1

OPĆI UVOD U BIBLIJU Suvremena biblijska znanost obuhvaća više disciplina: opći uvod u Bibliju; uvode u pojedine biblijske knjige; hermeneutiku ili znanost tumačenja Biblije; biblijsku povijest i geografiju; biblijsku arheologiju, koja proučava biblijski svijet na temelju iskopina; biblijsku filologiju ili proučavanje biblijskog rječnika na temelju usporedne literature Starog Istoka. Sve to služi eg-zegezi ili primijenjenoj hermeneutici, tj. tumačenju pojedinih knjiga, odlomaka, riječi i rečenica. U ovom kratkom napisu, prema naravi našega izdanja, iznose se najnužnija znanja o Bibliji na temelju više-manje opće suv-remene biblijske znanosti. Najprije donosimo Opći uvod u Bib-liju, a zatim uvode u pojedine knjige zajedno s kratkim tuma-čenjima njihovih najvažnijih, odnosno nejasnih mjesta.

2

ŠTO JE BIBLIJA? Biblija ili Sveto pismo jest zbirka knjiga koje Hebreji i kršćani na svoj način smatraju svetima. Dijeli se u dva velika dijela: Stari i Novi zavjet. Prije nego raščlanimo svako od tih imena, treba upozoriti na opći značaj Biblije. Kršćani je proučavaju kao svoju normativ-nu, za život smjerodavnu knjigu u kojoj oni nalaze poruku — riječ Božju (Rim 15,4; 2 Tim 3,16 i 1 Pt 1,19). No, Biblija je uz to i spomenik historije čovječanstva, jedna od najstarijih knji-ga, u kojoj je genij Hebreja na svoj način asimilirao i dalje obo-gatio razmišljanje i mudrost drevne Mezopotamije i Egipta, da je onda, obogaćenu grčkim genijem, po Novom zavjetu i dalj-njem kršćanskom razmišljanju unese u tadanji grčko-rimski svijet. Tako je ona ušla u temelje naše evropske kulture i civili-zacije. Dovoljno je spomenuti da su kod nas Slavena, kao i kod drugih evropskih naroda, prvi pisani spomenici — prijevodi nekih dijelova Biblije na staroslavenski (usp. V. Štefanić, Spo-menici staroslavenske Biblije u Enciklopediji Jugoslavije 1, Za-greb 1955, str. 496—498). Bez Biblije, dakle, ne možemo prou-čavati nastanak ni razvoj svoje vlastite pismenosti, a bez nje — bez njezine povijesti, tematike i simbolike — ostaje nam ne-razumljiva golema evropska i domaća umjetnička baština: književna, glazbena, kiparska i slikarska. Samo ime Biblija ima svoju povijest. Biblos je bila stara fenič-ka luka, poviše današnjeg Bejruta u Libanonu. Feničanima du-gujemo početke našeg alfabeta; oni su bili i glavni trgovački po-srednici pisaćeg materijala. Zato je njihova trgovačka luka Bib-los odredila u grčkom naziv knjige: he biblos, a u deminutiv-nom pluralu ta biblia — knjižice. Već 2 Mak 8,23 zove zbirku hebrejskih svetih knjiga biblos, a Dn 9,2 biblioi. U 1. Pismu Klementa Rimskoga (krajem I st.) imamo naziv: ta biblia. Za poklonike ove zbirke, dakle, bila je ona Knjiga, tj. knjiga nad knjigama. Taj je naziv preko latinskog ušao u sve evropske je-zike.

3 I drugi je naziv Sveto pismo ili jednostavno Pismo biblijski utemeljen. Tako se osobito u spisima NZ-a oko 50 puta naziva-ju spisi SZ-a (npr. Lk 4,21; Rim 1,2 i dr.). U njima se dakle gle-dalo osmišljenje pismenosti jer su oni — kako će se izraziti ca-rigradski patrijarh sv. Ivan Zlatousti u IV st. — »pismo Božje čovječanstvu«. I naziv Stari i Novi zavjet traži svoje razjašnjenje. Prema Bibli-ji, središnji događaj u povijesti hebrejskog naroda, Izraela, jest sinajski Savez-Zavjet (Izl 24,1—8). Pod tim znakom stoji sva susljednja povijest naroda, o tom pjevaju psalmi, s tim u vezi nastupaju i grme proroci, a u Novom zavjetu Krist se prikazuje kao onaj koji — prema proročanstvu Jeremijinu 31,31 — ostva-ruje u svojoj krvi »Novi savez« Boga s čovječanstvom (usp. Mt 26,28; Mk 14,24; Lk 22,20; 1 Kor 11,25 i velik dio poslanice Hebrejima). Naziv, dakle, Stari i Novi zavjet — točnije: Savez — želi označiti prvenstveno dva vremenska razdoblja: a) vrije-me priprave i očekivanja Isusa Krista i b) vrijeme Isusa Krista koje je, prema Bibliji, konačno vrijeme čovječanstva koje ide u susret velikom Danu (usp. Otk 16,14; Mt 2436; 1 Sol 5,2 i dr.). U sadašnjem, već gotovo dva tisućljeća ustaljenu redoslijedu, Biblija se otvara Knjigom Postanka, a završava Otkrivenjem ili Apokalipsom. Tako Biblija obuhvaća razdoblje od vremena kad je stvoreno »nebo i zemlja« (Post 1,1) do velikog preobražaja kad će nastati »novo nebo i nova zemlja« (Otk 21,1). Prema ka-toličkom popisu, koji je najveći, Biblija sadržava 46 biblijskih knjiga SZ-a i 27 knjiga NZ-a: ukupno 73 knjige. Te su knjige po sadržaju i po književnim vrstama raznorodne (povijesti, poslo-vice, religiozno pjesništvo, proročko govorništvo itd.), a k tome su raznovremene: ako uzmemo u obzir usmenu predaju kasnije zapisanu, one su nastale u velikom rasponu između 1300. god. prije i 100. god. poslije Krista. Popis pojedinih knjiga i njihove kratice donijeli smo na početku knjige.

4

JEZIK BIBLIJE, NAJSTARIJI PRIJEVODI I DANAŠNJI TEKST Većina biblijskih knjiga SZ-a napisana je hebrejski; neka pog-lavlja Daniela (2,4b—7,28) i Ezre (4,8-4,18 i 7,12— —26) napi-sana su aramejski; grčki je napisan sav NZ, a od SZ-a Knjiga mudrosti i II Makabejska. Izvornik nekih knjiga, hebrejski ili aramejski, izgubljen je — sačuvane su samo u grčkom prijevo-du: Judita, Tobija, Baruh, Sirah, dijelovi Daniela i Estere i, vjerojatno, I Makabejska. Najvažniji prijevodi starine jesu: Septuaginta ili Prijevod Se-damdesetorice (kraće: LXX) i Vulgata (kraće: Vg). Septuaginta je nastala negdje u III—II st. pr. Krista. Samo ime tog prijevo-da temelji se na legendi koja je nastala na temelju pisma Pseu-do-Aristeje: na molbu Falereja, knjižničara glasovite knjižnice u Aleksandriji u Egiptu, Ptolemej Filaret (285—246 pr. Kr.) pozvao je iz Palestine 72 Židova, vješta grčkom jeziku, koji da su preveli SZ s hebrejskoga na grčki. Zapravo, Septuaginta nije nastala sva u isto vrijeme; od knjige do knjige prijevod je više ili manje uspio. Ona je, međutim, dragocjen svjedok staroga hebrejskog teksta. Vulgata je latinski prijevod koji supstanci-jalno potječe od sv. Jeronima. On je na poziv pape Damasa pri-stupio temeljitoj reziviji dotadašnjega starog latinskog prijevo-da, Vetus latina. Svoj je posao izveo između god. 383. i 406. Preveo je većinu starozavjetnih knjiga, dok je neke staroza-vjetne i novozavjetne preuzeo iz staroga latinskog prijevoda, a neke je samo ispravio, npr. evanđelja. Vulgata je važna zato što je gotovo isključivo istom po njoj Biblija bila pristupačna cijeloj Evropi i što se na njoj temelje svi evropski prijevodi gotovo do naših dana.

5 Izvornici (autografi) pojedinih biblijskih knjiga, dakako, izgub-ljeni su: bili su napisani na trošnu materijalu (papir, pergame-nat), a osim toga — od njih nas rastavljaju tisućljeća. Sačuvali su nam se samo kasniji prijepisi (apografi): bogatije grčki, si-romašnije hebrejski. Do nedavna su se izdanja hebrejske Bibli-je temeljila na prijepisu istom iz XI st.: Codex Leningradensis. Danas smo se izvornicima približili barem za 1000 godina. Od god. 1947. dalje pronađen je u Kumranu kraj Mrtvog mora — Mrtvomorski rukopisi — bogat biblijski materijal iz II—I st. pr. Krista i I—II st. po Kr. U kojem je odnosu naš današnji tekst — dakako, na hebrej-skom, odn. aramejskom i grčkom — prema tekstu izvornika? Na to znanstveno odgovara posebna znanost: biblijska tekstu-alna kritika. Izvorni su tekstovi putem prijepisa došli do nas barem u svojoj supstancijalnoj istovjetnosti. Do te tvrdnje, koja je danas, nakon Kumrana, još očitija, dolazi se znanstvenim uspoređivanjem (tekstualna kritika) najstarijih prijevoda i sa-čuvanih prijepisa, tzv. biblijskih kodeksa i papirusa. Postoje doduše razlike u pojedinim tekstovima, tzv. varijante ili inači-ce, kakve se susreću u svim starovjekovnim knjigama, ne samo kod biblijskih nego i kod klasičnih, grčko-rimskih pisaca. U tom je Biblija u kudikamo boljem položaju nego klasici: gotovo svi klasici došli su do nas u malo prijepisa, a samo ih je nekoli-ko starijih od IX st. po Kr. Za Bibliju imamo dragocjene grčke prijepise već iz IV st., a nakon kumranskih otkrića posjedujemo i hebrejske prijepise čak iz III st. pr. Kr. Od najvažnijih biblijskih rukopisa navodimo samo neke: a) hebrejski: Papirus Nash: sadržava cijeli tekst Dekaloga (Deset zapovijedi Božjih) prema Izl 20,2—17 i Pnz 5,6—12, i početak odlomka »Šema Israel« (prema Pnz 6,4 sl). Nađen je u Egiptu god. 1902, a zove se po svome prvom posjedniku. Čuva se u Cambridgeu. Papirolozi ga stavljaju na prag I stoljeća. To je do Kumrana bio jedan od najstarijih sačuvanih primjeraka biblijskoga hebrej-skog teksta.

6 Izaijin rukopis (stručno: IQIsa): sadržava gotovo cijeli Izaijin tekst. To je jedan od najdragocjenijih rukopisa nađenih u Kum-ranu god. 1947. Samuelov rukopis (4Q Samb): sadržava važne dijelove Knjige Samuelove. Nađen je također u Kumranu, a ocijenjen je kao jedan od najstarijih dosad poznatih biblijskih rukopisa: sta-vljaju ga u III st. pr. Kr. Lenjingradski kodeks (L ili B 19a), koji je prepisan u Kairu god. 1008. nastojanjem Arona Ben Moše Ben Ašera. Sadržava cijeli SZ te je, zajedno s Alepskim kodeksom, najstariji komple-tni hebrejski rukopis koji zasad posjedujemo. Na njemu se te-melji današnje kritičko izdanje hebrejskog teksta Biblia hebra-ica, 3. izdanje koje je god. 1929. priredio R. Kittel. b) grčki: Papirus Rylands (P52) najstariji je dosad poznati odlomak NZ-a. Čuva se u glasovitoj engleskoj knjižnici Johns Rylands Library, a nađen je početkom ovog st. u Egiptu. To je zapravo papirić 9×6 cm, ispisan s obje strane, a sadržava nekoliko re-daka Ivanova evanđelja (Iv 18,31—33 i 1837—38). Značajan je stoga što ga papirolozi stavljaju u prvu polovicu II st. te tako obara teorije o kasnom postanku Ivanova evanđelja. Papirus Bodmer (P66) čuva se u Bodmerijanskoj biblioteci u Ženevi. Nedavno ga je pronašao i izdao V. Martin. Značajan je zbog svoje starine (potječe iz oko 200. god.) i zbog sadržaja: sa-država dobar dio Ivanova evanđelja (Iv 1,1—14,26) i još nekoli-ko odlomaka slijedećih poglavlja. Vatikanski kodeks (B) čuva se od XVI st. u Vatikanskoj knjižni-ci, a sadržava cio Stari zavjet (u prijevodu Sedamdesetorice) i Novi zavjet. Broji 734 sačuvana folija; početni (Post 1,1 - 46,28) i završni (Heb 9,15 i dalje) foliji izgubljeni su. Smatra se nesto-rom biblijskih kodeksa. Prepisan je vjerojatno u Egiptu u IV st. Paleografski i kritički, s obzirom na vjernost, stručnjaci biblij-ske kritike ocjenjuju ga kao najbolji.

7 Sinajski kodeks (S) sadržava također cio Stari i Novi zavjet. Našao ga je god. 1844. C. von Tischendorf u manastiru sv. Ka-tarine na brdu Sinaju; ponio ga sa sobom u Leipzig, odakle je rukopis dospio u biblioteku u Petrogradu (Lenjingradu). God. 1933. otkupio ga je British Museum za 100.000 funti.

PRISTUP BIBLIJI

Bibliji kao i svakoj knjizi starine, a pomalo kao i svakoj drugoj knjizi, treba pristupiti, recimo, pod njezinim kutom promatra-nja. Važno je uočiti nakanu s kojom je napisana, prilike u ko-jima i za koje je nastala, njezin povijesni, geografski, socijalni i religiozni ambijent. S tim u vezi treba upozoriti barem na neke činjenice, i to ponajviše: 1. na hebrejski način mišljenja i izra-žavanja; 2. na raznorodnost biblijskih književnih vrsta; 3. na raznovremenost postanka pojedinih knjiga; 4. na povijesne i geografske okvire Biblije; 5. na postupnost religiozne misli u Bibliji; 6. za kršćane na inspiraciju ili bogoduhost i na kanoni-citet ili »crkvenost« Biblije. 1. Hebrejski način mišljenja i izražavanja Hebrejski je rječnik vrlo siromašan, i zato su pojedine riječi pune sadržaja. Odatle velike mogućnosti da se misao izrazi u malo riječi s ve-likim nijansama sadržaja. Zato je nemoguće rječnički jednozna-čno prevesti osobito pjesničke i poslovične dijelove Biblije. No-silac je izraza glagol. S tim u vezi značajno je dvoje: hebrejski jezik nema prezenta, nego samo — ako se tako smije reći — perfekt i futur. To već, donekle, izražava svu egzistencijalnu napetost svake misli, a donekle i same egzistencije koja se sva poima između perfekta i futura. Dok je, dakle, glagol »vreme-nima« siromašan, bogat je oblicima: postoji sedam glagolskih oblika u kojima isti glagolski korijen poprima nova značenja, nekako kao ubijam — ubijam se — koljem (okrutno ubijam) — dajem zaklati — zaklan sam itd. Tako postoji velika mogućnost

8 nijansirana glagolskog izražavanja. Gradnja rečenice vrlo je jednostavna: hebrejski gotovo da ne poznaje zavisnih rečenica, već samo usporedne; zato praktički prevladava veznik »i«, što uvjetuje određenu suhoću i monotoniju jezika, a misao ostavlja nedorečenu, s otvorenim mogućnostima da sugovornik bolje ili lošije intuira misao. Dok je naš zapadnjački — u temeljima grčko-rimski — način govora logičan, subordiniran, s mogućno-stima apstrakcije, hebrejski je paradoksalan, koordiniran, kon-kretan. Odatle, već po strukturalnoj jezičnoj uvjetovanosti, kod Hebreja, pa ni u Bibliji, zapravo nije bilo filozofije, osim možda u Knjizi Mudrosti, koja je nastala u doba susreta hebrejskog genija s grčkim. Hebrejski je stil slikovit i konkretan; voli jake izraze; smione metafore, fantastične slike; emfaze i hiperbole. Pa i najduhovnije i najapstraktnije stvarnosti prikazuje mate-rijalnim terminima. Odatle u Bibliji antropomorfizmi i antro-popatizmi koji mogu smetati suvremenog čitatelja: i o Bogu se govori kao da ima ljudsku fiziologiju i psihologiju: ima oči, uši, ruke — srdi se, kaje, ganut je. Tu ne valja otprve zaključiti da je posrijedi rudimentarnost religiozne ideje: izraz je često uvje-tovan samim mogućnostima jezika i stila. 2. Različite književne vrste Razumijevanju Biblije mnogo pridonosi proučavanje tzv. knji-ževnih vrsta. Tome je pridonijela suvremena arheologija; ona je — nakon prvih svojih zahvata u Mezopotamiji i Egiptu počet-kom prošlog stoljeća — iznijela silno bogatstvo stare egipatske, a osobito mezopotamske literature, s kojom je i biblijska srod-na. Brzo se uočilo da je Stari Istok imao druge književne ukuse i izražajne oblike nego naš, kako rekosmo, u temeljima grčko-rimski literarni svijet, i zato Bibliju treba i literarno, a osobito idejno, vrednovati u okviru svijeta u kojem je nastala, prema ukusu ondašnjeg načina pisanja i izražavanja. Prema uobičajenoj, iako vrlo općoj, podjeli biblijske se knjige i pod književnim vidom dijele na: povijesne, mudrosne i proroč-ke. Unutar te podjele treba upozoriti na raznorodnost »po-vijesnih« knjiga. Prije svega, svi se učenjaci slažu da su Hebreji

9 — pogotovu u usporedbi s ostalim narodima Staroga Istoka — imali razvijen smisao za povijest (Pnz 6,10 sl; 7,1 sl; 26,5—9 i dr.), ali u sasvim specifičnom pravcu koji se ne može mjeriti kategorijama klasične grčko-rimske povijesti, a još manje na-šima. Biblijske povijesne knjige ne teže da napišu susljednu povijest, već potomstvu prenose najznačajnije činjenice koje ponajpače osvjetljuju Savez Jahve s Izraelom. Osim toga, nji-hovo shvaćanje vjernosti izvorima bilo je takvo te ih nerijetko tako prenose da ih među sobom ne ujednačuju: zato u biblij-skim knjigama susrećemo neujednačene dvostruke izvještaje (dublete) o istim događajima i sl. K tome, kad je riječ o katego-riji povijesnog u Bibliji, treba istaknuti da uz »znanstvenu« ili dokumentiranu povijest, koliko je to bilo moguće u ono vrijeme, u Bibliji nalazimo zapisanu i pučku povijest: ona se prenosila usmenom predajom koja je tijekom stoljeća stereotipizirana, epopejizirana, uljepšana, razvučena. Moderni pojam povijesti drukčiji je od staroga: povijest u starini nije sebi cilj, nego »magistra vitae«. Uza strogo povijesne izvještaje (npr. 1 i 2 Sam) nalazimo stare usmene predaje (npr. Povijest Abrahamo-va), pa i romansirane prikaze (Tobija). Poseban povijesni ukus starine jesu tzv. genealogije ili rodoslovlja koja u svojim nizo-vima nekada prenose slijed individua, a drugi put slijed cijelih klanova. Biblijska literatura, kao uostalom i srodna mezopotamska i egipatska, ima ukus za tzv. »knjige mudrosti«. U toj mudrosnoj ili sapijencijalnoj književnosti sabrano je opće ljudsko iskustvo o prirodi, čovjeku i Bogu. Tu osobito dolaze do izražaja temeljni zakoni hebrejske stilistike koja voli: a) postupno izražavanje; b) usporednost misli ili paralelizam; c) poseban poredak riječi; d) zaokruženost ili in-kluziju. Misao se, dakle, ne izražava odjed-nom, u svoj svojoj nutarnjoj zamršenosti, sa svim svojim odno-sima. Semit voli da se misao oslobađa postepeno, na mahove, u više predaha. Veznik »i« samo naznačuje, a ne dovršava idejnu povezanost rečeničnog sklopa. Što se tiče usporednosti misli ili paralelizma, razlikuju se ug-lavnom tri vrste paralelizma: 1. sinonimni — gdje druga reče-

10 nica sinonimnim izrazima samo proširuje i pojašnjuje prvu; npr. Ps 18,2: »Nebesa pripovijedaju slavu Božju — i djela ruku njegovih očituje svod nebeski«; 2. antitetički — da bi se istakla misao prve rečenice, u drugoj se izriče protivna stvarnost; npr. »Mudar sin veselje je očevo — a budalasto dijete tuga je mate-rina« (Izr 10,1—2); 3. sintetički — druga rečenica i izražajno i misaono upotpunjuje prvu; npr. Sir 3,6—7: »Onaj koji poštuje oca imat će veselje u svojoj djeci — i bit će uslišan u dan molit-ve.« Uz usporednost misli treba upozoriti i na tzv. ulančanost misli ulančanošću riječi: u rečenički sklop nova se misao upleće ne toliko logičkim slijedom koliko uzajamnim nadovezivanjem ri-ječi, npr. u Ivanovu proslovu: »U njoj bijaše život — i život bija-še svjetlo ljudima — i svjetlo svijetli u tami — i tama ga ne obuze.« Time je omogućeno sažeto i skicirano izražavanje i ne-ka, po sebi laka i nenametljiva, ali napeta zagonetnost koja slušatelja, odn. čitatelja, poziva da se s piscem sumisli i da sam do kraja domisli. Tako se misao smireno i gotovo neprimjetno pomiče, samu sebe cijelu i u dijelovima tumači i osvjetljuje, te se dojmljivo pamti. Posebno mjesto u biblijskoj literaturi zauzimaju Psalmi, speci-fična forma biblijskog pjesništva (v. Uvod u Knjigu psalama). U proročkim knjigama Biblije treba razlikovati proroštvo kao sadržaj (pretkazivanje budućnosti) i kao posebnu književnu vrstu u kojoj se autoritativno — pozivajući se na Božji autoritet i posebno poslanje — šibaju narodni poroci, izriču teške prijet-nje pojedincima i narodima. Unutar toga razlikuju još i apoka-liptičku književnu vrstu, u kojoj se sadržaj iznosi u ruhu viđe-nja, tajnovitih slika, brojeva, simbola, te se u slikama kozmič-kih i povijesnih katastrofa prošlosti naviješta budućnost, da bi se — često prikriveno — izrekao sud o sadašnjosti. U proročkoj i apokaliptičkoj književnoj vrsti nalazi se mnogo snažnih govor-ničkih elemenata i uzvišene pjesničke dikcije. Spomenuli smo najvažnije književne vrste, osobito u SZ-u. Da-kako, biblijski pisac ima smisla i za basnu (Suci 9,7—15) i za alegoriju (Ez 34; Iv 10).

11 U Novom zavjetu ističu se dvije književne vrste: a) evanđeoska povijest sa specifičnim kerigmatičkim, tj. vjerovjesničkim cilje-vima — i b) epistolarna, poslanička, osobito u Pavlovim posla-nicama. Unutar toga treba upozoriti na evanđeoske parabole ili prispodobe, koje se pod književnim vidom mogu smatrati kao Isusov doprinos svjetskoj književnosti (npr. Mt 13). Književne vrste od knjige knjizi, pa i unutar pojedinih knjiga, u širokoj ljestvici variraju. Kad ih poznajemo, bolje razumijeva-mo Bibliju. To ističe II Vatikanski koncil u Konstituciji »Dei Verbum« o Sv. pismu, br. 12: »Da na vidjelo izađe namjera ha-giografa (pisaca Sv. pisma), treba se među ostalim obazirati i na književne vrste. Istina se, naime, drugačije i drugačije izno-si i izražava u tekstovima koji su ili — na različit način — po-vijesni, ili proročki, ili pjesnički, ili u drugim vrstama govora. Tumač, nadalje, mora istraživati smisao što ga je hagiograf kanio izraziti i izrazio u određenim okolnostima, prema prili-kama svoga vremena i svoje kulture, pomoću književnih vrsta koje su se upotrebljavale u ono vrijeme.« 3. Raznovremenost biblijskih knjiga Biblija dakle nije odjednom nastala: ni kao zbirka, a ni pojedi-ne knjige. Zato uz raznorodnost njezinih vrsta treba uzimati u obzir i raznovremenost njezinih knjiga, odn. njihovih dijelova. Počeci pismenosti dokumentirani su najstarijim biblijskim knjigama (Izl 37,14 i 34,28 o Mojsiju i Suci 8,14 o nekom mla-diću) i tzv. Gezerskim kalendarom koji je, prema sudu arheo-loga, »školska zadaća« dječaka Abije iz X st. pr. Kr. Iz Biblije saznajemo da je u Izraelu vrlo rano postojala prava književnost — dakako, spočetka najviše sačuvana usmenom predajom, a onda i pismeno. Najstarije predaje koje su — nekoć usmeno prenošene — konačno našle mjesta u Bibliji, sežu u davna tisu-ćljeća. Neki poetski fragmenti u starijim knjigama (npr. Br 21,14.27; Jš 10,13; 2 Sam 1,18), zatim neki juridički odlomci (npr. tzv. Knjiga Saveza u Izl 20,22—23,14 i »Deset zapovijedi« u Izl 20 i Pnz 5) upućuju na veliku starost. Jezgre — osobito povijesnih knjiga, koje izvješćuju o starim vremenima Izraela

12 — sastavljene su za usmeno prenošenje: ritmom i posebnim poretkom riječi omogućuju pametovanje. Stručnjaci u tkivu povijesnih knjiga otkrivaju više ciklusa usredotočenih: a) na drevne osobe, graditelje povijesti (ciklus patrijarški, Mojsijev, sudački, Saulov...); b) na ključne događaje (ciklus izlaska, pus-tinje, sklapanja Saveza); c) na svetišna mjesta (ciklus Beer Še-be, Šekema, Kadeša, Betela...) itd. Književna aktivnost živnula bi u političkim i religioznim pre-porodima. Zato se kao predstavnici njezinih velikih epoha mo-gu označiti: 1. Mojsije, XIII/XII st.; 2. David i Salomon, X st.; 3. djelovanje proroka, osobito Izaije, VIII st.; 4. kralj Jošija i pro-rok Jeremija, VII/VI st.; 5. Ezra i Nehemija s nizom malih pro-roka, V/IV st.; 6. doba Makabejskog otpora, II st.; 7. novozavje-tna književnost, naše I st. S tim u vezi treba upozoriti još na dva fenomena koja nisu svojstvena samo Bibliji nego se susreću i u drugim starim književnostima: 1. ne samo što Biblija nije nastala odjednom, nego se i u pojedinim njezinim knjigama može otkriti više slojeva; 2. zato se autorstvo pojedinih knjiga ne poklapa uvijek s našim suvremenim shvaćanjima autorstva. Danas npr. nijedan kvalificirani egzeget ne tvrdi da bi Mojsije, prema našem današnjem smislu autorstva, bio autor cijelog Petoknjižja, ili David većine psalama, ili Izaija cijele današnje Knjige Izaijine. Kako je onda stara židovska i kršćanska preda-ja, mogla te spise pripisati Mojsiju, odn. Davidu ili Izaiji? U starini je postojalo organsko i dinamičko shvaćanje autorstva, a ne — kao danas - individualno i statičko, što to znači? Počet-ni autor neke jezgre povijesti, odn. zakona, pjesama, proročan-stava - jezgre koja se usmeno ili pismeno prenosila — dao je knjizi ime i autoritet. Očito je dakle Mojsije kao narodni vođa, organizator i zakonoša ostao u svijesti Izraela autor Petoknjiž-ja, koje su stari Hebreji nazvali Tora — Zakon. A velik dio psa-lama nosi Davidovo ime jer je on, prema Bibliji, organizator hramskog bogoštovlja i, dosljedno, svetog pjesništva i glazbe. »Knjiga« je, dakle, na neki način bila više svojina zajednice za koju je napisana i u kojoj se čuvala te sa zajednicom rasla: nje-zina osnovna jezgra proširivala se novim dijelovima, a u svjetlu

13 novih događaja i produbljenog razmišljanja čak se i modificira-la dok nije poprimila definitivni oblik. Tako se slobodno može reći: SZ plod je duge predaje koja je vjerno prenošena i slobod-no tumačena; vjernost i sloboda dva su temeljna zakona koja su odredila specifičnu formaciju zbirke SZ-a. Suvremeni se bibličari nastoje našim kriterijima što više prib-ližiti tome da točno odrede starost pojedinih knjiga, odn. njiho-vih dijelova, i da utvrde, prema našem današnjem shvaćanju autorstva, u kojem im je smislu autor onaj čije ime nose. Zbog nedostatka povijesne dokumentacije kao i zbog razdaljenih vremena, nije lako za svaku knjigu SZ-a sa sigurnošću odrediti kad je konačno ustaljena. Općenito se smatra da je u tom odlu-čnu ulogu odigrala velika narodna, politička i religiozna obnova kojoj su nakon sužanjstva, dakle u V/IV st., bili začetnici Ezra i Nehemija. Knjiga Sirahova, iz početka II st., nabraja gotovo cijeli kanon SZ-a. A Kumranska otkrića potvrđuju koliko su pomno Židovi čuvali svoje svete knjige. Dakako, za knjige NZ-a dokumentacija je mnogo dostupnija i u pogledu vremena pos-tanka (sve su nastale unutar našeg I st.) i u pogledu autora. 4. Povijesni i zemljopisni okviri Biblije Sva je Biblija povijesno i geografski uvjetovana. To je njezina osobitost među svim ostalim religioznim knjigama čovječan-stva: njezina je misao duboko ukorijenjena u vrijeme i u tlo na kojem je niknula. Zato je Biblija nerazumljiva bez svoga povije-snog i zemljopisnog okvira. Ograničenost ovog napisa ne dopuš-ta da uđemo u pojedinosti. Upozoravamo stoga na kronološku tablicu koja je dodana na kraju knjige i na zemljopisne karte na koricama Biblije. Od vremena Abrahamovih, kada se zapravo počinje biblijska povijest, pa sve do Otkrivenja, koje je puno povijesnih prisjeća-nja i natuknica, biblijska je misao uklopljena u zbivanja na starom Srednjem istoku. O tom, s obzirom na vrijeme Abraha-movo i Mojsijevo, piše L. Woolley, Počeci civilizacije (Historija čovječanstva, sv. I, knj. 2, Izdanje Naprijed 1966, str. 485-494 s pripadnim bilješkama na str. 509—511). Arheološka iskapanja

14 u Egiptu, Mezopotamiji i Palestini osvijetlila su mnoge biblij-ske stranice. Biblijskom poviješću i misaonošću odlučuju sve migracije, invazije, dizanja i padovi okolnih naroda, usponi i katastrofe različitih imperija — sve se to odrazilo ne samo u povijesti Izraela nego i u razvoju religiozne biblijske poruke. Dovoljno je samo spomenuti doba kralja Nabukodonozora, pad Jeruzalema god. 587. i babilonsko izgnanstvo: suvremena ar-heološka otkrića osvijetlila su mnogo toga što smo do sada znali samo iz biblijskih knjiga (2 Kr, Jr, Ez i dr.). Biblijska se povijest odvijala na području koje obuhvaća više-manje sav stari Srednji istok: u Mezopotamiji, Egiptu, a nada-sve od XIII st.. pr. Kr. u Palestini. Paradoksalno, Palestina — zemlja koju je Izrael primio u baštinu — dobila je ime po zakle-tim neprijateljima Izraela, Filistejcima (Pelištim). U Bibliji se ta zemlja zove, prema starosjediocima, Kanaan; zatim zemlja Izraelova (1 Sam 13,9 i Ez 7,2); Sveta zemlja (Zah 2,16); Obe-ćana zemlja (Heb 11,9); Zemlja (Mt 5,4) i konačno Judeja (Lk 1,5; Dj 10,37), po glavnoj pokrajini koja je sa središnjim gra-dom Jeruzalemom i u starini (do Nabukodonozora god. 587) i u rimsko vrijeme (do god. 70. po Kr.) sačuvala barem neku samo-stalnost. Biblijska misaonost, pojmovanje i slikovitost govora duboko su ukorijenjeni u palestinski krajolik. 5. Postupnost religiozne misli u Bibliji Da bi se ispravno ocijenio religiozni sadržaj Biblije, treba imati na umu i postupnost njezine religiozne misli. I vjernici Biblije, koji u njoj nalaze Božju objavu, smatraju da je u njoj religiozna misao dana i u okvirima ljudskog razmišljanja; ono ima svoju povijest, a u njemu sudjeluju i pojedinci i zajednica, i epohe, i susreti sa susjednim religioznim mišljenjem itd. Svakako pos-toji razvoj od kolektivne religioznosti u doba cvata monarhije od X st. dalje pa do izvijanja individualne pobožnosti u doba narodnih katastrofa, pod utjecajem velikih proroka Jeremije i Ezekiela u VI st. i dalje. Postoji usavršenje bogospoznanja od Abrahamova Boga Svesilnog do Kristova Oca na nebesima; od samoobjave Božje u Izl 3,14 do »Bog je ljubav« u 1 Iv 4,16. Ni

15 bračni moral nije u Bibliji odjednom formuliran: Krist ispravlja kriva shvaćanja koja su dugo tolerirana: Mt 5,27 sl i 19,1—9. Velik je raspon od početnih, vrlo nejasnih predodžbi prekogro-bnosti koje se skrivaju u starozavjetnoj riječi i pojmu Šeol (što smo mi češće, možda manje točno ali nama prilagođeno, preveli Podzemlje) pa do novozavjetnih izraza kojima se, osobito na temelju Kristova uskrsnuća, opisuje život vječni: 1 Kor 15. Du-go je sazrijevala Kristova »nova« zapovijed (Iv 13,34) od usko shvaćene ljubavi prema bližnjemu-sunarodnjaku u Lev 19,18 do zapovijedi ljubavi prema neprijateljima u Mt 5,44 i Lk 6,27.35. Uskogrudno nacionalističko shvaćanje Boga u SZ-u preobražava se u univerzalističke navještaje proroka, osobito u divnom završetku Jonine knjige, dok konačno Krist ne navijesti Boga »koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima...« (Mt 5,44). Najzrelija pak formulacija zakona ljubavi u jedno spaja ljubav prema Bogu i prema bližnjemu: od Isusovih pouka (osobito u Mt 22,34-40; Mk 12,28—38; Lk 10,25-28) pa do Iva-nove formulacije: »Ako netko tvrdi: 'Ljubim Boga', a mrzi svoga brata, lažac je...« (1 Iv 4,20—21). Tu činjenicu postupnosti religiozne misli u Bibliji svi uočavaju: jedni u tom gledaju puku evoluciju, a drugi — koji Bibliju pri-maju i kao svjedočanstvo — u tom razvoju gledaju, kako bibli-čari vole reći, božansku pedagogiju ili, kako se izrazio u IV st. Ivan Zlatousti, Božju susretljivost koja se prilagođuje čovjeku. 6. Biblija u kršćanskim zajednicama Kršćanske zajednice — katolička, pravoslavna i protestanske — smatraju Bibliju u određenom smislu vjeroobvezatnom, smjerodavnom za život. Na temelju same Biblije ističu tri te-meljna njezina svojstva: ona je knjiga u specifičnom smislu na-dahnuta, inspirirana — crkvena, kanonska — spasiteljski isti-nita. Posljednji dokumenat u kojem je npr. Katolička crkva iz-ložila svoj temeljni stav prema Bibliji jest Konstitucija II Vati-kanskog koncila o Objavi. Biblija se sama predstavlja kao na-dahnuta knjiga, tj. da joj je, uz njezine ljudske autore, začetnik Bog. Na to upozorava npr. uvod proročkih besjeda: »Ovako go-

16 vori Jahve Gospod« i zaključak: »Neum Jahve — riječ je Jahvi-na.« Sam Isus Krist pozivao se na SZ kao na Božju riječ (npr. Mt 22,23), a tako i apostoli. Izričito to formulira sv. Pavao u 2 Tim 3,16—17 (usp. 2 Pt 1,20): »Svako je Pismo od Boga nadah-nuto — grčki: theopneustos, bogoduho — i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti da čovjek Božji bude savršen — opremljen za svako djelo ljubavi (dosl. za svako dobro djelo).« Od svog početka Crkva je i apostolskim spisima — evanđeljima i poslanicama — pridavala takav auto-ritet, kako svjedoči 2 Pt 3,15—16 i prvi popisi biblijskih knjiga, npr. Muratorijev fragmenat. — Crkvenost ili kanonicitet Bibli-je sastoji se u tom da se u Bibliju, kao zbirku svetih knjiga, računaju samo one koje se takvima odvajkada priznaju u Crk-vi, koja ih prima, čuva i tumači kao knjige koje su njoj napisa-ne. A ona u njima traži nadasve spasiteljsku istinu, ili »znanost spasenja« (usp. Lk 1,77), na što upućuje navedeni tekst 2 Tim 3, 16—17 i Rim 15,4. Dakako, taj stav kršćanskih zajednica o bogoduhosti Biblije ne isključuje, nego još više naglašava i nje-zinu ljudsku uvjetovanost. Zbog toga veliki biblijski instituti znanstveno istražuju Bibliju u njezinoj mnogostrukoj uvjetova-nosti: povijesnoj, zemljopisnoj, literarnoj itd.

IZVORI I LITERATURA Naš se prijevod temelji na kritičnim izdanjima biblijskih izvor-nika: Biblia hebraica, edidit RUD. KITTEL, textum masoreticum cura vit P. KAHLE. Editionem septimam auxerunt et emendaverunt A. ALT et O. EISSFELDT. Editio nona emendata tvpis editio-nis septimae expressa. Privilegierte Wurttembergische Bibe-lanstalt. Stuttgart7 (1951). Novum Testamentum graece et latine apparatu critico instruc-tum edidit AUGUSTINUS MERK S. J. Editio nona. Sumptibus Pontificii Instituti Biblici. Romae 1964.

17 Septuaginta id est Vetus Testamentum graece iuxta LXX in-terpretes, edidit ALFRED RAHLFS. Vol. I—II. Editio sexta. Privilegierte Wurttembergische Bibelanstalt. Stuttgart. Novum Testamentum graece et latine, edidit E. NESTLE. Editio vicesima tertia. Stuttgart 1957. Od starih prijevoda prevodioci su se obazirali na Septuagintu (v. gore) i na Vulgatu: Biblia Sacra Vulgatae editionis. . . editio emendatissima appa-ratu critico instructa cura et studio Monachorum Abbatiae Pontificiae Sancti Hieronymi in Urbe Ordinis Sancti Benedicti. Marietti (1959). Od modernih prijevoda služili smo se: La Sainte Bible traduite en français sous la direction de l'École Biblique de Jerusalem. 3e edition revue. Les editions du Cerf, Paris 1961—1966. La Bible. L'Ancien Testament. Bibliotheque de la Pleiade. Edi-tion publiee sous la direction d'EDOUARD DHORME, de l'Institut. Vol. I—II. Editions Gallimard (Bruges 1956). La Sainte Bible. Version complete d'apres les textes originaux par les moines de Maredsous. Edition de Maredsous (1953). Die Bibel. Die Heilige Shrift des Alten und Neuen Bundes. Drit-te Auflage. Herder. Freiburg— Basel—Wien (1966). Die Heilige Schrift. Vol. I—VI. Echter-Verlag Wurzburg 1956—1960. La Sacra Bibbia tradotta dai testi originali con note, a cura del Pontificio Instituto Biblico di Roma. Casa editrice Adriano Sa-lani (Roma 1961). La Sacra Bibbia tradotta dai testi originali a cura dei professo-ri di Sacra Scrittura O.F.M. sotto la direzione del Rev. P. BO-NAVENTURA MARIANI. Garzanti (Milano 1964). La Sacra Bibbia tradotta dai testi originali e commentata a cura e sotto la direzione di Mons. SALVATORE GAROFALO. Marietti 1963.

18 The Jerusalem Bible. Darton, Longman and Todd. London (1966). The Holy Bible. Revised Standard Version. Prepared by the Catholic Biblical Association of Great Britain. Catholic Truth Society. London (1966). The Holy Scriptures According to the Masoretic Text. A New Translation with the Aid of Previous Versions and with Con-stant Consultations of Jewish Authorities. The Jewish Publica-tion Society of America. Philadelphia 5714-1954. Pismo Swiete Starego i Nowego Testamentu w przekladzie z jezykow oryginalnych opracowal zespol polskich biblistow pod redakcia Benedyktynow tynieckich. Wydawnictwvo Pallotinum. Poznan 1965. Hrvatski prijevodi (potpuni): Sveto pismo Starog' zakona Sixta V. P. naredbom prividjeno i Klementa VIII pape Vlastjom izdano; Sada u Jezik Slavno-Illyricski Izgovora Bosanskog prinesheno. PETAR KATAN-CSICH posthumno izdao Grgur Čevapović. Svezak I—IV. U Budimu 1831. Sveto pismo Novog' zakona. Svezak I—II. Isti. Sveto pismo Staroga i Novoga uvita iz latinskoga s obzirom na matične knjige izbistreno i iztumačeno po IVANU MATIJU ŠKARIĆU, Svetoga bogoslovja naučitelju; davninah Svetoga pi-sma, uvođenja u Svete knjige Staroga uvita, njihovoga tumače-nja, i iztokostranskih jezikah u općenom simeništu u Zadru bivšem učitelju, i ost. Slog (svezak): I—XII. U Beču. 1861. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Preveo i bilješke priredio Dr. IVAN EVANĐELIST ŠARIĆ, nadbiskup vrhbosanski. Izda-la »Akademija Regina apostolorum«. Svezak I-III. Sarajevo 1941—1942. Drugo popravljeno izdanje: Madrid 1959. Sveto pisma Novoga zavjeta. Preveo iz izvornog teksta i bilješ-ke priredio Dr. FRANJO ZAGODA, sveučilišni profesor. Nakla-da dra. Stjepana Markulina. Zagreb 1925. Drugo izdanje 1938-1939. Treće izdanje 1946.

19 Sveto pismo. Novi zavjet. S izvornoga grčkog teksta preveo i bilješkama popratio Dr. fra LJUDEVlT RUPČIĆ, hercegovački franjevac. Pastoralna biblioteka. Izdaje: Prof. zbor Franjevačke Teologije u Sarajevu. (Sarajevo 1961.) Drugo izdanje 1967. Evanđelje. Život i nauka Isusa Krista Spasitelja svijeta, Rije-čima četvorice Evanđelista. Sveti tekst s grčkog izvornika pre-veo i hrvatsko izdanje priredio O. BONAVENTURA DUDA, fra-njevac. Izdalo Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda. Zagreb 1962. Srpski prijevodi: Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Preveo Stari zavjet Gj. Daničić; Novi zavjet preveo Vuk Stef. Karadžić. (Pregledano izdanje) London 1962. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Preveo Dr. Lujo Bakotić. Izdanje Britanskog biblijskog društva. London 1933. Slovenski prijevod: Sveto pismo Stare zaveze. Iz hebrejskega jezika prevedel Dr. MATIJA SLAVIČ (in Dr. JAKOB ALEKSIČ), tekste iz grčkega jezika pa Dr. FRANČIŠEK JEKE. Del I-III. Založil Lavantinski Škofijski ordinariat v Mariboru (1960—1962). Sveto pismo Nove zaveže. Prevedli Dr. FRANČIŠEK JERE, Dr. GREGORIJ PEČJAK in Dr. ANDREJ SNOJ. Založil Lavantin-ski škofijski ordinariat v Mariboru (1961). Osim tih cjelovitih prijevoda »posebno su nam poslužili i neki djelomični: Liber Psalmorum cum canticis breviarii Romani. Nova e textibus primigeniis interpretatio latina cum notis criticis et exegeticis cura Professorum Pontificii Instituti Biblici edita. Editio altera. Romae 1945. Le Livre de Job. Texte et commentaire. Par JEAN JULIEN WEBER. Desclee et Cie. Paris, Tournai, Rome 1947.

20 Knjiga o Jobu. Stihometrijski prijevod s bilješkama. Priredio: Dr ANTUN SOVIĆ. Bogoslovska smotra XXIX (1941). 5, 320-340; 6, 385-414; XXX (1942), 1. 1-42. Epitre aux Romains. Traduction Oecumenique de la Bible. 2e edition revue. L'Alliance biblique universelle et Les editions du Cerf 1967. Druga pomagala: Biblija u Hrvatska enciklopedija, 2, str. 470b— 504b. Izdanje Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda. Zagreb 1941. Biblija u Enciklopedija Jugoslavije, 1, 494a— 504a. Izdanje i naklada Leksikografskog zavoda FNRJ. Zagreb 1955. CULLMANN, Oscar, Le Nouveau Testament. »Que sais-je?«. Le point des connaissances actuelles. Presses universitaires de France. Paris 1966. DE VAUX, R, Les institutions de l'Ancien Testament. Vol. I—II. Les editions du Cerf, Paris 1958-1960. ROBERT, A. — FEUILLET, A, Introduction a la Bible. Tome I—II. 2e Edition revue et corrigee. Desclee et Cie (1959). Synopsis Quattuor Evangeliorum. Locis parallelis evangelio-rum et patrum adhibitis edidit KURT ALAN. Wurttembergische Bibelanstalt Stuttgart (1964). Rječnici: GESENIUS, Wilhelm, Hebraisches und aramaisches Handworterbuch uber das Alte Testament, in Verbindung mit Prof. Dr. H. ZIMMERN, Prof. Dr. W. Max MULLER u. Prof. Dr. O. WEBER bearbeitet von Dr. Frants BUHL. Unveranderter Neudruck der 1915 erschienenen 17. Auflage. Springer-Verlag. Berlin—Gottingen— Heidelberg 1962. ZORELL, Franciscus, Lexicon Hebraicum et Aramaicum. Ponti-ficium Institutum Biblicum. Roma 1960. SCHLEUSSNER, J. F., Novus thesaurus philologico-criticus sive Lexicon in Septuaginta et reliquos interpretes Graecos. Vol. I—V. London 1820-1821.

21 BAUER, Walter, Griechisch-Deutsches Worterbuch zu den Schriften des Neuen Testaments und der ubrigen urchtistlichen Litteratur. Funfte, verbesserte und stark vermehrte Auflage. Verlag Alfred Topelmann. Berlin W 1958. ZERVVICK, Max, Analysis Philologica Novi Testamenti graeci. Editio altera emendata. Sumptibus Pontificii Instituti Biblici. Romae 1960. ZORELL, Franciscus, Lexicon Novi Testamenti. Editio altera novis curis retractata. Sumptibus P. Lethielleux, editoris. Pari-siis 1931.

22 U v o d i i n a p o m e n e u z k n j i g e S t a r o g a z a v j e t a

PETOKNJIŽJE Petoknjižje, nazvano tako prema grčkom Pentateuhos (pet smo-taka, svezaka), jest prvi i temeljni dio Biblije. Židovska ga tra-dicija, prema središnjoj temi koju obrađuje, poznaje pod ime-nom Zakon, Tora. Da se već u starini dijelio u pet knjiga, naj-bolje svjedoči grčki prijevod Sedamdesetorice (Septuaginta = LXX). U tom prijevodu ima i svaka pojedina knjiga prema svom specifičnom sadržaju svoj poseban naziv. Grčke nazive LXX-e u polatinjenu obliku zadržavaju, uz latinsku Vulgatu, i drugi stari i moderni prijevodi, čuva ih i naša Biblija, samo ih, slije-deći dosadašnju slavensku i hrvatsku tradiciju, prevodi: Gene-sis - Postanak, Exodus - Izlazak, Leviticus - Levitski zakonik, Numeri - Brojevi, Deuteronomium - Ponovljeni zakon. Cijelo Petoknjižje jedinstvena je sadržajna cjelina. Uokviruju ga dva zna-čajna termina: počeci svijeta, ljudskog roda i izab-ranog naroda (Post) – te posljednje pripreme za ulazak u Obe-ćanu zemlju (kraj Pnz). U tom se okviru zbivaju središnji doga-đaji izraelske prošlosti i utvrđuju temeljne misli cijeloga SZ-a: izlazak iz egipatskog ropstva, izabranje, obećanje, sklapanje Saveza, oblikovanje Zakona i putovanje kroz pustinju. U svemu su posebno istaknuti Božji zahvati u život pojedinaca i svega naroda. Božja djela iskustveno dovode Izraelce do spoznaje da je Bog velik, nazočan i dobar. Među njegovim djelima Biblija posebno ističe oslobođenje Izraelaca iz Egipta (Izl 1-l5) i njihov ulazak u Obećanu zemlju (Jošua). S vremenom će ovi događaji, kao osobit Božji dar, postati slika konačnog izbavljenja i spase-nja. Time pokazuju i pravu narav i književnu vrstu Petoknjižja: to je religijska povijest ili, kako suvremeni bibličari vole reći, po-vijest spasenja (Pnz 26,5-10; Jš 24). Povijest izabranog naroda počinje s izlaskom iz Egipta i skla-panjem sinajskog Saveza (oko 1250). Nastajanjem izraelske

23 nacionalne svijesti počinje i stvaranje Biblije u širem smislu. Ono što Biblija donosi o ranijim događajima i misli koje pripi-suje prijašnjim vjekovima jest, kako se smatra, židovska raz-radba prijašnjih predaja i domišljanje istaknutih ličnosti židov-ske starine. Među njima, s obzirom na Petoknjižje, prvo, ali ne i isključivo mjesto pripada Mojsiju, organizatoru religije Izrae-laca, njihovu prvom vođi i zakonodavcu. Naknadne razradbe i razmišljanja nad primljenom drevnom baštinom kao i nad do-gađajima nakon izlaska iz Egipta zbivaju se u različitim preda-jama. U Petoknjižju im nalazimo očite tragove. Literarna je kritika — započinje s radovima J. Astruca 1753, K. H. Grafa 1866. i J. Wellhausena 1876—1878. — uočila složenost i ne-ujednačenost biblijskih izvještaja: dvojako pisanje Božjeg ime-na (Jahve i Elohim), različit stil, ponovljene izvještaje o istim događajima (Post 1,1—2,4 i 2,4—3,24; 4,17 sl i 5,12—17; 6-8), varijante u zakonima, različitost tendencija. Ima hipoteza koja to nastoji protumačiti razlikovanjem četiriju predaja ili doku-menata koji se prepleću u Petoknjižju. Premda je hipoteza sporna i samo jedna od mnogih, ona je danas najrazrađenija i može poslužiti boljem razumijevanju teksta i barem približno pokazati kako je taj dio Biblije nastao. Prema toj hipotezi: Najstarija je jahvistička predaja ili dokumenat (nazvana tako zbog učestalosti Božjeg imena Jahve u jednima umjesto češćeg imena Elohim u drugim tekstovima). Redigirana je u Judeji u vrijeme kralja Salomona kao reakcija na unošenje egipatske mudrosti, na oponašanje kanaanskog kulta i na sve što je mog-lo otuđiti narod od Jahve i Mojsijevih zapovijedi. Jahvu smatra sveopćim Bogom: gospodarom prirode i povijesti koji želi preko Judeje vladati svim narodima. Božju nazočnost predočuje naj-smionijim antropomorfizmima (Bog posjećuje Adama i Evu u raju; pravi im odjeću od krzna i s njima govori). Odiše religij-skim optimizmom. Jahve je u toj predaji ljudima ujedno bliz i transcendentan. Njegovu transcendenciju izražava simbolika zabranjenog voća, nedostiživost neba u pokušaju gradnje babi-lonske kule, i sl. Sve su zakonske obaveze usmjerene na kult

24 Jahve. Značaj im je više kultni nego moralni. Predaji se pripi-suju Post 2-4; 6,1-8; 6-9; 11; 15; 18; 19,1-29 i dr. Elohistička predaja ili dokumenat oblikovana je nešto prije propasti Samarije (721) u sjevernom kraljevstvu. Pridaje veliku važnost Josipu, praocu sjevernih plemena. Navodi mnoga mje-sta i događaje iz toga područja. U događajima iz južnog kraljev-stva slijedi jahvističku predaju. Od jahvista se najočitije razli-kuje: u isticanju Božje transcendencije, u produhovljenju za-konskih obaveza, u pounutrašnjenju Jahvina kulta. Već se naz-rijeva proročki duh: upozorava se na opasnosti pukoga vanj-skog štovanja Boga. Nema antropomorfizama. Božja se volja ot-kriva u vizijama, u snovima ili po tzv. Urimu i Tumimu (Pnz 33,8—10). Stil nema živahnosti, nije slikovit ni dramatski, već bezbojan i suzdržljiv; sa manje nacionalnog žara. Tekstovi te predaje: Post 20; 21,8—20; 22,1—14; 41; Izl 1,15—22; 2,1—15 i dr. Deuteronomist je predaja (dokumenat) koja nadmoćno prevla-dava u Ponovljenom zakonu. Razvijaju je poslije pada sjeverno-ga kraljevstva svećenici oko jeruzalemskog Hrama prispjeli sa Sjevera. Dorađivana je sve do V stoljeća. Ističe jednakost svih sinova Izraelovih, jedinstveni kult, jedno mjesto štovanja Boga te poziva da se izbjegavaju poganska svetišta susjednih kana-anskih plemena i drugih naroda. Govori koje pripisuje Mojsiju vrlo su srdačni, humani i uvjerljivim tonom nastoje pozvati narod na vjernost i spreman odaziv Božjoj ljubavi očitovanoj u velikim događajima izraelske prošlosti. Predaja je imala velik udio u nacionalnoj i religijskoj obnovi koju je počeo kralj Jošija (621). Usp. još uvod u Pnz. Nekako u isto vrijeme nastaje i svećenička predaja. Stvara je jeruzalemsko svećenstvo iz Levijeva plemena (već od Mojsija određeno za kult), nezadovoljno deuteronomističkim shva-ćanjem o jednakosti svih Izraelaca i kulta (2 Kr 23,9; Pnz 18,8). Odviše ističe vanjski vid kulta i vršenje vanjskih propisa kao put da se narod posveti i privede Božjoj svetosti (Lev 19,2). Pr-va njezina pismena redakcija potječe vjerojatno iz doba Jošije (621). Ove ideje i cijela predaja sačuvane su uglavnom u trećoj

25 knjizi Petoknjižja, u Levitskom zakoniku, iako je susrećemo i u drugim dijelovima (Post 1—2, 4a; 5; 6,9—22; Izl 1,1—5). U Petoknjižju se dakle slijevaju različite predaje. One su prim-ljenu Mojsijevu baštinu preformirale, proširile i životno prila-godile potrebama svoga vremena i prilika. Ako se to smetne s uma, Petoknjižje ostaje nejasno u svojoj složenosti i različitosti tendencija. Kad se Mojsije naziva autorom Petoknjižja, onda se želi reći: on je svojim nastupom, djelima i zakonodavstvom, a vjerojatno i nekom pismenom ostavštinom, udario temelje izraelskoj naciji, religiji i kasnijim gibanjima, predajama i, dosljedno, knjigama koje od njega dobivaju svoj bitni sadržaj i narav. Radi se dakle o poznatoj stvari: u starini knjige općenito, a bib-lijske napose, nisu nastajale kao što nastaju danas. Suvremeni pisac (redovito pojedinac) zastarjelu knjigu zamjenjuje novom, aktualnijom. Biblijski su autori brižno (Crkva vjeruje: pod po-sebnom Božjom inspiracijom) čuvali primljeni poklad, posuv-remenjivali ga, prilagođavali ga svojim prilikama, tumačili ga, zaodijevali u formulacije koje su im odgovarale i kakve je život tražio, te unosili dodatke. Knjiga je nastajala i rasla sa životom i vremenom.

KNJIGA POSTANKA

Knjiga Postanka sadržajna je osnovica cijeloga SZ-a. U njoj he-brejski pisac u najširim okvirima otkriva biblijski smisao stva-ranja i povijesti. Smišljeno postavlja (gl. 1—11) temelje osnov-nim starozavjetnim mislima o Bogu stvoritelju i gospodaru svi-jeta i povijesti, koji izabire i štiti najprije praoce, patrijarhe, a zatim njihov narod, Izraelce, s kojima počinje spasenje cijelog čovječanstva (gl. 12—50). Gl. 1—11, dakle, razlikuju se od ostalog dijela knjige time što obrađuju općečovječanska pitanja o podrijetlu i sudbini čovje-ka, o problemima dobra i zla i sl. Ta su pitanja inače središnja tema sapijencijalne literature V i IV st. pr. Kr. S druge pak

26 strane jasno znamo da Izraelca neobično zanima u prvom redu njegova prošlost. Za svoju, religijski shvaćenu, povijest ima upravo istančan smisao. Na temelju tih uvida danas se općeni-to smatra da su gl. 1—11 konačno redigirane u V/IV st. pr. Kr. Izrael je tada, pošto je kroz duge vjekove svoje povijesti doživ-ljavao svoga Boga — Boga povijesti, došao u dodir s drugim narodima, osobito sa spekulativnim Grcima. Sintezu povijesnog doživljavanja Boga i spekulativnog razmatranja nalazimo u tzv. sapijencijalnoj literaturi. U nju idu i ova poglavlja Knjige Postanka. Misaonim razrađivanjem iskustva o Bogu povijesti dolazi do spekulativnog pojma o Bogu stvoritelju. U tom su du-hu sada konačno redigirane prastare predaje i, slijedeći logiku kompozicije, stavljene na početak Biblije. Budući da upravo ova poglavlja obrađuju općeljudska pitanja i da se nalaze odmah na početku Biblije, dakle na mjestu gdje još nismo mogli ući u bib-lijski jezik i mentalitet — psihološki je lako moguće da ih suv-remeni čitalac umjesto biblijskim čita svojim (prirod-no)znanstvenjačkim očima, što vodi u bitno neshvaćanje. I ov-dje valja imati na umu da su ova poglavlja nastala u semitskoj sredini i da im odatle valja tražiti smisao. Ni Knjiga Postanka, a tako ni cijela Biblija, nije i ne može se uzeti kao izvor prirodoznanstvenih naučavanja (prirodne su znanosti nekoliko tisućljeća mlađe od nje). Njezina je nakana: religijski osmisliti svijet i događaje u njemu. Ruho, pojmovi o svijetu i prirodi, pripada vremenu i sredini u kojemu je nastalo. Ovaj uvid u pravu narav knjige nije samo pomoć čitaocu nego i temeljna norma za njezino znanstveno proučavanje.

27

29 1,1—2,4: Prvi izvještaj o stvaranju, izrađen u svećeničkoj pre-daji, mnogo je apstraktniji, logički razrađeniji i iscrpniji od drugoga (2,4b— 25), koji potječe iz jahvističke predaje. Pisac, želeći dati teološki i liturgijski smisao svemu stvorenom, smiš-ljeno slijedi okvir židovske sedmice koja se završava sedmim danom kao danom savršenstva (7 je simbolički broj za puninu i savršenstvo, mir i Božji blagoslov). Tim danom završava Bog buđenje stvorova iz »pustoši i praznine« (hebraizam: iz ničega). Živi stvorovi pojavljuju se redom prema dostojanstvu. Na kra-ju, kao kralj i kruna svega stvorenja, pojavi se čovjek: slika Božja. Taj opis, uvjetovan spomenutim idejama, složen je arhi-tektonski: prva tri dana ispunjena su dijeljenjem: svjetla od tame, gornjih od donjih voda, kopna od mora, a druga tri dana uresivanjem: svoda većim i manjim svjetlilom i zvijezdama; vode ribama; kopna biljkama, pticama, životinjama i čovjekom. U stvaranju je Bog »slijedio« red i način kojim je Izraelac kao čovjek primitivne spoznaje svijeta i prirode uočavao i shvaćao stvari oko sebe. Neke sličnosti s orijentalnim kozmogonijama ističu transcendentnost Biblije: ona jedina poznaje jednoga Bo-ga koji postoji prije svijeta i sam bez ikakva napora stvara sve nebo i zemlju. Usp. Ps 33,6; Jdt 16,17; 2 Mak 7,28; Izr 8,22; Iv 1,1-3. U tekstu je naglašeno: Bog je sve stvorio, sve ovisi o nje-mu, od njega je i sedmi dan u koji je sve blagoslovio. To je jaki poziv svećeničke predaje na svetkovanje subote, posljednjeg dana, s kojega kao s vrhunca silazi Božji Blagoslov na sve osta-le dane sedmice. Tako je radio Bog, tako ima raditi i čovjek stvoren na njegovu sliku. Načinimo čovjeka — hebr. adam što od 4,25 postaje vlastito ime. 2,4b—25: Drugi izvještaj o stvaranju nadovezuje se mehanički na prvi izvještaj. Na to upućuje ime Božje Jahve, Bog: Jahve je iz jedne, Elohim iz druge predaje. Opis, usredotočen isključivo na čovjeka, bogat je simbolikom i vrlo smionim antropomorfnim hebrejskim načinom izražavanja: Jahve, Bog, napravi (hebr.

30 umijesi) čovjeka od praha zemaljskoga kao lončar (usp. Bog-lončar Iz 30,16; Jr 18,1; Ps 95,5; 33,15; 94,9; Job 4,17: »umijesi Joba u utrobi matere njegove«; Rim 9,20). Tim izrazom izraže-na je narav, lomnost i ovisnost čovjeka o Bogu. Živa duša u smislu: živo biće. Slikovit i simbolički opis postanka žene (21—23) izazvan je željom pisca da protumači muževlju prirođenu težnju prema ženi i njihovu povezanost. Znao je da se posebna težnja i ljubav obično zasniva na krvnoj vezi: na mesu i kosti-ma. Srodnost se u Bibliji izražavala: kost od mojih kostiju i me-so od mesa mojega (Post 29,14; 37,27; 2 Sam 1943). Tako je i Adam oslovio Evu (23). Pisac je opravdao tu izjavu simboličkim opisom o stvaranju Eve od Adamova rebra. Tekst utvrđuje jed-nakost muža i žene, psihološko i fiziološko jedinstvo dvaju bića koja sačinjavaju stvorenje zvano čovjek (usp. Mk 10,6 sl; Ef 5,31). 2,8—20: Raj zemaljski kao oaza prema poimanju pisca i ondaš-njih njegovih čitalaca nužni je okvir za bolje uživljavanje u nu-tarnju radost, sreću i mir prvoga čovjeka u prijateljstvu s Bo-gom (Izl 11,6-9; Am 9,13). 2,18: pomoć, doslovno: pomagačicu. 3,1—24: Biblija je dugo tumačila zlo u Izraelu kao posljedicu klanjanja zlatnom teletu pod Sinajem (Izl 32,1—6): »Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi« (Jr 31,29.30). Kad su Žido-vi došli u dodir s drugim narodima, kojima, iako im nisu praoci bili pod Sinajem, »trnu zubi«, nametnulo im se pitanje zla u svijetu uopće. Odgovor daje opis o prvom grijehu čovjeka. Zlo ne potječe od Boga, koji je sve stvorio dobro, već od čovjeka i napasnika — zmije. Sav stari Istok pridaje u svojim mitolo-gijama i idolatriji posebno mjesto zmiji. Za izabrani narod ido-lopoklonstvo — najteži prekršaj — bijaše neprestana napast jer su im ga susjedni Kanaanci i drugi narodi nametali. Zmija je bila najbolji simbol i tog prvog napasnika. Mudr 2,24; Iv 8,44; Dj 12,9; 20,2 vide u zmiji đavla.

31 Čovjek zaveden jede voće sa stabla spoznaje dobra i zla: 2,17; 3,6. Jesti voće sa stabla dobra i zla znači pokušati steći moć odlučivanja što je dobro, a što je zlo. Budući da to pripada jedi-no Bogu Stvoritelju, koji jedini poznaje svoje stvorove i zna što im odgovara a što ne, atentat na njegovo gospodstvo znači uje-dno i poremećaj vlastite ravnoteže. Adam i Eva sami su to us-tanovili: Tada se obadvoma otvoriše oči i vidješe da su goli (3,7). Mudr 2,24 i Rim 5,12 nalazi u tom prekršaju tumačenje kasnijih prekršaja i ljudske bijede, tj. zla u svijetu. U semits-kom je poimanju veza među ljudima kudikamo jača nego u nas. Ljudi sačinjavaju jedinstvo koje stručnjaci nazivaju »la perso-nalite corporative« — društvena osobnost. Svaki je pojedinac kao dio jedinstvenog organizma. Taj je pojam najprije primije-njen na klan, kasnije na pleme, pa na narod i konačno na cijelo čovječanstvo. U tom se poimanju lakše shvaća kako se krivnja i zasluga jednoga odrazuje na svima: solidarnost s Adamom i solidarnost s Kristom, novim Adamom (Rim 5). Takvo je shva-ćanje sigurno stvarnije od našeg individualističkog. 3,8: korak, dosl: glas, šuštanje. 3,15—19: U tim recima želi pisac svesti sva zla koja prate čov-jeka na isti izvor: Adamov prekršaj. On ne može još riješiti pi-tanje zla bez nečije krivnje. Taj će problem polagano osvjetlja-vati Start zavjet (Job, Izaija u pjesmi o sluzi Jahvinu), ali će konačno rješenje donijeti tek Novi zavjet: »Rabbi, tko je sagrije-šio, on ili njegovi roditelji, da se slijep rodio? — Nije sagriješio ni on ni njegovi roditelji — odgovori Isus — već je rođen slijep da bi se na njemu očitovala Božja djela« (Iv 9,2 sl). A najbolji odgovor dan je samom patnjom i smrću pravednika Krista. 3,15: Taj nam stavak očituje biblijski optimizam. Kao što Bog ne ostavlja izabrani narod u njegovoj nevolji, već ga uvijek iz-nova diže i budi mu nadu u bolji ishod (u Egiptu, u izgnanstvu) — dok njegova neprijatelja bije i uništava — tako ni ovdje (ni u potopu) ne ostavlja čovjeka. On mu budi nadu, i to ovdje prvu

32 nadu, u konačnu pobjedu nad neprijateljem (Proto-evanđelje). Tek se u svjetlu Evanđelja dade naslutiti dalekosežnost toga retka (Rim 16,20; Lk 10,17—20; 1 Kor 2,9). — On je prema iz-vorniku: Vulgata ima ipsa — ona. 4,1—24: Iz izvještaja proviruje već razvijena civilizacija i kult. Uz Kajina postoje ljudi koji bi ga mogli ubiti i njegov klan koji ga može osvetiti. Iz konteksta se vidi da se izvještaj ne odnosi samo na Adamove sinove (usp. 5,1 bilj.); Kajin je praotac Kaji-novaca — Kenijaca (Suci 1,16; 4,11; 1 Sam 15,6). Jahvistička je predaja uzela taj izvještaj iz njegova povijesnog konteksta i postavila na početak čovječanstva da mu time prida opći zna-čaj: buna čovjeka protiv Boga izaziva bunu čovjeka protiv čov-jeka, dapače brata protiv brata. 4,7: kao zvijer na pragu. U nedavno otkrivenim asirskim do-kumentima srodna riječ rabsiu označuje neku vrstu demona. Možda bi prema tome trebalo prevesti: kao zloduh na pragu. 4,25: Adam se ovdje uzima kao vlastito ime prvog čovjeka (hebr. adam = čovjek, usp. 1,26 i dalje). 5,1 sl: Ovdje se nastavlja svećenička predaja iz prvoga poglav-lja. Listom patrijarha pisac želi ispuniti dugi period od prvog čovjeka do potopa (6,5 sl), a tako i kasnije u 11,10—32 od poto-pa do Abrahama. Nabraja ukupno dvadeset patrijarha: 10 pri-je, a 10 poslije potopa. Ta rodoslovlja donose ustaljena imena od kojih se mnoga nalaze i u jahvističkoj predaji (4,17 sl). Bro-jevi godina života različiti su od onih u Samarijanskom Petok-njižju i LXX. Neobično dugi život starijih patrijarha naglo se smanjuje kod kasnijih. To se najvjerojatnije može postaviti u vezu sa širenjem zla: dugi život znak je Božjeg blagoslova (Izr 10,27; Iz 65,20). Rodoslovljem se utvrđuje podrijetlo i zakonska pripadnost pojedinom plemenu, klanu ili rodu (usp. Mt 1,18; Lk 3,23 sl).

33 6,1—11: Tekst (dosta nejasan, osobito u r. 4) navodi razloge koji su naveli Jahvu da kazni ljude potopom. Pisac se oslanja na pučku legendu o gorostasima Nefilim, koji bi bili orijentalni titani rođeni iz veze nebeskih i zemaljskih bića (Ez 32,17; Sir 16,7; Br 13,13). Pisac ne ulazi u provjeravanje te legende. Njo-me želi istaći veličinu zla i opačine. 6,5—9,17: U tom se odsjeku prepleće jahvistička i svećenička predaja. Poštovanje obiju predaja odrazuje se u neslaganju i nekoj nedosljednosti u opisima, npr. o broju sabranih životinja u korablji (7,2—3 iz J i 6,19—20 iz P/svećeničke predaje) i o trajanju potopa (7,4.10.12.17; 8,6.10.12 7,6.10.24; 83—5.13.14). Poznate su i druge izvanbiblijske predaje o potopu, ali ih ova nadilazi religijskim i moralnim sudom. Biblijski izvještaj ne ovisi ni o jednoj od njih, već ima s njima zajednički izvor u puč-kom sjećanju o jednom ili drugom potopu u dolini Eufrata i Ti-grisa, koje je ta predaja uveličala do svjetskih kataklizama. Biblijski je pisac sadržaj te predaje uzeo kao vječnu pouku o Božjoj pravdi i milosrđu (Heb 11,7; usp. Lk 17,26; Mt 24,37 sl; 1 Pt 3,20-21). 6,14: od smolastoga drva, prema dosadašnjim rječnicima. Ne-davno je C. Gordon dokazao da gofer označuje trstičnu stablji-ku. 6,20 i 8,21: Nerazumni stvorovi i priroda dijele sudbinu čovjeka (usp. Rim 8,19—22). 7,1: obitelj, dosl. dom (u širem smislu). 7,11: provaljivanje gornjih i donjih voda (1,7) znači vraćanje u prvotni kaos (1,2). 9,1 sl: Ovdje kao na početku (1,22) Jahve iznova blagoslivlje ljude.

34 9,11: To nije obostrani već jednostrani ugovor zasnovan na Bož-joj inicijativi, tj. ljubavi i milosrđu. Savez obilježen proteže se na sva stvorenja; onaj s Abrahamom odnosit će se na njegovo potomstvo, a s Izraelom samo na sinove Božjeg naroda (Post 15; 17; Izl 19,1). 9,22: Prilično prezirno govori o susjednim narodima. Tako isti-če praoca Kanaanaca u osobi Hama koga je Noa prokleo. Prao-ca Kenijaca (Kajinovaca) vidjet će u bratoubojici Kajinu, a pra-oca Amonaca i Moabaca u Amonu i Moabu koji su rođeni iz ro-doskvrne veze Lotovih kćeri s ocem (19,30—38). 10,1 sl: U obliku rodoslovlja nabrajaju se narodi koje je Izrae-lac mogao poznavati tek u doba Salomonovo. Nabrajanje slijedi više povijesne i geografske okvire nego etničke veze: sinovi Ja-fetovi jesu narodi Male Azije i Sredozemnih otoka; Hamovi si-novi su stanovnici Egipta, Etiopije, Arabije i Kanaana koji su bili dugo pod vlašću Egipta (1500—1200). Između ta dva pod-ručja smještaju se sinovi Semovi: Elamci, Asirci, Aramejci i preteče Hebreja. Redaktor, svodeći sve narode na isti korijen, želi istaći njihovo jedinstvo i raširenost (1032), što je u njego-vim očima plod Jahvina blagoslova (9,1). 11,1—9: Opis potječe iz jahvističke predaje i nalazi manje sret-no rješenje za raširenost naroda od netom spomenutog izvješta-ja iz svećeničke predaje. Ovaj opis nastaje možda na temelju pučke legende razvijene oko ruševina jednog od mnogih monu-mentalnih zigurata u Mezopotamiji, građevina koje su služile kao nacionalno, kulturno i religijsko središte te predstavljale sveto mjesto susreta ljudi i bogova. Tekst nadopunjava 10. gla-vu: nesuglasje između ljudskih i Božjih planova katastrofalno utječe na tok povijesti. Kolektivni prekršaj, koji se poput Ada-mova (3. gl.) sastoji u oholom pothvatu, kažnjen je rasipanjem naroda i miješanjem jezika, što u ondašnjem načinu izražava-nja znači neslogu i međusobno nerazumijevanje. Svi će narodi

35 biti opet sabrani ujedno tek Kristovim dolaskom (Dj 2,5—12; Otk 7,9—10). Tekst doziva u pamet Ps 127,1. 11,10—32: Rodoslovlja što se svode na lozu iz koje poteče Ab-raham. (Usp 5,1 sl i bilj.) 11,27: Ovdje se počinje povijest izabranog naroda: Abram i Sa-raja, kojima će imena kasnije (17,5-15) biti izmijenjena u Ab-raham i Sara, Nahor djed Rebeke (24,24) i Lot praotac Moaba-ca i Amonaca (19,30—38). Pradomovina im je Haran (24,4.10; 29,4) u sjeverozapadnoj Mezopotamiji. Izvanbiblijski izvori svjedoče da su imena iz rodoslovlja 11,10—32, kao Peleg, Se-rug, Terah i Nahor, bila uobičajena u toj pokrajini zvanoj Pa-dan Aram ili Aram Naharajim. Seljenja na zapad bila su česta početkom drugog tisućljeća kad su iz arapske pustinje počeli prodirati Amorejci. Izak i Jakov amorejska su imena. Hamurabijev zakonik i druge zbirke zakona sadržavaju propise i običaje vrlo slične onima kojih se držao Abraham (o kupovini, o pravu sestre i sl.). Ti su mezopotamski običaji i zakoni, prema nalazima u Mari, Nuzi i Uru, kodificirani između 1400. i 1200, ali su na snazi bili i ra-nije. Nije opravdano sumnjati u povijesnu osnovanost glavnih izvještaja o Abrahamu, koga stručnjaci najbolje smještaju oko 1850. 12,1: Čovječanstvo je raspršeno. Izrael predstavljen u Abraha-mu (1—3) izabran je da ispuni posebnu ulogu u Božjem planu (Iz 19,24; Dj 3,25—26; Rim 4,13). Svu svoju sudbinu (kako po-kazuje i ovaj tekst) povezuje s praocem, koji sa ženom nerotki-njom (1130) ostavlja svoj kraj i slijedi Božji poziv. Abrahamu Bog obećava: zemlju, veliko potomstvo i blagoslovljeni utjecaj na druge narode (r. 3). Svojim spremnim odazivom postaje uzo-rom pouzdanja u Jahvu, žive, prokušane i djelotvorne vjere (usp. Heb 11,8—12) koja će kasnije biti još više iskušana (gl. 22). Time postaje praocem izabranoga naroda, koji će se moći

36 samo slijedeći njegovu vjeru pozivati na njega kao svoga oca (Rim 4; Gal 3,7). 12,6 sl: Šekem je mjesto na raskrsnici putova istok—zapad, sjever—jug, između Ebala i Gerizima. Cvao je, kako su pokaza-la arheološka iskapanja, u drugom tisućljeću (34,4; Pnz 1130; Jš 24,26). 12,10 sl: Sličan opis nalazimo u gl. 20. i 26,1—11. Želi se istaći ljepota pramajke svega naroda i spretnost praoca, a tako i zaš-tita Jahve nad njima. Nalazimo se u vremenu kada savjest ne zabranjuje uvijek laž i kada je život muža cjenjeniji od časti žene. Sara je bila Abrahamova polusestra (20,12). Takva je ženidba kasnije zabranjena (Lev 18,9.11; 20,17). Čovječanstvo i u Bibliji dolazi postepeno do sve dubljih moralnih osjećaja. Kao brat jedne ovakve sestre, Abra-ham je po ondašnjim zakonima imao veća prava. O tom svjedo-če hetitski zakoni. 13,10: Jordanska dolina. Izvornik ima Kikkar — Pogača. Riječ je o dolini sjeverno od Mrtvog mora, koja ima oblik pogače. 14,1 sl: Opis dolazi, čini se, iz nepoznata prastarog dokumenta koji je isticao Abrahamove ratničke sposobnosti (15), o kojima nema drugdje ni spomena, njegovu širokogrudnost (22) i veze s Jeruzalemom (16), kasnijim središtem židovstva. Teško je re-konstruirati povijesni događaj i odgonetnuti spomenuta imena. Izvještaj najbolje pristaje u prvu četvrtinu drugog tisućljeća. Kad bi se našao spomenuti dokumenat, Abraham bi zauzeo u svjetskoj povijesti određenije mjesto. 14,17: Melkisedek (kanaansko ime kao i Adonisedek, Jš 10,1) — prikazan bez podrijetla i potomstva — kralj je Salema (Jeruza-lema, Ps 76,3). štovatelj je El Eliona — Boga Svevišnjega, pr-voga u kanaanskom panteonu i istovjetnoga s Bogom Abraha-movim (17,1; Br 24,16; Ps 46,4). Melkisedek prinosi žrtvu u

37 kruhu i vinu. Kao kralj i svećenik ulazi u hebrejsku predaju kao mesijanski kralj (Ps 110,4) te u Novi zavjet kao tip Isusa Krista kralja i svećenika (Heb 5,5; 7) koji poput njega i sam prinosi žrtvu u kruhu i vinu (Mt 26,26 par. i 1 Kor 11,23). 15,1—19: Prema poimanju pisca ovih redaka, Jahve jamči Sa-vezom ne samo Abrahamu nego i svemu narodu da će ispuniti svoja obećanja. Bog ne ispunja odmah svoje obećanje, ali ga i ne opoziva: želi tako Abrahamu i Izraelcima u Egiptu (13—16) utvrditi pouzdanje i ojačati vjeru u se (6). Obred sklapanja Sa-veza (7—12 i 17—18) ustaljen je vrlo rano na Istoku: između pola rasječenih životinja prolazili bi oni koji su sklapali savez zaklinjujući se na neraskidivu vjernost. (Usp. osobito Jr 34,18 sl.) Zadimljen žeravnjak i goruća zublja simbol su prisutnosti Boga (Izl 3,2; 13,21; 19,18; Ps 104,3-4; Ez 1,27), s kojim se Sa-vez sklapa. 15,16: Amorejci su stanovnici Kanaana. Još nisu toliko sagrije-šili da bi ih trebalo kazniti izgonom iz njihove zemlje. Izgnat će ih Abrahamovi potomci, Izraelci, nakon četiri naraštaja. 15,18: Tako rasprostranjeno kraljevstvo ostvareno je s Davidom (Pnz 11,24; 2 Sam 8,3; usp. 1 Kr 4,21; 8,65). 16,7: Anđeo Jahvin (22,11; Izl 14,19; 3,2; Suci 2,1) jest sam Ja-hve koji se očituje u vidljivom obliku. U kasnijim tekstovima kod Daniela (3,49 sl; 10,13—21), Ezekiela (40,3 sl) i Zaharije (3,1 sl; 1,11) pojam anđela dobiva osobni značaj. 17,1 si: Potječe iz svećeničke predaje i donosi drugu verziju Sa-veza s Abrahamom. Prva (15 gl.) je iz deuteronomističke preda-je. El Šadaj je Božje ime iz predmojsijevskog vremena; potječe vjerojatno iz Mezopotamije. Abraham — Abram. Ime nije iz-vorno hebrejsko, već akadsko ili ugaritsko, ali je pohebrejeno da bi moglo značiti: otac mnogih naroda (5): ne samo Izraelaca po Izaku već i Edomaca i Jišmaelaca po Jišmaelu (18).

38 17,9—14: Obrezanje je stari obredni običaj inicijacije i kod sus-jednih naroda. U biblijskim tekstovima izvor mu je raznovrsno objašnjen (Izl 4,24—26; Jš 5,2—9). Ovdje je taj čin vanjski znak pripadnosti zajednici Saveza (11). Obrezanje dobiva svoju za-konsku snagu tek ulaskom u Obećanu zemlju. Kao i drugi vanj-ski čini, tako će i ovaj postati često samo vanjska formalnost, pa će već Pnz 11,7 i Jr 4,4; 30,6 upozoravati na nutarnje obre-zanje srca. (Usp. Rim 4,11.) 18,1 sl: Idiličan prikaz istočnjačkog gostoljublja. Teško je reći tko su Abrahamovi gosti. Prvotna predaja vidi u njima tri čov-jeka, a jahvistički redaktor (18,22; 19,1), čini se, Jahvu u prat-nji dvaju anđela (usp. Hebr 13,2). U tekstu se izmjenjuju jed-nina i množina; to je trag kasnije ruke. Hrast, dosl: hrastovi, cerje. 18,16 sl: Općenje s istim spolom bilo je često u susjedstvu Žido-va. Ono dobiva naziv sodomija, po Sodomi gdje je taj grijeh bio kažnjen potpunim uništenjem. U izabranom se narodu kaž-njavao smrću (Lev 18,22; 20,13). 18,23: Kolektivna odgovornost: Vidi bilješku uz 3,1—24. Abra-ham kao zagovornik: Lk 16,24. 19,1—38: Kazna Sodome duboko je usječena u svijest kasnijih pokoljenja (Pnz 29,23; Iz 1,9; Jr 49,18; Am 4,11; Mudr 10,6-7; Mt 10,15; Lk 17,28 sl; 2 Pt 2,6; Jud 7). 19,6—11: Usp. zločin u Gibeji (Suci 19,22—30). Zaštita gosta smatrala se svetijom dužnošću od čuvanja ženske časti. 19,23 sl: Sumpor i vatra kao posljedica potresa i eksplozije zemnih plinova uništili su, prema predaji, nekoć plodni kraj (13,10) na južnom dijelu Mrtvoga mora. Geološki je utvrđeno da je taj predio, iz novijeg geološkog doba, još dosad nemiran.

39 Osim Sodome i Gomore prokleti su i Adama i Sebojim (Post 14; Pnz 29,22; Hoš 11,8). Tada je pošteđen Soar na jugoistočnoj obali (13,10; Pnz 34,3; Iz 15,5; Jr 48,34), ali je u rimsko doba iščezao u potresu. Najteže Božje kazne koje će se kasnije i u NZ naviještati bit će oganj i sumpor. 19,26: Stara predaja vidi u nekom ženskolikom stupu soli Loto-vu ženu. U Džebel Usdumu Arapi i danas za jedan takav stup kažu da je Lotova žena. 19,30—38: Vidi bilješku uz 9,22. Taj se opis služi predajom Moabaca i Amonaca kojom su se oni ponosili kao dokazom čis-toće svoje rase. Tako će se Judino pleme ponositi svojom praro-diteljkom Tamarom, koja je rodila djecu sa svekrom (38). No Levitski je zakonik osuđivao rodoskvrnuće (18,6—18), te je slu-čaj Lotovih kćeri postao pred Židovima sramotom. 20,1 sl: Usp. 12,10—20 bilj. Šur je, prema Albrightu, zid kojim je Egipat bio opasan sa sjevera. 21,18: utješi ga. Dosl. učvrsti ruku svoju na njemu. 22: Ova je predaja povezana s nekim izraelskim svetištem gdje se, za razliku od kanaanskih običaja, nisu smjeli žrtvovati ljudi (14). Svi su prvorođenci pripadali Bogu (Izl 22,29), ali nisu smjeli biti žrtvovani, nego otkupljeni (Izl 13,13; 34,19—20; Lk 2,23—24). U tom slučaju, gdje je Abraham u kušnji očitovao svoje pouzdanje u Boga (1 Sam 15,22 sl; Ps 51,18) i ljubav pre-ma savršenstvu (Mudr 10,5; Sir 44,20; Heb 11,17 sl; Jak 2,21), Bog se odriče svoga prava nad prvo-rođencima i mjesto čovjeka sam dovodi drugu žrtvu (Izl 13,2.11—16; 34,19—20); na Abra-hama izlijeva svoj već prije obećani blagoslov (16). Kasnije će i pokoji Izraelac, pod utjecajem Kanaanaca, prinositi ljudske žrtve (2 Kr 16,3; 21,6; 23,10; Jr 7,30; 10,5; 16,20; 20,26).

40 23: Kupoprodajni je ugovor napravljen prema hetitskim zako-nima: Ako netko kupi cijelo polje, ima platiti kralju daće; ako kupi samo dio, nije dužan, već gospodar većeg dijela. Stoga He-tit želi prodati Abrahamu cijelo polje, a ne samo pećinu. U tom je grobu uza Saru pokopan Abraham (25,9—10), Izak (35,20), Rebeka (49,31), Jakov (50,13) i Lea (49,31). 24,50: ni da ni ne. Dosl. ni zlo ni dobro, ništa. 26,35: Zbog njih su Izak i Rebeka bivali zle volje. 27,1 sl: U starožidovskom je shvaćanju blagoslov, kao i proklet-stvo, značio ne samo podjeljivanje ili oduzimanje prava, već je obilježavao i samu osobu, njezin značaj i sudbinu (Br 22— 24). On je bio neopoziv. Prema hetitskim zakonima nije uvijek mo-rao biti baštinik prvorođe-nac, već onaj koga je otac odredio. Ezav, praotac Edomaca, izraelskih neprijatelja (36,1 sl), prika-zan je prezirno: svoje prvenstvo prodaje za leću (25,32), a Ja-kov, praotac Izraelaca, Božji je štićenik koji mimo ljudskog ra-čuna dobiva baštinu (25,53; usp. Mal 1,2; Rim 9,13). Pisac tog izvještaja ne brine se mnogo o moralnosti Jakovljeva čina. On želi istaknuti njegovu vještinu i naklonost koju je uživao kod Jahve i svoje majke. Jakov je međutim svjestan da je krivo uradio (27,45; usp. 31,21). Sam pisac, čini se, osuđuje čin kad opisuje kaznu koja je pogodila Jakova. 27,27: Blagoslov i prokletstvo više se odnose na potomke Ezava i Jakova nego na njih same (usp. 25,23). 29,6: Je li zdravo? Dosl. semitski: Je li u miru, s mirom. 29,31—30,22: Usp. 35,21—26; Izl 1,1 sl. Tekst povezuje dvana-est plemena s praocem Jakovom, koji dobiva ime Izrael (32,39; 35,10), što prema tumačenju samoga teksta znači Onaj koji se borio s Bogom i ljudima, ali bi etimološki značilo bolje: »Neka se Jahve pokaže jakim« (Hoš 12,3—4). U ovim recima imamo

41 pred sobom pučka tumačenja imena koja se ravnaju po vanjskoj sličnosti i zvuku riječi, a ne ispituju korijen pojedinih riječi (kao znanstvena etimologija). 30,37 sl: Očit je trag pučke predaje. 34,24: Imati pravo izaći na gradska vrata znači: sudjelovati u gradskim poslovima, tj. punoljetnošću steći »pravo glasa«. 36,31: Očit dokaz da je tekst konačno redigiran poslije prvoga izraelskog kralja, koji je vladao i Edomom (2 Sam 8,13—14) pošto je ovaj izgubio kralja nakon 150 godina (usp. Br 20,14). 37,1 sl: Izvještaj o Josipu (37; 39—47; 50) pisan je posebnim književnim stilom. Josipova »povijest« dio je »povijesti« Jakova, koji umire na kraju pripovijedanja (49,33). Tekst nas prenosi u vrijeme prijelaza iz nomadskoga u sjedilački život. Sav je usmjeren na pouku koju će izreći u 50,2 i 45,5—8: Božji promi-sao koji put okreće na dobro i najsramnija ljudska djela — bra-ća prodaju Josipa Jišmaelcima, prema jednoj (37,25), ili Mid-jancima, prema drugoj predaji (37,26.36); Potifarova žena kle-veće Josipa (38,14), ali Jahve i jedno i drugo okreće na dobro. Josipovim dolaskom u Egipat pripremljen je trnovit ali i slavan tok izraelske povijesti: oslobođenje iz ropstva (50,20). 37,35: Šeol je prema SZ mjesto gdje borave »sjene« mrtvih. Sići u Šeol = umrijeti. 47,31: Tada se Izrael duboko prignu na uzglavlju. Doslovnije, ali stilistički slabije: »Izrael, od uzglavlja na krevetu, duboko se nakloni.« Smisao je: Izrael se nalazio kod uzglavlja i odatle se duboko naklonio. 49,1: Prema predaji, Jakov govori svojim sinovima o onome što je dugo iskustvo reklo o pojedinim plemenima. To je zapisano

42 negdje za Davidova vremena (8—12) i ne ide ni u jednu od četi-ri predaje od kojih je Knjiga satkana. 49,22: Neki bibličari misle da ovaj nejasni redak valja prevesti: »Josip je divlje ždrijebe, divlje ždrijebe kraj izvora, divlja ma-garad na obronku.«

43

KNJIGA IZLASKA U žarištu cijele izraelske povijesti, kako svjedoče psalmi 113. i 43. i mnogi drugi biblijski tekstovi, stoji izlazak iz Egipta i sklapanje sinajskog Saveza. To su upravo teme Knjige Izlaska. Knjiga Postanka završava se s Josipovom nadom i oporukom: »Ja ću, evo, naskoro umrijeti. Ali će se Bog, zacijelo, sjetiti vas i odvesti vas iz ove zemlje u zemlju što ju je pod zakletvom obe-ćao Abrahamu, Izaku i Jakovu.« (Post 50,24) Knjiga Izlaska nadovezuje se na završetak te oporuke i opisuje izlazak Izrae-laca iz ropstva. Nepodnosivo stanje Izraelaca u Egiptu dokraj-čeno je, prema njihovu uvjerenju, oslobodilačkim zahvatom Bo-žjim. Oni su u tom izlasku upoznali Boga kao dobrostiva pomo-ćnika i zaštitnika i osjetili duboku zahvalnost prema njemu. Ta je spoznaja urodila zanosom koji je Mojsiju omogućio da od dvanaest plemena stvori jedan narod, kojemu je usadio pouz-danje i nadu u bolju budućnost zajamčenu sinajskim Savezom i koji je kao Božji narod kroz pustinju doveo u predvorje Obećane zemlje. Povijesni sadržaj tih predaja potvrđen je mnogim arhe-ološkim nalazima u Egiptu i u Palestini. Prema njima se, u skladu s biblijskom kronologijom, izlazak iz Egipta smješta u XIII stoljeće. Ali povijesnost ni u ovim opisima nije temeljna, premda je bitna. Izraelski je narod već od početka u povodu tih događaja ustanovio velike blagdane, kao što su Pasha i Blag-dan pedesetnice, koji žive kroza svu povijest i ulaze u Novi zav-jet kao simboli izbavljenja. Knjiga se dijeli u dva odsjeka: iz-bavljenje iz Egipta (1,1—15,21) i sklapanje sinajskog Saveza, s obrednim propisima bogoslužja (19,1—40,38). Međusobno ih povezuje izvještaj o putovanju kroz pustinju (15,22—18,27). U Knjizi Izlaska Mojsije je istaknut kao Božji posrednik i vođa naroda. Kao što Abraham ostaje kroza svu Bibliju čovjek vjere, tako Mojsije ostaje čovjek Zakona. Mojsije postavlja izabranom narodu temelje na kojima će kasnije pokoljenje graditi na-cionalnu i duhovnu svijest.

44 1,1 sl: Kratko upućivanje u daleku prošlost (usp. Post 46,27), da sa 6. r. počne stvarni sadržaj knjige: izlazak iz Egipta. 1,8—13: Vjerojatno misli na novi režim koji nastaje nastupom XIX dinastije pod Setijem I (1308—1290) i Ramsesom II (1290—1224). Oni su prenijeli prijestolje iz Tebe u Ramses, raniji glavni grad Hiksa, Avaris ili Tanis. Izraelci su utvrđivali egipatske gradove Ramses i Piton vrlo mučnim radom (usp. 2 Sam 20,24; 1 Kr 4,6; 5,28 sl). 2,10 sl: Mojsije — Moše — valjda je egipatpatsko ime sastavlje-no poput imena Tutmosis, Ptamosis i sl. od korijena msi — ro-diti — i imena nekog božanstva. Hebrejska pučka predaja tu-mači to ime riječju maša — izvući. Josip Flavije i Filon Alek-sandrijski donose o Mojsiju više neprovjerljivih i legendarnih podataka, sličnih onima o Kini, Romulu i Remu. I babilonski je kralj Sargon, po predaji, izvučen u košari iz vode. 2,15: Midjanska zemlja nalazi se istočno od Akabskog zaljeva. 3,1: Horeb (po elohisti i deuteronomisti) = Sinaj (u jahvisti i svećeničkoj predaji). Nalazi se na istočnom dijelu Sinajskog poluotoka. Vjerojatno je tu bilo midjansko svetište. Gorući grm: znak Božje prisutnosti (vidi bilješku uz Post 15,17). Eduard Fleg u duhu talmudske predaje tumači gorući grm vrlo potres-no: Bog se javlja u grmu boli, jer trpi kad trpe Hebrejci. To od-govara riječima: Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao ...« 3,8 sl: Zemlja kojom teče med i mlijeko česta je metafora (Br 13,27; 14,8; 16,14; Pnz 4,3; 11,9; 26,9.15), poznata i iz Ugarita u drugom obliku: »Nebesa rose uljem, a potoci teku medom«; za polunomade — raj.

45 3,14: Ja sam koji jesam — Ehje ašer ehje. »Onaj koji jest« — u hebr. Jhvh, izvorno se izgovaralo Jahve. Izgovor Jehova nepra-vilan je. Kad se iz strahopoštovanja Izraelci nisu usuđivali iz-govarati to ime, zamjenjivali bi ga sa Adonaj (Gospodin) ili še-ma (Ime); u novije vrijeme (750—1000. po Kr.), masoreti — ži-dovski učenjaci — potpisivali su pod ime Jhvh samoglasnike navedenih riječi: Adonaj ili Šema i uveli kod neupućenih zabu-nu u čitanju. Ja sam koji jesam ne znači vječnost i transcen-dentnost Božje biti, već Božju nazočnost i brigu u povijesti iza-branog naroda. 4,1—9: čudesni znaci odrazuju tragove praznovjerne magije koja je cvala u Egiptu. Mojsije nadilazi vješte egipatske vrače (7,11.22; 8,18-19; 9,11). 4,17: Usp. Rim. 11. 4,22: Ovdje dolazi ime Izrael prvi put primijenjeno na izabrani narod (Jr 31,9; Hoš 11,1) 5,7: Slama se stavlja u glinu da bi se ova bolje stegla. 7,1: Prorok u biblijskom smislu jest onaj tko govori mjesto ne-koga, a ne tko proriče. 7,14: Sva su egipatska zla osim posljednjeg u biti poznate pri-rodne nedaće koje češće udaraju Egipat. Biblijski pisac vidi u njima posebni Božji zahvat. Trebalo je da ta zla dovedu faraona do spoznaje da je Jahve Gospodar (7,5; 14,4), i da tvrdoća fara-onova srca uvjeri Izraelce da im je Jahve jedini osloboditelj (11,17; 12,51; 14,13.30). 7,28: pod sačeve. Nesigurno je značenje riječi tannur. Možda znači: krušna peć.

46 8,12: Komarci, tradicionalni prijevod. Noviji bibličari misle da je riječ o ušima ili buhama. Teško je odlučiti, jer imenica kin-nam dolazi samo ovdje. 10,19: Crveno more. Dosl.: Trstično more, po morskom raslinju što se vidi na njegovu dnu. 12,1 sl: Pasha je najstariji i najveći izraelski blagdan. Slave ga i u Egiptu (3,18; 5,1). Ujedinjuje u sebi nomadski Blagdan bes-kvasnih hljebova. Slavili su ga noću pri punom svjetlu pro-ljetnog ekvinocija 14. abiba, kasnijeg nisana (ožujak—travanj). Povezani s izlaskom Izraelaca iz Egipta — u proljeće izabrano-ga naroda — ti ujedinjeni blagdani dobivaju kasnije veliko zna-čenje: Izraelci će slaviti Pashu kao uspomenu na izbavljenje iz ropstva; sačuvat će sve bitne oblike stare proslave kao što su klanje janjeta i beskvasni hljebovi, a dodat će pripovijedanje mladima o velikim djelima što ih je Jahve učinio njihovim oci-ma. Taj veliki blagdan sa svim svojim bogatstvom bit će najbo-lji okvir u koji će Krist smjestiti svoj prijelaz iz smrti u život i donijeti, prema izvještajima novozavjetnih knjiga, novo oslobo-đenje cijelom čovječanstvu. Tako će Pavao moći reći: »... naše je pashalno janje, Krist, žrtvovano« (1 Kor 5,7). Kao što su prvo-rođenci Izraelaca bili oslobođeni krvlju staroga, tako su svi lju-di oslobođeni krvlju Novoga Janjeta: Rim 3,25; 5,9; Ef 2,13; 1 Iv 1,7; 1 Pt 1,19; Otk 1,5 i dr. 12,6: kad se suton spusti. Dosl.: između dvije večeri Smisao je: između zapada sunca i potpune noći (Samarijanci) ili: »između nagiba i zalaza sunca« (farizeji, Talmud). Isto je u r. 29,29 i Br 27,4. 12,37: Šest tisuća pješaka, povrh žena i djece (usp. Br 11,21) značilo bi broj od dva i po milijuna ljudi. Toliki svijet ne bi bila podnijela ni pokrajina Gošen ni južnopalestinska pustinja. Broj dolazi iz liste brojenja sadržane u Br 1,17—46 te je, bez sum-nje, uvelike pretjeran. (Vidi bilješku uz Br 1,1—54.)

47 12,40: Teško je iz Biblije odrediti vrijeme što su ga Izraelci proveli u ropstvu. Postoje razne nesuglasne predaje. Izl 6,16—20, čini se, računa sa 160 godina; ovaj tekst, sa 430; Post 15,13 i Dj 7,6, sa 400 godina. Stručnjaci, na temelju povijesnih poda-taka i arheoloških nalaza, smatraju najvjerodostojnijom preda-ju o 400 godina (otprilike). Prvi semitski tragovi u Egiptu po-javljuju se u vrijeme prodora Hiksa 1720. (Post 45,10 sl), a iz-lazak Izraelaca iz Egipta pada u polovicu 13. st. 13,13: Dosl. slomi joj vrat. Semitski idiom prevodimo hrvats-kim. 14,7: štitonoše. Dosl. treći (momak u bojnim kolima). 14,15: Prijelaz preko Crvenoga mora opisan je na osnovi triju predaja. Prema jahvističkoj, Bog vjetrom suši vodu (r. 21); prema svećeničkoj, Mojsije dijeli vodu (r.16.26), a prema cionis-tičkoj, anđeo Jahvin stoji kao obrana između Egipćana i Izrae-laca (r.l9). Taj događaj spasenja za Izraela (14,13; 14,30) nad-življuje Stari zavjet i ulazi u Novi kao slika spasenja osobito po krsnoj vodi kroz koju prolaze članovi novog Izraela. (1 Kor 10,1; Ef 5,26 i dr.) 15,1 sl: Taj je himan sličan mnogim psalmima gdje se Gospodin veliča zbog velikih djela koja je izveo u povijesti izabranoga naroda (Ps 114; 77,17—19). 15,21: konjanikom. Izvornik može značiti i gonič, kočijaš. 15,22 sl: Vrijeme pustinjskog života vrijeme je velikih kušnja (1 Kor 10,1 sl; Iv 6,31). 16,4: Mana je najvjerojatnije izlučina nekoga pustinjskog šib-lja. Pisac vidi u njoj posebni Božji dar. Na to se pozivaju i

48 Psalmi (105,40), Knjiga mudrosti (16,20 sl), a u NZ Pavao (1 Kor 10,3) i Ivan (6,48—56). 19,16 sl: Pretpostavlja da Jahve stoluje na nebesima, a brda da su mjesta susreta s njime (24,1—11; Post 11,1—9), jer su na njima obično svetišta. Grmljavina, munje i gust oblak znaci su kojima se Bog javlja (Ps 18,8 sl; 29,3 sl; 77,17 sl; 97,2 sl; usp. 1 Kr 19,12). Zbog nekih podataka čini se da je opis nastao pod utjecajem kulta u kojem se slavila sinajska objava: liturgijska priprema ista kao za blagdan (19,14 sl; usp. 1 Sam 21,4—6), trube (19,16.19; usp. Post 35,2; 2 Sam 6,15); opis svetoga mjes-ta (19,12; usp. Br 1,51). Smisao je takva opisa: tko pribiva proslavi blagdana, kao da proživljava prvu sinajsku objavu. Jahve koji se objavio svome narodu na Sinaju nazočan je u kul-tu. Objava se nastavlja (Ps 50 i 81). 20,1—20: Deset zapovijedi kratki je sadržaj obveza prema Bogu i prema bližnjemu. U nekim tekstovima nazivaju se Deset riječi (34,28; Pnz 4,13; 10,4). Izvorno su svakako te zapovijedi bile kraće. Predaja je neke protumačila i sačuvala ih u dvije verzije: ovoj i u Pnz 6,6—21. 20,4: protiv idola, slika i kipova; Jahve je nevidljiv i ne može ga predstavljati nikakav rukotvoreni lik. Pogani su smatrali da bogovi utječu na prirodne sile ponajviše preko svojih kipova ili likova. Jahve se međutim objavio svome narodu povijesnim događajima, i to u tuđoj zemlji (Hoš 13,4; Pnz 29,25). Njegova se djelotvornost ne može svesti ni na koje mjesto ili kip. Praviti kip Jahvi značilo bi u ono vrijeme pokušati ga izjednačiti s drugim bogovima. 20,7: Zloupotreba Božjega imena. Ime se na Istoku poistovjeću-je sa stvarju ili osobom koju označuje. Tako i u Bibliji: ime Bož-je treba »posvetiti« (Iz 29,33); ono je izvor spasenja (Ps 54,3); utočište i obrana (Ps 20,3; Izr 18,10). To se ime, kako slijedi iz

49 drugih biblijskih tekstova, ne smije upotrebljavati u magiji, vračanju, krivokletstvu i laži. 20,8 sl: Subota — sabat znači počinak. 20,22—23,33: Knjiga saveza prekida kao umetak redoslijed izvještaja o sklapanju Saveza. Uz Knjigu obreda (Izl 34,11—26), svetosti (Lev 17—25) i Ponovljenog zakona (Pnz 12,26) ova nastaje samostalno u elohističkoj predaji nakon ulaska u Obe-ćanu zemlju, kad su se životne prilike izmijenile i kada je bilo potrebno nadopuniti sinajsko zakonodavstvo. Da bi to kasnije zakonodavstvo dobilo svoju zakonitost, postavila ga je predaja uz Deset riječi kao sastavni dio Saveza. Ta se knjiga dijeli na društveno i kazneno pravo, pravila bogoslužja i društveni mo-ral. 21,9: sa kćerju, tj. sa slobodnom djevojkom. 21,23: Osveta je kod starih naroda sveta obveza. Spominje je i Post 4,15 u vezi s Kajinom. Nalazi se i u Hamurabijevu zako-niku. Njome se štiti obitelj, rod ili klan, ali mora biti umjerena, tj. ograničena (Lev 24,19—20; Pnz 19,21; Post 4,23—34). Novi zavjet donosi, naprotiv, zakon ljubavi i praštanja: Mt 4,45; 5,39. 22,19: izručen prokletstvu, potpuno uništen. Tim je riječima preveden (i opisan) korijen hrm. Znači: Bogu posvetiti, učiniti (nešto) Božjom svojinom. Nakon rata, koji bi Izraelci, prema bibl. knjigama, vodili u ime Boga i s njegovom pomoću, sve je pobijeđene i sav plijen trebalo »posvetiti« Jahvi, tj. potpuno uništiti. Htjelo se reći: Izraelski su ratovi Božji, ne osvajački; ratovi koji ne idu za plijenom. Usp. Iš 6,17; Br 31,15—23; Pnz 3,7; 20,13 sl. Istom se kasnije Božja vlast očituje kao očinstvo prema svim narodima (Ez 18,23.32; Mudr 1,13; 12,15—20; Mt 5,43—48).

50 23,15: Blagdan beskvasnog kruha (usp. 12, 15—20; 13,3—10) jest Pasha. 23,16: Blagdan žetve jest Pedesetnica (Lev 23,15—21), kasniji blagdan Zakona danog na Sinaju. Toga je dana uz buku s neba kao kad puše silan vjetar sišao Duh Sveti nad apostole (Dj 2,1; usp. 20,16). Upadna je sličnost s davanjem Sinajskog zakona (usp. 19,16 sl). To je davanje Novoga zakona upisanog u srca. Usp. Jr 31,31; Ez 36,25 sl; Rim 8,2—4; 2 Kor 3,3—6. 24,1—18: Nastavlja se opis iz 20,1—21. Savez je sklopljen na osnovi Deset riječi. U tekstu se prepleće jahvistička (1—2; 9—11) i elohistička (3—8) predaja. Prema prvoj, ovaj je Savez sklopljen gozbom pred Jahvom, a prema drugoj, škropljenjem naroda krvlju izlijevanom i po žrtveniku. I jedan je i drugi čini-lac ulazio u bit sklapanja starih saveza. U Bibliji ima nekoliko saveza sklopljenih gozbom (Post 31,54; 26,26—31; 1 Sam 11,15; 1 Ljet 29,21 sl). Sklapanje saveza krvlju ovdje je jedinstveno. Takva obreda u Starom zavjetu ne nalazimo. Ima takvih obi-čaja kod Arapa, koji ili miješaju međusobno krv, ili piju krv jedan drugoga. Krv je prema semitskom i uopće istočnjačkom shvaćanju nosilac života (Lev 17,11). Miješanjem krvi povezuje se život. Izlijevanje krvi po žrtveniku, koji predstavlja Jahvu, i škropljenje naroda znači uspostavljanje životne veze između Jahve i naroda. Jahve stupa u životnu vezu s narodom. Novi zavjet jasnije će istaći ulogu krvi i gozbe u sklapanju No-voga saveza (Mt 26,26; 1 Kor 11,25; Heb. 13,20; Iv 6,53.56). 253: fine kože. Iz izvornika nije jasno o kakvim se kožama radi. Isto je u 35,7. 25,16: Svjedočanstvo su ploče sa Deset zapovijedi (v. r. 21). 25,17: Pomirilište je pokrov Kovčega saveza.

51 28,40: . . . ispuni im ruke vlašću. Čini se da su im u ruke stav-ljali žrtve u znak prenošenja svećeničke vlasti. 29,6: sveti vijenac znak je posvete. 32,1—6: Prvi čin idolopoklonstva u koje će narod i kasnije često upadati. Došao je poslije velikog čina Božje dobrohotnosti. Jah-ve se opet smilovao: milost — grijeh — milosrđe opća je shema odnosa Jahve i naroda kroz misao Staroga zavjeta (osobito Post 2,8—20; 3,1—24; 3,15; 12,1—3). Taj se grijeh smatra izvornim grijehom izabranoga naroda (usp. Post 3,1—24 i bilješku). 32,15—20 nadovezuje se na Jahvino obećanje iz 24,12. Pisani dokumenat u dvije kopije (na dvije ploče) uobičajen je u skla-panju saveza: svakoj je stranci pripadala jedna. Budući da je Jahve saveznik naroda kojem je on i gospodar (teokracija), obje su se ploče čuvale u njegovu Kovčegu, koji se zbog toga i zvao Kovčeg saveza (25,10). Uništenje dokumenata značilo je prekid saveza (32,19). 34,29 sl: usp. 2 Kor 3,6—9. Pavao tumači tekst: zastrto lice znak je ropstva (Hram, Židovi pokrivene glave čitaju Bibliju, žene moraju biti pokrivene glave); otkrito lice, znak slobode.

LEVITSKI ZAKONIK Levitski zakonik u prvom je redu knjiga kulta. Nosi ime po sve-ćenicima koji su pripadali Levijevu plemenu (8—10). Izvještaji te knjige vrlo su značajni za razumijevanje židovstva, a pruža-ju i velik doprinos povijesti religija uopće. Knjiga se sadržajno može smatrati sintetičkim prikazom žrta-va, svećenstva i liturgijske prakse o židovstvu. Svoje posljednje sređivanje doživljava poslije izgnanstva, ali donosi propise iz daleke prošlosti. Neki od njih potječu iz kanaanskog kulta,

52 drugi iz agrarnog kulta prapovijesti, a neki iz asirsko-babilonskog ili egipatskog svijeta; neki iz vremena prije, a neki i poslije Mojsija. Izraelci su ih djelomično primili od susjednih religijskih običaja. Toj raznovrsnoj orijentalnoj baštini Izraelci su utkali svoj vlastiti duh, sačuvan od praotaca i razrađivan tijekom povijesti. Knjiga se dijeli na odsjeke: 1. Žrtveni obrednik (1—7). U njemu nalazimo nabrojene žrtvene prinose Izraelaca kao nomada. 2. Posveta, prava i dužnosti svećenika (8—10). Ističe svećenstvo i levitstvo kao zakonito predstavništvo kulta. S tom je službom svećenika i levita povezana i služba tumačenja volje Božje. Bu-dući da oni djeluju iz središta judaizma (Hrama), njihov je ut-jecaj vrlo jak i kult Bogu prožima sav društveni život Izraela. 3. Obredna čistoća i nečistoća (11—16). Svi orijentalni tabui što su ih Izraelci baštinili i čuvali u svome društvenom životu do-bivaju u Bibliji religijski značaj te se uzakonjuju i religijskim propisima. Za Bibliju ne postoji tako podjela na profane i reli-giozne manifestacije života. 4. Zakon svetosti. U duhu sveće-ničke predaje, vršenje svih obrednih propisa, u koje su uključe-ni i društveni, omogućavalo je ljudima susret sa svetim Bogom. Koliko je uzakonjivanje cjelokupnog života i razrađivanje Za-kona u pojedinosti moglo uščuvati izabrani narod kao odijelje-nu i »svetu« zajednicu (êdah), toliko je moglo dovesti i doista dovelo do židovskog formalizma, koji će doći do kulminacije kod farizeja i doživjeti tešku osudu Isusa Krista i njegovih aposto-la. 1,1 sl: Prema svećeničkoj predaji, Levitski bi zakonik potjecao od Mojsija koji da ga je primio od Jahve za vrijeme putovanja kroz pustinju (Izl 25,22; 26,1—7; 40,16—38; usp. 7, 37-38). Prema općem sudu stručnjaka, ovi se zakoni nadovezuju na one iz Izl 25-32 — koji su ondje izvan svoga konteksta — i imaju zajednički izvor iz kasnijeg vremena, vjerojatno iz doba sudaca ili kraljeva.

53 1,9 sl: Žrtva paljena Jahvi na ugodan miris (Post 8,21—22, Ef 5,2) poklonstvena je žrtva. Pošto bi na nju položili ruke u znak sjedinjenja s njome, palili bi je, i dim bi se dizao prema nebe-sima — prema Jahvi (Pnz 33,10; Ps 51,21; 1 Sam 7,9), da ih »miriše«, tj. ugodno primi. Iako je svaka žrtva prinos kojim čov-jek očituje svoju odanost Bogu, paljenica se smatrala najsavr-šenijom žrtvom, jer se sva, pretvorena u dim, diže k Jahvi (Ef 5,2) i time najbolje simbolički očituje povratak čovjeka k Bogu. 2,1 sl: Žrtva prinosnica sastojala se u prinosu poljskih plodova ili nečeg najboljeg iz stada. Dio se spaljivao, a dio blagovao. Za razliku od poganskih žrtava, u Hebrejaca prinos nije hrana Jahvi. 3,1 si: Žrtve pričesnice idu u vrlo stari pbjik žrtvovanja (Izl 24,11; Pnz 12,7.18; 1 Sam 9,11—14.22—24); uz njih je neizos-tavno vezana sveta gozba naroda, prinosioca i svećenstva, ko-jom se označuje zajedništvo svih s Jahvom. 4,1 sl: žrtve okajnice prinosili su za okajanje prekršaja iz nepa-žnje. Svećenička predaja ne zna za okajanje svojevoljnog pres-tupka (BT 15,30 sl; Heb 5,2). On se uglavnom kažnjavao smrću. 5,3 sl: Usp. 4,23.28. To je ondašnje mišljenje: nesvjestan grijeh postaje svjesnim. Ono je kasnije kod proroka i u Novom zavjetu (Rim 14,23) usavršeno isticanjem osobne i svjesne odgovornos-ti. 5,5: Žrtva nije magički čin. Ona samo simbolizira nutarnje ras-položenje te stoga za oproštenje, uz priznanje, traži i naknada štete (19,5) pred Bogom i pred ljudima. 5,7: Ako mu sredstva ne dopuštaju. Dosl. Ako mu ruka ne dose-gne tipičan je primjer komkretnog mišljenja u Semita. 6,1-7,37: Sadržava dodatke ranijim propisima o žrtvama.

54 6,2-3 Usp. 2 Mak 1,18-36 o značenju trajne vatre u 1. st. pr. Kr. To je simbol trajne službe Jahvi (24 gl; Izl 29,38—42; Br 38,3—8 i 2 Kor 16,15). 7.11 sl: Usp. Post 14,18 i Mt 26,26; 1 Kor 11,23. 9,8.15: Usp. Heb 5,3—4. 11,1—15: Ti su propisi nasljeđe starih običaja i propisa koje su Izraelci prihvatili u susretu s drugim narodima ili ih stekli sa-mi u, svojoj prošlosti. U njima ima orijentalnih tabua. »Čisto« je ono što se može približiti Jahvi, a »nečisto« ono što nije za kult ili žrtveni prinos. »Čiste« su životinje koje se smiju žrtvo-vati, a »nečiste« one koje, bilo stoga što se prinose drugim bo-govima, bilo što su mrske čovjeku, ne spadaju među žrtvene prinose (Lev 11). Ukoliko čistoća dolazi u vezu s kultom, ona se izjednačuje sa svetošću (11,44; 11,2; 17,1 sl). Proroci će isticati čistoću srca (Iz 1,16; Jr 33,8; usp. Ps 51,12) i pripremati izjave Isusa Krista (Mt 15,10—20), koji će osloboditi svoje sljedbenike toga jarma (Mt 23,24—26; usp. Dj 10,9—16; 11,1—8). Vidi uvod u Levitski zakonik. 16,6: arnebeta. Ostavili smo neprevedeno. Moderni prijevodi i Vulgata imaju zeca. LXX: dasypous, kojega, prema Schleussne-ru, Plinije razlikuje od zeca. 13,1—59: Pod gubom se razumijevaju sve kožne bolesti. 17,1 sl: Svetost je najizrazitiji Božji pridjevak u Bibliji (Lev 11,44-45; 19,2; 20,7.26; 21,8; 22,32; Izl 6,3). Taj pojam prven-stveno znači odijeljenost, nedostupnost i nedohvatnost, sve što uključuje strahopoštovanje (33,20; Izl 3,5). Takva se svetost pridaje i stvarima i osobama koje su u posebnom kultnom od-nosu s Bogom: Hram, posuđe, svećenici i žrtveni prinosi. Sve stvari i osobe u kultu imaju odgovarati Božjoj svetosti (19,2).

55 19,3: Bojati se znači u biblijskom rječniku: poštovati, cijeniti, ljubiti. 20,5: da se odaju bludu s Molekom. U Bibliji je Jahve prikazan kao zaručnik svoga izabranog naroda. Zato se otpad od njega zove preljubom i bludom (usp. proroke, osobito Iz, Ez, Hoš). 25,8 sl: Sveta Jahvina zemlja, prema biblijskom poimanju, da-na je cijelom narodu. Jahve se stoga brine da ne prijeđe u traj-ni posjed pojedinaca. Svake pedesete godine vraća se kupljeno zemljište prvom gospodaru, najčešće siromahu. Svake sedme godine morala je, jer je Jahvina, i zemlja počivati i donositi rod bijednicima. Bilo je propisano da se u jubilarnoj godini i robovi puste na slobodu (Izl 21,2 sl), ali se Izraelci toga nisu držali (Jr 34). Ta se godina zvala jubilejskom, prema jobelu — trubi ko-jom se davao znak za njezin početak (r.9). 26,6: Kad vam obustavim namicanje kruha. Izvornik — tipično semitski, konkretno: »kad vam razlomim posljednji štapić kru-ha«. 26,30: uzvišice — bamot jest terminus technicus za mjesta kri-vog kulta, žrtvovališta. Bila su obično, ali ne uvijek, na uzviše-nim mjestima. 27,28: Usp. Izl 22,19 bilj.

KNJIGA BROJEVA Naslov ove knjige o hebrejskoj Bibliji glasi: U pustinji. Taj nas-lov više odgovara sadržaju knjige nego naslov Brojevi. Ovaj se odnosi samo na prva poglavlja i na neke dijelove, a ne na sadr-žaj cijele knjige. Od grčkog prijevoda LXX preuzeli su ga svi ostali, pa i naš prijevod. Knjiga se dijeli na slijedeće odsjeke: 1. Priprava za odlazak sa Sinaja (1,1—10,10); 2. Putovanje prema

56 Kadešu, odakle je izvršen napad na južni Kanaan (10,11—21,13); 3. Put od Kadeša do Transjordanije (21,14—36,13). Či-talac će u Knjizi Brojeva lako uočiti mnoge sličnosti s iz-vještajem Levitskog zakonika i Knjige Izlaska. To su osobito poglavlja 1—10, 15—19 i 28—30. Izvor je te sličnosti svima zajednička svećenička predaja (v. Uvod u Petoknjižje). Ali se Knjiga Brojeva ne nastavlja ni na Izl ni na Lev. Ona sadržava vrlo stare predaje koje su zajedničke svim knjigama Petoknjiž-ja. Suvremeni bibličari stavljaju njezinu posljednju redakciju u vrijeme poslije izgnanstva. Svrha je knjige da izraelske religij-ske zajednice utvrdi na starim predajama koje govore o događa-jima iz pustinje. Prema tim je predajama Mojsije stvarao reli-gioznu svijest svoga naroda na osnovi jedinstvene vjere, jedno-ga kulta, istih zakona i vjernosti istom Savezu. Suha nabraja-nja rodoslovlja po kojima knjiga i dobiva ime Brojevi žele za-jamčiti Izraelcima jednakost njihove krvi. A primjerima iz pro-laska pustinjom želi Knjiga poučiti narod da je Bog njihov su-putnik i u toku njihova povijesnoga hoda. Kao što je On bio na-zočan u šatoru u pustinji, tako je nazočan i u Hramu u Jeruza-lemu. Nevolje izgnanstva, i one u pustinji, treba da budu pouka kako Bog kuša i odgaja narod, a ne povod za mrmljanje protiv njega. U toj se knjizi neprestano prepleću povijesni događaji sa za-konskim propisima. To svjedoči da se zakoni temelje na povi-jesti i da povijest uči što znači obdržavanje ili kršenje propisa; što znači vjernost, a što nevjernost prema Bogu-suputniku. 1,1—54: Naredbu za popis, prema svećeničkoj predaji, dao je Mojsije. Levijevo je pleme isključeno iz popisa (Izl 28,1—5). Ono ie posvećeno bogoslužju (r.47—54), a ne ratovanju. Jedna od glavnih zajedničkih obveza svih plemena jest sudjelovanje u ratnim pothvatima (gl. 32). Pleme obuhvaća više rodova ili klanova, a svakom stoje na čelu očevi obitelji. Broj je boraca silno velik (r. 46): 603.550 (neznatno je manji u 26,51; usp. Izl 12,37—42 i 38,26). Nikako ne može odgovarati vremenu Izlas-ka, kad je u vrijeme sudaca u šest plemena bilo samo 40.000

57 ratnika (Suci 53). Poznato je da brojevi u semitskih naroda ne znače samo količinu već imaju često i simbolički smisao. Mnogi međutim stručnjaci tumače taj veliki broj pogrešnim prevođe-njem dvoznačne riječi alaf: tisuća i rod (1 Sam 10,19). U tom bi slučaju npr. Rubenovo pleme brojilo ne četrdeset i šest tisuća i pet stotina (r. 21) već četrdeset i šest rodova sa ukupno pet sto-tina momaka. Dosljedno tome bi se svi muževi sposobni za voj-sku sveli na ukupno 5550. 1,52: Svatko kod svoje zastave. Možda: »svatko kod svoje čete«. Posrijedi je riječ degel, koje značenje nije posve jasno. Isto u 10,14. 5,1—29 smatra se dodatkom zakona o čistoći (Lev 11—16). 6,1 sl: Nazireat je položaj onoga tko se, za cio život ili neko vri-jeme, zavjetovao na posebnu službu Bogu (Suci 13,5; 1 Sam 1,11; Am 2,11—12). Taj se položaj očituje uzdržljivošću od vina (Jr 35; Lk 1,15), nošenjem duge kose (Suci 13,4—5) i čuvanjem obredne čistoće (Br 6,7). Poznati su nazirejci Samuel, Samson i Ivan Krstitelj (usp. Dj 18,18; 21,23—26). 6,23: Taj se »Aronov« blagoslov podjeljivao u jeruzalemskom hramu: Ps 31,17; 121,7—8; 122,6 sl; Iv 14,27; 17,11—12. 7,1: Nastavlja se svećenička predaja prekinuta 5. i 6. glavom. 7,89: Usp. Izl 25,17—22; Lev 16,28 sl. 9,8: Taj redak svjedoči o laganom razvoju i promjenljivosti za-konskih propisa pod utjecajem novih okolnosti. 11,25: Primili su samo privremeno taj dar. 12,11: Mojsije je veći od Arona, a Krist veći od Mojsija u posre-dovanju kod Boga (Heb 1,25 sl).

58 13,23: Slikoviti i hiperbolički prikaz vinorodne doline Eškola kod Hebrona. 14,20: Slava Jahvina (usp. 6,3; Hab 33; Ps 57,6; 72,19) izraz je kojim se izražava Božja nazočnost, svemoć, svetost i sjaj. Riječ znači i Božje očitovanje (Izl 24,15 sl; Pnz 5,24). 14,45: Na ovo se nadovezuje 20,12 sl. 15,19: Prikaz putovanja kroz pustinju prekida svećenička pre-daja o žrtvama i kultu (Izl 29,41; Lev 23,18). 1530: naumice, dosl. (semitski konkretno): uzdignute ruke. 15,39: na nevjeru, dosl. na blud: Lev 20,5 bilj. 16,33: Šeol je podzemlje (Pnz 32,22; Izl 14,9), mjesto kamo sila-ze svi mrtvi (Post 37,35; 1 Sam 28,19; Ps 89,49; Ez 32,17—32); ondje provode sjetan život (Prp 9,10) te ne mogu ni Boga slaviti (Iz 38,18; Ps 6,6). Sankcija po smrti javlja se tek potkraj Staro-ga zavjeta (Mudr 3—5; 2 Mak 7,9; 13,38). 17,1—28 = (u LXX i Vg) 16,36—17,13. 21,1 sl: Upadno je sličan s događajem iz Izl 17,1—7. Razlika je u tom što je ondje Jahve naredio Mojsiju da udari o stijenu, a ovdje mu se to računa u zlo (usp. 1 Kor 12,4; Pnz 6,16; 9,22; Ps 95,8). Ondje Mojsije ne zaslužuje nikakve kazne, a ovdje je, čini se, kažnjen time što neće moći uvesti Izraelce u Obećanu zem-lju (20,12). Pnz, slijedeći drugu predaju, vidi razlog iste Mojsi-jeve kazne u tom što se opro da napadne Kanaance (1,37; 3,26; 32,51; 33,8). To izgleda vjerojatnije. A kad Br 14,15 sl iznose isti slučaj u vezi s napadom na Kanaance, nema spomena ni o kakvoj Mojsijevoj krivnji, dosljedno tome ni kazni. Kaznu, koja u Pnz slijedi pobunu Mojsija i Izraelaca, redaktor Br postavlja uz neposluh kod Meribe (udaranje po stijeni), čini se da je re-

59 daktor Br, mimoišavši krivnju koju Mojsiju pripisuje Pnz, na-šao opravdanje za kaznu u udaranju po stijeni i smjestio je u 20,12, a ne poslije 14,45. Time dolazi u nesklad sa Izl 17,1—7 i sa Pnz 1,17. Očito je da kasnije predaje traže razlog zašto Moj-sije nije mogao uvesti narod u obećanu zemlju. Taj razlog nala-ze u dva različita Mojsijeva prekršaja. 21,6: Mjedena zmija — usp. Pnz 21,6 i 1 Kor 10,9. Asirski anali i Herodot spominju opasne krilate zmije. 22—24: U tim se poglavljima neskladno izmjenjuju opisi iz jah-vističke i elohističke predaje. U 22 su obje, 23 je više elohistič-ko, a 24 više jahvističko. Bileam, prorok s obale Eufrata — ne zna se kako — štuje Jahvu (2,18), pa ne može djelovati protiv Izraela. U 21—35 očita je nedosljednost sa 15—20. Reci 21—35 jesu iz jahvističke predaje: iznose pučku legenda punu humora. Magarica govori i shvaća više nego prorok. Lik Bileama ocrtan je negativno i u Pnz 23,5-6; Jš 24,9—10; Neh 13,2; 2 Pt 1,15 sl i dr. 24.17: U Mezopotamiji je zvijezda znak božanstva i deificiranog kralja. U Egiptu se kralj po smrti pribrajao zvijezdama. Kralj i baštinik kraljevstva nazivaju se »zvijezdama« (usp. Iz 14,12). Taj redak doziva u pamet Davidovu monarhiju. 29,12: Blagdan sjenica (Pnz 16,13—15; Lev 23, 23—36; Ez 45,25) ustaljen je ovim propisima poslije izgnanstva, kad su mnogi hodočasnici dolazili u Hram (Iv 7,2). 31,1 sl: O svetom ratu i heremu vidi Izl 22,19 bilj.

PONOVLJENI ZAKON Knjiga Ponovljenog zakona usko je povezana s nacionalnom i vjerskom obnovom koju je, uz pomoć proroka Jeremije, proveo

60 kralj Jošija (621). Temelj te obnove, prema 2 Kr 22—23, jest »Knjiga zakona«, nađena u Hramu! Ta »Knjiga zakona« jest Ponovljeni zakon. Kraljevi prije Jošije, osobito bezbožni Manaše (2 Kr 21), nisu vodili narod putem obećanja zadanih Jahvi pri sklapanju Save-za na Sinaju. Pronađeni je Zakon pobožnog Josiju upozorio na te obveze. Zato on sa svim narodom obnavlja Savez s Jahvom (2 Kr 23, 1-3). Ali Ponovljeni zakon nije samo »ponovljeni«, nego je nadasve »obnovljeni« Mojsijev Zakon: primijenjen i prilagođen prilika-ma i potrebama Jošijina vremena. On je, možemo tako reći, duh Mojsijeva Zakona zaodjeven u ruho obnoviteljskog zanosa Jošijina vremena. Odatle specifična tematika ove knjige. Dok je prvi Mojsijev Zakon, sačuvan u starijim dijelovima Petoknjižja, upravljen zajednici koja živi u vrlo primitivnim prilikama, bavi se stočarstvom, još ne poznaje kralja, dotle Ponovljeni zakon govori ljudima koji već poznaju suce, kraljeve, svećenike i pro-roke, ljudima koje više dira humani poziv na zahvalnost i lju-bav prema Bogu (usp. osobito 6,4 sl) nego strogost prijetnja i krutost zakletava. Zato su omiljele teme Ponovljenog zakona: Izrael je narod Božji (4,24 sl), izabrani (7,6), njegov zbor (5,19); stoga su svi Izraelci braća (15,7 i dr.). Sve ove njihove povlasti-ce plod su izvanredne, »ljubomorne« (6,15) ljubavi Božje (7,8). I zato su pozvani da Bogu uzvrate tu ljubav, da ga ljube »svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom« (6,4 sl) i da priznaju kako ih on »odgaja i popravlja kao što čovjek odgaja sina svoga« (8,5). Zakon za Izraelca više nije neumoljivi imperativ, nego »Riječ posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš« (31,14). S pravom je dakle Ponovljeni zakon nazvan »Teologijom Božje-ga naroda i životvorne Riječi« (Cazelles). 1,1 sl: S onu stranu Jordana — posrijedi su vrlo stare predaje. 1,5: razlagati. Doslovno: urezivati (usp. 27,8).

61 1,9: Usp. obećanja dana Abrahamu (Post 12,7; 15; 26,2-5; 28,13-15). 1,9—12: Usp. Br 11,14—17; Izl 18,13—26. 1,37: Usp. Br 20,12 bilj. 2,1 sl: Autor želi istaknuti kako Jahve štiti sve potomke Abra-hamova roda, a ne samo Izraelce; Edomci, potomci Ezavovi (Post 36,1—8) prebivali su južno od Mrtvoga mora (Br 20, 14—21). Moapci i Amonci, Lotovi potomci (Post 19,37), stanovnici Transjordanije, uživaju ista prava (2,9). Horejci su ostaci naro-da koji je u Abrahamovo vrijeme bio vrlo velik (Post 14,6; 36,20—30). Edomci su ih potisnuli (Pnz 2,22). O njima svjedoče stari arheološki nalazi u Nuzi (Jorgan Tepe), u Arafi (Kirkuk) i u Ugaritu. 2,7: Pnz osobito ističe Božji promisao koji je pratio narod u ne-voljama, da bi svoje suvremenike obodrio u njihovim nevoljama (8,2; 29,5; usp. Izl 33,14—16; 34,9—10; Neh 9,20—21), napose u vrijeme izgnanstva. 2,28: Kaftorci su narod koji je došao s Krete (Kaftor, Am 9,7) oko 1200. Zovu se Filistejci. U rimsko je vrijeme cijela Judeja po njima dobila današnje ime — Palestina. 2,34: prokletstvom udarismo, usp. Izl 22,19 bilj. 4,20: Narod njegove baštine, tj. povlašteni, izabrani, njemu najmiliji narod, koji jedini štuje pravoga Boga (usp. 7,6 sl). Kad bude obnovljena kuća Davidova, i Edom će postati baština Jah-vina (Am 9,12). U njemu će pred Jahvom biti predstavljeni svi poganski narodi (Am 1,11 sl; Iz 63,1—4). U Jahvin dan u to će kraljevstvo ući svi preživjeli (Zah 14,16), jer je spasenje dar za sve (Iz 49,6; 7,6—13).

62 6,4 sl: Ovdje prvi put dolazi do izražaja osjećaj izabranoga na-roda da je ljubimac Božji i svijest da mora uzvratiti Jahvi lju-bav za ljubav (4,37; 7,8; 10,15). Ta ljubav uključuje straho-poštovanje, služenje i vršenje zapovijedi (6,13; 10,12—13; 1,11). Te riječi još i danas u molitvi ponavljaju pravovjerni Židovi. Slične zapovijedi o ljubavi odjekuju u 2 Kr 23,25 i Hoš. 6,6: Proroci, osobito Jeremija i Hošea, žigošu manjke u ljubavi. Isus će, navodeći riječi iz Pnz 6,5, istaknuti ljubav prema Bogu kao najveću zapovijed (Mt 22,37), a Ivan će istaći sinovsku odanost prema Bogu (1 Iv 4,18). 6,8: . . . na ruku . . . povez medu očima. Znači: Zakon valja ima-ti uvijek »pri ruci«, »pred očima«. Krist je strogo ukorio farizeje koji su to doslovno shvaćali, nosili zapise na rukama i čelima. 7,6 sl: Tekst donosi pojam i razloge. Izraelova izabranja: Jah-vina ljubav i vjernost sklopljenom Savezu što iz te ljubavi proi-zlazi. Iza- branjem se narod odjeljuje od drugih poganskih na-roda te postaje svet (Pnz 26,19). Tekst podsjeća na 1 Kor 1,25—27. 11,32: To je drugi govor koji se nastavlja u 26,16—28,69, jer ga prekida umetak u ponovljenom zakonu (12—26). 12,2 sl: Centralizacija kulta u jeruzalemskom hramu jedna je od glavnih osobina deuteronomističke predaje. Uspostavom središnjeg kulta i rušenjem kanaanskih svetišta po palestin-skim brežuljcima pokušava se zajamčiti pravo štovanje Jahve te obnoviti jedinstvo naroda. Ni za vrijeme sudaca (Suci 6,28; 13,16), ni pod Salomonom (1 Kr 3,4), ni kasnije do Jošijine ob-nove (2 Kr 23), uza sva nastojanja proroka, nije u tome mnogo učinjeno. A ni Jošija nije, zbog rane smrti, uspio dovršiti zapo-četo djelo.

63 12,9—10: Počivalište. Često je u Bibliji Obećana zemlja prika-zana kao Počivalište, mjesto gdje će Jahve narodu pružiti mir, spokoj. 12,12: U vašim gradovima. Dosl. u vašim vratima. Vrata u Bib-liji često znače grad. 1 3,16: kleto uništenje. Usp. Izl 22,19 bilj. 14,7: arnebeta. V. Lev 11,6 bilj. 18,18: Usporedno s najavom osnivanja kraljevstva (17,14-20) najavljuje se osnivanje profetizma (usp. bilješke uz proročke knjige). Ovaj je tekst vrlo mnogo utjecao na njegovo formiranje i djelovanje. 19,21: Usp. Izl 21,23 sl bilj. 21,23: Usp. Gal 3,13; Iv 19,31 o skidanju Kristova tijela s Kri-ža. 25,5 sl: I kod Hetita i Asiraca postojala je leviratska ženidba (levir - djever), tj. ženidba koju sklapa udovica bez muškog po-tomstva s bratom svoga muža. Prvorođenac iz takva braka bio bi nosilac imena i baštinik pokojnikov (Post 38,9—10; Ruta 2,20; 4). Obveza je bila stroga (Post 38,9; Br 35,19). 29,18: Nek povodanj utaži žeđ. Sarkastično želi, čini se, reći: mnoštvo zloće (»povodanj«) ne utažuje žeđ (za srećom). Prijevod nije siguran. 32,15: Ješurun je pjesnički naziv za Izraela (usp. 33,5).

POVIJESNE KNJIGE

64 Iako i mnogi dijelovi Petoknjižja imaju pečat povjesnosti, nji-hov je specifični sadržaj stara židovska tradicija označila: Tora — Zakon, jer govore o etničkoj, etičkoj i religioznoj formaciji izabranog naroda. Stoga se u užem smislu povijesnima zovu knjige koje slijede, a možemo ih podijeliti u tri dijela: 1. Jošua, Suci, Ruta, Samuel I i II, Kraljevi I i II (hebr. ih Biblija zove »rani proroci«) izlažu izraelsku povijest od osvojenja Palestine do babilonskog sužanjstva, god 587; 2. Ljetopisi (ili Dnevnici) I i II, Ezra i Nehemija obuhvaćaju izraelsku povijest od početaka (Ljetopisi) pa do obnove židovske zajednice iza babilonskog su-žanjstva, oko god. 430; 3. Tobija, Judita, Estera osvjetljuju ne-ke pojedinačne događaje VII—V st., a Prva i Druga knjiga o Makabejcima izvješćuju o sudbonosnim danima izabranog na-roda u II st pr. Kr. Nije bez značenja što se najstarije od tih povijesnih knjiga u hebr. Bibliji zovu »rani proroci«. Smatralo se da je Jošuu napi-sao sam Jošua, Suce Samuel, Prvu o Kraljevima Jeremija. Iako im, danas znamo, pisci ne bijahu proroci, one po svom shvaća-nju povijesti nose snažan proročki pečat: ne pišu »profanu«, nego religioznu povijest; ne mare toliko za susljednost koliko za reljefnost, da do izražaja dođu, kako Biblija voli reći, »djela Božja« u povijesti Izraela. (U tom smislu tipičan je Ps 79.) Pre-daje i dokumenti, od kojih su satkane te knjige, potječu iz naj-starijih vremena, iako su same knjige kasnije nastale, odn. prerađene ili preinačene i upotpunjene. A napisane su tako da povijest bude poruka ondašnjoj sadašnjici. To je specifično u bibl. povijesti. Povijesne su knjige krcate povijesnim i zemljopisnim podacima i zahtijevaju opširna arheološka objašnjenja, što prelazi opseg našeg izdanja. Upućujemo na zemljopisne karte na koricama i na Kronološku tablicu na kraju knjige, str. 337—356.

JOŠUA

65 Jošua, čije ime nosi ova knjižica, pomoćnik je (1,1) i nasljednik Mojsijev. Dovršio je djelo koje je Mojsije započeo: Mojsije je iz-veo Izraelce iz Egipta, vodio ih kroz pustinju (Izl, Br), a Jošua ih je uveo u Obećanu zemlju. Sva je izraelska povijest usmjerena prema Obećanoj zemlji. Zato je ulazak u nju vrlo svečan trenutak: u njemu Izrael vidi ispunjenje svih obećanja što mu ih je Jahve dao (v. osobito Post 15,18; 17). A u kasnijoj će biblijskoj, i izvanbiblijskoj, literaturi Obećana zemlja postati simbol eshatološke, konačne, Obećane zemlje u kojoj će ta obećanja biti do kraja ispunjena. Sadržajno dakle Jošua nastavlja, i djelomično dovršava, povi-jest Izlaska koji je opisan u različitim dijelovima Petoknjižja. Zbog toga su ga neki stručnjaci smatrali dijelom ovoga po-tonjega i govorili o Šestoknjižju. Ali su novija istraživanja po-kazala da je točnije smatrali ga početkom povijesnih knjiga, s kojima je duhom i stilom srodan. Pažljivu je čitaocu kroz cijelu knjigu jasno: ovo nije knjiga povi-jesti ili zemljopisa Obećane zemlje (takve se knjige nisu pisale u biblijska vremena), nego knjiga s naglašenom religioznom tendencijom. Ušavši u Obećanu zemlju, narod se duboko i traj-no utvrdio u uvjerenju da je Jahve pravi Bog, gospodar svijeta i povijesti: Jahve je ispunio svoja obećanja i time svim budućim pokoljenjima zajamčio vjernost i očinsku brigu za svoj izabrani narod. Zato događaji ovdje opisani odjekuju svom Biblijom. 1,1 sl: Jošua je nazvan Mojsijevim pomoćnikom (Izl 24,13; 33,11; Br 11,28; 19,21). Taj se naziv upotrebljavao za visoke kraljevske činovnike (1 Ljet 27,1 i dr.). Na kraju knjige Jošua dobiva ime koje je nosio Mojsije: sluga Jahve (24,29). Ističe se zakonitost Mojsijeva nasljednika. 1,4: Usp. Pnz 11,24—25; Post 15,18; Izl 23,31. Te su granice ostvarene za Davidova vladanja. 1,6—9: Uvjet za sigurnost i mir, prema deuteronomistu, jest vjernost obvezama Saveza.

66 2,1 sl: Rahaba: usp: Heb 11,31 i Jak 2.25. 3,1 sl: Opis prijelaza preko Jordana upadno je sličan izvještaju o prijelazu preko Crvenog mora (Izl 14,5—31). Sam tekst pove-zuje ta dva događaja (3,7; 4,14.23). 5,13—6,27: Opis rušenja jerihonskih zidina sastavljen je od dvije predaje: prema jednoj, Izraelci šutke obilaze zidove šest dana, a samo sedmoga dana trube u trublje (6,4), a prema dru-goj (6,8 sl), trube svih sedam dana. Izvještaj podsjeća na litur-gijske svečanosti: protkan je svečanim liturgijskim stilom, spominje se sedmica, svećenici, oplećak, trube. (Usp. Br 10,9; 2 Lj 13,14.15.) Možda se ovaj događaj slavio u liturgiji. Jerihon je najstariji grad što ga poznaje arheologija. Star je oko 10.000

godina. Za izraelskog osvajanja (oko 1200. pr. Kr.) imao je već dugu povijest iza sebe. 6,17: 'herem'. Usp. Izl 22,19. 7,2—5 i 8,1—29: A], današnji Et-Tell, arheološki istražen 1933—34. 7,6 sl: Jošuina molitva slična je Mojsijevim molitvama (Izl 32,11; Br 14,13—16; Pnz 9,26) ali se u njoj nalaze značajne no-vine: izraz Gospod Jahve npr. vrlo je čest tek u proroka (211 puta kod Ezekiela). 8,30—35: Usp. Pnz 27,4—5; 11,29—30: dvije predaje. 9,1—27: Gibeon — El Džib. Arheološki je utvrđeno da postoji od g. 3000. 10,10 sl: ističe posebni zahvat Jahvin i moralnu osudu Izraelo-vih neprijatelja (usp. 2 Sam 18,8). O tuči: Iz 30,30; Job 38,12—23; Sir 46,4-6.

67 10,12: Knjiga Pravednika izgubljena je zbirka pučkih pjesama (2 Sam 1,18). 10,13: Zbog ovoga je stavka, krivo shvaćena osuđen Galileo Ga-lilei. Do nesporazuma ne bi bilo došlo da se uočila činjenica da Biblija nema nakanu tumačiti prirodne pojave, nego im - onak-vima kako ih vidi ono prastaro vrijeme - daje religiozni smisao. 11,1—23: Hasor je mjesto u jordanskoj dolini između jezera Hule i Kinereta. Nastanjeno ie od mlađeg brončanog doba do XII st. i kasnije u doba helenizma. Najvjerojatnije je da su ga Izraelci razorili. Iskapanja je vodio dr Y. Yadin 1955. i 1958. 12,11: Lakiš — zapadno od Hebrona. Razoren 588. Arheološki istražen 1932. Nađeni su zapisi iz posljednjeg mjeseca njegova opstanka. 12,16: Betel je nastanjen već g. 2100. 12,21: Megido iskapan 1925—29. Napučen u brončano doba pa do konca trećeg tisućljeća. 12,24: Tirsa je bila Omrijeva prijestolnica prije Samarije. 16,6: Na ovom je mjestu iz izvornog teksta ispalo nekoliko rije-či. 19,1 sl: Čini se da Šimunovo pleme nije imalo svojega područja (Post 49,7). Ono se stapa s Judom. U doba kraljeva ojačalo se (1 Ljet 4,24—42). To je pleme živjelo posebnim životom na Judinu teritoriju i zato se posebno spominje. 19,49: Posljednji redaktor sažima 14,1 i 18,1 ne vodeći računa o Gilgalu (14,6). U Post 49 i Pnz 33 nalazi se opis tih područja.

68 20,1 sl: Kod svih starih naroda postoji lična osveta. Da se ipak sve ne bi prepustilo samovolji pojedinaca, uvedeno je u Bibliji pravo azila (Pnz 19,1—13). To su pravo imali neki gradovi i svetišta (1 Kr 1,50—51; 2 Sam 14,4—21). Na zahtjev gonitelja pravi bi i dokazani krivci bili predani (Br 35,11—28). 21,1 sl: Ova je glava sastavljena u svećeničkoj predaji: nema spomena starim svetištima u Betelu, Silu i Gilgalu (usp. 1 Ljet 6,39—66). 21,36—37: prema LXX i 1 Ljet 6,63-64. 24,1 sl: Ovaj je Jošuin govor sličan posljednjim govorima Mojsi-ja (Pnz 31), Samuela (1 Kr 2,1—9) i Matatije (1 Mak 2,49—68). Riječi velikih ljudi imale su u starini trajan utjecaj na buduća pokoljenja. Prp 44—50. 24,13: Velika skupština u Sekemu znači obnovu sinajskog Sa-veza (r. 25—28), tj. prihvaćanje vjere u Jahvu Boga izraelske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti (20). Savez u Šekemu važan je povijesni događaj: ulaskom u Obećanu zemlju sva plemena jačaju svoje religijsko i političko jedinstvo. One skupine naroda koje su se pridružile sjevernim plemenima doživješe ovdje svoj prvi Savez (usp. 17,2 sl).

KNJIGA O SUCIMA Knjiga o Sucima sadržajno se nadovezuje na Jošuu: Jš 24,28—31 = Suci 2,6—10. Izvješćuje o događajima od Jošuine smrti do Samuelova rođenja, 1220/200—1040. Suci su drevni junaci, vođe — npr. Gideon, Jifitah, Samson koji su u svoje vrijeme izveli ovo ili ono pleme, odn. klan iz teških situacija, napose u sukobima s poganskim starosjediocima Palestine ili susjednim plemenima. Po Bibliji, oni su izvršivali zadaće koje im je posta-vio sam Jahve, zaštitnik svoga naroda. Opći uvod u povijest

69 sudaca čitamo u 2,6—3,6: Jahve je svet, on je Bog velikih obe-ćanja. Narod njegova Saveza treba da mu ostane vjeran. Ako sagriješi, bit će kažnjen; ako se pokaje, Jahve je milosrdan pa će oprostiti. Tako u knjizi svaki sudac nastupa podjednako: narod, koji je sagriješio, ali koji se, kažnjen, pokajao, Jahve po nekom izabranom junaku izbavlja iz nevolje. Opisi upućuju na nakanu redaktora svih drevnih povijesti: on se ne zanima pr-venstveno za točne povijesne podatke, nego religijski ocjenjuje narod i suce. Zato od podataka i iz predaje odabire samo ono što potkrepljuje pouku koju želi dati. U knjizi se prepleću predaje sjevernog i južnog kraljevstva. Mogla je dakle nastati tek nakon pada sjevernog kraljevstva, god 721; izbjeglice iz izraelskog kraljevstva donijele su tada u Judeju svoje predaje. A budući «da je knjiga protkana deutero-nomističkim duhom (usp. Pnz 28), smatra se da je konačno re-digirana u vrijeme Ezrine obnove, nakon Kirova edikta 538. Povratnicima iz babilonskog sužanjstva mogla je izvrsno poslu-žiti kao poticaj na vjernost Savezu i Zakonu: usp. Sir 46,11—12; Heb 11,22—32; 12,1—2. Iako je ova knjiga relativno kasno redigirana, sadržava vrlo stare predaje što plastično rišu, po-malo surov, polunomadski život sudačkih vremena. 1,1 sl: Knjiga o Sucima razlikuje se od Jošue (10,1 sl) u opisima osvajanja Palestine. Po Sucima se osvajanje odvija polagano; vode ga pojedina Izraelova plemena, svako na svom području. Kanaanci i Perižani starosjedioci su Palestine; još će stoljećima Izraelci s njima ratovati. 2,13: Baal i Aštarta (asirska Ištar), imena kanaanskih božan-stava. 2,17: Iznevjeriše se, dosl. bludu se odadoše. Nevjera Jahvi često se u Bibliji naziva preljubom: v. 8,26.33 i Ez 16,1 bilj. 3,13: Palmov grad = Jerihon.

70 4,1 sl.: Pod pritiskom Kanaanaca izraelska se plemena pokuša-vaju sjediniti. 5,1 sl: To je jedan od najstarijih primjera hebr. poezije — oda, puna lirike i dramatike, nadahnuta povijesnim događajem. Svjedoči kako je kult i odanost Jahvi bila duhovna veza koja je sjedinjavala sva izraelska plemena. Tekst je, zbog svoje stari-ne, dosta nejasan, i zato je prijevod ovdje-ondje konjekturalan. 6,1 sl: Opis osvjetljuje stanje Izraelaca u vrijeme sudaca. Izra-elci, nekoć nomadi, postadoše zemljoradnici. Neprestano su izvrgnuti navalama susjednih nomada. Podlegli bi pod utjecaj kulta Baala i susjednih poganskih bogova u kojih su u nevo-ljama tražili pomoć. Elita je ostala vjerna Jahvi. 8,27: Efod, bogoslužno odijelo velikog svećenika: Izl 25,7; 28,4—31. U nevjeru, dosl. u blud, v. 2,17 bilj. 8,30—31: O tadanjem mnogoženstvu usp. Mt 19,3—9. Prema starim ondašnjim običajima, žena bi ostala kod svojih, a djeca bi pripala klanu muža. 11,30—40: Jiftah zavjetuje svoju kćer za žrtvu pod utjecajem vjerske zablude naroda među kojima je živio: usp. 11,1—3 i 2 Kr 3,27. To je inače Zakon zabranjivao: Lev 18,21; 2 Kr 23,10 i dr. Biblija izvješćuje o činjenicama, a da ih tim ne odobrava. Oplakivaše . . . djevičanstvo, jer za Izraelku bijaše nesreća os-tati neudatom, bez djece: Post 61,1—5; 1 Sam 1,10; Mudr 3,13 i dr. 12,5: Nazirej = Bogu posvećen, usp. Br 6,2.13.18.21; Amos 2,11. 13,1 sl: Samson je, za razliku od drugih sudaca, s Filistejcima imao osobne obračune. Pučka predaja u Izraelu, koji je bio u neprestanim borbama s Filistejcima, gledala je u njemu jam-stvo Jahvine pomoći: 13,25; 14,6.19; 15,16; 16,28.

71 17,1 sl: Optužuje se pleme Danovo što je podiglo vlastito svetiš-te. To je bio put kasnijem razjedinjavanju kraljevstva: usp. 1 Kr 12,30. 17,5: Efod — v. 8,27 bilj. Terafi: kućni kumiri, 1 Sam 15,23; Ez 21,26 i dr. 19,1 sl: Usp. Post 19,1—11. Opis ističe tešku kaznu koja je po-godila Benjaminovo pleme zbog kršenja gostoprimstva.

RUTA Ova knjižica u idiličnom obliku i vrlo živopisnim slikama opisu-je Davidovu prabaku Rutu. Pisac možda i nesvjesno ulazi u obranu stranih naroda. Moapkinja Ruta prihvaćajući Jahvu, Boga svoje svekrve, kao svojega Boga postaje pramajkom naj-većega kralja. Po jeziku i stilu stručnjaci zaključuju da je knji-ga nastala u vremenu nakon sužanjstva, a po idejama koje zas-tupa, kažu određenije: da je nastala neposredno prije Ezrine i Nehemijine obnove (oko 550). Ta je obnova postavila čvrste propise o zabrani mješovitih ženidaba, o rodbinskim ženidbama te o leviratu (Ez 9,10; Neh 13,1—13.23.27). Ti su propisi već prije nego što su postali zakonom, izazvali oporbu konzervativnijih krugova u narodu. U tim je krugovima mogla nastati i ova knjižica, koja donosi pouku o Jahvinoj brizi za sve ljude i brani stare običaje o ženidbi i leviratu, posvećene Rutinim primjerom. Da li je Ruta povijesni izvještaj ili samo literarna kreacija? Nemamo dovoljno dokaza da na to pitanje sa sigurnošću odgo-vorimo. Svakako, ako nije povijesni izvještaj, onda je njezina biblijska pouka mnogo jača i izričitija: tada su sve pojedinosti namjerno izabrane da bolje izraze nakanu pisca. Ruta je, unatoč svojoj kratkoći, veoma uspjelo književno djelo. Na mahove sliči pjesmi u prozi. Na njoj su se inspirirali mnogi

72 veliki lirici. Victor Hugo ima u svojoj zbirci La legende des siec-les (Legenda vjekova) pjesmu Booz endormi (Booz spava). A John Keats u sedmoj strofi svoje Ode slavuju (Ode to a Nigh-tingale) sjeća se Rute i misli da je i ona, dok je »tužna srca, pu-na nostalgije stajala suzama oblivena pokraj žita u tuđini«, možda slušala onakvu slavujevu pjesmu kakvu on sluša. A naš Nazor ispjevao je također lijepu pjesmu Ruta Moapka. 1,2: Imena su simbolična. Mahlon znači iznemoglost; Kiljon — iscrpljenost; Orpa — koja okreće leđa; Ruta — prijateljica; No-emi — moja milost; Elimelek — moj Bog je kralj. 1,17: Neka mi Jahve uzvrati svakim zlom i nevoljom. Dosl. »Tako neka mi učini Jahve i tako neka doda.« Vrlo česta formu-la prisizanja. 2,2: To je bilo pravo siromaha, ali je korištenje njime ovisilo o milosti gospodara. U koga nađem milost: tko mi bude sklon, naklon. Vrlo česta semitska formula (2,13). 2,5: Na istoku je svaka žena pripadala mužu, bratu ili gospoda-ru. 2,20: Ovdje se provodi u djelo zakon o leviratskoj ženidbi (Pnz 25,5 bilj.). Skrbnik — goel: onaj tko se brine za bratovu udovi-cu. 4,18: To rodoslovlje potječe od druge ruke. Pisano je drukčijim stilom i iskače iz konteksta cijele knjige. Evanđelje spominje Rutu u Kristovu rodoslovlju (Mt 1,3—5; Lk 3.13—33).

KNJIGE O SAMUELU Prva i Druga knjiga o Samuelu (prema LXX: Prva i Druga o Kraljevima) izvorno nisu dvije knjige, nego jedna. Sadržajem se

73 nastavljaju na Knjigu o Sucima (usp. Suci 13—16 i 1 Sam 4—6). Opisuju događaje od početka hebrejske monarhije do poslje-dnjih godina kralja Davida (1040—970). Zbog pogrešna tu-mačenja teksta 1 Ljet 29,29 nastaje stara predaja da ih je napi-sao Samuel, pa je i u njihov naslov kasnije stavljeno Samuelovo ime. Ali knjige ne potječu od Samuela niti je on središnja lič-nost u njima. Samo prvi dio prve knjige govori o njemu. Drugi dio prve knjige (1 Sam 16—2 Sam 1) govori o Šaulu, a cijela druga knjiga gotovo isključivo o Davidu, tako da bi se ova mog-la nazvati i »Knjiga o Davidu«. Knjige nas upućuju na teškoće u kojima su se nalazili vođe iz-raelskog naroda kad su uspostavljali religijsko i nacionalno jedinstvo. Isprva je svako pleme bilo zaokupljeno svojim briga-ma i sukobljavalo se sa svojim neprijateljima. Tek kad su Filis-tejci postali svima zajedničkim neprijateljem, probudila se u njima nacionalna svijest i želja da se ujedine pod zajedničkim vođom — kraljem. Prvim je kraljem postao Šaul (1 Sam 11). Ali se on iznevjerio Jahvi; Jahve ga je odbacio (1 Sam 15,23), a na njegovo mjesto izabrao pastira Davida. David podiže svojom mudrošću i snagom kraljevstvo do velevlasti: širi mu granice, stiče vazale i sprema Hram. Ni David nije uspio ujediniti ple-mena: sjeverna su plemena uvijek sačuvala neku neovisnost (2 Sam 11,11; 24,9). Zbog toga će kasnije doći do rascjepa kraljev-stva (1 Kr 12). David ostaje uzorna ličnost i velik kralj u cijeloj starozavjetnoj književnosti. Njegov grad postaje svetim gradom, a njegovo kraljevstvo slikom novog mesijanskoga kraljevstva (2 Sam 7) koje će izrasti iz njegova doma (Am 9,11; Hoš 3,5; Iz 9,1—6; 11,1—9; Jr 30,9; 23,5—6; Ez 34,23—24; 37,24—25; Sir 46,13—47,11). Novi zav-jet povezuje ga s Mesijom koji je izišao iz njegova roda (Iv 7,42; Mt 1,1; Lk 2,4; Mk 10,47-Mt 21,9 i dr.). Stručnjaci drže da je ova knjiga nastala iz dva raznodobna iz-vora. Jedan od njih, stariji, imao bi potjecati iz Salomonova doba. U njemu se osnivanje kraljevstva ocjenjuje kao Božji bla-goslov. Samuel je manje istaknut; on je više skromni prorok

74 nego vođa naroda; Šaul je plemenit, ali nesretan, a David je pravi junak, ali ima i ljudskih slabosti. Druga je knjiga nastala uglavnom na temelju toga izvora. Mlađi izvor imao bi potjecati negdje iz posljednjih desetljeća monarhije (750—650). U tom se izvoru ističu ove misli: Samuel je bio sudac i pravi vođa naroda; Jahve mu je bio sklon (7,7— —17); osuđuje se osnivanje monarhije (1 Sam 8,11—22; 12,19). Kralj David bio je vrijedan i bogobojazan (13,14; 16,13; 24,16—21). Ove značajke i različite tendencije važne su za razumijevanje knjige. Pokazuju da knjiga iznosi povijest ne po zakonima mo-derne historiografije, nego s poučno-religioznim ciljem: na povi-jesnim činjenicama želi pokazati da je Jahve pravi kralj izrael-ske zajednice. Prva knjiga o Samuelu 1,3: Sebaot, prema LXX Sabaot, označuje vlast. Obično se pre-vodi: Jahve nad Vojskama. »Vojska« su zvijezde i kozmičke sile (Post 2,1). Ali se često pod time razumijeva i Jahve kao go-spodar izraelskih četa. Jahve je, naime, svojom nazočnošću, simboliziranom u Kovčegu saveza, sudjelovao u izraelskim bo-jevima (1 Sam 4,3). — Šilo je današnji Seilun, 20 km južno od Naplusa, gdje je najvjerojatnije već za vrijeme Jošue (Jš 18,1) sagrađeno svetište. 1,7: U Šilu je postojao pravi hram, a ne samo šator kao u pus-tinji. 1,11: Samuel je, izmoljen poput Izaka (Post 17,12), i Ivana Krs-titelja (Lk 1,13), bio nazirej (usp. Br 6,1; Suci 13,5). 1,20: Samuel, izv. Šemuel, od Šem El — Ime Božje. 2,1 sl: Usp. Marijin hvalospjev (Lk 1,46—55). Slično Sef 2,3.

75 8,1 sl: Osnivanje kraljevstva znači velik preokret u religijskoj i nacionalnoj povijesti Izraela. Promonarhijski stav izražen je u 9,1—10,16; i gl. 11, a protumonarhijski, kasniji, u 8; 10,17 sl; i gl. 12. 9,12: Na uzvišicama blizu gradova podizala su se kanaanska svetišta. Kasnije ih zamjenjuje Jahvin kult dok nije uspostav-ljeno jedinstveno središnje svetište u Jeruzalemu (Pnz 12,2). 10,5: V. Uvod u proročke knjige. 13,1: Prepisivanjem su ispale brojke iz izvornika. Dj 13,31 kažu da je Šaul vladao 40 godina. 14,18: Posavjetuj se s Jahvom tumačenje je tehničkog izraza primakni oplećak. 14,41: Urim i Tumim, riječi neobjašnjenog porijekla. Označuju kamenčiće, kocke ili štapiće koji su se izvlačili iz posebne vreći-ce zvane efod (oplećak) da bi se dobio odgovor božanstva u dvojbenim pitanjima: Izl 28,6; Lev 8,7—8. Nakon Davida više se ne spominju (usp. Ezr 2,63; Neh 7,65). 18,16: Jer ih je on vodio... Dosl. jer on je izlazio i ulazio pred njima. Dosta je čest idiom. Spominju se krajnje točke, a misli se na sve što je njima obuhvaćeno. 25,22: sve muško, ili: sve do pseta (25,34). 28,3: Nekromancija (zazivanje duhova pokojnika) bila je u iza-branom narodu Zakonom zabranjena (Lev 19,31). Ali se toga Izraelci nisu držali (2 Kr 21,6; Iz 8,19). U ovom je slučaju — prema mišljenju pisca — Šaulova lakovjernost i igra jedne žene izazvala Jahvu da dopusti Samuelovu duhu objavljivanje i pro-ricanje budućnosti (usp. Ljet 10,13; Sir 46,20).

76 28,6: Urim. V. 14,41 bilj. 31,1—13 = 1 Ljet 10,1—12. Druga knjiga o Samuelu 5,1—3 = 1 Ljet 11,1—3. 5,8: prorov, izv. sinnor = prorov kroza stijenu za opskrbu vo-dom za vrijeme opsade. Jedini izvor vode u Jeruzalemu nalazi se izvan gradskih zidina. 5,11—21 = 1 Ljet 14,1—16. 6,1—16 = 1 Ljet 13,1—14. 6,17—18 = 1 Ljet 16,1—3. 7,1—17 = 1 Ljet 17,1—15. 7,1 sl: Ovo je obećanje izraženo suprotnim izjavama. Neće Da-vid graditi Jahvi Dom (Hram), već će Jahve na Davidu sagradi-ti novi dom (dinastiju). Obećanje se odnosi na trajnost Davido-ve loze na izraelskom prijestolju (12—15). Sam tekst nadilazi u proricanju prvoga Davidova nasljednika Salomona i usmjeruje se na jednog idealnog kralja. Tu nalazimo prve tragove mesija-nizma. Dj 2,30 primjenjuje taj tekst na Isusa Krista. 7,18—29 = 1 Ljet 17,16-27. 8,1—18 = 1 Ljet 18,1—18. 10,1—19 = 1 Ljet 19,1—19.

77 12,13: Davidova je moralna veličina u priznanju krivnje i poka-janju. Taj će njegov čin ostati trajno u svijesti Izraelcima (Ps 51) i nadahnut će velika muzička djela na temu: Miserere. 21,18—20 = 1 Ljet 20,4—8. 22 = Ps 18. 23,13—23 = 1 Ljet 27,2—15. 24,1-4 = 1 Ljet 21,1—5. 24,10—17 = 1 Ljet 21,7—17. 24,18—25 = 1 Ljet 21,18—28.

KNJIGE O KRALJEVIMA Knjige o Kraljevima (izvorno ne dvije, nego jedna) nastavljaju religijsku povijest izabranoga naroda od vremena kralja Davi-da do izgnanstva. Kao uvod služi svečani prikaz kralja Salo-mona s njegovim sjajem i bogatstvom. U 1 Kr 12,16 opisuje se rascjep kraljevstva na dvoje: sjeverno — izraelsko — i južno — judejsko. U 1 Kr 14 — 2 Kr 17 opisuju se kraljevi jednoga i drugoga kraljevstva izmjenično po sličnoj shemi. Za judejske kraljeve shema je: sinhronizacija s kraljem sjevernoga kraljev-stva, dob kralja kada je stupio na vlast, trajanje njegove vlasti, ime njegove majke i religijski sud o njemu. Za kraljeve sjever-noga kraljevstva shema je: sinhronizam s kraljem na jugu, tra-janje vlasti, negativan sud o njegovu vladanju zbog prihvaćanja religijske i nacionalne politike njegova prethodnika Jeroboama, koji je proveo shizmu. 2 Kr 18,1—25,21 ostaje samo južno kra-ljevstvo, ali se zbog Ezekijine i Jošijine reforme, kojoj je bila svrha sjediniti oba kraljevstva, spominje i sjeverno područje (2 Kr 18—20; 22— 23).

78 Iz naravi opisa, izričitih sudova koje pisac donosi ne samo o pojedinim kraljevima već i o pojedinim događajima, te po pose-bnoj brizi koju pokazuje za Hram i kult, Zakon i njegove obve-ze, vidljivo je da se radi o religijskoj povijesti. Svi se događaji i osobe ocjenjuju s deuteronomističkog gledišta: odbacuje se sva-ki i najmanji ostatak poganstva, štiti se jedinstvo kulta i Hram. Obdržavanje obveza Saveza donosi mir i blagostanje (1 Kr 3,10 i dr.), prekršaj donosi propast i pojedincu i samom Sa-lomonu (1 Kr 11,9—13,31), i narodu (2 Kr 17). Propast i jednog i drugog kraljevstva o tom svjedoči (1 Kr 12,16). Prema samom tekstu, Knjige o Kraljevima nastaju na osnovi triju izgubljenih izvora: Povijesti Salomona, Kraljevskih anala iz Judeje i Kra-ljevskih anala iz Samarije (1 Kr 11,41). Stručnjaci vide u knjizi tragove dviju redakcija starih dokumenata i predaja. Jedna bi imala potjecati iz vremena prije sužanjstva: Hram još postoji (1 Kr 8,8), Edom je još pod vlašću Jude (2 Kr 8,22) do 'današnjega dana', a opis Jošijine obnove tako je zanosan te je nemoguće zamisliti da je knjiga nastala nakon prekida te obnove (2 Kr 22,8 sl). Druga predaja potječe iz vremena sužanjstva; nastala je nakon g. 561, kad je, kako izvješćuje 2 Kr 25,21, Evil-Merodak pomilovao Jojakina. O vrijednosti povijesnih izvještaja knjige i njezine kronologije sudovi su različiti. Međutim, uz manje ili veće kronološke is-pravke koji se mogu provesti uspoređivanjem s točnim i pouz-danim asirskim analima, Knjige o Kraljevima pružaju općoj svjetskoj povijesti onoga vremena vrlo dragocjene podatke. Knjige Ljetopisa imaju s Knjigama o Kraljevima mnogo doslov-no paralelnih odlomaka. Donosimo najvažnije (»Sadržajno« (S) znači da sličnost nije verbalna): 1 Kr 2,10-11 = 1 Ljet 29,26-27 (S) 3,4—15 = 2 Ljet 1,3—12 5,15—29 = 2,2-17 (S) 6,1 sl usp. 3,1—13 7,23—26 = 4,2-5 7,40—46 = 4,11—18

79 8,1-9 = 5,2—10 8,10—13 = 5,11—6,2 8,14—52 = 6,3-40 8,62—66 = 7,4-10 (S) 9 = 7-8 (S) 10,1—26 = 9,1—24 11,41—43 = 9,29-31 12,1—20 = 10 14,21—22 = 12,13—14 (S) 14,25—28 = 12,2.9—11 (S) 15,11—12 = 14,1—3 15,13—15 = 15,16—19 (S) 15,16—22 = 16,1—6 15,23-24 = 16,11—14 (S) 22,1-35 = 18,2—34 2 Kr 8,17-24 = 21,5—10.20 8,25-29 = 22,1-6 9,21 = 22,7-8 9,27 = 22,8-9

11,1-20 = 22,9-23,21 12,1-17 = 24,1-16 (S) 12,18-22 = 24,23-27 (S) 14,1-20 = 25,1-4,11-12,17-28 14,21-22 = 26,1-2 15,1-7 = 26,3-4.21-23 15,32-37 = 27,1-4.7-9 16,1-4 = 28,1-4 16,10-20 = 28,26-27 18,1-3 = 29,1-2 18,4 = 31,1 18,9 sl = 2 Kr 17,3-6 18,13 = 2 Ljet 32,1 = Iz 36,1 18,17-37 = 2 Ljet 9-19 = Iz 36,2-22 19,1-9 = Iz 37,1-9 19,9-34 = Iz 37,9-35 19,35-37 = 2 Ljet 32,21-22= Iz 37,36-38

80 20,1-11 = Iz 38,1-8

20,12 sl = Iz 39 21,1-9 = 2 Ljet 33,1-10 22,1-2 = 2 Ljet 34,1-2 22,3-20 = 2 Ljet 34,8-28 23,1-3 = 2 Ljet 34,29-31 23,4-25,17 = 2 Ljet 34-36 (S) 24,18-20 = 2 Ljet 36,11-12=Jr 52,1-3 25,1-8 = Jr 39,1-10 25,22-24 = Jr 40,7 sl 25,27-30 = Jr 52,31-34

Prva knjiga o Kraljevima Gl. 1-2 sastavljaju 2 Sam 13—20. 1,20: Pravo nasljedstva još nije poznato: sam kralj bira sebi nasljednika. 33: Prije proroka san je bio redovito sredstvo priopćavanja iz-među Jahve i ljudi: Post 20,3; 31,11; Br 12,6. 3,7: Vladati, dosl. »izlaziti i ulaziti«. Idiom uključuje sve čine što ih kralj (ili tko drugi) vrši od svoga »izlaska« pred narod do »odlaska« od njega. Usp. Pnz 31,2; 1 Sam 18,13; 29,6; 2 Ljet 1,10; 23,10; Ps 121,8. 4,8—11.13: prepisivanjem je ispalo ime. 4,13: Salomon je prvi istaknutiji mudrac u Izraelu. Čini se da je i sam sastavio jedan dio mudrosne književnosti (usp. uvod u Mudre izreke). 6,1 sl: Hram je imao tri glavna dijela: trijem — Ulam; velika sala — Hekal (nazvana kasnije Svetište) i treća, ponešto povi-šena prostorija — Debir, nazvana Svetinjom nad svetinjama (Najsvetije). U Debiru se nalazio Kovčeg saveza. Tamo je smio

81 ući jednom godišnje, na Dan pomirenja, veliki svećenik (Lev 16). Hram je religijsko središte Izraela, mjesto koje je »Jahve sebi izabrao«. U Novom zavjetu on ustupa mjesto posvudašniem klanjanju Bogu »u duhu i istini« (Iv 4,23). O dimenzijama Hrama v. Izl 26 i 36. Ez 40—42 govori o idealnom Hramu na-kon izgnanstva. 6,21: Na početku retka izvornik ima: »I obloži Salomon Hram iznutra čistim zlatom i prebaci zlatni lančić.« Toga dodatka nemaju važniji rukopisi LXX. 7,6: Završetak retka u izvorniku veoma nejasan: »Trijem je sta-jao pred njima i pretkrovlje pred njima.« 7,46: Dolini — kikkar: usp. Post 13,10 bilj. 10,1 sl: Saba se nalazi na jugoistočnom dijelu Arapskog poluo-toka. Kao što je Taršiš predstavljao krajnji zapad (Ps 72,10; Ez 38,13) njima poznatog svijeta, tako je i Saba značila krajnji jug (Iz 45,14; Mt 2,11). 11,13: Salomon je dovodio mnoštvo stranih žena iz diplomats-kih i političkih razloga. Njima je prepuštao preostala poganska svetišta i tako polako uvodio zemlju u idolopoklonstvo. 11,30: Taj gest proroka označuje podjelu kraljevstva: 10 pleme-na pripadalo je Jeroboamu, a Judino i Šimunovo Roboamu. 12,2: Izrael odsad označuje sjeverna plemena. 12,28: Jeroboam nije kanio uvoditi novu religiju. Htio je samo dati narodu vidljive simbole za Jahvu te je uveo neke elemente iz susjednih religija. Time je sveo jahvizam na razinu tih religi-ja. Taj će postupak slijediti i drugi sjeverni kraljevi. Knjige o Kraljevima, a tako i Knjige Ljetopisa, zbog toga će ih oštro osu-đivati.

82 14,10: Mokri uza zid: usp. 1 Sam 25,22 bilj. 15,6: Ovaj redak ispuštamo jer je kasniji umetak. 16,23: Omri je bio veliki izraelski kralj. Prenio je prijestolnicu iz Tirse (usp. Pj 6,4) u Samariju. 19,8 sl: usp. Izl 19,1 sl. Da bi spasio Savez i čistoću vjere, Ilija, prema predaji, polazi na mjesto sklapanja Saveza i utvrđivanja vjere (Izl 3 i 33,18—34,9). On povezuje svoje djelo s Mojsijevim. Zbliženi po sinajskoj objavi, Mojsije će i Ilija biti svjedoci i no-vozavjetne objave za Kristova preobraženja (Mt 17,1-9). 19,12: Silan vihor, potres i sijevanje očitovali su na Sinaju na-zočnost Božju (Izl 19). U ovom su tekstu samo Božja prethodni-ca; šapat blagog lahora simbolizira Božju duhovnost i intimnu povezanost s prorokom. Druga knjiga o Kraljevima 1,2: Baal-Zebub (Baal-muha), mjesto pravilnog Baal-Zebul (Ba-al-knez) jest igra riječima kojom pisac ismijava kanaansko bo-žanstvo (usp. Mt 10,25). 1,13: Neka bude dragocjen ... znači: poštuj, cijeni. 2,16—18: Bezuspješno traganje za Ilijom znači samo da ga ne-ma među smrtnicima. Elizej je krio njegovu sudbinu. Tekst ne opravdava predaju da Ilija nije umro. O njegovu povratku vidi Mal 3,23. 3,4: »Mešin stup« govori o pobjedi Moabaca nad Izraelcima pod Omrijem i Ahabom; prešućuje manje slavne događaje koje Bib-lija donosi.

83 4,29 sl: Nije posrijedi magična moć štapa, već, kako slijedi, moć prorokove molitve. 5,1 sl: Guba koja se spominje u tim recima nije ona u današ-njem smislu, već neka kožna bolest (usp. Lev 13,1 sl). 5,15 sl: Jahve, pravi Bog, na posebni se način brine za svoj na-rod u izraelskoj zemlji. Zato Naaman uzima nešto zemlje da na njoj može častiti Jahvu i u Damasku. Rimon, drugo ime za Ha-dad, glavno je damaščansko božanstvo. 6,22: Izraelci nisu ubijali ratne zarobljenike (usp. 1 Kr 20,31), osim u slučaju »herema« (usp. Izl 22,19). 9,17: S mirom — dobro, zdravo, u redu. 10,1: Sedamdeset je simbolički broj za cijelo potomstvo (usp. Post 46,27; Suci 8,30, 9,2; 12,14.) 10,10: Izostala, dosl.: »pala na zemlju«. 15,19: Tiglat-Pileser III (745—727) nakon osvojenja Babilona (729) nazvao se Pulu. 16,3: proveo svoga sina kroz oganj. Riječ je o žrtvi u čast Mole-ka (usp. 23,10). 17,7 sl: Ovi reci ne potječu svi iz iste predaje. Glavni pisac knjige vidi tešku krivnju sjevernoga kraljevstva u religijskoj shizmi (1 Kr 12,26—33). Kasniji dodatak u duhu deuteronomis-ta i proroka, napose Jeremije, optužuje sjeverno kraljevstvo zbog smkretizma i posebnih svetišta (7b—18). 18,4: Ezekija (721-693) ruši sva sporedna svetišta i usredotoču-je sav kult na Jeruzalem. Time prethodi Jošijinu obnovu (usp. gl. 23).

84 2,020: Jedini izvor vode nalazi se izvan zidina: usp. 2 Sam 5,8 bilj. 22,8: Knjiga zakona jest najvjerojatnije Ponovljeni zakon ili barem njegovi zakonodavni dijelovi: prema središnjoj temi cije-le Biblije, zove se Knjiga Saveza (23,2, usp. Pnz 52; 28,69). Ta je knjiga bila izgubljena ili sakrivena za vrijeme kralja Mana-šea (693-639), koji je kao asirski vazal krvavim terorom uvodio asirski kult. 23,4: Nebeska vojska jesu zvijezde.

KNJIGE LJETOPISA Knjige Ljetopisa (prema LXX i Vg: Paralipomenon), a tako i Ezra i Nehemija, posebna su vrsta biblijskih povijesnih knjiga. Svima im je zajednički autor. To se očituje u stilu, osnovnim mislima, a napose u izričitom povezivanju svršetka Ljetopisa s početkom Ezre (2 Ljet 36,22—23 = Ezr 1,1—3). Pisac je vrlo vjerojatno neki levit iz Jeruzalema koji se suživio sa svojom sredinom i vremenom. On piše poslije nastupa Ezre i Nehemije, a prije postanka Knjige Sirahove, koja je nastala u II stoljeću (pod njegovim je utjecajem). Izvješćuje o sredini, gdje uza svećenstvo i levite, prema deute-ronomističkoj i svećeničkoj predaji iz Petoknjižja, veliku ulogu igraju pjevači i niži kler, hramska posluga i svjetovnjaci: svi koji su bili okupljeni oko kulta i Hrama. Na sve se protežu bla-godati žrtava pričesnica. Ističe se zajedništvo svih plemena. Ni pogani nisu sasvim isključeni iz Hrama. Da bi potkrijepio te ideje, poziva se pisac na Davidovo žezlo, pod kojim su se nalazi-li svi »sinovi izabranoga naroda«. U Davidovo je vrijeme bilo ostvareno idealno kraljevstvo. Na taj ideal upućuje pisac i svoje sunarodnjake. To je glavni ton kojim su prožete sve te knjige. Pisac veliča Davida, vjernog izvršitelja Saveza, davaoca propi-

85 sa o Hramu i žrtvama, a slavi i njegov dom, koji je nosilac žezla (gl. 17). 1 Ljet 1—9 donosi rodoslovlja Judina plemena, levitskog roda i stanovnika Jeruzalema. Želi dokazati njihovu zakonitu pove-zanost s Davidom, koji je središnja ličnost Knjige (10—29). U 2 Ljet 1—9 riječ je o Salomonu i gradnji Hrama. Nakon shi-zme (931) pisac je zauzet isključivo Judom. On sudi kraljeve po njihovu odnosu prema Savezu i prema tome kako ostvaruju Davidove planove (2 Ljet 10—36). Veliku važnost daje Ezekiji-noj i Jošijinoj obnovi (2 Ljet 28—36). Poput Knjiga o Kraljevima, i ove knjige imaju teološke i odgoj-ne, a ne čisto povijesne pretenzije. Autor želi štititi nosioce re-ligijskog života svojih dana i pokazati idealnu sliku Božjega kraljevstva. Glavni izvori za ovu knjigu jesu Knjige o Samuelu i o Kraljevima (usp. Uvod u Knjige o Kraljevima), zatim Knjiga Postanka, Izlaska i Brojeva, te Jošua i Ruta. Sam Pisac navodi još »šesnaest dokumenata«. Radi se najvjerojatnije o nekoj kro-nici sa šesnaest naslova. Nesuglasja u izvještajima sa starijim povijesnim knjigama pripisuju se nakani pisca da idealizira prošlost, jer pred sobom ima odgojni cilj. Prva knjiga Ljetopisa 1,1 sl: Svećenička rodoslovlja u Knjizi Postanka ističu Abraha-ma kao onoga po kome dolazi blagoslov na sve narode (12,3). Ovdje se središnje mjesto pridaje Davidu, prototipu Mesije (Mt 1,1—17; Lk 3,23—38). On je okružen svećenicima, levitima i pjevačima. 1,5: Sin u hebrejskom znači rođenog sina, ali i potomka u širem smislu. 5,27—41: Lista velikih svećenika do izgnanstva. Usporedna je s listom Davidovih potomaka iz gl. 3. Čini se da pisac slijedi mi-sao Ez i Zah, koji izraelsku zajednicu grade na svećenstvu i kralju.

86 8,33: Pisac donosi listu Davidovih potomaka po povratku iz izgnanstva da istakne trajnost Davidove dinastije. 15,5: Braća ne znače u hebrejskom samo rođenu braću, nego i rođake. Ovdje je riječ upotrijebljena u onom širem smislu. 16,8—22 = Ps 105,1—15. 16,23—33 = Ps 96. 16,34—36 = Ps 106,1.47—58. 21,1 sl: Započinje glavni dio knjige: gradnja Hrama, uređenje kulta i svećenstva. U središtu nove izraelske zajednice, prema Ljetopisima, nalazi se kralj David, jer je njegova dinastija no-silac mesijanskih obećanja (2 Sam 12,7). 24,23: Neki rukopisi LXX imaju: »Sinovi Hebronovi: Jerija prvi, Amarja drugi . . .« Druga knjiga Ljetopisa 1,10: Upravljati ovim narodom: usp. 1 Kr 3,7 bilj. 4,17: Jordanska ravnica: usp. Post 13,10. 11,18: Usp. isti prigovor Salomonu: 1 Kr 11. 13,5: osoljeni savez. Dosl. »Savez soli«; znači nepokvarljiv, koji se neće razvrgnuti. 19,1 sl: Pisac se zanima za religijsku povijest i za religijsku politiku: poput proroka Hošeje, Izaije i Ezekiela, prigovora sklapanju saveza s drugim narodima.

87 28,14—15: Tekst podsjeća na usporedbu o milosrdnom Samari-jancu (Lk 10,25—37). 31,18: Zbor — kahal — označuje uvijek zajednicu svećenstva i svjetovnjaka. Svi blaguju iste žrtvene prinose i svi se posvećuju svetim gozbama (35,12 sl i 30,24). 33,11 sl: Jedini cilindar asirskoga kralja Asarhadona (680—669) spominje među njegovim vazalima Manašea, a Asurbani-bal (668—633) naziva ga svojim podanikom. Čini se da nije bio zatočen on, već Jojakin (Ez 19,9).

EZRA I NEHEMIJA G. 538. pr. Kr. perzijski kralj Kir posebnim ediktom odobrava Izraelcima povratak u domovinu. Čini se da su se Izraelci vraćali u domovinu u četiri navrata: prvi put g. 538, za Kira, pod vodstvom Šešbasara, koji je počeo gradnju Hrama; drugi put za Darija I (521—485), pod vodstvom Zerubabela i Jošue, koji na poticaj Hagaja i Zaharije g. 515. dovršiše Hram; treći put za Artakserksa I (464—423), pod vod-stvom Nehemije, koji podiže jeruzalemske zidove. On je ob-novitelj izraelske zajednice u društvenom i religijskom pogledu (Neh 1,4—10). Četvrti put za Artakserksa II (404—358), pod vodstvom Ezre, koji je obnovio Savez naroda s Jahvom (Neh 8). O tim događajima izvješćuju Ezra i Nehemija. Pažnja im je us-redotočena na obnovu izraelske zajednice, Jeruzalema i Hra-ma. Obnova je postavila u središte pažnje Mojsijev Zakon, a to je potpomoglo stvaranje čvrste nove zajednice nakon sužanj-stva. Ali je prenaglašeno, gotovo isključivo vanjsko i formalis-tičko obdržavanje Zakona polako dovelo do kasnijeg židovskog ekskluzivizma. To se odrazilo osobito u farizejskoj stranci, koja je nastala negdje početkom I stoljeća pr. Kr., a protiv koje se osobito Krist borio za pounutrašnjenje religioznosti.

88 Pri čitanju Knjige dobro je voditi računa o poremećaju redaka. Neki su dijelovi iz Nehemije dospjeli u Ezru i obratno. Stoga bi trebalo čitati ovim redom: Ezr 1; 2,1—70 (Neh 7,6—13a); 3,1—4,6; 4,24—6,22; 4,7—23; Neh 1,1—73; 11—13; 9,38—10,39; Ezr 7—10; Neh 8,1— —9,37. Ezra 1,2: Perzijanci su štovali »bogove nebeske«. Prema njima je i Jahve nazvan Bog nebeski. Kasnije (1 Mak 2,21) Židovi će ga, iz poštivanja, zvati jednostavno: »Nebo«: 1 Mak 2,21 bilj. 2,43: Netinci, Netinim (natan — dati). Bili su potomci ratnih zarobljenika iz doba Salomona. Služili su u Hramu: Jš 9,27; Neh 11,3; Ez 44,7-9. 2,63: Namjesnik, dosl. Tiršata, počasni naslov državnika. 7,6: Književnik, dosl. »brzopisac« (usp. Ps 45,2), bio je službenik na dvoru. Ovdje taj naziv ima i religijsko značenje. To je onaj koji narodu čita, prevodi i tumači Zakon, tj. zakonodavac ili književnik. Ta je služba bila razvijena poslije sužanjstva i u Kristovo vrijeme. 9,1 sl: Mješovite ženidbe nisu u staro vrijeme bile zabranjene (Post 41,45; 48,5 sl; Br 12,1 sl). Do zabrane je došlo kasnije (Pnz 7,1—4) da bi se izbjegle opasnosti idolopoklonstva. Još se kasnije kao razlog zabrane isticala i čistoća krvi (9,2). Nehemija 3,1 sl: Ova glava sastavljena ie od podataka sadržanih u arhivu Hrama i Nehemijinih uspomena. Govori o topografiji Jeruza-lema (usp. 2 Sam 5,9 sl; 2 Kr 14,13) i političkoj geografiji pod-ručja pokrajine Judeje nakon izgnanstva.

89 3,33—4,16: Nehemija ostvaruje nade izgnanika (Iz 54,11—12; usp. Neh 13). Okolni narodi, osobito Samarijanci (usp. Ezr 4,23), vide u tom pothvatu težnju Židova za osamostaljenjem, i zato ga osujećuju. 6,10 Hekal: usp. 1 Kr 6. 7,72b: nastavlja Ezr 8,36. Ezra je došao iz Babilona proglasiti Zakon: Ezr 7,25—26. To je značilo obnovu Saveza s Jahvom. 8,14 sl: usp. Lev 23,33—36.39—43. Ondje grančice služe za op-hod, a ne za pravljenje šatora kao ovdje. 10,1 sl: nastavlja u 10,29. 12,27 sl: Ovaj se obred smješta bolje u kontekst 6,16. Pisac o njemu izvješćuje ovdje jer ga želi postaviti u vezu s posvetom Hrama.

TOBIJA, JUDITA I ESTERA Ove su knjižice pisane hebrejskim ili aramejskim jezikom, ali su se, osim Estere, sačuvale samo na grčkom, i to u nekoliko različitih recenzija. Esterin je, međutim, hebrejski tekst razli-čit od grčkoga. Tobija i Judita nisu ušle u hebrejski ni u protes-tantski kanon. Sve te knjige odrazuju posebnu književnu vrstu. Vrlo su slobo-dne u iznošenju povijesnih i geografskih podataka: naglašenije nego ostale biblijske knjige očituju da im je glavni cilj ne povi-jest, nego pouka što iz povijesti proizlazi. Tobija Knjiga o Tobiji zapravo je povijest jedne obitelji. Pokazuje veli-ke sličnosti s opisima Knjige Postanka i s pripoviješću o Ahika-

90 ru, poznatu u istočnjačkoj mudrosnoj književnosti (usp. 1,22; 2,10; 11,18; 14,10). Tobit je pobožan i bogobojazan Židov iz Ni-nive. Spremno vrši djela milosrđa. On oslijepi. Njegov rođak u Ekbatani ima nesretnu kćer Saru koju je opsjeo sotona; sotona ubija sve njezine muževe. I Tobit i Sara mole smrt. Bog im ša-lje svoga poslanika Rafaela, koji im pripremi veliku radost i utjehu. Rafael je uputio Tobitova sina Tobiju kako će vratiti vid ocu i Saru osloboditi od sotone. Pošto je postigao i jedno i dru-go, oženi se Sarom. Knjiga želi pokazati kako Bog vodi ne samo velike povijesne događaje nego i pojedine obitelji, i kako obilno nagrađuje dobročinstva i milostinju. Pisana je u IV ili III sto-ljeću pr. Kr. Stil i način izražavanja odaju semitskog autora. Djelce je vjero-jatno napisano na hebrejskom ili, još vjerojatnije, na aramej-skom jeziku (Jeronim je u 4 st. još imao aramejski predložak za svoj prijevod), ali je do nas došlo samo u grčkom prijevodu, i to u nekoliko različitih recenzija. Naš prijevod slijedi recenziju sačuvanu u rukopisima A i B (aleksandrijski i vatikanski); mjestimično popunjavan recenzijom S (sinajskog) rukopisa. 4,17: Zapovijed potječe iz Ahikara (v. Uvod). Zakon je zabranji-vao donositi prinose mrtvacima. Pisac tu zapovijed ovdje prim-jenjuje na dijeljenje milostinje (r. 16). 5,4: Anđeo je u najstarijim tekstovima Biblije sinonim za (ne-vidljivog) Boga. Ovdje i u svim kasnijim tekstovima, taj pojam označuje svore-nje različito od Boga. Anđeli su Božji službenici, glasnici, posrednici između njega i ljudi. 6,8: To je stari način liječenja, poznat i u Egiptu (Plinije, Gali-jen, Marcel). 6,12: Prema starom običaju iz vremena Patrijarha (Post 24) ženidba se sklapala unutar klana (4,12—13). Odatle vjerojatno i zakon o leviratu (Pnz 25,5). U Palestini se time sprečavao ut-jecaj Kanaanaca na Izraelce (Br 36).

91 14,4: Jona. S ima Nahum. Vjerojatno se odnosi na Nah 1—3. Judita Judita je jedan od najdramatskijih biblijskih opisa. Iako je sa-držaj najvjerojatnije samo piščeva literarna fikcija, on je svo-jom poukom i idejom vrlo stvaran. Čini se da se autor namjerno udaljio od svakog povijesnog i zemljopisnog konteksta da bi lakše istakao pravi smisao knjige. Knjiga veliča židovsku reli-giju i rodoljublje. Religija je toliko nacionalna, zakonska i praktična da se zapravo izjednačuje sa samim životom naroda i domoljubljem. Obrana domovine jest obrana života i vjere. Ho-loferno, navodni Nabukodonozorov vojskovođa, utjelovljena je neprijateljska sila; Judita — Židovka — simbol je židovskog naroda, koji, bijedan i osiromašen poput udovice Judite, dolazi u sukob sa svojim neprijateljem. Prizor se događa u Ezdrelonu blizu Harmagedona (usp. Otk 16,16). Knjiga je pisana apoka-liptičkim stilom, u Palestini u vrijeme grčke vladavine, u II ili početkom I stoljeća pr. Kr. I Judita je, poput Tobije, izvorno napisana hebrejskim ili ara-mejskim jezikom, ali nam se sačuvala samo u grčkom prijevo-du. Vulgata, napravljena prema aramejskom prijevodu, znatno se razlikuje od toga prijevoda (LXX). »Djelce se odlikuje izvanrednom umjetničkom snagom. Zbije-nost izražavanja, fino zapaženi detalji i plastični opisi podsje-ćaju češće na neka od najuspjelijih ostvarenja Flaubertova i Gideova pera. I nije čudo što je Judita i u prošlosti i u sadaš-njosti privlačila mnoge umjetnike kista i dlijeta (Botticelli, Do-natello), pisane riječi (Hebbel) i zvuka (Honegger). I 'otac hr-vatske umjetničke književnosti', Marko Marulić (1450—1524), napisao je svoj religiozni ep 'Juditu' (Venecija 1521) potaknut ovim biblijskim djelom. Tko se od znalaca naše stare književ-nosti čitajući ovu izvanrednu prozu neće sjetiti veoma uspjelog Marulićeva opisa Juditina kićenja i Holofernove vojske?« (De-lorko.)

92 1,1: Nabukodonozor, babilonski kralj, nije se nikada zvao asir-skim kraljem niti je vladao u Ninivi. 3,8: Asirski i babilonski vladari nisu nikada sebi prisvajali nas-lov božanstva. Prvi su se Seleukovići, po primjeru Aleksandra, smatrali bogovima. 5,9 sl: Usp. Post 11,31—12,5; 42,1—5; 46,1—7. 5,11 sl: Usp. Izl 1,8—14. 5,12 sl: Usp. Izl 7—12; Br 21,21—32. 8,1: Judita u svojoj pobjedničkoj pjesmi nastupa kao personifi-kacija svoga naroda (16,2.4). 8,25: Pouka koju pisac Joba nije poznavao: patnje pojedinaca nisu kazna, nego kušnja. 10,13 sl: Pisac, u duhu svoga vremena, smatra da je dopušteno prevariti neprijatelja (usp. Post 27,1-25; 34,13-24; 37,32-34; Hoš 2,1-7). 16,1: Ta je pjesma složena po uzoru na hvalospjeve u Psalteri-ju. Estera Estera je po sadržaju slična Juditi: jedna žena spašava svoj narod od neprijatelja. Jako je istaknuto izraelsko domoljublje i ponos. Dok opisuje događaje iz vremena perzijske vladavine (538—333), pisac misli na svoje suvremenike (živi u vrijeme Makabejaca). Pripovijedajući im kako je Bog spasio svoj vjerni narod u proš-losti, on želi održati njihovu nadu u sadašnjim nevoljama. Pos-

93 lužio se za to starim predajama o životu Židova pod Perzijan-cima. Usvaja i tradicionalno obrazloženje nastanka Blagdana Putim (9,20—32). Djelo je do nas doprlo u dva »izdanja«: hebrejskom i grčkom. Grčki je tekst za otprilike dvije trećine dulji od hebrejskoga. Naš prijevod slijedi hebrejski tekst i u nj kurzivom umeće iz grčkoga one dijelove kojih hebrejski nema. 1,1a: Ahasver (dosl. Ahašveroš), hebrejsko ime za Kserksa (LXX: Artakserkso). 2,7: Ime Estera dolazi vjerojatno od babilonskog »Ištar«, a mož-da i od perzijskog »stareh« — zvijezda. 3,9: Ja ću izbrojiti . . . kao odštetu za posao kojim bi Židovi dr-žavi koristili. 4,17a: To je tipičan primjer najstarije starozavjetne molitve. 4,17b: Opasnost moja u ruci mojoj znači: posežem za opasnoš-ću, izlažem se opasnosti. 7,8: Pokriše lice Hamanu, kao svakome koga su vodili na vješa-la.

KNJIGE O MAKABEJCIMA God. 331. pr. Kr. Aleksandar Veliki (336—323) skršio je perzij-sku vlast; nastaje helenistička epoha. Nakon Aleksandrove smrti njegovi generali podijeliše vlast. Palestina je najprije pot-pala pod vlast egipatskih Ptolemejevića, do god. 197, a zatim sirijskih Seleukovića. Najteže doba nastade pod Antiohom IV Epifanom (175—164/163) koji je počeo provoditi prisilnu hele-nizaciju te izazvao narodni otpor pod vodstvom svećenika Ma-tatije i njegovih pet sinova, od kojih se najistaknutiji zvao Ju-

94 da, s nadimkom Makabej (možda: Malj). Po njemu su se pro-zvale ove dvije knjige i cijelo to razdoblje, uglavnom od 175. do 134. pr. Kr., kad je zavladao Ivan Hirkan, veliki svećenik i et-narh. Osnovni sadržaj ovih knjiga izražava sukob dvaju svjeto-va, dvaju mentaliteta: židovskog i helenističkog. U borbi protiv nadiranja tuđinske civilizacije i kulture Židovi su istovremeno nastojali sačuvati i čistoću svoje religije i narodnu samo-stojnost. Zakon, Hram, vjera otaca stoje u središtu borbe koja se opisuje kao ponovno osvajanje Svete zemlje. Pisac Prve knjige nije nam poznat; po svemu, bio je Židov, jer dobro poznaje geografiju i topografiju Palestine, upućen je u bibl. literaturu i stil; mjestimice piše kao očevidac. Piše dakle potkraj II st. Knjiga je bila izvorno napisana hebrejski ili ara-mejski, ali je do nas došla samo na grčkom. Sv. Jeronim vidio je i hebrejski primjerak. Historijska kritika priznaje piscu po-vjesničarsku vrsnost. Izvještaj mu je jednostavan, trijezan, ja-san, objektivan, a opet plastičan i razrađen (usp, 4,1—24; 6,28—54; 7,26—50). Poslužio se arhivskom dokumentacijom: 14,49; 16,24. Kronološki su mu podaci točni i provjereni. (Kro-nologija polazi od god. 312, tj. od ere Seleukovića.) Ali piščev cilj nadilazi povijesne pretenzije; knjiga mu ima izrazit religio-zni cilj: utješiti i ohrabriti vjerne Židove da revnuju za čistoću vjere, za očuvanje Saveza, za svetost Hrama i bogoštovlja, za vjernost Zakonu. Druga knjiga o Makabejcima podosta se razlikuje od prve. Pi-sac joj je također bezimen, ali vjerojatno izvanpalestinski Ži-dov, helenistički naobražen. Knjiga je izvorno napisana grčki. U njoj pisac, kako sam veli, sažima monumentalno djelo Jasona Cirenca (i pisac i djelo dosad je nepoznato). Stil je piščev povi-jesno-patetički; on nije prvenstveno povjesničar, nego govornik i moralizator koji želi pokrenuti čitatelja. S te polazne točke valja ocjenjivati pojedine odlomke u knjizi, koja je ipak u osno-vici povijesna. Teološki, ova je knjiga, uz Knjigu Mudrosti, naj-bolji svjedok židovske vjere i pobožnosti na pragu kršćanske ere: usp. izlaganje o stvaranju (7,23.28 sl) o uskrsnuću, prekog-

95 robnoj naplati i vječnom životu (7,11.22.29.33.37; 14,15.46), o vrijednosti mučeništva (7,32—38), itd. Teško je točnije odrediti kad je Druga knjiga napisana; prema njenim podacima, bilo je to između 124. i 63. god. pr. Kr. Nje-zin je pisac obilno iskoristio podatke iz Prve knjige o Makabej-cima. Odatle tolika usporedna mjesta, na koja upozorava ova tablica: 1 Mak 2 Mak 1,10—15 4 16-28 5,1—20 29—32 21-26 33—40 41—45 6,1-9 54.59 56-63 10-11 18-7,42 2,1—28 usp. 527 29—38 usp. 5,25; 6,11 39—48 49—70 3,1—26 8,1-7 27—37 usp. 10,10-13 3,38—4,25 8,8-29; 34—36 30—33 4,26-35 11,1—12 13—21; 27-38 36—61 10,1-8 5,1—67 10,14-23; 12,1-45 10,24—38 6,1—16 9. usp. 1,13-17 11,22—26 17 10,9—11 18—27 28—54 13,1—22 55—63 23-26

96 7.1—4 14,1-2 5—25 3-4 26—32 5-30 33—38 31-36 37-46 39-49 15 Prva knjiga o Makabejcima 1,1: Kitim = prvenstveno Cipar, a onda narodi u zemljama za-padno od Palestine, dakle i Makedonci. 1,10 sl: Nakon kratka uvoda o Aleksandru Vel. (336—323) pi-sac odmah prelazi na Seleukovića Antioha Epifana IV (175—164/163), pod kojim je počela prisilna helenizacija u Palestini (usp. r. 41-51). 1,29: v. 3,10. To je prema 2 Mak 5,24 Apolonije. 1,49: Antioh III priznao je Mojsijev zakon kao građanski zakon god. 198. Antioh IV dokida tu povlasticu te vjernost Zakonu smatra političkim otporom. Istom Antioh V uspostavlja vjersku slobodu: 6,57—61; 2 Mak 11,22—26. 1,54: v. Dn 9,27 bilj. Antioh IV 8. prosinca 167. podiže u Hramu kip Zeusu Olimpskom, što se smatra najvećim oskvrnjenjem. U hebr. Grozota pustoši (Šikuc šomem) namjerno izvrće aram. ime kipa Baal Šamem, gospodar neba. 2,1 sl: Početak Makabejskog otpora koji se razbuktio u sveti rat u 2,39—5,68. 2,21: Ne dalo Nebo... U to vrijeme Židovi se čuvaju spomenuti ime Božje: 3,18.19.50.60 i dr. 2,26: Br 25,6—8.

97 2,42: Hasidejci (= Pobožni), posebna zajednica ljudi odanih Mojsijevu zakonu. Potpomagali su Makabejski otpor (2 Mak 14,6). Iz njih su se razvili farizeji i Kumranska zajednica. 2,52—60; r. 52 = Post 15,6; r. 53 = Post 37,39—41; r. 54 = Br 25,6 sl; r. 55 = Br 27,18 sl; r. 56 = Br 13,30; r. 57 = 2 Sam 7,16; r. 58 = 1 Kr 19,10.14; 2 Kr 2,1 sl; r. 59 = Dn 3,28; r. 60 = Dn 6,22 sl; 14,31 sl. 3,4: Post 49,9. 3,37: Bilo je to u proljeće god. 165. Daljnji izvještaj v. gl. 6. 3.49: Br 6,1 sl. 4,59: To je najmlađi blagdan u žid. kalendaru, Blagdan posvete (obnove) Hrama: v. Iv 10,22. 6,1 sl: Taj se izvještaj nastavlja na 337. 6,16: Antioh IV umro je u listopadu god. 163. pr. Kr. 7,13 si: Hasidejci (v. 2,42 bilj.) bili su za Alkima jer bijaše iz roda Aronova. 7,17: Ps 79,2-3. 7,26: Nikanor, v. 3,38 sl i 2 Mak 14—15. 10,1: Bilo je to god. 152. 10,20: Tako Jonatan postade nosilac velikog svećeništva i gra-đanske i vojne vlasti (v. r. 65), što je predstavljalo cilj Maka-bejskog otpora prema 3,43.

98 12,9: Tu se prvi put u SZ-u spominje zbirka bibl. knjiga kao Ta biblia ta hagia, tj. Svete knjige, za koje su se Makabejci kao za svoju svetinju borili (1,57), u njima tražili savjeta (3,48) i utje-he (12,9 -= Rim 15,4): usp. 2 Mak 2,13 i 8,23. 13,42: Bilo je to god. 142. 16,23—24: Knjiga svršava s prvim Hasmonejcem, kraljem i svećenikom Ivanom Hirkanom (134—104). Druga knjiga o Makebejcima 1,1 sl: Knjiga se počinje sa dva pisma kojima se pozivaju Židovi u Egiptu, gdje je bila jaka žid. kolonija već od VI st., da i oni svetkuju novi Blagdan posvećenja Hrama (1 Mak 4,59). Suslje-dnjih 10 poglavlja (do 10,8) opravdava tu svetkovinu. 1,9: Godine sto osamdeset, i osme — 124. pr. Kr. 1,10: Aristobul je poznat Židov iz Aleksandrije koji je napisao alegorijska tumačenja Petoknjižja. 2,1 sl: Makabejsko doba vrlo je simpatiziralo proroka Jeremiju (v. 15,13—16). Njemu su se pripisivale Tužaljke, Pismo protiv idolatrije (Bar 6) i mnogi apokrifi. Iz jednog takvog potječe, valjda, ovo što slijedi. U r. 4 aludira se na brdo Nebo: Pnz 34,5. 2,8: Slava i Oblak (znak Božje nazočnosti): v. Izl 16,10; 40,34—36; Ez 43,4 sl; 1 Kr 8,10 sl i dr. 3,1: Onija III bijaše veliki svećenik od 198. do 176, kada ga je potkopao brat mu Jason. Pogubljen je god. 170: 4,3. Pohvalu mu piše Sir 50,1 sl i 2 Mak 4,5—6; 15,12. 3,9—15: Jason je uveo mnoge helenske običaje koji su pravov-jernim Židovima bili mrski: gimnazij, vježbalište (r. 9.12), ka-

99 zalište (r. 14), efebij, društvo mladića između 18 i 20 god., gdje su se vježbali u oružju i održavali, recimo, književne kružoke; petaz (r. 12), šešir sa širokim obodima. 5.1: 1 Mak 1,17—20. Bilo je to god. 168. 7,1 sl: Ovo poglavlje izvješćuje o tipičnim primjerima progon-stva; puno je teoloških refleksija; svaki od sedmero braće ističe nešto novo: r. 2 = vjernost i odmetništvo; r. 9 = smrt i uskrsnu-će; r. 11 = mučeništvo i nagrada; r. 14 = mučenici, progonitelji i uskrsnuće; r. 16 sl = izabrani rod i prokleto sjeme; r. 18 = gri-jeh i kazna; r. 28 = stvaranje i uskrsnuće; r. 30—38 doktrinalni zaključak. Ovaj je odlomak značajan u postupnom objavljivanju nauke o uskrsnuću: ona se naslućuje u Iz 26,19 i Job 19,26—27, dok se jasno izražava u Dn 11 (također u vezi s Antiohovim progonstvom) i ovdje u r. 9.11.14.23.26.29 — v. još 2 Mak 12,38-46 i 14,46. Pod utjecajem grčke filozofije Mudr 3,1—5 go-vori o besmrtnosti, a ne o uskrsnuću tijela. U sklopu židovske misli koja čovjeka shvaća kao cjelinu, to se dvoje sjedinjuje: vjera u besmrtnost duše i u uskrsnuće tijela. 8,23: Sveta knjiga, usp. 1 Mak 12,9. 9,1 sl: Muke Antiohove potanko se opisuju kao kazna Božja progonitelju, osobito za muke sedmero braće. 10,1 sl: Ovo je središnja glava u knjizi: što pogani porušiše, Židovi grade; oskvrnut Hram biva posvećen; dokinuti se blag-dani ponovo uvode, osobito Blagdan posvećenja Hrama. 10,9 sl: Kao što je I dio knjige opravdao postanak Blagdana posvećenja Hrama, tako ovaj II dio opravdava postanak Dana Nikanorova u 15,36. 14,12 sl: I opet trag vjere u prekogrobni život (usp. gl. 7 bilj.) i u zagovor pokojnih svetih za žive.

100 12,38 sl: Juda vjeruje u uskrsnuće (v. gl. 7 bilj.), ali i u moguć-nost očišćenja od grijeha nakon smrti, što se postiže molitvom i žrtvom preživjelih (v. r. 42 i 43). To je jedini tekst iz SZ-a koji se može navesti za dokaz čistilišta. 15,35—36: Pobjeda Jude Makabejca nad Nikanorom slavit će se uoči dana Mordokajeva, tj. uoči Blagdana Purima (v. Est 9,20.22).

PSALMI Kao i drugi narodi starog Orijenta, posjedovao je Izrael istan-čan smisao za pjesnički način govora, za slikovito i snažno iz-ražavanje; imao je bogato razvijen osjećaj za ritam, a napose za paralelizam, koji je glavno obilježje hebrejske poezije (drugi polustih razvija, sličnim ili suprotnim riječima ponavlja, razra-đuje misao prvog polustiha). Pjesme nalazimo gotovo u svim dijelovima SZ: one su, osobito u Prorocima, izmiješane s prozom. Ipak izraelska religiozna liri-ka nalazi svoj najjači izražaj u zbirci od 150 pjesama koje se u hebrejskom nazivaju »himni«, pohvalnice, hvalospjevi, a u grč-kom »psalmi« (pjevanje uz pratnju glazbala sa strunom, psalte-rija). Redni brojevi psalama u hebr. izvorniku nešto se razlikuju od brojenja u starom grčkom (Septuaginta) i latinskom (Vulgata) prijevodu, gdje se Ps 9—10 i Ps 114—115 uzimaju kao jedan psalam, dok se Ps 116 i 147 razdvajaju u po dva psalma. Broje-nje kakvo je u Septuaginti i Vulgati postalo je tradicionalno do naših dana. U našem prijevodu psalme brojimo prema he-brejskom, a u zagradu stavljamo tradicionalni broj. Nekoć su se psalmi dijelili po sadržaju. Danas ih dijelimo po književnom obliku, jer sadržaj ovisi o obliku. Imamo tri glavne skupine, koje se često u pojedinim slučajevima ne mogu jasno

101 lučiti, te se i međusobno miješaju i jedan oblik često nestaje i prelazi u drugi u istom psalmu. 1. Himni ili hvalospjevi. U tu skupinu ubrajamo Ps 8, 19, 29, 33, 46—48, 76, 84, 87, 93, 96-100, 103—106, 113, 114, 117, 122, 135, 136, 145—150. Sastav im je gotovo uvijek jednak. Iza po-ziva na hvalu Boga slijedi glavni dio u kojem se iznose razlozi ove hvale, a to su čudesa u prirodi, napose stvaranje, i čudesno Božje djelovanje u povijesti spasenja. Unutar ove skupine sadr-žajem se izdvajaju dvije vrste psalama: Kantici Siona (46, 48, 76, 87) i Psalmi Jahve Kralja (47, 93, 96—98) u kojima se za-paža proročki utjecaj univerzalnosti Jahvina kraljevstva i es-hatološka usmjerenost. 2. Prozbeni psalmi ili tužbalice. To su molbe u nevolji upravlje-ne Jahvi. Tužbalice mogu biti općenarodne, ako nevolja pogađa sav narod. Takvi su Ps 12, 44, 60, 74, 79, 80, 83, 85, 106, 123, 129, 137. U teškim časovima, u ratu, porazu, za suše i nerodice, u vrijeme različitih pošasti, za navale skakavaca i u drugim nesrećama naređivan je post, i vjernici bi dolazili u Svetište da izmole Božju pomoć. Ovakvi prozbeni i pokornički dani jesu okviri ovakvih psalama. Ako nevolja pogađa pojedinca, imamo individualne, pojedinačne tužbalice. Ovamo pripadaju Ps 3, 5—7, 13, 17, 22, 25, 26, 28, 31, 38, 42-43, 51, 54—57, 59, 63, 64, 69— 71, 77, 86, 102, 120, 130, 140—143. Obično počinju zazi-vanjem Boga da pritekne u pomoć. Tada iznosi molitelj svoju nevolju pred Jahvom, i to u slikama, koje su već poprimile us-taljeni obrazac, da se stvarno stanje molitelja-patnika jedva može raspoznati: smrtna pogibao, bolest, neprijatelji, krive op-tužbe pred sudom, progonstvo, grijesi. Molba prelazi u čvrsto pouzdanje da će biti uslišana, a pouzdanje se oslanja na Božje milosrđe i vjernost; molitelj se sjeća prijašnjih uslišanja, priz-naje svoje grijehe ili ističe vlastitu nedužnost. Često prozbeni psalam postaje izričito pjesma pouzdanja (Ps 4, 11, 16, 23, 62, 121, 125, 131).

102 3. Psalmi — zahvalnice. Mogu biti zahvalnice naroda ili poje-dinaca. Ovamo ubrajamo Ps 18, 21, 30, 33,34, 40, 65-68, 92, 116, 118, 124, 129, 138, 144. Veoma su bliski himnima. Hebre-jac za pojmove »hvaliti« i »zahvaljivati« upotrebljava istu riječ. Iza uvodne najave zahvale slijedi jezgra psalma u kojem se spo-minje primljeno dobročinstvo. Slično prozbenim psalmima, opi-suje se nevolja, navodi se usrdna molitva za pomoć, uznosi se spasiteljski Božji zahvat. Zaključak je često pouka i opomena nazočnima. U ove temeljne oblike bili su tijekom vremena unošeni novi elementi. Proroštva susrećemo u Ps 2, 50, 75, 81, 82, 85, 95, 110. Proročkom porukom prožeti su Kantici Siona i Psalmi Ja-hve Kralja. Nauka izraelske mudrosti odražava se u poučnim psalmima (Poučni psalmi i mudrosne pjesme). Ovamo idu npr. »alfabetski« psalmi (9, 10, 25, 34, 37, 111, 112, 119, 145), psal-mi o Zakonu (1, 19, 119), psalmi o životu usklađenu s voljom Božjom (14, 15, 24, 32, 52, 62, 101, 112, 127, 133). Posebno tre-ba spomenuti »Pjesme kralja«. To su psalmi pisani u različitim književnim formama, sežu do kraljevskih vremena i odnose se na izraelskoga kralja, npr.: proroštvo za kralja (2, 110), molba ili zahvala za kralja (20, 21, 61, 72, 84), molitva za kralja (18, 28, 63, 101). Kralj se izabranog naroda, budući da je pomazan, zove »poma-zanik« (hebr. Mašiah, Mesija). Najvećem od svih kraljeva, Da-vidu, Jahve je, prema 2 Sam 7,16, obećao da će mu »prijesto (dinastija) ostati dovijeka«! To se proroštvo vrlo često spominje u Bibliji. Oko njega se s vremenom sve jasnije oblikovala nada u jednog Davidova potomka po kome će Bog ispuniti svoj spasi-teljski plan. Uz kralja-pomazanika vezano je tako očekivanje Pomazanika — Mesije. Zbog toga su mnogi kraljevski psalmi, u djelomično prerađenu obliku, postali mesijanski psalmi. Izriči-to o Mesiji govore Ps 2, 45, 72, 110 (Ps 110 je u NZ od svih psa-lama najčešće citiran). K tome su NZ i prvobitna Crkva cio niz psalama, ili dijelova psalama, koji nisu izvorno mesijanska

103 primijenili na Krista kao Mesiju (Ps 8, 16, 22 35, 40, 41, 68, 69, 97, 102, 118, 119). Kao što je stara tradicija pripisala Salomonu mudrosne knjige, tako je i psalme pripisala Davidu, velikom pjesniku i organiza-toru kulta u Izraelu. Sasvim je vjerojatno da mnogi psalmi sežu do Davida. Samo je teško u pojedinim slučajevima to dokazati. Naslovi psalama — koji se inače ne smatraju nadahnutim bib-lijskim tekstom — ne pružaju nam sigurno svjedočanstvo, jer izvorno označuju samo pripadnost nekoj zbirci pjesama, a ne ističu autorstvo. Brižljivom se analizom može utvrditi poveza-nost pojedinog psalma s drugim spisima SZ (npr. s Ponovljenim zakonom, s nekim proročkim ili mudrosnim spisima). To nam može pružiti dragocjene podatke za određivanje vremena pos-tanka. I Knjiga psalama ima povijest svoga razvoja. Kao živa molitva doživjela je ona tijekom izraelske povijesti mnoga prilagođiva-nja novim religioznim pogledima, preinake, nadopune i razvoj. U njihovu nastajanju i njihova je liturgijska upotreba u Hramu igrala izvjesnu, iako ne isključivu, ulogu. Mnogi psalmi izričito su povezani sa službom Božjom, npr. Ps 20, 26, 27, 66, 81, 107, 116, 134, 135. Kao pjesme koje se pjevaju u Hramu raspoznaju se Ps 48, 65, 95, 96, 118. Psalmi 120—134 pjesme su hodočas-ničke: Izraelci su ih pjevali kad su hodočastili u Svetište. Psalmi su postali knjiga za molitvu i za pjevanje u Hramu i sinagogama. U njima se odražava sva biblijska pobožnost. U njima se otkriva cijeli Stari zavjet, što Izraela oduševljava za Boga Saveza, nalazi ovdje svoj neprolazni izraz. Psalmi žive i dalje u kršćanstvu. Oni su službena knjiga molitve Crkve. Pu-nina objave u Kristu dopušta da se Psalmi pokazuju u novom svjetlu. Oni su zaista kršćanska molitva ili — kako kaže Augu-stin — Evanđelje Isusa Krista prevedeno u hvalu, zahvalu, molbu i pomirbu. 2,7 sl: Pomazanik temelj svoje vlasti i svoje podrijetlo otkriva formulom koja se na istočnim dvorovima primjenjivala prigo-dom ustoličenja kralja. Obećanje dano Davidu (2 Sam 7) dobiva

104 ovdje svoj duboki smisao. Poslanica Heb 1,5, zatim kršćanska tradicija i liturgija primjenjuju ovo mjesto na vječno rođenje Božje Riječi. 3,1: Usp. 2 Sam 15,18. 3,6: Jutarnje buđenje poseban je čas uslišanja (Ps 5,4; 17,15; 30,6; 46,6; 49,15; 57,9; 73,20; 90,14; 130,6; 143,8). Zora i svjetlo simboliziraju spas, a mrak i noć simboliziraju kušnju i nesreću. 4,7b: Dosl. »Podigni (pogrešno: istraži, okušaj) na nas svjetlo lica svoga« česta je biblijska slika. Izražava Božju blagonaklo-nost, dobrotu. 5,11: Osjećaj božanske pravde, s kojom je pravednik povezao svoj život i sudbinu, često u psalmima prelazi u vapaj za Bož-jom osvetom protiv neprijatelja, rušitelja Božje pravde (Ps 10,15; 31,18; 54,7; 58,7; 59,12 sl; 63,23-29; 79,12; 83,10—19; 104,35; 109,6—20; 125,5; 137,7-9; 139,19-22; 140,10—12). Ob-java o prekogrobnom životu i nagradi nije još jasna. Pravda Božja mora se pokazati na ovoj zemlji. Istom kasnije postaje Objava sve jasnija. Božja pravda nadilazi naše poimanje (Job). U Novom zavjetu Krist će objaviti ljubav kao jedino mjerilo ži-vota; ona mora obuhvaćati i neprijatelje (Mt 5,43—48). Kršća-nin ne nosi u svom srcu mržnju, nego zaziva Božju pravednost protiv snaga grijeha i zla koje priječe ostvarenje Božjega kra-ljevstva. Ps 6 prvi je od pokorničkih crkvenih psalama (+ 32; 38; 51; 102; 130; 143). 6,2 sl: Nevolja i bolest, po ondašnjem shvaćanju, kazna je za grijeh. Ozdravljenje znači i oproštenje krivnje. 6,6: Po nepotpunoj objavi pravednik može samo na ovom svije-tu ispuniti uvjete Božjeg Saveza hvalom, kultom i služenjem. U

105 Šeolu je život tih, smanjen, zamire (30,10; 88,11—13; 115,17; Iz 38,18 sl; Prop 9,5). Objava postepeno otkriva nauku o prekog-robnom životu. 8,3: Usp. Lk 19,40. 8,6: Od Boga (Elohim): Vjerojatno misli na misteriozna bića koja okružuju Božji prijesto (Ps 29,1). Iako je čovjek jadan u sebi, ipak je stvoren na sliku Božju i kao takav gospodar je nad prirodom. 1 Kor 15,27 i Ef 1,22 primjenjuju taj redak na Kris-ta. Ps 9 i 10 izvorno je jedan psalam, kako svjedoče grčka i latin-ska Biblija i akrostih (označen sa strane). Ps 11,1: Gora je mjesto utočišta (Post 19,17; Ez 7,16; Mt 24,16). 11,6: Dio, dosl. kalež (vjerojatno se misli na posudicu u kojoj su se miješale kocke) označuje čas dobru sudbinu (Ps 16,5; 23,5), čas opet zlu (Ps 75,9; Mt 20,22; Otk 14,10). 11,7: Čovjek Boga ne može vidjeti (Izl 33,20; Iv 1,18). Gledati lice njegovo znači boraviti u Božjoj blizini i, poput sluge, budno i pažljivo vrebati na njegov mig (Ps 16,11; 17,15; 24,6; 27,8; 105,4). 14: Opak način života dovodi do prezira i nijekanja Boga. Usp. Rim 1. Ps uz male izmjene ponavlja Ps 53. 15: Svećenička pouka na vratima Svetišta. Usp. Izl 20,1. 16,5: kalež. V. 11,6 bilj. 16,8: zdesna, kao odvjetnik svomu štićeniku. 16,10: Nada u uskrsnuće. Usp. Dj 2,25—28; 13,33-37.

106 18: Uz male preinake nalazi se u 2 Sam 22. 18,3: U psalmima susrećemo za Boga ove nazive: Hridina (31,4; 42,10), Pećina (19,15; 28,1; 31,3; itd.). To su slike nečega pouz-danog, nepromjenljivog, čvrstog, na što se čovjek može osloniti. Snago spasenja moga, dosl. rože spasenja moga. Rog je znak snage i moći (75,5.6.11; 89,18 itd.). Dakle: snažni spase moj. 18,5: Vode, valovi, često simboliziraju smrtnu opasnost (Ps 32,6; 40,3; 42,8 itd.). 18,11: Kerubi, babilonski Karibu, mitološka bića, stražari su na vratima hramova i palača. U Bibliji su simboli Božje nazočnos-ti, u Hramu im likovi služe za Božji prijesto (1 Sam 4,4; 2 Sam 6,2; usp. Izl 25,18; Ez 1,5 sl). 19: Himan slavi Boga, stvoritelja neba, posebno stvoritelja sun-ca (na starom Orijentu sunce je simbol pravde [Mal 3,20; Mudr 5,6]) i Zakonodavca. 19,5: usp. Rim 10,18. Ps 20 i 21 tvore diptih: U Hramu se uz prinošenje žrtve u nazo-čnosti kralja i vojske intonira molitva za uspjeh u ratu (Ps 20), a nakon rata molitva zahvalnica (Ps 21). 22: Evanđelje gleda u ovom psalmu opis duševnih i tjelesnih patnja Kristovih (Mt 27,35.39.46; Mk 15,34). Usp. Iz 52,13—53,12. 23: izljev je mirna i vedra predanja Bogu, dobrom pastiru (1—4) i gostoprimcu (5—6) koji pripravlja mesijansku večeru. Krist se progla-šuje dobrim pastirom (Iv 10,11; Lk 15,4—7). Liturgija ga aplicira na sakramentalni život koji izvire iz krštenja i eu-haristije.

107 24: Hodočasnici putuju na blagdan u Jeruzalem. Kao i u Ps 15, svećenik na ulazu u Hram traži od njih moralnu besprijekor-nost. 7—10 slavi ulazak Jahve nad Vojskama koji je nazočan nad Kovčegom saveza (usp. 2 Sam 6). 25: Psalam je alfabetski. 27: Sastavljen je od dva dijela, koje povezuje ista ideja: pouz-danje u Boga. Prvi dio (1—6) po svojoj umjetničkoj snazi i po dubokoj religioznosti ide u bisere Psalterija. 28: Vapaj hodočasnika za pomoć protiv neprijatelja. Iza prim-ljene pomoći slavi Gospodina (6—7) i dodaje molitvu za kralja i narod (8—9). 29: Oluja bjesni nad Sredozemljem i kreće prema Istoku. Stari zavjet u olujama vidi objavu Božje moći i slave, koja obara nep-rijatelje, a svojima daje mir. Bog sam stoluje na nebu, okružen anđelima (sinovi Božji). Ipak Bogu nije stalo do uništenja, već do »slave« Božje. Vrijedno je svrnuti pažnju na arhitekturu psalma, osobito na tzv. progresivni paralelizam (drugi polustih pobliže tumači misao prvoga). 29,6: Sirion je sidonsko ime za Libanon (Pnz 3,9), visoki pla-ninski splet u Siriji. 30: Čovjek koji je bio teško bolestan, već gotovo u Podzemlju (Šeolu; tj. umro, r. 4), zahvaljuje za ozdravljenje i pripovijeda kako je dobar Jahve. Tipičan psalam-zahvalnica. 30,10: Krv je prema bliblijskom shvaćanju sijelo života (Post 9,6; Lev 1,5; Ps 72,14 itd.). 31: Pošto su mu uslišane molitve, dolazi vjernik u Hram gdje zahvalu prepleće svojim nekadašnjim molitvama i pouzdanjem.

108 31,6 izgovorio je Isus na križu (Lk 23,46). 32: Drugi pokornički psalam, veoma drag sv. Augustinu, izra-žava radost i mir savjesti što ga osjeća onaj komu je, nakon priznanja, oprošten grijeh. 34: Alfabetski psalam mudrosne literature: Nakon zahvalne molitve vjernika slijedi (12—23) pouka učitelja mudrosti. Svoje »sinove« = učenike, djecu. 35,27: zanimljiv motiv kojim molitelj Boga »potiče« na usliše-nje. 36,7: Božji vrhunci jesu najviši vrhunci. Usp. Ps 68,16; 80,11. 36,10: život znači mir, blagostanje, sreću. Izvor života u psal-mima znači mudrost (13,14; 16,22; 18,4) i strah Božji (14,27). 37: Alfabetski, mudrosni psalam, »ogledalo Providnosti« (Tertu-lijan). Prividna sreća bezbožnika ne smije vjernika uskolebati, jer za njih nema sretne budućnosti. 38: Vapaj teško pritisnutog vjernika, koji priznaje svoje grijehe (pokornički psalam). Mnogi dijelovi podsjećaju na Joba i Iz 53. 40: Zahvalna molitva (1—12) duboke nutarnje spoznaje da pos-lušnost Božjoj volji više vrijedi nego žrtve (usp. Heb 10,5—7). Redak 14—18 tjeskobna je prošnja koja postaje Ps 70. 41: Bolestan (»smrti predan«) čovjek gleda kako njegovi nepri-jatelji očekuju njegovu smrt, a i prijatelji ga ostavljaju. Jedino mu je utočište milosrdni Bog. 41,14: Doksologija kojom se završava prva knjiga Psalama.

109 Ps 42. i 43. sačinjavali su prvotno jedan psalam; na to upućuje ponavljanje istog refrena. Pobožni Izraelac živi na izvorima Jordana, poganska okolina izruguje se njegovu vjerskom uvje-renju. On ipak u srcu ima samo jednu želju, a to je: domovina, Hram kao hodočasničko mjesto, blizina Božja. 42,7: Brdo Misar, danas Zaorah, nalazi se nedaleko od izvora Jordana. 44: Tužbalica naroda prigodom teške nacionalne nesreće i poni-ženja. Kao i Ps 74, 79, 80, može se odnositi na razorenje Jeru-zalema (god. 587). Reci 18—23, prema mišljenju nekih, dodani su za makabejskih vremena (oko 175 pr. Kr.). 45: Ovaj je psalam vjerojatno svadbena pjesma posvećena ne-kom od izraelskih kraljeva. Već je izraelska predaja tumačila ženidbenu vezu kao sliku veze između Boga, odnosno Mesije, s izabranim narodom (Ez 16,8—13; Iz 62,5; Pj 3,11 sl). Poslanica Hebrejima (1,8—9) primjenjuje na Krista pohvale upravljene ovdje kralju. Pjesnik najprije upravlja riječ kralju Mesiji (3—10), a zatim kraljici (11—17). 45,7: Ime »bog« u Bibliji pridaje se anđelima (Ps 8,6), vladari-ma i sucima (Ps 58,2), Mojsiju (Izl 4,16; 7,1), pojavi Samuela (1 Sam 28,13), kući Davidovoj (Zah 12,8), Mesiji (Iz 93). 45,9: Smirna je mirisna smola što kaplje iz nekog drveta u Arabiji. Aloja je mirisavo drvo iz Indije (Pj 4,14; Iv 19,39). Ka-sija je mirisava korica. 45,10: Zlato ofirsko (južna Arabija) smatra se najdragocjenijim (usp Iz 22,13; Job 28,16). 45,13: Tir, najbogatiji grad istočnog Sredozemlja, predstavnik je pogana i njihovih vladara. Sve bogatstvo svijeta slijeva se u

110 Izrael, sve za ures i nakit zaručnice. To je obećanje mesijan-skim vremenima. 46: Kantik Siona. Božja nazočnost štiti sveti grad. Simbolične vode, naklonost Božja, čisti ga i čini plodnim, novim Edenom. 46,4: slika je kaosa; prema mišljenju tadašnjeg svijeta, zemlja počiva na stupovima, nad bezdanom (Ps 24,2). Ako stupovi po-puste, voda nadire i prekrije bregove. — Jahve nad Vojskama (Jahve Sebaot): Bog svemirskih konstelacija, Bog anđeoskih četa, Bog izraelskih četa. 47: Eshatološka vizija. Univerzalnost Božjeg kraljevstva: Savez s Abrahamom proširen je na cijelo čovječanstvo. Svi su narodi pridruženi izabranom narodu. Jahve je jedini kralj svijeta. Kralj Izraelov ulazi uz obredno klicanje sviju naroda u Hram. Prvi je od »Psalama kraljevstva«. 48: Jeruzalem i brdo Sion izbavljeni su iz velike pogibli. Nepri-jateljske su snage slomljene. Slijedi svečana procesija, u kojoj sudjeluju i ostali stanovnici zemlje. 48,3: U babilonskim i feničkim pjesmama slave se visoke pla-nine sjevera kao brdo »bogova« (usp. Iz 14,13; Ez 28,6.15 itd.). Pravi, krajnji sjever, »brdo bogova«, jest Sion, na kojem boravi pravi, živi Bog. 48,8: Brodovi Taršiša čvrsti su brodovi za daleka putovanja. Ipak ni oni ne mogu odoljeti snažnu vjetru. Takav je bio poraz neprijatelja. 49: Rješava zagonetku života na način starozavjetnog Mudraca. 50: Duboko religiozan i snažan pjesnik obara se na čisto vanj-sko štovanje Boga, koje je uzrokom zanemarivanja ćudorednih zahtjeva religije, svetosti života. (Usp Iz 1,10—20; Jr 7,21—23;

111 Am 5,21—27; Mih 6,1—8.) Ovu proročku poruku dovest će Krist do zadnjih konsekvencija (Iv 4,23). Poniznost, iskrenost, općeljudsko osjećanje i svakome tako blizak osjećaj boli i kaja-nja, usvojili su ovaj psalam kao veoma prikladan izraz za sva vremena. Izraelska tradicija pripisuje ga Davidu (2 Sam 11,12). 50,7: Svaki se čovjek rađa nečist (Job 14,4), i zato je sklon gri-jehu (Post 8,11). I Bog mora to jadnom grešniku uzeti kao ola-kotnu okolnost. Na ovaj se redak idejno nastavlja Rim 5,12—21. 51,9: Izop je biljka koja služi za očišćenje (Lev 14,4; Br 19,18). 51,12: Oproštenje grijeha smatra se božanskim činom. Zato i psalmist upotrebljava glagol stvoriti: on označuje radnju koju isključivo izvršuje Bog. 51,16: Krv prolivena: time se više aludira na preranu smrt kao na kaznu za grijeh nego na umorstvo. 51,20 sl: Dva posljednja stiha dodana su poslije izgnanstva. 52,2: Usp. 2 Sam 22,9. 53: Recenzija elohističke tradicije Ps 14 sa završnom molbom za tešku povijesnu situaciju. 54: Tradicija i ovaj psalam nepoznatog prognanika povezuje sa 2 Sam 23,19. 55,16: Nagla i prerana smrt smatrala se kaznom kojom se kaž-njava bezbožnik (Ps 73,19; 102,25; Iz 38,10; Jr 17,11; Job 15,32). 56: Usp. 1 Sam 21,11 sl.

112 57: Slikama iz rata i lova opisuje psalmist svoje neprijatelje. Reci 8—12 (Ps 108,2—6) svečana su zahvala za spasenje. 57,1: Usp. 1 Sam 24,4 sl. 58: U duhu starih proročkih poruka naviješta nepravednim sucima čas božanske pravde. 58,2: moćni, dosl. bogovi, usp. Ps 45,7. 59,17: jutrom. Molitelj je vjerojatno nepravedno osuđen (r. 4,8,13). Jutrom se sudilo. Nevoljnik očekuje zato jutrom Božju pomoć. 60: Reci 3—7 tužaljka su naroda u teškoj ratnoj nevolji. Reci 8—14 (= Ps 108,7—14) pjesnički iznose obećanja Božja: Bog će Palestini pripojiti susjedne zemlje. 60,10: Sud iz kojega se umivam znači: služit će mi. Moab leži uz Mrtvo more. Baciti obuću bijaše znak preuzimanja vlasti (Pnz 25,9; Rut 4,7). 61: Plač zatočenog levita koji je daleko od Siona (2—5). Njemu je Bog nada i obrana. Zatim slijedi molitva za kralja (6—8). 65: I za obilne kiše i plodne godine narod zahvaljuje Stvoritelju prirode. 10—14: pjesnički opis proljeća u Judeji. 66: Liturgijska zahvala za zajednicu. Stilom i sadržajem pod-sjeća na drugi dio Iz. Prijelaz preko Crvenog mora i preko Jor-dana (r. 6.) često su spojeni (Ps 74,13—15; 114). 68: Himan zahvale evocira velika razdoblja povijesti Božjeg naroda u trijumfalnom prolazu Jahve: izlazak iz Egipta, puto-vanje kroz pustinju, pobjede u sudačko vrijeme (Debora, Gide-on, r. 12—15), ustoličenje na Sionu (David, Salomon), povijest

113 Ilije i Elizeja, tragična sudbina obitelji Ahabove, svečana pros-lava Pashe u vrijeme kralja Ezekije (25—28), i na kraju otvara pogled na univerzalnost spasenja. 68,15 Salmon, strmi bregovi Araunitide. 69: Psalam je vjerojatno sastavljen od dvije zasebne pjesme, U prvom dijelu (1—30) psalmist snažnim slikama opisuje svoje patnje koje trpi od nepravednih upravitelja. Mržnja na neprija-telja i revnost za slavu Božju prepleću se u duhu starozavjetnih tužbalica. Drugi dio (31—37) zahvala je i nada. Iv 15,25; 2,17; Rim 15,3; Mt 27,34.48 primjenjuju ovaj psalam na Krista. 70: Uz neznatne preinake elohistička tradicija Ps 40. 72: Prikazuje idealnu sliku kralja, koji vlada vječnim kraljev-stvom, koji ne poznaje granicu u pravdi i dobru. Posvećen je Salomonu, pravednom i mirotvornom kralju, bogatom i slav-nom, koji je idealan lik budućega Mesije. Židovska i kršćanska tradicija gledaju u njemu lik Mesije, kako su ga prorekli Iz 9,5; 11,1—15; Zah 9,9 sl. 72,18—21: Doksologija i završetak druge knjige psalama. 74: Izvorno opisuje opustošenje Hrama za kralja Nabukodono-zora god. 587. Proročki je glas tada zašutio (9). Židovska tradi-cija vidi u bezumniku (22) Antioha Epifana, »ludoga kralja«, koji je spalio hramska vrata i obeščastio Svetište (1 Mak 4,38; 2 Mak 1,8). 75: objavljuje sud nad bezbožnicima (3—6) koji će biti univerza-lan (7—9), a pravednicima će donijeti radost i kliktanje (10—11). 75,7: Četiri strane svijeta: pustinja je jug, bregovi (Libanon) sjever.

114 76: Eshatološki himan. Kao i Ps 46 i 48, polazi od poraza San-heribova god. 701. (2 Kr 19,35), što postaje simbol spasenja za sve potlačene (10). Salem (3), pokraćeno ime za Jeruzalem. 77: Psalmist se u doba teške kušnje za babilonskog sužanjstva sjeća Jahvina dobročinstva prema svome narodu, čudesa ostva-renih u Izlasku (17—20), i to mu ulijeva nadu da će Bog i dalje biti uza svoj narod. 78: Razmatranje nad poviješću izraelskog naroda od izlaska iz Egipta do Davida. Uza sva velika čudesa narod je bio nevjeran svome Bogu, posebno Efrajim, i zato je Bog zabacio Efrajima i Šilo, njegovo svetište, a izabrao je Davida i Sion. Psalmist svo-ju nauku iznosi u poslovicama. Iz ovog razmatranja izvodi mo-ralno-religioznu pouku za sadašnjost i budućnost, da ne bi na-rod ponovo upadao u grijehe otaca, da ga ne bi stigla ista kaz-na. 79: Jeruzalem su razorili Babilonci 587. 80: Tuguje nad katastrofom Sjevernog kraljevstva (2—3), koje su (722) opustošili Asirci, i nad katastrofom Jude g. 587. 81: Blagdanski psalam. Tradicija ga povezuje uz Blagdan sjeni-ca. Bio je to najveći blagdan, spomen na boravak u pustinji i na primanje Zakona na Sinaju. Slavio se u sedmom mjesecu (je-sen) uoči uštapa i trajao je osam dana. To je bio i mjesec počet-ka građanske godine. Sada je to kod Židova psalam za Novu godinu. 82: U eshatološkoj perspektivi psalmist proročkim stilom up-ravlja riječ nepravednim sucima (= »bogovi«, Božji zastupnici) i upravljačima. 82,6: Nalazimo u Iv 10,34—36 u drugom kontekstu.

115 83: Prijetnje protiv deset tradicionalno neprijateljski raspolo-ženih susjednih naroda. 83,10—12: Oreb, Zeb, Zebee i Salmana, midjanski knezovi koje je potukao Gideon (Suci 7,25; 8,10—21). Sisera je vojvoda ka-naanskoga kralja Jabina (Suci 4,2; 5,20—26). 84: Silna čežnja za Hramom olakšava teškoće putovanja. Ide među »psalme Siona«, koji slave Gospodina, što stoluje na Sio-nu, izvoru sreće i milosti za hodočasnike (6—9) i za službenike hrama (5.11). 85: Psalmist podsjeća na mesijanski mir koji su proroci Izaija i Zaharija prorekli, i tako povratnicima koji se vraćaju u domo-vinu iza Kirova edikta god. 538 pr. Kr. ulijeva svetu nadu. Sla-va Božja (10) vratit će se u porušeni Hram i Sveti grad koji bi-jaše ostavila (Ez). 87: Proročka vizija: Sion, grad Božji, postat će duhovna majka i duhovna prijestolnica sviju naroda. Egipćani (= Rahab), Etiop-ljani, Siro-Palestinci, Mezopotamci postat će građani Siona. To je volja Božja (4—5). Već Izaija govori o Sionu kao plodnoj za-ručnici Gospodnjoj (62,5 sl), koja je slika Crkve (Ef 5). 89: Kraljevstvo je najdublje poniženo. Ččini se da je Bog svoju ruku digao od njega i zaboravio na obećanja koja je dao. Slavi Stvoritelja (6—19), govori o Mesiji (20—38), tuguje nad nacio-nalnim porazom (39—46) i završava molitvom pouzdanja u Bo-ga (47—52). 89,11: Rahab je mitološka neman, koja simbolizira vodeni kaos (Job 7,12), katkad oznaka za Egipat. 89,53: Doksologijom se završava treća knjiga psalama.

116 90: Ovo je najuzvišenija elegija o prolaznosti ljudskoga života i jedan od najljepših psalama. 95,8: Usp. Izl 17,1-7; Br 20,2—13. 95,10: Usp. Br 14,22—35. 100: Ovaj su psalam naizmjence pjevali različiti korovi za sve-čanog ulaska u Hram. 102: Pokornički psalam. U njemu se prepleće individualna tuž-balica s općenarodnom (v. Uvod u psalme). Spada među remek-djela poezije i vjere u Psalteriju. 103: Svojom tematikom pripravlja i podsjeća na tematiku NZ, osobito 1 Iv 4,8. 104: Nadahnut je Post 1. 104,35: Aleluja (izv. Halelujah) znači: Hvalite Jahvu. 105: Psalam je zahvalni himan za obećanja dana patrijarsima o Obećanoj zemlji i ispunjenje toga u Izlasku 8—15: povijest pat-rijarha (Post 12,10—20; 15; 20; 26.1—11); 16—23: Josipova (Post 37—47); 24—27: Mojsijeva (Izl 1—4); 28.36: egipatskih zala (Izl 7—12); 28—36: hodanja pustinjom (Izl 13—17); 44 sl: ulaska u Kanaan (Jš 1—8). 106: Nastavlja i popunjuje povijest svoga naroda iz Ps 105: isti-če nezahvalnost naroda prema Bogu Saveza. To je narodno pri-znavanje grijeha počinjenih, optužbe pred Bogom, iz koje se rađa pouzdana molitva da Bog i dalje prati svoj narod (usp. Dn 9). Doksologijom r. 48 završava se četvrta knjiga Psalama.

117 107: Zahvalna pjesma spašenih u pogiblima u pustinji (4—9), zatočenih (10—16), bolesnih (17— 22), u pogiblima na moru (23—32). 108: Uz neznatne je izmjene sastavljen od Ps 57,8-12 i Ps 60,7—14. 109: Nepravedno optužen i oklevetan zaziva Božju osvetu. U pretjeranu istočnjačkom stilu gomila proklinjanja, vjerojatno 6—15 izražavaju tužbu tužitelja. Za razumijevanje teških i smionih izraza potrebno je znati: 1. SZ još nije postigao visinu novozavjetne objave zapovijedi ljubavi; u njemu vlada zakon »oko za oko«; 2. izrazi su izrečeni istočnjačkim jezikom, i ne smiju se uzimati zapadnjački; 3. pjesnik još ne poznaje prekog-robnu Božju plaću za ljudska djela; stoga se sve odvija na ovom svijetu. 110: Univerzalno kraljevsko dostojanstvo i vječno svećenstvo jesu prerogativi Mesije. NZ vrlo često ovaj psalam primjenjuje na Krista: Mt 22,41—44; Mk 16,19; Dj 5,31; 7,55 sl; Rim 8,34; Ef 1,20; Heb 1,13; 5,10; 6,20; 7,11—28; 10,12 sl; 1 Kor 15,25; Otk 19,11.16. 110,3: Prema LXX i Vg prijevod bi glasio: »U tebe je vlast od dana tvog rođenja, u svetom te sjaju rodih kao rosu prije Dani-ce.« Smisao se izvornika, koji donosi naš prijevod, bolje uklapa u kontekst. 111: Psalam je alfabetski, pa mu rečenice nisu suvislo poveza-ne. 113—118: sačinjavaju Halel, pjesme hvale i pjevaju se o blag-danima i za pashalne gozbe (usp. Mt 26,30 par).

118 114: Nedostiživom ljepotom slavi prijelaz preko Crvenog mora (Izl 14,15—31) i preko Jordana (Jš 3—4). U grčkom i latinskom prijevodu ovaj je psalam spojen sa slijedećim. 115: Liturgija sastavljena od molitve zajednice, svećeničkog nagovora i blagoslova. Bitni je sadržaj nemoć i ništetnost mrt-vih idola u usporedbi sa živim Bogom. 116: Psalam blagdana zahvale za razna uslišenja. Psalam je jedan. Misli nisu strogo povezane. U latinskom i grčkom prije-vodu retkom 10 počinje se drugi (115) psalam. Obred zahvale (4) sačuvan je u liturgiji židovskoj i kršćanskoj (usp. 1 Kor 10,16). 118: Psalam se pjeva u korovima kod svečanog ulaska u Hram. Pojedinci ili cijele zajednice izrazuju zahvalu: drugi polustih redaka. 118,22: Usp. Mt 21,42; Dj 4,11; 1 Pt 2,7. 118,26a: Usp. Mt 21,9; 23,39. 119: Najduži psalam. Svakih osam redaka započinje se jednim slovom hebrejskog alfabeta. Svaki redak, izuzev 122, sadržava jedan termin koji izražava Zakon. Ovo je najkarakterističniji spomenik izraelske pobožnosti prema Božjem Zakonu. 120—134: Zovu se hodočasnički psalmi; pjevali su ih hodočas-nici na putu u Jeruzalem. Usp. 84,6. 120: Pravednik se, progonjen, osjeća tako osamljen kao da bo-ravi na krajnjem sjeveru (Mešek, područje na Kavkazu, gdje će vladati Gog: Ez 38,2) ili u pustinji Sirsko-arapskoj (Kedar), među barbarskim narodima.

119 123: Možda je molitva zajednice koju, pošto se vratila iz su-žanjstva, ismjehuju i preziru pogani. 126: Izražava radost prvih povratnika iz sužanjstva nakon Ki-rova edikta. Slika je mesijanskih dana, kad će i Negeb (= južna pustinja) postati plodan. Ipak radost nije potpuna. Zato se i završava molbom za raspršene. 129: Slikovito opisuje mnogobrojna iskušenja svoga naroda za Izlaska iz Egipta, boravka u pustinji i ulaska u Obećanu zem-lju, ali i kazne neprijatelja Božjeg naroda. 130: Najpoznatiji pokornički psalam. Pjesnik gleda bezdan svo-jih opačina, bijedu grijeha. Vizija zla u njemu se pretvara u poniznu molitvu, punu pouzdanja u Boga Spasitelja. 131: Duša djeteta ne poznaje ambicija niti nemira na krilu majke. Takav mir i spokoj uživa Izrael na krilu Božjem. Usp. Iz 30,15. 132: Liturgijska pjesma; u prvom dijelu izmjeničnim korovima upravlja se molitva za kralja iz kuće Davidove i za njegov na-rod; od r. 11 iznose se Božja obećanja dana Davidu i njegovu potomku. Psalam je mesijanski, posebno r. 17—18. 133: Dvjema jasnim slikama: mirisavo ulje za posvete velikog svećenika, i svježina rose koja pada na Hermonu i osvježuje Sion, opisuje zajedništvo svećenika i levita u Hramu i u Svetom gradu. 134: Posljednja »hodočasnička pjesma«. Hodočasnički zbor po-ziva svećenike da ne prestaju ni noću slaviti Boga, svećenički kor blagoslovom se oprašta od hodočasnika. 135,15—20 isti je kao Ps 115,4—11.

120 137: Remek-djelo biblijske lirike. Duboko osjećajna pjesma tež-nje vjernog Izraelca za domovinom; evocira grozotu opustošenja Jeruzalema god. 587. 139: Nedostiživim pjesničkim slikama hvali Božje sveznanje i njegovu posvudašnjost i stvoriteljsku mudrost. Od r. 19 brani se protiv klevetnika, koji mu predbacuju i idolopoklonstvo. 143,6—7 = 18,15—17. 146: Otvara treći Halel (mali Halel = 113—118, veliki = Ps 138): Ps 146—150, koji Židovi mole kao jutarnju molitvu. 147,15: Riječ je prikazana kao glasnik, personicifirana. Usp. Ps 107,20; Iz 55,11; Iv 1,14; osobito 2 Sol 3,1. Psalam je u izvorni-ku po obliku i sadržaju jedan: grčki i latinski prijevodi dijele ga (od r. 12) na dva psalma. 149: Pobjednička pjesma iz vremena Nehemijine obnove. 150: Završava se doksologija pete knjige Psalama (usp. Ps 41,14; 72,18-20; 89,52; 106,48), ali, prema ostalima proširena i snažna — dostojan završetak cijelog Psalterija: sva živa bića uz skladnu pratnju svih instrumenata neka hvale Jahvu.

MUDROSNE KNJIGE U tzv. mudrosnu književnost SZ ubrajaju se: Job, Mudre izre-ke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga Mudrosti i Knjiga Sirahova. Kako je ime Mojsijevo povezano uz Petoknjiž-je i Davidovo uz Psalterij, tako je i ime Salomonovo povezano uz mudrosnu književnost. Salomon je utemeljio pisarsku školu u Jeruzalemu, promicao je i njegovao mudrosnu književnost, i sam je bio cijenjen kao najveći mudrac svoga vremena.

121 Mudrosna književnost nije nešto specifično izraelsko. Postojala je davno prije pojave Izraela. Bila je razvijena u Egiptu na dvoru faraonovu, u Mezopotamiji, na cijelom plodnom srpu. Poznati su bili mudraci kanaanski, edomski i arapski. I naj-ljepša je pohvala za Salomona to da njegova mudrost nadvisuje svu mudrost sinova Istoka i Egipta (usp. 1 Kr 5,11). Mudrosna književnost razvijala se na kraljevskim dvorovima: ta je »mudrost« bila povlasticom obrazovanih ljudi, vodećih krugova i upravljača zemlje. Do nje se ne dolazi filozofskom refleksijom, već se ona temelji na tradiciji i vlastitom životnom iskustvu, i ta se stečena životna mudrost predaje drugima re-dovito u sažetim mudrim izrekama (mašal) koje sadržavaju pravilo života i pokazuju put k uspjehu i istinskoj životnoj sre-ći. Životna istina izrečena sažeto, konkretno, jednostavno, a ipak životno snažno, često hiperbolično izražava dublje, stvar-nije, osobnije čovjekov odnos prema životu i svijetu. Izraelska mudrosna književnost u početku se razvijala na kra-ljevskim dvorovima i u sličnim prilikama. Ona se bavi sudbi-nom pojedinca, želi ga poučiti i uvesti u pravu životnu mu-drost, koja jedina omogućuje uspjeh i životnu radost. U stari-jim mudrosnim tekstovima ne nailazimo na velike religiozne teme SZ kao što su obećanje, izbor, Savez, Zakon, spasenje, kojima su prožeta povijesna i proročka djela. Mudrac prije sve-ga gleda na životne okolnosti pojedinca u sadašnjem vremenu, i ne zanima ga toliko ni religiozna prošlost njegova naroda, ni Hram, ni svećenstvo, ni kult. Ipak je i ova životna mudrost u najdubljoj dubini prožeta vjerom u Jahvu. Ona se razlikuje od mudrosti susjednih poganskih naroda po tome što je ona bitno religiozna, monoteistička, ćudoredna. I to se sve očitije vidi u novijim djelima mudrosne literature. Suprotnost: mudrost — ludost postaje pravednost — bezbožnost. Mudrost je isto što i Zakon; mudar je onaj koji živi po Zakonu i Boga časti dužnim bogoslužjem. Sva ljudska mudrost dolazi od Boga, ona je Božji dar. Sama božanska mudrost čovjeku je nedokučiva, od vječ-nosti je kod Boga, sudjeluje u stvaranju, izlazi iz usta Sveviš-njeg i poslana je Izraelu, slika je Božje slave (Sir 24).

122

JOB

Knjiga o Jobu bez sumnje je jedno od najljepših i najpotresnijih djela ne samo u biblijskoj nego i u svjetskoj literaturi (E. Dhorme). Uspoređuju ga s Božanstvenom komedijom, Parsifa-lom i Faustom: u toj tetralogiji po starini i sadržaju Knjiga o Jobu zauzima prvo mjesto (A. Sović). Sam Goethe piše da se inspirirao Jobom, osobito za svoj Prolog u nebesima na početku Fausta. Problem pravednika koji trpi susreće se i u izvanbiblijskim is-točnjačkim književnostima. Poznajemo dva akadska »Joba« i jednog sumerskoga (2. tisućljeće pr. Kr.), a tako i dijalog što ga neki egipatski patnik vodi sa svojom dušom. U grčkoj literaturi nalazimo slične motive o Prometeju, Edipu i Heraklu. Sve to dokazuje da je posrijedi općeljudski problem. Kratki uvod u prozi (1—2) prikazuje Joba kao čovjeka pobožna, pravedna, bogata i sretna. Satan pred Bogom tvrdi da je Job pravedan zato što mu to jamči zemaljsku sreću. Bog dopušta Satanu da na Joba svali različite nevolje. I Job bude lišen veli-kog bogatstva i djece, bude pogođen teškom bolešću; vlastita ga žena prezre, te bude izbačen iz kuće. Dolaze tri prijatelja da ga tješe. Slijedi glavni dio knjige, dijalog između Joba i njegova tri pri-jatelja. Prijatelji zastupaju tradicionalnu tezu: Trpljenje je ka-zna za grijeh. Job trpi, dakle je grešnik. Job se brani, izjavljuje svoju nedužnost i poziva se na pravednog Boga. Ovaj dio zavr-šava se himnom mudrosti u gl. 28, Jobovom tužbom nad izgub-ljenom srećom, gl. 29—30, i zakletvom da je nedužan, gl. 31. Nenadano se pojavljuje, a tako i nestaje, nova osoba, Elihu. I on u svoja četiri govora u gl. 32—37 zastupa tradicionalnu te-zu o nagradi, ali unosi nešto novo: bol može biti sredstvo pro-čišćenja i škola poniznosti. Konačno se pojavljuje sam Bog, na koga se Job pozvao. On pokazuje svoju nedokučivu mudrost i svemoć, koja se otkriva u djelima stvaranja. Tako neizravno

123 odgovara na Jobov problem: Ako je tako malen da ne može shvatiti tajne prirode, kako može i misliti da će riješiti prob-lem trpljenja, koji je kudikamo teži. Job priznaje da se čovjek ne može s Bogom parbiti, već se mora podložiti njegovoj mud-rosti i providnosti (38,1-42,6). U epilogu (42,7—17) Bog vraća Jobu prijašnju sreću, i to pove-ćanu, jer se Job odrekao vlastite pravednosti i postao pred Bo-gom »siromah«. Starozavjetna nauka o naplaćivanju za dobra, odn. zla djela nije prelazila granica ovozemaljskoga života. Prekogrobni je život za Izraelca bio boravak u Šeolu (Podzemlju), gdje nema ni radosti, ni spoznaje, ni djelovanja, ni nade. Onamo se nije mogla smjestiti nikakva nagrada za dobra djela u ovom životu. Ali iskustvo pokazuje kako u ovom životu plaća nije adekvat-na: često pravednici mnogo trpe, a zli uživaju. Rješenje se toga problema isprva tražilo u kolektivnoj odgovornosti: pravednik trpi zbog nepravednika. Semit je imao mnogo jače nego zapad-njak razvijen osjećaj za zajednicu: obitelj, klan, pleme, narod. Proroci, međutim, ističu individualnu odgovornost: svatko će biti nagrađen ili kažnjen za svoje čine (v. osobito Ez 14 i 18). Tako se problem trpljenja nametnuo u svoj svojoj oštrini i mu-čnosti. Na nj pokušava odgovoriti Knjiga o Jobu. Rješenje što ga daje Knjiga o Jobu bilo je za onaj stupanj obja-ve dovoljno, ali nije konačno. NZ taj će problem konačno riješi-ti ne filozofski nego egzistencijalno: »mudrošću križa«, tj. nje-govom otkupitelj skom moću i prekogrobnom plaćom koja se bitno temelji na Kristovu uskrsnuću (usp. osobito 1 Kor). Job je, literarno, jedan od najljepših dragulja Biblije. Najuz-budljivija su svakako poglavlja 29—31 u kojima Job izlijeva svu gorčinu ojađene duše. Divni su opisi: zemlje (38,4—7), mo-ra (8—11), zore (12—15), Seola (16—18), svjetla i tame (19—21), snijega, kiše i leda (22-30), zvijezda (31-33), oluje (34—48) itd. Junak knjige nije izmišljeno lice. Vjerojatno je živio u vrijeme patrijarha. Tradicija je njegovu dramu, iskitivši neke pojedi-nosti, usmenim ili pismenim putem prenosila s pokoljenja na

124 pokoljenje. Pisac knjige živio je negdje u V st. pr. Kr. On je Izraelac: dobro poznaje problematiku izraelskih mudraca. Do-bar je psiholog: zna u malo riječi zorno ocrtati i najdublje psi-hičke borbe i sukobe. Dobro poznaje i prirodne znanosti svoga vremena. Poslužio se tradicijom o Jobu, pravednom poganinu (Us se nalazi u Edomu ili u Arabiji), da bi rješenje problema što šire postavio. Knjiga ima svoj dugi povijesni razvoj. Vjerojatno je kasnije umetnut Himan mudrosti, gl. 28, i Elihuov govor, gl. 32—37, koji se stilom, rječnikom i slijedom misli razlikuje od ostalog dijela knjige. Tekst Knjige o Jobu došao je do nas prilično oštećen: bio je književno i idejno težak pa se prepisivanjem iskvario. Stoga je često vrlo teško shvatiti ga jednosmisleno. Naš se prijevod na-stoji što tješnje priljubiti uz kritično izdanje izvornika. Gdje su bile nužne korekture teško ili nikako razumljiva teksta, slijedili smo uglavnom Jeruzalemsku Bibliju, napose onda kad se njezini ispravci temelje na Septuaginti. Ovdje-ondje poslu-žio nam je i rukopisni prijevod Silvija Grubišića. Karakteristično je za hebrejsku poeziju da lako prelazi iz dija-loga u monolog, iz monologa u solilokvij; iz jednine u množinu, iz jednog lica u drugo. Tu smo karakteristiku nastojali zadr-žati i u prijevodu, gdje god to nije bilo nauštrb jasnoći i smis-lu. 1,1: Us leži jugoistočno od Palestine, u području Edoma: Post 36,28; Tuž 4,21. 1,2: Brojna obitelj poseban je znak blagoslova. Pučkom je pri-povijedanju svojstvena upotreba brojeva: 7 za dragocjenije, 3 za manje dragocjeno (usp. 2 Kr 11,3). 1,3: među svim istočnjacima. Dosl. među svim sinovima Istoka. To su arapska i aramejska plemena istočno od Mrtvog mora i Jordana (usp. Suci 6,3; 8,10; Jr 49,28).

125 1,5: Job je svećenik svoje velike obitelji. — Blagosloviti, eufe-mistički izraz uza sveto ime Jahve za prokleti. 1,6: Sinovi Božji jesu Božji dvorjanici, anđeli (38,7; Post 6,1-4; Ps 29,1; 89,7). Satan znači tužilac, protivnik. Označuje biće zlo u sebi (Zah 3,1—2), vlastito ime (1 Ljet 21,1), zle sile (Lk 10,18). U Otk 12,9; 20,2 sinonim je za zmaja, zmiju, đavla (usp. Post 3,1). Pojavljuje se kao protivnik čovjeka, ali nije neovisno biće: samo uz Božje dopuštenje može utjecati na čovječju sud-binu. 1,8: Moj sluga, bibl. = Božji miljenik (usp. Pnz 34,5; Jš 1,1 itd.). 1,15: Sabejci, južnoarapsko nomadsko pleme. 1,16: Oganj Božji, grom (2 Kr 1,10—12). 1,17: Kaldejci, aramejsko pleme. Takav napadaj svojstven je nomadima. 2,4: Koža za kožu, pučki izraz, vjerojatno znači: trgovac kožama sve daje samo da svoju kožu spasi; i Job ostaje pravedan samo da spasi svoj goli život. 2,11: Imena upućuju na Edom i arapsko područje. Edom i »Is-tok« za Izraelca su domovina mudrosti (usp. 1 Kr 5,10—11; 10,1—3; Izr 30,1). 3,1 sl: »Pjesma nad pjesmama pesimizma«. Job pravedan, pa trpi. »Svetac, pa osuđen« —zvučilo bi to u kršćanskom jeziku. Ne ruši li se time vjera u pravednog Boga? 3,3—12: Usp. Jr 20,14—18. 3,8: Levijatan je mitološko biće početnog kaosa. Pučka se mašta boji da se on ne bi probudio i red u svijetu pretvorio opet u po-

126 četni kaos. Vjeruje se da spava u moru, u vodi; zato označuje i krokodila (40,25). 4,19: Čovječje tijelo kuća je od blata (Post 3,19). 5,1: Sveci su anđeli, posrednici i zagovornici ljudi (33,23—25). 5,4: Vrata gradska jesu mjesto suđenja. 5,17: Svesilni, Šadaj, ime je Božje u doba patrijarha (usp. Post 17,1). 5,19: Šest-sedam, semitski izraz, označuje sve. Usp. Izr 6,16 sl; 30,15 sl. 5,23: Kamenje smeta seljaku; čini zemlju neplodnom. 6,1 sl: Gl. 6. i 7. naglašuje da Jobova tužba dolazi od gorčine boli (6,2—4); napada bezosjećajnost prijatelja koji mu još pove-ćavaju bol; tuži se Bogu zašto ga bije: sve kad bi i bio grešnik, čovjek je jadno biće, ne bi trebalo da ga Bog kažnjava. 6,10 Sveti je Jahve: usp. Iz 6,3; Hab 3,3. 6,19: Tema je oaza i važno stjecište karavana u sjeverozapadnoj Arabiji; usp. 1,15. 7,9: Šeol je mjesto kamo silaze svi ljudi poslije smrti. Odatle nema povratka: 10,21; 14,7— 22; 16,22. 7,17: Usp. Ps 8,5 sl. Ovdje ironično. 8,10: Srce je u semitskom poimanju organ intelektualne spoz-naje: pamćenje, razum, razbor.

127 9,6: Po tadašnjoj slici svijeta zemlja počiva na stupovima. Bog ih potresa, i nastaju potresi; 38,6; Ps 75,4; 104,5. 9,13: Rahab je ime za prvotni kaos (v. 3,8) koji je Bog Stvoritelj svladao: 26,12. To je, nadalje, pjesničko ime za more (Ps 89,11), posebno Crveno more. Odatle sinonim za Egipat (Iz 30,7; Ps 87,4). 10,4—7: Sveznajući poznaje dubine srdaca, ne treba da muči Joba da mu dokaže svoju nevinost. 10,10: Stara medicinska znanost zamišljala je oblikovanje em-brija kao zgrušavanje majčine krvi pod utjecajem sjemena. 10,21—22: Opis Šeola, podzemlja, prema shvaćanju Izraelaca (v. 7,9). 11,9: Svijet je podijeljen na četiri zone: nebo, Šeol, more i zem-lju. 13,19: Job je toliko svjestan svoje nevinosti da bi umro kad bi mu se dokazala krivnja. 13,21: Usp. 9,34. 14,1: Usp. 15,14; 25,4; Sir 10,18. 14,2: Usp. Ps 37,2; 90,5-6. 14,4: Riječ je o fizičkoj, ritualnoj nečistoći, s kojom se svaki ra-đa, a ona uključuje i moralnu slabost, sklonost grijehu. 14,11—12: Objava o uskrsnuću na kraju vremena još je vrlo nejasna (usp. 19,25 sl).

128 14,13: I u neugodni Šeol Job bi se rado sklonio dok traje Božja srdžba. 14,21: U Šeolu ne zanimaju čovjeka brige ovozemnog života, pa ni one najmilije. 15: Prijatelje sablažnjuje ovakav govor Jobov, pa opet nastupa-ju, ali sada oštrije prijete teškim kaznama što čekaju grešnika koji se ne popravlja. Elifaz smatra da Job svojim govorima ruši temelje pobožnosti. Ne samo što se time protivi tradicionalnoj nauci ljudske mudrosti već i pred Bogom postaje krivac, bezbo-žnik. 15,7—8: Ironičnim pitanjima žele dokazati preuzetnost Jobovu. Navod Izr 8,25b označuje Adama. Starost znači iskustvo i mud-rost. Job nije star, još manje mudar, jer je mudrost rođena prije bregova (Izr 8,25). 15,19: Elifaz se, osim na svoje iskustvo, poziva i na nauku ota-ca, iz vremena kad u zemlji nije živio nijedan tuđin, tj. poga-nin, koji bi svojim poganskim nazorima mogao iskvariti nauku pobožnosti. 15,27: Po starozavjetnom shvaćanju, buna na Boga izvire iz oholosti, a oholost iz raskošna života. Tip je bezbožnika ugojen čovjek: usp. Pnz 32,15; Ps 73,4 sl. 15,28-33: Kazna bezbožnika izražena je raznim slikama: poru-šena kuća, iščupano stablo, opustošen vinograd. 15,28: Grad udaren heremom, kletim uništenjem (v. Izl 22,19 bilj.; Pnz 13,17; Jš 6,26). 16,13: Bubrezi se smatraju sjedištem osjećaja i vitalnosti.

129 16,18: Krv neprekrivena zemljom viče za osvetom: Post 4,10; 37,26. Job se osjeća već mrtvim. Njegova krv izlivena na zemlju bit će vapaj njegove molitve pred Bogom. Ona će biti njegov svjedok, a sam Bog njegov branitelj: 19,25 sl. 18,5—6: Gašenje svjetiljke znak je nesreće, uništenja kuće i obitelji. 18,13: Prvorođenče smrti jest guba ili kuga, bolest smrtonosna. 18,14: Vladar strahotâ jest personificirani Šeol: v. 7,9 bilj. 18,15: Tuđinac, prijevod nesiguran. Možda: Lilit, ženski demon podzemlja u pučkoj vjeri: usp. Iz 34,14. 19: Vrhunac tragedije: Job, razočaran u prijateljima, obraća se, pun vjere i nade, milosrdnom i pravednom Bogu. 19,23—24: Tri načina pisanja: u knjigu, na olovnim pločama i, najtrajnije, na kamenu. Job želi da što trajnije bude zapisano što slijedi: tako to smatra važnim. 19,25—27: Grčki, sirski i latinski prijevodi vide ovdje nauku o uskrsnuću. LXX: »Znam da je vječan onaj tko treba da me oslo-bodi na zemlji i da uskrisi moju kožu koja ovo trpi. Jer od Gos-poda mi u dio pade to što ću sam spoznati, što će vidjeti moje oko, ne netko drugi.« Vulgata: »Znam da Otkupitelj moj živi, i da ću u posljednji dan uskrsnuti iz zemlje; ponovo ću se zaodje-ti kožom i u svom tijelu vidjeti Boga svoga: ja ću ga vidjeti, ne netko drugi«. Prema originalnom tekstu ta nauka nije jasna. Joba su prijatelji proglasili grešnikom. Na zemlji nema više što očekivati. Smrt je tu. Ipak vjeruje u Boga, koji će se za nj zau-zeti i poslije smrti. Vjeruje da će »vidjeti« svog Spasitelja. Vjera u uskrsnuće i život blaženstva dodirnuto je već u 14,13—17, ali se brzo ugasila: 14,18—28. Sada je jača. Ali ie i to samo trenu-

130 tačno svjetlo, priprava na konačnu objavu uskrsnuća u 2 Mk 7,9 i u gledanje Boga iza smrti: Mudr 2—4 i NZ. 19,25: Izbavitelj, izv. Goel, znači izbavitelj (Lev 25,23—55; Rut 2,20; 3,9), izvršitelj krvne osvete (Br 35,19—27). Bog je brani-telj i spasitelj svoga naroda i osloboditelj potlačenih. 20,12—16: Bezbožniku se nepravedno bogatstvo pretvara u ot-rov. 21: Job završava drugi ciklus govora: odbija rješenje da je bez-božnik u potomstvu kažnjen. Ta potomstvo nije krivo. 21,22 sl: Job ironički odgovara: Providnost ima svoje zakone. 21,32: I pogreb je bezbožnika svečan, a grobovi im urešeni. 22,1 sl: Prijatelji su već iscrpli svoje u prvom ciklusu: Božja dobrota, u drugom: Božja Providnost. Sad samo oštro napadaju. 22,5—9: Podsjeća Joba na grijehe protiv pravednosti i ljubavi: lihva (Izl 22,26; Pnz 24,10), škrtost (Iz 58,7; Tob 4,11); velika imanja u suprotnosti su sa Zakonom (Izl 23,10; Lev 25,3—7). 22,12—16: Glavna je krivnja pomanjkanje straha Božjega; slič-na je krivnja izazvala potop: Post 6,5—7,24. 22,24: Bezbožnik je čovjek koji svoje pouzdanje stavlja u bogat-stvo, a ne u Boga: usp. 31,34; Ps 49,7; 52,9; Izr 11,28. 24,13: Svjetlost je slika prava i pravednosti: usp. Hoš 6,5; Sef 3,5. 24,17 sl: sadašnji poredak teksta ne da se shvatiti. Pokušali smo uspostaviti prvobitni poredak. R. 18 sl dolazi nakon 27,23.

131 25,3—6: Čete su zvijezde (Iz 40,26), odn. anđeli (1 Kr 22,19), a posebno sunce, simbol Božje pravednosti, koje otkriva svaku ljudsku nepravdu. 26,5: Mrtvi, dosl. refaim ili sjene mrtvih, usp. Ps 87,11; Iz 14,9. 26,6: Bezdan smrtni, dosl. Abadon, simbol Šeola — sakriven je čovjeku, ali otkriven pred Bogom. 26,7: Sjever je, prema prastaroj slici svijeta, misteriozno podru-čje odakle dolaze oluje. Počiva nad praznim prostorom kao i zemlja. 26,12: Rahab je personificirano more: 9,13 bilj. Ovdje se podra-zumijeva pramore, Tehom: Post 1,2. U pučkoj mašti to znači prvotni kaos. 26,13: Brza Zmija, kao i Rahab, personificirana je kozmička rušilačka sila. Sinonim Levijatana, koji označuje vjerojatno olujne oblake: 3,8 bilj. 27,3: Dah Božji princip je života: Post 2,7. 28,1 sl: Znamenita pjesma mudrosti, koja govori o postanku i naravi mudrosti, vjerojatno je postojala zasebno, a naknadno je ovamo uvrštena kao preludij za rješenje Jobova problema. 28,3: U rudnike čovjek unosi svjetlo: što je bilo skriveno, izlazi na vidjelo. 28,4: Posao je u rudnicima težak. Obavljaju ga zarobljenici i robovi. 28,7—8: Pjesnički opis smjelosti prodiranja u dubine zemlje, kamo ni grabežljiva ptica ne može.

132 28,13: Zemlja živih, ova zemlja: Iz 38,11. 28,22: Smrt, personificirana kao gospodar Šeola: v. 7,9 bilj. 29,11—20: Radi boljega smisla prebačeno iza 29,25. 30,12—15: Slike uzete iz opsjedanja grada. 31: U ovoj obrani Jobovoj nalazimo najčistiji moral Staroga zavjeta, veoma blizak Evanđelju: pravednost nije samo u izbje-gavanju grijeha već i u kreposnu djelu. 31,10: Okretati mlin smatralo se ropskim poslom. 31,13 sl: Zakon je propisivao prava robava (usp. Izl 21,1—11) i tako ublažio njihovo stanje. Usp. Gal 3,28. 31,23: Iza r. 23 bolje pristaju rr. 38—40a. 31,27: Poljubac je izraz klanjanja. 31,31: Gospoprimstvo je naglašena krepost u starom i današ-njem Orijentu. 31,35: Posljednju riječ, dosl. Tau, posljednje slovo alfabeta. U feničkom pismu to je slovo imalo oblik križa. 31,36: Optužba se krivcima stavljala na leđa ili na čelo, kao natpis na križu Kristovu: Mt 27,37 par. 31,38-40: iza 31,23. 32-37: Elihu se ne spominje na početku ni na koncu. Naglo se pojavljuje i iščezava. Tema, stil, rječnik njegovih četiriju govo-ra razlikuje se od prijašnjih. Tumači se stoga razilaze. Jedni u tom vide kasniji umetak. Drugi smatraju i to originalnim dije-

133 lom, vrhuncem knjige: jedinim rješenjem koje je SZ mogao dati o problemu zla. 32,19: Novo vino ne razdire nove mjehove: usp. Lk 5,37. Snaga riječi Elihuovih takva je da bi, da je vino, rastrgla i nove mje-hove. 33,4: Usp. Post 2,7. 33,9—11: Odnosi se na 9,21; 13,24—27. 33,12: Bog je neizmjerno nad čovjekom; njegovi računi i planovi čovjeku su nedostiživi. 36,29: Po pučkoj vjeri, Bog prebiva i prolazi u olujnom oblaku: Ps 18,12—14. 36,32—37,5: Grom je pjesniku kao Božji glas: Ps 29. 37,7: Zapečatiti ruke, znači mirovati. Snažne oluje prekidaju svaku ljudsku djelatnost. 37,18: Ogledala su bila izlivena od metala najčešće od bakra: Izl 38,8. 38,1: Bog se pojavljuje u svojoj veličini, kao onaj koji može ka-zati posljednju riječ: usp. Ps 18,8—16; 50,3; Nah 1,3; Ez 1,4. 38,7: Zvijezde jutra, zvijezde stvaranja i anđeli sačinjavaju ne-besku vojsku: Post 2,1; 1 Kr 22,19. Polaganje temeljnog kame-na svemiru popraćeno je pjesmom, svirkom i plesom (usp. Ezr 3,10 sl; Zah 4,7). 38,8: Krilo majčino mora jest veliki bezdan iz kojeg su izašle potopne vode: Post 7,11.

134 38,10: Bog je protiv kaotičnog čudovišta postavio granice, oba-le. 38,13 sl: Zemlja je kao sag. Zora ga strese da ispadnu zlikovci. 38,14: Zemlja je u tami kao bezlična masa. Čim se pojavi zora, ona se preobražava kao da je mekana glina u koju pečatni žig utiskuje svoju sliku i oblači je u divna odijela. Stari su pečati imali sliku koja se utiskivala u glinu ili vosak. 38,15: Tama je svjetlost bezbožnicima, jer oni noću rade (usp. 24,13—17). 38,19—21: Svjetlo i tama, prema tadašnjoj slici svijeta, samos-talna su bića; imaju svoja obitavališta, kamo se opet vraćaju tajnovitim, čovjeku nepoznatim, putovima. 38,21: Zajedljiva ironija. 38,31—32: Bog upravlja zvijezdama kao kočijom. Tumačenje je pojedinih konstelacija nesigurno. 38,36: Ibisu su pridavali sposobnost da predosjeti poplavu Nila, a pijetlu da naviješta dan, oluju, posebno kišu. 39,6: Gotovo sve pustinje Istoka prekrivene su solju. 39,13—18: Noj je za istočnjake pojam glupe životinje. Ipak i on u opasnosti spretno umakne lovcu. 39,24 sl: Konj je u starom Orijentu služio samo za rat. 40,1 sl: Ovdje se brojenje u izvorniku razlikuje od brojenja u Vulgati. 40,1—5 = (u Vg) 39,31-35; 40,6-32=40,1-27; 41,1=40,28; 41,2-26=41,1-25.

135 40,1—5: Job će zašutjeti. Božja djela ne smiju se kritizirati, već ih treba u šutnji razmatrati. 40,9—14: Bog podrugljivo nudi Jobu neka uzme uzde svijeta u ruke i pokaže svoju moć, pa onda može kritizirati. 40,15: Behemot — »životinje«, označuje snažnu i surovu životi-nju, vjerojatno nilskog konja. 40,25: Levijatan je mitološko čudovište kaosa. Ovdje označuje krokodila, simbol Egipta: v. 3.8 bilj. 41,2b—3: Nerazborito ie s Bogom se prepirati: grešnik neće proći bez kazne, kao što ne ostaje nekažnjen mjedan koji se s Levijatanom ogleda. 41,5: Dosad je Levijatan opisan kao životinja prema kojoj je čovjek nemoćan (40,25—41,2a), sada se opisuje kao kralj oholi-ca, najstrašniji među zvijerima. 41,25—26: Prikazuje krokodila kao neobuzdanu snagu koja radi što hoće. Obje zvijeri imaju iste karakteristike: neobuzda-nu i opasnu snagu. Slike su zlikovaca i tirana koji muče mirne ljude. Možda su i simboli ondašnjih svjetskih sila Egipta i Siri-je, neprijateljskih Izraelu. To daje Jobu dublji odgovor na muč-no pitanje zašto zlo: i ove divlje sile ulaze u Božji plan. 42,2-6: Neposredni doživljaj (r. 5) Božje mudrosti i svemoći ni-je, istina, potpuno rješenje Jobove životne zagonetke, ali tu Job upoznaje kako je malen da sve to uopće shvati, i da Bog sve upravlja mudro i dobro. 42,7—17: Job je opet stari sretni patrijarh, prokušan u kušnji; on postaje posrednik kod Boga kao Abraham, Mojsije, Samuel, Jeremija. Predoznačuje i Slugu Jahvina koji svojim patnjama daje zadovoljštinu za druge. Usp. Iz 53,12.

136 42,14: Imena kćeri odgovaraju ukusu Istoka: Jemina = golubi-ca, Kasija = mirisno ulje, Keren-Hapuk = rog pomasti za oči. 42,15: Kćeri redovno nisu bile baštinice imanja. Kad i one uz brojne sinove primaju baštinu, znak je izvanrednog bogatstva i ugleda porodice.

MUDRE IZREKE Ova je knjiga tipičan primjer biblijske mudrosne literature. To je skup više zbirki izreka napisanih u različitim vremenima. U njoj možemo pratiti razvoj mudrosne književnosti u Izraelu: u prva vremena životna je mudrost bila izražena mudrom izre-kom (mašal), poslovicom, maksimom u jednom ili u dva stiha, a zatim se razvila u usporedbu, alegoriju, poučni nagovor i mo-ralnu pouku. To nam omogućuje da utvrdimo vrijeme postanka pojedinih dijelova ove zbirke. Najstariji dio knjige sačinjavaju dvije velike zbirke poslovica (10—22 i 25—29) koje se pripisuju Salomonu. Za drugu se kaže (25,1) da su je sakupili ljudi kra-lja Ezekije (oko 700). Na Istoku je običaj da se mudrost i mud-rosna književnost pripisuje kraljevima. Osim toga, semitski mentalitet ne ide za egzaktnošću pojedinosti, nego za onim što je bitno. Dosta mu je stoga da od Salomona potječe ova knji-ževna vrsta i osnovna zamisao knjige, pa da sve što joj je kas-nije nadodano njemu pripiše. U (kratkim mudrim izrekama dana je životna mudrost koja vodi k sreći u osobnom, obiteljskom i društvenom životu. Iako to nije uvijek naglašeno, ova se životna mudrost temelji na vje-ri u Boga i na predanju Bogu, jer početak je mudrosti strah Božji (1,7). Pojedine mudre izreke dopiru do Salomonovih vre-mena. Mnogima je mogao biti autor sam Salomon, koji se u tra-diciji slavi kao osnivač ove književne vrste u Izraelu (1 Kr 5,12). Na tu su jezgru tijekom vremena bile nadodane druge manje zbirke kojima je teško odrediti vrijeme postanka i pori-

137 jeklo. To su dvije zbirke Izreke mudraca (22,17 — 24,22; 24,23—34), Riječi Agura (30,1—14), Brojčane izreke (30,15-33) i Riječi Lemuela (31,1—9). Zaključna pohvala kreposne žene, supruge, gospodarice, majke (31,10—31), i uvod (1—9), nastali su sigurno nakon babilonskog sužanjstva. Sve ove zbirke saku-pio je u jednu knjigu nepoznati autor negdje u 5. ili 6. st pr. Kr. Pouka izraelskih mudraca imala je velik utjecaj na izabrani narod. Ona je pripremala njegov Ostatak na dolazak evanđeos-ke poruke. U NZ ova se knjiga navodi četrnaest puta, i preko dvadeset puta na nju se aludira. Isus Krist jest Utjelovljena Mudrost, veća od mudrosti Salomonove (Mt 12,42). Ova nam je mudrost i danas korisna, jer se istinska religioznost i kršćan-ska savršenost može razvijati samo na naravnim, ljudskim mo-ralnim temeljima koje su nam u ovim mudrim izrekama ostavi-li stari nadahnuti izraelski »mudraci«. 1,7: Početak znači bitak, korijen. Strah Gospodnji, u Bibliji opći izraz za vjeru, poslušnost, pobožnost, ljubav prema Bogu. Os-tavljamo ovu, već uhodanu sintagmu; izvornik ima: strah Jah-vin, strah od Jahve. 1,20: Mudrost je personificirana kao u 8,1;9,1. 1,21: Gradska vrata jesu mjesta sastanaka i sudišta. 2,16 = 7,5. U prvom dijelu (1—9), koji je novijeg datuma, često upozorava na opasnost preljuba (usp. 2,16—19; 5,2—23; 6,24—7,27). 2,17: Iako nisu poznati obredi pri sklapanju braka, uvijek se brak smatrao svetim, pod posebnom zaštitom Boga Saveza. Usp. Sir 23,23; Jr 3,1—13. Preljub se smatra prekidom Saveza s Bogom i vodi u Šeol (2,18; 5,5—6; 7,26—27). 3,18: Stablo života u raju slika je mudrosti, izvor života. Usp. 11,30; 13,12; 15,4.

138 3,22: Duša u SZ označuje potpunu osobu, dušu i tijelo, jastvo. 3,28: Bližnji prvotno označuje druga, prijatelja, općenito čovje-ka s kojim nas vežu neke posebne veze. I Izr ima ovo šire zna-čenje (usp. 6,1.3.29; 25,9; 27,17). Tekst pripravlja Mt 5,43 sl. 3,31: Sreća bezbožnika uvijek je pravednom Izraelcu bila na-past (usp. 24,1.19; Ps 73), sablazan (Jr 12,1; Job 21,7). 5,3: Usp. 2,16 sl. Iza babilonskog sužanjstva jednoženstvo se sve više smatra idealom. Iako je po općem zakonu na Istoku, pa i kod Izraelaca, posebno u kraljevsko vrijeme, mnogoženstvo bilo rašireno, brakolomstvo se uvijek smatralo teškim prijestu-pom. 5,9 sl: Brakolomstvo je štetno, osiromašuje, stvara robove. 5,15 sl: Slikama preporučuje bračnu vjernost zakonitoj ženi. 6,1—19: Četiri opomene, umetnute kasnije, prekidaju temu o brakolomstvu. 6,1: Jamstvo je stari običaj u Izraelu. Često se u mudrim izre-kama upozorava da se treba čuvati nerazborita jamstva (11,15; 17,18; 20,16; 22,26; Sir 29,16—20). To znači da je pitanje bilo aktualno. 6,6: Upoznavanje prirode ide u mudrost. 6,11 = 24,24: Lijenčina brzo osiromaši. 6,16: »Brojčana izreka« posebna je književna vrsta biblijske književnosti. Usp. Am 1,3.6.11.13; Iz 17,6; Prop 11,2; Sir 23,16 sl: 25,7; 26,5—7; 28; 50,25; Izr 30,15—31. Obuhvaća mudru

139 izreku, zagonetku i usporedbu u isto vrijeme. U njoj je osobito naglašeno ono što ističe posljednji broj (ovdje sedam). 6,20: Nastavlja temu o brakolomstvu iz gl. 5. 6,26: Preljubnica je opasnija od prostitutke, jer se ova zadovo-ljava plaćom, dok preljubnica traži cijeli život. 6,30 sl: I mala se krađa kažnjava, kako se neće brakolomstvo. 6,31: Sedmerostruko znači »mnogo«, »temeljito« (sedam je broj potpunosti, savršenstva). 7,14: Usp. Lev 7,16 sl. 8,22: Personificirana mudrost. Usp. Job 28; Bar 3; Sir 24. To je još samo pjesnička personifikacija. Kršćanska tradicija još ta-mo od Justina (2. st.) vidi ovdje nagovještaj novozavjetne obja-ve o Kristu. 8,27: Po tadašnjoj slici svijeta, zemlja počiva na pramoru. I go-re tu imaju svoje temelje. 8,31: Mudrost boravi i djeluje među ljudima. Bar 3,38. 9,7—12: Kasnije umetnute izreke. 10,1: Počinje prva velika zbirka Salomonovih izreka, najstariji dio knjige. Izreke se nižu bez unutrašnje povezanosti. 10,10: Usp. 6,13. 13,9: Svjetlost je slika sreće i spasenja. 13,14: Izvor životni = životno drvo 3,18. Slično 14,27.

140 13,24: Mudrosna književnost — biblijska, a tako i egipatska — preporučuje strogost u odgoju djece. 14,26: Sinovi Božji jesu oni koji se Boga boje. Idejna priprava za NZ. 15,11: Abadon znači Propast, Ponor, boravište mrtvih. Usp. Otk 9,11. 15,26: Obredni izrazi »mrsko« i »nečisto« uzeti su ovdje u ćudo-rednom smislu. 15,27: Mitom se često naziva nepravedno stečen dobitak. 16,4: Zlikovci su stvoreni da se u dan njihove nesreće pokaže Božja pravednost. 16,6: Ljubav i vjernost često su spojeni izrazi i izražavaju miš-ljenje i držanje vjernog čovjeka, njegov odgovor na ljubav i vjernost Boga Saveznika. 16,11: U Bibliji često se ističe pravednost u trgovini: 11,11; 20,10.23. 16,15: U ožujku/travnju pada »kasna kiša«, uvjet dobre ljetine. 16,25 = 14,12. 16,33: Aludira na efod. Usp. Izl 28,6; 1 Sam 2,28. 17,11: Glasnik — možda anđeo smrti, Izl 12,23; slično glasnik smrti 16,14. 18,1: Vjerojatno se misli na nevjerna prijatelja; 17,9. 18,8 = 26,22.

141 18,10: Ime Božje označuje Božju osobnost, snagu. 19,1: Usp. 28,6. 19,7: Prema LXX. Izvornik je oštećen. 19,24 = 26,15. 20,5: Mudar vidi i skrivene planove drugoga. 20,20: Svjetlo i tama slike su sreće i nesreće. 20,25: Zavjete treba pravovremeno i potpuno ispuniti. 21,2 = 16,2. 21,9: U uglu ravna krova, kakvi su na Istoku, može se za silu stanovati. 21,11 = 19,25. 21,18: Vjerojatno hoće reći da na opaka napada zlo koje bi ina-če salijetalo pravednika. 22,2: Usp. 29,13 22,3 = 27,12. 22,13 = 26,13: izgovor da ne mora ništa raditi. 22,16: Bog sve pravedno poravnava i protiv ljudskog iščekiva-nja.

142 22,20: Broj trideset (22,20—24,22) vjerojatno dolazi od egipats-ke mudrosne književnosti Amenemopea. (10. st. pr. Kr.), na kojoj se pisac nadahnjivao. 23,26: Srce = spremnost. 23,27 sl: Usp. slične izraze u gl. 5—7. 23,29—35: Pučka podrugljiva pjesma. 24,10: »Na muci se poznaju junaci.« 24,19 sl: Usp. 23,17; Ps 37,1. 24,23 sl: Zakon naređuje sucima da ne gledaju tko je tko (Lev 19,15; Pnz 1,17). Proroci to svagda naglašavaju (Am 2,6; 5,7.10; Iz 10,2; Mih 3,9; Jr 5,28). Mesija će to potpuno ostvariti (Iz 11,3—5, Jr 23,5-6; Ps 72,4.12.14). 24,30—34: Usp. Ps 36,35 sl i Izr 23,29—35; 27,23-27. 24,33 sl: Usp. 6,10 sl. 25,2: Božje djelovanje ostaje uvijek tajanstveno. Kralj kao su-dac mora točno istražiti čovjekovo djelovanje. 25,7: Usp. Lk 14,7—11. 25,22: Usp. Rim 12,20. 26,7 sl: Slika bezvrijednosti. 26,13: Usp. 22,13. 26,15 = 19,24.

143 26,22 = 18,8. 26,26: Zbor je skup naroda i mjesto suđenja. 27,12 = 22,3. 27,13 = 20,16. 27,14: Brzo se uvidi himba u ranom glasnom pozdravu. Talmud zabranjuje pozdravljati prije jutarnje molitve. 28,2: Možda misli na česte promjene dinastije u sjevernom kra-ljevstvu, dok u Judi stalno vlada Davidova dinastija. 28,6: Usp. 19,1. 28,8: Zabrana kamata. Usp. Izl 22,24; Lev 25,36 sl; Pnz 23,20. Nepravedno stečeno imanje konačno pada u ruke siromaha. 28,12 - 28,28; usp. 11,10; 29,2. 28,13: Usp. Lev 5,5; Br 5,7; Ps 32,5. 29,24: Svečano se izricalo prokletstvo protiv nepoznatog zločin-ca i protiv pritajenih svjedoka. Usp. Lev 5,1; Suci 17,2. 30,1: Masa je pokrajina južno od Palestine, ime jišmaelskog plemena u Arabiji (Post 25,14). Mudrost »sinova Istoka« (Br 24,21) bila je cijenjena. U blizini se nalazi i domovina Joba i njegovih prijatelja. Usp. Jr 49,7; Bar 3,22 sl. 30,4: Podsjeća na Joba 38. 30,5: Usp. Ps 18,31. 30,6: Usp. Pnz 4,2; 13,1; Otk 22,18 sl.

144 30,7—9: Biser cijele knjige. 31,1: Vidi 30,1. 31,4: Isticanje štetnosti vina karakteristika je pustinjskog mo-rala (usp. Jr 35) i kod modernih Arapa. 31,10—31: Alfabetska je pjesma, kao Tužaljke i neki (noviji) Psalmi. 31,31: Na vratima: u javnom životu, koji se u starom Orijentu odvijao na gradskim vratima.

PROPOVJEDNIK Naslov knjige (hebr: Kohelet, LXX: Ekklesiastes) označuje služ-bu ili djelatnost onoga koji u zajednici (hebr: kahal, LXX: ek-klesia = zbor, ovdje zbor učitelja i učenika mudrosti) vodi glav-nu riječ, govori, poučava, »propovijeda«. Tema knjige — Sve je ispraznost — ne obrađuje se logičkim i suvislim redosljedom misli, nego se razvija u različitim varijacijama, snažnim kon-trastima, u koje autor unosi vlastite refleksije u prvom licu, opomene u drugom licu i opća razmatranja uz pojedinačne mu-drosne izreke. Sve je ispraznost: i muka, i rad, i moć, i bo-gatstvo, i ljubav, i život, pa i sama mudrost. Sve je podložno promjenama i prolaznosti. Život je, prema Propovjedniku, niz nesuvislih i nevažnih čina što se završavaju bijednom starošću (12,1—7) i neumitnom smrću. Smrt sve izjednačuje: mudrace i luđake, bogataše i siromahe, ljude i životinje (3,14—20). Problem trpljenja postavlja Propovjednik još pesimističnije od Joba. Bol i patnja, misli on, nužno su povezane s našom egzis-tencijom i ostaju neriješena tajna. Tu i tamo Propovjednik kao da svojim skeptičnim i pesimističkim gledanjem osuđuje život, u kojem kao da vidi samo gorčinu, tamu i stravičnost. Neki su

145 mu pisca nazvali materijalistom, epikurejcem, skeptikom. Pomnija analiza pokazuje da on to nije. Posjeduje prave pojmo-ve o Bogu i životu (3,10—17), vjeruje u prekogrobni život i Bož-ji sud (8,12; 9,1). On samo osuđuje grozničavo traganje za sre-ćom i upućuje na »zlatnu sredinu«. Sreća se može naći, poučava on, samo ako je razborito i umjereno tražimo. Pitanje je trpljenja u Propovjedniku jasno i akutno postavljeno, ali nije pružen odgovor koji bi mogao zadovoljiti. Ipak, time što postavlja problem, Propovjednik utire put njegovu rješenju. On, očito, nije zadovoljan tradicionalnim rješenjem nego traži novo. Novo rješenje nalazimo djelomično u Knjizi Mudrosti, a potpuno u životu i nauci Isusa Krista. Formulirat će ga Rim 8,18: »Patnje sadašnjeg vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama.« Pisac Propovjednika predstavlja se kao sin Davidov, kralj u Jeruzalemu (1,1.12 sl). To je, očito, književna fikcija, uobičaje-na u starini oupće, a u mudrosnoj literaturi napose (v. Uvod u Mudre izreke). Kasnije pisac govori kao podanik koji daje upu-te kralju (4,13; 8,1—4), a na kraju i kao mudrac (12,9). Zbog nesuvislo prepletenih, često međusobno suprotnih misli neki naslućuju da je ovu knjižicu napisalo više (susljednih) autora. Drugi opet, pozivajući se na jedinstvo djelca, stila i načina iz-ražavanja, misle da je ono djelo samo jednog autora. Knjižica je vjerojatno napisana negdje u 3. st. pr. Kr., kad je i u Palestinu počela prodirati helenistička kultura, koja je svijet zanosila čisto ovozemaljskim vrednotama. Tada je, u duhu bi-blijske tradicije, bilo potrebno istaknuti da isključivo ovoze-maljske vrednote ne mogu posvema usrećiti čovjeka. To je, se-mitski, često učinjeno tako snažno i smiono te se čini da je Propovjednik otišao u protivnu krajnost: u prezir tih vrednota. U svakom slučaju njegova pouka o prolaznosti zemaljske ras-koši i bogatstva pripravlja svijet na primanje evanđeoske po-ruke: »Blago vama, siromasi« (Lk 6,20). 1,2: Ispraznost odgovara hebrejskoj riječi, koja doslovno znači: dah, dašak, uzdisaj. U prenesenom smislu: nestalnost, besmis-

146 lenost, ništetnost stvari i posebno nemoć stvari da otkrije čov-jeku tajne Božje nacrte. I to je temeljna nota knjige. Ispraznost nad ispraznošću je superlativ. 1,4 sl: Prema ondašnjoj skici svijeta zemlja je nepomična ploha nad bezdanom; oko nje se okreće sunce. 1,8: Moguć je i drugi smisao: »Sve je mučno više nego se može izreći. Oči se nisu do sita nagledaie ni uši dovoljno naslušale.« 1,9: Ništa nema novo pod suncem, dvadeset puta ponovljen iz-raz; očituje dubinu filozofske (feničke, ne pitagorejske) misli i stalnost fizičkih zakona. 1,11: Čovjek brzo pada u zaborav sa svim svojim dostignućima (usp. 2,16; Mudr 2,4). 2,4: Luksuzne građevine Salomonove: 1 Kr 7; 9,15—19. 2,5 sl: Raskošni kraljevski vrtovi: 2 Kr 25,4. 2,8: Usp. 1 Kr 10,14—29; 11,1—3. 2,10: Kratko, časovito veselje bila je jedina, nedovoljna plaća za toliki trud. 2,24: Svagdanji su užici Božji dar, i Bog nam ih daje da ih uži-vamo. Tako se nadvladava pesimizam. Ali jednako tako i epi-kureizam, jer ne misli na neograničenu težnju za užicima i ra-dostima života. Usp. 2,1—11. 3,1—8: Vrijeme i trajanje ljudskih čina određeno je. Bog sve vodi i usmjeruje prema određenoj svrsi. 3,7: Deranje haljina znak je žalosti i bola.

147 3,12: Usp. 2,24; 5,17; 8,15; 9,7. 3,16: Usp. 8,10-14. 3,18—22: Čisto naravno promatranje umiranja ne pruža utješ-nu nadu. Ne samo da nema razlike između smrti mudraca i luđaka (2,24) nego ni između smrti čovjeka i životinje. Oboje se vraća zemlji (Ps 49,13.21; Job 183,). Vjera u blaženu besmrt-nost još je maglovita. Ali ovdje nije riječ o njoj, nego o fizičkoj smrti. 3,21: Gore i dolje nije ovdje »nebo« i »Šeol«. Životinje ne idu u Šeol. Želi samo naglasiti da u umiranju nema razlike. Usp. Sir 40,11. 3,22: Usp. 2,24. 4,4—6: Napor i velika žurba isto su tako ludost kao što je i lije-nost. I ovdje vrijedi zlatna sredina, umjeren rad. 4,17: Slijede poučne opomene učitelja mudrosti učeniku. Naj-prije o kultu. Usp. 1 Sam 15,22: Iz 1,10-17; Hoš 6,6; Izr 21,3.27 itd. 5,1: Usp. Sir 7,14; Mt 6,7. 5,3 sl: Pnz 23,22—24. 5,5: Izr 20,25 Anđeo, poslanik, vjerojatno je svećenik (Mal 2,7). 5,8: Izvornik je vrlo nejasan. Prevedeno po smislu. 5,9—16: Priprava evanđeoskog odricanja (Mt 6,19-21; 24,25-34). 5,13—14: Usp. Job 1,13—21.

148 6,3: Potpunoj sreći nakon blagoslovljenog života pripada i poči-nak u grobu. 6,10: Dati nekome ime znači: odrediti mu bitak (Post 2,19 sl), u život ga pozvati (Iz 43,1). Bog je sve odredio za svakog pojedin-ca. Besmisao je buniti se protiv Božjih odluka. 6,12: Usp. 3,22; 7,14. 7,1: Dobro ulje znak je veselja i bogatstva. 7,16: Pretjeranost vodi do neuravnoteženosti i u moralno- reli-gioznom životu i u praktičnom. 7,20: Usp. 1 Kr 8,46; Job 14,4; Ps 1303; Jak 3,2. 7,25 sl: Ne misli na svaku ženu, već pokvarenu, ženu zavodni-cu, kao i Izr 5,3—14; 7,5—27. Usp 9,9. 7,28: Istočnjački pretjerano hoće reći: Poštena muža moguće je naći, ali čestitu ženu veoma rijetko. 8,15: Usp. 2,24; 3,12.22; 9,7—10. 9,2 sl: Svršetak je svima jednak. 9,11 sl: Uspjeh ne ovisi samo o osobnom zalaganju i sposobnos-tima, već ovisi i o okolnostima i o Bogu (11,5). Propovjednik često govori o Božjoj svemoći (2,24—26; 3,9—17; 5,1—6. 17—19; 6,2; 7,14; 11,5) i vjeruje da Bog sve upravlja, iako se čini da iskustvo uvjerava o protivnom (9,1). 10,15: Ludo, nerazborito uložen trud oduzima svaku nadu u uspjeh.

149 12,1: Starost je Izraelu obećana kao velika blagodat, nagrada za pravedan život (Pnz 5,16. 33; 11,9.21 itd.). Za Propovjednika ona nije neko dobro, već jadno i tužno čekanje smrti. 12,2—4: Opis starosti. Neki tumači vide ovdje učinke što ih ona proizvodi na čovječjem tijelu: nestanak svjetla (2), podrhtava-nje udova, ispadanje zuba, gubitak vida (3) piskutav govor (4). Drugi opet vide starost uspoređenu s tamnom zimskom noći, koja odnosi svaki šum. 12,7: Prah i duh sastavni su dijelovi čovjeka. Duh je životni princip. Taj je sličan u čovjeku i u životinji (3,21). 12,8: Propovjednik završava svoje razmatranje o bijedi i veliči-ni čovjeka istim riječima kao što je i počeo 1,2. Taj se književni postupak zove inkluzija. 12,9—14: Mudračev učenik iznosi sud o svom učitelju i daje konačnu pouku. 12,10: Najbolje što se može o piscu kazati: mudru misao izraža-va prikladnom formom. 12,11: Vjerojatno je smisao: mudre izreke jednoga mnogima su poticaj i vodič. 12,13 sl: Glavna svrha cjelokupne mudrosne književnosti je strah Božji (5,6; 7,18; 8,18) i držanje Božjih zapovijedi.

PJESMA NAD PJESMAMA Remek-djelce Pjesma nad pjesmama, od davnine zanosi ljude najrazličitijih nazora i tendencija: mistike, svece, bibličare; pjesnike, slikare, estetičare; zaručnike, poklonike plemenitih osjećaja i iskrene ljubavi.

150 Nastala je najvjerojatnije negdje u 4. st. pr. Kr. Tradicija (1,1) je doduše pripisuje Salomonu (oko 1000. pr. Kr.), ali čitalac već zna da je to literarni pseudonim (usp. Uvod u Mudre izreke). Po sadržaju je ona pjesma o ljubavi. Samo se tumači već preko dvadeset stoljeća muče da odgonetnu o kojoj je ljubavi riječ. Svi su do 18. st. smatrali da Pjesma nad pjesmama uznosi uzajam-nu ljubav Jahve i njegova izabranog izraelskog naroda, odnos-no, primijenjena na NZ, međusobnu ljubav Krista i Crkve. U cijeloj se Bibliji veza između Jahve i Izraela izražava pojmo-vima i slikama zaručničke i bračne ljubavi. To je osobito često i snažno kod proroka (Hoš 2—3; Iz 5,1; 50,1; Jr 2—3; Ez 16 itd.). I u NZ-u Krist sam sebe naziva zaručnikom (Mt 9,15; 25,1 sl; Lk 3,35). Njemu Otac priprema svadbu: Mt 22,2. Crkva je za-ručnica (Iv 3,29; 2 Kor 11,2; 5,25-33; Otk 21,9) koja se sprema na svadbu (Otk 19,9) i čezne za svojim Zaručnikom (Otk 22,17). Čini se dakle sasvim naravno da se i zaručnička ljubav opje-vana u Pjesmi nad pjesmama u biblijskom kontekstu shvati kao ljubav Boga prema ljudima. Ali od 18. st. sve se jasnije kristalizira mišljenje da je u Pjesmi opjevana ljubav između zaručnika i zaručnice. Biblija često, napose Propovjednik i Sirah, ističe uzvišenost te ljubavi. To tumačenje potkrepljuje i činjenica da se u Pjesmi Bog nikada izričito ne spominje. Rječnik i izražaj, osim toga, upućuju na čeznutljivu zaručničku ljubav, a iz konteksta nigdje nije jasno da bi je trebalo shvatiti alegorički. U izvorniku nema nikakvih naslova, ni podjele teksta, ni oz-nake lica. Zato i ovo posljednje tumačenje ima mnogo nejasno-ća. Radi li se o jednoj ili o više pjesama? Ako ih je više, što svaka od njih znači? Kada je i za koju zgodu nastala? Ako je po sadržaju jedna i jedinstvena, valja li je smatrati dramskom kantatom, dijalogiziranom poemom, lirskim dijalogom, dram-skom radnjom ili dramskom recitacijom? I nadasve: radi li se samo o dvoje zaljubljenih, ili je riječ o više djevojaka i mladića, ili pak o jednoj djevojci o koje se ljubav otima više muškaraca? U ovom bi drugom tumačenju trebalo odgovoriti i na pitanje: kako je i zašto ova pjesma (odnosno zbirka pjesama) ušla u

151 jednu zbirku izričito religioznih knjiga kakva je Biblija? Na sva ta pitanja još nema pravog i dobro obrazloženog odgovora. Postoje samo hipoteze koje s više ili manje vjerojatnosti za-stupaju jednu ili drugu od nabrojenih mogućnosti. Zato smo smatrali da je najbolje te u prijevodu budemo što neutralniji. Naslovi koje smo morali dodati radi razumijevanja teksta svjedoče da nismo mogli ostati sasvim neutralni. Naš prijevod oslanja se na tumačenje koje se može ovako formuli-rati: Pjesma (ili pjesme) najprije se pjevala za vrijeme svadbe-nih svečanosti (koje na Istoku još i danas traju po više dana): opjevala je zaručničku i bračnu ljubav u prigodi nastajanja novog obiteljskog ognjišta. Uvrštena u Bibliju (ako nije bila sastavljena baš za nju), na temelju novog konteksta, mogla je dobiti i novu funkciju: da veliča ljubav Jahve prema njegovu narodu i težnju Izraela da i posred politeizma što ga okružuje ostane vjeran ljubavi Jahve, koga smatra svojim Zaručnikom. U svakom slučaju to je Pjesma nad pjesmama — najljepša, najuzvišenija pjesma. 1,4: Prema istočnjačkom običaju zaručnik se časti kao kralj (1,12; 3,9.11). 1,5 sl: Zaručnica je djevojka sa sela. Braća prema njoj nisu baš ljubezna (8,8—10). — Kedarci su pastirska plemena u sjever-noj Arabiji. Njihovi su šatori od kozjih koža. — Kćeri je-ruzalemske jesu prijateljice zaručnice; one je prate i tumače njezine osjećaje. 1,7 sl: Zaručnik je sada pastir kao i zaručnica. 1,13: Smirna je mirisava smola. Nosi se na prsima; simbol je neraskidljive ljubavi zaručnice prema svom zaručniku. 1,14: Engedi, grad na zapadnoj obali Mrtvog mora, poznat po vinu. Zemljopisni i povijesni podaci samo su simbolično uzeti u Pjesmi.

152 2,1: Šaron je osobito bujna i plodna dolina uz Sredozemno mo-re, između Jafe i Karmela. 2,7: Refren (3,5; 5,8; 8,4). 2,10—14: Dražestan, jedinstven opis proljeća u Palestini. 2,14: Zaručnica je na nepristupačnu mjestu. 3,5: Usp. 2,7. 3,6—11: Prema orijentalnom običaju svadbena se povorka sla-vi kao kraljevska (u Pj. Salomonova). Povorka, još danas, kre-će noću uz pjesme i plamen zubalja (usp. Mt 26,6 sl). 4,1: Gilead, pokrajina u Transjordaniji, poznata po bogatim pašnjacima. 4,4: Hiperbolične, za nas neobične, istočnjačke usporedbe. 4,5 sl: Usp. 2,16. 4,8: Amana je dio Antilibanona gdje izvire rijeka Amana, da-nas Barada, koja protječe kroz Damask. — Senir je amorejsko ime za Hermon (Pnz 3,9). Spominjući udaljene i visoke gore želi kazati da ljubavi zaručnikovoj ne smeta ni daljina, ni vi-sina, ni opasnosti (usp. 2,8 sl. 17; 8,14). 4,10: Usp. 1,2—4. 4,12: Vrt zatvoren, zdenac zapečaćen slika su moralne čistoće i netaknutosti zaručnice. 4,15: Živa voda posebno se cijeni na Istoku, koji oskudijeva vodom (Izr 5,15).

153 5,2—7: Podsjeća na 3,1—5. 5,5: Smirna slikovito označuje pozdrav. 6,4: Tirsa (»ugodna je«) jest prijestolnica sjevernoga kraljev-stva prije utemeljenja Samarije (1 Kr 16,23). Jeruzalem i Tir-sa, prijestolnice južnoga i sjevernoga kraljevstva. Možda je to aluzija na izabrani narod (usp. Jer 3,18). 6,8—12: Slično kao i 3,6—11. Slika je uzeta iz života istočnih vladara. Privilegirane žene jesu kraljice; milosnice su žene nižeg ranga. Brojevi označuju veliki harem Salomonov. Sve one moraju ustupiti mjesto jedinoj izabranoj (r. 11; usp. 7,13). Alegorijski: prvenstvo među svim narodima pred Jahvom ima Izrael. 6,11: Teško mjesto. Nije sigurno tko govori: zaručnik ili zaruč-nica. Usp. 7,13. 7,1—6: Iza svadbene povorke slijedi logorski ples zaručnice. U laganoj haljini zaručnica izvodi svoj ples između dva reda mladića, zaručnikovih prijatelja, koji prate pokrete udaranjem ruku. Opis zaručnice kao i 5,10—16, odozdo prema glavi. Slike označuju ljepotu, dražest, plodnost, privlačnost zaručnice. 7,1: Sulamit, žensko ime načinjeno prema Salomon, znači Mi-ra, koja je našla svoj mir, blaženstvo i sreću. 7,3: I danas istočnjaci na gumnima žito ukrašuju cvijećem. Usp. 4,15. 7,5: Hešbon, znamenit grad u Transjordaniji, poznat po svojim basenima. Iskapanja su otkrila te basene.

154 7,6: Karmel se poradi svoga položaja i bogatih vinograda smat-ra najljepšom gorom u Palestini. 7,14: Mandragora i drugi plodovi jesu slike, a po pučkom uvje-renju i sredstva za jačanje ljubavi i plodnosti (Post 30,14—16). 8,3 sl = 2,26 sl; 3,7. 8,6—7: Vrhunac cijele pjesme: pobjeda, trajnost i vrijednost ljubavi. 8,11—12: Samostalna pjesmica. Bajoslovno blago Salomonovo ne može je udaljiti od ljubavi i vjernosti prema njezinu zaruč-niku, jer ona pripada samo njemu. Neki ovdje vide aluzije na neka razdoblja izraelske povijesti. 8,11: Baal Hamon vjerojatno je simbolično ime za Palestinu. 8,13—14: Završna, nedovršena pjesma. Teško se uklapa u kon-tekst. Možda izvorno nije spadala ovamo.

KNJIGA MUDROSTI Ovu knjigu grčka Biblija zove Mudrost Salomonova, a latinska Knjiga Mudrosti. Knjiga ističe vrijednost mudrosti u životu pojedinaca i u povijesti čovječanstva, osobito u povijesti iza-branog naroda. Stoga je neki nazvaše »religioznom filozofijom povijesti«. Mudrost, o kojoj je riječ, nije samo čovjekovo odličje; nije samo Božje svojstvo, nego se poosobljena upotrebljava kao Božji sinonim: usp. Izr 1,20—33; Sir 24. Pisac se predstavlja uobičajenim književnim pseudonimom mudrosne hebrejske literature kao Salomon: 9,7—8.12. Knjiga je djelo nepoznata autora, napisana je izvorno grčkim jezikom, i to u Egiptu, vjerojatno u Aleksandriji, važnom središtu židov-stva u doba helenizma. Govori o progonstvima i o negativnom

155 djelovanju židovskih odmetnika koji, zadojeni epikurejstvom, napustiše vjeru otaca i Zakon. Zato se smatra da je napisana u prvoj polovici I st. pr. Kr. kao najmlađa knjiga SZ-a. Pisac se obraća svojim sunarodnjacima, Židovima, da ih učvrsti u vjer-nosti i štovanju pravoga Boga, da ih ohrabri u kušnjama i oču-va od zavodljivosti poganske civilizacije. Računa i na pogansko čitateljstvo kojemu progovara prilagođenim jezikom; govori im o ludosti idolatrije i želi ih privesti Bogu svojih otaca. Zato na-stoji što jasnije izložiti nauk o Bogu (teologija) i o čovjeku i njegovoj sudbini (antropologija). Bog je stvoritelj, svemoguć i pravedan, svakome naplaćuje po djelima; milosrdan je i pun ljubavi prema ljudima. U Knjizi Mudrosti prvi put se u Bibliji postavlja pitanje Božje opstojnosti: po načelu uzročnosti svaki čovjek može doći do spoznaje Boga — usp. 13,1—9; Rim 1,18 sl. Antropološki je ova knjiga već na pragu NZ-a: čovjek je stvoren za život (1,12—15); smrt je na svijet ušla zavišću sotone (2,24), ali je ona za pravednika samo prijelaz u besmrtan i neraspad-ljiv život (2,23; 3,4; 6,18—19; 8,17; 15,3), dok teško pogađa ne-pravednika (1,16; 2,21—24; 5,6—13). Zato se pravednik, sin Božji, predaje vodstvu mudrosti; cijeni i zemaljske vrednote (8,5; 9,14), ali im pretpostavlja duhovne, kao što krepost (8,6—7), prijateljstvo s Bogom (7,14) i dr. Pisac dobro poznaje filozofska strujanja svoga vremena i nji-hov rječnik. Služi se filozofskim pojmovima i terminologijom, ali u novom, bogatijem i dubljem značenju. Tako i sadržajno i rječnički Knjiga Mudrosti pripravlja NZ. Zato su je osobito ci-jenili u Pracrkvi. Napose joj je srodno Ivanovo evanđelje. 1,1: Pisac se u prvom redu obraća etnarsima, glavarima židov-skih općina i sunarodnjacima koji su u tjeskobi. Pravednost je sinonim za mudrost (usp. 6,10), a znači potpun sklad misli i djela s voljom Božjom, koja je objavljena u propisima, Zakonu i savjesti. 1,3: Bezumnih po Bibliji — onaj tko grijesima Boga vrijeđa.

156 1,5: sveti duh ovdje je isto što i božanska mudrost, princip od-goja i moralnog života. 1,6: bubrezi, sjedište strasti i nesvjesnih poriva: Izr 23,16; Ps 16,7; Job 19,27. Srce, sjedište misli i volje, svjesnih razumskih i čuvstvenih poriva: Izr 2,2; Jr 11,20. Skupa označuju sav čov-jekov duševni život: Ps 7,10; 26,2; Jr 11,20; 20,12 itd. 1,7—8: SZ poznaje Boga kao jedinog stvoritelja: Post 1. Novost je ovih redaka: Duh Božji sve povezuje. To synehon termin je stoičke filozofije. U NZ-u to je rečeno o Kristu: Kol 1,17. 1,14: Podzemlje, Had, ovdje ne znači boravište mrtvih, nego personificira moć smrti: Otk 6,8; 20,14. 2,8: Pogani su se na gozbama ovjenčavali ružama. 2,10—11: Zakon nalaže poštivanje ubogih, udovica i staraca: Lev 19,32. Ali ovdje su zakonom sila i strast. 2,13: Usp. Rim 2,17—20. Sin Gospodnji počasno je ime za pra-vednika: usp. 2,16.18; 5,5;, 9,4.7; 18,4.13. 2,17—20: Kršćanska tradicija čita ovdje proroštvo o trpljenju Kristovu: usp. Mt 27,43, 5,18; 19,7. 2,23: Post 1,27. 2,24: đavao: usp. 1,13; Rim 5,12 sl; Post 3,19. 3,4: Tu se prvi put u Bibliji pojavljuje izraz besmrtnost, ali po-jam, sada izražen filozofskim jezikom, pripravljaju Ps 16,10—11; 17,15; 49,16 i dr. 3,5: Usp. Ps 66,10; 119,75; Rim 8,18; 2 Kor 4,17 sl.

157 3,11: Usp. 1,5; 2,12; 6,7; 7,14. 3,13 sl: Pisac ispravlja neka zastarjela židovska shvaćanja ko-ja u mesijanskoj budućnosti i savršenijem Zakonu nemaju mjesta: i nerotkinja (usp. Hoš 9,11 sl) i uškopljenik (usp. Iz 56,3—5) mogu postati dionici Božjeg blagoslova. 4,7—19: Dug život nije uvijek Božja nagrada pravedniku: usp. Pnz 5,16; Izl 20,12; Am 5,14. Zato ni prerana smrt pravedni-kova nije kazna: sazreo je kreposnim životom i naći će mir. 4,19: Usp. Iz 14,19. 5,17—23: Sudbina bezbožnika opisuje se slikama apokaliptič-ke borbe posljednjih vremena: usp. Ez 38—39; Iz 24—27; Otk 20,7—10. 5,22: Aluzija na čudesa prigodom prijelaza Izraelaca preko Cr-venog mora (Izl 14,26—30) i na nabujali Kišon u Sucima 5,21. 6,2 sl: Usp. Rim 13,1 sl; Iv 19,11. Ali će glavari biti strože su-đeni zbog odgovorna položaja: r. 5 sl. 6,12—21: Mudrost je ovdje personificirana, nastupa kao divna žena, usp. Sir 51,13—21. Sve privlači na zaručničku ljubav (vjerojatno je u to vrijeme već bilo poznato alegorijsko tuma-čenje Pjesme nad pjesmama). Ta ljubav uključuje, prema r. 18, obdržavanje Zakona: Izl 20,6; Pnz 5,10; 7,9; Sir 2,15; Iv 14,15.21 i dr. 7,1—14; Mudrost se ne stječe plemenitim podrijetlom, nego molitvom, usp. 9,1—3 i 1 Kr 3,7-13. 7,17—21: Prema predaji Salomon je posjedovao enciklopedij-sko znanje koje je stekao po Mudrosti: usp. 1 Kr 3,5—12; 5,8—14.

158 7,22—8,1: Pohvala Mudrosti dolazi do vrhunca. Nabrajaju se njezina svojstva — dvadeset i jedno (7 × 3) — koja NZ pridije-va Kristu: r. 26 = Iv 1,19; r. 25 = Heb 1,3; Kol 1,15. 8,7: Četiri »stožerne« kreposti susrećemo prvi put kod Platona, zatim kod stoika. Pravednost je u bibl. smislu skup svih kre-posti: 1,1. 8,8: Usp. 1 Kr 5,12; 10,1—3; Prop 2,9; Sir 47,15-17. 8,11: Usp. 1 Kr 3,17—28. 8,20: Prema kontekstu ovdje se ne misli na predpostojanje du-ša u Platonovu smislu, niti na seljenje duša, nego se tumači r. 19: duša je odličnija od tijela. 9,1—18: Usp. 1 Kr 33—9. Bog otaca, posebno patrijarhâ (Post 32,10) i Davidov (1 Kr 3,6). 9,4: Prisjednica prijestola pjesnička je presonifikacija Mudros-ti, što NZ pridijeva Kristu: Mt 26,64; Lk 22,69; Heb 1,3. 9,8: Usp. 2 Sam 7,13 i 1 Kr 5,15 si. Hram je slika svetog šatora (Izl 25—27) i nebeskog Jeruzalema (Otk 8,3-4; 11,19; 13,6). 9,15: Izrazi podsjećaju na Platona, ali je slika i biblijska: Job 4,19 (2 Kor 4,7) i Iz 38,12 (2 Kor 5,14). Duša i tijelo sastavni su dijelovi čovjeka: 1,4; 8,19 sl; 15,8.11.16; 16,14. O opreci du-še i tijela usp. Gal 5,17 i Rim 7,14—25. 10,1 sl: Tekstovi koji slijede, kao mala »teologija povijesti«, kr-cati su bibl. reminiscencijama: r. 1-2 = Post 1,28 i 3,5; r. 3-4 =Post 4,8 sl i gl. 7—8 (Kajinov zločin počeo je u Bibliji pokva-renost koja će dovesti do potopa); r. 5 = Post 11,1—9 (Kula ba-bilonska) i Post 22 (Kušnja Abrahamova); r. 6—9 = Post 19

159 (Sodoma i Gomora); r. 10—12 = Post 27—28 (Jakov i Ezav); r. 13—14 = Post 37—41 (Josip); r. 15-21 = Izl 7-15. 11,1—4: Sveti prorok = Mojsije: Pnz 18,5.18. On je oruđe Mud-rosti: Izl 17; Br 20; 21,33—35; 31,1 sl. Od r. 4 više se ne spo-minje Mudrost (osim u 14,2.5) nego, mjesto nje, kao njezin si-nonim: Božji duh (11,20; 12,1), Božja riječ (12,9; 16,12; 18,5), Božja ruka (11,17; 14,6; 16,15; 19,8), Božja mišica (11,21; 16,16). 11,5 sl: Počinju se nabrajati egipatska zla u sedam antiteza: isto je čudo za Egipćane Božji bič, za Izraela Božje dobročin-stvo (r. 10 sl. = Pnz 8,2—5). Najprije se spominje prva antiteza (ostale od gl. 16 dalje): vode Nila u krv pretvorene (Izl 7,14 sl) kazna su za okrutni zakon o hebr. novorođenčadi u Izl 1,15 sl. 11,14: usp. Izl 2,1—10 i 5,2—5; 7,13—22 i dr. 11,15—16: Egipćani su štovali kao božanstva životinje, pa su životinjama kažnjeni: žabama (Izl 8,1—2), skakavcima (Izl 10,12 sl) i dr — po zakonu: Kakva krivnja — takva kazna (Post 9,5; Izl 21,24 sl i dr.). 11,17—20: Od tvari bezoblične — usp. Post 1. 12,3—5: Kanaanci, prvotni stanovnici Svete zemlje, bijahu Bo-gu odvratni zbog idolatrije i žrtvovanja djece: Pnz 18,9—14 i 12,31. 12,8: Ose — vjerojatno grčki prijevod prema Izl 22,28; Pnz 7,20; Jš 24,12. 12,20: Poznata misao SZ-a da Bog svoj narod kaznama i kuš-njama odvraća od zla (Am 4,6), ovdje je primijenjena na poga-ne.

160 13,1 sl: Ovaj je odlomak napisan pod utjecajem grčkoga duha: svijet je umjetničko djelo, koje nužno ima svoga Tvorca, umje-tnika. 13,3—5: Helenist je imao smisao za ljepotu. Usp. Rim 1,18—19. 14,3: Riječ providnost potječe iz filozofskoga grčkog rječnika, ali je pojam biblijski: usp. Ps 145,8.9.15.16; 146,9 itd. 14,6 sl: Usp. Post 6—7. 14,12: Usp. Rim 1,24-32; Ef 4,17—19. 14,22—23; Usp. 12,4 sl; Rim 1,18—32; Lev 18,21. 15,10—14: Aludira na Iz 44,20. 15,19: U početku stvaranja Bog je blagoslovio svoja stvorenja (Post 1,22.28; 2,3), ali proklinje zmiju (Post 3,14). Mnoge živo-tinje koje Egipćani štuju nečiste su (Lev 11,41—44). Zato nad tim životinjama-božanstvima leži Božje prokletstvo. 16,1 sl: Pisac nastavlja s antitezama, započetim u 11,5—14 (v. bilj.). Sa više pjesničke mašte i na pučki način razlaže egi-patska zla prema Izl 7—14: r. 2 = Izl 16,13; Br 11; r. 5—8 = Br 21,4—9 (i Izraelce je Bog zbog nevjere kaznio zmijama); r. 9 = Izl 8,16 sl i 10,4 sl (a Egipćane muhama i skakavcima); r. 15—29 = sedmo egipatsko zlo (Izl 9,17—23) uspoređuje se s ma-nom, Božjim dobročinstvom Izraelu (Izl 16,4 sl). 16,20: Mana, anđeoska hrana (Ps 77,25), slatka poput meda (Izl 16,31), simbolizira Božju milinu (Ps 34,9; 119,103). 17,3 sl: Tajni grijesi vjerojatno su grijesi razvratnog misterij-skog kulta: 14,23 sl. Deveto zlo, tamu (Izl 10,21—23), pisac

161 pjesnički opisuje na temelju rabinskih legendi (midraš) i vlas-tite refleksije. 18,4: Usp. Iz 2,3; Mt 5,17-48. 18,5: Faraon je naložio da pobiju novorođenčad (Izl 1,15—22). Za kaznu će mu biti usmrćeni prvorođenci u Egiptu (Izl 12,29 sl) i cvijet vojske u Crvenom moru (Izl 14,26 sl). 18,9: Pasha se slavila po kućama, i zato tajna žrtva: usp. Izl 12,27; Pnz 16,5. Ona je povezivala pobožnu djecu pravednikâ, Izraelce u zajednicu ljubavi. Ta se žrtvena gozba blagovala uz pjevanje Halela, tj. alelujskih psalama, Ps 113—118. 18,14-16: Tu je riječ Božja personificirana (v. 12,9) kao izvrši-telj Božje kazne nad Egiptom (Izl 11,4; 12,29): usp. Hoš 6,5; Iz 55,11; Jr 23,29; Ps 33,6... Heb 2,2. Božićna liturgija primjenju-je ovaj tekst, ali spasiteljski shvaćen, na Utjelovljenje. 18,20: Pokolj u Kadešu, Br 17,6—15. 18,24: Usp. Izl 28,17—21.29.36. 19,1-4: Izl 14,1—10. 19,8 sl: Izl 15. 19,12: Čudo s prepelicama, Br 11,31. 19,14: Usp. Post 19,4—11. 19,18—21: Bog je gospodar svemira, zato mu se priroda poko-rava te djeluje čudesno. 19,19: Pjesnički opis na temelju Izl 8,2.

162

KNJIGA SIRAHOVA Poznat nam je pisac, a približno nam je poznato i vrijeme pos-tanka ovog »spjeva vjere Izraelove«, koji u grčkoj Bibliji nosi naslov Mudrost Isusa, sina Sirahova, a u latinskoj Ecclesiasti-cus, hrv. Crkvenica. Sirah je — prema 50,27 — prezime pisca; zato noviji bibličari ovu knjigu jednostavno zovu Knjiga Stra-hova. S hebrejskoga ju je na grčki preveo Sirahov unuk u 38. g. egipatskog kralja Euergeta (II), tj. 132. god. prije Krista, kako doznajemo iz proslova. Hebrejski je dakle izvornik napisan oko 190. pr. Kr. Mali izraelski narod u to vrijeme proživljava teške dane. Pale-stina prelazi pod vlast Seleukovića (god. 197). U zemlju sve jače prodire poganski grčki način života i gledanje na svijet. Vladajuća stranka širom otvara vrata zavodljivoj poganskoj kultura. Ubrzo će je pokušati i silom provesti u narodu. Mnogi se odriču vjere otaca i kidaju Sveti savez. U tim teškim i nape-tim religioznim i kulturno-povijesnim prilikama Sirah pruža svom narodu, napose mladićima i duhovnim vođama, praktične moralne opomene, pouke i smjernice, koje crpe iz bogate proš-losti i vjere, iz Biblije i povijesti, da se snagom vjere i tradicije mogu oduprijeti kobnim strujanjima izvana. Sirah je učen učitelj mudrosti, pismoznanac, dobar poznavalac Zakona i otačke Predaje. Putovao je svijetom, dobro poznaje strujanja u svijetu, sam je bio izložen mnogim opasnostima i potvorama (34,12; 51,2—12). Veći je dio života proveo u svom rodnom gradu Jeruzalemu. On je predstavnik »pobožnih« (ha-sidim), ispunjen revnošću za Hram i kult, pun poštovanja pre-ma svećenstvu, vjeran izvršitelj Zakona. Svoje opsežno znanje i bogato osobno iskustvo ostavio je u knjizi koja je po njemu do-bila ime. Na početku daje kratku pouku o mudrosti, koja se subjektivno poklapa sa strahom Božjim, a objektivno je isto što i božanski Zakon: 1,1—30. Zatim slijedi prvi dio (2,1—42,14): zbirka mud-rih izreka, međusobno slabo povezanih; savjeti za bogobojazan

163 život; opomene za čuvanje vjernosti; životna pravila mladima i starijima, roditeljima i djeci, siromasima i bogatašima, zdra-vima i bolesnima, učenima i priprostom narodu, u duhu stare izraelske mudrosne književnosti, a posebno knjige Mudrih iz-reka. U drugom dijelu (42,15—43,33) izlaže se teologija povi-jesti — »povijesti spasenja«. Ona se počinje stvaranjem (Pohva-la stvaranju: 42,15—50,21) i čudesno se nastavlja u povijesti izabranog naroda (Pohvale otaca: 44,1—50,21). Uza sve za-preke i zastranjivanja ljudskoga roda. Bog ostvaruje svoj plan spasenja. Knjiga se završava himnom zahvale za izbavljenje (51,1—12) i poticajem da ljudi stječu mudrost. Nauk je tradicionalan. Mudrost je dar Božji. Početak mudrosti jest strah Božji. Ona donosi uspjeh i sreću. Knjiga šuti o pre-kogrobnom životu i o nagradi poslije smrti. Ističe vjeru u Božju pravednost, osjeća tragičnu važnost časa smrti, ali ne zna kako će Bog platiti svakome po djelima njegovim. Ipak unosi nešto novo: mudrost poistovjećuje sa Zakonom (24,23 sl), a opsluži-vanje Zakona se ostvaruje u što savjesnijem bogoštovlju (35,1—10). Povijest spasenja ostvaruje se u velikim ličnostima povijesti izabranog naroda, koje su ujedno uzori mudrosti, vjernosti Savezu i zakonskoj pobožnosti. Pisac iskazuje poseb-nu ljubav svećenstvu; oduševljeno govori o velikim svećenicima Aronu, Pinhasu i o pojavi velikog svećenika Šimuna II (oko 200. god.). Razmatra divnu prošlost svoga naroda i s tugom gleda na sadašnjost moleći Boga da se smiluje Sionu i da ispu-ni obećanje te opet procvatu kosti »dvanaest proroka« i umnože se »spasitelji« njegova naroda: 46,12; 49,10. Povijest teksta ove knjige zadaje posebne teškoće. Izvorni je hebrejski tekst izgubljen. Crkva je prihvatila grčki tekst kao kanonski. U novije vrijeme ponovno su pronađene (u Kairu i Kumranu) preko 3/5 hebrejskog teksta. Te je tekstove sabrao Lévi Izrael, The Hebrew Text of the Book of Ecclesiasticus. Lei-den 1951. Rabini doduše često navode Knjigu Sirahovu; ipak je ne nalazimo u popisu svetih knjiga Sinagoge. Crkva od svog po-četka smatra knjigu svetom i kanonskom. NZ rjeđe je navodi,

164 ali je kršćanska liturgija, uza Psalme, od svih knjiga SZ-a naj-više upotrebljava. Podjela teksta na retke nije uvijek ista u grčkom i u Vg. Vulga-tina numeracija gotovo je uvijek za nekoliko brojeva viša od one u grčkom. Naš prijevod slijedi grčko brojenje prema izda-nju Rahlfsa. Zato nekih brojeva nema, jer je ovo izdanje izbaci-lo retke koji su naknadno ušli u tekst. Prevodiočev Proslov nije sastavni dio knjige i nije kanonski. Tu nam grčki prevodilac, piščev unuk, daje važne podatke o piscu, mjestu i vremenu u kojem je prijevod nastao, o nakani i načinu rada. Židovsko ime Ješua, grecizirano Jesus, u to vrijeme zamjenjuje prvotni oblik Jehošua = Jahve je spasenje. Ovdje prvi put susrećemo razdio-bu hebrejske Biblije na Zakon, Proroke i ostale spise (= Pisci). Naobrazba tu znači pouku (Job 2,12), ukor (Iz 53,5) i opomenu (Job 36,10). Mudrost je moralni odgoj, koji se stječe na-obrazbom. 1,1: To je temeljna tvrdnja za izraelsku mudrosnu književnost. Usp. Iz 2.6; Mudr 7,25; Bar 3,9-38. 1,4: Vulgata dodaje r. 5: Izvor je mudrosti Božja riječ na nebe-sima, i njezini su putovi vječne zapovijedi. 1,11: Strah Gospodnji snažan je izraz za pobožnost i ljubav Božju: 2,15. 1,12: Rana smrt smatra se kaznom: 2,3; 7,17.36; 9,11 itd. 1,14: Usp. Izr 1,7; Ps 111,10. 1,26: Usp. Mt 19,17. 2,1: Usp. 4,17; 33,1; 44,20. Privlačiva helenistička civilizacija odvlačila je Izraelce, napose mlađe, od vjere i ćudoređa otaca. 2,5: Usp. Iz 48,10; Ps 12,7; Izr 17,3.

165 2,18: Usp. 2 Sam 24,14. 3,2: Usp. Izl 20,12. 3,17—24: Usp. 1,1—10; 18,4—8; Ps 131,1; 139,6; Izr 30,1-4; Job 5,9; 9,10. 3,30: Milosrđe ima snagu ispaštanja grijeha (3,3.14 sl; 17,22; 29,12). 4,10: Branitelj i pomagač sirota i udovica nalazi u Bogu oca i postaje sin Svevišnjemu, a sirote i udovice njegova su djeca: 23,14; 51,10; Izl 4,22; Pnz 32,6; Iz 63,16; 64,7; Jr 3,19; Hoš 11,1; Mal 1,6; 2,10; Izr 2,16.18; 14,3. 4,17: Usp. 2,1; 6,25. 4,20—31: Židovi su u napasti da se postide svoje vjere pred helenističkim svijetom: 1 Mak 1,12—17; 2 Mak 4,11—16. 5,1: Usp. Ps 62,11; Lk 12,19. 5,14: 14,1; 16,6—18; 20,17—19. 6,2 sl.: Strast (hebr. duša) ima snažnu rušilačku moć. Ovdje se misli na grijehe jezika. 6,22: U hebr. igra riječju: musar = stega i udaljen, nedostupan. 6,25: Usp. Mt 11,29. 7,5: Usp. Job 9,2.20; Ps 143,2; Prop 7,16. 7,7: U cijelom SZ-u oštro se osuđuje pristranost na sudu: Lev 19,15; Iz 1,17.23; Izr 17,15; 24,23 sl itd.

166 7,9: Okorjelost u opačini ne može izbrisati ni žrtveni dar. 7,14: 11,8; Mt 6,7. 7,15: Post 2,15; 3,17—19. 7,18: Ofir, zemlja zlata, nalazi se u jugozapadnoj Arabiji (1 Kr 9,28itd.). 7,21: Zakon traži oslobođenje roba u sedmoj godini (Izl 21,2; Pnz 24,1). 7,24 sl: Usp. 42,9—14. 7,27: Usp. 3,1—16; Job 4,4. 7,29—31: Br 18,11—18; Lev 5,6; 7,32; Pnz 18,3. 7,32: Usp. Pnz 14,29; 26,12 sl. 7,33: Mrtvomu dostojan ukop: usp. 38,16; 2 Sam 2,5; Jr 22,19; Iz 34,3; Tob 1,17; 2 Mak 12,38—46. 7,34: Usp. Job 30,25; Rim 12,15. 8,8: Usp. 11,1; 20,27; 39,4. 8,9: Rabini su uvelike cijenili predaju otaca; usp. Pnz 4,9; 11,9; Job 8,8; 12,12. 9,5: Izl 22,15 sl; Pnz 22,29. 9,9: Usp. Pnz 22,22; Izr 5,5; 7,26 sl. 9,12: sreća im neće trajati — još za života će biti kažnjeni.

167 10,4: Izr 21,1; Rim 13,1. 10,6: Slično u 2 Mak 9,9—12; Jdt 16,17; Otk 12,23. 10,25: Usp. Gal 3,28; Kol 3,11; Flm 16. 10,31: 19,25.30; 11,1. 11,5: Usp. Prop 4,13 sl. 11,26: U dan smrtni: tu nije riječ o nagradi poslije smrti. Usp. 21; 18,24. 12,4: Hebr: Ne daj mu oružje, da te njim ne napadne. Krist je usavršio ovu zapovijed: Mt 5,43-47. 12,7: Isto što i 12,4a. Tako je samo u grčkom tekstu. 12,9: i neprijatelj mu je prijatelj, prijevod prema hebrejskom tekstu. 12,15: Ispravljeno prema hebrejskom. 12,18: To su znakovi prezira i zluradosti: usp. Ps 22,8; 109,25; Mt 27,39; Ez 25,6; Nah 3,19. 13,10: Izr 25,6 sl. 13,14: Kasniji umetak. U grčkom ga nema. 13,25: 12,8; 26,4; Prop 8,1; Izr 15,13. 14,1: Mt 5,1—12. Usp Ps 1; 32; 119. 14,4: Usp. r. 15; Ps 39,7; Prop 2,21; 6,2; Job 27,13-17.

168 14,12: Ugovor Podzemlja jest dan smrti, usp. Iz 28,15.18. 14,16: Iz 14,10; Job 3,13—19; 14,1. 14,17: Usp. Iz 50,9; Job 13,28; Ps 102,27. 14,19: Otk 14,13 dopunjuje misao. 15,1: Tu je mudrost izjednačena s pobožnošću i obdržavahjem Zakona (1,15; 17,11 sl; 19,20; 24,7—12; Bar 4,1). 15,2: Mudrost kao zaručnica: 51,13—21; Izr 7,4; Mudr 8,2.9. 15,5: U liturgiji primijenjen tekst dodaje, prema latinskom: i napunja ga duhom mudrosti i razuma i zaodijeva haljinom slave. 15,11: Usp. Izr 193; Rim 9,19; Jak 1,13. 15,16: Usp. Pnz 11,26; 30,15.19; Jr 21,8. 15,20: Misao se nadovezuje na r. 11. 16,6: Usp. Br 16,25—35; pobuna Korahova. 16,7: Post 6,4. 16,8: Post 19,14—29. 16,9: Narodi kanaanski: Izl 22,33; 33,2; Pnz 7,1. 16,10: Br 14,22 sl. Šest stotina tisuća: Izl 12,37; Br 11,12. 16,22: ugovor — s Podzemljem: 14,12 bilj.

169 16,23: Usp. Ps 14,1. 17,1: Post 1. 17,2: Usp. Post 1,26.28; Job 14,1.5. 17,13: Usp. Izl 19,11; 20,18.22. 17,14: Izl 20,1—17. 17,16.18.21: Čini se da su glose ušle u nekoje kodekse. 17,27: Promatranjem mrtvaca došlo se do zaključka da u Pod-zemlju nije moguće slaviti Boga. (Usp. Iz 38,18 sl; Ps 115,17 sl; Bar 2,17.) Objava je još nepotpuna. 17,32: Sile na visokim nebesima, zvijezde. 18,13: Usp. Iz 40,11; Jr 31,10; Ez 34,11; Iv 10,11. 18,24: Ne misli na sud iza smrti. 18,28 sl: kao 15,10; 16,25. 19,17: Usp. Lev 19,17 sl. 20,29 sl: Usp. Mt 13,53; 25,25. 21,1: 5.5; 19,13 sl; Iv 5,14; 8,11. 21.10: Usp. Mt 7,13. 21,13: Dosl. »Mudračeva spoznaja raste poput poplave.« 21,15: Baciti iza leđa znak je prezira. Usp. Iz 38,17; Ez 23,35.

170 21,16b: Dosl. »Na usnama se razboritoga nalazi milina.« 21,20: Prop 7,6. 21,26: Usp. 5,11—13; 8,9; Izr 10,14. Smisao: bezumnik govori bez promišljanja, a mudračeve su riječi dobro promišljene. 21,27: Grčki tekst ima izraz »sotona«. 22,6: Usp. Izr 13,24; 19,18; 22,15; 23,13—14; 29,15.17 itd. 22,11: Post 50,10. 22,22: 8,17; 19,8—15; 27,16—21. 23,9: Običaj prisizanja bio je dosta čest. Usp. Izr 3,26; 5,22; 6,2; Mt 5,34—37; Jak 5,12. 23,16: Brojčana izreka kao 25,1 sl. Usp. Izr 30,15 bilj. 23,17: Usp. 26,12; Izr 9,17; 30,20. 24,1: Kao i u Izr 8, mudrost je personificirana. Usp. Job 28; Bar 3,9—4,4. 24,3: Vulgata dodaje »prvorođena prije svih stvorova«. Pjesnič-ka refleksija nad Post 1,3: Božja mudrost isto je što i Božji Duh. 24,4: Stup dima prijesto je Jahvin u njegovu narodu. Usp. 13,21-22. 24,8: Stvaralačka univerzalna mudrost postala je mudrost ob-javljenog Zakona. Vulgata ima: Koji me stvori, počinuo je u mo-jem šatoru, i na kraju dodaje: I među mojim izabranicima pusti korijenje.

171 24,9: Ovisno je o Izr 8,22. 24,10: I bogoslužje je djelo Mudrosti. Zakon uređuje bogoslužje, a Zakon je isto što i Mudrost (24,23 sl). 24,12: Vulgata: I u zboru svetih moj je boravak. 24,13: Hermon (Vulgata: Sion) je u Antilibanonu; Engadi (Vul-gata: Kadeš), oaza na Mrtvome moru. 24,17: Vulgata ima još: Ja sam majka lijepe ljubavi, i straha, i spoznaje, i svetog ufanja. U meni je sva milina življenja i isti-ne, u meni je sva nada života i kreposti. 24,21 sl: Vulgata dodaje: Koji mene slave, imat će život vječni. 24,22: Mudrost je poistovećena sa Zakonom. 24,23: Post 2,10—14. 24,29: Mudrac je mali potočić koji postaje velika rijeka. Usp. Iv 7,38. 24,31: Rijeka i more (mudrost) ne mogu biti privatno vlasniš-tvo. 25,12: 26,1—4.13—18. 25,18: Izr 1,14. 25,23: Post 3,6; 2 Kor 11,3; 1 Tim 2,14. 25,26: Zakon je dopuštao rastavu (Pnz 24,1—4), ali u početku nije bilo tako (Post 2,24; Ef 5,31). Usp. Mt 19,3—9.

172 26,13: Usp. 26,1—4; 36,27—31; Izr 31,10—31. 26,19—27: Ispuštamo s najboljim grčkim kodeksima. 28,2: Usp. Mt 6,12. 28,3: Bolest se smatrala posljedicom grijeha (Iv 9,2). 28,5: 14,17; Ps 78,39; Mt 16,17. 28,14: Treći jezik. = jezik koji sije razdor među dvojicom; po rabinskoj literaturi: klevetnik, zlobnik (Job 36,33; Ps 101,5; 145,2). 28,17—26: Jak 3. 29,1: Zajam bez kamata propisan je u Zakonu: Pnz 15,7—11. 29,6: Mogne li dužnik nekako platiti, donese vjerovniku polovi-cu posuđenoga, a smatra da je ovaj time na dobitku. Ako pak ne smogne potrebnu svotu, onda mu vjerovnik otima imanje pa ga time čini svojim neprijateljem. 29,10: Blago se skrivalo pod kamenom u zemlji. Usp. Mt 25,18. 29,12: Milostinja je blago pohranjeno u riznicu. Novi zavjet će reći: blago pohranjeno u nebu. 29,17: Mnogi su morali otići u tuđinu (28,14 sl). 29,19: Usp. Izl 22,24 sl; Lev 25,36 sl; Pnz 23,20 sl. 29,21: Usp. Izr 10,4 sl; 12,11; 14,4; 27,23—27 itd. 29,24 sl; Job 15,16; 21,20.

173 30,1: Usp. Izr 23,13. 30,7: Nježnost u odgoju opaka sina još više potiče na zlo. »Ra-ne« se mogu uzeti doslovno ili u prenesenom smislu. 30,17: Počinak vječni još nema kršćanskog sadržaja. 30,25: Svi grčki rukopisi stavljaju 33,16—36,20 ispred 30,25—33,16. Sirski prijevod, latinski i fragmenti hebrejskog imaju ovaj raspored. 31,3: 41,1; Lk 12,19. 31,8: Mt 19,23 sl. 31,13: Mt 20,15. 31,15: Mt 7,12; 22,40. 31,27 sl: Ps 104,6 sl; 1 Tim 5,23. 32,5: Iz 5,12; Am 6,5 sl. 33,7 sl: Post 1,14; 2,3; Izl 20,11. 33,13: Usp. Jr 18,4-6; Iz 45,9; Rim 9,19—23. 33,25: Biblija je prema robovima dosta stroga: Izl 21,20—21; usp. Mt 18,34. Ipak i oni po Zakonu imaju svoja prava: Izl 21,1—6; Lev 25,46; Pnz 15,12—18; usp. Ef 6,9; Flm 16. 34,1: Jr 293; Lev 19,26; Pnz 13,2—6; 18,9—14. 34,25: Tko dotakne mrtvaca, upada, prema Br 19,11, u obrednu nečistoću.

174 35,8: O desetinama usp. Lev 27,30—32; Pnz 14,23.28; 2 Kor 9,7. 36,1: Narodna nevolja budi težnje za mesijanskim vremenima spasenja. 36,2: Tuđinci su helenisti, odnosno njihovi saveznici Seleuko-vići. 36,10: Mesija će opet sakupiti raspršena plemena: Iz 27,13; 49,22; 60,4.9. 36,11: Izl 4,22; Pnz 32,5 sl. 18; Jr 31,9. 36,13: Kao nekoć (1 Kr 8,11) u posljednjim će danima Hram opet biti mjesto Božje nazočnosti (= Slava). Usp. Iz 4,5; Ez 8,4 itd. 36,14: prva stvorenja su Izraelci. 36,25: Post 2,18.20. 37,1: 6,5—17; 12,8 sl; Izr 20,6. 37,19 sl: zanemaruju svoju vanjštinu. 38,5: Izl 15,23-25. 38,15: Usp. Lev 26; Pnz 28; Job 4,7 itd. 38,17: Po 22,12 vrijeme žalosti traje 7 dana. Talmud kaže: 3 dana za plač, 7 dana za tugovanje i 30 dana za njegu kose i brade. 38,33: Zakon je dar Saveza s Bogom.

175 39,1: Tri dijela hebrejske Biblije: Zakon, Mudrost i Proroci. Usp. Proslov. 39,17: Prema istočnjačkoj slici svijeta, svaka prirodna sila (svjetlo, tama, oblaci, vjetar) ima svoje spremište. 39,23: Misli vjerojatno na Sodomu i Gomoru i na uništenje Ka-naanaca. 39,26: Usp. Pnz 32,13 sl. 39,29: Vatra = munja. Usp. Izl 9,22 sl; Ps 148,8; Bar 6,62. 40,8 sl: Usp. Iz 51,19. 40,14: ona = vjerojatno bujica. 40,19: U djeci koja nose ime očevo, u gradovima koji nose ime utemeljitelja (Aleksandrija, Antiohija) čovjek nekako nastavlja život. Ali koji nađe mudrost, postiže vječnu slavu. 41,11: Ime = slava. 42,15: U mudrosnoj literaturi mudrost je stvoriteljica, ovdje Riječ stvara (usp. Post 1; Ps 33,6; Mudr 9,1.2; Iv 1,1). 42,18: Znaci vremena su zvijezde. Općenito se smatralo da je budućnost već upisana na nebu. 43,1: Usp. Dn 3,52—90; Ps 19,5 sl; 136; 145. 43,5: Usp. Ps 19,6. 43,7: Dva velika židovska blagdana — Pasha i Blagdan sjenica — počinjali su s punim mjesecom (usp. Izl 23,14).

176 43,25: Usp. Ps 104,25 sl; 107,24. 44,1: Sirah povezuje slavu Boga sa slavom otaca od Henoha do velikog svećenika Šimuna. Hvali njihovu vjernost Bogu i Zako-nu i njihovu pobožnost. Usp. Ps 78; 105; 106; 135; 136; Mudr 10—19; Heb 11. 44,16: Post 5,22—24. 44,17: Proročka nauka o »Ostatku« aplicirana je na pravednog Nou. 44,18: Usp. Post 9,11.15 sl. 44,19: Post 17,4 sl. 44,20: Post 12,3; 26,5; Heb 11,8; Post 15,18; 17,2—9: Post 17,10—24. 44,21: Post 12,3; 13,16; 15,18; 18,18; 22,16-18; 26,3-5. 44,22: Post 17,19; 26,3. 44,23: Izrael = Jakov. Post 32,29; 35,10. 45,1: Usp. Izl 2. 45,2: Usp. Izl 4,16; 7,1. 45,3: Usp. Izl 7—11 i Izl 33,18—33. 45,4: Br 12,3.7; Heb 3,2.5. 45,5: Izl 20,21; 33,11; Pnz 36; 33,10.

177 45,6: Zbog službe Aron dobiva nadimak »svetac«. Usp. Br 16,5.7; Ps 106,16. 45,8: Izl 28 i 39. 45,10: Oplećak = efod v. Izl 28,6—14. Urim i Tumim Izl 28,30. 45,12: Usp. Izl 28,36—39. 45,14: Usp. Lev 6,7—11. 45,15: Aron Lev 8. 45,16: Usp. Br 16,5-7; 17,20. 45,18: Br 16. 45,23: Usp. 50,24b; Br 25,7—13; 1 Mak 2,54. 46,1: Ime Jošua znači »Jahve spašava«. 46,2: Usp. Jš 8,18.26. 46,3: Jš 1,5; 10,14. 46,5 sl: Jš 10,11. 46,7: Br 14,6—38. 46,8: Br 14,24; 26,65; Pnz 1,36.38. 46,9: Usp. Jš 14,13—15. 46,13: Usp. 1 Sam 1,11. 46,14: 1 Sam 7,5.16.

178 46,15: 1 Sam 3,19—21. 46,16: 1 Sam 7,9 sl. 46,17: 1 Sam 7,10. Grom = glas Jahvin (Ps 29,3). 46,18: 1 Sam 7,13. 46,19: 1 Sam 12,1—5. 46,20: 1 Sam 28,6-25. 47,1: 2 Sam 7; 12. 47,2: Usp. Lev 4,8. 47,3 sl: 1 Sam 17. 47,6: 1 Sam 18,6-8; 29,5. 47,7: 2 Sam 5,17—25; 8,1—14; 21,15-22. 47,8: Usp. 2 Sam 23,1. 47,9: 1 Ljet 15,16—16,43; 25. 47,11: 2 Sam 12,13. 47,13: 1 Kr 5,15—8,66. 47,14: 1 Kr 5,12—14. 47,18: 2 Sam 12,25. 47,19: 1 Kr 11,1—10.

179 47,21: 1 Kr 12,16-20. 47,22: Davidovu potomstvu dano je obećanje (2 Sam 7,15 sl), i to je utjeha za sadašnjost i nada za budućnost. 47,24 sl: Uvodi idolopoklonstvo (1 Kr 12,28-32; 14,16), a to će dovesti do asirskog sužanjstva (1 Kr 14,15 sl; 2 Kr 17,21—23). 48,2 sl: 1 Kr 17,1; 18,38; 2 Kr 1,10.12. 48,5 sl: 1 Kr 17,17—24. 48,6: 1 Kr 21,20—24; 2 Kr 1,4.6.16 sl. 48,7: 1 Kr 19,15—17; Sinaj = Horeb. 48,9: 2 Kr 2,1—11. 48,10: Mal 3,23 sl. Kasnije židovstvo vjeruje da će se Ilija vrati-ti na kraju vremena. Usp. Mt 17,10-13. 48,12: 2 Kr 2,9—11. 48,13: 2 Kr 13,21. 48,15: Asirsko sužanjstvo Izraela, usp. 47,24. 48,17: 2 Kr 20,20. 48,18 sl: 2 Kr 18,13—19,37. 48,23: 2 Kr 20,8—11. 48,24 sl: Usp. Iz 40—45 ili 24—27.

180 49,1: 2 Kr 22,1—23,30. 49,2: 2 Kr 21. 49,5: Usp. Bar 4,3. 49,6: 2 Kr 25,8 sl. 49,7: Usp. Jr 38,6. 49,8: Ez 1 i 10. 49,9: Ez 14,14.20. 49,10: Prvi put spominje se dvanaest (»malih«) proroka kao jedna cjelina. 49,11 sl: Ezr 3-6. 49,14: Usp. 44,16. 49,15: Post 50,25; Izl 13,19. 50,1—4: Šimun, veliki svećenik od 218. do oko 192. pr. Kr. Jo-sip Flavije (Starine XII, 3,3) piše da mu je Antioh III dao odob-renje za gradnju god. 198. 50,5: Usp. Lev 16,24. 50,15: Usp. Br 15,7.10; 28,7—10.14. Ovaj obred nije opisan u Zakonu. Možda je iz kasnijeg vremena. 50,20: Samo na Dan pomirenja izgovaralo se sveto ime »Jahve«. 50,28: Usp. 51,30.

181 51,1: Usp. 2 Sam 22 = Ps 18. Ta, izvorno individualna, molitva postaje molitva zajednice. 51,7: Usp. Iz 63,5. 51,8: Ps 25,6. 51,12: Hebrejski tekst dodaje litaniju, sličnu Ps 136 i židovskoj Šemone esre. Iza svakog zaziva ponavlja se refren jer vječna je ljubav njegova!

Slavite Gospoda jer je dobar, jer vječna je ljubav njegova! Slavite Gospoda hvale dostojna, Slavite čuvara Izraelova, Slavite stvoritelja svemira, Slavite otkupitelja Izraela, Slavite sabirača raspršenog Izraela, Slavite graditelja svoga Grada i Svetišta, Slavite promicatelja doma Davidova, Slavite onoga koji sinove Sadokove izabra za svećenike, Slavite štit Abrahamov, Slavite hrid Izakovu, Slavite Jakog Jakovljeva, Slavite onoga koji je izabrao Sion, Slavite Kralja kraljeva nad kraljevima, Koji podiže jakost puku svojemu, Slavu svima svojim svecima, Sinovima Izraelovim, narodu, koji mu pristupa Aleluja!

Ta je litanija vjerojatno kasniji, možda liturgijski umetak. 51,15: Usp. 1 Kr 3,6—9; Mudr 7,7; 8,19—9,18.

PROROCI

182 Prorok u biblijskom smislu — prema najvjerojatnijem temelj-nom značenju hebrejske riječi nabi — jest pozvani glasnik (usp. Izl 7,1). Grčka riječ profetes, prorok, znači u prvom redu ne onoga tko proriče buduće stvari, nego čovjeka koji govori u ime nekoga drugoga. Proroci su, prema Bibliji, ljudi koje Bog poziva za svoje glasnike: oni objavljuju njegovu poruku. Sami tvrde da ih Bog poziva tako neodoljivo te se ne mogu oduprijeti (usp. Jr 20,7—9 i dr.). On stavlja svoje riječi u njihova usta (Jr 1,9), i oni ne mogu šutjeti. Postavlja ih za znak u Izraelu ne samo po njihovim riječima nego i po njihovim činima, cijelom njihovom egzistencijom. Prvi i najveći prorok SZ jest Mojsije: usp. Izl 20,19—21; Pnz 5,23-28; 34,10—12. Prema Pnz 18,18 on je uzor svih proroka. NZ će u njemu vidjeti prototip Isusa Krista proroka (usp. npr. Iv 1,17). Na prijelazu iz razdoblja sudaca u doba kraljeva djeluje prorok Samuel: 1 Sam 1—12. Knjige o Samuelu i o Kraljevima spomi-nju proročke zajednice (»sinove proroka«). U tim se knjigama iscrpno govori i o najznačajnijim prorocima: Natanu, Iliji, Eli-zeju. To bi, prema hebrejskoj Bibliji, bili »prijašnji proroci« (ta-ko hebrejska Biblija zove naše povijesne knjige: Jošuu, o Suci-ma, o Samuelu i o Kraljevima). »Potonji proroci« hebrejske Biblije oni su koji se obično naziva-ju »Proroci-pisci«: oni kojih su riječi i djela zapisana u odnos-nim proročkim knjigama. To su tri »velika« (Iz, Jer, Ez; Dn he-brejski kanon ne svrstava među proroke) i 12 »malih« (nazvani su tako ne po važnosti nego po opsegu). Zovu se »Proroci-pisci«. Time se ne misli reći da su oni kao »pisci« (u današnjem smislu te riječi) jednim potezom napisali sve ono što je napisano u knjigama koje nose njihova imena. Ove knjige, naprotiv, imaju svoju dugu povijest i sastavljene su od različitih elemenata: proročkih pouka, prijetnja, prijekora, njihovih autobiografskih i biografskih podataka i izvještaja o njima. Važnu ulogu u for-miranju tih knjiga imaju krugovi učenika i duhovni baštinici proroka. U njima i dalje živi proročka pouka; oni su njihovu

183 usmenu ili pismenu predaju sakupili, u jedno sabrali i tokom vremena dosta toga doradili, preradili, prilagodili ili dodali. Ovo je potrebno imati na umu da bi se mogao razumjeti današ-nji književni sastav ovih knjiga; tko zna kako su te knjige nas-tajale, lakše će shvatiti manjak jasne kronološke povezanosti ili sistematičnosti u njima. Proroci, idejni vođe teokracije, čuvari Saveza i graditelji budu-ćnosti, čine bilo cijeloga Staroga zavjeta. Oni razmišljanjem nad prošlošću, suživljavanjem sa suvremenošću i dubokim nu-tarnjim iskustvom, uronjeni u promisao svoga Jahve, doživlju-ju njegovu objavu, koju posebnim žarom najavljuju narodu. Oni od 9. do 4. st. prate povijest Izraela: njegove lomove i boli. Puni su optimizma, jer vjeruju u konačnu pobjedu pravde i ćudore-đa, te tako vode narod od sinajskog do Novog saveza, od zakona do slobode, od kamenih ploča do ljubavi (Jr 31,31; Ez 36,25 sl), od slova do duha, od prvog do drugog Mojsija. Otkrivajući duhovnost, transcendentnost, svemoć, pravdu, dobrotu i blizinu Jahve istovremeno ukazuju na ljudsku osob-nost, odgovornost i nutarnju vrijednost čovjeka u poslušnosti i odazivu Božjoj ljubavi. Ističući »obrezanje srca« i obnovu duha produhovljuju religiju, čiste je od formalizma i samo vanjskog vršenja Zakona. Time daju značajan doprinos općem persona-lizmu i humanizmu. U društvenim odnosima nastoje uspostaviti bratstvo i jedna-kost u pravednim plaćama, malim posjedima i humanom up-ravljanju. Proroci su revolucionari čovjekove nutrine i odatle započinju obnovu društva. Kao savjetnici dvora, ulaze službeno i u politički život, gdje se kao branitelji Božjeg gospodstva i moralnog monoteizma pro-tive sklapanju saveza sa susjednim narodima. Ti su savezi češće dovodili do ratova i do religijskog sinkretizma, tj. do slabljenja izabranoga naroda. Jeka proročkog navještaja dopire do nas u knjigama koje nose njihova imena. Iz tih knjiga dade se sagledati ne samo doma-šaj i narav proročke djelatnosti već i način i ton njihovih nas-tupa. Uz kratke, tipično proročke izričaje koji se obično poči-

184 nju riječima: »Ovako govori Jahve« ili »Riječ je Jahvina«, na-laze se ondje i prijekori; oni se služe i liturgijskim oblicima, propovijedima, sudskim govorima, pogrebnim žalobnicama, pučkim tužaljkama, himnima i simboličkim činima. U svim se tim navještajima odražava duboko samouvjerenje proroka da govore Božju riječ.

IZAIJA U hebrejskoj Bibliji i Vulgati stoji Izaija na prvom mjestu u proročkim spisima (u Septuaginti su prije njega »mali proroci«). Dijeli se u dva vrlo različita dijela: 1—39 i 40—66. Potonji se dio stilski i sadržajno dade podijeliti na dva manja različita dijela: 40—55 i 56—66. Zbog toga se govori o Protoizaiji (1—39), Deuteroizaiji (40—55) i Tritoizaiji (56—66). Želi se istaći da postoje barem tri suauktora ili redaktora Izaijine knjige. A kako cijela knjiga odiše istim duhom, stručnjaci smatraju da ju je konačno sredio netko iz Izaijine škole koja je nastavila djelo svoga velikog učitelja (8,2). Proroku se Izaiji s pravom pripisuje samo prvi dio knjige. On je član ugledne aristokratske porodice i po svoj prilici svećenik. Pozvan je u proročku službu i djeluje kao savjetnik dvora u vri-jeme Ahaza i Ezekije, tj. u vrijeme političkog preokreta u Pale-stini i na Istoku (740—700). Asirska se moć silno uzdigla dola-skom na prijestolje Tiglat Pilesera III (745—727) i prijetila redom svim susjedima. Sirski kralj Resin i izraelski kralj Pe-kah sklopiše savez u koji su htjeli uvući i Ahaza. Kad je Ahaz to odbio, oni mu navijestiše rat (sirsko-efrajimski). Protiv sa-vjeta proroka Izaije Ahaz je pozvao u pomoć asirskog vladara i svladao protivnike. Izazvan i kasnijim protuasirskim djelova-njem u Siriji i u sjevernom izraelskom kraljevstvu, asirski je kralj zauzeo Damask (732) i Samariju (721). Time propada i Sirija i sjeverno izraelsko kraljevstvo. Ahaza je naslijedio sin Ezekija. On je najvjerojatnije onaj knez mira i Emanuel što ga Izaija naviješta kao znak Ahazu (7,14).

185 Prema Novom zavjetu (Mt 1,23), taj je Emanuel slika Isusa Krista. Ezekija je u suradnji s Izaijom počeo obnovu (2 Kr 18,3—7; 2 Ljet 29,1—31). U to vrijeme počinje se deuteronomistička re-dakcija Petoknjižja (usp. uvod u Petoknjižje). Kasnije je Izaija nastojao odvratiti kralja od saveza s Egiptom. Iz toga vremena potječu govori protiv stranih naroda (28—32). Ezekija je ipak po nagovoru Egipta napao Filistejce, asirske saveznike, i time izazvao Sanheriba. Kad se htio predati protivniku, Izaija ga je bodrio da to ne čini. Asirci su se povukli (36—39). Sa 700. go-dinom Izaiji nestaje traga. Poput svojih suvremenika, Amosa, Hošeje i Miheja, Izaija osuđuje društvene nepravde kao zlo po kojem se Juda nalazi u vrlo bijednom položaju pred Jahvom. On sokoli svoje slušaoce da s pouzdanjem u Jahvu provode ži-vot. Njihovo će im ponašanje po Božjoj volji pribaviti blagoslov. Prvi dio (1—39) dijeli se na: 1. Proroštvo protiv Jude i Izraela prije sirsko-efrajimskog rata (1—5); 2. Knjiga o Emanuelu, gdje su sadržani govori iz vremena sirsko-efrajimskog rata (6—12); 3. Proroštvo o stranim narodima (13—23); 4. Izaijina apokalip-sa (24-27); to je dodatak njegovih učenika; 5. Pjesme o Samariji i Judeji protiv njihove politike i protiv poganskih naroda (28—35); 6. biografski podaci o proroku (36,39); i to je dodatak nje-govih učenika. Drugi se dio (40—55) naziva Knjigom utjehe (40,1; usp. Sir 48,24); otkriva drugačiju povijesnu pozadinu: Jeruzalem je ra-zoren, narod u sužanjstvu, a perzijski vladar Kir (539) istupa kao osloboditelj. I stil i sadržaj upućuje na to da je taj dio napi-san potkraj babilonskog sužanjstva. Pisac se zanosi konačnim oslobođenjem. U povijesnim događajima on čita Jahvine plano-ve koji se protežu od stvaranja do izbavljenja. Najveći je grijeh ne vidjeti taj promisao Jahve. U tom se dijelu nalaze četiri pje-sme o Sluzi Jahvinu. One sadržajno odskaču od ostalog teksta. Po značajkama koje se pridaju tom Sluzi teško je otkriti o kome je riječ: da li o patničkom izabranom narodu, o njegovu vođi ili o nekoj povijesnoj ličnosti. Najvjerojatnije je riječ o idealnoj osobi: štovatelju Jahve, zakonodavcu, nosiocu tuđih krivnja,

186 onome koji svojom patnjom spašava i sabire rasijane narode. On je kao janje vođen na klanje (53,7). Novi zavjet prepoznaje u njemu Isusa Krista (Mt 3,17; Lk 4,17—21; Dj 3,13; 8,32—33). Isus Krist, prema tim tekstovima, utjelovljuje u sebi mnoge značajke toga Sluge. Treći je dio knjige (55—66), najvjerojatnije, zbirka raznih ano-nimnih pisaca iz doba izganstva (60—62) i nakon njega (56,58,66). Neki stavci sigurno govore o Izraelcima u domovini gdje se zalažu za obnovu Hrama i kulta. Izaijina poezija ide u najljepše stranice SZ. Smatra se klasikom Biblije. Pravi je umjetnik: zna jednako lijepo izraziti prijeteći govor snažne oštrine kao i svečani hvalospjev, bogatstvo i smi-onost svoga predodžbenog svijeta. I u najvišoj strastvenosti zna sačuvati pravu i plemenitu mjeru. A svojim bogatstvom i mesijanskim idejama Izaija ide u red najistaknutijih proročkih spisa. Njezin je upliv na druge knjige upadan, a Novi zavjet navodi tu knjigu više nego ikoju drugu. Njezinim citatima počinje svoje propovijedi Ivan Krstitelj, a sam Isus javno nastupa prvi put u Nazaretu otvarajući proroka Izaiju (Lk 4,16—21; Mt 12,17—21; Mk 4,11—12). 2,22: Usp. Post 2,7. Smisao je: svaki čas može izdahnuti. 4,2: Izdanak i plod zemlje označuju Mesiju (Jr 23,5-6; Zah 3,8; 6,12) ili Ostatak Izraela koji ima procvjetati iz korijena i nas-taviti život nakon izgnanstva. Bog ljubi svoj narod i brine se da u svim nevoljama sačuva dio Izraela, Ostatak: Am 3,12; 5,15; 9,8—10; Iz 6,13; 73; 10,19 sl; 37,4.31 sl; Mih 4,7; 5,2; Sef 2,7; 3,12 sl; Jr 3,14; 5,18; Ez 5,3.9. S tim su Ostatkom najuže pove-zana mesijanska očekivanja u konačno ostvarenje novoga kra-ljevstva u kojem će biti sabrani svi Izraelci. 5,16: Svetost je vlastitost kojom se Bog »odjeljuje« od svih stvo-renja, nadvisuje ih tako da ga ona ne mogu okaljati. U odnosu s ljudima Bog očituje svoju svetost u pravednosti, osobito u na-građivanju dobra i kažnjavanju zla. Ali pravednost se Božja

187 osim toga očituje u milosrđu i dobroti. Jer je pravedan, ostaje vjeran svojim obećanjima i prašta (Mih 7,9; Ps 51,16). Najveća će se pravednost ostvariti u mesijansko vrijeme, kad će Bog ljudima dati nešto od svoje svetosti (Iz 1,26; 4,3; usp. Mt 5,48). Izaija se može nazvati prorokom Božje svetosti (usp. 63; 1,26; 4,3). 7,3: Šear Jašub simbolički je naziv za Ostatak (v. 4,2 bilj.). Ako se na me ne oslonite znači: ako ne budete vjerovali. 7,9: Vjerovati kod proroka znači osloniti se na Jahvu, pouzdati u nj. To se pouzdanje zasniva na Božjim obećanjima i izabranju (Pnz 7,6). Isključuje oslanjanje na bilo koga (30,15; Jr 17,5; Ps 52,9). 7,14: Nije sasvim jasno u čemu se sastoji znak obećan Ahabu. Mnogi misle da je posrijedi skoro rođenje Ahabova sina i nas-ljednika Ezekije, koji će nastaviti kraljevati u Izraelu. Neće dakle kraljevstvo propasti, kako se Ahab bojao. U najpogibelj-nijim danima Natanovo je proroštvo o trajnosti Davidove loze (2 Sam 7,14) uvijek, osobito kod proroka, budilo nadu u buduć-nost izabranoga naroda. Međutim, svečanost navještaja, zatim simboličko ime novoga kralja (Immanu-El znači »Bog s nama«) kao i osobine koje prorok pridaje tom kralju, upućuju na to da proročanstvo nadilazi jednu konkretnu ljudsku osobu te daje naslutiti da je riječ ili o sudbini cijeloga Izraela ili, štoviše, o jednom idealnom kralju — Mesiji (7,22; 9,1—6; 11,1—9; usp. Mih 5,2). Tako je ovo proroštvo shvatio NZ i cijela kršćanska tradicija (Mt 1,23; 4,15—16; Iv 1,5). 7,15: Djevica, hebr. almah, naziv za djevojku dozrelu za udaju. Za djevicu hebrejski jezik ima riječ betulah (Izl 22,15; Lev 21,14; Pnz 22,19; Tuž 5,11; Post 24,16; Suci 21,12). U grčkom prijevodu (LXX), premda grčki jezik za djevojku ima posebnu riječ neanis, na ovom se mjestu prevodi almah sa parthenos = djevica. Time svjedoči da su stari Hebreji, ili barem grčki pre-

188 vodioci u 3. st. pr. Kr., almah na ovom mjestu shvaćali i u smi-slu djevica. Tako ju je shvatio i evanđelist (Mt 1,23) kad je primjenjuje na Mariju, majku Isusa Krista. 7,15: Vrhnje i med nomadska je hrana. Znači: miran, staložen život. Dok ne nauči... dok ne dođe k upotrebi razuma. 11,1: Riječ je o kralju Mesiji koji će biti obdaren svim krepos-tima: mudrošću i razumom kao Salomon, razboritošću i jakošću kao David, znanjem i strahom Božjim kao patrijarsi i proroci Mojsije, Jakov i Abraham. 14,4: To je mašal — satira na račun propalog tiranina, vjeroja-tno Sargona II ili Sanheriba, nadopunjena za vrijeme izgnan-stva u proslavi smrti nekog babilonskog kralja. 14,8: Cedri libanonski: asirski i babilonski kraljevi sjekli su mnogo cedrova libanonskih. 16,9: Krik — ratni. 17.11 Adonisu su sadili vrlo kratkotrajne biljke. 18,1: Krilatih kukaca: u Egiptu i Sudanu ima mnogo komaraca. Čamci od rogoza, usp. Plinije, Hist, nat. VI, 55-57. 18,2: Brzi skoroteče: glasnici faraonovi neka se vrate u Egipat i prestanu u Judeji snovati savez protiv Asirije. 19,23: Tekst je ispravljen prema rukopisima u najnovije vrije-me otkrivenim u Kumranu kod Mrtvog mora. 21,10: Omlaćeno žito, čedo gumna, jest pogaženi narod. 21,12: Dolazi oslobođenje (jutro) pa opet ropstvo (noć); ako se Edom obrati, ropstvo neće biti zauvijek.

189 21,16: Kedarci su arapsko pleme: Jr 2,10, 49,28; Ez 27,21; Iz 42,11, 60,7. 22,9: Usp. 2 Kr 20,20; 2 Ljet 32,4 i 1 Kr 72 sl. 23,4: Primorci se često u Bibliji nazivaju »sinovima mora«. Smisao: Sidonci će propasti, neće se više rađati. 24—27: Ovo je vjerojatno najnoviji dio Iz. Spada u apokaliptič-ku literaturu, kakvu nalazimo u Danielu i Zahariji (9—11). Autor kroz neposredne događaje naviješta konačni »sud Jah-vin«. 24,23: Pocrvenjet će što su pobožanstvenjeni. 28,10: To je onomatopeja: zvuči kao tepanje djeteta. Nepoučlji-vi slušači tako su ismjehivali prorokove govore kojih nisu shvaćali. Izazija im odgovara da će doista čuti govor osvajača koji će im se, jer ga neće razumjeti, činiti kao tepanje (r. 13). Smisao je riječi: »Zapovijed na zapovijed, pravilo na pravilo; malo ovamo, malo onamo.« 29,1: Ariel: Lav Božji, simboličko ime za Jeruzalem. 36—39 = 2 Kr 18—20. 40,9: Izvornik dopušta i prijevod: Glasnice radosne vijesti Sio-nu. 41,14: Otkupitelj, hebr. goel, u prvom redu je osvetnik prolive-ne krvi (Br 35,19) i onaj koji izbavlja sužnje dužnike, te bližnji rođak koji je zakonom bio obvezan braniti udovicu (Rut 2,26). Riječ se primjenjuje i na Boga koji osvećuje potlačene i osloba-đa svoj narod: Job 19,25; Ps 78,35; Tuž 3,58 i dr. U tom smislu riječ dolazi vrlo često u psalmima i u drugom dijelu Izaije

190 (44,24; 49,26). NZ pridaje taj naziv Isusu Kristu, otkupitelju od grijeha (Otk 9; Gal 3,13; 4,5; 1 Kor 6,20; 7,23; Tit 2,14). 42,1 sl: U drugom dijelu knjige nalaze se četiri pjesme o Sluzi Jahvinu (42,1—9; 49,1—16; 50,4—11; 52,13—53,12). One govo-re o Sluzi koji se po nekim značajkama može poistovetiti s Iz-raelom (41,8), ali se po drugim značajkama vidno od njega raz-likuje: predstavljen je kao osoba. Bog ga je pozvao već od maj-čina krila (49,1.5), napunjen je duhom Božjim (42,1), učenik je kome je Jahve otvorio uši da u njegovo ime poučava narod (50,4—5); premda je nevin, postupat će s njime kao sa zločin-cem, i bit će predan na sramotnu smrt (53,4—12), ali će se uis-tinu sam predati za grešnike i nositi njihovu krivnju (53,8—9), Bog će primiti njegovu patnju kao žrtvu pomirnicu i sve spasiti po njoj (53,6.10—12). Sluga Jahvin tako će sačuvati potomstvo i oko sebe okupiti sve izbavljene (53,12) ne samo iz Izraela (49,5—6) već iz svih naroda (42,6; 19,6). NZ u tom Sluzi vidi Isusa Krista (Mt 3,17; Lk 4,17—21; Dj 3,13: 8,32—33), koji je ujedinio u sebi značajke Kralja-Mesije, sina Davidova (2 Sam 7,1; Iz 7,14), i značajke »Sluge patnika«. 43,24: Trska, riječ je o mirisnoj trski koja se upotrebljavala u istočnjačkim kultovima. 44,9: Svjedoci njihovi, oni koji ih štuju. Opozicija s r. 8. 45,14 sl: Taj univerzalizam koji predviđa sakupljanje sviju na-roda oko Jeruzalema da služe Bogu Izraela pojavljuje se u Iz 2,2—4 (= Mih 4,1—3), Jr 12,15-16.19-21; Sef 3,9—10. To je je-dna od glavnijih tema Knjige utjehe – drugog dijela Knjige proroka Izaije (Iz 42,1-4.6; 45,14-16.20—25; 49,6; 55,3—5; 60), a česta je i poslije sužanjstva: Zah 2,15; 8,20-23; 14,9—16; Ps 87 i sav Jona. 48,1: Iz voda Judinih vjerojatno znači: iz sjemena Judina.

191 48,4: Okorjelost Izraela klasična je tema kod proroka i u povi-jesnim knjigama (Izl 32,9; Pnz 9,13; 2 Kr 17,14; Jr 7,26); Izrael postaje slijep i gluh (Iz 6,9—10; 42,19.20; 43,8) pred Jahvom, odbija da mu služi i zbacuje sa sebe jaram Zakona (Jr 2,20; 5,5). Zato ga Gospod kažnjava, te Izrael savija šiju pod jarmom stranih naroda (Pnz 28,48; Jr 27,8.11; 28; 30,8; Iz 9,3; 10,27). Bog ipak ne zabacuje svoj narod (28,9.11). 50,1: Izrael je Jahvina žena: osobito Hoš 2,4—9. Otpusno pis-mo: Pnz 24,1—4. 51,17: Slikoviti izraz čaša gnjeva Jahvina vrlo je čest u Bibliji i označuje kazne kojima kažnjava grijeh (Jr 13,13; 25,15-17; 48,26; 49,12; 51,7; Ez 23,32—34; Hab 2,15—16; Ob 16, Zah 12,2; Ps 75,9; Tuž 4,21; Otk 14,10; 16,19; 19,15). Čaša je služila za izvlačenje kocaka u čaranju i gonetanju sudbine (Ps 11,6; 16,5). 54,8: Vječna ljubav Jahvina prema njegovu narodu (Jr 31,3; Sef 3,17; Pnz 4,37; 7,8; 10,15; Iz 43,4) slična je ljubavi oca prema djeci (Hoš 1,6; 2,3.25; Jr 31,20; Iz 49,14—16), čežnji čovjeka za ženom (Hoš 2,16-17.21-22; 3,1; Jr 2,2; 31,21-22; Ez 16,8.60; Iz 62,4—5). Očituje se u posvemašnjoj darežljivosti (1 Iv 4,10.19), nepokolebivoj vjernosti (Rim 11,29) i stvaralačkoj sili (1 Iv 3,1—2). 55,4: Savez vječan: usp. 59,21; 61,8 i Jr 31,31 bilj. 57,5: Aluzija na kanaanski kult. Pnz 12,2; 2 Kr 17,10; Jr 7,31; Ez 10,20 sl. 57,6: Glatko su kamenje častili kao bogove. 57,9: Moleku su žrtvovali djecu.

192 603: Bogatstvo mora dolazi iz velikih pomorskih zemalja Feni-cije i Grčke lađama sa zapada, a bogatstvo s Istoka i Egipta dolazi sirskom i sinajskom pustinjom karavanama. Midjan, Efa i Šefa arapski su narodi. 60,16: Grudi. To LXX tumači: bogatstva.

JEREMIJA Djelovanje proroka Jeremije pada u posljednja desetljeća juž-nog kraljevstva: 625—587. On je svjedok i sudionik vrlo dra-matičnih zbivanja starog Istoka koja su zahvatila i Palestinu: prati uzdizanje novobabilonskog carstva i pad dotadašnje asir-ske sile; doživljuje Nabukodonozorov prodor u Palestinu 605, opsjedanje i osvajanje Jeruzalema 597. te konačno razorenje grada i drugo veliko izgnanstvo Židova u Babilon 587. Sam nam Jeremija, čovjek dubokih osjećaja, u svojim govorima i ispovijestima otkriva svoju bol. Kad kronološkim redom poredamo povijesne izvještaje njegove knjige (19,1—20,6; 26; 36; 45; 28—29; 51,59—64; 34, 8—22; 37—44) i njegove autobiografske »ispovijesti« (11,18—12,6; 15,10—21; 17,14—18; 18,18—23; 20,7—18), dobivamo, uz po-moć ostalih povijesnih dokumenata, ovu historijsku pozornicu njegova djelovanja. Kao savjetnik Jošije, prema Bibliji (2 Kr 22—23; Jr 36-40) jednoga od rijetkih dobrih kraljeva, pokušao je u narodu nastaviti obnovu koju je bio počeo prorok Izaija s kraljem Ezekijom (2 Kr 18—20). Kad je opala asirska moć, pružila se prilika da se sjeverno kraljevstvo otme stranoj vlasti i združi s Jeruzalemom. U zemlji punoj idola, razvrata, tlače-nja i nepravde počela se tada buditi nada u novo uređenje vjer-skoga, društvenog i političkog života izabranog naroda. God. 622. nađen je stari dokumenat, Ponovljeni zakon, koji je imao poslužiti kao osnovica obnove. Uto je egipatski faraon Neko II, hoteći predusresti Nabukodo-nozorovu navalu, pošao u pomoć svome savezniku Asiriji. Dok

193 je prolazio Palestinom, Jošija mu se opro i pao u boju kod Me-gida g. 609. Time je osujećena obnova i izgubljena politička nezavisnost. Egipćani su Judeji nametnuli kralja Jojakima, koji nije slijedio politiku svoga oca. Prevladavalo je uvjerenje da se Jeruzalemu i kraljevstvu ništa ne može dogoditi jer je Hram nepovrediv i bogoslužje u njemu osigurava spas. Jeremi-ja je stoga oštro napadao i Hram, i raskošno bogoslužje, i obre-zanje, i državno uređenje. Kralj je 597. odveden u izgnanstvo, da Nabukodonozor na njegovo mjesto postavi najmlađeg Jošiji-na sina Sidkiju. No i Sidkija se poveo za Egiptom: udružio se s njim u savez protiv babilonskog carstva. Jeremija se tomu be-zuspješno protivio. Dospio je dvaput u zatvor (Jr 36—40). U to se vrijeme već obraća izgnanicima u Babiloniji: u njima vidi klicu željene obnove (24,29). Nabukodonozor 587. zauzme Je-ruzalem, skine Sidkiju i postavi na prijestolje Gedaliju. Ovaj je slušao Jeremiju i nastojao oko mira i nutarnjeg blagostanja (40,12), ali ga je neki fanatik ubio. Mnogi su Judejci, u strahu od asirske osvete, pobjegli u Egipat te silom odveli onamo i Je-remiju. Ondje je prorok izrekao posljednji govor (44) i iščezao iz javnosti. Dok je osjećajni Jeremija kao patnik i izgnanik sudjelovao u ovim burnim događajima, nije mogao ne sjetiti se teških trenu-taka iz prošlosti svoga naroda. Kao pravi Izraelac shvatio je povijest kao učiteljicu života. U prošlosti je Jahve uvijek us-pješno izbavljao narod iz nevolja. To će učiniti i sada. Narod može propadati, Hram se može rušiti, Jeruzalem može biti opustošen, ali se nutarnja veza s Jahvom ne može prekinuti: v. osobito »Knjigu utjehe« (30—31). On stoga poziva svoje suna-rodnjake na pounutrašnjenje Saveza s Jahvom, na »obrezanje srca«, i pripravlja ga na Novi savez koji će Jahve sklopiti s na-rodom u duhu i po srcu. Pravu vezu između Jahve i njegova naroda izražava slikom, u Bibliji tako čestom, zaručničke lju-bavi (2,2; 3,11), koja nužno mora biti uzajamna. Hebrejski se tekst Jeremijine knjige prilično razlikuje od grč-koga teksta. U knjizi, osim toga, ima dosta ponavljanja, ume-taka, a podaci su u njoj i logično i kronološki slabo povezani.

194 Sve to upućuje na dugu povijest postanka ovog spisa. Pojedini su njegovi dijelovi najprije usmenom predajom prenošeni, pre-rađivani, možda i pismeno fiksirani, dok ih neki redaktor, bri-žno pazeći da ništa ne propadne, nije konačno skupio u jednu knjigu. Na takav nas zaključak upućuje osobito gl. 36, koja izvješćuje o tom kako je Baruh sređivao Jeremijine govore. Radi lakšeg snalaženja u tekstu donosimo tablicu iz koje se vide razlike u poretku tekstova u hebrejskoj i grčkoj Bibliji (hebrejska je numeracija, koju slijedimo u našem prijevodu, prije znaka jednakosti, a grčka iza njega): 1,1—25,13 = 1,1—25,13; 25,15—38 = 32,1—24; 26—43 = 33—50; 44 = 51,1—30; 45 = 51,31—35; 46 = 26; 47 = 29,1—7; 48 = 31; 49,1-6 = 30, 17—22; 49,1—22 = 30,1—16; 49,23—27 = 30,29—33; 49,28—33 = 30,23—28; 49, 34—39 = 25,14—19; 49,42 = 25,20; 50—51 = 27—28; 52 = 52. 1,11—12: I u hrv. kao i u hebr. postoji dojmljiva igra riječju: badem (šaked) — bdim (šakad): usp. 31,8; 44,27. 2,1 sl: U gl. 2—6 uglavnom se izvješćuje o prvoj djelatnosti Je-remijinoj, prije Jošijine obnove god. 621. 2,2: Usp. Hoš 2,17 (u r. 5 = Hoš 9,10) 2,10: Otoci kitimski, Cipar i otočja Sredozemlja; Kedar, no-madsko pleme u Transjordaniji. Dakle: Idite na Zapad i na Istok. 2,16: Pobijeđenima bi u znak sramote obrijali glavu: Iz 3,7. 2,20: Na uzvišicama se vršio idolatrijski kult, koji proroci, kao nevjeru Jahvi, šibaju kao bludničenje: Ez 16,1 bilj. 2,21: Iz 5,1 sl. 3,1 sl: Izrael bludnica, usp. Pnz 24,1—4; Ez 16, 1 bilj.

195 3,17: v. Ez 48,35. 3,24: Baal, izv. Bošet = Sramota, pogrdno Ime za poganskog boga. 4,2: Ako se Izrael obrati, baštinit će blagoslove Abrahamove: Post 12,3; 18,18; 22,18; 26,4. 4,4: Fizičko obrezanje ne znači ništa ako srce nije »obrezano«, Bogu odano: 6,10; 9,24—25; Pnz 10,16; 30,6; Ez 44,7; Dj 7,51; Rim 2,25 sl; 1 Kor 7,19; Gal 5,6; 6,15; Fil 3,3; Kol 2,11; 3,11. 5,1 sl: Uzroci narodne propasti: a) praktički ateizam (r. 3,12—13), bludnost (r. 7—8), socijalne nepravde (r. 26—29), za što su odgovorni glavari (r. 4—5) i svećenstvo (r. 31). 5,12: Ps 14. 6,17: V. Ez 3,16 bilj. Stražari = proroci. 7,1 sl: Poveži s gl. 26. Hram posvećen Jahvinom prisutnošću (1 Kr 8,10 sl.; Pnz 4,7) smatrao se nepovredivim. Jeremija propo-vijeda da materijalni Hram neće zaštititi vjerolomne: usp. Mih 3,12 i Ez 11,23. Ta i u Šilu je nekoć bilo Jahvino svetište, a eno, razoreno je: 1 Sam 9,18; 3,2-15; 4,18; usp. Ps 79,56—72. 7,11: Mt 21,13. 7,18: Kraljica neba, babil. božica Ištar. 7,21: Jeremija se bori za nutarnje bogoštovlje kojemu su pod-ređeni vanjski čini, a ne obratno: usp. 4,4 bilj; 7,1 bilj. 7,30: Grozote, hebr. šikuc, pogrdno ime za poganska božanstva.

196 7,31: Uzvišice tofetske, gdje su poganskom bogu Moleku žrtvo-vali djecu: 2 Kr 16,3; 21,6; Pnz 12,31. Tofet valjda označuje peć u koju su bacali ljudske žrtve. Dolina Ben-Hinom, podno Jeru-zalema. 10,12—16 = 51,15—19; usp. 40,19 sl; 41,6 sl; 44,9—20; Bar 6; Dn 13,65—14,42; Mudr 13,11—19. 10,19—20: Tužaljka personificirane Judeje. 10,25: Ps 79,6-7. 11,1 sl: Usp. 2 Kr 23,2—3. Jeremija je potpomagao kralja Joši-ju u tzv. deuteronomističkoj obnovi Saveza s Jahvom. R. 3 = Pnz 27,26; r. 4 = Pnz 4,20; r. 5 = Pnz 7,12—13; 6,3; 10,15; 29,27; r. 8 = Pnz 29,18. 11,13: 2,28. 12,1 sl: usp. Job 21; Ps 49; 73. 13,1—11: Simbolička vizija: kao što je prorok odbacio istrunuo pojas, ures svoje odjeće, tako će Jahve odbaciti svoj izabrani narod zbog nevjere. 15,2: 43,11. 15,10—21: Ove retke smatraju intimnom ispoviješću proroka koji doživljava krizu i obnovu svog zvanja. 16,14—15: 23,7—8. 17,7: Ps 1; 40,5. 17.14—18: Možda te retke treba spojiti s 15, 10—21.

197 18,1 sl: I opet simbolička akcija kakve često u proroka susre-ćemo, a znači: Jahve može u svaki čas uništiti Izrael zbog nje-govih grijeha. 18,19 sl: I opet, možda, odlomak iz Jeremijinih ispovijesti, v. 15,10 sl; 17,14 sl i 20,7 sl. 19,1 sl: Nova simbolička akcija (v. 18,1 sl bilj.). 19,6: Tofet, v. 7,31 bilj. 20,7—18: Usp. 15,10 sl i 17,14 sl. Redak 14: usp. Job 3,3. 21,1 sl: Smatra se da gl. 20 izvješćuje o događaju za opsade Jeruzalema god. 588. 22,10—11: Jošija je poginuo u bitki kod Megida, a njegov sin Joahaz ili Šalum odveden je u Egipat: 2 Kr 23,30-33. 23,1 sl: Usp. Ez 34,4—6. 23,5—6: = 33,15—16. Izdanak u r. 5 naziv je budućeg Mesije: 2 Sam 8,15; Iz 9,5—6; 11,1—5; Zah 6,12; 3,8. Jahve Pravednost naša bit će ime Mesijino: Rim 3,21 sl; Mt 22,45; Iv 18,36. U hebr. je tu igra riječju: kralj Sidkija — Jahve Sidkenu, od rije-či sedek = pravednost. 23,7—8: = 16,14—15. 23,19—20: = 30,23—24. 23,33: Češće se proroštvo u izvorniku zove Breme Jahvino: Iz 13,1; 14,8; 19,1; Zah 9,1; 12,1; Mal 1,1. 24,7: Usp. 31,31—33.

198 25,11 sl: Sedamdeset godina izražava koliko će, okruglo, traja-ti babilonsko sužanjstvo: usp. 27,7; 29,10; 2 Ljet 36,21 i Dn 9. Po jednima, babilonska hegemonija u Palestini počinje se god. 604. (2 Kr 24,1; Dn 1,1) a svršava se god. 439. Po drugima tre-ba računati od pada Jeruzalema god. 587. do ponovnog zidanja Hrama god. 515. 25,13b—38: To se može uzeti kao uvod u gl. 46—51. 26,6: 7,12 bilj. 26,18: Mih 3,12. 26,22: Usp. 36,25 (Elnatan) i 2 Kr 22,12.14 (Akbor). 30,1 sl: Smatra se da je veći dao Knjige utjehe (usp. Iz 40 sl) napisan u doba Jošijine obnove, od god. 621. do 609, kad su u narodu procvale mesijanske nade: a) Jahve još ljubi Izraela (koji je od 721. u izgnanstvu asirskom): 31,3.15—20; Hoš 11,8—9; b) on će opet skupiti Izraelove izgnanike: 30,3; 31,2—14; Hoš 10,11; c) Sion će postati središte jedinstva između Iz-raela i Jude: 31,1.6; Iz 11,10—16. Tijekom vremena, nakon god. 587, ta su proroštva o Izraelu proširena i na Judu (Jude-ju) kako se nalaze u sadašnjem tekstu Jeremijinu. 30,23—24: = 23,19—20. 31,2—6: Mesijanska vremena navješćuju se kao novi Izlazak. Usp. Hoš 2,16—17 i 11,1—9 (Iz 54,8). 31,15—22: U Rami, 9 km sjev. od Jeruzalema, gdje je bila sah-ranjena Rahela, mati plemena Benjaminova (1 Sam 103), bio je Nabukodonozorov logor gdje su se prikupljali izgnanici za Babilon (Jr 40,1). Jahve tako osjeća za svoj narod da ga, kad bi i htio, ne može udariti: Jr 31,9; Iz 49,15; Hoš 11,8, te već misli kako da dovede izgnanike natrag. Unutar tog konteksta smje-

199 šta se zagonetno mesijansko proročanstvo Žena će okružiti Muža, što se može na temelju teksta na više načina shvatiti: a) u budućim vremenima bit će takav poredak da će žene dosta-jati da budu zaštita muževima; b) u duhu Hošeinih slika: Že-na = Izrael; okružiti = ljubavlju. štovanjem; Muža = Mesiju (Iz 7,14 i Mih 5,3). 31,23—30: Mozaik malih proročanstava, možda iz različitog vremena. U r. 29 usp. Ez 183. 3131—34: To je vršak poruke Jeremijine, a donekle i SZ-a: usp. 32,38—42. Nekoć je Jahve sklopio Savez s Abrahamom (Post 15, usp. Jr 34,18—19), a onda po Mojsiju sa svim Izraelom (Izl 24,1—8). Narod se odvrgao od Saveza nevjerom Jahvi, zbog čega je došlo najprije asirsko (god. 721), a onda babilonsko su-žanjstvo (god. 587). Ali Jahve ostaje vjeran; on obećava Novi savez (usp. Ez 11,19 i 36,26—27) koji će biti savršeniji od prvog poglavito u trojem: a) u oproštenju grijeha — r. 34, usp. Ez 36,25.29; Ps 51,3—4.9; b) u osobnoj odgovornosti i plaći = r. 29, usp. Ez 14,12 sl; c) u pounutrašnjenju religije, tj. Zakon neće više biti napisan na kamenim pločama, nego u srcu = r. 33 (24,7; 33,39). Pod utjecajem Duha Božjega koji daruje čovjeku »novo srce« (Ez 36,26—27; Ps 51,12; Jr 4,4), čovjek će se iznut-ra osjećati odanim Bogu = r. 34 (Hoš 2,22 sl.). Taj će Savez, proriču proroci, biti vječan: Jr 32,40. Uspostavio ga je Krist, prema Mt 26,28 i Lk 22,20 (usp. 1 Kor 11,25 i Heb 8,8—12). Najkraći izraz, koji ističe savezničku prisnost između Jahve i njegovih, čitamo u 31,1 = 7,28; 11,4; 24,7; 32,38. 32,1 sl: Događaj se zbio za vrijeme opsade Jeruzalema: simbo-lička akcija ističe da će narodna nesreća biti privremena. 32,35: 7,31 bilj. 33,11: Ps 136,1.

200 33,15-18: 23,5—6. 34,9—14: Lev 25,10.39—46; Pnz 15,12—15. 34,18—19: Obred svečane nagodbe, saveza, vršio se tako da bi ugovarači prošli kroz dvije pole rasječena teleta, u znak da si zadaju riječ na život i smrt, usp. Post 15,9 sl. Budući da su se Judejci odvrgli od Saveza Jahvina, stići će ih sudbina teleta: pola će ih ostati u zemlji, a pola će otići u izgnanstvo. 35,1 sl: Rekabovce, pustinjsko nomadsko pleme, prijateljsko Izraelcima, Jahve hvali nevjernom Izraelu kao primjer vjer-nosti. 36,1: 2 Kr 24,17—20. 38,13: 39,15 sl. 39,15 sl: 38,13. 41,9: 1 Kr 15,16-22. 43,11: 15,2. 44,17: Nebeska kraljica, babilonska božica Ištar, v. 7,18. 46,1 si: Proročanstva protiv narodā (gl. 46—51) nastavljaju se na 25,13—18. Tu ima mnogo povijesnih i zemljopisnih podata-ka koje, zbog ograničenosti prostora, nije moguće pojedinačno tumačiti. 46,2—12: Vrlo sugestivan odlomak Jeremijin, proroštvo protiv Egipta: r. 2 povijesni podatak (bitka kod Karkemiša, na gor-njem Eufratu, gdje su Babilonci pod Nabukodonozorom god. 606/605. izvojevali odlučnu pobjedu nad egipatskim faraonom Nekom); r. 3-4: neposredno pred bitku faraon izdaje zapovijedi;

201 r. 5—6 = iznenadni poraz Egipćana; r. 7—8 = početak pohoda, samosvijest Egipta; r. 9 = opet neposredno pred bitku faraon izdaje zapovijedi plaćeničkoj vojsci; r. 10 = teologija poraza: faraon Neko kažnjen je zbog pogibije kralja Jošije kod Megida, god. 609; r. 11—12 = rugalica. 49,9: Ob 5—6. U r. 14—16 = Ob 1—4. 49,18 sl; 50,44—46. 50,40 = 49,18; r. 42-43 = 6,23—24; r. 44-46 = 49,19—21. 51,15—19 = 10,12—16. 51,57 = 51,39. 52,1 sl = 2 Kr 24,18—25.30, Jr 39,1—10.

TUŽALJKE Tužaljke, prema latinskom Lamentacije, sadržavaju pet malih elegija koje pjevaju o propasti Jeruzalema, o razorenju Hrama i kobi izabranoga naroda god. 587. Hebrejska i kršćanska tradi-cija pripisuje ih Jeremiji, v. 2 Ljet 35,25. Tužaljke su, u izvor-niku, zanimljive zbog svoje posebne književne vrste i zbog met-rike i strofike. Treća je tipičan primjer za tzv. individualne tu-žaljke, a peta za kolektivne, narodne žalopojke. Prve su četiri spjevane u ritmu nadgrobnica, hebr. kinah, koji donekle odgo-vara pentametru sa 3 + 2 naglaska: nedovršenost drugog polus-tiha označuje zastajanje daha, pri čemu bi se i glas spustio kao izraz boli. Osim toga, prve četiri tužaljke spjevane su alfabets-ki: svaka od 22 strofe počinje susljednim slovom hebr. alfabeta: Alef, Bet, Gimel... Treća je još složenija: svaka se strofa sastoji od tri distiha od kojih se svaki počinje istim slovom alfabeta. Peta; prema Vulgati Molitva Jeremijina, ima također 22 strofe,

202 samo ne alfabetizirane, a ritam joj je heksametarski, 3 + 3 nag-laska. Svih pet tužaljki prodahnute su dubokom boli, tugom, kajanjem, ali i nepokolebljivom nadom da Jahve neće zauvijek ostaviti svoj narod. U izvorniku se usporedbe sa zaručnicom, ženom, udovicom još snažnije doimlju, jer su u hebrejskom imenice narod, grad, Jeruzalem ženskog roda. Životnu uvjeto-vanost Tužaljki (»Sitz im Leben«) naslućujemo iz Jr 41,5: pje-vale su se u liturgiji narodne žalosti na spomendan razorenja Hrama: Zah 7,3; 8,19; Jl 2,15—17 i 7,2—3. U kršćanskoj litur-giji pjevaju se u dane muke Isusove, na Veliki četvrtak, petak i subotu.

BARUH Knjiga nosi naziv Jeremijina pomoćnika i tajnika Baruha (Jr 32,12; 36,4). Dijeli se na dva različita dijela. Prvi dio sačinjava uvod 1,1—14 i ispovijedanje krivnje cijeloga naroda 1,15—3,8. Taj je dio pisan prozom. Drugi dio donosi dvije pjesme: jednu o mudrosti (3,9—4,4), a drugu o obnovi Izraela (4,5—5,9). Razli-čitost stila, dikcije i pogleda svjedoči o različitim autorima. Pr-vi je dio, čini se, u Babiloniji napisao sam Baruh i poslao ga da se čita u Jeruzalemu za blagdan okajanja grijeha. Iz knjige se vidi kako je bila čvrsta veza između Izraelaca u izgnanstvu i onih u domovini. Ta je veza održavana istim Za-konom, običajima, molitvom, a nakon podizanja Hrama, bogos-lužjem i Svetištem. Posljednja redakcija knjige izvršena je oko 150—60. g. pr. Kr. U grčkoj Bibliji (LXX) 6. glava stoji kao posebno Jeremijino pismo sužnjima u Babilonu. U toj se glavi napada idolopoklon-stvo i ona vrlo upadno sliči Jr 10,1—16 i iz 44,9—20. 1,2: Pete godine, na petu godišnjicu pada Jeruzalema, koju su vjerojatno slavili u izgnanstvu kao i u Palestini (Zah 7,3).

203 1,14: Blagdan sjenica (Izl 23,14). Zborovanje se održavalo prvo-ga i osmoga dana Blagdana: Lev 23,35—36. 6,3: Koji se nose na leđima: aluzija na poganske procesije u Ba-bilonu. 6,42: O svetoj prostituciji u čast božice Ištar obilno govore teks-tovi pisani klinovitim pismom.

EZEKIEL Propast Jeruzalema i južnoga kraljevstva znači i politički i re-ligijski prijelom u izraelskoj povijesti. U tom trenutku nastupa-ju proroci kao nosioci nacionalne svijesti i čuvari religioznog poklada. Uz Jeremiju se u to doba posebno ističe Ezekiel. Nji-hove su knjige bile u rukama izgnanicima u Babilonu. Dok je Jeremija ostao u Jeruzalemu i kasnije, odveden u Egipat, zavr-šio život odijeljen od svoga naroda, Ezekiel je (591—570) svo-jom nazočnošću u progonstvu dizao duh i budio nadu svojim sunarodnjacima. Pažljivim čitanjem njegove knjige otkrivamo svježeg propovjednika, jakog čovjeka koji se ljudski obraća lju-dima, razgovara s njima, osvjetljuje im stvarnost simbolima, slikama i prispodobama koje su kod njega vrlo česte i izvanre-dno snažne. U viziji vatrenih Jahvinih kola (gl. 1) želi istaći kako je Jahve spreman da pomogne narodu: nije vezan na Hram, nego je svugdje nazočan. A vizijom o uskrisenju suhih kostiju (37,1—10) ukazuje na Jahvinu svemoć kojom može oži-viti svoj narod. Uporno naglašuje Jahvinu ulogu u zbivanjima da bi i Izraelci i drugi narodi spoznali i priznali Jahvu: »I znat će da sam ja Jahve« — zaključak je gotovo svakog Ezekielova izvještaja. U bespomoćnom i beznadnom narodu održava nadu o povratku u domovinu, o obnovi Hrama i bogoslužja. Njihov pravedni i sveti Bog podići će pod novim Davidom, dobrim pas-tirom, novi Izrael (34,23—31). Sam će im Jahve dati novo srce i novi duh da bi svi narodi mogli spoznati kako je Bog svet

204 (36,26). Ezekiel, svećenik, uređuje već plan novoga društva i bogoslužja (40—48). On je jedan od rjeđih biblijskih pisaca koji u židovskoj religiji sintetizira materijalni i duhovni elemenat: poštuje Zakon, bogoslužje i Hram, toliko da su ga neki smatrali začetnikom farizeja, a s druge strane »novi Izrael« gradi na »novom duhu i novom srcu«, tj. na nutrini koja je daleko od svakog farizejskog formalizma. I upravo navještajem Novoga saveza, a tako i slikom o izgub-ljenoj ovci i dobrom Pastiru, Ezekiel pripravlja Novi zavjet, a svojim živopisnim slikama pruža sadržajne motive kršćanskoj umjetnosti. Knjiga nam se u glavnim crtama očituje kao pomno smišljena i dobro povezana cjelina. Nakon uvoda (1—3) slijede prijetnje Judi i Jeruzalemu (4—24), pa proroštva protiv pogana (25—32), zatim događaji za vrijeme opsade Jeruzalema i nakon nje (33—39) i konačno dosta minuciozno razrađen plan za buduću obnovljenu zajednicu (40—48). Ipak mnoga paralelna mjesta, prekidi, umeci i proširenja upućuju na postepeni literarni raz-voj ovoga djela. Njegovu sadašnju jedinstvenost valja pripisati konačnomu redaktoru, koji svakako potječe iz svećeničkih kru-gova. 1,1—3: Poziv Ezekielov: godine tridesete, možda od početka vjerske reforme kralja Jošije god. 621, ili je Ezekielu tada bilo 30 godina; četvrtog mjeseca, Tamuza (lipanj-srpanj); Kebar je rukav Eufrata; izgnanstvo — Nabukodonozor je prisilno depor-tirao velik broj Judejaca u Kaldeju = Babilon (v. 3,11.15; 9,24 i inače vrlo često u Ez). Jojakin, a valjda u to doba i Ezekiel, deportiran je god. 597: 2 Kr 24,12. 1,3—28: Viđenje Jahvinih kola. Dok Ezekiel opisuje svoj poziv (usp. Iz 6,1—8), jedva nekako izražava zapažaje svoje vizije; odatle — kao i u drugim njegovim vizijama — dosta nejasnoća. Sa sjevera, tradicionalnog božanskog boravišta. Četiri bića, očito prema Ez 10,5 sl kerubini (usp. Izl 25,18 i dr.), kakve je Ezekiel vidio toliko puta naslikane po zidovima Babilona. Čo-

205 vjek, lav, vol, orao — inteligencija, snaga, moć, gospodstvo (ka-ko su Babilonci prikazivali svoja božanstva) u službi Jahvinoj. Cijela zemlja i nebo, prema r. 26, samo su »kola« prijestolju Boga koji, dok se sve kreće, sjedi. Oganj označuje sjaj, toplinu i moć Božju: Post 15,17; Izl 3,2; 19,18 i dr. Duga je znak Božje blagosti: Post 9,9 sl; Otk 4,5. Cijela slika hoće izraziti temeljnu poruku izgnanicima: Bog je posvuda, dakle i uz njih, a ne samo u Palestini: usp. Izl 24,15—17; 2 Kr 8,10 sl; 2 Ljet 5,13—14. 2,1—10: Sine čovječji, tipičan izraz u Ez, a označuje Božju uz-višenost, sićušnost čovjekovu. Ovako govori Jahve Gospod, ta-kođer čest izraz u Ez, a ističe autoritet prorokovih riječi: za njihovu sigirnost i obistinjenje jamči Jahve. Ruka ispružena i svitak: Jahve svom proroku predaje poslanje i objavu, naviješta kazne nevjernom narodu. 3,8: Jr 1,18; Iz 50,7. 3,12: Viđenje ie prestalo, ali ie ostavilo duboke tragove u duši prorokovoj. Ne zna se gdje je bio Tel-Abib. 3,16—21: Čuvar ističe prorokovu odgovornost: Iz 52,8; 56,10; Jr 6,17; Ez 33,2—7. Ako ne izvrši poslanje, bit će kažnjen kao ubojica: Post 9,5; 42,22. 3,22 sl: U Ezekielu imaju veliko značenje simboličke akcije, kao na pr. susljedna u 4,1 sl; usp. 4,4; 24,27; 33,21. 4,1 sl: Čitav niz simboličkih akcija: r. 1—2 = Jeruzalem će biti opsjednut; r. 3 = uzalud će tražiti pomoć od Jahve: između Bo-ga i naroda podignut je zid; r. 4—7 = nepomičnost prorokova označuje doba izgnanstva Izraela od god. 721, i Jude od god. 587; r. 9—17 = bit će opća oskudica. Šekel je u ono doba iznosio oko 10 gr; šestina hina - naša 1 l. K tome, živjet će među poga-nima: r. 12 sl — usp. Hoš 9,3; Dn 1,8.

206 5,1 sl: Zarobljenicima bi obrijali glave: Iz 7,20. Trećina će sta-novništva u gradu izgorjeti; trećinu će mač posjeći; trećinu će odvesti u izgnanstvo. Sačuvat će se samo mali Ostatak, jezgra novog Izraela: usp. 11,13—20; 37,12; Jr 24 i 29 i dr. 5,9: Gadosti vrlo često u Ez označuje idole i idolatrijski kult kojem se odaše Izraelci i Judejci, a koji je često bio spojen s bludništvom: Pnz 17,2-4; 20,18 i dr. 5,10: To označuje unutarnje nerede: Iz 9,19—20. 6,1 sl: Gore Izraelove — uzvišice na kojima se vršio razbludni poganski kult: 1 Kr 1231; 2 Kr 23,15; Jr 7,31. I opet Osta-tak u r. 8—10: oni će se obratiti. 7,1 sl: Ovo je proroštvo vjerojatno iz god. 588, dakle neposredno prije pada Jeruzalema god. 587 pr. Kr.: propast je tu! 7,10 sl: Evo dolazi, dadako, Dan Jahvin (r 7): usp. Iz 2,2 sl; 7,21; Am 5,18; Sef 1,7.14. . . Ovi su reci u izvorniku vrlo nejas-ni: čini se da ukratko izražavaju socijalne nepravde protiv ko-jih grmi Jahve. Nitko neće umaći: r. 15—27. Neke izraze odavle nalazimo u eshatološkom govoru Isusovu: Mt 24,16—18. 6,1—11,25: Tumači ističu da gl. 8—11 čini cjelinu: 1. gl. 8 Jah-ve pokazuje Ezekielu u viđenju gadosti idolatrijskog kulta u Hramu jeruzalemskom; 2. gl. 9 naviješta Božju kaznu; spasit će se samo obilježeni božanskim biljegom; 3. gl. 10—11 uglavnom naviješta da će Jahve ostaviti Hram, u njemu više neće stano-vati Slava (Prisutnost) Jahvina — Hram će biti razvaljen. U sklopu toga prorokuje se Novi savez: 11,15 sl. 8,3—5: ljubomora ... vjerojatno je kip božice Aštarte u Hramu (2 Kr 21,3—7), što izaziva Jahvinu ljubomoru: usp. Izl 34,14; Pnz 32,16 i dr.

207 8,6—18: Gadosti, v. 5,9 bilj. Sav je Hram oslikan idolima ko-jima se iskazuje štovanje. Tamuz je bio najprije sumersko, pa babilonsko, a onda sirijsko (pod imenom Adonis) božanstvo: usp. Dn 11,37. 9,1: Usp. Iz 37,36. 9,4: Slovo Tau u hebr. ima oblik križa, a znak je pripadnosti i zaštite: Post 4,15; Otk 7,2. 9,5—7: Opisuje razorenje Jeruzalema 10,1 sl: Viđenje je slično onom u gl. 1, a hoće reći da će Jahve ostaviti Jeruzalem: v. 11,22 sl. 11,3—12: Osjećaju se sigurni, kao meso u kotlu. Na tu uzreči-cu nadovezat će svoje prijetnje Ez 24,1—14. No, Jahve ismje-huje tu sigurnost: r. 4—12. 11,14—21: S Ostatkom, s onima koji se obrate i opet postanu vjerni, Jahve će sklopiti Novi savez: usp. Ez 36,26—27 i Jr 31,31—33. Novo srce, prema sirskom prijevodu; drugo, prema LXX-i; jedno (da samo Jahvu ljube), prema hebr. 12,1—19,32: Ova su poglavlja zaokružena cjelina. Prorok is-pravlja lažne nade u narodu: 1. gl. 12,1—20 = izgnanstvo je, unatoč njihovim nadama, neminovno, a to prorok naviješta simboličkom akcijom; 2. gl. 12,21—28 = uzalud se tješe da se već dugo zla prorokuju, a još ih nema, jer da se odnose na da-leka vremena; 3. gl. 13-14 = uzalud se tješe optimističkim laž-nim proročanstvima te se ne popravljaju i ostaju u svojoj zloći; 4. gl. 14,12—23 = uzalud se tješe što među njima ima praved-nika: oni će ostati, a zlikovci će propasti (spasit će se samo Os-tatak obraćenih); 5. gl. 16 = neće ih spasiti ni to što su Izabra-ni narod, jer ne žive dostojno svog izabranja; 6. gl. 17 (već 16,53—63) = ipak će od Ostatka nastati novi narod; 7. gl. 18 =

208 posred sveopće kazne Jahve gleda na pojedince pravednike, a to samo potiče na brzo osobno obraćenje. Ova poglavlja (uz Ez 33,10—20) zauzimaju vrlo važno mjesto u postupnosti objave SZ-a jer, uz naglašenu kolektivnu odgovornost i religioznost dosadašnjih knjiga, ističu osobno zalaganje. 12,12: 2 Kr 25,4—7. 13,1 sl: Slično udara po lažnim prorocima Jr 23,9 si. 13,17 sl: Lažne proročice krive su još i zato što promiču magiju i sujevjerje. Pojedinosti je teško razumjeti. 14,12 sl: Grijeh naroda, vjerolomna Savezu (Izl 19,1—20,17), veći je nego Sodome i Gomore, koje bi Jahve bio poštedio da je u njima bilo pravednika: Post 18,20 sl. Noa, Daniel, Job — ti-pični pravednici. 15,1 sl: Izrael se često slika kao bujan vinograd. Pnz 32,32; Ps 80,9—16; Iz 5,1-7; Jr 2,21. Sada neplodan, nizašto je. 16,1 sl: Odlomak je tipična teološka alegorija povijesti Izraela; a) r. 1-2 = uvod; b) r. 3-14 = Jahve izabra Izrael (Sinajski Sa-vez kao ženidba); c) r. 15—34 = nevjera Izraelova u pustinji; d) r. 35—52 = kazna Jahvina zbog nevjere; e) r. 53-63 = proro-čanstvo o novom, vjernom Izraelu. Izrael — žena Jahvina: ti-pična je proročka alegorija: Ez 6,9; 23,3 sl; Hoš 2,9; Iz 5,1; 54,5; 62,4 sl; Jr 2,2; 3,1 sl i dr. Slika je neposrednija u hebrej-skom, gdje su ž. roda imenice: narod, grad, Jeruzalem. Preljub i bludničenje u ovom kontekstu imaju tri značenja, uzajamno uvjetovana: a) privatni i javni nemoral; b) prianjanje uz po-ganstvo; c) kriva politika udruživanja s poganskim, narodima — Egiptom, Asirijom, Babilonijom (usp. gl. 23). 16,20 sl: Pnz 12,31; Lev 18,21.

209 16,35 sl: Poganski narodi s kojima se Izrael udruživao i zbog toga padao u idolopoklonstvo, bit će mu kaznitelji, a kažnjen će biti kao bludnice — smrću: Lev 20,10; Pnz 22,22 i dr. 17,1 sl: Orao = Nabukodonozor (v. r. 12). Vrh cedra = Jojakin. Zemlja trgovaca = Babilon. Sjeme zemljino = kraj Sidkija, odan Nabukodonozoru (r. 6): 2 Kr 24,12—17. Drugi orao = Egipat, s kojim se poslije Sidkija udružio (r. 7 sl), unatoč savezu s Na-bukodonozorom (r. 13). Tako je došlo do propasti god. 587. (2 Kr 24,12 sl) koju opisuje Ez 17,11—21 i 21,23 sl. Grančica u r. 22 jest budući Mesija: Iz 11,1 sl. 18,1 sl: Potreba osobnog obraćenja: v. Uvod i gl. 12. Poglavlje je puno bibl. reminiscencija. 19,1 sl: Gl. 19 nastavlja se na gl. 17. U izvorniku je sastavljena u ritmu tužaljki, kao sprovodna pjesma. Lavica u r. 2 i loza u r. 10 = zemlja izraelska, Lavići, odn. grane = kraljevi, knezovi. Istočnjak u r. 12 = Nabukodonozor. Zemlja suha u r. 13 = Babi-lon. U r. 6 i 9 aludira se na sudbinu Joahaza (2 Kr 23,31) i Jo-akina (2 Kr 24,8—17). 20,1—24,27: Četiri glavna razloga propasti Judeje: 1. gl. 20 = nevjera izabranoga naroda (ali se od r. 30 dalje naviješta spa-siteljska kazna, da se narod obrati i doživi novi »izlazak« u r. 41); 2. gl. 21 = protubabilonski savez zbog kojega će Nabuko-donozor kazniti nevjernog Sidkiju (usp. 17,1 bilj.) i njegove protubabilonske saveznike Amonce; Nabukodonozorov pohod prorokuje simbolička akcija u 21,23 sl; 3. gl. 22 = nedjela Jeru-zalema: politička ubojstva, idolatrija, nemoral, nasilje itd., zbog čega je Jahve zapalio peć u Jeruzalemu da očisti svoj na-rod: 22,17 sl; 4. gl. 23 = velika i snažna alegorija kojom prorok grmi protiv saveza s okolnim poganskim narodima kao protiv bludničenja, v. 16,1 bilj. Ohola = Samarija. Oholiba = Jeruza-lem.

210 24,1 sl: prosinac—siječanj god. 589/588. O opsadi Jeruzalema: 2 Kr 25; Jr 52. Alegorički se opsjednuti Jeruzalem uspoređuje s uzavrelim kotlom: Ez 11,3; Jr 1,13—19. 24,15 sl: Prorok ne smije plakati za pokojnom ženom: ni Jahve neće protužiti nad kažnjenim Izraelom. 25,1 sl: Amon, narod uz Mrtvo more, zakleti neprijatelj Izrae-la: Post 19, Suci 10,1—11,40 i dr. Moab, južno od Amona: Post 19,30-38; Iz 15—16; Jr 4,1 sl. Edom, potomci Ezavovi, tradici-onalni neprijatelji Izraela već od Post 25—33 (usp. 2 Kr 24,2; Jr 27,1 sl). 26,2: Tir se radovao padu Jeruzalema, svoga trgovačkog rivala, jer je bio na raskrsnici putova, Vrata naroda. 27,1 sl: Tužaljka nad Tirom, trgovačkim centrom, u slici potop-ljene lađe. 28,20: Sidon, fenički grad blizu Tira. 29,1 sl: U prosincu-siječnju god. 588/587, neposredno prije Na-bukodonozorove invazije, Ezekiel uspoređuje nadutost egi-patskog faraona Hofre s mitskim krokodilom kojega je ubio Jahve. Uzalud se Izrael u nj uzdao: r. 6 = Iz 35,7; 26,6; 2 Kr 18,21. 30,1—32,32: Nastavljaju se proroštva protiv Egipta, koji se u gl. 31 uspoređuje s cedrom (usp. gl. 17), a u gl. 32 opet s kro-kodilom (usp. gl. 29). U 31,17 sl sjene pokojnika sarkastički pozivaju faraona da im se pridruži. 33,21 sl: U siječnju god. 585. neki bjegunac javlja izgnanicima u Babilonu iz 1. izgnanstva god. 597. da je Jeruzalem pao; bilo je to god. 587. Tom prilikom Ezekiel prokazuje uzrok nesreće:

211 krivo samopouzdanje i opći nemoral (usp. 11,14—21 i 18,6.10—12). 34,1 sl: Jedna od najljepših Ezekielovih alegorija. Jahve grmi — kao u 22,23—31 — protiv narodnih vođa, pastira Izraelovih: Iz 40,11; Jr 10,21; 23,1 i dr. Sam će Jahve biti pastir: r. 11—16 = Ps 23. Naviješta se idealni pastir-Mesija; r. 23 = usp. Hoš 1,11; Mih 5,4; Iv 10,11—16. Pod njim će se uspostaviti Savez mira: Iz 54,10; 11,7—8; Hoš 2,18, te će nastati opće blagosta-nje mesijanskih vremena: usp. Iz 9,3—6; 11,6—9; 32,1—5; Am 9,13 sl; Hoš 2,23 i dr. 35,1 sl: U mesijanskim vremenima Božji narod neće imati nep-rijatelja. Edomci, koji obitavaju po gorju seirskom, tip su svih neprijatelja Izraelovih: v. 21,5 bilj. 36,1 sl: a) nasuprot gl. 35 blagoslivlju se gore Izraelove — Iz-rael: r. 1—15; b) Izrael je doduše kažnjen zbog grijeha: r. 16—19 = gl. 20; c) ali da se ne bi pogrdilo ime Jahvino, kao da on ne spašava svoj narod, Jahve će radi svojeg imena spasiti Izra-el: r. 21—24; d) jedan od najljepših odlomaka SZ-a: spasenje = nutarnja obnova (kao i inače u Ez): usp. Jr 31,31 sl; Ps 51,12— 14; Iv 3,5. 37,1 sl: a) viđenje u r. 1—14 prorokuje obnovu Izraela, a u klici označuje uskrsnuće. Suhe kosti, tj. bez života: Iz 58,11; Izr 3,8. Sastav ljudskog tijela u r. 6 sl podsjeća na Joba 10,11 sl. Oživ-ljenje kostiju podsjeća na prvo stvaranje. — b) Izrael i Juda, dosad razjedinjeni, bit će jedan narod: r. 15—28. To označuje simbolička akcija u r. 15—19. Sluga moj David — pastir u r. 24: v. Ez 34,23 (2 Sam 7,14 i Ps 89). — c) Novi savez: 11,19 sl; 3626 sl. 38,1—39,29: Ova se poglavlja, najzagonetnija u cijeloj knjizi, zovu Ezekielova apokalipsa: usp. Iz 24—27; Dn 7—12; Zah 9—14. Ne treba se stoga truditi oko povijesnih identifikacija. U

212 apokaliptičkom jeziku Gog — možda prema imenu Gigesa, kra-lja Lidije sredinom VII st. — samo je simbol svih urotnika pro-tiv Boga i Božjeg naroda: usp. Otk 20,8. On će na Jahvin narod povesti — namamljen od samog Jahve — udružene narode: a) da izvrši spasiteljske Božje kazne nad Izraelom koji će Jahve konačno spasiti, pa da b) budu uništeni svi protubožji urotnici. 40,1—48,35: I ova poglavlja zatvorena su cjelina. Prorok vizio-nar nastupa i kao reformator: izlaže razrađen plan o vjerskoj i političkoj obnovi novog, mesijanskog naroda; staro zakono-davstvo, na temelju novih iskustava, prilagođuje novim vreme-nima (Ezekielov Zakon-Tora). Novi narod imat će: 1. novi Hram-Dom — gl. 40—43,12 jer će Bog biti u svom narodu (48,35); 2. novo, sveto svećenstvo — gl. 43,13—44,27; 3. savrše-no bogoslužje — gl. 44,28—45,15; 4. novo, sveto kneževstvo — gl. 45,18—46,24; 5. novi Jeruzalem i nova Sveta zemlja postat će cijela Hram-Dom Jahvin: Slava Jahvina prebivat će posvu-da i u svima — gl. 47—48 (usp. Iv 1,14 i Otk 21—22). U duhu Ezekielove knjige, ova poglavlja — slike i mjere i sl. — treba shvatiti vise simbolički i teološki nego realistički. Inače, za ra-zumijevanje pojedinosti trebalo bi imati pri ruci vrlo razrađen arheološki komentar, osobito u pogledu opisa Hrama i hram-skog bogoslužja. Posljednje riječi knjige izražavaju njezinu bit-nu poruku: Jahve šam — Jahve je ovdje, odn. ondje, usp. Iz 60,14 i proročanstva o Emanuel — Bog s nama u Iz 7,14 i Iv 1,14.

DANIEL U hebrejskoj Bibliji smješten je Daniel među Ketubim, tj. pisce (poučne). Grčki prijevod (LXX) i Vulgata ubrajaju ga među »ve-like« proroke. To je prvi biblijski apokaliptički spis. Apokalipti-čne opise nalazimo već kod Izaije (24—27), Ezekiela (1,4—28; 10, 1—22; 37,1—14; 40—48), Zaharije (9—14) i Joela (3—4). Ta književna vrsta nastaje u vrijeme nacionalnih potresa. Prvotni

213 joj cilj nije da opisuje povijesna djela, nego da ih osmisli. Pisac, uvjeren da je Bog planirao tok povijesti, simbolima i znakovima nastoji otkriti (apokalypto) tajnu povijesti, tj. konkretne doga-đaje protumačiti kao prolaznu kušnju koju treba izdržati dok umjesto nje ne dođe trajni mir. U apokrifnoj, izvanbiblijskoj, literaturi ima više djela te književne vrste. Obično nose ime velikih ljudi iz prošlosti: Adama, Henoka, Noe, Abrahama i dr. U Dn 11 do u pojedinosti opisane su prilike i vrijeme progon-stva Židova pod Antiohom IV Epifanom (175—164), a ne spo-minje se pobjeda Makabejaca g. 165. Iz toga se zaključuje da je knjiga nastala neposredno prije g. 165. Napisao ju je neki po-božni Židov koji je za prvi dio (1—6) upotrijebio još živu preda-ju o Danielu iz teških vremena babilonskog sužanjstva (Ez 14,14; 28,3; 1 Mak 2,59—60). Na poznatim primjerima prošlosti htio je svojim sunarodnjacima buditi nadu u konačni trijumf nad neprijateljima. Uvjet je vjerno i ustrajno čuvanje svoje reli-gije po Danijelovu uzoru. U drugom dijelu knjige (7—14) u četiri viđenja pisac želi poka-zati kako su tjeskobe ondašnjeg progona ipak podnošljive; jer će se one završiti sigurnom pobjedom »svetih« kad se pojavi Sin čovječji i uspostavi Božje kraljevstvo (Dn 7,13; 3,33; 4,31; usp. Mt 24,30; 26,64; Mk 13,26; Lk 21,27; Otk 1,7; 14,14; 2 Sol 1,7). Time se i Danielova knjiga svrstava u red mesijanskih navješ-taja, i dosljedno među proročke knjige, i to vremenski najbliže Novom zavjetu. 1,1-4: Jojakim, god. 609—598: 2 Kr 24,1-7; 2 Ljet 36,5—8. Ši-near = Babilon. Kaldejci = Babilonci: 2 Kr 25. 1,8: Jdt 11,12: 12,1—9; 2 Mak 6,7—8.18 sl. 2,1: Kronološki podaci Knjige Danielove više-manje samo su približni: piscu očito nije stalo toliko do povijesne točnosti koli-ko do pouke koju daje povijest.

214 2,4b—7,28: Ovaj odlomak došao je do nas samo u prijevodu LXX, na grčkom. 2,20—23: r. 20 = Ps 41,14; Neh 9,5 i Job 12,13; r. 22 = Job 12,22. Bog — svjetlost: Izl 24,17; Ez 1,27; Hab 3,4; Iz 60,19 sl; 1 Iv 1,5-7; 1 Tim 6,16; Jak 1,17. 2,28—45: Na svršetku dana = u mesijansko doba. Slijedi prva alegorija Danielove knjige koja tajnovito opisuje susljedne im-perije: r. 38 = novobabilonsko; r. 39 = medijsko i perzijsko; r. 40 sl grčko, pod Aleksandrom Velikim, koja će se iza njegove smrti razdijeliti, osobito na Ptolemejeviće u Egiptu i Seleukoviće u Siriji koji će pokušati da se ojačaju uzajamnim ženidbama (r. 43). U r. 44 naviješta se eshatološko kraljevstvo: usp. još 3,33 (100); 4,31; 7,14 i dr. Na to se proroštvo nadovezuje Kristovo propovijedanje Kraljevstva, osobito u Mt. Ono će razbiti: usp. Ps 2. Kamen s brijega: usp. Ps 118,22 i Iz 28,16; Mt 21,42 sl. 3,1: Prema LXX i Teodocionu dogodilo se to 18. godine kralje-vanja Nabukodonozorova. Kip je podignut, vjerojatno, na spo-men kraljevih pobjeda, kako je to bio običaj. Tako je Antioh Epifan podigao kip Zeusa Olimpskog. 3,6: Takvu kaznu spominju tekstovi iz doba Hamurabija. Usp. Jr 29,21 sl. 3,24a—90: Ovih redaka nema sadašnji hebr. tekst. Nalaze se u LXX i Teodocionu; r. 25-45 pokornički je psalam, a r. 57—90 biblijska je Pjesma stvorenja Stvoritelju. Oba odlomka krcata su biblijskim reminiscencijama, osobito psalamskim. 3,25(92): Sin božji = anđeo: v. r. 28(95). 4,5: Baltazar — Bal od Bel, usp. 14,1 sl. Duh Boga Svetoga prevedeno prema Teodocionu. U hebr. duh svetih bogova, što više pristaje u usta Nabukodonozorova.

215 4,7—9: Usp. Ez 31,3 sl; r. 9cd usp. Mt 13,21 sl. 4,10: Stražar = anđeo, usp. Tob 12,15; Iz 62,6 sl. 4,13: Promijeniti srce bibl. = izgubiti razum: 1 Sam 21,14. Se-dam vremena, možda: sedam godina. 4,30: Knjiga Danielova opisuje Nabukodonozororu bolest kao neku vrst duševnog poremećenja koje zovu »insania zoanthro-pica«, poživo-tinjenje. U posebnoj književnoj vrsti Knjige Da-nielove tim se opisom želi prvenstveno istaknuti da su svi kra-ljevi i njihova kraljevstva u ruci jedinoga Gospodara. 4,31—32: Odlomak je bogat bibl. reminiscencijama: Sir 18,1; Iz 40,22 sl; Job 9,12; Iz 45,9. 5,1: Baltazar od Bel-šar-usur = Štitio Bel kralja! Baltazar nije bio sin nego unuk Nabukodonozorov, i nikada nije bio babilon-ski kralj. Kronološki podaci Knjige Danielove češće su pri-bližni: 2,1 bilj. 5,25: Stara tradicija shvatila je ove tajnovite riječi u duhu sus-ljednih redaka: izbrojen — izmjeren — razdijeljen. A moglo bi ih se shvatiti kao nazive novca: mina — šekel — pola mine. Tada se tim hoće nagovijestiti sve manja vrijednost i slabljenje susljednih kraljevstava, odn. kraljeva. 6,1: Usp. 2,1 bilj. i 9,1 bilj. 6,11: 1 Kr 8,44; Ps 55,18 (jutarnja, podnevna i večernja molit-va). 6,19: Suložnice, riječ u izvorniku nije jasna. 6,25: Prema »ius talionis« u Pnz 21,21: »kako—tako«.

216 7,1 sl: Druga Danielova alegorija, slična onoj u gl. 2. Njezin eshatološki smisao najbolje tumači Otk 13,1—18. Četiri vjetra su simbol zla. Veliko more = neprijateljska moć. Temeljna simbolika ove glave: A) Četiri nemani = prema r.17, četiri sus-ljedna carstva, neprijateljska Božjem narodu (r3 lav = babi-lonsko; r.5 medvjed = po svoj prilici, medijsko; r.6 leopard = perzijsko; r.7 = grčko). Deset rogova = strahovita moć. Mali rog = Antioh Epifan, progonitelj Židova, simbol Antikrista. — B) Pradavni (dosl. Stari (pun) danā) = Bog, gospodar povijesti, usp. Job 36,26; Ps 102,25 sl; Iz 41,1. -C) Sin Čovječji (r.13) = budući Mesija, pobjednik, usp. Mt 24,30; 26,64 i dr. — D) Sud nad kraljevstvima svijeta: r.9—10.13—14.22—27. — E) Sveci Svevišnjega — Božji narod, usp. Izl 19,6 i 1 Pt 2,5.9. Oni će suditi zajedno s Mesijom: usp. Mt 19,28; Lk 22,30; Otk 3,21 i 20,4. 7,23—27: Alegorija se osobito zadržava na četvrtoj nemani — grčkom kraljevstvu, po prostranstvu dotada najvećem: i ono će propasti, a mesijansko neće (r.27). U r.25 valjda se aludira na prisilnu helenizaciju Antioha Epifana, koji je dokinuo subotu i blagdane: 1 Mak 1,41 sl. 8,1: Baltazar, v. 5,1 bilj. 8,3—14: Tumačenje viđenja v. u r.19—26: Ovan = kraljevstvo medijsko i, jače od njega, perzijsko. Jarac r.5 = grčko kraljev-stvo. Aleksandar Veliki tako je brzo pokorio narode kao ne do-dirujući tla. U r.8 aludira se na brzu smrt Aleksandra; umro je u 33. godini, a carstvo mu medu se razdijeliše četiri generala: Kasandar, Uzimah, Seleuk, Ptolomej. Mali rog = Antioh Epi-fan IV (god. 175-164. pr. Kr.) koji je zavojštio na Egipat (jug), Perziju (istok) i na Divotu = Obećanu zemlju, Palestinu: usp. još 11,16.41 (Ez 20,6 i Zah 7,14). U r.10 biblijskim rječnikom opisuje se drskost Antiohova: Iz 14,13; Job 20,6. Antioh se po-digao na samoga Boga, Zapovjednika Vojske: 1 Mak 1,21 sl i

217 1,54 sl. Svagdašnja žrtva, usp. Izl 29,38-46. U r.12 aludira se na to što je Antioh postavio idol na žrtvenik Hama. To je gro-zota pustoši u 11,31: usp. 1 Mak 1,54. Dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara = nešto više od tri godine, jer se svagdašnja žrt-va prinosila večerom i jutrom. Uistinu, Antiohovo progonstvo trajalo je od 168. do 165. pr. Kr. 9,1: Darije je zavladao god. 522, iza Kira i Kambiza, ali nije bio Medijac nego Perzijanac, ne sin nego otac Artakserksov. Posrijedi je, dakle, ili pogreška prepisivača ili je pisac, slijede-ći više pučku povijest, zamijenio slijed i imena. Pošto je, dakle, Babilon pao (Jr 25,12), Daniel istražuje kad će se obistiniti daljnje proročanstvo o sedamdeset godina: Jr 29,10. Kaldejci = Babilonci. 9,4—19: Pokornička molitva Danielova, slična onima iz Ezr 9 i Neh 9, puna je bibl. reminiscencija. Usp. npr. r.14 = Jr 1,11—12; 31,28; 44,27. 9,24—27: Sedamdeset sedmica može, općenito, označavati od-ređeno vrijeme ili 70 X 7 godina — oko 490 godina: do mesijan-skih vremena, kad će se pomazati Sveti nad svetima, Mesija. Prvo razdoblje obuhvaća (r.25) sedam sedmica, tj oko 49 godi-na, koliko je trajalo babilonsko sužanjstvo, do Kirova dekreta god. 538. Drugo razdoblje traje 62 sedmice, tj. oko 434 godine, što bi, približno, dovelo do vremena progonstva Antioha Epifa-na. Knez Pomazanik mogao bi biti Kir, osloboditelj od izgnan-stva, predslika budućeg Mesije: Iz 41,1; ili prvi svećenik iza izgnanstva, Jošua: Hag 1,1.14. Pomazanik pogubljen možda veliki svećenik Onija III, ubijen početkom progonstava god. 171. pr. Kr.: 2 Mak 4,30—38. Narod jednog kneza, vjerojatno Antioha IV Epifana. Inače je taj dio teksta u izvorniku možda naumice nejasan, kao uvijek u apokaliptici. Antiohovo progon-stvo trajat će pola sedmice, 167—164. pr. Kr. (usp. 1 Mak 10 sl). Grozota pustoši (usp. Mk 24,15): Antioh je Hram Jahvin posvetio Zeusu Olimpskom te je Zeusov kip postavio u Hramu,

218 što je za Židove bilo najveće oskvrnjenje. Iza toga dolaze mesi-janska vremena, koja — prema Danielu — počinju s makabej-skim otporom. Neki predlažu drugo izračunavanje koje, ako se počinje od Ezre i Artakserksova edikta o gradnji Jeruzalema god. 458, dolazi točno do Krista. 10,1: Kir je vladao od god. 539. 10,13: Knez — smatralo se da svako kraljevstvo ima svog anđe-la čuvara: borba među anđelima ističe napetost među kraljev-stvima. Mihael je zaštitnik Izraela. 10,20 sl: poredak i smisao ovih redaka nije jasan. 11,2: Daniel spominje samo četiri perzijska kralja; drugi ga ne zanimaju: Kambiz do god. 522, Darije I do god. 486, Kserkso I do god. 465: on je pohodom na Grčku oko god. 480. utvrdio per-zijsku vlast. 11,5-39: Kralj Juga, Ptolemej I Soter (323— 285). Od njega se odmetnuo njegov general Seleuk Nikanor i osnovao sirijsko kraljevstvo god. 312. Napetosti su htjeli izgladiti ženidbama između dvije kuće; oko god. 250. Ptolemej II je dao svoju kćer Bereniku za ženu Antiohu II, ali ju je ovaj otpustio. Laodika, prva žena Antiohova, dala je pogubiti i muža i Bereniku i nje-zina sina. Izdanak, Ptolemej III, brat Berenikin. Kralj Sjeve-ra, Seleuk II, sin Laodikin. Njegov sin u r.10 = Antioh III Veli-ki. U Judeji su, prema r.14, bile dvije stranke, jedna za Egipat, druga za Siriju. Divota = Palestina, v. 8,9 bilj. Antioh III dao je Ptolomeju za ženu svoju kćer Kleopatru, vještu diplomaciji; ali ona prionu uza svoga muža protiv oca: r.17. Bahatost Antioha III slomio je god. 189. Lucije Kornelije, prisilivši ga na mirovni ugovor: r.18. Malo zatim ubijen je u Perziji: r.19. Njega je nas-lijedio Seleuk IV, koji je u diku kraljevstva, tj. u Jeruzalem, poslao utjerivača poreza: 2 Mak 3. Tako je nastupio Antioh IV Epifan (175—164): usp. 1 Mak 1—6 i 2 Mak 4—10. Knez Save-

219 za jest veliki svećenik Onija, usp. 9,25 bilj. Antioh IV krene na Egipat (r.25) i zarobi kralja egipatskog Ptolemeja VI, koga su njegovi izdali. Drugi Antiohov pohod na Egipat završio je pora-zno god. 168. Kitimski brodovi, prema Vulgati rimski. Vraća-jući se iz Egipta oba je puta Antioh harao Palestinom: r.28 i r.30 sl. Pomogli su mu otpadnici od Saveza. Tom prilikom os-kvrnjen je Hram i u Hramu je postavljena grozota pustoši (v. 9,27 bilj.), kip Zeusa Olimpskog. Nastalo je veliko progonstvo: r.32 sl. (usp. 1 Mak 1—2; 2 Mak 6—7). Najveći je zločin Antio-hov vlastito pobožanstvenjenje (r.37) i što je uveo kult boga tvrđave, Zeusa, odn. Jupitra, a zanemario kult sirijskog božan-stva Miljenika žena = Tamuza Adonisa (Ez 8,14). 11,40—45: Možda su ovi reci samo rekapitulacija svih ratnih pohoda Antioha IV da navijeste njegov svršetak. Kad bude na vrhuncu moći — r.45 (Divota = Palestina, v. 8,9) — doći će mu iznenadni kraj: 1 Mak 6,1—17. 12,1: Knjiga — usp. Iz 4,3; Otk 3,5; 13,8; 20,15. 12,3: Jedno od rijetkih mjesta SZ gdje se izričito naučava us-krsnuće: usp. Iz 26,19; 2 Mak 7,9-14.23-36; 12,43-46. V. Mt 25,46. 12,3: Mudr 3,7; 1 Kor 15,41 sl. 12,11—12: Usp. 8,14 bilj. 13,1 sl: Što donosimo u gl. 13 i 14, ne nalazi se u hebrejskom izvorniku nego samo u Septuaginti i Vulgati. Suzana u hebr. znači Ljiljana. 13,5: Židovski tumači misle da se tu navodi Jr 29,21—23. 13,22: Prema Lev 20,10; Pnz 22,22; Iv 8,4—5.

220 13,32: Usp. Br 5,11—31. 13,34: Usp. Lev 24,14. 13,53: Usp. Izl 23,7. 13,62: Usp. Pnz 19,16—21. 14,1: Oval je odlomak nadahnut borbom protiv idolatrije: Mudr 13—15. Bel je jedno od imena Marduka, zaštitnika Babilona.

DVANAEST PROROKA

Knjiga Sirahova (2. st. pr. Kr.) spominje »dvanaest proroka« i vidi u njihovim spisima posebnu zbirku: A što se tiče dvanaest proroka, procvale im kosti iz rake njihove jer su utješili Jakova i izbavili ga ufanjem i nadom (49,10). To znači da su te knjige u 2. st. pr. Kr. smatrane posebnim dije-lom Biblije. Budući da su opsegom malene, nazivaju se one sa-me, kao i oni proroci čija su imena u njmovim naslovima, ma-lim prorocima. Amos, prorok pravde Amos djeluje u sjevernom kraljevstvu u doba Jeroboama II (786—746). Taj je kralj dobrim trgovačkim vezama uspio podići ugled zemlji i pružiti velikom dijelu naroda blagostanje. Vanj-ski sjaj i bogatstvo očitovalo se i u bogoslužju koje je, raskošno, prikrivalo mnoge nerede i društvene nepravde. Niži su slojevi naroda bili izloženi tlačenju. Te je pojave mogao uočiti samo čovjek poput Amosa koji kao pastir dolazi s juga. Zapanjuje ga vanjski sjaj i razočarava se nad neredima. Uzrok svemu tomu vidi u vezama koje su postojale s idolopokloničkim Tirom i bo-

221 gatim Sidonom koji opoganjuju dvor i Svetište. Promatrajući veliku razliku između velikih i malih, istupa kao prvi branitelj narodnih prava. Taj svoj nastup zasniva na Jahvi koji je sama pravda i red. Jahve će pravdu provesti, jer je on gospodar (9,11—15). 1,3 sl: Govori protiv stranih naroda, sastavljeni svi po istoj shemi, stereotipnim izražajnim oblicima, pokazuju Božju prav-du koja doseže vrhunac u govoru protiv Izraela. Brojčana po-slovica, poznata u hebrejskoj i ugaritskoj književnosti, osobito je česta u Mudrim izrekama (usp. 30,15—33 bilj.). 2,7: Riječ je o svetoj prostituciji (Pnz 23,19 sl) koja je prešla iz kanaanskog u izraelski kult. 2,8: Leže kraj žrtvenika. Riječ je o žrtvenoj gozbi. 3,2: Spoznati u biblijskom jeziku znači izabrati, odijeliti, uzlju-biti (Post 18,19; Pnz 9,24; Mudr 10,5; Jr 1,5; Hoš 13,4). Ovdje označuje prednost izabranoga naroda, ali uključuje i jaku oba-vezu Izraela na pravdu (Am 9,10; Mih 3,11). 3,14: Žrtvenik je imao rogove: Izl 27,2. 4,1: Bašan u Transjordaniji mjesto je poznato po pašnjacima i stadima. U Ps 22,13 spominju se bašanski bikovi kao simbol snage. Pod bašanskim kravama razumijevaju se nećudoredne samarijanske žene. 4,4: Prema ovom tekstu, nije toliki grijeh posjećivati shizma-tičko svetište koliko sjajem kulta pokrivati nepravdu i nećudo-ređe (5,21 sl). 5,15: Josip je Sjeverno kraljevstvo (Izrael).

222 5,18: Izrael je očekivao Božju pomoć, a Amos mu proriče Jahvin dan, dan nesreće, tame i suza. To je dan Božjega gnjeva protiv grijeha okorjelog naroda. Predsužanjski proroci razumijevaju pod tom nesrećom i najezde susjednih naroda. U vrijeme su-žanjstva Jahvin dan postaje danom utjehe: srdžba će se Božja očitovati na neprijateljima (Ob 15; Iz 13,6.9; Jr 50,27; 51,2). Taj dan označuje obnovu Izraela (Am 9,11; Iz 11,11; 12,1; 30,26; Jl 3,4; 4,1). Poslije sužanjstva označuje sud Božji koji će dati pravednima slavu, a zlima propast (Mal 3,19—23; Job 21,30; Izr 11,4). 5,22: Proroci su se često obarali na religijsko licemjerstvo. Mnogi su smatrali da su njihovi odnosi s Bogom u redu ako su obavili stanovite obrede, iako su prezirali najosnovnije propise o društvenoj pravdi i ljubavi prema bližnjemu (1 Sam 15,22; Iz 1,10-16; Hoš 6,6; Mih 6,2-8; Jr 6,20; Jl 2,13; Zah 7,4—6). Psal-mi će zahtijevati nutarnje raspoloženje koje odgovara vanjskim žrtvama, a NZ donijet će konačno svjetlo u odnosu čovjeka prema Bogu (Lk 11,41—42; Mt 7,21; Iv 4,21-24.) 5,26: Sikut i Kevan, asirsko-babilonska božanstva. 6,1: Lažna sigurnost nakon pobjede Jeroboama II: Usp. 2 Kr 14,25. 6,10: Jahvino se ime ne smije spomenuti, vjerojatno od straha da ne bi kaznio preživjele. 7,4: Pozvati oganj kao kaznu česta je slika zasnovana na dugim predajama o kazni Sodome i Gomore (Post 19,24—25,28) i na prirodnoj pojavi suše koja je sve uništavala. U hebr. suša je često istovetna s vatrom (Am 1,2; 4,6—8). Ta će slika ući i u NZ gdje se najavljuje kazna vječnim ognjem (Mt 3,12; Mk 9,42 i dr.).

223 7,14: Proročki sin, pripadnik proročkog bratstva. Usp. Uvod u Proroke. 8,5: Efa je novac, šekel je mjera. Dakle: dvostruka nepravda. 8,9: Jahvin će dan biti praćen kozmičkim znakovima: potresom (Am 8,8; Iz 2,10; Jr 4,24), pomrčinom sunca (Am 8,9; Jr 4,23). Kasniji će proroci te znakove još pojačati (Sef 1,15; Iz 13,10; 34,4); usp. Mt 24,29; Dj. 6,12—14 i Mt 24,1 sl. 8,14: Grijeh samarijski. Možda Ašima (vlastito ime božanstva) mj. ašma, grijeh. 9,1: Udari glavice ... pragovi znači od vrha do dna sve je sruše-no. 9,12: Nad kojima je sazvano ime moje znači: što meni pripada-ju. Hošea, prorok Božje ljubavi Hošea djeluje u sjevernom kraljevstvu neposredno nakon Amo-sa. Amos je nastupio kao stranac i u vrijeme mira, a Hošea kao domaći sin u vrijeme najezde Asiraca (v. Uvod u Iz). Sam pro-rokov život može se smatrati zornim utjelovljenjem drame koju je iznio u knjizi. Sadržaj je njegove knjige tužba na nevjernost i »preljubništvo« Izraela prema Jahvi. I sam prorok imao je ženu preljubnicu. Volio ju je trajno, tražio i opraštao joj. Iz drame vlastitog života mogao je shvatiti ljubomoru Jahve prema svom narodu. U svetištu gilgalskom (9,15) Izrael se odao idolopok-lonstvu, drugim bogovima, što u biblijskom rječniku znači pre-ljub i bludništvo koje se doista u poganskim svetištima i provo-dilo (sveta prostitucija). Knjiga se dijeli na dva dijela, 1—3 i 4—14. Tekst je vrlo težak, oštećen i mjestimice teško svatljiv. Ali je sav ujedinjen strastvenom ljubavlju kojom Jahve želi spasiti Izraela. Bog je nepromjenljiv, ali ne kao hladni kamen,

224 već nepromjenljiv u sveudilj velikoj ljubavi prema svome naro-du (11,8—9; 2,25). 1,2 sl: Bračna veza kao simbolička slika odnosa Boga i izabra-noga naroda dolazi do izražaja osobito kod ovoga proroka. Ona je i inače česta u Bibliji (Iz 1,21 sl; Jr 2; 3,1 sl; Ez 16,23; Iz 50,1; 54,6 sl; 62,4 sl; a u NZ Mt 22,1 sl; 25 1 sl; Ef 5,21). 2,16: Život u pustinji prikazan je kao izgubljeni ideal (Am 5,25; Hoš 13,5). Izrael je tada još bio dijete (Hoš 11,1—4) i nije poz-navao stranih bogova. 2,22: Spoznati Jahvu znači za Hošeju ne samo razumsku spoz-naju već i vjernost Savezu, bogoljubnost i čestitost (4,2; 6,6). 4,15: Bet Aven (kuća ništavila) hotičan je preziran nadimak za Bet El (kuća Božja). 5,8—6,6: Cijeli se stavak odnosi na sirsko-efrajimski rat (735—734). Usp. 2 Kr 16,5 sl bilj. 5,13: U Asiriju... Velikome kralju, aluzija za danak koji je Ma-naše plaćao Tiglat Pileseru III (738): usp. 2 Kr 15,19, i na poziv što ga je Ahab uputio Tiglat Pileseru III (735), usp. 2 Kr. 16,7—9. 6,7: Adam, mjesto idolopoklonstva kod ušća rijeke Jabok. 7,4: Slike znače: zavjera je učinjena s predumišljanjem. 7,11: Izrael je kao zaplašeni golub koji leti u svim pravcima tražeći saveze da izbjegne lovcu (2 Kr 15,19—20; 17,3—4). 8,1: Prorok je božji stražar (Jr 6,17, Ez 3,7; 33,7) koji upozora-va na opasnost.

225 8,5: tele: usp. 1 Kr 122832. 8,9: Usp. Ez 16,32—34. 8,10: Asirski se kralj nazivao kraljem knezova. 9,10: Baal-Peor, mjesto na ulazu u Palestinu gdje su Izraelci počeli uvoditi poganski kult (Br 25,1—5). Ljubimci su kumiri. 9,15: U Gilgalu je uspostavljeno kraljevstvo (1 Sam 11,14). Ka-snije je kraljevstvo Šaulovo upravo tu prokleto (1 Sam 13,7—14; 15,20—23). 10,4: Ironija: Zakon je postao zla trava i otrovna biljka (usp. Am 6,12). 12,1 sl: Vrlo težak tekst. Miješaju se događaji iz vremena pro-roka s uspomenama na patrijarhe. 12,8: Kanaan je prezirno ime za Izrael. Znači: trgovac. Izrael je poprimio trgovački duh od Kanaanaca — »trgovaca«. 12,10: Dani Sastanka, aluzija na boravak pod Sinajem, gdje je Jahve — po Savezu — »susreo« narod: Izl 5,1; 19,9.17; 33,17; Pnz 9,10; 18,16. 12,13: Usp. Post 25,20; 28,2.5-7. 12,14: Riječ je o Mojsiju, koga Pnz 18,18 smatra uzorom svih proroka. Mihej,navjestitelj Mesijina dolaska Prorok djeluje u Judeji u vrijeme kralja Ezekije: usp. Uvod u Izaiju. Kao Amos na sjeveru, žigoše on na jugu društvenu nep-ravdu, tlačenje i druga zla koja su pogađala osobito malene i nemoćne. Kako je potjecao iz nižega sloja, najavio je da će spas

226 Izraelu donijeti upravo maleni (to je istaknuto i na drugim mjestima Biblije; David pastir), pa proriče (5,1 — usp. Mt 2,5 sl; Iv 7,52): A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom. A Jeruzalemu i svim velikima u njemu koji tlače malene najav-ljuje propast (3,9.12): usp. Jr 26,18. 1,10: Igra riječima Gat i tagiddu (kazujte), Leafra i afar (praši-na), Saman i jasea (izašla je), itd. 4,1—3: Iz 2,2—4. 5,1: Efrata je staro ime za Betlehem. Prorok, čini se, upotreb-ljava taj naziv da bi označio plodnost toga mjesta (efrata — plodnost). Iz Betlehema ima poteći Mesija kao potomak kralja Davida, koji je iz Betlehema (1 Sam 17,12; Ruta 4,11.17.18—22). Usp. Mt 2,6. 6,1: Bregovi su posebna mjesta susreta ljudi i Boga i stalni svjedoci Božje brige za narod: Sinaj, Nebo, Ebal, Gerizim, Sion, Karmel i dr. Ona su često i personificirana (Post 49,26; 2 Sam 1,21; Ez 35—36; Ps 68,16—17). Ovdje se spominje njihova traj-na čežnja za Jahvnim glasom. Sefanija, navjestitelj Jahvina dolaska Pisac knjige dobar je poznavalac Jeruzalema, dvora, Hrama i bogoslužja te bi najvjerojatnije mogao potjecati iz kraljevskoga roda (možda je bio potomak kralja Ezekije 716—687: usp. 1,1). Oštar kritičar izopačenosti koja je vladla u kultu (1,4—6.8.9.12; 3,1—7), čini se da je bio prethodnik Jošijine obnove. Djeluje oko 640—630. Knjiga se dijeli na tri poglavlja i tri glavne teme: osuda Jude zbog religijskog sinkretizma; Jahvin sud nad stranim narodima; utjeha i bodrenje onih koji strpljivo

227 čekaju »dan Jahvin«. Opis Jahvina dana nadahnjuje Joela i inspirira srednjovjekovnu sekvenciju »Dies irae« i druga velika glazbena djela. 1,2 sl: Proroštvo je, bez sumnje, izrečeno prije Jošijine reforme (621). 1,7 sl: Dan je Jahvin kao neko liturgijsko žrtvovanje. Žrtva su stanovnici Judeje. Oni su određeni za uništenje poput onih koji su bili uništeni u religijskim pokoljima za vrijeme Ilije (1 Kr 18,19—40) i Jehua (2 Kr 10,18—27). 1,14: Jahvin dan očitovanje je Božje svemoći. Bog nastupa kao ratnik (Izl 15,3; 2 Sam 5,24; Ps 18,8—15 i dr.). Ovaj put on na-stupa protiv svoga naroda. Ti reci nadahnjuju Joela 2,1—11. 2,3: Skromni i siromašni (hebr. anavim) često se spominju u Bibliji. Za mudrosnu književnost siromaštvo je plod lijenosti (Izr 10,4), ali za proroke siromasi su oni koji su potlačeni. Pro-roci traže pravdu za siromašne, malene i potrebite (Am 2,6; Iz 10,2). Ponovljeni zakon želi humanijim zakonodavstvom zašti-titi bijednike (Pnz 24,10 sl). Sa Sefanijom pojam siromaštva dobiva moralni i eshatološki prizvuk (3,11 sl; usp. Mt 5,3 sl; Lk 1,52; 6,20; 7,22). Anavim su Izraelci koji su najviše otvoreni prema Bogu. Mesija će upraviti svoj navještaj upravo njima: Lk 4,18 usp. Iz 61,1. Mesija će sam biti siromah i skroman (Zah 9,9 usp. Mt 21,5) i potlačen (Iz 53,4). 2,11: Otoke Sredozemnog mora smatrali su krajnim točkama zemlje. Ističe se religiozni univerzalizam mesijanskog vremena. 2,12: Etiopijom se ovdje smatra Egipat. 3,11 sl: Prorok ovdje vidi ostvarenje ideala spomenutog u 2,3. Ovi reci donose najpotpuniji opis siromaštva u SZ.

228 Nahum, prorok Božje pobjede Čitalac će u teškim prijetnjama koje su upravljene Ninivi, i u živom opisu njezina razaranja što su ga imale izvesti novobabi-lonske sile, prepoznati pero suvremenika koji je doživio propast višestoljetne asirske vlasti i buđenje velikih nada s obzirom na obnovu Izraela. Pad Ninive (612) znači za proroka oslobođenje izabranog naroda od neprestanih prijetnja i očiti je znak Božje svemoći koja uništava i najjače njegove neprijatelje. Jaki naci-onalni osjećaji naveli su proroka da opiše Jahvu kao kruta i bešćutna osvetnika nad Ninivom. To odudara od sveopćeg Bož-jeg očinstva i ljubavi prema svim narodima pa i prema Ninivi, kako svjedoči knjiga proroka Jone. Takvi će jaki nacionalni os-jećaji biti uskoro prigušeni daljnjim prodorom Kaldejaca, No-vobabilonaca (Habakuk) i padom Jeruzalema (Jeremija). Knjiga je pisana 626—612. god. pr. Kr., tj. neposredno prije pada Ninive. Nahum nije navjestitelj novih budućih i nepred-viđenih događaja, već u svjetlu svojih religijskih spoznaja tu-mači ondašnja povijesna zbivanja. Značenje je njegova djela u tom što događaje prenosi u bogoslužje, tj. u natpovijest gdje žive kao trajni poticaj, nada i znak neprekidna ostvarivanja istoga Božjeg plana spasenja (2,1). 1,2: Ovaj alfabetski psalam (usp. Ps 31,10) pjeva o Božjoj srdž-bi (Br 11,33; 2 Sam 6,7; 21,14; 24,1; Ps 2,12; 60,3; 79,5; 110,5) i uvodi u proročku besjedu protiv Ninive. 1,11: Riječ je vjerojatno o Sanheribu: 2 Kr 18-19. 3,6: Niniva se uspoređuje s bludnicom, ali se Nahum ne obara toliko na njezino idolopoklonstvo koliko na pohlepu i vještinu kako se obogatila na račun drugih naroda. Jahve će je svući i osramotiti kao što se kažnjavaju preljubnice. Habakuk, navjestitelj Božje tajnovitosti Knjiga je sastavljena od raznolikih dijelova: početak je npr. u stilu knjiga mudrosti, a završetak je liturgijska molitva. Svi su

229 dijelovi povezani jednom mišlju: Božji su putovi tajnoviti (1,13); Jahve bira pogane i neprijatelje kao oruđe kojim kažnjava svoj narod (2,4). Jahve ipak nije sfinga ni hladno kameno veličan-stvo. On odgovara (1,5—6.10,11) ne cinički već očinski. Tako Habakuk shvaća i donosi Jahvine odgovore (1,12—13; 2,1). Ja-hve ostaje i u objavi Velik i Tajnovit (3,2—4). Habakuk se pojavljuje neposredno nakon Nahuma. Prati naglo širenje novobabilonskoga carstva poslije bitke kod Karkemiša (605) kojom konačno propada asirska moć na Istoku. Nova sila još je veća opasnost za njegov narod. U razgovoru s Jahvom prorok iznosi svoju tugu i strah, upravlja Jahvi molitvu i zakli-nje ga da spasi svoj narod (1,2—2,5); u drugom dijelu (2,6—20) prorok napada stranoga bezbožnog osvajača (Novobabilonce), a u trećem dijelu pjesničkim izrazom želi razbuditi kod Izraelaca nadu u konačnu pobjedu i trijumf. 2,4: Ta izjava (usp. Iz 3,10—11) izražava sadržaj viđenja. Vje-ra, tj. vjernost Bogu, njegovoj riječi, glavna je značajka prave-dnikova, usp. Hoš 2,22; Jr 5,1.3; 7,28; 9,2. Ona mu jamči za sreću i život: Iz 33,6; Ps 37,3; Izr 10,25. Tko je nema, propada. Prvo je udes Jude, drugo Babilona. Na ovaj se tekst poziva sv. Pavao izlažući nauk o opravdanju vjerom: Rim 1,17; Gal 3,11; Heb 10,38. Hagaj, prorok obnove S Hagajem, u doba poslije babilonskog sužanjstva, počinje se novo razdoblje proročke djelatnosti. U proročkim navještajima prije sužanjstva, do god. 587, prevladava kazna, tijekom su-žanjstva utjeha, a poslije sužanjstva obnova. Hagaj djeluje u vrijeme vrlo značajno za cijelo susljedno židovstvo, kada se na-ime poslije sužanjstva stvarala nova zajednica. Hagaj i Zahari-ja svim silama nastoje da se što prije sagradi Svetište i obnovi cio život. Oni potiču političkog vođu Zerubabela i religijskog vođu velikog svećenika Jošuu da ne klonu u nastojanju oko po-dizanja Hrama (1,15; Ezr 5,1). Knjiga je nastala oko g. 520. pr. Kr., a Hram je dovršen g. 515. pr. Kr. Oko Hrama budi se nada

230 da će doći do obnove Davidova doma i da će se osnovati mesi-jansko kraljevstvo. To će još jače istaći Zaharija. 2,6 sl: Prema Hagaju, Bog vodi cijelu povijest. Kad prorok navi-ješta skoru propast, svijet se još nalazi u miru pod upravom Darija. Potres svijeta, a tako i izgradnja Hrama (r.7), bit će preludij mesijanskog doba. 2,9: Hram postaje s Ezekielom središnja mesijanska tema. U tom najavljenom Hramu, koji će sagraditi Herod Veliki, pojavit će se Isus Krist. 2,23: Zerubabel je uzet, izabran za posebnu ulogu u »povijesti spasenja«. Tako je Jahve izabrao Abrahama (Jš 24,3), Levite (Br 3,12), Davida (2 Sam 7,8) i dr. Kao pečatnjak, koji se brižno čuvao i nosio o vratu (Post 38,18), ili na prstu (Jr 22,24). Zaharija, prorok mesijanskih nada Prorok je suvremenik Hagajev i zato je kao i on, u doba sveopće obnove iza babilonskog sužanjstva, sav usredotočen na obnovu Hrama, vjere i ćudoređa, u perspektivi velikih mesijanskih na-da. Njegova se knjiga dijeli na dva vrlo različita dijela: gl. 1—8 i 9—14. Prvi je dio svakako Zaharijin, potječe iz god. 520/518. pr. Kr. U snažnim slikama i vizijama proriče se budućnost Hrama koji se upravo tada ponovno gradio. Drugi se dio naslo-vom, sadržajem i stilom znatno razlikuje od prvoga, te je po nekim bibličarima zbirka različitih tekstova, sabranih negdje u IV st. i dometnutih knjizi Zaharijinoj. Tu se već pojavljuje jaka grčka sila, Javan, koja prijeti i Jeruzalemu. Tekstovi su bogati mesijanskim idejama o obnovi doma Davidova, o Knezu mira, o dobrom pastiru, što će poslužiti novozavjetnim piscima da orišu lik Isusa Mesije: Mt 21,4—5; 27,9; 26,31; Mk 14,27; Iv 19,37. 1,1: To je bilo god. 520, dva mjeseca prije prvog proročanstva Hagajeva.

231 1,7 sl: Konjanici označuju anđele, nadglednike na sve četiri strane svijeta: usp. 6,2 sl. Sedamdeset godina: Jr 25,11 bilj. Mjeračko uže zidarevo = ponovo će se zidati: Ez 40,3. 2,1 sl; Četiri roga označuju snažna kraljevstva. Mjerenje Jeru-zalema označuje ne samo materijalnu nego i narodnu, vjersku i ćudorednu obnovu. 3,1 sl: Usp. Job 1,6. Jošua, v. Ezr 3,2. Promjena haljina označu-je oproštenje i milost (Mt 22,11—12; Lk 15,22). 3,8—10: Zagonetan mesijanski tekst. Jošua i drugovi znak su skorih mesijanskih vremena. Izdanak = budući Mesija (Zah 6,12; Jr 23,5 bilj). Hram (= kamen) već mu se gradi. Sedam oči-ju označuje budnu nazočnost Jahvinu (4,10). Loza i smokva označuju plodnost i sigurnost budućih vremena. 4,1 sl: Svijećnjak je simbol Hrama i Boga koji bdi nad dvije ma-sline, nad Jošuom i Zerubabelom, pomazanicima. Uza sve teš-koće, Zerubabel će Jahvinom pomoću izvesti veliko djelo zida-nja Hrama: gore će mu s veseljem davati kamenje. 5,5 sl: Efa ovdje znači poveći sud za mjerenje žita (oko 35 l). Žena označuje pokvarenost koju Jahve tjera iz svoje zemlje u Šinear, u Babilon. 6,1 sl: Jahve zapovijeda velikim pokretom nebeskih i zemalj-skih sila da dovede svoje izgnanike u Palestinu. Izdanak je Me-sija, koga označuju Jošua i Zerubabel: v. 3,8—10 bilj. On će biti nosilac svećeničke i kraljevske vlasti: Lk 1,5—35. 7,1 sl: Bilo je to god. 518. Proroci: Hagaj i Zaharija. Plakati petoga mjeseca: u povodu spomendana na razorenje Hrama, v. 2 Kr 25,8—9. Sedmoga mjeseca, u povodu spomendana na uboj-stvo Gedalije, v. Jr 41,1—2.

232 8,19: Post četvrtoga mjeseca, u povodu spomena na pad Jeruza-lema; desetoga mjeseca, u povodu spomena na početak opsade Jeruzalema: Kr 25,1—5. 9,9—10: Usp. Sef 3,14—17. Mesija je pravedan, pobjedonosni kralj, ali krotak i ponizan (jaše na magarcu): Mt 21,4-5; Iv 12,14-15. 9,11: Krv Saveza, v. Izl 24,4—8 i Mt 26,28. 10,3: Ez 34. Pastiri = glavari naroda; jarci = aristokracija. 11,4 sl: Odlomak o dva pastira vrlo je zagonetan: kao i Ez 34, šiba glavare izraelske koji se ne brinu za narod, i proriče dola-zak jednoga dobrog pastira. Već je Pracrkva čitala ovu glavu kao proročanstvo o Mesiji koga će njegov narod, osobito glavari naroda, odbaciti. U tom smislu tipičan je r.12 = Mt 27,3—10. Teško je reći na koga prorok misli u r.8 i u r.15 sl (usp. Mt 12,20 i Iv 10,12-13). 12,10: Probodeni u ovom eshatološkom kontekstu podsjeća na Iz 52,13—53,12: mesijanska era spasenja ovisi o trpljenju i smrti misterioznog Sluge Jahvina. Iv 19,37 primjenjuje ovaj redak na smrt Isusovu. 13,7: Mt 26,31; Mk 14,27. 14,20—21: U mesijansko vrijeme sve će postati sveto. Malahija, prorok novog bogoštovlja Knjiga potječe od anonimnog proroka iz vremena kad se prip-remala velika obnova koju su proveli oci novog judaizma Ezra i Nehemija. Naslov dolazi od 3,1: — Maleaki — Moj glasnik. Pi-sac je dobro upućen u stanje 500—450. g. pr. Kr. kada je Hram već sagrađen, život još nesređen, a izvana neprestano stižu pri-jetnje Edomaca. Prorok govori u duhu Ponovljenog zakona i

233 glavne su mu teme: vjernost Savezu, čistoća bogoslužja i druš-tvena pravda. S tog stanovišta i ocjenjuje nedostatke u Svetiš-tu, kod svećenstva i u društvu — osobito mješovite ženidbe i rastavu braka. Jahve će pokazati svoju vlast nad svim narodi-ma, i svi će mu prinositi čist prinos slaveći njegovo ime po svoj zemlji. Konačni cilj obnove jest: »čisto bogoštovlje« i mir i sloga u narodu. U Dan Jahvin bit će otkriveni i kažnjeni zlotvori. Ovaj spis svojim se mesijanskim i apokaliptičkim mislima prib-ližava NZ-u. 1,2: Ljubio sam vas: Pnz 7,7 sl.; Hoš 11,1; Ez 16. 1,3: Ezav mi omrznu: Manje sam ga ljubio (usp. Rim 9,11—13). 1,11: Ovdje se naviješta savršeno bogoslužje mesijanskih vre-mena. Cijela kršćanska tradicija, potvrđena Tridentskim sabo-rom, vidi ovdje naviještenu novozavjetnu žrtvu. 2,3: Izmetine vaših svetkovina, tj. žrtvovanih životinja. 2,7: Pnz 31,10—13; 33,10. 2,10: Savez s Bogom uključuje lojalnost prema ljudima. Jednog Oca: Jr 31,9: Hoš 11,1. 2,14—16: Na ove se misli izravno nastavlja Mt 5,31-32; 19,4-6. 3,1: Glasnik, preteča Jahvin (Iz 40,3), identificiran je kasnije s Ilijom (Mal 3,23). Mt 11,10 primjenjuje ovaj tekst na Ivana Krstitelja, koga smatra novim Ilijom (Mt 11,14). Anđeo Saveza, različit od glasnika, jest sam Jahve (Izl 3,2; 23,20; Post 16,7 bilj). Mt 11,10 primjenjuje ga na Krista. 3,20: Sunce pravde znači sunce snage i pobjede (kao u Iz 41,2). Taj je izraz utjecao na nastanak krašćanskog blagdana Božića i Bogojavljenja.

234 3,23: Prema 2 Kr 2,11—13, Zidovi su očekivali ponovni dolazak Ilije. To je značajna tema židovske eshatologije (usp. Sir 48,10 i apokrifnu Knjigu Henoka). Isus Krist ustvrdio je da je Ilija do-šao u osobi Ivana Krstitelja (Mt 17,10— 13; Mk 9,2-13; Mt 11,7—14): izvršio je poslanje koje su Židovi očekivali od Ilije. Obadija, apokaliptički prorok Kada je Jeruzalem pao pod babilonsku vlast (587), susjedni su se Edomci (Post 36,1-8; 19,43) vrlo drsko i smiono ponijeli pre-ma Judeji te zauzeli njezin južni dio (10—14). To je u Izraelaca izazvalo gorko negodovanje. Odatle žučljivi proročki napadi na taj narod: Jr 49,7—22 i ova knjiga 1—9. Budući da su ti teksto-vi napadno slični — a Jeremijin sporan — može se zaključiti da ga je Obadija preuzeo iz usmene predaje proročkih krugova. — U drugom dijelu (15—18) prorok naviješta propast Edoma (Edom je doista g. 312. pr. Kr. pao pod vlast Nabatejaca), a u završnim recima (19—21) tu najmanju knjigu Biblije zaključuje Jahvinim danom kada će obnovljeni Izrael u Obećanoj zemlji doživjeti procvat. Knjiga je pisana između g. 587. i 312. pr. Kr. 1 sl: Simbolički prikaz saveza protiv Edoma, usp. Jr 4,5; 50,2. 2—8: Jr 49,7.9—10.15—16. 3: Kuće edomskoga glavnoga grada bijahu udubene u stijeni. Odatle mu u hebr. ime Sela, u grčkom Petra. 18: Dom Jakovljev = Juda; dom Josipov = Izrael; dom Ezavljev = Edom. 21: Kraljevstvo Jahvino, izraelski eshatološki poklik: Ps 22,29; 103,19; 145,11—13. Za Izraelca to je vrhunac i osmišljenje sve povijesti. Joel, prorok Duha Božjega

235 U spisu proroka Joela Bog nije samo ideja, nešto apsolutno i numinozno, nego je on — još jasnije nego u ostalim knjigama SZ-a — živi i zamjetljivi upravljač kozmičkih i povijesnih zbi-vanja. Jahvin plamteći žar i snaga izražena je biblijskim izra-zom ruah — duh, i to duh ne u smislu zapadnjačkog, intelektu-alističkog pojmovanja, nego kao stvaralačka snaga: Ps 32,6. Toj snazi stoje na raspolaganje prirodne sile, ali ne zato da njima uništi čovjeka, nego da ga privede te se, pritisnut nevoljama, baci u naručaj Jahvin. Pokloniti se Jahvi ne znači »pasti« pred njim, nego uzvinuti se, uzdići se; Jahvin sud ne znači propast nego milost. Navala skakavaca, inače česta na Istoku, daje pro-roku povoda da ukazuje na Božji sud nad narodom i da poziva na obraćenje: 1,2—2,27. Iz toga se izvija pouka o Danu Jahvi-nu: 2,28—3,21. Joel obogaćuje stare proročke navještaje apoka-liptičkim slikama i liturgijskim izrazima. Tim što ističe ruah — duh Božji, nadovezuje se na Jeremiju i Ezekiela, upotpunjuje ih, te utire put novozavjetnoj pneumatologiji, nauku o Duhu Svetom: Dj 2,17—21; Rim 8; 2 Kor 3,3—9 (v. Izl 23,16 bilj.). Biblijski stručnjaci stavljaju Joela između god. 400. i 300, u vrijeme perzijske prevlasti u Palestini. To zaključuju iz ovih činjenica: a) Joel je pod snažnim utjecajem Jeremije i Ezekiela; b) ne spominje Asirce ni Babilonce; c) Hram je opet sazidan; d) ističe svećenstvo i bogoslužje. 1,5: U izvorniku postoji igra riječju: šod = pustošenje, Šadaj = Svesilni. 2,1: Trubom, odn. rogom, upozoravalo se na opasnost: Am 3,6; Hoš 5,8; Ez 33,3.6. U proročkom rječniku tim se uvodi u kazne-na proroštva: Iz 18,3; Hoš 8,1; Jr 4,5; 6,1, a osobito u navještaj Dana Jahvina: Jl 2,1; Sef 1,16; Otk 8,6—9,21. Truba će sazvati i na »sudnji dan«: Iz 27,13; 1 Sol 4,16—17; 1 Kor 15,52. 3,1—5: Ovo mesijansko proroštvo naviješta Dan Jahvin: r.3—4 — sveopće spasenje: r.5 — i dar Duha Jahvina »svakom tijelu«, svima: r.1—2. To je proroštvo Petar primijenio na događaj Du-

236 hova: Dj 2,16—21. To se proroštvo nadovezuje na Jr 31,34; Ez 36,26 i dr. 4,2 sl: Jošafat, hebr. = Jahve sudi. Prema. r.14, Dolina Jošafat (= Dolina suda Jahvina) nalazi se blizu Jeruzalema. Pučka je predaja od IV st. pr. Kr. smješta u Cedronsku dolinu gdje je još i danas, radi te simbolike, s jedne strane židovsko, a s druge muslimansko groblje. Jona, prorok sveopćeg spasenja Knjiga Jonina, za razliku od svih ostalih proročkih knjiga, ne donosi nikakvih prorokovih govora ni protiv Izraela ni protiv susjednih naroda, nego vrlo živopisno ocrtava dramu njegova proročkog poziva i odaziva Božjoj volji. U drugim proročkim knjigama prorok je sav zauzet kako će ostvariti Božje zamisli; ovdje nas sastavljač Knjige o Joni suočava s prorokom koji svim silama nastoji izbjeći poslanju koje je dobio od Boga. Uistinu, bio je to pretežak zadatak za jednog Izraelca, osobito za Gali-lejca Jonu (2 Kr 14,25) u vrijeme Jeroboama II (786—746), ka-da je osobito bila jaka nacionalna svijest. A Jona je bio pozvan da naviješta spasenje smrtnom neprijatelju Izraela: asirskoj prijestolnici Ninivi. Dramatski opisi Jonine prvotne pustolovi-ne i konačnog posluha izražavaju stoljetnu dramu izabranoga naroda koji se bori između partikularizma i univerzalizma. Iz-raelci su teško shvaćali svoj pravi poziv: da ljubav i brigu ko-jom Jahve njih okružuje protegnu ne samo na svemir (Post 1—3) nego i na sve, osobito susjedne narode (Post 12,1—3; Iz 42,6—7; 49,6 i dr). Knjiga o Joni posebna je književna vrsta, s jakim alegoričkim i paraboličkim elementima: sastavljena prema starijoj predaji i pomalo legendarnoj povijesti, tumači stoljetnu dramu poslanja Izraela koja se raspleće istom u nalo-gu Isusa Krista (Mt 28,1) i u djelovanju »apostola naroda« sv. Pavla (Rim 11,11—12). Knjiga je sastavljena u IV ili III st. te pod jakim utjecajem Jeremije i Izaije, tipičnog univerzalista SZ-a, ispravlja pretjerani nacionalizam Ezre, Nehemije i Ljeto-pisa. Poruka joj je sažeta u 4,10—11.

237

238 U V O D I I N A P O M E N E U Z K N J I G E N O V O G A Z A V J E T A Već se u Knjizi Izlaska (24,7) zbirka zakona prvog Saveza na-ziva »Knjiga Saveza«. Novi zavjet, dakle, sačinjavaju knjige koje su napisane pošto je sklo pljen Novi savez, tj. poslije smrti Isusa Krista, a kršćanska ih je zajednica (Crkva) primila kao Bogom nadahnute (2 Tim 3,16) i zato kao pravilo (kanon) svoga vjerovanja i djelovanja. NZ broji 27 knjiga. Nekoć su razlikova-li dva dijela NZ-a: Evanđelje (četiri evanđelja) i Apostol (svi ostali spisi). Danas se NZ obično dijeli na knjige povijesne, po-učne i proročke: povijesne su knjige Evanđelja i Djela apostol-ska, poučne su Poslanice apostola, a proročka je knjiga Otkri-venje.

EVANĐELJA Evanđelje je izvorno grčka riječ, a znači »blagovijest«, radosni manifest — Radosna vijest. Bitni mu je sadržaj »sve što je Isus činio i učio«: Dj 1,1. Ono je zapravo, prema spisima NZ-a, bla-govijest o spasenju u ime Isusovo: Mk 16,15—16 i Mt 28,18—20 i dr. Evanđelje je usredotočeno na osobu Isusa Krista koji kao »Sin Božji« i »sin čovječji« propovijeda i uspostavlja intimnu zajednicu između Boga i čovjeka, bogosinovstvo, i zato opće bratstvo svih ljudi. U tom smislu Evanđelje je samo jedno, a s obzirom na knjige u kojima ga zapisaše četiri evanđelista — Matej, Marko, Luka, Ivan — ono je »četveroliko«, kako je već potkraj II st. upozorio lionski biskup i crkveni pisac sv. Irenej. Prije nego što su evanđelja zapisana, Evanđelje se više deset-ljeća propovijedalo. No, apostolska je propovijed vrlo rano zapi-sivana u male spise koji su služili obrednim, apologetskim, mi-sionarskim i drugim potrebama Pracrkve. Ti su prvotni mali spisi zajedno s usmenom predajom poslužili evanđelistima kao građa za sastav današnjih evanđelja (Lk 1,1—4), koja su bila u upotrebi već potkraj I stoljeća.

239

240

EVANĐELJE PO MATEJU Prema zajamčenoj predaji, kojoj korijeni sežu u I stoljeće, pisac prvog evanđelja jest Matej. Po zanimanju je bio carinik, a imao je dva imena: Matej (Mt 9,9) i Levi (Mk 2,14). U njegovu Evan-đelju odražava se život prve kršćanske zajednice jeruzalemsko-ga kruga koja je bila sastavljena od obraćenik Židova: njezine duhovne potrebe utjecale su na izbor građe i na obradbu koju je mogao dati samo očevidac Isusovih djela. Matejeve čitatelje, obraćene Židove, zanimao je najviše odnos Starog i Novog zav-jeta, Mesijina osoba, mesijansko kraljevstvo, žrtva i pouka te nutarnje ustrojstvo nove zajednice. S tom svrhom Matej opisuje Isusovu osobu te njime i njegovim riječima i djelima normira sav život Pracrkve. Matejevo evanđelje sadrži pet velikih besjeda koje Krist nije izrekao odjedanput. U te »besjede« Matej unosi izvještaje o ču-desima i djelima Isusovim. Besjede su ovako raspoređene: 1) Isusov proglas Kraljevstva nebeskoga, tj. glasovita »Besjeda na gori«: gl. 5—7; 2) pouke apostolima, misionarima Kraljevstva: 9,35—11,1; 3) unutrašnja narav Kraljevstva: 13,1—58; 4) odno-si među njegovim članovima: 18,1—19,1; 5) konačna uspostava Kraljevstva: 24,1—26,2. Uz tu središnju temu o Kraljevstvu nebeskom, Matejevo evanđelje jednako je usredotočeno na oso-bu Isusa kao Krista, Mesije. To je dvoje povezano: Isus je pro-rok Kraljevstva: 4,17—23; on je Mesija na kome se ispunjavaju stara proročanstva: 11,2—6. U isto vrijeme on je Sin nebeskog Oca (11,25—27) i sin Davidov (20,30; 21,16; 22,41). Kao takav ostvaruje Izaijino proroštvo o Jahvinu Sluzi-Patniku (16,24) da tako uspostavi Novi savez-zavjet: 26,26—27. Ušao je u slavu i opet će doći kao Sudac na posljednji dan: 26,26—27. Matejevo evanđelje prvotno je napisano na aramejskom jeziku, kako početkom II stoljeća svjedoči Papija, biskup u Hierapolisu u Frigiji. Do nas je to Evanđelje došlo na grčkom jeziku: ono nije običan prijevod aramejskog teksta, nego je obogaćeno no-vim sadržajima i sustavom. Nije pouzdano da je grčki spis na-pisao sam Matej, ali je grčki tekst u biti istovetan s ara-

241 mejskim. Ovo je Evanđelje u kršćanskoj starini imalo najveći utjecaj posebno zbog toga što posvećuje osobitu pažnju Isuso-vim riječima i nauci, a i zato što je najpotpunije i najpregledni-je: 1.1: Isus, prema hebr. Ješua = (Jahve je) spasitelj: 1,21. Krist, grčki Hristos, hebr. Mašiah, = Pomazanik. 1,1—17: Matej je, pišući Isusovo rodoslovlje, bio sistematičan: tri niza po 14 (7×2). Zato je odabrao samo najvažnije članove niza. Obuhvaća tri odlučne faze židovske povijesti: doba patri-jarha (1,2—5), doba kraljeva (r.6—11), doba poslije babilonskog izgnanstva (r.12—16). Krist završava niz kao »punina vreme-na«: Gal 4,4. Rodoslovlje ističe njegovo ljudsko podrijetlo. On je ispunjenje dvaju najvećih mesijanskih proročanstava: Post 12,3 i 2 Sam 7,13—14. Značajna je stilistička promjena u r.16: Ja-kov rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa, što zajedno sa Mt 1,23 (= Iz 7,14) upućuje na djevičansko začeće. 1,23: Iz 7,14. 2,1: Betlehem nekoliko km južno od Jeruzalema. Herod Veliki vladao je od god. 40. do 4. pr. Kr. Prema tome Isus se rodio god. 8—6. prije kršćanske ere: Lk 2,2, bilj. Magi su u Perzijanaca i Medijaca bili svećenička kasta koja se bavila zvjezdarstvom i proricanjem. 2,6: Slobodan navod iz Mih 5,1 (2 Sam 5,2). 2,16: Hoš 11,1. 2,18: Jr 31,15. 2,23: Nazaret: mjestance u Galileji, oko 120 km sjeverno od Jeruzalema. Nije jasno na koje se proročanstvo Mt poziva. Mo-

242 žda misli na lz 11,1 i 53,2: budući Mesija naziva se neser, iz-danak. 3,1—17: Mk 12—11; Lk 33—22; Iv 131—34. 3,1: Judejska pustinja uz Mrtvo more. 3,2: Obratite se — grčki: metanoeite — potpun preobražaj u mišljenju, osjećanju i djelovanju. Kraljevstvo nebesko u Mateja je vrlo čest izraz (32 puta), a znači Kraljevstvo Božje (tadanji Zidovi voljeli su izbjeći da spomenu ime Božje). To je, osobito po Mt, središnja stvarnost Isusova propovijedanja, u najužem od-nosu sa stvarnošću Crkve, a izražava suverenu Božju vlast nad svim vidljivim i nevidljivim, sadašnjim i budućim. 3,3: Iz 40,3. 3,7: Farizeji, prema hebr. odijeljeni (separatisti), bijahu uza Saduceje najutjecajnija tadanja stranka u vjerskom i politič-kom životu Židova. Okupljali su oko sebe šire narodne slojeve. Zastupali su strogo obdržavanje slova Mojsijeva zakona, koji bi zato često iznakazili pustim formalizmom. Bili su protiv svakog dodira sa grčko-rimskom kulturom. Saduceji, nepomirljivi pro-tivnici Farizeja, potjecahu većinom iz svećeničke i laičke aris-tokracije. U pogledu Zakona bijahu slobodari. U njihovim je rukama bila vlast i politički život zemlje. Farizeji su ih mrzili osobito zbog njihove suradnje s Rimljanima. Isus će s jednima i drugima, osobito s farizejima, voditi česte i oštre rasprave us-postavljajući pravi smisao Zakona i nutarnje bogoštovlje. 3,17: Iz 42,1. 4,1—11: Mk 1,12—13; Lk 4,1—13. 4,5—10: Pnz 83; Ps 91,11—12; Pnz 6,13.16; Izl 20,1 sl.

243 4,12—25: Mk 1,14—20; Lk 4,14—15; 5,1—11. 4,16: Iz 8,23-9,1. 5,1—7,29: Govor na gori. Donekle usporedan izvještaj donosi Lk 6,20—49. 5,3: Siromasi u duhu treba razumjeti u okviru uvriježene sta-rozavjetne, osobito proročke i psalamske teologije. To su oni koji, tlačeni i prezreni od bogatih i bezbožnih, sve svoje pouzda-nje stavljaju u Boga. Zato su otvoreniji da prime Isusovo Evan-đelje. 5,21: Izl 20,14. 5,22: Raka. hebr. = šuplja glavo! 5,27—32: Mk 19,9; Mk 10,11—12; Lk 16,18 5,27: Izl 20,14. 5,29: Pakao — u grčkom: geenna, od hebr Ge-Hinom, dolina kraj Jeruzalema gdje su nekoć spaljivali i ljudske žrtve bogu Moleku: 2 Kr 16,3:21,6; 23,10; Jr 7,31; 19,6 i dr. Zato je ta doli-na dala ime paklu, prokletstvu, vječnim mukama 5,31: Pnz 24,1. 5,32: Ovo je Matejevo mjesto i rječnički i egzegetski teško: nije jasan grčki izvornik. Odatle razlika među prijevodima. Naš prijevod hoće sačuvati nedorečenost izvornika: dvojstvo izraza: porneia — bludništvo, moiheia — preljub. Mnogo se raspravlja o značenju riječi porneia na ovom mjestu. Za rasvjetljavanje navodi se usporedno mjesto Mt 19,9 i Mk 10,11—12. Značajno je da Marko, pišući za Rimljane, donosi Isusove riječi apsolut-no, bez izuzetaka. Zato se Matejev izuzetak osim zbog bludniš-

244 tva može protumačiti iz tadanjeg židovskog prava: porneia oz-načuje ženidbu koja nije bila u skladu s Mojsijevim zakonom i tadanjim pravnim uredbama. Takva je ženidba ionako bila ne-valjala, i zato nema mjesta preljubu ako se takvi supruzi razi-đu. Ovo Matejevo mjesto različito tumače različite kršćanske zajednice. Katolička crkva — dok u određenim slučajevima daje tzv. rastavu od stola i postelje — naučava i zalaže se za nerazr-ješivost ženidbe na temelju apsolutnog teksta Mk 10,11— 12 i Lk 16,18, i na osnovu Pavlova nauka u 1 Kor 7,10—11. U tom je smjeru značajan u SZ-u Mal 2,16. Prema valjanom eg-zegtskom načelu, i ovo nama danas manje jasno mjesto Mt 5,32 treba tumačiti iz jasnih, gore spomenutih tekstova. 5,33—35: Izl 20,7; Br 30,3; Pnz 23,22; Iz 66,1; Ps 48,3. 5,38: Izl 21,24; Lev 24,20; Pnz 19,21. 5,43: Mrzi u hebr. načinu govora znači ne ljubi, nisi dužan lju-biti. 6,5—15: Lk 11,2-4. 6,19—21: Lk 12,33—34; Jak 5,2—3. 6,22—23: Lk 11,34—35. 6,24—25: Lk 16,13. 6,25—34: Lk 12,22-31; Jak 4,13—14. 7,1—5: Mk 4,24; Lk 6,37—38.41—42. 7,7—12: Mk 11,24; Lk 11,9—13; 1 Iv 5,14—15. 7,13—14: Lk 13,24.

245 7,15—20: Lk 16,43-44; 2 Pt 2,1—3. 7,22: Onaj dan: Sudnji dan. 7,23: Ps 6,9; Mt 25,12. 7,28—29: Lk 1,22; Lk 4,32. 8,1—4: Mk 1,40—45; Lk 5,12—16. 8,4: Lev 13,29 i 14,2—32. 8,5—13: Lk 7,1—9; 13,28—29. 8,14—17: Mk 1,21—34; Lk 4,38—41. 8,17: Iz 53,4. 8,18—22: Lk 9,57—60. 8,20: Sin čovječji: Isus se — prema Dn 7,13 — rado tako naziva. Taj Isusov naslov ističe i njegovo čovještvo, a ujedno navješćuje njegovu uzvišenost jer će po Dn 7,13 Sin čovječji biti sveopći kralj i sudac: Mt 26,64. 8,28—34: Mk 5,1—20; Lk 8,26—39. 8,28: Gadara (po Mt), odn. Geraza (po Mk i Lk), dva su grada u Dekapolu nasuprot Galileji: prvi je 8 km, a drugi 45 km južno od Genezaretskog jezera. 9,1—8: Mk 2,1—12; Lk 5,17—26. U svoj grad = Kafarnaum, na Genezaretskom jezeru. 9,9—13: Mk 2,13—17; Lk 5,27—32.

246 9,13: Hoš 6,6. 9,14—17: Mk 2,18-22; Lk 5,33—39. 9,18—26: Mk 5,21-45; Lk 8,40—56. 9,27—31: Mt 20,29—34. Posrijedi je ili dvostruki izvještaj jed-nog događaja ili dva događaja koja su jednako pripovjedena. 9,27: Sin Davidov drugi je Isusov naslov (Mt 8,20 bilj.) kojim se on sam manje služi zbog tadanjih iskrivljenih mesijanskih oče-kivanja da će se obećani Mesija pojaviti kao politički oslobodi-telj. Taj se naslov temelji na Natanovu proročanstvu u 2 Sam 7,13—14. 9,32—34: Lk 11,14—15. 9,36: Ez 34,5-6. 10,1—15: Mk 3,14—19; 6,8—11; Lk 9,1; 6,13—16; 9,2—5; 10,3-12 i Dj 1,13. Apostol(os) grčki: poslanik. To je u NZ-u naziv za dvanaestoricu Isusovih učenika, na čelu s Petrom. Kananaj, po Lk 6,15 zelot (grčki zelotes), po svoj prilici pristaša neke tada-nje rodoljubne stranke. 10,16—31: Mk 13,9—13; 4,22; Lk 21,11-19; 6,40; 12,2-7. 10,21: Mih 7,6. 10,25: Beelzebul — ime feničkog božanstva; Židovi su tako zva-li poglavicu đavolskoga (»bog muha«). 10,27: u skrovitosti — dosl. na uho. 10,29: novčić — dosl. as, najmanji rimski novčić.

247 10,35—36: Mih 7,6. 11,2—19: Lk 7,18—35. 11,5: Iz 26,19; 29,18—19; 31,5-6; 61,1. 11,10: Mal 3,1: Izl 23,20. 11,14: Mal 3,23 i Mt 17,11—13. 11,20—24: Lk 10,13—15. 11,21: Ta dva gradića bijahu sjeverozapadno od Genezaretskog jezera. 11,25—30: Lk 10,21—22. Mudri i umni = farizeji i njima slični. Maleni = Isusovi učenici i priprosti puk (10,42; 13,1). 12,1—8: Mk 2,23—28; Lk 6,1—5. 12,3: 2 Sam 21,2—7. 12,6: Hoš 6,6; Mt 9,13. 12,9—37: Mk 3,1-12,22—30; Lk 6,6-11.17-19.43—45 12,18 sl: Iz 42,1—4. 12,22—37: Lk 11,14—23. 12,23: Sin Davidov: v. Mt 9,27 bilj. 12,38-42: Mt 16,1—4; Mk 8,11—12; Lk 11,24—26. 12,40—42: Jona 2,1—2; 33; 1 Kr 10,1—10.

248 12,46: njegova braća — u semitskom načinu govora, kao, uosta-lom, i u našem pučkom govoru, izraz brat ima i šire značenje: bliži rođak. 13,1—17; Mk 4,1—13; Lk 8,4—10; 10,23—25. Evanđeoska us-poredba — grčki: parabole (prispodoba) — u isto vrijeme živa i privlačiva, a tajnovita — slikama iz svagdašnjeg života (ra-tarstva, vinogradarstva, ribarenja i sl.) — osvjetljuje stvarnost višega reda, osobito narav, članove, razvoj i borbe Kraljevstva Božjega, Crkve. 13,13—15: Iz 6,9—10. Taj Izaijin tekst drukčije upotrebljava Mt, drukčije Mk 4,12 sl i Lk 8,10 sl: Mt ističe duhovnu neprip-ravljenost naroda zbog koje Isus zagonetnim govorom prikriva svoje naučavanje; Mk i Lk ističu kako se jedan dio Isusova slu-šateljstva sve više uklanjao njegovu nauku jer nije želio takva Mesiju. 13,24—30: ljulj je sličan pšenici; istom kad isklasa jedno i dru-go, vidi se među njima razlika, dok je kukolj, čim izraste, uoč-ljiv. 13,31—34: Mk 4,30—34; Lk 13,18—19,21. 13,32: Ez 17,23 i 31,6; Dn 4,8.18. 13,35: Ps 78,2. 13,41: Sef 1,3. 13,43: Suci 5,31: Dn 12,3. 13,53—58: Mk 6,1—6. 14,1—12: Mk 6,14—29; Lk 9,7—9. Herod = Herod Antipa, sin Heroda Velikog, vladao nad Galilejom i Perejom od g. 4. pr. Kr.

249 do 39. po Kr. Filip — polubrat Heroda Antipe. Herodijadina kći, nećakinja Heroda Antipe, zvala se Saloma. 14,13—36: Mk 6,31—56; Lk 9,10—17; Iv 6,1—21. 14,25: između 3 i 6 sati ujutro. 15,1—39: Mk 7,1—37 i 8,1—10. 15,4: Izl 20,12; 21,17; Pnz 5,16. 15,8—9: Iz 29,13. 16,1—4: Mk 8,11—13; Lk 12,54—56. 16,5-12; Mk 8,14—21; Lk 12,17. 16,13—20: Mk 8,27—30; Lk 9,18—21. Cezareja Filipova podno Hermona, 40 km sjeverno od Genezaretskog jezera; sagradio je Filip (Lk 3,1) u čast rimskom caru. Tijelo i krv — u bibl. jeziku označuje čovjeka ukoliko je slab i smrtan: Sir 14,18; Rim 7,5; Gal 1,16; 1 Kor 15,20; Ef 6,12. Petar je, dakle, izjavio nešto što nadilazi njegovo obično ljudsko znanje: Mt 11,25. Petar-Stijena: Krist je Šimuna već od prvog susreta bio nazvao aramejski Ke-fa (Iv 1,42 bilj.), što znači Stijena, grčki: Petros. Zajednica koju će Krist osnovati — Crkva — prispodablja se s građevinom: Ef 2,10—22; 1 Pt 2,4—6. Vrata Pakla — vrata su, po istočnjački, simbol moći i sile. Pakao — po grčkom izvorniku: Had, što od-govara biblijskom Šeol — boravište mrtvih u utrobi zemlje, Podzemlju: Iz 38,10; Job 38,17; Ps 9,14; 107,18; Mudr 16,13; Dj 2,27.31; Mt 11,23. Ključevi su znak vlasti: Iz 22,22; Mt 18,18; Otk 1,18. Vezati i razrješivati u jeziku rabinske teologije znači dopustiti i zabraniti. Katolička crkva razumije ove riječi o vr-hovnoj vlasti Petra apostola koja prelazi na njegove nasljedni-ke, rimske biskupe.

250 16,21—28: Mk 8,31—34; 9,1; Lk 9,22—27. 17,1—13: Mk 9,2—13; Lk 9,28—36; 2 Pt 1,16-18. Visoka gora: to je po predaji brdo Tabor u Ezdrelonskoj ravnici, 588 m nad morem. Svijetao oblak u Bibliji je znak Božje nazočnosti: Izl 40,34—38. Glas iz oblaka kao pri krštenju: Mt 3,17. Isus je Sin Božji, odabranik (Iz 42,1) i Prorok koji je najviješten već u Pnz 18,15. Mojsije ... Ilija: Mal 3,23—24 i Lk 1,17. Prema žid. vje-rovanju, Ilija je imao doći prije posljednjih, Mesijinih vremena: u r.10—13 Isus tumači kako to valja razumjeti: Mt 11,14. 17,14—23: Mk 9,14—32; Lk 9,37—45. 17,20: Neki rukopisi iza r.20 dodaju r.21: Ova se vrsta duhova izgoni samo postom i molitvom, Mk 9,29. 17,24: Pobirači hramskoga poreza (dosl. didrahme): Svaki od-rastao Izraelac bio je dužan svake godine uplatiti taj narodni i vjerski doprinos za uzdržavanje Hrama. Didrahma = dvije dra-hme; stater = srebrni novac u vrijednosti od 4 drahme. 18,1—11: Mk 9,33—36; 10,15; 9,37.42—47; Lk 9,43—45.48. 18,10: U nekim rukopisima slijedi r.11: Sin čovječji došao je spasiti što je propalo, Lk 19,10. 18,12—22: Lk 15,3—7; 17,3—4. 18,12: Ez 34,16. 18,16: Pnz 19,15. 18,18: Vezali i razrješivati, 16,13—20 bilj. 18,20: Radi mene — dosl. u moje ime.

251 18,24: Deset tisuća talenata jest neizmjeran dug od svojih 120,000.000 zlatnih dinara. Isus se hotimice služi hiperbolom u prispodobi da istakne nauk koji iz nje izvire. 19,1—9: Mk 10,1—12. Tu se navodi u r.4: Post 1,27; r.5 = Post 2,24; r.7 = Pnz 24,1. U pogledu r.9 usp. Mt 5,32 bilj. 19,10—30: Mk 10,13—31; Lk 18,15—30. 19,18—19: Izl 20,12—16; Lev 19,18. 19,24: Time je slikovito izraženo kako je teško bogatašu spasiti se: Mt 25,15 bilj. 20,3: Treći sat — oko 9 ujutro; šesti oko podneva; deveti oko 3 po podne; jedanaesti oko 5 po podne. Mk 6,48 bilj. 20,17—19: Mk 10,32—34; Lk 10,31—33. 20,24—28: Mk 10,41—45; Lk 22,25—27. 20,29—34: Mk 10,46—52; Lk 18,35—43. 21,1—17: Mk 11,1—11; Lk 19,28-44. Ovaj je odlomak krcat me-sijanskih navoda iz SZ-a: r.5 = Iz 62,11; Zah 9,9; r.9 = Ps 18,25—26. Hosana — Bože, spasi! bio je liturgijski poklik u Hramu, a u svagdašnjem životu kao naše Živio! R.14 = Iz 56,7; Jr 7,11; r.16 = Ps 8,3. 21,18—22: Mk 11,12—26 Lk 19,45—48. Neplodna smokva ima slikovito značenje: označuje Židove koji nisu primili Krista. 21,23—46: Mk 11,27—33; 12,1—12; Lk 20,1—19. 21,33—34: Iz 5,1—2. Sluge, tj. proroke.

252 21,42: Ps 118,22—23; Iz 28,16; 1 Pt 2,4—6. 21,43: u nekim rukopisima slijedi r.44: Tko padne na ovaj ka-men, razbit će se: na koga on padne, satrt će ga, Lk 20,18. 22,1—14: Lk 14,16—24. Kralj = Bog; svadba = mesijansko bla-ženstvo; sluge (r.2) = proroci; uzvanici = Izrael; sluge (r.10) = apostoli; sve koje nađoše = pogani. 22,15—22: Mk 12,13—17; Lk 20,20-26. 22,23-33: Mk 12,18—27; Lk 20,27—40, Mt 3,7. Saduceji (Mt 3,7 bilj.) nijekali su uskrsnuće koje su — na osnovu kasnijih biblij-skih knjiga SZ-a i predaje — farizeji naučavali. Isusu u r.24 postavljaju stupicu iz Pnz 25,5—6, a on im u r.32 odgovara sa Izl 3,6. 22,34—40: Mk 12,28—34; Lk 10,25-28. Farizejima (Mt 3,7 bilj.) Isus odgovara navodeći Pnz 6,5 i Lev 19,18. 22,41—46: Mk 12,33—37; Lk 20,41—44. 22,44: Ps 110,1. 23,1—36: Mk 12,37-40; Lk 11,37—54; 20,45—47. 23,5—7: Farizeji su doslovno uzeli Izl 13,9.16; Pnz 6,8; 11,18 pa su nosili zapise (filakterije) na čelu i na lijevoj ruci. Rese na gornjem odijelu imale su simboličko značenje: Br 15,38—39. Rabi hebr. znači Učitelju. 23.13: U nekim rukopisima slijedi r.14: Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji izjedate udovička dobra dok licem-jerno molite duge molitve. Zato ćete biti strože suđeni. Mk 12,40 i Lk 20,47.

253 2333: Farizeji su propis Pnz 14,23 protegli na najmanje sitnice. 23,34: Jr 7,25-26; Lk 11,49—51. 23,35: Post 4,8.10; 2 Ljet 24,20—23. 23,38—39: Jr 22,5; Ps 118,26. 24,1 sl: Mk 13,1-32; Lk 21,5—3. Ovaj eshatološki Isusov govor očito treba razumjeti u dvije vremenske perspektive koje su tada apostoli i ostalo slušateljstvo mogli shvatiti kao jednu. Isus govori o razorenju Jeruzalema (god. 70) i o svojem slav-nom dolasku (grčki: Parousia, što u ovom poglavlju Mt četiri puta upotrebljava) na svršetku svijeta. 24,6—7: Dn 2,28; Iz 19,2; 2 Ljet 15,6. 24,15: Dn 9,27; 11,31; 12,11. Grozota pustoši je, čini se, kip Ze-usa Olimpskog koji je bezbožni Antioh Epifan postavio u jeru-zalemskom hramu. 24,21: Dn 12,1. 24,28: Job 39,30. 24,29—31: Odlomak je krcat mesijanskih proročanstava: r.29 = Iz 13,10; 34,4; r.30 = Zah 12,10.12—14; Dn 13,14; r31 = Iz 27,13; Zah 2,6; Lev 30,4. Sin čovječji — v. Mt 8,20 bilj. 24,36: Mk 13,32. 24,37-42: Lk 17,26-32.34—35. 24,43-44: Lk 12,39—40. 24,45-51: Lk 12,40-46; 21,34-36.

254 25,14—30: Lk 19,12—27. 25,15: Talenat je tada bio najveća novčana jedinica, u vrijed-nosti današnjih 2000 dolara. 25,31: Dn 7,13; Zah 14,5 25,46: Dn 12,2. 26,1—35: Mk 14,1—31; Lk 22,1—38 i djelomice Iv 13,1—38. 26,15: Zah 11,12. Prema Izl 31,32 trideset srebrnika (30 šekela) bila je otkupna cijena jednog roba. 26,17: Najveći židovski blagdan, Pasha (na spomen oslobođenja od egipatskog ropstva), zvao se i Blagdan beskvasnih kruhova: Izl 12,8.15. 26,26-29: Mk 14,22—25; Lk 22,15-20; (Iv 6,15-58); 1 Kor 11,23—35. To je ostvarenje simbolične pashalne večere SZ-a, nova Pasha. U riječima ustanove Euharistije Isus podsjeća na Izl 24,5—8 (sinajski Savez) i Jr 31,31—34 (proročanstvo o No-vom savezu) i Iz 53,11—12 (proročanstvo o Sluzi Jahvinu koji sebe predaje kao otkupninu za mnoge, tj. za sve ljude). Ova je večera — povijesna i euharistijska podjedno — slika eshatološ-ke gozbe, konačnog blaženstva: Mt 8,11; 22,1 sl; Lk 13,29; 14,15. 26,30: Nakon pashalne večere Židovi su pjevali alelujske psal-me (Ps 113—118). 26,31: Zah 13,7. 26,36—75: Mk 14,32—72; Lk 22,39—71; Iv 18,1—27.

255 26,36: Getsemani, na podnožju Maslinske gore. 26,38: Ps 42,6.12; Jona 4,9. 26,64: Dn 7,13; Ps 110,1. Sin čovječji — v. Mt 8,20 bilj. 26,66: Lev 24,16. 27,1—66: Mk 15,1-47; Lk 23,1—56; Iv 18,28-40 i 19,1—42. 27,9—10: Matejev tekst je sastavljen iz Zah 11,12—13; Jr 18,2-3; 32,6—15. 27,34: Ps 69,22. 27,35—46: U ovom odlomku više se puta navodi Ps 22: r3 = Ps 22,19; r.39 = Ps 22,8; r.43 = Ps 22,9; r.46 = Ps 22,2. Od šestog do devetog sata, tj. od podne do 3 po podne. 27,48: Ps 69,22. 28,1-15: Mk 16,1-8; 24,1—12; Iv 20,1-18; Prvog dana po suboti; taj se dan na spomen Isusova uskrsnuća prozvao »dan Gospod-nji«: Dj 20,7; 1 Kor 16,2; Otk 1,10. 28,16—20: Mk 16,14—20; Lk 24,44-49. Zemaljska se povijest Kristova nastavlja: on ostaje nazočan u svojoj Crkvi.

256

MARKO Prijelaz od Matejeva evanđelja na Markovo, iako se u prvi mah čini da čitamo iste odlomke, vrlo je značajan. Kod Mateja kao da smo u golemoj katedrali, utemeljenoj na Zakonu i Pro-rocima, ukrašenoj mesijanskim tekstovima SZ-a koje Matej obilno navodi da pokaže da je Isus Krist obećani Mesija; život Isusov prikazan je kao liturgijska svečanost koja kulminira u žrtvi križa; njegove izjave odjek su vječnosti; u zemaljskim nje-govim činima prosjajuje njegovo božanstvo koje potiče na kla-njanje. Marko nas, naprotiv, u svojem evanđelju vodi po gali-lejskim poljima, da hodamo s Isusom prašnim putovima Galile-je i Judeje pod jakim suncem i po vjetru, da ga slušamo na na-smijanim obalama Galilejskoga »mora« (L. Deiss). Dok je Matej sistematičan i hijerarhičan, Marko je živ, živopisan — neposre-dan. Tu je razliku među njima zapazila već najstarija kršćan-ska literatura. Papija, biskup Hierapolisa u Maloj Aziji, u prvoj polovici II stoljeća, piše: »Matej je sredio hebrejskim jezikom riječi (Isusove)...« A o Marku primjećuje: »Marko, tumač Pet-rov, zapisao je sve što je zapamtio, ali ne onim redom kojim je to Gospodin (Isus Krist) rekao ili učinio. On osobno nije Gospo-dina ni slušao ni pratio, nego kasnije Petra. A Petar je propovi-jedao Evanđelje ne kao da sastavlja povijest Gospodinovih go-vora, nego prema potrebi slušateljstva. Stoga Marko nije pogri-ješio što je tako pisao kako se sjećao: nastojao je samo oko toga da ništa ne izostavi od onoga što je bio čuo i da tome ništa laž-no ne dometne.« Papijin odlomak o Marku upućuje nas na dvoje: 1. općenito, na način kako su nastala Evanđelja i koja im je prva svrha; ona su prije propovijedana, onda zapisana, a zapisana su u prvom re-du ne kao povijesna djela, nego je u njima sav materijal, iako povijestan, sređen prema potrebama vjerovjesničkog propovije-danja i pouke. 2. Posebno iz tog Papijina svjedočanstva sazna-jemo da se već u starini znalo, što danas utvrđuje biblijska zna-nost; Markovo je evanđelje u posebnom odnosu s vjerovjesniš-tvom sv. Petra u Rimu. Napisano je, dakle, za rimsku kršćan-

257 sku zajednicu, te je u posebnom smislu »latinsko« i »petrovsko«. Latinske riječi ostale su češće neprevedene i u grčkom izvorni-ku: legion - legija (5,9) denarion — denar (12,15), praitorion — pretorij, sudnica (15,16), kentourion — centurion (15,39) i dr. A Petrova je ličnost u Marka, ako se usporedi s ostalim evanđeli-stima, najnaglašenija. Tako npr. javno djelovanje Isusovo poči-nje s pozivom Petrovim: 1,16—18. U izvještajima o preobraže-nju (9,2—13), o Getsemaniju i o saslušavanju Isusovu i zataje-nju Petrovu (14,32—72) Čuju se pojedinosti od Petra očevica: 9,5 i 14,37.54.66—72. Uskrsli daje nalog ženama da odnesu njegovu poruku »učenicima i Petru«: 16,77. Više nego ostali, izvješćuje i o onomu što nije u prilog Petru: 8, 33; 9,5; 14,30.66. Iz svega se, dakle, može zaključiti da ispod Markova pera vi-dimo propovijed Petra očevica. I zato Markovo evanđelje ima sve odlike, a i nedostatke pučkoga spisa u kojemu pučanin pu-ku pripovijeda Isusova djela i čine. Zato Marko nema literarnih pretenzija, ne izglađuje svoj stil. Bez uvoda, nakon kratkog sažetka o djelovanju Ivana Krstitelja, smjesta prelazi na poče-tak djelovanja Isusova. Svršava u neku ruku bez svršetka, po-gotovu ako se kao Markov svršetak uzme Mk 16,8. Voli tzv. historijski prezent; prečest mu je u grčkom veznik kai (i) i pri-loške oznake »odmah« (42 puta) i »opet« (28 puta), što je sve svojstveno pripovijedaocu očevicu pučaninu. Česti su u njega i deminutivi koje voli pučki jezik: lađica (3,9), kćerkica (5,23), djevojčica (5,41), psići (7,27) ribice (8,7)... Umjesto naširoko obrađenih govora Isusovih, koje voli Matej, u Marka imamo niz malih epizoda, bogatih konkretnim pojedinostima koje očituju pažljiva očevica. Tako Marko — ili bolje: Petar — privrženim očima slijedi oči Isusove koje kruže po sugovornicima (3,34; 5,32; 10,23) i u tom pogledu čita nježnost (10,21), srdžbu i ža-lost (3,5) — zapaža kako prodire do dna srca (10,21). I zato nam Marko od evanđelista daje najviše podataka o ljudskim, psihološkim crtama Isusa iz Nazareta. Odmah u 1. retku svog evanđelja Marko nam naviješta svoj cilj: on želi napisati »Evanđelje Isusa Krista Sina Božjega«. Ova Markova formulacija u grčkom izvorniku može se dvostruko

258 shvatiti: a) »Evanđelje, Radosna vijest koju je donio Isus Krist Sin Božji«, ili b) »Evanđelje, Radosna vijest: Isus Krist jest Sin Božji.« Zapravo, kasnije Pavlovo pitanje: »Tko si ti?« (Dj 9,5) bilo je pitanje i Isusovih suvremenika (Mk 4,41; 8.27). To pita-nje i odgovor na nj, možemo reći, osnovica su Markova evanđe-lja. On piše Evanđelje kao progresivno samoočitovanje Isusa Krista. To se zbiva u dva susljedna čina: najprije se Isus posve-ćuje propovijedanju Evanđelja mnoštvu židovskog naroda, a onda se od njih povlači i posvećuje pouci o izgrađivanju svojih učenika. Gdje je tome razlog? Mnoštvo je imalo iskrivljen po-jam o Mesiji, Osloboditelju, i nije bilo raspoloženo da se preu-smjeri. Isus je imao drugu svijest o svojem mesijskom poslanju i nije htio preuzeti ulogu političkog Mesije koji bi u ruke uzeo sudbinu naroda da ga oslobodi od rimske okupacije. Zato se u drugom dijelu svog djelovanja — što osobito Marko pomno bi-lježi — povlači od mnoštva i posvećuje preusmjerenju svojih učenika, kojima otkriva pravi smisao svoga spasiteljstva, prip-ravlja ih na svoju muku i križ da oni iza njegova uskrsnuća proslijede njegovu misiju. S tim u vezi najznačajnija su mjesta: a) Mk 6,3 — Isus tesar, sin Marijin; b) 8,29 — Petar izjavljuje: Ti si Mesija; c) 15,39 — rimski centurion proglašuje: Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji. Ovo posljednje ponovo utvrđuje da je Marko pisao za Rimljane, pa svoj izvještaj o muci i smrti Isusovoj, a donekle o cijelom Evanđelju — drugačije nego drugi evanđelisti — traženo završava ovom svečanom izjavom jednoga njihova, rimskog centuriona. 1,1—8: Mt 3,1-6.11—12; Lk 3,1—6.15—18. Isus Krist, v. Mt 1,1 bilj. 1,2-3: Mal 3,1; Izl 23,20; Iz 40,3. 1,9—13: Mt 3,13—4,11; Lk 3,21—22; 4,1—13. 1,11: Ps 2,7; Iz 42,1.

259 1,14—20: Mt 4,12—22; Lk 4,14—15; 5,1—11. 1,21-39: Mt 7,28-29; 8,14—17,23; Lk 4,31-44. 1,34: Zbog opasnosti da Židovi ne bi shvatili Isusovo mesijan-stvo u ovozemaljskom i ratničkom smislu, jer su tome bili sklo-ni, Isus zabranjuje đavlima (1,25.34; 3,12), onima koje je čude-sno ozdravio (1,44; 5,43; 7,36; 8,26) i apostolima (8,30; 9,9) da o tom išta govore. 1,40—45: Mt 8,1—4; Lk 5,12—16. 1,44: Usp. Lev 13,49; 14,2-32. 2,1—12: Mt 9,1-8; Lk 5,17—26. 2,10: Sin čovječji, v. Mt 8,20 bilj. 2,13—17: Mt 9,9—13; Lk 5,27—32. Levi je Matej apostol: Mt 9,9. 2,18—22: Mt 9,14—17; Lk 5,33—39. Zaručnik — u NZ-u je svadba česta slika mesijanskog vremena: Mt 22,2—4; 25,1-3; Iv 3,29; Otk 19,7. Slika je uzeta iz Hoš 2,21 a doseže ispunjenje u Kristu i Crkvi: Ef 5,25—33. 2,23—28: Mt 12,1—8; Lk 6,1—5. 2,25—26: Usp. 1 Sam 21,1—6; Lev 24,5—7. 3,l-o: Mt 12,9—14; Lk 6,6-11. 3,7—12: Mt 12,15-21; 435: Lk 637-19.

260 3,13—19: Mt 10,1—4; Lk 632—16. / on postavi (dosl. stvori) Dvanaestoricu svečan je izraz koji podsjeća da Isus stvara novi dvanaestplemenski narod — novi Izrael. Kananaj, v. Mt 10,1—5 bilj. 3,20—30; Mt 12,24—32; Lk 11,14-23; 12,10. 3,21: Isus je nastupio vrlo zagonetno. To Mk ističe više nego ostali evanđelisti: usp. 1,34 bilj. 3,31—35: Mt 12,46—50; Lk 8,19—21. Njegova braća, v. Mt 12,46 bilj. 4,1—20: Mt 13,1—23; Lk 8,4—15. 4,12: Iz 6,9—10 (v. Mt 13,13-15 bilj.). 4,21-25: Lk 8,16—18. 4,29: Joel 4,13. 4,32: Ez 17,23; Dn 4,9. 4,30—34: Mt 13,31—32.34—35; (Lk 13,18—19). 4,35-41: Mt 3,23-27; Lk 8,12—25. 5,1—20: Mt 8,28—34; Lk 8,26—39. Legija je rimska vojnička jedinica od 6000 vojnika. 5,21—43: Mt 9,18—26; Lk 8,40—56. 6,1-6: Mt 13,53—58; Lk 4,16-30. U svoj zavičaj — u Nazaret. 6,7—13: Mt 9,35—10,42; Lk 9,1-6 (i 10,1—16). Isus Šalje po dvojicu da, prema Pnz 19,15, budu valjani svjedoci Evanđelja (Dj 1,8).

261 6,14—29: Mt 14,1—12; Lk 9,7—9. 6,30-44: Mt 14,13—21; Lk 9,10-17; Iv 6,1—13. 6,41: Podsjeća na 14,22 sl. 6,45—56: Mt 14,22—36; Iv 6,16—21. 6,48: Noć se dijeli prema izmjeni rimskih straža: prva od 6 do 9 navečer, druga od 9 do ponoći; treća od ponoći do 3 ujutro, če-tvrta od 3 do 6 ujutro: usp. Mt 20,3 bilj. 7,1-23: Mt 15,1-20. 7,6-7: Iz 29,13. 7,10-11: Izl 20,12; 21,17; Pnz 5,16; Lev 20,9. Svoje obveze pre-ma roditeljima farizejski su Židovi izigravali tako da bi ono što su bili dužni roditeljima proglasili žrtvenim darom, korbanom: usp. Mt 15,5. 7,24—30: Mt 15,21—28. 7,31—37: Mt 15,29—31. Dekapolis (Deseterograđe) jest područ-je koje obuhvaća deset slobodnih gradova s onu stranu Jordana nasuprot Samarije. 8,1-9: Mt 15,32—39. 8,10-13: Mt 15,39—16,4; Lk 12,54—56. Dalmanuta je danas nepoznato mjesto. 8,14—21: Mt 16,5—12. Kvasac označuje opaku farizejsku nau-ku i Herodov razvratni život. 8,18: Jer 5,21; Iz 6,9—10; Ez 12,2.

262 8,27-9,1: Mt 16,12—28; Lk 9,18-27. 9,2—13: Mt 17,1—13; Lk 9,28—36. 9,7: Ps 2,7; Iz 42,1; Pnz 18,15. 9,12: Ilija, v. Mt 17,1—13 bilj. 9,14—32: Mt 17,14—23; Lk 9,27—45. 9,33—37: Mt 18,1—5; Lk 9,46-48. 9,38—41: Lk 9,49 i Mt 10,42. 9,42-50: Mt 19,6-9; Lk 17,1-2. 9,48: Iz 66,24. 10,1—12: Mt 19,1—12. Tu se navodi u r.4: Pnz 24,1.3; r.6 = Post 1,27; r.7 Post 2,24. 10,13—31: Mt 19,13—30; Lk 18,15-30. 10,19: Izl 20,12—16. 10,27: Post 18,14; Job 42,2; Zah 8,6. 10,32—52: Mt 20,17—34; Lk 18,31—43. 11,1—14: Mt 21,1—19; Lk 19,28-44. 11,9-10: Ps 118,25—26. Hosana, v. Mt 21,1-17 bilj. 11,15—19: Mt 21,12—17; Lk 19,45-48; Iv 2,14—16.

263 11,17: Iz 56,7; Jer 7,11. 11,20-26: Mt 21,20—22. 11,27—33: Mt 21,23—27; Lk 20,1-8. 12,1—40: Mt 21,33—22,46; Lk 20,9—21,4. 12,1: Iz 5,1—2. 12,10-11: Ps 118,22—23; usp. 1 Pt 2,7. 12,19: Pnz 25,5-6; Post 38,8. 12,26: Izl 3,2.6. 12,28—34: Mt 22,34—40; Lk 10,25-28. Tu se navodi u r.29—30 = Pnz 6,4—5; r31 = Lev 19,18; r32—33 = Pnz 6,4; 4,35; 1 Sam 15,22; Hoš 6,6. 12,36: Ps 110,1. 13,1—37: Mt 24,1—36; Lk 21,5-36. 13,7-8: Dn 2,28; 2 Ljet 15,6; Iz 19,2. 13,9—13: Mt 24,9—14; 10,17—21.34—36; Lk 12,51—53; 21,12—19. 13,12: Mih 7,6. 13,14: Dn 9,27; 11,31; 12,11. Groza pustoši, v. Mt 24,15 bilj. 13,19: Dn 12,1. 13,22: Pnz 13,1—3.

264 13,24-25: Iz 13,10; 34,4. 13,26: Dn 7,13. Oblaci su u SZ-u znak Božje nazočnosti: Izl 34,5; Lev 16,2; Br 11,25. 13,27: Zah 2,6; Pnz 30,4. 14,1—72: Mt 26,1—75; Lk 22,1-71; i neke paralele s Iv 18,1—27. 14,1: Pasha, v. Mt 26,17 bilj. 14,3-9: Mt 26,6—13 i Iv 12,1-8. 14,18: Ps 41,10. 14,22—25: Mt 26,26-29 (s bilješkama); Lk 22, 15-20; 1 Kor 11,23-25. 14,23—25: Krv Saveza: usp. Izl 24,8; Zah 9,11; Jr 31,31—33. 14,26: to su alelujski psalmi 113—118. 14,27: Zah 13,7. 14,34: Ps 42,6.12; Jona 4,9. 14,51: Opće je mišljenje da je to bio sam evanđelist Marko i da je posljednja večera bila u njegovoj rodnoj kući: usp. Mt 26,18; Dj 12,12. 14,62: Ps 110,1; Dn 7,13. 15,1—47: Mt 27,1—61; Lk 23,1—56; i neke paralele s Iv 18,28-40; 19,1-42.

265 15,24: treći sat = oko 9 prije podne; po Iv 19,14 bilo je to oko šestog sata, tj. oko podne. 15,27: u nekim rukopisima slijedi r.28: Tada se ispuni riječ Pi-sma: Svrstan je među zločince usp. Iz 53,12. 15,29: Ps 22,8. 15,33: Am 8,9. 15,34: Ps 22,2. 15,38: usp. Heb 6,19; 9,9—11; 10,19. 16,1—8: Mt 28,1—8; Lk 24,1—10; Iv 20,1—10. 16,9—20: ovaj odlomak vjerojatno ne potječe od Marka, nego od nekoga drugog pisca iz prvog doba kršćanstva, ali ga je Crkva od početka uključila u Markovo evanđelje. 16,12 sl: Lk 24,13—35. 16,14—20; Lk 24,50—53; Dj 1,4—14; 2,33. 16,17—18: to je biblijski jezik kojim se, osobito u proroka, opi-suju mesijanska vremena kao uspostava prvotnog, rajskog sta-nja: Iz 11,5—9: 41,18—19; Am 9,13; Joel 4,18—19; Hoš 2,23—24; Ez 34,25—27.

266

LUKA Najstarija kršćanska predaja — zajamčena već polovicom II stoljeća (Muratorijev fragmenat) — jednodušno pripisuje treće evanđelje Luki, koji je bio pratilac sv. Pavla. Prve, dakle, po-datke o njemu crpemo iz Djela apostolskih; iz tzv. »mi-dijelova«. U njima Luka, pisac Djela, izvješćuje o Pavlovim pu-tovanjima u 1. licu množine. Prema tim podacima, Luka se ro-dio u Antiohiji Sirijskoj (Dj 11,28, duži grčki tekst), vjerojatno od poganskih roditelja, gdje je vrlo rano, oko god. 40, postao kršćanin. Pavao ga je susreo u Troadi na svojem II misijskom putovanju, odakle ga je poveo u Filipe, gdje ga je vjerojatno ostavio kao dušobrižnika u prvom evropskom centru kr-šćanstva: Dj 16,10—17. Ponovo je u Pavlovoj pratnji kad se Pa-vao vraća sa III misijskog putovanja po Grčkoj u Jeruzalem: 20,5—21,18. Otada se Lukin život najuže povezuje sa životom Apostola naroda: Dj 27,1—28,16 i osobito 2 Tim 4,11 (»Samo je Luka sa mnom«). Luka ide u redove helenistički obrazovanih širitelja kršćan-stva, što pokazuje i samo njegovo dvočlano literarno djelo: Evanđelje i Djela apostolska. Pavao ga zove »predragi liječnik« (Kol 4,14), a biblijski stručnjaci otkrivaju u njegovim izvješta-jima smisao za veću medicinsku točnost. Svakako je (Lk 8,43) prema liječnicima mnogo obzirniji nego paralelni Mk 5,26. Do-bro poznaje tadanji suvremeni grčki jezik. Jeronim ga smatra »najgrčkijim« piscem NZ-a. Piše s lakoćom, otmjeno, što poka-zuje osobito kad ispravlja literarne nesavršenosti svog izvora — Markova evanđelja. Umije se prilagoditi svom čitateljstvu — kršćanima obraćenicima iz helenističkih krugova, kao što je »odlični Teofil«, komu namjenjuje svoje Evanđelje: zato pazi na eleganciju govora, stil, ljepotu. U isto vrijeme on je poklonik drevne svetopisamske dikcije, pa ovdje-ondje, osobito u Povijes-ti djetinjstva (gl. 1—2), voli nasljedovati jezik i stil LXX-e. »Ono što očarava u Lukinim izvještajima nije toliko stil... nego neka psihološka nota, dubok smisao za svijet duše, prodorni

267 ton, nešto sto od srca dolazi i u srce dira« (A. Loisy). Zato E. Renan smatra Lukino evanđelje najljepšom knjigom. Luka se odlikuje i smislom za kritičnu povjesnost. Dovoljno je pročitati četiri uvodna retka u njegovo evanđelje: on svoj izvje-štaj o Kristu temelji na usmenim i pismenim svjedočanstvima samih očevidaca koje je on u cjelini preispitao i utvrdio njihovu činjeničnost, te čitalac može biti siguran u vjerodostojnost. Lu-ka ipak, kao i svi evanđelisti, svojim djelom u prvom redu želi poslužiti vjerovjesničkim, katehetskim potrebama prakršćan-ske zajednice. Zato je i u njega povijest u funkciji propovijedi, pa, gdje to smatra zgodnim, svoje izvještaje smještava u okvir koji diktira ne toliko vremenski slijed nego nutarnja logika do-gađaja. Odatle i razilaženje s drugim evanđelistima: npr. Lk 4,16—30 i Mk 6,1—6 (Isusov posjet Nazaretu), pa Lk 5,1—11 i Mk 1,16—20 (Poziv učenika). Pažljivije nego ostali evanđelisti, Luka upozorava na istovremenost (sinkronizam) Isusova života s tadanjom suvremenom poviješću: 2,1—3 (Isusovo rođenje u vrijeme cara Augusta) i 3,1—2 (početak djelovanja Ivana Krsti-telja u doba cara Tiberija). O. Cullmann upozorava da Luka promatra Isusov život retros-pektivno, unatrag: ne želi kao puki povjesničar kronološki izvi-jestiti o prošlim događajima, već piše kao vjernik koji zna da Kristovo uskrsnuće daje pravi smisao svemu što prethodi. U tom je smislu značajna gl. 24 Lukina evanđelja. On, dakle, piše Kristov život u svjetlu uskrsnuća, a Krista Isusa oslovljuje nas-lovom koji je bio drag prvoj kršćanskoj zajednici: Kyrios — Go-spodin — Gospodar. Taj naslov — piše O. Cullmann — više ne-go ijedan drugi izražava da je Krist uzdignut uz desnu Očevu, te i sada, kao Proslavljeni, posreduje za ljude. Kad prvi kršćani oslovljuju Krista Kyrios, proglašuju time da on ne spada samo u prošlost povijesti spasenja, a niti je samo ono što se očekuje od budućnosti: on je i sada živa stvarnost, on može ući u odnos sa svakim Čovjekom, njemu njegov vjernik može upravljati mo-litve, a Crkva ga zazivati u svojem bogoslužju da on Bogu pri-nese i pred njim pouspješi njezine molitve. Tako se jedna od prvih kršćanskih vjeroispovijesti može sažeti u dvije riječi:

268 Kyrios Iesous — Krist je Gospodin, Gospodar (Fil 2,11). Pogled na Krista kao Kyriosa osobito upućuje na srodnost i blizinu Lukine misli i izraza, s Pavlom. Svaki evanđelist na svoj način daje neke temeljne crte Isusova portreta. Za Luku, dakle, Isus je u prvom redu Gospodin, Kyrios, koji ljude zanosi plemenštinom, ljepotom, milinom, otmjenošću poruke i sjajem nastupa kroz koji probija njegova božanstvenost: npr. 2,52; 4,22; 5,8; 5,15; 6,19; 11,27 i dr. Krista voli prikazati osobito kao prijatelja siromaha, solidarna sa svima socijalno ugroženima, milosrdna i obzirna prema grešni-cima. Siromasi — po Evanđelju: grešnici, carinici, udovice, dje-ca, razbojnici, bolesnici — mogu se po Luki smatrati po-vlaštenima: 4,18; 7,22. Lukin »Govor na gori« počinje apsolut-no: »Blago vama, siromasi« (Lk 6,20), što pojačava još četveros-truki »jao« bogatašima (6,24—26). Isus se u Lk 19,10 izjašnjava da je radi grešnika poslan. U tom je smislu gl. 15 srce njegova Evanđelja sa tri parabole o božanskom milosrđu prema grešni-cima koje kulminira u paraboli o izgubljenom sinu. Zapaženo je i to kako Luka pažljivo ističe nazočnost žena u djelu Isusovu: Marija, »blagoslovljena među ženama«: 1,42.45 i 11,27; Eliza-beta: 1,25; javna grešnica kao simbol pravog obraćenja: 7,36—50; Nainska udovica: 7,11—17; žene u pratnji Isusovoj: 8,2—3; 23,27—31; 24,1—11. Luka ima oko da zamijeti i pero da izrazi kako sa svima Isus postupa, tako da je u njemu utjelovljen ide-al ljudskog savršenstva, o kojem je sanjala grčka duša: kaloka-gatija — ljepota i dobrota. U tom smislu već je Dante istakao da je Luka scriba mansuetudinis Christi — »pisac Kristove do-brote«. 1,3: Teofil je bio po svoj prilici ugledan rimski građanin, zaštit-nik i prijatelj Lukin. 1,5: Herod Veliki, v. Mt 2,1 bilj. Starozavjetni svećenici bili su potomci Mojsijeva brata Arona. Prema 1 Ljet 24,4—19 bijahu razvrstani na 24 razreda te je svake sedmice po jedan razred naizmjence obavljao službu u Hramu.

269 1,15: Suci 13,14. 1,17: Mal 3,23—24. 1,27—38: Tekst je sav protkan osobito mesijanskim mjestima SZ-a: r.27 k djevici = Iz 7,14, r.28 Raduj se = tako počinju veli-ka mesijanska proroštva SZ-a: Iz 12,6 ... Jr 31,7, a osobito Sef 3,14—17; Jl 2,21—27; Zah 9,9—10; Gospodin s tobom = Suci 6,12; Rut 2,4; r.31 Našla si milost = 1 Sam 1,11; r31 = Suci 13,3; Iz 7,14; r.32 = Iz 9,6; 2 Sam 7,12—14; Dn 7,14.18.27; Mih 4,7; r.35 zasjenit će te podsjeća na oblak, znak Božje prisutnos-ti, nad Šatorom: Izl 40,34—36; r.37 = Post 18,14. 1,42: Pnz 28,4; Suci 5,24. 1,46—55: Marijin hvalospjev sav je protkan navodima iz SZ-a, osobito iz pjesme zahvalnice Samuelove matere Ane (1 Sam 2,1—10): r.46 = Ps 35,9; r.47 = Ps 31,8; 35,9: Hab 3,18 (Iz 61,10): r.48 = 1 Sam 1,11; Ps 113,5 sl; Post 29,32; r.49 = Pnz 9,21; Ps 111,9; 126,2; Silni = Ps 45,4.6; 120,4; Sef 3,17 sl; r.50 = Ps 103,13.17; r.51 = Ps 89,11; r.52 = Sir 10,14; Job 12,19; Ez 21,31; r.53 Post 31,42; Ps 107,9; r.54 = Iz 41,8—9; Ps 98,3; r.55 = Mih 7,20; 2 Sam 22,51 (Post 17,7; 18,18; 22,17). 1,68—79: I Zaharijin hvalospjev sav odiše SZ-om: r.68 = Ps 41,14; 72,18; 106,48; 111,9; r.69 = 1 Sam 2,10; Ps 18,3; 132,17 (dosl. rog spasenja, a u bibl. jeziku rog označuje snagu, moć); r.71 = Ps 18,18; 106,10; 2 Sam 22,18; r.72 = Izl 2,24; Mih 7,20; r.73 = Jr 11.5 r.74 = Jr 11,5; Mih 4,10; r.76 = Mal 3,1: Iz 40,3; r.77 = Iz 52,6; Jr 31,34; r.79 = Iz 9,1 Ps 107,10. 2,2: Publije Sulpicije Kvirinije bio je, prema Josipu Flaviju, upravitelj Sirije 6. god. po Kr., ali je i prije vršio važne državne poslove u toj pokrajini. Danas je, zbog nedostatka povijesnih

270 podataka, teško točnije odrediti datum Kristova rođenja. Kad je skitski monah Dionizije Mali u VI st. izračunavao kršćansku eru, preračunao se za nekoliko godina: danas se zna da je He-rod Veliki umro god. 748/747. po osnutku Rima, tj. 4. god. pr. Kr. (po Dionizijevu računanju). Krist se, dakle, prema Mt 2,1 sl, rodio barem dvije godine ranije. 2,7: Izraz prvorođenac ovdje ističe prava i dostojanstvo ovog djeteta: Izl 13,12; 34,19; Lk 2,23. 2,12: 1 Sam 2,34; Iz 7,14. 2,22-24; Lev 12,4-8; Izl 13,2.12.15. 2,30-34: r.30 = Iz 52,10; r.32 = Iz 42,6; 49,6; 46,13; r.34 = Iz 8,14-15; r35 = Zah 12,8-14. 3,1—38: Mt 3,1—17; Mk 1,2—11 (uz promjene redoslijeda). Poncije Pilat bijaše upravitelj Judeje od god. 28/29. Isusu je tada moglo biti oko 35 godina (usp. Lk, 3,23). Kaifa bijaše veli-ki svećenik god. 18—36, u toj službi naslijedio je svog tasta Anu (od 6 do 15). 3,4—6: Iz 403-5. 3,16-17: Usp. Iv 3,5. Duhom Svetim i ognjem jest bibl. izraz kojim se označuje nastup mesijanskih vremena i eshatološki sud: Jl 3,1—2 (Dj 2,1sl); Iz 10,16-17; 30,27-28; Sef 1,18 i 3,8; Jr 21,14; Ps 18,9. 3,18-20: Mt 14,3-12; Mk 6,17-29. 3,22: Ps 2,7; Iz 42,1. 3,23 sl: I Lk i Mt 1,1—17 naglašavaju davidovsko podrijetlo Isusovo, iako donose različitu listu rodoslovlja. Ta se razlika

271 tumači na dva načina: 1. Mt donosi dinastičko, a Luka naravno podrijetlo Isusovo; 2. Mt donosi naravno, a Lk zakonsko podri-jetlo (prema tzv. zakonu levirata: Pnz 25,5—10). Uostalom, obje su liste nepotpune, te imaju u prvom redu teološko znače-nje: Lk želi istaći da je Krist Sin Božji i nova glava spašenog čovječanstva. 4,1-13: Mt 4,1-11 (s bilješkama); Mk 1,12-13. U r.4 se navodi Pnz 8,3; u r.8 Pnz 6,13; u r.10—11 Ps 91,11—12; u r. 12 Pnz 6,11. 4,14-30: Mt 13,53-58; Mk 6,1-6. 4,18 sl: Iz 61,1—2. Tim se proroštvom najbolje rasvjetljuje sa-držaj riječi evanđelje — radosna vijest. 4,25—27: 1 Kr 17,1—3; 2 Kr 5,1—3. 4,31-37: Mt 7,28-29; Mk 1,21-28. 4,34: Ps 16,10. 4,38-44: Ps 16,10. 5,1-11: Mt 4,18-22; Mk 1,16-20. 5,12-16: Mt 8,1-4; Mk 1,40-45. Propisi o gubavcima: Lev 13,45-46; 14,2; Br 5,2-3; 2 Kr 7,3—5. 5,17-39: Mt 9,1-17; Mk 2,1-22. 6,1—16: Mt 12,1—12 i 10,1-4 (v. bilj.); Mk 2,23—28 i Mk 3,1-6.13—19. 6,3—4: 1 Sam 21,2-4.

272 6,17-19: Mt 4,24-25; Mk 3,7-12. 6,20—26: Mt 5,3—12 (bilj.). Lk i Mt izvješćuje o istom Isusovu govoru na gori, samo s drugim akcentima. 6,27-38: Mt 5,38-48; 7,1-2. 6,39-49: Mt 7,3-5.16-20 (12,33-35). 21.24-27. 7,1—10: Mt 8,3-13. 7,11: Nain mjestance nedaleko od brda Tabora. 7,18-35: Mt 11,2-19. 7,22: Iz 35,5-7; 29,18-19; 61,1 (usp. Lk 4,18 bilj.). Navodom proroka Izaije upozorava Isus da je on Mesija. 7,27: Mal 3,1; Izl 23,20. 8,4—18: Mt 13,1-23; Mk 4,1-25. 8,10: Iz 6,9—10 (usp. Mt 13,13—15 bilj.). 8,19—21: Mt 12,46—50; Mk 3,31—35. Njegova braća, v. Mt 12,46 bilj. 8,22—56: Mt 8,23—34 ; 9,18—26; Mk 4,35-41; 5,1-43. 9,1-6: Mt 9,35—10,42; Mk 6,6-13. 9,7—17: Mt 14,1—2.13—21; Mk 6,14—16.32—44 (Iv 6,6—13). 9,18-50: Mt 16,13-18,5; Mk 8,27-9,41.

273 9,26: Dn 7,13—14.26—27; Zah 14,15. Sin čovječji, v. Mt 8,20 bilj. 9,35: Pnz 18,15; Iz 42,1; Ps 2,7; 2 Pt 1,16-18. 9,51 sl: Da bude uzet — grčki: analempsis (»uzeće«) — uključuje u sebi Isusovu muku, smrt, uskrsnuće i uzašašće. 9,54: 2 Kr 1,10—12. 9,57-62: Usp. Mt 9,19—22. 10,1—20: Usp. Mt 9,36-38; 10,5-16; 11,21-23. 10,15: Iz 14,13.15. 10,19 Ps 91,13. 10,21—24: Mt 11,25—27 (s bilješkom); 13,16—17. 10,25—37: Mt 22,34—40; Mk 12,28—34. Prema Isusu, više nije pitanje »Tko je moj bližnji« nego »komu sam ja bližnji«. 10,27—28: Pnz 6,5 (Lev 19,18); Lev 18,5. 10,30: Jerihon je bio svećenički grad, 5—6 sati hoda od Jeruza-lema. 11,1—13: Mt 6,9—13; 7,7—11. 11,14-23: Mt 12,22-30; 16,1; Mk 3,22-27. 11,24-26: Mt 12,43-45. 11,29—32: Mt 12,38-42; usp. Jona 3,1-3.

274 11,33-36: Mt 5,15; 6,22-23; Mk 4,21. 11,37-54: Mt 23,1-36; Mk 12,38-40. 11,41: Ps 51,19 i Hoš 6,6. 11,51: 2 Ljet 24,20-22. 12,1-12: Mt 10,26-33; 12,31-32; 10,19-20. 12,6: Novčić — dosl. as, najmanja rimska moneta. 12,22-34: Mt 6,19—21.25-33. 12,35-48: Mt 24,43-51; Mk 13,33-37. 12,38: Mk 6,48 bilj. 12,49—53: Mt 10,34—36. U r.53 se navodi Mih 7,6. 12,54-59: Mt 16,2-3; 5,25-26. 13,17: Iz 45,16. 13,18-21: Mt 13,31-33; Mk 4,30-32. 13,19: Ez 17,23; 31,6; Dn 4,9.18. 13,22-30: Mt 7,13-14.22-23; 8,11-12; 19,30; Mk 10,31. 13,27-29: Ps 6,9; Ps 107,3. 13,32—33: Isus proriče svoju muku, smrt 1 uskrsnuće. 13,34—35: Mt 23,37—39. Tu se navodi Jr 22,5 (12,7) i Ps 118,26.

275 14,15-24: Mt 22,2-10. 14,25-27: Usp. Mt 10,37-38; Mk 10,29-30 i 8,34. 14,34-35: Mt 5,13; Mk 9,50. 15,1—16,31: U ovom odsjeku Lk ima najviše vlastitih izvještaja u kojima gotovo i nema ništa zajedničko s Mt i Mk. 16,18: Usp. Mt 5,32. 17,1—3: Mt 18,6-7; Mk 9,42. 17,3—4: Mt 18,15.21—22. 17,5-6: Mt 17,19 sl; Mk 9,28-29. 17,20-37: Usp. Mt 24,23 (Mk 13,9-23); Mt 24,26-27; 37-39; 17-18 (Mk 13,14-17); Mt 10,39; 24,40-41,28. 17,27-32: Post 7,13 19,24; 19,26. 18,15-27: Mt 19,13-26; Mk 10,13-27. 18,20: Izl 20,12-16. 18,31-43: Mt 21.17-1929-34; Mk 1032-34.46-52. 19,10: Ez 34,16. 19,11—27: Usp. Mt 25,14—30. 19,28-40: Usp. Mt 21,1-9; Mk 11,1-10; Iv 12, 12—16. 19,38: Ps 118,26; Zah 9,9.

276 19,45-48: Mt21,12-22; Mk 11,15-19; Iv 2,14-17. 19,46: Iz 56,7; Jr 7,11. 20,1-8: Mt 21,23—27; Mk 11,27—33. 20,9-47: Mt 21,22-23,36; Mk 12,1-40. 20,9: Usp. Iz 5,1 (usp. Mt 21,22 sl Mj.). 20,17: Ps 118,22 (usp. 1 Kor 3,16; Ef 2,19-21; 1 Pt 2,4-6). 20,28: Pnz 25,5—7 (usp. Mt 22,23 sl bilj.). 20,37: Izl 3,6. 20,42-43: Ps 110,1. 21,1-4: Mk 12,41—44. 21,5-36: Mt 24,1-36.43-51; Mk 13.1-37. 21,9—10: Dn 2,28; Iz 19,2. 21,22—24: Hoš 9,7 Zah 12,3; Iz 63,18; Dn 8,13. 21,26—27: Iz 34,4; Dn 7,13. 21,35: Iz 24,17. 22,1—23: Mt 26,1—5.14—25; Mk 14,1—2.10—21. 22,15—20: Mt 26,26—29 (s bilješkama); Mk 14, 22—25; 1 Kor 11,23—24. Novi savez: Jr 31,31— 33; Zah 9,11; Izl 24,8.

277 22,24—30: Mt 20,24—28; Mk 10,41—45. 22,31—34: Mt 26,31—35; Mk 14,7—31; Iv 13,36—38. 22,37: Iz 53,12. 22,39—53: Mt 26,30.36-56; Mk 14,26.32—50; Iv 18,1-11. 22,54—62: Mt 26,69—75; Mk 14,66—72; Iv 18,15 —18.25—27. 22,63-71: Mt 26,57-66; 27,2; Mk 14,53-64; 15,1. 22,69: Ps 110,1. 23,1—25: Mt 27,1—2.11—14.15—26; Mk 15,2—5.6 —15; Iv 18,28—38; 19,1—16. 23,26-56: Mt 27,31-61; Mk 15,20—47; Iv 19, 17—42. 23,30: Hoš 10,8. 23,34—35: Ps 22,19; Ps 22,8 i Iz 42,1. 23,42: Ps 106,4. 23,46: Ps 31,1. 23,49: Ps 38,12; 88,9.19. 23,54: Subota je već osvitala, zapravo — bilo je to uvečer izme-đu petka i subote, jer je, po židovskom, dan počinjao zalazom sunca, a prema Pnz 21,23, tjelesa ubijenih morala su biti sa-hranjena prije zalaza sunca. 23,56: Propise o subotnom počinku čitamo u Izl 12,16; 20,9—10; Pnz 5,13—14.

278 24,1—12: Mt 28,1—10; Mk 16,1—8. Iv 20,1—10. 24,13—35: Usp. Mk 16,12—13. Arheolozi još nisu složni gdje je bio Emaus; po nekima je to današnji El-Kubejbe, 12 km od Je-ruzalema. 24,36-43: Iv 20,19-23. 24,41—43: Iv 21,5—7. 24,47: Mt 28,19—20; Mk 16,15—16. 24,48—49: Dj 1,8 i 1,4. 24,50—53: Mk 16,10—20; Dj 1,9—12.

279

IVAN Sredinom XIX st. pokrenuta je rasprava kojemu Ivanu treba pripisati IV evanđelje: Ivanu apostolu ili nekom drugom — Ivanu Presbiteru, iz druge kršćanske generacije, o kome da govore neki spisi ranog kršćanstva. Valjani argumenti govore u prilog prvog mišljenja koje je u Crkvi tradicionalno: pisac IV evanđelja jest Ivan apostol, iako se time još ne isključuje mo-gućnost da su pojedini dijelovi nastali u raznovremenom spisa-teljskom zamahu, te su mogući i kasniji redakcijski zahvati. Spis je, doduše, prema tadanjem semitskom ukusu, anoniman, ali tu anonimnost nije teško odgonetati. Pisac se skriva za for-mulom: »učenik koga je Isus ljubio«: 13,23; 19,24.35; 20,3; 1,7. Iz Evanđelja znamo za trojicu povlaštenih u društvu Isusovu: Petra, Ivana, Jakova. Od te trojice na navedenim mjestima mo-že doći u obzir samo Ivan. Prema najstarijim svjedočanstvima, to je Evanđelje napisano posljednje, potkraj I stoljeća. Evolucionisti prošlog stoljeća, osobito F. C. Baur, smatrali su da zbog visoke evolviranosti teologije treba postanak IV evanđelja pomaći u drugu polovicu II stoljeća. No god. 1935. pronađen je — i to u Egiptu — mali ulomak toga evanđelja koji papirolozi datiraju početkom II ili čak krajem I stoljeća. Osobitosti Ivanova Evanđelja zapažaju se ako ga usporedimo sa tri prijašnja. Naime, prva su tri Evanđelja tako srodna — ne samo sadržajem i slijedom događaja nego, štoviše, i samim iz-razima i riječima — da se njihov tekst može izdati u tri uspo-redna stupca kako bi se prvim pogledom uočile njihove među-sobne dodirne točke. Takva se izdanja zovu »sinopsa« (što grčki znači »istovremeno čitanje«), zbog čega se prva tri Evanđelja zovu »sinoptička«. Ivan se od njih znatno razlikuje: izborom građe, povijesno-zemljopisnim okvirom, načinom izlaganja. Dok su sinoptička Evanđelja — Matej, Marko, Luka — sastavljena od malih pojedinačnih odlomaka, Ivanovo je evanđelje zatvore-na cjelina. On iz mnoštva evanđeoskih podataka o Kristu oda-bire nekoliko široko zasnovanih povijesti, sa oštro postavljenom

280 scenom, uklopljenih u cijelo djelo. Sinoptici spominju, barem na prvi pogled, samo jedan Isusov put u Jeruzalem, gdje je o Pashi raspet i uskrsnuo. Prema Ivanovu evanđelju, Isus je za svoga javnog djelovanja barem o tri Pashe hodočastio u Jeruzalem i o trećoj, odn. četvrtoj bio raspet i uskrsnuo. Po sinopticima se Isusovo djelovanje odvija uglavnom u Galileji, a Ivan donosi ponajpače Isusove susrete, sukobe, govore koji su se zbili u Ju-deji, odn. u Jeruzalemu. Dok nam sinoptici donose mnoštvo logija — tj. Isusovih kratkih i odsječenih izreka — glavni sadr-žaj Ivanova evanđelja sačinjavaju Isusovi govori koji obrađuju široko zasnovanu temu. Tri su od tih govora pravi dijalozi: s Nikodemom o novom rođenju (3,1—12), sa Samarijankom o no-vom bogoštovlju (4,1—42), s Martom o uskrsnuću (12,20—27). U sinoptika Isus govori pučki, živo, zorno; u Ivana apstraktno, jednolično, učiteljski, uzvišeno, usp. osobito tzv. oproštajni go-vor (gl. 13—16) i velikosvećeničku molitvu (gl. 17). Ivan se od sinoptika osobito razlikuje teološkim pogledima. Tako je npr. kod sinoptika cijelo Isusovo propovijedanje usredotočeno na Kraljevstvo nebesko, a kod Ivana na »život vječni«. Ivanov »ži-vot vječni« nije samo neko buduće dobro nego stvarnost koja počinje već sada prihvaćanjem Krista i opredjeljenjem za nj, a sastoji se u najprisnijoj zajednici pojedinca i svih vjernika s Kristom, i preko njega — u Duhu Svetom — s Ocem: 17,20—22; 15,23 i dr. Sve to pokazuje da je Ivan kao pisac imao sasvim drugi menta-litet, a osobito da je imao drugu svrhu nego prva dvojica evan-đelista. Na to je upozorio već početkom III stoljeća Klement Aleksandrijski, koji piše: »(Od evanđelista) posljednji je Ivan: videći da su ostala trojica osvijetlila ljudsku stranu Isusova života... on je sastavio duhovno evanđelje.« On dakle ne izvje-šćuje »gole« činjenice, nego upozorava na njihovu dubinsku uv-jetovanost i otkriva njihovo simboličko značenje. Svestrani proučavatelj Ivanova evanđelja O. Cullmann upozorava: »Ivan promatra iste činjenice kao i sinoptici, ali piše iz udaljenosti«, nakon više desetljeća iskustva prve Crkve. Zato se može reći da nam on daje »promišljeni« život Isusov. »U njemu nalazimo du-

281 binsko promatranje središnjih događaja povijesti spasenja. On želi istaći istovetnost Isusa povijesnoga i Krista u Crkvi prisu-tnoga; hoće da povuče crte koje spajaju svaki događaj Isusova zemaljskog života s pojedinim očitovanjima života Isusa, pros-lavljenoga Gospodina, u njegovoj Crkvi« (O. Cullmann). Ivan, dakle, i opet nije prvenstveno povjesničar, nego evanđelist — upravo teolog, kako ga od davnine zove Istočna crkva; on nije hladni mislilac, puki izvjestitelj, nego intuitivni mistik i — ka-ko sam voli reći — svjedok. Svaki događaj Isusova života tako pod perom intuitivnog i kon-templativnog mistika Ivana postaje znakom budućih stvarnosti u životu zajednice Kristovih vjernika. Zato Ivan voli simboliku, utemeljenu na ranijim biblijskim knjigama, a perspektivnu za budućnost: Isus je tako, npr., Zaručnik (3,29), Pastir (10,11—14), Trs (15,1), Kruh (6,35), Svjetlo (8,2), Put (14,6), Janje (1,29—36), Hram (2,21), Vrata (10,7—9) itd. No, specifičnost te simbolike ističe atribut koji Ivan često dodaje: alethinos — pra-vi, istiniti. Da bismo ušli u njegov svijet, vrijedno je upozoriti na ključne riječi njegova Evanđelja, koje su još značajnije ako znademo da mu je inače rječnik vrlo siromašan i stil netražen. C. K. Barret nabrojio je, dakako u grčkom izvorniku, tipični ivanovski rječnik: ljubiti, ljubav 44 puta; istina, istinit = 46 puta; upoznati (i upoznato uzljubiti) = 56 puta; »Ja jesam« = 54 puta; život = 34 puta; svjedočiti, svjedočanstvo = 47 puta; Žido-vi (kao simbol neprijateljskog stava prema Kristu) = 66 puta; svijet = 78 puta; Otac (za Boga) = 118 puta... Biblijski sladokusac starine, Origen, piše početkom III st.: »Cvijet Biblije jesu evanđelja, a cvijet evanđelja jest Evanđelje Ivanovo.« 1,1—18: Ovaj svečani Proslov napisan je kao uvod u IV evanđe-lje, a zapravo mu je velika sinteza i zaključak. Možda je to pra-kršćanska himna Kristu-Logosu, a podsjeća na himne Mudrosti u kasnoj književnosti SZ-a: Mudr 9,9—12; Izr 8,22—32; Sir 24,5—31. Kao u nekoj uvertiri, u Proslovu se navješćuju osnov-ni motivi Ivanova evanđelja: Logos — Riječ — Jedinorođenac

282 (sve imena Isusa Krista); Svjetlo — Život. Pripravlja se evan-đeoska drama o sukobu Krista — Svjetla sa Svijetom — Ta-mom. Noseći glagoli (potvrdno i niječno) jesu: svjedočiti — pri-miti — upoznati — vjerovati. 1,1—3. U početku podsjeća na Post 1,1, a ističe da je Riječ pos-tojala prije stvorenja svijeta: Kol 1,16. Riječ, grčki Logos, u NZ upotrebljava se samo u ivanovskim spisima: ovdje, 1 Iv 1,1 i Otk 19,13. Samu riječ Logos susrećemo kod grčkih filozofa, osobito kod Platona, a zatim kod Filona i u malo kasnijoj gnos-tičkoj literaturi, ali njezin sadržaj u Ivana premašuje njihovo shvaćanje Logosa. Ivanov se Logos sadržajno više, ako ne is-ključivo, naslanja na spomenute himne Mudrosti SZ-a, a plod je prvenstveno Ivanova iskustva iz suživota s Kristom (1 Iv 1,1—4) i njegova daljnjeg razmišljanja i formulacija tog iskus-tva. Iz konteksta je jasno da je Logos ime Isusa Krista i da se njim hoće istaknuti stvorenje (r.1) — Riječ je Bog (r.2—3) — Riječ je sustvoriteljica (r.3). 1,4—5: u SZ-u Jahve se zove život (Jr 2,13; Ps 42,9) i svjetlo (Iz 10,17; 60,19 sl i Izl 13,21 si). Ta božanska odličja u NZ-u pri-padaju Kristu: on je život (Iv 5,21.26; 6,57; 11,25; 14,6; 17,3 i dr.) i svjetlo (Iv 8,12.46; 9,5; 12,35.46 i dr.). Tome nasuprot jest tama, kolektivna osoba ili antikristovska skupina kojoj je, prema Iv 12,44 i 2 Kor 6,14 sl, poglavica đavao. 1,6—8.15: Ovi rr. govore o Ivanu Krstitelju i ističu bitno njego-vo poslanje. 1,10—13: Prema Kristu se svijet, osobito suvremenici, dvojako ponio. Upoznati u bibl. jeziku znači s ljubavlju primiti i zavo-ljeti (Iv 1,11; 10,14 sl; 17,3.25 i dr.). Krista pak primiti znači vjerovati u njegovo ime, tj. da je on Logos — Bog. Njegovi, to su Židovi (Mt 21,37—46). Da postanu djeca Božja označuje novo, duhovno rođenje Kristovih vjernika, što je svrha cijelog djela

283 Kristova: Iv 3,3-8; 19,30 bilj; 1 Iv 2,29; 3,9; 4,7 i dr: Rim 8,15.23 i Gal 4,5. 1,14: Utjelovljenje Logosa (starosl. vaplti se i vačloveči se) kao središnja činjenica povijesti i sinteza Evanđelja. Tijelo (zapra-vo pùt) — bibl. izraz koji označuje čovjeka ukoliko je slab, smr-tan, bijedan. Nastanila se, dosl. grčki ušatorila se, što doziva u sjećanje Šator i Hram SZ-a u kojemu je Bog bio nazočan posred svog naroda: Izl 40,34—38 i dr. Tim se hoće reći da je Krist »Bog među nama — Emanuel« (Iz 7,14). Grčki tekst dopušta među nama i u nama: Iv 14,23 i 1 Kor 6,19—20. Slava u bibl. jeziku označuje Božju nazočnost: Izl 13,21; 16,10; 24,17 i dr.; 2 Kor 4,4—6. Slava Kristova jest njegovo božanstvo koje je pros-jajivalo kroz njegovo čovještvo. 1,18: u krilu Očevu slikovito izražava najintimnije jedinstvo Oca i Sina, Krista. 1,19: Židovi u IV evanđelju: a) općenito = judejski narod (2,6; 4,9); b) specifično — vodeća klasa, Kristu neprijateljska (2,18; 5,18), tj. veliki svećenici, farizeji (7,32; 11,47). 1,20: Krist u hebr. Mašiah, Mesija, dosl. = Pomazanik, ime obe-ćanog Spasitelja: Ps 2,2. 1,21: Ilija = prema tadanjem židovskom vjerovanju, utemeljenu na Mal 3,23—24 (Mt 17,1 sl) — uoči Mesijina nastupa imao je na zemlju doći prorok Ilija. — Prorok, tj. onaj koga je navijestio Mojsije u Pnz 18,15.18 (1 Mak 14,41), a koga NZ poistovećuje s Kristom: Iv 6,14 i Dj 3,22; 7,37. 1,23: Iz 40,3. 1,28: To je druga Betanija, ne ona blizu Jeruzalema odakle su bili Lazar, Marta i Marija (Iv 11,18).

284 1,29: Jaganjac Božji — slika je nadahnuta iz Kantika o Sluzi Jahvinu (Iz 53,7 sl; 1 Pt 2,22-25), a podsjeća i na vazmeno janje (Izl 12 i dr.; Iv 19,36; 1 Kor 5,7; 1 Pt 1,19 sl; Otk 5,6), kao i na okajno janje u Lev 14. Ta je slika najuže vezana s Kristovim otkupiteljskim poslanjem koje će izvršiti žrtvom križa. 1,30: Bijaše prije mene izražava Kristovo pretpostojanje: Iv 1,15; 8,58; 17,5 i dr.; Otk 13,8. 1,33: Krsti Duhom Svetim: Ivanov krst vodom samo je vanjski obred koji navješćuje Kristov obred što će biti i iznutra uspje-šan, preporoditeljski. 1,42: Kefas prema aramejskom znači Stijena (Mt 16,18; 21,15). Novo ime u Bibliji označuje novo poslanje: Šimun Petar-Stijena bit će temeljna stijena nerazorive zgrade - Crkve. 1,45: Natanael je po svoj prilici apostol Barto-lomej (Mt 10,3). 1,46: Nazaret, Mt 2,23 bilj. 1,51: Aluzija na Post 28,12—15 upozorava na transcenden-tnost, božanstvo, Krista koga apostoli poznaju kao čovjeka. 2,1: Kana se danas poistovjećuje sa Kefar Kenom ili sa Kirbet Kanom; prvo je mjestance 7 km sjeveroistočno, a drugo 14 km sjeverno od Nazareta. 2,4: Ženo odgovara našem Gospođo. Imajući pred očima simbo-lički značaj IV evanđelja, neki tumači smatraju da je Ivan ovu povijesnu svadbu u Kani prikazao kao prvo ostvarenje ili tip mesijanske gozbe (Mt 22,2—10; Lk 14,15 sl) na kojoj je Isus zaručnik, a Marija — kao lik Crkve — zaručnica. Moj čas ozna-čuje važan trenutak za mesijanski nastup: 7,30; 8.20; 12,23—27; 13,1-17,1; Mt 26,45; Mk 14,35; Lk 22,53, a prvenstveno čas križa i proslave. Literarna paralela između ovog mjesta i 19,26

285 sl (žena — čas) upućuje na povezanost scene u Kani i scene na Kalvariji: u obadvjema Marija ima istaknuto mjesto u djelu Kristovu: Post 3,15 i Otk 12,1 sl. 2,6: dvije do tri mjere: atička mjera; grčki metret hvatao je oko 40 litara. 2,11: čudesa, dosl. znakove. Po Ivanu, Isusova su čudesa zna-kovi: pokazuju njegovu slavu, tj. božansku moć, i znamenuju da je on davalac života (Iv 5), kruh života (Iv 6), svjetlo svijeta (Iv 9), uskrsnuće i život (Iv 11). 2,17: Ps 69,10. 2,19—21: u tri dana: prvo proroštvo o smrti 1 uskrsnuću (Mk 8,31; Mt 26,61). Četrdeset i šest godina: kralj Herod Veliki po-čeo je obnavljati Hram god. 19. pr. Kr. Nalazimo se, dakle, u proljeće god. 28. po Kr. O hramu svoga tijela. Hram je u SZ-u bio Dom Božji na zemlji (1 Kr 8,12 sl; 2 Mak 5,19). Utjelovlje-njem je čovještvo Kristovo postalo hramom božanstva (1,14). U tom pravcu treba razumjeti i izjave sv. Pavla 1 Kor 6,15—20 o Crkvi, o kršćaninu i dr. 2,25: Ivan ističe Isusovo sveznanje: 1,48; 4,17; 19,20; 7,70 sl; 13,1.11; 16,30; 21,17. 3,3: Odozgo (neki prevode nanovo) jest sinonim za s neba, tj. od Boga: 1,13. Roditi se odozgo = roditi se od Boga = postati dje-com Božjom. Vidjeti ovdje znači posjedovati 3,5—6; izraz od vode i Duha Svetoga (1,13) označuje vanjski obred krsta koji iznutra pouspješuje Duh Sveti, preporoditelj, na božanski život: Iv 19,30; Tit 3,5—7. Bez te preporoditeljske snage Duha čovjek ostaje tijelo (1,14 bilj.) u svojoj naravnoj slabosti i bespomoć-nosti (Iv 6,63; 1 Kor 3,3; Rim 6,19; 7,14).

286 3,8: Vjetar — u grčkom je to igra riječima, jer pneuma znači i vjetar i Duh. 3,14: Br 21,8 sl. Kao što je podignuta zmija vila na spasenje svakom koji bi u nju pogledao, tako će Krist na križ uzdignut biti spasenjem svima koji budu vjerovah (Iv 12,32; 1 Kor 1,18.23.30). 3,21: radi pošteno, dosl. čini istinu, što je tipično ivanovski iz-raz. 4,5: Sikar je vjerojatno današnji Askar: nedaleko se i danas nalazi tradicionalni Zdenac Jakovljev. 4,10: Šesta ura = oko podne. Živa voda, mesijanski dar nutar-njeg preporođenja i milosti: Iv 3,5; Ez 47,1 sl; Zah 14,8. U SZ-u izvor žive vode jest Jahve: Iz 55,1 sl; Jr 2,13 — u NZ-u to je Isus: Iv 7,38. 4,20: na ovom brdu, tj. Gerizimu, gdje je još i danas samarijan-sko bogoštovno središte, nasuprot judejskom u Jeruzalemu. 4,21—23: Dolazi čas — Iv 2,4 bilj.; U duhu i istini: u mesijan-sko doba koje nastupa (Iv 2,4) starozavjetno bogoštovlje — us-redotočeno na jedno mjesto, Hram jeruzalemski, i na nesavrše-ne izvanjske obrede — ustupit će mjesto novozavjetnom bogoš-tovlju: univerzalnom, nutarnjem, duhovnom: Mt 27,51; Heb 9,11 sl; Rim 12,1; 2 Kor 3,17; Fil 3,3; Iz 1,10-18; Jr 7,3-7; Ez 36,27; Ps 50. To se bogoštovlje sastoji u novom odnosu prema Bogu, u bogosinovstvu koje je dar Duha vetoga — u duhu: Iv 3,5; Rim 8,15—17; Gal 4,5 i u istini, tj. prema savršenoj objavi koju ljudima donosi Krist. 4,34: djelo — djelo spasenja: Iv 17,4 i 19,28.

287 4,35: njive ... bijele — taj se susret, dakle, zbio negdje početkom svibnja, malo poslije Pashe (2,13), kad se u Palestini bliži žet-va. Svoje djelovanje Isus uspoređuje sa žetvom: Lk 3,9; Mt 3,10. 4,42: Spasitelj svijeta: Mt 1,21; Lk 2,11; Dj 4,12, Fil 3,20. 4,48: čudesne znakove, dosl. znakove i čudesa v. Dj 2,22.43; Mt 24,24; Jl 3,3 i dr. 5,1: Blagdan, ako je to Pasha, onda Isusovo djelovanje po Ivanu obuhvaća četiri Pashe: 2,13; 5,1; 6,4; 13,1. 5,2: Bethesda bijaše ribnjak kraj jeruzalemskih Ovčjih vrata (Neh 3,1.32; 12,39), sjeverno od Hrama. Arheologija je identifi-cirala to mjesto sa pet trijemova! 5,3b—4: U mnogim važnim grčkim rukopisima nema polovice trećeg ni cijelog četvrtog retka. 5,10: subotni počinak imao je u prvom redu vjerski značaj: Izl 20,8—11; Post 2,3; Pnz 5,12— 15. Rabinska su tumačenja subo-tni počinak pretpostavila zapovijedi ljubavi: Iv 7,23; Mt 12,10 sl; Mk 2,27; Lk 13,14—16. 5,32: Isus u raspravi sa Židovima dokazuje da je Sin Božji i zato čudotvorac, sudac, uskrisitelj ... (r.17—19). Za to navodi tri svjedoka: Ivana Krstitelja (r. 33—35); Oca (r. 37—38), Pi-smo (r.39—47). 5,46: Pnz 18,15. 6,1—15: Mt 14,13—21; Mk 6,23—44; Lk 9,10-17. 6,4: Ivan ističe da je bila blizu Pasha: Euharistija je spomen na pashalnu žrtvu križa; Iv 13,1 i 1 Kor 11,23—26.

288 6,7: denar je bio dnevnica ratarova: Mt 20,2.9. 6,14: Mojsije je dao mànu narodu u pustinji: rr.31—32 = Izl 16,13 sl. Prorok koga je Mojsije navijestio (Pnz 18,15.18) dat će kruha u izobilju: Mt 4,3; Lk 4,3. 6,16-21: Mt 14,2—23; Mk 6,45-52. 637: ovlasti, dosl. opečati (pečatom ovlasti): Otac je ovlastio Isusa za mesijansko djelovanje Duhom Svetim na Jordanu (Iv 1,32 sl). U bibl. jeziku pečat označuje dar Duha Svetoga: 2 Kor 1,22; Ef 1,13; 4,30. 631-35: Izl 16,13 sl; 78,4 sl; Mudr 16,20. Isus je pravi kruh: negdašnja màna njega je naviještala. Tu se ponavlja tema o Kristu-životu iz 1,4 koja se razvija u 8,12; 11,25; 14,6, dok ne dosegne pun smisao u euharistijskom misteriju. 6,45: Iz 54,13; Jr 31,33 sl. 6,51,53—58: Krist najavljuje euharistijski misterij koji će obja-viti na posljednjoj večeri: Mt 26,26—29 i dr. Dvočlan: tijelo — krv u semitskom načinu izražavanja označuje cijelog čovjeka, osobu: Iv 6,57; Mt 16,17; 1 Kor 15,50; Židovi su Isusa shvatili vrlo konkretno, a on ne povlači svojih riječi. Ostaje u meni i ja u njemu: Euharistijom se ostvaruje intimni suživot s Bogom: 1 Kor 10,16—22. 6,69: Svetac Božji: Ivan ovdje stavlja tzv. Petrovu vjeroispovi-jest: Mt 16,16. 7,2: Blagdan sjenica bio je uz Pashu i Pedesetnicu najveći ži-dovski blagdan. Svetkovao se od 15. do 22. Tišrija (rujan-listopad) kao zahvalna svetkovina za berbu (Izl 23,16; 34,22) i na spomen čudesa Božjih za vrijeme Izlaska, kad je narod bo-

289 ravio pod šatorima u pustinji. Zato su hodočasnici boravili pod sjenicama oko Hrama, kao nekoć oci u šatorima oko Jahvina Šatora. U čari tog blagdana spadala je svečana iluminacija Hrama. Zato Isus tom prilikom razvija temu: Ja sam svjetlo svijeta. 7,21: Ozdravljenje uzetog: Iv 5,9—16. 7,23: Zapovijed ljubavi veća je od zapovijedi o suboti: Mt 12,1—14; Mk 2,23—3,6; Lk 14,1—6; Iv 5,10. 7,25—36: Prema tadanjem vjerovanju, Mesija će doći posve iz-nenada, pošto će najprije živjeti u velikoj tajnosti. Isus upozo-rava na još veću tajnovitost svoje osobe — na svoje božanstvo, o čemu nevjerni Židovi ništa i ne slute. 7,37—39: Sličan poziv čitamo u Izr 9,4 sl. Pismo Iz 44,3; 58,11; Ez 47,1—9. Tim se slikovito označuje djelovanje Duha Svetoga: Jl 3,1. Među čudesa Izlaska, koja su se svetkovala o Blagdanu sjenica, spada i čudo vode iz stijene (1 Kor 10,4): Krist je stije-na iz koje će poteći živa voda — Duh Sveti: Iv 19,30. 7,42: Mih 5,2; Mt 2,5 sl; 2 Sam 7,12. 7,53—8,11: Ovaj odlomak ne nalazimo u najstarijim kodeksi-ma; neki ga kodeksi stavljaju iza 7,33 ili 7,44, drugi na kraj Ivanova evanđelja, a neki iza Lk 21,38. Otvoreno je pitanje da li je ovaj odlomak Ivanov. 8,5: Lev 20,10—14; Pnz 22,22. 8,12: Isus-svjetlo jedna je od osnovnih tema Ivanova evanđelja: 1,5.9; 12,46. Time hoće reći da je Isus obećani Mesija prema Iz 49,6; 9,1; 42,6 i Dn 2,22. 8,17: Pnz 17,6: 19,15.

290 8,23: dosl. Vi ste odozdo, ja sam odozgo. Vi ste od ovoga svijeta, ja nisam od ovoga svijeta. Izrazi su tipično ivanovski, a žele istaći protukristovski mentalitet, težnje i nazore Isusovih pro-tivnika: Iv 1,10; 7,7; 15,18—19; 16,8.33; 17,9—16 i dr. 8,24: Ja Jesam podsjeća na objavljenje imena Božjega u Izl 3,14. u SZ-u tako za se govori Jahve: Pnz 32,39; Iz 41,4; 48,12, a u Ivana Krist, čime ističe svoje božanstvo: 4,26; 6,20; 8.24.28.58; 13,19; 18,5.8. 8,32: Istina, grčki aletheia, nije ovdje obična teoretska istina, nego mesijansko spasenje koje objavljuje i ostvaruje Krist. Ta-ko i sloboda ovdje u prvom redu označuje slobodu djece Božje od grijeha: 8,46; 14,30; 1 Iv 3,5-8. 8,34—36: Rim 6,16 sl i Gal 4,30. 8,44: Đavao — ubojica 1 Iv 3,8 sl.; Post 3,4; Mudr 2,24; Juda 6. Nevjerni Židovi snuju o ubojstvu Isusovu, i zato vršite želju oca svoga. 8,56: Post 15,2 sl; 17,15 sl. 9,7: Siloe je ribnjak u Jeruzalemu u koji se kroz podzemni ka-nal skuplja voda iz izvora Gihona. Cijelu konstrukciju izveo je kralj Ezekija: 2 Kr 20,20: 2 Ljet 32,30. Ivan, koji otkriva sim-bolička značenja, prelazi s povijesnih podataka teološkim stvarnostima: Siloe (hebr. = Poslan) jest Krist, poslanik Očev; ribnjak na kojem slijepac dobiva očinji vid slika je krsta kojim Krist iznutra prosvjetljuje svoga vjernika. Krst se u starini zvao »prosvjetljenje«: Ef 1,18; 5,14; Heb 6,4; 10,12. 10,1 sl. slika o Isusu — Dobrom pastiru nadahnuta je iz SZ-a: Ps 75,1; 78,21; 96,7; Iz 56,11; Jr 2,8; 23,1; Ez 34,1; Zah 11,4 sl i dr.

291 10,14: poznavati u bibl. jeziku znači i voljeti, brinuti se — sve do žrtve života (r.17—18; 13,1). Ljubav između Oca i Sina (r.15) slika je i izvor ljubavi između Isusa i njegovih. 10,22: Svetkovina Posvećenja Hrama slavila se osam dana od 25. Kisleva (studeni-prosinac), a uveo ju je god. 164. pr. Kr. Juda Makabejac na spomen ponovnog posvećenja Hrama (1 Mak 4, 59; 2 Mk 10,5-8). 10,34—38: Ps 82,6. Isus argumentira na način pristupačan Ži-dovima: ako Pismo »bogovima« naziva ljude koji imaju neki udio u božanskoj vlasti i moći, neka Židovi promotre Isusove riječi i djela, pa će se uvjeriti koliko istom on ima pravo na taj naslov. Najprisnije jedinstvo Krista i Oca izražavaju riječi Otac u meni i ja u Ocu: 8,30; 17,11,22. 11,1—2: Lk 7,37—38 i Mt 13; 11,18: oko 3 km istočno od Jeruzalema. 12,1—13: Mt 26,6—13; Mk 14,3-9. 12,12-19: Mt 21,1-9; Mk 11,1-10; Lk 19,28-38 12,13: Ps 118,25—26. Hosana je bibl. poklik kao naš Živio. Dosl. znači Spasi, o Jahve! 12,15: Zah 9,9 sl. 12,23: Konačno, došao je čas da se izvrši djelo otkupljenja: 2,4 bilj. Smrću, uskrsnućem i uza-šašćem Isus će se proslaviti, jer će se pokazati da je on Sin Božji. 12,31: Knez ovoga svijeta u Ivanovu je rječniku đavao 14,30. Isusovo mesijansko djelovanje otvara se i zaključuje pobjedom

292 nad napasnikom: Mt 4,3 sl i par; Iv 12,31; 14,30: koji je bačen van, pošto je u Post 3,1 sl (Otk 12,99 sl) bio ušao u raj zemalj-ski da upropašćuje čovječanstvo. 12,32: kad budem podignut ima u Ivana dvostruko značenje: a) kad budem na križu raspet; b) kad uskrsnem i uzađem na nebo — ta su dva oblika Kristove egzistencije najuže povezana u mi-sterij otkupljenja. 12,38—40: Iz 53,1 (Rim 10,16) i Iz 6,9—10. 12,41: Iz 6,1—5. 13,1: Ivan, kao i prva trojica evanđelista, ističe da se žrtva Krista, »Jaganjca Božjeg« (1,29; 19,36), i naše prave Pashe (19,36; i 1 Kor 5,7) zbila u okviru židovske Pashe: 11,55; 12,1.12.20; 18,28.39; 19,14.31.42. — Čas Iv 2,4 bilj. Kad će oti-ći, dosl. prijeći: Iz 12,11 — riječ Pasha zapravo znači Prijelaz. Otkupljenje je vrhunsko jelo ljubavi Očeve: Iv 3,16; 10,17; 17,23.26; 1 Iv 4,9.16; Rim 5,8; 8,39; Ef 2,4 sl. — i ljubavi Sino-ve: Iv 13,34; 15,9.12 sl: 1 Iv 3,16; Gal 2,20; Ef 5,2.25. 13,18: Ps 41,10. 13,19: Ja Jesam, bilj. uz 834. 1320: Mt 10,40; Mk 9,37; Lk 9,48. 13,24—30: Domaćin bi za gozbom dao gostu komad kruha ili mesa u znak pažnje. Kad to Isus učini Judi, apostoli u tome ne vide ništa neobično: samo Petar i Ivan znaju da time Isus ot-kriva izdajnika. 13,31: Isus ističe da je otpočeo odlučan, posljednji čin otkuplje-nja: usp. bilj. uz 12,23, Sin će proslaviti Oca poslušnošću do

293 smrti na križu: 8,49—50; 17,4; Fil 2,5—7, a Otac Sina uskrsnu-ćem i uzašašćem: 17,5.22.24; Dj 2,24.33—36; FU 2,9—11. 13,34: Nova zapovijed — 15,12.17; 1 Iv 2,8 sl. I SZ poznavao je zapovijed ljubavi prema bližnjemu: Lev 19,18, samo je mjera starozavjetnoj ljubavi bio čovjek (»Ljubi bližnjega kao samoga sebe«), a novozavjetnoj je mjera Isus: prva se zasnivala na jed-nakosti svih ljudi među sobom, nova se temelji na njihovoj jed-nakosti s Isusom. 13,37—38: Lk 22,31—34 i Mt 26,33—35; Mk 14, 29-31. 14,6: Isus je put k Ocu 14,2—4. Istina, tj. cjelokupna objava NZ-a koja doseže vrhunac u spoznaji, ljubavi, posjedovanju i suživotu s Ocem i Sinom: 1,4; 14,7—11; 17,3.21 si. Isus je život, tj. izvor i darovatelj božanskoga života. 14,11: 8,30; 10,38; 17,11.22. 14,12: Kao što Otac djeluje u Sinu (14,10; 5,19 sl. 30), tako će Sin djelovati u svojim vjernicima. 14,16: Branitelj: grčka riječ Parakletos u pasivnom smislu dosl. znači »pozvan u pomoć«, a u aktivnom, prema kontekstu, može značiti: branitelj, zagovornik, savjetnik, zaštitnik, tješitelj, hrabritelj, svjedok, odvjetnik. Sve to zapravo odgovara djelova-nju koje se u NZ-u pripisuje Duhu Svetom. On je, kao i Sin, poslan od Oca: 14,26, zastupnik Isusov: 16,13—15; Isusov svje-dok i proslavitelj: 15,26; 16,14; stoji uz apostole, u njima je: 14,16—17 da ih podsjeti i uvede u razumijevanje Isusova nau-čavanja: 14,26; 16,12 sl; 1 Iv 2,27. 14,26: zbog mene, dosl. u moje ime. 14,28: Ovo mjesto treba promatrati u kontekstu cijelog Ivanova evanđelja. Isus naglašava sad jedan, sad drugi vid svojega bića:

294 ovdje Otac je veći od mene, a u 10,30 (10,38; 8,30; 17,11.22) Ja i Otac jedno smo. 15,1—8: Pravi trs — slika o trsu nadahnuta je SZ-om gdje trs označuje Izabrani narod: Iz 5,1—7; Jr 2,21; Ps 80,9 sl. Slikom Isus izriče najintimniju životnu povezanost između sebei1 svo-jih učenika. To Pavao izriče slikom tijela (Rim 12,5; 1 Kor 12,12.17; Ef 5,29; Kol 3,15). 15,6: Ez 15,4. 15,25: Ps 35,19; 69,5. 16,2: Doći će čas (16,21.25.32) i za učenike sličan času Isusovu (2,4 bilj.): čas nevolje i smrti; ali i konačne radosti, 16,20—24. 16,8—11: dolazak Duha Svetoga prikazuje se kao sud svijetu na kojem će Duh Sveti nastupiti kao tužitelj svijeta s obzirom na grijeh nevjere: 7,31; 8,24; 10,24-36.37 sl; 12,37; 15,22-24; s obzirom na pravednost jer će Isus poslanjem Duha Svetoga još jednom pokazati da je uistinu Sin Božji, poslan od Oca: 5,18; 7,33 sl; 10,33-36; 19,7 i da je zato nepravedno osuđen (Dj 2,36; 3,15; 5,31—32); s obzirom na sud — Duh Sveti očitovat će smi-sao Kristove smrti i uskrsnuća, po čemu je Sotona osuđen (8,44—47). 17,1 sl: Isus moli za se: r. 1-5; za postole r.6—19; za buduće vjernike r.20—26. Jedinstvo kršćana ima temelj i uzor u jedin-stvu Oca i Sina: r.11,21—24. 17,3: život vječni u Ivanovu kontekstu znači intimnu zajednicu suživota s Ocem i Sinom u Duhu Svetom. Upoznati v. 1,10—13 bilj. 17,15: od Sotone.

295 17,24—26: Vrhunac Isusove molitve, učinak njegove žrtve i njegov dar jest zajednica ljubavi između Oca i Sina i vjernika: Gal 4,4—7; 1 Iv 1,2-3. 18,1—11: Mt 26,30.36.47—56; Mk 14,26.32.43—52; Lk 22,39.47—53. 18,11: Piti kalež znači proći kroz tešku nevolju. 18,11—24: Ovaj podatak iz muke Isusove donosi samo Ivan (u r.15 drugi učenik). Inače za r.15—18: Mt 26,58.69—75; Mk 14,54.66—72; Lk 22, 54—62. 18,28—32: Mt 27,2.11—26; Mk 15,1—15; Lk 23, 1—7.13—25. 18,32: tj. obješen m križ — 12,32—33. 19,1—7: Mt 27,27—31; Mk 15,16—20. 19,7: Po Zakonu, po Lev 24,16. 19,14: Priprava za Pashu, dan kad se pripremala pashalna ve-čera koja se blagovala po zalazu sunca. Oko šestoga sata, tj. oko podne. 19,16: Mt 27,31.33.37—38; Mk 15,20,22.25—27; Lk 23,33.38. 19,24: Ps 22,19. 1925: Mt 27,55—56; Mk 15,40—41; Lk 23,49. 19,26—27: I ovdje, kao i inače u svojem Evanđelju, Ivan upozo-rava na simboličnost povijesnog događaja. Suvremeni mariolozi ističu povezanost ovog mjesta sa 2,1—11, a obojeg sa Otk 12 i sa Post 3,15. Marija je, prema tome, mesijanska Žena koja ima sveopće spasiteljsko poslanje; prvom paru — Adamu i Evi — koji upropasti čovječanstvo suprotstavlja se drugi ljudski par

296 — novi Adam, Krist (Rim 5,14), i nova Eva Marija. Sv. Justin i sv. Irenej svjedoče da je tako razumijevala već Pracrkva. 19,28—30: Mt 27,48—50; Mk 15,36—37; Lk 23,46. 19,29—30: Ps 69,22. Svršeno je u Ivanovu kontekstu znači pob-jedni krik. Izvršeno je djelo spasenja: 4,34; 5,36; 9,4; 10,32—37; 17,4. Predade duh ima, i opet, značenje i povijesno (čas smrti) i simboličko (darivanje Duha Svetoga Crkvi): Iv 7,39; 16,7; 20,23. 19,34: krvi i voda — i opet fizička činjenica i simboličko znače-nje: mnogi učitelji vjere gledaju u tom simbol temeljnih dvaju sakramenata. Euharistije (6,53.56) i krsta (3,5) od kojih živi Crkva što je, prema tome, izišla iz rebra Krista, novog Adama: Post 2,21—23 i Ef 5,23—32. 19,36: Izl 12,46 (Isus, vazmeno janje — 1,29). 19,37: Zah 12,10. 19,38—42: Mt 27,57—60; Mk 15,42—46; Lk 23, 50—54. 20,1—18: Mt 28,1.9—10; Mk 16,1—11; Lk 24,1—11. 20,1: Prvi dan sedmice jest nedjelja, blagdan kršćanske zajed-nice prema Dj 20,7; 1 Kor 16,2; Otk 1,10. 20,19—23: Mt 28,16—20; Mk 16,14; Lk 24,36—39. Ovi se reci mogu smatrati opunomoćenjem apostola. Tu i u Mt 16,19; 18,18 imamo biblijske temelje sakramenta pokore. 21,9—13: Ova scena, po Ivanovoj simbolici, vjerojatno ima eu-haristijsko značenje. Pracrkvi je riba bila simbol Euharistije.

297 21,15—17: Isus dovršava obećanje koje je bio dao Petru u Mt 16,18—19. Stado, tj. vjernike, povjerio je Otac Sinu: 6,37.39; 10,29; 17,2.6.9.24; 18,9, a Sin sada povjerava Petru. Pasti u bibl. jeziku znači puninu vlasti i upravljanja. 21,19: Petar je umro raspet na križ u Vatikanskim vrtovima, pod današnjom Bazilikom sv. Petra u Rimu.

298

DJELA APOSTOLSKA

Djela apostolska, kako već njihov prvi redak upozorava, sači-njavaju jedinstvenu cjelinu s Lukinim evanđeljem. I stil i rječ-nik i teološka misao upućuju da im je isti pisac: on se, kako je već Harnack upozorio, očituje kao očevidac u tzv. mi-dijelovima, kad o događajima izvješćuje u 1. licu: 16,10—17; 20,5-15; 21,1—18; 27,1—28,16. O onomu čemu nije bio nazočan pomno se raspitao: Lk 1,1—4.

Tradicionalni naslov knjige ne odgovara sasvim njezinu sadrža-ju: ona ne izvješćuje o životu i djelima svih apostola. Zapravo, do izražaja dolaze samo Petar (u prvom dijelu) i Pavao (u dru-gom dijelu). Djela su nastavak Evanđelja: hoće pokazati kako se život Isu-sov produžuje u njegovu djelu, u Crkvi. Pravi cilj ovog spisa naznačen je u 1,8: pokazati kako se Evanđelje, usprkos pro-gonstvima, vanjskim i nutarnjim zaprekama i slabostima, »si-lom« Duha Svetoga i svjedočkim sudjelovanjem apostola nezau-stavljivo i iznenadno proširilo od Jeruzalema »do kraja zemlje«, do Rima. Tako Djela obuhvaćaju vrijeme od Kristova uzašašća (oko god. 33) pa do Pavlova dolaska u Rim god. 61. Djela imaju i apologetsku tendenciju: hoće obrazložiti kršćan-stvo, napose svojim izvještajima o obraćenjima (9,10—20; 16,13—15.24—34) i ozdravljenjima (3,1—11; 9,33—35; 14,8—10); idealnim opisima Pracrkve (2,42—47; 4,32—37; 5,11); teo-loški bogatim govorima Petra (2,14—36; 3,12—26; 11,5—17), Stjepana (7,2—53) i Pavla (13,16—41; 17,22—31; 22,1—21 i dr.). U skladu sa svojom svrhom, Luka ne piše susljednu povijest Pracrkve, nego odabire povijesni i pobudni materijal. Premda, dakle, Djela nisu prvenstveno povijest, pružaju nam dragocje-nih podataka, te bez njih nije moguće razumjeti povijest i život Pracrkve, a ni povijesni fenomen kršćanstva. Osim toga, Djela izvrsno uvode u razumijevanje djela Pavla Apostola i njegovih poslanica.

299 1,4: Obećanje Očevo jest Duh Sveti: Iv 14,15— 17; 15,26; 16,7.13; Jl 3,1. 1,12—14: subotni hod, oko 1 km. Gornja soba, prema kasnijoj predaji, jest dvorana posljednje večere u kući Marije, majke Ivana Marka, u kojoj su se sastajali prvi kršćani: Dj 12,12. Braća njegova, v. Mt 12,46 bilj. 1,15—20: Jr 32,9; Mudr 4,19; Ps 69,26 prema LXX i 109,8. O Judinu svršetku usp. i Mt 27,30 koji se poslužio sa 2 Sam 17,23. 2,1 sl: Pedeseti dan poslije Pashe: blagdan zahvale za žetvu i prinosa prvina, a u kasnom židovstvu također blagdan progla-šenja Sinajskog zakona i Saveza: Izl 23,16; Lev 23,15—21; Pnz 16,9—12. Silan vjetar, u hebr. ista je riječ za vjetar i za Duh: Post 1,2…; Iv 3,8; 20,22; usp. bogojavljenje u 1 Kr 19,11—12. Jezici kao od plamena: vatra je znak Božje nazočnosti (Izl 3,2; 13,21—22; Ps 104,4). Duhovski fenomen može se protumačiti kao glosolalija, dar jezika, čest u prvo vrijeme Crkve: Dj 10,36; 19,6; 1 Kor 12,14; Mk 16,17. 2,5: Prema Izl 23,17 i Pnz 16,16 svi su odrasli Izraelci o Pashi, o Pedesetnici i o Blagdanu sjenici morali hodočastiti u Jeruza-lem. 2,14 sl: Tipičan primjer prve evanđeoske propovijedi, kateheze kakvu još nalazimo u Dj 3; 4; 5; 10; 13. Uvod (2,14—21) — pro-glas Isusova uskrsnuća (22—24a) — svetopisamski dokaz osvjetljenja toga temeljnog događaja (24b—36) — poziv na ob-raćenje (37—40). 2,17 sl: Jl 3,1-4 (LXX: 2,28-32). Posljednje vrijeme u bibl. jeziku označuje Kristovo, mesijansko doba. Sni, misli se proročki sni. R. 19— 21: rječnik ovih redaka tipičan je za eshatološka mesi-janska proročanstva (Am 5,18 sl); konačni nastup Mesije, koji

300 će doći kazniti zle i nagraditi dobre, pratit će svemirske per-turbacije: Dj 17,31; Lk 17,24; 21,34 i dr. 2,24: Ps 18,6. 2,25 sl: Ps 16,8—11 (prema LXX). 2,30: 2 Sam 7,11-17; Ps 89,20-38; 132,11-12. 2,34 sl: Ps 110,1. 2,39: Daleko, tj. poganima (Iz 39,19 i Ef 2,13). 2,42—47: Tu Luka prvi put (prema tzv. Zapadnom, dužem tekstu Djela) upotrebljava naziv Crkva (Mt 16,18; 18,17), što će od tada i u Djelima i u Poslanicama biti najčešći naziv za zaje-dnicu Kristovih vjernika. Tako se prema LXX-i zvala zajednica Izabranog naroda: Pnz 23,1—9 i dr. Naznačena su i tri temeljna elementa života Crkve: apostolsko (hijerarhijsko) naučavanje — jedinstvo ljubavi i dobrotvornosti — sakramentalno bogoštovlje. Zajednički život — grčki koino-nia, tj. zajedništvo Božje obitelji. Lomljenje kruha, prema tipi-čnoj gesti Isusovoj u Evanđeljima (Mt 26,26; Mk 14,22; Lk 22,19), označuje Euharistiju (Dj 20,7; 1 Kor 11,20 sl). Zajednica dobara nije bila obvezatna, kao što se vidi iz Dj 5,4; to je bio izraz dragovoljnog velikodušja. 3,1: Deveti sat — po našemu oko tri po podne. 3,6: Pomoću imena, dosl. u ime Isusa. 3,11—36: R.13 = Izl 3,6.15. Sluga je mesijanski naslov Isusov prema glasovitim Izaijinim kanticima o Sluzi Jahvinu patniku (Iz 42,1—7; 49,1— 9; 50,4-9; 52,13-53,12; Dj 8,32-33). R.22-23 = Pnz 18,15.18-19; r.25 = Post 22,18.

301 4,11: Ps 118,22; Lk 20,17; Mt 21,42—44; 1 Pt 2,4.7 i Iz 28,16. 4,25—27: Ps 2,1—2. To je poglaviti mesijanski psalam što su ga prvi kršćani razumjeli kao proroštvo o Isusu koji je Pomazanik — grčki Hristos — hebr. Mašiah. Isus Sluga, usp. bilješku k 3,11 sl. 4,32 sl: Usp bilješku k 2,42 sl. 4,36: Barnaba je značajna osoba prvog kršćanstva, v. 9,27 bilj. 5,1—11: Zajedništvo dobara bilo je u prvoj Crkvi dragovoljno. Grijeh ovog bračnog para više je u licemjerstvu: htjedoše se iskazan kap velikodušni kršćani, a kanili su prevariti i zajedni-cu i apostole; nisu slijedili do kraja Božje nadahnuće. 5,20: sve što se tiče ovoga života, dosl. sve riječi o ovom životu. Evanđelje je na spasenje, na život vječni: Rim 1,17. 5,28: Podsjeća na Mt 27,25; Ana hoće da sa Sinedrija skine od-govornost za smrt Isusovu. 5,34: Gamaliel I, Pavlov učitelj (Dj 22,3), predstavnik tzv. Hile-love škole. 5,36—37: Teuda i Juda bijahu u ono vrijeme poznati kolovođe ustanaka protiv Rimljana. U doba popisa, možda onoga koji spominje Lk 2,2. 6,1: Helenisti (usp. još 9,29) jesu Židovi koji su se rodili ili su prije živjeli izvan Palestine (Iv 7,25), a onda se nastanili u Je-ruzalemu. Hebreji su Židovi domoroci. I jedni i drugi, o kojima se ovdje govori, prihvatili su kršćanstvo. 6,2: dozvaše učenike, dosl. sazvaše mnoštvo ili skupštinu (usp. r.5).

302 6,5: Sva sedmorica imaju grčka imena; možda su većinom bili izabrani iz kruga helenista. Luka ne kaže izričito da su bili đakoni, ali njihovu službu zove u r.1.2.4. diakonia. 6,6: položiše na njih ruke, podsjeća na obred kojim se u SZ-u prenosila bogoslužna i upravna vlast: Izl 18,17—26; Br 27,16—23; Pnz 34,9. Mnogi smatraju da ovdje imamo najstarije svjedo-čanstvo za sakramenat sv. reda pri kojemu sudjeluje cijela za-jednica, a izabranima ga dijele predstojnici zajednice unutar bogoslužnog sastanka. 6,11: čitav postupak protiv Stjepana podsjeća na proces protiv Isusa: Mt 26,59—66; Mk 14, 11-64. 7,1 sl: Ovo je najduži govor u Djelima, sažetak povijesti Izraela, sav protkan biblijskim reminiscencijama: sav govor smjera zak-ljučku: r.51—53. Govor ima četiri dijela: 1. r.2—16; Post 12—50 = Slava Božja objavila se Abrahamu i Patrijarsima; 2. r.17—43 = objava Božja Mojsiju i veliko Mojsijevo poslanje te nevjera i neposlušnost Izraela; 3. r.44—51 = objava Slave Božje u Hra-mu, što Stjepan ističe od sve ostale povijesti Izraela da bi bio jasan zaključak u r.48; 4. 51—53 = zaključak u kojemu Stjepan svojim suvremenicima Židovima prigovara da nastavljaju otpor Božjoj milosti. 7,2—8: R.3 = Post 12,1; r.5 = Pnz 2,5; Post 17.8; r.6 = Post 15,13; r.7 = Post 15,14 (Izl 3,12); r.8 = Post 17,10-11; 21,4. 7,17—43; Stjepanov se govor u ovom odlomku temelji poglavito na Izl 1—3. R.24—29 = Izl 2, 11—15.22 (i 18,3—4); r.32—34 = Izl 3,5—8; r.35 = Izl 2,14; r.36 = Iz 7,3 (i 14,21.27-28); r37 = Pnz 18,15 (obećani Prorok jest Krist, usp. Dj. 3,22); r.40 = Izl 32,1—6; r.42 sl = Am 5,25—27 (ali prema LXX). Moloh i Refan poganska su božanstva.

303 7,44—49: Stjepana su optužili da govori protiv ovoga svetog mjesta (6,13), što podsjeća također na proces Isusov (Mk 14,58). Stjepan tumači Židovima da je Bog već u SZ-u prorokovao novi način bogoštovlja. R.44 = Izl 27,21; 25,40; r.45 = Jš 18,1; r.46 = 2 Sam 7,1—3; Ps 132,5; r.47 = 1 Kr 6,1—2; r.49—50 = Iz 66,1—2. 731: čest Božji prijekor u SZ-u, npr. Izl 33,5; Jr 9,25 … 7,56—60: I opet sličnost Stjepana i Krista: Mt 26,64 par. Stje-pan je kamenovan zbog svoje vjere da le Isus Mesija. Sin čovje-čji (Dn 7,13) označuje budućeg Mesiju. Sam se Krist u Evan-đeljima oko 78 puta tim naslovom predstavlja kao Očev posla-nik: još Dj 1,13; 14,14. 7,59—60: Smrt Prvomučenikova nasljeduje umirućeg Krista: Lk 23,34.46. 8,1—3: Stjepanova smrt bila je početak prvoga velikog progon-stva u Palestini. Ono je pomaklo kršćanstvo u Samariju: gl. 8. Među progoniteljima isticao se Savao — Pavao: Dj 22,20; 26,10 i 1 Kor 15,9; Gal 1,13.23; Fil 3,6. 8,5: Filip, jedan od sedmorice đakona (6,5 i 21,8). 8,9: Šimun, s nadimkom Mag, vrač, više je poznat iz rane kršć. književnosti, osobito kao nepomirljivi protivnik sv. Petra. 8,15—17: U tom se obredu naziru počeci sakramenta sv. potvr-de kojom krštenici polaganjem apostolskih ruku, uz molitvu, primaju dar Duha Svetoga. 8,21: Ps 78,37.

304 8,23: Dva bibl. izraza (Pnz 29,18 i Iz 58,6) označuju zlu namje-ru Šimunovu; po njemu je grijeh kupovanja svetih službi proz-van simonijom. 8,26 sl: Gaza, grad na Sredozemnom moru; kroza nj je vodio put preko Egipta u Etiopiju. Taj je Etiopljanin prvi Afrikanac kršćanin. Kandaka je opći naziv za etiopske vladarice, kao fa-raon za egipatske vladare. 8,32-33: Iz 53,7-8 (prema LXX). Odlomak Je uzet iz posljednjeg i najčuvenijeg kantika o Sluzi Jahvinu (Iz 52,13-53,12), u ko-jemu su prvi kršćani čitali proroštvo o muci, smrti i proslavi Isusa Mesije. 8,37: Taj redak izostavljaju današnja kritička izdanja, a čitamo ga u tzv. Zapadnom tekstu Djela; poznaje ga i sv. Irenej i Cipri-jan poč. III st. Filip odgovori: »Ako vjeruješ iz svega srca, mo-žeš.« »Vjerujem — odvrati onaj — da je Isus Krist Sin Božji.« 8,40: Azot (u SZ-u Ašdod), današnji Ešdud, sjevernije od Gaze. Još sjevernije na Sredozemnom moru: Cezareja, tada sjedište rimskog prokuratora: v. Dj 10,1 i 23,23. 9,1 sl: Pavlov poziv za apostola kapitalan je događaj Prve crk-ve. Zato Luka o tom donosi tri izvještaja koji se uzajamno upotpunjuju: ovdje, 22,4—21 i 26,10—20. Pavao sam podsjeća na događaj u Gal 1,12—17; 1 Kor 9,1; 15,8—10; 2 Kor 4,6; Fil 3,12. To se dogodilo oko god. 36, tj. 14 godina prije jeruzalem-skog »koncila«: Gal 2,1 i Dj 15. 9,2: Put je izraz tipičan za Djela: v. još 18,25. 26; 19,9.23; 22,4; 24,14.22, a i u Bibliji i zvan nje označuje nauku i pokret — ov-dje kršćansku zajednicu. 9,4: Isus je sa svojom Crkvom jedno: Mt 10,40; 25,30.45; Lk 9,48; 10,16; Iv 13,20; 1 Kor 10,17; 2 Kor 6,16.

305 9,11: Tarz, glavni grad Cilicije u M. Aziji, veliko industrijsko i kulturno središte. 9,13: Sveti su kršćani ako su, kao novi Izrael, Bogu posvećeni: Izl 19,6; Br 16,3 ... 1 Pt 2,5.9; Ef 2,19 i u mnogim naslovima Pavlovih poslanica. 9,25: učenici (Isusovi), kršćani. 9,27: Barnaba nastupa sada kao drug i suradnik Pavlov: 4,36; 11,22—30; 13,1—14,27; 15, 35—39. 9,28: Gal 1,18—19; 2 Kor 11,32—33. 9,32 sl: Lida se nalazi dan hoda od Jeruzalema prema Sred. moru. Saronska ravnica prostire se duž Sred. mora prema brdu Karmelu. Jopa, u ono vrijeme glavna luka Palestine, današnja Jafa, koja sa Tel Avivom tvori jedan grad. 10,1: usp. bilj. k 8,40. 10,2: poznavalac pravoga Boga, dosl. štovalac Božji (usp. još 10,22.35), i priznavalac pravoga Boga, dosl. klanjalac Božji (13,43—50; 16,14; 17, 4,17; 18,7), u Djelima je tehnički izraz za simpatizere židovstva koji su prihvatili židovsku vjeru i moral, pa i kult, ali se nisu obrezanjem učlanili u židovsku vjersku zajednicu. 10,9—16: oko šestoga sata — oko podne. Viđenje je slikovito: i pogani, koje su Židovi smatrali nečistima, pozvani su k vjeri i Evanđelju: 1034 sl i 11,17 sl. 10,34—43: Tipičan primjer prakršćanske propovijedi (usp. Pav-lovu u 13,17—41) koja je ujezgrena u dvojemu: 1. život, smrt i uskrsnuće Kristovo (r.37—41); 2. uvjeti spasenja (r.42—43).

306 Propovijed je protkana SZ-om: r.34 = Pnz 10,17; r.36 = Ps 107,20; Iz 52,7; Nah 2,1; r.38 = Iz 61,1; Post 39,2.21; r39 — Pnz 21,22. 10,45: obrezani vjernici, tj. Židovi obraćenici na kršćanstvo. 11,20—24: Antiohija, u ono vrijeme glavni grad provincije Siri-je, bila je treći veliki grad imperija. Ubrzo postade centar šire-nja kršćanstva. Isus je Gospodin (grčki Kyrios). Taj se Isusov naslov ovdje posebno ističe (v. 20,21.23.24); najkraća je formula apostolskog vjerovanja: Isus je Bog, Gospodar kraljevstva na svršetku vremena: 2,21.36; 7,59—60; 10,36; 1 Sol 4,15—17; 2 Sol 1,7— 12; Rim 10,9—13. U tadanjem grčko-rimskom svijetu, kad se car proglašavao »Kyrios — Gospodar«, tj. bog, ta je vje-roispovijest imala još jači naglasak. 11,26: Kršćani (krst-jani), tj. sljedbenici i pristalice, poklonici Krista u smislu prethodne bilješke. 11,28: Iz rimskih povijesnih izvora (Svetonije, Klaudije 18 i Tacit, Anali 12,45) znamo da je za vrijeme Klaudija više puta vladala glad. 11,30: Starješine, grčki presbyteroi, naslov onih koji su — vjero-jatno kao svećenici i biskupi — upravljali kršćanskim zajedni-cama: usp. 14,23; 15,2.4.22.23; 16,4; 20,17; 21,18 pa u 1 Tim 5,17; Tit 1,5; Jak 5,14; 1 Pt 5,1. 12,1: Herod Agripa I, rođen god. 10. pr. Kr.; kraljevski mu je naslov dao Kaligula god. 37. po Kr. Klaudije ga postavi kraljem Judeje god. 41. Unuk Heroda Velikoga, progonitelja Kristova, i nećak Heroda Antipe, ubojice Ivana Krstitelja, nastavio je nji-hovu krvoločnu politiku. Događaji o kojima nas Luka izvješćuje zbili su se god. 44.

307 12,12: Ivan Marko dobro je poznat u kršć. zajednici: 12,25; 13.5.13; 15,37—39; Kol 4,10; Flm 24; 2 Tim 4,11; 1 Pet 5,13. Prema tradiciji, on je pisac II evanđelja. Njegova roditeljska kuća bila je središte Prve crkve: Lk 24,33—35; Dj 1,4. 12,17: Drugo mjesto jest ili Antiohija ili — prema O. Cullman-nu — Rim. 12,21—23: Prema J. Flaviju, Herod je umro 6. kolovoza 44. Lu-ka opisuje njegovu smrt kao kaznu Božju, slično kao što je um-ro tipični progonitelj vjernika Antioh Epifan: 2 Mak 9,5—28. 12,25: Barnaba... Marko: v. bilj uz 9,27 i 12,12. 13,1: Proroci i učitelji (1 Kor 12,28-30 i 14, 1—40), kao kariz-matici posebno obdareni djelovanjem Duha, imali su veliku ulogu u prvoj Crkvi: 11,27; 13,1; 15,32; 19.6; 21.9-10 i dr. 13,4—12: Seleucija, antiohijska luka, 35 km od Antiohije. Sa-lamina je glavna luka otoka Cipra. Paf, krajna zapadna točka Cipra. Savao je hebr. ime Šaul. On se od sada zove po rimsku Pavao. R.10 = Hoš 14,10. 13,13: Pamfilija, s glavnim gradom Perge, mala pokrajina na južnoj obali M. Azije, sjeverozapadno od Cipra. Tu se od mlade misionarske ekipe odvojio Ivan Marko (usp. uvod u Markovo evanđelje i Dj 12,12 i 15,38—39). 13,14: Antiohija u Pizidiji, sjeverno od Pamfilije, bila je znača-jan kulturni i trgovački centar. 13,17—41: Tipičan misionarski govor (usp. Petrov u 2,22—40 i 10,23—43) te Stjepanov (7,2-53) koji ističe: 1. Božja dobročin-stva židovskom narodu do Mesije: r.17—25; 2. Isus je Mesija: r.26—37; 3. za spasenje je potrebno vjerovati u Isusa: r.38—41. Govor je protkan SZ-om: r.17 = Izl 6,1.6; r.18 = Pnz 1,31; r.19 =

308 Pnz 7.1 i Jš 14,2; r.21 = 1 Sam 8,5; r.22 = 1 Sam 13.14; 16,12—13; Iz 44,28; r.26 = Ps 107,20; r.33 = Ps 2.7; r.34 = Iz 55,3; r.35 = Ps 16-10; r.36 = 1 Kr 2,10; r.41 = Hab 1,5. 13.47: Iz 49,6. 13,51: Lk 10,11. 14,1: Ikonij, jugoist. od Antiohije Pizidijske. 14,6: Likaonija, pokrajina istočno od Antiohije Pizidijske. 14.15: Izl 20,11. 15,1 sl: Pošto je Petar primio u Crkvu Samarijance (8,14—17) i centuriona Kornelija (10,44— 48), nastala je zabuna među krš-ćanima koji su se obratili sa židovstva (11,18). Pitanje se za-oštrilo nakon novih misijskih uspjeha Pavla i Barnabe koji su u Crkvu primili pogane iz Sirije (11,11-21) i Male Azije (13.4-14,25). Nastalo je pitanje vrlo značajno za život Pracrkve: kako kršćane, i one iz židovstva i one iz poganstva, obvezuje Stari zavjet, osobito Zakon Mojsijev, navlastito obrezanje i ostali ob-redni propisi. Teškoću je autoritativno riješio Petar, pozivajući se na iskustvo u kojem je posredovao Duh Sveti (8,5—16 i 10,3—48). Petrovo je rješenje (r.10—11): ne spašava Zakon Mojsijev nego milost Kristova. To će biti glavna tema dviju Pavlovih poslanica Rim i Gal. Petrovo je rješenje podupro svo-jim autoritetom Jakov Mlađi, »brat«, rođak Isusov, predstojnik jeruzalemske kršć. zajednice, pozivajući se u r.16—17 na Am 9,11—12 (LXX). I on, kao i Petar, glasa za slobodu od Mojsijeva Zakona. No, da se sačuva sklad i jedinstvo u Crkvi, predlaže četiri opće, više disciplinske zabrane: okaljano idolima jest me-so žrtvovano poganskim bogovima: 1 Kor 8,1; blud označuje nezakonite ženidbe u vezi sa Lev 18,6—18; udavljeno je sve što nije zaklano; krv ovdje označuje hranu pripremljenu od krvi:

309 Lev 17,10—15. To četvrto bilo je, prema Lev 17—18, osobito mrsko Židovima. 15,22: Sila je budući Pavlov suradnik: 15,40— 18,5; 2 Kor 1,19 i 15,26; Ivan Marko bilj. 13,13. Pavao je i dalje cijenio Barnabu: Gal 2,9; 1 Kor 9,6, a Marko mu je poslije opet bio suradnikom: Kol 4,10; Flm 24; 2 Tim 4,11. 16,1—3: Timotej, v. Uvod u 1 Tim. Pavao... ga obreza, usprkos načelu u 15.10—19 da to ne bude zapreka djelovanja među Ži-dovima. Naime, Timotej, jer mu je majka bila Židovka, morao je po žid. zakonu već prije biti obrezan. Tita, jer je potjecao od oba poganska roditelja, Pavao nije dao obrezati (Gal 2,3—5). 16,6—9: Pokrajina Galacija, u užem smislu, bila je u centru M. Azije, oko današnje Ankare. U širem smislu, Galacija označuje rimsku provinciju koja je obuhvaćala okolne pokrajine, sve do Sred. mora (tj. Likaoniju, Pizidiju i dio Frigije). Azija ovdje oz-načuje dio M. Azije uz Egejsko more, tj. rimsku provinciju Azi-ju (od god. 133. pr. Kr.) s glavnim gradom Efezom (19,10). Njoj na sjeveru jest Mizija. Bitinija se nalazila uz obalu Crnog mo-ra. Troada je 36 km od negdašnje Troje. 16,10: Značajno je da pisac Djela ovdje izvješćuje, kao očevidac: Mi-dijelovi upućuju da je Luka pratio, barem djelomično, Pavla na putovanjima i da piše »putni dnevnik«: 16,10—20; 20,5-15; 21,1-18; 27,1—28,16. 16,11 sl: Rimska provincija Makedonija, s glavnim gradom So-lunom, imala je četiri okružja: u prvo je spadao grad Filipi, a nalazio se na poznatoj Egnacijskoj cesti. 16,15: dosl. Imala je duha Pitona. Piton je, prema poganskom mišljenju, bio zmaj u kojem se utjelovilo delfijsko proročko bo-žanstvo.

310 16,17—18: Mk 1,24—25,34; 3,11; 5,7—8 i dr. 16,37: Rimski zakon zabranjivao je da se rimski građani šibaju i bez suda zatvore, 22,25. 17,1: Od Filipa se Egnacijskom cestom dolazilo u Amfipol, gl. grad prvog okružja Makedonije; 50 km od Amfipola bila je Apo-lonija, a 64 km Solun, glavni grad Makedonije. 17,10: Bereja je glavni grad četvrtog okružja Makedonije, 75 km zapadno od Soluna, 350 km sjeverno od Atene. 17,15—21: Atena je tada bila centar kulture, znanosti i umjet-nosti, a i stjecište najrazličitijih religija. Dvije glavne tadanje filozofske škole: epikurejci (materijalisti) i stoici (panteisti). Areopag ima dvojako značenje: a) mali brežuljak južno od glav-nog trga atenskog; i b) atensko »veliko vijeće«. 17,22—31: Pavlov Govor na Areopagu jedan je od najljepših u NZ-u. Pavao podvrgava kritici sva tadanja religiozna shvaćanja i naviješta pravoga Boga. Govor, nakon uvoda u r. 22—23, isti-če tri ideje: 1. Bog je stvoritelj, gospodar svega, sebi dostatan: r.24—25; 2. Bog ravna poviješću i providnosno se brine za čov-jeka; apsurdno je njemu nematerijalnom klanjati se u materi-jalnim kumirima r.25—29; 3. poziv na pokajanje i navještaj Kristova suda i uskrsnuća; r.30—31. U govoru nalazimo više aluzija i navoda SZ-a: r24 = Post 1; r.25 = Am 5,1 sl; 1 Ljet 29,10; Ps 50,5—13; 2 Mak 14,35 itd.; daje životni dah: Post 2,7; Iz 42,5; 2 Mak 7,23; Mudr 15,11; r31 = Ps 9,9, 96,13; 98,9. 17,28: Navod je uzet od pjesnika Arata, Pojave. Slično pjeva i pjesnik Kleant u Himnu Zeusu. Oba su pjesnika iz III st. pr. Kr. 18,1: Korint, glavni grad Ahaje, jedan od tadanjih najpoznatijih gradova s trgovine, bogatstva, a onda i s pokvarenosti. Pavao je

311 tu misionario 18 mjeseci i osnovao cvatuću kršćansku zajednicu kojoj su upravljene dvije od njegovih najvažnijih poslanica. 18,2: Akvila i Priscila: usp. još r.18—19,26; Rim 16,3; 1 Kor 16,19 i 2 Tim 4,19. O tom ediktu cara Klaudija iz god. 50. svje-doči rimski povjesničar Svetonije. 18,6: Ez 33,6 i 2 Sam 1,16. 18,9—10: Jr 1,8; Iz 41,10 i 43,5. 18,12: Lucije Junije Galion, stariji brat Senekin, bio je prema »Delfijskom natpisu« prokonzul Ahaje god. 51-52. 18,18: Kenhreja — ist. luka Korinta (v. Rim 16,1). 18,21.24: Efez v. 19,1; Cezareja v. 8.40; Antiohija v. 11,20; Aleksandrija u Egiptu, po veličini drugi grad rimskog carstva, stoljećima kulturno središte i Židova i Grka, a od 2. st. i kršća-na. Tu je Apolon stekao govorničku i teološku naobrazbu (o njemu još 1 Kor 1,12; 3,4—11.22; 4,6; 16,12; Tit 3,13). Učitelj mu je mogao biti glasoviti Filon (umro god. 45). 19,1—6: gornji predjeli: Galacija, Frigija i okolne pokrajine (14,1; 16,6; 18,23). Efez, upravno, kulturno i religiozno središte rimske provincije Azije; grad sa dvije luke, središte najživlje trgovine između Istoka i Zapada, slavan osobito zbog glasovitog hrama Artemide za čiji se kip vjerovalo da je pao s neba (19,35). R.4—6 ističe razliku između Ivanova krštenja i Isuso-va: Mt 3,11 i Iv 1,23—28. 19,9: Put v. 9,2 bilj. U školi nekog Tirana bila je, dakle, prva katehetska škola kršćanstva. Tu je Pavao, prema dužem tekstu Djela, poučavao svakog dana od 11 do 16 sati. 19,23: Put v. 9,2 bilj. Artemida v. 19,1 bilj.

312 19,31: Aziarsi je tipičan izraz (što pokazuje Lukinu povijesnu točnost) za visoke činovnike koji su upravljali kultom i vjer-skim svečanostima. 20,6—7: Dani beskvasnih kruhova = Pasha i njezina osmina. Prvi dan sedmice, u nedjelju, bio je kršć. bogoslužni sastanak: Mt 28,1 par; 1 Kor 16,2; Otk 1,10. Lomiti kruh, izraz kojim se označuje Euharistija: 2,42. 20,13—15: Asos, luka 60 km južno od Troade; Mitilena, gl. grad otoka Lesbosa; Hios, otok zapadno od Smirne; Samos, otok bli-zu Efeza; Milet, grad 60 km južno od Efeza. 20,18—35: jedan od najdirljivijih govora Pavlovih u Djelima (gl. 13 i 17): njegova pastirska oporuka u kojoj — riječima i primjerom — daje upute pastirima crkava. 20,23 = 21,10—11. 20,25: Kraljevstvo — velika tema razgovora Uskrsnuloga bit će velika tema apostolskog propovijedanja: 1,3; 8,12; 19,8; 20,25; 28,23.31, kao što je to bila i temeljna tema Isusova propovi-jedanja: Lk 4,43; 8,1; 9,11 i dr. 20,28 = slika stada i pastira temeljna je biblijska slika za od-nos između Boga i izabranog naroda: Iz 40,11; Jr 2,8; 13,17; Ez 23,2; Zah 10,3; Ps 23,1—4; Crkva je novi Izrael — stado kojemu je pastir Krist: Lk 15,4-6; Mt 18,12—14; Iv 10,11; 1 Pet 2,25; 5,4; Heb 13,20. I apostoli su pastiri: Iv 21,15—17; 1 Kor 9,7. 21,1—17: Kos i Rod dva su najpoznatija otočića Dodekaneza. Patara, luka nasuprot Rodu, glavni grad pokrajine Licije. Tir i Sidon, luke na obali Sirije. Ptolemaida, mala palestinska luka između Tira i Cezareje. Filip, jedan od sedam đakona (6,5),

313 poznati evanđelist, misionar Samarije (8,5-7.40; 9,32; 10,1). Agab (11,28) prorokuje simbolički. 21,21: Prema Pavlovu propovijedanju, Kristovo Evanđelje po-nuđeno je jednako Židovima i poganima: od sada se čovjek op-ravdava ne vršenjem Mojsijeva Zakona, nego djelotvornom vje-rom u Isusa Krista: Gal 3,11 sl. 24 sl; Rim 1,16; 3,22; 10,4 i dr. 21,23—24: Pod zavjetom tzv. nazirejstva (Br 6,1—21); za to vrijeme zavjetovanici nisu smjeli piti vina ni doći u dodir s mrtvacem ni šišati se. Obredi u vezi s izvršenjem zavjeta bili su povezani s određenim troškovima. 21,25: 15,20.29. 21,28: To podsjeća na proces protiv Isusa (Mk 14,5.58; 15,29; Mt 26,61) i protiv Stjepana (Dj 6,11—14). Poganima, Grcima, pod smrtnom kaznom bilo je zabranjeno ući u Hram. 21,31: Zapovjednik čete, tribun Lizija = 23,26. 2138: Zapovjed-nik je u prvi čas smatrao Pavla uzročnikom meteža. U ono doba bijahu po Judeji sve češće političke pobune protiv Rimljana. 22,1—21: Prvi Pavlov obrambeni govor koji upotpunjuje Lukin izvještaj o njegovu obraćenju (22,3-16 = 9,1-18 = 26,9.18) osobi-to kako je određen za apostola pogana: 19,15; 22,15; 26,17, Rim 1,5; 11,13; 15,16-18; Gal 2,2.8.9 i dr. 22,14: Pravednik = Krist. 22,25: Usp. 16,22—24,37 bilj. 23,6-10: Dvije najutjecajnije političko-vjerske stranke u tada-njeg židovstva bijahu farizeji i saduceji. Saduceji ne priznava-hu uskrsnuća (Mt 22,23-28; Mk 12,18-23; Lk 20,27-33), a us-krsnuće je, po Pavlu, temelj kršćanstva (1 Kor 15,12-16).

314 23,24: Feliksa spominje Tacit u Povijestima 5,9 i u Analima 12,54. Feliks je bio oslobođenik, kasnije Neronov ministar; pro-kurator Judeje bio je od 52. do 59. (60) godine. 23,29: Luka ističe nevinost Pavlovu (23,9; 25,18.25; 26,31; 28,18) koja podsjeća na nevinost Isusovu. 24,10—21: Drugi Pavlov obrambeni govor. 24,27: Porcije Fest imenovan je prokuratorom Judeje god. 59. ili 60. Josip Flavije, žid. povjesničar, hvali njegovu mudru up-ravu. 25;13: Agripa, Berenika i Druzila (24,24), djeca Heroda Agripe I. Ovaj Agripa II rođen je god. 27. po Kr. 25,23: Lk 23,8. 26,2—23: Treći Pavlov obrambeni govor koji, kao i drugi (22,1—21), upotpunjuje Lukin izvještaj o niegovu obraćenju (9,1—18). R 8 = 1 Kr 17,22: 2 Kr 4,35. R 16: Ez 2,1; r.17 = 1 Ljet 16,35; Jr 1,7; r.18 = Iz 42,7.16. 27,2—8: Adramition, luka južno od Troade. Sidon blizu Tira (21,3), sirijska luka na Sredozemlju. Knid, luka na maloazij-skom kopnu, nasuprot otoka Roda. Salmona, na istoku Krete. Dobra Pristaništa, jedino prikladno pristanište, osobito u zim-sko doba, na otoku Kreti. Laseja, nepoznato mjesto. 27,9: Veliki post prije Blagdana pomirenja, potkraj rujna, odn. početkom listopada; Lev 23,27. U to doba, zbog jesenskog ekvi-nokcija, plovidba je nesigurna. 27,17: Sirta je morski pješčani sprud blizu Cirenaike u Sjev. Africi, oko 600 km od Klaude na Kreti.

315 27,27: Adrija se u ono vrijeme nije zvalo samo Jadransko more nego i dio Sredozemnog mora između Grčke, Krete, Afrike, Si-cilije. 27,35: Riječi podsjećaju na obred Euharistije: 2,42 bilj. 28.12—16: Sirakuza na Siciliji, Regij (Reggio) u Kalabriji i Pu-teoli (Puzzuoli), primorski grad između rta Mizena i Napulja. Prvi susret s rimskim kršćanima bio je u Forum Apii, oko 65 km od Rima Apijevom cestom (Via Appia), a drugi kod Tres Ta-bernae (Tri gostionice), pedesetak km od Rima. 28,16: Pavao u Rimu počinje svoj apostol uobičajenom meto-dom: najprije poziva Židove (r.17—23), dolazi do nesuglasica s njima (r.23—27), i onda se obraća poganima (r.28). 28,26—27: Iz 6,9—10; Mt 13,14; Mk 4,12; Iv 12,40. 28,28: Ps 67,3.

316

POSLANICE APOSTOLA PAVLA Najstariji popisi kanonskih knjiga — tj. spisa koje je Crkva od početka smatrala nadahnutima i mjerodavnima za svoju vjeru — pripisuju apostolu Pavlu 14 poslanica: četiri velike poslanice — Rimljanima, dvije Korinćanima, Galaćanima; četiri poslani-ce iz sužanjstva — Efežanima, Filipijanima, Kološanima, File-monu; dvije Solunjanima; tri pastoralne poslanice — dvije Ti-moteju i jedna Titu; i konačno — poslanicu Hebrejima. Taj nji-hov davni redoslijed ne temelji se na vremenu postanka. Prva je, čini se, napisana prva poslanica Solunjanima god 51. Da bismo bolje razumjeli Pavlove poslanice, treba da ih stavimo u najuži odnos s njegovim misionarskim radom. Poslanice su, naime, sastavni dio Pavlova misionarenja. U njima, odsutan, održava vjeru utemeljenih crkava, rješava nastale doktrinarne i praktične teškoće, objašnjava i dopunja svoje propovijedanje. Iz poslanica saznajemo temeljne točke Pavlove propovijedi kojoj je u središtu Krist raspeti i proslavljeni: 1 Kor 22; 15,12 sl. Pavlov život i djelovanje možemo rekonstruirati iz dvaju izvo-ra: iz Djela apostolskih i iz autobiografskih mjesta u njegovim poslanicama. Postoji nekoliko dodira Pavlove povijesti s općom poviješću, što omogućuje da, barem približno, odredimo krono-logiju Pavlova života. Prema Dj 18,12—17: dok se Pavao na drugom misijskom putovanju nalazi u Korintu, spominje se kao rimski prokonzul Ahaje Galion. Iz natpisa pronađena u Delfi-ma slijedi da je Galion bio prokonzul Ahaje za cara Klaudija, god. 51. ili 52. To je temeljni podatak za izračunavanje Pavlove kronologije. Pavao, židovski: Šaul, rodio se god. 5—10. po Kr. u maloazij-skom gradu Tarzu od židovskih roditelja: Dj 21,39; 22,3; 2 Kor 11,22. Od roditelja je baštinio i rimsko građansko pravo: Dj 22,28. Bio je odgojen u strogo tradicionalnom, farizejskom duhu: Fil 3,5; Dj 23,6. U Tarzu je primio opću helenističku naobrazbu: poslanice pokazuju da je ovladao grčkim, a slike i usporedbe očituju čov-jeka građanina, vična pravnom, vojničkom, sportskom rječniku.

317 Kao farizej izučio je i šatoraški, ili možda kožarski zanat. To mu je u misionarenju koristilo da ne bude na teret siromašnih kršćanskih zajednica i da može potpomagati siromahe: Dj 18,3; 1 Kor 4,12; 1 Sol 2,9; 2 Sol 3,8. Kao dvadesetogodišnji mladić pošao je u Jeruzalem da izuči židovski Zakon kod glasovitoga učitelja Gamaliela I. Tu je »u prevelikoj privrženosti svojim očinskim predajama napredovao u židovstvu i nadmašio sve vršnjake« (Gal 1,4). Farizejski odgojen, vatrena temperamenta, zauzeo je brzo neprijateljski stav prema kućanstvu kao »novoj herezi«: Dj 24,14. Postade najvatreniji progonitelj mlade Crkve: 1 Kor 15,9; Gal 1,13; Fil 3,6. Djela apostolska zapisala su nje-govu neprijateljsku ulogu pri kamenovanju Stjepana i u pot-hvatu židovskih vlasti protiv kršćanske zajednice u Damasku: Dj 7,58; 8,1 i Dj 9,1—2; 22,4—6; 26,9-12. No baš tu, pred vratima Damaska — negdje oko god. 36. — Pa-vao doživljava iznenadno obraćenje (Dj 9,3... 22,6...; 26,12...) koje on sam pripisuje objavi Isusa Krista u slavi: Gal 1,12; 1 Kor 9,1 i kao iznenadan i neodoljiv prodor Kristov u svoj život: Fil 3,7—11. Od progonitelja postaje širitelj kršćanstva: najprije u Damasku (Gal 1,17); zatim, pošto je nakratko pošao u Jeruzalem da upo-zna Petra (Gal 1,18), u Siriji i Ciliciji (Gal 1,21) i, valjda, u svo-jem rodnom gradu Tarzu. Odatle ga oko god. 44. poziva Barna-ba za suradnika u dušobrižništvu kršćanske zajednice u Antio-hiji. Nakon godinu dana djelovanja obojica po karizmatičkom nalogu (Dj 13,1—3) kreću na prvo misijsko putovanje, od god. 45. do 49: Dj 13—14. Na apostolskom saboru god 49/50. obojica zastupaju načelo kršćanske slobode od Mojsijeva zakona: Dj 15. Malo poslije toga Pavao, pošto se odijelio od Barnabe, s novim suradnicima kreće na drugo misijsko putovanje, god. 50—52: preko Male Azije dolazi u Evropu, gdje je osnovao prve kršćan-ske zajednice u Makedoniji: u Filipima, Solunu, Bereji. Preko Atene dolazi u Korint gdje se zadržao 18 mjeseci i ondje udario značajan centar kršćanstva: Dj 15,36-18,22. Iz Korinta god. 52. piše dvije poslanice Solunjanima. Na trećem misijskom pu-tovanju god. 54—57. Pavao se najduže zadržao u Efezu: Dj

318 18,23—20,38. Odande piše 1 Kor, a vjerojatno i Gal. Nakon us-pješnog efeškog propovijedanja od dvije godine i tri mjeseca naglo je morao ostaviti Efez. Preko Makedonije ide u Korint. S puta piše 2 Kor, a iz Korinta, gdje je prezimio god. 57/58, piše Poslanicu Rimljanima. Iz nje saznajemo da je naumio premjes-titi područje svog misionarenja s Istoka na Zapad, samo je prije naumio poći u Jeruzalem da ponese tamošnjoj siromašnoj Crkvi pomoć makedonskih i ahajskih crkava: Rim 15,19—28. Ali o smjeru njegova života odlučiše novi događaji. U Jeruzalemu ga u Hramu uhvatiše Židovi koji su ga odavna vrebali; bili bi ga i ubili da ga nije zaštitila rimska vlast: Dj 21,27—23,22. Bio je najprije dvije godine u zatvoru u Cezareji (god. 58—60), odakle je, prizvavši na carski sud, otpravljen u Rim: Dj 27—28. Tu je u blagom zatvoru (»custodia libera«) »dvi-je pune godine« (Dj 28,30) nastavio svoj apostolat jer je »sasvim slobodno i bez zapreka propovijedao o kraljevstvu Božjem i iz-lagao nauku o Gospodinu Isusu Kristu« (Dj 28,31). U to razdob-lje treba staviti tzv. »poslanice iz sužanjstva«. Općenito se smatra, na osnovu podataka iz »pastoralnih posla-nica« Timoteju i Titu, da je Pavao oslobođen te je ponovo podu-zeo misijska putovanja na Istok, a možda i do Španjolske, dok nije za Neronova progonstva ponovo uhvaćen i bačen u drugo rimsko sužanjstvo, strože i teže od prvoga: 2 Tim 1,8.12; 2,9; 4,9—16. Mačem je pogubljen vjerojatno god. 67. Pavao je u isto vrijeme bio nezaustavljiv misionar, koji je krš-ćanstvo zasadio u srce rimskog imperija, i genijalni mislilac, koji je na malo stranica ostavio golemu duhovnu baštinu. Krš-ćanstvo je od početka njegove poslanice, uz Evanđelje, smatralo nadahnutima i mjerodavnima za svoju vjeru.

POSLANICA RIMLJANIMA U ustaljenom redoslijedu Pavlovih spisa, Poslanica Rimljani-ma od davnine stoji na prvom mjestu. To je najopsežniji i teolo-ški najbogatiji Pavlov spis. Pavao piše tu poslanicu iz Korinta, god. 58, u prijelomnom času svojega misionarenja: svjestan da

319 je završio apostolski posao na Istoku, naumio je pomaknuti doseg svog djelovanja na Zapad, sve do Španjolske; očekuje da će ga u tom potpomoći rimska crkvena zajednica (15,19—24). Osim toga, svjestan svoga poziva da poganima propovijeda Evanđelje (Gal 2,7), smatra se »dužnikom« da i Rimljanima propovijeda: 1,13—15. Upućuje im, dakle, ovu poslanicu kao neku vrstu akreditivnog pisma: izlaže im temeljne stavke svoga propovijedanja. Zato ova poslanica, kako njezini dobri pozna-vaoci tvrde, više sliči teološkom traktatu nego pismu: naširoko je zasnovana i razrađena, a cijelo izlaganje, prelazeći okvire lokalne crkve, zahvaća u općekršćansku problematiku. Temelj-nu tematiku naviješta 1,16—17: »Uistinu, ja se ne stidim Evanđelja, jer je ono slika Božja za spasenje svakomu vjerniku ... jer se u njemu očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano: Pravednik će živjeti od vjere.« Od svoga obra-ćenja, u toku dvadesetak godina misionarenja — raspravljajući s protivnicima kršćanstva i prateći život i rast novih kršćan-skih zajednica što ih je po svijetu osnivao — Pavao je sve više produbljivao ključnu spoznaju, »svoje« Evanđelje: o jedinstve-noj ulozi Isusa Krista Sina Božjega za spasenje čovječanstva. To osvjedočenje bilo je pokretač Pavlova misionarenja. U tom svjetlu on je razumio Bibliju, povijest, smisao i nesmisao židov-skoga Zakona, smisao čovjeka, čovječanstva, svemira. To svoje dugotrajno iskustvo i refleksiju Pavao izlaže u poslanici Rim-ljanima. U njoj su osobito značajne teme: smisao apostolstva: 1,1—7; definicija Evanđelja: 1,16—17; naravna spoznaja Boga: 1,19 i dalje; čovječanstvo bez Krista: 1,18—2,19; spasenje po Kristu: 2,21 i dalje; Abraham kao prototip vjere: gl. 4; Krist i Adam: 5,12—21; misterij krštenja kao pokristovljenja: gl. 6; ropstvo Zakona i sloboda ljubavi: gl. 7; bit spasenja: posinaštvo Božje gl. 8; poziv Izraela, gl. 9—11; moral koji proistječe iz po-vezanosti s Kristom, gl 12 i dalje. Sve se te teme slijevaju u jednu: opravdanje po vjeri (v. komentar, osobito 6,1—8,39 bilj.). Pavlova poslanica Rimljanjma ide u najznačajnija djela svjets-ke književnosti koja se bave podjednako problemom čovjekove bijede i čovjekova dostojanstva.

320 1,1—7: U uvodnim recima poslanice Pavao ističe svoje apostol-sko poslanje i sažima temeljne stvarnosti svog propovijedanja. Njegovo apostolstvo potječe od Boga da svijetom pronese Evan-đelje — Radosnu vijest. Bit je Evanđelja: Isus Krist, Bog i čov-jek, Sin je Božji, a po njemu i s njim i mi smo sinovi Božji, Rim 8,15—17. 1,6: Sveti = kršćani, krštenjem izdvojeni iz profanog svijeta i posvećeni Bogu: 12,13; 15,25; 16,2; 1 Kor 1,2 i dr. 1,14: Evanđelje je namijenjeno svima: evanđeoska »revolucija« ne poznaje rasne ni klasne razlike. 1,16—17: Tu se naviješta tema cijele poslanice i daje se defini-cija Evanđelja. Riječ Evanđelje, Radosna vijest, ima sva znače-nja hebr. riječi dabar: u isto vrijeme označuje spoznaju i čin. U čovjeku Evanđelje postaje djelotvorno kad se primi i u djelo provede vjerom: Hab 2,4. Vjera je, po sv. Pavlu, čin posvemaš-njeg čovjekova opredjeljenja i darivanja Bogu, kao što to uči cijela ova poslanica. 1,18: Tu počinje glavnina pisma u dva velika dijela: dogmatski (1,18—11,36) i moralni (gl. 12—16). U prvom, dogmatskom, dijelu Pavao izlaže svoj nauk o opravdanju: a) što je čovječan-stvo bez Krista, opća potreba Kristova spasenja: 1,18—3,20; b) vjerom u Krista ostvaruje se spasenje: 3,21—5,21; c) posljedice spasenja: sloboda od grijeha i sloboda od Mojsijeva Zakona, što obvezuje na život dostojan slobodne djece Božje: gl. 6—8; d) u kakvu su odnosu s Kristovim spasenjem Židovi: gl. 9—11. 1,18—3,20: I Nežidovi (pogani) i Židovi pred Bogom su grešnici: prvi što grešno zabacuju očitost Božje opstojnosti: 1,18—32; drugi što ne obdržavaju Zakon kojim su bili povlašteni među svim narodima: 2,1—33« Svi su, dakle, ljudi grešnici; svima je potrebna milost po Kristu:

321 1,19—20: Ljudski razum iz stvorenja može spoznati Boga: Mudr 13,1-9; Sir 17,8; Dj 17,24—29; 1 Kor 1,21. 1,24—28: Moralni i socijalni neredi u čovječanstvu grešne su religiozne zablude: Mudr 11, 15-16; 12,23-27; Ez 23,28-29. 2,1—24: Imaju Zakon i griješe: njihov je grijeh još teži nego grijeh pogana. 2,6: Ps 62,13. 2,16: Prema mojem Evanđelju — usmenom propovijedanju: 16,25; 1 Kor 15,1; Gal 1,11; 2,2. 2,24: Iz 52,5; Ez 36,20. Izraelci se hvale da su Božji narod, a zbog njihovih nedjela pogani pogrđuju njihova Boga. 2,27: usp. Mt 12,41; Lk 11,32. 2,29: Mt 6,4.6.18. Već SZ govori o obrezanju srca, tj. o životu odanom Bogu: Jr 4,4; 9,25; Pnz 10,16; 30,6. Tu ideju sv. Pavao razvija u Fil 3,2—7. 3,1—8: Pavao priznaje neosporne prednosti Židova u božan-skom rasporedu spasenja, ali im to neće koristiti ako budu Bo-gu nevjerni: gl. 9-11. 3,4: Ps 11,11. Navod iz Ps 51,6. Da budeš proglašen pravednim u svojim riječima u ovom kontekstu može značiti da se pokažeš vjernim u svojim (spasiteljskim) obećanjima. 3,9—20: Ponavlja pitanje iz 3,1 da bi zaključio da je Židovima, kao i poganima, potrebno Kristovo otkupljenje. To Pavao doka-zuje iz SZ-a, na rabinski način: r.10—12 = Ps 14,1—3; r. 13 = Ps 5,10; 140,4; r.14 = Ps 10,7; r.15—17 = Iz 59,7-8; r.18 = Ps

322 36,2; r.20 = Ps 143,2. Zakon po sebi samo pokazuje što valja činiti i, ako to ne činimo, prokazuje naš grijeh. Opravdanje, nu-tarnja pravednost, djelo je Božje milosti po Kristu Isusu. 3,21—26: Pavao prelazi na izlaganje svog nauka o opravdanju po vjeri u Isusa Krista. Time zapravo nastavlja 1,17. A sada, tj. u eri Kristova otkupljenja, Božja pravednost ovdje, i često u bibl. jeziku, označuje spasiteljsko Božje djelovanje. Pomirilište (u grčkom prijevodu SZ-a: hilasterion) označuje pokrov Kovčega saveza kao najdragocjeniji bogoštovni predmet jeruzalemskog Hrama, simbol Božje nazočnosti: Izl 25,17—22. Na godišnji Blagdan pomirenja, kad je sav Izrael okajavao svoje grijehe (Lev 16), veliki svećenik škropio ga je žrtvovanom krvlju. Taj je obred simbolizirao oproštenje grijeha, a Pavao u njemu gleda predsliku Kristove žrtve kojom je uspostavljen mir između Bo-ga i ljudi: Heb 8,5; 9,5-14. 3,28: bez vršenja Zakona treba razumjeti u okvirima ondašnje Pavlove rasprave sa Židovima: čovjek se ne opravdava i ne spa-šava po obdržavanju Mojsijeva zakona, nego po vjeri u Isusa Krista. Dakako, po vjeri koja očituje svoju snagu — dosl.: koja je djelotvorna — ljubavlju: Gal 5,6 i Jak 2,14—26. 4,1 sl: U ovom poglavlju Pavao, slijedeći rabinski način izlaga-nja Sv. pisma, razvija bibl. dokaz za 3,21—31. Tako u 4,3 tu-mači iz Post 15,6 da se opravdanje postiže u prvom redu vje-rom, ne djelima (v. 3,28 bilj). Prema Ps 32,1—2, koji Pavao na-vodi u 4,6—8, temelj čovjekova blaženstva pred Bogom nisu djela, nego Božja milost koja se očituje u oproštenju. Bibl. izraz pokriveni grijesi u svom kontekstu znači oprošteni grijesi: usp. Ps 85,3; Izr 10,12; Jak 5,20; 1 Pt 4,8. Značajno je — ističe Pa-vao u 4,9—12 (prema Post 17,10—11) — da je u Bibliji Abra-ham proglašen pravednim prije obrezanja, do kojega Židovi to-liko drže. Prema Post 17,4—5 i 15,5 Pavao u 4,17—18 ističe herojstvo Abrahamove vjere: on je protiv svake ljudske nade, oslonjen na Nadu, Boga, povjerovao da će u starosti dobiti sina.

323 Zato je u 4,23—25 (= Post 15,6) Abraham uzor vjernika: samo se njegovim putem, vjerom, dolazi do opravdanja i spasenja. U 4,25 navodi se iz 53,4—5.12. 5.11: Prvi plod opravdanja jest mir s Bogom (r.l) koji je korijen nade (r.2) u konačno spasenje (r.9). U r.5. navješćuje se velika tema glave 8: kršćanski život jest suživot s Bogom. 5,12—21: Prva zapreka našem spasenju bila je grijeh: njega je uništio Krist. Pavao poosobljuje grijeh; grijeh je došao na svijet i vlada u smrti: 5,12; uzrok je svakovrsne požude, zavodi i ubi-ja: 7,8.11; stanuje u čovjeku: 7,17,20 i zarobljuje ga: 6,6.17; di-jeli smrt kao plaću: 6,23. Kao što je grijeh bio općenit, zajed-nički svim ljudima, kao što je svima zajednička ljudska narav, tako je svima ponuđeno spasenje. To Pavao dokazuje u veličan-stvenoj sintezi: Adam — Krist: usp. Post 2,17; 3,1 sl; Mudr 1,13— 16; 2,23-24; 1 Kor 15,21—22,45. Misao 5,20-21 razvija se u gl. 7—8. Grijeh je uzrokovao smrt, i grijeh i smrt su uništeni po Kristu. 6,1—8,39: U dosadašnjim poglavljima Pavao je promatrao stvarnost kršćanske egzistencije pod prizmom opravdanja; u gl. 6—8 promatra je pod prizmom svetosti. Opravdanje i svetost u uzročnoj su povezanosti. Pod opravdanjem razumijeva se poče-tni čin kojim Bog prenosi čovjeka iz stanja grijeha u stanje mi-losti, bogosinovstva. Svetost je razvoj te početne milosti tije-kom kršćanskog života, a sastoji se u tome da se čovjek posve istrgne utjecaju grijeha (gl. 6) i po Duhu živi u Kristu (gl. 8). Počelo toga novog života nije više Mojsijev zakon (gl. 7), nego Duh Sveti koji djeluje u Kristovim vjernicima (gl. 8). 6,1—11: Nakon 5,20—21 mogao bi tko reći: »Griješimo, dakle, da se još jače istakne djelovanje Božje milosti!« Pavao odgova-ra: biti kršćanin znači biti u Kristu, što je nespojivo s grijehom. Izraz u Kristu dolazi u Pavlovim poslanicama 164 puta, a izra-

324 žava najprisnije životno jedinstvo između Krista i njegova vjer-nika koje počinje s krstom. 6,12-13: Ovo je kategorički imperativ kršćanske egzistencije: što jeste (po krstu), budite (po životu) – mrtvi grijehu, živi u Kristu. To je jedna od velikih tema Pavlova morala: Kol 3,3.5; Fil 3,12-15 i dr. 7,1 sl: Daljnji učinak opravdanja: kršćanin je slobodan od Moj-sijeva zakona. Rimljanima, koji imaju razvijen pravni osjećaj, Pavao to rasvjetljuje ženidbom. 7,4—6: Pavao suprotstavlja dva stanja čovjekova: prije krsta, u tijelu, i zato pod vlašću Zakona — poslije krsta, u duhu, slobo-dan od Zakona. Izraz u tijelu ne prevodi sasvim grčki en sarki, čime se označuje slaba ljudska narav, ostavljena sama sebi, bez milosti, u novom duhu označuje kršćaninov život pod utjecajem Duha Svetoga: gl. 8. 7,7—13: Koju je ulogu imao Mojsijev zakon: on je prokazivao što je grijeh: usp. Gal 3,13— 29. 7,14—25: Opisuje se dramatična borba u čovjeku između dobra i zla, između razuma i nagona: pobjedu omogućuje zahvat Božje milosti. U vezi s izrazima tjelesan i duhovan usp. bilješku k 7,4-6. 8,1 sl: Ova se gl. može nazvati trijumfalnom pjesmom kršćani-na koji pod utjecajem Duha Svetoga živi slobodnim životom Božjega djeteta. Pavao pozitivno izlaže po čemu je Evanđelje sila Božja: 1,16. Nasuprot pretkristovskom režimu zakona gri-jeha i smrti, u eri otkupljenja vlada zakon duha, možda: Duha — zakon života u Kristu. Tim se izrazom sažima Jr 31,33 i Ez 36,27; 37,14: kršćanin koji živi svoje kršćanstvo slobodan je, konačno, od Zakona jer je njemu zakon sam Bog-Ljubav. Taj prisni odnos s Bogom, dar Kristov, izražava aramejska riječ

325 abba — kao naša tata — imenica odmila, puna familijarnosti i nježnosti: ona ista kojom Isus izražava svoj intimni odnos s Ocem u Mk 14,36; Mt 11,25; Lk 22,42 i dr. Kršćanin, dakle, sudjeluje u bogosinovstvu Kristovu: Gal 4,6 i na svoj način 1 Iv 3,1; Iv 1,12. To je uistinu jezgra Evanđelja, jezgra cijele biblij-ske objave. 8,36: Ps 44,23. 9,1 sl: Tri glave koje slijede sačinjavaju zatvorenu cjelinu, ali ne bez odnosa s cijelom poslanicom. U dosadašnjim poglavljima Pavao je pokazao da je njegov nauk o opravdanju po vjeri u skladu sa SZ-om: Rim 1,17; 3,21; 4,1—25. U gl. 9—11. pokazuje da je u skladu s cjelokupnim Božjim planom o Izraelu. Naime, 1. nevjera Izraelova prema Bogu nije u opreci s načinom kako Bog vodi povijest naroda: gl. 9; 2. ona je uzrokovana nevjerom Izraelovom: gl. 10; ali nije zauvijek, nego samo djelomično i privremeno — oni će se naposljetku obratiti: gl. 11. 9,4: Izraelci Post 32,29. Posinjenje. — Izraela je Bog posvojio kao prvorođenca: Izl 4,22. Slava = Bog prebiva u svom narodu i njemu se povjerava: Izl 40,5; Ps 85,10. Savezi s Abrahamom, Jakovom, Mojsijem, Davidom: Post 15,18, 32,29; Izl 24,7—8; 2 Sam 7,11—16 = Ps 89,29. 9,6—13: Pravi Izraelci: već je Krist u Mt 3,9 upozorio da nije dovoljno rođenjem pripadati narodu Abrahamovu. I Pavao u 1 Kor 10,18 razlikuje Izraela po tijelu od Izraela po Duhu. Pravi Izrael Božji jest Crkva: Gal 6,16. To se potkrepljuje navodima iz SZ-a: r.7 = Post 21,12; r.9 = Post 18,10.14; r.12 = Post 25,23; r.13 = Mal 1,2—3: Jakova sam ljubio, Ezava mrzio, u bibl. jezi-ku ne izražava vrijednosni sud o Jakovu i Ezavu, nego ističe samo slobodu s kojom Bog odabire pojedinca za svoje poslanje u povijesti spasenja.

326 9,14—18: Ovdje nije toliko riječ o vječnom spasenju pojedinaca koliko o njihovu poslanju u djelu spasenja: Bog je u svojem iz-boru suvereno slobodan. R.15 = Izl 33,19; r.17 - Izl 9,16 (u vezi s Izl 7—15); progoniteljev stav poslužio je višem Božjem spasi-teljskom planu. 9,20—24: Suverenu Božju slobodu u povijesti spasenja češće u Bibliji ističe parabola o lončaru: Post 2,7; Iz 29,16; 41,25; 45,9; 64,7; Jr 18,6; Sir 33,13. 9,25—32: Privremena nevjera Židova predviđena je u planu Božjem: r.25 = Hoš 2,25 (primijenjen na pogane); r.26 = Hoš 2,1; r.27 -28 = Iz 10,22-23; r.29 = Iz 1,9; r.33 = Iz 28,16. Židovi su postavili krivo načelo opravdanja: oslanjali su se ponajčešće na svoja djela, a nisu povjerovali Kristu. I zato je on za njih kamen zapreke prema Iz 8,14; Lk 2,34; Mt 21,42; 1 Pt 2,6. 10,1—13: Pavao nastavlja svoju misao iz 9,25—32 da bi još jače istaknuo: čovjek se opravdava vjerom u Isusa Krista. S tim u vezi poziva se na SZ: r.5 = Lev 18,5; r.6—8 = Pnz 9,4 i 30,11—14. Pavao to mjesto tumači na rabinski način, a želi reći: op-ravdanje po Kristu lako je pristupačno, jer se Krist zato utjelo-vio i uskrsnuo da nas opravda. R.9 bit kršćanske vjere; r.11 = Iz 28,16, r.13 = Jl 2,32 gr. = 3,5 hebr. 10,14—21: Izraelci snose odgovornost za svoju nevjeru jer nisu vjerovali propovijedanju Evanđelja: r.15 = Iz 52,7; r.16 = Iz 53,1; r.18 = Ps 19,5; r.9 = Pnz 32,21; r.20-21 = Iz 65,1-2. 11,1 sl: r.2 = Ps 94,14; r.3-4 = 1 Kr 19,10.18 Cijela gl. 11 pisana je u perspektivi nade: nevjera Židova samo je djelomična i priv-remena: 11,1—24; Pavlu je dana objava, tajna, o njihovu kona-čnom obraćenju: 11,25—29. Njihova privremena nevjera ulazi u spasiteljski Božji plan u korist pogana: 11,25—29. Odsjek se završava s himnom Božjoj premudrosti koja upravlja poviješću: 11,33—36.

327 11,5: Ostatak je jedna od glavnih teza proročkih navještaja: vjerna manjina Izraela shvatit će smisao velikih narodnih kuš-nja i nesreća u povijesti, pa će se obratiti i zadobiti obećana mesijanska dobra: Am 3,12; 5,15; Iz 4,3; 6,13; 10,20; Mih 4,6—7; Sef 3,12—13; Jr 23,3; Hag 1,12: Zah 8,6—11; 13,8—9. 11,8—10: r.8 = Pnz 29,3; Iz 29,10; r.9 = Ps 69,23—24. 11,24—25: Iz 40,13 i Job 41,3 (slobodna citacija prema LXX). 11,26—27: Iz 59,20 i 27,9; Jr 33,33—34. 12,1—15,33: Tu počinje poticajni dio poslanice: Božja spasitelj-ska dobrota poziva i obvezuje da joj kršćani odgovore duhovnim bogoštovljem u kojem, živeći svoje kršćanstvo, sami sebe prino-se Bogu za žrtvu. Tu opću misao razrađuje u pojedinosti, kako to upozoravaju podnaslovi u samom tekstu gl. 12—15; 12,16-20: r.16 = Izr 3,7; r.17 = Izr 3,4; r.19 = Pnz 32,35; r.20 = Izr 25,21—22. 13,8: Mt 22,37-40; Iv 13,34. 13,9: Izl 20,13—17; Pnz 5,17—19; Lev 19,18. 14,1 sl: Pavao u ova dva poglavlja ima pred očima neke od krš-ćana koji još nisu povukli sve posljetke svog obraćenja Evanđe-lju, pa se još drže starih židovskih propisa. Pavao zastupa slo-bodu savjesti (14,5—6) i preporučuje obzirnost prema njima: usp. 1 Kor 8,7—13 i 10,14—33. Jedinstvo sviju u ljubavi jest najveće dobro koje treba čuvati po svaku cijenu. 14,11: Iz 45,23 ; 49,18. 14,14: Mk 7,15—23, Lk 6,4.

328 15,1—14: R.3 = Ps 69,10; r.5 = Iz 40,1; r.9 = 2 Sam 22,50 i Ps 18,50; r.10 = Pnz 32,43; r.ll = Ps 117,1; r.12 = Iz 11,10. 15,21: Iz 52,15. 16,1: Feba vjerojatno nosi poslanicu u Rim. Kenhreja je istočna korintska luka. 16,5—15: Apostol spominje čitav niz kršćana, članova rimske zajednice. Na žalost, nemoguće ih je točnije identificirati. Sva-kako su različita podrijetla i društvenog položaja: grčkoga su podrijetla Apel, Epenet, Narcis . . . rimskoga: Julija, Ruf, koji je možda prema Mk 15,21 sin Šimuna Cirenca; Židovskoga: Andronik, Akvila, Priska ... Iz višega su društva Aristobulovi ukućani Erast i Kvart, a Amplijat, Asinkrit, Herma . . . bili su robovi ili slobodnjaci. 16,19: Mt 10,16. 16,22: Ovaj je podatak vrlo važan: Pavao je, dakle, govorio u pero svoja pisma. To baca svjetlo na mnoge stilske neizglađe-nosti, ponavljanja, nagomilane rečenice, nagle prekide i izne-nadne promjene tematike. 16,23: Gaj (Dj 20,4 i 1 Kor 1,14). U njegovoj se kući valjda sas-tajala korintska crkva na bogoslužje.

PRVA POSLANICA KORINĆANIMA Korint je u Pavlovo vrijeme bio bogat grčki grad sa dvije luke, na dva mora. U tom pomorskom, trgovačkom i uistinu kozmo-politskom gradu, u kojem je, računa se, živjelo više od pola mi-lijuna stanovnika, miješale su se rase, kultovi i filozofije, te bi svaki čas buknuo kakav politički, društveni ili vjerski nered.

329 Nadaleko Korint bijaše čuven sa svog slobodarstva i raskalaše-nosti, te je postojala uzrečica: »živjeti po korintsku«. Djela apostolska 18,1—18 potanko nas izvješćuju o počecima korintske crkve. Pavao je došao u Korint na svom 2. misijskom putovanju. Nakon neuspjeha u Ateni (Dj 17,15 sl) u Korintu je Pavao požeo velik uspjeh (Dj 18,1 sl) i ostao ondje 18 mjeseci, god. 50—52. Crkvenu zajednicu u Korintu sačinjavali su veći-nom kršćani prijašnji pogani (1 Kor 12,2) i nekolicina obraće-nih Židova: 7,18. U njoj bijaše mnogo članova iz nižih društve-nih slojeva, osobito robova: 1,26 i 7,21. Dvjema Pavlovim poslanicama Korinćanima možemo, točnije nego ostalima, odrediti neposredan povod. Pavao ih je napisao na svom 3. misijskom putovanju. Prva je napisana iz Efeza (16,8) oko Pashe god. 57. (5,7—8), prije nego što će Pavao o Duhovima (16,8) krenuti u Korint. Pavlu je u Efezu bilo dojav-ljeno da su se u korintskoj crkvi pojavile nesuglasice i razdori. Zato piše ovu poslanicu da uspostavi jedinstvo duhova i da od-govori na više praktičnih pitanja koja su nastala u životu mla-de Crkve ovog velegrada. Dakle, unutar zajednice pojaviše se stranke (1,12): Pavlova, Apolonova, Petrova, Kristova. Pavlom su se vjerojatno više oduševljavali prvi obraćenici iz god. 51. Skupina intelektualaca okupila se oko Apolona, aleksandrij-skoga Židova, koji se u Korintu afirmirao kao odličan propovje-dnik i poznavalac Biblije: Dj 18,24—28 bilj. i 19,1. Čini se da toj skupini Pavao upućuje osobito snažne pouke o razlici izme-đu ljudske i božanske mudrosti i o pravom predmetu kršćan-skog propovijedanja: gl. 1—2. Petrom su se, po svemu sudeći, dičili judeokršćani podrijetlom iz Palestine. Najzagonetnija je »stranka« Kristova, ako Pavao ne misli reći da u kršćanstvu nema stranaka jer su svi — Kristovi. U ovoj poslanici može se jasnije nego u drugima nazreti raspo-red tema. Gl. 1—4. raspravlja o jedinstvu u Crkvi i razvija te-meljne teme kršćanske propovijedi. Gl. 5—7. izlaže kršćanski spolni i ženidbeni moral s odsjekom o djevičanstvu. Gl. 8. daje temeljne smjernice o kršćanskoj slobodi savjesti. Gl. 9 uteme-ljuje dužnosti i prava propovjednika Evanđelja. Gl. 10-11. go-

330 vori o bogoštovlju, a napose o Euharistiji. Gl. 12-14 raspravlja o izvanrednim darovima i službama u Crkvi. Gl. 15, možda naj-važnija, govori o uskrsnuću Kristovu koje je jamstvo i pralik našega uskrsnuća. Poslanica doseže najviši zamah u poznatoj Himni ljubavi u gl. 13 1,1: Sosten — možda pisar poslanica. 1,5: govor i znanje — duhovni darovi o kojima više u gl. 12. 1,10: O tim strankama v. Uvod. 1,14—16: Krisp, negdašnji predstojnik sinagoge: Dj 18,8. Gaj je ugostio Pavla (Rim 16,23); Stefana, jedan od prvih kršćana u Korintu (16, 15), pohodio je Pavla u Efezu i obavijestio ga o stanju korintske crkve. 1,17—31: Jezgra Pavlova propovijedanja jest nauk o Kristu raspetom i o snazi njegova križa, što je ludost poganima (da bi Bog trpio), sablazan Židovima (da bi se Bog utjelovio), a kršća-nima mudrost Božja po kojoj se spašavaju. S tim u vezi, u r.20, usp. Iz 29,14; 33,18; 19,12. 1,31: Jr 9,22—23. 2,9: Iz 64,3; Jr 3,16. 2,16: Iz 40,15; Rim 11,34. 3,1 sl: razdori u Crkvi pokazuju duhovnu nezrelost. 3,19—20: Job 5,13; Ps 94,11. 4,8—13: Korinćanima koji se do razdora hvale svojim vjerskim učiteljima Pavao s finom ironijom suprotstavlja teški i prezreni život samih učitelja koji se zalažu za Evanđelje.

331 4,17: Timotej, v. Uvod u 1 Tim. 5,1—6,20: Pavao kori različite nemoralne pojave u korintskoj zajednici. 5,1 sl: Ženidbu maćehom zabranjivao je Mojsijev zakon (Lev 18,7—8; 20,11) i rimsko pravo. Zato Pavao traži da crkvena zajednica protiv takvoga nastupi: r.13 = Pnz 17,17. 5,5: Predati Sotoni znači: isključiti iz zajedničkog bogoslužja. 5,6—8: Pavao piše poslanicu u doba Pashe, Blagdana beskvas-nih kruhova. To ga nadahnjuje na ove usporedbe. Krčćani treba da svagda žive svoju Pashu — jedinstvo s Kristom. 6,3: Mt 19,26; Dn 7,22. 6,7: Mt 5,39—41. 6,12 sl: Pavao vjerojatno ispravlja kriva poimanja kršćanske slobode. 6,16: Post 2,24; Mt 19,5. 7,1 sl: Treba upozoriti da Pavao ovdje ne daje zaokružen krš-ćanski nauk o ženidbi i djevičanstvu, nego odgovara na konkre-tne probleme. Uglavnom hoće reći: 1. neka svaki novokršćanin ostane u staležu u kojem je bio i prije; 2. djevičanstvo je po sebi savršenije od ženidbe; 3. ženidba je i ustuk požudi. 7,10: Kristov nauk izražen je u Mt 5,32; 19,6—8 i Mk 10,11—12. 7,15: U kršć. ženidbenom pravu ovo se zove »Pavlova povlasti-ca«: u takvu slučaju kršćanska stranka smije sklopiti nov brak.

332 8,1 sl: Na tržnicama moglo se kupiti i meso koje su pogani prije žrtvovali idolima. Nastalo je pitanje smiju li kršćani kupiti i blagovati od toga mesa. Po sebi to nije ništa, samo ako ga ku-puju i blaguju kao obično meso, ali neka budu obzirni prema onima koji u tom gledaju neko zlo: Rim 14,1—15,6. 9,1: koji služe Evanđelju, smiju živjeti od Evanđelja (Lk 10,7), iako se sam Pavao uzdržavao vlastitim radom: r. 12 = Dj 18,13; 20,34; 1 Sol 2,9; 2 Sol 3,7 sl. 9,9: Pnz 25,4; Lev 12,6.24. 9,13: Br 18,8—32; Pnz 18,1—4. 10,1—13: U vezi s pitanjem postavljenim u 8,1 sl Pavao upozo-rava mlade kršćane na opasnost od idolopoklonstva jer žive u poganskom svijetu: ni Izrael se nije odrvao toj opasnosti u pus-tinji, Izl 13,21; 14,19—22. Tu Pavao razlaže Sv. pismo na ra-binski način upozoravajući na značenje pojedinih zgoda Izlas-ka: r.6 = Br 14,16; r.7 = Izl 32,6; r.8 = Br 25,1.9; r.10 = Br 14,2.26—28; 36—37. Duhovno jelo = mana; duhovno piće = voda čudesno izvedena iz stijene Izl 16,14—15; 17,5-6; Br 20,7—11. 10,14—22: Glavni razlog protiv sudjelovanja u poganskim žrt-venim gozbama: kršćani imaju svoju žrtvenu gozbu na kojoj postaju zajedničari tijela i krvi Kristove. R.18 = Lev 7,6; 15,1—3; r.20 = Pnz 32,17; r.22 = Pnz 32,21. 10,18: v. Rim 9,6—13 bilj. 10,23—33: Ponavlja misao iz gl. 8: kršćani smiju kao obično meso kupovati i blagovati meso prije žrtvovano idolima, ali ob-zirno prema drugima koji su u tom preosjetljive savjesti: r.26 = Ps 24,1; 50,12.

333 11,2—16: Ne znamo točno na koje se nezdrave pojave u ženskog svijeta u korintskoj crkvi odnose ove Pavlove riječi. Pavao pr-venstveno govori o hijerarhiji odnosa, ne toliko podložnosti, i daje duhovno značenje običajima svog vremena. Usp. Post 1,26-27; 2,18.21—23 i Ef 5,23; 1 Kor 3,23. 11,17: Neposredno prije proslave Euharistije u ono vrijeme održavala se zajednička bratska gozba — agape. Pavao kori nepravilnosti u tih agapa. S tim u vezi u r.24—25 donosi naj-stariji zapisani uzvještaj o ustanovljenju Euharistije: Mk 14,22—25; Lk 22,14—20. Same riječi Kristove pune su biblij-skih uspomena o vazmenom janjetu i sklapanju Saveza pod Sinajem: Izl 12,14; Pnz 16,3; Izl 24,8; Jr 31,31 i dr. 12,1—14,40: Pavao raspravlja o duhovnim darovima — prema grčkom: karizmama. To su, prema Dj i drugim spisima NZ-a, posebna i raznovrsna očitovanja i djelovanja Duha Svetoga u izabranim vjernicima ili skupinama vjernika, npr. dar prorica-nja, tumačenja Sv. pisma, iznenadna sposobnost govoriti ili razumjeti nepoznate jezike, itd. Pavao ovdje uči: 1. Svi ti daro-vi dolaze od jednog te istog Duha; 2. koji ih daje u korist zajed-nice; 3. i zato obdareni treba da se njima služe u korist zajedni-ce i u skladu s onima koji zajednicu vode; 4. najveća je od svega ljubav koja mora vladati u svima: zato Himna ljubavi u gl. 13. 14,1 sl: nastavlja se razlaganje iz gl. 12 o pravilnoj upotrebi izvanrednih darova. 14,21: Iz 28,11—12. 14,34—35: 11,2-16 bilj. 15,1 sl: Kristovo uskrsnuće — zajamčeno svjedocima (r.5—8) — odlučan je dokaz sveopćeg uskrsnuća (r.12-28) koje već SZ pre-dosjeća (Ps 16,10; Job 19,25; Ez 37,10) i izričito naučava (2 Mak 7,9).

334 15,5: Lk 24,34.50-51; Iv 20,19-29; Mt 28,16—20; Mk 16,14—19. 15,25: Ps 110,1; 8,7. 15,32: Iz 22,13. 15,35—44: Pavao tumači uskrsnuće slikama iz prirode. 15,45: Post 2,7. 15,55: Iz 25,8; Hoš 13,14. 16,15: Stefana — v. 1,14-16 bilj. 16,19: Akvila i Priska — v. Dj 18,2 bilj. 16,22: Maranatha — tim su se aramejskim pozdravom pozdrav-ljali prvi kršćani: Gospodin dolazi! (Maran ata!), ili Dođi, Gos-podine! (Marana, ta!) Otk 22,20; Rim 13,12; Fil 4,5; Jak 5,8; 1 Pet 4,7.

DRUGA POSLANICA KORINĆANIMA

Između sadašnje Prve i Druge poslanice Korinćanima, koliko možemo razabrati iz same ove poslanice, dogodilo se nešto što je teško uvrijedilo apostola Pavla. On ie bio prekinuo svoj dugi boravak u Efezu da pohodi Korinćane: 2 Kor 2,1; 12,14; 13,1—2. Tom ga je prilikom teško i nepravedno napao jedan član za-jednice: 2,5—11; 7,12. Vrativši se u Efez, Pavao radi općeg dob-ra pismeno zatraži da zajednica prekršitelja kazni. To je pismo Poslanica suza, spomenuto u 2,3—4.8 i 7,12. To bi bila Treća poslanica Korinćanima, ali je izgubljena, osim ako joj se dijelo-vi ne nalaze u 2 Kor 11—13. Pavao je u Korint poslao svog su-radnika Tita da uredi stvar. Tit ga je, vrativši se u Efez, obra-

335 dovao dobrim vijestima: 7,6—16. U međuvremenu, Pavao, pri-siljen, ostavlja Efez (Dj 20,1 sl) te preko Makedonije silazi u Grčku. Obilazi svoje crkve i organizira pomoć jeruzalemskoj zajednici, jer je nakon Pashe naumio poći u Jeruzalem. S tog puta, potkraj god. 57, piše Drugu poslanicu Korinćanima. Okolnosti u kojima je ova poslanica napisana udariše joj pečat: Pavao piše uzbuđeno, braneći se od napada, a ujedno pun lju-bavi prema Korinćanima. Zbog toga slijed misli prekidaju »raz-lozi srca«, te je mjestimice teška za prevođenje. U 2 Kor, uz Gal, nalazimo najviše autobiografskih podataka koji nam omo-gućuju uvid u dušu i srce velikog apostola. Napadnut, piše sa-moobranu ne toliko svoje osobe koliko svog apostolata: 2,14—7,4. Zato ćemo iz ove poslanice najbolje saznati kako on gleda na svoje apostolsko poslanje. U gl. 8—9. izlaže teologiju svoga karitativnog djelovanja: uzajamno pomaganje među crkvama znak je njihova jedinstva, te ih utvrđuje u vjeri da su jedno ti-jelo Kristovo. Osobito su značajne gl. 11—12. u kojima Pavao daje retrospektivan pogled na svoj tegobni ali i karizmatični apostolski život i rad. 1,1: Svetima = kršćanima, Dj 9,13 bilj. Ahaja u to doba može značiti čitavu Grčku. 1,3—7: Ključne riječi u ovom odsjeku: utjeha — tješiti; daju pečat svoj poslanici. 1,12 sl: Pavao nije promijenio odluke (r.16 — 1 Kor 16,5—6) zbog nestalnosti ili neiskrenosti, nego zbog obzirnosti prema prekršitelju i zajednici. S tim u vezi donosi, kao uzgred, krcat kristološki tekst: Krist je ispunjenje svih Božjih obećanja, a tako i kršćanin izvršuje svoja obećanja, osobito svoje krsno obe-ćanje vjernosti Bogu: Mt 5,37. 1,21—21: Pavao ovdje misli na krst i potvrdu. 2,13: Tit — v. Uvod u Poslanicu Titu.

336 3,3: Izl 31,18. 3,6—4,6: Pavao upozorava na bitnu razliku staroga i novoga Saveza. Odsjek je pun starozavjetnih remmiscencija: Izl 24,1—8.12; 32,15; 34,29-35, a osobito Jr 31,31-33 i Ez 36,26-27. O tom i Rim 7,7—13. Dakako, zato i apostolska služba NZ-a nadvisuje starozavjetne službe. 4,6: Post 1,3. 4,13: Ps 116,10. 5,16—17: po tijelu = po čisto ljudskim razlozima. Novi stvor: Rim 6,6, Ef 2,15; Kol 3,9; 6,2; Iz 49,8. 6,14—15: Pnz 22,10. Belijar (hebr: ništavost) označuje Sotonu. 6,16-18: Lev 26,11-12 (Ez 37,27); Iz 52,11 (Ez 20,34.41); 2 Sam 7,14 (Iz 43,6). 7,1—9,15: Pavao izlaže duboki smisao uzajamnog pomaganja među crkvama (v. Uvod). 8,15: Izl 16,18. 9,7-10: Izr 11,25; 22,9; Iz 55,10; (Hoš 10,12). 10,2: Na zemaljski način, dosl. po tijelu. 10,17: Jr 9,22—23. 11,2: Pnz 4,24; Ef 5,27; Otk 21,2.9. 11,16 sl: Pavao se preko volje brani radi dobra Crkve: u njego-vu se životu očituje posebna Božja snaga.

337 1134: Pnz 25,1-3. 11,32: Areta IV bio je kralj nabatejskog kraljevstva. 12,2: Prema nauku sv. Pavla kršćanin je čovjek u Kristu. Ovdje misli na samoga sebe. 12,7: trn u tijelu — većina tumača misli da je riječ o nekoj teš-koj bolesti koja je Pavlu mnogo smetala u apostolskom radu. 13,1: Pnz 19,5.

POSLANICA GALAĆANIMA Poslanica Galaćanima sadržajno je srodna s Poslanicom Rim-ljanima, a stilistički s Drugom poslanicom Korinćanima. Pisa-na je uzbuđeno, polemički. Poslanice Korinćanima suprot-stavljaju ispraznoj mudrosti svijeta Krista — Mudrost Božju. Poslanice Galaćanima i Rimljanima suprotstavljaju Krista, Pravednost Božju, pravednosti koju bi ljudi htjeli postići vla-stitim snagama. Protiv ohologa grčkog duha, koji se uzda u Ra-zum (1 i 2 Kor), i protiv preuzetnoga židovskog duha, koji se uzda u Zakon (Rim i Gal), Pavao ističe otkupiteljsku snagu vje-re u Krista. Prijeporno je da li je Poslanica Galaćanima napisana prije apo-stolskoga sabora god 49/50. ili nekako istovremeno s Poslani-com Rimljanima, dakle god. 57/58. U vezi s tim raspravlja se da li je upravljena kršćanima sjeverne Galacije (oko današnje Ankare) ili južne. Neki podaci iz Djela apostolskih i iz same poslanice potkrepljuju prvo mišljenje, a velika srodnost s Pos-lanicom Rimljanima govori u prilog drugoga. Iz poslanice je očit njezin povod. Pavao je i inače imao velikih borba s tzv. judaizantima. Bili su to kršćani iz židovstva, vrlo odani prijašnjim religioznim, osobito obrednim praksama Moj-

338 sijeva zakona. Zato su naučavali da za spasenje nije dosta pri-onuti uz Krista i prihvatiti kršćansko bogoštovlje; treba vršiti i Mojsijev zakon, pa i obredni. Pitanje se usredotočilo na obreza-nje i krst. Pavao se svagdje, osobito nakon zaključaka apostol-skog sabora, zalagao za kršćansku slobodu od Mojsijeva zako-na, osobito obrednog, te je naučavao punu vrijednost Kristova otkupiteljskog djela koje u čovjeku postaje djelotvorno vjerom. Judaizanti su nakon Pavlova odlaska bili uzbunili crkvu u Ga-laciji. Opovrgavali su Pavlu i apostolski ugled i poslanje. U drugim poslanicama nalazimo većinom samo dva dijela: dog-matski i moralni, tj. Pavao najprije izlaže vjerski nauk da iz toga izvede zaključke o moralnom djelovanju. Ova pak — zbog posebnih okolnosti u kojima je napisana — ima tri dijela: apo-logetski (samoobrana), dogmatski i moralni. Očito, dakle, juda-izanti nisu shvatili u čemu je novost kršćanstva. Zato Pavao u I dijelu piše samoobranu u kojoj opravdava svoje apostolstvo: primio ga je izravno od Krista. U II dijelu razlaže u čemu je novost kršćanstva i koji je odnos između Mojsijeva zakona i Evanđelja. U III dijelu izlaže temeljna načela kršćanske slobo-de. Raspravljanje mu je osobito u II dijelu zamršeno, jer pret-postavlja židovski način mišljenja i rabinski postupak u razla-ganju i dokazivanju iz Svetog pisma. 1,1: Pavao odmah ulazi u srž rasprave ističući svoje apostolstvo i snagu Kristovu. 1,6: Judaizanti diraju u bit Evanđelja. 1,12 sl: Dj 9; 22; 26. 1,15: Jr 1,5; Iz 49,1. 2,1: Barnaba — v. Dj 9,27; 12,25; 13,2; 15,2. Tit — v. Uvod u Poslanicu Titu.

339 2,9: Jakov, Kefa (Petar) i Ivan bili su najugledniji apostoli jeru-zalemske zajednice. 2,11—14: Neslaganje između Pavla i Petra, kako je već Tertuli-jan u III st. upozorio, nije bilo načelno nego prigodno: Dj 10,1—11.18; 15,10—11. Iz ovog malog isječka F. C. Baur i »Tübinška škola« sagradili su u prošlom stoljeću evolucionističku teoriju o dvije glavne struje u prvom kršćanstvu: petrovskoj i pavlov-skoj, koje onda pomiruje ivanovska. 2,15—21: ovo je sržni odlomak Poslanice, a ističe snagu pokrš-ćanjenja — života s Kristom. 3,1—31: Pavao Galaćane upozorava na više činjenica iz kojih se vidi prednost Evanđelja pred Mojsijevim zakonom: 1. r.l—5 = vjerom u Krista, a ne vršenjem Mojsijeva zakona, Galaćani su primili Duha Svetoga; 2. r.6—9 (navodi se Post 15,6 i 12,3 i 18,18) = značajno je da je i Abraham prema Post 15,6 i 18,18 vjerom opravdan dok još nije ni bilo Mojsijeva zakona (Rim 3,28 i 4,9—12); 3. r.10—14 = SZ pod prijetnjom prokletstva tra-ži opsluživanje Zakona. Kako su ljudi više prijestupnici nego opslužitelji Zakona, Zakon im je na prokletstvo, a ne na spase-nje. Krist nas je oslobodio od prokletstva. S tim u vezi navodi se: Pnz 27,6; Hab 2,4; Lev 18,5; Pnz 21,23. 4. K tome, po r.15—29, Mojsijev zakon bio je privremen — imao je privesti Kristu. Dakle, s Kristom se počelo novo razdoblje. To Pavao dokazuje iz Post 22,17—18, što navodi u r.16. 4,1—11: 5. Krist je uspostavio sasvim novo bogoštovlje koje se izražava u djetinjem odnosu prema Bogu, Ocu (r.7 = Rim 8,16). i zato nema više mjesta ni starozavjetnom ni poganskom bogoš-tovlju koje se u r.3 i 9 naziva robovanjem prirodnim silama svi-jeta. 4,21—31: 6. Posljednji, i najzamršeniji, dokaz za prednost Kris-tova otkupljenja zasniva se, prema rabinskom načinu razlaga-

340 nja Sv. pisma, na Post 16,15 i 21,22—23. Cijela usporedba teče ovako: Stari zavjet (Mojsijev zakon) = Agara = ropkinja = Sinaj = Zakon = prirodni red = sadašnji Jeruzalem = majka robova. A Novi zavjet (Kristovo otkupljenje) = Sara = slobodna = obećanje = vjera = Duh = nebeski Jeruzalem = majka slobodnih. S tim u vezi navodi se u r.27 Iz 54,1; u r.30 Post 21,10. 5,14: Lev 19,18 (Mt 22,39). 5,16—17: Rim 7,4—6 bilj.

POSLANICA EFEŽANIMA Tri poslanice koje slijede, zajedno s Poslanicom Filemonu, op-ćenito se zovu poslanice iz sužanjstva jer se Pavao u njima predstavlja kao sužanj Kristov: Ef 3,1 i 4,1; Fil 1,7.13—14; Kol 4,4.10.18; Flm 1 i 9. Uz tu vanjsku okolnost te poslanice imaju više sadržajnih zajed-ničkih značajki. Smatra se da je u njima sačuvana zrelija Pav-lova misao. Osobito se odlikuju: 1. kristološkim naukom: npr. himni Kristu u Ef 1,3—14; Fil 2,6—11; Kol 1,15—20; 2. shva-ćanjem Crkve kao »tijela Kristova«, i 3. specifičnim obrazlaga-njem kršćanskog morala koje odatle proizlazi: usp. npr. Ef 4,1—6,20. No, Pavao je bio više puta »sužanj«, pa iz pojedinih poslanica nije sasvim jasno o kojem je sužanjstvu riječ. Povrh toga, o nekima od ovih poslanica postoji raspra, dijelom nerije-šena, da li su autentične, tj. da li su sve neposredno Pavlove. To se pitanje još izrazitije postavlja o pastoralnim poslanicama Timoteju i Titu i o Poslanici Hebrejima. Ne ulazeći u pojedinos-ti, nije nevjerojatno da su u nekim Pavlovim poslanicama više-manje sudjelovali Pavlovi suradnici, tajnici, pisari — udomaće-ni u Pavlovoj misli. U starini se autorstvo shvaćalo mnogo šire nego danas. Pavao je bio najprisnije povezan s crkvom u Efezu gdje je djelo-vao tri godine: Dj 18,19—20,1; 1 Kor 15,32 i 16,8. Ali nije pouz-

341 dano da je ova poslanica prvotno napisana Efežanima. Dok su druge Pavlove poslanice individualno ambijentirane, tj. iz njih se samih vidi kojim su crkvama upravljene, ova daje više dojam »encikličkog pisma«, okružnice. Poslanica Efežanima, uz Pos-lanicu Rimljanima, najzaokruženiji je i najidealniji Pavlov spis. Značajno je da pisac u njezinu naslovu ne ističe naslovni-ke, kako to inače Pavao u svojim poslanicama čini. Iz 1,15 čak bi se moglo zaključiti da Pavao piše zajednici koju osobno ne poznaje. U najstarijem Marcijanovu popisu Pavlovih poslanica koji poznajemo, oko god. 140, ova se poslanica zove Poslanica Laodicejcima. Iz Kol 4,16 znamo da je Pavao uistinu pisao Lao-dicejcima, i nije nevjerojatno da bi to mogla biti upravo ta pos-lanica: kao i druge Pavlove poslanice čitala se po okolnim crk-vama; tijekom vremena — možda zbog lošega glasa crkve u La-odiceji (Otk 3,16) — prvi se naslov izgubio, te je poslanica na-posljetku dobila ime po kršćanskoj središnjici Male Azije (O. Cullmann). Teološka vrijednost poslanice izvan je ove diskusije. Sadržajno je inače vrlo srodna s Poslanicom Kološanima, i obje su napi-sane nekako u isto vrijeme. U cjelokupnosti biblijske poruke njezin je osobit doprinos kristološko-ekleziološki: rasvjetljuje odnos Krista i Crkve. Krist je glava, Crkva tijelo (1,23); Krist zaručnik, Crkva zaručnica: 5,23—32. Cijeli taj kristološko-ekleziološki nauk iznesen je u kozmičkoj perspektivi. Poslanica obuhvaća prvi, dogmatski dio (gl. 1—3), i drugi, moralni (gl. 4—6), s osobitim naglascima na crkvenom jedinstvu (4,1 sl) i stale-škim dužnostima (5,21—6,9). 1,3—14: Uz Proslov Ivanov (Iv 1,1—18) i Himnu ljubavi (1 Kor 13), ovo je jedan od najuzvišenijih tekstova NZ-a. Tema mu je: Božanski nacrt spasenja koji se uglavljuje u Kristu. Ta pavlov-ska formula o Kristu (r. 3.) dolazi još tridesetak puta u ovoj poslanici. I stilistički je ovaj odlomak tipično pavlovski: rečeni-ca se savija pod bremenom misli koje se jedva uspijevaju izrazi-ti. Sadržajno se mogu razlikovati tri strofe: 1. r. 4—6 — naša predestinacija od vječnosti;

342 2. r. 7—10 = otkupljenje koje je izvršio Krist; 3. r. 11—14 = u otkupljenju vjerom sudjeluju i Židovi i pogani (»mi« i »vi«). 1,20—23; Opet mala himna Kristu. Navodeći Ps 110,1 i 8,1, Pavao govori o Kristovu uskrsnuću, uzašašću i slavi. U r. 20—21 Pavao izriče Kristovo prvenstvo i uzvišenost nad svim dru-gim bićima. Pobija time kriva strujanja u Efezu i Kolosima koja su pretjerano uzdizala anđele. Najvažniji nauk te poslanice o Kristu, glavi, i Crkvi, njegovu tijelu, jezgrovito je izražen u r. 23. U tom smislu Crkva je Punina (usp. još 3,19; 4,13), ako, prema Pavlu, obuhvaća čitav Kristom obnovljeni svemir, koji, kao okvir otkupljena čovječanstva, sudjeluje u sveopćoj obnovi pod Kristom Gospodarem i Glavom: Kol 1,15—20 i dr. Sve u svima ili sve u svemu izražava sveobuhvatnost obnoviteljske djelatnosti Kristove: 1 Kor 12,6; 15,28; Kol 3,11. 2,1—10: Ovo je sažetak Poslanice Rimljanima: 1. grijeh je zaje-dnička nevolja svih ljudi: »vi« — pogani; »mi« — Židovi. 2. spa-senje se postiže Božjom milošću »u Kristu Isusu«, a 3. prihvaća se vjerom, 4. Bogu na slavu. 2,2—3: prema Eonu. Eon je sotonska, Bogu neprijateljska sila. Zračno kraljevstvo: zrak se u staro vrijeme shvaćao kao stan demonskih sila; njegov gospodar jest Sotona. Djeca srdžbe = kao grešnici umjesto milosti zaslužili bismo Božju srdžbu: Ef 5,6; Kol 3,6; Rim 1,18; 2,5.8. 2,11—22: U SZ-u pogani doista nisu imali dijela u izabranju Izraela, a u NZ-u i od Židova i od pogana stvara se novi Izrael. Bez dijela u Savezima koje je Bog postepeno sklapao s Abra-hamom . . . Mojsijem, Davidom itd.: Post 15,18 i 17,3 ... Izl 19,1 i 24,1—8 ... Sir 44—45 . . . Rim 9,4. 2,13.17: Iz 57,19.

343 3,1: Ova nesvršena rečenica zapravo se nastavlja u r. 14. 3,3—6: Tajna — izvorno: Mysterion — jest božanski plan da se po Kristu, zapravo u Kristu, utjelovljenom Logosu, i na način Krista, tj. pobožanstvenjenjem, spase svi ljudi: 1,9—10. 3,8: među. . . svetima — Dj 9,13 i dr. 3,10: Istom po Crkvi dosegnut je i otkriven puni cilj stvaranja. 3,16: U unutarnjega čovjeka, tj. u »čovjeka u Kristu«, preporo-đena po milosti, nasuprot vanjskom čovjeku u 2 Kor 4,16, 12,2; Rim 7,22. 3,19: Punina — izvorno: Pleroma — Ef 1,20—23 bilj.; Kol 1,19 bilj. 4,1—6,24: Moralni dio poslanice: Budući da su kršćani »tijelo Kristovo«, treba da žive dostojno svoje glave — Krista. 4,1—6: Najvažnija vrijednost u Crkvi jest ljubav (1 Kor 13), koja se izražava jedinstvom. 4,7—16: Tom se jedinstvu ne protivi raznolikost darova i služ-ba u Crkvi. To Pavao dokazuje sebi svojstvenim tumačenjem Ps 68,19. Sličnu misao razvija Pavao u Rim 12,6—8 i 1 Kor 12,4—11. 4,17_24: Ovaj se isječak temelji na Pavlovoj ideologiji o dva Adama, o »starom« i »novom« čovjeku: Rim 5,12—21 i 7,1—25. 4,25—27: Zah 8,16 i Ps 4,5. 5,2: Ps 40,7; Izl 29,18; Kol 3,13.

344 5,8—14: Moralni život kršćaninov prikazan je kao borba svjetla i tame: Mt 5,16; 2 Kor 4,6; 6,14; 1 Sol 5,4—8 i dr. 5,14: Tu, vjerojatno, Pavao donosi jedan od najstarijih kršćan-skih krsnih himana: krst kao uskrsnuće od mrtvih (Rim 6,3 sl) i prosvjetljenje Kristom. 5,22 sl: U odlomku u kršćanskoj ženidbi Pavao razlaže u isto vrijeme u čemu je njezino dostojanstvo — ona je slika još savr-šenije stvarnosti, Krista i Crkve — pa iz toga izvodi zaključke o pravilnim odnosima između muža i žene. Pavlov se nauk teme-lji na Post 2,24 i Mt 19,5. 5,26: Tu Pavao naznačuje obred i misterij krsta. 6,2—3: Izl 20,12; Pnz 5,16. 6,5—8: Iako se Pavao izravno ne zalaže za dokinuće ropstva, postavlja sasvim nova načela socijalnih odnosa: usp. Uvod u Poslanicu Filemonu. 6,14—15: Iz 11,5; Mudr 5,18; Iz 59,17. 6,21: Tihik je Pavlov suradnik. Tito — v. Uvod u Poslanicu Ti-tu.

POSLANICA FILIPLJANIMA Filipi bijahu prvi evropski grad u kojem je Pavao osnovao krš-ćansku zajednicu: Dj 16,8—40. U njoj je, čini se, ostavio kao prvoga stalnog dušobrižnika svog pratioca evanđelista Luku. To se može zaključiti po tome što Luka u Djelima dotle izvješ-ćuje u 1. licu (»mi-izvještaji«), a o daljnjem Pavlovu radu, sa mnogo manje pojedinosti, piše u 3. licu. Pavlu će se opet prid-ružiti nakon tri godine: Dj 20,6. Po svemu se čini da je to bila

345 vrlo napredna kršćanska zajednica, Pavlu osobito privržena. Poznavaoci Pavlovih poslanica smatraju ovu Filipljanima najo-sobnijim Pavlovim spisom: u njoj je dao maha svom srcu. Dosta je pročitati pohvalnicu koju piše Crkvi u Filipima: 1,3—5. Mož-da je zato i pristao, protiv svojih načela, da od te Crkve primi darove: 4,10—20. Poslanica je, reklo bi se, napisana iz Rima, god. 61—63, gdje je Pavao bio sužanj (1,7.13—14) pod paskom rimskog vojnika: Dj 28,16, ali djeluje razmjerno slobodno. No, argumenat za rimsko podrijetlo ove poslanice nije apsolutan; u 1,13 spominje preto-rij, što može označavati carsku palaču u Rimu, ali i državne zgrade izvan Rima: upraviteljev dvor i sudnicu (Iv 18,28.33). U 4,22 piše: »Pozdravljaju vas oni... iz careve kuće«, a to ne ozna-čuje samo članove carske obitelji i dvora nego i robove, slobod-njake, vojnike, službenike u carskoj službi, kakvih je bilo po svim većim mjestima carstva. U toj poslanici idejni je raspored podložen srdačnom razgovoru s voljenom zajednicom. Poziv »Radujte se uvijek u Gospodinu« (3,1) karakterizira tu vedru i srdačnu poslanicu koja je u isto vrijeme intimna i duboka (O. Cullmann). 1,1: Timotej — Uvod u 1 Tim. Grčku riječ episkopos prevodimo, što doslovno i znači, nadglednik: Fil 1,1; 1 Tim 3,2; Tit 1,7; Dj 20,28. U ono vrijeme označavala je višu državnu službu, a u NZ-u počinje se upotrebljavati za crkvenu službu. No, u počet-ku je imala šire značenje nego danas: sama sobom pristaje i biskupima i svećenicima. Nije jasno da li je Pavao upotrebljava već u užem smislu, samo za biskupe, ili u širem — za biskupe i svećenike. Đakoni (poslužnici) — Dj 6,1—6. 1,6: Dan Isusa Krista jest dan njegova slavnog dolaska: usp. Uvod i komentar 1 i 2 Sol. 1,13: svoj carskoj tjelesnoj straži — doslovce: pretoriju, što mo-že označivati i carsku palaču u Rimu, a i državne zgrade u pok-rajinama: tako u Mk 15,16; Iv 18,33 i 19,9; Dj 23,25.

346 1,20: Gal 2,20. 2,8—11: Općenito se smatra da je Pavao ovdje utkao u poslani-cu ovaj kršćanski liturgijski himan Kristu, koji je jedan od naj-starijih. Drevni crkveni učitelji ističu dogmatsko bogatstvo ovog odlomka: 1. Kristovo pretpostojanje, ukoliko je Bog; 2. je-dinstvo naravi i različitost osoba između Oca i Sina; 3. pravo čovještvo Kristovo; 4. sjedinjenje dviju naravi u jednoj osobi Logosa, Utjelovljenje; 5. Kristu pripada božansko klanjanje, jer 6. on je Kyrios — Gospodar, što je u SZ-u bio isključiv naslov Jahvin. 2,15: Pnz 32,5. 3,3: Pravo obrezanje Pnz 10,16; Jr 4,4; Rim 2,29 bilj. i Kol 2,11. 4,10 sl: Pavao zahvaljuje Filipljanima što su mu iskazali ljubav i poslali pomoć. Dobrotvorna djelatnost Crkve ima bogoslužno značenje, kako ističe 4,18 navodeći Post 8,21 i dr.

POSLANICA KOLOŠANIMA Kolosi bijahu važan grad Frigije, nedaleko od Hierapolisa i La-odiceje. Crkvu u Kolosima osnovao je Kološanin Epafra, Pavlov obraćenik (1,7 i 4,11—12), dok je Pavao, na svom 3. misijskom putovanju, boravio u Efezu. Pavao, dakle, piše Crkvi koju nije osnovao niti ju je još pohodio: 1,4—9; 2,1. Poslanica je po svoj prilici napisana iz rimskog sužanjstva god. 61—63. kao i poslanica Efežanima i Filemonu. I temom i rječ-nikom ova je poslanica vrlo srodna Poslanici Efežanima, samo je osobnija i polemičnija. Pavao u njoj, čini se, ispravlja misao-na skretanja koja prijete Crkvi u Kolosima: npr. požidovljenje kršćanstva (Kol 2,16— 21) i neka vrsta gnosticizma koji se iz-ražava u pretjeranom kultu anđela (2,18). Nasuprot tomu, Pa-

347 vao u prvom dogmatskom dijelu poslanice razvija misao o je-dinstvenoj, svemirskoj ulozi Krista i njegova djela: osobito 1,15—20 i 2,9—15. Odatle u drugom dijelu izvodi zaključke za moralni kršćanski život: 3,1—4,6. Ovdje opet nalazimo mali »socijalni kodeks« kršćanstva: Kol 3,18—4,1 = Ef 5,22—6,9. 1,1: Timotej — v. Uvod u 1 Tim. 1,7: Epafra — Filem 23. 1,15—20: U ovom himnu Kristu, koji, vjerojatno, također potje-če iz prve kršćanske liturgije (Iv 1,1—18; Ef 1,3 sl; Fil 2,6—11), Pavao ističe prvenstvo Kristovo u svemu stvorenju (r. 15—17) i u životu Crkve (r. 18—20). Sve je stvoreno po njemu i za njega (r. 16), pa i viša bića, anđeli (prijestolja . . . gospodstva itd.). On je glava tijela — Crkve; Ef 1,22; 4,15; 5,23. On je Punina (iz-vorno Pleroma — usp. Ef 3,19), što u bibl. smislu označuje cijeli svemir ispunjen stvoriteljskom nazočnošću Božjom: Iz 6,3; Jr 23,24; Ps 24,1; 50,12; 72,19; Mudr 1,7. Krist je Punina i jer je u njemu sjedinjena božanska i ljudska narav. Čini se da je cijeli ovaj odlomak nadahnut prvom riječju Biblije Berešit — U po-četku: Krist je »Početak«. 1,26: Tajna — usp. Ef 3,3—6; Rim 16,25—27; 1 Tim 3,16; 2 Tim 1,9—10; Tit 1,1—3. 2,3: Iz 45,3; Izr 2,2—3. 2,6—8: Pavao hoće učvrstiti Kološane protiv učenja koja nam je danas teško točno utvrditi. Zato nije jasno protiv koje »filozofi-je« Pavao govori i što su mu »prirodne sile svijeta«. 2,9—23: U svakom slučaju Pavao poučava Kološane da u Kristu imaju Puninu (1,19) i da zato s njim sudjeluju u trijumfu (r. 11—13), kojemu su podložene i više moći o kojima propovijeda-ju krivi učitelji (r. 14—15); zato kršćane više ne obvezuju stari

348 propisi Mojsijeva zakona, jer je Krist utemeljio novo bogoslužje: r. 16—23. 3,5: Ono što je u vašem tijelu zemaljsko — doslovno: vaše ze-maljske udove. 3,10: Post 1,21. 3,11: Krštenjem se stvara nova, Božja obitelj naroda. 3,18—4,1: Mali kršćanski društveni zakonik, usp. Ef. 5,22—6,9. 4,7—17: Pavao spominje čitav niz suradnika i pomagača u ši-renju Evanđelja. O Onezimu (r. 9) više u Uvodu u Poslanicu Filemonu. Marko (r. 10), pisac 2. evanđelja, opet je u pratnji Pavlovoj: v. Dj 13,36—39. 4,16: Ako ta poslanica iz Laodiceje nije baš Poslanica Efežani-ma, onda je izgubljena.

PRVA POSLANICA SOLUNJANIMA Solun je u Pavlovo vrijeme bio glavni grad Makedonije, trgo-vačko i intelektualno središte, grad u kojem se miješao Istok i Zapad. Pavao je ovamo došao na svom II misijskom putovanju: Dj 17,1—15. Nakon prvih misijskih uspjeha (17,4) morao je iznenada odanle noću pobjeći: Židovi su protiv njega uzbunili grad, podmećući mu protudržavne političke namjere, jer da uči »da ima drugi kralj, neki Isus« (17,7). Iz poslanice saznajemo da je Pavao iz Atene bio poslao u Solun Timotej a da »utvrdi i ohrabri« početničku solunsku zajednicu. Timotej mu je iz Soluna donio dobre vijesti (3,6) i niz doktri-nalnih pitanja o kojima se nakon Pavlova dolaska ondje živo raspravljalo. Ticala su se poglavito Parusije ili drugoga Kristo-va dolaska.

349 Pavao je razdragan dobrim vijestima. To su bili njegovi prvi misijski uspjesi. Zato je ton poslanice familijaran, kakav nala-zimo još samo u Poslanici Filipljanima. Osjeća se srce Pavlovo i sa koliko usrdnosti mladi misionar piše svojim vjernicima: usp. osobito 2,5—12, gdje Pavao opisuje metodu svog misiona-renja. Po važnosti je središnji odsjek 4,13—5,11, u kojem Pavao rješava pitanja Solunjana o Parusiji time što dopunja svoju prvu pouku i ispravlja njihova kriva shvaćanja. Ponajprije u 4,13—18, na osnovu riječi Kristovih (4,15), tješi one koji su ža-lili pokojne kršćane kao da neće sudjelovati u dočeku slavnoga dolaska Kristova: Prije negoli Krist ponovo dođe u slavi, svi će pokojni uskrsnuti. Pavao nadalje ističe neizvjesnost dana Gos-podnjeg (5,1—11) i iz toga izvodi važnu moralnu pouku: ne va-lja se neradino predati tjeskobnom iščekivanju, nego, naprotiv, treba dobro djelovati da spremni dočekamo dan Gospodnji: Mt 24,25 i par. O Parusiji — Dolasku govore i drugi novozavjetni spisi, osobito 1 i 2 Pt i Otk. Poslanica je napisana na II Pavlovu putovanju, po svoj prilici iz Korinta, kamo je Pavao doputovao iz Atene (Dj 18) — dakle god. 51. To je dakle, prva Pavlova poslanica, a možda i najsta-riji spis NZ-a. Ona nam, možda više nego ostale Pavlove posla-nice, otkriva metodu Pavlova apostolata, kao i to kako se uz usmenu riječ, propovijedanje, brzo osjetila potreba i za pisanom riječju, za poslanicama: one dopunjuju, tumače apostolsku pro-povijed i tako i u odsutnosti misionara utvrđuju mlade kršćan-ske zajednice. 1,1: Silvan je po svoj prilici istovetan sa Silom iz Dj 15,40. Sil-van i Timotej dvojica su Pavlovih suradnika koji su pomogli osnovati kršćansku zajednicu u Solunu; i poslije ih šalje crk-vama po Makedoniji: Dj 17,2.4.10.14—15; 18,5. 1,6: Riječ = Evanđelje: 1 Sol 2,13; 1,10. Kršćani ne očekuju Krista kao suca, nego kao osloboditelja. 2,4: Jr 11,20.

350 2,9: Pavao je izrađivao šatorska krila: Dj 18,3. 2,16: Post 15,16; Dj 13,45.50; 14,2.19; 17,5.13; 18,12. 2,19: Prvi put dolazi u pismu riječ Parousia, što doslovce znači Prisutnost, a u NZ označuje slavni Kristov drugi dolazak. 3,1—5; Dj 17,15. 3,10: Pavao je naglo morao ostaviti Solun pa Solunjane nije dospio potpuno poučiti: 4,1—2; 5,12—22. 3,13: sa svojim svetima — Krista će o njegovu dolasku pratiti anđeli: Mk 8,38; Mt 25,31 i dr. No, nije isključeno da je ovdje riječ o vjernicima: Kol 3,4. 4,5: Jr 10,25; Ps 79,6. 4,8: Ez 36,27. 4,13—18: Susret svih kršćana s Kristom u povodu njegova po-novnog dolaska na svršetku svijeta opisan je slikovitim biblij-skim rječnikom. Pavao ponajprije snažno izlaže nauku o uskrs-nuću: r. 14—18. Umrli ujedinjeni s Isusom, doslovno: koji su u njemu usnuli. U Bibliji se smrt shvaća kao san iza kojeg dolazi buđenje: Mt 9,24; Iv 11,11; Post 47,30 i dr. Mi živi — neki iz toga zaključuju da je Pavao bio uvjeren da će on već dočekati Parusiju. Sv. Augustin upozorava da se Pavao poslužio govor-ničkom figurom koja se grčki zove »enallage«: piše kao da se živ stavlja u čas Parusije. Iz 2 Sol 2,1 jasno slijedi da su ga čitatelji krivo razumjeli, kao da ovdje piše da je Parusija na domaku. 4,14: Mt 24,31; Ez 37,1—14. 5,1: Am 5,18; Mt 24,43; Lk 12,39.

351 5,3: Jr 6,14. 5,8: Iz 59,17. 5,12—13: Očito su već u najstarijoj kršćanskoj zajednici posto-jali hijerarhijski odnosi. 5,19 si: U Prvoj crkvi osjećalo se snažno djelovanje Duha Sve-toga po tzv. karizmaticima: 1 Kor 12—14.

DRUGA POSLANICIMA SOLUNJANIMA Druga poslanica Solunjanima, kako se pretpostavlja, napisana je također iz Korinta, ubrzo poslije prve, dakle god. 51. Pošto je Pavao izrazio zadovoljstvo zbog uspješnosti prve poslanice, brzo prelazi na predmet: želi ispraviti kriva shvaćanja o vremenu Dana Gospodnjeg, Parusije. Neki su, naime, smatrali da se to vrijeme već počelo, ili barem da je na domaku. Pozivali su se na krivo shvaćeno mjesto iz 1 Sol 4,14 sl, odn. na neki navodni Pavlov spis ili tobožnje objave (2,2). U poslanici Pavao više pu-ta ističe da se drže onoga što im je, bilo usmeno bilo pismeno, o tome izložio: 2,15; 3,6 i dr. Dan Gospodnji još nije došao jer se još ne opažaju znakovi koji će mu prethoditi: 1. apostazija — otpad od vjere; 2. očitovanje Čovjeka grijeha koji je Sin propas-ti, a koga tumači od najstarijih vremena poistovećuju s Ivano-vim Antikristom (1 Iv 2,18.22; 4,3; 2 Iv 7) što će se dići protiv Boga, zasjesti u Božjem hramu i proglasiti se Bogom. Taj Čov-jek grijeha još se nije očitovao jer ga nešto odn. netko zadržava. Kad prestane zapreka dolasku Čovjeka grijeha, pojavit će se on, Bezbožnik, koji će tvoriti i čudesa samo da zavede one što ne vjeruju Evanđelju, ali će ga Krist naposljetku uništiti. Taj je odlomak poslanice vrlo značajan, ali u pojedinostima nejasan: v. 2,3—12 bilj. Pavao upozorava da je o svemu tome Solunjane i usmeno bio poučio, a nama njegova živa riječ nije dostupna. Inače, i sam je Krist u svom apokaliptičkom govoru upozorio na

352 veliku nevjeru (Mt 24,10), na lažne proroke (Mt 24,11) i na laž-ne mesije (Mt 24,24) prije drugoga Dolaska Sina čovječjega. Značajna je moralna pouka koju Pavao iz svega toga izvodi: on najenergičnije govori protiv onih koji se, zaneseni krivim išče-kivanjem Dana Gospodnjega, predadoše neradu. Uistinu, 2 Sol 3,6—13 novozavjetna je himna radu. Apostol je neumoljiv: »Tko neće da radi« — piše — »neka i ne jede« (3,10; 1 Sol 2,9 i 4,11). 1,7—10: Ovi su reci sažetak više navoda SZ-a: r. 7—8 = Iz 66,15; Jr 10,24; Ps 79,6; r. 9 = Iz 2,10.19.21; r. 10 = Iz 49,3; 2,11.17; Ps 89,8; 68,36. 1,12: Iz 24,15; 66,5: Mal 1,11. 2,1 sl: Poslije svoga prvog pisma Solunjanima Pavao je opet dobio vijesti da ih muče pitanja o dolasku Gospodinovu. Dan Gospodnji još nije došao, niti je na domaku, a prethodit će mu znakovi po kojima će se moći zaključiti da je blizu. Objava na koju se pozivao neki samozvani prorok; govor je vjerojatno us-mena pouka nekoga učitelja u crkvi (1 Kor 12,28; Dj 13,1); pos-lanica — možda krivo shvaćena Prva Solunjanima ili neki dru-gi spis koji se širio kao Pavlov. 2,3—12: Odlomak podsjeća na starozavjetne izjave Daniela, Izaije, Ezekiela. Opis je pun simbolike koju nije lako odgonet-nuti. Čovjek grijeha podsjeća na Dn 11,36 koji izvješćuje o pro-tubožjem djelovanju Antioha Epifana, pralika Antikrista u ka-snom židovstvu. Teško je odgovoriti što znači što mu sada pri-ječi (to katehon) i koji ga dosad zadržava (ho katehon). Od sta-rine se o tome raspravlja. Neki misle da je to Rimsko carstvo sa svojim kakvim-takvim poretkom koje priječi nastup zla. Po drugima, dolazak zla priječi Crkva, a po nekima Arkanđeo Mi-hael koji je bio zaštitnik sinagoge, a sada je zaštitnik Crkve (Dn 13,21 i Otk 12,7—9). Tajna bezakonja stoji zacijelo nasup-rot tajni prave vjere: 1 Tim 3,16. Tajna bezakonja ima veliko značenje u Kumranskoj literaturi, a označuje protubožje snage

353 u svijetu. Uz suradnju Sotone koji će Bezbožniku saopćiti svoju moć: Otk 13,1—4. 2,10—12: Moralna je pokvarenost i ljudska krivnja i Božja kaz-na: Bog prepušta pokvarenosti one koji se protive njegovoj mi-losti: Izl 4,21; 9,12; 10,20.27; Jš 11,20; Rim 1,20-28. 2,13: Pnz 33,12. 3,1: nastavi trčati prema Ps 147,15; ili je slika nadahnuta utr-kama na stadiju: 1 Kor 9,24 sl.; Fil 2,16; Riječ Božju, Evanđe-lje, raznose svijetom njezini misionari, apostoli. 3,6: 1 Sol 4,1; 5,14. 3,8: 1 Sol 2,8—9.

PRVA POSLANICA TIMOTEJU Tri male poslanice koje slijede, 1 i 2 Tim i Titu, zbog svog sadr-žaja zovu se od XVIII st. »pastoralne«: kako to označuje Mura-torijev fragmenat, najstariji popis svetih knjiga NZ-a iz II st., te su poslanice napisane »za uređenje crkvene discipline«. U drugim Pavlovim poslanicama lakše je odrediti povijesne okolnosti u kojima su napisane; u pastoralnima je to teško. Prema 1 Tim 1,3, Pavao je pošao u Efez, a onda u Makedoniju. Prema 2 Tim 1,8.16, Pavao je u zatvoru. A opet, ako podatke 2 Tim usporedimo s onima koje čitamo u Dj 28,30—31 i u Posla-nicama iz sužanjstva, moramo zaključiti da je u 2 Tim riječ o nekom drugom »zatvoru«, odn. sužanjstvu, koje je mnogo strože od onoga prvog iz Dj 28,30—31. U »prvom sužanjstvu« Pavao je slobodno propovijedao, a u 2 Tim 2,9 s njim postupaju kao sa zločincem; svi su ga njegovi ostavili (4,16) te star i iscrpljen očekuje smrt: 4,6—8.18.

354 Zato bibličari raspravljaju koliko te poslanice, barem u obliku u kojem su došle do nas, potječu od Pavla. Jedni im poriču au-tentičnost: ne bi ih napisao sv. Pavao. Ti se, osim na spomenu-te razloge, pozivaju još i na to da u ovim poslanicama dolaze razvijeniji teološki pojmovi i shvaćanja nego u ostalim Pavlo-vim poslanicama; i da one pretpostavljaju razvijenije crkveno uređenje, osobito monarhički episkopat, što bi pokazivalo da su napisane potkraj I stoljeća, odnosno početkom II st. Nije, vele, isključena ni pseudo-epigrafija: neki kasniji pisac, udomljen u Pavlovim mislima, napisao je — koje desetljeće poslije Pavlove smrti — ove poslanice pod Pavlovim imenom, a Crkva ih je zbog njihova sadržaja primila među svoje svete i vjeroobvezat-ne knjige. Drugi bibličari smatraju da te poslanice upotpunjuju povijesne podatke Djela apostolskih i ostalih Pavlovih poslanica. Prema tome, trebalo bi uspostaviti ovaj redoslijed događaja: nakon svoga prvog sužanjstva (god. 61—63) Pavao je bio pušten na slobodu, te je poduzeo daljnja apostolska putovanja: možda u Španjolsku, a onda u Efez, na Kretu, u Makedoniju. Kad se razbjesnjelo prvo, Neronovo progonstvo, rimsko ga je redarstvo uhvatilo i zatvorilo u Rimu — prema predaji: u Mamertinskoj tamnici — dok mu god. 67. nije na Ostijskom putu bila odrub-ljena glava. Na tom mjestu u IV st. car Konstantin podigao je Baziliku sv. Pavla. A što se ove poslanice jezikom i teološkim pojmovima razlikuju od ostalih Pavlovih, to se tumači već sa-mom njihovom osobitošću: Pavao ih piše svojim skorim naslje-dnicima, o sasvim određenom predmetu — o upravi Crkve. I zato su, vele ovi bibličari, one najstariji dokumenti u kojima se nazire apostolsko podrijetlo monarhičkoga episkopata. Svakako, ove se poslanice svojom porukom nadovezuju na osta-le Pavlove, te ih upotpunjuju. Crkva ih je uvijek cijenila i čuva-la kao svete knjige. Timotej — brat (1 Sol 3,2), suradnik (Rim 16,21) i predragi sin Pavlov (1 Kor 4,17) — priključio se apostolu na njegovu 2. mi-sijskom putovanju: Dj 14,16—20; 2 Tim 3,11. Rodio se u Listri, od oca poganina i majke Židovke, imenom Eunike; baka mu se

355 zvala Loida (2 Tim 1,2). S Pavlom je proveo najtegobnije godine utemeljenja prvih crkava u Filipima (Fil 1,1), Solunu (1/2 Sol 1,1), Ateni (Dj 17,15) i Korintu (Dj 18,5). Povremeno je vršio posebna poslanja, npr. ono u Solunu: 1 Sol 3,2; 5,1—3. S Pav-lom je i na 3. putovanju, u Efezu, odakle obilazi crkvama: Dj 19,22; 1 Kor 4,17; 16,10. Uz Pavla je prezimio u Korintu god. 57—58: Rim 16,21. Po svoj prilici s njim putuje u Jeruzalem: Dj 20,4. Uz učitelja je u rimskom sužanjstvu: Fil 1,1; Kol 1,1; Flm 1. Poslije toga nemamo više podataka do 1 Tim 1,3, odakle saz-najemo da ga je, razmjerno još mlada, Pavao postavio za preds-tojnika crkve u Efezu. U teškim okolnostima 2. sužanjstva Pa-vao poziva svoga vjernog suradnika u Rim: 2 Tim 4,9 (Heb 13,24). Poslanica upozorava mladog crkvenog starješinu da bude bu-dan protiv krivih učitelja: 1,3—20; 4,1—11; 6,3—10. Poučava ga o disciplini unutar crkvene zajednice (2,1—15), o odnosu prema vlastima (3,1—13) i o biskupskim dužnostima: 4,12—6,2. 1,17: Jedna od najstarijih kršćanskih molitava. 3,1—13: Tit 1,6—9; 2,2—3. 3,16: Ovo je također jedan od najstarijih liturgijskih himana Kristu. 4,4: Post 4,31. 5,18: Pnz 25,4 (Lk 10,7). 5,19: Pnz 19,5. 6,12: Lijepo priznanje: svečano obećanje prigodom krsta.

DRUGA POSLANICA TIMOTEJU

356 Pismo je, po mišljenju jednoga dijela bibličara, napisano iz drugoga rimskog sužanjstva, potkraj Pavlova života, god. 67: 1,2.16 sl; 2,9. Pavao predosjeća svršetak (4,6) i potiče vjernog suradnika Timoteja da sve sile posveti Evanđelju (1,6—2,13; 4,1—8) te da čuva pravovjerje: 3,10—17. Tu poslanicu mnogi smatraju duhovnom oporukom Pavlovom. 1,6: 1 Tim 4,6. 1,7: Timotej je, čini se, bio bojažljive naravi: 1 Kor 16,10—11. 2,11—13: I ovo je, po svoj prilici, prastari kršćanski liturgijski himan. 2,19: Br 16,5; Iz 52,11. 3,11: Dj 13,50; 14,5—6.19. 4,9 sl: Iz ovih se redaka nazire u kako je teškim prilikama Pa-vao proživljavao posljednje dane. Luka i Marko, obojica evanđe-listi, bijahu češće u pratnji Pavlovoj: Dj 12,12 bilj. i 13,13 bilj. i 16,10 bilj. Knjige — možda: poslanice Pavlove; pergamenti — svici Biblije. 4,14: Ps 62,13; Aleksandar — 1 Tim 1,20. 4,17: Ps 22,22; Dn 6,21.28. Lavlja usta — smrtna pogibelj. 4,19—21: Priska i Akvila: Dj 18,2—3 bilj.; Rim 16,3—4; Onezi-for: 2 Tim 1,16—18; Erast — 1 Kor 16,23; Dj 19,22; Trofim Dj 20,4; 21,29. Lino se spominje u povijesti kao prvi nasljednik Petrov.

POSLANICA TITU

357 O Titu znamo vrlo malo, iako ga Pavao često spominje. Potječe iz poganske grčke obitelji: Gal 2,3. Obratio ga je vjerojatno sam Pavao: Tit 1,4. Bio je među najrevnijim kršćanima, te ga je Pa-vao poveo na apostolski sabor kao predstavnika kršćana iz po-ganstva: Gal 2,3; Dj 15,2. Prema 2 Kor 2,12 sl; 7,6 sl; 12,8, on je morao biti s Pavlom u Korintu god. 50—52; tu je mogao steći poznavanje te Crkve pa ga je Pavao kasnije poslao da u njoj sredi prilike: 2 Kor 7,6 sl. S Pavlom je na 3. misijskom putova-nju u Efezu, zajedno s Timotejem: 1 Kor 16,8. Odatle kao osoba Pavlova povjerenja ide dvaput u Korint: prvi put da sredi prili-ke u korintskoj Crkvi: 2 Kor 2,4.13; 12,18 i 1 Kor 16,5 sl (Dj 20,1-3); drugi put kao nosilac Druge poslanice Korinćanima i kao organizator sabiranja milostinje za jeruzalemsku Crkvu: 2 Kor 8,6. Nakon toga ne znamo o Titu ništa do Tit 1,5, odakle saznajemo da ga je Pavao postavio predstojnikom Crkve na Kreti, odakle je možda misionario i u Dalmaciju: 2 Tim 4,10. Poslanica daje naputke o svojstvima kandidata za crkvene slu-žbe: 1,5—9; o različitim skupinama vjernika: 2,1—10; o odno-sima kršćana s vlastima i ostalim građanima: 3,1—2; o budnos-ti protiv krivih učitelja: 1,10—16; 3,9—11. 1,5: starješina — grčki presbyteros — možda isto što i episko-pos. Fil 1,1 bilj. 1,7—9: 1 Tim 3,1—7. 1,10—12: 1 Tim 1,3-11; 4,1-11; 6,3-10; 2 Tim 2,14—18. 1,12: Izreka je postala poslovična, a potječe od pjesnika Epime-nida iz VI st. pr. Kr. 2,14: Ez 19,5; Pnz 7,16. 3,4—7: I to je odlomak prakršćanskog himna Kristu; pjevao se prigodom krštenja.

358 3,13: Apolon — Dj 18,24; 19,1; 1 Kor 1,12; 3,4. 6.12; 4,6; 16,12.

POSLANICA FILEMONU Poslanica Filemonu najkraći je — ima samo 25 redaka — ali i najosobniji Pavlov spis. E. Renan zove ga »biserom rane krš-ćanske književnosti«: s jedne strane očituje Pavlovu otmjenost, pažnju prema suradnicima, mekano očinsko srce prema svima, dosjetljiv stil; a s druge strane osvjetljuje stav kršćanstva pre-ma pitanju ropstva. Filemon je bio ugledan građanin grada Ko-losa, »prijatelj« (r. 17) i »suradnik« (r. 1) Pavlov. Zajedno sa ženom Apijom i sa sinom Arhipom u svojoj je kući omogućio sastajanje crkvene zajednice (r. 2): prve su »crkve«, dakle, bile u privatnim kućama. Svoje bogatstvo znao je upotrijebiti na korist svoje braće kršćana (r. 4—7). Pavao se sada kod njega zauzima za njegova roba Onezima koji je bio pobjegao od File-mona i pribjegao k Pavlu. Pavao ga, prema tadanjem građan-skom pravu, vraća gospodaru, ali se sav zalaže da mu osigura što bolji prijem: zauzima se za nj kao za »sina« (r. 10) — jer ga je »rodio«, tj. krstio — štoviše, kao za »moje srce« (r. 12). Pod-sjeća Filemona na ono što je kao kršćanin »dužan« učiniti (r. 9), da Onezima, koji je sada također kršćanin, primi »ne više kao roba, nego više od roba — kao drugog brata« (r. 16). Pavao je uvjeren da će Filomen »učiniti i više nego što pitam«, tj. podari-ti Onezimu slobodu. Pavao u tom pismu ne nastupa doduše kao socijalni reformator, mijenjajući društvene strukture izvana; on je »evangelizator« jer propovijeda nove nutarnje odnose me-đu ljudima na osnovu novih odnosa prema Kristu koji je svima Gospodin: Kol 3,22—25 i Ef 6,5—7. Značajno je u tom smislu Pavlovo načelo: »...nema više ni roba ni slobodnjaka... jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu«: Gal 3,28; 1 Kor 12,13.

POSLANICA HEBREJIMA

359 Među spisima NZ-a posebno mjesto zauzima Poslanica Hebre-jima. Pavlovim poslanicama više-manje već iz samog uvoda i zaglavka možemo odrediti autora, zajednicu kojoj su upravlje-ne, u kojim su okolnostima napisane itd.: Rim 1,1—15 i 16,1—27; 1 Kor 1, 1—17 i 16,1—26. Poslanici Hebrejima teško je iz samog teksta utvrditi autora, krug čitateljstva, vrijeme i okol-nosti postanka. Ona je svakako idejno srodna s Pavlovim pos-lanicama, ali se i jezično i stilski znatno od njih razlikuje. Zna-čajna je poč. III st. Origenova opaska: »U stilu Poslanice Heb-rejima nema one neizglađenosti koja je svojstvena Apostolu (Pavlu). Naprotiv, ova poslanica i po svom književnom sastavu pokazuje savršeniju grčku formu, što će svatko priznati koji se razumije u stil. A u pogledu sadržaja, u njoj nalazimo divne misli koje ne zaostaju za Apostolovim spisima ... Zato bih ja ovako presudio: misli su Apostolove, a izraz i sastav od nekoga je drugog koji je zapamtio njegovo naučavanje te zapisao ono što je od učitelja čuo... Stoga je naši preci nisu bezrazložno smatrali Pavlovom« — osobito prema ondašnjem shvaćanju au-torstva. Najstariji svjedok ove poslanice jest papa Klement Rimski, koji je potkraj I st. navodi u svojim spisima. Klement Aleksandrijski smatra je Lukinom, Tertulijan Barnabinom. U novije joj vrijeme traže sastavljača među ostalim Pavlovim su-radnicima: Klement Rimski, Apolon, Akvila... U Zapadnoj je crkvi nakon kolebanja u III i IV st. ustaljena u popisu svetih knjiga, poglavito pod utjecajem Istočne crkve, gdje su je od naj-ranijih vremena smatrali Pavlovom, nadahnutom i vjero-obvezatnom. Naslov »Hebrejima« potječe iz II st. kad se, na osnovu raščlam-be sadržaja, nastojalo barem najopćenitije ustanoviti kojem je krugu čitateljstva poslanica upravljena. »Hebreji« su Židovi obraćeni na kršćanstvo. Zato se pisac poziva na »oce«: 1,1; često se vraća na biblijski pojam Božjega naroda. Crkva je novi na-rod Božji, novi Izrael: 2,17; 5,3; 7,11; 11,15; 13,12; naširoko razrađuje usporedbu s nevjernim Izraelom u pustinji: 3,7—4,13. Ipak, do danas je teško točnije odrediti o kojoj je »hebrej-

360 skoj« zajednici riječ. Postoje uglavnom tri mišljenja koja je smještaju u jedan od tri centra: Jeruzalem, Aleksandriju, Rim. U svakom slučaju, posrijedi je specifična židovsko-kršćanska zajednica u kojoj je bio snažno razvijen ukus za starozavjetno bogoslužje i koja se razumjela u tzv. tipički smisao prema ko-jemu starozavjetni obredi naviještahu novozavjetne stvarnosti. Zato i danas Poslanica Hebrejima traži izvježbana čitatelja koji je upućen u njezin specifični vidik i u njezin posebni način ra-zumijevanja Biblije. Poslanica je napisana u odlučnom povijesnom času, možda u doba Neronova progonstva (god. 64. i dalje) ili prije katastro-falnih godina za Židove (god. 67—70). Uistinu, u spisu se osjeća kritičnost trenutka: 10,25.37; 12,26; 13, 13 sl. I zato poslanica upućuje svom čitateljstvu »riječ ohrabrenja«: 13,22; hoće osmje-liti kršćane na izdržljivu vjernost Kristu, te se može reći da je »ustrajnost« ili »izdržljiva vjernost« njezina temeljna poruka: 4,14 i 10,23; 3,7—4,13; 6,11; 10,32—36 i dr. U tom smislu zna-čajna je osobito gl. 11, u kojoj pisac, kao na kakvoj bogatoj freski, sažima svetu povijest i prikazuje niz »otaca« židovskoga naroda koji su, oduševljeni vjerom, vjerno izdržali kušnje i pos-tigli obećanja. Poslanica je vrlo svečana i monumentalno zasnovana. Uistinu, djeluje više kao doktrinalni traktat s homiletskim prizvucima nego kao poslanica. Središnja joj je tema: Krist jedini pravi veliki svećenik koji je, kao takav, posrednik najintimnijeg »pri-stupa« k Bogu, što se ostvaruje u NZ-u. Pisac tu središnju temu postepeno razvija: 1. Krist nadvisuje anđele jer su oni Božje sluge, a Krist je Božji sin: gl. 1 i 2; 2. Krist nadvisuje Mojsija: gl. 3; 3. Kristovo svećenstvo nadvisuje svećenstvo velikog sve-ćenika SZ-a: gl. 5—7; 4. Nebesko svetište u koje je Krist ušao svojim uzašašćem nadvisuje stari židovski Hram: gl. 8—9; 5. jedinstvena Kristova žrtva na križu nadvisuje mnoštvo žrtava SZ-a: gl. 10. U ta doktrinalna razlaganja — obrazložena poseb-nim tumačenjem SP-a, prema ukusu čitateljstva kojemu je pos-lanica upravljena — umetnuti su poticajni dijelovi: 3,1-4,16 i 5,11—6,20. Poslanicu otvara svečani uvod o Kristu konačnom i

361 vrhovnom proroku (1,1—4), a gl. 13, kao zaglavak, daje spisu poslanički ton donoseći pojedinačno opomene i osobne obavijes-ti, želje i pozdrave. Po svojem ustrojstvu Poslanica Hebrejima slična je Poslanici Rimljanima, samo što joj je vidik posve drugi. U Poslanici Rim-ljanima uzvisuje se Kristovo evanđelje, uspješno za spasenje, nasuprot bezuspješnosti Mojsijeva zakona, odn. uspoređuje se čovječanstvo bez Krista s čovječanstvom Kristom otkupljenim. U Poslanici Hebrejima ističe se nadmoć NZ-a nad SZ-om (8,6—13; 10,1 i dr.), osobito sa stanovišta savršenog ostvarenja reli-gioznosti. S obzirom na kristologiju, tj. nauk o Kristu, Poslanica Hebre-jima približava se svijetu Ivanovih spisa (O. Cullmann). Ona nam, kao nijedan drugi spis NZ-a, zajedno s Ivanovim spisima omogućuje da osjetimo što je o Isusu Kristu mislila i vjerovala prva Crkva i koja su bila njezina eshatološka očekivanja. U tom smislu osobito se približuju svečani uvodi Heb 1,1—4 i Iv 1,1—18: Krist, kao Sin, objavitelj Očev. Prema Poslanici Hebre-jima, Krist je »gospodar« koji posreduje za nas kod Oca; on je vršak i ključ cijele Biblije; njegov zemaljski život središnji je događaj koji određuje povijest spasenja i povijest svijeta. Dos-lovno: »Krist — isti jučer, danas, zauvijek« (13,8). 1,1—4: Pisac odmah ulazi u osnovnu temu poslanice: Krist na-dvisuje sva stvorenja, pa i anđele. On je posljednji i vrhovni prorok jer je Sin. 1,5—14: Nizom biblijskih tekstova dokazuje se Kristovo božan-sko sinovstvo i kraljevsko dostojanstvo; kao prvenac nad svim stvorenjima ima pravo da mu se klanjaju i anđeli: r. 5 = Ps 2,7: 2 Sam 7,14; r. 6 = Ps 9,7; r. 7 = Ps 104,4; r 8—9 = Ps 45,6—8; r. 10—12 = Ps 102,26—28 (Iz 34,4 i Otk 6,14); r. 13 = Ps 110,1 (Mt 22,44; Dj 12,15 i dr.). 2,6-8: Ps 8,5-7 (LXX).

362 2,12—16: Ps 22,23; Iz 8,17—18; 41,8—9. 3,1—4,13: Krist je uzvišeniji i od Mojsija koga Izraelci smatra-ju idealom religioznosti, osobom Bogu najmilijom. 3,2—5: Prema Br 12,7, Mojsije je bio samo sluga u kući Božjoj, a Krist je graditelj kuće (1 Kor 10,4), i kao Sin stoji nad kućom Božjom. 3,7-ll: Ps 95,7-11 (Iz 17,7; Br 14,21-23; 20, 2—5). 3,12—19: Klasičan primjer kako se u spisima NZ-a komentira i razumije SZ. Povijest izlaska Izraelaca iz Egipta, prijelaza preko pustinje u Obećanu zemlju, slika je i opomena kako se imaju vladati kršćani na putu u konačni »počinak« (3,19—4,3). Temeljna krepost jest ustrajna vjernost Kristu. 4,3—11: Produžuje se tumačenje i primjena Ps 95,7—11 u vezi s tekstom iz Post 2,2: Sva obećanja SZ-a o »počinku« (suboti) imaju se konačno ispuniti u »Božjem počinku«, u koji će kršća-ne, kao novi Božji narod, uvesti novi Jošua — Krist. 4,14: Jednom na godinu, na Blagdan pomirenja (Kippur), veliki bi svećenik ušao u Svetinju nad svetinjama jeruzalemskoga hrama. Krist je jednom zauvijek prošao kroz nebesa, ti. ostvario ono što je obred SZ-a označavao: intimni pristup k Bogu. Već 2,17 i 3,1 Krista naziva velikim svećenikom. U drugom odsjeku (4,14—10,18) rasvjetljuje se taj Kristov naslov u odnosu s veli-kim svećeništvom SZ-a. S tim u vezi proučava se opći odnos mojsijevstva s kršćanstvom, točnije SZ-a s NZ-om. 5,4-6: Izl 28,1—2; Ps 2,7; Ps 110,4. 6,8: Post 3,18. 6,13—14: Post 22,16—17.

363 6,19—20: Lev 16,2 i Ps 110,4. 7,1—10: Opet imamo primjer posebnog stila tumačenja SZ-a koji je bio udomaćen u krugovima kojima Pavao piše: Melkise-dek se (Post 14,17—20) spominje u Bibliji iznenada, bez rodos-lovlja i bez ostalih biografskih podataka. Zato je on za pisca Poslanice simbol ili »tip« Kristova božanskog podrijetla i vječ-nog svećeništva; Melkisedek blagoslivlje Abrahama i prima od njega prinos desetine, dakle je veći od njega, u čemu je također predznak Krista koji je veći od Abrahama. 7,11—22: Ps 110,4. Produžuje se prijašnje razlaganje: baš zato što je svećenik sličan Melkisedeku, Krist kao svećenik nadvisu-je starozavjetno levitsko svećeništvo, osobito svojom bezgrešno-šću (7,26) i jer je Sin (7,28). 8,1—13: Svećenici SZ-a vršili su svoju službu u šatoru saveza; Krist kao svećenik NZ-a izvršuje svoje svećeništvo u nebesima. 8,1—5: Ps 110,1; Br 24,6 i Izl 25,40. 8,8—12: Jr 31,31—34 = proroštvo o Novom savezu. 9,1 sl: Za razumijevanje ovog poglavlja treba imati pred očima temeljne podatke o organizaciji bogoslužja SZ-a, a osobito o najsvečanijim obredima na Dan pomirenja: Lev 16,1—34; 23, 26—32 i dr. Ovdje se ističu prednosti Kristove žrtve pred žrt-vama SZ-a: 1. Aron je prinosio žrtvu i za se jer je i sam bio gre-šnik: Krist kao bezgrešan toga ne treba; 2. žrtve SZ-a obavljaju se u šatoru, Krist žrtvuje u nebeskom svetištu; 3. u bogoslužju SZ-a prinosi se krv junaca i jaraca, a u bogoslužju NZ-a krv samog svećenika, Sina Božjega; 4. U SZ-u veliki je svećenik smio ući u Svetinju nad svetinjama samo jedanput u godini, Krist je ušao jednom zauvijek; 5. dok je veliki svećenik smio ući sam, i nitko drugi, Krist sa sobom vodi sve koji su sjedinjeni s

364 njegovom žrtvom; 6. Aronova se žrtva ponavlja jer nije mogla postići cilja, Kristova je žrtva jednom zauvijek, jer je savršena (9,20; Izl 24,8; Mt 26,28; 9,27; Iz 53,12). 10,5—7: Ps 40,7—9. 10,12—13: Ps 110,1. 10,16—17: Jr 31,33—34 (Heb 8,8—12). 10,19—25: U ovom odlomku ima više izraza koji upućuju na prvu kršćansku terminologiju: r. 19 u Svetinju nad svetinjama; samom Bogu; r. 21 nad kućom Božjom: nad Crkvom; r. 22 čis-tom vodom: krštenjem. 10,27: Iz 26,11. 10,28—29: Br 15,30; Pnz 17,5; Izl 24,8. 10,30: Pnz 32,35—36. 10,32: prosvijetljeni = kršteni. 10,37—38: Iz 26,20. 11,1 sl: U ovom poglavlju spominju se najvažnije etape i najpo-znatiji likovi svete povijesti: 1. Abel: r. 4 = Post 4,4; 2. Henok: r. 5 = Post 5,24; 3. Noa: r. 7 = Post 6,8—22; 4. Abraham: r. 8—10 = Post 12,1-4; 23,4; 26,3; 35,12 i r. 17—19 = Post 22,1—14; 21,12; 5. Sara: r. 11 = Post 17,19; 21,2; 6. općenito svi patrijar-si: r. 13—16 = Post 23,4; 7. Izak: r. 20 = Post 27,27. 39—40; 8. Jakov: r. 21 = Post 47,31; 9. Josip: r. 22 = Post 50,24—25; 10. Mojsije: r. 23—28 = Izl 2,2.11—12; Ps 89,52; 11. Izraelci: r. 29—30 = Izl 14,22.27; Jš, 6,20; 12. Rahaba: r. 31 = Jš 2,11; 6,17; 13. suci, kraljevi, proroci itd. u r. 32—38. 12,2: Ps 110,1.

365 12,5-6: Izr 3,11—12. 12,12: Iz 35,3 i Izr 4,26. 12,14: za spasenjem dosl. za mirom. 12,15—16: Pnz 29,17 i Post 25,33—35. 12,18—20: Izl 19,12—13.16.18—19; 20,19. 12,21: Pnz 9,19. 12,24: Abelova krv vapila je u nebo za osvetom — a Kristova za oproštenjem. 12,26: Hag 2,6. 12,29: Iz 33,14; Pnz 4,24. 13,2: Post 18,19 i Suci 13. 13,3: u zemaljskom svijetu — dosl. u tijelu. 15,5—6: Pnz 31,6 i Ps 118,6. 13,11: Lev 16,27. 13,15: Ps 50,14.23 i Hoš 14,3.

KATOLIČKE POSLANICE Sedam poslanica koje slijede iza Pavlovih zovu se od najstarijih vremena, a osobito od sv. Jeronima, katoličke poslanice. Taj se naziv »katoličke« (grčki: katholikos = općenit) može razumjeti u

366 tom smislu što nisu, kao Pavlove, upućene određenim zajedni-cama (Rimljanima, Korinćanima itd.), nego su upravljene više-manje cijeloj Crkvi: Jak 1,1; 1 Pt 1,1 itd. Tako je Crkva zapravo od početka primila sve spise, premda su pojedini od njih i bili naslovljeni mjesnim Crkvama: cijela ih je zajednica vjernika smatrala Sv. pismom, za život smjerodavnim. Kraj tolikog bro-ja Pavlovih poslanica i kraj njihova sadržajnog bogatstva, kato-ličke poslanice općenito su manje poznate. No i one se odlikuju izvornošću poruke i raznolikošću sadržaja te spadaju u cjelovi-tost NZ-a.

JAKOVLJEVA POSLANICA Autor se ove poslanice predstavlja kao »Jakov, sluga Boga i Gospodina Isusa Krista«: 1,1. U NZ-u susrećemo više osoba s tim imenom: a) Jakov (Stariji), apostol, brat Ivanov, koga je oko god. 44. dao ubiti Herod Agripa: Mt 10,2 i Dj 12,2; b) Jakov (Mlađi), sin Alfejev: Mt 10,3; c) Jakov koji se spominje kao je-dan od »braće Gospodinove«: Mt 13,55, a koji je valjda onaj isti koga spominje sv. Pavao u Gal 1,19 kao jednu od najuglednijih ličnosti prve Crkve: Gal 2,9.12, te se ističe u Dj 12,17; 15,13; 21,18, vjerojatno kao biskup jeruzalemski. On je jamačno autor ove poslanice. Uistinu, samo je takav mogao pisati s autorite-tom koji se osjeća u njezinoj nauci, opomenama, ukorima, prije-tnjama: u njezinih 108 redaka nalazimo 60 imperativa. Mnogi smatraju da je ova poslanica najstariji spis NZ-a, napi-sana prije jeruzalemskoga sabora god. 49/50. To se mišljenje zasniva ponajpače na tom što je, čini se, sastavljena još u duhu sinagogalnog moralnog propovjedništva. To, međutim, ne mora biti dokazom njezine starine. Ako joj je pisac Jakov, prvi bis-kup jeruzalemski, onda je svakako napisana prije god. 62, kad je on, prema Josipu Flaviju, pretrpio mučeničku smrt od Žido-va. U svojim je spisima navodi kao svetu knjigu Klement Rim-ski potkraj I st.

367 Jakovljeva poslanica upravljena je »dvanaesterim među poga-nima rasijanim plemenima«. Grčki izraz diaspora (rasijanost) označivao je Židove koji su emigrirali iz Palestine: Jr 15,7; Ps 147,2; Jdt 5,19; Iv 7,35. No, ovdje se taj izraz može razumje-ti dvojako: a) etnički — poslanica je upravljena obraćenim Ži-dovima; b) teološki — svi su se kršćani općenito smatrali novim Izraelom koji živi raseljen među ostalim svijetom na putovanju u pravu domovinu: 1 Pt 1,1; 2,11 i dr. Po svom književnom obliku ova se poslanica dosta razlikuje od ostalih, osobito Pavlovih poslanica; u njoj nema tipičnih »pos-laničkih« elemenata kao što su uvodni i zaključni pozdravi, osobne obavijesti itd. Završetkom podsjeća na Mudr 19,22 i Sir 51,20. I inače, pisana je u duhu starozavjetnih poučnih ili sapi-jencijalnih knjiga, te u njoj susrećemo izrazite sapijencijalne teme SZ-a: a) nasuprot zemaljskoj mudrosti ističe se mudrost koja potječe od Boga: 1,5 sl; 3,13—17; b) kušnja (napast) koju pravednik treba da izdrži da omili Bogu: 1,2 sl; 1,12—15; 5,7—11; c) grijesi jezika: 1,19—26; 3,1—12; d) krhkost ljudskog živo-ta: 4,13 sl; e) nepravedno bogatstvo: 2,6 sl; 5,1—6. No u isto vrijeme poslanica je sva prodahnuta izvornim evanđeoskim duhom, tako te su stručnjaci otkrili da i Jakov, uz četvoricu evanđelista, na svoj način prenosi misao Kristovu kako se ona sačuvala u usmenoj predaji Crkve: od 108 njegovih redaka ba-rem 22 izvorno su evanđeoska. Inače, otkriveni su i dodiri Ja-kovljeve poslanice s izvanbiblijskom židovskom literaturom, napose s Oporukom dvanaestorice patrijarha. Osobito je zna-čajna njezina socijalna poruka: u njoj odjekuju proročki gromo-vi protiv ugnjetavača sirotinje: 5,1—6; Jr 22,13—17; sa svom brižljivošću zauzima se za siromahe, potlačene, nevoljnike: 1,9.27; 2,1—13; 5,7—11. koji su povlašteni u kraljevstvu nebe-skom: 2,5; 1,9; zastupa socijalnu jednakost u kršćanskoj zajed-nici: 2,1—10. To je osobito približava duhu Isusova Govora na gori i daje joj autentičan kršćanski pečat. 1,10—11: Iz 40,6-7; Job 14,2.

368 1,19—2,26; istinska vjera jest zbir: ustrajnosti (1,2—18), poslu-šnosti (1,19—27), nepristranosti (2,1—13), neporočnosti (2,14-26), stege (3,1-4, 10), poniznosti (4,11—5,6), strpljivosti (5,7—11), duha molitve (5,12-18) i ljubavi (5,19-20). 2,8: Lev 19,18. 2,11: Izl 20,13-14. 2,14—26: Jakov raspravlja o odnosu kršćanske vjere i dobrih djela. To rasvjetljuje primjerom Abrahamovim prema Post 22,9 i 15,6. Ovo je mjesto poznato u povijesti egzegeze i teologije. Na prvi pogled može se činiti kao da se Jakov odvaja od Pavlove nauke o vjeri koja jedina spašava: Rim 3,20—31; 9,31; Gal 2,16; 3,2.5.11 sl; Fil 3,9. No, Jakov i Pavao ne obrađuju baš isti prob-lem, a k tome njihove su poslanice upućene različitim sredina-ma i napisane u različitim okolnostima. Kao što bi bilo krivo iz Jakova zaključiti da je za spasenje vjera nepotrebna te da dos-taju samo djela, tako ni iz Pavla ne slijedi da ne treba djela nego da dostaje sama vjera. Jakov i Pavao susreću se u izjavi: Vjera je mrtva bez djela (Jak 2,26) i Vjera . . . očituje svoju sna-gu (dosl.: djelotvorna je) ljubavlju (Gal 5,6). 2,25: Jš 2,4—5. 3,9: Post 1,27. 4,5: Ne zna se točno na koji se tekst SP-a odnosi ovo mjesto: Izl 20,5; 34,14; Pnz 6,15; po značenju je blizu i Rim 8,26—27: Bog je u nas stavio svoga Duha koji čini te želimo što Bog želi. 4,6: Izr 3,34. 5,4: Post 4,10; Iz 5,9. 5,5: Jr 12,3.

369 5,7: Pnz 11,14. 5,11: Ps 103,8. 5,13—16: Ovaj tekst upućuje na praksu bolesničkog pomazanja u prvoj Crkvi: u biti se taj obred ponavlja i danas u sakramen-tu bolesničkoga pomazanja. 5,17: 1 Kr 17,1; 18,1. 5,20: Izr 10,12; 1 Pt 4,8.

PRVA PETROVA POSLANICA Da je ova poslanica uistinu Petrova, potvrđuju ne samo njezini osnovni podaci nego i cjelokupna njezina poruka kao i izvanjski dokumenti. Pisac se predstavlja kao Petar, apostol Isusa Krista (1,1) i svjedok Kristovih muka 5,1); nastupa kao starješina koji opominje ne samo vjernike nego i druge starješine (5,1—4); Marka naziva sinom (5,13), što je u skladu s Papijom i Irene-jem koji Marka nazivaju Petrovim tumačem. Što se tiče sadrža-ja, u poslanici susrećemo tipične elemente tzv. Petrove katehe-ze kakvu nam zapisaše Djela apostolska; usp. npr. 1,10 = Dj 3,18; 2,4 = Dj 4,11; 3,22 = Dj 2,33, itd. Najstarija predaja (Kle-ment Rimski, Polikarp, Irenej itd.) tu poslanicu jednodušno pripisuju Petru apostolu. Istina, njezin je grčki jezik i književni sastav jednostavan, ali odveć pravilan i elegantan za starog galilejskog ribara. No, iz same poslanice saznajemo da je pri sastavljanju sudjelovao Pe-trov tajnik Silvan (5,12) koji je, čini se, istovetan sa Silom koji se spominje kao karizmatik u jeruzalemskoj crkvi (15,27 sl) i koji je bio suradnik Pavlov u apostolatu: Dj 15,40 sl; 18,5; 1 Sol 1,1; 2 Sol 1,1; 2 Kor 1,19. Možda se time mogu protumačiti idejne srodnosti između ove Petrove poslanice i nekih Pavlovih

370 spisa, osobito Rim i Ef. Postoje također dodirne točke između te poslanice i Jakovljeve. One se mogu protumačiti i time što im je, možda, zajednički izvor: čini se, naime, da su pisci NZ-a upotrebljavali neki florilegij starozavjetnih tekstova i kate-hetskih materijala. U 1 Pt nalazi se i više aluzija na riječi Gos-podinove: 1,6 sl. 10 sl. 13.21; 3,14 sl; 4,3.7. 13.17 sl; 5,4.8 sl. Poslanica je napisana iz Babilona (5,13), tj. iz Rima (prema Otk 17,5.18), pa je to — prema O. Cullmannu — jedino mjesto NZ-a koje izričito svjedoči o Petrovu boravku u Rimu. Upravljena je, kao i Jakovljeva, Diaspori, tj. kršćanima u raseljeništvu u pet provincija Male Azije. Diasporom su se nazivali Židovi izvan Palestine. Petar taj izraz primjenjuje na kršćane: oni su novi izabrani narod Božji; njihova je domovina na nebu (Fil 3,20; Kol 3,1—4), te su na ovom svijetu stranci (2 Kor 5,6; 1 Pt 1,11) koji putuju prema domovini (Heb 3,1—4, 11). U vezi s velikim kušnjama i progonstvima kojima su ti kršćani izloženi (2,12.19—21); 3,15—17; 4,4.12—16) i u očekivanju skorog svr-šetka svijeta (4,7), Prva Petrova želi potaći kršćane: a) na pou-zdanje kojemu je temelj uskrsnuće Kristovo: 1,3—12; b) na sve-tost koja se sastoji u tome da se kao živo kamenje ugrade u du-hovnu zgradu, Crkvu, kojoj je temelj Krist: 1,3—2,10; c) da zlo svladaju dobrim nasljedujući trpljenje Kristovo: 2,11—4,19. U tkivu poslanice osobito se ističu ovi odlomci: 1. kršćanska etika za pojedine slojeve vjernika: 2,11—3,7; 2. soteriološka (spasi-teljska) teologija izgrađena na temi o Kristu Patniku, Sluzi Jahvinu. Ta tema — nadahnuta iz Iz 52,13—53,12, živa je oso-bito u Petrovoj propovijedi u Dj 3,13; 3,26; 4, 25, a prodahnjuje čitavu ovu poslanicu: 1,11.18; 2,2—25; 3,18. Poslanica je stilski živa i snontana, podsjeća na živu riječ. Mnogi smatraju da nam je u njoj — osobito u 1,13—4, 11 — sačuvana prvotna Kršćanska kateheza o krstu, s brojnim aluzi-jama na Izlazak, u kojemu je Prva crkva gledala pralik krsnoga misterija: oslobođenje izabranog naroda iz ropstva prijelazom preko morskih voda itd. U njoj odzvanjaju prastare liturgijske formule i hvalospjevi, npr. četiri hvalospjeva Kristu: 1,3—9; 1,18—21; 2,22—25; 3,18—22. Po njoj možemo rekonstruirati

371 prvotni Credo koji su novokrštenici izjavljivali na krštenju: 1. Bog je Otac (1,2.17), svemogući 5,6), stvoritelj (4,19), početnik spasenja (5,10); 2. Isus Krist jest Gospodin (1,13; 2,13; 3,15), Sin Božji (1,3), koji je umro na križu za naše otkupljenje (3,18; 2,21—25), uskrnuo od mrtvih (3,21; 1,3), sjedi o desnoj Očevoj (3,22) i opet će doći suditi žive i mrtve (4,5); 3. Duh Sveti nekoć je pokretao proroke da svjedoče za Krista (1,11), a sada »poči-va« u vjernicima (4,14) da ih posveti (1,2) i ohrabri (4,14); 4. Crkva je duhovna zgrada koju kao živo kamenje izgrađuju vjernici (2,5): oni sačinjavaju sveopće i svesvjetsko bratstvo (5,9; 1,22; 2,17; 3,8). Tako nas Prva Petrova poslanica, kao mo-žda nijedan drugi spis NZ-a, uvodi u teologiju i terminologiju prve Crkve. 1,3—9: Prvi hvalospjev Kristu. 1,7: Izr 17,3; 27,31; Mudr 3,6; Ps 66,10; i 1 Kor 3,13. 1,10—11: Iz 53. 1,13: Zato nadovezuje na hvalospjev slijedeće opomene: Stavite svoju nadu u milost (r. 13), postanite . . . sveti (r. 14), provodite . . . u strahu (r. 17). Ljubite jedan drugoga (r. 22). 1,16: Lev 11,41. 1,18—21: Drugi hvalospjev Kristu u kojem se veliča otkupitelj-sko djelo Božje po Kristu. 1,18: Rim 3,24; Gal 3,13; Ef 1,7; 1 Tim 2,6; Heb 9.2. 1,23: Krštenje je novo rođenje: Iv 3,3—8; Jak 1,18. 1,24—25: Iz 40,6—8. 2,3: Ps 34,9.

372 2,4: Iz 28,16; 1 Kor 3,16 sl; Ef 2,19 sl uspoređuje Crkvu sa zgradom. U jedinstvu s Kristom, vrhovnim i vječnim svećeni-kom (Heb 5, 1—4), kršćani su također svećenici koji više ne prikazuju Bogu žrtve SZ-a, nego same sebe za duhovne . . . žrt-ve: Iv 4,23; Rim 12,1. 2,6: Iz 28,16; Rim 9,33. 2,7: Ps 118,8; Mt 21,42 sl; Mk 12,10—11; Lk 20,17; Dj 4,11. 2,8: Iz 8,14—15; Lk 2,34 i 1 Kor 1,23. 2,9: Tu se kršćanima pridaju četiri počasna naslova koja SZ daje Izraelu: rod izabrani (Iz 43,20 po LXX), kraljevsko svećen-stvo (Izl 19,6 po LXX), sveti puk (Izl 19,6), narod — svojina (Božja). Iz 43,21 po LXX. 2,10: Hoš 1,6—9; 2,3.23. 2,11—12: Ps 39 i Iz 10,3. 2,13 sl: Rim 13,1—7 i Tit 3,1. Pokornost državnoj vlasti (2,13—17) — poslušnost gospodarima (2,18 sl), ispravan odnos u obite-lji (3,1—7) i u kršć. zajednici (3,8 sl.) — sve je to spadalo u ok-vir pretkrsne kateheze koju susrećemo ovdje i u Rim 12,1—13,14: Ef 5,21—6,9 i Kol 3,18-4,1. 2,17: Izr 24,21. 2,22—25: Treći hvalospjev Kristu, protkan navodima iz Iz 53 (po LXX) gdje su opisane patnje Sluge Jahvina, u kome su krš-ćani vidjeli pro-rečenu otkupiteljsku smrt Kristovu: Mk 10,45; Lk 22,37; Dj 3,13—16; 4,25—30; 8,32 sl. 3,6: Post 18,12; Izr 3,25.

373 3,8 sl.: Rim 12,14—18. 3,10—12: Ps 34,13—17 prema LXX. 3,14—15: Iz 9,12—13. 3,18—22: Četvrti hvalospjev Kristu. 3,19: Prema vjerovanju prve Crkve, duše pravednika SZ-a oče-kivale su otkupljenje u Šeolu, te su istom po Kristovu uskrsnu-ću s njim ušle u nebo: Dj 2,24.31; Rim 10,7; Ef 4,9; Heb 13,20; 3,20—21. 4,3: Ef 4,17—18; Tit 3,3. 4,7: S utjelovljenjem Kristovim, prema ideologiji NZ-a, počela su se posljednja vremena: Fil 4,5; Jak 5,8; 1 Iv 2,18; Otk 22,12. 4,8: Izr 10,12. 4,18: Izr 11,31. 5,1: Starješine — grčki presbyteroi, predstojnici su kršć. zajed-nica (svećenici i biskupi): Dj 11,30; 14,22; 15,2 sl; 1 Tim 5,17; Tit 1,5 sl. Svjedok Kristovih muka: Dj 1,8.22; 2,32; 3,15 sl. itd. 5,5: Izr 3,34. 5,7: Ps 55.23. 5,12—13: O Silvanu više u uvodu u poslanicu: o Marku u uvodu u Markovo evanđelje. Babilon = Rim prema Otk 17,5.18.

DRUGA PETROVA POSLANICA

374 Prema naslovu, i ovu je poslanicu napisao Šimun Petar... apos-tol Isusa Krista, koji je bio očevidac Isusova preobraženja (1,16—18 = Mt 17,1 sl i par) i komu je Isus prorekao smrt (1,14 = Iv 21,18—19); subrat Pavlov (3,15), svjestan svoje odgovor-nosti za propovijedanje istine (1,14). U tekstu imamo više crta u kojima se zrcali karakter prvaka apostolskoga kako ga poz-najemo iz Evanđelja, osobito Markova: pun pouzdanja u božan-sko milosrđe (3,9.15), žestok u polemici (2,1 sl; 3,3 sl), pun rev-nosti (1,12—15; 3, 1—2.14 sl). Međutim, ima podataka koji dovode u sumnju barem izravno autorstvo Petrovo: 1. stil se Druge Petrove znatno razlikuje od Prve; 2. u Drugoj Petrovoj spominju se sve poslanice Pavlove (3,16) kao zbirka opće poznata i autoritativna, a to upućuje da je Druga Petrova napisana u kasnijim desetljećima I st.; 3. pos-toje velike srodnosti između Druge Petrove i Judine poslanice: a) već sam početak obiju poslanica gotovo je istovetan; b) istim redom donose pad anđela (Jud 6 = 2 Pt 2,4), primjer Sodome i Gomore (Jud 7 = 2 Pt 2,6), slučaj s Balaamom (Jud 11 = 2 Pt 2,15—16); c) od 25 redaka Judinih 19 ih nalazimo gotovo dos-lovce u 2 Pt; 4. prvi je kršćanski naraštaj već preminuo, a pisac spada u drugi naraštaj (3,2); 5. u drugoj se perspektivi govori o Kristovu ponovnom dolasku, koji u 1 Pt 4,7 tek što nije došao, a 2 Pt 3,1—10 odgovara zašto Krist još nije došao. Na osnovu toga ima bibličara koji smatraju da je Druga Petro-va poslanica kasnijeg podrijetla, pa je stavljaju čak u II st. Drugi drže da je posrijedi pseudonimija koja nije bila nepozna-ta u staro vrijeme i koju susrećemo u nekim sapijencijalnim knjigama SZ-a: npr. Knjiga Mudrosti predstavlja se kao Salo-monova. Već je sv. Jeronim upozorio na to da se Petar »prema potrebi poslužio različitim sastavljačima«, te nam je tako Pet-rovu propovijed napisao Marko u svojem Evanđelju, Silvan u Prvoj Petrovoj, a netko treći u Drugoj Petrovoj poslanici. Ona je, dakle, izišla iz Petrova kruga, kao Poslanica Hebrejima iz Pavlova. Možda ju je zapisao neki Petrov suradnik koji je, pre-ma svojim uspomenama, često ostavljao stare riječi i fraze Pet-

375 rove (npr. Šimun u 1,1; do dana vječnosti u grčkom 3,18; izvješ-taj o preobraženju u 1,16—19), a ostalo je napisao frazeologi-jom i terminologijom svojeg naraštaja, pobijajući tadanje zab-lude. Najvažnija poruka ove poslanice: a) kršćaninov život jest dioni-štvo božanske naravi: 1,4; b) bogonadahnutost Svetog pisma: 1,20—21; 3,16; c) sigurnost Parusije, tj. drugoga dolaska Kris-tova, premda je dan njegova nastupa neizvjestan: 3,1—10. 1,2—11: Tema o pravoj spoznaji (grčki: epignosis — duboko pronicanje) vrlo je draga piscu ove poslanice: 1,2.3.5—8; 2,20 sl; 3,18. On se suprotstavlja krivim učiteljima (2,1), koji su se hvastali da uče dublju spoznaju od kršćanske. U r.3—4 ističe se dostojanstvo kršćanskog poziva, kojemu — prema r.5—11 — treba da odgovara kršćanski život. 1,13: U ovom šatoru, »Šator« u bibl. jeziku označuje tijelo u ko-jem za zemaljskoga života stanuje duša; Iv 1,14; 2 Kor 5,1; Mudr 9,15. 1,16—18: ističe se vrijednost apostolskog svjedočanstva: 1 Iv 1,1—4. Petar je bio očevidac preobraženja: Mt 17,1—13; Mk 9,2—13; Lk 9,28— —36. Od Slave = od Boga. 1,19: Misli se na proroštva SZ-a na Kristu ispunjena koja krš-ćanstvo smatra najjačim dokazom božanskog poslanja Kristova i istinitosti njegove nauke. 1,20—21: Protiv samovoljnih gnostičkih tumačenja SP-a posla-nica ističe bogonadahnutost Biblije. 2,1: Lažni proroci isto su kao i u Judinoj poslanici, v. Uvod. 2,2: Iz 52,5 (po LXX).

376 2,5—6: Post 6,18; 7,7—13; 8,18 i 19,25; Sir 16,9—10. Pisac dije-li povijest svijeta na tri epohe: a) stari svijet, uništen potopom; b) sadašnji svijet, koji će biti uništen vatrom; c) novi svijet pos-lije Kristova drugog dolaska: 3,6—13. 2,10: Slave = anđeli na kojima odsijeva Božje veličanstvo. 2,15—16: Br 22,4—6.28—33. 2,22: Izr 26,11. 3,1—18: Ovo se poglavlje naziva Petrovom apokalipsom jer go-vori o svršetku svijeta.

PRVA IVANOVA POSLANICA Prva Ivanova poslanica pokazuje mnogostruku srodnost s IV evanđeljem — gramatičku, stilističku, idejnu — što pokazuje da im je isti autor: Ivan apostol. Uistinu, autor se u samom početku (1,1—4) predstavlja kao povlašteni svjedok — očevidac i zato vjerodostojan, što nikomu drugome ne pristaje tako kao apostolu Isusovu. Najranija kršćanska književnost II st. obilno navodi ovu poslanicu. Mnogi smatraju da je napisana kao pop-ratnica Evanđelju. U svakom slučaju i u njoj nalazimo iste »ključne riječi« kao što su: život, svjetlo, ljubav; upoznati, biti rođen od Boga, od istine ... Poslanica, kao i Ivanovo evanđelje, odaje kontemplativna pisca kod koga ne smijemo tražiti toliko logički slijed misli koliko zanesenost predmetom o kojem, pre-mišljajući, razmišlja, te mu se misao pomiče u tezama i antite-zama sad gore sad dolje, sad naprijed sad natrag — nalik na morski val (F. Hauck). Teško je odrediti kojim je naslovnicima poslanica upravljena. Pisac ih svakako dobro poznaje: zove ih dječica (2,1.12.18) i ljubljeni (2,7; 3,2.21); dobro poznaje njihove teškoće, jer ih pos-lanicom želi sačuvati od zabluda koje se među njima šire. Nas-

377 lovnike bismo mogli točnije odrediti kad bi bilo jasnije protiv kojih je zabluda poslanica napisana. U njoj se uistinu osjeća polemički ton: npr. 2,18—22; 3,7; 4,1—3 i dr. Općenito se na-padaju moralne i dogmatske zablude: 1,5—2, 11; 3,4—24; 4,20—5,3. No, teško je reci da li je već potkraj I st. postojala neka određena krivovjerna struja protiv koje Ivan piše. Neki misle da je poslanica uperena protiv tzv. doketa koji su nijekali u Kristu božansko-ljudsku stvarnost i učili da je Krist samo prividno imao tijelo. Drugi smatraju da poslanica pobija ebioni-te koji su zastupali misao da je Isus samo prorok, a ne Bog. Zato se u poslanici emfatički ističe stvarnost Utjelovljenja (4,2) i da je Isus Krist, tj. Mesija (2,22; 5,1) i Sin Božji (4,15; 5,5). Općenitije se drži da se poslanica osvrće na najranija gnostička strujanja koja su se širila među kršćanima Male Azije, kako to znamo iz Pavlovih poslanica Efežanima i Kološanima. Tako bi i 1 Iv bila upravljena kršćanima Male Azije, što bi odgovaralo općim podacima o životu i djelovanju apostola Ivana, koji je umro u Efezu. Dok je središnja tema Ivanova evanđelja borba svjetla i tame, Krista i svijeta, dotle je Prva Ivanova usredoto-čena na temu o zajedništvu s Bogom koje se ostvaruje u Kristu po ljubavi. To je početna i završna misao poslanice: 1,3—7 (tri-put se ponavlja riječ koinonia — zajedništvo) i 5,20 (»Mi smo u Istinitome, u njegovu Sinu«). Tako, dok pisac pobija gnostička mišljenja, u isto vrijeme daje kršćanski odgovor najintimnijim težnjama gnostika: kako ostvariti zajedništvo s Bogom i doći do gledanja Boga. U smislu kršćanske gnoze, istinskog bogospoz-nanja i bogosjedinjenja, ključne su riječi poslanice: ginoskein = upoznati (2,3.4. 5.13.18.29; 3,1.6.16.19; 4,2.6.8.16; 5,2.20 i dr.) i menein = ostati, biti u (2,6.10.14. 17.19.24.27; 3,6.9.14.15.17.24; 4,12.13.15,16; 5,20 i dr.). Sve tri poslanice Ivanove, a navlastito prva, mogu se nazvati poslanicama ljubavi: u njima dolazi 31 put glagol agapan = lju-biti i 21 put imenica agape = ljubav. U tom pogledu, u Prvoj Ivanovoj objava doseže teološki i antropološki vrhunac. U SZ-u, u Knjizi izlaska, Bog se očitovao kao: Ja sam koji jesam. U Pr-voj Ivanovoj (4,16) Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi, ostaje u

378 Bogu i Bog u njemu. Tim je postavljen temeljac i ljudskim od-nosima, jer: Ako netko tvrdi: Ljubim Boga, a mrzi svoga brata, lažac je, jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi (4,20). Taj je nauk nadahnut Kristovim: Iv 3,16; Mt 22,34—40 i Mk 1,28—34. I u tom se Prva Ivanova pri-bližava rječniku i ideologiji IV evanđelja, a osobito tzv. Isusova oproštajnog govora u Iv 13—17. 1,1—4: Iv 1,1—5.14. Da naša radost bude potpuna: Iv 15,11; 16,22—24. 1,3: To je jedna od osobitih tema Ivanove mistike (Iv 14,20; 15,1—6; 17,11.20—26): jedinstvo kršć. zajednice utemeljeno je — u Kristu — na jedinstvu svakog vjernika s Bogom. To jedin-stvo izražava se na više načina: kršćanin ostaje u Bogu i Bog u njemu 1 Iv 2,5.6.24.27; 3,6.24; 4,12.13.15.16; rođen je od Boga 2,29; 3,9; 4,7; 5,1.18; on je od Boga 2,16; 3,10; 4,4.6; 5,19; poz-naje Boga 2,3.13.14; 3,6; 4,7.8. 1,5: Neki dijele poslanicu na tri dijela, počevši od ovoga retka: Bog je svjetlo (1,5) — Bog je pravedan (2,29) — Bog je ljubav (4,8). 2,7: Iv 13,34; 15,12. 2,20: dosl. Vi imate pomazanje od Svetoga. »Pomazanje«, grčki: hrisma, ovdje označuje ili pomazaničko ulje ili samoga Duha Svetoga. Kršćani, pomazani Duhom Svetim, imaju pravo zna-nje; gnostici nemaju pravoga duha, pa zato ni pravoga znanja: 4,1—3. 2,21—22: Možda protiv Cerintove tvrdnje da je Isus običan čov-jek koga je krštenjem na Jordanu zaposjeo Krist. 2,25: Iv 5,24; 6,40.69; 17,2.

379 3,1: Rim 14,17.37—39; Ef 1,5; Iv 1,12. 3,12: Post 4,8. 3,13: Iv 15,18—19; 17,14. 5,6—8: s vodom i krvlju označuju dva odlučna događaja u otku-piteljskom životu i djelu Kristovu: krštenje na Jordanu i smrt na križu (Iv 19,34). Prema Iv 1,33; 14,17; 15,26 sl Duh Sveti jest svjedok Kristov: on svjedoči da je Isus Krist, tj. Mesija, i da je Sin Božji. Time Ivan pobija Cerinta (2,21—22), koji je dijelio u Kristu čovještvo i božanstvo; dokete, koji su nijekali čovještvo utjelovljenoga Sina Božjega; ebionite, koji su odbacivali Kristo-vo božanstvo.

DRUGA IVANOVA POSLANICA Starješina, grčki Presbyteros, koji piše II i III poslanicu, uisti-nu može biti Ivan apostol koji je nadživio sve apostole, pa ga drugi kršć. naraštaj, zbog njegova jedinstvenog autoriteta, zove jednostavno Stari. Tako se može protumačiti i poznata raspra-va o dva Ivana kojoj je dao povoda prastari Papijin tekst što govori o Ivanu i o Presbiteru-Starom, ali odatle ne mora slijedi-ti da su dvojica, već jedan. Izabrana Gospođa, kojoj je upravljena Druga Ivanova, po svoj prilici označuje neku maloazijsku kršć. zajednicu, kako sugeri-ra r. 13, u kojem izabrana sestra može označivati crkvu u Efezu gdje je sv. Ivan provodio starost. Sadržajno, Druga Ivanova ponavlja osobito dvije teme iz Prve: temu o bratskoj ljubavi 2 Iv 5 = 1 Iv 2,7—11 i upozorenje protiv zavodnika koji ne priznaju da Isus dolazi kao utjelovljeni Mesija 2 Iv 7 = 1 Iv 2,28; 4,2—3; 2,22. Riječima Tko god ide dalje u 3,9 pisac po svoj prilici smje-ra na kršćane zahvaćene gnosticizmom koji su smatrali da smi-ju prekoračiti granice predane apostolske nauke i zaći u svoje-voljne spekulacije o Kristu: Tit 3,9 i 2 Tim 2,16.

380

TREĆA IVANOVA POSLANICA Treća Ivanova upućena je nekom Gaju. Teško je reći je li to isti Gaj o kome čitamo u Dj 19,29; Rim 16,23; 1 Kor 1,14. Prema nekim starim spisima, Gaj je bio prvi biskup u Pergamu, a Demetrije u Filadelfiji. O Diotrefu se ništa pobliže ne zna. Vje-rojatno je i on bio biskup u nekom mjestu i nije priznavao auto-ritet Starješine. U pismu se preporučuje uzajamna kršćanska ljubav koja se izražava gostoljubivošću, osobito prema misiona-rima.

POSLANICA JUDINA Ova je poslanica, uz Poslanicu Filemonu, najkraći spis NZ-a. Napisao ju je »Juda... Jakovljev brat«. Iz NZ-a, osim Jude Iska-riota, poznajemo dvojicu Juda: 1. apostol Juda (Tadej), sin Ja-kovljev: Lk 6,16; Dj 1,13; Iv 14,22 — i 2. Juda, kao i Jakov, je-dan od »braće Gospodinove«: Mt 13,55. Obojica su, čini se, u novozavjetnoj zbirci ostavili po jednu poslanicu. Zacijelo je Ju-da, poslije smrti brata Jakova, god. 62. nastupio u njegovo ime i s njegovim autoritetom da vjernike upozori na opasnost novih strujanja i zastranjenja u mladom kršćanstvu. Njegov kratki napis sav plamti živošću, jetkošću, energičnošću; odmah prelazi u polemiku i izravnim nagovorom prijeti onima koji promiču krive nauke i slobodarstvo u moralnom životu. Teško je točno odrediti o kakvim je strujanjima riječ. Bit će to preteče gnos-tičkih strujanja s kojima će se kršćanstvo boriti od kraja I sto-ljeća pa dalje. Pisac nastupa s duhom i rječnikom kojim su se u SZ-u proroci borili protiv lažnih proroka. Iskorištava i izvan-biblijske židovske spise kao što su Uznesenje Mojsijevo (r. 9—10) i Knjiga Henokova (r. 14—16) te iz navedenih odlomaka izvodi moralnu pouku, kako je to bio običaj u sinagoškom mo-ralnom propovjedništvu. Poslanica završava sa svečanom dok-

381 sologijom — pohvalnicom Bogu. To upućuje na zaključak da je čitav napis sastavljen više kao propovijed nego kao poslanica, te nam tako daje da osjetimo prakršćanske propovijedi. 1,8: Slava = anđela. 1,11: Kainovim putem: Kain (Kajin) je, prema Post 4,8, bratou-bojica; ovi krivim naukama ubijaju duše svoje braće; Balaam = Bileam je, prema Br 31,16; 25,1—2, htio Izraelce navesti na idolopoklonstvo. Kora (= Korah) pobunio se protiv Mojsija (Lev 16), kao što ovi krivi učitelji unose razdor u kršć. zajednicu.

OTKRIVENJE S Otkrivenjem (grčki: Apokalypsis) završava se biblijska zbirka. To je vremenski jedna od najmlađih knjiga, napisana potkraj našega I st. I sadržajno zaokružuje biblijsku poruku: sva je usmjerena k budućnosti. Dok Knjiga postanka na prvim strani-cama Biblije donosi himnu o stvaranju sadašnjega svijeta, Ot-krivenje, kao posljednja knjiga Svetog pisma, zaključuje Bibliju vizijom novog svijeta, »novog neba i nove zemlje« (21,1—22,5). Pisac Otkrivenja jest Ivan: 1,1.4.9; 22,8. Najstarija pisana pre-daja poisto-većuje ga s Ivanom Apostolom. U Justinovu Dijalo-gu s Trifonom (oko 151 do 155) piše: »Jedan je od naših, po imenu Ivan, Kristov apostol, u objavi koja mu je bila dana pro-rokovao...« No već u III st. Dionizije Aleksandrijski upozorava na očite različitosti jezika, stila, teologije u Otkrivenju i u dru-gim ivanovskim spisima. Međutim, te se različitosti daju pro-tumačiti posebnom tematikom i posve drugom književnom vrs-tom u kojoj je Otkrivenje napisano. A sličnosti su između Ot-krivenja i npr. Ivanova evanđelja tolike da se ne može lako po-reći da im je isti autor: u oba spisa dolaze značajni izrazi, npr. svjedočanstvo odn. svjedočenje; žive vode: Iv 7,37—38 = Otk 21,6; Krist kao Jaganjac Božji Iv 1,29.36 = Otk 5.6—14; i pastir dobri: Iv 10 = Otk 7,17.

382 Kad je Otkrivenje napisano? Svakako potkraj I st. Suvremeni bibličari podijeljeni su između god. 68—70. i 90—96. Za ovo posljednje rješenje može se navesti i najstarije zapisano svjedo-čanstvo sv. Ireneja, lionskog biskupa. On, potkraj II st., u svo-jem djelu Adversus haereses 5,30,3 tvrdi da je Ivan napisao Ot-krivenje »potkraj Domicijanove vladavine«, dakle oko god. 96, i to na otoku Patmosu. Ondje bijaše rimski politički zatvor, ka-mo je Ivan deportiran. Oslobođen je za Domicijanova nasljed-nika cara Nerve. Nije isključeno da su u konačnoj redakciji u djelo utkani i raniji dijelovi, te imaju pravo i oni koji upozora-vaju na književnu slojevitost Otkrivenja. Kao nijedna druga knjiga Biblije, Otkrivenje je tijekom stoljeća bilo najrazličitije tumačeno. Spominjemo npr. fantastično tu-mačenje kalabrijskoga monaha Joakima na Fiore (umro 1202) koji u pojedinim poglavljima Otkrivenja otkriva prorokovane epohe crkvene i svjetske povijesti. Jednako su fantastična i tumačenja tzv. milenarista ili tisućgodišnjaka svih vremena i smjerova, koji su, oslanjajući se na Otk 20,1—5, sanjali o raju na zemlji. Na putove zdrave egzegeze usmjerio se već početkom IV st. sv. Viktorin Ptujski, od koga imamo najstariji sačuvani komentar Otkrivenja. Tako je još on uočio da se piščeva misao u tom spisu ne odvija susljedno, jednolinijski, nego spiralno — u koncentričnim krugovima: najprije nešto navijesti pa to onda u drugoj slici razvije, u trećoj popuni, pa se onda vrati na poče-tak i isto pod drugim vidom nastavi: usp. npr. otvaranje sedam pečata (gl. 6 i dalje), sedam truba (gl. 8 i dalje), izlijevanje se-dam čaša (gl. 16), dolazak sedam zala (gl. 17), itd. Da pravo shvatimo Otkrivenje, potrebno je — još više nego u drugim biblijskim knjigama — ocijeniti: a) književnu vrstu u kojoj je ono napisano; b) povijesne okolnosti onog vremena; c) biblijske odjeke koji se u Otkrivenju čuju: d) koliko je spis izra-stao iz života prve kršćanske zajednice I stoljeća. Prije svega, Otkrivenje je napisano u posebnoj književnoj vrsti koju upravo po tome zovu apokaliptičkom. Zapravo, u njemu se miješaju dvije književne vrste: proročka i apokaliptička. U če-mu se one razlikuju? Prorok izravno navješćuje, služeći se uo-

383 bičajenim književnim izrazom. Apokaliptik navješćuje u ruhu viđenja, tajnovitih slika, brojeva, simbola. Apokaliptička je li-teratura cvala, osobito u židovstvu, na početku kršćanske ere. Klasik apokaliptika u Bibliji jest prorok Daniel i Ezekiel, ali ima apokaliptičkih dijelova i u drugih proroka, npr. Iz 24—27. Ta je vrsta zastupana i u Evanđeljima (Mt 25,31—46 i uspore-dni dijelovi kod Mk i Lk) i u Pavlovim poslanicama: 1 Sol 4,13—5,11 i 2 Sol 2,1 sl. Da razumijemo apokaliptika, treba njegov govor u slikama prevesti u jezik pojmova, simbole u ide-je itd. Tako npr. u simbolici boja: bijelo je boja pobjede; crno smrti; crveno nasilja i rata; purpurno boja bluda i razuzdanos-ti. Ponekad nam pisac sam tumači svoju simboliku i jezik — 19,8: »Lan zapravo označuje pravedna djela svetih.« Ali najre-dovitije pisac upotrebljava konvencionalne motive kojima je njegovo slušateljstvo bilo vično, a nama su u prvi mah nera-zumljivi. Tako je npr. početna apokaliptička vizija Sina čovječ-jega sva prodahnuta slikama većinom iz proroka Daniela. Te vizuelne ugođaje treba prevesti u logičke kategorije (v. komen-tar 1,13—16). Apokaliptička literatura općenito, a Ivanovo Otkrivenje napo-se, voli simboličke brojeve: 3 je Božji broj; 4 je broj svijeta (četi-ri strane svijeta, četiri vjetra): 7 (3 + 4) broj savršenstva, pot-punosti; 8 (7 + 1) broj dovršenosti, vječnog blaženstva; 3½ (po-lovica od 7) znači ograničenost. Zato 12,14: »vrijeme, više dva vremena, više pola vremena«, tj. tri godine i pol, kao i »četrde-set i dva mjeseca« u 11,2 i 13,5, i »tisuću dvjesta i šezdeset da-na« u 12,6 označuje ograničeno trajanje zla i protubožje vlasti. Broj 1000 označuje neizmjernost. Broj 12 jest broj Izraela, na-roda izabranoga, i zato broj Crkve — broj savršen: vrhunac savršenstva postignut je u broju 144.000, tj. 12 × 12 × 1000, koliko ima spašenih u 7,4—8. To je ključ odgonetke znamenito-ga broja 666 u 13,18. Broj 6 dvostruko je nesavršen broj: 7—1, kao i polovica od 12. Zato broj 666 označuje potpunu bespomoć-nost »druge Zvijeri«. Za razumijevanje Otkrivenja treba znati povijesne prilike u kojima je napisano. Ono se odnosi na razdoblje sedam careva,

384 od Nerona do Domicijana, god. 54—96. Temeljni problem tada-šnjega kršćanstva bio je imperatorski kult koji je sve više ras-tao. Značajan je u tom smislu zapisnik o mučeništvu sv. Poli-karpa, biskupa iz Smirne, polovicom II st. O Smirni v. Otkr 2,8—11. Starac biskup bio je postavljen pred izbor: da nasuprot kršćanskoj vjeroispovijesti Kyrios Hristos (Krist je Gospodar, tj. Bog) izjavi Kyrios Kaisar — Cezar je Gospodar. Otkrivenje je uskipjeli protest protiv te ludosti rimskog imperijalizma: osobi-to gl. 12; 13; 14.6—12; 17; 18. Probleme svoga časa Ivan prosuđuje i ocjenjuje Biblijom; doga-đaje objašnjava dogođenim. I zato se u Otkrivenju neprekidno mijenja perspektiva: prošlošću se rasvjetljuje sadašnjost, a sa-dašnjost je perspektivna za budućnost. Tako je Otkrivenje izvrstan rukovođ kako su kršćani prvih vremena čitali i razu-mijevali Bibliju. U Otkrivenju je utkano više od pola tisuće bib-lijskih citata, osobito iz klasičnih knjiga Biblije: Postanka, Iz-laska i Zaharije. U našem tekstu svi su ti navodi posebno ozna-čeni, što doduše otežava čitanje, ali pokazuje biblijsku zasiće-nost Otkrivenja SZ-om. Ono je, dakako, nerazumljivo bez Evanđelja i Pavlovih poslanica, tj. bez Krista povijesti i Krista vjere Prve crkve. Ono se najprisnije naslanja na novozavjetnu eshatologiju, na očekivanja po kojima će Krist u svoj Dan nas-tupiti kao konačni ostvaritelj Božjih planova: Otk 19,11—22,5. Očito je pisac Otkrivenja bio nadaren kontemplativac, i u tom smislu biblijsko-teološki sintetičar, te je uspio, slično današ-njim filozofijama povijesti — napisati ovako osebujnu, drama-tično zasnovanu i vješto provedenu teologiju povijesti. U tom smislu on se sam u svojem spisu predstavlja kao prorok i kao povlaštenik božanskih objava: 1,1—3 i 22,6. Glavno lice Ivanova Otkrivenja jest Jagnje (osobito 5,6—14; 14,1—5; 15,3—4; 22,27 i dr.) koje je očito istovetno sa Sinom čovječjim iz početne vizije (1,13—16), a to je Krist. On je »alfa i omega«, tj. »početak i svršetak«: 21,6 i 22,13 — ostvaritelj Bož-jeg plana sa svijetom dok se »prvo nebo i prva zemlja« ne dove-de k svojem savršenstvu u »novom nebu i novoj zemlji«: 21,1. Temeljni zakon koji rukovodi tim ostvarenjem jest borba. U

385 tom smislu središnja je glava spisa 12, koja predstavlja tri ve-lika aktera u povijesti svijeta: Žena (Crkva) — Dijete (Krist) — Zmaj (Antikrist). Ivan razvija do savršenstva prastaru biblij-sku temu iz Knjige Postanka 3,15, Praevanđelja. Tako postavljeno, Otkrivenje je u isto vrijeme spis, za sadašnji čas, dualistički i ekskluzivistički, a u svojoj konačnici trijumfa-listički i optimistički: dok upozorava na katastrofu, propovijeda i poziva na izgradnju novog svijeta koji mora nastati božanski potpomognutom konspiracijom svih snaga. 1,1: Što se ima uskoro dogoditi prema Dn 2, 28,29 izriče središ-nju temu proročkog propovijedanja: Božji dolazak u čovječan-stvo po svom Mesiji, Kristu, kad će se ostvariti zasnovani plan osmišljenja svega stvorenog: usp. Iv 1,1—18; Ef 1,3 sl i dr. 1,3: Blago čitaču ... To je prvo od sedam blaženstava (makari-zama) Otkrivenja: 1,3; 14,13; 16, 15; 19,9; 20,6; 22,7.14. Propisi SZ-a oglašavali su se više prijetnjom i prokletstvima; od Isuso-va Govora na gori (Mt 5) novozavjetni »zakoni« radije se prog-lašuju blaženstvima. Čitač — grčki anaginoskon — vjerojatno označuje liturgijsku funkciju: spis je upravljen Crkvi, za javno bogoslužno čitanje poput ostalih »Pisama«. Vrijeme - grčki kai-ros = vrijeme pogodno, za uspješan pothvat. Izraz, čest u NZ-u (87 puta), označuje vrijeme spasenja do drugoga dolaska Kris-tova. 1,4: Koji jest. . . razvija objavu Božjeg imena u Izl 3,15 »Ja sam koji jesam«. U hebr. izvorniku glagolski je oblik vremenski vi-šeznačan, stoga ga Ivan izriče u svim vremenima. Umjesto koji će biti u duhu cijelog spisa ističe se koji će doći (grčki: Ho Er-homenos — Dolazeći), Sedam duhova, idejna množina, po mno-gim tumačima označuje Duha Svetoga kao puninu darova. 1,5: Krist je po Ps 89,28 Vjerni svjedok što, prema Iv 18,37, iz-riče njegovu osnovnu misiju koju je ostvario »lijepim« svjedo-čanstvom pred Pilatom (1 Tim 6,13) i pred sinedrijem: Mt 26,

386 63—64. Prvorođenac, grčki: Prototokos: Ps 89,28; 1 Kor 15,20; Kol 1,18 i Mt 28,19; Fil 3,11; Ef 1,20—22. Kraljevstvo svećenika — to je, prema Izl 19,6, Crkva kao novi Izrael: u njoj se nastav-lja autentično svećeništvo i bogoštovlje. 1,7: Dn 7,13; Mt 26,64; Zah 12,10-12. 1,8: Alfa i Omega (prvo i posljednje slovo grčkog alfabeta) tu-mači se u 1,17; 21,6 i 22,13: Krist je začetnik i smisao svega stvorenja — Iv 1,1—3. Koji jest v. 1,4. 1,9: Patmos je vrletan otočić u arhipelagu Južnih Sporada u ist. dijelu Egejskog mora, oko 75 km od Efeza. 1,10: Dan Gospodnji, nedjelja, usp. Dj 20,7 i 1 Kor 16,2. 1,11: U tim su se apokaliptičkim gradovima nalazila rimska upravna središta. 1,13—16: Vizija Sina Čovječjega nadahnuta je osobito Dn 7,13 sl i 10,5—6, gdje se prorokuje misteriozna osoba koja će trijum-firati nad idolopokloničkim carstvima. Duga haljina — znak svećenika prema Izl 28,4.27. Zlatni pas — znak kraljeva prema 1 Mak 10,89. Bijela kosa označuje vjernost, plamene oči ozna-čuju sveznanje koje mu omogućuje nezabludiv sudački pravori-jek, dvosjekli mač (Iz 11,4; 49,2). Sedam zvijezda v. r. 20. Kao sunce, v. Suci 5,31. 1,17: Prvi i posljednji: u SZ-u Jahvini atributi ovdje se pripisu-ju Kristu kao Bogu: Iz 44,6; 48,12. 1,19: Dn 2,29. Neki tumači u tom vide zgodnu raspodjelu Ot-krivenja na dva glavna dijela: a) Sadašnje stanje = pisma sed-morim crkvama (gl. 2—3), i b) Što će se poslije dogoditi (4,1—22,5).

387 2,1—3,22: Sedam apokaliptičkih pisama napisano je gotovo jednakim načinom: 1. Uvod: a) Isusov nalog Ivanu: Napiši; b) naslov Anđelu crkve (po svoj prilici biskupu); c) jedan od auto-ritativnih Kristovih naslova iz početnog viđenja (1,13—16): Ovo govori onaj. — 2) Glavnina pisma: a) s dijagnozom pojedine kršć. zajednice; b) s pohvalom i prijekorom (za Sard i Laodiceju samo prijekori, a za Smirnu i Filadelfiju samo pohvale), i c) s opomenom, odn. poticajem uz prijetnje i obećanja. — 3. U zag-lavku pisma sadržavaju: a) poziv na pozorno slušanje; b) obe-ćanje nagrade pobjedniku u slikama eshatološkog blaženstva. 2,1: Efez, glavni grad prokonzularne Azije, jedan od najnapred-nijih gradova carstva, iza Aleksandrije najprometnija luka Sredozemlja. U njemu se miješao Istok i Zapad. Zato je ondje bilo pogodno tlo za religijski sinkretizam (stapanje religija), što je bila velika opasnost za malu kršćansku zajednicu. U Domici-janovo vrijeme tu je bilo središte imperatorskog kulta o kojem svjedoči veliki »augusteum«, hram caru-bogu. 2,6: Nikolaiti su prvi poznati heretici kojima je, prema nekim starim piscima, začetnik đakon Nikola: Dj 6,5. Prema r. 15 i 20, to je bila više moralna nego dogmatska zabluda — neka mješavina židovstva, kršćanstva i gnosticizma koja je zastupa-la i moralno slobodarstvo. 2,7: Drvo života, prema Post 2,9 (Otk 22,1—5), simbol je raj-skog blaženstva. 2,8: Smirna je bila jedan od najljepših maloazijskih gradova. Zbog vjernosti Rimu dobila je naslov »Smyrna fidelis« (vjerna) (r. 10). Već god. 26. podigla je hram caru-bogu Tiberiju. Prvi i posljednji: v. 1,8.17. 2,10: Deset dana prema Dn 1,12.14 u ivanovskom simbolizmu označuje kratko vrijeme.

388 2,12: Pergam se od davnine s Efezom i Smirnom otimao za nas-lov prvog grada Azije. U vrijeme Otkrivenja tu je bilo prokon-zulovo sjedište, mjesto velikoga luksusa, poznato lječilište i religiozno središte s prošteništem boga Eskulapa. 300 m iznad grada dizala se veličanstvena akropola, sva pokrivena hrami-ćima (Zeus Soter i Atena Nikefora), koja se brojila među 7 svjetskih čudesa. Od god. 29. bilo je tu i središte imperatorskog kulta. Zato je Sotonino prijestolje. 2,14: O Balaamu (Bileamu) i Balaku v. Br 21—24; 31,16. 2,15: v. r. 6. 2,17: Mana — v. Izl 16,13 sl; 2 Mak 2,5. Bijeli kamen: pobjed-niku u sportskim igrama uručili bi mramornu pločicu, znak njegove slave. Novo ime u SP-u (Iz 62,2; 65,15 i dr.) označuje nov način postojanja, ovdje — prisna povezanost s Kristom. 2,18: Tijatira, na putu između Pergama i Sarda, industrijsko i trgovačko središte, po Pliniju je bila »inhonesta civitas«, na glasu s nemorala i nepoštenja. Zato je cijelo pismo satkano na Ps 2, koji pjeva o oštroj podijeljenosti svijeta s obzirom na bu-dućega Mesiju, Krista. Isus je Sin Božji: prema Ps 2,7 i Dn 10,6 ima sveznanje: Dn 7,9 i 10,6 i nepokolebljivu vlast. 2,20: Jezabela, neka žena koja je oko sebe okupljala veću grupu Nikolaita: v. 2,6.15. Možda to i nije njezino pravo ime, već je Ivan krsti po njezinoj praslici Jezabeli, ženi kralja Ahaba, pro-tiv koje se bori neustrašivi prorok Ilija: 1 Kr 16,21 i 2 Kr 9,22.30 sl. 2,23: Ps 7,10; Jr 11,20. 2,24: Sotonine duboke tajne — možda Ivan tako zove nikolaite ili koju drugu gnostičku struju.

389 2,26—27: Ps 2,8—9. 2,28: Zvijezda Danica jest Krist: 22,16. 3,1: Sard, jedan od najstarijih gradova M. Azije, bio je potkraj I st. dekadentan gradić. I kršćanska je zajednica u njemu mrtva. Isus za nju ima samo prijekor, a nastupa sa svom snagom svog Duha (v. 1,4) i kao onaj koji ima vrhovnu vlast u Crkvi: sedam zvijezda, v. 1,16. 3,3: kao lopov: Mt 24,43-44; Lk 12,39—40; 1 Sol 5,24; 2 Pt 3,10. 3,5: bijela haljina znak je pobjede: Preobraženi kod Mt 17,2, anđeli kod uskrsnuća Mt 28,3 i inače u Otk 3,6.18; 4,4; 6,11; 7,9; 9,13; 19,14. Knjiga života, usp. Izl 32,32; Ps 69,29; Dn 12,1; Otk 13,8; 17,8; 20,12.15; 21,27; 22,19. Priznati pred svo-jim Ocem: Mt 10,32; Lk 12,8; 1 Tim 5,21. 3,7: Filadelfija, gradić jugoistočno od Sarda. U njoj je evala mala ali gorljiva kršćanska zajednica, i zato Krist nastupa bo-žanski uzvišeno i hvali tu besprijekornu crkvu kao i onu u Smirni. Krist ima božanske atribute koji su se u SZ-u pripisi-vali samo Jahvi: Sveti, Istiniti: Iz 43,15; 45,11; 47,4; 48,17; 49,7. U njegovoj je ruci Davidov ključ (Iz 22,22), simbol neotu-đive vlasti da primi ili isključi iz mesijanskog kraljevstva, iz novog Jeruzalema: Mt 16,19; 18,18; Heb 3,7. 3,9: Iz 49,23; 60 14; 43,4. 3,12: ime grada: Ez 48,35; 62,2; 65,15. U bibl. jeziku imati ime Kristovo, Božje itd. znači biti svojina Kristova, Božja i živjeti u najintimnijoj zajednici s Bogom, Kristom. 3,14: Laodiceja, grad istočno od Efeza, 65 km jugozapadno od Filadelfije — bogato industrijsko, trgovačko i medicinsko sredi-šte. Nadaleko poznat po proizvodnji skupocjena crnog sukna i

390 po medicinskim proizvodima od kojih Galen spominje pomast ili prašak za oči kollourion (3,18). Poznate su bile i toplice ne-daleko od grada kojih je voda brzo otjecala i omlačivala (r.15—16). Nijednu crkvu Isus tako oštro ne kara kao laodicejsku, ali — kao božanski pedagog — kara jer ljubi r.19. Amen: Iz 65,16, koji se odmah tumači sa Vjerni i Istiniti. To su u SZ-u atributi Jahve vjernog u obećanjima. NZ to pririče Kristu koji je spasi-teljskim djelom ostvario mesijanska obećanja: 2 Kor 1,19 sl. Početak stvorenja, Post 1,1 sl u tumačenju Iv 1,1 sl i Kol 1,15.18; Heb 1,2; Otk 1,8.17. Sve je stvoreno eis auton — »u pravcu« Krista: Kol 1,16. 3,19: Izr 3,12. 3,20: Večerati s njim označuje najintimniju zajednicu između Krista i njegovih vjernika po Euharistiji koja je simbol vječnog blaženstva. 4,1—5,14: Što se ima dogoditi poslije označuje sadržaj 2. dijela Otkrivenja (1,19): riječ je o cijeloj budućoj povijesti spasenja sve do posljednjih vremena. Cijelom poviješću ravna Onaj koji sjedi na prijestolju (4,2) i njegova providnost koju označuje Knjiga . . . sa sedam pečata (5,1 sl). Provoditelj Božjeg plana jest Janje — Krist: 5,6 sl. Zato se cijeli 2. dio knjige otvara vizi-jom Onoga koji sjedi na prijestolju (gl. 4) i Janjeta (gl. 5). Opis je vrlo živopisan, nadahnut je slikama SZ-a i istočnjačkim pre-dodžbama, posebno liturgijom. 4,1: Izl 19,24; Dn 2,29. 4,2: Crtama iz proročke literature, osobito Iz 6 i Ez 1, prikazuje se Bog u svojem veličanstvu i punini svojega gospodstva. 4,3: Ez 26,28.

391 4,4: Dvadeset i četiri Starca jamačno simboliziraju idealnu Crkvu SZ-a i NZ-a: 12 plemena Izraelovih i 12 apostola. Možda se misli na cijeli nebeski zbor (Iz 24,23; 1 Kr 22,19; Ps 89,8; Job 1,6) koji je za nebesko bogoslužje razdijeljen na 24 razreda kao što su bili razređeni službenici Hrama jeruzalemskoga (1 Ljet 24,5—7; 25,1-3). 4,5: Izl 19,16 Ez 1,13. 4,6—7: Ez 1,5—18. 4,8: Iz 6,2—3; Izl 3,14. 4,9—10: Dn 6,27; 4,31; 12,7. 5,1: Knjiga (možda točnije: Svitak) simbolizira Božji plan u up-ravljanju svijetom: Iz 6,1; Ez 2,9—10; Iz 29,11. 5,5: Post 49,9—10; Iz 11,1—10. Lav i Izdanak starozavjetni su Mesijini nazivi. 5,6: Krist je vazmeno Janje žrtvovano za spas svijeta: Iv 1,29; Iz 53,7. Stoji jer je uskrsnulo. Sedam rogova = punina jakosti: Pnz 33,17; Ps 22,22. Sedam očiju = božansko sveznanje: Zah 4,10. 5,7: Iz 6,1. 5,8—9: Ps 141,2 i 33,3. 5,10: Izl 19,6; Iz 6,6 = Otk 1,6. 5,11—12: Dn 7,10 i Iz 53,7. 6,1 sl: Otvaranje sedam pečata Ivan opisuje prema uobičaje-nom nacrtu: 4 + 3. Slika sedam konja: Zah 1,8; 6,1—3; bijelac,

392 simbol pobjede, riđan nasilja, vranac gladi, zelenko raspadanja. Prvi najavljuje izvanjske ratove, drugi građanske, treći glad i oskudicu, četvrti kugu. Kazne podsjećaju na prijetnje Božje nevjernom Jeruzalemu u Ez 14. 6,8: Hoš 13,14; Ez 14,21; 5,12.17; Br 26,22-24; Jr 14,12; 15,2-3. 6,9—11: Trpljenje i progonstvo vjernika vode pobjedi: bijela haljina. 6,10: Zah 1,12; Ps 79,5; Pnz 32,43; 2 Kr 9,7. 6,12 sl: Šesti pečat obuhvaća dvije scene: a) eshatološka pore-mećenja, koja se opisuju u starozavjetnim slikama prirodnih katastrofa: r.12—17, i b) nebrojeno mnoštvo spašenih gl.7. 6,12: Am 8,9; Iz 13,10; 50,3; Ez 32,7—8; Jl 3,3-4. 6,13—14: Iz 34,4. 6,15—17: Sedam vrsta ljudi ovdje nabrojenih označuje cijelo čovječanstvo koje će zadesiti eshatološka katastrofa, te neće moći uteći pred sudom Janjeta: Nah 1,6; Lk 21,36; 1 Pt 4,17—18. 6,15: Ps 2,2; Iz 24,21; Jr 4,29; Iz 2,10.19.21. 6,16—17: Hoš 10,8; Iz 6,1; Jl 2,11; 3,4; Mal 3,2. 7,1—8: U sveopćoj katastrofi bit će sačuvane sluge našega Boga obilježene Božjim biljegom, tj. slovom T (znakom križa) prema Ez 9,4. Životinjama i robovima udarao se na čelo žig da se zna komu pripadaju. Kao što Bog obilježava svoje (Otk 9,4; 14,1; 22,4), tako i Zvijer pečati svoje (13,16—17; 14,9.11; 16,2; 19,20; 20,4).

393 7,4—8: Sto četrdeset i četiri tisuće jest simbolički, apokaliptički broj neizmjernosti: 12 × 12 × 1000. 7,10: Iz 6,1. Ista pobjednička pjesma nastavit će se poslije oba-ranja Zmaja (12,10) i propasti Babilona — Rima, protubožjeg imperija (19,1). 7,14: Dn 12,1; Post 49,11. Svi su spašeni snagom krvi Janjeta-Krista. 7,16: Iz 49,10; Ps 121,6. 7,17: Ez 34,23; Jr 2,13; Ps 23; Iz 25,8. 8,1: Sedmi pečat stavljen je samo zato da zatvori prvu apoka-liptičku sedmicu i da uvede nove sedmice. Sedam truba, prema biblijskom rječniku, navješćuje blizinu eshatoloških događaja. Tajac, pun tjeskobna očekivanja, navješćuje Božji zahvat: 2,17: Sef 1,7. 8,3: Am 9,1; Izl 30,7. Prema Tob 12,12, anđeli Bogu nose molit-ve svetih. 8,7 sl: Nevolje odgovaraju »egipatskim zlima«: Izl 7—10. Ali prva apokaliptička nevolja odgovara sedmom zlu; druga i treća prvom; četvrta devetom; peta osmom; šesta desetom. 8,7: Izl 9,23—25; Ez 38,22; Jl 3,3-4. 8,8: Jr 51,25; Izl 7,20—21. 8,10: Iz 14,12; Dn 8,10. 9,1: Peto zlo = Izl 10,1—3. Pala zvijezda: Lk 10,18. 9,2: Usp. kaznu Sodome i Gomore u Post 19,28; Jl 2,10.

394 9,3: Izl 10,12—15. Đavolski skakavci opisuju se rječnikom iz Jl 1,2—6; 2,4—6. 9,4: Ez 9,4. 9,6: Job 3,21; Jr 8,3. 9,11: Abadon, hebr. Propast: Izl 12,23. 9,12: Tri Jao: 8,13. 9,14: Eufrat: u doba proroka SZ-a većinom su iz Mezopotamije dolazile vojske, asirske i babilonske, da unište Palestinu. 9,17: Dn 8,2; 9,21 — Oganj, dim i sumpor u bibl. literaturi simbol su paklenskih elemenata. 9,20: Ni egipatska zla ni ova apokaliptička nisu ljude dovela pokajanju, nego, naprotiv, otvrdnuću srca: Iz 17,8; 2,8.20; Mih 5,12; Pnz 32,17; Ps 106,31. 9,21: 1 Kr 9,22; Izl 20,13—15. 10,1—11,14: Kao što poslije 6. pečata slijedi umetak o sudbini vjernika (8,1 sl), tako i poslije 6. trublje: svršetak je blizu (10,6—7), ali će vjernici-svjedoci morati još podnijeti gore pat-nje i kroza smrt ući u slavu: 11,3—13. 10,2: v. 11,1—13. 10,5: Dn 12,7; Pnz 32,40. 10,6: Neh 9,6; Izl 20,11; Ps 146,6. 10,7: Pnz 29,8; Am 3,7; Jr 7,25.

395 10,8—10: Ez 2,8; 3,1—3. 10,11: Jr 1,10; Dn 3,4.7.14. 11,1 sl: novi prizor, prema Ez 40,3, odnosi se na Crkvu — novi, duhovni hram. Progonstvo sirijskoga kralja Antioha Epifana (Dn 8) trajalo je četrdeset i dva mjeseca, tj. tri i pol godine. To je postalo tipičnim u apokaliptičkoj literaturi, a simbolički oz-načuje kratko vrijeme: Dn 7,25; 12,7. 11,2: Zah 12,3; Iz 63,18. 11,3—6: Dva svjedoka: više crta ovog prizora podsjeća na biblij-ske izvještaje o Mojsiju, Aronu i Iliji. Obučeni u kostrijet: tradi-cionalna odjeća za vrijeme nevolje i pokore. Tisuću dvjesta i šezdeset dana ima isto simboličko značenje kao i četrdeset i dva mjeseca u r.1. 11,4: Zah 4,2—3.11—13. 11,5: 2 Kr 1,10; 2 Sam 22,9; Jr 5,14. 11,6: 1 Kr 17,1; Izl 7,17.19—20; 11,10; 1 Sam 4,8. 11,7: Dn 7,3.7.21. Zvijer će biti opisana u gl. 13, a označuje An-tikrista, ili kojeg od njegovih preteča (Nerona?). 11,8: Iz 1,9—10: Veliki grad jest ili Babilon (= Rim) ili Jeruza-lem, u kojemu je Krist raspet. 11,11: Ez 37,5.10; Post 15,14—16. 11,12: 2 Kr 2,11; Sir 48,9. 11,13: Ez 38,16—17; Dn 2,20.

396 11,15: Ps 22,29; 2,2; 10,16. 11,17: Izl 3,14; Ps 99,1. 11,18: Ps 2,1.5.12; 46,7. Am 3,7; Zah 1,6; Dn 9,6—10; Ps 115,13. 11,19: 1 Kr 8,1.16; Izl 19,16; 9,24. Vjerojatna aluzija na židov-sko vjerovanje da će se u po^ sljednjim vremenima naći Kovčeg saveza (2 Mak 2,4-8). 12,1—14,20: Ova su poglavlja Otkrivenja i stilski i sadržajno središnja. Slike ovih vizija nadahnule su mnoge umjetnike. Osobito je značajna vremenska, zapravo nadvremenska per-spektiva ovih stranica: istom dogođeno — rođenje Kristovo i njegova pobjeda nad Sotonom, i to smrću, uskrsnućem i uzaša-šćem, 12,5—6 — Ivanu je slika za ono što će se dogoditi u povi-jesti Crkve u kojoj se okončava povijest i djelo Kristovo. U ovim poglavljima dolazi do izražaja troje, značajno za apokaliptički način pisanja: 1. protkanost SZ-om, osobito mesijanskim proro-štvima: Post 3,15; Iz 7,14; Mih 4,9—10; 5,2; Ps 2 i dr.; 2. sliko-vit način prikazivanja; 3. vremensko i nadvremensko gledanje, jer se osjećaju aluzije na tadanju povijest u kojoj Ivan gleda tipične pojave za sve epohe povijesti. 12,1—2: Žena. Tko je ova simbolička osoba? Tumači predlažu dvojako rješenje, oba na temelju SZ-a: 1. ekleziološki Žena = Crkva. U SZ-u Izrael mesijanskih vremena prikazuje se kao žena koja rađa nov, mesijanski narod: Iz 26,17: 66,7; Jr 50,12; Ezr 9,38-40; Gal 4,26; Heb 12,22; Otk 21,2.10; 2. mariološko: Žena = Marija. Prema najstarijoj kršć. teologiji, Marija je nova Eva, majka novoga čovječanstva (sv. Justin i sv. Irenej). Zna-čajno je da Krist na dva mjesta u Ivanovu evanđelju Mariju emfatički naziva Ženom: Iv 2,4 i 19,26—27. Mnogi misle da sam Krist time na nju primjenjuje Praevanđelje u Post 3,15.

397 Inače, sama pojava Žene podsjeća na Post 37,9 i Pj 6,10. Ona je znak; bila je trudna: Iz 7,11.14. U bolovima: Mih 4,10. 12,3—4. Zmaj je u bibl. jeziku slika kaotične sile koja se sup-rotstavlja Bogu: Iz 51,9; Ps 74, 12—14. Sedam glava i deset rogova izražava nadljudsku veličinu nemani i nečuvenu moć u zlu. Crvenkasta plamena boja označuje krvoločnost: Iv 8,44. Sedam kruna: privremena i često samo prividna moć u svijetu. Prikaza podsjeća na bezbožno djelovanje »malog roga« — Anti-oha Epifana u Dn 8,10. Zmaj je razotkriven u r.9. 12,5—6: Sva je vizija usredotočena na Dijete. Ono je — prema Iz 66,7; Jr 20,15; Ps 2,9 — Mesija Krist. U r.5b kao da se naz-načuje Isusovo uzašašće na nebo. U r.6 ističe kako se na zemlji nastavlja progonstvo, ali mu je omeđeno vrijeme: 1260 dana, tj. tri godine i pol. Pustinja, utočište progonjenog Božjeg naroda: Iz 2,15 (Mojsije); 1 Kr 17,4.6 (Ilija); 1 Mak 2,29 sl (Makabejci). 12,7-9: Rat na nebu stari kršć. pisci stavljajuljaju na početak vremena, a Ivan ga stavlja odmah nakon proslave Kristove: Lk 10,18; Iv 12,31. Mihael je, prema Dn 10,21 i 12,1, zaštitnik Iz-raela, Božjeg naroda. U r.8 navodi se: Dn 7,21; 2,35. U r.9 pro-kazuje se tko je Zmaj: Stara zmija podsjeća na katastrofalnu ulogu napasnika u prapočecima: Post 3,1 sl. Đavao — Sotona (Zah 3,1) označuje Zmajevu narav. Prema r.10, on je diabolos — tužitelj ljudi i njihov neprijatelj; glavno mu je oružje laž, a svrha — on je »ubojica ljudi od početka«, Iv 8,44. 12,10—12: Veselite se, nebesa: Iz 44,23; 49,13. 12,13—18: Zmaj nije uspio protiv Djeteta (r. 5), pa se okreće protiv Žene: Crkve koju Bog štiti (r.6 i 13). Dva krila: simbolika nadahnuta iz Izl 19,4 i Pnz 32,11. Vrijeme više dva vremena više pola vremena apokaliptički označuje 3½ godine koliko prema Dn 7,25; 12,7; 13,5 ima trajati eshatološka nevolja. Pro-tiv ostalih iz njezina potomstva, time su, prema Post 3,15, oz-

398 načeni Isusovi vjernici. U ovih nekoliko redaka simbolizirana je čitava povijest Crkve. 13,1—10: Zvijer iz mora. More u Bibliji često označuje neprija-teljsku moć: Jr 49,23; Iz 17,12 i dr. Zvijer je slična Zmaju (13,1 = 12,3). Deset rogova i sedam glava označuje, prema 17,9—14, Rimski imperij. Opis Zvijeri uzet je iz Dn 7. Četiri Danielove životinje označuju četiri uzastopna protubožja kraljevstva. Zvi-jer, tadanji Rimski imperij, uosobljuje u sebi zloću svih četiriju kraljevstava, zato ima crte svih četiriju zvijeri. Drskost Zvijeri pokazuje se time što oponaša crte Kristove: a) u r.2. iz ruke Zmaja prima kraljevsku vlast: Mt 4,8 sl; Lk 4,5; b) u r.3. ona je smrtonosno ranjena, ali oživljava, što je parodija smrti i uskrs-nuća Kristova, i zbog toga u r.3—4 prima poklon cijelog svijeta, izražen biblijskim poklicima Jahvi: Izl 15,11 i dr. Razularena Zvijer nastupa u protubožjem djelovanju, ali na ograničeno vri-jeme: 13,5 i 12,6.14. 13,5—7: Dn 7,8.11.21.25. Njegovo boravište, dosl. šator — Crk-va. 13,8: Dn 12,1; Ps 60,29; Iz 53,7. Uspjesi Zvijeri doimlju se mnogih ljudi, te joj iskazuju božansko štovanje. Tome se proti-ve svi oni koji su od postanka svijeta upisani u knjizi života (3,5), zaklanog Janjeta (21,27; 17,8). 13,10: Jr 15,2; 43,11: doći će kraj moći Zvijeri. Dotle vjernici znaju za 22,11. 13,11—18: Zvijer iz zemlje. Teško je odlučiti da li je to uistinu »druga« zvijer, ili samo drugi vid one prve. Sva je aktivna: u grčkom se u pet redaka osam puta ponavlja glagol činiti: laž, nasilje, demagoško govorništvo, prividna čudesa, obmane koji-ma zavodi mnoštvo. Pravo joj je ime lažni Prorok: 16,13; Mt 7,15 i Mk 13,22. Neki primjećuju: ako je prva zvijer Antikrist, onda je druga Protuduh, jer je zamišljena kao protuslika Duha

399 Svetoga: a) r.12 vatra s neba: 1 Kr 18,38; b) r.15 udahne život; r.16 žig Zvijeri, nasuprot pečatu (Duha Svetog) na čelima vjer-nika u 7,3; 14,1 i dr. Kip zvijeri podsjeća na Dn 3,5—6. Kip je govorio: iznutra je bio šupalj te su iz njega govorili Zvijerini svećenici-lažljivci. Broj 666 oduvijek je zanimao egzegezu, a i trijezne, kao i senzacionalne čitatelje Otkrivenja. Zabacujemo fantastična nagađanja kad su u pojedinim epohama htjeli pod brojem vidjeti Dioklecijana, Atilu, Napoleona itd. Značenje se broja, u duhu apokaliptičkog načina pisanja, može riješiti ih simbolički ili gematrijski. Po simboličkom značenju, broj 666 jest broj nesavršenstva (v. uvod), bespomoćnosti i neostvare-nosti: čovjek prepušten sebi, bez Boga, bespomoćan je; svaki otpor Bogu u konačnici je jalov. Prema gematriji, koja brojevi-ma označuje slova (a = 1, b = 2 itd.), broj 666 označuje, po grč-kom alfabetu, Nerona (Neron Kaisar). On je u doba pisanja Ot-krivenja mrtav, ali se uzima kao tip progonitelja kršćana. 14,1—5: Janje i njegova pratnja. Nakon poraznih prizora za Crkvu, Ivan pokazuje ohrabrujući lik Janjeta — Krista. On sto-ji ( = nepobojediv) ne na pijesku kao Zmaj (12,18), nego na gori Sionu, koja je simbol nepobjedivosti Crkve: Iz 2,3; 28,16; 40,9; 46,13; 61,3. 144.000 = 12 × 12 × 1000. To je u Otk broj punine, ostvarenja itd., »ostatak« 12 plemena Izraelovih. Imena na če-lu: v. 3,12 (Ez 9,4). 14,2—3: Prema Ez 1,24; 43,2, šum voda (1,5; 19,6) i grmljavina 4,5; 5,11.19) označuju veličanstvenost Janjeta. Nova pjesma = pohvalnica Janjetu zbog izvojevane pobjede: 5,9; 11,17 sl; 14,4: Djevice — djevičanstvo, uza svoje moralno značenje, ovdje označuje one koji ostadoše vjerni Bogu, dok blud i preljub u bibl. jeziku označuje otpad od Boga: Otk 14,8; 17,2.4; 18,3.9; 19,2. Crkva je čista Zaručnica Kristova (2 Kor 11,2) određena za svadbu s Janjetom (Otk 19,7 sl). Prvenci kao žrtveni prinos Bogu posvećeni; Lev 23.9—11; Br 28,26—28; 1 Pt 1,19.

400 14,5: Ps 32,2; Iz 53,9. 14,6—12: Ovim se recima, prema mnogim tumačima, počinje nov odsjek Otkrivenja koji se svršava sa 20,15. Tri anđela nav-ješćuju konačni Božji sud sa najviše točke neba kako bi ih mog-li čuti svi narodi. 14,8: Iz 21,9. Babilon je smatran tipičnim gradom bezbožnosti. Prema Otk 17,9 i 1 Pt 5,13 Babilon = Rim. 14,10: Bibl. slike strašne Božje kazne: Iz 51,17; Ps 75,9; Jr 25,15; Post 19,24. 14,11: Iz 34,10. 14,14: Dn 7,13 i Otk 1,13 sl. 14,15—20: srp, žetva, berba, prema Jl 4,1—3, označuju konačni Božji sud koji će se održati izvan grada (Jl 4,2; Zah 14,2 sl). U grad će ući spašenici. 15,1—4. Novo viđenje najavljuje nova zla koja se dalje opisuju u gl. 16. Najavu zala prekida pobjednička pjesma o konačnom »izlasku«, spasenju Crkve: Izl 14,31 i 15,1 pa Jš 14,7; Ps 111,2; 139,14; Pnz 32,4; Am 4,13. 15,5—8: Slika nadahnuta osobito na Izl 40,34—35; Lev 26,21; Ez 9,2; 1 Kr 18,10—11; Iz 6,4. 16,1—16: Mnoštvom slika opisuju se eshatološka zla koja po-gađaju sav svemir. Sedam čaša: bibl. slika za Božju srdžbu (Ps 75,9). Opis sedam čaša paralelan je s onim o sedam truba. Zato i nevolje o kojima se ovdje govori podsjećaju na egipatska zla iz Izl 7—10; Otk 8,7 sl. 16,1: Iz 66,6; Ps 69,25; Jr 10,25.

401 16,2: Izl 9,9—10; Pnz 28,35. 16,3-4: Izl 7,17—18.19—20; Ps 78,44. 16,5—6: Ps 119,137; 145,17 i Ps 79,3; Iz 49,26. 16,7: Am 4,13; Ps 19,10; 119,37. 16,10: Izl 10,21—23; Iz 8,21-22. 16,11: Dn 2,20; 4,34. 16,12: Iz 11,15—16; Jr 50,38; Iz 41,2.25. 16,13: Izl 7,27—28. Zmaj i Zvijer pripravljaju se za rat protiv Boga. Krist upozorava na svoj Dan: 3,3 = Mk 13,33 sl. 16,16: Harmagedon = megidska uzvisina u Palestini, bila pop-rište mnogih ratova, gdje je osobito tragično poginuo kralj Joši-ja: 2 Kr 23, 29—30. 16,17—18: Iz 66,6 i Izl 19,16; Dn 12,1. 16,19: Dn 4,27; Iz 51,17; Jr 25,15. Veliki grad = Babilon = Rim (14,8). 16,21: Izl 9,18—20. Talenat = oko 26 kg. 17,1—2: Jr 51,13 i Iz 23,17; Jr 25,15—16; 51,7. Velika bludnica jest Babilon (r.5). Stari Babilon, slika Rima, bio je centar ido-lopoklonstva koje se u SZ-u naziva bludništvom: Iz 1,21; Nah 3,4 i dr. Mnogo vode, Babilon je na Eufratu, Rim na Tibru, r.15. 17,3: Skrletna zvijer gotovo istovetna s onom iz 11,7 i gl. 13. Skrlet označuje raskoš i blud.

402 17,5: Dn 4,27. U Rimu su bludnice nosile na čelu svoje ime. 17,6: Možda smjera na Neronovo progonstvo. Jedna od najtežih krivnja Rima jest prolijevanje krvi Kristovih svjedoka: 18,20.24. 17,8: Dn 7,3; 12,1; Ps 69,29. Zvijer predstavlja Antikrista. Bit će bačena u Bezdan (19,20). Bog je onaj koji jest (1,4), a Zvijer je ona koja nije. 17,9: Sedam gora — očito cilja na Rim. 17,10—18: Mnogo se raspravlja o značenju ovih redaka. Možda se Ivan osvrće na pučku legendu o »oživjelom Neronu«: Neron, tobože, nije umro nego je pobjegao k Partima; vratit će se u Rim na čelu njihove vojske i osvetiti se neprijateljima. Antik-rist će doći kao »oživjeli Neron«. 17,12: Dn 7,20.24. 17,14: Pnz 10,17; 2 Mak 13,4. 17,15: Iz 8,7; Jr 47,2; 51,13. 18,2: Iz 21,9; Jr 51,8; Dn 4,27; Iz 13,21; 34,11-13; Jr 9,10. Opis pada Babilona-Rima nadahnut je proročkim opisima razorenja Babilona, Ninive, Tira itd. Navodimo usporedna mjesta: r.2, anđelov navještaj: Iz 21,9; r.3, poziv izabranom narodu da bje-ži: Jr 51,8; r.7, ohola sigurnost grada: Iz 47,7—9; plač kraljeva i trgovaca u r.11—19: Ez 26—27; r.21 gesta s kojom anđeo baca stijenu u more: Jr 51. 18,3: Jr 25,15; 51,7. 18,4: Iz 48,2; 52,11; Jr 51,6.

403 18,5: Jr 51,9 Post 18,20—21. 18,6: Jr 50,15.29; Ps 137,8; Iz 40,2. 18,7—8: Iz 47,7—9; Jr 50,31.34. 18,9—19: Ovaj odlomak osobito je nadahnut Ez 27: r.9 = Ez 27,36 (Iz 23,17); r.11 = Ez 27,36; r.13 = Ez 27,13; r.17 = Ez 27,27—29 (Iz 23,14); r.19 = Ez 27,30—32 i 26,19. 18,20: Pnz 32,43: Iz 44,23; Jr 51,48. Na nebu je radost jer je Bog uslišio molbu mučenika iz 6,9—11 i uništio bezbožni grad. 18,22—24: Ova je pjesma nadahnuta osobito Jr 25 i 51. R.21 = Jr 51,63—64 (Dn 4,27; Ez 26,21); r.22 = Jr 25,10 (Iz 24,8; Ez 26,13); r.23 = Jr 25,10, 7,34; 16,9; Iz 23,6; 47,9); r.24 = Jr 51,49; Nah 3,1. 19,1 sl: Anđeo u 18,20 poziva i nebo da se veseli pobjedi Božjoj nad Babilonom-Rimom. Na to nebo odgovara sa dva kantika: prvi u r.1—3 hvali Božju pravednost koja se očitovala u sudu nad Babilonom-Rimom; drugi u r.6—8 navješćuje skoru svadbu Janjeta. Aleluja od hebr. hallelujah = hvalite Jahvu. Taj je pok-lik iz sinagoškog bogoslužja prešao u kršćansko. 19,1—5: Ovi su reci nadahnuti osobito psalamskim motivima: r.1 = Ps 104,35; r.2 = Ps 19,10; 119,137; Pnz 32,43; r.3—4 = Ps 104,35; Iz 34,10; 6,1; Ps 47,9; 106,48; r.5 = Ps 22,24; 134,1; 115,13. 19,6: Dn 10,6; Ez 1,24; 43,2. Zakraljeva Bog odzvanja na počet-ku tzv. kraljevskih psalama: 93—97—99. Tema o Božjem kra-ljevstvu preteže u Otkrivenju. Nadahnut Iz 6 i Ez 1, Ivan pri-kazuje Boga-Kralja na prijestolju u nebeskoj palači: Otk 4.

404 19,7: Ps 118,24 — Crkva je Kristova zaručnica: 2 Kor 11,2; Ef 5,25—27; Mt 22,2—4; Mk 2,19, Iv 3,29. Dok Bludnica iz Otk 17,4—5; 18,16 ide na sud, Crkva, obučena u bjelinu, ide na svadbu, što će opširnije opisati u gl. 21. 19,11—21: U r.11 navodi Ez 1,1. Sud i pobjeda Kristova nad Antikristom i lažnim prorokom: 1. 19,11—16 pojavljuje se bijeli konjanik — Krist ratnik i sudac; 2. 19,17—18 pozivaju se ptice strvinarke na mrtvačku gozbu Kristovih dušmana; 3. 19,19—21 Krist obračunava s Antikristom i lažnim prorokom bez ikakve bitke, da se pokaže njihova potpuna nemoć. Ideja o Kristu sucu zasniva se na starozavjetnim proroštvima i na vlastitim izja-vama Kristovim, npr. Iv 5,22.27 i dr. Ideja o Kristu ratniku temelji se osobito na Ps 2 i 110. Apokaliptička bitka Krista i Antikrista nadahnuta je na Ez 38—39 (1 Kor 15,25 sl). Konja-nik koji dolazi suditi nije nitko drugi nego Sin čovječji iz počet-nog viđenja. Zato se u opisu ponavljaju crte iz Otk 1,13—20 (v. bilj.) i dodaju druge: r.11 = Ez 1,1; Iz 11,4; r.12 = Dn 10,6; Oči — plamen — nepogrešiv sudački pogled; mnoge krune označuju puninu Kristove vlasti; u očitu kontrastu s krunama Zmaja i Zvijeri u Otk 12,3 i 13,1; tajnovito ime u usp. s Fil 2,9 označuje njegovu božansku narav; r.13 = Iz 61,1 sl; r.14 Krist dolazi na čelu nebeskih vojska = 2 Sol 1,7 sl; Mk 13,27 par i dr.; r.15 = Iz 11,4; Ps 2,9; Jl 4,13; Iz 63,3. Konjaniku je ime Riječ Božja, a jedino mu je oružje riječ koja je njegov sudački dvosjekli mač. O toj »ratničkoj snazi« Božjoj: Mudr 18,14—16, gdje se opisuje pokolj egipatskih prvorođenaca. Kralj kraljeva, taj naslov Kris-tov u Otkrivenju se emfatički ističe nasuprot pobožanstvenje-nju rimskih careva: 1,5; 10,11; 19,16; 21,24. Mesijanski obra-čun s Božjim neprijateljima u r.17—18 = Ez 39,4.17—20; r.19 = Ps 2,2. Ognjeno jezero, slika je nadahnuta uništenjem Sodome i Gomore = Post 19,24; Iz 30,33; Ez 38,22. 20,1 sl: Tu glavu treba shvatiti u cijelom njezinu književnom sklopu, osobito u vezi s gl. 19 i 21. Pošto je Ivan opisao unište-nje Babilona-Rima (gl. 18), pa uništenje Zvijeri i lažnog Proro-

405 ka (gl. 19), sada opisuje uništenje samog Zmaja-Sotone. To se uništenje odvija u četiri etape: 1. 20,1—3; Sotona je svezan, okovan, zatvoren tisuću godina; 2. 20,4—6; za to vrijeme cvate »tisućgodišnje kraljevstvo« Kristovo. 3. 20,7—10: pred svoj ko-načni poraz Sotona će biti još jednom pušten na slobodu da u posljednjoj navali na Krista bude potpuno uništen; 4. 20,11—15: nakon toga dolazi »posljednji sud« i počinje »novo nebo i nova zemlja«: gl. 21—22. Vrlo je važno upozoriti da ovaj niz događaja ne treba shvatiti vremenski jedan za drugim, nego proročki: isti događaj promatra se sa više vidika. Stoga ne valja ni »tisućgodišnje kraljevstvo« Kristovo uzeti kao neku određenu povijesnu epohu. 20,4: Dn 7,9.22.26. 20,6: Iz 61,6. Druga smrt jest vječna propast. 20,7—10: Gog i Magog u rabinskom tumačenju Ez 38 označuju neprijateljske sile koje će sazvati Sotona za konačnu navalu protiv Božjeg kraljevstva. 20,8: Iz 11,12; Ez 7,2; 38,2.9.15. 20,9: Hab 11,6; Jr 11,15; 12,7; Ps 87,2; 78,68; 2 Kr 1,10. 20,11: Iz 6,1; Dn 7,9; Ps 114,3.7; Dn 2,5. 20,12: Dn 7,10; Ps 69,29; 28,4. Knjiga života, v. Otk 3,5. 20,13: Ps 62,13. Smrt i Podzemlje prikazani su kao Božji nepri-jatelji: 1 Kor 15,26 sl. 20,15: Dn 12,1; Ps 69,29. 21,1: Novo nebo i nova zemlja jest izraz koji u SZ-u (Iz 65,17; 66,22) ima više simboličko značenje, a označuje obnovu izabra-

406 nog naroda pod Mesijom: U NZ-u (Mt 19,28; Rim 8,19—23; 1 Pt 3,13) taj izraz označuje mnogo više: korjenitu obnovu svega stvorenja koja se počela otkupljenjem, a dovršit će se u eshato-loškoj obnovi. Mora više nema: more je simbol neprijateljske, protubožje moći; 13,1. 21,2: Iz 52,1; 61,10 — Nasuprot uništenom, pokvarenom Babi-lonu-Rimu, ukazuje se sveti grad Jeruzalem, simbol Crkve (Gal 4,26), koja je Kristova Zaručnica (19,7). 21,3: Iz 25,8; 35,10; 65,17—19. Biblijska slika o šatoru Božjem među ljudima označuje najveću prisnost između Boga i ljudi: Izl 40,34—38; Pnz 4,7 i dr. Božja prisutnost posred svog naro-da, koju je proricao cijeli SZ, ostvarila se utjelovljenjem (Iv 1,14), a sada postiže puninu. Tu prisnost izražava i druga bibl. formula: Oni njegov narod — On njihov Bog: Jr 7,23; 11,4; 30,22 itd. Ovdje je ta formula malo preinačena, te podsjeća na Izaijino proroštvo o Emanuelu Iz 7,14. 21,4: Iz 25,8; 35,10; 65,17—19. 21,5—7: Napokon progovara i sam Bog svoju prvu riječ u Ot-krivenju: Evo sve činim novo! Bog će naposljetku preobraziti cijelo stvorenje: Mt 19,28; 2 Kor 5,17. Ove su riječi pouzdane: Bog je kao jamac cijele Apokalipse. Treća riječ Svršeno je! mož-da bi se točnije prevela sa Postade, što podsjeća na stvoriteljski vajjehi u Post 1,5.7.8.9.11.15.19.23.24.30.31. U grčkom je per-fekt: pisac je tako siguran u apokaliptičku poruku da je izraža-va kao gotovu stvar — što Bog rekne, to ostvaruje: Ps 33,9; 148,5; Jdt 16,17. Ja sam Alfa: 1,8 i 22,13. 21,5: Iz 6,1; 43,19. 21,6: Iz 55,1; Zah 14,8. 21,7: 2 Sam 7,14; Ps 89,27; Zah 8,8.

407 21,8: Post 19,24; Iz 30,33; Ez 38,22. 21,9—22,5: Novi Jeruzalem. Ovaj odlomak ima četiri dijela: 1. 21,9—14: opis Grada-Zaručnice; 2. 21,15—21: razmjeri grada i materijal od kojega je grad sazidan; 3. 21,22—22,5: rasvjeta Grada; 4. 22,1—5: život u Gradu. Opis se oslanja osobito na Ez 40—48. 21,9—14: Crkva-Zaručnica u očitoj opreci sa Babilon-Bludnica: bludnica-Žena; obučena u grimiz — obučena u bijelo; narodi zavedeni — u svjetlu: Babilon se diže sa zemlje — Jeruzalem silazi s neba. Pojedini reci podsjećaju na SZ: r.10 = Ez 40,2; Iz 52,1; r.12—13 = Ez 48,31—34. 21,15—21: Gradski su razmjeri nečuveni, simbolički ističu sav-ršenstvo Božjega grada. Grad je sazidan od najdragocjenijeg materijala, što dočarava neopisiv sjaj i veličanstvo novog Jeru-zalema, neba. Grad je sagrađen da predstavlja neizmjernu rep-rodukciju hramske Svetinje nad svetinjama koja je imala oblik kocke, 1 Kr 6,19: čitav grad postao je prebivalištem Božjim. Zidine su grada, kraj ostalih neizmjernih razmjera, vrlo male: zidine više nemaju obrambeni značaj. Pojedini su reci iz SZ-a: r.15 = Ez 40,35; Zah 2,6; r.16 = Ez 43,16; r.17 = Ez 40,5. 21,22—27: Rasvjeta grada: Ivan je iznenađen: u gradu nema hrama, čime želi reći da je sav grad postao hramom, mjesto Božje nazočnosti. Slike su nadahnute SZ-om: r.24 = Iz 60,3—5; Ps 133,4; 72,10; r.24—25 = Iz 60,11; Zah 14,7; r.27 = Iz 52,1; Dn 12,1; Ps 69,29. Došla su konačna mesijanska vremena: svi ljudi i narodi žive u najprisnijoj zajednici, Savezu, s Bogom i među sobom; posvuda mir (vrata se grada ne zatvaraju); nema više mijene (i zato izmjene dana i noći) . . . Ipak, Ivan ne zabo-ravlja ni drugu stranu: one koji su isključeni iz Grada (20,15; 21,8; 22,15).

408 22,1—3: Život u Gradu opisuje se kao povratak u izgubljeni raj. Tako se posljednja glava Otkrivenja povezuje s prvim stranama Biblije. Dva su simbola bitna: Rijeka života podsjeća na četiri rukava Post 2,10. Istječe ispod prijestolja Boga i Janjeta: spa-šeni će sudjelovati u Božjem životu, Iv 4,14; 7,38 = Ez 47,1; Zah 14,8; Ps 46,5. Stablo života = Post 2,9. Ono raste svuda i zato je prevedeno stablo života: Ez 47,12. Ono je slika neumrlosti. Liš-će za lijek: plod grijeha bio je smrt i bolesti, trpljenja; plod spa-senja jest besmrtnost i zdravlje. Treća dodirna točka Otkrive-nja i rajskog prastanja: Ništa prokleto: Post 3,17; Zah 14,11. 22,4: Ps 17,15; 42,3: Trima posljednjim simbolima označuje se sreća spašenih: Gledat će njegovo lice, to je najveća i neispunji-va želja starozavjetnika: Post 16,13; Pnz 5,24; Iz 6,5; Iv 1,18; 1 Tim 6,16 i dr., a ostvarena milost novozavjetnika: Mt 5,8; 1 Kor 13,13; 2 Kor 3,18; 1 Iv 3,2. Ime na čelima: oni su Božja svojina: Otk 2,7; 3,12. 22,5: Iz 60,19; Dn 7,18.27. Oni će kraljevati — kršćanin, vjeran Kristu, postaje sudionik Kristove pobjede: Ps 110; Dn 7,9; Mt 19,28; Lk 22,30; 1 Kor 4,8; 2 Tim 2,12; Ef 2,6. 22,6—22: Završetak. Odjednom se sa svih strana čuju glasovi: anđeo, Isus, Ivan, anđeo, pa opet Isus komu treba pripisati r.10—16, onda Duh i Zaručnica (r.17) i opet Ivan (r.18—21), a onda se cijela knjiga, u r.20, završava središnjom porukom Isu-sovom: Da, dolazim uskoro! Ova nam stranica daje donekle na-slutiti u kakvu je zapletu Ivan gledao svoje vizije. Pojedini reci satkani su od bibl. navoda: r.6 = Dn 2,28; r.7 = Iz 40,10; Zah 2,14; r.10 = Dn 8,26; 12,4; r.12 = Iz 40,10, Zah 2,14; r.13 = Iz 44,6; 48,12 (1,17; 2,8); r.14 = Izl 19,10.14; Post 2,9; 3,22; r.16 = Iz 11,1.10; r.17 = Iz 55,1; Zah 14,8; r.18 = Pnz 4,2; 13,1; 29,19; Izr 30,6; r.19 = Post 2,9; 3,22.

409 22,20: Na Kristovu poruku Da, dolazim uskoro! Crkva odgova-ra: Dođi, Gospodine Isuse! To je, čini se, jedan od najstarijih zaziva kršćanske liturgije: 1 Kor. 16,22.

410 SADRŽAJ OPĆI UVOD U BIBLIJU ······················································ 1

ŠTO JE BIBLIJA? ································································ 2

JEZIK BIBLIJE, NAJSTARIJI PRIJEVODI I DANAŠNJI TEKST ······· 4

PRISTUP BIBLIJI ································································ 7

IZVORI I LITERATURA ························································ 16

Uvodi i napomene uz knjige Staroga zavjeta ························ 22

PETOKNJIŽJE ··································································· 22

KNJIGA POSTANKA ························································· 25

KNJIGA IZLASKA ···························································· 43

LEVITSKI ZAKONIK ························································ 51

KNJIGA BROJEVA ··························································· 55

PONOVLJENI ZAKON ······················································· 59

POVIJESNE KNJIGE ··························································· 63

JOŠUA ·········································································· 64

KNJIGA O SUCIMA ·························································· 68

RUTA ··········································································· 71

KNJIGE O SAMUELU ······················································· 72

KNJIGE O KRALJEVIMA ··················································· 77

KNJIGE LJETOPISA ························································ 84

EZRA I NEHEMIJA ·························································· 87

TOBIJA, JUDITA I ESTERA ··············································· 89

KNJIGE O MAKABEJCIMA ················································ 93

PSALMI ········································································· 100

MUDROSNE KNJIGE ························································· 120

JOB ··········································································· 122

MUDRE IZREKE ··························································· 136

PROPOVJEDNIK ··························································· 144

411

PJESMA NAD PJESMAMA ··············································· 149

KNJIGA MUDROSTI ······················································· 154

KNJIGA SIRAHOVA ······················································· 162

PROROCI ······································································· 181

IZAIJA ········································································ 184

JEREMIJA ··································································· 192

TUŽALJKE ·································································· 201

BARUH ······································································· 202

EZEKIEL ····································································· 203

DANIEL ······································································ 212

DVANAEST PROROKA ···················································· 220

UVODI I NAPOMENE ····················································· 238

UZ KNJIGE NOVOGA ZAVJETA ······································ 238

EVANĐELJA ··································································· 238

EVANĐELJE PO MATEJU ················································ 240

MARKO ······································································· 256

LUKA ········································································· 266

IVAN ·········································································· 279

DJELA APOSTOLSKA ························································ 298

POSLANICE APOSTOLA PAVLA ··········································· 316

POSLANICA RIMLJANIMA ·············································· 318

PRVA POSLANICA KORINĆANIMA ···································· 328

DRUGA POSLANICA KORINĆANIMA ································· 334

POSLANICA GALAĆANIMA ·············································· 337

POSLANICA EFEŽANIMA ················································ 340

POSLANICA FILIPLJANIMA ············································ 344

POSLANICA KOLOŠANIMA ·············································· 346

PRVA POSLANICA SOLUNJANIMA ···································· 348

412

DRUGA POSLANICIMA SOLUNJANIMA ······························ 351

PRVA POSLANICA TIMOTEJU ·········································· 353

DRUGA POSLANICA TIMOTEJU ······································· 355

POSLANICA TITU ························································· 356

POSLANICA FILEMONU ················································· 358

POSLANICA HEBREJIMA ················································ 358

KATOLIČKE POSLANICE ··················································· 365

JAKOVLJEVA POSLANICA ·············································· 366

PRVA PETROVA POSLANICA ··········································· 369

DRUGA PETROVA POSLANICA ········································· 373

PRVA IVANOVA POSLANICA ··········································· 376

DRUGA IVANOVA POSLANICA ········································· 379

TREĆA IVANOVA POSLANICA ·········································· 380

POSLANICA JUDINA ······················································ 380

OTKRIVENJE ·································································· 381

SADRŽAJ ·········································································· 410