Ana Lukšić: O životu s njima

Ana Lukšić © 2012.

2. izdanje, 1. izdanje u ovoj biblioteci

Studio TiM © 2012.

Izdavač[studio TiM]V. Babić 2, Rijekatel. (fax) 051/677-196www.studiotim.hr

Priprema materijalaTamara Modrić, Studio TiM

NaslovnicaDreamstime

TisakGradska tiskara Osijek

Ilustracija biblioteke Lutalice: Dreamstime

CIP zapis dostupan u računalnom kataloguSveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 121217063ISBN 978-953-7780-04-3

Ova je knjiga objavljena uz financijsku pomoć Primorsko-goranske župa-nije, Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb, Rijeka.

Ana Lukšić

O životu s njima(romansirana priča o ovisnicima)

[studio TiM]Rijeka, 2012.

Osmijeh je najbolja stvar u životu. On nam pomaže da preživimo.A. L.

O životu s njima

5

PREDGOVOR

Kada se nekome nasmiješimo jer nas je propustio u redu dok nam se žurilo ili kada se ljubazno obraćamo bankovnoj službenici obavljajući neku pretoči iz šupljeg u prazno novčanu transakciju, nitko zapravo neće znati što se krije iza našeg smiješka. A zašto bi i znao? Odgojeni smo da prikrivamo svoje osjećaje, da budemo ljubazni i kada bismo najradije urlali iz svega grla, da budemo pristojni i obzirni; ukratko rečeno, da se prilagođavamo svojoj okolini i da je ne opterećujemo...

Ako okolina opterećuje nas, pokušat ćemo i to prikriti kako ljudi ne bi vidjeli da nam idu na živce, kako ne bi primijetili da smo neraspoloženi ili, ne daj Bože, nesretni.

Napisala sam priču o svom teškom i uznemirujućem iskustvu o životu s ovisnicima. Sama nisam ovisnica niti sam ikada bila; naprotiv, nikad nisam zapalila cigaretu, nikad se nisam napila, a kamoli što drugo. Dakle, promatrala sam i trpjela ovisnike iz svo-je čiste i bistre trezvenjačke perspektive. Jedan mi je vrlo blizak, drugi mi se nametnuo. Ono što se naziva paklom ovisnosti po-stalo je moj život.

Ja ne jadikujem, ne plačem i ne žalim se. Nakon bezbroj neuspjelih pokušaja da promijenim neke stvari, da pomognem svom ovisniku, da ga izliječim, da ga izvučem iz ruku smrti koja je već prečesto kucala na naša vrata, shvatila sam da sam bespomoćna i da se borim s vjetrenjačama. Ne znam tko je i zašto baš tako podijelio karte na našem stolu, ali kako god bilo,

Ana Lukšić

6

ja u ovoj igri nemam adute. Ja sam, u stvari, izbačena iz igre već nakon nekoliko krugova. Igra se opasno, na život i smrt. Ja još ponekad mahnem, pokušam zaustaviti ludu igru, ali moje je la-matanje sve neprimjetnije. Igrači me ne vide, ne čuju ili potpuno ignoriraju. I igraju dalje.

Dosadilo mi je mahati poput duha kroz kojeg živi provlače prste. Zato sam odlučila pisati. Možda netko obrati pažnju, možda netko shvati očaj, muku i nemoć što su progovorili iz rečenica koje su samo naizgled distancirane i jednostavne. U njima se krije stvarna priča, stvarna u svakoj svojoj pojedinosti (samo su imena promijenjena), istinita do boli.

Nisam zaboravila na ljubaznost i obzire, nisam zaboravila da ljudi ne vole kada svoju nevolju nosiš na licu, nisam prestala osje-ćati vjetar u leđima, nisam prestala živjeti. Kako? Smiješim se i zahvalna sam što nam je darovan osmijeh.

O životu s njima

7

POVRATAK

Probudila ju je zvonjava telefona. Nije se mogla sjetiti je li sama u kući pa je i ne razmišljajući podigla slušalicu. Čula je samo: Jeste li vi njegov otac? i odmah je spustila. Ta ju je rečenica razbu-dila. Srce joj je počelo brže kucati, a onda se pojavio onaj čudan osjećaj za koji je mislila da ga je odavno zaboravila. Pokušala je dalje spavati, kao da ništa nije čula, zatvorila je oči, ali san se nije vraćao.

Spavaj dalje, nisi dobro čula! Sanjaš! tješila se, ali u dubini srca znala je da se nije prevarila.

On dolazi. Ne, to ne može biti istina, još nisam spremna za njega, mislila je.

Čula je kako se otvaraju vrata spavaće sobe. Ušao je njezin su-prug, polako, podignutih obrva u znak pitanja. Kao da je provje-ravao može li joj priopćiti novost.

“Znaš li što ima novoga?” ozbiljno joj je rekao.“Nije valjda da dolazi?” prošaptala je uplašeno Vedrana, u trenu

shvativši da razgovor što ga je maloprije čula nije bio san.“Da. Večeras ga moramo čekati na zagrebačkom aerodromu”,

odgovori on pomalo oklijevajući.“Je li on to zvao?” znatiželjno će ona. Brzo se razbudila. Sada je

već sjedila na krevetu.“Ma ne. Javio se neki čovjek. Predstavio se kao Šimunić. Iz

agencije koja ga je zaposlila.”

Ana Lukšić

8

“Da? A što je htio?”“Tražio je da mu jamčim, i to tisuću posto, da ćemo ga preuzeti.

Izludjeli su s njime. Pogotovo posljednjih sedam dana. Stalno im je bježao, a u nekom kafiću u Valenciji potrošio je četiristo eura. Naravno da kod sebe nije imao toliko para. Kad su uvidjeli da ne može platiti ceh, bilo je gusto. Nije mu dugo trebalo da shvati kako će ga premlatiti pa je stao panično zvati kolege s broda ne bi li oni sredili račun.”

“E, to je sigurno naš sin. I što je još rekao?”“Kaže da im je čudan i da ih je izmučio. Sada je smješten u

nekom hotelu odakle im je već jednom pobjegao. Čuva ga mor-nar s broda koji se vraća kući pa će ga dopratiti. Doći će avionom iz Münchena. Čudili su se kako smo ga mogli pustiti na plovidbu ako znamo da s njim nešto nije u redu.”

“Što si mu na to odgovorio?”“A što sam mogao? Najprije sam muljao, a kad je rekao da sum-

njaju na ovisnost i upitao me je li to istina, nisam porekao.”“Jesi li mu rekao da mi s time nemamo ništa, da je on sam tražio

i našao posao, a odgovornost snose sami? Mi s time nemamo ništa! Što si umišljaju?”

Osjetila je kako nervoza nezaustavljivo navire te kako je počela sve brže i glasnije govoriti.

“Jesam, da... Rekao sam mu da smo tek nedavno doznali preko koje se agencije ukrcao i da nam je tvrdio kako je završio s meta-donskom terapijom. Nego... ideš li večeras sa mnom?” upitao ju je nekako nesigurno, sumnjajući u potvrdan odgovor.

“A što mi drugo preostaje?” nevoljko je odgovorila.“Jebeš ga! Takav nam je život. Dosta je bilo mira.”

Dogovorili su se da će ga Vedrana navečer pokupiti na autobus-noj postaji gradskog prijevoza kada Emil završi s poslom.

Dan joj je protekao kao u bunilu. Često je ulazila u njegovu

O životu s njima

9

sobu iznoseći stvari koje nisu njegove. Pri svakoj pomisli na njegov povratak kući, grčio joj se želudac. Nervoza ju je sve više obuzimala. Znala je da će doći, ali... Nadala se da će izdržati još malo kad je već odvalio tri i pol mjeseca. Svi su joj govorili da se prevarila jer on se promijenio. No, Vedrana je i nadalje mi-slila drugačije i uporno ponavljala kako on ne može izdržati šest mjeseci na brodu i raditi bez metadona. I kad je napokon počela vjerovati u čuda, a to znači da će ostati do kraja potpisanog ugo-vora, evo ga natrag.

Hodala je po kući i razgovarala sama sa sobom. Morala je mi-sliti na važne pojedinosti kojima nije bila opterećena dok ga nije bilo. Važno je upamtiti gdje odlaže ključeve automobila, torbu, novac... Čim se on vrati kući, dovest će i svoju djevojku. Opet će gledati dvoje idiota (tako ih je zvala) koji bauljaju po njezinoj kući. A baš je uskoro namjeravala proslaviti Emilov rođendan. Još i to! Gotovo je zaboravila odgoditi večerašnje druženje s pri-jateljicama. Nije imala snage usmeno im objašnjavati zašto je spriječena pa im je poslala sms poruku. Uistinu nije mogla vjero-vati da će je njegov povratak tako uznemiriti. Često je zamišljala kako se neće vratiti. Zaslijepit će ga život u Kanadi i ondje će ostati. Pusta maštanja...

///

Putem prema Zagrebu gotovo da i nisu razgovarali. Krajolici su odmicali u tišini. Svatko je bio zaokupljen svojim mislima. Iako nisu točno znali, pretpostavljali su što ih čeka. Njihov sin jedinac stalno im je zagorčavao život. A bolest mu je uvijek bila savršena izlika. Razarao je sve oko sebe, pa i samoga sebe.

Zrakoplov je kasnio. Što su drugo mogli i očekivati? Gdje on stupi nogom, tu trava ne raste, česta je Vedranina uzrečica. Mučile su je misli o tome u kakvom će stanju doći, kako će izgledati, hoće li biti agresivan, kako će se ponašati. Kako...

Kada su kroz zamagljeno staklo zrakoplovne čekaonice ugledali lagano pogrbljenu gromadu od čovjeka, odmah su ga prepoznali.

Ana Lukšić

10

Djelovao je zadovoljno. Približavao se izlazu. Kad je izišao kroz vrata, jasno su ga vidjeli. Nije ih odmah primijetio pa su ga za-zvali. Začudio se ugledavši ih. Istog je trena rukom pokazao kolegi da krenu prema njima. Nekoć su iznimno pravilni bijeli zubi krasili njegov osmijeh. Kako ih je samo obožavala gledati! A sada, razmišljala je Vedrana sjetno promatrajući ga, usta su mu se skupila, zubi postali žuti i nekako manji. Na sebi je imao crno--bijelu kariranu košulju, zgužvanu i raskopčanu. O ramenu mu je visjela velika putna torba koja sada nije izgledala onako natrpana i teška kao kad je odlazio. Na toj strani košulja mu je bila zadig-nuta iznad pojasa. Kada se okrenuo, na hlačama mu se ocrtavala dugačka bijela debela nepravilna crta. Kasnije je rekao da je na-stala od varikine koja se slučajno prolila po njima.

Ništa čudno. Nedostaju samo uobičajene rupe od cigareta, za-ključila je Vedrana u sebi.

Lice mu je bilo crveno i podbuhlo, oči staklaste i sjajne, a zje-nice malene. Govorio je kao da je netom progutao nekoliko ec-stasyja. Brzo, prebrzo.

Kod njega je i inače sve u suprotnosti, pomisli Vedrana. Uske zjenice upućivale su na heroin, a pretjerana hiperaktivnost na ec-stasy.

Zanimalo ju je što je uzeo, ali nije ga ništa pitala.Nakon pozdrava odmah je krenuo u napad.“Što ste došli? Mi ćemo ostati u Zagrebu, trebamo se malo pro-

veseliti. Vi se slobodno vratite kući”, zamahnuo je rukom u prav-cu parkirališta. “Zbog čega ste uopće došli?”

“I ja se to pitam. Luda sam od sreće dočekivati te usred noći”, odgovori hladno Vedrana.

“Tko vas je zvao? Ajde, slobodni ste! Brišite!”Nakon podužega uvjeravanja i natjerivanja, ipak je odlučio da

će se zajedno s njima vratiti kući. Na parkiralištu je bila gužva. Netko je imao problema s automatskom naplatom parkiranja. On se odmah uključio.

O životu s njima

11

“Šta je sad? Koji kurac ne valja? Jebi ga, svaki dan ista sranja. Da slomim rampu? Čekaj, daj da ja to sredim.”

“Ulazi u auto!” zvala ga je Vedrana.“Ma šta je tebi? Vidiš da rješavamo problem!”Srećom pa je žena koja je zapela kod automata uspjela ubaciti

novac i dobiti karticu.Još mu se nije ulazilo u auto. Vedrana je sve više gubila živce.

Najradije bi ga zgrabila i ubacila u prtljažnik. Što mi to treba? Zbog čega sam se dovela u ovakvu situaciju?

grozničavo je razmišljala. Bilo joj je neugodno. Već dugo se nije tako osjećala. Emil ga je svojim smirenim glasom uspio nagovo-riti da konačno uđe u automobil. Krenuli su. Nije prestajao govo-riti. Hvalio se.

“Jebote! Vi uživate. A ja? Znate li vi koliko sam crnčio na tom brodu? I to za male pare. Cijeli brod je bio na meni.”

Svijest o toj, za njega istinitoj činjenici natjera ga na smijeh.“Stvarno?” upita ga Emil. “Naravno. Ne znate vi mene. Vidio sam kako iskorištavaju i

druge pomorce pa sam im savjetovao šta da rade, rekao im njiho-va prava i nagovorio ih neka ne dopuste da ih zajebavaju. Mnogi su otišli s broda, a na kraju sam tako uplašio glavne da su mi platili hotel i avionsku kartu prvog razreda samo da ih ne tužim sindikatu pomoraca jer su mi, majku im jebem, zaboravili staviti važan pečat u pomorsku knjižicu.”

“Ti si ih uplašio? Da mi je znati čime?” promrmlja Vedrana.“Šta čime? Sve ih držim u šaci. Tu imam sve telefonske brojeve,

mogu birat’ posao koji želim. Drugi ću se put ukrcati kao običan mornar, jebi ga, manje je plaćeno, ali ne šljakaš k’o idiot.”

“Kako to da si se tako brzo vratio?” upita ga.“Tako... šta ja znam”, nastavi poslije kraćeg oklijevanja. “Zvao

me barba i rekao mi kako oni vide da sam umoran, da dobro

Ana Lukšić

12

radim svoj posao, ali nekako automatski, bez volje, pa je bolje da odem malo doma i odmorim se, a poslije će me primit’ na brod koji želim.”

Razmećući se svojim zgodama, zaspao je na nekoliko minu-ta. Vani je padala kiša. Cesta se jedva nazirala. Vedrana je bila umorna. Kako je kratkovidna i nosi naočale, ne voli voziti noću. Nije joj nedostajalo njegovo glasno i uzbuđeno prepričavanje dogodovština. Vozili su se u tišini. Kad je ponovo otvorio oči, upita: “Jesmo li došli?”

“Nismo”, nestrpljivo odgovori Vedrana. Emil je šutio. Činilo se kao da i on jedva čeka da stignu kući.

“Jebi ga! Prije dođeš iz Münchena do Zagreba nego iz Zagreba do Rijeke. Daj gaščinu! Neću valjda cijelu noć provesti u autu?!”

///

Pred kuću su stigli u dva sata ujutro. Kiša je i dalje padala, ne-umorno, jednolično. On se nekako izvukao iz automobila, zgra-bio svoju torbu i začuđujućom je lakoćom odnio do svoje sobe. Spustio ju je na pod i zatražio petsto kuna.

“Što će ti toliki novac sada? Pa noć je! Dovoljno ti je sto kuna”, ustrajala je Vedrana.

“Ma da ne bi? To su moje pare. Ja sam crnčio na brodu, zar ne? Ti mi ih samo čuvaš. Ajde, brzo, pare na sunce! Žuri mi se!”

“Kamo ćeš?” upita ga otac dajući mu novac.“Ne mislite valjda da ću ostat’ kući? Moram izać’ van. Idem

proslavit’ dolazak. Neću valjda vas gledat’? Bok!”Vedrana i Emil samo su se pogledali. Njegov ih postupak nije

iznenadio. Čudno, ali kao da joj je laknulo jer se nije prevarila u svojoj procjeni. On se ne mijenja tako brzo. Gotovo je uživala u istinitosti vlastite procjene. Ovako je možda i bolje, pomisli.

“Tko zna kada će se idući put pojaviti kući?” promrmlja više za sebe.

O životu s njima

13

“Kada mu ponestane para”, odgovori joj Emil i krene hodni-kom prema spavaćoj sobi.

“Nadam se da to neće biti tako brzo. Ne mogu se priviknuti na pomisao da ćemo opet sve prolaziti ispočetka.”

“Mi smo stari borci, nas ništa ne može slomiti”, utješi je Emil i uđe u sobu. S vrata je još doviknuo: “Čuvaj pare i sklanjaj ključ od automobila!”

Tišina. Nakon par sekundi opet se javi: “Pazi gdje ostavljaš tor-bu! Znaš s kim imamo posla...”

“Znam, znam! Što misliš, zbog čega sam tako vesela?” odgovori mu nekako nevoljko. Njezin se glas izgubio dugačkim hodnikom.

Vedrani se još nije spavalo. Uznemirenost joj se zavukla dubo-ko pod kožu. Krenula je prema Denisovoj sobi. Odlučila je iz njegove torbe izvaditi odjeću za pranje i složiti onu koja je bila čista. Ako to sada ne napravim, ostat će u torbi još jako dugo. Tko zna kada ću idući put moći ući u ovu sobu koja se, tijekom vreme-na dok ga nije bilo, napokon prozračila? pomisli zabrinuto. Nakon nekog vremena konačno se smirila i legla u krevet. Međutim, još je satima bila budna. San nije bio njezin saveznik. Misli su joj bile usredotočene na probleme što ih očekuju. Sjetno pomisli kako im je bilo dobro bez njega. Sreća uvijek kratko traje, zaključi i konačno utone u san, umorna od napornog dana.

///

Denis je veselo hitao prema Majkovu stanu. Išao je pješice jer su bili susjedi, dijelila ih je samo jedna ulica.

“Tko to zvoni u ovo doba? Čujem, evo me! Koji ti je... O, stari, otkud ti? Uđi! Škvadro, pogledajte tko je došao!” vikne Majk društvu u sobi.

Denis je koraknuo noseći u rukama veliku plastičnu vreću.“Di ste? E, vidim da uživate dok ja šljakam k’o idiot”, veselo

reče. “Šta pijete?” odmah ih upita.

Ana Lukšić

14

Poznanici su ga pozdravili i najzad mu pružili pivo. Ivo i Ira sjedili su zavaljeni u jednom naslonjaču. Nikola je sjedio, odnos-no gotovo ležao na šarenom prljavom jastuku na podu, leđima naslonjen na trosjed na kojemu je Mia bila ispružena. Majk je zaključao vrata i pozvao Denisa da sjedne do njega na im-proviziranu klupicu u kutu. Soba je bila zadimljena. Sve su pepe-ljare bile prekrcane opušcima. Po podu su bile razbacane prazne pivske boce. Nikome nije ni padalo na pamet da napravi malo reda u sobi. Osjećao se još jedan miris koji je u Denisu izazvao neopisivu želju za konzumacijom.

“Izdržao si toliko dugo”, primijeti Majk. “Kako ti je bilo?” upita ga zainteresirano.

“Nisam vjerovala da ćeš uspjeti. Što si uzimao?” javi se Mia.“E, bilo je teško. Uspio sam sa sobom ponijeti dosta metadona

pa mi je bilo lakše.”“Kamo si ga samo sakrio?”“Stavio sam ga u bocu s vodom, ha, ha, ha. Problem je bio u

doziranju. Pio sam onako odokalno. Brzo sam ga trošio. Kada sam sve popio, uzimao sam Prazine od 100 mg, ali mi one nisu bile dovoljne. Znate vi mene, to mi ne pomaže. Počeo sam div-ljat’. Jednu sam večer, uz Prazine, popio i cijelu bocu Bacardija i rastjerao sve iz salona, osim jednog frenda. Drugi su mi dan brzo dali neke tablete. Usrali su se od straha da im ne razjebem cijeli brod. Kada smo došli u prvu luku, nabavio sam heroin i dosta bombona. Išlo je nekako dok nisam opet popizdio.”

“Jesi li?” Majk je i nadalje bio znatiželjan.“Da mi je znati kako je to izgledalo?” ubacila se Ira.“Da”, odgovorio je Majku i okrenuo se prema Iri. “Nisam više

mogao šljakat’, dizat’ se rano i radit’ cijeli dan. Kidnuo sam u grad i nije me bilo tri dana”, ponosno će Denis.

“Bravo, stari!” dovikne mu Nikola izlazeći iz WC-a.“U nekom sam kafiću napravio ceh od četiristo eura, a sa so-

bom nisam imao tolike pare. Skoro su me ubili. Jebote, kad me

O životu s njima

15

pritisnuo jedan ogromni crnja, nisam mogao disat’. Usrao sam se i rekao da zovu brod. Nisu me puštali dok se nije pojavio kolega s broda s parama.”

“Jesu li bili sretni kad su te našli?” zanimalo je Iru.“Jesu. Od tada me nisu puštali samog. Strpali su me u jedan

hotel, ali sam im i od tamo kidnuo.”“Zašto?” čudila se Mia koja je još bila dosta trijezna i nedo-

voljno ukomirana.“Kako misliš zašto? Dogovorio sam se s jednim tipom da će mi

donijeti strava dop. Nisam valjda lud da to propustim?”“Je li se isplatilo?” zanimalo je Nikolu.“O, bilo je super...” sjetno će Denis. “Dao mi je speedbul i malo

dopa za kraj.”“Nije moguće da si to probao? Jel’ istina da je najbolji?” Mia

će širom otvorenih očiju. Sjela je kako bi ga bolje vidjela, željno iščekujući njegov odgovor.

“Kako si se osjećao?” Nikola je i nadalje nizao pitanja.“Je, stvarno je strava. Koka i heroin te istovremeno dižu i

spuštaju.”“Kako si ga uzeo?” Nikola je bio znatiželjan, uistinu jako zna-

tiželjan.“Kao i uvijek. Nisam valjda lud da šmrčem? Ili uzimam kako

treba ili nikako”, Denis je ponosno izjavio.“Hoćeš probat’ ovo što mi imamo? Imaš love?” upita ga Majk.“Naravno, nisam došao usred noći da spavam kod vas...”Dok je Majk polako i pažljivo odmotavao vrećicu, Denisa je

zanimalo što ima novoga. Iz novčanika je izvadio novac i usput upitao je li cijena ostala ista.

“Igor je otišao. Nema ga više. Nafiksao se nekim smećem”, oz-biljno odgovori Majk kimajući glavom da je cijena ista, kao i inače.

Ana Lukšić

16

“Našli su ga na cesti pored kuće. Stara mu je prolupala. Ide gra-dom i priča sama sa sobom”, reče Mia.

“Svi smo mu bili na pogrebu”, dometne Nikola.“Jebeš ga, takva nam je sudbina”, nadoda Denis.“Dali smo osmrtnicu u novine. Napisali smo i tvoje ime”, ubaci

se Ivo.“E, to mi puno znači. Pravi ste! Svojim starcima sam rekao da

mi, kad odapnem, cijela stranica mora biti ispunjena slikama, da se vidi od koga se opraštaju. Ne mogu mene tako lako zaboraviti!”

“Daj, stari, šuti. Ne misli tako crno. To se nama ne može dogo-diti. Mi smo pametniji”, zaključi Majk pružajući mu dragocjeni prah.

Na trenutak, ali samo na trenutak, bio je gotovo siguran da bi on mogao biti jedan od rijetkih pojedinaca koji su uspjeli izići iz tog kruga, tog, kako kažu njegovi starci, pakla droge. Ugledavši vrećicu, brzo odagna te misli i prepusti se kratkotrajnom uživanju.

O životu s njima

17

POČETAK

Na zapadnom dijelu grada, na četrnaestom katu jednog ne-bodera, Katarina se polako budila. Bilo je podne. Definitivno rano za bilo kakvu aktivnost.

“Kakva dosada...” uzdahne. Pogleda prema prozoru. Dan je bio sunčan. Što ću danas raditi?

pomisli dok se namještala u polusjedeći položaj. Bila je odjevena u plavu svilenu pidžamu s motivima medvjedića. Duga smeđa kosa s tankim svijetlim pramenovima bila joj je raščupana. Ve-like plave oči još uvijek jako našminkane. Crna boja kojom ih je bila uokvirila razmazala se i tvorila nepravilne krugove što su se stapali sa zlatnim sjenilom. Krevet je bio natrpan dekama, lut-kicama i plišanim medvjedićima. Na noćnom ormariću nalazile su se cigarete i upaljač. Katarina je dohvatila polupraznu kutiju, zapalila jednu, povukla dim i smjestila se još udobnije. Pogle-dom je potražila daljinski kako bi mogla gledati omiljenu seriju. Pritom je uočila i polupraznu pivsku bocu. Potegnula je dobar gutljaj. I doručak je bio gotov. Uh, tako je isparila! pomislila je osjetivši neugodan okus u ustima. Mogla bih zvati Linu. Možemo ići u kafić, zezati se malo s dečkima. Kako je dosadno bez Denisa! Kad će se već jednom pojaviti? Još mu čuvam metadon. Obećao mi je da će doći ovaj mjesec. Pa gdje je više? razmišljala je poluglasno.

Dohvati telefon i nazove Linu. Dogovorile su se. Izlaze. Mora se spremiti. Jedva se odlijepila od kreveta. Nakon što je preko-pala cijeli ormar, odlučila se za crveni komplet koji se sastojao

Ana Lukšić

18

od modernih trapezastih hlača, bijele majice tijesno pripijene uz tijelo i tako kratke da se pirsing na pupku dobro isticao te crvene jaknice sportskoga kroja. I za platneni crveni šeširić s bijelim ob-rubom. Na noge je navukla niske crvene cipele. Izlazeći iz stana, svoj je look upotpunila važnim pojedinostima: malom crvenom torbicom i modernim crnim sunčanim naočalama.

“Da te sad Denis vidi, bio bi ljubomoran”, zahihoće se Lina kada su se srele.

“Ma daj! Neću se valjda oblačiti kao njegova stara?!” odgovori prkosno.

“Nego... imaš love?” upita je Lina.“Nešto siće. Žicat ćemo. Imam nešto i za prodat’. Da prvo to

obavimo?”“Može. Ne osjećam se dobro kada sam švorc. Uostalom, ne

želim se povlačiti s nekim ljigavcima po WC-ima da bih nešto popila”, dobaci Lina.

“Imam ideju! Mogle bismo ići u agenciju po honorar koji mi duguju. Kako sam mogla to zaboraviti?” čudila se Katarina.

“Tko će sada ići do grada? Jesi li sigurna da će ti baš danas dati lovu?” zanimalo je Linu.

“Ma da, šefica mi je rekla da mogu doći danas. Nisam se tamo rastezala i smrzavala zabadava!”

“Misliš li da je ona od riječi?”“Ne znam. Do sad je bila.”“Kako si se osjećala pozirajući gola?”“Nafiksala sam se pa mi nije bilo neugodno. Tog trena se osjećaš

glupavo, a sutra već zaboraviš. Na nekim se slikama vidi da sam koma pa su mi prijetili da mi neće dat’ lovu ako se to ponovi. Ajde, idemo.”

O životu s njima

19

///

Pet je sati ujutro. Probudio se obliven znojem u zamračenoj sobi. Bilo mu je neudobno. Otvorio je oči i shvatio da se nalazi na podu. Ali gdje, kod koga, to nije odmah shvatio. Pored sebe ugle-da Majka u sjedećem položaju. Glava mu je bila zabačena una-trag, a usta otvorena. Iz njih je izlazio neugodan zadah. Hrkao je poluglasno i isprekidano. Denis je još uvijek bio mamuran. Koji sam flash imao! Čudo od dopa! pomisli sa sjetom. Moram kući. A ne, zaboravio sam, idem do Katarine. Razveselit ću je da-rom. Gdje mi je plastična vreća koju sam donio sa sobom? Potraži je pogledom. Ostali su čvrsto spavali. Soba je bila zadimljena i hladna. Ugledavši svoju vreću, zgrabi je i teturajući iziđe. Na tren ga prožme neki nelagodan osjećaj, sličan grižnji savjesti, kada se prisjetio svojih roditelja. Što bi sada rekao moj stari da me vidi? I bolje je da ne idem odmah kući. Neka još malo žive u uvjerenju da sam čist...

Iako je bio tek početak listopada, Denisa je iznenadila neobična hladnoća. Strese se. Tamo gdje se nalazio posljednjih mjeseci, bilo je toplije. Morat će misliti na sunčanu Španjolsku. Sada mu je bilo najvažnije otići svojoj dragoj. Zna da će gunđati što je nije odmah posjetio. Navikao je na to. Izvući će se već nekako. Ra-dovao se ponovnom susretu. Tko zna je li joj stara doma? Hoće li mi otvorit’ vrata tako rano ujutro? Jebi ga, idem pa ću vidjeti... promrmlja sebi u bradu.

Usputna benzinska postaja bila je otvorena. Odmah je ušao kako bi kupio nekoliko piva i cigarete. Pa ne može se pojaviti praznih ruku! Pred Katarininom kućom sreo je nekog frenda. Marko ga je gledao poluotvorenih očiju blesavo se smješkajući.

“Hej, stari, gdje si?” promrmlja.Govorio je nerazumljivo i sporo. Glas mu je bio dubok. Sjedio

je na stubištu ne ispuštajući iz ruke pivsku bocu. S njim je bio još jedan dečko kojeg Denis nije poznavao. I on je bio snen, mutnog pogleda. Šćućurio se u kutu na nekim kartonima kako bi mu bilo toplije.

Ana Lukšić

20

“E, tu sam. Vratio sam se. Idem do Katarine. Bok!” odgovorio je u hodu.

Učinilo mu se kao da je sve to vrijeme bio tu, u svom kvartu. Sve je isto kako je bilo i prije negoli je otišao. Ništa se nije promije-nilo. Samo bi poneko staro lice ustupilo mjesto novim duhovima.

Odlično, opet sam doma, na svom terenu, pomisli kad je došao pred njezina vrata.

///

Iako ga nije bilo već četiri dana, Vedrani i Emilu promijenio se ustaljeni način života. Kada su ulazili u stan, očekivali su da će ugledati njega ili tragove njegova boravka. Ona je kuhala više hrane ne znajući kada će se Denis pojaviti. Iako je sama sebi već stoput obećala kako za njega neće ništa pripremati jer to nije zaslužio, nije se mogla oteti staroj navici da mu kuha omiljena jela. Sjećanja su iznova stala nezaustavljivo navirati. Poput valova koji neprestano zapljuskuju obalu. Kada je nestalo ono vrijeme kada smo zajedno kuhali i pekli kolače? Nasmije se sjetivši se dana kada je nakon posla otvorila hladnjak i u njemu ugledala golemu tepsiju kolača što ih je Denis pripremio. Kako je imao samo de-vet godina, morali su hvaliti njegovo umijeće, iako je kolač bio teško jestiv, odnosno nejestiv (u kremu je umiješao brašno i Eu-rokrem). Uživala je poučavati ga tom umijeću. A kako je tek bila zadovoljna kad je odlučio postati kuhar! Nije bila nezadovoljna i razočarana, kao ostale majke, jer ne želi studirati. Emil i ona odmah su se složili s njegovom odlukom. Završio je školu na vri-jeme. Možda bi bilo bolje da je pao koju godinu, znala je ponekad pomisliti. Možda bi stvari krenule drugim smjerom? Pozitivni-jim? Nisu se suprotstavili ni njegovoj želji da, nakon završenog školovanja, ode na prvu plovidbu. Nisu mu uzeli ni prvi zarađeni novac. Nisu tražili ništa. Vjerovali su svom sinu. Znali su da ga je teško zaradio i da se ne smiju uplitati u njegovo trošenje. Tu su pogriješili. Jesu li? Često se pitala je li moglo biti drugačije. Trgne se iz razmišljanja. Prošlost je daleko iza nas, zaključi. Po-

O životu s njima

21

gleda u unutrašnjost hladnjaka. Ovih dana ostavlja namirnice koje se mogu lako i brzo pripremiti. Ispekla je kolače znajući da će ih Katarina tražiti, a ako ih ne nađe u hladnjaku, kopat će po zamrzivaču. To se Vedrani nikako ne dopada i zbog toga je spremna na ustupke. Nervozna je zbog stalnog iščekivanja. Kada će se pojaviti? Hoće li odmah biti nadrogiran ili je već prešao na svoj omiljeni metadon? Na koju je dozu navikao tijekom plovidbe? Zbog svih tih pitanja koja su se rojila u njezinoj glavi bila je na-peta i nezadovoljna. Nekoć nije mogla ni zamisliti da će ikada živjeti takvim životom. Nisam oduvijek takva, pomisli. Srce mi je slomljeno. Grč u želucu neprestano je prisutan otkako se Denis vra-tio. I čangrizava sam, a ne bih htjela biti. Koliko sam ljudi povri-jedila bez nekoga posebnog razloga?! I sve to zbog njega! Napokon je odlučila otići na počinak, donekle zadovoljna jer je osvijestila razloge svoga ponašanja.

Usred noći, u dva ujutro, probudi je neki zvuk. Nije odmah shvatila o čemu se radi. Je li nešto sanjala ili... Nekoliko je puta prodrmala Emila, koji je spavao dubokim snom, dok se nije pro-budio.

“Jesi li čuo? Netko nam je u stanu, nešto je tresnulo.”“Što?” bunovno je upita Emil.“Nešto je lupnulo, i to glasno. Idi pogledati što je to...”“Eh, uvijek ja moram nešto provjeravati”, nevoljko odgovori.Nije odmah krenuo prema kuhinji. Najprije se odjenuo. To ju

je dovodilo do ludila, ali on je uvijek tako postupao. Nestrpljivo je očekivala njegov povratak. Zašto mu treba toliko vremena? za-nimalo ju je. Vratio se nakon nekoliko minuta.

“Došao je. I ona je s njim... Oboje su koma. On je pao sa stolca i sada leži na podu”, reče napokon oklijevajući.

“Kako?” upita ga nervozno.“Ne znam, ustani pa vidi. Što da radim? Da ga dignem?”“O čemu ti to pričaš? Kako ga misliš dignuti? Želiš li i sam

Ana Lukšić

22

nešto polomiti pa da imam dva invalida u kući? Idem vidjeti što se događa...”

Vedrana uđe u kuhinju. Kaos. Stolac je bio prevrnut, a na njemu, u nekom čudnom položaju, visjele su Denisove noge. Gornji dio njegova tijela bio je izvaljen na podu dnevnog boravka. Čvrsto je spavao. Na trosjedu je sjedila, s glavom među koljenima, Kata-rina. I ona je spavala. Očito je bilo da su oboje toliko nadrogirani da on nije ni osjetio da je pao, a ona nije čula buku koju je proiz-veo njegov pad.

“Pokušajmo ga probuditi”, reče Vedrana Emilu koji se stvorio iza nje.

Zvali su ga, tresli, pokušavali pomaknuti sve dok ih napokon nije čuo. Nekako su ga uspjeli podignuti s poda i smjestiti na trosjed pored Katarine. Zaspao je istog trena, glave zabačene una-trag i raširenih koljena. Na novoj sivoj majici isticale su se dvije povelike rupe od cigareta. Traperice su mu bile prljave kao da se valjao po podu. U snu se naslonio na nju. Naravno, Katarina nije percipirala svijet oko sebe niti je osjetila da su je gurkali u kraj kako bi oboje mogli stati na trosjed. Vedrana i Emil ostavili su ih da odspavaju i dođu k sebi. Bili su zabrinuti, ali i svjesni da su se problemi vratili. Još su ih jednom pogledali i otišli na spavanje kako bi se ujutro mogli ustati i krenuti na posao.

Međutim, san se nije pojavio željenom brzinom. Razne misli prolazile su im glavom. Oboje su bili budni, iako su šutjeli i pravi-li se da spavaju. Emil je razmišljao o tome kako je umoran. Kad bolje razmisli, bio je bijesan zbog spoznaje koliko je nemoćan i kako ništa ne može učiniti da popravi sadašnju situaciju. Pokušao je smisliti najbolje rješenje što bi dovelo do nekog rezultata, ali uzalud. Ničega se pametnog nije mogao sjetiti. Do prije nekoliko godina još je urgirao, tražio veze kako bi mu pronašao posao, a sada nije imao obraza moliti bilo koga. Kako će nekome uvaliti takvu osobu? Kako bi kasnije pogledao tog čovjeka kojemu je preporučio svoga sina, a koji bi nakon svega nekoliko dana ili

O životu s njima

23

tjedana krenuo nizbrdicom, koji bi podivljao zbog najmanje sit-nice i bio u stanju ugroziti nečiji život? Što učiniti? Što? Osjetio je probadanje u želucu. Opet me hvata nervoza, moram se smiriti, puknut ću. Osjećam se kao tempirana bomba, pomisli, okrene Ve-drani leđa i pokuša zaspati.

A ona? Iako vječni optimist, sada se nije tako osjećala. Bila je razočarana, jadna, nemoćna. Pokušala je sagledati svoju blisku budućnost, ali to što je vidjela nikako joj se nije svidjelo. Što nas još čeka? Do kada ćemo uspjeti biti normalni... ako smo uopće još uvijek normalni? Koliko je godina iza nas? Koliko smo nade ula-gali u bolje sutra? Koliko smo puta mislili da se liječenje privodi kraju? Deset godina! Kako je taj otrov mogao ući u naše dijete, u našeg jedinca? Što smo zgriješili? Kada se pretvorio u ovo nepre-poznatljivo biće koje sada leži izvaljeno u našoj kući? Kolike smo noći proveli tražeći ga po parkovima, na policiji, u bolnicama? A kako je bio zdravo i veselo dijete! Emilu nije dopuštao pušiti u kući kako se ne bi otrovao dimom cigareta. Kao srednjoškolac bavio se bodybuildingom, jeo je samo zdravu hranu... Izlazio je s prijatelji-ma i zabavljao se s djevojkama kao i svi njegovi vršnjaci. Još uvijek je smatrao da je dim cigareta štetan. A mnogo godina kasnije otro-vao se tim istim dimom u kombinaciji s parama laka za parkete i Apaurinima. Srećom, hitna pomoć stigla je na vrijeme. Spasili su ga i smjestili u bolnicu na nekoliko dana. Kako je bilo tužno gle-dati ga onako mladog na rubu života. Tada još nismo gubili nadu, vjerovali smo kako će se trgnuti i krenuti ispravnim putem. Tada...

Ana Lukšić

24

UZNEMIRUJUĆE OTKRIĆE

Dan je bio kao stvoren za lješkarenje u hladovini pokraj kućnog bazena. Oboje su na sebi imali kupaće kostime i sunčane naočale, a u rukama novine: on dnevne, a ona neki poslovni časopis. Iz zaslužene udobnosti nakon napornog tjedna prenulo ih je zvo-no. Začuđeno su se pogledali jer nisu očekivali nikakav posjet. Istovremeno su ustali, kao da su predosjećali nešto neugodno. Krenuli su prema kući i na monitoru ugledali njih. Ivanu i Mag-daleni Kraljić nije bilo jasno zbog čega im dva uniformirana poli-cajca stoje pred ulazom u dvorište. Preko interfona im nisu htjeli reći koji je razlog njihova dolaska. Naveli su samo da moraju s njima razgovarati. I dok su se ulazna vrata bešumno otvarala, oni su već bili odjeveni i krenuli ususret nenadanim posjetiteljima. Nešto im je bilo čudno, ali još uvijek nisu mogli pojmiti razlog njihova dolaska.

“Dobar dan!” pozdravi ih jedan vadeći policijsku značku na uvid. “Mi smo inspektori iz Odjela za narkotike. Imate li vi sina Davida?”

“Da... Zar mu se nešto dogodilo?” zapita uznemirena Magda-lena.

“Nažalost, moramo vas izvijestiti da se liječnici sada bore za njegov život. Predozirao se heroinom zajedno s još nekim pri-jateljima u kući jednoga mladića.”

“Molim? O čemu vi govorite?” bio je ozbiljan njezin suprug.“Jeste li sigurni da govorite o našem sinu?” Magdalena je jedva

izustila.

O životu s njima

25

“Naravno. Vidjeli smo njegove isprave.”“Možda ste se zabunili. Uđite, pokazat ću vam njegovu foto-

grafiju. Zacijelo je došlo do neke zabune. Čuo sam ja već kako se takve stvari događaju. Izvolite...” pozvao ih je Ivan.

Ušli su u golemo predvorje koje je vodilo do dnevnog boravka i kamina na kojem su, u skupocjenim okvirima, bile poredane obiteljske fotografije.

“Evo, ovo je naš sin”, reče Magdalena pružajući im uokvirenu fotografiju, još se uvijek nadajući da govore o nekom drugom. S fotografije im se smiješio zgodan plavokosi mladić s naočalama.

“Da, to je on. Možete li nam pokazati njegovu sobu?” upita po-licajac ne dopuštajući da ga se ometa u njegovu poslu.

“Sobu, kakvu sobu? Moramo u bolnicu vidjeti kako mu je i...” Magdalena je postajala sve nervoznija.

“Smiri se!” prekine je suprug koji je i sâm bio vidno uzbuđen, ali se trudio zadržati prisebnost duha. “Imate li vi kakav nalog?” upita ih ozbiljno.

“Naravno, izvolite”, odgovori inspektor pružajući mu list pa-pira. “Imate li koga u blizini da ga pozovete kao svjedoka? Su-sjeda? Poznanika? Tako ćete biti sigurni da ništa nećemo uništiti ili podmetnuti. Nakon toga vas možemo odvesti u bolnicu.”

“Da se vozimo s policijom?” upadne Magdalena.“Nitko nam ne treba, hvala. Sami ćemo to riješiti”, smirivao je

strasti Ivan.Krenuli su bez riječi prema moderno namještenoj sobi koja je

otkrivala da u njoj živi mladi čovjek. Na svakom se koraku vi-djelo bogatstvo. Ivan je stajao na vratima, a policajci su obavljali pretres dok ih je Magdalena podozrivo promatrala. Među knjiga-ma su pronašli pažljivo smotanu foliju sa smećkastim praškom za koji su pretpostavljali da je heroin, nekoliko džointa i nekoliko tableta ecstasyja. Magdalena je bila osupnuta. Širom otvorenih očiju gledala je u prikupljene narkotike. Nije to mogla prihvati-

Ana Lukšić

26

ti. Odbijala je i samu pomisao da je njezin sin konzument bilo kakvih vrsta droga. Pokušala je nešto reći, ali riječi kao da nisu željele biti izgovorene.

“Ne... to ne može biti istina... to je sigurno od nekih njegovih prijatelja... ne... Tko zna tko mu je posudio tu knjigu...” zamuc-kivala je.

“Gospođo, moram vas razočarati. Nažalost, to je istina, ovo mu nije prvi put”, reče policajac.

“Kako vi to znate?” odjednom je planula, spremna braniti svo-ga sina. Odgovor na to pitanje plašio ju je više negoli je htjela priznati.

“Kad ste prošli mjesec bili na službenom putu, uhvaćen je sa šest ecstasyja koje je imao u džepu, a istovremeno je bio pod utjecajem heroina. Uskoro će stići poziv za sud pa ćete se uvjeriti. Danas je, nažalost, čest slučaj da roditelji posljednji doznaju što rade i kako žive njihova djeca. A o ovisnosti ne žele ni čuti. Da-kle, ovo ćemo mu oduzeti kao dokazni materijal. To ću staviti u zapisnik i kada potpišete istinitost naših tvrdnji, možete otići na hitnu posjetiti ga”, zaključio je policajac osvrćući se gdje bi sjeo i na miru sve zapisao. Imao je osjećaj kako je njegova pojava pore-metila harmoničnost ovog prostora.

Magdalena mu rukom pokaže gdje da se smjesti. Bila je u šoku. Nikako nije mogla obuzdati ruke koje su se uporno tresle. Tije-lom joj je strujila hladnoća, a obrazi su joj bili užareni. Kada su policajci otišli, Ivan i ona su se pogledali nekako čudno, prazno. Šutjeli su. Neki se strah uvukao između njih. Nisu znali što za-pravo u takvoj situaciji trebaju učiniti. Što ih sada očekuje? Mi-slili su da je njihov David uzoran student. Bio je to sin kojim su se ponosili. Ni u snu nisu mogli pomisliti da bi pao pod nečiji utjecaj ili bio tako labilan da bi posegnuo za drogom. Pružali su mu sve najbolje. Što bi mu još trebalo? Ne, sve to nije moguće. Zar im je tako uzvraćao ljubav i povjerenje?

“Moramo se požuriti. David će nam sâm reći radi li se o nekoj

O životu s njima

27

zabuni. Možda mu je netko sve to podmetnuo, netko tko je na njega ljubomoran...”

“Ženo, smiri se! Razmisli malo. Što mi znamo o tome kako on živi? Nema nas gotovo nikada. Doduše, ima sve, ali nema nas kada mu trebamo. Tko zna u što se sve uvalio i koga nam je kući dovodio dok nas nije bilo? Idemo!” odluči Ivan uzimajući ključeve automobila.

“Čekaj, moram se odjenuti...”“Ma dobro izgledaš. Uostalom, to sada nije ni bitno. Imamo

važnijih problema!” nestrpljivo će Ivan hitajući prema automobi-lu. A Magdalena, bez riječi, shvativši besmislenost presvlačenja, krene za njim.

///

Prošla su puna dva mjeseca otkako su Kraljići uspjeli spoznati i prihvatiti istinu da im je sin ovisnik. Nisu dvojili, odmah su ga ucijenili i prisilili na odlazak u komunu u Švicarsku. Još su uvi-jek pamtili onaj dan kada su ga došli posjetiti. I trošnu bolničku sobu. I onaj ustajali miris. Bili su užasnuti onime što su vidjeli – njihov je sin beživotno ležao na krevetu. Osim što je bio predozi-ran, ruke su mu bile krvave, a noge izgrebane i pune podljeva. Nisu mogli razumjeti kako se doveo u takvo stanje. Dodirnuli su ga. Otvorivši oči, David je mogao vidjeti gnušanje i razočaranje na očevu licu te nevjericu u majčinu pogledu. Shvatio je da mu neće tako brzo oprostiti i zbog toga je popustio. U njegovu životu roditelji su još uvijek zauzimali važno mjesto.

Naravno da su izabrali kvalitetnu komunu koja nije bila bes-platna. Onamo su išli samo imućniji, a Davidu su roditelji to mogli priuštiti. Po povratku iz bolnice, sve se promijenilo. Boravak u njihovoj predivnoj kući više nije bio tako lijep ni ugodan. Prijatelji ga više nisu smjeli posjećivati. Roditelji su ga neprestano nadzirali. Osjećao je da ne može disati. Takav mu se život nikako nije dopadao. Otac je zanemario posao i slijedio ga

Ana Lukšić

28

bez riječi. Najviše ga je boljela beznačajnost njegova položaja. Nije vidio drugo rješenje nego ono koje su mu roditelji ponudili. Shvatio je da se to moralo dogoditi, prije ili kasnije. Svi na kraju budu otkriveni. I suđenje je bilo jedno gorko iskustvo. On je imao sreće, da sreće, još osjeća grč u želucu kada se sjeti tog iskustva, i dobrog odvjetnika pa je prošao samo s uvjetnom kaznom, dok su njegovi prijatelji prošli znatno gore. Boljelo ga je što je mama izgledala ozbiljno i nesretno. Kad ju je jednom pokušao zagrliti, brzo ga je odgurnula kao da je šugav. Pitao se hoće li ikada vratiti njezino povjerenje. Ipak, droga Davida nije posve preuzela...

///

Došao je i taj dan. Putovali su automobilom do zračne luke. U tišini. Čula se samo ozbiljna glazba s CD-a koja je otežavala situ-aciju i činila je nepodnošljivo ozbiljnom.

Kako je žalosno što smo tek sada tako često zajedno, mislio je David. Oživio je uspomene koje je dugo pokušavao potisnuti. Sjetio se djetinjstva kada su ga roditelji držali kao kap vode na dlanu, omogućavali mu gotovo sve što je poželio. Mnogo su vre-mena provodili zajedno, iako su i dalje radili na važnim funkci-jama. Oboje su bili direktori uspješnih firmi. Kako je odrastao, želio je više slobode. Vjerovali su mu i dopustili da se otisne u život. Stekao je nove prijatelje s kojima ih nije upoznao. Znao je da im se ne bi svidjeli. Ni sam ne zna što je vidio u njima. Možda samo zrcalnu sliku vlastita životnoga stila i bogatstva. Osjećao se moćnim i važnim u tom novom društvu. No, za razliku od nekih pojedinaca, nikada se nije bavio dilanjem. Kod njega su, kada roditelji nisu bili kod kuće, a što je bilo podosta često, priređivali tulume gdje su bezbrižno konzumirali drogu. Tako je i on počeo, iz čiste znatiželje. Sada je svjestan da svoje prijatelje neće dugo vid-jeti. Nije se ni oprostio od njih. Nisu mu dopustili. Neprestano su ga nekamo vukli, išao je psihologu, psihijatru, bioenergetičaru... Čak su organizirali odlazak nekom stručnjaku za hipnozu kako bi se uvjerili laže li ih i koliko je duboko zaglibio. Što li sve nisu

O životu s njima

29

izmislili kako bi ga prisilili na liječenje u komuni? Nije se pro-tivio jer je znao koliko ih je povrijedio. Kako bi mu sada dobro došlo malo koke... U mislima si predoči željenu situaciju. Vadi bijeli paketić, otvara ga, a zatim na ravnoj površini stola bijeli prah slaže u redove, u tanke crte. Iz džepa vadi slamku, naginje se prema prvom redu, stavlja slamku u desnu nosnicu i polako ušmrkava prah. Podiže se, zabacuje glavu unatrag i glasno udiše dok prah ne dođe do pravog mjesta. Toliko si je vjerno dočarao tu sliku da mu se učini kako ju je uistinu i doživio. Iz razmišljanja ga prekine očev glas:

“Stigli smo. Pomognite mi pronaći mjesto za parkiranje. Vidite da je sve puno.”

“Evo jednoga mjesta, tu desno... evo tu”, reče David.Izvukli su putne torbe. Bile su teške. Trebalo je u njih posložiti

odjeću za sva godišnja doba. Vjerojatno su nešto i zaboravili. Popis koji su napravili bio je dugačak. David je uzeo težu torbu, a Magdalena je nosila lakšu. I dok je otac požurio da sredi pa-pire, on je pokušao s mamom razgovarati posljednji put. Tražiti oprost.

“Možeš li mi oprostiti? Htio bih ti objasniti kako sam se upustio u to”, rekao je molećivo.

“Davide, razgovarat ćemo kad se vratiš. Bio si spreman uništiti svoj i naš život. Sada nemamo o čemu razgovarati. Izigrao si naše povjerenje. Naše apsolutno povjerenje. Ne možemo više tako. I mi zaslužujemo živjeti kao normalni ljudi. Nemoj ni pomisliti da ćeš se vratiti prije negoli istekne barem godina jer te nećemo primiti u kuću. Možda ti kupimo garsonijeru pa živi kako znaš. I nađi si posao. Više te nećemo financirati. Dovoljno si nas razočarao.”

Dok je govorila, u očima je mogao vidjeti njezinu odlučnost i nepokolebljivost.

Zar me toliko mrzi? Zašto? pitao se, no istovremeno nije želio znati odgovor.

Ana Lukšić

30

Pojavio se otac i rekao da može krenuti prema zrakoplovu. Pružio mu je putovnicu i kartu. U Švicarskoj će ga dočekati dje-latnici komune. Glas preko zvučnika ponovio je da je krajnji čas za ukrcaj.

“Drži se i ozdravi!” reče mu otac pozdravljajući ga.Zagrlio ga je, privio k sebi. Davidu se učinilo da se izgubio u

njegovu zagrljaju, da je tako sitan, nezaštićen. Ivan je tada osjetio da mu se u kutu oka pojavila suza. Brzo je okrenuo glavu pre-ma ženi da sin to ne primijeti. Nije podnosio rastanak sa svojim jedincem, ali je istovremeno bio siguran u ispravnost donesene odluke jer ona je bila jedini način da se izvuče iz neprilika u koje je upao.

Magdalena ga je hladno pozdravila zagrlivši ga nekako odsut-no, kao da čeka da se što prije odvoji od njega. Nije imala snage govoriti, ali se trudila da to ne primijeti. Snažno je izdahnula i čvrsto rukama pritisnula oči da ne zaplače. Ipak je promrmljala:

“Pazi na sebe, obećaj mi da hoćeš...”“Popravit ću se, vidjet ćete”, jedva je progovorio. Njegove su

riječi bile tek neznatno glasnije od šapta. Krenuo je. Usne su mu drhtale, a oči suzile. Na obrazu mu je poskakivao živac. Ruke su mu se tresle. Shvatio je da je krenuo na put koji će mu u potpu-nosti promijeniti život.

Kada je zrakoplov poletio, Magdalena više nije mogla potiski-vati svoje emocije. Brzo je ušla u automobil, sjela i zaplakala. Dok su jecaji razdirali njezino tijelo, u mislima se vratila onome danu kad je rodila to divno, željeno, očekivano dijete. Sad je imala osjećaj da je njezin život izgubio svrhu. Čemu će se ona i Ivan ubuduće radovati? Za koga zgrću toliki novac? Ivan ju je grleći tješio.

“Hajde, smiri se. Bit će mu dobro, vratit će se kao nov... Ipak nije toliko zaglibio...” govorio joj je i sâm želeći vjerovati u to što govori.

O životu s njima

31

“Da... ne trebamo sada misliti na njega, mislit ćemo na sebe”, prošapće Magdalena neuvjerljivo.

“Njemu neka dragi Bog pomogne.”

Vratili su se svojoj golemoj praznoj kući. Kad je Ivan zaspao, Magdalena je ušla u Davidovu sobu, nježno prelazila prstima po njegovim stvarima, grlila njegov jastuk. Bila je zbunjena i zabrinuta. Sve te godine mislila je da je jaka. Da je malo toga može uzdrmati. Shvatila je da se prevarila.

Možda sam u zračnoj luci mogla biti nježnija prema njemu? Tko zna kako je sada povrijeđen i osamljen? Nisam ga ni pozdravila kako treba. Željela sam da vidi kako sam razočarana, a sada ću patiti jer mu nisam rekla nešto lijepo, ohrabrujuće. Kakva sam ja to majka? Drhtavom je rukom posegnula u džep, izvadila kutiju s cigaretama i pripalila. Popušila je jednu cigaretu i osjetila smi-renje. Tek tada je krenula na spavanje.

Opet se nije mogla smiriti i zaspati. Sjetila se svoje prijateljice Vedrane. I ona je svog sina poslala u komunu. I baš kada je po-mislila da sve ide svojim tijekom, on se vratio. Vratio se nakon pet mjeseci! Ako se David tako brzo vrati, što ćemo učiniti? Nazvat ću ovih dana Vedranu da je pitam kako je sada njezin Denis. Dugo se nismo čule. Sada smo u istoj kaši, ne mora me biti sram. Bože, zašto je ranije nisam nazvala? Pozvala na kavu? Nisam imala vre-mena! Eto, sada ga imam napretek. Možda mi da koji pametan savjet da ne poludim.

Ustala je i popila tabletu za spavanje. Uzdahnula je i pogledala kroz prozor. Već je svitalo. Sunce je sjalo nekim čudnim sjajem. Da nije bila tako umorna i zabrinuta, vjerojatno bi se naslonila na prozor i uživala u prizoru.

Ana Lukšić

32

UŽIVANCIJA

Denis i Katarina su poslijepodne proveli u krevetu. Nabavili su dosta piva i bombona. U plišanom medvjediću na noćnom ormariću bilo je još malo dopa, ako im zatreba. Često su se smi-jali njegovoj staroj koja nije mogla ni pretpostaviti gdje bi mogli sakriti drogu. Znali su da često pretražuje njegove stvari ne bi li pronašla nešto kompromitirajuće, ali oni su bili snalažljiviji od nje.

“Dobro da ti stare nema doma”, primijeti Denis.“Znam ja kad možemo biti sami”, ponosno će Katarina tijesno

se privivši uz njega. Desnom ga je rukom obgrlila preko prsa i utisnula mazni poljubac na njegove usne.

“Ajmo se prvo malo klepit’ bombonima”, predloži Denis.“Naravno! Znaš, jedva sam čekala da dođeš. Osjećala sam se

usamljeno bez tebe u ovom golemom krevetu. Evo, tu su. Već sam zaboravila kakav je seks poslije bombona. Doživljaj je sto puta bolji nego inače. Sjećaš se što smo radili prošli put?”

“Naravno, na to sam mislio sve vrijeme na brodu... da ne po-ludim.”

“Trebaš vidjeti kakvo sam seksi rublje nabavila. Bit ćeš odu-ševljen! Baš je onakvo kakvo voliš i koje te pali. Kako sam ga samo zaboravila obući?” bila je sve uzbuđenija zbog onoga što je očekuje.

Odjurila je do ormara, a zatim u kupaonicu držeći u rukama nove svilene krpice. Vratila se nakon nekoliko minuta odjevena u

O životu s njima

33

zavodljivo crno rublje, izvodeći plesne pokrete striptizeta koje je gledala u filmovima.

“Dopada ti se?” upita primijetivši njegov zadivljeni pogled. On joj se približio stavljajući obje ruke na njezine bokove. Ona se nagnula prema njemu otvorenih usana. Poljubac je trajao dugo. Zadrhtala je od dodira njegova jezika i još se čvršće privila uz njega uživajući u zagrljaju. Prebacili su se na krevet kotrljajući se lijevo-desno, još uvijek stisnuti u čvrstom zagrljaju.

Svakih sat, sat i pol uzeli bi ecstasy, pili pivo, vodili ljubav. Više je to nalikovalo borbi dvoje neobuzdanih negoli vođenju ljubavi. Krevet je počeo pucketati. Nisu ni primijetili da je popustio i da su s madracem pali na pod.

Osjetili su potrebu za dopom, nakon čega su se smirili, pušili i nerazumljivo si nešto došaptavali sve dok nisu zaspali.

Kada su se probudili, bila je večer. Odlučili su izaći. Još su bili mamurni.

“Današnji bomboni više nisu kao oni stari. Kod koga si ih nabavila?” zanimalo je Denisa.

“Kako kod koga? Uvijek kod istoga”, s čuđenjem će Katarina.“Jebi ga, trebamo reklamirat’. Možda dobijemo bolje”, smijao se

jer je znao da se to ne radi.Hodali su zagrljeni, često zastajkujući da pripale cigarete koje

su na vjetru brzo dogorijevale.Pred njima se odjednom pojavila skupina poznatih nabrijanih

mladića. Ugledavši ih, nisu ništa loše slutili. Pozdravili su se...Nije trebalo dugo da ga rasrde. Jedan od njih je zagrlio Ka-

tarinu, a kad je vidio da ga to ljuti, počeo ju je navlačiti i dirati. Ona se otimala i jasno mu dala do znanja da joj nije ugodno.

“Pusti je!” vikne Denis.I oni su bili dobrano zagrijani pa nisu osjetili da trebaju stati. “Šta je? Tukao bi se, a? Za nju bi se borio?” izazivao ga je drugi.

Ana Lukšić

34

“Rekao sam ti da je pustiš!”“Ha, ha. Moš si mislit’! Ona ide s nama!”“Ma nemoj? Razvalit ću te kao kantu, nećeš znati kako se zoveš.

Ajde, navali!”Onako visok i jak, nasrnuo je na njih. Rukom je zahvatio vrat

onoga koji je obgrlio Katarinu i ščepao ga za lijevu ruku kako bi je oslobodio. Stisak je popuštao. Katarina se uspjela izvući.

“Bježi!” dovikne joj.Ona malo zastane, a onda shvati da je tako možda najbolje.

Ostali su nasrnuli na Denisa. Zadobio je nekoliko jakih udaraca dok je savijao ruku onome koji je gnjavio Katarinu. Buba mu je sada bio najveća prijetnja. Ostali su bili niskoga rasta i neiskusni u tučnjavama. Mislio je da će ih lako srediti. Mogao bi da je bio manje ukomiran, no ovako su mu pokreti bili usporeni. Ipak ih je bijes u njemu ubrzao pa su udarci pljuštali sa svih strana. Nije osjećao nikakvu bol. Samo bijes. Da se netko usudi dirati njegovu Katarinu? E, to ne može samo tako proći.

“Dođi ovamo, govno jedno malo, da vidimo što imaš umjesto mozga!” urlao je dok je rukama grabio prvog izazivača. Uspio mu je zadati nekoliko jakih udaraca u glavu i mršavo tijelo koje se pokušavalo izmaknuti njegovu gnjevu. Držao ga je lijevom rukom dok su udarci pljuštali desnicom. Na tren ga je pustio, nekontrolirano počeo vrtjeti glavom i mahati rukama. Iz rubova usana kapala mu je slina, a njegov je govor bio neko čudno mrm-ljanje. Zvučao je nekako životinjski. Bio je opasan. Shvatili su to konačno i oni. Samo bi idiot toliko izdržao i dalje nasrtao na njih. Naglo su ustuknuli i povukli se. Nisu se više usudili suprotstav-ljati tom luđaku.

“Dobro, oprosti, stari”, reče mu Buba, jedini koji ga je poznavao. “Nismo te htjeli naljutiti, samo smo se malo zezali... Sve u redu?”

Denis je još izgledao divlje. Bio je spreman na borbu do kra-ja, ali je nakon nekoliko sekundi do njega doprlo to što je čuo. Njegov se gnjev pomalo pretvorio u gnušanje.

O životu s njima

35

“Aha, da, da... Nemojte me više zajebavat’ jer će biti sranja. Moja je glava tvrda k’o čelik. Mislite da me možete slomit’? Sta-ra me devet mjeseci pokušavala ubit’, dok me nosila, spavala je na trbuhu, ali nije joj uspjelo. Mislite da vi možete? Ajde, gubite mi se s očiju! Idući se put nećete tako lako izvući...” promrmlja odlazeći.

Ana Lukšić

36

PONOVNI SUSRET

Na istočnom dijelu grada pod šarenim pokrivačem virio je ču-perak plave kose. Sve ostalo, osim gole noge koja je visjela do poda, bilo je nevidljivo.

Patricija otvori oči, pogleda na sat i odluči da je vrijeme za usta-janje. Još se malo protezala ispod toplog pokrivača, a onda ustala. Boravak u kupaonici potrajao je sat vremena. Izišla je još uvijek u spavaćici, krenula u svoju sobu po donje rublje, prevrtala po ladici dok nije odlučila koje joj najbolje pristaje i opet nestala u kupaonici.

Nakon dvadesetak minuta pojavila se u donjem rublju, navukla crne hlače i šarenu dugačku majicu, a na noge je nataknula cipele s visokom potpeticom kako bi izgledala viša od metar šezdeset pet. Opet je nestala kako bi popravila šminku i frizuru. Dugu plavu kosu skupila je u rep, dok su joj šiške, ispod kojih su se isticale velike plave oči, prekrivale visoko čelo. Usta je uokvirila olovkom tako da su izgledala nekako prevelika na tom sitnom licu. Još ih je dodatno naglasila sjajilom zbog kojeg su djelovala i nekako umjetno. Kad je bila bolje raspoložena, ne bi tako isticala usta. Tada je bila profinjena, nježna, ljupka. Ten joj je bio svijetao pa je na lice i oko maloga prćastog nosa nanijela dosta pudera.

Postala je nestrpljiva. Jedva je čekala trenutak kada će izaći kako bi što prije došla do liječnice koja će joj pripisati omiljene tablete bez kojih ne može živjeti. Kako već godinama svakoga dana proguta cijelu kutiju, često je u ambulanti. Što bih inače ra-

O životu s njima

37

dila? pomislila je. Najvažnije je da imam svoje tablete. Kako bih, u protivnom, izdržala? Neki dan sam ostala bez njih. I bilo je groz-no, imala sam krizu, poplavjela, drhtala, tresla se tako da je stara odjurila po lijek samo da mi bude bolje. Moram biti bolja prema njoj. Ponašam se k’o balavica, a ona mi je stvarno dobra. Kad god se posvađam s Lovrom, primi me natrag. Gle, pa koga to vidim?

U čekaonici se pojavio Denis. Hodao je pogrbljeno. Oko vrata je svezao maramu koja mu je pridržavala omotanu podlakticu. Glasno je govorio:

“Što je sad ovo? Neću valjda čekat’ red? Vidite da mi je sjebana ruka, dolazim s hitne.”

U tom mnoštvu ugledao je Patriciju. Nije se začudio što je vidi. Sjeo je do nje tako da je zauzeo tri stolca: na jedan je stavio jaknu, na drugi je sjeo, a na treći je odložio plastičnu vrećicu u kojoj je bila neka kutija.

“Hej, gdje si ti? Čekaš dugo?” pitao ju je dok je zdravom des-nom rukom nešto tražio po džepu.

“Ne, došla sam maloprije. Šta ti je s rukom?”“Ma znaš mene, sreo sam Bubu i njegove. Mislili su da imam

para. Cimali su me i na kraju smo se potukli. Mislili su da, pored mene, mogu zezat’ moju Katarinu. Moš si mislit’! Znaš ti mene. Koliko sam se puta zbog tebe potukao?! Sad su mi na hitnoj rekli da ću možda izgubit’ dva prsta.”

“Nećeš valjda? Zbog čega bi ih izgubio?” uzbuđeno će Patricija.“Došlo je do sepse, jebi ga, nisam odmah otišao na hitnu. Stav-

ljao sam obloge, ali mi se oteklina nije smanjivala.”“Jesi li ti lud? Zašto nisi odmah odjurio na hitnu?”“Morao sam pričekati da prođe neko vrijeme. Znaš da oni od-

mah zovu muriju. A nisam ni obraćao pažnju dok mi sve nije oteklo i počelo se gnojiti. Nisam lud da ih cinkam, ubili bi me. Jedan od njih je izvadio pištolj, mali je mislio da će me uplašiti. Mene? Samo sam se na tren zablejao u pucaljku i zato su me tako

Ana Lukšić

38

sredili. Ne brini, ni oni nisu bolje prošli. Brzo sam se otrijeznio i dobro ih namlatio da će me upamtiti. Jedan od njih danima neće moći van.”

“Što ćeš sada?” upita Patricija zabrinuto.“Vidjet ću šta će mi Matićka reć’. Treba mi pripisat’ dvije vrste

antibiotika. Ko će upamtit’ kad ih trebam piti...”Iz džepa je izvadio zdravstvenu iskaznicu i pružio je Patriciji.“Možeš li je predati sestri? Boli me k’o vrag. I guzica mi je u

kurcu. Neki dan sam je operirao. Naživo su me obradili. Režu te k’o svinju. Tako su mi sad i ruku rezali, izdubili veliku rupu i stavili u nju dren. Ima gnoja, hrpa, a njih baš zaboli. Samo su je zamotali i jebi se.”

“Ajme meni, daj mi zdravstvenu, idem reći sestri da te odmah prime. Ne možeš dugo čekati. Idi doma, lezi i miruj! Jesi li me čuo?” pokroviteljski će ona.

Nestala je iza ugla. Kao da je zaboravila svoje brige. Opet se osjetila važnom. Koliko je vremena provela s njim? Otkako ga je prvi put poljubila, bio joj je poput droge. Hodali su pune tri go-dine. Već je i stanovala kod njega. Danima su se zatvarali u njego-vu sobu, fiksali se, pili Lumidol. Njegovi su starci bili sretni jer su u kući. Naivno su mislili kako su na sigurnom. Sve je bilo u redu do trenutka kad si je Denis njezin Lumidol uštrcao u šaku. Vris-nula je. Skoro je umro. Od tada je bilo malo strože. Njegovi su ih starci kontrolirali. Oduzeli su im ključ sobe. Kako ga je voljela! Ne može vjerovati da sada izleda tako loše. Još se živo sjećala dana kada se pokušala ubiti jer su prekinuli. Jednostavno se naljutio na nju (samo on zna zašto) i dok je bila vani s prijateljicama, nazvao ju je i rekao da je među njima gotovo. Kako gotovo?

“Naljutio se na mene bez razloga. Dopustio mi je da idem s frendicom u Zagreb na neki koncert, više se i ne sjećam na čiji, i onda podivljao jer smo tri dana bile kod nekih tipova koje smo usput upoznale. Baš glupo! A ja sam mislila da me voli. I još sam mu se javila da ću tamo ostati. Bez veze! Zar je zbog toga tre-

O životu s njima

39

bao prekinuti? Nisam mogla podnijeti da ga više nema, da nije uz mene. Predozirala sam se i jedva su me spasili.” Tako je svoj prekid tumačila prijateljima.

Našli su je kako leži na travi u parku nedaleko od kuće. Dugo ga nije preboljela. Otkako su prekinuli, nestalo je onog uzbuđenja. S njime joj nikada nije bilo dosadno. Stalno su nešto izvodili. A sada, što sada osjeća? Zabrinuta je za njegovo zdravlje. Kao da je njezino bolje? Često se sreću baš u ovoj čekaonici, kada idu po svoju dozu. Potajno se i čuju telefonom. Njegova je Katarina lju-bomorna na nju pa se ne mogu viđati negdje drugdje. Ne može se zamarati prošlošću. Mora nastaviti dalje. Međutim, on je sada tu, treba je.

Sigurnim koracima došla je do njega i rekla mu da može od-mah ući.

“Sve sam sredila. Hajde, ulazi. Ne brini! Čekat ću te.”“Dobro. Čuvaj mi stvari. Kupio sam nove tenisice, nemoj da mi

ih neko drpi.”Ustao je i oteturao u ordinaciju. Putem je porušio reklamne lis-

tove sa stola u čekaonici. Nije se ni osvrnuo.

///

Vedrana je bila u svom elementu. Svi koji je poznaju, znaju da je vedra i vesela žena, sposobna na poslu i omiljena u društvu. Da-nas je održala predavanje o nutricionizmu. Znala je da tema lju-dima može biti dosadna. Zato je nastojala da njezino predavanje bude drugačije. Uspjela je! Često je ubacivala zgode iz bliskog okruženja začinjene humorom. Osobama koje je spominjala nadjenula je konkretna imena pa su priče bile zanimljivije, stvar-nije i lakše su se pamtile. Kako je i sama dosta punašna, često se šalila na vlastiti račun. Smiješak joj je bio vedar i pun samo-pouzdanja. Zračila je poletom i optimizmom. Navodila je razne životne situacije: ulaziš u restoran u društvu dragih ljudi koji su uz to i veliki gurmani... Svatko je u sebi zamišljao situacije, a neke

Ana Lukšić

40

je trebalo i odglumiti. I dok su joj mnogi čestitali na uspješnom predavanju, bila je u sedmom nebu. Ni na trenutak nije pomislila na kuću. Čak je s prijateljicama otišla na piće.

A onda se morala vratiti u svoj dom, u svoju stvarnost. Kako se približavala stanu, njezin se osmijeh počeo gasiti. Pojavio se i onaj poznati grč u želucu kada bi pomislila da će ih ugledati čim otvori ulazna vrata. Nije se prevarila. Bili su u dnevnom bo-ravku. Jedan kratkotrajni pogled na Denisa i sve joj je bilo jasno. Opet je nešto konzumirao. Sve je upućivalo na heroin. Nije joj bilo jasno kako ga nabavlja kad nema novaca i ne izlazi iz kuće već tri dana. Možda mu ga je nabavila Katarina? Ona bi za njega učinila sve... I dok je sjedio napola spuštene glave, nakratko ju je podignuo. Tada je uspjela primijetiti tamne obrube oko očiju. Kapci su mu bili toliko spušteni da su se vidjeli tek djelići oka. Bio je sav otečen. Katarina je bila u boljem izdanju. Vedrog pogleda, uredne frizure, pažljivo odjevena, izgledala je kao neki uljez u toj prostoriji natrpanoj čašama, tanjurima i pepeljarama punim opušaka. Stolić se nekim čudom pomaknuo s uobičajenog mjesta i stršio posred toga inače skladno uređenog prostora. Da je Ve-drana ne poznaje, začudila bi se što ona radi s njezinim sinom. Ovako je znala da je danas on više nadrogiran. I to je sve. Kod njega je vjerojatno došlo do pada tolerancije jer je ipak neko vrijeme apstinirao od heroina. Zaboravio je da mu treba manja doza. Vjerojatno je uzeo koliko i ranije, kada je bio kod kuće, a to je previše. Možda se predozirao.

Jedva je govorio, a to što bi i rekao, bilo je nerazumljivo, sporo, tiho i nepovezano. Vedrana mu je predložila da ode u krevet, ali to mu nije odgovaralo. Ne želeći više slušati njezine savjete, Ka-tarina je pokupila svoje stvari i odlučila se vratiti kući. Denis se jedva ustao i krenuo je otpratiti. Nije ga se moglo odgovoriti. Vra-tio se nakon nekoliko minuta teturajući nesigurno na nogama.

“Vidiš šta si mi napravila?! Potjerala si je!” ljutito joj predbaci.Jedva je razumjela što joj govori.

O životu s njima

41

“Ja? Da si normalan, ne bih se bunila. Tebi je najbolje da legneš.”Brzo se pribrala. Znala je da s njim mora drugačije razgovarati

kada je u ovakvom stanju. Postala je osjetljiva na njegove pro-mjene raspoloženja.

“Legni, donijet ću ti čaja”, pokušala ga je smiriti. Iskustvo ju je naučilo da u takvim trenucima prema njemu treba biti pažljiva i susretljiva. On se tada smekša i često je posluša.

Krenuo je prema sobi zadovoljno gunđajući. Volio je kada je majka prema njemu bila pažljiva i blaga, kao prema malom djete-tu. U međuvremenu je i Emil stigao s posla. Krenuo je u kupa-onicu, ali vrata su bila zaključana.

“Denise, jesi li ti unutra?”Ponovio je nekoliko puta jer nije bilo nikakva odgovora.“Šta je? Šta me gnjaviš?” čuo se njegov mamuran glas.“Otvori! Trebam oprati ruke.”“Otvoreno je...”“Što, dovraga, radiš?” zbunjeno će otac.“Ništa, odmaram...”“Odjeven odmaraš u kadi?”Denis je ležao u kadi skvrčenih koljena, a pod glavu je smotao

ručnik.“Ko, šta... a... boli me kičma pa sam legao da mi bude bolje.”“Opet si zaspao s cigaretom u ruci? Što da radim s tobom? Ajde,

diži se, daj da ti pomognem.”Uspio ga je nekako izvući iz kade, ali Denis još nije htio izaći iz

kupaonice.“Čekaj, moram pišati.”I opet je prošlo nekoliko minuta zazivanja i dovikivanja, dok ga

napokon nije smjestio u krevet.“Gdje si tako dugo?” zanimalo je Vedranu. “Večera ti se već

skoro ohladila”, progunđala je.

Ana Lukšić

42

“E, zar ne znaš da imamo debila u kući?” rekao je Emil neka-ko umorno i žalosno. “Odjeven se izvalio u kadu. Ona nova ma-jica opet mu je puna rupa od cigareta. Rekao sam ti da njemu ne treba ništa kupovati. To je uzaludno bacanje novaca. Dugo mi je trebalo da ga smjestim u krevet. Na što smo spali? Ima dvadeset osam godina, a zapravo je malo dijete...”

Nekako je bezvoljno sjeo za stol i počeo večerati. Spavalo mu se, u posljednje vrijeme sve ranije. Sjeo bi u naslonjač i njegove bi se oči ubrzo sklopile.

///

Četiri dana Denis nije izlazio iz kuće, osim do kirurga i svoje liječnice. Uplašili su ga da može ostati bez dva prsta jer se kasno javio na hitnu. Rekli su mu da treba ostati u bolnici, ali je on us-trajao na tome da ide kući.

“Moram molit’ starce da mi pomognu stavljat’ obloge”, žalio se telefonski Katarini. “Staru baš briga...”

Zastao je kako bi pripalio novu cigaretu, a onda nastavio raz-govor otpuhujući dim.

“Rekla mi je da sam sâm kriv što sam se doveo u tu situaciju i da mi neće pomoći. Evo starog, čut ćemo se kasnije... Tata, jesi skuhao vodu i sol?” viknuo je iz sobe.

“Jesam. Sad ću doći.”Emil se pojavio na vratima s posudom punom tople slane vode.“Tata, danas imamo puno posla. Treba mi promijeniti oba za-

voja”, reče s određenim zadovoljstvom. Emil ga ozbiljno pogleda. Stavljao mu je obloge, slušao njegove upute, poprskao ranu anti-biotikom, zamotao ruku i otišao na posao.

Bio je zabrinut i umoran. Mnogi su primjećivali njegove ve-like podočnjake. Vedrana i on više nisu imali snage hvatati se u koštac s tim nerješivim problemom. Iz dana u dan. To ipak predugo traje. U početku njegove ovisnosti nadali su se, glupavo

O životu s njima

43

i naivno, kao i mnogi prije njih, da će uspjeti, da će se skinuti i na-staviti dalje normalno živjeti. Sada, nakon devet godina, shvativši da nema jednostavnog rješenja niti da se ovoj priči nazire kraj, čekaju što donosi novi dan. Neprestano su na oprezu, stalno se pitaju jesu li ostavili štogod na pogrešnom mjestu. I nadaju se da im to neće nestati, da neće potpuno uništiti kuću, da ih neće ubiti u napadu ludila. Shvatio je da prema njegovim sadašnjim zdravstvenim problemima ne osjeća baš ništa, ni gađenje, ni samilost. I to je baš dobro.

Do kad ćemo tako živjeti? pitao se Emil. On je tako opasan, neuračunljiv, agresivan. Može nas i ubiti, a mi ne možemo učiniti ništa da ga se riješimo. Što nam je činiti? Kako ga maknuti iz kuće, poslati nekamo, u neku komunu...

S druge pak strane, Vedrana nije nikome govorila što želi. Svakog jutra, nakon burne noći u kojoj im je Denis priređivao neočekivana iznenađenja, budila se s jakom željom da ga više ni-kada ne vidi, da nestane iz njihova života, da napokon ona i Emil počnu živjeti. Gotovo nečujan glas u njoj ipak ju je upozoravao i uporno izjedao govoreći joj da ne smije tako razmišljati. I ja imam pravo na malo sreće, mislila je. Svakog jutra, nakon što bi se ustala, odmah je pažljivo otvarala vrata njegove sobe kako bi se uvjerila je li u stanu. Koje bi olakšanje osjetila kada ga ne bi ugledala u krevetu. Ili na podu. Nakratko bi se ponadala da se negdje predozirao i da će joj svakoga časa netko doći na vrata javiti da ga više nema. Potisnula je glas koji je vikao da to nije dobro, da ne smije tako misliti. U takvom bi iščekivanju prove-la vrijeme dok ga ne bi bilo, a kada bi začula poznate korake, uspaničila bi se jer bi po stoti put osvijestila kako se ništa nije promijenilo nabolje, kako će opet sve biti po starom. Nikome o tome nije govorila jer je znala da je nitko neće razumjeti. Majke vole svoju djecu. Ne žele da nestanu s lica Zemlje.

Međutim, Vedrana je znala da to nije život. On samo životari, vegetira, a da stvar bude gora, uništava sve oko sebe. Dok se na-

Ana Lukšić

44

dala njegovu izlječenju, borila se da mu produži život, a sada to više nema smisla. Svaki novi dan života predstavljao je borbu za njegov opstanak i njihovo uništenje.

Evo, sjetila se jučerašnjeg dana. Dana? Počelo je već noću. Strkom, galamom, uobičajenim nespretnim i bučnim hodom pod kojim se tresao pod. Kad je Emil ujutro ustao, osjetila je da nešto nije u redu. Vratio se nekako oprezno, razmišljajući treba li joj reći što se zbiva u kuhinji.

“Što radi? Je li ušlagiran?” umorno ga je upitala.“Naravno. Kakav bi bio?”“Što sada ne valja?” pitala je dalje.“U rukama ima velike noževe. Oštri ih i psuje, prijeti...”“Jesi li mu štogod rekao?”“Nisam lud da sada s njim raspravljam”, Emil je odgovorio i

odlučio ostati u sobi. Ona nije. Odbacila je pokrivač i ustala se. Denis je stajao nasred kuhinje. Na stolu su bila četiri noža, a

jedan je držao u ruci i oštrio ga.“Di ste, majku vam jebem? Di ste da vas pobijem?” govorio je. Vedrani nije bilo jasno na koga se to odnosilo. Shvatila je da

mora pažljivo birati riječi.“Dođite, bando jedna ušljiva! Sve ću vas poklat’. Ajde, dođite!”“Dobro jutro! Ne spavaš?” upita ga ljubazno.“Ko, šta... a ne. Dobro jutro! E, vidi što sam donio”, reče

teturajući na mjestu.“O, kako dobri noževi. Baš takve trebam.” Vidjevši da se smiruje, dodala je: “Želiš li mi ih možda pro-

dati?”“Da, zato sam ih i donio.”“Koliko tražiš? Pedeset kuna?”

O životu s njima

45

“Da, da...” odgovori on nekako zadovoljno i sjedne. “To su jako kvalitetni noževi, dao mi ih je prijatelj da ih prodam, ajde, po-gledaj...”

“Da, vidim, odlični su. Što ne odeš spavati? Sigurno si umoran. Ajde, idi”, predloži mu Vedrana.

On je već napola spavao na stolici. Govorio je nešto što nije imalo nikakva smisla. Pričao je sve tiše, mrmljao nerazumljive riječi. Potpuno se izgubio. Nije mogla otrpjeti pogled na vlasti-ta sina, na ono što je postao. Brzo ode u sobu po novac rekavši Emilu da odmah odnese noževe i spremi ih negdje, bilo gdje, samo da su daleko od Denisa. Vratila se u kuhinju, probudila ga, u šaku mu stavila novac. On je nekako nezgrapno ustao i zado-voljno odgegao u sobu. Otpratila ga je da bude sigurna kako će odspavati barem nekoliko sati.

Vratila se u kuhinju pripremiti objed. Kad je tako rano ustala, doduše protiv svoje volje, odlučila je skuhati nešto što zahtijeva duže vrijeme pripreme. Ali najprije da na miru popije kavu. Tele-fon je prene iz razmišljanja. Već je pomislila da ga zove Katarina koja je običavala zivkati čim bi došla svojoj kući. Mrzovoljno po-digne slušalicu.

“Da?” jedva je procijedila.“Ovdje Magdalena. Jesi li to ti, Vedrana?”“Oh, oprosti, mislila sam da je netko drugi. Dugo se nismo

čule. Kako si? Što ima novoga?”“Puno toga, zato te i zovem. Želim da se nađemo i malo po-

pričamo. Ovaj... znaš... i mi smo se suočili s problemom koji imaš i ti. Naime, Davida smo poslali u komunu u Švicarsku. Je li ti možda već netko rekao?”

“Ma ne, doista sam iznenađena.” Nakon kraćeg razmišljanja predloži joj: “Sutra idem u grad. Kada želiš da se nađemo?”

Dogovorile su se kada i gdje će se naći. Još su neko vrijeme razgovarale. Vedrana je bila iznenađena onime što je čula od

Ana Lukšić

46

Magdalene. Zar i ona? Ne mogu vjerovati da je i ona sada u našem krugu majki ovisnika. Sutra ću čuti pojedinosti. Bila sam uvjerena da se to Davidu ne može dogoditi, pomisli i krene u novi dan.

O životu s njima

47

SUSRET DVIJU MAMA

Magdalena je žurila prema kafiću koji se nalazio nedaleko od nje-zina radnog mjesta jer se dogovorila s Vedranom da će se naći na kavi. Željela je s njom podijeliti priču o Davidu. Znala je da će je ona najbolje razumjeti. U njoj su se miješali različiti osjećaji. Nije mogla osvijestiti čega se toliko bojala. Je li se možda bojala njegova iznenadnog povratka ili ju je mučila znatiželja kako pro-vodi dane daleko od kuće?

Ugledala je Vedranu za stolom u kutu. Odabrala je dobro mjes-to, moći ćemo razgovarati, a da nas nitko ne ometa i ne čuje naš razgovor, pomislila je Magdalena.

Vedrana je ustala, pružila joj ruku i zagrlila je. Magdaleni uma-lo nisu navrle suze. Spoznaja da je netko razumije, da zajedno s njom dijeli njezino raspoloženje, njezinu bol, istovremeno ju je zbunila i obradovala. Osjetila je olakšanje.

“Kako si? Jesi li me dugo čekala?” upita Vedranu.“Ma ne, došla sam pred par minuta. I onda...”“Joj, teško mi je, ne znam odakle bih počela...”Skinula je dugu jaknu od devine dlake i nemarno je prebacila

preko stolca. Nije imala volje nositi je do vješalice u drugom dije-lu kafića.

“Toliko smo vjerovali Davidu da ni na trenutak nismo posum-njali da bi nam mogao ovo prirediti.”

“Razumijem te. Kako mu je? Je li se snašao?” suosjećajno će Vedrana.

Ana Lukšić

48

“Kažu da je dobro, ali bojim se da nije. Sam je, daleko od kuće...”“Dobro mu je, vjeruj mi. Učinili ste najbolje što ste mogli. Ko-

liko je već tamo?”“Dva mjeseca. Poludjet ću od brige. Tko zna kada ćemo ga moći

čuti? Da samo znaš kako smo se rastali. Neprestano me progo-ni grižnja savjesti zbog toga. Namjeravala sam te zvati odmah kada je otišao. Iskreno, moram priznati da tada još nisam bila spremna ni sa kim podijeliti to poniženje. Tek sada te shvaćam. Slušala sam te, ali nisam mnogo razumjela. Nažalost, tek sada mogu shvatiti neke stvari.”

Uslijedila je šutnja. Reći prijateljici ovu novost bilo je najgore što je ikada morala učiniti. Nikada nikome nije pokazala svoju slabost, svoju nesigurnost. Svi su je znali kao staloženu i samo-pouzdanu ženu. Eto, sada je potpuno ogoljena sjedila u ovom kafiću. Magdalena je bila blijeda i preplašena. Vedrana je samo šutjela i slušala. Znala je kakva zbrka razdire njezino tijelo. Do boli. Poznat osjećaj. I sama je na početku bila izmorena nevjeri-com i strahom. Mislila je da je sramotno priznati slabost, a riječ narkoman nije mogla ni izgovoriti.

“Znam da ti je teško, da patiš, ali njemu to nipošto nemoj priznati”, konačno je Vedrana prekinula tišinu. “I dalje pokušaj biti odlučna. Ako samo nasluti da ti je teško zbog toga kako sada živi, brzo će se vratiti. Oni u komuni znaju zbog čega ga ne smiješ čuti. Treba proći krizu, a onda će uslijediti radna terapija.”

“On je tako nježan, ne može raditi fizičke poslove...”“Ne brini, može! Neće mu biti ništa, samo će ojačati, i psihički

i fizički”, odlučno će Vedrana. Na trenutak se začudila Magda-leninoj otvorenosti i nježnosti. U njezinu nekadašnjem izgledu i ponašanju uvijek ste mogli prepoznati ženu zmaja. A sada...

“Što ako se vrati?” sa strahom će Magdalena prinoseći ustima šalicu s kavom.

“Nemoj pogriješiti tamo gdje smo mi pogriješili. Ne primaj ga natrag. Može plakati, cviliti, ležati ispred tvoje kuće, ali ne smiješ

O životu s njima

49

popustiti. Ako si mu rekla da ga nećeš primiti prije dogovorenog roka, održi obećanje. Prazne prijetnje narušavaju tvoj autoritet. Kada su to meni govorili, mislila sam da nisu normalni. Kako bih mogla tako postupiti i pustiti sina jedinca na cesti? I što sam napravila? Pogrešku!”

“Vedrana, i ja bih tako postupila...”“Zar bi? A što bi te onda čekalo? Jesi li spremna na to?”“Što? Zar sada tvoj Denis nije dobro? Rekla si da je plovio na

strancu...”“Da, plovio je. Možeš li zamisliti da je imao posao glavnog ko-

nobara? Otkako se vratio, u našoj je kući pakao. Sve je opet po starom. Vjeruj mi, to ne želim nikome, a kamoli tebi.”

“Kako sada to? Nisi se žalila, mislila sam da je sve u redu”, rekla je Magdalena i osjetila poriv da zaplače.

Vedrana duboko udahne. A onda je odlučila iznijeti svoje mišljenje. Odlučila je riskirati premda bi je prijateljica mogla pogrešno shvatiti.

“Umorna sam od kukanja.” Nasmijala se. “Bože, zaista ne znam zbog čega ti sve to govorim. Ne želim te plašiti, ali bit ću iskrena.”

Zbog njezina izraza lica koje je odavalo nelagodu ili samo neodlučnost, kolebanje hoće li prijateljici propćiti istinu ili neće, Magdalena pomisli da će joj reći nešto što još nikome nije rekla. Pitala se hoće li joj se to svidjeti. Ili neće? Bojala se riječi koje su trebale uslijediti.

“Naš je život upropašten. Šutimo i trpimo”, nastavila je Vedra-na. “Što nam drugo preostaje? Tebi mogu reći. Često poželim da ga nema. Više me savjest i ne peče jer tako razmišljam. Živim za dan kada ga više neće biti u mojoj blizini. Želim da nestane iz mog vidokruga. Neka živi gdje želi i kako hoće, samo da me ne posjećuje i ne opterećuje svojim problemima.”

“Ma daj, to zacijelo misliš kada si ljuta...”“Ne, o tome razmišljam vrlo trezveno i hladne glave. Ne vidim

Ana Lukšić

50

svrhu njegova života. Svakih par dana ne zna za sebe, agresivan je i tada se zaključavamo u sobu jer predosjećamo opasnost. Zar je to život? Jedna je djevojka iz našeg kvarta gotovo zaklala svo-ju mamu na spavanju. Sad je nedavno bilo suđenje. Njezina se mama naivno nadala da će biti prisiljena na liječenje, a kad tamo, kazna od šest mjeseci zatvora pretvorena je u tri godine uvjetno. Komuna je jedino mjesto za njih! Čekam dan kada ćemo Emil i ja početi živjeti. Znam da to zvuči okrutno, ali svejedno... Mislim da smo to zaslužili. Ni mi više nismo u cvijetu mladosti. Do kada moramo trpjeti? Nemamo više ni snage ni volje hvatati se u koštac s njegovim problemima kao nekad. Polako postajemo stranci. On je jedina tema naših razgovora: kakav je došao, što radi, kada će se pojaviti, hoćemo li ili nećemo primiti preporučeno pismo za suđenje, jesmo li ostavili dnevni džeparac u njegovoj ladici...”

Vedrana se zanijela. A onda je shvatila da treba utješiti Mag-dalenu koja ju je pažljivo slušala. Oči su joj se širile i povremeno punile suzama. Vidjevši je takvu, znala je da joj treba reći nešto ohrabrujuće, nešto što će je umiriti. Ona ovo ne može prihvatiti. Naglo zabaci glavu i nasmije se na onaj svoj poznati način.

“Čuj, nemoj se brinuti... Imaš sreće što je tvoj David i inače dobar dečko i što si ga uspjela smjestiti u komunu odmah na početku. Kod tebe je situacija bitno drugačija. Davida ste srezali u startu. Vratit će se on potpuno nov i čist. Tamo će ga potaknuti da otkrije pozitivne strane trezvenosti, da zavoli život.”

“Misliš?” s nadom će Magdalena. “Počinjem sumnjati da nam nije rekao istinu o početku konzumiranja droge. Možda smo u zabludi, možda vjerujemo da govori istinu jer želimo čuti upravo to što nam govori. A možda ipak govori istinu? Što misliš, bi li mogao davati onolike ispite da se stalno drogirao? Kaže da je bio vikend-ovisnik. Reci mi, je li to moguće?”

“Naravno, nisu svi kao moj Denis. Je li bio na metadonskoj terapiji?”

“Nije. Zar je trebao?”

O životu s njima

51

“Ma ne, to je izvrsno. Znači da nije jako zaglibio. Čini mi se da je ta terapija mnogo gora. Naime, teže se odvikava jer ga metadon čini pravim ovisnikom koji svakodnevno konzumira drogu.”

“Misliš li da ima izgleda da se izliječi?”“Naravno. Ti se, sada dok ga nema, moraš brinuti o sebi i svome

mužu. Morate ojačati, morate zajedničkim snagama prolaziti kroz sve što vas očekuje u vezi s Davidom. Morate biti složni jer ćete jedino tako uspjeti.”

“Da, imaš pravo”, zaključi i pogleda na sat. Shvatila je da kasni na važan sastanak s klijentom.

“Moram ići, drago mi je što smo se vidjele. Doista si mi pomo-gla. Čut ćemo se drugi tjedan. Može? Tako mi je mnogo pitanja na pameti. Vidimo se onda?”

“Naravno. Misli na sebe. Njemu je tamo dobro. Bit će sve u redu. Pozdravi Ivana.”

“Hoću, i ti Emila. Bok!”Nestala je iza ugla. Bila je sva crvena u licu, srce joj je ubrzano

kucalo, činilo joj se da će iskočiti. Isprekidano je disala. Nije mi-slila da će je ovaj razgovor tako uznemiriti. Vedrana ima pravo, moram ojačati. Opet ću početi primjenjivati meditaciju u sva-kodnevnom životu. Moram se smiriti, moram naći unutrašnji mir koji mi je sada najpotrebniji.

Kada se kasno navečer vratila kući, Magdalena je legla u krevet, navukla pokrivač do brade i zatvorila oči. Pokušavala se prisjetiti Vedraninih riječi. Nesvjesno se nasmiješila njezinom optimizmu. I sama je željela tako misliti. I vjerovati. U posljednje je vrijeme imala dovoljno uzbuđenja pa je trebala malo mira. Bila je svjesna činjenice kako je sve više vremena provodila u krevetu. Znala je da tako bježi od nepodnošljive stvarnosti.

Neću valjda upasti u klopku depresije? pomisli i istovremeno odbaci tu mogućnost, prstima potraži prekidač svjetiljke, ugasi svjetlo i polako utone u san.

Ana Lukšić

52

KATARININE BRIGE

Dok su svi normalni ljudi bili na poslu, a njihovo se radno vri-jeme približavalo kraju, Katarina se tek budila. U prvi mah nije bila sigurna treba li se uopće danas ustati ili može nastaviti s lješkarenjem do večeri. Malo je razmislila i dosjetila se. Ipak treba ustati, smisliti što će odjenuti i kako se našminkati.

Katarina je danas uistinu imala posla. Treba otići liječnici po metadone za Denisa i sebe, prodati ono prstenje, barem dva, kako bi mogla kupiti nekoliko bombona. Mora doznati gdje će danas biti Fićo kako ne bi uzalud gubila vrijeme tražeći ga po njegovim lokacijama.

Tko bi to mogao znati? Možda Majk? Da, naravno, oni su fren-dovi. Obradovat ću Denisa, razmišljala je.

Brzo se odjenula i krenula. Ambulanta je bila blizu, nedaleko od njezine kuće. Nije bilo gužve.

“Danas baš imam sreće”, rekla je Ivi koja je sjedila do nje u čekaonici. “Čim sam izišla iz kuće, naletjele su dvije glupače i tako sam brzo utopila ona dva prstena. Prošla sam bolje nego što sam se nadala.”

Zavukla je ruku u džep ne bi li se uvjerila da je novac doista tamo.

“Jesi li vidjela jutros Fiću?”“Da, bio je dolje kod nebodera. Promijenio je mjesto. S njim je

neki novi tip. Sigurno ga Fićo uvodi u posao. Čini se da će biti spretan, a i zgodan je...”

O životu s njima

53

“Da? Baš me zanima kako izgleda. Idem, sad sam ja na redu. Vidimo se!”

Ušla je u ordinaciju kao da ulazi u svoj dnevni boravak. Od liječnice je dobila nove recepte, a od medicinske sestre dragocje-ni metadon.

“Idući se put mora pojaviti Denis. Inače ti nećemo dati njegovu dozu”, promrmlja medicinska sestra.

“Dobro, dobro, reći ću mu”, odgovori Katarina samo da je se što prije riješi.

Veselo je izišla iz ambulante trpajući u torbicu bočice meta-dona.

“Glupa krava! Šta si ona umišlja? Da je glavna?” komentirala je glasno. Već je bila zauzeta vađenjem cigareta iz džepa.

///

Katarina pogledom potraži Fiću i odmah ga ugleda pored pro-davaonice u blizini svog nebodera. Njegov darkerski stil bio je prepoznatljiv iz daljine. Dečko koji je bio s njim učini joj se poznatim, samo se nije mogla sjetiti gdje da ga smjesti. Bio je visok, kratke crne kose i tanke bradice koja se protezala od uha do uha. Brkove koji inače prate takvu bradicu nije imao, ali su se zato na licu isticale krupne crne oči. Nakratko ga je pogledala. Važnije joj je bilo nabaviti bombone. Izdaleka je Fići prstima dala znak koliko komada želi. U ruci je držala pripremljeni novac, prišla im i kao slučajno zatražila da joj pripale cigaretu. Gledajući sa strane, sve je djelovalo kao posve običan susret, dok su oni vješto izmijenili novac i robu.

“Hvala! Bok!” reče ona i udalji se uvlačeći dim.Odmah se uputila k Denisu. Bio je sâm kod kuće. Otvarajući

vrata, progunđa:“Obećala si da ćeš me nazvati.”“Zar jesam?” reče u čudu.

Ana Lukšić

54

“Jesi!” odbrusi joj grubo i optužujuće.“Ne sjećam se!” uzvrati mu ona drsko.“Imaš li ti mozga? Čekao sam da me nazoveš.”“Daj, razvedri se! Vidi što sam ti donijela!” reče samo da promi-

jeni temu.Nije se željela uzrujavati. Ponosno mu je pružila tri bočice

metadona.“A bomboni? Jesi li ih nabavila?” upitao je odmah ne iznenadivši

se previše metadonima. To je ionako bila njezina dužnost. Barem je on tako smatrao.

“Naravno. Pojavio se neki novi tip s Fićom. Ponosio bi se sa mnom da si me vidio kako sam dobro utopila prstenje. Evo ih. Idemo van?”

“Odmah, samo da uzmem dozu. Da uzmem i bombon?”“Nemoj, čuvaj za kasnije. Trebat će nam.”“A ti, jesi li uzela koji?”Katarina je razmišljala koji trenutak.“Jesam, jedan. Nisam imala metadona. Ajde, požuri se, idemo.”Nestao je u svojoj sobi pa u WC-u. Prošlo je više od deset minu-

ta prije negoli se pojavio. Već je bio crveniji u licu i oko nosa. Govor mu je tek neprimjetno postao brži, a glas hrapaviji. Bio je zadovoljan. Uzeo je i ecstasy. Sada je namiren za neko vrijeme. Ona je vraćala tanjur na kojem su bili kolači u sudoper.

“Nadam se da se tvoja stara neće ljutiti. Kolači su joj super, nadmašila je samu sebe. Jesi ih jeo?”

“Smazao sam skoro pola tepsije. Al’ će biti urlanja. Ma boli me kurac, nešto ću smisliti.”

“A da joj pošaljemo poruku?” sjeti se Katarina.“Može, smisli nešto dobro da se raznježi.”“Evo, već pišem. Znaš da sam ja majstor u tome.”

O životu s njima

55

Izišli su. Denis je uzeo plastičnu vrećicu s praznim pivskim bo-cama koje je dugovao u trgovini. Metadon, ecstasy i pivo bili su luda kombinacija. Već ga je uhvatilo.

///

Poruka koju je dobila u prvi je tren nasmije. Pisalo je: Mama, kolači su super. Vedrana je nadmašila samu sebe. Shvatila je da su se zabunili poslavši joj poruku namijenjenu Katarininoj mami.

Prvo što je ugledala kada je ušla u stan bio je nered. Sve joj je u trenu bilo jasno.

Opet su haračili po stanu, pomisli.Brzo se presvukla i krenula sređivati kaos koji su ostavili za

sobom. Usput je gunđala, spominjala Boga kojega nema jer je On, po njezinu mišljenju, već odavno trebao zaključiti kako takvi nemaju što tražiti na Zemlji.

Još joj nije bilo jasno kako se Katarina uselila u njihov dom. Kada se prvi put pojavila, djelovala je starije. No, tek kada su na Vedranina vrata zakucali policajci koje je poslala Katarinina mama (danima ju je bezuspješno tražila misleći da je pobjegla od kuće), postalo joj je kristalno jasno da je maloljetna. Imala je samo šesnaest godina! Kasnije je saznala kako je Denisa lovila još od svoje četrnaeste godine. Bez ikakvih je problema zamijenila plavokosu Patriciju.

Ah, za čime sada žaliti? Patricija... Katarina... ionako bi našao neku sličnu sebi! zaključila je dok je spremala usisivač na mjesto.

Emil je kasno poslijepodne došao s posla pa su ostatak dana proveli u miru. Zajedno su večerali, pogledali zanimljiv film i otišli na počinak. Oko pet ujutro nešto ju je probudilo. Ustala je i shvatila da Denis i Katarina pokušavaju ući u stan. Kako su bili potpuno ukomirani, nikako nisu uspijevali otključati ulazna vrata. Vedrana ih je otvorila s unutrašnje strane. Ugledavši ih, već joj je bilo dosta dana koji je tek počinjao.

Ana Lukšić

56

“Zašto ste došli zajedno u ovo doba? Katarina neka ide kući! Neću biti tako rano budna zbog vas!”

Denis je nezgrapno ulazio. Bio je odjeven pretoplo, s dvije kapuljače na glavi.

“Pusti nas, na tragu su nam...” reče uznemireno krenuvši prema svojoj sobi.

“Kakvom tragu? Što vas već jednom ne nađu i ostave negdje da se ohladite?” vikala je Vedrana.

Katarina je jedva stajala na nogama. Bila je pijana, tako pijana kako je već dugo nije vidjela.

Da je samo pijana, bilo bi lakše, pomisli Vedrana.“Sad ćemo mi, samo da se malo zagrijemo. Zima nam je”, pro-

mrmlja Katarina.Uspjela je nekako sjesti ne skidajući dugi crni kaput obrubljen

umjetnim krznom. Na glavi je imala bijelu vunenu kapu. Ni nju nije skinula. Pridružio joj se Denis noseći u rukama dvije tek ot-vorene pivske boce.

Vedrana ih je ostavila i otišla u sobu. Bila je nervozna. Više sigurno neće zaspati. Znala je da ih sada neće moći istjerati. Osjećala se tako nemoćno. Nakon pola sata ponovo ih je obišla. On je sebi spržio veliki odrezak, a njoj je ugrijao juhu. Kad je Vedrana ušla u kuhinju, baš ju je zvao da sjedne za stol. Katarina se jedva pokrenula.

“Za pola sata želim vidjeti da se razilazite, svatko svojoj kući. Jasno?” reče, ali je i sama znala da je njezin zahtjev neostvariv.

Vratila se rezignirano u krevet. Opet je pokušavala zaspati. Uzaludno. Samo se okretala s jedne strane na drugu. Kada je u sedam sati ujutro Emil ustao, našao ih je u kuhinji kako spavaju glava naslonjenih na stol. Sat vremena pokušavao ih je probuditi i natjerati da odu. Na odlasku je Denis gunđao kako je njegova mama uvrijedila Katarinu.

“Da, a čime?” upitala ga je Vedrana koja je ulazila u kuhinju.

O životu s njima

57

“Kako ti razgovaraš s njom... tako ne bi ni njezina mama. Uvri-jedila si je...”

“Stvarno? Da sam joj ja mama, odrekla bih je se. Uostalom, vas je trebalo, da smo znali kakvi ćete postati, zatući dok ste još bili mali, a ne da imamo debile koji žive poput parazita na tuđi račun. Gdje god prođete, uništavate sve pred sobom. Idite kvragu! Da-nas vas više ne želim vidjeti! Zaslužili smo i mi malo mira. Ne?”

“Dobro, dobro, kad si takva, idemo, ali bit će ti krivo”, pomir-ljivo će Denis.

“Van!” vikne Vedrana, a oni su smireno uzeli svoje vrećice i polako otišli.

Ana Lukšić

58

KAKO JE SVE POČELO...

Vedrana je danas s posla došla kući ranije. Bio je tek jedan sat poslijepodne. Udobno se smjestila u fotelju i prelistavala novine. Već je imala viziju ručka, a za to joj, zaključila je, neće trebati puno vremena. Brza je u kuhanju. Ispijala je kavu i čitala kada je začula lupanje vratima i Denisovo nezgrapno bučno hodanje.

“Zar ne možeš hodati malo tiše? Susjedi će nas prokleti”, pred-bacila mu je umjesto pozdrava.

“Šta je? Otkud ti u kući? Šta nisi na poslu?” izderao se.“Što ti nisi u zatvoru? Više ti nisu na tragu ili...” ona će tišim

glasom, odmah požalivši ikakvo komentiranje. Nadala se da je nije čuo. Ali čuo je.

“Šta ti nisi u pizdi materinoj gdje ti je i mjesto?” drsko i lju-tito će Denis. “Pobit ću vas! Zaklat ću vas k’o svinje prije nego odem. Ja da idem u zatvor?! To mi želiš, a?” vikao je sve glasnije prekapajući po hladnjaku.

Vedrana je automatski ustuknula kako bi izbjegla sukob. Za-šutjela je i nastavila čitati. Shvatila je da daljnje raspravljanje nema smisla. A možda bi i izvukla deblji kraj. U svakom je slučaju mrzila sukobe s njim. Negdje duboko, u nutrini svoga uma, čula je glas koji ju je upozoravao da ne ide dalje. Poslušala ga je. Kad ju je Denis pogledao, začudio se vidjevši je kako bezbrižno čita. Uostalom, to joj je i bio cilj. On mora shvatiti da ga se ona ne boji. Kada bi samo naslutio njezin strah, bio bi nadmoćniji, grublji i agresivniji. Poput zvijeri koja u zraku njuši feromone svoje žrtve.

O životu s njima

59

Mislio bi da ih oboje ima u šaci. Ona mu nikada ne pokazuje vlastiti strah. Često mu zaprijeti policijom, na što se on nasmije, ali se smiri. Uvjeren je da bi ona tako i postupila, za razliku od oca koji je popustljiviji.

Očito je opet nešto konzumirao ili još nije popio svoj metadon, pomisli Vedrana. Znala je da će se ubrzo primiriti, kao da ništa loše nije rekao, ne shvaćajući je ako se i nadalje bude ljutila. Tako je i bilo. Zagrijao je kavu u mikrovalnoj pećnici, uzeo cigaretu i došao sjesti pored nje u dnevni boravak.

Da nas sad netko gleda, vidio bi idiličnu sliku mame i sina kako ispijaju kavu u pravoj domaćoj atmosferi, pomisli Vedrana. Na trenutak se sjeti Magdalene koja je uspjela Davida poslati u ko-munu pa je trenutačno mirna. Kako bi bilo lijepo kada bi Denis opet otišao, prostruji joj misao glavom. Ali to više nije dolazilo u obzir. Nipošto. Njegovo poimanje komune bilo je u potpunosti iskrivljeno. Mislio je da radi za vlasnike, da ga oni izrabljuju i na njemu zarađuju pa to više nije želio ponoviti. Kada bi samo shvatio kako trati svoj život... A kakav je tek naš? Ne mogu više ovako, umorno je zaključila. Bila je iscrpljena od svih tih emocija, zasićena ovakvim načinom života, umorna od stalnog iščekivanja nečega što se neće zbiti. Činilo joj se da zna što će se dalje dogo-diti, jer sve se vrtjelo u krug, ali je ipak bila zatečena promjenama i situacijama koje su bile drugačije od onih uobičajenih. Zapravo, nikada nije znala što će uslijediti.

Još se živo sjećala prvog šoka i spoznaje da je postao ovisnik. Imao je samo osamnaest godina. Do tada je trenirao, zdravo se hranio, nije pušio, postao je kuhar i krenuo na svoju prvu plo-vidbu. Kada se vratio, nanjušili su ga i preoteli. Odjednom je pred njima stajao stranac.

Ne zna koga je to jače pogodilo, nju ili Emila. Toliko su energije uložili kako bi ga odvukli na pravi put, no sve je bilo uzalud. Čas je izgledalo kao da je sve u redu, da bi već idućeg dana bio na dnu. Nakon odsluženoga vojnog roka nastavilo se neuspješno liječenje

Ana Lukšić

60

metadonom. Nekako su ga nagovorili na odlazak u komunu. U Italiji je proveo nepunih šest mjeseci. Punoljetni sami odlučuju kada će kući. A njegova je odluka bila – povratak.

Ma neću se zamarati takvim mislima, zaključi Vedrana i odluči izaći iz kuće.

O životu s njima

61

LUDA IDEJA

U isto vrijeme, blizu mjesta gdje su se uobičajeno okupljali lo-kalni narkomani, Denis i Katarina su gorljivo raspravljali.

“Nemamo love. Što ćemo sad?” uznemireno će Denis. Krenu-li su prema njezinom neboderu. “Moramo brzo nešto smisliti. Hvata me kriza. Daj, misli!” bio je uporan.

“Idemo do tvojih staraca, možda nešto nađemo”, predloži ona tražeći ključeve stana.

“Ne vjerujem. Prošli put je bila frka, stara je otkrila da joj fale pare. Sada ih skriva, nosi sa sobom čak i u WC. Zaprijetila je da ni ti više ne smiješ doći k meni u sobu.”

“Ma daj, proći će je. To je samo sada dok je ljuta. Brzo će omekšati. Vidiš moju staru. Ona brzo prijeđe preko svega sranja koje joj priredim.”

“Moja nije takva. Ona drži svoju riječ. I starog nagovara da ne popusti...”

“Ko ih šiša, nešto ćemo već smisliti”, bila je uvjerena Katarina.“Misliš da bi nam Fićo dao na dug?” naivno je upitao.“Ni u snu. Više ne radi tako. Sada je veća faca pa bez love nema

ni robe.”Odjednom je nešto zaiskrilo u njegovoj glavi, u njegovim

očima.“A da odemo k onom starom koji ti je obećao dobre pare za

jedan jeb?” predloži joj zadovoljan svojom idejom.

Ana Lukšić

62

U prvi ga je tren samo zbunjeno gledala ne shvaćajući misli li ozbiljno.

“Šta je tebi?!” povikala je začuđeno.“Dobit ćemo lovu” odgovori, još uvijek ne shvaćajući da je to

vrijeđa.“Voliš li ti mene?” počela se nervirati.“Naravno da te volim, ali tako ćemo brzo doći do love. Nemoj

mi reći da ti je neugodno! Kad si se tamo slikavala gola za onaj časopis, nisi se žalila.”

Katarina je zastala, odmaknula se od Denisa i krenula u su-protnom pravcu.

“Kamo ćeš ti?!” poviče za njom uhvativši je za rame. Baš je čudno danas raspoložena, pomisli.

Katarina se izmakne. Razjarenim se glasom obratila Denisu.“Zar nikad nećeš naučiti? Neću to raditi za pare! Toliko još

ponosa imam. Jebi se ti i tvoj prijedlog. Kada ćeš TI nešto učiniti da nam bude bolje? Sve moram raditi JA. Misliš li nekada kako je meni? Volim li to što mi predlažeš? Jebe se tebi, tebi je samo važno da si ti zadovoljen. Ponekad pomislim da si sa mnom samo iz koristi. Tko će ti raditi to što ti ja radim? Tko? Idem, jebi se! Nađi si neku drugu budalu!”

Ostao je na cesti iznenađen njezinom reakcijom. Nije shvaćao što ju je toliko moglo naljutiti. Mogla je reći da neće i gotovo. Smislili bi već nešto. Nakon nekoliko trenutaka doprlo mu je do svijesti da ga je ostavila na cesti. Ona! Pa on je taj koji ostav-lja druge! Bio je ljut. Odlučio je otići kući. Tamo mu je najbolje. Razmislit će o svemu.

Katarina je hodala, bijesna, nadajući se da će je sustići i reći joj da se samo šalio. Ali to se nije dogodilo. Po tko zna koji put shva-tila je da joj je dosta. Dosta joj je Denisa i njegova grubog, okrut-nog ponašanja. Vrijeđanja. Bila je posramljena i ljuta. Šokirana. Do sada joj tako nešto nije predložio. U istom trenu obuzeo ju je

O životu s njima

63

strah da će ga izgubiti. Možda bih trebala trčati za njim, reći mu da mi je žao, ali da bi ipak morao biti bolji prema meni? Reći mu da ga volim i da bih sve učinila za njega, ali to što traži stvarno je previše. Možda bih... mislila je, ali nije učinila ništa, nego se uputila kući. Putem se sjetila da ima još jedan bombon skriven u grudnjaku na dnu ladice, za koji ni Denis nije znao. Evo rješenja, mislila je. Sutra će sve izgledati drugačije.

Ušla je u prazan stan, a zatim u svoju sobu, našla tabletu ecsta-syja, polako se razodjenula i uključila televizor. Ugledala je bocu i zadovoljno se osmjehnula. Zaključila je da ipak nije sve tako crno. Spas je nadomak ruke. Zalila je bombon dobrim gutljajem vinjaka i uvukla se u krevet. Dugo nije mogla zaspati. Imala je puno neiskorištene energije koju nije znala kako potrošiti. U pet ujutro televizor je još bio uključen, a boca prazna.

///

Denis je ležao u pretoploj sobi, tek napola svjestan gdje se nalazi. Bilo mu je ugodno, možda malo prevruće, ali je bio lijen otkriti se. Nova pećica koju je nedavno kupio (stvarno kupio, ne ukrao) grijala je najjačom snagom. Samo se nakratko sjetio mame koja će vikati što toliko grije svoju sobu. Brzo je odagnao misao od nje i njezinih mušica. Dugo mu nije bilo tako dobro. U posljednje vri-jeme uzima samo neko smeće. Sada je uzeo ono pravo. Nasmiješi se sâm sebi sjetivši se kako je došao do novaca. Dosta je platio, ali se isplatilo. Nastojao je ne misliti na Katarinu i njihov jučerašnji razgovor. Kad je došao kući, brzo je pronašao lijek za svoje brige. Cigareta u ruci polako je dogorijevala i već je postojala opasnost da napravi novu rupu na sivoj majici. Još je nekoliko trenutaka toga bio svjestan te je polako posegnuo za pepeljarom, a kad je naslonio cigaretu, upao je u potpuno blaženstvo.

Probudio se usred noći. Lice mu je bilo sjajno od znoja, a kosa raščupana jer je u snu često vrtio glavom po jastuku. Soba je bila zamračena pa nije mogao odrediti koje je doba dana. Pomislio je da je osvanulo novo jutro. Odmah je, ne provjeravajući vri-

Ana Lukšić

64

jeme, posegnuo za bočicom metadona koju je pronašao tapkajući po svom ormariću. Trenutačno je usuo u sebe njezin sadržaj. Osjetivši glad, oteturao je do kuhinje. Zgrabio je iz hladnjaka dva jaja, bacio bjelanjke u sudoper, a u žumanjke ubacio oko pola ki-lograma šećera. Izvukao je električnu miješalicu i počeo miješati. Taj je proces uvijek dugo trajao. Obvezno bi zaprljao sudoper i kuhinju jer je bio nepažljiv pa bi smjesa štrcala na sve strane: po elementima, hladnjaku, podu... Držao se pogrbljeno i činilo se da će svakog časa pokleknuti i srušiti se. Kad je napokon odlučio da je šato gotov, sjeo je za stol i počeo jesti.

Eh, kakav sam ja majstor. Samo ja znam koliko se dugo radi šato. Oni govnari misle da znaju kuhati.

Nakon par žlica glava mu se počela približavati zdjelici, oči sklapati, a tijelo sve više savijati i mlitaviti. Neko je vrijeme spavao glave naslonjene na stol dok su mu ruke beživotno visjele do poda.

Kada je ujutro Emil ustao, ugledao ga je na podu kako spava u fetalnom položaju. Ogroman hrastov stol pod njegovom se težinom pomaknuo sa svog mjesta, a stolnjak i posuđe opasno su bili na samom rubu. Nije se trudio buditi ga, već ga je ostavio u tom položaju. Vedrana nije imala volje ni želje išta poduzimati. Samo je stol i stolnjak vratila na svoje mjesto.

Ako mu je tako dobro, neka mu bude, mislila je.“Tko će se već ujutro s njim prepirati i raspravljati?” rekla je

Emilu dok su izlazili iz stana.“Kako je dospio na pod, tako neka se i digne kad osjeti potrebu

za tim.”Putem prema radnom mjestu već je razmišljala što treba učiniti,

hoće li danas sve stići obaviti ili će morati posao nositi kući, a ta joj se mogućnost nije svidjela. Ako ne stignem, ostat ću dulje i sve dovršiti. Kući neću donositi ništa, neću si pokvariti vikend, zaključila je pa se vedro i odlučno uputila u svoj ured.

O životu s njima

65

///

Subota je prijepodne. Mirno jutro, onakvo kakvo Vedrana uvi-jek priželjkuje. Emil je otišao na tržnicu, Denis blaženo spava, a ona polako prelistava novine i ispija kavu udobno zavaljena u naslonjač u dnevnoj sobi. Prava idilična atmosfera. Kada bi samo potrajala, pomisli i ne dopusti da joj ružne misli pokvare bajko-vito jutro. Pogleda prema prozoru pa zaključi kako je i vrijeme na njezinoj strani. Sve duže zrake sunca polako su pružale svoju svjetlost i toplinu prema sobi.

Što mi više treba? I baš je tada omete zvonjava telefona. Opet zvoni. Kada će nas pustiti na miru? pomisli dižući slušalicu.

“Dobar dan, gospođo Vedrana. Oprostite što smetam, no mogu li dobiti Denisa?”

“Spava”, ravnodušno odgovori Vedrana prepoznavši Katarinin glas.

“Možete li mu onda poručiti da ga volim i da bih sve učinila za njega? Želim da se nađemo. Recite mu to, molim vas. Puno vam hvala. Doviđenja!”

“Dobro, dobro, reći ću mu kada ga ugledam normalnog. U is-tom je stanju u kojem si i ti.”

“To se vama samo čini. Nisam spavala cijelu noć od brige. Ubit ću se ako se ne pomirimo, recite mu to, molim vas”, glas joj je bio sve nerazumljiviji.

“O, zemljo, kada će ova biti normalna?” reče nezainteresirano Emilu koji se pojavio s punim rukama plastičnih vrećica iz kojih je provirivalo šareno povrće.

“Nikad ih se nećemo riješiti. Ne nadaj se boljemu! Pogledaj Denisa, uopće ne zna za sebe. Nema pojma ni gdje se nalazi. Prolio je svoju zaslađenu kavu po cijelom stanu. Sve je ljepljivo. Maloprije sam bio u njegovoj sobi. Zadimljeno je i vruće kao u paklu, a on blaženo spava s cigaretom u ruci ispruženoj preko pokrivača. Uskoro možemo očekivati požar.”

Ana Lukšić

66

I dok su vadili kupljene namirnice iz vrećica i odlagali ih na svoje mjesto, začuo se tresak.

“Što je sada?” poviče Emil jureći prema sobi.Denis se pokušao ustati, ali je izgubio ravnotežu i stropoštao

se na krevet koji je puknuo pod njegovom težinom. Ležao je u smiješnom položaju, glave zabačene prema zidu, tijela opruženog ispod visine kreveta, a nogu prebačenih preko okvira. Nije mogao ustati, što zbog nezgodnog položaja u kojemu se našao, što zbog omamljenosti od tko zna koje droge. Ugledavši oca, iznenadio se i s čuđenjem na licu zurio u njega. Kimao je glavom ne shvaćajući otkud Emil u njegovoj sobi. U kutovima usana nakupila mu se pljuvačka, a upale oči bile su bezizražajne.

“Šta je? Šta mi upadaš u sobu?” reče i pokuša se bolje namjestiti. “Koji ti je kurac sada? Šta si mi napravio?” i dalje je gunđao.

“Daj da ti pomognem, digni se da ti popravim krevet. Ajde, evo ruke...”

“Čekaj! Gdje mi je cigara? Tu je negdje... A, evo je”, zgrabi za-paljenu cigaretu koja se otkotrljala na pod i nekako se pridigne uz očevu pomoć. Sjeo je na stolicu i priglupo gledao Emila koji je pokušavao popraviti ono što se može, kako bi što prije izašao iz Denisove sobe.

Emil pomisli kako bi mu možda trebao reći da barem pokuša, po prvi put u životu, pokazati malo zrelosti, ali onda shvati da nema kome govoriti. Uspio je nekako popraviti krevet nadajući se da neće odmah iznova puknuti.

“Evo, sada će valjda izdržati neko vrijeme ako ne budeš skakao po krevetu.”

“Dobro, ajde, pusti me na miru. Ovdje se čovjek ne može ni odmoriti, a da ga se ne kontrolira”, zagunđa i prebaci se na krevet. Zaspao je za nekoliko trenutaka.

O životu s njima

67

PUT PREMA DOLJE

Podne je. Na zapadnom dijelu grada Patricija se dosađivala sama u stanu. Smišljala je čime bi se mogla pozabaviti kako bi joj vri-jeme brže prošlo dok se Lovro ne vrati s posla. Vrzmala se po stanu ne znajući što bi sama sa sobom.

Naime, Patricija ima zaručnika koji tolerira njezino ponašanje jer je i njegov brat dugogodišnji ovisnik. Povremeno kod kuće okuplja razno društvo i tada ih ne želi u svojoj blizini. Ipak je to njegov stan. Moraju poštovati njegove želje. Tada se Patricija i Lovro nakratko presele njezinim roditeljima. Ne smeta joj stalno seljakanje jer stanuju u blizini. Patricijina se sestra Manuela, spo-sobna mlada dizajnerica, ne buni jer je stan velik. Kako radi do kasnih sati i često putuje, ionako se rijetko viđaju. Osim toga, ima i zasebnu kupaonicu pa je njezina privatnost sigurna. Patriciju uvijek čeka njezina soba. Sve je namješteno kako je ostavila. Do-nedavno je uživala u maminoj kuhinji i njezinim specijalitetima. Otkako je kod Lovre, uzima sve više tableta Prazinea i manje jede. Postala je mršavija, gotovo neprepoznatljiva onima koji je dugo nisu vidjeli. Sama sebi izgleda odlično, možda malo predebelo. Jedina joj je briga da ne ostane bez tableta, a kada ih ponestane, postaje neurotična. Život joj se svodi na životarenje. Opsjednuta je čistoćom svoga tijela pa velik dio dana provodi u kupaonici. Ponaša se kao dijete, a ima trideset jednu godinu.

Odlučila je posjetiti stare prijatelje. Lovro radi, a njoj je ionako dosadno u praznome stanu. Ne mora ići daleko, samo do susjed-nog ulaza.

Ana Lukšić

68

Ivo i Ira bili su kod kuće. Ivo je smotao džoint i pokušao se opustiti na trosjedu. Ira je uporno prekopavala po torbici tražeći neku kunu koja se slučajno nije potrošila. Na stoliću ugleda džoint. Nasmiješi se njegovoj pažnji, zavali pored njega u naslonjač i povuče dim. Pušili su naizmjenično si dodavajući džoint, nastojeći da dim u plućima ostane što duže.

Zvono na ulaznim vratima najavilo je Patriciju.“Hej, to si ti. Imaš sreće, danas smo dobro opskrbljeni”, reče joj

Ira. Već ju je počelo hvatati ugodno raspoloženje i nezaobilazni smijeh.

“Da? Odlično!” Zavalila se u fotelju kao da je doma.Odjednom je Ivo postao nervozan. Ustao je, počeo hodati

po sobi tražeći nešto u ladicama ormara, kopao po džepovima jakni mrmljajući nešto u bradu. Uobičajeni džoint više mu nije bio dovoljan. Trebao je nešto jače, nešto što će ga opet dignuti. Nedostajao mu je heroin što ga je odnedavno počeo konzumirati. Pri samoj pomisli osjetio je takav nalet adrenalina da je gotovo levitirao. Moram ići, pomisli. Ustane, nasmiješi se sâm sebi pošto je pronašao rješenje, poljubi na brzinu Iru pa ih obje pozdravi rekavši da se brzo vraća.

“Dobro da je otišao. Sada ćemo se napričati”, reče Ira. “Što ima novoga? Kako provodiš dane?”

“Kako? Dobro. Dignem se oko podne, odem u kupaonicu i dok se sredim, već su dva sata. Popijem kavu, izvrtim programe na televiziji, pogledam tko je na Facebooku, svratim do doktorice po terapiju... Na povratku odem u neki shopping centar, kupim si narukvicu, prsten ili kakvu zgodnu krpicu, nazovem Lovru i tako... dan je skoro gotov.”

“Odakle ti lova?” zanimalo je Iru.“Nešto užicam mamu, nešto Lovru... znaš... kao da je to prob-

lem. Najgore mi je ako nemam dobar šampon i mlijeko za tijelo.”“Imaš krasnu kožu”, primijeti Ira.“Da, i Lovri se sviđa. Obožava me.”

O životu s njima

69

“A ti njega?”“Ma ni sama ne znam, malo je dosadan, ali bolje mi je s njim

nego da sam sama. Znaš... on nikada neće moći zamijeniti Deni-sa. Dok smo bili u vezi... bilo je to uistinu uzbudljivo razdoblje moga života. Sada umirem od dosade izigravajući finu damu”, doda Patricija duboko uvukavši dim pružene cigarete.

“Zaboravi Denisa. Dobro ti je i bez njega. Nego, jesi li počela gledati onu novu sapunicu. Odlična je. Čekaj, skuhat ću nam kavu...”

Nastavile su čavrljati o filmovima i serijama što se ovih dana prikazuju na televiziji.

///

Ivo je znao što će učiniti. U blizini je bio parkiran jedan crveni Golf s odličnim autoradijem. Slučajno je doznao da je vlasnik na putu, plovi već mjesec-dva, a i žene mu nema danima. Treba samo malo spretnosti i gotovo. Brzo će utopiti radio i nabaviti si bar dva shoota.

Oprezno je, neprestano se osvrćući vidi li ga tko, koračao pre-ma automobilu. Nije bilo nikoga, barem se njemu tako učinilo. Približio se, izvukao iz džepa neku spravicu, gurnuo je u bravu i otvorio vrata. Ruke su mu se orosile, a ni lice nije bilo bolje. Os-jeti zadovoljstvo, sjedne na vozačevo mjesto i polako, bez žurbe, spretno izvadi radio ne oštetivši ga. Pogleda pretinac, otvori ga i pronađe još par dobrih sitnica. Zadovoljno iziđe iz automobila i uputi se prema igralištu. Znao je da će tamo naći frenda dilera koji prima takve stvari.

I ne sluteći što ga očekuje, nakon uspješno obavljenog posla krenuo je kući. Otključavši ulazna vrata, primijetio je da su Ira i Patricija otišle. Međutim, to ga nije uznemirilo. Zapravo je osje-tio olakšanje. I bolje da je sâm u stanu. Zaputio se u WC i na miru si ubrizgao shoot. Zadovoljno se premjestio u naslonjač u svojoj sobi gdje je polako tonuo u vlastiti svijet iluzija i blaženstva.

Ana Lukšić

70

Sat vremena kasnije u stan je žustra koraka ušla Marta, Ivina majka. U lijevoj je ruci nosila četvrtastu kožnu torbu za spise, preko ramena malu crnu putnu torbu, dok je preko desne ruke imala prebačenu crvenu jaknu. Bila je odstutna svega dva dana zbog poslovnog sastanka. Već na ulazu zapahnuo ju je ustajali zrak. Imala je što i vidjeti: pune pepeljare, posuđe na stolu i u sudoperu, razbacana odjeća po podu, uključen televizor. Ni-gdje nikoga. Pogleda u Ivinu sobu. On je drijemao u naslonjaču, a kada ga je zazvala, primijetila je uske zjenice, svjetlucave oči i crvenilo oko nosa. Polako je podigao glavu i usporeno je pozdravio dubokim glasom. Sve je to već vidjela.

“Jesi li žedan? Želiš Cedevite?” upita ga mirno.“Da, da, može...” jedva je prozborio.Ona ode u kuhinju. Nekoliko je sekundi nepomično staja-

la držeći u ruci praznu čašu. Vjerojatno je došao i taj trenutak, zaključi. Izvuče iz torbe tabletu Prazinea, izmrvi je, pomiješa s Cedevitom i odnese mu napitak. Strpljivo mu je pridržavala čašu dok nije sve popio.

“Spavaj, laku noć”, prošaptala je.“Mmm...”Dugo je vremena odgađala ono što je bilo neodgodivo. Znala

je što sada mora učiniti. Sada moram sve izvesti kako treba. Ja to mogu. Ja to mogu, ohrabrivala je samu sebe. Ponovo je ušla u njegovu sobu. U njezinom su se pogledu prelamale sumnjičavost i samilost. Je li sada taj trenutak? uporno se pitala.

Tiho zatvori vrata. Ode do telefona. Ruke su joj drhtale dok je birala prvi broj. Nekoliko trenutaka kasnije razgovarala je s dežurnim policajcem. A onda je pozovala i hitnu medicinsku pomoć. Objasnila im je da njezinog sina treba hospitalizirati na psihijatriji. Već je imala uputnicu.

Došli su istovremeno. Bojala se tog trenutka. Međutim, Ivo se nije bunio. U svojoj pomućenoj svijesti mislio je kako ga privode

O životu s njima

71

zbog krađe radija. Zajedno su ušli u vozilo. Potpisao je ostanak na psihijatriji. Zavezali su ga za krevet. Ostao je tako ležati cijelu noć. Brzo je zaspao. Marta je sve to promatrala kao u snu. Još su joj neko vrijeme dopustili da bude pokraj njega, a kada je njegovo disanje ponovo postalo ravnomjerno, bila su već gotovo dva sata ujutro. Krenula je kući. Liječnica koja ga je primila pratila ju je dijelom hodnika.

“Ne gubite nadu. Mnogi se oporave. Dobro je što ste odmah djelovali. Ne treba čekati da se dogodi ono najgore. Znajte da niste sami.”

“Da, znam... Ali zašto se baš na meni sve lomi? Zato što sam ostala sama s djetetom? Zato što sam često na putu? Zato jer...”

“Griješite”, liječnica je obzirno prekine. “Mnogi se bore s istim problemom. Ovisnost je veoma česta i nadilazi sve granice. Nije ograničena samo na jednu skupinu. Svakome se može dogoditi, vjerujte mi. Jedina je razlika u tome što bogatiji konzumiraju čišću i skuplju drogu. I oni dolaze ovamo... ako vas to tješi. Idite kući, pokušajte se odmoriti. Na njega ćemo mi paziti. Ne brinite se. Bit će mu dobro. Laku noć!”

Otišla je zabrinuta. Sjela je u automobil, upalila motor, a onda ga opet ugasila. Ne želim ići kući, ne mogu. Na kraju je ipak pri-kupila dovoljno snage i krenula.

Došavši kući, odmah je popila tabletu za spavanje, istuširala se i legla. Prevrtala se po krevetu neprestano misleći na to što je učinila. Sjeti se liječnice. Lako je reći: Ne brinite se! Kako da se ne brinem? Ajme, trebam spavati. Kako ću sutra na posao? U kakvom sam ga stanju ostavila? Ostat će na psihijatriji dvadeset dana. Za-vezan za krevet. Isuse premili! Kako će to podnijeti? Tješila se da je bila primorana tako postupiti za njegovo dobro. Ni ona više nije bila psihički stabilna i jaka. A treba prikupiti snagu za novu borbu. Posljednjih je dana često razmišljala o tekstu što ga je ne-davno pročitala u novinama. Radilo se o ispovijesti bivšega ovis-nika koji je danas istaknuti borac protiv ovisnosti. Naglasio je

Ana Lukšić

72

da roditelji trebaju prekinuti partnerstvo s narkomanom. Treba isključiti emocije i primorati ga da se suoči sa svojim ponašanjem te ga natjerati da snosi posljedice vlastite ovisnosti. To ju je i ohra-brilo u njezinoj današnjoj odluci.

Unatoč svemu, misli su i nadalje nezaustavljivo navirale: Jesam li ispravno postupila? Lako je reći, treba to i preživjeti. Imam samo njega. Zajedno smo prošli rastavu braka, tada je bio maleno prestrašeno dijete, a danas... Prevrtala se još neko vrijeme i onda napokon usnula.

///

Ira je slutila da nešto nije u redu. Očajnički je pokušavala doći do nekoga tko bi znao gdje je nestao Ivo. Nije joj se javljao već nekoliko dana. Nazivala ga je nekoliko puta dnevno, ostavljala poruke na sekretarici... Odgovora nije bilo. Nije mogla vjerovati da bi njezina ljubav otišla bez riječi. Bez pozdrava. Mora postojati razlog zašto se ne javlja. Nitko nije imao pojma što je s njim. Kao da je u zemlju propao.

Napokon je odlučila posjetiti njegovu majku. S lica je skinula pirsinge znajući da ih Marta ne može podnijeti. Vjerojatno neće ni željeti s njom razgovarati. Pod svaku je cijenu morala doznati što se dogodilo. Zato se i odrekla svojih omiljenih detalja. S očiju je skinula uobičajenu tešku šminku. Uvijek bi ih uokvirila debelom crnom olovkom. S dlanova je skinula rukavice odrezanih prstiju. Odabrala je odjeću koja će Marti biti prihvatljiva. Nekadašnja je darkerica sada bila neprepoznatljiva. Više je podsjećala na čednu školarku. U sebi se pak nadala kako putem neće sresti nikoga poznatog.

Marta joj je otvorila vrata i primila je u stan. Ira joj se srdačno nasmiješila kako bi na nju ostavila što bolji dojam.

“Uđi, očekivala sam te.”“???”“Znam da te zanima što je s Ivom”, započne Marta prije negoli

O životu s njima

73

ju je Ira išta pitala. “Sada je na psihijatriji i tamo će ostati dvade-setak dana.”

Ira u nevjerici samo odmahne glavom.“Šalite se?” konačno progovori.“Ne, ne šalim se. Bilo je vrijeme da se nešto dogodi. Možda vas

to opameti i navede da se trgnete... da prekinete s drogiranjem.”“Mi se ne drogiramo...”“Ne pričaj gluposti! Prodaj tu priču nekome drugome! Zar mi-

slite da nisam svjesna kako živite? Ako se sada nešto ne promi-jeni, izbacit ću svoga sina iz kuće pa mislite što i kako ćete dalje. I tebi bi bilo bolje da promijeniš neke stvari u svom životu, nađeš si posao, krajnje ti je vrijeme. Što misliš kako je tvojim roditeljima? Ja imam samo svog sina i ne želim ga izgubiti. Ako mislite biti zajedno, morate promijeniti način života. Moj stan više neće biti vaše utočište. Sada postavljam nova pravila. Ako vam odgovaraju, u redu. Ako ne, put vam je slobodan. Ivu čeka još dosta terapija i raznih radionica, a ja ću se potruditi da ih ne izostavi u tjednom rasporedu. Nadam se da još ima nade za vas. A sada zbogom!”

Prije negoli se Ira uspjela oporaviti od šoka i nešto reći, bila je izbačena iz stana. Našla se na cesti. O čemu ona to govori? Je li moguće da je Ivo u ludari? Pa ta njegova stara nikada nije zinula, a vidi je sada? Stvarno je djelovala kao da misli ozbiljno. Ira se zabri-nula. Znala je da više neće biti kao prije. Vani je rominjala kiša. Kao da i ona želi zasrati ovaj ionako usrani dan, pomisli Ira ljutito. Kišobran, naravno, nije imala. Možda ga prisvojim putem ispred neke trgovine, zaključi zadovoljno. Toliko o promjeni ponašanja. Već je zaboravila o čemu je razgovarala s Ivinom mamom. Žurila je kući kako bi vratila stari omiljeni imidž. Činilo joj se kao da je gola.

///

Ujutro je Marta izgledala kao da je probdjela noć. Jedva se umila, oprala zube i počešljala. Na posao je uvijek dolazila besprijekor-

Ana Lukšić

74

nog izgleda. A danas? Jedino je znala da se neće morati smješkati jer je i inače često bila ozbiljna. Uopće je nije bilo briga ako će joj danas upućivati upitne poglede, odmjeravati je ili joj šaputati iza leđa.

I sama je znala da će zasigurno vidljivo odudarati od uobičaje-ne slike na koju su njezini suradnici bili naviknuti. Odjeća joj je bila zgužvana i neuredna. Zaboravila je da zaspala odjevena. Njezin hod nije bio žustar i odlučan. Osjećala se kao da ide na pogreb. U očima su joj se počele skupljati suze. Jedva ih je uspi-jevala zadržati da ne poteku niz njezine obraze. Teško se koncen-trirala na rad. Krenula bi nešto čitati, no slova bi ubrzo postala mutna. Međutim, kao da je to nije zabrinjavalo. Samo je mislila kako je njezinom sinu jutros. Jesu li ga oslobodili onih groznih remena kojima su ga privezali za krevet? Osjeća li se poniženo? Želi li pobjeći? Prolazi li svoju prvu krizu? Stotinu pitanja, a od-govora nije bilo.

Odjednom joj je nepodnošljiva bol prostrujila sljepoočnicama. Trebala je nešto poduzeti. Odmah. Tajnica je ušla u njezinu sobu noseći joj neke papire na potpis i u trenu shvatila da joj nije do-bro.

“Da zovem hitnu?” upita je.“Ne treba, hvala. Odgodite mi, molim vas, sve sastanke. Idem

kući. Nadam se da će mi sutra biti bolje. Cijelu noć nisam spavala zbog nesnosne glavobolje.”

“Da, naravno, sve ću srediti. Hoćete li moći sami voziti? Da nađem nekoga tko će vas odvesti kući?”

“Ne treba, hvala, snaći ću se, samo da iziđem na zrak...”Brzo je pokupila neke sitnice sa svoga stola, zgrabila mobitel,

sve nabacala u torbu i žurno izišla.Zraka, trebam zraka, samo joj je ta misao divljala u glavi. Sjela

je na prvu slobodnu klupu u obližnjem parku. Odjednom joj je bilo jasno što treba učiniti. Moram ga vidjeti. Neću biti mirna dok

O životu s njima

75

se ne uvjerim da je s njim sve u redu. Pobogu, zašto odmah nisam otišla vidjeti kako mu je?! Nadam se da će mi oprostiti.

Nekoliko je puta pritisnula zvono na vratima psihijatrijske klinike. U međuvremenu je promatrala njezin prostor. Jučer ni na što nije obraćala pažnju jer je bila zaokupljena samo Ivom. Zapuštena siva zgrada s rešetkama na prozorima u prizemlju uznemirujuće je djelovala na nju.

Je li moj Ivo svjestan gdje se nalazi? Kamo sam ga to poslala? Je li baš tako trebalo završiti? Hoće li mi oprostiti zbog toga? Sto-tinu pitanja na koja nije znala odgovor. Njezine je misli prekinula medicinska sestra koja ju je odvela dežurnoj liječnici. Ona ju je umirila rekavši joj da je s Ivom sve u redu. Sada je na grupnoj terapiji. Nisu joj dopustili da ga vidi. Sutra će ga moći posjetiti. Još je napomenula kako mu nikako ne smije otkriti da ga je ona ovdje smjestila. Uvjeren je da je tu zbog krađe i droge. Zato je i voljan ostati na liječenju. Za sada dobro surađuje i nadaju se da će brzo krenuti pravim putem.

“Hvala, puno vam hvala. Cijelo me jutro progonio osjećaj krivnje. Sada mi je barem malo lakše. I ja se nadam da će krenuti pravim putem. Doći ću sutra. Što bih mu mogla donijeti? Trebaju li mu cigarete? Evo, tu su. Mogu li mu ih dati?”

“Možete ih dati meni. Bit će mu drago. Pacijentima dozvolja-vamo pušenje. Sve ostalo imaju. Ne brinite, ako štogod zatreba, imamo vaš broj telefona pa ćemo vam se javiti.”

Marta krene prema izlazu u pratnji medicinske sestre. Putem su je neki pacijenti zaustavljali moleći cigarete, neki su je dodiri-vali, neki su nešto mrmljali sebi u bradu.

Napokon je izašla iz te odurne zgrade. Zrak je bio prezasićen vlagom. Ipak je odlučila produžiti pješice. Glavobolja je malo po-pustila. Putem je razmišljala treba li se vratiti na posao. Tako je naprasno otišla, bez razmišljanja. Imala je ugovorene sastanke s važnim klijentima. Što učiniti? Na kraju je zaključila kako svijet ipak neće propasti ako ode kući.

Ana Lukšić

76

NIKADA DOSADNO

U drugom dijelu grada, u Vedraninom domu, bilo je živo. Cijelo poslijepodne provela je uz štednjak. Slušala je omiljenu glazbu i pripremala neobična jela. Emila je nekoliko puta slala po namir-nice koje je zaboravila kupiti. On je to stoički podnosio. Kao da mu je bilo drago vraćati se po još nešto.

Navečer su ih posjetili Emilovi rođaci. Bili su na proputovanju po Hrvatskoj pa su najavili da će svratiti. Vedrana je voljela biti u njihovu društvu pa se uistinu potrudila ne bi li ih što bolje ugostila. Denisa nije bilo već dva dana. Nadala se da se ni večeras neće pojaviti. Večera je bila izvrsna. Vladala je ugodna atmosfera koju bi Emil povremeno začinio svojim poznatim vicevima. Nakon večere preselili su se u dnevni boravak. Uz tihu glazbu i diskretnu svjetlost mnogih svijeća prisjećali su se zajedničkih doživljaja iz mladih dana. Kako se godinama nisu vidjeli, zanimalo ih je kako je Denis. Sjećali su ga se kao veselog i zabavnog dječaka.

“Što je s njim? Što radi? Kako živi?”“Kako? Kao i svi mladi! Traži posao, a moli Boga da ga ne nađe.

Uživa dok može”, snađe se Emil kome nije bilo do otkrivanja bolne istine. Nema smisla. Pokaže im par dobrih Denisovih foto-grafija i tako udovolji njihovoj radoznalosti. Ako su nešto i načuli, sada su se mogli uvjeriti da je zgodan, jak i krupan. Sa slike im se smiješio mladić koji ni po čemu nije podsjećao na narkoma-na. U sobu je ušla Vedrana noseći u rukama pladanj s kavom i kolačima. Razgovor o Denisu bio je završen. Emil je odahnuo.

O životu s njima

77

Gosti su otišli u kasnim satima. Emil je otvorio prozor kako bi provjetrio prostoriju, vratio kuhinjske stolce na uobičajena mje-sta, ispraznio pepeljare i uputio se prema dnevnom boravku. Ve-drana je skidala stolnjak i stavljala čisti. Na sredinu stola položila je vazu s cvijećem i zdjelu s voćem.

“Napokon sami”, odahnuo je Emil. Udobno se smjestio u na-slonjač namjeravajući još neko vrijeme gledati televiziju.

“Da, napokon. Dragi su mi, ali ipak je bilo naporno. Samo malo. Znaš, teško je ugostiti nekoga koga nisi godinama vidio i s kime nisi prisan kao nekada. Umorila sam se. Stalno mislim jesam li ih dobro dočekala, nisam li im nešto propustila ponudi-ti...” razmišljala je glasno Vedrana. Spremala je posljednje tanjure u perilicu.

“Sada ću ti se i ja pridružiti. Ostavi taj program, tu će se prikazi-vati onaj dugoočekivani film. Zar si zaboravio da smo se dogovo-rili da ćemo ga zajedno pogledati? Baš se veselim.”

“Ne veseli se prerano. Denis može doći svaki čas. Evo, sad ću vratiti program. Slušaj! Čuješ li?”

Vani je nešto udarilo. Emil brzo iziđe na balkon, vrati se i reče:“Tu su. Totalno su koma. Evo ih. Sjede na stubištu. Dovukli su

neku staru fotelju koja je bila pored baje. Sramota!” zaključi ne-moćno.

Denis uđe u kuhinju pridržavajući se za vrata. Hodao je pog-nuto. Jedan letimičan pogled odavao je stanje u kojem se nalazio.

“Gdje je Katarina?” upita ga Vedrana.“Vani, na balkonu.”Oteturao je do svoje sobe, uzeo nešto i ponovo izišao. Emil

je u međuvremenu uveo Katarinu. Jedva je stajala na nogama. Dugo je nisu vidjeli u tako lošem stanju. Hodala je raširenih ruku pridržavajući se za predmete i zidove kako ne bi pala. Sva sreća da je danas na nogama imala tenisice. Smjestili su je na pleteni naslonjač u kuhinji. Istoga trena glava joj je pala unatrag. Počela je glasno hrkati.

Ana Lukšić

78

Denis uđe u kuhinju, provjeri stanje u hladnjaku i promrmlja: “Sranje, nema ničega. Što ovdje pošten čovjek može naći?”

Napravi sok i tek tada ugleda Katarinu kako spava zavaljena u naslonjaču.

“Što ste je doveli ovamo? Van, vani ćemo biti...”Došao je do nje, opalio joj šamar, zgrabio za nadlakticu, po-

dignuo i odvukao je na balkon.“Zašto je šamaraš?” poviče Vedrana uznemireno.“Moram tako. Zar ne vidiš da je uzela overdozu? Treba biti vani

na zraku.”Dograbio je dvije čaše pune soka i nestao. Začuo se lom. Pala

mu je čaša.“Emile, dođi!” vikao je s balkona. “Sredi to sranje, jebi ga, palo

mi je...”I dok je njegov otac skupljao staklo s poda, on je odvukao Ka-

tarinu kat niže, na stubište, i posjeo je na stolac, a on se zavalio u prljavu fotelju neodređene boje koju su pokupili s ulice. Zaspali su istoga trena.

“Emile, odi spavati, umoran si”, reče mu Vedrana.“A što će biti s njima?” zabrinuto upita.“Ne brini se”, primirila ga je, “ja ću se pobrinuti za njih.”I tako je Emil, na nagovor svoje žene, pošao na spavanje. Do-

govorili su se da će dežurati ona, koja je i inače noćni tip. Kad je ostala sama, Vedranu su počele moriti brige. Nije mogla podni-jeti pomisao da Katarina spava vani. Bojala se da će se srušiti i ozlijediti pa je otišla po nju. Dugo joj je trebalo dok je nije uspjela probuditi i nekako navesti da pokreće noge u pravom smjeru po stubištu. Kad su trebale ući u stan, Katarina je zastala i nogama počela izuvati tenisice. Vjerojatno joj je to navika od kuće, pomisli Vedrana.

“Hajde, još malo, sjedni ovdje. Tako, nagni se”, govorila joj je dok ju je namještala u odgovarajući položaj.

O životu s njima

79

Odmah je zaspala i nastavila hrkati. Vedrani bi inače smetalo to neobično glasno i isprekidano hrkanje, ali sada je bila sretna jer je čula bilo kakav znak života. Kada bi na trenutak prestala, brzo bi joj prilazila sa šalicom čaja navodeći je da pije tekućinu kako ne bi dehidrirala. U jednom trenutku Katarina je tako posivjela, potamnjela, kao da je mrtva, a kada ju je protresla i pokušala pro-buditi, nije pokazivala nikakve znakove života. Tijelo joj je bilo ukočeno, drveno. Kada je napokon pomaknula glavu, Vedrana je odahnula. Pomislila je pozvati hitnu, ali još se uvijek živo sjećala prošlog puta kada je došla hitna, a za njom i policija. Njihovog se ispitivanja ne želi ni prisjetiti, a kamoli ga ponoviti. Osjećala se kao optuženik dok su je ispitivali, a pitali su svašta, čak i kako gla-si djevojačko prezime njezine mame. Odlučila je zato biti budna cijelu noć i nadgledati Katarinu i Denisa.

Što će biti ako umre? Uhvatila ju je panika. Polako, na prstima, krene niz stubište. Denis je i dalje spavao na naslonjaču. Nije osjećao hladnoću, a ona ga nije željela buditi i gledati njegove nove ispade.

Naizmjence bi odlazila osluškivati dišu li. To joj je bilo naj-važnije.

Kada prebrode noć, bit će bolje, mislila je. Odlučila je skuhati jaku kavu. Možda će je kava razbuditi.

Opet ih obiđe. Srećom, oboje su glasno disali. U četiri i deset Denis je ušao u kuhinju. Izgledao je malo bolje, ali mu je trenirka bila zaprljana.

“Što si radio? Povraćao?” upita ga ugledavši veliku svježu mrlju na prsima.

“Ne znam od čega mi je to prljavo. Gdje je Katarina? Jesi li je poslala kući?”

“Nisam. Tu je, na trosjedu. Loše joj je.”Nesigurnim korakom uputi se prema njoj. Dok se naginjao,

gunđao je: “Jesam li ti rekao da je ne uvlačiš u kuću? Ali ne, ti želiš biti dobra, a kada dođu sranja, onda ćeš kukati.”

Ana Lukšić

80

Napokon ju je malo pažljivije pogledao i donio stručan za-ključak: “Trebaš joj dati puno soli. Tlak joj se snizio. Jel’ hrče čudno? Ovako: hr, hr, hr, hr? Ako tako radi, može umrijeti.”

“Što ste uzeli?!” prasnula je Vedrana. Bijes je provalio iz nje. Nezaustavljivo. Sve je više uviđala da se

može dogoditi i ono najgore. Uhvatila ju je panika, a tada obično viče.

“Ma ona je uzela neka sranja, neke tablete, šta ja znam, neke antidepresive... Vidiš da se predozirala. Čekaj, treba joj promi-jeniti oblog.”

“Koji oblog? Hej, stani, pusti je na miru!” pokušala ga je od-maknuti od nje.

“Ovaj oblog!”Došao je do Katarine i skinuo joj mokar ručnik koji joj je bio

omotan oko vrata.“To si joj stavio i pustio je vani da se sledi?! A da je umrla? Pa

ti nisi normalan!”“Nije na našem terenu. Nemam ja ništa s tim. Šta je glupača

uzela to sranje? Doma je bila ista, stalno je padala, a njezinu staru boli kurac zbog toga. Rekla mi je da odemo prošetati. Kao da je pas. Zato smo bili vani na stubištu, da ima više zraka. Ljubavi, čekaj da ti zavežem ručnik oko glave.”

Bio je sve prisebniji, ali još dosta nesiguran na nogama.Vedrana ode u kuhinju i donese kavu. Više se nije željela

upuštati ni u kakav razgovor. Čemu? Ionako bi pronašao bezbroj razloga koji njega nikako ne optužuju. Priđe Katarini. Uspjela ju je nekako probuditi. Miris kave joj je prijao.

“Kako je fina”, promrmlja i prvi put nakon toliko sati otvori oči.“Hoćeš li nešto jesti?”“Može... Ako imate kolača”, reče tiho.Govor joj je bio razgovjetniji. Vedrani je laknulo. Kriza je valjda

prošla. Donese tanjurić kolača i reče joj:

O životu s njima

81

“Sada odspavaj dva-tri sata pa onda kreni kući. Može?”“Ne moram sad odmah otići?” začudi se Katarina.“Ne, najprije odspavaj i dođi k sebi. Idući se put nemoj čuditi

zašto te ne želim u svojoj kući, a naročito ne u Denisovoj sobi.”“Hvala vam puno.”To je zvučalo kao isprika i zahvala. Vedrana nije rekla ništa, već

ju je pokrila i oko pet sati otišla na spavanje. No, prije je navratila u Denisovu sobu ne bi li se uvjerila da i on spava. Vrata spavaće sobe ostavila je pritvorena kako bi mogla čuti događa li se nešto čudno.

Još jedan dan je prošao. Hoću li moći zaspati? Ipak je to previše uzbuđenja za jednu večer. Najvažnije je da je Katarina došla k sebi. Nisam normalna! Zašto nisam odmah zvala njezine roditelje? Sva je odgovornost bila u mojim rukama. Ne mogu više. Postala sam kao papiga, tako često ponavljam jedno te isto, a uvijek se događaju sranja. Što li nosi novi dan? razmišljala je prije negoli je utonula u san.

///

Katarina je došla kući. Nije se sjećala kako je provela noć. Znala je da je bila kod Denisovih. Ali kako to da su je pustili do jutra? Ništa joj nije bilo jasno. U svojoj je sobi, na dobro skrivenom mjestu, pronašla bočicu metadona i naiskap ih popila. Osjećala je neopisivu potrebu za cigaretom, ali je nije uspjela pronaći, a mamu nije htjela buditi. Još mi samo treba njezino zvocanje. Izdržat ću. Moram leći.

Uvukla se u krevet i nastavila spavati. Probudila se tek sutradan. Navečer ju je zvao Denis, ali mu je Jasna, njezina mama, rekla da spava. Zabrinuo se.

“Jel’ opet nešto uzela?” ozbiljno je pitao.“Otkud bih ja to znala?” drsko će ona.“Pogledajte malo, tamo u njezinoj ladici, možda je uzela previše

metadona. Ako je išta ostalo, maknite sve jer će se predozirati pa

Ana Lukšić

82

će vam spavati još dva dana. Možda je uzela i ecstasy. Treba imati šest komada. Ako ih nema toliko, onda je i to popila. Odite vidjeti jel’ ih još ima u svojoj crvenoj torbici, tamo gdje drži kozmetiku.”

“Slušaj me, neću ja još i to raditi, biti njezina dadilja. Ima toliko godina, a to što je glupa od rođenja, ja za to nisam kriva. Briga me. Ako si želi zlo, neka joj bude. Neka spava, barem će biti malo mira. Dosta je meni i nje i vaših gluposti. Kada ćete više odrasti? Kada?”

“Ne ljutite se, stvarno joj nije dobro, dajte joj tekućine, dehidri-rat će, bit će vam žao...” molio je.

“Dobro, dobro, ajde, bok”, nervozno je odgovorila.Poklopila je slušalicu i sjela u naslonjač. A onda je odjurila u

njezinu sobu. Instinktivno. Majčinski. Izgledala je loše. Čudno je disala. Sporo. Lice joj je bilo blijedo, gotovo sivo. Opipa joj puls. Jedva se osjećao.

“Katarina, probudi se!” vikala je dok ju je šamarala. “Opet mi radiš sranja. Umorna sam više od tvojih zajebancija!” počela je vrištati. Strah je posve obuzeo njezino tijelo.

Pokušala ju je pridignuti u polusjedeći položaj, ali nikako nije uspijevala. Katarinino je tijelo bilo mlohavo. Odjurila je po ručnik, namočila ga hladnom vodom i počela je trljati po licu, rukama... Zatim je opet nestala i donijela čašu vode koju je pokušala uliti u njezina usta. Tekućina je otklizila niz vrat. Shvatila je da nije popila ni kap vode.

“Probudi se!” vikala je sve glasnije.Katarina i dalje nije pokazivala znakove života.“Što ću sad? Opet moram zvati hitnu.”Dohvatila je telefon i okrenula poznati broj. Nije im morala

mnogo objašnjavati. Sklopila je slušalicu i čekala pomoć. Došli su doista brzo.

“Dobar dan. Gdje je? Kada će prestati raditi gluposti?” dobaci liječnik kojemu je Katarina bila već dobro poznata.

O životu s njima

83

Osvijestili su je u kratkom vremenu i posjeli na bolnički stolac. Jedva su prošli kroz vrata lifta. Odveli su je kao i mnogo puta do sada. Glava joj se mlitavo oslonila na rame. Usne su joj bile poluotvorene, a ispod napola spuštenih kapaka nazirao se tupi pogled. Kosa joj je bila raščupana. Na crnoj su se majici vidjeli tragovi prolivene vode. Ruke su joj bile položene u krilu u nekom čudnom položaju. Noge, koje su visjele s obiju strana stolca, udarile su o vrata lifta kada su izlazili. Međutim, Katarina ničime nije odala da je išta osjetila. Nekoliko susjeda koji su čekali lift nisu pokazali nikakvo zanimanje. I njima je to bilo uobičajeno.

Za sat vremena pojavio se inspektor. Opet pretres, ovaj put površniji. Jasna se na to već naviknula. Običan rutinski postupak koji je samo oduzimao mnogo vremena. Dosadilo joj je nepre-stano objašnjavati jedno te isto. Jedina je razlika bila u tome što su se u posljednje vrijeme mijenjala lica inspektora. I ovome je, nakon što ju je upitao kako živi, poput papige ponovila: iako žive u stalnom iščekivanju, strah nije toliko prisutan kao prije, na sa-mom početku, jer se čovjek na sve navikne. Teško je, naporno, ali prvotni šok nestaje. Miriš se s činjenicom da ti je kći takva. Što manje znaš, tim bolje. Kada bi znala što sve radi, i sama bi poludjela.

Ana Lukšić

84

I OPET JE SVE PO STAROM

Katarinu su u bolnici zadržali samo jedan dan. Sve je bilo pozna-to. Ispumpali su joj želudac, dali dvije boce infuzije i to je to. Nije joj bilo nelagodno. Već se naviknula. Nakon izlaska uputila se u grad, putem srela stare prijatelje koji su je počastili pivom, otišla svojoj liječnici po metadon, odmah uzela dvije doze kako bi na-doknadila jučerašnji nedostatak i tako omamljena sjela na klupu u parku dok ju je Denis bezuspješno tražio. Nakon dva-tri sata trgnula se i krenula kući. Odmah se strovalila na krevet. Spavala je do jutra.

Kad je otvorila oči, bacila je pogled na sat i zaključila da mora ustati. Mora se urediti. Danas treba dobro izgledati jer idu k Maj-ku, a tamo će se pojaviti i neki fotograf koji će je možda izabrati za model. Super bi mi došlo malo love. Mogla bih staroj dokazati da mogu zarađivati. Dok je bila u kupaonici, sjetila se da mora nazvati Denisa.

“Ljubavi, jesi li se probudio?” mazno ga upita.“Nisam još ni kavu popio. Šta je?” grubo joj odgovori.“Idemo kod Žunićke? Danas se i ti moraš pojaviti, inače ništa

od hepa.”“Dobro, to si mi već rekla. Koliko je sati?”“Podne. Radi do dva. Moramo požuriti jer će danas ranije otići

kući.”“Sad ću se spremiti. Gdje si bila jučer? Tražio sam te k’o budala.”

O životu s njima

85

“Odmah sam došla kući i zaspala. Nije mi bilo dobro. Volim te!”

“Da, da... Da nisi zaboravila kamo idemo?”“Nisam, naravno.”“Čekaj me kod nebodera. Nemoj zaboraviti uzeti ono...” reče

tiho da ga Vedrana ne bi čula. “Poslije ćemo svratiti k Majku. Jesi li sve upamtila?”

“Jesam, već sam sve uzela i stavila u torbicu. Daj se lijepo sre-di. Nemoj opet doći sav u rupama. Ja sam sva u novome. Jedva čekam da me vidiš.”

“Dolazim čim se obrijem.”

Denis je pojavio svjež i poprilično uredan. Bila je zadovoljna ugledavši ga. Potrčala mu je ususret.

Stvarno dobro izgleda, pomislio je dok su se pozdravljali krat-kim poljupcem. Istaknula je svoje velike smeđe oči kombinaci-jom olovke i sjenila. Na duge je trepavice nanijela nekoliko slojeva maskare, a novu boju kose, tamnosmeđu s crvenkastim odsjajem, ukrasila mnogobrojnim češljićima.

“I onda, kako ti se čini? Sviđam li ti se?”Okrenula se, zavrtjela i gotovo pala. On je samo na trenutak

pogledao njezina dražesna usta i vitko tijelo.“Ej, pazi šta radiš! Jesi luda? Mogla si se razbit’. Otkud ti to?”“Kupila mi stara. Jel’ da je fora?” pitala je znatiželjno.“Dobro je, super ti stoji. Vidiš li uopće nešto ispod tog šešira?”“Naravno. Jesi li vidio nove čizme?”Sagnula se i podigla desnu nogu istovremeno povlačeći nogavi-

cu novih izlizanih traperica. Pojavile su se crne moderne lakirane čizme s dugačkim uskim vrhom i visokom tankom potpeticom koja je djelovala krhko i stakleno.

“Možeš li u tome hodati?” zanimalo je Denisa koji ju je sum-njičavo gledao.

Ana Lukšić

86

“Naravno. Kako glupa pitanja postavljaš! Uvijek me uspiješ na-ljutiti.”

“Šta pizdiš? Šta sam krivo rekao? I tako stalno padaš, a u ovim petama...”

///

Dok se vraćala kući umorna od napornog dana, jedva dočekavši petak, Vedrana je svratila u market po namirnice za cijeli tjedan. Nadala se da je Emil već kod kuće i da će joj pomoći nositi broj-ne vrećice. Zatim će se moći otuširati i na miru malo predahnuti. Žudjela je za samoćom. Željela je da je nitko ne ometa, da se odmori i prestane brinuti o svemu. Još dok je parkirala, shvatila je da se njezine želje neće ostvariti. Primijetila ih je pred ulazom. Bili su prepoznatljivi izdaleka: on krupan, visok, kratko podši-šan, trapavog hoda, lagano pogrbljen kako bi mogao dobro zagrliti Katarinu koja je, kao i uvijek, gestikulirala rukama dok mu je nešto govorila. Smijali su se i sve brže približavali zgradi.

O, živote, daj mi malo mira! Daj da produže, daj da zaobiđu našu kuću! molila se u sebi. Bezuspješno.

Denis ju je odmah presreo i pozvao na stranu.“Čuj, mama, možeš mi posuditi pedeset kuna da odemo nešto

popiti? Dugo već nismo nigdje bili k’o ostali ljudi.”“Stvarno? Pa vi i niste kao ostali normalni ljudi. A kako bi mi ti

vratio taj novac kada te svakodnevno opskrbljujem džeparcem?”“Ma daj, ne budi takva, daj sinu jedincu.”Vedrana se ponadala da će je napokon pustiti na miru i

produžiti dalje pa mu je odmah dala novac. Nestali su zadovolj-no se smiješeći. Nije se trebala prerano veseliti. Vratili su se za dvadesetak minuta.

“Zar ste već tu? Niste li rekli da idete van?” upita ih svađalački.“Idemo, došli smo se skockati, šta si navalila...”Katarina je nestala u kupaonici, a kada se vratila, bila je u novoj

ružičastoj majici.

O životu s njima

87

Gdje li je to samo uspjela ukrasti? zanimalo je Vedranu, ali nije ništa komentirala. Samo je željela da nestanu što prije.

Nakon Katarine na red je došao Denis. Dugo nije izlazio iz ku-paonice. Već je bilo vrijeme za uzbunu. Vedrana je počela lupati po vratima i dozivati ga. Izišao je gol golcat i izvalio se preko svo-ga kreveta. Ono što je uzeo u kupaonici već je djelovalo. Zabo-ravio je na stvarnost, na Katarinu, na obećani izlazak. Normalno funkcioniranje za njega je prestalo biti uobičajeno. Bilo mu je do-bro. Zatvorenih očiju, onako izvaljen, podsjećao je na mrtvaca na odjelu patologije. Katarina ga je gledala priglupo se smiješeći, ne shvaćajući da od izlaska neće biti ništa. I njezin je mozak ispran kao i Denisov, pomisli Vedrana odjurivši počistiti nered koji je ostavio za sobom. Tek što je izašla, Katarina je opet bila u kupa-onici. Čula se buka, kao da joj je nešto palo iz ruku.

Što li sad ona radi? zabrinuto će Vedrana.“Izlazi van! Dosta je tih gluposti! Vrijeme je da odeš kući.”Katarina je polako izišla teturajući, raširenih ruku. Njezino je

kretanje podsjeti na kretanje slijepe osobe u nepoznatom pro-storu.

“Mi idemo van, gospođo. Nemojte se ljutiti.”“Van?! Pogledajte se, idioti! Što ste uzeli? Mislim da Denis ne

ide nikamo. Spava blaženo izgubljen negdje u svom svijetu.”“Kako može spavati?” plačnim će glasom Katarina.“Vidiš da spava, a i tebi je najbolje da odeš kući. Ajde, idemo,

razlaz!”“Dobro, dobro, samo da mu napišem poruku. Imate olovku?”

bila je uporna.Vedrana shvati da je besmisleno raspravljati. Ionako nije pri

svijesti. Pruži joj kemijsku. Katarina se naslanjala nad papir. Jedva je stajala na nogama. Napokon je napisala što je naumila. Vedra-na ju je ispratila van pazeći da ne padne po stubištu. Ponijela je i neku svoju odjeću u plastičnoj vrećici. Sporo je hodala i pritom

Ana Lukšić

88

afektirala kako ju je strah noću ići sama kući. Da je ne poznajem, možda bih joj i povjerovala.

“Možete se vratiti. Ja ću se ionako iznova presvući”, rekla joj je Katarina prije negoli je izišla iz zgrade.

Međutim, Vedrana nije krenula prema svom stanu. Zanimalo ju je što će učiniti. Tiho ju je slijedila, premda je znala da je neće čuti ni primijetiti jer je bila i te kako ušlagirana.

Katarina je polako skinula gornji dio trenirke koju je odjenula u Denisovoj sobi, pažljivo je odložila na prljavu stubu, istresla na nju stvari iz vrećice i polako ih slagala natrag u vrećicu. Za-tim je zavukla ruku u desni džep, dugo gledala u sadržaj, ponovo ga spremila i ponovila istu radnju s drugim džepom. Svake dvije minute palila bi stubišnu rasvjetu. Vedranu je zanimalo što će dalje učiniti. Počela je otkopčavati hlače i malo spustila gaćice, a onda... Nije moguće! Neće se valjda tu ubosti? S grčem u želucu pratila je što će dalje učiniti. Katarina se malo počešala, podigla gaćice, a onda polako uštrcala malenu špricu u prepone. Vedrana nije mogla vjerovati. Sigurno ne vidim dobro, pomislila je. Kata-rina je potom navukla majicu i jaknu, prevrnula rukave majice iznad rukava jakne da budu jednake dužine, uzela ruž za usne i ogledalo te nanijela nekoliko slojeva. Na glavu je stavila omiljenu kapu i polako, kao da je usred dana, krenula kući. Prvih nekoliko koraka prešla je dosta nesigurno, a onda, sve sigurnija u sebe, krenula niz ulicu.

Na krevetu u svojoj sobi Denis je i dalje ležao blaženo snivajući. Na sebi je sada imao gaćice i majicu. Vedrani nije palo na pamet buditi ga niti ga pokriti. Bila je dovoljno ljuta, ogorčena i umorna od pospremanja za njima. Katarina je u kupaonici ostavila još veći nered. Mokre pločice, slomljena kutija sa sjenilima čiji se sadržaj mogao naći po podu i stroju za rublje, na otiraču pored kade crvenjele su se mrlje njezinog ruža za usne, cigarete razasute po podu, blazinica u WC školjci.

O životu s njima

89

Otišla je u kuhinju, uzela cigarete i kavu pa sjela. Koža joj se ledila. Sjedeći tako za stolom, trljala je oči i lice da krv opet po-tekne. Kava joj nije prijala. A ni cigareta koju je odmah ugasila. Dugo je sjedila i razmišljala. Sjećala se kako je u početku naiv-no vjerovala da će se situacija popraviti. Sada više nije bila tako sigurna. I nakon što su se Denisovi problemi s ovisnošću i dalje nizali, Emil i ona još su uvijek vjerovali kako će ih uspjeti nad-vladati. E, pa prevarili su se. Problemi su sada još veći i učestaliji. Ne vidi se nikakav pozitivan pomak. Nemaju se čemu nadati. Bezbrojni pokušaji detoksikacije bili su neuspješni, a kada bi se slučajno ponadali i najmanjem uspjehu, ubrzo bi se utopili u su-rovoj stvarnosti. Već nakon dan-dva vraćao bi se svojoj opsesiji.

///

Idućega jutra Denis se ničega nije sjećao. Čudio se Emilu koji ga optužuje zbog idiotskog ponašanja.

“O čemu ti pričaš?” nevino ga upita. “Stalno nešto izmišljate. Uvijek mene okrivljujete. Ne pitaš što je istina, a? Sigurno ti je ona glupa stara krava napunila glavu, a ti je po običaju slušaš”, počeo je protunapadom koji je bio njegova omiljena komuni-kacijska taktika.

Emil je shvatio da nema s kim razgovarati. Denis je obožavao stvarati razdor među roditeljima, ali oni su uvijek vješto izbjega-vali njegove zamke. Zbog toga nije ništa odgovorio niti mu je pružio priliku da ga izaziva. Jer bilo je očito da je raspoložen za svađu i nadmudrivanja. Neka si nađe nekog idiota kao što je i sâm pa neka se s njim prepire, zaključi Emil i krene iz kuće.

Denis je pošao u kupaonicu. Danas mora dobro izgledati. Ide na policiju. Ima posla. Oni će njega nevinog optuživati? Dok je prao zube, pogledao se u ogledalo, prvi put malo bolje nakon dugo vremena. Nešto nije bilo u redu s njim. Ali što? Pomnije se zagledao u svoj odraz. Kakvi su to zubi koji zure u njega s druge strane zrcala? Gdje su nestali njegovi lijepi bijeli zubi na koje je bio tako ponosan? Nije moguće! Kada se to dogodilo? Zar je to-

Ana Lukšić

90

liko vremena zanemarivao sebe? Uništavao se heroinom, meta-donom i svim onim sranjem pa nije ni primijetio promjene? Što će učiniti? Malo je kimao glavom lijevo-desno, a onda se pokušao smiriti. Ma daj, brineš se bez razloga, rekao je sâm sebi. Još dugo nećeš izgledati kao krezubi Majk. Brzo je odagnao brigu i strah. Ne treba se toliko uzrujavati oko tih nevažnih stvari, zaključi i iziđe iz kupaonice.

Vraćajući se kući nakon sat vremena, Emil se nadao da neće zateći Denisa. Prevario se. Bijesno je prekopavao po stanu tra-žeći neki papir, usput tvrdeći da su mu ga ukrali.

“Što je pisalo na njemu?” upita ga.“Dobro ti znaš! Što praviš tu idiotsku facu kad znam da ste mi

ga drpili? Brzo, daj ga ovamo! Ja spremam sve svoje dokumente.”“O kakvom dokumentu govoriš?” Emilu još uvijek nije bilo

jasno što Denis traži.“Papir od policije koja me zaustavila pa sam morao puhat’. I

lijepo piše da sam bio čist. Jel’ ti sad jasno o kojem papiru govo-rim?!”

Sve se više derao tako da se zacrvenio u licu, a u kutovima usa-na pojavila se slina koju nije stigao progutati.

Emil se sjetio dana kada su mu mijenjali krevet. Tada su ispod madraca staroga kreveta našli taj dokument. Vedrana više nije bila ni šokirana kao nekada. I sama je nedavno primijetila da je netko bio u automobilu, ali kilometraža je odgovarala pa se nije previše uznemirila. Kada su pronašli taj dokument, shvatili su da je Denis ipak vozio, ali ga je policija, na svu sreću, odmah na izlasku iz ulice zaustavila pa se morao vratiti.

Koliko drskosti ima, pomisli Emil tražeći taj papir. Uopće ne pomišlja da se otkriva, da priznaje kako nam je ukrao automo-bil dok smo spavali. Moram paziti da opet ne optužim Vedranu kako nije dobro čuvala ključ. Ma i sâm znam da ne možeš dvade-set četiri sata, svaki dan, biti stalno na oprezu, da se zaboraviš, a

O životu s njima

91

baš tada tvoj mili sin otuđi ključeve i odveze se bez vozačke. Ne prođe dan, a da ne pomislim kako blesavo živimo, promrmlja u sebi bezuspješno tražeći taj papir.

///

Katarina je hodala gradom i razgledavala izloge. Prošlo je već osam sati navečer i trgovine su bile zatvorene. Kako je bilo hlad-no i vjetrovito, nije bilo ni prolaznika. Zastane ispred izloga s naočalama.

O, vidi, ove mi se baš sviđaju. Tko zna kako bi mi stajale? po-misli čeznutljivo.

Ne razmišljajući mnogo, podigne nogu i snažno zamahne pre-ma izlogu. Iznenadi je snaga vlastitog udarca. Staklo se rasprsnu-lo po pločniku i izlogu. Kako je neposredno prije izlaska po-pila ecstasy, bila je dosta živa i pokretljiva. Počela je grabiti sve naočale. Trpala ih je u jaknu i baš kada je pomislila da je nitko ne vidi, odnekuda, iza ugla, pojavio se policajac.

“Stani!” poviče.Ona potrči ne razmišljajući o toj mogućnosti. Odjednom se

spotakne o vlastitu nogu i rastrese po podu. Nekoliko je naočala ispalo iz jakne.

I dok se pokušavala pridignuti, već je bila svladana, s lisica-ma na rukama iza leđa. Nedugo zatim bila je smještena u ćeliju policijske postaje. Neobična atmosfera. Daska i dekica...

Dvadeset četiri sata prolazila su neopisivo sporo. Vrijeme je provela u polusnu. Bilo joj je hladno. Bila je raščupana, a šminka na očnim kapcima već odavno razmazana. Ruž na usnama bio je jedva vidljiv. Trenutačno nije marila za vlastiti izgled. Sada se nastojala samo što bolje pokriti. Tijelo joj se treslo kao u groznici. Vapila je za metadonom. Samo da ga dobijem, mislila je, i drhta-vica bi odmah prestala. Ovi šupci nemaju pojma da im tu mogu umrijeti. Što me više ne puštaju?

Dugo se nije tako obradovala svojoj mami kao sljedeće večeri

Ana Lukšić

92

kada je došla po nju. Nije ju bilo sram što je uhvaćena u krađi, što je noć provela u zatvoru, što... Znala je da se stara naviknula na njezine ispade, kako ih je Katarina eufemistički nazivala. Nadala se da će joj ona pomoći i ako bude novčano kažnjena. Ma što bi me kaznili, pomisli, pa sve što sam uzela je vraćeno. Zaboravila je, naravno, da je razbila staklo izloga koji nije bio malen. Jasna je znala što joj sada najviše treba. Tek što su izišle iz zgrade, pružila joj je bočicu koju je Katarina odmah otvorila i utrpala njezin sadržaj u sebe.

“Napokon... Ti si srce, mama.”“Naravno, znam bez čega ne možeš. Idemo kući! Katarina,

obećaj mi da danas nećeš više ništa izvesti. Neću te više izvlačiti! Dosta mi je.”

“Dobro, dobro. Bit ću ok. Sada moram vidjeti Denisa. Sigurno se brine zbog mene. Bok, mama! Vratit ću se brzo!”

I dok je Jasna u čudu gledala za njom, ona je već mislila na Denisa, a na nju je potpuno zaboravila.

O životu s njima

93

NOĆ U ZATVORU

Denis je već danima bio u svom imaginarnom svijetu. Vikao je, prostačio, a kada bi ulazio u stan, uopće ga nije zanimalo ima li nekih posjetitelja zbog kojih bi trebao biti pristojniji. Uglavnom, više ga nije bilo briga ni za što. Svakih nekoliko dana priveli bi ga u policijsku postaju, zadržali neko vrijeme i puštali. I njima je više dosadio. Luđak, tako su ga zvali. Vedrana je priželjkivala da ga zadrže što duže. Možda bi tada Emil i ona barem malo bili na miru.

Noćas su je nazvali u jedan sat i obavijestili da je Denis (opet!) u postaji gdje će provesti još jednu noć. Vedrana im je samo gru-bo odgovorila: “Što se mene tiče, možete ga zadržati zauvijek.” I spustila slušalicu.

Sljedeći je dan doznala zbog čega su ga priveli. Došao je zbrkan, konfuzan, jedva je shvatila o čemu joj priča, a govorio je gotovo dva sata. Zabunom joj je dao otpusno pismo s hitnog trakta u kojem je pročitala da je doveden zbog predoziranosti alkoho-lom, metadonom i Helexom. S hitne ih uvijek pokupi policija. Žalio se kako mu je u postaji bilo hladno. Očekivao je majčino suosjećanje. No, ono je izostalo.

Tog joj je jutra u goste došla kolegica Mira. Dok su ispijale kavu, uletio je u stan poput uragana i s vrata vikao:

“Ti ćeš meni nositi cigare na robiju?! Ubit ću Katarinu! Kurva jedna, nema je cijele noći! Tražio sam je posvuda! Tko zna s kim

Ana Lukšić

94

se sve jebala?! Glupača, kad je komirana, ne zna šta radi. Ona će meni tako?!”

Tek tada je primijetio Miru. Zateturao je prema njoj pružajući joj ruku.

“E, dobar dan!”Nesigurno mu je pružila ruku.“Kako si? Dugo te nisam vidjela.”“Dobro, samo sam sada ljut. Cura mi je nestala. Njezina mama

i ja je tražimo, ali nje nema nigdje pa sam lud...”To reče i ode prema svojoj sobi. Vratio se za minutu vičući:“Gdje mi je nestao nož? Opet mi ga je netko drpio. Mamu vam

jebem, sve ću vas pobiti! Gdje je?”Kopao je po ladicama i dalje urlajući iz petnih žila. Napokon ga

je pronašao. I kao što je ušao, tako je naglo i izletio iz stana.“Napokon”, reče Vedrana Miri. “Vidiš li sada kako lijepo i smi-

reno mi živimo?”“Stvarno, ja ne znam što... Kako uvijek možeš djelovati smireno

i veselo? Nitko ne bi mogao vjerovati kakvih problema imaš u kući”, reče suosjećajno Mira.

“I ja ih nastojim zaboraviti čim iziđem kroz vrata. Srećom pa mi to još uspijeva.”

“Zar ništa niste pokušali?”“Na što misliš? Na njegovo liječenje?”Mira potvrdno kimne glavom pa Vedrana nastavi.“Ne možeš ni zamisliti što smo sve napravili kako bismo mu

pomogli. Bila sam na mjestima na koja ranije nipošto ne bih ni kročila. Čudim se sama sebi. Što li sve čovjek neće učiniti kako bi pomogao vlastitom djetetu? Možeš li zamisliti mene, ateisti-cu, kako po crkvi tražim svetu vodu? Nikada ne bih pomislila da ću to učiniti. Ali jesam. Sve u nadi da će mu pomoći. Koliko sam iscjelitelja posjetila vjerujući u njihove moći. Nekada bih se

O životu s njima

95

nasmijala čak i na tu pomisao, a onda... Srećom pa smo u svom traganju naišli na odličnog bioenergetičara koji ga je smirivao na daljinu, kada je bio jako agresivan i opasan. Dugo smo koristili njegove usluge. Danas mi ne pada na pamet da zbog njega više ikamo trčim. Nekako smo se srodili s tom našom situacijom i snalazimo se kako najbolje znamo. Naš je, tu stanuje, ima hranu, smještaj, džeparac. Što mu više treba? Naravno, metadon, pivo, razne tablete... To ga čini sretnim. Kako je to žalosno. Ne, ne smi-jem misliti o tome! A da pričamo o nečem drugom?”

“Naravno. Vjerujem da ti nije lako pričati o tome. Neki dan sam bila sa Sanjom na kavi koja se čudila otkud ti snage da realno govoriš o stvarima koje ti se događaju u životu. Mnogi skrivaju svoje probleme s kojima svakodnevno žive. Šute. Svaka ti čast. No, nećemo više o tome...”

Još uvijek ljut, Denis je izišao iz zgrade. Nije imao pojma gdje bi mogao naći Katarinu. Mogla je biti bilo gdje. Tko zna koga je srela i kamo je s njim otišla? Razmišljajući o toj mogućnosti, sve je više bjesnio. Krenuo je prema njezinom neboderu. Usput je pitao poznanike sa zidića jesu li je slučajno vidjeli. Nisu. Krenuo je prema centru grada.

Bezuspješno ju je tražio. Usput je sve više pio i kada je potrošio gotovo sve što je imao, uspio je nažicati još nekoliko piva. Na kraju je dobio i bombon za samo dvadeset kuna. Odmah ga je progutao. Bio je sve agresivniji.

Jao si ga onome tko mi stane na put, mislio je.Brzo je, gunđajući sebi u bradu, krenuo prema njezinom nebo-

deru zaključivši da je već trebala doći kući. U obližnjem parku ugledao je susjeda koji je šetao psa. Pitao ga je je li vidio Ka-tarinu. Kako mu ovaj nije odgovarao, počeo ga je mlatiti. Nije se obazirao ni na lajanje i ugrize njegova psa. Odjednom se smirio, potapšao okrvavljenog mladića i krenuo dalje. Jedini mu je cilj bio pronaći Katarinu.

Ana Lukšić

96

Moram je naći! Di je, jebem joj mater, glupa krava, di je nestala?I dok ju je i dalje tražio, nije ni primijetio da mu se približavaju

dva uniformirana policajca.Idućeg se jutra probudio u drhtavici i potpuno dezorijentiran.

Zatresao je glavom ne bi li mu se razbistrio pogled. Tada je shva-tio da se nalazi u ćeliji, a ta ga je spoznaja šokirala.

“Treba mi metadon, treba mi metadon...” počeo je ponavljati sve glasnije.

Od same pomisli da ga još dugo neće dobiti, počele su mu izbi-jati graške znoja na čelu i iznad gornje usnice.

Ne smijem biti tu, ne mogu, poludjet ću, ma ne, umrijet ću! Moram se srediti. Moram biti dobar da me puste ranije. Zbog čega sam tu? Koji sam kurac opet napravio? Ne sjećam se.

Uhvatio se za glavu pokušavajući se sjetiti što je sinoć radio. Nije uspio prizvati u pamćenje nikakav događaj.

Jebi ga, ko zna što će mi sad prišit’? Sve ću negirat’! Jebem im mater, oni će meni natovarit’ sva sranja kojih se sjete? E, neće moći! Moram se skulirat’! Moram im pokazat’ da mogu izdržat’ dvadeset četiri sata. Joj, da mi je sad bar cigara!

Tijelo mu je žudjelo za pivom, cigaretom i metadonom. Ruke su mu se vidljivo tresle, prsti su bili otečeni i plavi. Odjeća mu je bila prljava kao da se valjao u blatu. Kući su ga pustili točno na-kon dvadeset četiri sata, ni minutu prije. Policajac kojeg je jučer vrijeđao nije bio nimalo raspoložen da ga pusti ranije.

U stan je uletio naglo, odmah grabeći telefon. Vedranu je popri-jeko pogledao, kao da je ona kriva što je završio u zatvoru.

“Jel’ me ko zvao?” upita.“Katarina. Zanimalo ju je jesi li bio smješten u istoj ćeliji u kojoj

je i ona provela neku večer.”“Dobro, ajd’ začepi, imam posla.”Veza je bila uspostavljena. Toliko od razgovora s majkom. Više

O životu s njima

97

mu nije trebala. Naprotiv, sada ga je nervirala. Želio je da nastane iz njegove blizine.

“Ljubavi, ja sam”, reče Katarina umiljato.“Znaš di sam bio? Da, da... zajebali su me. Murija me odvela u

Drugu. Nikoga nisam mogao zvat’. Možeš to zamislit’?”Počeo se nervirati. Bio je sve glasniji.“Jebat ću im majku. Dobro sam zapamtio jednoga koji me nije

htio pustiti ranije. Upamtit će on mene. Jesi li mi uzela hep?”Neko je vrijeme slušao i samo mrmljao.“Aha, da... Da, ne mogu razgovarat’. Stara me prisluškuje. Ne

dozvoljava mi da nosim telefon u svoju sobu, škrtica, a baca pare na svoje gluposti. Dobro, pričat ćemo o tome.”

Još je jednom pogledao Vedranu, a onda rekao Katarini: “Doći ću sada k tebi. Poludjet ću bez terapije. Čekaj me! Da, da, volim te!”

Brzo odjuri po novac u svoju sobu, vrati se, zaviri u hladnjak, zgrabi jogurt, promućka ga i uputi se prema izlaznim vratima noseći ga u rukama. Na putu ugleda banane u zdjeli za voće i otkine jednu.

“Stani malo!” zaustavi ga Vedrana na izlasku.“Šta je? Žurim!”“Slušaj me dobro. Ovako više ne možete dalje. Savjetujem ti

da se razdvojite na neko vrijeme. Loše djelujete jedno na drugo. Krenite na terapiju, detoks, svatko za sebe. Možda tako nešto i bude od tebe. I od nje.”

“O čemu baljezgaš? Šta je? Malo smo popili i odmah frka. Sve je u redu.”

“Reci mi što je u redu? Vaš način života? Zar uistinu tako želiš živjeti do kraja?”

“Šta mu fali, a? Ljubomorna si jer ti ne možeš tako živjeti, je li?” počne joj se sve glasnije unositi u lice. “Znam ja da si meni iza leđa bila kod onog ludog psihića. On ti je napunio glavu tim

Ana Lukšić

98

sranjima. Mene mislite preveslati? Neće moći. Pametan sam ja. Ako netko treba ići u komunu, sretan mu put. Ja tamo ne idem. Jasno???”

Izišao je van mašući rukom i prijeteći. Glasno je zalupio vrati-ma. Vedrana ga je čula kako juri stubištem.

O životu s njima

99

TRI MJESECA KASNIJE

Danas je Vedrana s prijateljicama bila na dugo dogovaranoj večeri. Sve tri bile su dobro raspoložene. Imale su razloga za slavlje. Marta zato jer se njezin Ivo nakon detoksa, koji je trajao dvadeset jedan dan, vratio iz bolnice. Dva puta tjedno išao je na grupnu terapiju u bolnicu i činilo joj se da je opet onaj stari. Do-sta su vremena provodili razgovarajući. Ponovo su se zbližili. Sve je izgledalo kao nekada. Samo bi je povremeno obuzeo paničan strah da se nešto ne poremeti i ne krene po starome.

Magdalena je opet poprimila izgled čelične žene, iako su nje-zine prijateljice koje su je godinama poznavale mogle primijetiti da je postala nekako mekša i ranjivija. Njezin je David bio zado-voljan u komuni i nije se namjeravao ranije vratiti kući.

A kako je tek Vedrana bila zadovoljna. Denis je plovio već tri mjeseca. U početku je strahovala da će se vratiti nakon nekoliko dana. A onda su se ona i Emil opustili i uživali u svakom slo-bodnom trenutku. Priuštili su si tjedan dana odmora u wellness centru u Čatežu. Znalo je proći i po nekoliko dana, a da ne pomi-sle na njega. Nisu bili opterećeni strahom od njegova povratka. Vedrana se opet navikavala na kuhanje manjih količina hrane. Mogla je bezbrižno vaditi namirnice iz hladnjaka ne brinući se je li ih Denis dirao ili slinio nad njima. Dok je bio kod kuće, nepre-stano se bojala da će ih zaraziti svojim hepatitisom. Iako je čitala da se ta bolest tako ne prenosi, nije bila posve uvjerena. I četkicu za zube sada je držala u kupaonici. Kako je lako naviknuti se na bezbrižan život, mislila je dok bi prala zube.

Ana Lukšić

100

I sada, dok s prijateljicama uživa u večeri, sjetila ga se samo kada su spomenule djecu. Međutim, Ivo, David i Denis nisu bili glavna tema njihovih razgovora. Dogovorile su se da će ih da-nas pustiti na miru. Vrijeme im je brzo proteklo u zajedničkom druženju. Sve je izgledalo kao u stara vremena. Na rastanku su se dogovorile da to moraju ponoviti.

///

Noć je. Vedrana bezbrižno spava nakon ugodno provedenoga dana. Emil je na službenom putu i neće ga biti još nekoliko dana. Iz sna je probudi zvonjava telefona. Pogleda na sat pored kreveta. Tri sata. Sledi se. To bi mogao biti samo ON. Podigne slušalicu i prije negoli je uspjela išta progovoriti, zaspe je paljba:

“Otvori mi vrata! Šta ne čuješ? Zovem te već pola sata!”“Evo, sad ću!” procijedila je.Istog se trena potpuno razbudila. Brzo je na sebe navukla tre-

nirku i pošla otvoriti stubišna vrata zgrade. On je na jednom ramenu nosio svoju golemu torbu, dok je u drugoj ruci držao litrenku pive. Ušavši u stan, ostavio je torbu u svojoj sobi i vratio se noseći pivo i malu aktovku.

“Šta ne otvaraš? Jesi li gluha? Derem se ispred kuće već dva sata. Gledaju me ljudi i misle: Vidiš, ovaj se smrzava na zimi, a ona, njegova mama, surfa po internetu. I to ti je majka! Kakvi su to roditelji?” i dalje je uspaničeno vikao.

Sjedne na trosjed, odloži aktovku na stolić i nastavi uzbuđeno: “Moramo selit’! Brzo! Izbit će rat! Šta me gledaš? Di ti živiš? Skoro su me ubili Muslimani i Srbi na brodu. Jebote, sve ću ih pobit’, samo moram nabavit’ oružje.”

“Ma nemoj! Kako to da ja ne znam za taj rat?” uspije se ubaciti Vedrana.

“Ma nemam pojma, ti živiš u zabludi. Vi ovdje kao da ste u nekom svom svijetu. Nije to tako kako vi mislite. Znaš li ti da su me na brodu umalo ubili? Trovali su me svaki dan. U sobi sam

O životu s njima

101

bio skoro mrtav. Sedam dana proveo sam u kabini s kacavidom i sjekirom i jeo samo konzerve. Rekao sam ti, ratno stanje.”

Vedrana se nasmije. Kako ima bujnu maštu, šteta što se ne bavi pisanjem, pomisli.

“Šta, ne slušaš me? Znaš li ti kako su me čuvali ovi na brodu? Vidjeli su da ću najebat’ pa su me smjestili u hotel s deset zvjez-dica kod mafijaša.”

“Ma daj? Stvarno? Otkud su se sada stvorili mafijaši?”“Samo se ti smij! Gdje ti živiš? Sve ti je to zbog Gotovine.”“Kako zbog njega?” nasmije se Vedrana. Što li će još izmisliti?“Šta kako? Ljuti su što je Milošević još u Haagu, a našeg pustili!”“Pustili? Kada su ga pustili? Ja o tome ništa ne znam.”“Nisu još, ali svi ćemo morati dati deset posto od plaće za nje-

govu jamčevinu.”“Ma nemoj! Zar i ja?”“Samo se ti smij. Vidjet ćeš, bit će sranja.”Malo je zastao, zamislio se, a onda smirenije nastavio svoju

priču.“Znaš li ti ko je sve bio na brodu? Sve stari narkomani, ološ.”Da nije tako zatečena i uspaničena njegovim naglim dolaskom,

bilo bi joj smiješno. A ovako, samo se neki čudan grč pojavio na njezinu licu.

“Oni su mislili mene uništit’, al’ sam im sjebao znanje. Nema sa mnom zajebancije. Najveći sam bio i najviše su me trovali. Gleda-ju oni mene i čude se kako me nisu uništili. Oni u kurcu, a ja teški ovisnik pa radim i pituram vani na brodu u kratkim rukavima. Sve više su me trovali i na kraju mi je skoro srce otkazalo. Imam papire. Gledaj, sad sam na bolovanju!”

“Nije moguće?”“Da, imam papire od doktora u Portugalu. Imam sve crno na

bijelom. Evo vidiš?”

Ana Lukšić

102

Kopao je nešto po maloj aktovci koju je odložio na stolić i po-kazao joj dokument.

“Dobro, spremi to. Trebat će ti”, reče mu pokušavajući zamisliti kroz kakvu je apstinencijsku krizu prolazio.

“Znaš li ti da su me zaustavili ovi gelipteri iz naše ulice? Svi pi-jani. Htjeli su da im platim piće. Ja da ih častim krvavo zarađenim parama? Ma nemoj! Demokracija je, ja ću radit’ što ja hoću. Rekao sam im da ću ih sve išamarat’ i da me puste na miru, a onda, zamisli, nagovarali me da s njima pušim džoint! Ja? Ma marš!”

“I kako si ih se riješio?”“Popili smo po nekoliko piva i stvar je sređena.”“Dobro, sada si sigurno umoran. Odi spavati.”“Da, da. Sutra imam posla. Ajd’ bok!”Vedrana još nije mogla doći k sebi. Kako se tako brzo vratio,

brže negoli prošli put kada je izdržao tri i pol mjeseca? Kakav će sada biti? Svaki je put sve gore. Legla je u krevet i pokušala zaspati.

Idućih ju je dana ugodno iznenadio. Došao je iz grada čudeći se kako ima puno narkomana. Djelovao je uistinu iskreno začuđen. I što je najvažnije, izgledao je čist. Uspjela ga je nagovoriti da si obnovi garderobu i da joj povjeri novac na čuvanje tijekom idućih mjeseci za dnevni džeparac. Tih nekoliko dana probudila se u njoj slabašna nada da će možda konačno shvatiti kako može živjeti bez droge. Bio je uredan, dobro odjeven, a nekoliko puta vratio se kući taksijem. Bio je ponosan zbog toga. I premda bi je s vremena na vrijeme obuzela panika kada bi pomislila da se sve opet može vratiti na staro, ipak je uživala u tim trenucima. Bila je susretljivija, pripremala mu omiljena jela, sugerirala mu da počasti svoju Katarinu te da joj kupi neku lijepu odjeću. Je-danaest dana bio je čist. Ali već dvanaestog dana zaplivao je u starim vodama. Što ga je na to ponukalo? Javio se problem. Poziv

O životu s njima

103

na sud. Iste je večeri bio ušlagiran, a idući su se dani smjenjivali po ustaljenoj navici. Još je samo nakratko spominjao probleme s broda. A onda se jednoga dana vratio od liječnika, sav izvan sebe, koji mu je objasnio što se s njim događa.

“Znaš li ti da sam ja budala mislio kako me žele napast’ i ubit’ jer mi se javio flashback? Rekli su mi da se to javlja nakon nekog vremena kod ovisnika koji naglo prestanu s metadonom. Narav-no, ja sam bio čist i... U kurac! Kako su me se bojali oni na brodu i čudno me gledali, a ja sam bio uvjeren da mi žele zlo.”

“A Srbi?” upita ga Vedrana.“O čemu to pričaš? Da nisi to kome slučajno spominjala?”“Ma naravno da nisam. Samo me zanimalo što misliš o njima.

Kako mogu primijetiti, većina tvojih prijatelja su ili Srbi ili Mu-slimani. Čudilo me...”

“Ne pričaj gluposti! Zaboravi što sam ti rekao. To su govorili na brodu. Tamo su bili sami Dalmatinci, a znaš kako su oni zajebani. Čuješ li me, zaboravi!”

Ana Lukšić

104

NEOČEKIVANI ZAVRŠETAK

Denis je sigurnim koracima odlučno hitao prema obližnjem ne-boderu gdje je stajala skupina mladića. Onaj kojega je trebao, od-mah je to shvatio, izdvojio se i pristupio mu sa strane.

“Imaš?”“Naravno, danas imam nešto gala, nešto što će te dignuti kao

nikada do sada.”“Stvarno? Daj gram, danas imam love”, veselo će Denis.“Evo ti, ali se brzo makni jer je murija cijeli dan u ovom kvartu.

Ne želim da mi oduzmu tako dobru stvar. Skupo sam je platio”, reče mu Fićo.

“Di je kompa? Jesi li ih vidio?”“Jesam, Majk i Ira su bili tu. U Čiča Tominoj kolibi su. Čekaju

te.”“A di je Ivo? Jel’ istina da je opet na psihijatriji?”“Tako kažu. Nitko ga nije vidio. Čuli smo da izlazi za par dana.

Ira se brzo prilagodila, ljubav nije bila tako jaka. Sada je s Maj-kom. Jesi li znao? Dobrano se navukla.”

“Ma daj, stvarno? Sve je to ludo. Idem. Ajd’ bok!”Zaputio se na staro mjesto. Začudio se kada nikoga nije našao.Ili su svi otišli ili su se negdje zadržali. Neću ih čekat’. Moram

probat’ tu novu robu. Bio je nestrpljiv i znatiželjan. Ako je tako dobra, ful ću se dobro lansirat’. Već dugo nisam imao pravu stvar.

Uživao je u pripravljanju svog dopa. Osjećao je zadovoljstvo što

O životu s njima

105

nikoga nema pa će sve biti samo njegovo. A i nerviralo ga je ako bi ga netko gledao.

Čim si je ubrizgao shoot, osjetio je da nešto nije u redu. Prejako je. Nekako čudno. Naslonio se na goli zid napuštene ruševine sjedeći na prljavom madracu. Uokolo su bile odbačene prazne pivske limenke i gomila otrcanih šarenih deka. Tek sada je postao svjestan ništavila i toga prljavoga hladnog prostora.

Eh, što sam se zajebao. Mislio sam da sam neuništiv, a... Sad mi je svejedno, dobro mi je, dugo mi nije bilo tako dobro.

Odjednom osjeti kako leti, leti u prošlost. Nije bio svjestan da je upao u delirično stanje. Tijelo mu se počelo grčiti i kočiti. Nije mogao govoriti. Pomicale su mu se samo usnice. Pred njim su se u flashovima pojavljivali dijelovi života i sve što mu se tada događalo. Uživao je gledati sebe u glavnoj ulozi.

Koji film! Koja sam ja faca! To!Slab smiješak zatitra mu na usnama. Pokuša se bolje namjestiti.Ne mogu pomaknuti ruke, noge...Usne su mu se iskrivile od bezuspješnog pokušaja da se po-

makne. Odustao je od toga. Nešto mu je privuklo pažnju.Tko je to kraj mene? Netko me zove, čujem, čujem vas. A vi

mene? Što vrištite, nitko nije umro, ne vidim vas, hej, ipak nešto vi-dim, bijelu svjetlost, bljesak, zove me... Dolazim... napokon... nešto novo... svjetlo... tunel... dva tunela... crni... bijeli...

Učinilo mu se da ga crni tunel zove da uđe u njegovu unutrašnjost. Dođi!

Neću! Idem u drugi, bijeli. On svijetli, treperi. Ne trebam još tebe!Bile su to njegove posljednje neizgovorene riječi. Pojavio se

taj klik, to što je dugo želio. Samo on i beskrajan topao svemir. Nestao je u njemu. Otišao. Nad njim se nadvila Katarina. Kako nije došao k njoj, tražila ga je posvuda, a kada ga nije pronašla, zabrinula se. Sjetila se da bi mogao biti u kolibi. Ugledavši ga, od-mah je shvatila u kakvom je stanju. Znala je da mu ona ne može

Ana Lukšić

106

pomoći pa je brzo mobitelom nazvala hitnu. Vjerovala je da će ga spasiti kao i mnogo puta do sada. Međutim, ovoga je puta jedan kratkotrajan pogled bio dovoljan da liječnici utvrde kako su došli prekasno. Više ga nije bilo moguće povratiti među žive. Ona je klečala kraj njega, vrištala i ljubila ga ne vjerujući da je mrtav.

“Još jedan je otišao”, reče bolničar. “S njim smo često imali po-sla.”

“Jebi ga”, dobaci drugi i još jednom pogleda prema nepomičnom tijelu. Htio je pripaliti cigaretu, ali se naglo okrene.

“Hej, pogledaj, on diše!”Obojica brzo kleknu, odgurnu Katarinu i nastave svoj posao.

Je li to život???

O životu s njima

107

ŠTO SU REKLI O KNJIZI

Ispovjedni ton vaše prve knjige koji me zaprepastio iskrenošću, u ovoj ste knjizi zamijenili surovošću svakodnevice.

U prvoj ste knjizi svoju bol podijelili s ostatkom svijeta, s onima koji te probleme nisu iskusili, ali ih se unaprijed plaše, a onima koji se boje priznati ih, pokazali ste put. Ovom ste knjigom otišli još korak dalje – otvorili ste nesebično ne samo svoje srce nego i vlastiti dom.

Ovakvo je djelo mogla napisati samo majka kojoj je pakao, na-žalost, postao svakodnevicom pa već polako postaje navikom.

U prvoj se knjizi osjeća duboka tuga, ovdje nešto teže – rezig-nacija. Prva knjiga šokira, druga boli. Jednostavan stil, lišen ja-dikovki i samosažaljenja, kojim progovarate o tako komplici-ranom i teškom problemu, pojačava bol; knjiga je bolno istinita i upravo zato snažna.

Često pokušavam objasniti stav da je ljepota književnog djela upravo u jednostavnosti i dubokom iskrenom doživljavanju svi-jeta; vi ste ostvarili oboje.

Antun Barac je rekao da velike umjetnosti nema bez jakog bola, a vi to, nažalost, potvrđujete.

Čestitam na snazi, hrabrosti, energiji i volji!

Silvia Barnjak, prof.

Ana Lukšić

108

O AUTORICI

Ana Lukšić živi i radi u Rijeci. Bavi se dinamičnim poslom. Neprestano usvaja nova znanja. Svaki novi dan donosi joj nove izazove kojima se raduje. Vesele je naravi i ne voli statičnost. Rado čita kriminalističke romane i trilere. Nikada nije pomišljala na pisanje, a još manje na objavljivanje svojih knjiga. Međutim, nakon niza mučnih godina provedenih s ovisnicima, svu količinu nakupljene muke počela je zapisivati. Javila se nada da će njezino iskustvo možda nekome pomoći.

Do sada je objavila Sutra je novi dan – ispovijest majke ovisnika (2005.). O životu s njima njezina je druga knjiga.