Časopis Hrvatskoga akademskoga kluba

Noviglas 22013

2 Novi glas 2 - 20132

SADRŽAJ & IMPRESUM

Vlasnik i izdavačHAK. Hrvatski akademski klubSchwindgasse 14 / 4. 1040 Beč

Tel: 0043 (0)1 - 504 63 54 Fax: 0043 (0)1 - 504 63 54 9 E-mail: info@hakovci.org

Glavni urednikMatthias Wagnernovi.glas@hakovci.org

LayoutNikola Znaor

KorekturaDr. Robert Hajszan Panonski

SuradnikiRobert Hajszan PanonskiPhilipp HauckPeter JandrisitsLukas KornfeindMaria KornfeindŠtef MatkovitsJandre PalatinFranjo Schruiff Florian WagnerMatthias WagnerViktoria Wagner

TisakWograndl Druck GmbH.Druckweg 1A - 7210 Mattersburg

Ekspedit Motivirani HAKleri

Izvori slikwww.nifs.org/Portals/208642/images/background_1.jpgwww.bellinvito.com/product_images/t/536/6_x_9_i_pezzi_natural_white_baronial__45625_zoom.jpg

3 Uvodni članak

4 Naše velikanke: Marijana Grandits

6 Službenji jezik

9 LINAK 2012.

9 Pobjeda u „gradu heroja“

10 ConneXt!

12 Štiteljsko pismo

14 Sunday Jam

15 Suradnja Hak-a i Ksššd-a

16 Druga alzheimerova bolest

17 Razgovor s grofom Petrom Norištofskyjem

18 Na kratki

19 Padre Dogmatić

5Novi glas 2 - 2013 3

UVODNE RIČI GLAVNOGA UREDNIKA NOVOGA GLASA

Dragi štitelji!

Konačno je pred vami zadnje izdanje Novoga glasa s manom u ulogi glavnoga urednika. To ima već uzrokov. Prvi je sigurno, da se mora napustiti posao, prije nego se človik već ne veseli tomu poslu. Drugi je, da moj nasljednik - pun moti-vacije - želji preuzeti uredničtvo. A to, da nasljednik stoji ante portas najde se jako rijetko u gradišćanskohrvatskoj sceni, a još manje da je mladji nego prethodnik. U prvoj verziji ovoga uvoda htio sam sada analizirati, zašto se mladi ne angažiraju. Ali zapravo je toliko različnih uzrokov i toliko fasetov, da bi mogao napuniti cijeli Novi glas samo tom temom. Odlučio sam se, da koristim ovo mjesto, ko smim po zadnji put popuniti, da malo referiram o svoji ideji i doživljaji u zadnji dvi ljeti u HAK-u:Kako sam zašao ovomu društvu? Ni-sam študirao u Beču, i tako sam stoprv po študiumu kroz prijateljske veze pos-jetio sjednicu. To je bilo već slučajno, ar HAK nikad nije bilo društvo, čiji član sam kanio biti. Nije bilo nikakovih pri-jateljskih vezov u to društvo do toga. Ni-sam znao, što to društvo djela, izvan da organizira „Dan mladine“. Kasnije mi je negdo razložio, da bi HAK bilo društvo, u kom se razvija buduća akademska elita, ka će u budućnosti peljati društva Gradišćanskih Hrvatov, kao i narodnu grupu uopće. Ali to za mene iz dvih uz-rokov nije bilo relevantno: Prvič ne vidim se ja nikako kao elita, svejedno koliko titulov imam, a drugič sam kod pristupa HAK-u jur duga ljeta bio član HKD-a. Ako gledam najzad na prošla dvi ljeta, onda vidim sebe kao igrača, koga veća/bolja momčad posudjuje slabijoj, dokle ga veća momčad opet sama triba. Usko povezano s tematikom hrvatske elite je posjet priredbov Hrvatskoga centra u Beču. Odgovorni se tužu, da se mladi HAKovci ne najdu med redoviti-mi posjetitelji. Ovo nisam čuo samo od

Centra prema HAK-u, nego i kod drugih prilikov. Moj bratić pravo je analizirao po sličnoj tužbi prema mladim u Pinkovcu, da ako društva kanu imati mladu pub-liku, moraju napraviti atraktivan pro-gram za mladu publiku. Bilo bi nekad jur dost, ako se u program priredbe involvira jedna mlada osoba, ka bi doprimila svoje prijatelje kao publiku. Mladina si ne da zapovidati, ku priredbu ima za posjetiti, ke knjige mora čitati, ku muziku mora slušati i ke osobe se moraju slaviti kao velikani. Je li bi vi čitali „Novi glas“, ako vas ne zanima, što ovde unutri piše? Ja se još nešto drugo pitam: Ima li smis-la, da se organiziraju priredbe, čiji usp-jeh odvisi o tomu, je li druga pozvana društva pošalju reprezentante? Koga željimo takovimi “uspjehi” nalagati? Ja znam, da neki ljudi jur imaju dost od negativnih i depresivnih opisov situacije Gradišćanskih Hrvatov. Ali problemi ne nestaju, ako se ignoriraju. Mi moremo pisati, da su neke priredbe ili grupe „hr-vatske“, iako to ne odgovara istini. Mi se moremo kamerom tako postaviti, da se na slika ne vidi da je veliki dio mjestov kod priredbe prazan, ali komu kanimo povidati povidajke? Naše želje nećedu nastati stvarnost, samo kad si to tako silno željimo.Glavni uzrok za to, da ne moremo pr-estati pretiskanjem prstom na ranu je činjenica, da se ništ ne preminja. U našoj narodnoj grupi nikad se nije etablirala konstruktivna kritika. Naš narod želji pred svim harmoniju. Najveći grih koga Gradišćanski Hrvat more učiniti je to, da kritizira nešto ili nekoga unutar narodne grupe. Prije nego što izražavamo kritiku unutar narodne grupe išćemo si krivce negdje drugdje, najbolje kod većinskoga naroda. Ti nas sve kanu “kraj spravit”. Ali ja ću vam nešto reći: Na tom jur sami na-jbolje djelamo, kad smo prestali razvijati se. Je li danas sve bolje nego je bilo prije? Sigurno ne. Je li sve gore nego prije? Isto ne. Naša okolica je danas jednostavno drugačija nego je bila pred tridesetimi ljeti. To ne moremo nadalje ignorirati. Gradišćanski Hrvati su poznati za to, da gizdavo gaju tradicije. Ali to ne more biti sve. Što bi bilo, ako bi pred 90 ljet ljudi odbijali tu nepoznatu tamburicu, i nadalje u crikvi samo uz orgulje jačili? Tamburica, ku neki proglasu simbolom konzervatizma našega naroda, u istom hipcu pokazuje, da more i nešto novo postati simbolom Gradišćanskih Hrva-

tov.Ne samo moje subjektivno mišljenje, nego i broji kažu, kako malo se kod nas minja. Ako si pogledamo podiljenje sub-vencijov za narodne grupe, onda vidimo da se jur deset ljet dugo već ili manje podupiraju isti projekti. Svejedno, je li su ti projekti uspješni ili ne. Sigurno se skr-bu činovniki kancelarstva za molbe, ali ako Savjet ne bi imao upliva i mogućnost da savjetuje, onda se naši političari sig-urno ne bi onde „gibali“. Oni ne bi trošili svoje vrime, ako ne bi imali upliva na od-luke. Osvidočen sam, da imamo krive prior-itete. Dvi trećine svih subvencijov ide u različnu štampu, a nimamo pinez, da bi stvorili uvjete, da ostane jezična kompe-tencija za pročitanje ovih knjig (Sigurno bi bilo najbolje, ako bi se roditelji doma sa svojom dicom pominali po hrvatsku. To je najveć vridno, a i besplatno je). Isto tako financiramo subvencijom kam-panje strankov, namjesto da bi se stranke naticale za glase Gradišćanskih Hrvatov kroz politiku u smislu narodne grupe. Vrime je, da bi mladi dostali zaista mogućnost i (financijska) sredstva za ob-likovanje postupka narodne grupe, bez toga da neki “grande” u pozadini vliču konce. Ali iskustvo mi kaže, da će to os-tati želja. Moguće je, da me sada negdo kani pitati: “Je li zaista misliš, da postoji mladih, ki se zaista želju angažirati?” Mo-ram iskreno reći, da samo morem govor-iti za sebe. Ja se ne angažiram zbog toga, jer “si” mislim, da sam to našemu narodu dužan ili kad “si” očekujem nekakove prednosti. Još manje “si” željim zaslužiti spomen-ploču na svojemu grobu. Ja se zbog toga angažiram, jer mi leži opstan-ak našega naroda na srcu, ar mislim da je ov narod nešto jedinstvenoga i posebno-ga, što žitak malo šarije načinja. Ali, ako znam da u nekom društvu nimam barem iskrenu šansu, da nešto preminim/prem-injam ili stvorim, onda se onde neću angažirati, ar mi je žao za vrime. Mislim da nisam sam s tim mišljenjem. Isto tako za mene nima smisla, da se angažiram bez plana. Ne bi se smilo to dogoditi, što je oblikovano na našoj prvoj stranici: Da se angažiramo s gorućim srcem, ali da pamet već ne djela. Na koncu željim budućim glavnim ure-dnicam i urednikom čuda motivacije i strpljivosti. Pišite ono, što vam leži na srcu i o čemu ste sami osvidočeni. Nima ništ važnijega.

2 Novi glas 2 - 2013

naravno pitao nekoga iz partije, kako je to s mjesti za študente. Dostao je odgovor: “Da, mit otvaramo novi veliki stan.” Tako sam onde dobila mjesto. Onda je došao zemaljski poglavar Kery na Stinjake poiskati selo, a u njegovoj pratnji bio je i Ewald Pichler, tada Keryjev sekretar, on veli: “No, ča je sad s tobom? Kada ćeš dojt?” A ja njemu: “Ča to znači?” “No sad smo ti mjes-to dali, sad moraš u partiju dojt.” A ja sam mu odgovorila: “Za koga drugačega su napravili ta mjesta, ako ne za mene/ljude iz obitelji težakov?” Moji roditelji nisu mogli toliko platiti za to, da ja študiram. To je za mene bilo absolutno normalno, da imam pravo na to mjesto. Ali za nje (SPÖ) ne, oni su mislisi, da ja sada moram nastati član partije. To sam naravno odbila. Takovih sit-uacijov bilo je nekoliko. To sve je gradilo moje saznanje, da se mora ča preminiti. Novi glas: Kako je došlo do upoznanja s HAKom?Marijana Grandits: To je bilo slučano na univerzitetu, kad sam se upisala. Prvi človik, ki me je onde „zgrabio“ bio je Branko Korn-feind. Mi smo se prije kratko upoznali, a kad sam inskribirala, Branko je bio slučajno tu. On me je pozvao u Kolo Slavuj i nara-vno i u Hrvatski akademski klub. Nekad su me poslali i na FUEN-kongres. I to je bila neka sen-zacija, ar svi su bili muškarci i svi malo stariji, a ja kao mlada žena velim jako radikalno: “To moramo, to moramo, to nam triba, mi se moramo već boriti...” Novi glas: Danas je opet aktualna diskusija o zakonu za narodne grupe. Kako ste vi doživili diskusiju o prvom zakonu?Marijana Grandits: Sredinom sedamdesetih ljet imali smo dis-kusije o tomu zakonu. Kanili su napraviti tajnu brojidbu, ku smo bojkotirali. Svi smo znali, da bi oni (vlada) koristili te bro-jke tako, da upišu u taj zakon samo minimalno od toga, ča bi bilo potribno. Oni su kanili na osnovni toga odlučiti, ko pravo bi kade komu dali. A drugo je bilo, da su Slovenci još čuda radi-kalniji bili protiv toga nego mi. Onda je još Robak bio prezentan i argumentirao i predlagao: “Neka idu najzad ...!” Ja ne bi znala kamo! Mi smo se pozivali na državni ugovor, kade je sve jasno, samo bi se tribalo implementirati. Ta brojidba nije imala smisla,

Novi glas: Prva (ženska) presjednica HAK-a: Kako je to bilo? Je li klima u HAK-u jur bila otvorena za ženu na čelu ili je bilo teško dojti u tu poziciju?Marijana Grandits: Do neke mjere je to sigurno bila senzacija. Ja mislim da je nekoliko faktorov bilo, da je to bilo moguće. Ja sam došla iz jedne ipak neobične okolice, naime, iz općine Stinjakov. Do tada iz našega sela nije bilo čuda HAKovcev. Dodatno sam ja iz jedne porodice, kade je bila asimilacija na dnevnom redu, a ne hrvatsko. Mene su poslali u nimško selo u školu. Ja sam išla mimo stinjačke škole autobusom u susjedsko selo u nimšku školu, jer moj otac bio je odgojen u viziji socijaldemokratske partije i vicenačelnik, a to je tada bila doktrina. I zato je to bilo ča posebnoga da sam se ja počela zanimati za hrvatstvo. Ja sam zapravo kroz kontakte, ke sam imala u Beču, odnosno kroz te ljude, ke sam upoznala iz hrvatskoga gibanja, saznala za sebe, ča to znači, da govorim dva jezike. Doživila sam to kao da bi mi neki dao štednu knjižicu, zapravo položen kapital, za koga ja ništ nisam morala učiniti. Novi glas: Jeste li znali jezik, iako su roditelji bili u asimilacijski krugi?Marijana Grandits: To je dodatna dimenzija. Moja mama je jako pobožna i zato sam od ditinstva uvijek hodila u crikvu i tako sam naučila književni gradišćanskohrvatski jezik. To znači ja nisam imala nikakove druge prilike, niti u školi, niti u društvu, da koris-tim književni gradišćanskohrvatski jezik. Jedini izvor hrvatskoga jezika je bila katoličanska crikva. Stinjački govor naučila sam doma i u selu. To je bio moj prvi jezik, jer silna politika asimi-lacije počela je uprav onda, kad sam ja počela pohadjati školu. Za mene osobno je to bilo jako interesantno iskustvo, iako to tada nisam razumila, da sam imala socijalizaciju iz kršćanskog po-gleda od moje mame, a isto iz socijaldemokratskoga pogleda od mojega oca, tako da sam apsorbirala u sebe te vridnosti s jedne i druge strani. Ja sam bila strašno kritična prema socijaldemokratskoj stranki, kad sam vidila kako to sve ide. Kad sam ja u Beč došla, bila sam u studentskom domu u Panorami. To je bilo tako da je moj otac

4 Novi glas 3 - 2012

Naši velikani: Marijana Grandits

5Novi glas 2 - 2013

da bi se statistično pogledalo koliko ima Hrvatov, kakov je raz-vitak narodne grupe, nego atmosfera je bila takova, da se je jako čuda ljudi bojalo priznati da su Hrvati. I zbog toga je nam bilo jasno, da to, ča bi onde van došlo, absolutno ne bi odgovaralo realnoj situaciji. Većina ljudi u seli, kade su bili socijaldemokrati na vladi, ne bi priznali da su Hrvati. To je bilo nemoguće bilo, ti su se bojali.Novi glas: Jedna važna tema ovoga izdanja Novoga glasa je službeni jezik. Po vašoj tužbi je ustavni sud odlučio, da mora biti moguće da se koristi kod pira na matičnom uredu hrvatski jezik. Što je bila motivacija za tu tužbu?Marijana Grandits: Motivacija je za mene bila potpuno jasna. Ja sam onda bila oko 15 ljet u tom gibanju. Za gradišćanske Hrvate sam se borila na svakom mjestu i kad smo se odlučili, da ćemo se ženiti onda to apsolutno nije bilo nikakovo pitanje, da željimo ženiti se samo po hrvatsku. To je bilo 1984. ljeta. Kad smo išli na Stinjaki na matični ured mislila sam, da ćedu kako tako na to pristati. Bilo je takovih sel, kade su to neformalno jur djelali. Računali smo s tim, da nećemo dostati dokumenti na hrvatskom jeziku. Prvo ča je činovnik rekao, bilo je: “Kako ću ja to?” A ja sam mu odgovorila: “Znaš, državni ugovor, član sedam...”. A on je argumentirao: “Ali ja nimam nikakovih formularov.” A ja sam onda rekla: “Čuj, upitaj se, pogledaj je li ča postoji.” Ali bilo je apsolutno nemoguće, nima šanse, ne postoji. Onda nam je biškup László morao dati dispenzu, da smo se smili vjenčati u crikvi bez toga da bi se ženili na matičnom uredu, ar je to normalno zapovidano od konkordata. Novi glas: Kako je on primio molbu?Marijana Grandits: Jako pozitivno. Branko nas je vjenčao, svi su za tim stali. Bila je jako velika svadba s Kolo Slavujem, a ja u nošnji. To sve je za mene bilo jednostavno konzekventno. Ako je sve ostalo bilo tako, onda mora biti naravno moguće i vjenčanje na matičnom uredu. Kad to nije funkcioniralo, napravili smo onda tužbu, ka je završila na ustavnom sudu, ki je odlučio stoprv 1987. ljeta, da imamo pravo. Novi glas: Vi ste napisali u svojoj laudaciji u okviru “50 ljet HAK”, da je HAK željio stvoriti avangardu naroda i da bi to bio nekakov rezervoar za personal za druga društva. Da li se je to tako ugodalo i da li je to nakanjenje još aktualno ili da li je to samo odgovaralo prošlosti? Marijana Grandits: Ja mislim da je sigurno odgovaralo tomu vri-menu, jer ako si pogledaš imena, ki ljudi su koč bili u HAK-u, onda ćeš je sigurno naći i na drugi mjesti hrvatskoga gibanja. Ja mislim da je nam do neke mjere bilo laglje biti avantgarda, jer to je bio taj preokret u društvu krajem 60ih i početkom 70ih ljet. To je bio „Symposion Croaticon“, taj veliki prelom. Do tada je - po mojem mišljenju - manjina Gradišćanskih Hrvatov bila podiljena na konzervativni segmenat i na asimilante. Gotovo. A HAKovci su do tada bili isto jedan dio konzervativnoga seg-menta. Ljudi su došli iz tih sel, kade je bilo tradicionalno lako biti Hrvat i baviti se hrvatskim pitanjem. A to je prelomio „Sym-posion Croaticon“. HAK se je novo definirao kot jedna mlada intelektualna grupa, ka ima svoje cilje i ka kani nešto dostignuti za Gradišćanske Hrvate, a to ne samo starimi metodami ili kroz neku partiju. Naš konterpart bio je Džon Müller od HKD-a. Sigurno je on čuda djelao za Hrvate, ali u okviru svoje stranke uvijek je šutio. Onde nije nikakov radikalni stav moguć. Uvijek je samo bilo: “To moremo, ali dalje ne!” A to HAKovci nisu kanili. Toga je bilo dost. Situacija u HAK-u je bila zaista dinamična. Stalno se je ča djelalo. Bili smo malo protiv tih, a potpuno protiv tih drugih. Mi smo se novo definirali kao HAKovci.

Najveće što smo u to vrime izborili skupa s „Komitetom za prava GH“ bio je hrvatski radio, a kasnije i televizija. Mi smo kao HA-Kovci uvijek bili blizu „Komiteta za prava Gradišćanskih Hrva-tov“. Svi drugi gledali su „Komitet“ za najveće radikalce. Ali ja tvrdim da se takoča triba. Ti uvijek tribaš neki radikalni stav ili poziciju i nekoga, ki to tako goni, da svi drugi moraju slijediti, iako ne tako radikalno. Tako dobiješ nešto malo od toga, ča su ti radikalci potribovali.Ja mislim da je sve to kreiralo tu avangardističnu poziciju. HAK je dost dugo bio u toj poziciji. Mislim da to danas već nije tako, jer uvijek je još čuda pitanj neriješeno, a i cijela društvena situaci-ja se je preminila. Argumentira se, da bi Gradišćanski Hrvati jur skoro sve imali, ali ja mislim, da se je od svega samo nešto malo dostignulo. I puno teže je boriti se, ako ča već kaniš nego onda, ako još ništ nimaš. Laglje je definirati cilje. Zato je nam bilo laglje biti ta avantgarda. Novi glas: HAK se je dosta dugo borio protiv Savjeta. Kako je do toga došlo, i što bi bile alternative prema tomu?Marijana Grandits: Ja znam, da je glavni uzrok bio boriti se pro-tiv toga, jer nam je bilo jasno, da ćedu partije imati veliku ulogu. A dodatno k tomu još socijaldemokratska partija, ka je najveć navijala za asimilaciju. To je za nas bilo kao trojanski konj. Mi smo bili uvjereni, da samo Gradišćanski Hrvati po sebi moru imati glavnu ulogu u Savjetu, ar oni sami najbolje znaju, ča kanu. Ja moram nakon političkog mandata i neke zrelosti reći, da mi je danas jasno, da se triba za neke odluke i ljude, ki sidu u pozicija, kade se te odluke moraju i implementirati. Samo mislim, da to Savjet nije ispunio, nego onde se svaki bori samo za svoje inter-ese, pred svim političke partije. Onde se stvara takozvana “Klien-telpolitik”, a ta je najgorja za jednu manjinu. Time se dili, a uvi-jek kad diliš su najednoč društva, ka su si normalno blizu, jedan protiv drugoga, jer se svaki boji za svoje pineze. To ne more biti princip. Moram priznat, da ja ne znam, je li smo mi imali model, kako bi se to konkretno moglo drugačije riješiti. Sigurno znam, da je jedan glavni razlog bio, da bi naša društva morali imati veću ulogu. I nikako ne bi smilo biti tako, da ta gremij samo predloge daje, nego Savjet bi morao imati pravo, da zaista nešto zaključi, što je obavezno za državu. Mislim da je Savjet jako slab instrumenat, ali to je tipično austri-jsko rješenje. Jedino što Savjet momentano djela je, da dilu pin-eze, ili da morebit imaju konferenciju za štampu, drugače ne bi znala što još djelaju.Novi glas: Da li bi se moralo na temelju Europske unije stvoriti neko zastupničtvo Gradišćanskih Hrvatov, ko je nadregionalno, ko zastupa gradišćanske Hrvate svih trih držav (Austrija, Ugarska, Slovačka)?Marijana Grandits: Ja mislim, da bi nam ta činjenica, da su Gradišćanski Hrvati u okviru Europske unije opet ujedinjeni, morala pomoći, da tu reprezentaciju opet dalje nosimo. Točni koncept, ki najbolje paše, morali bi si izmisliti, ali to bi sigur-no dobro bilo. Sigurno su problemi u Madjarskoj i u Slovačkoj malo drugačiji, ali jako čuda je isto: Svi se borimo za opstanak, za jezik, za svoj identitet i za neke simbolike i principije, ke su za nas važne. Ja mislim, da ljudi u Madjarskoj i u Slovačkoj imaju slične probleme. Novi glas: Kako pišete Gradišćanski Hrvati. Velikim G ili malim g?Marijana Grandits: Velikim G. To je za mene ime, posebno ča. To je za mene jedinstvo (Einheit). Ako imamo svoj jezik onda je konzekventno da pišemo i veliko G. Mi jesmo iz Hrvatske, ali ipak smo proživili potpuno drugi razvitak nego Hrvati u Hrvat-skoj. Zato smo Gradišćanski Hrvati!

Matthias Wagner

2 Novi glas 2 - 20136

Pitanja o hasnovanju službenoga jezika u praksi

1. Moram ja, ako se sa činovnikom na gmajni/općini pominam reći, da kanim se po hrvatsku ili je to jur s tim jasno, ako se počnem po hrvatsku pominati?Dovoljno je, ako počneš razgovor po hr-vatsku. Ako činovnik to ne registrira i odgovara po nimšku, moraš ga upozoriti na to, da kaniš komunicirati na hrvat-skom službenom jeziku. To moreš i po hrvatsku reći.

2. Ča je, ako mi činovnik po nimšku odgo-vori? Imam mogućnost postupati protiv toga? Je li to druga situacija, ako dostaje višu plaću zbog znanja hrvatskoga jezika?Ako činovnik odgovori po nimšku i ako – prem izražene želje, da kaniš hasno-vati hrvatski službeni jezik – ostaje na nimškom, onda zakon jasno definira, da je kršeno tvoje pravo, da se tvoj stav sluša (Verletzung des rechtlichen Gehörs). Konkretno to znači, da moreš prigovoriti protiv odluke ili žaliti se na višu instancu i da imaš dobre šanse, da će se odluka ukinuti zbog skraćenoga prava na hrvat-ski službeni jezik. Posljedice za nemarnoga činovnika su drugo pitanje. Zakon odredjuje, da mora nadležna vlast osigurati, da se more u dvojezični kraji/regija hasnovati i man-jinski jezik. Ako nadležan činovnik to ignorira, more dojti do disciplinarnih posljedic za njega. Ti ga moreš samo prijaviti, ali nimaš pra-vo na to, da bude kaštigan ili da mu se zame dodatna plaća.

3. Moram ja pisati dvojezično, ako pišem na gmajnu/općinu ili kotarsko poglavarst-vo?Ne. Pravo na hrvatski službeni jezik znači, da moreš pisati samo po hrvatsku. Općina se mora (na svoje stroške) skrbiti za prijevod. Paziti moraš na to, da vlast (barem po riči zakona) ne mora poslati rješenje po hrvatsku, ako bazira rješenje

na molbi, ka je bila po nimšku odnosno ako nikada nije bilo usmene rasprave po hrvatsku. Ja mislim, da to ne odgovara Članu 7 i ustavnim garancijam, ali do sada ta restriktivna zakonska pasaža nije ukinuta.

4. Ako imam ja na primjer molbu na općinski tanač i znam da onde sidu i Nim-ci/nimško-govoreći općinski tanačniki, gdo ima tu dužnost prevoditi ovo pisanje? Nije to zlostavljanje jezika, ako ja sam moram to prevoditi ili ako nije nijednoga

Odgovorio je Franjo Schruiff, odvjetnik

5Novi glas 2 - 2013 7

dužnost? Nadležni ured je dužan prevoditi sve na nimški jezik. Kako će to organizirati nje-gov je problem. Mogućnost postoji zaposliti Hrvate, ki to znaju, ili angažirati eksterne prevoditelje ili zamoliti nadležni ured u Zemaljskoj vladi za prijevod.

5. Valja ovo sve isto za načelnika, seoskoga odbornika, čuvarnicu ili školu, pokidob da nisu zaposleni u općinskom uredu?Službeni jezik valja za službeni kontakt s vlasti i uredi. Zakon hasnuje formula-ciju „Behörden und Dienststellen“ i na-braja sve, kade postoji pravo na hrvatski službeni jezik. Konkretno su to općinske vlasti i polici-jske inspekcije u dvojezični seli, kotarsko poglavarstvo i kotarski sud u šest kotari

Gradišća i sve druge zemaljske ili savezne vlasti, ukoliko ide za dvojezične kraje.Prema tomu imaš pravo na hrvatski službeni jezik kod načelnika, ki je zakon-ski gledano „vlast“ (= Behörde), nadalje pred općinskim tanačom (Gemeinderat), ki je u cijelini isto vlast, ali ne pred po-jedinim općinskim tanačnikom (Mit-glied des Gemeinderates). Čuvarnica i škola nisu vlast, zbog toga ne valja službeni jezik, ovde imaš posebne zakone o čuvarnica i o školstvu. Općinski ured nije vlast, ali ured, dakle „Diensts-telle“. Zbog toga se moreš ovde po hrvat-sku pominati.

Lukas KornfeindŠtef MatkovitsFranjo Schruiff

“Činjenica, da je hrvatski jezik ne samo govorni nego i službeni, jasno potcrtava ravno-pravnost hrvatskoga jezika prema nimškomu! Važno je, da smo “si” te činjenice svisni: Naš hrvatski jezik je jednako vridan kot nimški!!! Zato upotribljava-jmo marljivo svoj jezik ne samo doma nego i u javnosti, da bi naš jezik i u javnosti nadalje imao tu vridnost, na ku imamo pravo polag zakona!”

Štef Matkovits

2 Novi glas 2 - 201388 Novi glas 3 - 2012

Konačno se je i meni stalo: Ja, ki sam se stoprv 3 pute u životu na izlazak vozio autom - opet sam

se jednoč – i došao sam u tz. „Planquad-rat“. Bio sam 15.12.12. na Božićnom komercu udruženja študentov i nažalost nisam poslušao na prijatelja, ki mi je rekao da su morebit 3 piva (u roku od 4 ure) preveć. Kanio sam friško domom i da ne bi još dalje s drugimi prošao, zeo sam si auto tako da ne bi mogao već piti, jer drugi dan sam s dicom oblikovao mašu. Kad me je zaustavila policija, priznao sam, da sam nešto popio i nato (hierauf) su me prosili da bi puhao. Zato što je prvi test bio pozitivan, morao sam još jednoč puhati, naime, u jedan po pravu priznati aparat. I imao sam opet 0,52 promile!

„To je sigurno bila ta prokleta jabuka, ku sam na objed pojio! :-D“

Policajac mi je rekao, da ću dostati uplatnicu i onda je sve riješeno. U vezi višine kaštige je mislio, da odvisi od mojega zasluška. Taksijem sam se morao voziti domom.

07.01.2013. dostao sam onda „Ladung-u“ (poziv) na kotarsko poglavarstvo. Nisam razumio zač bi to bilo potribno, ali mislio sam si, ako kanu da mimo dojdem k njim, onda mi to neka i po hrvatsku napišu. Znao sam, da je veljek kod prvoga kontakta važno izraziti želju, da budu svi daljnji koraki po hrvatsku, ali prvič nisam ni mislio, da će biti daljnjih korakov, a drugič nisam u toj situaciji mislio na hrvat-ski službeni jezik. Napisao sam svoju želju dvojezično, i kad po nekom času nisam dostao odgovora, doznao sam na telefonu (18.01.2013. po nimšku), da je termin odgodjen i da se sve prevoditi mora. 07.02.2013. dostao sam svoj „poziv“ onda po hrvatsku i nimšku. 04.03.2013. prošao sam na dogovoren termin, ali morao sam gospodina Krutzlera upozoriti na to, da bih rado

imao raspravu po hrvatsku. On me je jednostavno poslao svojemu kolegi Rudiju Wlaschitsu, s kim sam na kratki sve uredio. Ili 440 € ili 5 dan u uzu bile su opcije. Premišljavao sam o opciji uze, jer sam ionako morao pisati diplomsko djelo, a to bi bilo zapravo i laglje u izol-aciji, mislio sam si. No da, odlučio sam se konačno ipak za novčanu kaštigu, jer gdo zna, kade će jednoč biti zabilježen moj boravak u uzi.

Neke misli su mi još ostale:

- Ako ljudi u kotarskom poglavarstvu imaju već djela, kako su mi rekli, jer moraju prevadjati, to je samo znak, da mi premalo upotribljavamo svoje pravo. Jer ako bi dost ljudi koristilo to pravo, onda bi to djelo bilo normalno, a ne dodatno.

- Nij potribno bojati se, da će kazna nastati veća. Kotarsko poglavarstvo ima jedan tarif, po kom se kazna odredjuje. „Hrvatska“ kazna ne smi biti viša, a ne smu se ni poračunati više troške za hrvatski postupak.

- Pokusiti se mora! Već nego ne, ne moru reći!

- Nekate voziti alkoholizirano! :-D

- Svaki ne podnaša isto! :-)

- Nekate jisti preveć jabukov! :-P

Lukas Kornfeind

Nij‘ uopće bio problem!

5Novi glas 2 - 2013 9

Petar Jandrišić dobio LINAK 2012.

U Hrvatskom centru u Beču nagradili su 21. aprila navečer dobitnike LINAK-a, literarno naticanje Hrvatskoga akadem-skoga kluba. Petar Jandrišić iz Pinkovca položio je prvo mjesto svojom pjesmom "pokus:hokus". Drugo mjesto položila je grupa Kacavida, ona se je naticala pod imenom Dr. Vuk Šraf. Treto mjesto dobila je Ljubica Čenar iz Dolnje Pulje. Sudjelivati mogli su autori pod 35 ljet, svaki s maksimalno trimi pjesmami.

Florian Wagner

Uverljiva pobjeda u „gradu heroja“Gradišćanska hrvatska momčad

osvojila titulu prvaka

U Vukovaru održano je 21.6. i 23.6.2013. nogometno takmičenje hrvatskih nacionalnih manjina. Na tom nogomet-nom turniru visoka nivoa pobijedili su gradišćanskohrvatski nogometaši u finalnoj utakmici kolege iz Mađarske koji su bili prvi u svojoj grupi (u t u grupi još igr ali „Rumunji“, „Sloven-ci“ i „Slovaci“).

Naši su se u svojoj grupi probili protiv Hrvate iz Vojvodine, Italije i Makedonije.

I u jezičnom pogledu bili su naši uzorni, jer je veliki dio nogometaša govorio hrvatskim maternjim jezikom! Poslije 500 godina nije to od sebe razumljivo, jer je sve teže očuvati jezik, kulturu i identitet narodnosne grupe u oceanu većinskog naroda!

Velika hvala Hrvatskom nogometnom savezu za organizaciju, a dir. Brunu Radakovitsu od HKD-a za veliki trud i angažman bez kojih ne bi bilo moguće prirediti ovakav pothvat (Unter-fangen)! (RHP)

Florian Wagner

2 Novi glas 2 - 201310

Od 23. do 29. marca bili smo mi, Konstantin i Viktoria, na vazmenom seminaru Men-a

(Mladina europskih narodnosti) u za-padnofriskom gradu Grou u Nizozem-skoj. “ConneXt!” bilo je geslo ovoga seminara, kade smo imali mogućnost sastati se s prijatelji iz 25 različnih man-jinskih društav cijele Europe, ali i up-oznati nove ljude. Ukupno nas je bilo već od 90 sudionikov. Skupa smo diskutirali

o manjiski problemi i iskali mogućnosti kako načiniti naše manjine poznatijim i popularnijim. Imali smo i vrimena za svečevanje: fiksna točka je naravno bila „exchange market“ u srijedu po gener-alnoj sjednici. Ali organizatori, društvo Fyk (Frysk Ynternasjonaal Kontakt), izmislili su i nove zabavne igre i pokazali nam tradicionalne frizijske igre.

Organizirali su takozvani “Minority speed dating” i još neke igre da bi up-

oznavali glavni grad provincije Frizije, Ljouwert, kade je bilo i oficijelno ot-varanje seminara. Naravno da nismo samo svečevali: Pri djelaonica na teme “regionalni marketing”, “social media i campaining” i “multilingualizam” naučili smo metode kako (re-)prezentirati man-jinske jezike i načiniti je/ih popularnijim. Ali pred svim diskutirali smo, ke metode su dobre za ku manjinu.

Srijeda je bila dan generalne sjednice,

ConneXt! Hakovci na vazmenom seminaru EN-a u Friziji

5Novi glas 2 - 2013 11

kade nismo samo odibrali nove odborni-ke - nova potpredsjednica je Evgenia Vibe (JdR). Miro Verdel (Ksššd) je odibran za novoga komisara za politiku, Berit Nom-mensen (Rökefloose) za komisaricu za proširenje, a Angel Niklov (CTarm) za predsjednika Youth Leader Committee-a – nego odlučili smo i konkretne ter-mine i riješili važna pitanja za budućnost Men-a. Odlučili smo da ćemo podupirati i rezoluciju CTarm-a, društva Vlahov iz Rumunjske.

Oni su se tužili na rumunjskoga amba-sadora u Albaniji, ki je u javnosti poka-zao negativan stav prema Vlahom, što je vodilo i do otpovidanja izložbe, ku je bio organizirao CTarm. Na ovoj gener-alnoj sjednici nominiran je i jedan do-datan član: Društvo mladih Slovakov u Ugarskoj dobilo je pri generalnoj sjednici status izvanarednoga člana. I još jedna vesela vist generalne sjednice: S Konstan-tinom je zopet jedan „hakovac“ zastupan u djelatnoj grupi – odlučio se je suradji-vati u grupi za politiku. Jedna od najvažnijih temov na seminari Men-a svenek je opstanak manjinskih jezikov i kulture. Realisti kot smo, znamo

da ćedu manjinski jeziki izumriti, ako se vrijeda nešto ne premini. Zato je i jedna grupa pod imenom “lan-guage diversity” organizirala takoz-vani “flashmob” sa ciljem motivirati ljude u Nizozemskoj, da bi se već bavili frizijskim jezikom. Frizki jezik je u Friziji dost dobro poznat, već od 90 posto ljudi ga razumi, ali manje ljudi ga govori, a još manje ga zna i pisati.

Mi sudioniki smo pri tom flashmobu im-ali i mogućnost predstaviti svoje manjin-ske jezike. “Language diversity”- grupa producirala je i kratke filme o seminaru na temu “većjezičnost”, ke si morete po-gledati na youtube. (link vidi na kraju članka). Cilj ovoga projekta je novimi mediji dostignuti i mlade ljude da bi se zopet već zanimali za manjinske jezike.

Zahvaliti se kanimo kod Fyk-a za do-bru organizaciju ovoga seminara! Ves-elimo se jur 30. ljetnom jubileju 2014. u Pečuhu!

Viktoria Wagner

Daljne informacije:

Glavna stranica MEN-a: www.yeni.org

FYK, organizator ovoljetošnog seminara: www.fyk.nl

Language diversity na facebooku: www.facebook.com/languagediversity

Language diversity na youtube: www.youtube.com/user/ProML1213

QR code generated on http://qrcode.littleidiot.be

QR code generated on http://qrcode.littleidiot.be

QR code generated on http://qrcode.littleidiot.be

QR code generated on http://qrcode.littleidiot.be

2 Novi glas 2 - 201312

Sada konačno znamo, kako gospodin M. Ivančić gleda svit: Doznali smo, da „ ... HKDC ima oko 50 stalnih članov ...“, u čije ime je Ivančić legitimiran govoriti, svi

drugi člani su privrimeni simpatizanti, ke u prvom redu za HKDC kratkoročno vežu lipi honorari. Govori se, da ima i ljudi med suradniki HKDC-a, ki imaju u osnovni pitanji narodnosne politike potpuno drugo mišljenje, nego što zastupa Ivančić.

O jeziku: „ ... A u Slovačkoj i na madjarskoj strani podučava se na standardnom jeziku, a mi ne kanimo, da se naš jezik ... kroz to zgubi...“ – Zanimljivo, kako se Ivančić brani svakoga jezičnoga približavanja hrvatskomu standarnomu jeziku. Ada on človik, ki kani svom silom biti glavni vrtljar u malom gradišćanskohrvatskom vrtljacu, kani odrizati i čim bolje izolirati našu malu etničku grančicu od črvstoga hrvatskoga stabla, misleć, da ona more rasti na nerodnom kamenitom tlu, ako ju samo dobro zaljiva knjigami i drugimi projekti, pseudo-dvojezičnošću i kontraproduktivnom multi-kulti-filozofijom.

O Danu mladine: u kontekstu Dana mladine Ivančić kritizira akcionizam, ki da je škodio hrvatstvu unutar narodne grupe. Vjerojatno misli na akcije oko dvojezičnih seoskih tablic, ke su za gradišćanske socijaliste i socijaldemokrate svenek bile tabu-tema, i kih vjerojatno još danas ne bi imali, da nije bilo EU-monitoringa (kot posljedica VP-FP-koalicije na saveznoj

razini), u čijem toku je Austrija uz drugo morala dokazati, kako poštuje prava narodnih grup. A ča socijaldemokrati danas razumu pod (ustavnopravnim terminom) dvojezična topografija, to stoji u noveliranom zakonu, naime seoske tablice, i ništ drugoga. To je socijaldemokratska interpretacija dvojezičnosti (© Ostermayer).

O tamburanju:„ ... Tamburaške grupe su bile dominirane ... od Hrvatskoga kulturnoga društva...“ Ivančić insinuira, da je HKD diktiralo tamburaškim grupam stil i sadržaj sviranja, ča nikako ne odgovara istini. Izgleda da do dan danas nije pred-jelao tadašnju odluku, da se tamburaško podučavanje NIJE dalo u ruke u muzičke škole (uz financiranje iz sredstav za narodne grupe) – to je bila većinska odluka pojedinih zastup-nikov tamburaških grup, to znam dobro, ar sam bio nazoči.

„Posebno važno mi je, da je izvor pjesmov i kompozicijov u Gradišću ...“ – zač, pitam, je li to „posebno važno“?

„Mene jada, da smo imali svenek učitelje iz Hrvatske...“ – zač ga to „jada“ ?

HKD – ali naredno i nijedan drugi normalni človik - ne će se jadati, ako tamburaške grupe sviraju narodne pjesme ili šlagere iz Hrvatske ili klasične kompozicije (ke su naravno samo rijetko iz Gradišća), niti bi HKD tamburašem zabranilo sviranje nimških pjesam.

Štiteljsko pismo: Intervju Ivančić, Novi Glas 3/2012

5Novi glas 2 - 2013 13

I u ovom pogledu se Ivančić želji čim potpunije distancirati od matićnoga naroda i hrvatskih tamburaških majstorov - vjero-jato bi nam mogli „pokvariti“ naš identitet -onda je bolje, da nas podučavaju Nimci.

O filozofiji i Robaku : „To je naime naša glavna filozofija: Da se prvo naše, da si svoje obdržimo ... ali prvo moramo znati svoje ...“ - Koga misli, kada veli „naša filozofija“, svoje društvo, svoju stranku ... svoju familiju ? Mnogo, dabome, čuda preveć ih je, ki si nisu obdržali svoje ... odrekli su se svojega i prodik-ovali su asimilaciju ...ljeta dugo...

„Za mene je imao, ... Robak jako važnu funkciju. On je osvidočio ljude, da je hrvatstvo važno ...“ Gdo bi to bio mislio? Robakova važnost i posljedice svoje vlašće politike se najbolje odražavaju u socijaldemokratski dominirani seli sjevernoga Gradišća, kade imamo prepuno hrvatskogovorećih roditeljev, ke njeva odrašćena dica pitaju, zač je nisu naučili hrvatski. Polag Ivančićevih tezov bi se Hrvati, da nije bilo Robaka, još danas bavili isključivo poljodjelstvom (i prodavali luk) i govorili samo Robakovu varijantu hrvatskoga jezika, to je „štikapronski bosakrawodisch“. A i manje bi nas danas bilo prez Robaka - da, manje! Tako si neki stvaraju svoju vlašću naheru povijest i još danas nisu u stanju, da bi se jasno distan-cirali od Robakovih gluposti.

O školstvu: Kako dobar je manjinski školski zakon, ki ne sadržava nikakove obaveze za učnju jezika i omogućuje odjav-ljenje kroz cijelo školsko ljeto, moremo ocijeniti, kada čujemo zdvojne učitelje, ki imaju svoje ambicije, ali ne znaju, po čijoj jezičnoj kompetenciji bi se orijentirali. U pisanju, računanju i u svi drugi predmeti valjaju strogi kriteriji, ocjene idu od jedan do pet, a u ti predmeti se mora (=obaveza) nešto naučiti. Ali u hrvatskom jeziku postoju samo dvi note/ocjene, naime, jedinica i dvojka, u hrvatskom se more (=mogućnost) nešto naučiti, ako to dite i roditelji zaistinu kanu.

Da su odgovorni političari i autori zakona ozbiljno kanili, mogli su uz gimnaziju u Borti „legalizirati“ hrvatski jezik i na svi ostali gimnazija. Na pitanje NG-a, zač se to nije stvorilo, Ivančić nima odgovora, nego ugne se/ugiba se na drugu temu.

Nije mi poznato, da je bilo-ka hrvatska organizacija rekla „jedna škola, ta mora bit.“ Ivančićevi partijski kolegi su uz protest mnogih prihvatili ono, ča im se je iz Beča ponudilo i zadovoljili su se s minimumom – i ovde si – izgleda – neki stvaraju svoju privatnu sliku povijesti.

Našu jedinu gimnaziju sada nazvati „jednom katastrofom“ je prepotencija, ku ne kanim dalje komentirati.

O noveli zakona: u pogledu na noveliranje zakona o narodni grupa Ivančić kot prestrašen zec biži u istu slipu ulicu, kako su to činili jur kod spomenutoga Manjinskoga školskoga zakona: opet prodikuje, da se moramo zadovoljiti s minimu-mom i akceptirati minimalna poboljšanja (uz neka znatna počemerenja), ke nam nudi (njegova črljena) pretpostavnost iz Beča. Onim, ki želju već i ki se branu protiv Ostermay-erovoga diktata, predbacuje, da bi kočili i kvarili situaciju. U javnosti trubi, da je jedno društvo definiralo minimum, bez

koga daljnja diskusija nima smisla. Ali zapravo je on ostao skoro sam med gradišćanskohrvatskimi društvi, u naivnom osvidočenju, da će mu Ostermayer nešto pokloniti i da su oni u Beču zaistinu zainteresirani na opstanku narodnih grup. Kot da smo u prošlosti nešto dostali iz dobre volje: službeni jezik je Republiki morao narediti Ustavni sud (skoro 30 ljet po Državnom ugovoru), tablice smo dostali zbog EU-mon-itoringa (45 ljet po Državnom ugovoru), 2011. reducirali su nam topografiju na seoske tablice, kad smo u maju 2012. u kancelarstvu rekli, da tribamo već pinez, odgovorili su nam da moramo šparati, nekoliko dan kašnje podupljali su si podupiranje za stranke za skoro 100%.

Kako naivan mora človik biti, ki si po ovakovom postupanju očekuje dobrovoljna i iskrena poboljšanja sa strani kancelarst-va ?

Živili i preživili smo 35 ljet s čemernim zakonom, sada bi morali samo zbog ličnih ambicijov „šundrofskoga državnoga sekretara“ zaminjiti ta slabi zakon za još čemernijega. Lipa hvala, onda je bolje, da pokusimo još par ljet sa starim za-konom !

O živi subvencija: ako se zame u obzir, da HKDC (s navodno 50 stalnih članov) ima isti ljetni budžet kot HKD (50 članov u jednom selu) i ako se pogleda broj projektov (usput: o smislu i učinkovitosti nekih projektov bi se moglo diskutirati ...), onda je jasno, da Ivančić ne more imati puno razumivanja, za ona društva, ka imaju i tribaju žive subvencije.

Za dobro djelo tribamo dobre, obrazovane ljude, ki vladaju hrvatskim jezikom u riči i pismu, a dobrim ljudem moramo nuditi dobre uvjete, poštene plaće i odredjenu sigurnost. Ivančić bi morao dobro znati, da u medjuvrimenu već skoro nimamo idealistov, a što se tiče hrvatskoga jezika ima samo jako malo mladih ljudi, ki zaistinu znaju jezik.

Ako kanimo opstati, moramo najprvo naučiti svoju dicu i unuke hrvatski (svaki od nas!), tribamo (zaistinu) dvojezične čuvarnice, škole i sveučilišne mogućnosti, tribamo ravno-pravnost našega jezika (na svi područji, u mediji i javnosti), tribamo moderne i eficijente zakone, ki se dobrom voljom primjenjuju, a svakako su nam potribne i čim obuhvatnije i uže veze matičnomu narodu.

A do svega toga je - kako vidimo - još dosta dalek i težak put.

J. P., Klimpuh

PS: Zanimljivo bi bilo, znanstveno iztraživati, odakle takova „croatio-phobia“, ka je u neki slučaji istotako patološka i pen-etrantna, kako je bila Robakova čežnja za asimilacijom.

Jandre Palatin

2 Novi glas 2 - 201314

To se dogadja svaku drugu nedilju u misecu u Hrvatskom centru u

Beču. Svaki, ki dojde, ima mogućnost ili sam zaigrati odnosno jamati/đemati ili jednostavno samo slušati i gledati, kako se ljudi – ki se u neki slučaji uopće ne poznaju – zastaju i skupljaju uz mužiku i kako se veselu pri tom. I uz to je svenek i dobroga jila i naravno pila, i Hrvatski centar preuredjuje se u veliki „Wohn-zimmer“ – dnevni boravak.

Ali zač? Prvo jednostavno zato, jer se nam (Phillip & Markus) jako dobro vidi. „Es ist wie es ist“ jači si Coffeeshock Company i „Es ist was es ist“ pisao je jur Erich Fried.

Hrvatski centar je mjesto u Beču kade ima hrvatska zajednica mogućnost najti se i povezati se izvan vlašćega sela, i to jur od 1964. ljeta, kad se ta lokacija uopće još nije zvala „Hrvatski cen-tar“. Mi smo ovo mjesto zeli ne samo kao dvoranu, u koj moremo realizirati svoju ideju muzičkoga susreta, nego i kao mogućnost prezentirati se kao gradišćanski Hrvati, a pred svim kao gradišćanski Hrvati u Beču, prema drugoj publiki. Muzika je jezik, koga svi narodi govoru (i razumu), i u najvećem dijelu slučajev bez nesporazuma. Naravno je važno, da se mi gradišćanski Hrvati prezentiramo na pozornica – bilo to kao folklorne ili rock grupe – ali isto tako je i važno, otvoriti vrata prema drugim ili samo prema najbližoj okolici, i to na način kade more participirati svaki, ki dohaja.

Tako se na Sunday Jam-u dogadja, da skupa sviraju ljudi iz Gradišća, iz Filipinov i iz Brazila, a u isto vrime u duetu jaču jedan pola gradišćanski pola moliški Hrvat na talijanskom i jedan muzičar/glumac porijeklom iz Zimba-

bwe na engleskom jeziku, a veljek po tom čuje se čisto nova verzija narodne jačke „Žena j’muža“.

Mi živimo u času, kade većina ljudi ima strah prema drugom i tudjem. I uprav zato je sada važno, da mi gradišćanski Hrvati – ki živimo jur skoro 500 ljet na ovom području – pokušavamo toj većini zeti ta strah i prezentirati se kao zajed-nica ka živi, ljubi i poštuje svoje i to rado dili s drugimi i daje mogućnost, da se jednostavno upoznajemo.

Let love rule!

Videos: www.sundayjam.at

Kontakt: kontakt@sundayjam.at

Facebook: www.facebook.com/sunday-jamvienna

Philipp Hauck

5Novi glas 2 - 2013 515

Ksššd (Klub slovenskih študentk in študentov na Dunaju) i Hak imali su jur prlje jako dobru

suradnju, no u zadnji ljeti zaspalo je to malo. Zato smo se koncem zadn-jega ljeta premislili, da bi morali tu suradnju opet malo oživiti. Nije dost, da se nekoliko puti u ljetu otpravimo zajedno na priredbe MEN-a, i kadakoč dohajamo jedan drugomu na priredbe, nego mogli bi i ča skupno stvoriti. Po malom brainstormingu odlučili smo načiniti dva skupne večere, na ke jedan drugomu ide u pohode. Prva priredba bila je u slovenskom klubu u Mondsche-ingasse. Grupa “Elektrikeri” zabavljala je raskvačeno brojnu publiku, a potom je zagrijana publika svečevala još do jutrova pri tipični slovenski pići i “Luki Kornfeind Giftmischungi”, ku je naš posudjeni konobar posebno za ta večer kreirao. (Vjerujte mi, ne kanite znati, ča je bilo nutri)

Drugi dio slovensko-hrvatske suradnje odvijao se je u Hrvatskom centru. Prvo je slovenski autor Franjo Frančić pred-stavio svoju knjigu „Domovina bleda mati - Smrt Jugoslavije“ na srpskom odnosno slovenskom jeziku, a njegov prevodilac Erwin Köstler razlagao je i čitao po nimšku. Frančić, ki je jedan dio svojega ditinstva prebavio u domu i izučio se prvo za galvanizera, završio je potom fakultet za socijalno djelo. Nje-govo šaroliko djelo sastoji se od nekoliko romanov, pjesmov, dramov i knjig za dicu. Autobiografski kratki roman, ki je izašao 1986. ljeta, povida o dogadjaji za vrime študija protagonista i o svojem času u jugoslavenskoj armiji. Tiskan je samo u 500 primjerkov i u najkraćem vrimenu rasprodan. Štivo ipak broji med najčitanije knjige u Sloveniji, jer su ju ljudi pod rukom davali dalje. Iako autor u knjigi oštro kritizira sistem, u kom je

odrasao, spomenutim romanom nagrad-jen je „zlatnom pticom“, ali ku nije pri-mio. Knjiga je prevodjena na nekoliko jezikov, no na slovenskom jeziku tiskala se je još jednoč stoprv 2012. ljeta. Autor predstavio nam se kot jako nekonven-cionalan človik, ki očividno rado ne čita pred publikom nego se umjesto toga radje šali. Uz to rado zabranjuje svo-jemu prevodiocu rič i mu jednostavno zame/uzima knjigu iz ruk, jer publika da ionako već ne kani slušati (ča uopće nije bilo tako). No ipak, nasmijali smo se dost.

Po čitanju počelo je 5 mladih dičakov slovenske grupe „Roy de Roy“ sa svojim šarolikim programom. Poznanci scene opisali bi tu muziku kot ska-polka-punk-balkan-rock (redoslijed se more naravno preminiti). Brojna publika (oko 150 ljudi) tancala je živo i dobro se zabavljala. Veselimo se jur dojdućoj skupnoj priredbi!

Maria Kornfeind

Suradnja Hak-a i Ksššd-a

2 Novi glas 2 - 2013

Mehanizam

Izvan toga predstavit ću vam mogući mehanizam, kako spoj “alkohol” liječi DAB:

CaCO3 + 2 R-OH → Ca2+ + 2 H2CO3 + 2 R-O-

Spoj “alkohol” (vrlo koncentriran, 40%, samo ako kupite “Perovo svitlo”) direktno napada KALK. Nastaje takozvana ugljikova kiselina (H2CO3) i kalcijski kation (Ca2+) , koga tijelo odmah hasnuje i ojača time kosti. To znači, da takozvani “alkohol” odnosno “Perovo svitlo” ne liječi samo DAB, nego čuva vas i protiv osteoporoze. Zato što ugljikova kiselina (H2CO3) brzo raspada u vodu (H2O) i ugljikov dioksid (CO2), računajte time, da morate u apoteka i kupiti i takozvane “CO2- certifikate”!

za sadržaj odgovoran je Peter Jandrisits

16

Krivac je KALK!

Nova iztraživanja!!!

Piše: prof. ddr. med. univ. Pero Perović

Ufam se, da se još dobro spomin-jate, kad sam prošlo ljeto otkrio „Drugu Alzheimerovu“ bolest (ako ne, onda vam jako savjetujem “Perovo svitlo” - sada u apoteka!). Iako sada „Perovim svitlom“ već pinez zaslužujem nego bi mi moglo plaćati sveučilišće, nisam prestao nadalje forsirati svoja istraživanja.Iako sam u prošlom članku razložio, da se mora zbog djelo-vanja razlikovati PAB (Prva Alz. b.) od DABi, otkrio sam da je krivac zapravo isti: KALK. Ovo otkrivanje je zaista mala senzacija na medicin-skom polju, jer je još danas zvanar-edno teško staviti diagnozu za PAB i DAB.

Kako se more upoznati početak kalcifikacije mozga? Velika je prednost, da se kalcifikacija more ustanoviti jur u jednom stanju, kade još postoji ufanje za pacijenta. Pacijenti često prenoćuju na kolod-voru, želju diozeti kod i kažu da im je pretkip neki natčlovik.

Druga Alzheimerova bolest:

5Novi glas 2 - 2013 17

Razgovor s grofom Petrom Norištofskyjem

Dospili smo peljati razgovor s grofom Petrom Norištofskyjem, ki nam je privolio jedan od svojih rijetkih intervjuov.

Novi glas: Poštovani grof Norištofsky, kako si vi kao glava staroga gradišćanskohrvatskoga plemstva predstavljate zastupničtvo gradišćanskohrvatske narodne grupe?Grof Norištofsky: Na to pitanje imam jako jednostavan odgo-vor. Najbolje bi bilo, ako gradišćanskohrvatska aristokracija preuzme vodstvo našega naroda. Mislim, da bi bilo puno akceptance i kod nimškoga naroda za ovo rješenje. Novi glas: Ov odgovor me na jednu stran ne presenećuje, na drugu opet da. Niste li vi jedan od suvremenih aristokratov, ki su otvoreni prema participaciji osobov bez plave krvi?Grof Norištofsky: Jesam, moj sin oženio je kći seljaka, ki se skrbi za moja polja u Madjarskoj. Za ovu ljubavnu štoricu ste sigurno čuli i čitali u Hrvatski novina, ke su jako opširno pisale o ovomu piru snova. Niste li vidili slike u Duplerici?Novi glas: Ne, mislim već na političku participaciju... Grof Norištofsky: Moram prvo utvrditi, da bi bez problema bilo moguće, da naša familija sama vlada nad Gradišćanskimi Hrvati, ali za neke niske pozicije je škoda, ako trošimo jednoga od naših. Kako bi na primjer mogao svojega bratića, ki stanuje u Beču, osvidočiti da se preseli na primjer u Pinkovac i onde nas-tane namjesnik vlade? Ne morem očekivati, da bi on zaminjio življenje u metropoli - kade prosperira kultura - za življenje u provinciji. Logika je jednostavna: Sve, za ča smo si mi predobri, moru i obični ljudi ispunjavati. Novi glas: Vi ste osvidočeni, da bi vaša kuća vladala nad Gradišćanskimi Hrvati?Grof Norištofsky: To s tim nisam htio izraziti. Ja mislim, da bi se to moralo odlučiti po peldi Svetoga Rimskoga Carstva, kade su takozvani Kurfürsti odibrali cara. Isto tako bi se i sada sastali i odibrali kralja Gradišćanskih Hrvatov. Novi glas: Nisam znao, da je med Gradišćanskimi Hrvati toliko plave krvi. Za ke plemićke obitelji vi znate, ke su meni nepoznate?Grof Norištofsky: Nažalost je Austrija ukinula plemićke naslove. Ali na to pitanje sam jur pripravan: Hrvatski prijevod za “Kur-fürsta” je “izborni knez”. A ta lipa slavenska rič “knez” označava i poglavara jednoga sela ili jedne krajine. A o obitelji, ke bi smile nominirati izborne kneze, nije potribno diskutirati. Iako plem-stvo u Austriji de jure ne postoji, kod Gradišćanskih Hrvatov sigurno de facto postoji. Neka vam prevodim latinske riči, ili ste se to naučili u toj školi, ku ste pohadjali?Novi glas: Nije potribno... Ali mene ipak zanima, ke su te srićne familije?Grof Norištofsky: Srićne? Je li vi mislite, da smo mi plemići uvi-jek samo srićni? Jur ako pomislim na to, koliko dugočasnih pri-

redbov bi kao kralj Gradišćanskih Hrvatov morao posjećivati, ziše mi se. Onda bi se još morao i za to skrbiti, da moja dica ne oženu nekakove nevridne. Biti bolji je jedno, ostati bolji je drugo...Novi glas: A kade bi ta kralj Gradišćanskih Hrvatov rezidirao? U Željeznu ili u nekom hrvatskom selu?Grof Norištofsky: Morem si predstaviti, da bi kralj ljeti (Som-mer) rezidirao na primjer u šuševskom kaštelu, ali za stalno mjesto to malo selo nije adekvatno. Željezno isto nije opcija. Ako pomislim one male hižice, u ki su smješćeni HKD ili HŠtD, onda me napada klaustrofobija. Jasno, da bi kralj morao rezidirati u Beču. Jedan od mojih prijateljev more organizirati jednu nekretninu (Immobilie) u četvrtom bečanskom kotaru, ka je sigurno vridna adrese jednoga kralja. Nadalje je „put pinez“ iz saveznoga kancelarstva sigurno čuda kraći, nego put u Gradišće. Novi glas: Kakov put pinez? Subvencije se plaćaju na račun or-ganizacije, ka je dostane. To ide elektronski.Grof Norištofsky: Morebit je to sada tako, ali onda bi to bilo na svaki način ovako: Kup pinez bi se doprimio u našu bečansku palaču. Na dva termine u ljetu, na protuliće i u jeseni, primio bi kralj posjete u dvorani za audijencije i onim, ki dost ponizno prosu, darovao neku svotu. Samo tako moremo osigurati, da bi pinezi zašli u vridne ruke.Novi glas: Ta kralj sigurno ne more poznati svakoga, a i njegovi sluge ne. Kako bi on mogao izviditi, je li negdo vridan podupiran-ja ili ne?Grof Norištofsky: Čisto jednostavno. Koga kralj ne pozna, ta sigurno nije dost važan, da bi primio pinez. A svi, ki su vridni tih pinez, poznati su sigurno barem nekomu iz užega kruga kralja.Novi glas: A kako si predstavljate rješenje za društva i osobe, ki nimaju poznance u uži krugi kralja? Hoćedu li oni morati onda djelati bez subvencijov?Grof Norištofsky: Ako gdo kani bez povjerenja kralja djelovati, to je njegov posao. U tom slučaju pinez nima, to je jasno. Ali nijedno selo se ne triba bojati, da će ostati bez kulture. Dvorski folklorni ansambli i tamburica ćedu na svojoj turneji sigurno posjećivati sve krajine, kade živu Gradišćanski Hrvati.Novi glas: Jedno pitanje na kraju: Ku ulogu će igrati HAK, iz koga se do sada rekrutirao naraštaj za vodeće/peljajuće funkcije Gradišćanskih Hrvatov?Grof Norištofsky: De facto se neće ništ preminiti, ili mislite vi, da je do sada dospilo dite iz obične, morebit još seljačke ili seoske obitelji stupiti u relevantne funkcije HAK-a?

za sadržaj odgovoran je Matthias Wagner

2 Novi glas 2 - 2013

Na kratki – Brzo! Kratko! Bez infomacije!

Akademske novostiŠtefan Znorić iz Norištofa je završio svoj študij “Destruc-tive engineering” na tehničkom sveučilišću u Beču s titulom “Master of Disaster”. Tema završnoga djela je bila “Imple-mentation of a low-budget destruction system on a chair”.

Prije nego je počeo svoj študij bio je dugoljetni član tamburaškoga i folklornoga društva u Norištofu. Kad se preselio u Beč počeo je onde pauzirati i počeo je svirati i tancati u „Kolo-Slavuju“. S novimi utiski o kulturi i muzike i velegrada Beča vratio se opet u Norištof, gdje želji u svojem «domaćem» društvu preuzeti peljačtvo. Člani društva žedali za človika kot njega, ki pelja društvo opet u bolja vrimena i ljudem na selu dili svoja iskustva u velikom svijetu.

Privatizacija manjiskoga školstva

Školski savjet Gradišća će predati manjinsko školstvo u privatne ruke. Konzorcij -

postojeći od „Narodne viskoke škole“ i HKDC-a – preuzet će podučavanje početo od

školskoga ljeta 2013/2014. Ova dva društva bila su jur dugoljetni partneri školskoga savjeta, ar su doprinesli najveći dio hrvatskih

školskih knjig.

Nove novine Hrvat-skoga štamparskoga

društvaHrvatsko štamparsko društvo (HŠtD) izdaje nove novine s imenom „Nasmiši se!“ Ove no-vine ćedu izlaziti svaki tajedan u petak i imaju vice, šalne priče i drugi humor kao sadržaj.

Grof u viziru pravosudja

Državno tužilaštvo Beč ana-lizira kupnju sukna. U au-gustu 2012. kupio je folklorni ansambl iz Beča Rondo Koka novo sukno za nošnje. Platili su visoku šumu, ka nije pot-puno došla na konto tršca u Požonu, ki je prodao sukno. Jedan dio novca dospio je u neki splet lažnih tvrtkov. Državno tužilaštvo Beč tvrdi, da ima dokaz, da su pineze stigli konačno na konto Grofa Norištofskoga.

Nove slove neka riješu problem identiteta26.4. bila je diskusija „Veliko ’G’ ili malo ’g’ “ u KUGI u Velikom Borištofu. Diskutanti su htili riješiti pitanje, da li smo Gradišćanski Hrvati ili gradišćanski Hrvati, ada, da li smo poseban narod ili dio Hrvatov po cijelom svitu. Tema se nije riješila u okviru te diskusije, ali os-novao se je djelatni krug postojeći od nekoliko ljudi iz gradišćanskohrvatske scene. Djelatni krug izdjelao je jedan kompromis: Upeljat ćedu novu slučaju vu, ka pov-ezuje mali g i veliki G (vidi sliku). Delegacije iz Gradišća otpravila se je na put u Kinu k različnim proizvodjaćem kompjuterskih tastaturov. Oni se zalažu, da bude u novi modeli moguće pisati tu slovu kompjuterom.

Zemljotres u GradišćuŠvicarski znastvenik dr. Seismo Log izvidio je da je došlo u Gradišću u zadnji ljeti do nekoliko zemljotresov. Tako se je područje Gradišća maknu-lo prema Štajerskoj. Ov slučaj nije bio lahko za izviditi. Jedan od očitih znakov je, da ljudi u hrvatski seli sve već nosu štajerske nošnje namjesto hrvatske.

Restruktuacija na medijskom sektoru?Glasine iz kruga insajderov gradišćankohrvatske medi-jske scene govoru o velikom preuzimanju: Crikveni Glas-nik željezanske dijeceze planira preuzeti kronično defici-tarne Hrvatske novine, ke izdaje Hrvatsko štamparsko društvo. To je doznala redakcija u razgovoru s anonim-nim informantom u dijecezi: «Ove dvi novine imaju ve-liku sukladnost u izboru temov. Izvan toga nudu nam Hrvatske novine već mjesta za slike, u Glasniku imamo samo mogućnost otiskati slike u velićini poštanske marke»

PorodČestitamo našoj surad-nici i autorici kolumne «Črna Gospa» kćerkici. Tim „Novoga glasa“ čestita srdačno, veseli se na nje povratak po karenciji da bi opet mogla odgovarati na štiteljska pisma.

Cijeli dan u kružnom tokuNeki muž se je na putu domom cijeli dan vozio u kružnom toku kod Cindrofa. Policija je zustavila vozača. Alkotest na licu mjesta potvrdio je mužu previše alko-hola u krvi, ali vozač tvrdi da nije našao put domom, ar su sela na putokazi bila samo napišena po nimšku.

Nove civilne službe

Po narodnom ispitivanju o vojskoj službi izjavilo je ministarstvo za unu-tarnje posle proširenje civilne službe. Tako je sada moguće vršiti civ-ilnu službu kao činovnik u austrijskoj administraciji. “Vršitelji civilne službe su jeftiniji nego činovniki”, veli govoračica iz mini-starstva.

18

za sadržaj odgovoran je Florian Wagner

5Novi glas 2 - 2013 19

Jeste li grišili protiv gradišćanskoga hrvatstva? Imate li pitanja o našoj narodnoj grupi, ka su dogmatične nature? Autor "Katekizma Gradišćanskih Hrvatov", Padre Felician Dogmatić, stoji vam na

raspolaganju ...

Poštovani Padre,Željim se ispovidati, da sam grišio protiv gradišćanskoga hrvatstva. Odjavio sam Hrvatske novine, ar me nije zanimalo, što pišu. Moje zločesto dušno spoznanje je uzrok tomu, da sam sada jur tajedne dugo skoro bez sna, iako sam jur opet uplatio pretplatu za cijelo ljeto. Kako si morem dušu olakšati?N. N.*Vidim, da ste dobar človik, ar ste brzo spoznali svoj grih. Za pokoru vam nalažem da si kupite svezak pjesmic od štamparskoga društva i da potiho recitirate 10 pjesmic. Neka vam bude oprošćeno.Vaš Padre

Dragi Padre,Mlada sam djevojka i imam obiteljsko ime, ko se piše na kraju s "-ch". U školi sam se tako sramovala, da nisam prava Austrijanka, da sam svakomu povidala, da se to izgovara "-h" a ne "-ć", čisto tako kao kod one poznate moderatorice. Sada mi je žao, da sam tajila svoje korjene.N. N.*Razumijem, da je posebno za mlade teško najti pravi put u današnjem ksenofobnom vrimenu. Neka ti bude slabost oprošćena, i za milost našega naroda glasno otpjevaj sve štrofe himne "Hrvat mi je otac".Tvoj Padre

Dragi Padre, Štao sam u gradišćanskohrvatski mediji, da planiraju neki funkcionari u Beču stvoriti privatnu školu, s hrvatskim podučavanjem. Moju prvo-rodjenu kći poslao sam u poznatu privatnu školu, ka ima dobar odziv. Postoju neka pravila, kako se mora u ovom slučaju ponašati u pitanju škole za moju ostalu dicu? N. N.*Momentano ne postoji dogma za takov slučaj. Ali ako bude obavezno, i ne željite da vas isključu od sakramentov Gradišćanskih Hrvatov (npr.: deponirati želju u emisiji "Časak radosti", dati intervju za "Dobar dan Hrvati") onda pošaljite svoju dicu u školu, ka se dostoji za jednoga vjernoga Gradišćanskoga Hrvata. Ali ne postoju pravila bez iznimke: Morate se upitati zbog dispenze. Samo morate najti dobru argumentaciju, zašto bi za vašu dicu valjala druga pravila nego za ostalu.Vaš Padre

* Zbog tajne spovidi ne publiciramo imena.

Padre Dogmatić

za sadržaj odgovoran je Matthias Wagner

P.b.b.Nr.: GZ02Z032501M

Erscheinungsort: EisenstadtVerlagspostamt: 7000 Željezno/Eisenstadt