SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA

FILOZOFSKI FAKULTET U OSIJEKU

STUDIJSKA GRUPA: PEDAGOGIJA I POVIJEST

KOLEGIJ: POVIJEST HRVATA U RANOM SREDNJEM VIJEKU

PACTA CONVENTA

MENTOR: Tamara Alebić, asist. STUDENT: Krešimir Novinc

Osijek, prosinac 2013.

SADRŽAJ:

1. UVOD.............................................................................................................................1

2. DOGAĐANJA UOČI 1102. GODINE...........................................................................2-3

3. PACTA CONVENTA......................................................................................................4

3.1. UVOD U SKLAPANJE PACTE CONVENTE.........................................................4

3.2. PACTA CONVENTA ILI SPORAZUM HRVATA I KOLOMANA 1102. G.........5-6

3.3. POSLJEDICE SKLAPANJA PACTE CONVENTE.................................................7-8

4. KOLOMAN I DALMACIJA............................................................................................9

5. POMAK DRŽAVNOG SREDIŠTA.................................................................................10

6. ZAKLJUČAK....................................................................................................................11

7. POPIS PRILOGA..............................................................................................................12

8. POPIS LITERATURE.......................................................................................................13

1. UVOD

U ovom ću seminaru predstaviti dokument sklopljen između Hrvata i Mađara 1102.

pod nazivom Pacta conventa.

Također ću se pozabaviti tematikom njegova sadržaja i samog utjecaja na prostor

Hrvatske i na hrvatski narod.

Isto tako ću pažnju obratiti i na prilike netom prije sklapanja ugovora kao i na

razdoblje nakon sklapanja istoga. Objasniti ću utjecaj samog vladara Kolomana na ovome

području i njegov način vladanja i posljedice koje je ta vladavina prouzročila.

Za kraj ću zaključiti što je za Hrvatsku uopće značila Pacta conventa.

1

2. DOGAĐANJA UOČI 1102. GODINE

Budući da je Zvonimirov sin Radovan umro prije oca, iz samostana je na prijestolje

vraćen Stjepan II., posljednji Trpimirović, i postavljen za kralja Hrvatske i Dalmacije (1089.-

1091.), dok je u Slavoniji vladala kraljevska udovica Jelena, čiji je brat Ladislav vladao

Ugarskom. Ona je zahtijevala i hrvatsku krunu, u čemu joj pomaže brat i 1091. bez otpora

ulazi u Slavoniju, ali ne i u Hrvatsku gdje su mu se oduprli. Ipak je došao s vojskom do mora i

zahtijevao od pape po feudalnom pravu krunu Hrvatske i Dalmacije, ali je nije dobio, a Bizant

u strahu za gradove i otoke na obali uputio na Ugarsku svoje saveznike Kumane, i Ladislav se

morao vratiti neobavljena posla. Prilikom povlačenja iz Hrvatske i Dalmacije Ladislav je

zadržao u svojoj vlasti Slavoniju i ostavio ondje kao namjesnika svoga nećaka Almoša. I dok

se od tada može računati ugarska vlast u Slavoniji, u Hrvatskoj su oni koji su bili protiv

dolaska Arpadovića na prijestolje izabrali kralja Petra, koji je vjerojatno bio iz plemena

Kačića. Petar, koga obično nazivaju Svačić, stolovao je vjerojatno u Kninu, kao i Zvonimir i

tu se pripremao za obranu Hrvatske od upada Mađara. Pošlo mu je za rukom istjerati Almoša

iz Slavonije i opet ujediniti Hrvatsku, ali ne zadugo. Ujedinjena Hrvatska bila je kratkog

vijeka jer se novi ugarski kralj Koloman spremao i 1097. s vojskom provalio preko Drave i

krenuo preko Gvozda prema Kninu. Ususret mu je sa svojom vojskom krenuo kralj Petar i

započeo s njim bitku na spomenutoj gori, koju je hrvatska vojska izgubila, a Petar poginuo.

Bio je to jedan od najtežih poraza Hrvata u njihovoj dotadašnjoj povijesti, ali unatoč krizi

hrvatske države i društva tog doba, poraz nije bio presudan. Naime, međunarodne prilike,

držanje Bizanta i Venecije, otpor Hrvata i unutarnje slabosti, nisu omogućili Kolomanu da

uspješno završi rat i osvoji Hrvatsku "na maču" pa je zato pribjegao diplomaciji i mirnom

dogovaranju. Usprkos tome, bitka na Petrovoj gori ili Gvozdu i smrt posljednjeg hrvatskog

vladara narodne krvi, usjekla se u memoriju hrvatskog naroda kao nacionalna tragedija o

kojoj se mnogo pisalo, govorilo, slikalo, a i mjesto pogibije Petrove ostalo je obilježeno i u

imenu same gore, iako nije sigurno je li to bila današnja Petrova gora ili Kapela, odnosno

Plješevica na granici Hrvatske i Bosne1.

1 Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, 2007, str. 72.-74.

2

Prilog 1. - Smrt kralja Petra Svačića na planini Gvozd 1097.g.

3

3. PACTA CONVENTA

3.1. UVOD U SKLAPANJE PACTE CONVENTE

Neposredno prije bitke na Petrovoj gori, preko Hrvatske je prešla križarska vojska.

Sudionici prvog križarskog rata opisali su Hrvatsku kao pustu, brdovitu i neprohodnu, a to i

nije čudno jer su prolazili usporedno s lancem dinarskih planina i obalom prema jugoistoku.

Taj pohod nije imao utjecaja na tijek hrvatske povijesti, osim što je zbog njega Koloman za

godinu dana odgodio pohod na Hrvatsku. Međutim, kad je nakon pobjede na Petrovoj gori

trebao ubrati plodove tog uspjeha i možda pokoriti Hrvatsku, napali su Ugarsku s istoka Rusi i

Kumani i do nogu potukli mađarsku vojsku, a sam se Koloman jedva spasio. Hrvati su

iskoristili taj poraz i počeli izgon preostalih Mađara i organiziranje obrane, ali su nakon

Petrove smrti ostali bez pravog vođe. Tri godine poslije svog poraza pribrao je Koloman nešto

vojske i krenuo na Hrvatsku, ali ne da je pokori, nego da se pokuša nagoditi s

protumađarskom narodnom strankom da ga priznaju za vladara, a on bi njima osigurao

slobode i povlastice kao i do tada.

Prilog 2. - Koloman na prijestolju

4

3.2. PACTA CONVENTA ILI SPORAZUM HRVATA I KOLOMANA 1102.G.

O događaju iz 1102. godine nam govori rukopis s kraja XIV. st. poznat pod imenom

Pacta, kasnije nazvan Pacta conventa ili Concordia, koji je dodatak Kronike Tome

Arhiđakona Splitskog, pod naslovom "Kako i kojim se ugovorom Hrvati podrediše ugarskom

kralju"2. Iz njega doznajemo da je Koloman došao s vojskom na Dravu, ali je čuo da se i

Hrvati spremaju na otpor, pa im je poslao pregovarače s prijedlogom da sklope ugovor kakav

su Hrvati željeli. Sa svoje strane poslali su Hrvati 12 starješina iz dvanaest hrvatskih plemena

i to sve župane od roda Kačića, Kukara, Šubića, Čudomirića, Snačića, Murića, Gusića,

Karinjanina i Lapčana, Poletčića, Lačničića, Jamometića i Tugomirića. Kralj ih je svečano

primio i sklopili su ugovor da će "uživati svoje posjede i imovinu u miru", da "nisu dužni

plaćati porez ili dohodak", nego samo gospodinu kralju u slučaju da netko navali na njegove

granice, dužni su na njegov poziv doći s najmanje 10 oboružanih konjanika od svakog

spomenutog roda do Drave na svoj trošak, a od tamo prema Ugarskoj na trošak kralja. Riječ

je, dakle, o svojevrsnom vazalnom ugovoru, uobičajenoj pojavi u tadašnjoj Europi, kojim se

Hrvati, kako kaže zapis: "podrediše ugarskom kralju", dakako uz određena jamstva hrvatske

posebnosti, koja imaju prepoznatljive državnopravne konotacije. Koloman se obvezao, uz

spomenuto, da će priznavati zaključke Hrvatskog sabora za unutarnje poslove. Iz spomenutog

ugovora se vidi da Hrvatska u državnopravnom pogledu ostaje posebna cjelina, da s

Ugarskom ima samo zajedničku osobu vladara (personalna unija), da se priznaje njena

teritorijalna cjelovitost pa i granica na Dravi. Tek nakon toga okrunjen je Koloman za kralja

Hrvatske i Dalmacije, vjerojatno Zvonimirovom krunom, u hrvatskom stolnom Biogradu.

Tom je prilikom kralj Koloman prisegom zajamčio sva javna i državna prava hrvatskom

kraljevstvu: "Ugarska i Hrvatska imat će odsada istog vladara, ali su ipak dva posebna

kraljevstva, vezana u državnu zajednicu samo kraljevom ličnošću, koji stoga i uzima uz svoj

naslov još i onaj kralja Dalmacije i Hrvatske (rex Dalmatiae et Croatiae3). Izvan njegove

kraljevske vlasti ostali su još dalmatinski gradovi i otoci, pa je iduće 1103. najprije zauzeo

Split, a 1104. nakon bitke i pobjede svečano ulazi u Zadar, kojem su potvrđene sve povlastice.

Zatim i treći grad bivše bizantske Dalmacije - Trogir - dobiva od Kolomana, "kralja Ugarske,

Hrvatske i Dalmacije", povelju o slobodama i povlasticama, koja je bila pravi obrazac i za

druge gradove i otoke koji su ih uskoro dobili. U njima stoji da se gradovi "služe zakonom od

2 D. Pavličević, Povijest Hrvatske, str. 75.3 Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Matica Hrvatska, Zagreb, 1962, str. 146.

5

starine", da u gradu bez njegove volje ne mogu živjeti ni Ugri ni stranci, a da za to daje

vladaru dvije trećine od lučkih pristojbi što ih plaćaju stranci. Dakle, Koloman je ostavio

gradovima dotadašnju autonomiju i osigurao ih od stranaca kako bi ih pridobio i zaštitio od

stalnih bizantsko-mletačkih nastojanja i težnji za preuzimanjem njihova vrhovništva. Sve je to

Koloman postigao zahvaljujući diplomatskoj, ali i vojničkoj vještini4.

4 Neven Budak, Tomislav Raukar, Hrvatska povijest srednjeg vijeka, Školska knjiga, Zagreb, 2006, str. 144.-146.

6

3.3. POSLJEDICE SKLAPANJE PACTE CONVENTE

Hrvatska je sačuvala svoju posebnost, imala je svoj sabor, porezni sustav, svoga

namjesnika (bana, hercega), posebnu vojsku, novac, a o svemu je hrvatsko plemstvo kao

politički narod raspravljalo demokratski na svojim skupštinama. Sa Slavonijom nije bilo tako.

Ona je u cjelosti bila kraljevski posjed u kojem je vladar prema feudalnim pravilima tog doba

davao svojim vazalima zemlju (ugarski donacijski sustav). Slavonija je zbog toga imala

poseban položaj i bila je ne samo zempljopisno, nego i politički i gospodarski čvršće

povezana s Ugarskom. Iako je Hrvatska i dalje ostala nositelj i zastupnik hrvatskog državnog

prava, a njeno plemstvo nasljednik i prestavnik prava hrvatskog političkog naroda, ipak je

zemlja izgubila znatan dio svoga suvereniteta, nestalo je hrvatskog političkog subjekta u

odnosu na druge zemlje i narode, onoga što bismo danas nazvali međunarodnim identitetom

Hrvatske. Budući da je od 1102. sastavni dio Ugarskog Kraljevstva, Hrvatska je izgubila

svoju cjelovitu državnu neovisnost, a to će imati negativne posljedice na njen daljni razvoj.

Međutim, unatoč tom državnom savezu, Hrvatska nije izgubila nijedan svoj sastavni dio u

korist Ugarske, pa ni Slavoniju, iako je ona bila leno zajedničkih kraljeva, a Drava je ostala

trajnom granicom između ta dva naroda. Hrvatska je, dapače, uspjela kroatizirati i čista

mađarska naselja u istočnoj Slavoniji, Srijemu i Baranji, a isto tako zadržati i sela koja su

zbog promjene granice na Dravi ostala na mađarskoj strani (Gola, Ždala). S obzirom da u tom

dvojnom državnom sklopu s Ugarskom Hrvatska nije trajno izgubila svoju obalu, nego je čak

uspjela pomalo kroatizirati visokorazvijene romanske gradove i otoke, možemo zaključiti da

Hrvatska nije bila "pod Ugarskom", nego "s Ugarskom" (regna socia)5 i da je Pacta conventa

bilo, zapravo, ponajbolje od svih rješenja toga doba za Hrvatsku. U protivnom bi vjerojatno

trajno izgubila jadransku obalu s otocima i gradovima u korist Venecije. U tom slučaju bi

Slavonija bez Hrvatske vjerojatno postala izravi plijen jake ugarske države, bila bi osvojena

na maču i ne bi bilo pravnopovijesne osnovice za njen povratak6.

Ugarska Kraljevina, u sastavu koje se, kao posebna državnopravna jedinica našlo Kraljevstvo

Hrvatske i Dalmacije (poslije i Slavonije) bila je podunavsko-mediteranska država smještena

kao i dotadašnja Hrvatska na granici Istoka i Zapada, točnije, na najistočnijem dijelu

zapadnog, katoličkog svijeta kojemu je pripadala i bila svojevrsna tampon-država7.

5 D. Pavličević, Povijest Hrvatske, str. 77.6 Isto, str. 76.-77.7 Isto, str. 89.-90.

7

Prilog 3. - Pacta conventa u Mađarskom državnom muzeju

4. KOLOMAN I DALMACIJA

8

Kada je Koloman 1105. protegnuo svoju vlast na čitavu Donju Dalmaciju, od Splita i

Trogira do kvarnerskog područja, položaj se dalmatinskih gradova primjetno promijenio

spram onoga što su ga imali za posljednjih Trpimirovića. Jadranska gradska središta, koja su

od početka srednjeg vijeka bila najdublje usmjerena prema misaonoj i političkoj zasebnosti,

sada su prvi put osjetila čvrstu vlast jednog vladara zaleđa. Povlastice što ih je Koloman dao

nekim dalmatinskim gradovima, njegovo obećanje da će održati "čvrsti mir" i njegova obveza

pred Zadrom da ničime neće narušiti "staru slobodu Dalmacije" nisu mogli prikriti kraljevo

nastojanje da vojnim snagama što ih je smjestio u gradske utvrde (Split, Zadar) podvrgne

gradove čvrstom nadzoru. Koloman je također pokušao skršiti i političku samostalnost

gradova koja je bila temeljnom baštinom njihove ranosrednjovjekovne, protukomunalne

epohe. Gradovi su se odupirali takvom postupku, ali je s druge strane tako čvrsto

priključivanje gradova zaleđu i uspostava jake vlasti kontinentalnog vladara, protegnute od

Panonije do istočnog Jadrana, moglo značiti i da će obalni pojas hrvatskih zemalja postati

sigurnijim od pristiska jadranskih snaga, prije svega Venecije8.

Prilog 4. - Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo godine 1102. pri sklapanju Pacte convente

5. POMAK DRŽAVNOG SREDIŠTA

8 Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, II. izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 2007, str. 63.-64.

9

Trpimirovići su se već u osvit rane hrvatske države smjestili na toplim obalama

Jadrana, podižući na njima svoja vladarska uporišta. Najsjevernije vladarsko središte bio je

Knin. Hrvatska Trpimirovića je do kraja postojanja dosljedno slijedila prvobitnu jadransku

usmjerenost, unatoč svemu širenju prema brdskom zaleđu i panonskom Međurječju.

Dolaskom Arpadovića i stvaranjem ugarsko-hrvatske države napuštena je jadranska

umjerenost Trpimirovića. Novi opseg države i njezino upravno ustrojstvo značili su, s gledišta

hrvatskih zemalja, pomak vladarskog središta od jadranske obale daleko u zaleđe, prema

panonskoj ravnici. Uporište državne i političke djelatnosti prebačeno je s hrvatskog na

ugarsko područje. Mirni i bezbrižni smještaj u panonskoj ravnici bio je u skladu s vladarskim

pogledima Arpadovića9.

Prilog 5. - Koloman Arpadović

6. ZAKLJUČAK

9 T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, str 64.-65.

10

Nakon desetljeća rasula i borbi oko prijestolja, Koloman je ponovno objedinio

Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju. Kako su bile unutar jake države Arpadovića, hrvatske su

zemlje imale mogućnost mirnog i sigurnog razvoja što možemo povezati s dobom vladavine

Petra Krešimira i Zvonimira. Nova je država tako imala i svojih pogodnosti za Hrvate.

Negativni kontekst je bio u tome što je preseljena središnja kraljevska vlast izvan samog

područja Hrvatske. Tako smo ostali bez političkog središta oko kojeg bi se mogli okupljati i

držati ujedninjenima. Također se i proces feudalizacije sada ubrzao i oteo svakoj kontroli.

Tako se, na neki način, na kraju svoje samostalnosti Hrvatska našla tamo gdje je bila i tri

stoljeća ranije, podijeljena u županije i bez funkcionalne središnje vlasti. S druge strane,

društveni razvoj je išao dobrim tokom jer se hrvatsko društvo pretvaralo iz rodovskoga u

društvo sa složenom feudalnom strukturom. Temelji srednjovjekovnog razvoja time su bili

postavljeni i Hrvatska se polagano počela razvijati i okretati prema suvremenom svijetu.

7. POPIS PRILOGA

11

Prilog 1. - Smrt kralja Petra Svačića na planini Gvozd 1097.g.:

http://www.vodovodsib.hr/ONama/PovijesniPregled/GradSibenik.aspx

Prilog 2. - Koloman na prijestolju:

http://sh.wikipedia.org/wiki/Koloman

Prilog 3. - Pacta conventa u Mađarskom državnom muzeju:

http://en.wikipedia.org/wiki/Kingdom_of_Croatia_(medieval)

Prilog 4. - Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo godine 1102. pri sklapanju Pacte convente:

http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska_u_personalnoj_uniji_s_Ma%C4%91arskom

Prilog 5. - Koloman Arpadović

http://hr.wikipedia.org/wiki/Koloman

8. POPIS LITERATURE:

12

1.) Budak, Neven, Raukar, Tomislav, Hrvatska povijest srednjeg vijeka, Školska knjiga, Zagreb, 2006.

2.) Pavličević, Dragutin, Povijest Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, 2007.

3.) Raukar, Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje, II. izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 2007.

4.) Šišić, Ferdo, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Matica Hrvatska, Zagreb, 1962.

13