frikazf i osvrti

HRVATSKA TEOLOGIJA KRIA

Mari jan Vugdelija, Patnja i bol u svjetlu Biblije i ljudskog iskustva, Zagreb 1993, 444 str.

Ima djela na koja se dugo eka, a kad ih se u ruke dobije lista ih se s potovanjem. Eto, takva je knjiga pred nama. Nepretenciozno djelo u kojem auktor priznaje da "nije mogue izgraditi sistem koji bi bio kadar pojmovno rijeiti svaku vrstu zla i na zadovoljavajui nain objasniti svaki pojedini sluaj (patnje)", pa stoga pokuava slijediti teologiju kria. "Po toj teologiji, ispravni pristup Kristovu kriu je kad o njemu razmiljamo u svjetlu naih muka, ili kad o naim mukama razmiljamo u svjetlu Kristove patnje i smrti" (str. 1).

Auktor ovog djela, neophodnog naoj suvremenoj teolokoj misli, je dr. fra Marijan Vugdelija, profesor Svetog pisma na Franjevakoj Visokoj bogosloviji u Makarskoj. Biblijski, teoloki i egzistencijalno predoiti problem zla i patnje te predstaviti cijelu lepezu odgovora nije lagan posao. Auktor je svjestan da je "svaki pokuaj doktrinalnog govora o patnji uvijek u opasnosti da bude greni govor Jobovih prijatelja" (str. 2).

U uvodnom dijelu (str. 3-17) auktor iznosi etiri polazne toke: 1. Zlo i patnja su trajni, iskonski ovjekov problem. Patnja je

univerzalna injenica, duboko protivna ljudskoj tenji za ivotom i sreom.

2. Na taj problem ovjek trai odgovor. Patnja je plod ovjekove moralne izopaenosti - grijeha, ali i njegove nesavrenosti kao ogranienog stvorenja. Problem smisla patnje nije do kraja rjeiv u njenim blagotvornim "duhovnim uincima". Ili kako ree Guardini: "Zato ovjek do spasa dolazi preko bolnih stranputica patnje? "

200

3. Ovo razmiljanje ne zaobilazi Kristovu patnju, nego mu ona postaje sredinja toka. "Kristova muka nije povijesni in koji se dogodio i svrio u vremenu; taj dogaaj traje i obnavlja se ve dvadeset stoljea, jer Krist nastavlja biti u agoniji i umirati u svakom ovjeku koji pati i umire" (str. 14). Raspeti Krist je najvii simbol i "utjelovljenje" sve ljudske boli.

4. Isus ne rijeava problem patnje i smrti teoretski nego praktino, prihvaajui je i pretvarajui u dogaaj spasenja. Stoga i na auktor dri da njegov rad ima prvenstveno praktinu svrhu: biti putokaz i pomo ovjeku "da pronae svoj vlastiti put u hrvanju s tim neizbjenim ljudskim problemom" (str. 17).

Osim uvodnog dijela knjiga sadri etiri poglavlja i zakljuak. Nije nam mogue zalaziti u detalje, pa emo ih pokuati samo globalno prikazati - vie kao uputu buduem itatelju, nego kao kritiku pristupa problemu i razradi teme.

U prvom poglavlju pod naslovom Patnja i bol u svjetlu Starog Zavjeta (str. 18-101) auktor opirno i znalaki razlae starozavjetno shvaanje patnje. Na poetku nalazimo tumaenje druge i tree glave knjige Postanka, u kojima sveti pisac izvor zla i patnje vidi u iskonskom grijehu, u onom neredu koji je ovjekovom zloupotrebom slobode uao u svijet. Evo nas ve pred odnosom slobode i patnje (ako postoji sloboda onda je dana i mogunost njene zloupotrebe a uinak je patnja). Kako je ovjek drutveno i kozmiko bie, jasno je da njegov grijeh ima ope posljedice. Meutim, iako je veliki dio zla u svijetu svodiv na nau krivnju, postoji i ona patnja koja nije svediva na shemu Post 2-3. Ne moe se svako fiziko zlo svoditi na grijeh - ono je i plod nesavrenosti stvorenja. Stoga u SZ nalazimo i deute-ronomistiko tumaenje patnje kao sredstva odgoja (kunje) pojedinca i naroda (usp. Pnz 8,2-6). I patnja je ukljuena u boansku spasenjsku pedagogiju.

Sredinji dio ovog poglavlja govori o Jobu. "Na razini cijelog naroda suoavamo se sa slinim situacijama s kojima se suoavao i biblijski Job... je li mogue tragediju naeg naroda pretvoriti u sredstvo uzvienja i proslavljenja?" (str. 30). Auktor istie glavne znaajke Jobovog problema, vodei rauna o religioznoj i kulturnoj pozadini samog teksta (problemi patnje nevinoga, patnje kao sredstva kunje i patnje kao kaznenog i odgojnog sredstva). "Job je na vlastitoj koi iskusio da svi teoloki i filozofski pokuaji da se rijei problem patnje i boli ostaju nedostatni... doao je do zakljuka da samo osobni susret s Bogom moe dovesti patnika da prihvati vlastitu bol, da se ponizno podvrgne" (str. 60). Jobov protest je zapravo istinsko traenje Boga, autentina molitva. "Rijetko emo danas u slubenim kranskim molitvama susresti onu iskrenost koju nalazimo u Joba, Jeremije ili u psalmima" (str. 67).

Znaajno je spomenuti kako Vugdelija svoje teoloko razglabanje problema patnje i zla vrlo uspjelo ispreplie tekstovima poznatih

201

knjievnika i mislilaca, te aktualnim egzistencijalnim refleksijama, koje pokazuju da su ova razmiljanja nad jobovskim problemom ne samo plod "strunog rada" nego ponajprije osobnog, duboko proivljenog i promeditiranog traenja. Zgodna ilustracija za to moe biti tekst naslovljen: "tjeskoba i patnja kao preduvjet stvaranja" (str. 67-68). Ovdje moemo odmah spomenuti i zavrni dio knjige (str. 400-421) gdje nam kroz izabrane pjesnike tekstove velikih svjetskih i naih knjievnika auktor ukazuje na nepobitnu injenicu: "patnja pospjeuje stvaralaki in".

Knjiga o Jobu teoretski problem patnje ostavlja jo otvorenim, ali kae i sljedee: kroz patnju se ide i k susretu s Bogom. Kako zakljuuje K. Rahner: "Ne postoji nikakvo blaeno svjetlo, koje bi rasvijetlilo tamni bezdan patnje, nego sam Bog. A njega se nalazi samo ako se kae 'da' samoj Bojoj neshvatljivosti, bez koje on ne bi bio Bog" (str. 72, biljeka 207).

Povijesni, egzistencijalni problem patnje ne samo pojedinca nego i naroda, obraen je i u prorokim knjigama, osobito kod Hoee, Izaije, Jeremije i Daniela. Dok Hoea istie patnju kao kunju, za Izaiju je ona sredstvo spasenja (patnja Sluge Jahvina ima vrijednost zagovora i otkupljenja, te je put k proslavi). "Nijedan od staroza-vjetnih proroka nije ostavio tako detaljne i dramatine opise o svojim stradanjima i tjeskobama kao prorok Jeremija" (str.80). Njegova proroka poruka je sam njegov patniki ivot. Patnja pounutranjuje vjeru, ona je put k susretu s Bogom, a to je izvor nade u najtjes-kobnijim trenucima povijesti Izraela, "kerozin za nezamislive duhovne uzlete" (str. 81). Za Daniela je ustrajnost u vjernosti Bogu i kroz patnju zalog konanog spasenja.

Ni Psalmi ne zaobilaze patnju. Ima u njima dramatinih opisa patnje i boli (Ps 18; 22, 28; 80, 88). Zakljuak je kako je patnja i bol posljedica grijeha, ali i odgojno sredstvo kojim Bog isti svoje izabranike, da bi se dublje i iskrenije okrenuli svojem Stvoritelju.

U mudrosnoj literaturi razmiljanje o uzrocima osobne patnje vie je vezano uz pojedinca a manje uz krivnju zajednice. Ovdje se pak vidi jo jedan pomak, nagovjetaj ispravka ovovremenih nepravdi u onostranosti, u besmrtnosti. Na poseban je nain naglaen odbojni karakter patnje (Izr 12-13 i Mudr 4,12), koja vodi k suosjeanju s drugima i rastu u pravednosti.

Auktor ovo poglavlje zavrava kratkim odlomkom o idovskom narodu i patnji: "Svojstvo je idovskog naroda da je duboko proivljavao neizvjesnost spasenja. esto je voen u izgnanstva i u tim trenucima imao je osjeaj da ga je Bog ostavio, napustio. Ali, od dubine te patnje jo i danas ive svi drugi narodi" (str. 101).

Drugo je poglavlje (str. 100-253) posveeno Problemu patnje i boli u svjetlu Novoga zavjeta. U stvari, sr problema jest Kristov kri, pa u ovom dijelu auktor upravo razvija "teologiju kria", oslanjajui se na novozavjetne tekstove, da bi potom u excursusu razloio

202

odnos izmeu Kristove patnje i smrti i naega spasenja. Pitanje nije samo to Kristov kri znai za teologiju i Crkvu, nego i to on znai za samoga Boga. iako se na poetku ini kako Krist otklanja patnju na svim razinama (lijei, oprata, tjei, uskrisuje), ipak njegov put zavrava u krajnjoj patnji, na kriu. Spasenje je najtjenje povezano s Kristovom patnjom i smru. Ali "patnja je tu samo sredstvo ljubavin (str. 105). Stoga auktor dalje razmilja o odnosu rtve i ljubavi, odnosno o vrhunskoj ljubavi kao spremnosti poloiti ivot svoj za druge. "Mudrost kria" je dakle oprena "mudrosti svijeta". Ipak, iako Novi zavjet govori o spasonosnom trpljenju - konani je cilj nadilazak svake patnje.

Isus je prototip patnika, on je uzor podnoenja patnje i pobjede nad njom. Njegova otkupiteljska patnja ne donosi uenicima osloboenje od patnje, nego "osloboenje za patnju" (str. 115). Raspeti Krist je utoite patnika i sve su ljudske patnje smislene tek u svjetlu Kristove patnje. Po Kristovoj patnji svaka patnja, kao i smrt, mijenja svoj smisao - jer po njoj "Bog ulazi u nau povijest, on doslovce s nama su-pati, da bi patnju iznutra prevladao" (str. 122). Krist nije svojom patnjom dokinuo svaku patnju, nego ju je podijelio s nama, preuzeo na se, iskupio i osmislio. Samo kri Kristov moe nadii skandaloznost patnje, njezinu apsurdnost.

Auktor potom razvija, koristei se egzegezom kljunih novozavjetnih tekstova i brojnim teolokim komentarima, sljedee teme: "Povijesna pozadina Isusove muke i smrti" (str. 126-153) i "Muka i smrt u svjetlu Isusovih izjava" (str. 154-180), da bi pokazao koje je znaenje svojoj muci i smrti pridavao sam Isus, i da bi zakljuio kako je prihvaanje logike kria osnovni preduvjet da se postane Isusov uenik.

U svoje je djelo dr. Vugdelija unio veoma vaan excursus, kojega moemo nazvati "presjekom kranske soteriologije", kako s biblijske i patristike strane (str. 181-200), tako i u svjetlu suvremenih teolokih pokuaja objanjenja Kristovog pashalnog otajstva kao spasenjskog dogaaja. Ovaj dio knjige zavrijeuje posebnu panju ve i stoga to u naoj suvremenoj teolokoj misli takvih tekstova jedva da ima (ako se ne rauna par prijevoda, kao netom tiskani "Mysterium paschale" H. U. von Balthasara). Valja rei kako se auktor potrudio dati iscrpan presjek soterioloke misli, kako u povijesti tako i kod suvremenih teologa. Kao bibliar priklonio se "biblijskoj metodologiji" - pojedine soterioloke ideje razlae polazei od novozavjetnih tekstova u kojima su osobito naglaene.

Tree poglavlje (str. 254-363) naslovljeno je Patnja i bol u svjetlu kranske teologije i prakse. Kroz nekoliko reprezentativnih likova iz povijesti kranske teologije (Ivan Krizostom, Augus-tin, Toma Akvinski, Martin Luther, J. Moltmann, L. de Veuthey, H. U. von Balthasar i K. Rahner) auktor iznosi istonu i zapadnu (katoliku

203

i protestantsku) "teologiju kria" i tumaenje ljudske patnje u svjetlu Kristove muke i smrti.

Meutim, koliko je god vano teoloko tumaenje patnje i kria, nije od manje vanosti ni "mudrost svetaca". "Postoji odreena religiozna literatura koja prednjai refleksiji teologije, koja je izvornija od te, koja je mudrija i iskusnija od mudrosti katedre" (K. Rahner, str. 284). Auktor se zaustavlja na znakovitim duhovnim tekstovima Franje Asikog, Ivana od Kria, Pavla od Kria i Ivana Eudesa. "Kranin je bie potpuno uronjeno u dinamiku pashalnog misterija smrti i uskrsnua, tj. umiranja starom ivotu i raanju na novi" (str. 288). Ovi su sveci "na vlastitoj koi iskusili da se u to stanje potpune raspoloivosti Bogu i njegovim planovima moe stii samo preko kria, kroz patnju. Samo kroz tu katarzu postie se prava sloboda duha" (str. 298).

Posebno pak mjesto zauzimaju kranski muenici i njihov odnos prema patnji kao "suoblienju muci Kristovoj". Auktor, zanimljivo, izabire tri ne ba "klasina" muenika: evangelikog pastora D. Bonhoeffera, obraenicu sa idovstva i katoliku redovnicu E. Stein, te glasovitog kancelara kralja Henrika VIII, Th. Morea. Svima im je zajedniko "prepoznavanje mudrosti kria" kao puta koji vodi ne samo konanom zajednitvu s Bogom nego i otajstvenoj transformaciji svijeta.

Iz ovog trostrukog iskustva (teologa, svetaca i muenika, koji su ponajee bili sve to u jednoj osobi) auktor objanjava kranski stav prema patnji i kriu sluei se obilnom knjievnom podlogom. Dovoljno je proitati neke tekstove A. Solenjicina, V. Gotovca i M. Veselice, koje auktor donosi, da se doivi sva egzistencijalna dubina ovog problema. Isto se moe rei i nakon kratkog uvida u tekstove S. Kierkegaarda, F. M. Dostojevskog, V. Solovjeva i N. Berdjajeva.

Teologiji se puno prigovara da j e "daleko do ivota". Posljednjih dvadesetak godina ispisane su tisue stranica vrijednih teolokih tekstova koji su dali mnoge poticaje pomacima u religioznoj praksi. Auktor (str. 334-363) eli pokazati kako je "teologija kria" utkana u raznovrsne teoloke discipline. Ponajprije je zanimljivo razlaganje o znaenju kria i patnje u "teologiji osloboenja", prema kojoj je "Kristov kri najotrija kritika ravnodune religije, religije koja je nepovijesna, neangairana, otuujua, koja djeluje kao opijum, koja je nezainteresirana za ljudska djela i dogaaje" (str. 339). Ni kranska antropologija ne moe smetnuti s uma kri, iako se ini da je patnja zapravo negacija ovjeka. Ipak, kranski gledano upravo je kri, kao odricanje i sluenje, sredstvo postizanja pune ljudske i kranske zrelosti. Iz istih razloga ni suvremena sakramentologija, moralka i duhovnost ne mogu zaobii patnju, kri i smrt kao temeljne odrednice ljudskog i kranskog ivota. Konano, "teologija kria" nije irelevantna niti za ekumenski dijalog i autentini navjetaj radosne vijesti. Dapae, upravo ona otvara nove perspektive u ekumenskom dijalogu,

204

osobito s protestantskim crkvenim zajednicama koje batine Lutherovu teoloku tradiciju.

etvrto, zakljuno poglavlje (str. 364-421) nosi naslov Patnja i bol u svjetlu ljudskog razmiljanja. Auktor polazi od pokuaja rjeenja problema patnje i boli kroz dualistike i dijalektike filozofske sustave (K. Mane, G. F. Hegel, P. Th. de Chardin) te kroz pokuaj "sekularizacije problema patnje i smrti" (F. W. Nietzsche i A. Camus). U novije se vrijeme ovim pitanjima ozbiljno zabavio i tzv. "marksistiki humanizam" (E. Bloch i R. Garaudy, te na svoj nain M. Horkheimer). Patnja potie "enju za drugaijim". Iz apsurda povijesti, patnje i smrti nema, meutim, izlaska do li kroz Kristov kri kojim se stie do uskrsnua.

Auktor predoava i pokuaje suvremene psihologije i psihoanalize da oslobode ovjeka od negativnog poimanja patnje - shvaajui je sredstvom ostvarenja vlastitog "ja". Za C. G. Junga kri je "prikladni simbol totaliteta" u kojem se, teoloki gledano, krije mogunost ostvarenja bogoslinosti u najveoj mjeri. Prema V. E. Franklu egzistencijalna psihoterapija (logoterapija) moe pomoi da se upravo kroz patnju ovjek usmjeri prema smislu i vrednotama, ali je za to potrebna "uporina toka u budunosti... onaj duhovni oslonac koji je tako potreban za sretan ivot svakog ovjeka, posebno patnika" (str. 393).

U posljednjem tekstu ovog dijela potvruje se dosad reeno znalakim izborom pjesnikih tekstova, od K. Gibrana i P. Celana, pa preko S. S. Kranjevla, I. Poljaka, V. Nazora, T. Ujevia, I. Andria i D. Cesaria, sve do N. opa i R. Kuparea.

U zakljuku (str. 422-428) auktor, saimajui ve izreeno, iznosi kljuni motiv pisanja ove knjige: "Ako Crkva vue svoje podrijetlo iz kria Kristova, onda ona sa svoje strane ima i zadatak da uprisutni svim pokoljenjima spasonosno otajstvo tog istog kria... da ovjeanstvo moe ve od sada imati udjela na Kristovoj pobjedi sjedinjujui se s njegovom mukom i s njegovom smru" (str. 428).

***

Ovo djelo, posveeno "braniteljima hrvatske slobode i nezavisnosti" u domovinskom ratu, doista je hvale vrijedan doprinos naoj teolokoj misli. Obilje teoloke literature (usp. str. 429-438), ozbiljan biblijski i povijesno-teoloki pristup problemu, te raznovrsnost filozofskih, psihologijskih i knjievnih ilustracija problema patnje i boli, drimo, daje nam za pravo da u knjizi koja je pred nama vidimo plod temeljitog teolokog rada, a u aktoru prepoznamo osobu koja se ustrajno i struno predala prouavanju najteeg i najosnovnijeg pitanja koje titi svakog ovjeka: emu patnja?

Ante Mateljan

205