Određenje i definicija društvenih normi · 2018-12-01 · Određenje i definicija društvenih...
Transcript of Određenje i definicija društvenih normi · 2018-12-01 · Određenje i definicija društvenih...
Psihologijske teme, 27 (2018), 2, 221-244
Pregledni rad – UDK – 316.754
Lana Pehar, Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ivana Lučića
3, 10000 Zagreb, Hrvatska. E-pošta: [email protected]
Rad je izrađen u okviru projekta IntegraNorm (broj IP-2014-09-4499), koji financira
Hrvatska zaklada za znanost.
221
(Zanemarena) uloga i važnost društvenih normi
u poticanju međugrupnog kontakta: Pregled
dosadašnjih nalaza i istraživački izazovi
Lana Pehar i Dinka Čorkalo Biruški
Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za psihologiju, Hrvatska
Sažetak
Premda društvene norme imaju snažan utjecaj na stavove i ponašanja ljudi u različitim socijalnim
situacijama, njihovu istraživačku i praktičnu upotrebu znatno ograničava nekonzistentan način
definiranja i mjerenja različitih vrsta normi. Nastojeći doći do zajedničke, sveobuhvatne definicije
društvenih normi, u ovom radu opisujemo najvažnije konceptualizacije i vrste normi razvijene u
okviru različitih teorijskih pristupa, te dajemo pregled relevantnih istraživanja normativnog utjecaja
na individualna i međugrupna ponašanja. Ovaj se pregled, nadalje, posebno bavi unutargrupnim
normama o međugrupnom kontaktu, kao specifičnom vrstom normi koje opisuju i propisuju tipične
i prihvatljive interakcije s članovima vanjskih grupa. U tom pogledu ovaj pregled predstavlja važnu
sistematizaciju jer su norme o kontaktu, unatoč tome što je njihova važnost davno prepoznata u
regulaciji međugrupnih odnosa, do sada bile uglavnom zanemarene i kao istraživački konstrukt i
kao teorijski koncept. Stoga prikazujemo rezultate malobrojnih novijih istraživanja međuodnosa
različitih vrsta kontakta među pripadnicima različitih grupa, unutargrupnih normi o kontaktu te
međugrupnih ishoda kako bi se istaknule i razjasnile različite uloge koje norme mogu imati u
oblikovanju složene dinamike odnosa među grupama, te upućujemo na još neriješena pitanja i
moguće smjernice za buduća istraživanja.
Ključne riječi: društvene norme, normativni utjecaj, međugrupni kontakt, unutargrupne norme
o kontaktu
Ovaj pregled dosadašnjih nalaza o važnosti grupnih normi za sprječavanje i
poticanje međugrupnih kontakata polazi od središnje teze u mnogim društvenim
znanostima, ponajprije (socijalnoj) psihologiji, da su stavovi i ponašanja pojedinaca
pod snažnim utjecajem drugih ljudi i relevantnih društvenih institucija. Stoga se u
radu najprije daje pregled određenja i definicija društvenih normi te se uspoređuju i
evaluiraju njihove konceptualne prednosti, ograničenja te empirijska relevantnost.
PSIHOLOGIJSKE TEME, 27 (2018), 2, 221-244
222
Na temelju toga nudimo definiciju normi koja objedinjuje važne elemente
dosadašnjih konceptualnih određenja. Potom dajemo pregled nešto starijih te
suvremenih istraživanja uloge društvenih normi kao odrednica različitih
individualnih i međugrupnih ponašanja. Na kraju ističemo važnost specifične vrste
normi – unutargrupnih normi o međugrupnom kontaktu. Njihova je uloga do sada
zanemarena, premda je važnost normativnog okvira u istraživanju međugrupnog
kontakta isticana od početaka teorijskog oblikovanja uvjeta za uspješan međugrupni
kontakt (npr. Alport, 1954). Navodeći i uspoređujući dosadašnje nalaze opisujemo i
komentiramo stanje u području, te na kraju navodimo neriješena pitanja i buduće
izazove u istraživanjima uloge društvenih normi o međugrupnom kontaktu.
Određenje i definicija društvenih normi
Raznolikost definicija društvenih normi obilježje je mnogih disciplina, pa tako
i unutar socijalne psihologije. Dok su rani socijalni psiholozi ponudili jednostavne,
opisne definicije društvenih normi, kasniji su pristupi razvili složenija određenja,
zahvaćajući različite elemente i vrste normi. Na primjer, Sherif (1936) je među
prvima opisao norme kao običaje, tradicije, pravila, vrijednosti i druge kriterije
ponašanja koji su postali standardizirani kao posljedica kontakta među pojedincima.
Asch (1955) ih je definirao kao načine razmišljanja, osjećanja i ponašanja koje dijele
i percipiraju prihvatljivima članovi neke društvene grupe. I dok su rane definicije
uglavnom naglašavale samo kolektivnu (grupnu) prirodu normi, kasnije definicije,
nastale u okviru različitih teorijskih pristupa, daju detaljniji opis različitih vrsta
normi, relevantnih izvora normativnog utjecaja te različitih načina utjecaja normi na
stavove, namjere i ponašanja ljudi. U nastavku ćemo opširnije opisati vrste normi i
teorijske pristupe koji se najčešće koriste u psihologijskim istraživanjima, te ćemo,
uzimajući u obzir razlike i sličnosti među pojedinim konceptualizacijama, ponuditi
cjelovitu definiciju društvenih normi.
Ajzen i Fishbein u okviru teorije razložne akcije (Fishbein i Ajzen, 1975, 2011)
i teorije planiranog ponašanja (Ajzen, 1991; Ajzen i Fishbein, 1980) rabe opći pojam
subjektivnih normi, koje definiraju kao percepcije ljudi o tome kako će značajni drugi
gledati na određeno ponašanje. Naglašavajući u određenju normi da je riječ o
percepcijama, Ajzen i Fishbein ističu doživljajnu i subjektivnu prirodu normi,
dopuštajući da objektivno iste okolnosti proizvedu različite percepcije, pa time i
različite ponašajne ishode kod različitih pojedinaca. Subjektivnost kao element
određenja normi zadržali su, kako ćemo u nastavku ovoga pregleda vidjeti, i mnogi
drugi teorijski pristupi. Ajzen i Fishbein operacionaliziraju norme kao percipirani
kumulativni pritisak za izvršavanje ili izbjegavanje određenog ponašanja koji u
pojedincima izazivaju njima važne druge osobe. Prema teoriji razložne akcije i
planiranog ponašanja subjektivne norme, zajedno s osobnim stavom prema
ponašanju te percipiranim stupnjem kontrole nad ponašanjem, predviđaju namjeru
izvođenja ponašanja, te posredno utječu i na samo ponašanje. Međutim, značajan
metodološki problem s predloženom operacionalizacijom normi jest da ne određuje
Pehar, L., Čorkalo Biruški, D.:
Društvene norme i međugrupni kontakt
223
tko su važni drugi čija percipirana očekivanja utječu na individualna ponašanja.
Ovakva neodređena i općenita definicija izvora normativnog utjecaja znatno otežava
zaključivanje o tome kako i zašto norme utječu na opažena ponašanja, kao i
mogućnost predikcije budućih ponašanja.
Cialdini, Kallgren i Reno (1991) u teoriji fokusa normativnog ponašanja uvode
važnu distinkciju između običajnih (deskriptivnih) i propisujućih (preskriptivnih)
normi. Običajne norme predstavljaju percepcije (doživljaj) ljudi o tome kako se
većina drugih uobičajeno ponaša u određenoj situaciji, dok su propisujuće norme
percepcije o tome koja ponašanja drugi ljudi odobravaju ili ne odobravaju. Običajne
norme motiviraju ponašanje informirajući što je djelotvorno ili adaptivno ponašanje
u nekoj situaciji, dok propisujuće norme određuju društvene nagrade ili kazne za
normativna ili nenormativna ponašanja. Prema Cialdiniju i sur. (1991) obje vrste
normi moraju biti salijentne u određenoj situaciji da bi mogle utjecati na ponašanje,
a veći utjecaj imat će ona koja je u nekoj situaciji istaknutija. Propisujuće norme
Cialdinija i suradnika bliske su ranijim konceptualizacijama subjektivnih normi
Ajzena (1991) i njegovih suradnika (Ajzen i Fishbein, 1980), koje se temelje na
percepciji očekivanja važnih drugih u pogledu pojedinčeva ponašanja, dok
propisujuće norme uključuju percepciju širega društvenog odobravanja ponašanja.
U skladu s tim kasnije dorade teorije planiranog ponašanja proširuju definiciju
subjektivnih normi uključivanjem zajedničkog utjecaja i propisujućih i običajnih
normi (Fishbejn i Ajzen, 2011).
Oba elementa normi implicitno u svoju definiciju uključuje i Christina Bicchieri
(2006), koja ih naziva gramatikom društva, jer norme, baš kao i gramatika jezika,
specificiraju što je pravilno (prihvatljivo), a što nepravilno (neprihvatljivo) u nekoj
zajednici. Pritom naglašava da je za razumijevanje utjecaja normi važno poznavati
društvena očekivanja, odnosno pojedinčeva vjerovanja o aktivnostima i stavovima
drugih ljudi koja razlikuju društvene od drugih oblika normi, na primjer onih
formalnih poput zakona i propisa. Za razliku od njih, sadržaj društvenih normi
snažno ovisi o specifičnom društvenom kontekstu, a njihovo kršenje ne rezultira
pravnim sankcijama, već neformalnim društvenim posljedicama. Društvene norme
razlikuju se i od moralnih, koje se, kao dio sustava osobnih vrijednosti, slijede
neovisno o utjecaju drugih ljudi, a njihovo kršenje izaziva negativne emocije poput
srama i krivnje. Utjecaj normi na ponašanje, međutim, snažno ovisi o očekivanjima
o ponašanju i uvjerenjima dovoljnog broja drugih ljudi. Bicchieri (2006) pritom
razlikuje dvije vrste društvenih očekivanja – empirijska i normativna, koja su
sukladna običajnim i propisujućim normama Cialdinija i sur. (1991). Empirijska su
očekivanja uvjerenja pojedinca da se dovoljan broj drugih ljudi konformira nekom
pravilu ponašanja, dok su normativna očekivanja uvjerenja pojedinca da dovoljan
broj drugih ljudi očekuje konformiranje ili da će sankcionirati nenormativno
ponašanje. Dakle, društvene su norme prema Bicchieri (2006) bihevioralna pravila
koja ljudi poznaju, primjenjuju i slijede u relevantnim situacijama i to onda ako imaju
s njima povezana empirijska ili normativna očekivanja.
PSIHOLOGIJSKE TEME, 27 (2018), 2, 221-244
224
Lapinski i Rimal (2005) uvode i dodatnu distinkciju važnu za istraživanje i
mjerenje društvenih normi. Oni razlikuju kolektivne norme kao prevladavajuća
pravila ponašanja koja stvarno djeluju u nekom kolektivu (npr. zajednici, kulturi), te
percipirane norme koje predstavljaju pojedinčeve mentalne reprezentacije
kolektivnih normi. Kolektivne norme djeluju na razini neke društvene grupe te
nastaju kroz interakciju članova te grupe (Bettenhausen i Murnighan, 1985), dok
percipirane norme djeluju na individualnoj razini i nastaju na temelju toga kako
pojedinci interpretiraju kolektivne norme. Kolektivne su norme rijetko eksplicitno
definirane, pa ih pojedinci mogu i pogrešno interpretirati, što dovodi do
interindividualnih razlika u percipiranim normama. Na primjer, stvarna norma u
nekoj zajednici može biti da malen broj građana reciklira otpad, međutim, pojedinci,
pod utjecajem selektivnih izvora u svojoj neposrednoj okolini (npr. susjedi i prijatelji
koji recikliraju), mogu pogrešno percipirati da većina ljudi reciklira. Percipirane
norme odgovaraju i Bicchierinom (2006) konstruktu društvenih očekivanja te
subjektivnim normama Ajzena i Fishbejna (1980), pri čemu Lapinski i Rimal (2005)
naglašavaju da one mogu uključivati i običajnu i propisujuću komponentu Cialdinija
i sur. (1991).
Tankard i Paluck (2016) dodatno ističu važnost istraživanja subjektivnih
percepcija društvenih normi zato što pojedinci uglavnom nemaju uvid u stvarnu
zastupljenost ponašanja ili stavova u svojoj grupi ili zajednici. Naime, ljudi su
egocentrični mislioci (Ross, Greene i House, 1977) i kognitivni škrci (Fiske i Taylor,
1984), zbog čega mogu pogrešno pretpostaviti da su ponašanja i stavovi drugih ljudi
slični njihovim ili pogrešno procijeniti stvarnu zastupljenost normiranih stavova i
ponašanja. Kao i većina spomenutih teoretičara normi Tankard i Paluck (2016)
pretpostavljaju da su zapravo percepcije normi, utemeljene na osobnom iskustvu i
odabranim izvorima normativnih informacija, ono što usmjerava ponašanje. Unatoč
tome što percepcije normi mogu biti pogrešne, temeljna motivacija ljudi jest da
razumiju i usvoje normativna pravila u svojim zajednicama, kako bi imali točnu sliku
društvene stvarnosti, zadržali osjećaj pripadnosti te izbjegli društveno odbacivanje.
Zato subjektivne percepcije normi, bile one ispravne ili ne, postaju vodič
individualnih ponašanja. Većina autora pritom naglašava i da norme nisu statična
pravila ponašanja koja se, jednom naučena, internaliziraju za kasniju upotrebu, već
da je percepcija normi dinamički proces pod utjecajem različitih faktora. Pojedinci
tijekom vremena uče norme svoje grupe kroz osobnu interakciju s članovima, ali i
pomoću drugih, neizravnih izvora informacija. Norme se tako oblikuju pod
utjecajem javnog ponašanja članova grupe, informacija o iznimkama ili ponašanjima
istaknutih pojedinaca (npr. nekažnjavanjima kažnjivog), informacija o grupnim
mišljenima i ponašanjima (npr. informacija iz medija ili marketinških kampanji) te
poruka relevantnih institucija (npr. vlade, škola, organizacija).
Na analizu grupnih normi, koje nastaju unutar specifičnih društvenih grupa te
reguliraju unutargrupna i međugrupna ponašanja, usmjerava se pristup socijalnog
identiteta, koji integrira postavke teorije socijalnog identiteta (Tajfel i Turner, 1979)
Pehar, L., Čorkalo Biruški, D.:
Društvene norme i međugrupni kontakt
225
i teorije samokategorizacije (Turner, Hogg, Oakes, Reicher i Wetherell, 1987).
Temeljna je pretpostavka da je dio pojedinčeva identiteta određen članstvom u
različitim društvenim grupama. Kada se ljudi identificiraju s određenom grupom,
percipiraju sebe kroz karakteristike koje dijele s drugim članovima te grupe i koje
njihovu grupu razlikuju od drugih grupa. Percipirana sličnost s članovima vlastite
grupe dovodi do usvajanja grupnih normi jer stvara očekivanje da bi se "mi" trebali
slagati, te tako motivira ljude na postizanje grupnog konsenzusa u relevantnim
stavovima i ponašanjima. Drugim riječima, članovi grupe s kojima pojedinac dijeli
relevantni socijalni identitet utječu na stavove i ponašanja putem referentnoga
informacijskog utjecaja, pružajući informacije o prirodi i sadržaju unutargrupnih
normi u određenom kontekstu (Turner, 1991). Hogg i Reid (2006) dodatno
elaboriraju prirodu takvih normi sugerirajući da ljudi doživljavaju norme kao grupne
prototipe koji zahvaćaju važne sličnosti unutar, te razlike između grupa. Posljedica
je socijalne kategorizacije da pojedinci sebi i članovima drugih grupa pripisuju
ključna obilježja prototipa vlastite i vanjske grupe. U tom smislu, unutargrupne
norme predstavljaju dijeljene (zajedničke) kognitivne reprezentacije koje opisuju i
propisuju poželjna ponašanja i stavove članova vlastite grupe te definiraju
karakteristike članova relevantnih vanjskih grupa. Za razliku od većine opisanih
konceptualizacija normi pristup socijalnog identiteta pretpostavlja da identifikacija s
grupom dovodi do internalizacije grupnih normi, odnosno rezultira njihovim
privatnim prihvaćanjem. Suprotno stajalištu Cialdinija i sur. (1991) prema kojem se
ljudi konformiraju propisujućim normama zbog straha od socijalnih sankcija,
teoretičari socijalnog identiteta smatraju da grupne norme utječu na ponašanje zato
što su osobno važne i relevantne za definiciju pojma o sebi (Hogg i Reid, 2006).
Kako se ljudi obično identificiraju s više različitih grupa, teorija samokategorizacije
pretpostavlja da će stavovi i ponašanja pojedinaca biti pod utjecajem normi one grupe
koja im je u određenom kontekstu psihološki važnija. Tako ovaj pristup pojašnjava
relativno nejasne elemente normi iz drugih konceptualizacija, tj. ističe da su "važni
drugi" kao izvori normativnog utjecaja zapravo članovi grupe s kojom se pojedinac
u određenom trenutku najviše identificira.
Unatoč velikoj teorijskoj i metodološkoj raznolikosti različite definicije normi
sažete u Tablici 1. sadrže slične elemente koji mogu pomoći u pronalaženju
zajedničke i cjelovite definicije društvenih normi. Prvo, sve definicije naglašavaju
grupnu prirodu normi, interpretirajući ih kao kolektivne konstrukcije o preferiranim
i prikladnim ponašanjima u određenoj grupi, koje se razvijaju kroz međusobnu
interakciju članova ili pod utjecajem drugih izvora normativnih informacija. Drugo,
svi pristupi ističu subjektivnost normi, odnosno usmjereni su na percepciju normi,
dakle na doživljaj pojedinca o tome koja ponašanja društvo odobrava ili ne odobrava.
Te percepcije, a ne objektivno mjerljiva pravila, onda usmjeravaju ponašanja. Treće,
različita određenja normi naglašavaju i različite izvore socijalnog utjecaja koji
određuju normativni okvir. To mogu biti različiti osobno važni pojedinci, kako to
postuliraju teorije razložne akcije i planiranog ponašanja ili vlastita grupa, npr.
vršnjačka, etnička ili kakva druga referentna, kako to zagovara pristup socijalnog
PSIHOLOGIJSKE TEME, 27 (2018), 2, 221-244
226
identiteta. Izvor socijalnog utjecaja može biti i neki širi kolektiv, koji se onda
određuje kao naprosto drugi ljudi, dovoljna većina ili samo većina, kako to
naglašavaju npr. teorija fokusa normativnog ponašanja ili pristup normama Christine
Bicchieri. Stoga različiti pristupi stavljaju različite naglaske na važnost različitih
normativnih izvora. Konačno, većina određenja normativni sadržaj promatra kao
opisujući (kakva su uobičajena ponašanja u društvu) ili kao propisujući (što su to
prihvatljiva ponašanja, odnosno koja se ponašanja odobravaju ili sankcioniraju).
Stoga se utjecaj normi na ponašanje uvijek treba promatrati imajući na umu ova tri
elementa: doživljajnu prirodu normi, normativni izvor i normativni sadržaj. Pod tim
bi se vidom društvene norme mogle definirati kao zajedničke ili dijeljene percepcije
(dakle, subjektivne i doživljajne) tipičnih i prihvatljivih stavova, pravila i ponašanja
članova različitih društvenih grupa s kojima se pojedinci dovoljno jasno identificiraju
i/ili su im dovoljno relevantne, a koje se usvajaju, prihvaćaju i mijenjaju izravnom i
neizravnom interakcijom s pripadnicima tih grupa, te u doticaju s drugim važnim
izvorima normativnih informacija.
Utjecaj društvenih normi na ponašanje
Istraživanja društvenih normi provedena u posljednjih 80 godina pokazuju da
norme imaju snažan utjecaj na ponašanja ljudi u različitim situacijama. Nedavni
opsežni pregled više od 800 empirijskih istraživanja normi pokazao je veliku
heterogenost teorijskih pristupa, istraživačkih metoda, kriterijskih mjera, područja
istraživanja i uzoraka (Shulman i sur., 2017). Najviše se istraživanja usmjerilo na
analizu utjecaja normi na stavove, bihevioralne namjere i stvarna ponašanja, i to
najčešće u području zdravstvenih ponašanja (npr. konzumacija alkohola, pušenje,
prehrambene navike), zaštite okoliša (npr. zaštita prirodnih resursa, recikliranje,
onečišćenje okoliša), potrošačkih navika te različitih sociokulturnih pitanja. Nadalje,
istraživanja su uključivala sudionike različitih dobnih skupina, no najčešće studente
(18 do 24 godina), zaposlene (25 do 65 godina) te opću populaciju (Shulman i sur.,
2017). S druge strane, istraživanja normativnih utjecaja na različite aspekte
međugrupnih odnosa znatno su rjeđa, premda su normativni utjecaji bili od početka
jasno naglašavani u psihologiji međugrupnih odnosa. Kako bismo dali potpuniji uvid
u efekte koje norme mogu imati na individualna te na slabije istražena međugrupna
ponašanja, u nastavku opisujemo i raspravljamo rezultate relevantnih istraživanja
provedenih u okviru prethodno navedenih teorijskih pristupa.
Utjecaj normi na individualna ponašanja
Već su Sherifova (1935) istraživanja autokinetičkog efekta pokazala da se pojedinci
u nejasnim situacijama konformiraju grupnoj procjeni jer se koriste ponašanjem
drugih ljudi kao važnim izvorom informacija za usmjeravanje vlastita ponašanja.
Sherif je također pokazao da se pojedinci nastavljaju konformirati grupnoj procjeni
čak i kada grupa više nije prisutna, upućujući na internalizaciju normi. Asch (1956)
Pehar, L., Čorkalo Biruški, D.: Društvene norme i međugrupni kontakt
Tabl
ica
1.
Saže
ti pr
ikaz
različi
tih d
efin
icija
dru
štven
ih n
orm
i
Vrsta
nor
me
Teor
ijski
pris
tup/
auto
ri D
efin
icija
kole
ktiv
ne n
orm
e La
pins
ki i
Rim
al (2
005)
Pr
evla
dava
juća
pra
vila
pon
ašan
ja ko
ja d
oista
dje
luju
u n
ekom
ko
lekt
ivu.
perc
ipira
ne n
orm
e La
pins
ki i
Rim
al (2
005)
Ta
nkar
d i P
aluc
k (2
016)
Po
jedi
nčev
e int
erpr
etac
ije st
varn
ih ko
lekt
ivni
h no
rmi.
subj
ektiv
ne n
orm
e
Teor
ija ra
zlož
ne a
kcije
(Fish
bein
i A
jzen
, 19
75, 2
011)
Te
orija
pla
nira
nog
pona
šanj
a (A
jzen
, 199
1;
Ajz
en i
Fish
bein
, 198
0)
Perc
epci
je p
ojed
inac
a o
tom
e ka
ko ć
e njim
a va
žne o
sobe
gle
dati
na
određe
no p
onaš
anje
(per
cipi
rani
soci
jaln
i prit
isak
za iz
vrša
vanj
e ili
izb
jega
vanj
e odr
eđen
og p
onaš
anja
).
obič
ajne
nor
me
Teor
ija fo
kusa
nor
mat
ivno
g po
naša
nja
(Cia
ldin
i, Re
no i
Kal
lgre
n, 1
991)
Pe
rcep
cije
poj
edin
aca
o to
me
kako
se v
ećin
a dr
ugih
ljud
i uo
biča
jeno
pon
aša
u od
ređe
noj s
ituac
iji.
prop
isujuće
nor
me
Teor
ija fo
kusa
nor
mat
ivno
g po
naša
nja
(Cia
ldin
i, Re
no i
Kal
lgre
n, 1
991)
Pe
rcep
cije
poj
edin
aca
o to
me
koja
pon
ašan
ja d
rugi
ljud
i u
određe
noj s
ituac
iji o
dobr
avaj
u ili
ne o
dobr
avaj
u.
empi
rijsk
a oč
ekiv
anja
N
orm
e ka
o "d
ruštv
ena
gram
atik
a"
Bic
chie
ri (2
005)
U
vjer
enja
poj
edin
aca
da se
dov
olja
n br
oj d
rugi
h lju
di ko
nfor
mira
od
ređe
noj n
orm
i pon
ašan
ja.
norm
ativ
na oče
kiva
nja
Nor
me
kao
"dru
štven
a gr
amat
ika"
B
icch
ieri
(200
5)
Uvj
eren
ja p
ojed
inca
da
dovo
ljan
broj
dru
gih
ljudi
oče
kuje
ko
nfor
mira
nje o
dređ
enoj
nor
mi i
li da
će s
ankc
ioni
rati
neno
rmat
ivno
po
naša
nje.
(unu
tar)g
rupn
e nor
me
Teor
ija so
cija
lnog
iden
titet
a (Ta
jfel i
Tur
ner,
1979
) Te
orija
sam
okat
egor
izac
ije (T
urne
r, H
ogg,
O
akes
, Rei
cher
i W
ethe
rell,
198
7)
Dije
ljene
kog
nitiv
ne re
prez
enta
cije
pož
eljn
ih st
avov
e i p
onaš
anja
pr
ipad
nika
dru
štven
ih g
rupa
, koj
i se s
tim
gru
pam
a do
voljn
o sn
ažno
id
entif
icira
ju.
227
PSIHOLOGIJSKE TEME, 27 (2018), 2, 221-244
228
je kasnije u svojim čuvenim istraživanjima konformizma utvrdio da se ljudi
konformiraju grupnim normama čak i u vrlo jasnim situacijama (kao što je zadatak
procjene duljine linija), i to zato što žele izbjeći društveno neodobravanje. Međutim,
u Aschovim su istraživanjima norme dovele do (javnog) podlijeganja, ali ne i do
(privatnog) prihvaćanja grupnih procjena, jer se konformizam značajno smanjio kada
su ljudi procjene (duljine linija) davali anonimno. Ovi su rezultati poslužili za
tumačenje razloga zbog kojih se ljudi konformiraju društvenim normama. Tako
utjecaj normi na ponašanje može biti informacijski, kada su drugi izvor informacija
o društvenoj realnosti, ili normativni, kada očekivanja ili ponašanja drugih stvaraju
socijalni pritisak za konformiranjem zbog želje za prihvaćanjem ili izbjegavanjem
društvenog neodobravanja (Deutch i Gerard, 1955).
Istraživanja provedena u okviru teorije planiranog ponašanja (Ajzen, 1991;
Ajzen i Fishbein, 1980) pokazala su da subjektivne norme, zajedno s osobnim
stavom prema ponašanju te percipiranom kontrolom nad ponašanjem, omogućuju
predviđanje planiranih, promišljenih ponašanja kao što su različita zdravstvena,
ekološka i potrošačka ponašanja (Ajzen, 2015; Ajzen, Joyce, Sheikh i Gilbert Cote,
2011; Finlay, Trafimow i Moroi, 1999). Međutim, nedavna je metaanaliza efekata
navedenih odrednica ponašanja pokazala da su subjektivne norme zapravo najslabiji
prediktori ponašanja (McEachan, Conner, Taylor i Lawton, 2011). Neki autori
sugeriraju da je mogući uzrok takvih nalaza nekonzistentna operacionalizacija
subjektivnih normi jer su one u nekim istraživanjima mjerene kao običajne, u
drugima kao propisujuće, a u trećima kao zajednička (uprosječena) mjera obje vrste
normi (Chung i Rimal, 2016). Dodatni problem istraživanja može biti i preširoka
definicija konstrukta subjektivnih normi koja ne dopušta specifikaciju kontekstualno
relevantnih izvora normativnog utjecaja. Naime, moguće je da formulacija
normativnih očekivanja "svih osobno važnih pojedinaca" ne razlikuje dovoljno
specifične referentne grupe koje mogu imati različito snažne utjecaje na istraživana
ponašanja.
Društvene su se norme koristile kao "sredstvo utjecaja" i u brojnim
intervencijama usmjerenima na promjenu različitih ponašanja. Na primjer, Cialdini,
Reno i Kallgren razvili su model normativnog postupanja prema kojem se norme
mogu koristiti za izazivanje konformiranja poželjnim, socijalno prihvatljivim
ponašanjima (Cialdini i sur., 1991; Cialdini, Reno i Kallgren, 1990). Naglašavajući
razliku između običajnih i propisujućih normi, autori su pretpostavili da je za
izazivanje promjena u ponašanju važno znati koja vrsta normi djeluje u određenoj
situaciji. Tako su istraživanja utjecaja običajnih i propisujućih normi na ekološka
ponašanja pokazala da su za promjenu nepoželjnih ponašanja (npr. onečišćavanje
okoliša, krađa drva) propisujuće norme djelotvornije od običajnih (Cialdini, 2003;
Cialdini i sur., 1990) jer naglašavanje visoke zastupljenosti nepoželjnih ponašanja
može dovesti do pogrešne interpretacije da raširenost ponašanja implicira visoku
društvenu toleranciju, pa i prihvatljivost takvih ponašanja. S druge strane, isticanje
običajnih normi pokazalo se učinkovitim u istraživanjima usmjerenima na poticanje
Pehar, L., Čorkalo Biruški, D.:
Društvene norme i međugrupni kontakt
229
ekološki poželjnih ponašanja (Goldstein, Cialdini i Griskevicius, 2008), pogotovo
kada su one uparene s konzistentnim propisujućim normama (Cialdini i sur., 2006).
Iz toga slijedi mogućnost da je isticanje običajnih normi učinkovitije za poticanje
poželjnih, dok je isticanje propisujućih učinkovitije za sprječavanje nepoželjnih
ponašanja. Brojna su istraživanja pokazala da se manipulacija percepcijom obje vrste
normi može iskoristiti kao učinkovit mehanizam za promjenu različitih relevantnih
ponašanja poput konzumacije alkohola, kockanja, štednje energije i recikliranja
(Donaldson, Graham i Hansen, 1995; Larimer i Neighbors, 2003; Schultz, Tabanico
i Rendon, 2008). Iako je naglasak na dvije vrste normi koje mogu biti situacijski
različito salijentne pridonio uspješnosti predikcije različitih ponašanja, istraživanja
vođena ovim pristupom nisu uzela u obzir načine na koje specifične društvene i
posebno referentne grupe, mogu usmjeravati individualne stavove i ponašanja,
ovisno o tome koliko su pojedincima važne.
Ovaj su nedostatak izbjegli istraživači unutar pristupa socijalnog identiteta
usmjeravajući se na utjecaj koje norme relevantnih društvenih grupa imaju na
ponašanja članova, pogotovo kada se oni s njima snažno identificiraju. Tako su Terry
i Hogg (1996) pokazali da percipirane norme vlastite grupe (prijatelji i kolege sa
sveučilišta) predviđaju namjere studenata da počnu redovito vježbati te se koriste
mjerama zaštite od sunca, ali samo kod ispitanika koji se identificiraju kao studenti.
Slični su rezultati dobiveni i u istraživanjima prediktora namjere recikliranja (Terry,
Hogg i White, 1999), konzumiranja zdrave hrane (Astrom i Rise, 2001) i pretjerane
konzumacije alkohola (Johnston i White, 2003), pri čemu je u svima stupanj
identifikacije s grupom bio značajan moderator odnosa percipiranih grupnih normi i
bihevioralnih namjera. Novija su istraživanja pokazala da percipirane unutargrupne
norme kod visokoidentificiranih pojedinaca imaju utjecaj i na stvarna ponašanja, a
ne samo na bihevioralne namjere (Duffy i Nesdale, 2009; Neighbors i sur., 2010).
Tako je pristup socijalnog identiteta ne samo usmjerio pažnju istraživača na grupnu
prirodu normativnih procesa nego i započeo s utvrđivanjem važnih uvjeta koji
određuju kada i kako norme mogu utjecati na individualna ponašanja članova grupa.
Utjecaj normi na međugrupna ponašanja
Ranija su istraživanja međugrupnih odnosa navodila društvene norme kao jedan
od osnovnih uzroka međugrupnih predrasuda i diskriminacije (Allport, 1954; Lewin,
1952) pretpostavljajući da članovi grupa kroz međusobnu komunikaciju, opažanje i
socijalnu usporedbu zajednički konstruiraju stereotipe o vanjskim grupama te
prenose informacije o prikladnim međugrupnim stavovima i ponašanjima.
Istraživanja rasnih stereotipa Katza i Braleya (1933) pokazala su tako visoki
konsenzus u karakteristikama koje studenti pripisuju različitim etničkim grupama, i
to čak i onima s kojima nikada nisu imali osobni kontakt. Sherifova klasična
istraživanja međugrupnih odnosa izviđača u ljetnom kampu (Sherif, Harvey, White,
Hood i Sherif, 1961) jasno su pokazala kako formiranje kohezivnih grupa može
dovesti do brzog razvoja i širenja normi koje podržavaju stereotipe i predrasude
PSIHOLOGIJSKE TEME, 27 (2018), 2, 221-244
230
prema drugoj grupi. Sherif je pritom naglašavao da stavovi prema drugim grupama
nisu toliko posljedica osobnih iskustava s pripadnicima tih grupa koliko rezultat
kontakta s članovima vlastite grupe te prevladavajućih grupnih normi. Sukladno
tome, Pettigrew (1991) je konformiranje kulturalnim normama istaknuo kao
najvažniju odrednicu predrasuda. Njegova su ranija istraživanja rasnih stavova
bijelaca u SAD-u i Južnoafričkoj Republici (Pettigrew, 1958, 1959) pokazala da su
predrasude prema crncima više povezane sa sklonošću konformiranju normama nego
s individualnim razlikama u autoritarnosti te da osobine ličnosti ne mogu objasniti
velike regionalne i nacionalne razlike u međugrupnim stavovima.
Dodatni dokaz utjecaja normi na međugrupne stavove i ponašanja bila je i
činjenica da su promjene društvenih normi često praćene i promjenama u snazi
predrasudnih stavova i količini diskriminatornog ponašanja. Npr. Pettigrew (1958)
je utvrdio da su se rasne predrasude muškaraca iz južnih država SAD-a postepeno
smanjile kada su otišli u vojsku i došli u kontakt s manje predrasudnim obrascem
društvenih normi. Također, Minard (1952) je istražujući odnose bijelih i crnih
radnika u rudnicima ugljena pokazao da se ponašanja prilagođavaju normama
konteksta – dok su u rudnicima radnici surađivali, u skladu s radnim pravilima, izvan
radnog okružja su bili posve segregirani, kako su to propisivala pravila zajednice.
Promjena je normativne klime poslužila i kao objašnjenje nalaza anketnih
istraživanja koja su pokazala smanjivanje negativnih stavova i predrasuda prema
rasnim i etničkim manjinama tijekom vremena u SAD-u (Firebaugh i Davis, 1988).
Naime, neki psiholozi sumnjaju da ti trendovi ne odražavaju stvarne promjene u
stavovima, već konformiranje trenutnim društvenim normama koje više ne
podržavaju otvoreno izražavanje predrasuda (Dovidio i Gaertner, 1986; Rokeach i
Ball-Rokeach, 1989). Ova je pretpostavka dobila neizravnu potporu i u
istraživanjima modernih i prikrivenih predrasuda u SAD-u i Europi (Crosby,
Bromley i Saxe, 1980), a generacijske razlike u izražavanju negativnih međugrupnih
stavova, oblikovane vjerojatno različitim socijalizacijskim normativnim okvirom,
pokazane su i u nas (npr. Čorkalo Biruški i Ajduković, 2012). Međutim, navedena
su istraživanja mjerila norme i njihov utjecaj tek posredno, opažanjem promjena u
stavovima kroz vrijeme ili društveni kontekst, koristeći ih uglavnom kao
interpretacijski okvir za dobivene nalaze. Ta činjenica otežava donošenje
pouzdanijih zaključaka o stvarnim efektima (percepiranih) grupnih normi i njihovih
promjena na međugrupne odnose.
Utjecaj percepcije društvenih normi, kao i efekti eksperimentalne manipulacije
takvim percepcijama na međugrupne stavove i ponašanja predmet su novijih
istraživanja. Na primjer, Crandall, Eshleman i O'Brien (2002) tražili su od studenata
da procijene stupanj u kojem je društveno prihvatljivo imati negativne stavove prema
105 različitih društvenih grupa (npr. rasne grupe, beskućnici, silovatelji itd.). U
nezavisnom su uzorku mjerili osobne stavove studenata prema tim istim grupama.
Rezultati su pokazali gotovo potpunu korelaciju (r = .96) između osobnih stavova
studenata i percipiranih normi o prihvatljivosti izražavanja negativnih stavova.
Pehar, L., Čorkalo Biruški, D.:
Društvene norme i međugrupni kontakt
231
Eksperimentalna istraživanja Stangora, Sechrista i Josta (2001a, 2001b) pokazala su
da manipulacija informacijama o međugrupnim stavovima i uvjerenjima članova
vlastite grupe dovodi do promjena u osobnim stavovima i stereotipima koji se
naknadno nastoje uskladiti s prezentiranim grupnim procjenama. Neka su
istraživanja pokazala i to da percipirane norme o postupanju prema vanjskoj grupi
imaju čak snažniji utjecaj na međugrupne stavove i ponašanja od osobnih stavova
(Blanchard, Crandall, Brigham i Vaughn, 1994; Paluck, 2009). Iako je hipoteza o
utjecaju percipiranih normi na stvarna ponašanja prema vanjskim grupama rijetko
izravno testirana, postoje nalazi koji upućuju na to da norme mogu imati i pozitivne
i negativne bihevioralne posljedice. Tako su npr. Sechrist i Stangor (2001) pokazali
da su ispitanici s izraženim predrasudama prema Afroamerikancima kojima je
prezentirana informacija da drugi studenti na sveučilištu dijele njihove negativne
stavove sjedali značajno dalje od osobe afroameričkog podrijetla u odnosu na
ispitanike koji su vjerovali da se drugi ne slažu s njihovim mišljenjima. S druge
strane, ispitanici bez predrasuda prema Afroamerikancima sjeli su bliže ciljnoj osobi
kada su vjerovali da drugi studenti dijele njihove stavove. Sukladno tome, Sechrist i
Milford (2007) su demonstrirali da percepcija pozitivnih stavova vlastite grupe
povećava i vjerojatnost međugrupnog pomaganja. Korištenje je eksperimentalnih
nacrta u ovom području omogućilo uvjerljivu potvrdu društvenih normi kao važnih
i nezavisnih regulatora međugrupnih stavova i ponašanja. I dok se u tim
istraživanjima utjecaj normi uglavnom ispitivao manipulirajući percepcijama
grupnog konsenzusa u pogledu općih stavova prema vanjskoj grupi, novija su se
istraživanja počela usmjeravati na percepciju grupnih stajališta o različitim
specifičnim aspektima međugrupnih odnosa, o čemu pišemo u nastavku teksta.
Unutargrupne norme o međugrupnom kontaktu
Jedna od specifičnih vrsta normi čijom se ulogom i efektima na međugrupna
ponašanja istraživači u novije vrijeme bave jesu unutargrupne norme o kontaktu s
pripadnicima vanjskih grupa, odnosno unutargrupne norme o prikladnosti
međugrupnog kontakta. Naime, međugrupni kontakt važan je faktor koji određuje
odnose i društvenu dinamiku među pripadnicima različitih grupa. Davno formulirana
hipoteza međugrupnog kontakta (Allport, 1954) predviđa da izravan kontakt među
grupama može smanjiti predrasude prema vanjskim grupama te pridonijeti
poboljšanju međugrupnih odnosa, no pod određenim uvjetima: status među grupama
treba biti jednak, uz postojanje zajedničkog cilja, međusobne suradnje te podrške
autoriteta, zakona i normi. Ova je hipoteza često provjeravana u različitim
kontekstima i grupama, uz korištenje različitih istraživačkih metoda te je jedna od
najbolje potkrijepljenih hipoteza u društvenim znanostima. Opsežna je metaanaliza
na više od 515 istraživanja međugrupnog kontakta pokazala da kontakt s različitim
vanjskim grupama doista dovodi do smanjenja međugrupnih predrasuda (Pettigrew
i Tropp, 2006).
PSIHOLOGIJSKE TEME, 27 (2018), 2, 221-244
232
Unatoč učinkovitosti izravan kontakt može biti teško postići u realnim uvjetima,
posebno u postkonfliktnim zajednicama (Pehar, Čorkalo Biruški, Jelić, Pavin Ivanec
i Tomašić Humer, 2017). Naime, izravan se kontakt može koristiti kao intervencija
za smanjenje predrasuda samo onda kada ljudi imaju priliku susresti se s
pripadnicima druge grupe (npr. ako žive u istom kvartu, idu zajedno u školu ili na
posao). Potaknuti ovim ograničenjima izravnog kontakta Wright, Aron,
McLaughlin-Volpe i Ropp (1997) predložili su hipotezu proširenog kontakta, prema
kojoj i samo znanje da članovi vlastite grupe imaju bliske odnose s pripadnicima
vanjske grupe može dovesti do pozitivnijih međugrupnih stavova. Autori su
pretpostavili da prošireni kontakt, između ostalog, ostvaruje svoj utjecaj na
međugrupne odnose i mijenjanjem percepcije normi vlastite grupe. Brojna
istraživanja potvrđuju uspješnost proširenog kontakta za različite međugrupne
ishode, npr. redukciju predrasuda (Turner, Hewstone, Voci i Vonofakou, 2008;
Turner, Tam, Hewstone, Kenworthy i Cairns, 2013), smanjenje percepcije
homogenosti vanjske grupe (Paolini, Hewstone, Cairns i Voci, 2004), povećanje
međugrupnog povjerenja (Paolini, Hewstone i Cairns, 2007), povećanje spremnosti
za međugrupni kontakt (Tam, Hewstone, Kenworthy i Cairns, 2009) i povoljnija
očekivanja o budućim kontaktima (Gómez, Tropp i Fernandez, 2011).
Iako je utjecaj i normi i kontakta u području međugrupnih odnosa odavno
prepoznat (Allport, 1954; Wright i sur., 1997), istraživanja kontakta i normi
uglavnom su se razvijala odvojeno (De Tezanos-Pinto, Bratt i Brown, 2010).
Istraživači tek od nedavna razmatraju važnost normi koje članovi grupe mogu imati
u pogledu interakcija s pripadnicima vanjskih grupa. Davies, Wright, Aron i Comeau
(2013) ističu da takve norme mogu imati različite uloge u odnosu između
međugrupnog kontakta i stavova, odnosno biti moderatori i medijatori tog odnosa ili
čak antecedenti uspostavljanja kontakta među različitim grupama. Pritom uloga
grupnih normi o međugrupnom kontaktu u specifičnom kontekstu, kako to sugeriraju
malobrojna dosadašnja istraživanja, vjerojatno ovisi i o vrsti kontakta koju pojedinac
ima s članovima vanjske grupe jer izravni i prošireni kontakti šalju različite poruke
o prihvatljivosti kontakta na razini cijele vlastite grupe.
Allport (1954) je među prvima pretpostavio da je normativna podrška važan
moderator efekta izravnog kontakta u redukciji predrasuda smatrajući da podrška
vlasti i autoriteta, uspostavljanjem normi o međugrupnim kontaktima, može te
kontakte učiniti prihvatljivijima, ugodnijima i vjerojatnijima, te tako osnažiti njihove
pozitivne efekte na međugrupne ishode. Brojna istraživanja u školskom kontekstu
potvrdila su tezu o važnosti institucionalne podrške pokazujući da se djeca različitih
rasa bolje slažu kada školsko osoblje podržava pozitivne međugrupne odnose (npr.
Patchen, 1982; Welisch, Marcus, McQueen i Duck, 1976). Slični su rezultati
dobiveni i u kontekstima drugih institucija poput vojske, organizacija i zatvora
(Hodson, 2008; Kalev, Dobbin i Kelly, 2006; Landis, Hope i Day, 1984). I
metaanaliza Pettigrewa i Tropp (2006) navodi institucionalnu podršku kao posebno
važan facilitirajući faktor pozitivnih efekata kontakta. Premda se u starijim
Pehar, L., Čorkalo Biruški, D.:
Društvene norme i međugrupni kontakt
233
istraživanjima pretežno ističu formalne norme institucija i vlasti, noviji nalazi
sugeriraju da i manje formalizirane norme mogu moderirati efekte kontakta. Tako
Edmonds i Killen (2009) nalaze da adolescenti koji percipiraju negativne roditeljske
stavove prema kontaktu s pripadnicima druge rase doživljavaju manje intimnosti u
svojim međurasnim prijateljstvima (npr. manje su spremni pozvati kući ili birati za
partnera vršnjake druge rase). Istraživanja o utjecaju vršnjačkih normi pokazuju da
osnovnoškolci koji percipiraju da njihovi vršnjaci odobravaju kontakte s drugom
etničkom grupom izražavaju pozitivnije međugrupne stavove te snažnije preferencije
međugrupnih prijateljstava (Feddes, Noack i Rutland, 2009; Jugert, Noack i Rutland,
2011). Jedno od rijetkih istraživanja koje je izravno testiralo hipotezu o normama
kao moderatorima efekata izravnog kontakta pokazalo je na uzorku muslimanskih
studenata u Indoneziji da propisujuće vršnjačke norme o kontaktima moderiraju vezu
između broja međugrupnih prijatelja i stavova prema kršćanima (Yustisia, 2016).
Međutim, u istraživanju obiteljskih i vršnjačkih normi finskih adolescenata potvrđen
je moderirajući efekt normi samo za obiteljske norme i to samo kod adolescenata, no
i obiteljske i vršnjačke norme imale su snažne izravne utjecaje na međugrupne
stavove adolescentica i adolescenata (Mähönen, Jasinskaja-Lahty i Liebkind, 2011).
Ovi nekonzistentni nalazi o normama kao moderatorima odnosa kontakta i
međugrupnih ishoda sugeriraju da se uloge i efekti normi o kontaktu možda razlikuju
ovisno o tome tko je izvor normativnih poruka unutar vlastite grupe i kakva je priroda
normi (npr. kakve poruke šalju vršnjaci, a kakve obitelj ili škola).
Unutargrupne norme, osim moderatora, mogu biti i antecedenti izravnog
kontakta koji pripremaju grupe za uspostavljanje stvarnih međusobnih interakcija.
Poruke da vlastita grupa podržava pozitivne međugrupne interakcije trebale bi
povećati motivaciju za stupanje u međugrupne kontakte (Davies i sur., 2013). Na
primjer, Davies (2009) je u retrospektivnoj studiji razvoja međugrupnih prijateljstava
pronašla da percipirana podrška obitelji i drugih pripadnika vlastite grupe
međugrupnom prijateljstvu predviđa doživljaj bliskosti u ranoj fazi razvoja
prijateljstva, ali i trenutni osjećaj bliskosti te broj zajedničkih aktivnosti s prijateljem
iz vanjske grupe. Nadalje, Wright i Troop (2005) su u istraživanju međugrupnih
ishoda dvojezičnog obrazovanja utvrdili da djeca u dvojezičnim razredima iskazuju
veći interes za stvaranje međugrupnih prijateljstava u odnosu na djecu u
jednojezičnim razredima. Autori su ove nalaze interpretirali kao rezultat pozitivnih
školskih normi koje nastaju kada kurikul i nastavnici podržavaju korištenje oba
jezika u interakciji između članova različitih grupa. U skladu s tim Tropp, O'Brien i
Migacheva (2014) pokazali su da učenici i većinskih i manjinskih etničkih grupa koji
percipiraju da njihovi vršnjaci podržavaju međugrupna prijateljstva pokazuju veći
interes za stvaranjem međugrupnih prijateljstava, čak i uz kontrolu prethodnih
iskustava kontakta. S druge strane, percepcija negativnih stavova i neodobravanja
međugrupnog kontakta u vlastitoj grupi može otežati razvoj bliskih odnosa s
pripadnicima vanjskih grupa. Na primjer, nedavna je kvalitativna studija utjecaja
obiteljskih, školskih i vršnjačkih normi na stvarne međuetničke kontakte djece i
adolescenata u četiri većinsko-manjinska konteksta u Hrvatskoj pokazala da upravo
PSIHOLOGIJSKE TEME, 27 (2018), 2, 221-244
234
školska norma nekontaktiranja snažno pridonosi stvarnom međuetničkom
nekontaktiranju djece i mladih. Posebno u podijeljenom vukovarskom školskom
kontekstu sudionici izvještavaju da su izvor norme manje eksplicitne poruke u školi,
a više sama činjenica podijeljenosti hrvatskih i srpskih razreda i prešutnog
(p)održavanja međugrupnoga statusa quo kod nastavnika i školske administracije
(Pehar i sur., 2017). Navedena su istraživanja pokazala, uglavnom nezavisno
ispitujući percipirane vršnjačke, obiteljske i školske norme, da normativne poruke
različitih izvora unutar vlastite grupe predviđaju čestinu i interes za međugrupnim
kontaktom. Međutim, relativna prediktivna snaga različitih izvora normativnih
utjecaja rijetko je provjeravana unutar istog istraživanja. Ipak, jedno je nedavno
provedeno istraživanje na hrvatskim adolescentima pokazalo da percepcija
roditeljskog odobravanja interakcija s Romima snažnije predviđa spremnost na
bliske odnose s Romima nego percepcija vršnjačkog odobravanja (Ivandić i Löw,
2017), iako drugi nalazi sugeriraju da normativni utjecaj vršnjaka, u odnosu na
roditeljski, općenito postaje snažniji s dobi (Horn, 2008).
Osim normi kao moderatora i antecendenata, istraživan je i njihov medijatorski
efekt, ali uglavnom u kontekstu proširenog međugrupnog kontakta. Da podsjetimo:
prošireni kontakt, pretpostavlja se, smanjuje predrasude i mijenjanjem percepcije
grupnih normi o odnosu s vanjskim grupama (Wright i sur., 1997). Prema autorima,
grupna bi pripadnost trebala biti istaknutija pojedincu koji opaža tuđe interakcije
nego onome izravno uključenome u međugrupni kontakt jer je potonji usmjereniji na
individualne karakteristike člana vanjske grupe. Kada grupna pripadnost postane
istaknuta, ljudi se vide manje kao jedinstveni pojedinci, a više kao zamjenjivi članovi
grupe, te su pod snažnim utjecajem grupnih normi (Jetten, Spears i Manstead, 1997).
Spoznaja da član vlastite grupe ima pozitivne interakcije s pripadnicima vanjske
grupe trebala bi tako dovesti do percepcije pozitivnih grupnih normi o kontaktu te
djelovati i na osobne stavove i ponašanja. Turner i sur. (2008) su u prvom testu
medijacijskih efekata proširenog kontakta u kontekstu većinsko-manjinskih odnosa
u Velikoj Britaniji pokazali da je percepcija običajnih vršnjačkih normi najsnažniji
medijator odnosa proširenog kontakta i stavova prema vanjskoj grupi. Kasnije je isti
medijacijski efekt dobiven i za propisujuće norme (De Tezanos-Pinto i sur., 2010;
Gómez i sur., 2011), kao i za odnos između proširenog kontakta i očekivanja o
budućim međugrupnim kontaktima, i kod većine i kod manjine (Gómez i sur., 2011).
Kako je do sada teorijski i empirijski pokazano, običajne i propisujuće norme
razlikuju se s obzirom na moguće društvene posljedice upuštanja u međugrupne
kontakte. Iz toga proizlazi i vjerojatna razlika u snazi njihove povezanosti s
kontaktom i s drugim međugrupnim ishodima. Stoga se postavlja pitanje imaju li
sadržajno različite vrste normi samostalne i/ili diferencijalne efekte u objašnjavanju
veze između kontakta te stavova i ponašanja. Premda nema kvantitativnih
istraživanja koja su istovremeno ispitivala utjecaj obiju vrsta normi, nedavno je
kvalitativno istraživanje u hrvatskom kontekstu pokazalo da adolescenti u
višeetničkim sredinama uglavnom ne razlikuju običajne od propisujućih normi o
Pehar, L., Čorkalo Biruški, D.:
Društvene norme i međugrupni kontakt
235
kontaktu. To nije tako jedino u slučaju romantičnih veza, koje doživljavaju
uobičajenima u svojoj socijalnoj okolini, ali također percipiraju vrlo jasne obiteljske
norme o njihovoj (ne)prihvatljivosti (Pehar i sur., 2017).
Malobrojna istraživanja koja su istodobno proučavala norme kao medijatore
različitih vrsta međugrupnog kontakta uglavnom pokazuju da norme posreduju
efekte proširenih, ali ne i izravnih kontakata (De Tezanos-Pinto i sur., 2010; Turner
i sur., 2008, 2013). Moguće je, naime, da osobni međugrupni kontakti usmjeravaju
pažnju samo na pripadnike vanjske grupe ne otkrivajući ništa o tome kako vlastita
grupa gleda na takve kontakte. Suprotno tome, kod proširenog je kontakta pažnja
usmjerena upravo na stavove i ponašanja pripadnika vlastite grupe koji svojim
kontaktima daju informacije o tipičnosti i prihvatljivosti međugrupnog kontakta u
grupi. Primjerice, De Tezanos Pinto i sur. (2010) su na uzorku norveških učenika
ispitivali ulogu međugrupne tjeskobe i percepcije grupnih normi o kontaktu u odnosu
obiju vrsta kontakta i stavova prema etničkim manjinama. Obje su vrste kontakta
dovele do pozitivnijih stavova prema etničkim manjinama smanjivanjem
međugrupne tjeskobe, ali je samo prošireni kontakt ostvario svoj utjecaj djelovanjem
na percipirane grupne norme o prihvatljivosti kontakta. Dodatnu su podršku nalazu
da se u podlozi utjecaja izravnog i proširenog kontakta nalaze različiti mehanizmi
dali rezultati Turnera i sur. (2013) u integriranim školama Sjeverne Irske. Percipirane
vršnjačke norme o kontaktu bile su značajan medijator odnosa proširenih
međugrupnih prijateljstava i stavova prema vanjskoj grupi, dok su u odnosu između
izravnih međugrupnih prijateljstava te stavova i percipirane varijabilnosti vanjske
grupe medijatori bili samootkrivanje i empatija. Ipak, treba naglasiti da su neka
istraživanja utvrdila medijacijski utjecaj normi i u odnosu izravnog kontakta i
međugrupnih stavova. Na primjer, Ata, Bastian i Lusher (2009) pokazali su da je
percepcija roditeljskog odobravanja (ali ne i školske podrške) kontakta kod većinske
djece medijator efekata izravnog kontakta na socijalnu distancu prema muslimanima,
dok su Feddes i sur. (2009) slične rezultate dobili za propisujuće vršnjačke norme.
Međutim, ova istraživanja nisu kontrolirala utjecaj proširenog kontakta unatoč
njegovoj povezanosti s izravnim kontaktom, niti su dala teorijsko objašnjenje načina
na koji bi osobna iskustva kontakta mogla djelovati na percepciju toga kako cijela
grupa gleda na međugrupne kontakte. Tako dosadašnji nalazi sugeriraju da su
unutargrupne norme o kontaktu s vanjskom grupom mehanizam kojim prvenstveno
prošireni kontakt djeluje na međugrupne stavove, dok za izravni kontakt
predstavljaju važan moderator snage njegovih efekta. Ipak, zbog relativno malog
broja istraživanja pouzdani zaključak o različitim ulogama društvenih normi nije
moguć i zahtjeva dodatna istraživanja koja će odgovoriti na prethodno istaknute
metodološke nedostatke.
PSIHOLOGIJSKE TEME, 27 (2018), 2, 221-244
236
Zaključak i istraživački izazovi
Unutargrupne norme o međugrupnom kontaktu predstavljaju relativno nov,
prilično zanemaren, ali nesumnjivo važan konstrukt u pokušajima smanjivanja
međugrupnih predrasuda i sukoba te poticanja pozitivnih međugrupnih odnosa. Iako
novija istraživanja upućuju na višestruku ulogu normi u odnosu kontakata, stavova i
ponašanja, ovaj pregled literature istaknuo je i nekoliko nekonzistentnih i nepotpunih
nalaza koji zahtijevaju daljnja istraživanja. Prije svega, u budućim je istraživanjima
važno jasno odrediti teorijsko polazište pri definiranju normi i pod tim vidom
provjeriti kakav je njihov utjecaj na međugrupna ponašanja kao i za međugrupni
kontakt relevantna unutargrupna ponašanja. U skladu je s tim važno i preciznije
odrediti sadržaj i vrstu normi o kontaktu. Naime, većina dosadašnjih istraživanja
uključuje ili opisujuće ili propisujuće norme, koje, ovisno o specifičnom kontekstu,
mogu imati različite posljedice na međugrupne ishode. Osim toga, neovisno o vrsti
normi koju operacionaliziraju u dosadašnjim su istraživanjima korišteni i vrlo
različiti i međusobno teško usporedivi izvori normativnog utjecaja (npr. čitava
vlastita grupa, obitelj, vršnjaci, bliski prijatelji ili pak institucionalni utjecaj poput
škole). To znatno otežava procjenu jedinstvenih i interakcijskih efekata društvenih
normi o kontaktu. Stoga je izazov budućih istraživanja jasno definirati vrstu normi,
ali i referentne grupe, odnosno izvore utjecaja za koje se očekuju značajni efekti. Pod
tim bi vidom bilo važno uključiti i opisujuće i propisujuće norme u različitim
kategorijama "osobno važnih drugih" kako bi se pouzdano utvrdili njihovi samostalni
doprinosi u objašnjavanju veze međugrupnog kontakta te stavova i ponašanja.
Budući da su norme o kontaktu relativno novo istraživačko područje te da mogu biti
kontekstualno i kulturalno jako specifične, u identifikaciji relevantnog sadržaja i
oblika normi, te njihova značenja, važno metodološko sredstvo mogu biti
kvalitativne metode. Intervjui, fokusne grupe, pa i opažanja na relevantnim uzorcima
mogli bi pružiti potpuniji uvid u načine na koji pojedinci opažaju i doživljavaju
društvene norme i daju im značenje. Osim toga, ovakav produbljeni uvid mogao bi
istaknuti i sve relevantne izvore normativnih poruka te usmjeriti pažnju istraživača
na jasnije određenje kontekstualno specifičnih i onih univerzalnih normativnih
utjecaja te njihovih posljedica.
Poseban izazov za buduća istraživanja jest razjasniti utjecaj i uloge normi o
međugrupnom kontaktu. Naime, dosadašnja istraživanja jasno sugeriraju da norme
mogu biti antecedenti i moderatori izravnog međugrupnog kontakta, dok mogućnost
i uvjeti njihove medijatorske uloge u odnosu kontakta (izravnog i proširenog) i
stavova i ponašanja još uvijek nisu sasvim jasni. Usto, većina je istraživanja
provedena na uzorcima većinskih grupa, no moguće je da se efekti normi o kontaktu,
baš kao i efekti samoga (izravnoga) međugrupnog kontakta, razlikuju ovisno o
statusu grupa. Stoga je u budućim istraživanjima nužno uključiti i manjinske grupe
te posebno uzeti u obzir kontekstualnu dinamiku većine i manjina. Također, uz
rijetke iznimke (npr. Feddes i sur., 2009), sva se opisana istraživanja koriste
transverzalnim nacrtima, što onemogućuje zaključivanje o smjeru kauzalnih efekata
Pehar, L., Čorkalo Biruški, D.:
Društvene norme i međugrupni kontakt
237
normi. Korištenje longitudinalnih nacrta s minimalno dvije, ili pri testiranju
medijacijskih efekta, tri vremenske točke, omogućilo bi ne samo snažniji test
normativnih utjecaja nego i izravan uvid u način na koji promjene društvenih normi
dovode do promjena u međugrupnim kontaktima i drugim važnim međugrupnim
ishodima. Pritom je nužno u istraživanja osim studenata i drugih odraslih uključiti
djecu i adolescente, koji su općenito podzastupljeni pri ispitivanju normativnih
utjecaja. To je posebno važno s razvojnog stajališta, jer se osjetljivost na grupne
norme znatno povećava nakon desete godine života (Prinstein i Dodge, 2008), pa bi
temeljito i empirijski dobro potvrđeno razumijevanje utjecaja širih društvenih i užih
unutargrupnih normi omogućilo planiranje, razvoj i primjenu pravodobnih
intervencija, koje bi u razvojno primjerenoj dobi mogle djelovati na usvajanje i
posebno na očuvanje pozitivnih međugrupnih stavova i ponašanja. Budući da su
suvremene nacionalne države populacijski sve složenije i etnički-kulturno sve
heterogenije, poznavanje mehanizama razvoja, unaprjeđivanja i učinkovitog
promicanja društvenih normi koje će omogućiti izgradnju funkcionalnih i otpornih
zajednica unatoč njihovoj složenosti, predstavlja ključan društveni izazov i otvara
važan istraživački prostor u socijalnoj psihologiji i srodnim društvenim znanostima.
Literatura
Ajzen, I. (1991). The theory of planned behavior. Organizational Behavior and Human
Decision Processes, 50, 179-211. doi:https://doi.org/10.1016/0749-5978(91)90020-T
Ajzen, I. (2015). Consumer attitudes and behavior: The theory of planned behavior applied to
food consumption decisions. Rivista di Economia Agraria, 70, 121-138. doi:http://dx.
doi.org/10.13128/REA-18003
Ajzen, I. i Fishbein, M. (1980). Understanding attitudes and predicting social behavior.
Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall.
Ajzen, I., Joyce, N., Sheikh, S. i Gilbert Cote, N. (2011). Knowledge and the prediction of
behavior: The role of information accuracy in the theory of planned behavior. Basic and
Applied Social Psychology, 33, 101-117. doi:http://www.tandfonline.com/doi/abs/
10.1080/01973533.2011.568834
Allport, G. W. (1954). The nature of prejudice. Cambridge, MA: Addison Wesley.
Asch, S. E. (1955). Opinions and social pressure. Scientific American, 11, 31-35.
Asch, S. E. (1956). Studies of independence and conformity: A minority of one against a
unanimous majority. Psychological Monographs, 70, 1-70. doi:http://dx.doi.org/10.
1037/h0093718
Astrom, A. N. i Rise, J. (2001). Young adults' intention to eat healthy food: Extending the
theory of planned behaviour. Psychology and Health, 16, 223-237. doi:http://www.
tandfonline.com/doi/abs/10.1080/08870440108405501
Ata, A., Bastian, B. i Lusher, D. (2009). Intergroup contact in context: The mediating role of
social norms and group-based perceptions on the contact prejudice link. International
PSIHOLOGIJSKE TEME, 27 (2018), 2, 221-244
238
Journal of Intercultural Relations, 33, 498-506. doi:http://dx.doi.org/10.1016/j.ijintrel.
2009.05.001
Bettenhausen, K. L. i Murnighan, J. K. (1985). The emergence of norms in competitive
decision making groups. Administrative Science Quarterly, 30, 350-372.
doi:http://www.jstor.org/stable/2392667
Bicchieri, C. (2006). The grammar of society: The nature and dynamics of social norms. New
York: Cambridge University Press.
Blanchard, F. A., Crandall, C. S., Brigham, J. C. i Vaughn, L. A. (1994). Condemning and
condoning racism: A social context approach to interracial settings. Journal of Applied
Psychology, 79, 993-997. doi:http://dx.doi.org/10.1037/0021-9010.79.6.993
Chung, A. i Rimal, R. N. (2016). Social norms: A review. Review of Communication
Research, 4, 1-29.
Cialdini, R. B. (2003). Crafting normative messages to protect the environment. Current
Directions in Psychological Science, 12, 105-109. doi:https://doi.org/10.1111/1467-
8721.01242
Cialdini, R. B., Barrett, D. W., Bator, R., Demaine, L. J., Sagarin, B. J., Rhoads, K. V. L. i
Winter, P. L. (2006). Activating and aligning social norms for persuasive impact. Social
Influence, 1, 3-15.
Cialdini, R. B., Kallgren, C. A. i Reno R. R. (1991). A focus theory of normative conduct: A
theoretical refinement and reevaluation of the role of norms in human behavior.
Advances in Experimental Social Psychology 24, 201-234. doi:https://doi.org/10.
1177/01461672002610009
Cialdini, R. B., Reno, R. R. i Kallgren, C. A. (1990). A focus theory of normative conduct:
Recycling the concept of norms to reduce littering in public places. Journal of
Personality and Social Psychology, 58, 1015-1026. doi:http://dx.doi.org/10.1037/0022-
3514.58.6.1015
Crandall, C. S., Eshleman, A. i O'Brien, L. T. (2002). Social norms and the expression and
suppression of prejudice: The struggle for internalization. Journal of Personality and
Social Psychology, 82, 359-378. doi:http://dx.doi.org/10.1037/0022-3514.82.3.359
Crosby, F., Bromley, S. i Saxe, L. (1980). Recent unobtrusive studies of Black and White
discrimination and prejudice: A literature review. Psychological Bulletin, 87, 546-563.
doi:http://dx.doi.org/10.1037/0033-2909.87.3.546
Čorkalo Biruški, D. i Ajduković, D. (2012). Parallel worlds of divided community: Time does
not make much difference. U: O. Simić, Z. Volčič i C. R. Philpot (Ur.), Peace
psychology in the Balkans: Dealing with a violent past while building peace (str. 177-
198). New York: Springer.
Davies, K. M. (2009). Identifying key themes in cross-group friendship formation.
Unpublished doctoral dissertation. Stony Brook University, Stony Brook, NY.
Davies, K., Wright, S. C., Aron, A. i Comeau, J. (2013). Intergroup contact through
friendship: Intimacy and norms. U: G. Hodson i M. Hewstone (Ur.), Advances in
intergroup contact (str. 200-229). New York: Psychology Press.
Pehar, L., Čorkalo Biruški, D.:
Društvene norme i međugrupni kontakt
239
Deutsch, M. i Gerard, H. B. (1955). A study of normative and informational social influences
upon individual judgment. Journal of Abnormal and Social Psychology, 51, 629-636.
doi:http://dx.doi.org/10.1037/h0046408
De Tezanos-Pinto, P., Bratt, C. i Brown, R. (2010). What will the others think? Ingroup norms
as a mediator of the effects of intergroup contact. British Journal of Social Psychology,
49, 507-523. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/19807942
Donaldson, S. I., Graham, J. W., Piccinin, A. M. i Hansen, W. B. (1995). Resistance-skills
training and the onset of alcohol use: Evidence for beneficial and potentially harmful
effects in public schools and in private Catholic schools. Health Psychology, 14, 291-
300. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/7556032
Dovidio, J. F. i Gaertner, S. L. (1986). Prejudice, discrimination, and racism. New York:
Academic Press.
Duffy, A. i Nesdale, D. (2009). Peer groups, social identity, and children's bullying behaviour.
Social Development, 18, 121-139. doi:http://dx.doi.org/10.1111/j.1467-9507.2008.
00484.x
Edmonds, C. i Killen, M. (2009). Do adolescents' perceptions of parental racial attitudes relate
to their intergroup contact and cross-race relationships? Group Processes and
Intergroup Relations, 12, 5-21. doi:https://doi.org/10.1177/1368430208098773F
Feddes, A. R., Noack, P. i Rutland, A. (2009). Direct and extended friendship effects on
minority and majority children's interethnic attitudes: A longitudinal study. Child
Development, 80, 377-390. doi:http://dx.doi.org/10.1111/j.1467-8624.2009.01266.x
Finlay, K. A., Trafimow, D. i Moroi, E. (1999). The importance of subjective norms on
intentions to perform health behaviors. Journal of Applied Social Psychology, 29, 2381-
2393.
Firebaugh, G. i Davis, K. E. (1988). Trends in anti-Black prejudice, 1972-1984: Region and
cohort effects. American Journal of Sociology, 94, 251-272. doi:https://doi.org/
10.1086/228991
Fishbein, M. i Ajzen, I. (1975). Belief, attitude, intention and behavior: An introduction to
theory and research. Reading, MA: Addison-Wesley.
Fishbein, M. i Ajzen, I. (2011). Predicting and changing behavior: The reasoned action
approach. New York: Taylor & Francis.
Fiske, S. i Taylor, S. E. (1984). Social cognition. Reading, MA: Addision-Wesley.
Goldstein, N. J., Cialdini, R. B. i Griskevicius, V. (2008). A room with a viewpoint: Using
social norms to motivate environmental conservation in hotels. Journal of Consumer
Research, 35, 472-482. http://www.jstor.org/stable/10.1086/586910
Gómez, A., Tropp, L. R. i Fernandez, S. (2011). When extended contact opens the door to
future contact: Testing the effects of extended contact on intergroup attitudes and
expectancies among minority and majority groups. Group Processes and Intergroup
PSIHOLOGIJSKE TEME, 27 (2018), 2, 221-244
240
Relations, 14, 161-173. doi:https://doi.org/10.1177/1368430210391119
Hodson, G. (2008). Interracial prison contact: The pros for (socially dominant) cons. British
Journal of Social Psychology, 47, 325-351. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/
17697448
Hogg, M. A. i Reid, S. A. (2006). Social identity, self-categorization, and the communication
of group norms. Communication Theory, 16, 7-30. doi:http://dx.doi.org/10.1111/j.1468-
2885.2006.00003.x
Horn, S. (2008). The multifacet nature of sexual prejudice: How adolescents reason about
sexual orientation and sexual prejudice. U: S. Levy i M. Killen (Ur.), Intergroup
attitudes and relations in childhood through adulthood (str. 173-190). Oxford: Oxford
University Press.
Ivandić, L. i Löw, A. (2017). Uloga roditeljskih i vršnjačkih normi u objašnjenju negativnih
međugrupnih stavova u adolescentnoj dobi. Psihologijske teme, 26, 577-600.
http://hrcak.srce.hr/190770
Jetten, J., Spears, R. i Manstead, A. S. R. (1997). Strength of identification and intergroup
differentiation: The influence of group norms. European Journal of Social Psychology,
27, 603-609. doi:https://doi.org/10.1002/(SICI)1099-0992(199709/10)27:5<603::AID-
EJSP816>3.0.CO;2-B
Johnston, K. L. i White, K. M. (2003). Binge-drinking: A test of the role of group norms in
the theory of planned behaviour. Psychology and Health, 18, 63-77. doi:http://www.
tandfonline.com/doi/abs/10.1080/0887044021000037835
Jugert, P., Noack, P. i Rutland, A. (2011). Friendship preferences among German and Turkish
preadolescents. Child Development, 82, 812-829. doi:http://dx.doi.org/10.1111/j.1467-
8624.2010.01528.x
Kalev, A., Dobbin, F. i Kelly, E. (2006). Best practices or best guesses? Assessing the efficacy
of corporate affirmative action and diversity policies. American Sociological Review,
71, 589-617. doi:https://doi.org/10.1177/000312240607100404
Katz, D. i Braly, K. W. (1933). Racial stereotypes of one hundred college students. Journal
of Abnormal and Social Psychology, 28, 280-290.
Landis, D., Hope, R. O. i Day, H. R. (1984). Training for desegregation in the military. U: N.
Miller i M. B. Brewer (Ur.), Groups in contact: The psychology of desegregation (str.
257-258). Orlando, FL: Academic Press.
Lapinski, M. K. i Rimal, R. N. (2005). An explication of social norms. Communication
Theory, 15, 127-147. doi:http://dx.doi.org/10.1111/j.1468-2885.2005.tb00329.x
Larimer, M. E. i Neighbors, C. (2003). Normative misperceptions and the impact of
descriptive and injunctive norms on college student gambling. Psychology of Addictive
Behaviors, 17, 235-243. http://www.scopus.com/inward/record.url?scp=0141794105&
partnerID=8YFLogxK.
Lewin, K. (1952). Group decision and social change. U: G. E. Swanson, T. M. Newcomb i E.
L. Hartley (Ur.), Readings in social psychology (str. 197-211). New York: Henry Holt
& Company.
Pehar, L., Čorkalo Biruški, D.:
Društvene norme i međugrupni kontakt
241
Mähönen, T. A., Jasinskaja-Lahty, I. i Liebkind, K. (2011). The impact of perceived social
norms, gender, and intergroup anxiety on the relationship between intergroup contact
and ethnic attitudes of adolescents. Journal of Applied Social Psychology, 41, 1877-
1899. doi:http://dx.doi.org/10.1027/2151-2604/a000152
McEachan, R. R. C., Conner, M., Taylor, N. J. i Lawton, R. J. (2011). Prospective prediction
of health-related behaviours with the Theory of Planned Behaviour: A meta-analysis.
Health Psychology Review, 5, 97-144. doi:http://www.tandfonline.com/doi/abs/10.
1080/17437199.2010.521684
Minard, R. D. (1952). Race relations in the Pocahontas Coal Field. Journal of Social Issues,
8, 29-44.
Neighbors, C., Labrie, J. W., Hummer, J. F., Lewis, M. A., Lee, C. M., Sruti, D. K. i Larimer,
M. E. (2010). Group identification as a moderator of the relationship between perceived
social norms and alcohol consumption. Psychology of Addictive Behaviors, 24, 522-528.
doi:http://doi.org/10.1037/a0019944
Paluck, E. L. (2009). Reducing intergroup prejudice and conflict using the media: A field
experiment in Rwanda. Journal of Personality and Social Psychology, 96, 574-587.
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/19254104
Paolini, S., Hewstone, M. i Cairns, E. (2007). Direct and indirect intergroup friendship effects:
Testing the moderating role of the affective and cognitive bases of prejudice. Personality
and Social Psychology Bulletin, 33, 1406-1420. doi:https://doi.org/10.1177/
0146167207304788
Paolini, S., Hewstone, M., Cairns, E. i Voci, A. (2004). Effects of direct and indirect cross-
group friendships on judgements of Catholics and Protestants in Northern Ireland: The
mediating role of an anxiety reduction mechanism. Personality and Social Psychology
Bulletin, 30, 770-786. doi:https://doi.org/10.1177/0146167203262848
Patchen, M. (1982). Black-white contact in schools. West Lafayette, IN: Purdue University
Press.
Pehar, L., Čorkalo Biruški, D., Jelić, M., Pavin Ivanec, T. i Tomašić Humer, J. (2017).
Friendships by the rule? Social norms about interethnic contact among ethnic minority
and majority youth in Croatia. Symposium conducted at the 23rd Ramiro and Zoran
Bujas Days Conference, Zagreb.
Pettigrew, T. F. (1958). Personality and sociocultural factors in intergroup attitudes: A cross-
national comparison. Journal of Conflict Resolution, 2, 29-42. doi:https://doi.org/10.
1177/002200275800200104
Pettigrew, T. F. (1959). Regional differences in anti-Negro prejudice. Journal of Abnormal
and Social Psychology, 59, 28-36. doi:http://dx.doi.org/10.1037/h0047133
Pettigrew, T. F. (1991). Normative theory in intergroup relations: Explaining both harmony
and conflict. Psychology and Developing Societies, 3, 3-16. doi:https://doi.org/10.
1177/097133369100300102
Pettigrew, T. F. i Tropp, L. R. (2006). A meta-analytic test of intergroup contact theory.
Journal of Personality and Social Psychology, 90, 751-783. https://www.ncbi.nlm.
nih.gov/pubmed/16737372
PSIHOLOGIJSKE TEME, 27 (2018), 2, 221-244
242
Prinstein, M. J. i Dodge, K. A. (2008). Peer influence processes among youth. New York:
Guilford.
Rokeach, M. i Ball-Rokeach, S. J. (1989). Stability and change in American value priorities,
1968-1981. American Psychologist, 44, 775-784. doi:http://dx.doi.org/10.1037/0003-
066X.44.5.775
Ross, L., Greene, D. i House, P. (1977). The false consensus effect: An egocentric bias in
social perception and attribution processes. Journal of Experimental Social Psychology,
13, 279-301.
Schultz, P. W., Tabanico, J. i Rendón, T. (2008). Normative beliefs as agents of influence:
Basic processes and real-world applications. U: R. Prislin i W. Crano (Ur.), Attitudes
and attitude change (str. 385-409). New York: Psychology Press.
Sechrist, G. B. i Milford, L. R. (2007). The influence of social consensus information on
intergroup helping behavior. Basic and Applied Social Psychology, 29, 365-374.
doi:http://dx.doi.org/10.1080/00224545.2010.522615
Sechrist, G. B. i Stangor, C. (2001). Perceived consensus influences intergroup behavior and
stereotype accessibility. Journal of Personality and Social Psychology, 80, 645-654.
doi:http://dx.doi.org/10.1037/0022-3514.80.4.645
Sherif, M. (1935). A study of some social factors in perception. Archives of Psychology, 27,
1-60.
Sherif, M. (1936). The psychology of social norms. New York: Harper.
Sherif, M., Harvey, O. J., White, J., Hood, W. i Sherif, C. (1961). Intergroup conflict and
cooperation: The Robber's cave experiment. Norman: University of Oklahoma Institute
of Intergroup Relations.
Shulman, H. C., Rhodes, N., Davidson, E., Ralston, R., Borghetti, L. i Morr, L. (2017). The
state of the field of social norms research. International Journal of Communication, 11,
1192-1213. http://ijoc.org/index.php/ijoc/article/view/6055
Stangor, C., Sechrist, G. B. i Jost, J. T. (2001a). Changing racial beliefs by providing
consensus information. Personality and Social Psychological Bulletin, 27, 484-494.
Stangor, C., Sechrist, G. B. i Jost, J. T. (2001b). Social influence and intergroup attitudes: The
role of perceived social consensus. U: J. Forgas i K. Williams (Ur.), Social influence
(str. 235-252). Philadelphia: Psychology Press.
Tajfel, H. i Turner, J. C. (1979). An integrative theory of intergroup conflict. U: W. G. Austin
i S. Worchel (Ur.), The social psychology of intergroup relations (str. 33-47). Monterey,
CA: Brooks/Cole.
Tam, T., Hewstone, M., Kenworthy, J. i Cairns, E. (2009). Intergroup trust in Northern
Ireland. Personality and Social Psychology Bulletin, 35, 45-59. doi:https://doi.org/
10.1177/0146167208325004
Tankard, M. i Paluck, E. L. (2016). Norm perception as a vehicle for social change. Social
Issues and Policy Review, 10, 181-211.
Terry, D. J. i Hogg, M. A. (1996). Group norms and the attitude-behavior relationship: A role
for group identification. Personality and Social Psychology Bulletin, 22, 776-793.
Pehar, L., Čorkalo Biruški, D.:
Društvene norme i međugrupni kontakt
243
doi:https://doi.org/10.1177/0146167296228002
Terry, D. J., Hogg, M. A. i White, K. M. (1999). The theory of planned behaviour: Self-
identity, social identity and group norms. British Journal of Social Psychology, 28, 225-
244. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/10520477
Tropp, L. R., O'Brien, T. C. i Migacheva, K. (2014). How peer norms of inclusion and
exclusion predict children's interest in cross-ethnic friendships. Journal of Social Issues,
70, 151-166. doi:http://dx.doi.org/10.1111/josi.12052
Turner, J. C. (1991). Social influence. Milton Keynes, UK: Open University Press.
Turner, R. N., Hewstone, M., Voci, A. i Vonofakou, C. (2008). A test of the extended
intergroup contact hypothesis: The mediating role of intergroup anxiety, perceived
ingroup and outgroup norms, and inclusion of the outgroup in the self. Journal of
Personality and Social Psychology, 95, 843-860. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/
pubmed/18808263
Turner, J. C., Hogg, M. A., Oakes, P. J., Reicher, S. D. i Wetherell, M. S. (1987).
Rediscovering the social group: A self categorization theory. Oxford: Blackwell.
Turner, R. N., Tam, T., Hewstone, M., Kenworthy, J. i Cairns, E. (2013). Contact between
Catholic and Protestant schoolchildren in Northern Ireland. Journal of Applied Social
Psychology, 43, 216-228. doi:http://dx.doi.org/10.1111/jasp.12018
Wellisch, J. B., Marcus, A., MacQueen, A. i Duck, G. (1976). An in depth study of Emergency
School Aid Act (ESAA) Schools: 1974-1975. Washington, DC: System Development
Corporation.
Wright, S. C., Aron, A., McLaughlin-Wolpe, T. i Ropp, S. A. (1997). The extended contact
effect: knowledge of cross-group friendships and prejudice. Journal of Personality and
Social Psychology, 73, 73-90.
Wright, S. C. i Tropp, L. R. (2005). Language and intergroup contact: Investigating the impact
of bilingual instruction on children's intergroup attitudes. Group Processes and
Intergroup Relations, special issue on Language, Communication, and Intergroup
Relations, 8, 309-328. doi:https://doi.org/10.1177/1368430205053945
Yustisia, W. (2016). Group norms as moderator in the effect of cross group friendship on
outgroup attitude: A study on interreligious group in Indonesia. Makara Hubs-Asia, 20,
57-66. http://hubsasia.ui.ac.id/index.php/hubsasia/article/view/3487/pdf_6
The (Neglected) Role and Importance of Social Norms in
Promoting Intergroup Contact: What Do We Know and
what are Research Challenges
Abstract
Although social norms have a strong influence on attitudes and behaviours in different social
situations, their research and practical use are significantly limited by inconsistencies of how
different types of norms have been defined and measured. In an attempt to reach a common,
comprehensive definition of social norms, in this paper we describe the most important
PSIHOLOGIJSKE TEME, 27 (2018), 2, 221-244
244
conceptualizations and types of norms developed within different theoretical approaches and give
an overview of relevant research of normative influences on individual and intergroup behaviours.
In addition, this review especially focuses on ingroup norms about intergroup contact as a specific
type of norm that describes and prescribes typical and appropriate interactions with outgroup
members. In this regard, this review represents an important systematization since ingroup contact
norms, despite being long recognized as important regulators of intergroup relations, have been
neglected so far both as a research and as a theoretical construct. Therefore, we present the results
of scarce new research on relationships between different types of contacts among members of
different groups, in group contact norms, and intergroup outcomes, in order to highlight and clarify
various roles that ingroup contact norms may play in shaping complex dynamics of relationships
between social groups. Finally, we underline unresolved issues and offer possible directions for
future research.
Keywords: social norms, normative influence, intergroup contact, ingroup contact norms
Papel (descuidado) e importancia de normas sociales en la estimulación
del contacto intergrupal: Revisión de hallazgos existentes y retos
investigativos
Resumen
Aunque las normas sociales tienen un impacto muy fuerte en las actitudes y comportamiento de la
gente en diferentes situaciones sociales, su uso investigativo y práctico está bastante limitado por
el modo no consistente de definir y medir diferentes tipos de normas. Con el afán de llegar a una
definición común y completa de las normas sociales, en este trabajo describimos las
conceptualizaciones más importantes y tipos de normas desarrollados en el marco de diferentes
enfoques teóricos. Además, ofrecemos la revisión de investigaciones relevantes sobre la influencia
normativa en los comportamientos individuales e intergrupales. Luego, esta revisión trata con
especial atención las normas intragrupales sobre el contacto intergrupal, como un tipo específico
de normas que describen y proscriben las interacciones típicas y aceptables con los miembros de
grupos exteriores. En ese sentido esta revisión representa una sistematización importante porque
las normas sobre el contacto no se han tomado mucho en cuenta hasta ahora, sea como constructo
investigativo o concepto teórico, aunque su importancia fue reconocida hace mucho tiempo en la
regulación de relaciones intergrupales. Por eso mostramos los resultados de pocas investigaciones
recientes de interrelaciones de diferentes tipos de contacto entre los miembros de diferentes grupos,
de normas intergrupales sobre el contacto y de resultados intergrupales para acentuar y aclarar
diferentes papeles que estas normas pueden tener en la formación de dinámica compleja entre los
grupos. Además, indicamos las cuestiones que están por resolver y posibles directrices para futuras
investigaciones.
Palabras clave: normas sociales, influencia normativa, contacto intergrupal, normas
intergrupales sobre el contacto
Primljeno: 13.06.2017.