OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO – E4E · poduzetništvo. Temelj ovog broja časopisa čine radovi...

OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO – E4E

Znanstveno-stručni časopis o obrazovanju za poduzetništvo

EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP – E4E International Journal of Education for Entrepreneurship

Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski

University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski

ISSN 1849-7845 (tisak) ISSN 1849-661X (online)

UDK 33:37

Volumen/Volume 7 Broj/Number 1, 2017

Glavni urednik/Editor in Chief

Ivica Katavić, Vitomir Tafra

Zagreb, 2017.

OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO – E4E / EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP – E4E

Znanstveno-stručni časopis o obrazovanju za poduzetništvo / International Journal of Education for Entrepreneurship

PRETHODNI NASLOV DO PROSINCA 2013. / PREVIOUS TITLE TO DECEMBER 2013: Učenje za poduzetništvo / Entrepreneurial learning

NAKLADNIK / PUBLISHER Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski /

University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski

ZA NAKLADNIKA / FOR PUBLISHER Ivica Katavić

GLAVNI UREDNICI / EDITORS IN CHIEFS Ivica Katavić, Vitomir Tafra

POMOĆNICA UREDNIKA / ASSISTANT EDITOR Lina Šojat

UREDNIK NOVAK / ASSISTANT EDITOR Danijel Knežević

UREDNIČKI ODBOR / EDITORIAL BOARD Marina Gregorić (Zagreb, Croatia), Ivica Katavić (Zagreb, Croatia), Milan Matijević (Zagreb, Croatia), Marjana Merkač-Skok (Ljubljana, Slovenia), Mirjana Pejić-Bach

(Zagreb, Croatia), Jozsef Poor (Budapest, Hungary), Vitomir Tafra (Zagreb, Croatia), Zdravko Tkalec (Zagreb, Croatia)

ŠIRI UREDNIČKI ODBOR / EXTENDED EDITORIAL BOARD Ružica Beljo Lučić (Zagreb, Hrvatska), João Manuel da Silva Carvalho (Maia,

Portugal), Emilija Fidancevska (Skopje, Macedonia), Arthashes Gazaryan (Klaipeda, Lithuania), Åsa Hagberg-Andersson (Turku, Finland), Ljubo Jurčić (Zagreb, Croatia),

Tanja Mihalič (Ljubljana, Slovenia), Josip Milat (Split, Croatia), Ivan Miloloža (Zagreb, Croatia), Mitar Perušić (Zvornik, Bosnia and Herzegovina), Boris Pirjevec (Zagreb, Croatia), Gyula Vatai (Budapest, Hungary), Diana Vican (Zadar, Croatia)

LEKTORICA ZA HRVATSKI JEZIK / CROATIAN LANGUAGE EDITOR Bernarda Lukić

LEKTORICA ZA ENGLESKI JEZIK / ENGLISH LANGUAGE EDITOR Ana Rastija

Časopis izlazi dva puta godišnje / Published biannually

ADRESA UREDNIŠTVA / ADDRESS OF THE EDITORIAL BOARD Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski

Selska cesta 119, Zagreb, Hrvatska

www.journal.zrinski.org

[email protected]

NASLOVNA STRANICA / FRONT PAGE Marina Rogić

GRAFIČKO OBLIKOVANJE / GRAPHIC DESIGN Invise savjetovanje j.d.o.o. za usluge, Jakovlje

TISAK / PRINT Tiskara Zelina d.d., Sveti Ivan Zelina

NAKLADA / EDITION 300 primjeraka / copies

SADRŽAJ

SADRŽAJ 4

UVOD / INTRODUCTION 7

IZVORNI ZNANSTVENI ČLANAK / ORIGINAL SCIENTIFIC PAPER

1. Damira Đukec, Sven Miroslav

UTJECAJ LJUDSKOG KAPITALA NA PRODUKTIVNOST RADA: STUDIJA SLUČAJA TVRTKE HILDING ANDERS D.O.O. / THE EFFECT OF HUMAN CAPITAL ON LABOUR PRODUCTIVITY: A CASE STUDY OF HILDING ANDERS Ltd. 9

PRETHODNA PRIOPĆENJA / PRELIMINARY COMMUNICATIONS

1. Marina Gregorić, Ana Vrkljan Muraj, Jasenka Haleuš

ISPITIVANJE MOTIVACIJE PODUZETNIKA ZA OSNIVANJE HOSTELA U GRADU ZAGREBU / RESEARCH ON MOTIVATION OF ENTREPRENEURS FOR ESTABLISHMENT OF HOSTELS IN ZAGREB 21

2. Mirjana Nedović, Darija Ivanković, Niko Čabarkapa

VIRTUALNI ŽENSKI PODUZETNIČKI CENTAR – INOVATIVAN PRISTUP U RAZVOJU PODUZETNIŠTA / VIRTUAL WOMEN’S BUSINESS CENTER – INNOVATIVE APPROACH TO ENTEREPRENEURSHIP DEVELOPMENT 37

3. Josipa Tafra, Petra Graovac, Gabrijela Budimir Šoško

POVEZANOST MOTIVACIJE I SUSTAVA NAGRAĐIVANJA ZAPOSLENIKA S USPJEŠNOSTI UPRAVLJANJA LJUDSKIM POTENCIJALIMA U MALIM I SREDNJIM PODUZEĆIMA / CONNECTION OF MOTIVATION AND EMPLOYEE REWARDING SYSTEM WITH SUCCESSFUL PERFORMANCE OF HUMAN RESOURCES IN SMALL AND MEDIUM-SIZED ENTERPRISES 49

4. Matea Lupić, Ivana Bujan

PODUZETNIŠTVO MLADIH – PRILIKE I PREPREKE / YOUTHY ENTREPRENEURSHIP – OPPORTUNITIES AND THREATS 63

5. Martina Petrović, Dražen Knezović, Majda Todorović

SPORTSKI TURIZAM KAO KOMPONENTA RAZVOJA ODRŽIVOG PODUZETNIŠTVA / SPORT TOURISM AS PART OF DEVELOPMENT OF SUSTAINABLE ENTREPRENEURSHIP 81

6. Antonia Tudor, Sandra Kovačević, Ada Reić

MOTIVACIJA STUDENATA ZA UČENJE POSLOVNOG ENGLESKOG JEZIKA / STUDENTS’ MOTIVATION FOR LEARNING BUSINESS ENGLISH 91

7. Narcisa Manojlović, Sonja Ivić

PREFERIRANI NAČINI IMPLEMENTACIJE OBRAZOVANJA ZA PODUZETNIŠTVO U HRVATSKIM OSNOVNIM ŠKOLAMA / PREFERRED METHOD OF IMPLEMENTING ENTREPRENEURSHIP EDUCATION INTO CROATIAN PRIMARY SCHOOLS 103

8. Zdravko Tkalec, Marina Nikolić, Dimitrije Milojević

AKSIOLOŠKI I TELEOLOŠKI OKVIR PODUZETNIŠTVA / AXIOLOGICAL AND TELEOLOGICAL FRAMEWORK OF ENTREPRENEURSHIP 119

9. Zdenka Dudić, Mirjana Cvijić

RAZVOJ MALIH I SREDNJIH PODUZEĆA I PODUZETNIŠTVA U REPUBLICI SRBIJI I REPUBLICI HRVATSKOJ / DEVELOPMENT OF SMALL AND MEDIUM-SIZED ENTERPRISES IN THE REPUBLIC OF SERBIA AND THE REPUBLIC OF CROATIA 129

10. Ljiljana Kukec, Kristijan Kukić, Gordana Ćorić

ULOGA FRANŠIZNIH UDRUGA U RAZVOJU FRANŠIZNOG SEKTORA – USPOREDBA EUROPSKIH ISKUSTAVA / THE ROLE OF FRANCHISE ASSOCIATIONS IN THE DEVELOPMENT OF THE FRANCHISE SECTOR – COMPARISON OF EUROPEAN EXPERIENCES 143

11. Marina Gregorić, Đurđa Somođi, Lea Obadić

CJELOŽIVOTNO OBRAZOVANJE TURISTIČKIH VODIČA S CILJEM PODIZANJA KVALITETE USLUGE U TURIZMU REPUBLIKE HRVATSKE / LIFELONG LEARNING OF TOUR GUIDES IN ORDER TO INCREASE THE QUALITY OF SERVICES IN CROATIAN TOURISM 161

12. Vesna Čanadi, Mirjana Trstenjak, Branimir Blajić

SIMBIOZA DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI PODUZEĆA I LOKALNE ZAJEDNICE / SYMBIOSIS OF CORPORATE SOCIAL RESPONSIBILITY AND LOCAL COMMUNITY 179

13. Tina Mikičić, Marijana Šimundža

UTJECAJ IMIDŽA NA KONKURENTNOST ODABRANOG PODUZEĆA / CORPORATE IMAGE IMPACT ON THE COMPETITIVENESS OF THE SELECTED ENTERPRISE 193

14. Mirjana Posavec

BUDUĆI UČITELJI U MODELU OBRAZOVANJA ZA PODUZETNIŠTVO / FUTURE TEACHERS IN THE MODEL OF EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP 207

15. Zrinka Gregov, Martina Šomođi, Jakov Bajić, Tibor Pavić

KAD KOLA KRENU NIZBRDO – OBRAZOVANJE, INFORMIRANJE I SAVJETOVANJE PODUZETNIKA O STEČAJU U HRVATSKOJ / WHEN THINGS START GOING DOWNHILL – PROVIDING EDUCATION, INFORMATION AND CONSULTATION FOR CROATIAN ENTREPRENEURS ON BANKRUPTCY 221

16. Dražen Kostelac, Emil Priskić

UVOĐENJE SUSTAVA UPRAVLJANJA OKOLIŠEM – DODANA VRIJEDNOST PODUZETNICIMA / IMPLEMENTATION ENVIRONMENTAL MANAGEMENT – ADDED VALUE FOR ENTREPRENEURSHIP 239

17. Marina Gregorić, Zvonka Lukša

CJELOŽIVOTNO OBRAZOVANJE PO PRINCIPIMA DR. RUDOLFA STEINERA U FUNKCIJI RAZVOJA PODUZETNIŠTVA U TURIZMU / LIFE LONG LEARNING ACCORDING TO PRINCIPLES OF DR. RUDOLF STEINEER AS A FUNCTION OF DEVELEOPMENT OF ENTREPRENEURISHIP IN TOURISM 249

18. Jasna Sedlaček, Ivica Katavić

ANALIZA UTJECAJA DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI NA ODRŽIVI RAZVOJ ODABRANOG PODUZEĆA / ANALYSIS OF SOCIAL RESPONSIBILITY ON SUSTAINABLE DEVELOPMENT IN SELECTED COMPANY 269

19. Vedrana Šimunić

VAŽNOST DUALNOG OBRAZOVANJA KAO JEDAN OD NAČINA UČENJA ZA PODUZETNIŠTVO / THE IMPORTANCE OF DUAL EDUCATION AS A WAY OF LEARNING FOR ENTREPRENEURSHIP 285

20. Kristijan Marić, Blaženka Samardžić, Nikola Protrka

ANALIZA TURISTIČKIH POKAZATELJA I SIGURNOST U TURIZMU REPUBLIKE HRVATSKE TE MOGUĆNOSTI JAČANJA KONKURENTNOSTI HRVATSKOG TURIZMA NAKON ULASKA U EUROPSKU UNIJU / ANALYSIS OF TOURIST INDICATORS AND SECURITY OF THE REPUBLIC OF CROATIA WITH THE POSSIBILITY OF STRENGTHENING THE COMPETITIVENESS OF CROATIAN TOURISM UPON ACCESSION INTO THE EU 301

PREGLEDNI RAD / REVIEW ARTICLE

1. Davor Salamon, Đurđica Knapić Salamon

INKUBIRANJE PODUZETNIŠTVA U FUNKCIJI RAZVOJA LOKALNIH PREHRAMBENIH SUSTAVA I RURALNIH ZAJEDNICA / BUSINESS INCUBATION SUPPORTING THE DEVELOPMENT OF LOCAL FOOD SYSTEMS AND RURAL COMMUNITIES 319

STRUČNI RAD / PROFESSIONAL ARTICLE

1. Mario Šimunković, Dimitrije Milojević

KORIŠTENJE EU FONDOVA U OBRAZOVANJU ZA PODUZETNIŠTVO: PRIMJERI DOBRE PRAKSE I PERSPEKTIVA DO 2020. GODINE / EU FUNDS AS A MEAN OF PROMOTING EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP: GOOD PRACTICE EXAMPLES AND FINANCIAL PERSPECTIVE UP TO 2020 353

UPUTE ZA AUTORE 365

GUIDELINES FOR AUTHORS 369

7OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO / EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP VOL7 NR1(2017)

UVOD

Poštovani čitatelji,

s ponosom predstavljamo novi broj znanstveno-stručnog časopisa Obrazovanje za poduzetništvo. Temelj ovog broja časopisa čine radovi sa 6. Međunarodne konferencije o učenju za poduzetništvo, čija se glavna tema odnosi na izazove i perspektive u obrazovanju za poduzetništvo. Posebno se mogu istaknuti područja online obrazovanja za poduzetništvo, obrazovanja i učenja poduzetnika, inovacija u poduzetništvu, kao i mnoga druga. Koristi od časopisa višestruke su. Prije svega, želja nam je širenje znanja iz područja obrazovanja u poduzetništvu zbog čega smo časopis učinili javno dostupnim. Osim toga, usmjerili smo ga na područja zemalja u okruženju i šire kako bismo pojačali znanstvenu i stručnu suradnju s drugim zemljama i pratili najnovija dostignuća iz područja poduzetništva. Osim za proširenje postojećeg znanja i prednosti koje od časopisa ima znanstvena zajednica, primjenjiv je i u gospodarskom i društvenom okruženju. Tako poduzetnici praćenjem trendova u poduzetništvu i neprestanim ulaganjem u obrazovanje mogu značajno utjecati na rezultate poduzeća, a time biti i pokretač cjelokupne društvene zajednice.

Na kraju, zahvaljujemo autorima, uređivačkom odboru, recenzentima i svima koji su doprinijeli izdanju i kvaliteti ovog broja časopisa. Nadamo se da smo entuzijazmom i radom svih uključenih sudionika ispunili vaša očekivanja i pozivamo vas da slanjem svoga rada za buduća izdanja date svoj znanstveni i stručni doprinos obrazovanju za poduzetništvo.

Glavni urednici

8

INTRODUCTION

Dear Readers,

we are proud to present the new issue of the international journal Education for Entrepreneurship. This number includes selected articles from the 6th International Conference on Entrepreneurial Learning, whose main theme was challenges and perspectives in education for entrepreneurship. The focus is on the issues of online education for entrepreneurship, entrepreneurship education and learning in general, entrepreneurial innovation, as well as many others. There are multiple uses of this journal. First and foremost, our desire is to spread knowledge in the area of education in entrepreneurship, which is why we have made the open access journal. In addition, we have also focused on our neighbouring and other countries to enhance scientific and professional co-operation with other countries and monitor the latest achievements in the field of entrepreneurship. Apart from extending the existing knowledge and advantages of a scientific community, the journal is applicable to both the economic and social environment. Thus, by tracking contemporary trends in entrepreneurship and steadily investing in education entrepreneurs can have a significant impact on company results and be the driving force of the entire community.

Finally, a special thanks to the authors, members of editorial board, reviewers and everyone who contributed to the release and the quality of this issue. We hope that with their enthusiasm and work all participants involved have met your expectations and we invite you to submit your work for future release to give your scientific and professional contribution to the entrepreneurship education.

Editors in chief

Introduction


THE EFFECT OF HUMAN CAPITAL ON LABOUR PRODUCTIVITY: A CASE STUDY OF HILDING ANDERS Ltd.

Damira Đukec, Ph. D., Polytechnic of Međimurje in Čakovec J. B. Jelačića 22a, 40000 Čakovec, Croatia

E-mail: [email protected]

Sven Miroslav, mag. ing. aeroing., Hilding Anders d.o.o. Kralja Zvonimira 38, 40323 Prelog, Croatia E-mail: [email protected]

ABSTRACT

In this paper, the effect of selected human capital variables on labour productivity is examined. The term human capital refers to the education and on the job training. In a broader sense, human capital refers to health and values and attitudes (Becker 1994). According to the definition of Samuelson and Nordhaus (2007), productivity is a ratio of a measure of output and some input index, i.e. productivity is an arithmetic ratio of a produced quantity of goods and the quantity of resources that are used in the production. Such concept of productivity implies that it can be seen as output per unit of input or efficiency of the resources that are used in the production. According to Porter (2003), productivity is the best measure of competitiveness. The research is conducted in Hilding Anders Ltd. company. Hilding Anders is the lead producer of beds and mattresses for markets of Europe and Asia with headquarters in Sweden. They entered the Croatian market in 2005 by purchasing domestic company Hespo. On a sample of 101 employees in production, the effect of education, work experience and health on labour productivity has been researched.

Keywords: human capital; education; labour productivity; Hilding Anders Ltd.

Original scientific paper

10

1. INTRODUCTION

Productivity is a term that is used very often in economic literature and research. Samuelson and Nordhaus (2007) define productivity as the ratio of some measure of output by an index of inputs. In other words, productivity is the arithmetical relationship between the produced quantity and the quantity of resources used in production. The most commonly used measure of productivity is labour productivity. Labour productivity is used to determine the efficiency with which an economic system transforms labour into output. Productivity is also considered to be a true measure of competitiveness (Porter, 2003).

This particular study investigates human capital in the form of work experience. There is a great number of literature regarding the connection between age and productivity. Some authors (Mincer, 1974; Jovanović, 1979; Johnson, 1978 and Author et al. 2003) expect an increase of efficiency of older workers while others (Grund i Westergaard-Nielsen, 2005; Lallemand i Rycx, 2009) expect younger workers to be more productive. This paper consists of 5 chapters. The first chapter is the introduction. Production process of the Hilding Anders company is introduced in second chapter. The third chapter gives a short literature review on the connection between work experience and productivity. In the fourth chapter the empirical research conducted for this study is presented. The paper ends with a conclusion.

2. PRODUCTIVITY OF SEWING PROCESS AT HILDING ANDERS

Hilding Anders is one of the world leaders in production of beds and mattresses. This paper analyses the impact of operator experience and health on the sewing process, as a part of mattress cover manufacturing process in production plant in Prelog, Croatia. Complete production process of mattress covers is described in Figure 1. It consists of the following processes:

• Manufacturing of cover panels

• Manufacturing of cover border

• Sewing together panels and border

• Quality inspection

• Packing

Manufacturing process is designed in a way that sewing process is a bottleneck of complete production. This gives an advantage of production capacity flexibility via control of quantity of sewing operators. However, having a bottleneck on sewing operators has drawbacks also, as the complete production output depends on unpredictable human capital variables such as health, experience and motivation. Therefore, it is of crucial importance to understand the fine connections between sewing operators productivity and human labour factors.

Đukec, D., Miroslav, S.: The effect of human capital on labour productivity: a case study of Hilding...


Besides the productivity, the sewing quality also has a major impact on total production output. Each mattress cover is inspected in detail, and has to be repaired if it does not conform to company quality standards. Covers are repaired by sewing operators, meaning that repairing process is directly reducing the capacity of sewing process, and therefore the capacity of total production.

In order to develop a better understanding of sewing productivity, the impact of health, education and experience on the productivity and quality of the sewing process is analysed (Internal Hilding Anders data).

3. LITERATURE REVIEW

Productivity is a term that is used very often in economic literature and research. Samuelson and Nordhaus (2007) define productivity as the ratio of some measure of output by an index of inputs. In other words, productivity is an arithmetical relationship between the quantity produced and the quantity of resources used in production. This means that productivity can be seen as a measure of efficiency by which resources are used i.e. as output per unit of input.

Diewert & Lawrence (1999) emphasize its role as a key determinant of economic growth and prosperity of an economy. The meaning of the term, however, is interpreted diversely. Some of the interpretations associated with the term are:

Cover panels produc on

Cover border produc on

Sewing Quality

inspec on Packing

Bo leneck

Figure 1: Mattress Cover Production Flow

12

efficiency, effectiveness, rate of fluctuation and absenteeism, measure of output, measure of customer satisfaction and also intangible measures such as disruption of the work process, morale, loyalty and work satisfaction (Oyeranti, 2000).

According to Sharp (2000), labour productivity is the most commonly used measure of productivity. Labour productivity is a key factor that determines the potential for living standard growth because the higher level of per capita income is directly linked to more produced output per worker. As already mentioned, labour productivity is used to determine the efficiency with which an economic system transforms labour into output, and as such presents probably the most important economic indicator on macro, as well as on the micro level of economic activity. This particular study investigates human capital in the form of work experience.

Income growth model based on productivity was first developed by Yoram (1967) in his article regarding the human labour production. The main component of productivity growth is formal or non-formal training at work, after finishing one’s education. Yoram’s model shows some implications of differences in investing in human capital. There are following phenomena (Yoram, 1967):

1. more educated people invest more in training at work,

2. people that are significantly involved in training in one period are more likely to be involved in training in future,

3. more skillful and more educated people are more engaged in training at work than the people with equal education level,

4. when the demand for human capital increases, work education and training increases also – at least in short term. Consequently, the frequency of courses and training at work is increased.

All listed implications are checked and empirically verified (Mincer, 1994).

There is a great number of literature regarding the connection between age and productivity. Mincer (1974) for example, states that older workers have more experience and knowledge which increases their efficiency. Also, there is a great possibility that they have reached their highest position at the company (Jovanović, 1979). And there is also a greater possibility that they have conformed their job preferences to employer requirements (Johnson, 1978). Author et al. (2003) also expects increase of efficiency of older workers. Reason for that is that the demand for communication skills in U.S.A. labour market (skills that usually do not vary with aging) increased in the last decade more than the demand for problem-solving and mathematical skills (skills that should decrease with aging).

However, there are various factors which show that younger employees are more productive. One of the most common factors is that health of employees weakens with aging (illness, sick-leaves, physical strength, depression etc.). Additional argument is that cognitive capabilities also decrease with aging. This can result in lower productivity of older workers, except when work experience and specific



knowledge can compensate for cognitive skills. Besides this, it is considered that young people are more motivated for investing more effort because they want to prove themselves to their employer (Grund i Westergaard-Nielsen, 2005).

On the other hand, older people are less likely to invest in education as they are closer to retirement and they learn new skills harder. Also, employers are less likely to invest in education of older employees because there is a shorter period in which they can have an advantage of their education. However, the opposed argument would be that younger employees change their job more often, which reduces the returned benefits from job education (Lallemand i Rycx, 2009).

4. EMPIRICAL RESEARCH AND RESULTS

A regression model is conceptualized to investigate the labour productivity and to describe the existing relationships between variables in the Hilding Anders company.

4.1. Data and Model

Productivity data had been collected during 20 working days of production, on 101 sewing operators. Productivity for each operator was measured on every single sewed cover as a ratio:

The variable Standard Minute Value is a company norm time for sewing the cover, and it is defined for every single cover model. Actual Measured Minute Value is actual time that was spent by the sewing operator sewing the cover.

From the collected data it is visible that average productivity of all of the operators is 75,7 %, with standard deviation of 26,8.

The variable EXP_HA is the sewing operator’s experience in company Hilding Anders, while the variable EXP_TOTAL is the total experience of the sewing operator. We can see that the average experience in Hilding Anders is 4,16 years with standard deviation of 3,77 years, while average total experience is 19,55 years with standard deviation of 8,53 years.

The variable ABS is absenteeism, represented as average sickleave days per month, from January 1st 2016 to August 1st 2016. It’s average value is 1,14 days with standard deviation of 1,93 days.

Standard Minute ValueActual Measured Minute Value

Y = x 100%

14

Table 1. Descriptive Statistics

Mean Std. Deviation N

Y_L 75,7213 26,79950 101EXP_HA 4,1561 3,76525 101EXP_TOTAL 19,5497 8,52733 101ABS 1,1364 1,92925 101

Source: output of the statistical programme SPSS

Education level was also taken as a variable in the model, as well as the education field of study. 30,7% of sewing operators have elementary school education, 66,3% have high school education, while 3% have higher education.

Education field of study was taken into account as a binary variable, i.e. textile related education and non-textile related education. The data shows that 48,5% of sewing operators have textile related education, while 51,5% have non-textile related education.

Table 2. Education level of employees

EDU_LEVEL

Frequency Percent ValidPercent

CumulativePercent

Valid Elementary school 31 30,7 30,7 30,7High school 67 66,3 66,3 97,0Higher education 3 3,0 3,0 100,0Total 101 100,0 100,0


Table 3. Employees with textile industry related education

EDU_TEX

Frequency Percent Valid Percent CumulativePercent

Valid no tex 52 51,5 51,5 51,5tex 49 48,5 48,5 100,0Total 101 100,0 100,0




The main goal of this paper is to evaluate the effect of different human capital variables on labour productivity. The regression model, with labour productivity as dependent and human capital variables as regressors, was constructed. The results for this initial model showed that only experience working in Hilding Anders is a significant variable. The initial model was then modified to a model that has labour productivity as dependant variable, and experience working in Hilding Anders as a regressor. To determine the correct functional form between variables in the model, we also examined a scatterplot diagram (Figure 2). The diagram indicates that an exponential functional form would be the best choice to describe the relationship between variables.

Figure 2: Regression Plot


Following econometric model was constructed for this research:

ln Y/L = ln β0 + ln EXP_HA (1)

Where Y/L is labour productivity, β0 is constant and EXP_HA is experience working in Hilding Anders Company.

60,00

30,00

,00

-30,00

-60,00

-5,00 -2,50 2,50 5,00 7,50

Y_L

Dependent Variable: Y_L

,00

EXP_HA

16

4.2. Results

Model summary is shown in the table 4. We can see that the R square value is 0,632 which means that 63,2% of the variations of labour productivity in company Hilding Anders can be explained by the model, i.e. by the regressor, years of experience working in the company. We can say that that this model is a good fit because it explains a very large portion in productivity variations.

Table 4. Model Summary

Model R R Square Adjusted R Square

Std. Error of the Estimate

1 ,795a ,632 ,628 ,25193

a. Predictors: (Constant), LN(EXP)

b. Dependent Variable: LN(Y_L)


In the next table (table 5) Analyses of variance is shown. We can see that the significance for the F value is very low (0,000) which means that the regression equation is statistically significant.

Table 5. ANOVA

Model Sum of Squares df Mean

Square F Sig.

1 Regression 10,689 1 10,689 168,421 ,000b

Residual 6,220 98 ,063Total 16,909 99

a. Dependent Variable: LN(Y_L)

b. Predictors: (Constant), LN(EXP)


Parameter estimates for the regression equation are shown in the table 6. Following the results for parameter estimates we can write the estimated equation:

ln Y/L = 4,193 + 0,16 ln EXP_HA (2)



In the exponential functional form parameter estimates are elasticities. From the equation above we can see that for every 1% increase in the independent variable, i.e. years of experience working in Hilding Anders, productivity will increase by 0,16%. Also, in the table 6, the significance for the t value is shown. Because the significance is below 0,5% we can make the conclusion that the years of experience working in Hilding Anders variable is a significant variable in the model.

Table 6. Parameter estimates

ModelUnstandardized Coefficients

Standardized Coefficients t Sig.

B Std. Error Beta

1 (Constant) 4,193 ,026 163,279 ,000LN(EXP) ,160 ,012 ,795 12,978 ,000

a. Dependent Variable: LN(Y_L)


5. CONCLUSION

Labour productivity is one of the most important economic indicator of a company. This paper is an empirical study of labour productivity in Hilding Anders Ltd. company. Hilding Anders is the lead producer of beds and mattresses for markets of Europe and Asia with headquarters in Sweden. On a sample of 101 employees in production, the effect of work experience on labour productivity has been researched. The model used in the research is a regression model. The results of regression show that 63,2% of the variations of labour productivity in company Hilding Anders can be explained by years of experience working in the company. Significance level for F value indicates that the regression equation is statistically significant. Also, the significance for t value leads to a conclusion that the variable years of experience working in Hilding Anders is a significant variable in the model. Parameter estimates show that for every 1% increase in the independent variable productivity will increase for 0,16%. Thus, the research results indicate that a very large proportion of labour productivity in Hilding Anders company can be attributed to years of experience working in Hilding Anders.

18

UTJECAJ LJUDSKOG KAPITALA NA PRODUKTIVNOST RADA: STUDIJA SLUČAJA TVRTKE HILDING ANDERS D. O. O.

Dr. sc. Damira Đukec, v. pred., Međimursko veleučilište u ČakovcuJ. B. Jelačića 22a, 40000 Čakovec, Hrvatska


Sven Miroslav, mag. ing. aeroing., Hilding Anders d.o.o.Kralja Zvonimira 38, 40323 Prelog, HrvatskaE-mail: [email protected]

SAŽETAK

U ovom se radu istražuje utjecaj odabranih varijabli ljudskog kapitala na produktivnost rada. Pod pojmom ljudskog kapitala u užem smislu podrazumijeva se obrazovanje i obuka na poslu. U širem smislu ljudski kapital, osim obrazovanja i obuke na poslu, obuhvaća zdravlje te vrijednosti i stavove zaposlenih (Becker 1994). Prema definiciji Samuelsona i Nordhausa (2007), produktivnost je odnos neke mjere „outputa“ po nekom indeksu „inputa“, odnosno produktivnost je aritmetički odnos između količine koja se proizvodi i količine resursa koji se koriste u proizvodnji. Takav koncept produktivnosti implicira da se ona može promatrati kao „output“ po jedinici „inputa“ ili efikasnost kojom se koriste resursi. Prema Porteru (2003), produktivnost je najbolja mjera konkurentnosti. Istraživanje je provedeno u tvrtki Hilding Anders d. o. o. Tvrtka Hilding Anders vodeći je proizvođač madraca i kreveta za tržište Europe i Azije sa sjedištem u Švedskoj. Na hrvatsko su tržište ušli 2005. godine kupnjom domaće tvrtke Hespo. Na uzorku od 120 zaposlenih u proizvodnji istražen je utjecaj obrazovanja, radnog iskustva te zdravlja zaposlenih na produktivnost rada.

Ključne riječi: ljudski kapital; obrazovanje; produktivnost rada; Hilding Anders d.o.o.



LITERATURA

1. Autor, D. H., Levy, F., & Murnane, R. J. (2003). The Skill Content of Recent Technological Change: An Empirical Exploration. Quarterly Journal of Economics, 118(4), 1279-1333.

2. Becker, G. (1994). Human Capital (3rd ed.). New York: Columbia University Press.

3. Diewert, E. W. & Lawrence, D. (1999). Measuring New Zealand´s Productivity. NZ Treasury.

4. Grund, C. & Westergaard-Nielsen, N. (2005). Age Structure of the Workforce and Firm.

5. Internal Hilding Anders data

6. Johnson, W. R. (1978). A Theory of Job Shopping. Quarterly Journal of Economics, 92(2), 261-77.

7. Jovanović, B. (1979). Job Matching and the Theory of Turnover. Journal of Political Economy, 87(5), 972-90.

8. Lallemand, T. & Rycx, F. (2009). Are young and Old Workers Harmful for Firm Productivity? Bonn: IZA

9. Mincer, J. (1974). Schooling, Experience and Earnings. New York: NBER

10. Mincer, J. (1994). The Production of Human Capital and the Lifecycle of Earnings: Variations on a Theme. Cambridge: NBER

11. Oyeranti, G. A. (2000). Concept and measurement of productivity. CBN. Performance. Bonn: IZA

12. Porter, M. E. (2003). The economic performance of regions. Reg. Studies 37, 549-578.

13. Samuelson, P. A. & Nordhaus, D. W. (2007). Ekonomija. Zagreb: MATE

14. Sharpe, A. (2000). The Productivity Renaissance in the U.S. Service Sector. International Productivity Monitor, 1(2000) 1-8.

15. Yoram, B. P. (1967). The production of human capital and the life cycle of earnings. The Journal of Political Economy, 75(4), 352-365.


ISPITIVANJE MOTIVACIJE PODUZETNIKA ZA OSNIVANJE HOSTELA U GRADU ZAGREBU

dr. sc. Marina Gregorić, viši predavač, Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Selska cesta 119, 10000 Zagreb, Hrvatska

Telefon: +385 99 4040164, faks: +385 1 4002 302, e-mail: [email protected]

Ana Vrkljan Muraj, studentica, Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Selska cesta 119, 10000 Zagreb, Hrvatska

Telefon: +385 91 4886 566, faks: +385 1 4002 302, e-mail: [email protected]

Jasenka Haleuš, studentica, Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Selska cesta 119, 10000 Zagreb, Hrvatska


SAŽETAK

Posljednjih godina raste broj privatnih hostela koji se osnivaju u Gradu Zagrebu s ciljem ostvarenja prihoda za poduzetnike od kojih većina nisu hotelijeri te im nedostaju formalna znanja u ovoj djelatnosti. Motivi osnivanja često su različiti, a među njima i trend porasta broja turista i potreba tržišta za ovom vrstom smještaja, što je za poduzetnike prilika da se ostvare u pothvatu. Unatoč pozitivnim turističkim trendovima, pojedini hosteli nisu uspješni te su neki i prestali s radom. Predmet istraživanja ovoga rada je utvrditi čimbenike motivacije poduzetnika za osnivanje hostela na području grada Zagreba. U radu su obuhvaćeni utjecaji formalnog i neformalnog obrazovanja poduzetnika kao načelo održivosti poslovnih pothvata. Istraživanjem se želi utvrditi jesu li su poduzetnički pothvati osnivanja hostela rezultat stečenog formalnog obrazovanja i iskustva poduzetnika ili odgovor na trendove porasta turističke djelatnosti te ispitati jesu li i u kojoj mjeri osnivanju hostela prethodili izrada i postojanje poslovnog i strateškog marketing plana, u kojoj se mjeri provode i kakva im je uspješnost poslovanja danas. Cilj je, također, istražiti obrazuju li se poduzetnici i menadžeri hostela u gradu Zagrebu kontinuirano, pohađaju li treninge, radionice, savjetovanja, koriste li formalne i neformalne oblike učenja kako bi osigurali dugoročnu održivost na tržištu. Metode primijenjene u ovome radu su istraživanje za stolom na temelju domaće i strane literature, stručnih i znanstvenih radova, kao i povijesna metoda, metoda analize i sinteze te kvantitativna i kvalitativna metoda. Kvantitativna metoda provedena je distribucijom anketnog upitnika osnivačima i vlasnicima svih hostela na području grada Zagreba. Kvalitativna metoda izvršena je intervjuiranjem odgovornih osoba pri Ministarstvu turizma i Turističkoj zajednici grada Zagreba. Rezultati istraživanja ukazuju na važnost obrazovanja i postojanje dokumenata poslovnih i strateških

Prethodno priopćenje

22 Gregorić, M., Vrkljan Muraj, A., Haleuš, J.: Ispitivanje motivacije poduzetnika za osnivanje hostela u...

marketing planova kako bi se spriječila neuspješnost i osigurala dugoročna održivost poslovanja.

Ključne riječi: hostel; motivacija; obrazovanje; poduzetnički pothvat; strateški marketing plan


1. UVOD

Grad Zagreb glavni je, ujedno i najveći, grad Hrvatske, a zbog svog geografskog položaja i prometne dostupnosti, predstavlja poželjnu turističku destinaciju. Zagreb je kulturno, znanstveno, gospodarsko, političko i administrativno središte Republike Hrvatske. Smješten je na krajnjem jugu srednje Europe, na prijelazu prema europskom Sredozemlju i udaljen 170 kilometara od Jadranskog mora. Zauzima krajnji jugozapadni dio Panonske nizine, a veći dio grada nalazi se na 112 metara nadmorske visine. Nalazi se na sjeveru Republike Hrvatske, na obroncima gore Medvednice i na nizini uz rijeku Savu. Povoljan geografski položaj omogućio mu je spontani nastanak mjesta slobodne komunikacije. U prometu je Zagreb jedno od najvažnijih prometnih raskrižja Europe jer se u njemu križaju europski prometni pravci od zapada prema jugoistoku Europe i Bliskom Istoku te od istočnih dijelova srednje Europe i Baltika prema Sredozemlju (Hendija, 2004). U posljednjih nekoliko godina svjedočimo procvatu ponude smještajnih kapaciteta u gradu Zagrebu, no također uočavamo da se brojni kapaciteti i zatvaraju. Ovaj rad istražuje kako je znanje iz područja poduzetništva razlog zbog kojeg neki posluju s vrlo visokom dobiti dok drugi zatvaraju. Tržišni su uvjeti prilično slični, no očito se primjenjuju različite strategije poslovanja.

Dok jedni imaju jasnu viziju vlastitog poslovanja te pomno osmišljene načine kako poslovati u skladu s njom, drugi otvaraju hostele jer imaju imovinu koju žele staviti u funkciju ili se zadužuju često vrlo nepovoljnim kreditima koje ne mogu otplaćivati. Bez obrazovanja poduzetnika, stručnog poslovnog plana, poznavanja tržišnih zakonitosti i kvalitetnog načina oglašavanja nema uspješno realiziranog projekta. S obzirom na to da se uvjeti i prilike poslovanja brzo mijenjaju te uspješan projekt na jednoj lokaciji ne jamči isti uspjeh na drugoj, valja imati na umu da bez dobrog istraživanja nema relevantnih informacija.

Unazad desetak godina broj turista u Zagrebu raste i shodno tome pojavila se veća potreba za smještajnim kapacitetima. Gospodarske su se prilike tijekom godina mijenjale, a time i uvjeti poslovanja na tržištu. Stanovnici Hrvatske tradicionalno nekretnine posjeduju u vlasništvu te su ih porastom dolazaka turista odlučili staviti u funkciju. Problem je nastao kada su se zbog nedovoljnih znanja iz područja poduzetništva i turizma, odlučivali na pogrešne poslovne pothvate. Ovaj rad istražuje važnost formalnog i neformalnog obrazovanja prilikom otvaranja hostela, odnosno nužnost posjedovanja poslovnog i strateškog marketinškog plana.

2. PREDMET ISTRAŽIVANJA

Predmet istraživanja ovoga rada je utvrđivanje čimbenika motivacije poduzetnika za osnivanje hostela na području grada Zagreba. U radu je istraženo koliko su vlasnici i menadžeri hostela upoznati s važnošću posjedovanja elementarnih znanja iz poduzetništva prilikom otvaranja i vođenja hostela. Također, istraženo je jesu li posjedovali iskustva u grani turizma te smatraju li poslovne i strateške marketinške

24

planove samo pukom potrebom zbog uvjeta za dobivanje kredita od banke ili doista posluju prema njima.

Cilj koji je zajednički svim vlasnicima hostela na području grada Zagreba je osigurati dugoročnu održivost na tržištu za što im je potrebno kontinuirano obrazovanje, pohađanje treninga, radionica, savjetovanja i drugih oblika formalnog i neformalnog obrazovanja. Ovo istraživanje također odgovara na pitanje u kojoj mjeri educiraju sebe i svoje zaposlenike.

2.1. Definicija hostela

Najuže značenje pojma hostel odnosi se na objekt koji pruža usluge smještaja. Šire značenje hostela definirano je Pravilnikom o razvrstavanju, minimalnim tehničkim uvjetima i kategorizaciji drugih vrsta smještajnih objekata iz skupine „Kampovi i druge vrste objekata za smještaj” (Narodne Novine, 2003). Prema Pravilniku, hostel je funkcionalna cjelina sa zasebnim ulazom, horizontalnim i vertikalnim komunikacijama u kojem ugostitelj pretežno mlađim gostima pruža uslugu smještaja, a može pružati usluge prehrane, pića i napitaka. Smještajne jedinice u hostelu su sobe i/ili spavaonice, a smještajne jedinice u hostelu kojeg čine pokretni objekti pretvoreni u hostel, poput željezničkih kola za spavanje, brodova s kabinama za spavanje i slično. Ugostiteljski sadržaji hostela mogu biti smješteni i u građevini koja se nalazi u neposrednoj blizini i izvan građevine u kojoj se nalaze smještajne jedinice. Hostel se ubraja među „ostale ugostiteljske objekte za smještaj” u koje ubrajamo: kamp, apartman, kuću za odmor, sobu za iznajmljivanje, prenoćište te odmaralište, a koji se ne smatraju hotelijerstvom, već se smatraju ugostiteljstvom za pružanje usluga smještaja u ostalim ugostiteljskim objektima za smještaj. (Pravilnik o razvrstavanju, minimalnim uvjetima i kategorizaciji drugih vrsta smještajnih objekata iz skupine „Kampovi i druge vrste objekata za smještaj“, 2005).

Istraživanje u ovom radu dokazalo je da je samo 5 od ukupno anketiranih 35 vlasnika hostela, kao osnovni motiv otvaranja, pristupilo analizi tržišta i kvalitetno ju razradilo u poslovnom planu. Naime, većina vlasnika odlučila se na otvaranje hostela bez prethodnih znanja i iskustava u turizmu. Pobuda koja ih je pokrenula na razvijanje te vrste poduzetništva bio je isključivo trend otvaranja hostela bez elementarnih poduzetničkih znanja. Poduzetnici trebaju planirati na temelju relevantnih podataka, a da bi ih imali potrebna su im znanja i vještine iz područja poduzetništva. Važno je imati dobru poduzetničku ideju, znanja, vještine i alate za realizaciju ideje te razvijene mehanizme praćenja projekta tijekom svih faza. Moraju se izraditi izvješća o tempu prodaje bilo kojeg segmenta poslovanja koje vlasnik ili menadžer objekta želi nadzirati. Utemeljena izvješća o tempu prodaje prikazuju je li prodaja koju obavlja odjel prodaje i marketinga mjesečno, odnosno godišnje, u porastu. Loša izvješća registriraju da je prodaja jednaka, odnosno da se smanjuje. Uspoređivanjem mjesečnog izvješća za određeni mjesec tekuće godine s izvješćem za isti mjesec prethodne godine direktor hotela može ustanoviti učinkovitost poslovanja odjela prodaje i marketinga (Hayes i Ninemeier, 2005, str. 427).

Gregorić, M., Vrkljan Muraj, A., Haleuš, J.: Ispitivanje motivacije poduzetnika za osnivanje hostela u...


2.2. Motivacija poduzetnika

Postoje brojne definicije motivacije, a prema jednoj od njih motivacija je skup pobuda koje čovjeka pokreću na aktivnost te određuju smjer, intenzitet i trajanje te aktivnosti, a motiv je ono što pokreće na neku djelatnost (Anić, 2006).

Motivi i motivacije ubrajaju se u osnovne elemente ponašanja. M. Zvonarević pod pojmom motiva smatra „psihološke procese koji ljude pokreću na određeno ponašanje“, a B. Petz da je „motiv sve ono što iznutra potiče čovjeka na aktivnost“. Zajedničko je za te i slične definicije motiva:

- da su motivi pokretači k određenom obliku ponašanja

- da su oni rezultat unutrašnjeg spleta psiholoških i fizioloških procesa u organizmu.

Za razliku od motiva, motivacija predstavlja doživljaje i ponašanje koji su poticani nekim motivima (Gutić i Rudelj, 2012, 82- 83).

2.3. Utjecaj obrazovanja na održivost poslovnih pothvata

Kako se društvo mijenja, mijenjaju se i tržišni uvjeti. Da bi poduzetnik znao pravovremeno reagirati na promjene, mora posjedovati neku vrstu obrazovanja iz područja poduzetništva. Poslovne pothvate moraju voditi ljudi koji se znaju nositi s kompleksnim zahtjevima okruženja, koji znaju donijeti odluke te preuzeti rizik.

„Hotelijerima, u nastojanju da svoju ponudu prilagode potrebama gostiju, da budu konkurentni, povećaju prodaju svojih kapaciteta i profit, pomaže marketing. Funkcija marketinga u hotelu ima zadatke ispitivanja mogućnosti i uvjeta plasmana postojećih i budućih usluga te ugovaranje prodaje, odnosno izbor usluga za koje se ocjenjuje da će imati prodaju na emitivnom turističkom tržištu. Marketing plan hotela, kojeg na temelju elemenata marketing miksa izrađuju odgovorne osobe za poslovnu funkciju marketinga, u središte razmatranja postavlja ulogu promocije i prodaje smještajnih kapaciteta, odnosno hotelskog proizvoda u cjelini“ (Galičić, Ivanović i Lupić, 2005, str. 365). Poduzetnik prilikom započinjanja poslovnog pothvata svoj uspjeh može temeljiti na sreći, no za održivost poslovanja presudno je znanje koje se stječe formalnim i neformalnim obrazovanjem.

3. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA

Metode primijenjene u ovome radu su istraživanje za stolom na temelju domaće i strane literature, stručnih i znanstvenih radova, kao i povijesna metoda, metoda analize i sinteze te kvantitativna i kvalitativna metoda. Kvantitativna metoda provedena je distribucijom anketnog upitnika osnivačima i vlasnicima hostela na području grada Zagreba, a rezultati su obrađeni deskriptivnom statističkom analizom. Istraživanjem je obuhvaćen uzorak od 35 hostela na području grada Zagreba. Anketni upitnik sastojao se od ukupno šesnaest pitanja vezanih uz motivaciju za otvaranje hostela, izradu, provedbu i rezultate strateškog marketing plana, formalnog i

26

neformalnog obrazovanja vlasnika i zaposlenika, suradnju s institucijama te savjeta i komentara.

Kvalitativna metoda izvršena je intervjuiranjem odgovornih osoba pri Turističkoj zajednici grada Zagreba i Ministarstvu turizma. Rezultati istraživanja, kao i zaključci utemeljeni na istraživanju, doprinose boljem razumijevanju poslovanja hostela te utjecaja formalnog i neformalnog obrazovanja na dugogodišnju opstojnost poduzetničkih pothvata u području otvaranja i vođenja hostela.

4. REZULTATI ISTRAŽIVANJA

4.1. Rezultati kvalitativnog istraživanja prikupljeni intervjuiranjem Ministarstva turizma RH

Istraživanjem je utvrđeno da Ministarstvo turizma u skladu sa svojim ciljevima jačanja konkurentnosti hrvatskog turizma surađuje i uvijek je otvoreno za sugestije i primjedbe svih u turističkom sektoru u Hrvatskoj. Mjere, programi i inicijative iz Ministarstva turizma usmjerene su omogućavanju što bolje poslovne i investicijske klime u turizmu, a samim time boljem poslovanju hostela. Što se tiče programa Ministarstva turizma, ove, kao i prethodnih godina, projekti su sufinancirani preko programa „Konkurentnost turističkog gospodarstva“ koji za cilj ima potporu ulaganjima u povećanje kvalitete i dodatne ponude ugostiteljskih objekata, razvoj novih i inovativnih turističkih proizvoda u destinaciji, internacionalizaciju poslovanja, održivi razvoj, diversifikaciju ponude, korištenje novih tehnologija i druge aktivnosti u cilju produljenja sezone, očuvanja radnih mjesta, novog zapošljavanja, rasta i razvoja turističkog gospodarstva.

Pri tome je za hostele bilo dostupno sufinanciranje Mjerom A – povećanje standarda, kvalitete i dodatne ponude, diversifikacija poslovanja i održivi razvoj, korištenje novih tehnologija i poboljšanje socijalne uključenosti u hotelima (hotel, aparthotel, turističko naselje, hotel baština, pansion, turistički apartman, difuzni hotel i integralni hotel), kampovima (kamp, kamp odmorište i hostel i druge vrste ugostiteljskih objekata za smještaj), seljačkim domaćinstvima i objektima u domaćinstvu (soba, apartman, studij apartman, kuća za odmor, kamp u domaćinstvu). Najveći mogući iznos bio je 250 000,00 kuna (Ministarstvo turizma, 2016).

Nadalje, što se tiče potpora za turističke djelatnike, Ministarstvo turizma je ove godine dodijelilo za:

• promociju i jačanje kompetencija strukovnih zanimanja za turizam 2016. godine 393 043,00 kuna

• program stipendiranja u 2016. godini 208 000,00 kuna.

Ministarstvo turizma je na svojoj internetskoj stranici objavilo poziv za podnošenje zahtjeva za dodjelu bespovratnih sredstava temeljem Programa razvoja javne turističke infrastrukture u 2016. (Ministarstvo turizma, 2016).



Sljedeća tablica prikazuje broj poslovnih jedinica i kapaciteta za razdoblje od 2010. do 2015.

Tablica 1. Broj poslovnih jedinica i kapaciteta zaključno s 30. 8. 2010., 30. 8. 2011., 30. 8. 2012., 30. 8. 2013., 30. 8. 2014., 30. 8. 2015.

Broj poslovnih jedinica hostela na području grada Zagreba2010.

godina2011.

godina2012.

godina2013.

godina2014.

godina2015.

godina9 9 19 24 38 42

Izvor: DZS; obrada: izrada autora

4.2. Rezultati kvalitativnog istraživanja prikupljen intervjuiranjem predstavnika Turističke zajednice grada Zagreba

Temeljem prikupljenih podataka slijedi prikaz broja hostela koji su registrirani na području grada Zagreba u 2013., 2014. i 2015. godini:

• 2013. posluje 29 hostela s 446 smještajnih jedinica i 1687 postelja

• 2014. posluje 44 hostela s 563 smještajne jedinice i 2143 postelje

• 2015. posluje 44 hostela s 583 smještajne jedinice i 2090 postelja

U sklopu ferijalnog saveza nalaze se samo dva hostela. Rezultati ovog istraživanja bilježe da prosječan boravak turista na području grada Zagreba u 2013. godini iznosi 1,75 dana, u 2014. godini 1,84 dana, a u 2015. godini 1,95 dana.

Sljedeća tablica prikazuje podatke o dolascima i noćenjima u hostelima za 2012. i 2013. godinu.

Tablica 2. Podaci o dolascima i noćenjima u hostelima za 2012. i 2013. godinu.

Dol

asci

u

2012

.

Dol

asci

u

2013

.

Inde

ks

Noć

enja

u

2012

Noć

enja

u

2013

Inde

ks

Udi

o

Ukupno domaći 16 484 20 697 125,6 39 870 45 857 115,0 31,54

Ukupno strani 38 537 62 176 161,3 60 855 99 534 163,6 68,46

Sveukupno 55 021 82 873 150,6 100 725 145 391 144,3 100,00

Izvor: Turistička zajednica grada Zagreba; obrada: izrada autora

28



Dol

asci

u

2013

.

Dol

asci

u

2014

.

Inde

ks

Noć

enja

u

2013

.

Noć

enja

u

2014

.

Inde

ks

Udi

o

Ukupno domaći 20 697 25 913 125,2 45 857 58 219 127,0 31,45

Ukupno strani 62 176 74 392 119,6 99 534 126 919 127,5 68,55

Sveukupno 82 873100

305121,0 145 391 185 138 127,3 100,00




Dol

asci

u

2014

.

Dol

asci

u

2015

.

Inde

ks

Noć

enja

u

2014

.

Noć

enja

u

2015

.

Inde

ks

Udi

oUkupno domaći 25 913 32 555 125,6 58 219 82 112 141,0 34,86

Ukupno strani 74 392 88 057 118,4 126 919 153 403 120,9 65,14

Sveukupno 100 305

120 612 120,2 185 138 235 515 127,2 100,00


Odgovorna osoba pri Turističkoj zajednici grada Zagreba izjavila je da nije provedeno istraživanje o tržišnim potrebama za novim smještajnim kapacitetima, no smatraju da ako se sadašnji trend rasta broja turista nastavi, bit će prostora i za nove poduzetničke pothvate u djelatnosti otvaranja hostela.



4.3. Rezultati kvantitativnog istraživanja prikupljen distribucijom anketnog upitnika vlasnicima i menadžerima hostela na području grada Zagreba

Tablica 5: Motivi poduzetnika pri otvaranju hostela

Koji su bili vaši motivi za otvaranje hostela u Zagrebu? %a) Slijedio/la sam trend otvaranja hostela 51,43b) Imao/la sam vlastiti prostor koji sam stavio/la u funkciju 28,57c) Motiv je bio precizna analiza tržišta 14,28d) Nisam imao/la drugi posao 0e) Drugi razlozi 5,72

Izvor: izrada autora

Tablica 6: Izrada poslovnog plana i strateškog marketing plana

Je li otvaranju hostela prethodila izrada poslovnog plana i strateškog marketing plana? %

a) Da 82,85b) Ne 17,15


Tablica 7: Autori poslovnog/strateškog marketing plana

Tko je izradio poslovni plan/strateški marketing plan? %a) Sami 75,00b) Stručnjaci/konzultanti 25,00


Tablica 8: Posjedovanje formalnog obrazovanja turističke struke

Posjedujete li formalno obrazovanje turističke struke? %a) Da 22,85b) Ne, ali imam zaposlenika koji posjeduje 31,43b) Ne 45,72


30

Tablica 9: Provođenje edukacija, obrazovanja djelatnika

Provodite li edukacije, formalna i neformalna obrazovanja djelatnika? %

a) Redovito 0,00b) Povremeno 11,42c) Rijetko 60,00d) Nikada 28,58


5. ANALIZA REZULTATA

Iz rezultata prikupljenih kvantitativnim istraživanjem razvidno je da je motiv za otvaranje hostela bio slijeđenje trenda u čak više od 50 % anketiranih vlasnika/menadžera hostela na području grada Zagreba. Također, visok postotak vlasnika izjavio je da posjeduje poslovni i strateški marketing plan, no da su ga sami izradili, što je posebno zanimljivo ako uzmemo u obzir da više od 45 % ispitanih ne posjeduje formalno obrazovanje ekonomske struke niti zapošljava osobu koja posjeduje. Edukacije, formalna i neformalna obrazovanja prema distribuiranoj anketi nitko od ispitanika ne provodi redovito, a 28,58 % ispitanika nikada nisu bili niti su uputili zaposlenika na edukaciju iz poduzetništva i turizma. Ministarstvo turizma svojim programima potpora i sufinanciranja nudi poduzetnicima mogućnost za poboljšanje svoje pozicije na tržištu. Kao što rezultati pokazuju, broj je hostela od 2010. godine, kada ih je na području grada Zagreba poslovalo samo 9, do 2015. godine narastao do visokih 42 hostela. Broj se dolazaka u hostele od 2013. godine, kada ih je bilo 55 021, popeo do 120 612 u 2015. godini. Sukladno broju dolazaka i broj je noćenja sa 100 725 u 2010. godini narastao na 235 515 u 2015. godini. Prosječan boravak turista na području grada Zagreba sa 1,75 dana u 2013. godini narastao je na 1,95 dana u 2015. godini.

6. ZAKLJUČAK

Vlasnici i menadžeri hostela na području grada Zagreba relativno dobro posluju, no vrlo malo sredstava ulažu u vlastito obrazovanje i obrazovanje djelatnika. Iz navedenog razloga određeni broj poduzetnika suočio se s promjenom registracije ili zatvaranjem objekta. Kada su poduzetnici prepoznali da raste potražnja za smještajnim kapacitetima na području grada Zagreba, dogodio se procvat te djelatnosti. Vrlo brzo ponuda je premašila potražnju i oni poduzetnici koji nisu imali dobro razrađen poslovni i strateški marketinški plan suočili su se s teškoćama. Poduzetnici koji su imali na raspolaganju atraktivnije lokacije počeli su poslovati bolje od onih na periferiji i ako nisu bili opterećeni velikim kreditom, gotovo su istisnuli neke iz te grane turizma.



Porastom broja hostela na području grada Zagreba turisti su dobili mogućnost izbora. Danas u Zagrebu posluje 42 hostela i sve se više ulaže u personalizaciju objekata. Kako broj turista na području grada Zagreba raste i produljuje se duljina ostanka turista, otvaranje hostela još uvijek predstavlja pozitivni poduzetnički pothvat. Veća ponuda hostela na tržištu podigla je i ljestvicu očekivanja kod turista. Tako danas na području grada Zagreba susrećemo razne tematske i dizajnerske hostele. Ponuda se proširila i na korporativne goste pa se u sklopu hostela može naći i konferencijska sala. Educirani poduzetnici podigli su razinu kvalitete svog objekta u više segmenata. Razvoj marketinških sposobnosti poduzetnika daje mu priliku pozicioniranja na tržištu. Jedan je od primjera internetski marketing koji je u današnjem turbulentnom okruženju vrlo važan dio marketinga. Internetske stranice hostela obično nude rezervacije smještaja u realnom vremenu, no kvalitetne stranice nude brojne mogućnosti zabave, povijesti, tradicije, gastronomije i usluga za svoje goste.

Cox i Koelzer u svojoj knjizi Internet marketing za hotele, restorane i turizam ističu da se „stranice objekta moraju usredotočiti na stvaranje i jačanje određenog identiteta, sposobnosti, obilježja, svojstva, koristi ili usluge-pozicije u svijesti sadašnjih i potencijalnih gostiju i kupaca“ (Cox i Koelzer, 2005).

Edukacijom iz područja poduzetništva i marketinga vlasnici i menadžeri hostela dobivaju alate koji im omogućuju razlikovanje od konkurenata tako da željenom tržišnom pozicijom privuku i zadrže ciljani segment tržišta. Poslovni i strateški marketing planovi definiraju poduzetničke ciljeve i trebaju služiti kao vodič za poslovanje. Da bi poslovni pothvati bili dugoročno održivi, moraju biti rezultat promišljenih, realnih i na činjenicama utemeljenih poslovnih dokumenata koji poduzetničke prednosti stavljaju u prvi plan. Dakle, ako je pozicija hostela u blizini zračne luke, centra grada ili je hostel tematski, moderan, u retro stilu, posjeduje dodatne usluge za gosta, ima tradicionalnu kuhinju ili nešto drugo što ga razlikuje od konkurencije, može mu pomoći da se istakne i preuzme dio tržišta onima koji se obraćaju istoj ciljanoj publici.

„Ni jedna druga gospodarska djelatnost nije tako izravno vezana za gosta kao hotelijerska djelatnost. Svjesni činjenice, da sve rezultate i uspjehe postižu ljudi te da je osjećaj i stupanj zadovoljstva gosta ovisan najvećim dijelom upravo o ljudskom faktoru, obveza je zaposlenih u prijamnom odjelu, da osim stručne osposobljenosti budu i svakodnevno motivirani, kako bi što potpunije udovoljili potrebama i izašli u susret specifičnim željama gostiju“ (Galičić, Ivanović i Lupić, 2005, str. 366).

Iz ovoga se rada može zaključiti da su poslovni i strateški marketing planovi temeljni dokumenti uspješnih poduzetnika, odnosno onih koji uspijevaju zadržati ili povećati svoj tržišni udio čak i u situacijama porasta konkurencije, loše gospodarske situacije i općenito promjene uvjeta poslovanja. Istraživanjem je utvrđeno da je broj hostela na području grada Zagreba od 2012. godine, kada ih je bilo 19, u 2015. godini narastao na 42.

Također je broj noćenja porastao sa 100 725 na 235 515 što ukazuje da razlog propadanja određenog broja hostela nije stanje na tržištu, nego nestručno osmišljen i vođen poduzetnički pothvat. Formalnim i neformalnim obrazovanjem, edukacijama

32 Gregorić, M., Vrkljan Muraj, A., Haleuš, J.: Ispitivanje motivacije poduzetnika za osnivanje hostela u...

i seminarima poduzetnici uče na koji se način mogu prilagoditi novim situacijama te ne samo opstati, nego i poboljšati vlastito poslovanje.

Istraživanja su pokazala da je hostelska djelatnost unosna, no samo onim poduzetnicima koji su vlastitim poduzetničkim znanjima i vještinama pronašli način kako se istaknuti, pozicionirati i ostvariti zadane ciljeve.


RESEARCH ON MOTIVATION OF ENTREPRENEURS FOR ESTABLISHMENT OF HOSTELS IN ZAGREB

Dr. sc. Marina Gregorić, senior lecturer, University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski, Selska cesta 119, 10000

Zagreb, CroatiaTelephone: +385 99 4040164, fax. +385 1 4002 302


Ana Vrkljan Muraj, student, University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski, Selska cesta 119, 10000 Zagreb, Croatia

Telephone: +385 91 4886 566, fax: +385 1 4002 302E-mail: [email protected]

Jasenka Haleuš, student, University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski, Selska cesta 119, 10000 Zagreb, Croatia

Telephone: +385 98 9060 843, fax. +385 1 4002 302E-mail: [email protected]

ABSTRACT

In recent years, a growing number of private hostels has been established in Zagreb in order to generate income for entrepreneurs while most of them are not hoteliers and lack formal knowledge in this industry. The motives of the establishment are often different and among them is the trend of increasing the number of tourists and the needs of the market for this type of accommodation which can be seen as a chance for entrepreneurs to make profit. Despite the positive trends in tourism many hostels are not successful, and some of them even had to close their doors. The subject of this paper is to determine the factors motivating entrepreneurs to establish a hostel in Zagreb. The paper covers impacts of formal and informal education of entrepreneurs as a principle of sustainable business development. The research objectives are to determine whether the entrepreneurial ventures of establishing hostels are the result of formal education and experience of the entrepreneur or a response to current trends such as increase of tourism activities and to examine whether and to what extent the establishment of hostels preceded the creation and existence of the business and strategic marketing plan, the extent to which plans are implemented and what is their business success today. The aim is also to investigate if the entrepreneurs and managers of hostels in Zagreb are continuously educating themselves, attending training workshops, consulting, using formal and informal learning to ensure long-term viability in the market. The methods applied in this paper are desk research on the basis of domestic and foreign literature, professional and scientific papers, historical method, methods of analysis and synthesis, quantitative and qualitative methods. Quantitative method was carried

34

out through the distribution of a questionnaire to the founders and owners of all hostels in Zagreb which represents all population as a sample. Qualitative method was carried out by interviewing the persons responsible for the CCC (Croatian Chamber of Commerce), the national hostel association, the Ministry of Tourism and the Tourist Board of Zagreb. The research results emphasize the importance of education and the existence of documents of business and strategic marketing plans in order to prevent failure and ensure long-term sustainability of the business.

Keywords: education; entrepreneurial venture; hostel; motivation; strategic marketing plan



LITERATURA

1. Anić, V. (2006). Veliki rječnik hrvatskog jezika. Zagreb: Novi Liber.

2. Cox, B. i Koelzer, W. (2005). Internet marketing za hotele, restorane i turizam. Zagreb: Mplus.

3. Galičić, V., Ivanović, S. i Lupić, M. (2005). Hotelska prodaja i recepcijsko poslovanje. Rijeka: Sveučilište u Rijeci, Fakultet za turistički i hotelski menadžment.

4. Hendija, I. (2004). Geografski položaj i prometna dostupnost. Zavod za primijenjeno računarstvo. Preuzeto s http://web.zpr.fer.hr/ergonomija/2004/hendija/geografski.htm (01.08.2016.).

5. Gutić, D. i Rudelj, S. (2012). Menadžment ljudskih resursa. Osijek: Grafika d.o.o.

6. Hayes, D. K. i Ninemeier, J. D. (2005). Upravljanje hotelskim poslovanjem. Zagreb: Mplus.

7. Ministarstvo turizma Republike Hrvatske (2016). Javni poziv za podnošenje zahtjeva za dodjelu bespovratnih sredstava temeljem Programa konkurentnosti turističkog gospodarstva. Preuzeto s: http://www.mint.hr/UserDocsImages/2_160427_KTG016_program.pdf (01.09.2016.)

8. Ministarstvo turizma Republike Hrvatske (2016). Javni poziv za podnošenje zahtjeva za dodjelu bespovratnih sredstava temeljem Programa razvoja javne turističke infrastrukture u 2016. godini. Preuzeto s: http://www.mint.hr/default.aspx?id=370 (01.09.2016.)

9. Ministarstvo turizma Republike Hrvatske (2005). Pravilnik o razvrstavanju, minimalnim uvjetima i kategorizaciji drugih vrsta smještajnih objekata iz skupine ̋ Kampovi i druge vrste objekata za smještaj ̋. Preuzeto s: http://www.mint.hr/UserDocsImages/nn-84-05-Pravilnik-razvrst-kampovi.htm (16.08.2016.)


VIRTUALNI ŽENSKI PODUZETNIČKI CENTAR – INOVATIVAN PRISTUP U RAZVOJU PODUZETNIŠTVA

dr. sc. Mirjana Nedović, Poslovni odjel, Veleučilište „Lavoslav Ružička“ u VukovaruŽupanijska 50, 32000 Vukovar, Hrvatska


mr. sc. Darija Ivanković, Poslovni odjel, Veleučilište „Lavoslav Ružička“ u VukovaruŽupanijska 50, 32000 Vukovar, Hrvatska


Niko Čabarkapa, student, Ekonomski fakultet u Osijeku, diplomski studij MenadžmentTrg Ljudevita Gaja 7, 31000 Osijek, Hrvatska


SAŽETAK

Žene poduzetnice koje žele pokrenuti vlastiti posao potrebno je podržati u punom smislu riječi kako bi se njihove ideje realizirale na tržištu. Uspješno svladavanje prepreka na koje nailaze nije jednostavno, a savjeti kako postići svoj cilj poslovanja ponekad dolaze i od koristi koje pruža umrežavanje. Kako se uviđa potreba osiguranja podrške u svim fazama poduzetničkog procesa – od inspiracije za poslovnom idejom, načina financiranja pa sve do realizacije, odnosno prisutnosti na tržištu, u Hrvatskoj je pokrenut prvi Virtualni ženski poduzetnički centar koji je u kratko vrijeme u velikom broju okupio brojne poduzetnice, ali i poduzetnike. U ovom se radu polazi od hipoteze da Virtualni ženski poduzetnički centar predstavlja inovativan pristup u poduzetničkom procesu omogućavajući svim zainteresiranima podršku u smislu besplatnih poduzetničkih edukacija diljem Hrvatske, kao i mogućnost predstavljanja svojih proizvoda i usluga promotivnim kanalom na digitalnoj platformi. Njihova glavna uloga usmjerena je na pružanje stručne i savjetodavne pomoći s ciljem osnaživanja poduzetništva, ali i želja da utječu na zakonodavstvo kako bi se uklanjale prepreke koje priječe razvoj poduzetništva, podrške ženama poduzetnicama, a time i razvoj gospodarstva zemlje. Virtualni ženski poduzetnički centar na adresi www.poduzetnica.hr započeo je s radom prvi dan 2016. godine i u samo pet mjeseci rada u svom registru bilježi 1800 poduzetnica i 43 poduzetnika te predstavlja veliku podršku poduzetnicama ženama, ali i muškarcima koji žele sudjelovati u ovom pokretačkom pothvatu, u smislu tumačenja zakona, prilika i prepreka u poslovanju. Cilj je ovog rada ukazati na ulogu i značaj inovativnog načina razmišljanja u okviru osnaživanja poduzetništva s posebnim naglaskom na žene poduzetnice koje proaktivnim


38

poduzetničkim djelovanjem mogu osigurati vlastitu egzistenciju, ostvariti svoje poslovne potencijale i pridonijeti razvoju gospodarstva.

Ključne riječi: virtualni ženski poduzetnički centar; poduzetništvo; žene poduzetnici; inovativnost

Nedović, M., Ivanović, D., Čabarkapa, N.: Virtualni ženski poduzetnički centar – inovativan pristup u...


1. UVOD

Pojam poduzetništva definira se na različite načine te se navodi (Škrtić i Mikić, 2011) da poduzetništvo uključuje sve poduzetnikove djelatnosti usmjerene na ulaganja i kombinaciju potrebnih inputa, širenje na nova tržišta, stvaranje novih proizvoda, novih potrošača i novih tehnologija, a također je naglašeno vezano za prijelomna vremena, uvjete neizvjesnosti, krize i promjene u okolini.

U Republici Hrvatskoj mnogo je prepreka s kojima se poduzetništvo suočava, a posebice poduzetništvo mladih, od prepoznavanja poslovne prilike, niskog dinamizma poduzetničke aktivnosti pa sve do ograničavajuće zakonske regulative (Ivanković, Nedović i Đapić, 2015). Upravo radi postojećih poteškoća u realizaciji ideje, Poduzetnički centri imaju ulogu potpore i ohrabrivanja poduzetnika, ali i obrazovni karakter i mladih poduzetnica i poduzetnika svih dobnih skupina. Uloga poduzetničkih centara nesaglediva je u smislu pomaganja onima koji se vide u poslovanju kao poduzetnici. Osoba koja se odluči postati poduzetnik morat će imati odgovor, odnosno spoznaju o sljedećem (Kathleen, 1999):

• Kojom se vrstom posla želi baviti?

• Pokrenuti vlastiti posao ili kupiti postojeći?

• S kim će raditi?

• Tko će biti izvor financiranja?

• Kako će pokrenuti poduzeće?

• Koja će biti uloga poduzeća?

• Koliko će vremena moći odvojiti za vlastiti posao?

U pronalaženju najboljih odgovora na temeljna pitanja mogu pomoći Poduzetnički centri. Prema Dulčiću (2006, str. 46), poduzetnik postaje promotor promjena koji (djelovanjem instrumenata svoje poduzetničke strategije i svojom poduzetničkom kulturom, kao izraza svoje osobnosti i identiteta svog poduzeća) pridonosi izmjeni postojeće gospodarske strukture, napretku i razvitku.

Bez inovacija ne postoji napredak u poslovanju, a u smislu stvaranja Poduzetničkog centra koji podupire žene (koje se smatraju podzastupljene u poduzetništvu) i koji nema konkurenciju u okruženju, može se smatrati inovativnim pothvatom.

2. PODUZETNIČKI CENTRI U HRVATSKOJ – POTPORA PODUZETNICIMA

Poduzetnički centri u Republici Hrvatskoj predstavljaju dio poduzetničke infrastrukture s velikom paletom usluga koje nude onima koji su se već odlučili ili tek razmišljaju o pokretanju vlastitog posla. Posebnost ovih Poduzetničkih centara proizlazi iz okvira unutar kojih se zadovoljavaju poduzetničke potrebe. Poduzetnicima su dostupne usluge davanja informacija o mogućnostima ulaska u svijet poduzetništva, dostupna im je pomoć u pripremanju poslovnih planova, konzultantskih usluga,

40

provođenju projekata, o poticajnim mjerama, o mogućnostima suradnje s lokalnom i područnom samoupravom i dr. Dostupnost valjanih informacija igra značajnu ulogu za daljnje poslovanje. Valjana i pravovremena informacija utječe na tijek poslovanja poduzetnika, kao i na poslovne odluke. Stoga je pružanje informacije ključni dio prilikom donošenja odluke treba li ulaziti u svijet poduzetnika ili ne. U tablici 1. prikazat će se raspoloživi Poduzetnički centri u Republici Hrvatskoj kao potpora poduzetnicama i poduzetnicima po županijama čiji je cilj poticanje poduzetničke aktivnosti u svom okruženju.

Tablica 1. Poduzetnički centri u Republici Hrvatskoj

1. Poduzetnički centar Samobor d. o. o., Zagrebačka županija2. VG Poduzetnički centar d. o. o., Zagrebačka županija3. Centar za razvoj poduzetništva Grada Novske, Novska

4. Ludbreški poduzetnički centar d. o. o. za poslovno savjetovanje, Varaždinska županija

5. Križevački poduzetnički centar d. o. o., Koprivničko-križevačka županija6. Poduzetnički centar Vinodol d. o. o., Primorsko-goranska županija7. Poslovni biro PBIRO d. o. o., Primorsko-goranska županija8. Poduzetnički centar i inkubator Pakrac, Požeško-slavonska županija9. Poduzetnički centar Pleternica d. o. o., Požeško-slavonska županija10. Centar za poduzetništvo Osijek, Osječko-baranjska županija

11. Poduzetničko-razvojni centar Općine Erdut d. o. o., Osječko-baranjska županija, Dalj

12. Zadruga Poduzetnička mreža - Centar za promicanje i razvitak poduzetništva, Osječko-baranjska županija, Bilje

13. Miholjački poduzetnički centar d. o. o., Osječko-baranjska županija,

14. Poduzetnički centar BELI MANASTIR d. o. o. za promicanje i razvoj poduzetništva, Osječko-baranjska županija, B.Manastir

15. Valpovački poduzetnički centar d. o. o., Osječko-baranjska županija

16. Poduzetnički centar Sinj d. o. o. za razvoj poduzetništva, Splitsko-dalmatinska županija

17. Centar za poduzetništvo d. o. o., Dubrovačko-neretvanska županija18. Centar za poduzetništvo Zagreb d. o. o. , Grad Zagreb 19. PRVI KORAK PODUZETNIČKI CENTAR d. o. o., Grad Zagreb20. Centar za poduzetništvo Grada Slatine, Virovitičko-podravska županija21. PODUZETNIČKI TEHNOLOŠKI INOVACIJSKI CENTAR, Karlovačka županija22. POSLOVNA ZONA IVANEC d. o. o., Varaždinska županija23. PODUZETNIČKI CENTAR LJUBEŠĆICA d. o. o., Varaždinska županija24. Tehnološko-inovacijski centar Međimurje d. o. o., Međimurska županija

25. KLASTER KREATIVNIH INDUSTRIJA I POSLOVNOG SAVJETOVANJA – ZNAM!, Grad Zagreb



26. RAZVOJNA AGENCIJA ZAGREB-TPZ, Grad Zagreb27. PRO KONZALTING d. o. o., Bjelovarsko-bilogorska županija28. INFOPROJEKT j. d. o. o., Bjelovarsko-bilogorska županija29. Inovacije i razvoj d. o. o., Grad Zagreb30. Poduzetnički Centar Solin31. Expletus d. o. o., Split

Izvor: Republika Hrvatska, Ministarstvo poduzetništva i obrta, https://poduzetnistvo.gov.hr/

Zbog svakodnevnog sve užurbanijeg načina života, ali i brzih nepredvidivih promjena koje se događaju na turbulentnom tržištu, povezivanje poduzetnika, odnosno njihovo umrežavanje, postaje preduvjet uspješnog poslovanja.

Umrežavanje i prisutnost na društvenim mrežama postaje jako oružje u borbi na tržištu i potiče poduzetnike na ustrajanje u svom radu i na poslovni optimizam unatoč problemima na koje nailaze. Kvalitetnim povezivanjem i dostupnošću informacija moguće je razmijeniti nove ideje, probleme, inovacije, trenutne brige i sl. Poduzetnički centri uvelike su opravdali svrhu svog postojanja, no inovativan način promišljanja odlazi ipak malo dalje i uviđajući značaj umrežavanja poduzetnika, u Republici Hrvatskoj pojavljuje se prvi Virtualni ženski poduzetnički centar koji se u nastavku detaljnije opisuje.

3. OBILJEŽJA ŽENSKOG PODUZETNIŠTVA

U prošlosti se poduzetništvo uglavnom vidjelo kao muški posao, a žene su više bile okrenute kućanskim poslovima, brizi o obitelji ili lakšim, manje plaćenim poslovima u odnosu na muškarce. Slika i uloga žene u društvu mijenja se razvojem društva i danas žene mogu, uz više ili manje poteškoća, participirati u svim poslovima kao i muškarci. Rodna neravnopravnost ogleda se i kada promatramo poduzetništvo te se uočava da broj poduzetnica nije jednak (manji je) broju poduzetnika. Takvu rodnu neravnopravnost ili negativnu razliku između muškog i ženskog poduzetništva Europska unija, kao i sama Republika Hrvatska, želi ujednačiti tako da donosi niz mjera i instrumenata kojima se potiče žensko poduzetništvo. Neki autori smatraju da postoje razlike između muškog i ženskog poduzetništva pa tako navode da su žene „slabije“ u financijskim analizama u odnosu na muškarce (Collerette i Aubery, 1990), odnosno da se same niže rangiraju kada su u pitanju financije. Nadalje su u literaturi autori Jennings i Cash (2006, str. 53-87) uočili da se muškarci i žene različito ponašaju u sljedećim područjima kao što su:

• društveni i ljudski kapital

• motivacija

• ciljevi i kriteriji uspjeha

• orijentacija rasta

42

• strateški izbori

• primjena financijskog kapitala.

Prema istraživanjima, žene poduzetnice obuhvaćaju četiri područja kompetencija:

• osobni odnos i interakcija s drugima

• poslovne i upravljačke ovlasti

• poduzetničke kompetencije

• međuljudski odnosi.

Jedan od ključnih nalaza i zaključaka iz 2012. u GEM istraživanju žena poduzetnica je: ako žene doživljavaju da imaju sposobnosti za poduzetništvo, one više vjeruju da postoje i poduzetničke prilike (Mitchelmore i Rowley, 2013).

Nadalje, gđa Dropulić, samozaposlena poduzetnica koja je pokrenula Virtualni poduzetnički centar, navodi: „Unatoč brojnim poticajima razvoju ženskoga poduzetništva, srednjoročnim strategijama razvoja i nastojanjima da se žene u većoj mjeri uključe u područje biznisa, brojke pokazuju da to područje još uvijek, u velikome dijelu pripada muškom dijelu stanovništva – ocjena je Fine. No podaci koji su promatrani od 2010. do 2013. godine ipak su pokazali da se žensko poduzetništvo budi. U tom promatranom razdoblju dio žena poduzetnica, tj. vlasnica trgovačkih društava, obrta ili slobodnih zanimanja, uglavnom se kreće od 17,3 % u 2010. godini do 19,6 % u 2013. godini (podaci Fine), a naša je želja ozbiljno 'zavrnuti rukave' te osnažiti logistiku, pružiti potporu, osigurati edukacije, platforme i povezivanje žena za što učinkovitijim ženskim poduzetništvom.“ (http://sretnamama.hr/sanela-dropulic-virtualni-zenski-poduzetnicki-centar)

Prema Krolo Crvelin (2006), u suštini poduzetništva, odnosno poduzetničkih društava, nalazi se individualizam i raznolikost. Upravo su to dva temeljna razloga zbog kojih je nemoguće zamisliti uspješno poduzetničko društvo koje bi se temeljilo samo (ili isključivo) na pripadnicima jednog spola, što je žalosna činjenica velikog broja i visokorazvijenih i onih manje razvijenih zemalja.

Unatoč postojanju različite percepcije unutar poduzetničkih područja između žena poduzetnica i muškaraca poduzetnika, upornost, razvijanje vještina i prepoznavanje prilika jesu ključni za napredak svakog posla bez obzira na rodnu različitost.

Neosporno je da se žensko poduzetništvo treba poticati te će se u nastavku predočiti nekoliko prijedloga za poticanje ženskog poduzetništva (Vuk, 2006):

• intenzivirati zagovaračke i lobističke aktivnosti profesionalnih ženskih i neprofesionalnih udruga te ih posebice usmjeriti na stvaranje legislative koja će osigurati pozitivno ozračje na brži razvoj ženskog poduzetništva

• organizirati razmjenu iskustava između već uspješnih poduzetnica i poduzetnica početnica, uvođenjem mentorstva, javnim prezentacijama vlastitih iskustava uspješnih poduzetnica



• ponuditi različite programe poticanja ženskog poduzetništva koji osiguravaju treninge, obrazovanje, jamstva za dobivanje bankarskih kredita za pokretanje poslova koje pokreću žene

• potaknuti umrežavanje žena poduzetnica razvojem lokalnih i regionalnih mreža poduzetnica

• potaknuti uključivanje žena u poduzetničke inkubatore

• organizirati poduzetnicima pružanje pouzdanih i vrsnih informacija koje će im olakšati prilagodbu stalnim promjenama u gospodarstvu, i to infocentrima (primjerice internetska stranica, lokalni i regionalni gospodarski uredi)

• osigurati poduzetnicima besplatne ili subvencionirane konzultantske usluge stranih ili domaćih konzultanata i slično.

• U Republici Hrvatskoj upravo Virtualni ženski poduzetnički centar obuhvaća gore navedene prijedloge poticanja poduzetništva te tako predstavlja snažan impuls potpore ženskom poduzetništvu.

4. PRIMJER IZ PRAKSE

4.1. Virtualni ženski poduzetnički centar

Virtualni ženski poduzetnički centar sa sjedištem u Zagrebu predstavlja inovativan pristup umrežavanja i pružanja aktualnih informacija za poduzetnice, poduzetnike i dostupan je svima onima koje to žele postati u budućnosti. Važno je istaknuti da je prvi Virtualni ženski poduzetnički centar na adresi www.poduzetnica.hr počeo s radom 1. siječnja 2016. godine te da predstavlja jedinstveni i inovativni poslovni pothvat u Hrvatskoj i šire.

„Virtualni ženski poduzetnički centar digitalna je platforma za promociju i unaprjeđivanje poslovne aktivnosti poduzetnica te ima za cilj potaknuti razmjenu znanja, tehnologija i inovacija, ohrabriti žene na veći poduzetnički angažman u hrvatskom gospodarstvu te olakšati ulaganje u obrazovanje i učenje u poduzetničkom sektoru. Iako u porastu, žensko poduzetništvo još uvijek nije dobilo ozbiljnije priznanje za svoj rad i vrijednost u hrvatskom gospodarstvu. Mjerodavne institucije zaobilaze ovu rodnu podjelu, a prečesto žene ostaju zaboravljene ne samo na svom početku, nego i na uzlaznom putu realizacije poslovne ideje. Upravo iz takvog zanemarivanja žena poduzetnica, rodila se ideja pokrenuti Virtualni ženski poduzetnički centar, prvi takve vrste ne samo u Hrvatskoj, nego i u jugoistočnoj Europi" izjavila je gđa Sanela Dropulić, voditeljica Virtualnog ženskog poduzetničkog centra. Nadalje navodi da je od početka rada u registru više od 1800 poduzetnica i 43 poduzetnika te je organiziran i prvi Kongres poduzetnica Hrvatske. Cilj je ovog projekta potaknuti razmjenu znanja, tehnologija i inovacija, ohrabriti žene na veći poduzetnički angažman te olakšati ulaganje u obrazovanje i učenje u poduzetničkom sektoru (http://code-lab.eu/2016/6/01).

44

Na pitanje zašto žensko poduzetništvo još ni danas nije dobilo ozbiljnije priznanje za svoj doprinos hrvatskom gospodarstvu gđa Dropulić navodi: „Unatrag nekoliko godina žensko poduzetništvo jako se razgranalo u hrvatskom gospodarstvu i danas čini oko 23 % naše domaće ekonomije. No žensko poduzetništvo nema tradiciju u hrvatskom gospodarstvu, što se može već vrlo lagano iščitati iz pregleda vlasništva nad tvrtkama obrtima i različitim drugim asocijacijama gospodarske prirode, ali nekoliko godina unatrag kriza je napravila to da je većina žena koje su bile ugrožene egzistencijalno na svojim postojećim radnim mjestima davale otkaze ili su ga pak dobile i onda iz te jedne nezavisne, reklo bi se ekonomske situacije, pokrenule vlastito poduzetništvo i tako ga počele jačati vlastitim obrtima ili tvrtkama. Stoga, unatrag nekoliko godina za 5,6 % počelo se popravljati to žensko poduzetništvo i bilježiti uzlazni trend da bi danas premašio naravno i 20 % unutar hrvatske ekonomije“ (http://www.rva.hr/vijest/2016).

Opravdanost postojanja ženskog poduzetničkog centra proizlazi iz samog broja uključenih poduzetnica i poduzetnika te u nastojanju osnaživanja žene za pokretanje vlastitog posla i razvoju poduzetničkih kompetencija na izrazito dostupan inovativan način. Izvor konkurentske prednosti proizlazi iz inovativnog načina promišljanja i unaprjeđenju postojećih procesa koji donose dodatnu vrijednost korisnicima/članovima i svima onima koji su uključeni na bilo koji način u sam rad centra. Umrežavanjem se stvara veća konkurentska prednost poduzeća jer se lakše dolazi do potrebnih informacija, a istovremeno se jača i razina vidljivosti usluga i proizvoda te je omogućen nastup ne samo na lokalnoj nego i na globalnoj razini.

Ekonomski razvoj neke zemlje ili regije u uskoj je vezi s razinom poduzetničke aktivnosti, a razina poduzetničke aktivnosti ovisi o tome u kojoj mjeri okruženje u kojem nastaju poduzetnički pothvati pruža podršku njihovom razvoju (Delić, Alpeza i Oberman Peterka, 2012).

5. ZAKLJUČAK

Poduzetnici su danas, bez obzira na rodnu različitost, na putu od prepoznavanja ideje pa do njezine realizacije suočeni s brojnim preprekama. No, ono što je važno naglasiti jest da ipak na tom teškom poslovnom putu nisu sami. Takvom razmišljanju pridonosi činjenica postojanja prvog Virtualnog ženskog poduzetničkog centra koji osigurava mentorsku i savjetodavnu pomoć u realizaciji poduzetničkih koraka i unaprjeđenja posla. Posebno je važno istaknuti da se takav oblik potpore javlja kao noviji i inovativni koji je naišao na šire odobravanje javnosti. Riječ je, naime, o digitalnoj platformi koja je usmjerena razvoju poduzetništva onih koji imaju ambiciju raditi sami za sebe, ali i onih osjetljivih dobnih skupina koje sve teže pronalaze posao ili su ostali bez posla. Virtualni ženski poduzetnički centar surađuje i s visokoobrazovnim institucijama predstavljajući mjesto gdje se spajaju obrazovanje, poslovno iskustvo i inovacija. Dakle, zamišljen je kao jedan od alata za razvoj gospodarstva i poticanje te stvaranje novih radnih mjesta, predstavljajući prijeko potrebnu potporu u poduzetničkom pothvatu. Njihova glavna uloga



usmjerena je na pružanje stručne, savjetodavne pomoći i međusobnog umrežavanja s ciljem osnaživanja prvenstveno ženskog poduzetništva (dobrodošli su i muškarci poduzetnici) jer se uočilo zaostajanje zastupljenosti žena u ovom području te se nastoji izboriti za veću pozornost samozaposlenih poduzetnica u hrvatskom društvu.

U Republici Hrvatskoj trenutno postoji 31 Poduzetnički centar koji već tradicionalno potiče razvoj poduzetništva, bez obzira na rodnost, a svojim korisnicima omogućavaju stjecanje vještina i znanja za prepoznavanje poslovnih prilika i vođenja vlastitog poduzeća. Kao inovativan način promišljanja o ženskom poduzetništvu koji nema tradiciju u hrvatskom društvu, prikazao se primjer prvog Virtualnog ženskog poduzetničkog centra kojem je cilj prvenstveno poticanje ženskog poduzetništva inovativnim pristupom te predstavlja ispravan način borbe i ustrajnosti za ostvarenje postavljenih ciljeva.

Konačno, može se zaključiti kako je krajnji cilj Virtualnog ženskog poduzetničkog centra pružiti potporu, osigurati edukaciju, platforme i umrežavanje žena kako bi bile što uspješnije kao žene poduzetnice jer poduzetništvo ima značajnu ulogu u gospodarstvu svake zemlje.

46

VIRTUAL WOMEN’S BUSINESS CENTER – INNOVATIVE APPROACH TO ENTEREPRENEURSHIP DEVELOPMENT

Ph. D. Mirjana Nedović, Business Department, College of Applied Sciences „Lavoslav Ružička“ in Vukovar, Županijska 50, 32000 Vukovar, Croatia

Telephone: +385 32 492 256, fax: +385 32 444 686, e-mail: [email protected]

mr. sc. Darija Ivanković, Business Department, College of Applied Sciences „Lavoslav Ružička“ in Vukovar, Županijska 50, 32000 Vukovar, Croatia


Niko Čabarkapa, student, Faculty of Economics in Osijek, Business Economics, course of study “Management”, Trg Ljudevita Gaja 7, 31000 Osijek, Croatia


ABSTRACT

Women entrepreneurs who want to start their own business need a full support in order to realize their ideas in the market. Successfully overcoming obstacles is not easy, and tips to achieve business goals sometimes come from benefits provided by networking. Since the need to ensure support in all phases of the entrepreneurial process is coming to light - from inspiration for business ideas and ways of financing all the way to the realization, namely, the presence on the market, Croatia has launched the first virtual female entrepreneurial centre which has in short time gathered numerous female as well as male entrepreneurs. This paper is based on the hypothesis that female Virtual entrepreneurial centre represents an innovative approach in the entrepreneurial process, allowing support to all interested parties in terms of free enterprise education across the Croatia and the possibility of presenting their products and services through promotional channel on the digital platform. Their main role is focused on providing technical and advisory assistance to strengthen entrepreneurship or the desire to influence legislation that would help eliminate barriers that prevent the development of entrepreneurship, support to female entrepreneurs, and thus the development of the economy of the state. Virtual female entrepreneurial centre at www.poduzetnica.hr began work the first day of 2016. Its register recorded 1,800 entrepreneurs and 43 business owners in just five months, which is a great support to women entrepreneurs, but also for men who want to participate in this driving enterprise, in terms of interpreting the law, opportunities and obstacles to business. The aim of this paper is to point out the role and importance of innovative thinking in the context of strengthening entrepreneurship with special emphasis on women entrepreneurs which can ensure their own existence by proactive entrepreneurial action, realizing their business potential and contributing to the economic development.

Keywords: virtual female entrepreneurial centre; entrepreneurship; women entrepreneurs; innovation



LITERATURA

1. Collerette, P. i Aubery, P. (1990). Socio-economics Evolution Of Women Business Owners In Quebec. Journal of Business Ethic, Vol 2, 417-22.

2. Delić, A., Alpeza, M. i Oberman Peterka, S. (2016, 9. veljače). Uloga poduzetničkih potpornih institucija u razvoju gospodarstva Istočne Hrvatske - Slučaj osječkog Centra za poduzetništvo. Preuzeto s http//www.cepor.hr/HR

3. Dropulić, S. (2015, 29. prosinca). Virtualni ženski poduzetnički centar dat će sve od sebe da samozaposlene poduzetnice dobiju pozornost kakvu zaslužuju u hrvatskom društvu. Preuzeto s http://sretnamama.hr/sanela-dropulić-virtual-ni-ženski-poduzetnički-centar

4. Dulčić, Ž. (2006). Primijenjeno poduzetništvo. Dugi Rat: Tiskara Poljica.

5. Ivanković, D., Nedović, M. i Đapić, D. (2015). Studentski poduzetnički inkubator: institucionalna perspektiva novih početničkih pothvata. Obrazovanje za poduzetništvo - E4E : znanstveno stručni časopis o obrazovanju za poduzetništvo, 5(2), 45-53. Preuzeto s http://hrcak.srce.hr/149529

6. Jennings, J. i Cash, M. (2006). Womens Entrepreneurship In Canada: Progress, Puzzles And Priorities. Growth oriented woman etrepreneures and their busi-ness A global research perspective, 53-87.

7. Kathleen, A. (1999). Growing And Management An Enterpreneurial Business. Houghton Mifflin Company.

8. Krolo Crvelin, A. (2006). Primijenjeno poduzetništvo. Dugi Rat: Tiskara Poljanica.

9. Mediji o nama. (2016, 1. lipnja). Virtualni poduzetnički centar u prvih 6 mjeseci okupio preko 1800 poduzetnica i poduzetnika. Preuzeto s http://code-lab.eu/2016/6/01

10. Mitchelmore, S. i Rowley, J. (2013). Enterpreneurial competencies of women entrepreneurs pursuing business growth. Journal of Small Business and Entre-prise Development, 125-142.

11. Radio VallisAurea. Ravnopravni i sretni: Virtualni ženski poduzetnički centar - digitalna platforma za jačanje i poticanje ženskog poduzetništva. Preuzeto s http://rva.hr/vijesti/2016

12. Škrtić, M. i Mikić, M. (2011). Poduzetništvo. Zagreb: Sinergija-nakladništvo d.o.o.

13. Vuk, B. (2006). Primijenjeno poduzetništvo. Dugi Rat: Tiskara Poljanica.



POVEZANOST MOTIVACIJE I SUSTAVA NAGRAĐIVANJA ZAPOSLENIKA S USPJEŠNOSTI UPRAVLJANJA LJUDSKIM POTENCIJALIMA U MALIM I

SREDNJIM PODUZEĆIMA

Josipa Tafra, struč. spec. oec., Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Selska cesta 119, 10110 Zagreb, Hrvatska

Telefon: +385 1 3647 099, fax+385 1 4002 302, e-mail: [email protected]

Petra Graovac, struč. spec. ing. comp., Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Selska cesta 119, 10110 Zagreb, Hrvatska

Telefon: +385 1 3647 099, fax+385 1 4002 302, e-mail: [email protected]

dr. sc. Gabrijela Budimir Šoško, pred., Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Selska cesta 119, 10110 Zagreb, Hrvatska

Telefon: +385 1 3647 099, fax+385 1 4002 302 E-mail: [email protected]

SAŽETAK

Učinkovito upravljanje ljudskim potencijalima jedan je od ključnih čimbenika uspjeha svakog poduzeća. Upravljanje ljudskim potencijalima uključuje niz međusobno povezanih aktivnosti i zadaća menadžmenta usmjerenih na osiguranje adekvatnog broja i strukture zaposlenih, njihovih znanja, vještina, interesa, motivacija i oblika ponašanja potrebnih za ostvarenje aktualnih, razvojnih i strategijskih ciljeva poduzeća. U radu je stavljen naglasak upravo na element motivacije. Motivacija kao bitan okidač koji usmjerava, održava i izaziva zaposlenike u svrhu poželjnog i općeprihvatljivog ponašanja unutar poduzeća. Naime, pravilna selekcija i motivacija zaposlenika predstavlja konkurentsku prednost uspješnih poduzeća. Utvrđeno je postojanje pozitivne korelacije između motivacije zaposlenika, sustava nagrađivanja i uspješnosti upravljanja ljudskim potencijalima u malim i srednjim poduzećima. Korišteni su sekundarni podaci uz metode apstrakcije, analize te metoda komparacije, unutar okvira Maslowljeve teorije hijerarhije potreba, Herzbergove teorije motivacije, McClellandove motivacijske teorije potreba te Vroomove teorije očekivanja. Budući da je utvrđeno postojanje nedovoljne svijesti o problemu istraživanja unutar malih i srednjih poduzeća, cilj rada usmjeren je prema ukazivanju važnosti motivacije i sustava nagrađivanja unutar poduzeća kao značajnog čimbenika koji utječe na uspješnost upravljanja ljudskim potencijalima i pozicioniranju poduzeća s posebnim naglaskom na mala i srednja poduzeća.

Ključne riječi: motivacija; nagrađivanje; teorija; upravljanje ljudskim resursima; zaposlenici


50

1. UVOD

Upravljanje ljudskim potencijalima odnosi se na proces u kojem je glavni fokus postavljen na uspješnost poslovanja poduzeća u kojem glavnu ulogu imaju zadovoljni zaposlenici koje je s druge strane potrebno adekvatno motivirati.

Postojeće motivacijske tehnike i strategije s vremenom postaju nedostatne te se stvorila potreba za uvođenje novih ili razvoj postojećih, a sve s ciljem postizanja visokog stupnja motiviranosti zaposlenika, a time i uspješnijeg poslovanja. Glavni utjecaj na zaposlenike definitivno imaju menadžeri te je logično da unutar njihove domene leži i izbor odgovarajuće motivacijske tehnike. Može se reći da prevladavaju tri teorije motivacije:

• Teorija potreba koja je poznata kao Maslowljeva hijerarhija potreba

• Teorija vanjskih poticaja i očekivanja (Vroomova teorija očekivanja)

• Teorija vrijednosti (McClellandova teorija) (Certo, 2008).

Teorija potreba zaustavlja se na davanju objašnjenja o tome zašto ljudi reagiraju na neke određene stvari, ali nije objašnjen način na koje se te potrebe mogu zadovoljiti, odnosno koji su koraci koje je potrebno poduzeti kako bi se potrebe zadovoljile (Marušić, 2006.).

Vroomova teorija očekivanja smatra kako okruženje znatno utječe na ponašanje zaposlenika (pojedinaca) odnosno na uspješno odrađivanje svih ciljeva, pri čemu se s aspekta pojedinca pažnja najprije usmjerava na određivanje glavnog cilja, a zatim na podciljeve za koje se određuje vrijednost i instrumentalnost, odnosno utvrđuje se jesu li ciljevi i izvedbe ostvarivi ili nisu.

Teorija vrijednosti sadrži tri tipa potreba:

• potreba za postignućem

• potreba za moći

• potreba za povezanošću.

Smatra se da se prva potreba odnosi na potrebu za uspješnošću, a pojedinci koji je imaju izrazito se boje neuspjeha. Druga će potreba biti zadovoljena kada pojedinci imaju potpunu kontrolu ili utjecaj na druge pojedince ili stvari dok kod treće potrebe čeznu za povezanošću, ljubavlju i pažnjom (Certo, 2008).

Određena motiviranost može se postići i sustavom nagrađivanja koji obuhvaća financijsku i nefinancijsku kompenzaciju. Nagrada zaposleniku znači motivacija za daljnji rad, kao i zahvalnost za sav uloženi rad i trud. Važno je naglasiti da sustavi nagrađivanja moraju biti dobro organizirani kako bi se mogli pratiti zadani ciljevi koji se uspoređuju s izvršenim zadacima. Financijska kompenzacija obuhvaća nagrađivanje financijskim sredstvima te se pokazuje u obliku plaća, raznih bonusa i poticaja, određenih naknada, stipendija, školarina, menadžerskih pogodnosti, korištenja slobodnih dana, plaćenih različitih osiguranja, isplate božićnica ili

Tafra, J., Graovac, P., Budimir Šoško, G.: Povezanost motivacije i sustava nagrađivanja zaposlenika...


uskrsnica, dok kod nefinancijske kompenzacije uključujemo suradnike, status, radne uvjete, prehranu, rad od kuće te politiku poduzeća.

2. METODOLOGIJA, CILJEVI I HIPOTEZE ISTRAŽIVANJA

Za potrebe prikupljanja opisnih i uzročnih istraživanja prikladno je koristiti tehniku anketiranja.

Anketom se smatra metoda ispitivanja podataka uz pomoć postavljanja otvorenih i zatvorenih ciljanih pitanja. Unaprijed osmišljena ciljana pitanja čine anketni upitnik koji ispitanici ispunjavaju zasebno. Sva pitanja konstruirana su istim redoslijedom što omogućava lakše prikupljanje i analiziranje podataka velikog broja anketiranih (Tkalac Verčić, Sinčić Ćorić i Pološki Vokić, 2014).

Postavljena je sljedeća hipoteza:

H1 Postoji pozitivna korelacija između motivacije zaposlenika, sustava nagrađivanja i uspješnosti upravljanja ljudskim potencijalima u malim i srednjim poduzećima.

U ovom istraživanju odabran je upravo način prikupljanja podataka anketom, čime je postignuto da ispitanici anonimno izjasne svoje stavove o motivaciji i sustavu nagrađivanja unutar njihovog poduzeća, a sve to bez prisustva treće osobe koja bi izravno ili neizravno utjecala na njihove odgovore.

Anketni upitnik konstruiran je većinskim dijelom pitanjima zatvorenog tipa koja ispitanicima nude moguće odgovore u sklopu samog upitnika. Anketni upitnik sadrži Likertovu petostupanjsku numeričku ljestvicu.

Primarni cilj istraživanja bio je istražiti i utvrditi korelaciju između motivacije zaposlenika i sustava nagrađivanja unutar malih i srednjih poduzeća te preslikavanje na područje upravljanja ljudskim potencijalima. S obzirom na postavljene ciljeve ankete, pažnja je usmjerena na motiviranost i zadovoljstvo zaposlenika unutar određenog poduzeća.

Motiviranost i sustav nagrađivanja zaposlenika glavni je pokretač zadovoljnih i uređenih međuljudskih odnosa unutar nekog poduzeća. Uzimanjem u obzir stanje međuljudskih odnosa i motiviranost zaposlenika smanjuju se potrebni resursi za upravljanje ljudskim potencijalima. Ako unutar organizacije postoji sustav nagrađivanja i vrednovanja rada zaposlenika, postiže se izravna motiviranost zaposlenika bez upotrebe dodatnih resursa.


Anketni upitnik obuhvatio je 62 ispitanika na području grada Zagreba, od koji je 48 žena te 14 pripadnika muškog spola.

52

Grafikon 1. Dobna skupina ispitanika

Izvor: vlastita izrada autora

Iz grafičkog prikaza može se iščitati kako većinski dio ispitanika pripada dobnoj skupini od 25 do 35 godina. Najviše ispitanica ženske populacije pripada navedenoj dobnoj skupini, dok pripadnika muške populacije najviše ima u dobnoj skupini od 35 do 45 godina (ukupno 5).

Grafikon 2. Završen stupanj obrazovanja


Iz prethodnog grafikona (Grafikon 2.) vidljivo je da je najveći broj ispitanika završio visoku stručnu spremu (38,7 %), dok se na zadnjem mjestu nalaze doktori znanosti i magistri znanosti, svega 6,5 %. Detaljnijom analizom pokazano je da ispitanici u dobi do 25 godina imaju završeno srednjoškolsko obrazovanje (11 ispitanika),

26%

40%

24%

10%

Dobna skupina

do 25

od 25 do 35

od 35 do 45

45godina i više

0%

36%

19%

39%

6%

Završen stupanj obrazovanja

Osnovna škola

Srednja škola

Ostalo



a najveći broj ispitanika sa završenom visokom stručnom spremom odnosi se na ispitanike zastupljene u dobnoj skupini od 25 do 35 godina. Visoka stručna sprema najzastupljenija je kod žena u postotku od 43,75, dok je kod muškaraca najzastupljenija viša stručna sprema (28,57 %).

Grafikon 3. Radni staž


S obzirom na moguću povezanost radnog staža s motivacijom zaposlenika, istražena je duljina radnoga staža ispitanika. Analizom prikupljenih podataka došlo se do rezultata da ispitanici imaju najviše do 5 godina radnog staža (ukupno njih 18), slijedi ih 14 ispitanika s radnim stažom od 10 do 20 godina, dok od 5 do 10 godina radnog staža ima 13 ispitanika. S obzirom na dobnu skupinu ispitanika, očekivano, najmanje zastupljeni bili su ispitanici s radnim stažom u kategoriji „od 20 godina i više“, njih samo 5. S obzirom na to da je pitanje postavljeno zatvorenog tipa, nije bilo moguće dobiti preciznije statističke podatke.

19%

29%21%

23%

8%

Ukupni radni staž

manje od 1 godine

do 5 godina

od 5 do 10 godina

od 10 godina do 20 godina

20 godina i više

54

Grafikon 4. Visina trenutnih primanja po razredima


Iz prikaza visine trenutnih pitanja vidljivo je da najviše ispitanika ima plaću manju od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj, čak 67 % ispitanika.

Grafikon 5.


Na pitanje o zadovoljstvu svojih primanja, ispitanicima je bila ponuđena peterostupanjska Likertova skala od 1 (u potpunosti nezadovoljni) do 5 (u potpunosti

11%

10%

45%

24%

10%

Vaša trenutna primanja

do 2500 kuna

od 2500 do 3500 kuna



7000 i više

1112

20

15

4

0

5

10

15

20

25

Jeste li zadovoljni visinom vaših primanja?

Jeste li zadovoljni visinom Vaših primanja



zadovoljni). Iz prethodnog grafikona (Grafikon 5) vidljivo je da su ispitanici najčešće odabrali odgovor 3 („Niti sam zadovoljan, niti nezadovoljan“). Izuzme li se 20 ispitanika koji su odabrali ocjenu 3, 23 ispitanika navode da nisu zadovoljna visinom primanja, dok je samo njih 19 zadovoljno.

Grafikon 6. Postojanje sustava nagrađivanja


Pripadnice ženskog spola (27 ispitanica) navode kako u njihovom poduzeću ne postoji sustav nagrađivanja, dok je 21 ispitanica navela da postoji.

Jedno od pitanja otvorenog tipa bilo je „Što vam daje motivaciju za rad?“. Najzastupljeniji odgovor (osamnaest ispitanika) koji su ispitanici dali odnosio se na međuljudske odnose unutar njihove kompanije. Sljedeći po zastupljenosti je odgovor koji se odnosi na novac kao bitan čimbenik motivacije, za koji se odlučilo dvanaest ispitanika. Od svih ispitanika, njih sedam izjasnilo se za najveću motivaciju u vidu dobivanja pohvale od suradnika ili nadređene osobe, dok je također sedam ispitanika navelo napredovanje i bonuse kao motivaciju za rad. Najmanje odgovora zauzela je ljubav prema poslu koji ispitanici obavljaju. Neki od odgovora koji nisu ušli u gornju analizu su: klijenti, učenici, obitelj, poštivanje ugovora o radu, vlastiti ciljevi, život, mogućnost pogreške i ispravljanja .

Podatak o zadovoljstvu trenutnim poslom ispitanika dobiven je otvorenim pitanjem „Biste li ostali u poduzeću u kojem trenutno radite?“. Iz navedenog pitanja dobiveni su rezultati da je 35 ispitanika zadovoljno svojim radnim mjestom te da bi htjeli ostati na radnom mjestu i obavljati dosadašnje dužnosti. Značajno manji broj ispitanika (13) naveo je da je nezadovoljan svojim radnim mjestom i da bi, ako im se ukaže nova poslovna prilika, napustili svoje trenutačno radno mjesto. Preostalih 14 ispitanika ne zna bi li ostali na radnom mjestu, a razloge koje navode za promjenu su: međuljudski odnosi, mijenjanje okruženja, napredovanje, dosljednost nadređenog i radni uvjeti.

47%

53%

Postoji li u v

DA

NE

56

Grafikon 7. mogućnost napredovanja na radnom mjestu


Iako su očekivanja bila da je svakom zaposleniku bitna mogućnost napredovanja na radnom mjestu, 5 ispitanika navelo je da im mogućnost napredovanja uopće nije primarna. Izuzmu li se odgovori neodlučnih ispitanika (17), dolazi se do podatka da 26 % ispitanika ne smatra napredovanje na poslu bitnim, odnosno njih 74 % smatra napredovanje bitnim čimbenikom motivacije za rad.

Na pitanje „Obavljate li posao u kojem ste najbolji?“, 67,7 % ispitanika odgovorilo je potvrdnim odgovorom, dok je 20 % ispitanika navelo da ne obavljaju posao u kojem su najbolji. Prema dostupnim podatcima dobiven je rezultat da je odgovor „NE“ odabralo 15 ispitanica, a tek 5 ispitanika. Ispitanici su u jednakom broju odgovorili da ih činjenica da rade posao u kojem su najbolji ujedno i motivira.

Grafikon 8. Pohvala i priznanje


57

17 16 17

0

5

10

15

20

1234 5

bitna?

45%

55%

Jeste li u zadnjih 7 dana dobili pohvalu ili priznanje od kolega?

DA

NE



Grafikon 8. prikazuje da je veoma mali postotak ispitanika u zadnjih 7 dana dobio pohvalu od kolega, preciznije samo 28 ispitanika.

S obzirom na vrlo poražavajuću činjenicu da 45,2 % nije dobilo pohvalu, ispitanicima je postavljeno pitanje o tome koliko često dobiju pohvalu. Udio ispitanika koji nikada nisu dobili pohvalu za obavljen posao je 11,29 %, rijetku pohvalu dobilo je ukupno 25,8 % ispitanika, dok je naviše odgovora bilo u kategoriji 3 („dosta rijetko“) (25 ispitanika). Ukupno 14 ispitanika pohvalu dobiju vrlo često.

Unutar svakog poduzeća potrebna je osoba koja će motivirati zaposlenike. Podatak o tome dobiven je anketnim pitanjem „Postoji li u vašem poduzeću osoba koja motivira i ohrabruje razvoj zaposlenika?“. Dobiveni su rezultati u kojima 37 ispitanika negira postojanje „motivatora“ unutar poduzeća, dok 25 ispitanika potvrđuje postojanje.

Uzme li se činjenica iz prethodnih analiziranih podataka u kojima su ispitanici naveli da je najveća motivacija odnos zaposlenika unutar poduzeća, 15 ispitanika ocijenilo je odnos nadređenog „izrazito loš“ i „loš“, 12 ispitanika nadređene je ocijenila prosječnom ocjenom, dok je 35 ispitanika procijenilo da je odnos nadređenih prema zaposlenicima „vrlo dobar“ i „odličan“.

S obzirom na to da je za motiviranost zaposlenika značajna kvaliteta međuljudskih odnosa, ovim odgovorom potvrdila su se sva prethodno analizirana pitanja samim time što je 56 % ispitanika ocijenilo odnose ocjenom 4 („vrlo dobar“) i 5 („odličan“).

Grafikon 9. Način motivacije nadređenog


Prema rezultatima provedenog istraživanja, može se zaključiti da su najučestaliji načini motiviranja zaposlenika od nadređene osobe – stimulacije, odnosno bonusi te pohvala. Značajan broj ispitanika (19) izrazio je da nije motiviran od nadređene osobe, a pojedini nadređeni svoje zaposlenike nagrađuju slobodnim danom (6).

32%

0%

22%10%

31%

5%

napredovanje

pohvala

slobodni dani

ostalo

58

Ispitanici su u prethodnim pitanjima dali odgovore da su donekle zadovoljni visinom primanja te je 35 ispitanika istaknulo da bi ostali na trenutnom radom mjestu. Dobiveni odgovor na anketno pitanje o visini plaće u drugim poduzećima pokazao je da je 68,3 % ispitanika manje plaćeno u odnosu na zaposlenike u drugim poduzećima.

S obzirom na prethodni odgovor i visinu primanja zaposlenika drugih poduzeća, ovim anketnim pitanjem demantirano je da je visina primanja ključni motivacijski čimbenik zaposlenika. Ukupno 40 ispitanika navodi da su zadovoljni svojim radnim mjestom, 7 ispitanika navodi da nije ni sretno ni nesretno, dok 15 ispitanika nije zadovoljno trenutačnim poslom koji obavljaju.

4. ZAKLJUČAK

Suvremenim načinom poslovanja kadrovi su postali najvažniji segment poslovanja i postizanja konkurentske prednosti.

S obzirom na postojanje mnogo teorija motivacije i sustava nagrađivanja, na menadžere se stavlja poseban pritisak, ujedno i veliki zadatak prepoznavanja i razlikovanja stupnja motiviranosti svakog pojedinog zaposlenika. Motivacija zaposlenika jedna je od ključnih komponenti upravljanja i razvijanja ljudskih potencijala te dodavanje vrijednosti poduzeću. Motivacija zaposlenika određena je mnogobrojnim čimbenicima, a prvenstveno politikom nagrađivanja unutar poduzeća, međuljudskim odnosima, zadovoljavanjem materijalnih potreba, odnosom nadređenih, primljenim povlasticama, prikladnim radnim vremenom, samostalnošću u donošenja odluka, mogućnostima napredovanja i drugim.

Svaki zaposlenik unutar poduzeća ima različite motivacijske čimbenike, a zadatak funkcije upravljanja ljudskim potencijalima je informiranost o motivacijskim čimbenicima svakog pojedinog zaposlenika u svrhu maksimiziranja zadovoljstva zaposlenika, a time i davanja doprinosa uspješnijem poslovanju.

Temeljem rezultata provedenog istraživanja može se zaključiti da najzastupljeniji čimbenik motivacije i zadovoljstva zaposlenika nije visina primanja, nego kvalitetni međuljudski odnosi unutar poduzeća.

Pojedini ispitanici motivirani su isključivo dodatnim pogodnostima i to je jedini razlog zadržavanja radnog mjesta u navedenom poduzeću, drugi su pak motivirani jer su odani i strastveni prema svome poslu te im je dovoljna nagrada pohvala za dobro obavljen posao od nadređenih osoba.

Nesumnjivo je da postoji povezanost zadovoljstva i motivacije, analizom rezultata dobivenih provedenom anketom zaključeno je kako nematerijalne strategije ljudskih potencijala imaju veću prednost ispred materijalnih strategija. Temeljem do sada iznesenog, može se konstatirati da je potvrđena hipoteza o postojanju pozitivne korelacije između motivacije zaposlenika, sustava nagrađivanja i uspješnosti upravljanja ljudskim potencijalima u malim i srednjim poduzećima.

Zaključno treba reći da funkcija upravljanja ljudskim potencijalima u poduzeću



treba biti svjesna činjenice da se uvođenjem inovativnih sustava materijalnog nagrađivanja, nematerijalnih povlastica, poput kliznog radnog vremena te participiranja zaposlenika u donošenju važnih odluka, povećava stupanj motivacije i zadovoljstva zaposlenika, kao i da su dobra radna atmosfera i motivirani zaposlenici nezanemariv čimbenik u postizanju veće konkurentske prednosti i boljeg upravljanja radnom uspješnošću.

60

CONNECTION OF MOTIVATION AND EMPLOYEE REWARDING SYSTEM WITH SUCCESSFUL PERFORMANCE OF HUMAN RESOURCES

IN SMALL AND MEDIUM-SIZED ENTERPRISES

Josipa Tafra, struč. spec. oec., University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski, Selska cesta 119, 10110 Zagreb, Croatia

Telephone: +385 1 3647 099, fax+385 1 4002 302, e-mail: [email protected]

Petra Graovac, struč. spec. ing. comp., University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski, Selska cesta 119, 10110

Zagreb, CroatiaTelephone: +385 1 3647 099, fax+385 1 4002 302, e-mail: [email protected]

dr. sc. Gabrijela Budimir Šoško, lecturer, University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski, Selska cesta 119, 10110

Zagreb, CroatiaTelephone: +385 1 3647 099, fax+385 1 4002 302


ABSTRACT

Effective human resources management is one of the key success factors of each company. Human resources management includes a series of interconnected activities and task management aimed at ensuring an adequate number and structure of employees, their knowledge, skills, interests, motivations and behaviors needed to achieve current, developmental and strategic business objectives. Emphasis of this paper is put on the element of motivation which is an important trigger that directs, maintains and challenges employees for the purpose of desired and acceptable behavior within the company. The correct selection and motivation of employees represents competitive advantage of successful companies. A positive correlation was found between employee motivation, reward system and the performance of human resource management in small and medium-sized enterprises. Secondary data was used as well as method of abstraction, analysis and comparison, within the framework of Maslow's hierarchy of needs, Herzberger’s theory of motivation, McClelland's motivational needs theory and Vroom’s expectancy theory. Since the existence of insufficient awareness of research problem within small and medium-sized enterprises was established, the goal of this paper is directed toward pointing out the importance of motivation and reward system within the company as a significant factor that affects the performance of human resources management and positioning of companies with particular emphasis on small and medium-sized enterprises.

Keywords: motivation; reward; theory; human resources management; employees



LITERATURA

1. Tkalac Verčić, A., Sinčić Ćorić, D. i Pološki Vokić, N. (2014). Priručnik za metodologiju istraživanja u društvenim djelatnostima: kako osmisliti, provesti i opisati znanstveno i stručno istraživanje. Zagreb: M.E.P.

2. Marušić, S. (2006). Upravljanje ljudskim potencijalima. Zagreb: Adeco

3. Certo, S. C. i Certo, S. T. (2008). Moderni menadžment. Zagreb: Mate


PODUZETNIŠTVO MLADIH – PRILIKE I PREPREKE

Matea Lupić, student, Međimursko veleučilište u Čakovcu Bana Josipa Jelačića 22 a, 40000 Čakovec, Hrvatska

Telefon: +385 99 6740 740, e-mail:[email protected]

Ivana Bujan, v. predavač, Međimursko veleučilište u ČakovcuBana Josipa Jelačića 22 a, 40000 Čakovec, HrvatskaTelefon: +385 95 2 333 002, e-mail: [email protected]

SAŽETAK

Osnovni je cilj ovoga rada prikazati status mladih poduzetnika u Hrvatskoj te istražiti prilike i mogućnosti ulaska i ostanka u poduzetništvu. Specifični je cilj rada utvrditi s kojim su mogućnostima i prijetnjama mladi suočeni prilikom osnivanja vlastitog pothvata. U radu su korištene kvalitativne istraživačke metode – kvalitativno sekundarno istraživanje temeljem dostupne relevantne literature i kvalitativno primarno istraživanje korištenjem ankete i intervjua. Osim rezultata istraživanja, aplikativni doprinos rada ogleda se i u pregledu programa državnih potpora koje se nude mladim poduzetnicima u Hrvatskoj. Temeljem istraživanja u ovome radu utvrđeno je da postoje mnoge mogućnosti za ulazak mladih u poduzetništvo, ali je potrebno i kontinuirano osnaživanje i motivacija za preuzimanje inicijative. Kao jedan od načina poticanja mladih za ulazak u poduzetništvo autori vide i u specifičnoj edukaciji koja će se usmjeriti na povezivanje prakse i motivacija za poduzetništvo već u sklopu primarnog obrazovanja. Nadalje, ključ uspjeha mladih u poduzetništvu su ustrajnost te dobra priprema i spremnost na preuzimanje rizika. Upravo zbog navedenih razloga nužno je poticati mlade jednostavnijim uključivanjem u poduzetništvo.

Ključne riječi: poduzetništvo mladih; poticaji; Erasmus; edukacija


64

1. UVOD

Poduzetništvo se mijenjalo stoljećima te nitko ne zna što ono donosi u budućnosti, no sasvim je jasno da poduzetnik više nije samo osoba koja je zadužena za naređivanje. U suvremeno vrijeme poduzetnik ima više od jedne funkcije i ako bilo koja od njih nedostaje, uspjeh njegovog poslovanja bit će upitan. Proces globalizacije i važnost interneta doprinijeli su mnogim prednostima u poslovanju te je puno lakše pokrenuti samo poslovanje, a isto tako i proširiti ga na međunarodno tržište. No kako ne bi sve bilo tako jednostavno kako se čini, postoje i brojni nedostatci koji otežavaju samo pokretanje i održavanje poslovanja na životu. S posebnim problemima u pokretanju poslovanja susreću se mladi koji najčešće nisu ozbiljno shvaćeni zbog nedostatka iskustva i upravo taj nedostatak otežava najvažniji dio u pokretanju poslovanja, financiranje. Bez dobre financijske potpore i bez dovoljno sredstava nemoguće je pokrenuti poslovanje koje će biti održivo. Upravo tu na snagu stupaju državne i europske potpore koje imaju zadatak da svakoj osobi s razrađenom idejom, koja može dokazati održivost, olakšaju ulazak na tržište. Osim samih državnih potpora postoje i brojne organizacije koje služe za pomoć mladim i novim poduzetnicima, kao što su poduzetnički inkubatori, poslovni centri i slično, a njihova je osnovna zadaća pomoći novim poduzetnicima u pokretanju poslova te ih informirati kako, što i kada nešto napraviti kako bi unaprijedili svoje poslovanje. Isto tako valja naglasiti važnost financijske pismenosti i edukativnih programa usmjerenih na vođenje financija jer se pokazalo da što je viši stupanj obrazovanja pojedinca, raste i financijska pismenost, nužna za početno vođenje financija poduzetnika (Bujan, 2015, str. 23).

2. SUVREMENO PODUZETNIŠTVO – POLAZNE POSTAVKE

Tendencije mijenjanja poduzetništva tijekom povijesti su velike, svakim danom otkrivaju se nove tehnologije, novi načini proizvodnje, novi resursi, a samim time zahtjeva se i razvoj kompetencija poduzetnika. Poduzetnici se svakim danom susreću s novim izazovima za koje nisu znali da postoje. Ni oni sami ne znaju što će se i na koji način prodavati u budućnosti te kako pridobiti kupce na tržištu koje je zasićeno brojnim proizvodima. U vremenu u kojem živimo znanje postaje najvažniji resurs, sve se konstantno mijenja i ubrzava se način života, a ljudi se moraju naučiti prilagođavati. Upravo će uspješnost prilagođavanja poduzetnika i njegova spremnost na učenje i konstantno usavršavanje znanja i vještina biti ključ uspjeha njegovog poduzeća. Ljudi još žive u prošlosti i smatraju da je ono što su naučili u školi dovoljno, no varaju se. Onaj tko će u budućnosti živjeti u uvjerenju da je njegovo znanje stečeno u školi dovoljno, neće opstati na tržištu. Investiranje u ljudski kapital postaje najvažnijim faktorom svakog poduzeća. Učenjem novih metoda poslovanja fizički prostor obavljanja djelatnosti sve će se više mijenjati virtualnim prostorom. Razlog je ovoga trenda globalizacija koja je najveći danak dala internetskom poslovanju gdje ne postoje granice. Sve se više poduzeća orijentira na internetsku prodaju zbog njenih brojnih pogodnosti. Neke od najvećih prednosti su: smanjenje troškova, povećanje konkurentnosti, širenje na međunarodna tržišta i mnoge druge.

Lupić, M., Bujan, I.: Poduzetništvo mladih – prilike i prepreke


Internet postaje jedinstveni instrument u poduzetništvu pri povezivanju partnera i povećanju profita. U restrukturiranju poduzeća u internetsko poslovanje ne stavlja se najveća vrijednost na proizvod, već na stvaranje marke te komunikaciju s potrošačima i dobavljačima, dok će se poduzeća koja se tako ne restrukturiraju i koja ne prate trendove tržišta ubrzo suočiti s bankrotom (Škrtić i Mikić, 2011).

Gdje se u svemu ovome nalaze mladi poduzetnici i što će se dogoditi sa sudbinom nezaposlenih mladih ljudi u Hrvatskoj? Nadajmo se da će se tradicionalnim načinima zapošljavanja i poslovanja poduzeća na međunarodnoj razini otvoriti mnoga vrata mladim i obrazovanim ljudima te da će im se u isto vrijeme pružiti prilika da ostanu u Hrvatskoj. Iako ne tako velika država Hrvatska, morat će mnogo ulagati u svoja poduzeća kako bi bila u korak s ekonomskim i poduzetničkim gigantima.

2.1. Prednosti i nedostatci ulaska u poduzetništvo

Kao i svaka druga značajna aktivnost u životu čovjeka i pokretanje vlastitog poslovnog pothvata ima svoje prednosti i nedostatke. U današnjem svijetu, kada vlada gospodarska kriza, ljudi vide samo loše strane, kao što je nedostatak financijskih sredstava, a ne stavljaju u središte pozitivne strane koje im pokretanje vlastitog posla može donijeti.

Svaki poduzetnički pothvat koji je pomno isplaniran i proveden u djelo omogućava svom vlasniku da bude taj koji upravlja svojom sudbinom. Posjedovanje poduzeća omogućit će poduzetniku da osjeti slobodu upravljanja i odlučivanja koju nije mogao osjetiti dok je radio pod nadzorom drugih. Upravo kada je on taj koji donosi odluke i to mu pruža mogućnost da bude onaj koji donosi promjene u svoj život, a i život ljudi s kojima je povezan njegov proizvod ili usluga. Osim toga, pruža mu se mogućnost iskorištavanja svih njegovih potencijala koji ne dolaze do izražaja kada je osoba vezana samo za jedno radno mjesto ili kada radi u timu. Upravo ta mogućnost razvoja njegovih znanja i vještina omogućava poduzetniku razviti samopouzdanje i osjećaj važnosti za zajednicu koju predstavlja. Samim pokretanjem vlastitog poslovanja poduzetnik stvara novu vrijednost za zajednicu u kojoj živi jer su upravo vlasnici malih poduzeća najcjenjeniji zbog toga što su oni ti koji pridonose dobrobiti zajednice i otvaranju novih radnih mjesta. Iako novac nije najvažniji čimbenik ulaska u poduzetništvo, on je glavni motiv za nastavak i razvoj poduzeća (Škrtić i Mikić, 2011).

Iako sve prednosti koje krase ulazak u poduzetništvo čine da otvaranje poduzeća i održavanje dobrog poslovanja izgledaju lagano, u stvarnosti je potpuno drugačije. Iako poslovanje može osigurati veliku zaradu, što poduzetniku osigurava komfor, isto tako može donijeti i nesigurnost dohotka zbog lošeg poslovanja, a samim time dolazi i do rizika od gubitka uloženog kapitala. Ako poduzeće krene u krivom smjeru i počne loše poslovati, to će negativno utjecati i na kvalitetu života poduzetnika, bit će suočen s velikom količinom stresa i niskom kvalitetom života što može na kraju utjecati i na zdravlje. Osim ovih nedostataka tu je još i nedefinirano radno vrijeme koje može trajati i do 10 ili 12 sati dnevno u procesu uhodavanja posla kako bi se

66

stekla sigurnost te neograničena odgovornost koja donosi naporan rad, a u slučaju neuspjeha i obeshrabrenje.

Velik broj malih poduzeća propada u razdoblju od dvije godine od otvaranja što donosi razne emocionalne probleme, a ne samo financijske te bi upravo zbog toga svi poduzetnici prije ulaska u određeni posao trebali dobro promisliti koju razinu rizika nosi njihovo poslovanje i jesu li se spremni nositi s time. Prije samog ulaganja imovine poduzetnici bi si trebali postaviti sljedeća pitanja: Jesam li stvarno spreman na pokretanje poduzeća? Što je najgore što mi se može dogoditi ako poduzeće propadne? Što ću napraviti ako moje poduzeće propadne? (Škrtić i Mikić, 2011, str. 75)

3. PROGRAMI PODUZETNIČKE INFRASTRUKTURE: PODUZETNIČKI INKUBATORI, CENTRI I ZONE

Poduzetničku infrastrukturu možemo podijeliti na tri osnovna dijela: poduzetničke inkubatore, poduzetničke centre i poduzetničke zone. Oni su instrumenti osiguranja stabilnosti i razvoja zajednica i države, a djeluju kao određeni zakonski propisi, sredstva ili ustanove.

3.1. Poduzetnički centri

Poduzetnički su centri raspoređeni prema županijama, gradovima i općinama i služe za davanje stručne pomoći poduzetnicima. Njihova je zadaća informirati javnost i potencijalne poduzetnike o mogućnostima ulaska u poduzetništvo, davati informacije o raznim poticajnim programima koji se mogu ostvariti, organiziranje seminara i radionica, koordinacija poduzetničkih aktivnosti na regionalnom području i slično. Broj poduzetničkih centara na području određene županije ovisi o broju poduzetnika koji se na tom području nalaze.

3.2. Poduzetničke zone

Poduzetničke su zone područja potpuno opremljena infrastrukturom kojima je osnovni cilj povećanje proizvodnje na određenom prostoru. Poduzetničke zone omogućavaju jednostavnije i jeftinije pokretanje proizvodnje upravo zbog toga što se sve nalazi na usko određenom prostoru. Otvaranjem većeg broja poduzetničkih zona u Republici Hrvatskoj osigurao bi se i ravnomjerniji regionalni razvoj. Vlada RH donijela je plan i program za razvoj poduzetničkih zona kako bi ih bilo oko 20 po svakoj županiji, što je i do 10 više nego što ih sada ima (Škrtić, 2006).



3.3. Poduzetnički inkubatori

Poduzetnički su inkubatori ustanove koje okupljaju male i nove poduzetnike kako bi im olakšali ulazak u poduzetništvo. Novim se poduzetnicima pruža mogućnost da po povoljnim uvjetima pokrenu svoja poduzeća i dobiju podršku na svim aspektima. Poduzetnički inkubatori za vrijeme inkubacije poduzeću mogu dati na korištenje poslovni prostor, potrebnu opremu i resurse, intelektualnu pomoć, savjetovanje i slično. Cilj je za vrijeme inkubacije uspostaviti uspješno mlado poduzeće koje će poduzetnički inkubator napustiti sa zadovoljavajućim rezultatom. Poduzetnici na raspolaganju imaju tri vrste poduzetničke inkubacije: inkubacija temeljena na objektu gdje se projekt smješta u određeni zakupljeni objekt i pružaju mu se usluge vođenja, nadgledanja, pristup kapitalu i slično, drugi program inkubacije temelji se na uslugama. On se temelji na pružanju usluga koje su povezane nadgledanjem, vođenjem i mrežnim poslovima, ali ne obuhvaća iznajmljivanje prostora, dok je zadnja mogućnost inkubacije kombinirana, odnosno ona pruža mogućnost prvog i drugog programa zajedno (Škrtić, 2006). Većina poduzeća koja su u svojim početcima prošla proces inkubacije uspjela su se održati na tržištu i nakon njenog završetka, no većina njih ostaje djelovati na području oko inkubatora. Kako su poduzeća koja se najčešće uključuju u inkubatore u vlasništvu novih poduzetnika, razumljivo je da su onda i najkorištenije usluge koje se zahtijevaju one povezane s vođenjem i marketingom. Postoje prednosti i nedostatci ulaska u inkubator. Jedna od najvećih prednosti je dakako poticanje poduzetništva i na lokalnoj i regionalnoj razini i na nacionalnoj. Osim toga, pruža se mogućnost mladim ljudima da uče za vrijeme pokretanja poslovanja kako bi po izlasku uspjeli održati poslovanje na životu. No isto tako postoje i neki nedostatci, kao što je na primjer predugo zadržavanje poduzeća u procesu inkubacije, zbog nemogućnosti samostalnog vođenja, prouzrokovano velikim financijskim obvezama (Škrtić, 2006).

4. MLADI U PODUZETNIŠTVU

Ljudi su prestrašeni ulaska u poduzetništva zbog stvorenih mitova da se kao poduzetnik moraš roditi i da je jedina vodilja ostvarenje zarade (Dabrić). Postoje glavne karakteristike koje odlikuju pravog i uspješnog poduzetnika, a to nisu mitovi da se poduzetnikom postaje rođenjem niti samo željom za ostvarenjem profita. Da bi osoba bila dobar poduzetnik, ona mora imati želju za vođenjem posla, mora biti fokusirana na proizvod i kupca, mora biti uporna i mora biti sposobna da ideju pretvori u održiv posao. Iako ovo zvuči kao komplicirani proces, u Hrvatskoj veliki broj obrazovanih mladih ljudi traži posao umjesto da ga sami stvore. Većina mladih ima želju kročiti u poslovni svijet gdje bi bili sami svoji šefovi i gdje bi vodili svoj posao, no u tome ih sprječava strah koji prvobitno kreće od otpora obitelji i prijatelja. Isto tako boje se kako njihovo poslovanje neće uspjeti, kako neće imati dovoljnu financijsku potporu i slično. Mišljenje je autora da su mladi danas previše okupirani samom idejom da se od njih zahtijeva da završe obrazovanje te nakon toga smatraju da je jednostavnije pronaći posao za koji su se obrazovali, nego da riskiraju ulažući u vlastiti posao. Promatrajući situaciju u Hrvatskoj veća je vjerojatnost da će

68

mladi uspješno pokrenuti vlastiti posao, nego pronaći posao u struci. Upravo zbog takve situacije u kojoj se nalazi država nužno je potaknuti mlade da investiraju svoje znanje i mladost u pokretanje cjelokupnog gospodarstva.

Temelj današnjeg društva, koje želi napredovati i smanjiti broj nezaposlenih, mora biti otvaranje novih radnih mjesta. Kako bi se stvorili temelji za osnivanje i poslovanje poduzeća, potrebno je osigurati više poreznih i ostalih olakšica za mlade i nove poduzetnike, kao i lakši pristup izvorima financiranja. Veliki broj novih poduzeća propao je zbog izuzetno visokog poreznog opterećenja. Kada bi se ulazak u poduzetništvo olakšao te kada bi postojala lako dostupna poduzetnička infrastruktura za mlade poduzetnike, postojao bi i veći interes za provođenje svojih ideja u djelo što bi osiguralo i otvaranje novih radnih mjesta i smanjivanje nezaposlenosti u cijelosti.

Još jedan način ohrabrivanja mladih za ulazak u poduzetništvo je i njihovo informiranje o korištenju sredstava iz Europskih fondova, a i samih pogodnosti unutar granica Hrvatske. Iako veliki broj mladih ljudi posjeduje osnovna znanja za zanimanje za koje se školovao, oni nisu dovoljno informirani o svojim mogućnostima i pravima mladih poduzetnika. Upravo bi to informiranje trebalo biti jedan od zadataka politike mladih pokretanjem raznih informativnih društava i radionica. Jedan od primjera za kojim bi se Hrvatska možda trebala povesti je primjer Izraela. Iako se smatra za državu koja se nalazi u ratnom području, on je uspješno iskoristio svoje uske granice za razvoj poduzetništva čitavog gospodarstva. Način poslovanja tamo je specifičniji od čitavog svijeta, potiče se mlade da ulaze u poduzetništvo pomoću start-up kompanija te čak i ako im prvobitna ideja ne uspije ili bankrotira, oni će dobiti novu priliku za pokretanje poslovanja. Osim toga, Izraelci su poznati po svom ponašanju i ako se nađete tamo, nemojte se začuditi ako dobijete svoju porciju chutzpaha1. Njihov je odnos specifičan po tome što svi imaju pravo govora i pravo na mišljenje, bez obzira s kim raspravljaju, a ako imaju informacije i argumente, rasprava je dobrodošla. Nije važno ako ste na sastanku sa šefom vi ćete imati slobodne ruke u iznošenju svoje ideje bez ustručavanja da će vas nagrditi, upravo to i je njihov fokus, odnosno ne žele poticati svoje radnike da slijepo pristaju na sve ideje glavnih, već da se sami uključuju i daju rješenja. Njihova opuštenost također se vidi i prema najvišim osobama na vlasti kojima se obraćaju s nadimcima u javnosti, a upravo je ta opuštenost i spremnost na improvizaciju i sveprisutnost ključ uspjeha za kojim bi se trebala povesti i Hrvatska (Senior i Singer, 2009).

4.1. Mreža mladih poduzetnika (Erasmus plus program)

Erasmus program za mlade poduzetnike pokrenula je 2009. godine Europska unija (nadalje u tekstu EU) s ciljem pomaganja mladim poduzetnicima kako bi razvili svoje vještine i znanja provodeći vrijeme i učeći od iskusnijih poduzetnika iz drugih zemalja EU-a. Svrha je programa unaprijediti znanja koja su ključna za daljnji razvoj njihovog

1 Chutzpah – zajedljivost na Izraelskom, ne postoji ni jedna druga riječ koja bi se mogla koristiti za opis Izraelskog ekscentričnog ponašanja osim ove.



poslovanja. Uz samo stjecanje znanja mladim se poduzetnicima pruža mogućnost za razvoj poslovnih suradnji s već uhodanim i iskusnim poduzetnicima. Program Erasmus provodi se u 21 zemlji Europske unije i u 37 zemalja korisnica Okvirnog programa za konkurentnost i inovacije (Europska poduzetnička mreža).

U sam program uključeni su mladi poduzetnici čija je ideja tek u nastanku ili mladi poduzetnici čija je ideja već pokrenuta, no ne traje duže od 3 godine, dok se s druge strane uključuju takozvani domaći ili iskusni poduzetnici koji su vlasnici poduzeća starijih od 3 godine ili poduzetnici koji su uključeni u uprave malih i srednjih poduzeća. Osim samih mladih i iskusnih poduzetnika u program su još uključene i organizacije koje su nadležne za provođenje programa, a to su Gospodarske komore, Razvojne agencije i Poslovni inkubatori.

U Hrvatskoj je za razmjene unutar Erasmus programa zadužena Hrvatska gospodarska komora koja je do sada provela 11 razmjena (9 izvan Hrvatske i 2 unutar). Program se provodi tako da mladi poduzetnici provode od 1 do 9 mjeseci kod iskusnog poduzetnika i od njega uče o pokretanju i vođenju poslovanja što pridonosi poslovanju jedne i druge strane. U Hrvatskoj ne postoji veliki interes iskusnih poduzetnika jer nisu upoznati s koristima koje mogu imati od ovog programa. Većina stranih iskusnih poduzetnika izjavilo je kako im je sudjelovanje u ovom programu omogućilo da dođu do inovacija u poslovanju te im osiguralo proširenje poslovanja. U Erasmus programu od samog pokretanja sudjelovalo je više od 5000 novih i iskusnih poduzetnika u preko 2500 razmjena prosječnog trajanja od 3,5 mjeseca. Većina je sudionika ovog programa nakon završetka razmjene uspješno pokrenula svoje poslovanje ili su unaprijedili svoja znanja i vještina u održavanju poslovanja (Komarić, 2014).

4.2. Problemi mladih u zapošljavanju

Jedan je od najvećih problema Hrvatske nezaposlenost i starijih i mladih osoba. U državi u kojoj je trenutno 293 929 ljudi bez posla svoju mogućnost zapošljavanja traži i 70 000 mladih do 29 godina koji nemaju ni dan radnog iskustva. To se odnosi i na one s visokim i na one sa srednjoškolskim obrazovanjem. Hrvatska je 2004. godine bila na drugom mjestu po nezaposlenosti mladih od 15 do 24 godine sa 33,4 % nezaposlenosti iza Poljske koja je imala 39,5 %. Unatoč tome što su žene od 22 do 24 godine obrazovanije od muškaraca, one se susreću s diskriminacijom na razgovorima za posao jer pojedini poslodavci ispituju nedolična pitanja, kao na primjer želite li imati djece, kada planirate zasnovati obitelj i slično (Moj posao, 2006).

Čak i oni poslodavci koji bi htjeli zaposliti mlade osobe zahtijevaju od njih da govore minimalno dva strana jezika, da imaju završen fakultet, nekoliko godina iskustva te da nisu stariji od 25 godina. Prema mišljenju autora, poslodavci imaju nerealna očekivanja, traže mladu osobu koja je upravo završila fakultet, koja ima radno iskustvo u struci, no toj osobi nisu omogućili osiguravanje mogućnosti prakse. Srednjoškolcima i studentima nisu omogućeni nikakvi programi u kojima bi oni za vrijeme svog školovanja mogli stjecati konkretno znanje. Jedina mogućnost koju

70

imaju za stjecanje stručnog znanja je obvezna stručna praksa, no susreću se s otporom zaposlenika zato što oni nisu voljni obavljati dodatan posao mentorstva, a uz to ih je i strah izdavanja povjerljivih podataka. Sukladno navedenom, mlada će osoba vrlo teško steći prvo radno iskustvo u struci. Kada bi se praktikantima omogućilo obavljanje poslova uz mentorstvo u poduzećima, mlade bi osobe po završetku fakulteta imale traženo iskustvo u praksi. Unatoč svim planovima za zapošljavanje od države i zavoda za zapošljavanje, nužno je aktivno uključivanje poduzeća kako bi se omogućilo stjecanje konkretnih znanja i vještina. Upravo bi se na ovakav način omogućila korist za više strana, mladi bi imali veću mogućnost zapošljavanja, dok bi poduzeća dobila mlade i iskusne radnike.

Upravo zbog loših mogućnosti zapošljavanja sve se veći broj mladih odlučio na odlazak u inozemstvo kako bi pronašli bolja radna mjesta i uvjete za život. Navedeni bi problem trebala riješiti državna vlast stvaranjem raznih poticaja za zapošljavanje mladih obrazovanih osoba.

4.3. Stručno usavršavanje i stjecanje znanja

Jedna od državnih mjera koja potiče uključivanje mladih osoba u poslovni svijet i uz stjecanje konkretnih znanja i vještina je stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa koja za cilj ima osigurati stjecanje radnog iskustva mladim osobama u zvanju za koje su se školovale. Pravo na zapošljavanje u okviru ove mjere imaju osobe koje su prijavljene u evidenciju nezaposlenih najmanje 30 dana, a nemaju više od 12 mjeseci evidentiranog radnog staža u zvanju za koje su se obrazovale. Kriterij koji se mora zadovoljiti je da poslodavac osigura mentora za osobu na stručnom osposobljavanju koja mora posjedovati znanje i iskustvo na određenom radnom mjestu te isto tako mora imati i razrađeni program stručnog osposobljavanja.

Poslodavac je dužan osigurati osnovne uvjete za održavanje programa stručnog osposobljavanja te mora izvršiti prijavu na obvezna osiguranja, zaključiti ugovor o stručnom osposobljavanju i svaki mjesec uplaćivati doprinose određene Zakonom o doprinosima Narodne novine (84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 90/11, 22/12, 144/12). Uz navedeno, poslodavac je dužan podnositi i zahtjeve o prisutnosti kako bi se mogla isplatiti novčana pomoć i trošak prijevoza, a svaka tri mjeseca dužan je dostavljati izvode sa žiroračuna iz kojih su vidljive uplate obveznih doprinosa. Poslodavac je također dužan snositi troškove stručnog ispita koji korisnik stručnog usavršavanja mora položiti po samom završetku, no samo prvi izlazak (Narodne novine, 2012).

Polaznik ovog programa dužan je uredno odrađivati zadani program, dostaviti datum stručnog ispita i potvrdu o položenom ispitu te je dužan u slučaju kršenja ugovornih obveza poslodavca upozoriti i zatražiti njegovo očitovanje.

Ovom se mjerom mladim ljudima omogućava ulaz na tržište rada bez obzira je li uvjet za sklapanje radnog odnosa položen stručni ispit ili određeno radno iskustvo. Prednost ovakvog načina zapošljavanja za poslodavca je to što poslodavac ne mora sklapati radni odnos, a može zaposliti veći broj osoba na ovaj način ako može osigurati dovoljan broj mentora. Jedan mentor može voditi stručno osposobljavanje



za maksimalno tri osobe, a mora imati iskustvo od najmanje pet godina na stručnim poslovima za koje osposobljava. Poslodavac nakon isteka ugovora o stručnom osposobljavanju (12 ili 24 mjeseca) može zaposliti nove osobe na stručno osposobljavanje, no njihov broj ne smije biti veći od osoba koje imaju sklopljen radni odnos u malim i srednjim poduzećima, odnosno u velikim poduzećima taj broj ne smije prijeći 50 % zaposlenih. Naknadu osobi koja se stručno osposobljava isplaćuje Zavod za zapošljavanje u visini od 2400,00 kn. Ta je naknada neoporeziva, a sve podatke Poreznoj upravi dostavlja zavod (Hrvatski zavod za zapošljavanje, 2016).

Ova je mjera za zapošljavanje u Hrvatskoj doprinijela sve većem zapošljavanju mladih te lakšem stjecanju stručnih znanja i vještina. Na ovaj način omogućava se adekvatno stjecanje znanja u praksi te eventualno usmjeravanje za daljnje obrazovanje ili zapošljavanje. Iako je ova mjera u Hrvatskoj pridonijela zapošljavanju, autor smatra da nije adekvatno provoditi ovu mjeru nakon završenog školovanja, već za vrijeme. Većina mladih suočena je sa sudbinom da se nakon školovanja moraju osamostaliti te im ova mjera ne pruža dovoljnu financijsku stabilnost, a isto tako ne računa im se kao radni staž. Mladi postaju obvezni odraditi 12, odnosno 24 mjeseca stručnog usavršavanja koje im neće biti upisano u radnu knjižnicu. Autor je mišljenja da bi se ova mjera trebala provoditi za vrijeme školovanja te da stjecanje konkretnog znanja na ovaj način bude jedan od uvjeta za završavanje školovanja. Upravo bi na ovaj način mladim osobama za vrijeme srednjoškolskog ili visokog obrazovanja bilo omogućeno povezati teorijska znanja s praktičnim znanjem što bi ih pripremilo na stvarni svijet, dok bi poslodavci dobili mladu osobu s iskustvom.

5. STRATEGIJE ULASKA U PODUZETNIŠTVO

Svakoj osobi koja želi biti poduzetnik pruža se nekoliko mogućnosti ulaska na tržište. Poduzetnik svoje poslovanje može pokrenuti tako da krene od nule, odnosno da sam osnuje novo poslovanje, može kupiti postojeće poslovanje kako bi izbjegao proces pokretanja poslovanja koji može biti jako naporan te je tu još jedan način koji omogućava jednostavnije pokretanje posla, a to je kupnja franšize koja podrazumijeva otkup prava na poslovanje već uhodanog posla sa svim njegovim karakteristikama. Iako svaki od ovih ulazaka u poduzetništvo ima svoje prednosti i nedostatke ovaj rad će se fokusirati na započinjanje od nule.

5.1. Započinjanje od nule

Tim putem idu „čisti poduzetnici“, poduzetnici kojima je osnivanje i oblikovanje vlastita poduzeća mnogo veći izazov nego kupnja postojećeg poduzeća. Poznato je, naime, da čisti poduzetnici teže stvaralačkom zadovoljstvu koje dolazi od vlastite ideje i njezine realizacije (Škrtić i Mikić, 2011, 115).

Započinjanje od nule način je pokretanja poslovanja koji nije za svakog poduzetnika, on zahtijeva potpunu predanost poslovanju i njegovom cilju. Poduzetnik mora biti spreman na velika odricanja ako želi da njegovo poslovanje uspije. Iako je ovaj

72

proces pokretanja poslovanja najzahtjevniji, on pruža poduzetniku najveću slobodu u odlučivanju. Tek pokrenuto poslovanje nije već unaprijed vezano određenim ugovornim obvezama koje se moraju ispuniti ili određenim standardima koji su povezani uz izgled proizvoda i usluge, koje je primjer preuzimanja već pokrenutog poslovanja ili franšiznog poslovanja, što omogućava poduzetniku da u potpunosti iskoristi svoju kreativnost i slobodu. Ovaj način pokretanja poslovanja zahtijeva od poduzetnika da raspolaže idejama koje će tržištu pružiti neki izum ili neku inovaciju za kojom postoji potražnja na tržištu koja nije zadovoljena.

Kao i u svakom načinu pokretanja poslovanja tako i u ovom postoji rizik, ali on je u ovom slučaju intenzivniji. Poduzetnik se mora orijentirati na to da odgovori na pitanja koja će mu osigurati da postojeći rizik smanji na minimum. U tom postupku smanjivanja rizika od iznimne je važnosti razrada same ideje. Poduzetnik mora krenuti od analize tržišta pomoću koje će doći do informacija tko su zapravo njegovi potencijalni potrošači, odnosno koja je to ciljna skupina koja se povezuje s njegovim proizvodom ili uslugom. Osim analize potrošača, on mora analizirati i konkurenciju koja je jedan od važnih aspekata u određivanju cijene i osnovnih karakteristika proizvoda, odnosno usluga.

Kod određivanja cijena poduzetnik ima nekoliko mogućnosti, ovisno izlazi li na tržište s postojećim proizvodom ili izlazi na tržište s nečim po prvi put. Ako poduzetnik izlazi na tržište s nečim postojećim, on odabire cijenu na temelju određenih čimbenika, kao što su konkurencija, potražnja, troškovi te državna politika cijena. Poduzetniku se pruža niz financijskih izračuna koji mu omogućuju da za sebe izabere pravi način pomoću kojeg će odrediti cijene svom proizvodu ili usluzi. Ako je poduzetnik izašao na tržište na ovaj način, on mora konstantno pratiti kretanja i promjene na tržištu kako bi mogao uskladiti svoje poslovanje s novim trendovima. Za razliku od postojećeg proizvoda, kod ulaska na tržište s novim proizvodom ili uslugom poduzetniku se pružaju dvije krajnosti pri određivanju cijena. On se može poslužiti taktikom skupljanja vrhnja ili penetracijskom cijenom. Ako se odluči za varijantu skupljanja vrhnja on će odrediti najveću moguću cijenu za svoj proizvod koju su potrošači spremni platiti kako bi zaradio što više prije nego konkurenti uđu na tržište. S druge strane, ako se poduzetnik odluči za penetracijsku cijenu, on će postaviti nisku početnu cijenu s kojom će obeshrabriti konkurenciju da ne uđe na tržište, a s tim bi navikao potrošače na svoj proizvod. On bi s vremenom povisivao cijenu, ali se podrazumijeva da bi u tom razdoblju već stekao lojalne kupce koji nisu toliko osjetljivi na porast cijena.

Osim analize i cijene još jedan važan aspekt u započinjanju od nule je i marketing. Ako poduzetnik napravi sve kako treba i osigura smanjenje rizika na svim područjima, a marketing zakaže, poslovanje ima jednaku vjerojatnost da propadne kao i da nije smanjio rizik na ostalim područjima. U 21. stoljeću marketing je postao veći trošak od izrade samog proizvoda, no on je taj koji će, ako se dobro usmjeri i u pravo vrijeme plasira, osigurati poduzeću uspjeh. Sve u svemu započinjanje od nule zasigurno je najteži oblik pokretanja poslovanja, no isto tako i najkreativniji, a poduzetnik kako bi bio uvjeren u uspješnost svog pothvata, mora osigurati održivost poslovanja (Škrtić i Mikić, 2011).



5.2. Kupnja postojećeg poduzeća

Ovaj korak zasigurno olakšava samo pokretanje poslovanja, smanjuje vrijeme potrebno za pokretanje poslovanja, a isto tako i same troškove. Kupnjom postojećeg poslovanja dobivate već gotovu infrastrukturu i opremu u koju je dovoljno da eventualno uložite kako biste ju obnovili. Isto tako, kod kupnje postojećeg poduzeća valja uzeti u obzir razlog zbog kojeg ga prijašnji poduzetnik prodaje. Ako je razlog loše poslovanje, morat ćete uložiti mnogo vremena i novca u njegov uspjeh. Isto tako, jedan je od problema kod kupnje postojećeg poduzeća i njegova vrijednost. Iako se stanje zaliha i opreme vodi u knjigama, sama vrijednost poduzeća predstavlja i njegov ugled i stanje na tržištu. Konačna prodajna cijena ovisit će o pregovaračkim sposobnostima jer je prodavatelj taj koji svoje poduzeće želi prodati po što većoj cijeni, dok kupac želi kupiti po što manjoj. Kako bi se stekao realan dojam o stvarnoj vrijednosti poduzeća, valja prikupiti što više informacija o samom poslovanja kako se ne bi postigla šteta na nijednu od strana (Škrtić i Mikić, 2011).

5.3. Kupnja franšize

Franšiza je način pomoću kojeg se u cilju zajedničkog obavljanja djelatnosti povezuju poznati i veliki proizvođači, trgovci ili davatelji usluga s malim proizvođačima, trgovcima ili davateljima usluga. Navedenim povezivanjem stvara se u poslovnom svijetu lanac međusobno povezanih poduzeća (Škrtić, Mikić, 2011, str. 98). Kao što je već navedeno, ovaj oblik poslovanja omogućava kupcu franšize da preuzme postojeće uhodano poslovanje, no ono mora preuzeti zadani oblik poslovanja, odnosno zadane propise i načine poslovanja koje mu davatelj franšize odredi ugovorom. Te obveze mogu obuhvaćati izgled prostora, vrstu usluge, izgled zaposlenika i slično. I franšizer u ovom načinu poslovanja ima obveze, on je dužan franšizantu pružiti stručnu pomoć koja obuhvaća marketing, menadžment, standardizaciju posla i druge slične postupke.

6. ULOGA DRŽAVE

Poticanje malih i srednjih poduzeća, kao temelj razvoja cjelokupnog gospodarstva, trebao bi biti osnovni cilj Republike Hrvatske. Osim samog poticanja cjelokupnog gospodarstva osiguralo bi se slobodnije samozapošljavanje kreativnih i inovativnih ljudi, što bi rezultiralo ravnomjernim regionalnim razvojem, poboljšanjem poduzetničke infrastrukture, smanjenjem administrativnih problema te povećanjem konkurentnosti. Republika Hrvatska prihvatila je poslovanje poduzetništva s veoma malim opsegom uplitanja, što znači da je država dužna stvoriti okruženje koje je prihvatljivo za poslovanje gospodarskih subjekata te ih ona ne smije kočiti. Država je dužna izraditi strategiju razvoja kojom se donose odluke vezane uz sam napredak Hrvatske. Taj napredak uključuje i poticanje malog i srednjeg poduzetništva, promjenu strukture djelatnosti, povećanje financijske stabilnosti i omogućavanje

74

lakšeg financiranja, povećanje tehnološkog razvoja te zapošljavanje što većeg broja ljudi (Škrtić, 2006).

U Hrvatskoj postoji nekoliko institucija koje su zadužene za poticanje i razvoj gospodarstva, a to su: Ministarstvo rada, gospodarstva i poduzetništva (MINGORP), Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR), Hrvatska agencija za malo gospodarstvo (HAMAG) i Poslovno-informacijski centar Hrvatske (BICRO). Osim samog poticanja razvoja ove institucije zadužene su i za provođenje programa poticaja poduzetništva. Državni poticaji služe za olakšavanje ulaska u poduzetništvo i prikupljanje potrebnih financijskih sredstava. Oni mogu biti u obliku nepovratnih potpora, subvencioniranja kamata na kredite, davanje kamata, zajednički garancijski programi i slično. Državni poticaji mogu se izdvajati iz dva dijela, iz centralnog proračuna ili iz proračuna lokalnih samouprava. Na međunarodnoj razini poticaji se odnose na sredstva koja se dodjeljuju iz proračuna Europske unije. Većina poticaja usmjerena je na mala i srednja poduzeća zbog toga što ona teže prikupljaju financijska sredstva, a većina je ljudi i Hrvatskoj i u Europi zaposlena u malim i srednjim poduzećima.

Prilikom prijave za neki od poticajnih programa poduzetnik mora djelovati kao pravna osoba jer bez odgovarajućeg oblika poslovanja, odnosno kao fizička osoba, nije moguće ostvariti bilo koju vrstu poticaja. Čak iako je navedeno da se na natječaj mogu prijaviti fizičke osobe, one moraju biti registrirane kao poduzetnici koji djeluju u formi obrta ili poduzeća. Uz brojne uvjete koje je bitno zadovoljiti postoje i različite posebne vrste poduzetnika za koje se izdvajaju posebna sredstva, to su žene poduzetnice i poduzetnici početnici. U određenim programima osobe koje spadaju u ovu skupinu dobivaju dodatne bodove prilikom ocjenjivanja. Iako poduzetnici početnici ovim načinom bodovanja dobivaju veću mogućnost da dobiju financijska sredstva, oni će zbog većeg rizika koji nosi novo poduzeće rijetko kada dobiti bespovratna sredstva, već će se njihova potpora bazirati na jamstvima i poticajnim programima kreditiranja.

Kako bi poduzetnik dobio financijsku potporu iz nekih od potpora nužan je detaljno izraditi poslovni plan te ga predati u razdoblju u kojem je otvoren natječaj za određeni poticaj. Prijave se ocjenjuju po različitim kriterijima kojima se utvrđuje koji projekti zadovoljavaju minimalne uvjete za ostvarivanje potpore. Priprema za prijavu na natječaj ovisna je o vrsti sredstva koju poduzetnik želi dobiti. Ako poduzetnik želi poticajni kredit ili jamstvo pripreme, moguće je izvršiti unutar mjesec dana, dok je za dodjelu bespovratnih sredstava potrebno napraviti desetak dokumenata u kojima je opisano detaljno poslovanje i za nju treba i do nekoliko mjeseci. Ako osoba dobije sredstva potpore, ona time stječe i određene obveze koje je dužna ispuniti u određenom roku. Poduzetnik mora realizirati projekt u određenom roku, mora obaviti nezavisnu reviziju iznad određene veličine, obvezan je zadržati vlasništvo nad određenom opremom ili drugim predmetom minimalno tri do pet godina te mora izvještavati redovito davatelja fonda o uspjehu poslovanja (Škrtić, 2006).



7. PRIMARNO ISTRAŽIVANJE PODUZETNIŠTVA MLADIH

Navedeni rezultati u ovom istraživanju prikupljeni su intervjuiranjem i online anketama koje su provedene s ciljem otkrivanja generalnih problema i mogućnosti mladih u poduzetništvu. Sva istraživanja provedena su isključivo za svrhe pisanja ovog završnog rada, a proveo ih je autor. U ovom završnom radu korištene su dvije vrste istraživanja, anketa i intervju. Pismena anketa korištena je kao sredstvo za prikupljanje podataka od većeg broja ljudi kako bi se došlo do spoznaje kako će se proizvod poduzetnika uklopiti na tržištu. Pisana anketa korištena je u ovom slučaju kako bi se osigurala anonimnost ispitanika te kako bi se ubrzao postupak prikupljanja podataka. Sama anketa provedena je putem interneta, a pitanja su bila u obliku odabira između više mogućnosti te nadopunjavanja praznih polja. Druga metoda istraživanja korištena u ovom radu je intervju. Glavni cilj intervjua bio je prikazati ono što inače nije uočljivo u stručnoj literaturu. Sva pitanja intervjua prilagođena su temi rada dok je intervjuirana osoba pozitivan primjer kojim se bavi ovaj rad.

7.1. Analiza ankete

Poduzetnik se u istraživanju koje je potrebno za izradu poslovnog plana može koristiti raznim sredstvima za prikupljanje informacija od potencijalnih korisnika. U ovom radu temeljni instrument za prikupljanje informacija bile su mrežne ankete koje su služile kako bi se saznalo koliko su uopće ljudi upoznati s procesom društveno odgovornog poduzetništva i korištenjem ekološko prihvatljivih proizvoda. Kako bi proizvod ekolampa, koji je detaljno opisan u poslovnom planu, bio prihvaćen na tržištu on zahtijeva da ljudi budu ekološko osviješteni te je cilj anketiranja bio saznati koliko se ljudi zapravo uopće brinu o ekologiji te je li ona dio njihovih života. Anketa je provedena u razdoblju od 1. veljače do 7. veljače 2016. godine, a provedena je na uzorku od 40 ispitanika. Anketa je provedena putem interneta kako bi se osigurala anonimnost ispitanika te kako bi se ubrzao postupak prikupljanja podataka. Svi ispitanici imaju između 20 i 40 godina.

Prikupljenim podatcima došlo se do saznanja da je 62,5 % ispitanika upoznato s pojmom društveno odgovornog poslovanja dok njih 68 % smatra da je ekološki prihvatljivo poslovanje bitno. Upravo ovi rezultati pokazuju da je važnost ekologije sve veća te da bi se sve veći broj poduzetnika trebao orijentirati na takav način poslovanja kako bi povećali lojalnost potrošača. Isto tako od 68 % ispitanih koji smatraju da je ekološko poslovanje bitno (Vidi Graf 1) čak 96 % njih izjasnilo se kako bi u svom kućanstvu koristili ekološki orijentirane proizvode, a samo njih 4 % nisu bili sigurni. Upravo ovo istraživanje pokazuje kako bi ekolampa bila prihvaćena na tržištu, a poduzetnik je dobio pozitivne povratne informacije koje mogu biti ključne za uspjeh cijelog poslovnog plana, a tako i samog poslovanja. Poduzetnik svoju priliku za plasiranje ekolampe vidi u tome što se čak 92 % ispitanika izjasnilo kako misle da se ekoproizvodima može dugoročno uštedjeti.

Na Grafu 1 moguće je vidjeti da čak 68 % ispitanika smatra da je ekoposlovanje bitno, što znači da se ljudi s vremenom sve više osvještavaju o stanju i potrebama

76

planeta te uviđaju važnost promjene dosadašnjeg načina života. Poduzetnik smatra da je ovo pokazatelj koji pruža njegovom proizvodu mogućnost proboja na tržište te njegovo dugoročno održavanje i širenje na veći asortiman proizvoda.

Graf 1. Smatrate li ekoposlovanje bitnim?

Izvor: Izrada autora temeljem provedene ankete

Na Grafu 2 moguće je vidjeti da čak 92 % ispitanika smatra da se ekouređajima može dugoročno uštedjeti, upravo tu poduzetnik vidi svoju priliku na tržištu jer ekolampa koja ne samo da je praktična omogućava da dugoročno smanjite troškove električne energije.

Graf 2. Može li se ekoproizvodima dugoročno uštedjeti?


68%

12%

20%

Smatrate li eko poslovanje bitnim?

Da

Ne

Ne znam

92%

Da

Ne

Ne znam



Rezultati drugog istraživanja provedenog mrežnim anketiranjem pokazuju da od 60 ispitanika čak njih 72,2 % smatra da je mladim osobama otežan ulazak na tržište rada za što je najveći krivac s 40 % nedostatak financijskih sredstava, a s 23,6 % slijedi ga stalni stres s kojim se poduzetnik susreće. Jednak rezultat od 12,7 % imaju neodređeno radno vrijeme popraćeno napornim radom i strah od gubitka uloženog kapitala. Najmanja prijetnja, odnosno nedostatak, za ulazak u poduzetništvo je neograničena odgovornost s 10,9 %. Navedene rezultate prikupljene anketom možete vidjeti u Grafu 3.

Graf 3. Nedostatci ulaska u poduzetništvo


Iako je nedostatak financijskih sredstava jedan od očitih nedostataka ulaska u poduzetništvo, na Grafu 4 možete vidjeti da se na prvo mjesto u prednostima smjestila veća mogućnost iskorištavanja vlastitih potencijala s čak 43,6 %, dok je drugi najveći razlog s 23,6 % taj što poduzetnik sam upravlja svojom sudbinom. Neočekivano se na relativno niskom trećem mjestu smjestila financijska neovisnost s 14,5 % odgovora, a s jednakim su brojem odgovora od 9,1 % cijenjenost u zajednici i donošenje promjena. Iako je veliki broj ispitanika izrazio mišljenje da je mladima otežan ulazak u poduzetništvo primarno zbog prikupljanja financijskih sredstava, taj se problem može riješiti unaprjeđenjem institucionalne infrastrukture zadužene za razvoj poduzetništva.

40%

12,7%

23,6%

12,7%

10,9%

Nedostaci ulaska u poduzetništvo

Nesigurnost dohodka

Stalni stres

Gubitak uloženog kapitala

78

Graf 4. Prednosti ulaska u poduzetništvo


8. ZAKLJUČAK

Ovim radom pokušava se dati pregled i stanje tržišta rada u Hrvatskoj te su opisane prilike i nedostatci mladih potencijalnih poduzetnika u pokretanju vlastitih pothvata. U radu su provedene dvije vrste istraživanja - kvalitativno sekundarno i primarno kvalitativno istraživanje povezano s tematikom prednosti pokretanja poslovanja i prilika na tržištu. Osnovni je cilj ovoga završnog rada bio prikazati status mladih poduzetnika u Hrvatskoj te istražiti prilike i mogućnosti ulaska i ostanka u poduzetništvu. Isto tako jedan od specifičnih ciljeva ovog rada bio je proučiti položaj mladih u poduzetništvu te s kojim se oni prijetnjama susreću na putu do uspjeha. Glavni cilj ovog rada bio je utvrditi stanje tržišta te njegove prednosti i nedostatke za mlade poduzetnike te kako bi se ideja ekolampe na njemu realizirala. Temeljem rezultata istraživanja dobivenih iz ankete može se zaključiti da je sve veća potražnja na tržištu za ekoproizvodima iz čega se može zaključiti da je ekolampa inovativan proizvod koji bi pronašao svoje mjesto na tržištu. Kako je veći broj ispitanika relativno mlada populacija autor smatra da je upravo to ciljana skupina od koje treba krenuti u razvijanju svog proizvoda.

43,6%

23,6%

14,5%

9,1%

9,1%

ulaska u poduzetništvo

Poduzetnik upravlja svojom sudbinom, sam je svoj šef

Financijska neovisnost

Cijenjenost u zajednici

Donosi promjene



YOUTHY ENTREPRENEURSHIP – OPPORTUNITIES AND THREATS

Matea Lupić, student, Polytechnics of Međimurje in ČakovecBana Josipa Jelačića 22a, 40000 Čakovec, Croatia

Telephone: +385 99 6740 740, e-mail: [email protected]

Ivana Bujan, senior lecturer, Polytechnics of Međimurje in ČakovecBana Josipa Jelačića 22a, 40000 Čakovec, Croatia


ABSTRACT

The main purpose of this paper is to present opportunities and possibilities of young entrepreneurs entering entrepreneurship in Croatia. The specific purpose of this paper is to determine what possibilities and threats young entrepreneurs face while establishing a new venture. This paper includes several researches types - primary qualitative research based on literature review and secondary qualitative research based on survey and interview. Besides empirical results, practical contribution of this paper can be seen in given overview of public incentives offered to young entrepreneurs in Croatia. According to the research results there are many possibilities for young people to enter entrepreneurship but on the other hand constant strengthening and motivation for taking initiatives is needed. As one of the possible means of motivation to enter entrepreneurship authors see specific education highlighting practice and motivation of pupils already in primary education. Numerous positive examples of young entrepreneurs presented in this paper corroborate the fact that the young can be successful in Croatia if they possess the will and persistence. On the basis of all previously mentioned it is necessary to motivate the young to enter entrepreneurship by simplifying the process.

Keywords: youth entrepreneurship; incentives; Erasmus; education

80

LITERATURA

1. Bujan, I., Cerović LJ. i Dukić Samardžija, N. (2015). Determinants of Financial Literacy of the Citizens of the Republic of the Croatia. Pula: Sveučilište Jurja Dobrile u Puli.

2. Byers, T. H., Dorf, R. C. i Nelson, A. J. (2015). Tehnološko poduzetništvo: Od ideje do tvrtke. Zagreb: Tehničko veleučilište u Zagrebu.

3. Dabrić, M. Poduzetništvo. Preuzeto s http://web.efzg.hr/dok/med/mdabic/poduzetnistvo%20predavanja/3.%20Poduzetnik.pdf (16.03.2016.)

4. Europska poduzetnička mreža. Erasmus za poduzetnike početnike. Preuzeto s http://www.een.hr/hr/erasmus-za-poduzetnike-pocetnike/ (16.03.2016.)

5. Franičević, V. i Puljiz, V. (2009). Rad u Hrvatskoj: Pred izazovima budućnosti. Zagreb: Ekonomski institut iz Zagreba.

6. Hrvatski zavod za zapošljavanje. (2016). „Rad i staž i prijevoz“ – stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa. Preuzeto s http://www.hzz.hr/default.aspx?id=11760 (20.03.2016.)

7. Moj Posao. (2006). Problemi zapošljavanja mladih. Preuzeto s http://www.moj-posao.net/Vijest/60986/Problemi-zaposljavanja-mladih/2/www.moj-posao.net (20.03.2016)

8. Narodne novine (2012).Zakon o izmjenama i dopunama zakona o doprinosima. Preuzeto s http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2012_02_22_572.html (21.03.2016.)

9. Komarić, B. (2014). Erasmus program u EU: 9 hrvatskih poduzetnika bilo u EU tvrtkama. Preuzeto s http://www.racunalo.com/erasmus-program-u-eu-9-hrvatskih-poduzetnika-bilo-u-eu-tvrtkama/ (21.03.2016)

10. Senior, D. i Singer, S. (2014). Start-up nacija: Tajna izraelskog ekonomskog čuda. Zagreb: Profil Knjiga.

11. Siropolis, N. C. (1990). Menadžment malog poduzeća. Zagreb: Hrvatska obrtnička komora.

12. Škrtić, M. (2008). Osnove poduzetništva i menadžmenta. Karlovac: Veleučilište u Karlovcu.

13. Škrtić, M. (2006). Poduzetništvo. Zagreb: Sinergija-nakladništvo d.o.o.

14. Škrtić, M i Mikić, M. (2011). Poduzetništvo. Zagreb: Sinergija-nakladništvo d.o.o.



SPORTSKI TURIZAM KAO KOMPONENTA RAZVOJA ODRŽIVOG PODUZETNIŠTVA

Martina Petrović, dipl. oec., Visoka škola za menadžment i dizajn AspiraMike Tripala 6, 21000 Split, HrvatskaE-mail: [email protected]

Dražen Knezović, dipl. oec., Visoka škola za menadžment i dizajn AspiraMike Tripala 6, 21000 Split, Hrvatska


Majda Todorović, prof., Visoka škola za menadžment i dizajn AspiraMike Tripala 6, 21000 Split, HrvatskaE-mail: [email protected]

SAŽETAK

U posljednjih nekoliko godina turizam je postao jedna od najznačajnijih gospodarskih djelatnosti Republike Hrvatske, a sport važan sadržaj boravka u turističkoj destinaciji. Jedan je od ciljeva razvoja hrvatskog turizma svakako proširenje postojeće ponude i izvan glavne turističke sezone. Za realizaciju navedenog cilja nužan je razvitak novih oblika turističke ponude i turističkih proizvoda u sklopu sportskog turizma. Kao jedan od specifičnih oblika turizma, sportski turizam pruža određene koristi destinacijama koje ga uvrštavaju u svoje razvojne i strateške planove. Isti bi se mogao implementirati kao pravac turističkog razvoja svih Hrvatskih regija. Republika Hrvatska spomenuto treba prepoznati, za početak inovirati sportsku i turističku ponudu prema suvremenim zahtjevima turističke potražnje. Nužno je unaprijediti suradnju javnog i privatnog sektora te zakonodavnog okvira koji će omogućiti investiranje privatnom sektoru upravo u tu vrstu turističke ponude. Cilj je rada ukazati na potencijale sportskog turizma i njegovu ulogu u razvoju ukupnog turizma Republike Hrvatske. Zahvaljujući upravo atraktivnosti i popularnosti koju sport uživa, ovaj je vid turizma idealan za razvoj održivog poduzetništva.

Ključne riječi: poduzetništvo; sport; turizam; turistički proizvod


82

1. UVOD

Opće je poznata činjenica kako se turizam svrstava među vodeće gospodarske aktivnosti u svijetu. Razlog je tomu što zahvaća preko polovice svjetske populacije, i to u različitim oblicima i formama turističkih i njima analognih putovanja. Naravno, ovdje govorimo o domaćim i međunarodnim relacijama, uz gospodarske učinke od više tisuća milijardi (bilijuna) USD-a. Međutim, tu nailazimo na cijeli jedan spektar pratećih sociokulturnih pozitivnih, ali i negativnih pojavnosti na makroplanu i mikroplanu, koje u njihovim interakcijama i korelacijama sa širim okruženjem i globalnim svjetskim turističkim tržištem treba pomno istraživati. Pri tome svakako treba voditi računa o nužnosti promoviranja i primjene koncepta održivog turističkog razvitka u njegovoj ekonomskoj, prostornoj, ekološkoj, sociokulturnoj i etičkoj komponenti. Sport i rekreacija u suvremenom turizmu postali su važan segment boravka u nekoj destinaciji. Time je stvoren jedan novi odnos između sporta i turizma iz kojeg je i proizašao pojam sportski turizam. Da bi neko područje optimalno iskoristilo sve svoje resurse za razvoj sportskog turizma, mora dobro poznavati svoju ponudu, ali i spoznati karakteristike buduće turističke potražnje kako bi sve svoje napore usmjerili prema pravom tržišnom segmentu na odgovarajući način. Analizom različitih turističkih resursa uočeno je kako Hrvatska ima iznimne komparativne prednosti za razvoj različitih oblika sportskog turizma. Tomu u prilog svakako idu i trendovi suvremene turističke potražnje posebno iz zapadnoeuropskih zemalja koje gravitiraju prema Hrvatskoj. Ono što se nameće kao rješenje je inovirati zastarjelu ponudu nekim novim objektima i sadržajima. Do realizacije se može doći primjenom različitih oblika poduzetništva jer su se ulaganja u ovaj oblik turizma pokazala kao kvalitetna i profitabilna investicija.

2. SPORT I PODUZETNIŠTVO

Poznato je da poduzetništvo predstavlja kompleksnu i dinamičnu problematiku, izrazito zbog svoje uloge u povećanju zaposlenosti, ekonomskog razvoja, uvođenju inovacija, povećanju produktivnosti te konkurentnosti. S obzirom na postojanje brojnih definicija poduzetništva iz kojih se mogu deducirati tri glavne karakteristike, a to su:

1. kreativnost i inovacija

2. prikupljanje resursa i utemeljenje ekonomske organizacije

3. prilika za dobitkom (ili rastom) uz rizik i neizvjesnost.

Iz toga se može izvesti definicija poduzetništva po kojoj je ono stvaranje inovativne ekonomske organizacije (ili mreže organizacija) sa svrhom dobiti ili rasta, u uvjetima rizika i neizvjesnosti (Buble i Buble, 2014, str. 10). U modernom svijetu poduzetništvo teži biti pokretač rasta nacionalnih ekonomija.

Petrović, M., Knezović, D., Todorović, M.: Sportski turizam kao komponenta razvoja održivog poduzetništva


2.1. Poduzetništvo u sportu

Pri određenju pojma potrebno je razlikovati sport kao poduzetničku djelatnost i poduzetništvo u sportu. Sport kao poduzetnička djelatnost podrazumijeva samo djelatnosti vezane uz sport i oslonjene isključivo na sport i sportsko tržište. Sportske djelatnosti prema Zakonu o sportu (71/2006) jesu: sudjelovanje u sportskom natjecanju, sportska priprema, sportska rekreacija, sportska poduka, organiziranje i vođenje sportskog natjecanja i upravljanje i održavanje sportske građevine. S druge strane, poduzetništvo u sportu uključuje sve aktivnosti koje su usmjerene realizaciji poduzetničkih programa koji koriste sport kao sredstvo za ostvarivanje svojih poduzetničkih ciljeva bez obzira o kojoj je djelatnosti riječ. Poduzetništvo u sportu se, dakle, može definirati kao ukupnost poslovnih aktivnosti u djelatnostima koje koriste sport kao sredstvo kojim se realiziraju određene ideje s ciljem ostvarivanja profita i/ili neke druge koristi (Nakić i sur., 2015, str. 3). Sve veća popularnost sporta otvara velike mogućnosti poduzetništvu, što u konačnici rezultira profitom.

Sport se nalazi među vodećim industrijama diljem svijeta, a njegov je proizvod proizvod globalnog karaktera. Prema provedenoj studiji iz 2004. godine procijenjeno je da sport u svom najširem smislu generira dodatnu vrijednost od 407 milijardi eura, što čini oko 3,7 % BDP-a EU-a i zapošljava 15 milijuna ljudi ili 5,4 % radne snage EU-a (European Council, 2007:11), što sport čini bitnom sastavnicom ekonomije zemalja Europske unije (Bartoluci i Škorić, 2009, str. 49). Uloga sporta u globalnoj ekonomiji vrlo je važna te ima značajan doprinos u razvoju drugih industrija kao što su, primjerice, obrazovanje, zdravlje, moda, odjeća i druge. S obzirom i na svoje inovativne karakteristike, preuzimanje rizika, proaktivnost i natjecateljsku agresivnost, sport i sportska industrija imaju jake predispozicije za razvoj poduzetništva (Buble i Buble, 2014, str. 297).

Nastavno na gore navedeno, kako je u drugim branšama tako je i u sportu i sportskoj industriji, znajući da je sport postao unosan posao, nezamislivo poslovanje bez stručnih kadrova, koji moraju imati znanja iz ekonomike sporta, marketinga i menadžmenta.

Tako velika industrija kao što je sportska industrija zahtijeva obrazovane ljude koji će voditi razne tvrtke povezane sa sportom. Riječ je o brojnim velikim i malim tvrtkama kao što su na primjer: objekti klubova zdravlja, sportske arene i drugi objekti, prodavaonice sportske opreme, agencije sportskih ulaznica, sportski fizioterapeuti i niz drugih. Studenti sportskog menadžmenta izučavaju kolegije poduzetništva kako bi ovladali određenim vještinama koje su potrebne za rad u tvrtkama povezanim sa sportom (Buble i Buble, 2014, str. 314).

2.2. Održivost kao strategija

Društveno poduzetništvo jedan je relativno novi pojam čiji su ciljevi suprotni od današnje dominantne tržišne ekonomije. Cilj je društvenog poduzetništva ponuditi rješenja, ali na održiv način. Kriza s kojom se svijet suočio jasno je ukazala na nužnost promjena u načinu funkcioniranja društva, ali i tržišta i ekonomije. Glavna

84

je karakteristika društvenog poduzetništva da mu je ispunjenje društvenih zadaća jedan od primarnih ciljeva. Pojam održivosti jedan je složeni koncept i teško je ponuditi pravu definiciju, ali to nas ne smije odvratiti od ambicije da kreiramo i inoviramo turističke planove te da se ponude pravi načini učinkovitog iskorištavanja resursa. Važno je prepoznati da su resursi potrošni i ranjivi, a odgovornost za njihovo korištenje leži na brojnim subjektima, od vlade, industrije pa sve do samog turista i domaćina. Dosadašnja je praksa pokazala kako je teško animirati lokalno stanovništvo da se uključi u ovaj proces, ali jednako je tako teško potaknuti gospodarstvenike na ekološki svjesnije postupke. Ekonomska održivost za turizam zahtijeva holističko planiranje u svim industrijskim sektorima. Također mora obuhvatiti i prostor izvan destinacije kako bi se osiguralo da posrednici poput organizatora putovanja ne bi vršili nedopušten pritisak na proces planiranja ili ga nekako zaobišli (Cooper i sur., 2005, str. 217). Odgovornost svakog od sudionika ovog procesa mora biti jasna i transparentna, a zakonodavni sustav zadužen za njegovu regulaciju. Poduzetništvo također odgovara na zahtjeve za održivim destinacijama, a to se zbiva na dva načina:

• služi za poticanje turističkog poduzetništva, da se više zalaže za uvođenje prakse održivosti

• omogućava potrošačima da prepoznaju ona poduzeća koja nastoje uvesti praksu održivosti u svoje djelovanje (Cooper i sur., 2005, str. 588)

Smatra se kako će turistički lanci vrijednosti u budućnosti imati jako veliku ulogu. Turistička poduzeća polako će uvidjeti važnost suradnje s ostalim sudionicima što će povećati poslovnu učinkovitost i međusobnu komunikaciju. Svaki dio turističkog proizvoda čini određenu poduzetničku aktivnost koja može biti uspješna samo ako su svi dijelovi međusobno povezani i koordinirani sadržajem, kvalitetom, cijenom i drugim (Bartoluci, 2013, str. 285). I svjetske sportske institucije također često naglašavaju koliko je važno voditi računa o održivosti sporta. Održivost sporta uglavnom se naglašava potrebom obuhvaćanja „tri stupa“ – socijalnog, prirodnog i ekonomskog (Breslauer i sur., 2016). Ovdje je ključna i uloga kvalitetnog i stručnog kadra koji prije svega savršeno dobro poznaje strukturu sporta kako bi uopće mogao ponuditi kvalitetne sportske programe i koji će voditi brigu o isplativosti investicija.

U primjeni poduzetništva u turizmu osobito je važan model javno-privatnog partnerstva koji ima brojne specifičnosti. U turizmu se turističkim proizvodom valoriziraju privatna, ali i javna dobra (prirodni resursi, kulturno-povijesna baština, infrastrukturni objekti i dr.), pa je nužno sudjelovanje i javnog i privatnog sektora (Bartoluci, 2013, str. 312).

3. POTREBE I MOGUĆNOSTI RAZVOJA SPORTSKOG TURIZMA U HRVATSKOJ

3.1. Odnos turizma i sporta

Poveznica između ovih dviju društvenih pojava datira još iz drevnih vremena, iz vremena antičke Grčke kada se primjerice putovalo na velike sportske priredbe.



Turizam i sport ne samo da su postali dvije vrlo popularne, globalne, društvene aktivnosti koje su se izrazito razvile od dvadesetog stoljeća do danas, već su obje aktivnosti postale dio naše globalne kulture. Nositelji tih dviju pojava u pravilu su isti subjekti. Evidentno je da broj međunarodnih putovanja kontinuirano raste, i to značajnim stopama rasta, „geografska raširenost i broj putovanja povezanih sa sportom rastu eksponencijalno“ i postaju jednim od najbrže rastućih oblika turizma koji bilježi procijenjene stope rasta od oko 10 % godišnje. Prema istraživanju North American convention of tourism bureaus smatra se da sport ostvaruje 25 % svih turističkih prihoda. U drugome je istraživanju izračunato da izravan doprinos sportskih aktivnosti u turizmu čini 32 % (Bartoluci i sur., 2007, str. 11). I turizam i sport komplementarni su dijelovi industrije slobodnog vremena. Činjenica da su turizam i sport međuovisne pojave i da imaju brojna zajednička interesna područja (De Villiers, 2001) potvrđuje razlog zbog kojega je moguće generalizirati trendove u razvoju turizma i povezati ih s globalnim trendovima razvoja sportskog turizma (Bartoluci i sur., 2007, str. 12).

Povezanost turizma i sporta prikazana je sljedećom shemom:

Shema 1: Povezanost turizma i sporta

Izvor: Hinch, T. & Higham, J.: Sport Tourism Development, Cromwell Press, Clevedon, 2004, str.18.

Iz ovog shematskog prikaza evidentna je međusobna zavisnost ovih dviju pojava, sport obuhvaća turističke aktivnosti, a turizam se, s druge strane, barem jednim dijelom, zasniva na sportu i rekreaciji. Važnu su ulogu kod jačanja ove poveznice odigrale promjene u društveno-ekonomskim odnosima jer su putovanja i bavljenje sportom postali dostupni širokom sloju ljudi, a ujedno je ovakav pristup postao središnji način životne filozofije. Osim prihvaćanja činjenice da su sport i putovanja postala dostupna svima, druga je ključna vrijednost promjene da su sport i putovanja postali središnji aspekti načina života (Kostelac i sur., 2016).

SPORT TURIZAM

86

3.2. Budućnost sportskog turizma u Hrvatskoj

S ciljem poboljšanja ponude te daljnjeg razvoja turizma, Vlada Republike Hrvatske u travnju 2013. godine donijela je Strategiju razvoja turizma Republike Hrvatske do 2020. godine. Ovaj strateški dokument posebno naglašava selektivne oblike turizma među kojima je i sportski turizam (Strategija razvoja turizma Republike Hrvatske do 2020. godine, 2013). S obzirom na komparativne prednosti koje imamo, sport i rekreacija bi se trebali zapravo promovirati kao jedan od ključnih proizvoda s obzirom na to da se može jednako uspješno razvijati u planinama, toplicama, ali i na moru.

Kada govorimo o hrvatskom turizmu u brojkama, u prvom tromjesečju 2015. godine zabilježeno je oko 1,4 milijuna noćenja što je za 18,7 % više nego u istom razdoblju prethodne godine. Rezultat je to povećanja broja noćenja prije svega inozemnih gostiju (stopa rasta blizu 26 %), ali i ukupnih noćenja domaćih gostiju (stopa rasta 9 %). Izraženo u apsolutnim iznosima to znači da su inozemni gosti ostvarili 174 tisuće, a domaći blizu 48 tisuća više noćenja nego u istom razdoblju 2014. godine (Turizam u brojkama u 2015., 2016). Iz ovih je podataka vidljivo kako je turizam zaista najveća svjetska industrija i koliku važnost ima i u ukupnome gospodarstvu Hrvatske. Sve veće zanimanje turista za brojnim sportskim aktivnostima svakako ide u prilog razvoju sportskog turizma na našim prostorima, stoga je cilj ovdje upozoriti na mogućnosti razvoja tog oblika turizma u Hrvatskoj. Da bi neko područje optimalno iskoristilo sve svoje resurse, u ovom slučaju resurse za razvoj sportskog turizma, mora poznavati svoju ponudu, ali i spoznati karakteristike buduće turističke potražnje kako bi svoje napore usmjerila prema pravom tržišnom segmentu na odgovarajući način. Prema podacima Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka Republike Hrvatske 2002. godine sportske je manifestacije u Hrvatskoj posjetilo 91 555 posjetitelja, od čega 32 % stranih (Bartoluci i sur., 2007, str. 103). Ovakve i slične manifestacije svakako bi trebalo dodatno poticati s obzirom na to da je sport vrlo snažan promotor Hrvatske u svijetu. U planinskim predjelima Hrvatske postoje prirodni i drugi preduvjeti za razvoj sportskog turizma, od planinarenja, skijanja, trčanja i sl. Već imamo postojeću infrastrukturu koju bi trebalo adaptirati, negdje i u potpunosti izgraditi nove sportsko-rekreacijske objekte i prateće sadržaje te omogućiti bolju prometnu povezanost. Mogućnosti za razvoj sportskog turizma postoje i na moru i u toplicama. Na hrvatskom dijelu jadranske obale nalazi se brojni sportski tereni koji nisu adekvatni za korištenje tijekom cijele godine. Izgradnja novih i adaptacija postojećih omogućila bi potpunije iskorištavanje turističkih kapaciteta u predsezoni i posezoni. Toplice bi primjerice mogle kombinirati neke sportske programe s programima zdravstvenog turizma, za oporavak sportaša, osoba koje se sportom bave rekreativno, osoba s invaliditetom i sl. (Bartoluci i sur., 2007). Dosadašnja iskustva u Hrvatskoj, kao i u drugim razvijenim receptivnim turističkim zemljama, pokazala su da ulaganja u razvoj sportskog turizma pridonosi unapređenju ukupne kvalitete turizma. Ekonomska osnova sportsko-rekreacijskih programa može biti nov izazov poduzetnicima za razvoj sportskog turizma u Hrvatskoj (Bartoluci i sur., 2007).



4. ZAKLJUČAK

Pojavni oblici i sadržaji suvremenog turizma najuže su vezani za kompleks turističkih potreba i turističkih motiva koji utječu na stvaranje različitih segmenata turističke potražnje. Zadovoljavanje potražnje, odnosno njezinih potreba i motiva, izravno je ovisno o specifičnosti turističkih regija koje određuju obilježja svakog turističkog putovanja i aktivnosti u njegovom okviru (Geić, 2007, str. 111). Obilježje „pratećeg sadržaja“ godinama su pratili sport i rekreaciju. Međutim, u okriljima suvremenog turizma s vremenom su postali neizostavni dio turističke ponude i jedan od bitnih motiva prilikom odabira destinacije koja se želi posjetiti. Zahvaljujući upravo svojoj atraktivnosti, medijskoj eksponiranosti i popularnosti koju uživa, sport je vrlo pogodan za razne poduzetničke pothvate. Razvoj pak sportskog turizma na nekom području pridonosi produženju turističke sezone, prevladavanju sezonskog karaktera turizma te porastu izvanpansionske potrošnje. Da bi se uopće stvorila sportsko-rekreacijska ponuda i da bi se njome učinkovito upravljalo ključna je uloga menadžmenta na svim razinama, bilo da se radi o turističkim organizacijama i institucijama, lokalnoj zajednici ili državi. Sve je veći broj destinacija koje u svoje razvojne planove turizma uključuju specifične oblike turizma kako bi unaprijedili raznolikost i kvalitetu turističke ponude. Ne postoji jedinstveni model razvoja sportsko-rekreacijskog turizma koji je svugdje primjenjiv jer oni ovise prvenstveno o prirodno-geografskim karakteristikama određenog prostora. Uključivanjem sporta u turizam stvara se jedno dodatno tržište za sportske proizvode i opremu, razvija se trgovina sportskih proizvoda, a jednako tako razvija se i industrija i graditeljstvo sportskih objekata. Međutim, razvoj sportsko-rekreacijskog turizma, ali i svakog drugog specifičnog oblika turizma, potrebno je uskladiti s ukupnim razvojnim planovima turizma određenog područja respektirajući pritom i komparativne prednosti nekog područja i ocjenu ekonomske vrijednosti njegova razvoja.

88

SPORT TOURISM AS PART OF DEVELOPMENT OF SUSTAINABLE ENTREPRENEURSHIP

Martina Petrović, dipl. oec., University College of Management and Design AspiraMike Tripala 6, 21000 Split, CroatiaE-mail: [email protected]

Dražen Knezović, dipl. oec., University College of Management and Design AspiraMike Tripala 6, 21000 Split, Croatia


Majda Todorović, prof., University College of Management and Design AspiraMike Tripala 6, 21000 Split, CroatiaE-mail: [email protected]

ABSTRACT

In the last few years tourism has become one of the most significant economic activities in Croatia, and is an important part of staying in a tourist destination. One of the aims in the development of Croatian tourism is definitely widening the existing offer even beyond the main tourist season. In order to achieve this aim it is necessary to develop new forms of tourist offer and products within sport tourism. As one specific type of tourism, sport tourism offers certain benefits to destinations which incorporate it in their development and strategic plans. The same might be implemented as a direction of tourism development of all Croatian regions. Croatia has to recognise the above mentioned. To start with, it needs to innovate sport and tourist offer according to modern requests of tourist demand. It is essential to improve cooperation between public and private sector and legislative body which will enable private sector to invest in that type of tourist offer. The aim of this work is to show potentials of sport tourism and its role in the development of the whole tourism in Croatia. Thanks to attraction and popularity which sport enjoys, this type of tourism is ideal for development of sustainable entrepreneurship.

Keywords: entrepreneurship; sport; tourism; tourist product



LITERATURA

1. Bartoluci, M. (2003). Ekonomika i menadžment sporta. Zagreb: Informator.

2. Bartoluci M. i Škorić, S. (2009). Menadžment u sportu. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

3. Bartoluci, M. i sur. (2004). Management u sportu i turizmu. Zagreb: Kineziološki fakultet sveučilišta u Zagrebu.

4. Bartoluci, M., Čavlek, N. i sur. (2007). Turizam i sport: razvojni aspekti. Zagreb: Školska knjiga.

5. Breslauer, N., Hublin, T. i Breslauer, N. (2016). Utjecaj inovacijskih tehnologija na poduzetništvo, sport i turizam. U N.Breslauer (ur.), Inovacije, tehnologije, edukacija i menadžment: 4. Međunarodna konferencija, Sv. Martin na Muri, 14. i 15. travnja, 2016.: zbornik radova: Vol. 4(4). 4. Međunarodna konferencija (str. 189-194). Čakovec: Međimursko veleučilište u Čakovcu.

6. Buble, M. i Buble, M. (2014). Poduzetništvo. Split: Visoka škola za menadžment i dizajn Aspira.

7. De Villiers, D. (2001). Sport and tourism to stimulate development. Barcelona: Address at the World Conference on Sport and Tourism.

8. Geić, S. (2016). Međunarodni turizam, osnove, organizacija, ekonomika. Split: Visoka škola za menadžment i dizajn Aspira.

9. Hinch, T. i Higham, J. (2004). Sport tourism development. Clevedon: Channel View Publications.

10. Kostelac, D., Jeremić, Z. i Priskić, E. (2016). Pristup projektnog menadžmenta na projektu u sportskom turizmu. U N.Breslauer (ur.), Inovacije, tehnologije, edukacija i menadžment: 4. Međunarodna konferencija, Sv. Martin na Muri, 14. i 15. travnja, 2016.: zbornik radova: Vol. 4(4). 4. Međunarodna konferencija (str. 240-244). Čakovec: Međimursko veleučilište u Čakovcu.

11. Ministarstvo turizma (2013). Strategija razvoja turizma Republike Hrvatske do 2020. godine. Zagreb: Ministarstvo turizma. Preuzeto s http://www.mint.hr/UserDocsImages/130426-Strategija-turizam-2020.pdf (22.08.2016.)

12. Ministarstvo turizma (2016). Turizam u brojkama 2015. Zagreb: Ministarstvo turizma. Preuzeto s http://www.iztzg.hr/UserFiles/file/institut/Hrvatski-turizam-u-brojkama-2015-Broj-01.pdf (22.08.2016.)

13. Nakić, J, Stilin, A. i Tomljenović, Lj. (2015). Istraživanje interesa za razvoj poduzetništva u sportu. U S. Hirnig (ur.), Zbornik veleučilišta u Rijeci: Vol. 3, No. 1, (str. 1-14). Rijeka: Veleučilište u Rijeci.


MOTIVACIJA STUDENATA ZA UČENJE POSLOVNOG ENGLESKOG JEZIKA

Antonia Tudor, prof., Visoka škola za menadžment i dizajn Aspira Ulica domovinskog rata 65, Split, Hrvatska

Telefon: +38521 382 802, e-mail: [email protected]

Sandra Kovačević, prof., Visoka škola za menadžment i dizajn AspiraUlica domovinskog rata 65, Split, Hrvatska


Ada Reić, mag. soc., Visoka škola za menadžment i dizajn AspiraUlica domovinskog rata 65, Split, Hrvatska


SAŽETAK

U ovom je članku prikazano istraživanje stavova studenata prema učenju engleskog jezika na Visokoj školi za sportski i turistički menadžment, odnosno što ih motivira za njegovo učenje. Mnogi su lingvisti u svojim istraživanjima motivaciju podijelili u razne skupine, međutim lingvisti Lambert i Gardner, koji su proveli opsežna istraživanja na temu motivacije, podijelili su je na dvije skupine, integrativnu i instrumentalnu. Cilj je ovog istraživanja prikazati zasnivaju li studenti motivaciju za učenje engleskog jezika na integrativnoj motivaciji, tj. potrebi da nauče ne samo jezik, nego upoznaju i kulturu i običaje zemlje u kojoj se taj jezik govori ili na instrumentalnoj motivaciji, tj. želji da nauče jezik kako bi postigli određeni cilj. Polazna je pretpostavka da je zasnivaju na instrumentalnoj motivaciji. Uvodni dio rada donosi pregled istraživanja i zaključaka eminentnih lingvista koji su se bavili temom motivacije te se raspravlja o važnosti motivacije studenata. U nastavku su doneseni analiza i rezultati anketnog upitnika provedenog na uzorku od 41 studenta s ciljem ukazivanja na koji način pristupiti nastavi engleskog jezika na visokoj školi. Rezultati provedenog istraživanja potvrdili su polaznu pretpostavku jer je visok postotak studenata izrazio pozitivan stav prema tvrdnjama koje se odnose na instrumentalnu motivaciju, no pokazalo se da na neke tvrdnje vezane uz integrativnu motivaciju studenti također pokazuju pozitivan stav. Međutim, integrativna motivacija ipak je zastupljena u manjem obimu. Ovim je utvrđeno da je u nastavi potrebno poticati integrativnu motivaciju jer studenti trebaju poznavati i kulturu i običaje jezika kojeg uče kako bi postali dio poslovnog svijeta.

Ključne riječi: engleski jezik; integrativna motivacija; instrumentalna motivacija; studenti sportskog i turističkog menadžmenta


92

1. UVOD

Poznavanje engleskog jezika postalo je gotovo neophodno u današnje vrijeme tehnologije i interneta kojima smo povezani s ljudima diljem svijeta. Postalo je neophodno na putovanjima i otkrivanju novih zemalja, kultura i običaja, kao i gledanju filmova i slušanju omiljene glazbe. U traženju posla svakako je poželjno poznavati najmanje dva strana jezika. Svaki će poslodavac to cijeniti, a otvorit će se vrata i za mnoge druge poslovne prilike. Međutim, učenje stranih jezika pomaže i povećanju razumijevanja stranih kultura i upoznaje učenike s novim vrijednostima, običajima i idejama. Poznavanje drugog jezika povećava globalno razumijevanje. Postoji još mnoštvo primjera koji nam pokazuju da je komunikacija na stranom jeziku, osobito engleskom, postala svakodnevna potreba. Svi navedeni primjeri trebali bi motivirati učenike, bili oni studenti, odrasli ili djeca, za učenje engleskog jezika.

Motivacija je jedan od najvažnijih čimbenika u procesu učenja kojem je posvećeno puno pozornosti i istraživanja u okviru psihologije obrazovanja. Unatoč tome, teško ju je definirati i mjeriti, stoga i predstavlja izazov brojnim lingvistima i znanstvenicima koji se njome bave. Najčešće se definira kao skup procesa koji je odgovoran za intenzitet, smjer i upornost u nastojanjima da se postigne neki cilj. Jedna je od važnih pretpostavki za uspješno i trajno učenje stranog jezika motiviranost učenika ili studenata. Jedan od začetnika u istraživanju motivacije za učenje stranog jezika, kanadski društveni psiholog R. Gardner, motivaciju definira kao stupanj do kojeg se pojedinac trudi naučiti jezik radi interesa i zadovoljstva koji iz toga proizlazi (Gardner, 1985). U svojoj knjizi Social psychology and second language learning: The role of attitudes and motivation definira motivaciju za učenjem drugog jezika kao kombinaciju triju komponenti, a to su trud, želja i pozitivan stav prema učenju drugog jezika. Gardner i Lambert proveli su brojna istraživanja na temu motivacije te su se složili da se motivacija može podijeliti u dvije glavne skupine: integrativnu i instrumentalnu (Gardner i Lambert, 1972). S njima su se složili i mnogi drugi lingvisti i psiholozi.

2. INTEGRATIVNA I INSTRUMENTALNA MOTIVACIJA

Kao što smo prethodno spomenuli, začetnici u istraživanju motivacije za učenjem drugog jezika smatraju se psiholozi R. Gardner i W. Lambert. U svojim su istraživanjima zaključili da je motivacija odgovorna za pojačavanje ili sprječavanje interkulturalne komunikacije.

Integrativnu motivaciju čine motivacija pojedinca, odnosno trud, želja i pozitivan stav prema učenju jezika, kao i integrativnost, odnosno zanimanje za kulturu i društvenu zajednicu jezika koji se uči (Gardner, 2007). Ona omogućuje učenicima da se poznavanjem određenog stranog jezika lakše uklope u društveno okruženje tog govornog područja. Integrativno motivirana osoba uči strani jezik kako bi se što bolje uklopila u određeno društvo i postala njegov član. Gardner također naglašava da kulturni kontekst definitivno može utjecati na pojedinca jer će pojedinac u okviru

Tudor, A., Kovačević, S., Reić, A.: Motivacija studenata za učenje poslovnog engleskog jezika


određenog kulturnog okružja formirati stavove o vrijednosti i smislenosti učenja jezika te očekivanja što se može, a što ne može postići njegovim učenjem. Prema istraživanjima Dörnyeija i Schmidta, učenici koji izaberu integrativnu motiviranost umjesto instrumentalne pokazuju viši nivo intenziteta motivacije. Kada osoba osjeća potrebu za poistovjećivanjem s kulturom skupine čiji se jezik uči te ju poveže s trudom da se taj cilj postigne i željom da se taj jezik nauči, tada se radi o pravoj integrativnoj motivaciji.

Instrumentalna motivacija izražena je kod osoba koje uče drugi ili strani jezik kako bi postigli određeni cilj, npr. prednost pri zapošljavanju, bolju ocjenu na ispitu, kako bi lakše shvatili stručnu literaturu ili gledali filmove na stranom jeziku. Dörnyei smatra da je instrumentalna motivacija ta koja dovodi do uspjeha u učenju stranog jezika jer često učenici nemaju kontakt sa zajednicom koja taj jezik govori, stoga ne mogu ni formirati određeni stav prema njoj, njenoj kulturi i jeziku (Dörnyei, 2001). Instrumentalna motivacija često je jačeg intenziteta od integrativne, ona je potaknuta praktičnim razlozima pa će i dovesti do uspjeha prije nego integrativna motivacija, međutim ona traje mnogo kraće. Učenik može istovremeno biti integrativno i instrumentalno motiviran jer jedna vrsta motivacije ne isključuje drugu. Međutim, često je jedna izraženija od druge.

U kasnijim izdanjima Gardner razlikuje druge vrste motivacija za učenje stranog jezika, a to su motivacija za učenje jezika (engl. language learning motivation) i razredna motivacija (engl. classroom learning motivation) te dvije vrste konteksta koje vrše utjecaj na motivaciju: kulturni i obrazovni (edukacijski) kontekst (Gardner, 2007, 2010). Kulturni kontekst utječe na jezično postignuće pojedinca jer je ono neizostavni dio pojedinca. Kultura oblikuje stavove, vjerovanja, očekivanja pojedinca i slično. Obrazovni kontekst proizlazi iz obrazovnog sustava koji može utjecati na pojedinca kvalitetom sustava, kompetencijom nastavnika, kurikulumom i slično.

Prema Dörnyeiu, Gardnerova teorija previše je pojednostavljena i svedena na dvije vrste motivacije (Dörnyeiu, 2005). On stavlja težište svog istraživanja na stvarne situacije učenja u razredima, a ne na proučavanje motivacije kod čitavih zajednica. Međutim, ni on ne zanemaruje činjenicu da motivacija ovisi o raznim društvenim situacijama, dakle ne zanemaruje teoriju integrativne motivacije. Za razliku od sociopsihološke etape istraživanja motivacije kojoj pripadaju istraživanja i teorije Gardnera i Lamberta, kognitivno-situativna etapa istraživanja motivacije i istraživanja lingvista Oxford i Shearina, Clémenta, Dörnyei i Noelsa te Mihaljević Djigunović pokazala su da, uz instrumentalnu integrativnu motivaciju, na učenje drugog jezika utječu i ostale vrste motivacije, kao što je razvijanje kulturne tolerancije, putovanja, želja za znanjem, sklapanje prijateljstava, uporaba medija, traženje osobnih izazova i slično (Oxford i Shearina,1994, Clément, Dörnyei i Noels, 1994, Mihaljević Djigunović, 1999). Međutim, Gardner upozorava da su to samo nepovezani razlozi, a ne i vrste motivacije (Gardner, 2007). Procesno-usmjerena etapa istraživanja motivacije motivaciju shvaća kao proces koji se s vremenom mijenja, stoga je bilo potrebno objasniti stalne temporalne promjene u motivaciji (Dörnyei, 2001, Ushioda, 1996). Posljednju etapu u istraživanju motivacije Dörnyei i Ushioda nazivaju socio-dinamičnom (Dörnyei i Ushioda, 2011). Do njega je doveo status engleskog jezika

94

kao glavnog jezika za međunarodnu komunikaciju koji suvereno vlada svim ostalim jezicima pa se počela istraživati motivacija za učenje engleskog jezika kao svjetskog jezika, i s druge strane, motivacija za učenje ostalih stranih jezika.

Očito je da su navedene teorije i pristupi nastali iz podjele motivacije na dvije velike skupine: instrumentalnu i integrativnu i da većina lingvista u svojim istraživanjima kao polaznu točku ili kao zaključak kojem se vraćaju uzimaju podjelu Gardner i Lamberta.

2.1. Integrativna motivacija i shvaćanje kulture u nastavi poslovnog engleskog jezika

Integrativna motivacija, između ostalog, podrazumijeva motiviranje studenata za upoznavanje kulture i društvene zajednice jezika koji se uči. Tradicionalan pristup poučavanju kulture temelji se na činjenicama o stanovnicima i zemljama u kojima se engleski jezik govori kao materinski jezik. Međutim, promjene u statusu i ulozi engleskog jezika na međunarodnoj razini dovele su i do promjena u ciljevima i metodama poučavanja (McKay, 2002). Engleski jezik ne može se više povezivati samo s engleskim govornim područjem pa se na isti način poučavanje o kulturi također ne može izjednačavati s kulturom anglosaksonskog svijeta. Velika većina učenika, pa tako i studenata, neće koristiti engleski jezik samo za komunikaciju s izvornim govornicima, nego će ga koristiti i kao međunarodni jezik za komunikaciju s onima kojima engleski jezik nije materinski jezik (Vodopija-Krstanović, 2007).

Kada je riječ o nastavi poslovnog engleskog jezika na studiju sportskog i turističkog menadžmenta, poučavanje o različitim kulturama od iznimne je važnosti. Uspjeh u poslovnom svijetu današnjice sve više ovisi o jezičnim kompetencijama, kao i o poznavanju kultura različitih naroda. Integrativna se motivacija tako ostvaruje osvještavanjem studenata o stvarnim jezičnim situacijama. Oni će u svom budućem zanimanju komunicirati u velikoj mjeri s klijentima koji nisu s engleskog govornog područja i važno je da im se to osvijesti. U tom smislu, poznavanje različitih kultura ključno je kako bi u komunikaciji, i verbalnoj i neverbalnoj, postigli pozitivan dojam i postavili sebi dobre temelje za poslovni uspjeh. Na primjer, sportski će menadžer vrlo često biti u doticaju s različitim zemljama u kojima se možda cijeni drugačija hijerarhija u poslovnom svijetu, u kojima se na drugačiji način dogovaraju važni poslovi, u kojima se nivo formalnosti ne podudara s onim na koji su navikli u svom okružju. Također, dobar menadžer u turizmu znat će upotrijebiti svoja znanja o različitim kulturama i prezentirati svoje znanje, pozdrav, gestu ili čak jelo koje može učiniti razliku kod njegovog klijenta te mu osigurati uspjeh. Na poslovnim sastancima internacionalnog tipa jako je važno pokazati poznavanje i poštovanje različitih običaja i kultura. To je ono što čini razliku između onoga koji govori engleski jezik i onoga koji ga koristi u svrhu postizanja što bolje komunikacije. Tako engleski jezik postaje alat kojim se postiže uspjeh i koji otvara vrata u svijet.

Studenti koji slušaju kolegij Poslovni engleski jezik, trebali bi imati priliku steći vještine koje će im pomoći u poslovnom svijetu. Engleski jezik više ne možemo



vezati samo uz anglosaksonsku kulturu jer je on nadrastao jednu kulturu i postao univerzalan. Kada se studentima na ovakav način predoči važnost učenja o kulturi, nesumnjivo se kod njih pobuđuje integrativna motivacija.

3. ISTRAŽIVANJE MOTIVACIJE ZA UČENJE ENGLESKOG JEZIKA

3.1. Cilj istraživanja

Cilj je ovog istraživanja istražiti vrstu motivacije za učenje engleskog jezika kod studenata Visoke škole za menadžment i dizajn Aspira. Pri tom će se ispitati imaju li studenti izraženiju integrativnu motivaciju, tj. žele li naučiti jezik da bi upoznali kulturu i običaje zemalja u kojima se engleski jezik govori te da bi postali dio globalizacijskih procesa u kojima engleski uživa status najvažnijeg svjetskog jezika koji se govori gotovo svugdje na svijetu ili su potaknuti instrumentalnom motivacijom. To bi značilo da uče engleski jezik kako bi postigli određeni cilj, kao što je npr. lakše zaposlenje.

Polazna je pretpostavka da je kod studenata izraženija instrumentalna motivacija, tj. da studenti uče engleski jezik iz praktičnih razloga, dok bi integrativna motivacija bila znatno manje izražena jer u današnjim uvjetima studiranja i rada osobe trebaju poznavati engleski jezik radi lakšeg obavljanja svakodnevnih obaveza, ali i zbog zaposlenja ili napredovanja na poslu.

3.2. Uzorak

U anketnom upitniku Motivacija za učenje engleskog jezika sudjelovalo je ukupno 41 student/ica, od čega 22 muške i 19 ženskih osoba (u postotcima 54 % muškaraca naspram 46 % žena). Prosječna je dob studenata koji su sudjelovali u anketnom upitniku od 19 do 23 godine, čak 73 % ispitanika pripada toj kategoriji. Najviše je sudionika u kategoriji od 20 godina – 27 %. Najmlađi sudionik/ca je u dobi od 19 godina, a najstariji/a u dobi od 46 godina.

Stupanj obrazovanja ispitanika gotovo je u potpunosti srednja stručna sprema, samo jedan ispitanik ili ispitanica ima visoku stručnu spremu, preciznije doktorat. Što se radnog statusa tiče, velika je većina studenata nezaposlena (76 %), dok je ostalih 24 % zaposleno.

Među općim podacima zanimalo nas je koliko godina ispitanici uče engleski jezik. Prosječne godine učenja engleskog jezika među studentima su između 10 i 13 godina, ukupno je u toj kategoriji 62 % studenata, s tim da unutar te kategorije najviše njih uči engleski jezik 12 godina – 33 %. Ukupno gledano, mnogo je više studenata koji engleski jezik uče više od deset godina, nego onih koji ga uče manje od deset godina (25 % studenata). Odstupanje od dobivenog prosjeka je tek kod troje ispitanika, jedna osoba navodi da nije ranije učila engleski jezik, jedna ga uči tek dvije godine, a jedna osoba ističe da engleski jezik uči već 40 godina!

96

U anketnom upitniku ispitanici su odgovorili i na pitanje poznaju li još neki jezik, osim engleskog. Najzastupljeniji drugi strani jezik koji studenti govore jest talijanski (43 %), sljedeći jezik trećinski zastupljen jest njemački koji poznaje 35 % ispitanika. Francuski jezik poznaje samo 8 % studenata, španjolski tek 5 %, kao i poljski. Od ostalih jezika navedeni su još ruski, portugalski i makedonski, u iznimno malom postotku, odnosno svaki od njih poznaje samo jedna ispitana osoba.

3.3. Metodologija

Istraživanje je provedeno pomoću anketnog upitnika koji se sastoji od dva međusobno povezana dijela (Prilog 1). U prvom se dijelu od studenata tražilo da ispune opće podatke o spolu, godištu, godinama učenja engleskog jezika, zaposlenju i učenju drugog jezika. Za mjerenje integrativne i instrumentalne motivacije korišten je upitnik s 18 tvrdnji od kojih se polovica odnosi na instrumentalnu, a polovica na integrativnu motivaciju. Studenti su izražavali svoje stavove koristeći se ljestvicom od 5 stupnjeva na Likertovoj ljestvici. Svoje slaganje ili neslaganje s tvrdnjama izražavali su zaokruživanjem broja od 1 do 5, s tim da 1 znači da se uopće ne slažu s tvrdnjom, 2 da se uglavnom ne slažu, 3 da nemaju određeni stav, 4 da se uglavnom slažu i 5 da se sasvim slažu s tvrdnjom.

Pri izradi upitnika koristila su se istraživanja lingvista i psihologa na temu motivacije te su se tvrdnje formirale prema podjelama koje su utvrđene njihovim istraživanjima. Međutim, kod sastavljanja anketnih tvrdnji u obzir su se uzeli i stavovi studenata prema učenju engleskog jezika koje su usmeno izrazili na nastavi.

Prilog 1 Anketni upitnik

ANKETNI UPITNIK:

Opći podaci:

Dob : _________________________

Spol: M / Ž

Radni status: zaposlen-a / nezaposlen-a

Završen stupanj obrazovanja: __________________________

Koliko godina učite engleski jezik? __________________________

Poznajete li neki drugi strani jezik? da / ne

Ako je odgovor da, molimo navedite koji _____________

Upute: Molimo da procijenite u kojoj se mjeri (ne) slažete s navedenim tvrdnjama.



Učim engleski jezik...

Uop

će s

e ne

sl

ažem

Ugl

avno

m s

e ne

sla

žem

Nem

am

utvr

đen

stav

Ugl

avno

m s

e sl

ažem

U p

otpu

nosti

se

sla

žem

…jer je zanimljiv jezik 1 2 3 4 5

…jer mi lijepo zvuči 1 2 3 4 5

… jer obogaćuje čovjekovo znanje 1 2 3 4 5

… jer je znanje dio opće kulture 1 2 3 4 5

… jer želim upoznati anglosaksonsku kulturu 1 2 3 4 5

… jer anglosaksonski svijet određuje naše doba i želim biti dio modernog društva 1 2 3 4 5

… jer većina ljudi u svijetu komunicira engleskim jezikom 1 2 3 4 5

… jer preko njega pratim medije 1 2 3 4 5

… jer želim čitati književna djela u origi-nalu 1 2 3 4 5

… jer želim gledati filmove bez titlova 1 2 3 4 5

… jer se pri zapošljavanju najviše traži en-gleski jezik 1 2 3 4 5

… jer će mi omogućiti napredovanje u budućem poslovanju 1 2 3 4 5

… jer mi je potreban u svakodnevnom korištenju računala i interneta 1 2 3 4 5

… zbog razumijevanja stručne literature 1 2 3 4 5

… jer će mi trebati u daljnjem školovanju 1 2 3 4 5

… jer ću dobiti bolju ocjenu iz kolegija 1 2 3 4 5

… radi osobne želje za napredovanjem 1 2 3 4 5

…jer volim putovati i to je jezik na kojem se mogu sporazumjeti u većini zemalja 1 2 3 4 5

Izvor: Likertova ljestvica

98

3.4. Analiza stavova studenata o navedenim tvrdnjama vezanim uz motivaciju za učenje engleskog jezika

Ispitanicima je u anketnom upitniku ponuđeno 18 različitih tvrdnji, izjava koje se odnose na motivaciju za učenje engleskog jezika. Njihov je zadatak bio procijeniti, na ljestvici od 1 do 5 (gdje je 1 – nimalo se ne slažem i 5 – u potpunosti se slažem), vlastiti stupanj slaganja s navedenim tvrdnjama. Ispitanici su za svaku tvrdnju mogli zaokružiti samo jednu ocjenu.

Tvrdnja o razlozima i motivaciji učenja engleskog jezika s kojom se najviše ispitanika u potpunosti slaže, čak 90 % ispitanika, jest tvrdnja Učim engleski jezik jer će mi omogućiti napredovanje u budućem poslovanju. Za istu su tvrdnju ostali ispitanici istaknuli da se uglavnom slažu – 10 % ispitanika, a nitko od njih nije naveo da se s ovom tvrdnjom ne slaže u bilo kojoj mjeri ili da o istoj nema utvrđen stav.

Ispitanici se, nadalje, velikom većinom u potpunost i slažu s još dvije tvrdnje o učenju engleskog jezika. S tvrdnjom Učim engleski jer je njegovo znanje dio opće kulture njih 83 % u potpunosti se slaže, a ostalih 17 % pripadnici su kategorije uglavnom se slažem. Nitko od ispitanika nije iznio neslaganje s ovom tvrdnjom.

Engleski jezik učim jer većina ljudi u svijetu komunicira engleskim jezikom – s ovom se izjavom također slaže 83 % ispitanika u potpunosti, no za razliku od potonje, dvoje se ispitanika ne slaže, i to jedna osoba ističe potpuno neslaganje, a druga djelomično neslaganje. Ostali ispitanici, njih 12 % uglavnom se slažu s navedenom tvrdnjom.

Ispitanici se većinski, u postotku od 76 %, slažu sa stavom da engleski jezik uče jer obogaćuje čovjekovo znanje, kao i s tvrdnjom da se pri zapošljavanju najviše traži engleski jezik. Za obje tvrdnje ne postoji neslaganje, dok u obje postoji jedan ispitanik ili ispitanica koji/koja nema utvrđen stav o tvrdnji. Tvrdnja da engleski uče jer se traži pri zapošljavanju može se usporediti s tvrdnjom s kojom su ispitanici u najvećoj mjeri potvrdili da uče jezik radi napredovanja u budućem poslovanju. Zanimljivo je primijetiti da u većem postotku ispitanici smatraju da će im pomoći u napretku u poslu, nego pri samom zapošljavanju, no da bismo znali točno uzroke ovakvih stavova, bilo bi potrebno ispitati što smatraju ključnim čimbenicima pri zapošljavanju.

S tvrdnjom da uče engleski jezik jer im je potreban u svakodnevnom korištenju računala i interneta u potpunosti se slaže 73 % ispitanih studenata i studentica. S obzirom na prosječnu dob ispitanika 20-ak godina i pripadnost takozvanoj generaciji Z, generaciji poznatoj i pod nazivom internet generacija, za očekivati je kontinuirana i velika upotreba računala, kao i korištenje engleskog jezika kao glavnog računalnog jezika. S ovom tvrdnjom ne postoji neslaganje kod ispitanika, no dvoje ispitanika nemaju utvrđen stav o ovoj tvrdnji. Ostalih 22 % ispitanih također se slaže s tvrdnjom da im je engleski jezik potreban pri korištenju računala i interneta, ali u manjoj mjeri (uglavnom se slažem).



Isti postotak ispitanika, 73 %, u potpunosti su izrazili slaganje s tvrdnjom da engleski jezik uče jer vole putovati i to je jezik na kojem se mogu sporazumjeti u većini zemalja svijeta. Ipak, 7 % ispitanih nema utvrđen stav, dok se jedna osoba uglavnom ne slaže s ovom tvrdnjom.

Većina ispitanika, 66 %, engleski jezik uči jer smatra da će im trebati u daljnjem školovanju. S istom se tvrdnjom uglavnom slaže 29 % ispitanika, dok se ostalih 5 % uglavnom ne slaže s tvrdnjom ili o istoj nema utvrđen stav.

Osobna želja za napredovanjem motivacija je i razlog zbog kojeg engleski uči 63 % ispitanih i s čim se ispitani u potpunosti slažu, dok se uglavnom s tvrdnjom slaže 34 % studenata. Neslaganja s tvrdnjom nema, a samo je jedna osoba navela da nema utvrđen stav po ovom pitanju.

Sljedeća tvrdnja koja je većinski zastupljena o razlozima učenja engleskog jezika jest Učim engleski jezik jer preko njega pratim medije, s postotkom od 51 % potpunog slaganja i 27 % koji se uglavnom slažu, dok 13 % ispitanika nema utvrđen stav o učenju engleskog jezika zbog uključivanja u medije, a njih dvoje se ne slaže s tvrdnjom.

Tvrdnja da engleski uče jer žele gledati filmove bez titlova zastupljena je kod 49 % studenata i s njom se u potpunosti slažu, dok se 34 % studenata uglavnom slaže. Čak 15 % studenata o ovome nema utvrđen stav, dok se samo jedna osoba ne slaže s tvrdnjom.

Mnogi studenti uče engleski jezik i zbog razumijevanja stručne literature – njih 46 %, dok se 36 % uglavnom slaže s navedenom tvrdnjom.

U istom postotku, 46 % studenata smatra da uče engleski i zbog dobivanja bolje ocjene iz kolegija (odnosi se na kolegij Poslovni engleski jezik) i s tom se tvrdnjom u potpunosti slažu, dok se uglavnom slaže 32 % ispitanika. Jedna se osoba s ovom tvrdnjom nimalo ne slaže, dok je gotovo 20 % ispitanika zastupljeno u kategoriji koja nema utvrđen stav.

Na tvrdnje Učim engleski jer je zanimljiv jezik i Učim engleski jer mi lijepo zvuči studenti su prilično slično odreagirali – oko trećine njih (29 % i 31 %) u potpunosti se slaže s ovom tvrdnjom, oko četvrtine studenata se uglavnom slaže (40 % i 45 %), dok njih 20-ak posto (21% i 26 %) nema utvrđen stav o ovim tvrdnjama. S prvom, kao i s drugom tvrdnjom ne slaže se po jedan ispitanik.

Tvrdnja Učim engleski jezik jer želim čitati književna djela u originalu naišla je na najviše neslaganja ispitanika – 7 % studenata nimalo se ne slaže s tvrdnjom, 20 % ispitanika uglavnom se ne slaže s tvrdnjom, dok više od trećine (37 %) nema utvrđen stav. Ipak, više od trećine (37 %) studenata slaže se s tvrdnjom, od toga 22 % slaže se u potpunosti.

Najraznolikiji odgovori studenata dobiveni su o sljedećim tvrdnjama: Učim engleski jer želim upoznati anglosaksonsku kulturu i Učim engleski jer anglosaksonski svijet određuje naše doba i želim biti dio modernog društva.

100

Prva tvrdnja, o učenju jezika zbog želje za poznavanjem kulture, u najvećem postotku (46 %) zastupljena je preko kategorije nemam utvrđen stav o tome. Nadalje, s istom se 17 % studenata u potpunosti slaže, a 19 % uglavnom se slaže. Najveću mjeru neslaganja s tvrdnjom iznijelo je 7 % studenata, dok se 9 % uglavnom ne slaže. Iako je i dalje postotak slaganja, kao i u svim drugim tvrdnjama, veći od postotka neslaganja, zanimljiv je iznimno visoki postotak nepostojanja utvrđenog stava o tvrdnji.

Gotova identična stvar dogodila se i s tvrdnjom Učim engleski jer anglosaksonski svijet određuje naše doba i želim biti dio modernog društva; 46 % studenata iznosi da nema utvrđen stav o tome, isti postotak (22 %) pojavljuje se u tvrdnjama u potpunosti se slažem i uglavnom se slažem. Neslaganje s tvrdnjom iznijela je desetina ispitanika od čega se većinski (8 %) u potpunosti ne slažu.

4. ZAKLJUČAK

Anketni upitnik proveden među studentima na Visokoj školi Aspira potvrdio je pretpostavku da je kod studenata izraženija instrumentalna motivacija naspram integrativnoj. Odgovori studenata potvrdili su pretpostavku da korištenje medija, mogućnost zaposlenja i činjenica da se engleskim jezikom može komunicirati s mnogim nacijama u svijetu čine najvažnije faktore koji potiču studente da savladaju i koriste engleski jezik. Također očekivano, studenti nisu prepoznali važnost uključivanja kulture kao čimbenika koji bi ih trebao motivirati za učenje engleskog jezika. Pitanja Učim engleski jer želim upoznati anglosaksonsku kulturu i Učim engleski jer anglosaksonski svijet određuje naše doba i želim biti dio modernog društva u najvećem su broju odrazila činjenicu da studenti o tome uopće ne razmišljaju i da nemaju stav o tim tvrdnjama. Iz navedenog možemo zaključiti da integrativna motivacija nije dominantna i ne pojavljuje se u velikoj mjeri među studentima.

Međutim, iako mnogo praktičnija i studentima bliža, instrumentalna motivacija ne bi trebala potisnuti integrativnu. Važno je studente osvijestiti o važnosti poznavanja različitih kultura jer njihov uspjeh u poslovnom okružju može uvelike ovisiti o njihovom poznavanju različitih kultura. U današnjem društvu poznavanje anglosaksonske kulture često se potiče u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju. Većina ispitanika uči engleski jezik već neko duže vrijeme i baš bi zato studenti na kolegiju Poslovni engleski jezik trebali spoznati važnost poznavanja drugih kultura s kojima se mogu susresti u svom daljnjem radu. Također, najviše pažnje trebalo bi se pridati onim kulturama koje su u velikoj mjeri različite od tradicije, kulture i običaja samih studenata, kao i kulturama s kojima će se vjerojatno najčešće susretati. Tako studente potičemo da razmišljaju šire i da spoznaju da jezik podrazumijeva ljude, sa svim svojim karakteristikama, navikama i običajima. Kada jednom uvide da će biti mnogo uspješniji ako uz znanje engleskog jezika pokažu poznavanje kulture određenog poslovnog partnera, integrativna motivacija zasigurno će biti mnogo zastupljenija. Na profesorima engleskog jezika je da im osvijeste tu činjenicu i da ih potaknu da postanu uspješni građani svijeta 21. stoljeća.



STUDENTS’ MOTIVATION FOR LEARNING BUSINESS ENGLISH

Antonia Tudor, prof., University College of Management and Design AspiraUlica domovinskog rata 65, Split, Croatia

Telephone: + 385 21 382 802, e-mail: [email protected]

Sandra Kovačević, prof., University College of Management and Design AspiraUlica domovinskog rata 65, Split, Croatia


Ada Reić, mag. soc., University College of Management and Design AspiraUlica domovinskog rata 65, Split, Croatia


ABSTRACT

This paper presents the research of students' attitudes toward learning English language at the University College of Sports and Tourism Management. Many linguists divided motivation into various groups in their research. However, linguists Lambert and Gardner, who conducted the most extensive research on the subject of motivation, divided it into two groups, integrative and instrumental. The aim of this study is to show if the students' motivation for learning English language is based on integrative motivation, i.e., the need to not only learn the language, but to get to know the culture and customs of the country where the language is spoken, or on instrumental motivation, i.e., the desire to learn language to achieve a particular goal. The initial assumption is that it is based on instrumental motivation. The introductory part contains a review of the research and conclusions of eminent linguists who dealt with the topic of motivation and discusses the importance of student motivation, as well. Afterwards, the analysis and results of survey conducted on a sample of 41 students are presented in order to point out how to approach English teaching at University College. Results of the study confirmed the initial assumption since a high percentage of students expressed a positive attitude towards the statements which support integrative motivation, but with a surprisingly high percentage of integrative motivation among students. Nevertheless, the integrative motivation is less common among students. This shows that integrative motivation should be encouraged in the classroom because students need to get to know the culture and customs of the language they are learning in order to become a part of the business world.

Keywords: English language; integrative motivation; instrumental motivation; sports and tourism management students

102

LITERATURA

1. Clément, R., Dörnyei, Z. i Noels, K. A. (1994). Motivation, self-confidence and group cohesion in the foreign language classroom. Language Learning. 44(3), 417-448.

2. Dörnyei, Z. (2001). Teaching and Researching Motivation. Harlow: Longman.

3. Dörnyei, Z. (2005).The Psychology of the Language Learner: Individual Differenc-es in Second Language Acquisition. Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

4. Dörnyei, Z i Schmidt, R. (2001). Motivation and second language acquisition. University of Havaii.

5. Dörnyei, Z. i Ushioda, E. (2011). Teaching and Researching Motivation (2nd ed.). Harlow: Longman.

6. Gardner, R. C. (1985). Social Psychology and Second Language Learning: The Role of Attitudes and Motivation. London: Edward Arnold.

7. Gardner, R. C. (2007). Motivation and second language acquisition. Porta Lin-guarum, 8, 9-20.

8. Gardner, R. C. (2010). Motivation and Second Language Acquisition. New York: Peter Lang.

9. Gardner, R. C. i Lambert, W. E. (1972). Attitudes and Motivation in Second Lan-guage Learning. Rowley, MA: Newbury House.

10. McKay, S. (2002). Teaching English as an International Language: Rethinking Goals and Approaches. Oxford: Oxford University Press.

11. Mihaljević Djigunović, J. (1999). Kako motivirani učenici uče strani jezik. Strani jezici 28(3-4), 191-196.

12. Oxford, R. L. i Shearin, J. (1994). Language learning motivation: Expanding the theoretical framework. Modern Language Journal 78(1), 12-28.

13. Ushioda, E. (1996). Learner Autonomy 5: The Role of Motivation. Dublin: Au-thentik.

14. Vodopija-Krstanović, I. (2007). Obrada i shvaćanje kulture u nastavi engleskog jezika. Jezik i identiteti, str. 689-698. Zagreb – Split: HDPL



PREFERIRANI NAČINI IMPLEMENTACIJE OBRAZOVANJA ZA PODUZETNIŠTVO U HRVATSKIM OSNOVNIM ŠKOLAMA

Mr. sc. Narcisa Manojlović, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku

Hvarska 4b, Zagreb, HrvatskaTelefon: +3851 6181 853, e-mail: [email protected]

Sonja Ivić, Osnovna škola „Vladimir Gortan" u RijeciKrimeja12, Rijeka, Hrvatska

Telefon: +385 51 235 716, e-mail: [email protected]

SAŽETAK

Uvođenje i provedba obrazovanja za poduzetništvo u europskim osnovnim i srednjim školama doveli su do razvoja različitih koncepcijskih, programskih i organizacijskih pristupa. Analizirajući način na koji je poduzetničko učenje ugrađeno u nacionalne kurikulume, utvrđeno je da u najvećem broju zemalja (EACEA, 2012) u osnovnim školama prevladava kroskurikularni pristup bez eksplicitnih poduzetničkih sadržaja ugrađenih u pojedinačne nastavne predmete. Nešto manje prisutno je integriranje poduzetničkih sadržaja u postojeće obvezne i/ili izborne predmete, odnosno kombinacija integriranja i kroskurikularnog pristupa. Posebni (poduzetnički) nastavni predmeti nisu uobičajena praksa kad su u pitanju osnovne škole, za razliku od općeg srednjoškolskog obrazovanja gdje su sva tri spomenuta vida poduzetničkog obrazovanja prisutna u velikoj mjeri. Anketnim istraživanjem čiji se rezultati prezentiraju u ovom radu ispitali smo koji su najprikladniji načini implementiranja obrazovanja za poduzetništvo u hrvatskim osnovnim školama, po mišljenju ravnatelja (reprezentativni uzorak od 271 ispitanika). Budući da se Nacionalnim okvirnim kurikulumom za opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje, kao i najnovijim reformskim dokumentima Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, obrazovanje za poduzetništvo predviđa kao međupredmetna tema, provjerili smo smatra li se to najboljim načinom njegove implementacije te u kojoj se mjeri preferiraju: ugrađivanje poduzetničkih sadržaja u programe pojedinih nastavnih predmeta, uvođenje posebnog izbornog predmeta, (u)vođenje vježbovne, učeničke zadruge, ostale izvannastavne aktivnosti, povremene druge odgojno-obrazovne aktivnosti (modularni programi, projekti, radionice), suradnja i susreti izvan škole (tematski dani/tjedni, obilasci, primjeri poduzetništva u praksi) i drugo. Također smo provjerili značajnost razlika u preferiranju pojedinih načina rada s obzirom na obilježja škola: veličinu škole, veličinu naselja i regiju u kojoj škola djeluje. Rezultati su analizirani u odnosu na polazišta spomenutih strateških dokumenata i dosadašnja


104 Manojlović, N., Ivić, S.: Preferirani načini implementacije obrazovanja za poduzetništvo u hrvatskim...

iskustva u području poduzetničkog učenja kako bi se došlo do određenih preporuka za daljnje unapređivanje ovog odgojno-obrazovnog područja.

Ključne riječi: obrazovanje za poduzetništvo; međupredmetna tema; osnovne škole; mišljenja ravnatelja


1. UVOD

Inicijativnost i poduzetnost smatraju se jednom od ključnih kompetencija koje su učenicima nužne za uspješno funkcioniranje u promjenjivim tržišnim uvjetima. Uvođenje i provedba obrazovanja za poduzetništvo u europskim osnovnim i srednjim školama doveli su do razvoja različitih koncepcijskih, programskih i organizacijskih pristupa. Analiza načina na koji je poduzetničko učenje ugrađeno u nacionalne kurikulume niza europskih zemalja (Eurydicesurvey2011, EACEA, 2012) pokazala je da u najvećem broju analiziranih zemalja u osnovnim školama prevladava kroskurikularni pristup, bez eksplicitnih poduzetničkih sadržaja ugrađenih u pojedinačne nastavne predmete. Nešto je manje prisutno integriranje poduzetničkih sadržaja u postojeće obvezne i/ili izborne predmete, odnosno kombinacija integriranja i kroskurikularnog pristupa. Posebni (poduzetnički) nastavni predmeti nisu uobičajena praksa kad su u pitanju osnovne škole, za razliku od općeg srednjoškolskog obrazovanja gdje su sva tri spomenuta vida poduzetničkog obrazovanja prisutna u velikoj mjeri.

Sukladno konceptu osam temeljnih kompetencija cjeloživotnog obrazovanja, utvrđenom u Europskom referentnom okviru (European Parliament and the Council of The European Union, 2006), u Hrvatskoj je Nacionalnim okvirnim kurikulumom za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, 2010) učenje za poduzetništvo postalo obvezno i trebalo se uključiti u sve predškolske i školske kurikulume. U Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (Narodne novine, broj 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13 i 152/14) u članku 27. stavku 5. utvrđeno je da se međupredmetni i/ili interdisciplinarni sadržaji i/ili moduli mogu ostvarivati u svim nastavnim predmetima i programima u koje je učenik uključen, a mogu se provoditi i kao posebni programi ili predmeti koje donosi ministar. Nacionalni okvirni kurikulum obvezuje odgojno-obrazovne ustanove (vrtiće, osnovne i srednje škole) da učenje poduzetništva provode kao međupredmetnu temu, ostavljajući im da sami razrade i osmisle načine na koji će ostvarivati poduzetničko učenje, a najavljuje se da će se o razradi te međupredmetne teme voditi računa tijekom budućeg kurikulumskoga programiranja pojedinih predmeta, i u jezgrovnome i u diferenciranome dijelu kurikuluma. Za sada se u Nacionalnom okvirnom kurikulumu pojedina očekivana odgojno-obrazovna postignuća u pogledu poduzetničke kompetencije spominju kroz cikluse i odgojno-obrazovna područja općeg obveznog i srednjoškolskog obrazovanja, ali bez razrade po područjima, dok je razrada po predmetima potpuno izostavljena. Međupredmetna provedba učenja za poduzetništvo polazi od činjenice da se radi o kompetenciji učenika čiji razvoj ne spada u samo jedan od postojećih predmeta predviđenih nastavnim planom i programom, nego u sva odgojno-obrazovna područja, odnosno sve predmete. Međupredmetnost je u Nacionalnom okvirnom kurikulumu određena tako da se, osim 1. ugradbom u pojedine predmete, međupredmetne teme mogu ostvarivati i 2. zajedničkim projektima ili 3. modulima.

U tom trenutku (a i do danas) u Nastavnom planu i programu za osnovnu školu (2006) u predmetnim nastavnim programima nije bilo eksplicitnih poduzetničkih sadržaja, na koje bi se učitelji mogli „nasloniti“. U okviru studije „Ključne kompetencije

106

'učiti kako učiti' i 'poduzetništvo' u osnovnom školstvu Republike Hrvatske” (Jokić i sur., 2007) provedena je analiza koliko je poduzetnička kompetencija prisutna u Nastavnom planu i programu za osnovnu školu (2006), u uvodnom dijelu te u programima predmeta Priroda i društvo, Tehnička kultura i Geografija u kojima se ti sadržaji, po analogiji s europskim nastavnim programima, najviše očekuju. Autori zaključuju da se u dokumentu ne navodi razvoj vještina i kompetencija, pa tako ni kompetencije poduzetništva, kao ni eksplicitni poduzetnički usmjereni sadržaji. Jedan je od zaključaka GEM istraživanja za Hrvatsku za 2012. godinu (Alpeza i sur., 2013), kad je posrijedi osnovnoškolsko obrazovanje, da se poduzetništvo samo sporadično spominje u nastavnom programu i da se promovira ovisno o sklonostima i znanju učitelja i/ili ravnatelja škole.

U analizi „Zastupljenost poduzetničkih sadržaja u programima srednjih škola” (Elezović, Ferk, Quien i Tafra, 2012) provjeravano je (ne)postojanje ciljanih poduzetničkih sadržaja u nastavnim planovima i programima završnih razreda srednjih škola: gimnazija, strukovnih i umjetničkih škola. Pokazalo se da je zastupljenost takvih sadržaja vrlo niska, a ako ponegdje postoji, da postoji samo u nekoliko ekonomskih predmeta.

Najnovijim reformskim dokumentima, konkretno Metodološkim priručnikom za izradu kurikuluma međupredmetnih tema (dio Cjelovite kurikularne reforme, Ekspertna radna skupina, 2015) predviđeno je da se očekivanja određena kroz pripadajuća znanja, vještine i stavove u području poduzetničkog učenja također ostvaruju kao međupredmetna tema. Međupredmetnost je u Metodološkom priručniku za izradu kurikuluma međupredmetnih tema predviđena: 1. ugradnjom u pojedine predmetne kurikulume, 2. integrirano (kroz više nastavnih predmeta i različitim kombinacijama predmeta i međupredmetnih tema), 3. projektno te 4. satom razredne zajednice. U isto vrijeme, u obrazlaganju načina na koje može biti koncipiran školski kurikulum pojedini autori koriste i pojam: međupredmetni ili kroz kurikulumski moduli ili teme, a projekti se tretiraju kao posebna kategorija (Baranović, 2015). U svakom slučaju, Cjelovita kurikularna reforma eksplicitnije sugerira interaktivni pristup međupredmetnoj temi, što podrazumijeva ne samo suodnos između nastavnih predmeta međusobno povezanim poduzetničkim sadržajima (tzv. korelacije), nego njihovo interdisciplinarno prožimanje (interaktivna nastava).

Pojam međupredmetnih tema počiva na konceptu integrativne didaktike kao cjelovitog teorijskog pristupa koji objašnjava djelovanje učitelja i učenika u situaciji poučavanja i učenja (Kiper i Mischke, 2008, prema Buljubašić-Kuzmanović, 2014). Pojam integrativnog kurikuluma i integrativne nastave (pod različitim nazivima i definicijama) zauzimaju značajno mjesto u pedagoškoj teoriji, uz niz dokaza o njihovim pozitivnim učincima (Maleš, 1987; Terhart, 2001; Fox, 2007, prema Buljubašić-Kuzmanović, 2014). Pojedini su autori razvili brojne modele za integraciju nastavnih programa u praksi (Fogarty, 1991), umjesto usko-predmetnih pristupa.

Odgojno-obrazovni ishodi koji su kompleksni i usmjereni ka kompetencijama trebaju multidisciplinarni, interdisciplinarni i transdisciplinarni pristup (Buljubašić-

Manojlović, N., Ivić, S.: Preferirani načini implementacije obrazovanja za poduzetništvo u hrvatskim...


Kuzmanović, 2014) koji integriraju i dovode u međusobnu interakciju predmete, grane i polja. Istraživanja pedagoških i psiholoških učinaka navedenih pristupa u velikoj mjeri idu u prilog integriranju, što je primijenjeno u kurikulumima pojedinih europskih i drugih zemalja. Primjerice, u nezavisnom vrednovanju osnovnoškolskog obrazovanja u Velikoj Britaniji (Rose, 2009) preporučuje se da se podjednaka važnost treba pridavati podučavanju kroz pojedine nastavne predmete i kroskurikularnoj nastavi.

Ipak, smatra se i da različiti integrativni pristupi nisu u dovoljnoj mjeri istraženi te da je nužna provjera valjanosti postojećih pristupa integraciji i njihove prilagodbe, preinake i nadomještanje, bazirano na empirijskim istraživanjima (Buljubašić-Kuzmanović, 2014).

Pojedine škole i njihovi učitelji ulažu velike napore i entuzijazam u razvoj i primjenu različitih programa učenja za poduzetništvo, izradu raznih stručnih materijala i predložaka za rad te razvoj instrumenata za praćenje i vrednovanje programa. Nastavlja se s već uvedenim izbornim, izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima kao što su rad učeničkih zadruga (oblik izvannastavnih aktivnosti), vježbovnih tvrtki, ciljani projekti različitog obuhvata i opsega, tjedni poduzetništva, smotre, sajmovi i druge prezentacije i radionice. Provode se i različita istraživanja, organiziraju se tematski stručni skupovi te druge aktivnosti usmjerene na učenje za poduzetništvo u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama, a i na visokoškolskim ustanovama.

Međutim, već spomenute analize postignuća u području učenja za poduzetništvo, kao i pojedina novija istraživanja, daju vrlo nepovoljne rezultate u pogledu percipirane uspješnosti škola u ostvarivanja učenja za poduzetništvo i razvoja poduzetničkih kompetencija. Tako su ravnatelji osnovnih škola negativno ocijenili motiviranost učitelja (M = 2,06, na Likertovoj skali 1 – 5), uspostavljeno ozračje „poduzetničke škole“ (1,77), sustavno provođenje nastavnih i izvannastavnih aktivnosti usmjerenih na razvoj poduzetničke kompetencije (2,16) i stupanj ostvarenosti značajnih kvantitativnih i kvalitativnih pomaka u učenju za poduzetništvo (1,68) (Klarić, Manojlović i Manojlović, 2014). U domaćem istraživanju učinaka provedbe jedne druge međupredmetne teme, Građanskog odgoja i obrazovanja, za to je bila spremna samo petina učitelja, što se nije pokazalo dovoljnim jer međupredmetni model provedbe pretpostavlja suradnju svih učitelja (Spajić-Vrkaš, 2014).

Poduzetništvo kao interdisciplinarno područje bez sumnje zahtijeva međupredmetni pristup, ali se postavlja pitanje, ne samo ostvaruju li se željena razina i kvaliteta izvedbe kad je posrijedi obrazovanje za poduzetništvo kao međupredmetna tema, nego i smatra li se to najprikladnijim načinom njegove implementacije u hrvatskim osnovnim školama.

Cilj je rada ispitati koliko su, po mišljenju ravnatelja, prikladni pojedini načini implementiranja obrazovanja za poduzetništvo u hrvatskim osnovnim školama.

Drugi je cilj provjeriti eventualne razlike u preferiranju pojedinih načina implementiranja obrazovanja za poduzetništvo s obzirom na pojedina obilježja škola (veličina škole, veličina naselja u kojem je škola, regija).

108

Za potrebe istraživanja pošlo se od pretpostavke da se međupredmetni način obrade poduzetničkih tema smatra i prihvaća kao najbolji način poduzetničkog obrazovanja te da nema razlika u preferiranju pojedinih načina implementiranja obrazovanja za poduzetništvo s obzirom na navedena obilježja škola.


2.1. Uzorak

Anketnim ispitivanjem obuhvaćen je reprezentativni uzorak od 271 ravnatelja, od ukupno 887 ravnatelja osnovnih škola koliko ih je u vrijeme ispitivanja (sredinom 2014. godine) djelovalo u Republici Hrvatskoj. U formiranju uzorka primijenjeno je stratificiranje prema podjeli na tri statističke regije: Sjeverozapadnu sa šest županija (Zagrebačka, Krapinsko-zagorska, Varaždinska, Koprivničko-križevačka i Međimurska županija te Grad Zagreb), Istočnu ili Panonsku s osam županija (Bjelovarsko-bilogorska, Virovitičko-podravska, Požeško-slavonska, Brodsko-posavska, Osječko-baranjska, Vukovarsko-srijemska, Karlovačka i Sisačko-moslavačka), te Južnu ili Jadransku regiju sa sedam županija (Istarska, Primorsko-goranska, Ličko-senjska, Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska), nakon čega je iz svake regije slučajnim odabirom uvršteno najmanje 50 % pripadajućih županija, a pojedini su ispitanici (škole) ušli u uzorak prigodnim uzorkovanjem. Ostvarena je prikladna struktura uzorka prema veličini škola, veličini naselja i regionalnoj pripadnosti, kao varijablama s pretpostavljenim učinkom na predmet istraživanja.

2.2. Upitnik

Kao izvor primarnih podataka za potrebe ovog rada korišten je namjenski izrađen anketni upitnik: Upitnik o implementaciji Strategije učenja za poduzetništvo. Uz navedena obilježja škola, dio Upitnika Načini provedbe obrazovanja za poduzetništvo sadržavao je pitanja kako bi u osnovnim školama trebalo implementirati učenje za poduzetništvo: kao međupredmetnu temu, ugrađivanjem poduzetničkih sadržaja u programe pojedinih nastavnih predmeta, uvođenjem posebnog izbornog predmeta, (u)vođenjem vježbovne tvrtke, učeničke zadruge, ostalim izvannastavnim aktivnostima, povremenim drugim odgojno-obrazovnim aktivnostima, suradnjom i susretima izvan škole i drugo. Za svaki od načina implementiranja učenja za poduzetništvo ispitanici su dali odgovore na skali Likertovog tipa od pet stupnjeva: 1. ne, 2. manjim dijelom da, 3. dijelom da, 4. većim dijelom da i 5. da.

2.3. Postupak

Podaci su prikupljeni osobnim anketiranjem koje su sukladno unaprijed dogovorenoj proceduri proveli voditelji županijskih stručnih vijeća, uz osiguranu anonimnost sudionika.



2.4. Obrada rezultata

Statističke analize provedene su statističkim paketom IBM SPSS24.0. Kao mjera interne konzistencije (pouzdanosti) dijelova Upitnika o implementaciji Strategije učenja za poduzetništvo: Načini provedbe obrazovanja za poduzetništvo – korišten je Cronbachov alfa koeficijent. Faktorskom analizom utvrđene su latentne dimenzije koje reprezentiraju prostor definiran česticama navedenog dijela upitnika. Značajnosti razlika provjerene su jednostavnom analizom varijance (ANOVA).

3. REZULTATI

S ciljem utvrđivanja latentnih dimenzija za dio Upitnika: Načini provedbe obrazovanja za poduzetništvo proveden je postupak analize glavnih komponenti s Varimax rotacijom (5 iteracija), nakon što je prethodno utvrđeno da je korelacijska matrica čestica o preferiranju pojedinih načina provedbe obrazovanja za poduzetništvo (8 čestica) pogodna za faktorizaciju Kaiser-Meyer-Olkinovom mjerom (,766) i Bartlettovim testomsfericiteta (χ2 = 513,760; p<,000). Broj faktora određen je prema Guttman-Kaiserovu kriteriju te u odnosu na interpretabilnost faktora.

Tablica 1. Faktorska struktura i pouzdanost dijela Upitnika o implementaciji Strategije učenja za poduzetništvo: Načini provedbe obrazovanja za poduzetništvo

Načini provedbe obrazovanja za poduzetništvo 1 2 3

kroz ostale izvannastavne aktivnosti ,781

kroz suradnju i susrete izvan škole ,771

kroz učeničku zadrugu ,761

kroz povremene ostale odgojno-obrazovne aktivnosti ,710

ugrađivanjem u programe pojedinih nastavnih predmeta ,902

kao međupredmetnu temu ,857

kao izborni predmet ,869

kroz vježbovnu tvrtku ,370 ,705

Karakteristični korijeni 3,185 1,267 1,104

Postotak objašnjene varijance 39,81 15,84 13,80

Pouzdanost (Cronbach's Alpha) ,778 ,796 ,477

Legenda: Faktori: 1 – kroz izvannastavne i izvanškolske aktivnosti, 2–kroz među/predmetnu nastavu, 3 – kroz izborne predmete

110

Iz tablice 1 razvidno je da su nakon provedene analize ekstrahirana tri faktora koja ukupno objašnjavaju 69,45 % varijance. Nakon rotacije prvi faktor objašnjava najviše, dakle 39,81 % ukupne varijance, drugi 15,84 %, treći 13,80 %. U smislu interpretabilnosti faktorska struktura je logično je strukturirana. Na temelju varijabli kojima su saturirane glavne komponente, faktori su nazvani: 1. provedba poduzetničkog učenja kroz različite izvannastavne i izvanškolske aktivnosti (četiri čestice: kroz učeničku zadrugu, kroz suradnju i susrete izvan škole, kroz ostale izvannastavne aktivnosti, kroz povremene ostale odgojno-obrazovne aktivnosti); 2. provedba poduzetničkog učenja kroz predmetnu i međupredmetnu nastavu (dvije čestice: ugrađivanjem u programe pojedinih nastavnih predmeta i kao međupredmetnu temu), te3. kroz izborne predmete (dvije čestice: kao izborni predmet i kroz vježbovnu tvrtku). Dvije dobivene latentne dimenzije, 1. i 2., pokazale su i zadovoljavajuću tj. srednje visoku pouzdanost. Premda je za dimenziju 3. Cronbach's Alpha koeficijent nešto ispod minimalno zadovoljavajuće razine pouzdanosti, ova je dimenzija zadržana jer interpretativno upotpunjuje dobivenu trofaktorsku strukturu, a pouzdanost je blizu granične u odnosu na minimalni koeficijent pouzdanosti.

Tablica 2: Deskriptivna obilježja za čestice i subskale (prema strukturi glavnih komponenti) dijela Upitnika: Načini provedbe obrazovanja za poduzetništvo

Varijable M SD

Frekvencije (%)

ne manjim dijelom

da

dijelom da

većim dijelom

da da

1.1.kroz učeničku zadrugu

3,95 1,31 9,2 5,8 15,4 20,4 49,2

1.2. kroz ostale izvannastavne aktivnosti

3,77 1,24 6,9 10,8 17,7 28,1 36,5

1.3. kroz povremene ostale odgojno-obrazovne aktivnosti

3,91 1,11 3,8 8,0 19,8 30,0 38,4

1.4. kroz suradnju i susrete izvan škole

4,15 1,08 3,7 4,5 15,7 24,7 51,3

2.1. ugrađivanjem u programe pojedinih nastavnih predmeta

3,61 1,33 9,8 13,6 15,2 28,4 33,0

2.2. kao međupredmetnu temu

3,37 1,26 12,2 9,1 30,4 26,6 21,7

3.1. kao izborni predmet

2,78 1,61 34,1 15,3 13,3 12,5 24,7

3.2. kroz vježbovnu tvrtku

3,11 1,44 22,4 7,5 30,3 16,1 23,6



Subskale Mne i manjim dijelom da

dijelom da

da i većimdijelom da

1. kroz izvannastavne i izvanškolske aktivnosti

3,95 13,2 17,2 69,7

2. kao međupredmetna tema i kroz nastavne predmete

3,49 22,4 22,8 54,9

3. kroz izbornu nastavu

2,94 39,7 21,8 38,5

Iz tablice 2 vidljivo je da je najveći broj odgovora „da“ i „većim dijelom da“ ostvaren za suradnju i susrete izvan škole: tematske dane/tjedne, obilaske, primjere poduzetništva u praksi (76,0 %), učeničke zadruge (69,6 %), povremene ostale odgojno-obrazovne aktivnosti: modularne programe, projekte i radionice (68,4 %) i te ostale izvannastavne aktivnosti (64,6 %). Za međupredmetnu nastavu kao temeljni način na koji bi prema kurikularnim i reformskim dokumentima u osnovnim školama trebalo implementirati poduzetničke sadržaje odgovore „da“ i „većim dijelom da“ dalo je 48,3 % ispitanika. Općenito se može reći da prednjače varijable koje čine 1. komponentu - izvannastavne i izvanškolske aktivnosti s visokom prosječnom ocjenom (M = 3,95), 2. komponenta - među/predmetna nastava je na drugom mjestu (3,49) a 3. komponenta – vježbovna tvrtka i drugi izborni predmeti je na trećem mjestu (2,94). Za razliku od 1. komponente kod koje to nije slučaj, odgovori u 3. komponenti su dihotomizirani, a i u 2. komponenti je razmjerno puno odgovora na negativnoj strani distribucije, tj. više nego svaki peti ispitanik.

Ispitano je i postojanje eventualnih razlika u preferiranim načinima provedbe učenja s obzirom na nezavisne varijable: regionalnu pripadnost, veličinu naselja i veličinu škole.U tu svrhu provedena je jednostavna analiza varijance čiji rezultati su prikazani u tablicama 3 i 4.

Tablica 3. Vrijednosti F-omjera i vjerojatnost statističke značajnosti razlike dobivenih primjenom jednostavne analize varijance za kategorije varijabli: regija, veličina naselja i veličina škole

Varijable Regija Veličina naselja Veličina škole

Načini provedbe obrazovanja za poduzetništvo F P F p F p

1.1. kroz učeničku zadrugu ,279 ,757 ,763 ,550 1,363 ,255

1.2. kroz ostale izvannastavne aktivnosti 1,279 ,280 3,584 ,007 ,771 ,511

112

1.3. kroz povremene ostale odgojno-obrazovne aktivnosti ,633 ,532 ,704 ,590 ,044 ,988

1.4. kroz suradnju i susrete izvan škole 1,025 ,360 ,456 ,768 ,538 ,657

2.1. kao međupredmetnu temu ,593 ,554 ,457 ,767 ,391 ,760

2.2. ugrađivanjem u programe pojedinih nastavnih predmeta 4,571 ,011 2,426 ,048 2,543 ,057

3.1. kao izborni predmet 7,194 ,001 1,723 ,145 ,526 ,665

3.2. kroz vježbovnu tvrtku 2,757 ,065 1,353 ,251 ,531 ,661

Legenda: F-rezultat analize varijance, p- vjerojatnost slučajnog pojavljivanja vrijednosti F-omjera

Tablica 4. Deskriptivni podaci za varijable: 1.2. kroz ostale izvannastavne aktivnosti, 2.2. ugrađivanjem u programe pojedinih nastavnih predmeta i 3.1. kao izborni predmet prema pripadnosti ispitanika različitim regijama i veličini naselja te rezultati jednostavne analize varijance i post-hoc analize rezultata

Varijable N M SD F(df) Post-hoc testRegija

2.2. ugrađivanjem u programe nastavnih predmeta

1 Sjeverozapadna 89 3,35 1,3494,57

(2/261)1-3*

(Scheffe)2. Panonska 98 3,57 1,4143 Jadranska 77 3,96 1,117

3.1. kao izborni predmet

1 Sjeverozapadna 83 2,90 1,6057,19

2(252)1-3*; 2-3**

(Scheffe)2 Panonska 98 3,11 1,6863 Jadranska 74 2,22 1,368

Veličina naselja

1.2. kroz ostale izvannastavne aktivnosti

1. do 2.000 65 3,37 1,485 3,58

1-2* (Scheffe)

2. do 5.000 73 4,10 1,082 (4/254)3. do 10.000 27 3,78 1,1214. do 50.000 41 4,00 1,0255. više od 50.000 53 3,64 1,210

2.2. ugrađivanjem u programe nastavnih predmeta

1. do 2.000 66 3,27 1,463 2,43

1-4*; 1-5* (LSD)

2. do 5.000 72 3,64 1,271 (4/258)3. do 10.000 29 3,45 1,3254. do 50.000 41 3,98 1,0605. više od 50.000 55 3,84 1,316

Legenda: N-broj ispitanika, M-aritmetička sredina, SD- standardna devijacija, F-rezultat analize varijance, df- broj stupnjeva slobode, 1-2, 1-3.. –post-hoc razlike između skupina,



*- razlika je značajna na razini rizika manjoj od 5%, **- razlika je značajna na razini rizika manjoj od 1%.

Iz tablice 3 je razvidno da se preferirani načini provedbe obrazovanja za poduzetništvo statistički značajno ne razlikuju s obzirom na veličinu škole. Značajne regionalne razlike su prema podacima u tablicama 3 i 4 ustanovljene u odnosu na varijable: 2.2. ugrađivanjem u programe pojedinih nastavnih predmeta i 3.1. kao izborni predmet, a razlike s obzirom na veličinu naselja su statistički značajne za varijable 1.2. kroz ostale izvannastavne aktivnosti i 2.2. ugrađivanjem u programe pojedinih nastavnih predmeta.

4. RASPRAVA

U citiranim dokumentima postoje određene nedorečenosti u pogledu toga što se smatra pod pojmom međupredmetna tema, odnosno na koje se sve načine međupredmetna tema provodi. Kako se i inače nailazi na preklapanja odnosno neusklađenosti u pojmovnom određenju i razgraničavanju različitih načina provedbe učenja za poduzetništvo, proveli smo faktorsku analizu dijela Upitnika: Načini provedbe obrazovanja za poduzetništvo i dobili potvrdu valjanosti koncepta jer se pokazalo da su ispitanici različite načine provedbe poduzetničkog učenja logički grupirali u tri uobičajene kategorije: redovita predmetna (i međupredmetna) nastava, izborna nastava i izvannastavne i izvanškolske aktivnosti.

U pogledu implikacija za odgojno-obrazovnu praksu, rezultati upućuju da se, barem pri sadašnjem stanju stvari, odgojno-obrazovni sustav ne bi smio oslanjati samo na provedbu učenja za poduzetništvo kao međupredmetne teme, odnosno njegovu ugradbu u redovite nastavne predmete. Velik broj ispitanika te načine ne preferira ili ih preferira samo (manjim) dijelom te je takve odgovore za provedbu učenja za poduzetništvo kao međupredmetne teme dalo 51,7 % (M = 3,37), a za ugradbu u redovite nastavne predmete 38,6 % ispitanika(3,61). Valja naglasiti da ti odgovori ne znače da je predmetni i međupredmetni način obrade ove teme neodgovarajući, nego da ih u sadašnjim uvjetima i na temelju postojećeg iskustva ravnatelji nisu procijenili najprikladnijima.

Ispitanici su najpozitivnije prosječne vrijednosti dali za suradnju i susrete izvan škole (4,15), učeničku zadrugu (3,95), ostale izvannastavne aktivnosti (3,77) i povremene ostale odgojno-obrazovne aktivnosti (3,91). Oprezno bi se moglo zaključiti da prednost daju namjenskim aktivnostima, aktivnostima u kojima učitelji imaju vanjsku potporu osoba sa znanjem i iskustvom u ovom području, odnosno aktivnostima koje provodi dio učitelja, ali motiviranih i bolje upućenih. Obilježja učitelja i nastavnog procesa se u nizu istraživanja o brojnim utjecajima na obrazovni uspjeh ističu kao vrlo važna, odmah iza osobina učenika, obitelji i socijalne okoline (Babarović, Burušić i Šakić, 2010.), pa je razumljivo da ravnatelji to uzimaju u obzir kad procjenjuju potencijalne učinke različitih načina poduzetničkog učenja.

114

Činjenica da su najnegativnije prosječne vrijednosti ostvarile vježbovne tvrtke (3,11) i ostali izborni predmeti (2,78) razumljiva je jer je poznato da u osnovnim školama nedostaju kadrovski, financijski i organizacijski preduvjeti za širu ponudu izbornih programa (Vojnović, 2008).

U pojedinim istraživanjima učenici hrvatskih osnovnih škola imali su različita postignuća ovisno o tome žive li u većim ili manjim naseljima i u kojoj regiji (Babarović, Burušić i Šakić, 2009; Gjeri, Fulgosi i Žitnik, 2011). Ako je cilj obrazovanja osposobljenost ljudi za trajnu zapošljivost i smanjenje društvene isključenosti, nužno je postići što manje regionalne i međuškolske razlike koje dovode do iznadprosječno velikih međuškolskih razlika u obrazovnim ishodima (Pastuović, 2014). Stoga su ovim radom provjeravane i razlike u preferiranim načinima provedbe učenja za poduzetništvo i s obzirom na veličinu naselja i regionalnu pripadnost škole. Pokazalo se da ravnatelji osnovnih škola iz Jadranske regije u većoj mjeri preferiraju ugrađivanje poduzetničkih sadržaja u programe pojedinih nastavnih predmeta od onih iz Sjeverozapadne regije, te da u manjoj mjeri od ravnatelja iz Panonske i Sjeverozapadne regije preferiraju provedbu učenja za poduzetništvo kao izborni predmet. U pogledu veličine naselja, ravnatelji osnovnih škola iz gradova ispod 2.000 stanovnika manje preferiraju provođenje učenja za poduzetništvo kroz ostale izvannastavne aktivnosti od onih iz gradova do 5.000 stanovnika, a ujedno manje preferiraju učenje za poduzetništvo ugrađivanjem u programe nastavnih predmeta u usporedbi s ravnateljima iz gradova preko 10.000 i više od 50.000 stanovnika. Bez obzira na to što je tome uzrok, činjenicu da iz nekog razloga postoje razlike povezane s vanjskim okolnostima u kojem škola djeluje valja uzeti u obzir, s ciljem da se svim učenicima u Republici Hrvatskoj osiguraju podjednaki odgojno-obrazovni uvjeti.

Za razliku od zaključaka niza stranih istraživanja da se u manjim školama postižu nešto bolji obrazovni rezultati (Babarović i sur., 2010), čini se da su rezultati hrvatskih istraživanja u tom pogledu podijeljeni. Stoga smo ocijenili važnim provjeriti postoje li razlike u preferiranim načinima učenja za poduzetništvo s obzirom na veličinu škole, ali seta varijabla u ovom radu nije pokazala relevantnom.

Ovim smo radom željeli upozoriti na mogućnost da se međupredmetni pristup usvajanju poduzetničkih kompetencija, ma koliko bio prikladan za obradu jedne takve interdisciplinarne teme, u praksi škola možda i ne smatra najboljim rješenjem, što se u procjenama ravnatelja dijelom i pokazalo točnim.

Mogući razlozi leže u nedovoljnoj educiranosti i motiviranosti ukupne učiteljske populacije za učenje za poduzetništvo, što se svodi na temeljno pitanje: posjeduju li svi učitelji potrebni minimum poduzetničkih kompetencija, te potrebni minimum pedagoških kompetencija za poticanje poduzetničkih kompetencija svojih učenika. Činjenica je da su ravnatelji više preferirali načine rada u kojima sudjeluje samo dio učitelja, ali onih koji mogu na kvalitetan način poučavati poduzetničke sadržaje.

Metodološka ograničenja provedenog istraživanja proizlaze iz činjenice da se oslanja na procjene ispitanika, premda se ovdje radi o stručnim i informiranim izvorima podataka. U daljnjim istraživanjima, trebalo bi preispitati razloge zbog kojih međupredmetni način obrade poduzetničkih sadržaja koji se propisuje Nacionalnim



kurikulumom i predviđa najnovijim reformskim dokumentima nije ocijenjen prikladnim u većem broju slučajeva, kao i čimbenike o kojima to ovisi. Također bi se pojedini načini provođenja učenja za poduzetništvo trebali, ako bi to bilo moguće, vrednovati i međusobno komparirati na temelju objektivnih pokazatelja njihove uspješnosti.

5. ZAKLJUČAK

Premda se učenje za poduzetništvo prema kurikularnim i reformskim dokumentima u osnovnim školama treba implementirati kao međupredmetna tema, taj je način provedbe poduzetničkih sadržaja u cijelosti pozitivno i većim dijelom pozitivno ocijenilo manje od polovice ravnatelja (48,3 %). Pozitivnije je ocijenjena provedba poduzetničkog učenja kroz različite izvannastavne i izvanškolske aktivnosti (69,7%).

Utvrđene su regionalne razlike u preferiranju pojedinih načina učenja za poduzetništvo, kao i razlike s obzirom na veličinu naselja u kojem škola djeluje.

Rezultati su namijenjeni unapređivanju rada u ovom važnom odgojno-obrazovnom području, a daljnja bi istraživanja trebala obuhvatiti uzroke navedenog stanja te bi se, uz subjektivne, trebala zasnivati i na objektivnim pokazateljima uspješnosti pojedinih načina provedbe učenja za poduzetništvo.

116 Manojlović, N., Ivić, S.: Preferirani načini implementacije obrazovanja za poduzetništvo u hrvatskim...

PREFERRED METHOD OF IMPLEMENTING ENTREPRENEURSHIP EDUCATION INTO CROATIAN PRIMARY SCHOOLS

Mr. sc. Narcisa Manojlović, Ministry of Demography, Family, Youth and Social PolicyHvarska 4b, Zagreb, Croatia


Sonja Ivić, Elementary school "Vladimir Gortan", RijekaKrimeja 12, Rijeka, Croatia


ABSTRACT

Introducing and implementing education for entrepreneurship into European primary and secondary schools has resulted in different conceptual, programme and organisational approaches. Analyses of the method in which entrepreneurial learning has been incorporated into national curricula have shown that in the majority of the analysed countries (Eurydice survey 2011, EACEA, 2012) a cross-curricular approach without explicit entrepreneurial content in particular subjects prevails in primary schools. Incorporating entrepreneurial content into existing compulsory and/or optional subjects, i.e. a combination of integration and cross-curricular approach is slightly less common. Separate (entrepreneurial) subjects are not common practice in primary schools as opposed to general secondary education where all of the three aspects of entrepreneurial education are present to a significant extent. This paper presents the results of a survey that has examined which method, according to the headmasters' opinions (representative sample of 271 respondents) is most appropriate for implementing entrepreneurship education into Croatian primary schools. Since the National Curriculum for general compulsory and secondary education as well as the most recent reform documents issued by the Ministry of Science, Education and Sports plan to treat entrepreneurship as an inter-subject topic, we have examined if this is the best way to implement it, as well as to what extent the following are preferable: integrating entrepreneurship content into existing subjects, introducing it as a separate subject, introducing/running an imaginary company, setting up pupils’ communities, other extra-curricular activities, other periodical educational activities (modular programmes, workshops), extra-curricular cooperation and communication (topic meetings, tours, case studies), etc. We have also examined the significance of the differences in preferring one method over the other in relation to the school characteristics (the size of the school, the size of the community, region) as well as estimated indicators of their performance and the limitations they face when entrepreneurship learning is in question. The results have been analysed in relation to the starting point of the mentioned document and the experience in entrepreneurship learning up to this point in order to devise recommendations for further improvement of this educational segment.

Keywords: entrepreneurship education; inter-subject topic; primary schools; headmasters' opinions


LITERATURA

1. Alpeza, M., Biškupić, N., Eterović, D., Oberman, M., Oberman Peterka, S., Singer, S. i Šarlija, N. (2013). Izvješće o malim i srednjim poduzećima u Hrvatskoj - 2013. uključujući rezultate GEM - Global Entrepreneurship Monitor istraživanja za Hrvatsku za 2012. godinu. Zagreb: CEPOR - Centar za politiku razvoja malih i srednjih poduzeća i poduzetništva.

2. Babarović, T., Burušić, J. i Šakić, M. (2009). Uspješnost predviđanja obrazovnih postignuća učenika osnovnih škola Republike Hrvatske, Društvena istraživanja, 18(4-5), 673-695.

3. Babarović, T., Burušić, J. i Šakić, M. (2010). Psihosocijalne i obrazovne odrednice školskog uspjeha učenika osnovnih škola: dosezi dosadašnjih istraživanja, Suvremena psihologija 13(2), 235-256.

4. Baranović, B., Čehulić, M., Domović, V., Matić, J. i Vizek Vidović, V. (2015). Izrada i evaluacija školskog kurikuluma: pojmovi i postupci. Zagreb: Institut za društvena istraživanja.

5. Buljubašić-Kuzmanović, V. (2014). Integrirani kurikulum u funkciji razvoja pedagoških kompetencija. Pedagogijska istraživanja, 11(1), 95-107.

6. Elezović, I., Ferk, M., Quien, M. i Tafra, V. (2012). Konferencija: Predstavljanje rezultata projekta „Zastupljenost poduzetničkih sadržaja u programima srednjih škola” (ur. Muraja, J.). Zagreb: Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja i Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski.

7. Entrepreneurship Education at Schoolin Europe: National Strategies, Curricula and Learning Outcomes (2012). Education, Audiovisual and Culture Executive Agency (EACEA), European Commission.

8. Fogarty, R. (1991). Ten ways to integrate curriculum. Educational leadership, 49(2), 61-65.

9. Gjeri N., Fulgosi S. i Žitnik, Z. (2011). Kvalitativna analiza ispita vanjskoga vrjednovanja obrazovnih postignuća učenika osmih razreda provedenih 2008. godine: hrvatski jezik i povijest - stručno izvješće. Zagreb: Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja.

10. Jokić, B. (ur.), Baranović, B., Bezinović, P., Dolenec, D., Domović, V., Marušić, I. i, Ristić Dedić, Z. (2007). Ključne kompetencije „učiti kako učiti” i „poduzetništvo” u osnovnom školstvu Republike Hrvatske: istraživački izvještaj. Zagreb: Institut za društvena istraživanja.

11. Klarić, M., Manojlović, N. i Manojlović, S. (2014). Implementation of Strategy for Entrepreneurial Learning 2010-2014 - a research conducted in Croatian primary schools. Obrazovanje za poduzetništvo - E4E: znanstveno stručni časopis o obrazovanju za poduzetništvo, 4(1), 15-33.

118

12. Metodološki priručnik za izradu kurikuluma međupredmetnih tema (2015). Cjelovita kurikularna reforma, Ekspertna radna skupina.

13. Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje (2010). Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.

14. Nastavni plan i program za osnovnu školu (2006). Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa.

15. Pastuović, N. (2013). Kvaliteta predtercijarnog obrazovanja u Hrvatskoj s posebnim osvrtom na strukturu obveznog obrazovanja kao čimbenika njegove kvalitete. Sociologija i prostor: časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja, 51(3 (197)). doi:10.5673/sip.51.3.1

16. Recommendation of the European Parliament and of the Council of 18 December 2006 on key competences for lifelong learning (2006/962/EC). Annex: Key Competences for Lifelong Learning - a European Reference Framework. Official Journal of the European Union, 30.12.2006, L 394/10, 13-18.

17. Rose, J. (2009).The independent review of the primary curriculum: Final report. London: Department for Children, Schoolsand Families.

18. Spajić-Vrkaš, V. (2014). Eksperimentalna provedba kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja: istraživački izvještaj. Zagreb: Mreža mladih Hrvatske.

19. Vojnović, N. (2008). Stanje, problemi i potrebe u području skrbi o darovitim učenicima u hrvatskom školskom sustavu. U: Vlahović-Štetić, V. (ur.), Vizek Vidović, V., Arambašić, L., Vojnović, N. i Pavlin-Bernardić, N. Daroviti učenici: teorijski pristupi primjena u školi, 81-118. Zagreb: Institut za društvena istraživanja.

20. Narodne novine. Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13 i 152/14).



AKSIOLOŠKI I TELEOLOŠKI OKVIR PODUZETNIŠTVA

mr. sc. Zdravko Tkalec, v. pred., Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Selska 119, Zagreb, HrvatskaTelefon: +3851 3695 706, e-mail: [email protected]

Marina Nikolić, mag. oec., pred., Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Selska 119, Zagreb, HrvatskaTelefon: +3851 4002 308, e-mail: [email protected]

Dimitrije Milojević, mag. pol., Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Selska 119, Zagreb, Hrvatska


SAŽETAK

Aksiološki i teleološki okvir daje filozofiji poduzetništva relevantne odgovore na pitanja o pravim vrijednostima i njezinoj svrhovitosti. Poduzetništvo se preusko definira kao ekonomski proces ili kao proces stvaranja nečega od oskudnih resursa. Baza materijalnih rezultata, kao i aktivnih, procesnih efekata, leži upravo u pravilnom definiranju poduzetništva s aksiološkog i teleološkog aspekta. Kombiniranjem navedenih dvaju pristupa, stvaraju se temelji za spoznaju o poduzetništvu kao univerzalnoj društvenoj vrijednosti koja ima svoje ciljeve. Upravo se u segmentu (ne)pravilne spoznaje poduzetništva javljaju devijantna društvena ponašanja, misleći da je poduzetništvo izolirano, ekonomsko i procesno područje za koje nije potrebna dublja spoznaja i dalekosežna implikacija u sve društvene pore. Poduzetništvo, kao društvena vrijednost, čiji je cilj opći razvoj i blagostanje, započinje pravilnim definiranjem njegovih vrijednosti i svrhe. Drugi je korak, u snažnoj korelaciji s vrijednostima i svrhovitošću – odgoj za poduzetništvo. Kao osnovne vrijednosti mogli bismo navesti: društvenu i socijalnu odgovornost, odgovornost prema okolišu, znanje, samostalnost, opću odgovornost, identitet, pozitivne stavove, kulturu i druge. Osnovni je cilj, odnosno svrha, stvaranje sveopćih uvjeta za dostizanje vrijednosti. I odatle treba krenuti te mrežnom tehnikom deducirati vrijednosti prije svega u odgoj i obrazovanje i postepeno implementirati u sve društvene segmente i na kraju u samu ekonomiju. Rezultati navedene tehnologije djeluju i povratno, induktivno, tako da pozitivne vrijednosti evoluiraju te u takvom dijalektičkom odnosu „stvaraju“ bolje društvo, bolje poduzetništvo. Tako se dugoročno stvara pozitivno okružje bazirano na pravim, ljudskim vrijednostima, a bez ekscesnih poduzetničkih aktivnosti.

Ključne riječi: aksiologija; društvo i društvena okolina; ekonomija; filozofija poduzetništva; kultura; odgoj i obrazovanje; poduzetništvo; teleologija


120

1. UVOD

Iako je poduzetništvo jedno od generatora razvoja materijalne (a i nematerijalne) osnove društva, (još uvijek) nema status znanstvene discipline niti posjeduje jedinstvenu teoriju. Izučavanje poduzetništva i utvrđivanje njegovih diferentia specifica kao nužnog uvjeta prepoznavanja poduzetništva kao zasebne znanstvene discipline još je uvijek u povojima (Barković, 2009).

Za suštinsku, dubinsku implementaciju poduzetništva, ne samo u poslovanje već u sve segmente društvenog razvoja, nužan je aksiološko-teleološki pristup. Koje su prave vrijednosti društva, a samim time i poduzetništva te u kojim se teleološkim okvirima razvija, nužno je i egzistencijalno pitanje društva i društvene svijesti.

Teorija vrijednosti može razumjeti postojeći svijet vrijednosti ako pruži teorijsko utemeljenje mogućnosti opće čovječanske emancipacije, ako je teorija koja otkriva uvjete i mogućnosti svijeta u kojemu je čovjek cilj svoje praktične djelatnosti (Životić, 1986). Slijedi da je i poduzetništvo kao vrijednost te teorija poduzetništva u cilju sveopćeg razvoja čovječanstva.

Nije smisao poduzetništva (samo) kombiniranje različitih resursa i/ili kreativno rješavanje izazova, već je smisao poduzetništva implementacija ljudskih vrijednosti i u teoriju poduzetništva s ciljem sveopće emancipacije čovječanstva.

Poduzetništvo ima i svoju svrhovitost, svoj teleološki okvir. U tom smislu teleologija uvijek pretpostavlja neku metafiziku ili takvu predstavu svijeta u kojoj ciljevi ili vrijednosti zauzimaju istaknuta mjesta (Kovačević, 1980). Osim definiranja pravih, ljudskih vrijednosti, nužno je i definiranje ciljeva (poduzetništva). Ako je prava vrijednost opća ljudska emancipacija, potrebno je postaviti i ciljeve navedene vrijednosti. Poduzetništvo u okvirima vrijednosti i svojih ciljeva dobiva drugačiju dimenziju od stereotipne. To je opća vrijednost s pragmatičnim ciljevima koji dovode do realizacije vrijednosti. Prethodni teorijski model nužno je pretočiti u društvenu praksu pomoću dvaju osnovnih segmenta: teorijskim okvirom i odgojno-obrazovnom praksom uz učešće SVIH segmenata društva (gospodarstvo, kultura, sport, politika i dr.). Na taj će se način dugoročno ostvariti prava vrijednost poduzetništva uvažavajući specifične društvene i poduzetničke ciljeve. U tom se smislu definiraju osnovni pojmovi, postavlja se definicija poduzetništva kao društvene vrijednosti, utvrđuje se korelacija; vrijednosti – ciljevi – poduzetništvo.

To je početak cjelovitog odgoja i obrazovanja za poduzetništvo koje će dugoročno emancipirati ljudsko društvo.

2. DEFINIRANJE OSNOVNIH POJMOVA

1.1. Poduzetništvo

Poduzetništvo se definira kao aktivnost pojedinca ili više partnera da uz određeno ulaganje kapitala, ljudskih resursa i vremena te preuzimanje rizika uz neizvjesnosti

Tkalec, Z., Nikolić, M., Milojević, D.: Aksiološki i teleološki okvir poduzetništva


uđe u poslovni pothvat s ciljem stvaranja profita i novih vrijednosti. To je način gospodarskog djelovanja u kojem pojedinac, tzv. poduzetnik, odlučuje što, kako i za koga stvoriti i na tržištu realizirati ulazeći u poduzetnički pothvat na svoj trošak, a s ciljem stjecanja dobiti. Poduzetništvo je temelj razvoja društva i podrazumijeva i društveno i privatno poduzetništvo. Poduzetništvo zahtijeva znanje, istraživanje, vještine, hrabrost i umrežavanje. Bit poduzetništva leži u nemiru, stalnom traženju novih ideja, maštovitosti u pronalaženju novih mogućnosti u poslovanju, pouzdanoj intuiciji i procjeni.

Prema Europskoj komisiji (2012), poduzetničko obrazovanje ima pozitivan utjecaj na ključne poduzetničke kompetencije pojedinaca koje se sastoji od poduzetničkog stava, poduzetničkih vještina i znanja o poduzetništvu. S druge strane, poboljšanjem poduzetničkih ključnih kompetencija očekuje se povećanje zapošljivosti pojedinaca: čini se da poduzetničko obrazovanje ima pozitivan učinak na zapošljivost u smislu radnog iskustva, kreativnosti u sadašnjem poslu i godišnjeg prihoda (Europska komisija, 2012). No poduzetništvo nužno ne podrazumijeva gospodarsku aktivnost. Manifestacija poduzetničkih karakteristika moguća je i u društvenim područjima. Osobe mogu biti poduzetne (kreativne, inovativne, sklone timskom radu, odgovorne, samostalne, sklone preuzimati rizik i dr.) i izvan gospodarskih aktivnosti. Ono podrazumijeva potrebu da se radi na drugačiji način. Tako Europski referentni okvir ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje definira poduzetništvo kao sklonost unošenja promjena i sposobnost da prihvaćamo, podržavamo i prilagođavamo inovacije vanjskih čimbenika. Poduzetništvo podrazumijeva prihvaćanje odgovornosti za vlastite postupke, bilo pozitivne bilo negativne, razvijanje strateške vizije, postavljanje ciljeva i njihovo postizanje te motiviranost za njihov uspjeh. No uobičajeno je poduzetništvo i poduzetničke aktivnosti izjednačiti s gospodarskim aktivnostima (Tkalec, 2011).

Obrazovanje za poduzetništvo fenomen je vrijedan proučavanja s obzirom na njegov središnji fokus u razvoju društvenog i ekonomskog blagostanja (Seikku-Leino i sur., 2010). Različite percepcije poduzetničke pedagogije povezane su s različitim ciljevima učenja i poučavanja. Ciljevi su zauzvrat izvedeni iz temeljnih vrijednosti. Iz obrazovne perspektive, kao profesori poduzetništva, moramo uzeti u obzir ove aspekte pri odabiru pedagoških alata za podučavanje poduzetništva. Stoga moramo razumjeti što je bit poduzetništva i obrazovanja i kakav je to pojam čovjeka i ideje svijeta na kojima se temelje naši pedagoški postupci (Hägg & Peltonen, 2014).

1.2. Aksiologija

Aksiologija, od grčkog axia (αξια, vrijednosti), znanost je o tome kako se pojave i krajevi vrednuju i procjenjuju. Često je povezana s etikom i doista, aksiologija često uključuje pitanja međuosobnog ponašanja. Međutim, etika i aksiologija razlikuju se definiranjem aksiologije kao proučavanja čije vrijednosti mogu poslužiti za teleologiju čovjeka.

122

Aksiologija se odnosi na vrijednosti povezane s ontologijom i epistemologijom. Iz ontološkog gledišta, pitanje je što smatramo vrijednim u svijetu i kod postojanja ljudskog bića (ideja o čovjeku). U epistemologiji, to je pitanje kakva znanja o svijetu i koje se sve vrste sredstava za stjecanja znanja vrednuju. Tako se aksiologija obrazovanja za poduzetništvo odnosi na etička pitanja poduzetničkog obrazovanja (Hägg i Peltonen, 2014).

Općenito, izričite ontološke, aksiološke i epistemološke rasprave rijetke su u znanstvenoj raspravi o edukaciji poduzetnika. Ovi prostori usko su povezani s ciljevima i vrijednostima obrazovanja za poduzetništvo. Obrazovna svijest znači da smo kao profesori svjesni vrijednosti na kojima se temelje naše akcije, tako da imamo snažan osjećaj odgovornosti i pedagoško razumijevanje potreba učenika/studenata (Van Manen, 1991) s obzirom na kontekst i kulturu (Hägg i Peltonen, 2014).

1.3. Teleologija

Teleologija ne ovisi o unutarnjoj konačnosti (raditi nešto za savršenstvo vlastite prirode), a još manje ovisi o vanjskoj konačnosti (ostvaruje svoju svrhu i izvan većeg od tog bića). Koje se vrijednosti kvalificiraju kao teleološke ili koje imaju značenje? Naravno, sve instrumentalne vrijednosti i dobra mogu se zanemariti jer one su samo stajališta na putu prema uzrocima motivacije i konačnosti: unutrašnjim vrijednostima. Dakle, iako je bogatstvo vjerojatno najčešća poduzetnička motivacija, ono ne predstavlja održivu (ključnu) vrijednost kojoj se teži, već služi samo da omogući potrošnju ugodnih dobara i usluga. Najdominantnija teleološka vrijednost suvremenosti monetarnog bogatstva uglavnom je slikovito prikazana u obliku uspješnog poslovnog čovjeka. Osnovno monetarno bogatstvo je, naravno, temeljno u tome što ispunjava prve dvije primitivne potrebe – fiziološko održavanje i sigurnost – prema Maslowljevoj piramidi ljudskih potreba (Masslow, 1943).

Na institucionalnoj razini poduzetničko znanje danas je prisutno kao što je telos bio ranije, a nalazi svoj izraz u izjavi o misiji i njegovoj strategiji. Nepobitno je da ekonomski aspekti, koji se čak spominju u izjavi o misiji, dobivaju na značenju s povećanjem odgovornosti uzrokovane povlačenja financiranja od države (Vlade).

3. PODUZETNIŠTVO KAO DRUŠTVENA VRIJEDNOST

Prema Europskoj komisiji 2013., jačanje poduzetničkog obrazovanja u školama, strukovnim obrazovnim institucijama i sveučilištima imat će pozitivan utjecaj na poduzetničku dinamiku naših gospodarstava. Štoviše, on naglašava da, osim doprinosa stvaranju društvenih poduzeća i poslovnih start-upova, poduzetničko obrazovanje čini mlade ljude korisnijima i više „intrapoduzetnim” u svom radu unutar postojećih organizacija. Drugim riječima, sve se to može smatrati ishodima poduzetničkog obrazovanja na široj razini (Europska komisija, 2013). Društveno poduzetništvo za razliku od privatnog poduzetništva nema cilj uvećanje profita, već stvaranje društvenih vrijednosti uključujući i pomaganje onim skupinama u društvu



koje su u riziku od društvene isključenosti. Poduzetničke aktivnosti društvene ekonomije temeljene na solidarnosti i povjerenju te društvenoj pravdi i ključne su za ovu vrstu aktivnosti. Socijalni poduzetnici različiti su od poslovnih poduzetnika na mnogo načina. Ključna je razlika u tome što socijalni poduzetnici kreću s eksplicitnom društvenom misijom na umu. Njihov je glavni cilj učiniti svijet boljim mjestom (Prieto i sur., 2012 prema Häggu i Peltonenu, 2014).

Poduzetništvo se često spominje kao vrlo dinamičan proces stvaranja povećane vrijednosti. Vrijednost stvaraju pojedinci – poduzetnici koji preuzimaju najveći rizik u smislu kapitala, vremena i/ili karijere. Proizvod koji poduzetnici proizvode može i ne mora biti jedinstven, ali vrijednost nekako mora stvoriti poduzetnik stjecanjem i lociranjem neophodnih vještina i resursa. No postoje i drugi oblici vrijednosti u poduzetništvu. Prema Dychenku (2014), najvažnija je vrijednost za poduzetništvo humanizam, tj. prepoznavanje individualnih ljudskih prava i sloboda kao najviše vrijednosti. Humanizam u poduzetništvu podrazumijeva da poduzetnici imaju želju, sposobnost i vještinu odabira i slijede standarde ponašanja koji odgovaraju moralu i profesionalnoj etici. Iskrenost ili nepoštenje u odnosima među ljudima mogu se definirati kao moralni kriterij, moralni standard za evaluaciju aktivnosti. Iskren je poduzetnik osoba ideološki usmjerena na provedbu univerzalnim vrijednostima slobode, dobrote, pravde i sl. (Dyachenko, 2014), a smatra se da će i iskrenost partnera biti privremena ako se ne temelji na moralu, što svakako logičnim slijedom dovodi i do povjerenja. Ne radi se uvijek samo o povjerenju između klijenta, kupca, korisnika i poduzetnika, odnosno poduzeća, već je od velike važnosti i povjerenje između poslovnih partnera, kolega i suradnika.

Povjerenje je osobito važno u poduzetništvu jer podrška samo vlastitim interesima svih sudionika poduzetništva neće dovesti do optimalne učinkovitosti. Postojanost i odlučnost, kao i sposobnosti i vještine usmjeravanja svojih napora sustavno u provedbu utvrđivanja potrebe aktivnosti, igraju značajnu ulogu u razvoju uspješnog poduzetnika. Evaluacijski sustav poduzetnika treba biti karakteriziran visokim stupnjem kontinuiteta. Pri tome treba uzeti u obzir mjerodavne običaje, tradicije i posebnosti mentaliteta naroda. Samo će u takvim uvjetima poduzetništvo biti dugoročno i učinkovito. Dokazano je da je povećana pozornost aksiološkom sadržaju ekonomskih aktivnosti ovog tipa, kao što je poduzetništvo, uzrokovana izravnavanjem duhovnih vrijednosti s orijentacijom poduzetnika samo na maksimalnu dobit uz minimalne troškove. Međutim, ne smije se zaboraviti da je gospodarska aktivnost važan dio društvenog života, a to uključuje različite standarde, pravila, moralnu obavezu i druge socijalne propise života. Dakle, poduzetništvo mora imati moralnu osnovu za ocjenjivanje kako bi bilo učinkovito i donijelo dugoročne i pozitivne rezultate. Osnovne ovlasti osobe, njegova duhovnost izraženi su samo u takvoj aktivnosti (Dyachenko, 2014).

124

4. TELEOLOŠKI ASPEKT PODUZETNIŠTVA

Imajući na umu suštinu obrazovanja i poduzetništva, etika i smjer obrazovanja preuzimaju odgovornost, dok istovremeno jamče slobodu, kreativnost, preuzimanje rizika i odgovornost polaznika, a ističe se da se učenje odvija akcijama, iskustvima i socijalnim interakcijama.

S obzirom na teleološku prirodu obrazovanja za poduzetništvo, svaki bi pedagog, profesor, nastavnik ili trener trebao napraviti svjestan izbor između različitih metoda podučavanja. Stoga je uloga teorije učenja metodološka, a ne paradigmatična, što omogućuje fleksibilno i kontekstualno korištenje različitih teorija učenja i modela. Za sve je profesore poduzetništva važno da si postave pitanje: Kakve vrijednosti i ideje čovjeka te znanja leže iza njegovih poduzetničkih obrazovnih praksi? Izazov je za sve profesore poduzetništva da razmisle o posljedicama svojih etičkih izbora (Hägg i Peltonen 2014).

Danas postoji nekoliko koncepata teleoloških oblika poduzetništva, a koji su razvijeni izvan tradicionalnog, neoklasičnog ili Schumpeterijanskog okvira poimanja poduzetništva, kao što su strateško poduzetništvo, društveno poduzetništvo, održivo poduzetništvo, intrapoduzetništvo i javno poduzetništvo (Kyrgidou, Katsikis, 2008).

Tablica 1. Teleološki pristupi poduzetništvu

Pojam Definicija Teleološko poimanje Izvori

Klasično poimanje poduzetništva

Dobit koja proizlazi iz neizvjesnosti i rizika (Knight, 1921).

Izvođenje novih kombinacija organizacije tvrtke – novih proizvoda, usluga, novih sirovina, proizvodnih metoda, marketinga, novih oblika organizacije (Schumpeter, 1934).

Prepoznavanje i iskorištavanje obećavajućih poslovnih prilika u vanjskom okruženju (Shane, Venkataraman, 2000).

Stvaranje profita u okolnostima preuzimanja rizika i neizvjesnosti.

Marshall, 1980.

Knight 1921.

Schumpeter 1934.

Shane, Venkataraman, 2000.



Strateško poduzetništvo

Identifikacija i istraživanje mogućnosti u vanjskom okruženju i razvoj konkurentskih prednosti kako bi se stvorilo bogatstvo (Ireland, 2003).

Paralelno istraživanje i korištenje prilika vodi do organizacija koje istovremeno i jednako uspješno obavljaju obje zadaće.

Hitt, 2001.;

Ireland, 2003.

Društveno poduzetništvo

Razvoj i provođenje inicijativa koje proizvode mjerljive rezultate u obliku promijenjenih društvenih ishoda i učinaka.

Društveni kapital i stvaranje društvenih vrijednosti.

Perado, McLean, 2006.;

Weerawardena, Mort, 2006.

Intra-poduzetništvo

Poduzetnički način djelovanja u okviru postojeće organizacije, percipira se kao inovacija unutar velikih, afirmiranih organizacija (Hitt, 2002).

Strateško obnavljanje i inovacija unutar utvrđenih okruženja.

Van de Ven, 1993.;

Hitt, 2002.;

Guth, Ginsberg, 1990.;

Miller, 1983.;

Covin, Miles, 1999.

Javno poduzetništvo

Proces stvaranja vrijednosti za građane okupljajući jedinstvene kombinacije javnih i privatnih resursa radi iskorištavanja društvenih prilika (Morris, Jones, 1999).

Stvaranje vrijednosti za građane kroz iskorištavanje društvenih prilika.

Morris, Jones, 1999.;

Bygrave, 1989.;

Kelman, 2005.;

Feldman, 2001;

Roberts, 1992.Izvor: http://www.msl.aueb.gr/files/story38.pdf (15.09.2016.)

5. KORELACIJA; AKSIOLOGIJA – TELEOLOGIJA – PODUZETNIŠTVO

Sve obrazložene odrednice, aksiologija, teleologija i poduzetništvo, nužno su u visokom stupnju korelacije. Ako je osnovna vrijednost ljudskog društva čovječnost, humanizam, onda je on moguć samo preko razvoja ličnosti. Humanizam je oblik odnosa prema drugom, on ne može nastati u svijetu izdvojene subjektivnosti koja se ophodi sa samim sobom. Humana ličnost može nastati (odgojem; op. autora) samo preko razumijevajućeg odnosa s drugim (Životić, 1986). Upravo se u navedenom segmentu uočava osnovna vrijednost koja se odražava u poduzetništvu

126

kao karakteristici, a ne u obliku kombiniranju resursa s ciljem stvaranja (samo) nove vrijednosti. Poduzetništvo je metoda, alat realizacije pravih, ljudskih vrijednosti s jasno definiranim ciljevima (teleologija). Teleološki gledano, poduzetništvo ima za svrhu osigurati višu razinu humanizma, čovječnosti. Vidljive su veze ljudskih vrijednosti – čovječnosti i svrhovitosti – osiguravanje te/takve čovječnosti.

Poduzetništvo se u ovom konceptu nameće kao metodologija koja ostvarenjem svojih ciljeva realizira prave ljudske vrijednosti.

Koje su prave vrijednosti (aksiologija), svrha (teleologija) i zadaća metodologije (poduzetništvo), nijansirano varira od kulture do kulture.

Primjenjujući takav model poduzetničkog okvira u sustavu odgoja, obrazovanja i gospodarstva, polazi se od vrijednosnog sustava pa sve do provedbenog. U tom kontekstu odgoj i obrazovanje dugoročno ima ključnu ulogu.

Poduzetništvo je „uokvireno“ sustavom vrijednosti i svrhovitošću vlastitog djelovanja te se tako treba izgrađivati sustav odgoja i obrazovanja za poduzetništvo.

6. ZAKLJUČAK

Bez uvođenja vrijednosnog i svrhovitog segmenta poduzetništva, ono nije suštinski dorečeno. Nema društvenu dubinu i funkcionalnost. Poduzetništvo se (često pogrešno) definira kao kombiniranje resursa u svrhu stvaranja nove vrijednosti. Ili u „boljem“ slučaju kao ljudska karakteristika kojoj je osnova kreativnost i inovativnost.

No pri tome se zaboravlja postaviti pitanje: Zašto je to bitno? Ili: Što time tko dobiva? Ili pitanje: Zašto i s kojom svrhom stvaramo novu vrijednost? Ne definira se uporište i baza poduzetništva u vrijednosnom i svrhovitom smislu. Čemu služi povećanje kreativnosti i inovativnosti?

To su ključna pitanja odakle treba krenuti u definiranje poduzetništva i još značajnije u odgoj i obrazovanje za poduzetništvo. U tom kontekstu važna su i mnoga etička pitanja.

Provedbom svega navedenoga, poduzetništvo i odgoj (pedagogija) i obrazovanje za poduzetništvo dobivaju drugačiji, dublji i širi smisao. Koncept je cjelovitiji, pokrenut od sustava vrijednosti pa sve do provedbenog dijela (operativno poduzetništvo). Ima uporište u dijalektici i posebno značajno, u etici.



AXIOLOGICAL AND TELEOLOGICAL FRAMEWORK OF ENTREPRENEURSHIP

MSc. Zdravko Tkalec, Senior Lecturer, University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski, Selska 119, Zagreb,

CroatiaTel. +385 1 3695 706, e-mail: [email protected]

Marina Nikolić, MA, Lecturer, University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski, Selska 119, Zagreb, Croatia

Tel. +385 1 4002 308, e-mail: [email protected]

Dimitrije Milojević, MA, University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski, Selska 119, Zagreb, CroatiaTel. +385 1 3647 098, e-mail: [email protected]

ABSTRACT

Axiological and teleological framework gives relevant answers to the philosophy of entrepreneurship on questions about the true values and its purpose. Entrepreneurship is defined too narrow as an economic process or a process of creating something out of limited resources. The base of material results, as well as active, process effects, lies in the proper definition of entrepreneurship with axiological and teleological aspects. Combining two approaches mentioned above, base for the knowledge about entrepreneurship as a universal social value which has its own goals is created. Deviant social behavior occurs in the segment of (in)correct comprehension about entrepreneurship, thinking that entrepreneurship is isolated, economic and process area that does not require deeper knowledge and far-reaching implications in all social pores. Entrepreneurship, as a social value which aims overall development and well-being, starts with the correct definition of its values and purposes. The second step is strongly correlated with the values and purposefulness - education for entrepreneurship. Social responsibility, environmental responsibility, knowledge, independence, general responsibility, identity, positive attitudes, culture and others could be named as the core values. The main objectives and the purpose is to create universal conditions for reaching these values. That should be the starting point and then with the use of network technique it is necessary to deduce the values primarily in education and gradually implementing it in all social segments, and in the end, in the economy itself. Results of that technology work reversely or inductive as well, so that positive values evolve and in such a dialectical relationship "create" a better society, a better entrepreneurship. So, in the long run this creates a positive environment based on the real, human values and without excessive entrepreneurial activities.

Keywords: axiology; society and social environment; economy; philosophy of entrepreneurship; culture; education; entrepreneurship; teleology

128

LITERATURA

1. Barković, I. (2009). Teorija poduzetništva: izazovi i perspektiva. Osijek: Pravni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera.

2. Europska komisija (2012). Effects and impact of entrepreneurship programmes in higher education. Bruxelles.

3. Europska komisija (2013). Entrepreneurship Education: A Guide for Educators, Bruxelles. Preuzeto s http://ec.europa.eu/enterprise/policies/sme/promoting-entrepreneurship/files/education/entredumanual-fv_en.pdf

4. Dyachenko, R. O. (2014). Axiological Principles of Entrepreneurial Activity in the Post-industrial Society. Humanities Bulletin of Zaporizhzhe State Engineering Academy. 2014(58), 250-258.

5. Hägg, O. & Peltonen, K. (2014). Towards a conceptual understanding of entrepreneurial pedagogy. Preuzeto s: http://www.mdh.se/polopoly_fs/1.82436!/Menu/general/column-content/attachment/Towards%20a%20conceptual%20understanding%20of%20entrepreneurial%20pedagogy_Outi%20Hagg%20and%20Katariina%20Peltonen.pdf

6. Kovačević, M. (1980). Teleologija i antropologija. Beograd: Filozofsko društvo Srbije.

7. Senges, M. (2007). Knowledge Entrepreneurship in Universities – Practice and Strategy in the case of Internet Based Innovation Appropriation, str. 271-277. Preuzeto s https://drive.google.com/file/d/0B-ybA8_Lt-gwZDFwSjFqRG5SbU0/view

8. Tkalec, Z. (2011). Definicija i karakteristike poduzetništva kao ključne kompetencije cjeloživotnog učenja. Učenje za poduzetništvo.1(1), 35-43.

9. Kyrgidou L. i Katsikis I. (2008). Teleological Approaches to Entrepreneurship. Preuzeto s http://www.msl.aueb.gr/files/story38.pdf

10. Životić, M. (1986). Aksiologija. Zagreb: Naprijed.



DEVELOPMENT OF SMALL AND MEDIUM-SIZED ENTERPRISES IN THE REPUBLIC OF SERBIA AND THE REPUBLIC OF CROATIA

Mr. Zdenka Dudić, Faculty of technical scienceDositej Obradović Square 6, 21000 Novi Sad, Republic of Serbia


Msc. Mirjana Cvijić, Faculty of technical scienceDositej Obradović Square 6, 21000 Novi Sad, Republic of Serbia


ABSTRACT

Micro, small and medium-sized enterprises (SMEs) are an important generator of new jobs and additional value of every national economy. The European Union constantly points to the key role that SMEs play in ensuring competitiveness in the market, and uses various policies to create a more favorable business environment, as set out by the Lisbon strategy. Creating adequate conditions to encourage innovation and other factors that may improve the business of SMEs is very important in a dynamic market, but also because of increasingly sophisticated demands coming from clients. Various world studies show the following problems: inadequate level of activity in launching new business ventures, a small percentage of newly established enterprises, administrative barriers to the implementation of entrepreneurial activities, underdevelopment of financial markets and lack of entrepreneurship education which provides knowledge and skills in business. The aim of this paper is to review the current situation of small and medium-sized enterprises in the Republic of Serbia and in the Republic of Croatia through several aspects: dynamism, innovation, importance of the sector for the economy and regional development, access to finance, access to educational programs and professional services, as well as the possibilities of financing development through the European structural and investment (ESI) funds.

Keywords: small and medium-sized enterprises; innovation; innovative activities; competitiveness; entrepreneurship

Preliminary communication

130

1. INTRODUCTION

Since the period when the Republic of Serbia and the Republic of Croatia were one country until today, the situation has changed dramatically in terms of enterprises and entrepreneurship in the region. The Republic of Croatia is now a respected member of the European Union, while the Republic of Serbia has yet to become a member state. Since the late nineties to the present day, the process of restructuring large SOEs and changes in the ownership structure have been more effective in the Republic of Croatia. There are more Croatian brands in the European market than Serbian ones, so the enterprises in the Republic of Croatia have expand their operations beyond their country borders.

Micro, small and medium-sized enterprises are a significant generator of new jobs and economic value added. By giving importance to SMEs, it is possible to achieve the competitive advantage, development and survival in the market, and therefore have a positive impact on the economic development of a country. The promotion of entrepreneurship and encouragement of innovative activities are key factors in achieving profit. There is a big difference between the companies; some companies cannot overcome the obstacles and problems, while other companies turn these obstacles into new opportunities; they change their business, innovate and generate higher profits.

The word entrepreneur was first used in 1755 by Richard Cantillon in his work “Essai sur la Commerce”. The term comes from the French verb entreprendre which means "to undertake", while entrepreneur (an English word) means an industrialist, an employer or a businessman. The English word enterpreneuship is preduzetništvo in Serbian or poduzetništvo in Croatian. There is no universally accepted definition of entrepreneurship. According to some authors, entrepreneurship primarily means innovation, whereas other authors see it as risk-taking or starting, owning and managing a private company. The primary aim of entrepreneurship is to create new value, to raise funds for realization of an enterpreneur's business ideas. Various authors describe entrepreneurs differently in their works. For Adam Smith, for example, an entrepreneur is a person who provides capital. He classifies business people depending on how they gain their capital; the first group of businessmen work diligently and save money, the second group speculate, while the third group deal with business innovations. In his work Capital, Karl Marx sees entrepreneurs as the owners of capital and the entrepreneurial profit is surplus value taken from workers and this is the main cause of all the crises that arise. Joseph Schumpeter defines an entrepreneur as a person who continuously innovates, improves, creates new products, introduces new modes of production, conquers new markets... William Baumol states in his paper that the entrepreneur is important for an increase in productivity, which can be achieved not only by innovation but also through aggressive imitation. Like Adam Smith, author Friedrich Hayek argues that the market influences the problems which arise in economic development and their elimination. The author who advocates the theory that the entrepreneur is an innovator is the famous Peter Drucker, who extends Schumpeter's theory and gives

Dudić, Z., Cvijić, M.: Development of small and medium-sized enterprises in the Republic of Serbia...


great importance to innovations. He argues that one should always be the first and the best, and do things no one expects, because their sources of innovation are: unexpectedness, incompatibility, process needs, industrial and market structure changes, demographic trends, changes in moods and new knowledge. Michael Potter agrees and advocates the theory that innovations foster competitiveness of enterprises. He believes that the most successful countries are the ones in which the process of interaction of all factors of national competitive advantages is the most dynamic. Innovation is not only about generating new ideas, but the process of converting these ideas into practical use.

Authors Tidd, Bessant and Pavitt (2005) came to the conclusion that continuous innovation is common to all successful companies. New products maintain or even increase market share and profit of the enterprises. Depending on the degree of new knowledge there are incremental and radical innovations on the market (Figure 1). Radical innovations are revolutionary and essential innovations, and they imply a completely new product, service or business processes that did not exist on the market until now. Incremental innovations represent small improvements in existing products, services or business processes, but some authors claim that incremental innovations include continuous improvement of existing processes (Pullen, 2009).

Figure 1.: Dimensions of innovation

Source: Adapted from: Tidd, Bessant, Pavitt: Managing Innovation, 2005, page 12

132

The transition period is characterized by downsizing, layoffs, the closure of certain jobs and of large companies, with the aim of reducing costs. Consequently, a lot of people who lose their jobs start their own businesses and establish small companies, which can be successful, because these people are qualified. As a result, unemployment can be reduced. Therefore, good ideas and innovations are gaining in importance because it is a necessity, not just a trend, to be different and do something new and place it on the market. Incremental innovations are more common in both the Republic of Serbia and the Republic of Croatia as radical innovations are few. There is great competition in the world market and even though companies have good innovations, it is difficult to commercialize them due to the lack of external funding (Beck, 2007), or bad marketing (Hannan, Freeman, 1983, Stinchcomb, 1965). Small and medium-sized enterprises have very large social and economic importance (Abor, Quartey, 2010). For many years it was believed that the size of a company is what matters for the growth and performance of the company (Audretsch, Thurik, 2001; Bain, 1968; Bracker, Keats, Pearson, 1988; Chen, Hambrick, 1995; Coad, 2007; Ketchen, Ireland, Snow, 2007; Nooteboom, 1993, 1994; Verdú- Jover, llorens-Montes Garcia-Morales, 2006). Large enterprises have their own research centers, greater monopoly on the market, lower costs, higher revenue, but also more complicated bureaucracy and slower processing. Consequently, the SMEs can have a more flexible organizational structure, faster decision-making, motivation, direct contact with clients, flexible technology and can respond more quickly to customer requirements. A lot of worldwide authors have explored the influence of SMEs on the economy in their works (Davidsson, Kirchhoff, Hatemi-J, Gustavsson 2002; Fotopoulos, Giotopoulos, 2010; Gilbert, McDougall, Audretsch, 2006; Macpherson, Holt, 2007; Payne et al., 2009; Stam, 2010).

2. BUSINESSES IN THE REPUBLIC OF SERBIA AND THE REPUBLIC OF CROATIA

When we look at the companies in the European Union and also in the countries wishing to become its new members, the situation is similar. When it comes to the classification of enterprises by size, the criteria that apply are the same in the Republic of Croatia and the Republic of Serbia, because they were created according to the recommendations of the European Commission. Thus, Table 1 shows the classification by number of employees and the type of business entity.



Table 1: Classification of SMEs

Criteria Number of employees RS/RC

Annual revenue and value in EUR in EU*

Micro 0-9 up to 2 million to EUR

Small 10-49 up to 10 million to EUR

Medium-sized 49-249 up to 50 million to EUR

Large More than 250

Source: http://ec.europa.eu/growth/smes/business-friendly-environment/sme-defi nition/index_en.htm (03.08.2016)

According to data from the European Commission for 2014, in the Member States of the European Union (EU28) there were 22.3 million active small and medium-sized enterprises, which represents 99.8% of all enterprises in the European Union. Small and medium-sized enterprises (SMEs) made 3,700 billion euros of value added, which represents 58% of total value added, and employs approximately 90 million people which is 67% of total employment. Compared to 2013, in 2014 value added increased by 3.3% and employment by 1.2%. These data may lead to the conclusion that the conditions in the macroeconomic and business environment for SMEs improved, that the end of the global economic crisis was near and everything was going forward. But the business of small and medium enterprises in 2014 cannot be generalized for every country because it differs significantly between the Member States. Value added of SMEs in the Czech Republic, Cyprus, Greece, Italy, Sweden declined, whereas it increased in the Netherlands, Ireland, Germany, Slovenia, Poland, Malta, Romania and the UK, even above the EU average of 3.3%. In the European Union 93% of all European SMEs are micro enterprises, 6% are small enterprises, while medium-sized enterprises account for only 1% of the total number of small and medium-sized enterprises. The sectors in which SMEs create most value added and employ most people are the wholesale and retail trade, then manufacturing, construction, business services, and provision of accommodation and food. According to data provided on SORS and www.dzs.hr, in 2014, the Republic of Serbia had the population of 7,131,787 and the Republic of Croatia 4,238,000. When we look at the table we can conclude that there is an insufficient number of employees, or high unemployment rate in the Republic of Serbia.

134

Table 2: The number of companies, employees and value added in the territory of the Republic of Serbia and Republic of Croatia

Year 2014.

Number of enterprises

Number of employees value added

Republic of Serbia

Republic of Croatia

Republic of Serbia

Republic of Croatia

Republic of Serbia

Republic of Croatia

Number Number Number Number

The number in the billions RSD

The number in the billions KN

Micro 81327102895

147641422238

179422215807

Small 9198 185206 279323Medium- sized 2131 1221 220944 145246 334737 112320

SME 92656 104116 553791 567484 793481 328127Large 494 354 413408 262632 808058 290663Total 93150 104470 967199 830116 1601539 618790

Note: Data for the Republic of Serbia came from the site RZS for 2014 (1.8.2016), while the data presented for the Republic of Croatia were taken from Economic trends - 06/2014, ''Croatian Chamber of Economy, 2014, p. 49. Analysis of financial results of the entrepreneurs in Croatia in 2014, '' FINA, 2015, p. 21 and 22, which are micro-enterprises and small enterprises merged and shown as a number of small businesses (Gospodarska kretanja - 06/2014’’, Hrvatska gospodarska komora, 2014., p. 49.;Analiza financijskih rezultata poduzetnika RH u 2014. godini’’, FINA, 2015., p. 21, 22)

Source: Author

Table 2 shows that in 2014 there were 93,150 registered companies in Serbia, 81,327 of which were micro-enterprises (which represents 87.3%), 9,198 small businesses (9.9%), 2,131 medium-sized (2.3%) and 494 large companies (0.5% of the total number of companies operating in the territory of the Republic of Serbia). If we look at the situation by sectors, in the Republic of Serbia most companies are involved with motor vehicles trade or repair (35%), 17.9% is in the processing industry, 11.2 % of companies are engaged in professional, scientific and innovation activities, 8% construction and 5.6% transport and warehousing. The gross value added in RS for 2014 amounts to 11.2% for micro, 17.4% small, 20.9% medium-sized and 50.5% large enterprises. As for the data for the Republic of Croatia (RC) when looking at the period of 2010, the data show that there were 99.5% SMEs and 0.5% of large companies operating in that territory, which was also the case in RS in 2014. But in the following years the number of large enterprises in the Republic of Croatia decreased and in 2014 there were 0.3% of large enterprises and 99.7% of SMEs. The contribution of small and medium-sized enterprises in 2014 in the Republic of



Croatia was 53% in total revenues, which is 0.9% more than in 2013. In 2014 the contribution of small enterprises in total exports of RC grew 2.9% (see table 3).

Table 3: Data on exports by size of an enterprise - R. Serbia and R. Croatia

Exports (2014) Republic of Serbia Republic of CroatiaThe number of companies is represented in percentages

Small 22,7 25,2Medium-sized 20,6 23,3SME 43,2 48,5Large 56,8 51,5Total 100 100

Source: The author with the data RZS and Hrvatski izvoznici, 2015

As Table 3 shows, there is a higher percentage of small businesses in the Republic of Croatia which participate in the export of their products to other markets than it is the case with small companies from RS. The position of SMEs in the market should be strengthened because the Republic of Croatia is much better positioned in terms of exports compared to RS. Therefore, a good innovation strategy of SMEs should include the adoption of strategic decisions concerning the development of new products, services, processes which adjust the abilities of companies and opportunities provided by the environment, in order to fulfill the realization of long-term goals set by a company (Davila and al., 2006). The European Union sees innovation as the most important factor that enables competitive position of companies in the market and thus creates new jobs and achieves economic growth. In 2010 EU launched the Innovation Union, an initiative consisting of more than 25 action points aimed at improving conditions and access to finance research and innovation in Europe. Innovation Union is the focal point of Europe 2020 strategy in order to ensure that innovative ideas are turned into products and services that will bring economy growth and jobs. In 2014 a project called Horizon 2020 was launched, which is the largest EU Framework Programme for Research and Innovation. In order to monitor innovation in the European Union, Eurostat and the statistical offices of the Member States and those who wish to become Member States collect data on innovation. In this way the innovative activities of enterprises can be observed and analyzed. The definition of innovation was given by the OECD (2005): product / service innovation, process innovation, innovation in organization and innovation in marketing.

Global Entrepreneurship Monitor (GEM) is the world's foremost study of entrepreneurship. GEM was established in 1999 by the ten most developed countries. Since then, the number of participating countries increased to 60 in 2015, which covered approximately 4/5 of the world's gross domestic product. The Republic of Croatia was involved in the research in 2002, while Republic of Serbia is still not

136

included. Global Entrepreneurship Monitor (GEM) study gives the opportunity to each country to monitor the entrepreneurial capacity in their communities, but also to compare itself to those who do better. According to the results of the GEM research in the Republic of Croatia, in 2014, when compared to 2013, there is a slight increase in the number of small and medium-sized enterprises whose products were new to everybody by 0.1%, a decline in the number of companies whose products were new to some by 2, 8%, and an increase in the number of companies whose products were not new to anyone by 2, 6% (source: GEM Croatia 2012 - 2015, CEPOR - Centre for small and medium-sized enterprises and entrepreneurship). However, international research on the Global Innovation Index (data available on the website: https://www.globalinnovationindex.org/gii-2015-report#, accessed on 08/10/2016) which is conducted every year shows information about the level of innovation of 141 countries in the world, and in 2015 this research ranked Croatia 40th, an improvement of two places compared to 2014, while the Republic of Serbia was ranked 67th (see table 4).

Table 4: The values of the Global Innovation Index 2014 and 2015

Country Rank 2015 Rank 2014 Changes in the listSwitzerland 1 1 There was no change

Finland 6 4 Falling 2 places in the rankings

the Netherlands 4 5 Rise for one placeGermany 12 13 Rise for one placeSlovenia 28 28 There was no changeHungary 35 35 There was no changeSlovakia 36 37 Rise for one place

the Republic of Croatia 40 42 Rise for 2 placesMontenegro 41 59 Rise for 18 placesMacedonia 56 60 Rise for 4 places

Republic of Serbia 63 67 Rise for 4 places

Source: Global Innovation Index, 2015

As Table 4 shows, RC is far better ranked than RS. From neighbouring countries Montenegro recorded the greatest progress in terms of innovation, by rising 18 places in the rankings and is now behind RC. In order to increase the competitiveness of companies and thus to strengthen the economy, it is very important to continuously invest in research and development, as well as develop good communication among the scientific research centers and SMEs. Large companies have their own centers for research and development, and so the improvement of these connections would not only bring science and practice together, but would also help SMEs to cope with more sophisticated requirements coming from their clients. Table 5 shows the situation in terms of competitiveness.



Table 5: The Global Competitiveness Index from 2006 to 2014.

Year/CountryGCI/ Rank (number of countries on

WEF list)Serbia Croatia

The difference in the rankings (number of positions on the list)

2006 (125) 3,69/87 4,26/51 362007 (131) 3,78/91 4,20/57 342008 (134) 3,90/85 4,22/61 242009 (133) 3,77/93 4,03/72 212010 (139) 3,84/96 4,04/77 192011 (142) 3,88/95 4,08/76 192012 (144) 3,87/95 4,04/81 142013 (148) 3,77/101 4,13/75 262014 (144) 3,90/94 4,13/77 17

Source: WEF(15.8.2015), Z. Dudić, KOR 2015

The Global Competitiveness Index (GCI) is a composite index based on twelve major pillars of competitiveness, which are organized into three groups, namely:

• BASIC REQUIREMENTS such as:

1. Institutions,

2. Infrastructure,

3. Macroeconomic stability,

4. Health and primary education,

• EFFICIENCY ENHANCERS such as:

5. Higher education and training,

6. goods market efficiency,

7. Labour market efficiency,

8. financial market sophistication,

9. technological readiness,

10. market size

• INNOVATION AND SOPHISTICATION FACTORS:

11. Innovation

12. sophisticated business processes.

138

According to these data (Table 5), RC excels in the field of competitiveness compared to RS. Every year RC has a better ranking in the list published by the World Economic Forum. The smallest difference between RC and RS was recorded in 2012 when RS was 14 places behind Croatia. The following year the difference amounted to 26 places in this list of competitiveness WEF.

3. CONCLUSION

SMEs in both EU countries and non-EU countries face various problems such as finding new customers, inadequate skilled labor, and insufficient training of the employees. New equipment and a new way of production require new knowledge. The biggest obstacle is finance and access to it. Access to finance is a bigger obstacle for micro enterprises than it is for small and medium-sized enterprises. The biggest problem for small and medium-sized enterprises in the EU is finding skilled labor and experienced managers. Another problem for medium-sized enterprises is competition or business conditions. Improved access to finance, as well as improved legal framework and incentives for SMEs would greatly contribute to a better performance and results on the market. Businesses in Croatia are in a better position than businesses in RS, because they have easier access to various EU funds since Croatia is one of the Member States. The government of Croatia has increased the promotion of entrepreneurship and so the forecasts of the future are more optimistic. According to data from GEM there will be a greater value added and more new jobs in SMEs. Unfortunately, this is not the case with the companies in the RS, because they are facing a very difficult period, a period of reforms. However, with a good strategy and adequate steps taken by the government of RS, this period of transition might come to an end.



RAZVOJ MALIH I SREDNJIH PODUZEĆA I PODUZETNIŠTVA U REPUBLICI SRBIJI I REPUBLICI HRVATSKOJ

Mr. Zdenka Dudić, Fakultet tehničkih naukaTrg Dositeja Obradovića 6, 21000 Novi Sad, Republika Srbija


Msc. Mirjana Cvijić, Fakultet tehničkih naukaTrg Dositeja Obradovića 6, 21000 Novi Sad, Republika Srbija


SAŽETAK

Mikro, mala i srednja poduzeća (MSP) važan su generator stvaranja novih radnih mjesta i kreiranja dodatne vrijednosti svake nacionalne privrede. Europska unija kontinuirano ukazuje na ključnu ulogu koju mala i srednja poduzeća imaju u osiguravanju konkurentnosti na tržištu te različitim politikama usmjerenim na ovaj sektor kreira za njih povoljnije poslovno okruženje, kako se i navodi u Lisabonskoj strategiji. Kreiranje adekvatnih uvjeta za poticanje inovativnosti i drugih činitelja koje mogu utjecati na bolje poslovanje MSP-a vrlo je važno na dinamičnom tržištu, ali i zbog sve sofisticiranijih zahtjeva klijenata. Razna svjetska istraživanja u svojim izvještajima kao prepreku prikazuju nedovoljan nivo aktivnosti u pokretanju novih poslovnih pothvata, mali postotak novootvorenih poduzeća, administrativne prepreke za provođenje poduzetničkih aktivnosti, nedovoljnu razvijenost financijskog tržišta te nedostatak edukacije usmjerene na razvoj poduzetničkih znanja i vještina. Cilj je ovoga rada prikazati pregled trenutnog stanja sektora malih i srednjih poduzeća u Republici Srbiji, kao i u Republici Hrvatskoj preko nekoliko aspekata: dinamičnost, inovativnost, značaj sektora za privredu i regionalni razvoj, pristup izvorima financiranja, dostupnost obrazovnih programa i profesionalnih usluga, kao i mogućnosti financiranja razvoja Europskim strukturnim i investicijskim (ESI) fondovima.

Ključne riječi: mala i srednja poduzeća; inovacije; inovativne aktivnosti; konkurentnost; poduzetništvo

140

LITERATURE

1. Abor, J. & Quartey, P. (2010). Issues in SMEs in Ghana and South Africa. International Research Journal of Finance and Economics, 39, 218-228. http://www.eurojournals.com/irjfe_39_15.pdf Accessed on 14 June 2011

2. Adams, R., Bessant, J. & Phelps, R. (2006). Innovation management measurement: A review. International Journal of Management Reviews, 8(1), 21–47.

3. Audretsch, D. B., Keilbach, M. (2004). Entrepreneurship capital and economic performance. Regional Studies 38(8), 949-959.

4. Audretsch, D. B. & Lehmann, E. E. (2005). Mansfield’s Innovation in the Theory of Innovation. In A. N. Link & F. M. Scherer (Eds.), Essays in Honor of Edwin Mansfield - The Economics of R&D, Innovation, and Technological Change (pp. 281-290). New York, USA: Springer.

5. Audretsch, D. B., Coad, A. & Segarra, A. (2014). Firm growth and innovation. Small Business Economics, 43, 743-749.

6. Beck, T. (2007). Financing constraints of SMEs in developing countries: evidence, determinants and solutions. Journal of International Money and Finance, 31(2), 401- 441.

7. Bessant, J. & Tidd, J. (2007). Innovation and Entrepreneurship. Chichester: John Wiley & Sons.

8. Brem, A. (2011). Linking innovation and entrepreneurship – literature overview and introduction of a process oriented framework, International Journal Entrepreneurship and Innovation Management.

9. Coad A. (2007). Testing the principle of ‘growth of the fitter’: The relationship between profits and firm growth. Structural Change and Economic Dynamics, 18(3), 370-386.

10. Drucker, P. F. (1954/1991). The Practice of Management. New York: HarperBusiness-HarperCollins.

11. Drucker, P. F. (1996). The Executive in Action. New York: HarperBusiness-HarperCollins.

12. Drucker, P. F. (1999). Management Challenges for the Twenty-first Century. New York: HarperBusiness-HarperCollins.

13. Dudić, Z. & Dudić, B. (2015). Konkurentnost i inovativnost važni faktori ekonomskog razvoja preduzeća u Srbiji, 4. Međunarodna konferencija – KOR 2015, Novi Sad.

14. European Commission (2015). Innovation Union Scoreboard 2015, Enterprise and Industry, Belgium (14.07.2016)



15. European Commission, EUROPE 2020 A strategy for smart, sustainable and inclusive growth, COM (2010) 2020 final, Brussels (20.07.2016)

16. Garcia, R. & Calantone, R. (2002). A critical look at technological innovation typology and innovativeness terminology: a literature review. Journal of product innovation management, 19(2).

17. Hudson, M. & Smith, D. (2000). Running before walking: the difficulties of developing strategic performance measurement systems in SMEs. In Proceedings of the 7th International Annual EurOMA Conference, Ghent, 4–7 June.

18. Hölzl, W. (2010). Barriers to internationalisation and growth of EU's innovative companies, Austrian Institute of Economic Research (WIFO), Fraunhofer Institut für System-und Innovations forschung (ISI), Vienna.

19. https://www.globalinnovationindex.org/userfiles/file/reportpdf/GII-2015-v5.pdf (01.08.2016)

20. Ketchen, D. J., Ireland, R. D., & Snow, C. C. (2007). Strategic entrepreneurship, collaborative innovation, and wealth creation. Strategic Entrepreneurship Journal, 1(3/4).

21. OECD (2005). Oslo Mannual – Guidelines for Collecting and Interpreting Innovation Data, Brisel.

22. Payne, G. T., Kennedy, K. H. & Davis, J. L. (2009). Competitive Dynamics among Service SMEs. Journal of Small Business Management, 47(4), 421-442.

23. Porter, M. E. (2008). The Five Competitive Forces That Shapes Strategy. Harvard Business Review, January.

24. Pullen, A. et al. (2009). Succesfull Petterns of Internal SME Characteristics Leading to High Overall Innovation Performance. Creativity and Innovation Management, 18.

25. Republički zavod za statistiku R. Srbije. http://webrzs.stat.gov.rs/WebSite/ (01.08.2016)

26. Republički zavod za statistiku R. Hrvatske. http://www.dzs.hr, http://www.cepor.hr/ (05.08.2016)

27. Strategija naučnog i tehnološkog razvoja R. Srbije za period 2016 - 2020. http://www.mpn.gov.rs/wp-content/uploads/2015/08/Strategija-nauka-za-inovacije-17-NOVO.pdf (17.07.2016)

28. Schumpeter, J. A. (1939). Business Cycles: A Theoretical, Historical and Statistical Analysis of Capitalist Processes. New York: Macmillan.

29. Schumpeter, J. A. (1954). History of Economic Analysis. New York: Oxford University Press.

30. Tidd, J., Bessant, J. & Pavitt, K. (2005). Managing innovation. Chichester: John Wiley & Sons.


ULOGA FRANŠIZNIH UDRUGA U RAZVOJU FRANŠIZNOG SEKTORA – USPOREDBA EUROPSKIH ISKUSTAVA

mr. sc. Ljiljana Kukec, pred., ICES Doctoral Study, Ekonomski fakultetGajev trg 7, 31000 Osijek, Hrvatska


Kristijan Kukić, bacc. oec., Veleučilište VERN'Iblerov trg 10/1, 10000 Zagreb, Hrvatska

Telefon:+385 99 351 0009, e-mail: [email protected]

mr. sc. Gordana Ćorić, v. pred., Veleučilište VERN'Iblerov trg 10/1, 10000 Zagreb, Hrvatska

Telefon: +385 91 48 25 898E-mail: [email protected], [email protected]

SAŽETAK

Franšizni odnos bazira se na prijenosu specifičnih znanja, „know-howa” i poslovne tajne, koje davatelj franšize prenosi obukom na primatelja franšize te tako osigurava lakši put prema zajedničkom poslovnom uspjehu. Poduzetnici koji se odluče za franšizni poslovni model ostvaruju brzo geografsko širenje i stvaranje mreže koja svojom snagom nudi brže pozicioniranje i bolju konkurentnost. Prijenos tog znanja poduzetnicima olakšavaju potporne i obrazovne institucije. Kako je franšizno poslovanje specifičan način poduzetništva, tako su i nastale specijalizirane organizacije koje okupljaju dionike ovog načina poslovanja. Nacionalne franšizne udruge promoviraju i potiču razvoj franšiznog sektora svojim aktivnostima, a obrazovne institucije stvaraju kadrove sa specifičnim znanjima upravo za ovaj sektor poslovanja. U današnje vrijeme, kada su nacionalne ekonomije globalno isprepletene, franšizni je sektor jedan od glavnih sudionika u internacionalizaciji poslovanja. Zato su nastale i nadnacionalne franšizne organizacije koje okupljaju nacionalne predstavnike i osiguravaju poticajnu regulatornu klimu i zajednički prostor za razvoj ovog sektora poslovanja. Istraživanjima provedenim u ovom radu dobit će se informacije o ulozi organizacija za poticanje franšiznog sektora i o primjerima dobre prakse u promicanju franšiznog poslovanja. Korištene metode istraživanja obuhvaćaju ankete, istraživanje literature i internetskih izvora, intervjue te informacije dobivene na sastancima Europske franšizne federacije i Svjetskog franšiznog vijeća. Istraživanje je pokazalo da razmjena iskustava članica franšiznih mreža i krovnih udruga mogu osnažiti rad i domet nacionalnih udruga za franšizno poslovanje. Rezultati istraživanja sažeti su u preporukama za jačanje utjecaja i uloge Hrvatske udruge za franšizno poslovanje u širenju znanja i edukacije. Konačni cilj


144 Kukec, Lj., Kukić, K., Ćorić, G.: Uloga franšiznih udruga u razvoju franšiznog sektora – usporedba...

– iskorištavanje svih prednosti franšiznog poslovnog modela – doprinos je razvoju održivog poduzetništva i zapošljavanja.

Ključne riječi: franšize; franšizno poslovanje; franšizne udruge; Europska franšizna federacija; potpora franšiznom sektoru


1. UVOD

U današnje su vrijeme nacionalne ekonomije globalno isprepletene pa su upravo franšize simbol te globalizacije. Kao podrška tom sektoru poslovanja nastale su nacionalne i nadnacionalne franšizne organizacije koje unaprjeđuju franšizno poslovanje i okupljaju članove iz zemlje/svijeta u svrhu izmjenjivanja iskustva za prosperitet franšiznog načina poslovanja.

Središte je ovog istraživanja Europska franšizna federacija (u daljnjem tekstu EFF) i njezine članice. S dva provedena istraživanja dobili su se podaci o franšiznom sektoru u Europi, radu nacionalnih udruga članica EFF-a, trendovima i ostale informacije vezane za franšizno poslovanje. Istraživanja su provedena pregledom internetskih stranica nacionalnih franšiznih udruga i slanjem upitnika za samoprocjenu stavova i vlastite uloge u promicanju franšiznog poslovanja, a rezultati su poslužili kao temelj za preporuke Hrvatskoj udruzi za franšizno poslovanje u svrhu poboljšanja njezine uloge u Hrvatskoj.

2. DEFINIRANJE FRANŠIZNOG POSLOVANJA I TRENDOVI

Franšizni odnos bazira se na prijenosu specifičnih znanja, know-howa i poslovnih tajni, s davatelja franšize na primatelja obukom i treningom u svrhu zajedničkog poslovnog uspjeha. Poduzetnici koji se odluče za franšizni poslovni model ostvaruju brzo geografsko širenje i stvaranje mreže koja svojom snagom nudi brže pozicioniranje i bolju konkurentnost (Kukec, 2009).

Kako je franšizno poslovanje teško jednoznačno definirati zbog njegove slojevitosti i različitih pogleda na njega, za potrebe ovog rada korištena je sljedeća definicija: Franšiza poslovnog formata je metoda poslovne ekspanzije, gdje vlasnik poslovanja/direktor dozvoljava trgovanje proizvodima/uslugama pod njegovim imenom, pod uvjetom striktnog poštovanja poslovnog sustava koji on prepisuje. Zauzvrat, primatelj franšize treba platiti pristojbu, obično i tantijeme te troškove uspostavljanja vlastita poslovanja. (Boroian, 1987, str. 1). U ovom poslovnom odnosu davatelji i primatelji franšize neovisni su pravni subjekti (Vajić, 1994, 198). U njihovom radu vrlo im je važna potpora franšiznih organizacija i u matičnoj zemlji i šire.

Na području Hrvatske franšiza se pojavila devedesetih godina dolaskom McDonald'sa (Kukec, 2009). Podaci iz 2015. godine pokazuju da u Hrvatskoj posluje 180 franšiza, od kojih je 12 % domaćih, s oko 1000 prodajnih mjesta u kojima je zaposleno oko 16.5001 osoba (WFC, 2015). Poduzetnici u Republici Hrvatskoj još su uvijek prilično suzdržani s ulaganjima u franšize, kao i u širenje vlastitih franšiza. Razlog tome leži u ulaganjima koja su u startu za franšizu nešto veća, ali i u nedostatnoj potpori

1 WFC (2015). Survey on the Global Economic Impact of Franchising, Frandata, USA, nadopunjeno zadnjim poznatim podacima iz istraživanja izvještaja zemalja članica Svjetskoga franšiznog vijeća sa sastanka na Tajvanu, rujan 2014. (podaci za 2013.) i J. Gehrke, (2014), Franchise Association Benchmarking Survey

146

institucija, stručnjaka i banaka koji bi trebali biti pokretači tog sektora (Alpeza i sur., 2015). U budućnosti se može očekivati razvitak franšiznog sektora, a u Hrvatskoj i rast domaćih franšiza, no kako je vidljivo, dinamika tog procesa ovisi uvelike o aktivnostima potpornih institucija.

Franšizni trendovi koji se javljaju u SAD-u kao kolijevci franšiznog načina poslovanja vrlo se brzo prenose na ostatak razvijenog dijela svijeta, što širenjem njihovih franšiznih lanaca što diktiranjem novih politika poslovanja u franšizi. Prema Internacionalnoj franšiznoj asocijaciji (u daljnjem tekstu IFA), trendovi koji su zamjetni u franšiznom poslovanju na području SAD-a su: sve veće učešće žena i manjina u ovom načinu poslovanja, porast uporabe tehnologija te internacionalizacija (IFA 2016). Rastuće ekonomije istočne Europe, Kine, Indije, Rusije, Meksika i Južne Amerike, unatoč recesiji koja je obuhvatila svjetska tržišta 2008. godine, prolaze kroz ubrzani razvoj domaćih franšiza i veliki rast broja inozemnih (Tice, 2012).

Globalno gledajući, franšizni je način poslovanja uglavnom kanal za širenje nacionalnih franšiza jer u svijetu prosječna njihova zastupljenost u odnosu na strane iznosi 71,78 % u korist domaćih franšiza. To povlači za sobom zaključak da je penetracija stranih franšiza prosječno samo 28,22 %. Najmanja je na američkom tržištu sa samo 5 % stranih franšiza. Na začelju u svijetu po broju domaćih franšiza su Indonezija s 19 % i kao zadnja Hrvatska, gdje je zastupljenost samo 12 % (WFC, 2015).

Put razvoja franšiznog sektora u većini zemalja je jednak. Započinje dolaskom jakih stranih franšiza, uglavnom usluge brze hrane, zatim se razvijaju franšize jakih domaćih poduzeća, slijedi razvoj franšiza kod malih i srednjih poduzeća te jaka internacionalizacija domaćih brendova (Elizarraras, 2016).

3. NACIONALNE I NADNACIONALNE FRANŠIZNE ORGANIZACIJE

Franšizno je poslovanje opće priznato i prihvaćeno u većini zemalja svijeta, no unatoč tome, sam sektor ne može napredovati bez podrške državnih institucija, banaka i udruženja kojima je taj sektor poslovanja u posebnom središtu. Što je ta potpora bolja, to je i razvijeniji franšizni sektor u nekoj zemlji. Primjerice, u SAD-u se franšizni sektor intenzivno razvija još od perioda iza 2. svjetskog rata. Već krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do zasićenja američkog tržišta franšizama te su sve češći pokušaji prijevara s poduzećima koja su prodavala franšize prvenstveno kao izvor zarade od ulazne franšizne pristojbe, a ne od zajedničkog poslovnog uspjeha preko tantijema. To je dovelo do potrebe osnivanja udruženja kako bi se zaštitio sektor. William Rosenberg, osnivač franšize Dunkin Donut®, uviđa ovaj problem te 1960. osniva Međunarodnu franšiznu federaciju (International Franchise Association, IFA) koja je i danas vodeća potporna institucija franšiznog sektora u SAD-u (Daszkowski, 2014).

Sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, po uzoru na SAD, zapadnoeuropske zemlje osnivaju Europsku franšiznu federaciju (European Franchise Federation, EFF) sa središtem u Bruxellesu. Danas EFF ima 21 zemlju članicu preko njihovih nacionalnih

Kukec, Lj., Kukić, K., Ćorić, G.: Uloga franšiznih udruga u razvoju franšiznog sektora – usporedba...


franšiznih udruga, od kojih su 18 zemalja i članice EU-a (EFF 2014). Glavna je zadaća EFF-a očuvati i poboljšati konkurentnost franšiznog sektora u Europi. Svoje stavove i prijedloge ona iznosi Europskoj komisiji. EFF usko surađuje s institucijama Europske unije, ali je neovisna o bilo kojoj od njih. Članovi EFF-a pridržavaju se Europskog etičkog kodeksa franšiznog poslovanja koji je temelj i za lokalne etičke kodekse. Europska franšizna federacija prati zakonodavstvo Europske komisije te lobira za ciljeve franšizne industrije.

Dvadesetak godina nakon osnivanja EFF-a, 1994. godine osniva se Svjetsko franšizno vijeće (World Franchise Council, WFC), kao svjetska krovna organizacija franšiznog sektora kako je prikazano na Slici 1. Članovi WFC-a su nacionalne i nadnacionalne organizacije koje su zadužene za razmjene iskustava i dogovora oko zajedničke strategije radi unaprjeđenja franšizne industrije u svijetu. Kako je prikazano, osim EFF-a i IFA-a određene svjetske regije stvorile su svoje federacije. EFF, IFA, APFC direktno su članice WFC-a, dok su druge indirektno članice, preko zemalja njihovih članica koje su direktno učlanjene u WFC (označeno plavo).

Slika 1: Schema franšiznih, nadnacionalnih i nacionalnih organizacija u svijetu

Izvor: vlastiti rad autora na temelju provedenih istraživanja

IFA, kao najstarija franšizna organizacija, čiji su članovi udruge, davatelji, primatelji te druge zainteresirane kompanije koje podržavaju franšizni sektor u marketinškom, pravnom, tehnološkom i poslovnom razvoju, djeluje u suradnji s američkom

148

vladom, medijima, kroji javne politike i stvara edukacijske programe s ciljem obrane i promocije franšiznog sektora, predstavljajući 800 000 kompanija koje stvaraju oko 9,1 milijun radnih mjesta u SAD-u, što predstavlja oko 3 % američkog BDP-a (IFA, 2016).

Asia-Pacific Franchise Confederation (APFC) osnovana je 1988. godine kao nepolitička federacija nacionalnih franšiznih udruženja iz Azijsko-pacifičke regije2, s ciljem razmjene iskustava, informacija i tehničkog know how o franšiznom poslovanju.

Middle East and North Africa Franchise Association (MENAFA), osnovana 2008. gon-dine, organizacija je čiji su članovi davatelji, primatelji franšize i popratna industrija. Nalazi se u regiji gdje franšizni sektor raste s visokih 27 % godišnje te je ta organizacija glavno mjesto razmjene informacija, ponude i potražnje franšiza.

Mediterranean Franchise Federation (MFF), osnovana je 2009. godine na inicijativu Libanonske franšizne udruge i 14 zemalja mediteranske regije, uključujući i Hrvatsku. Cilj je bila razmjena iskustava i poslovne prakse, no organizacija do sada nije zaživjela.

East European Franchise Association (EEFA), osnovana 2010. godine, okuplja franšizni sektor u svojoj regiji. To su uglavnom zemlje u kojima franšizni sektor još nije došao do svog punog obujma.

Federación Ibero Americana de Franquicias (FIAF) osnovana je 1996. godine. Ima 12 zemalja članica: Meksiko, Španjolska, Brazil, Argentina, Gvatemala, Kostarika, Kolumbija, Venezuela, Peru, Paragvaj, Urugvaj i Portugal. Osnovana je sa željom da ujedini zemlje španjolskog i portugalskog govornog područja, educira i dijeli najbolju praksu u franšiznom sektoru među članovima. Osim zajedničkog jezika, ove zemlje povezuje i slična povijest, običaji, religija, tradicija tako da je to vrlo plodno tlo za sve franšize koje se razvijaju u bilo kojoj od njih. Ova federacija pokriva tržište od 670 milijuna ljudi (Elizarraras, 2016).

Ipak, institucije koje imaju najviše stručnog, a često i praktičnog znanja o franšiznom načinu poslovanja nacionalne su franšizne organizacije. U pravilu su sastavljene od uspješnih poduzetnika – primatelja i davatelja franšize te popratnih industrija. One olakšavaju međusobne kontakte između poduzeća te štite interese svojih članova.

4. METODOLOGIJA I REZULTATI ISTRAŽIVANJA NACIONALNIH FRANŠIZNIH UDRUGA

Razmjena iskustava članica franšiznih mreža i njihovih nacionalnih te nacionalne s krovnim udrugama osnažuje nacionalne franšizne udruge te tako izravno doprinosi jačanju franšiznog sektora. Pozitivna iskustva iz svijeta te nedovoljno poznavanje stanja u Europi, poslužili su kao poticaj za istraživanje u ovome radu. Cilj istraživanja bio je proučiti kvalitetu komunikacije nacionalnih franšiznih udruga, članica Europske franšizne federacije (EFF) s njihovim članovima i javnosti u svrhu promocije tog

2 Članice su: Australia, Novi Zeland, Kina, Hong Kong, Indija, Inodnezija, Japan, Korea, Macau,

Malezija, Filipini, Singapur, Tailand, Taiwan.



sektora poslovanja te na temelju rezultata proučenih primjera dobre prakse napraviti pregled preporuka za hrvatsku franšiznu udrugu i omogućiti joj kvalitetniji doseg.

Nakon preliminarnog prikupljanja podataka provedena su dva istraživanja putem interneta. Prvo je istraživanje provedeno proučavanjem internetskih stranica članica EFF-a, a drugo slanjem upitnika tim članicama. U prvom su istraživanju ispitivani najvažniji sadržaji stranica, njihov prijevod te eventualne poveznice na druge internetske izvore te usluge koje nude. Ovo istraživanje dalo je uvid u situaciju i bilo temelj za preporuke Hrvatskoj udruzi za franšizno poslovanje (u daljnjem tekstu FIP). U drugom istraživanju tražio se odgovor na pitanje kako je recesija utjecala na franšizno poslovanje u pojedinoj zemlji, zatim kakvi su trendovi i perspektive franšiznog poslovanja po pojedinim zemljama, Europi i svijetu te informacije o aktivnostima pojedinih udruga.

Svrha istraživanja bila je dobivanje odgovora od samih franšiznih organizacija na pitanje samoprocjene vlastite izvedbe i uloge te davanja prijedloga za rast sektora, kao i procjena važnosti pojedinih kanala komunikacije s javnošću.

4.1. Istraživanje sadržaja internetskih stranica

Prvo istraživanje provodilo se sustavnim pregledom internetskih stranica 21 nacionalne franšizne organizacije (članice EFF-a) te istraživanjem poveznica koje su se nalazile na tim stranicama. Tijekom provođenja istraživanja, cijelo je vrijeme vršen svojevrsni benchmarking te su evidentirana dobra rješenja pronađena na drugim stranicama u cilju lakšeg formuliranja preporuka za FIP za povećanje učinkovitosti njezina rada.3

Ovim je istraživanjem obuhvaćena procjena lakoće pronalaženja mrežne stranice i snalaženja na njoj te analiza usluga koje stranica nudi. Internetske stranice koje nisu bile dostupne na engleskom jeziku prevodile su se Google prevoditeljem na hrvatski ili engleski jezik.

Rezultati istraživanja pokazuju da svaka istraživana organizacija navodi svoju povijest i ulogu u nacionalnom kontekstu. U pravilu, organizacije ekonomski jačih zemalja EFF-a, gdje je i franšizno poduzetništvo razvijenije, imaju i kvalitetnije izrađene internetske stranice, koje odlikuje profesionalni, moderan dizajn, redovno ažuriranje te potpune informacije i korisne poveznice. Pozitivni primjeri internetske komunikacije sa sudionicima franšiznog poslovanja nalaze se kod nacionalnih organizacija Ujedinjenog Kraljevstva, Austrije, Belgije, Njemačke, Nizozemske, Francuske, Švedske, Finske i Mađarske. Procijenjeno je da će posjetom jedne od ovih stranica i osoba koja nije ni na koji način upoznata s franšizama saznati osnovne informacije o svemu što ju može interesirati, a često se mogu naći i poveznice na internetske stranice banaka te njihovih kreditnih linija za potporu ovom načinu

3 Pregled internetske stranice Hrvatske udruge za franšizno poslovanje nalazi se u posebnom poglavlju s preporukama za poboljšanje temeljenim na uspješnim rješenjima drugih članica EFF-a.

150

poslovanja ili pak poveznice na tržište nekretnina gdje poduzetnik može pronaći potencijalnu poslovnicu za svoj pothvat.

Glavni rezultati istraživanja sažeti su u Tablici 1.

Tablica 1. Rezultati istraživanja web stranica članica EFF

Izvor: vlastiti rad autora na temelju provedenog istraživanja

Najrazvijenije stranice s najviše podataka imaju Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Francuska, Italija, Nizozemska i Švedska. Većina stranica glavninu teksta ima na lokalnom jeziku, dok je samo jedan mali dio preveden na engleski. Neke važne nacionalne franšizne udruge (kao što su francuska, nizozemska, španjolska i švedska udruga) imaju stranicu samo na vlastitom jeziku, što uvelike ograničava kontakt stranih investitora s njima.

Vidljivo je da je 10 zemalja aktivno na društvenim mrežama i to uglavnom na Facebooku. Čak oko 62 % zemalja organiziraju ili su partneri u organizaciji franšiznog sajma, a samo njih oko 29 % organizira nacionalno natjecanje za izbor najbolje franšize uz nagrade. Sve zemlje, osim Hrvatske, imaju popis članova na internetu, a njih oko 52 % na svojim stranicama nude neku vrstu savjetovanja.

4.2. Istraživanje stavova nacionalnih franšiznih udruga

Drugi dio istraživanja proveden je pomoću upitnika izrađenog u Google forms koji je proslijeđen na adrese članica EFF-a i samom EFF-u. Upitnik se sastoji od seta pitanja s mogućnošću biranja između više ponuđenih odgovora i esejskih odgovora. Podijeljen je na sljedeće segmente: (1) opća pitanja, (2) kontekst franšiznog poslovanja, (3) nacionalna franšizna udruga/federacija, (4) franšizno poslovanje u



zemlji, (5) publikacije i resursi o franšiznom poslovanju, (6) komunikacijski kanali za franšizno poslovanje, (7) završne primjedbe – prognoze za franšizno poslovanje u budućnosti.

Pojedine franšizne organizacije nemaju internetsku poštu za javnost ili je navedena adresa bila neispravna/zastarjela (Srbija, Turska, Belgija). Upitnik je uspješno poslan na 18 adresa, a na njega je odgovorilo svega 8 udruga: Mađarska, Švedska, Slovenija, Poljska, Hrvatska, Francuska i Nizozemska te Europska franšizna federacija. Rezultati istraživanja s kratkim pojašnjenjem upitnika po segmentima su:

a) Opća pitanja – ovaj dio upitnika sastojao se od pitanja koja pružaju osnovne informacije o ispitaniku: tko i kada je odgovarao na upitnik, koju nacionalnu franšiznu organizaciju predstavljaju, kada je osnovana njihova organizacija i koliko članova ima.

Rezultati pokazuju da su zemlje koje su imale plansku ekonomiju (Mađarska, Poljska, Hrvatska i Slovenija) osjetile širenje franšiza tek devedesetih godina. Sukladno tome su se i franšizne nacionalne organizacije počele osnivati kasnije nego u drugim zemljama. Jedino se u Mađarskoj nešto ranije osnovala nacionalna franšizna organizacija. U ostalim zemljama u tranziciji potreba za franšiznim organizacijama javlja se tek početkom 21. stoljeća. Za razliku od njih, nacionalne franšizne organizacije iz Švedske, UK, Njemačke, Italije, Francuske i Nizozemske osnivane su 70-ih godina 20. stoljeća. Duža tradicija ovih organizacija očituje se i u većem broju članova i u potpuno uređenom i dobro razvijenom franšiznom sektoru u tim zemljama.

b) Kontekst franšiznog poslovanja – ovaj dio upitnika sastojao se od tri pitanja. U prvom pitanju ispitanik je ocjenom od jedan (nevažno) do pet (jako važno) ocjenjivao utjecaj franšizne industrije na gospodarstvo u svojoj zemlji, regiji, Europi i svijetu. U drugom se pitanju, kao i u prethodnom, ocjenjivao utjecaj posljednje recesije na franšiznu industriju. Treće pitanje ovog upitnika odnosilo se na (ne)mijenjanje trendova u franšiznoj industriji pod utjecajem recesije u ispitanikovoj zemlji.

U zadnjih pet godina franšizna je industrija bila vrlo važna za razvoj domaćeg gospodarstva svih ispitanika osim Mađarske. Mađarska i Slovenija smatraju da u regiji franšizna industrija nije imala veliki utjecaj na gospodarstvo zemalja. U centralnoj i sjevernoj Europi franšizna je industrija imala bitan utjecaj na gospodarstvo (Švedska i Poljska). Ispitanici iz EFF-a središnjice i Nizozemske smatraju da je utjecaj franšiznog poslovanja važan do vrlo važan za gospodarstvo u njihovoj regiji. Prevladava mišljenje da je franšizna industrija bila bitna za europsko i globalno gospodarstvo u zadnjih pet godina.

U Sloveniji, Mađarskoj i Švedskoj zadnja recesija imala je negativan do stagnacijski efekt na franšiznu industriju, dok je u Poljskoj ona u to vrijeme imala veliki rast što je uvjetovano i činjenicom da je Poljska jedna od rijetkih europskih zemlja koja nije bila pogođena recesijom, nego je bilježila konstantni gospodarski rast. U Nizozemskoj je utjecaj recesije povoljno djelovao na razvitak franšiznog poslovanja. Osim u Švedskoj i Francuskoj, gdje je odnos pojedinih

152

vrsta franšiza kao i prije recesije, ostale su zemlje osjetile pad skupih franšiza i ekspanziju onih jeftinijih.

c) Nacionalna franšizna udruga/federacija – tri pitanja ove tematske cjeline vezana su uz ulogu nacionalne franšizne organizacije u zemlji u kojoj djeluje. Prvo je pitanje tražilo od ispitanika da procijeni važnost navedenih aktivnosti koje mogu provoditi te organizacije te ih ocijeni ocjenom od jedan (najbitnije) do deset (najmanje bitno). Drugo pitanje odnosilo se na odabir najboljih alata za promociju franšiznog poslovanja. U posljednjem, trećem pitanju tražilo se mišljenje na koji bi se način mogao mjeriti utjecaj franšizne industrije na gospodarstvo.

Uloga nacionalnih franšiznih organizacija u obrazovanju poduzetnika o franšizingu, promicanju ove vrste poslovanja te stvaranju što veće mreže dionika u švedskoj i mađarskoj organizaciji od male je važnosti. EFF, Slovenija i Poljska ovo smatraju prioritetima organizacije. Značaj franšizne organizacije u obrazovanju dionika je od srednje važnosti u hrvatskoj i nizozemskoj franšiznoj organizaciji. Franšizne udruge Slovenije i Hrvatske te EFF smatraju da im je jedan od prioriteta tražiti poslovne partnere svojim članovima. Ostalim je ispitanicima ovo od srednje važnosti, a nizozemskoj organizaciji od male važnosti. Da bi se mjerio utjecaj franšizne industrije na gospodarstvo zemlje iz koje ispitanik potječe, predlaže se nekoliko rješenja, predstavljenih u Tablici 2.

Tablica 2. Prijedlozi za mjerenje utjecaja franšizne industrije na gospodarstvo

Izvor: podaci iz istraživanja



d) Franšizno poslovanje u zemlji – radi se o prikupljanju informacija o franšiznim sajmovima, posebnim zakonima, financijskim programima, konzultantima i nagradama vezanim uz franšizno poslovanje. Franšizne sajmove organiziraju 4 zemlje (Poljska, Hrvatska, Francuska i Nizozemska) od onih koje su ispunile upitnik, dok prethodno istraživanje pokazuje da ih je 12 među članicama EFF-a. Dvije zemlje među ispitanicima (Švedska i Hrvatska) imale su nedavno ili još imaju subvencije države za razvoj franšiznog sektora. Skoro svi ispitanici imaju neki oblik edukativnih sadržaja. Od ispitanih udruga samo njih 4 daju franšizne nagrade. Prema ispitanicima, pravi franšizni zakon ima samo Švedska. Posebni porezi koji oporezuju franšizno poslovanje i posebne dozvole za obavljanje franšiznog posla nisu prisutni ni kod jednog ispitanika.

e) Publikacije i resursi o franšiznom poslovanju – pomoću sedam pitanja ove tematske cjeline obrađena su saznanja o stručnoj literaturi stranih i domaćih autora dostupnih u zemljama ispitanika. Kod svih ispitanika postoji stručna literatura dostupna u zemlji, a u prvom istraživanju u većini zemalja postoji neka vrsta publikacija o franšiznom načinu poslovanja. U Hrvatskoj postoji ograničen broj literature iz ovog sektora poslovanja.

f) Komunikacijski kanali za franšizno poslovanje – tema je ovog dijela upitnika važnost pojedinih komunikacijskih kanala u iduće tri godine. Značaj pojedinog sredstva komunikacije u budućnosti je ocijenjena ocjenama od 1 (najmanje bitno) do 5 (vrlo bitno) ili odgovorom: ne znam/ne mogu procijeniti.

Sve ispitane franšizne organizacije najviše vrednuju tradicionalne načine komunikacije „licem u lice”, telefonom i e-mailom. Upoznavanje šire javnosti sa svojim programima preferira se konferencijama i preko internetskih stranica. Komunikacija preko Skypea i društvenih mreža (Twitter, Facebook) te promocija na YouTubeu kod većine je ispitanika od srednje do male vrijednosti u poslovnoj komunikaciji, što dokazuju i podaci prikupljeni prvim istraživanjem – da je samo 10 udruga prisutno na društvenim mrežama. Svi ispitanici, osim Mađarske i Švedske, smatraju da je korištenje masovnih medija (TV, radio) kao kanala komunikacije sa širom javnošću bitno do vrlo bitno.

g) Završne primjedbe i prognoze za franšizno poslovanje u budućnosti – u posljednjem dijelu upitnika nalaze se rezultati ocjenjivanja ispitanika za budućnost franšiznog sektora u njihovoj zemlji, Europi i svijetu. Ni jedan ispitanik za bilo koje pitanje nije dao ocjenu manju od četiri u skali od 1 do 5. Za sva tri pitanja maksimalne ocjene dale su nacionalne organizacije Švedske, Hrvatske i Nizozemske. Kod svih ispitanika vlada veliki optimizam za daljnji uspješan razvoj franšiznog sektora. U Sloveniji i Mađarskoj te u centralnoj Europi (Poljska), sjevernoj Europi (Švedska) i zapadnoj Europi (Nizozemska, Belgija, Francuska), budućnost franšiznog načina poslovanja vrlo je perspektivna. Recesija iz 2008. godine nije nanijela štetu franšizingu u Europi, osim što je dovela do smanjenja potražnje za skupim i širenja jeftinijih franšiza (izuzev sjeverne Europe). Ovakav trend može se očekivati i u budućnosti ako dođe do većeg rasta gospodarstva EU-a.

154

5. PREPORUKE HRVATSKOJ UDRUZI ZA FRANŠIZNO POSLOVANJE (FIP)

Internetska stranica FIP-a pruža opće informacije: statut, etički kodeks, sudionike franšiznog poslovanja, rječnik pojmova i slično. Dizajnerski je jednostavno riješena u plavim i zelenim tonovima bez padajućih izbornika, bannera ili pokretnih slidova.

Udruzi se preporučuje ažuriranje stranice u tehničkom i sadržajnom smislu. Osim toga, bilo bi važno da edukacija bude prioritet FIP-u ispred traženja partnera svojim članovima, po uzoru na Francusku ili UK, a u kojem smislu su i smjernice iznesene na radionici: Committee on the Internal Market and Consumer Protection (IMCO)4 održanoj 12. 7. 2016. s temom: Odnos davatelja i primatelja franšize: regulatorni okvir i aktualni izazovi (Abell, 2016).

Bilo bi korisno uvrstiti na stranicu:

• Stavka 1 (Članovi FIP-a) trebala bi sadržavati popis članova i informacije o franšizi, ulaganju i uvjetima kupnje te franšize.

• U stavci 2 (Publikacije) mogla bi se navesti domaća stručna literatura, znanstveni radovi i istraživanja s područja franšiznog poslovanja.

• U stavci 3 (Mediji) trebalo bi ubacivati i ažurirati poveznice na domaće dnevne novine i stručne časopise koji pišu o franšiznom poslovanju.

U svim postojećim stavkama na internetskoj stranici FIP-a ima prostora za daljnje unaprjeđenje:

- Na stavci Franšizoprimac mogu se nabrojati pravni i financijski (bankovni) savjetnici, računovodstveni servisi, logistika i sve ostale usluge koje bi mogle pomoći kod uspješnog ostvarenja franšiznog poduzetničkog pothvata.

- Zatim poveznice na bankovne kredite namijenjene ovom načinu poslovanja, pod podstavkom Financiranje (ako postoje).

- Pod Korisni linkovi preporučljivo je staviti poveznice i na institucije: Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska banka za obnovu i razvitak, Ministarstvo financija i Hrvatska agencija za malo gospodarstvo i investicije i sl.

Korisna novina bila bi uvođenje upitnika za samoprocjenu davatelja ili primatelja po uzoru na slične kod drugih zemalja (Švedska; UK).

Sljedeće preporuke temeljene su na istraživanju metoda rada članica EFF-a te njihovih pozitivnih primjera:

- Izvjesno je da će se broj domaćih i stranih franšiza na području RH povećavati te sukladno tome i broj članova FIP-a. Iako je navedeno u Statutu, koji se nalazi na internetskoj stranici, ipak bi radi uspostavljanja standarda kvalitete bilo poželjno pregledno navesti kategorizaciju članstva na stranici. Također, akreditacijska procedura primanja u članstvo FIP-a, koju nalaže EFF, trebala bi biti jasno vidljiva i lako dostupna.

4 Odbor za unutarnje tržište i zaštitu potrošača



- Predlaže se organizacija te uvođenje godišnjih nagrada za franšize, po uzoru na UK, Njemačku ili Mađarsku, čime bi se dobilo na vidljivosti ovog sektora u javnosti i osnažila franšizna zajednica u RH.

Za poboljšanje razine usluge postojećim članovima FIP-a, a i u svrhu privlačenja novih članova, FIP-u se preporučuje navesti sve koristi koje mogu imati poduzetnici članstvom u FIP-u, a one se za sada mogu naći samo u medijima (25 % – 50 % popusta na sudjelovanje na sajmovima i konferencijama, sudjelovanje na NEXTGEN natjecanju i sl.)5

Rezultat je suradnje FIP-a s HGK-om osnivanje Zajednice franšiznog poslovanja (na inicijativu FIP-a), koja predstavlja veliki korak naprijed za ovaj sektor u RH te se preporučuje tu suradnju iskoristiti za osnivanje Registra franšiza, certificiranje hrvatskih franšiza te lobiranje kod financijskih i vladinih institucija za dobivanje potpore franšiznom sektoru.

Preporučuje se suradnja i s Ministarstvom poduzetništva i obrta radi ponovnog uvođenja projekta Franšizno poslovanje u sklopu Poduzetničkog impulsa, kako je to već FIP učinio 2012. godine.

6. ZAKLJUČAK

Na temelju provedenih istraživanja vidljiva je uska povezanost između razvijenosti neke nacionalne ekonomije s razvijenošću franšiznog sektora što potvrđuju iskustva Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke, Italije, Nizozemske te Švedske, koje su najrazvijenije u Europi u franšiznom sektoru. Zemlje kod kojih su franšize brojne i čine značajan udio srednjih i malih poduzeća imaju i vrlo razvijene nacionalne franšizne organizacije, a ove su opet dobro povezane nacionalno, s važnim institucijama (gospodarske komore, udruženja poslodavaca i sl.) i internacionalno (EFF, WFC i sl.).

Poduzetnici iz tranzicijskih zemalja tek su se devedesetih godina upoznali s franšizama, uglavnom dolaskom američkih restorana. Broj franšiza u Hrvatskoj i u bivšim tranzicijskim zemljama zato je još uvijek primjetno niži nego u zapadnoj Europi, pa tako i pripadajuće nacionalne franšizne organizacije broje znatno manje članova. Razlika u materijalnim i organizacijskim mogućnostima među pojedinim članovima EFF-a zato su najlakše uočljive na internetskim stranicama tih organizacija. Razlozi ovakvog stanja su manjak materijalnih mogućnosti i izostanak potpore od države. Izuzetak je pozitivan primjer Mađarske čija stranica ne zaostaje u modernim rješenjima unatoč tome što djeluje na relativno slabijem franšiznom tržištu nego su to neke bogatije europske zemlje.

Hrvatska udruga za franšizno poslovanje ima prostora za napredak u mrežnoj prezentaciji, i to na prvom mjestu redovitijim ažuriranjem internetske stranice. Također uz pomoć suradnje s HGK-om veliki su izgledi za uvođenje novih aktivnosti i

5 Informacije dobivene razgovorom s potpredsjenikom FIP-a Nikolom Oršanićem


usluga: certificiranja kvalitete, akademije, dodjele godišnjih nagrada i slično u svrhu promocije ovog sektora poslovanja. Da bi do punog izražaja došao entuzijazam i stručnost rukovodećih ljudi FIP-a, potrebno je da država prepozna vrijednost njihovog rada i pomogne im da i u Hrvatskoj franšizni sektor postane generator zapošljavanja i promocije sigurnijeg poduzetništva kako je to u razvijenim zemljama Europe.


THE ROLE OF FRANCHISE ASSOCIATIONS IN THE DEVELOPMENT OF THE FRANCHISE SECTOR – COMPARISON OF EUROPEAN

EXPERIENCES

Ljiljana Kukec, MSc., ICES Doctoral Study, Faculty of EconomicsGajev trg 7, 31000 Osijek, Croatia


Kristijan Kukić, BSc., University of Applied Sciences VERN'Iblerov trg 10/1, 10000 Zagreb, Croatia


Gordana Ćorić, MSc., University of Applied Sciences VERN'Iblerov trg 10/1, 10000 Zagreb, Croatia

Telephone: +385 91 48 25 898E-mail: [email protected], [email protected]

ABSTRACT

Franchising is a relationship based on the transfer of specific knowledge, know-how and confidential information, transmitted by franchisor through training provided to franchisees in order to facilitate achievement of joint business success. Entrepreneurs, who opt for the franchise business model, thus achieve fast geographical expansion and the creation of networks, which provide faster market positioning and higher competitiveness. The transfer of this knowledge to entrepreneurs is made easier through support of educational institutions. Since franchising represents a very specific way of entrepreneurship, some specialized organizations that bring together franchising stakeholders are born. National franchise associations promote and encourage the development of the franchise sector through their regular activities, while educational institutions create professionals with specific skills just for this business sector. Now, when the national economies are globally intertwined, the franchise sector is one of the main actors in the business internationalization. Therefore, transnational franchise organizations were established, in order to bring together national representatives, provide stimulating regulatory climate and common space for the development of this sector of business. Research conducted in this study will clarify the role of these organizations for the promotion of the franchise sector, examples of best practices in promoting franchising, as well as the attitudes of students towards this way of doing business. Research methods include surveys, literature and Internet sources review, conduction of interviews, and information obtained at the meetings of the European Franchise Federation and the World Franchise Council. Research has shown that exchange of experiences among members of franchise networks and umbrella organizations can strengthen their operations and impact. The research results are summarized in the form of recommendations for strengthening the influence and the role of the Croatian


Association for franchising in spreading the knowledge and education. The ultimate goal – taking the full advantage of franchising business model - contributes to the development of sustainable businesses and employment.

Keywords: franchise; franchising; franchise associations; The European Franchise Federation; support to the franchise sector


LITERATURA

1. Abell, M. (2016). Legal perspective of regulatory framework and challenges for franchisingin EU [prezentacija na radionici Odbora za unutarnje tržište i zaštitu potrošača (IMCO) s temom: Relations between franchisors and franchi-sees: regulatory framework and current challenges]. Brussels: EP. (12.7.2016.). Preuzeto s www.europarl.europa.eu/committees/en/events-workshops.html (24.07.2016.)

2. Alpeza, M., Erceg, A. i Oberman Peterka, S. (2015). Development of Franchising in Croatia, Obstacles and Policy Recommendation. U Review of Innovation and Competitiveness, 1(1). Pula: Juraj Dobrila University of Pula, Faculty of econom-ics and tourism “Dr. Mijo Mirković”.

3. Asia Pacific Franchise Confederation. Preuzeto s http://franchise-apfc.org/ (24.07.2016.)

4. Boroian, D. D. i Boroian P. J. (1987). The Franchise Advantage - Make it Work for You [e-book version]. Olympia fields, IL, National best seller corp. – Francor Inc.

5. Chopra, C. (2010). Izvještaj sa konferencije “World Franchise Council (WFC) meeting” (str. 74.). Seul: WFC.

6. Daszkowski, D. (2014). The History of Franchising. Preuzeto s http://franchises.about.com (24.07.2016.)

7. Elizarraras D. (2016). FIAF’s goals and future activities [prezentacija na sastanku WFC, Bologna].

8. Europan Franchise Federation. Preuzeto s http://www.eff-franchise.com (09.07.2016.)

9. Gehrke, J. (2014). Franchise Association Benchmarking Survey. WFC.

10. International Franchise Association. Preuzeto s http://www.franchise.org (19.07.2016.)

11. Internetske stranice svih članica Europske franšizne federacije

12. Kukec, Lj. (2009). Izazovi primjene franšize kako modela širenja poslovanja u Hrvatskoj (magistarski rad). Osijek: Sveučilište J. J.Strosmayera, Ekonomski fakultet.

13. Kukić, K. (2014). Mogućnosti za poboljšanje dostupnosti i kvalitete informacija nacionalnih franšiznih udruga (završni rad). Zagreb: Veleučilište VERN'.

14. Privredni vjesnik (2014). Stručni intervju: Ljiljana Kukec, predsjednica Hrvatske udruge za franšizno poslovanje. Preuzeto s http://hr.kompass.com/e/hr/business/strucni-intervju-ljiljana-kukec-predsjednica-hrvatske-udruge-za-fransizno-poslovanje/ (19.07.2016.)

15. Tice, C. (2012). The Top 10 Fast-Growing Franchise Chains That Powered Through The Recession. Forbes, 2012(9), New York City.

160

16. Vajić, I. (1994). Management i poduzetništvo: 1000 programa ulaganja za mala i srednja poduzeća. Zagreb: Centar za poduzetništvo.

17. WFC (2015). Survey on the Global Economic Impact of Franchising. Las Vegas: Frandata.



CJELOŽIVOTNO OBRAZOVANJE TURISTIČKIH VODIČA S CILJEM PODIZANJA KVALITETE USLUGE U TURIZMU REPUBLIKE HRVATSKE



Đurđa Somođi, dipl. oec., predavač, Međimursko Veleučilište u Čakovcu, Bana Josipa Jelačića 22a, 40000 Čakovec, Hrvatska


Lea Obadić, studentica, Međimursko veleučilište u ČakovcuBana Josipa Jelačića 22a, 40000 Čakovec, Hrvatska


SAŽETAK

Turistički vodič može se definirati kao osoba koja vodi posjetitelje na jeziku njihovog izbora i interpretira kulturnu i prirodnu baštinu na području za koje posjeduje kvalifikaciju u obliku iskaznice koju su priznale odgovarajuće vlasti. U Republici Hrvatskoj ne postoji kontinuirano usavršavanje za turističke vodiče, kao ni oblik cjeloživotnog obrazovanja koji bi im pomogao da sustavno stječu nova znanja i vještine kojima bi unaprijedili kvalitetu pružene usluge u turizmu. Nakon što polože Seminar za turističke vodiče koji se provodi prema Zakonu o pružanju usluga u turizmu NN 68/07, 88/10, 30/14, 89/14, 152/14 pročišćen tekst od 30. 12. 2014., turistički vodiči više nisu obvezni pratiti određene promjene iz područja turizma, kulture, postavljanja novih spomenika, obilježavanja novih značajnih povijesnih reminiscencija u destinaciji, kao ni sudjelovati u stručnim edukacijama kojima bi nadograđivali svoje znanje, usvajali nova znanja o vođenju specijaliziranih grupa turista, podizali svijesti o putovanju i turizmu održivim pitanjima i načelima turizma, poboljšali svoju kvalitetu vođenja i efikasnost, usavršavali strane jezike, kao i niz drugih spoznaja o vještinama vođenja turističkih grupa. Cilj je ovoga rada istražiti temeljne probleme s kojima se susreću turistički vodiči u Republici Hrvatskoj, koliko je njih nakon položenog seminara posjetilo neku od radionica za usavršavanje vođenja te postoji li njihov interes za stjecanje novih znanja i vještina preko akademije za turističke vodiče u kojoj bi se, uz znanstvenike i stručnjake iz raznih područja i disciplina, organizirali tečajevi, edukacije, seminari i savjetovanja te stručna studijska putovanja radi upoznavanja i povezivanja s vodičima drugih zemalja, stjecanja novih ideja, navika i kulturne razmjene. Ovaj oblik stjecanja znanja provodio bi se principima cjeloživotnog učenja. Metodologija korištena u izradi ovoga rada temelji


162

se na kvantitativnoj metodi distribucijom upitnika turističkim vodičima, metodi analize, sinteze, deskripcije i povijesnoj metodi. Anketni upitnik distribuiran je na 624 ispitanika od čega se 106 vratilo popunjenih. Temeljeni zaključci ovoga rada upućuju na interes i potrebu ispitanika za zajedničkom institucijom cjeloživotnog obrazovanja u kojoj bi se stjecala nova iskustva, izmjenjivala postojeća i unaprjeđivala kvaliteta i razvoj turističkih vodiča.

Ključne riječi: cjeloživotno obrazovanje; kvaliteta usluge; turistički vodiči; turizam

Gregorić, M., Somođi, Đ., Obadić, L.: Cjeloživotno obrazovanje turističkih vodiča s ciljem podizanja...


1. UVOD

Poznato po rječitosti i znano kao profesija koju obavlja čovjek spretan u iznalaženju načina kako mnoge prirodne materijale poput cjelokupnog pejzaža, svega što ljudsko oko može vidjeti prenosi zainteresiranoj skupini ljudi kojima je on učitelj u hodu je, dakako, zvanje turističkog vodiča. Vješt je govornik, kakvog su opisali antički filozofi, vrhunski diplomat kada se nađe u situaciji koja to iziskuje, prijatelj onima koji su željni znanja, stručnjak u vođenju tura kroz područja za koja se smatra i čovjek od povjerenja koji predstavlja i izravno prodaje turistički proizvod. Svaka karika u lancu stvaranja doživljaja za turiste treba biti dovoljno jaka da se oni odluče ponovno vratiti i percipirati turizam Hrvatske kao kvalitetu koja je kao takva jedinstvena te ovdje turistički vodič može utjecati na sviđanje naših ljepota koje imamo, spremni smo ponuditi i voljni interpretirati za one koji to traže. Nadasve potrebno je da predstavnik – karakterizacija turističkog vodiča koji predstavlja određeno područje, bude valjano obrazovan i to formalno, neformalno, informalno i samousmjereno kako to navodi čl. 3. st. 1. Zakona o obrazovanju odraslih (NN, br. 17/07, 107/07 i 24/10). Podrazumijeva se da formalno ima stečena stručna znanja, vještine i sposobnosti, neformalno sudjeluje u organiziranim procesima učenja usmjerenim usavršavanju, informalno uči iz svojih i tuđih iskustava te iskusno samousmjereno uči kao potpuno odgovoran za proces i ishode učenja.

1.1. Pravna regulativa

Osoba koja želi postati turistički vodič i profesionalno se baviti tim zanimanjem treba steći određene uvjete za pružanje usluga u turizmu u koje spada i pružanje usluga turističkog vodiča. Ti su uvjeti propisani Zakonom o pružanju usluga u turizmu (NN, br. 68/07, 88/10, 30/14, 89/14 i 152/14) ili skraćeno (ZOPUT), a cjeloživotno obrazovanje i usavršavanje koje doprinosi podizanju kvalitete usluge u turizmu Republike Hrvatske propisano je Zakonom o obrazovanju odraslih (NN, br. 17/07, 107/07 i 24/10). Prema čl. 26. st. 1. ZOPUT-a turistički je vodič fizička osoba koja pruža turistima usluge pokazivanja i stručnog objašnjavanja prirodnih ljepota i rijetkosti, kulturno-povijesnih spomenika, umjetničkih djela, etnografskih i drugih znamenitosti, povijesnih događaja, ličnosti, legendi o tim događajima i ličnostima, gospodarskih i političkih tijekova i zbivanja. Sljedeći stavak navodi da turistički vodič može osobno pružati usluge turističkog vodiča kao obrtnik ili trgovačko društvo. Stavak 4. istog članka ističe da se turističkim vodičem smatraju i državljani država članica Europske unije i Europskog ekonomskog prostora koji ispunjavaju uvjete za turističkog vodiča propisane Zakonom (ZOPUT-om). Stavak 5. precizira da turistički vodič može pružati uslugu na području turističkih cjelina (lokaliteta) i na ostalom području Republike Hrvatske koje nije određeno kao turistička cjelina (lokalitet) ako je položio opći dio stručnog ispita za turističkog vodiča te posebni dio tog stručnog ispita koji se odnosi na turističke cjeline (lokalitete). Stavak 8. istog članka: ne smatra se turističkim vodičem osoba koja obavlja poslove stručnog vođenja u muzeju, galeriji, zaštićenom području prirode, na arheološkom lokalitetu i sl., gorski vodič, planinski vodič, speleološki vodič, voditelj u ronilačkom turizmu te vodič u

164

lovu i ribolovu. Stavak 9.: ne smatra se turističkim vodičem strani državljanin koji prati organizirana grupna putovanja stranog organizatora koja su započela u stranoj državi i završavaju povratkom u stranoj državi ako ne pruža usluge turističkog vodiča na području cjelina (lokaliteta). Prema čl. 27. st. 1. ZOPUT-a za pružanje usluga turističkog vodiča turistički vodič mora imati rješenje o odobrenju koje izdaje nadležni ured prema području za koje je položen stručni ispit.

2. CILJ ISTRAŽIVANJA

Naglasak ovog rada je na cjeloživotnom obrazovanju, kontinuiranom procesu usavršavanja kako bismo mogli svjedočiti sve većem broju zadovoljnih turista koji će svoje iskustvo putovanja Lijepom Našom prepričati i preporučiti ostalima. Takva vizija zahtijeva ulaganje u ljudsku kreaciju, sposobnosti i vještine turističkog vodiča, stoga je provedeno istraživanje među turističkim vodičima kojim su dobivena saznanja i uvidi u područja ljudskih kompetencija koja oni sami smatraju da trebaju razvijati. Pojašnjena je motivacija koja usmjerava čovjeka u zvanje turističkog vodiča, istražena je zastupljenost usavršavanja nakon stjecanja zvanja, otkrivena je važnost mogućnosti upisa dodatnog usavršavanja u radnu knjižicu, kao i izvori iz kojih se informiraju te kako doživljavaju razmjenu iskustva i suradnju s inozemnim kolegama.

3. METODOLOGIJA

Provedeno je primarno istraživanje temeljem anketnog upitnika koji je distribuiran na 624 e-mail adrese licenciranih turističkih vodiča u Hrvatskoj. Od ukupno 106 anonimno ispunjenih anketa, osamdeset i tri su ispunile žene, a dvadeset i tri muškarci. Jedanaestero ispitanica/ka u godinama je koje su svrstane u dobni razred od 20 do 30, 12 ispitanica/ka od 51 do 60 godina života, dok se 11 ispitanica/ka nalazi u dobnom razredu od 61 do 70 godina. Podjednako se (36) nalazi u rasponu od trideset i jedne do četrdesete godine života i od 41 do 50 godina. S obzirom na županiju iz koje dolaze, najviše je (24) ispitanica/ka iz Dubrovačko-neretvanske, (14) iz Grada Zagreba, (13) iz Istarske, slijedi Zadarska (12), zatim Splitsko-dalmatinska (11), Šibensko-kninska (10), Primorsko-goranska (9), Osječko-baranjska (4), Međimurska (4), Zagrebačka (2) te po jedan Bjelovarsko-bilogorska, Ličko-senjska i Vukovarsko-srijemska županija. Što se tiče stupnja obrazovanja, 15 ispitanica/ka ima srednju stručnu spremu, 48 visoku stručnu spremu, 13 višu stručnu spremu, dok ih 19 ima titulu magistra i jedna osoba titulu doktora znanosti, a ostali su visokokvalificirani (9) i (1) niže stručne spreme. Promatrajući godine iskustva u radu kao turistički vodiči, 52 % ispitanica/ka nema ili ima maksimalno deset godina iskustva, 34 % ispitanica/ka je 11 do 20 godina radilo kao turistički vodič i preostalih 14 % ima od 22 do 46 godina radnog staža. Prikupljeni podaci statistički su obrađeni i prikazani u rezultatima istraživanja.



4. REZULTATI

Trideset ispitanica/ka je navelo da im je rad turističkog vodiča stalno zaposlenje, dok preostalih 76 ili 72 % obavljaju taj rad kao sezonski posao. Graf 1 prikazuje odnos skupine koja je, prije nego što je stekla zvanje turističkog vodiča, radila na poslovima vezanim za turizam, a to je 68 ispitanica/ka i skupine od 38 ispitanica/ka koji nemaju prethodno iskustvo rada u turizmu.

Graf 1. Iskustvo rada u turizmu prije stjecanja zvanja turističkog vodiča


Graf 2 prikazuje udio pojedinih zanimanja i poslova kojima su se bavili ispitanici prije nego što su stekli zvanje turističkog vodiča. Najviše je ispitanica/ka (23) navelo zanimanje turističkog predstavnika, zatim dominira rad u hotelijerstvu (14), što uključuje poslove recepcionara, sobarica, raznih voditelja i ostalih pozicija u hotelu. Dvanaest ispitanica/ka je bilo na mjestu prodavača (prodaja brodskih karata ili avio karata), turističkih je pratitelja bilo 8, kao i onih koji su se bavili ostalom administracijom koja nije posebno izdvajana, slijedi turistički animator (6), djelatnici u odjelu marketinga (2) i predavač na visokoj školi.

Da64%

Ne36%

166

Graf 2. Zvanja i poslovi ispitanica/ka prije rada kao turističkih vodiča


Iz ankete doznajemo da su motivi za stjecanje zvanja turističkog vodiča: „upoznavanje ljudi iz cijelog svijeta“, „zaljubljenost u Dubrovnik“, „grad Dubrovnik“, „interes za povijest umjetnosti“, „želja i strast za putovanjima“, „pitanja gostiju“, „ljubav prema tom poslu“, „nakon dugotrajnog izbivanja iz domovine (11 godina) usavršila sam strani jezik (engleski) i taj je kapital onda bio osnovni poticaj za polaganje stručnog ispita za turističkog vodiča koji je trebao poslužiti kao 'putovnica' za postizanje boljeg životnog standarda u Hrvatskoj“, „mogućnost gubitka posla“, „znanje, ljubav prema kulturno-povijesnoj baštini Dubrovnika i Hrvatske, potom razna područja interesa kojima odlično vladam (povijest umjetnosti, opća povijest, nacionalna povijest Hrvatske, filozofija, mitologija, folklor, botanika/hortikultura, marikultura, gastronomija, lingvistika itd.)“, „završena srednja turistička škola i prethodni poslovi u turizmu“, „upoznavanje grada kroz posao i približavanje istog kroz subjektivno iskustvo mene kao lokalca“, „fleksibilno radno vrijeme“, „nemogućnost pronalaska posla u struci (ekonomist)“, „da imam slobodu rada“, „isprva, potreba za dodatnom zaradom, kasnije sam počela to raditi za stalno“, „promjena zaposlenja“, „promjena karijere“, „posao koji objedinjuje više područja koja su me oduvijek zanimala: prakticiranje stranih jezika, povijest i povijest umjetnosti, psihologija i putovanja“, „rad izvan sistema što je temelj profesionalnog i jedinstvenog turističkog vodiča“, „nedostatak vodiča i zanimljivost tog posla“, „terenski rad (stupanj slobode)“, „prilika da se zaposlim u turizmu“, „želja za novim iskustvom“, „želja da usrećim ljude, želja da se osjećaju dobrodošlo“, „htjela sam posao u kojem ću sama odlučivati o tome što i kako ću raditi i prema tome kreirati i cijenu svog rada te sam određivati svoje

predstavnik31%

pratitelj11%Ostala

administracija

11%

Hotelijerstvo19%

visokoj školi1%

16%

animator8%

Marketing3%



radne dane, radno vrijeme i na kraju koje ću poslove prihvatiti“, „osobni entuzijazam od malena“, „dolazak prvih cruisera na Dunavu uz stajanje u Vukovaru i organizirane posjete Osijeku“, „motivirala me spoznaja da je struka turistički vodič najvažnija i najplemenitija struka u sustavu turizma“, „moja nona“, „to je nadogradnja unutar struke“, „želja za promoviranjem Međimurja“, „mogućnost sezonskog rada za vrijeme studija“, „završila sam Turistički menadžment, a nisam dobila posao u struci“, „hobi“, „interes“, „otvaranje vlastitog posla“, „novac“ i ostalo slično navedenome. Iz grafa 3 vidljivo je da se 75 % ispitanica/ka ili njih 79 odlučilo na usavršavanje nakon što su položili seminar za turističkog vodiča.

Graf 3. Usavršavanje ispitanica/ka nakon stjecanja zvanja turističkog vodiča


Skupina ispitanica/ka koja se odlučila na usavršavanje podrazumijeva razna predavanja vezana uz lokalnu povijesnu baštinu, novim nalazima pronađenim na otoku, komunikacija s gostima, psihologija, stručna predavanja i izleti koje organizira udruga ili društvo vodiča u koje su aktivno uključeni, vođenje osoba s posebnim potrebama, gostovanja stranaca, stručna literatura, razmjene iskustava s drugim vodičima, tečaj stranog jezika, predstavljanje OPG-ova, proučavanje povijesnih dokumenata uz stručno vodstvo te „self – study“. Neke istaknute edukacije su: Innoguide projekt u organizaciji Društva Marije Jurić Zagorke, trening europske federacije vodiča The Art of Guiding, kao i The voice, Handling difficult situations, The way forward, Guiding in Museums, Guiding people with special needs, seminari Sveti Vlaho u Dubrovniku, Zadovoljni opatijski gosti, Seminar o razvoju održivih turističkih urbanih i arheoloških mikro-destinacija, edukacija za sommeliera i radionica Storytelling. Razlozi u korist skupine koja se nije odlučila na

Da75%

Ne25%

168

usavršavanje jesu: samostalno učenje, drugi stalni posao, ne borave u Hrvatskoj u vrijeme zimskih mjeseci kada se organiziraju seminari, seminari nisu bili održavani, nedostatak slobodnog vremena, želja za promjenom posla te teškoće u usklađivanju vremenskog rasporeda.

Motivacija za usavršavanjem leži u: „želji za znanjem i interesu za povijesne spomenike“, „novcu“, „urođenim navikama za kontinuirano usavršavanje“, „željama za produbljivanjem znanja i specijalizacije u određenim područjima“, „unaprjeđenju vlastitih vještina“, težnji za „pružanjem kompletnije usluge“, „neprekidna želja za studiranjem i novim informacijama, tu nema kraja“, potreba za ostajanjem „konkurentnim na tržištu“, „zbog prirode posla“, „uvijek je lijepo znati nešto više“, „isključivo osobni interes i stjecanje samopouzdanja“, „još jedna nova priča koju ću moći ispričati gostima“, „uvidio sam da je to jedini način za održavanje kvalitete“, „radoznalost, raznolikost, napredovanje i otvaranje nekih novih vrata su moje motivacije“, „ambicija biti drugačiji od drugih“, „veća mogućnost zarade“, „dok si živ učiš, dok učiš si živ“, „nikad se ne zna dovoljno i treba se pratiti trendove u svijetu koji se prebrzo mijenjaju, nije sve u samim podacima i godinama.“, „upoznavanje kolega, ostati u toku, biti u korak s vremenom“, „odgovornost prema sebi i tržištu“, „primjena novih znanja u poslu“, „često lokalci znaju neku zanimljivu činjenicu koja je interesantna turistima.“, „podizanje kvalitete u prezentiranju“.

Graf 4 postotno izražava želju ispitanica/ka za razvijanjem kompetencija u sklopu kontinuiranog programa usavršavanja, ponuđene su četiri mogućnosti te se 33 ispitanice/ka odlučuju za vođenje posebnih grupa, 30 upoznavanje drugih kultura, 26 usavršavanje znanja stranog jezika i 17 za razvijanje komunikacijskih sposobnosti.

Graf 4 Kompetencije koje bi ispitanice/ci voljeli razvijati


usavršavanje znanja stranog

jezika25%

upoznavanje drugih kultura

28%

razvijanje kom.

sposobnosti16%

posebnih grupa31%



Skupini anketiranih bilo je ponuđeno slobodno iznošenje osobnih želja u svezi područja znanja i vještina koje bi najviše željeli unaprijediti. Dominiraju odgovori: „strani jezik“ i „znanje povijesti umjetnosti“, dok je ostalo: „stručne termine u arhitekturi“, „povijest Europe“, „povijest Balkana“, „gastronomiju“, „znanje: o drugim kulturama kako bih mogao stvarati poveznice između kulture iz koje dolaze gosti i ove koje im predstavljam; vještine: retorika, oblikovanje govora“, „multikulturalizam“, „odnosi s Osmanskim Carstvom“, „diplomacija Dubrovačke Republike“, „bihevioralna psihologija kupaca, osobito mlađih naraštaja“, „umjetnost, slikarstvo i kiparstvo“, „znanje botanike“, „botanika, često me na Plitvicama pitaju koje je neko cvijeće, biljka ili slično“, „komunikacijske vještine, općenito vještine potrebne za rad s ljudima, osobito u onom dijelu kad imamo nekih neugodnosti i reklamacija za rješavati, ovo se više odnosi na posao predstavnika, razmjerno je rijetko u poslu vodiča, iako se i vodiči nađu u sličnim situacijama“, „unapređujemo se stalno, sami, ovisno o potrebama tržišta“, „psihologija, jezici, običaji“, „općenito znanja o RH u EU kontekstu“, „planinarstvo“, „unapređenje znanja jezika u pismu“, „primjena modernih tehnologija“, „više faktografije o pojedinim lokalitetima“, „folklor“, „znanje o ekosustavu nacionalnih parkova Hrvatske, vještina uspoređivanja svjetski poznatih kulturno-umjetničkih spomenika s hrvatskima na više razina.“, „diplomaciju i otpornost na stres, balans između zahtjeva agencije, gosta i nemogućih uvjeta“, „sva“ te jedan komentar iskusnog turističkog vodiča: „Zadovoljna sam s postignutim. Dvije nagrade turističkih zajednica, a što je najbitnije tisuće zadovoljnih i oduševljenih gostiju. Mogla bih jedino prenijeti to znanje i sposobnost mlađim generacijama koje su spremne suočiti se s vlastitom kreativnošću.“

Graf 5. Važnost upisa dodatnog usavršavanja u radnu knjižicu


52 51

3

važno mi je najvažnije

170

Graf 5 prikazuje stupanj važnosti mogućnosti upisa dodatnog usavršavanja u radnu knjižicu za skupinu anketiranih. Za troje turističkih vodiča to je najvažnije, za pedeset i jednu ispitanicu/ka je to važno i za pedeset dvoje to uopće nije važno.

o pitanju oblika usavršavanja, skupina anketiranih odabrala je neformalno (42 ispitanice/ka, 40%) kako navode: „da bude ležernije“, „u ovom poslu papiri nisu bitni“, „zbog komercijalizacije školstva“, „papir mi ne treba, nego znanje da ga prenesem dalje“, „mislim da visokoškolske ustanove imaju vrlo upitne kompetencije, također mislim da je britanski model dobar gdje obrazovanje vodiča izvode njihove strukovne organizacije“, „usavršavanje se postiže svakodnevnim preispitivanjem i razgovorom s ljudima koji su došli upoznati nešto novo drugačije i jedinstveno, treba znati da ti isti ljudi putuju po cijelom svijetu i ne doživljavaju samo Hrvatsku, zato od njih možemo puno naučiti i slušati što oni žele i što mogu doživjeti.“, „forma baš ne zadovoljava kvalitetu“, „forma je formalnost“, „zbog različitih segmenata i jer ih češće organiziraju ljudi iz prakse“, „prirodniji je i ljudi ga lakše prihvaćaju“. Trideset i dva ispitanika/ce (30 %) odabrala su formalni način i navela sljedeće razloge: „jer se više vrednuje“, „garantira određenu kvalitetu i razinu znanja“, „'što ne piše, nije se ni dogodilo'“, „jer postoji mogućnost dobivanja 'diplome'“, „daje dojam profesionalnosti“, „zbog toga što se dobije 'papir' koji može pomoći u dobivanju bolje plaćenog posla ili u napredovanju“, „bitan je jer su predavači/voditelji osobe stručne u svom području“, „ovaj posao smatram poslom koji je moguće izabrati kao životnu profesiju, a ne kao sezonski posao“, „neformalni oblik usavršavanja uvijek postoji, htjeli mi to ili ne“, „općenito sam mišljenja da obrazovanje turističkih vodiča treba biti studij i da treba propisati i kvote te taj studij organizirati tako da zadovoljava kriterije europskih zemalja kako bi naši vodiči mogli raditi i u drugim zemljama“. Suzdržanih je 19 (18 %) i 13 (12 %) onih koji su za formalni i neformalni oblik usavršavanja. Sukladno ideji za osnivanjem akademije ili institucije koja bi okupljala turističke vodiče i imala savjetodavnu, obrazovnu ulogu te pružala pravnu zaštitu i unaprjeđenje poslovanja turističkih vodiča, 100 ispitanica/ka bi bilo voljno postati članom, aktivno 65 (61 %) i pasivno 35 (33 %). Preostalih 6 ne bi željeli postati članovima takve institucije. Komentar jednog ispitanika: „Postoje lokalne udruge turističkih vodiča i postoji krovna udruga turističkih vodiča - Zajednica društva turističkih vodiča, predsjednik Mario Derossi. Već sam član dvije udruge turističkih vodiča. Mislim da nije potrebna akademija ili nova institucija budući da udruge već postoje. Udruge organiziraju usavršavanje, mislim da jedan centar nije dovoljan jer za svaku županiju potrebno je višestruko usavršavanje, a ne opće.“ Sedamdeset i tri (69 %) ispitanice/ka smatraju da bi im bilo olakšano usavršavanje kada bi imali jedan centar kompetencija kao što je akademija u kojem bi mogli biti članovi uz određenu godišnju članarinu i 33 (31 %) ispitanice/ka smatraju da ne bi. Iz grafa 6 vidljivi su izvori informacija koje turistički vodiči koriste kako bi saznali novosti i ažurirali podatke o turističkim atrakcijama na koje vode grupe. Najviše ispitanica/ka (31 %) pretražuje internet, (22 %) čita knjige, (13 %) savjetuje se s kolegama, (9 %) koristi sve što im je dostupno, (8%) navodi novine, (6%) ističe predavanja stručnih osoba i ostalo (11 %).



Graf 6. Izvori informacija


Nadalje saznajemo da bi devedeset i dvoje (87 %) anketiranih bilo voljno razmijeniti iskustva i znanja s inozemnim kolegama i četrnaest (13 %) ne bi. Naime, 60 % anketiranih nije u suradnji s turističkim vodičima iz drugih zemalja te kako navode: „djelomično, dokle god ne preuzimaju poslove lokalnih vodiča“, „za sada vidim uvijek strane vodiče bez ikakvih akreditacija kako vode po lokalitetima za koje imam licencu koja me je u startu dosta koštala i gdje kontinuirano i dalje ulažem u svoje znanje, a oni dolaze i nitko to ne nadgleda na temelju čega su oni kompetentni te kako je regulirana njihova dozvola rada u Hrvatskoj itd., kada bismo mi došli u njihovu zemlju i radili istu stvar bi li nas domicilno stanovništvo i državne institucije isto tako pasivno promatrale“, „otkad vodiči iz drugih zemalja EU-a vode po RH još više, dok mi ne smijemo jer nam iskaznice nisu nacionalne... najviše ih volim vidjeti kada rade naš posao, a mi sjedimo na klupici i ne možemo si pomoći.“, „neka se svatko drži vođenja u područjima za koja su stručni, a ne da cijelu RH imaju pravo voditi vodiči iz bilo koje zemlje EU-a“, „anarhija vlada na hrvatskom tržištu jer stranci šeću po zaštićenim cjelinama slobodno bez licence za posebne županije, npr. NP Krka i gradovi dok se nama naplaćuju stroge kazne (oko 20 000 kn) za to“, „iz osobnog bogatog iskustva znam da pogotovo inozemni kolege nisu voljni ni spremni pomagati ni dijeliti znanja i saznanja“, „redovno sam na turama i komuniciram s kolegama iz cijele Europe, ali ne razmjenjujemo bilješke i sl., kvalitetni vodiči u europskim zemljama svoj rad smatraju autorskim djelom i tako se prema njemu i odnose“. Oni koji surađuju sa svojim inozemnim kolegama iznose: „udruge održavaju, mi održavamo privatne kontakte kad s nekima radimo“, „zašto ne?, često se susrećemo s pratiteljima iz različitih zemalja kao lokalni vodiči, upoznamo se, razmijenimo

Internet31%

Sve dostupno9%

Knjige22%

Ostalo11%

Kontakt s kolegama

13%

Predavanja6%

Novine8%

172

vizitke i ako postoji opet mogućnost za suradnju, nastavimo s njom“, „privatno najviše preko društvenih mreža i direktni kontakt kad negdje putujem“, „radim i u RH i u drugim zemljama tako da sam u stalnom kontaktu sa stranim vodičima“, „održavam s kolegama vodičima kada radim kao pratitelj hrvatskih grupa“, „s vodičima koji ujedno prate grupe koje ja u Dubrovniku vodim - cijela Europa, Brazil“, „surađujemo, neke vidimo češće, neke rjeđe, s nekima postaneš prijatelj“, „za sada surađujem tek sa stranim turističkim agencijama od kojih dobivam feedback o razini svojih usluga (gosti koji preko njih dolaze do mene ispunjavaju upitnik) što mi je za sada jedna od važnih smjernica za daljnje usavršavanje“, „surađujem s talijanskima i slovenskima vodičima“, „održavanje poslovne suradnje s vodičima iz drugih zemalja ...Slovenija... Engleska... Amerika... zemlje Skandinavije“. Na pitanje o važnosti kvalitetnog i valjanog predstavljanja povijesti i kulture područja, 95 ispitanica/ka na numeričkoj je ljestvici za mjerenje stavova od 1 do 10 odabralo maksimalan broj 10, dok je troje anketiranih odabralo 9 te se osmero odlučilo za 8. Koristeći indirektnu ljestvicu za ocjenjivanje stavova, semantičke razlike, skupina anketiranih birala je između niza ljestvica s osam stupnjeva na čijim su krajnjim polovima navedene kompetencije turističkog vodiča. Navedena kombinacija činila je par znanje turističkog vodiča i njegovo ponašanje te poznavanje kulturnog okruženja odakle dolaze turisti i komunikacijske sposobnosti. 37 ispitanica/ka odlučilo se da je ponašanje turističkog vodiča najvažnije (broj 8 na ljestvici), te je još 48 odabralo u korist ponašanja turističkog vodiča u odnosu na njegovo znanje (brojevi od 5 do 7), preostalih 21 odabralo je brojeve od 1 do 4 koji se vežu uz znanje turističkog vodiča. Za 33 ispitanice/ka komunikacijske sposobnosti daleko su važnije od poznavanja kulturnog okruženja odakle dolaze turisti (broj 8 na ljestvici) te je još 54 anketiranih odabralo vrijednosti u korist komunikacijskih sposobnosti (brojevi od 5 do 7), dok je preostali dio odabrao vrijednosti od 1 do 4 koje sugeriraju preferiranje poznavanja kulturnog okruženja odakle dolaze turisti, ukupno 19.

5. RASPRAVA

Najveći trenutni problem koji je uočen jest pravna regulacija i tumačenje Direktive 2005/36/EZ o priznavanju stručnih kvalifikacija. Mizzi (2009, str. 332) navodi da sloboda pružanja usluga ne znači da svatko može raditi bilo što i bilo gdje jer je jasno definirano da državljanin bilo koje nacije iz zemlje članice zajednice koji legalno posluje u određenoj državi može povremeno i s vremena na vrijeme pružati usluge u drugoj državi članici pod svojim izvornim profesionalnim nazivom. Za naše turističke vodiče to znači da njihovi inozemni kolege mogu voditi svoje grupe u Hrvatskoj od Zagreba do Osijeka, Istre i Dubrovnika bez da imaju položen posebni dio ispita koji se veže uz pojedinu županiju. Prema Mizzi (2009, str. 332), samo pratitelj grupe, voditelj putovanja, povjesničar i nastavnik koji dolazi u Hrvatsku i djeluje kao turistički vodič krši europske zakone te dalje ističe da je Europski sud pravde bio jasan u svojoj odluci da je, zbog ograničenosti područja za koje je vodič ovlašten, njegova sloboda pružanja usluga ograničena kad su u pitanju muzeji i povijesni spomenici jer su oni izuzeti i može ih se posjetiti samo u pratnji



specijaliziranog profesionalnog vodiča. Živaković-Kerže i Mrkonjić (2014, str. 617) navode da je trenutni prioritet upravo dokazati na europskoj razini da se načelo o slobodi kretanja ne odnosi na struke koje su određene posebnošću područja. Stoga je posve razumljivo da zbog znatne koncentracije baštine u većini područja Europe, s njenom raznolikošću naroda, običaja, umjetnosti, tradicija i ostalog, svaki njen dio tvori jedno područje vođenja koje zahtijeva kvalifikaciju. Administrativna podjela područja često se temelji na očitim kulturnim područjima koja imaju zajedničke jezične, pejzažne, glazbene, religijske i etničke elemente. Zbog toga je potpuno razumljivo da se tečajevi za turističke vodiče organiziraju za specifična područja koja mogu biti administrativna (regija, županija) ili geografska, ali su uvijek specifična za pojedino područje (Mizzi, 2009, str. 330). Ono što je zajedničko svim turističkim vodičima jesu kompetencije koje su neophodne za obavljanje tog zvanja. Uspjeh kulturalnog posredovanja turističkog vodiča uglavnom zavisi o tri čimbenika: znanju turističkog vodiča, njegovom ponašanju i komunikacijskim sposobnostima (Huang i Wang, 2007, str. 130 prema Swarbrooke, 1998). Karakterizacija zvanja turističkog vodiča u Hrvatskoj temeljem izjašnjavanja struke: to je logičan slijed zvanja nakon već nekog rada u turizmu, sezonskog trajanja, u zimskim mjesecima lokalna udruženja turističkih vodiča za svoje članove organiziraju usavršavanja, sami se educiraju različitim informacijskim kanalima, vrlo im je bitno da svoj posao odrade dostojanstveno, međunarodna suradnja nije poželjna jer inozemni turistički vodiči preuzimaju posao vođenja u Hrvatskoj za što nisu posebno osposobljeni, međunarodna razmjena iskustva poželjna je, ali inozemni turistički vodiči svoj rad smatraju autorskim djelom. Ovakvo oslikavanje trenutnog stanja kod turističkih vodiča ukazuje na mogućnost osnivanja ustanove koja bi turističkim vodičima omogućila kontinuirano usavršavanje, dodatno obrazovanje jer kako i Mizzi (2009, str. 330) navodi: ne postoje objektivna ograničenja znanju. U smislu pokretanja rada institucije koja bi bila posvećena turističkim vodičima i njihovim kompetencijama, potrebno bi bilo vrlo pomno razmatranje programa koji bi se uveli kako bi obuhvatili ljude iste profesije, ali različitih stečenih znanja.

6. ZAKLJUČAK

Provedenim istraživanjem na uzorku od 106 turističkih vodiča, većina je visoke stručne spreme, od 31 do 50 godina života, prosječno imaju iskustva rada u turizmu, kada kao članovi lokalnih udruga imaju priliku za dodatnim usavršavanjem, prisustvuju na njemu, kada nemaju, educiraju se dostupnim sadržajima, teže znanju, unapređenju kompetencija. Ispitanici nisu zadovoljni činjenicom da njihovi inozemni kolege rade njihov posao u Hrvatskoj, što može biti definirano kao nelojalna konkurencija na nacionalnom tržištu i potreba da se ta materija pravno regulira i još važnije – jasno odredi. Nedostatak provedenoga istraživanja i ujedno preporuka za daljnja istraživanja jest uključenost u uzorak turističkih vodiča koji su članovi lokalnog udruženja – udruga i čiji su kontakt podaci dostupnim na njihovim web stranicama. Pretpostavka je da će udruženja za svoje članove organizirati neki vid usavršavanja, a da oni koji su članovi aktivno sudjeluju u bavljenju vođenja tura, međutim još

174

uvijek ostaje otvoreno pitanje što je s onima koji steknu zvanje turističkog vodiča i nisu članovi udruženja. Zasigurno bi bilo poželjno ispitati takvu grupu ispitanika o nedostatku motivacije za vođenje ili možda ne vođenje tura. Jedan od problema je i nedostatak službenih podataka o broju turističkih vodiča u Hrvatskoj što bi značajno pridonijelo razumijevanju reprezentativnosti korištenog uzorka.



LIFELONG LEARNING OF TOUR GUIDES IN ORDER TO INCREASE THE QUALITY OF SERVICES IN CROATIAN TOURISM

Ph.D. Marina Gregoric, senior lecturer, University College of Economics,Entrepreneurship and Management Nikola Šubić Zrinski

Selska cesta 119, 10000 Zagreb, CroatiaTelephone: +385 99 4040 164, fax. +385 1 4002 302, e-mail: mgregoric5@gmail.

com

Đurđa Somođi, dipl.oec., lecturer, Međimurje polytechnic in ČakovecBana Josipa Jelačića 22a, 40000 Čakovec, Croatia

Telephone: +385 91 9546130, fax. +385 40 396980, e-mail: [email protected]

Lea Obadić, student, Međimurje polytechnic in ČakovecBana Josipa Jelačića 22a, 40000 Čakovec, Croatia

Telephone: +385 99 5167 572, fax. +385 40 396980, e-mail: [email protected]

ABSTRACT

Tourist guide can be defined as a person who guides visitors in the language of their choice and interprets the cultural and natural heritage in the area that has a qualification in the form of a card or licence, recognized by the appropriate authorities. In the Republic of Croatia there is no continuous training for tourist guides as well as a form of continuing education to help them to systematically advance, develop and acquire new knowledge and skills to enhance the quality of services rendered in tourism. Once they pass the seminar for tourist guides which are carried out pursuant to the provision of services in tourism, NN 68/07, 88/10, 30/14, 89/14, 152/14 purified text of 30.12.2014, tour guides are no longer obliged to follow certain changes in the field of tourism, culture, setting new monument marking the new significant historical reminiscence in the area, nor participate in any training course that would upgrade their skills or adopt new knowledge on running specialized groups of tourists, raise awareness of travel and tourism, sustainable tourism issues and principles of how to improve their quality management and efficiency, improving foreign languages, as well as other knowledge about management skills of tourist groups. The aim of this paper is to investigate the number of registered tourist guides in Croatia by counties, how many of them after passing the seminar participated in workshops or training, and whether there is their interest in acquiring new knowledge through the Academy for tourist guides in which by help of scientists and experts from various fields and disciplines, organized courses, training, seminars and conferences, and professional study tours they would acquire additional knowledge in order to inform and connect with guides of other countries, gaining new ideas, habits and cultural exchange. This form of knowledge acquisition would be based on the principles of lifelong learning.

176

The methodology used in this research is based on a quantitative method through the distribution of questionnaires to all the tourist guides, the method of analysis, synthesis, description and historical method.

Keywords: lifelong learning; quality of service; tour guides; tourism



LITERATURA

1. Gorenak, M. i Gorenak, I. (2012). Challenges in education of tour guides and tour managers. Informatologia, 45(4), 287 – 296. Preuzeto s http://hrcak.srce.hr/94307

2. Huang, R. i Wang, W. (2007). An investigation of the intercultural competence of tour guides in Great Britain. Acta turistica. 19(2), 126 – 149. Preuzeto s http://hrcak.srce.hr/76325

3. Kišiček, G. (2011). Usporedba antičkoga i suvremenoga poimanja dobroga govornika. Diacovensia : teološki prilozi. 19(1), 115 – 132. Preuzeto s http://hrcak.srce.hr/67253

4. Mizzi, G. (2009). The profession, qualification, training, supervision and the alignement of the Directive 2005/36/EC - Tourist guiding. Acta turistica nova. 3(2), 329 – 335. Preuzeto s http://hrcak.srce.hr/61459

5. Narodne novine (2007). Zakon o obrazovanju odraslih. Preuzeto s http://www.zakon.hr/z/384/Zakon-o-obrazovanju-odraslih (07.07.2016.)

6. Narodne novine (2007). Zakon o pružanju usluga u turizmu. Preuzeto s http://www.zakon.hr/z/343/Zakon-o-pru%C5%BEanju-usluga-u-turizmu (07.07.2016.)

7. Živaković-Kerže, Z. i Mrkonjić, D. (2014). Interpretacija baštine u turizmu kao čimbenik očuvanja identiteta i posebnosti područja. U J. Lovrinčević (ur.), Kultura, identitet, društvo - europski realiteti. (str. 609 – 627). Osijek: Sveučilište J. J. Strossmayera.


SIMBIOZA DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI PODUZEĆA I LOKALNE ZAJEDNICE

Vesna Čanadi, bacc. oec., Međimursko veleučilište u ČakovcuBana Josipa Jelačića 22a, 40000 Čakovec, Hrvatska


Mirjana Trstenjak, mag. oec., Međimursko veleučilište u ČakovcuBana Josipa Jelačića 22a, 40000 Čakovec, Hrvatska


Branimir Blajić, mr. sc., LifeClass Terme Sveti MartinIzvorska 3, 40313 Sveti Martin na Muri, HrvatskaE-mail: [email protected]

SAŽETAK

Društveno odgovorno poslovanje predstavlja način poslovanja gdje poduzeća poduzimaju brojne dobrovoljne aktivnosti koje pozitivno utječu na dobrobit zaposlenika, lokalne zajednice, okoliš i društvo u cjelini. Takav način poslovanja podrazumijeva provođenje i poštivanje aktivnosti svih dionika. Društveno odgovorno poslovanje aktualna je tema koja je postala područje velikog interesa svjetske javnosti. U ovom radu provedeno je empirijsko istraživanje kako bi se ispitao odnos između LifeClass Termi Sveti Martin i lokalne zajednice. Cilj provedenog empirijskog istraživanja bio je utvrditi u kojoj mjeri LifeClass Terme Sveti Martin njeguju svoj odnos s lokalnom zajednicom. Istraživanje je provedeno pomoću anketnog upitnika među zaposlenicima, na uzorku od 150 ispitanika. Dobiveni podatci analizirani su metodom deskriptivne statistike. U radu je postavljena hipoteza H1: LifeClass Terme Sveti Martin u velikoj mjeri i na razne načine doprinose razvoju odnosa s lokalnom zajednicom. Rezultati istraživanja potvrđuju hipotezu i ukazuju na to da LifeClass Terme Sveti Martin imaju glavni fokus na aktivnostima vezanima uz lokalnu zajednicu.

Ključne riječi: društveno odgovorno poslovanje; lokalna zajednica; LifeClass Terme Sveti Martin


180

1. UVOD

Društvena odgovornost poduzeća tema je koja privlači različita znanstvena područja pa je ekspanzija istraživanja na tu temu u posljednje desetljeće zadivljujuća. Pojam društvene odgovornosti postao je nezaobilazan kriterij za ocjenu djelovanja poduzeća na tržištu i njegovu reputaciju. Da bi poduzeća zadržala ili pojačala razinu svoje reputacije na tržištu, trebaju jasno pokazati i javnosti signalizirati koliko poštuju preuzetu obvezu promoviranja društvene odgovornosti i kako takvu ideju razvijaju. Vrijednost reputacije spada u tzv. neopipljivu imovinu poduzeća koja djeluje ili kao dobitak, pa povećava vrijednost poduzeća, ili kao gubitak, pa smanjuje vrijednost poduzeća (Vehovec i Škreblin Kirbiš, 2008, str. 28). Danas su mjerila statusa i reputacije znatno složenija i zahtijevaju od poduzeća da demonstriraju moralnu inteligenciju u odnosu prema zaposlenicima, korisnicima njihovih usluga i široj zajednici. Od poduzeća se očekuje da postanu moralni subjekti te da izgrade nove organizacijske mehanizme koji će uključiti i nove načine razmišljanja i upravljanja (Prijić-Samaržija, 2008, str. 165).

Tom su izazovu, da opravdaju svoju novu ulogu društvenog vladara, morale odgovoriti i LifeClass Terme Sveti Martin. Polazeći od vizije koja se može iščitati iz slogana „Svijet zdravih užitaka”, svrha je rada ispitati zdrav odnos Termi s lokalnom zajednicom koji se realizira maksimalnim uključivanjem lokalne zajednice u razvoj poduzeća te maksimalnim uključivanjem u razvoj lokalne zajednice kao turističke destinacije. Poseban naglasak stavlja se i na suradnju s lokalnim dobavljačima hrane i pića, što potvrđuje da se u pripremi hrane i pića koriste lokalno uzgojene namirnice.

Kako bi primjeri iz prakse bili što vjerodostojniji te kako bi se potvrdila glavna hipoteza rada da LifeClass Terme Sveti Martin u velikoj mjeri i na razne načine doprinose razvoju odnosa s lokalnom zajednicom, u radu će se, osim primjera menadžmenta dobivenih intervjuom, koristiti i podatci dobiveni empirijskim istraživanjem provedenim među zaposlenicima Termi.

2. POJAM DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI

Definicije korporativne društvene odgovornosti prolazile su kroz svoju evoluciju pa se sada pojam koristi naizmjenično s pojmovima „društvene odgovornosti”, „održivog razvoja”, „korporativnog građanstva”. Nadalje, pojam je povezivan sa srodnim područjem poslovnog ugleda pri čemu je nerazvijena korporativna odgovornost velika opasnost za ugled, a razvijena korporativna društvena odgovornost jest osiguranje od štete za ugled i vidljiva je u poslovnom upravljanju prema najboljim praksama. Takvo se pak upravljanje odražava u izvješćivanju o trobilančnom učinku – na ekonomskom, ekološkom i društvenom planu (Tafra-Vlahović, 2011, str. 7).

Korporativna društvena odgovornost ili društvena odgovornost poslovanja (DOP) predstavlja opredjeljenje tvrtke za unaprjeđenje dobrobiti zajednice kroz diskrecijsku, odnosno dragovoljnu poslovnu praksu i doprinose na račun vlastitih resursa (Kotler, Lee, 2009, str. 14).

Čanadi, V., Trstenjak, M., Blajić, B.: Simbioza društvene odgovornosti poduzeća i lokalne zajednice


Društvena odgovornost, kao novi pojam u poslovanju oblikovan 1960-ih godina, podrazumijeva obvezu menadžmenta da pravi izbore i poduzima akcije koje će pridonijeti dobrobiti i interesima društva i poduzeća (Buble, 2006, str. 73).

2.1. Deset zapovijedi društvene odgovornosti

S obzirom na to da se različito tumače akcije koje pridonose dobrobiti društva, Kreitner (1989) je oblikovao neka pravila koja bi pomogla u oblikovanju tih aktivnosti. One su prikazane u tablici 1. te će se u nastavku rada prikazati koje od tih aktivnosti poduzima poduzeće LifeClass Terme Sveti Martin.

Tablica 1. Deset zapovijedi društvene odgovornosti poduzeća

1. Poduzmi korektivne akcije prije nego što se to izričito zahtijeva

2. Radi s građanima i društvenim grupama na rješavanju zajedničkih problema

3. Radi na uspostavljanju industrijskih standarda i propisa

4. Javno priznaj svoje greške

5. Uključi se u prikladne socijalne programe

6. Pomozi u rješavanju problema okoline

7. Prati promjene u društvenoj okolini

8. Uspostavi i poštuj korporacijska pravila ponašanja

9. Prihvati javne standarde o socijalnim pitanjima

10. Nastoj ostvariti profit na stalnoj osnovi

Izvor: Kreitner, R., op.cit., 1989., str. 723.

Obrazloženje Tablice 1. prema primjeru LifeClass Termi Sveti Martin:

• Kada se govori o prvoj zapovijedi, LifeClass Terme Sveti Martin orijentirane su preventivnom djelovanju u svim segmentima utjecaja na lokalnu zajednicu. Ta-kođer, certifikacijom i standardizacijom procesa (Sustainable hotel certifikat, ISSO 50001) pokušavaju standardizirati elemente poslovanja koji i nisu strogo zakonski regulirani te tako pružaju zajednici i gostima dodanu vrijednost.

• Kod druge zapovijedi LifeClass Terme Sveti Martin vode se participativnom met-odom, tj. svaki skupni problem ili izazov koji ima s lokalnom zajednicom rješa-va na participativan način, odnosno da sudjeluje u njegovu rješavanju u onim aspektima u kojima ima najveći utjecaj. Primjer: dolazak hrvatske nogometne reprezentacije u Sveti Martin na Muri što predstavlja povijesni događaj za malo mjesto. Participativni pristup bio je prisutan od samog ugovaranja i lobiranja za dobivanje navedenog posla gdje je svaki od sudionika garantirao izvršenje svog dijela posla. Npr. Općina Sveti Martin na Muri garantirala je uređenje te-

182

rena, Županijska zajednica sportova garantirala je financiranje sportske radne infrastrukture, a LifeClass Terme Sveti Martin garantirale su smještajne i preh-rambene usluge. Pri samom dočeku reprezentacije ponovo je svatko od dionika preuzeo dio odgovornosti pa je tako Općina bila zadužena za doček u mjestu i za njegovo dekoriranje, LifeClass Terme Sveti Martin za svečani prijam u hotelu i dekoriranje resorta, dok je Županijska zajednica sportova bila zadužena za isto na sportskim terenima.

• Kako je navedeno u objašnjenju prve zapovijedi, dodatnim certificiranjem i stan-dardnim pravilima i procedurama (SPP svakog odjela) bitno utječu na standard-nost poslovanja te olakšavaju svim dionicima destinacije prepoznatljivost svojih poteza kako bi svi dionici mogli prilagoditi svoja očekivanja poslovanju Termi.

• Javno priznanje grešaka standard je komunikacije koji je utemeljen u viziji i sa-mom poslovanju Termi. Do sada nije bilo potrebe za takvim aktivnostima, no potiče se transparentnost informacija na svim razinama: prema medijima, lokal-noj zajednici, dioničarima i zaposlenicima.

• LifeClass Terme Sveti Martin uključene su u više vrsta socijalnih programa s na-glaskom na humanitarne i sportske programe. Terme, kao sportski resort, po-tiču razvoj društva zdravim životom, sufinanciranjem rada sportskih klubova i udruga (NK Polet, BK Mura Avantura, TK Sveti Martin, Svetomartinske mažoret-kinje), organizacijom sportsko-zabavnih događaja (Gibaj Fe(j)st) te humanitar-nim aktivnostima koje su usmjerene socijalno i zdravstveno potrebnima (Azil Prijatelji, razne udruge bolesnih i potrebitih, obitelji s mnogobrojnom djecom).

• U objašnjenju prethodne zapovijedi dane su glavne smjernice pomoći društvu u svim sferama socijalnog životnog okruženja u kojem posluju LifeClass Terme Sveti Martin.

• LifeClass Terme Sveti Martin prilagođavaju svoje poslovanje promjenama u dru-štvu i na makro i na mikro razini. Razvojem destinacije, infrastrukture, poslovne i turističke svijesti, svjedoci su svakodnevnih promjena u društvu koje Terme prate svojim aktivnostima te su dionik mnogih promjena u društvu. Kao gospo-darski, turistički, sportski i zdravstveni subjekt, LifeClass Terme Sveti Martin mo-raju pratiti razvoj društva u svim tim segmentima. Svakako, najveći koeficijent prilagodbe promjenama u društvu očitava se u komercijalnom sektoru. Odličan je primjer povećan broj gostiju iz zemalja islamskog svijeta. Promjena u društvu nastala je kada se Hrvatska gospodarski otvorila zemljama islama, a ujedno su otvorene i zračne linije. Kako bi prilagodili poslovanje toj promjeni, LifeClass Ter-me Sveti Martin pristupile su certifikaciji za Halal Certifikat.

• LifeClass Terme Sveti Martin posjeduju etički kodeks koji je baza korporativnog ponašanja i predstavlja skup pravila ponašanja i ophođenja prema svim dionici-ma, gostima, dobavljačima, dioničarima, kupcima, javnoj upravi i stanovništvu.

• Prihvaćanje javnih standarda o socijalnim pitanjima riješeno je sudjelovanjem LifeClass Termi Sveti Martin u svim važnijim tijelima poslovanja Općine, Župa-nije i društva generalno kako bi mogli utjecati i donositi odluke, ali i provoditi standarde koje zajednica zahtijeva.



• Ostvarivanje profita po principu dugoročne održivosti definirano je poslovnom vizijom i etičkim kodeksom LifeClass Termi Sveti Martin te su stvaranjem vizije društva koje je orijentirano zdravlju zaposlenika, gostiju i prirode općenito pokrenuti mnogi procesi koji će svoj pravi rezultat dati na dugoročnoj osnovi.

2.2. Argumenti „za” društvenu odgovornost poduzeća

Kreitner (2005) iznosi različite argumente za i protiv društvene odgovornosti poduzeća, koji su posljedica različitih stajališta, a u nastavku se iznose četiri argumenta za koja će se pokušati primijeniti primjer poduzeća LifeClass Terme Sveti Martin koje je istraživano za potrebe ovog rada.

Argumenti za:

1) Poduzeće je neizbježno uključeno u društvena pitanja. Ono je ili dio rješenja ili dio problema. Ne može se poreći da je dijelom odgovorno za društvene probleme kao što su nezaposlenost, inflacija ili onečišćenost.

2) Poduzeće raspolaže resursima kojima se može uhvatiti u koštac sa složenim društvenim problemima. Svojim tehničkim, financijskim i menadžerskim resursima privatni sektor poslovanja može imati odlučujuću ulogu u rješavanju teških problema društva.

3) Bolje društvo znači i bolju okolinu za poduzeće. Poduzeće može povećati svoju dugoročnu profitabilnost ulažući u društvo. Današnji problemi mogu se pretvoriti u sutrašnje zarade.

4) Društveno odgovorna akcija spriječit će vladinu intervenciju. Vlada će prisiliti poduzeće da čini ono što nisu činila dobrovoljno, kao što je učinila zakonom o jednakim pravima pri zapošljavanju, zakonom o kontroli onečišćenja i sl.

Navedeni argumenti koji afirmiraju ideju društvene odgovornosti poduzeća osnovani su i gospodarstvenici su, kao što su LifeClass Terme Sveti Martin, svjesni svog utjecaja i mogućnosti mijenjanja loših i uvođenja boljih i održivijih praksi. Poduzeće je uključeno u društvena zbivanja zbog snage brenda i značaja za prihod i razvoj općine, ali i zbog činjenice da zapošljava više od 170 stanovnika čime multiplikativno utječe na najmanje 700-tinjak mještana. Financijska, tehnička i infrastrukturalna snaga velike kompanije bitno utječe na snagu pregovaranja u mnogim aktivnostima vezanim za razvoj lokalnog društva te je spona rada općinskih i županijskih službi i LifeClass Termi Sveti Martin kao akceleratora promjena nešto na čemu je baziran destinacijski uspjeh. Samim time stvara se i pozitivna poslovna okolina u kojoj je lakše ostvariti i poslovni rezultat i za vlasnika i za ostale dionike. LifeClass Terme Sveti Martin sudjeluju i u radu mnogih državnih tijela (Hrvatska turistička zajednica, Udruga poslodavaca u hotelijerstvu Hrvatske, Klaster termi Hrvatske, Medicinski klaster) u želji da utječu na standardizaciju i legislativna rješenja te u potpunosti podržavaju zakonske akte i propise koji teže standardizaciji poslovanja i smanjenju

184

opasnosti za dionike. Stoga, poslovanje LifeClass Termi Sveti Martin dokazuje da su argumenti održivi i da su legitimni.

2.3. Korporativne društvene akcije

Prema Kotler, Lee (2009) navodi se šest društvenih inicijativa korporativne društvene akcije ili šest načina na koji tvrtka čini dobro, a to su:

1) Korporativnim promoviranjem društvenih ciljeva/podrška rastu brige i svijesti za stanje u društvu. Korporacija osigurava financijska sredstva, priloge u naturi ili druge korporativne resurse kako bi razvila svijest o nekom društvenom cilju, odnosno interes za njega ili da bi u korist tog društvenog cilja prikupila sredstva ili osigurala sudjelovanje.

• Primjer: LifeClass Terme Sveti Martin financijski i nefinancijski sufinanciraju sportske klubove, udruge, kulturna događanja, vjerska događanja, humanitarne akcije i razne ostale aktivnosti u društvu. Godišnje se u navedeno utroši oko 1 % prihoda kompanije što je oko 450 000,00 kn, od čega polovica u sportskom segmentu (zbog prirode poslovanja), a druga polovica u ostalim segmentima.

2) Korporativni društveni marketing/marketinške kampanje s ciljem promjene ponašanja u društvu (social marketing). Korporacija pomaže razvoj i/ili provođenje kampanje u cilju promjene ponašanja kako bi se unaprijedili zdravlje, sigurnost, životna okolina ili blagostanje zajednice.

• Primjer: LifeClass Terme Sveti Martin dio su svih projekata povezanih za razvoj lokalnog zdravog stila života kao što su Međimurje on the move, Gibaj Fe(j)st, Bike festival te razni događaji zdrave prehrane i aktivnog stila života. U suradnji s policijskom upravom sudjeluju u projektima sigurnosti na cestama, dok na humanitarnom aspektu potpomažu mnoge udruge koje se bave poboljšanjem uvjeta života u području društvenih skupina koje, nažalost, žive na marginama društva (Romi, osobe s posebnim potrebama).

3) Marketing tvrtke povezane s društvenim ciljevima/donacije ovisne o opsegu prodaje (cause-related marketing). Korporacija se obavezuje da će određeni postotak od prihoda ostvarenog od prodaje proizvoda priložiti za određeni društveni cilj.

• Primjer: Kao što je već prethodno definirano, radi se o 1 % ukupnih prihoda koji se distribuiraju na razne društvene ciljeve i inicijative. Osim direktne financijske pomoći, postoje i drugi oblici pomoći: podjela karata za kupanje za potrebite, nagrade i fondovi za razne društvene aktivnosti, osiguravanje besplatnih cateringa za razne društvene događaje, besplatno korištenje infrastrukture Termi (sportske dvorane, sportski tereni) za potrebe održavanja raznih događanja.

4) Korporativna filantropija/dobročinstvo prema drugima u zajednici. Korporacija neposredno daje priloge za dobrotvornu ili društvenu akciju, najčešće kao be-spovratnu pomoć u gotovu novcu ili donacijama u naturi.



• Primjer: Pojašnjeno već u prethodnim primjerima.

5) Društveno koristan rad/zaposlenici-volonteri. Korporacija potiče i podržava zaposlenike, partnere ili primatelje povlastica da dobrovoljnim radom pomognu lokalne društvene organizacije i akcije. Akcije mogu biti samostalne ili se provode u suradnji s nekom neprofitnom organizacijom.

• Primjer: LifeClass Terme Sveti Martin organiziraju dva puta tjedno humanitarna vježbanja na kojima se prikupljaju donacije za razne volonterske akcije i udruge (Udruga Pogled, Udruga distrofičara). Također, djelatnici LifeClass Termi Sveti Martin sudjelovali su i u volonterskim aktivnostima radeći na uređenju prostora raznih udruga, uređenju Azila za pse Prijatelji Čakovec i sl.

6) Društveno odgovorna poslovna praksa/redovno poslovanje temeljeno na po-višenoj društvenoj odgovornosti. Korporacija po vlastitom nahođenju usvaja i primijenjuje poslovnu praksu koja podržava neki društveni cilj koji treba unapri-jediti život u lokalnoj zajednici i zaštititi životnu okolinu.

• Primjer: LifeClass Terme Sveti Martin u svom poslovanju provode odgovorno poslovanje i za svoj uspjeh u velikoj mjeri može se zahvaliti i odličnoj asimilaciji u lokalnu zajednicu i stvaranje pozitivne atmosfere oko svih projekata koji su orijentirani društvu. Navedena praksa nastavit će se i u budućnosti.

3. EMPIRIJSKO ISTRAŽIVANJE

Empirijsko istraživanje provedeno je među zaposlenicima LifeClass Termi Sveti Mar-tin na uzorku od 150 ispitanika. Popunjene anketne upitnike vratilo je 115 zaposle-nika što čini stopu povrata od 77,33 %.

Glavna metodologija primijenjena u istraživanju jest kvalitativna i kvantitativna ana-liza podataka koji su obrađeni odabranim statističkim testovima uz upotrebu Micro-soft Office Excel programa.

Cilj prvog pitanja u anketnom upitniku bio je ispitati stav zaposlenika o odnosu Termi s lokalnom zajednicom (Grafikon 1). 31 ispitanik (27 %) izrazito se slaže s tvrdnjom, 62 ih se slaže (54 %), 17 ispitanika se niti slaže niti ne slaže (15 %), 4 ispitanika (3 %) ne slaže se s tvrdnjom, a 1 ispitanik (1 %) izrazito se ne slaže. Aritmetička sredina iznosi 4,02, a mod je 4. Standardna devijacija iznosi 0,79 što znači da je riječ o um-jerenoj raspršenosti odgovora.

186

Grafikon 1. Briga o lokalnoj zajednici

Izvor: Vlastito istraživanje

Rezultati slaganja s tvrdnjom da društveno odgovorno poslovanje doprinosi razvoju imidža LifeClass Termi Sveti Martin prikazani su na grafikonu 2. 43 ispitanika (37 %) izrazito se slaže s tvrdnjom, dok ih se 57 slaže (50 %), 8 ispitanika se niti slaže niti ne slaže (7 %), 6 ih se ne slaže (5 %), a 1 se ispitanik (1 %) izrazito ne slaže s postavljenom tvrdnjom. Aritmetička sredina iznosi 4,17, a mod je 4. Standardna devijacija iznosi 0,84 što znači da je i ovdje varijabilitet odgovora umjeren.

Grafikon 2. DOP i imidž poduzeća


31

62

17

4 10

10203040506070

Izrazito se slažem

Slažem se

se ne slažem

Ne slažem se

Izrazito se ne slažem

zajednici

Stupanj slaganja s tvrdnjom

Broj

ispi

tani

kaBr

oj is

pita

nika

43

57

8 61

0102030405060

Izrazito se slažem

Slažem se

se ne slažem

Ne slažem se


pridonosi razvoju imidža


Broj

ispi

tani

ka



Na grafikonu 3 prikazani su rezultati slaganja s tvrdnjom da DOP u Termama pridonosi konkurentskoj prednosti. 45 ispitanika (39 %) izrazito se slaže s tvrdnjom, a 49 ih se slaže (43 %). Čak 18 ispitanika (16 %) odgovorilo je da se niti slaže niti ne slaže, 1 se ispitanik (1 %) ne slaže s tvrdnjom, a 2 ih se izrazito ne slažu (2 %). Aritmetička sre)-dina iznosi 4,16, a mod je 4. Standardna devijacija je 0,84 iz čega se može zaključiti da je raspršenost odgovora umjerena.

Grafikon 3. DOP i konkurentska prednost


Sljedeće pitanje odnosilo se na zastupljenost pružanja financijske pomoći potrebitima, a odgovori su prikazani na grafikonu 4. 22 ispitanika (19 %) odgovorilo je s izvrsnom ocjenom, a 35 ih je odgovorilo s vrlo dobrom ocjenom (30 %), 46 ispitanika dalo je ocjenu dobar (40 %), a 7 ih je dalo ocjenu dovoljan (6 %), 5 ispitanika odgovorilo je s ocjenom nedovoljan (4 %). Aritmetička sredina iznosi 3,53, a mod je 3. Riječ je o relativno jakoj raspršenosti ocjena jer standardna devijacija iznosi 1,007.

45 49

18

1 20

102030405060

Izrazito se slažem

Slažem se

se ne slažem

Ne slažem se



Broj

ispi

tani

ka

188

Grafikon 4. Financijska pomoć


Zadnje pitanje odnosilo se na zastupljenost sponzorstava i donacija članovima lokalne zajednice (Grafikon 5). 15 ispitanika (13 %) dalo je ocjenu izvrstan, a 41 ispitanik ocjenu vrlo dobar (36 %), 45 ispitanika dalo je ocjenu dobar (39 %), a 10 ispitanika ocjenu dovoljan (9 %), 4 ispitanika odgovorilo je s ocjenom nedovoljan (3 %). Prosjek ocjena iznosi 3,46, a mod je 3. Standardna devijacija je 0,94 što govori o umjerenom varijabilitetu odgovora.

Grafikon 5. Sponzorstva i donacije


22

35

46

7 5

05

101520253035404550

Ocjena 5 Ocjena 4 Ocjena 3 Ocjena 2 Ocjena 1

Ocjena

15

4145

104

05

101520253035404550

Ocjena 5 Ocjena 4 Ocjena 3 Ocjena 2 Ocjena 1

zajednice

Ocjena

Broj

ispi

tani

ka



Uspoređujući dobivene rezultate vezano za brigu o lokalnoj zajednici, financijske pomoći potrebitima te sponzorstva i donacije članovima lokalne zajednice, dobiveni su sljedeći rezultati prikazani na grafikonu 6. Aritmetička sredina iznosi 3,67, a mod je 4. Standardna devijacija iznosi 0,95 što govori o umjerenom varijabilitetu odgovora.

Grafikon 6. Dokazivanje glavne hipoteze rada


Dobivenim rezultatima nedvojbeno se dokazuje glavna hipoteza rada: LifeClass Terme Sveti Martin doprinose razvoju zdravog odnosa s lokalnom zajednicom.

4. ZAKLJUČAK

U radu je postavljena hipoteza koja je dokazana provedenim empirijskim istraživanjem među zaposlenicima LifeClass Termi Sveti Martin, na uzorku od 150 ispitanika. Dokazivanjem postavljene hipoteze potvrđeno je da LifeClass Terme Sveti Martin posluju prema konceptu društveno odgovornog poslovanja, s posebnim naglaskom na odnos s lokalnom zajednicom te svojom pozitivnom praksom predstavljaju ogledni primjer društveno odgovornog poduzeća u Hrvatskoj, ali i šire. Uključenost društveno odgovornog poslovanja u strategiju poduzeća osigurava se svim osnovnim strateškim dokumentima od vizije, misije, etičkog kodeksa, željene pozicije pa do politika i procesa sa svim zainteresiranim stranama pa je tako odnos prema zajednici realiziran kvalitetnim programima suradnje te ulaganjem u lokalni i društveni razvoj. Ovim istraživanjem želi se povećati svijest o važnosti društveno odgovornog poslovanja, doprinijeti istraživanju u tom području te, primjerima dobre prakse, potaknuti ostala poduzeća na samosvjesni ispravak u dosadašnjem načinu poslovanja.

20,0%

40,0%

31,0%

6,0%3,0%

Dokazivanje glavne hipotezeOcjena 5

Ocjena 4

Ocjena 3

Ocjena 2

Ocjena 1

190

SYMBIOSIS OF THE CORPORATE SOCIAL RESPONSIBILITY AND THE LOCAL COMMUNITY

Vesna Čanadi, bacc. oec., Međimurje polytechnic in ČakovecBana Josipa Jelačića 22a, 40000 Čakovec, Croatia


Mirjana Trstenjak, mag. oec., Međimurje polytechnic in ČakovecBana Josipa Jelačića 22a, 40000 Čakovec, Croatia


Branimir Blajić, mr. sc., LifeClass Terme Sveti MartinIzvorska 3, 40313 Sveti Martin na Muri, CroatiaE-mail: [email protected]

ABSTRACT

Corporate social responsibility refers to the way a company undertakes activities that positively affect the well-being of employees, local communities, the environment and society as a whole. These actions are expected to earn the trust and respect from all the stakeholders. Corporate social responsibility has been attracting attention recently by corporate world worldwide. In this paper an empirical approach has been used to examine the relationship between LifeClass Terme Sveti Martin and local community. This study aimed to assess different activities dedicated to local community. The research has been done using a questionnaire on a sample of 150 employees. The data derived from this empirical research have been analysed with descriptive statistics. The main hypothesis of this paper is H1: LifeClass Terme Sveti Martin has done everything that is necessary to perform and complete its duty related to local community, in various way in varying degree. The findings of this research confirmed the main hypothesis and showed LifeClass Terme Sveti Martin’s focus on community-based activities.

Keywords: corporate social responsibility; local community; LifeClass Terme Sveti Martin



LITERATURA

1. Buble, M. (2006). Osnove menadžmenta. Zagreb: Sinergija nakladništvo d.o.o.

2. Kotler F. i Lee N. (2009). Corporate social responsibility: Doing The Most Good For You Company. Zagreb: M.E.P. d.o.o.

3. Kreitner, R. (2005). Foundations of Management: Basics and Best Practices. Bos-ton: Houghton Mifflin Company.

4. Kreitner, R. (1989). Management. Boston: Houghton Mifflin Company.

5. Prijić-Samaržija, S. (2008). Društvena odgovornost: od etičkih kodeksa do prove-dbe. U N. Bodiroga Vukobrat i S. Barić (ur.), Socijalno odgovorno gospodarenje (str. 165-174). Zagreb, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci i TIM press.

6. Tafra-Vlahović, M. (2011). Održivo poslovanje. Zaprešić: Veleučilište Baltazar.

7. Vehovec, M., Škreblin Kirbiš, I. (2008). Izbor karijere mladih i društvena odgovornost poslodavca. U N. Bodiroga Vukobrat i S. Barić (ur.), Socijalno od-govorno gospodarenje (str. 27-38). Zagreb, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci i TIM press.


UTJECAJ IMIDŽA NA KONKURENTNOST ODABRANOG PODUZEĆA

Tina Mikičić, struč. spec. oec.Telefon: +385 95 3987 376, e-mail: [email protected]

mr. sc. Marijana Šimundža, Veleučilište VERN'Iblerov trg 10/1, Zagreb, Hrvatska


SAŽETAK

Ovaj rad bavi se utjecajem trenutnog imidža Rapske plovidbe d. d. na njenu konkurentnost, kao i pitanjem može li se strukturiranjem, upravljanjem i ulaganjem u imidž povećati trenutna konkurentnost poduzeća. S tom svrhom osmišljena je anketa za korisnike usluge i za zaposlenike Rapske plovidbe d. d., kojom se ispitivala njihova trenutna percepcija imidža, odnosno procesa, fizičkog okruženja, zaposlenika, distribucije, promocije i cijena usluge koju pruža poduzeće. Navedeno se istraživalo kako bi se dobila što jasnija slika o trenutnom zadovoljstvu uslugom, dodatnim potrebama, željama korisnika i zaposleniku poduzeća. Uz pomoć provođenja pitanja formiranih na temelju marketing miksa dobivaju se odgovori koji pokazuju koje su temeljne prednosti, a koji nedostaci te kakav je trenutni imidž i konkurentnost poslovanja. Anketa je primijenjena na 195 ispitanika, od kojih su 165 ispitanika korisnici usluge koju poduzeće pruža, dok su 30 ispitanika zaposlenici Rapske plovidbe d. d. Jednakim pitanjima za jedne i druge ispitanike dobivaju se odgovori iz različitih perspektiva, što unapređuje i utvrđuje prvobitne odgovore. Analiza podataka pokazuje da su korisnici usluge jednako kao i zaposlenici prilično zadovoljni kvalitetom usluge koju pruža Rapska plovidba d. d., što uključuje pozitivne odgovore na temu procesa, fizičkog okruženja, zaposlenika i cijene usluge. S druge strane, svi ispitanici uglavnom se slažu da Rapska plovidba d. d. treba dodatno poraditi na prodaji i distribuciji te promociji. Takvi odgovori ukazuju na mogućnosti Rapske plovidbe d. d. koje nisu iskorištene zbog neupućenosti o važnosti imidža za ostvarenje konkurentnosti. Brigom o prezentaciji u javnosti, unaprjeđenjem kanala komunikacije, usavršavanjem pružanja usluge prije njene prodaje (internetska prodaja karata, uvođenje programa lojalnosti) postoji mogućnost da se poboljša trenutni imidž, ali i unaprijedi trenutna konkurentnost poslovanja.

Ključne riječi: imidž poduzeća; konkurentnost; uslužno poduzeće


194

1. UVOD

U današnjoj ekonomiji zasićenih tržišta kapital iz fizičke i financijske prelazi u neopipljivu imovinu, odnosno sastoji se od imidža poduzeća, reputacije, znanja i vještina zaposlenika, robnih marki, odnosa s korisnicima i drugim dionicima. Svi su ovi konstrukti u svakom poduzeću jedinstveni, izuzetno ih je teško imitirati i kao takvi predstavljaju vrijedan izvor diferencijacije i konkurentske prednosti. To je pogotovo izraženo u uslužnoj djelatnosti kada imidž poduzeća postaje jedan od najvažnijih elemenata koji utječe na percepciju kvalitete, na korisnikovu procjenu zadovoljstva uslugom i na njegovu lojalnost. Korištenje uslugama postalo je mnogo više rezultat imidža, nego onoga materijalnoga i opipljivoga što im se pruža, a korištenje pojedinih usluga postaje način kojim korisnik određuje osobni imidž i imidž drugih ljudi (Grgić, 2007).

Problem je istraživanja neadekvatan sustav upravljanja imidžom Rapske plovidbe d. d. te neiskorištena mogućnost unaprjeđenja imidža, a samim time i poboljšanja konkurentnosti poduzeća. Javnost je glavna komponenta koju treba zadovoljiti i kojoj treba posvetiti pažnju kako bi ona svojim pozitivnim stavom poticala korisnike na što veće korištenje ove i svake druge usluge. Svi procesi, ali isto tako i sve komponente u poduzeću su u adekvatnom i kvalitetnom odnosu što samo govori o tome da Rapska plovidba d. d. zna kako poslovati i upravljati poslovanjem. Jedino na što se treba utjecati je usmjeriti poduzeću pažnju na važnost imidža koji uvelike može povećati konkurentnost poslovanja poduzeća.

Glavni je cilj rada utvrditi kako imidž poduzeća utječe na konkurentsku prednost odabranog poduzeća. Istraživanjem će se utvrditi može li se ulaganjem i brigom o imidžu utjecati na konkurentnost.

2. PREGLED LITERATURE

Velik broj autora izučavao je imidž, teoretski ga objašnjavao i nudio njegovu definiciju. U Rječniku marketinga imidž je definiran kao „emocionalna predodžba ili slika o određenom marketinškom objektu: proizvodu (brand, product image), tvrtki (corporate image), osobi (personal image), naciji (national image) i slično“ (Rocco, 1993, str. 152) Pojam imidža prvobitno se vezivao uz osobnost i ponašanje čovjeka kako bi se njegov smisao mogao što bliže shvatiti (Abratt, 1989), dok se danas definira kao spoznajna slika o poduzeću, proizvodu, osobi, procesu ili situaciji koju pojedinac oblikuje na temelju cjelokupnog prethodnog iskustva, stavova, mišljena i predodžbi koje su više ili manje usklađene sa stvarnim obilježjima (Kesić, 2003).

Svaka osoba, pa tako i poduzeće, proizvod, prodavaonica, usluga, posjeduje određenu fizičku ili psihičku karakteristiku (osobnost) koja ih čini drugačijima i koja je odgovorna upravo za njihovo razlikovanje u širem okruženju punom klonova i kopija. Kao što čovjek posjeduje jedinstven otisak prsta, tako i poduzeće mora težiti k tome da jedinstvenim imidžom postane drugačije, prepoznatljivo i konkurentno. Njegovanjem razlika omogućava se stvaranje posebnog identiteta i imidža osobe/

Mikičić, T., Šimundža, M.: Utjecaj imidža na konkurentnost odabranog poduzeća


objekta, temeljem kojih nastaju preferencije i pozitivni ili negativni stavovi i asocijacije u javnosti. Kako bi se što bolje i kvalitetnije moglo upravljati imidžom, potrebno je definirati značajke koje ga čine i na njega utječu pa ih tako Kesić (2003) dijeli na:

• fizičke (funkcionalne, fiziološke i osjetilne značajke)

• društvene (referentne skupine, kontekst korištenja i sl.)

• psihološke (emocije, želje i potrebe, ponašanje).

„Sve navedene značajke koje čine imidž, osobito psihološke, nisu nužno objektivne, nego su procesom komunikacije i ostalim marketinškim aktivnostima kreirane unutar određenog kulturno-civilizacijskog okružja“ (Kesić, 2003, str. 102).

2.1. Konstrukcija imidža

Potrebno je istaknuti da je jedno od obilježja ljudske percepcije koncept pojednostavljivanja, odnosno reduciranja većeg broja značajki u grupno organizirane, kako to ističe Senčar i Duh (2016), simbole ili čak stereotipe. Stoga nije neobično radi pojednostavljivanja ljudskog ponašanja, prihvaćanje simbola jednog proizvoda za imidž cjelokupnog poduzeća ili svih proizvoda.

Pa prema tome Kesić (2003) kreira temeljnu konstrukciju imidža koju čine:

• percepcija

• identitet

• stav.

Percepcija predstavlja proces primanja, interpretiranja i pohranjivanja komunikacijskih sadržaja u kognitivnu strukturu pojedinca, dok je „subliminalna percepcija zamisao da je moguće utjecati na ljudske misli, osjećaje i ponašanja putem raznih podražaja bez svjesnog znanja osobe na koju se utječe.“ (Miliša i Nikolić, 2013, str. 297) Percepcija, stoga, predstavlja ključni element ljudske psihologije jer je spona između vanjskog svijeta i psihološke strukture pojedinca te stvara sliku o stimulansima vanjskog svijeta dajući im značenja i formirajući mišljenja i stavove. Sa stajališta marketinške komunikacije, percepcija predstavlja najznačajniji složeni psihološki koncept jer svaki položaj prenesen procesom komunikacije potrošač percipira na specifičan način i na temelju toga oblikuje svoje ponašanje.

Identitet u osnovi predstavlja skup obilježja te mišljenja i vjerovanja primatelja o obilježjima proizvoda, poduzeća, objekta, zemlje.

Stav predstavlja vjerovanje i sposobnost na akciju usklađenu s internim vrijednostima i usmjerenu objektima ili situacijama.

Ova tri psihološka elementa predstavljaju polaznu osnovu za uspješnost sveukupnog komunikacijskog procesa. Pri kreiranju same strategije komuniciranja usmjerene na oblikovanje, promjenu ili pozicioniranje željenog imidža neophodno je dobiti

196

odgovore na sljedeća pitanja: Tko smo? Što želimo postići? Tko su nam konkurenti? Kamo želimo stići? Kojim ćemo sredstvima tamo stići?

2.2. Imidž u uslužnim poduzećima

U današnjim modernim tržišnim gospodarstvima gotovo je nemoguće naći poduzeće u čijoj ponudi, u većoj ili manjoj mjeri, ne postoji komponenta neopipljivosti, odnosno usluga. Tako usluga postaje temelj diferenciranja u konkurentskoj borbi u gotovo svim proizvodnim djelatnostima (Babić, 2004). Uslužni sektor obuhvaća mnogobrojne i raznovrsne aktivnosti. Pri pružanju i konzumiranju usluga javlja se niz specifičnosti vezanih uz kreiranje, dizajn, komercijalizaciju, prodaju i distribuciju, promociju itd. Kako navode Kotler i sur. (2006), usluge su prvo prodane, zatim istovremeno proizvedene i konzumirane. Prema tome postoje četiri temeljna specifična obilježja usluga kod kreiranja marketinških programa.

Neopipljivost: Prema Ozretić Došen (2002), obilježje neopipljivosti potiče od činjenice da se usluga, prije nego što je pružena i kupljena, ne može probati, opipati, vidjeti, okusiti, omirisati niti posjedovati. Dakle usluga se koristi, ali se fizički ne posjeduje. Neopipljivost se također odnosi na teškoću koju potrošači mogu imati pri prihvaćanju onoga što usluga nudi (Dibb i sur., 2005). Tako na primjer putnici koji koriste uslugu prijevoza trajektom/katamaranom/zrakoplovom/vlakom ne posjeduju ništa osim kupljene karte i obećanja da će u određenom vremenu, određenim putem, sa svojom prtljagom sigurno stići do željenog odredišta.

Nedjeljivost: Proces usluga karakterizira nedjeljivost proizvodnje i potrošnje, odnosno istovremenost pružanja i konzumiranja. Ranije spomenuto putovanje trajektom ili bilo kojim drugim prijevoznim sredstvom predstavlja uslugu čije se pružanje i konzumiranje odvija istovremeno, odnosno putnik je istovremeno s konzumacijom usluge uključen u njenu proizvodnju. Ako putnik nije prisutan, usluga se ne može pružiti ni konzumirati. „Zbog velike uključenosti potrošača, u većini usluga standardizacija i kontrola se teško provode. Na ishod i kvalitetu usluge utječu i pružatelji i potrošači usluge.“ (Babić, 2004, str. 78)

Neuskladištivost: Kako su proizvodnja i konzumiranje usluga istovremeni, posljedica je toga neuskladištivost. Neiskorišteni se kapacitet ne može pohraniti za kasniju prodaju ili korištenje, odnosno ponuda je vezana uz određeni trenutak. Na primjer, pomorsko poduzeće čiji trajekt prometuje na relaciji Rab – Krk s polaskom u 14:00 h ne može prodati prazna mjesta za putovanje nakon polaska trajekta, npr. u 15:00 h. Osim navedenoga, kapacitet trajekata iz vremena niske potražnje ne može biti pohranjen za korištenje u razdoblju intenzivne potražnje za tom istom uslugom.

Heterogenost: Da bi usluga bila pružena i konzumirana, potrošač se uglavnom susreće i djeluje s osobljem koje proizvodi uslugu. Uključenost ljudskog elementa ima za posljedicu heterogenost usluga. Ozretić Došen (2002) govori da je usluga heterogena s obzirom na to da ovisi o tome tko, kako, gdje i kada je pruža. Što je stupanj radne intenzivnosti usluge viši, heterogenost je izraženija. Direktni kontakt i interakcija obilježja su ove karakteristike usluga.



Odsutnost vlasništva: Zbog neopipljivosti i neuskladištivosti nemoguće je posjedovati vlasništvo nad određenom uslugom. Kupnjom usluge korisnik kupuje pravo na konzumiranje te usluge, tj. ne prenosi se vlasništvo s pružatelja usluge na korisnika njenom kupnjom. Dakle, npr. usluga prijevoza trajektom može se samo konzumirati na određeno vrijeme za kada je karta za prijevoz kupljena, korisnik ima pravo na fizičko posjedovanje karte za prijevoz, ali ne i posjedovanje same usluge.

2.3. Marketing miks

„Ključ uspjeha i stjecanja konkurentske prednosti uslužnih poduzeća je, u vrijeme današnjeg 'ekonomskog darvinizma', stvaranje usluge koja zadovoljava potrebe i želje korisnika te olakšava izmjenu istih usluga tako da korisniku pruža kvalitetu i zadovoljstvo“ (Babić, 2004, str. 117). Budući da se marketing, prema Ercegovcu (2015), obično izjednačava s ekonomskom propagandom, unaprjeđenjem prodaje i publicitetom, odnosno smatra se kao oblik oglašavanja, promocije i pojačanog prisustva u medijima, utjecajem na njega posredno se utječe i na korisnike. Kako bi poduzeća što lakše utjecala na stvaranje što kvalitetnijeg marketinga, kombinacijom nekoliko elemenata provode marketing miks.

Marketing Kotler (1998) definira kao društveni proces kojim pojedinci i grupe dobivaju ono što im je potrebno i što žele tako da stvaraju i s drugima razmjenjuju proizvode i vrijednosti dok 2002. godine s Hayesom i Bloomom nadograđuje postojeći marketing i stvara marketing miks koji opisuje kao set kontroliranog, taktičnog, marketinškog „oruđa“ koje poduzeće koristi kako bi proizvelo željeni rezultat u ciljanom marketingu. Tako se stvara „7P“ i naziva se prošireni marketing miks usluga. Iako se 7P danas koristi kao krajnji produkt, važno je napomenuti, kao i Kotler i sur. (2002), da nije važno koji alati sačinjavaju marketing miks, već koji su alati važniji u marketing miksu.

Oblikovanje usluge. Usluga, prema Ozretić Došen (2002), predstavlja paket ili skupinu različitih opipljivih i neopipljivih komponenti koje zajedno formiraju cjelokupni proizvod, odnosno uslugu. Zato ponuda uglavnom obuhvaća nekoliko usluga koje se često promatraju u odnosu prema sljedećim razinama:

• generički proizvod

• očekivani proizvod

• dodatni proizvod

• potencijalni proizvod.

Generički proizvod predstavlja osnovnu uslugu, odnosno rješenje problema koje korisnici traže kada se odluče na konzumaciju usluge, npr. to može biti mjesto na trajektu, odnosno prijevoz trajektom iz jednog mjesta u drugo.

„Očekivani proizvod predstavlja očekivanu uslugu, a čine je generička usluga s minimalnim uvjetima koji moraju biti ispunjeni da bi uopće došlo do njenog korištenja.“ (Grönroos, 1990, str. 165) Dobro oblikovani očekivani proizvod pruža

198

dodatna obilježja na krajnji proizvod, koji s njegovom tehničkom kvalitetom čini dobru uslugu, npr. odlučujući se za prijevoz trajektom, korisnici usluge očekuju uz mjesto na trajektu i poštivanje voznog reda – točnost, sigurnost putovanja, čiste i uredne prostorije na trajektu i na pristaništu.

Dodatni proizvod predstavlja dodatnu uslugu, a postiže se nadogradnjom osnovne usluge elementima pouzdanosti (u smislu pružanja usluge onako kako je obećano) i razumijevanja (u smislu spremnosti i volje da se pomogne korisniku u rješavanju njegovih problema). Ovo je područje koje omogućava diferencijaciju usluga i stvaranje konkurentske prednosti na tržištu, npr. putnici koji koriste prvi razred aviona (business class) imaju mogućnost korištenja pogodnosti u odnosu na putnike koji se voze u drugom razredu (economy class).

Proces. Procesom se smatraju metode i redoslijed operacija po kojem integralni proces pružanja usluge radi kako bi se zadovoljila očekivanja, potrebe i želje korisnika. Način na koji se usluga „procesuira“ postaje dio korisnikova iskustva. U usluzi koja predstavlja proizvod uslužnog poduzeća njen je neizostavni dio interaktivni proces u kojem sudjeluje korisnik, zaposlenici i fizičko okruženje. S aspekta upravljanja usluga to je izuzetno bitno jer se kontakt – zaposlenici i fizičko okruženje smatraju dvama krucijalnim elementima za determiniranje uspjeha procesa pružanja usluge, odnosno oni služe za privlačenje ciljnih grupa i pomažu u definiranju imidža poduzeća.

Fizičko okruženje. Korisnici usluga skloni su tražiti „dokaze“ koji znače kvalitetu usluge koju žele konzumirati. Iz tog je razloga okolina u kojoj se usluga pruža i konzumira dominantna za korisnikovo razumijevanje usluge i za njegovo zadovoljstvo (Dibb i sur., 2006.). Fizičko okruženje utječe na ljude, utječe na stvaranje unutrašnjeg stanja koje se zatim manifestira ponašanjem u dotičnom ambijentu. Elementi oblikovanja fizičkog ambijenta mogu se podijeliti na vanjske i unutrašnje. Elementi vanjskog fizičkog okruženja su arhitektura, zgrade, okoliš, vanjsko znakovlje, vozila, dok elementi unutrašnjeg fizičkog okruženja čine boje, oprema, namještaj, stil, dekor, zvukovi i mirisi, glazba itd. Fizičko okruženje, osim što oblikuje željeni ambijent, istovremeno mora osigurati i funkcionalno pružanje usluge. Upravljanje njime uvelike utječe na način pružanja usluge te na očekivanja i percepcije korisnika.

Ljudi. Iz korisnikove perspektive susret s uslužnim osobljem vjerojatno je najvažniji aspekt usluge. „Iz perspektive poduzeća, razina usluge i način na koji je pružena od kontakt – zaposlenika može biti važan izvor diferencijacije i konkurentske prednosti.“ (Lovelock, 2011, str. 310) Stoga je odnos korisnik/kontakt – zaposlenici često bitan element za lojalnost korisnika. Zbog svega, ljudi uključeni u proces pružanja i konzumiranja usluge važan su dio ponude i njihovo sudjelovanje čini cjeloviti dio oblikovanja usluge.

Distribucija. Distribucija uključuje sve što poduzeće čini kako bi svoje usluge učinilo dostupnima za ciljanog korisnika, a sama prodaja realizira napore svih ostalih funkcija marketinga (Kotler i sur., 2002). Usluga se distribuira tijekom njena pružanja, dok su kanali distribucije zaposlenici koji sudjeluju u procesu pružanja usluge. Lokacija, uređenje prostora i atmosfera predstavljaju onaj segment usluge kojeg je moguće procijeniti prije konzumacije i tako kompenziraju neopipljivost, dok



odabir, stručnost i motivacija zaposlenika predstavljaju važan element koji određuje kvalitetu i postojanost usluge.

Promocija. „Vrhunska usluga, lako dostupna i cjenovno prihvatljiva neće biti konzumirana ukoliko potencijalne korisnike ne obavijestimo o njenom postojanju, obilježjima, njenoj cijeni i mjestu na kojem se može konzumirati. Prema tome cilj promocije je upoznati potencijalne korisnike s uslugom i njenim svojstvima odnosno stvoriti pozitivno mišljenje, preferenciju i, na kraju, konzumaciju usluge.“ (Christensen, 2005, str. 81)

Cijena. Cijena u sebi sadrži dvije dimenzije: ekonomsku i psihološku. Ekonomski, cijena određuje prihod i utječe na profit uslužnog poduzeća. Psihološki, cijena usluge je element koji utječe na određivanje vrijednosti koju usluga ima za korisnika, ona je pokazatelj kvalitete i ima bitnu ulogu pri formiranju i održavanju imidža poduzeća. Neopipljivost usluga čini cijenu posebno važnim strateškim elementom u nastojanju poduzeća da ostvari konkurentsku prednost na tržištu (Ozretić, 2002). Cijena tada postaje stvaran pokazatelj kvalitete očekivane usluge. Ta korelacija ipak nalazi granice u iskustvu korisnika, njegovom poznavanju poduzeća i cijena konkurencije (Eiglier i sur.,1999). Sniženjem cijena i nekim drugim oblicima poticaja želi se stimulirati potražnja u razdobljima niske potražnje za uslugama.

2.4. Utjecaj imidža na konkurentnost poslovanja poduzeća

Da bi poduzeće bilo konkurentno, među prvim potezima potrebno je analizirati konkurenciju, tj. identificirati konkurentska poduzeća, procijeniti uobičajene reakcije, odrediti ciljeve, identificirati strategiju, vrjednovati snage i slabosti, odabrati konkurente koje treba napasti i izbjegavati te izraditi sustav za prikupljanje informacija o konkurenciji. Poduzeće također treba odigrati određene konkurentne poteze (proširenje ukupnog tržišta, širenje trenutnog udjela, poboljšanje produktivnosti, obrana pozicije, odabir strategije napada, imitiranje i adaptacija) kako bi napalo trenutnu konkurenciju ili se obranilo od konkurentskih prijetnji. Da je ostvarenje konkurentnosti za uspjeh daljnjeg poslovanja određenog poduzeća jako važno potvrđuje i Porter (2008, str. 21) koji izjavljuje: „Konkurentnost je osnova koja određuje uspjeh ili neuspjeh tvrtke. Ona također određuje prikladnost aktivnosti tvrtke koje pridonose njenoj izvedbi, kao što su inovativnost, kohezijska organizacijska kultura ili dobra implementacija. Konkurencijska strategija je potraga za povoljnom konkurentskom pozicijom unutar industrije, temeljnog okruženja u kojem se komunikacija pojavljuje.“ Za nastajanje konkurentnosti važno je naglasiti komunikaciju koja svojim daljnjim djelovanjem utječe na stvaranje imidža. Komunikacija tako stavlja u neposrednu vezu dva pojma, tj. konkurentnost i imidž. Koncept imidža uz koncept identiteta poduzeća predstavlja jedan od dvaju osnovnih koncepata na koji je usredotočeno područje korporacijskih komunikacija jer interni i eksterni način komuniciranja prema javnosti sudjeluje u procesima izgradnje samog imidža poduzeća. Upravo tako javlja se veza između imidža i konkurentnosti poslovanja jer se sredstvo napada, ali i obrane od konkurenata, u svim navedenim ulogama, krije ispod pojma imidž. Tvrdnju dokazuje i Kesić (2003, str. 110): „Imidž

200

poduzeća stvara se na temelju stvarnih i komunikacijom stvorenih obilježja. Može se slobodno reći da je imidž najvećim dijelom rezultat komunikacijskog procesa kojim se stvara spoznajna slika poduzeća (imidž).“

Na temelju pregleda literature definirana su sljedeća istraživačka pitanja koja će usmjeriti istraživanje:

IP1. Kako upravljanje imidžom utječe na konkurentnost u uslužnim poduzećima?

IP2. Kakav je postojeći imidž Rapske plovidbe d. d. s pozicije zaposlenika?

IP3. Kakav je postojeći imidž Rapske plovidbe d. d. s pozicije korisnika usluge?

IP4. Kako poboljšati sustav upravljanja imidžom u poduzeću Rapska plovidba d. d.?

3. POSLOVNI PROFIL RAPSKE PLOVIDBE D.D.

Rapska plovidba d. d. lokalni je brodar sa sjedištem u poslovnom centru Mali Palit na Rabu. Najvažnija je djelatnost održavanje trajektne linije kopna s otokom. Trajektna linija održava se neprekidno od 1963. godine. Od svojih samih početaka poduzeće kvalitetno posluje i predstavlja jedino poduzeće koje svojim postojanjem ne dozvoljava monopol konkurentskog brodara. Natječaj za koncesiju održava se svakih 10 godina te za sada osigurava Rapskoj plovidbi d. d. kontinuitet u poslovanju, ali i mogućnost zapošljavanja lokalnog stanovništva. Zbog važnosti ovog poduzeća želi se potaknuti lokalno stanovništvo na što veću lojalnost Rapskoj plovidbi d. d., odnosno korištenje njezinih usluga.

4. EMPIRIJSKO ISTRAŽIVANJE

Na temelju pregleda literature kreiran je anketni upitnik za ispitanike. Istraživanje je provedeno na uzorku od 195 ispitanika, od kojih su njih 30 zaposleni u Rapskoj plovidbi d. d., dok su ostalih 165 korisnici usluge koju poduzeće pruža. Pitanja se sastoje od istih elemenata i za jedne i za druge ispitanike. Ispitanicima su ponuđene tvrdnje na koje su odgovarali korištenjem Likertove skale od 1 do 5 (od „uopće ne slažem“ se do „u potpunosti se slažem“). Korištenjem marketing miksa (7P) tvrdnje su podijeljene u četiri cjeline: usluga (pod koju uvrštavamo proces, fizičko okruženje i zaposlenike), distribucija, promocija i cijena.


Prikaz i interpretacija rezultata istraživanja usmjereni su na odgovore na istraživačka pitanja. Prema dobivenim odgovorima, što od korisnika usluge, a što od zaposlenika, može se zaključiti da je trenutna usluga koju Rapska plovidba d. d. pruža zadovoljavajuća, ali isto tako da ima prostora za unapređenje i poboljšanje kako bi



se povećala i sama konkurentnost poslovanja. Svako pojedino istraživačko pitanje nudi svoje specifičnosti i rezultate koji se mogu iščitati iz odgovora.

5.1. Utjecaj imidža na konkurentnost u uslužnim poduzećima

Kvalitetnim upravljanjem imidža može se ostvariti povećanje konkurentnosti u uslužnim poduzećima, a za postizanje željenog rezultata u ciljanom marketingu koristio se marketinški alat, marketing miks, koji se sastoji od 7 varijabli (7P). Za ostvarenje konkurentnosti potrebno je poznavanje načina rukovođenja sa svim navedenim aktivnostima (7P) pa je iz tog razloga od iznimne važnosti konstruiranje anketnih upitnika kako bi se od svih dionika poduzeća mogli dobiti što konkretniji odgovori na pitanja vezana za trenutno funkcioniranje aktivnosti koje utječu na stvaranje imidža. Utjecanjem na varijable utječe se i na željeni smjer kretanja, ali i samog kreiranja imidža i interno među zaposlenicima i eksterno prema javnosti.

5.2. Postojeći imidž Rapske plovidbe d. d. s pozicije korisnika usluge

Korisnici usluge kao ispitanici pozitivno su reagirali na sva pitanja vezana za proces, što znači da su u globalu zadovoljni s uslugom koju Rapska plovidba d. d. pruža jer se tijekom vožnje osjećaju sigurno i jer se prijevoz odvija u zadano vrijeme. S druge strane, ispitanici su otvoreni za uvođenje dodatnih usluga hrane, pića i bežični pristup internetu gdje prednost daju bežičnom pristupu internetu, ali ih i trenutno nepostojanje tih usluga ne udaljava od daljnjeg korištenja usluge. Na proces se nadovezuje fizičko okruženje koje korisnici usluge nisu doživjeli kao jedan od najvažnijih elemenata zbog kojeg odabiru korištenje usluge Rapske plovidbe d. d. Navedeno dokazuje činjenica da na sva pitanja vezana za interijer i čistoću trajekata i pristaništa najveći postotak ispitanika odgovara s: „niti se ne slažem niti se slažem s navedenom tvrdnjom“. U nastavku ankete primjećuje se zadovoljstvo ispitanika sa samim pružateljima usluge (zaposlenicima), tj. korisnici usluge u potpunosti se slažu s tvrdnjama da im zaposlenici pružaju osjećaj stručnosti te da su uslužni i prepoznatljivi. Pozitivne reakcije korisnika na zaposlenike pozicioniraju uslugu Rapske plovidbe d. d. na visoki rang jer zaposlenici stvaraju kvalitetu, a tako mogu ostvariti pozitivan imidž poduzeća, opravdati cijenu usluge i tako povećati njegovu konkurentnost. Iako su zaposlenici odraz kvalitete usluge, dolazimo do elemenata promocije, distribucije koji nisu naišli na pozitivne reakcije korisnika. Ove segmente Rapska plovidba d. d. treba unaprijediti kako bi u potpunosti zadovoljila krajnje korisnike usluge, ali i zaposlenike. Kanali i učestalost komunikacije, odnos s medijima, programi lojalnosti i internetske usluge, prema odgovorima korisnika, područja su kojima Rapska plovidba d. d. ne pridaje posebnu pozornost. Iako poduzeće tijekom pružanja usluge korisnicima omogućuje osjećaj zadovoljstva, ipak ne pridaje posebnu važnost u kreiranju potencijalnih korisnika u krajnje korisnike. Postoji neiskorišteni prostor za unaprjeđenje usluge prije njenog samog fizičkog pružanja. Distribucija je osnovna komponenta za stvaranje neopipljive usluge što opipljivijom i kvalitetnijom pa je potrebno u nju ulagati posebno vrijeme i trud.

202

5.3. Postojeći imidž Rapske plovidbe d. d. s pozicije zaposlenika

Ispitanicima koji su ujedno i zaposlenici Rapske plovidbe d. d. ponuđene su iste teze (pitanja) kao i korisnicima usluge, ali prilagođena kako bi se dobila njihova percepcija imidža poduzeća. Takvim konceptom pitanja dobivaju na kvaliteti, a utvrđeni odgovori pomažu u kreiranju i izvlačenju krajnjeg zaključka. Zaposlenici potvrđuju odgovore korisnika usluge vezanih u proces, ali su za razliku od njih više otvoreniji za pružanje dodatnih usluga hrane, pića i bežični pristup internetu tijekom prijevoza trajektom. Takvom reakcijom zaposlenici pokazuju svoje kvalitete i omogućuju poduzeću lakše provođenje (kada se za to poduzeće odluči) promjena. Osim što su zaposlenici zadovoljni pruženom uslugom, zadovoljavaju ih i trenutno fizičko okruženje tijekom rada (trajekt i pristaništa), radni kolege (ostala posada broda) te im je i sama cijena usluge za njihov rad prihvatljiva. Jednako kao i korisnici usluge zaposlenici smatraju da se Rapska plovidba d. d. treba dodatno posvetiti distribuciji te promociji. Navedeno potvrđuje stav korisnika usluge što dodatno zaključuje i utvrđuje priču o postojanju neiskorištenog prostora čijim bi iskorištenjem poduzeće moglo povećati broj, ali i zadovoljstvo korisnika, dodatno poboljšati dosadašnji imidž i ostvariti veću konkurentnost.

5.4. Poboljšanje postojećeg sustava upravljanja imidžom

Interpretacija istraživanja započinje s naglaskom na marketing miks, posebice distribuciju te promociju, kojim se uvelike može upravljati imidžom Rapske plovidbe d. d., iako je on neopipljive prirode. Poduzeće posjeduje sve potrebne komponente kako bi povećalo svoju dosadašnju konkurentnost, ali nedovoljnom brigom o imidžu ne iskorištava svoje prednosti. Kvalitetno upravljanje imidžom trebala bi biti glavna strategija rada poduzeća, ako se od poslovanja očekuje da ostvaruje svoje maksimume, tj. u potpunosti zadovoljava korisnike usluge, zaposlenike, javnost i sve ostale dionike.

Da bi se moglo upravljati imidžom, prvobitno je potrebno da Rapska plovidba d. d. definira tim stručnjaka koji bi se time bavio. Osmišljavanje strategije upravljanja imidžom nije jednokratni posao koji se završava definiranjem konkretnih promjena, njihovim provođenjem i dobivanjem rezultata, već je potrebno svakodnevno praćenje promjena u okruženju Rapske plovidbe d. d. kako bi se strategija upravljanja imidžom nadograđivala, unaprjeđivala i mijenjala s obzirom na dobivene povratne informacije. Iako poduzeće nema problema sa samim procesom rada, reprezentativnim i kvalitetnim zaposlenicima, fizičkim okruženjem i trenutnim stanjem trajekata i pristaništa te prihvatljivim cijenama usluge, lakše i brže može povećati svoju dosadašnju konkurentnost. Uz navedeno, marketing miks još čine i distribucija te promocija, a to je ono što je poduzeće zapostavilo. Kada se govori o prodaji i distribuciji potrebno je napraviti korak u pružanju novih vrsta usluga i nadogradnju starih, tipa internetska prodaja karata, dodatno uređenje internetske stranice Rapske plovidbe d. d. koja će biti vizualno privlačnija, preglednija i sadržajno proširenija (izvještavanje o nastalim trenutnim promjenama u redoslijedu ili načinu prijevoza Rapskom plovidbom d. d.). Isto tako potrebno je kreirati odnose s medijima



kako bi poduzeće moglo ostvariti i unaprijediti svoje prvobitne ciljeve poslovanja, ali isto tako i povećati konkurentnost na tržištu. Rapska plovidba d. d. također bi trebala proširiti kanale komunikacije s javnošću, tj. osim internetske stranice i radija, trebala bi se odvažiti i na druge kanale komuniciranja. Uz navedeno, potrebno je i uvođenje programa lojalnosti: korisničke kartice, popusti na količinu nakon ostvarivanja određene razine lojalnosti, nagrade bazirane na kumulativnim kupnjama (dobivanje nagrade koja će korisnike usluge potaknuti na daljnju potrošnju) te personalizirana ponuda dodatnih i unaprjeđenje trenutnih usluga po prikupljenim podacima o povijesti kupnji, a sve to kako bi se povećala kvaliteta dosadašnjeg poslovanje, a time i povećala konkurentnost Rapske plovidbe d. d.

6. ZAKLJUČAK

Imidž poduzeća trebao bi biti strateški planiran i mjeren. On mora biti posljedica promišljanja te se njime treba upravljati poput bilo koje druge strateške aktivnosti poduzeća. Imidž je imovina poduzeća koja bi trebala onemogućiti konkurenciju u kopiranju poslovnih aktivnosti te biti strateški alat za razlikovanje na tržištu. Na temelju pregleda literature i provedenog istraživanja može se zaključiti da Rapska plovidba d. d. ima sve što je potrebno da samostalno upravlja vlastitim imidžom, tj. utječe na njegovu vrstu plasmana u javnosti i pozitivnim predznakom poveća trenutnu konkurentnost. Zbog neopipljivosti, nedjeljivosti, neuskladištivosti i heterogenosti usluge, potrebno je posvetiti posebnu važnost pružateljima usluge (zaposlenicima), korisnicima (stimulirati potrošače na korištenje usluge u onom periodu kada za njima ne postoji intenzivna želja) i svim ostalim elementima uz pomoć kojih usluga postaje što opipljivija (interijer trajekta/pristaništa, ljubaznost zaposlenika, medicinska njega, sigurnosne mjere itd.).

Iz ovog rada, teorijskim tezama koje su primijenjene u praksi, može se zaključiti da je imidž promjenjiv, da se na njega može i treba utjecati kako bi svojim karakteristikama sam povećavao i poboljšavao konkurentnost. Kvalitetno provođenje marketing miksa prepoznato je kao alat kojeg treba kreirati, provoditi i tako unaprijediti dosadašnje poslovanje. Poduzeće Rapska plovidba d. d. ima prostora za unaprjeđenje u području distribucije i promocije te se tim elementima 7P-a treba najviše posvetiti kako bi oni u potpunosti zadovoljili potrebe i želje zaposlenika, a time poduzeću omogućili stvaranje kvalitetnog imidža koji bi posebno utjecao na povećanje dosadašnje konkurentnosti poslovanja. Takvim ishodom ostvaruje se i cilj ovoga rada kojim se željelo utvrditi da se ulaganjem i brigom o imidžu može utjecati na povećanje konkurentnosti odabranog poduzeća.

204

CORPORATE IMAGE IMPACT ON THE COMPETITIVENESS OF THE SELECTED ENTERPRISE

Tina Mikičić, struč. spec. oec.Telephone: +385 95 3987 376, e-mail: [email protected]

mr. sc. Marijana Šimundža, University of Applied Sciences VERN'Iblerov trg 10/1, Zagreb, Croatia


ABSTRACT

This paper deals with the influence of the current image of Rapska plovidba Plc. on its competitiveness as well as the question of whether the structuring, managing and investing in its image increase the current competitiveness of the company. For this purpose, a survey was designed for service users and employees of Rapska plovidba Plc., which examined their perception of the current image and their views on processes, physical environment, employees, distribution, promotion and price of services provided by the company. The listed items were examined in order to obtain a clearer representation of the current satisfaction with service, additional needs and desires of users and employees of the company. With the help of questions formed on the basis of the marketing mix, we obtained answers that indicate fundamental advantages and disadvantages, as well as the current brand image and business competitiveness of the company. The survey was completed by 195 respondents, out of which 165 respondents were service users, while 30 respondents were employees of Rapska plovidba Plc. The same questions for both groups of respondents resulted in answers from different perspectives, which improves and establishes the initial answers.

The data analysis shows that service users as well as employees are quite satisfied with the quality of services provided by Rapska plovidba Plc., which includes positive views on the process, physical environment, employees and service prices. On the other hand, all respondents mostly agree that Rapska plovidba Plc. should concentrate more on sales and distribution, as well as promotion. Such responses indicate unused opportunities of Rapska plovidba Plc. which have not been seized due to the lack of awareness of the brand image importance in achieving competitiveness. By taking care of the presentation to the public, improving communication channels, improving the service before its sale (web ticket sales, introduction of customer loyalty programme), it is possible to improve the current brand image, but also to improve the current business competitiveness.

Keywords: corporate image; competitiveness; service company



LITERATURA

1. Abratt, R. (1989). A new approach to the corporate image management process. Journal of Marketing Management, 5(1), 63-76.

2. Babić, M. (2004). Korporativni imidž. Rijeka: Adamić.

3. Christensen, M. C., Scott, C. i Hall, T. (2005). Marketing Malpractice: The Cause and the Cure. Harvard Business Review, 83(12), 81.

4. Dibb, S., Simkin, L., Pride, W. M. i Ferrell, O. C. (2005). Marketing: Concepts and strategies. Boston: Cengage Learning, Inc.

5. Eiglier, P. i Langeard, E. (1999). Marketing usluga. Rijeka: Vitagraf.

6. Ercegovac, V. (2015). Marketing MIX ekoloških proizvoda (Diplomski rad). Osijek: Poljoprivredni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

7. Grgić, D. (2007). Imidž poduzeća i njegov utjecaj na stvaranje konkurentnih prednosti uslužnog poduzeća. Ekonomski pregled, 58(9-10), 586-598.

8. Grönroos, C. (1990). Service Management and Marketing: Managing the Moments of Truth in Service Competition. United Kingdom: Harlow.

9. Kesić, T. (2003). Integrirana marketinška komunikacija. Zagreb: Opinio.

10. Kotler, P., Wong, V., Saunders, J. i Armstrong, G. (2006). Osnove marketinga. Zagreb: Mate.

11. Kotler, P. (1998). Upravljanje marketingom. Zagreb: Informator.

12. Kotler, P., Hayes, T. i Bloom, P. N. (2002). Marketing professional services. New Jersey: Prentice Hall.

13. Loveloc, C. i Wirtz, J. (2011). Services Marketing: People, Technology, Strategy. Journal of Services Marketing, 18(5), 14-310.

14. Miliša, Z. i Nikolić, G. (2013). Sublimirane poruke i tehnike u medijima. Nova prisutnost: časopis za intelektualna i duhovna pitanja, 11(2), 293-312.

15. Ozretić Došen, Đ. (2002). Osnove marketing usluga. Zagreb: Mikrorad.

16. Porter, M. E. (2008). Konkurentska prednost. Zagreb: Masmedia.

17. Rocco, E. (1993). Rječnik marketinga. Zagreb: Masmedia.

18. Rapskaplovidba d.d. (2001). Dobro došli u Rapsku plovidbu. Preuzeto s: http://www.rapska-plovidba.hr/home_hr.html (20.09.2016.).

19. Senčar, M. i Duh, M. (2016). Kvalitetna vizualizacija poduzeća za bolju prepoznatljivost. Media, culture and public relations, 7(1), 43-56.


BUDUĆI UČITELJI U MODELU OBRAZOVANJA ZA PODUZETNIŠTVO

dr. sc. Mirjana Posavec, Osnovna škola Ivana RangeraKamenica 35H, 42250 Lepoglava, Hrvatska

Telefon: +38542 771 092, faks: +38542 701 107, E-mail: [email protected]

SAŽETAK

Živimo u vremenu u kojem daljnji razvoj tržišne ekonomije uvjetuje i potrebu za inovativnim i poduzetničkim sposobnostima. Stoga se već duži niz godina stručnom i istraživačkom praksom pokušava izgraditi obrazovni model za učenike koji razvijaju svoje poduzetničke sposobnosti već u primarom obrazovanju. Međutim, zanemaruje se činjenica da bi i institucije visokog obrazovanja budućih učitelja trebale naporno raditi kako bi poboljšale teorijski sustav obrazovanja za poduzetništvo i ponudile svojim studentima teorijska, praktična i metodička znanja organizacijom različitih kolegija. Organizacija pedagoškog procesa nemoguća je bez znanstvenog modeliranja kroz sustav pedagoškog treninga, kao i proces formiranja kreativne kompetencije budućih učitelja primarnog obrazovanja. Poduzetništvo treba biti podržano fleksibilnim kurikulima koji razvijaju poduzetničku kompetenciju koji studentima – budućim učiteljima omogućuje razvoj tako da studenti mogu sudjelovati u projektima i učiti u novim obrazovnim okruženjima. Ovaj članak daje kratki uvod o tome što bi obrazovne institucije visokih učilišta trebale imati u novom tipu obrazovanja koje je preduvjet inovativnosti i kvalitetnom razvoju poduzetničke kompetencije.

Ključne riječi: učenička zadruga; odgoj i obrazovanje za poduzetništvo; poduzetnička kompetencija; primarno obrazovanje; učiteljski fakulteti


208

1. UVOD

Najbolji ekonomski stručnjaci koje okuplja Svjetski ekonomski forum donijeli su listu vještina koje će se najviše cijeniti kod kandidata za posao u 2020. godini. Potražnja na tržištu rada mijenja se nevjerojatnom brzinom, a za samo četiri godine više se nitko neće moći nadati poslu tko nije razvio ovih deset vještina. Na prvom je mjestu kao najpoželjnija vještina navedena (1) sposobnost rješavanja problema, (2) kritičko razmišljanje, (3) kreativnost, pa (4) vođenje ljudskih resursa, (5) koordiniranje posla s drugima, (6) emocionalna inteligencija, (7) sposobnost procjenjivanja situacije i donošenja odluka, (8) sposobnost pregovaranja i (9) kognitivna fleksibilnost.

Već od 2006. godine Europska unija prepoznaje osjećaj za inicijativu i poduzetništvo kao jednu od osam ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje koje će doprinijeti razvijanju vještina s liste Svjetskog ekonomskog foruma navodeći pritom da ljudi imaju višestruke koristi od učenja o poduzetništvu te da nije nužno da postanu poduzetnici već im stečena znanja pomažu u traženju posla, a stečene vještine mogu iskoristiti pri zapošljavanju. Pritom se navodi kako je važno ugraditi odgoj i obrazovanje za poduzetništvo na sve razine obrazovanja.

1. ODGOJ I OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO

Postoji niz definicija obrazovanja za poduzetništvo, a možemo ga definirati u užem i širem kontekstu. Na užoj razini na poduzetničko obrazovanje gleda se kao na proces pripreme učenika za funkcioniranje u poslovnom svijetu (prepoznavanje prilika, kao i organiziranje mogućnosti za njihovu realizaciju). Šira definicija, međutim, vidi ga kao proces koji nadilazi poslovne organizacije i govori o poticanju kreativnog mišljenja i promicanju snažnog osjećaja vlastite vrijednosti.

Poduzetničko obrazovanje odnosi se na sve aktivnosti usmjerene na usvajanje znanja (sadržaj), ali i razvoj vještina, kao i na formiranje stavova pa osim što obrazovanje za poduzetništvo obuhvaća znanja i vještine u poslovanju, ono treba razvijati kod učenika uvjerenja, vrijednosti i stavove tako da oni percipiraju poduzetništvo kao opći stav i atraktivnu opciju za kreativno rješavanje problema u budućnosti (Holmgren i sur., 2004; Sánchez, 2010).

Unatoč konsenzusu da je nužno uvesti odgoj i obrazovanje za poduzetništvo na sve razine obrazovanja i dalje postoji nesuglasje o tome što i kako treba učiti. Tako iz literature možemo uočiti dva pristupa učenju poduzetništva: a) tradicionalni i suvremeni (Lourenço i Jones, 2006). Tradicionalni pristup uključuje predavanja i seminare. Ovaj je pristup kritiziran jer je okarakteriziran kao pasivna metoda učenja i temelji se na usvajanju menadžerskih i novih poslovnih start-up vještina, a nije fokusiran na razvoj poduzetničkog ponašanja, vještina i osobina učenika (Lourenço i Jones, 2006). Suvremeni pristup ističe pristup učenju radom za koji se vjeruje da je dinamičan i konstruktivan. U njemu prevladava aktivno učenje pa su svi modeli učenja trenutno usmjereni na učenje koji ima širi kontekst od usvajanja poslovnih start-up vještina (Moylan, McGreevy i Heagney, 2009).

Posavec, M.: Budući učitelji u modelu obrazovanja za poduzetništvo


Nacionalni okvirni kurikulum (2011) navodi temu Poduzetništvo kao međupredmetnu temu koja se u hrvatskim osnovnim školama provodi na različite načine: kao ugradnja u pojedinim predmetima, dodatnom nastavom i izvannastavnim aktivnostima (Begović, Stanković, Tkalec, 2010), izvanškolskim projektima i radionicama. Najzastupljenija je ipak praktičnom nastavom, u učeničkim zadrugama (izradom raznovrsnih predmeta te njihovom prodajom, raznim radionicama, simboličkim igrama, sudjelovanjem na natjecanjima, organiziranjem sajmova), projektima na razinama škole ili lokalne zajednice, projektima na razini Europske unije, u Centru izvrsnosti iz poduzetništva (Gal, 2015), dok je najčešći način provođenja učenja za poduzetništvo u srednjim školama učenje putem obaveznog nastavnog predmeta i vježbeničkih tvrtki.

Domović, Baranović, Štribić (2007) ističu kako uvođenje obrazovanja za poduzetništvo kao kroskurikularnu temu naglašava znanja, vještine i stavove te pomoću suvremenog pristupa priprema učenike za stvarnost, odnosno tržište rada. Poduzetničko obrazovanje omogućuje učenicima stjecanje znanja i razumijevanje o tome što je važno kako bi djelovali poduzetnički, ali dodaje da je važno naučiti kako se vlastiti postupci mogu i trebaju provesti da bi se postigao željeni učinak. Krajnost su takvih akcijskih pristupa poduzetnički programi u kojima se stvaraju novi pothvati koji se koriste kao temelj za učenje.

1.1. Obrazovanje za poduzetništvo u hrvatskim školama

Studija Instituta za društvena istraživanja iz 2007. analizira razvijenost kompetencije poduzetništvo u hrvatskim školama. Rezultati ukazuju na postojanje snažnog potencijala za razvijanje poduzetničkog duha među hrvatskim osnovnoškolcima, pa prema tome osnovne škole u Hrvatskoj imaju dobru početnu poziciju za razvijanje poduzetnih, samostalnih i aktivnih učenika, mada učenici pokazuju nezadovoljavajuće znanje iz osnovne ekonomske pismenosti. Također ukazuje da je, unatoč snažnom potencijalu za razvijanje poduzetničkog duha, u osnovnim školama Republike Hrvatske malo ili nimalo poduzetničke edukacije. Miljković Krečar (2010) smatra da takav nalaz ne iznenađuje jer u nastavnom planu i programu za osnovnu školu nema sadržaja vezanih uz poduzetništvo u užem smislu.

Autori studije zaključuju da su (unatoč svim aktivnostima) ciljevi poticanja poduzetništva u osnovnim školama velikim dijelom nerealizirani te kao takvi imaju samo deklarativnu vrijednost (Institut za društvena istraživanja, 2007).

2. PODUZETNIČKA KOMPETENCIJA UČITELJA

Kompetencija se definira kao kombinacija znanja, vještina, stavova, vrijednosti i ponašanja koja utječu na spremnost i sposobnost pojedinca za obavljanje profesije (Brophy i Kiely, 2002; Rankin, 2004) ili u širem smislu, poduzetničku kompetenciju može se definirati kao kombinaciju znanja, vještina, stavova i sposobnosti za stvaranje i otkrivanje prilika u okruženju i unošenju inovacija te usmjeravanje ponašanja

210

k uspješnom rješavanju zadatka, stvaranja i upravljanja organizacijom kojoj je cilj iskorištavanje tih prilika, unapređivanje radnih procesa unutar organizacije i preuzimanje rizika u nastojanju da se ostvari uspjeh na tržištu (Sedlan-Kőnig, 2012).

Osobe koje posjeduju poduzetničku kompetenciju uspješnije su u traženju, obrađivanju i korištenju informacija iz okruženja od osoba kojima ta kompetencija nedostaje te su sklonije započinjanju poduzetničkog ponašanja. Iako prevladava mišljenje da se poduzetne osobe rađaju, na osnovu pregleda saznanja iz prethodnih istraživanja (Sedlan-Kőnig, 2012) može se zaključiti da se poduzetnička kompetencija može razvijati obrazovanjem.

Imaju li učitelji razvijenu poduzetničku kompetenciju i u kojoj je mjeri ona razvijena, potrebno je još istražiti. Posavec (2016) poduzetničke sklonosti učitelja – voditelja učeničkih zadruga Varaždinske županije razmatra pomoću zainteresiranosti za poduzetničko ponašanje i pomoću generalnog osjećaja uspješnosti. Poduzetničke sklonosti obuhvaćaju čestice (uočavanje tržišnih prilika; prikupljanje, analiziranje i razumijevanje podataka; uvjeravanje i pregovaranje; korištenje informacijske tehnologije; razvijanje interpersonalnih odnosa; upravljanje financijama i resursima; prodaja i marketing proizvoda zadruge).

Područje u kojima se voditelji osjećaju najmanje uspješnima uočavanje je tržišnih prilika, stoga je nužno školama dati podršku i poticati poduzetničke aktivnosti i programe nastavnika izvan redovite nastave, dok institucije poput Agencije za odgoj i obrazovanje trebaju omogućiti stručno usavršavanje nastavnika neposrednim stručnim iskustvom (suradnja s poslovnim partnerima i sl.). Prema rezultatima, najveći utjecaj na razvijanje poduzetničkih sklonosti ima iskustvo pa se zaključuje kako bi bilo poželjno uvesti više praktične nastave u formalno obrazovanje na učiteljskim fakultetima.

Pojedina istraživanja utvrdila su nedovoljnu osposobljenost učitelja za razvoj poduzetničke kompetencije kod učenika (Domović, Baranović, Štribić, 2007; Jokić, 2007.) U istraživanju koje je provela Gal (2015) s temom Spremnost za implementaciju poduzetničkih kompetencija u odgojno-obrazovnom procesu kod odgajatelja, nastavnika i učitelja predmet ispitivanja odnosi se na spremnost odgojno-obrazovnih djelatnika na implementaciju poduzetničkih kompetencija u odgojno-obrazovnom procesu. (N=135, u dvije županije) Većina ispitanika ne osjeća se kompetentno za provođenje učenja za poduzetništvo, no željeli bi postati kompetentni. Navode kako su zainteresirani za edukaciju s temom poduzetništva i većina ispitanika bi se odazvala i prisustvovala edukaciji s interesom, što ohrabruje.

Istraživanja pokazuju da će predavači koji pokazuju pozitivan stav prema obrazovanju za poduzetništvo biti zainteresirani za napredak učenika i spremni na uvođenje metoda aktivnog učenja (Kochadai, 2012). Također, oni će biti visoko motivirani, otvorenog uma i bit će uvijek spremni djelovati motivirajuće na svoje učenike (Gibb, 2002).

Možemo zaključiti da je razina poduzetničke kompetencije predavača povezana sa sve tri domene, a to se pak reflektira na njegov rad, tj. na način na koji se poduzetnička znanja, primjena i vještine prenose na učenike. Heinonen i Poikkijoki



(2006) navode kako samo učitelji s razvijenom poduzetničkom kompetencijom u nastavnom kontekstu mogu prihvatiti metode poučavanja koje potiču i poboljšavaju poduzetničko učenje s učenicima jer je učenje dinamičan, diskurzivan i uzajamni proces razvoja koji se temelji na učenju u timu i iskustvu (Peltonen, 2008).

3. BUDUĆI UČITELJI I NJIHOVA ULOGA U RAZVOJU PODUZETNIČKE KOMPETENCIJE UČENIKA

S obzirom na to da su istraživanja utvrdila nedovoljnu osposobljenost učitelja i potrebu da se ona unaprijedi, brojni autori ističu potrebu za sustavnim osposobljavanjem na tom području (Begović, Stanković, Tkalec 2010; Heder, Smoljić i Tafra, 2009; Vojnović i Manojlović, 2012; Posavec, 2016). Potrebno je stoga usavršavanjem/obrazovanjem steći kompetencije na željenoj razini kako bi se mogle razviti poduzetničke kompetencije kod učenika (Vojnović i Manojlović, 2012).

Poduzetništvo kao međupredmetna tema treba se provlačiti kroz sve nastavne predmete i/ili različite aktivnosti u školi pa bi svaki djelatnik u odgoju i obrazovanju trebao imati opća ekonomska, poduzetnička znanja i vještine, ali i određene poduzetničke sklonosti (Posavec, 2016) te odgovarajuća psihološka obilježja (Letonja, 1999).

Ako govorimo o razvoju poduzetničke kompetencije na svim razinama obrazovanja onda ono obuhvaća i razvoj poduzetničke kompetencije studenata – budućih učitelja. Bez obzira na poduzetnička iskustva i sklonosti studenata, sustav bi trebao predvidjeti da i budući učitelji ovladaju osnovnim znanjima o poduzetništvu, poduzetničkim kompetencijama te o prikladnoj metodologiji poticanja i razvoja istog kod učenika (Vojnović i Manojlović, 2012).

Uvidom u silabuse obveznih i izbornih kolegija učiteljskih fakulteta kakvih imamo desetak u zemlji, od Pule i Gospića preko Zagreba do Čakovca i Broda, vrlo malen broj fakulteta nudi studentima mogućnost izbornih kolegija u kojima bi studenti – budući učitelji u primarnom obrazovanju razvijali vlastitu kompetenciju i stekli osnovna i specifična znanja za izvođenje obrazovanja za poduzetništvo. Osim izbornog kolegija Učeničko zadrugarstvo, nisu uočeni sadržaji kolegija koji bi eksplicitno razvijali osnovna znanja o samom poduzetništvu, a onda i poduzetničkoj kompetenciji.

Postepenim uvođenjem odgoja i obrazovanja za poduzetništvo na sve razine odgoja i obrazovanja teorija i praksa trebaju ojačati kvalitetne obrazovne aktivnosti koje će osposobiti mlade ljude – prvenstveno buduće učitelje – za prepoznavanje prilika, poslovno planiranje, kao i razvoj vještina kao što su osjećaj za inicijativu, kreativnost, samostalnost i timski rad kako bi što kvalitetnije u svom budućem radu implementirali poduzetništvo kao međupredmetnu temu i razvili poduzetničku kompetenciju kod učenika.

Cilj takvih programa je upoznati studente s teorijom i praksom obrazovanja za poduzetništvo tako da će steći samopouzdanje i motivaciju, da postanu proaktivni, kreativni te nauče raditi u timu.

212

Suvremeni učitelj treba biti dobar mentor i koordinator, dobar poznavatelj sadržaja svoje struke, mora poznavati sadržaje didaktike, metodike struke, pedagogije, psihologije, filozofije, marketinga, poduzetništva, mora imati razvijene poduzetničke sklonosti i kompetenciju osnovne financijske pismenosti. Mora biti sposoban stvoriti povoljno pedagoško ozračje među učenicima, biti raznovrstan u svom radu, oduševljavati svojim radom i voljeti djecu (Kadum, Vidović i Vranković, 2007). Osim tog zahtjeva, pored stručnih znanja, neprestano se treba educirati, rasti i usavršavati te organizirati, poboljšavati svoj rad. Učitelj treba posjedovati znanje i spremnost za uporabu metoda aktivnog učenja.

U posljednje se vrijeme često govori da činjenične informacije o poslovima i vještinama potrebnim za zapošljavanje predstavljene u tradicionalnim učioničkim formatima ne pripremaju učenike za ulazak na tržište rada, stoga inicijative poput radnog iskustva, stažiranja u zadružnom obrazovanju imaju velike prednosti, ali ih je teško primijeniti i mogu predstavljati preveliki iskorak van tradicionalnog obrazovanja.

Laverie (2006) tvrdi da aktivan pristup učenju razvija vještine koje traže budući poslodavci: kritičko razmišljanje, komunikacijske vještine, organizacijske sposobnosti, kreativnost, rješavanje problemskih zadataka, vještine i sposobnost za rad u timu te ih je potrebno razvijati na svim razinama obrazovanja.

Vojnović i Manojlović (2012) predlažu uvođenje poduzetništva kao obveznog i izbornog kolegija na fakultete. Također, nude sadržaje i razinu na kojoj bi ih studenti – budući učitelji trebali usvojiti. Uz uvođenje poduzetništva kao obveznog kolegija (Poduzetništvo i poduzetničke kompetencije) koji bi bio selekcijske prirode koje navode spomenuti autori, fakulteti mogu ponuditi studentima i izborni kolegij Učeničko zadrugarstvo kao logičan nastavak obveznog kolegija.

Uvidom u mrežne stranice spomenutih fakulteta utvrđeno je da Učiteljski fakulteti u Petrinji i Čakovcu nude budućim učiteljima primarnog obrazovanja ovaj kolegij kao izborni predmet. Studenti se upoznaju s pojmom učeničke zadruge, načinom osnivanja, modalitetima učeničkih zadruga u nas i u svijetu, profilom i ulogom voditelja, kompetencijama učitelja i voditelja zadruge, osnovnim znanjima o poduzetništvu (pojam, vrste) te kako razvijati poduzetničku kompetenciju kod učenika aktivnošću učeničke zadruge.

Učenička zadruga u školama danas je priznata voditelju učeničke zadruge kao redovita satnica (2 sata) dok se rad njezinih sekcija može rasporediti u okviru satnice izvannastavnih aktivnosti. Učeničke zadruge osmišljene su kao vrlo fleksibilne proizvodne aktivnosti, a okupljaju zainteresirane učenike škole koji se uključuju u različite grupe (u zadrugama se rabi termin sekcije) osiguravajući pritom da škola i zadruga mogu graditi povjerenje i suradnju s partnerima što odgovara njihovim specifičnim potrebama.

U Hrvatskoj govorimo o školskom tipu učeničke zadruge jer djeluje kao jedinstvena cjelina za sve učenike jedne škole koji se uključuju u rad određenih skupina (sekcija) formiranih prema sadržaju rada (djelatnosti). Zadruga je jedinstveni poduzetnički pothvat na razini primarnog obrazovanja. Ne u smislu pridonošenja nacionalnoj



ekonomiji, nego organizacije koja je „prilagođena“ osnovnoškolskom uzrastu čiji je cilj izvedba zajedničkih projekata, donošenja programa rada, zaključivanje ugovora, vođenje knjigovodstva i ovisno o tome pouzdano upravljanje materijalnim i financijskim resursima (financijska pismenost).

Učenička zadruga djeluje u osnovnim, srednjim školama te u ustanovama s posebnim potrebama. Ustroj i oblik zadruge ponajprije ovise o interesima učenika i uvjetima rada svake škole.

Svrha je učeničkog zadrugarstva da uzajamnim djelovanjem svih sudionika pridonesu odgoju i obrazovanju učenika za život i rad, a time i razvitku poduzetništva, gospodarstva uopće te da se slobodno vrijeme učenika iskoristi kao čimbenik razvitka ličnosti. Kada govorimo o dječjem poduzetništvu u formalnom obrazovanju, istraživanja pokazuju da rane interakcije unutar školskog okruženja igraju važnu ulogu u oblikovanju karijernih interesa, osobnih vrijednosti te radnih vještina i sposobnosti (Feldman, 2002). Empirijska istraživanja pokazala su da je poduzetništvo integrativni čimbenik (Hannon, 2006) i potreban je na svim razinama obrazovanja koje za poduzetništvo može povećati poduzetničke stavove i kompetencije (Henry i sur., 2005). U našem se primarnom obrazovanju u zadnjih dvadesetak godina dogodila ekspanzija učeničkih zadruga koje su dobar i sustavan primjer za povećanje kapaciteta obrazovanja za poduzetništvo.

Danas se između učeničkog zadrugarstva i poduzetništva mladih (young enterpreneurship, young achievement) stavlja znak jednakosti. Poduzetništvo mladih razvilo se iz učeničkog zadrugarstva i oblika u kojem učeničke zadruge postoje i djeluju u Nizozemskoj i Velikoj Britaniji s jedne strane te puta razvoja učeničkog zadrugarstva s druge (Petak, 2014).

4. ZAKLJUČAK

Postepenim uvođenjem odgoja i obrazovanja za poduzetništvo na sve razine odgoja i obrazovanja teorija i praksa trebaju ojačati kvalitetne obrazovne aktivnosti koje će osposobiti mlade ljude – prvenstveno buduće učitelje – za prepoznavanje prilika, poslovno planiranje, kao i razvoj vještina kao što su osjećaj za inicijativu, kreativnost, samostalnost i timski rad kako bi što kvalitetnije u svom budućem radu implementirali poduzetništvo kao međupredmetnu temu i razvili poduzetničku kompetenciju kod učenika.

Gotovo sve zemlje Europske unije ističu kako je jedan od ključnih aspekata za razvijanje poduzetničkog obrazovanja – usavršavanje učitelja. Okrugli stolovi, radionice, tribine, seminari i slične aktivnosti približile bi poduzetništvo onima od kojih se očekuje obrazovanje za poduzetništvo, ali sustavan i temeljit rad zahtijeva i uvođenje sadržaja poduzetništva na učiteljske fakultete i fakultete koji se bave edukacijom budućih učitelja.

Istraživanje provedeno u Finskoj (u kojoj su sadržaji poduzetništva integrativni dio inicijalnog obrazovanja učitelja) imalo je za cilj istražiti percepciju i razumijevanje

214

poduzetništva i poduzetničkog obrazovanja kao područja pedagoškog rada budućih učitelja. Rezultati su pokazali kako se studenti učiteljskih fakulteta mogu svrstati u tri kategorije: skeptici, sljedbenici i inovatori (Robinson i sur., 2016). Pritom autori navode da je najvažnije za razvoj poduzetničkog obrazovanja za buduće nastavnike jasno definirati koncept poduzetništva, dok bi okruženje za učenje trebalo omogućiti studentima nastavničkih fakulteta pristup temi na neformalan način.

Važno je i revidirati nastavne planove i programe jer oni čine najvažnije dokumente koji određuju sadržaj učenja (Qi-Quan, 2005). Ako obrazovanje za poduzetništvo treba sustavno razvijati u sustavu obrazovanja, to mora biti učinjeno nastavnim planovima i programima.

Smjernice za obrazovanje za poduzetništvo u Finskoj (Ministarstvo prosvjete i kulture, 2009) jasno navode da obrazovanje za poduzetništvo treba ojačati u inicijalnom obrazovanju nastavnika i tu autonomija visokoškolskih ustanova ima svoje prednosti – akademsku slobodu u kreiranju nastavnih planova i programa.

Obrazovni razvoj temelji se na inovacijama u pedagogiji i osiguranju kvalitete, a fleksibilni nastavni planovi i programi omogućili bi niz poduzetnih aktivnosti na fakultetu (terenska nastava, radionice).

Međunarodne aktivnosti studenata postaju sve poželjniji oblik učenja. Empirijski rezultati pokazuju da studenti ne percipiraju strana kulturna okružja baš najsigurnijima. Međutim, razumijevanje kulture i poduzetničkog miljea opažanjem i suradnjom, pridonijelo je prilagodbi, ali i razvilo nove strategije i metode za borbu u novom okruženju (Kubberød, Pettersen, 2016), što pak ima za posljedicu jačanje vlastite poduzetničke kompetencije.

Studentski (timski) projekt – poduzetnički pothvat unutar kolegija kombinirao bi različita znanja koja se impregniraju u nove vrijednosti, a studentima omogućava aktivno učenje i primjenu znanja u praksi što često nije primjer u konvencionalnom obrazovanju budućih učitelja. Istraživači u području poduzetničkog obrazovanja sugeriraju da je najučinkovitiji način učenja – organiziranje studija kao procesa poduzetništva (Tan iNg, 2006) u kojem studenti uče radeći (Howell, 1994; Cusins, 1996) i reflektirajući (Heinonen, 2007; Wing, 2006) na temelju iskustva (Rae i Carswell, 2000).

Stoga, valja dobro promisliti o načinima razvoja unutarnje sposobnosti i kompetencija studenata koji će moći pretvoriti ideje u djela, imati hrabrosti preuzeti rizik i volju za poboljšanje vlastitih potencijala što se pak povezuje s neoliberalnim vrijednostima i idealima zapošljivosti.

Glavna vrijednost obrazovanja jest sposobnost budućeg učitelja da se samoostvari u profesionalnim aktivnostima, no teško je postići ravnotežu između autonomije i kontrole. Čini se da studenti doživljavaju školu kao jasno uokvirenu strukturu i uče provoditi nastavu u tom okviru pa je teško postići ravnotežu između utvrđenih okvira i inovativnog pristupa (Ehrlin, Insulander, Sandberg, 2016).

Kad je u pitanju provedba obrazovanja na poduzetništvo u skandinavskim zemljama veliki je pritisak na institucije visokog obrazovanja (Hoppe, 2016), a ono što



nedostaje konstruktivna je rasprava i istraživanja koja će odgovoriti na pitanje koje to aktivnosti učenja mogu proizvesti kompetencije i kvalitete kao što su fleksibilnost, kreativnost, inicijativa i sposobnost rješavanja problema.

Na kraju, nakon što su analizirane prednosti i nedostaci u teorijama i pristupima koji su temeljeni na ekonomiji, upravljanju, psihologiji, sociologiji i antropologiji zaključeno je da je poduzetništvo sustav koji se treba razvijati holistički (Oganisjana i Matlay, 2012), pa mu kao takvom treba pristupiti kad je u pitanje obrazovanje budućih učitelja i u hrvatskim okvirima.

216

FUTURE TEACHERS IN THE MODEL OF EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP

PH.D Mirjana Posavec, Elementary school Ivana RangeraKamenica 35H, 42250 Lepoglava, Croatia

Telephone: 041 771 092, fax: 042 701-107, e-mail: [email protected]

ABSTRACT

We live in a time in which the further development of market economy conditions the need for innovative and entrepreneurial skills. Therefore, for many years, professional and research practice is trying to build an educational model for students to develop their entrepreneurial abilities as soon as in primary education. However, it ignores the fact that institutions of higher education for future teachers should work hard to improve the theoretical system of education for entrepreneurship and offer their students the theoretical, practical and methodical knowledge through the organization of various courses. The organization of the pedagogical process is impossible without scientific modeling through the system of pedagogical training, as well as the process of forming the creative competence of future teachers of primary education. Entrepreneurship should be supported by flexible curriculums which develop entrepreneurial competence of students-future teachers so that students can participate in projects and learn in new learning environments. This article gives a brief introduction about how the educational institutions of higher education should have a new type of education, which is a precondition for innovation and quality development of entrepreneurial competence.

Keywords: student cooperative; Education for entrepreneurship; entrepreneurial competence; primary education; Faculties



LITERATURA

1. Baranović, B., Domović, V. i Štribić, M. (2008). Obrazovanje za poduzetnost – perspektiva osnovnoškolskih učitelja i nastavnika. Sociologija i prostor, 177-178(3-4), 339-360.

2. Begović, V., Stanković, D. i Tkalec, Z. (2009.) Strategije učenja i poučavanja za razvoj poduzetničke kompetencije u neformalnom obrazovanju. U M. Matijević i T. Žiljak (ur.), Zbornik radova 4. međunarodne konferencije: Neformalno obrazovanje i informalno učenje odraslih, Šibenik, 29.-31.5.2009. (str. 83-93). Zagreb: Hrvatsko andragoško društvo.

3. Brophy, M. i Kiely, T. (2002). Competencies: a new sector. Journal of European Industrial Training, 26(2/3/4), 165-176.

4. Cousins, J. B. (1996). Understanding Organizational Learning for Educational Leadershipand School Reform1. In International handbook of educational leadership and administration (pp. 589-652). Springer Netherlands.

5. Ehrlin, A., Insulander, E. i Sandberg, A. (2016). The transformation of creativity in entrepreneurial learning in teacher education: A critical reflection. Australian Journal of Teacher Education (Online), 41(6), 35.

6. Feldman, D. C. (2002), Stability in the Midstof Change, A Developmental Perspective on the Study of Careers. U D. C. Feldman (ur.), WorkCareers. San Francisco: Yossey-Bass.

7. Gal, D. (2015). Spremnost za implementaciju poduzetničkih kompetencija u odgojno-obrazovnom procesu kod odgojitelja, učitelja i nastavnika (Doktorska disertacija). Zadar: Department of Tourism and Communication Sciences.

8. Guidelines for entrepreneurship education: Publications of the Ministry of Education 2009. Preuzeto s http://www.cc.lu/fileadmin/user_upload/cc.lu/Manifestations/20160513_Finland/Entrepreneurship_Education_in_Finland.pdf (12. 07. 2016.)

9. Heder, E., Smoljić, M. i Tafra, V. (2009.) Nužnost implementacije poduzetničke kompetencije u kurikulum neformalnog obrazovanja. U M. Matijević i T. Žiljak (ur.) Zbornik radova 4. međunarodne konferencije Neformalno obrazovanje i informalno učenje odraslih Šibenik, 29.-31.5.2009. (73-81). Zagreb: Hrvatsko andragoško društvo.

10. Heinonen, J. (2007). An entrepreneurial-directed approach to teaching corporate entrepreneurship at university level. Education+ Training, 49(4), 310-324.

11. Heinonen, J. i Poikkijoki, S. A. (2006). An entrepreneurial-directed approach to entrepreneurship education: mission impossible?. Journal of management development, 25(1), 80-94.

12. Henry, C., Hill, F. M. i Leitch, C. M. (2005). Entrepreneurship education and training: can entrepreneurship be taught? Part I. Education + Training 47(2), 98-111.

218

13. Holmgren, C., From, J., Olofsson, A., Karlsson, H., Snyder, K. i Sundtröm, U. (2004). Entrepreneurship Education: salvation or damnation? International Journal of Entrepreneurship, 8(55).

14. Hoppe, M. (2016). The entrepreneurship concept – a short introduction. Högre utbildning, 6(2), 95-108. Preuzeto s http://journals.lub.lu.se/index.php/hus/article/view/13463/14687 (05.03.2017.)

15. Jokić, B. i dr. (2007). Ključne kompetencije “učiti kako učiti” i “poduzetništvo” u osnovnom školstvu Republike Hrvatske. Zagreb: Institut za društvena istraživanja.

16. Kadum, V., Vidović, S. i Vranković, K. (2007). Gledišta učitelja o svojemu statusu, motivaciji teoriju i praksu. Napredak, 148(2), 192-209.

17. Kochadai, M. (2012). Entrepreneurial Competency “A Study with reference to socially and economically Backward Communitiesin Chennai City“ (Doctoral dissertation). School of Management, Department of Commerce).

18. Laverie, D. A. (2006). In-Class Active Cooperative Learning: A Way to Build Knowledge and Skills in Marketing Courses. Marketing Education Review,16(2), 59.

19. Letonja, M. (1999.) Didaktika podučavanja poduzetništva. U M. Glas, V. Kraljeta i V. Pšenyčni (ur.), Poduzetništvo za 21. stoljeće: Priručnik za učitelje/trenere, savjetnike i promotore poduzetništva (str. 292-296). Zagreb: Ministarstvo gospodarstva Republike Hrvatske.

20. Lourenço, F. i Jones, O. (2006). Developing entrepreneurship education: comparing traditional and alternative teaching approaches. International Journal of Entrepreneurship Education, 4(1), 111-140.

21. Miljković Krečar, I. (2010). Razvoj poduzetničkih kompetencija u sustavu cjeloživotnog obrazovanja. Napredak, 151(3-4), 417-432.

22. Moylan, T., McGreevy, S., i Heagney, C. (2009). Entrepreneurial learning and teaching in higher education - challenges in developing engaging pedagogies: Anexploratory case study of an undergraduate programme. In International Conference on Engaging Pedagogy (ICEP). Preuzeto s http://www.kcajournals.com/article/view/12533 (12.05.2016.)

23. Oganisjana, K. i Matlay, H. (2012). Entrepreneurship as a Dynamic System A Holistic Approach to the Development of Entrepreneurship Education. Industry and Higher Education, 26(3), 207-216.

24. Peltonen, K. (2008). Can learning in team shelp teachers to become more entrepreneurial? The interplay between efficacy perceptions and team support. LTA, 3(8), 297-324.

25. Petak, A. (2014). Zadrugarstvo u kurikulumima odgojno-obrazovnih ustanova: učeničko zadrugarstvo i klubovi mladih zadrugara. U: Ž. Mataga (ur.), 150 godina poljoprivrednog zadrugarstva Hrvatske (str.179-216). Zagreb: Hrvatski poljoprivredni zadružni savez.



26. Pettersen, I. B. i Kubberød, E. (2017). Exploring situated ambiguity in students’ entrepreneurial learning. Education+Training, 59(3). Preuzeto s http://www.emeraldinsight.com/doi/pdfplus/10.1108/ET-04-2016-0076 (13.01.2017).

27. Posavec, M. (2016). Zadovoljstvo poslom i poduzetničke sklonosti voditelja učeničkih zadruga. Život i škola: časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja, 62(1), 139-149.

28. Rankin, B. (2004). The importance of intentional socialization among children in small groups: A conversation with Loris Malaguzzi. Early Childhood Education Journal, 32(2), 81-85.

29. Rae, D., Carswell, M. (2000). Using a life-story approach in researching entrepreneurial learning: the development of a conceptual model and its implications in the design of learning experiences. Education+ training, 42(4/5), 220-228.

30. Robinson, S., Neergaard, H., Tanggaard, L. i Krueger, N. F. (2016). New horizons in entrepreneurship education: from teacher-led to student-centered learning. Education+ Training, 58(7/8), 661-683.

31. San Tan, S., Ng, C. F. (2006). A problem-based learning approach to entrepreneurship education. Education+ Training, 48(6), 416-428.

32. Sánchez García, J. C. (2010). Evaluation of entrepreneurial personality: Factorial validity of entrepreneurial orientation questionnaire (COE). Revista Latinoamericana de Psicología, 42(1), 41-52.

33. Sedlan-Kőnig, Lj. (2012). Metodologija visokoškolskog obrazovanja u funkciji razvijanja poduzetničkog ponašanja (Doktorska disertacija). Osijek: Ekonomski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera.

34. Vojnović, N. i Manojlović, S. (2012). Učenje za poduzetništvo u školama-što i kako? Učenje za poduzetništvo, 2(2), 65-75.

35. Qi-quan, Z. (2005). Curriculum Reformin China: Challenge&Reflection. Comparative Education Review, 12(004).

36. WingYan Man, T. (2006). Exploring the behavioural patterns of entrepreneurial learning: A competency approach. Education+ Training, 48(5), 309-321.


KAD KOLA KRENU NIZBRDO – OBRAZOVANJE, INFORMIRANJE I SAVJETOVANJE PODUZETNIKA O STEČAJU U HRVATSKOJ

mr. sc. Zrinka Gregov, viši predavač, Veleučilište VERN'Iblerov trg 10/1, 10000 Zagreb, Hrvatska

Telefon: +385 91 4825 920, fax: +385 1 4825 910, e-mail: [email protected]

Martina Šomođi, bacc. oec., Veleučilište VERN'Iblerov trg 10/1, 10000 Zagreb, Hrvatska


Jakov Bajić, bacc. oec., Veleučilište VERN'Iblerov trg 10/1, 10000 Zagreb, Hrvatska


Tibor Pavić, bacc. oec., Veleučilište VERN'Iblerov trg 10/1, 10000 Zagreb, Hrvatska


SAŽETAK

Problem ovog istraživanja su poteškoće i nepripremljenost poduzetnika za integralno upravljanje poduzećem, samim sobom i svojom obitelji u fazi terminalne poslovne krize i stečaja poduzeća. Cilj je istražiti koliko se poduzetnici za to pripremaju kroz poduzetničko obrazovanje, koliko se mogu informirati kroz usluge poduzetničkih potpornih institucija te postoje li specijalizirani konzultanti za restrukturiranje i stečaj malih i srednjih obiteljskih poduzeća u Hrvatskoj. Sekundarno istraživanje obuhvaćalo je najprije zastupljenost teme stečaja i propasti poduzeća u udžbenicima iz poduzetništva na hrvatskom jeziku. Uslijedio je pregled ponude kratkih programa o stečaju na web stranicama poduzetničkih potpornih institucija u Hrvatskoj te usluge specijaliziranih konzultanata. Na kraju je provedeno empirijsko istraživanje putem anketnog ispitivanja 46 malih i srednjih obiteljskih poduzetnika. Pokazalo se da je u udžbenicima, ponudi programa potpornih institucija i konzultantskim uslugama puno više zastupljena tema o pokretanju i rastu, nego o likvidaciji i stečaju poduzeća. Rezultati anketnog ispitivanja potvrdili su slabu informiranost poduzetnika o svemu onome što ih čeka u fazi propasti i stečaja poduzeća – od pravnih pitanja, menadžerskih izazova mogućnosti korištenja predstečaja i restrukturiranja poduzeća pa sve do faze žalovanja. Iz svih dobivenih rezultata može se zaključiti da su poduzetnici slabo informirani, te da u Hrvatskoj ne postoje specijalizirane institucije


222

za pomoć poduzetnicima i njihovim obiteljima u fazi stečaja – od pravnih pitanja do odgovarajuće zdravstvene i psihološke pomoći. Stoga su se iskristalizirale sljedeće preporuke za praksu: a) u formalno i neformalno obrazovanje za poduzetništvo više uključiti krizni menadžment i temu kako se osobno nositi s propasti poduzeća, b) interdisciplinarno educirati konzultante i krizne menadžere specijalizirane za mala i srednja obiteljska poduzeća te omogućiti subvencije za korištenje njihovih usluga, c) izraditi praktične vodiče za poduzetnike tipa „Kad kola krenu nizbrdo“ sa svim potrebnim informacijama za poduzetnike i članove njihovih obitelji, s korisnom literaturom i kontaktima specijaliziranih institucija.

Ključne riječi: poduzetništvo; stečaj; obrazovanje; informiranje; savjetovanje

Gregov, Z., Šomođi, M., Bajić, J., Pavić, T.: Kad kola krenu nizbrdo – obrazovanje, informiranje i...


1. UVOD

Najveći rizik u poduzetništvu moguća je propast poduzeća i posljedice koje nosi: rizik gubitka u novcu, vremenu, zdravlju, samopoštovanju i društvenom ugledu (Timmons, 1994, Glas i sur., 1999, Brusić, Cvitanović, Gregov, Kutnjak, Tomić i Žanić, 2009). Svaki dan u Europskoj uniji financijski propadne oko 600 poduzetnika (Vukelić, 2015), no postoji mnogo primjera poduzetnika koji su završili u poslovnom i osobnom stečaju da bi nakon toga ponovno stvorili cijela poslovna carstva. Međutim, stečaj iz poduzetničke perspektive još uvijek je vrlo slabo zastupljen u znanstvenoj i stručnoj literaturi, poduzetničkom obrazovanju, kao i u pružanju savjetodavnih i konzultantskih usluga. Iako je pitanje propasti kao integralnog dijela poduzetničkog procesa od nedavno postalo vruća istraživačka tema, ostaju otvorena pitanja edukacije i informiranja poduzetnika i njegove obitelji o stečajnom postupku, svim pratećim pojavama i posljedicama koje on sobom nosi te kako ga preživjeti i početi ponovo.

Stečaj je posljednja faza životnog ciklusa poduzeća kao rezultat poteškoća s kojima su se poduzetnici susreli u poslovanju. Za njih stečaj predstavlja vrlo stresno razdoblje, prvenstveno zbog toga što su doživjeli osobni promašaj, fijasko i moraju se suočiti s gubitkom važnog segmenta u njihovom životu. U toj kriznoj situaciji moraju se nositi s fizičkim, ali i psihičkim aspektima gubitka koji uzrokuje bol (Hisrich, Peters i Shepherd, 2011). Nažalost, poduzetnici najčešće prekasno shvate da dolazi kraj poduzeću te ne zatraže pomoć na vrijeme. Jedna pogrešna odluka može rezultirati da „kola krenu nizbrdo“ ili da “ruža počne venuti” (Timmons, 1994). Iako su mala i srednje poduzeća većinom društva s ograničenom odgovornošću, većina poduzetnika pri pokretanju i rastu poduzeća založi i svoju osobnu imovinu pa stečaj poduzeća najčešće znači i njihov osobni i obiteljski bankrot (Cerqueiro i Penas, 2016). Financijski stres izaziva psihološke posljedice kao što su strah od gubitka doma i osnovnog preživljavanja, strah da se neće moći zadovoljiti financijske potrebe i imati visoki životni standard, niže samopoštovanje i izbacivanje iz ranijih društvenih grupa (Mionel i Moraru, 2012). Stoga ne čudi što se kod poduzetnika javlja strah od rasta i riskiranja osobne imovine (Mason, Carter i Tagg, 2009, Cerqueiro i Penas, 2016). Zato politike poticanja poduzetništva (kao generatora stvaranja novih vrijednosti, gospodarskog rasta i otvaranja novih radnih mjesta) nastoje sačuvati ravnotežu između prava vjerovnika i dužnika. S jedne strane nastoje podići granice zaštićene osobne imovine u zakonima o osobnom stečaju kako bi zaštitili poduzetnike i smanjili strah od pokretanja i rasta poduzeća, a s druge opet moraju paziti da ne dođe do redistribucije kredita ako poduzetnik ne bi imao dovoljno nezaštićene imovine koju može pružiti kao garanciju (Cerqueiro i Penas, 2016). Učinkovit stečajni sustav neophodan je dio tržišne ekonomije jer mora pružati sigurnost i vjerovnicima (među kojima su i sami poduzetnici u poslovnoj suradnji s drugim poduzećima), nižu kamatnu stopu (zbog manje izloženosti riziku), oporavak poduzeća s financijskim poteškoćama te brže vraćanje blokiranih sredstava u ponovnu uporabu čime se postiže ozdravljenje gospodarstva i očuvanje radnih mjesta (Vuković i Bodul, 2012). Budući da nikome nije u interesu propast poduzeća, u većini razvijenih zemalja, osim likvidacijskog stečaja, postoji i mogućnost predstečajne nagodbe. Na temelju

224

stečajnog plana za restrukturiranja poduzeća reprogramiraju se dugovi, a vjerovnici se odriču jednog dijela potraživanja kako bi poduzeće ponovo „stalo na svoje noge“ i nastavilo raditi, (Sajter, 2010, Vuković i Bodul, 2012).

Stečaj je sudski postupak u kojem se likvidira poduzeće koje više nije u stanju poslovati zbog nesposobnosti za plaćanje (nelikvidnosti) i prezaduženosti (insolventnosti), a vjerovnici namiruju svoja potraživanja od dužnika. Prema Stečajnom zakonu (NN 71/15) stečajni postupak može pokrenuti vjerovnik koji pokaže vjerodostojnost svoje tražbine, sam stečajni dužnik i svaka osoba ovlaštena za zastupanje stečajnog dužnika kad nastupi bar jedan od zakonski određenih stečajnih razloga: ako kasni s plaćanjem više od 60 dana, nije isplatio tri uzastopne plaće, imovina dužnika je manja od postojećih obveza. Prema tome stečaj je kulminacija poslovnih poteškoća koje se akumuliraju određeno vrijeme te u određenom trenutku dolaze do ključne razine (i prelaze je), a to je pravno označeno kao stečajni razlog (Sajter i Hudaček, 2009). Iako u Republici Hrvatskoj niti jedna institucija ne vodi statistiku stečajeva tako da je do preciznih podataka gotovo nemoguće doći, praksa je pokazala da su stečajni postupci bili uglavnom pokrenuti kada više nije bilo moguće revitalizirati poduzeće. Iz istog razloga čak i u SAD-u, s daleko većom tradicijom slobodnog poduzetništva, restrukturiranje uspije tek kod 20-25% poduzeća koja podnesu zahtjev za predstečajnu nagodbu (Hisrich, Peters i Shepherd, 2008). A bolja informiranost i pravodobno pokretanje predstečajne nagodbe i stečaja moglo bi biti velika šansa, ne samo za bolje namirenje dugova, nego i za sprečavanje likvidacije i nastavak poslovanja poduzeća (Priskić i Bačić, 2013, Sočković, 2016). Na tome putu osim nerazumljivosti i čestih promjena Stečajnog zakona (osam promjena od prvog Stečajnog zakona 1997. do posljednjeg 2015. godine, a u 2012. čak dva puta) stoje i mnogi drugi čimbenici kao što su: nepovoljan društveni kontekst, problemi u platnom prometu, nezadovoljavajuća evidencija nekretnina i pokretnina, nedovoljan broj sudaca i kvalitetnih stečajnih upravitelja, njihovo neadekvatno nagrađivanje što smanjuje motivaciju za rad (Bodul i Vuković, 2015). Praktična provedba stečajeva često je u koliziji sa zakonski definiranim ciljevima, a nerijetko se javljaju i malverzacije (Sajter, 2014) što ruši povjerenje svih uključenih strana.

Problem ovog istraživanja su poteškoće i nepripremljenost poduzetnika za integralno upravljanje poduzećem, samim sobom i svojom obitelji u fazi terminalne poslovne krize, neposredno prije, za vrijeme i nakon stečaja poduzeća. Cilj je istražiti koliko se poduzetnici na to pripremaju kroz poduzetničko obrazovanje, koliko se mogu informirati kroz usluge poduzetničkih potpornih institucija te postoje li specijalizirani konzultanti za restrukturiranje i stečaj malih i srednjih obiteljskih poduzeća u Hrvatskoj.


Sekundarno istraživanje uz pregled literature obuhvaćalo je pregled udžbenika iz poduzetništva na hrvatskom jeziku, relevantnih strateških dokumenata, web stranice potpornih institucija za poduzetništvo te web stranice konzultantskih kuća. Na temelju provedenih sekundarnih istraživanja konstruiran je anketni upitnik od 25



pitanja zatvorenog i otvorenog tipa. Osnovni cilj bio je saznati koliko su poduzetnici informirani o stečaju te znaju li kome se mogu obratiti za pomoć „kad kola krenu nizbrdo“, tj. u vrijeme krize. Upitnik je postavljen na Google.docs krajem kolovoza 2016. Populaciju za anketiranje predstavljali su svi mali i srednji poduzetnici u Hrvatskoj, njih oko 104.116 (CEPOR, 2016). Planirani uzorak bio je najmanje 100 ispitanika, koji se bave različitim djelatnostima u različitim županijama. U nekoliko navrata kontaktirano je preko 150 poduzetnika, udruga i institucija, a dobiveno je svega 46 odgovora poduzetnika.

3. SEKUNDARNO ISTRAŽIVANJE

Prema stajalištu Europske komisije (2015) „druga prilika” odnosi se na omogućivanje poštenim poduzetnicima koji su bankrotirali da brzo dobiju drugu priliku za povratak u poduzetništvo. U tom je području rezultat Hrvatske ispod prosjeka EU-a. Zaključivanje stečaja traje puno dulje, u RH 3,1 godinu prema prosjeku EU od 2,01 godine. Relativna cijena, koja se mjeri postotkom dužnikove imovine je puno viša, u RH 14,5% prema prosjeku od 10,25% u EU. Razina potpore za pružanje druge prilike poduzetnicima koji nisu uspjeli bila je 72% u RH prema prosjeku EU od 82%, čime je Hrvatska zauzela treće najniže mjesto u EU. Istodobno, Hrvatska je jedna od država članica u kojoj se ljudi najmanje boje mogućeg neuspjeha. Samo 30,3% ispitanika koji su zamijetili neku poslovnu priliku smatra da bi ih strah od neuspjeha mogao spriječiti da osnuju poduzeće, dok je prosjek u EU-u viši od 40,7%. Nema ciljanih informativnih kampanja kojima se želi smanjiti stigmatiziranje zbog neuspjeha1. Započeta je reforma stečajnog okvira, kako bi se omogućilo pravovremeno restrukturiranje održivih malih i srednjih poduzeća za što treba uvesti učinkovit i transparentan sustav ranog upozoravanja. Ali za to onda treba intenzivirati cjeloživotno učenje poduzetnika i njihovih menadžera te poboljšati savjetodavne usluge potpornih institucija.

Prema Strategiji razvoja poduzetništva u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2013.-2020. najveća opterećenja za malo gospodarstvo proizlaze iz naplate duga u stečajnom postupku (zakašnjela plaćanja), prijenosa i registriranja imovine te rješavanja trgovačkih sporova pravnim putem. Na svim tim područjima potrebno je pojednostaviti postupke te skratiti potrebno vrijeme i sniziti troškove što je u interesu obiju strana. Svjetska banka Hrvatsku stavlja na 108. mjesto prema prisilnom izvršenju ugovora, a izvješće GCR (engl. Global Competitiveness Report) na 137. mjesto s obzirom na učinkovitost pravnog okvira za rješavanje sporova. Na portalu One stop shop for EU funds (http://europski-fondovi.eu) nalazi se rubrika Strateški dokumenti Republike Hrvatske 2014.-2020. s 49 dokumenata, ali u ostalim

1 U Finskoj postoji Failure day - Dan neuspjeha kojim se želi ohrabriti poduzetnike i skinuti stigma neuspjeha. Iz Mexica se u preko 100 gradova u 58 zemalja proširio pokret Fukup nights – druženja na kojima poduzetnici svjedoče o svojim neuspjesima na kojima se može učiti

226

dokumentima izričito se ne spominju stečaj, časna propast niti pravo na drugu priliku.

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pregledan je sadržaj službeno kategoriziranih udžbenika iz poduzetništva na hrvatskom jeziku (šifra 65.012, ako je udžbenik doživio više izdanja, uzeto je zadnje izdanje). Od 12 srednjoškolskih udžbenika samo u njih 4 na po 2 stranice iznose se zamke u poslovanju malih poduzeća i krizni menadžment, dok se propast poduzeća uglavnom samo spominje u poglavljima o potrebnim osobinama poduzetnika. Jedino udžbenik Bernik,J., Dorčić-Kereković, V., Đurđević, S., Kuvačić,N., Roso, I., Vinković, B. i Vrbanec, A. (2009). „Poduzetništvo 2“ za 2. razred srednjih ekonomskih škola, 6. izd. na ukupno 13 od 191 stranice detaljnije obrađuje stečaj poduzeća i to kroz nekoliko poglavlja: Prestanak trgovačkog društva, Neuspjeh malog poduzetnika, Zamke u životu malog poduzetnika, Kriza malog poduzetnika i izlazak iz krize, Kriza i konsolidacija te Stečaj i likvidacija. Od 10 sveučilišnih udžbenika, 7 nema ni jedno potpoglavlje posvećeno stečaju. Jedino Buble, M. i Kružić, D. (2006). “Poduzetništvo: Realnost sadašnjosti i izazov budućnosti” na 2 od 357 stranica pišu o životnom ciklusu malog poduzeća i temeljnim izazovima neuspjeha malih poduzeća. Jedini udžbenik koji se na čak 18 od 650 stranica bavi problemima stečaja je prijevod 7. izdanja američkog udžbenika Hisrich, R. D., Peters, M. P. i Shepherd, D. A. (2011). “Poduzetništvo“. U poglavlju Poduzetnički način razmišljanja obrađuje se kako poduzetnik uči iz poslovnog neuspjeha (4 str.), te u poglavlju Privođenje pothvata kraju na 14 stranica detaljno obrađuje stečaj iz osobne poduzetničke, ekonomske i pravne perspektive, ali prema američkom zakonodavstvu.

Nažalost, stečaj nije obrađen ni u jednom od 5 kategoriziranih veleučilišnih udžbenika, što ne znači da se ne obrađuje u veleučilišnoj nastavi. Npr. klasični američki udžbenik J. A. Timmonsa „New Venture Creation: Entreprenerurship for the 21st century“ (4. izdanje iz 1994.) se u svim poglavljima dotiče i propasti poduzeća, ali jedno od 18 poglavlja posvećuje poduzetniku u poteškoćama i postupku stečaja (čak 56 od 796 stranica). Budući da je taj udžbenik poslužio kao osnovna literatura za obuku prvih učitelja / trenera poduzetništva u Hrvatskoj (Gregov, Cvitanović i Žanić, 2011) i izradu njihova priručnika „Poduzetništvo za 21. stoljeće: Priručnik za učitelje / trenere i promotre poduzetništva“ (Glas i sur., 1999) pa nastavnici ovaj pristup koriste u predavanjima i skriptama. Tako u skripti, tj. rukopisu udžbenika „Dinamičko poduzetništvo“ (Gregov i Ćorić, 2016) poglavlje Poduzetnik u poteškoćama zauzima 12 od 224 stranice. Za sada najpraktičniji prikaz pravnog okvira i tijeka postupka stečaja i predstečaja trgovačkih društava u Republici Hrvatskoj pronađen je u skripti, tj. rukopisu udžbenika Trgovačko pravo i pravo društava za poduzetnike i menadžere Marija Vukelića (predsjednika Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i predavača Veleučilišta VERN') iz 2015. godine u kojoj poglavlje Pojam i razlozi prestanka trgovačkog društva zauzima čak 12 od ukupno 185 stranica.

Prema Zakonu o unapređenju poduzetničke infrastrukture (NN 093/2013, čl. 4) poduzetnički centri su „registrirane pravne osobe zadužene za operativno provođenje mjera za razvoj i poticanje poduzetništva na lokalnom i/ili širem području (županija, regija), koji predstavljaju središta stručne i edukativne pomoći poduzetnicima radi



razvoja poduzetništva u sredinama u kojima su osnovani“. Shodno tome usluge obrazovanja, informiranja i savjetovanja poduzetnika o stečaju poduzeća trebalo bi prvenstveno dobivati u lokalnim i regionalnim poduzetničkim centrima koje sufinancira nadležno ministarstvo i lokalna zajednica. Ovim Zakonom propisano je i osnivanje Jedinstvenog registra poduzetničke infrastrukture koji sadrži sve važne informacije o poduzetničkim potpornim institucijama (čl. 10-11.). Registar se nalazi na mrežnim stranicama ministarstva gospodarstva2. Detaljno su pregledane web stranice svih poduzetničkih centara i institucija koje nude slične usluge, ukupno 28. Sve institucije nude profesionalnu pomoć u predinkubacijskoj i start-up fazi, nešto manje u preživljavanju i rastu poduzeća, ali ne nude savjete i informacije o tome što bi poduzetnici trebali napraviti u slučaju lošeg poslovanja poduzeća i kome se obratiti. Samo poduzetnički centar PBIRO d.o.o. Rijeka (2017) izrijekom nudi savjete za „poslovni reinženjering, sanacije i stečajeve“ i to već kao rubriku na naslovnoj stranici. U brošuri Primorsko-goranske županije „Poduzetništvo te čeka“, zadnje poglavlje „Koji se postupci javljaju kod prestanka obavljanja poduzetničke djelatnosti?“ (1 od ukupno 24 str.) posvetili su najvažnijim informacijama o zatvaranju poduzeća.

U istraživanju „Studija konzultantskog tržišta u Hrvatskoj“ (Alpeza, 2014) koje je proveo CEPOR za EBRD BAS3, u suradnji s HAMAG INVESTOM4, navodi se da je u Hrvatskoj 2014. godine bilo preko 4.000 aktivnih konzultantskih poduzeća. Ispitana su 303 mala i srednja poduzeća te 60 (od 500 kontaktiranih) konzultanata o ponudi i potražnji konzultantskih usluga. Nažalost, nigdje se ne spominje pomoć pri likvidaciji, predstečaju i stečaju poduzeća. U studiji se spominje i pet strukovnih udruženja, među kojima i Hrvatska mreža konzultanata za malo gospodarstvo koju je osnovalo Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva još 1997. te Mreža konzultanata pri HAMAG-u. Međutim, obje udruge kao da su zamrle. Mogu se pronaći samo popisi konzultanata specijaliziranih za usluge komercijalizacije inovacija, EU fondove, energetsku učinkovitost i slično, ali ne za likvidaciju i stečaj poduzeća. Stoga je analizirana ponuda konzultantskih usluga na web stranicama hrvatskih podružnica četiriju velikih američkih konzultantskih kuća: Deloitte, Ernst & Young, KPMG i PWC. Jedino je KPMG u rubrici Deal Advisory pod Fixing a Business nudio Turnaround, Financial Restructuring and Solvency Strategies, ali nažalost samo na engleskom.

2 Bivše Ministarstvo poduzetništva i obrta http://reg.minpo.hr/pi/public/# (5. 1. 2017.)

3 engl. European Bank for Raconstructiona and Development, Business Advisory Services - Europska banka za obnovu i ravoj, Usluge poslovnog savjetovanja

4 Hrvatska agencija za malo gospodarstvo, inovacije i investicije (HAMAG-BICRO) nastala je 2014. godine spajanjem Hrvatske agencije za malo gospodarstvo i investicije (HAMAG INVEST) i Poslovno-inovacijske agencije Republike Hrvatske (BICRO). Svrha spajanja ovih dviju Agencija jest strateško kreiranje jedinstvenog sustava koji će poduzetnicima pružiti podršku kroz sve razvojne faze njihovog poslovanja – od istraživanja i razvoja ideje pa sve do komercijalizacije i plasmana na tržište. Preuzeto s http://www.hamagbicro.hr/o-nama/osnivanje/ (5.3.2017.)

228

4. REZULTATI ANKETNOG ISPITIVANJA

Među 46 ispitanika bilo je 60,9% poduzetnika i 39, 1% poduzetnica. Pola ih je bilo u dobi od 50 do 65 godina, najmanje je bilo mladih poduzetnika u dobi od 20 do 29 godina. Najveći broj poduzetnika dolazi iz Grada Zagreba čak 45,7%, zatim iz Zagrebačke županije (15,2%) te Splitsko-dalmatinske županije. Po dvoje ispitanika dolazi iz Međimurske, Virovitičko-podravske, Bjelovarsko-bilogorske, Brodsko-posavske i Karlovačke županije. Iz Primorsko-goranske i Šibensko-kninske županije su po jedan poduzetnik. Najveći broj ispitanika, njih 19 ima 5-10 godina iskustva u poduzetništvu, po 11 od 11-20 i od 21-30 godina, a 6 ispitanika više od 30 godina iskustva. Njih 25 su sami osnovali poduzeće, 13 je osnovalo poduzeće zajedno s drugim osnivačem, 7 ispitanika je preuzelo poduzeće od roditelja, dok su 2 ispitanika došla do poduzeća na drugačiji način. Zastupljenost osnovnih djelatnosti ispitanih poduzetnika prikazana je na slici 1. Većina ispitanika je imala od 1 do 25 zaposlenika, a najveći broj zaposlenih imao je poduzetnik koji je u jednom životnom razdoblju poduzeća zapošljavao čak 11.000 zaposlenih.

Slika 1. Osnovna djelatnost ispitanih poduzetnika i njihovih poduzeća

Izvor: rad autora

Iskustvo u stečaju imalo je 7 ispitanika, dok se preostalih 39 ispitanika (84,8%) do sada nije susrelo sa stečajem. Zato ne čudi što tek petina poduzetnika, njih 9, zna kako ide procedura stečaja u Hrvatskoj, polovina ispitanika zna djelomično, a skoro trećina uopće ne zna. Kako bi najbezbolnije proveli stečaj zna samo desetina ispitanika, 41,3% ne zna, a ostali djelomično. Izvori i aspekti znanja o stečaju prikazani su na slici 2.

16

82

4

6

9

1 1

Uslužna djelatnost

Trgovinska djelatnost

ICT sektor

Proizvodnja

Graditeljstvo



13

13

6 7

4 5 4 4

13 2 2 2 2

6

3

11

1

1

1 2 3

3 2 2 1

2

1

11

3

42

11

4

0

5

10

15

20

25

Indi

vidu

alna

pot

pora

odv

jetn

ika

Sve

sam

to p

rola

zio

s bl

iski

m …

Dip

lom

ski s

tudi

j

Indi

vidu

alna

pot

pora

kon

zulta

nta

Pred

dipl

omsk

i stu

dij

Stru

kovn

o ud

ruže

nje

Film

ovi i

pre

dava

nje

eksp

erta

na

Yout

ube-

u

Sred

nja

škol

a

Nev

ladi

ne u

drug

e

MBA

Dok

tors

ki s

tudi

j

Dru

go

Obiteljski

Psihološki

Pravni

Ekonomski

Slika 2. Izvori i aspekti znanja o stečaju

Izvor: rad autora

Najviše znanja o stečaju dolazi iz samostalnog čitanja literature, individualne potpore odvjetnika te iz iskustva bliskih osoba „Sve sam to prolazio sa svojim bliskim rođakom / prijateljem“. U ostalim izvorima znanja o stečaju prevladavaju ekonomski i pravni aspekti, a vrlo malo je psiholoških i obiteljskih. Najkorisnija poduka o stečaju koju bi ispitani poduzetnici preporučili drugima je samostalno učenje iz literature i primjera dobre prakse (13 odgovora), kroz iskustvo bliskih osoba (4), kontinuirano cjeloživotno učenje i suradnju s konzultantima (po 2 odgovora).

ASPEKTI

230

Kada kola krenu nizbrdo i poduzetnici vide da je stečaj neizbježan, znaju li kome se treba obratiti za koju vrstu pomoći? Iz odgovora prikazanih na slici 3 vidljivo je da se u toj situacija najveća pomoć očekuje od obitelji i odvjetnika podjednako, a odmah za tim nešto manje od konzultanata. Iza njih dolazi literatura, a zatim gotovo u podjednakoj mjeri rođaci, strukovna udruženja, psiholozi i life-coach stručnjaci i neformalne grupe poduzetnika. U tu skupinu spadaju i potporne institucije za poduzetništvo, iako bi njima savjetovanje o svim aspektima stečaja trebalo biti jedna od osnovnih zakonskih zadaća. Na pitanje znaju li poduzetnici neku konkretnu osobu, adresu, telefon, web stranicu ili instituciju koju bi preporučili u slučaju stečaja naveli su tek Poreznu upravu, dvoje učitelja / trenera poduzetništva te jednu stečajnu upraviteljicu.

Slika 3. Očekivani izvor i vrsta pomoći „kad kola krenu nizbrdo“

Izvor: rad autora

U ocjenjivanju svojih poslovnih znanja o vođenju poduzeća (slika 4) poduzetnici su najlošije ocijenili upravo ona znanja neophodna za što uspješnije i bezbolnije prolaženje stečaja: Stečaj i predstečajna nagodba te Imovinsko, građansko i obiteljsko pravo.

26

2418

4

15

1

13 14

16 5

34

0

10

5

0

8

0

28

0

81

0

10

0

3

6

0

20

60

11

3

0

1

21

0

0

13

0 11 0

60

3

0

5

10

15

20

25

30

35

40

Odv

jetn

ik

Obi

telj …

Stru

kovn

o ud

ruže

nje

Psih

olog

-Li

fe C

ouch

Nef

orm

alna

gru

pa … …

Vjer

ska

zaje

dnic

a

Nev

ladi

na u

drug

a

Dru

go

Obiteljski

Psihološki

Pravni

Ekonomski



Slika 4. Ocjena vlastitih poslovnih znanja potrebnih za upravljanje poduzećem (5-najbolje, 1-najlošije)

Izvor: rad autora

Na sljedeće pitanje o navedenim znanjima i vještinama koji bi im najviše koristili za uspješno vođenje njihova posla (najviše 3 odgovora) većina ispitanika je navela Računovodstvo i financije (24), Menadžment i liderstvo (23) te Marketing i prodaja (17).

Na pitanje razmišljaju li poduzetnici ikada o mogućnosti stečaja svojega poduzeća njih 60,9% je odgovorilo kako nikada ne razmišlja o tome, ponekad je odgovorilo 37% ispitanika, dok često i neprestano po jedan ispitanik.

Po mišljenju poduzetnika najčešći uzroci stečaja (slika 5) su neredovita naplata potraživanja od kupaca (13%), zatim prevelika zaduženost, nepravedni javni natječaji i dobivanje koncesija te veliki porezi i ostala davanja koja se često mijenjaju. Treću skupinu uzroka dijele dva odgovora, a to su: nedovoljna financijska pismenost i disciplina te nepravedni zakoni koji se često mijenjaju.

2 3 1 14 5

1 1 0 2

117

34

97

17

88

98

1822

3

10

18

14

12

185 15

20

711 12

10

9 9

7

22

9

11

17

1021

16

9

20 14 13

14

4 4

4

7 611 15

8 7 7 2

17 19 2010

3 3

2

0

5

10

15

20

25

30

35

40

45

50

5

4

3

2

1

232

Slika 5. Najčešći uzroci stečaja? (moguće više odgovora)

Izvor: rad autora

Čak dvije trećine ispitanih poduzetnika (65,2%) smatraju da bi razuman rok za okončavanje stečajnog postupka (od dana otvaranja do zatvaranja) trebao biti do 6 mjeseci, a više od četvrtine (28,3%) je za rok od 6 mjeseci do godinu dana. Dakle, ukupno 93,5 % smatra da stečajni postupak ne bi smio trajati više od godinu dana što je daleko kraće od ranije spomenutog EU prosjeka od 2,01 godine i hrvatskog prosjeka od 3,1 godine5.

Na pitanje koliko dugo traje žalovanje za propalim poduzećem poduzetnici su podijeljena mišljenja, međutim najčešći odgovor je bio kako se nikada do kraja ne preboli poduzeće (35,6% ispitanika), a zatim navode da nema žalovanja, već da se samo osjeća olakšanje (26,7% ispitanika). Ipak skoro petina je odgovorilo da žalovanje traje do 6 mjeseci, 13% do godinu dana, a 7% da se za propalim poduzećem žali i nekoliko godina. Najviše ispitanika smatra da bi nakon propasti poduzeća poduzetnik trebao nastaviti karijeru u istoj ili sličnoj industriji (slika 6), a zatim posvetiti se osobnom razvoju.

5 Prema Informativnom listu Zakona o malom poduzetništvu (SBA) za Europu 2015. – Hrvatska


6 65 5 5

43

2 2 21 1 1 1

0 0 0 0 0 0 0 10

1

2

3

4

5

6

7

1


Slika 6. Čime bi se poduzetnik trebao baviti nakon propasti poduzeća kako bi što prije ponovno stao na svoje noge?

Izvor: rad autora

Kao preventivne mjere koje bi spriječile stečaj najviše ispitanika je navelo: „Praćenje financija i naplate potraživanja“ (24), zatim „Stručna pomoć savjetnika“ (7), „Biranje suradnika i opreznija suradnja“ te „Etika i poštenje“ (po 4), „Proučavanje i praćenje promjena zakonskih propisa“ (3), „Redovni sastanci i komunikacija između zaposlenih“ te „Razgovor s vjerovnicima i dužnicima“ (po 2), „Razvoj proizvoda i usluga“, te „Transparentnost u poslovanju“ (1). Za kurativne mjere koje bi mogle olakšati stečaj kad već postane neizbježan, najviše je navedeno „Bolja suradnja dužnika prema vjerovnicima“ (9), „Praćenje financijskog sustava poduzeća“, „Stručna pomoć savjetnika“ te „Podrška i informiranje zaposlenih“ (po 3), „Restrukturiranje unutar poduzeća“, „Etika“ te „Nužne promjene stečajnog zakona“ (po 1). U zadnjem pitanju što još smatraju važnim za bolju pripremljenost poduzetnika na stečaj poduzeća kako bi se stečaj mogao spriječiti i liječiti 7 ispitanika je napisalo „Bolje poznavanje financija i vlastitih obveza“, zatim „Ubrzanje birokracije i promjene postojećih zakona“ te „Samokritičnost i opreznost“ (po 3 navoda), „Bolje poznavanje industrije u kojoj se posluje“ te „Nadležne institucije trebaju voditi bolji nadzor o plaćanju“ (po 2).

10

6

43 3

21

0

2

4

6

8

10

12

Nastavak karijere u

industriji

Osobnim razvojem

Fokusiranje na nove tržišne

segmente i razvoj novih

ideja

Rad kod drugog

ObiteljR azvoj novog poslovanja

234

5. ZAKLJUČAK I PREPORUKE

Pokazalo se kako je u udžbenicima, kao i u ponudi programa potpornih institucija i konzultantskih usluga puno više zastupljena tema o pokretanju i rastu, nego o likvidaciji i stečaju poduzeća. Rezultati anketnog ispitivanja potvrdili su slabu informiranost poduzetnika o svemu onome što ih čeka u fazi propasti i stečaja poduzeća – od pravnih pitanja, menadžerskih izazova mogućnosti korištenja predstečaja i restrukturiranja poduzeća pa sve do faze žalovanja. Iz svih dobivenih rezultata može se zaključiti da su poduzetnici slabo informirani, da proces stečaja u Hrvatskoj predugo traje, otežan je oporavak i „drugi pokušaj“, a ne postoje specijalizirane institucije koje bi asistirale poduzetnicima i njihovim obiteljima – od ekonomskih i pravnih pitanja do odgovarajuće zdravstvene i psihološke pomoći. Stoga su se iskristalizirale sljedeće preporuke za praksu:

a) u formalno i neformalno obrazovanje za poduzetništvo više uključiti krizni menadžment i temu kako se osobno nositi s propasti poduzeća,

b) interdisciplinarno educirati savjetnike potpornih institucija, konzultante i krizne menadžere specijalizirane za mala i srednja obiteljska poduzeća te omogućiti subvencije za korištenje njihovih usluga,

c) izraditi praktične vodiče za poduzetnike tipa „Kad kola krenu nizbrdo“ sa svim potrebnim informacijama za poduzetnike i članove njihovih obitelji, s korisnom literaturom i kontaktima specijaliziranih institucija,

d) poboljšati zakonodavstvo da se skrati postupak stečaja i poštenim poduzetnicima koji su bankrotirali omogući da brzo dobiju drugu priliku za povratak u poduzetništvo,

e) uvođenjem Dana ili Noći poduzetničkih promašaja poticati formalne i neformalne poduzetničke klubove na druženje, razmjenu iskustava i neku vrstu samopomoći.

Jedna od ideja je i da država u suradnji s poduzetnicima iz realnog sektora osnuje institut ili posebnu agenciju za krizni menadžment i restrukturiranje poduzeća. Tamo bi svi poduzetnici koju imaju poslovnih poteškoća na vrijeme mogli dobiti sve potrebne informacije na jednom mjestu, pronaći specijalizirane odvjetnike i konzultante za savjetovanje i izradu predstečajnih planova, pa sve do pomoći oko osobnog stečaja i psihološke pomoći.



WHEN THINGS START GOING DOWNHILL – PROVIDING EDUCATION, INFORMATION AND CONSULTATION FOR CROATIAN

ENTREPRENEURS ON BANKRUPTCY

mr. sc. Zrinka Gregov, viši predavač, University of Applied Sciences VERN'Iblerov trg 10/1, 10000 Zagreb, Croatia


Martina Šomođi, bacc. oec., University of Applied Sciences VERN'Iblerov trg 10/1, 10000 Zagreb, Croatia


Jakov Bajić, bacc. oec., University of Applied Sciences VERN'Iblerov trg 10/1, 10000 Zagreb, Croatia


Tibor Pavić, bacc. oec., University of Applied Sciences VERN'Iblerov trg 10/1, 10000 Zagreb, Croatia


ABSTRACT

This paper focuses on the problems encountered by entrepreneurs who are not well equipped for integral management of their companies, themselves and their families at the time of crisis and bankruptcy. The aim was to investigate to what extent entrepreneurs get prepared through their entrepreneurship education, get informed through the institutions supporting entrepreneurs and whether or not there are consultants specialising in restructuring and bankruptcy of family-owned SMEs in Croatia. Secondary research comprised primarily the extent of coverage of this topic in entrepreneurship textbooks written in Croatian and short programmes offered on web pages of Croatian organisations supporting entrepreneurs. Empirical research was conducted through a survey of 46 entrepreneurs in family-owned SMEs. The results suggest that in textbooks and short programmes much more attention is paid to the topic of setting up a business than closing it down. Survey results confirm the assumption that entrepreneurs are not well informed on what they are to face at the stage of failure and bankruptcy – from legal issues, challenges for managers posed by the pre-bankruptcy and restructuring options to the stage or grief, appropriate medical and psychological assistance. That leads to the conclusion that entrepreneurs are not well informed, and that there are no institutions in Croatia that specialise in assisting entrepreneurs and their families at the bankruptcy stage. So recommendations are: a) formal and informal education for entrepreneurs should include more material on crisis management and how to cope with business failure on a personal level, b) provide interdisciplinary education

236

for consultants and crisis managers specialising in family-owned SMEs and provide subsidies for using their services, c) develop handbooks for entrepreneurs of the „When things start going downhill“ type containing all the necessary information for entrepreneurs and members of their families as well as useful references and contact information about specialised institutions.

Keywords: entrepreneurship, bankruptcy, education, information, consultation



LITERATURA

1. Alpeza, M. (2014). Studija konzultantskog tržišta u Hrvatskoj. Zagreb: CEPOR. Preuzeto s: http://www.cepor.hr/CEPOR_prezentacija%20Studije_7MAY2014.pdf (05.03.2017.)

2. Bernik, J., Dorčić-Kereković, V., Đurđević, S., Kuvačić, N., Roso, I., Vinković, B. i Vrbanec, A. (2009). Poduzetništvo 2 za 2. razred srednjih ekonomskih škola (6. izd.). Zagreb: Školska knjiga.

3. Bodul, D. i Vuković, A. (2015). (Još jedna) reforma stečajnog zakonodavstva – funkcionalizacija stečajno pravne zaštite ili placebo efekt? Zbornik Pravnog fa-kulteta Sveučilišta u rijeci (1991) 36(1), 181-212.

4. Brusić, A., Cvitanović, V., Gregov, Z., Kutnjak, V., Tomić, D. i Žanić, V. (2009). Po-duzetništvo I: Udžbenik / T. Štuka (ur.). Zagreb: Grupa VERN d.o.o.

5. Buble, M. i Kružić, D. (2006). Poduzetništvo: Realnost sadašnjosti i izazov budućnosti. Zagreb: RRiF- plus.

6. CEPOR (2016). Izvješće o malim i srednjim poduzećima u Hrvatskoj – 2015 uk-ljučujući rezultate GEM – Global Entreprenurship Monitor istraživanja za Hrvat-sku za 2014. godinu. Preuzeto s: http://www.cepor.hr/izvjesce-o-malim-i-sred-njim-poduzecima-u-hrvatskoj/ (04.08.2016)

7. Cerqueiro, G. i Penas, M. F. (2016). How does personal bankruptcy law affect start-ups? Preuzeto s http://institute.eib.org/wp-content/uploads/2016/05/How-does-personal-bankruptcy-law-affect-start-ups.pdf (14. 10. 2016.)

8. Debelić, B., Grčić, M., Debelić, B. i Poslovni PBIRO d.o.o. (2007). Poduzetništvo te čeka. Preuzeto s http://www.pbiro.hr/poduzetnistvo_te_ceka/ (5. 1. 2016.)

9. Europska komisija (2015). Informativna lista Zakona o malom poduzetništvu (SBA) za Europu 2015. – Hrvatska. Preuzeto s ec.europa.eu/DocsRoom/docu-ments/16344/attachments/5/translations/hr/.../native

10. Glas, M. i grupa autora (1999). Poduzetništvo za 21. stoljeće: priručnik za učitelje / trenere, savjetnike i promotore poduzetništva. Zagreb: Ministarstvo gospodar-stva Republike Hrvatske.

11. Gregov, Z., Cvitanović, V. i Žanić, V. (2011). The Analysis of Certified Teachers / Trainers of Entrepreneurship in Croatia. In 5th International Scientific Confe-rence “Entrepreneurship and Macroeconomic Management: Reflections on the World in Turmoil” Conference Proceedings: Pula, Croatia, Vol. 1, 433- 454.

12. Gregov, Z. i Ćorić, G. (2016). Dinamičko poduzetništvo (Skripta). Zagreb: Veleu-čilište VERN’.

13. Hisrich, R. D., Peters, M. P. i Shepherd, D. A. (2011). Poduzetništvo, prijevod 7. izd. Zagreb: Mate.

14. KPMG Croatia d.o.o. (2017). Zagreb. Preuzeto s https://home.kpmg.com/hr/en/home/services/advisory/deal-advisory/fix-solving-problems-and-impro-ving-performance.html (05.03.2017.)

238

15. Mason, C., Carter, S. I Tagg, S. (2009). The entrepreneur in ‘risk society’: the personal consequences of business failure. In Smallbone, D., Landström, H. I Jones-Evans, D. (ur.) (2009). Entrepreneurship and growth in local, regional and national economies. Edward Elgar, ECSB.

16. Mionel, O. i Moraru, A. (2012). Psychological effects of economic and financial crises on the behavior and mental health of individiuals. “Ovidus” Universitiy annals, Economic Sciences Series, 12(2), 57-61.

17. Narodne novine (2013). Naputak za izradu i način korištenja Jedinstvenog regi-stra poduzetničke infrastrukture. NN 123/2013. Preuzeto s http://narodne-novi-ne.nn.hr/clanci/sluzbeni/full/2013_10_123_2660.html (05. 01. 2016.)

18. Narodne novine (2013). Zakon o unapređenju potporne infrastrukture. NN 093/2013. Preuzeto s http://www.zakon.hr/z/652/Zakon-o-unapre%C4%91e-nju-poduzetni%C4%8Dke-infrastrukture (02.08.2016)

19. Narodne novine (2015). Stečajni zakon. NN 71/2015. Preuzeto s http://www.propisi.hr/print.php?id=8203 (05.03.2015.)

20. PBIRO d.o.o. (2017). Poslovni reinženjering, sanacije i stečajevi. Rijeka. Preu-zeto s http://www.pbiro.hr/usluge/poslovni-reinzenjering-sanacije-i-stecajevi/ (05.01.2016.)

21. Priskić, E. i Bačić, L. (2012). Stečaj u funkciji revitalizacije trgovačkog društva. Učenje za poduzetništvo 2(2), 357-368.

22. Sajter, D. (2010). Procedura i praksa restrukturiranja u stečaju u Republici Hrvat-skoj. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 47(3), 729-744.

23. Sajter, D. (2014). Stečaj: Okvir za malverzacije ili za namirenje vjerovnika I reha-bilitaciju povjerenja? Ekonomski pregled, 65(4), 294-317.

24. Sajter, D., Hudeček, L. (2009). Temeljni pojmovi i nazivi stečajnoga prava. Ra-sprava Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, knjiga 35, 309-332

25. Sočković, B. (2016). Stečaj malih i srednjih trgovačkih društava na primjeru oda-branog društva s ograničenom odgovornošću. Završni rad. Zagreb: Veleučilište VERN’.

26. Strategija razvoja poduzetništva Republike Hrvatske 2013.-2020. Preuzeto s http://www.europski-fondovi.eu/sites/default/files/dokumenti/Strategy-HR-Fi-nal.pdf (07.08.2016)

27. Timmons, J. A. (1994). New Venture Creation: Entrepreneurship for 21st Century (5th Ed.). Irwin / McGraw-Hill,

28. Vukelić, M. (2015). Trgovačko pravo i pravo društava za poduzetnike i menadže-re (Skripta). Zagreb: Veleučilište VERN’.

29. Vuković, A. i Bodul, D. (2012). Stečajno zakonodavstvo u tranziciji – komparativ-ni osvrt, hrvatski izazovi i potencijalna rješenja. Zbornik radova Pravnog fakulte-ta u Splitu, 49(3), 633-661.



UVOĐENJE SUSTAVA UPRAVLJANJA OKOLIŠEM – DODANA VRIJEDNOST PODUZETNICIMA

dr. sc. Dražen Kostelac, IPMA L-A, PMP, MBAElidora Konzalting – Kastav


dr. sc. Emil Priskić, EPO OpatijaTelefon: +385 91 1899 551, e-mail: [email protected]

SAŽETAK

Rad analizira uvođenje sustava upravljanja okolišem u mala poduzeća u Hrvatskoj koja obavljaju inženjersku djelatnost. Prikazuje se način upravljanja okolišem pomoću svjetski priznatog međunarodnog standarda ISO 14001. Uspoređen je standard ISO 14001 s Europskom shemom za ekoupravljanje i reviziju (EMAS) koja se primjenjuje u zemljama Europske unije. Radom je ukazano na važnost uvođenja sustava upravljanja okolišem prema standardu ISO 14001, kojim poduzeće iskazuje svoju društvenu odgovornost i etičnost, postiže veću konkurentnost i uštede zbog ekonomičnijeg poslovanja. Prikazuje se sadašnje stanje sustava upravljanja okolišem u Hrvatskoj pomoću broja izdanih certifikata te uspoređuje sa stanjem u nekim europskim zemljama. Iznosi se uvođenje sustava upravljanja okolišem prema ISO 14001 u nekoliko koraka. Analizira se politika zaštite okoliša poduzeća preko Kodeksa strukovne etike ovlaštenih inženjera strojarstva. Uvođenje sustava upravljanja okolišem prema standardu ISO 14001 strateški je zadatak za svako poduzeće. Poduzeće time iskazuje svoju društvenu odgovornost i etičnost, postiže veću konkurentnost i uštede zbog ekonomičnijeg poslovanja.

Ključne riječi: sustav upravljanja okolišem; projektni pristup; poduzetništvo


240

1. UVOD

PREGLED IZDANIH CERTIFIKATA PREMA STANDARDU ISO 14001

• Stanje u Republici Hrvatskoj

Časopis Hrvatski pregled certifikata sustava upravljanja HR Survey objavljuje godišnje statističke podatke o izdanim certifikatima prema ISO standardima. Pregledom su obuhvaćeni i statistički podaci o izdanim certifikatima prema standardu ISO 14001. Na grafikonu 1 prikazan je ukupan broj izdanih certifikata od 2004. do 2009. godine u Republici Hrvatskoj.

Grafikon 1. Ukupan broj izdanih certifikata u Hrvatskoj od 2004. do 2010. godine

Izvor: HR Survey 2010.

Broj izdanih certifikata prema standardu ISO 14001 povećava se svake godine. Godišnji porast broja izdanih certifikata prema standardu ISO 14001 prikazan je na grafikonu 2.

84124

183

265

343

469

0

50

100

150

200

250

300

350

400

450

500

2004 2005 2006 2007 2008 2009

Kostelac, D., Priskić, E.: Uvođenje sustava upravljanja okolišem – dodana vrijednost poduzetnicima


Grafikon 2. Godišnji porast broja izdanih certifikata u Hrvatskoj od 2004. do 2010. godine


U tablici 1 prikazan je udio deset najzastupljenijih industrijskih sektora prema broju izdanih certifikata po normi ISO 14001. Nazivi industrijskih sektora opisani su prema NKD-u.

Tablica 1. Udio deset najzastupljenijih industrijskih sektora prema broju izdanih certifikata

NKD Industrijski sektor Broj izdanih certifikata

Udio (%)

28 Građevinarstvo 66 14,0735 Ostale usluge 41 8,7417 Proizvodnja osnovnih metala i metalnih proizvoda 35 7,46

29 Veleprodaja i maloprodaja; popravak motornih vozila, motocikala i osobnih i kućanskih aparata 33 7,04

19 Proizvodnja električne i optičke opreme 32 6,8239 Ostale javne usluge 27 5,7634 Inženjerske usluge 24 5,1216 Proizvodnja betona, cementa, vapna i gipsa 21 4,4814 Proizvodnja gume i plastike 20 4,2618 Proizvodnja strojeva i opreme 19 4,05

Ostali sektori 151 32,20


33 40

6475 78

126

0

20

40

60

80

100

120

140

2004 2005 2006 2007 2008 2009

242

Najveći broj izdanih certifikata ostvaren je u sektoru građevinarstva s udjelom od 14,07 %, dok je sektor inženjerskih usluga ostvario udio od 5,12 % ukupnog broja izdanih certifikata.

1.2. Stanje u nekim europskim državama

Statistički podaci o broju izdanih certifikata ISO 14001 u nekim europskim državama prikazani su na grafikonu 3.

Grafikon 3. Broj izdanih certifikata prema standardu ISO 14001 u nekim europskim zemljama

Izvor: ISO Survey Certifications 2009.

Po broju izdanih certifikata Hrvatska zaostaje za europskim zemljama. Do prosinca 2008. godine Hrvatska je imala 343 izdana certifikata, Slovenija 444, Austrija 837, Mađarska 1834, Italija 12.922 itd. Međutim, može se uočiti da je broj izdanih certifikata u Hrvatskoj svake godine u porastu.

• UVOĐENJE SUSTAVA UPRAVLJANJA OKOLIŠEM PROJEKTNIM PRISTUPOM

U daljnjem je tekstu u petnaest koraka prikazan način uvođenja sustava upravljanja okolišem prema standardu ISO 14001 koji se može primijeniti u svim vrstama organizacija (Rezaee, 2000, str. 45). Najbolji je pristup za uvođenje sustava upravljanja kvalitetom i okolišem u poduzeće projektni pristup. Projektni pristup



uvođenja sustava upravljanja kvalitetom i okolišem u poduzeće znači da se radi o vrlo ozbiljnom poslu koji ima šansu za uspjeh samo onda kada se tretira kao i svi veliki projekti koje poduzeće preuzima i izvodi (Injac, 2002, str. 76).

Prihvaćanje ekološke svjesnosti, ispunjavanje ekoloških zadaća i predanost za dobivanje certifikata prema standardu ISO 14001 započinje od uprave poduzeća. Uprava je odgovorna za ekološka pitanja tvrtke i njihova je predanost za dobivanje certifikata neophodna. Opsežnost ekoloških zahtjeva i učestala promjena ekoloških zakona dovodi do potrebe da poduzeće stvori tim za poslove pripreme certifikacije prema standardu ISO 14001. U timu mora biti predstavnik uprave, osoba zadužena za ekološka pitanja, interni auditori i pravnici. Kod malih poduzeća pravnici najčešće ne sudjeluju u radu tima. Uključenje predstavnika uprave neophodno je kako bi tim imao odgovarajući autoritet i kako bi se pokazalo da predanost ide od vrha.

Udruživanje svjetskog „zelenog pokreta” i rastućeg broja propisa u području očuvanja okoliša učinili su poduzeća odgovornijima za njihovo ponašanje. Treba pregledati i analizirati sve ekološke aspekte poduzeća i predanost menadžmenta prema dobivanju ISO 14001 certifikata (Črnjar,2009,16). Veličina ekološke svjesnosti određuje stupanj do kojeg bi se poduzeće moralo prilagoditi ekološkim zakonima te također treba li poduzeću certifikat ili ne. Poduzeće bi trebalo utvrditi vlastite potrebe za obučavanjem i osigurati da svi zaposlenici budu odgovarajuće obučeni i svjesni sljedećeg: važnosti prilagodbe s ustanovljenim ekološkim politikama i procedurama, kao i o zahtjevima, značaja utjecaja njihovog rada na okoliš, njihove uloge i odgovornosti prilikom postizanja ciljeva i misija, potencijalnih posljedica nepoštivanja ustanovljenih ekoloških politika i procedura. Kako bi se tim odgovarajuće osposobio potrebno je potražiti konzultante za standard ISO 14001 koji već imaju iskustva u certificiranju, koji su upoznati s radom poduzeća te da u potpunosti razumiju svaki element procesa registracije. Cilj je EMS-a kontinuirano napredovanje u ekološkom smislu i dobivanje certifikata prema standardu ISO 14001 određivanjem ekoloških ciljeva i misije, razvijanjem odgovarajuće efektivne ekološke politike i procedura, pravilnim dokumentiranjem i razmjenom usvojenih ekoloških politika i procedura s djelatnicima te praćenje politika i procedura i osiguravanje usklađenosti s njima (Bešker, 2005, str. 121). EMS je alat koji omogućava organizaciji poboljšanje ekoloških karakteristika definiranjem misije i ciljeva te uspostavljanjem odgovarajućih politika i procedura. Ekološke politike i procedure trebale bi iskazivati misiju i ciljeve, kao i predanost uprave u cilju održavanja usklađenosti s ekološkim zakonima, osnovati bazu na osnovu koje bi EMS postavio svoju misiju i ciljeve, jasne i razumljive svima, dostupne svima, biti praćene i mijenjane u skladu s promjenama. Stvaranje i korištenje jednog ili više ekoloških programa neophodno je za uspješnu i efikasnu implementaciju EMS-a. Programi bi trebali opisati kako će se postići zahtjevi EMS-a i ekološki ciljevi, prezentirati vremenski slijed i osobe zadužene za implementaciju ekoloških politika i procedura, upravljati treninzima, alocirati resurse, ustanoviti sustave za potporu i analizu, osigurati neophodnu komunikaciju za implementaciju EMS-a, ustanoviti proces identifikacije značajnih ekoloških aspekata koji su imenovani u EMS-u. Standard ISO 14000 sadrži specifičan zahtjev za dokumentacijom kako bi omogućio efikasnu implementaciju EMS-a. Razina detaljnosti dokumentacije

244

trebala bi biti dovoljna za pokazivanje osnovnih elemenata EMS-a. Dokumentacija bi trebala sadržavati procesne informacije, organizacijske karte, interne standarde i operacijske procedure i planove. Prema ISO 14000 standardu, organizacije trebaju dokumentirati cijeli EMS proces, od uspostavljanja ekoloških ciljeva do postizanja rezultata pomoću prikazivanja procedura, radnih uputa, procesa i ostalih zapisa. Treba stvarati i održavati zapise o efektivnoj implementaciji i djelovanju EMS-a kako bi se pokazalo do koje su mjere planirani ciljevi ispunjeni. Zapisi bi trebali sadržavati informacije vezane uz primjenu ekoloških zakona i propisa, evidenciju o ustanovljenim ekološkim ciljevima i procedurama, evidenciju o vezi ekoloških politika i procedura osobama kojih se to tiče, zapise o treninzima, informacije o procesima i proizvodima, dokaze o inspekcijama, održavanju i kalibraciji, izvještaje o incidentima, dokaze i/ili izvještaje o značajnim ekološkim aspektima, pregledima uprave i rezultatima audita, informacije o spremnosti na iznenađenja s odgovorima i druge informacije vezane uz ekologiju.

• Standard ISO 14001 zahtijeva stalne revizije uprave kako bi se osigurala njegova uspješnost u postizanju ustanovljenih ciljeva i misija. Primarni je cilj revizije uprave identifikacija promjena i mogućnosti neprekidnog poboljšavanja kreiranja ekološke politike i procedura te praćenje usklađenosti s njima. Revizije bi trebale sadržavati rezultate audita, ispunjenje ekoloških ciljeva, neprekidnu usklađenost EMS-a u odnosu na promjene uvjeta i informacija (Kondić, 2009, str. 58).

• Pod provođenjem audita podrazumijeva se širok opseg aktivnosti koje uključuju audite ekološke sukladnosti, procjene ekoloških rizika i ekološke revizije. Standard ISO 14001 zahtijeva da audit i procedure pokriju aktivnosti i područja koja se prate, njegovu učestalost, odgovornosti povezane s upravljanjem i provođenjem audita, pokazivanje rezultata, kompetentnost auditora i način njegova provođenja. Koristi koje će organizacija imati od audita sljedeće su: osiguranje usklađenosti s primjenjivim eksternim ekološkim zakonima i propisima, kao i s interno ustanovljenim EMS-om, manje premije osiguranja, bolje odnose s javnošću, smanjenje odgovornosti za ekološke opasnosti te eventualne kazne i penale.

• Temeljem opsega ekoloških aspekata potrebno je odabrati odgovarajući ISO standard. Opseg registracije određuje područje organizacije koje će biti pokriveno certifikatom. Odlučiti hoće li se registrirati cijelo poduzeće, jedna lokacija ili dio poduzeća. Većina poduzeća smatra neophodnim integrirati cijeli ekološki sistem upravljanja u svaki proces njihovog proizvoda ili usluge. Prije prijave registracije potrebno je osigurati da EMS zadovoljava zahtjeve ISO 14001 te da postoji predanost uprave za osiguranje svih potrebnih resursa.

• ISO 14000 standardi namijenjeni su za osiguravanje uputa poduzećima u prihvaćanju i implementaciji EMS-a koji može biti integriran s ostalim zahtjevima menadžmenta u svrhu pomaganja poduzeću u postizanju ekoloških i ekonomskih ciljeva. Koristeći proces certifikacije za ISO 9000 kao model,



ISO 14000 registracija bi trebala sadržavati sljedeće: ispunjavanje aplikacije, dokumentiranje i preglede EMS-a, provedenu procjenu ili registracijski audit, završetak registracije i provođenje povremenih pregleda. ISO 9000 standard kontrole kvalitete i ISO 14000 ekološki standard imaju mnoštvo zajedničkog. Prvo, oba standarda vođeni su menadžment sistemi koji su fokusirani na prilagođavanje s ciljevima i misijom poduzeća. Drugo, registracijski procesi i za ISO 9000 i za ISO 14000 slični su u tome što zahtijevaju audit od treće osobe kako bi se potvrdila sukladnost sa standardima. Treće, oba standarda osiguravaju dovoljnu fleksibilnost kako bi se uskladio s potrebama organizacije. Konačno, oba standarda zahtijevaju da organizacija odredi mogući utjecaj kvalitete i ekologije na svoje poslovne procese.

2. ZAKLJUČAK

Uvođenje sustava upravljanja okolišem prema standardu ISO 14001 strateški je zadatak za svako poduzeće. Poduzeće time iskazuje svoju društvenu odgovornost i etičnost, postiže veću konkurentnost i uštede zbog ekonomičnijeg poslovanja. S aspekta utjecaja na okoliš, udio malih poduzeća je u odnosu na ukupno gospodarstvo značajan, a time i odgovornost njihovih uprava za globalno zagrijavanje. Broj izdanih certifikata prema standardu ISO 14001 za mala poduzeća inženjerske djelatnosti u Republici Hrvatskoj relativno je mali u odnosu na zemlje u okruženju, ali je ipak svake godine u porastu. Standard ISO 14001 omogućava poduzeću svojim planskim pristupom, korak po korak, izradu i implementaciju sustava upravljanja okolišem, provođenje pravilnih ekoloških audita i uspješno certificiranje.

246

IMPLEMENTATION ENVIRONMENTAL MANAGEMENT – ADDED VALUE FOR ENTREPRENEURSHIP

dr. sc. Dražen Kostelac, IPMA L-A, PMP, MBAElidora Kozalting – Kastav


dr. sc. Emil Priskić, EPO OpatijaTelephone: +385 91 1899 551, e-mail: [email protected]

ABSTRACT

This paper analyses the implementation of environmental management systems into small engineering companies in Croatia. It is focused on the method of environmental management in accordance with ISO 14001, which is the dominant international system in the world. Further on, a comparison was made between ISO 14001 and the EU Eco-Management and Audit Scheme (EMAS), which is implemented in EU countries. This paper attempts to account for the importance of implementation of an environmental management system in accordance with ISO 14001. For a company, this is a method of displaying corporate social responsibility and ethos, increasing competitiveness and saving money as a result of a more economical business activity. The current situation of the environmental management system in Croatia has also been analysed using the number of issued certificates, and it has also been compared to the situation in certain other European countries. The implementation of environmental management systems in accordance with ISO 14001 is outlined in a few steps. The paper also analyses the policy of the protection of the corporate environment according to the Code of Ethics for Engineers. The introduction of environmental management system ISO 14001 is a strategic task for any company. The company shows its social responsibility and ethics, achieve greater competitiveness and cost savings due to more efficient operations.

Keywords: environmental protection; project aproach; entrepreneurship



LITERATURA

1. Bešker, M. (2005). Politika okoliša, I. dio. Zagreb: Oskar, Centar za razvoj i kvalitetu.

2. Črnjar, M. i Črnjar, K. (2009). Menadžment održivog razvoja, ekonomija, ekologija, zaštita okoliša. Rijeka: Sveučilište u Rijeci.

3. Injac, N. (2002). Mala enciklopedija kvalitete, upoznajmo normu ISO 9000, I. dio. Zagreb: Oskar, Centar za razvoj i kvalitetu.

4. Kondić, Ž. i Kondić, V. (2009). Okoliš i ISO 14000 primjena. Varaždin: Konzalting usluge.

5. Rezaee Z. (2000). Emerging ISO 14000 environmental standards: A step-by-step implementation guide. Managerial Auditing Journal, 15(1/2), 60-67.

6. Sustav upravljanja zaštitom okoliša - Norma ISO 14001:2004

7. Narodne novine (2002). Zakon o poticanju malog gospodarstva (NN 29/2002).


CJELOŽIVOTNO OBRAZOVANJE PO PRINCIPIMA DR. RUDOLFA STEINERA U FUNKCIJI RAZVOJA PODUZETNIŠTVA U TURIZMU


Telefon: +385 99 4040164, faks: +385 1 4002 302, e-mail: [email protected]

Zvonka Lukša, studentica, Međimursko veleučilište u ČakovcuSpecijalistički diplomski stručni studij Menadžment turizma i sporta

Bana Josipa Jelačića 22 a, 40 000 Čakovec, HrvatskaTelefon: +385 95 547 57 38, faks: +385 40 633 688, e-mail: [email protected]

SAŽETAK

Dr. Rudolf Steiner (1861.-1925.) bio je velika osoba iz minulog stoljeća i iza sebe je ostavio značajan opus znanstveno antropozofskog rada vrlo širokog spektra. Rođen je u mjestu Donji Kraljevec, koje se nalazi u Međimurju u Republici Hrvatskoj. Bio je filozof, odgajatelj, pisac i glavni utemeljitelj antropozofije. Bavio se mnogim poljima ljudske djelatnosti kao što su: obrazovanje waldorfskim odgojem, biodinamička poljoprivreda, scenska umjetnost putem euritmije, likovna umjetnost, kiparstvo, slikarstvo, arhitektura i medicina. Ustanovio je i metode zdravstvene pedagogije, antropozofske medicine, oblikovanje govora te organsku arhitekturu. Cilj je ovog rada ukazati da cjeloživotno obrazovanje po principima dr. Rudolfa Steinera može biti u funkciji razvoja poduzetništva u turizmu što je itekako poželjno jer održivi razvoj poduzetništva u sferi turizma na području općine Donji Kraljevec može donijeti samo višestruke koristi lokalnom stanovništvu, a i široj zajednici. Turistička destinacija predstavlja razlog putovanja, a turističke robe u njoj generiraju posjete i slijedno tome turističku potrošnju. U radu se koriste primarni i sekundarni izvori podataka. Iz sekundarnih izvora podataka utvrđuju se definicije potrebnih pojmova, a uporabom kvalitativnih i kvantitativnih metoda primarnog istraživanja dolazi se do potrebnih podataka, na temelju kojih se mogu donijeti zaključci i adekvatne odluke za budućnost razvoja poduzetništva u turizmu, a time i razvoj turističke destinacije. Od kvalitativnih metoda u radu su korišteni intervjui s voditeljem ureda Turističke zajednice Međimurske županije i ravnateljicom Centra dr. Rudolfa Steinera u Donjem Kraljevcu te metoda promatranja, a od kvantitativnih anketno ispitivanje. Anketa je bila postavljena na stranice Facebooka i poslana na 313 službenih adresa waldorfskih ustanova u Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Italiji. Anketa je obrađena na uzorku od 309 osoba. Cjeloživotno obrazovanje i raznolike radionice na temu waldorfske pedagogije i biodinamičke proizvodnje hrane mogu biti čvrst temelj za razvoj poduzetništva u turizmu na području rođenja dr. Rudolfa Steinera.

Ključne riječi: cjeloživotno obrazovanje; dr. Rudolf Steiner; općina Donji Kraljevec; poduzetništvo; turistička destinacija; turizam


250 Gregorić, M., Lukša, Z.: Cjeloživotno obrazovanje po principima dr. Rudolfa Steinera u funkciji razvoja...

1. UVOD

Dr. Rudolf Steiner jedna je od najpoznatijih osoba koja se rodila u općini Donji Kraljevec i osoba na čijem je učenju proizašlo niz znanstvenih i stručnih doprinosa, koji mogu biti primijenjeni na učenju za poduzetništvo kao i cjeloživotnom učenju s primjenom u turizmu. Predmet istraživanja ovoga rada je utvrditi kako primijeniti cjeloživotno obrazovanje po principima dr. Rudolfa Steinera u funkciji razvoja poduzetništva u turizmu i na koji način ono može doprinijeti razvoju turizma u općini Donji Kraljevec. Cilj je ovog rada istražiti tko je osoba koja je život provela proučavajući navike ljudi, njihove potrebe i svijet oko sebe te podučavajući o svojim vizijama i spoznajama njegova životna dostignuća. U ovome radu korištene su metode sekundarnog i primarnog istraživanja, metoda deskripcije, analize, sinteze, kvantitativna metoda distribucijom anketnog upitnika, kvalitativna metoda promatranja i dubinskih intervjua.

2. DEFINICIJA DESTINACIJE

Izraz destinacija dolazi od latinske riječi destinatio, što znači odredište, odnosno mjesto u koje se putuje (Anić i Goldstein, 1999).

Turistička je destinacija baza turističke ponude određenog mjesta ili regije, odnosno države. Kad se definira kao amalgam to znači da ona sadržava zajednički i prirodne i antropogene atraktivnosti, usluge ugostiteljstva i hotelijerstva, uz sve ostale popratne usluge koje se u turizmu obavezno javljaju uz ove osnovne, a koje ne moraju biti nužno turističkih karakteristika. Tako se heterogenost destinacije ogleda u sljedećim njezinim sastavnim komponentama:

1. Atrakcije (engl. attractions) – prirodne i društvene atraktivnosti, važne za inicijalnu motiviranost turista za dolazak u destinaciju

2. Receptivni sadržaji (engl. amenities) – smještajni i ugostiteljski objekti, trgovine, zabavni sadržaji te ostale srodne usluge

3. Pristup (engl. accessibility) – odnosi se na razvoj i održavanje dobrih prometnih veza s emitivnim tržištima

4. Dostupni paket-aranžmani (engl. available packages) – podrazumijevaju unaprijed pripremljene paket-aranžmane od posrednika u prodaji i njihovih zastupnika

5. Aktivnosti (engl. activities) – odnosi se na sve dostupne aktivnosti u destinaciji i ono čime će se potrošač baviti tijekom boravka u destinaciji

6. Pomoćne usluge (engl. ancillary services) – marketinške, razvojne i koordinacijske aktivnosti koje provodi određena destinacijska organizacija za potrebe potrošača (Magaš, 2003).


3. DR. RUDOLF STEINER – BIOGRAFSKI PODACI

Dr. Rudolf Steiner rodio se 27. veljače 1861. godine u Donjem Kraljevcu, tadašnjem Austrijskom carstvu. Kršten je istog dana u susjednom Draškovcu u crkvi sv. Roka pod imenom Adolf Josip Lovro Steiner kao zakonski sin Johanna Steinera i Franziske Steiner rođene Blir, koje je vjenčao tadašnji kapelan Gabrijel Meštrić 14. svibnja 1860. godine.

Rudolf je kratko vrijeme pohađao seosku školu u Pttschachu. Otac ga ispisao iz škole pa ga sam nastavio podučavati kod kuće. Završio je Realnu školu u Bečkom Novom Mjestu, Visoku tehničku školu, a doktorski rad položio je iz filozofije na Sveučilištu u Rostocku.

Steinera je neopisivo zanimalo iznošenje vlastitih doživljaja o duhovnoj stvarnosti koju prema vlastitim riječima zapaža od samoga djetinjstva. Takvo iznošenje vlastitih doživljaja uspio je ostvariti u teozofskom društvu. Budući da se Steiner nije slagao s idejama vodstva teozofskog društva, iz njega je bio izbačen te 1913. godine osnovao „Antropozofsko društvo“. Razvijajući antropozofiju kao duševnu znanost iz nje su proizašle djelatnosti kao što su:Biodinamička proizvodnja hrane, Waldorfska pedagogija, Euritmija, Oblikovanje govora, Antropozofska medicina, Zdravstvena pedagogija i Organska arhitektura.

Steiner je sam postavljao na pozornicu svoje misterijske drame te sudjelovao u svim pripremama za njihovo prikazanje. Birao je glumce kojima je sam tumačio tekst, osmišljavao je kostime, scenografiju i sudjelovao u režiji.

Osmislio je građevinu za prikazivanje drama, a ujedno i kao središte antropozofske djelatnosti. Nazvao ju je Goetheanum. Gradnja je započela u travnju 1914. godine, a troškovi izgradnje iznosili su 7 milijuna švicarskih franaka, koji su podmireni donacijama članova Antropozofskog društva.

U novogodišnjoj noći 1922./23. u Goetheanumu je izbio požar koji je velikom brzinom gutao drvenu građevinu, od svega su ostali samo betonski temelji (na njima je sagrađen novi Goetheanum) i neke stvari koje su ljudi uspjeli iznijeti van. Steiner je shrvan do jutra stajao pred zgarištem, brinući se da nitko nije ozlijeđen. To je duboko ostavilo trag na duši i zdravlju Rudolfa Steinera. Umro je u Dornachu 30. ožujka 1925. godine (Bakota, 2007).

Ostavština Rudolfa Steinera uključuje oko 270 zabilježenih ciklusa predavanja, na stotine eseja i oko četrdeset knjiga. Ukupna sakupljena djela sastoje se od 360 svezaka na njemačkom jeziku. Likovna ostavština uključuje 17 zgrada među kojima zgrade prvog i drugog Goetheanuma (Institut za waldorfsku pedagogiju, 2016).

Diljem svijeta, na svim kontinentima, otvoreno je mnogo institucija koje djeluju po učenju dr. Rudolfa Steinera. Danas djeluje i radi 1063 waldorfskih škola, koje su osnovane u šezdeset i jednoj zemlji diljem svijeta.

252

Najviše waldorfskih škola je otvoreno u:

• Njemačkoj – 232 škole• Sjedinjenim Američkim Državama – 125 škola• Nizozemskoj – 90 škola• Švedskoj – 44 škole• Australiji – 42 škole• Norveškoj – 32 škole• Švicarskoj – 32 škole• Italiji – 31 škola• Velikoj Britaniji – 30 škola• Austriji – 18 škola• Kanadi – 18 škola.

Waldorfski vrtići također su rasprostranjeni po cijelom svijetu. U šezdeset i četiri države diljem svijeta organizirano je otprilike 2000 waldorfskih vrtića i ustanova za predškolski odgoj.

U svijetu prema waldorfskoj pedagogiji postoji: 646 objekata za zdravstveno obrazovanje i socijalne terapije, 66 trening objekata, 39 nacionalnih, stručnih udruga i udruga roditelja (Waldorf world list).

3.1. Rodna kuća dr. Rudolfa Steinera

Donji Kraljevec su 1966. godine posjetili antropozofi (članovi Antropozofskog društva koje je osnovao dr. Rudolf Steiner) s ciljem da bi istražili točnost da je Donji Kraljevec zaista rodno mjesto dr. Rudolfa Steinera. Razgovarali su s najstarijim mještanima sela koji su potvrdili da je to točno i pokazali su im gdje se nalazi kuća u kojoj se rodio.

Donji Kraljevec su posjećivali mnogi ljudi, ali budući da se Steinerova rodna kuća nalazi u privatnom vlasništvu, mnogi su dolazili uzalud jer ponekad nije nikog bilo doma da bi ljude pustili unutra. Kuća se nalazi na današnjoj adresi Ludbreška 13 i u privatnom je vlasništvu obitelji Tizaj, koji su kupili nekadašnje općinske prostorije. Sagradili su sebi novu obiteljsku kuću, ali rodna kuća dr. Rudolfa Steinera nije bila srušena, nego je služila kao pomoćne prostorije, sve dok nisu s Općinom Donji Kraljevec napravili ugovor da se Steinerova rodna kuća obnovi i otvori za javnost (Centar dr. Rudolfa Steinera, 2016).

3.2. Centar dr. Rudolfa Steinera Donji Kraljevec

Sporazum o osnivanju Centra dr. Rudolfa Steinera potpisali su 7. prosinca 2007. godine tadašnji župan Josip Posavec i načelnik Općine Donji Kraljevec Zlatko Horvat.

Gregorić, M., Lukša, Z.: Cjeloživotno obrazovanje po principima dr. Rudolfa Steinera u funkciji razvoja...


Ustanova Centar dr. Rudolfa Steinera registrirana je na Trgovačkom sudu u Varaždinu 1. travnja 2008. godine. Centrom upravlja Upravno vijeće koje ima 5 članova. Predsjednika i jednog člana Upravnog vijeća imenuje županijska skupština Međimurske Županije. Potpredsjednika i dva člana Upravnog vijeća imenuje općinsko vijeće Donjeg Kraljevca. Ustanovu predstavlja, vodi i zastupa ravnatelj kojeg imenuje i razrješava Upravno vijeće, na osnovu provedenog natječaja. Trenutna ravnateljica Centra je mr. sc. Dijana Posavec.

Rad i financiranje Centra određeno je Statutom u kojem su detaljno opisani svi segmenti vezani uz rad Centra. Ustrojen je kao jedinstvena jedinica unutar koje su ustrojena dva radna mjesta, ravnatelj i administrativni referent, koja su trenutno popunjena.

Sjedište Centra je u Donjem Kraljevcu, Prvomajska 4, a Centar se bavi sljedećim djelatnostima:

• organizacija stručnih seminara i predavanja iz područja biodinamičke proizvodnje hrane

• razvijanje suradnje s međunarodnim institucijama na području biodinamičke proizvodnje

• promocija proizvodnje biodinamičke hrane

• razvijanje suradnje s nadležnim ministarstvima, nevladinim udrugama građana i drugim organizacijama koje se bave sličnim područjima djelovanja

• organizacija stručne poduke iz područja biodinamičke proizvodnje hrane

• praćenje svjetskih trendova na području proizvodnje zdrave hrane.

Druge djelatnosti izvan područja djelovanja Centar može obavljati samo na temelju izmjena Sporazuma. Poslove iz svog djelokruga Centar obavlja samostalno te u suradnji s arhivskim znanstvenim, muzejskim i drugim ustanovama, kao i drugim fizičkim i pravnim osobama (Centar dr. Rudolfa Steinera, 2016).

4. OPĆINA DONJI KRALJEVEC

Općina Donji Kraljevec smještena je u središnjem djelu Međimurske županije. Prostire se na 36 četvornih kilometara, prema popisu stanovnika iz 2011. godine tu živi 4659 stanovnika (Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 2016) raspoređenih u 6 naselja. To su: Donji Kraljevec, Donji Hrašćan, Donji Pustakovec, Hodošan, Palinovec i Sveti Juraj u Trnju.

Krajem 2004. godine općina Donji Kraljevec dobila je grb i zastavu. Prihvaćeno je da se na grbu i zastavi nalaze samo dva simbola: kruna i konj. Konj je simbol snage i ustrajnosti, vječnosti i topline, a kruna kao podsjetnik da je sjedište općine Donji Kraljevec nekada bio kraljevski posjed. Bijela boja simbol je nevinosti i čistoće, zelena boja nade, a zlato simbolizira nebesko počelo i zemaljsko bogatstvo (Kalšan, 2005).

254


Za potrebe ovoga istraživačkog rada koristile su se kvalitativna metoda neposredno promatranje i kvantitativne metode intervju i anketa. Metodom neposrednog promatranja prikupljeni su podaci o trenutnoj turističkoj ponudi u Donjem Kraljevcu. Intervjui su vođeni s voditeljem Turističke zajednice Međimurske županije, gospodinom Rudijem Grulom i s ravnateljicom Centra dr. Rudolfa Steinera u Donjem Kraljevcu, gospođom mr. sc. Dijanom Posavec.

Intervju je kvalitativna metoda koja je imala za cilj istražiti postoji li u Općini Donji Kraljevec želja za poduzetništvom i održivim razvojem turizma, strategija razvoja ili akcijski plan razvoja turizma, je li uvršten u strategiju razvoja turizma Međimurske županije i na koji se način provodi ako postoji. Intervju je namijenjen voditelju ureda Turističke zajednice Međimurske županije, a tu funkciju trenutno obnaša gospodin Rudi Grula. Drugi intervju namijenjen je gospođi Dijani Posavec, ravnateljici Centra dr. Rudolfa Steinera u Donjem Kraljevcu, u svrhu saznanja planova rada Centra na području cjeloživotne edukacije o biodinamičkoj ekološkoj proizvodnji hrane, prema učenju dr. Rudolfa Steinera, što bi rezultiralo razvojem turizma na području rođenja dr. Steinera i djelovanja Centra.

U svrhu istraživačkog rada provelo se i kvantitativno istraživanje distribucijom anketnog upitnika s ciljem istraživanja potencijalne potražnje i upoznatosti javnosti s imenom dr. Rudolf Steiner, ali i upoznatost njegovih sljedbenika s mjestom njegova rođenja.

Anketni upitnik sadržava 12 pitanja i preveden je na njemački, engleski i talijanski jezik. Distribucija anketnog upitnika provedena je na Facebook stranici i direktno na službene e-adrese 313 waldorfskih institucija u Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Italiji. Strukturiran je tako da se posebna pitanja odnose na ispitanike koji su posjetili Donji Kraljevec i rodnu kuću dr. Rudolfa Steinera te da se izjasne o uređenosti rodne kuće, Centra dr. Rudolfa Steinera, uređenosti mjesta, koliko su bili zadovoljni ponudom i je li potrebno nešto mijenjati ili dodati. Anketnim se upitnikom utvrdila zainteresiranost, odnosno potražnja za posjet Donjem Kraljevcu i sadržajima vezanim uz ime dr. Rudolfa Steinera.

5.1. Neposredno promatranje – Turistička ponuda Donjeg Kraljevca

1) Dani dr. Rudolfa Steinera i obilježavanje obljetnice rođenja dr. Rudolfa Steinera

Od 2010. godine, na početku lipnja, u Donjem Kraljevcu organiziraju se manifestacije pod nazivom „Dani dr. Rudolfa Steinera“. Tih dana održava se niz edukativnih predavanja i radionica preko kojih se svi sudionici mogu upoznati s teorijskim, ali i s aspektom biološko-dinamičke poljoprivrede. Osim toga, sudionici mogu prošetati kroz mjesto Donji Kraljevec te obići rodnu kuću dr. Rudolfa Steinera i Centar dr. Rudolfa Steinera.

U veljači svake godine, povodom rođenja dr. Rudolfa Steinera, organiziraju se



prigodni programi u sklopu kojih se održavaju biodinamički poljoprivredni tečajevi (Centar dr. Rudolfa Steinera Donji Kraljevec, 2016.).

2) Voćarski sajam

Od 2006. godine u Donjem Kraljevcu organizira se Voćarski sajam, koji je prerastao u tradiciju. Na tom području koncentrirano je najviše voćara.

Inicijator organizacije ovakve vrste sajma bio je tadašnji predsjednik organizacijskog odbora gospodin Anđelko Horvat ing. agr. koji je imao viziju da Donji Kraljevec postane mjesto učenja domaćih i stranih voćara.

Ovaj međunarodni voćarski sajam održava se svake godine u organizaciji Općine Donji Kraljevec, a pod pokroviteljstvom Ministarstva poljoprivrede, Hrvatske gospodarske komore i Međimurske županije te u suorganizaciji Poljoprivredne savjetodavne službe i Agronomskog fakulteta u Zagrebu. U okviru izložbeno-prodajnog dijela sajma predstavljaju se mnogobrojni izlagači.

Cilj organiziranja sajma je da se prikaže stanje voćarstva u Hrvatskoj te da se organizacijom izložbenog programa, stručnih predavanja i „okruglih stolova“ voćarima pruži mogućnost novih saznanja te usporedba iskustva u proizvodnji voća. Svaki „okrugli stol“ mjesto je gdje voćari mogu naučiti nove stvari, gdje mogu iznijeti svoja iskustva, čuti tuđa iskustva i usporediti se s drugima te stvoriti sebi što bolje preduvjete za što bolju, kvalitetniju i konkurentniju proizvodnju (Općina Donji Kraljevec, 2016.).

3) Speedway manifestacije

U Donjem Kraljevcu organiziraju se speedway utrke na stadionu „Milenium“. Stadion je izgrađen 2005. godine isključivo za organizaciju speedway utrka. Kapacitet stadiona je 5 000 sjedećih mjesta, a 2010. godine izgrađene su tribine na oba zavoja za 10 000 gledatelja.

Osim za vozače, stadion je prilagođen gledateljima te im pruža, osim uzbudljivih vožnji za vrijeme utrke, udobnost i osjećaj boravka u prirodi. U sklopu stadiona izgrađena je VIP dvorana koja je namijenjena organizaciji VIP domjenaka iza utrka, za sponzore, vozače i osoblje utrke. Dvorana je površine 700 četvornih metara s kuhinjom i barom, sobama za sastanke međunarodnog žirija, također prilagođena održavanju domjenaka, večera, proslava i slično. Speedway klub „Unia“ osnovan je 2004. godine na inicijativu Zvonimira Pavlica, trostrukog prvaka bivše Jugoslavije. Klub broji preko 100 članova (Speedway klub Unia, 2016).

4) Hotel Kralj

Hotel Kralj nalazi se na ulazu u Donji Kraljevec, djeluje u okviru poduzeća Tehnix d. o. o. iz Donjeg Kraljevca. Okružen je zelenom prirodom, uz izvor potoka Bistrec,

256

pruža jedinstven užitak prirode i daje gostima jedan poseban dašak donjeg dijela Međimurja koje je poznato kao najljepši „hrvatski cvjetnjak“.

Osim odmora, hotel pruža mogućnost organizacije poslovnih sastanaka, stručnih prezentacija, team buildinga, seminara i kongresa, osiguravajući pritom visoku kvalitetu usluge i smještaja. Imaju bogatu gastronomsku ponudu ekološki zdrave hrane i vlastiti vinski podrum. Poseban popust daju gostima nepušačima, obiteljima i grupama.

Hotel Kralj raspolaže s 50 ležajeva u 20 soba i apartmana. Gostima su na raspolaganju jednokrevetne, dvokrevetne i trokrevetne sobe koje prilagođavaju ovisno o njihovim željama. Gosti imaju mogućnost korištenja informatičke opreme, interneta, telefona, minibara i satelitske TV s 25 programa. Hotel koristi prirodnu ekološku ventilaciju te klimatizaciju cijelog objekta što čini boravak ugodnim tijekom cijele godine (Hotel Kralj, 2016).

5) Restoran i kavana „Stari krov“ Donji Kraljevec

Restoran je idealno mjesto za poslovne domjenke, obiteljske svečanosti i svaki drugi oblik proslava.

Uz ove veće ponuđače gastronomskih delicija, u Donjem Kraljevcu još postoji nekoliko vrsta ugostiteljskih objekata. Tako se tu još smjestilo nekoliko kafića, disko i noćni klub „Maraton“ te „Kraljevska slastičarna“ (Turistička zajednica Međimurske županije, 2016).

5.2. REZULTATI PROVEDENIH INTERVJUA

5.2.1. Voditelj ureda TZ Međimurske županije, Rudi Grula

U intervjuu s Rudijem Grulom, voditeljem ureda Turističke zajednice Međimurske županije, doznalo se da postoji Strategija ruralnog razvoja Međimurske županije gdje je uključen i turizam te Strateški marketing plan turizma Međimurske županije 2014-2020 i da je u fazi izrade Masterplan razvoja turizma Međimurske županije. Strateški marketing plan turizma MŽ uključuje Centar dr. Rudolfa Steinera te se navodi kao turistička atrakcija osnova. Strateški marketing plan turizma MŽ 2014-2020 aktivan je te se prema njemu odrađuju sve aktivnosti.

Hrvatska turistička zajednica, Ministarstvo turizma te Međimurska županija imaju mjere poticanja privatnog sektora za ulaganja u turizam. Grula navodi da Turistička zajednica Međimurske županije intenzivno radi na promociji destinacije u cjelini na domaćem i inozemnom tržištu te se to svakako odražava na povećanju turističkog prometa. Turističke zajednice mogu se osnovati prema Zakonu o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma.



5.2.2. Ravnateljica Centra dr. Rudolfa Steinera, mr. sc. Dijana Posavec

U razgovoru s ravnateljicom Centra dr. Rudolfa Steinera gospođom mr. sc. Dijanom Posavec saznajemo da su akcijski planovi za održivost Centra dr. Rudolfa Steinera usmjereni prema organizaciji održavanja i provođenja radionica i predavanja na temu biodinamičke proizvodnje ekološke i zdrave hrane te uvođenje Savjetodavne službe koja bi i mimo predavanja i radionica osobama davala potrebne informacije i savjete.

Ravnateljica Posavec navodi da su ciljevi Centra dr. Rudolfa Steinera da Donji Kraljevec postane centar biodinamičke proizvodnje hrane gdje će svi proizvođači, ali i oni koji samo žele saznati što i kakvu hranu jedu, dobiti sve potrebne informacije i biti educirani o takvoj vrsti ekološke i zdrave proizvodnje hrane preko Savjetodavne službe. Očekuje se da će s vremenom za takvu vrstu proizvodnje hrane u budućnosti biti zainteresirano sve više ljudi, upravo zbog prirodne i najzdravije proizvodnje jer je svakom čovjeku najbitnije zdravlje duha i tijela. A to se jedino može postići zdravom prehranom.

Sama činjenica da je dr. Rudolf Steiner rođen u Donjem Kraljevcu dovoljno je velik razlog za dolazak turista u ovo malo mjesto, ali potrebno je poraditi na dodatnim sadržajima koji bi se mogli ponuditi gostima, smatra ravnateljica Centra. Predavanja o biodinamičkoj proizvodnji i o dr. Rudolfu Steineru mogu samo unaprijediti turističku ponudu mjesta. Uz takva predavanja u Centru se organiziraju i razna druga događanja kao što su: pričanje bajki za djecu, umjetničke izložbe, glazbene i literarne večeri, okrugli stolovi, predavanja o waldorfskoj pedagogiji, antropozofiji i slično.

Predavanja o biodinamičkoj proizvodnji zdrave hrane sastoji se i od teorijskog dijela, a posebno je važan praktični dio jer je to i u skladu sa Steinerovim učenjem. Dr. Rudolf Steiner smatrao je, a to je danas znanstveno dokazano, da osoba zapamti 30 % od onoga što čuje, 40 % od onoga što vidi i 90 % od onoga što učini pokretom. Upravo zbog toga mi organiziramo različite radionice kao što su zakapanje rogova, proizvodnja i upotreba različitih pripravaka koji su potrebni za pravilan rast biljaka i uzgoj životinja na biodinamičkim gospodarstvima.

5.3. Rezultati anketnog upitnika

Anketni upitnik distribuiran je na 313 službene adrese waldorfskih ustanova u Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Italiji te na Facebook stranicu. Prikupljeno je 309 ispunjenih anketnih upitnika. Ispitanici se dijele na one koji su posjetili rodno mjesto dr. Rudolfa Steinera i na one koji nisu.

258

Grafikon 1: Broj ispitanika koji su posjetili Donji Kraljevec

Izvor: Vlastita obrada autora

Od 309 ispitanika samo ih je 79 (25,6 %) bilo u Donjem Kraljevcu, odnosno posjetilo rodno mjesto dr. Rudolfa Steinera. Udio ispitanika koji su posjetili Steinerovu rodnu kuću (79 ispitanika) izjasnili su se za sljedeće, vidljivo iz grafikona 2.

Grafikon 2: Ocjena posjetitelja rodne kuće dr. Rudolfa Steinera


5 ispitanika (6,3%) izjasnilo se da im se ne sviđa, 52 (65,8 %) srednje sviđa i 22 (27,8 %) izuzetno sviđa uređenost rodne kuće dr. Rudolfa Steinera.

25,60%

74,40%Da Ne

5( 6,3%)

52 (65,8%)

22 (27,8%)

0

10

20

30

40

50

60

1 2 3ne sviđa mi se izuzetno mi se sviđa



Grafikon 3: Ocjena posjetitelja o uređenosti Centra dr. Rudolfa Steinera


3 ispitanika (3,8 %) izjasnilo se da im se ne sviđa, 41 (51.9 %) da im se srednje sviđa 35 (44,3 %) da im se izuzetno sviđa uređenost Centra dr. Rudolfa Steinera.

Grafikon 4: Ocjena posjetitelja o uređenosti mjesta Doji Kraljevec


9 ispitanika (11,4 %) izjasnilo se da im se ne sviđa, 45 (57 %) da im se umjereno sviđa i 25 ( 31,6 %) da im se izuzetno sviđa uređenost mjesta Doji Kraljevec.

3 (3,8%)

41 (51,9%)

35 (44,3%)

0

10

20

30

40

50


9 (11,4%)

45 (57%)

25 (31,6%)

0

10

20

30

40

50


260

Grafikon 5: Ocjena zadovoljstva ponudom u Donjem Kraljevcu


Ocjenu 1 dala su 3 ispitanika (3,8 %), ocjenu 2 dalo je 10 ispitanika (12,7 %), ocjenu 3 dalo je 30 ispitanika (38 %), ocjenu 4 dala su 23 ispitanika (29,1 % ) i ocjenu 5 dalo je 13 ispitanika (16,5%).

Grafikon 6: Promjene koje bi bilo potrebno uvesti u Donjem Kraljevcu


58 ispitanika (73,4 %) smatra da treba dodati nove sadržaje koji bi upotpunili posjet Donjem Kraljevcu, 24 (30,4 %) smatra da treba bolje urediti rodnu kuću dr. Rudolfa Steinera, 10 (12,7 %) smatra da ne treba, da je sve dobro i 2 (2,5 %) su se opredijelili za ostalo.

Na sljedeća pitanja su se izjasnili ispitanici koji su posjetili, kao i oni koji nisu posjetili rodno mjesto dr. Rudolfa Steinera, 309 ispitanika.

3 (3,38%)

10 (12,7%)

30 (38%)

23 (29,1%)

13 (16,5%)

0

5

10

15

20

25

30

35

1 2 3 4 5

10 (12,7%)

24 (30,4%)

58 (73,4%)

0 10 20 30 40 50 60 70

Ne, sve je d...

Da, treba bol...

Da, treba do...



Grafikon 7: Je li rodno mjesto dr. Rudolfa Steinera dovoljno predstavljeno široj javnosti?


8 ispitanika (2,6 %) smatra da je rodno mjesto dr. Rudolfa Steinera dovoljno predstavljeno široj javnosti, a 301 ispitanik (97,4 %) smatra da nije dovoljno predstavljeno široj javnosti.

Grafikon 8: Zainteresiranost ispitanika za organizirani posjet rodnoj kući dr. Rudolfa Steinera


2,60%

97,40%

Da Ne

86,70%

13,30%

Da Ne

262

87,10%

12,90%

Da Ne

88,70%

11,30%

Da Ne

268 ispitanika (86,7 %) zainteresirano je, dok svega 41 (13,3 %) ne zanima organizirani posjet rodnoj kući dr. Rudolfa Steinera.

Grafikon 9: Stav ispitanika o zainteresiranosti za organizirani posjet Centru dr. Rudolfa Steinera


274 ispitanika (88,7 %) zainteresirano je, a njih 35 (11,3 %) nije zainteresirano za organizirani posjet Centru dr. Rudolfa Steinera.

Grafikon 10: Zainteresiranost ispitanika za organizirani posjet poljoprivrednom gospodarstvu biodinamičke proizvodnje hrane




95,80%

4,20%

Da Ne

68,60%

31,40%

Da Ne

269 ispitanika (87,1 %) zainteresirano je, a njih 40 (12,9 %) nije zainteresirano za organizirani posjet poljoprivrednom gospodarstvu biodinamičke proizvodnje hrane.

Grafikon 11: Zainteresiranost ispitanika za konzumiranje hrane u restoranu koji poslužuje jela pripremljena na biodinamički način prema učenju dr. Steinera


296 ispitanika (95,8 %) izjasnilo se da ih zanima, a njih 13 (4,2 %) da ih ne zanima konzumiranje hrane u restoranu koji poslužuje jela pripremljena na biodinamički način prema učenju dr. Steinera.

Grafikon 12: Zainteresiranost ispitanika za sudjelovanje na predavanjima, seminarima i konferencijama na temu s pojedinih područja djelovanja dr. Rudolfa Steinera, uz mogućnost sudjelovanja, prezentiranja ili predstavljanja sebe, svog rada ili svoje organizacije u kojoj rade, koju vode ili zastupaju


264

212 ispitanika (68,6 %) izjasnilo se da ih zanima, a njih 97 (31,4 %) da ih ne zanima sudjelovanju na predavanjima, seminarima i konferencijama na temu s pojedinih područja djelovanja dr. Rudolfa Steinera, uz mogućnost sudjelovanja, prezentiranja ili predstavljanja sebe, svog rada ili svoje organizacije u kojoj rade, koju vode ili zastupaju.

6. ZAKLJUČAK

Uz svoj velik opus djela, proučavanja i učenja koje je dr. Rudolf Steiner radio tijekom svoga života, nepobitna je činjenica da je rođen u mjestu Donji Kraljevec i da temeljem toga ima značajan turistički potencijal za turistički razvoj mjesta Donji Kraljevec.

Iz rezultata istraživanja možemo zaključiti da Donji Kraljevec ima predispozicije, mogućnosti i potencijal za ozbiljniji razvoj turističke destinacije, prvenstveno na temelju društvenog doprinosa dr. Rudolfa Steinera, a posebno njegove biodinamičke ekološke proizvodnje zdrave hrane.

Intervjuima je dokazano da postoji velik interes za razvoj ovoga selektivnog oblika turizma od službenih institucija, a iz prikupljenih odgovora anketnih upitnika može se zaključiti da postoji potencijalna potražnja budućih korisnika ovakve vrste ponude, budućih posjetitelja i turista.

Budući da je turizam takva vrsta djelatnosti koja je direktno i indirektno povezana sa svim drugim djelatnostima, a najuže s poljoprivredom, ponudom hrane i pića, preporuka je postići sinergiju od turizma i biodinamičke proizvodnje zdrave hrane na području rođenja dr. Rudolfa Steinera koji ju je osmislio.

Istraživanjem je dokazano da postoji velika potražnja za ovakvom vrstom turizma. Iako je općina Donji Kraljevec relativno razvijena, općina u Međimurskoj županiji, turistička ponuda još uvijek nije dovoljno raznolika da bi se uskladila s turističkom potražnjom.

Za izgradnju Centra dr. Rudolfa Steinera Donji Kraljevec može se reći da je to početak razvoja općine Donji Kraljevec i u turističkom smislu. Cjeloživotno učenje, edukacije i radionice na temu biodinamičke proizvodnje zdrave hrane glavni su razlozi posjeta Donjem Kraljevcu, što potiče razvoj poduzetništva na području turizma, a samim time i razvoj turističke destinacije.

Potrebno je educirati stanovništvo iz područja biodinamičke proizvodnje hrane, turizma i ugostiteljstva, kao i poticati privatno poduzetništvo. Potrebna je izgradnja obiteljskih poljoprivrednih biodinamičkih gospodarstava koji bi se bavili i turizmom, potrebno je izgraditi kamp, hotel ili pansion gdje bi se uz ponudu smještaja nudili hrana i piće koji bi bili proizvedeni upravo na biodinamički način učenja samog Steinera. Potrebno je organizirati Turističku zajednicu općine Donji Kraljevec, a i promoviranje općine uz selektivni destinacijski menadžment također bi morao bitno pridonijeti prepoznatljivosti Donjeg Kraljevca kao turističke destinacije, vezano uz lik i djelo dr. Rudolfa Steinera.



Za daljnji razvoj turizma na ovom području neophodni su stručni i obrazovani kadrovi. Jedino oni mogu odigrati ključnu ulogu za daljnji održiv razvoj poduzetništva u turizmu u Donjem Kraljevcu.

266

LIFE LONG LEARNING ACCORDING TO PRINCIPLES OF DR. RUDOLF STEINEER AS A FUNCTION OF DEVELOPMENT OF

ENTREPRENEURSHIP IN TOURISM

Marina Gregorić, PhD, senior lecturer, University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski, Selska cesta 119, 10000

Zagreb, CroatiaTelephone: +385 99 4040164, fax. +385 1 4002 302, e-mail: [email protected]

Zvonka Lukša, student, Međimurje polytechnic in ČakovecBana Josipa Jelačića 22a, 40000 Čakovec, Croatia

Telephone: +385 95 547 57 38, fax:+385 40 633 688, e-mail: [email protected]

ABSTRACT

Dr. Rudolf Steiner (1861st to 1925th) was a major figure of the past century, and he left behind a considerable scope of scientifically anthroposophic work of very broad spectrum. He was born in Donji Kraljevec, located in Medjimurje in Croatia. He was a philosopher, educator, writer, and founder of anthroposophy. He dealt with many fields of human activity such as education through Waldorf education, biodynamic agriculture, performing arts through eurhythmics, fine arts, sculpture, painting, architecture and medicine. He found also the methods of health pedagogy, anthroposophic medicine, design of speech and organic architecture. The aim of this research paper is to prove how the principles of dr. Rudolf Steiner's phylosophy can be seen as lifelong learning and can lead to development of entrepreneurship in tourism which is very desirable, because sustainable development of entrepreneurship in the sphere of tourism in the municipality of Donji Kraljevec can only bring multiple benefits to the local population, and the wider community . Tourist destination represents the reason for travel while tourism goods generate sequentially tourism spending. This research paper utiliezed primary and secondary data sources. From secondary data sources authors determined the definitions of the necessary concepts of Dr. Steiner's teaching and phylosophy. Authors applied qualitative method of primary research to come up with the necessary data on which to make conclusions and appropriate decisions for the future development of tourism businesses, and thus the development of tourist destinations. Qualitative method was applied by conducting interviews with Head of Office Tourist Board of Međimurje County and director of Center dr. Rudolf Steiner in Gorican. Other methods used in this reserach paper are quantitative method, analyzis and observation method. Quantitative method was applied through distribution survey which was placed on the pages of Facebook and sent to the official address of 313 Waldorf institutions in Croatia, Germany, Austria, Switzerland and Italy. Responses received were 306. Collected data were analyzed and interpreted. Findings indicate that lifelong learning and a variety of workshops on Waldorf pedagogy and biodynamic food production can be



a solid foundation for the development of tourism businesses in the area of the birth of dr. Rudolf Steiner.

Keywords: dr. Rudolf Steiner; entrepreneurship; lifelong learning; Municipality Donji Kraljevec; tourism; tourist destination

268

LITERATURA

1. Anić, V. i Goldstein, I. (1999). Rječnik stranih riječi. Zagreb: Novi Liber.

2. Bakota, R. (2007). Rudolf Steiner. Zagreb: Sipar.

3. Centar dr. Rudolfa Steinera. Centar dr. Rudolfa Steinera Donji Kraljevec. Preuzeto s http://centar-rudolf-steiner.com/wp/?page_id=248/ (03.02.2016.)

4. Dani dr. Rudolfa Steinera. Centar dr. Rudolfa Steinera Donji Kraljevec. Preuzeto s http://centar-rudolf-steiner.com/wp/?p=884/(04.02.2016.)

5. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. Preuzeto s http://www.dzs.hr (25.01.2016.)

6. Magaš, D. (2003). Management turističke organizacije i destinacije. Opatija: Fakultet za turistički i hotelski menadžment.

7. O Hotelu: smještaj. Hotel Kralj. Preuzeto s http://www.hotelkralj.com.hr/o-hotelu/smještaj/hotel-kralj.aspx (05.02.2016.)

8. Restoran i kavana Stari krov Donji Kraljevec. Turistička zajednica Međimurske županije. Preuzeto s http://tzm.hr/article.php?g=26/ (05.02.2016.)

9. Rodna kuća dr. Rudolfa Steinera. Centar dr. Rudolfa Steinera. Preuzeto s http://centar-rudolf-steiner.com/wp/?page_id=244/ (02.02.2016.)

10. Rudolf Steiner. Institut za waldorfsku pedagogiju. Preuzeto s http://www.iwp.hr/steiner.html/ (29.01.2016.)

11. Stadion Milenium. Speedway klub Unia. Preuzeto s http://www.speedway-unia/stadion-milenium.hr/ (04.02.2016.)

12. Voćarski sajam. Općina Donji Kraljevec. Preuzeto s http://donjikraljevec.hr/vocarski-sajam/ (04.02.2016.)

13. Waldorf world list. Prijatelji waldorfske pedagogije. Preuzeto s http://www.freunde-waldorf.de/en/waldorf-worldwide/waldorf-education/waldorf-world-list.html/ (29.01.2016.)



ANALIZA UTJECAJA DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI NA ODRŽIVI RAZVOJ ODABRANOG PODUZEĆA

Jasna Sedlaček, struč. spec. oec., dm-drogerie markt d.o.o.Kovinska 5 a, 10090 Zagreb, Hrvatska

Telefon: +385 99 696 53 70, e-mail: [email protected]

dr. sc. Ivica Katavić, prof. v. š., Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Selska cesta 119, 10110 Zagreb, Hrvatska

Telefon: + 385 99 369 55 85, e-mail: [email protected]

SAŽETAK

Dionici poslovanja sve više vrše pritisak na poduzeća da podignu razinu društvene odgovornosti po pitanju ljudskih prava, tržišnog natjecanja, etike i zaštite okoliša. Poduzeće dm-drogerie markt d. o. o., iako poznato po svom društveno odgovornom poslovanju, nije pošteđeno tih pritisaka. Problem istraživanja je nepostojanje empirijskih dokaza povezanosti između društvene odgovornosti i održivog razvoja u predmetnom poduzeću. Cilj je ovog rada utvrditi utječe li društveno odgovorno poslovanje na održivi razvoj poduzeća i kako koristiti društvenu odgovornost za održivi razvoj poduzeća. U svrhu ostvarenja navedenog cilja koristile su se sekundarna (analiza sadržaja relevantne dokumentacije poduzeća te relevantna znanstvena i stručna literatura) i primarna istraživanja (analiza istraživanja koje je proveo portal MojPosao na uzorku od 330 zaposlenika [N=330] i polustrukturirani intervjui sa šest menadžera [N=6] u odabranom poduzeću). Rezultati rada upućuju na zaključak da društveno odgovorno poslovanje dm-drogerie markt d. o .o. utječe na održivi razvoj poduzeća. Korektnim odnosom prema unutarnjim (zaposlenici i menadžment) te vanjskim dionicima (kupci, dobavljači i lokalna zajednica, zaštita okoliša), dm-drogerie markt gradi održive međusobne odnose. Tako dm-drogerie markt pokreće promjene u svom okruženju, utječe na svijest zaposlenika, kupaca i partnera u njihovom odnosu prema okolišu i socijalnoj svijesti te osigurava održivi razvoj.

Ključne riječi: društvena odgovornost poduzeća; dionici; održivi razvoj


270

1. UVOD

Pojam održivog razvoja usko je vezan uz društveno odgovorno poslovanje jer promicanje odgovorne prakse u gospodarstvu i društvu olakšava ostvarenje društvenoga, gospodarskog i ekološki održivog razvoja. Društvena je odgovornost koncept prema kojem društva dobrovoljno integriraju brigu o društvenim pitanjima i zaštiti okoliša u svoje poslovne aktivnosti i odnose prema dionicima poslovanja (Ćorić, 2010/2011). Ostvaruje se pomoću odnosa s dionicima poslovanja: vlasnicima, zaposlenicima, kupcima, dobavljačima, partnerima, konkurentima, lokalnim zajednicama, nevladinim udrugama i državnim tijelima. Vodeći brigu o svakom dioniku poslovanja, poduzeće doprinosi društveno odgovornom ponašanju te tako doprinosi održivom razvoju poduzeća i gospodarstva.

Održivi je razvoj održavanje ravnoteže između uporabe, štednje i obnavljanja svih naših resursa te razumijevanje da će i generacije koje dolaze uvelike ovisiti o našem današnjem djelovanju. Drugim riječima, održivi je razvoj proces promjena u kojem su iskorištavanje resursa, orijentacija tehničkog razvoja, smjer ulaganja i institucionalne promjene (promjene u političkom, obrazovnom, pravnom, financijskom sustavu) u međusobnom skladu i omogućavaju ispunjavanje potreba i očekivanja sadašnjih i budućih naraštaja. Odgovornost poduzeća usko je povezana s principima održivog razvoja jer predlaže donošenje odluka, ne samo na temelju ekonomskih i financijskih čimbenika, već i na temelju društvenih i okolišnih posljedica svojih aktivnosti.

Poduzeće na kojem se vrši istraživanje u Hrvatskoj je dm – drogerie markt d. o. o. U javnosti je poznato kao poduzeće koje vodi brigu o dionicima poslovanja. Poduzeće dm – drogerie markt tako nameće nove standarde društveno odgovornog poslovanja. Ono koristi društveno odgovornu dimenziju za održivi razvoj i konkurentsku prednost. Iako odabrano poduzeće ima definiranu politiku društveno odgovornog poslovanja, još uvijek ne postoje empirijski dokazi povezanosti između društvene odgovornosti i održivog razvoja u predmetnom poduzeću. Pitanje na koje se traži odgovor u ovom radu je: Kako koristiti društveno odgovorno poslovanje za održivi razvoj poduzeća? Odgovor na navedeno pitanje značajno bi utjecao na strateške donositelje odluka da društvenu odgovornost ugrade u korporativne strategije. Predmet je istraživanja društvena odgovornost poduzeća.

Glavni cilj istraživanja bio je utvrditi utječe li društveno odgovorno poslovanje na održivi razvoj odabranog poduzeća i kako koristiti društvenu odgovornost za održivi razvoj odabranog poduzeća. Posebni ciljevi bili su: (a) istražiti postojanje povezanosti između društveno odgovornog poslovanja i održivog razvoja, (b) utvrditi kako aktivnosti društveno odgovornog poslovanja mogu doprinijeti održivom razvoju poduzeća i (c) utvrditi kako aktivnosti društveno odgovornog poslovanja mogu doprinijeti održivom razvoju poduzeća.

U svrhu ostvarenja definiranih posebnih ciljeva, fokus rada bit će orijentiran na sljedeća istraživačka pitanja:

IP 1. Koje aktivnosti društveno odgovornog poslovanja koristi poduzeće na tržištu Republike Hrvatske?

Sedlaček, J., Katavić, I.: Analiza utjecaja društvene odgovornosti na održivi razvoj odabranog poduzeća


IP 2. Postoji li povezanost između društveno odgovornog poslovanja i održivog razvoja u odabranom poduzeću?

IP 3. Kako koristiti društveno odgovorno poslovanje kako bi ono doprinijelo održivom razvoju poduzeća?

2. TEORIJSKI OKVIR ISTRAŽIVANJA

U ovom poglavlju pojašnjeni su pojam društvene odgovornosti, kako ono utječe na konkurentsku prednost te izazovi prilikom provođenja DOP-a. Objašnjen je i pojam održivog razvoja. Također, analizirano je utječe li društvena odgovornost na održivi razvoj poduzeća. Ideja je ovog poglavlja identificirati ključne podatke koji su drugi autori napisali o predmetnoj temi.

2.1. Definiranje društvene odgovornosti

Društvena odgovornost poduzeća proces je u kojem poduzeća prihvaćaju odgovornost prema društvenoj i prirodnoj okolini kao dio vlastite strategije i identiteta, uključuju je u vlastite poslovne procese te redovito izvještavaju javnost o ekonomskim, društvenim i ekološkim posljedicama svog djelovanja. Tablica 2.1. sumira različite akademske definicije društveno odgovornog poduzeća.

Tablica 2.1. Akademske definicije društveno odgovornog poslovanja

Autor Definicije društvene odgovornosti

Bowen (1953) Korporativna društvena odgovornost je obveza poslovnih ljudi tražiti one poslovne politike, donositi one odluke ili slijediti ona područja djelovanja koja su poželjna u smislu ciljeva i vrijednosti našeg društva.

Frederick (1960) Društvena odgovornost u konačnici podrazumijeva javni stav prema ekonomskim i ljudskim resursima društva te spremnost da se ta sredstva koriste za široke društvene svrhe, a ne samo za usko ograničene interese privatnih osoba i poduzeća.

Friedman (1962) Samo je jedna društvena odgovornost poslovanja – koristiti resurse i sudjelovati u aktivnostima čiji je cilj povećati dobit, tako dugo dok ona ostaje unutar pravila igre, tj. bavi se po pravilima tržišnog natjecanja.

Davis and Blomstrom (1966)

Društvena odgovornost odnosi se na obvezu osobe da uzme u obzir učinke svojih odluka i postupaka na cijeli društveni sustav.

272

Sethi (1975) Društvena odgovornost podrazumijeva dovođenje ponašanja poduzeća do razine gdje je podudarna s prevladavajućim društvenim normama, vrijednostima i očekivanjima izvedbe.

Carroll (1979) Društvena odgovornost poslovanja obuhvaća ekonomska, pravna, etička i diskrecijska očekivanja društva od organizacija u određenom vremenu.

Jones (1980) Društveno odgovorno poslovanje je ideja da korporacije imaju obvezu prema konstitutivnih skupina u društvu, a ne samo prema dioničarima, prema zakonu i ugovorima sindikata.

Wood (1991) Osnovna ideja društvene odgovornosti je da se poslovanje i društvo isprepliću, a ne da su zasebni entiteti.

Baker (2003) Društveno odgovorno poslovanje je o tome kako poduzeća upravljaju poslovnim procesima za ukupni pozitivan utjecaj na društvo.

Certo (2009) Korporacijska društvena odgovornost je obveza uprave da poduzme mjere zaštite, unapređenja dobiti i društva kao cjeline i interese organizacije. To znači da menadžer mora težiti postizanju organizacijskih ali i društvenih ciljeva

2.2. Društveno odgovorno poslovanje i konkurentska prednost

Društveno odgovorno poslovanje jedna je od najvažnijih tema u korporativnom svijetu, ali nije središnje pitanje korporativnih strategija. Jedan od razloga je nedostatak razumijevanja kako društveno odgovorno poslovanje utječe na konkurentsku prednost. Dok vanjski korporativni dionici očekuju od menadžera integraciju gospodarskih i socijalnih ciljeva u korporativne strategije i praksu, istraživanja pokazuju značajan jaz u razumijevanju na koji se način dobrovoljne i strateške društveno odgovorne inicijative mogu koristiti da bi se postigla konkurentska prednost. Unatoč tome što su mnoge studije pokušale istražiti povezanost društveno odgovornog poslovanja i financijskih performansi poduzeća, empirijska istraživanja pokazuju da financijske performanse poduzeća ne znače nužno i konkurentsku prednost (Katavić, 2013).

Društveno odgovorno poslovanje glavni je pokretač suradnje između: a) poduzeća i primarnih dionika (zaposlenici, kupci, dobavljači i kreditori) i b) poduzeća i sekundarnih dionika (lokalna zajednica, državna tijela i nevladine organizacije). Freeman (1970) definira dionike poslovanja kao grupe ili pojedince (interesne skupine), koji mogu utjecati ili su pod utjecajem organizacijskih strateških odluka. Stoga ignoriranje interesa dionika, posebno društvenih aktera kao što su lokalna zajednica i aktivisti zaštite okoliša, može prouzročiti negativne ekonomske i društvene posljedice za poduzeća (Katavić, 2013).



Konkurentska je prednost sposobnost korporativnih donositelja odluka da poboljšaju i održe konkurentsku poziciju poduzeća u poslovnom okruženju, ekonomskim i društvenim doprinosom korporativnim dionicima (Katavić, 2013). Razvoj konkurentske prednosti korištenjem društveno odgovornog poslovanja važno je iz sljedećih razloga:

• Razumijevanje utjecaja društveno odgovornog poslovanja na ekonomske performanse poduzeća, pomaže korporativnim donositeljima odluka da poboljšaju poslovne odnose s korporativnim dionicima.

• Promjena generalnog stava prema društvenom odgovornom poslovanju, od filantropijskog (dobrotvornog) do strateškog pristupa, vodi do konkurentske prednosti. U prilog tome ide i činjenica da svaki drugi poslovni subjekt povećava iznos proračuna za doprinos lokalnoj zajednici, od početka recesije 2007. godine.

• Integriranje interesa primarnih dionika u korporativne strategije i praksu, značajno utječe na društvo i doprinosi izgradnji reputacije poduzeća. Poduzeća (posebno velika) mogu doprinositi društvu na tri ključna načina: a) održivi ekološki razvoj (zaštita prirodnog sustava), b) ekonomski razvoj (plaćanje poreza) i c) društveni razvoj (kako novi proizvod/usluga, npr. Facebook, utječe na naše živote) – čime utječu na poboljšanje životnog standarda i pozitivnu reputaciju poduzeća (Katavić, 2013).

Katavić prema Stephensonu (2009) tvrdi da društveno odgovorno poslovanje vodi konkurentskoj prednosti ako poduzeća imaju sposobnost integrirati: a) jedinstvene vrijednosti kupca (kvaliteta, trajnost, postkupovne usluge i funkcionalnost) u proizvode i usluge koje konkurenti ne mogu osigurati; b) načela poslovne etike u procese donošenja strateških odluka (načelo pravednosti, načelo solidarnosti i načelo supsidijarnosti ili podređenosti) i c) varijable korporativnog upravljanja (održivi razvoj, odgovornost i transparentnost). Navedeni argumenti sugeriraju da razvoj konkurentske prednosti zahtijeva od korporativnih donositelja odluka optimizaciju unutarnjih poslovnih procesa, optimalno korištenje korporativnih resursa i uključivanje korporativnih dionika u procese donošenja strateških odluka (Katavić, 2013).

Iako relevantna literatura na ovu temu pokazuje ograničenja u razumijevanju kako društveno odgovorno poslovanje utječe na konkurentsku prednost poduzeća, ono je realna strateška opcija za razvoj konkurentske prednosti. Kako bi se ta opcija provela u praksi, korporativni donositelji odluka trebaju optimizirati unutarnje poslovne procese: a) izgradnjom kulture kreiranja znanja na temelju etičke i društvene odgovornosti; b) promoviranjem i transformiranjem znanja korporativnim dionicima i c) integriranjem društvene odgovornosti poduzeća u korporativne strategije. Proaktivni pristup integriranju ekonomskih i društvenih ciljeva poduzeća kroz društvenu odgovornost poduzeća i sposobnost upravljanja korporativnim resursima, temelji su za razvoj konkurentske prednosti (Katavić, 2013).

274

2.3. Definiranje održivog razvoja

Koncepcija održivosti ili održivi razvoj jedna je od osnovnih koncepcija ekonomije prirodnih resursa i životne sredine. Održivi je razvoj centar dugoročne perspektive opstanka i napretka čovječanstva. Javlja se i kao suštinski preduvjet i kao krajnji cilj učinkovite organizacije brojnih ljudskih aktivnosti na Zemlji. Sam pojam održivost nije nov. Njegovi se korijeni nalaze u djelima klasične ekonomske znanosti, u ranim pokušajima odgovora na pitanje kakva je perspektiva razvoja ljudskog društva.

„Održivi razvoj poduzeća je razvojni koncept poduzeća pri kojem svaki pojedinac pokušava zadovoljiti svoje potrebe tako da ne kompromitira zadovoljavanje potreba budućih generacija. Razvitak zajednice je održiv ako se unapređuje kakvoća življenja, a njeni nositelji pri tom ne prelaze granice obnovljivosti prirodnih dobara, ne opterećuju prostor i ne iskorištavaju prirodne resurse iznad njihovog prihvatnog kapaciteta“ (Ekonomski leksikon, 1995).

Mato Grgić i Vlatka Bilas održivi razvoj definiraju kao održavanje osjetljive ravnoteže između ljudske potrebe za poboljšanjem životnog standarda i ostvarivanja boljitka s jedne strane i očuvanja prirodnih resursa i ekosustava o kojima ovisimo mi i buduće generacije, s druge strane (Grgić, Bilas, 2008). Održivi razvoj podrazumijeva:

• usuglašenu uporabu resursa

• usuglašeno investiranje

• usuglašen tehnički razvoj

• usuglašene institucionalne promjene.

Da bi razvoj bio održiv, poduzeće mora integrirati skrb o okolišu, gospodarskom razvoju i dobrobiti svih ljudi – ne samo postojećih generacija već i onih koje dolaze. Nidžara Osmanagić (2010) navodi tri temeljna elementa održivog razvoja: ekonomski (zadovoljavanje osnovnih potreba), ekološki (zaštitu i optimalno korištenje resursa) i socijalni (pozitivan učinak u zajednici). Herceg (2013) u knjizi Okoliš i održivi razvoj tvrdi da ekonomski održiv razvoj pretpostavlja ostvarivanje gospodarskog rasta i učinkovitosti. Cilj održivog razvoja treba se temeljiti na gospodarskoj učinkovitosti, socijalnom napretku i odgovornosti prema okolišu. Načelo okolišne održivosti osigurava razvoj usklađen sa zahtjevom održavanja vitalnih okolišnih procesa, biološke raznovrsnosti i bioloških resursa. Načelo socijalne i kulturne održivosti osigurava razvoj usklađen s kulturnim i tradicionalnim vrijednostima ljudskih zajednica i pridonosi jačanju njihova identiteta. Načelo gospodarske održivosti osigurava gospodarski djelotvoran razvoj koji resursima upravlja na način koji jamči njihovo jednako korištenje budućim naraštajima (Herceg, 2013).

2.4. Utjecaj društveno odgovornog poslovanja na održivi razvoj

Poduzeća koja su prihvatila i adekvatno implementirala načelo društvene odgovornosti očekuju brojne koristi. Prema istraživanju jedne od vodećih neprofitnih organizacija u svijetu Business for Social Responsibility, najznačajniji doprinosi koje



prihvaćanje koncepcije društvene odgovornosti donosi poduzeću jesu: povećanje prodaje i udjela na tržištu, jačanje pozicije brenda, jačanje korporativnog imidža i utjecaja, jačanje sposobnosti za privlačenje, motiviranje i zadržavanje zaposlenika, smanjenje troškova poslovanja i povećanje privlačnosti za investitore i financijske analitičare. Poduzeća aktivnostima usmjerenima na boljitak zajednice, poput donacija svim vidovima umjetnosti i sporta ili pomoći najugroženijima, izravno utječu na život u zajednici u kojoj djeluju. Nadalje, poduzeća aktivnostima usmjerenima na zaštitu okoliša također pridonose boljitku zajednice, kao i društvu u cjelini (Nidžara Osmanagić, 2010). Društvena odgovornost poduzeća smatra se temeljnim elementom održivosti. Poduzeća mogu pridonijeti postizanju održivog razvoja upravljajući tako da ojačaju svoj ekonomski rast, kao i konkurentsku prednost, istodobno osiguravajući zaštitu okoliša te promovirajući i provodeći socijalnu odgovornost (Nidžara Osmanagić, 2010).


Fokus je ovog poglavlja identifikacija metoda prikupljanja i analize podataka i informacija, populacije iz koje je uzet uzorak ispitanika. Za potrebe ovog rada koristile su se sekundarna i primarna istraživanja. Sekundarna istraživanja fokusirala su se na analizu sadržaja relevantne dokumentacije poduzeća te relevantna znanstvena i stručna literatura. Primarno istraživanje temeljilo se na analizi istraživanja koje je proveo portal MojPosao na uzorku od 330 zaposlenika (N=330) poduzeća. Svrha navedene analize je identificirati postojeće stanje društveno odgovornih aktivnosti. Nadalje, u svrhu istraživanja povezanosti društveno odgovornog poslovanja i održivog razvoja te kako društveno odgovorno poslovanje doprinosi održivom razvoju, provedeni su polustrukturirani intervjui sa šest ispitanika (N=6) u odabranom poduzeću. Navedeni su ispitanici menadžeri u odabranom poduzeću. Prikupljeni podaci analizirali su se kodiranjem (open coding scheme), tj. bilježili (kodirali) su se svi podaci koji su relevantni istraživačkim pitanjima. Svrha je kodiranja reducirati prikupljene materijale i informacije te organiziranje podataka za daljnju obradu.


U ovom poglavlju prikazani su rezultati istraživanja prema dolje navedenim istraživačkim pitanjima.




276

4.1. Rezultati istraživanja


Odnos prema zaposlenicima

Prema istraživanju o najboljim poslodavcima koje svake godine provodi portal MojPosao poduzeće dm-drogerie markt proglašeno je 5 puta poslodavcem prvog izbora, a 3 puta osvojilo je 2. mjesto. Na intervjuu su menadžeri naveli sljedeće pogodnosti zaposlenika dm-drogerie markt: božićnica i regres za godišnji odmor, dvostruki bodovi na dm-ovoj kartici Svijeta prednosti, teambuilding, seminari, učenje njemačkog jezika, osiguranje prikladne odjeće i obuće gdje je to potrebno, pomoć pri smrti užeg člana obitelji, nagrađivanje za rođendane, za određeni broj godina provedenih u poduzeću, za dobivanje prinove, sistematski i stomatološki pregledi, značajni popusti pri pregledu u ugovorenim poliklinikama, subvencionirana prehrana za zaposlene u centrali i distributivnom centru, pokloni proizvoda dm marke, poklon djeci zaposlenih za sv. Nikolu, Božić i Uskrs, školarine za djecu preminulih djelatnika, informatičke edukacije, edukacije o jezičnoj kulturi, službeni automobili za menadžere, mobiteli i laptopi, fleksibilno radno vrijeme i moguć rad od kuće, rotacijom posla omogućena je edukacija i mogućnost usavršavanja, sudjelovanje u radnim grupama, interno napredovanje, upitnik o zadovoljstvu zaposlenika (svake 3 godine), razgovori o potencijalu i međusobnim odnosima zaposlenika, kutija za prijedloge, dm Vodilja kao motivacija, besplatna konzumacija sokova, čaja, kave i voća u centrali, povoljniji uvjeti za kredite djelatnicima, Božićna večera, Obiteljski dan, maškare, humanitarna pomoć djelatnicima kojima je pomoć potrebna, volontiranje.

Odnos prema kupcima

Vanjske institucije analiziraju proizvode robne marke dm-a, a robne marke ostalih dobavljača također imaju potrebne certifikate koji svjedoče njihovoj kvaliteti. Ako se otkrije da neki proizvod ima neki nedostatak, odmah se povlači s polica, a ako postoji opasnost za zdravlje o tome se izvještava javnost (Sedlaček, 2012). Odnos prema kupcima kontinuirano se unapređuje u uporabu multimedija kao što su telefonska info linija, e-mail i Facebook, rješavanje reklamacija u back-officeu. Službeno je propisano u smjernicama poduzeća da se na pisane upite kupaca odgovara u roku 8 dana. Postoji i knjiga dojmova u kojoj kupci i partneri mogu ostaviti osvrt na suradnju s dm-om.

Zaposlenici koji dolaze u izravnu komunikaciju s kupcima obučeni su za komunikaciju s njima. Prodavače se educira kako komunicirati s kupcem, educira ih se o asortimanu. Vanjske institucije ispituju kupce o cjelokupnom zadovoljstvu kupovinom u dm-u, zadovoljstvu ambijentom i pruženom uslugom, zadovoljstvu ponašanja zaposlenika i sl. Također, dm se koristi i metodom tajnog kupca, gdje tajni kupac ocjenjuje zadovoljstvo pruženom uslugom u dm-u i ljubaznost prodavača te njegovo poznavanje asortimana. Poznavanje asortimana također se provjerava u Profi kvizu.



Konceptom „Trajno dobra cijena“ dm-drogerie markt snizio je cijene 2500 dobro prodavanih proizvoda te tako želi dati do znanja kupcu da ne mora odmah žuriti u prodavaonicu jer će niske cijene tih proizvoda biti primjenjivane u svim prodavaonicama RH tijekom duljeg perioda (najmanje 4 mjeseca). Poduzeće dm tako omogućuje svojim kupcima opušteniju i spontaniju kupovinu te organiziranje dugoročnog kućnog budžeta.

Poslovnice dm-a prijateljski su orijentirane prema mamama i bebama, pa se u poslovnicama nalazi „baby kutak“ gdje mame mogu u miru presvući svoju bebu. Preko kartice Svijeta prednosti dm nagrađuje svoje stalne kupce različitim popustima. Poduzeće se trudi pratiti trendove u informatičkom smislu kako bi kupcima omogućilo što opušteniju kupnju (beskontaktno plaćanje, popusti na blagajni). Poduzeće dm-drogerie markt svojom brigom o okolišu želi motivirati i kupce na savjesno odlaganje otpada te uzoran odnos prema zajednici u kojoj žive i djeluju.

Odnos prema dobavljačima

Kod procesa odabira dobavljača s kojima će poslovati, dm prednost daje onima koji se uklapaju asortimanom. Nakon toga razmatra kvalitetu i cijenu asortimana te imidž poduzeća s kojim bi poslovao. Poduzeće dm-drogerie markt na vrijeme ispunjava obveze prema dobavljačima kako bi se osigurala dugoročna, poštena suradnja te win-win situacija (Sedlaček, 2012). Pri odabiru dobavljača dm-drogerie markt zahtijeva od dobavljača da ulažu u certifikate koji svjedoče kvaliteti proizvoda. Vodi se računa o socijalnoj politici dobavljača (primjerice: da ne iskorištavaju maloljetne osobe u svrhu profita). Na godišnjoj bazi održavaju se pregovori s poslovnim partnerima kako bi se informiralo o novim proizvodima i uslugama te kako bi se osigurali povoljniji uvjeti poslovanja. Također, dm poziva mala eko poljoprivredna gospodarstva da prodaje domaće proizvode na svojim policama. Tako bi omogućio lokalnim poduzetnicima da se šire na domaćem tržištu te bi im osigurao rast i sigurnost. Kupcima bi tako bilo omogućeno da konzumiraju provjereno, zdravo i domaće.

Odnos prema vlasnicima

Ciljevi se određuju na razinama odjela, resora i cijelog poduzeća. Ciljevi uvijek trebaju biti u skladu s filozofijom dm-a.

Odnos prema državnoj upravi i lokalnoj vlasti

Poduzeće dm-drogerie markt posluje po zakonu. Budući da je dm prvi počeo s djelovanjem na području RH u svojoj branši, nema problema što se tiče tržišnog natjecanja. Na području RH ne postoji monopol, međutim, to je tržišna niša koja se neprestano širi. Tržišni udio trenutno nije u padu (Sedlaček, 2012).

Odnos prema lokalnoj zajednici

Poduzeće dm-drogerie markt posluje s nizom poduzeća iz lokalne zajednice, kao npr. Kraš, Franck, Saponia, Labud, Jadran, Atlantic, Podravka i sl. Međutim, dm još uvijek posluje s poduzećima izvan RH. Najčešće su to poduzeća iz Austrije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Srbije, Slovenije, Francuske, Velike Britanije (Sedlaček, 2012).

278

Poduzeće pomaže lokalnoj zajednici tako da pruža priliku odabranim malim eko gospodarstvima da prodaju svoju robu na dm-ovim policama te im tako osigurava širenje na tržištu, rast i sigurnost. Povodom 20 godišnjice poslovanja dm-a na tržištu RH, dm poziva svoje kupce, dobavljače, poslovne partnere ili slučajne prolaznike da prijave projekt u lokalnoj zajednici kako bi nam svima život u našoj zajednici bio ugodniji i ljepši. Projekt ima humanitarni karakter, a dm će financirati ostvarenje odabranih projekata.

Poduzeće dm svake godine donira jedan radni dan svakog zaposlenika za volontiranje u svrhu pomoći potrebitim, socijalno ugroženim, bolesnim ili na bilo koji drugi način ugroženim osobama iz lokalne sredine kao što su starije osobe u staračkim domovima, napuštena ili bolesna djeca i mladi, osobe s posebnim potrebama i sl. Volontiranje se može odraditi u svrhu pomoći napuštenim ili bolesnim životinjama. Tako dm omogućuje i samim zaposlenicima da se razvijaju kao osobe, da spoznaju svijet oko sebe na drugačiji način te da suosjećaju i da se osjećaju dobro pomažući drugima.

Poduzeće dm daje različite donacije udrugama u RH u obliku hrane, potrepština i novčanih sredstava.

Odnos prema konkurenciji

Odnos dm-a prema konkurenciji mogao bi se opisati kao fairplay. Društvo dm ne koristi se dumping cijenama kako bi nadmašilo konkurenciju (Sedlaček, 2012).

Odnos prema okolišu

Odnos prema okolišu dm definira kao savjestan. Unutar poduzeća postoje interne smjernice za štednju papira. Tako se utječe na smanjenje potrošnje štetnih boja i električne energije, a posredno i prostora za čuvanje pisanih materijala. Također, u cijelom poduzeću otpad biva razvrstan prema vrsti i ekološki zbrinut na propisan način (Sedlaček, 2012). Racionalnom potrošnjom energenata dm također pridonosi zaštiti okoliša. Kontinuiranim praćenjem novih tehnologija u energetskom smislu dm se kontinuirano prilagođuje modernim trendovima štednje energije i smanjenju emisije CO2. Ugradnjom i korištenjem atestiranih najmodernijih i inteligentnih sustava dm prostori dobivaju dovoljno svjetlosti uz višestruko manju potrošnju električne energije. Društvo dm-drogerie markt domaćim industrijama potpomaže istraživanja u razvoju prijevoznih sredstava na ekološki prihvatljiviji električni pogon. Na takav se način dm-drogerie markt priključuje tvrtkama koje definiraju nove standarde skraćujući rokove za postupno ukidanje tvari koje oštećuju ozonski omotač i pridonose daljnjem zagađenju i neprirodnim, danas ekološki neprihvatljivim, promjenama u sastavu Zemljine kore (Sedlaček, 2012).

Poduzeće dm-drogerie markt svojim kupcima daje reciklirane vrećice, a nudi također platnene vrećice. U 2011. godini dm je u svojim filijalama organizirao sakupljanje starih, danas ekološki neprihvatljivih, plastičnih vrećica. Kupci su vrećice mogli mijenjati za bodove te je tako sakupljeno čak 10 tona vrećica, čije je propisno zbrinjavanje dm također osigurao (Sedlaček, 2012). Green city project projekt je kojim dm naglašava važnosti očuvanja okoliša i prirodno zdrave okoline, promovira zdrav



način života i suosjećanje sa slijepim i slabovidnim osobama, starijim građanima, osobama s posebnim potrebama, bolesnima i sl. Društvo dm zalaže se za očuvanje prirodnih energenata i podupire razvoj prijevoznih sredstava na električni pogon. Tako dm pokušava osvijestiti kupce, zaposlenike, dobavljače, poslovne partnere te ih potaknuti na slične radnje.

Solarni paneli na krovu centrale dm-a također svjedoče dm-ovoj svijesti o potrošnji energije. Optičkom arhivom i elektroničkim potpisom omogućeno je primanje i slanje računa elektroničkim putem te dm i njegovi poslovni partneri, kupci i dobavljači štede na papiru, električnoj energiji te ne troše više u tolikoj mjeri štetne boje. Tako je smanjen prostor potreban za arhiviranje dokumentacije.


Društveno odgovorno poslovanje podrazumijeva kontinuirano dobrovoljno poslovno ponašanje iznad i izvan zakonskih obveza, uzimajući pri tom u obzir zadovoljenje očekivanja svih sudionika u poslovnom procesu. Ono predstavlja novi način upravljanja poduzećem koji rezultira pozitivnim utjecajem na društvo njegovim društvenim, etičkim i ekološkim aktivnostima koje, kao konačni cilj, imaju održivi razvoj. Da bi razvoj bio održiv, mora integrirati skrb o okolišu, gospodarskom razvoju i dobrobiti svih ljudi – ne samo postojećih generacija već i onih koje dolaze. Tri su temeljna elementa održivog razvoja: ekonomski, ekološki i socijalni. Ova tri elementa moraju biti konvergirana i jedino tako mogu ostvariti održivost. Ako se potencijalna aktivnost ocijeni ekonomski održivom (vraća uloženi kapital), ekološki održivom (ne ugrožava ekosustav u kojem se aktivnost poduzima) i socijalno održivom (ne ugrožava zajednicu) aktivnost se može ocijeniti održivom (Nidžara Osmanagić, 2010).


Društvena odgovornost poduzeća smatra se temeljnim elementom održivosti. Poduzeća mogu pridonijeti postizanju održivog razvoja upravljajući tako da ojačaju svoj ekonomski rast, kao i konkurentsku prednost, istodobno osiguravajući zaštitu okoliša te promovirajući i provodeći socijalnu odgovornost (Nidžara Osmanagić, 2010).

Poduzeće dm kao tvrtka identificira se sa živim organizmom koji je stalno podložan promjenama. Ono stalno osluškuje potrebe u okruženju i oplemenjuje ih ponudama u svojim poslovnicama. Svojim društveno odgovornim aktivnostima dm je pokretač promjena u svom okruženju te utječe i na svijest zaposlenika, kupaca i partnera u njihovom odnosu prema okolišu i socijalnoj svijesti. Društvena odgovornost poduzeća temelj je održivosti. Poduzeća pridonose održivom razvoju tako da jačaju svoj ekonomski rast i konkurentsku prednost, istovremeno osiguravajući zaštitu okoliša i promovirajući i provodeći socijalnu odgovornost.

280

4.2. Rasprava i interpretacija rezultata istraživanja

Poduzeće svojim društveno odgovornim poslovanjem dotiče svoje dionike i potiče ih da promjene sebe i utječu na promjene u svom okruženju, da budu aktivni. Kompanija koja brine za zaposlenike, kupce, partnere, okoliš i kojoj je stalo da buduće generacije bolje žive, svojim načinom poslovanja privlači te iste kupce, zaposlenike i partnere da svoje potrebe zadovoljavaju kupovinom robe/korištenjem usluga i time osigurava svoje dugoročno poslovanje i financijsku sigurnost. Rezultati istraživanja pokazuju da društveno odgovorno poslovanje poduzeća utječe na održivi razvoj poduzeća.

Poduzeće dm dobilo je priznanje za društveno odgovorno poslovanje Indeks DOP-a čime je potvrđeno da su zaposlenici, kupci, zajednica, ali i struka prepoznali način implementacije društveno odgovornog poslovanja dm-a.

5. ZAKLJUČAK

Glavni cilj istraživanja bio je utvrditi utječe li društveno odgovorno poslovanje na održivi razvoj odabranog poduzeća i kako koristiti društvenu odgovornost za održivi razvoj odabranog poduzeća. U ostvarenju ovog cilja provedena su istraživanja sekundarnih izvora (pisani materijali/dokumenti poduzeća, analiza ankete koju je proveo portal MojPosao) te primarnih izvora polustrukturiranim intervjuom sa 6 menadžera poduzeća dm-drogerie markt. Rezultati istraživanja pokazuju da:

• dm-drogerie markt održava korektan odnos prema svakom dioniku svojeg poslovanja te se trudi svakim danom unaprijediti te odnose

• kao dio dm-ove strategije, zaposlenici dm-a uživaju niz pogodnosti te tako dm doprinosi lojalnosti zaposlenika, njihovom usavršavanju i razvoju te unapređenju međuljudskih odnosa

• dm svojim odnosom prema okolišu nameće nove standarde ponašanja prema okolišu te postaje uzor ostalim poduzećima u tom području

• svojim društveno odgovornim aktivnostima dm je pokretač promjena u svom okruženju te utječe i na svijest zaposlenika, kupaca i partnera u njihovom odnosu prema okolišu i socijalnoj svijesti, tako osigurava održivi razvoj poduzeća

Analogno gore navedenom, može se zaključiti da društveno odgovorno poslovanje dm-drogerie markt d. o. o. utječe na održivi razvoj poduzeća. Korektnim odnosom prema unutarnjim (zaposlenici i menadžment) te vanjskim dionicima (kupci, dobavljači i lokalna zajednica, zaštita okoliša), dm-drogerie markt gradi održive međusobne odnose.



ANALYSIS OF SOCIAL RESPONSIBILITY ON SUSTAINABLE DEVELOPMENT IN SELECTED COMPANY

Jasna Sedlaček, struč. spec. oec., dm-drogeriemarkt d.o.o.Kovinska 5a, 10090 Zagreb, Croatia

Telephone: +385 99 696 53 70, e-mail: [email protected]

dr. sc. Ivica Katavić, prof. v. š., University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski, Selska cesta 119, 10110 Zagreb, Croatia

Telephone: 385 99 369 55 85; e-mail: [email protected]

ABSTRACT

Business stakeholders put pressure on companies to raise the level of social responsibility related to human rights, competition issues (market competition), ethics and the environment. The company dm-drogerie markt, although recognized as an exemplary social responsible company, has not been spared the pressure. The problem of the research is the nonexistence of empirical evidence of the connection between social responsibility and sustainable development in the mentioned company. The aim of this paper is to determine if the socially responsible business management affects the sustainable development of the company and how to use the social responsibility for sustainable company development. To achieve this goal we used secondary literature (the analysis of relevant company's documents and relevant scientific and expert literature) as well as primary research (the analysis of the research carried out by portal My Job on the sample of 330 employees (N=330) and a half-structured interview with six managers (N=6) in a chosen company). The results lead to the conclusion that the socially responsible business management of dm-drogerie markt d.o.o. affects the company's sustainable development. Through correct relationship towards the internal stakeholders (employees and management) and external stakeholders (consumers, suppliers and local community, environmental protection) dm-drogerie markt d.o.o. brings about changes in its surroundings, improves the employees’, the consumers’ and partners’ awareness of the environment and social conscience and ensures sustainable development.

Keywords: corporate social responsibility; stakeholders; sustainable development

282

LITERATURA

1. Baker, M. (2003). Corporate Social Responsibility – What does it mean? Re-trieved from http://www.mallenbaker.net/csr/CSRfiles/definition.html

2. Bowen, H. (1953). Social responsibilities of the businessman. New York: Harper.

3. Carroll, A. B. (1979). A three-dimensional conceptual model of corporate performance. Academy of Management Review, 4(4), 497-505. Preuzeto s http://amr.aom.org/

4. Carroll, A. B. i Buchholtz, A. K. (2006). Business & society: Ethics and stakeholder management. (6th ed.). Mason, OH: South-Western.

5. Certo, S. C. i Certo, S. T. (2009). Moderni menadžment. Zagreb: Mate.

6. Ćorić, G. (2010). Poslovna etika (Skripta). Zagreb: Veleučilište Vern'

7. Davis, K. i Blomstrom, R. L. (1966). Business and its environment. New York: McGraw Hill.

8. Ekonomski leksikon. (1995). Održivi razvoj. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža.

9. Frederick, W. C. (1960). The growing concern over business responsibility. Cali-fornia Management Review, 2, pp. 54–61. Retrieved from http://www.williamc-frederick.com/articles%20archive/GrowingConcern.pdf

10. Friedman, M. (1962). Capitalism and freedom. Chicago: University of Chicago Press.

11. Heceg, N. (2013). Okoliš i održivi razvoj. Zagreb: Synopsis d.o.o.

12. Jones, T. M. (1980). Corporate social responsibility revisited, redefined. California Management Review, 22(3), 59–67. Preuzeto s http://search.epnet.com/login.aspx?direct=true&db=buh&an=4759577

13. Katavić, I. (2013). Kako prestići konkurente: Društveno odgovorno poslovanje: Strateška opcija za razvoj konkurentske prednosti. Veleučilište Vern'. Preuzeto s: http://www.vern.hr/docs/medijske-stipendije-2012-2013/POM/Ivica-Katavic-Kako-prestici-konkurente-25-1-2013.pdf (03.04.2016.)

14. Nidžara Osmanagić, B. (2010). Kontroling između profita i održivog razvoja. Zagreb: M.E.P. d.o.o.

15. Sedlaček, J. (2012). Analiza društvene odgovornosti donositelja strateških odluka na primjeru poduzeća dm-drogeriemarkt: empirijsko istraživanje (Završni rad). Veleučilište Vern', Zagreb.

16. Sethi, S. Prakash (1975). Dimensions of Corporate Social Performance – An Analytical Framework. California Management Review, 17(3), 58-64.



17. Stephenson, A. K. (2009). The pursuit of CSR and business ethics policies: Iist a source of competitive advantage for organizations? Journal of American Academy of Business, Cambridge, 14(2), 251-262. Preuzeto s http://search.proquest.com/docview /222876601?accountid=28180

18. Wood, D. J. (1991). Corporate social performance revisited. The Academy of Management Review, 16(4), 691–718. Preuzeto s http://proquest.umi.com/pqdweb?did=141595&Fmt=7&clientId=65345&RQT=309&VName=PQD&cfc=1


VAŽNOST DUALNOG OBRAZOVANJA KAO JEDAN OD NAČINA UČENJA ZA PODUZETNIŠTVO

Vedrana Šimunić, mag. oec., Privatna gimnazija i ekonomska škola Katarina ZrinskiSelska cesta 119, 10110 Zagreb, Hrvatska


SAŽETAK

Poduzetništvo, kao jedna od ključnih kompetencija u obrazovanju, pruža kontinuirani razvoj svake osobe, ali i gospodarstva u cjelini. Cilj je poduzetništva poticanje i razvoj kreativnosti, ali i iznošenje vlastitih ideja na inovativan način, a sve u svrhu prilagodbe stalnim promjenama na tržištu uslijed globalne konkurencije. Svaka osoba, ako se želi probiti na tržište, ali i opstati na njemu, mora od najranije dobi ulagati u sebe i poduzetničke kompetencije kako bi uspjela. Ovim radom prikazat će se mišljenja srednjoškolaca strukovnog i gimnazijskog usmjerenja, kao i studenata ekonomskog usmjerenja o važnosti ranog učenja za poduzetništvo projektnom i praktičnom nastavom te stručnom praksom. Fokus će biti i na eventualnoj prednosti strukovnog usmjerenja naspram gimnazijskog upravo zbog poticanja na kreativno i vlastito mišljenje te pripremu za poslovni svijet. Empirijski dio rada autorica će potkrijepiti teorijom uz dodatna pojašnjenja ključnih pojmova. U radu će se navesti i nekoliko relevantnih definicija na temu poduzetništva te će se pojasniti ključne karakteristike poduzetnika koje će imati veliku ulogu u prepoznavanju potencijalnih poduzetnika ciljane skupine ovog rada. Najvažniji je cilj rada prikazati mišljenja o važnosti ranog učenja za poduzetništvo na kreativan i zanimljiv način dualnim obrazovanjem, i to na uzorku od 121 učenika u dobi od 15 do 24 godine. Uz navedeno, jedan od važnijih ciljeva jest podići svijest mladim osobama o važnosti učenja za poduzetništvo jer je ono jedna od ključnih karika razvoja gospodarstva. Ovim se radom ispitalo četiri hipoteze. Sve zadane hipoteze upućuju na potrebu za promjenom. Provedbom ideje Kurikularne reforme u potpunosti bi se promijenio način školovanja što su i sami učenici prepoznali kao problem.

Ključne riječi: poduzetništvo; kompetencije; dualno obrazovanje, projektna nastava


286

1. UVOD

Poduzetništvo, kao jedna od ključnih kompetencija u obrazovanju, pruža kontinuirani razvoj svake osobe, ali i gospodarstva u cjelini. Stoga, ovaj rad usmjerit će se na razvoj poduzetničkih kompetencija učenika srednjih škola te definiranje njihovog stajališta o važnosti ranog učenja za poduzetništvo kroz dualno obrazovanje1, odnosno stručne prakse, terenske nastave, praktične nastave te učenje kroz suvremene metode rada u nastavi2.

Osim relevantnih definicija poduzetništva i karakteristika poduzetnika koje će imati veliku ulogu u prepoznavanju potencijalnih poduzetnika ciljane skupine ovog rada, sekundarnim istraživanjem prikazat će se važnost stvaranja poduzetničkih ideja i njezin utjecaj na gospodarstvo Republike Hrvatske. Uz teorijsko objašnjenje navest će se nekoliko primjera dobre prakse poduzetništva u Republici Hrvatskoj kako bi se dokazalo da su mladi ljudi poduzetni, inovativni i željni promjena na tržištu. Kako bi mladim poduzetnicima osigurali potpuni uvid u poduzetništvo i njegovu važnost, u radu će se navesti i neke od institucija koje mogu biti od velike pomoći prilikom vođenja vlastitog posla.

Najvažniji cilj rada je prikazati mišljenja mladih ljudi u dobi od 15 do 24 godine o važnosti ranog učenja za poduzetništvo na kreativan i zanimljiv način dualnim obrazovanjem. Uz navedeno, jedan od važnijih ciljeva jest podići svijest mladim osobama o važnosti učenja za poduzetništvo jer je ono jedna od ključnih karika razvoja gospodarstva.

2. PODUZETNIŠTVO I KARAKTERISTIKE PODUZETNIKA

Cilj je poduzetništva poticanje i razvoj kreativnosti, ali i iznošenje vlastitih ideja na inovativan način, a sve u svrhu prilagodbe stalnim promjenama na tržištu uslijed globalne konkurencije. Svaka osoba, ako se želi probiti na tržište, ali i opstati na istome, mora od najranije dobi ulagati u sebe i svoje poduzetničke kompetencije kako bi uspjela. Razlog tome proizlazi iz definicija poduzetništva.

Poduzetništvo se smatra dinamičnim procesom stvaranja povećane vrijednosti koju stvaraju pojedinci preuzimajući rizik kapitala, vremena i karijere (Hirsch, Peters i Shepherd, 2005, str. 8).

1 Dualno obrazovanje predstavlja optimalnu kombinaciju teorije i prakse što odlaskom u poduzeća, što korištenjem suvremenih metoda rada nastavnika (simulacija, terenska nastava, istraživački projekti itd.)

2 Suvremene metode rada u nastavi su metode rada nastavnika u kojima učenik na kreativan način aktivno promišlja i samostalno dolazi do rješenja zadanog problema. Učenik samostalno istražuje prema dobivenim uputama nastavnika i tako izražava svoju kreativnost (Matijević i Radovanović, 2011).

Šimunić, V.: Važnost dualnog obrazovanja kao jedan od načina učenja za poduzetništvo


Škorić smatra poduzetništvo skupom aktivnosti i ulaganje u samo poduzeće radi ostvarenja dobiti ili profita (Škorić, 1995, str. 23).

Dok prema Kuratku poduzetništvo se smatra procesom inovacije i pokretanja novih poduzetničkih pothvata temeljenim na individualnim i organizacijskim sposobnostima pojedinca, a potpomognut državom, obrazovnim sustavom i ostalim pratećim institucijama (Kuratko, 1998).

Iz navedenoga se može zaključiti kako postoji velik broj autora koji su na svoj način definirali poduzetništvo, a za ovaj rad upravo zadnja navedena definicija bit će misao vodilja ostatku rada.

Nadalje, suvremeni pristup poduzetništvu temelji se na sposobnosti kreiranja i stvaranja vizije kao ljudskog kreativnog čina za izgradnju poduzeća (Kolaković, 2006, str. 3). Poticanje kreativnosti u školama kod mladih osoba rezultiraju kvalitetnim i inovativnim poduzetničkim idejama koje stvaraju nove prilike na poslovnom tržištu.

Poduzetništvo, kao jedno od osam ključnih kompetencija3 Vijeća Europe (Europska komisija, 2012), prepoznato je kao ključna stavka razvoja gospodarstva. Iako poduzetništvo kao kompetencija još uvijek nije cjelovito razrađena i implementirana u obrazovnom sustavu Republike Hrvatske, tim stručnjaka razradio je prijedlog uvođenja poduzetništva u osnovne i srednje škole kao međupredmetne teme (Cjelovita kurikularna reforma, 2016). Stečene kompetencije omogućile bi pojedincu pretvaranje poslovne ideje u djelo te bi oblikovale osobu spremnu za poslovne izazove.

Ranim učenjem za poduzetništvo razvile bi se poduzetničke osobine (kompetencije) koje bi stvorile konkurentsku prednost. Drugim riječima, kreativnost, inovativnost, sposobnost razumnog preuzimanja rizika, kao i sposobnost planiranja, organiziranja i vođenja projekata omogućili bi postizanje željenih postavljenih ciljeva (Cjelovita kurikularna reforma, 2016). I ono najvažnije, mladi ljudi orijentirali bi se k budućnosti. Stvorili bi pravi osjećaj za pronalaženje prilike (Kolaković, 2006, str. 25) i iskoristili bi je u potpunosti.

3. PRIMJERI DOBRE PRAKSE PODUZETNIŠTVA

Poduzetništvo i samozapošljavanje u Republici Hrvatskoj zadnjih nekoliko godina postaje sve više aktualno. Veliki broj mladih ljudi usprkos teškoj gospodarskoj i financijskoj situaciji pronalazi svoju priliku i uspješno je iskorištava. Razlog tome proizlazi iz želje za neovisnošću te odgovornošću i željom za uspjehom.

3 Ključne kompetencije definiramo kao kombinaciju znanja, vještina i stajališta koja omogućavaju primjenu znanja, vještina i socijalnih i metodoloških sposobnosti (Jurković Majić i Kliment, 2014, 11).

288

Uspješne poduzetničke priče4 čitamo svakodnevno. Svaka je za sebe jedinstvena, inovativna i kreativna. Ali one najuspješnije povezane su s tehnološkom inovativnošću. Razvojem mobilne aplikacije poduzetnici Alan Sumina i Zoran Vučinić, dvojac iz tvrtke Nanobit, 2015. godine osvojili su prestižnu nagradu Poduzetnika godine, revizorsko-konzultantske tvrtke Ernst & Young. Istu nagradu osvojio je i Mate Rimac, inovator i višestruko nagrađivani mehatroničar koji je svoj poduzetnički put započeo još u srednjoj školi kroz ideju da napravi vlastiti trkaći automobil na struju. Danas je on uspješan poduzetnik koji zapošljava preko 70 zaposlenika (Poslovni dnevnik, 2015). Svi su ti poduzetnici snagom vlastite volje uspjeli u svojem poslu.

Postoji sve veći interes mladih ljudi koji se žele dokazati na tržištu rada osnivajući vlastiti posao, potrebno je osvijestiti njihov poduzetnički duh i olakšati im početke njihova rada. Jedan od razloga sve veće popularizacije poduzetništva ogleda se u mogućnosti financijske potpore mladim poduzetnicima te besplatne radionice5 i savjetodavni rad. Najpoznatije ustanove koje pružaju savjetovanja i radionice svim poduzetnicima su Plavi ured, Ministarstvo poduzetništva i obrta6, Hrvatska gospodarska komora te mnogi drugi.

Kako bi se dokazala sama činjenica sve većeg interesa poduzetništva, kao i učenja za poduzetništvo, u sljedećem poglavlju prezentirat će se rezultati istraživanja srednjoškolaca i njihovi stavovi i interesi prema poduzetništvu i osnivanju vlastitog posla. Temeljem dobivenih odgovora učenici će moći prepoznati imaju li poduzetničkih preferencija i kako dobivene rezultate iskoristiti u svoju korist.


U skladu s empirijskim ciljevima istraživanja, kao i postavljenim hipotezama, sastavljen je upitnik o važnosti dualnog obrazovanja kao jedan od načina učenja za poduzetništvo. Upitnik je izradila autorica vodeći se željom za istraživanje učeničkih preferencija prema poduzetništvu te važnost razvoja poduzetničkih ideja u srednjim školama.

Upitnik se sastoji od 41 pitanja koja su raspoređena u četiri ključne cjeline: (1) osobne značajke ispitanika, (2) važnost stručne prakse i terenske nastave, (3) preferencije, odnosno sklonosti učenika k poduzetništvu i (4) utjecaj predmeta Vježbenička tvrtka na osnivanje vlastitog posla. Sva pitanja strukturirana su tako da ispitanik zaokružuje odgovor od jedan do pet, ovisno o navedenoj tvrdnji i stupnju slaganja

4 Veliki broj uspješnih poduzetničkih priča mogu se pogledati na internet stranici Plavog ureda na sljedećem linku: http://plaviured.hr/poduzetnicki-centar/

5 Razvojna agencija Zagreba otvara svoju organizacijsku jedinicu Plavi ured koji je prvi poduzetnički centar Grada Zagreba. Oni nude besplatne radionice i savjetovanje za sve mlade poduzetnike. Više na: http://plaviured.hr/

6 Ministarstvo poduzetništva i obrta, https://poduzetnistvo.gov.hr/



s njom. Zaokruživanjem broja jedan u određenoj tvrdnji označava kako se ispitanik izrazito ne slaže s navedenom tvrdnjom, a broj pet označava potpuno slaganje s navedenom tvrdnjom.

Svrha ove analize jest utvrditi važnost razvoja poduzetništva kod mladih kako bi po završetku svojeg obrazovanja mogli što bolje konkurirati na tržištu rada. Nadalje, istraživanjem se želi utvrditi, odnosno dobiti odgovor na četiri postavljene hipoteze, a to su: H1 – učenici ekonomskih škola smatraju kako bi se u srednjim školama trebalo održavati više praktične nastave, H2 – učenici ekonomskih škola imaju više potencijala za razvoj poduzetničke ideje od gimnazijskog usmjerenja, H3 – učenici privatnih škola skloniji su dualnom obrazovanju i učenju za poduzetništvo i H4 – predmet Vježbenička tvrtka motivacijski je faktor za upis na ekonomski fakultet.

Osnovna pretpostavka koja je razlog provođenja navedenog istraživanja glasi:

Poduzetništvo i poduzetnički duh predstavljaju najvažniju kariku u razvoju svakog čovjeka, a njega je potrebno razvijati kontinuirano praktičnim radom i aktivnostima koje potiču poduzetničku ideju.

U istraživanju je sudjelovao 121 učenik u dobi od 15 do 24 godine. Ciljana su skupina istraživanja učenici srednjih ekonomskih škola, i to državne (Prva ekonomska škola Zagreb) i privatne ekonomske škole (Privatna gimnazija i ekonomska škola Katarina Zrinski) te učenici privatne gimnazije (Privatna gimnazija i ekonomska škola Katarina Zrinski) koji slušaju ili su slušali predmet Vježbenička tvrtka. Anketiranje je provedeno osobno, tj. podjelom anketnih upitnika učenicima navedenih škola. Odaziv gimnazijalaca u Privatnoj gimnaziji i ekonomskoj školi Katarina Zrinski je 67 % (22 ispunjene ankete od ukupno 33, razlog: u trenutku provedbe ankete učenici nisu bili u školi), odaziv ekonomista u istoj školi je 71 % (40 ispunjenih anketa od ukupno 56, razlog je isti). U Prvoj ekonomskoj školi anketa je provedena u dva razreda zbog brojčane usklađenosti škola, a odaziv je bio 95 % (59 ispunjenih anketa od ukupno 62, razlog: u trenutku provedbe ankete učenici nisu bili u školi). Što znači da je ukupan odaziv 80 % ispunjenih anketa čime se zaključuje kako je odabrani uzorak adekvatan.

Uzme li se u obzir navedeni uzorak kao uzorak od 100 % obrađenih anketa, rezultati se mogu prikazati i sljedećom slikom.

290

Slika 1: Broj anketiranih učenika po školama

Izvor: rad autora

Najviše provedenih anketnih upitnika bilo je u Prvoj ekonomskoj školi što je i logično zbog veličine škole i broja učenika koji je pohađaju. Privatna gimnazija i ekonomska škola Katarina Zrinski učenicima gimnazijskog usmjerenja u prvom razredu srednje škole omogućava razvoj poduzetničke kompetencije predmetom Vježbenička tvrtka što ih čini kompetentnima za ispunjenje navedenog anketnog upitnika.

Uz anketni upitnik proveden je i dubinski intervju s dvjema osobama, polaznicima Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Osobe su muškog i ženskog spola i u radu nisu navedene po imenu jer su željele ostati anonimne. Intervju je proveden kako bi se stvorila poveznica i utvrdio odnos između zainteresiranosti i motiviranosti učenika srednjih škola za upis na Ekonomski fakultet. Navedena je i uloga nastavnika u kreiranju poduzetničke ideje kod učenika. Navedeni intervju povezan je s četvrtom hipotezom koja će na ovaj način biti dodatno pojašnjena.

4.1. Rezultati istraživanja i diskusija rezultata istraživanja

Kako bi se utvrdilo koliko učenici pridodaju važnosti stručnoj praksi, terenskoj nastavi i praktičnoj nastavi postavljena su pitanja povezana s navedenim problemom. Tako će se prezentirati njihove preferencije ovisno o školi iz koje dolaze. Tablicom 1.1. prikazano je mišljenje učenika o dualnom obrazovanju kroz aktivnosti u školi, ali i izvan nje. Sljedećom tablicom provjerit će se prva hipoteza koja glasi: učenici ekonomskih škola smatraju kako bi se u srednjim školama trebalo održavati više praktične nastave.


33%

18%

49%

Završen stupanj obrazovanja

PGEŠ Katarina Zrinski smjer Ekonomist

PGEŠ Katarina Zrinski smjer gimnazija

Prva ekonomska škola


Tablica 1.1.: Zastupljenost dualnog obrazovanja u školama i mišljenje učenika o tome

Xmin Xmax

X

državna - ekonomist

privatna - ekonomist

privatna - gimnazija

Škola mi pomaže da postanem zrela i odgovorna osoba.

1 5 3,53 3,62 3,71

Smatram kako će mi škola biti dobra podloga za uspješnost na fakultetu.

1 5 3,68 4,00 4,05

U školi ne učimo samo teoriju, već je i primjenjujemo.

1 5 3,27 3,25 3,18

Smatram kako u školi učimo sadržaj koji možemo primijeniti u budućem poslovnom životu.

1 5 3,37 3,80 3,82

Smatram kako bi trebalo biti više prakse u školi. 1 5 4,15 4,13 3,48

Smatram kako nastavnici trebaju iznositi više primjera iz prakse.

1 5 4,32 4,05 3,86

Praktična nastava poželjna je u školama. 1 5 4,11 3,90 3,81

Simulacija predstavlja jedan od najboljih načina učenja u srednjim školama.

1 5 3,93 3,80 3,67

Terenska nastava i posjet tvrtki različitih djelatnosti smatram najučinkovitijim učenjem.

1 5 4,34 3,97 3,54

Potrebno je imati više stručne prakse u srednjim školama.

1 5 4,88 3,83 3,36

Izvor: prema dobivenim rezultatima istraživanja

Rezultati dobiveni gore navedenom tablicom upućuju na to da učenici gimnazijskog usmjerenja, kao i učenici ekonomskog usmjerenja (neovisno išli oni u državnu ili privatnu školu) smatraju kako im škola pomaže da postanu zrele i odgovorne osobe.

292

Ono što je najvažnije jest činjenica kako smatraju školu kao dobru podlogu za uspješnost u daljnjem obrazovanju. Navedene tvrdnje mogu biti samo pokazatelj uspješnog rada nastavnika, kao i pokazatelj svijetle budućnosti današnjeg naraštaja učenika.

Kako je uvijek osnovni cilj bio poboljšanje kvalitete obrazovanja, a sve u svrhu kvalitetnog osposobljavanja učenika za buduće poslovne aktivnosti, može se reći kako učenici nisu zadovoljni trenutnim aktivnostima koje im pružaju škole.

Učenici ekonomskog i gimnazijskog usmjerenja smatraju kako stečena teorijska znanja ne primjenjuju dovoljno u praksi. Učenici gimnazijskog usmjerenja tome i ne pridaju veliku pažnju s obzirom na to da imaju puno više općih predmeta. Njihova uža specijalizacija i potrebna praksa očitovat će se na odabranim fakultetima. Veći problem javlja se kod ekonomista koji po završetku srednjoškolskog obrazovanju mogu stupiti u radni odnos, a ne upisati se na fakultet. Bez stručne prakse i rada u poduzećima učenici nisu konkurentni na tržištu. Dobiveni rezultati upućuju na to da učenici žele i smatraju da bi im bilo korisno teorijske sadržaje učiti kroz praktičnu nastavu, primjere iz stvarnog života te posjete poduzećima.

Specifično je napomenuti kako ekonomisti privatne škole smatraju da se u školama uči sadržaj koji se može primijeniti u budućem poslovnom svijetu, za razliku od ekonomista u državnoj školi. Razlika između srednjih vrijednosti prosječnih odgovora ispitanika je preko 11 % u korist ekonomista privatnih škola. Navedena činjenica može proizaći iz pristupa nastavnika prema učeniku te fokusiranje na činjenice koje su potrebne za budući poslovni svijet što se može iščitati iz podatka kako ekonomisti privatnih škola u manjoj mjeri navode primjere iz prakse jer ih već sada u dovoljnoj mjeri dobivaju od svojih nastavnika.

Uzmu li se u obzir sve gore navedene tvrdnje, može se potvrditi postavljena hipoteza da učenici ekonomskih škola, neovisno bile one državne ili privatne, smatraju da bi se u srednjim školama trebalo održavati više praktične nastave.

Kurikularna reforma7 ima prijedlog za rješenje problema kojeg su i sami učenici prepoznali. Osuvremenjivanjem nastave u srednjim školama ne samo da će se stvoriti zainteresiranost za strukovna zanimanja već će se na kvalitetniji način oblikovati mlada osoba spremna za poslovni svijet i izazove koji dolaze s njim.

Detaljnom analizom zainteresiranosti učenika za učenje preko dodatnih aktivnosti i praktičnog rada, dovodi nas do potrebe za istraživanje činjenice koliko stvarno učenici žele promjene i koji je razlog tome. Potrebno je istražiti krije li se u našim učenicima poduzetnički duh i potreba za osnivanjem vlastitog posla kao rezultat vlastitih ideja.

Tablicom 1.2. želi se ocijeniti potencijal učenika za razvoj poduzetničke ideje. Rezultatom i karakteristikama poduzetnika ispitat će se druga hipoteza koja navodi kako učenici ekonomskih škola imaju više potencijala za razvoj poduzetničke ideje od gimnazijskog usmjerenja.

7 Kurikularna reforma – više može se pogledati na linku: http://www.kurikulum.hr/



Tablica 1.2.: Karakteristike poduzetnika i stvaranje poduzetničke ideje

Xmin Xmax

Xdržavna -

ekonomistprivatna - ekonomist


Kreativna sam osoba. 1 5 3,92 3,85 3,41

Smatram se vođom grupe. 1 5 3,25 3,20 2,80

Volim riskirati ako smatram da će mi to ostvariti moje želje.

1 5 4,05 4,15 4,09

Energična sam osoba. 1 5 3,81 3,67 3,64

Volim izazove. 1 5 4,10 3,76 3,68

Želim osnovati vlastiti posao. 1 5 3,98 4,46 3,59

Smatra kako mogu više uspjeti u poslu ako sam vlasnik svojeg poduzeća, nego da radim za drugoga.

1 5 3,81 4,31 3,77

Ambiciozna sam osoba. 1 5 4,00 3,89 3,73

Uspjeh povezujem s vlastitom motivacijom. 1 5 4,24 4,39 4,27

Volim organizirati aktivnosti unutar grupe. 1 5 3,44 2,84 3,32

Predan/a sam poslu. 1 5 3,97 3,68 3,68

Volim si postaviti visoke ciljeve. 1 5 4,20 3,95 4,05

Imam viziju vlastitog posla. 1 5 3,93 3,82 3,55


U sve tri promatrane kategorije učenici smatraju da su kreativne osobe što nam daje naslutiti kako svaka osoba može biti poduzetna uz dodatni angažman i vlastitu motivaciju koja će dovesti do uspjeha. Drugim riječima, svaka osoba koja uistinu želi razvijati svoj poduzetnički duh može postati uspješna u poslovnom svijetu.

Preuzimanje rizika i izazova u velikoj su mjeri karakteristike poduzetnika. Promotre li se dobiveni podatci, može se zaključiti kako je razlika između srednje vrijednosti prosječnih odgovora ispitanika preko 10 % u korist ekonomista. Bitno je također navesti i podatak kako se ekonomisti slažu s tvrdnjom da su ambiciozne osobe. Prema mnogim istraživanjima upravo je ambicioznost i želja za uspjehom dovela osobe do

294

razvoja poduzetničke ideje. Često želja za dokazivanjem preraste u ambicioznost koja rezultira uspjehom i postavljanjem visokih ciljeva.

Prema dobivenim podatcima, i ekonomisti i gimnazijalci smatraju visoko postavljene ciljeve važnima u poslovnom svijetu, ali prema ostalim pokazateljima razvoja poduzetničke ideje i želje za stvaranjem novoga, ekonomisti su pokazali veći interes za poduzetništvom.

Sama činjenica da veliki broj ispitanika ekonomskog usmjerenja u privatnim školama ima želju osnovati vlastiti posao, smatra se pozitivnom. Uzme li se u odnos srednja vrijednost ispitanika privatne škole smjera ekonomist i privatne škole gimnazijskog usmjerenja, postoji razlika u 25 %. Odnosno, razlika između srednjih vrijednosti iznosi 25 % u korist ekonomskog usmjerenja. Time je potvrđena hipoteza da učenici ekonomskih škola imaju više potencijala za razvoj poduzetničke ideje, a samim time i osnivanje vlastitog posla, od gimnazijskog usmjerenja.

Nadalje, kako bi učenici mogli razvijati poduzetničke kompetencije potrebno je u školama provoditi aktivnosti koje im to omogućuju. Tablicom 1.3. prikazat će se procjena važnosti dualnog obrazovanja kod učenika. Odnosno, prezentirat će se shvaćanje predmeta Vježbenička tvrtka kao pokazatelj i smjernica za daljnje razvijanje kreirane poslovne ideje.

Tablica 1.3: Percepcija učenika o predmetu Vježbenička tvrtka

Xmin Xmax

Xdržavna – ekonomist

privatna – ekonomist


Smatram kako je predmet Vježbenička tvrtka koristan u svakodnevnom životu.

1 5 3,92 4,03 3,86

Na predmetu Vježbenička tvrtka razvijam poduzetničke ideje.

1 5 3,54 4,21 3,67

Predmet Vježbenička tvrtka me potaknuo na razmišljanje o osnivanju vlastitog posla.

1 5 3,09 4,08 3,00

Više razumijem nastavni sadržaj ako je odrađen na predmetu Vježbenička tvrtka.

1 5 3,03 3,92 -



Pomoću predmeta Vježbenička tvrtka shvaćam važnost učenja pojedinih nastavnih sadržaja drugih predmeta.

1 5 2,88 3,55 -

Predmet Vježbenička tvrtka potaknuo me na razmišljanje o upisu na ekonomski fakultet.

1 5 2,37 3,03 2,38

Smatram da bi prakse i predmeta sličnih Vježbeničkoj tvrtki trebalo biti više u školama.

1 5 3,37 4,03 3,05

Smatram da je smjer ekonomist u prednosti naspram gimnazijskog usmjerenja zbog poticanja kreativnosti i poduzetničke ideje.

1 5 3,63 4,16 2,14

Predmet Vježbenička tvrtka može nam dati sliku poslovanja određene (stvarne) tvrtke.

1 5 3,68 4,08 3,38

Predmet Vježbenička tvrtka djelomično nas osposobljava za vođenje vlastitog posla.

1 5 3,36 4,14 -

Vježbenička tvrtka potiče poduzetništvo u nama. 1 5 3,32 4,00 3,29

Predmet Vježbenička tvrtka motivira me i potiče kreativnost.

1 5 3,03 3,92 2,91


Učenici svih škola smatraju predmet Vježbenička tvrtka vrlo važnim u školstvu te smatraju da na navedenom predmetu razvijaju svoje poduzetničke ideje. Učenici privatne ekonomske škole u velikoj mjeri smatraju predmet Vježbenička tvrtka jednim od faktora i razloga osnivanja vlastitog posla. Vježbenička tvrtka nema veliki utjecaj na razumijevanje nastavnog sadržaja kod ekonomista državne škole, ali ekonomisti privatne škole ipak u određenoj mjeri povezuju razumijevanje nastavnog sadržaja s navedenim predmetom. Mogući rezultat leži u dodatnom naglašavanju i korelaciji nastavnih predmeta.

296

Pogledom na tablicu 1.3. zaključuje se da učenici privatne ekonomske škole Vježbeničku tvrtku smatraju važnijom od učenika državne ekonomske škole. Samim time potvrđuju hipotezu H3 koja navodi kako su učenici privatnih škola skloniji dualnom obrazovanju i učenju za poduzetništvo. Potvrđuje li se dobiveni rezultat činjenicom da su učenici privatnih škola većinom djeca poduzetnika i već od malih nogu povezuju znanje s praksom pokazat će se s vremenom.

Ono što je bitno navesti jest činjenica kako ni učenici državne ni učenici privatne škole ne smatraju predmet Vježbenička tvrtka motivacijskim faktorom za upis na ekonomski fakultet. Navedenu tvrdnju potvrdila je i kontakt osoba s kojom je autorica provela dubinski intervju. Motivacijski faktor za upis na ekonomski fakultet bili su drugi ekonomski predmeti te sama činjenica važnosti i rasprostranjenosti ekonomije u svim djelatnostima. Time se odbacila zadnja hipoteza koja je navodila da je predmet Vježbenička tvrtka motivacijski faktor za upis na ekonomski fakultet.

Provedenim istraživanjem željela se pokazati šira slika važnosti dualnog obrazovanja i ranog učenja za poduzetništvo. Kako bi se navedeni zaključci mogli koristiti u svrhu napredovanja školstva, potrebno je navesti ograničenja prilikom istraživanja. Ograničenje istraživanja očituje se u veličini uzorka jer se istraživanje provodilo u dvije škole, a ne u svim školama Republike Hrvatske. Kako bi se dobile najtočnije informacije bilo je potrebno anketirati učenike svih škola te studente ekonomskih fakulteta koji djeluju u Republici Hrvatskoj.

Drugo ograničenje proizlazi iz subjektivnosti ispitanika i samoj ozbiljnosti popunjavanja ankete. No bez obzira na navedena ograničenja, prikupljeni podatci smatraju se korisnim i vrijednim za dobivanje određenih rezultata na temelju kojih su doneseni zaključci o važnosti dualnog obrazovanja.

Također je bitno navesti kako je ovo istraživanje važno zbog toga što se promatra nekoliko faktora koji objašnjavaju dualno obrazovanje. Tražilo se mišljenje učenika o praktičnoj nastavi koja je temelj Kurikularne reforme, kao i dualnog obrazovanja. Promatrao se specifičan predmet Vježbenička tvrtka koji se temelji na praktičnom radu stečenog znanja i povezanosti upisa na ekonomske fakultete. Drugim riječima, rano učenje za poduzetništvo te osvještavanje o važnosti poduzetništva imperativ je današnjice. Većina autora fokusira se na istraživanje i razvoj poduzetništva kod vrtićke dobi, kod studenata ili financiranje poduzetništva, kao i temu žena u poduzetništvu. Srednjoškolski uzrast kao poveznica svega navedenog slabo je istražena. Uzme li se u obzir odnos ekonomskog i gimnazijskog usmjerenja koje je prikazano u navedenim rezultatima, rad se može smatrati vrijednim za donošenje mnogih zaključaka, kao i smjernice za daljnji razvoj poduzetništva u obrazovanju.

5. ZAKLJUČAK

Poduzetništvo, kao jedna od ključnih kompetencija u obrazovanju, pruža kontinuirani razvoj svake osobe, ali i gospodarstva u cjelini. To se najviše očituje u poticanju i razvoju kreativnosti, kao i iznošenju vlastitih ideja na inovativan način. S obzirom na to da postoje stalne promjene na tržištu uslijed globalne konkurencije, potrebno je



poticati rano učenje za poduzetništvo kako bi mladi ljudi razvili svoje poduzetničke kompetencije čime bi stvorili konkurentsku prednost.

Važnost učenja za poduzetništvo prepoznali su i srednjoškolci kojima je praktična nastava temelj obrazovanja i shvaćanja nastavnog sadržaja. Provedenim anketnim upitnikom došlo se do mnogih zanimljivih podataka koji mogu služiti kao smjernice za daljnje istraživanje, kao i poticanje poduzetništva.

Radom su se ispitale četiri pretpostavljene hipoteze. Prve su tri hipoteze u potpunosti prihvaćene, dok je zadnja hipoteza odbačena. Drugim riječima, učenici ekonomskih škola smatraju kako bi se trebalo održavati više praktične nastave te smatraju kako imaju više potencijala za razvoj poduzetničke ideje od gimnazijskog usmjerenja. Ono što je još važnije jest činjenica kako su učenici privatnih škola skloniji dualnom obrazovanju. Zadnja hipoteza koja navodi predmet Vježbenička tvrtka motivacijskim faktorom za upis na ekonomske fakultete odbačena je.

Sve hipoteze upućuju na potrebu za promjenom. Provedbom ideje Kurikularne reforme u potpunosti bi se promijenio način školovanja što su i sami učenici prepoznali kao problem. Škole bi i dalje imale obrazovnu funkciju, ali bi u većoj mjeri osposobljavale mlade ljude za tržište rada. Više bi poticale učenike na kreativno razmišljanje što bi rezultiralo razvojem gospodarstva u cjelini.

298

THE IMPORTANCE OF DUAL EDUCATION AS A WAY OF LEARNING FOR ENTREPRENEURSHIP

Vedrana Šimunić, MSc. Econ., Private Gymnasium and Economic school Katarina Zrinski

Selska cesta 119, 10110 Zagreb, CroatiaTelephone: 385 98 180 4066, e-mail: [email protected]

ABSTRACT

Entrepreneurship, as one of the key competences in education provides continuous development of each person as well as the economy as a whole. The main goal of entrepreneurship is encouraging and development of creativity but also expressing our own ideas in an innovative way with the purpose of adapting to constant changes in the market due to the global competition. Every person, if they want to penetrate the market and also survive on the same market, from an early age must invest in themselves and entrepreneurial competence in order to succeed. For this reason, this paper will show opinion of economic high school, grammar high school and economics students of the importance of early learning for entrepreneurship through the project teaching, practical training and professional practice. The focus will be on the possible benefits of vocational orientation as opposed to grammar school because of stimulating the creative and personal opinion and preparation for the business world. In the empirical part of the article the author will substantiate the theory with further explanations of key terms. The paper will give the several relevant definitions of entrepreneurship and will explain the key characteristics of entrepreneurs that will have a major role in identifying potential entrepreneurs target group of this study. The most important goal of this paper is to present opinions on the importance of early learning for entrepreneurship in a creative and interesting way through dual education on a sample of 121 students aged 15-24 years. In addition, one of the key goals is to raise the awareness of young people about the importance of learning for entrepreneurship because it is a key link in the development of the economy. This paper has examined the four hypotheses. All the default hypothesis point to the need for change. The implementation of the idea of Curricular reform would completely change the way of education that students themselves have identified as a problem.

Keywords: entrepreneurship; competence; dual education, project teaching



LITERATURA

1. Europska Komisija, EACEA/Eurydice, (2012). Developing Key Competences at Schoolin Europe: Challenges and Opportunities for Policy. Eurydice Report. Luksemburg: Ured za publikacije Europske unije.

2. Hirsch, R. D., Peters, M. P. i Shepherd, D. A. (2005). Entrepreneurship. McGraw-HillIrwin.

3. Jurković Majić, O. i Kliment, A. (2014). Poslovne komunikacije 2. Zagreb: Školska knjiga.

4. Kolaković, M. (2006). Poduzetništvo u ekonomiji znanja. Zagreb: Sinergija.

5. Kuratko, D. (1998). Entrepreneurship: A Contemporary Approach. New York: Harper&Row.

6. Matijević, M. i Radovanović, D. (2011). Nastava usmjerena na učenika. Zagreb: Školska knjiga.

7. Ministarstvo poduzetništva i obrta. Preuzeto s https://poduzetnistvo.gov.hr/

8. Plavi ured – Zagreb za poduzetnike. Preuzeto s http://plaviured.hr/poduzetnicki-centar/

9. Poslovni dnevnik. Preuzeto s http://www.poslovni.hr/hrvatska/najsvjetliji-primjeri-hrvatskog-poduzetnistva-293890

10. Škorić, A. (1995). Uvod u poduzetništvo. Zagreb: Hita-consulting.


ANALIZA TURISTIČKIH POKAZATELJA I SIGURNOST U TURIZMU REPUBLIKE HRVATSKE TE MOGUĆNOSTI JAČANJA KONKURENTNOSTI

HRVATSKOG TURIZMA NAKON ULASKA U EUROPSKU UNIJU

Kristijan Marić, mag. rel. int. et. dipl., predavač, Sveučilište LibertasTrg J. F. Kennedy 6 b, 10000 Zagreb, Hrvatska


Blaženka Samardžić, struč. spec. oec., student, Sveučilište LibertasTrg J. F. Kennedy 6 b, 10000 Zagreb, Hrvatska


Nikola Protrka, univ. spec. inf., predavač, Visoka policijska škola u ZagrebuAvenija Gojka Šuška 1, 10000 Zagreb, Hrvatska


SAŽETAK

Kada se govori o hrvatskom turizmu, potrebno je naglasiti da je njegov značaj za nacionalno gospodarstvo velik, što se očituje preko turističkih prometa. Nadalje, isto dokazuje i visoki udio turizma u ukupnom bruto društvenom proizvodu (u daljnjem tekstu BDP) Republike Hrvatske. Nakon ulaska u Europsku uniju otvaraju se mogućnosti za jačanje hrvatskog turizmu, zahvaljujući rastu turističkih pokazatelja i sve većem interesu turista iz Europske unije. Shodno navedenom, svrha ovog rada je analizom turističkih pokazatelja utvrditi utjecaj ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju na rezultate u turizmu. U radu je, uz navedeno, istražen hrvatski turizam i njegove konkurentske prednosti te mogućnosti daljnjeg razvoja, što predstavlja problem istraživanja u ovom radu. Također, autori su analizirali i osjećaj sigurnosti inozemnih turista prilikom boravka u Republici Hrvatskoj. Dobiveni rezultati temelje se na sekundarnom istraživanju i sljedećim izvorima podataka: knjige, udžbenici, stručna literatura, znanstveni i stručni članci, razni izvještaji tijela državne uprave, ministarstava i agencija te internetski izvori. Slijedom dobivenih rezultata, ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju pozitivno je utjecao na turističke pokazatelje. To je dokazano povećanjem broja dolazaka i noćenja turista, ali i preko ostvarenih prihoda od turizma. Pozitivni rezultati i njihov rast u promatranom razdoblju značajno su utjecali na pokrivenost platne bilance Republike Hrvatske, što je također prikazano u radu. Uz navedeno, cilj je rada istražiti i predstaviti mogućnosti jačanja konkurentnosti hrvatskog turizma, što je moguće ostvariti korištenjem potpora i fondove Europske unije.

Ključne riječi: Europska unija; turistički pokazatelji; konkurentska prednost; potpore i fondovi EU; sigurnost


302

1. UVOD

Većina zemalja članica Europske unije, pa tako i Republika Hrvatska, danas su u svijetu poznate turističke destinacije. Budući da je Europska unija najveća i najznačajnija regionalna ekonomska zajednica, ona ima bitan utjecaj na razvoj hrvatskog turizma. S druge strane, Republika Hrvatska kao turistički orijentirana zemlja s dugogodišnjom tradicijom bavljenja turizmom, značajni je partner Europskoj uniji i njezinim članicama. Turizam, kao složen gospodarski sustav koji čini skup određenih komplementarnih djelatnosti, iznimno je značajan za razvoj nacionalnoga gospodarstva Republike Hrvatske.

Da je tome tako, prikazuju i podaci koji govore da Republika Hrvatska više od svih ostalih članica Europske unije ovisi o turizmu, što dokazuje prihod od 17 % u ukupnom BDP-u. Bitno je istaknuti da je to najviši prihod u odnosu na sve ostale zemlje članice Europske unije, u kojima je prosjek 2,3 %. Nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju dolazi do mogućnosti daljnjeg razvoja i jačanja hrvatskog turizma, u skladu s rastom turističkog prometa. Kako bi se navedeni rast turističkog prometa nastavio u budućnosti i kako bi se reflektirao na ostale djelatnosti u turizmu, istražene su i konkurentske prednosti hrvatskog turizma.

Također, kako bi Republika Hrvatska opstala u europskom konkurentnom okruženju, predstavljene su potpore i fondovi Europske unije čijim korištenjem Republika Hrvatska može ojačati svoj turizam. S obzirom na to da u Republiku Hrvatsku dolazi više od tri četvrtine inozemnih turista, ulazak u Europsku uniju bio je iznimno važan za hrvatski turizam, što je i dokazano u ovom radu. Republika Hrvatska, sa svojom dugom turističkom tradicijom, danas je jedna od najznačajnijih turističkih destinacija na Mediteranu. Svaka od hrvatskih turističkih regija razvija svoju specifičnu ponudu, u skladu s prirodnim resursima i vlastitom tradicijom, a najznačajnije su: Istra, Kvarner, Dalmacija, Dubrovnik i dubrovačko područje te Zagreb kao glavni grad i kontinentalna Hrvatska. Uz veliki broj konkurentskih prednosti hrvatskog turizma, veliku važnost ima osjećaj sigurnosti turista, po čemu je Republika Hrvatska ocijenjena najsigurnijom zemljom na Mediteranu.

1.1. Problem i predmet rada

Republika Hrvatska se, kao zemlja s velikim turističkim mogućnostima, ulaskom u Europsku uniju nastoji približiti turističkom djelovanju prisutnom u europskim zemljama. Kao osnovnu konkurentsku prednost nudi prirodne ljepote, očuvan okoliš, neizgrađene i neurbanizirane prostore i sigurnost. To uvelike pridonosi raznovrsnosti turističke ponude i osnova je za budući turistički razvoj. Ipak, da bi opstala među članicama Europske unije, Hrvatska mora raditi na jačanju konkurentnosti turizma, što je moguće korištenjem potpora i fondova Europske unije. Jačanje konkurentnosti hrvatskog turizma predstavlja problem ovoga rada. Predmet istraživanja ovoga rada odnosi se na analizu utjecaja ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju na turističke pokazatelje. Također, autori istražuju i predstavljaju u radu mogućnosti

Marić, K., Samardžić, B., Protrka, N.: Analiza turističkih pokazatelja i sigurnost u turizmu Republike...


jačanja konkurentnosti hrvatskog turizma korištenjem potpora i fondova Europske unije.

1.2. Cilj rada

Glavni cilj ovoga rada je dokazati važnost ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju za razvoj i jačanje hrvatskog turizma.

Ostali ciljevi ovoga rada jesu:

• istražiti, analizirati i predstaviti turističke pokazatelje Republike Hrvatske

• istražiti i predstaviti konkurentske prednosti hrvatskoga turizma

• analizirati i prezentirati rezultate osjećaja sigurnosti inozemnih turista u Republici Hrvatskoj

• predstaviti potpore i fondove Europske unije.

1.3. Istraživačka pitanja

Istraživačko pitanje 1.: Je li ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju doveo do rasta turističkih pokazatelja?

Istraživačko pitanje 2.: Osjećaju li se inozemni turisti sigurno prilikom boravka u Republici Hrvatskoj?

Istraživačko pitanje 3.: Koje su konkurentske prednosti turizma Republike Hrvatske?

Istraživačko pitanje 4.: Korištenjem kojih programa i fondova Europske unije Republika Hrvatska može ojačati svoj turizam?

2. ANALIZA TURISTIČKIH POKAZATELJA REPUBLIKE HRVATSKE

Ako sagledamo dosadašnja ostvarenja turističkih rezultata u Republici Hrvatskoj, mogu se uočiti značajne varijacije nakon 2013. godine, odnosno nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Analizom broja dolazaka turista i broja noćenja uočena je važnost pristupa Europskoj uniji za hrvatski turizam. Republika Hrvatska je, kao nova članica, zemlja s velikim turističkim mogućnostima kojoj je cilj približiti se turističkom djelovanju koje je prisutno u ostalim zemljama Europske unije.

Zemlje članice imaju veliku prednost u svijesti turista kod odabira destinacije za njihov odmor, shodno čemu pet najvećih emitivnih tržišta hrvatskog turizma predstavljaju Njemačka, Italija, Slovenija, Austrija i Češka.

304

Slika 1. Prikaz pada i/ili rasta prihoda od turizma (mil. EUR) 2008. – 2015.

2008. 2009. Rezultat

7,449 6,380 -14.35 %


6,380 6,237 -2,24 %


6,237 6,599 5,80 %


6,599 6,843 3,70 %


6,843 7,188 5,04 %


7,188 7,401 2,96 %


7,401 7,961 7,57 %

Izvor: Samardžić, B. (2016). Analiza turističkih pokazatelja Republike Hrvatske i mogućnosti jačanja konkurentnosti Hrvatskog turizma (Stručni specijalistički diplomski rad). Libertas međunarodno sveučilište, Zagreb.

Na slici je prikazan rast i/ili pad prihoda hrvatskog turizma u razdoblju od 2008. do 2015. godine. Usprkos padu od 14,35 % u 2009. godini, vidljiv je oporavak i konstantan rast prihoda od 2010. do 2015. godine. Također, u 2015. godini ostvareni su veći prihodi nego 2008., koja je sve do 2015. godine bila najuspješnija po prihodima. Nadalje, treba naglasiti da su trendovi u turizmu pozitivni, pa se i u budućim godinama očekuje rast prihoda.



Slika 2. Grafički prikaz prihoda Republike Hrvatske od turizma(mil. EUR) za razdoblje 2008. – 2015.


Na slici su prikazani prihodi od turizma iz čega je vidljivo da 2008. godine Republika Hrvatska bilježi visoke prihode od turizma, koji su ponovo dostignuti tek u 2015. godini. Razlog pada prihoda u godinama nakon 2008. je početak svjetske ekonomske krize, što je uzrokovalo veliki pad segmenta poslovnih putovanja, koji se prepolovio u odnosu na 2008. godinu. Ipak, u idućim godinama turističko tržište blago se oporavilo, a nakon 2015. očekuje se jači rast prihoda od turizma, u skladu s oporavkom gospodarstva razvijenih zemalja.

2.1. Analiza dolazaka turista iz Europske unije

U nastavku rada analiziran je broj dolazaka turista u razdoblju od 2008. do 2015. godine, tablično i grafički. Analizirane su zemlje Europske unije čiji građani ostvaruju najveći broj dolazaka u Republiku Hrvatsku.

0 1000 2000 3000 4000 5000 6000 7000 8000 9000

2008.

2009.

2010.

2011.

2012.

2013.

2014.

2015.

Prihodi od turizma (mil. EUR)

306

Slika 3. Dolasci turista u Hrvatsku za razdoblje 2008. – 2015. (u tisućama 000)

2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014. 2015.

Njemačka 1.546 1.580 1.525 1.661 1.853 1.933 1.989 2.124

Italija 1.168 1.200 1.018 1.150 1.050 1.017 1.061 1.111

Slovenija 1.043 1.013 1.017 1.100 1.055 1.067 1.102 1.192

Austrija 814 882 810 892 946 968 1.019 1.120

Češka 623 807 606 638 647 652 661 696


Na slici je prikazan broj dolazaka turista iz Europske unije. Radi lakše analize, prilikom istraživanja promatrane su zemlje Europske unije čiji državljani ostvaruju najveći broj dolazaka u Republiku Hrvatsku (Njemačka, Italija, Slovenija, Austrija, Češka). Kako je vidljivo, najveći broj dolazaka ostvarili su turisti iz Njemačke, čiji broj varira od milijun i pol do dva milijuna, analizirajući razdoblje od 2008. do 2015. godine. Nešto manje dolazaka ostvarili su turisti iz Italije i Slovenije, a nakon njih slijede turisti iz Austrija i Češka, čiji broj uglavnom ne prelazi milijun.Prema pisanju Ekonomskog instituta u Zagrebu (Sektorske analize, 2016), nakon stagnacije u razdoblju od 2007. do 2010. godine, čemu je uvelike pridonijela globalna financijska i gospodarska kriza, fizički pokazatelji u turizmu počeli su se oporavljati pa se tako lako uočava rast broja dolazaka turista iz promatranih zemalja. Može se, dakle, reći da turistički promet bilježi lagani trend rasta. Uz navedeno, bitno je napomenuti da se najveći broj dolazaka zabilježi u ljetnim mjesecima – srpnju i kolovozu (preko 50 %). Uz oporavak od svjetske gospodarske krize, očigledno je da europsko gospodarstvo taj oporavak najbrže osjeća, što je još više pridonijelo snažnijem rastu hrvatskog turizma. Za razumijevanje pozitivnih trendova ne treba zanemariti ni lošu političku i gospodarsku situaciju u drugim zemljama. Tu se prije svega misli na Grčku, koja je jedan od glavnih konkurenata Republici Hrvatskoj kada je riječ o turizmu. Također, na umu treba imati i političke nestabilnosti na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi zbog kojih se povećava interes za druge destinacije, uključujući i Hrvatsku.



Slika 4. Grafički prikaz dolazaka turista u Hrvatsku za razdoblje 2008. – 2015.


Na slici je prikazan broj dolazaka turista iz pet zemalja Europske unije u razdoblju od 2008. do 2015. godine. Vidljivo je kako najveći rast bilježe Njemačka i Slovenija, nešto manji rast ostvaruje Austrija, dok Italija i Češka uglavnom stagniraju.

Slika 5. Prikaz rasta i/ili pada dolazaka turista u Republiku Hrvatsku iz top pet zemalja za razdoblje 2008. – 2015. (%)

2008/ 2009

2009/ 2010

2010/ 2011

2011/ 2012

2012/ 2013

2013/ 2014

2014/ 2015

Njemačka2,20% -3,48% 8,92% 11,56% 4,32% 2,90% 6,79%

Italija2,74% -15,17% 12,97% -8,70% -3,14% 4,33% 4,71%

Slovenija-2,88% 0,39% 8,16% -4,09% 1,14% 3,28% 8,17%

Austrija8,35% -8,16% 10,12% 6,05% 2,33% 5,27% 9,91%

Češka29,53% -24,91% 5,28% 1,41% 0,77% 1,38% 5,30%


0

500000

1000000

1500000

2000000

2500000

2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014 2015

ITALIJA

SLOVENIJA

AUSTRIJA

308

Slika prikazuje rast i/ili pad broja dolazaka turista u Republiku Hrvatsku iz top pet zemalja Europske unije, a rezultat je izražen u postotnom odnosu. Tako je Češka 2009. godine ostvarila najveći rast dolazaka turista koji je iznosio 29,53 % više u odnosu na godinu ranije, da bi se 2010. „vratila na staro“ te ostvarila pad dolazaka gostiju od 24,91 %. Također, 2009. godine pad dolazaka turista iz Italije iznosio je 15,17 %, a iz Austrije 8,16 %. U daljnjem promatranom razdoblju Njemačka ostvaruje najveći rast, koji je ujedno i konstantan, dok rast dolazaka turista iz ostalih zemalja ostvaruje značajniji rezultat tek 2014. i 2015. godine.

2.2. Analiza noćenja turista iz Europske unije

Republika Hrvatska, kao nova članica, prihvaćena je kao vrijedno odredište na europskom kontinentu. Slijedom toga, ukupan broj noćenja turista iz odabranih pet zemalja Europske unije, koje ostvaruju najveći turistički promet, varira iz godine u godinu. Prikazanom analizom u sljedećim tablicama i grafikonima, uočava se rast i pad broja noćenja turista iz navedenih zemalja, čime se dolazi do utvrđivanja značaja ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

Slika 6. Noćenja turista u Republici Hrvatskoj iz top pet zemalja za razdoblje 2008. – 2015. (u tisućama 000)

2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014. 2015.

Njemačka 10.983 11.451 11.476 12.487 13.947 14.436 14.749 15.770

Italija 5.069 5.135 4.732 4.995 4.535 4.397 4.466 4.800

Slovenija 5.802 6.635 5.885 6.389 6.239 6.159 6.236 6.678

Austrija 4.165 4.515 4.420 4.836 5.104 5.208 5.404 5.902

Češka 4.122 4.020 4.170 4.389 4.519 4.539 4.600 4.812


Kao što je prikazano na slici, prema kriteriju ostvarenog udjela u noćenjima, najjača emitivna tržišta za Republiku Hrvatsku čine: Njemačka, Italija, Slovenija, Austrija i Češka, nakon kojih slijede Poljska, Nizozemska, Slovačka, Velika Britanija i Mađarska. Stoga, na slici je prikazan broj noćenja turista iz navedenih zemalja Europske unije u Republici Hrvatskoj, iz čega je vidljivo da prvo mjesto zauzima ponovo Njemačka, koja je rekorder i u broju noćenja, dok ostale promatrane zemlje imaju gotovo upola manje noćenja.



Slika 7. Grafički prikaz broja noćenja turista u Republici Hrvatskoj iz top pet zemalja za razdoblje 2008. – 2015.


Na slici je prikazan broj noćenja turista iz promatranih pet zemalja Europske unije, koje ujedno čine zemlje iz kojih najčešće i dolaze turisti u Republiku Hrvatsku. Vidljiv je porast broja noćenja turista iz Njemačke, Slovenije, Austrije i Češke, dok se broj noćenja turista iz Italije kontinuirano smanjuje od 2008. do 2015. godine, kada je zabilježen blagi rast.

Slika 8. Prikaz rasta i/ili pada noćenja turista u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2008. – 2015. (%)

2008./2009.

2009./2010.

2010./2011.

2011./2012.

2012./2013.

2013./2014.

2014./2015.

Njemačka 4,26% 0,22% 8,81% 11,69% 3,51% 2,17% 6,92%

Italija 1,30% -7,85% 5,56% -9,21% -3,04% 1,57% 7,48%

Slovenija 14,36% -11,30% 8,56% -2,35% -1,28% 1,25% 7,09%

Austrija 8,40% -2,10% 9,41% 5,54% 2,04% 3,76% 9,22%

Češka -2,47% 3,73% 5,25% 2,96% 0,44% 1,34% 4,61%


0

2000000

4000000

6000000

8000000

10000000

12000000

14000000

16000000

18000000

2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014 2015

ITALIJA

SLOVENIJA

AUSTRIJA

310

Na slici je prikazan rast i/ili pad noćenja turista u postotnom odnosu, iz čega je vidljivo da jedino Njemačka bilježi porast broja noćenja u kontinuitetu tijekom promatranog razdoblja. Od preostala četiri najveća emitivna tržišta hrvatskog turizma, Slovenija i Italija bilježe smanjenje broja noćenja, pa tako Slovenija 2010. godine bilježi pad od 11,30 %. Pad broja noćenja turista iz Slovenije i Italije posljedica je negativnih kretanja u tamošnjim gospodarstvima. Republika Hrvatska izdvojena je u skupini zemalja Europske unije s najvećim udjelom inozemnih gostiju (92 %) u ukupnom broju noćenja u 2015. godini. Veći su udio zabilježile samo Malta (96 %) i Cipar (94 %).

3. SIGURNOST TURISTA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Svjedoci smo sve turbulentnijih promjena na geopolitičkoj karti Europe kao i emigrantske krize koja je potresala (i još uvijek potresa) europski prostor, a time i Hrvatsku. Ne smijemo zaboraviti da je nestabilna situacija u pojedinim zemljama (naročito Grčkoj) rezultirala porastom broja noćenja u Hrvatskoj i zato treba u narednom razdoblju izbjeći svaku mogućnost ponavljanja scenarija s Hrvatskom u glavnoj ulozi (Boban, 2016).

Kako bi Republika Hrvatska ostala sigurna turistička destinacija, upravljanje sigurnošću treba postaviti u fokus javnog, ali i privatnog sektora. Teroristički napadi koji su se dogodili u okruženju govore o mogućnostima za prevenciju koje su minimalne, shodno čemu sigurnost u turizmu treba predstavljati kompleksan sustav unutar državnih institucija, čiji će procesi imati pozitivan učinak u slučaju neželjenih događaja.

Ako se uzme u obzir da je Republika Hrvatska zadnjih godina okrenuta samo turizmu, kao sektoru koji donosi prihod, a u isto se vrijeme ne razvijaju druge gospodarska grane, dolazi se do činjenice da je narušavanje sigurnosti za Republiku Hrvatsku puno veći problem nego što bi takva situacija predstavljala krizu drugim, ponajprije razvijenim zemljama, koje ne ovise samo u turizmu.

Funkcija planiranja sigurnosti u turizmu jedna je od osnovnih i početnih funkcija u ukupnom sklopu procesnih funkcija suvremenog menadžmenta u turizmu. Sam proces planiranja, u današnjoj situaciji, uvelike se svodi na krizno upravljanje s ciljem preventivne djelatnosti kao temeljnih sastavnica sigurnosti u turizmu. Sigurnost je komponenta kvalitete na poslovnoj i organizacijskoj razini, dok je na društvenoj razini sigurnost prikaz funkcionalne pouzdanosti infrastrukture i usluge. Sve se češće izbor turističke destinacije temelji na informacijama o sigurnosti i sigurnosnoj situaciji. Polazeći od međunarodne prakse, sustav planiranja sigurnosti u turizmu podrazumijeva prilagodbu novim sigurnosnim izazovima uz uporabu novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija koje dolaze iz sigurnosnog okruženja (Boban, 2016).

Trenutna je situacija u Republici Hrvatskoj na zadovoljavajućoj razini, kada se govori o sigurnosti među turistima, shodno čemu su svjedočili i dobri rezultati hrvatskog turizma u zadnjih nekoliko godina. „Osobna sigurnost“ u ljetnom, odmorišnom



turizmu u Republici Hrvatskoj prikazana je u sljedećoj tablici, rezultatima koji predstavljaju rang listu sačinjenu od 28 elemenata, koji su analizirani u prethodnih 27 godina.

Slika 9. Rang ocjene „osobne sigurnosti“ u Hrvatskoj za razdoblje 1987. – 2014.

GODINA RANG

2014. 4

2010. 5

2007. 3

2004. 3

2001. 4

1997. 5

1994. 5

1989. 2

1987. 2

Čorak, S., Marušić, Z. (2015.) Turizam i sigurnost: stavovi turista o razini osobne sigurnosti u Hrvatskoj, prezentacija s Okruglog stola Terorizam i turističko novinarstvo, Marko Polo 2015., dostupno na: http://www.iztzg.hr/UserFiles/file/novosti/2015/Turizam-i sigurnost_11_12_2015.pdf (15.10.2016.)

Na slici je prikazan stupanj zadovoljstva turista razinom „osobne sigurnosti“ za promatrano razdoblje, od 1987. do 2014. godine. Tijekom cijelog promatranja razdoblja stupanj zadovoljstva „osobnom sigurnošću“ bio je vrlo visok. Od 1987. do 1989. godine stupanj zadovoljstva „osobnom sigurnošću“ bio je na drugom mjestu i to je ujedno bio i najbolji rang u promatranom razdoblju. Od 1994. do 1997. godine stupanj zadovoljstva „osobnom sigurnošću“ pada na rang 5, što je rezultat ratnih godina u Republici Hrvatskoj. Ipak, od 2001. do 2007. godine stupanj zadovoljstva „osobnom sigurnošću“ raste i rang iznosi 4, da bi se u 2010. godini ponovo vratio na rang 5. Ipak, trend stupnja zadovoljstva „osobnom sigurnošću“ raste i dolazi do ranga 4 u 2014. godini.

„Osobna sigurnost“ u ljetnom, odmorišnom turizmu u Republici Hrvatskoj analizirana je i komparirana u odnosu na druge zemlje s područja Mediterana, a promatrano je razdoblje od 1987. do 2014. godine. Rezultati istraživanja podijeljeni su u tri kategorije, koje prikazuju je li stanje „osjećaja sigurnosti“ u kompariranim zemljama u odnosu na Republiku Hrvatsku bolje, isto ili lošije.

312

Slika 10. „Osjećaj sigurnosti“ u Republici Hrvatskoj u odnosu na zemlje Mediterana za razdoblje 1987. – 2014.

LOŠIJE 4% 6% 7% 4% 4% 5% 7% 2%

ISTO 74% 55% 59% 58% 56% 69% 49% 42%

BOLJE 23% 39% 34% 39% 41% 26% 45% 56%

ZEMLJE

PORT

UG

AL

ŠPA

NJO

LSKA

FRA

NCU

SKA

ITA

LIJA

SLO

VEN

IJA

CRN

A G

ORA

GRČ

KA

TURS

KA

Čorak, S., Marušić, Z. (2015.) Turizam i sigurnost: stavovi turista o razini osobne sigurnosti u Hrvatskoj, prezentacija s Okruglog stola Terorizam i turističko novinarstvo, Marko Polo 2015., dostupno na: http://www.iztzg.hr/UserFiles/file/novosti/2015/Turizam-i sigurnost_11_12_2015.pdf (15.10.2016.)

Na slici su predstavljeni rezultati istraživanja koji u postotnoj vrijednosti prikazuju stanje „osjećaja sigurnosti“ u zemljama Mediterana u odnosu na stanje „osjećaja sigurnosti“ u Republici Hrvatskoj. Iz prikupljenih rezultata vidljivo je da Republika Hrvatska ima najbolje rezultate u odnosu na ostale promatrane zemlje. Promatrano je razdoblje od 1987. – 2014. godine, a rezultat je izražen za svaku pojedinu zemlju u okruženju. Od analiziranih zemalja, najlošiji rezultat ostvarile su Turska i Grčka. Zatim slijedi Slovenija, a izjednačen rezultat imaju Španjolska, Francuska i Italija. Najbolji rezultat ostvario je Portugal, a na drugom je mjestu Crna Gora.

4. MOGUĆNOSTI JAČANJA KONKURENTNOSTI HRVATSKOG TURIZMA NAKON ULASKA U EUROPSKU UNIJU

Europa je oduvijek bila turistički vrlo atraktivan kontinent, a zemlje članice Europske unije danas su najjače emitivne zemlje koje određuju suvremena turistička kretanja. Gotovo svi turisti svijeta posjećuju ili žele posjetiti razvijene zemlje s bogatom turističkom ponudom u Europskoj uniji. Članice Europske unije imaju veliku prednost kod pozicioniranja u svijesti turista i kreiranju imidža.

Ostale se destinacije u zemljama nečlanicama prihvaćaju kao manje vrijedna odredišta. Hrvatska kao nova članica Europske unije, zemlja je s velikim turističkim mogućnostima kojoj je cilj približiti se turističkom djelovanju prisutnom u zemljama Europske unije. Republika Hrvatska svojim članstvom u Europskoj uniji stekla je mogućnost samostalnog korištenja programa pomoći i pretpristupnih programa Europske unije (popularno nazvanih EU fondova).

Republika Hrvatska ima veliki broj konkurentskih prednosti, ali kada se govori o turizmu, valja izdvojiti sljedeće prednosti:



• prirodne ljepote jadranske obale i otoka

• turistički potencijali kontinentalnog dijela (termalni izvori, rijeke, skijališta, dvorci, zaštićena područja, nacionalni parkovi, parkovi prirode i dr.)

• ekološki čisto prirodno okruženje

• bogatstvo flore i faune

• zemljopisni položaj Hrvatske koji omogućuje brzu dostupnost glavnim europskim emitivnim tržištima

• osobna sigurnost i u smještajnim objektima i u destinacijama

• bogata kulturno-povijesna baština.

4.1. Financijske potpore i fondovi Europske unije

Programi Europske unije predstavljaju integrirani niz aktivnosti koje usvaja Europska unija u svrhu promicanja suradnje između država članica u različitim područjima povezanim sa zajedničkim politikama Europske unije. Europski parlament usvojio je 2. srpnja 2014. nove zakonske okvire za Programe Europske unije u financijskom razdoblju 2014. – 2020., prema dostupnim podacima (dostupno na Ministarstvo turizma Republike Hrvatske, n. d.).

Programi za turistički sektor jesu:

• COSME

• Obzor 2020.

• Kreativna Europa

• Erasmus +

• Life

• Easi.

Turizam pomaže ojačati osjećaj europskog građanstva poticanjem kontakata i razmjene između građana, bez obzira na razlike u jeziku, kulturi ili tradiciji. EU ministri za turizam podržavaju Madridsku deklaraciju, koja uspostavlja niz preporuka koje se odnose na provedbu konsolidirane europske turističke politike, naglašava potrebu za jačanjem održive konkurentnosti u sektoru i prepoznaje dodane vrijednosti i akcije Europske unije o turizmu (Keča, 2013).

Nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju jedan od značajnih izvora financiranja koje nikako ne bi trebalo propustiti su EU fondovi, namijenjeni između ostalog i unaprjeđenju turističke ponude. U strategiji 2014. – 2020. Europska komisija namijenila je sedam milijardi eura hrvatskom turističkom sektoru, koje za krajnji cilj imaju poboljšanje svih segmenata održivog turizma i produljenje turističke sezone (Rogić, 2014).

314

Europski fond za regionalni razvoj jedan je od pet europskih strukturnih i investicijskih fondova koji se spominje u kontekstu investicija u turizmu. Taj fond podupire jedanaest tematskih ciljeva i investicijskih prioriteta Europa 2020., a prema dostupnim podacima (na Fondovi i programi za financiranje projekata u turizmu, n. d.) to se odnosi na sljedeće kategorije:

1. Istraživanje i inovacije

2. Informacije i komunikacijske tehnologije

3. Konkurentnost malih i srednjih tvrtki

4. Zaokret prema niskoj razini ugljika

5. Zaštita okoliša i učinkovitost resursa

6. Zapošljavanje i podrška mobilnosti radne snage

7. Obrazovanje, vještine i cjeloživotno učenje.

Također, prema dostupnim podacima (na Fondovi i programi za financiranje projekata u turizmu, n. d.) Europski fond za regionalni razvoj financira primjerice sljedeće aktivnosti u turizmu:

• istraživanje povezano s turizmom, tehnološki razvoj i inovacije, uključujući i inovacije i klastere

• razvoj ICT proizvoda za turizam (aplikacije, prikupljanje podataka…)

• razvoj inovativnih turističkih usluga, osobito u manje razvijenim i udaljenim područjima

• razvoj visoke dodane vrijednosti proizvoda i usluga u tržišnim nišama (zdravstveni turizam, turizam za umirovljenike, kulturni i ekoturizam, gastronomski turizam, sportski turizam), i to mobiliziranjem određenih lokalnih resursa

• razvrstavanje aktivnosti među različitim turističkim djelatnostima, kao i s kreativnim industrijama, diverzificiranjem regionalnih turističkih proizvoda i produljenje turističke sezone (primjerice u industriji nautičkog turizma i plovidbi, kao i za krstarenja).

EU fondovi za turizam osiguravaju snažan razvoj te gospodarske grane, što ima pozitivan utjecaj na cjelokupno gospodarstvo. Da bi se što bolje iskoristile mogućnosti sufinanciranja iz EU fondova za turizam, potrebno je izraditi kvalitetne projekte koji će pridonijeti unaprjeđenju i rastu gospodarstva. Također, time će se povećati i stupanj zaposlenosti i poboljšati konkurentnost turističkog sektora (EU fondovi za turizam, n. d.).

Investicije u turizmu u širem smislu mogu se definirati kao vrjednovanje prirodnih i kulturnih resursa te ulaganje materijalnih i financijskih vrijednosti kao i znanja i ljudskih potencijala u sadašnjosti radi ostvarivanja pozitivnih učinaka u budućnosti (Bartoluci, 2013, str. 373).



4.2. Dostupni fondovi Europske unije za jačanje turizma Republike Hrvatske

U turizmu su se bespovratna sredstva usmjeravala u sufinanciranje javne infrastrukture te malo i srednje poduzetništvo. Prepoznavanjem razvoja i jačanja ljudskih potencijala u turizmu kao jednog od ključnih dijelova Strategije razvoja turizma Republike Hrvatske do 2020. godine, otvorena je mogućnost subvencioniranja turizma za komponentu ljudskih potencijala i obrazovanje.

Turizam je industrija doživljaja i emocija, stoga je poticanje i unaprjeđenje obrazovnog sustava te ulaganje u turističke stručne kadrove nužno za dodatno jačanje kvalitete turističke ponude i usluga. EU fondovi u turizmu fokusirani su na investicijske prioritete kod dodjele bespovratnih sredstava u financijskom razdoblju 2014. – 2020. godine, a odredit će se sljedećim tematskim ciljevima (EU fondovi za turizam, n. d.):

a) promicanje zapošljavanja i potpore mobilnosti radne snage

b) promicanje socijalnog uključivanja i borba protiv siromaštva

c) ulaganje u obrazovanje, vještine i cjeloživotno učenje.

Kreativnost, inovacije i nove metode privlačenja turista, uključujući marketing, glavni su preduvjet za uspjeh. Pri realizaciji određene ideje potrebno je imati stručni kadar za pripremu i provedbu projekata. EU fondovi za turizam sufinancirat će projekte izravno i posredno preko institucija za postizanje razvoja poduzetništva i drugih sektora. Državna tijela, čije je natječaje dobro pratiti kod traženja bespovratnih sredstva za turizam su: mrežna stranica Ministarstva turizma: http://www.mint.hr.

5. ZAKLJUČAK

U ovom radu dokazano je da su nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju rasli ukupni prihodi ostvareni od turizma, zahvaljujući rastu ostalih pokazatelja, kao što je broj dolazaka turista i broj noćenja turista iz Europske unije, čime je odgovoreno na prvo istraživačko pitanje: Je li ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju doveo do rasta turističkih pokazatelja?

Nadalje, u radu je dokazano da sigurnost turista u Republici Hrvatskoj predstavlja najvišu razinu, što je pokazalo istraživanje za promatrano razdoblje od 1987. do 2014. godine. Tijekom cijelog promatranja razdoblja stupanj zadovoljstva „osobnom sigurnošću“ bio je vrlo visok. Također, analizirajući zemlje na Mediteranu, „osjećaj sigurnosti“ u Republici Hrvatskoj ocijenjen je najvišom ocjenom, čime je odgovoreno na drugo istraživačko pitanje: Osjećaju li se inozemni turisti sigurno prilikom boravka u Republici Hrvatskoj?

Uz navedeno, u radu su predstavljene konkurentske prednosti hrvatskog turizma, od kojih valja izdvojiti: ekološki čisto i prirodno okruženje s velikim bogatstvom flore i faune, zemljopisni položaj Hrvatske koji omogućuje brzu dostupnost glavnim europskim emitivnim tržištima, osobna sigurnost i bogata kulturno-povijesna

316

baština. Shodno navedenom, odgovoreno je na treće istraživačko pitanje: Koje su konkurentske prednosti turizma Republike Hrvatske?

Nastavno na konkurentske prednosti hrvatskog turizma i zahvaljujući ulasku u Europsku uniju, hrvatski turizma može se ojačati korištenjem programa za turistički sektor, kao što su: COSME, Obzor 2020., Kreativna Europa, Erasmus+, Life, Easi. Uz programe na raspolaganju turističkom sektoru nalazi se i Europski fond za regionalni razvoj, kao jedan od pet europskih strukturnih i investicijskih fondova koji se spominje u kontekstu investicija u turizmu. Podupire jedanaest tematskih ciljeva i investicijskih prioriteta Europa 2020. Time je odgovoreno na četvrto istraživačko pitanje: Korištenjem kojih programa i fondova Europske unije Republika Hrvatska može ojačati svoj turizam?

Članstvom u Europskoj uniji Republika Hrvatska stekla je mogućnost samostalnog korištenja programa pomoći i pretpristupnih programa Europske unije – EU fondova. Tim potporama i fondovima mogu se ojačati konkurentske prednosti hrvatskog turizma. EU fondovi za turizam osiguravaju snažan razvoj velikog broja djelatnosti, što ima pozitivan utjecaj na cjelokupno gospodarstvo.

Ovaj rad predstavlja podlogu za daljnja istraživanja, koja mogu odgovoriti na pitanja o jačanju hrvatskog turizma u budućem razdoblju, razvijajući poglavlja kroz navedene glavne sektore unutar strategije razvoja turizma Republike Hrvatske 2020.



ANALYSIS OF TOURIST INDICATORS AND SECURITY OF THE REPUBLIC OF CROATIA WITH THE POSSIBILITY OF STRENGTHENING THE

COMPETITIVENESS OF CROATIAN TOURISM UPON ACCESSION INTO THE EU

Kristijan Marić, mag.rel.int.et dipl., Lecturer, Libertas International UniversityTrg J. F. Kennedy 6 b, 10000 Zagreb, Hrvatska

Telephone: +385 91 3888-305 E-mail: [email protected]

Blaženka Samardžić, struč.spec.oec., Student, Libertas International UniversityTrg J. F. Kennedy 6 b, 10000 Zagreb, Hrvatska

Telephone: +385 95 913 8140 E-mail: [email protected]

Nikola Protrka, univ.spec.inf., Lecturer, Police College in ZagrebAvenija Gojka Šuška 1., 10000 Zagreb, Hrvatska

Telephone: +385 98 231 727 E-mail: [email protected]

ABSTRACT

When we discuss Croatian tourism, it is necessary to emphasise its vast significance for the national economy observable from tourist traffic. Furthermore, the same is evident in the high share of tourism in the gross domestic product (hereinafter GDP) of the Republic of Croatia. Upon admittance into the European Union, there are opportunities to strengthen Croatian tourism, owing to the growth of tourist indicators and the increasing interest of tourists from the EU. According to the aforementioned, the purpose of this paper is to determine the effect of the admittance of Croatia into the EU, and its tourism results by analysis of tourist indicators. The paper also shows research of Croatian tourism, its competitive advantage and possibilities of further development. This also represent the biggest researched problem described in the paper. Furthermore, the authors analysed the sense of security of foreign tourists during their stay in Croatia. They obtained results founded in secondary research and the following databases: books, textbooks, professional literature, scientific and professional papers, and various reports by bodies of government administration, ministries and agencies, as well as online sources. In accordance with the obtained results, we conclude that the accession of the Republic of Croatia into the EU had positive effects on tourist indicators. This was evident in the increase of number of tourist arrivals and overnights, as well as in the tourism-generated revenue. The positive results and their growth in the observed period significantly contributed to the coverage of Croatian balance of payments, to which the paper also pays attention. In addition, we investigated and presented the possibilities of strengthening the competitiveness of Croatian tourism, by using grants and EU funds.

Keywords: European Union; tourist indicators; competitive advantage; support and EU funds; security.

318

LITERATURA

1. Bartoluci, M. (2013). Upravljanje razvojem turizma i poduzetništva. Školska knjiga: Zagreb.

2. Boban, M. (2016, 4. veljače). Sigurnost i turizam. Poslovni turizam. Dostupno na http://terraconbusinessnews.com/turizam-i-sigurnost-planiranje-sigurnosti-u-turizmu-kao-znacajan-ekonomski-faktor-uspjesnosti-hrvatske-kao-pozeljne-turisticke-destinacije/ (15.09.2016.)

3. Čorak, S., Marušić, Z. (2015.) Turizam i sigurnost: stavovi turista o razini osobne sigurnosti u Hrvatskoj, prezentacija s Okruglog stola Terorizam i turističko novinarstvo, Marko Polo 2015. Dostupno na http://www.iztzg.hr/UserFiles/file/novosti/2015/Turizam-i sigurnost_11_12_2015.pdf (15.10.2016.)

4. EU fondovi za turizam. (n. d.) Prava ideja. Dostupno na http://www.pravaideja.net/eu-fondovi-za-turizam/ (17.05.2016.)

5. Fondovi i programi za financiranje projekata u turizmu.(n. d.). Europrojekti. Preuzeto s http://www.europrojekti.eu/fondovi-prorami-financiranje-projekata-turizmu/ (06.05.2016.)

6. Keča, K. (2013). Turistička politika Europske unije [materijali s predavanja]. Zagreb: Libertas međunarodno sveučilište.

7. Ministarstvo turizma Republike Hrvatske. (n. d.) Programi Unije. Dostupno na http://www.mint.hr/default.aspx?id=27343 (20.05.2016.)

8. Rogić, M. (2014, 24. rujna) Kako dobiti sredstva EU fondova u turizmu? Poslovni turizam. Preuzeto s na http://www.poslovniturizam.com/savjeti/kako-dobiti-sredstva-eu-fondova-u-turizmu/1606, (20.04.2016.)

9. Samardžić, B. (2016). Analiza turističkih pokazatelja Republike Hrvatske i mogućnosti jačanja konkurentnosti Hrvatskog turizma (Stručni specijalistički diplomski rad). Zagreb: Libertas međunarodno sveučilište.



INKUBIRANJE PODUZETNIŠTVA U FUNKCIJI RAZVOJA LOKALNIH PREHRAMBENIH SUSTAVA I RURALNIH ZAJEDNICA1

dr. sc. Davor Salamon, Stratevis d. o. o.Hrgovići 63, 10000 Zagreb, Hrvatska


dr. sc. Đurđica Knapić Salamon, Stratevis d. o. o.Hrgovići 63, 10000 Zagreb, Hrvatska


SAŽETAK

Radom se propituju uvjeti, okruženje i problemi te prezentiraju fokusirani djelomični rezultati dvogodišnjeg istraživanja za potrebe Zadarske županije, usmjerenog utvrđivanju opti-malnih modela organizacije poljoprivrednih proizvođača u smislu koncentracije ponude, odnosno njihova uklapanja u postojeće prehrambene opskrbne lance / lance vrijednosti, kao i djelovanja unutar lokalnih prehrambenih lanaca.

Polaznom analizom obuhvaćaju se prehrambeni sustavi na razmeđi globalnih i lokalnih procesa te se prepoznaje razvoj dvaju sustava divergentnih, iako djelomično prepletenih smjerova djelovanja, s različitim posljedicama po oblikovanje poslovnih modela i strategija. Jedan smjer čini razvoj pretežito vertikalno integriranih korporatiziranih prehrambenih sustava s tendencijom uvođenja i isporuke/prodaje proizvoda visoke dodane vrijednosti, napose procesirane hrane. Drugi je smjer (kao alternativa prvom) određen obilježjima lokalne proizvodnje/potrošnje hrane s pretežito horizontalnom kooperacijom svih uključenih dionika, a u kontekstu udovoljavanja zahtjevima za očuvanje okoliša, ostvarivanja održivog razvoja, cirkularnosti, kao i jačanja lokalnih ekonomskih, socijalnih i drugih sadržaja (građanska poljoprivreda).

Akumulacija znanja učenjem i inovacijskim razvojem i njihovo pretvaranje u djelatne raz-vojne resurse kojima se mobiliziraju i ostali razvojni resursi, primarna je zadaća ruralnog poduzetništva. Zadruge, odnosno proizvođačke organizacije,

1 Rad je pripremljen na podlozi pilot projekata formiranja organizacije proizvođača u povrćarstvu, s prijedlogom mogućih rješenja socijalnog poduzetništva, kao i razvoja poslovnih modela za organizaciju proizvođača povrća, izvedenih za potrebe Zadarske županije kao naručitelja (v. Salamon, 2005. i osobito, Salamon 2006).

Pregledni rad

320

predstavljaju prepoznati prvi krug, klaster akumulacije znanja temeljem horizontalne kooperativnosti uključenih dionika. Tzv. 'tradicionalne zadruge', međutim, za razliku od 'zadruga nove generacije' (zadruga 's dodanom vrijednošću'), sadrže inherentne teorijski solidno dokumentirane probleme inicijativnosti/poticaja, koji limitiraju njihove moguće dosege.

Razvoj poduzetničke i inovacijske infrastrukture kroz lokalna partnerstva, odnosno poslov-nu inkubaciju, dobar je put aktiviranja raspoloživih poduzetničkih resursa, neovisno o or-ganizacijskom obliku. Kao osnovni instrument poslovne inkubacije prepoznati su inkubato-ri, koji u ruralnom prostoru moraju ostvarivati i posebne funkcije, koje ih čine drugačijim od 'urbanih' inkubatora. Analizom različitih vrsta ruralnih inkubatora (od elementarnih do agro-parkova i prehrambenih parkova), njihovih funkcija, sadržaja/ključnih usluga koje isporuču-ju korisnicima, prepoznata je potreba za hibridnim ruralnim inkubatorom u modelu javno-privatnog zajedničkog ulaganja. U uvjetima nepostojanja kritičnih razvojnih resursa u ru-ralnom prostoru, niske razine inovacijske poduzetničke kulture i slabe prostorne poduzet-ničke teksture, disperzivni i virtualni inkubator svakako može biti prikladniji razvojni alat od klasičnog inkubatora.

Ključne riječi: prehrambeni sustavi, lokalni prehrambeni sustavi, ruralno poduzetniš-tvo, ruralna zajednica, poslovna inkubacija, hibridni ruralni inkubator

Salamon, D., Knapić Salamon, Đ.: Inkubiranje poduzetništva u funkciji razvoja lokalnih prehrambenih...


1. PREHRAMBENI SUSTAVI U PROCIJEPU GLOBALNIH I LOKALNIH PROCESA

1.1. Globalni i lokalni prehrambeni sustavi

Na podlozi nastajanja nove paradigme u poljoprivredi (prehrambenom sustavu) koja uključuje snaženje socijalnog utjecaja i etičkog sadržaja poljoprivrednih aktivnosti, suvremenom se agraru šire funkcije i uloga1, s važnim posljedicama za razvoj ruralnih zajednica.

Globalizacijski okvir u kojem se ostvaruje ova tendencija dominantno artikulira i zatvara velike organizacije s međunarodnim operacijama (multinacionalne korporacije). U tom se smislu razvijaju takvi nadnacionalni i globalizacijski procesi koji nastoje brisati sve prepreke, napose političke, ekonomske i socijalne, što bi trebalo rezultirati i pojačavati korporativna nastojanja za ostvarivanje globalnih konkurentskih prednosti i optimiziranje poslovanja. Svjedočimo sve izraženijoj konkurentskoj utakmici za resurse, koja se odvija između urbanih, infrastrukturnih i industrijskih korisnika, sve u kontekstu udovoljavanja zahtjevima za očuvanje okoliša i u uvjetima klimatskih promjena, kao i novih ekonomskih, socijalnih i političkih okolnosti.

Svjedočimo nasuprot tome i paradigmatskim promjenama koje se oblikuju po načelima održivosti, cirkularnosti, jačanja lokalnih ekonomskih, socijalnih i drugih sadržaja (građanska poljoprivreda), a nadilazeći samu proizvodnju roba postavljaju se kao alternativa „indus trijskoj” i „korporatističkoj” poljoprivredi, usmjerenoj na proizvode i dominantno tržišno (profitno) utemeljenoj.

Svjedočimo i klasteriziranju pristupa, modela i rješenja oko dvaju opisanih paradigmatskih polova/blokova, koji se međusobno prožimaju u mnogim elementima, uzajamno učeći jedni od drugih i kompilirajući rješenja (presjecišta su vidljiva u prostoru poljoprivrede dodane vrijednosti, „urbane” poljoprivrede…). To naravno ne znači da je na djelu proces njihove konvergencije, osobito na razini produbljivanja svjetonazorskih određenja.

Proizvodnju hrane sve izraženije obilježavaju tendencije uvođenja i prodaje proizvoda visoke dodane vrijednosti, napose procesirane hrane. Time se istodobno smanjuje atraktivnost svježih proizvoda koji međusobno konkuriraju kao nebrendirani proizvodi, bez međusobnih vidljivih razlika, često i bez pakiranja (koje se smatra komunikacijskim vozilom). Kategorija voća i povrća, primjerice, predstavlja prirodne proizvode bez standardnih specifikacija i s volatilnim volumenima (dolazeći u prodavaonice od različitih proizvođača, često iz različitih država, popraćeni promjenljivim specifikacijama i količinama), a prodaja im se uglavnom ostvaruje uz

1 Kvantitativno motreno, uporište za prethodnu tvrdnju predstavljaju prognostičke procjene koje polaze od spoznaje da hrana (zajedno s vodom i energijom) do te mjere postaje ključnim strateškim resursom suvremenog društva (i opstojnosti pojedinačnih zajednica) da se ono tako mora organizirati da do 2050. godine njegove aktivnosti rezultiraju povećanjem ukupne svjetske proizvodnje hrane za 70% ili više (v. npr. FAO 2009).

322

minimalne troškove oglašavanja ili čak bez njih! U uvjetima globalizacije proizvodnje i plasmana, koje prate prava revolucija u razvoju logističkih sustava i dramatičan pad prijevoznih i drugih zavisnih troškova, internacionalni/globalni prehrambeni sustavi nameću visoko standardizirane i unificirane proizvode visoke dodane vrijednosti i u pravilu, visoke vrijednosti brenda, često i po cijenama kojima je u uvjetima domaće fragmentirane proizvodnje i neuređenih odnosa u proizvodnji i na tržištu, gotovo nemoguće konkurirati.

1.2. Akumulacija znanja ruralnih poduzetnika i prehrambeni sustavi

Za domaće tradicionalne poljoprivredne proizvođače to je veliki izazov koji bi ih trebao potaknuti na brzu transformaciju u suvremene inovativne i tržišno usmjerene proizvođače. Znanje i učenje pojavljuju se kao dvije stožerne točke akumulacije i razvoja novih i inovativnih rješenja, odnosno kompetencija i vještina u rasponu od tehnoloških, preko marketinških i upravljačkih, do poduzetničkih. Usvajanje novih znanja, kompetencija i vještina ostvaruje se učenjem i odgovarajućom obukom; relevantne informacije i činjenice pribavljaju se stalnim konzultiranjem pouzdanih izvora koji kontinuirano obnavljaju svoje baze… Zaustave li se ovi procesi samo na naporima poljoprivrednih proizvođača, ishod ne mora nužno biti zadovoljavajući: poljoprivredni proizvođač ostvaruje ograničenu akumulaciju znanja uglavnom kroz vlastito iskustvo, kao i iskustvo fizički bliskih drugih proizvođača (u tom smislu poljoprivredna zadruga, kao i proizvođačka organizacija, prvi su krug uzajamnog učenja i razmjene znanja i iskustava). Drugi se izvori u našim uvjetima svakako vrlo ograničeno koriste. Posljedično, stvara se začarani krug reprodukcije postojećeg stanja, opterećenog kratkim spoznajnim i vremenskim horizontom unutar kojeg se donose odluke, niskom razinom integrabilnosti i spremnosti na investicije, kao i nespremnošću na preuzimanje rizika. Takav poljoprivredni proizvođač relativno teško ulazi u bilo kakve trajnije (posebno ugovorne) aranžmane, s niskom razinom predanosti i spremnosti na njihovu realizaciju. Ali i među ostalim akterima opskrbnih lanaca / lanaca vrijednosti javlja se nepovjerenje, dostatno kako bi izgradnju međusobnih odnosa učinilo mukotrpnim i postupnim procesom. U takvim se uvjetima poljoprivredni proizvođač, osobito tradicionalna zadruga, teško sadržajno može transformirati u multifunkcionalnu, dodanoj vrijednosti usmjerenu organizaciju, tzv. nove generacije, u kojoj se kao „ljepila” sustava pojavljuju povjerenje, znanje, kreativnost i inovacije. Slično vrijedi i za proizvođačke organizacije i njihova udruženja. Važnost ovih kooperativnih organizacijskih oblika jest u spoznaji da predstavljaju inicijalni klaster proizvođača (članova i onih koji se u plasmanu naslanjaju na njih), unutar kojeg dolazi do proizvodne, razvojne i planske interakcije proizvođača, odnosno cirkulacije znanja i kompetencija.

Poznato je da (osobito u ruralnim područjima) zadruge razvijajući društveni kapital pružaju različite ekonomske i socijalne koristi svojim članovima, ali i zajednicama te ruralnim gospodarstvima unutar kojih djeluju (Kasabov, 2015). Integrirajući interese članova one podižu razinu uključenosti ruralnih aktera te ih jače integriraju u samu



lokalnu zajednicu2. Kao dodatne koristi pojavljuju se snižavanje proizvodnih troškova, minimiziranje rizika, olakšavanje pristupa kreditima te udruživanje kapitala. Uz pobrojane koristi, zadruge pokazuju teorijski solidno dokumentirane probleme inicijativnosti/poticaja koji proizlaze iz tzv. miopijske perspektive članova zadruge3.

Analiza životnog ciklusa zadruga pokazala je međutim, da treba razlikovati između tzv. „tradicionalnih zadruga” i „zadruga nove generacije” (zadruga „s dodanom vrijednošću”), usmjerenih na razvijanje konkurentskih strategija rasta kroz aktivnosti dodavanja vrijednosti, koje nadilaze tradicionalnu poljoprivrednu proizvodnju i plasman njenih proizvoda na instantnom, spot ili novčanom tržištu. Jačanje vertikalne integracije opskrbnih lanaca, odnosno lanaca vrijednosti, a napose recentna intenzivna globalizacija, nametnule su posve nove odnose u smislu upravljanja opskrbnim lancima / lancima vrijednosti, što je poljoprivredne proizvođače sve intenzivnije guralo na margine, a moć koncentriralo kod distributera, prije svega kod tzv. retailera i diskontera.

Pred zadruge se postavljaju novi, sve zahtjevniji zadaci, prije svega u smislu (1) znatnijih ulaganja unaprijed kao uvjeta za članstvo u opskrbnim lancima i (2) sve rigoroznijeg reguliranja i specificiranja svih elemenata proizvodnje, količina, kvalitete i rokova isporuke proizvoda. Tradicionalne zadruge počinju prihvaćati novu realnost, što s jedne strane vodi njihovoj preobrazbi u zadruge „nove generacije” (s drugačijim odnosom prema kapitalu i investicijama, ali i sve većim problemima u nastojanju da zadrže organizacijsku strukturu „društava osoba”, a ne „društava kapitala”), a s druge, sve izraženijem diferenciranju aktivnosti/proizvo da više dodane vrijednosti, koji jačaju ekonomsku i financijsku snagu zadruge.

Opskrbni lanci i lanci vrijednosti postaju novim protagonistima tržišne utakmice, međusobno se sučeljavajući. Prostor pojedinačnim poljoprivrednim proizvođačima za uspješno vođenje samostalne poslovne i razvojne politike sve se više smanjuje i sve se više svodi na podređivanje politici tih lanaca, koju izravno ili neizravno, s formalnim ovlastima ili bez njih, sve više vode trgovački lanci, osobito maloprodajni. Svi se odnosi sve jasnije strukturiraju mrežom ugovornih aranžmana, a poljoprivredni

2 U svijetu je uobičajeno (sa stajališta tzv. loka(l)vora, odnosno prema potrošački definiranim kriterijima u određenju lokalnih prehrambenih sustava) pojam 'lokalnog' povezati s interesom konzumacije hrane koja je proizvedena 'lokalno', pri čemu se ustalila percepcija lokalnog prostora (bioregije) kao prostora u krugu od 100 milja (160 km) od točke kupnje/potrošnje.

3 Iskazuje se (v. šire kod Borgena, 2004) kao (1) problem 'zajedničkog dobra' (koji rezultira općom tendencijom favoriziranja korištenja resursa zadruge od postojećih u odnosu na nove članove, kao rezultat razlika u ulaganju i prava korištenja, što dovodi do ponašanja poznatog kao 'slobodni jahač'), (2) problem 'horizonta' (koji rezultira općom tendencijom favoriziranja investicijskih odluka s povratom u kratkom roku) i (3) problem 'portfelja' (koji rezultira općom tendencijom prihvaćanja odluka s nižom razinom rizika). Pobrojani problemi inicijativnosti utječu na preferencije članova zadruge glede zadružnih investicija u procesne tehnologije i druge namjene koje dodaju vrijednost proizvodima i uslugama zadruge. Time utječu i na efikasnost i efektivnost njihova poslovanja, kao i na generiranje poslovnih modela.

324

proizvođači uz sve izraženiju nužnost vlastitog umrežavanja, postaju dijelom korporatiziranih vertikalno integriranih sustava, čija se snaga internacionalizira, postajući globalnom tendencijom.

Paralelno s globalizacijskim tendencijama „industrijalizirane poljoprivrede” i velikih internacionalnih/nacionalnih/lokalnih distributivnih lanaca počinju se oblikovati lokalni (i regionalni) pokreti potrošača i proizvođača. Na podlozi ovih pokreta sve se čvršće oblikuju i lokalni/regionalni prehrambeni sustavi (LFS/RFS4), koji teže zatvaranju unutar užih zajednica, nudeći tim istim zajednicama tržišne isporuke koje su složenije od samih proizvoda i/ili usluga, a poznate su kao CSA aranžmani (poljoprivreda koju podržava lokalna zajednica, tzv. Community Supported Agriculture), odnosno „poljoprivreda sredine”… Karakteriziraju ih visoka razina dodane vrijednosti, kratki opskrbni lanci, visoka razina socijalne i ekološke osviještenosti. Oblikuje se „poljoprivreda dodane vrijednosti” koju različito percipiraju veliki internacionalni lanci prerađivača ili distributera (kojima je dostatno lokalno podrijetlo proizvoda) i lokalna zajednica (koja teži razvoju sustava „poštene razmjene”, socijalne sigurnosti proizvođača i sl.). I jednima i drugima s različitom su paradigmatskom interpretacijom važni i očuvanje prirodnih resursa, odnosno zaštita okoliša od različitih oblika zagađivanja. Općenito se može konstatirati da se kao kontekst međusobna diferenciranja sve više oblikuju sljedeći razlikovni elementi, koji se prepoznaju i kao građevni blokovi „ruralne vitalnosti” (Thompson i Kaplan 2014, 133): (I.) endogenost (opseg implementacije lokalnih resursa), (II.) novitet (sposobnost inoviranja), (III.) socijalni kapital (norme i mreže suradnje), (IV.) tržišno vođenje (sposobnost jačanja i kontrole tržišta), (V.) nova institucionalna rješenja (načini suradnje koji su fleksibilni, inovativni i s brzim odzivom) i (VI.) održivost (odražava socio-ekološku ulogu poljoprivrede koja u lokalnoj zajednici treba imati višestruku ulogu i jamčiti pokretanje brojnih tokova dohodaka u interakcijama proizvođača i potrošača).

Kako bi se razvijale tržišne isporuke više/visoke dodane vrijednosti prema „korporatiziranim” sustavima ili prema lokalnim prehrambenim sustavima (lokalnim zajednicama), nužno je da poslovni subjekti (proizvođači/prerađivači) korektno skeniraju i mapiraju opskrbne lance/lance vrijednosti kojih su dijelom. Tehnološke i poslovne inovacije u svim segmentima procesa postaju važnim elementima na kojima se temelji generiranje poslovnih modela proizvođača i ostalih dionika opskrbnih lanaca/lanaca vrijednosti. Za uspješno (interaktivno i iterativno) generiranje poslovnih modela vrlo je važno njihovo oblikovanje kao inovacijski vođenih, s osobitim značenjem faze ideacije, a potom i integracije u puni profil poslovnog modela. Matrica zarađivanja (monetizacije) kao sveobuhvatna specifikacija mogućnosti dodavanja vrijednosti, a koja uključuje i mapiranje svih resursa, osnovica je za oblikovanje piramide zarađivanja (monetizacije) koja odražava generiranje poslovnog modela uz identifikaciju i odabir većeg broja isporuka koje aktiviraju novčane tokove (Salamon 2016).

4 Akronimi za lokalni (eng. Local Food System - LFS) odnosno regionalni prehrambeni sustav (eng. Regional Food System - RFS).



Iako je generiranje poslovnih modela danas najpouzdaniji instrument inovacijskog razvijanja proizvođača (uopće, poslovnih subjekata) i njihova poslovanja, za njihovu je implementaciju potrebna visoka razina različitih oblika znanja i kompetencija, kao i njihova integriranost, za koje je vrlo izvjesno da poljoprivredni proizvođači u potrebnoj mjeri ne raspolažu. Osobito to vrijedi za tradicionalne poljoprivredne zadruge s mahom starijim članovima, koje u svojem poslovanju stalno iznova obnavljaju tradicionalne obrasce proizvodnje i plasmana na spot tržištu, teško se prilagođavaju striktnim i precizno definiranim postproizvodnim procedurama i standardima poslovanja i kvalitete, ne uspijevaju kvalitetno integrirati fragmentirane i često suprotstavljene interese zadrugara i sl. Kako potvrđuju iskustva drugih zemalja, na povoljnije je rezultate moguće računati osloncem na novu generaciju mladih poljoprivrednih proizvođača koji su temeljem novog ruralnog poduzetništva i novih socijalno i etički odgovornih multifunkcionalnih farmi/zadruga, koje se također povezuje s „proizvodnjom” zajedničkih, odnosno javnih dobara. Kao takvi, mogu računati i na jaku infrastrukturnu potporu u okviru agrarne, odnosno nacionalne i europske ekonomske politike. U Italiji, primjerice, organiziranje/kolaboriranje farmi proizvođača u odgovarajuće poslovne mreže smatra se najvažnijom inovacijom, koja je omogućila da talijanska poljoprivreda i u uvjetima vrlo izražene krize bolje posluje od mnogih drugih sektora gospodarstva.

2. RAZVOJ PODUZETNIČKE I INOVACIJSKE INFRASTRUKTURE: LOKALNA PARTNERSTVA

Kako bi se što uspješnije suočavali s izazovima koje nosi objektivna pozicioniranost poljoprivrednih proizvođača unutar opskrbnih lanaca, odnosno lanaca vrijednosti, ali i lokalnih zajednica, te kako bi ostvarili bolju poziciju u procesima vertikalnih integracija i horizontalnih koordinacija, proizvođačima je potrebno pomoći u procesima poslovnog inkubiranja, odnosno inovacijskog razvoja.

2.1. Lokalna partnerstva u razvoju lokalnih prehrambenih sustava/ruralnih zajednica

Razvoj LFD/RFS dugotrajan je proces kojim se opredmećuju odgovarajuće ključne vrijednosti i načela i koji integrira brojne socijalne, ekonomske i političke aktivnosti, fokusirajući se na (1) zagovaranje javnog sudjelovanja (participacije), (2) razvoj partnerstava i (3) operativnu interakciju s politikama i institucijama (v. Pothukuchi i Kaufman, 1999).

Zagovaranje javne participacije. Razvoj lokalnih prehrambenih sustava svakako obilježava stvaranje novih vidljivih (fizičkih) prostora (tržnice, prodavaonice, vrtovi zajednice i sl.) gdje se ljudi mogu okupljati. Osim toga, u međusobnoj se komunikaciji razvijaju brojne nove ideje i prilike, povezane i sa sagledavanjem različitih problema i s raznovrsnim vizijama, ali i mogućim poslovnim aktivnostima. Međusobnim prožimanjem razvija se uzajamna osviještenost, odnosno povjerenje uključenih

326

dionika, koje je inače teško razviti zbog različitih natjecateljskih vrijednosti i prioriteta, i to i na pojedinačnoj i na grupnoj razini. Zagovaranje javne participacije odvija se na dvije razine: (I.) manifestnoj, koja uključuje oblike javnog angažmana kakvi su, primjerice, dani otvorenih vrata, žetvene svečanosti, dani školskih vrtova i drugi događaji/eventi koji tvore svečanosti lokalne zajednice; (II.) socijalno interaktivnoj i inkluzivnoj, kojom se podcrtava značenje procesa za ostvarivanje zajedničkih vrijednosti i prioriteta, za razvoj demokracije, društvenosti i lokalne kulture, ali i za socijalno obogaćivanje, međusobno povjerenje, kao i interakciju do razine zabave.

Razvoj partnerstava. Složenost razvoja lokalnih prehrambenih sustava uključuje širok raspon ciljeva, koje lideri svake od skupina koje grade LFS pokušavaju komunicirati međusobno (unutar vlastite skupine farmera, restoranera, nezavisnih retailera i sl.). U tom smislu razvijaju se partnerstva i s lokalnim aktivističkim skupinama (koje jače zagovaraju socijalnu jednakost, ekološku održivost i sl.) i s organizacijama koje čine tzv. mainstream, poput savjetodavne službe, sveučilišta, istraživačkih i savjetodavnih organizacija. Ovi partneri mogu doprinositi svojim ekspertnim znanjima, donošenjem širih spoznaja i vizija, pristupom bespovratnim sredstvima i tehničkim znanjima, razvojem ciljanih istraživačkih projekata i sl. Razvoj takvih partnerstava (kad nadilaze uobičajene okvire) smatra se ključnom vrijednošću za razvoj zajednice i njenih projekata (pa tako i LFS). Razvoj javno-privatnih partnerstava ima osobito infrastrukturno značenje za razvoj LFS i u smislu razvoja fizičke infrastrukture, infrastrukture kvalitete, poslovne infrastrukture i lokalnog imidža i prepoznatljivog identiteta.

Političke programske i projektne aktivnosti. U svijetu institucija i politika (shvaćenih procesualno i proceduralno5), određene vrijednosti/vrednote opstaju ako ih se ukorijeni upravo na različitim hijerarhijskim razinama djelovanja tih institucija i politika. Programi i projekti lokalnih (i regionalnih) prehrambenih sustava u interakciji su s poljoprivrednim, školskim i drugim sektorskim politikama, ali i s njihovom teritorijalnom razinom – gradskom, županijskom, nacionalnom … U zemljama s razvijenijom kulturom političke artikulacije razvojnih ciljeva i problema prehrambenih sustava oni se mogu pojaviti u kontekstu ruralnog razvoja, zaštite i potpore malih poljoprivrednih proizvođača, programa školske prehrane, poput Sheme školskog voća i povrća i sl., ali i programa kojima se pojedinim društvenim skupinama – mladima, radnicima s niskim prihodima i sl. – otvara mogućnost

5 Politika se uobičajeno smatra višedimenzionalno strukturiranom, sadržeći tri dimenzije: (1.) institucionalnu (polity), (2.) procesualnu (policy) i proceduralnu (politics). Za potrebe ovog rada osobito su značajne njena procesualna i proceduralna dimenzija.Procesualna (policy) dimenzija politike odražava njenu normativnu, sadržajnu dimenziju, koja ukazuje na ciljeve, zadatke i predmet politike, a njeno obrazovanje i ispunjavanje zadataka bitno ovise o interesima, zbog čega je sadržajna dimenzija politike puna konfliktnih sadržaja.Proceduralna (politics) dimenzija politike zasniva se na posredovanju između interesa putem konflikta i konsenzusa. Ovaj stalni proces obrazovanja političke volje i posredovanja interesa ne može se shvatiti studiranjem institucija ili sadržaja (v. Ulrich von Alemann, Politička didaktika ukratko: Planska pitanja za nastavu političkog opismenjavanja [Savezna centrala za političko obrazovanje, svezak 326, Bonn 1994] s. 20-21).



artikulacije i provedbe specifičnih i alternativnih, ekološki i socijalno osviještenih projekata (npr. krovnih vrtova).

Razvojna partnerstva u lokalnoj zajednici, u funkciji razvoja LFS-a, svakako pretpostavljaju izgradnju procesualne (policy) i proceduralne (politics) komponente politike koja odražava jasnije holističko, pa i aktivističko poimanje prehrambenog sustava. Na institucionalnoj se razini stoga, unutar lokalne zajednice (županijska, prema potrebi i gradska razina), otvara pitanje prehrambenog odjela (odjela za hranu i prehranu), vijeća za prehrambenu politiku i agencije za planiranje razvoja, naslonjene ili na prehrambeni odjel ili na vijeće za prehrambenu politiku. Aktivnosti agencije mogu se ostvarivati i u outsourcingu.

Osim ovih organizacija/institucija koje djeluju na razini sistemskih pitanja razvoja lokalnog prehrambenog sustava, važno je razmotriti rješenja poslovnog inkubiranja, povezana s ekonomskom i poslovnom efikasnošću poslovnih subjekata i razvojem prehrambenih opskrbnih i lanaca vrijednosti.

3. POSLOVNO INKUBIRANJE U FUNKCIJI PREHRAMBENIH SUSTAVA I RURALNE ZAJEDNICE

3.1. Važnost, određenje i sadržaj poslovnog inkubiranja u ruralnom prostoru

Suvremeno gospodarstvo određuju dvije važne tendencije: (1) pomak u industrijskoj strukturi prema decentralizaciji i rastućoj ulozi malih poslovnih subjekata, ponajprije zbog promjena u tehnologiji, potrošačkoj potražnji, ponudi radne snage, kao i postizanju fleksibilnosti i efikasnosti u poslovanju; (2) značajan porast životnog standarda relevantnog dijela stanovništva doveo je do novih obrazaca potrošačkih izdataka i potražnje, koji doprinosi fragmentaciji potrošačkih tržišta, favorizirajući male, potrošačima usmjerene poslovne subjekte nasuprot velikim proizvođačima, usmjerenim proizvodnji i proizvodima (usp. Kourtit, Nijkamp, Stough, 2011, str. ). Kako smo prethodno pokazali, prvu tendenciju treba uravnotežiti s pomakom tržišne moći na lance vrijednosti kao cjeline, tako da mali poslovni subjekti (poljoprivredni proizvođači) moraju ovladati usklađivanjem razvoja cijelog lanca vrijednosti i vlastitog razvoja. Također, potrošačima usmjereni poljoprivredni proizvođači/prerađivači mogu računati na potporu onog segmenta potrošača kojem cijena nije ključni parametar u procesu kupnje.

Analizom LFS pokazali smo da su poljoprivredni proizvođači okosnica njihove prilagodljivosti. Međutim, s obzirom na demografsku strukturu ruralnih prostora i sve izraženije procese senilizacije i feminizacije populacije, pred mnogim je poljoprivrednim proizvođačima napuštanje proizvodnje zbog starosti ili umirovljenja. U narednih 10 – 20 godina najveći dio poljoprivrednog zemljišta bit će izložen vlasničkim promjenama, čiji je karakter (ako ne već i obuhvat) teško procijeniti. Za razvoj elastičnog LFS nužno je obrazovati mlade proizvođače, koji jedini mogu

328

u srednjem i dugom roku postati stvarnim nositeljima proizvodnje i razvoja6. Pomaganje mladim poljoprivrednicima treba biti zajednički napor – onaj koji mlade ljude povezuje i s financijskim i tehničkim resursima i osigurava znanje potrebno za razvoj uspješnog poslovanja. Novim su poljoprivrednicima također potrebni održivo financiranje i međusobna partnerstva s ulagačima, koje sve više nalazimo izvan tradicionalnih ulagačkih modela. Svi izloženi zahtjevi osobito su važni u svjetlu činjenice (prepoznate na brojnim mjestima u svijetu) da mnogi mladi poljoprivrednici nemaju nikakvo proizvodno i marketinško iskustvo, napose zato što dolaze iz urbanih sredina, vođeni novim senzibilitetom, slijedeći nove paradigme i životne stilove. Tada obrazovne aktivnosti ne trebaju obuhvatiti samo zreliju populaciju. U kontekstu cjeloživotnog obrazovanja kao važan element odgoja i obrazovanja javljaju se i tzv. vrtići-farme (kindergarten farms ili nursery-school farms) kao jedinice za odgojnu i obrazovnu skrb o djeci u razdoblju od 1 do 3 godine7.

Pomaci paradigmi koje u fokus razvoja stavljaju male poslove i poduzetničke inicijative usmjerene lokalnoj hrani i lokalnim potrošačima, a u konačnici potrošačima (na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini) koji prihvaćaju proizvode visoke dodane vrijednosti, otvoreni su novi izazovi ruralnim područjima, osobito s obzirom na njihovu udaljenost od centara inovacija i suvremenih financijskih izvora (venture kapital, poslovni anđeli, crowdfunding …). Nastajanje i inkubiranje novih, kao i puni tržišni razvoj novih i postojećih poslovnih subjekata mora postati uređeni i podržavani proces u kojem zajednica pomaže svojim proizvođačima da na obostranu korist ostvare svoje poslovne zamisli, vizije i ciljeve.

Poslovno inkubiranje mora se percipirati kao izrazito kontekstualno, tj. bitno ovisno o strukturi okruženja i tržišta unutar kojeg djeluje. Poslovno inkubiranje u ruralnom (a sve više i u integriranom, urbano-ruralnom prostoru) može zadobiti različite oblike, od inkubiranja i akceleriranja u tradicionalnom inkubatoru, preko hibridnih i virtualnih inkubatora, tzv. međugeneracijskog transfera upravljačkog vlasništva, zajedničkog učenja i prijenosa znanja unutar zadruga i klastera (tzv. facilitatorski model), procesa učenja u vertikalno strukturiranom lancu uz ugovornu konzultantsku

6 Dobro je podsjetiti se da starija populacija objektivno ulogu razvijača suvremenog poduzetništva ne može preuzeti na sebe. H. Mendras (1986: 205-206) o tome piše: 'U društvu u kojem je postotak starih ljudi pretjerano velik, očigledno je teško uspostaviti zadovoljavajući i uravnotežen socijalni život. Štoviše, može se smatrati da starenje ima reperkusije na mentalitet, na nivo optimizma i duh poduzetništva stanovništva' (podcrtali autori).

7 Osim njihove važne funkcije brige za djecu, vrtići-farme mogu oblikovati prehrambene navike i stavove prema poljoprivredi kod generacija koje dolaze. Djeca uče cijeniti i poštivati prirodu i poljoprivredu; uče o zdravoj prehrani i o vezi između poljoprivrednih proizvoda i hrane, što omogućava da prepoznaju i cijene društvenu funkciju poljoprivrednika. Ovo je općenito ključni aspekt skrbi o poljoprivredi (care farming) jer educira sadašnje i buduće potrošače o održivoj proizvodnji i potrošnji, kao neizostavnim dijelovima izgradnje održivih prehrambenih sustava. Zbog njihova značaja ubrzano im se uvećava broj, pa je samo u Italiji osnovano preko 100 takvih vrtića (v. Torquati, Tancini, Paffarini i Illuminati, 2015).



potporu veletrgovaca ili trgovaca na malo, inkubiranja posredovanjem neprofitnih organizacija ili poslovnih anđela/venture kapitalista, upravljačke i poduzetničke obuke koju osiguravaju specijalizirane organizacije … U razvijenijem poslovnom i tržišnom okruženju možemo govoriti o prehrambenim klasterima (food clusters) koji se mogu definirati i kao agroparkovi (agroparks); govorimo i o prehrambenim poduzetničkim zonama (food enterprise zones), prehrambenim parkovima (food parks) i sl. (v. Dani 2015)

Svaka zajednica koja svoj razvoj ne želi prepustiti slučajnostima stvara uvjete i poticaje za sustavno nastajanje i razvijanje poduzetničkih projekata, osobito onih koji se temelje na znanju i kompetencijama, a poglavito na inovacijama. Odatle je i nastala zamisao „inkubatora” kao povlaštenog prostora nastajanja i ranog razvoja novih poslova u kojem se korisnicima (tržišnim subjektima) nude prostor, lepeza različitih usluga (osobito usluga obrazovanja i obuke, odnosno savjetničkih usluga) i pristup različitim oblicima financiranja, uključujući inovativne (poslovni anđeli, venture kapitalisti, crowdfunding i sl.). U vrlo razvijenom obliku (vezanom uz određenje znanstvenih parkova) ova je ideja sažeta u tzv. Cabral-Dahabovoj paradigmi upravljanja (danoj kroz 10 upravljačkih uvjeta, v. Cabral 1998), koja se sasvim ukratko može opisati formulacijom: proces inkubiranja novih poslova može se dogoditi tek kad je prisutna kritična masa svih ključnih činitelja, od kojih je tek dio lokalno prisutan.

Nema jednoznačnog određenja poduzetničkog/poslovnog inkubatora (v. Pompa, 2013). Poduzetnički se inkubator može definirati kao program oblikovan kako bi ubrzao uspješan razvoj poduzetnika, odnosno njihovih tvrtki ponudom niza jeftinih resursa i usluga poslovne potpore koje razvija i kojima upravlja uprava inkubatora, nudeći ih i samim inkubatorom i mrežnim kontaktima (v. www.entrepreneur.com). U osnovi, inkubator predstavlja „dom” za nove poduzetnike, povoljno i poticajno okruženje u kojem se po niskoj cijeni nude odgovarajući prostor, zajednička oprema i poticajno okruženje drugih poduzetnika. Statistički gledano, nove tvrtke imaju znatno povećane šanse preživljavanja, opstanka i razvoja razvijaju li se unutar inkubatora, u odnosu na druge start-up tvrtke na otvorenom tržištu.

3.2. Razine i vrste poslovnog inkubiranja

Inkubator se percipira kao dinamička zajednica u kojoj vodstvo inkubatora u inkubatorskom okruženju prepoznaje i odabire nastajuće tvrtke. Kao važne sastavnice inkubatorskog okruženja pojavljuju se definirane rutine, procedure, organizacijska kultura, radno okruženje, iskustvo učenja i troškovi poslovanja, koji „stanar” teško može ostvariti sam. Međutim, potrebe pojedinih „stanara” mogu se značajno razlikovati, čemu odgovara i različita razina znanja i kompetencija koje inkubator u takvom slučaju treba staviti na raspolaganje, pribavljajući ih interno i/ili eksterno, odnosno služeći se procesima tzv. insourcinga i outsourcinga.

Razine procesa inkubiranja novih poslovnih subjekata sažeto se prikazuju slikom 39 (autori Pine II i Gilmore takvo grafičko rješenje nazivaju „ekonomskom piramidom”).

330

Može se primijetiti da složenost ponuđenih usluga raste s razinom piramide, i to u rasponu od pukog iznajmljivanja prostora (baza piramide) i jednostavnih usluga pa do najviše razine poduzetničke transformacije koja odgovara disruptivnim inovacijskim rješenjima i na njima utemeljenim poslovnim modelima (vrh piramide). Koja rješenja „stanar” inkubatora može trebati među ostalim ovisi i o dinamici inkubiranja i fazi životnog ciklusa (potencijalnog) „stanara” koja u inkubacijskom smislu započinje osviještenošću, a završava postinkubacijskim aranžmanima ili – prateći stupnjeve rasta, započinje inovativnom idejom, a završava zrelošću inkubiranog poslovnog subjekta, osposobljenog za pozitivno, odnosno profitabilno poslovanje (v. sliku 40). Sposobnost pružanja sofisticiranijih inkubacijskih usluga bitno ovisi o internoj (in house) ili eksternoj (outsourcing) raspoloživosti potrebnih resursa.

Slika 39. Piramidalno strukturiranje razina usluga u funkciji procesa inkubiranja

Izvor: Pine II i Gilmore (1999)

Trans-forma-

cije

Iskustva

Usluge

Kastomizirani, funkcionalni prostor

Prostor

Prostor se nudi po cijenama ispod tržišnih, ponekad uz praksu godišnjeg porasta najamnine do pune komercijalne cijene (ne eksibilan, mehani ki pristup)

Prostor sadrži zajedni ke resurse, eksibilno isporu ene (sa svim potrebnim priklju cima) prema potrebama pojedina nih poduzetnika

Nude se poslovne usluge kao što su poslovno planiranje, marke ng, usluge u opera vnom poslovanju, koje dodaju tzv. intangibilnuv rijednost

Težište na razvoju iskustava koja se razvijaju dovo enjem poduzetnika u iste programe (razmjena iskustva, moralna potpora, prilike stvaranja novih partnerstava …)

Pomo poduzetnicima ne iskazuje se dodavanj em pojedina nih usluga, ve vo enjem cjelovi h, tzv. sistemi kihp oduzetni kih transformacija, razvijanjem ukupnih vješ na izgradnje uspješnih poduze a, ime nastaje iskustvo koje mijenja životne percepcije

Razvoj inherentnoosobnihiskustava



Slika 40. Inkubacija poslovnih rješenja i stupnjevi rasta poslovnog subjekta

Izvor: www.infodev.org | www.idisc.net

U današnjem svijetu ubrzanih tehnoloških inovacija uglavnom sa stajališta vrsta operacija koegzistiraju tri tipa inkubatora (neprofitnog ili profitnog tipa): (I.) klasični inkubatori u izdvojenom i specijaliziranom, adekvatno opremljenom fizičkom prostoru, (II.) internetski inkubatori i (III.) aranžmani unutar postojećih kompanija koji imaju obilježja slična inkubatorima (tzv. internalizirani poduzetnički inkubatori, odnosno kompanijski/korporacijski poduzetnički inkubatori). Razumije se, u stvarnom životu, inkubatori mogu predstavljati kombinacijska rješenja s fokusom na ostvarivanje brzine pristupa tržištu, odnosno tržišnog razvoja (time to market), što ih približava tzv. poslovnim akceleratorima.

Moguće je također lučiti i (I.) inkubatore lokalnog gospodarskog razvoja, (II.) akademske i znanstvene inkubatore, (III.) korporativne inkubatore i (IV.) inkubatore privatnih investitora, kojima se kao pokretači i osnivači poduzetničkih inkubatora respektivno pojavljuju (I.) lokalna zajednica, (II.) akademske (sveučilišne/veleučilišne), odnosno znanstvene institucije, (III.) velike kompanije/korporacije i (IV.) privatni investitori, ali i neka njihova kombinacija, koja može rezultirati i javno-privatnim partnerstvom, javno-privatnim zajedničkim ulaganjem. U ovom je kontekstu učestalo razvijanje poduzetničkih inkubatora kao inkubatora lokalnog gospodarskog razvoja (local economic development incubators), a sa specijaliziranim fokusom na subjekte prehrambenog opskrbnog lanca i kao – ruralnih (alternativno, otočnih) poduzetničkih/poslovnih inkubatora.

Prema području aktivnosti inkubatori mogu biti generalistički, nespecifični ili se fokusirati na tehnološka područja (npr. ICT), pojedine industrije (u nekim zemljama npr. industrije obuće ili tekstila) ili rijetko naseljena, odnosno ruralna područja. Inkubatori se mogu razlikovati svojom svrhom, koja se može kretati u rasponu od razvoja profitabilnih i održivih poslovnih subjekata, komercijalizacije R&D pa do ostvarivanja socijalno osjetljivih projekata i razvijanja mogućnosti ostvarivanja dohotka za socijalno ranjive društvene skupine. Svrhom djelovanja inkubatora (npr. u sastavu LFS) može biti i utjecanje na oblikovanje i implementaciju odgovarajućih politika, npr. prehrambene, školske i sl.

Ideja Start up Ekspanzija Zrelost

Post-inkubacijskiparkoviInkubacija

ProfitabilnostSelekcija

Pred-inkubacija

Osviještenost

332

Inkubatore možemo smjestiti između dvije krajnje točke. Prvu čine alati, odnosno tzv. tool-based rješenja s težištem na uvođenju sve više novih alata (ojačati financiranje iz VC izvora; osigurati više bankovnih kredita; pružiti više tehničke asistencije; ohrabriti poduzetnike na tečajeve poslovnog planiranja, pružiti im više marketinških informacija, uključujući poslovnu i kompetitivnu inteligenciju; razviti više inkubacijskih programa i sl.). Drugu točku čine tzv. end-based, client-centered rješenja gdje se refokusiranjem od alata prema poduzetniku kao takvom polazi od njegovih potreba, a rješenja su usmjerena polučivanju željenog rezultata.

Generički pojam inkubatora u praksi također nerijetko obuhvaća i elemente poduzetničkih akceleratora, gdje se maksimalno ubrzavaju svi procesi time to market (tj. za razliku od inkubatora, ne odvijaju se sukladno ritmu koji često definira korisnik inkubatora, već prema prilikama na tržištu). Također, inkubatori mogu uključivati i svojstva centara za provjeru koncepta (proof of concept) nužnih za osiguravanje financiranja inovativnih rješenja u njihovoj tzv. ranoj fazi (kad je objektivno najteže doći do početnog kapitala). Konačno, inkubatori mogu sadržavati i neka obilježja centara tehnologije i kompetencija, usmjerena i subjektima koji posluju izvan inkubatora. Time ne prestaje mogućnost daljnjeg razlikovanja poslovnih/poduzetničkih inkubatora koji mogu ulaziti u nova, nespecificirana područja ili se pojavljivati kao hibridni inkubatori, koji uključuju vrlo različite kombinacije elemenata koji, međutim, najviše odgovaraju definiranim kriterijima (v. sliku 41).

Slika 41. Modeli poslovnog inkubatora po definiranim kriterijima vlasništva, ekonomskog motiva, područja aktivnosti i svrhe djelovanja


Svrh a

utjecanje naoblikovanje politike

Model poslovnog inkubatora

Vlasništvo Ekonomski motiv

razvoj poslovnih

radnih

osviještenost

komercijalizacijaistraživanja

ostvarivanja dohotka za populaciju u nepovoljnom

položaju

mješovitnamjena

tehnološki utemeljeno

industriju

profitni

neprofitni

nevladina organizacija (NGO)

vlada/lokalna uprava i samouprava

privatni poslovni subjekti

javno - privatna partnerstva poticanje

ekonomskeaktivnosti i razvoja u

ruralnim i rijetkonaseljenim



3.3. Ključne usluge programa poduzetničkog/poslovnog inkubiranja

Ključni tzv. vrijednosni prijedlog bilo kojeg poduzetničkog inkubatora jest da pomogne poduzetniku, odnosno asistira u pokretanju novog poduzeća, potiče njegov razvoj, daje podršku u prevladavanju prepreka i smanjenju rizika, a time i povećava šanse za uspjeh i izgradnju uspješne tvrtke. U tom kontekstu, poduzetnički se inkubator može odrediti kao sustav potpore za start-up (poslovni subjekt/projekt ili tzv. ciljni sustav) koji se kreće od točke A (ideja) prema točki B (uspješan pothvat) uporabom posebnih praksi (usluga) i duž njegova životnog ciklusa (s prepoznatljivim fazama). Određivanje usluga asistiranja pritom nije jednostavno jer, među ostalim, ovisi o industriji u kojoj inkubator djeluje, o vrstama „stanara” i njihovu poduzetničkom potencijalu, kao i o kapacitetu menadžmenta samog inkubatora. Najlakše je ključne usluge poduzetničkog inkubatora prikazati sustavom 7 ključnih usluga koji uključuje usluge za ciljni sustav (0-6) i usluge potpornog sustava (koje podupiru njegove operacije i menadžment – 7) – v. sliku 42.

Slika 42. Sustav 7 ključnih usluga inkubatora

Izvor: worldbusinessincubation.wordpress.com

Usluge programa poslovnog inkubiranja

0. usluge

4. Povezivanje i umežavanje

ljudi

6. Izgradnja robne marke

(brenda)

2. Poslovne usluge

7. Menadžment

programa

1. Infrastruk-tura/ Usluge povezane s objektom

5. Obrazovanje /

Pristup znanju

3. Financiranje i

pristup

334

Izložene se usluge mogu realizirati u akceleratoru bržim ili u konvencionalnom inkubatoru sporijim ritmom (3 – 5 godina). Iskustvo u dosadašnjem razvoju poduzetničkih inkubatora pokazuje da se među brojnim detaljiziranijim uslugama za ciljni sustav (pojedini autori navode i preko 100 usluga!) osobito ističe 15 usluga izloženih slikom 438.

Slika 43. Sustav 15 ključnih usluga inkubatora

Izvor: worldbusinessincubation.wordpress.com

Izložene je usluge potrebno staviti u vremenski kontekst, tj. iskazati ih unutar životnog ciklusa poduzetničkog pothvata/projekta, odnosno unutar razdoblja koje započinje odgovarajućim konceptom, a dovršava se njegovim prestankom. U kontekstu programa poduzetničkog/poslovnog inkubiranja, životni ciklus poduzetničkog pothvata/projekta obuhvaća (v. sliku 44):

8 U ponudi inkubatora neke su usluge slabije zastupljene. Deset najmanje zastupljenih (ne i najmanje važnih!) usluga čine potpora logističkim i distribucijskim procesima, posudba izvršnih menadžera, usluge ekonomske pismenosti, tzv. In-house investicijski fondovi, potpora u međunarodnoj trgovini, poslovni bonton, opće pravne usluge, savjeti o zapošljavanju osoblja i upravljanje ljudskim resursima, pomoć povezana s legislativom odnosno propisima, pristup nekomercijalnim kreditima.

Najvažnijih 15 usluga

inkubatora

0.

1. Infrastruktura / Usluge povezane s

objektom

2. Poslovne usluge

3. Financiranje i pristup izvorima

4. Povezivanje i umrežavanje ljudi

5. Obrazovanje / Pristup znanju

6. Izgradnja robne marke (brenda)

Djeljene upravne i uredske usluge

Specijalizirana oprema

Širokopojasni pristup Internetu

Potpora u e-trgovini

Potpora u osnovama poslovanja

potpora

upravljanje,

bespovratnih sredstava i venture kapitala

Pristup venture , poveznice

prema poslovnim

partnerimaumrežavanja

Poveznice s

visokog obrazovanja

Savjetodavni odbori ili mentori

u sjeni

Striktna pravila ulaska i izlaska

Obuka u

prezentacije

Obuhvatna poslovna obuka

Obuka ljudskih resursa



fazu koja prethodi inkubaciji (odnosi se na sve aktivnosti potrebne kako bi se podržao potencijalni poduzetnik u razvoju poslovne ideje, poslovnog modela i poslovnog plana kako bi poboljšao svoje šanse za uspješno stvaranje start-upa) – v. sliku 44a

fazu inkubacije (potpora koja se pruža poduzetniku u razdoblju od pokretanja do ekspanzije i napuštanja inkubatora) – v. sliku 44b

fazu nakon inkubacije ili fazu MSP-a, mikro, malog ili srednjeg poduzeća (odnosi se na aktivnosti koje se provode kad tvrtka dosegne fazu zrelosti te je osposobljena samostalno nastaviti svoje poslovanje i razvoj); također se ove usluge mogu odnositi na postojeće poslovne subjekte – v. sliku 44c.

Slika 44. Usluge (a) u predinkubacijskoj fazi, (b) u inkubacijskoj fazi i (c) nakon faze inkubacije/usluge za postojeće poslovne subjekte

Izvor: Dichter, Reis & Marchand (2010)

• Formulacija ideje• Procjena ideje• Tržišno

vrjednovanje ideje

• povezana s menadžerskim izazovima i problemima

•

• koja se odnosi na specijalizirane teme (npr. intelektualnog vlasništva i administriranje procesa)

• poslovne ideje

• poslovnog modela

• kroz interne kompetencije

• putem vanjskog odbora

• Konkurencija poslovnih planova s

projekcijama

Prvi susret

Obuka

Usmjerenost

Procjena inovacije

Poslovni plan/

Poslovni model

• Odabir i ulazak• Pristup

• Pravna i upravna potpora

• • Prava

intelektualnog vlasništva

• Obrazovanje i pristup znanju

• Pribavljanje

sredstava• Mentorstvo i

trening, savjetodavni odbor

• Umrežavanje• Transfer

tehnologije• Potpora u

osnovama poslovanja i

• Obuka ljudskih resursa

• izlazne strategije

Stvaranje start-upa

Rani stupanj

Ekspanzija

• Inovacijski jazovi•

-a

• Prava intelektualnog vlasništva• Transfer tehnologije• Itd.

Obuka MSP-a

• • Internacionalizacija• • Itd.

• Klastering• Internacionalizacija• • Transfer tehnologije

-a u

• Najam prostora• Umanjenje poreza

(a)

(b) (b)

(c)

336

Sve usluge, neovisno o fazi u kojoj se pružaju, trebale bi se formalizirati koliko je to moguće, uz uključivanje svih alata koji inkubatoru stoje na raspolaganju kako bi se ostvario što kvalitetniji prijenos dobrih praksi9. Ovakav pristup omogućava i izvođenje kvalitetnog monitoringa, što omogućava da se temeljem uočenih problema i ostvarenih rezultata provodi stalno unapređivanje metodologije i razine kvalitete isporučenih usluga.

3.4. Ključne koristi programa poduzetničkog/poslovnog inkubiranja

Usluge poslovnog/poduzetnič kog inkubatora svakom uključenom poduzetniku moraju, neovisno o korištenim kanalima isporuke, stvarati uočljivu vrijednost, isporučenu temeljem dostatnih i pravodobnih korištenih resursa, vlastitih i tuđih, raspoloživih fizički ili virtualno (online). Riječ je o paketima infrastrukturnih, poslovnih i financijskih usluga te usluga interpersonalnog konektiviteta. Kod svake od njih poduzetnik / poslovni subjekt mora razumjeti koje mu koristi (vrijednost) donose. U tom je smislu svaki od 4 paketa usluga potrebno dalje dekomponirati kako bi se utvrdilo koje vrijednosti dodaju za korisnika, što istodobno predstavlja provjeru ispravnosti uključivanja takvih usluga u ponudu inkubatora (v. sliku 45).

Slika 45. Četiri komponente usluga poslovne inkubacije kao izvor snage inkubatora


9 Neki su od tih alata: obrazac o prvom kontaktu, obrazac generiranja poslovnog modela, obrazac poslovnog plana, obrazac analize rizika, SW poslovne prognostike, ugovori za uređivanje isporuke usluga (prema poduzetnicima), obrazac utvrđivanja slabosti inovacijskih rješenja, alati za procjenu poduzetničkih kapaciteta, baze financijskih alata, baze privatnih konzultanata i organizacija koje pružaju poslovne usluge (BSO), baze istraživačkih i tehnoloških centara i sl.

USLUGE

INFRASTRUKTURAnpr. poslovni prostor, sobe za

sastanke, struja, telefon, Internet, laboratorijski kapaciteti, i sl.

POSLOVNE USLUGEnpr , licencama, knjigovodstvu, strateškim savjetima, tržišnim istraživanjima, izvozu, i sl.

FINANCIRANJEnpr. brokering i/ili pružanje

financijskih usluga u svezi s kapitalom, kreditima i jamstvima

POVEZIVANJE LJUDInpr. mentorstvo, obuka ii nterakcija s

drugim poduzetnicima( mikro klaster), tržišne veze

VRIJEDNOST ZA PODUZETNIKA

Ekonomije obujma smanjuju troškove pokretanja posla + koristi od profesionalnog izgleda i brenda.

Poluženjek redibiliteta inkubator a i portfelja poduzetnika kako bi se

prevladali financijski jazovi.

potpora, partnerstva, poslovni odnosi.



Analizom usluga koje inkubator nudi svojim korisnicima („stanarima” i ostalima) može se zaključiti da njegova snaga proizlazi iz:

1. Dijeljenja zajedničkih operativnih troškova, prije svega širokog spektra režijskih troškova, uključujući i komunalije, uredsku opremu, računalne usluge, sobe za sastanke, laboratorijski prostor i usluge recepcije. Osim toga, osnovni troškovi najma obično su ispod uobičajenih za zajednicu unutar koje novi tržišni subjekt posluje, što poduzetnicima omogućava da ostvare dodatne uštede. Inkubatori međutim, „stanarima” omogućavaju da ostanu u programu tek određeno vrijeme (većina ugovora o najmu u inkubatoru sklapaju se na razdoblje od tri/četiri godine, uz moguću opciju produžavanja ugovora za godinu ili dvije dana.

2. Ostvarivanja savjetodavne i administrativne potpore (uključujući i širok spektar informacija) koju pruža osoblje inkubatora, potrebne za rješavanje poslovnih problema. Obično se radi o specijaliziranim poslovnim uslugama u rasponu od marketinških do financijskih i pravnih. Vlasnicima malih tvrtki takve su usluge obično vrlo korisne jer ubrzavaju njihovo sazrijevanje i brzo nalaženje dobrih rješenja za pojedine poslovne situacije.

3. Pristupa kapitalu iz vrlo različitih izvora (grantovi, ESI fondovi, sustav javne nabave, poslovni anđeli, equity financijeri, crowdfunding i sl.).

4. Legitimiteta u zajednici jer se smatra da su takvi tržišni subjekti već prošli prvi test provjere prije ulaska u inkubator pa im u većoj mjeri vjeruju svi drugi subjekti – poslovni partneri, kupci i dr.; stvara se svojevrsna aura legitimnosti i vjerodostojnosti koja za druge subjekte ima obilježja tzv. due diligence vrijednosti.

5. Univerzalnosti koncepta, primjenjivog u bilo kojoj zajednici ili industriji; štoviše, moguće su i specijalizacije prema potrebama užih zajednica ili industrija pa se mogu oblikovati i odgovarajuća težišta, primjerice, u pravcu razvoja turizma, jačeg povezivanja poljoprivrede i turizma, kreativnih industrija i turizma, razvijanja digitalne potpore razvoju poljoprivrede ili turizma (razvijanje tzv. digitalne poljoprivrede / digitalnog turizma) i sl.

6. Drugarskog i kolegijalnog odnosa među uključenim poduzetnicima, pa se često navodi da su, primjerice, zajednički doručci izvrstan oblik razmjene poslovnih ideja i mogućeg posljedičnog razvijanja zajedničkih projekata; činjenica da se više poduzetnika druži i potencijalno surađuje unutar inkubatora omogućava da se stvara okruženje međusobnog ohrabrivanja u pojedinačnim ili čak zajedničkim nastojanjima da se međusobno razmjenjuju ponekad i vrlo relevantne informacije, kao i da se razvija mreža komunikacija čija se puna vrijednost može otkriti tek u nadolazećim godinama; inkubator se pojavljuje kao vrsta klastera s više sve gušćih slojeva povezanosti i među poduzetnicima i poduzetnika s cijelom infrastrukturom (osobito savjetničkom, mentorskom) koju inkubator razvija.

Na podlozi analize ključnih koristi programa poduzetničkog/poslovnog inkubiranja za poduzetnike-stanare (bez obzira djeluju li u LFS ili u prehrambenim sustavima

338

izvan LFS), izvodimo prijedlog matričnog pregleda podržavanih procesa/aktivnosti i isporuka ruralnog inkubatora, kako se daje tablicom 6.

Matricom se uspoređuju relevantne vrste usluga s procesima i aktivnostima, važnim za potencijalne „stanare” inkubatora, bez obzira odvija li se poslovna inkubacija u dediciranim fizičkim prostorima ili virtualno. Izdvajaju se usluge poslovnog inkubiranja (infrastrukturne, poslovne i financijske usluge, kao i usluge povezivanja ljudi), obrazovanja, marketinga, menadžmenta, transfera tehnologije i istraživanja i razvoja, kao i umrežavanja/klasteringa koje slijedi strukturu opskrbnih lanaca, odnosno lanaca vrijednosti. S obzirom na moguće tipove ugovorno isporučenih dobara (usluge kao individualna dobra, dobra s plaćanjem naknade, kolektivna i zajednička dobra) otvara se prostor cjelovitijeg sagledavanja aktivnosti inkubatora i njihova financiranja iz različitih izvora, odnosno naplate (temeljem oblika ugovornog aranžmana između ugovaratelja i pružatelja). Ovdje se ne radi samo o mogućim izvorima financiranja aktivnosti inkubatora, već šire, financiranja onih aktivnosti (osobito u LFS-u) u kojima inkubator na bilo koji način sudjeluje, kao pružatelj usluga ili facilitator.

Aktivnosti inkubatora nadasve moraju obuhvatiti generiranje poslovnih modela, izradu poslovnih planova i investicijskih projekata za start-up i postojeće poslovne subjekte (inovativne poslovne ideje, vrijednosni prijedlozi, matrica monetizacije, piramida monetizacije, tržišni segmenti i odnosi s kupcima, strateški resursi i aktivnosti, poslovna partnerstva i umrežavanja, financiranje i investicije). Osim aktivnosti usmjerene pojedinačnim poslovnim subjektima, inkubator mora obuhvatiti i šire aktivnosti – u osnovi, u tri pravca, relevantna za poljoprivredne proizvođače/prerađivače na području lokalne zajednice – tj. prema analizi i sustavnom praćenju (I.) prehrambenih opskrbnih lanaca, (II.) prehrambenih lanaca vrijednosti, i (III.) lokalnog prehrambenog sustava (čije se postojanje može nazrijeti tek u embrionalnom obliku). Za razvoj ovih strateških aktivnosti (strateških prije svega, za proizvođače i druge ključne dionike LFS-a) od posebnog je značenja dizajnirati i implementirati sustave planiranja, implementacije i kontrole (uključujući i informacijski sustav koji sve podržava). U tom je smislu nužno definirati, ustrojiti i redovito evidentirati i ažurirati podatkovnu osnovu te potrebnu poslovnu analitiku i istraživanja vezanu na (I.) prehrambene opskrbne lance i prehrambene lance vrijednosti, (II.) razvoj mrežnih struktura (poglavito horizontalno umrežavanje u formi organizacija proizvođača i njihovih udruženja, odnosno agroklastera/ekoklastera) i (III.) inovacijski rast u kontekstu životnog ciklusa uključenih poslovnih subjekata10.

Temeljem prethodno izloženog postavlja se logično pitanje: kako strukturirati ruralni inkubator primjeren potrebama naših ruralnih prostora? U posljednjih je tridesetak godina u svijetu identificirano preko dvadeset različitih modela poslovnog

10 Ovakva analiza važna je kako bi se na razini pojedinog poslovnog subjekta, neke razine njihova agregiranja i ukupne populacije poslovnih subjekata moglo utvrditi kakav je momentum njhova razvoja, koji im je inovacijski i razvojni potencijal, s kojim poslovnim subjektima je racionalno, pa čak i nužno surađivati kako bi se polučili polužni učinci od važnosti za prehrambene lance kojih su dijelom.



Tablica 6. M

atrični pregled podržavanih procesa/aktivnosti

i isporuke ruralnog inkubatora

340

inkubiranja, koji uključuju različite dionike, desetke „građevnih blokova”, različite tipove resursa i brojne kategorije različitih usluga (ukupno preko 100 vrsta). Sve to

usložnjava konceptualizaciju poslovnog inkubiranja na razini njegova promišljanja, definiranja, analize, oblikovanja (dizajna), kalibriranja i vrednovanja poslovanja.

3.5. Konceptualizacija poslovne inkubacije: hibridni ruralni inkubator u modelu javno-privatnog zajedničkog ulaganja

Polazišta konceptualizacije mogu biti različita te uključivati brojne elemente: dobrim se čini razumijevanje poslovne inkubacije kao faznog procesa i mehanizma („korak po korak”) za stvaranje novih pothvata – organiziranog procesa koji poljoprivrednim proizvođačima i drugim poduzetnicima dodjeljuje legitimitet, otvara im pristup poslovnim mrežama i podiže razinu podršku u lokalnoj zajednici. To se ostvaruje korištenjem skupa praksi, alata i drugih elemenata koji tvore sustav koji poduzetniku pomaže da poveća šanse za ostvarivanje uspjeha, a podupire ih i u zreloj fazi poslovanja. Sama poslovna inkubacija ne mora se, međutim, ostvarivati u fizičkom prostoru poduzetničkog/poslovnog inkubatora; može se ostvarivati dodjeljivanjem osobnog mentora ili poslovnog trenera koji start-up vodi od točke do točke, od koraka do koraka; također, može se ostvarivati i uključivanjem venture kapitalista koji se na različite načine (pa i mjestom u upravi poslovnog subjekta) može uključiti u poslovanje start-upa. Uopće, može se ustvrditi da se važnost fizičkog prostora smanjuje u korist različitih oblika virtualnog inkubiranja poslovnih subjekata/projekata (Thierry Burger-Helmchen (2012) rabi pojam cyber inkubacije). U tom se smislu osnovni model poslovnog inkubiranja može izložiti kao na slici 46, polazeći od modela inkubatora poznatog kao Campbell, Kendrick & Samuelson11.

11 Riječ je o polaznom, temeljnom modelu koji su 1985. godine postavili Campbell, Kendrick i Samuelson, a kojim se konceptualizira konfiguracija inkubatora i u ograničenom opsegu, proces inkubacije (v. šire kod Hackett i Dilts 2004). Postavljenim okvirom sugerira se postojanje 4 područja u kojima inkubator-inkubacija kreiraju vrijednost: (I.) dijagnozom potreba poslovnog subjekta, (II.) odabirom i monitoriranom primjenom poslovnih usluga, (III.) pružanjem financiranja, te (IV.) pružanjem i omogućavanjem pristupa mreži inkubatora.Model inkubatora Campbell, Kendrick i Samuelson postao je ubrzo nakon definiranja osnovicom daljnje diferencijacije i dogradnje modela inkubacijskih procesa, kojih je danas preko 20.



Slika 46. Osnovni koncept ruralnog inkubatora, na podlozi polaznog modela inkubatora Campbell, Kendrick & Samuelson

U osnovi, lokalna zajednica pokreće disperzivni i dijelom virtualizirani poduzetnički inkubator kao neprofitno us mjerenu organizaciju, u suradnji sa zainteresiranim partnerima, nudeći postoje ćim i novim poduzetnicima standardne sustave potpore (fizički resursi, usluge). Dis perzivnost inkubatora znači da se njegovi fizički prostori i pridruženi resursi ne nalaze samo na jednom mjestu, već su distribuirani u prostoru i decentralizirani, dok se ostale usluge mogu pružati centralizirano i online, uz uporabu suvremenih komunikacijskih tehnologija, tako da dobivaju virtualni (cyber) oblik (putem interneta). Ovakva obilježja ruralnom inkubatoru daju karakter hibridnog inkubatora, što pokazujemo slikom 47 koja indicira da predloženi razvoj odražava razvojni smjer suprotan povijesnom razvoju inkubatora jer se time osigurava najbrža i troškovno najispla tivija implementacija modela.

ESI fondovi, HBOR,drugi ne/

izvori kapitala,,

venture kapital

Dijagnoza potreba

Novi poslovni prijedlog

Selekcija i monitoring

Kapitalno ulaganje

Pristup mrežama eksperata

‘Stanari’ inkubatoraPoslovni

rast

Ekon

omsk

i raz

voj

Otv

aran

je ra

dnih

m

jest

a

. sub

j.

Usp

ješn

i pro

izvo

di

tehn

olog

ije

Poduzetnici

Sustavi potpore

Lokalna zajednica

/ Partneri

usmjerenost

mre

že (k

last

eri)

342

Slika 47. Razvoj ruralnog inkubatora u kontekstu povijesnog razvoja inkubatora

Izvor: Salamon, 2016.

Osobito su važni usmjerenost na razvoj vertikalnih i horizontalnih mrežnih struktura koje prate prehrambene opskrbne lan ce i prehrambene lance vrijednosti, na definiranje poslovnih odnosa i njihovo fiksiranje kvalitetnim ugovornim modelima, kao i na pristup izvorima kapitala, odnosno financiranju. U procesnom smislu, inkubator analizira potrebe fizičkih i virtualnih „stana ra” ( pomaže i u oblikovanju novih poslovnih prijedloga), ostvaruje selekciju projekata (prema prioritetima), podupire njihovo inkubiranje i poslovni rast, dok resursi dolaze prije svega od osoblja inkubatora i ne/institucionalnih investitora zainteresiranih za inkubirane poslove/projekte.

Sukladno prethodno izloženom konceptu, a polazeći od vizije tzv. klasičnog (stacionarnog) inkubatora (akceleratora)12 dograđenog potrebama sustavnog razvoja i komercijalizacije inovacija i dopunjenog prostorno disperzivnom i virtualiziranom (cyber, online) isporukom usluga, predlažu se sljedeće odrednice pokretanja ruralnog inkubatora lokalne zajednice:

1. Težište na pokretanju novih (start-up) i potpori postojećim poslovnim subjektima u području lokalnog prehrambenih sustava, odnosno drugih

12 Svrha poslovanja inkubatora lokalnog ekonomskog razvoja nije određena ostvarivanjem profita, a glavna im je aktivnost generalistička (tj. nije posebno specificirana, npr. u smislu ostvarivanja visokotehnološkog razvoja). Kao glavni ciljevi njihova poslovanja obično se prepoznaju stvaranje novih radnih mjesta, reindustrijalizacija/revitalizacija, ekonomski razvoj, potpora ciljanim industrijskim grupama, kao i razvoj malih i srednjih poduzeća, odnosno klastera. Kao operativni ciljevi mogu se istaknuti primjerice, razvoj lokalnih OPG-a, obrta, malih poslovnih subjekata u području prerađivačke prehrambene industrije, razvoj malih tvrtki u području ICT-a i sl.

Ruralni inkubator kao

potrebnom infrastrukturom

Ruralni inkubator koji se

jedinice kao podružnice

Ruralni inkubator koji dominantno ekspandira u virtualnom prostoru

(Internet)

Povijesni razvoj inkubatora ( )

Predloženi razvoj ruralnog inkubatora lokalne zajednice



prehrambenih sustava, uz uvjet da posluju na prostoru lokalne zajednice. Uz aktivnosti povezane s poslovnim inkubiranjem/akceleriranjem, ruralni inkubator osigurava i razvijanje vještina, iskustava i operativnih sposobnosti u područjima kvalitete i normi, sigurnih proizvoda, procesa certifikacije i diversifikacije. Time ruralni inkubator u sebi funkcionalno uključuje odrednice koje ga mogu odrediti i kao „poljoprivredno-prehrambeni inovacijski centar”, kako je definiran projektom pod nazivom Adria-Food Quality Project13, koji financijski podržava Europska komisija u sklopu INTERREG/CARDS-PHARE Programa14.

Ruralni inkubator za područje lokalnog prehrambenog sustava / poljoprivredno prehrambeni poslovno-inovacijski centar može se razvijati i kao tehnološki centar ili čak kao tehnološki park, ali je za razinu dimenzioniranja aktivnosti bilo koje inačice potporne institucije nužno provesti dublje istraživanje, koje bi odgovorno pokazalo opravdanost rješenja (među ostalim uzimajući u obzir i očekivanja i potrebe ključnih dionika).

2. Javno-privatno zajedničko ulaganje, tj. projekt predstavlja neprofitno usmjereni zajednički aranžman najmanje dva suosnivača, od kojih je jedan lokalna zajednica, a koji donosi relevantne, lokalno nedostupne resurse; moguće je pretpostaviti i naknadno uključivanje drugih dionika, osobito uz razvoj rješenja prostorne dislokacije/disperzije inkubatora i njegovih jedinica na širem prostoru lokalne zajednice.

3. Uključivanje jezgara obrazovanja i stručne obuke po obrazovnoj vertikali, tj. u suradnji s lokalnom visokoškolskom institucijom i/ili drugim partnerima može se osigurati programe obrazovanja i obuke koji doprinose razvoju ruralnog poduzetništva, LFS-a i podupiru procese međusobnog umrežavanja (kooperacije i integracije) proizvođača te kvalitetnijeg uključivanja u procese vertikalne koordinacije unutar opskrbnih lanaca/lanaca vrijednosti. U više je navrata podcrtano da je ključna potpora poduzetnicima u smislu razvoja kvalitetnih ugovornih modela, kojima se može ublažiti asimetričnost znanja i informacija, osobito u odnosu na trgovačke lance.

13 Riječ je o projektu koji je započeo u siječnju 2007. s namjerom doprinosa stvaranju jedinstvenog jadranskog prostora za razvoj proizvodnje zdravih i kvalitetnih proizvoda životinjskog, voćarskog i povrtlarskog podrijetla, njihovog praćenja od izvora do potrošača kroz niz integriranih radnji i obuhvativši pet zemalja: Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Crnu Goru i Srbiju. Puni je naziv projekta ADRIAFOOD QUALITY PROJECT - Promocija jedinstvenog jadranskog prostora za proizvodnju kvalitetnog voća, povrća i proizvoda životinjskog podrijetla.

14 Generički pojmovi „ruralnog inkubatora” i „poljoprivredno-prehrambenog inovacijskog centra” u definicijskom su smislu srodni, s blagim otklonom prema poslovnom inkubiranju, odnosno potpori inovacijskom razvoju (kad mogu uključivati i laboratorijske prostore). Osnivač(i) može/mogu odlučiti koji od dvaju pojmova preciznije određuje svrhu i ciljeve organizacije (mogu se koristiti i drugi pojmovi, npr. poljoprivredno prehrambeni poslovno-inovacijski centar, tzv. BIC).

344

Osobito su zanimljivi kurikuli preddiplomskog i diplomskog studija, namijenjeni mlađim poljoprivrednim proizvođačima koji jačaju njihovu inovacijsku i poduzetničku kompetenciju (iako u kontekstu cjeloživotnog obrazovanja ima smisla obuhvatiti sve, od predškolske populacije). Diversifikacija proizvoda također pretpostavlja nova znanja i kompetencije, koje se mogu usvajati programima obrazovanja i obuke formalnog, neformalnog i informalnog tipa. U tom smislu, potrebno je osigurati uključivanje onih partnera iz javnog i privatnog sektora koji donose takva znanja, kompetencije, programe i projekte.

4. Racionalno kombiniranje online i offline sadržaja, što uključuje razvoj poduzetničkog inkubatora pri čemu se lokalno nude sadržaji prve dvije razine na slici 39, dok se ostale razine kombiniraju online, korištenjem rješenja klasičnog i internetskog inkubatora.

5. Financiranje aktivnosti inkubatora uključuje investicijske troškove njegove adaptacije radi postizanja željene i pune funkcionalnosti, kao i dio operativnih troškova poslovanja koji se ne pokrivaju vlastitim prihodima. Ovi su troškovi područjem odgovornosti lokalne zajednice, a njihovo se pokrivanje najlakše može osigurati apliciranjem na odgovarajuće programe razvoja poslovne infrastrukture (shema dodjele bespovratnih sredstava za poslovnu infrastrukturu), odnosno druge programe za potporu poduzetništvu, malim i srednjim poduzećima, a koje promovira Vlada Republike Hrvatske (odnosno EU).

6. Financiranje dijela poslovnih potreba „stanara” inkubatora pretpostavlja spremnost lokalne zajednice da dio svojih sredstava usmjeri kao potporu poduzetništvu i razvoju lokalnog prehrambenog sustava. Takve je mogućnosti potrebno definirati, a u operacionalizaciji se načelno javljaju dvije mogućnosti:

(1) Korisnici usluga inkubatora mogu se natjecateljski pojaviti kao mogući korisnici programa potpore poduzetnicima

1 povratnog karaktera, kao u slučaju kolaterala na poduzetničke kredite, pri čemu se tijekom godina uvećava raspoloživi iznos sredstava (koja se odobravaju iz gradskog proračuna i kumuliraju na godišnjoj osnovici)

2 nepovratnog karaktera, kao u slučaju subvencioniranja kamata.

(2) Kad analiza provjere/dokaza koncepta (PoC) potvrdi opravdanost potpore pojedinom poduzet ničkom projektu, korisno je razmišljati o različitim oblicima financiranja, uključujući i tzv. sjemensko financiranje, crowdfunding i dr., uz medijaciju ruralnog inkubatora koji u takvim slučajevima može imati različite uloge u projektu.

Potrebno je upozoriti da se navedeno financiranje poduzetničkih projekata svrhom i obujmom ograničava na projekte koje treba podržati, ali i kad drugi, eksterni sistemski i drugi izvori ili nisu dostupni ili nisu dostatno svrhoviti. Također, svi postupci evaluacije i donošenja odluka moraju biti vrlo transparentni i ekspertno postavljeni.



7. Ruralni inkubator za područje LFS-a/lokalne zajednice može razviti i ulogu One-Stop Shop centra za investicije s dvije ključne zadaće: asistiranjem proizvođačima u nalaženju i osiguravanju izvora financiranja i privlačenjem samih izvora financiranja.

Vezano uz prehrambene proizvode visoke dodane vrijednosti cilja se, nadasve, na atrakciju potencijalnih financijera i investitora, odnosno udjelničara, na artikulaciju i prezentaciju dobrih poduzetničkih projekata i njihovu operativnu pripremu do točke aplikacije prema relevantnim izvorima financiranja (ESIF, privatni institucionalni i poluinstitucionalni, kao i formalni i neformalni investitori). Posebnu vrijednost imaju dobre prakse „poljoprivrede koju podržava lokalna zajednica” (CSA) te je potrebno provjeriti moguća ograničenja i zapreke u njihovu uvođenju u naše LFS-e.

Bez obzira radi li se o javno privatnim ulaganjima (PPP/3P), privatno-privatnim ulaganjima, ulaganjima uz aktiviranje europskih strukturnih i investicijskih fondova (ESIF), uobičajenim poduzetničkim ulaganjima, kao i potrebama financiranja poduzetničkog poslovnog ciklusa, nužno je osigurati relevantna ekspertna znanja i kompetencije te ih u primjerenom obliku u potrebnom obujmu i vremenu staviti korisnicima na raspolaganje. To je zadaća strateških partnera.

Pitanje vlasništva i upravljanja inkubatorima u fokusu je interesa svih uključenih u procese poslovne inkubacije. Istraživanja potvrđuju (v. Information for Development Program (infoDev) 2010) da je „prvi val” razvoja inkubatora u mnogim zemljama rezultirao vlasničkim i upravljačkim rješenjima koja su identificirana kao uglavnom „disfunkcionalna”, a značila su da je država (na nacionalnoj i lokalnoj razini) preuzela na sebe osnivanje i upravljanje inkubatorima.

Kao rezultat potvrđuje se da su inkubatori u javnom vlasništvu općenito previše oprezni i da zapošljavaju ljude bez dostatnog poslovnog iskustva, ali sa zadaćom isporuke traženih usluga. Menadžeri inkubatora u javnom vlasništvu više se fokusiraju na birokratske aspekte procesa, a manje vremena posvećuju povezivanju s klijentima ili njihovu povezivanju s izvorima financijskih potpora. Također je zamijećeno da su neselektivniji u provođenju evaluacijskih postupaka, primjerice, pri ulasku u inkubator. Upravo zbog rasprostranjene percepcije menadžera i osoblja inkubatora u javnom vlasništvu kao „birokrata s malo znanja o poduzetništvu” te unapređivanja svih procesa povezanih s razvojem ruralnog poduzetništva, svrhovito je okrenuti se zajedničkim ulaganjima javnog i privatnog sektora, pod uvjetom da ulazak privatnog sektora jamči višu razinu ekspertnog znanja, striktnije provođenje racionalnih postupaka, bolje poznavanje problema klijenata i veću predanost u realizaciji prihvaćenih programa i projekata. Najboljim treba smatrati široko uključivanje partnera temeljem izvrsnosti, znanja i kompetencija, s fokusom na područja u kojima su najbolji. Znanja svih sudionika, međutim, trebaju biti doista objektivizirana jer se i u drugim segmentima (npr. na sveučilištima) uočava nesklad između deklariranih, formalno potvrđenih i stvarnih znanja i kompetencija. Tome u prilog govore i iskustva drugih država, pa treba podsjetiti da je, primjerice, Izrael

346

optirao za programe privatizacije inkubatora u državnom vlasništvu, privlačeći privatne financijske entitete, kao i strateške aktere u specifičnim sektorima da postanu vlasnicima inkubatora i da njima upravljaju na efikasniji način. Takvo je nastojanje rezultiralo pozitivnim rezultatom i ostvarivanjem više razine financiranja projekata u fazi inkubacije i nakon izlaska iz inkubatora i višom razinom kvalitete upravljačkih ekipa u inkubatorima15.

Konačno, istraživanja su potvrdila (v. Burger-Helmchen 2012) da je u uvjetima razvoja ruralnog poduzetništva i njegova dinamiziranja, kad konstatiramo nedostatnost gotovo svih kritičnih resursa a često i nepostojanje kritične mase za njegov razvoj, potrebno primijeniti modele inkubacije koji su zahtjevniji i složeniji u odnosu na „urbane” modele. Prije svega se to odnosi na snažnije fokusiranje poduzetnika i inkubiranje poslovnih ideja, odnosno poslovnih modela. Inkubacijski modeli i inkubatori stoga moraju uvažiti sljedeća 4 ključna zahtjeva:

(1) Proces inkubiranja usmjerava se najprije na poduzetnike, a tek zatim i na njihove poslovne aktivnosti.

(2) Poduzetnički potporni sustavi grade se kako bi se poduzetnicima pomoglo da razviju poslovne ideje, stvore ekonomski efikasne poslovne subjekte i razviju održive poslove unutar ruralne zajednice.

(3) Izgradnja poticajnog ruralnog poduzetničkog okruženja mora se ostvariti istodobnom potporom javnog i privatnog sektora.

(4) Strateški se moraju usmjeriti na zadovoljavanje potreba ruralnih poduzetnika.

Složeniji pristup ruralnom poduzetništvu uključuje znatno integrativniju tzv. CRER metodologiju potpore ruralnim poduzetnicima (razradili su je Moreira i Martins, 2009) i to kroz tri sljedbene faze:

(1) Faza u kojoj se poduzetnicima pomaže informacijama i njegovanjem njihova posla; svaki se potencijalni poduzetnik intervjuira, a njezine se/njegove ideje evaluiraju. Priprema se datoteka s detaljnim opisom poduzetnikovih motivacija, poslovnih ideja, a osobito se analiziraju poduzetnikove potrebe u smislu potpore i/ili resursa. Važnost intervjua osobita je: u ovom koraku analiziraju se poduzetnikov profil, njegove tehničke, tehnološke i osobne kompetencije, poslovna ideja, izvodljivost posla, kao i mogućnost da se poduzetniku u sljedećim fazama osigura potpora. Ova se aktivnost smatra ključnom za cijeli daljnji tok procesa jer osigurava dubinsku snimku poduzetnika / njegove poslovne zamisli / projekta, napose u kontekstu odluke o mogućoj potpori u nastavku procesa.

(2) Faza maturacije i finalizacije nastavlja se na prethodnu, dijagnostičku fazu, te se generira poslovni model i oblikuje poslovni plan. Faza započinje potpisom ugovora između poduzetnika i inkubatora, kako bi se obostrano definirali

15 „Korporatizacijom” javno financiranih znanstvenih parkova i istraživačkih instituta Izrael je također postigao značajna unapređenja, nadasve promjenom mentalnog sklopa menadžera inkubatora, koji su postali poslovno i profitno usmjereniji (v. Information for Development Program (infoDev)(2010)).



resursi, dinamika i rokovi potpore i obuke, a njenom finalizacijom poduzetnik stječe kompetencije i vještine generiranja poslovnih modela i izrade poslovnog plana. Tijekom realizacije ove faze poduzetnik ostvaruje odgovarajuće sesije obuke (radionice i sl.), provodi potrebna tržišna istraživanja i prikuplja potrebne informacije. Dodijeljeni instruktor/mentor prati ga u svim fazama procesa, pomaže i nadzire ostvarene aktivnosti dok ne rezultiraju dovršenim poslovnim modelom i poslovnim planom. Smatra se da je ova faza uspješno završena kad poduzetnik završi svoj poslovni model / poslovni plan, razvije investicijski i financijski plan projekta, koji je u cijelosti osposobljen braniti pred trećim osobama.

(3) Faza testiranja i eksperimentiranja poslovnim idejama koja se može smatrati najinovativnijom u cijelom procesu jer poduzetniku omogućava da testira poslovnu ideju prije formalnog pokretanja tvrtke. U procesu inkubiranja poslovne zamisli poduzetniku su na raspolaganju ekspertni resursi u svim ključnim poslovnim segmentima: računovodstvu, financijama, marketingu, komunikacijama, imidžu, brendingu, infrastrukturi posla i sl. pa proces inkubiranja ima obilježja „ispitnog stola”.

Primjena izložene metodologije (ili njoj slične) znači da se ruralni inkubator zapravo pojavljuje i kao inkubator poslovnih ideja, što je zanimljiva i korisna nova usluga u portfelju usluga inkubatora, koju je potrebno ugraditi u poslovanje ruralnog inkubatora. Tako se mogu kvalitetnije prevladati ključne slabosti koje su identificirane u razvoju projekata ruralnog poduzetništva, i to: slab pristup kapitalu, nepostojanje kvalitetne institucionalne potpore, jake administrativne i birokratske zapreke, nedostatne informacije o potpori i programima stvaranja novih poslova. Također, na ovaj se način lakše mogu prevladati i znatno dublje i kompleksnije blokade, inherentne ruralnom prostoru: nepostojanje mreža s kojima u urbanom prostoru računa svaki poduzetnik, dominantna kultura i gospodarstvo u kojima se inovacije i tehnologija teško udomaćuju, nastojanja da se razvije konkurentnost koja iscrpljuju u znatno većoj mjeri nego u drugim prostornim područjima.

4. ZAKLJUČAK

Suvremena poljoprivreda u svim segmentima opskrbnih, odnosno prehrambenih lanaca vrijednosti otvara se inovacijama i tehnološkom razvoju, koji postaju okidačem brojnih novih procesa ili ubrzavanja postojećih. Smjerovi i dinamika preplitanja industrijsko/korporatistič ki strukturiranih procesa i procesa građanske poljoprivrede indiciraju i mogućnosti njena daljnjeg razvoja, uz uvođenje novih obrazaca rasta i među ostalim, razvoja urbane poljoprivrede, poljoprivrede kontroliranog okruženja, kao i poljoprivrede koju podržava lokalna zajednica. U podlozi ovih procesa javljaju se i novi obrasci potražnje/potrošnje, koji uključuju i jaki porast potrošačkog interesa za procesiranom, osobito hranom spremnom za kuhanje odnosno konzumaciju (Ready-To-Cook/Ready-To-Eat - RTC/RTE).

348

S druge strane, ruralni prostor insuficijentan je u smislu dostupnosti brojnih resursa koji se priječe njegovu dinamičnijem razvoju, kao i ostvarivanju tzv. ruralne vitalnosti. Ruralno poduzetništvo (napose inovacijski utemeljeno) pojavljuje se kao vitalna odrednica, „ljepilo”, ali i aktivator građevnih blokova kakvi su endogenost (tj. opseg implementacije lokalnih resursa), novitet (sposobnost inoviranja), socijalni kapital (norme i mreže suradnje), tržišno vođenje (sposobnost jačanja i kontrole tržišta), nova institucionalna rješenja (načini suradnje koji su fleksibilni, inovativni i s brzim odzivom) i održivost (koja odražava socio-ekološku ulogu poljoprivrede koja u lokalnoj zajednici treba imati višestruku ulogu i jamčiti pokretanje brojnih tokova dohodaka u interakcijama proizvođača i potrošača). Važnom polugom u tom se smislu mogu smatrati i razvojna lokalna partnerstva koja doprinose ne samo razvoju lokalne zajednice već i prehrambenih sustava koji egzistiraju i reproduciraju se unutar nje (uvažavajući značenje i multifunkcionalnost koje u ruralnom prostoru pripisujemo poljoprivredi / proizvodnji i potrošnji hrane).

Poslovno inkubiranje pojavljuje se kao djelatni proces aktiviranja i podržavanja ruralnog poduzetništva, emanirajući u formi tradicionalnih inkubatora preko hibridnih i virtualnih inkubatora, tzv. međugeneracijskog transfera upravljačkog vlasništva, zajedničkog učenja i prijenosa znanja unutar zadruga i klastera (tzv. facilitatorski model), procesa učenja u vertikalno strukturiranom lancu uz ugovornu konzultantsku potporu veletrgovaca ili trgovaca na malo, inkubiranja posredovanjem neprofitnih organizacija ili poslovnih anđela/venture kapitalista, upravljačke i poduzetničke obuke koju osiguravaju specijalizirane organizacije i sl. U razvijenijem poslovnom i tržišnom okruženju mogu se razviti i prehrambeni klasteri (agroparkovi), odnosno prehrambene poduzetničke zone i prehrambeni parkovi ...

Temeljem detaljne analize matričnog pregleda podržavanih procesa/aktivnosti i isporuka ruralnog inkubatora posebna se pozornost pridaje hibridnom disperzivnom i dijelom virtualiziranom ruralnom poduzetničkom inkubatoru u modelu javno-privatnog zajedničkog ulaganja, čija ga obilježja čine prikladnim aktivatorom i facilitatorom inovacijskog procesa u kontekstu ruralnog poduzetništva.

Niska razina rezultata i iskustava u razvoju ruralnih inkubatora kod nas nameće potrebu konsultiranja dobrih praksi i iskustava iz poslovanja ruralnih inkubatora širom svijeta, pri čemu dostupni izvještaji potvrđuju postojanje brojnih zapreka i problema koje je potrebno detaljnije istražiti (kultura poduzetništva, digitalni jaz, oskudna i disfunkcionalna infrastruktura, nepostojanje ekonomije obujma za ostvarivanje previsoko postavljenih ciljeva, neodgovarajuće osoblje …). Važno je, također, prepoznati obilježja uspješnih ruralnih inkubatora čijem poslovanju doprinose činitelji djelovanja kroz mrežne i potporne strukture, predstavljanja mreže inkubatora i izgradnje korisničkih mreža, brzog prihvaćanja i implementacije potvrđenih dobrih praksi, korektnog nagrađivanja osoblja (u odnosu na neuspješnije inkubatore), djelovanja uz jaču prihvaćenost lokalne zajednice i sl.



BUSINESS INCUBATION SUPPORTING THE DEVELOPMENT OF LOCAL FOOD SYSTEMS AND RURAL COMMUNITIES

dr. sc. Davor Salamon, Stratevis d. o. o.Hrgovići 63, 10000 Zagreb, Croatia


dr. sc. Đurđica Knapić Salamon, Stratevis d. o. o.Hrgovići 63, 10000 Zagreb, Croatia


ABSTRACT

This paper explores the conditions, environment and problems and presents the focused and partial results of our two years-research for the purpose of Zadar County, aiming to determine the optimal model of organization of agricultural producers in terms of the supply concentration and their integration into the existing food supply chains/value chains, as well as activities within the local food chains.

The starting analysis encompasses the food systems at the crossing of global and local processes, and recognizes the development of the two systems with a diverged, although partially interwoven, courses of action, with different implications for the design of business models and strategies. One direction is determined by the development of mostly vertically integrated corporatized food systems with the tendency of introduction and delivery/sales of high value-added products, especially processed foods. The second direction (as an al-ternative to the first one) is determined by local food production/consumption features, be-ing characterized by predominantly horizontal cooperation of all stakeholders involved, in the context of its compliance with environmental requirements, achieving sustainable de-velopment, circularity, as well as strengthening local economic, social and other content (civic agriculture).

The accumulation of knowledge by learning and innovation development and its conversi-on into active development resources in order to mobilize other development resources is the primary task of rural entrepreneurship. Co-operatives and producer organizations rep-resent the recognized first circle, the cluster accumulation of knowledge based on horizon-tal cooperativeness of the stakeholders involved. So called 'Traditional Co-operatives’ however, unlike the 'new generation cooperatives' ('Value-added' Cooperatives) contain inherent, theoretically solid-documented problems of incentive, limiting their possible achi-evements.

The development of entrepreneurship and innovation infrastructure through local partner-ships, and business incubation respectively, is a good way of activating the available busi-ness resources, regardless of their organizational form. The incubators are recognized as a basic instrument of business incubation, with a task of providing

350

special functions in rural areas that make them different from 'urban' incubators. By analyzing different types of rural incubators (from elementary to agroparks and food parks), their functions, content/key ser-vices that are delivered to users, the need for hybrid rural incubator in the public-private jo-int venture model has been recognized. Such a dispersed and virtual incubator can certainly be a more convenient development tool than a conventional incubator, especially in terms of lack of critical development resources in rural areas, low levels of innovation-driven entrepreneurial culture and poor spatial entrepreneurial texture.

Keywords: food systems, local food systems, rural entrepreneurship, rural community, business incubation, hybrid rural incubator



LITERATURA

1. Borgen, S.O. (2004). Rethinking Incentive Problems in Cooperative Organizations, Journal of Socio-Economics, 33(2004), 383–393.

2. Burger-Helmchen, T. (Ed.) (2012), Entrepreneurship: Creativity and Innovative Business Models. Rijeka: InTech.

3. Cabral, R. (1998). The Cabral-Dahab Science Park Management Paradigm: An Introduction, International Journal of Technology Management,16(8), 721-725.

4. Dani, S. (2015). Food Supply Chain Management and Logistics: From Farm to Fork. London, Philadelphia & New Delhi: Kogan Page.

5. Dichter, G., Reis, G. i Marchand, N. (2010). The Smart Guide to Innovation-Based Incubators (IBI). February 2010. Luxembourg: European Commission, Regional Policy. doi: 10.2776/16668

6. Food & Agriculture Organization (FAO) (2009). How to Feed the World in 2050. Preuzeto s http://www.fao.org/fileadmin/templates/wsfs/docs/expert_paper/How_ to_Feed_the_World_in_2050.pdf

7. Food & Agriculture Organization (FAO) (2014). The State of Food and Agriculture: Innovation in Family Farming. FAO: Rome.

8. Hackett, S. M. i Dilts, D. M. (2004). A Systematic Review of Business Incubation Research. Journal of Technology Transfer, 29(2004), 55–82.

9. Hackett, S.M. i Dilts, D.M. (2008). Inside the Black Box of Business Incubation: Study B-Scale Assessment, Model Refinement, and Incubation Outcomes. The Journal of Technology Transfer, 33(5), 439-471. doi: 10.1007/s10961-007-9056-9

10. Information for Development Program (infoDev) (2010). Global Good Practice in Incubation Policy Development and Implementation. October 2010. Washington, DS: The International Bank for Reconstruction and Development/The World Bank. Preuzeto s https://www.infodev.org/infodev-files/resource /InfodevDocuments_834.pdf

11. Kasabov, E. (2015). Investigating Difficulties and Failure in Early-Stage Rural Cooperatives through a Social Capital Lens. European Urban and Regional Studies. doi: 10.1177/0969776415587121

12. Kourtit, K., Nijkamp, P. i Stough, R.R. (Eds.) (2011). Drivers of Innovation, Entrepreneurship and Regional Dynamics. Advances in Spatial Science. Berlin Heidelberg: Springer-Verlag.

13. Mendras, H. (1986). Seljačka društva: elementi za jednu teoriju seljaštva. Zagreb: Globus.

14. Moreira, A. C. i Leitão Martins, S. P. (2009). CRER: An Integrated Methodology for the Incubation of Business Ideas in Portugal. Journal of Enterprising

352

Communities: People and Places in the Global Economy 3(2), 176-192. doi: 10.1108/17506200910960860

15. Pine II, B. J. i Gilmore, J. H. (1999). The Experience Economy: Work is Theater & Every Business a Stage. Boston, MA: Harvard Business School Press.

16. Pompa, C. (2013). Literature Review on the Impact of Business Incubation, Mentoring, Investment and Training on Start-up Companies. February 2013. EPS PEAKS Helpdesk Request. Preuzeto s http://r4d.dfid.gov.uk/pdf/outputs/EPS/Li–terature_Review_on_the_Impact_of_Incubation_Investment_Training20.pdf

17. Pothukuchi, K. i Kaufman, J. L. (1999). Placing the Food System on the Urban Agenda: The Role of Municipal Institutions in Food Systems Planning. Agriculture and Human Values, doi: 10.1023/A:1007558805953

18. Salamon, D. (2015). Pilot projekt formiranja organizacije proizvođača u povrćarstvu na području Zadarske županije s prijedlogom mogućih rješenja socijalnog poduzetništva. Prosinac 2015. Zadar: Zadarska županija. Petrinja: Uljanik d.o.o.

19. Salamon, D. (2016). Pilot projekt: Razvoj poslovnih modela za organizaciju proizvođača povrća na području Zadarske županije. Studeni 2016. Zadar: Zadarska županija. Zagreb: Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje 'Nikola Šubić Zrinski'.

20. Thompson, Paul B. i Kaplan, David M. (2014). Encyclopedia of Food and Agricultural Ethics. Dordrecht: Springer Science+Business Media, doi: 10.1007/978-94-007-0929-4

21. Torquati, B., Tancini, C., Paffarini, C. i Illuminati, R. (2015). Empirical Survey on Business Models of Kindergarten Farms, Agricultural and Food Economics, 3(25). doi: 10.1186/s40100-015-0043-4



KORIŠTENJE EU FONDOVA U OBRAZOVANJU ZA PODUZETNIŠTVO: PRIMJERI DOBRE PRAKSE I PERSPEKTIVA DO 2020. GODINE

Dimitrije Milojević, mag. pol., Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Selska 119, Zagreb, Hrvatska


Mario Šimunković, mag. oec., Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Selska 119, Zagreb, Hrvatska


SAŽETAK

Većina zemalja članica Europske unije koristile su sredstva fondova Europske unije za financiranje obrazovanja za poduzetništvo u financijskoj perspektivi 2007. – 2013., a u novoj financijskoj perspektivi 2014. – 2020. dolazi do povećanja izdvajanja sredstava za tu svrhu te se uz Europski socijalni fond koristi i Erasmus+ te pojedini programi prekogranične suradnje. Obrazovanje za poduzetništvo prepoznato je kao jedno od ključnih područja razvoja kako bi se ostvarili ciljevi zadani u strategiji Europa 2020, koja između ostalog nalaže usmjeravanje nastavnih planova i programa na kreativnost, inovacije i poduzetništvo, a sve u svrhu podupiranja gospodarskog rasta i razvoja. U radu će se dati prikaz najnovijih dostignuća na području obrazovanja za poduzetništvo, a naglasak će se staviti na projektni pristup financiranja razvoja inovativnih pristupa u obrazovanju za poduzetništvo. Svrha ovog rada je istražiti utjecaj financijskih sredstava iz fondova i programa Europske unije u odnosu na dosadašnja izdvajanja proračunskih stavki Republike Hrvatske namijenjenih obrazovanju za poduzetništvo. U radu će se dati prikaz financijskih okvira na razini Europske unije unutar kojih se podupire obrazovanje za poduzetništvo te prikazati primjeri dobre prakse na razini cijele Europske unije.

Ključne riječi: EU fondovi; obrazovanje; Europski socijalni fond; programi Europske unije; učenje za poduzetništvo

Stručni rad

354

1. UVOD

Osjećaj za inicijativu i poduzetništvo prepoznat je kao jedna od 8 ključnih kompetencija (Preporuka europskog parlamenta i Vijeća, 2006). Europska komisija ističe kako bi svi mladi ljudi trebali imati koristi od barem jednog praktičnog poduzetničkog iskustva prije završetka obaveznog obrazovanja (Rethinking Education, 2012). Učenici i studenti koji su imali praktično poduzetničko iskustvo imaju tri do šest puta veću vjerojatnost da će pokrenuti vlastiti posao kasnije u životu od onih koji nisu imali poduzetničko obrazovanje (Entrepreneurship education, 2014). Europski parlament pozvao je države članice te lokalne i regionalne vlasti koje surađuju s obrazovnim institucijama da uvrste elemente poduzetničkog obrazovanja u sadržaj nastavnog plana i programa u području osnovnog obrazovanja, strukovne izobrazbe i visokog obrazovanja (Ponovno promišljanje obrazovanja, 2013).

Iako je iz navedenog jasna podrška Europske unije razvoju obrazovanja za poduzetništvo, kao i poduzetničkim vještinama uopće, pojedine države članice među kojima je i Republika Hrvatska ne prepoznaju važnost obrazovanja za poduzetništvo te ne daju dovoljnu potporu razvoju poduzetničkih kompetencija. Stoga je glavni cilj ovog istraživanja u radu identificirati strateški okvir na razini Europske unije kojim se podupire obrazovanje za poduzetništvo s posebnim naglaskom na financiranje obrazovanja za poduzetništvo preko EU fondova, modalitete kojima europske države ulažu u razvoj obrazovanja za poduzetništvo te dokaze da Republika Hrvatska ne koristi dovoljno mogućnosti po pitanju ulaganja u obrazovanje za poduzetništvo. Predmet istraživanja je obrazovanje za poduzetništvo u državama članicama Europske unije, s posebnim naglaskom na Republiku Hrvatsku i mogućnosti ulaganja u projekte razvoja poduzetničkih vještina na svim razinama obrazovanja proračunskim izdvajanjima te sredstvima iz EU fondova.

2. STRATEŠKA POTPORA OBRAZOVANJU ZA PODUZETNIŠTVO

U ovom dijelu rada prikazan je strateški okvir na razini Europske unije kojim se obrazovanje za poduzetništvo identificira kao jedan od prioriteta kojim se žele postići strateški ciljevi Europske unije. Identifikacija obrazovanja za poduzetništvo u strateškim dokumentima osnova je za korištenje financijskih sredstava iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova te za financiranje projekata na nižim razinama. Usklađenost projekata sa strateškim dokumentima na razini Europske unije, kao i na nacionalnoj razini, od ključne je važnosti za uspjeh svakog projekta, iz tog se razloga u ovom poglavlju daje pregled glavnih (iako ne svih) strateških dokumenata na razini Europske unije te na nacionalnoj razini, a koji se tiču obrazovanja za poduzetništvo.

Strategija Europa 2020 desetogodišnja je strategija Europske unije za rast i zapošljavanje. Pokrenuta je 2010. kako bi se stvorili uvjeti za pametan, održiv i uključiv rast, a dogovoreno je pet glavnih ciljeva do kraja 2020. Oni uključuju zapošljavanje, istraživanje i razvoj, klimatske promjene/energiju, obrazovanje, socijalnu uključenost i smanjenje siromaštva. Unutar strategije Europa 2020 podrška obrazovanju za poduzetništvo može se vidjeti preko Unije inovacija – jedna je od 7

Milojević, D., Šimunković, M.: Korištenje EU fondova u obrazovanju za poduzetništvo: primjeri dobre...


vodećih inicijativa strategije Europa 2020, a unutar nje Europska komisija poziva države članice da razvijaju školske kurikulume u koje će biti uključeni ishodi učenja koji podupiru razvoj inovativnosti, kreativnosti i poduzetničkih vještina (Europska komisija, 2011).

Krovna strategija EU2020 predstavlja okvir i daje smjernice za strateške dokumente i akcijske planove na nižim razinama, a jedan od ključnih europskih strateških dokumenata u području obrazovanja je Strateški okvir Obrazovanje i osposobljavanje 2020. U dokumentu Strategic framework (2016), donesenom 2009. godine, identificirana su četiri dugoročna strateška cilja EU-a u području obrazovanja i osposobljavanja. Međutim, u ovom radu obrađen je samo 4. strateški cilj: jačanje kreativnosti i inovacija, uključujući poduzetništvo, na svim razinama obrazovanja i osposobljavanja.

U sklopu srednjoročne revizije strateškog okvira ET 2020. (New priorities for European cooperation in education and training, 2015) potvrđena su četiri prvotna strateška cilja (između ostalog i strateški cilj 4 kojim se potiče obrazovanje za poduzetništvo). Prvotnih 13 prioritetnih područja smanjeno je na šest, no i dalje se poduzetništvo adresira kao prioritet kroz ulaganja u razvoj transverzalnih vještina i poduzetništva kao jedne od 8 ključnih kompetencija. Time EU pokazuje svoju usmjerenost k razvoju poduzetničkih vještina kao temelju pametnog rasta (smartgrowth).

Na nadnacionalnoj razini EU-a Europski parlament svojim rezolucijama također definira obrazovanje za poduzetništvo kao temelj budućeg rasta i razvoja. U Rezoluciji Europskog parlamenta (2013) o Akcijskom planu za razvoj poduzetništva 2020. Ponovno buđenje poduzetničkog duha u Europi naglašava ulogu Europskih strukturnih i investicijskih fondova za obrazovanje i osposobljavanje poduzetnika. Dosljednost u promociji poduzetništva vidljiva je i u Rezoluciji Europskog parlamenta (2015) o promicanju poduzetništva mladih obrazovanjem i osposobljavanjem gdje se pozivaju države članice, kao i regionalne i lokalne vlasti, da u potpunosti iskoriste resurse iz strukturnih fondova EU-a, posebice Europskog socijalnog fonda, kako bi se promicali poduzetničko obrazovanje i osposobljavanje te razvoj digitalnih vještina na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini.

Države članice Europske unije vlastitim strateškim dokumentima određuju na koji će način postići prioritete definirane na višim strateškim razinama (primjerice ciljeve strategije Europa 2020, ciljeve strateškog okvira Obrazovanje i osposobljavanje 2020…). To upućuje na zaključak da postoje različiti pristupi u strategijskom promišljanju država članica kada se analizira potpora obrazovanju za poduzetništvo.

Istraživanje koje je provela European Commission/EACEA/Eurydice (2016), Europska mreža koja podržava i olakšava europsku suradnju u području cjeloživotnog obrazovanja, pokazalo je kako od 38 analiziranih europskih zemalja (država članica i nečlanica Europske unije) njih 29 imaju ili specifičnu strategiju kojom se podupire obrazovanje za poduzetništvo ili je obrazovanje za poduzetništvo uključeno kao jedan od ciljeva širih (obrazovnih) strateških dokumenata. Specifičnu strategiju koja podupire obrazovanje za poduzetništvo usvojilo je 11 europskih država, njih 18 obrazovanje za poduzetništvo podupire u okviru strateških dokumenata šire

356

tematike, a 9 europskih država (među kojima je i Republika Hrvatska) nije razvilo specifične strategije kojima bi se podupiralo obrazovanje za poduzetništvo niti je obrazovanje za poduzetništvo uklopilo u šire strategije (European Commission/EACEA/Eurydice, 2016).

Posljednji strateški dokument usvojen u Republici Hrvatskoj vezan za obrazovanje za poduzetništvo je Strategija učenja za poduzetništvo 2010. – 2014. Nakon 2014. godine obrazovanje za poduzetništvo spominje se jedino u okviru Strategije razvoja poduzetništva u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2013. – 2020. (Europska komisija, 2011). U tom dokumentu, u Strateškom cilju 3, promocija poduzetništva definirana je kao: Jačanje izobrazbe za poduzetništvo i poduzetničke kompetencije u sklopu kurikuluma školskih i visokoškolskih ustanova te na sveučilištima i znanstvenim ustanovama. Za razliku od Strateškog cilja 3, u Strateškom cilju 4, poboljšanje poduzetničkih vještina definirano je: Gdje se podupire cjeloživotno učenje zaposlenih u subjektima maloga gospodarstva.

Vidljivo je kako je nakon 2014. godine u Republici Hrvatskoj obrazovanje za poduzetništvo izostavljeno iz ključnih strateških dokumenata (osim jedne mjere u okviru Strategije razvoja poduzetništva u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2010. – 2014, strategije koja nije dio obrazovne politike). Temeljem te činjenice, može se zaključiti da se manje ulaže u razvoj obrazovanja za poduzetništvo te da nije prepoznata važnost obrazovanja za poduzetništvo na način na koji je ono prepoznato na razini Europske unije.

3. KAKO SE OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO PROVODI I ŠTO SE MOŽE FINANCIRATI

Postojanje različitih modaliteta obrazovanja za poduzetništvo na različitom razinama obrazovanja dovodi do potrebe za identifikacijom mjera i aktivnosti koje se trebaju provoditi (i financirati) kako bi obrazovanje za poduzetništvo ispunilo svoj cilj. Na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini pojedine europske zemlje provode učenje za poduzetništvo međupredmetnim pristupom, u pojedinim zemljama poduzetništvo se podučava kao zaseban predmet koji je u nekim zemljama obvezan, dok je u drugima izborni. U učenju za poduzetništvo podupire se korištenje inovativnih metoda podučavanja te praktičan pristup učenju (learning by doing). Mjere i aktivnosti koje se podupiru s ciljem razvoja poduzetničkih vještina mogu biti usmjerene na razvoj kompetencija nastavnika i učenika, razmjenu primjera dobre prakse, izradu poduzetničkih kurikuluma, nabavku potrebne opreme, organizaciju sajmova studentskih poduzeća ili učeničkih zadruga itd.

Poduzetničko obrazovanje može se provoditi nizom praktičnih aktivnosti među kojima su osnivanje i rad školskih učeničkih zadruga na osnovnoškolskoj razini, poslovanja vježbeničkih tvrtki na srednjoškolskoj razini te studentskih poduzeća koja djeluju unutar studentskih poduzetničkih inkubatora na visokoškolskoj razini. Postoje prakse gdje teorijsko znanje o poduzetništvu učenici i studenti usvajaju na zasebnim (obveznim ili izbornim) predmetima, dok neke zemlje koriste međupredmetni



pristup obrazovanju za poduzetništvo. Zbog tolikog broja mogućnosti česti su primjeri iniciranja poduzetničkog razvoja školskih kurikuluma od samih korisnika – učenika, studenata te nastavnog i školskog osoblja na svim razinama obrazovanja, često financirani (projektnih) bespovratnim sredstvima.

4. IZVORI FINANCIRANJA OBRAZOVANJA ZA PODUZETNIŠTVO

Europske zemlje koriste različite načine financiranja obrazovanja za poduzetništvo. U pojedinim zemljama nacionalni proračuni imaju predviđene proračunske stavke kojima se podupiru strategije obrazovanja za poduzetništvo. Druge države alociraju sredstva iz državnog proračuna za obrazovanje za poduzetništvo iako nemaju usvojene strategije koje podupiru obrazovanje za poduzetništvo. Međutim, ima i država koje ne podupiru obrazovanje za poduzetništvo alokacijama iz državnih proračuna. Dok kod financiranja obrazovanja za poduzetništvo iz državnih proračuna postoje velike razlike u pristupu različitih europskih zemalja, većina europskih država koristi sredstva iz EU fondova kao instrument razvoja obrazovanja za poduzetništvo bez obzira imaju li razvijene strategija obrazovanja za poduzetništvo i/ili financiraju obrazovanje za poduzetništvo iz državnih proračuna. U pojedinim državama sredstva iz EU fondova nadopunjuju se sa sredstvima iz nacionalnih proračuna. U državama koje ne financiraju obrazovanje za poduzetništvo nacionalnim proračunima, financiranje obrazovanja za poduzetništvo svodi se isključivo na financijske tokove iz EU fondova i bottom-up inicijative samih korisnika EU fondova. U istraživanju koje je 2016. godine proveo Eurydice pokazalo se kako 27 analiziranih europskih država/regija alocira dio svojih državnih proračuna za obrazovanje za poduzetništvo, a od njih 27 njih 24 uz proračunske izvore koristi i sredstva iz EU fondova. U pojedinim zemljama (među kojima je i Republika Hrvatska) obrazovanje za poduzetništvo financira se isključivo iz EU fondova i ne postoje proračunska sredstva namijenjena obrazovanju za poduzetništvo (European Commission/EACEA/Eurydice, 2016)

4.1. EU fondovi

Osim financiranja obrazovanja za poduzetništvo državnim proračunima, financiranje obrazovanja za poduzetništvo vrši se i preko EU fondova. U tim fondovima postoji cijeli niz centraliziranih i decentraliziranih programa namijenjenih financiranju obrazovnih projekata, između ostalog i projekata kojima se podupire razvoj poduzetničkih kompetencija. Centraliziranim programima u najvećem broju slučajeva upravlja direktno Europska komisija te ona određuje prioritete ulaganja. U tim programima, pored članica zemalja Europske unije, korisnici mogu biti i zemlje nečlanice. Decentraliziranim programima upravljaju akreditirane nacionalne agencije u državama članicama Europske unije u svrhu postizanja ciljeva definiranim u Operativnim programima svake države članice.

358

4.1.1. ERASMUS+ i ostali centralizirani programi

Erasmus+ je program Europske komisije namijenjen državama članicama i nečlanicama za područje obrazovanja i osposobljavanja mladih i sporta za razdoblje 2014. – 2020. U navedenom programu postoji više mjera koje podupiru obrazovanje za poduzetništvo te definiraju da se poduzetništvo ne odnosi samo na poslovnu dimenziju, već ga valja tumačiti i kao način za razvoj vještina, kao što su preuzimanje rizika i rješavanje problema, koji pomaže u ostvarivanju životnih i obrazovnih ciljeva (Europska komisija, 2016). Postoji cijeli niz projekata financiranih iz Erasmus+ programa kojima se financira obrazovanje za poduzetništvo, a jedan od primjera je projekt „Poslujmo zajedno“.

Projekt je započeo u rujnu 2015. godine i traje do rujna 2017. godine, a ukupna je vrijednost projekta 113 380,00 eura. Koordinator projekta je Grad Kutina, a partneri su Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Razvojna agencija MRAV (Kutina), OŠ Vladimira Vidrića Kutina, Općina Dimitrovgrad (Bugarska), OŠ Alekokonstantinov (Dimitrovgrad, Bugarska), OŠ Lyuben Karavelov (Dimitrovgrad, Bugarska) i Centar za mlade iz Dimitrovgrada. Cilj je projekta da se aktivnim metodama poučavanja, obrazovnim radionicama za učenike osnovnih škola i njihove učitelje potakne uvođenje poduzetništva u hrvatski i bugarski obrazovni sustav. Očekivani rezultati projekta su:

1. uspostavljena suradnja između jedinica lokalne samouprave

2. osposobljeni učitelji za održavanje radionica o poduzetništvu i razvijene poduzetničke kompetencije učitelja

3. razvijene digitalne vještine i poduzetničke kompetencije učenika stečene neformalnim učenjem

4. uvedeno poduzetništvo u osnovnoškolsko obrazovanje (kurikulum) (Doing business together, 2015).

Temeljem navedenih očekivanih rezultata izradit će se Priručnik o implementaciji kurikuluma poslovanja učeničkih zadruga te Edukacijske igre – alat za učenje o korištenju ICT-a u poduzetništvu.

Od ostalih programa vrijedno je izdvojiti primjer Tempus programa (koji je u financijskoj perspektivi 2014. – 2020. uklopljen u program Erasmus+) te projekt Fostering Students’ Entrepreneurship and open innovation in university – industry collaboration (iDEALab) koji je započet 2014. i traje do kraja 2017. godine. Partnerstvo od 18 partnera koordinira Univerzitet u Novom Sadu, a među njima je jedini hrvatski predstavnik Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski. Cilj je projekta unaprijediti potencijal za samozapošljavanje studenata iz zemalja zapadnog Balkana te unaprijediti inovativnost tvrtki potičući studentsko poduzetništvo, stvaranje poslovnih start-upova i otvorene inovacije u pristupu suradnje između sveučilišta i poduzeća (Idealab, 2014). Ovaj projekt služi kao primjer dobre prakse promicanja i razvijanja učenja za poduzetništvo na visokoškolskoj razini.



4.1.2. Europski socijalni fond

Europski socijalni fond najstariji je među Europskim strukturnim i investicijskim fondovima osnovan 1957. godine. Jedan je od temeljnih strukturnih instrumenta Europske unije kojim se državama članicama pruža potpora za ulaganje u ljudski kapital i jačanje konkurentnosti europskog gospodarstva. Aktivnosti financirane iz sredstava Europskog socijalnog fonda pomažu ljudima da unaprijede svoje vještine i lakše se integriraju na tržište rada te su usmjerene na borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti.

Europski socijalni fond decentralizirani je program kojim upravljaju države članice akreditiranim nacionalnim agencijama s ciljem ostvarivanja ciljeva koji su definirani u operativnim programima svake zemlje. Operativni su programi plansko-programski dokumenti u kojima se detaljnije opisuju i razrađuju mjere i aktivnosti za učinkovitu provedbu i korištenje ESI fondova. Svaka država članica donosi operativne programe kojima definira prioritete ulaganja iz Europskog socijalnog fonda. Neke od njih imaju više operativnih programa (zbog većeg broja stanovništva i regija). Za razdoblje 2014. – 2020. godine Hrvatska je pripremila dva operativna programa za provedbu Kohezijske politike:

- Operativni program Konkurentnost i kohezija (za korištenje Europskog fonda za regionalni razvoj i Kohezijskog fonda)

- Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali (za korištenje Europskog socijalnog fonda i Inicijative za zapošljavanje mladih).

Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali, ukupne vrijednosti od oko 1,850 milijardi eura, ima 5 prioritetnih osi (1. Visoka zapošljivost i mobilnost radne snage, 2. Socijalna uključenost, 3. Obrazovanje i cjeloživotno učenje, 4. Dobro upravljanje, 5. Tehnička pomoć) od kojih je za prioritetnu os 3 Obrazovanje i cjeloživotno učenje predviđeno 450.000.000,00 eura (28,44 % sredstava iz Operativnog programa) (Razvoj ljudskih potencijala, 2014). Pregledom prioritetnih osi i investicijskih prioriteta Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali vidljivo je kako se poduzetništvo podupire potporama za samozapošljavanje te razvoj društvenog i ženskog poduzetništva. Međutim, potpora obrazovanju za poduzetništvo ostala je na razini horizontalnih načela i nije uvrštena kao investicijski prioritet ili prioritetna os (Operativni program u okviru cilja ulaganje za rast i radna mjesta, 2014). Time se pokazuje kako obrazovanje za poduzetništvo nije prepoznato kao prioritet Republike Hrvatske za financiranje iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova.

Zato što obrazovanje za poduzetništvo nije prepoznato kao prioritet nacionalne obrazovne strategije niti postoji zasebna strategija obrazovanja za poduzetništvo te obrazovanje za poduzetništvo nije prepoznato ni u Operativnom programu Učinkoviti ljudski potencijali, izostaje strukturirana podrška projektima razvoja obrazovanja za poduzetništvo. Financijska sredstva za projekte kojima se podupire obrazovanje za poduzetništvo moguće je dobiti centraliziranim programima (Erasmus+) ili financiranjem iz Europskog socijalnog fonda ako pojedini natječaji šire tematike uvažavaju razvoj poduzetničkih vještina.

360

Iako operativnim programom Učinkoviti ljudski potencijali nisu predviđena veća i direktna ulaganja iz Europskog socijalnog fonda u razvoj obrazovanja za poduzetništvo, korisnici imaju mogućnost prijave projekata razvoja poduzetničkih vještina na natječaje „šire“ tematike. Obrazovanje za poduzetništvo ne podupire se samostalno već samo u okviru većih projekata, kao jedan od elementa pojedinih projektnih prijedloga. Iako se promocija poduzetništva podupire u vidu samozapošljavanja, cjelovita podrška poduzetništvu kao ključnoj kompetenciji izostaje.

Primjer mogućnosti financiranja razvoja poduzetničkih vještina iz Europskog socijalnog fonda može se vidjeti u natječaju Unaprjeđenje pismenosti – temelj cjeloživotnog učenja u kojemu se financijska pismenost prepoznaje kao jedna od vrsta pismenosti čiji se razvoj podupire natječajem (Europski strukturni i investicijski fondovi, 2016). U okviru ovog natječaja, potencijalni su korisnici u mogućnosti prijaviti projekte kojima se podiže razina financijske pismenosti učenika osnovnih i srednjih škola čime se može poduprijeti razvoj poduzetničkih vještina. Međutim, poduzetništvo kao ključna kompetencija puno je širi pojam od same financijske pismenosti tako da se ovim natječajem u praksi pokazuje da Europski socijalni fond ne pruža dovoljnu podršku obrazovanju za poduzetništvo u Republici Hrvatskoj.

Projekt financiran iz Europskog socijalnog fonda Promocija poduzetništva i obrta u šumarskom i drvnom sektoru proveo je Institut za razvoj i međunarodne odnose. Financiran je u okviru natječaja Obrazovanje za poduzetništvo i obrt od srpnja 2015. do srpnja 2017. godine. U okviru ovog projekta provedene su kampanje u 14 županija i gradu Zagrebu za licencirane izvođače radova u šumarstvu, drvoprerađivače, privatne šumoposjednike, nezaposlene šumarske i drvne inženjere i tehničare, učenike te žene poduzetnice. Kampanjama Promocija poduzetništva, cjeloživotnog učenja te novih mogućnosti za šumarski i drvni sektor, Najbolji poslovni plan učenika šumarskih i drvodjeljskih škola i Poduzetnice u šumarskom i drvnom sektoru doprinijelo se poticanju poduzetničke kulture, razvoju pozitivnog odnosa prema cjeloživotnom učenju te povećanju konkurentnosti investicijama iz EU fondova (Razvoj ljudskih potencijala, 2015).

4.2. Proračunska izdvajanja za obrazovanje za poduzetništvo

Kako je zadnja strategija učenja za poduzetništvo Republike Hrvatske bila razvijena za period 2010. – 2014., nakon isteka strategije obrazovanje za poduzetništvo dolazi do pada sustavne podrške razvoju obrazovanja za poduzetništvo. Istraživanje koje je provela European Commission/EACEA/Eurydice (2016) pokazalo je kako se u Republici Hrvatskoj obrazovanje za poduzetništvo financira isključivo iz EU fondova.

Posljednji put kada su se izdvajala proračunska sredstva za financiranje obrazovanja za poduzetništvo projektnim pristupom izvršeno je 2014. godine preko Poduzetničkog impulsa – programa poticanja malog gospodarstva. Tim programom promoviralo se učenje za poduzetništvo i navedeno je kao jedan od ukupno četiri prioriteta cijelog programa, konkretno mjerom D1 „Obrazovanje za poduzetništvo“. Natječaj je nudio potporu za aktivnosti poticanja obrazovanja za poduzetništvo na visokoobrazovnim



institucijama kroz: (a) studentsko poduzetništvo i studentske poduzetničke inkubatore, (b) stvaranje poduzetničke klime u školama, (c) jačanje poduzetničkih kompetencija putem aktivnosti poticanja razvoja učeničkih zadruga i učeničkih poduzeća, (d) stjecanje poduzetničkih kompetencija te (e) primjena znanja i vještina u dijelu poslovanja vježbeničkih tvrtki, aktivnosti promidžbe poduzetništva mladih preko organizacije dječjeg tjedna poduzetništva i dr. (Ministarstvo poduzetništva i obrta, 2014).

Rezultati Poduzetničkog impulsa 2014 pokazali su kako je u okviru navedene mjere D1 „Obrazovanje za poduzetništvo“ zaprimljeno 97 prijava, a samo njih 28 je odobreno. Ukupan iznos dodijeljenih sredstava je 1.000.000,00 kuna, što pokazuje kako je prosječan iznos dodijeljene potpore iznosio 35.714,28 kuna (Gašić, 2015).

5. ZAKLJUČAK

Na razini EU-a obrazovanje za poduzetništvo prepoznato je kao jedan od strateških ciljeva EU-a te se obrazovanje za poduzetništvo podupire u nizu strateških dokumenata i inicijativa. Države članice koriste različite modele financiranja obrazovanja za poduzetništvo koje se onda provodi različitim didaktičko metodološkim pristupima, a obrazovanje za poduzetništvo podupire se u zasebnim strateškim dokumentima ili kao dio širih (prije svega obrazovnih) strategija. Rezultati istraživanja pokazuju da, iako u Republici Hrvatskoj postoje primjeri dobre prakse obrazovanja za poduzetništvo, od 2014. godine (nakon završetka provedbe strategije učenja za poduzetništvo), donositelji odluka u Republici Hrvatskoj ne prepoznaju važnost ulaganja u obrazovanje za poduzetništvo. Također, nije prepoznata važnost poduzetništva kao ključne kompetencije. Neprepoznavanje važnosti razvoja poduzetništva utjecalo je na financiranje iz proračunskih izvora. S obzirom na to da obrazovanje za poduzetništvo nije prepoznato ni u operativnim programima, financiranje iz EU fondova otežano je i svodi se na inicijative samih korisnika.

362

EU FUNDS AS A MEAN OF PROMOTING EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP: GOOD PRACTICE EXAMPLES AND FINANCIAL

PERSPECTIVE UP TO 2020

Dimitrije Milojević, MA, University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Šubić Zrinski, Selska 119, Zagreb. Croatia


Mario Šimunković, MA, University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Šubić Zrinski, Selska 119, Zagreb. Croatia


ABSTRACT

Most of the EU member states has used the EU funds for financing education for entrepreneurship in financial perspective 2007-2013, and in new financial perspective 2014-2020, there is a visible increase of funds allocated for this purpose through European Social Fund, Erasmus+ and various Cross-border cooperation programmes. Education for entrepreneurship is recognized as one of the key development areas in order to achieve the objectives set in the Europe 2020 strategy, which among other goals instructs that the curriculums and educational plans should be directed towards development of creativity, innovations and entrepreneurship, all for the purpose of supporting economic growth and development. The paper will provide a review of the latest achievements in the field of education for entrepreneurship and the emphasis will be put on project approach of funding the development of innovative approaches in education for entrepreneurship. The purpose of this paper is to investigate the impact of the financial resources of the EU’s funds and programs on the current allocation of Croatian national budget items for education for entrepreneurship. This paper will provide a review of the financial framework at the EU level which supports education for entrepreneurship and will present examples of good practices at the EU level.

Key words: EU funds; Education; European Social Fund; EU programmes; Education for entrepreneurship



LITERATURA

1. Doing business together (2015). O projektu. Preuzeto s http://www.doing-busi-ness-together.com/projekt.html (08.09.2016.)

2. Entrepreneurship education (2014). A guide for educators. Brussels: Entrepre-neurship 2020. doi:10.2769/51003 Preuzeto s http://ec.europa.eu/DocsRoom/documents/7465 (05.09.2016.)

3. European Commission/EACEA/Eurydice (2016). Entrepreneurship Education at School in Europe. Eurydice Report. Luxembourg: Publications Office of the Eu-ropean Union. Preuzeto s https://webgate.ec.europa.eu/fpfis/mwikis/eurydi-ce/images/4/45/195EN.pdf (01.09.2016.)

4. Europska komisija (2011.). Europe 2020 Flagship Iniative Innovation Union. Pre-uzeto s: https://ec.europa.eu/research/innovation-union/pdf/innovation-uni-on-communication-brochure_en.pdf (03.09.2016.)

5. Europska komisija (2016). Erasmus+ Vodič kroz program. Preuzeto s http://ec.europa.eu/programmes/erasmus-plus/sites/erasmusplus/files/files/resour-ces/erasmus-plus-programme-guide_hr.pdf (08.09.2016.)

6. Europski strukturni i investicijski fondovi (2016). Unaprjeđenje pismenosti – te-melj cjeloživotnog učenja. Preuzeto s http://www.strukturnifondovi.hr/natjeca-ji/1277 (08.09.2016.)

7. Gašić, M. (2015). Razvoj pozitivnog odnosa prema cjeloživotnom učenju unu-tar poduzetništva. Obrazovanje za poduzetništvo: znanstveno stručni časopis o obrazovanju za poduzetništvo. 5(1), 111-121.

8. Idealab (2014). Tempus projekt. Preuzeto s http://www.idealab.uns.ac.rs/ (08.09.2016.)

9. Ministarstvo poduzetništva i obrta (2013). Strategija razvoja poduzetništva u Re-publici Hrvatskoj za razdoblje 2013.-2020. Preuzeto s http://www.europski-fon-dovi.eu/sites/default/files/dokumenti/Strategy-HR-Final.pdf (05.09.2016.)

10. Ministarstvo poduzetništva i obrta (2014). Poduzetnički impuls 2014: Program poticanja poduzetništva i obrta. Preuzeto s http://www.seecel.hr/UserDocsI-mages/Documents/Poduzetni%C4%8Dki-impuls-2014.pdf (07.09.2016.)

11. New priorities for European cooperation in education and training (2015). Joint Report of the Council and the Commission on the implementation of the strategic framework for European cooperation in education and trai-ning. Preuzeto s http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/HTML/?uri=-CELEX:52015XG1215(02)&from=EN (05.09.2016.)

12. Operativni program u okviru cilja ulaganje za rast i radna mjesta (2014). Ope-rativni program učinkoviti ljudski potencijali 2014.–2020. Preuzeto s http://www.strukturnifondovi.hr/UserDocsImages/Documents/Strukturni%20fon-

364

dovi%202014.%20%E2%80%93%202020/OPULJP%20hr%2020150709.pdf (09.09.2016.)

13. Ponovno promišljanje obrazovanja (22. listopada 2013). Rezolucija Europskog par-lamenta. o rekonceptualizaciji obrazovanja. Preuzeto s http://www.europarl.eu-ropa.eu/sides/getDoc.do?pubRef=-//EP//NONSGML+TA+P7-TA-2013-0433+0+-DOC+PDF+V0//HR (05.09.2016.)

14. Preporuka europskog parlamenta i Vijeća (18. prosinca 2006). Cjeloživotno učenje - ključne kompetencije. Sažetak preuzet s http://eur-lex.europa.eu/le-gal-content/HR/TXT/?uri=LEGISSUM:c11090 (05.09.2016.)

15. Razvoj ljudskih potencijala (2014). Razdoblje 2014.–2020. Preuzeto s http://www.esf.hr/europski-socijalni-fond/razdoblje-2014-2020/ (10.09.2016.)

16. Razvoj ljudskih potencijala (2015). Promocija poduzetništva i obrta u šumar-skom i drvnom sektoru. Preuzeto s http://www.esf.hr/projekti/zagrebac-ka-zupanija/promocija-poduzetnistva-i-obrta-u-sumarskom-i-drvnom-sektoru/ (15.09.2016.)

17. Rethinking Education (2012). Investing in skills for better socio-economic out-comes. Preuzeto s http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/HTML/?uri=-CELEX:52012DC0669&from=EN (05.09.2016.)

18. Rezolucija Europskog parlamenta (21. studenoga 2013). Akcijski plan „Po-duzetništvo 2020.” - Ponovno buđenje poduzetničkog duha u Europi. Pre-uzeto s http://www.europarl.europa.eu/sides/getDoc.do?pubRef=-//EP//TEXT+TA+P7-TA-2013-0512+0+DOC+XML+V0//HR (01.09.2016.)

19. Rezolucija Europskog parlamenta (8. rujna 2015.) Promicanje poduzetništva mladih obrazovanjem i osposobljavanjem. Preuzeto s http://www.europarl.eu-ropa.eu/sides/getDoc.do?type=TA&reference=P8-TA-2015-0292&language=HR (01.09.2016.)

20. Strategic framework (2016). Education and training 2020. [online, zadnje ažuri-ranje 29. veljače 2016.]. Sažetak preuzet s http://eur-lex.europa.eu/legal-con-tent/EN/TXT/HTML/?uri=LEGISSUM:ef0016&from=EN (04.09.2016.)



Upute za autore NASLOV RADA

< dva reda razmaka >

Autor s titulom, odjel, udruženje, tvrtka ili sveučilište

Potpuna adresa: Ulica, mjesto, država

Telefon: 00-000-000, fax: 00-000-000, e-mail: autor@domena

(red razmaka)

SAŽETAK

Uredništvo prima neobjavljene radove na hrvatskom i engleskom jeziku. Sažetak rada mora biti napisan u jednom odlomku na hrvatskom i engleskom jeziku „italic“/ukošenim fontom, treba ukazati na problem i ciljeve istraživanja, korištene metode istraživanja, po-pulaciju, veličinu uzorka, najvažnije rezulta¬te i zaključak. Prilaže se na posebnom papiru s navedenim naslovom rada, imenom i prezimenom autora, afilijacijom autora na oba jezika i naslovljeno sa SAŽETAK, eng. ABSTRACT veličine od 150 do 300 riječi. Sažetak na jeziku članka treba smjestiti između naslova i teksta članka, a sažetak na drugom jeziku iza teksta članka, prije popisa literature. Cjeloviti rad treba dostaviti na engleskom i/ili hrvatskom jeziku. Autori su odgovorni za kvalitetu teksta.

(red razmaka)

Ključne riječi: ispod sažetaka navesti 3 do 5 ključnih riječi, razdvojiti ih „;“ (točka sa zarezom)

(dva reda razmaka)

1. UVOD

(red razmaka)

Časopis OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO objavljuje izvorne znanstvene, pregledne i stručne radove koji neposredno ili posredno reflektiraju tematiku učenja i obrazovanja za poduzetništvo te povezanih tema. Objavljuju se samo prethodno neobjavljeni radovi. Autor ili autori snose odgovornost za uvažavanje etike znanstvenika, napose glede korištenja dijelova teksta preuzetih od drugih autora te odgovornost da isti rad nije prethodno već negdje objavljivan. Časopis izlazi dva puta godišnje. Prema potrebi, izdavat će se i izvanredni brojevi.

Radove uredništvu treba dostaviti u elektroničkom obliku, u Word dokumentu na adresu: [email protected]. Zadatak je autora što detaljnije poštivati pravila izgleda rada i dostaviti lektoriran tekst pregledan odgovarajućim spelling checkom (hrvatski, engleski). Opseg radova, uključujući sažetak, bibliografiju, bilješke i mjesto za grafičke priloge, može iznositi najviše 5000 riječi.

(dva reda razmaka)

366

2. NASLOV

)red razmaka(

Nužno je koristiti obostrano poravnanje, prored 1,5, Arial, veličinu slova 12 pt. Između poglavlja treba koristiti dva reda razmaka, a između naslova poglavlja i teksta red razmaka.

- Naslov poglavlja poravnati na sredinu između dviju margina članka, pisati velikim tiskanim slovima veličine 14 pt, stil fonta podebljano/bold.

- Naslove potpoglavlja pisati malim tiskanim slovima, veličine 14 pt, koristiti lijevo poravnanje i stil fonta podebljano/bold.

- Naslove poglavlja i potpoglavlja numerirati arapskim brojevima.

- Za format stranice odrediti margine: gornja, donja, lijeva i desna 20 mm.

)red razmaka(

2.1. Citati

(red razmaka)

Svaki put kada se u tekstu navode tuđe riječi, rečenice, sintagme, podaci i sl., izvor se daje u tekstu (APA stil), a ne u bilješkama ispod teksta. U bilješkama se mogu navoditi samo pojašnjenja (terminologija itd.). Referenca se stavlja u zagradu te sa-drži prezime autora, godinu izdanja i stranicu, npr. (Holmberg, 1977, str. 23), a u slučaju parafraziranja navoda u zagradu se stavlja prezime autora i godinja izdanja, npr. (Holmberg, 1977).

(red razmaka)

2.2. Slike, tablice, grafikoni

(red razmaka)

Svaku tablicu, sliku i grafički prilog treba numerirati (slika 1, 2, 3,…), a njihove nazive navesti iznad priloga veličinom slova 12 pt, a izvore ispod veličinom slova 12 pt.

(dva reda razmaka)

3. ZAKLJUČAK

(red razmaka)

U zaključku sumirati ključne spoznaje i rezultate istraživanja te praktičnu primjenu rezultata istraživanja.

Upute za autore


LITERATURA

(red razmaka)

U popis literature na kraju rada navesti podatke o svim djelima koja se spominju u referencama i to abecednim redom po prezimenu autora te numerirati arapskim brojevima.1. Aras, G. i Crowther, D. (2009). The durable corporation. Farnham: Gower

Publishing.2. Avery, G. C. i Bergsteiner, H. (2011). Sustainable leadership practices for

enhancing business resilience and performance. Strategy & Leadership, 39(3), 5-15. doi:10. 1108/108785711 11128766

3. Baker, M. (2003). Corporate Social Responsibility – What does it mean? Preuzeto s http://www.mallenbaker.net/csr/CSRfiles/definition.html

4. Brenner, S. (1995). Stakeholder theory of the firm: Its consistency with current management techniques. In Näsi, J. (Ed.), Understanding Stakeholder Thinking (str. 75-96). Helsinki: LSR-Julkaisut Oy.

5. Državni zavod za statistiku (2009). Statistički ljetopis Republike Hrvatske 2008. Zagreb: Državni zavod za statistiku.

6. Hisrich, R. D., Peters, M. P. i Shepherd, D. A. (2011). Poduzetništvo. Zagreb: Mate.

7. Kopecki, D. i Katavić, I. (2011). Emotional intelligence: The challenge for managing resources in the globalized and changing world - a case of the insurance industry. U K. Afrić Rakitovac, V. Šugar i V. Bevanda (ur.), Conference proceedings: Vol. 2. Entrepreneurship and Macroeconomic Management: Reflections on the World in Turmoil (str. 1317-1341).

8. Nancy, S. (2011). The Chemistry Teaching Program for Developing the Senior High School Students’ Entrepreneurial Attitudes. US-China Education Review A& B, 7, (909-923). Preuzeto s http://www.eric.ed.gov/PDFS/ED529908.pdf

9. O' Keefe, E. (n.d). Egoism & the crisis in Western values. Online Originals. Preuzeto s http://www.onlineoriginals.com/showitem.asp?itemID=135 (15. 08. 2014)

10. Narodne novine (1996). Zakon o visokim učilištima. Preuzeto s http://narodnenovine.nn.hr/clanci/sluzbeni/264876.html (02.05.2014.)

11. Pfeifer, S. i Borozan, Đ. (2011). Fitting Kolb´s learning style theory to entrepreneurship learning aims and contents. International Journal of Business Research, 11)2(, 216-223.

12. Stewart, T. A. (2006). Corporate social responsibility: Getting the logic right. Harvard Business Review, 84(12), 14–14. Preuzeto s http://hbr.org/

13. Škrtić, M. i Mikić, M. (2011). Poduzetništvo. Zagreb: Sinergija nakladništvo d.o.o.

RADOVI KOJI SE NE PRIDRŽAVAJU UPUTA PISANJA NEĆE BITI PRIHVAĆENI ZA OBJAVU U ČASOPISU. UREDNIŠTVO PRIDRŽAVA PRAVO ODLUČIVANJA O

IZBORU TEKSTOVA I REDOSLIJEDA OBJAVLJIVANJA. NAJMANJE DVA NEOVISNA RECENZENTA RECENZIRAT ĆE SVE PRISPJELE RADOVE. RADOVI OBJAVLJENI U

ČASOPISU OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO NE HONORIRAJU SE.


Guidelines for authors

TITLE OF THE PAPER

< 2 line spacing >

The name of the author, title, affiliation

Complete address

Telephone: 00-000-000 Fax: 00-000-000 E-mail: author@domain

(one line spacing)

ABSTRACT

The editorial board accepts unpublished papers in Croatian and English language. The ab-stract must be submitted in English and Croatian language. The text of an abstract has to be written in one paragraph in italic. The abstract should address the problem and the goals of the research, the methods used, population, sample, the most relevant results and the conclusion. It should be submitted separately, together with the title, the name of the author, their affiliation, in both languages and should be marked SAŽETAK, eng. ABSTRACT. The length of the abstract is between 150 and 300 words. The abstract written in the same language as the paper should be placed between the title and the text, and the abstract in a different language should be placed after the text before the literature. The full paper should be submitted in English or/and Croatian language(s). The authors are responsible for the quality of the translated text.

(one line spacing)

Key words: provide 3 – 5 key words separated by semicolon immediately after the abstract (two line spacing)

1. INTRODUCTION

(one line spacing)

Journal EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP publishes original scientific papers, scientific reviews, professional reviews and professional papers directly or indire-ctly related to learning and education for entrepreneurship and related topics. The journal publishes only previously unpublished papers. Authors are responsible for adhering to scientific ethics, especially with regards to using parts of texts from ot-her authors as well as submitting papers that have not been previously published. The journal is published twice a year. If necessary, extra editions will be published.

Papers should be submitted electronically, in word format to: [email protected]. Authors should follow the guidelines for paper submission and their texts have to be previously proofread and spell checked. The length of the paper, including abstract, bibliography, notes and appendices should not exceed 5000 words.

(two line spacing)

370

2. TITLE

(single line spacing)

It is mandatory for the title to be fully justified with 1.5 line spacing, font Arial and text size 12 pt. Paragraphs must be separated by two line spacing whereas the title of the paragraph and the text should be separated by single spacing.

- Paragraph title should be centrally justified between the two article margins, with mandatory use of upper case letters size 14 pt, font bold

- Subparagraph title should be written in lower case letters size 14 pt with left justify and font bold

- Paragraph and subparagraph headings must be numbered as Arabic numerals

- Set margins for page form: upper, lower, left and right 20 mm


2.1. Quotations


Every time someone else’s words, sentences, phrases, data, etc. are quoted, the source must be cited in the text (APA style), not in the footnotes below the text. The footnotes can only include explanations (terminology, etc.). References sho-uld be quoted in brackets and they should include the author’s name, year of pu-blication and page number, e.g. (Holmberg, 1977, p. 23). In case of paraphrasing quotations the author’s name and the year of publication is placed in brackets, e.g. (Holmberg, 1977).


2.2. Figures, tables, graphs


All tables and figures should be numbered (figure 1, 2, 3, ...). The title of the graphic file formats needs to be cited above the tables or figures and the sources are cited below with text size 12 pt.

(double line spacing)

3. CONCLUSION


Conclusion should contain key notions and research results as well as their practi-cal application.

Guidelines for authors


LITERATURE

(one line spacing)The literature at the end of the paper should contain information on all sources mentioned in the references. They should be listed alphabetically according to author’s last name and numbered using Arabic numerals.

1. Aras, G. & Crowther, D. (2009). The durable corporation. Farnham: Gower Publishing.

2. Avery, G. C. & Bergsteiner, H. (2011). Sustainable leadership practices for enhancing business resilience and performance. Strategy & Leadership, 39(3), 5-15. doi: 10.1108/108785711 11128766

3. Baker, M. (2003). Corporate Social Responsibility – What does it mean? Retrieved from http://www.mallenbaker.net/csr/CSRfiles/definition.html

4. Brenner, S. (1995). Stakeholder theory of the firm: Its consistency with current management techniques. In Näsi, J. (Ed.), Understanding Stakeholder Thinking. (pp 75-96). Helsinki: LSR-Julkaisut Oy.

5. Državni zavod za statistiku (2009). Statistički ljetopis Republike Hrvatske 2008. Zagreb: Državni zavod za statistiku.

6. Hisrich, R. D., Peters, M. P. i Shepherd, D. A. (2011). Poduzetništvo. Zagreb: Mate.

7. Kopecki, D. i Katavić, I. (2011). Emotional intelligence: The challenge for managing resources in the globalized and changing world - a case of the insurance industry. In K. Afrić Rakitovac, V. Šugar i V. Bevanda (Eds.), Conference proceedings: Vol. 2. Entrepreneurship and Macroeconomic Management: Reflections on the World in Turmoil (pp 1317-1341).

8. Nancy, S. (2011). The Chemistry Teaching Program for Developing the Senior High School Students’ Entrepreneurial Attitudes. US-China Education Review A&B, 7(909-923). Retrieved from http://www.eric.ed.gov/PDFS/ED529908.pdf

9. O' Keefe, E. (n. d). Egoism & the crisis in Western values. Online Originals. Retreived from http://www.onlineoriginals.com/showitem.asp?itemID=135 (15.08.2014)

10. Narodne novine (1996). Zakon o visokim učilištima. Retreived from http://na-rodnenovine.nn.hr/clanci/sluzbeni/264876.html (02.05.2014.)

11. Pfeifer, S. & Borozan, Đ. (2011). Fitting Kolb´s learning style theory to entrepreneurship learning aims and contents. International Journal of Business Research, 11(2), 216-223.

12. Stewart, T. A. (2006). Corporate social responsibility: Getting the logic right. Harvard Business Review, 84(12), 14–14. Retrieved from http://hbr.org/

13. Škrtić, M. & Mikić, M. (2011). Poduzetništvo. Zagreb: Sinergija nakladništvo d.o.o.

PAPERS WHICH DO NOT COMPLY WITH THE GUIDELINES WILL NOT BE PUBLISHED IN THE JOURNAL. THE EDITORIAL BOARD DECIDES ON THE CHOICE OF THE TEXTS

AND THE PUBLICATION ORDER. ALL PAPERS WILL BE REVIEWED BY AT LEAST TWO INDEPENDENT REVIEWERS. AUTHORS DO NOT RECEIVE FEES FOR THE

PAPERS PUBLISHED IN THE JOURNAL.

BILJEŠKE

OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO – E4E · poduzetništvo. Temelj ovog broja časopisa čine radovi...

Documents

Transcript of OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO – E4E · poduzetništvo. Temelj ovog broja časopisa čine radovi...