DE ENTE ET ESSENTIA

Prooemium

I . Quia parvus error in principio mag­us est in fine, secundum Philosophum, rimo Caeli et Mundi, ens autem et essentia

sunt quae primo intellectu concipiuntur, ut dicit A vicenna in primo libro suae Meta­p :picae; ideo, ne ex eorum ignorantia errare contingat, ad horum difficultatem aperien­dam, dicendum est, quid nomine essentiae et entis significetur, et quomodo in diversis inveniantur, et quomodo se habeant ad in-entiones logicas, scilicet genus, speciem et

differentiam. Quia vero ex compositis ad simplicium

cognitionem accipere debemus, et ex poste-. ori bus in priora devenire, ut a facilioribus

· cipientes convenientior fiat disciplina, ideo ex significatione entis ad significationem essenciae procedendum est.

Usp. pogl. I, 271 b 8- 13.

O BIĆU I BITI

Predgovor

r. Budući da mala pogreška u početku biva velika na kraju, prema Filozofu u I. knj. O nebu i svijetu,l a um ponajprije poima biće i bh, kako kaže A vi cena u I. knj. svoje Meta.fizike,2 stoga kako se ne bi dogodilo da pogriješimo zbog njihova ne­poznavanja i da bismo upozorili na teškoću koja je s njima povezana, razložit ćemo što označuju izrazi bit i biće, na koji su način prisutni u raznim bićima i kakav im je odnos spram logičkih pojmova, to jest spram roda, vrste i razlike.

No, budući da do spoznaje jednostav­nih pojmova dospijevamo po složenima, a do polazišt~ po (njihovim) posljedicama, kako bismo, naime, polazeći od onoga što je lakše shvatljivo slijedili primjereniji spoznajni postupak (disciplina), poći ćemo od značenja bića da bismo odredili značenje biti.3

; Usp. pogl. 6, izd. Venecija 1508. Fol. 72 rb. -Toma upućuje na ovo mjesto Avicenine Metafizike i u -' u o istini koji smo preveli. Ali s tom razlikom što tamo spominje kao prvobitan pojam samo »biće« = , - · ovdje navodi i »hit« (essentia) . Upućivanje na Aviceninu Meta.fiziku opravdano je u oba slučaja, premda

• : ~o iz>ornika različita . U latinskom prijevodu toga djela iz 12. st. od Dominicusa Gundissalinusa koji je Toma ;:=i očima (reproduciran i u venecijanskom izdanju iz 1508) spomenuti tekst glasi: »Dicemus igitur quod

=s e· = er necesse talia sunt quae statim imprimuntur in anima prima impressione, quae non acquiritur ex aliis - • - a se. Kažimo, dakle, da su biće, stvar i nužnost takvi (pojmovi) koji se neposredno utiskuju u ljudski

- •• se ::.e ~ode iz n~ki_h dr~gih pojmova koji bi od njih bili jasniji«. Iz toga vidimo da Tomino isticanje »bića« . - b dnJU prvobitnih poJmova predstavlja njegovo temeljno filozofijsko opredjeljenje.

J ~da ~ •biće« ~ •_bit~ prvobitni poj~ovi, ipak je pojam »bića«, po Tomi, apsolutno polazište svakog - !> ~ozofiJsk:og mišlJenJa. I to kako u nJegovu konkretnom značenju, tj. kao stvar koju susrećemo u ne-

r..ao;;:-".~~o;:;J. =vu, tako i u najopćenitijem, tj. sve što na bilo koji način postoji.

Caput I

Quid significetur communiter nomine entis et essentiae

2. Sciendum ergo est quod, sicut dicit Philosophus in quinto Metaphysicae, ens per se dici tur dupliciter: uno modo, quod di­viditur per decem genera; alio modo, quod significat propositionum veritatem. Horum autem differentia est, quia secundo modo potest dici ens omne illud de quo affirmati­va propositio formari potest, etiam si il­lud in re nihil ponat; per quem modum privationes et negationes entia dicuntur: dicimus enim quod affirmatio est opposita negationi, et quod caecitas est in oculo. Sed primo modo non potest dici ens, nisi quod aliquid in re ponit. Unde primo modo caecitas et huiusmodi non sunt entia. Nomen igitur essentiae non sumitur ah ente secundo modo dicto; ali qua enim hoc modo di­cuntur entia, quae essentiam non habent, ut pa tet in privationibus; sed sumi tur essentia ah ente primo modo dicto. Unde Commen­tator in eodem loco dicit quod »ens primo modo dictum est quod significat essentiam rel«.

3· Et quia, ut dictum est, ens hoc modo dictum dividitur per decem genera, oportet quod essentia significet aliquid commune omnibus naturis, per quas diversa entia in diversis generibus et speciebus collocantur, sicut humanitas est essentia hominis, et sic de aliis. Et quia illud per quod quod res constituitur in proprio genere vel specie, est hoc quod significatur per definitionem indicantem quid est res, inde est quod

• Usp. pogl. 7, 1017 a 22-35.

Poglavlje I

Što se općenito označava izrazima bića i biti

2. Treba, dakle, imati na umu da se u ljudskom govoru, prema Filozofu u V. knj. Metafizike,4 biće uzeto u vlastitom smislu riječi (ens per se) upotrebljava u dva znače­nja: prvo je ono koje se razvrstava u deset kategorija, a drugo označava istinitost izriča­ja. Razlika između ova dva značenja sastoji se u tome što se na drugi način može nazvati bićem sve ono o čemu se može iskazati potvrdan izričaj, čak i onda kad to uopće ne postoji kao neka stvar.5 Na taj način

kažemo da su nedostaci (privationes) i pari­canja (negationes) neka bića; govorimo, naime, da je tvrdnja oprečna poricanju i da je sljepoća u oku. Ali, na prvi način bićem se može nazvati samo ono što stvarno postoji. Stoga sljepoća i tome slično nisu bića u spomenutom smislu. Dosljedno tome, izraz bit ne vuče svoje podrijetlo od bića uzetog u drugom značenju, jer u toro smislu bićem nazivamo nešto što nema biti, kao što je vidljivo u slučaju nedostataka. Bit vuče svoje podrijetlo od bića u njegovu prvom znače­nju. Zato Komentator primjećuje u vezi sa spomenutim tekstom da »biće upotrijebljeno u prvom smislu označava bit stvari<<.6

3· A budući da se biće upotrebljavana u tom smislu razvrstava u deset kategorija, kao što smo rekli, bit mora označavati nešto što je zajedničko svim stvarima (naturis) po kojima se razna bića svrstavaju u različite rodove i vrste; tako je, na primjer, ljudskost bit čovjeka, itd. Nadalje, budući da ono po čemu neka stvar ulazi u svoj rod ili vrstu označava defmicija, koja otkriva što je do­tična stvar, filozofi izraz biti (essentia) za-

s Kažemo li »Sunce sja«, govorimo o zbiljskom biću. Kažemo li, »Sjena je došla«, ne gevorimo o zbiljskom biću, jer sjena nije »stvar« kao što su Sunce i svjetlost, nego je nedostatak svjetlosti. Prema tome, ovdje potvrdan izričaj »došla je• ne znači potvrđivanje zbiljnosti, nego samo izricanje istinitosti zbivanja u smislu »takvo se nešto dogodilo«. To vrijedi za sve naše tvrdnje npr. o smrti koja »kosi« i uopće o zlu koje »vlada svijetom«. Da neki ·iz­ričaj može biti istinit, čak i kad se ne odnosi na zbiljsko biće, pokazuje poricanje, npr. »Nema svemogućeg čovjeka«. O razlici između zbiljskog i istinitosnog značenja pojma •biće~ vidi: T. VEREŠ, Eine.fundamentale ontologische Dichotomie im Denken des Thomas von Aquin, u Philosophisches jahrbuch, 1/1970, str. 81-89.

• Usp. A VEROES, Metaph., comm. 14., izd. Venet. VIII. fol. 55 v do 56.

69

l

nomen essentiae a philosophis in nomen quidditatis mutatur; et hoc est quod Philo­sophus frequenter nominat quod quid erat esse, id est hoc per quod aliquid habet esse quid. Dicitur enim forma, secundum quod per formam significatur certitudo uniuscius­que rei, ut dicit Avicenna in secundo Meta­physicae suae.

Hoc etiam alio namine natura dicitur accipiendo naturam secundum primum mo­dum illorum quatuor modorum, quos Boe­tius in libro De duabus naturis assignat; secundum scilicet quod natura dicitur omne illud quod intellectu quocumque modo capi potest. Non enim res est intelligibilis, nisi per definitionem et essentiam suam: et sic etiam dicit Philosophus in quinto Meta­physicae, quod omnis substantia est natura.

T amen nomen naturae hoc modo sump­tae videtur significare essentiam rei secundum quod habet ordinem ad propriam opera­tionem rei, cum nulla res propria operatione destituatur. Quidditatis vero nomen sumitur ex hoc quod per definitionem significatur; sed essentia dicitur secundum quod per eam et in ea ens habet esse.

Caput II

Qualiter reperiatur essentia in substantiis compositis et quid nomine essentiae in

eis habeatur

4· Sed quia ens absolute et per prius dicitur de substantiis, et per posterius et quasi secundum quid de accidentibus, inde est quod essentia proprie et vere est in substantiis, sed in accidentibus est quodam­modo, et_ secundum quid.

mjenJUJU izrazom štota (quidditas). Ovu Filozof često naziva ono-što-bijaše-biti (quod quid erat esse), to jest ono po čemu nešto posjeduje bitak na način štote (esse quid). Bit se naziva još i odrednicom (forma), ukoliko odrednica označava određenost (cer­titudo) bilo koje stvari, kako kaže Avicena u II knj. svoje Metafizike)

Blt se također naziva drugim imenom i narav (natura), ako taj izraz uzmemo u prvome značenju između ona četiri koja navodi Boetije u svojoj knjizi O dvjema nara­vima, s to jest pod naravi se ovdje misli na sve ono što ljudski um na bilo koji način može shvatiti. Naime, neka je stvar shvatljiva samo po svojoj definiciji i biti. U tom smislu Filozof tvrdi u V knj. Metafizike9 da je svako biće neka narav.

Ipak, čini se da riječ narav, kad se uzme u tom smislu, označava bit stvari ukoliko je usmjerena prema vlastitom djelo­vanju te stvari, jer nijedna stvar nije lišena vlastitog djelovanja. Riječ »Štota« vuče svoje podrijetlo od onoga što označava definicija, dok riječju bit želimo kazati da neko biće po njoj i u njoj posjeduje bitak.

Poglavlje II

Kako je bit prisutna u složenim bićima i na što cilja izraz biti u njima

4· No, budući da se biće u bezuvjetnom i prvo bitnom značenju iskazuje o samostalnim bićima (substantiis), a tek u izvedenem smislu i s izvjesnog stajališta o pripadnim osobinama (accidentibus), bit je u pravom i punom zna­čenju prisutna u samostalnim bićima, a u pri­padnim osobinama prisutna je samo na neki način i u izvjesnom smislu.

• Usp. Ill, 5, fol. So v i l, 6, fol. 72 v. - U ovome i u slijedećem periodu Toma pokazuje pod kojim se ~ =vima javljala problematika »biti« u povijesti filozofije. Značenje tih redaka je, dakle, u prvom redu po­

·~- ozofijsko, ali oni pridonose i razjašnjavanju same stvari, jer ukazuju na različite vidove »biti«. Usp. X. ZU-3!R! · We.~C~, Miinchen, 1968.

1 ?=i na.slov Boetijeva djela glasi: De persona et duabus naturis in ChriSto contra Eutychen et Nestorium, a na­~"-· :Us: c.uui se u pogl. I, usp. PL, 64, 1341.

'· ::-· "L 4, 1015 a u. Izjednačavanje •biti« s •naravi« kao s počelom gibanja i promjene pokazuje da se : · -- = u ::J že shvatiti kao •statički« element nasuprot egzistenciji koja bi bila •dinamička«.

70

Substantiarum vero quaedam sunt sim­plices et quaedam compositae, et in utrisque est essentia; sed in simplicibus veriori et nobiliori modo, secundum quod etiam esse nobilius habent; sunt etiam causa eorum quae composita sunt, ad minus substantia prima, quae Deus est.

Sed quia illarum substantiarum essentiae sunt nobis magis occultae, ideo ab essentiis substantiarum compositarum incipiendum est, ut a facilioribus convenientior fiat disci­plina.

5· In substantiis igitur compositis, for­ma et materia notae sunt, ut in homine anima et corpus. Non autem potest dici quod alterum eorum tantum essentia di­catur.

Quod enim materia sola non sit essentia, planum est, quia res per essentiam suam cog­noscibilis est, et in specie ordinatur vel in ge­nere; sed materia neque cognitionis princi­pium, neque secundum eam aliquid ad genus vel species determinatur, sed secundum id quo aliquid actu est. Neque enim forma tan­tum substantiae compositae essentia dici po­test, quamvis hoc quidam asserere conentur.

Ex his enim quae dicta sunt patet, quod essentia est id quod per definitionem rei significatur. Definitio autem substantiarum naturalium non tantum formam continet sed etiam materiam; aliter enim definitiones naturales et mathematicae tion differrent. Nec etiam potest dici quod materia, in definitione substantiae naturalis ponatur sicut additum essentiae eius, vel ens extra essen­dam eius, quia hic modus definitionum proprius est accidentibus, quae essentiam perfectam non haben t; unde oportet quod in defmitione sua subiectum recipiant, quod est extra genus eorum. Patet ergo quod essentia comprehendit materiam et formam.

Neka su samostalna bića jednostavna, a neka složena. U obama je prisutna bit, samo što je u jednostavnim bićima njezina prisut­nost istinskija i odličnija, jer je i njihov bitak odličniji.lO Uzroci su, naime, složenih bića, što vrijedi u najmanju ruku za iskonsko i jednostavno samostalno biće koje je Bog.

Ali, budući da nam je bit tih bića vrlo zagonetna, moramo početi od biti složenih bića, kako bismo, polazeći od onoga što je lakše shvatljivo, slijedili primjereniji spo­znajni postupak.

5· U složenim bićima, dakle, dostupne su spoznaji odrednica i tvar (forma et ma­teria), na primjer, u čovjeka duša i tijelo. Ali ne možemo kazati da bit predstavlja samo jedna od tih sastavnid.

Očigledno je da sama tvar ne predstavlja bit, jer svaka je stvar spoznatljiva po svojoj biti, te po njoj ulazi u neku vrstu ili rod. A tvar nije ni počelo spoznaje, niti se po njoj nešto svrstava u rod ili vrstu, nego se to zbiva po nečemu što zbiljski postoji. No, također se ne može kazati da sama odrednica predstavlja bit složenog bića, premda su se neki usudili to ustvrditi.ll

Iz onoga što je rečeno, jasno proizlazi da bit predstavlja ono što označava definicija stvari. A definicija prirodnih bića ne sadrži samo odrednicu, nego i tvar, jer inače se prirodoslovne i matematičke definicije ne bi međusobno razlikovale.12 Također se ne može kazati da se tvar navodi u definiciji prirodnog bića u smislu nekoga dodatka biti ili kao nešto što bi bilo izvan njegove biti, jer takav je način definiranja svojstven pripadnim osobinama kojih bit nije savršena. Stoga u njihovoj definiciji treba navesti i njihova nosioca koji ne spada u isti rod kao i one. Jasno je, dakle, da bit obuhvaća i tvar i odrednicu.

to Dioba bićl na jednostavna i složena, njihovo stupnjevanje prema ontičkom •odličju« (nobilitas) i razumi­jevanje njihova odnosa kao uzročno-posljedične povezanosti platonskog je podrijetla, ali Toma to učenje razrađuje aristotelovski.

u Mišljenje da se bit nekoga bića može protumačiti na temelju same »tvari« zastupao je Roger Bacon u svo­jim predavanjima o Aristotelovoj Fizici i Metafizici (1247-1250), usp. rukopis u gradskoj knjižnici u Amiensu, fol. roo a, nav. kod Roland-Gosselin, str. 8. Suprotno mišljenje o »odrednici« kao jedinoj osnovici biti nalazimo u AVEROESA, In Met., VII, comm. 21, Venecija 1550, fol. Sr a 30 i comm. 34, fol. 86 v b 52 i drugih.

12 <? raz~ici između matematičkog (apstraktnog) i prirodoslovnog (konkretnog) defmira:nja stvari vidi: In De amma, Ltb. l, lee. 2, br. 24-28.

71

l

rum princ1p10rum tantum, sed ab eo quod utrumque complectitur, ut patet in sapori­bus: quia ex actione calidi digerentis humi­dum causa tur dulcedo: et quam vis hoc modo calor sit causa dulcedinis, non tamen de­nominatur corpus dulce a calore, sed a sapore, qui calidum et humidum complectitur.

7· Sed quia individuationis principium est materia, ex hoc forte videtur sequi quod essentia, quae in se materiam complectitur simul et formam, sit tantum particularis et non universalis: ex quo sequeretur quod uni­versalia definitionem non haberent, si essentia est id quod per definitionem significatur.

Et ideo sciendum est, quod materia non quolibet modo accepta est individuationis principium sed solum materia signata. Et dico materiam signatam quae sub determina­tis dimensionibus consideratur. Haec autem materia in definitione hominis, in quantum est homo, non ponitur, sed poneretur in definitione Socratis, si Socrates definitionem haberet. In definitione autem hominis ponitur materia non signata; non enim in defini­tiane hominis ponitur hoc os et haec caro, sed os et caro absolute, quae sunt materia hominis non signata.

Sic ergo patet quod essentia hominis et essentia Socratis non differunt nisi secundum signatum et non signatum: und e Commen­tator dicit super septimo Metaphysicae quod »Socrates nihil aliud est quam animalitas et rationalitas, quae sunt quidditas eius«. Sic enim essentia generis et essentia speciei se­cundum signatum et non signatum diffe­runt, quamvis alius modus designationis sit utrobique: quia designatio individui respectu speciei est per materiam determinatam di­mensionibus; designatio a utem speciei res-

više počela, naime, da neku stvar ne određu­jemo samo po jednome od tih počela, nego po onome što obuhvaća i ostala. Pogledajmo, na primjer, okus: slatkoća nastaje pod utje­cajem topline koja rastvara vlagu. I premda je toplina na taj način uzrok slatkoće, ipak slatko tijelo ne određujemo po toplini, nego po okusu koji obuhvaća toplinu i vlagu.18

7· Ali, budući da je tvar izvorište indi­vidualnosti, iz toga bi se naizgled moglo za­ključiti da je bit, koja ujedno obuhvaća tvar i odrednicu, samo pojedinačna a ne općenita. To bi pak značilo da se općenitosti ne mogu definirati, ako je bit ono što ozna­čuje definicija.

Radi toga moramo napomenuti da iz­vorište individualnosti nije tvar uzeta u bilo kojem smislu, nego samo konkretna (signata) tvar.19 Pod konkretnom tvari razumijevam onu koja se promatra pod vidom određenih dimenzija. Ta se tvar ne navodi u definiciji čovjeka kao čovjeka, ali bi se navela u defini­ciji Sokrata kad bi se Sokrat mogao defini­rati.20 U defmiciji čovjeka se navodi ne­određena tvar, jer u njoj ne spominjemo »tu kost« i »to meso<<, nego kost i meso općenito, što je zapravo neodređena tvar čovjeka.

Iz rečenoga vidimo da se blt čovjeka i bit Sokrata razlikuju samo po tome što je prva neodređena, dok je druga konkretna. Stoga Komentator kaže u tumačenju VII knj. Meta.fizike21 da »Sokrat nije ništa drugo nego jedinstvo života i razumnosti od kojih se sastoji njegova bit«. Na sličan način razli­kuju se bit roda i vrste, to jest ukoliko je jedna neodređena, a druga određena, premda se konkretiziranje u ta dva slučaja događa na različit način. Naime, jedinka (individu­um) se konkretizira u odnosu na vrstu

1s Ovaj se primjer općenito upotrebljavao u doba Tome Akvinskog, osobito u tumačenjima na četiri knji~e Sentencija Petrusa Lombardijskog, npr. Bonaventura itd. Formuliran današnjim jezikom, taj primjer hoće reci: slatkoća ne zavisi samo o kemijskom sastavu slatkoga, nego i o njegovu djelovanju na okus.

19 O problemu individualnosti vidi temeljitu povijesnu raspravu Le principe de l'individualite od Roland­Gosselina u njegovu kritičkom izdanju Tominog djelca De ente et essentia, str. 49-134. Toma govori o konkretnoj tvari slijedeći latinske prevodioce Aviceninih djela koji riječju »signata« prevode arapski izraz »ayn« ( = konkretno postojeća bit). • • 2o ~so~a. p~jedinac i ~ilo koj7 pojed~ačno biće kao takvo ne ~ože. se defmir~t~. Ono je nespoznatljivo 1 netzrec1vo (mdJvJduum est tnnefab1le). Moze se samo prstom pokazat!, op1sno omeđ1t1.

21 Usp. Met., vn, s. comm. 2o, I, e. fol. 3o6 r.

73

#

pectu generis est per differentiam constituti­vam, quae ex forma rei sumitur.

8. Haec autem determinatio vel desi­gnatio, quae est in specie respectu generis, non est per aliquid in essentia speciei existens, quod null o modo in essentia generis sit; immo quidquid est in specie est etiam in genere ut non determinatum. Si enim animal non esset totum quod est homo, sed pars eius, non praedicaretur de eo, cum nulla pars integralis praedicetur de suo toto.

Hoc autem quomodo contingat, videri potest, si inspiciatur qualiter differat corpus secundum quod ponitur pars animalis, et secundum quod ponitur genus; non ·enim potest eo modo esse genus, quo est pars integralis.

9. Hoc igitur nomen quod est »corpus« multipliciter accipi potest. Corpus enim, secundum quod est in genere substantiae, dicitur ex eo quod habet talem naturam, ut in eo possint designari tres dimensiones; ipsae autem tres dimensiones designatae sunt corpus quod est in genere quantitatis. Con­tingit autem in rebus ut quod habet unam perfectionem, ad ulteriorem etiam perfec­tionem pertingat; sicut patet in homine, qui naturam sensitivam habet et ulterius in­tellectivam. Similiter etiam et super hane perfectionem, quae est habere talem formam ut in ea possint tres dimensiones designari, potest alia perfectio adiungi, ut vita et ali­quid huiusmodi. Potest ergo hoc nomen corpus significare rem quandam quae habet talem formam, ex qua sequitur in ipsa de­signabilitas trium dimensionum cum prae­cisione, ut scilicet ex illa forma nulla ul­·erior perfectio sequatur, sed, si aliquid aliud

:- radditur, sit praeter significationem cor-

tvarju određenih dimenzija, dok se vrsta konkretizira spram roda svojom sastavnom razlikom (differentia constitutiva) koja vuče podrijetlo od odrednice.

8. To se određivanje odnosno konkreti­ziranje vrste u odnosu spram roda ne do­gađa pomoću nekog elementa koji bi bio sadržan u biti vrste, a ne bi nikako bio sa­držan u biti roda. Naprotiv, sve što sadrži vrsta, sadržano je također u rodu, samo ne­određeno. Kad se, naime, živo biće ne bi odnosilo na cjelinu čovjeka, nego samo na jedan njegov dio, onda mu se ne bi mogla ni pripisati, jer se nijedan sastavni dio (pars inte­gralis)22 ne pripisuje cjelini kojoj pripada.

A kako se zbiva to (konkretiziran je) mo­žemo razabrati, promotrimo li razliku iz­među pojma tijela kad ga uzimamo kao sastavni dio živog bića i kao rod. Naime, tijelo nije u istom smislu rodovski pojam i sastavni dio (zbilje).

9· Izraz »tijelo« može se upotrijebiti u više značenja.23 Ukoliko tijelo spada u rod samostalnih bića (substantiae), onda taj iz­raz označava neku stvar (naturam) u kojoj je moguće ukazati na tri dimenzije. A te tri omeđene dimenzije predstavljaju tijelo uko­liko spada u rod kolikoće. Ima, međutim, slučajeva da neka stvar koja je obdarena stanovitom odlikom (perfectionem), po­stizava neku drugu odliku; to je npr. slučaj kod čovjeka koji osim osjetilne naravi ima i umnu. Na isti način može nadoći neka nova odlika, npr. život ili tome slično, na spome­nutu odliku, to jest na neku stvar koja je po svojoj odrednici takva da ima tri dimenzije. Prema tome, izraz »tijelo« može označavati neku stvar čija je odrednica takva da omo­gućuje konačno omeđivanje triju dimenzija, drugim riječima, tako da iz odrednice ne proizlazi neka nova odlika. Ako bi joj već nadošao neki novi element, taj ne bi bio obuhvaćen pojmom tijela u spomenutom

- • 'a primjer, tijelo i duša su sastavni dijelovi (partes integrales) čovjeka, tj. bez .njih ne može postojati cje-. · se \"e l<Čovjekc. A ipak ne može se kazati »Covjek je tijelo« ili »Čovjek je duša«. Tomina je misao ovdje

n: --..!ka:e se odnose spram cjeline ontički sastavni dijelovi, a drukčije pojmovni dijelovi njegova razumijevanja, _ :: ve ~c3e. ·. rod, vrsta i razlika. .

!l • • m pojma •tijelo• oprimjeruje se spomenuta razlika između ontičkih elemenata nekoga bića 1 - ekme:n.au njegova razumijevanja. U prvome slučaju, pojam tijela označava trodimenzionalnost,

- - ·· aa s>e š o je sadržano razgovijetno i nerazgovijetno unutar tri dimenzije.

poris sic dicti; et hoc modo corpus erit integralis et materialis pars animalis; quia sic anima erit praeter id quod significatum est nomine corporis, et erit superveniens ipsi corpori, ita quod ex ipsis duobus, scilicet anima et corpore, sicut ex partibus, con­stituitur animal.

Potest etiam hoc nomen corpus hoc modo accipi, ut significet rem quamdam quac habet talem formam, ex qua tres di­mensiones possint in ea designari, quaecum­que forma sit illa, sive ex ea possit provenire aliqua ul teri or perfectio, sive non: et hoc modo corpus erit genus animalis, quia in animali nihil est accipere quod in corpore implicite non contineatur. Non enim anima est alia forma ab illa per quam in re illa po teran t designari tres dimensiones; et ideo cum dicebatur »corpus est quod habet talem formam, ex qua possunt designari tres di­mensiones in eo«, intelligebatur quaecumque forma esset, sive animalitas, sive lapideitas, sive quaecumque alia forma. Et sic forma animalis implicite in corporis forma con­tinetur, prout corpus est genus eius.

IO. Et etiam talis est habitudo animalis ad hominem. Si enim animal nominaret tan­tum rem quamdam, quae habet talem per­fectionem, ut possit sentire et moveri per principium in ipso existens, cum praecisione alterius perfectionis, tunc quaecumque alia perfectio ulterius superveniret, haberet se ad animal per modum partis, et non sicut implicite contenta in ratione animalis, et sic animal non esset genus; sed est genus se­cundum quod significat rem quamdam ex cuius forma potest provenire sensus et motus, quaecumque sit illa forma, sive sit anima sensi bilis tan tum, sive sit sensi bilis et rationalis simul. Sic ergo genus significat indeterminate to tum id quod est in specie: non enim significat tantum materiam.

I I. Similiter etiam differentia significat totum et non significat formam tantum; et etiam definitio significat totum et etiam

l

smislu. Naime, u tom smislu tijelo se pro­matra kao sastavni i tvarni dio živog bića. A u tom slučaju duša ne bi bila obuhvaćena značenjem izraza »tijelo«, predstavljala bi dodatni element tijelu. To znači da živo biće predstavlja sastavnicu od ta dva elemen­ta, to jest od duše i tijela, kao od svojih dijelova.

Ali izraz »tijelo« također se može uzeti u tom smislu da označava neku stvar čija je odrednica takva da omogućuje omeđivanje triju dimenzija u njoj bez obzira na to da li ta odrednica pruža mogućnost da joj se doda neka nova odlika ili ne pruža. U tom smislu tijelo označuje rodovski pojam za živo biće, jer sve što ulazi u pojam živoga bića, sve je uključno sadržano u pojmu tijela. Jer, duša ne predstavlja različitu odrednicu od one koja omogućuje ukazivanje na tri dimenzije u tom istom biću. Kad se, dakle, kaže »tijelo je ono čija odrednica omogućuje ukazivanje na njegove tri dimenzije«, onda se misli na bilo koju odrednicu, bez obzira na to je li to život ili kamenitost ili neka druga odrednica. Prema tome, odrednica živoga bića uključno je sadržana u odrednici tijela, ukoliko tijelo označuje rod u odnosu prema živom biću.

IO. Sličan je odnos između pojma živog bića i čovjeka. Kad bi, naime, pojam živoga bića označavao neku stvar čija bi se odlika sastojala u tome da je sposobna osjećati i kretati se po svom vlastitom izvorištu (prin­cipium), a svaka bi druga odlika bila isključe­na, tada bi se ta novonadošla odlika odnosila spram živoga bića kao njegov dio i ne bi bila uključno sadržana u pojmu živoga bića. U tom slučaju pojam živoga bića ne bi bio rodovski pojam, što zapravo jest, ukoliko označava neku stvar iz čije odrednice proiz­lazi sposobnost osjećanja i kretanja, bez ob­zira na to kakva je odrednica posrijedi, da li je samo osjetilna duša ili je istodobno osje­tilna i razumska. Prema tome, rod označava neodređeno sve što je sadržano u vrsti, a ne samo tvar.

I I. Isto tako, i razlika označava cjelinu (nekog bića), a ne samo njegovu odrednicu. Tu cjelinu označavaju i defmicija i vrsta, ali

75

species. Sed diversimode; quia genus signifi­cat totum ut quaedam denominatio de­terminans id quod est materiale in re sine determinatione propriae formae; unde genus sumi tur ex materia, quam vis non sit materia: unde patet quod corpus dicitur ex hoc quod habet talem perfectionem ut possint in eo designari tres dimension es: quae quidem perfectio est ut materialiter se habens ad ulteriorem perfectionem.

Differentia vero e converso est sicut quaedam denominatio a forma determinata sumpta praeter hoc quod de primo intellectu eius sit materia determinata; ut pa tet cum dicitur animatum, scilicet illud quod habet animam: non enim determinatur quid sit, utrum corpus vel aliquid aliud. Unde dicit Avicenna quod genus non intelligitur in differentia sicut pars essentiae eius, sed solum sicut ens extra essentiam; sicut etiam subiec­tum est de intellectu passionum: et ideo genus non praedicatur de differentia per se loquendo, ut dicit Philosophus in tertio Me­taphysicae et in quarto Topicorunt, nisi forte sicut subiectum praedicatur de passione. Sed definitio vel species comprehendit utrumque, scilicet determinatam materiam quam de­signat nomen generis et determinatam for­mam quam designat nomen differentiae.

12. Et ex hoc patet ratio, quare genus et species et differentia se habeant propor­tionaliter ad materiam et formam et com­positum in natura, quam vis non sit idem cum illis : quia neque genus est materia, sed a materia sumptum ut significans totum; nec differentia est forma, sed a forma sumpta

na različite nacme. Naime, rod označava cjelinu u smislu nekog proširenog značenja (denominatio) koje određuje tvarni element stvari, ne određujući njezinu vlastitu od­rednicu; stoga rod vuče svoje podrijetlo od tvari, premda nije tvar. Iz toga vidimo da tijelom nazivamo ono što ima takvu odliku da omogućuje odredivanje njegovih triju dimenzija. Ta se odlika ponaša kao tvar prema odlikama koje joj nadolaze.

Suprotno tome, razlika ima neko pro­šireno značenje koje vuče svoje podrijetlo od vlastite odrednice, ali tako da u njezin po­jam nije neposredno uključena određena tvar. Kad kažemo na primjer »produhovlje­no«, to jest ono što ima dušu, time još nije rečeno što je to, je li tijelo ili nešto drugo.24 Stoga Avicena25 kaže da se rod u razlici ne uzima u smislu sastavnog dijela njezine biti, nego samo kao biće koje nije sadržano u biti. Na sličan se način odnosi i podmet (subiectum) prema svojim osobinama (pas­sionum). Dosljedno tome, rod se ne pririče (praedicatur) razlici u pravom smislu riječi, kako kaže Filozof u III knj. Metafizike26 i u IV knj. Topike,21 osim možda onako kako se podmet pririče nekoj osobini. No, defmici­ja, odnosno vrsta, obuhvaća obadvoje, to jest određenu tvar koju označava izraz »rod« i vlastitu odrednicu koju označava izraz »raz­lika«.28

12. Iz rečenoga možemo uvidjeti kako se rod, vrsta i razlika, svaka na svoj način, odnose prema tvari, odrednici i (njihovoj) slo ženici, premda nisu istovjetne s njima: jer niti je rod istovjetan s tvari, nego vuče svoje podrijetlo od nje, a označava cjelinu; niti je razlika istovjetna s odrednicom, nego

2• To jest : da li je ljudsko tijelo ili nešto drugo. Čini nam se da bilješka francuskog prevodioca C. Capelle na ovaj tekst ne pogađa, njegov smisao.

:s Usp. Met. V, e. 6, ed. Venet., 1508, fol. 09 v. • Usp. pogl. 3, 998 b 24. =· Usp. pogl. 2, 122 b 20. :s Za razumijevanje ove rasprave o rodu, vrsti i razlici valja uzeti u obzir njezine povijesne prethodnice koje

sr prema Roland-Gosselinu : ARISTOTEL, Metafizika , IV, 1023 b 17-36; Vl, 1034 b 20-1038 b 35; IX, 1057 b :;s - ros" a 2 ; PORFIRIJE, Isagoge (izd. Busse, Berlin 1887), p. 8, 1-3; BOETIJE, In Porph. Dia/., u PL, 64, -" AB, sr D-52 D; A VEROES, In Porphyr. Expos., Venet. 1552, fol. 6 a 10-35, 9 b 40-43, 55-57; ALBERTUS . L G. ~S. Opaa, I, Log., De Praedicab., Tr. III, e. 3, p. 47, 48 a; Tr. V, e. 4, p. 93 a- 97 a itd.; AVI CENA, . !~:-=-;' , \'enet. r 508, Tr. V, e. 3, fol. 88 a. -Konačni cilj te rasprave je dvojak : razlikuje se antičko od poj­= = - ::as.1pro platoničarskim tendencijama koje to dvoje poistovjećuju, pa tako pojmovni svijet objektiviraju ~ "Z. • •• S tr--Ige strane, razlikuje pojmovno, ali se ne rastavlja zbiljski pojmovno od ontičkog, kako biva u Ros­c:elli:: "'"".l - ~h>1izmu, tom srednjovjekovnom pozitivizmu.

76

ut significans totum. Unde dicimus ho­minem esse animal rationale, et non ex animali et rationali, sicut dicimus eum esse ex anima et corpore. Ex anima enim et corpore dicitur esse homo, sicut ex duabus rebus quaedam tertia res constituta, quae neutra illarum est. Homo enim neque est anima neque corpus. Sed, si homo aliquo modo ex animali et rationali esse dicatur, non erit sicut res tertia ex duabus rebus, sed sicut intellectus tertius ex duobus intellec­tibus.

Intellectus enim animalis est sine de­terminatione specialis formae exprimens na­turam rei, ab eo quod est materiale respectu ultimae perfectionis. Intellectus autem huius differentiae rationalis consistit in determina­tione formae specialis; ex quibus duobus intellectibus constituitur intellectus speciei vel defmitionis. Et ideo, sicut res constituta ex aliquibus non recipit praedicationem ea­rum rerum ex quibus constituitur, ita nec intellectus recipit praedicationem eorum in­tellectuum ex qui bus constituitur: non enim dicimus quod definitio sit genus aut diffe­rentia.

13. Quamvis autem genus significet tatam essentiam speciei, non tamen oportet ut diversarum specierum, quarum est idem genus, sit una essentia; quia uni tas generis ex ipsa indeterminatione vel indifferentia pro­cedit: non a utem ita quod ill ud quod signifi­ea tur per genus, sit una natura numero in diversis speciebus, cui superveniat res alia quae sit differentia determinans ipsum, sicut forma determinat materiam quae est una numero; sed quia genus significat aliquam formam, non tamen determinate hane vel iliam, quam determinate differentia exprimit, quae non est alia quam illa quae indetermi­nate significabatur per genus. Et ideo dicit Commentator, in undecimo Metaphysicae, quod materia prima dicitur una per remo-

vuče svoje podrijetlo od nje, a označava cjelinu. Zato i kažemo da je čovjek razumno živo biće, a ne velimo da je složen od život­nog i razumskog (elementa) kao što je sa­stavljen od duše i tijela. Za čovjeka se kaže da je sazdan od duše i tijela u tom smislu da iz dvije stvari nastaje neka treća koja nije istovjetna ni a jednom od svojih sastavnica. Čovjek, naime, nije ni duša, ni tijelo. Kad bi se, međutim, kazalo da je čovjek na neki način sazdan od životnog i razumskog (ele­menta), tada to ne bi bila neka treća stvar koja bi nastala od dviju, nego bi od dva pojma nastao neki treći pojam.

Pojam »Živoga bića« izražava, naime, narav neke stvari, ne kazujući ništa o njezinoj vlastitoj odrednici, i to tako da obuhvaća element koji se ponaša kao tvar spram ko­načnog odličja (ultimae perfectionis). Pojam pak razlike »razumsko« sadrži određivanje vlastite odrednice. Ta dva pojma ulaze u sastav pojma vrste, odnosno definicije. Stoga, kao što se stvar složena od određenih ele­menata ne može izjednačiti (non recipit praedicationem) sa svojim sastavnim elemen­tima, tako se ni složeni pojam ne može izjednačiti sa svojim sastavnicama: ne može­mo, naime, kazati da je definicija isto što rod ili razlika.

13. Premda rod označava cijelu bit vrste, ipak nije nužno da različite vrste koje spadaju u isti rod imaju istu bit, jer jedinstvo roda proizlazi iz njegove neodređenosti od­nosno neopredijeljenosti.29 Ali ne tako kao da bi rod označavao jednu te istu narav u bro­jevnom smislu, prisutnu u različitim vrstama, kojoj bi naknadno pridošla druga stvar i koja bi predstavljala razliku što određuje rod kao što odrednica pobliže određuje tvar koja je jedna u brojevnom smislu. Rod označava odrednicu, ali ne izričito ovu ili onu. Ovu ili onu odrednicu izričito označava razlika. A ta odrednica nije različita od one koju rod označava neodređeno, nego je ista. Stoga Komentator tvrdi u XI knj. Metafizike30 da se prvobitna tvar smatra jednom zbog toga

29 Danas bi se reklo: iz njegove otvorenosti prema različitim vrstama. Jo Usp. Met., comm. 14, ed. Venet. VIII, fol. 323 r.

77

#

omnium formarum, sed genus di­um per communitatem formae

=:ll.a~e. U de acet quod, per additionem · - ·-e. remota illa indeterrninatione,

era~ causa unitatis generis, remanent r es enriam diversae.

I..,.. Et quia, ut dictum est, natura speciei : · de termina ta respectu individui, sicut na­

ura generis respectu speciei, inde est quod, · ~ id quod est genus, prout praedicatur de

·pecie, implicat in sua significatione, quamvis in · nncte, torom id quod determinate est in pecie, ita etiam id quod est species, secun­

dum quod praedicatur de individua, oportet q od significet totum quod essentialiter est in rndividuo, licet indistincte; et hoc modo essen ria speciei significatur no mine hominis; unde homo de Socrate praedicatur.

Si autem significatur natura speciei cum praecisione materiae designatae, quae est principium individuationis, sic se habebit per mod um partis; et hoc modo significatur no mine humanitatis; humani tas enim signifi­cat id uncle homo est homo. Materia autem designata non est illud uncle homo est homo, et ita nullo modo continetur inter illa ex quibus homo habet quod sit homo. Cum ergo humanitas in suo intellectu includat tantum ea ex quibus homo habet quod sit homo, patet quod a significatione eius ex­luditur vel praeciditur materia designata: et quia pars non praedicatur de toto, inde est quod humanitas nec de homine nec de Socrate praedicatur. Uncle dicit Avicenna quod quidditas compositi non est ipsum compositum cuius est quidditas, quamvis e · m i psa quid di tas sit composita; sicut hu­muritas, licet sit composita, non tamen est

o mo, irno oportet quod sit recepta in aliquo est materia designata.

15. Sed quia, ut dictum est, designatio peciei respectu generis est per formas, de­·gna ·o autem individui respectu speciei est ~= materiarn; ideo oportet ut nomen signi­- cans id uncle natura generis surnitur cum ?= ecis ·one forma e deterrninatae perficientis

'· Usp .• !d., V, e. 5, ed. Venet., fol. 90 r.

7

što joj odričemo sve odrednice, dok se rod smatra jednim zbog toga što mu priričemo općenitost stanovite odrednice. Iz toga vidi­mo da čim rodu dodamo razliku, time uklanjamo neodređenost koja je uzrok nje­gove jedinstvenosti, pa tako ostaju vrste koje su po biti različite.

q. A budući da je vrsta po naravi neodređena spram jedinke, kao što je rod po naravi neodređen spram vrste, stoga kao što rod, kad se pridijeva vrsti, uključuje u svoje značenje, premda nerazgovijetno, sve što je sadržano u vrsti razgovijetno, isto tako i vrsta, kad se pridijeva jedinki, nužno ozna­čava sve što je bitno sadržano u jedinki, premda na nerazgovijetan način. Eto, na taj način izraz »Čovjek« označava bh vrste; stoga se pojam čovjeka može prireći So­kratu.

Ako se pak narav vrste označava tako da se iz nje isključuje konkretna tvar, koja je počelo pojedinjenja, onda se vrsta ponaša kao dio (biti). U tom smislu izraz »ljudskost« označava vrstu, jer ljudskost označava ono što čovjeka čini čovjekom. A čovjeka ne čini čovjekom određena tvar, pa prema to­me ta tvar nije sastavni dio ljudskosti čovjeka. Budući da pojam ljudskosti uključuje samo one sastavne dijelove koji doista sačinjavaju ljudskost čovjeka, očigledno je da iz njegova značenja moramo isključiti, odnosno odstra­niti konkretnu tvar. A kako se dio ne može izjednačiti s cjelinom, ni ljudskost se ne može izjednačiti s određenim čovjekom ili sa Sokratom. Zato Avicena31 kaže da bit složenog bića nije istovjetna sa složenim bićem čiju blt sačinjava, iako je i sama bit složena. Na primjer, premda je ljudskost složen pojam, ipak nije istovjetan s pojmom čovjeka. Da bi do toga došlo, mora se zdru­žiti s konkretnom tvari.

15. Rekli smo (br. 7) da se vrsta u od­nosu spram roda konkretizira posredovanjem odrednice, dok se jedinka u odnosu spram vrste konkretizira posredovanjem tvari. Zbog toga izraz, koji svojim značenjem smjera na element od kojega narav roda

speciem, significet partem materialem totius, sicut corpus est pars materialis hominis. Nomen autem significans id unde sumitur natura speciei, cum praecisione materiae designatae, significat partem formalem. Et ideo humanitas significatur ut forma quae­dam, et dicitur quod est forma totius, non quidem quasi superaddita partibus essentiali­bus, scilicet formae et materiae, sicut forma domus superadditur partibus integralibus eius: sed magis est forma quae est to tum, scilicet formam complectens et materiam, cum praecisione tamen eorum per quae nata est materia designari.

Sic igitur patet quod essentiam hominis significat hoc nomen homo et hoc nomen humani tas, sed diversimode, ut dictum est: quia hoc nomen homo significat eam ut totum, in quantum scilicet non praecidit designationem materiae, sed implicite con­tinet eam et indistincte, sicut dictum est quod genus continet differentiam, et ideo praedicatur hoc nomen »homo« de individuis; sed hoc nomen »humanitas« significat eam ut partem, quia non continet in significatione sua nisi id quod est hominis in quantum est homo, et praecidit omnem designationem materiae; und e de individuis hominis non praedicatur. Et proptcr hoc, quandoque hoc nomen essentiae invenitur praedicatum de re; dici tur enim Socrates essentia quaeda m; et quandoque negatur, sicut dicimus quod essentia Socratis non est Socrates.

Caput III

Quomodo se habeat essentia ad rationem generis, speciei et differentiae

r6. Viso igitur quod significetur namine essentiae in substantiis compositis, videndum

32 Posrijedi je veći stupanj apstraktnosti mišljenja.

vuče svoje podrijetlo, ali tako da ostavlja po strani vlastitu odrednicu koja ozbiljuje (perficit) vrstu, mora označavati tvarni dio (partem materialem) cjeline. Tako je tijelo tvarni dio čovjeka. S druge strane, izraz koji svojim značenjem smjera na element od kojega narav vrste vuče svoje podrijetlo, ali tako da ostavlja po strani konkretnu tvar, označava odredbeni dio (partem formalem) . . Zato ljudskosti pridajemo značenje odrednice i kažemo da određuje cjelinu. Ne, doduše, tako kao da bi bila dodana dijelovima biti, to jest odrednici i tvari, kao što se odrednica kuće dodaje njezinim sastavnim dijelovima. Naprotiv, ta je odrednica istovjetna s cjeli­nom; drugim riječima ona obuhvaća od­rednicu i tvar, ali naravno ostavlja po strani elemente na temelju kojih se tvar može obilježiti32.

Iz svega toga vidimo da bit čovjeka označavaju izrazi »Čovjek« i »ljudskost«, ali -kako rekosmo- na različite načine. Naime, izraz »Čovjek« označava je kao cjelinu iz koje nije isključena konkretna tvar, nego je sadrži uključno i nerazgovijetno, slično kao što rod, kako smo rekli (br. 8), sadrži razliku. Stoga se izraz »Čovjek« pririče pojedincima. No izraz »ljudskost« označava bit čovjeka djelomično, jer u svome značenju sadrži samo ono što pripada čovjeku kao čovjeku i isklju­čuje svako pobliže određivanje stvari. Stoga se ljudskost ne pririče ljudskim jedinkama. To je razlog zašto se izraz »blt« ponekad pririče nekoj stvari, kao kad kažemo da je Sokrat neka bit, a ponekad joj se odriče, kao kad kažemo da bit Sokrata nije isto što i Sokrat.33

Poglavlje III

Kako se odnosi bit spram pojma roda, vrste i razlike

r6. Pošto smo vidjeli što označava izraz biti u složenim bićima, treba razmotriti

33 To dvojako poimanje biti, cjelovito i djelomično, bilo je svagda na djelu u filozofiji. U novije vrijeme Heidegger je, slično Tominu primjeru, ovako postavljao svoje teze: »Tehnika nije isto što i bit tehnike« (usp. Pitanje o tehnici, u Uvod u Heideggera, Zagreb, 1972, str. 91).

79

es: ~ om o se habear ad rationem generis, ·e· e: diEere tiae.

uia .::em id cui con veni t ratio generis _ ·e= v e differ en tiae, praedica tur de

- bgl!!ari signato, impossibile est quod :-.. ·o Di ·e:salis scilicet generis vel speciei

:1 ·e;ua essentiae secundum quod per mo­?:m:is significatur, ut nornine humani­

. : vel animalitatis. Et ideo dicit Avicenna rationalitas non est differentia, sed diffe­

r · ae principium; et eadem ratione humani­~ non est species, nec animalitas genus.

Sirniliter etiam non potest dici quod r io generis vel speciei conveniat essentiae secundum quod est quaedam res existens extra singularia, ut P la tonici ponebant; quia sic genus et species non praedicaretur de hoc individua; non enim potest dici quod So­crates sit hoc quod ab eo separatum est, nec iterum separatum illud proficit in cognitione huius singularis.

Et ideo relinquitur quod ratio generis vel speciei conveniat essentiae, secundum quod significatur per modum totius, ut no­mine hominis vel animalis, prout implicite et indistincte continet totum hoc quod in individua est.

17. Natura autem vel essentia sic accepta potest dupliciter considerari. Uno modo, secundum rationem propriam, et haec est absolu ta consideratio ipsius: et hoc modo nihil est verum de ea nisi quod convenit sibi secundum quod huiusmodi: unde quid­quid aliorum sibi attribuitur, falsa est attri­butio. Verbi gratia homini, in eo quod est homo, convenit rationale et animal et alia quae in eius defmitione cadunt; album vero vel nigrum, vel quidquid huiusmodi quod non est de ratione humanitatis, non con­venir homini in eo quod est homo. Unde

:>< Usp. Met., V, 6, fol. 90-r.

kako se odnosi spram pojma roda, vrste i razlike.

Budući da se sadržaj koji odgovara pojmu roda, vrste ili razlike pririče određenoj pojedinačnoj stvari, nemoguće je da se opći pojam, to jest roda ili vrste, ukoliko je no­silac djelomičnog značenja, podudara s biti, na primjer pojam ljudskosti i životnosti (animalitatis). U tom smislu Avicena34 kaže da razumnost nije razlika, nego počelo raz­like; također ljudskost nije vrsta, niti je život rod.

Isto tako ne može se kazati da pojam roda ili vrste odgovara biti ukoliko ona označuje nešto što je odvojeno od konkret­nih stvari, kako su tvrdili platoničari.35 Naime, u tom slučaju rod i vrsta ne bi se mogli pripisati nekom pojedinačnom biću. Besmisleno bi bilo kazati, naime, da je Sokrat zapravo ono što je negdje izvan njegova bića, a osim toga taj od pojedinačnih bića odijeljeni svijet (separatum illud) ne bi značio nikakvu pomoć da spoznamo po­jedinačno biće.

Stoga preostaje zaključak da pojam roda ili vrste odgovara biti ukoliko su nosioci cjelovitog značenja, to jest ukoliko, recimo, izraz »Čovjek« ili »Živo biće« uključno i nerazgovijetno sadrže sve što je prisutno u jedinki.

17. Uzme li se narav ili bit u tom smislu, tada je možemo promotri ti sa dva gledišta.36 Prije svega, tako da imamo u vidu njezin vlastiti pojam, to jest da je promatramo ne­ovisno o bilo čemu. S toga stajališta istinitim joj se pripisuje samo ono što joj kao takvoj pripada. Pridijevanje bilo čega drugoga bilo bi pogrešno. Na primjer, čovjeku kao čovje­ku pripada da bude razumno biće (rationale) i nosilac života (animal), te druga obilježja koja obuhvaća njegova defmicija. Ali da čovjek bude bijeli ili crn ili tome slično, to već ne spada u pojam ljudskosti, ne pripada

J> Misli se na sve platoničare staroga i srednjega vijeka. 36 Roland-Gosselin napominje da Toma od ove rečenice do kraja pogl. III sasvim izbliza slijedi tekst Avicene:

Metaf, V, I i 2, fol. 86 v a- 87 v b.

80

si quaeratur utrum ista natura sic considerata possit dici una vel plures, neutrum con­cedendum est: quia utrumque est extra in­tellectum humanitatis, et utrumque potest sibi accidere. Si enim pluralitas esset de intellectu eius, numquam posset esse una, cum tamen una sit secundum quod est in Socrate. Similiter, si unitas esset de intellectu eius, tunc esset una et eadem natura So­cratis et Platonis nec posset in pluribus plurificari.

Alio modo consideratur, secundum esse quod ha bet in hoc vel in illo; et sic de i psa aliquid praedicatur per accidens ratione eius in quo est, sicut dicitur quod homo est albus, quamvis hoc non conveniat homini in eo quod est homo.

18. Haec autem natura habet duplex esse: unum in singularibus, ali ud in anima; et secundum utrumque consequuntur dictam naturam accidentia. Et in singularibus habet duplex esse secundum singularium diversi­tatem; et tamen ipsi naturae, secundum pro­priam suam considerationem, scilicet absolu­tam, nullum istorum esse debetur. Falsum enim est dicere quod natura hominis, in­quantum huiusmodi, habeat esse in hoc singulari: quia si esse in hoc singulari con­veniret homini, inquantum est homo, nun­quam esset extra hoc singulare; similiter si conveniret homini, inquantum est homo, non esse in hoc singulari, nunquam esset in eo. Sed verum est dicere quod homo in­quantum est homo non habet quod sit in hoc singulari vel in illo aut in anima. Patet ergo quod natura hominis absolute conside­rata abstrahit a quolibet esse, ita tamen quod non fiat praecisio alicuius eorum. Et haec

čovjeku kao čovjeku.37 Prema tome, ako se pita da li je narav pro ma trana s tog stajališta jedna ili je mnogobrojna, ne treba dopustiti nijednu od tih dviju mogućnosti, jer se oba pitanja odnose na nešto što je izvan pojma ljudskosti, a osim toga, narav može biti i jedna i mnogobrojna. Kad bi, naime, mno­gobrojnost spadala u pojam naravi, onda ova nikada ne bi mogla biti jedna. A ipak je jedna, ukoliko je u Sokratu. Isto tako, kad bi jednobrojnost spadala u njezin pojam, onda bi narav Sokrata i Platona bila jedna te ista i ne bi moglo postojati više jedinki.

S drugog gledišta promatramo narav kad uzimamo u obzir njezino zbiljsko prebi­vanje u ovoj ili onoj jedinki. S toga staja­lišta naravi se nuzgredno pripisuje neko svojstvo zbog nosioca u kojemu prebiva. Tako kažemo da je »Čovjek bijel«, jer je Sokrat bijele boje, iako to obilježje ne pri­pada čovjeku kao čovjeku.

18. No, narav postoji na dva nacma (ha bet duplex esse): prvo u pojedinačnim stvarima i drugo u ljudskom duhu. U oba načina pojavljuju se pripadna svojstva. U pojedinačnim stvarima narav postoji na mnogostruk način primjereno njihovim raz­likama. Ipak, samoj naravi, promatranoj sa svoga čistog tj. bezuvjetnog stajališta, nijedan od tih načina postojanja ne pripada nužno. Bilo bi, naime, pogrešno kazati da narav čovjeka kao takva prebiva u pojedinačnoj stvari. Jer, kad bi čovjek kao čovjek prebivao u pojedinačnom čovjeku, onda izvan njega drugoga čovjeka ne bi moglo biti. Isto tako, kad čovjek kao čovjek ne bi bio prijemljiv u konkretnom čovjeku, ne bi te naravi bilo u njemu. Istina je, dakako, da čovjeku kao čovjeku nije svojstveno da prebiva u ovom ili onom konkretnom pojedincu ili u ljud­skom duhu. No, iz toga slijedi da je narav čovjeka po sebi neopredijeljena (abstrahit)

37 Na ovo se mjesto poslije Tome nadovezala dugotrajna rasprava o tome da li se »bit« (essentia) i »postojanje« (existentia) u stvarima zbiljski razlikuju (distinctio realis) ilije ta razlika samo pojmovna (distinctio rationis). Treba kazati da ta rasprava nema oslonca u ovom tekstu.

6 Toma Akvinski 81

natw:a sic considerata est quae praedicatur de individuis omnibus.

Non tamen potest dici quod ratio uni­versalis con venia t naturae sic acceptae; quia de ratione universalis est unitas et communi­tas. Naturae autem humanae neutrum ho­rum convenit secundum suam absolutam considerationem. Si enim communitas esset de intellectu hominis, tunc in quocumque inveniretur humanitas, inveniretur commu­nitas; et hoc falsum est, quia in Socrate non invenitur communitas aliqua, sed quidquid est in eo individuatum est.

Similiter etiam non potest dici quod ratio generis vel speciei accidat naturae humanae secundum esse quod habet in in­dividuis; quia non invenitur in individuis natura humana secundum unitatem, ut sit unum quid omnibus conveniens; quod ratio universalis exigit.

19. Relinquitur ergo quod ratio speciei accidat naturae humanae secundum illud esse quod habet in intellectu. Ipsa enim natura humana habet esse in intellectu ab­stractum ah omnibus individuantibus, et ideo habet rationem uniformem ad omnia in­dividua quae sunt extra animam, prout acqualiter est similitudo omnium et indu­cens in cognitionem omnium, inquantum sunt homines. Et ex hoc quod talem rela­tionem habet ad omnia individua, intellectus adinvcnit rationem speciei et attribuit sibi; unde dicit Commentator, in primo De ani­ma, quod intellectus est qui agit universalita­rem in rebus: hoc etiam dicit Avicenna in ua _\1etaphysica.

Er quamvis haec natura intellecta ha­_: rarionem universalis secundum quod mpararur ad res quae sunt extra animam,

za bilo koji način postojanja, ali ne tako da ih isključuje.38 Ta se narav, uzeta u spomenu­tom smislu, pripisuje konkretnim bićima.

Ne može se, međutim, kazati da naravi u spomenutom smislu odgovara opći pojam, jer je on po sebi jedan i općenit. Uzmemo li, naime, ljudsku narav bezuvjetno (secundum absolutam considerationem), ne odgovara joj nijedno od ta dva obilježja. Kad bi pojam čovjeka po sebi bio općenit, onda bi svaki pojedinac, ukoliko je nosibc ljudskosti, morao ujedno biti i nosilac općenitosti. A to ne odgovara stvarnosti, jer u Sokratu ne pre­biva nikakva općenitost, već sve što je u njemu, jedinstveno je (individuatum).

Isto tako, ne može se kazati da je pojam roda ili vrste prisutan u ljudskoj naravi, i to na način koji je svojstven jedinkama, jer u jedinkama nema neke jednovite ljudske naravi koja bi kao stanovita jedna stvar pre­bivala u svimjedinkama. To je samo zahtjev općeg pojma.

19. Stoga preostaje zaključak da pojam vrste pripada ljudskoj naravi, ali na način koji je svojstven njezinu postojanju u ljud­skom umu. Naime, u ljudskom umu ljudska je narav prisutna bez konkretnih obilježja, pa zato ima jednoliko značenje (rationem uniformem) za sve konkretne jedinke što prebivaju izvan ljudskog duha. Ona podjed­nako predstavlja sličnost39 svih jedinki i omogućuje da kod svih ljudi upoznamo ono po čemu su upravo ljudi. Na temelju takvog odnosa prema svim pojedincima, ljudski um stvara pojam vrste i smatra ga svojim djelom. U tom smislu Komentator tvrdi u I knj. O duši40 da općenitost u stvarima stvara ljudski um. To također tvrdi i Avicena u svojoj Metafizici. 41

No, iako ljudska narav, ukoliko je poj­movno određena, nosi obilježje općenitosti kad se usporedi s bićima što prebivaju izvan

11 P ::10\-o se ističe otvorenost općeg pojma prema različitim jedinkama protiv pretjeranog konceptualnog =-~ p:. Vilima iz Champeauxa (107o-II22) koji pojmove oličuje izvan stvari.

" D=:,--im riječima: pojam čovjeka, ostavljajući po strani, ali ne isključujući osebujna obilježja pojedinih • '! n· OYa zajednička obilježja te tako predstavlja tsličnost« (similitudo) svih . ..: r· comm. , ed. Venet., VII, fol. 7 r.

·.e. :::,ed. Vcnet. fol. 87 v.

quia est una similitudo onmium; tamen, secundum quod habet esse in hoc intellectu vel in illo, est species quaedam intellecta particularis. Et ideo patet defectus Com­mentatoris, in tertio De anima, qui voluit ex universalitate formae intellectae unitatem intellectus in omnibus ho minibus concludere; quia non est universalitas illius formae se­cundum hoc esse quod habet in intellectu, sed secundum quod refertur ad res ut simili­tudo rerum; sicut etiam, si esset una statua corporalis repraesentans multos homines, constat quod illa imago vel species statuae haberet esse singulare et proprium, secundum quod esse t in hac materia; sed haber et ra­tionem communitatis secundum quod esset commune repraesentativum plurium.

20. Et quia naturae humanae, secundum suam absolutam considerationem, convenit quod praedicetur de Socrate, et ratio speciei non convenit sibi secundum suam absolutam considerationem, sed est de accidentibus, quae consequuntur cam secundum esse quod habe t in intellectu: ideo nomen speciei non praedicatur de Socrate, ut dica tur: Socrates est species; quod de necessitate accideret, si ratio speciei conveniret homini secundum esse quod habet in Socrate, vel secundum suam absolutam considerationem, scilicet in­quantum est homo. Quidquid enim convenit homini inquantum est homo, praedicatur de Socrate. Et tamen praedicari convenit generi per se, cum in eius defmitione ponatur.

Praedicatio enim est quoddam quod completur per actionem intellectus com­ponentis et dividentis, habens fundamentum in re, ipsam unitatem eorum quorum unum de altera dicitur. Unde ratio praedicabilitatis potest claudi in ratione huius intentionis quae est genus, quae similiter per actionem intellectus completur. Nihilominus tamen id

ljudskog duha- jer ona je jedan izraz (simi­litudo) svih jedinki - ipak je taj pojam pojedinačan, ukoliko je prisutan u umu ovoga ili onoga čovjeka. Iz toga se može uvidjeti greška Komentatora u III knj. O duši42 koji je , na temelju općenitosti što obilježava spoznajni sadržaj (formae intel­lectae) pokušao zaključiti da svi ljudi imaju jedan te isti um. Naime, općenitost spome­nutog sadržaja nije istovjetna s općenitošću uma, nego je zapravo izraz (similitudo) više stvari prema kojima se odnosi. Kad bi, na primjer, postojao neki tjelesni kip koji bi predstavljao nmoge ljude, jasno je da bi taj lik, odnosno kip imao svoju konkretnu i vlastitu zbiljnost, jer bi bio od određenog materijala. Ali također bi imao i općenito značenje, ukoliko bi predstavljao više poje­dinaca.

20. Ljudska narav, uzeta apsolutno, može se prireći Sokratu, dok mu se pojam vrste ne može prireći na taj način, već samo ukoliko se uzmu u obzir pripadne osobine prema njihovoj zbilji u umu. Upravo se zato riječ »vrsta« ne može pridjenuti Sokratu u smislu »Sokrat je vrsta«. No takvo bi pri­dijevanje bilo nužno kad bi se pojam vrste podudarao sa čovjekom u njegovu konkret­nom načinu postojanja (u Sokratu) ili kad bi se uzeo u apsolutnom smislu, to jest ukoliko označuje čovjeka. Što god, naime, pripada čovjeku kao čovjeku, pripisuje se i Sokratu.43 Ali rod je po sebi takav da se svemu pri­dijeva, jer to ulazi u sastav njegove definicije.

Pridijevanje je, naime, radnja koju iz­vodi um što spaja i razlučuje pojmove. Ta se radnja temelji na zbiljskom jedinstvu onih elemenata koji se međusobno pridijevaju. Zato pojam roda, koji nastaje kao rezultat umske radnje, može obuhvatiti i pojam pridjeljivosti (praedicabilitatis). No, to ne znači da je pojam roda istovjetan s pridjelji-

42 Usp. comm. V, ed. Venet., VII, fol. 101 v- 103 v. -Toma se ovdje hvata ukoštac s Averoesovom te­zom o •jednom te istom umu svih ljudi~ koja poriče ljudsku osobnost. Ta je teza izazvala oštre prijepore na Pa­riškom sveučilištu u 13. stoljeću. Branili su je averoisti na čelu sa Sigerom iz Brabanta (usp. MANDONNET, Siger de Brabant I-II, Louvain I9II), a napadali suje Vilim iz Auvergnea (uBo-1249), Albert Veliki (12oo-128o) i osobito Toma Akvinski u objema Sumama i posebno u djelcu De unitate inte/lectus contra Averroistas (1270).

43 Vidi još: Comm. in IV Sent., Li b. I, dist. 19, a. S·

6• 83

l

------------------------------~--

--------~~~~~~--

ec.llS incentionem praedicabilitatis com?Onens id cum altera, non est ·o generis, sed potius id cui in­

. :entionem generis attribuit, sicut ·'r.ll1icacur hoc namine ))animal«.

~T.- S1c ergo pate t qualiter essentia vel . - se habe t ad rationem speciei; quia

xciei non est de his quae conveniunt dum suam absolutam consideratio­

neque de accidentibus, quae con­~ untur eam secundum esse quod habet in ellectu: et per hune modum convenit

· 'bi racio generis vel differentiae.

Caput IV

Per quem modum sit essentia in substantiis separatis

22. Nunc restat videre per quem mo­dum sit essentia in substantiis separatis, scilicet in anima, intelligentiis et causa prima.

Quamvis autem simplicitatem causae prima e omnes concedant, tamen compositio­n em materiae et formae quidam nituntur inducere in intelligentiis et animabus, cuius positionis auctor videtur fuisse Avicebron., auctor libri Fontis vitae. Hoc autem dictis philosophorum communiter repugnat, qui eas substantias a materia separatas nominant ec absque omni materia esse probant.

Cuius demonstratio potissima est ex ~rute intelligendi quae in eis est. Videmus

enim formas non esse intelligibiles in actu nisi quod separantur a materia et a conditioni­bus eius; nec efficiuntur intelligibiles in actu nisi per virtutem substantiae intelligentis, ecundum quod recipiuntur in ea et secun­

dum quod aguntur per eam. Unde oportet od in qualibet substantia intelligence sit

vošću koja se događa kad um spaja dvije stvari, nego je istovjetan s onim čemu se pripisuje pojam roda, na primjer, s onim što označava riječ »Živo biće«.

21. Iz toga se razabire kako se bit od­nosno narav odnosi spram pojma vrste. Pojam vrste ne odnosi se, dakle, na ono što pripada biti kad se uzme u apsolutnom smislu, niti se odnosi na pripadne osobine koje su popratne pojave njezina načina prebivanja izvan ljudskog duha, kao što su, recimo, bijela ili crna boja, nego se odnosi na pripadne osobine koje su popratne pojave njezina načina prebivanja u (ljudskom) umu. A na ovaj način joj odgovara pojam roda, odnosno razlike.

Poglavlje IV

Na koji je način bit prisutna u čisto duhovnim bićima

22. Sada preostaje da vidimo na koji je način bit prisutna u čisto duhovnim bićima (substantiis separatis), to jest u ljudskom duhu (anima), u umskim bićima (intelli­gentiis) i u iskonskom uzroku (causa prima).

Premda se svi slažu da je iskonski uzrok jednostavan, neki pokušavaju pokazati da su umska bića i ljudske duše složene od odred­nice i tvari. Ćini se da je začetnik toga mišljenja A vice b ron, pisac knjige Izvor ži­vota.44 No, to mišljenje proturječi nauci gotovo svih filozofa koji ta bića nazivaju »zasebnima« (separatas) i dokazuju da u njihov sastav ne ulazi nikakva tvar.

Najodlučniji dokaz u prilog tome te­melji se na misaonoj moći tih bića. Usta­novljujemo, naime, da odrednice spoznajemo istom kad ih odvojimo od tvari i njezinih (materijalnih) oznaka. A ta se spoznaja ostvaruje kad ih misaono biće uistinu prihva­ća i dalje obrađuje. Zato svako spoznajno biće mora biti potpuno neovisno o tvari, to jest: ni tvar ne može biti njegov sastavni dio, niti

'"' Ancebron (xozo--1070) ili Avencebrol (pravo ime: Salomon benJehuda ibn Gabirol), židovski mislilac, :učetnik je teorije o složenosti umskih bića i ljudske duše od odrednice i tvari. Budući da su tu teoriju zastupali -:o· · t .ozi, među kojima i Bonaventura, oni su se pozivali na autoritet sv. Augustina. No, Toma je usprkos tim a ·o~:ecima ostao na stajalištu daje ta teorija nespojiva s osnovnim zasadama i filozofije i kršćanstva.

omnimoda immunitas a materia, ita quod nec habeat materiam partem sui, neque etiam sit sicut forma impressa materiae, ut est de formis materialibus.

23. Nec potest aliquis dicere quod intelligibilitatem non impediat materia quae­libet, sed materia corporalis tantum. Si enim hoc esset ratione materiae corporalis tantum, cum materia non dicatur corporalis nisi secw1dum quod stat sub forma corpo­rali, tunc oporteret quod hoc haberet ma­teria, scilicet impedire intelligibilitatem, a forma corporali. Et hoc non potest esse, quia et ipsa forma corporalis actu intelligibi­lis est, sicut et aliae formae secundum quod a materia abstrahuntur. Unde in anima vel intelligentia nulla modo est compositio ex materia et forma, ut hoc modo accipiatur materia in eis sicut in substantiis corporali­bus, sed est ibi compositio formae et esse. Unde in commento nonae propositionis libri De causis dicitur quod intelligentia est habens formam et esse; et accipitur i bi forma pro ipsa quidditate vel natura simplici.

24. Et quomodo hoc sit, planum est videre. Quaecumque enim ita se habent ad invicem quod unum est causa esse alterius, illud quod habet rationem causae potest habere esse sine altera, sed non convertitur. Talis autem invenitur habitudo materiae et formae, quod forma dat esse materiae: et ideo impossibile est esse materiam sine aliqua forma; tamen non est impossibile esse ali­quam formam sine materia. Forma enim, in eo quod est forma, non habet dependen­tiam ad materiam; sed si inveniantur aliquae formae, quae non possunt esse nisi in materia, hoc accidit eis secundum quod sunt distantes a primo principio, quod est actus primus et purus. Unde illae formae quae sunt propin­quissimae primo principio, sunt formae per

može s njom biti sjedinjen na način odred­nice koja se utiskuje u tvar, kako biva u materijalnom svijetu.45

23. Uzalud bi netko tvrdio da nije svaka tvar zapreka shvatljivosti, već samo tjelovita tvar (materia corporalis) . Kad bi, naime, to bilo svojstveno samo tjelovitoj tvari - a tvar se naziva tjelovitom ukoliko zavisi od tjelovite odrednice - onda bi slijedilo da joj to svojstvo, to jest sprečavanje shvatljivosti, dolazi od 9elovite odrednice. No, to je neodrživo, jer je i sama tjelovita odrednica zbiljski shvatljiva, kao i ostale od­rednice, ukoliko je odvojena od tvari. Prema tome, ljudski duh odnosno umska bića nisu ni na koji način složeni od tvari i odrednice kao da bi u njima bila prisutna tvar kao u tjelovitim bićima. Ta su bića složena samo od odrednice i bitka.46 Zato se u tumačenju devete teze u Knjizi o uzroci­ma47 iznosi da umsko biće ima odrednicu i bitak; a odrednica se tamo uzima u smislu biti, odnosno jednostavne naravi.

24. No, nije teško uvidjeti zašto je tako. Ako je odnos dvaju bića takav da je jedan uzrok drugoga, onda biće koja označa­va uzrok može postojati nezavisno od drugo­ga, ali ne obratno. A odnos između tvari i odrednice je takav da odrednica ozbiljuje (dat esse) tvar. Prema tome, tvar ne može postojati bez odrednice, ali neka odrednica može postojati bez tvari. Naime, odrednica kao takva ne ovisi o tvari. Ako pak ima nekih odrednica koje su nužno sjedinjene s tvari, razlog je taj što su udaljene od iskon­skog počela koje je iskonska i čista zbiljnost. Stoga su odrednice koje su u neposrednoj blizini iskonskog počela samostalne i neza­visne su od tvari. Jer, kao što smo rekli, od­rednica u svom najširem rodovskom opsegu

4s Vidi još: Summa th., I, q. so, a; 2; De substantiis separatis cc. s-8; Summa e. g., Lih. II, e. so itd. 46 To znači: složena su samo od biti (što) i postojanja (jest), premda im blt nije složena od tvari i odrednice.

Prema tome, ne postoje nužno i oduvijek. 47 Liber de causis, Knjiga o uzrocima, koju je s arapsko~ jezika preveo na latinski Johannes Hispanus ili Gerhard

iz Cremone između n67-II87. godine, predstavlja izvod IZ djela Institutio theologica ( ~'t'O~XElwcn~ ~Eo)..oy~xi]) neoplatoničara Proklosa (410-48 s). Autorom se općenito smatrao Aristotel, tek je Toma Akvinski potkraj svoga života razabrao da je posrijedi arapski izvod iz Proklosova djela (usp. H. D. SAFFREY O. P., Sancti Thomae de Aquino super Librum de causis expositio, Fribourg-Louvain 19S4. str. XV- XXXVII i Prooemium str. 3). Toma često upućuje na nj u svojim djelima i razrađuje njegove ·teze.

85

se sine mat ria subsistentes. Non enim forma secundum otum genus suum materia indi­get u dictum est; et huiusmodi formae sunt in :e · e ·a e : et ideo non opor tet ut essen­tiae e quiddita es harum substantiarum sint ali d uam i sa forma.

~5- ln hoc ergo differt essentia substan-e m sitae et substantiae simplicis, quod

essen ·a substantiae compositae non est tamum forma, sed complectitur formam et m.a~eriam; essentia autem substantiae simpli­cis est fo rma tantum. Et ex hoc causantur duae aliae differentiae.

Una est quod essentia substantiae com­?Ositae potest significari ut totum vel ut pars, quod accidit propter materiae designa­tionem, ut dictum est. Et ideo non quolibet modo praedicatur essentia rei compositae de i psa re composita: non enim po test dici quod homo sit quidditas sua. Sed essentia rei sim­plicis, quae est sua forma, non potest signifi­cari nisi ut totum, cum nihil sit ibi praeter formam, quasi formam recipiens: et ideo, quocumque modo sumatur essentia sub­stantiae simplicis, de ea praedicatur. Uncle A vicenna dicit quod quidditas substantiae simplicis est ipsummet simplex, quia non est aliquid aliud recipiens ipsam.

Secunda differentia est quia essentiae rerum compositarum ex eo quod recipiuntur in materia designata multiplicantur secun­dum divisionem eius, unde contingit quod aliqua sint idem specie et diversa numero. Sed cum essentia simplicis non sit recepta in materia, non po test i bi esse talis multiplicatio; et ideo oportet ut non inveniantur in illis substantiis plura individua eiusdem speciei, sed quotquod sint ibi individua, tot sunt species, ut A vicenna expres se dicit.

26. Huiusmodi ergo substantiae quam­-is sint formae tantum sine materia, non tamen in eis est ornnimoda simplicita uts,

nije upućena na tvar. Takve su odrednice umska bića. Stoga nije nužno da bit odnosno štota (quidditas) tih bića bude nešto drugo nego sama odrednica.

25. Razlika, dakle, izmedu biti složenog bića i jednostavnoga sastoji se u tome što bit složenog bića ne sačinjava samo odrednica, već obuhvaća odrednicu i tvar, a bit jedno­stavnog bića sačinjava isključivo odrednica. Iz ove razlike proizlaze dvije druge:

Prva je da se bit složenog bića može označiti ili kao cjelina ili kao dio, što se do­gada, kako smo rekli (br. 14), zbog tvari koja ima ulogu konkretiziranja. Stoga se bit složenog bića ne pririče bilo kako dotičnom biću. Ne može se npr. kazati da je čovjek svoja bit. No, bit jednostavnog bića, koja je zapravo njegova odrednica, može se označiti samo cjelovito, budući da u njoj nema ničega, osim odrednice, čime bi se mogla *diniti. Iz toga slijedi da se bit jednostavnog bića pri­pisuje istome, kako god se uzela. U tom smislu Avicena48 izjavljuje da je bit jedno­stavnog bića sama jednostavnost, jer u njemu nema ničega s čime bi se sjedinila.

Druga je razlika ta da biti složenih bića, ukoliko su sjedinjene s konkretnom tvari, teže za brojnošću koja se prilagođava dio­bama tvari. Stoga se događa da su neka bića po vrsti ista, a brojem različita. S druge strane: budući da bit jednostavnog bića nije sjedinjena s tvari, u njoj nema mjesta više­strukosti. Prema tome, kod tih bića nema više jedinki u istoj vrsti, nego koliko je jedinki, toliko je i vrsta, kako izričito tvrdi Avicena.49

26. Premda se, dakle, ta bića sastoje samo od odrednice bez tvari, ipak nisu sasvim jednostavna poput čiste zbiljnosti

Usp. Met., V, e. 5, ed. Venet., fol. 96 r. '' Usp . ."'v!et., V, e. 2 , ed. Verret. , fol. 87 v. Ova je teza od temeljne važnosti u Tominu učenju o ontičkom

= · -u čisto duhovnog svijeta (anđela i đavola), a mnogo pridonosi razumijevanju njegove antropologijske i soci o -ijske misli. Budući da svi ljudi, unatoč svojim razlikama, spadaju u jednu te istu ljudsku vrstu, oni su po : • J ."eJcii dok su anđeli i đavoli različiti jer svaki pojedinac predstavlja zasebnu ontičku vrstu (usp. Summa th., I, -:_. 5:>, a. 4; q. 108, a. 3; q. 109, a. 2; q. II3, a. 2).

86

l

ti

ll l

fO

t

sint actus purus, sed habent permixtionem potentiae. Et hoc sic patet.

Quidquid enim non est de intellectu essentiae vel quidditatis, hoc est adveniens extra, et faciens compositionem cum essen­tia; quia nulla essentia sine his quae sunt partes essentiae intelligi potest. Omnis autem essentia vel quidditas potest intelligi sine hoc quod aliquid intelligatur de esse suo: possum enim intelligere quid est homo vel phoenix, et tamen ignorare an esse habeat in rerum natura. Ergo patet quod esse est aliud ab essentia vel quidditate. Nisi forte sit aliqua res cuius quidditas sit ipsum suum esse; et haec res non potest esse nisi una et prima, quia impossibile est ut fiat plurificatio alicuius, nisi per additionem alicuius differentiae, sicut multiplicatur natura generis in species; vel per hoc quod forma recipitur in diversis materiis, sicut multiplicatur natura speciei in diversis individuis; vel per hoc quod unum est absolutum et aliud in aliquo re­cepturu: sicut, si esset quidam cal or separa­tus, esset alius a calore non separato, ex ipsa sua separatione. Si autem ponatur aliqua res quae sit esse tantum, ita ut ipsum esse sit subsistens, hoc esse non recipiet additionem differentiae, quia iam non esset esse tantum, sed esse et praeter hoc forma ali qua; et mul to minus recipiet additionem materiae, quia iam esset esse non subsistens sed materiale. Unde relinquitur quod talis res quae sit suum esse, non potest esse nisi una.

Unde oportet quod, in qualibet alia re praeter eam, aliud est esse suum et aliud quidditas vel natura seu forma sua. Unde oportet quod in intelligentiis sit esse praeter

(actus purus), nego u njihov sastav ulazi mogućnost.SO To se može razjasniti na slije­deći način:

Sve što ne spada u pojam biti odnosno štote, čini izvanjski dodatak i tvori složenicu s biti, jer nema te biti koja bi se mogla shvatiti bez njezinih sastavnih dijelova. Ali svaka se bit odnosno štota može pojmiti a da se pri tome još ništa ne zna o njezinu postojanju (esse): mogu, naime, pojmiti što je čovjek ili feniks, a ne znati da li postoje u zbilji (in rerum natura). Jasno je, prema tome, da je postojanje (esse) nešto različito od biti odnosno od štote.sl Izuzetak označuje ono biće čija je bh (quidditas) istovjetna sa svojim postojanjem. A to je biće nužno jedno i iskonsko. Jer neko se biće može pojaviti u većem broju samo ako mu se dodaje neka razlika: tako se narav roda razmnožava u vrste; ili ako jedna odrednica ulazi u sastav različitih tvari: tako se narav vrste množi u različitim jedinkama; ili napokon tako da je jedan element neovisan (absolutum), a drugi s nečim sjedinjen. Kad bi, na primjer, posto­jala neka čista toplina (calor separatus), ona bi upravo zbog svoje čistoće bila nešto drugo nego toplina koja je sjedinjena (s drugim elementima). Ako sada pretpostavimo da postoji neko biće koje je čisti bitak (esse tan­tum) u smislu da sam bitak samostalno po­stoji, onda taj bitak ne može primiti neki do­datni element razlikovanja, jer tada već ne bi bio čisti bitak, nego bi se sastojao od bitka i nečega što ga određuje. Najmanje bi pak tvar mogla biti taj dodatni element, jer u tom slu­čaju čisti bitak ne bi postojao samostalno, nego poput tvari. Iz toga slijedi da biće koje je istovjetno sa svojim bitkom mora biti jedno.

Prema tome, u svim ostalim bićima jedna je stvar njihovo bivstvovanje (esse), a drugo je štota (quidditas) ili narav, odnosno odrednica. Stoga je nužno da se u umskim

so Sav stvoreni svijet obilježen je, po Tomi, »mogućnošću<< (potentia) daljeg ostvarenja. Bog je »Čista zbilj­nost• (actus purus), a iskonska tvar je »čista mogućnost« (potentia pura). Između ta dva apsolutna pola nalaze se razni stupnjevi složenosti između mogućnosti i zbiljnosti: elementi, složena tijela, biljke, životinje, ljudi i čisto duhovna bića. Zato je sav svijet napeto zbivanje.

st Čini se daje u ovome tekstu najjasnije izrečena teza o zbiljskoj razlici (distinctio realis) između biti (essentia) i postojanja (existentia) u stvarima stvorenog svijeta. Ipak treba primijetiti da Tomin dokazni postupak, oslonjen na primjer čovjeka ili feniksa koji se mogu pojmiti neovisno o njihovu zbiljskom postojanju, pokazuje samo to da se ta dva elementa zamišljaju, kao različiti, što nije dovoljan dokaz njihove zbiljske različitosti.

87

- --------

. .

~ r:m.an;: · et ideo dictum est quod intelligen­es· : rrna e esse.

.:-. Omne autem quod convenit alicui, ·: ea atum ex principiis naturae suae,

· ~ u: -is · :~ · e in homine, vel advenit ab aliquo - -·?:o extrinseco, sicut lumen in aere ex

en."a solis. Non autem potest esse quod esse sit causatum ab ipsa forma vel

i ca re rei, dico sicut a causa efficiente; uia sic aliqua res esset causa sui ipsius, et

aliqua res seipsam in esse produceret, quod est impossibile. Ergo oportet quod omnis talis res, cuius esse est aliud quam natura sua, habeat esse ab alio.

Et quia omne quod est per aliud reduci­tur ad id quod est per se, sicut ad causam primam, oportet ut sit aliqua res, quae sit causa essendi omnibus rebus, eo quod ipsa est esse tantum; alia iretur in infmitum in causis, cum omnis res quae non est esse tantum, habeat causam sui esse, ut dictum est. Patet ergo quod intelligentia est forma et esse; et quod esse ha bet a primo en te quod est esse tan tum; et hoc est causa prima, qua e Deus est.

28. Omne autem quod recipit aliquid a b alio, est in potentia respectu illi us; et hoc quod receptum est in eo, est actus eius. Ergo o ortet quod ipsa quidditas vel forma quae est intelligentia, sit in potentia respectu esse quod a Deo recipit; et illud esse receptum est per modum actus. Et ita invenitur po­tentia et actus in intelligentiis, non tamen fo rma et materia, nisi aequivoce. Unde etiam paci, recipere, subiectum esse et omnia huius­modi quae videntur rebus ratione materiae con•enire, aequivoce conveniunt substantiis

bićima razlikuju bivstvovanje i odrednica. Zato smo rekli da je umsko biće složeno od odrednice i bivstvovanja .

27. No, svaka osobina koja pripada nekom biću ili je posljedica (causatum) koja proizlazi iz izvorišti (ex principiis) njezine naravi ili pak potječe od nekog izvanjskog izvorišta kao što svjetlost u zraku proizlazi od utjecaja Sunca. Nemoguće je, međutim, da postojanje bude posljedica odrednice odnosno biti stvari, mislim u smislu tvornog uzroka (causa efficiens). Tada bi, naime, neka stvar bila uzrok same sebe (causa sui ipsius) i samu bi sebe izvodila u postojanje, a to je nemoguće.S2 Stoga je nužno da svaka stvar čije se postojanje razlikuje od njezine naravi, prima to postojanje od nekog drugog bića.

A budući da se sve što je zavisno (per aliud) svodi na ono što je samostalno (per se) kao na svoj iskonski uzrok, mora postojati neko biće koje je uzrok postojanja svih stvari zbog toga što je on čisti bitak. Inače bi uzroci otišli u beskraj, jer kao Što smo rekli, svaka stvar koja nije čisti bitak prima postojanje od nekog uzroka.s3 Iz toga vidimo da umsko biće mora biti složeno od odrednice i posto­janja, te da njegovo postojanje proizlazi od iskonskog bića koje je čisti bitak, a to je iskonski uzrok, to jest Bog.

28. Svako biće koje prima neku osobinu od drugog bića nalazi se u stanju mogućnosti spram toga bića, a osobina koju prima ozna­čuje njegovo stanje zbiljnosti. Stoga je nužno da bit odnosno odrednica, koja je umsko biće, bude u stanju mogućnosti spram po­stojanja koje prima od Boga. A to primljeno postojanje označuje njezino stanje zbiljnosti. Tako je, dakle, u umskim bićima prisutna mogućnost i zbiljnost, ali ne odrednica i tvar, osim u posve raznoznačnom smislu (aequi­voce). Dosljedno tome: zavisiti od izvanjskog

~: O vaj će dokami postupak kasnije u Sumi teologije, p. 2, čl. 3, postati »drugi put« kojim Toma razabire ~ ~an·e Boga (usp. str. 173). Dodajmo da Toma odbacuje pojam causa sui (uzrok samoga sebe) kao proturječan. Ta· _· e ~am u novovjekovnoj fJ.lozofiji rehabilitirao Spinoza (1632-1677), premda muje dao klasično tumačenje: Pod uzrokom samoga sebe razumijevam ono čija bit uključuje postojanje: odnosno ono čija se narav ne može

s!lva "ci d_.-ukčije nego kao postojeća« (usp. Etika I, Defmicije I.). U Hegela pojam causa sui poprima naročito ma­cenj . Budući da se uzrok pokazuje kao uzrok tek kada proizvodi svoj učinak, on ne proizvodi samo učinak nego i sam <:e be: •Scoga je uzrok u sebi i za sebe causa sui« (usp. Enciklopedija filo zofijskih z nanosti, § 153).

" O nemogućnosti beskrajnog uzročnog procesa kojim se dokazuje nužno postojanje Boga, vkli str. 173 . .

intellectualibus et corporalibus, ut in tertio De anima Commentator dicit. Et quia, ut dictum est, intelligentiae quidditas est ipsamet intelligentia, ideo quidditas vel essentia eius est ipsum quod est ipsa, et esse suum recep­tum a Deo est id quod subsistit in rerum natura; et pro p ter hoc a quibusdam huius­modi substantiae dicuntur componi ex quo est et quod est, vel ex quod est et esse, ut Boetius dicit.

29. Et qma in intelligentiis ponitur potentia et actus, non erit difficile invenire multitudinem intelligentiarum; quod esset impossibile, si nulla potentia in eis esset. Unde Commentator dicit in tertio De anima, quod, si natura intellectus possibilis esset ignorata, non possemus invenire multitudi­nem in substantiis separatis. Est ergo distinc­tio earum ad invicem, secundum gradum potentiae et actus; ita quod intelligentia superior, quae magis propinqua est primo, habet plus de actu et minus de potentia, et sic de aliis.

Et hoc completur in anima humana, quae tenet ultimum gradum in substantiis intellectualibus. Unde intellectus possibilis eius se habet ad formas intelligibiles sicut materia prima, quae . tenet ultimum grad um in esse sensibili, ad formas sensibiles, ut Commentator in tertio De anima dicit. Et ideo Philosophus comparat eam tabulae rasae, in qua nihil est scriptum. Et propter hoc, quia inter alias substantias intelligibiles plus habet de potentia, ideo efficitur in tan­tum propinqua rebus materialibus, ut res

djelovanja (pati), primati, biti podložan i sve slične oznake koje su svojstvene tvari, pri­mjenjuju se u posve raznoznačnom smislu umskim bićima i tjelesnima, kako kaže Komentator u III knj. O duši.54 No, budući da se bit umskog bića sastoji u samoj umno­sti, kako rekosmo, njezina je štota odnosno bit istovjetna s njezinim bićem, a postojanje koje prima od Boga jest upravo ono na temelju kojega postoji samostalno u zbilji. Zato neki tvrde, prema Boetiju,ss da su takva bića složena od onoga »na temelju čega postoje« (quo est) i onoga »Što su« (quod est), iliti od onoga »Što jest« (quod est) i od »bivstvovanja« (esse).

29. Budući da je u umskim bićima prisutna mogućnost i zbiljnost, nije teško razumjeti njihovo mnoštvo. To bi nmoštvo bilo nemoguće kad u njihovu biću ne bi bilo nikakve mogućnosti.56 Zato Komen­tator kaže u III knj. O duši,57 da ne bismo mogli dokučiti mnoštvo umskih bića kad bi nam bila nepoznata narav primalačkog uma (intellectus possibilis). Prema tome, ta se bića međusobno razlikuju prema različi­tom stupnju mogućnosti i zbiljnosti, tako da se na višem stupnju nalazi ono umsko biće koje je bliže Iskonskom biću, pa sadrži više zbiljnosti a manje mogućnosti, itd.

To stupnjevanje zaključuje ljudska duša koja se nalazi na najnižem stupnju umskih bića. Stoga se njezin primalački um odnosi spram odrednici koje želi shvatiti (ad formas intelligibiles) kao što se prvobitna tvar, koja se nalazi na posljednjem stupnju osjetilnog svijeta (in esse sensibili), odnosi spram od­rednica toga svijeta, kako kaže Komentator u III knj. O duši.SS Zato Filozofs9 uspoređuje ljudsku dušu s praznom pločom na kojoj nije ništa napisano. A budući da je ljudska duša između svih umskih bića najviše optere-

54 Usp. comm. 14, ed. Venet., VII, fol. 108 r. 55 Usp. De hebdomadibus, u PL, 64, 13II e. 56 Naime, »mogućnost« u njihovu biću osnovica je za brojna ozbiljenja. O problemu mnoštva umskih bića

vidi: Summa th., I, q. so, a. 3 i Summa e. g., Lib. II, e. 98. 57 Usp. comm. s. ed. Venet., fol. 103 r. Slijedeći Averoesa, Toma vidi u naravi ljudskoga uma, koji je otvoren

( = u mogućnosti) prema svemu što postoji, poredbenu osnovicu za razumijevanje mnoštva umskih bića. O »mo­gućnosnoj«, tj . primalačkoj sposobnosti ljudskog uma vidi Summa th., I, q. 79, a. 2 i Summa e. g., Lib. II, cc. s9-62.

58 Usp. ·Comm. s. ed. Venet., fol. II3 v. Najcjelovitiji prikaz te hijerarhijske, arhitektonske i razvojne slike svijeta nalazimo u Summa e. g., Lib. IV, e. II (vidi prijevod na str. 141-142).

59 Usp. De anima, III, pogl. 4, 430 a I. ·

89

materialis trahatur ad participandum esse suum, ita quod ex anima et corpore resultat unum esse in uno composite; quam vis ill ud esse, prout est animae, non sit dependens a corpore.

Et ideo post iliam formam, quae est anima, inveniuntur aliae formae plus de potentia habentes et magis propinquae ma­teriae, in tantum quod esse earum sine ma­teria non est. In quibus etiam invenitur ordo et gradus usque ad primas formas elemen­torum, quae sunt propinquissimae materiae. Unde nec aliquam operationem habent, nisi secundum exigentiam qualitatum activarum et passivarum, et aliarum quibus materia ad formam disponitur.

Caput V

Qualiter essentia sit diversimode in diversis

JO. His visis, patet quomodo essentia in diversis invenitur. lnvenitur autem triplex modus habendi essentiam in substantiis.

Aliquid enim est, sicut Deus, cuius essentia est ipsum esse; ct ideo inveniuntur aliqui philosophi diccntcs quod Deus non habet quidditatem vel essentiam, quia essen­tia sua non est alind quam esse suum. Et ex hoc sequitur quod ipse non sit in genere, quia omne quod est in genere oportet quod habeat quidditatem praeter esse suum, cum quidditas vel natura generis aut speciei non distinguatur secundum rationem naturae in illis quorum est genus vel species; sed esse diversum est in diversis.

Nec oportet, si dicimus quod Deus est esse tantum, ut in errorem eorum incidamus,

ćena mogućnošću, ona je tako bliska tvarnom svijetu da ga privlači k sebi kako bi sudjelo­vao u njezinu biću, pa iz duše i tijela nastaje jedno biće u jedinstvenoj složenici. Ali to biće u svojoj duhovnoj naravi ne zavisi od tijela. 60

Dosljedno tome, poslije spomenute od­rednice, koja je ljudska duša, slijede ostale koje su još više opterećene mogućnošću i bliže su tvari, pa njihovo biće zavisi od nje. Kod tih bića također postoji neki poredak i stupnjevanje sve do osnovnih odrednica elemenata61 koje su u neposrednoj blizini prvobitne tvari. Zato te odrednice nemaju neko posebno djelovanje, osim onoga koje proizlazi iz aktivnih, pasivnih i ostalih kvali­teta koje pripremaju tvar za odrednicu.

Poglavlje V

Kako je bit na različite načine prisutna u različitim bićima

JO. Na temelju onoga što smo izložili, može se razjasniti kako je bit prisutna u različitim bićima. Bit je na tri načina prisutna u samostalnim bićima (in substantiis).

Postoji neko biće, to jest Bog, čija je bit istovjetna s njegovim postojanjem. Zbog toga su neki filozofi62 ustvrdili da Bog i nema štotu odnosno bit, jer t*gova bit nije ništa drugo nego postojanje. A iz toga slijedi da Bog ne spada u neki rod (bića), jer sve što spada u neki rod mora imati različitu bit od svoga postojanja, budući da se bit odnosno narav roda ili vrste ne razlikuje na temelju naravi onih bića koja spadaju u neki rod ili vrstu.63 Naprotiv, ta se različita bića postojat*m međusobno razlikuju.64

Kad kažemo da je Bog čisti bitak, ne moramo pasti u zabludu onih koji su tvrdili

• Ljudska je duša po svom ustrojstvu takva da »privlači« materiju, sjedinjuje se s fliom i u njoj ostvaruje svoju o bodiL

1 Usp. srr. 44, bilj. g. : Teiko je utvrditi koje fliozofe ima u vidu Toma. Ta se formula, koja zvuči smiono, ali koju Toma ne od­

.re_~e, nalazi u A\;cene: Met., vm, 4, fol. 99 b, i IX, I, fol. IOI v a. u . ·a primjer, ljudi se ne razlikuju na temelju ljudske naravi, koja im je ista, nego na temelju osobina stečenih

~· :::::enje!Il i vlastitim životom . .. o~ rečenica izriče razlikovanje na temelju egzistencijalnih osobina.

9

qui Deum dixerunt esse illud esse universale quo quaelibet res formaliter est. Hoc enim esse quod Deus est ut nulla sibi additio fieri possit: unde per ipsam suam puritatem est esse distinctum ah omni esse. Propter quod, in commento nonae propositionis libri De causis dicitur quod individuatio primae Cau­sae quae est esse tantum, est per puram bonitatem eius. Esse autem commune, sicut in intellectu suo non includit aliquam addi­tionem, ita nec includit in intellectu suo ali quam praecisionem additionis; quia, si hoc esset, nihil posset intelligi esse m quo super esse aliquid adderetur.

Similiter etiam, quamvis sit esse tantum, non oportet quod deficiant ei reliquae per­fectiones, quae sunt in onmibus generibus propter quod perfectum simpliciter dicitur, ut Philosophus et Commentator, in quinto Metaphysicae dicw1t: sed habet eas modo excellentiori omnibus rebus, quia in eo unum sunt, sed in aliis diversitatem habent. Et hoc est quia omnes illae perfectiones con­veniunt sibi secundum su um esse sim p lex: sicut, si aliquis per unam qualitatem posset efficere operationes onmium qualitatum, in illa una qualitate omnes qualitates ha bere t: ita Deus in ipso esse suo onmes perfectiones ha bet.

3 r. Secundo modo in veni tur essentia in substantiis creatis intellectualibus, in quibus est aliud esse quam essentia earum, quamvis essentia sit sine materia. Unde esse earum non est absolutum, sed receptum, et ideo limitatum est et finitum ad capacitatem naturae reci pien tis; sed natura vel quidditas

daje Bog neko sveopće biće (esse universale) koje ulazi u sastav svih stvari poput njihove odrednice.65 Naime, Božje bivstvo ima to svojstvo da mu se ne može ništa dodati, pa se upravo svojom nepomućenošću (per ipsam suam puritatem) razlikuje od svih bića. Zbog toga se u tumačenju devete teze Knjige o uzrocima66 primjećuje da je nepomu­ćena dobrota iskonskog Uzroka, čistog bitka, ono što ga čini jedinstvenim. Dočim opći pojam bitka (esse commune) ne sadrži po sebi neki dodatni element, ali ga ni ne isključuje. Kad bi, naime, to bio slučaj, ne bismo mogli shvatiti ništa što bi povrh bitka imalo primjesu nečega drugoga.

Slično tome, premda je Bog čisti bitak, ne slijedi da mu nedostaju ostala savršenstva (perfectiones) ili odlike. Naprotiv, on posje­duje sva savršenstva kojima su obdareni ostali rodovi bića, zbog čega se kaže da je savršen u punom smislu riječi (simpliciter), kako iznose Filozof67 i Komentator68 u V knj. Metafizike. No, Bog posjeduje ta savršenstva na odličniji način nego sva ostala bića, jer u njemu su sjedinjena, a u ostalim su bićima nepovezana.69 Razlog je tome taj što Bogu sva ta savršenstva pripadaju primjereno nje­govu jednovitom bitku (esse simplex). Kad bi, recimo, netko mogao s jednom svojom sposobnošću (qualitatem) izvesti djela svih ostalih sposobnosti, tada bi dotični u toj jednoj sposobnosti imao sve druge. Eto, tako Bog posjeduje u svom bitku sva savršenstva.

3 r. Na drugi je način prisutna bit u stvorenim umskim bićima u kojima se posto­janje razlikuje od njihove biti, premda ta bit nije povezana s tvari. Prema tome, nji­hovo postojanje nije bezuvjetno, nego zavi­sno, te dosljedno tome omeđeno i ograničeno već prema mogućnostima naravi od koje

6s Toma zacijelo misli na panteističko učenje Johannesa Scotusa Eriugene (8Io-877), Thierryja iz Chartresa (+između 1150-1155) i Amalrika iz Benea kod Chartresa ( + između I205- 1207). Opširniju raspravu s tim pan-teizmom vidi u Summa th., l, q. J, a. 8 i Summa e. g., Lih. I, e. 26. ..

66 Usp. Prop. XIX, u izd. BARDENHEWER, Die pseudo-aristotelische Schrift Uber das reine Gute bekannt unter dem Namen Liber de causis, Freiburg im Breisgau 1882, § 8, str. I7J.

67 Usp. Metafizika, knj. V, pogl. I6, I02I b JO. •s Usp. Met., V, comm. JI, ed. Venet., VIII, fol. I62 v-I6J r. 69 U toj ner,ovezanosti i neusklađenosti raznih odlika u svijetu, osobito u čovjeku, Toma vidi osnovicu nje­

gove tragičnosti. Covjek npr. razvija u beskraj svoju tehničku moć, a zanemaruje etičke vrednote (usp. Summa th., I-II, q. 2, a. 4, ad I m). I inače ljudsko nezadovoljstvo proizlazi odatle što je netko npr. pametan, ali zao, drugi je dobar, ali glup itd.

91

#

earum est absoluta, non recepta in aliqua materia. Et ideo dicitur in libro De causis quod intelligentiae sunt infmitae inferius et finitae su peri us: sunt enim fmitae quantum ad esse earum quod a superiori recipiunt; non tamen finiuntur inferius, quia earum formae non limitantur ad capacitatem alicuius ma­teriae recipientis eas. Et ideo in talibus sub­stantiis non invenitur multitudo individu­orum in una specie, ut dictum est, nisi in anima humana, propter corpus cui unitur.

Et licet individuatio eius ex corpore occasionaliter dependeat, quantum ad sui inchoationem, quia non acquiritur sibi esse individua tum, nisi in corpore cuius est actus; non tamen oportet, ut, subtracto corpore, individuatio pereat; quia cum habeat esse absolutum, ex quo acquisitum est sibi esse individuatum, ex hoc quod facta est forma huius corporis, illud esse semper remanet individua tum. Et ideo dicit A vicenna quod individuatio animarum et multiplicatio de­pendet ex corpore, quantum ad sui princi­pium, sed non quantum ad sui fmem.

Et quia in istis substantiis quidditas non est idem quod esse, ideo sunt ordinabiles in praedicamento; et propter hoc in veni tur in eis genus, species et differentia, quamvis earum differentiae propriae nobis occultae sint. In rebus enim sensibilibus etiam ipsae differentiae essentiales nobis ignotae sunt; unde significantur per differentias accidenta­les quae ex essentialibus oriuntur, sicut causa significatur per suum effectum, sicut bipes ponitur differentia hominis. Accidentia au­tem propria substantiarum immaterialium nobis ignota sunt; unde differentiae earum nec per se nec per accidentales differentias "" nobis significari possunt.

32. Hoc autem sciendum est, quod non em modo sumitur genus et differentia

zavlSl. No njihova je narav nezavisna (absoluta), nije ovisna o tvari. Stoga se kaže u Knjizi o uzrocima70 da su umska bića neograničena prema dolje, a ograničena prema gore. Naime, ograničena su u svome postojanju koje primaju od višeg bića, ali nisu ograničena prema dolje, jer njihove odrednice ne ograničava prihvatna moguć­nost tvari s kojom bi bile sjedinjene. Zato kod tih bića, kako smo rekli (br. 25), ne postoji više jedinki u jednoj vrsti, osim u slučaju ljudske duše što je posljedica njezina sjedi­njenja s tijelom.

No, iako individualizacija ljudske duše ovisi prigodimice (occasionaliter) o tijelu u njezinu postanku - budući da postizava svoje jedinstveno (individuatum) biće samo po tijelu koje ozbiljuje - ipak iz toga ne slijedi da propadanjem tijela propada i nje­zina samostalnost (individuatio). Budući da je bivstvo duše nezavisno, odakle izvire nje­zina osebujnost, to bivstvo uvijek ostaje indi­vidualizirano jer duša predstavlja odrednicu sasvim konkretnog tijela.71 U tom smislu, kažeAvicena,72 osebujnosti mnoštvo duša za­visi od tijela u njihovu nastajanju, ali ne dalje.

Budući da kod umskih bića bit nije istovjetna s postojanjem, na njih možemo primijeniti kategorije i dosljedno tome mo­žemo razabrati u njima rod, vrstu i razliku, premda su nam njihove osebujne razlike skrivene. Štoviše, ni kod osjetilnih bića ne poznajemo njihove bitne razlike, nego ih označavamo pomoću pripadnih razlika koje izviru iz bitnih. Tako uzrok označavamo pomoću svoga učinka, a kao osebujnu razliku čovjeka navodimo da ima dvije noge. No, pripadne osobine duhovnih bića su nam ne­poznate, pa zato njihove osebujne razlike ne možemo označiti ni pomoću bitnih razlika, ni pomoću pripadnih.73

32· Ali moramo primijetiti da se pojam roda i razlike ne uzima u istom smislu kod

- C5 . izd_ BARDENHEWER, nav. dj., § 4, str. 167. - . 'enu neke opće ljudske duše koja bi se konkretizirala u raznim ljudskim osobama. Svaki pojedini čovjek

u , _

- :m05-. -:-- __ IX anima, V, e. 3, ed. Venet., fol. 24r-25 r. "J o.= · r-· -1 ~iedoči o razložnoj skromnosti Tome. Nasuprot krilaticama o navodnom sveznadarstvu sko­- • _ ~ r Tomi, ne poznaje ni bitne razlike materijalnog svijeta. O tome vidi opširnije: J. PIEPER,

a Udlt, . Hincben. 1963.

in illis substantiis et in substantiis sensi bili bus: quia in sensibilibus, genus sumitur ah eo quod est materiale in re, differentia vero ah eo quod est formale in ipsa; unde dicit Avi­cenna in principio libri sui De anima quod forma, in rebus compositis ex materia et forma, »est differentia simplex eius quod constituitur ex illa«: non a utem ita quod ipsa forma sit differentia, sed quia est prin­cipium differentiae, ut idem dicit in sua Metaphysica; et dicitur talis differentia esse differentia simplex, quia sumitur ah eo, quod est pars quidditatis rei, scilicet a forma.

Cum autem substantiae immateriales sint simplices quidditates, non potest in eis differentia sumi ah eo quod est pars quiddita­tis, sed a tota quidditate; et ideo in principio De anima dicit Avicenna quod differentiam simplicem >>non habent nisi species quarum essentiae sunt compositae ex materia et forma<•.

Similiter etiam in eis ex tota essentia sumi tur genus, modo tamen differenti; una enim substantia separata convenit cum alia in immaterialitate et differunt ah invicem in gradu perfectionis, secundum recessum a potentialitate et accessum ad actum purum. Et ideo ah eo quod consequitur illas in quantum sunt immateriales, sumitur in eis genus, sicut intellectualitas vel aliquid huius­modi; ah eo a utem quod consequitur in eis gradum perfectionis, sumitur in eis differen­tia, nobis tamen ignota.

Nec oportet has differentias esse acci­dentales, quia sunt secundum maiorem vel minorem perfectionem, quae non diver­sificant species. Gradus enim perfectionis in recipiendo eandem formam non diversificat speciem, sicut albi us et minus album in parti­cipando eiusdem rationis albedinem; sed diversus grad us perfectionis in ipsis formis vel naturis participatis diversificat speciem; sicut

74 Usp. I, e. I, ed. Verret., fol. I r-I v. 1s Usp. knj. V, pogl. 6, ed. Venet., fol. 90 r. 76 Usp. I, e. I, ed. Verret., fol. I r.

duhovnih bića i kod osjetilnih stvari. Kod osjetilnih stvari pojam roda vuče svoje pod­rijetlo od tvarnog elementa u stvari, dok razlika vuče svoje podrijetlo od elementa koji ima ulogu odrednice. Stoga Avicena kaže u početku svoje knjige O duši74 da kod onih stvari koje su složene od tvari i odred­nice, odrednica >~e zapravo jednovita razlika onoga što je od nje nastalo«. Ali ne u tom smislu da sama odrednica označuje razliku, nego u tom smislu da je podrijetlo razlike, kako to kaže i u svojoj Metafizici.75 Tu pak razliku nazivamo jednovitom (simplex) zato što joj je podrijetlo u jednom dijelu biti, to jest u odrednici.

No, budući da je bit duhovnih bića jednostavna, podrijetlo razlike ne može biti neki dio njihove biti, nego samo cijela bit. U tom smislu, tvrdi A vicena u početku knjige O duši,76 jednovitu razliku »imaju samo one vrste (bića) kojih je bit složena od tvari i odrednice«. -

Slično tome, kod duhovnih bića, cijela je bit podrijetlo roda, ali opet na poseban način. Naime, dva se čisto duhovna bića podudaraju ukoliko su duhovna, a razlikuju se po stupnju savršenstva, to jest prema tome da li su bliže stanju mogućnosti ili čistoj zbiljnosti. Iz toga slijedi da rod kod tih bića vuče svoje podrijetlo od onih osobina koje ih obilježuju ukoliko su duhovna bića, na primjer, umnost i tome slično. A razlika, koja nam je, dakako, nepoznata, vuče svoje podrijetlo od onih osobina koje proizlaze iz njihova stupnja savršenstva.

Te razlike nisu nuzgredne (accidentales) zbog toga što se, navodno, razlikuju samo po većem i manjem stupnju savršenstva, na temelju kojih ne nastaju različite vrste (bića). Dakako da razni stupnjevi savršenstva koji nastaju prihvaćanjem jedne te iste od­rednice ne stvaraju različite vrste bića, recimo veći ili manji stupanj bjeline unutar bijele boje u kojoj sudjeluju. Ali različit stupanj

93

natura procedit per gradus de plantis ad animalia, per quaedam quae sunt media inter animalia et plantas, secundum Philosophum in libro De animalibus. Nec iterum est neces­sarium ut divisio intellectualium substanti­arum sit semper per duas differentias veras: quia hoc est impossibile in omnibus rebus accidere, ut Philosophus dicit in undecimo De animalibus.

33· Tertio modo invenitur essentia in substantiis compositis ex materia et forma, in quibus et esse est receptum et finitum, propter hoc quod et ah alio esse haben t: et i rerum natura vel quidditas carum est recepta in materia signata. Et ideo sunt finitae et superius et infer i us; et in eis, iam propter divisionem materiae signatae, possibilis est multiplicatio individuorum in una specie. Et in his substantiis qualiter se habeat essentia ad intentiones logicas supra dictum est.

Caput VI

Quomodo sit essentia in accidentibus

34· Nunc restat videre quomodo essen­ria sit in accidentibus: qualiter enim sit in orrmibus substantiis dictum est.

Et quia, ut dictum est, essentia est id quod per defmitionem significatur, oportet ut eo modo habeant essentiam quo habent definitionem. Definitionem autem habent incompletam, quia non possunt defmiri nisi ponatur subiectum in eorum definitione; et

oc ideo est, quia non habent esse per se absolurum a subiecto; sed, sicut ex forma

savršenstva unutar samih odrednica odnosno naravi, u kojima sudjeluju njihovi nosioci, stvara različite vrste (bića). Tako, prema Filozofu, u knjizi O živim bićima77 priroda prelazi od stupnja biljki na stupanj životinja preko nekih živih bića koja su između njih. No, nije nužno da se umska bića uvijek razlikuju prema dvjema pozitivnim raz­likama. To je, naime, neostvarivo kod svih bića, kako pokazuje Filozof u XI knj. O živim bićima.1B

33· Na treći način prisutna je bit u stva­rima koje su složene od tvari i odrednice, kojih je bivstvovanje zavisno i ograničeno, jer ga primaju od drugog bića. Isto tako, njihova narav odnosno bit zavisi od kon­kretne tvari. Budući da se te stvari međusob­no razlikuju na temelju razliH same kon­kretne tvari, u jednoj vrsti može biti više jedinki. A već smo prije rekli (pogl. III) kako se kod tih stvari bit odnosi spram logičkih pojmova.

Poglavlje VI

Kako je bit prisutna u pripadnim osobinama

34· Sada preostaje da vidimo kako je bit prisutna u pripadnim osobinama,79 jer smo o njezinoj prisutnosti u svim samo­stalnim bićima (substantiis) već govorili.

Budući da je, kako smo rekli (br. s), bit ono što označavamo definicijom, stoga način prisutnosti biti u pripadnim osobinama mora odgovarati načinu njihova defmiranja. A način njihova definiranja je nepotpun, jer ih možemo definirati samo tako da u definiciji navedemo njihova nosioca (subiec­tum).BO Razlog je taj što ne postoje samo-

- Usp. De historia animalium, knj. VIII, pogl. 1, 588 b 4-11. Naslov djela De anima/ibus nije izvorno Aristote­·• o potječe od sirijskih i arapskih prevodilaca. Taj prijevod ima 19 knjiga, a obuhvaća tri Aristotelova djelc31

• '- ~ zoologije ovim redom: knj. 1-10 = De historia anima/ium; knj. 11-14 =De partibus anima/ium; knJ. IS-I = ~gmeratione anima/ium. S arapskog na latinski preveo gaje Mihael Skot (+1235) prije 1220. godine u - eC! .. 1. S~ot je kasnije postao carski astrolog Fridrika II u Napulju. Dante ga stavlja u pakao zbog toga što se

...;!. o p:ed.sk.u:ivati budućnost (usp. Pakao, XX, 115). - O Aristotelovu i Tominu pojmu evolucije vidi još: ---s. u- 10; scr. 64 .

• . ~ panibus anima/ium, knj. I, pogl. 2, 642 b 5-7 . . , O ?··?=lim osobinama vidi str. 61, bilj. 4· 1 ~o a ~podmetno •velik«, »jak«, »genijalan«, »tamo«, »desno« itd. svatko će spontano pitati: tko?

• ~ • .•. =-±;:će Il! ·oca kojemu pripadaju te osobine. Toma, dakle, hoće reći: ne možemo govoriti o pripadnim ·=a~ ne govorimo i o njihovim nosiocima.

9

et materia relinquitur esse substantiale quan­do componuntur, ita ex accidente et subiecto relinquitur esse accidentale quando accidens subiecto advenit. Et ideo etiam nec forma substantialis completam essentiam habet, nec materia; quia in defini ti one formae sub­stantialis oportet quod ponatur illud cuius est forma; et ita defini tio eius est per additionem alicuius quod est extra genus eius, sicut et defini tio formae accidentalis: unde etiam in definitione animae ponitur corpus a naturali, qui considerat animam solum in quantum est forma physici corporis.

35· Sed tamen inter formas substantia­les et accidentales tantum interest, quia, sicut forma substantialis non habet per se esse absolutum sine eo cui advenit, ita nec illud cu i ad v enit, scilicet materia: et ideo ex coniuncione utriusque relinquitur illud esse in quo res per se subsistit, et ex eis efficitur unum per se; pro p ter quod ex coniuncione eorum relinquitur essentia guaedam. Unde forma, quamvis in se considerata non habeat completam rationem essentiae, tamen est pars essentiae completae.

Sed illud cui advenit accidens, est ens in se completum, subsistens in suo esse, quod quidem esse naturaliter praecedit accidens quod supervenit. Et ideo accidens superve­niens, ex coniuncione sui cum eo cui advenit, non causat illud esse in quo res subsistit, per quod res est ens per se, sed causat quoddam esse secundum, sine quo res subsistens intel­ligi potest esse, sine quo primum potest intelligi sine secundo. Unde ex accidente et subiecto non cfficitur unum per se, sed unum per accidens. Et ideo ex eorum coniunctione non resultat essentia quaedam, sicut ex coni­unctione formae ad materiam; pro p ter quod accidens neque rationem completae essen­tiae habet, neque pars completae essentiac est; sed sicut est ens secundum quid, ita et essentiam secundum quid habet.

stalno i nezavisno 'od svoga nosioca, nego kao što iz spoja tvari i odrednice nastaje samostalno biće (esse substantiale), tako iz spoja pripadne osobine i njezina nosioca nastaje pripadno biće (esse accidentale), kad se pripadna osobina pripoji svome nosiocu. Stoga ni bitna odrednica, ni tvar nemaju cjelovitu bit. Naime, u definiciji bitne od­rednice treba navesti onaj element koji ona određuje. Prema tome, u njezinu defmiciju treba unijeti neki element koji je izvan njezina roda. A to vrijedi i za definiciju pripadne odrednice. Zato prirodoznanstve­nik (naturalis), koji ljudsku dušu ima u vidu samo ukoliko je odrednica prirodnog tijela, izričito navodi tijelo kad definira dušu.

35. Ipak postoji razlika između bitnih i pripadnih odrednica. Naime, kao što bitna odrednica ne postoji samostalno i nezavisno od elementa kojemu pridolazi, tako ne postoji ni taj elemenat, to jest tvar. Prema tome, neka stvar postoji samostalno kad se ta dva elementa spoje, te tako tvore jedinstve­no samostalno biće. Tako iz njihova spoja nastaje neka bit. Premda, dakle, odrednica promatrana u sebi ne znači cjelovitu (com­pletam) bit, ipak je dio cjelovite biti.

No, nosilac kojemu pridolazi pripadna osobina u sebi je cjelovito biće, postoji samostalno u svome bivstvu i po prirodi prethodi pripadnoj osobini koja nadolazi na nj. To znači da pripadna osobina koja nadolazi ne uzrokuje bivstvo po kojemu neka stvar postoji kao samostalno i zasebno biće, već uzrokuje tek neko drugotno biv­stvo81 bez kojega se može pojmiti bivstvo samostalno postojeće stvari, kao što ))prvo« mogu shvatiti bez ))drugoga«. Prema tome, spoj pripadne osobine i njezina nosioca ne tvori nužno (per se) jedinstvo, nego tek pripadno. Zato iz njihova spoja ne nastaje neka bit kao što nastaje iz spoja odrednice s tvari. Dosljedno tome, pripadna osobina ne predstavlja cjelovitu bit, niti je dio cjelo­vite biti, nego je biće u izvjesnom smislu

s1 Drugotno bivstvo (esse secundum), tj. sporedno. Na primjer, za stol, čovjeka, kuću itd. koji već postoje sporedno je s ontičkog stajališta kakve su boje, veličine, gdje se nalaze i slično.

95

l

36. Sed, quia illud quod dicitur maxime et verissime in quolibet genere, est causa eorum quae sunt post in illo genere, sicut ignis qui est in fme caliditatis est causa caloris in rebus calidis, ut in secundo Metaphysicae dicitur; ideo substantia, quae est principium in genere entis, verissime et maxime essen­tiam habens, oportet quod sit causa acciden­tium quae secundario et quasi secundum quid rationem entis participant. Quod tamen diversimode con tin git; quia enim partes substantiae sunt materia et forma, ideo quae­dam accidentia principaliter consequuntur formam, et quaedam materiam. Forma au­tem invenitur aliqua, cuius esse non dependet a materia, ut anima intellectualis; materia vero non habet esse nisi per formam. Unde in accidentibus quae sequuntur formam est aliquid quod non habet communicationem cum materia, ut intelligere, quod non est per organum corporale, sicut probat Philosophus in tertio De anima. Aliqua vero ex consequen­tibus formam sunt, quae habent communi­cationem cum materia, sicut sentire; sed nullum accidens consequitur materiam sine communicatione formae.

37· In his tamen accidentibus quae ma­teriam consequuntur invenitur quaedam diversitas. Quaedam enim accidentia con­sequuntur materiam secundum ordinem quem habet ad formam specialem, ut mascu­linum et femininum in animalibus, quorum diversitas ad materiam reducitur, ut dicitur in decimo Metaphysicae, unde, remota forma animalis, dicta accidentia non remanent nisi aequivoce. Quaedam vero consequuntur materiam secundum ordinem quem habet

(secundum quid), pa je i bit prisutna u njoj na izvjestan način.

36. No, kao što kaže Filozof u II knj. Metafizike,82 ono što se smatra najvrednijim i najistinskijim na bilo kojem području bića, to je uzrok svega što slijedi poslije njega, recimo, vrhunski stupanj topline uzrokuje toplinu u toplim stvarima. Prema tome, podloga (substantia) koja je izvorište na području onoga što postoji i u kojoj je najistinskije i najpotpunije prisutna bit mora biti uzrok pripadnih osobina, koje na izvje­stan način i u izvjesnom smislu ostvaruju (participant) pojam bića. To se događa na različite načine. Budući da su sastavni dijelovi podloge tvar i odrednica, neke pripadne osobine prvenstveno obilježuju odrednicu, neke pak tvar. Ali, postoji neka odrednica čije postojanje ne zavisi od tvari, na primjer, umom obdarena duša, dok tvar postoji samo posredovanjem odrednice. Iz toga proizlazi da među pripadnim osobinama koje obilje­žuju odrednicu ima nekih koje nisu povezane s tvari, na primjer, čin razumijevanja, koji nije radnja nekog tjelesnog organa, kako dokazuje Filozof u III knj. O duši.83 Druge su pak pripadne osobine povezane s tvari, na primjer, čin osjećanja. Ali nema te pripad­ne osobine koja bi obilježavala tvar, a da ova ne bi bila povezana s odrednicom.

37· No, postoji neka različitost i kod pripadnih osobina koje obilježuju tvar. Na­ime, neke pripadne osobine obilježuju tvar u odnosu spram odrednice vrste, kao što su kod živih bića muški i ženski spol, kojih se različitost svodi na tvar, prema X knj. Metafizike.84 Stoga, kad nestane odrednica živog bića, spomenute pripadne osobine ne postoje više u pravom smislu riječi. Druge pak pripadne osobine obilježuju tvar u od­nosu spram odrednice roda. Nestane li,

n Usp. pogl. 1, 993 b 24. Na ovaj se Aristotelov tekst oslanja Toma i u svom četvrtom dokazu za Božje postojanje (usp. str. 174).

u Usp. pogl. 4, 429 b 3· O tome vidi opširnije Tomin komentar In De anima, Lib. III, lee. 7, br. 684-699. 84 Usp. pogl. 9, 1058 b 21- 23. Riječ je o ontičkoj osnovici spolnosti živih bića. Po Aristotelu i Tomi, raz­

lika između »muškog« i »Ženskog« ne proizlazi iz same biti neke vrste živih bića, kao da bi npr. muškarac bio više čovjek nego žena. Ta razlika izvire iz tjelesnog elementa njihova bića. Stoga pripada samo određenim jedinkama. Ali, premda su •muško« i »Žensko« tek pripadne osobine pojedinaca, ipak nisu sporedne kao npr. boja kose. Spol­nost je duboko ukorijenjena u živa bića: »muško« ili »Žensko« prožima čitavo biće neke jedinke. Zato Toma kaže da je spolnost pripadna osobina koja obilježuje »tvar u odnosu spram odrednice vrste«, tj. ona prodire do biti.

96

ad formam generalem; et ideo, remo ta forma speciali, adhuc in ea remanent: sicut nigredo cutis est in Aethiope ex mixtione elementorum, et non ex ratione animae; et ideo post mortem in eo remanet.

Et quia unaquaeque res individuatur ex materia, et collocatur in genere vel specie per suam formam, ideo accidentia quae con­sequuntur materiam sunt accidentia indivi­dui, secundum quae etiam individua eiusdem speciei differunt ad invicem. Accidentia vero quae consequuntur formam, sunt propriae passiones vel generis vel speciei; unde in­veniuntur in omnibus participantibus natu­ram generis vel speciei: sicut risi bile con­sequitur in homine formam, quia risus con­tingit ex aliqua apprehensione animae homi­ms.

38. Sciendum etiam est quod accidentia aliquando ex principiis essentialibus causan­tur secundum actum perfectum, sicut calor in igne qui semper actu est calidus; aliquando vero secundum aptitudinem tantum, sed complementum accipiunt accidentia ex agen­te exteriori, sicut diaphaneitas in aere, quae completur per corpus lucidum exterius: et in tali bus aptitudo est accidens inseparabile; sed complementum quod advenit ex aliquo principio quod est extra essentiam rei, vel quod non intrat constitutione rei, est separa­bilc, sicut moveri et huiusmodi.

39. Sciendum est autem quod in acci­dentibus alio modo sumuntur genus, species et differentia quam in substantiis. Quia enim in substantiis ex forma substantiali et materia efficitur per se unum, una quadam natura ex

dakle, odrednica vrste, te pripadne osobine ipak ostaju. Na primjer, crnina kože u Etiop­ljanina proizlazi od određene smjese ele­menata i nije posljedica njegova duševnog ustrojstva.85 Zato te osobine ostaju poslije smrti.

Budući da svaka stvar biva jedinstvena (individuatur) na temelju tvari, a svrstava se u neki rod ili vrstu po svojoj odrednici, pripadne su osobine koje obilježuju tvar zapravo pripadne osobine jedinke i po njima se jedinke iste vrste međusobno razlikuju. S druge strane, pripadne osobine koje obi­lježuju odrednicu tvore vlastite oznake (passiones) roda ili vrste, pa su prisutne u svim stvarima koje po naravi pripadaju istom rodu ili vrsti. Na primjer, sposobnost smijanja obilježuje odrednicu čovjeka, jer smijeh je posljedica svojevrsnog zapažanja ljudskog duha.86

38. Također treba napomenuti da pri­padne osobine ponekad proizlaze iz izvorišt~ biti u stanju pune zbiljnosti, kao na primjer, toplina u vatri koja je svagda zbiljski topla. No, ponekad proizlaze samo u stanju neke mogućnosti (aptitudinem), a ozbiljuje ih neki vanjski činilac. Na primjer, prozirnost zraka postaje zbiljska zahvaljujući nekom svijet­lećem tijelu izvana. U tim slučajevima stanje mogućnosti je neodvojivo od pripadne oso­bine. Ali njezino ostvarenje koje potječe od nekog izvorišta izvan biti stvari ili koje ne ulazi u sastav stvari moguće je odvojiti, na primjer, gibanje i tome slično.87

39· No, moramo imati na umu da rod, vrsta i razlika imaju drukčije značenje kod pripadnih osobina, a drukčije kod njihovih samostalnih podloga (in substantiis). Naime, kod samostalnih podloga iz bitne odrednice

ss Crnina kože u crnea-Afrikanca (Etiopljanina) uzima se kao primjer za sporednu pripadnu osobinu čovjeka koja obilježuje »tvar u odnosu spram odrednice roda«, tj. koja pripada i drugim živim bićima. Crna boja kože puka je biokemijska datost. Danas ne možemo prihvatiti Tomino tumačenje pomoću četiri elementa, jer se emina kože shvaća kao endogeni pigment melanin, čiji kemijski sastav još nije poznat. No, u navedenom primjeru sadržana je značajna antirasistička nauka o čovjeku.

s6 Smijeh je bitna pripadna osobina čovjeka, obilježuje njegovu »razumnu narav«. Drugim riječima, čovjek razumom unaprijed shvaća kako bi moralo biti, a dogodi se nešto neočekivano: npr. umjesto da govori, on muče kao krava, kukuriče kao pijetao itd.- To izaziva smijeh. Koliko znam, Tomino shvaćanje smijeha kao ljudskog egzisteneijala još nije proučeno.

B7 Nadovezujući na Aristotela (usp. Topika I, 102 b 4; Metafizika V, 1025 a 14-32) i Porfu:ija (usp. Isagoge, e. 5, 4 a 24) Toma razlikuje tri vrste pripadnih osobina (aecidentia): vlastite (propria), npr. sposobnost smijanja u čovjeka; neodjeljive (inseparabilia), npr. muški i ženski spol u živih bića; i odjeljive (separabilia), npr. hodanje, sje­denje itd. Vidi opširnije: Q. D. De anima, a. 12, ad 7 m; Summa th., I, q. 77, a. 1, ad 5 m; De spirit. creat., a. 11, e.

7 Toma Akvinski 97

--------

. . . .

. '

carum coniunctione resultante, quae proprie in praedicamento substantiae collocatur; ideo in substamiis nomina concreta quae com­positum significant, proprie in genere esse dicuntur, sicut species vel genera, ut homo vel animal : non a utem forma vel materia est hoc modo in praedicamento, nisi per reductionem, sicut principia in generc esse dicuntur.

Sed ex accidente et subiecto non fit unum per se; un de non res ul tat ex eo rum coniunctione aliqua natura cui intentio gene­ris vel speciei possit attribui. Unde namina accidentalia concretive dicta non ponuntur in praedicamento sicut species vel genera, ut album vel musicum, nisi per reductionem; sed solum secundum quod in abstracto signi­ficantur, ut albedo vel musica.

Et quia accidentia non componuntur ex materia et forma, ideo non potest in eis sumi genus a materia, et differentia a forma, sicut in substantiis compositis; sed oportet ut ge­nus primum sumatur ex ipso modo essendi, secundum quod ens diversimode secundum prius et posterius de decem generibus praedi­catur; sicut dicitur quantitas ex eo quod est mensura substantiae, et qualitas secundum quod est dispositio substantiae, et sic de aliis, secundum Philosophum in quarto Metaphysicae.

40. Differentiae vero in eis sumuntur ex diversitate principiorum ex quibus causan­tur. Et quia propriae passiones ex propriis principiis subiecti causantur, ideo subiectum ponitur in definitione eorum loco differen­tiae, si in abstracto defmiuntur, secundum quod sunt pro prie in g ener e: sicut dici tur quod simi tas est nasi curvitas; sed e con verso esset, si eorum definitio sumeretur secundum quod concretive dicuntur. Si enim subiectum in eo rum defmitione poneretur sicut genus;

i tvari nastaje neko zasebno jedinstveno biće , iz njihova spoja proizlazi neka narav koja doista spada u kategoriju podloge. Posljedica je toga da se konkretni nazivi, koji u toj kategoriji označavaju složenicu, s pravom izriču u obliku roda, to jest kao vrste ili rodovi, na primjer ))Č.ovjekq ili ))živo biće(\, Ali odrednica ili tvar ne spadaju na taj način u kategoriju, osim ako ih svedemo na nju poput izvorišta koja stavljamo u neki rod.SS

No, iz pripadne osobine i njihova no­sioca ne nastaje neko zasebno jedinstveno biće. Prema tome, iz njihova spoja ne proiz­lazi neka narav na koju bi se mogao primije­niti pojam roda ili vrste. Stoga konkretni nazivi koji označuju pripadne osobine ne spadaju u kategoriju kao vrste ili rodovi, na primjer »bijel« ili »glazben«, osim ako ih svedemo na nju, već samo kad imaju apstraktno značenje, na primjer »bjelina« i »glazba«.

Budući da pripadne osobine nisu složene od tvari i odrednice, u njima rod ne vuče svoje podrijetlo od tvari, ni razlika od odred­nice, kao što je slučaj kod složenih bića, nego rod moramo razabrati iz njihova načina postojanja. I to uzimajući u obzir različite načine kojima se pojam bića pririče deseto­rim kategorijama i primjereno njihovu vri­jednosnom redoslijedu (secundum prius et posterius). Na primjer, kolikoća tvori mjeru podloge, kakvoća njezino stanje (dispositio), i slično o drugim kategorijama, kako razlaže Filozof u IV knj. Meta.fizike.s9

40. S druge strane, razlike u pripadnim osobinama vuku podrijetlo od različitih izvorišta koja ih uzrokuju. A budući da su vlastite oznake (passiones) posljedice vla­stitih izvorišta njihova nosioca (subiecti), u njihovoj defmiciji, kad se definiraju ap­straktno, treba navesti toga nosioca po kojemu doista spadaju u neki rod. Tako kažemo da je pisavost isto što plosnatost nosa. A bilo bi obratno kad bi se njihova definicija formulirala u konkretnom obliku.

88 Među izvorišta koja spadaju u neku kategoriju Aristotel ubraja: prirodu, element itd. (usp. Metafiz ika, knj. V, pogl. I, I OIJ a).

u Usp. pogl. 2, 1003 a 3o-b ro.

98

quia tunc definirentur per modum substan­tiarum compositarum, in quibus ratio gene­ris sumitur a materia, sicut dicimus quod simum est nasus curvus.

Similiter etiam est, si unum accidens alterius accidentis principium sit, sicut prin­cipium relationis est actio et passio et quanti­tas; et ideo secundum haec di vidit Philoso­phus relationem in quinto Metaphysicae. Sed quia propria principia accidentium non semper sunt manifesta, ideo quandoque sumimus differentias accidentium ex eorum effectibus, sicut congregativum et disgregati­vum dicuntur differentiae coloris, quae cau­santur ex abundantia et paucitate lucis ex qua diversae species coloris causantur.

41. Sic ergo patet quomodo essentia est m substantiis et accidentibus; et quo modo in substantiis compositis et simplicibus; et qualiter in his omnibus intentiones mliver­sales logicae inveniuntur; excepto primo Principio quod est infmitae simplicitatis, cui non convenit ratio generis vel speciei, et per consequens nec definitio propter suam simplicitatem, in quo sit finis et consummatio huius sermonis.

Tada bi, naime, njihov nosilac bio naveden u definiciji u ulozi roda, jer bi se definirale poput složenih bića kod kojih pojam roda vuče podrijetlo od tvari. Tako kažemo da je »pisav« isto što plosnati nos.

Sličan je postupak kad je jedna pripadna osobina izvorište neke druge, recimo djelo­vanje, primanje i kolikoća izvorište su od­nosa. Stoga Filozof u V knj. Metafizike90 prema tome mjerilu određuje različite vrste odnosa. No, budući da vlastita izvorišta pripadnih osobina nisu uvijek očigledna, razlike među pripadnim osobinama ponekad određujemo pomoću njihovih učinaka. Tako kažemo da su neke boje sabrane (congregati­vum), neke pak rastavljene (disgregativum), do čega dolazi zbog obilja odnosno nedo­statka svjetlosti, što je uzrok različitih vrsta boja.

41. Sada, dakle, vidimo kako je bit prisutna u samostalnim podlogama i u pri­padnim osobinama, a kako u složenim i jednostavnim bićima, te na koji su način opći pojmovi logike na djelu u svemu tome. Jedino treba izuzeti Iskonsko počelo koje je beskrajno jednostavno i na koje ne možemo primijeniti pojam roda ili vrste, pa dosljedno ni defmiciju upravo zbog njegove jedno­stavnosti. Time završavamo i zaključujemo ovu raspravu.

LITERATURA I Izdanja izvornika

S. THOMAE AQUINATIS, Opuscula philosophica, cura et studio R. M. SPIAZZI O. P., Taurini-Romae, 1954, str. 5-18.

S. THOMAE AQUINATIS, Opuscula omnia necnon opera minora, ad fidem codicum restituit ac edidit J. PERRIER O. P., Tomus 1: Opuscula philosophica, Paris, 1949, str. 24-50.

S. THOMAE AQUINATIS, Opusculum De ente et essentia, introductione et notis auctum edidit C. BOYER S. J., Romae, 1933.

S. THOMAE AQUINATIS, sermo seu Tractatus de ente et essentia, ed. L. BAUR, Miinster 19261, 19332•

Le •De ente et essentia« de S. THOMAS D'AQUIN, Texte etabli d' apres les manuscrits parisiens, Introduc­tion, Notes et Etudes historiques, par M.-D. ROLAND-GOSSELIN, O. P., Kain (Belgique), 1926.

II Prijevodi

TOMA AKVINSKI, O biću i suštini, preveo i predgovor napisao dr VLADIMIR PREMEC, Beograd, 1973·

THOMAS VON AQUIN, Uber das Sein und das Wesen, Deutsch-lateinische Ausgabe, iibersetzt und er­lautert von RUDOLF ALLERS, Frankfurt am Main und Hamburg, 1959.

9o Usp. pogl. 15, 1020 b 26-rozr b II .

.,. 99