Organizacija u Medijima - Skripta

116
FAKULTET ZA MENADŽMENT U NOVOM SADU MENADŽMENT U MEDIJIMA 2006/07 Organizacija u medijima ‐skripta‐ doc. dr Miloš Babić N OVI S AD

Transcript of Organizacija u Medijima - Skripta

Page 1: Organizacija u Medijima - Skripta

 

 

FAKULTET ZA MENADŽMENT  U NOVOM SADU                           MENADŽMENT U MEDIJIMA 

2006/07 

Organizacija  u medijima

‐skripta‐ doc. dr Miloš Babić 

N O V I   S A D

Page 2: Organizacija u Medijima - Skripta

 

 

FAKULTET ZA MENADŽMENT U NOVOM SADU 

MENADŽMENT U MEDIJIMA 

 

ORGANIZACIJA U MEDIJIMA 

‐SKRIPTA ‐ 

Priredio: doc. dr Miloš Babić 

 

Novi Sad, 2006/07. 

© elektronsko izdanje 

Page 3: Organizacija u Medijima - Skripta

 

  

Sadržaj 

 

1  ORGANIZACIONI ASPEKTI RADIJA  13 

1.1  POČETAK RADIJA  13 

1.2  RADIO KAO RADIODIFUZNI SERVIS GRAĐANA  15 1.2.1  Sistem telekomunikacija  15 

1.2.2  Struktura telekomunikacija  15 

1.2.3  Radiokomunikacije  16 

1.2.4  Zakonodavstvo u oblasti radiokomunikacija  16 

1.2.5  Radio‐difuzija  17 

1.3  OSNOVNE PODELE RADIO STANICA  18 1.3.1  Zona servisa:  18 

1.3.2  Priroda i karakter misije  18 

1.4  ZAKONODAVNA DELATNOST I RADIO U SRBIJI  19 1.4.1  Osnovna načela Zakona o radio‐difuziji  19 

1.4.2  Republička radio‐difuzna agencija  20 

1.4.3  Nadležnost agencije  20 

1.5  TEHNOLOŠKA OPREMA RADIO STANICE  20 1.5.1  Emisioni studio  21 

1.5.2  Produkcioni studio  22 

1.5.3  Novinarska montaža  22 

1.6  ORGANIZACIJA LJUDSTVA I STUDIJA RADIO STANICE  23 1.6.1  Tehnički sektor  24 

1.6.2  Serviser  24 

1.6.3  Emisionog tehničar  24 

1.7  LITERATURA :  25 

2  ORGANIZACIONI ASPEKTI FILMA  26 

2.1  RAĐANJE FILMA I NJEGOVA ISTORIJA  26 

2.2  ZANIMANJA U FILMSKOJ INDUSTRIJI PO SEKTORIMA  28 2.2.1  Sektor režije:  28 

2.2.2  Sektor produkcije:  32 

2.2.3  Sektor kamere  36 

2.2.4  Sektor zvuka  39 

2.2.5  Sektor rasvete:  41 

Page 4: Organizacija u Medijima - Skripta

 

2.2.6  Sektor specijalnih efekata:  42 

2.2.7  Sektor animacije:  42 

2.2.8  PR sector ili press služba:  43 

2.2.9  Sektor scene:  43 

2.2.10 Sektor kostimografije:  45 

2.2.11 Sektor šminke:  46 

2.2.12 Sektor montaže:  47 

2.2.13 Spoljni saradnici i ostala nezavisna zanimanja  49 

2.3  REZIME  54 

2.4  LITERATURA:  55 

3  ORGANIZACIONI ASPEKTI TELEVIZIJE  56 

I DEO  56 

3.1  POGLED UNAZAD  56 

3.2  PODELA TELEVIZIJE  58 3.2.1  Javni servis  58 

3.2.2  Komercijalna televizija  59 

3.2.3  Funkcije javne radiotelevizije  59 

3.3  TEHNIČKO‐TEHNOLOŠKA MODERNIZACIJA JAVNIH SERVISA  61 

II DEO  62 

3.4  ORGANIZACIONO­PRODUKCIONE FAZE TELEVIZIJE  62 3.4.1  Ciljevi produkcije  63 

3.4.2  Analiza ciljne publike  64 

3.4.3  Evaluacija ranijih produkcija  66 

3.4.4  Vrednost i cena  66 

3.4.5  Razvoj scenarija i produkcionih propozicija  67 

3.4.6  Produkcioni plan i zadaci  69 

3.4.7  Softveri za vođenje projekta  70 

3.4.8  Zadaci  70 

3.4.9  Resursi  71 

3.4.10 Rokovi  71 

3.4.11 Troškovi produkcije  71 

3.4.12 Pristup troškovima  73 

3.4.13 Cene po vrsti troškova  73 

3.4.14 Cena po jedinici trajanja  73 

3.4.15 Cena po gledaocu  73 

3.4.16 Cena po merljivim rezultatima  74 

Page 5: Organizacija u Medijima - Skripta

 

3.4.17 Povraćaj uloženih sredstava  74 

3.5  KASTING I FORMIRANJE EKIPE PROJEKTA  74 3.5.1  Podela uloga i izbor izvođača  74 

3.6  IZBOR LOKACIJA  75 

3.7  SCENOGRAFSKE PRIPREME  76 

3.8  PROBE  77 

3.9  IZBOR TEHNIČKIH I ORGANIZACIONIH SERVISA  77 

3.10  UGOVORI, DOZVOLE, OSIGURANJE  78 

3.11  IZBOR VIDEO INSERATA, FOTOGRAFIJA I GRAFIKE  79 

3.12  SNIMAJUĆE PROBE I SNIMANJE  79 

3.13  POSTPRODUKCIJA I MONTAŽA  80 

3.14  ZATVARANJE PROJEKTA – FOLLOW UP  81 

4  ZANIMANJA U TV PRODUKCIJI  82 

4.1  PRODUKCIJA  82 4.1.1  Producent (lat. Producens)  82 

4.1.2  Producent, izvršni  82 

4.1.3  Producent‐reditelj  82 

4.1.4  Producent, televizijski  83 

4.2  IZVOĐAČI  83 

4.3  REDITELJ  84 4.3.1  Filmski reditelj  84 

4.3.2  Televizijski reditelj  85 

4.3.3  Pomoćni reditelj  86 

4.3.4  Reditelj druge ekipe  87 

4.4  KAMERMAN  87 

4.5  VIDEO MIKSER  87 

4.6  TEHNIČKO VOĐSTVO  88 

4.7  ASISTENT REŽIJE  88 

4.8  REALIZATOR  88 

4.9  SEKRETARICA REŽIJE  89 

4.10  MAJSTOR SVETLA  89 

4.11  SCENOGRAF  90 

4.12  KOSTIMOGRAF  90 

4.13  ŠMINKA, STILISTA, FRIZER  90 

4.14  AUDIO PRODUCENT  91 

4.15  TON MAJSTOR  91 

4.16  MIKROMAN  91 

Page 6: Organizacija u Medijima - Skripta

 

4.17  MUZIČKI SARADNIK I AUDIO OPERATER  91 

4.18  VIDEO REKORDER OPERATER  92 

4.19  CG OPERATER  92 

4.20  OPERATER DIGITALNIH EFEKATA  92 

4.21  ENG PRODUKCIJA  92 

4.22  IFP PRODUKCIJA  93 

4.23  DIREKTOR FOTOGRAFIJE  93 

5  KLJUČNA ZANIMANJA U POSTPRODUKCIJI  95 

5.1  MONTAŽER  95 

5.2  MONTAŽER ZVUKA  96 

5.3  ČITAČ SVETLA I DIZAJNER SLIKE  96 

5.4  SPECIJALNI EFEKTI  96 

5.5  OSTALI SARADNICI  97 

5.6  LITERATURA:  98 

5.7  NAPOMENE:  98 

6  PRILOZI  99 

6.1  PRIMER ORGANIZACIONE STRUKTURE JAVNOG SERVISA VOJVODINE  99 6.1.1  Istorijat Radio‐televizije Vojvodina  99 

6.1.2  Delatnost  99 

6.1.3  Organizaciona struktura rtv  101 

6.1.4  Redakcija informativnog programa  102 

6.1.5  Redakcija obrazovno dokumentarnog programa  102 

6.1.6  Redakcija kulturno umetničkog programa  102 

6.1.7  Redakcije nacionalnih manjina  103 

6.2  STANJE KADROVSKOG POTENCIJALA RTNS  U 2006. GODINI  103 

7  ELABORAT O FORMIRANJU NEZAVISNE  PRODUKCIJE FAM­A  105 

7.1  ODREĐENJE TERMINA  105 7.1.1  Produkcija  105 

7.1.2  Podprodukcije  105 

7.1.3  Ostali strani programi  106 

7.1.4  Programski sadržaji  106 

7.2  CILJEVI POKRETANJA NEZAVISNE PRODUKCIJE NA F@M‐U  106 

7.3  USLOVI ZA POKRETANJE NEZAVISNE PRODUKCIJE  107 7.3.1  Kadrovski potencijal  107 

7.3.2  Tehnički potencijal  107 

Page 7: Organizacija u Medijima - Skripta

 

7.3.3  Šta nedostaje u postprodukciji, a šta je neophodno?  108 

7.4  PROGRAMSKI SADRŽAJI NEZAVISNE PRODUKCIJE  108 7.4.2  Teme za emisije  109 

7.4.3  Dužina emisija  109 

7.5  ORGANIZACIONA ŠEMA PRODUKCIJE  110 7.5.1  Organizovanje nezavisne produkcije  110 

7.5.2  Glavni i odgovorni urednik  110 

7.5.3  Urednici emisija  111 

7.5.4  TV ekipe  111 

7.5.5  Postprodukcija  111 

7.5.6  Organizator produkcije  111 

7.5.7  Generalni menadžer  112 

7.6  SEDIŠTE I NAZIV NEZAVISNE PRODUKCIJE  112 

8  KALKULACIJA ZA FILMSKI I TV PROJEKAT  113 

9  LITERATURA:  116 

 

Page 8: Organizacija u Medijima - Skripta

 

UVOD 

 

1. 

U  neproizvodnim  delatnostima,  pre  svega  u  sferi  usluga  i  robnog  prometa,  organizacija  i organizacioni  aspekti  rada  u  ovim  oblastima  su  od  izuzetnog  značaja,  pa  svaka  privredna organizacija  posvećuje  ovoj  nauci  značajno mesto,  kako  bi  unapredila  i  što  bolje  vodila  svoje poslovne  i  stvaralačke  aktivnosti.  Zato  ukazujemo  na  neke  osnovne  karakteristike  usluga,  s obzirom  da  ćemo  se  u  narednom  izlaganju  baviti  njihovim  organizovanjem,  pre  svega  u  sferi medija: radija, filma i televizije. 

Usluge se u ekonomskom smislu najšire definišu kao rezultati društveno­korisnih, umnih i telesnih delatnosti,  koje  nemaju,  po  pravilu,  proizvodni  karakter  i  koje,  po  izvesnim  klasifikacijama  čine superstrukturu čitave socijalne aktivnosti određene kulturno­civilizacijske i društvene zajednice.  

Tako shvaćene, usluge se javljaju u brojnim privrednim i neprivrednim delatnostima kao što su saobraćaj, trgovina, ugostiteljstvo, turizam, bankarstvo, osiguranje, obrazovanje, nauka, kultura, zabava, sport, zaštita zdravlja i socijalna zaštita, aktivnosti političkih partija, državne uprave, ali i usluge  individualnih profesionalaca, kao što su advokati, marketeri, pravnici,  ljekari, profesori, fotografi, slikari, vozači itd.  

Postoje  brojne  klasifikacije  uslužnih  delatnosti,  kao  što  je  podjela  na  proizvodne  (saobraćaj, proizvodno  zanatstvo,  stambena  i  komunalna  djelatnost)  i  neproizvodne  (kultura,  socijalna zaštita, aktivnosti organa državne vlasti i uprave, itd.), prema kriteriju učestvovanja u stvaranju nacionalnog dohotka a koja je kod savremenih autora napuštena.  

Klasifikacija  uslužnih  delatnosti  na  mikro  (gradski  saobraćaj,  ugostiteljstvo,  stambeno‐komunalna  djelatnost,  itd)  i makro  (trgovina  na  veliko,  obrazovanje,  nauka,  zdravstvo,  zaštita čovekove  okoline,  religiozne  usluge),  lokalne  i  nacionalne,  domaće  i  inostrane,  bazirana  je  na razlikama u pogledu prostiranja njihovog tržišta.  

Uslužne delatnosti, prema klasifikaciji OECD‐a1, su sve aktivnosti proizvodnog i neproizvodnog karaktera čiji je rezultat usluga, a obuhvataju mnogobrojnu i heterogenu grupu: 

putovanje ili industrija putovanja,  transport: teretni, putnički, lučki i ostali transport,  prohodi od investicija: direktne, privatne i javne usluge,  državne usluge: vojne i ostale usluge državnih organa  ostale  usluge:  film  i  televizija,  osiguranje,  intelektualne  usluge,  usluge  radne  snage, posredničke  usluge,  građevinarstvo  i  inženjering,  komunikacijske  usluge,  upravljanje (oblici  menadžmenta),  servisne  usluge,  marketing‐komunikacije,  trgovačke  usluge, konsultantske i druge tehničke usluge, bankarske usluge i lizing.  

Zajedničke karakteristike uslužnih delatnosti su: 

                                                             

1 OECD, Member Countries' Data on Trade iz Services, Paris, 1987, str. 3‐8. 

Page 9: Organizacija u Medijima - Skripta

 

da im je isti je oblik rezultata aktivnosti, 

sve  su  povezane  sa  sferom  materijalne  prozvodnje  bilo  da  od  nje  zavise,  bilo  da  je uslovljavaju, 

iako  su  različite  mogućnosti  za  tehničko  usavršavanje  u  različitim  uslužnim delatnostima,  zajedničko  im  je  obeležje  sporiji  tehnološki  progres  u  odnosu  na sekundarni sektor i 

porast zastupljenosti u društvenoj podeli rada. 

 

U  marketing  literaturi  postoje  brojne  definicije  uslužnog  ‐  nematerijalnog  proizvoda.  Tako  je razrađena kompletna kategorizacija kriterijuma prema kojima se izvodi definisanje. Prihvaćeno je  stanovište  da  se  uslužni  proizvodi  mogu  determinisati  na  bazi  karakteristika,  prema kriterijumu neopipljivosti, kvarljivosti, heteregenosti, simultanosti procesa i odsustvu vlasništva. Na bazi ovih kriterija determinisanja uslužnog proizvoda moguće je ne samo izvršiti definisanje i razvoj  uslužnog  proizvoda,  nego  i  odgovarajuće  marketing  strategije,  marketing  planiranje  i marketing program uslužnog proizvoda.  

Drugi kriterijum za determinisanje uslužnog proizvoda  su koristi  koje  se dobijaju korištenjem usluge.  Oblikovanje  usluge  u  tom  smislu  zahteva  znatno  veće  angažovanje  u  odnosu  na oblikovanje materijalnog proizvoda. Kvarljivost usluge  je znatno  izraženija  s obzirom na  to da jednom  loše  pružena  usluga  trajno  odbija  korisnika.  Usluge  su  neopipljive  i  nije  ih  moguće skladištiti  i  čekati  korisnika,  što  ukazuje  na  potrebu  kreiranja  tražnje  a  procesom  pružanja usluga treba upravljati‐ menadžerisati. 

Usluge  su  za  razliku  od  meterijalnog  proizvoda  marketinški  indivudualizovane  i  precizno usmerene prema podmirenju potrebe, zadovoljenju želje  i uklanjanju preferencijskog konflikta konkretnog korisnika, koji sam učestvuje u njenoj proizvodnji da bi je koristio. Usluge ne postoje pre kupovine i nije moguća njihova preprodaja a prodaja i proizvodnja se ne mogu funkcionalno razdvajati. 

Definisanju  usluga  se  pristupa  sa  različitih  aspekta,  počev  od  uloge  usluga  u  kontekstu privrednog  razvoja,  zapošljavanja  stanovništva, međunarodne  trgovine  i  u mikroekonomskom kontekstu proizvodnje i pružanja usluga. Američko udruženje za marketing usluge definiše kao aktivnosti,  koristi  ili  satisfakcije  koje  se  nude  na  prodaju  ili  se  pružaju  u  vezi  sa  prodajom proizvoda…2 

 

Teoretičar Conjell, glavni nedostatak definicije vidi u tome što ona nedovoljno precizira razliku između proizvoda i usluge, s obzirom na to da se proizvodi nude na prodaju pošto obezbeđuju "korisnosti" i "satisfakcije".3 

Teoretičar  Stanton  svojom  definicijom  nastoji  da  otkloni  nedostatke,  precirizanjem  razlika između materijalnih i nematerijalnih proizvoda, smatrajući da su usluge takve aktivnosti koje se mogu posebno  identifikovati,  što  omogućava podmirenje  potreba  i  koje  nisu nužno  vezane  za 

                                                             

2 A Glosary of Marketing Terms, American Marketing Association, Committee of Definitions, Marketing Definitions, 1960. 

3 Conjell, D., The Marketing of Sevises, Heinmann, London, 1987., str. 22. 

Page 10: Organizacija u Medijima - Skripta

10 

 

prodaju  proizvoda  ili  druge  usluge,  prema  čemu  proizvodnja  usluga  može,  ali  ne  mora  biti uslovljena  korišćenjem  materijalnog  proizvoda,  a  u  slučajevima  kada  je  takvo  korišćenje  i potrebno, tada nema transfera vlasništva nad opipljivim proizvodima.4 

Philip Kotler  polazi  od  toga  da  je  usluga  svaka  aktivnost  ili  korisnost  koju  jedna  strana može ponuditi  drugoj,  koja  je  u  osnovi  neopipljiva  i  koja  nema  za  rezultat  vlasništvo  nad  nekim predmetom,  te  da  njena  proizvodnja  može,  ali  ne  mora  biti  vezana  za  neki  fizički  opipljiv proizvod.5 

Shostack,  da  bi  dokazao  blisku  povezanost  materijalnih  proizvoda  i  nematerijalnih  usluga  u postizanju  zadovoljenja  potrošača  kreirao  je  tzv.  model  molekularnog  struktuiranja,  koji predstavlja  veoma  elastičan  alat  za  sagledavanje  pojedinih  elemenata  proizvoda  i  usluga, odnosno podproizvoda i podusluga, koje potrošač kupuje i koristi.6  

On polazi od osnovnog stava da je, bilo da se radi o marketingu proizvoda ili marketingu usluga, opšti pristup  isti,  jer su u  fokusu  ljudske potrebe  i orjentacija ka njihovom zadovoljenju, ali da postoje  određene  razlike  i  specifičnosti  kod marketinga  usluga  od  kojih  treba  da  se  polazi  u teoriji i praksi.  

Na osnovu prethodnih definicija pristupa se teorijskoj razradi pojma usluga, tako da se dolazi do četiri najčešće pominjane i analizirane karakteristike usluga u odnosu na materijalni prozivod, a to su:  

1. neopipljivost,  

2. neodvojivost proizvodnje i potrošnje,  

3. heterogenost, nemogućnost odlaganja potrošnje,  

4. odsustvo vlasništva potrošača nad predmetom kojim se kupljena usluga pruža.  

 

U  našem  izlaganju  bavićemo  se  organizacionim  specifičnostima medija,  najčešćim  sredstvima tržišne komunikacije, bilo da se radi o prenošenju samih informacija, reklami ili propagandi, ili nosiocu umetničkog dela.  

 

Njihova  uslovljenost  tehnikom  postanka  i  složenim  organizacionim  procesom  stvaranja medijske poruke nameće neophodnost detaljnog proučavanja njihove organizacione  strukture, posebno  tamo  gde  je  neophodno  angažovanje  velikog  broja  učesnika,  uz  pomoć  specifičnih medijskih  sredstava,  važnim  oruđem  komunikacije.  Zato  ćemo  ukazati  na  osnovnu organizacionu strukturu složenih a sveprisutnih medija: radija, filma i televizije. 

 

 

                                                             

4 Stanton, J.NJ., Fundamentals of Marketing, McGranj‐Hill, NY, 1981., str. 441. 

5 Kotler, P., Principles of Marketing, Prentice‐Hall, Englenjod Cliffs, 1982., str. 624. 

6 Shostack, L.G. Braking, Free from Product Marketing, Journal of Marketing, Vol. 41 (2), April 1977, str. 76. 

Page 11: Organizacija u Medijima - Skripta

11 

 

2. 

 „Reč organizacija spada u istu grupu reči kao organ, organizam i slično. Koren ovih reči je isti i potiče  od  grčke  reči  organon  koja  označava  oruđa  ili  sredstva.  Reč  organon  ima  biološko  i socijalno značenje.  

Biološko  značenje  reči  organ  se  odnosi  na  delove  biljnog,  životinjskog  ili  ljudskog  organizma. Socijalno  značenje  reči  organ  odnosi  se  na  pojedinca  ili  grupu  ljudi  koji  obavljaju  određene funkcije za njenu višu celinu. 

 U opštem smislu pod reči organ smatramo delove celina koji funkcionalno pripadaju određenoj celini. Iz ovog objašnjenja reči organ proizilazi objašnjenje reči organizam, koji pored poznatog biološkog  značenja može  da  ima  i  druga  značenja  koja  se  odnose  na  bilo  koju materijalnu  ili idealnu strukturu čije  su komponente, odnosno delovi  (organi) međusobno povezani,  zavisni  i predstavljaju celinu. 

Pojam  organizma  je  u  socijalnom  smislu  reči  prerastao  u  pojam  organizacija.  Sada  pojam organizacije označava uređen skup organizama, pojmova ili pravila. 

Sama  reč  organizacija  koristi  se  za  označavanje  različitih  pojava  u  ljudskom  društvu.  Ako kažemo za neku  radnu organizaciju da  ta organizacija  ima  lošu organizaciju,  onda  se u prvom slučaju  misli  na  subjekat  ‐  skup  ljudi,  a  u  drugom  slučaju  na  skup  koji  čine  organizaciona struktura, metode rada, način funkcionisanja, ponašanja i uspeha u radu. O organizaciji se može govoriti  kao  o  veštini  upravljanja  ili  o  proučavanju  i  organizovanju  ljudskog  rada  u  naučnom smislu, uz upotrebu opštih i posebnih naučnih metoda saznanja. 

Za označavanje prvog  značenja pojma organizacija ćemo koristiti pojam organizacija kao ljudska tvorevina  ili  preduzeće.  Za  označavanje  drugog  značenja  pojma  organizacija  ćemo  koristiti pojam proučavanja i organizovanja ljudskog rada ili jednostavno organizacija rada. 

Prema  tome,  organizacija  rada  je  nauka  koja  se  bavi  proučavanjem  organizacija  kao  ljudskih tvorevina i organizacije rada ljudi, predmeta rada i sredstava rada.“7  

 

 

3. 

„Organizacijom se omogućuje i obezbeđuje efikasno ostvarivanje unapred određenih ciljeva. Svi oblici  svesnog  udruživanja  i  delovanja  ljudi  u  ostvarivanju  određenih  ciljeva,  od najjednostavnijih  do  najsloženijih,  moraju  biti  organizovani.  Iz  toga  proizilazi  i  značaj organizacije.  U  zavisnosti  od  toga  kakva  je  organizacija,  u  konkretnim  uslovima,  ciljevi  će  se uspešno  ili  manje  uspešno  ostvarivati.  Ostvareni  rezultati  su  u  direktnoj  korelaciji  sa organizacijom, jer dobra organizacija podrazumeva ostvarivanje dobrih rezultata i obrnuto.   

                                                             

7 Ristić, D., Organizacija, Fakultet za menadžment, Novi Sad, 2005, str. 11 

Page 12: Organizacija u Medijima - Skripta

12 

 

U  savremenim  uslovima  društvenog  razvoja  sve  češće  se  postavljaju  pitanja  kako  obezbediti stalan  razvoj  privrede  i  društva,  ali  i  kako  obezbediti  razvoj  adekvatnih  društvenih  odnosa. U tom kontekstu, neminovno se razmatraju i različita pitanja organizovanja, jer je adekvatan način organizovanja preduslov za uspostavljanje određenih odnosa i za postizanje željenih rezultata. 

Ali,  pitanja  adekvatnog  organizovanja  ne  razmatraju  se  samo  prilikom  utvrđivanja  pravca razvoja, već se često ta pitanja postavljaju i prilikom razmatranja postignutih rezultata (posebno u  privredi)  i  postojećeg  stanja  u  društvu.  Problemi  u  radu  i  razvoju  najčešće  su  povezani  sa problemima  adekvatnog  organizovanja,  odnosno  mogućnosti  prevazilaženja  određenih problema i postizanja odgovarajućih rezultata. Sve to ukazuje na značaj organizacije i na potrebu adekvatnog pristupa u razmatranju organizacionih problema. 

Složenost  uslova  privređivanja,  ali  i  složenost  ukupnih  društvenih  odnosa  već  odavno  je nametnula potrebu adekvatnog naučnog pristupa problemima organizovanja. Različiti pristupi (sa  različitih  aspekata,  parcijalni,  voluntaristički  i  sl.)  nisu  omogućavali  postizanje  željenih rezultata  (ciljeva)  pa  se  ubrzan  razvoj  organizacionih  nauka  javlja  kao  izraz  potrebe  društva. Ubrzan razvoj organizacionih nauka i odgovarajuća primena tih saznanja (u onim sredinama gde je  dostignut  određen  stepen  razvoja)  omogućio  je,  pak,  ostvarivanje  maksimalnih  rezultata. Odgovarajući način organizovanja rada omogućuje rast produktivnosti, dobiti i drugih rezultata, ali i uspostavljanje odgovarajucih odnosa.“8 

                                                             

8 Dulanović, Ž., Jaško, O., Osnovi organizacije poslovnih sistema, uvod, FON, Beograd, 2007. 

Page 13: Organizacija u Medijima - Skripta

13 

 

1 ORGANIZACIONI ASPEKTI RADIJA 

1.1 POČETAK RADIJA 

Istorija  radija  vezana  je  za  pronalazak  elektromagnetnih  talasa  te  njegove  tehničke karakteristike. Kao njihov utemeljivač sigurno    je M. Faradej koji  ih  je prvi otkrio. Kasnije  J. C. Maksvel potvrdio teorijsko postojanje elektromagnetnih talasa, a eksperimentalno ih je dokazao H. Herc. Nikola Tesala će  teorijski razraditi prenos elektromagnetnih talasa visoke  frekvencije. Istim  problemom  bavio  se  i  Mihailo  Pupin,  s  tim  što  se  on  usmerio  na  detekciju  signala, konstruišući elektrolitički dekoder elektromagnetnih talasa. Kasnije će, već s početka dvadesetog veka (1896‐1901) Markoni dobiti trku u prenosu i prijemu elektromagnetnih talasa na daljinu. On će granicu prostiranja talasa sa 94 m pomeriti na 3470 m. „Posle toga razdaljine više nisu bile važne.  Markoni  je  bio  najbolji  majstor  da  svemu  da  svoje  ime  i  da  sve  to  dugo  eksploatiše (Marconi Wireless Telegeaph and  Signal Company, 1897).  Čak  je  uspeo  da  svoj  poljski  telegraf proda za potrebe britanske armije u Burskom ratu (1899‐1902).“9 

Tako će se mogućnosti radija da ostvaruje komunikaciju najpre primeniti u vojsci, u toku Prvog svetskog rata. Pre toga, prvi muzički program realizovan je u Evropi u belgijskom kraljevskom dvoru  1914,  pre  ulaska  nemačkih  trupa  u  Prvom  svetskom  ratu.  Rat  će  ubrzati  razvoj  radio difuzije zbog sve važnije uloge radija u procesu kominikacije, pre svega širenju propagande. „U ratnoj 1915. godini francuska kompanija TSF u Nišu postavlja radio‐telegrafsku stanicu jačine 10 KW koja  je  radila  čitava  četiri meseca,  od  juna  do  oktobra.  U  razvoju  vojnog  radija  već  1916. Prelazi se sa varničara na izučavanje mogućnosti primene elektronskih cevi. H. Bredov je u maju 1917. emitovao muzički i govorni program nemačkim trupama na Zapadnom frontu. Iste godine je i Lenjin, sa krstarice Aurora saopštio pomenutu poruku.“10 

Tako  se  eksperimentisanjem  začinjao  radio,  medij  koji  je  bez  sumnje  već  u  svom  začetku  nagoveštavao burni i nagli razvoj. Trebalo je usaglasiti tehničke perfomanse i dovesti pronalaske u međusoban odnos koji će omugućiti što veći prenos zvuka na daljinu. Taj problem će ubrzo biti rešen postavljanjem antenskog sistema, te sistema za pojačavanje i reemitovanjem signala. 

To  je  period  kada  su  se  i  formirale  prve  radio‐stanice  sa  redovnim  programima.  „Uprkos istoriografiji radija, koji primat daje američkom radiju, podaci kazuju da je prvi redovni muzički i govorni  radio  program  emitovan  od  6.  novembra  1919.  iz  holandske  radio‐stanice  PCGG. Oficijelni prvi, nakon uspešnih eksperimenata 1915‐1916 jeste KDKA iz Pitsburga, koji je počeo sa redovnim programom 02. 11. 1920, saopštavajući rezultate predsedničke trke.“11 

                                                             

9 Maričić, Nikola, Profili radija, RTS, Beograd 1993, str. 2 

10 Ibid., str. 3 

11 Ibid., str. 4 

Page 14: Organizacija u Medijima - Skripta

14 

 

Posle  rata  počinju  da  niču  prve  radio‐stanice  a  među  prvima  BBC  (British  Brodcasting Corporation),   2. novembra 1922.  Iste godine  i Francuska dobija svoje prve radio‐stanice da bi naredne emitovanje započela Nemačka, Švajcarska, Belgija, Čehoslovačka. 

Jugoslavija je pristupila planu osnivanja udruženja još 1925, još pre osnivanja Ženevskog plana, pa  i Međunarodnog  saveza  za  radiodifuziju.  Počeci  organizovanog  radija  u  svetu  vezani  su  za Ženevski plan  iz 1926, Međunarodni savez za radiodifuziju (UIR) i Dill­White Radio Act  iz 1927. god.  Frekvenciji  su  ravnopravno  deljene  državama  kao  i  privatnim  osnivačima  a  unutrašnji odnosi prepušteni su ovlaštenim korisnicima. Teško je odrediti gde završava jedna radio mreža a gde  započinje  lokalni  radio  i  obratno.  Sami  počeci  radija,  nastajanje  radio‐difuznih  sistema, difuzija  vesti,  prenosa  muzičkih  priredbi  društvenih  i  socijalnih  događaja,  medijski  su  imali lokalni karakter. Zato kažemo da je prvi radio bio lokalni! 

Pojačavanjem  osnovnog  emisionog  signala  ili  postavljanjem  sistema  prijemnika  je  fizički  i tehnički napor u zaokružavanju sopstevene teritorije (nacionalni radio). Nijedna država u svetu nije se odrekla prava kontrole nad radiom. Evropa uporno pokušava da negira učešće države u kontroli nacionalnog radija, međutim situacija je sledeća:  

a. postoji radio koji je pod direktnom kontrolom države,  b. i  radio  koji  se  pod  uticajem  privatnog  kapitala  manje  ili  više  diferencirao  u  pogledu 

izvora finansiranja.  

Komercijalni  radio  izvorno  se  finansira  sredstvima  privatnog  kapitala  a  teži  da  izvore  svog finansiranja  i dobiti zaokruži reklamom. Može da bude finansiran  i delom iz državnog budžeta ako  ostvaruje  obaveštajne  i  propagandne  delatnosti  finansijera.  Prema  podeli,  načinjenoj  po aktima jugoslovenske radiodifuzije, do 1990. godine bila su tri matična radija:  

1. Radio Beograd,  2. Radio Novi Sad,  3. Radio Priština.  

 

Radio  Beograd  je  1946.  god.  promovisan  u  opštedržavni  radio,  da  bi  kasnije  bi  sveden  na republički, te je 1951. god. Novom Sadu i Radio Prištini dat republikanski status, odnosno status matičnih radija. U to vreme formirana je i Radio Jugoslavija. “Radio Beograd gubi nadležnost nad programima i mrežom za SR Srbiju. Time je otklonjen poslednji, formalni uslov za uspostavljanje matičnog  radija  za Radio Novi  Sad  i Radio Prištinu”.  12  Lokalni  radio u okviru matičnog  radija (Radio Niš, Radio Mladenovac, Beograd 202), te Udružene radiostanice Srbije (Jugoslavije). 

U našoj zemlji poslednja decenija je obeležena značajnim razvojem elektronskih medija, čemu je svakako najviše doprinelo povećanje broja lokalnih radio i TV stanica. Treba napomenuti da su godinama  našu  radio‐difuznu  mrežu  prvenstveno  činile  nacionalna  RTV  i  regionalne  radio stanice  sa  svojim  dopisništvima  iz  pojedinih  gradova  (ranije  lokalne  radio  stanice)  čija  je organizaciona struktura i tehnološka opremljenost bila definisana od strane osnivača.  

                                                             

12 Ibid., str.32 

Page 15: Organizacija u Medijima - Skripta

15 

 

1.2 RADIO KAO RADIODIFUZNI SERVIS GRAĐANA 

Težnja  svakog medija  je  da pokrije najširu populaciju. Radio  zahvaljujući  svojim osobenistima (sluša se danas u bilo kojoj prilici) brz je prenosnik medijske poruke i lako smo joj dostupni: u kući, automobilu, na ulici (MP‐3, mobilni telefoni). Servsini radio nudi najšire servisne informcije građanima:  vesti,  prognoza  vremena,  stanje  na  putevima,  saobraćaj  u  gradu,  infrastruktura, penzije,  uslovi  studiranja,  izmene  zakona.  Radio  se  tako  transformiše  u  radiodifuzni  servis građana i institucija je koju finansira država ili lokalna zajednica i odgovara njenim potrebama. Zato  u  upravnim  odborima  i  sede  ljudi  iz  institucija  koje  ga  finansiraju,  kako  bi  ostvarili uređivačku politiku onakvu kako očekuju građani.  

1.2.1 Sistem telekomunikacija 

Prenos  telekomunikacijskih  signala  od  njihovog  izvora  do  udaljenih  tačaka može  se  obavljati žično,  po  fizičkim  vodovima  ili  bežičnim  putem,  pomoću  elektromagnetnih  talasa  koji  se  od predajnika  do  prijemnika  prostiru  u  slobodnom  prostoru.  Ovaj  drugi  tip  prenosa  naziva  se radiokomunikacijama. Savremene telekomunikacije sve više koriste ovaj tip prenosa informacija pošto  obezbeđuju  pokretljivost  (mobilnost)  prijemnika,  što  predstavlja  značajnu  prednost  u odnosu  na  prenos  po  fizičkim  vodovima.  Pojava  prostiranja  elektromagnetnih  talasa  javlja  se tek  na  višim  frekvencijama.  Skup  svih  frekvencija  koje  se  koriste  u  radiokomunikacijama formira elektromagnetni spektar slobodnog prostora ili skraćeno spektar. 

Opseg  frekvencija  koje  se  danas  koriste  za  radiokomunikacije  ograničen  je  sa  gornje  strane tehnološkim  mogućnostima  predajnih  i  prijemnih  uređaja,  tako  da  elektromagnetni  spektar slobodnog prostora predstavlja ograničeni resurs. 

Raspodela  frekvencija  ili  telekomunikacionih kanala, kao  i međusobnog povezivanja pojedinih telekomunikacionih sistema zajednički je problem svih zemalja. Naime i elektromagnetni talasi i telekomunikacioni sistemi prostiru se  izvan granica  jedne zemlje, pa  je neophodno usaglasiti  i standardizovati  signale.  O  ovoj  standardizaciji  brinu  se  tela  Međunarodne  unije  za telekomunikacije (ITU). 

 

1.2.2 Struktura telekomunikacija 

Postoji  više  načina  na  koje  je  moguće  definisati  strukturu  i  izvršiti  klasifikaciju telekomunikacija.  Naime,  mogu  se  uzeti  različiti  kriterijumi  za  sistematizaciju,  počevši  od tehničkih, preko regulatornih, do ekonomskih. 

Sa  druge  strane  modernim  digitalnim  telekomunikacijama  sve  više  dolazi  do  konvergencije servisa  i  načina  prenosa,  pa  se  danas  ponekad  teško  mogu  razgraničiti  pojedine  oblasti. Navodimo samo neke od mogućih šema za klasifikaciju oblasti telekomunikacija.  

a. Prema vrsti servisa razlikujemo: 

Page 16: Organizacija u Medijima - Skripta

16 

 

fiksna i mobilna telefonija,   televizija, radio, internet, prenos podataka, aero‐nautička služba, meteorološka služba,  

pomorska služba,   radarski sistemi,   telekom frekvencije,   računarske komunikacije,   radio‐navigacija, isl.  

b. Prema tipovima mreža: 

mreže sa komutacijom (fiksna telefonija, mobilna telefonija, internet).   mreže bez komutacije (televizija, kablovska televizija, privatne mreže).  

c. Prema prenosnom mediju: 

fiksne zične komunikacije,   fiksne bezične telekomunikacije,   mobilne bezične telekomunikacije,   satelitske komunikacije. 

 d. Prema tipovima signala: 

audio komunikacije,   video komunikacije,   digitalne telekomunikacije,   analogne telekomunikacije,   računarske komunikacije, i sl. 

 

1.2.3 Radiokomunikacije 

Pod radiokomunikacijama i bežičnim komunikacijama podrazumevaju se one komunikacije kod kojih  se  informacije  prenose  bežičnim  putem,  pomoću  elektromagnetnih  talasa  koji  se  od predajnika do prijemnika prenose u slobodnom prostoru.  

Savremene  telekomunikacije  sve  više  koriste  ovaj  tip  prenosa  pošto  on  pruža  značajnije prednosti  kao  što  su:  mobilnost,  istovremeni  pristup  velikom  broju  korisnika  (TV  i  radio difuzija)  i  kratko  vreme  realizacije.  Skoro  svi  telekomunikacioni  servisi  koji  su  prisutni  na žičnim vezama imaju svoju alternativu i u bežičnim komunikacijama i zbog toga su frekvencije dragoceni resurs svake države. Pošto je spektar ograničen resurs podela frekvencija se mora se pažljivo planirati, a pojedini opsezi racionalno i efikasno dodeljivati na korišćenje kako bi se u istom regionu moglo smestiti što više radio komunikacionih sistema. 

1.2.4 Zakonodavstvo u oblasti radiokomunikacija 

Sve  do  1980.  godine  telekomunikacije  u  evropskim  zemljama  su  se  odlikovale  državnim monopolima i često su bile vezane za poštanski servis. Situacija je počela da se menja početkom 80‐tih  godina  privatizacijom  i  uvođenjem  ograničene  konkurencije  u  nekim  zemljama. 

Page 17: Organizacija u Medijima - Skripta

17 

 

Liberalizacija svih telekomunikacionih servisa i mreža je uvedena u EU 1998. godine. 

Direktivama Evropske Unije predviđena su dva pristupa licenciranju u oblasti telekomunikacija. Prvi se odnosi na generalna odobrenja (dozvole) koje država izdaje za svaki telekomunikacioni sistem (internet provajderi, kablovski operateri i sl.), a prema drugom se koristi znatno stroža pojedinačna procedura licenciranja, kao što je slučaj za izdavanje licenci za mobilnu telefoniju. U  nekim  zemljama,  kao  što  je  Švedska,  generalna  odobrenja  se  ne  izdaju  pojedinačno,  već operateri  moraju  samo  da  zadovolje  opšte  uslove  koji  su  definisani  zakonom  o telekomunikacijama. 

Direktive EU obavezuju zemlje članice da poštuju sledeće principe za dodelu frekvencija: 

administrativno telo koje upravlja frekvencijama mora biti nezavisno od operatora, 

dodela frekvencija mora biti na objektivnoj i transparentnoj osnovi, 

sredstva od licenciranja pored pokrivanja troškova administracije, moraju se koristiti za razvoj novih telekomunikacionih servisa i mreža. 

1.2.5 Radio­difuzija 

Radio‐difuzija  je  opšti  pojam  za  radio  i  televiziju  kao  elekrtonske  medije  masovne komunikacije.  Ona  se  ostvaruje  posredstvom  analognog  ili  digitalnog  prenosa  teksta,  govora, zvuka, nepokretnih i pokretnih slika u vidu programskih sadržaja namenjenih najširoj javnosti. Ova  vrsta  telekomunikacionih  servisa  dopire  do  korisnika,  odgovarajućih  prijemnih  uređaja putem difuzije radio talasa ili kroz kablovsku distribuciju. 

Radio program se emituje preko emisionih uređaja koji rade na određenim radio frekvencijama. Radio  frekvencije  su  određeni  fizički  parametar  elektromagnetnih  talasa  koji  se  slobodno prostiru kroz prostor i koji se nalaze u određenom frekventnom opsegu.  

 

Svaka radio stanica ima svoju: 

1. zonu pokrivanja,  

2. zonu opsluživanja i  

3. željenu zonu. 

 

Zona pokrivanja  je oblast u okolini nekog predajnika u kojoj  je zadovoljen uslov daje  intezitet elektromagnetnog signala veći od minimuma neophodnog za kvalitetan prijem. 

Zona  servisa  (opsluživanja)  je  oblast  u  okolini  nekog  predajnika  u  kojoj  je  ispunjen  uslov kvalitetnog prijema signala u realnim uslovima i zbog toga je zona servisa uvek manja od zone pokrivanja. 

Željena zona servisa je geografska oblast ili administrativno područje kojem je namenjen radio‐difuzni servis. Željena zona servisa može biti pojedinačna ili zbirna, ukoliko se radio program emituje preko više predajnika (radio mreža). 

Page 18: Organizacija u Medijima - Skripta

18 

 

Kada  se  radio  i  televizijski  program  distribuira  kroz  zičane  sisteme  prenosa,  onda  se  radi  o kablovskoj radiodifuziji. 

Osnovna karakteristika radio‐televizijskog programa, odnosno radio­difuzije je u tome što su to elektronski masmediji i telekomunikacioni servisi koji su namenjeni opštoj javnosti. Za razliku od njih postoje radio stanice koje takođe emituju svoj program putem elektromagnetnih talasa, ali  nisu  namenjeni  opštoj  javnosti,  nego  su  usmerene  na  određenog  korisnika  (radio  veze  u policiji, vojsci, radarski sistemi i s1.) 

1.3 OSNOVNE PODELE RADIO STANICA 

Postoji  više  kriterijuma  na  osnovu  kojih  se  vrši  podela  radio  stanica,  ali  su  dva  kriterijuma opšteprihvaćena  i  u  zavisnosti  od  njih  primenjuju  se  odgovarajući  međunarodni  standardi  i zakonski propisi. Ovi kriterijumi su: 

1.3.1 Zona servisa: 

 

Prema ovom kriterijumu radio stanice dele se na:  

1. lokalne,  2. regionalne i  3. nacionalne.  

 

Lokalne  stanice  su  one  koje  emituju  program  samo  za  teritoriju  jednog  administrativnog lokaliteta,  kao  što  je  opština. Lokalni  radio  stoji  na  početku  i  na  kraju  procesa  transformacije radio‐difuzije u svom stogodišnjem razvoju. On u težnji da se medijski rasprostire  i distribuira putem  informativnih,  obrazovnih  i  umetničkih  sadržaja  postane  globalni  medij,  kako  bi  se  u komuniciranju približio podjednako i grupama i pojedincima. Danas je lokalni radio sposoban da svojim sadržajima privuče odabranu ciljnu grupu i obezbedi slušanost. Loaklni radio je u opštoj ekspanziji (tehnološke inovacije i moderne tehnologije su ga učinile veoma  moćnim).  

Regionalne stanice su one koje emituju program za određeni region, koji se po pravilu sastoji iz više opština u okviru neke administrativne celine. 

Nacionalne  stanice  su  one  koje  emituju  radio  program  za  teritoriju  države.  Imaju  veliku pokrivenost,  najrasprostranjeniju medijsku  šemu  i  teže  da  bude  sveobuhvatne.  U  okviru  ove stanice emituju se i programi nacionalnih manjina kao i programi nacionalnih zajenica. 

1.3.2 Priroda i karakter misije 

Kao  drugi  kriterijum  koji  opredeljuje  vrstu  radio  stanice  zasniva  se  na  prirodi  i  karakteru delatnosti i ciljevima koji se ostvaruju kroz sadržinu radio programa. S tim u vezi, ako se radio stanica  osniva  i  ostvaruje  svoju  delatnost  sa  ciljem  da  za  svoje  vlasnike  obezbedi  profit  kao primarnu  misiju,  onda  se  radi  o  komercijalnim  radio  stanicama.  Ako  je  priroda  i  karakter 

Page 19: Organizacija u Medijima - Skripta

19 

 

delatnosti  ovih  stanica  da  zadovolje  potrebe  građana  u  oblasti  kulture,  nauke,  nacionalnog identiteta,  jezike  i  sl.,  a  profit  im  nije  primaran  cilj,  onda  se  radi  o  javnim  radiodifuznim servisima. 

Komercijalni  radiodifuzni  servisi  se  finansiraju  iz  prihoda  od  reklama  i  sponzorstva,  a  javni servisi  se  finansiraju  od  pretplate  koju,  kao  monopol,  uvodi  država.  Kombinacijom  dva navedena osnovna kriterijuma dolazimo do opšteprihvaćene podele radio‐televizijskog statusa. 

komercijalne lokalne,  komercijalne regionalne,  komercijalne nacionalne,   javne lokalne,  javne regionalne i  javne nacionalne.  

Neki čine podele i po osnovnom tipu vlasništva nad elektronskim medijima: državno vlasništvo, privatno vlasništvo i kombinacija ova dva oblika, kao mešovita celina. 

1.4 ZAKONODAVNA DELATNOST I RADIO U SRBIJI 

Zakon o radio difuziji predstavlja temelj radio‐difuznog sistema u Reublici Srbiji. Donela ga  je Skupština  Republike  Srbije  na  sednici  od  12.  jula  2002.  godine.  Ovaj  Zakon  je  rezultat dvogodišnjeg rada domaćih eksperata i stručne pomoći eksperata iz Evropskog saveta i OEBS‐a. 

Ranije je radio‐difuzni sistem imao je karakteristike političkog sistema na ovim prostorima. To praktično znači da je radio‐difuzna vlast u Republici pripadala vladajućoj partijii bila je najviše u funkciji propagande ideologije.  

Novi  Zakon  o  radio‐difuziji  iz  osnove  menja  situaciju  u  tom  smislu  što  stvara  pravne pretpostavke  i  okvire  za  koncepiranje  radio‐difuznog  sistema  na  modernim  evropskim standardima.  U  međuvremenu  doneti  su  i  novi  Zakoni  o  telekomunikaciji  i  o  javnom informisanju, tako da je zaokružena pravna regulativa u oblasti elektronskih medija. 

1.4.1 Osnovna načela Zakona o radio­difuziji 

Regulisanje odnosa u oblasti radio‐difuzije zasniva se na sledećim osnovmm načelima: 

• slobode,  profesionalizma  i  nezavisnosti  radio‐difuznih  glasila,  kao  elektronskih masmedija koji garantuju ukupan razvoj demokratije i društvene harmonije; 

• racionalnog i efikasnog korišćenja radiofrekvencijskog spektra kao • ograničenog prirodnog bogatstva; • zabrana svakog oblika cenzure i uticaja na rad radio‐difuznih stanica, čime se • garantuje njihova nezavisnost, kao i nezavisnost redakcije i novinara; • afirmacije građanskog prava i sloboda, a posebno slobode izražavanja; • primena međunarodno priznatih normi i principe koji se odnose na oblast • radio‐difuzije, • objektivnost, zabrana diskriminacije i javnosti postupaka izdavanja dozvola za 

Page 20: Organizacija u Medijima - Skripta

20 

 

• emitovanje. 

1.4.2 Republička radio­difuzna agencija 

Zakonom  radio‐difuzna  vlast  je  izmeštena  iz  vlade  i  poverena  nezavisnom  regulatornom  telu koje se zove Radio­difuzni savet i koji je organ Agencije za radiodifuziju. Misija ovog Saveta je da obezbedi slobodu i autonomiju delovanja radio i televizijskih stanica. 

Savet Agencije ima 9 članova i bira se iz redova uglednih stručnjaka iz oblasti koje su od značaja za  obavljanje  poslova  iz  nadležnosti  agencije  (medijski  stručnjaci  za  marketing,  pravnici, ekonomisti i telekomunikacioni inženjeri. 

Članove Saveta bira skupština Republike Srbije na predlog ovlašćenih predlagača, predstavnici iz oblasti društvenog života (univerzitet, nevladine organizacije i udruženje građana, udruženje radio‐difuznih glasila, profesionalnih udruženja novinara, dramskih i filmskih umetnika, crkve i verske zajednice). 

1.4.3 Nadležnost agencije 

Agencija  je  nadležna  da  donese  strategiju  razvoja  radio‐difuznog  sistema  Republike  Srbije. Prilikom  donošenja  strategije  Agencija  sarađuje  sa  regulatornim  telom  za  oblast telekomunikacije,  utvrđuje  broj  i  vrstu  emitera,  željnu  zonu  servisa  i  druge  parametre  od značaja za rad radio‐televizijskih stanica. Pored ovoga Agencija je nadležna da: 

 

izdaje dozvole za emitovanje programa,  potpisuje tehničke, organizacione i programske uslove za proizvodnju i 

  emitovanje radio‐televizijskog programa,  propisuje pravila koja su obavezujuća za emitere, a kojima se obezbeđuje 

  pravilan rad radio‐televizijskih stanica,  vrši nadzor nad radom emitera,  oduzima dozvole za rad radio‐televizijskim stanicama koje krše odredbe zakona, 

stara se o zaštiti autorskih i srodnih prava kao i zaštiti maloletnika, suzbijanje   nemorala, govora mržnje i podsticanja nasilja nad programima radija i 

televizije.  

Agencija  ima  i  posebna  ovlašćenja  i  nadležnosti  prema  republičkom  i  javnom  radiodifuznom servisu. 

1.5 TEHNOLOŠKA OPREMA RADIO STANICE  

Osnivanje novih radio stanica, čiji osnivanje finansira privatni kapital, u većini slučajeva nisu u prostornoj  i  materijalnoj  mogućnosti  da  isprate  organizacionu  šemu  i  nivo  tehnološke opremeljenosti većih radio stanica, što je do sada često rezultiralo i improvizacijom. U narednom izlaganju definisaćemo osnovni principi tehnološkog opremanja studijskog bloka  lokalnih radio 

Page 21: Organizacija u Medijima - Skripta

21 

 

stanica i organizacije tehničkog sektora, od čega u mnogome zavisi kvalitet emitovanog signala i pouzdanost u radu.  

Osnovu  studijskog  bloka  radio  stanica  čine  odgovarajući  studijski  prostori  i  prateće  tehničke režije u kojima se ugrađuje tehnološka oprema. Uobičajeni prostori studijskog bloka su:  

emisioni studio ‐ govorni studio sa tehničkom režijom za emitovanje programa,   produkcioni  studio  ‐  spikerska  kabina  sa  tehničkom  režijom  za  pripremu  programa  i reklama,  

novinarska montaža ‐ tehnička režija za pripremu novinarskih priloga.  

 

Tehnološka oprema predviđena  za  studijski blok  često  je predmet  improvizacije  i  uklapanja u budžet  osnivača  radio  stanice.  Iz  navedenih  razloga  u  okviru  ovog  poglavlja  biće  iznete preporuke vezane za vrstu  i namenu uređaja po pojedinim studijskim prostorima, pri  čemu  je manji broj lokalnih radio stanica realizovan sa ovim nivoom tehnologije.  

1.5.1 Emisioni studio 

 Emisioni  studio  je  kod  lokalnih  radio  stanica  mahom  predviđen  za  realizaciju  poludnevnog samostalnog  programa,  što  je  prvenstveno  uslovljeno  optimizacijom  prostora,  tehnološke opreme i broja zaposlenih. Od emisionog studija signal se prosleđuje do predajnika i emituje do slušalaca,  tako  da  je  u  emisonoj  tehničkoj  režiji  neophodan  profesionalni  nivo  tehnološke opreme koji zadovoljava kriterijume u pogledu pouzdanosti i kvaliteta reprodukcije zvuka.  

 

Uobičajenu konfiguraciju opreme ovog studija čine:  

radio‐difuzni (broadcast) audio mikser za prihvat  i obradu signala od više  izvora zvuka (mikrofoni, stereo uređaji za reprodukciju zvuka i telefonski hibridi), 

mikrofoni sa priborom za govorni studio,   uređaji za snimanje i reprodukciju zvuka (kasetofoni, CD reproduktori, DAT i MD snimači i dr.),  

telefonski  hibrid  za  priključenje  telefonskih  linija  na  audio  mikser  za  realizaciju razgovora između studija i slušalaca,  

FM  tjuner  sa  antenskim  sistemom  za  prijem  radio  programa  za  potrebe  kontrole emitovanog signala ili reemitovanje programa drugih radio stanica,  

SAT tjuner sa antenskim sistemom za prijem satelitskih radio programa,   računar sa odgovarajućom zvučnom karticom i programskom podr.kom za reprodukciju reklama i pripremljenih muzičkih blokova,  

 uređaji za dinamičku obradu signala (kompresor/limiteri ili dinamički procesori),  emisioni preklopnik za selekciju između programa koji se emituje iz studija i programa iz alternativnog izvora (BAL tjuner, SAT tjuner, produkcioni studio i sl.), 

uređaji za distribuciju signala za potrebe snimanja i priključenja eksternih korisnika,   monitorski pojačavačko­zvučnički sistemi,   monitorske slušalice za spikera i goste programa,  

Page 22: Organizacija u Medijima - Skripta

22 

 

spikerski  pult  za  komunikaciju  režija‐studio  sa  distribucijom  signala  za  monitorske slušalice voditelja i goste programa, i  

svetlosna  signalizacija  ispred  studija  i  u  studiju  za  indikaciju  uključenosti mikrofona  u program.  

1.5.2 Produkcioni studio  

Produkcioni studio je predviđen za pripremu programa (snimanje muzičkih podloga i govornih priloga  u  spikerskoj  kabini)  i  snimanja  reklama,  pri  čemu  se  opciono  može  koristiti  i  za emitovanje programa u slučaju remonta emisionog studija. Pošto ovaj studio nije predviđen za višesatano  dnevno  korišćenje  i  emitovanje  programa,  samim  tim  nije  neophodan  ni  isti  nivo tehnološke  opreme  kao  za  emisioni  studio,  ali  moraju  biti  zadovoljeni  kriterijumi  u  pogledu kvaliteta reprodukcije zvuka.  

Uobičajena konfiguracija opreme produkcionog studija je:  

 

audio mikser za prihvat i obradu signala od više izvora zvuka (mikrofoni i stereo uređaji za reprodukciju zvuka),  

mikrofon sa priborom za spikersku kabinu,   uređaji za snimanje i reprodukciju zvuka (kasetofoni, CD reproduktori, DAT i MD snimači i sl.),  

SAT  tjuner  sa  antenskim  sistemom  za  prijem  satelitskih  radio  programa  i  servisnih agencijskih informacija,  

računar  sa  odgovarajućom  zvučnom  karticom  i  programskom  podrškom  za  pripremu reklama i muzičkih blokova,  

uređaji  za  efekte  i amplitudsko­dinamičku obradu  signala  (multifunkcionalni  uređaji  za efekte, kompresor/limiteri i amplitudski korektori),  

monitorski pojačavačko­zvučnički sistemi,   monitorske slušalice za spikera, i   svetlosna  signalizacija  ispred  spikerske  kabine  i  u  kabini  za  definisanje  uključenosti mikrofona.  

 

1.5.3 Novinarska montaža  

Novisnka montaža  je  predviđena  za  brzu  i  jednostavnu  obradu  snimaka  sa  terena  i  pripremu novinarskih  priloga  namenjenih  za  informativne  emisije  i  vesti.  Konfiguraciju  ovog  tehničkog bloka čini je sledeća oprema:  

jedinica  za  montažu  priloga  (računar  sa  odgovarajućom  zvučnom  karticom  i programskom podrškom sa ugrađenim snimačem kaseta ili MD),  

uređaj za snimanje i reprodukciju zvuka (kasetofon, DAT ili MD snimač), i   monitorski pojačavačko‐zvučnički sistemi,   

Page 23: Organizacija u Medijima - Skripta

23 

 

Izbor  uređaja  za  snimanje  i  reprodukciju  zvuka  u  novinarskoj  montaži  zavisi  od  usvojenog formata  prenosnih  novinarskih  snimača.  Uobičajena  je  kompakt  kaseta,  ali  za  kvalitetnije snimanje priloga sve više se koriste digitalni DAT i MD formati. Za međuprogramsku razmenu na nivou EBU (European Broadcast Union) usvojen je DAT format, tako da u razvoju lokalnog radija treba imati u vidu primenu i ovog formata.  

1.6 ORGANIZACIJA LJUDSTVA I STUDIJA RADIO STANICE  

Organizaciono‐tehničku strukturu razmotrićemo na primeru lokalne radio‐stanice, što ne znači da  se  ovo  ne  može  primeniti  na  regionalni  i  javni  servis.  Radio  stanice  u  okviru  svoje organizacione  strukture  obavezno  imaju  direktora  i  glavnog  urednika  sa  komercijalno‐finansijskom  službom  i  sektorom  marketinga,  jer  oni  generalno  organizuju  rad  i  obezbeđuju sredstva za funkcionisanje radija. Zavisno od programske koncepcije lokalne radio stanice imaju jednu ili više redakcija, kao što su informativna, muzička, sportska i sl., a tehnički sektor je često zapostavljen i svodi se na nekoliko tehničara‐realizatora programa, popularno zvani‐tonci.  

S obzirom da je veći broj lokalnih radio stanica emituje sopstveni program oko 12 sati dnevno, shodno  svojim  potrebama  i  mogućnostima  svaka  lokalna  radio  stanica  trebala  bi  da  formira odgovarajući  tehnički  sektor  zbog  što  kvalitetnijeg  i  pouzdanijeg  funkcionisanja.  U  osnovi, formiranje tehničkog sektora podrazumeva uvođenje adekvatnog sistema rukovođenja ljudima i opremom, uvođenje odgovarajuće organizacione šeme i propisivanje procedura ponašanja i rada u svim segmentima sektora.  

Zavisno od programske koncepcije  i dnevnog  trajanja programa definišu se prostorne potrebe radio  stanice  kao  i  neophodan  broj  zaposlenih,  pri  čemu  u  okviru  tehničkog  sektora  treba formirati  hijerarhijsku  strukturu  rukovođenja  i  organizovati  radne  aktivnosti  po  sledećim tehničkim celinama: 

studijska tehnika,   emisiona tehnika,   prenosna tehnika, i   servis i održavanje.  

Svakako, ovo je samo teoretska organizaciona šema tehničkog sektora koja se u praksi realizuje shodno mogućnostima i potrebama lokalne radio stanice. Za najveći broj  lokalnih radio stanica najvažnija  je  i najbrojnija  radna  jedinica studijske  tehnike u kojoj  su  realizatori programa koji neposredno učestvuju u emitovanju. U praksi se, zbog optimizacije broja realizatora programa, ova radna jedinica integriše sa radnom jedinicom prenosne tehnike, pri čemu je navedena služba prisutna  samo  kod  manjeg  broja  radio  stanica  koje  imaju  programske  aktivnosti  snimanja  i direktnih  prenosa  sa  terena  (sportski  događaji,  koncerti  i  sl.).  Na  drugom mestu  je  služba  za servis i održavanje opreme, koja obično preuzima i radne aktivnosti vezane za emisionu tehniku.  

U okviru svake radne jedinice neophodna je optimalna organizacija dežurstava i raspodela posla zavisno od programskih zahteva uz potrebno zaduživanje opreme od strane zaposlenih i njenu primo‐predaju  iz smene u smenu preko odgovarajuće knjige dnevnih dežurstava, koja definiše status opreme i ukazuje na eventualne potrebe delovanja servisne službe.  

Page 24: Organizacija u Medijima - Skripta

24 

 

Za  jednu  prosečnu  lokalnu  radio  stanicu  sa  poludnevnim  emitovanjem,  koja  pored muzičkog programa  ima  informativni  program  sa  svojim  vestima  i  samostalnu  produkciju  reklama, teorijski potreban broj zaposlenih u tehničkom sektoru je:  

tehnički direktor,   rukovodilac radne jedinice studijske tehnike,   rukovodilac radne jedinice servisa i emisione tehnike,   četiri realizatora programa,   serviser i   emisioni tehničar.  

1.6.1 Tehnički sektor  

Ovaj  sektor  pre  svega  treba  da  ima  svog  rukovodioca,  tehničkog  direktora  koji  koordinira  i generalno organizuje rad službe, a ispod njega su rukovodioci pojedinih tehničkih celina, radnih jedinica koji duže odgovarajuću opremu i adekvatno organizuju radne aktivnosti zaposlenih.  

Dva realizatora programa su dovpljna za rad u dve smene (6 sati po smeni), a po jedan realizator je  predviđen  za  snimanje  reklama  u  produkcionoj  režiji,  odnosno,  za  montažu  novinarskih priloga za informativne emisije i vesti. U slučaju postojanja noćnih dežurstava poželjno je da broj realizatora  programa  bude  i  veći  radi  lakšeg  planiranja  rada  po  smenama.  Zbog  optimizacije broja  zaposlenih  ulogu  ralizatora  programa  često  preuzimaju  muzički  urednici,  a  pripremu priloga  sa  terena  realizuju  sami  novinari  koji  se  mahom  dovoljno  dobro  mogu  obučiti  za samostalnu montažu uz primenu računara.  

1.6.2 Serviser  

Serviser  je  prvenstveno potreban  za  redovnu kontrolu  i  održavanje  svih  tehničkih  sredstava  i osnovne popravke nakon konstatovanja kvara. U  slučaju da  su u pitanju uređaji  čija popravka zahteva posebnu mernu opremu i originalne rezervne delove, ili u slučaju većeg obima radova, servisiranje se uobičajeno vrši od strane isporučioca opreme ili ovlašćene servisne radionice.  

1.6.3 Emisionog tehničar 

Emisioni  teničar  zadužen  je  prvenstveno  za  održavanje  emisione  tehnike,  a  zbog  optimizacije broja zaposlenih, ovaj segment posla u većini lokalnih radio stanica pokriva serviser. Poslednjih godina  je  sve  prisutnija  primena  računara  u  pripremi  i  emitovanju  programa,  tako  da  je  u tehničkom sektoru lokalnih radio stanica poželjno angažovati jednog operatera koji će održavati računarsku mrežu i pružati pomoć njenim korisnicima. U slučaju primene manjeg broja računara bez većih korisničkih zahteva ovaj deo posla može preuzeti i isporučilac računarske opreme. 

U  praksi  sve  lokalne  radio  stanice  optimiziraju  broj  zaposlenih,  tako  da  se  njihov  broj  u tehničkom sektoru često svodi na 4‐5, pri čemu su pored tehničkog direktora (uobičajeno samo rukovodioca tehnike) prisutna 2‐3 realizatora programa (od kojih je jedan rukovodilac) i jedan serviser koji održava prvenstveno studijsku opremu, a na osnovnom nivou i emisionu opremu. 

Page 25: Organizacija u Medijima - Skripta

25 

 

Ovaj broj se može smatrati minimumom uz neophodan angažman novinara i muzičkih urednika u jednom delu tehničke pripreme i realizacije programa.  

Posebno  pitanje  je  stručna  sprema  zaposlenih  u  tehničkom  sektoru.  Svakako  da  bi  teoretski optimalno rešenje bilo da tehnički direktor po mogućnosti bude sa visokom ili višom stručnom spremom,  rukovodioci  radnih  jedinica  sa  višom  ili  srednjom stručnom spremom  ‐  tehničari,  a ostali  zaposleni  sa  srednjom  stručnom  spremom. Nažalost,  uobičajena  struktura  zaposlenih  u tehničkom  sektoru  lokalnih  radio  stanica  je  ispod  ovog  nivoa,  pri  čemu  treba  težiti  da  bar rukovodioci  tehničkog  sektora  budu  tehničari  sa  određenim  radnim  iskustvom.  Treba  imati  u vidu da se oblast tehnike radija razvija izuzetno brzo i da postoji veliki fond specifičnih znanja iz te  oblasti  koja  se  samo  delimično  mogu  naučiti  kroz  rad  u  radio‐difuznim  kućama,  a  gotovo nikako  u  redovnom  školovanju.  Zbog  toga  je  neophodno  da  se  u  okviru  tehničkog  sektora  na organizovan  i  sistematičan  način  sprovodi  dopunsko  školovanje  kadrova  aktivnih  u  realizaciji programa  (odgovarajući  kursevi  i  praćenje  tehničke  literature),  a  posebno  je  važno  proširiti shvatanja  realizatora  tona  izvan  manuelne  tehnike  i  zvučnih  efekata,  pre  svega  u  domenu kvaliteta zvuka i pojmova kojima se vrednuje kvalitet zvučne slike.  

Dobra organizacija tehničkog sektora je neophodna jer ona doprinosi pouzdanosti u radu radio stanice  i  održavanju  tehničkog  kvaliteta  emitovanog  programa.  U  okviru  ovog  sektora  treba računati na minimum 4‐5 zaposlenih, pri čemu su pored tehničkog direktora (uobičajeno samo rukovodioca  tehnike)  potrebna  2‐3  tonska  realizatora  (od  kojih  je  jedan  rukovodilac)  i  jedan serviser koji održava prvenstveno studijsku opremu, a na osnovnom nivou i emisionu opremu.  

 

1.7 LITERATURA : 

1. Bajić, Dejan, Radio talasi, Zavod za izdavanje udžbenika, Beograd 1963. 2. Bulatović, Milan, Nad planom razvoja Radio Beograda, RTV Teorija i praksa, br.31, 1983. 3. Jokić, Miroslav, Očaravanje uva, RTS, Beograd, 1994. 4. M., Mijić, G.,  Šakota, Elaborat o organizaciji  i pravcima razvoja  tehničkog sektora Radija 

B92, AVC, Beograd, 1993. 5. Maričić, Nikola, Profili radija, Radio Beograd, 1993. 6. Tošić, Mihailo, Radio produkcija,  Radio Beograd, 1998. 7. V. Petrović, Preporuke za ostvarivanje plana  i programa  razvoja  lokalne  radio­difuzije u 

SRH, Udruženje lok. sreds. informisanja SRH, Zagreb, 1980. 8. Zakon o radio­difuziji, Službeni glasnik br. 42, Beograd 2002. 9. Zakon o telekomunikacijama, Službeni glasnik br. 44, Beograd 2003. 10. Zbornik pravnih instrumenata Saveta Evrope, Savet Evrope, 2000. 

Page 26: Organizacija u Medijima - Skripta

26 

 

2 ORGANIZACIONI ASPEKTI FILMA

Kao posebna grana  industrije  izdvojila  se  filmska  industrija. Ovdje ćemo  izložiti organizacionu strukturu  filmske  industrije,  sagledavajući  je  iz  različitih  uglova,  uočavajući  različite  odnose  i interakcije  među  sektorima,  te  funkcionisanje  zasebnih  sektora  koji  na  kraju  čine  celinu  u nastajanju  filmskog  dela.  Sagledavanje  filmske  organizacije  je  dobar  primer  gdje  u  jednoj organizaciji funkcioniše veliki broj ljudi na različitim pozicijama sa istim ciljem, u kojoj je svaki korak  u  nastajanju  veoma  bitan,  te  svakoga  člana  kao  i  organizacione  celine.  Sve  to  mora sinhronizovano da funkcioniše, kako bi se stvorilo jedno umjetničko delo tj. film.   

2.1 RAĐANJE FILMA I NJEGOVA ISTORIJA 

Ideja o prastaroj projekcionoj lampi, odnosno o dejstvu svjetlosnih utisaka na mrežnjaču, o kojoj je prije osamnaest vekova maštao Ptolomej, realizovana je tek pre jedan vek. U antičkoj Grčkoj se naziralo da čovječije oko ima moć da primi i zadrži osećaj opažene slike i da prati njene pokrete. Zapaženo je to kasnije i na egipatskim freskama na kojima je taj pokret, sledeći moć oka, slikan u fazama, sukcesivno, kao i filmski kadrovi.  

Inicijalne tragove filma možemo naći i na kineskim senkama, a za njegovog preteču se smatra i lanterna magica, koja projecira  senke na belo platno,  što  je podstaklo  čovjeka da  rekonstruiše pokret. Ta magična slika u pričama nije na film uticala znatno manje nego pozorište, slikarstvo i književnost. Protagonisti  i  animatori  filma  su ga nazvali pozorište  sutrašnjice.  Za druge, bio  je slikarstvo u pokretu, a kada je od kinematografa kao od vašarske atrakcije film došao u bioskop, postao je umetnost neraskidiva od literature. 

Prvi filmovi, oni pre njegovog istorijskog datuma, pravljeni su bez kamere, direktnim postupkom na celuloidnoj  traci. Bili su to crtani filmovi. Pionirski dani filma trajali su nešto duže nego što su nestrpljivi  očekivali.  Ali,  razvoj  fotografije  donosi  otkrića:  napredak  živih  slika  sve  je  brži  i usavršeniji. Eksponaža kretanja tih slika u fazama je izum koji  je gotovo do kraja izveo Edison. Tome  su  najviše  doprinjeli  braća  Limijer,  koji  su  se  iz  svojih  lionskih  naučnih  labaratorija preselili  u  fabričke  radionice  i  počeli  da  proizvode  fotografsku  robu.  Udio  u  tome  imao  je, svakako,  i  razvoj  likovne  kulture.  Čovek  je  počeo  da  se  uči  gledanju  i  poimanju  pokreta snimljenih slika. A onda je došao projekcioni aparat, epohalna naprava kojom su braća Limijer izveli pravu malu revoluciju vizuelnog demostriranja pokreta. 

Prvo javno prikazivanje filma uzima se za dan njegovog rađanja. Bilo je to 28. 12. 1895. kada su braća Limijer u pariskom Grand kafeu, premijerno projecirali svoje žive slike i time označili kraj jedne vekovima duge pustolovine  (traganje  za mehaničkom  reprodukcijom pokreta)  i  početak druge  relizacijom pokreta. Taj  užurbani,  nesiguran korak označio  je  početak  istorije  filma kao svojevrsnog  javnog  medija,  kao  jezika  predstave.  Mora  se  reći  da  je  to  nastanak  jedne  nove tehnike i industrije, bez kojih film nije moguć. Kod nas je film prvi put prikazan 6. juna 1896. u Beogradu, u kafani Zlatni krst (danas Dušanov grad), na Terazijama.  

Page 27: Organizacija u Medijima - Skripta

27 

 

Prvih dvadeset godina  film se  razvijao kako  tehnikom,  tako  i duhom  i  snagom svojih sadržaja. Već u drugoj deceniji zapazilo se da se publika zasitila vašarskih atrakcija, ekspres melodrama i raznih senzacija. Ali krizu, u koju je, zajedno sa privredom, dopao,  film je ipak preživio. Najpre uviđanjem  da  se  sadržaji  moraju  bitno  menjati.  Izlaz  se  traži  u  novim  sižeima  i  stvarnim činjenicama  života.  Angažovani  su  pisci,  novinari  i  publicisti  koji  su  mogli  da  obezbede uverljivost i kulturu prezentacije.  

Tek  tada,  kada  je  prestao  sa  trivijalnim  reprodukcijama  lica  i  događaja,  nameštenih  scena  i predmeta, a da se pri tom ne odrekne svoje fotografske prirode – film je počeo da biva umetnost. Savladao  je  to  tako  što  je  zahvaćene  predmete  tumačio  sredstvima  pokretne  slike,  njenom selekcijom,  ulogom  njihovog  snimanja,  perspektivom,  funkcionalnim  rasporedom  svetlosti  i senki,  mobilnošću  objekata  i  kamere  te  montažom.  Najveća  njegova  presudna  snaga  je  u autentičnosti,  verodostojnosti  dokumenata.  To  je  iniciralo  rađanje  tzv. umetničkog  filma  neme epohe.  

Prvi  rezultati  te  artikulacije  nove  umetnosti  i  njen  novi  kvalitet  najviše  i  najipresivnije  su sadržani u delima Dejvida Grifita. U njima se jasno vidi da se film polako oslobađa zavisnosti od pozorišta  i  literature.  Njegov  jezik  se  obogaćuje  promenom  planova,  uspostavljanjem  pravog odnosa kadrova, bržom  i paralelnom montažom. Litetrarna osnova‐scenario,  klonila  se opisa  i suvišnih  naracija.  Nastaje  i  knjiga  snimanja  kao  neposredni  predložak  snimanju.  Daljim progresom, to traje do kraja dvadesetih, kada se javljaju nova i velika tehnička dostignuća: zvuk (1927), kolor, stereo, veliki ekran. 

Razume  se,  film  bez  tehnike  ne  može,  njegov  nastanak  je  njome  uslovljen.  Tehnika  je  da  ga usavrašava  i  menja  način  prezentacije,  projekcije  filmskih  sadržaja,  a  ne  da  taj  sadržaj  sama određuje  ili  uslovljava. U  tom  slučaju,  strah da  će  tehnologija  ugroziti,  pa  i  dovesti  i  u  pitanje egzistenciju  filma  kao  umetnosti,  nije  razložan.  Film  opstaje,  menja  se  samo  forma  njegove emisije.  Uporedo  s  tim  već  postojeća  privreda  filma  dobija  zamah,  menja  se  i  struktura: producenti,  prikazivači  i  distributeri  (trgovci)  njena  su  osnova.  Među  njima  je  sve  jača konkurencija, naravno, u težnji za monopolom.  

Ta  delatna  relacija,  formirana  poslije  Prvog  svjetskog  rata  opstala  je  decenijama  sve  do  naših dana,  ogromno  doprinoseći  napretku  filma  i  njegovoj  popularnosti.  Naročito  poslije  Drugog svetskog  rata  i  nadalje,  film  je  više,  no  drugi  mediji,  najviša  umjetnost  našeg  doba,  njegov najživotniji  i  najdublji  izraz.  Film  postaje  kominaktivan,  aktuelan,  demokratski  i  socijalan. Djeluje istovremeno i na oko, i na duh, i na refleks. Ne obraća se samo umu, nego celom ljudskom telu.  Vodeće  je  sredstvo  masovne  kulture,  a  filmska  traka  je  nasušna  potreba  medicine, sociologije,  psihologija,  nauke,  informatike.  Njegova  moć  mnogo  je  jača  no  u  svim  drugim umetnostima,  jer  spontanija  je  i  celovitija  nudeći  iluziju  stvarnosti.  Identifikacija  gledaoca  s filmskom slikom, posebno što je ona danas digitalno generisana, znatno je neposrednija i brža od piščeve reči ili od slikarske palete. On je kolektivna memorija našeg vremena.  

Page 28: Organizacija u Medijima - Skripta

28 

 

2.2 ZANIMANJA U FILMSKOJ INDUSTRIJI PO SEKTORIMA13 

2.2.1 Sektor režije: 

 

Filmski reditelj  

Pomoćni reditelj  

Asistent reditelja   

Pomoćnik reditelja  

Supervizor  

Reditelj druge ekipe  

Sekretarica režije ili registrator snimanja ili skripter  

Evidentičar  

Kasting direktor 

Vođa statista   Filmski amater  

 

Filmski reditelj je lice koje obavlja i vodi složenu stvaralačku i tehnološku realizaciju filma kroz koju  se,  primenom  filmskih  izražajnih  sredstava,  ideja  i  tema  filma  uobličuju  u  autonomno filmsko  delo.  Glavni  je  stvaralac  filma,  jedini  prisutan  tokom  čitavog  njegovog  oblikovanja, najčešće  još od  ideje, pa sve do tonske kopije. Može ali ne mora biti  i autor, odnosno  jedan od autora  scenarija,  pisac  knjige  snimanja  (kojoj  daje  pečat  svoje  individualnosti  i  samom scenariju),  obavlja  podjelu  uloga  i  rad  sa  glumcima,  rukovodi  snimanjem,  montažom  i ozvučenjem filma. Najvažnija faza rediteljskog rada je snimanje.  

U ovoj fazi reditelj najčešće radi:  

1) aranžira scene pred kamerom,  

2) određuje mizanscen,  

3) planove i kompoziciju kadra (u zajednici sa snimateljem),  

                                                             

13 Prema: Leksikon filmskih i televiziskih pojmova I i II, Naučna knjiga, Univerzitet umetnosti  u Beogradu, 1993, 1997, Filmska enciklopedija 1 i 2, Jugoslovenski leksikografski zavod, Zagreb 1986. 

 

Page 29: Organizacija u Medijima - Skripta

29 

 

4) vodi  glumce  (izvlačeći  iz  njih  neposredne  reakcije  i  podstičući  kulminacione  trenutke izvesnih sukoba),  

5) nameće svoju zamisao scenografu, kostimografu i kompozitoru filma.  

 

Njegova bitna osobina mora biti sagledavanje celine i jedinstva budućeg filma, usklađivanje svih njegovih  komponenata  i  podređivanje  svih  saradnika  svojoj  osnovnoj  zamisli  i  svojoj stvaralačkoj individualnosti.  

U periodu rađanja kinematografije, reditelj  je bio fotograf ‐ registrator koji  je snimao što mu je izgledalo  zanimljivo  u  životu.  Kasnije,  po  ugledu  na  pozorište,  filmski  reditelj  postaje  kreator zbivanja pred kamerom. S napredkom filmske tehnike i, analogno tome, s napretkom izražajnih sredstava filma, reditelj sve više napušta organizovanje snimanja i aranžiranja scena u studiju i počinje da se bavi komponovanjem i povezivanjem mnogih dijelova i još mnogobrojnijih kadrova u ritmički oblikovane, atraktivne montažne cjeline. U tom periodu razvoja montaže, reditelj je u najvećoj  mjeri  bio  apsolutni  tvorac  filma,  u  kome  se  isticala  njegova  individualnost,  dok  je glumačko stvaralaštvo bilo sporedno.  

S pronalaskom zvuka, filmski reditelj se, postepeno, podređuje stvaralaštvu glumca, a pred njim se postavljaju novi, mnogo  složeniji  problemi  i  zahtjevi,  koje  razrješava  savremenim  režijskim metodama, zasnovanim na elemntima i potrebama modernog filmskog izraza. U modernoj režiji montaža  se  koristi  kao  sredstvo  povezivanja  sadržaja,  a  ne  samo  kao  sredstvo  razotkrivanja sadržaja. Savremeni reditelj, umjesto iznalaženja ritmičkog redosleda i asocijativnog povezivanja kratkih kadrova, iz čije se veze rađa priča i komentar o njoj, više vremena i stvaralačkog napora ulaže u rad sa glumcima, rješavanja mizanscena, usklađivanje pokreta kamere, u komponovanje moderne strukture filma. Osnovna funkcija filmske režije je stvaralačka, nema čvrstih pravila o tome kako  se  režira. Kreativni  rediteljski postupak, ponekad  se  svodi na  registrovanje  zamisli precizno  uobličene  u  tzv. gvozdenoj  knjizi  snimanja,  nekad  na  neposrednu  improvizaciju  pred kamerom.  Jedina  zajednička  komponenta  koja  se  podrazumijeva  u  svim  varijantama  i  svim postupcima, to je profesionalno vladanje filmskim zanatom i poznavanje izražajnih mogućnosti filmskog  jezika.  Od  načina  i  stepena  primjene  tih  osnovnih  izražajnih  sredstava,  prema zahtjevima svakog pojedinog filma, njegove teme i ideje, zavisi umnogome i krajnji rezultat rada rediteljevog,  odnosno  uspjeh  filma.  Svaki  reditelj  ima  svoj  osobeni  afinitet  prema  određenim temama, osobeni način vođenja naracije i predstavljanja ideja, svoj način snimanja, montiranja i ozvučenja kadrova, što, sve skupa, čini stil jednog režijskog postupka. 

Pomoćni  reditelj  je  najbliži  rediteljev  saradnik  na  realizaciji  igranog  filma,  prvi  asistent reditelja. Sarađuje sa rediteljem od početka realizacije, pa sve do završetka proizvodnog procesa. Poznavajući  rediteljevu  koncepciju  i  prihvatajući  je  kao  sopstvenu,  pomaže  mu  u  njenom konkretnom  otjelotvorenju.  Pokreće  inicijaticu,  daje  sugestije  i  primjedbe  i,  što  je  najvažnije, rasterećuje  reditelja  brojnih  organizacionih  i  tehničkih  problema  sa  kojima  se  sektor  režije neminovno  susreće  tokom  produkcije.  Objedinjuje  i  kontroliše  rad  ostalih  sektora,  obavlja  za reditelja  prethodni  izbor,  od  glumaca  i  statista  do  najsitnije  rekvizite,  kontaktirajući,  u rediteljevo  ime,  sa  filmskom  ekipom.  U  pripremnom  periodu  prikuplja  svu  potrebnu dokumentaciju za izradu knjige snimanja, razrađuje knjigu snimanja i sa sektorom organizacije izrađuje  operativni  plan  snimanja  i  predračun  troškova  filma.  U  periodu  snimanja  kontroliše opremljenost scene, kostima i maski glumaca, u realizaciji kadra radi sa statistima, kaskaderima, 

Page 30: Organizacija u Medijima - Skripta

30 

 

pirotehnikom,  postavljajući  drugi  plan  kadra,  odnosno  mizanscen  u  njemu.  Pomoćni  reditelj može  rukovoditi  i  radom  druge  ekipe  ukoliko  se  za  njeno  formiranje  ukaže  potreba.  U  toku montažno – tonske obrade rukovodi nahsinhronizacijom, snimanjem sihronih šumova i izrađuje, u zajdnici sa montažerom, foršpan filma. 

Asistent  reditelja  je  saradnik  koji  pomaže  reditelju  u  svim  njegovim  poslovima  na  realzaiji filma. Od vrste  filma  i  komplikovanosti  jegove  izrade,  zavisi  da  li  će  i  koliko  će  biti  asistenata režije u  jednoj  filmskoj ekipi. U radu na snimanju kratkih  i manje komplikovanih  filmova  ili  tv emisija  reditelju  je  dovoljan  jedan  asistent,  dok  se  rad  u  dugometražnom  igranom  filmu  ili  tv drami uključuju oično dva asistenta režije. U snimanju komplikovanih i spektakularnih djela sa mnogo  glumaca  i  statista,  učestvuju  ponekad  i  tri  pa  i  više  asistenata  režije.  Rad  glavnog asistenta reditelja (ako je potrebno ostalih), počinju u toku priprema za snimanje, a završava se izradom tonske opije filma. U fazi priprema, asistent reditelja može da pomaže i u pisanju knjige snimanja, što zavisi od njegovog iskustva i karaktera saradnje sa rediteljem. U ovoj fazi njegovi glavni  poslovi  su  učestvovanje  u  organizaciono  tehničkoj  razradi  njige  snimanja,  predlaganje glumaca za određene uloge i učestvovanje, kroz saradnju sa ostalim sektorima, u pripremama i izradi plana  snimanja. U  fazi  snimanja  slike  i u  toku zaršnih  radova,  asistent  sarađuje  sa  svim sektorima filmske ekipe u blagovrmenom pripremanju svega što  je neophodno da bi se rad sa unaprijed dogovorenoj  i  planiranoj  izradi  filma obavljao bez  zasoja. Najveći  dio  organizaciono tehničkih‐poslova obavlja po unaprijed utvrđenom i dogovorenom planu, dok jedan dio poslova i kreativnih zadataka, koje mu reditelj povjerava od  slučaja do  slučaja, obavlja oslanjajući  se na iskustvo i kvalifikovanu procjenu svrsishodnosti svoje inicijative (rad na vizualizaciji i ozvučenju drugog plana kadra, rad sa statistima, itd.). Ukoliko postojiviše asistenata, onda su to prvi, drugi, itd. asistent reditelja. U tom slučaju dijele dužnosti među sobom, pri čemu prvi asistent reditelju preuzima više kreativnih zadataka i reditelj sa njim neposredno sarađuje, a drugi se bavi obično organizaciono‐tehničkim poslovima režije  i podređen  je neposredno prvom asistentu. U praksi kinematografija  nekih  zemalja,  asistent  reditelja  je  najbliži  rediteljev  saradnik  u  kreativnim poslovima,  zove se pomoćnik reditelja,  a njemu su podređeni ostali asisteni. Asistentski  rad  je često priprema za samostalno bavljenje režijom, ali je istovremeno i samostalno trajno zanimnje.  

Pomoćnik reditelja  

U našoj kinematografiji, naziv  je uveden prije  tridesetak godina za prvog saradnika reditelja u sektoru režije, a zatim slede prvi i drugi asistent režije. 

Koreditelj  je  reditelj  koji  zajedno  sa  drugim  rediteljem  ravnopravno  učestvuje  u  realizaciji, odnosno režiji  jednog  filma. Njihov zajednički  rad najčešće se skladno dopunjuje u svim etapa stvaranja  filma,  od  knjige  snimanja  do  tonske  obrade. Neke  određene metodike  u  toj  saradnji nema, ona je plod individualnog poimanja i prakse. Zbog prirode stvaralaštva i proizvodnje, ovo je vrlo rijetko zanimanje.  

Supervizor  je  nadzornik,  kontrolor,  u  kinematografiji  lice  koje  prati  rad  nosioca  autorsko  – kreativnog  posla  u  realizaciji  filma,  najčešće  režisera  debitanta  na  igranom  filmu.  Posebnim ugovorom  reguliše  se  odnos  supervizora  i  reditelja  (i  njihov  odnos  prema  producentu  filma), faze i načine kontrole rada reditelja i stepen obaveznosti sprovođenja sugestija supervizora. 

Reditelj  druge  ekipe  je  reditelj  koji  se  angažuje,  najčešće,  za  snimanje  filmova  sa  mnogo učesnika  i  sa  specijalnom  i  komplikovanom  tehnikom.  Tada,  pored  glavne,  na  realizaciji  filma radi  i  tzv.  druga  ekipa,  snimajući  paralelno  pasaže  u  kojima  se  ne  pojavljuju  tumači  glavnih 

Page 31: Organizacija u Medijima - Skripta

31 

 

uloga, zatim masovne i specijalne scene, odnosno detalje neophodne za kasniju montažu, čime se ekonomiše  sa  vremenom  i  bitno  skraćuje  period  snimanja.  Sa  svojom  ekipom  može  snimati istovremeno na istim objektima gdje radi glavni dio ekipe, a može realizovati kadrove i sekvence na posebno odabranim  i pripremljenim objektima. Ako  se  tokom realizacije pojavi potreba da druga  ekipa  radi  samo  u  kraćem  periodu  snimanja,  tada  funkciju  drugog  reditelja  preuzima pomoćnik  ili  asistent  režije.  Postoje  reditelji  specijalizovani  za  pojedine  vrste  snimanja (masovke,  trke  sa  konjima,  kaskade,  montažne  sekvence,  koje  realizuju  nezavisno  od  rada glavnog reditelja, itd. ) 

Sekretarica režije ili registrator snimanja ili skripter  

1. Registrator snimanja, skripter. Bliski saradnik reditelja, zadužen za sistematsko beleženje svih detalja  neophodnih  za  ostvarivanje  kontinuiteta  i  celine  filma  za  vreme  snimanja  svakog pojedinačnog  kadra  i  kasnije,  za  vreme  montaže  filma.  Da  bi  uspješno  obavljala  svoj  posao, sekretarica režije mora najpre dobro da se upozna sa knjigom snimanja. Na snimanju sedi pored kamere u blizini reditelja, sa kojim mora neprekidno da bude u kontaktu i odakle najbolje može da  prati  sve  što  se  dešava  na  sceni  u  kadru,  za  vreme  njegove  pripreme  i  snimanja.  Dužnost sekretarice režije je da za svaki kadar i njegov dubl zabeleži – registruje sve što glumci izgovore i upozori reditelja ukoliko ima odstupanja od knjige snimanja, zatim da registruje detalje vezane za izgled glumca (kostim, šminka, frizura itd.), njegovo kretanje, glumu, naročito na početku i na kraju kadra, kada je to potrebno radi montažnog povezivanja sa narednim, odnosno prethodnim kadrom. Pre snimanja svakog kadra, dužna je da, kada je to potrebno, upozori glumce, reditelja, snimatelja  i  sve  ostale  saradnike  na  snimanju  na  detalje  važne  za  ostvarivanje  montažnog kontinuiteta.  

Iz  istog razloga mora da registruje  i  raspored predmeta na sceni u kadru u čemu  joj pomaže  i upotreba  polaroid  foto  aparata  radi  pravljenja  trenutnih  snimaka.  Pored  registrovanja  ovih detalja  neposredno  vezanih  za  ostvarenje  montažnog  kontinuiteta  u  filmu,  sekretarica  režije beleži  i  podatke  vezane  za  utrošak  trake  u  predviđenom  obimu,  zatim  podatke  vezane  za upotrebu  objektiva,  raspored  i  jačinu  reflektora  na  sceni,  pozicije  i  mizanscen  kamere, eventualna odstupanja od knjige snimanja  i sve varijante snimanja pojedinih kadrova i dublova, uz  odgovarajuće  primjedbe  reditelja.  U  posebne  formulare  u  više  kopija  upisuje  niz  podataka vezanih za svaki snimljeni kadar i njegov dubl: broj kadra, broj dubla, metražu snimljene trake za svaki od njih, oznaka tzv. štimunga (dan, noć, jutro, sumrak), da li je snimljen tonski ili ne, sa eventualnim  posebnim  upozorenjima  za  labaratoriju,  naravno  uz  generalne  podatke  o  filmu: naziv, producent, reditelj itd.  

Kopije formulara sa podacima dostavljaju se  labaratoriji uz snimljen materijal (negativ) koji se šalje na razvijanje. U formulare je upisan i podatak o tome koji snimljeni dubl je bio dobar i koji od njih treba kopirati, na osnovu čega labaratorija sa razvijenog negativa vrši kopiranje pozitiva, tzv.  radne  kopije.  Jedna  kopija  sa  podacima  dostavlja  se montaži  u  koju  iz  labaratorije  odlazi radna kopija radi pripreme za montažu. Tačnost, preciznost i iscrpnost podataka koje registruje i upisuje sekretarica režije izuzetno su važni, kako za ostvarivanje montažnog kontinuiteta, tako i za tačnu i pravilnu identifikaciju materijala u labaratoriji i montaži, bez čega bi moglo da dođe do nepopravljivih grešaka u labaratorijskoj obradi i postupku sa materijalom ili do gubljenja nekog od stotina hiljada elemenata slike i zvuka iz kojih se sastoji jedan cjelovečernji film.  

Page 32: Organizacija u Medijima - Skripta

32 

 

Za  obavljanje  ovog  važnog  i  delikatnog  posla,  kojim  se  u  praksi  uglavnom  bave  žene,  pored visokog  obrazovanja,  uz  dobro  poznavanje  procesa  realizacije  filma,  potrebna  je  i  visoka sposobnost koncentracije, uz veliku moć, naročito vizelnog zapažanja i pamćenja. 

Evidentičar (analitičar) po svojo  funkciji pripada  sektoru organizacije,  i  izuzetno  je  značajan saradnik  direktora  filma.  U  ekipi  se  angažuje  od  neposrednih  priprema  do  kraja  snimanja. Njegov zadatak je da prati, evidintira,  i daje analitički sređene podatke o toku realizacije filma, posmatrane  sa  finansijsko‐materijalne  strane.  U  praksi  se  za  njegovo  zanimanje može  sresti  i naziv analitičar. Na osnovu elaborata filma i predračuna troškova, razvrstava po kategorijama sve troškove i za svaki posebno prati evidentni list pomoću kojih kojeg prati odnos predviđenih i ostvarenih  troškova.  Zato  evidentičar mora  svakodnevno  da  na  osnovu  dnevnog  izvještaja  sa snimanja  i  računa  koji  pristignu  na  ekupu  filma,  razvrsta  sve  troškove  i  ubilježi  ih  na  njihov evidentni list. Time se utvrđuje da li odnos predviđenih troškova odgovara ritmu rada ekipe. Na ovaj način  je  jedino moguće da direktor  filma reaguje na najbolji način, prije nego što nastupe veća probijanja predviđenog iznosa troškova proizvodnje.  

Kasting  direktor  je  član  filmske  ekipe  zadužen  za  pronalaženje  izvođača  (glumaca,  igrača, pjevača  itd)  i  predlog  podjele  uloga  o  čemu  definitivnu  odluku  donose  reditelj  i  producent. Obično ugovara uslove angažovanja sa izvođačima i brine o materijalnom ispunjenju obaveza. 

Vođa statista  je  lice  čiji  je  zadatak da,  po nalogu  asistenta  režije  ili  vođe  snimanja  angažuje  i prikuplja  statiste,  dovodi  ih  u  objekta  i  stara  se  o  njihovoj  spremnosti  za  snimanje  (kostim, šminka, maska). 

Filmski  amater  je  osoba  koja  se  filmom  bavi  iz  ljubavi,  a  ne  profesionalno.  Najčešće  je  to kompletan  autor  filma:  pisac  scenarija,  reditelj,  snimatelj,  glumac,  crtač  i  animator, montažer, laborant,  kinooperater  itd.  Često  sam  snosi  troškove  proizvodnje  i  organizuje  projekciju  svog filma.  Filmski  amater  je  i  onaj  koji  se  bavi  samo  jednom  djelatnošću,  na  primjer,  režijom, snimanjem, animacijom, itd. Ili je samo jedan od saradnika. Filmski amater stiče znanja o filmu i stvara amaterski film samostalno ili u okviru kino‐kluba.  

 

2.2.2 Sektor produkcije: 

Producent (producer)  Izvršni producent (executive producer).  Direktor filma   Pomoćnik direktora filma   Glavni organizator   Organizator snimanja ili vođa snimanja   Pomoćni organizator ili pomoćnik vođe snimanja  Sekretar ekipe ili sekretar produkcije   Vođa snimanja  Pomoćnik vođe snimanja   Šef voznog parka   Distributer  

 

Page 33: Organizacija u Medijima - Skripta

33 

 

Producent (producer) je osoba koja vodi proizvodnju filma od izbora scenarija do eksploatacije. U  taznim periodima  i  različitim kinematografijama,  producent  ima  različit  funkciju  i  značaj. U holivudskoj  proizvodnji  je  bio  i  ostao  najznačajnija  ličnost  u  proizvodnji  filma,  do  evropske kinematografije  ima  nešto manje  izraženu  funkciju  producenta,  jer  često  njeguje  tzv.  autorski film i autorsku kinematografiju, što slijedi i naša kinematografija.  

Izvršni  producent  (executive  producer).  U  američkoj  kinematografiji  ovim  nazivom  se obilježava  osoba  koja  formira  projekat  filma,  tako  što  je  odabrala  scenario  i  tumače  glavnih uloga, a nakon toga pronalazi filmski studio, tv kompaniju ili nekog pojedinca koji će finansirati proizvodnju. Tada izvršni producent vodi proizvodnju filma, snoseći dio proivodnog rizika ali  i učestvujući  procentualno  u  dobiti  od  eksploatacije.  U  našoj  kinematografiji  se  taj  termin upotrebljava  u  nešto  izmjenjenom  značenju  i  označava  preduzeće  koje  u  koprodukcionoj proizvodnji neposredno nadzire tok realizacije, a na špici će se kao izvršni producent potpisati i direktor preduzeča koji vodi proizvodnju.  

Filmski radnik je u širem smislu radnik koji se u vidu profesionalnog zanimanja bavi nekim od poslova u kinematografiji. U užem smislu, lice koje umjetnički li tehnički, autorski ili saradnički učestvije u realizaciji filma, svoja prava ostvaruje u okviru profesionalnog udruženja.  

Direktor filma  je organizacioni, ekonomski  i disciplinski rukovodilac filmske ekipe, što znači  i procesa  proizvodnje  filma.  Po  dužini  saradnje  i  uticaja  na  cjelokupan  proces  izrade  filma, direktor filma je najznačajniji saradnik reditelja. Njegov rad u proizvodnji filma prevashodno je usmjeren  na  usklađivanje  stvaralačkih  ambicija  sa  datim  finansijskim  okolnostima  i zakonitostima kinematografskog privređivanja. Direktor započinje rad u vrlo ranoj fazi priprema za  proizvodnju,  najčešće  kada  i  reditelj  budućeg  filma.  Tokom  priprema  vršiće  ekonomsku  i organizaciono  –  tehnološku  analizu  projekta  u  svim  fazama  njegovog  stvaranja.  Ta  analiza obezbjeđuje  da  pripreme  i  planiranje  proizvodnje  teku  u  skladu  sa  osnovnim  planom proizvodnje  filma, kojim se producent oprijedjelio za karakter  filma  i odredio obim ulaganja u izradu filma.  

Nakon  razarade  knjige  snimanja,  kada  pojedini  sektori  filmske  ekipe  načine  svoje  elaborate direktor  filma  će  te  elaborate,  izradom  plana  snimanja  i  finansijskim  planom,  objediniti  u proizvodni plan filma. Time se ostvaruju uslovi za najefikasnije korišćenje sredstava koja su na raspolaganju filmskoj ekipi i ispunjava zadatak svake organizacije: sa datim sredstvima ostvariti najveći  učinak.  Zajedno  sa  rediteljem  direktor  filma  će  se  truditi  da  ekipa  bude  skladna, sastavljena  od  osoba  koje  najviše  odgovaraju  karakteru  filma  i  uslovima  proizvodnje.  Tokom neposrednih  priprema  za  snimanje,  direktor  će  u  ime  ekipa  i  producenta,  a  prema  elaboratu filma, obaviti neophodne administrativno – pravne pripreme za snimanje: pravno konstituisanje filmske  ekipe,  utvrđivanje  odnosa  sa  nosiocem  produkcije,  sklapanje  ugovora  sa  glumcima, pravnim i fizičkim licima čije usluge će ekipa koristiti tokom snimanja. Tokom perioda snimanja najintenzivnije faze izrade filma, direktor prati tok realizacije prema elaboratu filma i reaguje na sva odstupanja koja se pojave u odnosu na plan proizvodnje. U  fazi obrade, direktor  filma sve intenzivnije obavlja obračun i likvidaciju poslovanja ekipe sa svim partnerima i unutar ekipe, a naporedo sa završnom obradom priprema i ugovara uslove eksploatacije  filma. U slučaju da  je ekipa  samostalni  producent,  direktor  će  ostati  vezan  za  sudbinu  filma  sve  do  kraja  perioda eksploatacije,  što  u  slučajevima  veoma  uspješnih  filmova  može  da  traje  i  nekoliko  decenija. Direktor  filma  mora  da  bude  visoko  obrazovana  osoba,  sa  znanjem  iz  oblasti  umjetnosti, tehnologije  i ekonomike proizvodnje  filma. On  je blizak umjetnički saradnik reditelja  filma,  jer 

Page 34: Organizacija u Medijima - Skripta

34 

 

svaka  operativno  –  finansijska  odluka  ima  najneposrednije  poslijedice  na  umjetnički  kvalitet filma. 

Pomoćnik direktora filma je član filmske ekipe koji pripada sektoru organizacije; ali bi možda adekvatniji naziv bio finansijski direktor filmske ekipe, jer rukovodi finansijskim i  i materijalnim poslovima  filmske ekipe. U  zavisnosti  od veličine  filmskog projekta,  zavisi  kada  se uključuje u rad  filmske  ekipe.  U  toku  pripreme  sarađuje  na  izradi  predračuna  troškova,  odnosno finansijskog  plana  filma.  U  toku  snimanja,  zbog  specifičnog  načina  rada  filmske  ekipe,  gdje  se mora  izuzetnom  brzinom  izvršavati  veliki  broj  finansijskih  obaveza,  pomoćnik  direktora  ima zadatak  da  svakodnevno  registruje  sve  troškove  i  da  se  brine  za  formalnu  ispravnost finansijskog poslovanja. Na ovaj način pomaže direktoru filma da reaguje na sva odstupanja od usvojenog finansijskog plana. Sa završetkom snimanja, pomoćnik direktora filma pripada manjoj grupi članova filmske ekipe čije se obaveze i dalje produžavaju. Tada obavlja potpunu likvidaciju materijalnog i finansijskog poslovanja ekipe i pravi završni obračun proizvodnih troškova filma.  

Glavni  organizator  je  u  domaćoj  kinematografskoj  i  televizijskoj  proizvodnji  nedovoljno precizan naziv. Ako u  filmskoj ekipi  radi više organizatora, onda će  jedan od njih  imati  zvanje glavnog organizatora. U producentskim preduzećima srećemo funkciju glavnog organizatora koji obavlja poslove direktora proizvodnje, odnosno operativnog direktora. 

Organizator snimanja  ili vođa snimanja  je  jedna od ključnih organizacionih  funkcija u ekipi igranog filma. Operativno vodi ekipu, naročito u fazi snimanja. Naziv radnog mjesta, kao i mnogi drugi  termini  u  našoj  filmskoj  preksi,  preuzet  iz  njemačkoj  jezika.  Vođa  snimanja  formacijski pripada sektoru organizacije, ali njegova cjelokupna aktivnost vezana za sektor režije, a zatim i za  operativnu  koordinaciju  ostalih  djelova  ekipe.  Zavisno  od  složenosti  filmskog  projekta  i veličine ekipe, vođa snimanja ima jednog, dva ili više pomoćnika. Njegov rad u ekipi počinje od rane faze opštih priprema, kada učestvuje u izboru lokacija i objekata budućeg filma, organizuje putovanja  i  smještaj  na  terenu,  ali  istovremeno  prikuplja  sve  elemente  neophodne  za ekonomsko‐organizacionu analizu potencijalnih  lokacija  i objekata. Tokom  izrade proizvodnog elaborata  filma,  vođe  snimanja,  uz  saradnju  sa  prvim  asistentom  (pomoćnikom)  reditelja, izrađuje operativni plan snimanja filma.  

Osnovni  i najznačajniji deo radnih zadataka vođe snimanja obavlja se u  fazi  snimanja. On  tada drži u rukama sve operativne konce rada filmske ekipe, usklađujući vremenski i prostorno rad svih  sektora ekipe. Prema planu snimanja  i odvijanju  toka događaja,  vođe  snimanja, ponovo u saradnji  sa  prvim  asistentom  (pomoćnikom  reditelja),  izrađuje  za  svaki  dan  snimanja  radno naređenje, što predstavlja dnevni plan rada i nalog za rad svakog člana ekipe.  

Tokom jednog radnog dana u  fazi snimanja, osnovni zadatak vođe snimanja  je da sinhronizuje rad  svih  sektora  i  članova  ekipe,  tako da  svi  neposredni  učesnici  u  procesu  snimanja  (glumci, statisti, šminkeri, sektor scenografije, kostima, kemere, scenski radnici, ravjetljiveči, pirotehničar itd.) istovremeno završe svoj dio posla u pripremi svakog kadra. Svi članovi i delovi ekipe imaju i po karakteru i po količini vrlo različite zadatke u pripremi svakog kadra, pa, ako i  jedan dio te brojne  grupe  kasni  sa  svojim  dijelom  posla,  svi  ostali  moraju  da  čekaju  na  njega.  To  je  vrlo značajan  i  obiman  radni  zadatak  za  vođu  snimanja,  jer  tako  usklađivanje  rada  svih  djelova filmske ekipe  treba ponoviti bar 500 do 600 puta  tokom  faze snimanja, odnosno onoliko puta koliko ima kadrova filma.  

Page 35: Organizacija u Medijima - Skripta

35 

 

Istovremeno sa koordinacijom svih tokova snimanja na jednom objektu, vođa snimanja mora da pripremi za snimanje i naredne objekte. U toku snimanja, vođa snimanja odgovara za transport i smještaj ekipe i tehnike. U fazi obrade, vođa snimanja prelazi sa dnevnog na nedeljno planiranje rada, ali i dalje svakodnevno usklađuje rad svih djelova i pojedinaca u ekipi, istovremeno brinući o mještaju, transportu i drugim uslovima rada.  

Angažovanje  vođe  snimanja  traje  do  izrade  nulte  tonske  kopije  filma,  odnosno  do  kraja tehnološkog  procesa  proizvodnje  i  rasformiranja  ekipe.  U  složenijim  filmskim  projektima, funkcija vođe snimanja mora biti podjeljena na više radnih mjesta, tako što će, na primjer, jedna osoba obavljati poslove na mjesto snimanja, drugi će pripremati naredne objekte, a treći brinuti o voznom parku i transportu ekipe.  

U američkoj kinematografiji, koja sve većim brojem međunarodnih koprodukcija  i usluga utiče na  ostale  kinematografije,  postoji  nešto  drugačija  podjela  rada  i  funkcija  u  operativi  ekipe.  O radnim naređenjima  i  koordinaciji  rada  na  objektu  tokom  svakodnevnog  snimanja,  brine  prvi asistent  reditelja,  a  ostala  operativna  zaduženja  su  podeljena  na  više  različitih  funkcija (production manager, unit manager, location manager, location scout, transport coordinator) .  

Pomoćni organizator ili pomoćnik vođe snimanja  

Zavisno  od  složenosti  filmskog  projekta,  vođa  snimanja  ima  jednog  ili  više  pomoćnika.  Prema karakteristikama filma, pomoćnici vođe snimanja mogu dobiti više zadataka, kao što su: prevoz, briga  o  glumcima,  statistima,  pirotehnici,  koordinaciji  rada  za  scenografa,  kostimografom, priprema za snimanje na složnijim objektima i sl.  

Sekretar ekipe ili sekretar produkcije je radno mesto u administraciji filmske ekipe (sekretar ekipe).  Kao  i  ostala  sekretarska mjesta,  tradicionalno  je  rezervisano  za  osobe  ženskog  pola,  a nema funkciju sekretara – pravnika koji postoje u svim radnim organizacijama, pa nije potrebno obrazovanje  pravnika.  Radni  zadaci  uglavnom  obuhvataju  uobičajene  administrativno  – sekretarske poslove,  uz dosta  zadataka organizacije  i  koordinacije,  koje  je moguće obavljati  iz kancelarije  filmske  ekipe.  Sekretar produkcije  se,  ponekad,  naziva  i  poslovni  sekretar  režije,  a djelimično  obavlja  i  poslove  sekretara  direktora  filma  (producenta),  ukoliko  direktor  nema posebnu sekretaricu. 

Pomoćnik  vođe  snimanja  zavisno  od  složenosti  filmskog  projekta  ima  jednog  ili  više pomoćnika.  Prema  karakteristikama  filma,  pomoćnici  vođe  snimanja  mogu  dobiti  različite zadatke  kao  što  su:  prevoz,  briga  o  glumcima,  statistima,  pirotehnici,  koordinacija  rada  sa scenografom, kostimografom, priprema za snimanje na složenim objektima i sl. 

Šef voznog parka je radno mesto i funkcija koja postoji u studijskom načinu proizvodnje filma, kada proizvođač raspolaže sopstvenim voznim parkom, sa većim brojem putničkih automobila, kombija, autobusa, kamiona  i samohodnih agregata za električnu struju. Danas taj broj vozila  i organizacionu jedinicu voznog parka imaju televizijske stanice.  

Distributer  je  pojedinac  ili  organizacija  koja  se  bavi  prometom  filmova,  posredujući  između proivođača filmova i bioskopa. 

Page 36: Organizacija u Medijima - Skripta

36 

 

2.2.3 Sektor kamere 

Glavni snimatelj   Prvi asistent snimatelja 

Drugi asistent snimatelja.    

Filmski snimatelj  

Direktor fotografije  

Filmski fotograf  

Asistent snimatelja slike   

Snimatelj specijalnih efekata  

Klaper   

Laborant   

Majstor laboratorije  

Švenker   

Šarfer  

Far majstor 

 

Glavni snimatelj je jedan od autora vizuelne komponente filma. U nekim kinematografijama se zove još i direktor fotografije. Pomaže reditelju da, putem filmske slike, vizuelno realizuje ideju i sadržaj  filma.  U  stvaralačkom  procesu  realizacije  filma  glavni  snimatelj  djeluje  na  osnovu usvojene režijske koncepcije i stila filma. U okviru ovih elemenata on, sarađujući sa rediteljem i scenografom,  oformljuje    koncepciju  opšteg  stila  fotografije  i  učestvuje  u  koncipiranju  stila scenografije, kostima i maski glumaca. U velikim svetskim studijima glavni snimatelj obično ne radi neposredno sa kamerom, već to rade filmski snimatelj ili šarfer. Na televiziji se zove glavni kamerman.  Glavni  snimatelj  nadgleda  izvođenje  specijalnih  efekata,  kontroliše  kvalitet  rada laboratorije  i  izradu kopija. Rukovodi  svim članovima ekipe koji  rade na poslovima kamere  ili svjetla (sektor kamere).  

Kreativna uloga glavnog snimatelja u stvaranju filmskog dela posebno se odražava kroz:  

1. doprinos  ostvarenju  potrebne  atmosfere  filma  i  njenog  jedinstvenog  vizuelnog  i fotografskog štimunga,  

2. odgovarajuću primjenu osvjetljenja i njegovih plastičnih vrijednosti u filmskoj slici, 3. primjenu primjenu boje kao posebne psihološke i dramske komponente filmske slike,  4. kompoziciju  kadrova  kroz  čiji  se  se  likovni  i  estetski  aspekt  vrši  odgovarajuće 

strukturisanje filmskog prostora,  5. stvaralačku primenu izražajnih mogućnosti filmske kamere i tehnologije filmske slike.  

Page 37: Organizacija u Medijima - Skripta

37 

 

Glavni snimatelj je samostalni filmski umjetnik i autor stvaralačkog doprinosa filmskom delu.  

Prvi asistent snimatelja  

U  ekipama  igranih  filmova  asistent  snimantelja  je  član  sektora  kamere  zadužen  za  rukovanje objektivima i oštrine slike, od čega potiče i naziv zanimanja koji se upotrebljava u praksi: šarfer. On zumira, podešava elemente na objektivima koji određuju otvor blende, a ponekad i trajanje ekspozicije.  Kada  se  za  neki  kadar  postavlja  složena  rasveta,  prvi  asistent  kamere  pomaže direktoru fotografije da postavi glavnu svetlost.  

Drugi asistent snimatelja je jedan od saradnika fotografije u timu gdje su funkcije vrlo precizno podeljene. Njegov prevashodni zadatak je da brine o negativu filma, pa se on zadužuje ukupnom količinom negativa na kome će biti snimljen film i brine o njemu tokom snimanja. Drugi asistent premotava traku, puni kasetu, ulaže traku u kameru, brine o čistoći i ispravnosti mehanizma za transport  trake  (grajfer,  sektor,  kapija),  vadi  iz  kamere  eksponirani  negativ,  prazni  snimljene kasete,  pakuje  i  obilježava  eksponirani  materijal  koji  se  šalje  u  laboratoriju,  ispunjava snimateljske izvještaje i sa skripterskim izvještajem o tome koje kadrove i dublove treba kopirati šalje u  laboratoriju. Pored rukovanja  filmskom trakom, drugi asistent snimatelja  je zadužen za ispravno funkcionisanje pogona kamere, bez obzira da li kameru pokreće akumulator ili baterije. Njegov  zadatak  je  i  da  ponekad  na  objektu,  u  priručnoj  pokretnoj  laboratoriji  razvija  probe snimljenog  materijala.  Drugi  asistent  snimatelja  počinje  radom  u  ekipi  u  fazi  neposrednih priprema,  kada  sa  prvim  asistentom  snimatelja  preuzima  tehniku  kamere  i  proverava  njenu ispravnost,  a  završava  nakon  perioda  snimanja,  kada  se  razdužuje  trakom  koju  je  preuzeo  za snimanje 

Filmski  snimatelj  je  osoba  koja,  kontrolišući  kadar  kroz  vizir  kamere,  rukuje  kamerom  za vreme  snimanja  slike  i  realizuje  sve  njene  kreativne  i  tehničke  zadatke.  Rukovodi  postavkom kamere za snimanje svakog kadra, prema zahtevima glavnog snimatelja (direktora fotografije) i reditelja, pomaže glavnom snimatelju u određivanju uslova za postavljanje i korišćenje scenske tehnike  (fara,  krana  i  ostalog)  i  najbliži  je  njegov umjetnički  saradnik. Daje  predloge  glavnom snimatelju i reditelju za korigovanje mizanscena, u skladu sa potrebama kretanja kamere. Vodi računa  o  kadriranju  i  komponovanju  kadrova  u  okviru  usvojenog  likovnog  stila  filma,  takođe prema  uputstvima  glavnog  snimatelja  i  reditelja.  Za  realizovanje  kontinuiranog  i  skladnog kretanja kamere, neophodan mu je dobar refleks, sposobnost koordiniranja različitih pokreta pri rukovanju kamerom, odnosno praćenju više simultanih radnji koje se snimaju. 

Direktor  fotografije  je  filmski  stvaralac  koji  odgovara  za  likovno  oblikovanje  filma,  uz  tesnu saradnju  sa  rediteljem.  Uključuje  se  u  proces  proizvodnje  igranog  filma  na  samom  početku priprema, time što se upoznaje sa rediteljevom vizijom budućeg filma. Uz reditelja, scenografa i direktora  filma,  određuje  mjesta  gdje  će  se  snimati  film,  što  znači  da  učestvuje  u  obilasku  i biranju  terena,  odlučuje  o  adaptaciji  i  gradnji  novih  objekata  u  eksterijeru  i  enterijeru.  Sa rediteljem sarađuje na pisanju knjige snimanja i razrađuje plan specijalnih snimateljskih efekata. Vrši  izbor  tehnočkih  sredstava  i potreba  (  tip  i  format kamere,  filmske  trake,  vrsta objektiva  i filtera,  količina  i  vrsta  rasvetnih  tela,  scenska  tehnika:  far,  kran,  mašina  za  vetar,  kišu  itd.), određuje  karakter  i  atmosferu  filmske  fotografije.  Od  početka  tesno  sarađuje  sa  filmskom labaratorijom. Direktor fotografije sa svojim saradnicima proverava ispravnost tehnike, kao i niz snimateljskih  proba  (trake,  kamere,  objektiva,  filtera,  zatim  probe  kostima,  šminke,  glumaca). Bira svoje saradnike, koji mu neposredno pomažu u obavljanju preciznih zadataka, što zahteva 

Page 38: Organizacija u Medijima - Skripta

38 

 

visok  stepen  usklađivanja  unutar  sektora  kamere  (asistent,  kamerman,  snimatelj  druge  ekipe, švenker, farmajstor itd.). Zato u ovom sektoru srećemo težnju da u neizmenjenom sastavu ide iz filma  u  film,  što  inače  nije  uobičajeno  u  filmskoj  ekipi.  Najznačajniji  deo  posla  obavlja  u  fazi snimanja, jer za svaki kadar, u saradnji sa rediteljem, određuje položaj kamere i postavlja svetlo. Poslije  svakog snimljenog dubla, direktor  fotografije ocenjuje da  li  je  snimateljski uspešan  i  sa rediteljem  se  dogovara  koji  dubl  treba  kopirati.  Tokom  labaratorijske  obrade  filma,  prisustvo direktora  fotografije  je  obavezno  u  vreme  izrade  prve  tonske  kopije,  kada  se  vrši  korektura svetla  (čitanje  svetla)  i  boje.  Poslednja  dužnost  direktora  fotografije  je  da  učestvuje  u  izradi  i prijemu prve tonske kopije filma. 

Filmski  fotograf  je  član  filmske  ekipe,  posebna varijanta  tog poznatog  zanimanja.  Zavisno  od složenosti  filmskog  projekta  i  sredstava  kojima  raspolaže  filmska  ekipa,  fotograf  se  može angažovati čak i od faze opštih priprema. Tada prilikom izbora objekata i  lokacija za snimanje, prafi  foto‐dokumentaciju,  koja  će kasnije olakšati definitivni  izbor.  Zatim,  saradnja  fotografa u filmskoj  ekipi  je  neophodna  kod  podele  uloga,  naroćito  kada  se  pojavi  potreba  da  se  za  film izaberu neprofesionalci i nova lica, jer tada treba izvršiti izbor između velikog broja kandidata. U fazi  neposrednih  priprema,  snima  sve  faze  rada  i  najzanimljivije  fotografije  mogu  biti upotrebljene  za  propagandu.  Najznačajniji,  pa  i  najobimniji  deo  posla,  fotograf  obavlja  tokom perioda  snimanja.  Tada  izrađuje  fotografije  svakog  kadra,  koj  koristi  sekretarica  režije  za praćenje  i  kontrolu  kontinuiteta  snimanja  (mada  taj  deo  posla  može  da  obavlja  i  sekretarica režije sa polaroid aparatom, danas digitalnim), i fotografije o radu filmske ekipe, koje se koriste za reklamu i dokumentaciju o radu te ekipe. Fotografije koje izrađuje fotograf morgu biti radne, reklamne i fotografije kadrova (fotograma sa negativa, najčešće odbačenih dublova). Rad u ekipi fotograf  završava  nakon  završetka  perioda  snimanja.  Dužan  je  da  ekipi  preda  sve  negative fotografija, te kontakt kopije svih snimaka i slajdova koje je napravio tokom angažovanja  u ekipi.  

Asistent  snimatelja  slike  je  saradnik  direktora  fotografije  i  snimatelja  slike.  U  standardnoj formaciji  ekipe  dugometražnih  igranih  filmova  ima  dva  asistenta  snimatelja:  prvi  asistent snimatelja  (šarfer)  i  drugi  asistent  snimatelja,  koji  vrlo  precizno  dele  poslove  opsluživanja kamere.  U  proizvodnji  dokumentarnih  filmova  nije  uobičajeno  da  se  za  glavnog  snimatelja upotrebljava naziv direktor fotografije, nega samo snimatelj slike, a umesto nekoliko saradnika ima  samo  jednog  asistenta.  Specifičnost  dokumentarnog  snimanja  zahteva  da  snimatelj  sam rukuje  kamerom,  a  asistent  snimatelja  brine  o  filmskoj  traci,  punjenjem  kaseta,  o  održavanju mehanizma kamere, čišćenju sistema za transport trake i punjenju akumulatora. 

Snimatelj  specijalnih  efekata  je  filmski  snimatelj  koji  se  specijalizovao  za  snimanje  tzv. specijalnih  efekata  za  koje  se  koristi  obična  prilagođena  ili  specijalna  filmska  kamera  uz raznovrsne i kombinovane postupke i načine snimanja. Zbog priode specijalnih efekata i njihove komplikovanosti,  što  sve  usporava  rad,  zbog  dugih  priprema  i  upotrebe  posebne  tehnike, njihovo snimanje se priprema i odvija odvojeno od redovnog snimanja standardnim postupkom. Snimatelj specijalnih efekata mora da bude, u osnovi, stručan kao i direktor fotografije, ali  i da raspolaže sa vrlo specifičnim znanjima, iskustvom i stvaralačkom imaginacijom. Specijalizuje se za  poslove  snimanja  prednje  projekcije,  zadnje  projekcije,  lutajućih maski,  za  rad  na  stolu  za animaciju itd. Naziva se još i trik – snimatelj. 

Klaper  je  lice  u  filmskoj  ekipi  zaduženo  za  rukovanje  klapa  za  vreme  snimanja.  Njegov  rad kontroliše sekretar režije koji često i sam rukuje klapom.  

Page 39: Organizacija u Medijima - Skripta

39 

 

Laborant  je  kvalifikovani  radnik  u  laboratoriji  na  poslovima  tehničke  pripreme  i  obrade negativskih,  pozitivskih  i  preobratnih  fotomaterijala  i  filsmkog  materijala  i  održavanja tehnoloških parametara crno belih i procesa u boji.  

Majstor laboratorije je stručno lice u filmskoj laboratoriji koje je odgovorno za izradu optičkih trikova  (zatamnjenje,  otamnjenje,  pretapanje,  dvostruka  ekspozicija,  maska,  kontra  maska, zamrzavanje  fotograma,  neoštrina,  izbelenje,  itd.)  i  špica  za  sve  vrste  filmova.  Na  osnovu montažerovih  oznaka  na  radnoj  kopiji,  majstor  laboratorijskog  trika  izrađuje  intermedijarni pozitiv  trake  za  sve  slike  koje  se  na  određeni  način  kombinuju  i  kopiraju  pomoću  optičke kopirke na  jedinstvenu  intermedijarnu negativ  traku  trika,  koja  će  se montirati u  originalnom negativ filma. Sve trikove izvodi kamerom na stolu za animaciju.  

Švenker  je  pomoćnik  direktora  fotografije  koji  neposredni  pokreće  kameru  u  toku  snimanja kadra,  pomoću  švenk  ručice  ili  upravljačkih  točkova  sa  ručicama,  kontrolišući  njegovu kompoziciju i kvalitet pokreta (švenk, vožnja, kran). Naziva se još drugi snimatelj slike. 

Šarfer je pomoćnik, prvi asistent snimatelja, odgovara za uoštravanje uoči i za vrijeme snimanja kadra,  kao  i  za  prebacivanje  oštrine  sa  jednog  objekta  snimanja  na  drugi.  Šarfer,  po  potrebi, menja i žižnu daljinu objektiva, vrši zumiranje. Uz kameru i njenu pripremu za snimanje, šarfer provodi  najviše  vremena  od  svih  drugih  članova  sektora  kamere.  Šarfer  postavlja  traku  u kameru,  postavlja  potrebne  filtere,  namješta  otvor  dijafragme,  otvor  sektora  i  brzinu  kretanja trake.  Takođe,  obezbjeđuje  da  svjetlost  ne  pada  direktno  u  objektiv,  i  u  tom  smislu  podešava kompendijum,  položaj  kamere  ili  reflektora.  Posle  snimanja  poslednjeg  dubla  jednog  kadra, proverava  čistoću  otvora  kapije  kamere,  kao  i  cjelokupne unutrašnjosti  i  spoljašnjosti  kamere (čišćenje  izvodi gumenom pumpicom). Zaštićuje kasete od direktnog dejstva  jakog  svetla,  a  za vreme kiše ili snega, pokriva kameru specijalnim navlakama.  

Far majstor  je  član  filmske  ekipe  koji  je  zadužen  za  postavljanje  i  rukovanje  sredstvima  za pokretanje  kamere  (far,  šine  i  far  kolica).  Rad u  ekipi  započinje  u  poslednjoj  fazi  priprema  za snimanje, kada se upoznaje sa tehničkim potrebama. Far majstor je, najčešće, stalno zaposlen u tehničkoj bazi, pa će u ekipu doći istovremeno sa iznajmljenom tehnikom. Tokom snimanja, far majstor  prima  naloge  za  rad  od  sektora  režije  i  kamere,  jer  sredstva  za  pokretanje  kamere postavlja  prema  konceptu  režije,  a  tehničke  detalje  svih  pokreta  mora  uskladiti  sa  sektorom kamere, posebno švenkerom. 

2.2.4 Sektor zvuka 

Supervizor snimanja i obrade zvuka – šef sektora zvuka 

Tonski snimatelj ili snimatelj zvuka ili tonac  

Asistent snimatelja zvuka   

Snimatelj mikser zvuka 

Mikroman  

Majstor tona  

Izvođač zvučnih efekata  

Page 40: Organizacija u Medijima - Skripta

40 

 

 

Supervizor snimanja  i obrade zvuka. Najviše  znanje  i  stepen stručnosti u oblasti  snimanja  i obrade zvuka. Dodeljuje se izuzetno sposobnim i nadarenim, iskusnim snimateljima – mikserima (ton majstorima),  koji  svojim  znanjem mogu  da  upućuju mlađe  kadrove  u  tajne  zvuka.  Pored edukacije  mladih,  radi  i  na  stalnoj  kontroli  kvaliteta  snimaka,  prateći  ih  kroz  cjelokupni tehnološki proces: snimanje, montaža, obrada. Na filmu prati i dalji tok  presnimavanja finalnog miksa  na  ton  –  negativ,  kao  i  ukupni  labaratorijski  proces  obrade,  kvalitet  tonske  kopije.  Kod skupih filmskih projekata i serija, osoba koja određuje generalnu koncepciju zvuka u dotičnom projektu. 

Tonski  snimatelj,  snimatelj  zvuka odnosno  tonac  je  stručno  umjetnički  saradnik  reditelja, koji  radi  na  stvaranju  zvučne  komponente  filma.  Uključuje  se  u  rad  ekipe,  u  okviru  sektora zvuka,  zajedno  sa  direktorom  fotografije,  scenografom,  kostimografom  i  kompozitorom,  u  fazi priprema kada  se upoznaje  sa elaboratom  filma  i njegovom osnovnom koncepcijom. Snimatelj zvuka  učestvuje  u  obilasku  i  odabiru  terena,  objekata,  procjenjuje  akustičke  osobine  mesta snimanja, posebno vodeći računa o prisustvu neželjene buke. Bira svoje saradnike, a u velikim serijama  dobija  i  drugog  snimatelja.  Sa  asistentima  i  mikromanima  bira  i  proverava  tonsku tehniku  (terenske  magnetofone,  magnetofonske  trake,  mikrofone,  pecaljke,  elastične  držače mikrofona, štitnike za vetar, mikrofonske kablove, podne stative itd.). Snimatelj zvuka određuje koncepciju  snimanja  zvuka,  postavku  mikrofona,  način  pecanja,  usklađuje  svoj  rad  sa snimateljem slike u rješavanju problema svjetlosti  i rasporeda rasvjetnih tijela,  izdaje uputstva mikromanima  i  asistentima,  priprema  tonske  trake  za  plejbek  i  obavlja  snimanje.  U  toku  faze snimanja,  stalno  sarađuje  sa  sektorima  režije,  kamere,  scenografije  i  kostimografije.  Pored snimanja  sinhronog  dijaloga  i  muzike  na  terenu  ili  u  studiju,  obavlja  i  posebna  snimanja ambijentnih šumova, zvučnih efekata, off tekstova itd. Poslije svakog snimljenog kadra reditelju sugeriše  izbor  dubla  za  prepis.    Učestvuje  u  presnimavanju  odabranih  tonskih  dublova  i  tom prilikom  vrši  korekciju  snimaka.  Ovo  presnimavanje  vrši  se  na  osnovu  izvještaja  snimatelja zvuka, a tonske materijale na perfo – magnetskim trakama preuzimaju montažer slike i dijaloga i montažer  zvuka  (muzike  i  zvučnih  efekata),  da  bi  se,  po  obavljenoj  montaži,  rad  na  finalnoj obradi – miksovanju zvuka nastavio u tonskom studiju. U svjetskoj kinematografiji, u praksi se vrši specijalizacija snimatelja zvuka, posebno za  terenski (snimateljski), a posebno za studijski (mikserski) rad.  

Asistent  snimatelja  zvuka  je  stručno  lice  koje  pomaže  snimatelju  zvuka  pri  odabiranju  i pripremi  tehnike  za  određeno  snimanje.  Na  terenu  brine  o  tehnici,  pri  radu  postavlja  stative, mikrofon, kablove. Kada se snimaju komplikovanije scene radi (po potrebi) kao drugi mikroman. Za playback  snimanja  priprema  trake  za  reprodukciju  i  rukuje magnetofonom, pojačivačima  i zvučnicima.  

Snimatelj mikser zvuka je jedan od autora zvučne komponente u sektoru zvuka. Njegov posao obuhvata    snimanje  zvuka  na  terenu  i  rad  u  tonskom  studiju  na  snimanju  filmske  muzike  i uobličavanju  kompletne,  finalne  zvučne  slike  filma  postupkom miksovanja.  Da  bi  zvuk  postao značajna  vrijednost  filmskog  djela,  snimatelj  mikser,  pored  kreativno  stručnih  sposobnosti vezanih za sam zvuk, mora da poznaje dramaturgiju filma, montažu zvuka i rediteljsko montažne postupke.  Uz  maksimalnu  koncentraciju  u  toku  stvaralačkog  postupka,  mora  izuzetno  da poznaje  tehničke  mogućnosti  uređaja  i  traka,  kao  i  uslove  pod  kojima  će  se  zvuk  kasnije reprodukovati u bioskopskim dvoranama, da bi njegove stvaralačke vrijednosti došle do punog 

Page 41: Organizacija u Medijima - Skripta

41 

 

izražaja. U  toku  rada  snimatelja   miksera  zvuka,  zastupljene  su  slijedeće operacije:    naknadno (nah) snimanje dijaloga i sinhronih zvučnih efekata (šumova) u tonskom studiju, finalna obrada ‐  miksovanje  (predmiks,  miks,  finalni  miks),  prilagođavanje  finalnog  miksa  tonskoj  kopiji, presnimavanje  finalnog  miksa  na  ton  negativ  traku  (kontrola,  uslovi  i  sl.),  praćenje  rezultata laboratorijskih  proba,  ocjena  i  kontrola  tonske  kopije,  izrada  IT  trake.  Od  stručnosti  i kreativnosti snimatelja miksera zvuka umnogome zavisi kvalitet sveukupne zvučne komponente filma, a samim tim i kvalitet filma u cjelini. 

Mikroman  je  osoba  koja  obavlja  posao  usmjeravanja  mikrofona  ka  željenom  izvoru  zvuka. Mikroman u svom radu koristu ručnu ili studijsku bum pecaljku.  

Majstor tona je snimatelj zvuka, snimatelj muzike, govora i šumova; radi u studiju sa studijskom tehnikom  čiji  su  svi  elementi  povezani  na  tabli  komandnog  stola  (tonska mikseta),  kojom  on upravlja. Ton majstor snima i na terenu, van studijskog prostora. On snima, montira,  i miksuje složene muzičke i zvučne celine. 

Izvođač zvučnih efekata  je član ekipe koji sinhronzuje  izvođenje različitih zvučnih efekata sa događajima u filmskoj i TV slici. Naziva se još i šumaher. U jednom delu studija za sinhronizaciju dijaloga  i  šumova,  nalazi  se  prostor  koji  je  prilgođen  svim  potrebama  šumahera  za  stvaranje zvučnih efekata. Posle pregleda  jedne rolne  filma koju  treba ozvučiti,  izvođači  zvučnih efekata filmski dele poslove prema afinitetima  i pema  iskustvu. Pri  izvođenju  i sinhronizaciji efekata,  i njihovom snimanju,zadatak izvođača je da se što više približe sadržaju slike kako po karakteru i intenzitetu  interpretacije,  tako  i  po  zvučnoj  perspektivi,  kako  bi  se  stvorio  utisak  stvarnih, prirodnih zvukova. 

2.2.5 Sektor rasvete: 

Vođa ekipe rasvjete  

Glavni osvjetljivač ili šef rasvjete  

Osvjetljivač  

Majstor svjetla   

Filmski električar 

Čitač svjetla  

 

Vođa ekipe rasvete. Na  televiziji  jedan  od  članova  ekipe  rasvete  koji  predvodi  ekipu  i  izdaje naređenja za postavljanje rasvjete, na osnovu instrukcija koje dobija od majstora svjetla. 

Glavni osvetljivač ili šef rasvete  je vrlo važan saradnik direktora fotografije, pripada sektoru kamere.  Kako  jedan  film  opslužuje  nekoliko  rasvetljivača,  među  njima  se  izdvaja  glavni rasvetljivač koji  ima status vođe grupe, predradnika  ili poslovođe. Zadužen  je da se u  filmskoj ekipi  brine    tehnici  rasvete,  a  tokom  snimanja  u  ime  gupe  rasvjetljivača  prima  radne naloge  i upustva  koje  daje  direktor  fotografije.  Za  to  zanimanje  neophodna  je  kvalifikacija  električara jake struje, sa posebnim iskustvom u radu na snimanju filmova. 

Page 42: Organizacija u Medijima - Skripta

42 

 

Osvetljivač je električar specijalizovan za rad sa rasvetnim telima u filmskoj proizvodnji. Njegov zadatak je da brine o celokupnom priboru za rasvetu i da postavlja rasvetna tela tokom snimanja prema  upustvima  šefa  rasvete  i  direktora  fotografije.  Tehničke  osobine  filmske  trake uslovljavaju da skoro svi filmovi zahtevaju upotrebu veštačkog osvetljenja, pa i rasvetljivača. U bliskoj prošlosti  snimanje  je zahtevalo veći broj  rasvetnih  tijela  i  rasvetljivača,  jer  je  traka bila manje osetljiva. Tada je i rasvetna tehnika bila glomaznija, a manjeg inteziteta, pa je efikasnost i brzina snimanja u velikoj meri zavisnija od rada osvetljivača. Sada su rasvetna tela manja, lakša i mnogo  jačeg  inteziteta,  pa  je  i  za  njihovo  postavljanje  potrebno  kraće  vreme  i  manji  broj rasvetljivača. Nekada  je  u  ekipama bilo desetak  rasvetljivača,  a  danas u  standardnim ekipama ima samo tri do četiri.  

Majstor svjetla pomaže direktoru  fotografije u  izboru  i  rasporedu reflektora,  i u  jačini,  vrsti  i boji  svetlosti;  koristi  svoje  stručno  znanje,  veliko  praktično  iskustvo,  ličnu  sposobnost  i kreativnost u modelovanju svetlosti u sceni.  

Filmski  električar  ili  rasvetljivač  je  električar  specijaloizovan  za  rad  sa  rasvetnim  telima  u filmskoj  i  TV  proizvodnji.  Njegov  zadatak  je  da  brine  o  celokupnom  priboru  za  rasvetu  i  da postavlja  rasvetna  tela  tokom  snimanja  prema  upustvima  šefa  rasvete  i  direktora  fotografije. Tehničke osobine filmske trake uslovljavaju da skoro svi filmovi zahtevaju upotrebu vještačkog osvetljenja, pa i rasvetljivača. Danas u standardnim ekipama ima negdje oko 3‐4 rasvetljivača.   

Čitač  svetla  je  laboratorijski  radnik,  tehničar,  u  laboratoriji  za  obradu  filmske  trake,  koji vizuelno ili uz pomoć uređaja određuje uslove pod kojima će biti izrađena kopija filma. Definiše ekspoziciju, tri bojene kopirne vrednosti i vrši naknadnu korekciju dobijenih rezultata.   

2.2.6 Sektor specijalnih efekata: 

Pirotehničar  je  filmski  tehničar,  specijalista  koji  tokom  snimanja  stvara  prave  ili  simulirane efekte  vatre,  eksplozija,  vidljivo  delovanje  udaranje  metaka  po  glumcima,  zidovima  i  slično. Nakon  upoznavanja  knjige  snimanja  i  konsultacija  sa  rediteljem  i  asistentom  režije  koji  je zadužen za razne efekte, pirotehničar planira način izvođenja pirotehničkih efekata i procenjuje sve  elemente  vezane  za  pirotehniku,  koji  treba  da  uđu  u  elaborat  filma.  Tokom  snimanja neposredno  sarađuje  sa  asistentom  režije,  vođom  snimanja,  scenografom,  kostimografom, glumcima  i  kaskaderima.  Neophodno  je  da  poseduje  dozvolu  za  rukovanje  ekskluzivnim  i zapaljivim materijalom.  

2.2.7 Sektor animacije: 

Glavni animator 

Crtači 

Glavni animator. U crtanom filmu, umjetnik, autor, koji crta ključne faze radnje  i odgovara za pokrete i animaciju koji se obavljaju pod njegovim nazorom. U lutka filmu, film sa siluetama ili kolažom,  ima  iste  zadatke.  Često  je  to  glavni  autor  animiranog  filma,  tvorac  njegove  priče  i junaka.  Po  njegovim  uputstvima,  tim  animatora  (fazera)  upotpunjuje  radnju  docrtavajući međufaze. Animatori mogu biti  specijalisti,  za  apstraktne  crteže,  realističke  forme,  životninje  i ptice, za efekte kiše, talasanje vode, eksplozije itd. 

Page 43: Organizacija u Medijima - Skripta

43 

 

2.2.8 PR sector ili press služba: 

Agent  

Agent je posrednik ili zastupnik u nekoj oblasti. U kinematografiji i televiziji sreće se više vrsta agenata, od onih koji zastupaju interese pojedinaca različitih profesija, kao što su glumci, pa do agenata koji posreduju  između proizvođeča  filmova  ili TV programa  i  tražišta.  Ipak, najbrojniji su  agenti  koji  zastupaju  pojedince  različitih  profesija.  Agenti  deluju  samostalno  ili  u  okvirima agencije,  koja  ima  formu  preduzeća  sa  većim  brojem  zaposlenih.  Osnovni  zadatak  agenta  ili agencije  je da brine o svim interesima svojih klijenata: njihovom ugledu u struci, pronalaženju poslova,  o  uslovima  pod  kojima  se  sklapaju  ugovori,  o  izvršenju  odredaba  ugovora  o anagažovanju.  Po  pravilu,  sve  slobodne  profesije  u  oblasti  filma  i  televizije  razvijenih  zemalja posluju posredstvom agenata i agencija. 

2.2.9 Sektor scene: 

Art‐ direktor (scenograf) – šef sektora scenografije  Asistent scenografa   Filmski scenograf   Dekorater   Far majstor   Kranista    Scenski majstor   Oružar  Rekviziter   Slikar dekora   Filmski arhitekta   Maketar   Scenski radnik  

 Umetnički direktor se u jednoj producentskoj kući ili preduzeću za proizvodnju filma, izdvaja od ostalog rukovodećeg osoblja po specifičnom poslu koji obavlja u svom sektoru. Zadužen je da čita sva scenarija koja su ponuđena za realizaciju, ali i da pronalazi nova scenarija. 

Asistent  scenografa  je  saradnik  scenografa  i  arhitekte  filma.  Pod  nadzorom  scenografa  i njegovim nalozima učestvuje u svim fazama izrade scenografije igranog fima. Rad u ekipi počinje u  fazi  opštih  priprema  prikupljanjem  dokumentacije  za  potrebe  scenografije  i  saradnjom  u izboru  objekata  i  lokacija  budućeg  filma.  U  toku  razrade  knjige  snimanja,  asistent  scenografa izrađuje  tehničke  crteže  za  izgradnju  dekora  i  izradu  scenografske  rekvizite,  a  ukoliko  nije angažovan  arhitekta,  asistent  će  izgraditi  i  arhitektonske  razrade  scenografskih  skica.  Njegov zadatak  je  da  obavi  veći  dio  tehničko‐računarskog    dela  scenografskog  elaborata.  U  fazi neposrednih  priprema  i  fazi  snimanja,  asistent  scenografa  nadgleda  rad  rekvizitera,  a  sa scenografom  se  smenjuje  na  objektu  snimanja  i  nadzoru  izgradnje  objekata.  Po  završetku snimanja asistent scenografa razdužuje sektor scenografije, od vraćanja iznajmljene rekvizite do razduženja  materija  utrošenog  za  gradnju.  Asistent  scenografa  je,  po  pravilu,  osoba  koja  se priprema za zanimanje scenografa.  

Page 44: Organizacija u Medijima - Skripta

44 

 

Filmski scenograf je glavni saradnik reditelja u kreiranju likovne komponente filma, vezane za izbor ili izgradnju ambijenta – objekata u kojima se odigrava radnja filma. Na osnovu scenarija i knjige snimanja, scenograf predlaže reditelju izbor stvarnih, postojećih objekata u enterijeru ili eksterijeru, odnosno njihovu adaptaciju, i pravi skice objekata koje treba u potpunosti izgraditi. U  animiranom  filmu,  scenograf  izgrađuje  scenografiju  prema  zamisli  i  uputstvima  glavnog crtača.  Po  usvajanju  predloženih  objekata  i  skica  za  izgradnju,  scenograf  rukovodi  procesom njihove adaptacije  ili kompletne realizacije  i opremanja. U tom cilju pravi definitivne nacrte za objekte (dekor), sa specifikacijom materijala za izgradnju i predračunom troškova. Pri tom, vodi računa  o  zahtevima  reditelja  i  snimatelja,  imajući  u  vidu  i  potrebu  za  stilskim  jedinstvom scenografije sa kostimima. Na isti način stara se i o izboru, nabavci ili izradi potrebnih rekvizita i nameštaja  za  opremanje  objekata.  Scenograf  vodi  računa  i  o  tehničko‐tehnološkim  zahtevima snimanja, kao što su osvetljavanje, snimanje zvuka, prostor za postavljanje kamere, mogućnosti sklapanja  i  rasklapanja  dekora  i  sl.  Pored  obdarenosti  za  obavljanje  ovog  kreativnog  posla  i odgovarajućeg obrazovanja (arhitektonski fakultet, odsek scenografije na fakultetu primjenjenih umjetnosti  i  sl.),  scenografu  je  potrebno  i  iskustvo  u  radu  na  filmu,  koje  se  uglavnom  stiče asistentskim  radom  u  praksi  i  podrazumeva  dobro  poznavanje  celokupnog  tehnološkog  i organizacionog  procesa  realizacije  filma.  U  radu  mu  pomaže  veća  ili  manja  grupa  saradnika, asistenata, izvođača i radnika, a njihov broj, kao i stručni i zanatski profil, zavisi od vrste, veličine i komplikovanosti filma. 

Dekorater  je  član  filmske  ekipe.  Po  funkciji  pripada  sektor  scenografije.  Na  osnovu  plana snimanja, scenograf filmske ekipe, ili njegov asistent, izdaje upustvo za rad dekoratera. Osnovni zadatak mu je postavljanje i demontaža dekora u ateljeu i van njega.  

Oružar 

U skoro svakom filmu postoji potreba za nekom vrstom oružja. Zbog potencijalne opasnosti koje to oružje može da  ima, na  filmu postoji  specijalno zanimanje‐oružar. Oružar prima zahteve od reditelja  i  njegovog  pomoćnika  o  vrsti,  tipu  i  količini  oružja.  Prikuplja,  iznajmljuje,  prepravlja oružje i skladišti ga na sigurno mesto. Sve to oružje mora biti posebno pripremljeno za potrebe filma.  Kada  je  u  pitanju  vatreno  oružje,  oružar  mora  da  tesno  sarađuje  sa  pirotehničarom. Obučava glumce rukovanju oružjem. Neposredno pred snimanje deli oružje i jedino on, ako je to potrebno,  ulaže  municiju.  U  slučaju  nekih  grešaka  ili  zastoja,  dužan  je  da  interveniše.  Sa završetkom snimanja filma, završava se i njegovo angažovanje u filmskoj ekipi.   

Rekviziter  je  lice  koje  se  u  vidu  profesionalnog  zanimanja,  u  filmskoj  ekipi  bavi  poslovima vezanim za rekvizitu. Nabavlja, prikuplja, preuzima  i priprema rekvizitu potrebnu za snimanje filma. Sve to čini na osnovi knjige snimanja, prema uputstvu reditelja, scenografa, kostimografa i njihovih  pomoćnika  ili  asaistenata.  Na  isti  način,  prema  uputstvima,  generalno  oprema  svaki objekat,  raspoređujući  i  postavljajući  rekvizitu  u  njemu.  Za  snimanje  svake  scene  i  kadra, posebno priprema i raspoređuje scensku rekvizitu i vodi računa o glumačkoj rekviziti. To čini na osnovu tzv. radnog naređenja, a prema uputstvima reditelja, njegovog pomoćnika ili asistenta i sekretara  režije,  vodeći  računa  o  tzv.  montažnom  kontinuitetu.  Za  snimanje  jednog  filma angažuje  se  jedan  do  dva,  pa  i  više  rekvizitera,  što  zavisi  od  veličine  filma  i  komplikovanosti rekvizite. Obično se angažuju dvojica, od kojih je jedan tzv. scenski rekviziter vezan je za scenu i stalno  prisustvuje  snimanju,  a  drugi  rekviziter  –  nabavljač,  nabavlja  i  priprema  rekvizitu  za snimanje u narednom objektu. Rekviziter koji vodi računa o oružju, zove se oružar. 

Page 45: Organizacija u Medijima - Skripta

45 

 

Slikar dekora  je umjetnik koji se bavi slikanjem dekora. Prvobitno se radilo o umjetniku  koji je oslikavao  pozorišne  kulise  i  dekor  uopšte.  Šire  značenje  odnosi  se  na  umetnika  slikara  koji svojim primenjenim slikarstvom ukrašava razne ambijente. U kinematografiji, umetnik – slikar koji se bavi slikarskim poslovima u realizaciji filmskog dekora. Majstor – umjetnik koji poznaje i zahteve filmske trake, naročito u boji, filmskog osvetljenja i drugih zahteva vezanih za snimanje filmskom kamerom. Blizak saradnik  filmskog scenografa, pod čijim rukovodstvom neposredno radi. 

Filmski arhitekta  je zanimanje u ekipi za snimanje  igranih  filmova. Član sektora scenografije, saradnik scenografa, po osnovnom obrazovanju arhitekta. U toku priprema za proizvodnju filma arhitekta je zadužen da prema scenografskim skicama izrađuje arhitektonske razrade, tehničke crteže,  statičke proračune, predmere  i proračun materijala  i  finnsijskih  sredstava za  izgradnju dekora. Nadzire gradnju dekora i odgovara za njegovu stabilnost. Ukoliko se za to ukaže potreba, filmski arhitekta izrađuje makete dekora. Angažovn je u filmskoj ekipi od perioda priprema, za izradu  scenografskog  elaborata  pa  do  razduženja  sektora  scenografije  u  periodu  obrade.  U filmovima sa manjim scenografskim zahtjevima poslove arhitekte obavljaju scenograf i asistent scenografa. 

Maketar  na  filmu  pripada  sektoru  scenografije  i  izrađuje  makete  iako  je  vezan  za  filmsku tehničku bazu  gdje  se nalaze njegove  radionice,  a  radne naloge dobija  od  scenografa  odnosno scenografa specijalnih efekata.  

Scenski radnik je jedan od grupe radnika specijalizovanih za veći broj raznih poslova na sceni tokom snimanja, bez obzira da li se radi o snimanju u ateljeu, prirodnim objektima, eksterijeru ili enterijeru.  Njihov  zadatak  je  da  prilagođavaju  prostor  za  snimanje,  vrše  manje  adaptacije  u prirodnom dekoru i druge intervencije prema zahtevu scenografa. Scenski radnici, takođe, imaju i zadatk da pripremaju prostor (platoe, skele) za postavljanje kamere, da posatvlaju far i kran, te da njma rukuju u toku snimanja. Scenski radnik koji rukuje farom i kranom naziva se far majstor, odnosno kran majstor. Vođa grupe scenskih radnika zove se scenski majstor.  

2.2.10 Sektor kostimografije: 

Kostimograf  

Asistent kostimografa  

Garderober   

 

Kostimograf  je  slikar  kostima,  kreator  kostima. U  skladu  sa  rediteljevom  koncepcijom  filma, kreira  kostime  za  likove  u  filmu.  Da  bi  kostimi  bili  u  skladu  sa  likovnom  celinom  filma, kostimograf sarađuje sa scenografom i direktorom fotografije. Bilo da se kostimi posebno prave ili biraju  iz postojećeg  fundusa  ili  lične garderobe glumaca, kostimograf prethodno pravi  skice kostima koje odobrava reditelj. Najveći deo svoga posla, kostimograf mora da obavi do početka snimanja slike, odnosno po definitivnom izboru glumaca, kada izrađene ili izabrane i prihvaćene kostime  predaje  na  dalje  rukovanje  garderoberima.  Kostimograf  vodi  računa  i  o  kostimima statista. U obavljanju svih njegovih poslova, pomaže mu asistent kostimografa.  

Page 46: Organizacija u Medijima - Skripta

46 

 

Asistent kostimografa  je  saradnik kostimografa,  odnosno  slikara kostima. Angažovan u ekipi igranih filmova od perioda opštih priprema, kada se priprema kostimografski elaborat. Prikuplja dokumentaciju  potrebnu  za  izradu  kostima,  uzorke materijala  od  kojih  će  biti  šiveni  kostimi, ispituje funduse za iznajmljivanje kostima i pomaže kostimografu u ostalim poslovima u toj fazi proizvodnje. Tokom neposrednih priprema za snimanje, asistent kostimografa nadgleda izradu kostima,  izradu  i nabavku kostimografske  rekvizite  i  najam predmeta  iz  fundusa potrebnih  za kostimografsku  opremu  filma.  U  vreme  snimanja,  asistent  kostimografa  kontroliše  oblačenje glumaca, epizodista i statista. Nakon završetka snimanja filma, asistent sa garderoberima vraća iznajmljene  kostime  i  rekvizite  u  fundus,  a  sve  izrađene  kostime  predaje  producentu  filma. Zavisno od složenosti filmskog projekta, može biti angažovano više asistenata kostimografa. 

Garderober  je  član  filmske  ekipe  koji  vodi  brigu  o  kostimima  glumaca  i  statista  u  procesu njihove upotrebe, tokom priprema za snimanje i tokom snimanja filma. Dužnost garderobera je da  prema  kjnizi  i  planu  snimanja,  kao  i  radnom  naređenju,  uz  neophodnu  saradnju  sa odgovarajućim  saradnicima  u  realizaciji  filma,  blagovremeno  pripremi  garderobu,  tj.  kostime glumaca i statista za koje je zadužen, da im pomaže prilikom oblačenja i svlačenja kostima, kao i da u toku samog snimanja prilagođava zahtevima snimanja i uloge. U dužnost garderobera spada i  održavanje  kostima,  pa  je,  pored ostalog,  i  krojački  zanat  jedna od kvalifikacija potrebnih  za profesionalno bavljenje  garderoberskim poslom. Njegovo  angažovanje počinje u  fazi  priprema za snimanje filma, preuzimanjem kostima na njihovoj izradi ili fundusa, a prestaje po završetku snimanja  slike‐  razduživanjem.  U  radu,  neposredno  je  odgovoran  filmskom  kostimografu  i asistentu, a za vrijeme snimanja usko sarađuje i sa drugim saradnicima na realizaciji filma, čija uputstva i zahtjevi su vezani za upotrebu kostima.  

2.2.11 Sektor šminke: 

Vlasuljar   

Šminker  

Asistent šminkera 

Slikar maski  

Masker   

 

Vlasuljar  je  stručnjak za  izradu predmeta od kose, kao što su: brkovi, brade, perike, umeci za kosu  i  sl. Ova profesija postoji u pozorištu,  ali  i  za  frizerske usluge u  svakodnevnom životu. U filmskim  ekipama  i  televizijskoj  proizvodnji,  vlasuljar  radi  sa  maskerima  i  šminkerima,  a  u praksi su se zanimanja maskera i vlasuljara, najčešće, spojila. 

Šminker  je stručno  lice u  filmskoj ekipi,  zaduženo za postavljanje šminke. Kao glavni šminker rukovodi radom grupe šminkera, koji obavljaju posao pod njegovom kontrolom i idejama. Radi na osnovu instrukcija koje dobiju od reditelja, snimatelja, umjetničkog direktora ali  i od samih glumaca.  U  nekim  žanrovima,  uloga  šminkera  je  veoma  velika  (horor,  istorijski  film,  naučno fantastični film itd). šminker je zadužen za celo telo aktera.  

Page 47: Organizacija u Medijima - Skripta

47 

 

Asistent šminkera je član filmske ekipe koji obavlja jednostavnije pomoćne poslove šminkanja glumaca i statista. Broj asistenata šminkera zavisi od složenosti filmskog projekta u kojima veliki broj glumaca zahteva više asistenata šminkera čime se sprečava da čitava ekipa čeka da glumci budu  našminkani.  Ako  se  snima  film  sa  velikim  brojem  statista  kojima  za  snimanje  treba napraviti određene maske, onda će broj asistenata šminkera biti još veći.   

Slikar maski je rediteljev saradnik koji na osnovu scenarija, knjige snimanja, uputstava reditelja i u saradnji sa glumcima, koncipira i pravi skice likova koji su osnova za masku odnosno šminku i frizuru za pojedine uloge. Za vreme prirpema za snimanje, prilikom probnih snimanja glumaca za  pojedine  uloge,  rukovodi  radom  šminkera,  sve  do  definitivnog  izbora  glumaca  za  pojedine uloge,  kada  na  osnovu  svega  fiksira,  najčešće  uz  pomoć  fotografa,  definitivnu masku  za  svaku pojedinu ulogu, uz odgovarajuću šminku i  frizuru. Slikar maski mora  i sam da poznaje  tehniku šminkanja i friziranja, kao i osnove vlasuljarstva, tako da može i sam da realizuje masku koju je zamislio, iako, najčešće, maske koje je kreirao izvode šminkeri i frizeri, odnosno vlasuljari, kada to zahtjeva uloga. Za razliku od maskera – šminkera koji može da bude samo dobar zanatlija – izvođač,  slikar  maski,  pored  poznavanja  zanata,  uz  specifična  znanja  iz  oblasti  filmske tehnologije,  vezana  za  filmsku  traku,  osvetljenje  i  snimanje,  posebno  u  boji,  mora  da  bude likovno  nadaren  i  obrazovan,  sa  posebnim  poznavanjem  raznih  stilova  oblačenja,  češljanja, friziranja i, uopšte, ulepšavanja u raznim periodima kroz istoriju. 

Masker  je  član  filmske ekipe koji pripada sektoru kostimografije,  a u nekim kostimografijama posebnom  sektoru  šminke.  U  rad  filmske  ekipe  uključuje  se  u  fazi  neposrednih  priprema.  Pri svakom snimanju masker postavlja masku, a tokom snimanja kontoliše održavanje maski. Pored ovog  osnovnog  zadatka  dužan  je  da  sa  jednim  ili  više  šminkera  organizuje  šminkanje  ostalih glumaca i učesnika u filmu.  

2.2.12 Sektor montaže: 

Filmski montažer  

Asistent montažera.   

Montažer slike  

Montažer zvuka 

Montažer negativa ili paser negativa 

Dizajner produkcije  

Piker ili reparator  

 

Filmski montažer je stručno lice koje izvodi sve poslove vezane neposredno za proces montaže filma. Ako je montaža poslednja stvaralačka šansa u stvaranju filmskog dela, onda je montažer poslednji stvaralački saradnik reditelja. U prilici je da istakne sve one vrednosti koje su ostvarili scenarista, reditelj,  snimatelj, glumci  i mnogi drugi. Ne može uspešno da radi bez posedovanja talenta  i  opšte  kulture  uz  obavezno  znanje  i  iskustvo.  Maštovitost,  sposobnost  predviđanja  i zamišljanja definitivne forme, neophodna  je osobina montažera. Vizuelna  i auditivna memorija 

Page 48: Organizacija u Medijima - Skripta

48 

 

su važne osobine, kao  i osećanje za muziku. Potrebno  je da vlada dobrom koncentracijom i da ima  razvijenu  sposobnost prilagođavanja,  upornost  i  strpljenje. Bez obzira na potrebnu dobru fizičku  izdržljivost maksimum svog  radnog učinka postiže  između drugog  i petog  časa  rada. U toku rada u montaži, filmnsko delo fizički nastaje pred očima i ušima reditelja i montažera.  

Najvažniji  zadaci montažera  su  sledeći:  upoznaje  se  sa  scenarijem  ili  knjigom  snimanja  i  vrši njihovu  razradu  iz  aspekta  montaže;  izrađuje  plan  montaže  i  određuje  potrebnu  tehniku; učestvuje  u  izboru  dublova,  sređuje  izabrane  kadrove  i  dublove,  obezbeđuje  njihovo numerisanje,  sinhronizovanje  sa  dijalogom  i  čuvanje;  pristupa  gruboj  montaži;  priprema kadrove  za  nahsinhronizaciju;  vrši  definitivnu  montažu  slike  i  dijaloga  (fina  montaža);  sa rediteljem diskutuje o svim zvučnim efektima i o mestu i karakteru muzike; po potrebi montira sve  tonske  trake;  priprema  materijal  za  definitivno  mešanje  i  učestvuje  u  konačnoj  tonskoj obradi; predaje montažeru negativa radnu kopiju i precizno obeležene trikove i špicu; odgovara za  sinhronitet  montiranog  filma;  zrađuje  foršpan  filma;  organizuje  sređivanje  cjelokupnog preostalog  materijala  i  predaje  ga  producentu.  I  pored  velikih  obaveza  tehničke  prirode, montažer  tako  organizuje  svoj  rad  da  što  više  može  da  se  posveti  stvaralačkim  zadacima.  U tehničkim poslovima montaže, najbliži saradnik montažera je njegov asistent.  

Asistent montažera je stručno lice koje pomaže montažeru u toku montaže filma ili TV emisije. Najvažniji poslovi: preuzima, sređuje i čuva celokupni snimljeni materijal (slika i zvuk); obavlja sve pomoćne poslove u montaži: obilježavanje, lepljenje i opremanje materijala; održava vezu sa filmskom laboratorijom, a naročito sa odelenjem za poslovanje negativa; prima, sređuje  i  čuva sve  skriptarske  i  laboratorijske  izvještaje,  vodi  evidenciju  kopiranih  i  odabranih  dublova;  po nalogu montažera startuje zvuk i sliku, vrši potrebna obeležavanja i čislovnje; priprema šlajfne za naknadnu sinhronizaciju, strtuje sliku  zvuk po završenom snimanju i postavlja  film; sređuje materijal:  odbačene  dublove,  ostatke  slike  i  zvuka,  radnu  kopiju  filma,  intermedijarni  pozitiv špice  i  trikove;  vrši  etiketiranja  svih  kutija  radne  kopije,  tonskih  traka,  odbačenih  dublova  i ostataka;  po  završnoj  montaži,  sav  aterijal  predaje  producentu.  Najveći  deo  poslova  asistent obavlja u prostoriji pripreme montaže, gdje se nalaze: sinhronizator, premotač i police na kojima je celokupni materija filma. U igranom duometražnom filmu, montažer obično ima jedan do dva asistenta, a u dokumentarnom i kratkometražnom filmu, jednog.  

Montažer zvuka  je član  filmske   ekipe koji  je zadužen za montažu zvučnih efekata  i muzike u filmu. U kratkometražnom filmu, često  je  to montažer slike, a u  igranom filmu, zvučne efekte  i muziku mogu montirati  različiti montažeri. Montažer muzike tesno sarađuje sa kompozitorom filma, i izrađuje tajming za svaki kadar i scenu, i učestvuje u procesu snimanja muzike.  

Montažer slike  je član filmske ekipe koji je zadužen za celokupnu montažu slike i određivanje optičkih  elemenata  filma.  U  igranom  filmu  montira  i  dijalog,  a  u  dokumentranom  filmu prethodno snimljeni spikerski komentar. 

Montažer negativa ili paser negativa je stručno lice koje prema montiranoj radnoj kopiji filma montira (pasuje) negativ – originalni ili dubl. Naziva se još i paser negativa. Ovaj posao u filmskoj labaratoriji,  odjelenju  montaže  negativa,  obično  obavljaju  žene.  Montaža  negativa  zahteva posebnu  tačnost  i  preciznost  jer  montirane  rolne  negativa  moraju  da  u  kvadrat  odgovaraju montiranim radnim kopijama filma. Zbog toga, paseri, prema potrebi, sarađuju sa montažerom filma.  Budući  da  radi  sa  originalnim  filmskim  materijalom  koji  se  ne  sme  oštetiti,  mora  sve vreme voditi računa o čistoći prostorije  i uređaja sa kojima i na kojima radi (premotači, lepilice, 

Page 49: Organizacija u Medijima - Skripta

49 

 

hobleri i sl.). Svoj posao obavlja pažljivo u pamučnim rukavicama, tako da sve vreme štiti negativ od  bilo  kakvih  fizičkih  oštećenja.  Potrebno  je  da  poznaje  labaratorijske  procese  i  postupke  sa trakom, kao i procese izrade labaratorijskih filmskih trikova, jer je u svom radu, često, upućen na saradnju  sa  drugim  odelenjima  u  labaratoriji.  Pored  montaže  kadrova  negativa,  obavlja  i potrebna obeležavanja na montiranim rolnama negativa (brojeve kadrova, startove za kopiranje i sl.).  

Današnja moderna tehnologija obrade, posebno snimanja i montiranja filmskog materijala, ovaj klasičan način montaže negativa skoro da je potpuno potisnula. Moderne laboratorije, na osnovu tajm  coda  koji  se  beleži  na montiranom  video materijalu,  koji  je  identičan  kodu  na  negativu, pomaže nam da negativ spojimo besprekorno, u automatskim mašinama, bez dodira ruku.  

Dizajner  produkcije  je  varijanta  zanimanja  filmskog  scenografa,  često  prisutna  u  američkoj kinematografiji. Dok je scenograf zadužen samo za oblikovanje scenografije, dizajner produkcije oblikuje vizuelni izraz cjelokupnog filma. Jedna od američkih definicija dizajnera produkcije kaže da on odgovara za  sve  što  se vidi na  filmu,  izuzimajući  glumce. Angažovan  je u vrlo  ranoj  fazi proizvodnje,  odmah  nakon  reditelja,  da  bi  pomogao  da  se  literalna  dimenzija  filma  prenese  u treću dimenziju.  Između  reditelja  i  dizajnera  produkcije mora da postoji  apsolutno poverenje, razumevanje i identično poimanje filma, pa najčešće reditelj bira ko će biti dizajner produkcije. Poslovi  dizajnera  i  scenografa  ponekad  se  skoro  poklapaju  ako  producent  i  reditelj  daju scenografu pravo da utiče i na druge vizuelne elemente filma, ali često su i primjeri da se pored scenografa angažuje osoba koja će samo  likovno  ilustrovati  retiteljeve  ideje o  izgledu budućeg filma. U tim slučajevima, uz scenografa imamo samo ilustratora filma. Dizajner produkcije se po pravilu  pojavljuje  i  u  naručenim  filmovima,  jer  su  crteži  svakog  kadra  mnogo  precizniji, razumljiviji  prihvatljiviji  za  laičke  naručioce,  nego  scenario  ili  knjiga  snimanja  budućeg  filma. Zato  se  ugovori  za  naručene  filmove  najčešće  potpisuju  prema  likovnom  delu  dizajnera produkcije.  

Piker  ili reparator  je  osoba u  procesu  tehničke montaže  filma  (montaža negativa,  reparacija trake i sl.) koja obavlja lepljenje trake i izradu zalepki. Takođe, vrši popravku oštećenih zalepki i perforacija. Radi u filmskoj laboratoriji i filmskom arhivu. 

2.2.13 Spoljni saradnici i ostala nezavisna zanimanja 

Mnoga  filmska  zanimanja  nemaju  svoj  sektor  jer  su  ta  zanimanja  uglavnom nezavisna  od bilo kojih  faktora, ali  takođe u velikoj mjeri doprinose nastanku  filma  i njihova uloga se nikako ne može zanemariti. To su , uglavnom zanimanja koja imaju veze sa umjetničkim delom filma ili su  u  pitanju  spoljni  saradnici  koji  učestvuju  samo  u  određenom  trenutku  u  filmu  i  takođe  ne pripadaju nijednom sektoru. Navodimo neke od tih zanimanja na snimanju i projekciji filma: 

Autorski saradnici 

Autor filma je stvaralac tj. tvorac filmskog djela. To je najčešće reditelj filma koji ponekad može jednovremeno  biti  i  pisac  scenarija,  zbog  čega  takav  film  nazivamo  autorskim  filmom.  Prema stepenu  doprinosa  nastanku  filmskog  dela,  i  u  zavisnosti  od  njegove  vrste,  autor  može  biti  i snimatelj, kompozitor muzike, montažer itd.  

Page 50: Organizacija u Medijima - Skripta

50 

 

Pravno  i praktično stanovište o autoru  filma  je mnogo složenije  jer uključuje veći broj  autora, smatrajući  da,  posebno  u  igranim  filmovima,  nema  jedinstvenog  autora  filma.  Pravni  sistemi zemalja različito tumače autorstvom na filmu, ali se među autorima najčešće pojavljuju: reditelj, pisac  scenarija,  kompozitor,  scenograf,  kostimograf,  direktor  fotogfrafije...,  a  u  SAD  producenta smatraju  autorom  celokupnog  filma.  U  autorskom  pravu  najjasniji  je  status  pisca  scenarija  i kompozitora filmske muzike, koji svoja autorska dela u filmu (scenario i muzika) mogu koristiti i van  filma,  jer  istovremeno  pripadaju  i  literaturi,  odnosno  muzici.  Ali,  ako  ih  posmatramo  u odnosu na film, oni su, takođe, samo autori udela koja su ugradili u film, slično udelima reditelja i direktora fotografije. Problematika autorstva u kinematografiji vrlo je složen i u pravnoj teoriji i u filmskoj praksi, a status autora filma bitno se razlikuje od autora u literaturi, muzici ili likovnoj umetnosti.  Kinematogrfija  proizvodi  umetnička  dela,  ali  je  ona  istovremeno  vrlo  složena privredna djelatnost, sa elementima industrije, pa autorska prava imaju znatna ograničenja čime se  štiti  izuzetno  skupa  proizvodnja.  Svojim  ugovorima  o  aganžovanju,  i  kada  to  nije  posebno navedeno autori filmskih udela daju pravo producentima da vrše izmene svih autorskih priloga, pod uslovom da ne menjaju smisao i karakter dela. Međutim, ako autor smatra da je producent baš  to  uradio,  i  ta  da  se  ne  može  suprostaviti  prikazivanju  filma;  ostaje  mu  samo  pravo  da zahteva da se njegovo ime ukloni sa špice. Producntu je dato pravo da bez učešća autora, ako se autor svojom voljom  ili usled više sile udalji  iz proizvodnje  filma, dovrši  ili promeni djelo više autora jer producent odgovara za celinu ili uspešan završetak proizvodnje. Kada ne bi bilo tako, redovne  stvaralačke  dileme,  lutanja  i  krize  ozbiljno  bi  ugrozili  kinematografiju  kao  privrednu delatnost, bez koje ne bi bilo ni filmske umetnosti.  

Pisac dijaloga  je  kreativna osoba posebno nadarena  za pisanje dijaloga. Angažuje  se  pošto  je struktura  scenarija  stvorena,  ili  ako  prethodno  napisani  dijalog  ne  zadovoljava.  U  nekim kinematografijama njegov rad na scenariju se podrazumjeva.  

Filmski  dramaturg  je  stručna  osoba  koja  dramaturški  analizira  nečiji  scenario,  daje  svoje mišljenje,  sugeriše  neophodne  izmjene  ili  radi  na  dotjerivanju  teksta.  Takođe,  sarađuje  sa rediteljem  u  dramaturškoj  pripremi  filma.  U  dramaturšim  odeljenjima,  dramaturzi  se  bave iščitavanjem raznih scenarija  i pisanjem recenzija o njima,  istraživanjima, po  literaturi  i životu zanimljivih  tema  i  motiva,  koji  bi  se mogli  filmski  obraditi,  dorađuju  scenario,  uključuju  se  u scenarističke  timove,  a  ako  su  specijalizovaniji,  na primer  za gegove, dijaloge,  akcione  scene,  i slično dopunjuju  i  obogaćuju  tekstove  tim elemtima. Mnoge  filmske kuće u  svetu  zapošljavaju dramaturge u stalni radni odnos, dok kod nas to uglavnom čini televizija. Ranije se pod filmskim dramaturgom podrazumevao pisac filmskih scenarija.  

Filmski glumac  je  stvaralac  koji  odgovarajućim  izražajnim  sredstima  tumači  ulogu dramskog lika  u  filmskom  delu.  Ta  sredstva  su:  mimika,  govor,  gest,  pokret,  pogledi,  fotogeničnost, uvjerljivost, prirodnost, sugestivnost, čitavo psihofizičko stanje glumca, koje kamera fiksira i uz pomoć  montaže,  svetla,  boje,  kreanja,  u  režijske  koncepcije  i  inscenacije,  daje  mu  konačnu zaokuženu  kinematografsku  viziju  i  cjelinu.  Filmska  tehnika  zahtjeva  od  glumca  naglašenu sposobnost  kncentracije  i  samokontrolu,  pošto  za  vreme  snimanja  mora  da  vodi  računa  o mnogbrojnim  tehničkim  uslovnostima  ‐  veoma  precizno  kretanje  pred  kamerom.  Tokom snimanja, filmski glumac nema kontakta sa gledaocima, on glumi za objektiv kamere i reditelja koji  usmjerava  i  oblikuje  njegov  rad.  Filmski  glumac  ne mora  obavezno  učestvovati  u  filmu  i svojim glasom, pošto njegovu već snimljenu ulogu, iz različitih razloga može nahsinhronizovati drugi glumac. Postoje filmski glumci specjalizovani za određene vrste uloga, a nije redak slučaj 

Page 51: Organizacija u Medijima - Skripta

51 

 

da  popularnost  glumca  prodaje  film,  a  to  je  u  nekim  zemljama  omogućilo  uspostavljanje  star sistema. 

 

 

Gostujući glumac  

1.  Filmski  glumac,  najčešće  veoma  poznat,  filmska  zvijezda,  koji  igra  epizodnu  ulogu,  nekada sasvim malu  i  beznačajnu  za  filmsku  priču,  ali  značajnu  zbog  reklamnog  efekta  i  finansijskog uspeha  filma.  U  američkoj  kinematografiji  zove  se  gostujuća  zvijezda.  Pojavljuje  se,  ponekad, samo u jednom jedinom kadru filma, ili igra samog sebe koristeći svoje ime i prezime.  

2. U televizijskoj drami ili filmu, ima potpuno isto značenje kao u kinematografiji.  

3.  U  televizijskoj  seriji,  gostujući  glumac  pojavljuje  se  u  jednoj  epizodi,  da  bi  svojom pojavom uneo svežinu u već dobro poznat glumački sastav i obnovio interesovanje gledalaca. Kod serija koje traju veoma dugo na TV repertoaru, gostujući glumac može se pojaviti u nekoliko epizoda. Njegovo ime na špici filma ili TV drame nalazi se na posebnoj mutaciji, odmah poslije mutacije sa imenima glavnih glumaca, često napisano istom veličinom slova. 

Karakterni  glumac  je  tumač  uloga  u  kojima  se  manifestuju  i  razvijaju  određeni  ljudski karakteri.  Suštinu  karaktera  sačinjavaju  jasno  definisani  životni  ciljevi,  životna  opredeljenja, moralni  aspekti  i  sva  svojstva  jedne  ličnosti.  Prema  individualnim  osobinama,  mogu  se razlikovati tri osnovna tipa karakternog glumca. Intelektualni tip podvlači, u ulogama gdje za to ima  mesta,  intelektualno  ličnosti  koju  donosi.    Tip  glumca  jake  volje  ističe  slavoljubivost, vlastoljubivost, odnosno vojne elemente  jedne uloge. Međutim, svi ovi elementi,  i ne samo oni, mogu se prožimati u jednoj glumačkoj individualnosti, ukoliko to nalaže karakter uloge koju ta individualnost tumači. 

Glumac­reditelj  je  glumac  koji  režira  film  u  kome  najčešće  igra  glavnu  ulogu.  Obično  je  to istaknuti  glumac,  koji  se  ogleda    režiji  jednog  ili  dva  filma,  a  zatim  se  vraća  svom  osnovnom pozivu. Samo neki uspjeli su a postignu pojednako značajne rezultate i kao reditelji npr, Charles Chaplin, Orson Wells, Woody Allen, Clint Eastwood ...!   

Ostali saradnici 

U filmskoj proizvodnji, više različitih funkcija se naziva tim imenom. Po pravilu, saradnici prate najznačajnija  zanimanja,  kao  što  su  producent,  reditelj,  pisac  scenarija,  direktor  fotografije, scenograf,  kostimograf    itd.  Tokom  pisanja  scenarija  sradnici  mogu  da  pružaju  pomoć  kao specijalisti  za  dijalog  ili  kao  poznavaoci  određenih  oblasti,  odnosno  vremenskog  perioda  koji obrađuje scenario. Raspon različitih saradnika je vrlo širok, jer se kreće od vrhunskih stručnjaka kao  npr.  istoriju  srednjeg  vijeka,  pa  do  osoba  bez  školske  spreme  koji  nekim  svojim  znanjima mogu pomoći snimanje filma. Pored te vrste saradnika koji nisu od nekoj od filmski profesija za neke  poslove  se  u  kraćem  periodu  proizvodnje  često  angažuju  profesionalci  iz  oblasti  režije, montaže  i  slično  koji  učestvuju  samo  u  delu  proizvodnog  procesa,  pa  su  na  špici  navedeni  u funkciji saradnika.  

Page 52: Organizacija u Medijima - Skripta

52 

 

Dubler  se  angažuje  da  zameni  glumce  u  određenim  situacijama,  ako  su  opasne  ili  zahtjevaju neku posebnu veštinu. Za velike filmske zvezde angažuju se osobe koje su po fizičkoj konstituciji, liku,  i  boji  očiju  i  kose  slični njima. Takve osobe menjaju  filmske  zvezde prilikom određivanja pozicije  kao  namere  i  nameštanja  svjetla.  Mogu  se  koristiti  i  za  snimanje  kadrova  u  kojima glumac,  koga  zamenjuju  nije  u  prednjem  planu,  ili  kada  se  snima  izdaleka,  s  leđa  ili  preko ramena.  

Epizodista  ili  epizodni  glumac  je  nosilac  malih,  sporednih  uloga.  Ponekad  se  snagom  svoje glumačke ličnosti i svoje glumačke ekspresije nameće gledaocu više i upečatljivije od glumaca ‐ nosilaca  glavnih  uloga.  Najčešće  su  to  glumci  manjeg  glumačkog  formata,  koji  se  bave interpretiranjem isključivo epizodnih uloga.  

Kaskader  je  lice  koje  prilikom  snimanja  pojedinih  opasnih  scena  izvodi  komplikovane  fizičke radnje, kao što su raznovrsni skokovi sa različitih visina, padovi sa konja,  iskakanje  iz vozila u pokretu, tuča i sl. Učestvuje i u snimanju scena koje zahtevaju vladanje nekom veštinom (jahanje, mačevanje, plivanje i sl.). Često se koristi kao dubler, zamjenjujući glumca u opasnim scenama u akcionim ili vestern filmovima.  

Kašer  je majstor koji  je zadužen da po skicama i uputstvima scenografa  izrađuje sve plastične elemente dekora, najčešće od papira i plastike. 

Statista je lice koje svojim prisustvom, paralelno ili u pozadini sa glavnim zbivanjima, popunjava kadar, učestvuje najčešće u prizorima masovnih scena. Svojom pojavom, rasporedom, kretanjem ili zadatim radnjama (po nalogu sektora režije), uklapa se u opšti mizanscen kadra, podležući u potpunosti  njegovim  zahtjevima  i  određenjima.  Svojim  prisustvom  statista  oživljava  određeni ambijent,  dajući mu  autentičnost,  neposrednost,  životnost  i,  ne  tako  retko,  značajan  je  činilac dinamiziranja  radnje.  Učestvovanjem  u  spektakularnim,  masovnim  scenama,  statisti predstavljaju  posebne  grupe  koje,  po  nalogu  i  uputstvima  režije,  deluju  kao  samostalne dinamičke celine unutar tako zamišljenog i postavljenog kadra. 

Kino operater je osoba koja pomoću kino‐projektora vrši projekciju filma. Radi u projekcionoj kabini, gdje se nalaze projektori (obično dva) dijaprojektor, tonski pojačavač, sa gramofonom ili kasetafnom,  premotači,  pribor  za  lepljenje  filmske  trake,  prekidači  za  osvetljenje  u  dvorani  i pokretanje  zavjese  ispred  ekrana.  Uoči  projekcije  pregleda  stanje  kopije  i  vrši  eventualno spajanje rolni prema kapacitetu bubnjeva na projektorima. U toku projekcije, kontroliše oštrinu, visinu    osvetljenost  projektovanja  slike,  i  kvalitet  i  jačinu  zvuka  u  dvorani.  Poslije  projekcije, premotava  rolne  filma  na  početak,  a  prve  dve  postavlja  u  projektore,  pripremajući  sledeću projekciju.  Kino‐operater  vodi  dnevnik  projekcije,  i  u  prateći  karton  kopije  zapisuje  svoja zapažanja i ocene o stanju kopija. 

Komentator  je  tumač govornog komentara. U dokumentaranom  filmu  to  je obično spiker, a u igranom filmu gumac koji se obraća gledaocu u prvom ili trećem licu. 

Konsultant (spoljni saradnik) je lice koje svojim savjetima iz određenih oblasti znanja, vještine i sl;  pomaže  reditelju  u  realizaciji  jednog  filma.  Mogu  biti  stručnjaci  u  različitim  domenima ljudskog  iskustva  i  interesovanja  kojih  se  film  tokom  svog  nastanka,  dotiče  i  sa  čijim  se problemom suočava. Tako postoji vojni konsultant,  jezički,  istorijski,  itd. Konsultan može biti  i učesnik  nekog  događaja  koji  se  na  filmu  oživljava,  gdje  svojim  sećanjima  neposredno  pomaže rekonstrukciju  ambijenta  i  zbivanja.  Može  se  uključiti  već  tokom  rada  na  scenariju,  odnosno 

Page 53: Organizacija u Medijima - Skripta

53 

 

knjizi snimanja ili kasnije, tokom samog snimanja, pa čak i tonske obrade filma. Konsultant može biti i savetodavac za pojedine filmsko‐kreativne ili filmsko‐tehničke oblasti, na primer, za svetlo, boju, muziku,  kostim, masovne  scene  itd.  Ujednom  filmu može  postojati  i  više  konsultatanata ukoliko njegov obim i priroda materije kojom se bavi to zahtevaju.   

Koscenarista 

Kada na jednom scenariju rade dvojica ili više scenarista onda se za njih kaže da su koscenaristi. Koscenarista je uvek i koautor scenarija, bez obzira da li je u njegovom stvaranju učestvovao od početka ili se priključio naknadno.  

Kranista  je  scenski majstor,  pripada  grupi  tehničara‐specijalista.  Zadužen  je  za  postavljanje  i rukovanje kranom. Tokom snimanja, prema zahtevu reditelja, na objektu prima radne zadatke od  asistenta  reditelja,  montira  šine,  niveliše  ih,  postavlja  kran,  i  rukuje  njime.  Odgovara  za bezbednost članova ekipe na platformi krana. U zavisnosti  s kojim karanom radi, kranista  ima jednog ili više pomoćnika.  

Scenski majstor  pripada  kategoriji  specijalizovanih  tehničara.  Zadatak  mu  je  da,  sa  grupom scenskih  radnika,  vrši  prilagođavanje  prostora  za  snimanje,  manje  adaptacije  i  prepravke elemenata scenografije za potrebe snimanja. Scenski majstor je rukovodilac ovog tima, a izdvaja se  samo  većim  iskustvom.  U  zavisnosti  od  složenosti  projekta  može  biti  angažovano  i  više scenskih majstora.  

Filmski muzičar 

Saradnja muzičara na filmu i u filmskoj ekipi može biti raznovrsna i može se podeliti u sledeće oblike: kompozitor filmske muzike sarađuje sa rediteljem od koga dobija konkretne instrukcije i zahteve  koji  se  odnose  na  muziku  i  celokupno  ozvučenje  filma.  Na  osnovu  ovih  podataka, konpozitor  komponuje  muziku  i  muzičke  numere  za  film,  vodeći  računa  o  ambijentu,  epohi, stilskom usmerenju režije  i scenarija. Napisana muzika se snima (neki put  i  improvizuje)  i kao gotov tonski zapis spaja sa slikom u fazi montaže i sinhronizacije filma. Svaka filmska muzika u zvučnom  filmu  je  snimljena muzika.  Studijski  filmski muzičar  zvučnog  filma  je  solista  ili  član orkestra, koji radi prije svega u tonskom studiju snimajući  iz partiture  ili  improvizujući prema zahtevima kompozitora i reditelja sve potrebne muzičke numere, špice, muzičke i zvučne efekte, zavese i akcente koji se kasnije uklapaju u celinu filma. Muzičar‐ glumac sinhrono peva ili svira u okviru svog glumačkog zadatka i uloge u filmu; svoju numeru često izvodi na plejbek.  

Asistent  

U  kinematografiji  i  televiziji,  lice  koje  pomaže  rukovodiocu  sektora  filmske  ili  TV  ekipe  u obvljanju  njegovh  poslova  na  snimanju  filma  ili  TV  emisije.  Kojih  i  koliko  asistenata  će  biti  u nekoj ekipi, zavisi od ekipe i složnosti zadataka, od broja sektora u ekipi,  i od komplikovanosti njihovih  programskih  i  žanrovskih  karakterstika.  Dužnost  svakog  asistenta  je  da  po  uputstvu svog neposrednog  rukovodioca  (reditelja,  snimatelja,  snimatelja  zvuka, montažera,  scenografa, kostimografa,  itd),  obavlja  manje  značajne  keativne  poslove  i  veći  dio  tehničko‐organiacioih poslova. Rad na asistentskim poslovima često je priprema za prelazak na samostalni rad. 

Scenarista  je  osoba  koja  piše  scenario,  odnosno  njegov  autor.  Smatra  se  kreativnom  ličnošću kada je riječ o umjetničkim filmovima. Vještina se usavršava praksom ili školovanjem. Vrlo često 

Page 54: Organizacija u Medijima - Skripta

54 

 

se  pisanjem  scenarija  bave  književnici,  dramski  pisci,  novinari  i  naročito  filmski  reditelji. Scenarista nije isto što i filmski dramaturg. 

Spiker je osoba koja čita popratni tekst, komentar u filmu ili delu, obično nevidljiva za gledaoce. Može  biti  različitog  uzrasta  i  pola,  u  skladu  sa  pričom  ili  žanrom,  ali  sa  visokim  kavlitetom dikcije, mada  se  ova,  ponekad,  namerno  ignoriše.  Spiker može  biti  identifikovan  kao  neko  od dramskih likova, ili objektivni informator ili svjedok. U igranom filmu spiker nije samo puki čitač teksta, već dramski lik, čija je uloga da pridonosi jasnosti, dramatičnosti i efikasnost radnje kao njen aktivni učesnik i emotivni tumač.  

Statista  sa  zadatkom  je  statista  koji  se,  govorenim  kraćim  replikama  ili  posebno  zadatim  i interpretiranim  radnjama,  izdvaja  iz  mase,  odnosno  iz  skupine  ostalih  statista.  Statista  sa zadatkom često može biti i nosilac neke male epizodne uloge. 

Stend­in  je vrsta dublera,  lice angažovano da zameni glumca za vreme dugotrajnog i napornog postavljanja  osvetljenja  u  toku  snimanja  slike.  U  tom  cilju,  potrebno  je  da  stend­in  svojom figurom  i  izgledom  što  više  liči  na  glumca  umesto  kojeg  stoji  na  sceni  i  da  bude  kao  on kostimiran i našminkan.  

Fri  lenser    je  osoba  na  filmu  koja  nije  u  stalnom  radnom  odnosu  sa  poslodavcem.  Ona samostalno  ili  uz  pomoć  svog  agenta,  pravi  izbor na  kojem  će  raditi,  trudeći  se  da  na  tržištu obezbjedi najbolje uslove i honorare.  

Gegmen je u holivudskoj produkciji lice tj. stručnjak za izmišljanje gegova i njihovo uklapanje u radnju scenarija filma. 

Žamoranti  su  lica  koja učestvuju  u  tonskom  snimanju  ili  scenskom dešavanju,  i  koja  stvaraju potrebne zvučne efekte:  žamor, aplauz, kretanje,  šaptanje  i  žagor, vezanih za određen prostor, ambijent  i  dramsku  radnju.  U  procesu  nahsinhronizacije  filma  proizvode  potrebne  zvuke  i šumove koji su sinhroni i odgovaraju sadržini slike.  

2.3 REZIME 

U  ovom  izlaganju  smo  pokazali  koja  sva  zanimanja  organizuje  filmski  projekat,  i  koliko  je njegova  organizacija  složena.  Organizacija  na  filmu  najčešće  funkcioniše  na  bazi  povezujućih karika.  U  ovom  slučaju,  režiser  izgrađuje  radne  grupe,  redovno  drži  sastanke  sa  svojim najodgovornijim  saradnicima,  da  bi  rešio  probleme  i  donosio  odluke.  Svaki  njegov  saradnik može  predlagati  probleme  za  razmatranje  (asistent  režije,  direktor  fotografije,  scenarista, scenograf),  i  pomoći  pri  rešavanju  i  sugeršući  moguća  rešenja.  Kvalitetna  komunikacija  se ostvaruje tako što svaki sektor ima svog šefa sektora koji svaki problem ili pokušava sam da reši ili se konsultuje sa odgovornijima. Posledica toga je bolja komunikacija, koja donosi bolju svest o problemima i bolje odlučivanje nego kod sistema veze među pojedincima.  

Veoma je važno da u organizaciji filma vlada demokratska klima i timski rad jer bez toga jedan filmski  projekat  se  ne  bi  mogao  ostvariti.  U  timu  gdje  vlada  dobra  komunikacija,  mišljenje  i delovanje  svakog  pojedinca  je  od  značaja  jer  povlači  konce  svojih  dužnosti,  koje  ne  kraju rezultuju uspehom ili neuspehom filmskog projekta.  

Page 55: Organizacija u Medijima - Skripta

55 

 

Svaku filmsku organizaciju bi trebalo da karakteriše:  

razumevanje,   saglasnost,   identifikacija sa primarnim zadatkom,   otvorena komunikacija,   poverenje,   uzajamna podrška,   upravljanje ljudskim različitostima,   selektivno korišćene tima,   odgovarajuće sposobnosti članova tima. 

 

Film se gleda kao  jedna cjelina, kao umetničko delo stvoreno u  jednom dahu, a  iza  tog dela se krije  puno  rada,  energije,  ideja,  kreativnosti,  veliki  broj  umetnika  različitih  branši  (muzičara, likovnih umetnika, glumaca, pisaca, kostimografa),  te  ideje se uspešnom organizacijom  stope i sintetišu  u jedno, a to je film. Film koji se gledaocu nudi kao savršena cjelina. 

2.4 LITERATURA: 

1. Leksikon filmskih i televiziskih pojmova I i II, Naučna knjiga, Univerzitet umetnosti  u Beogradu, 1993, 1997.  

2. Filmska  enciklopedija  1  i  2,  Jugoslovenski  leksikografski  zavod,  Zagreb 1986. 

3. Stojanović, Dr Dušan, Teorija filma, Nolit, Beograd, 1978. 4. Dejvid,  A. Kuk, Istorija filma I, II, III, Clio, 2005/7. 5. Žiro, Tereza, Film i tehnologija, Klio, Beograd, 2005. 

Page 56: Organizacija u Medijima - Skripta

56 

 

3 ORGANIZACIONI ASPEKTI TELEVIZIJE 

I DEO 

3.1  POGLED UNAZAD 

Kao što se filmu, s njegovom pojavom, pripisivalo da je sinkretička umetnost, ta bi se konotacija mogla  primeniti  i  na  televiziju,  “kao  većina  izuma,  televizija  je  kombinacija  tehnoloških dostignuća,  a nikako delo  jednog stvaralačkog genija.  Istorija  televizije počiva na  radiju,  filmu, fotografiji, zracima katodnih cevi i elektronskim kamerama”14. 

Mnogi naučnici pred kraj devetnaestog i početkom dvadesetog veka svojim pronalascima su dali doprinos  stvaranju  televizije.  Najznačajnije  otkriće  pripisuje  se  škotskom  inženjeru  Džonu Logiju Berdu15,  jer  je nakon dugogodišnjeg  izučavanja  slanja  slike 1926.  godine prikazao neku vrstu televizije, uz pomoć mehaničkog skeniranja ekrana sa 25 linija. 

Da  bi  televizija mogla  da  funkcioniše,  neophodno  je  bilo  otkriti  još  davne  1873.  godine  bitnu odliku selena: kada se izloži svetlosnim zracima on stvara električne impulse. Taj će fotosenzitivni materijal  poslužiti  Paulu Nipkovu  da  1884.  godine  napravi  rotirajući  skener,  koji  će  podstaći Karla  Brauna  da  1897.  godine  otkrije  zrak  katodne  cevi,  što  će  sve  skupa  omogućiti  da  se električna slika prenosi na daljinu, kako je 1908. nazvao britanski naučnik Kembel Svinton. 

I  u drugim zemljama,  pre  svega u Americi,  naučnici  su  eksperimentisali  sa prenosom slike na daljinu.  Tako  je  aprila  1927.  američka  telefonska  i  telegrafska  kompanija    (AT&T)  upriličila direktan prenos govora američkog sekretara za privredu, koji je sniman u Vašingtonu a gledan u Njujorku. O tome je sutradan senzacionalno pisala štampa, a Njujork tajms je na naslovnoj strani doneo  udarnu  reportažu  o  ovom  događaju.  Nakon  godinu  dana,  ugledna  kompanija Dženeral elektrik    je  tri  puta nedeljno  redovno emitovala program a  septembra  iste  godine prikazala  je prvu  TV  dramu Kraljičin  glasnik.  (Pregled  značajnih  pronalazaka  za  rad  televizije  pogledati  u Leksikonu  filmskih i televizijskih pojmova).16 

Svesni mana i nedostataka tek otkrivenog televizijskog medija, naučnici su žurili da ga usavrše. Džon  Logi  Berd,  1928.  godine  demonstrira  televiziju  u  boji  uz  pomoć  rotirajućeg  PZC  filtera (plavi,  zeleni  i  crveni),  što  je  već  fotografiji  bilo  poznato  kao  aditivni  sistem  mešanja  boja. Međutim, osnovni nedostaci u prenosu televizijske slike bila je njena rezolucija (sposobnost slike 

                                                             

14 Dejvid, Mek Kvin., Televizija, Clio, 2000., str 13. 

15 Ibid, str. 25 

16 Leksikon filmskih i telvizijski pojmova, Univerzitet umetnosti Beograd, 2001. god., (radi obimnosti podataka tekst je u prilogu rada: prilog br. 1) 

Page 57: Organizacija u Medijima - Skripta

57 

 

da reprodukuje detalje), pa su naučnici uglavnom radili na tome da povećaju broj linija kako bi se povećao kvalitet slike. 

Tako je 1936. godine svetlo dana ugledala televizija visoke definicije, koja je  imala najmanje 240 linija. Program  je bilo moguće emitovati na daljinu od 40 kilometara. Kako nisu bili usavršeni prenosni sistemi, a ni standardizovani prijemnici, ovaj  tek otkriveni medij nije bio na visokom glasu, i smatran je za lošeg rođaka radija. 

Ali,  razvoj  televizije  išao  je  progresivno.  Program  je,  poput  filma,  u  početku  ispunjavan izveštajima  iz  svakodnevice:  sportska  događanja,  politički  skupovi,  krunisanje  Džordža  VI, koncerti  klasične  muzike.  Logično  je  bilo  da  se  televizija  okrenula  ovakvim  događanjima,  s obzirom  da  je  u  to  vreme  film  zauzimao  veoma  značajno  mesto,  posebno  klasični  Holivud  i francuski poetski realizam. Ovakvi programi za televiziju su bili jeftini za produkciju, a aktuelniji od filma. 

U  to vreme,  u Engleskoj monopol nad  radijom  i  televizijom držao  je BBC,  koji  je postao 1926. godine nacionalna korporacija, dok je u Nemačkoj i Sovjetskom Savezu državna kontrola bila još veća.  Podsetimo,  Televizija  je  u  Berlinu  prenosila  Olimpijadu  1936.  godine  pod  direktnom kontrolom nacista,  i smatra se da  je događaj pratilo preko 150.000 ljudi putem TV prijemnika. Tako su Nemci za vreme Drugog svetskog rata emitovali televizijski program u večernjim satima, kao  podršku  svojim  osvajačkim  trupama,  dok  im  saveznici  nisu  uništili  predajnik  novembra 1943. godine. 

U Engleskoj je potpuno bilo obustavljeno emitovanje programa za vreme Drugog svetskog rata, da ne bi televizija bila meta nemačke avijacije, ali je odmah po završetku rata, firma Markoni  UK razvila  sistem  prenosa  slike,  tako  da  je  BBC  juna  1946.  godine  ponovo  započela  redovno emitovanje televizijskog programa. Ranih pedesetih godina, broj gledalaca bio je preko 600. 000. 

Prva  pojava  televizije  kod  nas  vezuje  se  za  datum  održavanja  II  jesenjeg  sajma  na  Starom sajmištu u Beogradu od 09. do 19. septembra 1938. godine. Poznata holandska firma iz oblasti elektronike Philips izgradila je u okviru sajma paviljon u kome je bio smešten televizijski studio. U toku dana, dva puta dnevno sniman je  i emitovan program, u samim paviljonima i ekranima postavljenim  na  otvorenom  prostoru.  „U  programu  su  učestvovali  glumci,  članovi  Narodnog pozorišta i Dramske grupe radio Beograda: Marica Popović, Jovan Gec, Blaženka Katalinić, Viktor Starčić, Žarko Cvejić i drugi. Prema pisanju Politike od 10. septembra 1938. godine u programu su učestvovali  i pevači,  ali nisu navedena njihova  imena. Tog dana, u 15,00 časova, održana  je prva prezentacija televizije namenjena novinarima.”17 

Drugi svetski rat će onemogućiti eksperimentalni razvoj Philipsove televizije, pa će tek za vreme proslave  stogodišnjice  rođenja  Nikole  Tesle,  od  7.  do  10.  jula  1956.  godine  u  Beogradu  u prostorijama  Tehničke  visoke  škole  (danas  Elektrotehnički  fakultet),  u  okviru  izložbe  radio‐amatera,  grupa  entuzijasta  i  tehničara  dali  su  svoj  doprinos  privremenom  pokretanju televizijskog  programa.  Značajno  je  istaći  da  je  veći  deo  opreme  proizveden  u  domaćim fabrikama a samo je Jugoelektro uvezao Simensove predajnike. „Sa beogradskog sajma Televizija Beograd emituje svoj prvi program od 23. avgusta 1958. godine. Emitovan  je  i prvi  televizijski dnevnik, a pet dana kasnije, 28. avgusta, i prva originalna televizijska drama. Televizija Ljubljana 

                                                             

17 Velimir, Dejanović, Vreme bez slike, Televizija Beograd, 2004., str. 100 

Page 58: Organizacija u Medijima - Skripta

58 

 

počinje  redovno  emitovanje  eksperimentalnog programa 11.  oktobra  1958.  godine.  Zajednički program sva tri naša tadašnja studija počeo je 28. novembra 1958., uoči Dana Republike.”18 

Televizija je tako, neslućenom brzinom, započela svoj razvoj, da bi danas dostigla takav nivo da ne možemo zamisliti ni jednu kuću a da nema televizijski prijemnik. Naravno, za svojih pedeset godina najburnijeg razvoja (od 1950‐2000.godine), ona je stalno usavršavala sisteme snimanja i slanja signala, kao i TV prijemnika, tako da danas kada govorimo o televiziji, pre svega mislimo na  veoma  modernu,  savremenu,  tehnički  besprekornu  televiziju,  sa  kristalno  jasnom  slikom, stereo zvukom, ovovremenu i sveprisutnu.19 

3.2 PODELA TELEVIZIJE 

Najčešće kada pravimo o podelu televizije, onda prema izvoru finansiranja i funkciji koju obavlja u radio‐difuznom prostoru, postoji globalna podela na: 

 

a) javni televizijski servis  

b) komercijalna televizija 

3.2.1 Javni servis 

Javni  servis  se  prvi  put  spominje  u  dokumentima  koji  podržavaju  uspostavljanje  BBC‐a,  1. januara  1927.  godine.  Tada  se  na  BBC  gledalo  kao  na  javnu  korporaciju  koja  bi  služila  kao poverenik nacionalnih interesa u emitovanju. 

Najjednostavniji odgovor na pitanje šta  javni servis glasi:  javni servis, pre svega,  treba da bude produkt  javnosti,  odnosno  treba  da  postoji    zbog  javnosti.  Ta  ista  javnost  trebalo  bi  da  ga finansira (pretplata) i ta ista javnost bi trebalo da kontroliše. 

Načela  javnih  emitera  zasnovana  su  na  opštim  profesionalnim  standardima,  propisima  i pravilima  Zakona  o  radiodifuziji,  te  aktima  koji  iz  njega  proizilaze.  Javni  emiteri  dužni  su  da obezbede raznovrsne i izbalansirane radijske i televizijske programe, što važi i za sadržaje koji se plasiraju putem Interneta, teleteksta i drugih postupaka širenja informacija. Programi moraju da zadovoljavaju visoke etičke standarde i standarde kvaliteta medijskih žanrova u kojima se oni iskazuju.  

U  programima  javnih  emitera  zastupljeni  su  informativni,  obrazovni,  dokumentarni,  kulturni, religijski,  zabavni,  sportski  i  dječji  sadržaji.  Javni  servisi  samostalno  ili  njihove  zajedničke produkcije,  trebalo bi da budu kreativni  stub  svih oblika produkcije najvišeg kvaliteta. Oni  su, takođe,  obavezni  da  podstiču  razvoj  domaćeg  stvaralaštva  i  domaće  produkcije  u  svijetu  i  na lokalnim nivoima.  

                                                             

18 Ibid., str.146 

19 Oširnije pogledati: Televizijska reklma, uvodni deo, M. Babić, Cekom books, N. Sad, 2007. 

Page 59: Organizacija u Medijima - Skripta

59 

 

3.2.2 Komercijalna televizija   

Televizijska produkcija širom je otvorila vrata oglašivačima, reklamama, propagandi. Pritisak za osnivanje  televizija  koje  ne  bi  morale  robovati  pravilima  i  koje  bi  se  finansirale  prodajom vlastitog  programa,  odnosno  reklamom  bio  je  ogroman. Duh  iz  lampe  pušten  je  1955.  godine stvaranjem  Nezavisne  televizije  (ITV),  komercijalnog  kanala  koji  su  finansirale  reklamne agencije. U Americi je komercijalna obaveza bila doslovno jedina odrednica, a američka filozofija podređena isključivo tržištu.  

3.2.2.1 Pojam komercijalne televizije  

Komercijalna  televizija  je „televizija koja svoje određeno programsko vreme  ili određeni kanal ustupa korisnicima uz adekvatnu materijalnu nadoknadu. Korisnici kanala plaćaju  televiziji da bi,  na  primer,  reklamirali  određene  proizvode,  propagirali  svoju  delatnost  ili  svoja  politička ubeđenja,  itd.  Drugi  oblik  komercijalnog  odnosa  televizije  i  korisnika  jeste  sponzorisanje određenih emisija. Sredstva dobijena zakupom kanala  ili sponzorstvom, komercijalna televizija troši  na  svoje  izdržavanje,  a  deo  sredstava  koristi  za  finansiranje  drugih  nekomercijalnih programa i istraživanja u oblasti sopstvenog razvoja.“20 

„Komercijalna  televizija predstavlja onaj  vid  televizije koja  izvore  finansiranja  svoje delatnosti nalazi u emitovanju reklamnih poruka putem emitovanja spotova, sponzorisanja, iznajmljivanja vremena  i  drugim  vidovima  oglašavanja  pre  svega  privrednih  organizacija  koje  na  ovaj  način promovišu svoje proizvode i usluge.“21  

Time komercijalna televizija osim što ima jasne karakteristike televizijske delatnosti i medija u cjelini, zalazi    i u sferu privredne delatnosti postajući specifični prodavači robe  i usluga drugih vidova delatnosti.  

3.2.3 Funkcije javne radiotelevizije 

Javna radiotelevizija (državna, centralna, nacionalna) postoji danas u svim evropskim zemljama. Javan  (lat.  publicus;  neskriven,  poznat,  koji  je  dostupan  svakom,  namenjen  svima,  može  mu pristupiti  i  prisustvovati  svako)  i  pluralistički  sistem  radiodifuzije  treba  da  je  otvoren  za  sve sektore društva i relevantne opcije i još je uvek najveći i najuticajniji od svih masovnih medija.  

Javni radiodifuzni servis je javno dobro i on posreduje javne interese društva, odnosno interese koje  određuju  i  prihvataju  njegovi  članovi.  “Javna  televizija  je  poslednji  bastion  istine  i kreativnosti“  navodi poznati istraživač medija B. Bregant i dodaje da „samo javna radiodifuzija štiti od diktata novca“22. Mnogi ljudi gledaju na javnu radioteleviziju, ne samo kao na odupiranje silama tržišta nego i kao na sistem koji izražava njihov pogled, odnosno, kako bi društvo trebalo da  bude  regulisano.  Na  temu  o  funkciji  javnog  RTV  servisa  izdvajamo  i  mišljenje  Majkla Stivensona,  direktora  dokumentarnog  i  obrazovnog  programa  BBC,  koji  ističe  da  je  BBC  kao javni  RTV  servis  jedan  od  faktora  "stvaranja  javne  vrednosti  .....  i  društva  znanja  (knowledge 

                                                             

20 Leksikon filmskih i televizijskih pojmova, Univerzitet umetnosti u Srbiji,  Naučna knjiga, Beograd 1993. str. 855‐856.  

21 Peković, mr Goran,  Menadžment komercijalne televizije, Grafopan, 1995, str. 27. 

22 Boris Bregant, Kvalitet i samoregulisanje, u: Aktuelno o medijima, evropska iskustva, Novi Sad, Centar RTS za istraživanje javnog mnenja, programa i auditorijuma, 2002, str. 17. 

Page 60: Organizacija u Medijima - Skripta

60 

 

society)",  za  razliku  od  komercijanih  RTV  kuća  koje  nisu  javni  servisi  i  čiji  je  osnovni  cilj stvaranje viša vrednosti za akcionare23.   

Brojna  istraživanja  auditorijuma  pokazuju  da  gledaoci  u  Evropi  u  svoj  repertoar  radijskog  i televizijskog  programa  danas  najčešće  uvršćuju  upravo  repertoar  koji  daju  javne  radio‐televizije.  Prema  ispitivanju praćenosti  javnih RTV  servisa u 22 evropske  zemlje  i  131  glavne javne  TV  stanice  i  komercijalna  kanala  (mart,  2002),  93%  stanovnika  prati  programe  svoje nacionalne  RTV  stanice.  Prosečna  razlika  imeđu  gledanosti  javnog  TV  kanala  i  ukupne gledanosti  televizije  je  samo  7%24.  Doduše,  sa  umnožavanjem  kanala  opada  i  broj  njihove publike, ali je utvrđeno da javna RTV koja tokom izvesnog broja godina izgubi 33% na ukupnoj gledanosti, u suštini ostane bez samo oko ‐ 10% svojih gledalaca. 

Za  svaku modernu  državu  važna  su  četiri  faktora:  demokratija,  društvena  kohezija,  kulturna raznovrsnost i medijski pluralizam. S obzirom na ovo, kao i na činjenicu da se od 70‐tih godina prošlog veka naglo povećao broj medijskih operatera, neophodno je da se jasno definiše bazična misija  javnog RTV servisa. Osnovno  je da se rad  javnih radiotelevizijskih preduzeća temelji na misiji koju imaju u svojoj zemlji, a koja je sadržana u sledećem: 

 

• dostupan izbor emisija najvišeg kvaliteta svim građanima; 

• programi i za manjine i za većine; 

• kulturna raznovrsnost i pluralizam informacija; 

• doprinos demokratskim procesima; 

• učestvovanje u permanentnom obrazovanju; 

• potvrđivanju evropskih vrednosti, kulture i tradicije; 

 

Pri tome je ono što odlikuje nacionalnu radioteleviziju i razlukuje je od komercijalnih, pre svega – stil, govor i sadržaj. Džefri Čester (Jeffry Chester) i Ketrin Montgomeri (Kathryn Montgomery)25 ukazuju na  to da  se  od  savremenih medija  očekuje da budu univerzalni  servis  sa  sve  tri  vrste informacija  i usluga (bazične usluge,  javne vesti, političke  informacije), zatim da zadrže status javne, nacionalne radiodifuzije sa nekomercijalnim programima državnog i lokalnog nivoa, te da razvijaju  alternativne  programe,  nove  nacionalne  mreže  sa  različitim  specijalizovanim programskim sadržajima. 

Programi  javne  radiodifuzije  treba  da  insistiraju  na  svojoj  društvenoj  ulozi  stvaranja  javne vrednosti  i da predstavljaju standarde za celu ovu  industriju, za ukupno radijsko  i  televizijsko 

                                                             

23 Prema: O obrazovnoj funkciji evropskog javnog TV servisa u svetlu novih tehnoloških mogućnosti, u: Aktuelno o medijima, evropska iskustva, Novi Sad:  Centar RTS‐RTNS za istraživanje javnog mnenja, programa i auditorijuma, Sveska br. 7/2005, str. 7. 

24 Pokazalo se da povećana konkurencija kablovske i satelitske televizije, a sve više i digitalne, bitno ne ugrožava rejtnig javnog servisa.  

25 Jeffry Chester i Kathryn Montgomery, Media in transition ‐ Independens & the Future of Television, NVR Reports, New York, 1992. 

Page 61: Organizacija u Medijima - Skripta

61 

 

tržište.  Sociološki  gledano,  javni  informativni  servis  je  jedan  od  ključnih  integrativnih  faktora svakog modernog društva.  

Zahtevi prema javnom servisu, oko čega se u Srbiji još uvek vodi debata, davno su prihvaćeni u većini  evropskih  zemalja.  Norveška  javna  RTV  NRK  1,  na  primer,  koja  je  poslednjih  godina intenzivirala  svoj  rad  na  uobličavanju  strategije  kompanije  kao  javnog  servisa,  u  skladu  sa propozicija  EU,  usvojila  je  novi  koncept  koji  je  baziran  na  "promovisanju  ljudskih  prava  i demokratije,  dostupnosti  svakome,  podržavanju  nacionalne  kulture,  poverenju  i  podržavanju nacionalnih manjina". Kvalitet programa, prema ovom konceptu, ogleda se kroz raznovrsnost, opštu  dopadljivost,  negovanje  nacionalnog  jezika,  promovisanje  opšteg  znanja,  produkcija primerenog i kvalitetnog programa za decu kao i za manjine.  

3.3 TEHNIČKO‐TEHNOLOŠKA MODERNIZACIJA JAVNIH SERVISA 

Cilj svake javne RTV kompanije je da bude lider na medijskom tržištu svoje zemlje što je danas ostvarivo  jedino  uz maksimalne  napore  da  se  i  u  tehničko‐tehnološkoj  sferi  program  inovira, budući  da  su  nove  tehnologije  imperativ  opstanka  i  razvoja  nacionalnih  RTV  servisa.  Stalno tehničko  unapređivanje  programa  i  pružanje  najkvalitetnijeg  signala  ujedno  je  i  jedna  od odrednica  i  zadataka  javnog  servisa  u  svim  sredinama.  Javni  RTV  servis  jedan  je  od  stubova informatičkog  društva  i  stoga  je  nužno  da  on  izvuče  najveće  koristi  od  novih  medijskih tehnologija. 

U  porastu  je  broj  radijskih  i  televizijskih  kanala  koji  se  emituju  u  digitalnoj  tehnologiji  a vlasništvo  su  državnih  RTV  kompanija.  Vlade  ekonomski  najrazvijenijih  zemalja  brzo  i intenzivno  ulažu  u  nove medijske  tehnologije  koje  proširuju  potencijal  njihovih  RTV  servisa. Sadašnja  analogna  transimisija  biće  postepeno  ugašena  u  godinama  koje  slede.  Tako,  prema najavama,  zemaljska  analogna  transmisija  treba  da  u  potpunosti  ustupi  mesto  digitalnoj  (u Francuskoj  do  2007.  godine,  u  Švedskoj  2006‐2008,  u  Norveškoj  do  2008,  kada  digitalna distribucija treba da dostigne 100%, itd.). 

Omogućeni  su  različiti  sistemi  prenosa  medijskih  sadržaja,  odnosno  digitalna  transmisija  na različitim emisionim platformama kao što su: 

linearni: tradicionalni radio i televizija, 

nelinearni: interaktivni i usavršeni radio i televizija, 

prenos preko uskopojasnog Interneta, 

prenos preko širokopojasnog  Interneta (broadband  internet) koji pruža mogućnost priključivanja na Interent bez modema, tj. bez telefonske veze, 

prenos na na ručni uređaj (korisniku "na ruke", na mobilne telefone, plejere).  

Moguće je i korišćenje digitalnog telefona ili emisionih veza (broadcasting connentions) da bi se došlo  do  primaoca  koji  poseduje  prijemni  uređaj  –  pokretni  TV  aparat,  mobilni  telefon  ili 

Page 62: Organizacija u Medijima - Skripta

62 

 

plejer26.  Veći  i  bogatiji  RTV  servisi  danas  posluju  na  nekoliko  različitih  planova:  kroz  radio  i televiziju,  štampu,  razne  softvere,  Internet.  Programi  ovih  mreža  (posebno  dokumentarni  i obrazovni) prodaju se takođe i na licenciranim CD‐romima, DVD‐diskovima i u vidu knjiga27.  

Javni  RTV  servisi  angažovani  su  da  preko mreže  Interneta  pružaju  svoje  usluge  kao medijski produžetak  njihovog  programa.  Na  svojim  sajtovima,  u  multimedijskoj  i  interaktivnoj  formi donose osnovne informacije, pri čemu je kriterijum njihovog izbora – značajnost a ne masovna dopadljivost.  Sve  je  učestalija  mogućnost  praćenja  programa,  delom  ili  u  potpunosti  putem Interneta  "uživo"28,  kao  i  preko  brojnih  posebnih  i  namenskih  Internet  servisa  koji  su produžetak i dopuna redovnih programskih aktivnosti većine državnih RTV kompanija. Kako se pokazalo,  sajtovi  javnih  RTV  servisa  (prema  analizi  EBU‐a)  spadaju  među  najpopularnije  i najposećenije, odnosno među sajtove kojima se najviše veruje u Evropi i svetu. 

 

 

 

II DEO 

3.4 ORGANIZACIONO­PRODUKCIONE FAZE TELEVIZIJE 

Ovdje  je  reč  o  pokretanju  televizijske  produkcije  pa  je  potrebno  da  odredimo,  na  globalnom planu,  od  čega  se  ona  sastoji  u  pravljenje  televizijskog  programa  i  multimedijalnih  sadržaja. Naravno,  da  načelan  TV  program  ne  postoji,  svaka  pojedinačna  emisija  ili  serija  imaju  svoje specifičnosti, zbog različitih sadržaja koje tretiraju, zbog različite tehnologije koju primenjuju  i zbog različitog obima zahvata koji je potreban za njihovu realizaciju. 

Kada analiziramo bilo koju organizaciju, poželjno je da utvrdimo postoje li manje celine ili delovi iz kojih se ona sastoji, da odredimo funkcionalne celine,  ili korake u procesu koji  logično slede jedan iza drugoga, kako bi smo bolje utvrdili strukturu i uzajamno dejstvo delova i celine.  Ovde je  reč  o  video  produkciji,  gde  ćemo  na  globalnom  planu  ustanoviti  i  odrediti  od  čega  se  ona sastoji,  kako  funkcioniše  u  proizvodnji  televizijskog  programa  i  multimedijalnih  sadržaja. Naravno,  da  načelan  TV  program  ne  postoji,  svaka  pojedinačna  emisija  ili  serija  imaju  svoje specifičnosti, zbog različitih sadržaja koje tretiraju, zbog različite tehnologije koju primenjuju  i zbog različitog obima zahvata koji je potreban za njihovu realizaciju. 

                                                             

26 Projekat DVB – Digital video broadcasting, koji je pokrenula Evropska radiodifuzna unija (EBU) usmeren je na standardizovanje digitalnog emitovanja i nove načine isporuke medijskih sadržaja, kao i na objedinjavanje više različitih načina transmisije programa.  

27 Televizija je postala serija uzajamno povezanih aktivnosti. Američki medijski konglomerat NEWS INTERNATIONAL ima interese u filmskoj industriji, satelitskom emitovanju, novinama i izdavaštvu, povezan je sa novim telekomunikacionim kompanijama, a razvio je i menadžment pretplate. 

28 Brojni redovni radijski programi koje emituju državne RTV kompanije delom ili integralno mogu da se prate putem interneta. 

Page 63: Organizacija u Medijima - Skripta

63 

 

Ali,  kada  jednom  savladamo  celinu  produkcionog  procesa  i  budemo  u  stanju  da  uočimo bitne zajedničke karakteristike, što važe za najveći broj produkcija, bez obzira na njihove specifičnosti, moći ćemo da se posvetimo analizi atipičnosti i strukturalnih produkcionih razlika značajnih za svaki pojedinačni program. 

Tako, kada je reč o video produkciji, najčešće je proučavamo kroz četiri faze: 

1. predpripremu‐izbor projekta i tima, 

2. pripremu‐postavljanje grubih elemenata, 

3. produkciji‐snimanje i 

4. postprodukciju‐montaža i obrada snimljenog materijala. 

Ako suženo posmatramo, onda ovaj proces možemo podeliti na predprodukciju u šta ulaze prva dva  aspekta,  te  produkciju  i  postprodukciju.  Međutim,  kako  je  segment  predpripreme  veoma važan  sa  aspekta  izbora  projekta  i  formiranja  ekipe  za  realizaciju  programa,  onda  ćemo  ga detaljno proučavati. 

Svaki produkcioni proces ima niz sukscesivnih ili simultanih segmenata, faza produkcije koje je neminovno proći da bi se od ideje o proizvodu došlo do realizacije. Kod različitih proizvoda broj tih  faza  je različit  i zavisi od tehnologije  i načina organizacije što se primenjuju u pojedinačnoj tehnologiji proizvodnje. Narednih nekoliko  faza pokriva korake produkcije uključene u analizu proizvodnje video sadržaja. 

3.4.1 Ciljevi produkcije 

Odmah  na  početku  svakog  projekta  moramo  da  identifikujemo  ciljeve  i  svrhu  produkcije. Identifikacija misije i vizije našeg projekta omogućava da u ovoj fazi, poštujući intuiciju, precizno odredimo koji program želimo da proizvedemo, šta je rezultat koji želimo da postignemo i koju funkcija  on  treba  da  obavi.  Važno  je  da  u  određivanju  cilja  i  svrhe  budemo  što  konkretniji  i najprostijim  rečima  (pisanim putem)  saopštimo kakav  zadatak postavljamo pred  sebe  i  ostale učesnike u procesu i konačno šta pred publiku hoćemo da iznesemo. 

Na  primer,  da  li  želimo  da  proizvedemo  zabavni  program  takmičarskog  tipa  sa  širokom distribucijom kartica za LOTO, koji bi u  razvijenoj  fazi  trebalo da na  teritoriji  Srbije gleda 350 000 hiljada domaćinstava, i time ostvarimo prodaju od najmanje 10 000 LOTO kartica, ili želimo da napravimo zabavno muzički program za mlade, na bazi top liste, za koju će se glasati SMS‐om, a koji ima veću gledanost nego konkurentski programi, zahvaljujući tome što imamo bolji izbor spotova,  brži  pristup  novim  muzičkim  žanrovima  i  savremeniji  SMS  softver,  što  pomaže  da gledaoci lakše biraju. Možda hoćemo da napravimo emisiju za ribolovce ili snow bordere, koju bi finansirali  proizvodjači  pecaroške  i  snow  board  opreme.  Ili  nasuprot,  hoćemo  da  napravimo seriju potresnih emisija o životu izbeglica ostalih bez svojih domova u prethodnim događajima tako da izvršimo pritisak na javnost da se više angažuje na ovom problemu. 

Da bi smo bili profesionalno iskreni, moramo priznati da je primarni cilj većine emitera  da što duže zadrže interes što većeg broja  gledalaca, kako bi imali veći auditorijum i samim time visok rejting  za  privlačenje  komercijalnih  sponzora  radi  prodaje  reklamnog  vremena,  pomoću  koga 

Page 64: Organizacija u Medijima - Skripta

64 

 

agencije  i  reklamni  stručnjaci  različitim,  manje  ili  više  moralnim  metodama,  informišu  mas‐auditorijum  o  proizvodima  i  stvaraju  kod  publike  potrebu,  pa  i  naviku  za  konzumiranjem kupovinom.  Slično  je  i  sa  robom na  tržištu političkih  i  drugih  kncepata  i  ideja. Uticajne  grupe, stranke  i  pojedinci  se  trude  da  TV  program  iskoriste  za  ostvarivanje  svojih  ciljeva,  koriste televiziju  kao  masmedijum  za  širenje  svojih  koncepata,  lobiranje,  ubeđivanje  publike  u  svoje ideje  i  stvaranje  prednosti  u  odnosu  na  konkurenciju,  često  i  veoma  grubim pa  i  nemoralnim metodama.  Nekada  je  među  televizijskim  ljudima  kružio  vic  o  tome  da  je  TV  program  pauza između dva bloka vesti. A nedavno je direktor francuskog Kanal­a 5 izjavio da je program postao pauza između dve kokakoline reklame. 

Naročito  su  moćne,  pa  i  razorne,  direktne  poruke  koje  ovaj  medij  sa  sobom  nosi.  Recimo, postojanje dnevnika nam govori, bez obzira kako će neki događaji u njemu biti tretirani, da smo svakodnebno izloženi zavisnim informacijama. Dnevnik nam implicitno u kuću donosi stvarnost onakvu kakvu žele da nam je plasiraju njegovi urednici. 

Ovakav trend je naročito izražen kod komercijalnih emitera koji se bore za profit i opstanak na veoma grubom trzištu na kome je sve veći broj programa što pretenduju na istu publiku, bilo da su  u  pitanju  satelitske  stanice,  zemaljske  mreže  i  kablovski  sistemi  ili  lokalni  programi.  Iako televizije, koje su javni servisi, finansirane su iz prihoda koji se ubiraju od građana, trebalo bi da budu maksimalno rasterećeni ovih komercijalnih ili propagandnih ciljeva, što nije uvek slučaj. U našim okolnostima za to ćemo se još dugo boriti. 

Ukoliko bi se program sastojao samo od komercijalnih ili propagandnih sadržaja ubrzo bi postao neglediv  i  neatraktivan  za najveći  broj publike,  pa TV  ipak mora da  ima  i neke druge  ciljeve  i kvalitete i da se dovijanjem probija među ovim čvrstim utilitarnim ograničenjima. Otuda većina produkcija  imaju  više  od  jednog  cilja.  Kada  postignu  održivost  na  komercijalnom  nivou, producenti se trude da programu obezbede i neki drugi kvalitet. 

3.4.2 Analiza ciljne publike 

Sociolozi za potrebe analize društvenih interakcija koriste pojam ciljne javnosti delimično sličan sa  pojmom  ciljna  grupa  u  marketingu  (termin  potiče  od  J.  Habermas‐a  The  Theory  of Communicative Action). Tako na primer razlikujemo:  

1. široka javnost,  

2. stručnu javnost,  

3. sportska javnost,  

4. spoljnja i unutrašnja javnost,  

5. bankarska javnost, itd. 

 

Kao što vidimo, reč je o nizu termina za funkcionalnu definiciju manjih ili većih socijalnih grupa koje imaju nešto zajedničko, a do kojih se da dopreti, i na njih uticati  strukturisanim kanalom za prenos informacija. Ovakve strukture imaju niz zajedničkih osobina, ponašanja i  interesa i tema, pa se do njih, kroz ove kanale, može u okvirima  tih  interesa proslediti oblikovana  informacija, 

Page 65: Organizacija u Medijima - Skripta

65 

 

koja  razrađuje  neku  od  storija  sa  očekivanjem  da  će  interesovanje  i  stepen  razumevanja,  pa samim time i uticaja i rakcije biti veći nego da smo tu istu informaciju publikovali nekim drugim kanalom  u  neku  drugu  grupu.  Recimo,  bankari  će  rado  gledati  kratke  vesti  sa  berze,  ali  to sportske navijače neće zainimati, ili fudbalsku javnost neće previše zanimati rezultati klizanja na ledu. S druge strane, dečiju emisiju obično će gledati  i bake  i mame. Posmatrano na ovaj način dobijamo veću stepen odredivosti grupa publike po pitanju interesovanja.  

Karakteristike  publike  najčešće  određujemo  i  demografski,  što  naročito  utiče  na  tip  izbora gledanog  programa:  satelitski,  nacionalni,  lokalni.  Na  različitim  tipovima  kanala  današnja publika zadovoljava svoje različite potrebe. Na satelitskom kanalu sportska publika će, recimo, gledati  rado  evropski  kup  šampiona  da  bi  mogla  da  uživa  i  da  se  kompetentnije  kladi,  na nacionalnom kanalu će gledati derbi Zvezda­Partizan, a na lokanom aranđelovačkom takmičenje ekipa u malom fudbalu ili školskih timova. 

Ove  regionalne  demografske  varijacije  lako  se  vide  u  karakteristikama  lokalnih  programa gledano odozgo na dole. Od satelita preko nacionalnih kanala, do lokalnih stanica koje lokalnim slengom  pa  i  dijalektom  pred  publiku  iznose  stvari  od  čisto  lokalnog  interesa,  podržane  čisto lokalnim  sponzorima.  Na  primer  lokalna  poslastičarnica  u  Lajkovcu  nema  potrebu  da  bude sponzor  lige  šampiona,  ali  će  svakako naći  interesa da podrži  takmičenje  škola  iz okruženja u malom fudbalu. 

Lokalni  pariski  kanal  će  recimo  imati  u  žiži  događaja  potpuno  novu  programsku  shemu posvećenu nemirima u predgradima u kojima žive doseljenici, na nacionalnom kanalu ta tema će biti tretirana kao ozbiljna  dvosatna emisija u kojoj učestvuju ministri aktualne vlade, opozicija, sociolozi i predstavnici civilnog drustva, dok će na CNN‐u to biti samo udarna vest. Demografija različito utiče na recepciju određenih tipova sadržaja. Generalno govoreći, naravno sa mnogim izuzecima,  programi  koji  tretiraju  recimo  seksualne  teme,  publika  koji  živi  u  severnim protestantskim zemljama, gde je seksualna tematika rasterećenija  bivaju mnogo tolerantniji od ljudi koji imaju ruralnu pozadinu i žive na jugu u islamskim ili drugim seksualno konzervativnim sredinama,  gde  javno  prikazivanje  golog  tela,  pa  ni  govor  o  seksualnosti,  još  nisu  prestali  da bivaju  tabu  tema.  Prema  svemu  ovom  producent  mora  da  zauzme  određeni  stav,  kako  bi upravljao uspehom i učinkom programa. 

Ali,  šta  ako ne  proizvodimo program  za masovnu  distribuciju  ili  TV  emitovanje? Uporedjujući standardne televizijske programe i institucionalni video, koji uključuje korporacijski, sajamski i trening materijal,  ili obrazovni video, uviđamo da  i ovi žanrovi moraju  imati  slično pa  i dublje poznavanje  ciljane  javnosti,  kao  i  kulturne  i  demografske  karakteristike,  godine,  pol  i obrazovanje  koje  utiču  na  produkcionu  formu  i  sadržaji  u  ovim  formama producent,  režiser  i scenarista  takođe  moraju  biti  svesni  potrebe  publike,  nivoa  znanja,    očekivanja  i  kapaciteta prijemčivosti,  pa  u  odnosu  na  njih  prilagoditi  temu  i  strukturu  kroz  koju  izlažu  sadržaj.  Opšti kulturni nivo i nivo obrazovanja su takođe povezani sa nivoom recepcije programa. Istraživanja pokazuju  da,  generalno  govoreći,  što  je  više  ljudi  u  publici  bolje  obrazovano,  je  teže  vršiti direktan propagandni uticaj na njih a povećana je i tolerancija u odnosu na razlike u stavovima. Interesantno  je  da  je  potpuno  suprotno  kada  je  u  pitanju  odnos  prema  nasilju.  Zašto  je poznavanje, demografskih, kulturoloških ili obrazovnih nivoa ciljne publike važno u artikulaciji formalnih i strukturalno sadržinskih aspekata produkcije. 

Page 66: Organizacija u Medijima - Skripta

66 

 

Ako konstantno potcenjujemo publiku i imamo predrasude, imaćemo i ograničenu budućnost na TV. Često se govori da publika guta sve što joj se da. U vremenu  socijalizma kod nas je televizija bila zasnovana na konceptu prosvećenog socijalističko­apsolutističkog morala, i iz današnjeg ugla gledano,  u  mnogim  marginalnim  žanrovima,  kao  što  su  dečiji,  obrazovni,  muzički,  kulturni progam, bila je na veoma visokom nivou koji se mogao meriti  svetskim standardima. Iako je i u to  vreme  TV  imala  funkciju  učvršćivanja  socijalističke  vlasti  i  sistema  vrednosti,  kasnije  u godinama moralnog sunovrata, spustila se na najniže propagandističke grane i bila bitan faktor tog sunovrata, pojmovno ga opremajući idejnim, moralnim i estetskim aparatom sposobnim da parališe kako zdrav razum tako i emocije. 

U  najnovijem  periodu,  periodu  tranzicije,  teško  je  napraviti  ideološku  korekciju‐konverziju, zastupajući, paušalno, sisteme vrednosti, pojmovne aparate i estetiku. Ovo se nažalost ne odnosi samo  na  televiziju,  već  na  ukupan  kompleks,  masovnih  medija,  bili  oni  štampani  ili  audio‐vizualni.  Televizija  je  najprisutnija,  jer  u  sebi  nosi  artizam  direktnog  prenosa,  pa  je  zato  i najuočljivije ogledalo stanja duha jedne sredine ili kulture. 

3.4.3 Evaluacija ranijih produkcija 

Bez strasti i predrasuda, što je moguće objektivnije treba analizirati prethodnu produkciju, bez obzira  kako  je  završena.  Uvek  ima  novih  pitanja  i  zahteva  koji  nisu  potpuno  isto  definisani: predprodukcijske  i  produkcijske  razlike  između  uspešnog  i  neuspešnog  programa.  Najčešće treba obratiti pažnju na sledeće: 

• Šta  je  to  što  se  tokom  realizacije  programa  pokazalo  uspešnim  a  šta  što  je  kočilo produkciju? 

• Analizirati šta je producent, urednik ili reditelj u tom slučaju  radio ili još važnije, šta nije radio?  Naravno,  pošto  se  produkcioni  stilovi  stalno menjaju,  moramo  uočiti  razlike  u vremenu, mestu i publici, te doneti odluku kako ćemo sada raditi modifikovati program i njegovu realizaciju.  

• Obavezno pogledati  i analizirati šta to dobro i  loše radi konkurencija, neko ko u našem emisionim  i  produkcionom  okruženju  u  datom  žanru  radi  sličan  program,  jer  sličan program na neki način uvek postoji.  

• Utvrditi minimalne sličnosti i maksimalne razlike pomoću kojih ćemo obezbediti pažnju publike. Odlučimo se koje su to metode i sredstva i gde je akcenat u novoj produkciji. Da li je to bolji i aktuelniji scenario, duhovitija rešenja, novi talenti, druga oprema, moderna  scenografijia, postprodukcija obogaćena grafikom i drugačijim pristupom. 

• Proceniti  šta  je  to  u  šta  produkciono  treba  ulagati  na  duži  rok  i  da  li  finansijski  to možemo  izneti.  Kratkoročne  programe  tako  koncipirati  da  čine  sastavni  deo  opšte strategijske produkcije. 

3.4.4 Vrednost i cena 

Odredimo osnovnu vrednost i prednost nove produkcije te pošaljimo sponzoru ili emiteru jasnu i uverljivu sliku o njoj. Utvrdimo vrednost projekta,  troškove  i zaradu, kao  i druge koristi koje 

Page 67: Organizacija u Medijima - Skripta

67 

 

donosi  program.  Naravno,  emiter  i  sponzor  će  tražiti  svoj  deo  za  sopstveno  angažovanje  u produkciji,  i  oni  investiraju  i  rizikuju  i  to  ne  mali  iznos.    Kada    pokrijemo  cenu  koštanja proizvodnje  programa,  moramo  se  precizno  dogovoriti  o  raspodeli  eventualne  dobiti  pod uslovima da se uložena investicija isplati. Uvek treba predvideti koji deo rizika postoji i na koga se odnosi. 

Da bi proces pregovaranja sa sponzorima i emiterom bio uspešan moramo sebi da postavimo niz pitanja:  

 

1. Koja i koliko je brojna naša publika? 

2. Da bi smo ovo ustanovili, moramo znati: 

a. gde i kada,  

b. u  koje vreme, 

c. koliko puta prikazujemo program? 

3.  Da li se jednim emitovanjem programa, produkcioni troškovi mogu vratiti, ili se moraju emitovati na više stanica u više termina?  

4.    Da  li  prodajom medija,  recimo  DVD  u  slučaju  obrazovnog  programa, možemo  pokriti produkcione troškove i steći dobit? 

Generalno gledano, što je veća publika, veća je i moć marketinga da privuče više sponzora. U isto vreme,  prosti  brojevi  nam  ne  otkrivaju  pravu  istinu.  Recimo,  marketinškom  kampanjom mladima  nudimo  sportsku  opremu.  U  ovom  slučaju,  produkcija  koja  ima  veću  publiku, procentualno  vezanu  za  ovu  ciljnu  grupu, mnogo  je  uspešnija  nego  produkcija  koja  ima  veću gledanost,  ali  manji  broj  mladih  ljudi  zainteresovanih  za  taj  proizvod.  Mnogo  programa  je propalo, ne zato što imaju malu publiku, već zato što imaju pogrešnu publiku. 

Veština  prikupljanja  sredstava  za  projekat  počinje  od  sposobnosti  producenta  da  proceni produkcioni  budžet  i  izradi  preliminarni  predračun,  a  ona  opet  zavisi  od  poznavanja  cena  na tržištu,  veštine  ugovaranja  i  naravno  spretnosti  producenta  da  angažovanjem  minimalnih ljudskih i tehničkih kapaciteta postigne maksimalan efekat. 

Uvek  u  razvoju  programa brinemo  o  vraćanju  investicije:  potencijalna  vrednost  produkcije  za marketing  mora  biti  balansirana  sa  koštanjem  projekta  i  realnom  prezentacijom  projekta sponzorima  i  finansijerima.  Ako  koštanje  prevaziđe  zaradu,  onda  imamo  problem!  U komercijalnoj  televiziji  povraćaj  investicije  je  generalno  forma  uvećane  prodaje  i  profita.  Ali moramo uzeti u obzir  i druge kriterijume, kao što je očekivani uticaj na opštu atmosferu, elan i moral, politička, duhovna, ili javna korist izvedena iz prikazivanja programa. 

3.4.5 Razvoj scenarija i produkcionih propozicija 

Postoji nekoliko  faza od osnovne  ideje do glavnog scenarija.  Ideje koje nudimo kreću se u dva pravca: sadržaj radnje koja će biti realizovana u produkciji  i kalkulacija (budžet).  Podsetićemo:  

Page 68: Organizacija u Medijima - Skripta

68 

 

• sinopsis je najkraći kompletan opis zamišljenog programa, siže radnje,  

• tritment  je  funkcionalna  proširena  razrada  sinopsisa  koja  i  profesionalcu  i  laiku  daje bitne informacije o sadržaju programa,  

• scenario  je  detaljna  umetnička  razrada,  koja  uključuje  dijaloge  i  sve  druge  bitne sadržinske faktore.  

 

I  ovde  moramo  da  ponovimo  veoma  važno  pravilo:  produkcija  je  veština  timskog  rada,  zato nikada  ne  treba  ući  u  dublje  produkcione  faze  bez  sinopsosa  i  scenarija,  ma  o  koliko jednostavnom projektu  se  radilo. Posebno  je  važno  za  sve učesnike u produkciji,  pre  svega  za investitora, finansijera, sponzora i emitera da projekat kompletiramo sa sledećim dokumentima:   

1. predlog projekta (programa),  

2. pismeni predlog timova, koji su sastavni deo sinopsis ili tritmenta., 

3. produkcione propozicije projekta koje govore o suštinskim prednostima,  

4. vrsti i obimu publike na koju se odnose,  

5. načinu produkcije, nivo realizacije i elementima koji se odnose na emitovanje,  

6. predračun troškova i nacrt budžeta koji govori o raspodeli eventualne dobiti. 

 

Kada  je  predlog  programa  odobren  potreban  je  potpuni  scenario.  U  ovoj  fazi  sva  ranija istraživanja idu na proveru i procenu po raznim osnovama a onda i na odlučivanje o investiciji kod svih onih kojima ih je producent ponudio. 

Prva verzija scenarija obično doživi još mnogo izmena. Na dorađivanje scenarija utiče i to da se u toj fazi obavlja veliki broj kontakta sa raznim osobama koje iz različitih uglova sagledavaju temu, pa producent sve te sugestije i utiske  na neki način prenosi scenaristi. U ovoj fazi se još jednom redefinše  i  fino podešava odnos prema ciljnoj publici, ali se razmatraju  i sve alternativne  ideje  do kojih se u procesu rada dolazi. 

Analizom mnogih faktora, uz pomoć mašte i veštine profesionalnog scenarističkog tima koga je u ovoj  fazi producent angažovao, dolazi se do konačne verzije scenarija. Zadnja verzija scenarija mora biti prihvatljiva, za producenta i reditelja, ali i za finansijere i emitera. Ipak i ova verzija ne mora  biti  finalna,  u  mnogim  situacijama  promene  se  dešavaju  i  tokom  samog  snimanja  pa  i montaže. U dramskoj produkcji, svaka se nova verzija  scenarija štampa  na papiru druge boje, da se ekipa i glumci ne bi zbunili. 

U  zavisnosti  od  vrste  produkcije  i  žanra,  po  izradi  finalne  verzije  scenarija  reditelj  sa pomoćnikom i ostalim autorima piše i knjigu snimanja. Dokument u kome je scenario, ne samo podeljen na scene i sekvence, nego je i detaljno raskadriran, a u knjizi su uneseni i drugi elementi za ealizaciju: tehnički i kreativni podaci. Ponekad knjiga snimanja sadrži  i  i skice sa pozicijama kamere i svetla, ili podsetnik za kostim i scenu, i naročito reditelja i glumce. 

Page 69: Organizacija u Medijima - Skripta

69 

 

Za neke oblike produkcije se po knjizi snimanja, pa i u toku rada na scenariju,  izrađuje  i story­board, ilustrovana, crtana verzija scenarija sa tačnim izgledom svakog kadra.   

3.4.6 Produkcioni plan i zadaci 

Svaka  produkcija  je  skup  međusobnozavisnih  poteza.  Ti  potezi,  faze,  predstavljaju organizaciono, tehnološki i kadrovski logične, zaokružene celine, koje mogu biti sukscesivne (u vremenu slede jedna drugoj ) ali mogu biti i paralelni (npr. izrada dekora i kostima). U svakom slučaju one su u tesnoj i složenoj funkcionalnoj međuzavisnosti po nizu sadržinskih, tehničkih i finansijskih parametara. Svaka faza je zaokružena celina, a između faza postoji prekretnica (od koje  suštinski  zavisi  napredak  projekta).  Zaokruženost  faze  se  ogleda  u  tome  što  se  većina elemenata  u  okviru  jedne  faze  vremenski  i  međusobno  može  pomerati  bez  veće  štete  po projekat, ali je to između faza nemoguće.  

Zato je potrebno završiti sve ključne elemente u okviru jedne faze da  bi se moglo ući u sledeću. U fazi razvoja ili predprodukcije neophodno je: 

a. izneti ideju projekta,  

b. propozicije projekta,  

c. napisati sinopsis i tritment,  

d. angažovati scenaristu ili tim i dovršiti scenario.  

 

U  daljem  radu,  odnosno  pripremi  producent  radi  na  izradi  plana  projekta,  i  tako  dolazi  do sledećih faza:  

1. plan produkcije 

2. zadaci,  

3. resursi, 

4. rokovi,  

5. troškovi  

 

3.4.6.1 Plan produkcije 

Palan produkcije  se  grafički  najpreglednije  prikazuje  u  formi  tabele,  bilo  da  je  ona  kompletan gantogram (detaljni plan ‐ sistem povezanih i uslovljenih faza u formi tabele) ili da je neki njegov izvod,  plan  po  zadacima,  odnosno  kadrovima.  Uvek  su  horizontalno  u  kolumnama  istaknuti rokovi,  a  vertikalno u  redovima  zadaci  ili  resursi.  Grafički  prikaz  plana produkcije  omogućuje brz i jednostavan uvid u projekat. Plan se izrađuje u nekoliko nivoa preciznosti kao: 

1. Generalni plan projekta produkcije (glavne faze zbog lakog uvida)  

Page 70: Organizacija u Medijima - Skripta

70 

 

2. Detaljni plan:  

a. mesečni,  

b. sedmični i  

c. dnevni.  

Administrativno posmatrano sekretar produkcije se brine o izradi, dopuni, štampanju, isticanju i podeli plana članovima ekipe. To je odgovoran i sveobuhvatan posao. Kada ekipa ne zna dobro plan,  projekat  teško  napreduje.  Zato  se  razni  aspekti  plana  ističu  na  posebne  table  u kancelarijama produkcije, štampaju pojedini separati za svaki sektor i konačno za pojedince. Za upoznavanje  sa  planom  zadužen  je  sektor  organizacije  i  produkcije,  koji  posle  svakog  radnog dana saziva menadžere ostalih sektora, analizira i administrira urađeno i raspoređuje zadatke za naredni dan ili nedelju. 

Dobar producent dobro poznaje svoj projekat i resurse sa kojima raspolaže, te ume da napravi čvrst  ali  dovoljno  fleksibilan  plan  koji  ne  osciluje  u  realizaciji mnogo  u  odnosu  na  predviđeni tempo  rada.  Svako  probijanje  plana  znači  i  probijanje  budžeta,  zato  je  ono  veoma  opasno. Fleksibilnost  plana  podrazumeva  mogućnost  logičnih  i  unapred  predviđenih  promena  koje najčešće  nastaju  zbog  vremenskih  uslova  ukoliko  se  radi  u  eksterijerima  ili  zbog manjkavosti tehnike i ljudskog faktora. 

Promene plana izuzetno utiču na kvalitet projekta i atmosferu u ekipi. Dobar i iskusan producent ume da osmisli, napravi i izvede realan moguć plan, zato što ume da pretpostavi kojim sve tokom produkcioni odnosi mogu kretati. 

3.4.7 Softveri za vođenje projekta 

Danas postoji niz veoma moćnih softverskih aplikacija za koncipiranje, raelizaciju i sprovođenje plana i budžeta, najpoznatija od njih je mowie magic, sistem softverskih paketa koji se sastoje od alata za formatiranje i razradu scenarija, planiranje, proveru i dopunu plana, štampanje radnih lista i planova, praćenje realizacije i finansijsko poslovanje produkcije. Ovaj programski paket je postao moćno i gotovo nezamenljivo sredstvo u radu producenta. Razrađen je dotle da razlikuje tipove i vrste projekata, kako filmskih, tako i TV, ali i tipove produkcije, većine značajnih studija kako u Americi tako i u Evropi. Jednostavnim izborom vrste projekta i tipa produkcije producent dobija najbolji uzorak plana i budžeta koji su prilagođeni vrsti produkcije koju trenutno realzuje. Ostaje  samo  da  se  unese  razradu  scenarija,  resursi  i  elementi  budžeta.  Program  je  naravno kalkulativan  (sam  računa  i  upozorava  na  preklapanja  )  i  nelinearan,  može  se  menjati  i dopunjavati, te tako pratiti realno stanje produkcije. Pomoću ovakvih programa administrativni aspekt produkcije se lakše drži pod kontrolom. Moć producenta je u veštini kreiranja i realizacije plana. 

3.4.8 Zadaci 

Zadaci  obuhvataju  sve  radnje  koje  je  potrebno  preduzeti  kako  bi  smo  ušli  u  realizaciju produkcije,  ka  naprimer:  raskadrirati  scenario,  ili  napraviti  kostim,  ili  uraditi  grubu montažu, glumačke probe, nameštanje rasvete. Na ovaj način se plan deli na manje logične celine koje je 

Page 71: Organizacija u Medijima - Skripta

71 

 

lakše  uočiti,  analizirati  i  realizovati.  Zadaci  moraju  biti  jasni  i  konkretni  koji  podstiču  na kreativnost. 

3.4.9 Resursi 

Pod resursima se podrazumevaju ljudski resursi: reditelj, asistent, kostimograf, organizator, šofer i mnogobrojni  učesnici  u  projektu.  Zatim,  tehnički  resursi:  kamera,  studio,  radionica  za  izradu dekora, montaža. Finansijski resursi koji stoje na raspolaganju projektu prema budžetu: honorari glumaca,  trošak,  scenografije,  sredstva  namenjena  izradi  kostima,  troškovi  sale  za  probu, troškovi penzionog i socijalnog i sl. Iz ovoga se vidi da su plan realizacije  i budžet  tesno i logično povezani.  Producent  upravlja  i  jednim  i  drugim  neprekidnim  uvidom  u  oba  aspekta  koje mu pripremaju iz plana pomoćnik produkcije, a iz budžeta finansijski pomoćnik i računovođa. 

Kadrovski  resursi  se  u  planu  prikazuju  po  sektorima:  sektor  kamere,  sektor  režije,  sektor transporta  ili  rasvete. Sektor čine svi  ljudi koji pripadaju  jednoj  logičnoj grupaciji koja obavlja određeni  aspekt  posla  (recimo  reditelj,  sekretarica,  pomoćnik  i  asistenti  režije  čine  sektor režije.)  

Posebno važan uvid u resurse predstavlja budžet, plan  finansijskog resursa,  (prihoda  i rashoda projekta), prema zadacima, obimu posla i rokovima. Budžet započinje kao predračun, a onda se po razradi projekta deli prema vrstama troškova: honorari, tehnika, zakupi, socijalno i penziono, PDV i sl. 

3.4.10 Rokovi 

Još  jedan  bitan  aspekt  produkcije  su  rokovi.  Nijedan  poslovni  poduhvat  nije  bez  rokova,  a pogotovu onaj gde je veliki broj učesnika od kojih svako ponaosob ima svoje uloge, a timski su povezani. Zato najčešće kažemo da su ti zadaci sekvecionalno naslonjeni i da imaju: 

 

a) početak zadatka, kraj zadatka,  

b) vreme od datuma do datuma,  

c) vreme od sata do sata.  

3.4.11 Troškovi produkcije 

Iako  možda  imamo  odličnu  ideju  za  scenario,  neku  za  koju  smo  sigurni  da  će  nas  učiniti poznatim, ukoliko ne možemo sakupiti novac za realizaciju, ta ideja će ostati samo ideja. Uvek se prvo  postavlja  pitanje  cene  koštanja  produkcije  ponuđenog  scenarija.  Zato  se  trudimo  da  što bolje razumemo troškove produkcije, a da dobru ideju realizujemo, tada su nam šanse za uspeh veće. Zašto gubiti vreme smišljajući sjajne ideje, ako ne postoji šansa da se one realizuju. Uvek imajmo na umu da se ni jedna produkcijska kuća u neće upustiti u produkciju sve dok god nema bar pokazatelje o tome koliko će sve to koštati. 

Page 72: Organizacija u Medijima - Skripta

72 

 

Da bi se izračunali troškovi produkcije najpre se, naročito kod kompleksnih produkcija, moraju analizirati  scenario,  knjiga  snimanja,  tehničke  potrebe,  ljudski  resursi  i  odeliti  u  kategorije troškova. Kad se misli na troškove može se primeniti i tradicionalni princip podele na troškove iznad crte i ispod crte. 

Iznad crte: Iako je pomenuta “crta” često nejasno locirana, izraz “iznad crte” se obično odnosi na izvođačke i produkcione elemente: talente, scenario, muziku, administraciju opšte produkcione troškove namenjene razvoju projekta, putne troškove, dnevnice ili honorare poreze i doprinose. 

Ispod crte 

Ispod crte se nalaze elementi podeljeni u dve velike grupe:  

 

I. Fizički elementi: 

a. tehnika za snimanje: kamera sa opremom i tonska oprema,  b. rasveta i scenska tehnika (kran, far, doly)   c. transportni troškovi,  d. scenografija,  e. šminka, garderoba (probe),  f. grafika, g. produkciona oprema,  h. studio i  i. montaža. 

 II. Tehničko osoblje: 

a. scenski menadžer,  b. inženjersko osoblje,  c. video operateri,  d. audio operateri i  e. opšta radna snaga. 

 Da bi se precizno izračunali troškovi treba ići  i  iznad  i  ispod crte  i podeliti celu produkciju i 15 kategorija: 

1. Preprodukcijski troškovi 2. Pronalaženje lokacija za snimanje i putni troškovi 3. Iznajmljivanje studija 4. Konstrukcija scengrafije 5. Izdaci vezani za lokaciju snimanja 6. Iznajmljivanje opreme 7. Video kasete i presnimavanje video kaseta 8. Produkcijski, troškovi ekipe 9. Naknade za režišera, pisce… 10. Troškovi kamermana 11. Osiguranja, dozvole za snimanje, kontigenti itd. 

Page 73: Organizacija u Medijima - Skripta

73 

 

12. On­line, off­line montaža 13. Advertajzing, promocije i postizanje publiciteta 14. Istraživanje i fallow up 15. Materijali, zalihe i razni troškovi 

 

3.4.12 Pristup troškovima  

Kad se  jednom utvrde troškovi produkcije, onda se može  ispostaviti nužnim da se ti  troškovi  i opravdaju  ili  u  smislu očekivanih  rezultata,  ili  u  smislu  efektivnosti uloženog.  Emiteri  očekuju određenu gledanost (rejting) projekta a oglasivači predviđeni učinak reklame. 

3.4.13 Cene po vrsti troškova  

Producent troškovima manipuliše najčešće po:  

a) vrsti troška u produkcionom lancu (honorari, tehnika itd.)  

b) vremenu njihovog nastajanja (pripreme, snimanje, postprodukcija). 

 

Ovo je važno i zato što različiti troškovi imaju različite poreske osnovice i doprinose (penziono i socijalno naprimer). Na taj način on ima najbolji uvid u produkcioni budžet i stanje troškova na projektu,  koje  je  jedna  od  osnovnih  briga  producenta  u  fazama  proizvodnje  programa,  ali  za potrebe rada sa investitorima ili emiterima uobličili su se i drugi modaliteti prikazivanja cene. 

3.4.14 Cena po jedinici trajanja  

Troškovi po minutu se relativno lako računaju. Jednostavno se podeli ukupna cena produkcije sa vremenom njenog trajanja. Na primer, ako je 30 minuta produkcije koštalo 30 000 evra, onda je cena koštanja po minutu 1 000 evra. Ovaj način prikazivanja cene često se koristi u pregovorima sa prikazivačima  i oglašivačima. U  slučaju manjih  formi,  a naročito kod skupih produkcija kao što su reklame ili zahtevna kompjuterska animacija, cene se izražavaju u sekundama. 

3.4.15 Cena po gledaocu  

Ukoliko prikazivač ima dobar i ugledan rejting servis koji egzaktno precizno meri gledanost na jednoj teritoriji (piplmetar),  cena po gledaocu se takođe lako računa, tako što se podeli ukupna cena produkcije sa brojem anticipiranog auditorijijuma. Tipična mera za oglašivače u Americi je CPM, ili cena na hiljadu gledalaca, a evropski indeksi variraju od područja do područja. Nažalost, egzaktno merenje  auditorijuma po  strukturalnim  kriterijumima  gledanosti  i  drugih  elemenata distribucije pažnje  je kod nas uvedeno nedavno i još uvek nije dovoljno egzaktno, a sa podacima i obradom se manipuliše, često u korist ovih ili onih političkih grupacija ili medijskih kuća. 

Page 74: Organizacija u Medijima - Skripta

74 

 

3.4.16 Cena po merljivim rezultatima  

Za ovu vrstu procene moraju se izmeriti troškovi produkcije u odnosu na potrebne rezultate. Na primer:  zahvaljujući  jednom  emitovanju  serije  od  deset  epizoda  sa  dve  reprize  u  kojoj  je emitovana i reklama datog proizvoda, prodali smo 150 000 komada tog proizvoda i od toga smo zaradili  10.  000  000  dinara,  a  pritom  smo  potrošili  1.000  000  da  bi  napravili  i  emitovali  program i reklamu. Tako dolzimo do pitanja opravdanosti naše investicije u reklamiranje. Ovaj primer  je  samo  načelan,  u  praksi  su  te  procene  mnogo  složenije  zato  što  oglašivači  koriste kompleksne kampanje  sa velikim brojem reklama podesenih za različite medije, outdor štampu, TV,  a postoje i produženi i sekundarni efekti, kao i efekti koji se odnose samo na brend, ali o oni koji deluju na trajni institucionalni imidž kompanije. Promocija deluje kako na podršku prodaji roba,  tako  i na usluge, koje  su sve češći  reklamni klijenti  (banke, osiguranja,  turizam,  recimo). Naravno, kad se jednom naprave, većina reklama se emituje više od jednog puta (ponekad se čini i bezbroj puta). Ovo znači da  se troškovi budućih emitovanja  svode na kupovanje vremena za emitovanje. U ovom slučaju je reč o zakupu čisto reklamnih ( EPP ) termina. Ukratko, producenti moraju biti svesni da visoka gledanost i ugled programa ima značajne konsekvence na procese marketinga  i  publiciteta,  pa  samim  tim,  moraju  razumeti  detaljno,  pojmove  marketinga  i principe rada reklamne i PR struke. 

3.4.17 Povraćaj uloženih sredstava  

Različiti tipovi produkcije se razvijaju iz različitih izvora. Nekomercijalne televizije se finansiraju iz  javnog  novca  ili  pretplate,  komercijalne  od  sponzora  i  oglašivača,  te  propdajom  vlastritog programa.  Postoje produkcije koje televizije ili agencije naručuju iz vec poznatih izvora, dok se druge  finansiraju  u  toku. Nekada  producenti  iz  sopstvenih  izvora  (zarade)    finansiraju  delove produkcije u nadi da će postići gledanost  i ostvariti prihod, nekada se u  finansiranje uključuju fondovi ili fondacije. U svim tim varijantama producent mora misliti o povraćaju sredstava kroz udeo  u  gledanosti,  bez  obzira  da  li  su  osnovne  namere  komercijalne  ili  javne,  altruističke  ili umetničke. 

3.5 KASTING I FORMIRANJE EKIPE PROJEKTA 

3.5.1 Podela uloga i izbor izvođača 

Pod kastingom se obično podrazumeva podela ukoga  talentima,  izbor glumaca, pevača,  igrača, naratora. To je veoma važan aspekt u izboru saradnika, ali postoji još jedan, ništa manji segment, a to je izbor kreativnih i operativnih saradnika od koga zavisi uspeh projekta. Veoma je važno ko je  reditelj,  kamerman,  kostimograf  i  scenograf,  kompozitor,  ali  i  ko  su  pomoćnici,  asistenti, administrativno osoblje, vozači i dekorateri. Dobar producent mora imati "debeo adresar" mora poznavati kretanja na tržištu talenata filmskih i televizijskih umetnika, saradnika i radnika.  

Producentu u ovom poslu veoma često pomaze reitelj, koji poznaje  projekat i na osnovu ovih ili onih delikatnih kriterijuma bira najbolje umetničke saradnike. Kod velikih produkcija pri izboru glumaca  i  drugih  talenata  koji  se  pojavljuju  pred  kamerom  produkciji  u  sužavanju  izbora  i 

Page 75: Organizacija u Medijima - Skripta

75 

 

pripremnim  radnjama  (razgovori  i  probna  snimanja)  pomaže  kasting manager.  On  ne  donosi konaćne odluke, već daje predloge, naročito kada su u pitanju mladi ili jos neotkriveni talenti. 

Producentu  u  ovom  poslu  pomažu  CV‐s  i  liste  referentnih  projekata  koje  pri  prvom  kontaktu kandidati prilažu.  Glumci obično imaju, naročite za ove prilike, priložene setove fotografija, koje nisu  namenjene  publici,  vecć  služe  da  obrate  pažnju  i  podsete  na  njihovu  ekspresiju  i psihofizičke karakteristike. To je obično set fotografija krupnih planova anfasa i oba profila, cele figure u nekoliko poza (sedenje, stajanje  itd).    Jedna fotografija  je obično kolor zbog boje kose, tena  i  očiju.  Uz  fotografije  se  prilažu  i  informacije  o  godinama  težini,  visini,  znanju  posebnih veština,  jezici, pevanje,  instrumenti,  jahanje, mačevanje,  sportovi, vožnja,  znaci  sve  informacije koje mogu biti od koristi za reditelja. Višak informacija u CV‐u obično nagoveštava ambiciozne amatere. CV ne  sme biti  stariji  od godinu dana.   Danas nam za potrebe prezentacije  talenata  i saradnika stoje na raspolaganju  i novi video  i  interaktivni mediji: WEB ili DVD. Pravjenje  lične prezentacije za sebe i nekoga je posebna veština i dobar je reklamni obrazac. 

Veoma važno je imati na umu da se pri izboru ekipe i saradnika ne sme biti ishitren, da se podela ne sme vršiti na prvu loptu, prema nvikama, modi i sugestijama nestručnih lica. Na kasting često utiče i zauzetost najboljih saradnika koji se obično kreću iz projekta u projekat i nemaju velike pauze  između dva posla.  Zato  je  važno da  se  na  vreme počnu pregovori.Većina producenata  i reditelja najbolji deo ekipe vodi iz projekta u projekat, tako se postiže uigranost i efikasnost koja poboljšava  kvalitet  produkcije,  ali  producent  ne  sme  da  bude  zatvoren  prema  prilivu  novih talenata i kadrova. 

Pre  razgovora  producent  kandidatu  dostavlja  tritment  ili  scenario  (u  zavisnosti  od  karaktera posla)  a na  razgovoru  ga detaljno  informise o  cilju produkcije,  vrsti  angažovanjima,  rokovima realizacije posla i uslovima pod kojima će biti angažovan uključujući i honorar i druge beneficije koji saradnici mogu imati. Ponekad je potrebno izvršiti probna snimanja ili steći detaljniji uvid u rad nekog od saradnika, recimo scenografa ili kostimografa, čuti njegove predloge i dileme i tek na osnovu tog procesa odlučiti o saradnji. Ukoliko se razgovara sa više kandidata pa se izabere samo jedan od njih, ostalima se obavezno pošalje poruka sa zahvalnicom što su odvojili vreme za razgovor  i  nadom  da  će  se  saradjivati  na  nekom  od  narednih  projekata.  Greške  u  izboru saradnika i talenata mogu biti katastrofalne po projekat!  Svi saradnici nisu podjednako važni ali ekipa u principu vredi onoliko koliko njen najgori saradnik! 

3.6 IZBOR LOKACIJA 

Ako  se  program  ne  snima  u  studiju,  moramo  izabrati  lokacije  za  snimanje.  U  velikim produkcijama  location  scout  ili  location manager  se  angažuju  da  odrede  lokacije  u  odnosu  na scenario. Menadžer  za  lokacije  je  direktni  saradnik  scenografa  te  njegovi  predlozi  su  bitni  za scenografa i reditelja. Scenograf te lokacije, po potrebi, dorađuje i preoblikuje. 

Proces pregleda lokacija se još naziva i obilazak terena. Na njega obavezno odlaze producent (ili njegov pomocnik), reditelj i pomoćnik režije, scenograf, ali i tehnički deo ekipe koji proverava i odgovara opšte uslove za rad: priključak, struje i vode, prilaz parking, instalaciju (osvetljenost u različita doba dana). Tom prilikom producent sa vlasnikom lokacije ugovara uslove zakupa! 

Page 76: Organizacija u Medijima - Skripta

76 

 

Iako  je  lakše  snimati  u  studiju,  pokazalo  se  da  publika  voli,    autentične,  stvarne  lokacije, specijalno u dramskim produkcijama. Autentična lokacija donosi uverljivost programu. Gradovi koji su zainteresovani da se kod njih snima, podstiču producente da snimaju baš kod njih. Zato ih oni snabdevaju slikama i video zapisima lokacija za snimanje. Ti prezentacioni timovi postoje u većini glavnih gradova, i one prosleđuju informacije o ljudima i potrebnim stvarima koje mogu da  obezbede.  Posreduju  u  slučaju  potrebe    da  se  zatvorin  eka  ulica  i  kvart,  ili  da  se  promeni režim saobraćaja. Obezbeđuju parking usluge ili uklanjanje automobila sa lokacija u eksterijeru, ili  dozvole  za  privremene  prepravke  ambijenta  i  uklanjanje,  bandera,  reklamnih  panoa  i gradskog  miljea.  Oni  posreduju  i  u  kontaktima  producenta  sa  velikim  sistemima  kao  što  su metro, železnica, aerodromi, parkovi, groblja i itd. 

Dešava  da  se  na  lokacijama  vrše  neophodne  promene,  krećenje,  izmena  nameštaja,  promena raspreda i slično. Producent je obavezan da to sve po završetku vrati u prethodno stanje, ukoliko se nije drukčije dogovorio sa vlasnikom, kao da mu pored nadoknade za prostor plati i troškove struje, telefona, čišćenja i sl. 

Studio  se može  smatrati  posebnom  vrstom  lokacije  za  koju  važi  specifičan  režim  rada.  To  se odnosi pre svega na izradu i postavljanje scenografije, ali i komoditet koji daju depo za dekor i nameštaj,  garderobe,  sminkernice  bife,  i  svakako  uslovi  za  osvetljavanje  i  tonsko  snimanje. Odluku  da  li  se  nešto  snima    na  lokaciji  ili  u  studiju  donose    producent  i  reditelj  na  osnovu analize sadržaja i finansijsko tehničkih parametara. 

3.7 SCENOGRAFSKE PRIPREME 

Ovo  je  jedna  od  veoma  birnih  faza  za  celukpni  produkcioni  projekat.  U  samim  pripremama učestvuje  i  reditelj  te  njegov  pomoćnik  koji  sa  ostatkom  ekipe  razrađuje  i  radi  na  usvajanju  i operacionalizaciji  knjige  snimanja.  Produkcija,  angažuje  administrativno  osoblje,  otvara kancelariju ekipe i uvodi u posao organizacione i produkcione asistente, postepeno kompletira sektore produkcije. 

Pojedinačni sektori,  fazno počinju sa pripremama svog dela posla. Na primer, pošto izaberemo glumce,  počinje  priprema  garderobe.  Garderoba  je  sugerisana  u  scenariju,    ali  je  kostimograf  kreativno  i  operativno  razrađuje    i  usklađuje  sa  svetlom  i  scenografijom.Scenograf  pregleda scenario, uradi istraživanja, napravi skice i razgovaraju o svojim idejama sa režiserom.  

Kada se postigne dogovor, rade se finalne skice seta koje idu na odobrenje pre nego što se počne sama  gradnja.  Kao  što  znamo,  danas  su  mnogi  prostori  i  u  kompjuteru.  U    slučaju  virtuelnih scenografija (i drugih), FX skice idu kod 3D graphis umetnika koji ih pripremaju u kompjuteru i analiziraju da se uklapaju sa snimanim elementima. 

Page 77: Organizacija u Medijima - Skripta

77 

 

3.8 PROBE 

Probe su veoma važna faza priprema, one se obavljaju sa glumcima, prvo za stolom, pojedinačno, a kasnije u sali za probe, po scenama grupno i pojedinačno. Prvo se rade čitajuće probe u kojima se  uloga  produbljuje  i  postiže  razumevanje  karaktera,  situacije  radnje  i  dijaloga.  Na  čitajućim probama glumci utvrđuju  odnose,  brzinu, naglasak  i postepeno složene aspekte gradnje lika.  

Zatim  se  rade mizanscenske  probe  (elementi  pokreta  glumaca,  pozicije  na  sceni,  akcija  odnos prema  dekoru  i  nameštaju,  svetlu,  kameri,  iz  ugla  izražajnih  mogućnosti  koje  ove  relacije stvaraju).  Zatim,  na  red  dolaze  cele  scene,  a  u  narednim  fazama  se  vrše  probe  kostima  i funkcionalne probe na setu prilikom kojih se doteruju svetlo i pozicija kamere. O probama ćemo govoriti detaljno u poglavlju osnove filmske i TV režije! 

Čak i manji projekti, ili jednostavniji žanrovi imaju različite vrste proba:  

1. probu dekora i svetla,  

2. kostima i šminke,  

3. tona i rezima izvođenja scenarija u studiju,  

4. probe u živim emisija sa gostima i publikom u studiju  

 

U  tim  situacijama  važnu  ulogu  imaju  asistenti  i  flor manageri  u  studiju.  Bez  logičnog  izbora izvršenih  proba  praktično  je  nemoguće  ući  u  raelizaciju  nekog  projekta.  Na  probama    se uvežbavaju gruba  i  fina podešavanja svih elemenata projekta. Otuda su one od prvorazrednog značaja. 

3.9 IZBOR TEHNIČKIH I ORGANIZACIONIH SERVISA 

Producenti  nikada  ne  poseduju  u  vlasništvu  kompletnu  opremu  za  produkciju,  pa  je  stoga rentiraju.  Rentiranje  je  složen  posao,  zto  što  zavisi  od  vrste,  cene,  kvaliteta  i  raspoloživosti opreme, a često se radi o veoma različitim kombinacijama tehike i usluga. Zato analizi ovog dela posla  treba  pristupiti  ozbiljno  i  na  vreme.  I  ovde  adresar  producenta  mora  biti  kompletan. Naime, moraju se poznavati ponuđači, njihove cene i kvalitet! U ovoj  fazi producent odlučuje o izboru  i  najmu  tehnike:  kamere,  reportažnih  kola  ili  studija,  audio  tehnike,  rasvete,  scenske tehnike, uradjaja za postprodukciju. 

U ovoj fazi se odlučuje i o izboru traka i medijuma za snimanje i arhiviranje, ili o izboru filmske trake i laboratorije, odnosno načina obrade negativa pozitiva, tona i kopija.  

Angažovana  tehnika  se  bira  prema  parametrima  potrebnosti  i  značaja  za  realizaciju  projkta, kvalitetu,  cenama  i  raspoloživosti.  Šefovi  sektora  daju  zahteve  za  angažovanjem  specifične opreme  koja  sadrži  tačne  opise  i  konfiguraciju.  Oprema  se  zakazuje  i  naručuje  na  vreme.  Uz 

Page 78: Organizacija u Medijima - Skripta

78 

 

iznajmljenu opremu često idu i pratioci i tehničari, spoljnji članovi koji privremeno postaju deo ekipa i koji na nju mogu značajno uticati. 

U ovom delu se donose odluke o  izboru  tehničkog osoblja, opreme,  instalacije. Ovo uključuje  i iznajmljivanje svega što je potrebno za set:  

1. agregata,  

2. prikolica,  

3. šatora,  

4. transporta  (kamioni za prevoz scenografije,  lakša dostavna vozla za opremu  i putnička vozila, kombiji ili autobusi za ekipu i izvođače),  

5. ketering (hrana i pice) na lokaciji,  

6. mesto za odmor (za ostanak preko noći),  

7. obezbedjenje,  

8. telekomunikacije  (na  snimanju  koristimo  megafone,  sredstva  međusobne  veze‐UHF  i mobilne telefone) 

Ako su uključeni sindikati (filmski i TV radnici i umetnici), moraju se potpisati ugovori sa njima. Radni sati, uključujući plaćanje prekovremenog rada, takođe se ugovaraju. 

3.10 UGOVORI, DOZVOLE, OSIGURANJE  

U  mnogim  zemljama  i  gradovima  ne  možete  samo  doći,  postaviti  stativ  i  snimati  već  tražiti odgovarajuće  odobrenje  od  lokalnih  vlasti.  Ovo  se  posebno  odnosi  na  objekte  od  posebnog značaja; železnicu, metro, aerodrome, auto puteve. Posebne dozvole su potrebne za snimanje iz vazduha, one se dobijaju od centra za vazdušni saobraćaj koja ima sporu i delikatnu proceduru iako  danas  postoje  sateliti.  Dozvole  za    snimanje  masovnih  manifestacija  se  dobijaju  od organizatora,  i  to  posebno  za  informativne  aktivnoati,  a  posebno  za  cele  događaje.    Mnoge polujavne  unutrašnje  lokacije  kao  hiper  marketi,  traže  dozvole  za  snimanje.  (Na  nekim lokacijama agencija koja kontroliše tu oblast određuje samo deo lokacije za snimanje ili vreme od koliko do koliko se snima. 

Ukoliko  je  potrebno  kompleksno  snimanje  na  ulici,  zahteva  se  i  prisustvo  policije  i  pored obezbedjenja ekipe.  U ovaj deo spadaju i mnoge druge dozvole, koje su potrebne da bi koristili od snimljene muzike do snimaka iz satelita. Ako ne mogu da se dobiju dozvole moraju se brzo pronaći alternative.  

Ukoliko je ekipa na terenu izvan sedišta producenta, obavezno mora imati putne naloge, i prijavu boravka na mestu odsedanja. 

Producenti  praktikuju,  iz  razloga  bezbednosti,  da  projekte  osiguravaju  na  raznim  nivoima, počevši od osiguranja ukupnog projekta do osiguranja, tehnike, materijala i ljudstva, od nesreća, 

Page 79: Organizacija u Medijima - Skripta

79 

 

požara, šteta  ili gubitaka. Ova praksa  je kod nas ukinuta, ali će uskoro morati ponovo da bude uspostavljena, zato što bez osiguranja neće se moći vršiti izvoz programa. 

Producent projekat i sebe, a samim tim i saradnike štiti od šteta i preciznim ugovorima sa svim učesnicima  u  njemu,  ili  bar  izjavama  izvođača,  statista,  gostiju,  da  su  svojevoljno  pristali  na snimanje pod pozntim uslovima.  

3.11 IZBOR VIDEO INSERATA, FOTOGRAFIJA I GRAFIKE 

U  mnogim  televizijskim  pa  i  filmskim  žanrovima  scenariom  je  predviđeno  korišćenje dokumentarnih  snimaka,  inserata    fotografija  ili  grafike.  Te  materijale  je  potrebno  pronaći, doraditi,  često  i  renovirati,  digitalno  obraditi  i  pripremiti  za  reprodukciju  u  novom  projektu. Potrebno je i uugovoritii sa vlasnicima pitanje prava na korišćenje i odrediti visinu nadoknade za to. 

Neki  producenti,  naročito  TV  stanice  imaju  svoje  arhive  ovakvih materijala,  ali  postoje  i  kuće koje se bave  isključivo ovakvim uslugama, stokovi  fotografija  i snimaka, kinoteke pa  i privatne kolekcije. Vreme i sredstva koji su potrebni za pronalaženje  i sređivanje ovakvih materijala ne smeju  se  podceniti.  Za  odabir  video  materijala  potrebno  je  planirati  kapacitete  za  pregled,  a kasnije  i  za  reparaciju  i  montažu.  Kod  pripreme  inserata  za  tekuće  poslove  kao  što  su  npr. hronike festivala, sa insertima filmova, taj posao timski rade organizator, asistent i sekretarica. Trake sa insertima moraju biti sa urednim kartonima i time­cod­ovima. 

Ponekad su nam za program potrebne i posebno izrađene karte, dijagrami ili sheme, i za njihovu produkciju i pripremu za snimanje su potrebni, često značajno vreme i sredstva, pa je taj proces važno započeti na vreme u ovoj fazi. Taj posao se poverava kartografima i ilustratorima. Njihov rad je kompleksan i spor i mora se poznavati. Slično se odnosi i na izradu kompleksnijih špica i drugih zahtevnih elemenata TV grafike. 

Ukoliko  je  po  scenariju  potreban  neki  nezavisan  pojedinačni  snmak,  total  planine,  gužva  u drugom  gradu,  poletanje  aviona  sa  piste,  noćni  snimak,  producent  može    angažovati  drugu snimajuću  ekipu  (secunde  unit).  Druga  ekipa  radi  jednostavne  poslove  na  lokacijama  koje  su daleko od glavnih objekata. U delu dramske produkcije postoji potreba za snimkom zgrade van mesta osnovne radnje, na primer, druga ekipa snima zgradu u Somboru spolja, dok prva ekipa sa glumcima snima unutrašnji deo u  drugoj zgradi  u Novom Sadu, gde glumci žive. 

Važne  odluke  za  izbor  i  komponovanje  muzike  se  donose  takođe  u  ovom  delu  produkcije. Autorska i mala prava, i odobrenja  moraju biti definisana i ugovorena. 

3.12 SNIMAJUĆE PROBE I SNIMANJE 

Za dobrog producenta dan snimanja bi trebalo da bude praznik. Vreme kada on najmanje radi, kada  je  sve  dovedeno u  red  i  kada može konkretno da  sagleda najlepši  deo  svog dosadašnjeg rada. Na dobro organizovanom snimanju ima uzbuđenja i treme, ali ne i nervoze, rasprave, vike i 

Page 80: Organizacija u Medijima - Skripta

80 

 

trčanja.  Po  okupljanju  ekipe,  nameštanju  dekora,  svetla  i  tehnike,  dolaze  glumci,  priprema  se šminka i kostim, te reditelj počinje sa radom.  

Prvo  kreću  probe,  one  naposredno  prethode  snimanju.  U  zavisnosti  od  veličine  produkcije, probe mogu trajati od nekoliko minuta pa do nekoliko nedelja. 

Studijsko  snimanje  za  programe  koji  idu  uživo,  ili  se  registruju  na  traci  u  kontinuitetu    (bez prestanka osim velikog problema) mora biti kompletno uvežbano pre nego što snimanje počne. To uključuje glumačke probe, probe kamera, i jedna ili više generalnih proba. Snimanje  jednom kamerom (IFP) pred produkciju i glumce postavlja drugu vrstu problema. U ovom slučaju, vruće probe se rade  neposredno pre snimanja. Glumac, bez obzira koliko je vežbao ulogu i mizanscen, mora da rekonstruiše proces neposredno pre snimka.  To ponekad oduzima mnogo vremena, ali je na dobro organizovanom snimanju  glunmac glavna persona. Tempo snimanja diktira reditelj, s obzirom da li  je pred kamerom izvedeno ono što je želeo i da li vredi snimiti naredni dubl ili napraviti  varijaciju.  Na  dobro  pripremljenom  snimanju  reditelj  ima  pravo  na  kreativne improvizacije,  koje  su  stvar  nadahnuća.  Ukoliko  je  snimanje  nespretno  pripremljeno inprovizacije ne pomažu. 

Pomoćnik režije priprema narednu scenu, dok reditelj dovršava kadrove iz prethodne. Ponekad se prelazi sa objekta na objekat, pa ovaj prelazak mora biti idealno organizovan da se ekipa ne bi ohladila  i  izgubila  elan  i  kreativnu  koncentraciju.  Naročito    treba  biti  pažljiv  sa  pauzama  za hranu,  jer  posle  obeda  koncentracija  obično  naglo  padne.  Vešta  produkcija  daje  pauze  u trenutcima kad je nešto krenulo naopako. Ponekad je kratka pauza sama dovoljna da se opet sve vrati u red, ali se taj postupak ne sme biti praksa. Po obavljenom snimanju reditelj i producent  DP­om  i  glumcima  obično  imaju  pregled  materijala.  O  tome  ko  gleda  materijal  diskretno, odlučuje  reditelj.  Mnogo  gledanja  materijala  za  celu  ekipu  nije  uvek  dobro!  Po  završetku snimanja produkcija sa sektorima ima radni sastanak za naredni dan. 

3.13 POSTPRODUKCIJA I MONTAŽA 

Kada je snimanje završeno, producent, režiser i montažer pregledaju materijal i, uz beleške koje je napravila sekretarica režije, donose odluke o montaži. Za većinu produkcija to se odvija u dve faze. Prvo ide off­line editing, gde se koriste kopije sa originalne trake ili snimci niže rezolucije. Off­line  montaža  se  počinje  kada  je  u  prethodnoj  fazi  sve  dovedeno  do  perfekcije  pa  se zahvaljujuci EDL listama finalni proizvod automacki spusti sa originalnih traka na master kopiju. Postprodukcija je tehnološki složen i skup posao i za producenta predstavlja posebnu fazu, bitno drugačiju  od  prethodnih.  Ipak,  u  postprodukcionoj  fazi  ekipa  je  bitno  smanjena,  a  saradnici uveliko poznaju projekat. 

U  ovoj  fazi  se  montira  slika,  sređuje  zvuk  i  muzika,  kao  i  mnoge  druge  neophodne  radnje  o kojima  ćemo  posebno  kasnije  detaljno  govoriti.  Treba  imati  na  umu  da  je  značaj  montaže  i postprodukcije postao ogroman za kvalitet finalnog programa, ali da se u montaži veoma teško daju ispravljati stvari koje su propuštene u prethodnim fazama rada. 

Page 81: Organizacija u Medijima - Skripta

81 

 

3.14 ZATVARANJE PROJEKTA – FOLLOW UP  

Mada veliki deo produkcije završava  svoje obaveze kada  je  snimanje gotovo, postoje  još dosta stvari koje se moraju uraditi kako bi smo okončali našu produkciju projekta. Konačni i zakasneli računi  se  moraju  platiti,  mora  se    zatvoriti  finansijska  konstrukcija  i  izvšiti  administrativna likvidacija  posla,  mora  se  rasturiti  dekor,  kostim  predati  fundusu,  vratiti  najmljena  oprema, pripremiti materijal  za  publicitet  i  prodaju,  kopije  za  emitovanje  i    odrediti  uspeh  ili  neuspeh produkcije. Velike produkcije prate rejting zbog klijenata i sponzora, ali izbog svojih referenci i pouka. Dobar producent zna da  se i ova faza sastoji od velikog broja poslova i da se nikako ne sme podceniti, te i za nju planira sredstva i kadrove. 

Page 82: Organizacija u Medijima - Skripta

82 

 

4 ZANIMANJA U TV PRODUKCIJI 

4.1 PRODUKCIJA 

4.1.1 Producent (lat. Producens) 

Naziv koji se proširio iz engleskog jezika (producer) i označava osobu koja vodi proizvodnju filma ili  TV  sadržaja  od  izbora  scenarija  do  eksploatacije.  U  raznim  periodima  i  različitim kinematografijama,  producent  ima  različitu  funkciju  i  značaj. U  holivudskoj  proizvodnji  je  bio  i ostao  najznačajnija  ličnost  u  proizvodnji  filma,  dok  evropska  kinematografija  ima  nešto manje izraženu  funkciju producenta,  jer  često neguje  tzv. autorski  film  i autorsku  kinematografiju,  što sledi i naša kinematografija. 

On  je  najodgovornija  osoba  u  procesu  produkcije,  koji    konceptom  programa,  stavkama  za budžet  i  drugim  procesima  donosi  ključne  odluke.  Producent  je  snaga  i  volja  projekta.  On  ga započinje i daje mu pravac i meru. Producent je tim, lider, osoba koja radi sa autorima, piscima, odlučuje o ključnim mestima, angažuje režisera, glumce, izvođače i vodi glavnu reč u produkciji. 

U manjim produkcijama producent preuzima još neka zanimanja, a u maloj produkciji nekada je i  režiser  i  snosi  potpunu  odgovorost  za  produkcioni  proces.  U  ovom  slučaju  kombinovanje poslovnih pozicija daje ime  producer­director. 

Neke produkcije  imaju associate producer­a    (organizator),  jednog  ili  više njih, koji prave plan snimanja  i  raspored  rada  za    ekipu  i  generalno  pomažu  producentu  u  vođenju  produkcije. Najčešće  oko  koordinacije  izvođača  i  saradnika,  pravljenja  ugovora,  zakazivanja,  nabavke, ugovaranja  opreme,  isplata,  veza  sa  javnošću,  arhiviranja  materijala  i  sinhronizacije  faza proizvodnje.  Dakle,  rade  organizaciono‐administrativan  posao,  koji  je  za  uspeh  produkcije jednako važan kao i kreativni deo. 

4.1.2 Producent, izvršni 

U američkoj kinematografiji ovim nazivom se obeležava osoba koja formira projekat produkcije, tako što  je odabrala scenario  i  tumače glavnih uloga, a nakon toga pronalazi  filmski studio, TV kompaniju  ili  nekog  pojedinca  koji  će  finansirati  proizvodnju.  Tada  izvršni  producent  vodi prozvodnju  filma,  snoseći  deo  proizvodnog  rizika,  ali  i  učestvujući  procentualno  u  dobiti  od eksploatacije. U našoj kinematografiji se taj termin upotrebljava u nešto izmenjenom značenju i označava preduzeće koje u koprodukcionoj proizvodnji neposredno nadzire tok realizacije, a na špiciće se kao izvršni producent potpisati i direktor preduzeća koje vodi prozvodnju.  

4.1.3 Producent­reditelj  

U američkoj  filmskoj praksi, naziv  za osobu koja, bilo da  je nezavisna  ili  da  radi  za neki veliki studio, kontroliše budžet, bira scenario i sve glumce i saradnike filma kojeg sam režira. Za njegov 

Page 83: Organizacija u Medijima - Skripta

83 

 

uspeh  u  potpunosti  odgovara  umetnički  i  materijalno.  U  filmskoj  industriji  SAD  i  sveta,  prvi veliki producent‐reditelj bio je David Wark Griffith. 

4.1.4 Producent, televizijski  

Televizijski  radnik  čiji  je  zadatak obezbeđivanje,  kontrola  i  aktivno praćenje  svih operativno  ‐tehničkih i finansijskih uslova potrebnih za planiranje, pripremu, realizaciju i finalizaciju emisija za koje je zadužen; u komercijalnim TV sistemima, njegov prvenstveni zadatak je obezbeđivanje finansijskih sredstava, pri čemu on dobija i mnoga zaduženja koja u našim TV centrima spadaju u domen poslova urednika; u našim TV stanicama producent  je najčešće neposredni pomoćnik uredniku, i vezan je za određenu redakciju. 

4.2 IZVOĐAČI 

Izvođači    su  akteri  koji  se  u  produkcionom  procesu  nalaze  pred  kamerom.  Njihov  deo  posla publika  najviše  vidi,  voli  i  razume.  To  su  obično  ljudi  posebnih  talenata  i  veština.  Zato  su  za uspeh produkcije veoma važni, pa  im se moraju obezbediti optimalni uslovi  za  rad, naročito u toku  samog  snimanja.  Oni  pred  kamerom  za  publiku  izvode  bitne    elemenate  scenarija  na najzanimljiviji način. To su: glumci, reporteri, voditelji, gosti, off naratori, (čiji se glas samo čuje),  zovemo ih još i talenti  zbog posebnih veština i znanja koje poseduju.   

Talenti se  operativno dele u nekoliko subkategorija:  

1. glumci, 2. pevači,  3. igrači,   4. zabavljači,  5. imitatori,  6. pantomimičari,  7. voditelji i  8. najavljivači.  

Ponekad su oni strukturisani u veće celine: ansambli, horovi, timovi, statisti, itd.  

U    posebnu  grupu  spadaju  gosti  u  studiju,  ljudi  koji  ne moraju  biti  iz  sveta  show biz­a,    ili  sa estrade, već su tu zbog  nekih posebnih znanja, veština ili pozicija: naučnici, stručnjaci, sportisti, političari, ali i masovna publika  u studiju tipična za  neke vrste  programa koja može biti tu da daje atmosferu, aplaudira, navija ili postavlja pitanja. 

Page 84: Organizacija u Medijima - Skripta

84 

 

4.3 REDITELJ 

4.3.1 Filmski reditelj  

Lice koje obavlja i vodi složenu stvaralačku i tehnološku realizaciju filma kroz koju se, primenom filmskih  izražajnih  sredstava,  ideja  i  tema  filma uobličuju u autonomno  filmsko delo. Glavni  je stvaralac filma, jedini prisutan tokom čitavog njegovog oblikovanja, najčešće još od ideje, pa sve do tonske kopije. Može ali ne mora biti i autor, odnosno jedan od autora scenarija, pisac je knjige snimanja (kojoj daje pečat svoje individualnosti i samom scenariju), obavlja podelu uloga i rad sa glumcima, rukovodi snimanjem, montažom i ozvučenjem filma.  

Najvažnija faza rediteljskog rada je snimanje. U ovoj fazi reditelj najčešće radi:  

1) aranžira scene pred kamerom,  

2) određuje mizanscen,  

3) planove i kompoziciju kadra (u zajednici sa snimateljem),  

4) vodi  glumce  (izvlačeći  iz  njih  neposredne  reakcije  i  podstičući  kulminacione  trenutke izvesnih sukoba),  

5) nameće svoju zamisao scenografu, kostimografu i kompozitoru filma.  

 

Njegova bitna osobina mora biti sagledavanje celine i jedinstva budućeg filma, usklađivanje svih njegovih  komponenata  i  podređivanje  svih  saradnika  svojoj  osnovnoj  zamisli  i  svojoj stvaralačkoj  individualnosti.  U  periodu  rađanja  kinematografije,  reditelj  je  bio  fotograf‐registrator  koji  je  snimao  ono  što mu  je  izgledalo  zanimljivim  u  životu.  Kasnije,  po  ugledu  na pozorište, filmski reditelj postaje kreator zbivanja pred kamerom. S napretkom filmske tehnike i, analogno tome, s napretkom izražajnih sredstava filma, reditelj sve više napušta organizovanje snimanja  i  aranžiranje  scena  u  studiju  i  počinje  da  se  bavi  komponovanjem  i  povezivanjem mnogih delova i još mnogobrojnijih kadrova u ritmički oblikovane, atraktivne montažne celine.  

U tom periodu razvoja montaže, reditelj je u najvećoj meri bio apsolutni tvorac filma, u kojem se isticala  njegova  individualnost,  dok  je  glumačko  stvaralaštvo  bilo  sporedno.  S  pronalaskom zvuka,  filmski  reditelj  se,  postepeno,  podređuje  stvaralaštvu  glumca,  a  pred njim  se  postavaju novi,  mnogo  složeniji  problemi  i  zahtevi,  koje  razrešava  savremenim  režijskim  metodima, zasnovanim na elementima i potrebama modernog filmskog izraza. 

 U modernoj režiji montaža se koristi kao sredstvo povezivanja sadržaja, a ne samo kao sredstvo razotkrivanja  sadržaja.  Savremeni  reditelj,  umesto  iznalaženja  ritmičkog  redosleda  i asocijativnog  povezivanja  kratkih  kadrova,  iz  čije  se  veze  rađa  priča  i  komentar  o  njoj,  više vremena  i  stvaralačkog  napora  ulaže  u  rad  sa  glumcima,  rešavanje  mizanscena,  usklađivanje pokreta  kamere,  u  komponovanje  globalne  strukture  filma.  Budući  da  je  osnovna  funkcija filmske  režije  stvaralačka,  nema  čvrstih  pravila  o  tome  kako  se  režira.  Kreativan  rediteljski postupak, ponekad, svodi se na registrovanje zamisli precizno uobličene u tzv., gvozdenoj knjizi snimanja,  nekad  na  neposrednu  improvizaciju  pred  kamerom.  Jedina  zajednička  komponenta 

Page 85: Organizacija u Medijima - Skripta

85 

 

koja  se  podrazumeva  u  svim  varijantama  i  svim  postupcima,  to  je  profesionalno  vladanje filmskim  zanatom  i  poznavanje  izražajnih  mogućnosti  filmskog  jezika.  Od  načina  i  stepena primene  tih  osnovnih  izražajnih  sredstava,  prema  zahtevima  svakog  pojedinog  filma,  njegove teme i ideje, zavisi umnogome i krajnji rediteljevog rada, odnosno uspeh filma. Svaki reditelj ima svoj osobeni afinitet prema određenim temama, osobeni način vođenja naracije i predstavljanja ideja,  svoj  način  snimanja,  montiranja  i  ozvučenja  kadrova,  što,  sve  skupa,  čini  stil  jednog režijskog postupka. 

4.3.2 Televizijski reditelj 

Stvaralac  koji  koristi  televizijski  medijum  kao  sredstvo  svog  umetničkog  izražavanja.  Vlada televizijskom tehnologijom koristeći sva njena svojstva i osobenosti da bi gledaocima različitog socijalnog,  kulturnog  i  obrazovnog  nivoa  ostvario  i  preneo  poruku  koju  u  sebi  nosi  TV  delo. Reditelj  rukovodi  celokupnim  stvaralačkim  i  tehnološkim  procesom,  uključujući  proizvodnu  i izvođačku ekipu. Razrađuje, osmišljava i prati ostvarenje svoje koncepcije  i pronalazi kreativni put  do  njenog  umetničkog  ostvarenja.  Uključen  je  u  stvaralački  proces  od  samog  početka  do kraja  realizacije,  tj.  od  rada na knjizi  snimanja  (katkada na  scenariju), pa do konačnog  izgleda televizijske emisije.  

Složenost TV stvaralaštva ogleda se u istovremenom delovanju više značajnih komponenata koje sinhronizovano grade jedinstveno televizijsko delo, za razliku od rediteljskog postupka na filmu koji  se  stvara u  tehnološkim etapama. Međutim,  i  na TV  je moguće  raditi  na  filmski način,  što zavisi  od  rediteljskog pristupa  i  vrste  emisije. U  slučajevima  studijskog  snimanja,  prozvodna  i izvođačka  ekipa  često  može  brojati  i  više  desetina  učesnika  i  saradnika.  Tokom  svog  rada, reditelj podstiče, koriguje i ukazuje, zahtevajući aktivan odnos svakog pojedinca prema složenim tehnološkim i umetničkim zahtevima procesa iz kojeg će nastati TV emisija.  

Među najvažnije saradnike reditelja na televiziji, ubrajaju se: glumci, scenograf, kostimograf, šef rasvete, kamermani, sekretarica režije, snimatelj zvuka, montažer, kompozitor ili muzički saradnik itd. S obzirom na raznolikost TV žanrova, reditelji se obično opredeljuju za onu vrstu programa u kojem su najuspešniji, na primer, reditelj dramskog programa, zabavnog, muzičkog, obrazovnog, informativnog, sportskog itd. 

Režiser  je osoba zadužena za kreativne  i druge preprodukcione detalje, postavljanje na  scenu. On brine i o detalju, ali i ocelini. On koordiniše aktivnosti produkcionog i tehničkog osoblja, radi sa kamermanima i glumcima na set­u, određuje koja kamera ide u program tokom snimanja, ili živog prenosa,  radi i superviziju montaže i obrade zvuka do finalnog proizvoda. On je osoba koja mora  imati  znanje,  maštu,  ukus,  veštinu,  pa  i  moral.  On  daje  nivo  i  takt  produkciji.  Drugim rečima,  režiser  je  komandant  na  prvoj  liniji  fronta  zadužen  da  scenario  dovede  do  potpune sadržinske i estetske realizacije. 

 

U studijskoj produkciji producentu je omogućeno da  interkomom čuje režisera, kako bi se mogli dogovarati  oko  važnih  i  nepredviđenih  detalja,  naročito  ukoliko  program  ide   uživo,  a  drugim kanalima  interkoma,  režiser može  da  komunicira  sa  svim  ostalim  učesnicima  u  produkciji,  po grupama  (kamermani, tehnika i sl. ) ili pojedinačno sa svakim u procesu snimanja. Interkom  je dvosmerna  audio  veza,  sa  više  audio  kanala  i  grupa  kanala  za  takozvanu  tihu  vezu  uz  pomoć 

Page 86: Organizacija u Medijima - Skripta

86 

 

mikrofona  i  slušalica koji ne ometaju  tonsko snimanje.   Kamermani  i drugo osoblje koje mora stalno biti na vezi obavezno ima slušalice sa mikrofonom i mogućnost da koristi bar jedan kanal. 

Na  snimanju  režiser  sedi    za mix  pultom    u  video  režiji,  koja  obično  ima  optičku  vdljivost  sa studijskim  prostorom  i  na  monitorima  koordinira  i  prati  rad  izvođača,  kamermana  i  ostalih članova ekipe. Do njega sede video i audio mikseri i sekretar režije, a u bočnim sobama sa leve i desne strane (uz optičku vidljivost ) tehničko vođstvo,   kontrola kamera, majstor svetla operater grafike, video tape operateri i drugi važni saradnici. 

Ispred mix pulta se nalaze video monitori, obično u dva reda. U prvom redu se nalaze monitori kamera koje su obeležene brojevima 1 2 3 4 5 6, a u drugom redu se nalaze grafički, pomoćni mix,  predizlazni i izlazni monitori. 

Na izlaznom monitoru se vidi ono što iz studija ide u program ili na traku. Taj monitor je obično najveći. Neki  studiji  imaju  i  treći  red monitora,  koji  su  za  vezu  sa ostalim  fazama produkcije  i režijom programa. Pored video monitoringa u režiji postoji i složen audio monitoring koji može omogućiti, predslušanje i slušanje tonskih kanala, play­back­a i konačnog miksovanog tona. 

U  režiji  vlada  potpuna  tišina!  Dobre  režije  su  opremljene  i  dobrim  radnim  svetlom,  velikim časovnikom  i  obavezno  klimatizovane  i  ozonizovane.  Iza  režije  se  nalazi  producentska  režija,  obično sa optičkom vidljivošću, monitoringom, interkomom i telefonskim linijama.  U njoj u toku snimanja radi producent i može primati naročito važne saradnike, izvođače i sponzore, da ne bi ometao rad u režiji. Važno je da režije budu opremljene dobrim stolicama, zato što je realizacija programa naporan rad koji ponekad traje u kontinuitetu i desetak sati, pa je udobna i ispravna stolica jednako važna kao i svaki drugi uređaj u studiju. 

4.3.3 Pomoćni reditelj 

Reditelj pomoćni   je  najbliži  rediteljev  saradnik na  realizaciji  igranog  filmskog  ili  TV  sadržaja  i prvi  je  asistent  reditelja.  Sarađuje  sa  rediteljem  od  početka  realizacije,  pa  sve  do  završetka prozvodnog procesa. On je odgovoran da sve bude pripremljeno pre snimanja, da snimanje teče po  planu  i  da  bude  realizovano  u  rokovima.  Ne  bavi  se  kreativnim  stvarima,  sprovodi, organizuje,  grubo postavlja na  scenu  i pred kameru,  a  režiser  to doteruje  i udešava. Poznajući rediteljevu  koncepciju  i  prihvatajući  je  kao  sopstvenu,  pomaže  mu  u  njenom  konkretnom otelotvorenju.  Pokreće  inicijativu,  daje  sugestije  i  primedbe  i,  što  je  najvažnije,  rasterećuje reditelja  brojnih  organizacionih  i  tehničkih  problema  sa  kojima  se  sektor  režije  neminovno susreće tokom produkcije.  

Objedinjava  i  kontroliše  rad ostalih  sektora,  obavlja  za  reditelja prethodni  izbor,  od  glumaca  i statista  do  najsitnije  rekvizite,  kontaktirajući,  u  rediteljevo  ime,  sa  filmskom  ekipom.  U pripremnom  periodu  prikuplja  svu  potrebnu  dokumentaciju  za  izradu  knjige  snimanja, razrađuje  knjigu  snimanja  i  sa  sektorom  organizacije  izrađuje  operativni  plan  snimanja  i predračun  troškova  filma. U periodu  snimanja kontroliše opremljenost  scene,  kostima  i maski glumaca,  u  realizaciji  kadra  radi  sa  statistima,  kaskaderima,  pirotehnikom,  postavajući  drugi plan kadra, odnosno mizanscen u njemu. Pomoćni reditelj može rukovoditi i radom druge ekipe ukoliko  se  za  njeno  formiranje  ukaže  potreba.  U  toku  montažno‐tonske  obrade  rukovodi nahsinhronizacijom,  snimanjem  sinhronih  šumova  i  izrađuje,  u  zajednici  sa  montažerom, foršpan filma. 

Page 87: Organizacija u Medijima - Skripta

87 

 

4.3.4 Reditelj druge ekipe  

Reditelj  koji  se  angažuje,  najčešće,  za  snimanje  filmova  sa mnogo  učesnika  i  sa  specijalnom  i komplikovanom tehnikom. Tada, pored glavne, na realizaciji filma radi i takozvana druga ekipa, snimajući  paralelno  pasaže  u  kojima  se  ne  pojavljuju  tumači  glavnih  uloga,  zatim  masovne  i specijalne  scene,  odnosno  detalje  neophodne  za  kasniju  montažu,  čime  se  ekonomiše  sa vremenom  i  bitno  skraćuje  period  snimanja.  Sa  svojom  ekipom može  snimati  istovremeno na istim objektima gde radi glavni deo ekipe, a može realizovati kadrove i sekvlence i na posebno odabranim  i pripremljenim objektima. Ako se  tokom realizacije pojavi potreba da druga ekipa radi  samo  u  kraćem  periodu  snimanja,  tada  funkciju  drugog  reditelja  preuzima  pomoćnik  ili asistent  režije.  Postoje  reditelji  specijalizovani  za  pojedine  vrste  snimanja  (masovke,  trke  sa konjima, kaskade, montažne sekvence, koje realizuju nezavisno od rada glavnog reditelja itd.) 

4.4 KAMERMAN 

U televizijskoj produkciji, načelno, razlikujemo dve vrste kamermana: tudijski  i ENG (terenski) kamermani.  Ta  dva  zanimanja  se  delimično  razlikuju.  Studijski  kamerman  je  bliže  zanimanju koje  se  na  filmu  zove  švenker,  to  jest  asistent  direktora  fotografije,  koji  stoji  za  kamerom  i kadrira.  Prema  instrukcijama    režije  daje  i  sprovodi  planove  i  uglove  koji  prate  radnju  i  plan montaže. ENG kamerman (pravilnije bi bilo reći snimatelj), je osoba koja na terenskom snimanju rukuje kamerom, ali se brine i o čitavom nizu drugih stvari: svetlu, dizajnu slike, itd. 

O  poslu  ENG  snimatelja  ćemo  opširnije  govoriti  u  drugom  poglavlju.  Studijski  kamerman  je osoba  koja  se  pre  svega  bavi  kompozicijom  kadra  i  praćenjem  radnje,  davanjem  adekvatnih planova,  uglova  i  pokreta  kamere,  ili  ne  retko    zumiranjem  (optičkom  vožnjom  ‐ ukrupnjavanjem,  ili  širenjem kadrova) u  toku  trajanja  kadra.  Studijska kamera na    sebi  pored  individualnog  tražila (view finder), može imati i manji monitor, koji kamermanu omogućuje da lakše kadrira, ili da vidi izlazni signal.  Obzirom da se studijske kamere nalaze na ravnom podu studija,  livenom  od  specijalne  plastike  njihovi  stativi  su  opremljeni    točkićima  zbog  lakšeg kretanja.  Poseduju  i  pneumatik  sisteme  za  meku  promenu  visine,  a  komande  za  oštrenje  i promenu fokusa su izvedene u ručke za panoramiranje. 

4.5 VIDEO MIKSER 

U kontrolnoj sobi (režiji),   režiseru pomaže video mikser   koji rukuje video switcherom. Video mikser obavlja u živim studijskim produkcijama  posao koji u postprodukciji obavlja montažer. On na zahtev režisera menja kamere koje idu u program ili na snimak,   s tim da treba imati na umu da je  savremeni video switcher  postao mnogo složeniji uređaj,  kome su pridodate i druge složene funkcije, tako da on praktično predstavlja srce studijskog produkcionog sistema. 

Video mikser mora    imati  osećaj  za  ritam  i  tempo,  poznavati montažu  i  biti  brz  i  spretan  da reaguje  na  vreme,    pripremi  adekvatnu  kombinaciju  efekata.  On  rukuje  veoma  složenom "klavijaturom"  dirki  i  poluga,  koja  traži  manualnu  i  psihomotornu  sinhronizaciju.  On  je    u 

Page 88: Organizacija u Medijima - Skripta

88 

 

trenutku  ralizacije  najvažniji    režiserov  saradnik.  Njegova  produžena  ruka.  Video  mikser praktično  nema  pravo  na  grešku,  otuda  se  od  njega    ne  mogu  ishitreno  zahtevati  promene. Sinhronizovana saradnja režisera miksera i kamermana je ključ precizne realizacije programa. 

4.6 TEHNIČKO VOĐSTVO 

Technical  director  ili  TD    je    odgovoran  za  funkcionisanje  tehničko‐tehnološkog  aspekta produkcije.  Njegova  odgovornost  je  izuzetna  zato  što  koordinira  rad  velikog  broja  složenih  i često  dislociranih  uređaja,  koji  u  produkciji  moraju  da  funkcionišu  kao  skladan  i  operativan sistem  bez  zastoja  i  grešaka.  To  je  obično  inženjer  elektronike  upućen  u  poslove  produkcije  i osposobljen da konfiguriše sistem prema njenim potrebama.  

Tehničko  vođstvo  se  stara  i  o  koordinaciji  sa  drugim  tehničkim  delovima  studija,  masterom, video‐tape  odeljenjem,  održavanjem  uređaja,  ili  o  stvarima  vezanim  za  kvalitet  i  distribuciju signala i drugim čisto tehničkim aspektima standarda slike i tona. Odgovorno je  za emitovanje, ukoliko se program emituje uživo, za kalibraciju monitora, prenosne veze i linkove i za montažu kamera, koje pre snimanja pripremaju tehničari koje zovemo i monteri. 

4.7 ASISTENT REŽIJE 

Jedan  ili više   asistenata može biti angažovano da pomažu režiseru na probama, u studiju oko izvođača i sl. Asistenti se brinu da pre i u toku snimanja sve bude na mestu i na vreme, tačno u sekund. Asistenti odmenjuju režisera kada on ne može biti na više mesta u isto vreme. Rade po njegovim idejama probe: svetla, kostima, dekora, pripreme kastinga, manje značajne izvođačke probe,  a  u  toku  snimanja  koordiniraju  rad  šminke,  garderobe  i  scene,  rekvizite,  svetla.  itd. Naročito  je važan studijski asistent režije. On u toku samog snimanja u studiju daje prostorno‐vremenske  repere  izvođačima  i  kamermanima,  obezbeđuje  promene  i  izmene  i  rešava  sitne nepredvidljivosti  u  studiju,  koje  se  uvek  mogu  pojaviti.  On  je  na  stalnoj  INTERKOM  vezi  sa režiserom. Asistenti moraju biti spretni, poznavati projekat i struku i imati kreativnu "žicu". 

U  zavisnosti  od produkcije mogu postojati  i  asistenti:  floor manager  ili  stage manager,  koji  su odgovorni za koordinisanje aktivnosti na setu. Oni  mogu imati pomagače u jednom ili više floor asistenata, ili stagehands‐a. 

4.8 REALIZATOR 

Kada neki režiser postavi  serijski program,  koji nije igrane prirode, pošto sve dovede do rutine, obično obuči  jednog pomoćnika  da ga nadalje realizuje,  posle nekoliko početnih emisija kada je sve već uhodano u okvirima date ideje. Takav asistent se još zove i realizator. To ponekad mogu da budu i vešt video mikser ili sekretarica režije. Na taj način se realizuju recimo informativne 

Page 89: Organizacija u Medijima - Skripta

89 

 

emisije,  najave,  vremenske  prognoze,  loto,  itd.  Veština  realizatora  je  u  preciznosti  izvođenja emisija kod kojih se svakodnevno menja sadržaj, a struktura ostaje načelno ista. 

4.9 SEKRETARICA REŽIJE 

Sekretarica je osoba koja prati pripreme, upisuje u knjigu snimanja sve važne podatke o načinu realizacije, da bi oni  u toku snimanja bili i izvedeni i unapred mikseru i ostalima u toku snimanja govori šta je na redu i šta ih čeka u narednom trenutku. Ona opominje da dolazi mesto reza, neki efekat  ili  promena.  Govori  takozvane  prve  reči  i  poslednje  reči,  to  jest  početke  i  krajeve  fraza kojima  počinje  neki  kadar,  scena  ili  promena,  kako  bi  svi  mogli  da  budu  spremni.  Ona  daje informacije o puštanju priloga, time code‐ovima inserata, ili uključivanju drugog studuja prema elementima koje čita iz knjige snimanja ili "košuljice" realizacije. 

Ona  najavljuje  da  nešto  treba  potpisati  ili  pustiti  neke  druge  grafičke  podatke.  U  dobro organizovanim produkcijama u režiji se  u toku snimanja čuje samo sekretarica režije, a reditelj izgleda  kao  da  se  odmara  i  interveniše  jedino  kada  traži  manje  izmene,  ili  ispravlja  greške. Sekretarica režije daje VTR operateru znak za početak snimanja i beleži u knjigu sve pogrešne, ispravne, najbolje dublove ili alternacije kadrova. 

U  igranim produkcijama  sekretarica  režije  se  bavi  KONTINUITETOM,  to  jest  potrebom da  sve stvari između rezova budu vraćene na isto mesto, odnosno da glumac u dva susedna kadra, koji se  spajaju,  istom  rukom  i  brzinom  podigne  pehar  da  ne  bi  u  montaži  došlo  do  nelogičnosti. Sekretarica  režije  vodi  računa  i  o  snimljenim  trakama  i  kartonima  sa  redosledom  adresa  i opisom  snimaka  za montažu  i  arhivu.  Ona  obično  i  prati  emitovanje  gotovih  emisija,  ako  je  u pitanju odloženi snimak ili repriza. 

4.10 MAJSTOR SVETLA 

Svetlo  je  jedan od ključnih elemenata produkcije    stoga što  je  televizija uveliko vizuelni medij. Light director, ili dizajner svetla (LD), odlučuje o tipu i postavci svetla, bira opremu potrebnu za osvetljavanje,    namešta    rasvetu  i  proverava  osvetljenje.  Memoriše  štimunge  i  realizuje  ih  u skladu  sa  scenarijem  i  radnjom.    Svetlo  je  ključni  element  svake  vizualno‐orijentisane produkcije.  Ono što nije dobro osvetljeno na filmu i televiziji ne postoji! Ono programu određuje atmosferu i štimung. Ni jedan program koji nije logično i dobro osvetljen ne može biti uspešan. Loša televizija se najpre pozna po lošem svetlu. 

Majstor svetla predvodi ekipu rasvetljivača, električara zaduženih za postavljanje rasvete koja se u  TV  studiju  obično  nalazi  na  "gridu"  (čeličnoj  rešetki  na  plafonu  studija),  a  kojoj  se  prilazi posebno obezbeđenim mostovima. Dobra TV rasveta se obično sastoji od veće količine reflektora različitih namena i mix pulta za svetlo kojim se memorišu štimunzi. 

Page 90: Organizacija u Medijima - Skripta

90 

 

4.11 SCENOGRAF 

U  većini  igranih  ili  složenijih  produkcija  postoji  scenograf,  set  designer,  koji  u  dogovoru  sa  režiserom  oblikuje  i  izvodi    set­objekat  u  kome  se    odvija  radnja  u  studiju,  ili  na  lokaciji. Scenograf kontroliše  likovne  i  tehničke elemente scenografije,  ili dekora kako se  jednostavnija rešenja još nazivaju. Brine za postavljanje zavesa ili rikvanda, blendi  od kojih se grade zidovi, za stolove,  pultove,  stolice,  instalacije,  fine  radove,  usklađuje  boje,  vrši  izbor  nameštaja  i  drugih elemenata  dekora.  On  tesno  sarađuje  sa majstorom  svetla  i  kostimografom  da  bi  svi  zajedno postigli sklad boja i poželjnu atmosferu scene. 

Jedan broj emisija koje se emituju svakodnevno (na primer  informativne)  ima stalne postavke koje se ne demontiraju iz studija. Tekve scenografije scenografi minuciozno dizajniraju, a kasnije ih održavaju dekorateri, saradnici scenografa zaduženi za montažu i demontažu scenografija.  

Jednostavne  scenografije  se  sastoje  obično  od  pultova  i  garnitura  za  sedenje  uz  nešto dekorativnih elemenata. One moraju biti precizno izvedene, a rikvandi idealno zategnuti i svetlo za njih mora biti izvedeno besprekorno. Dobar scenograf se razume u prostor, boje, svetlo, ali i u kompoziciju kadra ii druge veštine stvaranja atmosfere. On mora biti i vešt graditelj i poznavati zanate. 

4.12 KOSTIMOGRAF 

Kostimograf je osoba koja je kreativno i organizaciono zadužena za izbor, ili kreaciju garderobe, koju  na  filmu  i  televiziji  zovemo  kostim.  On  vodi  računa  o  kroju,  boji,  veličini  i  urednosti garderobe  koju  pred  kamerom  nose  izvođači.  U  tome mu  pomažu  garderoberi,  osobe  koje  su zadužene  za oblačenje,  svlačenje,  i  stanje  kostma pred kamerom,  kao  i  za praćenje promena  i urednost  kostima  na  izvođačima.  U  zavisnosti  od  veličine  produkcije  garderobera  ima  više. Velike zvezde obično imaju svog garderobera. 

Kostimograf tesno sarađuje sa scenografom i majstorom svetla, zbog usklađivanja boja  i valera kostima  i  ostalih  vizuelnih  elemenata  produkcije,  ali  i  sa  šminkerom  (make  up),  frizerima  i  u novije  vreme  stilistima,  osobama  koje  ljudi  sa  estrade  koriste  da  se  bave  njihovim  spoljnim izgledom u celini. Ta "profesija" je zbog preterivanja kod nas dovedena do apsurda. 

4.13 ŠMINKA, STILISTA, FRIZER 

Šminka  u  produkciji  nije  samo  stvar  lepote  ili  izražajnosti.  Ona  je  tehnička  neminovnost snimanja.  Zbog  uticaja  svetla  i  drugih  faktora,  gotovo  je  obavezno  da  se  svi  izvođači  tretiraju tehničkom šminkom,  to  jest da se  teniraju,  za  tu svrhu posebno pripremljenim  talkovima, koji koži  pred  kamerom  daju  prirodnost  (ako  se  sa  teniranjem  ne  preteruje)  i  rešavaju  probleme znojenja,  'masne  kože'  ili  prikrivaju  manje  nepravilnosti.  Šminka  kada  je  rađena  sa  merom  i ukusom, kao i frizura može biti i izražajno sredstvo i dopineti ukupnoj izražajnosti u produkciju. 

Page 91: Organizacija u Medijima - Skripta

91 

 

Frizure na televiziji često moraju biti uredne ne samo iz estetskih već i iz tehničkih razloga. Neki uobičajeni  efekti  se  jednostavno  teško  izvode  ako  je  pred  kamerom previše  haotičnih  detalja, kakva je recimo kosa. 

4.14 AUDIO PRODUCENT 

Za ton na filmu i televiziji se kaze da je najjeftinija skupa stvar u produkciji. Dobra produkcija se prepoznaje po dobrom tonu. Ponekad je dobar audio i više od šezdeset posto uspeha. Dobar ton se jedva primećuje, ali  loš prvi "pada u oči".   Većina produkcija nedovoljno vodi računa o tonu.  Audio producent  je osoba koja brine o  tonu, naročito u muzičkim  televizijskim žanrovima. On producira  originalnu muziku  pre  video  snimanja.  To  je  kompleksan  posao,  koji  traži muzička, tehnička i organizaciona iskustva.  

4.15 TON MAJSTOR 

Za ton na filmu i televiziji se kaze da je najjeftinija skupa stvar u produkciji. Dobra produkcija se prepoznaje po dobrom tonu. Ponekad je dobar audio i više od šezdeset posto uspeha. Dobar ton se jedva primećuje, ali  loš prvi "pada u oči".   Većina produkcija nedovoljno vodi računa o tonu.  Audio producent  je osoba koja brine o  tonu, naročito u muzičkim  televizijskim žanrovima. On producira  originalnu muziku  pre  video  snimanja.  To  je  kompleksan  posao,  koji  traži muzička, tehnička i organizaciona iskustva.  

4.16 MIKROMAN 

Mikroman (jedan ili više) je osoba koja u toku snimanja rukuje boom‐pecaljkom i tako usmerava  i nalazi najbolju poziciju mikrofonona, koji se nalazi na vrhu pecaljke, dugog teleskopskog štapa od ugljeničnih vlakana. U studiju se često koriste i boom/grip pecaljke koje su neka vrsta krana sa  sistemom  poluga  kako  bi  mikroman  lakše  mogao  rukovati  teškim  mikrofonima  i  kako  bi prišao odozgo, da mikrofon ili pecaljka ne bi ulazili u kadar ili bacali vidljivu senku. Mikroman uvek ima slušalice da bi  mogao da čuje da li snima pod dobrim uglom. Mikromani pored dobrog sluha  moraju  imati  jake  ruke  da  bi  izdržali  napor  nošenja  pecaljke  iznad  glumaca  na  duži vremenski period. 

4.17 MUZIČKI SARADNIK I AUDIO OPERATER 

Muzički saradnik i audio operater koji barataju snimcima, muzikom, šumovima,  magnetofonima, plejerima, play‐back‐om  i drugim uređajima za  snimanje  i  reprodukciju  tona. Pušta play‐back, 

Page 92: Organizacija u Medijima - Skripta

92 

 

šumove,  efekte,  ili  audio  džinglove  po  planu  iz  scenarija  ili  knjige  snimanja.  U  jednostavnijim produkcijama  muzički  saradnik  još  i  bira  prateću  muziku.  Izbor  muzike  kod  ozbiljnijih produkcija  je  posao  muzičkog  urednika  koji  često  angažuje  i  kompozitora  kada  je  potrebno napisati originalnu muzičku podlogu. 

4.18 VIDEO REKORDER OPERATER 

Video  recorder  operater  prilagođava  opremu  za  video  snimanje,  postavlja  videorekordere  u poziciju  za  snimanje  i  reprodukciju, menja  trake  za  snimanje  i play‐back, usnimava  test  signal (pidžama) i crni signal na počecima trake, brine o TIME‐CODE snimanju i reprodukciji, kalibrira audio  snimanje prema  test 1000 kh  signalu, pušta  i  zaustavlja  rikordere na znak asistenata  ili sekretarice  režije.    Proverava  snimače,  i  kvalitet  video  snimka na monitorima osciloskopima  i vektroskopima. Upisuje u karton trake. 

4.19 CG OPERATER 

CG  operator  (electronic  character  generator  operator)  programira  otvaranje  potpisa,  titlova,  i drugih elemenata 2D ili 3D video grafike što mu ih    je prethodno pripremilo grafičko odeljenje koje se bavi oblikovanjem video grafike. CG  realizuje i odjavne i najavne   špice, ako one već nisu unapred snimljene na video traci. Njegov osnovni zadatak je da realizuje grafički sadržaj koji se prevashodno odnosi na slova. Da bira tip i vrstu slova, da tačno otkuca i pozicionira potpisano u kombinaciji sa ostalim grafičkim i drugim vizualnim elementima. 

4.20 OPERATER DIGITALNIH EFEKATA 

Operater 2D i 3D je osoba koja se bavi programiranjem dvodimenzionalnih ili trodimenzionalnih video  efekata  koji  se  primenjuju  na  snimak,  živ  kadar  ili  grafiku.  Ovi  efekti  povećavaju  ili smanjuju sliku,  unose je ili iznose  iz okvira, savijaju je,  krive i služe da se u kombinaciji efekata, što  se postižu video switcherom dobije što uverljivija i atraktivnija manipulacija sekvencama i prelazima. 

4.21 ENG PRODUKCIJA 

ENG  označava  terensku  produkciju.  Video  snimanje  na  terenu,  sa  manjom  ekipom  tipicno  za veliki broj TV žanrova. U ovom načinu rada autor, urednik,   ili novinar, obično, preuzima ulogu producenta  i  reditelja,  bira  temu  i  lokacije,  kao  i  ljude  koje  će  snimati.  Reč  je  najčešće    o dokumentarnim i informativnim žanrovima: vestima, intervjuima, reportažama, prilozima... 

Page 93: Organizacija u Medijima - Skripta

93 

 

Ekipa  je  smanjena  i  sastoji  se  od  autora,  snimatelja,  tonskog  snimatelja,  koji  je  i  mikroman, rasvetljivača, koji je često i tehničar i vozač i jednog asistenta koji je  i organizator i sekretarica režije. Ekipa je koncipirana tako da je mobilna, brza i fleksibilna. Mora biti brza i uigrana. Često je na terenu, pokriva dnevne događaje, za emisije koje se emituju u tačnoj shemi i valja  joj biti kadra "stići i uteći i na strašnom mestu postojati". Svi članovi ekipe moraju imati organizaciona i tehnička  znanja,  poznavanje  procesa  i  estetike  žanra  u  kome  deluju  i  naročito  razumevanje forme i strukture programa koji realizuju. Često ih kordinira režiser programa ili realizator koji ne ide na teren, pa sa njime moraju biti uigrani ili u češćem kontaktu.  

4.22 IFP PRODUKCIJA 

IFP  je  takođe  terenski  tip  video  produkcije,  najčešće  jednom  kamerom,  ali  sa  složenijim zadacima,  koji  liče  na  dokumentarno  ili  igrano  filmsko  snimanje.  Ekipa  je  u  ovom  slučaju kompletnija i može dostići i obim koji imaju ekipe manjih igranih filmova. Tu se mogu sresti sva zanimanja što smo ih  i ranije navodili: glumci i drugi izvođači, kostim, scena, šminka, veliki broj asistenata,  pomoćnika  i  organizatora.  Na  IFP  snimanjima  važnu  ulogu  igra  sekretarica  režije zbog problema KONTINUITETA, jer se u ovom slučaju snima kadar po kadar. 

4.23 DIREKTOR FOTOGRAFIJE 

Posebno  značajna  uloga  u  IFP  produkciji  je  uloga  Direktora  Fotografije  (DP).  Za  razliku  od studijskog kamermana ili ING snimatelja DP je kompletna autorska ličnost, koja snažno utiče na kvalitet  i  sadržaj  produkcije.  On  se  ovde,  kao  i  na  filmu  bavi  ukupnim  aspektom  slike:  kreira atmosferu i postavlja svetlo, koordinira art direkciju sa scenografom i kostimografom, koriguje pokrete kamere  i kadriranje. U  IFP produkciji DP od početka projekta sarađuje sa  rediteljem  i producentom na kreativnoj razradi scenarija.  Otuda on spada u najvažnije kreativne saradnike u ozbiljnim projektima koji  imaju autorske pretenzije. U slucaju DP‐a preuzet  je potpuno  filmski način rada svtim da se tehnologija delimično razlikuje, prevashodno tip kamere, a onda i svetlo, objektivi  i rezolucija  koja se na filmu i televiziji bitno razlikuje. Na raspolaganju mu je nekoliko saradnika: 

Šef  rasvete,  koji  vodi  elipu  rasvetljivača  i  realizuje  njegove  postavke  svetla;  šarfer,  koji  se isključivo bavi oštrinom snimka, zato što se u ovom slučaju često aranžiraju kompleksni kadrovi sa dubinskom oštrinom i mnogo promena fokusa, a s obzirom da su u pitanju skupi zahvati ne sme  biti  promašaja  i  grešaka;  švenker  koji  upravlja  kamerom  u  toku  snimanja,  i  tehničari, pratioc kamere, koji je zadužen za postavljanje kamere i stativa, ulaganje novih traka, setovanje TIME CODE‐a i tehničku ispravnost kamere. 

Na raspolaganju mu  je  i scenska tehnika koja rukuje uređajima za kretanje kamere, kao što su farovi,  kranovi,  doly  kranovi,  džib,  "ruka",    steadycam,  ili  i  najnoviji  camera  motion  tracking sistemi, koji automatski ponavljaju prethodno izvedene pokrete kamera po svim osama. 

Page 94: Organizacija u Medijima - Skripta

94 

 

Sa pojavom novih HDTV  tehnologija  visoke  rezolucije  slike  (moć  registrovanja detalja)    (2K  je skoro polovina filmske rezolucije) ulazimo u eru digitalnog filma u kome će  profesija DP imati značajnu ulogu, zato što  HDTV ima visok fotografski potencijal, pa će  za gledaoca tako stvoriti novu likovnost sličnu filmskoj. 

Page 95: Organizacija u Medijima - Skripta

95 

 

5 KLJUČNA ZANIMANJA U POSTPRODUKCIJI 

U  studijskoj  proizvodnji  programa  snimanje  i  post  produkcija  su  najčešće  sinhroni  ili  spojeni, dok  film  look  tip  produkcije  (ENG  i  IFP)  podrazumevaju  striktno  i  vremenski  odvojeno, sukscesivno  razdvajanje  ove  dve  faze.  To  je  učinilo  da  obe  faze  postanu  veoma  kompleksne  i izuzetno  kreativne.  Pod  postprodukcijom  podrazumevamo  montažu  slike  i  tona,  koloriranje, inkorporiranje grafike i specijalnih efekata, sinhronizaciju i mastering. 

5.1 MONTAŽER 

Kada je snimanje završeno ili u toku, ako je reč o većem projektu,  montažer koristi video i audio snimak  za  konačno  uobličavanje  programa.  Odstranjuje  loše  i  nedovršene  dublove.  Najbolje odabrane kadrove ređa logičnim redom prema scenariju, uz manje ili veće izmene. U dogovoru sa  rediteljem  određuje  trajanje  pojedinačnih  akcija  u  kadrovima,  bira  mesto  reza,  planove  i uglove iz kojih je radnja najbolje snimljena u cilju postizanja željenog utiska. Vezuje tako spojene kadrove u scene i sekvence i na taj način upravlja tokom, ritmom i tempom radnje. 

Montaža  je  logička  i  estetska  organizacija  pokretnih  i  statičnih  slika  i  zvukova  u  vremenu  i prostoru. Ne radi se samo o smislenom spajanju  pojedinačnih isečaka snimljenih  prema nekom planu  radnje  (scenariju),  izbacivanju  suvišnih  delova  i  ponovljenih  kadrova,  već  i  o  jednom posebnom fenomenu koji nastaje na spoju dva kadra. Još dvadesetih godina prošlog veka geštalt psihologija  (psihologija  percepcije)  i  praktični  rad  filmskih  entuzijasta  (Lev  Kulesov  i  S.  M. Ejzenštajn)  otkrili su da spoj dva  kadra snimljena na istoj ili različitoj lokaciji, kontinuirano ili diskontinuirano,    stvara  u  svesti  posebne  utiske  i  asocijacije,    nove  prostorno‐vremenske relacije,  koje  nazivamo  montažnim  vremenom  i  prostorom,  a  koje  imaju  uočljive  zakonomernosti  nezavisno  od  volje  onoga  koji  tu  informaciju  prima.  Na  taj  efekat  utiče  niz elemenata kao što su: okvir slike, likovna kompozicija kadra i plan (širina  kadra,  ugao kamere, pravac i količina kretanja u kadru, položaj kamere u odnosu na pravac kretanja (osu objektivne ili  subjektivne akcije),  odnos    svetlih  i  tamnih površina, dubinskih elemenata,   boje  i  konačno, žižna daljina objektiva i pokreti kamere.    Ova osobina spoja dva snimka, dala je mogućnost da se na stvaranje filmske i TV priče utiče moćnim logičko‐estetskim sredstvima koja su značajno obogatila filmski i TV izraz. Tim mogućnostima od početka rada rukuje režiser, ali ih u konačnoj fazi produkcije oblikuje montažer projekta. 

Montaža  je  u  početku  bila  tehničko‐tehnoločki  proces,  ali  je  zahvaljujući  svojim  izrazito kreativnim mogućnostima postala veoma važna faza rada. Danas je montaža sa još nekim fazama finalizacije, kao što su obrada zvuka,  integrisanje grafike, specijalnih efekata, kolor korekcije    i masteringa prerasla u proces koji nazivamo postprodukcija. 

Montažer  i  u  tehničkom  i  u  kreativnom  smislu  rukuje  snimljenim  materijalom  i  finalnim proizvodom.  Pored  logičko‐estetskog  angažovanja  zadužen  je  i  za  rukovanje  sve  složenijim sistemima  za  postprodukciju  koji  su  danas  sve  češće  bazirani  na  kompjuterskoj  nelinearnoj 

Page 96: Organizacija u Medijima - Skripta

96 

 

tehnologiji i integrišu u sebe niz složenih uređaja kao što su VTR i disk rikorderi, video switcheri i  mikseri,  DVE  procesori,  kolor  analizatori,  softver  i  hardver  za  specijalne  efekte  i  složena oprema za audio processing. 

Montažer  je  zadužen  i  za  administraciju    snimljenog  i  finalizovanog  materijala,  mastering proveru tehničkog kvaliteta kopija. 

U  ovom  složenom  procesu  pored  reditelja  i  sekretarice  režije,  kod  većih  projekata  na raspolaganju su mu i jedan ili više asistenata montaže, montažer zvuka ili audio producent, video grafičari, majstori  specijalnih  efekata,  koloristi,  VTR  operateri  i  tehničko  vođstvo  koje  se  bavi konfigurisanjem  sistema.  Značaj  montaže  i  postprodukcije    uopšte  za  finalni  proizvod  je  veći nego što  se to obično pretpostavlja. 

5.2 MONTAŽER ZVUKA 

Kod naročito kompleksnih  igranih programa gde  su dijalog  i  šumovi  veoma važni  i  gde  je  ton sniman  višekanalno,  sa  većim  brojem  mikrofona  različite  funkcije,  glavnom  montažeru  je  na raspolaganju montažer tona, koji po već izmontiranoj slici i osnovnom (reper) tonu preciznije i dublje postavlja aspekte dijaloga po kanalima i priprema ih za finalni mix koji kasnije i realizuje sa  audio mastering  inženjerom. Montažer  tona polaže  i  šumove  i  biranu  i  originalnu muziku  i bavi  se  dizajnom  audio  efekata,  koji  imaju    sve  značajniju  ulogu  u  ukupnom  audio  dizajnu, naročito, ako je u pitanju stereo ili višekanalni zvuk. 

Montažer zvuka i audio mastering inženjer su kod velikih produkcija zaduženi da ton pripreme prema    predviđenim  standardima kako bi  se  konačno mogla  dobiti  adekvatna,  recimo DOLBY licenca za finalni proizvod. 

5.3 ČITAČ SVETLA I DIZAJNER SLIKE 

Kolorista  je  osoba,  koja  u  nekim  slučajevima,  kod  zahtevnih  produkcija,  u  skupim  igranim programima, reklamama i spotovima, zajedno sa DP‐om vrši fine korekcije i doterivanja kolora, umanjuje ili povećava razlike u aspektima kolora između kadrova i usklađuje ih u celini projekta. Ovo je veoma težak posao, koji traži izuzetnu likovnost, odlično poznavanje boja i TV tehnologije, ali i psihologije percepcije gledaoca. 

5.4 SPECIJALNI EFEKTI 

Uloga  specijalnih  efekata  u  savremenoj  produkciji  je  sve  veća.  Pored  klasičnih  mehaničkih, optičkih i grafičkih FX, ogromnom brzinom raste značaj digitalnih specijalnih efekata. Specijalni efekti  se  načelno  dele  na  vidljive  i nevidljive  specijalne  efekte.  Nevidljivi  su  naročito  delikatni. 

Page 97: Organizacija u Medijima - Skripta

97 

 

Recimo kada u priči imate situaciju da na polovini junak ostane bez noge! U FX spada i izrada TV špica, dorada reklama ili 2D i 3D animacija. Ovo je niz posebnih tema o kojima će detaljno biti reči u kasnijim lekcijama. Načelno samo vrhunski FX mogu doprineti projektima. FX su skupi  i spori  poslovi  koji  zahtevaju  ogromno  znanje,  strpljenje  i  vreme  u  svim  fazama  realizacije,  pa prevelike  ambicije u ovom pravcu donose manjkavosti projektu u nekim bitnim stvarima koje FX‐u prethode. 

5.5 OSTALI SARADNICI 

I na kraju moramo biti svesni da u produkcionom procesu učestvuju  i mnoga druga ne tipično televizijska  zanimanja:  vozači,  sekretarice,  stolari,  električari,  daktilografi,  računovođe,  kafe kuvarice, obezbeđenje, obični radnici. Svi oni imaju JEDNAKO VAŽNU ulogu u produkciji koja se nikako ne  sme potceniti,  što  je veoma čest  slučaj. Ukoliko  se ne poštuje  i ova vrsta  saradnika, ukoliko  se  ne  razume  njihov  posao  i  ne  ukazuje  im  se  adekvatna  profesionalna  pažnja, produkcija  je  često  napeta  i  disharmonična  što  umanjuje  rezultat  finalnog  proizvoda.  Imajte uvek ovo na umu! 

Boris Bregant, Kvalitet i samoregulisanje, u Aktuelno o medijima, evropska iskustva, Novi Sad, Centar RTS za istraživanje javnog mnenja, programa i auditorijuma, 2002. 

Page 98: Organizacija u Medijima - Skripta

98 

 

5.6 LITERATURA: 

1. Babić, M., Televizijska reklama, Cekom booksa, Novi Sad, 2007. 

2. Dejanović, V., Vreme bez slike, Televizija Beograd, 2004. 

3. Jeffry Chester i Kathryn Montgomery, Media in transition - Independens & the Future of Television, NVR Reports, New York, 1992. 

4. Kenneth Thomson: Media and Cultural Regulation, Sage Publications Ltd, London, 1997. 

5. Obrazovna  funkcija  evropskog  javnog  TV  servisa  u  svetlu  novih  tehnoloških mogućnosti,  u  aktuelno  o  medijima,  evropska  iskustva,  Novi  Sad:    Centar  RTS‐RTNS za istraživanje javnog mnenja, programa i auditorijuma, Sveska br. 7/2005. 

     

5.7 NAPOMENE: 

U  52  evropske  zemlje  deluje  71  javni  RTV  servis  čiji  programi  dopiru  do  640 miliona gledalaca dnevno. U proseku ovi gledaoci provode 3  i po sata pred TV ekranima,  365  dana  u  godini.  To  znači  820  milijardi  sati  gledanja  programa tokom jedne godine. Od toga 290 milijardi sati ode na gledanje programa javnih TV stanica/kanala. (Prema: Bjorn Erihsen, Televizija: tekuće bitke; u: Aktuelno o medijima,  sveska  br.  6,  RTS‐RTNS,  Centar  za  istraživanje  javnog  menja, programa i auditorijuma, Novi Sad, 2004.) 

Megatelevizije  čine satelitski programi, kao  i programi emitovani putem satelita (Rene Berže: Od televizije ka televizijama, RTV Teorija i praksa, br.  44/1986). 

Nacionalna  televizija  (kanal)  emituje  program  u  razmerama  jedne  države,  a obuhvata i satelitske programe namenjene prvenstveno distribuciji na teritoriji date  države,  bez  obzira  na  vlasništvo  emisione  organizacije  (TV transnationalization Europe and Asia, UNESCO, 1994). 

Page 99: Organizacija u Medijima - Skripta

99 

 

6 PRILOZI 

6.1 PRIMER ORGANIZACIONE STRUKTURE JAVNOG SERVISA VOJVODINE 

6.1.1 Istorijat Radio­televizije Vojvodina 

Radio‐televizija  Vojvodina  je  radio  difuzna  ustanova,  javni  servis  građana,  koja  se  bavi proizvodnjom  i  emitovanjem  programa,  na  teritoriji  AP  Vojvodine.  Radio‐televizija  je  postala samostalni  regionalni  javni  radiodifuzni  servis  Vojvodine,  odlukom  republičke  radiodifuzne agencije  od  aprila  2006.  godine,  u  skladu  sa  Zakonom  o  radiodifuziji.  Sedište  Radio‐televizije Vojvodina je u Novom Sadu i poseduje i nekoliko dopisništva u Vojvodini.  

Zvanično  osnivanje  Televizije  Novi  Sad,  kao  samostalne  jedinice,  smatra  se  odluka  radničkog saveta  Radio  Novi  Sad  od  4.02.1971.  godine.  Materijalna  osnova  Televizije  Novi  Sad  je  bila određena ugovorom koji  je krajem 1970. godine Radio Novi  Sad  sklopio  sa Radio Beogradom. Naime, po  tom ugovoru Radio‐televizija Beograd  je  je ubirala celokupnu pretplatu na  teritoriji Socijalističke Republike Srbije, pa  je 50 odsto radijske pretplate ustupala Radio Novom Sadu.  I upravo tih 50% pretplate je bila materijalna osnova Televizije Novi Sad. Pomenutim ugovorom je bilo predviđeno da se u Novom Sadu osnuje  televizijska stanica  i da se samo  finansira, a da prvi Televizijski program emituje Televizija Beograd i za područje Vojvodine. U to vreme prava osnivača prema Radio Novom Sadu imala je Skupština Socijalističke Republike Srbije, a ta prava osnivača  trebalo  je  preneti  sa  Republike  na  Pokrajnu,  kako  bi  se  moglo  otpočeti  sopstvena proizvodnja programa. 

Svečanom emisijom 27.11.1975. godine u čast  Dana Republike, Televizija Novi Sad je počela sa emitovanjem  programa.  To  je  vreme  kada  televizija  nije  imala  dovoljan  broj  kvalifikovanih  i obučenih  kadrova:  montažera,  kamermana,  novinara,  električara,  reditelja,  inžinjera, organizatora,itd. A da bi  televizija u početku mogla da posluje  snimane  su  i montirane gotove emisije  u  većim TV  centarima: Beogradu,  Zagrebu,  Ljubljani.  Kao  i  Radio Novi  Sad  i  Televizija Novi Sad je predstavljala Jugoslaviji u malom. Među zaposlenima su bili pripadnici svih naroda i narodnosti koji žive u Vojvodini, što je činilo posebnu vrednost ove medijske kuće.  

6.1.2 Delatnost 

Delanost  Televizije  Novi  Sad  je  produkcija  i  emitovanje  informativnog,  obrazovno‐dokumentarnog  i  kulturno‐umetničkog  programa  na  srpskom,  mađarskom,  slovačkom, ukrainskom, romskom, rusinskom, rumunskom i hrvatskom jeziku. Značajan broj emisija koji se produkuje  je  od  opšte  društvene    važnosti,  a  ne  od  komercijalnog  značaja  što  je  sasvim razumljivo kada se ima u vidu činjenica da je reč o regionalnoj televiziji od javnog značaja.  

Iz  organizacione  šeme,  koja  je  u  prilogu,  jasno  je  prikazano  organizaciona  struktura  ovog preduzeća  hijerarhijska.  Na  vrhu  ove  organizacione  strukture  nalazi  se  direkcija  na  čelu  sa direktorom. Direktor ima velika ovlašćenja i u ovoj šemi se može videti da je marketing služba, 

Page 100: Organizacija u Medijima - Skripta

100 

 

kao najvažnija služba izdvojena od ostalih i direktno podređena direktoru, bez ikakvih dodirnih tačaka sa ostalim službama.  

U sastavu direkcije RTV su:  

 

Služba za istraživanje programa – ova služba se bavi istraživanjem gledanosti emisija koje se emituju na Televiziji Vojvodina, takođe vrše israživanja potreba auditorijuma (o tome kakve emisije žele, kakve emisije bi trebalo uvesti) , te priprema informacija koje su potrebene za izgradnju novih televizijskih projekata.  

Finansijska  služba  –  svi  procesi  koji  su  vezani  za  finansiranje  ove  televizijske  kuće. Izveštaji  koje  sačinjava  ova  služba  od kurcijalnog  značaja  su  za  određivanje pravca u kojem će se kretati razvoj ove ustanove i dinamike kojom će se on sprovesti.  

  Administrativno­pravna  služba  –  svi  poslovi  vezani  za  administraciju  ili  pravo  su upravo ovoj službi poveravaju. Oni će se pobrinuti da svi poslovi koji se obavljaju budu uredno evidentirani i u skladu sa postojećim zakonom.   

Rukovodioci  tehničkih  službi  –  tu  spadaju  predajnici  i  veze  koji  omogućavaju emitovanje  programa  na  teritoriji  AP  Vojvodine,  vozni  park  pomoću  kojeg  se omogućava  realizacija  projekata  koji  se  nalaze  na  određenim  lokacijama  (realizacija televizijskih prenosa sportskih priredbi, kulturnih manifestacija, političkih mitinga, kao i  za  beleženje  događaja  sa  lica  mesta,  za  snimanje  priloga  namenjenih  za  potrebe informativnih emisija).  

Takođe, treba spomenuti i ljudstvo koje radi na održavanju tehnike i objekta bez kojih ne bi  bilo  moguće  ostvariti  funkcionisanje    programa  (majstori,  spremačice  i  drugo tehničko osoblje). 

 

Sve ove  službe koje  smo do sada nabrojali  čine upravljačko‐operativni deo RTV. Na njima  leži odgovornost  za  upravljanje  i  rukovođenje  RTV.  Drugi  deo  preduzeća  čini  proizvodnja  tj. produkcija programa koji se sastoji od redakcija.  

Page 101: Organizacija u Medijima - Skripta

101 

 

6.1.3 Organizaciona struktura RTV 

 

Page 102: Organizacija u Medijima - Skripta

102 

 

Redakcije su podeljene na sledeći način:   

 

redakcija radija  redakcija televizije  redakcija za saradnju sa inostranstvom  

Kao što se vidi iz organizacione šeme, redakcija je podeljena na četiri dela:  

6.1.4 Redakcija informativnog programa  

Ova  redakcija  se  bavi  proizvodnjom  emisija  čiji  je  zadatak  da  informiše  stanovništvo  o  onim događajima koji  su od suštinskog značaja za njihov svakodnevni život. U  informisanju  javnosti programi  Radio  Televizije  Vojvodina  nastoje  da  obezbede  raznovrsnost  i  izbalansiranost sadržaja  koji  pordržavaju  demokratske  vrednosti  društva,  naročito  pravo  na  blagovremeno  i objektivno  informisanje, poštovanje  ljudskih prava, kulturnog, nacionalnog, verskog, etničkog  i političkog  populizma  ideja  i  mišljenja.  Prema  izveštajima  o  radu    Radio  Televizije  Vojvodine utvrđeno  je da  je  informativni program RT Vojvodina emitovao 468.612 sati programa na oba kanala,  što  procentualno  posmatrano  čini  42,5  %  ukupno  emitovanog  programa    Radio Televizije Vojvodina.  

6.1.5 Redakcija obrazovno dokumentarnog programa 

Sačinjava    pet  redakcija  od  kojih  četiri  funkcionišu  po  kompletnom  organizacionom  principu kreiranja svakodnevnog programa:  

1. školska, 

2. dokumentarna, 

3. opšteobrazovna, 

4. naučna. 

 

Dok redakcija posebnih programskih akcija podrazumeva popunjavanje specijalnim emisijama iz ostale četiri redakcije, uz stvaranje novih projekata po principu programske akcije. To najčešće zavisi  od  aktuelnih  društvenih,  bezbednosnih  i  drugih  prilika  u  regionu,  (  npr.elementarne nepogode, epidemije raznih bolesti, socijalna pomeranja većeg obima i sl.).  

6.1.6 Redakcija kulturno umetničkog programa   

Funkcioniše  po  principu  zadovoljenja  potreba  ne  samo  većinskog  srpskog  stanovništva  na teritoriji AP Vojvodina nego i svih ostalih naroda koji su nastanjeni u Vojvodini, pa se program ove  vrste  proizvodi  u  koordinaciji  sa  redakcijama  nacionalnih manjina.  Ova  redakcija  pokriva razne kulturno umetničke programe kao što su literarne manifestacije koje su od velikog značaja za  ukupan  indetitet  regiona  u  kojem  živimo  i  koje  sa  ponosom  Radio  Televizija  Vojvodina 

Page 103: Organizacija u Medijima - Skripta

103 

 

prezentuje.  Inače  sadržaji  koje  ova  redakcija  proizvodi  mogu  biti  značajni  u  budućnosti, pogotovo ako se aktivnije pristupi razvoju istih sadržaja i kvalitetno odradi promocija u okviru međunarodne razmene.  

6.1.7 Redakcije nacionalnih manjina  

Ttrenutno  ih  ima  devet.  Svaka  od  redakcija  ima  svog  glavnog  urednika,  a  urednik  najjače redakcije  tj.  one    redakcije  koja  ima najjači  uticaj  (a  to u  sadašnjem  slučaju urednik  redakcije programa na mađarskom jeziku) predstavlja glavnog urednika redakcije programa na  jezicima nacionalnih manjina, koji  je direktno podređen direktoru  i preko koje  se  sprovode sve odluke vezane za politiku razvoja programa nacionalnih manjina. Za razlku od redakcija informativnog, obrazovno‐dokumentarnog  i  kulturno  umetničkog  programa  čije  se  emisije  emituju  na  oba televizijska  kanala,  programi  redakcija  na  jezicima  nacionalnih  manjina  se  emituju  na  2‐om kanalu televizije Vojvodina. 

6.2 STANJE KADROVSKOG POTENCIJALA RTNS  U 2006. GODINI 

A ‐ Televizija Novi Sad: 

1. informativni  program televizije Novi Sad  • redakcija informativnog programa tv novi sad  na srpskom jeziku 

2. program tv novi sad na mađarskom jeziku • redakcija informativnog programa tv novi sad na mađarskom jeziku 

3. informativni program TV Novi Sad na slovačkom jeziku 4. informativni program TV Novi Sad na rumunskom jeziku 5. program tv novi sad na ukrajinskom jeziku 6. program tv novi sad na rusinskom jeziku 7. programska načela i rad redakcije programa TV Novi Sad na romskom jeziku  8. obrazovno‐dokumentarni program TV Novi Sad 9. tehnika i produkcija TV Novi Sad 10. odeljene filmske arhive 11. pj. programske  službe i sekretarijat TV Novi Sad 

 

B ‐ Radio Novi Sad 

1. ostvarivanje plana programa  radio novog  sada  i  programske  transformacije u pokrajinski javni servis 

• program radio Novog Sada na srpskom jeziku 2. program radio N. Sada na mađarskom jeziku 3. program radio N. Sada na slovačkom jeziku 4. program radio N.Sada na rumunskom jeziku 5. program radio N. Sada na rusinskom jeziku 6. program radio N. Sada na ukrajinskom jeziku 

Page 104: Organizacija u Medijima - Skripta

104 

 

7. program radio N. Sada "radio stotka" 8. program radio N. Sada "novosadska skala" 9. dramski program radio N. Sada 10. muzički program radio N. Sada 

• arhiviranje muzičkog materijala radio N. Sada u 2004. godini 

11. pj programske službe radio N. Sada 

12. odeljenje Radio‐televizije N. Sad za istraživanje javnog mnenja, programa i auditorijuma  

13. sektor pravnih, kadroviskih i opšti radio Televizije N. Sad 

 

Izvori:  

1. Internet 

2. RTS‐RTNS, Centar za istraživanje javnog menja, programa i auditorijuma, Novi Sad 

 

Page 105: Organizacija u Medijima - Skripta

105 

 

7 ELABORAT O FORMIRANJU NEZAVISNE  PRODUKCIJE FAM­A 

7.1 ODREĐENJE TERMINA 

7.1.1 Produkcija 

Po  pojmom  produkcija,  podrazumevamo  proizvodnju  televizijskih  sadržaja  koji  su  namenjeni javnom  emitovanju  putem  televizijskog  programa,  bilo  da  se  radi  o  javnom  radio‐difuzmnom servisu ili drugoj TV stanici. U odnosu na onoga ko emituje programske sadržaje produkciju bi smo mogli razvrstati na sledeći način: 

1. Vlastita produkcija je sadržaj koji je proiz. javni servis (TV stanica), dakle emisije nastale u matičnoj kući

2. Strana produkcija - podrazumjeva sve programe koji su došli sa strane i nisu predmet proizvodnje matične kuće

3. Mešovita produkcija - programski sadržaji koji su proizvedeni u inostranoj produkciji, ali su uoči ili tokom emitovanja dodatno obrađeni u matičnoj kući, (komentatorskim osvrtom ili nekim drugim vidom postprodukcije-napr. prenos utakmice, festivali, dodela Oskara), dakle oni programski sadržaji koji su proizvedeni u stranoj produkciji ali prilikom emitovanja angažuje novinara, komentatora i event. gosta u studiju.

4. Nezavisna produkcija: radio i televizijski programi namenjeni isključivo radiodifuziji koje proizvode fizička ili pravna lica registrovana za tu delatnost, a koja nisu emiter programa koji proizvode, (Zakon o radiodifuziji, član 10).

7.1.2 Podprodukcije 

Podprodukcija je termin koji se vezuje za proizvodnju televizijskih sadržaja koje su proizvele nezavisne TV produkcije, koje mogu i imaju usku saradnju sa matičnom kućom. Danas se u svetu sve više javlja anonimnih nezavisnih produkcija koje svojim kvalitetom programima ozbiljno konkurišu afirmisanim.

Pod podrprodukcijom podrazumevamo i programe zvaničnih TV stanica, koji se emituje ili reemituje a razmenjeni su sa okruženjem (isto govorno područje, međuredakcijska i međustudijska razmena: Srbija, Crna Gora, Republika Srpska)

Page 106: Organizacija u Medijima - Skripta

106 

 

7.1.3  Ostali strani programi  

Jesu programi strane produkcije, koji ne uključuju programe iz Srbije. 

7.1.4 Programski sadržaji 

Programski sadržaji podrazumevaju različite vrste programa u produkciji jedne TV stanice, npr:

1. Informativni program,

2. Sportski program,

3. Dokumentarni program,

4. Obrazovni program,

5. Program iz kulture,

6. Program za decu,

7. Muzički program,

8. Zabavni program,

9. Program za manjine,

10. Reklame,

11. Igrani film,

12. Igrana serija,

13. Talk show – kontakt programi, emisije u kojima voditelj razgovara sa gostom, ili kao moderator usmerava raspravu između više prisutnih gostiju, na različite teme

7.2 CILJEVI POKRETANJA NEZAVISNE PRODUKCIJE NA F@M‐U

7.2.1  

Jedan od najvažnijih ciljeva pokretanja nezavisne produkcije na Fakultetu za menadžment je da kod studenata razvije, utemelji i zaokruži znanja stečena na fakultetu proizvodnjom televizijskih sadržaja  čime  će  se  formirati  kompetentna  ličnost  da  sutra  samostalno  planira,  koordinira, kreira i upravlja istim sadržajima. 

7.2.2  

Drugi  cilj  je  da  putem  stvaranja  televizijskih  sadržaja  uvežbava  razvoj  kreativnosti,  uz  pomoć televizijskog  medija,  posebno  u  oblasti  multimedijalnih  oblika,  koje  nam  nude  neslućene mogućnosti  u  komuniciranju,  pa  i  u  marketingu.  Tako  bi  se  stečena  znanja  mogla  direktno primeniti u promotivnim aktivnostima, kao i u upravljanju i rukovođenju. 

Page 107: Organizacija u Medijima - Skripta

107 

 

7.2.3  

Treći  cilj  je  kontinuirani  razvoj  marketinga  Fakulteta,  uključujući  u  nezavisnu  produkciju studente i nastavnike svih smerova, otvarajući im mogućnost da u okviru utvrđene programske strategije nezavisne produkcije, plasiraju svoje ideje, nove, sveže i kreativne. Ti oblici mogu biti različiti: od direktnog nastupa u televizijskim emisijama (Kanal 9),  ili koncipiranjem tematskih emisija, vezanih za aktuelne probleme privređivanja u tranziciji. 

7.3 USLOVI ZA POKRETANJE NEZAVISNE PRODUKCIJE 

7.3.1 Kadrovski potencijal 

a) U okviru nastavnih planova na četvorogodišnjem smeru za medije studenti prolaze kroz nekoliko faza peroučavanja medija: Uvod u medije, Komuniciranje, Organizacija, a u trećoj godini ponaosob pručavaju: Štampu, Radio i televiziju, Film i fotografiju. Putem predmeta Komuniciranje studenti još od Interne televizije uvežbavaju javni nastup, a u četvrtoj godini u okviru predmeta Upravljanje projektima-posebno upravljanje medijskim projektima, samostalno osmišljavaju, vode i realizuju medijski projekat.

b) Ovako konciprana nastava otvorila je realne mogućnosti bavljenja vlastitim produkcijom. Osim studentskih vežbi, koje su sastavni delovi nastavnih programa Radio i televizija, Film i fotografija, u poslednje dve godine studenti su u okviru nastavnog predmeta Televizija samostalno snimali, kreirali i proizvodili emisiju Studentska televizija, koja se emitovala dve godine na kanalu TV Delta. Emisija je na sebe skrenula posebnu pažnju, pogotovu što je samostalno delo studenata, i potvrdila njihovu kreativnost i interesantan pristup studenskim problemima.

c) Na samom Fakultetu, u okviru izvođenja nastave, angažovan je i zaposlen kompententan broj nastavnika i asistenata iz premeta koji se bave televizijskim medijem i produkcijom TV sadržaja. Vlastitim iskustvom i radom u televizijama, stečena znanja putem nezavisne produkcije mogu i treba da prenose novim generacijama. 

7.3.2 Tehnički potencijal 

a)  Na samom Fakultetu postoji TV studio za potrebe interne televizije, te za izvođenje vežbi iz nastavnih predmeta Radio  i televizija, Film  i fotografije, Komuniciranje, Multimedija. Studio je instaliran tako da se u njemu mogu snimiti svi sadržaji sa manje učesnika, obraditi i isporučiti na jednom od DVD standarda, koji se mogu emtitovati na bilo kojoj televiziji.  

U  Sremskim Karlovcima,  u Novoj  zgradi medija,  sagrađen  je  još  jedan  studio,  dimenzija  6  x  8 metara,  sa  ugrađenom  rasvetom  na  palfon  (grid),  profesionalno  opremljen  i  namenski projektovan za ovu vrstu delatnosti, podesan za direktno snimanje sa više kamera i emitovanje miksovane  slike  u  kablovski  sistem.  Studio  je  pre  svega  namenjen  za  vežbe,  potrebe  vlastite produkcije i rentiranje. 

Page 108: Organizacija u Medijima - Skripta

108 

 

b)  Studio  poseduje  pet  TV  kamera,  u  digitalnom  formatu.  Sve  odlikuju  profesionalne perfomanse,  (posebno  dve)  te  su  pogodne  za  reporterska  snimanja  i  profesionalnu  upotrebu. Kamere imaju po dva mikrofonska ulaza, što je dovoljno za intervjue i priloge iz okruženja, kao i za snimanje dokumentarnih i igranih sadržaja. Sve kamere imaju stative. 

c)  Za mnogo veće studijske zahvate nezavisne produkcije (veliki broj učesnika) neophodno je uspostaviti saradnju sa profesionalnim studijom koji rentira svoj prostor, u kome bi se snimali tematski sadržaji sa potrebnom scenografijom i svetlosnim efektima. 

d)  Kada se stvore povoljni materijalni uslovi potrebno je nabaviti: 

1. Jednu brodkast TV kameru (dovoljno je DVCAM, napr. Sony DSR‐250P ili DSR‐390P).  

2. Nekoliko bežičnih mikrofonskih bubica, sa mikserom 

3. Prenosnih rasvetnih tela 2 kom 

Time bi smo omogućili potpuno dovoljan tehnički kvalitet slike i zvuka, da se možemo upuštati u krajnje profesionalne prudukcijske zahvate. 

e)  U već postojećem studiju na Fakultetu postoji računar za digitalnu obradu slike i zvuka, sa potrebnom audio‐video miksetom. Njegova upotreba sasvim je pristojana, s  tim što računar treba  pojačati  maksimalno  sa  memorijom,  rezervnim  hard‐diskovima  i  novim  brodkast monitorima. 

7.3.3 Šta nedostaje u postprodukciji, a šta je neophodno? 

 

a. Sve programske sadržaje od kojih se prave emisije nezavisne produkcije, neophodno je u postprodukciji  da  rade profesionalci,  kako bi  urednici  (bilo  da  se  radi  o  studentima  ili nastavnicima) pravilno učili i zaokruživali svoja stečena znaja, a samim tim obezbedili da materijali  koji  izađu  iz  ove  produkcije  imaju  krajnje  profesionalan  nivo.  U  tom  smislu potrebno je da se obezbedi: • profesionalni montažer  • profesionalni tonski snimatelj  • muzički saradnik (izbor muzike i regulisanje autorskih prava svih muzičkih dela). 

7.4 PROGRAMSKI SADRŽAJI NEZAVISNE PRODUKCIJE 

7.4.1  

Kakvi  će  programski  sadržaji  da  dominiraju  nezavisnom  produkcijom  najviše  uslovljava programska opredeljenost emitera, ili onoga kome on namenjen. Tačnije rečeno, kome ćemo te programe prodati?  

Page 109: Organizacija u Medijima - Skripta

109 

 

Kako  se  Fakultet  bavi  obrazovno‐nastavnim  pitanjima  iz  oblasti  menadžmenta,  medija  i informatike, najlogičnije bi bilo da se teme crpe iz te oblasti, što treba da bude osnov uređivačke politike.  Naravno,  ta  materija  treba  da  bude  proveravana  u  okruženju,  u  firmama  i korporacijama, da bude živa  i što aktuelnija, sa pitanjima primene pomenutih znanja  i veština. Takođe, one mogu biti i predmet lošeg upravljanja/rukovođenje, te njihovim posledicama. 

7.4.2 Teme za emisije  

One mogu biti  različite, mogu da prate  razne  sfere  društvenog  života,  što  svaki  urednik  svoje emisije treba da definiše. Najčešće oblasti iz kojih se crpe teme jesu: 

1. Obrazovni program,  

2. Dokumentarni program,  

3. Zabavni program,  

4. Program iz kulture,  

5. Inform. program (biznis i ekonomija),  

6.  Dečiji program. 

 

7.4.3 Dužina emisija  

Duežina  emisija  je  različita,  ali  standardna  su  od:  3,  5,  7,  12,  17,  24  minuta...U  dogovoru  sa emiterom, te od vrste programskog sadržaja, moguće je prizvoditi emisije različitih dužina. 

Page 110: Organizacija u Medijima - Skripta

110 

 

7.5 ORGANIZACIONA ŠEMA PRODUKCIJE 

 

 

7.5.1 Organizovanje nezavisne produkcije  

Regulisano je Zakonom o radiodifuziji (član 10). Suštinska razlika između emisija koje proizvodi nezavisna  produkcija  (pravna  ili  fizička)  i  TV  je  u  tome  što  nezavisna  produkcija  isključivo proizvodi emisije namenjene prodaji i prikazivanju televiziji, jer oni sami nisu emiter. U pogledu odgovornosti  sadržaja  snimljenih  u  emisiji  podjednako  odgovornost  snose  i  gl.  urednik nezavisne produkcije kao i gl. urednik televizije koja emituje program‐emiter. 

7.5.2 Glavni i odgovorni urednik  

rukovodi  radom  redakcijskog  kolegijuma,  podstiče  urednike  na  realizaciju  dogovorenih programskih sadržaja, te svojim radom doprinosi stvaranju zdravih i kreativnih ideja. Najtešnje sarađuje  sa  organizatorom  i  glavnim  menadžerom  prateći  tok  proizvodnje  programskog sadržaja, te u određenim fazama uz pomoć urednika utiče na kvalitet i efikasnost produkcije. 

Page 111: Organizacija u Medijima - Skripta

111 

 

7.5.3 Urednici emisija  

Oni najtešnje sarađuju sa ekipama koje proizvode emisiju. Urednici emisija predlažu, definišu i razrađuje  detaljno  programske  sadržaje  iz  određene  teme  kojoj  su  posvećene  emisije.  Oni rukovode  i  kreiraju  svoju  emisiju  uz  pomoć  saradnika:  novinara‐reportera,  snimatelja  slike  i zvuka,  te  ostalih  saradnika u postprodukciji.  Emisije  se definišu na  redakcijskom kolegijumu  i podležu  odobrenju  odgovornog  urednika.  Kada  su  studenti  u  ulozi  urednika  onda  predmetni nastavnici (iz predmeta iz koga rade vežbu) najuže sarađuju sa radom urednika. Ne sme se videti razlika u kvalitetu emisije kada je urednik student ili neko drugo lice. 

7.5.4 TV ekipe  

Tv ekipe biće formirane po uzoru na TV ekipe koje su dosad funkcionisale u okviru Studentske televizije,  a  formirala  ih  je profesorka dr Danica Aćimović. Cilj nam  je da kroz TV ekipe prođe većina studenata koji se opredele za ovaj izborni profil, u različitim zadacima u ekipi:  

- UREDNIK/ NOVINAR/VODITELJ/REDITELJ,   

- SNIMATELJ/MONTAŽER, 

- SEKRETAR REŽIJE/ORGANIZATOR/PRODUCENT. 

7.5.5 Postprodukcija  

To je proces koji zaokružava proizvodnju jedne emisije, to je  finalizovanje ideje, koja mora biti sprovedena u svim  fazama obrade podjednako kvalitetno  i profesionalno. Montaža slike  i  tona mora  da  radi  profesionalni  (školovani)  montažer,  kako  bi  se  znanja  pravilno  sticala,  a  ne površno, kako danas vidimo na mnogim komercijalnim televizijama. Montaža je kreativni proces, pogotovu ako se radi o stvaralačkoj montaži, koja nam nudi neslućene mogućnosti  izražavanja putem  spajanja  kadrova.  Eventualne  greške  i  nedostaci  u  snimanju  ovdje  se mogu  ispraviti,  a elektronskom  grafikom  dopuniti  i  muzikom  uobličiti  naš  programski  sadržaj.  Ovo  su  veoma specifična umetnička zanimanja pa ih je potrebno učiti od umetnika od kojih potiču. 

7.5.6 Organizator produkcije  

Organizator produkcije stručno je lice, za to školovano, da organizuje i koordinira, stvara uslove za  što  efikasniju  proizvodnju,  te  usmerava  i  pravilno  troši  budžet  namenjen  za  produkciju određene  emisije.  Od  dobrog  organizatora  u  mnogome  zavisi  realizacija  emisije.  On  stvara uslove za rad: pravi plan snimanja, organizuje ekipe (pribavlja dozvole za snimanja) i koordinira podjednako  sa  svim  timovima u nezavisnoj produkciji. Njegovo delovanje  je  interaktivno,  i  svi učesnici u produkciji učestvuju u rešavanju postavljenih zadataka u domenu svoje nadležnosti, u cilju efiksne proizvodnje. 

Page 112: Organizacija u Medijima - Skripta

112 

 

7.5.7 Generalni menadžer  

Generalni  menadžer  je  lice  koje  postavlja  Vlasnik  i  Savet  nezavisne  produkcije.  On  vodi  sve poslove  između proizvođača (nezavisna produkcija)  i emitera. Usklađuje programske sadržaje, razgovara o strategiji, vodi računa o prodaji emisija, ispituje nova tržišta i obezbeđuje finansije za  nesmetan  rad  produkcije.  Sarađuje  najuže  sa  glavnim  urednikom  a  ponekad  i  sa  svim sektorima. 

7.6 SEDIŠTE I NAZIV NEZAVISNE PRODUKCIJE 

7.6.1   

Nezavisna  produkcija  mora  imati  svoje  sedište  i  tehničkog  sekretara  koji  će  da  koordinira aktivnosti između vlasnika (osnivača), proizvođača i emitera, te da obavlja niz administrativnih i organizacionih poslova za što uspešniji rad nezavisne televizije. To lice može u okviru nezavisne produkcije da obavlja i neke druge poslove. 

7.6.2  

Nezavisna produkcija treba da ima svoje ime, kao i špicu koja je sastavljena od animiranog loga i naziva nezavisne produkcije. 

7.6.3  

Nezavisna produkcija mora imati rešen problem transporta od studija do lokacija za snimanje, kako bi članovi ekipe bili ekspeditivni, čuvali osetljivu opremeu od vlage i prašine, te bili mobilni i na vreme zabeležili potreban događaj. 

7.6.4  

Nezavisna produkcija mora imati ustanovljen program arhiviranja snimljenog materijala, kako bi  dostupnost,  a  i  trajnost  čuvanja  bili  adekvatni  njegovom  značaju.  Ti  materijali,  ako  su  od posebnog značaja mogu se razmenjivati sa ostalim nezavisnim produkcijama i TV stanicama. 

Page 113: Organizacija u Medijima - Skripta

113 

 

8 KALKULACIJA ZA FILMSKI I TV PROJEKAT  FINANSIJSKI PLAN          kratki film/TV spot_____________         PRIPREMA          kol.  cena:    iznos: 

1. putni troškovi        ____  ________ ______________ 2. autorske naknade u pripremi    ____  ________ ______________ 3. obilazak i izbor objekata    ____  ________ ______________ 4. ________________________      ____  ________ ______________  

TRAKA 1. filmski negativ____________    ____  ________ ______________ 2. dig. bete_________________    ____  ________ ______________ 3. dig. divacam_____________    ____  ________ ______________ 4. ________________________      ____  ________ ______________  

LABORATORIJA 1. razvijanje negativa_________    ____  ________ ______________ 2. izrada radne kopije‐dig. zapisa   ____  ________ ______________ 3. izrada ton kopije      ____  ________ ______________ 4. probe i ostalo______________    ____  ________ ______________ 5. _________________________      ____  ________ ______________  

KAMERA/FILMSKA/DIGITALNA 1. _________________________      ____  ________ ______________ 2. _________________________      ____  ________ ______________ 3. _________________________      ____  ________ ______________ 

 TONSKA TEHNIKA 

1. magnetofon reporterski______    ____  ________ ______________ 2. _________________________      ____  ________ ______________ 3. mikrofon i pribor___________    ____  ________ ______________  

RASVETA 1. reflektori_________________    ____  ________ ______________ 2. ostala rasveta_____________     ____  ________ ______________ 3. blende, difuzori, filteri      ____  ________ ______________  

SCENSKA TEHNIKA 1. ________________________      ____  ________ ______________ 2. ________________________      ____  ________ ______________ 

Page 114: Organizacija u Medijima - Skripta

114 

 

3. ________________________      ____  ________ ______________   4. ________________________      ____  ________ ______________  

TONSKA OBRADA        Kol.  Cena:    Iznos: 1. prepis tona/unošenje tona    ____  ________ ______________ 2. snimanje muzike i šumova    ____  ________ ______________ 3. sinhronizacija        ____  ________ ______________ 

 MONTAŽA SLIKE I TONA 

1. montaža slike i tona      ____  ________ ______________ 2. polaganje muzike i šumova    ____  ________ ______________ 3. grafička obrada      ____  ________ ______________ 4. animacija/3D        ____  ________ ______________ 5. kontrolne projekcije      ____  ________ ______________  

TRANSPORT I PUTNI TROŠKOVI 1. transpoprt ekipe      ____  ________ ______________ 2. prevoz tehnike       ____  ________ ______________ 3. dnevnice        ____  ________ ______________ 4. ostali troškovi        ____  ________ ______________  

OSTALI TROŠKOVI 1. osiguranje autora      ____  ________ ______________ 2. osiguranje filma      ____  ________ ______________ 3. ostalo_____________________               ____  ________ ______________ 

 HONORARI          Neto:    Bruto: 

1. pisac ideje        ______________  ____________ 2. pisac scenarija       ______________  ____________ 3. dramaturg        ______________  ____________ 4. reditelj         ______________  ____________ 5. direktor fotografije      ______________  ____________ 6. montažer        ______________  ____________ 7. scenograf        ______________  ____________ 8. kompzitor        ______________  ____________ 9. kostimograf        ______________  ____________ 10. organizator        ______________  ____________ 11. snimatelj/švenker      ______________  ____________ 12. pom. reditelja        ______________  ____________ 13. as. reditelja        ______________  ____________ 14. as. snimatelja        ______________  ____________ 15. vođa snimanja        ______________  ____________ 16. muzički saradnik      ______________  ____________ 17. tonski snimatelj      ______________  ____________ 18. spiker          ______________  ____________ 19. šef rasvete        ______________  ____________ 20. rasvetljivač        ______________  ____________ 21. fotograf        ______________  ____________ 22. autor maske        ______________  ____________ 23.  umetnički dekorater      ______________  ____________ 24. šumaher        ______________  ____________ 25. pirotehničar        ______________  ____________ 26. kaskader        ______________  ____________ 27. ______________________      ______________  ____________ 

Page 115: Organizacija u Medijima - Skripta

115 

 

28. ______________________      ______________  ____________ 29. ______________________      ______________  ____________ 30. ______________________      ______________  ____________ 

 31. IZVRŠNI PRODUCENT          ____________ 

   UKUPNO:  ____________  Porez %_________________    SVEUKUPNO:  _____  Direktor filma____________ (Producent) Organizator ______________  Reditelj___________________ 

    

 U Novom Sadu_____2007.                                    Rok završetka_______2007. 

Page 116: Organizacija u Medijima - Skripta

116 

 

9 LITERATURA: 

 

Osnovna: 1. Ristić, Dušan, Organizacija, Fakultet za menadžment, Novi Sad, 2005. 2. Černiček, Ištvan, Microeconomics, Cekom books, Novi Sad, 2006. 3. Černiček, Ištvan, Buisiness Economics, Cekom books, Novi Sad, 2006. 4. Babić, Miloš, Organizacijau medijima, FAM, Skripta, Novi Sad 2007. 

 Dopunska: 

1. Babić, M., Televizijska reklama, Cekom books, Novi Sad, 2007. 2. Bajić, Dejan, Radio talasi, Zavod za izdavanje udžbenika, Beograd 1963. 3. Dejanović, V., Vreme bez slike, Televizija Beograd, 2004. 4. Dejvid,  A. Kuk, Istorija filma I, II, III, Clio, 2005/7. 5. Filmska enciklopedija 1 i 2, Jugoslovenski leksikografski zavod, Zagreb 1986. 6. Jeffry Chester i Kathryn Montgomery, Media in transition ­ Independens & the Future of 

Television, NVR Reports, New York, 1992. 7. Jokić, Miroslav, Očaravanje uva, RTS, Beograd, 1994. 8. Kenneth  Thomson:  Media  and  Cultural  Regulation,  Sage  Publications  Ltd,  London, 

1997. 9. Leksikon  filmskih  i  televiziskih pojmova  I  i  II, Naučna knjiga, Univerzitet  umetnosti    u 

Beogradu, 1993, 1997.  10. Maričić, Nikola, Profili radija, Radio Beograd, 1993. 11. Stojanović, Dr Dušan, Teorija filma, Nolit, Beograd, 1978. 12. Tošić, Mihailo, Radio produkcija,  Radio Beograd, 1998. 13. Valentino  Brozio,  Organizacija  filmske  proizvodnje,  Fakultet  dramskih  umetnosti, 

Beograd 1994. 14. Zakon o radio­difuziji, Službeni glasnik br. 42, Beograd 2002.