskih pjesnikinja u antičko doba. – Ha. Meni nema ničeg poetičnog u tim nabitim istetoviranim hokejašicama.

Naravno, Sandersovi nisu odmah priznali da nisu znali da su Lucy i Jo lezbijke. Smatrali su da je Jo preživjela užasnu traumu i da bi joj se sve vratilo da vidi Lucy, da je prerano za to. Bili su jako empatični na divan način. Kad se pojavila Lucy, to su joj rekli vrlo ljubazno i suosjećajno.

Prošla sam pokraj naplatnih kućica. – Na nesreću, znaš kakva je Lucy. Osporila im je to. Rekla je da im ne vjeruje i

postala vrlo glasna i nepristojna. Objasnila sam Sandersovima da je samo strašno uzrujana zbog svega što je prošla. Bili su vrlo strpljivi i rekli da će moliti za nju, a onda se pojavila medicinska sestra i rekla Lucy da napusti bolnicu.

– Izjurila je bijesna kao ris, govorila je moja sestra. Pogledala me je i dodala: Naravno, bila bijesna na tebe ili ne, potražit će te, kao i obično.

– Kako si joj mogla to učiniti? pitala sam je. Kako si mogla stati između nje i Jo? Kakva si ti to osoba?

Sad Dorothy je bila zatečena. Osjetila sam kako'se nakostriješila. Uvijek si bila ljubomorna na mene jer joj nisi ti majka, odgovorila je.

Skrenula sam s ceste u ulicu Meadow umjesto da sam nastavila putem prema kući. – Zašto ne riješimo to jednom zauvijek? progovarali su Dorothy i njezini kokteli.

Ti nisi ništa drugo doli stroj, kompjuter, jedan od onih visokotehnoloških instrumenata koje obožavaš. Čovjek se mora zapitati što nije u redu s osobom koja bira sve svoje vrijeme provoditi s mrtvacima. Smrdljivim, raspadajućim mrtvacima iz hladnjaka, od kojih je većina prvenstveno šljam.

Ponovno sam izašla na cestu Downtown Expressway, vozeći prema svojoj kući. – Za razliku od mene. Ja vjerujem u odnose s Ijudima. Ja svoje vrijeme provodim

zaokupljena kreativnim stvarima, u dubokom razmišljanju i druženjima i vjerujem da su naša tijela hramovi o kojima se trebamo brinuti i na koje trebamo biti ponosni. Pogledaj se. Napravila je stanku, učinka radi. Pušiš, piješ, kladim se da ne ideš ni na fitnes. Ne znam kako nisi debela i mlitava. Možda od rezanja svih onih rebara i trčanja po mjestima zločina ili zbog toga što si po cijeli dan na nogama u onoj prokletoj mrtvačnici. No, prijeđimo na najgore.

Nagnula se prema meni. Dah joj je neugodno mirisao na votku. – Stavi sigurnosni pojas, Dorothy, tiho sam joj rekla. – Ono što si učinila mojoj kćerki. Mojem jedinom djetetu. Nikad nisi imala dijete

jer si uvijek bila prezaposlena. Pa si uzela moje, zapuhnuo me njezin nacvrcani dah. Nikad je nisam trebala pustiti da te posjeti, nikad. Gdje mi je pamet bila kad sam joj dopustila da provodi ljeta s tobom?

Dramatično se uhvatila rukama za glavu. – Ti si joj napunila glavu svim tim oružjem i municijom i sranjima oko rješavanja

zločina! Ti si je pretvorila u jebenog malog kompjuterskog fah idiota prije nego što je napunila deset godina, u vrijeme kad je kao i sve druge male djevojčice trebala ići na rođendanske zabave i jahati na ponijima i imati prijatelje!

Pustila sam je da baca drvlje i kamenje, usredotočivši se na cestu. – Ti si je dovela u društvo onog debelog,'ružnog primitivnog policajca, priznajmo

tu činjenicu. On je zapravo jedini muškarac s kojim si bliska. Prokleto se nadam da ne spavaš s takvom svinjom. A moram ti reći još nešto. Koliko god da mi je žao zbog toga što mu se dogodilo, Benton je bio slabić. Iznutra trulo stablo. Mućak.

Hah. Ti si bila muško u tom odnosu, gospodo doktorice, pravnice i šefice. Već sam ti rekla i kažem ti ponovno, ti nisi ništa drugo doli muškarac s velikim cicama. Možeš svakoga zavarati jer izgledaš tako elegantno u tim svojim odijelima marke Ralph Lauren i cici-mici autu. Misliš da si jebeno seksi s tim velikim cicama. Zbog tebe sam se uvijek osjećala kao da nešto sa mnom nije u redu. Ismijavala si me kad sam naručila Marka Edena i ostale novotarije. A sjećaš se što je majka rekla?

Dala mi je fotografiju dlakave muške ruke i rekla: Ovo čini grudi žene velikima. – Pijana si, rekla sam. – Bile smo mlade djevojke, a ti si mi se rugala! – Nikad ti se nisam rugala. – Zbog tebe sam se osjećala glupom i ružnom. A ti si imala tu plavu kosu i grudi i

svi su dečki pričali o tebi. Osobito jer si još uz to bila i pametna. Oh, uvijek si mislila da si vraški pametna jer meni nije išlo ništa osim engleskog.

– Prekini, Dorothy. Mrzim te. – Ne, Dorothy, ne mrziš me.

– Ali mene ne možeš prevariti. A, ne! Odmahivala je glavom lijevo-desno, mašući mi prstom pred nosom. – A, ne. Mene ne možeš prevariti. Ja sam oduvijek naslućivala kakva si ti zapravo. Parkirala sam pred Berkeley hotelom, a ona to čak nije ni primijetila. Vrištala je,

dok su joj suze tekle niz lice. – Ti si zapravo prikrivena lezba, rekla je prepuna mržnje, Imoju si kćer pretvorila u

lezbu! I sad kad je zamalo poginula, misli da sam najgori šljam! – Kako bi bilo da odeš u hotel i naspavaš se, rekla sam joj. Obrisala je oči i pogledala kroz prozor. Kad je vidjela hotel, iznenadila se kao da je

ugledala svemirski brod koji je tu tiho sletio. – Ne bacam te na cestu, Dorothy, ali trenutno mislim da je najbolje da nismo

skupa. Šmrknula je. Njezin je bijes nestajao kao vatromet u noći. Odvest ću te do tvoje

sobe, rekla sam joj. Zatresla je glavom, ruku nepomično položenih u krilo. Suze su joj klizile niz

očajno lice. – Nije me htjela vidjeti, rekla je jedva čujnim glasom. Čim sam izašla iz dizala u

bolnici, na njezinu se licu pojavio izraz kao da joj je netko upravo pljunuo u ručak. Grupa ljudi izlazila je iz restorana Tobacco Company. Prepoznala sam muškarce s

kojima je Dorothy bila u društvu. Hodali su na nesigurnim nogama i preglasno se smijali.

– Uvijek je željela biti kao ti, Kay. Imaš li ti pojma kako je to? zavapila je. I ja sam netko. Zašto ne želi biti kao ja?

Odjednom se nagnula i zagrlila me. Zaronila je lice u moj vrat i plakala, ridajući i tresući se. Htjela sam je voljeti. Ali nisam. Nikad je nisam voljela.

– Hoću da i mene obožava! uzviknula je, ponesena emocijama i alkoholom i svojom ovisnošću o drami. Želim da se i meni divi! Želim da se hvali mnome kao što se hvali tobom! Želim da misli da sam ja briljantna i jaka, da se svi okreću i gledaju u mene kad udem u prostoriju. Zelim da govori i misli o meni sve to što govori i misli o tebi! Želim da mene pita za savjet, da želi biti poput mene kad odraste.

Ubacila sam u brzinu i odvezla nas do ulaza u hotel. – Dorothy, rekla sam, ti si najsebičnija osoba koju sam ikad upoznala.

30

BILO JE OKO DEVET KAD SAM STIGLA KUĆI. BRINULO ME NISAM LI ipak trebala dovesti Dorothy ovamo umjesto što sam je ostavila u hotelu. Ne bi me nimalo iznenadilo da se odmah vratila u onaj bar preko puta. Možda je ostao kakav osamljeni muškarac kojeg bi mogla zabaviti.

Provjerila sam poruke na telefonskoj sekretarici. Iživciralo me što je netko sedam puta spustio slušalicu, a umjesto identifikacijskog broja poziva svaki je put pisalo nedostupan. Novinari nisu voljeli ostavljati poruke, pa ni kad bi zvali moj ured, jer sam tako imala priliku ne uzvratiti im poziv. Čula sam zatvaranje vrata automobila na kolničkom prilazu. Umalo sam se upitala je li to Dorothy, ali kad sam provjerila, vidjela sam žuti taksi na odlasku i Lucy kako zvoni na vrata.

Nosila je jedan mali kovčeg i poveću žensku torbu. Spustila ih je na pod u predsoblju, zatvorivši vrata nogom. Nije me zagrlila. Na lijevom je obrazu imala

tamnoljubičastu modricu, a nekoliko je manjih na rubovima prelazilo u žuto. Vidjela sam dovoljno takvih ozljeda u životu da znam da su je tukli.

– Mrzim je, počela je, gledajući me užarenim pogledom kao da sam ja za sve kriva. Tko joj je rekao da dođe ovamo? Ti?

– Znaš da to nikad ne bih učinila, rekla sam. Dođi. Razgovarat ćemo. Moramo si toliko toga reći. Bože moj, zamalo sam pomislila da te više nikad neću vidjeti.

Posjela sam je ispred kamina i ubacila novu cjepanicu. Lucy je izgledala užasno. Imala je tamne olobare oko očiju, traperice i pulover na njoj su visjeli, a crvenkastosmeđa kosa padala joj je na lice.

Pdigla je nogu na stolić za kavu, povukla je čičak jednim trzajem i skinula držač za pištolj vezan oko gležnja i pištolj.

– Imaš li u kući neko piće? upitala je. Nekakav burbon ili tako nešto? U prokletom taksiju nije bilo grijanja na stražnjem sjedištu, a prozor se nije mogao zatvoriti. Smrzla sam se. Pogledaj mi ruke.

Ispružila ih je. Nokti su joj bili plavi. Uzela sam obje njezine ruke u svoje i čvrsto ih stisnula. Primakla sam se bliže njoj na kauču i zagrlila je. Bila je tako krhka.

– Što se dogodilo sa svim onim mišićima? pokušala sam se našaliti. – Nisam baš puno jela… zurila je u vatru. Nemaju hrane u Miamiju? Nije se nasmiješila. – Zašto je majka morala doći? Zašto me jednostavno ne ostavi na miru? Otkad

znam za sebe, nikad nije učinila ni jednu jebenu stvar za mene. Uvijek su joj bili važniji ti bezbrojni muškarci, rekla je. Paradirala je uokolo sa svim tim kurcima koji su titrali oko nje, dok ja nisam imala nikoga. Sranje, ni oni nisu imali nikoga, samo što to nisu znali.

– Uvijek si imala mene. Maknula je kosu s očiju, ali činilo se kao da me nije čula. Znaš što je učinila u

bolnici. – Kako je znala gdje će te naći? morala sam prvo dobiti odgovor na to pitanje.

Lucy je znala zašto sam to pitala. – S obzirom na to da me je rodila, rekla je s monotonim sarkazmom, navedena je u

različitim službenim dokumentima kao moja majka, svidalo se to meni ili ne. Naravno, zna tko je Jo. Pronašla je Joine roditelje ovdje u Richmondu i saznala sve od njih, jer je užasno manipulativna i ljudi uvijek misle kako je ona divna. Sandersovi su joj rekli gdje je Joina soba i ona se, naravno, danas ujutro pojavila u bolnici. Ja nisam ni znala da je tu sve dok nije ušetala kao primadona, kakva već jest, u čekaonicu gdje sam sjedila.

Stisnula je i opustila šake kao da ima ukočene prste. – A onda se dogodilo, pogodi što? nastavila je. Izvela je Sandersovima onaj svoj

srcedrapateljno suosjećajni komad. Donosila im kavu, sendviče, obasipala ih malim filozofskim biserima i oni su se raspričali` Ja sam tamo sjedila kao da ne postojim. Zatim mi je mama prišla, pogladila me po glavi i rekla: Jo danas ne prima posjete.

Pitala sam je što misli tko je ona da mi to može reći. A ona mi je odgovorila da su Sandersovi htjeli da mi ona to kaže, jer me nisu željeli povrijediti. Tako da sam na kraju otišla. Mama bi još mogla biti tamo, koliko je poznam.

– Nije, rekla sam. Lucy je ustala i ubola cjepanicu žaračem. Roj iskri podigao se kao da se buni. – Pretjerala je. Ovaj je put prešla granicu, rekla mi je nećakinja. Nemojmo govoriti

o njoj. Želim da pričaš o sebi. Reci mi što se to dogodilo u Miamiju.

Sjela je na sag, naslonivši se na kauč, i zagledala se u vatru. Ja sam ustala i otišla do bara da joj natočim burbon Booker's.

– Teta Kay, moram je vidjeti. Pružila sam joj piće i ponovno sjela. Masirala sam joj ramena. Napokon se počela

opuštati, a glas joj je postajao pospan. – Ona tamo leži i ne zna da je čekam. Možda misli da me ne smije gnj aviti. – Za Boga miloga, zašto bi to mislila, Lucy? Nije mi odgovorila. Činila se uronjena u dim i plamen. Pijuckala je piće. – Kad smo se vozile tamo dolje u mojem malom ludom mercedesu V-12, počela je

odsutnim glasom, Jo je imala loš predosjećaj i rekla mi je to. A ja sam rekla da je normalno imati loš predosjećaj kad se upravo spremaš za akciju. Čak sam je zezala zbog toga.

Napravila je stanku, zureći u vatru kao da umjesto nje vidi nešto drugo. – Kad smo došle do vrata stana koji ti pederi iz Jedan-šezdesetpetice koriste kao

klub, nastavila je, Jo je ušla prva. Unutra su bila šestorica umjesto trojica. Odmah smo skužile da smo gotove. Znala sam što će učiniti. Jedan od njih zgrabio je Jo, stisnuo joj pištolj uz glavu i tjerao je da mu kaže gdje je mjesto na Fisher Islandu na kojem smo pripremili sve za napad.

Duboko je udahnula i zašutjela, kao da nije mogla nastaviti dalje. Popila je gutljaj burbona.

– Bože, što je ovo što pijem? Izgubit ću svijest samo od toga što udišem. – Šezdeset posto alkohola. Obično ne navaljujem, ali sad ne bi bilo loše kad bi

izgubila svijest. Ostani neko vrijeme sa mnom, rekla sam. – ATF i DEA su učinili sve kako treba, rekla mi je. Takve se stvari događaju, Lucy. – Morala sam užasno brzo misliti. Znala sam da se samo moram ponašati kao da

me nije briga hoće li joj prosvirati mozak ili ne. Oni joj tamo drže pištolj uperen u glavu, a ja se počnem ponašati kao da sam bijesna na nju. To uopće nisu očekivali.

Otpila je još jedan gutljaj burbona. Već joj je dobro udario u glavu. – Prišla sam tom marokanskom pederu s pištoljem i unijela mu se u lice i rekla da

je slobodno ukoka, da je ona glupa kurvetina i da mi je pun kurac nje i njezina društva. Ali ako je upuca sad, samo će sjebati sebe i sve ostale.

Buljila je u vatru širom otvorenih očiju, ne trepćući, kao da u mislima ponovno gleda cijeli prizor.

– Velim ja: Misliš da nisam očekivala da bi nas mogao iskoristiti i zatim učiniti ovo što radiš sad? Misliš da sam glupa? E pa pogodi što? Zaboravila sam ti reći da nas očekuje gospodin Tortora – pa sam pogledala na sat – za točno jedan sat i šesnaest minuta. Mislila sam da bi bilo lijepo da ga zabavimo prije no što se vi kučkini sinovi pojavite, prospete mu mozak i uzmete mu sve oružje i lovu i jebeni kokain. Što će se dogoditi ako se ne pojavimo? Misliš da neće postati nervozan?

Nisam mogla skinuti pogleda s nje. Slike su mi odasvud navirale pred oči. Zamislila sam je kako igra tu opasnu ulogu. Već sam je vidjela u maskirnoj uniformi na mjestima požara, kako vozi helikopter i programira kompjutere. Zamislila sam je kao zahtjevno, neukrotivo dijete, koje sam ja doslovno podigla. Marino je bio u pravu. Lucy je zaista mislila da se stalno mora dokazivati. Njezin prvi poriv uvijek je bila borba.

– Nisam mislila da su mi stvarno povjerovali, rekla je, pa sam se okrenula Jo. Nikad neću zaboraviti izraz njezinih očiju, dok joj je pištolj bio prislonjen uz sljepoočnicu. Njezine oči. Zastala je. Bile su tako smirene gledajući u moje, jer…

Glas joj je zadrhtao.

– Jer je htjela da znam da me voli… Lucy se davila u ridanju. Ona me voli! I želi da ja to znam, jer vjeruje… Glas joj je pukao i nestao. Vjeruje da ćemo umrijeti. I tada sam ja počela vikati na nju. Nazvala sam je glupom kučkom i pljusnula je takvom silinom da mi je ruka odrvenjela.

A ona me samo gledala kao da sam ja jedino što postoji, krv joj je kapala iz nosa i kuta usana, kao crvena rijeka slijevala joj se niz lice i cijedila s brade. Nije ni suzu pustila. Izgubila se, potpuno zaboravila ulogu, obuku, sve što je jako dobro znala da treba učiniti. Zgrabila sam je, bacila na pod i skočila na nju, psujući je, šamarajući i derući se.

Obrisala je oči i zurila ravno pred sebe. – A ono što je grozno u svemu tome, teta Kay, jest da je dio toga istina. Tako sam

ljuta na nju što me je napustila, što je jednostavno odustala. Jednostavno je htjela odustati i umrijeti, prokleta bila! Kao Benton, tiho sam rekla.

Lucy je obrisala lice u košulju. Činilo se da nije čula što sam rekla. Tako sam prokleto umorna od toga da ljudi odustaju i ostavljaju me, rekla je slomljenim glasom. Jedostavno odustaju kad ih trebam!

– Benton nije odustao, Lucy. – I tako sam je psovala, vrištala, udarala je sjedeći na njoj, govorila joj da ću je

ubiti. Tresla joj glavom držeći je za kosu. To ju je razbudilo, možda i raspizdilo, pa mi je počela vraćati. Rekla mi je da sam kubanska pička i pljunula mi krv u lice, tukla me šakama. Do tada su se ti tipovi već smijali. Zviždali su i hvatali se za muda…

Ponovno je duboko udahnula i zatvorila oči, jedva sjedeći. Naslonila mi se na noge. Svjetlost vatre plesala je na njezinu snažnom, lijepom licu.

– Počela se stvarno hrvati. Držala sam je koljenima tako čvrsto oko slabina da je pravo čudo što joj nisam slomila rebra. I dok smo se mi tako mlatile, ja sam joj rastrgala košulju. To ih je uzbudilo, pa nisu skužili kad sam potegnula pištolj iz futrole oko gležnja. Počela sam pucati. Samo sam pucala. Pucala. Pucala. Pucala… Glas joj se potpuno ugasio.

Nagnula sam se i zagrlila je. – Znaš, nosim one izlizane traperice širokih nogavica da sakrijem Sig. Rekli su da

sam ispalila jedanaest metaka. Ja se čak ne sjećam da sam izvukla prazni šaržer i stavila puni. I ponovno ga ispraznila. Agenti su bili posvuda i ja sam nekako uspjela odvući Jo van kroz vrata. Jako je krvarila iz glave.

Donja joj je usnica drhtala, dok je pokušavala nastaviti, odsutnim glasom. Nije bila tu. Bila je tamo i sve ponovno proživljavala.

– Pucam. Pucam. Pucam. Njezina krv na mojim rukama. Podigla je glas prema Bogu.

– Udarala sam je i udarala. Još mogu osjetiti rub jagodice njezina obraza na dlanu. Pogledala si je u ruku kao da bi je trebalo osuditi na smrt. Osjetila sam je. Koža joj

je bila tako nježna. Krvarila je, zbog mene. Ja sam to učinila. Iz kože koju sam dodirivala i voljela pustila sam krv. A onda su se čuli pištolji, i još pištolja, dim posvuda, u ušima mi je zvonilo. Ništa se nije vidjelo. I onda odjednom gotovo, kad da se nikad nije ni dogodilo. Znala sam da je mrtva.

Spustila je glavu i tiho zaplakala. Pomilovala sam je po kosi. Spasila si joj život. A spasila si i svoj; konačno sam progovorila. Jo zna što si učinila i zašto si to učinila, Lucy. Može te jedino još više voljeti zbog toga.

– Ovaj put sam u nevolji, teta Kay, rekla je. Ti si junakinja. Eto što si. – Ne. Ne razumiješ. Nije važno je li to bila opravdana pucnjava. Nije važno ako mi

ATF da i odlikovanje.

Uspravila se i ustala. Zurila je u mene s visine s porazom u očima i još nekim osjećajem koji nisam prepoznala. Možda je to bila bol. Nije pokazala bol kad su ubili Bentona. Jedino što sam ja ikad vidjela u njezinim očima bio je bijes.

– Metak koji su izvadili iz njezine noge? Radi se o obloženom metku šupljeg vrha marke Hornady. Pet cijelih osam grama. Takvi su bili u mojem pištolju.

Nisam znala što reći. – Ja sam je pogodila, teta Kay. – Čak ako i jesi… – Što ako više nikad neće moći hodati? Što ako je njezina karijera čuvara zakona

završila, zbog mene? – Neće baš skoro skakati iz helikoptera, rekla sam. Ali bit će dobro. – Što ako sam joj trajno uništila lice svojim prokletim šakama? Lucy, slušaj me,

rekla sam. Spasila si joj život. Ako si zbog toga morala ubiti dvoje ljudi, pa neka si. Nisi imala izbora. Nije da si to željela.

– Vraga nisam, rekla je. Voljela bih da sam ih sve pobila. – Ne misliš to. – Možda ću jednostavno postati plaćenik, rekla je s gorčinom. Imate li kakvih

ubojica, silovatelja, kradljivaca automobila, pedofila, dilera kojih se želite riješiti? Samo nazovite jedan-osam-sto-L-UC-Y.

– Bentona nećeš vratiti ubijanjem. Opet, kao da me nije čula. – On ne bi želio da se ovako osjećaš, rekla sam. Zazvonio je telefon. – Nije te napustio, Lucy. Nemoj biti ljuta na njega zato što je umro. Telefon je zazvonio i treći put. Nije se mogla obuzdati, pa je zgrabila slušalicu, ne

mogavši sakriti nadu i strah u očima. Nisam joj imala snage reći što mi je rekao doktor Worth. Sad nije bio pravi trenutak.

– Naravno, pričekajte, rekla je, a razočaranje i još veća bol dodirnuli su joj lice dok mi je pružala slušalicu.

– Da, rekla sam nevoljko. – Je li to doktorica Kay Scarpetta? nepoznati muški glas je upitao. – Tko je to? – Važno je da ustanovim tko ste. Naglasak je bio američki. Ako ste vi još jedan

novinar… – Dat ću vam broj telefona. – Ja ću vama dati obećanje, rekla sam. Recite mi tko ste ili spuštam slušalicu. – Samo da vam dam ovaj broj, počeo ga je rćcitirati prije nego što sam mogla

odbiti. Prepoznala sam pozivni za Francusku. – Sad je tri sata ujutro u Francuskoj, rekla sam, kao da on to nije znao. – Nije važno koliko je sati. Dobivamo od vas informacije i provjeravamo ih našim

kompjuterskim sustavom. – Ne od mene. – Ne, ne u smislu da ste ih vi utipkali u kompjuter, doktorice Scarpetta. Njegov je bariton glatko klizio, poput fino ispoliranog drveta. Nalazim se u

ministarstvu u Lyonu, obavijestio me. Nazovite broj koji sam vam dao i barem poslušajte našu glasovnu poštu za pozive nakon radnog vremena.

– Koliko smisla ima da…? Molim vas. Prekinula sam i pokušala, a snimka ženskog glasa s jakim francuskim naglaskom

rekla je Bonjour, dobar dan i obavijestila me o radnom vremenu ureda na oba jezika. Utipkala sam ekstenziju koju mi je dao i s druge strane mi se odazvao muški glas.

– Bonjour, dobardan? I to bi vas trebalo identificirati? rekla sam. Možete biti i restoran, što se mene tiče.

– Molim vas da mi faksirate list papira s vašim zaglavljem. Kad ga vidim, dat ću vam ostale informacije.

Dao mi je broj faksa. Stavila sam ga na čekanje, otišla u radnu sobu i faksirala mu list sa svojim zaglavljem. Lucy je za to vrijeme ostala pred kaminom, nezainteresirana, s laktom na koljenu i naslonjena bradom na ruku.

– Moje ime je Jay Talley. Ja sam ATF-ova veza u Interpolu, rekao je kad sam ponovno uzela slušalicu. Želimo da odmah dodete ovamo. Vi i kapetan Marino.

– Ne razumijem, rekla sam. Trebali biste imati moje izvještaje. Zasada im nemam ništa više dodati.

– Ne bismo to tražili od vas da nije važno. – Marino nema putovnicu, rekla sam, – Išao je na Bahame prije tri godine. Zaboravila sam da je Marino poveo jednu od svojih mnogobrojnih krivo odabranih

žena na trodnevno krstarenje. Njihova veza nije trajala puno duže. – Nije me briga koliko je to važno, rekla sam. Nema šanse da sjednem u avion i

odletim u Francusku kad ne znam što… Pričekajte sekundu, ljubazno, ali autoritativno me je prekinuo.

– Senatore Lord? Gospodine, jeste li tu? Tu sam. – Frank? rekla sam zaprepašteno. Gđje si? U Francuskoj? Pitala sam se koliko je

dugo bio uključen i slušao naš razgovor. Slušaj sad, Kay. Ovo je važno, obratio mi se senator Lord glasom kojim me je htio podsjetiti na to tko je on. Dolazi, i to iz ovih stopa. Treba nam tvoja pomoć.

– Vama? Javio se Talley. Vi i Marino morate biti na privatnom terminalu Millionaire u četiri i trideset ujutro po vašem vremenu. To je za manje od šest sati.

– Ne mogu odmah sad otići… počela sam govoriti, kad se Lucy pojavila na vratima.

– Nemojte kasniti. Imate let iz New Yorka u osam i trideset, rekao mi je. Mislila sam da je senator Lord spustio slušalicu, kad odjednom začuh njegov glas. – Hvala, agentu Talley, rekao je. Ja ću dalje razgovarati s njom. Čula sam kako Talley prekida vezu. – Želio bih znati kako si, Kay, pitao me moj prijatelj senator. Nemam pojma. – Brinem se, rekao je. Neću dopustiti da ti se išta dogodi. Samo mi vjeruj. A sad mi

reci kako se osjećaš. – Osim što mi je narecteno da dođem u Francusku, što sam pred otkazom i… htjela

sam dodati što se dogodilo Lucy, ali ona je baš bila tu, – Sve će biti dobro, rekao je senator Lord. – Ma što to sve uključivalo, odgovorila sam. Vjeruj mi. Uvijek sam mu vjerovala. – Tražit će od tebe da učiniš nešto čemu ćeš se opirati. Nešto što će te preplašiti. – Mene nije lako preplašiti, Frank, rekla sam.

31

MARINO ME JE POKUPIO U TRI I PETNAEST. TO ME JE BEŠĆUTNO doba jutra podsjetilo na besane rotacije po bolnicama, na rane dane moje karijere kad su me zvali na slučajeve koje nitko drugi nije želio. Sad znaš kako je radit' noćnu smjenu, komentirao je Marino,

dok smo se probijali po zaledenim cestama. Znala sam i prije, odgovorila sam. – Da, ali razlika je u tome šta ti to ne moraš. Možeš poslat' nekog drugog na mjesto

zločina i ostat' doma. Ti si šefica. – Uvijek napuštam Lucy kad me treba, Marino. – Kažem ti, doktorice, ona to razumije. Ionako će se najvjerojatnije uputiti u D.C.

da riješi to sranje s istražnom komisijom. Nisam mu spomenula Dorothyn posjet. Ne bi imalo nikakve svrhe, samo bi ga ražestilo.

– Ti si profesorica na MCV-u. Mislim, ti si prava doktorica. Hvala. – Možeš li jednostavno porazgovarat' s nekim administratorom ili tako nekim?

pitao je, pritisnuvši upaljač za cigarete. Zar ne bi mogla povuć' neke veze tako da Lucy smije ući?

– Dokle god Jo ne bude sposobna donositi odluke, njezina će obitelj imati potpunu kontrolu nad tim tko dolazi u posjet, a tko ne. Jebeni vjerski manijaci. Hitleri s Biblijom.

– Nekad si i ti bio prilično ograničenih pogleda, Marino, podsjetila sam ga. Čini mi se da si spominjao homiće i pedere. Ne želim ni izgovoriti neke izraze koje sam čula da si koristio.

– Da. Pa, nisam to stvarno mislio. U avionskom centru Millionaire temperatura je bila ispod nule. Dok sam uzimala

svoju prtljagu iz prtljažnika kamioneta, oštar, ledeni vjetar trgao me je i gurao. Dočekala su nas dva šutljiva pilota, otvorili nam vrata i odveli nas preko šljunkom posutog asfalta do mjesta gdje se nalazio Learjet zakvačen za malo vučno vozilo na struju. Na jednom od sjedala nalazila se debela žuta kuverta s mojim imenom. Kad smo uzletjeli u bistru, hladnu noć, isključila sam svjetla u kabini i spavala, sve dok nismo sletjeli u Teterboro, New Jersey.

Tamnoplavi automobil marke Explorer klizio je prema nama dok smo silazili niz metalne stube. Padao je sitan snijeg i zabadao mi se u lice.

– Murja. Marino je pokazao glavom prerna Exploreru što se zaustavio blizu aviona. – Kako znaš? – Uvijek znam, rekao je. Vozač je bio odjeven u traperice i kožnu jaknu. Izgledao je kao da je upoznao život

sa svih strana i sad je sretan što može nas pokupiti. Spremio nam je prtljagu u prtljažnik. Marino se uspentrao naprijed i nakon jednog komentara, otisnuli su se u razgovor. Slijedila je priča za pričom, jer vozač je bio njujorški policajac, kao i Marino nekad. Ja sam uplovljavala i isplovljavala iz razgovora, povremeno drijemajući.

– …Adams u detektivskoj jedinici, zvao je oko jedanaest. Mislim da ga je Interpol ščepao prvi. Nisam znao da je imao neke veze s njima.

– A da? Marinov je glas bio prigušen i uspavljujući kao burbon s ledom. Neki seronja, kladim se…

– Ma nije, on je OK… Zaspala sam i otplutala. Svjetla grada dodirivala su mi kapke i ja sam ponovno

počela osjećati onu praznu bol. – …tako sam se usvinjio jednu noć da nisam znao ni gdje mi je auto ni dokumenti

kad sam se sljedećeg jutra probudio. To mi je bio znak da moram nešto promijeniti… Jedini put kad sam letjela nadzvučnom brzinom bilo je s Bentonom. Sjetila sam se

njegova tijela uz moje, vreline mojih grudi što su ga dodirivale dok smo sjedili u onim malim sivim kožnim sjedalima i pili francusko vino, buljeći u posudice kavijara koje uopće nismo namjeravali pojesti.

Sjetila sam se naše bolne svađe koja je završila u očajničkom vođenju ljubavi u stanu pokraj američke ambasade u Londonu. Možda je Dorothy bila u pravu. Možda sam katkad suviše živjela u svojim mislima i nisam bila toliko otvorena koliko sam željela biti. Ali bila je u krivu glede Bentona. On nije bio slab i nikad nismo bili mlaki u krevetu.

– Doktorice Scarpetta? Glas je prigrabio moju pozornost. – Stigli smo, rekao je naš vozač, gledajući me u retrovizoru. Protrljala sam lice

rukama i prigušila zijevanje. Vjetar je ovdje jače puhao, a temperatura bila još niža. Prijavila sam nas na šalteru Air Francea, jer Marinu nisam mogla povjeriti karte i putovnice. Nisam bila sigurna ni da bi mogao pronaći pravi izlaz bez stvaranja problema. Bilo je još oko sat i pol vremena do leta broj 2. Čim sam sjela u čekaonicu za Concorde, ponovno sam osjetila iscrpljenost. Oči su me pekle. Marino je bio očaran.

– Pogledaj ovo, hoćeš? preglasno je šaptao. Bar im je krcat. Onaj tip tamo pije pivo, a tek je sedam sati ujutro.

Marino je to shvatio kao znak da mora nešto poduzeti. Želiš nešto? upitao je. Možda novine?

– Trenutno me nije briga što se događa u svijetu. Željela sam da me ostavi na miru. Kad se vratio, nosio je dva tanjura krcata žemljicama, sirom i krekerima. Pod

miškom je držao limenku piva. – Zamisli, rekao je, odlažući svou jutarnju užinu na stolić za kavu pokraj sebe.

Skoro je tri popodne, po francuskom vremenu. Otvorio je limenku s pivom. – Imaju ljude koji miješaju šampanjac i sok od naranče, `si kad čula za to? Mislim

da neka jako slavna ženska sjedi tamo preko. Ima sunčane cvikere na nosu i svi bulje u nju.

Nije me zanimalo. – Tip s kojim je isto izgleda kao da je slavna ličrnost, nešto kao Mel Brooks. – Izgleda li žena u naočalama kao Anne Bancroft? promrmljala sam. – Onda to je Mel Brooks. Ostali putnici, odjeveni mnogo skuplje nego mi, pogledavali su u našem smjeru.

Neki muškarac je šuštao Le Mondeom i pijuckao espresso kavu. – Gledao sam je u Diplomcu. Sjećaš se tog filma? Marino je nastavljao. Sad sam već bila potpuno budna i maštala o tome da se mogu negdje sakriti. – To je bila moja maštarija. Sranje. K'o ta učiteljica koja ti daje dodatne satove

poslije nastave. Ona zbog koje si morao prekrižiti noge. – Kroz prozor možeš vidjeti Concord, tamo, pokazala sam mu. – Ne mogu vjerovat' da nisam ponio fotoaparat. Progutao je još jedan velik gutljaj

piva. – Možda bi ga mogao kupiti, predložila sam mu.

– Misliš da bi mogli tu imat' one male aparate za jednokratnu upotrebu? – Samo francuske. Na trenutak je oklijevao, a zatim me pogledao prijekornim pogledom. – Vraćam se, rekao je. Naravno, ostavio je kartu i putovnicu u džepu kaputa prebačenog preko stolice, a

kad su objavili da krenemo prema avionu, dobila sam hitnu poruku na dojavljivaču da ga ne žele pustiti u čekaonicu. Čekao je za prijamnim pultom, lica crvena od bijesa, s čuvarom pokraj sebe.

– Oprostite, rekla sam, pružajući jednom od službenika Marinovu putovnicu i avionsku kartu.

– Nemojmo ovako započeti putovanje, rekla sam mu ispod glasa dok smo išli natrag kroz čekaonicu pa za ostalim putnicima prema avionu.

– Rek'o sam im da ću otić' po dokumente. Gomila francuskih kučkinih sinova. Da govore engleski kako treba, ne bi se događala ovakva sranj a.

Imali smo sjedala jedan do drugog, ali na sreću, avion nije bio pun, pa sam se premjestila na mjesto s druge strane prolaza, dalje od njega. Činilo se da je to shvatio vrlo osobna, sve dok mu nisam dala pola svoje piletine u umaku od limete, rolicu od dizanog tijesta s kremom od vanilije i čokoladice. Pojma nisam imala koliko je piva popio, ali dok smo letjeli brzinom dvostruko većom od brzine zvuka, često je ustajao, odlazio niz uski prolaz i vraćao se. Na aerodrom Charles de Gaulle stigli smo u 6:20 poslije podne.

Tamnoplavi Mercedes čekao nas je ispred zgrade terminala. Marino je pokušao zapodjenuti razgovor s vozačem, no taj mu nije dopustio ni da sjedne naprijed, niti ga je uopće primjećivao. Marino je mrzovoljno pušio otpuhujući dim kroz prozor kroz koji nas je zapuhivao hladan zrak. Promatrao je bijedne stambene zgrade pune ožiljaka od grafita, a milje željezničkih pruga i vagona vodile su nas prema suvremenom gradu, prepunom rasvijetljenih nebodera. Veliki korporacijski bogovi – Hertz, Honda, Technics i Toshiba, svjetlucali su u noći s visina svog Olimpa.

– Ti vraga, ovo bi mogao biti i Chicago, Marino je prigovarao. Osjećam se stvarno čudno.

– Zbog promjene vremenske zone. – Bio sam na zapadnoj obali pa se nisam ovako osjećao. Ova je gora, odgovorila

sam. – Mislim da to ima veze s tim što smo se vozili onako brzo, nastavio je. Razmisli.

Viriš van kroz onaj mali okrugli prozorčić k'o da si u svemirskom brodu, točno? Ne možeš vidjet' ni prokleti horizont. Tako visoko nema oblaka, zrak je prerijedak za disanje i vjerojatno je sto stupnjeva ispod nule. Nema ptica, nema normalnih aviona, nema ničega.

Policajac u plavo-bijelom Citroenu s crvenim prugama baš je zaustavio vozača zbog prebrze vožnje pokraj Banqe de France. Trgovine na Boulevard des Capucines, pretvorene u butike visoke mode za bogataše, podsjetile su me na to da nisam provjerila tečaj u mjenjačnici.

– Zato i jesam ponovno gladan, Marino je nastavio sa svojim znanstvenim objašnjenjima. Metabolizam ti se mora pojačat' kad ideš tako brzo. Promisli koliko je to kalorija. Nakon što smo prošli carinu, nisam ništa osjećao, a ti? Ni pijan ni sit, ništa.

Nije bilo mnogo božićnih ukrasa, čak ni u srcu grada. Parižani su objesili skromne svjetiljke i grančice zimzelena na vrata svojih bistroa i trgovina. Još nisam primijetila nijednog Djeda Božićnjaka, osim onog visokog na napuhavanje ispred zračne luke,

koji je lamatao rukama kao da radi jutarnju gimnastiku. Blagdane su nešto izrazitije obilježile božićne zvijezde i okićeno drvce u mramornom predvorju Grand Hotela. Tu smo odsjeli, kako smo saznali iz plana našeg putovanj a.

– Ti vraga, rekao je Marino, ogledavajući se prema stupovima i velikom svečanom lusteru. Šta misliš koli'ko košta soba u ovoj jazbini?

Glazbeni vibrato telefona čuo se bez prestanka, a red ispred recepcije bio je depresivno dug. Prtljage je bilo posvuda. Kad sam shvatila da se na recepciju prijavljuje grupa turista, postala sam očajna.

– Znaš šta, doktorice? rekao je Marino. Neću si moć' priuštit' ni pivo u ovom hotelu.

– Ako ikad stigneš do bara, odgovorila sam mu. Čini se da bismo mogli ovdje provesti cijelu noć.

Čim sam to izgovorila, netko mi je dodirnuo ruku. Pokraj mene se našao muškarac u tamnom odijelu sa smiješkom na licu. Madame Scarpetta, monsieur Marino? pokretom nas je pozvao da izademo iz reda. Oprostite, tek sam vas sad primijetio. Moje ime je Ivan. Već ste prijavljeni. Dopustite da vas odvedem do vaših soba.

Po naglasku nisam mogla prepoznati odakle je, ali sigurno nije bio Francuz. Vodio nas je kroz predvorje do mjedenih vrata dizala, uglancanih poput ogledala, i pritisnuo tipku za treći kat.

– Odakle ste? upitala sam ga. – Odasvud, ali živim u Parizu već mnogo godina. Slijedili smo ga niz dugačak hodnik do naših soba. Bile su jedna do druge, ali

odvojene. Iznenadilo me i malo uznemirilo kad sam otkrila da je naša prtljaga već unutra.

– Ako išta zatrebate, tražite baš mene, rekao je Ivan. Bilo bi najbolje da jedete u hotelskom kafeu. Tamo vas čeka stol. Naravno, postoji i posluga u sobu.

Otišao je žustrim korakom prije nego što sam mu mogla dati napojnicu. Marino i ja smo stajali pred vratima naših soba zureći unutra.

– Ovo me totalno zbunjuje, rekao je. Ne volim ta sranja s tajnim zvjerkama, k'o šta je ovo. Kako da mi, k vragu, znamo `ko je on? Kladim se da i ne radi u ovom hotelu.

– Marino, nemojmo razgovarati o tome u hodniku, tiho sam rekla. Mislila sam da bih mogla postati nasilna, ako ne budem imala nekoliko minuta bez njegova društva.

– Onda, kad `oćeš ić' jest'? Nazvat ću te u sobu, rekla sam. Pa, ja sam stvarno gladan.

– Onda bi mogao i sam otići u kafe, Marino, zar ne? predložila sam mu, moleći Boga da prihvati tu ideju. Ja ću jesti poslije.

– Ne, mislim da je bolje da se držimo skupa, doktorice, odgovorio je. Ušla sam u svoju sobu i zatvorila vrata, zaprepaštena otkrićem da je moj kovčeg

već bio raspakiran, a odjeća uredno složena u ladice. Sportske hlače, košulje i kostim visjeli su u zidnom ormaru, dok je kozmetika bila poredana na polici u kupaonici. Tog je trenutka zazvonio telefon. Uopće nisam sumnjala tko zove.

– Molim? javila sam se. – Otvorili su mi stvari i sve negdje složili! Marino je treštao kao preglasan radio. E

sad mi je dosta. Ne volim da mi i'ko kopa po torbama. Šta oni ovdje misle, `ko su oni? Je 1' ovo neki francuski običaj il' šta? Odsjedneš u luksuznom hotelu, a oni ti pregledavaju prtljagu.

– Ne, to nije francuski običaj, odgovorila sam. Onda je valjda Interpolov običaj, odbrusio je. Nazvat ću te poslije.

Košara s voćem i boca vina nalazile su se na stolu, pa sam si ogulila jednu crvenu naranču i natočila si čašu merlota. Razmaknula sam teške zastore i zagledala se kroz prozor u ljude odjevene u večernju odjeću kako ulaze u skupe automobile, Pozlaćene skulpture na zgradi stare opere preko puta ulice razbacivale su se pred bogovima svojom zlatnom, obnaženom ljepotom, a dimnjaci na beskrajnim krovovima nalikovali su na kratko ošišanu bradu, Osjetila sam se tjeskobno i osamljeno. Kao da su uljezi narušiii moju intimu.

Dugo sam ležala u kadi i mislila kako ću ostatak večeri ostaviti Marina samog, ali pristojnost je prevagnula. Nikad prije nije bio u Europi, pogotovo ne u Parizu. Zapravo, bojala sam ga se ostaviti samog. Nazvala sam broj njegove sobe i pitala ga želi li naručiti laganu večeru u sobu. Izabrao je pizzu, usprkos mojim upozorenjima da Pariz nije poznat po dobrim pizzama, a zatim proveo raciju u mojem mini baru u potrazi za pivom. Ja sam naručila samo ostrige. Prigušila sam svjetlo, jer mi je već bilo teško i gledati.

– Razmišljao sam o nečemu, rekao je, kad nam je stigla hrana. Nije mi drago šta to spominjem, doktorice, ali hvata me neki neobičan osjećaj, vraški neobičan. Mislim, ono, zagrizao je u pizzu, samo se pitam je 1' i ti osjećaš isto. Je 1' se ista stvar mota i po tvojoj glavi, onako, kao da je stigla niotkud, kao NLO.

Odložila sam vilicu. Svjetla grada treperila su s druge strane prozora. Iako smo bili gotovo u polumraku, mogla sam vidjeti da se boji. Odgovorila sam mu jednako neodređeno.

– Uopće ne znam o čemu govoriš, rekla sam, posegnuvši za čašom s vinom. – OK, samo mislim da moramo nešto nakratko razmotrit'. Nisam željela slušati. – Dakle, prvo ti dostave to pismo senatora Sjedinjenih Država koji je isto i

predsjednik Sudskog Vijeća, što znači da ima veću moć nad snagama zakona od bilo koga drugog. Što pak znači da će znat' za sva sranja koja se događaju u Tajnoj službi, ATF-u, FBI-u, svuda.

U meni se oglasilo alarmno zvonce. – Moraš priznati da je senator Lord izabrao zanimljiv trenutak da ti donese to

pismo od Bentona. I eto nas odjednom tu preko, idemo u Interpol… – Nemojmo o tome, presjekla sam ga. Želudac mi se zgrčio, a srce počelo snažno

udarati. – Moraš me saslušati do kraja, doktorice, odgovorio je. Benton ti u svom pismu

kaže da prestaneš tugovati, da je sve u redu i da zna što radiš u tom trenutku… – Prestani, podigla sam glas i tresnula salvetu o stol. Osjećaji su mi počeli silovito

navirati sa svih strana. – Moramo se suočit' s tim, Marino se isto uzbudio. Kako znaš… Mislim, šta ako to

pismo nije bilo napisano prije nekoliko godina? Šta ako je bilo napisano sada…? – Ne! Kako se usuđuješ! uzviknula sam, a suze su mi navrle na oči. Odgurnula sam stolicu i ustala. – Odlazi, rekla sam mu. Ne želim trpjeti tvoje proklete NLO teorije. Što hoćeš?

Želiš me natjerati da ponovno proživim sav taj pakao? Da se počnem nečemu nadati, nakon što sam se toliko trudila da prihvatim istinu? Izlazi iz moje sobe.

Marino je skočio na noge, odgurnuvši stolicu tako da se prevrnula. Zgrabio je svoj paketić cigareta sa stola.

– Šta ako je još živ, jebi ga? I on je podigao glas. Kako možeš biti sigurna da nije možda treb'o nestat' na neko vrijeme, jer se dogadalo nešto veliko u što su bili uključeni ATF, FBI, Interpol, sranje, možda i NASA?

Zgrabila sam svoju čašu. Ruke su mi se toliko tresle da sam je jedva držala a da ne prolijem vino. Čitavo moje biće ponovno je bilo rastrgano. Marino je bijesno hodao po sobi, divlje gestikulirajući s cigaretom u ruci.

– U to ne možeš bit' potpuno sigurna, ponovio je. Vidjela si jedino izgorjele kosti u smrdljivoj crnoj rupi nakon požara. I Breitlingov ručni sat kao što je njegov. Pa šta, jebote!

– Ti kučkin sine! viknula sam. Ti prokleti kučkin sine! Nakon svega što sam prošla, ti moraš…

– Nisi ti jedina koja je to prošla. Znaš, samo zato što si spavala s njim ne znači da je on tvoje vlasništvo.

Prišla sam mu brzim koracima i zaustavila se tren prije nego što sam ga žestoko pljusnula preko usta.

– O, Bože, promrmljala sam zureći u njegove šokirane oči. O, Bože. Setila sam se kako je Lucy udarila Jo i odmaknula se od njega. Okrenuo se prema

prozoru i pušio. Sobu je prekrio plašt jada i srama. Naslonila sam se glavom na zid i zatvorila oči. Nikad nisam bila nasilna ni prema kome u svom životu, ni približno, naročito ne prema nekome kao što je on, koga sam poznavala i voljela.

– Nietzsche je bio u pravu, promrmljala sam poraženim glasom. Pazi koga biraš za neprijatelja, jer ćeš postati njemu najsličniji.

– Oprosti, Marino je jedva izustio. – Kao moj prvi muž, kao moja idiotska sestra, kao svaka druga nasilna, sebična

osoba izvan kontrole, koju sam do sada upoznala. Evo me. Postala sam poput njih. – Ma nisi. Čelom sam stajala naslonjena na zid, kao da se molim. Laknulo mi je što smo u

polumraku, što sam mu okrenuta leđima, tako da ne može vidjeti moju bol. – Nisam mislio to šta sam rek'o, doktorice. Kunem ti se da nisam. Ne znam ni zašto

sam to rek'o. – U redu je. – Samo pokušavam sve dobro sagledat', jer neki se djelići ne uklapaju u priču. Otišao je do pepeljare i ugasio cigaretu. Ne znam zašto smo ovdje, rekao je. – Ne zato da činimo ovo što činimo, odgovorila sam. – Pa, ne znam zašto nisu mogli razmijenit' s nama informacije preko kompjutera ili

telefona, kao i prije. Znaš li ti? – Ne, prošaptala sam, duboko uzdahnuvši. – Pa mi se u glavu ušuljala pomisao da možda Benton… Šta ako se dogadalo nešto

zbog čega je morao neko vrijeme živjet' kao zaštićeni svjedok, promijenit' identitet i učinit' sve ostalo što ide s tim. Nismo uvijek znali šta radi. Čak ni ti nisi uvijek znala, jer ti katkad nije mog'o reć'. Nije nas htio dovodit' u opasnost time što bi nam rek'o nešto što nismo trebali znat'. Osobito tebe nije htio povrijedit', nije htio da se stalno brineš.

Nisam mu odgovorila. – Ne pokušavam uzbudit duhove, samo kažem da je to nešto o čemu bi' trebali

razmislit', dodao je neuvjerljivo. – Ne, nije, odgovorila sam, pročistivši grlo. Cijelo me je tijelo boljelo. To nije

nešto o čemu bismo trebali razmišljati. Identificiran je, Marino, na sve moguće načine. Carrie Grethen ga nije prigodno ubila tako da može na neko vrijeme nestati. Zar ne uvidaš koliko je to nemoguće. Mrtav je, Marino. Mrtav.?

– Jesi li išla na obdukciju? Jesi li vidjela izvještaj s njegove obdukcije? nije popuštao.

Bentonove ostatke prebacili su na sudsku patologiju u Philadelphiji. Nikad nisam zatražila izvještaj s njegova slučaja.

– Ne, nisi išla na njegovu obdukciju, a da jesi, ja bi' mislio da si najsjebanija osoba koju sam ikad sreo, Marino je rekao. Znači, nisi vidjela ništa. Znaš samo ono što su ti rekli. Ne namjeravam te sad mučit' s tim, ali to je istina. Da je netko želio prikrit' da oni ostaci nisu bili njegovi, ti to ne bi mogla znat'. Kako bi, ako nikad nisi pogledala?

– Natoči mi malo Scotcha, rekla sam.

32

OKRENULA SAM SE PREMA MARINU, NASLONIVŠI SE LEĐIMA NA ZID kao da nisam imala snage stajati na nogama bez oslonca.

– Čovječe, `si vid'la kol'ko whiskey ovdje košta? Marino je komentirao zatvarajući vrata mini bara.

– Nije me briga. – To vjerojatno tako i tako plaća Interpol, zaključio je. A meni treba cigareta,

dodala sam. Zapalio je Marlboro za mene i prvi udah zaderao mi je pluća. Ponudio me je čistim

whiskeyjem s ledom u visokoj čaši. U drugoj je ruci držao pivo Beck's. – Ono što pokušavam reć', nastavio je Marino tamo gdje je stao, je da ako Interpol

može izvest' cijelo ovo tajnovito sranje s elektonskim kartama, luksuznim hotelima i Concordima a da nitko nije sreo živu dušu koja je razgovarala s tim nepoznatim ljudima, na temelju čega onda misliš da nisu lažirali i sve ostalo?

– Nisu mogli lažirati da ga je ubio psihopat, odgovorila sam. Jesu. Možda je baš to bio savršeni trenutak. Otpuhnuo je dim i gucnuo malo piva. Radi se o tome, doktorice, što ja mislim da se sve može lažirati, ako rnalo bolje razmisliš.

– DNA identifikacija… Nisam imala snage završiti svoju tvrdnju. Pred očima su mi sijevale slike koje sam

dugo potiskivala. – Ne možeš tvrditi da su izvještaji bili istiniti. Dosta! Ali pivo je srušilo sve njegove zidove i on nije želio prestati sa svojim sve

nerealnijim teorijama, zaključcima i praznim željama. Govorio je i govorio, a njegov glas je počeo zvučati daleko i nestvarno.

Drhtavica mi je prešla tijelom. Tračak svjetla bljesnuo je u onom mračnom, opustošenom dijelu moje duše. Očajnički sam željela vjerovati da je mogućnost koju je razmatrao bila istina.

Kad je otkucalo pet sati, ja sam još bila odjevena i spavala na kauču. Imala sam bubnjajuću glavobolju. U ustima sam osjećala okus ustajalih cigareta, a dah mi je smrdio na alkohol. Otuširala sam se i dugo zurila u telefon pokraj svojeg kreveta. Dok sam tako iščekivala da učinim to što sam odlučila, obuzela me panika. Bila sam strašno smetena.

U Philadelphiji je bila skoro ponoć. Ostavila sam poruku doktoru Vanceu Harstonu, šefu mrtvozorničke službe. Dala sam mu broj faksa u svojoj sobi i postavila znak ne uznemiravaj na vrata. Marino me je susreo na hodniku, a ja mu nisam rekla ništa osim nečujno dobro jutro.

Dolje su u prizemlju postavljali buffet i čulo se zveckanje posuđa. Neki je muškarac četkom i krpom čistio staklena vrata. Još nisu posluživali kavu, bilo je

prerano, a jedini gost koji je bio budan osim nas bila je neka žena s krznenim kaputom prebačenim preko stolice. Ispred hotela ponovno nas je čekao taksi.

Naš je vozač danas bio mrzovoljan i u žurbi. Trljala sam sljepoočnice, dok su pokraj nas motocikli jurili trakama svoje mašte, vijugali između automobila i brujili kroz mnogobrojne uske tunele. Deprimirali su me detalji koji su podsjećali na automobilsku nesreću u kojoj je poginula princeza Diana.

Sjetila sam se kako sam se probudila i čula za to na vijestima i kako mi je prva pomisao bila koliko nam je teško vjerovati da svjetovna, slučajna smrt može zadesiti i naše bogove. Nema ničeg slavnog ni plemenitog u tome da te ubije pijani vozač. U očima smrti smo svi jednaki. Fućka se njoj tko si.

Nebo je bilo dimno plave boje, pločnici mokri od pranja i zelene kante za smeće poredane niz ulice. Tandrkali smo preko kaldrmom popločenog Place de la Concordea i vozili se uz Seinu, koju veći dio vremena nismo mogli vidjeti od zida. Digitalni sat iznad ulaza u Gare de Lyon obavijestio nas je da je sedam i dvadeset. Željeznička stanica odzvanjala je koracima, a ljudi su žurili u Relais Hachette da kupe novine.

Dok sam čekala u redu iza žene s pudlicom da kupim kartu, potresao me pogled na skupo odjevenog muškarca oštrih crta lica i srebrnaste kose. Izdaleka je sličio Bentonu. Nisam si mogla pomoći i pogledom sam pretraživala gomilu, kao da bih ga mogla naći u toj masi. Srce mi je tuklo kao da više neće moći preživjeti ovakve udarce. Kava, rekla sam Marinu.

Sjeli smo za šank u L'Embarcadere gdje su nam poslužili espresso u malenim smeđim šalicama.

– Šta je, k vragu, ovo? gunđao je Marino. Htio sam samo običnu kavu. A da mi date malo šećera? obratio se ženi iza šanka. Ostavila je nekoliko vrećica sa šećerom na šank.

– Mislim da bi on radije popio cafe creme'; rekla sam joj. Kimnula je glavom. Popio ih je četiri, pojeo dva sendviča sa šunkom i popušio tri

cigarete za manje od dvadeset minuta. – Znaš, rekla sam mu, kad smo ušli u train a gra,nde vitesse, ili TGV, zaista ne

želim da se ubiješ. – Hej, nemaš brige, odgovorio je, sjedajući na sjedalo preko puta mene. Da

pokušam popravit' ponašanje, riknuo bi' od stresa. Jedva je trećina vagona bila puna. Putnike su, kako se činilo, zanimale samo njihove novine. Zbog tišine smo Marino i ja vrlo tiho razgovarali, a ni brzi vlak nije proizveo zvuk kad se odjednom pokrenuo uz trzaj. Otklizili smo iz stanice, a onda su nebo i drveće počeli prolijetati pokraj nas. Osjećala sam se kao da gorim. Bila sam jako žedna. Pokušala sam zaspati, a sunce mi je obasjavalo sklopljene oči.

Probudila sam se kad je jedna Engleskinja dva reda iza mene počela razgovarati preko mobitela. Postariji muškarac s druge strane prolaza rješavao je križaljku i moglo se čuti škljocanje njegove kemijske olovke. Zračni je val udario u naš vagon kad je drugi vlak projurio pokraj nas u suprotnom smjeru. Kad smo se približili Lyonu, nebo je postalo mliječne boje i počelo je sniježiti.

Marino je zurio kroz prozor i raspoloženje mu se sve više kvarilo, a kad smo izašli iz vlaka u Lyon Part-Dieu, postao je otresit. Dok smo se vozili taksijem, on nije imao ništa za reći, a ja sam se, vrteći u glavi riječi koje mi je večer prije tako nepromišljeno izgovorio, sve više ljutila na njega.

Približili smo se starom dijelu grada; gdje se rijeka Rhona spaja sa Sajnom. Stanovi i stare zidine ugrađene u padinu brijega podsjetile su me na Rim, Osjećala sam se

užasno, Duša mi je bila isprebijana. Osjećala sam se osamljenije no ikad prije, kao da ne postojim, kao da sam dio tuđeg ružnog sna.

– Ničemu se ne nadam, Marino je konačno progovorio. Mogao bi' reć', a šta ako, ali ne nadam se. Nema smisla. Zena me je davno ostavila i ja još nisam pronaš'o nikoga `ko bi mi odgovar'o. Sad sam suspendiran i mislim o tome da počnem radit' za tebe. Da to učinim, ti me više ne bi poštivala.

– Naravno da bih. – Sereš. Kad počneš za nekog radit', sve se mijenja, i ti to znaš. Izgledao je

potišteno i iscrpljeno, a njegovo lice i klonulo držanje odavali su koliko je težak život proživio. Prolio si je kavu po zgužvanoj traper košulji. Sportske hlače su mu bile apsurdno široke. Primijetila sam da je kupovao sve šire hlače, kako je postajao veći, kao da je time mogao zavaravati sebe ili druge.

– Znaš Marino, nije baš lijepo reći da bi raditi za mene bilo najgore što ti se ikad dogodilo.

– Možda ne najgore, ali jako blizu, odgovorio je.

33

GLAVNA ZGRAD.A INTERPOLA STAJALA JE OSAMIJENO NA PARC DE la Tete d'Or. Ta utvrda od zrcalnih bazenčića i stakla nije izgledala kao zgrada medunarodne policije. Bila sam sigurna da doslovno nitko tko se vozio pokraj nje nije primjećivao naznake onoga što se unutra događalo. Naziv platanama ukrašene ulice u kojoj se nalazila nije bio istaknut, pa ako niste znali kamo trebate ići, najvjerojatnije je ne biste ni pronašli. Nigdje nije pisalo da je tu Interpol. U biti, nigdje nije bilo nikakve oznake.

Satelitski tanjuri, antene, betonske barikade i kamere nisu se mogle lako zamijetiti, a zelena metalna ograda sa žicom na vrhu razapetom između šiljaka oštrih poput britve bila je dobro zamaskirana krajolikom. Sekretarijat jedine međunarodne policije na svijetu tiho je odisao prosvjetljenjem i mirom, prikladno dopuštajući onima koji su radili unutra da vide van, ali ne i onima izvana da vide unutra. Ovog oblačnog, hladnog jutra, malo božićno drvce na krovu ironično je pozdravljalo nadolazeće blagdane.

Nisam nikoga vidjela pa sam pritisnula tipku interfona na ulaznim vratima da kažem da smo stigli. Nečiji glas nas je zamolio da se identificiramo i kada smo to učinili, začuo se škljocaj otključavanja brave. Marino i ja smo krenuli niz pločnik do pomoćne zgrade. Tamo se otključala sljedeća brava i dočekao nas je stražar u odijelu i kravati. Izgledao je dovoljno snažan da digne Marina kao perce i zavitla ga natrag u Pariz. Drugi je stražar, sjedeći iza neprobojnog stakla, gurnuo prema nama ladicu da nam zamijeni putovnice za značke posjetitelja.

Pokretna traka provukla je naše osobne stvari kroz rendgen, a stražar koji nas je dočekao uputio nas je dalje, koristeći se više gestama nego riječima. Trebali smo ući svaki posebno u nešto što je izgledalo kao prozirna pneumatska cijev što se protezala od poda do stropa. Pokorila sam se, napola očekujući da me cijev nekamo usiše. Za mnom su se zatvorila zakrivljena vrata od pleksiglasa, a nakon što je svaka molekula mojega tijela bila skenirana, druga vrata su me pustila van na suprotnu stranu.

– Koji je ovo vrag? Zvjezdane staze? obratio mi se Marino nakon što su i njega skenirali. Kako znaš da nećeš dobiti rak od toga? Ili, ako si muškarac, da nećeš imati drugih problema.

– Budi tiho, rekla sam mu. Činilo nam se da smo jako dugo čekali prije nego što se u natkrivenom prolazu koji

je spajao osiguranu zonu s glavnom zgradom pojavio muškarac. Uopće nije izgledao onako kako sam očekivala. Hodao je elastičnim korakom mladog atletičara, a skupo odijelo od flanela boje ugljena nije mu moglo sakriti lijepo oblikovano tijelo. Nosio je uštirkanu bijelu košulju i skupu kravatu marke Hermes, kestenjaste, plave i zelene boje. Kad nam je čvrsto stisnuo ruku, primijetila sam da ima i zlatni sat.

– Jay Talley. Oprostite što ste me čekali, rekao je. Njegove bademaste oči bile su toliko prodorne da sam se osjetila ugroženom. Bio

je crnomanjast i upadljivo zgodan. Odmah sam shvatila koji je tip – svi lijepi muškarci su isti. Vidjela sam da se ni Marinu nije svidio.

– Razgovarali smo telefonski, rekao mi je, kao da se nisam toga sjećala. – I ja od tada nisam oka sklopila, odgovorila sam. Ma koliko se trudila, nisam

mogla skinuti pogled s njega. – Molim vas da pođete sa mnom. Marino me je pogledao i promigoljio prstima iza Talleyevih leđa, kao i uvijek kad

bi na licu mjesta zaključio da je netko peder. Talley je imao široka ramena i uske bokove. Njegov je profil odgovarao savršenom profilu rimskog božanstva. Imao je pune usne i izraženu donju čeljust.

Zbunilo me je što je bio tako mlad. Obično su mjesta s druge strane bare bila vrlo poželjna i dodjeljivala su se starijim agentima i višim činovima, a Talley je izgledao kao da mu je jedva trideset. Odveo nas je u svjetlom okupan mramorni atrij visok četiri kata u čijem se središtu nalazio briljantno izrađen mozaik svijeta. Čak su i dizala bila od stakla.

Nakon serije elektronskih brava, zujala, kombinacija i kamera koje su pažljivo pratile svaki naš pokret, došli smo na treći kat. Osjećala sam se kao da se nalazim unutar obrađenog kristala. Činilo mi se da i Talley bliješti. Bila sam zbunjena i ogorčena. Doći ovamo nije bila moja ideja. Osim toga, nisam se osjećala kao da imam sve pod kontrolom.

– A šta je gore? Marino, taj uzor pristojnosti, pokazao je prstom prema stropu. – Četvrti kat, rekao je Talley bezbojnim glasom. – Pa, ne piše broj pored gumba i izgleda k'o da trebaš ukucat' šifru da bi te povuk'o

gore, Marino je nastavio, zureći u strop dizala. Baš me zanima je 1' tamo držite svoje kompjutere.

– Tamo živi glavni tajnik, Talley je suho odgovorio. Sereš? – Živi u ovoj zgradi sa svojom obitelji, iz sigurnosnih razloga, rekao je Talley dok

smo prolazili pokraj uredskih prostorija uobičajenog izgleda u kojima su radili ljudi također uobičajenog izgleda. Idemo k njemu na sastanak.

– Dobro. Možda mu neće bit' teško da nam kaže zašto smo ovdje, odgovorio je Marino.

Sljedeća vrata koja je Talley otvorio bila su od punog, tamnog drveta, a iza njih nas je ljubazno dočekao čovjek s britanskim naglaskom koji se predstavio kao direktor komunikacija. Pitao nas je želimo li kavu i obavijestio glavnog tajnika Georgea Mirota da smo stigli. Nekoliko minuta kasnije uveo nas je u Mirotov privatni ured, gdje smo našli sjedokosog čovjeka dostojanstvena izgleda kako sjedi iza stola

prevučenog crnom kožom. Zidovi prostorije bili su prekrivenim starim puškama, medaljama i poklonima iz drugih zemalja. Mirot je ustao i rukovao se s nama.

– Raskomotite se, rekao je. Pokazao nam je prostor za sjedenje uz prozor s kojeg se širio pogled na Rhonu, dok

je Talley uzeo debeli dosje sa stola. – Znam da ste se jako namučili i sigurno ste iscrpljeni, rekao je na preciznom

engleskom jeziku. Ne mogu vam dovoljno zahvaliti što ste došli. Osobito zato što ste došli u tako kratkom roku.

Njegovo zagonetno lice i vojničko držanje ništa nisu otkrivali i sve se pokraj njega nekako činilo manjim. Smjestio se u visoki naslonjač i prekrižio noge. Marino i ja smo izabrali kauč, a Talley je sjeo preko puta mene, odloživši dosje na sag.

– Agente Talley, rekao je Mirot, izvolite vi prvi. Oprostit ćete mi ako odmah krenem na stvar? Ovo posljednje je bilo upućeno nama. Imamo jako malo vremena.

– Prvo, želim objasniti zašto se ATF umiješao u vaš slučaj s neidentificiranim muškarcem, obratio se Talley Marinu i meni. Upoznati ste s HIDTA-om. Preko svoje nećakinje Lucy?

– Ovo nema veze s njom, pretpostavila sam s nelagodom. – Kao što vjerojatno znate, HIDTA ima jedinicu za lov na teške kriminalce, rekao

je umjesto da odgovori na moje pitanje. FBI, DEA, mjesne snage zakona i, naravno, ATF udružuju snage u rješavanju važnih i osobito teških slučajeva.

Privukao je stolac i sjeo preko puta mene. – Prije otprilike godinu dana, nastavio je, osnovali smo ekipu za rješavanje

ubojstava u Parizu za koja vjerujemo da ih je počinio isti čovjek. – Ne znam ni za kakva serijska ubojstva u Parizu, rekla sam. – U Francuskoj kontroliramo medije bolje od vas, komentirao je glavni tajnik. Da

razjasnimo, doktorice Scarpetta, ubojstva su spomenuta u vijestima, ali vrlo šturo, bez senzacionalizma. Parižani znaju da je ubojica negdje na slobodi, žene smo upozorili da ne otvaraju vrata strancima, i tako dalje. Ali to je sve. Vjerujemo da ne bi bilo nikakve koristi od prikazivanja krvavih, smrskanih kostiju, rastrgane odjeće, tragova ugriza, seksualnih nastranosti.

– Tko je smislio ime Loup-Garou? upitala sam. – On, rekao je Talley. Njegov pogled mi je gotovo dodirnuo tijelo, a zatim

ustuknuo poput ptice u bijegu. – Ubojica? upitala sam. Mislite, on sam sebe naziva vukodlakom? – Da. Otkud, k vragu, možete to znat'? Marino se umiješao u razgovor. Znala sam

po njegovu držanju da se sprema izazvati nevolje. Tailey je oklijevao, bacivši pogied prema Mirotu. – Šta radi taj kučkin sin? Marino je nastavio. Ostavlja papiriće sa svojim imenom

na mjestima zločina? Možda ih pričvrsti pribadačom za tijelo žrtve, kao u filmovima, ha? Mrzim kad se velike organizacije upletu u ovakva sranja.

Najbolji ljudi za rješavanje zločina su bezveznjaci kao ja koji hodaju po terenu u blatu do koljena. Kad ti se jednom upletu veliki borbeni odredi i kompjuterski sustavi, čitav se slučaj digne do nebesa. Sve postane prepametno, iako ono šta je i zakuhalo cijelu kašu uopće nije pametno u fakultetskom smislu riječi…

– Baš u tome prilično griješite, prekinuo ga je Mirot. Loup-Garou je vrlo pametan. Imao je svoje sebične razloge da nam otkrije svoje ime u pismu.

– Pismu kome? želio je znati Marino. Meni, rekao je Talley. – Kad je to bilo? upitala sam.

– Prije otprilike godinu dana. Nakon što je ubio četvrti put. Razvezao je dosje i izvukao pismo zaštićeno plastikom. Pružio mi ga je, dodirnuvši mi prste rukom. Pismo je bilo na francuskom. Prepoznala sam rukopis i onaj isti neobični kockasti stil kakvim su bila napisana slova koja sam pronašla na kartonu u kontejneru. Papir je u slijepom tisku imao izbočeno žensko ime. Bio je umrljan krvlju.

– Kaže, Talley je prevodio, Zbog grijeha jedne sve će umrijeti. hukodlak. Papir za pisma je pripadao žrtvi i to je njezina krv. No, ono što nisam mogao dokučiti bilo je kako je znao da sam ja uključen u istragu. I to nas vodi do teorije koja čini srž razloga vašeg dolaska ovamo. Imamo nebrojeno razloga vjerovati da je ubojica iz moćne obitelji, koja točno zna što im sin radi i koja se pobrinula da ne bude uhvaćen. Ne zato što im je jako stalo do njega, nego zato što moraju učiniti što god je potrebno da zaštite sebe.

– Uključujući i to da ga otpreme brodom u kontejneru? upitala sam. Mrtvog i neidentificiranog, tisuću milja od Pariza? Jer im ga je dosta?

Mirot me je proučavao. Koža je zaškripala kad je promijenio položaj u naslonjaču i uključio srebrnu kemijsku olovku.

– Vjerojatno ne, rekao mi je Talley. Isprva, da. To smo i mi mislili, jer sve je upućivalo na to da je ubojica mrtvi muškarac pronaden u Richmondu; Loup-Garou ispisano na kartonu, fizički opis – koliko se mogao prepoznati s obzirom na stanje u kojem se nalazilo tijelo, skupocjena odjeća koju je nosio. Ali kad ste nas obavijestili o tetovaži s, citiram, žutim očima koje su možda izmijenjene jer ih se pokušalo učiniti manjima.. .

– Polako, polako, uletio je Marino. Kažete da onaj tip Garou ima tetovažu sa žutim očima?

– Ne, odgovorio je Talley. Kažemo da ju je njegov brat imao. Imao? upitala sam. – Doći ćemo do toga, a možda ćete početi uviđati dodirne točke izmedu onog što se

dogodilo vašoj nećakinji i svega ovog, rekao je Talley, ponovno me ispunjavajući mučnom neizvjesnošću. Jeste li čuli za internacionalni kartel kriminalaca koji zovemo Jedan-šezdeset-petice?

– O, Bože, rekla sam. – Nazvani su tako jer, kako se čini, jako vole municiju marke Speer Gold Dot,

kalibra jedan-šezdeset-pet, Talley je objasnio. Krijumčare tu robu. Upotrebljavaju je isključivo za svoje oružje pa općenito možemo prepoznati kad su oni pucali jer se otkrije metak tipa Gold Dot.

Sjetila sam se čahure Gold Dot metka pronađene u Quik Caryju. Kad ste nam poslali informaciju o ubojstvu Kim Luong – a hvala Bogu da jeste – djelići slike su se počeli slagati u cjelinu, rekao je Talley.

Zatim je progovorio Mirot: Svi članovi tog kartela imaju tetovažu s dvije jarkožute točke.

Nacrtao ih je na službenom bloku. Bile su veličine novčića. Simbol članstva u moćnom, zločinačkom klubu, koji ih podsjeća i na to da je članstvo doživotno, jer tetovaža se ne može izbrisati. Jedini način da izađeš iz kartela Jedan-šezdeset-pet je smrt.

– Osim ako ne smanjiš te žute točke i pretvoriš ih u oči. Oči male sove – tako jednostavno i brzo rješenje. Zatim pobjegneš nekamo gdje te nitko neće tražiti.

– Kao što je teretna luka u gradu poput Richmonda u Virginiji. Nikome ne bi palo na pamet da te prvo ide tamo tražiti, Talley je dodao.

Mirot je kimnuo. Točno.

– Zašto? upitao je Marino. Zašto je tip odjednom popizdio i zbrisao? Šta je napravio?

– Prevario je kartel, Talley je odgovorio. Drugim riječima, izdao je svoju obitelj. Vjerujemo da je taj mrtvi muškarac u vašoj mrtvačnici, rekao mi je, Thomas Chandonne. Njegov je otac kum da se poslužim tim izrazom u nedostatku boljeg, kartela Jedan-šezdeset-pet. Thomas je učinio greškicu kad je odlučio zaraditi malo sa strane švercanjem oružja na svoju ruku i tako prevariti obitelj.

– Obratite pozornost na to, Mirot je rekao, da obitelj Chandonne živi na Ile Saint-Louis od sedamnaestog stoljeća, u jednoj od najstarijih, najbogatijih četvrti Pariza. Ljudi koji tamo žive nazivaju sebe Louisienima. Vrlo su ponosni i veliki elitisti. Mnogi smatraju da otok nije dio Pariza, iako se nalazi usred Seine u srcu grada.

Balzac, Voltaire, Baudelaire, Cezanne, nabrojio je. Oni su samo nekolicina poznatijih stanovnika tog otoka, na kojem se obitelj Chandonne skriva iza fasada svog plemićkog doma, lažne filantropije i visokih mjesta u politici, dok s druge strane vodi jedan od najvećih, najkrvavijih kartela organiziranog kriminala u svijetu.

– Nikad nismo mogli doći do dovoljno dokaza protiv njih da bismo ih mogli pritisnuti, rekao je Talley. Ovaj put bismo, uz vašu pomoć, mogli imati šanse.

– Kako? upitala sam, iako nisam htjela imati nikakva posla s obiteljima ubojica kao što je bila ova.

– Potvrda identiteta, za početak. Moramo dokazati da je taj mrtvac Thomas. Ja u to ne sumnjam, ali tu su one male začkoljice u zakonu koje oni koji ga čuvaju moraju trpjeti. Nasmiješio mi se.

– DNA, otisci prstiju, snimke? Imate li išta za usporedbu? upitala sam, znajući jako dobro kakav će biti odgovor.

– Profesionalni kriminalci izbjegavaju ostavljati takve tragove, Mirot je primijetio. – Ništa nismo pronašli, odgovorio je Talley. I na tom mjestu u priču ulazi Loup-

Garou. Njegovom bi se DNA mogao identificirati njegov brat. – Znači, mi bi' trebali dat' oglas u novine i zamolit' Loupa da svrati i da uzorak

krvi? kako je jutro odmicalo, Marino je postajao sve osorniji. – Evo što mi mislimo da se moglo dogoditi, rekao je Talley ignorirajući ga. Čovjek

koji sebe naziva Loup-Garou pokušao je ubojstvo u Parizu, kako vjerujemo, posljednji put dvadeset četvrtog studenog, samo dva dana prije nego što je Sirius zaplovio prema Richmondu. Pazite, rekao sam pokušao. Žena nije stradala.

To se dogodilo oko osam i trideset navečer, Talley je počeo prepričavati događaje. Netko je pokucao na ženina vrata. Kad ih je otvorila, našla je čovjeka kako stoji na verandi njezine kuće. Bio je pristojan i artikuliran; činio se vrlo fin gospodin; sjeća se elegantnog dugačkog tamnog kaputa, možda od kože, i tamnog šala uredno zamotanog oko vrata i uguranog pod revere. Rekao je da je upravo imao manju prometnu nezgodu i zamolio je da se posluži se njezinim telefonom da nazove policiju. Bio je vrlo uvjerljiv. Upravo kad ga je namjeravala pustiti u kuću, njezin muž ju je zbog nečega pozvao iz druge sobe i čovjek je odjednom pobjegao.

– Je li ga dobro pogledala? upitao je Marino. – Kaput, šal, možda šešir. Potpuno je sigurna da je imao ruke u džepovima i držao

se nekako stisnuto kao zbog hladnoće, rekao je Talley. Nije mu mogla vidjeti lice zbog mraka. Sve u svemu, njezin je dojam bio da je on uglađen, ugodan gospodin.

Talley je napravio stanku. – Još kave? Vode? upitao nas je sve, ali je gledao mene. Primijetila sam da mu je

desno uho probušeno. Nisam primijetila malenu dijamantnu naušnicu dok nije uhvatila zraku svjetlosti kad se nagnuo da mi natoči vodu u čašu.

– Dva dana nakon tog pokušaja umorstva, dvadeset četvrtog studenog, Sirius je isplovljavao iz Antwerpena, kao i još jedan drugi brod, Exodus, marokanski brod koji redovnom linijom doprema fosfate u Europu, nastavio je Talley tamo gdje je stao, zavalivši se natrag u stolac.

– Ali Thomas Chandonne je izveo slatki mali manevar i Exodus je završio u Miamiju, nakrcan svim vrstama oružja, eksploziva – svega što vam srce želi – skrivenog u vrećama s fosfatima. Znali smo što radi, a sad možda i vi vidite vezu s HIDTA-om? Akcijom u kojoj je sudjelovala vaša nećakinja? To je bila samo još jedna epizoda u nizu Thomasovih aktivnosti.

– Oćito, za to je saznala i njegova obitelj, rekao je Marino – Vjerujemo da se dugo izvlačio koristeći neobične rute, ispravljajući knjiženja,

radeći sve i svašta, odgovorio je Talley. Kad se to dogada na ulici, naziva se šaranjess. U zakonitom se poslovanju to zove pronevjera. U obitelji Chandonne48

48 U originalu spanking što znači doslovno: šibanje.

, to se zove samoubojstvo. Ne znamo što se točno dogodilo, ali nešto jest, jer smo očekivali da će biti na Exodusu, ali nije.

– A zašto nije? pitao je Talley kao da postavlja retoričko pitanje. Jer je znao da je gotov. Izmijenio je tetovažu i izabrao malu luku u kojoj teško da bi netko tražio slijepog putnika.

Talley je pogledao u mene. Richmond je bio dobar izbor. U Sjedinjenim Državama je preostalo još malo teretnih luka, a iz Richmonda brodovi redovito voze u Antwerpen i natrag.

– Tako je Thomas, koristeći lažno ime… počela sam. Jedno od mnogih, ubacio je Mirot.

– Već se upisao kao član posade na Siriusu. Što je on zapravo htio, trebao je završiti u sigurnoj luci Richmonda, dok bi Exodus vozio svoju rutu do Miamija i produžio dalje bez njega, Talley je rekao.

– I kako se u sve ovo uklapa vukodlak? Marino je želio znati. Možemo samo nagadati, odgovorio je Mirot. Loup-Garou sve više izmiče kontroli. Posljednji mu pokušaj ubojstva nije uspio. Možda su ga vidjeli. Možda je njegovoj obitelji već bilo dosta, pa su planirali kako da ga se riješe i on je to znao. Možda je nekako znao i bratove planove da napusti zemlju na Siriusu. Možda je, takoder, potajice pratio Thomasa, znao za izmijenjenu tetovažu, i tako dalje. Utopio je Thomasa, zaključao tijelo u kontejner i pokušao prikazati kao da je taj mrtvi čovjek on, Loup-Garou.

– Zamijenio je odjeću s njim? Talley je ovo pitanje uputio meni. Ako je planirao zauzeti Thomasovo mjesto na brodu, neće se pojaviti u Armanijevom odijelu, pretpostavljala sam.

– Što je imao u džepovima? činilo mi se da se Talley naginje prema meni čak i dok je sjedio potpuno uspravno.

– Prebacio je svoje stvari, rekla sam. Upaljač, sav novac, koji je spremio u prednje džepove traperica vrhunske marke koje je njegov mrtvi brat – ako mu je to brat – imao na sebl kad mu je tijelo bilo otkriveno u richmondskoj luci.

– Sadržaj džepova bio je zamijenjen, ali nije se pojavio nikakav oblik identifikacije.

– Da, rekla sam. I ne znamo je li se ta zamjena odjeće dogodila nakon što je Thomas već bio mrtav ili prije. To je prilično nespretno. Bolje je natjerati žrtvu da se svuče.

– Da. Mirot je kimao glavom. Baš sam to želio reći. Lakše je zamijeniti odjeću prije nego što ubiješ čovjeka. Obje osobe skinu odjeću.

Sjetila sam se unutrašnje strane donjeg rublja i zrnaca sitnog pijeska na golim koljenima i stražnjici. Stražnja strana Thomasovih cipela mogla se izgrebati nakon što je bio utopljen, prilikom odvlačenja njegova tijela u kut kontejnera.

– Koliko je članova posade trebalo biti na Siriusu? upitala sam. Marino je odgovorio. Bilo ih je sedam na listi. Sve su ih preispitali. Ja ih nisam ispitiv'o, jer ne govorim jezik. Čast je dopala nekog tipa na carini.

– Članovi posade su se međusobno poznavali? upitala sam. Ne, odgovorio je Talley. Što nije neobično ako imate na umu da ti brodovi donose novac samo dok plove. Ako dva tjedna plove do cilja, dva tjedna natrag, i tako bez prestanka, sigurno neće imati stalnu posadu. Osim toga, tu se radi o tipu ljudi koji nigdje ne ostaju predugo. Tako ste mogli imati posadu od sedam članova, a da su samo dvojica od njih već prije plovila zajedno.

– Istih sedam ljudi se ukrcalo i kad je brod plovio natrag? upitala sam. – Prema Joe Shawu, odgovorio je Marino, ni jedan od njih nije ni napustio

richmondsku luku. Jeli su i spavali na brodu, iskrcali teret i otišli. – Ah, Talley je rekao. Ali to baš i nije tako. Jedan od njih je navodno imao hitan

slučaj u obitelji. Službenik brodske kompanije ga je odveo do richmondskog aerodroma, ali zapravo nije vidio je li taj i ušao u avion. Ime navedeno u knjižici ovog mornara bilo je Pascal Leger. Čini se da taj monsieur Leger ne postoji i vrlo je vjerojatno da je to bilo jedno od lažnih Thomasovih imena – ono koje je koristio

kad je bio ubijen i koje je Loup-Garou mogao uzeti nakon što ga je utopio. – Teško mi je zamisliti tog umno poremećenog serijskog ubojicu kao brata

Thomasa Chandonnea, rekla sam. Zašto ste tako sigurni da je to on? – Zbog prepravljene tetovaže, kao što smo već rekli, Talley je odgovorio. Zbog

najnovijih informacija koje ste nam dali o detaljima ubojstva Kim Luong. Kako je bila pretučena, izgrizena, način na koji je bila obnažena, i sve ostalo. Jako jedinstven i užasan modus operandi. Kad je Thomas bio dječak, doktorice Scarpetta, govorio je drugim učenicima u svom razredu da ima starijega brata, koji je bio espece de sale gorille. Glupi, ružni majmun koji je morao živjeti s njima u kući.

– Taj ubojica nije glup, rekla sam. Nimalo, složio se Mirot. – Ne možemo pronaći nikakav dokument o tom bratu. Ni njegovo ime, ništa,

Talley je rekao. Ali vjerujemo da postoji. – Bolje ćete shvatiti sve ovo kad prelistamo slučajeve, dodao je Mirot. – Voljela bih ih pregledati sada, rekla sam.

34

JAY TALLEY JE PODIGAO HARMONIKASTI DOSJE I IZVUKAO IZ NJEGA brojne debele fascikle. Položio ih je ispred mene na stolić za kavu. Preveli smo ih na engleski, rekao je. Sve su obdukcije bile obavljene u Institut Medico-Legal, Institutu za sudsku medicinu u Parizu.

Počela sam ih proučavati. Svaka je žrtva bila isprebijana do neprepoznatljivosti. Izvješća i fotografije s obdukcija pokazivali su otiske modrica i zvjezdaste laceracije na mjestima gdje bi koža pukla pod silinom udarca. Ozljeđe su bile nanesene nekom

vrstom oružja za koju mi se činilo da nije istog tipa kao i ona upotrijebljena na Kim Luong.

– Izbijeni dijelovi njezine lubanje, komentirala sam okrećući stranice, čekićem ili nečim sličnim. Pretpostavljam da se nije pronašlo nikakvo oružje?

– Ne, rekao je Talley. Sve strukture lica bile su smrskane. Bilo je subduralnih hematoma, krvarenja po

cijelom mozgu i u prsnom košu. Starost žrtava kretala se u rasponu od dvadeset i jedne do pedeset i dvije godine. Svaka je imala višestruke tragove ugriza.

– Veliki kominutivni prijelomi lijeve tjemene kosti, impresijski prijelomi zbog kojih je unutarnja ploča slomljene kosti lubanje prodrla u moždano tkivo ispod nje, iščitavala sam naglas, listajući jedan protokol obdukcije za drugim. Obostrani subduralni hematomi. Razdor podležećeg moždanog tkiva sa subarahnoidalnim krvarenjem… zvjezdoliki prijelomi lubanje… prijelom desne čeone kosti koji se proteže središnjom crtom do desne tjemene kosti… ugrušci pokazuju da je žrtva živjela još najmanje šest minuta nakon što je ozlijeđena…

Podigla sam pogled i rekla im: Bijes. Pretjerano ubojstvo. Mahnitost ubijanja. – Seksualno? Talley mi je zadržao pogled. Nije li svako?- upitao je Marino. Svaka je žrtva bila napola gola, s odjećom rastrganom ili strgnutom do struka. Sve

su bile bose. – Neobično, rekla sam. Čini se da ga nisu zanimale stražnjice ili genitalije. – Čini se da ima fetiš na grudi, Mirot je bezbojno komentirao. To sigurno

simbolizira majku, odgovorila sam. A ako je istina da su ga držali u kući cijeloga djetinjstva, vjerojatno se radi o zanimljivoj patologiji.

– A pljačka? upitao je Marino. – Nije sigurno za sve slučajeve. Ali u nekima definitivno jest. Novac, i to je sve.

Ništa što bi se moglo slijediti, na primjer nakit koji bi mogao založiti, odgovorio je Talley.

Marino je tapšao kutiju cigareta, kao i uvijek kad mu je očajnički trebao dim. – Izvolite, slobodno, pozvao ga je Mirot. – Je li moguće da je ubijao drugdje? Na drugim mjestima osim u Richmondu, ako

je on ubio Kim Luong? upitala sam. – Nju je, sigurno, rekao je Marino. Nikad prije nisam vidio takav M.O. – Ne znamo točno koliko je puta ubio dosad, rekao je Talley. Ni gdje. Mirot je rekao: Ako postoji ikakva veza izmedu dvaju ubojstava, naš je software

može pronaći u roku od dvije minute. Ali uvijek će biti slučajeva za koje uopće ne znamo. Imamo sto sedamdeset i sedam zemalja članica, doktorice Scarpetta. Neke nas koriste više od drugih.

– To je samo moje mišljenje, rekao je Talley, ali pretpostavljam da ovaj tip nije svjetski putnik. Osobito ako ima nekakvu fizičku manu zbog koje je morao ostajati zatvoren u kući, a pretpostavljam da je još živio kod kuće kad je počeo ubijati.

– Postaju li ubojstva češća? Čeka li jednako dugo između ubojstva i ubojstva? upitao je Marino.

– Posljednja dva za koje znamo dogodila su se u listopadu. Zatim je tu nedavni pokušaj ubojstva, što znači da je napao tri puta u roku od pet tjedana, rekao je Talley. Samo pojačava naše sumnje da je izvan kontrole. Postalo mu je preopasno pa je pobjegao.

– Možda se nadao da bi mogao početi iznova i prestati s ubijanjem, rekao je Mirot. – Ne ide to tako, rekao je Marino.

– Ne spominje se da je ikakav dokaz predan u laboratorij, rekla sam, počevši osjećati hladne žmarce zbog mraka u koji je sve ovo vodilo. Ne razumijem. Zar se u ovim slučajevima ništa nije testiralo? Brisevi na tjelesne tekućine? Kosa, vlakna, slomljeni nokat? Ništa? Mirot je pogledao na sat.

– Čak ni otisci prstiju? pitala sam, ne vjerujući. Mirot je ustao iz naslonjača. – Agente Talley, hoćete li, molim vas, povesti naše goste u kafeteriju na ručak?

rekao je. Žao mi je što vam se ne mogu pridružiti. Mirot nas je otpratio do vrata svog impresivnog ureda.

– Moram vam još jednom zahvaliti što ste došli, rekao je Marinu i meni. Shvaćam da za vas posao tek počinje, ali nadam se u smjeru koji će brzo dovesti do rješenja ovog slučaja. Ili ga bar dovesti blizu rješenja.

Njegova je tajnica pritisnula tipku na telefonu. – Načelniče odjela Arvine, jeste li tu? rekla je onome tko je čekao s druge strane

telefonske veze. Mogu li vas sada prespojiti? Mirot joj je kimnuo. Vratio se u ured i tiho zatvorio vrata za sobom.

– Niste nas pozvali čak ovamo samo zato da pregledamo slučajeve, rekla sam Talleyu, dok nas je vodio kroz mrežu hodnika.

– Da vam nešto pokažem, rekao je. Usmjerio nas je za ugao, gdje smo se suočili sa sablasnom galerijom portreta

mrtvih lica. Posteri su bili izrađeni u zrnatoj crno-bijeloj'tehnici i uključivali su otiske prstiju i

druge identifikacijske karakteristike. Sve su informacije bile napisane na engleskom, francuskom, španjolskom i arapskom. Bilo je očito da većina tih bezimenih pojedinaca nije umrla mirnom smrću.

– Prepoznajete li svoje? Talley je pokazao prstom na najnovije izdanje. Na sreću, groteskno lice mojeg neidentificiranog slučaja nije zurilo u nas. Umjesto

toga, obavijest je sadržavala neuzbudljivu zubnu kartu, otiske prstiju i opis slučaja. – Osim postera, Interpol ne koristi papire, Talley je objasnio. Otpratio nas je do

dizala. – Papirni dosjei su elektronički skenirani. Čuvaju se na našem velikom središnjem

kompjuteru određeno vrijeme, a zatim uništavaju. Pritisnuo je tipku za prvi kat. – Pazite da vam virus Y2K ne dođe glave, rekao je Marino. Talley se nasmiješio. Izvan kafeterije su viteški oklopi i mjedeni orao raširenih krila nadgledali sve

redovite mušterije u njoj. Za krcatim stolovima sjedilo je nekoliko stotina muškaraca i žena u poslovnim odijelima, sva policija koja je došla ovamo iz cijeloga svijeta da se bori protiv različitih oblika organiziranog kriminala, od krađa kreditnih kartica i krivotvorenja u Sjedinjenim Državama do bankovnih računa preko kojih se plaća šverc kokainom u Africi. Talley i ja smo izabrali pečenu piletinu i salatu. Marino se pomamio za rebricama na žaru.

Smjestili smo se u kut. – Glavni tajnik se nikad ne uključuje izravno u slučaj, kao ovaj put, obavijestio nas

je Talley. Samo da dobijete neku ideju o važnosti svega ovoga. – Pretpostavljam da bi' se trebali osjećat' počašćeno, rekao je Marino. Talley je odrezao komadić piletine i zadržao vilicu u istoj ruci. Europski stil. – Ne želimo da nas zaslijepi želja da taj neidentificirani leš bude Thomas

Chandonne, Talley je nastavio. – M'da, baš bi bilo neugodno da izvadite crnu obavijest iz svog finog kompjuterića

i onda šta? Ispadne da kučkin sin nije mrtav, da je Loup-Garou samo neki lokalni

luđak koji nastavlja ubijat' i da između njih dvojice ne postoji nikakva veza, rekao je Marino. Možda Interpol izgubi koju članarinu, ha?

– Kapetane Marino, ne radi se o članarinama, rekao je Talley, fiksirajući ga pogledom. Znam da ste riješili izuzetno mnogo teških slučajeva u svojoj karijeri. Znate da rješavanje traži cijelog čovjeka. Mi trebamo osloboditi naše ljude, tako da mogu raditi na drugim zločinima. Trebamo skinuti s vlasti ljude koji štite taj šljam. Trebamo ih uništiti do temelja.

Odgurnuo je poslužavnik a da nije završio s jelom i izvukao paketić cigareta iz unutarnjeg džepa svog sakoa.

– To je jedna od dobrih stvari u Europi, nasmiješio se. Loša za zdravlje, ali ne i antisocijalna navika.

– Pa, da vas pitam sljedeće, nastavio je Marino. Ako se ne radi o članarinama, tko onda plaća sve ovo sranje? Learjetove, Concorde, luksuzne hotele, da i ne spominjem taksi Mercedese?

– Ovdje su mnogi taksiji marke Mercedes. – Nama doma se više sviđaju slupani Chevroleti i Fordovi, rekao je Marino

sarkastično. Znate onu, kupujmo američko. – Interpol nema naviku omogućavati korištenje Learjetova i luksuznih hotela, rekao

je Talley. – A tko ima? – Mislim da to možete pitati senatora Lorda, odgovorio je Talley. No, da vas

podsjetim. Jedino zbog čega organizirani kriminal i postoji je novac. A većina novca dolazi od poštenih ljudi, poštenih poslovnih ljudi i korporacija koji žele ukloniti ove kartele iz poslovanja jednako žarko kao i mi.

Marinovi mišići čeljusti su poskakivali. – Jedino mislim da je za jednu od petsto najbogatijih kompanija sitnica platiti par

avionskih karata za Concord, ako se time može spriječiti gubitak milijuna dolara u elektroničkoj opremi ili čak oružju i eksplozivima.

– Onda je neka kompanija tipa Microsoft platila sve ovo? pitao je Marino. Talhy je već bio na rubu strpljenja. Nije mu odgovorio. – Pitam vas. Hoću znat' `ko je platio moju kartu. Želim znat' `ko je, k vragu, kopao

po mojoj putnoj torbi. Neki Interpolov agent? Marino je bio uporan. – Interpol nema agente. Povezan je s raznim organizacijama za čuvanje zakona.

ATF-om, FBI-em, poštama, policijama i tako dalje. – Da, baš. Kao što se ni CIA ne bavi ubijanjem Ijudi. Za ime božje, Marino, rekla

sam. – Želim znat' `ko je, jebemu, kopao po mojoj putnoj torbi, rekao je Marino, dok mu

je lice poprimalo tamnocrvenu boju. Već me dugo ništa nije tako raspizdilo k'o to. – Primjećujem, odgovorio je Talley. Možda biste se trebali požaliti pariškoj

policiji. No, pretpostavljam da ako su oni imali neke veze s tim, to je bilo za vaše dobro. U slučaju da ste sa sobom donijeli pištolj, na primjer?

Marino nije rekao ništa. Prebirao je po ostacima rebaraca na tanjuru. – Nisi valjda, obratila sam mu se u nevjerici. – Ako netko nije često putovao izvan svoje zemlje, može mu se omaknuti kakva

nevina pogreška, Talley je dodao. Osobito američkim policajcima koji su navikli sa sobom svuda nositi oružje i možda ne razumiju u koliko bi ozbiljnu nevolju zbog toga ovdje mogli upasti.

Marino je i dalje šutio.

– Pretpostavljam da je jedini motiv bio spriječiti neugodnosti koje biste mogli imati, govorio je Talley, otresajući pepeo.

– U redu, u redu, gunđao je Marino. – Doktorice Scarpetta, Talley se zatim okrenuo meni, jeste li upoznati s našim

sudskim sustavom? – Dovoljno da znam da mi je drago što ga nemamo u Virginiji. Mjesto suca je

doživotno. Sudac bira forenzičkog patologa i odlučuje koji se dokaz prilaže u laboratorij na analizu. Odlučuje čak i o kojoj se vrsti smrti radi, objasnio je Talley.

– Zvuči kao najgora verzija našeg mrtvozorničkog sustava, rekla sam. Kad god su upleteni politika i glasovanje…

– Moć, Talley je presjekao. Korupcija. Politika se ne bi smjela miješati u istrage zločina.

– Ali miješa se, agente Talley. Stalno se miješa. Možda čak i ovdje, u vašoj organizaciji, rekla sam.

– U Interpolu? Činilo se da ga ovo zabavlja. Interpol zaista nema razloga da učini krivu stvar, ma kako to zvučalo licemjerno iz mojih usta. Ne tražimo priznanja. Ne želimo publicitet, automobile, oružje ili uniforme; ne tučemo se oko nadležnosti. Imamo iznenadujuće mala sredstva za sve što radimo. Za većinu ljudi mi i ne postojimo.

– Serete s tim mi kao da ste jedan od njih, komentirao je Marino. Zbunjen sam. Čas ste ATF-ovac, čas neka Tajna zvjerka.

Talley je podigao jednu obrvu i otpuhnuo dim. Tajna zvjerka? upitao je. – Kako ste uopće došli ovamo? Marino nije popuštao. – Otac mi je Francuz, a majka Amerikanka. Ja sam veći dio svog djetinjstva proveo

u Parizu, a zatim se cijela moja obitelj preselila u Los Angeles. – I onda? – Pravni fakultet. Nije mi se svidjelo, pa sam završio u ATF-u. Koliko ste bili

tamo? Marino je nastavljao s ispitivanjem. Bio sam agent oko pet godina. – Da? I koliko od toga ovdje? sa svakim postavljenim pitanjem Marino je postajao

sve ratoborniji. – Dvije godine. – Baš nekako ugodno. Nakon tri godine na ulici, došli ste ovamo. Pijete vino i

provodite vrijeme u ovom velikom staklenom dvorcu u društvu svih tih velikih faca. – Imao sam izuzetnu sreću. Talleyjev dobrodušni odgovor imao je ironični prizvuk.

Potpuno ste u pravu. Pretpostavljam da je tome pomogla činjenica što govorim četiri jezika i mnogo sam putovao. Takoder sam upoznao svijet kompjutera i pohađao studij medunarodnih odnosa na Harvardu.

– Moram na zahod, Marino je naglo ustao. – Ono s Harvardom ga je dotuklo, rekla sam Talleyu, dok je Marino bijesno

odlazio. – Nisam ga namjeravao razljutiti, rekao je. Naravno da jeste. – Oh. Kako ste brzo stvorili loš dojam o meni. – On obično nije ovako neugodan, nastavila sam. Imamo novog zamjenika

zapovjednika koji ga je vratio u uniformu, suspendirao ga i dosad pokušao uništiti na sve moguće načine. Još mu je preostao metak.

– Kako se taj zove? upitao je Talley. – Zapravo se radi o njoj'; odgovorila sam. Katkad su one gore nego oni, bar je moje

iskustvo takvo. Osjećaju se ugroženije, nesigurnije. Žene će prije uništiti jedna drugu, nego se medusobno pomagati, što bismo zapravo trebale.

– Vi ne izgledate tako. Proučavao me je. Sabotaža traži previše vremena. Nije bio siguran kako to shvatiti. – Vidjet ćete da sam vrlo izravna, agente Talley, jer ne moram ništa skrivati.

Usredotočena sam i kad nešto kažem, onda to mislim ozbiljno. Ili ću se boriti za vas ili neću. Ili ću vam se suprotstaviti ili neću. I to ću činiti strateški, ali bez milosti, jer me ne zabavlja gledati nekog kako pati. Za razliku od Diane Bray. Ona ljude truje, a zatim se udobno zavali u naslonjač i promatra. Uživa u predstavi u kojoj netko polako umire, u agoniji.

– Diane Bray. Vidi, vidi, rekao je Talley, otrovni otpad u pripijenoj odjeći. – Poznajete je? upitala sam iznenadeno. – Znači, konačno je otišla iz D.C-ja da uništi neki drugi policijski odjel. Proveo

sam kratko vrijeme u stožeru, prije nego što su me prebacili ovamo. Uvijek je pokušavala uskladiti ono što rade njezini policajci s onim što smo radili mi ostali. Znate, FBI, Tajna služba, mi. Nije da ima ičega lošeg u tome da ljudi rade zajedno, ali to nije bio njezin cilj. Ona je samo željela biti prst i nokat s moćnicima i vraga ako nije.

– Ne želim trošiti energiju na razgovor o njoj, rekla sam. Već mi je i tako potrošila previše snage.

– Jeste li za desert? – Zašto ni jedan dokaz iz pariških slučajeva nije bio laboratorijski ispitan? vratila

sam se na tu temu. – Možda biste kavu? – Ja bih odgovor, agente Talley. Jay. – Zašto ste me pozvali ovamo? Oklijevao je. Pogledao je zabrinuto prema vratima kao da bi svakog trena mogao

ući netko koga ne bi volio vidjeti. Sigurno je mislio na Marina, zaključila sam. – Ako je ubojica taj munjeni Chandonne, što smo prilično uvjereni da jest, njegova

bi obitelj voljela da loša navika njihova sina da reže, tuče i grize žene ne dospije u javnost. Zapravo, zastao je, prodorno me pogledavši u oči, čini se da nisu htjeli da se zna da on uopće postoji na kugli zemaljskoj. On je njihova mala prljava tajna.

– Kako onda znate da on postoji? – Njegova je majka rodila dva sina. Nema zapisa da je jedan od njih umro. – Čini se da ni o čemu nema zapisa. – Ne na papiru. Postoje drugi načini da se stvari saznaju. Policija je provela stotine

sati ispitujući razne ljude, osobito one koji žive na Ile Saint-Louis. Osim onog što navode Thomasovi bivši kolege iz razreda, ostalo je legenda. Priča o čovjeku kojega se katkad može vidjeti kako po mraku, noću ili rano ujutro, šeta obalom otoka.

– Da li taj misteriozni lik samo šeta uokolo ili i pliva? upitala sam. Mislila sam na slatkovodne dijatomeje u odjeći mrtvog muškarca.

Talley me je iznenadeno pogledao. – Čudno da to kažete. Da. Govorilo se o muškarcu koji je plivao gol u Seini uz

obalu Ile Saint-Louis, čak i po vrlo hladnom vremenu. Ali uvijek po mraku. – I vi vjerujete tim glasinama? upitala sam. Moj posao nije da vjerujem ili ne. – Što bi to trebalo značiti? – Naša uloga u ovome jest olakšati rad i povezati Ijude tako da misle i rade

zajedno, bez obzira na to tko su i gdje su. Mi smo jedina organizacija na svijetu koja to može. Ja nisam ovdje da glumim detektiva.

Napravio je dugu stanku, pretražujući pogledom moje oči, tražeći kutke koje sam se bojala podijeliti s njim.

– Ne pravim se da sam stručnjak za izradu profila zločinaca, Kay, rekao je. Znao je za Bentona. Naravno da jest. – Nemam tu vještinu, a iskustva sigurno nemam, dodao je. Tako da neću ni

pokušati crtati nekakav portret tipa koji to radi. Nemam nikakvu ideju o tome kako izgleda, kako hoda, kako govori – jedino što znam jest da govori francuski. A vjerojatno i druge jezike.

Jedna od njegovih žrtava bila je Talijanka, nastavio je. Nije govorila engleski. Covjek se mora zapitati nije li s njom razgovarao na talijanskom, kad mu je otvorila vrata.

Talley se zavalio natrag u stolac i posegnuo za svojom čašom vode. – Postoji velika mogućnost da se tip sam obrazovao, rekao je Talley. Možda se i

dobro odijeva. Thomasa bije glas da je slab na brze automobile, visoku modu i dragulje. Možda je jadni brat, skriven negdje u podrumu, nasljeđivao Thomasovu iznošenu odjeću.

– Traperice na neidentificiranom čovjeku bile su malo preširoke u struku, sjetila sam se.

– Thomas je varirao u težini, navodno. Puno je vježbao da bude vitak. Bio je vrlo tašt na svoj izgled. Tako da, tko zna? rekao je Talley, sliježući ramenima. Ali jedno je sigurno, ako je njegov navodni brat tako čudan kao što ljudi kažu, sumnjam da ide u kupovinu.

– Zar stvarno mislite da je moguće da toj osobi, koja dolazi kući nakon masakra, roditelji peru krvavu odjeću i pružaju zaštitu? Netko ga štiti, ponovio je Talley. Zato su ti slučajevi u Parizu i zapeli na vratima mrtvačnice. Ne znamo što se unutra dogacfalo, osim onoga što smo vam pokazali.

– Sudac? – Netko tko je vrlo utjecajan. A takvih je mnogo. Kako ste došli do izvješća s

obdukcija? – Normalnim putem, odgovorio je. Zatražili smo zapisnike od pariške policije. To

što ste vidjeli je to što smo dobili. Nikakav dokaz nije otišao u laboratorij na analizu, Kay. Nema osumnjičenih. Nema sudenja. Ničega. Jedino se obitelj malo umorila od štićenja svog psihopatskog sina. On nije samo izvor neugodnosti, nego potencijalno slaba točka.

– Ako se dokaže da je Loup-Garou psihopatski sin Chandonnejevih, kako će vam to pomoći da srušite kartel Jedan-šezdeset-pet? Najprije, nadamo se da će Loup-Garou progovoriti. Bit će optužen za niz ubojstava, osobito teško za onaj u Virginiji… Dakle, bit ćemo u prednosti. A najviše što ćemo dobiti identifikacijom sinova gospodina Chandonnea, nasmiješio se, bit će opravdani razlog za pretres njegova divnog doma na Ile Saint-Louis, starog tri stotine godina, i ureda i računa od utovara robe i tako dalje, i tako dalje.

– Pod pretpostavkom da uhvatimo Loup-Garoua, rekla sam. Moramo. Pogledali smo se u oči i ostali tako jedan dug, napet trenutak. Kay, morate dokazati

da je ubojica Thomasov brat. Ponudio mi je cigaretu iz kutije. Nisam je ni dotakla. – Vi ste nam možda jedina nada, dodao je. Najbolja prilika koju smo imali do sada,

rekao je. – Marino i ja bismo mogli biti u velikoj opasnosti, ako dođemo do ičega, rekla

sam. – Policija ne može ući u parišku mrtvačnicu i početi ispitivati, rekao je. Čak ni

policajci koji rade u tajnosti. To ne mogu ni ljudi koji rade u Interpolu. – Zašto ne? Zašto pariška policija ne može tamo ući?

– Zato što sudska patologinja koja je obradila slučajeve ne želi razgovarati s njima. Ne vjeruje nikome i ne mogu reći da je krivim zbog toga. Ali čini se da vama vjeruje.

Šutjela sam. – To što se dogodilo Lucy i Jo bi vam trebao biti motiv. Ovo je bilo nisko. – Nije, Kay. Ti ljudi su toliko zli. Vašoj su nećakinji pokušali prosvirati mozak, a

zatim je i cijelu dići u zrak. To vam nije apstraktno, zar ne? – Nasilje mi nikad nije apstraktno. Hladan znoj klizio mi je prema struku. – Ali drugačije je kad se radi o nekome koga voliš, rekao je Talley. Zar ne? – Nemojte mi govoriti kako se osjećam. – Bila to apstrakcija ili ne, osjećate okrutne, hladne ralje nasilja kad ono uništi

nekoga koga volite. Talley nije popuštao. Nemojte dopustiti toj gamadi da uništi još nekog. Morate vratiti dug. Lucy je bila pošteđena.

– Trebala bih biti kod kuće s njom, rekla sam. – Više će joj pomoći to što ste tu. Više će pomoći i Jo. – Nemojte mi govoriti što je najbolje za moju nećakinju ili njezinu prijateljicu. Ili

za mene, kad smo već kod toga. – Nama je Lucy jedna od najboljih agentica koje imamo. Mi je ne gledamo kao

vašu nećakinju. – Pretpostavljam da bi mi zbog toga trebalo biti drago. Sigurno bi. Pozornost mu je odlutala niz moj vrat. Njegov pogled poput daška vjetra strujao mi

je niz tijelo, a zatim se zadržao na mojim rukama. Bože, kako su jake, rekao je, a zatim posegnuo za jednom. Tijelo koje je pronađeno u kontejneru. Kim Luong. To su vaši slučajevi, Kay, proučavao je moje prste, moj dlan. Znate sve detalje. Znate koja pitanja postaviti, što tražiti. Sasvim je logično da svratite k njoj u posjet.

– Njoj? izvukla sam ruku, pitajući se tko je to gledao. – Madam Stvan. Ruth Stvan. Ravnateljici Odsjeka za pravnu medicinu i glavnom

sudskom patologu Francuske. Već ste se srele. Naravno da znam tko je ona. No, nikad se nismo srele.

– U Genevi, 1988. Ona je Švicarka. Tada još nije bila udana. Djevojačko ime joj je Durenmatt.

Pogledom je pretraživao moje lice da vidi sjećam li se. Nisam se sjećala. – Bile ste zajedno na jednoj raspravi o sindromu iznenadne smrti dojenčeta. SIDS-

u. – A kako vi znate za to? – Piše u vašem životopisu, rekao je, zabavljajući se. – Dakle, to se sigurno ne spominje u mojem životopisu, branila sam se. Nije skidao oči s mene, a ni ja nisam mogla prestati gledati u njega. Bilo mi je

teško razmišljati. – Hoćete li je otići posjetiti? upitao je. Ne bi bilo ničeg neobičnog u tome da

svratite i pozdravite staru prijateljicu dok ste u Parizu. Osim toga, ona je pristala na razgovor s vama. Zato ste, zapravo, ovdje.

– Lijepo od vas što mi sad to kažete, rekla sam. U meni je rastao gnjev. – Možda nećete ništa moći učiniti. Možda ona ne zna ništa. Možda nema ni jednog

dodatnog detalja kojim bi nam mogla pomoći u rješavanju našeg problema. Ali mi u to ne vjerujemo. Ona je vrlo inteligentna, etična žena, koja je morala teško raditi da bi se održala u sustavu koji nije uvijek na strani pravde. Možda možete s njom uspostaviti kontakt?

– Što vi mislite, tko ste vi? pitala sam ga. Mislite da možete jednostavno podići slušalicu, pozvati me ovamo i tražiti da samo svratim u parišku mrtvačnicu, dok nekakvi kriminalni kartel ne gleda?

Nije ništa rekao. Čvrstina njegova pogleda nije popustila ni na trenutak. Sunčana svjetlost što je ispunila prozor do njega pretvorila mu je oči u jantar tigrova oka.

– Boli me briga jeste li vi Interpol, Scotland Yard ili engleska kraljica, rekla sam. Nećete dovesti ni mene, ni doktoricu Stvan, ni Marina u opasnost.

– Marino neće ići s vama u mrtvačnicu. To prepuštam vama da mu kažete. – Bilo bi sumnjivo da vam se pridruži, pogotovo što je on takav uzor pristojnosti,

primijetio je Talley. Osim toga, ne mislim da bi se svidio doktorici Stvan. – A ako ona ima dokaze? Što onda? Nije mi odgovorio i ja sam znala zašto. – Tražite da tajno utječem na cijeli lanac dokaza. Tražite od mene da ukradem

dokaze, zar ne? Ne znam kako vi to ovdje zovete, ali u Sjedinjenim Državama to je teško kazneno djelo.

– Oštećenje ili falsifikacija dokaza, prema novom kaznenom zakonu. Tako se to ovdje zove. Tristo tisuća franaka kazne, tri godine zatvora. Pretpostavljam da bi vas mogli optužiti za kršenje poštovanja prema preminulom, ako bi netko baš zapeb. To bi iznosilo dodatnih sto tisuća franaka i još jednu godinu zatvora.

Odgurnula sam svoj stolac. – Federalni agent me moli da prekršim zakon. Moram priznati da se u mojoj

profesiji to ne događa često, hladno sam mu rekla. – Ne molim. To se tiče samo vas i doktorice Stvan. Ustala sam. Nisam slušala. – Vi možda niste studirali pravo, ali ja jesam, rekla sam. Možda možete izrecitirati

kazneni zakon, ali ja znam što on znači. Nije se ni pomaknuo. Krv mi je bubnjala u vratu, a sunce tuklo u oči, tako da nisam

ništa mogla vidjeti. – Ja služim zakonu, načelima znanosti i medicini već pola svog života, nastavila

sam. Jedino što ste vi činili tijekom polovice svog života, agente Talley, jest da ste preživjeli adolescenciju. I to u svijetu ekskluzivnih sveučilišta.

– Neće vam se dogoditi ništa ružno, Talley je mirno odgovorio, kao da nije čuo ni riječi uvrede koju sam upravo izgovorila.

– Sutra ujutro Marino i ja letimo kući. Molim vas sjednite. – Znači poznajete Diane Bray? Je li to završni čin njezine grandiozne režije? U

kojem će me baciti u francuski zatvor? nastavila sam. – Molim vas, sjednite, ponovio je. Iako nevoljko, sjela sam. – Ako budete uhvaćeni zbog nečega što doktorica Stvan zatraži od vas da učinite,

posredovat ćemo, rekao je. Baš kao što smo posredovali i u vezi s onim za što sam bio siguran da Marino ima u kuferu.

– I ja bih trebala u to povjerovati? upitala sam u nevjerici. Da me francuska policija sa strojnicama zgrabi na aerodromu, a ja im kažem: Sve je u redu, dečki, ja sam na tajnoj misiji za Interpol?

– Mi samo pokušavamo povezati vas i doktoricu Stvan. – Serete. Znarn točno što radite. I ako upadnem u nevolje, vi ćete se ponašati kao i

svaka druga agencija na ovom prokletom svijetu. Reći ćete da me i ne poznajete. – Ja to nikad ne bih rekao. Izdržao je moj pogled. U prostoriji je bilo tako vruće da mi je trebalo svježeg

zraka. – Kay, mi nikad ne bismo to rekli. Senator Lord to nikad ne bi rekao. Molim vas da

mi vjerujete.

– E pa, ne vjerujem vam. – Kad biste htjeli ponovno doći u Pariz? Morala sam prestati razmišljati. Užasno me je zbunio i razbjesnio. – Prema rasporedu, odlazite predvečernjim vlakom, podsjetio me je. No, ako biste

željeli prenoćiti, znam predivan mali hotel na Rue de Boeuf. Zove se La Tour Rose. Jako bi vam se svidio.

– Ne, hvala, rekla sam. Uzdahnuo je, ustajući od stola i uzimajući naše poslužavnike. Gdje je Marino?

Sjetila sam se da ga nema već jako dugo. – I ja sam se počeo pitati, rekao je Talley, dok smo prolazili kroz kafeteriju. Mislim

da mu se ne sviđam. – To vam je najbriljantniji zaključak do kojeg ste danas došli, rekla sam. – Mislim da mu se ne svida kad vam drugi muškarac poklanja pozornost. Nisam znala što da mu na to odgovorim. Gurnuo je poslužavnike u stalak. – Hoćete li je nazvati? Talley je bio uporan. Molim vas? Stajao je savršeno miran

usred kafeterije. Dodirnuo mi je rame, gotovo dječačkim pokretom, i pitao me ponovno.

– Nadam se da doktorica Stvan govori engleski, rekla sam.

35

DOKTORICA STVAN MI SE JAVILA NA TELEFON. ODMAH ME SE SJETIla, što je potvrdilo ono što mi je Talley rekao. Očekivala je moj poziv i htjela me je vidjeti.

– Sutra poslije podne predajem na sveučilištu, rekla mi je. Zvučala je kao da već dugo nije govorila engleski jezik. Ali možete doći do mene ujutro. Ja dolazim u osam.

– Hoće li vam odgovarati u osam i petnaest? – Naravno. Mogu li vam pomoći u vezi s nečim dok ste u Parizu? upitala me

tonom po kojem sam zaključila da je drugi mogu čuti. – Zanima me kako funkcionira sudsko-medicinski sustav u Francuskoj, prihvatila

sam ulogu. – Katkad ne baš dobro, odgovorila je. Blizu smo Gare de Lyon, odmah pokraj Quai

de la Rapee. Ako se dovezete, možete parkirati iza zgrade, gdje se primaju tijela. U protivnom, uđite na prednji ulaz.

Talley je digao pogled s telefonskih poruka koje je prelistavao. Hvala, rekao je kad sam spustila slušalicu.

– Što mislite gdje je Marino zalutao? upitala sam. Uznemirila sam se. Nisam imala povjerenja u Marina dok je sam. Sigurno je

negdje nekoga vrijeđao. – Nema mnogo mjesta na koja je mogao otići, odgovorio je Talley. Našli smo ga

dolje u predvorju kako smrknuto sjedi pokraj palme u lončanici. Cini se da je na svakom katu prošao kroz nekoliko vrata previše tako da se više nije mogao vratiti. Na kraju se spustio dizalom u prizemlje. Nije ni pokušao potražiti pomoć od čuvara.

Već ga dugo nisam vidjela tako razdražljivog. Dok smo se vraćali u Pariz, bio je toliko mrzovoljan da sam se naposljetku premjestila

na drugo sjedalo i okrenula mu leda. Sklopila sam oči i drijemala. Zatim sam otišla do vagon restorana i kupila si Pepsi, ne pitavši ga bi li i on jednu. Kupila sam si i kutiju cigareta. Njega nisam ponudila ničim.

Kad smo ušetali u predvorje našeg hotela, napokon sam popustila. Hoćeš li da idemo na piće? upitala sam.

– Moram u svoju sobu. Što je tebi? – Možda bi' ja to tebe treb'o pitat', otpovrnuo je. – Marino, pojma nemam o čemu govoriš. Idemo se na trenutak opustiti u bar i

razmisliti što ćemo dalje u vezi s ovom neprilikom u koju smo se uvalili. – Jedino šta ću ja dalje je otići u svoju sobu. I nisam ja taj koji nas je uvalio u

neprilike. Pustila sam ga da ude u dizalo i gledala kako njegova tvrdoglava faca nestaje iza

mjedenih vrata. Ja sam se popela dugim, zavijenim nizom stuba prekrivenih sagom. To me podsjetilo na to koliko mi pušenje škodi. Kad sam otključala vrata, nisam bila spremna vidjeti ono što sam vidjela. Dok sam prilazila faksu, obuzeo me je ledeni strah. Zurila sam u ono što mi je poslao glavni mrtvozornik Philadelphije, doktor Harston. Sjela sam na krevet, paralizirana.

Svjetla grada su blistala. Vidio se golem, visok znak Grand Mariner destilerije, a Cafe de la Paix ispod njega bio je pun ljudi. Dok sam prikupljala papir s faksa, ruke su mi se tresle i živci titrali kao da imam nekakvu groznu bolest. Uzela sam tri Scotcha iz mini bara i natočila ih sve odjednom. Nije mi trebalo leda. Nije me bilo briga što ću se idućeg dana osjećati pakleno zbog alkohola, jer sam znala da ću se i ovako i onako tako osjećati. Tu je bio prvi list koji je doktor Harston poslao.

Kay, zanimalo me kad ćeš pitati. Znao sam da ćeš to učiniti kad budeš spremna. Javi ako imaš dodatnih pitanja. Tu sam ako me trebaš.

Izgubila sam osjećaj za vrijeme dok sam, kao u katatoniji, čitala izvještaj mrtvozornika istrage, Opis tijela, onog što je ostalo od njega, in situ, u spaljenoj zgradi u kojoj je umro. Fraze su rni lebdjele pred očima poput pepela u zraku. Pougljenjeno tijelo s frakturama zapešća… šake nedostaju… na lubanji vidljivo laminarno ljuštenje sprženih kostiju… pougljenilo do mišića u području prsnog koša i trbuha.

Ulazna rana od metka ispaljenog u glavu ostavila je na lubanji rupu od jednog i pol centimetra. Vidjelo se kako je zrno ukoso probilo kost. Metak je ušao iza desnog uha, prouzročivši zvjezdolike frakture i utisnuće te završio u području desne petrozne regije.

Imao je blagu dijastemu između prvih gornjih inciziva. Uvijek sam voljela taj jedva vidljivi razrnak između njegovih prednjih zuba. Benton je inače bio jako precizan u svakom pogledu, pa je ta nesavršenost činila njegov osmijeh još simpatičnijim. Inače je imao besprijekorne zube, jer se njegova uzorna obitelj iz New Englanda, koja je sve činila onako kako treba, pobrinula da nosi zubnu protezu.

… Trag kupaćih gaćica nakon sunčanja. Otišao je u Hilton Head bez mene, zato što su me pozvali da obradim neko mjesto zločina. Da sam barem rekla ne i otišla s njim. Da sam barem odbila obrađivati taj, kako se poslije pokazalo, prvi slučaj u seriji užasnih zločina čija je posljednja žrtva bio baš on.

Ništa od svega što sam pročitala nije bilo izmišljeno. Nije moglo biti. Samo smo Benton i ja znali za tanki ožiljak dug oko pet centimetara na njegovu lijevom koljenu. Tu se posjekao na staklo kad smo bili u Crnim Planinama, u Sjevernoj Karolini. Tamo smo prvi put vodili ljubav. Taj je ožiljak uvijek izgledao kao stigma preljubničke

ljubavi. Kako čudno da je bio pošteđen, zato što je na njega pala razmočena izolacija s krova.

Taj je ožiljak bio stalni podsjetnik na naš grijeh. Sada se činilo kao đa je pretvorio njegovu smrt u kaznu, koja je za mene kulminirala u prizorima opisanim u izvještaju. Ja sam sve to vidjela i prije. Te su me slike oborile na pod, gdje sam ostala sjediti, plačući i mrmljajući njegovo ime.

Nisam čula kucanje na vratima sve dok se nije pretvorilo u lupanje. Tko je? pitala sam promuklim, napuklim glasom.

– Šta ti je? upitao je glasno Marino kroz vrata. Jedva sam ustala. Zamalo sam izgubila ravnotežu dok sam išla prema vratima da ga

pustim u sobu. – Kucam već pet minuta… počeo je. Isuse Kriste, jebote. Šta se zbiva? Okrenula sam mu leđa i otišla do prozora. – Doktorice, šta je? Šta je? Zvučao je preplašeno. Je 1' se nešto dogodilo? Prišao mi je i stavio ruke na ramena. Nikad prije to nije učinio, svih tih godina koje

sam ga poznavala. – Reci mi. Kakvi su to dijagrami tijela i sranja na krevetu. Je li Lucy OK? – Ostavi me na miru, rekla sam. Neću dok mi ne kažeš šta ti je! Odlazi. Maknuo je ruke. Na mjestu gdje su trenutak prije bile nastupila je hladnoća.

Osjetila sam koliko smo daleko. Otišao je na drugi kraj sobe i čula sam ga kako skuplja faksirane papire. Šutio je.

Zatim je rekao: Kakva to sranja radiš? Hoćeš poludit'? Kog' vraga hoćeš kad gledaš ovakve stvari? Govorio je sve glasnije, kako mu je rasla panika i bol. Zašto? Ti si sišla s uma!

Okrenula sam se u hipu i poletjela prema njemu. Zgrabila sam papire i zatresla mu ih pred nosom. Kopije dijagrama tijela, toksikološki izvještaji, popis podnesenih dokaza, potvrda o smrti, kartica s imenom, opis zubala, sadržaja želuca, sve se to razletjelo i razasulo po sagu poput mrtvog lišća.

– Zato što si ti to baš morao reći, derala sam se na njega. Jednostavno nisi mogao držati svoja velika, gruba usta zatvorena nego si morao reći da nije mrtav! E pa sad znamo, zar ne? Pročitaj si sam, Marino, proklet bio.

Sjela sam na krevet i obrisala oči i nos rukama. – Samo pročitaj i nemoj mi više nikad to spominjati, rekla sam. Da više nikad nisi

rekao ništa slično. Nemoj mi više nikad reći da je živ. Nemoj mi to više ponoviti. Zazvonio je telefon i on je zgrabio slušalicu. – Šta! dreknuo je. A, da? dodao je nakon male stanke. Pa, u pravu su. Mi radimo

paklenu buku i samo pošaljite to usrano osiguranje gore. Ja ću vam ih poslat' ravno natrag, zato šta sam ja užasno zajeban murjak i trenutno raspoložen da nekom jebem mater!

Tresnuo je slušalicom i sjeo na krevet do mene. Suze su i njemu ispunile oči. – Šta ćemo sad, doktorice? Kog' ćemo vraga sada, ha? – Želio je da se okupimo na večeri da se svadamo i mrzimo i plačemo, kao sad,

promrmljala sam, dok su mi se suze kotrljale niz obraze. Znao je da ćemo se iskaliti jedan na drugome, jer drugačije to ne možemo izbaciti iz sebe i krenuti dalje.

– Da, izgleda da je napravio i naše profile, rekao je Marino. Očito je. Kao da je nekako znao da će se to dogodit' i da ćemo se ovako ponašat'.

– Dobro me je poznavao, promrmljala sam. Oh, Bože, kako me je dobro poznavao. Znao je da ću se nositi s tim gore od svih drugih. Ne želim plakati! To sam naučila kad mi je otac umirao. Plakati je značilo osjećati, a osjećati takvu bol bilo je previše.

Nekako mi je uspjelo sasušiti se iznutra poput suhe mahune, moji osjećaji majušni, tvrdi… šuškaju poput suhih zrna. Slomljena sam, Marino. Mislim da to nikad neću preboljeti. Možda bi bilo dobro kad bi i mene otpustili. Ili kad bih dala otkaz.

– To se neće dogodit', rekao je. Kad nisam odgovorila, ustao je i zapalio cigaretu. Koračao je. Želiš li večerati ili

nešto? – Treba mi samo san, rekla sam. – Možda bi bilo dobro da izademo iz ove sobe. Ne, Marino. Onesvijestila sam se uz pomoć Benadrylas. Ujutro sam se osjećala mamurno i tupo.

Morala sam se natjerati da ustanem iz kreveta. Kad sam se pogledala u ogledalo u kupaonici, ugledala sam iscrpljene, otečene oči. Umila sam se hladnom vodom i odjenula te naručila taksi u sedam i trideset, ovaj put bez ikakve pomoći Interpola.

Institut Medico-Legal, trokatnica od crvene cigle i rupičastog vapnenca, nalazio se u istočnom dijelu grada. Voie Expressway odvajao ga je od Seine, koja je ovog jutra bila boje meda. Taksist me je ostavio ispred pročelja zgrade. Prošla sam kroz mali, predivni park s jaglacima, maćuhicama, tratinčicama i divljim cvijećem te starim rajskim smokvama. Mladi se par ljubio na klupi, a jedan se starac šetao sa svojim psom. Nisu primjećivali prepoznatljivi smrad smrti što je curio kroz rešetkaste prozore i crna željezna ulazna vrata Instituta.

Ruth Stvan bila je poznata po tome što je vodila mrtvozornički sustav na neobičan način. Posjetitelje su dočekivali domaćini. Čim bi članovi neke ražalošćene obitelji ušli kroz vrata, odmah bi ih netko ljubazno predusreo i pomogao im pronaći put. Jedna od tih domaćica pružila je pomoć i meni. Odvela me je kroz hodnik prekriven pločicama u kojem su čekali istražitelji, sjedeći u plavim stolcima. Razumjela sam dovoljno od onog što su govorili i shvatila da je netko prethodnu noć skočio kroz prozor.

Slijedila sam svog šutljivog vodiča pokraj male kapele sa šarenim prozorima, gdje je jedan par plakao nad dječakom u otvorenom mrtvačkom kovčegu. Ovdje se s mrtvima postupalo drugačije nego kod nas. U Americi jednostavno nije bilo novca da bi se plaćale domaćice, kapele i držanje za ruku. U društvu u kojem je pucnjava postala svakodnevna stvar, nitko se nije zalagao za mrtve.

Doktorica Stvan je radila na slučaju u Salle d'Autopsie, kako je pisalo na znaku iznad vrata koja su se automatski otvarala. Kad sam ušla unutra, ponovno me je preplavila tjeskoba. Nisam trebala doći. Nisam znala što da kažem. Ruth Stvan je upravo odlagala pluća na vagu, a njezina je zelena odora bila poprskana krvlju. Kapljica je bilo i na naočalama. Znala sam da je čovjek koji je skočio kroz prozor bio njezin slučaj. Lice mu je bilo smrskano, stopala rasprsnuta, a kosti potkoljenice zabile su mu se u bedra.

– Dajte mi minutu, molim vas, zamolila me doktorica Stvan. Radilo se na još dva slučaja, no ti su doktori bili odjeveni u bijelo. Na pločama su bila napisana imena i brojevi. Pila marke Stryker otvarala je lubanju, dok je voda glasno tekla u umivaonike. Doktorica Stvan bila je brza i energična žena, svijetle kose i jakih kostiju, starija od mene. Sjetila sam se da se držala dosta povučeno kad smo bile u Genevi.

Stavila je plahtu na svoj nedovršeni slučaj i svukla rukavice i počela je odvezilvati pregaču na leđima još dok mi je prišla sigurnim, čvrstim koracima.

– Kako ste? pitala je. Nisam sigurna, rekla sam. Ako je i mislila da je to čudan odgovor, nije to pokazala. – Slijedite me, molim, pa ćemo razgovarati dok se perem. Zatim idemo na kavu.

Uvela me je u malu svlačionicu i bacila svoju pregaču u košaru za prljavo rublje. Obje smo oprale ruke sapunom za dezinfekciju, a ona je oribala i lice te se obrisala grubim, plavim ručnikom.

– Doktorice Stvan, rekla sam, očito nisam došla ovamo zbog prijateljskog čavrljanja ni da ulazim u to kakav je vaš mrtvozornički sustav. Obje to znamo.

– Naravno, odgovorila je, pogledavši me u oči. Ja nisam osoba koja prima prijateljske posjete. Malo se nasmiješila. Da, susrele smo se u Genevi, doktorice Scarpetta, ali nismo se družile. Šteta, zapravo. Tada je bilo tako malo žena u našoj profesiji.

Govorila je dok smo hodale niz hodnik. – Kada ste nažvali, znala sam zašto me zovete, jer sam ja tražila da dođete ovamo,

dodala je. – Malo sam nervozna zbog toga što mi to kažete, odgovorila sam. Kao da i bez

toga nisam dovoljno nervozna. – Želimo iste stvari u životu. Da ste vi na mojem mjestu, ja bih posjetila vas,

razumijete? Ja bih rekla: ne možemo dopustiti da se ovo nastavi. Ne možemo dopustiti da još jedna žena umre na ovaj način. Ovaj put u Americi, u Richmondu. On je čudovište, taj LoupGarou.

Ušle smo u njezinu radnu sobu, koja nije imala prozora, a hrpe dosjea i časopisa i bilježaka slijevale su se odasvud. Uzela je telefon i nazvala kućni broj da nam donesu kavu.

– Molim vas, raskomotite se. Ako je to moguće. Maknula bih stvari, ali nemam ih gdje staviti.

Privukla sam stolac do njezina radnog stola. – Kad smo bile u Genevi, osjećala sam se kao ne pripadam onamo, rekla je,

zatvarajući vrata. Očito joj je taj događaj odjednom is kočio iz sjećanja, A razlog tome je djelomično sustav ovdje u Francuskaj.

Foreazički patolozi su ovdje potpuno izolirani. To se još nije promijenilo i vjerojatno i neće. Bar ne dok sam ja živa. Ne smijemo ni s kim razgovarati, što i nije uvijek loše, jer volim raditi sama.

Zapalila je cigaretu. – Ja popišem ozljede, a policija ispriča čitavu priču, ako želi. Ako je slučaj

osjetljiv, razgovaram sa sucem osobno i možda dobijem što mi treba. A možda i ne. Katkad, kad povučem neko pitanje, ne odrede ni jedan laboratorij za testove, razumijete?

– Znači, na neki način, rekla sam, vaš jedini posao je da pronađete uzrok smrti. Kimnula je. Za svaki pojedini slučaj dobivam zadatak od suca da odredim uzrok

smrti pojedini i to je sve. – Vi zapravo ne istražujete ništa. – Ne onako kako vi to radite. Ne onako kako bih ja to željela, odgovorila je,

otpuhujući dim s kuta usana. Vidite, problem s francuskim pravosudem je u tome što je sudac neovisan. Ja ne mogu dati izvještaj nikome osim sucu koji me je postavio i jedino ministar pravosuda može oduzeti slučaj i dati ga drugom sucu. Tako da ako postoji problem, ja nemam nikakvu moć da išta poduzmem glede toga. Sudac može s mojim izvještajem učiniti što god on hoće. Ako ja kažem da se radi o ubojstvu, a on se s tim ne složi, onda je tako kako on kaže. To nije moj problem. To je zakon.

– On može izmijeniti vaš izvještaj? Sama ta ideja činila mi se nevjerojatnom. – Naravno. Ja sam sama protiv svih. A pretpostavljam i vi. Nisam željela

razmišljati o tome koliko sam sama.

– Sasvim mi je jasno da bi moglo loše završiti, osobito za vas, da itko zna da razgovaramo… počela sam.

Podigla je ruku da me ušutka. Vrata su se otvorila i ušla je ista djevojka koja me je dopratila, s kavom, šlagom i šećerom na poslužavniku. Doktorica Stvan joj je zahvalila i rekla još nešto na francuskom što nisam razumjela. Zena je kimnula i tiho otišla, zatvorivši vrata za sobom.

– Rekla sam joj da mi ne prespaja telefonske pozive, obavijestila me je doktorica Stvan. Moram vam odmah reći da suca koji mi je dao ovo mjesto jako cijene. Ali i on je pod pritiscima, ako me razumijete. Čak je i ministar pravosuđa pod pritiscima. Ne znam odakle sve to potječe, ali ovi slučajevi nisu bili laboratorijski obradeni, i to je razlog zašto su vas poslali.

– Poslali? Ja sam mislila da ste vi tražili da dođem. – S čim pijete kavu? pitala je doktorica Stvan. Tko vam je rekao da su me poslali? – Sigurno su vas poslali da mi olakšate teret mojih tajni i ja ću vam ih rado odati.

Sa šećerom i šlagom? – Čistu. Kad je ubijena ona žena u Richmondu, bilo mi je rečeno da će vas poslati

ovamo ako pristanem razgovarati s vama. – Znači, niste vi tražili da dođem? – Ja nikad ne bih tražila tako nešto, jer ne bih očekivala da bi takav zahtjev bio

odobren. Sjetila sam se privatnog aviona, Concordea i ostaloga. Mogu li dobiti cigaretu?

rekla sam. – Oprostite što nisam pitala. Nisam znala da pušite. – Ne pušim. Ovo je samo malo zastranjivanje. Koje traje već godinu dana. Znate li

tko me je poslao, doktorice Stvan? – Netko tko je dovoljno utjecajan da vas dovede ovamo u vrlo kratkom roku.

Jedino to znam. Pao mi je na pamet senator Lord. – Iscrpljena sam od toga što mi Loup-Garou donosi. Osam žena do sada, rekla je,

zureći u prazno sa staklenim, bolnim izrazom u očima. – Kako mogu pomoći, doktorice Stvan? – Nema dokaza da su vaginalno silovane, rekla je. Ili sodomizirane. Uzela sam

briseve s mjesta ugriza, vrlo neobičnih tragova ugriza u kojima nedostaju kutnjaci, okluzija je nepotpuna, a zubi mali i široko razmaknuti. Prikupila sam dlake i sve ostalo. No vratimo se na prvi slučaj, kad je sve postalo neobično.

Kao što ste mogli i očekivati, sudac mi je rekao da odnesem sve dokaze u laboratorij. Prolazili su tjedni, mjeseci, no rezultati nisu stizali. Nakon toga sam naučila. U sledećim slučajevima za koje se vjerovalo da se radi o Loup-Garou nisam tražila dopuštenje da išta odnesem u laboratorij.

Šutjela je trenutak, odsutnih misli. Zatim je rekla: Neobičan je taj Loup-Garou. Grize dlanove i tabane. Njemu to

sigurno nešto znači. Nikad nisam vidjela nešto takvo. I sad se vi morate hrvati s njim kao i ja.

Zastala je, kao da je ono što se spremala reći bilo jako teško. Molim vas, budite jako oprezni. Napast će i vas kao što je mene. Znate, ja sam ona koja je preživjela.

Ostala sam bez riječi od zaprepaštenja. – Moj je muž glavni kuhar u Le Dome, pa ga noću gotovo nikad nema kod kuće.

No, Bog je htio da bude bolestan i u krevetu kad se to stvorenje prije nekoliko tjedana pojavilo na mojim vratima. Kišilo je. Rekao mi je da je upravo imao automobilsku

nezgodu i da treba nazvati policiju. Naravno, moj je prvi poriv bio da mu pomognem. Željela sam biti sigurna da nije ozlijeđen. Bila sam jako zabrinuta.

– To je moja slaba točka, nastavila je. Mislim da liječnici imaju kompleks spasitelja, znate? Znamo rješavati probleme, bez obzira na to koje su prirode. Kad sad razmišljam o tome, to je bio impuls na koji je on, u mojem slučaju, računao. Nije bilo ničeg ni najmanje sumnjivog u vezi s njim. Znao je da ću ga pustiti u kuću i pustila bih ga, ali Paul je čuo glasove pa je pitao tko je. Čovjek je pobjegao. Nisam ga uspjela dobro pogledati. Nije bilo svjetla pred vratima, znate, jer je skinuo žarulju. To sam poslije otkrila.

– Jeste li zvali policiju? – Samo jednog detektiva kojem vjerujem. – Zašto? Čovjek mora biti oprezan. Kako ste znali da je on ubojica? Otpila je malo kave. Do sada se već ohladila i natočila je još tople u svoju i u moju

šalicu. – Mogla sam osjetiti. Sjećam se da sam osjetila miris mokre životinje, ali sad

mislim da sam si to umislila. Mogla sam osjetiti zlo, požudu u njegovim očima. Nije se želio pokazati. Kad sam otvorila vrata, nisam mu vidjela lice, samo odsjaj svjetla u njegovim očima.

– Miris mokre životinje? upitala sam. – Drugačiji od mirisa tijela. Prljav miris, kao što pas smrdi kad ga treba okupati.

Toga se sjećam. Ali sve se dogodilo tako brzo da nemogu biti sigurna. Zatim sam sljedećeg dana primila od njega poruku. Evo. Da vam pokažem.

Ustala je i otključala ladicu na metalnom ormaru za spise, u kojem su dosjei bili tako gusto nagurani da je jedva jednog izvukla van. Nije bio označen, a unutra se nalazio otkinuti komadić smeđeg papira zamrljan krvlju i zaštićen prozirnom plastičnom vrećicom za dokaze.

– Pas la police. Pas de probleme, tout va bien. Le Loup-Garou'; pročitala mi je. To znači Bez policije. Sve je u redu. OK je. Sve je u redu. Vukodlak.

Zurila sam u poznata uglata slova. Bila su mehanička, gotovo dječja. – Papir izgleda kao da je otkinut s kartonske vrećice iz trgovine, rekla je. Ne mogu

dokazati da je od njega, ali od koga bi drugog bila? Ne znam čija je to krv, jer ne mogu napraviti nijedan test. Još samo moj muž zna da sam to dobila.

– Zašto vi? upitala sam. Zašto bi napao vas? – Mogu jedino pretpostaviti da me napao zato što me je vidio na mjestima zločina.

Tako znam da gleda. Kad ubije, čuči negdje u mraku u blizini, promatrajući što ljudi poput nas rade. Vrlo je inteligentan, lukav. Sigurna sam da točno zna što se dogada kad njegova trupla dođu meni u ruke.

Naginjala sam poruku pod svjetlošću lampe. Tražila sam nevidljive otiske koje bi ostavila olovka, ako je netko pisao po nečemu što se nalazilo iznad tog komada papira. Nisam ništa vidjela.

– Kad sam pročitala poruku, toliko sam jasno vidjela korupciju. U to nikad nije ni bilo nikakve sumnje, govorila je doktorica Stvan. Loup-Garou je znao da ne bi imalo smisla predati njegovu poruku policiji ili u laboratorij. Dao mi je do znanja, čak me upozorio, da ne poduzimam ništa. I, neobično, ali kao da mi je također govorio da neće ponovno pokušati.

– Ja se baš ne bih žurila s takviln zaključkom, rekla sam. – Kao da mu je potreban prijatelj. Usamljena zvijer treba prijatelja. Pretpostavljam

da on umišlja kako mi je važan, jer ja sam ga vidjela, a nisam umrla. Ali tko može znati što se događa u takvom mozgu?

Ustala je od stola i otključala drugu ladicuu drugom ormariću za spise. Podigla je i izvadila običnu kutiju za cipele, skinula samoljepljivu traku i podigla poklopac. Unutra se nalazilo osam malih, papirnatih kutijica i jednako toliko malih smeđih kuverti od kojih je svaka imala naljepnicu s brojem slučaja i datumom.

– Na žalost, nisu napravljeni otisci ugriza ni u jednom slučaju, rekla je. Ali da sam ih htjela napraviti, morala bih pozvati zubara, a znala sam da mi to neće dopustiti. Ipak, uzela sam briseve. Možda će to pomoći. A možda i neće.

– Pokušao je izbrisati ugrize u slučaju Kim Luong, rekla sam joj. Ne možemo napraviti otisak. Čak ni fotografije ne bi pomogle. Ne iznenađuje me. Zna da sad nema nikoga da ga štiti. On je kako vi to kažete – na vašem terenu? Kažem vam, ne bi bilo teško identificirati ga prema zubalu. Ima vrlo neobično zašiljene zube, široko razmaknute. Poput nekakve životinje.

Odjednom me obuzeo neobičan osjećaj. – Otkrila sam dlake na svim tijelima, rekla je. Dlake slične mačjem krznu. Pitala

sam se uzgaja li angora mačke ili nešto slično. Nagnula sam se naprijed na stolcu. – Slične mačjima? rekla sam. Jeste li ih sačuvali? Skinula je samoljepljivu traku s preklopa kuverte i izvukla pincetu iz ladice radnog

stola. Uronila ju je u kuvertu i izvukla nekoliko dlaka. Bile su tako fine da su lebdjele dok ih je spuštala na bugačicu.

– Sve su iste, vidite? Devet ili deset centimetara dugačke, svijetloplave. Vrlo fine, poput kose novorođenčeta.

– Doktorice Stvan, to nije mačja dlaka. To je ljudska dlaka. Nalazila se na odjeći neidentificiranog muškarca kojeg smo pronašli u brodskom kontejneru. Nalazila se i na tijelu Kim Luong. Razrogačila je oči.

– Kad ste predali dokaze iz prvog slučaja, jeste li dali i ove dlake na analizu? upitala sam.

– Da, I nisu vam ništa javili? – Koliko ja znam, to što sam poslala u laboratorij nikad nisu analizirali. – O, kladim se da jesu. Sigurno jesu, rekla sam. I kladim se da jako dobro znaju da

su dlake ljudske i da su preduge za dječje vlasi. Znaju što znače otisci ugriza. Možda su čak iz njih otkrili DNA.

– Onda bismo trebale dobiti DNA iz briseva koje vam dajem, rekla je. Postala je jako uznemirena.

Nije me bilo briga. To više nije bilo važno. – Naravno, ne možete puno učiniti s dlakama, počela je nesuvislo govoriti.

Obrastao, bez pigmentacije. Dlake bi jednostavno odgovarale same sebi, zar ne…? Nisam slušala. Razmišljala sam o Kasparu Hauseru. On je proveo prvih šesnaest

godina svog života u tamnici, jer je princ Charles od Badena želio biti siguran da Kaspar neće polagati nikakvo pravo na krunu.

– …se ne može dobiti DNA bez korijena vlasi, pretpostavljam… nastavljala je doktorica Stvan.

Kad je imao šesnaest godina pronašli su ga pokraj dvorišnih vrata i za njega pričvršćenu poruku. Bio je blijed poput čovječje ribice, nije znao govoriti, poput životinje. Nakaza. Nije čak mogao ni napisati vlastito ime a da mu netko nije vodio ruku.

– Mehanička, uglata slova početnika, mislila sam naglas. Netko tko je zaštićen, tko nikad nije došao u kontakt s drugima, nikad se nije obrazovao osim kod kuće. Možda je čak samouk.

Doktorica Stvan je prestala govoriti.

– Samo bi obitelj mogla štititi nekoga od rodenja. Samo bi vrlo moćna obitelj mogla zaobići zakon i dopustiti toj anomaliji da nastavlja ubijati a da ga se ne uhvati. Zato da ih ne dovede u nezgodnu situaciju, da ne privuče nepoželjnu pozornost na njih.

Doktorica Stvan je šutjela dok je svaka moja riječ iznova budila ono u što je ona vjerovala i izazivala nov, prodorniji strah.

– Obitelj Chandonne točno zna kakve su to dlake, abnormalno zubalo i što sve to znači, rekla sam. I on zna. Naravno da zna. Pretpostavljao je da i vi znate, doktorice Stvan, i ako vam ništa nije stiglo iz laboratorija. Mislim da je došao u vašu kuću zato što ste vidjeli njegov odraz u onome što je učinio tijelima tih mrtvih žena. Vidjeli ste njegovu sramotu ili bar je on mislio da jeste.

– Mislim da namjena te poruke nije bila da vas umiri i kaže da neće ponovno pokušati, nastavila sam. Mislim da vam se rugao. Govorio vam je da može činiti što god želi, s potpunim imunitetom, da će se vratiti i sljedeći put neće podbaciti.

– Ali čini se da više nije ovdje, odgovorila mi je doktorica Stvan. Očito mu je nešto promijenilo planove.

– A sramotu za koju misli da sam vidjela? Nisam ga nikako mogla dobro vidjeti. – Ono što je učinio svojim žrtvama jedini je izgled koji trebamo. Dlake ne potječu

s njegove glave, rekla sam. Linjaju se s njegova tijela.

36

VIDJELA SAM SAMO JEDAN SLUČAJ HIPERTRIHOZE U SVOM ŽIVOTU, dok sam bila liječnica na specijalizaciji u Miamiju i obavljala turnus iz pedijatrije. Meksikanka je rodila djevojčicu koja je dva dana nakon rodenja bila prekrivena finim svijetlosivim dlakama dugačkim gotovo petnaest centimetara. Gusti čuperci virili su joj iz nosnica i ušiju. Bila je fotofobična, oči su joj bile preosjetljive na svjetlost.

U većine osoba s hipertrihozom, dlakavost se progresivno povećava sve dok kao jedina pošteđena područja ne preostanu samo sluznice, dlanovi i tabani. U nekim ekstremnim slučajevima, osim ako se osoba često brije, dlake na licu i obrvama mogu postati tako duge da se moraju splesti tako da osoba može vidjeti. Ostali su znakovi anomalije zuba, nerazvijene genitalije, veći broj bradavica i prstiju na rukama i nogama, te asimetrično lice.

U prijašnjim su stoljećima neke od ovih nesretnih duša prodavali cirkusima ili kraljevskim dvorima za zabavu. Neki su bili podučavani da budu vukodlaci.

– Vlažna, prljava dlaka. Kao vlažna, prljava životinja, pretpostavljala je doktorica Ruth Stvan. Kad se pojavio na vratima mojeg doma, mogla sam mu vidjeti samo oči. Pitam se je li razlog bio taj što mu je cijelo lice prekriveno dlakama? Možda je držao ruke u džepovima zato što su i one prekrivene dlakama?

– Sigurno. Nije mogao izlaziti među ljude izgledajući kao što izgleda, odgovorila sam. Jedino ako bi izlazio nakon mraka. Sram, osjetljivost na svjetlo, a sad i ubojstvo. Mogao je ograničiti svoje aktivnosti na tamu zbog sva tri razloga.

– Pretpostavljam da se mogao brijati, razmišljala je Stvanova. Barem područja dostupna pogledu. Lice, čelo, vrat, nadlanice. Neke dlake koje smo našli izgledale su kao da su brijane, rekla sam. Ako je bio na brodu, morao je nešto poduzeti u vezi s tim.

– Mora skinuti bar dio odjeće kad ubija; rekla je. S obzirom na to da ostavlja te duge dlake za sobom.

Pitala sam se je li mu spolovilo bilo nerazvijeno i je li to bio dio razloga zašto je svlačio žrtve samo do struka. Možda ga je pogled na normalne genitalije odrasle žene podsjećao na njegovu manjkavu muškost. Nisam mogla ni zamisliti to poniženje, taj bijes. Tipično ponašanje roditelja kad im se rodi hipetrihotično dijete jest da ga izbjegavaju, osobito ako su poput moćnih, ponosnih Chandonneovih s bogatog, nepristupačnog Ile Saint-Louis.

Zamislila sam tog izmučenog sina, tog espece de sale gorille, kako živi u mraku u stoljećima starom domu svoje obitelji i izlazi samo noću. Bila ona kartel kriminalaca ili ne, bogata obitelj cijenjenog imena možda ne želi da svijet zna da je on njihov sin.

– Uvijek postoji mogućnost da se provjere knjige rodenih u Francuskoj i vidi je li rodeno dijete s takvim poremećajem, rekla sam. Ne bi je trebalo biti teško pronaći, jer hipertrihoza je iznimno rijetka. Samo jedan slučaj na milijardu ili tako nešto.

– Neće se pronaći ništa zapisano, suho je rekla Stvanova. Vjerovala sam joj. Njegova se obitelj sigurno pobrinula za to. Oko podneva napustila sam doktoricu Stvan sa strahom u srcu i nezakonito dobivenim dokazom u poslovnoj torbi. Prošla sam kroz stražnji dio zgrade, gdje su kombiji sa zastorima na prozorima čekali svoje sljedeće tužno putovanje. Muškarac i žena u odjeći sivosmeđe boje čekali su na crnoj klupi uz stari cigleni zid. On je držao šešir u rukama i zurio u tlo. Ona je podigla pogled prema meni, lica iskrivljena od boli.

Hodala sam brzajući po šljunčanoj stazi uz Seinu. Grozne slike dolazile su mi pred oči. Zamislila sam kako je njegovo odvratno lice bljesnulo iz mraka kad mu je žena otvorila vrata. Zamislila sam ga kao luta poput noćne zvijeri, birajući i prateći svoju žrtvu, a zatim je udara i trga bez kraja i konca. Natjerati žrtve da ga pogledaju bila je njegova životna osveta. Njegova moć ležala je u njihovu užasu.

Zastala sam i osvrnula se oko sebe. Automobili su neumorno jurili i ja sam, stojeći u toj prometnoj buci, osjetila kako me hvata vrtoglavica, Zrnca pijeska što su ih dizale automobilske gume zabadala su mi se u lice. Pojma nisam imala kako ću naći taksi. Nije bilo mjesta da se ijedan zaustavi, U pokrajnjim ulicama kroz koje sam prolazila nije bilo prometa, samim tim ni nade da će kroz ijednu naići taksi.

Počela me hvatati panika. Potrčala sam uz kamene stube natrag u park i sjela na klupu, hvatajući dah. Miris smrti nastavio se širiti kroz cvijeće i drveće. Sklopila sam oči i okrenula lice prema zimskom suncu, čekajući da mi srce prestane tako brzo udarati. Grašci hladnog znoja klizili su po mojoj koži ispod odjeće. Uopće nisam osjećala ruke i stopala, samo tvrdi aluminijski kovčežić koji sam držala među koljenima.

– Čini se da bi vam dobro došla prijateljska pomoć. Odjednom sam iznad sebe začula glas Jaya Talleyja.

Skočila sam i dah mi je zapeo u grlu. – Oprostite, nježno je rekao, sjedajući pokraj mene. Nisam vas namjeravao

prestrašiti. – Što vi radite ovdje? upitala sam, dok su mi se misli divljački sudarale i zalijetale

se jedna u drugu blatne i krvave poput pješaka na bojnom polju. – Nisam li vam rekao da ćemo paziti na vas? Otkopčao je svoj smeđi kaput od kašmira i izvukao kutiju cigareta iz unutarnjeg

džepa. Zapalio je svakom po jednu.

– Također ste rekli da je za vas iz Interpola preopasno da se pojavite ovdje, rekla sam optužujućim tonom. Znači, ja trebam ući i obaviti prljavi posao, dok vi sjedite ovdje u parku ispred samih vrata tog prokletog Instituta.

Ljutito sam otpuhnula dim i ustala. Zgrabila sam svoju poslovnu torbu. – Kakvu to igru igrate sa mnom? pitala sam ga. Zavukao je ruku u drugi džep i

izvukao mobitel. – Mislio sam da trebate prijevoz, rekao je. Ne igram nikakvu igru. Hajdemo. Pritisnuo je broj na mobitelu i rekao nešto na francuskom nekome s druge strane. – Što sad? Dolazi li čovjek iz U.N.C.L.E.49

– Samo sam pozvao taksi. Mislim da se Čovjek iz U.N.C.L.E. da nas pokupi? upitala sam ogorčeno.

50

49 United Network Command for Law Enforcement. 50 The Man from U.N.C.L.E. – vrlo popularna špijunska serija iz šezdesetih s RobertomYaughnom i

Davidom McCallumom u glavnim ulogama.

povukao iz službe prije nekoliko godina.

Izašli smo na jednu od mirnih pokrajnjih ulica i nekoliko minuta kasnije pojavio se taksi. Dok smo se vozili, Talley je zurio u poslovnu torbu na mojem krilu.

– Da, odgovorila sam na njegovo neizgovoreno pitanje. Kad smo stigli u hotel, povela sam ga sa sobom u svoju hotelsku sobu, jer nije bilo

drugog mjesta na kojem smo mogli sigurno razgovarati a da nas nitko ne čuje. Pokušala sam dobiti Marina, ali nije se javljao.

– Moram se vratiti u Virginiju, rekla sam. – To se može lako organizirati, rekao je. Kad god želite. Objesio je znak Ne

uznemiravaj s vanjske strane vrata i namjestio protuprovalni lanac. – Odmah ujutro. Smjestili smo se svaki sa svoje strane malog stola postavljenog pokraj prozora. – Pretpostavljarn da vam se madame Stvan povjerila, rekao je. To je bio najtvrđi

orah, ako baš želite znati. Jadna je žena postala već toliko paranoična, i to s razlogom, da nismo mislili da će ikome reći istinu. Drago mi je što se moj instinkt pokazao točnim.

– Vaš instinkt? upitala sam. – Da. Zadržao je pogled na meni. Znao sam da ste vi jedina osoba koja može

doprijeti do nje. Dobar glas daleko se čuje i ona vas vjerojatno neizmjerno cijeni. No, malo pomaže i to što sam vas upoznao i s osobne strane, takoder. Napravio je stanku. Zbog Lucy.

– Poznajete moju nećakinju? nisam mu vjerovala. – Bili smo u isto vrijeme na raznim vježbama u Glyncou, odgovorio je, misleći na

nacionalnu akademiju u Glyncou, Georgiji, gdje su ATF, Carina, Tajna služba, Granična patrola i još šezdesetak drugih službi takođe imale osnovnu obuku. Katkad mi je bilo žao Lucy, na neki način. Njezina bi nazočnost uvijek potaknula ljude da puno govore o vama, kao da ona sama nije imala nikakvih talenata.

– Ja ne mogu ni desetinu onoga što ona može, rekla sam. To vrijedi za većinu ljudi. – Kakve veze ima sve ovo s njom? htjela sam znati. – Mislim da ona zbog vas mora biti Ikar i letjeti preblizu suncu. Nadam se da neće

pretjerati s tim mitom i pasti s neba. Ta me primjedba ispunila strahom. Pojma nisam imala što je Lucy trenutno radila.

Osim toga, to što je Talley rekao bilo je točno. Moja je nećakinja uvijek morala učiniti nešto veće, bolje, brže i riskantnije od mene, kao da će u tom natjecanju konačno osvojiti ljubav za koju nije vjerovala da je zavreduje.

– Dlake s ubojice pronađene na žrtvama u pariškim slučajevima definitivno ne pripadaju neidentificiranom muškarcu u hladnjaku moje mrtvačnice, rekla sam mu i objasnila ostalo.

– Ali ta se čudna dlaka nalazila na njegovoj odjeći? Talley se trudio razumjeti. – S unutarnje strane njegove odjeće. Uzmite ovo kao hipotezu. Recimo da je

ubojica nosio tu odjeću i da mu je tijelo prekriveno gustim, dugačkim dlakama, nježnim poput dječje kosice. Ta dlaka ostaje na unutrašnjoj strani njegove odjeće, koju je on mogao skinuti i natjerati žrtvu da je odjene prije nego što je utopi.

– A žrtva je tip iz kontejnera. Thomas. Talley je zastao. LoupGarou ima tu dlaku po čitavom tijelu? Znači, očito je ne brije.

– Ne bi bilo jednostavno redovito brijati čitavo tijelo. Najvjerojatnije brije samo ona područja koja ljudi mogu vidjeti.

– A nema učinkovite terapije. Nikakvog lijeka ili nešto. – Koriste se laseri, ali s ograničenim uspjehom. No, on to možda i ne zna. Ili, što je

vjerojatnije, njegova mu obitelj ne bi dopustila da ode u bolnicu, pogotovo ne nakon što je počeo ubijati.

– Zašto mislite da je zamijenio odjeću s muškarcem kojeg ste pronašli u kontejneru, Thomasom?

– Ako namjeravate pobjeći brodom, ne želite biti u odjeći vrhunske marke. Ovo vrijedi ako je vaša teorija o nasljeđivanju odjeće od brata točna. Takoder bi se moglo raditi o prkosu ili preziru. Da njegova riječ ipak bude zadnja. Možemo nagađati cijeli dan, ali nikad nema formule. Ostaje samo gubitak.

– Želite li nešto? upitao je. – Odgovor, rekla sam. Zašto mi niste rekli da je doktorica Stvan žena koja je

preživjela napad? Vi i glavni tajnik tamo ste sjedili i pričali mi priču, a cijelo ste vrijeme znali da se radi o njoj.

Talley je šutio. – Bojali ste se da će me to preplašiti, zar ne? rekla sam. Loup-Garou ju je vidio i

pokušao ubiti, pa će tako možda pokušati ubiti i mene kad me vidi? – Razni ljudi uključeni u ovaj slučaj nisu vjerovali da ćete je htjeti vidjeti, ako

budete znali cijelu priču. – Dakle, onda me ti razni ljudi ne poznaju dovoljno, rekla sam. Zapravo, prije bih

je otišla vidjeti da sam znala taj podatak. Do vraga, mislite da me dobro poznajete i da možete predvidjeti što ću na temelju toga što ste jedanput ili dvaput susreli Lucy.

– Kay, doktorica Stvan je inzistirala na tome. Ona vam je osobno to htjela ispričati iz jako dobrog razloga. Nikad prije nikome nije otkrila sve detalje, čak ni svom prijatelju detektivu. On nam je mogao ispričati dogadaj samo u grubim crtama.

– Zašto? Opet zbog ljudi koji štite ubojicu. Bojala se da bi joj mogli nešto učiniti, ako na neki način saznaju za to i pomisle da ga je uspjela dobro vidjeti. Ili nauditi njezinom mužu ili dvoje djece. Vjerovala je da je vi ne biste izdali razgovarajući s nekim tko bi je mogao dovesti u opasnost. No, što se tiče toga koliko vam je namjeravala ispričati, rekla je da će o tome odlučiti kad se nade s vama.

– U slučaju da mi ipak ne može vjerovati. Znao sam da hoće. – Shvaćam. Dakle, zadatak obavljen. Zašto ste toliko ljuti na mene? upitao je. Zato

što ste tako umišljeni. – Nisam imao namjeru, rekao je. Samo želim da zaustavimo tog čudovišnog

vukodlaka prije nego što još nekog ubije i unakazi. Želim znati što ga pokreće,

– Strah i izbjegavanje, rekla sam. Patnja i bijes, jer je on kažnjen za nešto za što nije kriv. Patio je u samoći. Zamislite da ste dovoljno inteligentni da možete sve to shvatiti.

– Vjerojatno najviše mrzi vlastitu majku, rekao je Talley. Možda je čak i okrivljuje. Sunčano svjetlo obasjalo mu je kosu boje ebanovine i uhvatilo kut očiju, istočkavši

ih zlatom. Vidjela sam njegove osjećaje prije no što ih je uspio sakriti. Ustala sam i pogledala kroz prozor, jer nisam željela gledati u njega.

– Mrzi žene koje vida, Talley je rekao. Žene koje ne može imati. Žene koje bi vrištale s užasom da ga vide, da vide njegovo tijelo.

– A najviše mrzi sam sebe, rekla sam. Znam da ja bih. – Vi ste platili ovo putovanje, zar ne, Jay? Ustao je i naslonio se na okvir prozora. – Vi, a ne neka velika korporacija koja lovi taj kartel Jedan-šezdeset-pet, nastavila

sam. Pogledala sam ga. – Vi ste spojili mene i doktoricu Stvan. Vi ste sve izveli, sve to namjestili i platili,

rekla sam, postajući sve uvjerenija u to i sve sumnjičavija. Vi biste to mogli učiniti, jer ste jako bogati. Jer je vaša obitelj jako bogata. Zato ste i postali čuvar zakona, zar ne? Htjeli ste pobjeći od života bogatih, a onda se ponašate kao bogataš. U svakom slučaju, izgledate kao bogataš.

Na trenutak je bio zatečen. – Ne svida vam se kad niste vi taj koji postavlja pitanja, zar ne? rekla sam. – Istina je da nisam želio biti poput mojeg oca. Pohadati Princeton, biti član

momčadi, oženiti se u pristojnu obitelj, imati pristojnu djecu, sve pristojno. Sad smo već stajali jedan pokraj drugoga, gledajući na ulicu kao da se u svijetu s

druge strane prozora događa nešto zanimljivo. – Ne mislim da se ovako protivite ocu, rekla sam. Mislim da se zavaravate time što

postupate suprotno očekivanjima. Ako ste pohađali Harvard i ako ste milijunaš, to što ste dobili značku, nosite oružje i imate probušeno uho sigurno je suprotno očekivanjima. Zašto mi sve to govorite?

Okrenuo se da me pogleda. Bili smo tako blizu da sam mogla osjetiti njegov dah i miris kolonjske vode.

– Zato što se ne želim ujutro probuditi i shvatiti da sam dio tog scenarija koji ste skovali u svojoj glavi. Ne želim vjerovati da sam upravo prekršila zakon i sve zakletve koje sam dosad dala, jer ste vi, eto, ispali razmaženi bogati dečko, čija se ideja toga što je suprotno očekivanjima sastoji od toga da nagovorite nekoga poput mene na nešto tako suprotno da mi to može uništiti karijeru. Odnosno, ono što je od nje ostalo. A možda me i smjestiti u kakav jebeni francuski zatvor.

– Došao bih vam u posjet. To nije smiješno. Nisam razmažen, Kay. Sjetila sam se znaka Ne uznemiravaj i lanca na vratima. Dotaknula sam mu vrat i

slijedila kut izražene vilice, zadržavši se na uglu njegovih usana. Nisam osjetila mušku bradu na svojoj koži već više od godinu dana. Posegnula sam objema rukama i provukla mu prste kroz gustu kosu. Bila je topla od sunca. Njegove oči, uronjene u moje, čekale su da vide što bih mogla učiniti s njim.

Privukla sam ga k sebi. Divlje sam ga ljubila i dodirivala, prelazeći rukama po njegovom čvrstom, savršenom tijelu, dok se on borio s mojom odjećom.

– Bože, divna si, rekao je kroz poljubac. Isuse, izludila si me… ! Rastrgao mi je puceta i kopče. Pokušavao sam ne gledati u tvoje grudi, dok si sjedila ispred onog prokletog glavnog tajnika.

Obuhvatio mi je grudi dlanovima. Željela sam da to učinimo sirovo i bez zabrana. Željela sam da žestina u meni vodi ljubav s tom žestinom u njemu. Nisam htjela da me išta podsjeća na Bentona, koji me je znao polagano opuštati i oslobađati, kupati me u vodama erotike.

Odvukla sam Talleyja u spavaću sobu. Nije mi bio ravnopravan partner. Ja sam bila iskusnija, vladala sam vještinama o kojima on pojma nije imao. Ja sam kontrolirala njega. Dominirala. Uživala sam u njemu sve dok nismo bili potpuno iscrpljeni i skliski od znoja. Benton nije bio u toj sobi, no da je kojim slučajem vidio što sam upravo učinila, razumio bi.

Poslijepodne je prolazilo. Pili smo vino i promatrali sjene na stropu kako se mijenjaju dok se sunce umorno povlačilo iz dana. Zazvonio je telefon. Nisam odgovorila. Kad je Marino zalupao na vrata i pozvao me, pravila sam se da nema nikog u sobi. Kad je telefon ponovno zazvonio, odmahnula sam glavom.

– Marino, Marino, rekla sam. Tvoj tjelohranitelj. – Ovaj put baš i nije dobro obavio posao, rekla sam, dok me Talley gutao ustima

koliko je mogao. Mislim da ću ga morati otpustiti. To bih volio. – Reci mi da danas nisam počinila još jedno kazneno djelo. I da vi, agente Talleyju,

niste od onih koji to čine iz sporta i rekreacije. OK. Ja nisam od onih koji to čine iz sporta i rekreacije. Ali nisam siguran glede onog o kaznenom djelu.

Činilo se da je Marino odustao. Mračilo se. Talley i ja smo se otišli zajedno tuširati – oprao mi je kosu i našalio se na račun razlike u našim godinama. Rekao je da je to još jedan primjer njegova ponašanja suprotnog očekivanjima. Rekla sam da bismo trebali otići na večeru.

– Što kažeš na cafe Runtz? upitao je. Što da kažem? – Francuzi bi ga opisali kao chaleureu, ancien et familial – topla, starinska, domaća

atmosfera. Odmah pokraj nalazi se Opera Comique, tako da su zidovi restorana prekriveni fotografijama opernih pjevača.

Sjetila sam se Marina. Morala sam mu reći da se nisam izgubila negdje u Parizu. – Šetnja do tamo je ugodna, Talley je govorio. Možda petnaestak minuta. Najviše

dvadeset. – Prvo moram pronaći Marina, rekla sam. Vjerojatno je u baru. – Hoćeš li da ga potražim i pošaljem gore? – Sigurna sam da bi on to jako cijenio, ironično sam se našalila. No Marino je

pronašao mene prije nego Talley njega. Kad se po javio na vratima moje sobe, još sam sušila kosu. Izraz njegova lica odao mi je da

zna zašto nije mogao doći do mene. – Gdje si bila, k vragu? pitao me je ulazeći. Na Institutu Medico-Legal. – Cijeli dan? – Ne, ne cijeli dan, rekla sam. Marino je pogledao u krevet. Talley i ja smo ga pospremili, ali nije izgledao onako

kako su ga ujutro ostavile sobarice. – Idem van na… započela sam rečenicu. – S njim, Marino je podigao glas. Prokletstvo, znao sam da će se to dogodit'. Ne

mogu vjerovat' da si pala na to. Isuse Kriste. Mislio sam da si iznad… – Marino, to se tebe uopće ne tiče, rekla sam iscrpljeno. Stajao je na vratima, držeći ruke na bokovima kao ljutita dadilja. Morala sam se

nasmijati tomu kako je smiješno izgledao.

– Šta je tebi? uzviknuo je. Jedan trenutak gledaš izvještaj s Bentonove obdukcije, a sljedeći se ševiš s nekim balavim samozaljubljenim plejbojem! Nisi mogla pričekati ni dvadeset četiri sata, doktorice! Kako si to mogla učiniti Bentonu?

– Marino, za ime Božje, ne viči. Dosta smo se derali u ovoj sobi. Kako si mogla? Gledao me je s gnušanjem, kao da sam kurva. Prvo dobiješ njegovo pismo, pa pozoveš mene i Lucy da dođemo kod tebe, onda sinoć sjediš ovdje i plačeš. I onda šta? K'o da se ništa od svega toga nije dogodilo? Jednostavno se počneš ponašat' k'o da se ništa nije dogodilo? I to s nekakvim sitnim ženskarošem?

– Molim te, izađi iz moje sobe, bilo mi ga je dosta. – A, ne! Počeo je marširati po sobi, prijeteći mi prstom. A, ne. Ne idem ja nikamo.

Ako se `oćeš jebat' s ljepotanom, možeš to i preda mnom. A znaš zašto? Zato šta ja to neću dozvolit'. Neko ovdje mora ispravno postupit', a čini se da ću taj neko bit' ja.

Koračao je i koračao, postajući sve ljubičastiji sa svakom riječju. – Nemaš ti tu što dopuštati ili ne dopuštati. U meni se nakupljao bijes, Sto si

umišljaš, Marino, tko si ti? Ne miješaj mi se u život, – Dakle. Jadan Benton. Prokleto dobro da je mrtav, ha? Stvarno se vidi kol'ko si ga

voljela. Prestao je hodati i uperio mi prst u lice. – A ja sam mislio da si ti drugačija! Šta si radila Bentonu iza leđa? Baš me zanima!

A ja te cijelo vrijeme žalim! – Izlazi iz moje sobe. Izgubila sam samokontrolu. Ti prokleti ljubomorni kučkin

sine! Kako se usuduješ i spomenuti moj odnos s Bentonom. Što ti znaš o tome, Marino? Ništa! On je mrtav, Marino. Benton je mrtav više od godinu dana, Marino. Ali ja nisam. Ti nisi.

– Pa, trenutno bih volio da jesi. – Govoriš kao Lucy kad joj je bilo deset godina. Bijesno je izašao i tako jako zalupio vratima da su se pomakle slike na zidu i

zatresla svjetiljka. Podigla sam telefonsku slušalicu i nazvala recepciju. – Je li Jay Talley u predvorju? upitala sam. Visok, tamnokos mladić. Odjeven u

kožnu jaknu boje bijele kave i traperice? – Da, madame, vidim ga. Za nekoliko sekundi Talley je bio s druge strane žice. – Marino je upravo odjurio odavde, rekla sam mu. Nemoj da te vidi, Jay. Poludio

je. – Pa, upravo izlazi iz dizala. Imaš pravo. Izgleda malo kao da je poludio. Moram

ići. Izjurila sam iz sobe. Trčala sam što sam brže mogla, kroz hodnik pa niz zavijeno

stubište prekriveno sagom, ne obazirući se na začuđene poglede što sam ih dobivala od skupo odjevenih, civiliziranih ljudi. Oni su hodali polaganim korakom i nisu se obračunavali nasred Grand Hotela u Parizu. Usporila sam kad sam stigla do predvorja. Pluća su mi gorjela. Ostala sam bez daha. Na vlastiti užas, ugledala sam Marina kako zamahuje prema Talleyju dok su ga dva recepcionara i sobar pokušavali spriječiti. Muškarac za recepcijom frenetično je pokušavao nekoga nazvati, vjerojatno policiju.

– Marino, nemoj! zapovjednički sam povikala, žureći prema njemu. Marino, ne! Zgrabila sam ga za ruku.

Pogled mu je bio staklen. Kupao se u znoju i hvala Bogu da nije imao pištolj. Bojala sam se da bi ga u tom trenutku i upotrijebio. Dok sam ga držala za ruku, Talley je objašnjavao na francuskom i pokretima umirivao prisutne, uvjeravajući ih da nema problema i nikakva razloga da se zove policija. Odvela sam Marina za ruku, vukući ga

kroz predvorje kao majka koja se sprema ukoriti svog jako zločestog sinčića. Izvela sam ga pokraj čuvara parkirališta i skupocjenih automobila na pločnik i tamo stala.

– Jesi li ti svjestan što radiš? pitala sam ga. Obrisao je lice nadlanicom. Zviždalo mu je u prsima koliko je teško disao.

Pomislila sam da mu prijeti srčani napad. – Marino. Zatresla sam mu ruku. Slušaj me. To što si upravo učinio unutra potpuno

je nerazumno. Talley ti ništa nije učinio. Ja ti ništa nisam učinila. – Možda se ja borim za Bentona, jer on nije tu da sam to učini, rekao je Marino

ravnodušnim, iscrpljenim glasom. – Ne, Marino. Zamahivao si na Carrie Grethen, na Joycea. Oni su ti koje želiš

prebiti, osakatiti, ubiti. Duboko je udahnuo, poraženo. – Zar misliš da ne shvaćam što radiš? nastavila sam odlučnim, tihim glasom. Ljudi na pločniku klizili su mimo nas poput sjena. Svjetlo se razIijevalo iz

slastičarni i kavana koje su navečer bile krcate i vanjski stolovi su im bili puni. – Moraš to iskaliti na nekome, nastavila sam. To je prirodno. Ali na kome? Carrey

i Joyce su mrtvi. – Ti i Lucy ste barem imale zadovoljstvo da ubijete te proklete gadove. Da im gore

u zraku raznesete dupe. Marino je počeo ridati. Hajde, rekla sam. Uzela sam ga za ruku i krenuli smo u šetnju. – Ja ih uopće nisam ubila, Marino, rekla sam. Nije da bih oklijevala, ali Lucy je

bila ta koja je povukla okidač. I znaš što je zanimljivo? Uopće se ne osjeća bolje zbog toga. Još se s mržnjom, bijesom, udarcima i pucanjem probija kroz život. Doći će dan kad će i ona to morati riješiti, danas je bio tvoj dan. Oslobodi se toga.

Zašto si to morala učiniti s njim!? upita me je tihim glasom punim bola, brišući oči rukavom. Zašto, doktorice? Zašto s njim?

– Nitko nije dovoljno dobar za mene, je 1', o'tome se radi? rekla sam. Morao je razmisliti o tome. – Nitko nije dovoljno dobar ni za tebe. Nitko nije toliko dobar kao Doris. Kad se

razvela od tebe, bilo je ti teško, zar ne? Nikad, ni za jednu ženu s kojom si nakon toga bio, nisam mislila da vrijedi ni upola kao Doris. Ali moramo pokušati, Marino. Moramo nastaviti živjeti.

– Da. I sve su me ostavile. Te žene koje nisu bile dovoljno dobre za mene. – Ostavile su te jer su bile jeftine fifice. Nasmiješio se u mraku.

37

ULICE PARIZA BUDILE SU SE I PUNILE ŽIVOTOM, A TALLEY I JA SMO hodali prema Cafe Runtz. Zrak je bio hladan i ugodno ga je bilo osjetiti na licu, ali ja sam bila tjeskobna i ponovno ispunjena sumnjama. Da bar nikad nisam došla u Francusku. Dok smo prelazili Place de 1'Opera, Jay Talley je posegnuo za mojom rukom. Poželjela sam da ga nikad nisam upoznala.

Prsti su mu bili topli, jaki, elegantni. Nikad ne bih očekivala da će me takva nježna osjećajna gesta pogoditi i izazvati odvratnost, kad ono što smo radili u mojoj sobi nekoliko sati prije nije. Sramila sam se pred samom sobom.

– Želim da znaš koliko mi je ovo važno, rekao je. Ne upuštam se u ljubavne avanture, Kay. Nisam tip koji voli jednonoćne provode. Važno mi je da to znaš.

– Nemoj se zaljubiti u mene, Jay, pogledala sam ga. Njegova je šutnja pokazala koliko su ga te riječi pogodile. Jay, ne kažem da mi nije stalo.

– Jako će ti se svidjeti ovaj Cafe, rekao je. Nitko za njega ne zna. Vidjet ćeš. Tu se ne govori ni jedan drugi jezik osim francuskog. Ako ne znaš francuski, moraš pokazati prstom na jelovniku ili se poslužiti malim rječnikom. Vlasnicu to jako zabavlja. Odette je vrlo otresita, ali jako draga.

Jedva da sam i čula ijednu riječ. – Nas dvoje imamo prešutni dogovor. Ako je ona ljubazna prema meni, ja redovito

posjećujem njezin restoran. Ako sam ja ljubazan prema njoj, ona mi dopušta da redovito posjećujem njezin restoran.

– Želim da me poslušaš, rekla sam, uhvativši ga ispod ruke i naslonivši se na njega. Najmanje što želim je nekoga povrijediti. Nisam te željela povrijediti. Ali ipak jesam.

– Zašto da se osjećam povrijedenim? Danas poslijepodne je bilo nevjerojatno. – Da, bilo je, rekla sam, ali… Zastao je na pločniku i pogledao me u oči, dok su oko nas plovili obrisi ljudi, a

svjetlost iz prodavaonica neravnomjerno je razbijala noć. Još sam osjećala na tijelu sirove i žive tragove njegovih dodira.

– Nisam tražio da me voliš, rekao je. To nije nešto što bi se trebalo tražiti. Nastavili smo hodati.

– Znam da to nije nešto što ti lako nudiš, Kay, rekao je. Ljubav je tvoj loup-garou. Čudovište kojeg se bojiš. A ja vidim i zašto. Svaki put u životu bi te pronašlo i povrijedilo.

– Ne pokušavaj me analizirati. Ne pokušavaj me mijenjati, Jay. Ljudi su udarali u nas, gurajući se da prođu.

Sudarili smo se s nekoliko mladića, koji su nosili naušnice i imali obojenu kosu. Nasmijali su se. Malo dalje stajala je grupica ljudi i pokazivala na žuti dvokrilac, gotovo stvarne veličine, pričvršćen za zid zgrade Grand Marnier. Reklama za izložbu Breitling satova. Osjećao se miris prepečenih kestena.

– Nisam bila ni s kim otkad je Benton umro, rekla sam. Sad znaš na kojem si mjestu u mojem prehrambenom lancu, Jay.

– Nisam htio biti okrutan… Sutra ću ujutro odletjeti kući. Volio bih da ne odeš. – Ja sam na misiji, sjećaš se? rekla sam. Više nisam skrivala ljutnju i kad me Talley ponovno pokušao uhvatiti za ruku,

izvukla sam je. – Ili bolje: sutra ću se ujutro odšuljati kući, rekla sam. S poslovnom torbom punom

ilegalnih dokaza koji su, usput budi rečeno, i biološki opasni. Izvršit ću naredbe koje sam dobila, kao dobar vojnik kakav već jesam. Izvući ću DNA iz briseva, ako to bude moguće i usporediti ih s DNA neidentificiranog mrtvaca. Na kraju ću potvrditi da su on i ubojica braća. Možda se policiji u međuvremenu posreći pa pronađu tog vukodlaka koji luta ulicamđ, koji će vam reći sve o kartelu Chandonne. Možda će prije toga još dvije, tri žene biti izmasakrirane.

– Molim te, nemoj biti toliko ogorčena, rekao je Jay. Ogorčena? Ne bih trebala biti ogorčena?

Skrenuli smo s Boulevard des Italiens na Rue Favard. – Ne bih trebala biti ogorčena kad sam samo poslana ovamo da riješim probleme –

kad sam neki pijun u igri za koju nisam ni znala? – Žao mi je što to tako vidiš, rekao je. – Loše djelujemo jedno na drugo, rekla sam.

Cafe Runtz bio je malen i tih, sa zelenim kockastim stolnjacima i zelenom staklovinom. Gorjele su crvene svjetiljke, a i luster je bio crven. Kad smo ušli, Odette je upravo pripravljala piće za barom. Pozdravila je Talleyja tako da je očajnički podigla ruke i ukorila ga.

– Predbacuje mi što prvo nisam dolazio dva mjeseca, a onda se nisam ni najavio, preveo mi je.

Nagnuo se preko bara i poljubio je u obraze da se ispriča. Bez obzira na gužvu u kafeu, uspjela nas je ugurati za stol u uglu za posebne goste, jer je Talley tako i djelovao. Bio je navikao dobiti od ljudi ono što želi. Izabrao je crveni burgundac Santenay. Sjetio se da sam mu rekla koliko vodim burgunška vina, iako se ja nisam sjećala kad, niti jesam li mu to uopće rekla. Više nisam bila sigurna što je znao otprije, a što je saznao izravno od mene.

– Da vidimo, rekao je, prelazeći pogledom po jelovniku. Osobito preporučujem alzaške specijalitete. A za početak? Salade de gruyere51

51 Vrsta švicarskog sira.

nariban tako da izgleda kao tijesto na zelenoj salati i rajčicama. No, zasitno je.

– To je možda sve što ću naručiti, rekla sam. Nisam imala apetita. Posegnuo je u unutarnji džep svoje jakne i izvukao malu cigaru i rezač.

– Pomaže mi da smanjim cigarete, objasnio je. Želiš li ti? – Svi u Francuskoj previše puše. Vrijeme je da ponovno prestanem, rekla sam. – Izvrsne su. Otkinuo je vrh cigare. Urone ih u šećer. Ova je od vanilije, ali imam i

sa cimetom i sa sambukom. Upalio je šibicu. Ali najviše volim vaniliju. Pućkao je. Stvarno bi ih trebala probati.

Ponudio mi je. – Ne, hvala, odbila sam. – Naručujem ih po veleprodajnim cijenama iz Miarnija, nastavio je, mašući

cigarom po zraku i zabacivši glavu da otpuhne dim. Cojimare. Ne smiju se zamijeniti s Cohibama. Te su divne, ali zabranjene zakonom ako su kubanske, za razliku od onih koje se rade u Dominikanskoj Republici. U svakom slučaju, zabranjene su u SAD-u. A to znam jer sam ATF-ovac. Da, gospođo, ja ti se razumijem u alkohol, duhan i vatreno oružje.

Već je ispio prvu čašu vina. – Tri osnovna predmeta. Bijeg, bijeg i bijeg. Si kad čula to? To ti se nauči u

životnoj školi. Ponovno si je napunio čašu i moju natočio do vrha. – Da se vratim u Sjedinjene Države, bi li se ponovno našla sa mnom? Na primjer,

razgovora radi, što bi se dogodilo da se prebacim… recimo, natrag u Washington? – Nisam htjela tako djelovati na tebe, rekla sam. Suze su mu se pojavile u očima pa je brzo pogledao u stranu. Uopće to nisam

namjeravala. Moja krivnja, nježno sam rekla. Krivnja? rekao je. Krivnja? Nisam shvatio da u tome ima krivnje, kao da je to nešto za što se može biti kriv. Kao za pogrešku. Nagnuo se nad stol i samozadovoljno nasmiješio, kao da je detektiv koji me je upravo prevario svojim trik pitanjem.

– Krivnja. Hmmmm, razmišljao je, otpuhujući dim. – Jay, ti si tako mlad, rekla sam. Jednog dana ćeš razumjeti… Ne mogu promijeniti

svoje godine. Presjekao me je glasom koji je privukao nekoliko pogleda. – I živiš u Francuskoj, za ime Božje. Ima i gorih mjesta.

– Možeš se igrati riječima koliko god želiš, Jay, rekla sam. Ali stvarnost na kraju uvijek pobijedi.

– Žao ti je, zar ne? Naslonio se natrag. Znam toliko mnogo o tebi, a onda dodem i učinim nešto tako glupo.

– Nisam rekla da je glupo. To je zato što nisi spremna. Sad sam se već uzrujala. – Ti ne možeš nikako znati jesam li spremna ili ne, rekla sam mu u trenutku kad se

pojavio konobar, primio našu narudžbu i zatim se diskretno povukao. Možda se previše baviš mojim mislima, a ne dovoljno vlastitim.

– OK. Ne brini. Nikad više neću unaprijed zaključivati što osjećaš ili misliš. – Ah. Durenje, odgovorila sam. Napokon se ponašaš kako dolikuje tvojim

godinama. Oči su mu bljesnule ljutnjom. Otpila sam malo vina. On je već popio drugu čašu. – Ja također zaslužujem poštovanje, rekao je. Nisam dijete. Što je bilo ovo

poslijepodne, Kay? Dobrotvorni rad? Milostinja? Seksualno obrazovanje? Briga za siroče?

– Možda ne bismo ovdje trebali razgovarati o tome, predložila sam. – Ili si me možda jednostavno iskoristila, nastavio je. Ja sam prestara za tebe.

Molim te, govori tiše. – Stara je moja majka. Stara je moja teta. Gluha udovica koja živi u stanu do

mojeg. Shvatila sam da uopće ne znam gdje Talley živi. Nisam čak imala ni njegov

telefonski broj od kuće. – Star je način na koji se ti ponašaš kad si ohola i praviš se važna i kad si kukavica,

rekao je, podižući čašu u moje ime. – Kukavica? Nazivali su me svakakvim imenima, ali nikad kukavicom. – Ti si emocionalna kukavica. Pio je kao da pokušava ugasiti požar. Zato si i bila s

njim. On je bio siguran. Ne zanima me što kažeš koliko si ga voljela. On je bio siguran.

– Ne govori o nečemu o čemu pojma nemaš, upozorila sam ga. Počela sam se tresti.

– Zato što se bojiš. Bojiš se otkad ti je otac umro, otkad si se prvi put osjetila drugačijom od ostalih, zato što i jesi drugačija. To je cijena koju ljudi poput nas moraju platiti. Mi smo posebni. I zato smo sami, ali rijetko pomislimo da je baš to razlog. Jednostavno mislimo da s nama nešto nije u redu.

Spustila sam salvetu na stol i odgurnula stolicu. – U tome i jest problem s vama dripcima iz obavještajnih službi, rekla sam tihim,

smirenim glasom. Prisvajate tude tajne, bogatstva i tragedije i ushićenja kao svoje. Ja bar imam život. Ja bar ne živim poput voajera kroz druge ljude koje ne poznajem. Bar nisam nekakav špijun.

– Ja nisam špijun, rekao je. To mi je bio posao, da saznam o tebi što više mogu. – I obavio si ga nevjerojatno dobro. To me pogodilo. Osobito ovo poslijepodne. – Molim te, nemoj otići, tiho je rekao posegnuvši preko stola za mojom rukom. Odmakla sam se od njega. Izašla sam iz restorana, a drugi su gosti buljili u nas.

Netko se nasmijao i bacio komentar za koji nisam trebala prevoditelja da ga razumijem. Bilo je očito da su zgodan mladi muškarac i postarija dama imali malu ljubavničku svadu. Ili je on možda bio njezin žigolo.

Bilo je gotovo devet i trideset. Odlučno sam hodala prema hotelu, dok su svi drugi ljudi u ovom gradu, kako se činilo, išli u provod. Policajka u bijelim rukavicama

zviždala je regulirajući promet. Čekala sam u gomili da prijedem Boulevard des Capucines. Zrak je bio svjež, ispunjen glasovima i hladnim svjetlom mjeseca. Bila sam potištena i osjećala vrtoglavicu od arome palačinki, uštipaka i kestena koje su pekli u malim pečenjarama.

Žurila sam se poput bjegunke koja izbjegava da je uhite, a ipak se zadržavala na uglovima ulica jer sam željela biti uhvaćena. Talley nije pošao za mnom. Kad sam stigla u hotel, uzrujana i bez daha, bila mi je nepodnošljiva i sama pomisao da vidim Marina ili da se vratim u sobu.

Uzela sam taksi. Morala sam obaviti još nešto. Htjela sam to obaviti sama, i to noću. Bila sam nesmotrena i osjećala se očajno. Da? rekao je vozač, okrenuvši se da me vidi. Madame? Osjećala sam se kao da su se djelići moje ličnosti presložili, a ja ih nisam znala vratiti, jer se nisam mogla sjetiti gdje su prije stajali.

– Govorite li engleski? upitala sam. – Da. Poznajete li dobro grad? Možete li mi ispričati nešto o tome što namjeravam

vidjeti? – Vidjeti? Mislite sada? – Vidjeti dok se vozimo, rekla sam. – Jesam li ja vaš turistički vodič? To mu je bilo jako smiješno. Nisam, ali živim

ovdje. Kamo biste željeli ići? – Znate li gdje je mrtvačnica? Na Seini pokraj Gare de Lyon. Tamo želite ići?

Ponovno se okrenuo prema meni i namrštio, čekajući da se uključi u promet. – Htjet ću ići tamo. Ali prvo želim ići na Ile Saint-Louis, rekla sam, gledajući oko

sebe, tražeći pogledom Talleyja, dok su mi nade tonule u mrak kao i ta ulica. – Šta? Moj se vozač nasmijao kao da sam potpuna luđakinja. Želite ići u

mrtvačnicu i Ile Saint-Louis? Kakve to veze ima jedno s drugim? Zar je umro neki bogataš?

Počeo mi je ići na živce. – Molim vas, rekla sam. Krenimo. OK, naravno. Kad već želite. Gume na kamenom popločenoj cesti zvučale su poput timpana, a odrazi uličnih

svjetiljki u Seini sličili plovama srebrnastih riba. Obrisala sam zamagljeno staklo i otvorila prazor tek toliko da mogu bolje vidjeti. Vozili smo se preko Pont Louis-Philippe i stigli na otok. Odmah sam prepoznala kuće iz sedamnaestog stoljeća koje su nekad bile privatni hoteli plemstva. Već sam bila ovdje, s Bentonom.

Šetali smo ovim uskim kamenim ulicama i razgledavali povijesne ploče na zidovima na kojima je pisalo tko je tu nekad živio. Svratili smo u kavanu na otvorenom i kupili sladoled preko puta kod Berthillona. Rekla sam svom vozaču da vozi u krug oko otoka.

Predivne kuće od vapnenog kamena, izgriženog zubom vremena i balkonima sa izradenom ogradom od crnQg željeza bile su gusto rasporedene. Prozori su bili osvijetljeni. Kroz njih su dopirale zrake svjetla i nazirale se police s knjigama i lijepe umjetničke slike, ali ljudi se nisu mogli vidjeti` Kao da je elita koja je ovdje živjela bila nevidljiva za ostatak svijeta.

– Jeste li ikad čuli za obitelj Chandonne? upitala sam vozača. Pa, naravno, rekao je. Želite li vidjeti gdje žive?

– Molim vas, rekla sam sa zlom slutnjom. Vozio je prema Quai d'Orleans, pokraj rezidencije gdje je na drugom katu umro

Pompidou. Žaluzine su još bile spuštene. Zatim je krenuo na Quai de Bethune prema istočnom rtu otoka. Kopala sam po svojoj torbici i izvukla bočicu Advila.

Taksi se zaustavio. Primijetila sam da se moj vozač ne namjerava dovesti bliže domu Chandonnejevih.

– Skrenite iza ovog ugla, pokazao je, i hodajte do Quai d'Anjou. Vidjet ćete vrata s ugraviranim divokozama. To je ukras grba Chandonnejevih, nazovimo to tako. Čak su i odvodne cijevi s divokozama. Stvarno dojmljivo. Ne možete prornašiti. I držite se podalje od mosta tamo na desnoj obali, rekao je. Ispod njega se okupljaju beskućnici i homoseksualci. Opasno je.

Hotel particuliere u kojem je živjela obitelj Chandonne stotinama godina bila je gradska četverokatnica s mnogobrojnim prozorima spavaćih soba, dimnjacima i jednim Oeil de Boeuf, odnosno bikovim okom, okruglim prozorom na krovu. Ulazna vrata bila su od tamna drveta bogato ukrašena izrezbarenim divokozama. Brzonogi su jarci držali zubima za rep jedan drugoga, oblikujući tako ukrasne odvodne cijevi.

Sva sam se naježila. Ušla sarn pod zaštitu sjene i zurila preko ulice u brlog gdje se okotilo čudovište koje je sebe nazivalo Loup-Garou. Kroz prozore se vidjelo kako blistaju lusteri, a police su bile nakrcane stotinama knjiga. Zaprepastila sam se kad se odjednom na prozoru pojavila žena. Bila je užasno debela. Nosila je tamnocrvenu haljinu od bogatog materijala poput satena ili svile s dubokim dekolteom. Zurila sam, fascinirana.

Lice joj je odavalo nestrpljivost. Brzo je micala usnama, kao da s nekim razgovara. U tom se trenutku pojavila sobarica s malim srebrnim poslužavnikom na kojem je nosila čašu za liker. Madame Chandonne, ako je to bila ona, ispila je svoje piće, zapalila cigaretu srebrnim upaljačem i izmakla pogledu.

Brzo sam otišla do rta otoka udaljenom manje od jednog bloka kuća. Iz malog parka koji se tamo nalazio jedva da sam mogla razaznati obrise mrtvačnice. Pretpostavila sam da je bila udaljena nekoliko milja uzvodno, s druge strane Pont Sully Pretraživala sam pogledom Seinu. Zamislila sam da je ubojica sin debele žene koju sam upravo vidjela, da se godinama ovdje kupao gol, bez njezina znanja, dok mu je mjesečina obasjavala duge, svijetle dlake.

Zamislila sam ga kako izlazi iz svog plemenitaškog doma i po mraku luta prema ovom parku da uroni u nešto za što se nadao da će ga izliječiti. Koliko je godina uranjao u tu ledenu, prljavu vodu? Pitala sam se nije li patrolirao po desnoj obali rijeke i odande promatrao ljude odbačene od društva, poput njega. Možda se čak družio s njima.

Stube su vodile s ulice dolje prema doku. Rijeka je bila tako visoko da se njezina tamna namreškana površina prelijevala preko kamene obale. Voda je blago vonjala na kanalizaciju. Seina je narasla od neprestanih kiša i struja je bila jaka. Povremeno bi uz obalu zaplivala patka, iako patke inače ne plivaju noću. Željezne su se plinske svjetiljke žarile i rasipale pahuljice od zlata šarajući površinu vode.

Skinula sam čep s boce Advila i istresla tablete na tlo. Oprezno sam se odvažila na silazak niz skliske kamene stube prema doku. Voda mi je dopirala do stopala dok sam ispirala plastičnu bočicu. Napunila sam je ledenom vodom. Ponovno sam začepila bočicu i vratila se do taksija. Nekoliko puta sam se osvrnula prema domu Chandonnejevih, napola očekujući da će kartel kriminalaca odjednom krenuti za mnom.

– Odvezite me u mrtvačnicu, molim vas, rekla sam vozaču. Bilo je mračno, a ograda sa šiljcima, koju se danju nije moglo primijetiti,

odražavala je svjetlost automobila koji su jurili pokraj nje. – Zaustavite se na stražnjem parkiralištu, rekla sam.

Skrenuo je s Quai de la Rapee u mali prostor iza zgrade gdje su bili parkirani kombiji pogrebne službe. Tu je danas ujutro na klupi čekao onaj tužni par. Izašla sam.

– Čekajte me ovdje, rekla sam vozaču. Samo ću kratko prošetati uokolo. Lice mu je bilo blijedo. Kad sam ga bolje pogledala, shvatila sam da je jako

izboran i.da mu nedostaje nekoliko zuba. Činio se napet. Skakao je pogledom uokolo, kao da razmišlja da odjuri odatle.

– U redu je, rekla sam mu, izvadivši blok iz torbice. – Ali, vi ste novinarka, rekao je s olakšanjem. Radite na prići. – Da, na priči. Nacerio se, viseći napola van kroz otvoreni prozor. – Zabrinuli ste me, madame! Mislio sam da ste nekakav demon! Dajte mi minutu,

rekla sam. Lutala sam uokolo, osjećajući hladnu vlagu starog kamena i zrak koji je dolazio s

rijeke. Hodala sam uokolo pod tamom dubokih sjena i zanimala se za svaki detalj, kao da sam on. Njega bi ovo mjesto fasciniralo. To je bila dvorana sramote u kojoj su se izlagali njegovi trofeji nakon što bi ih ubio i podsjećali ga na njegov suvereni imunitet. Mogao je činiti što god je htio, kad god je htio, ostaviti sve moguće tragove za sobom i nitko ga ne bi mogao ni dodirnuti.

Vjerojatno je mogao došetati od svoje kuće do mrtvačnice za dvadeset do trideset minuta. Vidjela sam ga u mislima kako sjedi u parku, zuri u staru ciglenu zgradu i zamišlja što se unutra događa, kakvo li je djelo napravio za doktoricu Stvan. Pitala sam se je li ga uzbuđivao miris smrti.

Blagi lahor zaljuljao je drveće akacije i dodirnuo mi kožu. Vrtjela sam u glavi što mi je doktorica Stvan rekla o čovjeku koji joj je došao na vrata. Došao je da je ubije i nije uspio. Vratio se točno na ovo mjesto i ostavio joj sljedećeg dana poruku.

Pas la police.. . Možda smo htjeli da se njegov modus operandi čini kompliciranijim nego što je

bio. Pas de probleme. . . Le Loup-Garou Možda je to jednostavno bilo divljanje, ubilačka strast koju nije mogao kontrolirati.

Kad bi netko probudio čudovište u njemu, nije bilo bijega. Bila sam sigurna da bi doktorica Stvan bila mrtva da je on ostao u Francuskoj. Možda je, kad je pobjegao u Richmond, mislio da će se moći neko vrijeme kontrolirati. Možda i jest, tri dana. Ili je možda cijelo to vrijeme promatrao Kim Luong i fantazirao, dok više nije mogao odoljeti zlom porivu.

Požurila sam natrag do taksija. Prozori automobila bili su toliko zamagljeni da nisam, otvarajući stražnja vrata, mogla vidjeti unutra. Unutra, grijanje je radilo punom parom, a moj vozač napola spavao. Trgnuo se, uspravio na sjedalu i opsovao.

38

CONCORD, LET BROJ Z, NAPUSTIO JE AERODROM CHARLES DE Gaulle u jedanaest ujutro i stigao u New York u osam i četrdeset i pet ujutro po istočnom standardnom vremenu, što je na neki način bilo prije no što smo otišli. Ušla sam u svoju kuću oko podneva. Osjećala sam se užasno loše, tijelo mi je pobrkalo sate, osjećaji vrištali. Vrijeme se pogoršavalo. Ponovno su prognozirali ledenu kišu i

susnježicu, a ja sam morala obaviti gomilu poslova. Marino je otišao kući. On je ipak imao onaj veliki kamionet.

Prodavaonica Ukrops izgledala je kao da je opljačkana. Stanovnici Richmonda uvijek bi poludjeli kad bi prognoza najavila susnježicu ili snijeg. Zamišljali su da će umrijeti od gladi ili žedi, jer neće imati ništa za jelo i piće, tako da su police gdje stoji kruh već bile potpuno prazne kad sam ja stigla do njih. Nije bilo ni purice ni šunke u odjelu s delikatesama. Kupila sam što god sam mogla, jer sam očekivala da će Lucy provesti neko vrijeme kod mene.

Krenula sam kući malo poslije šest. Nisam se imala snage natezati s vratima garaže, pa sam parkirala automobil ispred kuće. Pramenasti bijeli oblaci što su prelazili preko mjeseca nakratko su izgledali točno kao lubanja, a zatim postali bezoblični i otplovili žurno dalje. Vjetar,je sve jače puhao, drveće se treslo i šaputalo. Osjećala sam bol i slabost u cijelom tijelu, kao da me hvata neka bolest. Postala sam vrlo zabrinuta kad se Lucy opet nije javila, ni došla kući. Pretpostavljala sam da je na MCV-u, ali kad sam nazvala Odjel za ortopediju, rekll su mi da nije bila tamo od jučer ujutro. Počela sam gubiti pamet. Hodala sam gore-dolje po dnevnoj sobi i brzo razmišljala. Bilo je oko deset sati kad sam ponovno sjela u automobil i odvezla se prema središtu grada. Bila sam toliko napeta da sam mislila da ću pući.

Znala sam da je moguće da se Lucy vratila u D.C., ali nisam mogla zamisliti da bi to učinila a da mi ne ostavi ni poruku. Kad god bi nestala bez riječi, to nije slutilo na dobro. Skrenula sam s Devete ulice i vozila kroz prazne ulice centra. Prošla sam nekoliko razina bolničkog parkirališta prije nego što sam pronašla prazno parkirno mjesto. Zgrabila sam laboratorijski ogrtač sa stražnjeg sjedala.

Jedinica za ortopediju nalazila se u novoj bolnici, na drugom katu. Kad sam ušla u sobu, navukla sam laboratorijski ogrtač i otvorila vrata. Bračni par, za koji sam pretpostavila da su Joini roditelji, sjedio je unutra na krevetu. Prišla sam im. Jo je imala glavu u zavojima i noga joj je bila u ekstenziji, ali bila je budna. Pogled joj se odmah zalijepio za mene.

– Gospodin i gospocta Sanders? obratila sam im se. Ja sam doktorica Scarpetta. Ako im je moje ime nešto i značilo, to nisu pokazali. Gospodin Sanders je uljudno

ustao i rukovao se sa mnom. – Drago mi je, rekao je. Uopće nije izgledao kako sam ga zamišljala. Valjda sam po Joinu opisu rigidnih

stavova njezinih roditelja očekivala stroga lica i oči koje oštro prosuduju sve što vide. Ali gospodin i gospoda Sanders bili su podeblji i staromodno odjeveni. Nisu izgledali ni najmanje zastrašujuće. Kad sam ih upitala za njihovu kćerku, bili su jako pristojni, čak stidljivi. Jo je nastavila zuriti u mene, a izraz njezinih očiju molio me je za pomoć.

– Bi li vam smetalo da na trenutak razgovaram s bolesnicom nasamo? upitala sam ih.

– Ne, to je u redu, rekla je gospođa Sanders. – No, Jo, čini kako ti doktorica kaže, rekao je gospodin Sanders svojoj kćerki

malodušno. Izašli su i čim su zatvorili vrata za sobom, Joine su se oči ispunile suzama.

Nagnula sam se i poljubila je u obraz. – Umrli smo od brige zbog tebe, rekla sam joj. – Kako je Lucy? prošaptala je. Cijelo joj se tijelo počelo tresti pod naletom ridanja

i suze teći niz lice. Dala sam joj maramice u ruku u kojoj joj je bila postavljena intravenska cjevčica.

– Ne znam, Jo. Ne znam gdje je. Tvoji su joj roditelji rekli da je ne želiš vidjeti…. Jo je počela odmahivati glavom. – Znala sam da će to učiniti, rekla je mračnim, depresivnim glasom. Znala sam.

Meni su rekli da ona ne želi vidjeti mene, jer je preuzrujana zbog svega što se dogodilo. Nisam im vjerovala. Znam da nikad ne bi učinila nešto takvo. Ali otjerali su je i sad je nema. I možda vjeruje u ono što su joj rekli.

– Osjeća se odgovornom za to što ti se dogodilo, rekla sam. Postoji velika vjerojatnost da je metak u tvojoj nozi došao iz njezina pištolja.

– Molim vas, dovedite mi je. Molim vas. – Znaš li gdje bi mogla biti? upitala sam je. Postoji li kakvo mjesto na koje odlazi

kad je tako uzrujana? Možda je negdje u Miamiju? – Sigurna sam da ne bi otišla tamo. Sjela sam na stolac pokraj kreveta i uzdahnula, dugo i iscrpljeno. Možda je u

hotelu? upitala sam. Kod prijatelja? – Možda u New Yorku, rekla je Jo. U baru Rubyfruit, u Greenwich Villageu. – Misliš da je otišla u New York? upitala sam obeshrabreno. Vlasnica se zove Ann,

bivša policajka, glas joj je drhtao. Oh, ne znam. Ne znam. Plaši me kad bježi. Ne razmišlja jasno kad je u takvom stanju.

– Znam. I uz sve to što se događalo, nikako ne može jasno razmišljati. Jo, ako budeš dobra, za koji dan bi trebala izaći odavde, rekla sam joj s osmijehom. Kamo želiš ići?

– Ne želim ići kući. Pronaći ćete je, je 1' da? Bi li voljela biti kod mene? pitala sam je.

– Moji roditelji nisu loši ljudi, mrmljala je, dok je morfij kapao u njezine vene. Ali ne razumiju. Misle… Zašto je loše…?

– Nije, rekla sam. Ljubav nikad nije loša. Kad je otplovila u san, Izašla sam iz sobe. Roditelji su stajali pred vratima. Oboje su izgledali iscrpljeno i tužno. – Kako joj je? upitao je gospodin Sanders. – Nije najbolje, rekla sam. Gospođa Sanders je počela plakati. – Imate pravo vjerovati u to što vjerujete, rekla sam. Ali spriječiti Lucy i Jo da se

vide je zadnja stvar koja vašoj kćerki sada treba. Ne treba joj dodatnih strahova i depresija. Ne smije izgubiti volju za životom, gospodine i gospođo Sanders.

Nisu odgovorili. – Ja sam Lucyna teta, rekla sam. – Pa, čini mi se da više nema opasnosti za njezin život, rekao je gospodin Sanders.

Ne možemo nikoga držati podalje od nje. Samo smo pokušali učiniti najbolje. – Jo to zna, odgovorila sam. Ona vas voli. Nisu me pozdravili, ali su me promatrali dok sam ulazila u dizalo. Nazvala sam

Rubyfruit čim sam stigla kući i kroz glasnu buku glasova i benda zatražila Ann. – Nije baš u najboljem stanju, rekla mi je Ann. Znala sam što to znači. – Hoćete li paziti na nju? upitala sam. – Već pazim, rekla je. Pričekajte. Idem po nju. Vidjela sam Jo, rekla sam kad se

Lucy javila na telefon. – O, bilo je sve što je rekla. I iz tog jedinog uzdaha bilo je očito da je pijana. – Lucy! Ne želim sada razgovarati, rekla je. Jo te voli, rekla sam. Dodi kući. I što

ću onda? – Dovest ćemo je iz bolnice k meni i ti ćeš se brinuti za nju, rekla sam. To ćeš

raditi.

Gotovo ništa nisam spavala. Na kraju sam ustala u dva sata ujutro i otišla u kuhinju da si pripravim šalicu biljnog čaja. Još je jako kišilo. Voda se slijevala s krova i prskala po dvorištu, a ja se nikako nisam mogla ugrijati. Mislila sam o brisevima i dlakama i fotografijama ugriza zaključanima u mojoj poslovnoj torbi. Činilo mi se kao da je ubojica u mojoj kući.

Mogla sam osjetiti njegovu prisustnost, kao da su ti komadići njega zračili zlom. Kakve li strašne ironije, mislila sam. Interpol me je pozvao u Francusku i nakon svega što smo rekli i učinili, jedini zakoniti dokaz koji sam imala nalazio se u bočici Advila, napunjenoj vodom i muljem iz Seine.

U tri ujutro sjedila sam u krevetu bezuspješno pišući pismo Talleyju. Ništa mi nije zvučalo dobro. Prestrašilo me je koliko mi je nedostajao i što sam mu učinila. Sad mi je vraćao milo za drago, a točno to sam i zaslužila.

Zgužvala sam još jedan list papira i pogledala u telefon. Izračunala sam koliko je sati u Lyonu i zamislila ga za radnim stolom u jednom od njegovih finih odijela. Vidjela sam ga za telefonom, na nekom od sastanaka ili kako prati uokolo nekog drugog i uopće ne misli na mene. Sjetila sam se njegova čvrstog, glatkog tijela i pitala se gdje li je naučio sva ona ljubavna umijeća.

Otišla sam na posao. Kad sam izračunala da je u Francuskoj oko dva sata poslije podne, odlučila sam nazvati Interpol.

– …Bonjour, dobar dan… – Molim vas Jaya Talleyja, rekla sam. Prespojili su moj poziv. – HIDTA, odgovorio je muškarac. Zastala sam, zbunjena. Jesam li dobila ured Jaya Talleya? Tko je to? Rekla sam mu. – Nije ovdje, rekao je muškarac. Preplavio me strah. Nisam mu vjerovala. A s kim

razgovaram? upitala sam. – Agent Wilson, ja sam FBI-eva veza. Mi se nismo sreli prije par dana. Jay je

izašao. – Znate li kad će se vratiti? Nisam siguran. – Shvaćam, rekla sam. Mogu li nekako doći do njega? Ili možete li ga vi zamoliti

da me nazove? Znala sam da zvučim nervozno. – Zaista ne znam gdje je, odgovorio je. Ali ako se javi, reći ću mu da ste zvali,

Mogu li vam ja ikako pomoći? Ne, rekla sam. Spustila sam slušalicu i osjetila paniku. Bila sam sigurna da Talley nije želio imati

posla sa mnom i da je rekao ljudima da kažu da ga nema ako ja nazovem. – Oh, Bože, Bože, prošaptala sam prolazeći pokraj Roseina stola. Što sam učinila? – Meni govorite? Podigla je pogled s tipkovnice, gledajući me preko ruba naočala.

Jeste li ponovno nešto izgubili? – Da, rekla sam. U pola osam otišla sam na sastanak odjela i sjela na svoje uobičajeno mjesto na

čelu stola. – Što imamo? upitala sam. – Crnkinja, trideset i dvije godine, iz okruga Albemarle, započeo je Chong. Sletjela

je s ceste i zabila se autom. Navodno je skrenula s ceste i izgubila kontrolu. Ima frakturu desne noge, frakturu baze lubanje, a mrtvozornik okruga Albemarle, doktor Richards, želi da mi obavimo obdukciju. Pogledao je u mene. Pitam se zašto? Uzrok i način njezine smrti čine se prilično jasnima.

– Zato što prema zakonu dajemo usluge lokalnim mrtvozornicima, odgovorila sam. Ako zatraže, mi to učinimo, Sada će nam trebati sat vremena da je obduciramo, a ako je uzmemo poslije, trebat će nam deset sati da procijenimo je li bilo kakvih problema.

– Sljedeća je osamdesetogodišnja bjelkinja posljednji put videna jučer ujutro oko devet sati. Njezin ju je partner pronašao sinoć oko šest i trideset…

Morala sam upregnuti sve snage da ostanem usredotočena. …ne zna se je li zlouporaba ili kriva primjena, Chong je izvještavao monotonim glasom. Na mjestu gdje su je našli pronađen je nitroglicerin.

Talley je vodio ljubav kao da umire od gladi. Nisam mogla vjerovati da sam imala erotske misli usred sastanka osoblja.

– Treba potražiti moguće ozljede i obaviti toksikološke pretrage, govorio je Fielding. Treba je pogledati.

– Zna li itko o čemu ću predavati na Institutu sljedeći tjedan? upitao je toksikolog Tim Cooper.

– Toksikologiju, najvjerojatnije. – Stvarno. Uzdahnuo je Cooper. Treba mi tajnica. – Ja danas imam tri svjedočenja na sudu, odgovorio je asistent šefa Riley. Što je

nemoguće, jer su na tri različita kraja grada. Otvorila su se vrata i Rose je proturila svoju glavu u sobu, mahnuvši mi da izadem

na hodnik. – Larry Posner mora uskoro otići, rekla je. Pitao je biste li odmah mogli doći do

njega u laboratorij? – Već idem, rekla sam. Kad sam ušla, radio je trajni preparat, pipetom nanoseći kapljicu Cargille bojila na

rub pokrovnog stakalca, dok su se drugi mikroskopski preparati grijali na vrućem postolju.

– Ne znam hoće li ovo nešto pomoći, rekao je odmah. Bacite pogled kroz mikroskop. To su dijatomeje, s vašeg neidentificiranog tipa. Znate da jedino što možete zaključiti na temelju jedne dijatomeje, uz rijetke iznimke, jest je li iz morske, boćate ili slatke vode.

Zavirila sam kroz okular i pogledala male organizme. Izgledali su kao da su potpuno od stakla. Bilo ih je u svim mogućim oblicima, koji su podsjećali na brodiće, lance, izlomljene crte i polumjesece, tigrove pruge, križeve, čak i stupce žetona za poker. Bilo je komadića i djelića koji su me podsjećali na konfete i zrnaca pijeska i drugih čestica raznih boja koje su vjerojatno bile minerali.

Posner je uklonio preparat s postolja i stavio drugi. – Uzorak iz Seine koji ste vi donijeli, rekao je. Cymbella, Melosira, Navicula,

Fragilaria. I tako dalje i tako dalje. Uobičajena poput prašine. Dobra je vijest da su sve slatkovodne, ali nam zapravo ništa ne govore o sebi.

Naslonila sam se na naslon stolca i pogledala ga. – Naručio si me da dođem ovamo da bi mi to rekao? upitala sam razočarano. – Pa, ja nisam Robert McLaughlin, suho je odgovorio, misleći na svog učitelja,

svjetski poznatog stručnjaka za dijatomeje. Nagnuo se nad mikroskop i prilagodio povećanje na tisuću te pogledao ponovo

preparate. – Ne, nisam tražio da dođete bez razloga, nastavio je. Što se tiće učestalosti pojave

svake vrste u flori, tu nam se posrećilo. Flora je botanički popis biljaka po vrstama, odnosno u ovom slučaju, dijatomeja po

vrstama.

– Pedeset i jedan posto po učestalosti otpada na Melosiru, petnaest posto na Fragilariu. Neću vas gnjaviti svim tim, ali uzroci su međusobno vrlo konzistentni. Zapravo, toliko konzistentni da bih ih čak nazvao identičnima. Smatram da je to gotovo čudesno, s obzirom na to da flora može biti potpuno drugačija samo tristo metara dalje od mjesta na kojem ste uronili svoju bočicu Advila.

Naježila sam se od pomisli na obalu Ile Saint-Louis i na priče o golom čovjeku koji pliva po mraku tako blizu kuće Chandonnejevih. Zamislila sam ga kako se odijeva bez tuširanja ili čekanja da se osuši i tako prenosi dijatomeje na unutrašnju stranu svoje odjeće.

– Ako pliva u Seini i ako se te dijatomeje nalaze posvuda po njegovoj odjeći, rekla sam, znači da se ne ispire prije odijevanja. A što je s tijelom Kim Luong?

– Definitivno se ne radi o istoj flori kao iz Seine, rekao je Posner. Ali ja sam uzeo uzorak vode iz rijeke James, zapravo, blizu mjesta gdje vi živite. Opet, gotovo potpuno ista distribucija po učestalosti.

– Flora na njezinu tijelu i flora u rijeci James se slažu? morala sam potvrditi da sam dobro shvatila.

– Jedino pitanje koje imam je hoće li se dijatomeje iz rijeke James naći ovdje posvuda, rekao je Posner.

– Pa, da vidimo, rekla sam. Uzela sam štapiće s vatom i napravila bris moje ruke, kose i potplata, a Posner je

napravio još preparata. Nije bilo ni jedne jedine dijatomeje. – Možda u vodi iz slavine? upitala sam. Posner je odmahnuo glavom. – Znači, ne nalaze se po cijelom tijelu čovjeka, osim ako se ta osoba nije kupala u

rijeci, jezeru, oceanu… Zastala sam kad mi je neobična misao pala na pamet. Mrtvo more, rijeka Jordan,

rekla sam. – Što? upitao je Posner, ne shvaćajući. – Izvor u Lourdesu, rekla sam, postajući sve uzbuđenija. Sveta rijeka Ganges. Za

sva se ta mjesta vjeruje da su čudotvorna, da tamo slijepi, hromi i paralizirani mogu ozdraviti ako uđu u vodu.

– On pliva u rijeci James u ovo doba godine? pitao je Posner. Tip mora da je lud. – Nema lijeka za hipertrihozu, rekla sam. – Kog je vraga to? – Užasan, iznimno rijedak poremećaj, kad ti je cijelo tijelo prekriveno dlakama od

samog rodenja. Finim dlakama poput dječje kosice, koje mogu narasti do petnaest, sedamnaest, čak dvadeset centimetara u duljinu. Uz druge anomalije.

– Ehh! Možda se kupao gol u Seini nadajući se da će se čudom izliječiti. Možda sada čini to isto u rijeci James, rekla sam.

– Isuse! Posner je uzviknuo. To je stravična pomisao. Kad sam se vratila u svoju radnu sobu, Marino je sjedio u stolici pokraj mojega

radnog stola. – Izgledaš kao da si probdjela cijelu noć, rekao mi je srčući kavu. Lucy je pobjegla

u New York. Razgovarala sam s Jo i njezinim roditeljima. – Lucy je što? – Vraća se. Sve je u redu. – Dakle, bilo bi joj bolje da pripazi na pravila ponašanja. Nije baš vrijeme da se

ponaša k'o neka zvjerka.

– Marino, rekla sam brzo, postoji mogućnost da se ubojica kupa u rijeci, jer ima ideju da bi ga to moglo izliječiti. Pitam se boravi li negdje blizu rijeke James.

Razmišljao je nakratko o toj ideji i neobičan izraz razlio mu se licem. U hodniku su se začuli trčeći koraci.

– Nadajmo se da tamo nema kakva stara zgrada čiji se vlasnik već neko vrijeme nije oglasio, rekao je Marino. Imam loš predosjećaj. Zatim se Fielding našao u mojoj sobi, derući se na Marina.

– Koji je tebi vrag! Krvne žile nabrekle su mu na vratu. Bio je potpuno crven u licu. Nikad prije nisam

čula da je na bilo koga podigao glas. – Dopustio si da prokleti novinari saznaju prije nego što smo uopće uspjeli doći do

tog prokletog mjesta zločina! optužio ga je. Hea, rekao je Marino. Smiri se. Dopustio da aebeni novinari saznaju što?

– Diane Bray je umorena, Fielding je rekao. To je na svim vijestima. Imaju sumnjivca u pritvoru. Detektivku Anderson.

39

BILO JE JAKO OBLAČNO I KIŠA JE VEĆ POČELA PADATI KAD SMO STIGLI do Windsor Farmsa. Voziti se u službenom crnom Suburbanu pokraj ciglenih kuća iz šesnaestog i osamnaestog stoljeća izgradenima pod starim drvećem na pitomoj zemlji činilo se bizarnim.

Moji se susjedi nikad nisu previše brinuli zbog kriminala. Kao da su bogatstvo starih obitelji i ulice s engleskim nazivima, u kojima žive samo bijelci, stvorile utvrdu lažne sigurnosti. Uopće nisam sumnjala u to da će se to uskoro promijeniti.

Diane Bray je živjela na kraju četvrti, gdje je s druge strane ciglenog zida prolazio Downtown Expressway i dopirala buka neprestanog prometa. Kad sam skrenula u njezinu usku uličicu, obeshrabrilo me ono što sam ugledala. Novinara je bilo posvuda. Njihovi automobili i televizijski kombiji blokirali su promet. Bilo ih je tri puta više od policijskih automobila ispred bijele kuće s mansardnim krovom koja je izgledala kao kuće u New Englandu.

– Ne mogu prići bliže, rekla sam Marinu. – To ćemo još vidjeti, odgovorio je, potegnuvši kvaku na vratima. Izašao je na jaku

kišu i bijesno odmarširao do kombija radija koji je napola bio parkiran na travnjaku ispred kuće Brayove. Vozač je spustio prozor i bio

dovoljno blesav da gurne mikrofon Marinu pod nos. Miči! rekao je Marino prijetećim glasom.

– Kapetane Marino, možete li potvrditi…? Miči svoj jebeni kombi, odmah! Gume su se zavrtjele, dižući travu i blato dok je vozač odvozio auto. Stao je nasred

ulice i Marino je nogom udario zadnju gumu. Miči! naredio je. Vozač kombija se odvezao s brisačima uključenim na najveću brzinu. Parkirao je

na nečijoj tuđoj tratini, dvije kuće dalje. Dok sam uzimala svoj kovčežić za obradu mjesta zločina iz prtljažnika Suburbana, kiša mi je šibala lice, a jaki su me naleti vjetra gurali kao rukom.

– Nadam se da se ovaj tvoj zadnji čin velikodušnosti neće naći u eteru, rekla sam Marinu kad sam došla do njega.

– 'Ko, k vragu, obrađuje ovaj slučaj?

– Ti, nadam se, rekla sam, brzajući pognute glave. Marino me je zgrabio za ruku. Tamnoplavi automobil marke Ford Contour nalazio

se parkiran na kolnom prilazu kuće Brayove. Na prednjem sjedištu patrolnog automobila parkiranog iza Forda sjedio je jedan policajac, a drugi straga s Andersonovom. Izgledala je ljutito i histerično, tresla je glavom i brzo govorila nešto što nisam mogla čuti.

– Doktorice Scarpetta? prema meni je dolazio televizijski reporter sa snimateljem koji ga je slijedio u stopu.

– Prepoznaješ li naš unajmljeni automobil? upitao me je Marino tiho, dok mu je kiša curila niz lice. Zurio u tamnoplavi Ford s poznatim registracijskim tablicama RGG-7112.

– Doktorice Scarpetta? Nemam komentara. Andersonova nas nije ni pogledala dok smo prolazili pokraj nje. Možete li nam

reći…? Novinari su bili neumorni. – Ne, rekla sam, žureći uz ulazne stube. – Kapetane Marino, koliko sam shvatio, policija je došla ovamo na temelju dojave. Kiša je pljuskala, a motori brujali. Sagnuli smo se ispod žute trake za označavanje

mjesta zločina koja se protezala od prečke do prečke. Vrata kuće su se odjednom otvorila i policajac po imenu Butterfield nas je pustio unutra.

– Prokleto mi je drago što vas vidim, rekao nam je. Mislio sam da ste na odmoru, dodao je Marinu.

– Da. Odmorili su me, to je točno. Navukli smo rukavice i Butterfield je, napeta izraza lica, zatvorio vrata za nama, Izgledalo je kao da pazi na sve oko sebe. – Pričaj, rekao je Marino, češljajući pogledbm foaje i usredotočivši se na dnevnu

sobu iza. – Dobili smo poziv devet-jedan-jedan iz telefonske govornice nedaleko odavde.

Došli smo ovamo i našli ovo. Netko ju je prebio k'o mačku, rekao je Butterfield. – Šta još? pitao je Marino. – Seksualni napad. Čini se da je bila i pljačka. Lisnica na podu u kojoj nema novca,

sve iz njezine torbice izbačeno van. Pazite gdje stajete, dodao je, kao da to nismo znali i sami.

– K vragu, tukla je dobru lovu, nema šale, Marino je likovao, promatrajući skupocjeni namještaj u skupocjenoj kući Brayove. Još niste vidjeli ništa, odgovorio je Butterfield.

Prvo što mi je upalo u oči bila je zbirka satova u dnevnoj sobi. Bilo je zidnih ura, satova koji vise s police, izradenih od ružina drveta, orahovine i mahagonija, zatim satova s kalendarom i zvonikom i dekorativnih satova. Svi su bili antikni i savršeno sinkronizirani. Glasno su kucali. Ja bih poludjela da živim okružena spravama koje te monotono podsjećaju kako vrijeme prolazi.

Voljela je engleske antikne predmete koji su bili otmjeni i neprijateljski. Sofa na razvlačenje i rotirajuća polica s umjetnim kožnim pregradama u obliku knjiga bili su okrenuti prema televizoru. Tu i tamo nalazili su se kruti naslonjači presvučeni šarenim presvlakama i paravan od atlasnog drveta, razmješteni bez intime, kao da nikad nije očekivala društvo. Teška zlatna draperija od damasta bila je navučena preko prozora, a oko karniše zastora bilo je paučine. Umjetničkih djela nije bilo, ni jedne jedine slike ili skulpture. Sa svakim detaljem koji sam primijetila, Brayova mi se činila sve hladnijom i oholijom osobom. Sad mi se još manje svidala. Bilo je teško priznati to o nekome tko je upravo bio pretučen na smrt.

– Odakle joj sav taj novac? upitala sam. Nemam blage veze, odgovorio je Marino. – To se pitamo otkad je došla, Butterfield je komentirao. Jeste li kad vidjeli njezin

automobil? – Ne, odgovorila sam. – Ha! otpovrgnuo je Marino. Svake večeri dolazi doma u novom Crown Vicu. – Ima prokleti Jaguar, crvene boje kao vatrogasna kola. U garaži je. Izgleda kao da

je iz tisuću devetsto devedeset osme ili devete. Ne mogu ni nagađati koliko košta. Detektiv je odmahivao glavom.

– Otprilike dvije godine tvog teškog rada, komentirao je Marino. – Pričaj mi o tome. Razgovarali su o ukusu Brayove i bogatstvu kao da njezino prebijeno tijelo nije ni

postojalo. Nisam vidjela nikakvih znakova da se susret zbio u dnevnoj sobi. Doimala se kao da se tamo nije previše boravilo, pa nije bila ni temeljito počišćena.

Kuhinja se nalazila desno od dnevne sobe. Zavirila sam tamo, opet tražeći tragove krvi ili bilo kakav znak nasilja, no nisam našla ništa. I kuhinja je izgledala kao da se ne koristi. Radne plohe i pećnica bili su besprijekorno čisti. Nisam vidjela nikakvu hranu, samo vrećicu kave Starbuck i malu policu za vino s tri boce merlota.

Marino mi je došao iza leda i provukao se pokraj mene kroz vrata. Otvorio je hladnjak s rukavicama na rukama.

– Izgleda da je kuhanje baš nije zanimalo, rekao je, pregledavajući poluprazne police.

Primijetila sam tetrapak mlijeka s dva posto masnoće, mandarine, margarin, kutiju žitarica i začine. Hladnjak nam više ništa nije mogao odati.

– Kao da nikad nije bila doma ili je stalno jela vani, rekao je, nagazivši na nožicu da otvori kantu za smeće.

Posegnuo je unutra i izvukao komadiće razderane kutije za pizzu iz pizzerije Domino's, bocu vina i tri boce piva vrste St. Pauli Girl. Složio je komadiće računa.

– Jedna velika s kobasicom, dodatni sir, mumljao je. Naručeno sinoć u pet i pedeset tri.

Još je malo kopao i pronašao zgužvane papirne salvete, tri kriške pizze i najmanje desetak opušaka.

– To te ja pitarn, rekao je. Brayova nije pušila. Izgleda da je sinoć imala društvo. – Kad ste primili devet-jedan jedan poziv? – U devet i četiri minute. Otprilike prije sat i pol. Čini se da nije ujutro ustala da

pripremi kavu, pročita novine ili nešto drugo. – Siguran sam da je bila mrtva prije jutra, Butterfield je ponudio rješenje. Nastavili smo dalje. Otišli smo kroz hodnik prekriven sagom do glavne spavaonice

u stražnjem dijelu kuće. Kad smo stigli do otvorenih vrata, oboje smo stali. Kao da je nasilje usisalo svu svjetlost i zrak i ostavilo za sobom potpunu tišinu. Sve je bilo razoreno i puno mrlja.

– Majko Božja, Marino je rekao gotovo bez glasa. Bijelo okrečeni zidovi, pod, strop, prenatrpani stolci i ležaljka bili su toliko

poprskani krvlju da se činilo kao da je to dio dekoracije. Ali te kapljice, mrlje i pruge nisu bile boja. To su bili komadići užasne eksplozije jedne psihopatske ljudske bombe. Suhe kapljice i krv što se cijedila okaljale su antikna ogledala, a na podu su bile lokve zgrušane krvi. Veliki krevet bio je natopljen krvlju i, što je bilo neobično, posteljina je bila skinuta.

Diane Bray je bila toliko pretučena da nisam mogla prepoznati da je bjelkinja. Ležala je na ledima, a zelena satenska bluza i crni grudnjak s fišbajnom na podu.

Podigla sam ih. Bili su strgnuti s nje. Svaki centimetar njezine kože prekrivale su osušene krvave pruge, mrlje i virovi koji su me podsjećali na slikanje prstima, dok joj je lice bilo pretvoreno u kašu smrskanih kostiju i zgnječenog tkiva. Zlatni sat na lijevom zapešću bio je smrskan, a zlatni prsten na prstenjaku desne ruke utisnut u kost.

Dugo smo zurili u taj prizor. Iznad struka je bila gola. Crne samterice i remen očito nisu bili ni taknuti. Tabani i dlanovi su joj bili sažvakani, no ovog puta Loup-Garou nije ni pokušao ukloniti tragove svojih ugriza, koji su izgledali kao krugovi nastali od široko razmaknutih, uskih zubića koji nisu nalikovali na ljudske. Tukao ju je, sisao i ponovno tukao, a iz potpunog poniženja Brayove kao ljudskog bića i užasne unakaženosti, osobito njezina lica, vrištao je bijes. Svi znakovi su vikali da je možda poznavala ubojicu, baš kao i ostale žrtve Loup-Garoua.

Samo što on nije poznavao njih. Osim u svojim paklenim maštarijama, svoje bi žrtve susreo prvi put tek kad bi se pojavio na njihovim vratima.

– Što je s Andersonovom? Marino je upitao Butterfielda. – Pukla je kad je čula. – To je zanimljivo. To znači da ovdje nemamo detektiva? – Marino, daj mi, molim te, svoju baterijsku svjetiljku, rekla sam. Posvijetlila sam

uokolo. Uzglavlje i noćna svjetiljka pokraj kreveta bili su poprskani krvlju, čije kapljice bi se razletjele s oružja pri svakom udarcu ili zamahu. Bilo je mrlji koje su nastale sporim kapanjem krvi, kao one na sagu. Sagnula sam se i pogledala krvavi pod od tvrdog drveta pokraj kreveta te pronašla još svijetlih dugačkih dlaka. Bilo ih je i na tijelu Brayove.

– Javili su nam da osiguramo prizorište i čekamo nadležnog, rekao je jedan od policajaca.

– Kojeg nadležnog? upitao je Marino. Obasjala sam kosim snopom svjetla krvave stope pokraj kreveta. Imale su

prepoznatljiv otisak. Podigla sam pogled prema policajcima u sobi. – Uh, mislim samog šefa. Mislim da on sam želi procijeniti situaciju prije nego što

išta počnemo raditi, govorio je Butterfield Marinu. Pa, to je veliko sranje, rekao je Marino. Kad se pojavi, može ostat' stajat' vani na kiši.

– Koliko je ljudi bilo u ovoj sobi? upitala sam Ne znam, odgovorio je jedan od policajaca.

– Ako ne znate, onda ih je bilo previše, odgovorila sam. Je li itko od vas dirao tijelo? Koliko ste mu se približili?

– Ja je nisam dirao. Ne, gospođo. – Čiji su ovo otisci stopala? Pokazala sam ih. Moram znati, jer ako nisu vaši, onda

toznači da se ubojica ovdje zadržao dovoljno dugo da se krv osuši. Marino je pogledao u stopala policajaca. Oba su policajca nosila crnu sportsku

obuću. Marino je čučnuo i pogledao slabo vidljivi otisak s uzorkom na podu od tvrdog drveta.

– Možda su Vibramicebz? upitao je sarkastično. – Moram početi s obradom, rekla sam, vadeći štapiće za uzimanje briseva i

kemijski toplomjer iz kovčežića. – Ovdje ima previše ljudi! objavio je Marino. Cooper, Jenkins, idite radit' nešto

korisno. Palcem je pokazao na otvorena vrata. Oni su zurili u njega. Jedan od njih je

pokušao nešto reći.

– Progutaj to, Cooper, rekao mu je Marino. I daj mi fotoaparat. Ako ti je naređeno da osiguraš mjesto zločina, nije ti rečeno da ga obraduješ. Šta? Nisi mogao odolit' a da ne vidiš zamjenicu svog zapovjednika ovakvu? Je 1' u tome stvar? Koliko je pedera još ušlo ovamo da bleji u nju?

– Čekaj malo… Jenkins je prosvjedovao. Marino mu je istrgnuo Nikon iz ruku. Daj mi svoj radio, Marino će oštro.

Jenkins ga je nevoljko otkopčao s opasača i pružio mu ga. Odlazi, naredio mu je Marino.

– Kapetane, ne mogu otići bez svog radija. Upravo sam ti to dozvolio. Nitko se nije usudio podsjetiti Marina na to da je suspendiran. Jenkins i Copper su

brzo izašli. – Kučkini sinovi, izjavio je Marino kad su nestali. Okrenula sam tijelo Brayove na stranu. Mrtvačka se ukočenost već potpuno razvila,

što je značilo da je bila mrtva najmanje šest sati. Skinula sam joj gaćice i uzela bris rektuma na sjemenu tekućinu, prije nego što sam uvela toplomjer.

– Trebam detektiva i nekoliko tehničara za obradu mjesta zločina, govorio je Marino u eter.

– Jedinica devet, koja je adresa? – Ona gdje napredujemo, odgovorio je Marino tajnovito. Poruka primljena,

jedinica devet, rekla je dispečerica. Minny, rekao mi je Marino. Čekala sam objašnjenje. – Poznajemo se jako dugo. Ona je moja špijunka na radiju, rekao je. Izvukla sam toplomjer i podigla ga. – 31,1 stupnjeva Celzija, rekla sam. Tijelo se prvih osam sati obično hladi brzinom

od stupanj i pol po satu. Ali ona se hladila malo brže, jer je djelomično razodjevena. Koliko je tu? Oko 21 stupanj?

– Ne znam. Ja gorim, rekao je. Sigurno je bila ubijena sinoć. Toliko znamo. – Možda ćemo više saznati iz sadržaja njezina želuca, rekla sam. Imamo li kakvu

ideju kako je ubojica ušao? – Provjerit ću vrata i prozore kad završimo ovdje. – Duge linearne laceracije, rekla sam, dodirujući njezine rane i tražeći bilo kakav

sitan materijalni dokaz koji bi mogao nestati do mrtvačnice. Kao od ključa za skidanje kotača. A onda su tu i ova izbijena područja. Po cijelom tijelu.

– Možda se radi o jednom kraju ključa, rekao je Marino tražeći dalje. – Ali čime je učinio ovo? pitala sam. Krv je na nekoliko mjesta na madracu bila prenesena s tog istog objekta, koji je

ostavio tragove s prugastim uzorkom što je podsjećao na izorano polje. Pruge su bile otprilike četiri centimetara duge, međusobno razmaknute otprilike četiri milimetra, a ukupna površina svakog otiska bila je veIika otprilike kao moj dlan.

– Moramo provjeriti ima li krvi u odvodima, rekla sam. Začuli su se glasovi na dnu hodnika.

– Nadam se da je to duo doručak, rekao je Marino, misleći na Hama i Egglestona. Pojavili su se noseći velike kovčege marke Pelikan. Znate li uopće o čemu se radi?

upitao ih je Marino. Dva šu kriminalistička tehničara zurila. – Majko Božja, konačno je prozborio Ham. – Zna li itko što se ovdje dogodilo? pitao je Egglestone, pogleda prikovana za ono

što je ostalo od Brayove na krevetu. – Znaš koliko i mi, odgovorio je Marino. Zašto te nisu prije pozvali? – Iznenadilo me što si ti saznao, rekao je Ham. Nitko nam ništa nije rekao do sada.

– Imam svoje izvore, rekao je Marino. Tko je dojavio medijima? pitala sam. – Pretpostavljam da i oni imaju svoje izvoire, odgovorio je Eggleston. On i Ham su otvorili kovčege i počeli postavljati osvjetljenje. Odjednom je

zatreštao radio što ga je Marino otuđio, oboje nas prepavši. Zvali su broj Marinove jedinice.

– Sranje, mumljao je. Devet, rekao je u eter. Ham i Eggleston su stavili binokularna povećala – Luke Skywalkers52

– To je deset-deset

, kako su ih policajci zvali.

– Jedinica devet, deset-pet- tri- četrnaest, čujete li? uzvratio je radio. – Tri-četrnaest, jeste li tamo? pitao je Marino. Morate izaći van, odvratio je glas.

53

52 Ime glavnog lika iz filmskog serijala Rat zvijezda 53 APCO šifra: prenesi informaciju XX-u. - borba u tijeku

, rekao je Marino, odbijajući. Tehničari su počeli s milimetarskim mjerenjima, koristeći dodatna povećala koja su

izgledala kao leće draguljara. Binokularno povećalo imalo je povećanje samo tri i po puta, a neke su kapljice krvi bila presitne za to.

– Netko vas želi vidjeti. Odmah, nastavio je radio. – Čovječe, posvuda ima odbačene robe, komentirao je Eggleston, misleći na krv

koja je kapala s oružja prilikom zamaha i oblikovala istovrsne tragove ili crte na svakoj površini na koju je pala.

– Ne mogu, odgovorio je Marino u radio. Tri-četrnaest nije odgovorio. Ja sam nagađala o čemu se tu radi i bila sam u pravu,

što me nije usrećilo. Za nekoliko su se minuta ponovno začuli koraci u hodniku, a zatim se na vratima pojavio zapovjednik Rodney Harris. Lice mu je bilo kameno.

– Kapetane Marino, obratio mu se Harris. – Da, gospodine zapovjedniče, Marino je proučavao dio poda ispred kupaonice. Ham i Eggleston u svojim crnim radnim odijelima, s lateks rukavicama i

binokularima na glavi, samo su pridonijeli hladnom užasu mjesta. Odredivali su kutove, osi i točke konvergencije tako da geometrijskim putem rekonstruiraju u prostoru gdje je svaki pojedini udarac bio zadan.

– Zapovjedniče, pozdravili su. Harris je zurio u krevet. Čeljusni mišići su mu iskočili. Bio je nizak i neprivlačan

muškarac, rijetke crvene kose. Stalno se borio s težinom. Možda je zbog te nesreće i bio takav kakav jest. Ne bih znala. No, Harris je uvijek bio tiranin, agresivan i otvoreno je pokazivao da ne voli žene koje nisu bile tamo gdje im je i mjesto. Upravo iz tog razloga nisam shvaćala zašto je zaposlio Brayovu, osim ako jednostavno nije mislio da će mu to popraviti imidž.

– Uza sve dužno poštovanje, zapovjedniče, rekao je Marino. Da niste zakoračili ni centimetar bliže.

– Želim znati jeste li vi doveli medije, kapetane? Harris je to rekao tonom koji bi većinu ljudi uplašio. Jeste li vi i za to odgovorni? Ili ste jednostavno radili točno protiv mojih zapovijedi?

– A izgleda ovo drugo, zapovjedniče. Nemam veze s medijima. Već su bili ovdje kad smo doktorica i ja parkirali.

Harris je pogledao u mene kao da je tek sad primijetio da sam i ja u sobi. Ham i Eggleston popeli su se na ljestve, skrivajući se iza zadatka.

– Što se njoj dogodilo? Harris me je upitao. Glas mu je malo zapinjao u grlu. Isuse. Zatvorio je oči i odmahnuo glavom.

– Pretučena je nasmrt nekakvim oruđem, možda alatom. Ne znamo, rekla sam. – Mislim, ima li išta…? počeo je. Njegova željezna fasada topila se velikom

brzinom. Dakle… pročistio je grlo, očiju prikovanih za tijelo Brayove. Zašto bi netko to učinio? Tko? Znamo li išta?

– Baš na tome radimo, zapovjedniče, rekao je Marino. Zasad nemamo nijedan prokleti odgovor, al' možda vi meni možete odgovorit' na nekoliko pitanja.

Kriminalistički tehničari počeli su vrlo pomno lijepiti jarko ružičastu mjerničku nit preko kapljica krvi raspršenih po bijelom stropu. Harris je izgledao bolesno.

– Znate li išta o njezinu privatnom životu? upitao je Marino. – Ne, odgovoio je Harris. Zapravo, nisarri znao da ga ima. Netko je sinoć bio kod

nje. Jeli su pizzu, možda popili malo. Čini se da je njen gost pušio, rekao je Marino. – Nikad nije rekla da izlazi s nekim, Harris je jedva jedvice odlijepio pogled s

kreveta. Nismo baš bili u prijateljskim odnosima. Ham je prestao raditi što je radio, a nit koju je držao spajala se s nekom točkom u zraku. Eggleston je zurio prema gore kroz svoj Optivisor u krvave kapljice na stropu. Prelazio je povećalom za mjerenje preko njih i zapisivao milimetre.

– A što je sa susjedima? upitao je zatim Harris. Je li itko išta čuo ili vidio? – Na žalost, još nismo stigli ispitati susjede. Nitko nije zvao ni detektive ni

tehničare dok na kraju ja to nisam učinio, rekao je Marino. Harris je naglo otišao. Pogledala sam Marina. Izbjegavao je moj pogled. Bila sam sigurna da je upravo izgubio i ono malo što mu je ostalo od posla.

– Kako napredujemo? upitao je Hama. – Već nam ponestaje ovog sranja da ovo objesimo. Ham je zalijepio jedan kraj niti

preko kapljice krvi veličine i oblika zareza. OK, gdje ću zalijepiti drugi kraj? A da pomakneš tu podnu svjetiljku ovamo? Hvala. Postavi je točno tamo. Savršeno, govorio je Ham, lijepeći nit za vršak svjetiljke.

– Trebali biste dati otkaz, kapetane, i raditi ovaj posao s nama. Mrzili biste ga, obećao mu je Eggleston.

– To si dobro zaključio. Najviše mrzim tratit' vrijeme, rekao je Marino. Razapinjanje niti nije bilo traćenje vremena, ali je bilo strašno dosadno, osim ako

je čovjek volio kutomjere, trigonometriju i bio analno-retentivan tip. Poanta je bila u tome što je svaka kapljica krvi imala svoju vlastitu putanju od mjesta udarca ili ozljede do ciljne površine kao što je zid. Ovisno o brzini, prevaljenoj udaljenosti i kutovima, kapljice dobivaju različite oblike koji onda svjedoče o krvavoj priči.

Iako danas kompjuteri mogu proizvesti iste rezultate, obrada na licu mjesta zahtijevala je jednako toliko vremena. Svi smo mi, koji moramo svjedočiti na sudu, naučili da je porotnicima draže vidjeti niti jarkih boja u opipljivom, trodimenzionalnom modelu nego nerazumljive crte na karti.

No, izračunavanje točnog položaja koji je žrtva imala pri svakom udarcu bilo je suvišno i nepotrebno, osim ako svaki centimetar nije bio važan. A ovdje nije. Nisu mi trebala mjerenja da shvatim da je ovo ubojstvo, a ne samoubojstvo ili da je ubojica bjesnio i mahnitao po cijeloj sobi.

– Moramo je odvesti u centar, rekla sam Marinu. Pozovimo jedinicu, neka dođu. – Ne kužim kako je ušao, rekao je Ham. Ona je policajka. Čovjek bi pretpostavio

da će biti opreznija i neće otvoriti vrata neznancu. – Pod pretpostavkom da se radilo o strancu. – K vragu, radi se o istom manijaku koji je ubio onu curu u Quik Caryju. Mora biti. – Doktorice Scarpetta? Harrisov je glas dopro iz hodnika. Okrenula sam se

iznenađeno. Mislila sam da je otišao.

– Gdje je njezin pištolj? Je li ga itko pronašao? upitao je Marino. Nije, zasada. – Mogu li razgovarati s vama na minutu? pitao me Harris. Marino je Harrisu uputio

zlobni pogled i ušao u kupaonicu, vičući malo preglasno: Dečki, vi znate kako provjeriti odvode i pipe, zar ne?

– Doći ćemo, šefe. Pridružila sam se Harrisu u hodniku. Odmaknuli smo se od vrata tako da nitko ne

može čuti što mi ima reći. Zapovjednik richmondske policije pokleknuo je pod težinom tragedije. Ljutnja se pretvorila u strah i bila sam uvjerena da nije želio da to vide njegovi Ijudi. Sako mu je bio prebačen preko ruke, ovratnik raskopčan i kravata otpuštena. Teško je disao.

– Je li vam dobro? upitala sam ga, Astma. – Imate li inhalator? – Upravo sam ga upotrijebio. – Samo polako, zapovjedniče Harris, smireno sam mu rekla, jer astma je mogla

naglo ugroziti život bolesnika. Stres je samo sve pogoršao. – Gledajte, počeo je, govorka se da je bila upletena u izvjesne makinacije u D.C.–

ju. Kad sam je zaposlio, nisam znao ništa o tome. Ni gdje dolazi do novca, dodao je, kao da Diane Bray nije bila mrtva. I znam da je Andersonova svuda slijedi kao pas.

– Možda ju je slijedila i kad Brayova nije znala da je slijedi, rekla sam. – U pravilu, nije na meni da govorim što mislim tko je kriv za ubojstvo, odgovorio

je, ali mislim da Andersonova nije počinila ovo. Ponovno je izvadio inhalator i povukao dva udaha. Zapovjedniče Harris, imamo

sadističkog ubojicu na slobodi koji je ubio Kim Luong. U ovom slučaju, M.O. je isti. Njegov je način toliko jedinstven da se ne može raditi o nekome drugome. Nije objavljeno dovoljno detalja da bi se ovdje moglo raditi o imitatoru mnogi su detalji poznati samo Marinu i meni.

Borio se za dah. – Razumijete li što govorim? pitala sam ga. Želite li da još ljudi umre na ovakav

način? Jer to će se ponoviti. I to uskoro. Taj tip gubi kontrolu nad sobom brzinom svjetlosti. Možda zato što je napustio svoj sigurni mali raj u Parizu i sada je poput progonjene divlje životinje koja se nema gdje sakriti? I bijesan je, očajan. Možda mu je to izazov, pa nam se ruga, dodala sam i pitala se što bi Benton sada rekao. Tko zna što se dogada u njegovoj glavi.

Pročistio je grlo. – Što želite da učinim? pitao je. – Objavite vijest u novinama, odmah. Znamo da govori francuski. Vjerojatno ima

urodenu manu koja rezultira u ekscesivnoj dlakavosti. Vjerojatno mu je cijelo tijelo prekriveno svijetlim dugim dlakama. Možda brije cijelo lice, vrat i glavu i ima deformirane zube, široko razmaknute, malene i ušiljene. Lice mu vjerojatno isto neobično izgleda.

– Isuse Bože. – Marino treba voditi ovaj slučaj, rekla sam mu, kao da na to imam pravo. – Što ste rekli? Da trebamo reći javnosti da tražimo čovjeka s ušiljenim zubima i

potpuno obraslog dlakama? Želite da pokrenemo paniku kakvu ovaj grad još nije doživio? Nije mogao doći do daha. Smirite se. Molim vas.

Stavila sam prste na njegov vrat da provjerim bilo. Ludački je tuklo. Odvela sam ga u dnevnu sobu i natjerala ga da sjedne. Donijela sam mu čašu vode i izmasirala ramena, smirujući ga tihim glasom i nježno ga nagovarajući da bude miran, sve dok se nije opustio i ponovno počeo disati.

– Ne treba vam sav ovaj pritisak, rekla sam. Marino treba raditi na ovim slučajevima, a ne se voziti noću uokolo u uniformi. Bog vam pomogao ako on ne preuzme ove slučajeve. Bog nam pomogao svima.

Harris je kimao glavom. Ustao je i malim se koracima uputio prema vratima iza kojih se nalazio onaj stravični prizor. Marino je sad već prebirao stvari u velikom zidnom ormaru u koji se moglo ući.

– Kapetane Marino, pozvao ga je Harris. Marino je prestao s poslom i uputio svom zapovjedniku prkosni pogled. – Vi ste glavni, rekao mu je Harris. Recite mi ako nešto trebate. Marino je rukama

u rukavicama pregledavao komplet suknji. Želim razgovarati s Andersonovom, rekao je.

40

LICE RENE ANDERSON BILO JE TVRDO I OCAKLJENO POPUT STAKLA prozora kroz koji je zurila dok su službenici odnosili na nosilima tijelo Diane Bray u vreći i ukrcavali ga u kombi. Još je kišilo.

Uporni reporteri i fotografi pognuli su se kao plivači na startu, zureći u Marina i mene dok smo se približavali patrolnom automobilu. Marino je otvorio vrata auta sa strane gdje je sjedila Andersonova i gurnuo glavu unutra.

– Moramo malo popričati, rekao joj je. Njezin prestrašeni pogled skakao je s njega na mene. Hajde, rekao je Marino. – Njoj nemam ništa reći, rekla je, pogledavši prema meni. Pretpostavljam da

doktorica misli da imaš, rekao je Marino. 'Ajde. Izlazi. Nemoj me tjerat' da ti pomognem.

– Ne želim da me fotografiraju! uzviknula je, no bilo je prekasno. Fotografski su se aparati već okomili na nju poput oblaka zavitlanih kopalja.

– Samo navuci kaput preko glave k'o što si vidjela da rade na televiziji, rekao joj je Marino s tračkom sarkazma.

Ja sam otišla do kombija za odvoz tijela da porazgovaram s onom dvojicom službenika, nakon što su zatvorili stražnja vrata kombija. Kad docfete tamo, rekla sam im, dok su hladne kapi kiše padale i počele se cijediti s moje kose, želim da se tijelo doveze do hladnjaka u pratnji čuvara. Želim da stupite u kontakt s doktorom Fieldingom i pazite da on sve nadgleda.

– Razumijem. I nemojte nikome ništa govoriti o ovome. Kao i obično. – To osobito vrijedi za ovaj slučaj. Ni riječi, naglasila sam. Nećemo, sigurno. Popeli su se u vozilo i izvezli se natraške. Ja sam krenula natrag prema kući, ne

obraćajući pozornost na pitanja, kamere i bljeskanje fotografskih aparata. Marino i Andersonova sjedili su u dnevnoj sobi. Satovi Diane Bray pokazivali su jedanaest i trideset. Traperice Andersonove su bile mokre, a cipele pune blata i trave, kao da je pala. Bilo joj je hladno i drhtala je.

– Znaš da možemo doći do DNA s boce za pivo, točno? Marino joj je govorio. Možemo je izolirat' i s opuška, točno? K vragu, možemo je skinut' s kore proklete pizze.

Andersonova je klonulo sjedila na kauču i činilo se da se nema baš puno snage boriti.

– To nema nikakve veze sa… počela je s odgovorom.

– Salem mentolni opušci u kuhinjskom smeću, Marino je nastavio sa svojim ispitivanjem. Vjerujem da ti pušiš takve cigarete? I da. To ima veze s ovim, Andersonova. Zato šta sam ja siguran da si ti sinoć bila ovdje, nedugo prije nego što je Brayova ubijena. I isto sam tako siguran da se nije borila za život. Možda je čak i poznavala tu osobu koja ju je tamo, u spavaćoj sobi, prebila na mrtvo ime.

Marino nije ni jedne sekunde vjerovao da je Andersonova ubila Brayovu. – Šta se dogodilo? upitao je. Izazivala te dok to više nisi mogla podnijet'? Sjetila sam se seksi satenske bluze i čipkastog donjeg rublja koje je Brayova imala

na sebi. – Pojela je s tobom malo pizze i rekla ti da odeš doma kao da joj ne značiš ama baš

ništa? Sinoć ti je zadnji put dala voljno? ispitivao je Marino. Andersonova je šuteći zurila u svoje nepokretne ruke. Stalno je oblizivala usne,

trudeći se da ne zaplače. – Mislim, to bi bilo razumljivo. Sva'ko od nas ima svoju granicu do koje može

nešto trpit', je 1' tako, doktorice? K'o kad se ne'ko igra tvojom karijerom, uzmimo to k'o primjer. No, na to ćemo doć' malo poslije.

Nagnuo se naprijed u antiknoj stolici, držeći svoje velike šake na velikim koljenima, sve dok Andersonova nije podigla pogled i njezine se krvave oči susrele s njegovima.

– S'vaćaš ti uopće u kakvoj si nevolji? rekao joj je. Ruka joj se zatresla. Odmakla je kosu od lica.

– Došla sam rano sinoć ovamo. Progovorila je bezbojnim, deprimiranim glasom. Svratila sam i naručile smo pizzu.

– To ti je navika? pitao je Marino. Da svratiš? Jesi bila pozvana? – Znala bih doći ovamo. Katkad bih svratila, rekla je. Katkad bi svratila

nenajavljeno. To `oćeš reć'. Kimnula je, ponovno oblizavši usnice. – Jesi isto učinila i sinoć? Andersonova je morala razmisliti. Mogla sam vidjeti kako se u njezinim očima

poput oblaka kondenzira još jedna laž. Marino se zavalio natrag u stolac. – Prokletstvo, ovo je neugodno, vrtio je ramenima. K'o da sjediš u grobnici. Mislim

da bi bilo dobro da kažeš istinu, zar ne? Jer znaš šta? Ja ću saznat', ovako il' onako, a ako ćeš mi lagat', sredit ću te tako gadno da ćeš jest žohare u zatvoru. Šta misliš da ne znamo za tebe i onaj jebeni rentani auto iza kuće?

– Nema ništa neobičnog u tome da detektiv vozi unajmljeni automobil. Nespretno se izvlačila i to je znala.

– Ima, i te kako, ako taj auto prati ljude poswda, odbrusio je. Sada sam ja bila na redu da kažem nešto.

– Parkirala si ga ispred stana moje tajnice, rekla sam. Ili netko tko je bio u tom autu. Mene su pratili. Rose su pratili. Andersonova nije odgovorila.

– Pretpostavljam da tvoja e-mail adresa ne glasi M-A-Y-F-L-R. Izgovorila sam slovo po slovo.

Dahnula je u ruke da ih ugrije. – Tako je. To sam zaboravio, rekao je Marino. Ti si rođena u svibnju. Desetoga, u

Bristolu, država Tennessee. Mogu ti reć' tvoj broj zdravstvenog osiguranja i adresu, ako `oćeš.

– Znam sve o Chucku, rekla sam joj. Sada je već postala jako uznemirena i preplašena. – U biti, ubacio se Marino, imamo starog Chuckie sina na snimci kako krade

lijekove na recept iz mrtvačnice. Znaš to?

Duboko je udahnula. Zapravo, to još nismo imali snimljeno. – To je puno love. Dovoljno da on, ti, a i Brayova, živite jako dobro. – On ih je krao, ne ja, progovorila je Andersonova. I to nije bila moja zamisao. – Radila si u Porocima, odgovorio joj je Marino. Znaš gdje iskrcati ta sranja.

Kladim se da si ti bila idejni pokretač cijele te jebene operacije, jer koliko god ne volio Chucka, on nije bio raspačavač droge prije no što si ti stupila na scenu.

– Pratila si Rose i mene, da nas preplašiš, rekla sam. – Nadležna sam za grad, rekla je. Kružim po cijelom gradu. Ako se vozim iza vas,

ne znači da imam nekakav poseban motiv za to. Marino je ustao i proizveo nepristojan zvuk kojim je izrazio svoje gnjušanje.

– 'Ajde, rekao joj je. Vratimo se u spavaću sobu Brayove. S obzirom na to da si ti tako dobar detektiv, možda možeš pogledat' krv i mozak po čitavoj sobi i reć' mi što ti misliš da se dogodilo. S obzirom na to da nisi nikoga pratila i da nisi kriva za raspačavanje droge, možeš se i vratit' na posao i pomoć' mi ovdje, detektivko Anderson.

Problijedjela je. Užas joj je iskakao iz očiju poput preplašenog jelena u bijegu. – Šta? Marino je sjeo do nje na kauč. To ti je problem? Znači li to da ne želiš otić'

u mrtvačnicu i gledat' obdukciju? Nije baš da jedva čekaš obavit' svoj posao, ha? Slegnuo je ramenima i ponovno ustao, koračajući i odmahujući glavom. – Kažem ti, nije za slab želudac, to je sigurno. Lice joj izgleda k'o hamburger… – Prestani! A grudi su joj tako užasno izgrizene… Oči Andersonove ispunile su se suzama. Pokrila je lice rukama. K'o da netko nije

mogao zadovoljit' svoju požudu pa je jednostavno eksplodirao od seksualnog bijesa. Tipičan spoj strasti i mržnje. Al' napravit' to od nečijeg lica, obično je vrlo osobno.

– Prestani! Andersonova je zavrištala. Marino je zašutio, zureći u nju studioznim pogledom kao da je matematički

zadatak napisan kredom na ploči. – Detektivko Anderson, obratila sam joj se. Što je zamjenica zapovjednika Bray

odjenula sinoć kad ste došli ovamo? Svijetlozelenu bluzu. Satensku ili od nekog sličnog materijala, glas joj je drhtao i zapinjao. Crne samterice. Cipele i čarape?

– Čizme do gležnja. Crne. I crne čarape. Nakit? – Prsten i sat. – A od donjeg rublja? Grudnjak? Pogledala me je. Curilo joj je iz nosa i govorila je kao da je prehladena. – Važno je da znam te stvari, rekla sam. – Za Chucka je istina, rekla je umjesto toga. Ali to nije bila moja ideja. Bila je

njezina. – Brayove? pratila sam tijek njezinih misli. – Ona me je izvukla iz Poroka i prebacila u Ubojstva. Željela vas je ukloniti s puta,

rekla je Marinu. Zarađivala je novac na tabletama i ne znam na čemu još već jako dugo. A i sama je uzimala mnogo tableta. Htjela vas je ukloniti.

Ponovno se okrenula meni i obrisala nos nadlanicom. Kopala sam po svojoj torbici i pružila joj papirnate maramice.

– Htjela je ukloniti i vas, rekla je. – To je bilo prilično očito, odgovorila sam. Činilo se nemogućim da su od osobe o

kojoj smo upravo razgovarali ostali tek izmrcvareni ostaci, koji su se nalazili samo nekoliko soba dalje, u stražnjem dijelu kuće i koje sam ja pregledavala prije samo nekoliko trenutaka.

– Znam da je imala grudnjak, rekla je potom Andersonova. Obično je nosila takve stvari. Otvoreni dekolte i raskopčane gornje gumbe. I nagnula bi se naprijed tako da si joj mogao vidjeti ispod košulje. Stalno je to činila, čak i na poslu, jer joj se svidalo kako su ljudi na to reagirali.

– Kako su reagirali? pitao je Marino. – Pa, ljudi su definitivno reagirali. I one njezine suknje s prorezima, koje su

izgledale obično dok ne bi na određeni način prekrižila noge, kad bi sjedile u njezinu uredu… Rekla sam joj da se ne bi trebala tako odijevati.

– Kako su reagirali? Marino ju je ponovno pitao. Govorila sam joj da se ne treba tako odijevati.

– Moraš imat' puno petlje da kao detektiv nižeg čina kažeš zamjenici zapovjednika kako da se odijeva.

– Mislila sam da je policajci nisu trebali vidjeti tako odjevenu, tako je promatrati. – Bila si malo ljubomorna zbog toga, možda? Nije odgovorila. – KIadim se da je znala da si ljubomorna zbog toga, ono, da svisneš od muke, da se

osjećaš jednostavno sjebano, jadno i bijesno, zar ne? Brayovu je to uzbudivalo. Ona je takav tip. Smota te i onda ti izvadi bateriju, tako da ne mo'š dobit' to što želiš.

– Nosila je crni grudnjak, Andersonova mi je rekla. Bio je obrubljen čipkom. Ne znam što je još imala na sebi.

– Iskoristila te do kraja, zar ne? rekao je Marino. Napravila je od tebe svoju tegleću marvu za drogu, potrkalo, malu jadnu Pepeljugu. Šta je još tražila od tebe da radiš?

Andersonovu je ugrijala ljutnja. – Tjerala te da joj voziš automobil na pranje? Tako se govorka. Zbog nje su te

gledali kao ulizivačkog, hipnotiziranog dupelisca koga niko nije uzimao za ozbiljno. Tužno je to šta ti možda i ne bi bila tako posran detektiv da te pustila na miru. Nisi dobila šansu ni da saznaš kakva bi bila, ne dok te stalno držala na uzici. Da ti kažem nešto. Brayova je namjeravala spavat' s tobom isto koliko i s čovjekom na mjesecu. Ljudi k'o ona ne spavaju s nikim. Oni su k'o zmije. Ne treba im niko da ih grije.

– Mrzim je, rekla je Andersonova. Tretirala me kao šljam. Zašto si onda dolazila ovamo? pitao je Marino.

Andersonova se fokusirala na mene kao da nije čula Marina. Sjedila bi u toj stolici gdje vi sjedite i tražila da joj donesem piće, istrljam ramena i služim je kao rob. Katkad je tražila da je masiram. Jesi li? upitao je Marino.

– Bila bi odjevena samo u kućni ogrtač i ležala bi na onom krevetu. – Istom na kojem je i ubijena? Je 1' bi skinula ogrtač dok si ju masirala? Andersonovoj je sijevalo iz očiju kad ga je pogledala. – Uvijek se pokrivala taman koliko treba! Nosila sam joj odjeću u kemijsku

čistionicu i punila taj njezin jebeni Jaguar benzinom i… bila je tako zločesta prema meni!

Andersonova je zvučala poput djeteta koje se ljuti na svoju majku. – Baš je, rekao je Marino. Bila je zločesta prema mnogim ljudima. – Ali ja je nisam ubila, Bože mili! Nisam je ni dirnula, osim kad bi sama to tražila,

kao što sam vam već rekla! – Šta se sinoć dogodilo? pitao je Marino. Svratila si jer si je morala vidjet'? – Očekivala me je. Da joj donesem neke tablete, nešto novca. Voljela je Valium,

Ativan, Buspiron54

54 Lorazepam-sedativ. Buspiron anksiolitik.

e. Tablete koje su je opuštale. Koliko novca?

– Dvije tisuće i petsto dolara. U gotovini. Pa, tu ga nema, rekao je Marino. – Bio je na stolu. Na stolu u kuhinji. Ne znam. Naručile smo pizzu. Malo smo

popile i razgovarale. Bila je loše volje. – Zbog čega? – Čula je da ste otišli u Francusku, rekla nam je. U Interpol. Pitam se kako li je to

saznala? – Vjerojatno u vašem uredu. Možda je Chuck saznao. Tko zna? Uvijek bi dobila

što je htjela, saznala što je htjela. Mislila je da je ona ta koja je trebala ići tamo. U Interpol, mislim. Samo je o tome govorila. I počela je okrivljavati mene za sve pogreške. Kao za ono na parkiralištu restorana, za e-mailove, za sve ono što se dogadalo u vezi sa slučajem u Quik Caryju.

Satovi su zahučali i zazvonili. Bilo je podne. – Kad si otišla? Pitala sam je kad je koncert završio. Oko u devet. – Je li ikad dolazila u Quik Cary? – Možda je išla tamo prije, odgovorila je. Ali kao što ste mogli zaključiti po

izgledu njezine kuhinje, nije baš marila za kuhanje ili da jede kod kuće. – A ti si vjerojatno stalno donosila hranu? dodao je Marino. Nikad nije ni ponudila

da mi vrati novac za to. Ja ne zaradujem mnogo. – A šta je s onim lijepim malim džeparcem od ukradenih lijekova? Zbunjen sam,

rekao je Marino. Kažeš da nisi dobivala kol'ko zaslužuješ? – Chuck i ja smo dobivali svaki po deset posto. Ostatak bih joj ja donosila jednom

na tjedan, ovisno o tome koji su lijekovi dolazili u mrtvačnicu. Ili ako bih uspjela pokupiti kakve na mjestu zločina. Uvijek je žurila. Odjednom bi imala jako puno posla. Ja moram otplaćivati automobil. Na to je odlazilo mojih deset posto. A ne kao ona. Ona pojma nema kako je to brinuti se za otplatu rate za auto.

– Jesi li se ikada svađala s njom? pitao je Marino. Katkad. Raspravljale bismo. – Jeste li se sinoć svađale? Valjda. – Oko čega? – Nije mi se sviđalo njezino raspoloženje. Ista stvar. Zatim? – Otišla sam. Kao što sam rekla, morala je obaviti neke stvari. Uvijek je ona

odlučivala kad će rasprava ili svađa završiti. – Sinoć si vozila unajmljeni automobil? Marino je htio znati. Da. Zamišljala sam ubojicu kako je promatra dok odlazi. Bio je tamo, negdje u mraku.

Obje su bile u luci kada je Sirius uplovio, kada je ubojica stigao u Richmonđ pod lažnim imenom Pascal.

Vjerojatno ju je vidio. Vjerojatno je vidio i Brayovu.Vjerojatno su ga zanimali svi koji su došli istražiti zločin, uključujući i Marina i mene.

– Detektivko Anderson, rekla sam. Kad biste otišli odavde, jeste li se znali katkad vratiti da još jedanput pokušate porazgovarati s Brayovom?

– Da, priznala je. Nije bilo lijepo od nje da me samo tako izbaci van. – Često ste se znali vraćati? Kad bih bila uzrujana. – Što biste tad učinili? Pozvonili? Kako biste joj dali do znanja da ste tu? – Molim? Čini se da policija uvijek kuca na vrata, barem kad dodu k meni, rekla

sam. Ne zvone. – Jer kod pola rupetina gdje idemo, ne radi zvono na vratima, lwimijetio je Marino. – Kucala bih, rekla je. – I kako biste kucali? Čvrsto, nježno? nastavila sam. Tri puta. Glasno. – I uvijek bi vas pustila unutra?

– Katkad i ne bi. Katkad bi samo otvorila vrata i rekla mi da idem kući. – Bi li pitala tko je ili slično? Ili bi samo otvorila vrata? Ako bi znala da sam ja,

rekla je, samo bi otvorila vrata. Ako bi mislila da si ti, to misliš, ispravio ju je Marino. Andersonova je shvatila u kojem smo smjeru razmišljali i zatim je zastala. Nije mogla dalje. Nije mogla to podnijeti. Ali sinoć se niste vratili, zar ne? rekla sam.

Njezina šutnja bila je odgovor. Nije se vratila. Nije pokucala tri puta, glasno. Ali ubojica je. I Brayova je otvorila vrata bez oklijevanja. Vjerojatno je već nešto govorila, nastavljajući prepirku, kad je odjednom u njezinu kuću provalilo čudovište.

– Nisam joj ništa učinila, kunem se, rekla je Andersonova. Nisam ja kriva, ponavljala je, jer po prirodi nije mogla preuzeti odgovornost ni za što.

– Vraški dobro da se sinoć nisi vratila, rekao joj je Marino. Ako govoriš istinu. – Govorim. Kunem se Bogom! – Da si se pojavila tamo, mogla si biti sljedeća. Ja nemam ništa s tim! – Pa, na neki način imaš. Ona ne bi otvorila vrata… – To nije fer! rekla je Andersonova. Bila je u pravu. Što god da je imala s

Brayovom, ni jedna ni druga nisu bile krive što je ubojica slijedio i čekao Brayovu. – Tako si ti otišla kući, rekao je Marino. 'Si je pokušala poslije nazvati? Vidjeti

možeš li popraviti neke stvari? – Jesam. Nije se javljala na telefon. – To se dogodilo koliko dugo nakon što si otišla? – Možda dvadeset minuta. Nazvala sam još nekoliko puta. Mislila sam da

jednostavno ne želi sa mnom razgovarati. Zatim sam pokušala još nekoliko puta nakon ponoći, a javljala mi se samo telefonska sekretarica. Tada sam se počela brinuti.

– Ostavljala si poruke? – Pa, mnogo puta nisam. Napravila je stanku i teško progutala. Danas ujutro sam

došla pogledati je li sve u redu s njom, oko šest i trideset. Pokucala sam i nije bilo odgovora. Vrata nisu bila zaključana i ja sam ušla.

Ponovno se počela tresti, očiju razrogačenih od užasa. – Otišla sam tamo iza… glas joj se stanjio i izgubio. I istrčala van. Jako sam se

prestrašila. – Prestrašila? – Od toga koji… Gotovo da sam ga mogla osjetiti, njegovu užasnu prisutnost u toj

sobi. I nisam znala je li još tu negdje… Držala sam pištolj u ruci. Otrčala sam i odvezla se što sam brže mogla, stala kod telefonske govornice i pozvala devet-jedan-jedan.

– Pa, to ti vjerujem, rekao joj je Marino umornim glasom. Bar si se predstavila i nisi srala da je to anonimni poziv.

– Što ako sad napadne mene? pitala je. Izgledala je tako sitno i propalo. Ja sam i prije išla u Quik Cary. Katkad bih svratila. Znala sam razgovarati s Kim Luong.

– Lijepo što nam to sad kažeš, rekao je Marino. Tada mi je sinulo kako je Kim Luong mogla biti povezana sa svim ovim,

Ako je ubojica pratio Andersonovu, ona ga je mogla nenamjerno dovesti do Quik Caryja, do njegove prve richmondske žrtve. Ili je to možda učinila Rose. Možda je gledao kad smo Rose i ja hodale prema parkiralištu pred mojim uredom ili čak kad sam se ja zaustavila pred Rosinom zgradom.

– Možemo te zatvoriti, ako ćeš se tako osjećat' sigurnije, rekao joj je Marino. Mislio je ozbiljno.

– Što da radim? zavapila je. Živim sama… Bojim se, bojim se. Zavjera za raspačavanje lijekova na recept, preuzimanje ukradene robe, Marino je mislio naglas. Plus posjedovanje tih lijekova, bez recepta. Sve kaznena djela. Da vidimo. S obzirom na to da ti i Chuckie sin oboje imate plaćeno zaposlenje i vodite tako uredne živote, jamčevina neće biti visoka. Vjerojatno oko dvije i pol tisućice dolara, koje vjerojatno možeš platiti od svog džeparca od droge. Tako da je to zgodno.

Tražila sam mobitel po svojoj torbici, izvadila ga i nazvala Fieldinga. – Upravo su dopremili njezino tijelo, rekao mi je. Želite li da počnem s

obdukcijom? – Ne, rekla sam. Znate li gdje je Chuck? Nije došao danas. – U to se mogu kladiti, rekla sam. A ako se pojavi, posjednite ga u svoj ured i ne

dajte mu da mrdne.

41

TOŠ NIJE BILO DVA POSLIJE PODNE, KAD SAM SKRENULA U ZATVOREno parkiralište. Ostavila sam automobil u prostoru gdje je bio zaštićen od kiše. Dva službenika pogrebnog ureda upravo su ukrcavala tijelo u vreći u crna pogrebna kola starog modela sa zastorima na stražnjem prozoru.

– Dobar dan, rekla sam. – Dobar dan, gospođo. Kako ste? Koga imate unutra? upitala sam. Građevinskog

radnika iz Petersburga. Zatvorili su stražnja vrata automobila i svukli rukavice od lateksa. Onog kojeg je

pregazio vlak, nastavila su obojica, govoreći u isto vrijeme. Ne možete ni zamisliti. Nije baš način na koji bih volio otići s ovog

svijeta. Želim vam ugodan dan. Upotrijebila sam karticu da otključam pokrajnja vrata. Ušla sam u dobro osvijetljen

hodnik, čiji je pod bio obložen epoksi-smolom otrovnom za žive organizme i u kojem se svako kretanje pratilo preko zatvorenog kruga kamera postavljenih po zidovima. Krenula sam u sobu za odmor, jer mi je očajnički trebala kava. Tamo sam pronašla Rose kako nervozno pritišće tipku za dijetalnu Coca-Colu na aparatu za piće.

– K vragu! izletjelo joj je. Mislila sam da smo to popravili. Pokušavala je dobiti natrag svoje kovanice, ali uzalud.

– Dakle, opet radi istu stvar. Zar više nitko ništa ne može popraviti kako treba? prigovarala je. Učinite ovo, učinite ono i opet ništa ne radi. Isti su kao i zaposlenici u državnoj službi.

Glasno je i iživcirano izdahnula. – Sve će biti u redu, rekla sam joj neuvjerljivo. Smirite se, Rose. – Kad biste se barem mogli malo odmoriti, uzdahnula je. Kad bismo se barem svi

mogli malo odmoriti. Šalice zaposlenika visjele su na ploči s kukicama pokraj aparata za kavu. Pokušala

sam pronaći svoju, ali bez uspjeha. – Pokušajte u kupaonici, obično je ostavite na umivaoniku, rekla je Rose.

Podsjećanje na svakodnevne, obične detalje iz našeg normalnog svijeta bilo je dobrodošlo olakšanje, bez obzira na to kako kratko trajalo.

– Chuck se neće vraćati, rekla sam. Uhitit će ga, ako već nisu. Policija je već bila ovdje. Neće mi baš suza kanuti za njim.

– Bit ću u mrtvačnici. Znate što ću raditi, pa mi ne prespajajte telefonske pozive osim ako nije nešto hitno, rekla sam joj.

– Lucy je zvala. Večeras će ići po Jo. – Voljela bih kad biste se doselili k meni, Rose. – Hvala vam, ali trebam ostati tamo gdje jesam. – Osjećala bih se puno bolje, ako biste pošli sa mnom kući. Doktorice Scarpetta,

ako nije on, onda je netko drugi, zar ne? Uvijek nas neko zlo vreba. Moram živjeti svoj život. Ne mogu biti talac straha ili

starosti. U svlačionici sam odjenula plastičnu pregaču i kirurško odijelo. Prsti me nisu

slušali dok sam vezivala čvorove i stvari su mi stalno ispadale iz ruku. Osjetila sam groznicu i sve me boljelo, kao da ću dobiti gripu. Hvala Bogu da sam mogla navući na sebe štitnik za lice, masku, kapu, kaljače, slojeve rukavica, sve što me štitilo od biološki opasnih tvari i vlastitih osjećaja. Nisam željela da me itko sada vidi. Bilo je dovoljno što me Rose vidjela.

Kad sam ušla u prostoriju za obdukciju, Fielding je fotografirao tijelo Brayove, dok su moja dva asistenta i tri specijalizanta radila na novim slučajevima. Današnji je dan stalno donosio nove mrtve. Čulo se kako voda bučno teče i čelični instrumenti udaraju o čelik. Glasovi i zvukovi bili su prigušeni, a telefon nije prestajao zvoniti.

U ovom mjestu od čelika nije bilo boja, samo nijanse smrti. Kontuzije i podljevi bili su ljubičastoplavi, a livor mortis ružičasta. Žarkocrvena krv isticala se na žutoj boji masnog tkiva. Prsni koševi bili

su otvoreni poput tulipana i unutarnji orgalni nalazili su se na vagama i daskama za rezanje. Danas je smrad od raspadanja bio jači no obično.

Druga dva slučaja bili su maloljetnici, jedan Hispano, drugi bijelac, oboje izrezbareni nevještim tetovažama i ubodeni više puta. Njihova lica mržnje i ljutnje bila su opuštena. Izgledali su kao dječaci kakvi su mogli biti da ih je život položio pred drugi prag i možda im dao drugačije gene. Banda je bila njihova obitelj, ulica njihov dom. Umrli su onako kako su i živjeli.

– …duboka penetracija. Deset centimetara preko lijeve strane leđa, kroz dvanaesto rebro i aortu, više od litra krvi u lijevom i desnom prsištu, Dan Chong je diktirao u mikrofon zakvačen za odijelo. Amy Forbes radila je za stolom preko puta njega.

– Je li aspirirao krv? Minimalno. I abrazija na lijevoj ruci. Možda od smrtonosnog pada? Jesam li

ti rekla da počinjem učiti ronjenje? – Hah. Sretno ti bilo. Čekaj dok kreneš slobodno roniti u vodi u kamenolomu. To

je stvarno zabavno. Osobito zimi. – Bože, rekao je Fielding. Isuse Kriste. Otvarao je vreću za tijelo i krvavu plahtu ispod nje. Došla sam do njega. Kad smo

je oslobodili od tkanina u koje je bila umotana, prizor me ponovno šokirao. – Isuse Kriste, Filding je ponavljao ispod glasa. Podigli smo je na stol. Tvrdoglavo je zauzimala isti položaj koji je imala i na

krevetu. Slomili smo mrtvačku ukočenost u njezinim rukama i nogama, opuštajući te rigidne mišiće.

– Što nije u redu s tim prokletim ljudima? Filding je stavljao film u fotoaparat. – Isto što i uvijek, rekla sam. Zakvačili smo pokretni stol za obdukciju za jedan od umivaonika za disekciju, koji

je bio pričvršćen za zid. Na trenutak, sav je posao u prostoriji zastao, jer su drugi liječnici prišli tom stolu da je pogledaju. Nisu se mogli suzdržati.

– O moj Bože, Chong je promrmljao. Forbesova nije mogla govoriti. Samo je šokirano zurila. – Molim vas, rekla sam, promatrajući njiho'va lica. Ovo nije demonstracijska

obdukcija i Fielding i ja ćemo je obraditi. Počela sam pregledavati površinu tijela povećalima, prikupljajući sve one fine,

duge dlake iz pakla. – Nije ga briga, rekla sam. Nije ga briga znamo li sve o njemu. Misliš li da zna da

si išla u Pariz? – Ne znam otkud bi, rekla sam. Ali pretpostavljam da bi mogao biti u kontaktu sa

svojom obitelji. K vragu, oni vjerojatno znaju sve. Zamislila sam sliku njihove velike kuće i staklene lustere i sebe

kako grabim bočicom vodu vjerojatno na istom mjestu na kojem je ubojica ulazio u Seinu da izliječi svoju bolest. Sjetila sam se doktorice Stvan i nadala se da je na sigurnom.

– I on ima taman mozak. Chong se vratio svom napola obavljenom poslu. – Da. Isto tako i ovaj drugi. Ponovno heroin, možda. Četvrti slučaj u šest tjedana, u

istom gradu. – Valjda dobra roba ide uokolo, doktorice Scarpetta? Chong mi je doviknuo, kao

da je ovo jedno obično poslijepodne i kao da sam ja radila običan slučaj. Ista tetovaža, kao pravokutnik, kućne izrade. Između prstiju lijeve šake. Sigurno je boljelo k'o sam vrag. Ista banda?

– Fotografiraj to, rekla sam. Ozljede Brayove imale su izrazit prepoznatljiv uzorak, osobito na čelu i lijevom

obrazu, gdje je snaga udaraca što su smrskali kost raskidala i kožu i ostavila prugaste otisnute tragove i abrazije kakve sam već vidjela.

– Možda cijev od slavine? Fielding je nagađao. Ne odgovara baš slavini, odgovorila sam.

Vanjski je pregled Brayove trajao još dva sata. Fielding i ja smo sve temeljito i pažljivo izmjerili, zapisali i fotografirali svaku ranu. Lične kosti su joj bile potpuno smrskane, meko tkivo iznad koštanih prominencija lacerirano. Zubi su joj bili slomljeni. Neki su bili izbijeni takvom silinom da smo ih našli u grlu. Usnice, uške i tkivo brade bili su zguljeni s kosti, a rendgenske snimke otkrile su na stotine fraktura i izbijenih područja kosti, osobito pločastih kostiju lubanje.

Tuširala sam se u sedam sati navečer. Voda koja je tekla s mene bila je svijetloružičasta od krvi kojom sam se zaprljala. Osjetila sam slabost i vrtoglavicu, jer nisam ništa jela od jutra. U uredu više nije bilo nikoga osim mene. Izašla sam iz svlačionice sušeći kosu ručnikom, kad se odjednom ispred mog ureda pojavio Marino. Zamalo sam vrisnula. Položila sam ruku na grudi, u adrenalinskom šoku.

– Nemoj me tako prepadati! uzviknula sam. Nisam namjeravao. Izgledao je smrknuto.

– Kako si ušao? – Noćni čuvari. Moji pajdaši. Nisam želio da sama ideš do auta. Znao sarn da ćeš

još bit' ovdje. Provukla sam prste kroz vlažnu kosu. Slijedio me u ured. Prebacila sam ručnik

preko stolice i počela uzimati sve što sam trebala ponijeti sa sobom kući. Primijetila sam laboratorijske izvještaje koje mi je Rose ostavila na stolu. Otisci prštiju na vjedru pronadenom u kontejneru odgovarali su otiscima prstiju neidentificiranog mrtvog muškarca.

– Pa, baš nam je to od velike koristi, rekao je Marino.

Osim toga, tu je bio i izvještaj analize DNA s porukom Jamie Khun. Upotrijebio je STR68, ili short tandem repeats, i već dobio rezultate.

– …pronašao profil… jako sličan, uz vrlo male razlike, preletjela sam izvještaj naglas bez previše entuzijazma. …konzistentan s davateljem biološkog uzorka… bliski rodak…

Pogledala sam Marina. – Dakle, da skratimo, DNA neidentificiranog muškarca i DNA ubojice su

konzistentni, tako da se može zaključiti da su ta dvojica u rodu. Točka. – Konzistentni'; izgovorio je Marino s gadenjem. Mrzim to znanstveno

konzistentno sranje! Ta dva pedera su braća. U to uopće nisam sumnjala. – Trebaju nam uzorci krvi roditelja da to dokažemo, rekla sam. 'Ajmo ih nazvat' i

vidjet' je 1' mogu malo doć', odgovorio je Marino cinično. Divni sinovi Chandonnejevih. Hura.

Bacila sam izvještaj na stol. ' Baš hura, rekla sam. – Koga boli briga. – Voljela bih znati koje je orude upotrijebio, rekla sam. – Ja sam cijelo poslijepodne proveo zovući one napuhane kretene koji žive u

kućama uz rijeku. Marino je promijenio temu. Dobra je vijest što izgleda da su svi na broju. Loša je da još uvijek pojma nemamo gdje se on zadržava. A vani je minus čet'ri. Nema šanse da šeta uokolo i spava pod drvetom.

– A u hotelima? – Ni'ko dlakav s francuskim naglaskom i ružnim zubima. Ni'ko čak ni blizu ne

odgovara opisu. A oni iz niš-ne-znam motela nisu baš razgovorljivi s murjacima. Hodao je sa mnom niz hodnik. Činilo se da mu se ne žuri, kao da je imao nešto

drugo na pameti. – Što je? upitala sam ga. Osim svega? – Lucy je trebala jučer biti u D.C.–u, doktorice, jer se morala pojaviti pred ispitnom

komisijom. Doveli su četiri tipa iz Wacoa da je savjetuju, totalka. A ona inzistira da ostane ovdje dok Jo ne bude bolj e.

Došli smo do parkirališta. – Svi to shvaćaju, nastavio je dok je u meni rasla tjeskoba. Ali to ne može tako, ne

može se ne pojavit' kad se i sam direktor ATF-a uključio u sve to. – Marino. Sigurna sam da ih je obavijestila… počela sam je braniti. – O da. Nazvala ih je i obećala da će doć' za par dana. – Ne mogu je pričekati par dana? pitala sam, otključavajući automobil. – Čitava ta jebada s pucnjavom je snimljena na video, rekao je, dok sam sjedala na

hladno kožno sjedalo. I pregledali su je mali milion puta. Upalila sam motor. Noć se odjednom činila mračnijom, hladnijom i praznijom. – Ima puno pitanja. Zabio je ruke u džepove kaputa. – Oko toga je li pucanje bilo opravdano?' Nije li spašavanje Joina života, vlastita

života, dovoljno opravdanje? – Mislim da se uglavnom radi o njezinom stavu, doktorice. Ona je tako, pa, znaš.

Stalno spremna potegnut' pištolje i uć' u okršaj. To je prisutno u svemu što radi, zbog čega i je tako dobra. Ali to može bit' i krvavi problem, ako izmakne kontroli.

– Hoćeš li ući u auto, smrznut ćeš se tako? – Pratit ću te doma, a zatim moram ić' obavit' neke stvari. Lucy će biti tamo, zar

ne?

– Da. Inače te ne bi' ostavio samu, ne dok je ta šupčina još na slobodi. Što da radim s njom? tiho sam pitala.

Nisam više znala što. Osjećala sam da ne mogu doprijeti do svoje nećakinje. Katkad više nisam bila sigurna da me još voli.

– Sve to ima veze s Bentonom, znaš, rekao je Marino. Naravno, ljuta je na život općenito i svako malo pukne. Možda bi joj trebala pokazat' izvještaj s njegove obdukcije, natjerat' ju da se suoči s tim, natjerat' ju da to izbaci iz sebe prije nego se ukoka.

– To nikad neću učiniti, rekla sam. Stara se bol naglo vratila, ali ne tako oštra kao prije.

– Isuse, hladno je. I mjesec postaje sve puniji, a baš to trenutno ne želim vidjeti. – Ako je pun mjesec, onda to samo znači da će ga biti lakše vidjeti, ako pokuša

ponovno, rekla sam. – Oš' da vozim za tobom? Bit ću OK. – Pa, nazovi me ako iz nekog razloga Lucy ne bude tamo. Nema šanse da ostaneš

sama. Dok sam vozila kući, osjećala sam se kao Rose. Točno sam znala što je mislila kad

je rekla da ne želi biti zatočenik straha, starosti, boli, bilo čega ili bilo koga. Već sam bila blizu svoje četvrti, kad sam se odlučila vratiti i presjeći prema West Broad Streetu. Tamo sam povremeno išla u Pleasants Hardware u bloku dvjesto dvadeset. To je bila jedna stara trgovina koja je s godinama proširila posao i više nije nudila samo standardni alat i vrtne potrepštine.

Tamo nikad ne bih išla u kupovinu prije sedam sati navečer. U to bi vrijeme, nakon posla, dolazilo i mnogo muškaraca koji bi kružili između polica poput dječaka koji čeznutljivo gledaju igračke. Na parkiralištu je bilo mnogo automobila, kamiona i kamioneta, a ja sam žurno hodala pokraj rasprodaje vrtnog namještaja i raznih strojeva na sniženju. Odmah pri ulazu, lukovice proljetnog cvijeća bile su na posebnom sniženju, a rasprodavale su se i suvišne rezerve plave i bijele boje u galonskim kantama, koje su bile naslagane u piramidu.

Nisam bila sigurna koju klasu oruđa tražim, iako sam pretpostavljala da je oružje kojim je ubijena Brayova nalikovalo na nekakvu vrstu pijuka ili čekića. Tako sam, uzimajući sve alate u obzir, hodala gore-dolje između polica, pregledavajući one s čavlima, maticama, kvačicama, ključevima za matice, šarkama, kukama i kvakama. Lutala sam medu stotinama metara dugačkim redovima uredno složene užadi i kabela, izolacijskih materijala, kudjelje i svega drugog što je potrebno za popravak vodoinstalacija. Nisam našla ništa važno, bar ne u velikom odjeljku sa šipkama i kliještima i čekićima.

Slavine nisu baš odgovarale. Otisci koje su ostavljale nisu bili puni ni dovoljno široko razmaknuti da ostave neobičan prugasti uzorak, koji smo pronašli na madracu Brayove. Alat za automobilske gume nije bio ni blizu tome. Bila sam već gotovo potpuno obeshrabrena kad sam stigla do odjeljka s alatom za zidare i ugledala alat koji je visio nešto podalje, izložen na rupičastoj ploči. Osjetila sam navalu krvi, a srce mi je poskočilo.

Alatka je izgledala kao crni željezni pijuk sa zavijenom ručkom koja je podsjećala na veliku oprugu s gustim navojima. Došla sam tamo i uzela jednu u ruke. Bila je teška. Jedan je kraj bio ušiljen, a drugi poput dlijeta. Na kartici je pisalo da je to zidarski čekić za finu obradu i da stoji šest dolara i devedeset pet centi.

Mladić koji ga je naplatio pojma nije imao što je to zidarski čekić za finu obradu. Nije znao ni da prodaju takvu stvar.

– Radi li ovdje netko tko bi to mogao znati? upitala sam. Zatražio je preko interfona pomoćnicu upravitelja, Julie, da dođe na blagajnu.

Odmah se pojavila. Izgledala je prepristojno i predobro odjevena da zna išta o alatima. – Može se upotrebljavati u zavarivanju za izbijanje troske, objasnila mi je. Ali

mnogo češće se koristi u zidarstvu. Za ciglu, kamen, što god. To je višenamjenski alat, kao što se može zaključiti iz izgleda. A narančasta točka na kartici znači da je na sniženju deset posto.

– Znači, ovo se može pronaći na bilo kojem gradilištu? Ovo mora biti prilično opskurna alatka, rekla sam.

– Ako se ne bavite zidarstvom, ili možda zavarivanjem, nema razloga da znate da to postoji.

Kupila sam zidarski čekić za finu obradu uz deset posto popusta i odvezla se kući. Lucy nije bila tamo kad sam se zaustavila na kolnom prilazu. Nadala sam se da je otišla u MCV po Jo da je dovede kući. Plosnata gomila oblaka stigla je niotkud. Činilo se da bi moglo početi sniježiti. Uvezla sam automobil natraške u garažu i ušla u kuću, krenuvši ravno u kuhinju. Razledila sam paketić pilećih prsa u mikrovalnoj pećnici.

Nalila sam umak za pečeno meso preko čekića, naročito bogato na zavijenu ručicu te ga prislonila i vrtjela po bijeloj jastučnici. Ispruganost je bila potpuno ista. Udarala sam pileća prsa s oba kraja tog zlokobnog oruđa od crnog željeza i odmah prepoznala tragove udaraca što su kidali meso. Nazvala sam Marina. Nije bio kod kuće. Poslala sam mu poruku preko dojavljivača. Nije mi odgovorio idućih petnaest minuta. Do tada sam ja već izgubila živce.

– Oprosti, rekao je. Ispraznila mi se baterija u mobitelu, morao sam pronać' telefonsku govornicu.

– Gdje si? – Vozim se uokolo. Dobili smo jednokrilac od državne policije da nadlijeće rijeku i

pregledava okolinu reflektorima. Možda tom kopiletu oči svijetle u mraku kao psu. `Si vidjela nebo? Prokletstvo, odjednom su najavili da bi moglo napadat' petnaest centimetara snijega. Već je počeo.

– Marino, Brayova je ubijena zidarskim čekićem za finu obradu, rekla sam. – Koji je to vrag? – Koristi se u zidarstvu. Znaš li ima li kakvo gradilište uz obalu, gdje ima kamena,

cigli ili nekakvog sličnog materijala? Postoji slaba mogućnost da je tamo nabavio alat, jer tamo boravi?

– Gdje si pronašla to? Mislio sam da si išla doma? Mrzim kad radiš takve gluposti. – Ja jesam doma, rekla sam nestrpljivo. A možda je i on, točno sada. Možda se na

tom mjestu ugrađuju kamene ploče ili rade zidovi. Marino je zastao. – Pitam se koristi li se to kod slaganja krova od crepova, rekao je. Ima jedna velika

stara kuća iza dvorišnih vrata, daleko iza Windsor Farmsa, točno na rijeci. Stavljaju nove crepove na krov.

– Živi li itko tamo? – Nije mi bilo ništa sumnjivo, jer se tamo zidari motaju po cijeli dan. Nikoga nema.

Prodaje se, rekao je. – Mogao bi biti unutra tijekom dana i izlaziti nakon što padne mrak, kad zidari

odu, odgovorila sam. Možda alarm nije uključen jer bi ga buka građevinskih radova mogla aktivirati?

– Već sam na putu prema tamo. Marino, molim te, ne idi tamo sam. ATF-ovi ljudi su posvuda.

Upalila sam vatru. Kad sam izašla po još cjepanica, snijeg je gusto padao, a mjesec bio blijedo lice iza oblaka. Naslagala šam cjepanice u jednu ruku, a u drugoj čvrsto stiskala pištolj marke Glock, motreći svaku sjenku i okrećući se na svaki zvuk. Kao da se noć naježila od straha. Požurila sam unutra i ponovno uključila alarm.

Sjedila sam u dnevnoj sobi. Plamen je lizao čađavo grlo dimnjaka, a ja sam radila skice. Pokušala sam rekonstruirati kako je ubojica uspio dovesti Brayovu u spavaću sobu, a da je nijedanput nije udario. Usprkos godina, provedenima u administraciji, ona je bila uvježbana policajka. Kako ju je uspio tako lako onesposobiti, bez neke vidljive ozljede ili borbe? Televizor mi je bio uključen i otprilike svakih pola sata lokalne su stanice objavljivale vijest.

Takozvanom se Loup-Garou ne bi svidjelo to što se govorilo, pod uvjetom da je imao pristup radiju ili televiziji.

– …opisan kao snažan, visok možda metar osamdeset tri, možda ćelav. Prema riječima glavne mrtvozornice doktorice Scarpette mogao bi imati rijetku bolest koja uzrokuje ekscesivnu dlakavost i deformirano lice i zube…

Baš ti hvala, Harris, pomislila sam. Morao je sve to meni prišiti. …pozivaju se na izvanredno velik oprez. Ne otvarajte vrata dok niste sigurni tko je.

No, Harris je bio u pravu što se tiče jedne stvari. Ljudi su počeli paničariti. Bilo je oko deset sati, kad mi je zazvonio telefon.

– Hej, rekla je Lucy. Zvučala je veselije no što sam je imala priliku čuti u posljednje vrijeme.

– Još si na MCV-u? upitala sam je. – Rješavamo stvari oko otpusta. Vidiš li kako sniježi vani? Pada k'o ludo. Doći

ćemo doma za oko sat vremena. – Vozi pažljivo. Nazovi me kad dođete, tako da mogu pomoći Jo da uđe. Dodala sam još dvije cjepanice u vatru. Bez obzira na to koliko je moja utvrda bila

sigurna, počela sam osjećati strah. Pokušala sam si odvratiti pozornost gledajući stari film s Jamesom Stewartom, dok sam plaćala račune. Sjetila sam se Talleyja i ponovno pala u depresiju. Bila sam ljuta na njega. Bez obzira na moje ambivalentne osjećaje, nije mi zapravo dao šansu. Pokušala sam stupiti u kontakt s njim, a on me nije ni pokušao nazvati.

Skočila sam kad je telefon ponovno zazvonio, a hrpa računa ispala mi je iz krila. – Da? rekla sam. – Kučkin sin boravi ovdje, imala si pravo, uzviknuo je Marino. Ali trenutno ga

nema. Smeće, papiri od hrane, svinjac posvuda. I dlake u prokletom krevetu. Plahte smrde kao da je na njima spavao prljavi, mokri pas.

Elektricitet je zapucketao mojim venama. – Odred HIDTA-e je tu u blizini, policajci su posvuda. Nek' se jednom umoči u

rijeku i naš je. – Lucy dovodi Jo kući, Marino, rekla sam. Ona je također vani. Ti si sama?

izletjelo mu je. – U kući, zaključana, s uključenim alarmom i pištoljem na stolu. Dakle, ostani tu

gdje jesi, `si me čula! – Ne brini. – Jedino što je dobro je što jako sniježi. Već je napadalo deset centimetara, a znaš

kako snijeg sve rasvijetli. Ovo mu nije dobro vrijeme da luta uokolo. Spustila sam slušalicu i prebacivala s programa na program; ali ništa me nije

zanimalo. Ustala sam i odšetala u svoju radnu sobu da provjerim e-mail, ali mi se nije dalo odgovoriti ni na jednu poruku. Uzela sam staklenku formalina i podigla je prema

svjetlu. Gledala sam te male žute oči koje su zapravo bile smanjene zlatne točke. Razmišljala koliko sam bila u krivu oko jako mnogo stvari. Agonizirala sam nad svakim sporim korakom i svakim krivim potezom koje sam učinila. Sad su bile mrtve još dvije žene.

Položila sam staklenku s formalinom na stolić za kavu u dnevnoj sobi. U jedanaest sam uključila NBC da pogledam vijesti. Naravno, samo se govorilo o tom zlom čovjeku, tom Loup-Garouu. Kad sam prebacila na drugi program, šokirao me alarm koji se uključio. Daljinski mi je upravljač ispao na pod kad sam skočila i poletjela prema stražnjem dijelu kuće. Mislila sam da će mi srce iskočiti iz grudi. Zaključala sam vrata svoje spavaće sobe i zgrabila Glock, čekajući da zazvoni telefon. Nakon nekoliko minuta to se i dogodilo.

– Zona šest, vrata garaže, rečeno mi je. Želite li da dode policija. – Da! Želim da dodu odmah! rekla sam. Sjedila sam na krevetu i pustila da mi alarm probija bubnjiće. Zvonio je i zvonio.

Držala sam oko na kućnom monitoru, a zatim se sjetila da neće raditi ako policija ne pozvoni. A, kao što sam jako dobro znala, oni nikad ne zvone. Nisam imala izbora nego da isključim alarm i ponovno ga namjestim, sjedim i čekam u tišini, tako napeto osluškujući svaki zvuk da mi se činilo da čujem kako pada snijeg.

Jedva deset minuta kasnije, začulo se glasno kucanje na ulaznim vratima moje kuće i ja sam požurila kroz hodnik. S trijema se glasno začulo Policija.

Uz golemo olakšanje odložila sam pištolj na stol u blagovaonici i pitala: Tko je? Htjela sam biti sigurna. – Policija, gospodo. Dolazimo zbog vašeg alarma. Otvorila sam vrata i isto dvoje policajaca koji su došli prije nekoliko večeri stresali

su snijeg sa svojih čizama i ušli. – Zabavlja li vas sve ovo u zadnje vrijeme? rekla je policajka Buttler, skidajući

rukavice i pretražujući pogledom oko sebe. Moglo bi se reći da smo se osobno zainteresirali za vas.

– Ovaj se put radi o vratima garaže, rekao je McElwayne, njezin partner. OK, idemo pogledati.

Slijedila sam ih kroz prljavu sobu u garažu i odmah shvatla da to nije bio lažni alarm. Vrata garaže su bila silom odvaljena oko petnaest centimetara, a kad smo se sagnuli da pogledamo kroz otvor, vidjeli smo tragove u snijegu kako vode do vrata i od njih. Nije bilo vidljivih tragova oruđa osim ogrebotina na gumenoj traci što je oblagala donji rub vrata. Stope su bile pokrivene tankim slojem snijega. Netko ih je nedavno ostavio i to se slagalo s vremenom kada se uključio alarm.

McElwayne je uzeo radio i zatražio detektiva za provale i upade. Pojavio se za dvadesetak minuta i fotografirao vrata i stope i nanio prah za otiske prstiju. Ponovno, policija nije mogla učiniti ništa više no slijediti trag stopa. Vodio je uz rub mojeg dvorišta van na ulicu, gdje je snijeg već bio ugažen od automobilskih guma.

– Možemo jedino postaviti policijski automobil, rekla mi je Butlerova dok su odlazili. Pazit ćemo na vašu kuću koliko možemo i ako se još nešto dogodi, odmah nazovite devet-jedan-jedan. Čak ako se radi samo zvuku koji vam je sumnjiv, u redu?

Pozvala sam Marina preko dojavljivača. Već je bila ponoć. Što se događa? upitao je.

Ispričala sam mu. Dolazim iste sekunde. – Slušaj, ja sam dobro, rekla sam. Potreseno, ali dobro. Radije bih da ostaneš tamo

i tražiš ga nego da dolaziš ovamo da me čuvaš kao dijete. Nije baš bio siguran. Znala sam što misli.

– Uostalom, provaljivanje nije njegov stil, dodala sam. Marino je oklijevao, a zatim rekao: Moraš znat' nešto. Nisam znao da 1' da ti

kažem. Talley je ovdje. Bila sam zaprepaštena. – On je na čelu HIDTA odreda koji su poslali. – Koliko je već dugo ovdje? pokušala sam zvučati znatiželjno i ništa više. – Par dana. – Pozdravi ga, rekla sam, kao da mi Talley više nije mnogo značio. Marino se nije

dao prevariti, žao mi je što je ispao takav papak, rekao je. Iste minute čim sam spustila slušalicu, nazvala sam odjel za ortopediju na MCV-u.

Medicinska sestra koja je bila dežurna nije znala tko sam ja i nije mi htjela dati nikakvu informaciju. Željela sam razgovarati sa senatorom Lordom. Željela sam razgovarati s doktorom Zimmerom, s Lucy, s prijateljem, s nekim kome je bilo stalo. U ovom mi je trenutku Benton tako žestoko nedostajao da sam mislila da neću preživjeti. Mislila sam kako sam zakopana pod ruševinama vlastitog života. Razmišljala sam o smrti.

Pokušala sam raspiriti vatru, ali ona je to tvrdoglavo odbijala, jer su cjepanice koje sam unijela bile vlažne. Buljila sam u kutiju cigareta na stoliću za kavu, ali nisam imala snage zapaliti jednu. Sjedila sam na kauču, zakopavši lice u ruke, sve dok grčevi bola nisu minuli. Ponovno se začulo oštro kucanje na vratima. Svaki me je živac bolio. Bila sam tako jako umorna.

– Policija, začuo se izvana muški glas, pri čemu je ponovno zalupao nečim tvrdim poput pendreka ili metalne kožom obložene palice. Nisam zvala policiju, rekla sam kroz vrata.

– Gospođo, dobili smo poziv o sumnjivcu na vašem imanju, rekao je. Je li vam dobro?

– Da, da, rekla sam isključujući alarm i otvarajući vrata da ga pustim unutra. Svjetiljka na trijemu nije gorjela. Nikad mi nije palo na pamet da bi mogao govoriti

bez francuskog naglaska. Osjetila sam taj prljavi vlažni smrad psa kad se progurao u kuću i nogom zatvorio vrata za sobom. Zadavila sam se vriskom u grlu dok se on odurno nasmiješio i ispružio svoju dlakavu ruku da mi dodirne obraz, kao da osjeća nježnost prema meni.

Jedna polovica lica mu je bio spuštena u odnosu na drugu i čitavo mu je lice bilo pokriveno finom kratkom plavom bradom. Nejednake, lude oči gorjele su bijesom i požudom i paklenim podrugivanjem. Strgnuo je svoj dugi crni kaput i htio ga prebaciti preko moje glave. Potrčala sam natrag. Sve ovo se dogodilo u roku od nekoliko sekundi.

U panici sam odjurila u dnevnu sobu. Bio mi je za petama, proizvodeći grlene zvukove koji nisu zvučali ljudski. Bila sam previše užasnuta da bih mogla razmišljati. Pretvorila sam se u dijete čiji je poriv bio da mu nešto zavitla u glavu. Prvo što sam vidjela bila je staklenka s formalinom u kojoj se nalazio komadić mesa brata kojeg je ubio.

Zgrabila sam je sa stolića za kavu, skočila na kauč, preko naslona i odvrnula poklopac. Do tada je on već izvadio svoj alat, taj čekić sa zavijenom ručkom i dok ga je podizao i htio me zgrabiti, ja sam mu izlila pola litre formalina u lice.

Vrisnuo je i uhvatio se rukama za oči i grlo. Kemikalija ga je pržila i otežavala mu disanje. Čvrsto je zažmirio, krešteći i grabeći svoju mokru košulju da obriše oči, hvatajući dah i goreći poput vatre dok sam ja bježala. Zgrabila sam pištolj sa stola u blagovaonici i dok sam bježala kroz ulazna vrata na snijeg uključila alarm. Na

stubama sam se okliznula i dočekala se na lijevu ruku da zaustavim pad. Kad sam pokušala ustati, shvatila sam da sam slomila lakat. U šoku sam ga gledala kako posrće za mnom.

Zgrabio se za ogradu, dok je oslijepljen tražio put niz stube i dalje vrišteći. Ja sam sjedila na dnu stubišta, paničareći, odgurujući se natrag kao da veslam. Gornji dio tijela bio mu je gusto obrastao dugim svijetlim dlakama koje su mu visjele s ruku i rasle u vrtlozima duž kralježnice. Pao je na koljena i skupljao šakama snijeg, utrljavajući ga ponovno i ponovno u lice i vrat, dok se borio za dah.

Bila sam mu na dohvat. Očekivala sam da će se svakog trenutka dići na noge poput neljudskog čudovišta. Podigla sam pištolj, ali nisam mogla povući zatvarač55

55 poluautomatski pištolj sa jednostrukim hodom obarača, nabija se povlačenjem zatvarača u kojem je

povratna opruga.

. Pokušavala sam i pokušavala, ali slomljeni lakat i rastrgane tetive nisu mi dopuštali da savijem ruku.

Nisam mogla ustati. Svaki put bih se poskliznula. Čuo je buku koju sam stvarala i dopuzao bliže. Ja sam se odgurivala od njega, kližući se, a zatim se pokušala otkotrljati. Dahtao je i onda zario lice u snijeg, kao djeca kad prave anđele, pokušavajući umanjiti bol od teških kemijskih opeklina. Kopao je snijeg poput psa, trpajući ga na glavu i držeći pune šake snijega uz vrat. Pružio je dlakavu ruku prema meni. Nisam mogla razumjeti njegov francuski, ali vjerovala sam da me moli da mu pomognem.

Plakao je. Tako bez košulje, tresao se od hladnoće. Nokti su mu bili prljavi i izlomljeni. NoSio je čizme i radničke hlače, možda od nekoga s kim je radio na brodu. Bjesnio je i vrištao. Gotovo mi ga je bilo žao, ali nisam mu se htjela približiti.

Tkivo oko slomljenog lakta mi je krvarilo i ruka mi je oticala. Osjećala sam kako mi tuče u rani. Nisam čula kad je stigao neki automobil. Zatim je Lucy dotrčala kroz snijeg, nekoliko puta zamalo izgubivši ravnotežu, dok je povlačila zatvarač svog četrdesetkalibarskog Glocka, koji je tako voljela i pala na koljena blizu njega, zauzimajući borbeni stav. Uperila je cijev od nehrđajućeg čelika u njegovu glavu.

– Lucy, nemoj! rekla sam, pokušavajući se podići na koljena. Teško je disala, držeći prst na obaraču.

– Ti prokleti kučkin sine! rekla je. Ti govno jebeno, govorila je dok je on zavijao i brisao oči snijegom.

– Lucy, ne!vikala sam dok je ona objema rukama stegnula pištolj još jače, da ga smiri.

– Oslobodit ću te tvoga jada, jebeni kučkin sine! Puzala sam prema njoj. Začuli su se glasovi i koraci i zatvaranje vrata automobila. – Lucy! viknula sam. Ne! Za ime Boga, ne! Kao da me nije čula, ni ikoga drugog. Bila je u nekom svom svijetu prepunom

mržnje i ljutnje. Teško je progutala dok se on grčio i držao ruke na očima. – Smiri se! derala se na njega. – Lucy, približavala sam joj se, spusti pištolj. Ali on se nije mogao umiriti i Lucy se zaledila u svojem položaju. No, onda je

samo malo zadrhtala. – Lucy, ne želiš to učiniti, rekla sam. Molim te. Spusti pištolj. Nije htjela. Nije mi

odgovorila, nije me ni pogledala. Postala sam svjesna koraka oko mene, ljudi u tamnim bojnim uniformama, pušaka i pištolja podignutih u obrambeni položaj.

– Lucy, spusti pištolj, čula sam Marinov glas. Nije se ni pomakla. Pištolj joj se tresao u rukama. Taj bijedni čovjek zvan Loup-

Garou borio se za zrak, zavijajući. Bio je desetak centimetara od njezinih nogu, koliko i ja.

– Lucy, pogledaj me, rekla sam. Pogledaj me! Okrznula me pogledom, a suza joj se skotrljala niz obraz. – Dosta je bilo ubijanja, rekla sam. Moliin te. Ne više. Ovo nije opravdano pucanje,

Lucy. Ovo nije samoodbrana. Jo te čeka u autu. Nemoj to učiniti. Nemoj to učiniti, molim te. Mi te volimo.

Teško je progutala. Pažljivo sam pružila ruku prema njoj. – Daj mi pištolj, rekla sam. Molim te. Volim te. Daj mi pištolj. Spustila je cijev i

bacila pištolj u snijeg, u kojem je njegov čelik sjao poput srebra. Stajala je na mjestu, spuštene glave, a zatim je do nje došao Marino i govorio joj riječi na koje se ja nisam mogla koncentrirati jer mi je u laktu bol žestoko bubnjala. Podigle su me nečije sigurne ruke.

– Dođi, rekao mi je Talley nježno. Privukao me je bliže sebi i ja sam ga pogledala. Činilo se tako neobično vidjeti ga

u ATF-ovoj uniformi. Nisam bila sigurna da je stvarno tamo. Sve je to bio san ili noćna mora. Ništa se od svega toga nije dogodilo. Vukodlaci nisu postojali, Lucy ne bi mogla nikoga ustrijeliti, Benton nije bio mrtav, a ja sam bila na rubu nesvjestice. Talley me je pridržao da ne padnem.

– Moramo te odvesti u bolnicu, Kay. Kladim se da bi nam mogla nabrojiti barem nekoliko njih koje su blizu, rekao je Jay Talley. Moramo izvesti Jo iz auta. Sigurno joj je hladno. Ne može se kretati, mrmljala sam.

Usne su mi bile utrnute. Jedva sam govorila. – S njom će sve biti u redu. Pobrinut ćemo se za sve. Stopala su mi bila drvena. Pomagao mi je da hodam niz puteljak. Kretao se kao da

snijeg i led uopće ne postoje. – Oprosti što sam se onako ponašao, rekao je. Ja sam počela, jedva sam istisnula

riječi iz usta. – Mogao bih pozvati kola hitne pomoći, ali volio bih te odvesti sam, rekao je. – Da, da, rekla sam. I ja bih to voljela.