Organizam u Ekološkim Odnosima

download Organizam u Ekološkim Odnosima

of 22

Transcript of Organizam u Ekološkim Odnosima

UVODOrganizam (jedinka, ivo bie, ontos) je osnovna jedinica ekolokih odnosa. Odnosi se uspostavljaju sa sredinom u kojoj organizam ivi. Ekoloki odnosi, ili preciznije odnosi kojima se bavi ekologija, predstavljaju spoljanjost ivljenja jedinke. Ovi odnosi se odraavaju na unutranjosti sadrina ivljenja jedinke, pri emu se jedinka mijenja ostvarujui etape svog ivota. Prouavanje organizma u ekolokim odnosima ukljueno je u analitiku ekologiju, odnosno u autoekologiju u drugoj podijeli ekologije. U pristupu analitike ekologije teite je na faktoru i njegovim djelovanjima na organizme, a u autoekolokom pristupu teite je na organizmu i njegovim odnosima prema faktorima sredine. Postoje i miljenja da su to istovjetni pristupi. U teorijskoj ekologiji daju se razliita shvatanja i postavke o organizmu kao centru, jezgru ekolokih odnosa. Organizam odnosima sa sredinom formira splet unutar sfere (Billings, 1952) okvira ivota (Stankovi, 1933, 1962), odnosno plazmu sa jezgrom environa (Patten, 1982), ili ontooekon jedinstvo ontosa sa okruenjem (Pavlovi, 1995).

1. ORGANIZAM I SREDINAPod ivotnom sredinom ili okvirom ivota moemo podrazumjevati sve ono to okruuje jedan organizam i to posredno ili neposredno djeluje na njegov opstanak, razvoj, rastenje, reprodukciju. ivotna sredina predstavlja naseljeni dio Zemljine povrine gdje iva bia mogu da opstanu. ivotnu sredinu ini kompleks raznovrsnih ekolokih faktora koji djeluju na jedan organizam. Ti faktori ukljuuju fiziko-hemijske atribute, odnosno elemente neive prirode, ali isto tako i uticaje koje ine druga iva bia sa kojima je dati organizam u posrednom ili neposrednom kontaktu. Kada govorimo o vodi, zemljitu i vazduhu moramo imati na umu da ovo jesu mediji ivotne sredine, ali nikako ih ne smijemo doivljavati kao prazan prostor, ve kao sastavne dijelove ivotne sredine, koji ukljuuju i ive organizme.Sama rije sredina ili kruenje stvara impresiju fizike scene na kojoj se odigravaju razliiti bioloki procesi. Naravno, mi moramo biti svijesni injenice da ta sredina osim skupa fiziko-hemijskih faktora ukljuuje i organizme. Meutim, fiziko-hemijska abiotika dimenzija ivotne sredine je oiglednija. Abiotiki faktori su od primarnog znaaja i oni su ti koji odreuju da li e neki organizam ivjeti u odreenom okruenju ili ne. Biotike interakcije jesu faktori koji kasnije modifikuju tu sredinu i definiu nain na koji e jedan organizam ivjeti u tom strukturnom okruenju i oni mijenjaju detalje njegove ekologije. Ukoliko organizam nije incijalno adaptiran na svoje abiotiko fiziko-hemijsko okruenje, on tu naravno ne moe ni opstati. Svaki organizam u prirodi je u odreenom stepenu prilagoen uslovima svog okruenja, odnosno ivotne sredine. Raznovrsnosti ivih oblika na Zemlji nije nita drugo do odgovor evolucije na raznovrsnost uslova stanita. Velika je greka kada se kae da odreena biljna ili ivotinjska vrsta ivi u ekstremnim ili nepovoljnim uslovima (pustinje, velike dubine, polarni predjeli...).Temperatura, koliina vodenog taloga, intenzitet suneve svijetlosti, vazduna kretanja, koncentracija kiseonika i ugljen dioksida, fizike karakteristike i hemijski sastav podloge, hemizam vodenih ekosistema, brzina protoka vode itd. samo su neki od bitnih pokazatelja abiotikog okruenja koji imaju presudan uticaj na organizme koji ive ili pokuavaju da ive na odreenom stanitu, odnosno u datom okruenju. Kako se svi ivotni procesi od biohemijskih reakcija do osnovnih fiziolokih procesa odvijaju razliito pod razliitim uslovima abiotikog okruenja, jasno je da svaka organska vrsta ima ogranienu mogunost odgovora na promjenu vrijednosti tih faktora, odnosno odreene granice tolerancije na njih. U okviru tih granica, svaki organizam funkcionie uz maksimalnu moguu efikasnost. Uticaji potiu kako od ive tako i od neive prirodne sredine, u kojoj se nalaze biljni, ivotinjski organizmi i ovjek, a taj uticaj sredine i drugih ivih bia je neprekidan. Svaki organizam je prema tome izloen spoljanjim dejstvima fizike, hemijske i biotike prirode. Organizam stupa u dejstva sa spoljanjom sredinom. On ne moe bez nje da opstane. U njoj pronalazi sve to mu je potrebno za ivot. Spoljanja sredina je prirodni okvir ivota, podlona je neprekidnom mijenjanju, a upravo tu se odigrava cjelokupni tok ivota od roenja pa sve do smrti. Na organizam neprekidno djeluju druga iva bia i sredina. Organizam reaguje na promjene u ivotnoj sredini. Svaki organizam e drugaije da reaguje, na poseban specifian nain, na uslove koji vladaju u njegovoj sredini. Dejstva na koja organizam reaguje u prostoru i vremenu su promjenljiva. Uslov opstanka organizma u jednoj sredini je njegova odgovarajua adaptiranost na nju. iva bia predstavljaju otvorene sisteme ukljuene u metabolizam razmjenu materije i energije sa sredinom u kojoj ive. ivotni procesi su u potpunoj zavisnosti od spoljanjih uslova, a to su: 1. Razmonoavanje, rastenje i razvie;2. Ponaanje i nain ivota biljaka i ivotinja;3. Rasprostranjenje i gustina naselja ivih bia;4. Evolutivni razvoj i prilagoenost organizama.Organizam i sredina su u stalnoj interakciji tj. meusobno su nerazdvojno povezani. U prirodi je organizam izloen istovremenom dejstvu kompleksa ekolokih faktora. Izmeu organizama i kompleksa ekolokih faktora se uspostavljaju sloena meudejstva. Organizmi su tokom svoje evolucije zauzeli razliite prostore: kopno, vodu i vazduh u kojima vladaju razliiti ekoloki uslovi. Prisustvo jedne vrste na jednom prostoru, a odsustvo u drugom uzrokovano je dejstvom razliitih ekolokih faktora. Ohridsko jezero je siromano fosfatima (2-3 mg/m3) to povlai za sobom siromatvo u fitoplanktonu. Za razliku od njega Dojransko jezero je bogato fosfatima (30 mg/m3) to uzrokuje bogatstvo fitoplanktona, a ono za vrijeme ljeta izaziva zamuenje vode na povrini. U toplim morima sprudotvorni korali uestvuju u izgradnji sprudova, a njihovim dugim radom dolazi do izdizanja koralnih grebena iznad povrine mora, pa ih poinju naseljavati suvozemni organizmi.

2. DJELOVANJE EKOLOKIH FAKTORA I EKOLOKA VALENCAKompleks elemenata ivotne sredine koji su neophodni jednom organizmu i bez kojih nije mogu njegov opstanak oznaavaju se pojmom uslovi opstanka ili ivotni uslovi, odnoso ivotni ili ekoloki faktori. Njihovo prisustvo i uticaj na ivot pojedinih organizama odraavaju se u razliitom stepenu pozitivno ili negativno. Ekoloki faktori su mnogobrojni, raznovrsni i promjenljivi, kako po svom intenzitetu i veliini, tako isto i u dimenziji prostora i vremena. Jedan isti faktor moe djelovati na razliite organizme na razne naine, to znai da su za svaku organsku vrstu karakteristini, odnosno za nju specifini odreeni ivotni uslovi ekoloki faktori. Ekoloki faktori predstavljaju sva dejstva, sve uticaje koji dolaze iz spoljanje sredine ili sve komponente sredine koje djeluju na organizam. Oni se jo oznaavaju spoljanjim faktorima ili faktorima spoljanje sredine. Dejstvo pojedinanog ekolokog faktora moe se razumjeti samo u vezi sa dejstvom ostalih. Ekoloki faktori koji djeluju na jedan organizam ne mogu biti nezavisni jedni od drugih. Oni uvijek grade odreenu lokalnu kombinaciju faktora, jedan izukrtan splet elemenata koji se meusobno uslovljavaju. Na odreenom stanitu ekoloki faktori uvijek djeluju istovremeno i u meusobnoj kombinaciji, odnosno u kompleksu. Na taj nain ekoloki faktori utiu jedni na druge, mijenjaju se i ispoljavaju na drugaiji nain nego kada bi djelovali pojedinano. Pri prouavanju odreenog organizma i ekolokih faktora koji na njega djeluju na odreenom stanitu mi, samo iz praktinih metodolokih razloga, pristupamo njihovom pojedinanom analiziranju.Temperatura i intenzitet svijetlosti su esto prisno povezani. Temperatura, vlanost vazduha i vazduni pokreti povezuju se u kompleks koji se oznaava kao isparavajua snaga vazduha. Nije isti osjeaj kada je temperatura -20'C i kada je mirno bez vjetra, ili kada je ta ista temperatura praena jakim vjetrom. Otuda dejstvo kompleksa faktora na ivo bie nije goli zbir dejstava pojedinanih faktora, ve neto vie, kvalitativno razliito dejstvo za sebe. U pogledu dejstva bilo kog ekolokog faktora na organizam mogue je konstatovati da to dejstvo moe biti neposredno (direktno) ili posredno (indirektno). Na primjer, temperatura sredine kod veine biljnih i ivotinjskih vrsta direktno utie na promjenu intenziteta mnogih fiziolokih procesa, odnosno sveukupnog metabolizma. Sa druge strane promjena temperature u vodenim ekosistemima ima i posredan uticaj na ive organizme mijenjajui koliinu dostupnog rastvorenog kiseonika u vodi. Naime, sa poveavanjem temperature smanjuje se sposobnost rastvaranja gasova u vodi. Svaki organizam moe da preivi u ogranienom spektru uslova. Meutim, tu postoje jo ue granice u odnosu na svaki pojedinani ekoloki faktora u okviru kojih bi organizam funkcionisao uz maksimalnu efikasnost. To su granice tolerancije unutar kojih bilo koji organizam efikasno funkcionie.2.1 Ekoloka valenca ili ekoloka tolerantnostEkoloka valenca ili ekoloka tolerantnost je amplituda variranja nekog ekolokog faktora u ijim granicama je mogu ivot date vrste. Ekoloka valenca je odgovor organizma na intenzitet djelovanja nekog ekolokog faktora. Ona je u stvari, ekoloka plastinost vrste, ili reakciona irina, koja je specifina i uzrokovana njenom unutranjom konstitucijom. Ekoloka valenca je sposobnost organske vrste da se prilagodi promjenljivim uslovima sredine, a svaka vrsta pokazuje manju ili veu plastinost prema kolebanjima datog ekolokog faktora. U zavisnosti od irine ekoloke valence organizme dijelimo na:1. Stenovalentne (od gr. rijei stenos uzorak) organizme sa uskom ekolokom valencom, odnosno stenovalentnom funkcijom odgovora i 2. Eurivalentne (od gr. rijei eurys irok) organizme sa irokom ekolokom valencom, odnosno eurivalentnom funkcijom odgovora.Stenovalentnost i eurivalentnost se pojavljuju kao karakteristike u odnosu na pojedini, a ne na sve ekoloke faktore. Ekoloka valenca je stanje povoljnosti ekolokog faktora za populaciju. Ona moe da se predstavi krivom linijom u koordinatnom sistemu u kojem je na apcisi predstavljen intenzitet odreenog ekolokog faktora, a na ordinati efikasnsot odreenog fiziolokog procesa, ili brojnost jedinki analizirane populacije. Krajnje take krive linije nalaze se na minimumu i na maksimumu, graninom podnoenju stanja ekolokog faktora, a izmeu njih je smjeten optimum, najpovoljnije podruje djelovanja ekolokog faktora na datu vrstu. U blizini gornje granice ili maksimuma i donje granice ili minimuma dejstvo ekolokog faktora postaje sve nepovoljnije i iz optimuma prelazi u pesimum, donji i gornji. Podruje izmeu minimuma i maksimuma oznaava opseg djelovanja nekog ekolokog faktora u okviru kojeg je mogu ivot odnosno opstanak za odreenu vrstu. Vrijednosti minimuma i maksimuma ekoloke valence variraju u zavisnosti od drugih uslova pod kojima odreeni faktor djeluje na datu vrstu. Prema tome njihove granice nisu nepromjenljive i krute. Pri optimumu ivotni procesi se najbolje odvijaju, a kako se vrijednost nekog ekolokog faktora pomjera prema minimumu, odnosno maksimumu, pribliava se pesimumu oni opadaju. Meutim, optimum za vrstu nije isti u svim periodima ivota; drugaiji je za odrasle, za mlade jedinke, a takoe drugaiji kada neka ivotinja gladuje ili kada je aktivna ili dok odmara. U okviru zone optimuma najpovoljnije je dejstvo datog ekolokog faktora za ivot, rast i reprodukciju jedinki date vrste.

Sl.1 Ekoloka valencaU okviru pesmimalnih zona jo uvijek je mogue preivljavanje, ali ne rastenje i reprodukcija. U zavisnosti od poloaja take otpimuma postoje sljedei tipovi ekoloke valence (Vouk, 1939):1. Za eurivalentni tip: oligoeurivalentni, mezoeurivalentni i polieurivalentni i 2. Za stenovalentni tip: oligostenovalentni, mezostenovalentni i polistenovalentni. Pripadnost nekom od ova tri podtipa govori kakve su adaptivne reakcije neke vrste u odnosu na dejstvo datog ekolokog faktora. Oligotip govori pr. da je poloaj optimuma blie minimumu, politip blie maksimumu i mezotip u sredini raspona ekoloke valence. Navedeni tipovi ukazuju na specifine razlike adaptivnih reakcija pojedinih organskih vrsta na dejstvo odreenog ekolokog faktora. Ovdje se obrauju temperatura, svijelost, hrana, zemljite i pH uz navoenje primjera eurivalentnih i stenovalentnih organizama:1. Euritermni i2. Stenotermni Euritermni podnose iroko kolebanje temperature. Tipian primjer euritermnog organizma je tigar koji ivi u toplim unglama Indije i u hladnom Sibiru, gdje temperatura pada i do -40'C, a ponekad i vie (Sl.2).

Sl.2 TigarPuma ije je rasprostranjene iroko podruje Kanade na sjeveru, pa sve do Patagonije na jugu, predstavnik je euritemrnih organizama (Sl.3).

Sl.3 PumaStenotermni organizmi podnose usko variranje temperature, na primjer planarije Crenobia alpina i Crenobia montenegrina ive u hladnim planinskim izvorima gdje je temperatura vode od 8,2'C do 9,2'C (Sl.5).

Sl.4 Crenobia montenegrinaPrema svijetlsoti (osunanosti) organizmi mogu biti:1. Eurihelini i 2. Stenohelini U euriheline organizme spadaju visokoplaninske, pustinjske i stepske biljke: ednjak Sedum acre (Sl.5), bokvica Plantago maior (Sl.6), podbijel Tussilago farfara (Sl.7), te otroglava guterica Laverta oxycephalus sa visokih planina Crne Gore koja trai veu koliinu svijetlosti i svoju aktivnost usklauje u vezi sa njom.

Sl.5 ednjak Sl.6 Bokvica Sl.7 PodbijelU stenoheline organizme spadaju : bijela umarica Anemone nemorosa, mrtva kopriva Lamium maculatum (Sl.8), te krtica koja se kriva od svijetlosti (Sl.9), slijepi mi koji ivi u peinama, larve crvraka i gundelja u zemlji.

Sl.8 Mrtva kopriva Sl.9 KrticaPrema hrani koju uzimaju organizmi mogu biti:1. Stenofagi i 2. EurifagiU stenofage organizme spadaju gusjenica leptira mleikara Deilephila euphorbiae, hrani se biljkom mlenikom, gusjenica Apolonovog leptira Parnassius apollo (SL.10) se hrani biljkom ednjak; svilena buba Bombix mori (Sl.11) gaji se (nema je u prirodi) pri emu se njenim gusjenicama za hranu daje samo lie duda.

Sl.10 Apolonov leptir Sl.11 Svilena buba

Eurifagi organizmi su oni koji se hrane sa vie vrsta hrane pr. gusjenice gubara Lymantria dispar (Sl.12) najradije se hrane liem hrasta, ali uzimaju i veliki broj drugih vrsta za hranu.

Sl.12 Gusjenica gubaraPrema tlu organizme dijelim na:1. Euripedine i 2. StenopedinePrema pH vrijednosti organizme dijelimo na:1. Eurijonine i 2. StenojonineStenojonini organizmi podnose usko variranje pH vrijednsoti. Na primjer, Spirostomum ambiguum (Ciliata) kojoj odgovara optimalna vrijednost pH 7,4, a ugine na pH 8 ili ispod 6. Takoe, larve Tipulidae (Diptera) su orjentisane na kiselu sredinu (tresetna zemljita). Maksimum i minimum ekoloke valence jedne organske vrste za odreeni ekoloki faktor nisu sa krutim i nepormjenljivim granicama. Jaja morskog jea Paracrntropus lividus (Sl.15) se razvijaju ljeti kada je voda toplija, a temperaturne granice su od 16 do 29'C i preko zime kada je voda hladnija pri temperaturnim granicama od 8 do 23'C.Jaja i larve sredmozemne muve Ceratitis capitata uginu na temperaturi od 7'C tek poslije sedam nedjelja, smrt nastupa na 4'C ve poslije tri nedjelje, a na 1'C poslije dve nedjelje. Ovo ilustruje adaptivnu plastinost kojom iva bia odgovaraju na dejstva spoljanje sredine. Navedeni primjeri govore sa kolikom ozbiljnou treba da utvrujemo granice ekoloke valence organskih vrsta za pojedine faktore. Ekoloki spektar je skup svih ekolokih valenci jedne organske vrste. Poznavanje ekolokog spektra ima veliki praktini znaaj za upoznavanje ekolokih zahtjeva organizama, koji omoguavaju njgovo prisustvo i opstanak u datoj vrsti. Da bi se organizam odrao u ivotu mora da ima neophodne, esencijalne materije za rast i reprodukciju. to se tie esencijalnih materija njihova koliina varira od situacije i od vrste do vrste. Esencijalne materije mogu pa pri stabilnim uslovima budu dostupne u koliini koja se pribliava kritinom minimumu i tada postaju limitirajue za datu vrstu. Ta osnovna materija neophodna za ivot, ako se nae u koliini koja se pribliava kritinom minimumu, postaje ograniavajua. elfordov zakon ponoenja je u ekologiji poznat kao zakon ekoloke valence, odnosno granica tolerancije. Organizmi se na granice tolerancije prilagoavaju kroz:1. Aklimaciju prilagoavanje novim uslovima, odnosno novoj sredini ili u okviru eksperimenata;2. Dormanciju prilagoavanje prestajanjem sa aktivnou, na primjer neki organizmi se aure, incistiraju u vrijeme sue, sjemena nekih biljaka ostaju neaktivna niz godina ak i do 1000 godina;3. Sezonska dormancija na primjer dijapauza nekih insekata u kojoj metabolizam pada na 1/10; hibernacija ili estivacija (iz ovog stanja stimulie ih promjena odnosa duine dana i noi fotoperiodizam);4. Cirkakdijalne i druge cikline promjene kao to su ritmine promjene (promjene fiziolokog optimuma) primjer organizmi litorala, koji su vezani za plimu i osjeku;5. Homeostazu izbjegavanje problema, razdvajanje unutranje sredine od spoljanje tokom evolucije; moe da bude fizioloko ili vezano za ponaanje homeotermija, ekotermija, endotermija, itd.Za organizam najvaniji je onaj ekoloki faktor koji se u odnosu na stepen razvia sa najuom valencom svojim intenzitetom i koliinom najvie udaljava od optimuma.

2.2 Ograniavajui faktorPod ograniavajuim ili limitirajuim faktorom podrazumjevamo svaki faktor koji se pribliava granici ekoloke valence ili je prelazi. Ograniavajui faktori su ekoloki faktori u oblasti pesimuma za datu populaciju. Za praenje ograniavajuih faktora u nekoj oblasti, moe da se prati i ponaanje organizma. Na irenje organizama utiu klimatski faktori, na primjer, porast srednjih temperatura dovodi do pomjeranja gnjeenja ptice vivak Vanellus vanellus na sjever Finske (Sl.13).

Sl. 13 Ptica Vivak

3. KLASIFIKACIJA EKOLOKIH FAKTORA3.1 Abiotiki faktori Abiotiki faktori su faktori neive prirode, a naziv im potie od gr.rijei a-ne i bios-ivot. Ovi faktori zapravo predstavljaju faktore neorganskog okruenja koji djeluju na ive organizme. Oni se dijele na:1. Klimatske faktore (temperatura, svijetlost, vlanost, vodeni talozi, pritisak, vazduni pokreti);2. Orografske faktore faktore reljefa (nadmorska visina, nagib terena i ekspozicija);3. Hemizam sredine (hemijski i fiziki uslovi koji vladaju u sredini) i 4. Edafski faktori (fiziko-hemijski sastav tla i vodeni reim podloge).Svijetlost. ivotinjski svijet pod uticajem svijetlosti izvode lokomotorna kretanja tj. mogu da se kreu bez odreenog pravca to se oznaava pojmom fototakineza ili sa odreenim pravcem u odnosu na izvor svijetlosti to se oznaava pojmom fototaksija. Fototaksije mogu da budu pozitivne pr.pele (Sl.14) i muve. U jezeru i moru se zapaaju ritmika kretanja planktonskih organizama koja se ogledaju kroz vertikalnu migraciju u odnosu na smijenu dana i noi. Planktonski raii Mesocyclops leuckarti i Eudiaptomus gracilis u Ohridskom jezeru obavljaju migracije tako to nou dolaze blizu povrine, preko dana silaze dublje pri emu prelaze vertikalni put od 10-20m (Stankovi, 1962).

Sl. 14 PelaPromjene intenziteta svijetlosti tokom godine, te dana i noi utiu na normalnu aktivnost organizama. Tako prema dnevno-nonim promjenama svijetlosti ivotinje moemo podijeliti u etiri kategorije na osnovu njihove normalne aktivnosti i ishrane:1. Dnevne aktivne su u toku dana. Na primjer, domaa svinja Sus scrofa domestica;2. None aktivne su nou. Na primjer, poljski ili prugasti mi Apodemus agrarius;3. Sumrane aktivne su u sumrak. Na primjer, sova (Sl.15);4. Indiferentne, artmine vrste. Na primjer, stepski tvor Mustela eversmanni (Sl.16).

Sl.15 Sova Sl. 16 Stepski tvorTemperatura. Prema temperaturi organizme dijelimo na:1. Euritermne i 2. Stenotermne.Euritermni organizmi su prilagoeni irokom dijapazonu variranja temperature kakav je primjer komarac malariar Anopheoes maculipennis koji podnosi temperaturu od -30'C do +30'C. Stenotermni organizmi su prilagoeni na uski dijapazon variranja temperature , na primjer peinski insekti Pholeuon glaciale koji ivi pri temperaturi od -1,7'C do +1,0'C. Temperatura utie na ponaanje organskih vrsta. U vezi sa ponaanjem organizama zavisno od temperaturnih uslova je obezbjeivanje termike ravnotee tj. povoljna razmjena temperature izmeu organizma i sredine. Ponaanje u vezi sa temperaturom pokazuje ritmiki, dnevni i sezonski karakter, a kao primjer moe da poslui migracija vodenih i kopnenih organizama. Pustinjski skakavac Schistocerca gregaria prema Bodenheimer (1930) miruje na temperaturi od 17-20'C (nou na bunju i biljkama), na 20-26'C jedinke se skupljaju na sunanim mjestima, na 27'C poinje masovno putovanje, na 40'C putovanje se obustavlja, a pri temperaturi ispod 20'C, po zalasku sunca, skakavci se zaustavljaju da prenoe. Vlanost. Vlanost utie na ponaenje, plodnost, brzinu razvia, duinu ivota i mortalitet suvozemnih ivotinja. S obzirom da li u sredini, u kojoj ive suvozemni ivotinjski organizmi, postoji vei ili manji stepen vlanosti razlikujemo vie ekolokih kategorija i to:1. Kserogilne ivotinjske vrste u sunim oblastima sa niskom vlanou, na primjer insekti, gmizavci, ptice, sisari, itd. Oni se tite na razne naine od gubljenja vode iz tijela; insekti hitinskim omotaem sa voskom, gmizavci i ptice ronim slojem pokoice tijela, sisari glodari odsustvom znojnih lijezda, itd.;2. Higrofilne ivotinjske vrste, na primjer vodozemci, oble gliste, puevi golai, mokrice koje ive u vlanim stanitima, vlanoj zemlji, umskoj stelji;3. Mezofilni ivotinjski oblici su na prelazu izmeu kserofilnih i higrofilnih vrsta i takvih je najvie meu suvozemnim ivotinjama.Stepen vlanosti utie i na ponaanje suvozemnih ivotinja i omoguuje im da u biotopu u kome ive pronau mjesta sa povoljnom vlanou, pa ivotinje idu u potragu za vlanijim mjestima, koja su za njih povoljnija, a ta pojava se oznaava pojmom higrotaksija. Na primjer, komarac Amopheles trai mjesta sa vlanou od 90 do 95% , suvozemna mokrica Porcellio scaber se aktivno kree u svojoj atmosferi, dok ostaje nepokretna na vlanom mjestu koja je izabrala (Gunn, 1937). Na taj nain vlanost dovodi do mozaikog rasporeda organskih vrsta u stanitima. Klima. Klima je kroz porces evolucije dovela do niza morfolokih promjena istih ili srodnih ivotinjskih vrsta geografskih populacija koje ulaze u kategoriju geografskog variranja tipa klina prema Huxley (1942). Ovakve promjene se formuliu kroz klimatska pravila. Klimatska pravila pokazuju adaptivne promjene homeotermnih organskih vrsta pod uticajem klime i imaju ekoloki znaaj, a to su:1. Bergmanovo pravilo predstavnici iste vrste homeoterama koji nastanjuju u hladnijim oblastima, po pravilu su krupnijeg porasta od onih koji ive u toplijim krajevima, to jest njihova povrina tijela relativno je manja u odnosu na njihovu tjelesnu masu. 2. Alenovo pravilo kod sisara koji ive u hladnijim krajevima, postoji tendencija ka skraivanju izboenih dijelova tijela, posebno uiju i repa, a isto tako vrata i udova. 3. Glogerovo pravilo kod homeotermnih ivotinja intenzitet melaninske pigmentacije raste sa temperaturom i vlanou, ali opada paralelno sa opadanjem tenmperature i u ekstremnim sluajevima (polarne oblasti) iezava sasvima (javlja se bijela boja).3.2 Biotiki faktoriU okruenju na svaki organizam djeluju abiotiki faktori ili faktori neive prirode. Meutim, osim njih na svaki organizam djeluju i biotiki faktori ili faktori ive prirode. Biotiki faktori sredine su uticaji koji dolaze od drugih ivih bia. 3.2.1 Tipovi interakcije izmeu dve vrsteSve odnose izmeu jedinski moemo da klasifikujemo na dva naina u zavisnosti da li se radi o jedinkama iste vrste ili razliitih vrsta. Prema tome postoje dve grupe odnosa i to: 1. Intraspecijski odnosi predstavljaju odnose izmeu jedinki iste vrste i 2. Interspecijski odnosi predstavljaju odnose meu jedinkama razliitih vrstaIntraspecijske odnose izmeu organizama dve vrste, odnosu izmeu njihovih populacija Odum (Odum, 1953) je grupisao prema njihovom dejstvu na pozitivne (+), negativne (-) i (0) ili neutralne, pri emu dejstvo moe da bude jednostrano ili reciprono. Odnosi, sa druge strane, mogu da budu jednostrano ili obostrano obligatorni ili da budu samo fakultativni. Glavni tipovi odnosa, odnosno tipovi interakcija populacija dve razliite vrste prikazani su u tabeli (Tab.1).Tip interakcijeVrsta AVrsta BGeneralna priroda interakcije

1NeutralizamneutralanneutralanNi jedna od populacija ne utie na drugu

2Kompeticija uzajamnom inhibicijomnegativannegativanDirektna inhibicija obe vrste od strane druge. Populacija koja trpi jai uticaj bie eliminisana.

3Kompeticija za resursenegativannegativanIndirektna inhibicija prisutna kada zajednikog resursa nema dovoljno.

4AmensalizamnegativanneutralanPopulacija A je inhibirana, Populacija B ne trpi nikakav uticaj.

5ParazitizampozitivannegativanPopulacija A parazit. Interakcija obligatorna za parazita. Populacija B domain- Interakcija inhibitorna za domaina.

6PredatorstvopozitivannegativanPopulacija A predator. Interakcija obligatoran za predatora. Populacija B pljen. Interakcija inhibitorna za pljen.

7KomensalizampozitivanneutralanPopulacija A komensal. Interakcija obligatorna i korisna za komensala. Populacija B domain. Interakcija bez uticaja za domaina.

8ProtokooperacijapozitivanpozitivanInterakcija je korisna i za vrstu A i za vrstu B, ali nije obligatorna.

9MutualizampozitivanpozitivanInterakcija korisna i obligatorna i za vrstu A i za vrstu B.

Tabela 1.U ekolokom smislu navedni matematiki simboli znae:(0) nema znaajnih interakcija izmeu vrste A i vrste B;(+) ukazuje na doprinos u pogledu rasta, preivljavanja ili nekog drugog populacionog svojstva;(-) ukazuje na inhibiciju u pogledu rasta.Svi ovi tipovi odnosa mogu se svrstati u dve osnovne kategorije: negativne i pozitivne interakcije. Neutralizam. Neutralizam ili (0 0) su dva organizma, dve populacije, gdje ni jedna od njih ne trpi promjene zbog prisustva druge, odnosno ne djeluju aktivno jedna na drugu. Kompeticija. Kompeticija ili (- -) tip interakcije grade dva organizma, populacije, stupaju u aktivnu ili pasivnu konkurenciju za prostor, hranu, zaklon, hranljive soli, kiseonik, svjetlost, itd. Kompeticija predstavlja tip negativne interakcije izmeu organizama. U najirem smislu kompeticija oznaava interakciju dva organizma koji se bore za isti resurs. Interspecijska kompeticija je est tip odnosa izmeu dve ili vie razliitih vrsta koja utie na njihov rast ili preivljavanje, kojoj je jo Darvin pripisivao veliki znaaj kao jednom od vidova u borbi za opstanak. Kompeticija moe da bude izraena u vidu indirektnog negativnog dejstva ili u vidu direktnog negativnog dejstva jedne vrste na drugu. Prema tome kompeticija moe da bude:1. Kompeticija za resurse indirektna inhibicija prisutna kada zajedninog resursa nema dovoljno;2. Kompeticija sa uzajamnom inhibicijom direktna inhibicija obe vrste od strane druge. Populacija koja trpi jai uticaj bie eliminisana.Kompeticija se javlja izmeu jedinki dve vrste sa istim ili slinim ekolokim zahtjevima. Tu se dve vrste organizma, kroz aktivnu ili pasivnu konkurenciju bore za hranu, prostor, zaklon, da bi obezbjedili pogodnost za razmnoavanje u ogranienoj sredini. Po pravilu kompeticija pri duem trajanju dovodi do kompetetivnog iskljuivanja. Amensalizam. Amensalizam ili (- 0) interakcija pri kojoj jedna populacija ne moe da raste, a druga moe. Amensalizam je tip odnosa izmeu dve vrste organizama gdje jedna vrsta lui metabolite u sredinu u kojoj ivi, a koji negativno djeluju na drugu vrstu, koe njeno razmnoavanje, rastenje, a mogu da djeluju i letalno, a sama ta vrsta nema od toga nikakve koristi. Specifian vid ovakvih odnosa je antibioza karakteristian za mikroorganizme od kojih jedan lui antibiotike koji koe razmnoavanje i rastenje drugog mikroorganizma.Predatorstvo i parazitizam . Predatorstvo i parazitizam, ili (+ -) tip interakcije grabljivice i pljena, odnosno parazita i domaina, tj. u kome jedan organizam, populacija napada drugu i od nje zavisi. Predatorstvo je uzajaman odnos, pozitivan i obligatoran za jednu, a negativan za drugu jedinku, populaciju. Pod predatorima podrazumjevamo sve ivotinjske vrste sa slobodnim nainom ivota, koje se hrane ivim jedinkama drugih ivotinjskih vrsta. U uem smislu pod predatorstvom podrazumjevamo sluajeve kada jedna jedinka jedne vrste unitava jedinku druge vrste jedui je. Tu je u pitanju odnos grabljivice i pljena kao na primjer morska zvijezda koljka, hidra dafnija, lav zebra, itd. Ovi odnosi izmeu predatora i pljena su interesantni za ekologa iz vie razloga kao to su: morfoloke i fizioloke adaptacije pljena i predatora, evolucija tih adaptacija, predatorstvo kao bitna kompotenta u lancima ishrane u biocenozi, odnos predacije prema prirodnom odabiranju i uticaj predatorstva na populacije predatora i plijena (Sl.17).

Sl.17 PredatorstvoOdnos predatora i pljena se ogleda u itavom nizu prilagoenosti oba partnera. Prilagoenosti se odnose na sredstva za napad i odbranu, sposobnost gonjenja plijena, sposobnost bjeanja, prikrivanja, a sve radi napada i odbrane. Tako predator zavinso od vrste o kojoj se radi posjeduje jake miie za davljenje pljena udav, jake zube kimenjaci, jak rep krokodil, jake kane orao, otrovne lijezde dadevnjak, elektrine organe raa, itd. Neki organizmi skreu panju na sebe jakom bojom aposemijska obojenost, ali posjeduju otrovne lijezde za odbranu, na primjer daevnjak Salamandra salamandra. Ako se predatorstvo odvija u okviru iste vrste tada govorimo o kannibalizmu. Parazitizam. Parazitizam je vid odnosa u kome neka vrsta parazit zavisi od svoga domaina, hrani se na raun njega. Predacija i parazitizam iako su ekoloki slini ipak postoje razlike izmeu predatora i parazita osim razlika u veliini. Biotiki potencijal parazita je vei od biotikog potencijala predatora. Paraziti su na takav nain ivota prilagoeni morfoloki i fizioloki, a najee su vezani samo za odreenog domaina. Razlikujemo fakultativni i periodini parazitizam. Za fakultativni parazitizam je karakteristino da na primjer larve nekih ivotinja uu u tijelo druge vrste, parazitiraju i naputaju ga i postaju polno zrele, na primjer larva oble gliste Aloionema appendiculatum ulazi u pua Arion empiricorum, parazita i naputa ga. Periodini parazitizam karakteristian je za odreeni stepen ivotinjskog ciklusa, na primjer glochidia larve koljke Unio parazitira na koi riba. U zavisnosti gdje paraziti borave razlikujemo ektoparazite nalaze se na povrini domaina, na primjer zglavkari i endoparazite u domainu, na primjer Trypanosoma u krvi, Trichinella spiralis u miiima, pantljiare govea, svinjska, psea Echinococcus. Komensalizam. Komensalizam ili (+ 0) interakcija u kojoj jedinke jedne vrste imaju koristi od zajednikog ivota bez pozitivnog ili negativnog dejstva na jedinke druge vrste, tj. za nju je takav odnos neutralan. Interakcija je obavezna za komensala. Naime radi se o zajednikoj trpezi na kojoj se jedna vrsta komensal hrani mrvicama odnosno ostacima hrane populacije domaina, koja joj dozvoljava prilazak svom stolu. Ovakav tip odnosa se uspostavlja izmeu sesilnih biljaka i ivotinja s jedne strane i pokretnih organizama na drugoj strani. Protokooperacija. Protokooperacija (+ +) je interakcija povoljna za jedinke obe vrste. Protokooperacija je pozitivna interakcija u kojoj obje vrste imaju koristi od asocijacije pri emu odnos nije obligatoran, odnosno on je fakultativan. esta je u moru, a kao primjer moe se navesti rak samotnjak, koji ivi u naputenoj kuici morskog pua i koji dodatno na svoja lea zakai sase aktinije. One ga tite od neprijatelja kako svojim arnim elijama na teentakulama, tako i time to kamufliraju, a aktinije preko rakova lake dolaze do estica hrane koje potiu od njegovog plijena, a osim toga nisu sesilne, ve pokretne odnosno etaju se zahvaljujui raku. Inae i rakovi i aktinije mogu da ive samostalno i mogu da egzistiraju bez ovakvog odnosa. Mutualizam ili obligatorna simbioza. Mutalizam ili obligatorna simbioza (+ +) je reciproan i obligatoran odnos izmeu jedinke dve vrste, iji je efekat pozitivan za oba partnera. Pripadnici ovakvog odnosa su esto sistematski udaljeni. Kao primjer ovakvog odnosa moemo navesti zajedniki ivot azotofiksirajuih bakterija i leptirnjaa. Dobri primjeri su odnos autotrofa i hetrotrofa gdje heterotrof dobija hranu, autotrof zatitu, mineralne materije. Liaj, slui kao primjer simbioze alge i gljive. Alga obavlja fotosinzezu i proizvodi organske materije kojima hrani i gljivu, a za uzvrat gljiva pribavlja mineralne materije neophodne za algu.

ZAKLJUAKOrganizam i sredina su u stalnoj interakciji tj. meusobno su nerazdvojno povezani. Svaki organizam u prirodi je u odreenom stepenu prilagoen uslovima svog okruenja, odnosno ivotne sredine. Kompleks elemenata ivotne sredine koji su neophodni jednom organizmu i bez kojih nije mogu njegov opstanak oznaavaju se pojmom uslovi opstanka ili ivotni uslovi, odnoso ivotni ili ekoloki faktori.

LITERATURAhttp://zivotinjsko-carstvo.com/bioskolos/ekologija.phpA.Bibi;En Maria Brenan. Osnove ekologije (2008)I.Radovi; Snjeana Osnove ekologije (2014)

22