No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

84

description

"Pogledi" [No. 7, 1953]Rudi Supek časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka

Transcript of No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Page 1: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]
Page 2: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

» V O G C B . H 1 53«Č a s o p i s t l a t e o r i j u d r u š t v e n i h i p r i r o d n i h n a u k a

Izdaje:D ruštvo nasta vn ika sveučilišta , v iso k ih škola i suradnika naučnih ustanova

u Zagrebu U ređu je redakcijsk i kolegij:

K ošta Bastaić, S la vko Borojević, A leksander F laker, Ivo Frangeš, Grga Gam ulin, L eo Randić, Predrag V ran ick i

S e k re ta r redakc ije 1 odgovorni u redn ik R udi Su p ek

Sira redakcija:B erus N iko , p rofesor Više P edagoške ŠkoleCipra M ilo, p ro feso r M uzičke A kadem ijeCulinović Ferdo, p ro feso r P rav n o g fak u lte taD abčević Savka , as is ten t Ekonom skog fak u lte taF ilipović V ladim ir, p rofesor Filozofskog fak u lte taF ranković D ragutin , p redavač Filozofskog fak u lte taGospodnetić Jugoslav, as is ten t A kadem ije za kazališnu u m je tnostG rdenić Drago, docent P rirodoslovno-m atem atskog fak u lte taG uberina Petar, p ro feso r Filozofskog fak u lte taK urepa Đuro, p ro feso r P rirodoslovno-m atem atskog fak u lte taM ažuran Đorđe, a s is ten t Filozofskog fak u lte taM ohorovičič A n d re , p ro feso r Tehničkog fak u lte taP erić Berislav, a s is ten t P rav n o g fak u lte taP in ter Tom islav, p rofesor M edicinskog fak u lte taPrelog M ilan, p red av ač Filozofskog fak u lte taRoler Dragan, a s is ten t Ekonom skog fak u lte taS iro tko v ić Jakov, docent Ekonom skog fak u lte taS id a k Jaroslav, p ro feso r Filozofskog fak u lte ta 'Š ka v ić Josip, rek to r A kadem ije za kazališnu u m je tnost S kreb Zdenko , docent Filozofskog fak u lte ta Š kreb N ikola, a s is ten t M edicinskog fak u lte ta Torbarina Josip, p ro feso r Filozofskog fak u lte ta V ojnović Z denko , d irek to r M uzeja za u m je tn o st i o b rt Zaninović Vice, p red av ač Filozofskog fak u lte ta

U redništvo i ad m in istrac ija : Zagreb, B raće K avurića 17 (D ruštvo nastavn ika sveuči­lišta , v isokih škola i su rad n ik a n aučn ih ustanova), telefon 38-289. B ro j ' ček. računa

kod N arodne banke: D ruštvo n astav n ik a Sveučilišta i visokih škola Zagreb br. 401-T-183 za »Poglede 53«.

Č etv rtgod išn ja p re tp la ta : 150 Din., po lugodišn ja p re tp la ta : 300 Din., godišnja p re t­p lata : 600 Din. C ijena pojedinom b ro ju 70 Din. Časopis izlazi m jesečno (osim u

ju lu i augustu).U redništvo p rim a petkom od 17 do 20 sati.

ČASOPIS IZLA Z I N A JM A N JE NA 5 ŠTA M PAN IH ARAK A

Tisak Grafički zavod Hrvatske, Zagreb

Page 3: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

POGLEDI 53 MAJ BROJ 7

J u g o s l a v G o s p o d n e t i ć :

OSNOVNE LINIJE OPĆE TEORIJE NACIONALNE HISTORIJE

Kao što ne može biti nikakova istraživanja bez teoretskih razmatranja, tako ne može biti ni nacionalne historiografije bez teorije. Ako nije uvijek eksplicitna, ta je teorija, kao što je većinom i bilo u nas, implicitna, i vrlo se lako može na pojedinom historiografskom djelu pokazati, koji su autorovi te­oretski temelji, što on misli u prvom redu o naciji, o biti nacije. Bez ikakva naime shvaćanja nacije nemoguće je, očito, istražiti i opisati nacionalnu histo­riju. Teorija nacije teorija je nacionalne historiografije.

Zbog toga je potrebno započeti diskusiju baš o naciji i pri tome savladati statičko, metafizičko — i zato nikad točno — prosto nabrajanje karakteristika nacije (jezik, država, ime, teritorij, kultura i si.), pa shvatiti naciju i njene karakteristike kao manifestacije i sredstva, a ne kao bit, shvatiti sve to kao nešto historijski postalo. Jer, sve što postoji, po modernoj spoznaji, jedamput je postalo razvijanjem.

1. Nacija i pitanje njena početka.

Danas je nacija činjenica. No gdje je njen početak? Gdje vremenski i prostorno? Idući naime od sadašnjosti u prošlost moguće je slijediti neke kon­tinuitete, tradicije, koje se razlikuju od drugih nacionalnih tradicija i zato su upravo nacionalne: jezik, nacionalno ime, teritorij, društvena organizacija, na­cionalna svijest i t. d. Ti se elementi dakako, slijeđeni unatrag, mijenjaju, ali svejedno kontinuitet postoji toliko unatrag, da se počeci gube, kao što se kaže, u m raku prethistorije. Odatle, može se reći, principijelna »vječnost« nacije, njihovo nastajanje oduvijek. Treba dakle poći s druge strane.

Razmotrivši s te druge strane, sa strane nastajanja ljudskog roda, tako­đer je jasno da su od samog početka nastajale razlike između pojedinih grupa. P itanje je samo kada se i gdje te razlike bar donekle ustaljuju, gdje počinje tradicija, gdje je već donekle nacija postala. Počinje, jer drukčije ne može, od momenta ustaljenja na nekom teritoriju, budući da tek onda počinje prava tra ­dicija, koja nije drugo nego najprije tradicija borbe s određenom, istom pri­rodnom sredinom. Tek u stalnoj prirodnoj sredini može da dođe do onog stup­nja ljudskog društva, koji se zove civilizacija, t. j. gradska kultura, i kojim se završava prethistorija. Odatle je nicanje civilizacije ujedno i nicanje nacije, nacije u najširem smislu riječi: kao iskustva i samosvijesti o dostignućima u borbi s prirodom, ne više samo zoološkom i fitološkom prirodom, nego geograf­skom i geološkom. Prema tome treba uzeti da su prve civilizacije i prve nacije: stara Sumerija, Egipat i t. d. Pri tome u prirodu još bar donekle spadaju sve

457

Page 4: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Jugoslav Gospodnetić

one ljudske grupe, koje nisu u posjedu privilegiranog teritorija, koje su stoga zaostale, s kojima postoji borba ili savezništvo protiv trećih, i koje konačno ulaze u sastav nacije.

Nastajanje, dakle, nacije poklapa se s nastajanjem civilizacije. Nacija nije dakle rasnog nego radnog porijekla. I ona postaje vidljiva kada rad na svla­davanju prirode i na ujedinjavanju u šire i složenije grupe, koje su za to više savlađivanje prirode potrebne, postaje vidljiv. I biva zapisan: Nastaje pisme­nost, literatura.

Budući da se radi o počecima, jasno je da je svladavanje geografije i geo­logije (reguliranje rijeka, rudarstvo) moguće najprije ondje, gdje su prirodni uvjeti najpovoljniji. Odatle je, od samog početka nacija, razlika između nacije i (s njenog gledišta) ne-nacije razlika između civilizacije i barbarstva, razlika u stupnju civilizacije. Ta pak razlika dovodi do nužne borbe, do nužde za do­minacijom odnosno do obostrane nužde za obranom zbog težnje za aproprija- cijom civilizirane i necivilizirane zemlje. Civilizacija i nacija niču prema tome od početka i kao horizontalna klasna borba, da je tako nazovemo za razliku od vertikalne klasne borbe, t. j. klasne borbe unutar jednog društva. Prošire­njem nacionalnih granica, horizontalna se klasna borba pretvara u vertikalnu, ali odmah se stvara nova horizontalna borba sa daljim, širim perifernim kru­gom. I tako, dopušta mogućnost razvitka unutrašnje klasne strukture, koja se ne može zbog vezanosti o polaganiji tempo razvitka proizvodnih snaga, raz­vijati preko određene teritorijalne mjere, nego se zapliće u neodmrsivo klupko. Odatle nemogućnost imprijalističkog rješenja horizontalnih suprotnosti pa do­lazi do relativne pobjede barbarstva, koja se može očitovati i u promjeni je­zika, imena i t. d .,'to jest kao nova nacija. Ali ta nova nacija niče na m ateri­jalnim i misaonim dostignućima stare nacije, daleko više nego na svojim bar­barskim, zapravo poluciviliziranim tradicijama, ma kako se njoj samoj činilo drukčije.

Odatle, opet, u vremenskom slijedu različite nacije nisu no stupnjevi jedinstvene svjetske civilizacije, ili ukratko civilizacije Od momenta kada je civilizacija stvorena u dolinama velikih rijeka Prednjeg Istoka (Daleki Istok ostavljam po strani, je r je on dugo živio uglavnom svojim životom) ona se u neprekinutom nizu razvijala i proširivala na sve veći krug, i to, zbog geograf­skih i klimatskih prilika, sve više na sjever, čak sjeverozapad. Ali to proširi­vanje nije bilo glatko, niti je ičiji dar, ni ičija svijesna volja, svijesna naime pri davanju ili uzimanju dalekih posljedica tih činova:,ono je nužda ujednača­vanja neravnomjernog razvitka čovječanstva kroz vertikalnu i horizontalnu klasnu borbu, svladavanje društvenih zapreka ovladavanju zemljom, prirodom.

Momenti jedinstvenog razvitka civilizacije, momenti su nastajanja i raz­vijanja nacija. Nove nacije nastaju iz barbarstva u času njegova dodira i sta­panja sa civilizacijom. Od intenziteta i kvaliteta i vremena toga kontakta i stapanja nastaje različitost nacija, nastaju pojedine nacije.

Razgledajmo teoretski iz bližega oblike prelaza barbarstva u civilizaciju do imperijalizma.

2. Civilizacija i prelazi iz barbarstva u naciju.Barbarska (etnička) tradicija. Barbari ulaze u civilizaciju na različitim

vremenskim (i prostornim) točkama njenog razvitka: neki u t. zv. starom vi­jeku, neki u srednjem i t. d. Svi ti ulasci mogu biti shvaćeni kao različiti stup­njevi jednog te istog ulaza u civilizaciju, jednog te istog — promatrajući samo

458

Page 5: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Opća teorija nacionalne historije

Evropu — nordiziranja Mediterana i mediteraniziranja sjevera. Barbari ulaze u civilizaciju uvijek već napola civilizirani, već zahvaćeni periferijom civiliza­cije i horizontalnom klasnom borbom, i sami već stoga na putu k civiliziranom jedinstvu, naciji, ali još uvijek ne nacija, kao što je to samo civilizacija. Tek s ulazom u dio već civiliziranog teritorija ili civiliziranjem njihova teritorija dovršava se taj proces tendiranja naciji, ta protohistorija i započinje nacija i historija i civilizacija. Odatle u Evropi i počinje u pravom, suvremenijem, smislu nacionalna historija sa proširenjem civilizacije na čitav njen teritorij: t. j. u doba srednjega vijeka, feudalizma.

Tendiranje barbara k naciji možemo nazvati vremenom nastajanja etnosa i etničkih jezika, široke relativne nivelacije-ujedinjavanja koje je rezultat najprije unutrašnje borbe samih barbara za šire, proizvodnije zajednice (borba oko zemlje u Srednjoj Evropi na pr. od neolita dalje), no gdje već od svojih brončanih početaka na Orijentu civilizacija, približavajući se sve više, također djeluje u pravcu ujedinjavanja otkidajući ujedno, tako da kažemo, komad po komad zemlje iz barbarstva, od kojih svaki opet dalje djeluje. Djeluje i pove­zujući i rastavljajući nove, preostale teritorije.

Svaki novi civilizirani kompleks ujedno se odvaja, ali ne potpuno, od barbarske pozadine tako da imamo vrlo složeni proces odvajanja i spajanja.

Taj je proces najvidljiviji na jeziku. Tendiranje evropskih barbara — od neolitika dalje — k organiziranju šireg jedinstva dovodi do stvaranja jezgre onoga što se zove indoevropska jezična zajednica. Ta zajednica dakako, nikad nije bila potpuna, jer barbarski plemenski savezi nisu moderne nacije. Ipak to je indoevropski etnos s klicama recimo keltskog, latinskog, grčkog, slaven­skog, germanskog i t. d. etnosa, i koje će se sekundarne jezične grupe kasnije s približavanjem civilizaciji i ulaskom u nju još više odvojiti od svog »praje- zika«, od kojega su uostalom, kao dijalekatske razlike, starije, a kojih su unu­tarnje razlike (na pr. jugoslavenske razlike spram praslavenskom jedinstvu, opet i starije i mlađe od njih samih. Indoevropski, praslavenski, pragrčki, pra- latinski, prajugoslavenski i t. d. etnos, iako znači neki kontinuitet, nije pravi kontinuitet, jer nije nikad nastavljao pravo, trajnije postignuto jedinstvo nego samo tendenciju k jedinstvu s imanentnom kontradikcijom razdvajanja. Nije naime nikada u historiji postojala indoevropska, pralatinska, praslavenska, prajugoslavenska nacija, jer nije postojala ni takva civilizacija, nego samo ono što se zove etnos: t. j. neka nedovršena, prvobitna, barbarska tendencija k na­ciji, prekinuta i modificirana upravo ulaskom u civilizaciju.

Ali, ulaskom u civilizaciju barbari, vidjeli smo već, mogu uvesti i svoje barbarske jezične tradicije, svoj (indoevropski, pragrčki, jugoslavenski i t. d.) jezik. Mogu ga i izgubiti, i to baš pred barbarima, koji su prije njih ušli u ci­vilizaciju (latinizacija Gala i Franaka). Gube ga kad je civilizacija, civilizirana, t. j. prava, nacija u usponu, a nameću ga, kad je u padu, a pri tome djeluje i udaljenost od centra civilizacije, njezin intenzitet.

Pošto smo promotrili unificiranje, diferencijaciju i barbarsku jezičnu tradiciju, valja promotriti odnos jezika i (svjetske) civilizacije. Vrlo je obična iluzija da sličnost odnosno različitost jezika odražava ili je čak uzrokom zaje­dnice i posebnosti društvenog razvitka i kulture. Odatle se smatra, da je po­četak nacije u barbarskoj tradiciji, u barbarskoj polunaciji, pseudonaciji, t. j. etnosu, etničkom jeziku.

Civilizacija i nacionalni jezici. Pobjedonosnim ulaskom u civilizaciju barbari (na pr. Protoheleni, Protolatini, Slaveni) ne gube jezik. Oni naprotiv —

459

Page 6: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Jugoslav Gospodnetić

i to baš u kontaktu s jezikom dotadanje civilizacije — razvijaju svoj jezik. Je­zik dakle usprkos civilizaciji, koja daleko više i dublje prodire u društvene i materijalne (i likovne, ako hoćete) oblike, ostaje relativno konzervativan, vezan0 barbarsko porijeklo, iako se baš tada najsilnije udaljuje od tog porijekla. Ta konzervativnost i diferencijacija jezične materije (i prema svom starom praje­ziku i prema jeziku dotadanjeg stupnja civilizacije) dolazi iz ovih razloga: Novi se jezik prije svega daleko teže prima, usvaja nego materijalna kultura (odatle, i društveni odnosi); stari, vlastiti jezik daleko teže iščezava, i to stari barbarski i stari civilizacioni jezik, nego se mnogo polaganije, postepeni je mi­jenjaju i stapaju. Pobjeđuje ipak materija (glasovi i oblici) barbarskog jezika tamo, gdje civilizacija nije dostigla dovoljan stupanj razvitka (dovoljnu ma­sovnost), dakle na periferiji. Uostalom novi barbarski pobjeđuje stari pučki, unutar civilizacije postojeći barbarski vulgarni jezik, jer ga donosi revolucija, a ne stari jezik civilizacije, budući da se taj jezik autonomnim procesom u civiliziranoj naciji ograničio na uski krug obrazovanih. Zato on i izumire1 ujedno dalje živi i djeluje.

Prodor barbarskog jezika u civilizirani jezik (najviše na periferiji), nje­govo održanje i razvitak (uz postepenu apsorpciju jezika civilizacije) nije dakle pobjeda »narodne duše«, kulture, krvi i si. nego nužna posljedica ograničeno­sti jezika civilizacije na tom polju. Civilizacija se upravo može usvojiti i pro­širiti jedino šire razumljivim jezikom. Svi jesno usvajanje civilizacije, litera­ture, počinje usvajanjem pisma i prevodilačkom književnosti.

Odatle kontradikcija: iz procesa i težnje za usvajanjem civilizacije do­lazi do konzervacije-razvitka »nacionalnog«, t. j. barbarskog jezika. Taj se fe­nomen opaža sve do kompletnog formiranja modernih nacija.

Zbog te veće konzervativnosti, tradicionalnosti jezične materije (ona je pupkovina, koja veže barbare i nakon ulaska u civilizaciju o njihovu bivšu širu barbarsku zajednicu) ne smije se zaključivati o društvenoj i materijalnoj konzervativnosti, pa na prim jer tamo, gdje postoji »slavenski« jezik pretpo­stavljati i neko slavensko društvo i materijalnu kulturu. Od momenta dodira s civilizacijom oni su prije svega stupanj opće civiliziranosti.

Autonomija razvitka nacionalne civilizacije. Bez vlastite civilizacije, koja se najvidljivije izražava sviješću (literaturom) nema nacije fiego samo više manje uspjelih tendiranja naciji. A vlastite civilizacije nema bez dodira sa svjetskom civilizacijom i bez suprotstavljanja materijalnom podjarmljivanju sa strane nosilaca svjetske civilizacije. Stvaranje nove nacije, oslobođenje nje­nog života, počinje oslobođenjem života svjetske civilizacije od društvenih kontradikcija stvaranjem novoga centra. A ako nacije počinju od vlastite civi­lizacije (čega je vrhunac i simbol pismenost na vlastitom jeziku) znači da je etnički, barbarski elemenat samo jedna, ni izdaleka jedina ni najvažnija kom­ponenta nacije, jer je prednacionalna komponenta.

Rekavši da nacija (nacionalna civilizacija) nastaje otporom materijalnom podjarmljivanju sa strane nosilaca svjetske civilizacije, rekli smo ujedno, da otpor civilizaciji ne postoji nikada, nego samo otpor načinu kako se sprovodi civilizacija: podređivanju u ime civilizacije. Odatle nijedna nacija ne čuva svoju »nacionalnost« — koja je u stvari uvijek zaostalost, i kod najcivilizira­nijih, jer je njena ograničenost, nemogućnost da se stopi s drugim, da ih pre- dobije — ne iz neke mistične, zagonetne ljubavi prema njoj (ma koliko joj se samoj katkada tako činilo), nego iz historijske nužnosti da ne padne dublje od stupnja na kome jest, a da se ipak zbliži s drugima, naprednijima i zaostali-

460

Page 7: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Opća teorija nacionalne h istorije

jima. Pri tome baš jezik čini jedno od glavnih sredstava i simbola čuvanja na­cionalne nezavisnosti. Toga nema samo tamo gdje opasnosti od podjarmljivanja pod izlikom jezika nema, na pr. u Švicarskoj.

Prema tome, pri istraživanju valja uvijek uperiti pogled na tu nužnost, na slabost, koja stvara nacionalnu osobitost. I kroz nacionalne osobitosti vi­djeti također nužno proširenje jedinstvene civilizacije, tehničke, društvene, jezične, umjetničke, državne, naučne i t. d.

Nacija (što znači nacionalna civilizacija) počinje (i raste) od kontakta sa svjetskom civilizacijom, a ne od vlastitog barbarskog ekscentrizma. Ona je svladavanje te barbarske vlastite slabosti. Nacije su po sebi apstrakcija, nji­hova je realnost tek u internacionalnoj zajednici.

Iz činjenice da je nacionalna civilizacija suprotstavljanje i kontinuitet svjetske civilizacije, i to suprotstavljanje baš u svrhu kontinuiteta, izlazi, da se historija proširenja i razvitka civilizacije pojavljuje kao borba pojedinih teritorija za ukopčanje u opći proces rasta civilizacije na autonomni način. A kako se teritorijalna historija civilizacije odvija, rekli smo, u koncentričnim krugovima, možemo reći, da nacije, nakon što je već jedamput stvorena jezgra civilizacije, nastaju na onom teritoriju, gdje se sukobljuje barbarski etnos sa starom civilizacijom. Za naciju ne postoji, kao što postoji za barbare i koloni­zatore, pradomovina, nego samo domovina. A nova domovina civilizacije i na­cije razvija se u malome kao i čitava svjetska civilizacija: i u njoj se tek po­stepeno širi civilizacija u teritorijalnu širinu i socijalnu dubinu, podižući se sve više. I nailazi na iste otpore, ispoljava iste slabosti. Taj je proces stoga autonoman i nezamjenljiv, baš zato je r je jedino mogući način rasprostiranja i razvitka svjetske civilizacije. To znači, obratno, da nacije nastaju autonom­nim razvitkom u sklopu jedinstvenog procesa rasta i širenja svjetske civili­zacije.

3. Historija kao historija nacija.

Počeci nacija ipak još nisu nacija; nacije postižu svoju puninu tek danas. Zato, jer tek danas široke mase postaju nacijom, ulaze potpuno u civilizaciju, usvajaju je i razvijaju. Odatle se i čitava nacionalna historija može i mora shvaćati kao postepeno nastajanje nacije, pa se pojedina razdoblja mogu ocije­niti i kao etape na kretanju k naciji i civilizaciji. A budući da je to uvijek u okviru svjetskog jedinstva, i sveopća se pojedina historijska razdoblja mogu okarakterizirati kao stupnjevi nastajanja nacija, čitava historija prom atrati kao historija nacija, opća nacionalna historija. Nacionalna historija naime po­činje kad i opća, ona je njen oblik postojanja.

Robovlasničko doba civilizacije, stari vijek, karakteriziran je, s nacional­nog gledišta, postojanjem barbarskog pojasa u Evropi nasuprot jezgri civili­zacije. Odatle, uz dakako određenu razinu proizvodnih sredstava, tendencija centralizmu i ropstvu, i odatle nemogućnost trajnog i potpunog ujedinjenja kao i nemogućnost trajnog ropstva. Odatle unutrašnje barbarstvo, barbarstvo unutar civilizacije, koje se najbolje ogleda u uskom krugu pismenosti, u po­stojanju vulgarnog jezika. Odatle i nakon propasti posljednjeg i najvišeg car­stva otporom i djelovanjem unutrašnjih i vanjskih barbara preostaje samo romanski etnos a ne rimska nacija. Ali preostaje i civilizacija, dijelom već u samim barbarima, a dijelom u specijaliziranoj uskoj eliti, kleru.

461

Page 8: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Jugoslav Gospodnetić

U feudalizmu civilizacija se proširuje grosso modo na čitavu Evropu — odatle stari vijek može biti shvaćen kao »srednji« vijek između barbarstva i one evropske civilizacije, kao posljedica slobodnijih odnosa. Bolje rečeno, u čitavoj se Evropi stvaraju autonomni, nacionalni, centri civilizacije. Još uvi­jek međutim postoje razlike u stuipnju između pojedinih centara, neravno­mjernost njihova razvitka, postoje glavni i sekundarni centri, civilizacija još nije potpuna na horizontalnom planu, kao što nije ni izdaleka na vertikalnom usprkos pojave laičke inteligencije ni u cjelini ni na samim pojedinim naci­onalnim područjma: još uvijek dakle postoji unutrašnje barbarstvo. Dakako nacionalni se centri ne razvijaju potpuno nezavisno, iako autonomno t. j. rela­tivno nezavisno, nego utječu jedan na drugi, izjednačuje se, ali i odskakujući jedan od drugoga.

S kapitalizmom su već nacije prilično izgrađene (tako da se smatra da su nacije, uzevši tu riječ u modernom smislu tek tada nastale) ) i jedna spram drugoj, — kao izgrađeni autonomni, organizirani teritoriji — i unutar njih samih, budući da nikada do tada civilizacija (dovoljno je spomenuti pismenost i nacionalni, naddijalekatski jezik, a da ne govorimo o svemu drugom) nije prodrla toliko u dubinu. Ali baš zato dolazi ujedno i do daleko veće suprotnosti između tih velikih grupa, do nacionalizma, je t još uvijek ne samo što postoji, nego je i jača vertikalna i horizontalna klasna borba. Odatle nacionalni impe­rijalizam, iako nastaje kao borba o vlast u svijetu, dakle iz težnje k jedinstvu svijeta (dakako na klasnoj osnovi), ili barem k jedinstvu jednog djela svijeta kod manjih, ujedno cijepa svijet, koji je prema tome u neku ruku više bio uje­dinjen kada je bio, u prijašnjim razdobljima, slabije ujedinjen.

Tek s internacionalnom borbom proletarijata razvija se težnja, stvarna i idejna, za pravim ujedinjenjem svijeta i ukidanjem nacija kao neprijatelj­skih. nejednako razvijenih jedinca. No baš tom borbom nacije, zbližujući se, ujedno i postaju doist^i potpuno nacijama, jer nestaje unutrašnje klasne borbe, nacija nije više samo vladajući sloj nad barbarskim temeljem. U borbi za so­cijalizam dakle nacije dolaze do svog vrhunca i ujedno odumiru.

Od suprotnosti barbarstvo-civilizacija do modernih imperijalističkih su­protnosti raste dakle »nacija«, t. j. jedinica, koja negira općenitost, da bi se svr­stala u općenitost. Etape toga procesa dio su općeg procesa klasne borbe, borbe u konačnoj liniji za ukidanjem klasa i pobjedu čovječanstva.

4. Bilješka o nacionalističkim deformacijama historije.

Od barbarstva do imperijalizma neprestano se historija vidi deformirano, neprestano se stvaraju iluzije i mitovi o prošlosti u skladu s karakteristikama etape s koje se gleda. Sve bi se možda dale svesti na odraz barbarstva, koje traje sve do dovršenja nacija: od prastarih rodovskih fantazija o praroditeljima do romantičnog narodnjaštva i imperijalističkog rasizma. I onda kad je gleda­nje na historiju tobože protubarbarsko, kao na pr. u prosvjetiteljstvu ili u apologijama imperijalizma na bazi kulturtregerstva upravo je postojanje bar­barstva ono, što omogućuje tjakovo shvaćanje, ili, kao u ovom drugom slučaju, čak iz njega progovara. Barbarstvo je nosilac nacionalizma, onoga što je nega­tivno u naciji, ono što ističe sebe na štetu cjeline i cjelovite istine.

Međutim nacije i njihov relativni rang u historiji nuždan su razvoj bez ičijih zasluga ili krivnja, jer opća historija premašuje pojedinačne (osobne i nacionalne) volje, i sve što se u historiji zbilo, jedamput kad se zbilo, moralo

462

Page 9: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Opća teorija nacionalne h istorije

je baš tako biti. Kad danas kažemo, da je jedan događaj mogao i drukčije ispasti, d a . ., onda to znači, da upravo onaj elemenat, koji bi po našem mišlje­nju bio promijenio tok događaja (obično je to neka spoznaja) nije bio prisutan, da ga mi tek sada stvaramo, a kao neprisutan nije mogao djelovati, i događaji su se događali tako, kako su se dogodili. Takovoj kritici historijskih pojava, da­kle nema m jesta u historiografiji, jer ne može mijenjati prošlost u prošlosti, ona je akcija u sadašnjosti, premašivanje, kritika prošle, naslijeđene situacije i prošlih, naslijeđenih misli.

A kao što u historiografiju ne spadaju etički pojmovi, jer je etika uvijek novi život, kao što ne sipadaju ni praktična vrednovanja (»trebalo je postupiti ovako, a ne onako«. . .) tako u nju ne spadaju ni afektivna reagiranja sa polu- barbarskog ličnog ili nacionalnog stajališta, kao što su mržnja, divljenje, zgra­žanje, oplakivanje vlastite prošlosti kao žrtve čovječanstva ili slavljenje njeno kao soli zemlje i si. pred pojedinim manifestacijama historije. U historiogra­fiji ostaje, iz nje se izvija samo spoznaja nužnosti, harmonije sveukupne histo­rije, spoznaja praćena osjećajem vedrine, što se čovječanstvo usprkos golemih zapreka, upravo kroz zapreke, najprije prirodne, a onda kroz one koje niču upravo iz samog načina svladavanja prirode, iz društvenog razvitka, nepresta­no humanizira, neprestano uzdiže.

463

Page 10: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

P a v a o R a s t o v č a n :

0 NAŠEM ZEMLJORADNIČKOM ZADRUGARSTVU(Povodom Uredbe o im o v in sk im odnosim a i reorganizaciji se ljačkih radnih zadruga)

I.

Da se uzm ognu ispravno ocijen iti n a jnov ije m jere, ko je su kod nas donesene u oblasti zem ljoradničkog zad ru g ars tv a ,i v a lja posegnuti u n a trag i v ra titi se na prve početke tog zad ru g a rs tv a u F edera tivno j Narodnoj Republici Jugoslaviji.

K oji je razlog, zašto je naša naro d n a v las t od sam og početka sm atra la p o treb ­nim da n aroč itu pažn ju posveti zem ljoradničkom zadrugarstvu? Z ašto i odakle m jere za š iren je i jačan je zem ljoradničkog zadrugarstva , zašto njegovo intenzivno pom aganje od s tra n e naše naro d n e zajednice? Odgovor se n ad a je sam po sebi. V alja samo p o d sje titi na sve ono, što je rečeno i pisano o zaostalosti naše po ljoprivrede1 o n jezinu slabom ren tab ilite tu , pogotovo ako se naša p o ljopriv reda srav n i s po­ljoprivredom u drug im napredn im zem ljam a. M ali rasp a rčan i zem ljišni posjedi u u v jetim a p rim itivnog načina ob rađ iv an ja zem lje ne d a ju n i izdaleka onoliko, koliko bi mogli d av a ti kod p rim jen e novih n ap red n ih ag ro tehničk ih m jera, a p rim jen a tih m je ra p re tp o s tav lja veće kom plekse, odnosno ona je na većim kom pleksim a lakše i u sp ješn ije provediva. U p ita n ju je veća pro izvodnja uz m an ju rad n u snagu, štedn ja i racionalno isk o rištav an je rad n e snage, ko ja se na m alim posjedim a rasipa. To je p itan je kod nas naročito ak tuelno baš zbog silnog zam aha u razvoju industrije . In d u str ija i po ljopriv reda m eđusobno su tijesno povezane, jedna je upućena na drugu. I evo to su, sažeto uzeto, osnovni razlozi, ko ji su opredijelili našu politiku u p ita n ju zem ljoradničkog zad ru g ars tv a . P ris tu p ili smo fo rm iran ju našeg zem ljo­radničkog zad ru g a rs tv a i njegovu om asov ljen ju u želji da podignem o nizak nivo našeg zem ljoradnika, da unapred im o tim e i razvoj cjeline, čitave naše narodne za­jednice. Nismo mi, dakle, p ris tu p ili zem ljoradničkom zad ru g ars tv u zbog ko lek tiv i- zacije, ko ja bi b ila sam a sebi svrhom , zbog želje da naše zem ljo radn ike učinim o kom unistim a od danas n a su tra , već zato da likv id iram o zaosta lost naše po ljopri­vrede, pa je to i danas osnovni prob lem naše socijalističke izgradnje. Stvaranjte k ru p n ih zem ljoradničkih gazdinstava neophodan je u v je t, da se po ljoprivreda uzdigne na viši nivo i da uzm ogne drža ti k o rak s razvojem industrije . Nem a sum nje, da se fo rm iran je k ru p n ih gazdinstava dade postići i na drug i način : koncentracijom zem lje u ru k am a p o jed inaca-kap ita lis ta , eksp roprijacijom sitnog i sredn jeg seljaka i njegovim p re tv a ra n je m u na jam nog rad n ik a na velik im posjedim a. Tim je putem i išao razvoj u nekim zem ljam a Zapada. No ovakav p ostupak n ije u in te resu ogrom ne m ase seljaštva, već je tom in te resu d irek tno oprečan, a pro tiv i se i našim socijalističkim shvaćanjim a. Za se ljake-zem ljo radn ike ostaje, dakle, kod nas jedini

1 V. Uredbe o im ovinskim odnosim a i reorganizaciji se ljačkih rad n ih zadruga (SI. list 14/53).

464

Page 11: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

O zem ljoradn ičkom za drugarstvu

p u t — p u t zad ru g a rs tv a , a to je i p rav ac našeg socijalističkog razvo ja u p o ljo ­p riv red i.

Š to nam pokazu je dosad an je iskustvo sa zem ljoradničkim , a napose sa se ljač­kim zadrugam a? Ono pokazuje , da je počin jen niz pogrešaka u ovom p itan ju , da nism o o stvarili cilj, ko ji nam se činio p rilično lagan. Mi smo p ris tu p ili zem ljo rad ­ničkom z a d ru g a rs tv u , kao da ko lek tiv izacija sam a po sebi r je šav a sve problem e. U stvari se pokazalo, da k o lek tiv izac ija zem lje n ije sv estran lijek za podizanje nivoa poljopriv rede, je r n ije svejedno gdje i kako, n a koji se nač in ona provodi. Rekli smo da smo p r is tu p ili z ad ru g a rs tv u kao s red stv u za povećan je p ro d u k tiv n o sti u po ljopriv red i, za povećan je n jez ina ren ta b ilite ta . Ako toga u pojedinom slu ča ju nem a, tak v a zem ljo rad n ičk a zad ru g a gubi svoj ra ison d ’etre . O datle je jasno, da n em aju sm isla pasiv n e seljačke rad n e zadruge. Ako se zem ljo radn ici ud ruže ne da sebi sam i pom ognu, već da pozivajući se na svoje u d ru žen je u zad rugu sam o nešto dobiju o d cjeline, od n a ro d n e zajednice, ko ja zad ru g ars tv o kao tak v o pom aže, onda je cilj tak v e zad ru g e prom ašen . Ako, nada lje , im am o s tan o v it bro j zem ljo radn ika na m alim parce lam a, p a se oni onda udruže u zad ru g u i o b rađ u ju zem lju zajednički, no p rito m ne pro izvode u k u p n u veću količinu proizvoda od one, ko ju su p rije p ro ­izvodila o d ije ljen a gospodarstva, onda d ruštvo opet nem a od tak v e zadruge n ik ak v e k oristi. Z ad ru g ari će v je ro ja tn o m o ra ti m an je rad iti, kad rad e udruženi, nego kad rad i svak i sam za se, no n ije to sam o po sebi cilj zem ljoradničkog zad ru g ars tv a , već je cilj povećan je p ro d u k tiv n o sti u p riv red i. »Seljačka rad n a zadruga, koja z ad r­žava isti b ro j lju d i uz gotovo istu pro izvodn ju , ne u n a p re đ u je p ro izvodnost rad a i ne može v ršiti n ap red n u funkciju.«2 U vezi s tim opažan jim a jav ila se po treba , da zadruge rad e na bazi p riv red n o g računa . P r iv re d n i raču n se doista i nasto jao p ro ­v esti u pojed in im zadrugam a posljed n jih nekoliko godina. No to opet izaziva p itan je suviška rad n e snage, p itan je , kako ta j su v išak p rav iln o iskoristiti. O vaj se prob lem jav lja već kod zem ljo rad n ik a-p o jed in aca , koji rad e n a m alim parce lam a, i to po­n a jv iše sam o u periodu sezonskih radova. A ta j se p rob lem jav lja u pojačanom obliku kod zadruga, ako se n jihovo poslovan je svede na p riv re d n i račun. R ješen je je u tome, da se sm an ji b ro j p o ljo p riv red n ik a uopće, pa tim pravcem kreće i razvoj u drug im n ap red n im zem ljam a. M eđutim , m i smo zapravo proces odlaženja suvišne rad n e snage s po ljopriv rede , proces n jez ina sm an jen ja , s rad n im zadrugam a uspo­rili.3 K ako da ponovo otpočnem o ta j proces? To p ita n je p o s tav lja ju sebi naši teo ­re tiča ri, pa tako i V lad im ir B ak arić (u č lan k u cit. u noti 2). K ao jedno od sred stav a za p rav ilno isk o rištav an je rad n e snage on navodi om ogućenje šire investic ione d je ­latn o sti nižim jed in icam a, kom unam a i zad rugam a. Razvoj je već k ren u o tim p ra v ­cem, dok je p r ije d ržav a b ila osnovni investito r. Z atim s tv a ra n je m ogućnosti da kom une i zad ruge razv iju in d u str ijsk u p ro izvodnju , pa zaposlenje suv iška radne snage n a jav n im radov im a i t. d., i t. d. »Seljačka rad n a zadruga, ko ja će om ogućiti m odern izaciju po ljo p riv red e i ko ja će d a ti novo zaposlenje rad n o j snazi, v rlo je važna s tv a r za izg rad n ju socijalizm a. R ad n a zadruga, koja kon zerv ira sadašn je stan je , m ora m eđu tim propasti.«4 Z a tim B ak arić p red v iđ a pored zadruga i osn i­v an je m odern ih poduzeća za p ro izvodn ju po ljo p riv red n ih proizvoda. T akva poduzeća b it će ren ta b iln ija od rad n e zadruge, je r je ovaj oblik poslovan ja m odern iji od onog u seljačko j rad n o j zadruzi.3

2 B akarić »O d a ljn jem razv itk u naše poljoprivrede« , »Borba« br. 300/52.3 V. o tom B ak arić u č lanku cit. u noti 2, »Borba« br. 301/52.4 B akarić u č lan k u cit. u noti 2, »Borba« b r. 303/52.5 »Borba« b r. 303/52.

465

Page 12: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Pavao Rastovčan

P roučavan je zadružne prob lem atike tra jn a je briga naših rukovodilaca. U go­vorim a m arša la T ita, ko ji su održani u različ itim m jestim a i u različito doba, n e ­prestano se t re t ira i ta j problem . U jednom govoru (u ju lu 1951) Tito kaže: »Kod nas fo rm iran je novih zadruga i s tv a ra n je zad ru g ars tv a , t. j. p re tv a ra n je zaostalih poljopriv redn ih gazdinstva u bolja i n ap red n ija , socijalistička gazdinstva ide mnogo teže, nego što smo m i to m islili.« M eđu razlozim a za to navodi, da smo »donekle podcijenili i nism o dovoljno uzeli u obzir naše m ogućnosti da tim zadrugam a damo što im je po trebno za brz i p rav ilan razvoj, a u p rvom red u po ljopriv redne mašine.«6 Da to nism o mogli, razlog je opet naš spor sa SSSR-om , koji nas je p rinukao na p reo rijen tac iju naše p riv red n e politike. — U jednom drugom govoru (u septem bru 1951) M aršal kaže: »Mi nism o p ris tu p ili s tv a ra n ju zadruga zbog toga, što je to bio naš ćef, zbog toga, što smo h tje li da stvorim o od se ljak a nekog kolektivca, koji će jesti na kazanu i ko ji će m ora ti u tim zadrugam a da se potčini nekom d ik ta tu , iako nam neki to podm eću. Ne, s tv a ra n je zadruga je životno p itan je nove socijalističke J u g o s la v ije . ..« I dalje : » . . . naša je kriv ica, što smo m i gore bili nedovoljno budni i dozvolili, da izvjesni rukovodioci d o lje prebrzo fo rs ira ju s tv a ra n je zadruga i tam o, gdje za to n ije bilo uslova.«? O pet u jednom daljn jem govoru (u oktobru 1951) Tito kaže: »Mi ne m ožemo danas s tv a ra ti tak v a gazdinstva, kao što su ih devetnaestog stoljeća s tv a ra li A m erikanci, m i ne m ožem o s tv a ra ti tak v a gazdinstva na onaj način, na kakav su ih još p r ije osam naestog sto ljeća s tv ara li, recimo, Englezi. A kako su ih s tvarali? Oni su s tv a ra li velika p o ljopriv redna gazdinstva ne n a ta j način, što bi kolektiv iz ira li se ljaka, nego tako, što su ga sk idali sa zem lje, s tv a ra li ta k rupna gazdinstva i p ris iljav ali se ljak a da na n jim a rad i kao običan na jam n i rad n ik ili da ide u fab riku . N itko ne m ože reći danas, da to n ije bilo tako. Na ta j način su uzi­m ana č itava sela i farm e, je r je to b ila d ržavna potreba.«8 — A u govoru od 7. ju la 1952. m arša l T ito je rekao: »Vi znate, da smo m i p rošle godine poduzeli m jere, da se neprav ilnosti, ko je su b ile č in jene odozgo kod s tv a ra n ja rad n ih zadruga isprave do izvjesnog stu p n ja , da se zadruge, koje su b ile apsolu tno pasivne, a koje su b ile višeg tipa, p re tv o re u opće zadruge, jednom riječju , da se p rilagode uslovim a, u kojim a se na laze i rade.« I da lje : »Mi sm o b ili p ro tiv sovjetsk ih m etoda i šablona, koje smo usvojili u početku, i m oram da kažem , da one još uv ijek n isu u potpunosti nestale.«^ — S m atram p o trebn im c itira ti b a r go rn je izvode iz reda d rug ih u istom smislu, sve to za dokaz činjenice, da se kod nas u p ita n ju zem ljoradničkog zad ru ­g arstva od p rvog početka zauzela p rav iln a lin ija s obzirom na po treb u i cilj zad ru ­garstva, pa se ta lin ija n ije m ijen ja la . R adi se tek o p ro m jen i u pojedin im m jeram a, da se postigne cilj, ko ji je već od početka p rav iln o označen.

I K arde lj je u svom č lanku »O nek im problem im a naše p o litike na selu«, koji je ob jav ljen uoči donošenja U redbe o im ovinskim odnosim a i reorganizaciji se ljačkih rad n ih zadruga (SI. list. b r. 14/1953),*o upozorio na neke m om ente, ko ji su očito bili odlučni i za ovu posljed n ju U redbu. »Č injenica je, da je sva naša p riv red a stav ljena u uslove slobodne u takm ice ekonom skih snaga, dok je po ljopriv reda, a naročito velik dio zem ljoradničkog zad ru g ars tv a , još uv ijek u velikoj m jeri u k liještena u ad m in istra tiv n u k o n tro lu i u razne v ješ tačk e oblike, ko ji se m ogu održavati isk lju ­čivo i sam o zbog toga, što su podržavan i adm in istra tiv n im sredstvim a.« »Radne

6 »Borba« br. 178/51.7 »Borba« br. 230/51.8 »Borba« br. 239/51. o »Borba« br. 160/52.

»Borba« br. 86/53.

466

Page 13: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

O zem ljoradn ičkom zadrugarstvu

zadruge o sta ju kao jed an od razv ijen ijih socija lističk ih oblika po ljo p riv red n e p ro ­izvodnje. M eđutim , da b i one zauzele svoje p ravo m jesto , tre b a ih danas p rije svega osloboditi ko lebljivog elem en ta i s ta v iti ih u iste ekonom ske uslove sa svim ostalim proizvođačim a, da bi m ogle da pokažu svo ju p rav u ekonom sku v rijednost. Zato treba, p rije svega, s tv a rn o i dosljedno obezbijed iti p o tp u n u dobrovoljnost u laska i izlaska iz zad ru g a — p ris tu p a ju ć i, n arav n o , rea lizac iji ovog p rinc ipa odm ah, ali o rganizovano i bez jed n o s tra n ih postupaka.« — Govoreći o m išljen ju , da su m noge rad n e zadruge s tv o ren e prisilno , pa da uprav o te zadruge danas p rež iv ljav a ju krizu, d rug K ard e lj kaže: »Mislim, da tak v a m išljen ja p rec je n ju ju ulogu po jav a p ris ilja - v an ja u p rav o zbog toga, što ne sh v a ta ju p rav u ekonom sku su štin u sad ašn jih teškoća u radn im zadrugam a. P r is ilja v a n ja je, dakako, tu i tam o bilo, ali u ono v rijem e ono n ije im alo nek u od luču juću ulogu. Sam i tad ašn ji ekonom ski odnosi bili su po­godni za s tv a ra n je rad n ih zadruga. O ne su često n a s ta ja le kao zaštita se ljak a p red obavezam a, kojim a je u ono v rijem e m ora la b iti op terećena po ljo p riv red n a pro izvod­nja.« »Velik dio se lja štv a ušao je u rad n e zadruge, da bi više dobio od d ru štv a , odnosno da bi m u m an je davao, a n e -d a bi v iše i bo lje proizvodio i tim e poboljšao svoj životn i standard .« S ad su, m eđutim , p rilik e p rom ijen jene. »Suština je u p ro ­m ijen jen im ekonom skim odnosim a. V elik dio rad n ih zadruga uopće n ije imao uslova da se razv ije u k ru p n o i m oderno socija lističko gazdinstvo.« No u e ri ad m in is tra ­tivnog u p rav ljan ja priv redom , u uslovim a državnog m onopolizm a i a d m in istra tiv n e rasp o d je le d ru štv en ih pro izvoda te su slabosti n aših rad n ih zadruga bile p rik rivene . U novim ekonom skim uslovim a to je, m eđutim , m oralo doći do izražaja . — I K arde lj u pozoru je n a to, da se, posvećujući p ažn ju zem ljo radn ičkom z a d ru g a rs tv u , ne sm iju z an em ariti d rug i socija lističk i oblici u p o ljopriv redno j pro izvodnji, ko ji m ogu b iti veom a značajn i, a napose raz v ija n je č itave m reže so cija lističk ih poduzeća, odnosno poduzeća, ko ja služe p o ljopriv red i. — K onačno, zak lju ču ju ć i s c ita tim a, sm a tram po trebn im naglasiti, da je p rin c ip dobrovo ljnosti p ri s tv a ra n ju zadruga kon stan tn o n ag lašavao već od početka i naš CK K P J. U pućujem na R ezoluciju II. p lenarnog zasjed an ja CK K P J o osnovnim zadacim a P a r ti je u ob lasti socija lističkog p reo b ra ­žaja sela i u n ap ređ en ja p o ljo p riv red n e pro izvodn je od ja n u a ra 1949.,n i R ezoluciju III. p lenum a CK K P J o tekućim zadacim a borbe za P etogodišn ji p lan od jan u a ra 1950. godine .12

II.

Onom e, tk o im a u v id u cilj našeg zem ljo radn ičkog zad ru g a rs tv a , kako je on od sam og početka p rav iln o obilježen, tko im a u v idu isp itiv an je i iskustva na te ­ren u pa česte k r it ik e n aših najod g o v o rn ijih rukovod ilaca i teo re tiča ra u različ itim govorim a i člancim a — a od čega je gore c itira n sam o m alen dio — nova U redba o im ovinskim odnosim a i reo rg an izac iji se ljačk ih rad n ih zadruga ne dolazi neoče­k ivano. O na se u k azu je sam o kao zak lju čak , koji se m orao nem inovno povući iz dosadašn jeg s ta n ja na terenu . O na ne znači, da se s tv a ri p re lam a ju p reko koljena, a jednako ne znači n i to, da m i n ap u štam o zad ru g ars tv o , a pogotovo ne znači, da je p ita n je p od izan ja naše p o ljo p riv red e sk in u to s dnevnog reda, je r ono osta je i da lje naš osnovni problem . No u dan ašn jo j e tap i slobodnog p riv red n o g razvo ja želi se u k lon iti ono, što ne postizava svoj cilj, a što se m oglo dosada održati sam o pu tem ad m in istra tiv n ih m je ra , žele se isp rav iti s tan o v ite pogreške uč in jene na terenu , želi

u »Borba« b r. 29/49. 12 »Borba« b r. 2/50.

467

Page 14: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Pavao Rastovčan

se zem ljoradnicim a om ogućiti da po tpuno slobodno odluče, hoće li osta ti u radno j zadruzi ili ne, odnosno da sam i izaberu onu zadružnu form u, koja im na jbo lje od­govara. S toga g ledišta va lja , dakle, ocijeniti i novu U redbu.

Nova U redba s tv arn o sadrži odredbe u dvojakom pravcu . S jedne strane , ona daje propise za reo rgan izaciju i likv idaciju seljačk ih rad n ih zadruga; s d ruge p ak reg u lira p itan je pojedinačnog istu p an ja iz seljačke rad n e zadruge.

S kupština seljačke rad n e zadruge može odlučiti, da se zadruga reorganizira u drugu v rstu zem ljoradničkih zadruga, kad to predloži većina članova zadruge. — Skupština rje šav a o reorganizaciji i onda, kad većina članova zadruge podnese p rijav u za istu p an je iz zadruge. — Ako se većina članova izjasni za reorganizaciju , preostali članova ili n jihov dio m ogu odlučiti da n astave s radom seljačke radne zadruge (čl. 10). — R eorganizacija seljačke rad n e zadruge može se izvršiti: 1. spa­jan jem cijele seljačke rad n e zadruge s postojećom zem ljoradničkom zadrugom ;2. p rip a jan jem jednog d ije la seljačke rad n e zadruge postojećoj zem ljoradničkoj za­druzi, dok d rugi dio č lanstva o sta je u seljačkoj radno j zadruzi, ili osniva novu seljačku rad n u ili novu zem ljo radn ičku zadrugu; 3. osn ivanjem nekoliko novih se­ljačkih rad n ih ili novih zem ljoradničkih zadruga uz postojeće seljačke radne zadruge. — S p a jan je cijele seljačke rad n e zadruge ili p r ip a jan je jednog n jezina d ije la po­stojećoj zem ljoradničkoj zadruzi može se izvršiti sam o uz suglasnost zem ljoradničke zadruge (čl. 11). — S kupština se ljačke rad n e zadruge donosi odluku o likv idaciji zadruge, kad većina članova podnese p rija v u za istupan je , a zadruga se ne reo rga­nizira n iti n astav lja s radom s um anjen im bro jem članova (čl. 30). — Doneseni su de ta ljn i propisi o v raćan ju zem lje i o reg u liran ju obveza seljačke rad n e zadruge, koja se reo rgan iz ira na jed an od naveden ih načina ili ko ja likv id ira . P ritom je važno, da se p rav i raz lika s jedne s tra n e izm eđu zem lje i ostale imovine, koju su pojedinci bili u n ije li u zadrugu, i s d ruge s tran e onoga, što je stečeno sredstv im a zadruge. Zem lja, zgrade, in v en ta r, s toka i osta li fondovi se ljačke rad n e zadruge, stečeni iz sred stav a zadruge, ne m ogu se, kao zadružno v lasn ištvo , u slučaju p re ­stan k a zadruge ili is tu p an ja po jed in ih č lanova zadruge d ije liti članovim a zadruge (čl. 7). — Važno je nada lje , da istupom pojedinog člana iz zadruge, odnosno likv i­dacijom zadruge ne p res ta je osobno jam stvo za dugove zadruge. V lasnici v raćenih zem ljišta i zgrada jam če za dio duga zadruge, koji je posto jao na dan njihova istupan ja iz zadruge, razm jerno v rijed n o sti zem ljišta i zgrada, koji su im vraćeni, p rem a ukupnoj v rijed n o sti zad ružne im ovine. No ova odredba ne važi ipak za one vlasn ike vraćen ih zem ljišta i zgrada, koji n isu p rim ali ren tu od zadruge i nisu rad ili u zadruzi, je r n isu b ili u m ogućnosti da rad e (čl. 27). — U slučaju likv idacije zadruge članovi zad ruge p reuzim aju , razm jern o v rijed n o sti v raćen ih zem ljišta i zgrada, dugove zadruge, koji se n isu m ogli nam iriti iz zadružne ak tive (čl. 31., st. 3). (O p itan ju jam stv a č lanova za slučaj reo rgan izacije se ljačke rad n e zadruge v. čl. 13. toč. 3.).

N arodni odbor k o tara m ože p o n ištiti zak ljučak skupštine o reorganizaciji, ako nem a dovoljno jam stva, da će se racionalno gospodariti s im ovinom u zadružnom vlasništvu (čl. 14. i 16.). U slučaju likv idacije k o tarsk i savez zem ljoradničkih zadruga može traž iti, da m u se im ovina seljačke rad n e zadruge stav i na raspolaganje , d a ­kako uz p reuz im an je odgovarajućih obveza lik v id iran e zadruge. On može tu imo­vinu, u sporazum u s n arodn im odborom k o tara , u s tu p iti na korišćen je drugoj za­druzi ili je d a ti na up rav u p riv rednom poduzeću. — K otarsk i savez zem ljo rad­ničkih zadruga može, u sporazum u s n arodn im odborom ko tara , osnovati poduzeća, koja će v ršiti usluge zem ljoradnicim a upotrebom sredstava , koja su u lazila u ovaj

468

Page 15: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

O zem ljoradn ičkom zadrugarstvu

dio zadružne im ovine. — Na p r iv re d n u organizaciju , ko ja preuzm e zadružnu im o­vinu , p relaz i i dio obaveza se ljačke rad n e zadruge, razm je rn o v rijed n o sti p reu ze te im ovine (čl. 15). — U slu ča ju likv idacije p reo sta la ak tiv a i s red stv a za rad p resta le zadruge p renose se n a k o ta rsk i savez zem ljo radn ičk ih zadruga, koje će s n jim a rasp o lag ati u sug lasnosti s n a ro d n im odborom k o ta ra (čl. 31., st. 5; v. i čl. 8 Uredbe). — Što se tiče općenarodne im ovine, ko ja je pojedinoj zadruzi bila d ana na k o ri­šten je , s tom im ovinom raspolaže u svakom slu ča ju reo rgan izacije se ljačke rad n e zadruge n aro d n i odbor k o ta ra (čl. 17., st. 1.).

U slu ča ju kad se se ljačk a rad n a zad ru g a reo rg an iz ira ili likv id ira , osniva se kom isija sa zadatkom da u red i im ovinske odnose. — K om isija im a 9 članova, od ko jih p red sjed n ik a i jednog č lana im enu je naro d n i odbor k o tara , 2 člana ko tarsk i savez zem ljo radn ičk ih zadruga, a 5 č lanova b ira sk u p štin a zadruge (čl. 35.). — K om isija donosi r je še n je o rasp o red u im ovine i dugova, t. zv. rasporedno rješen je (čl. 36.). R asporedno rje še n je kom isija do stav lja narodnom odboru općine, na čijem se p o d ru čju zad ru g a nalazi. N arodn i odbor općine poziva in te resen te da razg ledaju rasporedno rje še n je i s tav e svoje p rim jedbe . K om isija do stav lja za tim rasporedno rje še n je za jedno s p rim jed b am a k o tarskom sudu na odobren je (čl. 43.).

Š to se tiče pojed inačnog is tu p an ja iz se ljačke rad n e zadruge, v a lja razlikovati dv ije s tv a ri: p rop ise za b u dućnost i p re lazn e odredbe u tom pravcu , ko je im aju l ik v id ira ti sad ašn je s ta n je i u k lon iti prigovore , da je p r is tu p an je rad n o j zadruzi bilo u pojedinom sluča ju iznuđeno.

C lan se ljačke rad n e zadruge m ože is tu p iti iz zadruge u godini, u kojoj mu ističe rok određen za to p rav ilim a ili ugovorom . A ko ro k n ije određen , član zadruge im a p rav o da iz zadruge istu p i u trećo j godini n ak o n s tu p a n ja u zadrugu , ne rač u ­na ju ć i godinu, u kojoj je u zad ru g u stupio . — A ko član zad ru g e ne istup i iz zadruge u godini, u kojoj m u ističe rok za istu p an je , ta j se rok p ro d u žu je za slijedeće tri godine. — Clan zadruge, koji želi is tu p iti iz zadruge, m ora svoj z ah tjev podn ije ti zadruzi n a jk a sn ije do 1. s rp n ja one godine, u kojoj im a p rav o istup iti. Z ah tjev se podnosi pism eno bilo neposredno zadruzi, bilo p rek o pošte ili p rek o k o tarskog suda. — Is tu p a n je iz zadruge v rš i se sam o sa danom 1. listopada. — Iznim no, skupština m ože u godini 1953., uz sug lasnost naro d n o g odbora k o ta ra , od red iti d ruge rokove, a li u tom slu ča ju ne m ože p ro teć i m an je od 30 d an a od p o sljed n jeg dana, kad član zadruge im a p rav o po d n ije ti p r ija v u za is tu p an je pa do d ana istu p an ja . — Zadruga se m ože sp o razu m je ti s p o jed in im č lanovim a i o d rug im u v je tim a istu p an ja , uko­liko se tim e ne š te te in te res i zadruge. O d luku o tom e donosi u p rav n i odbor z a d ru ­ge (čl. 20.).

C lan posto jeće se ljačk e rad n e zadruge m ože u godini 1953. is tu p iti iz zadruga bez obzira da li m u je istek ao trogod išn ji rok , p red v iđ en u čl. 30. O snovnog zakona o zem ljo radn ičk im zadrugam a. — Clan zadruge, koji želi u godini 1953. is tup iti iz zadruge, dužan je p r ija v u za is tu p an je p o d n ije ti n a jk a sn ije do 1. s rp n ja 1953., od­nosno do dana, ko ji o d red i sk u p štin a zadruge u sm islu st. 5, čl. 20 ove U redbe. — Č lanu zadruge, koji po p reth o d n o m s tav u n e podnese p r ija v u za istu p an je , počinje teći nov trogod išn ji rok u sm islu st. 2., čl. 20 ove U redbe, ako ugovorom ili p ra v i­lim a n ije d ru k č ije određeno (čl. 48).

469

Page 16: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Pavao Rastovčan

Važne su odredbe, koje im aju cilj sp riječ iti sam ovoljan postupak zadrugara . Predviđene su kazne za članove seljačke rad n e zadruge, koji nakon s tu p an ja na snagu ove U redbe uzm u u posjed im ovinu unesenu u zadrugu ili d rugu zadružnu im ovinu, p rije nego što bude proveden propisani, gore p rik azan i postupak.

Na k ra ju nekoliko k ritičk ih p rim jed b i na donesenu U redbu, p rim jedb i teh ­ničke prirode.

U redba ne reg u lira odnos svojih prop isa p rem a propisim a Osnovnog zakona0 zem ljoradničkim zadrugam a (SI. l is t b r. 49/49), ko jem u je ime p rom ijenjeno Za­konom o o v lašten ju n aro d n ih rep u b lik a za o d stupan je od saveznih općih zakona (SI. lis t br. 45/51) u Opći zakon o zem ljoradničkim zadrugam a. Ona ne sadrži ni općeniti inače običajan propis, da se odredbe cit. zakona s ta v lja ju van snage sam o ukoliko su u p ro tu slo v lju s U redbom . T ako u ovom p ita n ju n asta je nejasnoća.

N avedena nejasnoća po sta je u toliko veća, što se u p rv ih 9 članova (»Opće od­redbe«) U redba u jed n u ru k u ne ogran iču je na slučajeve reorganizacija zadruga, a u drugu ru k u ti članovi im aju v anredno široku stilizaciju , ko ja u puću je na p o t­punu neovisnost o bilo kakv im organizacionim propisim a. P rem a čl. 1.: »Seljačku rad n u zadrugu, kao pro izvođačku zadrugu zasnovanu na zajedničkoj obradi zem lje, zem ljoradnici osn ivaju i im ovinske odnose u njo j u tv rđ u ju sam ostalno.« P rem a čl. 2.: »Odnosi izm eđu se ljačke rad n e zadruge i n jezin ih č lanova u tv rđ u ju se p ra ­vilim a zadruge i ugovorom.« P rem a čl. 3.: »Pravilim a seljačke rad n e zadruge u tv r­đ u ju se organi i oblici u p rav ljan ja zadrugom , p rav a i dužnosti n jezin ih članova, organizacija rad a i odredbe o poslovanju . — S eljačka rad n a zadruga donosi svoja p rav ila sam ostalno.« P rem a čl. 4.: »Ugovorom se u tv rđ u je način i opseg unošenja zem lje, zgrada i s red stav a za rad , kao i im ovinski odnosi, koji iz tog pro istječu . — Ugovor o im ovinskim odnosim sk lapa se slobodno, na tem elju općih načela im ovin­skog prava , a u sk ladu s p rav ilim a zadruge. — Ako se nakon s tu p an ja zem ljo rad­n ika u zadrugu p rav ila prom ijene, tako da dođe do nesuglasnosti izm eđu p rav ila1 ugovora, za u ređ en je im ovinskih odnosa izm eđu zadruge i n jezina č lana osta je m jerodavan ugovor.« S pom inju se, dakle, sam o p rav ila i ugovor, pa se jav lja sum nja, može li neka organizacija b iti bez ikakv ih okv irn ih propisa i ne će li se ona na ta j način izroditi u pojedinom sluča ju u sasvim nešto drugo od onoga, što bi po svojoj zam isli im ala biti. O kv irn i p rop isi nove U redbe svode se na ono, što se može izvesti iz defin icije čl. 1. U redbe. Bez organizacionih propisa n ije bilo zadruga ni u staro j Jugoslav iji, a nem a ih ni d rugd je , kao što uostalom nem a ni tak v ih trgovačkih d ruštava. I naša p riy red n a poduzeća vezana su n a s tanov ite okv irne propise. — Nadalje, da li nadležni d ržavn i o rg an m ora odobriti p rav ila zadruge? Riječi čl. 3., st. 2, da seljačka rad n a zadruga donosi svoja p rav ila sam ostalno, te u p u ta na opća načela im ovinskog p rav a u čl. 14., st. 2, kao da govore p ro tiv toga. — Bi li se za­druga m ogla osnovati bez nadzornog odbora, kako ga p redv iđa O snovni (opći) zakon o zem ljoradničkim zadrugam a? Ako se držim o sam o slova U redbe, čini se, da bi to bilo m oguće, a ipak m islim , da to ne može biti. — Š to je sa zaštitom zadružne imo­vine? Očito se ne m isli na u k id an je čl. 9. i 10. Općeg zakona o zem ljoradničkim zadrugam a, a ti su svakako š iri od čl. 7. U redbe. — Toliko, da spom enem tek p r i­m jerice neke n a jv ažn ije stvari.' U čl. 54. kaže se, doduše: »O provedbi ove U redbe s ta ra t će se državn i sek re ta ri za poslove naro d n e p riv red e narodne republike. Oni

470

Page 17: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

O zem ljoradn ičkom zadrugarstvu

će donositi u suglasnosti s rep u b ličk im izvršn im vijećem p o treb n a u p u tstv a za p ro ­vedbu ove u red b e i v rš iti nad zo r n ad izv ršen jem ove u redbe. — O vlašćuje se savezni Državni s e k re ta r za poslove n a ro d n e p riv re d e d a u suglasnosti sa Saveznim izv r­šnim v ijećem m ože donositi p ro p ise za izv ršen je ove uredbe.« I jedn im i d rug im pu tem m ogu se, dak le , ne jasnoće uk lon iti. No ip ak m islim , da je to treb a lo rije šiti već u sam oj U redb i saveznog značaja , je r se rad i o osnovnim načelim a, a prem a U stavnom zakonu osnovno zakonodavstvo o p riv red n im o rgan izacijam a spada u n a d ­ležnost saveznih o rgana.

471

Page 18: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

D r . B r a n k o G a v e l l a:

NEKOLIKO MISLI 0 TEORIJI LM J ETNIČKE NASTAVE

I .

Činjenica da smo u kratko vrijeme bili prisiljeni osnovati ili bar reorga­nizirati čitav niz ustanova za višu umjetničku nastavu izazvala je mnogo raz­m atranja i diskusija, koje su se, nažalost, ograničile uglavnom na probleme praktične organizacije dok se prilično zanemarilo ulaženje u načelna pitanja takve nastave. Temeljno pitanje — kako da se umjetnost, koja se već po svojoj biti tako uočljivo razlikuje od običnih naučnih predmeta učini objektom na- učavanja, prepušteno je praktičnom snalaženju pojedinih nastavnika. Bez mnogo analize zanemarila se na primjer, temeljna činjenica, da se svaka umjetnička nastavna praksa mora u neku ruku ipak bazirati na jasnoj orijen­taciji o samoj biti te umjetnosti. Budući da je nemoguće u praktičnom djelova­nju ne uzimati za podlogu određeno gledanje na suštinu umjetnosti, a da se ipak vrlo rijetko pokušavalo takvo gledanje razbistriti do efektivnih jasnoća uvukli su se u našu praksu neki šutke primljeni surogati već neke konačne analize.

Prepuštanje nastavnicima i ustanovama da se u svom praktičnom radu nekako na svoj način snađu u. tom kompleksu temeljnih teoretskih pitanja, ne bi bilo ni tako opasno, da se baš u to snalaženje nije uvukla jedna pretpo­stavka, koja se naoko činila samo nekom praktičnom izlaznom točkom, a za­pravo je u sebi involvirala ma da neopaženo, jednu teoretsku koncepciju, punu najodlučnijih praktičnih konzekvenca. Ta se pretpostavka osniva na vjerova­nju da postoje neke specifične tehničke, zanatske komponente u umjetnosti. Mnogi su nastavnici uspavali svoju umjetničku svijest pomoću te pretpostavke, uvjereni da su u njoj našli jasno ograničeni teren za konkretnu umjetničku nastavu te da pritom nisu prisiljeni da ulaze u neke kompliciranije umjetničke probleme.

Vjera u postojanje nekog naročitog tehničkog i zanatskog sektora umje­tnosti tako je raširena i kod naših nastavnika i kod naših umjetnika, da znam da ću ispasti kao opasni »krivovjerac«, ako se ovdje usudim glasno i jasno iz­reći svoje mišljenje, da je takvo gledanje, koje naoko izgleda kao neka posve evidentna i lako upotrebljiva praktična maksima, u suštini plod jednog teoretski vrlo određenog estetskog nazora, kojega bi se i najgorljiviji pristaša te tako­zvane tehnike smjesta odrekli, kad bi im se ono ukazalo pred očima u svoj svojoj teoretskoj biti.

Glavna je svrha moga izlaganja da baš u tom pitanju pokušam doći do nekih jasnijih pogleda. Da ponovim: nazor da u umjetnosti postoji nešto, što bi se moglo kao čista tehnika, zanat, svesti na neke određene formule, pravila

* 472

Page 19: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

O teoriji u m je tn ič k e nastave

i zakone, koji se dadu učiti i naučiti, kao što se uče zanati, i koji bi bili neka temeljna pretpostavka i preduvjet za umjetnička stvaranja, nije neka nevina i teoretski irelevantna praktična maksima, već konzekvenca jedne prilično primitivne i naivne formalističko-dualističke umjetničke orijentacije, koja ne može ostati bez štetnih posljedica za učenikov umjetnički razvitak. Prema toj formuli, naime, da bi se dobilo neko umjetnički neutralno mjesto, mjesto, na kojem bi se mogla ostaviti po strani sva složena pitanja umjetničkog stvaranja, neko mjesto, dakle, čisto tehničko zanatskog baratanja umjetničkim sredstvima, treba pretpostaviti kidanje umjetnosti na dvije zasebno eksistentne kompo­nente, t. j. na jednu materijalnu, koja živi svojim zasebnim tehničkim životom, i na neku maglovitu, recimo idejnu, koja živi u nekoj čudesnoj sferi, koju je teško ako ne i nemoguće onako točno odrediti, kao što je ona prva određena svo­jim evidentnim i za umjetničko stvaranje neobično korisnim formulama.

Kao model takvog nekritičkog dualizma služi, naravno, onaj stari fatalni dualizam forme i sadržaja, koji prožima cijelo nekritično gledanje na um jet­nost uopće. Uvlačenje toga nekritičnog, primljenog dualizma unos'i još više magle u takva estetska gledanja preko činjenice, da se pojmovi forme i sadr­žaja i svi njihovi derivati prim jenjuju u najdvosmislenijem smislu. Vulgarni sadržaji takvih pojmova, kako ih upotrebljavamo u običnom životu za izraža­vanja nekih prividno apstraknih pojava, brkaju se s ostacima smisla, koji su ti pojmovi imali u klasičnoj filozofiji i estetici. Brka se zatim pojam sadržaja u umjetničkom smislu s pojmom sadržaja kao općeg oblika nastupanja psihičkih i fizičkih realnosti.

Budući da ona temeljna pretpostavka o postojanju neke naročite umje­tničke tehnike počiva, kao što smo vidjeli, na neke vrsti dijelenju umjetničkih sfera i budući da ona, ma da i nekritički, zaista dotiče jedan problem, koji igra značajnu ulogu u umjetničkom stvaranju, pokušajmo se u tom pitanju nekako orijentirati i uzmimo za prvi putqkaz takve orijentacije ona dva naoko tako jasna pojma, kao što su forma i sadržaj.

Da ne bismo morali suviše ulaziti u neka teoretska izlaganja, pokušajmo se orijentirati na jednom prim jeru uzetom s područja, na kome se možda s naj­više autoritativnog uvjerenja govori o postojanja neke veoma određene tehni­ke. Uzmimo, na prim jer, Shakespearovu tragediju »Hamlet« i kušajmo na njoj odrediti, što je kod nje zapravo forma, a što sadržaj. Na prvi će pogled svatko odgovoriti, da se njegova dram atska forma sastoji u podjeli na činove, prizore i t. d. No i najm anji pokušaj podrobnije analize pokazat će nam, da ta podjela nema veće značenje od ortografskih znakova u kojem god tekstu. A ako želimo ući dublje u funkciju takvih ortografskih znakova vidjet ćemo odmah, da su oni bitne oznake samoga sadržaja i da taj sadržaj ne živi nekim drugim »sa­držajnijim« životom, ako ga odijelimo od tih cezura.

Vidimo, dakle, da je ta takozvana formalnost samo posve sadržajno odre­đena. Ako uzmemo kao formu Hamleta dijaloge, u kojima nam se on predsta­vlja, i onda ćemo odmah vidjeti, da bi promjena te dijalogične »forme« u di­rektno pripovijedanje značila i temeljnu sadržajnu promjenu i temeljnu pro­mjenu našeg odnosa prema tom sadržaju. S tim pojmom forme, dakle nikako se ne možemo odijeliti od sadržaja kao takvog. Pokušamo li pak pronaći zna­čajnost te forme u nekoj temeljnoj »ideji« Hamleta, i opet ćemo odmah vi­djeti, da se, čim kušamo tu takozvanu ideju točnije odrediti moramo poslužiti čisto sadržajnim oznakama.

473

Page 20: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Branko Gavella

Da bismo se nekako riješili tog labirinta, a da ipak pronađemo pravi izvor onog nekritički postavljenog dualiteta, pokušajmo ipak analizom Hamleta doći do nekih rezultata. Hamlet postoji kao Shakespearova tragedija, ali postoji i kao sadržaj jedne kronike. Razlika je među tima dvjema pojavama u materi­jalu, iz kojega su građena oba dijela. Na prvi pogled čini se, da osim tih dviju različitih umjetničkih realzacija (ne zaboravimo, naime, da je i ta kronika, ma da u rudimentarnom obliku, ipak u neku ruku umjetnički usmjerena) postoji još i neka zasebna oblikovno neutralna podloga kao zajednički izvor obiju realizacija.

Kod takvog se gledanja zaboravlja, da i ta takozvana, neutralna podloga živi u obliku nekog materijala, bio to unutarnji psihološki materijal sjećanja, zamišljanja znanja ili štaviše i živi materijal, u kojem predmnijevamo, da su se događaji, opisani u kronci, zaista zbili, dakle materijal preko kojeg smo mi navikli primati našu aktuelnu stvarnost, ili srodan materijal, u kojem mi sebi tu stvarnost predočujemo u našoj fantaziji — da je, dakle, i ta navodno neu­tralna podloga oblikovana u nekom određenom matrijalu. To oblikovanje pre­ko materijala nedjeljivo je od sadržnja, jer već sam pojam materijala upućuje nas na svoju blisku srodnost s pojmom sadržaja. A postojanje samog sadržaja ne da se zamisliti izvan materijala, preko kojega on uopće dobiva mogućnost da za nas bude sadržaj. Razlike m aterijala postaju estetski relevantne tek po našem ondnosu prema njima, po našoj selekciji sadržaja, po različnim akcen­tima, koje dajemo tim materijalnim sadržajima.

Prema tome, očito je, kako se uz najrudimentarniji pokušaj analize onaj naivni dualizam između forme i sadržaja pretvorio u funkcionalni polaritet umjetničkog m aterijala i našeg aktivnog odnosa prema njemu. Zadaća je opširnije i temeljitije analize ne dopustiti, da se taj polaritet, ta funkcionalna dvojnost razbije o neki stvaran, možda i metafizički dualizam. Mi ga ovdje uzimamo samo u smislu heuristički pogodne izlazne točke, koja će nam ola­kšati orijentaciju u pitanju postojanja neke zasebne umjetničke tehnike.

Čim ovu funkcionalnu dvojnost pobliže razmotrimo, vidjet ćemo, da će biti vrlo teško naći u njoj mjesto rezervirano za neko naročito predumjetničko ili umjetnički neutralno baratanje oko materijala. Čim, naime, naš odnos pre­ma tom materijalu poprimi i najrudim entarniju umjetničku intenciju, odmah smo se našli već u potpuno umjetničkoj domeni, jer izvan tog našeg estetskog odnosa prema m aterijalu i izvan njegovih raznih mogućnosti ne postoji nika­kva druga oznaka za umjetnost kao takvu. Nema, prema tome, nikakva smi­sla postavljati neke razlike — a da te razlike imaju uopće neki smisao — između neke pripravne, zanatske aktivnosti i umjetničke aktivnosti kao takve, jer čim se stanemo odnositi umjetnički prema materijalu, već smo u punoj umjetničkoj aktivnosti.

Postoji, dakle, samo estetsko pitanje prijelaza ili transformacije našeg umjetnički irelevantnoga odnosa prema materijalu u odnos estetski usmjeren. No to pitanje nije takve naravi, da bi se moglo rješavati tehnički, jer je ono centralni problem estetike, t. j. analize svih naših mogućih odnosa prema stvar­nosti i određenje nekog naročitog mjesta za estetski odnos.

Nema sumnje, da smo tim centralnim estetskim problemom dotakli i centralni problem umjetničke pedagogike, a kako ćemo poslije vidjeti, trebat će za njegovo rješenje potražiti mnogo djelotvornija sredstva, nego što nam ih može pružati zanatsko gledanje.

474

Page 21: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

O teoriji u m je tn ič k e nastave

Ostaje međutim, otvoreno pitanje ne bi li se u činjenici, da mi i izvan umjetničkog gledanja doživljujemo stvarnost u materijalu, koji pobiti svoje egzistencije nije različan od m aterijala koji živi u umjetničkom djelu, našla neka neutralna, recimo tehnička sfera toga m aterijala, a prema tome i moguć­nost nekog umjetnički propedeutičkog proučavanja tog materijala. Ta mo­gućnost svakako postoji, no ona je samo onda korektno upotrebljiva, ako smo kod njene prim jene ponajprije potpuno svijesni, da to, što u tom slučaju či­nimo, nije umjetnost i da prema tomu sve formule, koje bismo našli na tom području, nisu neko sredstvo, koje može garantirati već samo po sebi estetska postignuća a drugo ako smo svijesni činjenice, da baš u prijelazu iz te um jet­ničke irelevantne sfere u aktivitet umjetnički leži i centralni predagoški pro­blem.

Htio bih podvući još neke probleme, koji se pojavljuju u vezi s pitanjem takozvane tehnike. Rudimentarni aspekt takva jednog problema već sam do­taknuo kad sam spomenuo imanentnu tendenciju nekih takozvanih tehničkih formula, nastalih proučavanjem samog m aterijala — postaviti se kao neke re- gulativne norme umjetničkog stvaranja. U toj tendenciji, naime, leži nova opasnost takva tehnički ograničenog gledanja, jer se ponajprije njime prelazi šutke i olako preko teškog i estetski odlučnog problema o mogućnosti i suštini nekih normativnih estetskih postavki uopće, a nadalje i zbog toga što se neke shematske i površne apstrakcije, proizašle iz bavljenja s naravi umjetničkog materijala, nekritički proglašuju nekim regulalivnim normama za određiva­nje estetskih vrijednosti ili štoviše garantnim uputama za samo umjetničko stvaranje.

Za bolje objašnjenje ovoga što sam rekao, bit će korisno, da se vratimo na naš prim jer s Hamletom. Izabiranjem stanovitih općih crta te tragedije i cijelog niza njoj sličnih literarnih produkata, koji nose zagarantirani pečat »remek-djela«, pronađene su neke sheme, u kojima se ta djela prezentiraju, i prema tim se shemama onda oblikuju i neki pojmovi dramatičnosti, tragičnosti scenskog djelovanja i t. d. Takve se sheme onda proglašuju nepovredivim za­konima poetike, drugim riječima, postavi se cijeli sistem nekih dram aturških poetičkih normi ili se postavljaju sheme nekih točno ograničenih literarnih vrsta, i svako neslaganje s tima shemama i normama pretvara se u estetsku anatemu. Zaboravlja se pritom, da su sve te postavke tek apstrakcije već po­stignutih i realiziranih estetskih vrijednosti, a njihovo nekritično uzdizanje u sferu normativnosti znači zatvaranje očiju pred veoma važnim estetskim pro­blemom, t. j. pred problemom suštine i načina umjetničkog razvoja, koji se kreće u mnogo složenijoj formi, nego što je to direktno prenošenje već jednom postignutih umjetničkih vrijednosti na nova umjetnička ostvarenja.

Ako i letimice pogledamo bit umjetničkog razvoja, uočujemo činjenicu, da je negacija, nezadovoljstvo s postignutim ostvarenjima, mnogo dublja po­buda razvitka nego ma kako kritično stupanje utrtim stazama. Cijeli repertoar takozvanih dram aturških pravila i zakona dade se svakako prilično lako nau­čavati i naučiti, no ne zaboravimo da smo u tom slučaju naučili naše adepte samo to, kako su drame pisali naši dramatski očevi i da je vrlo dvojbeno, da li je to pravi i jedini put da ih dovedemo do toga da sami napišu dramu.

Nesumnjivo je, da postoji kontinuitet umjetničkog razvitka i da posti­gnute umjetničke vrijednosti u nekom obliku uvijek ostaju sačuvane i u da­ljim fazama razvitka, ali način tog konzerviranja ocrtava se često u stilskim skokovima, i treba veoma oprezna analiza, ako želimo činjenicu umjetničkog

475

Page 22: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

B ranko Gavella

kontinuiteta bar nekako pedagoški upotrebiti. U tu ćemo svrhu morati učeni- kov pogled snažno uputiti u mogućnost kreativnih varijanata u strukturi umjetničkog materijala i na njihovo pronalaženje, kao i na duboku povezanost našeg specifičnog estetskog odnosa prema stvarnosti sa svima drugima para­lelnim odnosima. Drugim riječima, morat ćemo učenika uputiti u činjenicu povezanosti umjetnosti s cijelom kulturno-socijalnom sferom čovječjeg djelo­vanja. Sumnjam, da se to dade postići bacanjem akcenta nastave isključivo na pitanje tehnike.

Pandan spomenutih dram aturških uzor-formula nalazimo na svim umje­tničkim područjima. Lako bi bilo dokazati, kako su na primjer, pojmovi »li­kovnosti« i cijela aparatura njemu sličnih pojmova u kiparstvu i slikarstvu, koji se postavljaju kao neki nepogrešivi putokaz za izopćavanje ili primanje pojedinih umjetničkih djela u sveto područje umjetnosti, nastali jednako kao i ona njihova dram aturška braća i da bi razvoj »likovnih« umjetnosti izgledao vrlo bijedno, da nisu pravi likovni stvaraoci imali smjelosti te pojmove na užas svojih starijih suvremenika vrlo često takoreći postaviti na glavu.

Likovni je m aterijal takve naravi, da se baš na tom području veoma lako i nekritički mogla udomaćiti ideja zanatstva. Na prvi se pogled čini jasnim, da na prim jer boja, taj prim arni slikarski materijal, ima neke svoje prirođene osebine, koje svakako treba upoznati, da bismo ih mogli umjetnički upotrebiti. Ali pitanje je u tome, koje značenje ostaje tim osebinama i njihovoj zakoni­tosti, čim taj m aterijal ne gledamo u onoj sferi, u kojoj se on pojavljuje kao dio cijele naše stvarnosne okoline, a njegova zakonitost kao specifičan dio opće zakonitosti m aterijalnih pojava — već kao m aterijal umjetničkog stva­ranja. I baš kod boje i njenih osebina opazit ćemo najlakše pojavu da će, čim je kušamo izlučiti iz njene čiste m aterijalne egzistentnosti u svrhu oblikovanja građevnog materijala za stvaranje umjetničkih objekata, sve te osebine početi nekako da gube i svoju značajnost i time upravo izazivati potrebu za aktiv­nim traženjem novih mogućnosti i novih kombinacija u njezinu području. Ali takvo traženje ne nalazi više svoje pobude u tehničkoj naravi toga materijala već jedino u stalnom svraćanju pogleda na njegovu novu funkciju, na funkciju građenja objekata novog reda stvarnosti, novih vrijednosti stvarnosti, t. j. na građenje objekata umjetničkih. 1 opet smo vidjeli, kako svaka pedagoška primjena nekih lako uočljivih tvarnih osebina umjetničkog m aterijala postaje samo onda pedagoški plodonosna, ako se neprestano konfrontira sa svojom kreativnom umjetničkom svrhom. Teško je zamisliti, da bismo u pojmu zanat­stva našli pravi izvor za takve pobude, jer pojam tehničkog kvaliteta zanatske robe ne može biti nikakva garancija umjetničke vrijednosti.

Svakoga, tko bi mi kanio suprotstaviti tezu, kako je zanatska sigurnost baratanje materijalom ipak neki nuždan preduvjet za umjetničko stvaranje, upućujem neka jednom zaista pokuša odrediti opseg i značenje tih zanatskih pravila, pa će vidjeti, kako je taj opseg stvarno neobično uzak i kako sve te tehničke vještine imaju u umjetničkom smislu skučeno značenje (ako, naravno, odbijemo pojam vještine u imitaciji i kopiranju) i kako je sadržaj većine tih takozvanih formula tehničkog znanja, kad im pogledamo dublje u oči, zapravo tako banalan, da je veliko pitanje treba li im posvetiti toliku pedagošku pa­žnju. No kod ispitivanja cijeloga toga problema veoma je važna činjenica, da baš likovne umjetnosti imaju materijal, koji ima neku svoju građevnu funkci­ju i izvan čistog umjetničkog sektora, i to kao materijal nekih samostalnih za­nata. "Taj je afinitet zanata i umjetnosti preko zajedničkog m aterijala veoma

476

Page 23: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

O teo riji u m je tn ič k e nastave

složena pojava, jer je teško odrediti prave granice čistog zanata, čiste umjetno­sti i nekih sintetičnih forma takozvanog umjetničkog obrta.

Ne mogu nažalost, dublje ulaziti u tu problematiku no htio bih spome­nuti, da je baš činjenica teške odredivosti granice među čisto zanatskim poja­vama i pojavama čiste umjetnosti, urodila na likovnom polju onim vjerova­njem u odlučno značenje zanatstva. Ima, naime, pojava koje.su naoko zanat­ske, ali koje zapravo nose u sebi neke rudim entarne i skrivene umjetničke ele­mente, te se veoma lako događa, da se u rezultatima takve simbioze izgubi iz vida sudjelovanje jedne od komponenata, pa se onda pozitivni rezultati knji­že samo na račun one druge komponente. Tako se, na prim jer, lako događa, da se u pozitivnim rezultatim a nekih naoko čisto zanatskih tvorevina pregleda ona skrivena umjetnička stvaralačka komponenta. Može se dogoditi i obratno, da se'nađem o pred »pozanaćenim« patvorinama i imitacijama prave umjetno­sti, te se damo prevariti nekim njihovim prividnim efektivnostima. Sve takve pojave ne samo da ne pogoduju forsiranju »zanatskog« gledanja, već nas na­protiv, upućuju, na još veću budnost u tom pogledu

Na području glazbe naći ćemo u pogledu svih tih pitanja takozvane na­ročite tehničke spremnosti upravo frapantne sličnosti s pojavama na likovnom polju. No na glazbenom se području stvar komplicira time, što takozvani te­hnički problemi ulaze mnogo konstruktivnije u život glazbe, jer u njenu reproduktivnom sektoru ima mnogo pojava, koje zaista nose karakter čisto zanatski. Glazba je, naime, po svojoj biti upućena na to da zbog svojih umje­tničkih manifestacija surađu ješ nečim, što je mnogo zanatskije po svojoj prirodi od umjetničkog obrta. S druge strane, gledamo li glazbu u njezinu umjetnički kreativnom aspektu, vidjet ćemo u njezinu m aterijalu, to jest u tonu, mnoge

.pojave posve paralelne s onim što smo konstatirali kod boje, pa in nema smisla ponavljati. Osim toga područje glazbe ima cijeli jedan sektor, u kojem njena izražajna sredstva služe nečemu, što opravdano uza svu vanjsku sličnost ne mora nositi biljeg umjetnički. Glazba može služiti u zabavne svrhe ili u neke druge vanumjetničke svrhe, služeći se pritom imitacijom čistih glazbenih for­mi, a da te imitacije određene za praktičnu svrhu ne m oraju nositi žig ne­ugodnih patvorina.

Ostavljam zasad postrani probleme glazbe, i način na koji oni zasijecaju u bit umjetničke pedagogike, da bih, prešavši na svoje specijalno područje, to jest na područje glume, osvijetlio i neka pitanja zajedničke objema tim umje­tničkim granama. Isto se tako nadam, da će podrobnija analiza problema glu­mačke nastave moći baciti jasnije svijetlo i na sva pitanja, koja sam dosada samo ukratko nabacio.

(S vrše ta k u slijedećem broju)

477

Page 24: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

V a n j a S u t l i ć :

POLOŽAJ INTELEKTUALCA ZAPADA I FILOZOFIJA ALBERTA CAMUS A

Kriza građanskog svijeta, što se na ekonomijskom planu izražava u ne­mogućnosti trajnijeg i korjenitijeg planiranja, na idejnom planu očituje se u nemoći duha da misaonim anticipacijama ovlada tokom zbilje. Ako mišljenje i pogađa predmet, što je slučaj s nizom teza suvremenih mislilaca, ono ga samo činjenično konstatira i u djelomičnosti opisuje, a ne izmjenjuje ga,1 jer nije zasnovano u praktično-po vi jesnom činu, nego je odijeljeno od njega. Mišljenje građanskog čovjeka izgubilo je svoju stvaralačku funkciju i hramlje za zbi­ljom, umjesto da je, kao ranije, anticipira. Predviđalačka bit stvaralačkog mišljenja moguća je samo onda, kad mišljenje nije u raskoraku s bivanjem zbilje, kad je ukorijenjeno u zbilji s razvojnim tendencijama. Nemoć duha pred iracionalnim silama, slabost njegova pred povijesnom zbiljom današnjeg Zapada, što ju je na pr. u okviru jednog od posljednjih metafizičkih sistema tako točno uvidio Max Scheler, uslovljena je konačno nemogućnošću svlada­vanja privredne stihije. U iskrsavanju nepredviđenih kriza, što prijete samom vitalitetu čovjeka, bjelodano se pokazuje dotrajalost cjelokupna povijesna bistvovanja građanskog čovjeka. Razmimoilaženje ideje i relatiteta posljednji je izraz onog ljudstva, što je tako pobjedonosno započelo svoju povijest postu­latom identiteta mišljenja i bitka. Što se pred mišljenjem nije moglo opravdati, nije ranije imalo ni svojeg bitka, a danas obrnuto: goli bitak unaprijed obez- vrijeđuje svaki misaoni pokušaj da se unese smisao u rastrganu, biti čovjeka otuđenu zbilju. Misao, koja ne napušta građansku orijentaciju, osuđena je na nemoć i u okviru same građanske zbilje.

Bitak se čovjeka razlikuje od bistvovanja stvari i životinja upravo po tome što čovjek transform ira svestranom svojom djelatnošću dostupna mu područja neljudske zbilje i time sve to više proširuje ljudskost na sveko­liko postojeće. Akt transformacije bitka kao takvog i u cjelini jeste povijesni akt. Transformacija bitka je bit povijesti. Paradoksalno je međutim, iako je proizašlo iz biti onog što se sada događa na Zapadu, da je suvremeni čovjek u tolikoj mjeri dospio u podložnost osamostaljenom bistvovanju vlastitih djela, da se i sam čini samo kao stvar među stvarima, nošen bijesnim elementom, što

i Svako stvara lačko m išljen je nužno sadrži d ija lek tiku . Dok je razvojnom polo­žaju građanskog m islioca najvećm a odgovarala d ija lek tičk a m etoda, kao in stru m en at to ta lnog zahvata predm eta , pa je zato postepeno od renesansn ih filozofija p rirode na ovam o i zaključno kod H egela bila izgrađena u g rađansko-idealističkoj v a rijan ti, do tle je sadanjem položaju m islioca p rim je ren ija fenom enologijska m etoda, koja jed ­nostrano d ijeli k onkretno od općeg, em pirijsko od apriornog, ili svodeći po javu na b it e leatski odbacuje razvojnost, sm atra ju ć i da je b it neposredno p rezen tna u n je ­nom »zrenju«.

478

Page 25: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Filozofija A lb erta Cam usa

se ctrgnuo ispod njegove vlasti. I što više čovjek nastoji da u dotrajalom po- vjesnom okviru razvije svoje moći, to se više vlastita djela obaraju na njega i ugrožavaju mu goli opstanak. Zar nije tragično da su povijesne pozicije koje nekoć obećavahu gospodstvo čovjeka nad svime što postoji, danas izvor nje­gove krajne nemoći? Kako je daleko od apsolutnog duha do osamljenog poje­dinca, od gospodara svega postojećeg do stranca u vlastitoj kući!

Ali kao da se izgubljeni čovjek, na kraju jedne povijesti, ne želi pomiriti s time da odstupi, pa radije služi čudovištu kojeg je stvorio, a koje se sada nadvija nad njim da ga uništi. Gotovo zlurado produbljuje on krizu do pri­jeteće, svaki čas moguće katastrofe, da bi rušenjem dokazao onu moć, koja mu je uskraćena u povijesnom činu. No dok se angažira za antihumanost ne na­lazi mir, jer mu savijest došaptava izdaju, što je čini nad samom svojom biti Ima li čega prirodnijeg nego da se u toj situaciji rađa misao o besmislu čo­vjeka i svijeta? Pitanje o smislu života vitalni je zahtijev građanskog čovjeka. No može li on pozitivno odgovoriti na to pitanje, kad mu život ne odgovara smislu, a zbilja je u suprotnosti s mišljenjem?

Sve što mu ostaje na raspolaganju samo je patetički, ali krhki heroizam prihvaćanja života, takvog kakav jeste, bez potpore s lijeva ili s desna. Jedina, iako varljiva, jeste nada da će ga možda učiniti sretnim uzaludni napor bez tužen ja na sudbinu.

Klasna je povijest imala svoje opravdanje, kad je, unutar podjele manu- elnog i intelektualnog rada vladajuća klasa bila proizvađač misli čovječanstva. Danas je međutim, uslijed nepremostive suprotnosti planiranja i prevredne stihije, a s time u vezi i suprotnosti m išljenja i zbilje, došlo do socijalne de- klasiranosti intelektualaca, do povijesne deplasiranosti njegova mišljenja i stvaranja, pa tako i do nestanka jedinog razloga zbog kojeg bi klasno društvo moglo tražiti svoje opravdanje. Tragično je da je intelektualac,2 zbog svog porijekla i vidokruga, upućen da misli za one, koji ga kao otkrivača novih ljudskih sadražaja ne trebaju, pa je gurnut u samoću, koja mu se onda čini njegovom prednošću. 3?o je položaj u kojem on mora osjetiti sebe i svijet ap­surdnim, a svoje napore shvatiti u konačnom vidu kao uzaludne. Sizif je doista simbol suvremenog građanskog intelektualca.

Albert Camus jedan je od mnogih koji su u završnici građanske povijesti postavili pitanje o smislu života. No jedva da je tko poslije Nietzsčheova inau- guriranja potrage za izlaskom iz krize, ocijenjene kao nihilizam i sm rt bogova i postulata izdržanja besmislenog života kao jedinog i pravog heroizma — sa toliko stroge moralnosti, a ujedno s toliko ozbiljne jednostavnosti konstatirao suvremenu krizu humaniteta. Još je i Nietzscheovo zdvojno traženje, barem vanjskom svojom stranom, romantički optimizam propovjednika nadčovjeka kao neminovne budućnosti evropskog ljudstva, a Spengler na njegovom tragu, još uvijek podaje velebnu kulturno-historijsku inscenaciju silasku građanskog čovjeka s pozornice povijesti. Miguel de Unamuno propovijeda uzvišenu ludost, ne glupost, Don Kihota kao stvaralačko nadahnuće, koje će nas preko svih voda plitke zdravorazumnosti Sancho Pansine kao most prenjeti na obale smi­slena života'. Klages i Theodor Lessing misle da će suvremeni čovjek ozdraviti,

2 R iječ je, n arav n o , o in te lek tu a lcu s p o d ru čja t. zv. »teorijskih« znanosti i u m je tn ičkog s tv a ra n ja , dok »tehničari« sv iju sm jerova, zbog svoje p o treb e u »zbilj­skom« životu d ru štv a , im aju d rug i položaj. Oni p rv i dolaze socijalno u obzir sam o kao apologeti ili d ek o ra te ri posto jećeg s tan ja . U pravo je b ijedno tru đ e n je kojim n asto je nek i od ovih in te lek tu a la c a dokazati »praktičnost« svoga posla.

479

Page 26: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Vanja Sutlić

ako se otme zavodništvu duha i prepusti duši i vitalitetu, a Keyserling vidi izlaz iz krize u koordinaciji sviju kultura Istoka i Zapada. Toynbee traži rije- šenje nedaća civdlzacije u pravoj religioznosti kao bazi nove kulture, a Sartre se nada da će čovjek nekim sveobaveznim projektom izabrati pravo živovanje. Jaspers misli da će prognoza o duhovnoj situaciji vremena biti povoljna, ako se čovjek oslobodi stranog i prinudnog i uzmogne bistovati svoju neponovljivu individualnost u svijetu i susretu s transcenđentnim, a Gabriel Marcel, poput Sestova i Berđajeva, preporuča starog kršćanskog Boga kao jedini izvor spa­senja. Huizinga kao historičar kulture crpe vjeru iz tolikih kritičkih časova povijesti, koji su ipak prebrođeni uz pomoć promisli božje, ma da zna da je su­vremena kriza dublja od sviju ranijih, jer su uslijed dominantnog iracionali­zma stavljena u pitanje najveća dobra istine i morala, a Ortega y Gasset hoće novu elitu, koja će nasuprot bezumnom nadirnju masa pomiriti zahtijeve uma i života i očuvati zapadnjačku kulturu.

Dok se svi ovi i drugi još mislioci dvadesetog stoljeća, ma kako i određi­vali krizu, pogađajući možda nešto od nje, ali ne i njenu bit, slažu u tome da je izlazak iz nje u okviru nje same ipak nekako moguć, dotle Albert Camus shvaća krizu kao bit ljudskog postojanja, a ne kao prelazno razdoblje njenog rješenja. Obnavljajući Nietzscheov herojski pesimizam, Camus čini krizu ele­mentom sveg mišljenja i bistovanja. Pitanje o smislu života postaje doista naj- osnovnijim ptanjem građanskog intelektualca, jer prožima samo njegovo posto­janje. Filozofijskoliterarne preokupacije Alberta Camusa riječiti su dokument g situaciji intelektualca u suvremenom zbivanju Zapada. On je mislilac kojemu je ova situacija zapravo jedina tema.'1

Intelektualac je i u katastrofama i u malim neprilikama posljednih dece­nija prestao biti homogeni član društva i suradnik na zbiljskoj povijesti upravo u onoj mjeri, u kojoj je sama povijest prestala biti stvaralačka i ostala samo faktičko trajanje nečeg u biti dovršenog. Angažirajući se kao propagator par­cijalnih interesa u preslojavanju političkih elita, a htijući izreći ipak nešto odsudno, ne kaže on ni ono što se od njega traži, pa je unatoč tome, što je eventualno poznat, zapravo povijesno anonimna ličnost, politički nitko, a otuda do nitkova samo je jedan korak. I da ne učini ovaj korak, da se prerano ne opredjeli, luta on pokadšto kao buntovnik, revoltiran protiv svijeta, koji mu je stran i u kome je stranac. Zna on da nije skrivio krize i ratove, da nije oslobodio iracionalne sile, što provališe na površinu zbivanja i da o njemu ne ovisi ni poboljšanje ni pogoršanje suvremene situacije.

Svijestan da odluke intelektualca jedva nešto predstavljaju u ovome svijetu, Albert Camus hoće sačuvati mogućnost jasna i poštena uočavanja i

3 Možda je zato in te resan tan i našoj in te lek tua lno j javnosti. S ocijalistička in te ­ligencija, kao posebni sloj u d ruštveno j c jelini, nem a samo dužnosti nego i n aročite ciljeve. U našoj dosadašnjo j znanstvenoj i um jetn ičko j lite ra tu ri n ije ovim a posve­ćeno dovoljno pažnje, pa je to m ožda razlog, što kod nas povrem eno neka, čak i zasta rje la , in te lek tu a ln a s tru jan ja Z apada, nalaze odzvuka. S duhovnom i p rak tič ­nom tem atikom novog, socijalističkog in te lek tu a lca nism o m i uv ijek na čistu, m ožda baš zato što često m im oilazim o nužno, u n u ta rn je p rev lad av an je Zapada kao p red ­uv jet našeg ak tuelnog in te lek tua lnog stv a ra la š tv a . Sam o kritičko raz raču n av an je m eđutim n ije dovoljno, je r n jegova persp ek tiv a m ora b iti tako osigurana, da iščezne svaki »prakticizam«, a in te lek tu a lac postane an tic ipato rom povijesne budućnosti so­cijalističkog čovjeka. Nem a n ikakv ih v an jsk ih zapreka za ovu funkciju in te lek ­tualca, osim even tualne neodlučnosti, neborbenosti ili n eznalaštva in te lek tua laca sam ih.

480

Page 27: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

F ilozofija A lb erta Cam usa

izricanja istine o događajima današnjice kao jedinu čast svog socijalnog sloja, pa podjednako kritizira i lijevo i desno. Pri tome se nada da ipak »ima gradova i zemalja, gdje ljudi s vremena na vrijeme posumnjaju nema li što drugo. Uglavnom to ne mijenja njihov način života. No oni su posumnjali, a to je uvijek dobitak.«

Kao kroničar bolesti svog vremena, kojoj ne zna uzroka ni lijeka, kriza koje, poput kuge, neočekivano nadolaze i prolaze, Albert Camus propovjeda herojsku budnost nepomirljiva buntovnika, kao jedino dostojno držanje čo­vjeka intelektualca. Je r što je to Oran, ta »obična francuska prefektura na alžirskoj obali«? Što su td »neobični događaji« kuge, što se »dogodiše 194. u Oranu«? Zar je to samo Francuska u godinama njemačke okupacije ovog rata, kako misli prevodilac? Ne, to je u biti neodređeno mjesto, mjesto kakvih ima svugdje, obično mjesto. I godine nisu samo godine rata: to je naše vrijeme, vrijeme krize Zapada. I ne samo Zapada u geografijskom ili etnografijskom smislu, nego Zapada kao povijesne zbilje, što je dnas prerasla u događanje či­tava svijeta. Vrijeme je to krize građanskog svijeta, koji nažalost obuhvaća danas i ono, što je kako se činilo, s trudom izborila prije tridesetak godina jedna socijalistička revolucija. Oran je dakle čitav svijet, a kuga je ono što se sada događa u svijetu.

Filozofiju ove situacije Camus je izložio u »Mitu o Sizifu«, a ostali filo­zofijski radovi, prije svega »Pobunjeni čovjek«, samo su konzekvencija i ko­m entar ovog filozofijskog eseja. Evo misaonog toka »Sifiza«.4

Kad nestane iluzije o smislenom poretku svijeta, postaje pitanje o smislu najvažnijim i najosnovnijim pitanjem čovjeka. U doživljaju apsurda objavljuje se naročitost ljudskog postojanja kao stranog svemu drugom postojećem. Ono- stranost, koju treba zaslužiti, ili ideja koja životu podaje smisao, samo su zava­ravanje onih, koji su preslabi da podnesu besmisao egzistencije, pa čine izdaju nad njom. Samo nas hrabrost i čvrstoća osposobljavaju za jasno gledanje ap- surdnog igrokaza svijeta. Kad nam dodija mehanički tok svakodnevnosti, rađa se svijesnost o našem položaju. Jasno nam je tada u nezadovoljstvu, koje nas kao ljude konstituira, da je svijet neprijatelj, a drugi čovjek stoji pred nama kao neprodorna smetnja. Ali ljudi žive unatoč tome kao da ne znaju o čemu se radi, jer shvaćaju sm rt kao daleki datum svog života, pa zaboravljaju* u truđenju s nebitnim, ono što jesu. U čovjeku je, naime duboko ukorijenjena težnja za povjerljivošću, skrovitošću i jasnoćom svega što postoji, pa zahtijeva jedinstvo svijeta i neki Apsolut u kojem bi se ukorijenio. No to je samo meta­fizička konstrukcija monističkog antropomorfizma, te pokušaj određenja u čemu se sadržajno sastoji ovo jedinstvo što protiče kao voda kroz prste. Apso­lutno stinita spoznaja o svijetu je nemoguća, p a s onim što mogu opipati, i tako prosuditi kao egzistentno, kao i s osluškivanjem otkucaja svoga srca, prestaje svako znanje. Objašnjenje pojava jeste spekulacija, sve što možemo samo je pobrajanje pojava. Smješna je oholost filozofijske tradicije pretpostaviti uni­verzalni um i apsolutnu istinu, strogi determinizam zbivanja, objektivnost ka­tegorija koje sve objašnjavaju. Postoje možda istine, ali ne i Istina. Kad se su­sretne ljudski zahtjev za racionalnošću s iracionalnim bistvovanjem svijeta, nastaje doživljaj apsurda. Protivrječje ljudskog zahtjeva i besmislene šutnje i realnosti ne stoji ni do svijeta ni do čovjeka zasebno, nego nastaje u nemo­gućnosti njihova slaganja. Zato je osnovno pitanje filozofije: Da li je život vri­

4 A lb e rt Cam us »Le M ythe de Sysiphe«, G allim ard , P a r is 1942.

481

Page 28: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

V anja Sutlić

jedan življenja ili nije? Pitati: koliko ima dimanzija svijeta, ili, da li naše mišljenje ima devet ili dvanaest kategorija, samo su igrarije. Prethodno treba odgovoriti na bitno pitanje.

Camus priznaje filozofijama egzistencije od Kierkegaarda do Jaspersa i drugih polaženje njihovo od straha i zdvojnosti, ali im zamjera, što prebrzo poduzimlju skok u religioznu transcendenciju, čineći iz besmisla i golog ništa Apsolut i boga. Čak i fenomenolog Husserl, ma da, barem u početku, ne će je­dinstveno objašnjenje svijeta, pa se obraća samim stvarima, pun pažnje pre­ma njihovoj naročitosti, gotovo kao Marcel Proust, ipak ubrzo iznalazi plato- nističke biti i umjesto jedne ideje, čitav idejni kosmos figurira kao objašnjenje pojedinačnih pojava. Husserl dakle čini skok iz uma ljudskog do vječnog uma, ponizujući onog prvog. Egzistencijalisti, po Camusu, zastupaju iracionalizam upravo zato, što su nezadovoljni s ograničenošću ljudskoga uma, pa ga zato nije- ću. Doživljaj apsudra ne odbacuje um, koji svijestan svojih granica, jasno i bezobzirno gleda svijet. Pravi čovjek, na čistu sa apsurdnošću svog položaja, uzdiže svoju distancu, koja mu omogućuje jasnovidnost i nezavisnost uma, do pobune spram iluzija koje mu nameće svijet. Ne osjeća se krivim kad mu pred­bacuju griješnu oholost, kao što mu ni gubitak vječnog života ne izgleda stra­šnim, jer postoji nada da će život intenzivnije živjeti, kad izčezne neki trans- cendentni smisao iz njega.5 Samo pobuna podaje veličinu i metafizički digni­tet čovjeku. Upravo s doživljajem apsurda čovjek je upućen na svestrano iži­vljavanje. Jer čovjek živi u susret smrti, koja je najevidentniji apsurd, slobo­dan je u iskorištavanju svega što nalazi u životu.6 Ideal apsurdnog čovjeka je izručenost sadašnjosti, budnost za sve ono što život pruža, prihvaćanje nemo­guće situacije. Zato treba odbaciti svako obezvrijeđenje života kao u istočnja­čkom fatalizmu i nihilizmu, i stvoriti novu skalu vrijednosti iz mnoštva i raz­nolikosti životna iskustva.

Slike svijeta ne kriju u sebi nikakvu smislenu dubinu, koja bi ukazivala na pomišljenu bit iza pojava, nego daju samo šarenu mnogovrsnost svijeta u kojoj stvaralačko umjetničko oblikovanje nalazi apsurdnu svoju radost. Nema umjetničkih djela stvorenih za vječnost, pa umjetnost ne pruža izlaz iz te tje­skobe, nego pomirenje s njom. Umjetnost ne će da objašnjava konkretno, jer konkretno ne znači ništa drugo do samog sebe. Rad na umjetničkom djelu kao rad, stvaranje za ništa, a ne za vječnost, jedino je važno. S ravnodušnošću treba znati gledati svoje djelo jednog dana razbijeno, je r raditi radi rada jed­nako je značajno kao i raditi za stoljeća. Tek po sebi samome rad i stvaranje umjetnika jesu radost i sreća, jer je umjetnost svijet u kojem čovjek može iživiti svoj zahtjev za smislom, a da ujedno ne falsificira zbilju, što se otima konstrukciji. Neki drugi, idejni ili onostrani svijet sputavao je čovjeka u ra­zvoju njegovih moći. U svijetu umjetnosti on je gospodar i majstor, dok filo-

5 Usporedi Cam usov odnos prem a svećenstvu u »Strancu« i »Kugi«.6 op. c. str. 38, 50, 82, 84. In te resa n tn a je funkcija »smrti« u filozofijam a egzi­

stencije. Ne znači ona za n jih puko zdvajan je , nego izvor ak tivnosti i to u dvo­jakom smislu. Jed am p u t m isao na sm rt, kao pozadina naših djela, oduzim a im n ji­hovu težinu, važnost, konsistenciju i re la tiv ira ih, pa nam om ogućuje da svoj položaj lakše podnosim o. »Smrt« je način kako da se život ne uzm e suviše ozbiljno. Drugi p u t i nasu p ro t tome postizava se odlučnošću na sm rt osjećaj, da smo m aksim alno sv ijesn i rea lite ta naših čina i odluka, da zaista živimo. O boje n ije u p ro tiv rječ ju : u oba slučaja sm rt ima bitno životnu funkciju za čovjeka napuštena od svih i p rep u ­štenog sebi.

482

Page 29: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

F ilozofija A lb erta Cam usa

zofija svojim pretenzijam a na Apsolut zapravo ništi ljudske moći. Umjetničko djelo uspostavlja nanovo svijet u njegovoj punini i mnogovrsnosti, a ne p ri­siljava ga poput filozofije da bude podložan jedinstvu. U umjetnosti se postiže potpunost svijeta. Ona je kruna njegova.

Sizif nije samo kažnjeni bijednik, nego junak, koji je u svom poslu za­pravo sretan. Neka se samo bogovi smiju njegovu naporu kad kamen, doguran do vrha, opet pada niz brdo. U herojskom prihvaćanju života, takvog kakav jeste, zamire božanski smijeh, jer je Sizif u svom trudu jači od bogova, koji ga misliše kazniti.

M etafizičko-literarni simbol Camusa je antički heroj uzaludnosti. Zar nije zbivanje suvremenog Zapada do povijesnih razmjera proširena sizifijada? No ipak se Camus nada da kriza ne može nadvisiti uzaludnika — intelektualca u njegovoj ozbiljnoj predanosti svome položaju. Camusova se pogriješka sa­stoji u tome, što heroizam vidi tamo, gdje mu mjesta nema. Zašto da prkosno zamislimo Sizifa sretnim i tako mu zapriječimo da svoj kamen baci na one, koji su ga prisilili da ga gura? Ako je život apsurdan, izdržati u njemu, možda u vidu moralne strogosti ili estetičke kontemplacije, podjednako je apsurdno. Prihvaćanje apsurda, samo je povećanje apsurda; treba m ijenjati apsurdnu situaciju!

Razumljivo je da građanskom intelektualcu postojanje njegovo izgleda apsurdno, je r hoće nešto za što više nema mjesta u građanskom zbivanju. Ali tada treba biti konzekventan i ne prihvatiti apsurdnost svoga položaja, nego napustiti taj položaj, boreći se za ono što je dostojno čovjeka. Jer život nije apsurdan uopće, nego se samo takovim čini iz blizine jedne njegove apsurdne situacije. Camus hipostazira apsurdni položaj zapadnjačkog intelektualca, či­neći ga metafizičkom sudbinom čovjeka uopće. Možda je ovaj metafizički okvir potreban, da bi se naglasila apsurdnost suvremenog čovjeka, kako je ne bi zaboravili u dnevnim brigama i truđenju. Ali je podjednako opasan, jer koči oslobodilački pothvat čovjeka. Sigurno je teško iz perspektive Zapada vidjeti neko riješenje. I najveći ideali pogaženi su i desavuirani, jer su postali zasta­vom antihumanosti. No ako se za ideale založi pravi čovjek, i pravo ljudstvo, tad oni m oraju postati zbilja. Sve se konačno rješava u čovjeku, ali ne kao osamljenom pojedincu-buntovniku, nego kao povjesnom stvaraocu koji činom svojim osmišljava svekoliki bitak. Pesimizam nije. negativan, ako je poticaj za novo stvaralaštvo, nego samo onda, kad izaziva letargiju. Opravdano je boriti se protiv ugodnih »izlazaka« iz krize, koji ostaju u njenom okviru, ali je treba zahvatiti u njenoj biti, da bi postala porođajnom krizom novog humaniteta. Albert Camus propovijedajući izdržanje u apsurdu Zapada, čineći apsurd uvje­tom ljudskog bistvovanja, sam se time onemogućuje u rješenju svojih pitanja.

Da prevlada nemoć svoga položaja intelektualac Zapada mora ukinuti protivrječnost ideje i zbilje, mora se založiti za rješenje ove protivrječnosti, ako želi da ideja ponovo prožme zbilju. Najvažniji je njegov zadatak da pri­donese ukinuću suprotnosti manuelnog i intelektualnog rada, jer samo na tom doista aktuelnom povijesnom putu može ukinuti svoju osamljenost.

Dilema je intelektualca danas: ili izdržati u ništavosti svoje uloge u povi­jesnom zbivanju, koje se otima smisaonoj viziji čovještva ili omogućiti pobje­du ove vizije, angažiranjem za ukinuće bitne suprotnosti uma i zbilje, mase i slobodnu duhu posvećena intelektualca. Trećeg ovdje nema. To je ono što treba reći Albertu Camusu. Ako pođe ovim putem njegova će na sve strane uperena kritika postati kritikom koja gradi.

483

Page 30: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

T v r t k o S v ob:

ZAPISI 0 PROBLEMU GRANIČNOSTI ŽIVE TVARINe postoji živa tv a r izvan živoga bića — bila je svojedobno om iljena teza bo­

raca p ro tiv v italizm a. Ali kao da je ta tv rd n ja danas izgubila nešto od svoje apso- lu tnosii. Ona je im ala mnogo razloga da u klasičn im naučnim radovim a svoga v re ­m ena nađe opravdan je , ali se danas m nogi p ita ju : k ak av značaj da dadem o na pr. onakvim m olekulam a b jelančev ina, kakve p red s ta v lja ju v irusi, ko je nem aju izra ­žene indiv idualnosti, od ređenu s tru k tu ru i d ruge osobine koje smo nav ik li v id je ti kod živih bića, a koje, s d ruge s trane , pokazu ju neke osobine, koje smo naučeni k lasific ira ti kao osobine živoga? Da li je po trebno i m oguće uopće tak v e objekte sv rs ta ti strogo u n u ta r granice: živo-neživo?

P rije laz od nežive m ate rije p rem a živoj m orao se o d ig rati u p relazn im e ta ­pam a. Zašto ne bi m ogli i d anas p osto ja ti ob jekti, ko ji p okazu ju ovakve prelazne etape, p rem da oni i ne m o ra ju b iti u svim znača jkam a identičn i s onim objektim a, što su u h isto riji razv itk a živog sv ije ta im ali ulogu p relaznog m osta od nežive k živoj m ateriji?

Svakako, izm eđu m rtv e m a te rije i živoga sv ije ta posto ji golem a, kv a lita tiv n a razlika. No m ogu i m o ra ju p o sto ja ti putovi, ko ji su om ogućili po stan ak ovako podi­jeljenog sv ije ta . Tu je m ora la odigrati svoju ulogu duga evolucija pod uvjetim a, koji su u p rav ili k re ta n je m ate rije na tak av način , da se konačno po jav ila tv a r u obliku živih bića.

D akako da je danas u doba atom ske energ ije , e lek tronskog m ikroskopa, rad ara , u doba sp rem an ja na p u t u in te rp la n e ta rn e p rosto re i t. d. ta j problem izgubio izgled na ivne radoznalosti i težn je da se živo biće s tvori p rim itivn im m ehaničkim sredstv im a i da se tako p rem osti p ita n je g raničnosti žive m aterije . P a ipak, zar je čudo, da je P arace lsu s u XVI. sto ljeću dao recep t za s tv a ra n je hom unkulusa, kad i suvrem ena teh n ik a svojim robotim a pokušava da do te m jere zam ijeni čo­vjeka, da tak v u robo tu s ta v lja u »usta« čak i c igaretu , kako bi imao sve van jske znakove čovjeka c iviliziranoga sv ije ta . Z ar je čudo, da su nekad ovakve m isli insp i- rii-ale um je tn ik a da opiše n esre tnog H offm ana, koji se zaljub io u O lim piju, sav r­šenu lu tku? Takvi nam pokuša ji nem inovno dovode u sv ijest m isli jednoga Baglivija, koji je za svoje doba bio znača jn iji, nego svi ovakvi dan ašn ji konstru k to ri. Iz n je ­gove tv rdn je , da je srce s isaljka , žile h id rau ličk e cijevi, p rsa m ješina, žlijezde sita, a mišići poluge, nem a sum nje, da se m ora zaključiti, kako je organizam stro j sa ­stav ljen po fiz ičko-kem ijsk im zakonim a i đ& će se m oći kad tad i um je tno složiti. No takve m ehanističke pokuša je nalazim o još i posljed n jih desetljeća prošloga i prv ih desetljeća ovoga stoljeća, k ad su se ugledni učenjaci n a tjecali u izgradnji živih bića. E ksperim enti ovakvih »m odelara«, koji su izazvali nem alu senzaciju, naveli su m noge ljude da govore o tim m odelim a kao o čudesnim živim bićim a. Tada su glicerin, otopina sode, tu tkalo , ulje , otopine soli i k iseline postali p redm eti, koji su se d em onstrirali kao kakve am ebe, koje p u šta ju pseudopodije, k reću se, h rane,

484

Page 31: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

O graničnosti ž ive tvari

dijele. S te fan Leduc, zaveden svojim osm otičkim g ljivam a i solnim cv jetn jacim a, čak je stao tv rd iti , da se u n jegovim čašam a i tan ju r im a rod ila nova nau k a — »sin tetska biologija«. D akako da je često m oguće ponoviti i u lab o ra to riju vrlo slo­žene po jave, ko je se redovno zap aža ju sam o na živim b ićim a. U spjelo je tako, kako to au to ri iznose, pom oću k a rb o n a ta k o b a lta i n ik la čak donekle u m je tno ponoviti i p rocese fo tosin teze zelene b iljke , t. j. izvesti u m je tn o sin tezu fo rm aldeh ida, pa čak i složenijih šećern ih tv a r i iz voden ih o top ina ugljičnog dioksida. Ako u otopinu am inokiseline uspem o k rv n o g ug ljena, tad a se am ino-k ise lina sp a ja s k isikom i raspada na one tv ari, k o je obično n a s ta ju iz n je u organizm u kao rez u lta t d isanja . Ovaj m odel ne sam o da oponoša d isan je , on i p re s ta je d isati pod d je lovan jem n a r ­kotika, što je veom a n a lik p o jav am a kod živog bića. O vakvim eksperim en tim a bio je bačen u pozadinu W ohler, ko ji je svojedobno svojom sintezom m okraćevine zadao v ita lizm u p rv i jač i u d a ra c m odernoga doba.

Na ta j se način , tra g a n je m za n a jraz ličn ijim poredbam a, analog ijam a orga­nizam a s p red m etim a iz nežive p riro d e , želio upoznati odnos žive i nežive prirode. P rem d a nam to sam o po sebi ne može do n ije ti konačne rezu lta te , ipak je ovo daleko eg zak tn iji n ač in is traž iv a n ja datog prob lem a negoli raz lič ita filozofiran ja o spon tano j g eneraciji, k o ja sežu još tam o od hilozoista, na tu r-filo zo fa S taroga v ijeka. D anas, dakako , m eđu m a i m alo obrazovan im lju d im a ne će b iti aris to te lo v - skog m išljen ja , da se jeg u lje i d ru g e rib e s tv a ra ju iz m ulja , a iz lešina da n a s ta ju crvi. D anas nam se m ože p r ič in ja ti sam o kao p jesn ičk a sloboda m išljen je P lin ija , ko ji je sm atrao , da se ro sa na k u p u su p re tv a ra u gusjenice, da p raš in a rađ a m oljce, a v a tra kukce. N eobično n am se fan ta s tič n a čini n ekad p ro širen a priča , kako se novi ž ivot rađ a iz lešine p rošlog života, da b la tn u zem lju oplođuje nev id ljivo sjem e, koje donosi k iša ili o ž iv lju je sila su n čan ih z rak a . Filozofi su tv rd ili, da život zapravo rađ a zem lja, sveopća m ajk a , uz pom oć p reo sta le iskonske s tv a ra lačk e sile. No n ije se ostalo ipak sam o n a dom išljan ju . U s red n jem v ije k u a lkem ičari su u svojim lab o ra to rijim a n a s to ja li o s ig u ra ti sebi s u ra d n ju nad zem aljsk ih sila. P a ako se mi d anas čudim o, da su tako ozbiljn i ljud i, kao što su b ili P a race lsu s i v an H elm ont, d ava li recep te kako se m ože u k on jskom želucu i u boci s tv o riti iz m okraće hom un- kulus, odnosno k ako se iz p r lja v e k ošu lje i z rn a pšenice m ogu s tv o riti m iševi, »pot­puno n a lik p riro d n im a, k o ji su pro izašli od svojih m išjih rodite lja« , onda bi nas još više m oralo čuditi, kako još i dan d an as , i to u c iv iliz iran im zem ljam a, m noge do­m aćice sm a tra ju , da se iz p o k v a ren a s ira ili p raš in e s tv a ra ju crv i i razn a gam ad. Sve one p r ip o v ije s ti o »guščjem drvetu« , gdje se ra đ a ju guske i pa tke , zbog čega su one b iljnog p o rijek la , pa ih je c rk v a do p u šta la jes ti i u p e tak , sve one p riče o ra đ a ­n ju jag n je ta n a stab lu , izrađen i a tla s ž iv o tin ja A tan azija K irchera , ko je su n asta le »pred n jegovim očima«, k ad je voda d jelo v a la na s tab ljik e b iljak a i t. d., sve to pokazuje, kako čov ječanstvo u svojim sazn an jim a n ap red u je m učno, ko rak po korak . Dok s jed n e s tra n e ta j n a p re d a k znade b iti i te kako v id ljiv , čovjek još uv ijek ne p ovlači sve konzekvence u svim slo jev im a svoga d ru štv a i na c ijelom e globusu. T ako s lavn i i za is ta n a p re d n i prirodoslovac B uffon u X V III. sto ljeću još uv ijek dokazuje , da su tije la sv ih organ izam a sastav ljen a od nerazo riv ih živih jedinica, ko je se ra sp ršu ju n ak o n sm rti, a zatim , ponovno se o k up lja jući, rađ a ju nov o rg an i­zam . Čak i glasoviti encik loped ist i m a te rija lis t X V III. s to ljaća D idero t piše, kako se iz m esa i b iljk i pom oću v re n ja i t ru l je n ja rađ a ju životin je . M anje je poznato, da je još i L am arck , osnivač jed n e od p rv ih b ioloških teo rija evolucije n a početku prošlog sto ljeća, v jero v ao tak o đ e r u sam orođenje . On je tum ačio, da sile, što gospodare u m rtv o j p riro d i, n a jp r i je s tv a ra ju o rgansk i zam etak , a zatim p o državaju n jegov

485

Page 32: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

T vr tko Švob

život izvana, sve dotle, dok organizam ne s tane na v las tite noge; tad a se izvanjske sile k o n cen trira ju u n jem u i posta ju u n u tra šn jim silam a organizm a. D akako da je s proučavan jem prirode teo rija o sam ozačeću sve više uzm icala, dok se nije svela na tv rd n ju , da sam o jednostan ičn i organizm i — kad su ovi p ronađen i — n asta ju iz nežive prirode. I tek je prošlo stoljeće, s Pasteu rom , oborilo i ovu tv rd n ju .

Nakon P asteu rov ih pokusa s m ikroorganizm im a činilo se, da je dobilo po tv rdu gledište, da je granica izm eđu živih bića i neživih tv ari neprem ostiva. Tako se nije moglo riješiti p itan je odakle ta golem a m nožina specifične, žive m aterije , koja iznosi golem u m asu od oko 1015 kvad rim iliju n a tona, a prem a nekim raču n an jim a možda i 100 pu ta više.

Ako utvrd im o, da ne posto ji neka osnovna raz lika izm eđu živih bića i nežive tvari, onda ćemo ta j problem vrlo brzo riješiti. T ako je još H aeckel sm atrao , da se cijeloj m ateriji m ogu p rip isa ti m in im alna svojstva života, da sva m a te rija posje­duje »potencijalni život«. On je čak prilično naivno povjerovao, da je u m ulju s dna oceana našao neku p rv o b itn u sluz, ko ja je neki stepen u oblikovanju živog bića. Isticala se raz lika izm eđu sv ije ta živoga i sv ije ta neživoga na tem elju pokretljivosti, ind ;vidualnosti, izm jene tv ari, reak tiv n o sti i d rug ih osobina, ali n ije ni tu nađen neki strogo određeni k rite rij, po kom e bi se m ogla izvršiti apso lu tna podjela.

Dugo se vrem ena m islilo, da u živim bićim a postoji osobita tv a r ili energ ija, koje nem a kod neživih tvari. V italisti su iz ovakvih g led išta dobivali osnovnu podršku za svoje naučavan je . No kako je k em ija sve više usp ijeva la da sin te tičk im putem sastavi razne organske tv ari, dak le stvori d jelovan jem sam o onih činilaca, koji d je lu ju u neživoj p rirodi, v ita lizm u je nesta lo tla pod nogam a. N ije nađena u živim bićim a n ikakva posebna energ ija , ko ja ne bi i d ru g d je djelovala . P rv i i d rug i g lavni s tavak term odinam ike v rijed e jednako za oba sv ije ta — živi i neživi.

Pokusi im itac ije nek ih životn ih po jav a na neživim predm etim a pokazali su ipak, da su m nogi procesi, kao na pr. kem ijsk i, u živom e biću složeniji negoli kod neživih tvari, p rem da su zakonitosti tu i tam o iste. Kod ovakvih pokusa im itacije efekt, v an jsk i učinak često je posve jed n ak onom e kod živih bića, a baš činjenica što i kod ovakvih im itacija i kod živih bića imam o isti efekt, pokazuje, da se ži­votne pojave ne treb a da o b jašn jav a ju nekim n a tp riro d n im pojavam a, kao što se to nekad često činilo. Ako u jednom e sluča ju fiz ikalno-kem ijsk i fak to ri mogu po­stići kod neživih tv ari efek te jed n ak e onim a kod živih bića, to nem a n ikakve osnove, da se kod živih bića traž i ob jašn jen je u nekakv im m ističk im fikcijam a.

Engels je kazao, da je život način p o sto jan ja b jelan čev in astih tije la . Ova je rečenica značajna, p rem da danas znam o, da se živo biće ne isc rp lju je s b je lanče­vinom. B jelančevine su zaista n a jv ažn ije organske tv a r i živih bića, i n ijedna stan ica n ije bez n jih , a one su i n a jzam ršen ije građene. S in te tsk im pu tem još se n ije uspjelo potpuno sastav iti onakve kakve se nalaze u živim bićim a. B jelančevine se sastoje, kao što je poznato, od am inokiselina, ko je su polim erizirane. P riro d n e b je ­lančevine im aju m olekule od više h iljad a atom a. Za neke je ustanovljeno , da im m olekule im aju oblik n iti ili k lupka. K ako im a razno lik ih am inokiselina, to jedna n itas ta m olekula b jelančev ine im a n a jraz lič itijih m ogućnosti da s tupa u kem ijske reakcije s n a jraz lič itijim tvarim a. Ip ak m olekula b jelančev ine m ože ostati prilično postojana, je r u kem ijske reakc ije ne stu p a uv ijek cije la m olekula bjelančevine, nego samo njezine bočne skupine. Ova re la tiv n a posto janost čini se, om ogućuje indiv idualnost i stab ilnost živog bića uza svu n jegovu nep restan u izm jenu tv ari Osim toga m olekula b jelančevine može sam a sa sobom u laziti u kem ijske reakcije. O vakva kem ijska reakcija b jelančev ine jes t jedno novo svojstvo m aterije , koje ne

486

Page 33: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

O graničnosti ž ive tvari

posto ji kod m olekula nežive prirode, a nasta lo je k v an tita tiv n im gom ilanjem jedno­stav n ih am inokiselina . T ako je došlo do nove s tru k tu re , a tim e i do novih svojstava. Osim toga, m oguće su n a jraz lič itije kom binacije izm eđu razn ih am inokiselina. To nam može ob jasn iti kako uz re la tiv n o m alen broj kem ijsk ih e lem enata m ogu po­s to ja ti raz like izm eđu b jelan čev in a razn ih v rs ta i rasa živih bića, pa i po jedin ih ind iv idua, kako nam to u tv rđ u ju biološke reakcije .

Dakle, ipak n ije isto tv a r živih bića i tv a r nežive p rirode, p rem da je i u jed ­nom i u d rugom slu ča ju ona sa stav ljen a od istih k em ijsk ih elem enata . S poveća­n jem k v a n tite te ide uporedo i p ro m jen a s tru k tu re , do novih k v a lita tiv n ih osobina m aterije , k ak v ih nem a u neživoj prirod i.

Isp itiv an jem s p o lariz iran im sv ije tlom i ren tgenografsk im isp itivan jem u s ta ­novilo se, da n ek e tv a r i živ ih bića p o kazu ju optička svo jstva slična k rista lim a, t. j. da im aju o d ređenu p rav iln u građu . T ako izv jesne tv a ri pokazu ju an izotropnost kao neki k ris ta li. Ta je osobina u v je to v an a p rav iln im poretkom n a jm a n jih š ta p i­ćastih čestica dotične tv ari, u ovom slu ča ju m olekula b jelančevine, koje im aju n ita s tu g rađu . P a ra le la n snopić m oleku la b jelančev ine, koji se sasto ji od 60—100 m olekula, t. j. m icel, n ije posve sam ostalan , nego se po jedine m olekule na k ra je ­vim a razilaze i vežu s va len c ijam a m oleku la d rug ih m icela. Po nekim shvaćanjim a, s tru k tu ra je p ro top lazm e su bm ikroskopsk i fina. O snova su joj n ita s te m olekule b jelan čev in a , n e p rav iln o isp rep le ten e u tr i d im enzije. S vojim slobodnim postran im sk u p in am a povezane su te v e like m olekule sporedn im v a lenc ijam a u m režicu. U p rosto rim a izm eđu te m režice, re ticu lu m a, n alazi se kolo idna tv a r s vodom kao d isperzionim sredstvom , te lipo id im a, u g ljik o h id ra tim a , m astim a i drug im tvarim a kao disperznom fazom . Izm eđu tog sp le ta b je lan čev in a i koloidnog o tapa la od ig ra­v a ju se svi n a jv ažn iji procesi. P rem a ovom e g ledištu , p ro top lazm a n ije koloid u običnom sm islu, to je re t ik u la rn o -d isp e rz n i sistem , zam ršen i sistem svojstven samo tv arim a živih bića. M etodom sm rznu tog su šen ja došlo se do izo liran ja n ita s tih b je ­lančev ina iz p ro toplazm e, te do gledišta , ko je se p o d u d ara s iznesenim stanovištem . Opet se, dakle , p o tv rđ u je , da je, p rem d a posto je razlike izm eđu živih bića i neživih p red m eta , ta k v a lita tiv n a raz lik a n a s ta la postepeno i povezano. Već je Engels k a ­zao: »Čitava o rganska tv a r dokazuje , bez ikakva ogran ičen ja , da su oblik i sadržaj iden tičn i ili ned je ljiv i. M orfološke i fiziološke pojave, oblik i fu n k cija m eđusobno se uslovlju ju .«

D akako da se osnovne k a ra k te ris tik e života ne m ogu lako p ro u čav ati i an a li­z ira ti tam o, gd je su one n a jk o m p lic iran ije , t. j. kod viših životin ja , nego kod n a j­jed n o s tav n ijih o rganizam a. Im a m ikroorgan izam a, kod ko jih se do danas još n ije u s tan o v ila jezgra , p a .s e zato m ora po stav iti p itan je , da li je takvo živo biće uopće stan ica u k lasičnom sm islu, odnosno da li može b iti ž ivota i u tako jed n o stav n ih ob jeka ta , ko ji ne po k azu ju s tan ičn u građu . Cak i kod onih jednostan ičn ika, gdje n ije n ađ en a jezgra (prem da se u po sljed n je v rijem e i kod m nogih b a k te r ija našla jezgra), ti o rganizm i ipak p o sjed u ju nuk leopro teide , odnosno tim o n u k le in sk u k ise­linu, ko ja je zn ača jn a za jezgru . S lične nuk lein sk e tv a r i p o sjedu ju i v irusi, što bi dokazivalo, da su oni nek i p red s tad ij ovakv ih n a jjed n o s tav n ijih organizam a. Na osnovu sličnosti kem ijskoga sastav a s tan ične jezg re i v iru sa u č in jena je p re tp o stav k a i o razvo jno j vezi v iru sa i jezg re stan ice.

P rem a nek im au to rim a, dije lovi, od ko jih se sasto je v irusi i b ak terio fag i, m ogu se p r ije p rispodob iti s m icelam a, k ris ta ličn o o rgan iz iran im česticam a kolo idnih oto- p na, negoli s jednostan ičn im bićim a. N a jm an ji v iru si (na p r. v iru s d ječ je paralize) po svoj m asi m an ji je od v e lik ih m olekula (na pr. hem ocijan ina). Neki v irusi

487

Page 34: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

T v r tk o Svob

pokazuju a fin ite t za neka tk iva, pa je na tem elju t. zv. organotropizm a v irusa g ra ­đena i d anašn ja k lasifikacija uzročnika i d ijagnostika bolesti, ko je v irusi uzrokuju.

S obzirom na k lasičan pu t, ne će b iti na odm et spom enuti, kako je M. S tanley god. 1935. kem ijsk im pu tem krista liz irao v iru s m ozaičke bolesti duhana, d jelu jući pepsinom na infekciozni m ate rija l, koji je tad a postao neinfekciozan. A kako pepsin ras tv a ra pro te ine, bjelančevine, zaključio je, da je i v iru sn i m a te rija l pro tein . Tada je izolirao ta j pro tein , a izoliran i m a te rija l pokazao je krista lične osebine. Uzeo je te k ristale , razred io u većem volum enu n eu tra ln e tekućine i pom oću am onijeva su lfa ta ponovno k ristalizirao . P ov isu jući razređen je , S tan ley je k ris ta le 10 i više puta prenosio i rek rista liz irao . Iz toga se m oglo zaključiti, da je svaka s tra n a tv ar odstran jena , je r znamo, da n ijedna b iljka , ž ivo tin ja ili b a k te r ija ne podnosi k r is ta ­lizaciju. Tada je uzeo dio p ro d u k ta , ko ji je 10 p u ta rek rista liz irao , razredio ga u neu tra lno j tekućin i više od 1 :1,000.000 i infic irao b iljk u d u hana te očekivao rezu lta t. U redovitom roku b iljk a je pokazala sve znakove aku tnog m ozaičkog oboljenja. S tan ley je također pokazao, da su v isokom olekularn i pro te in i, ko ji nose svojstva virusa, k a rak te ris tičn i za svaku po jed inu v rs tu v irusnog oboljenja.

K a rak te ris tik a da se v irusi rep ro d u c ira ju samo u živim stan icam a nek ih nosi­laca u tv rđ en a je i obično se uzim a za' raz likovan je izm eđu živih organizam a i virusa. Viruse poznam o s obzirom na n jihovu patogenost, ali se, p rem a S tanleyu , može p retpostav iti, da se i d rug i p ro te in i rep ro d u c ira ju n a isti način, a da se ne mogu ustanoviti, je r ne izazivaju bolest. P rem a istraž iv an jim a nek ih au to ra , p risu tnost i infekcioznost nekoga v iru sa m ože se u s tanov iti samo onda, kad se on nalazi na odgovarajućem nosiocu.

P o stav lja se, dakle, p itan je , da li su v iru si živa bića, nežive tv a ri (neki biološki katalizatori) ili neki p rije laz izm eđu toga. B udući da su oni tako sitn i objekti, da se mnogi po veličini izjednaču ju s m olekulam a b jelančev ina, budući da m nogi od n jih ne pokazuju nep rek id n u sam ostalnu izm jenu tv ari, a izvan organizm a na kom e pa raz itira ju , a ni na u m je tn im h ran ljiv im podlogam a ne m ogu se razm nažati, b u ­dući da se napokon m nogi p o jav lju ju u obliku k ris ta la — oni p rem a tom e ne po k a­zuju m noge pojave, ko je sm atram o neophodnim k a ra k te ris tik a m a života. Za razliku od m ikroba n ije otkriveno, da se v iru si m nože d ije ljen jem , n iti je nađena na n jim a ma kakva opna i u n u tra šn ja s tru k tu ra , pom oću koje bi se m ogla izvršiti para le la sa staničnom građom . S d ruge s tran e , to su p a raz iti stanice, na kojim a se raz- m nažaju.

Teoretsk i i n a jm an ja p ro m jen a u sintezi m olekule u v rijem e n jezine p ro d u k ­cije može d a ti poticaj za s tv a ra n je novog oblika, te se ta m olekula onda rep ro d u ­cira. P rem a nekim au to rim a, m oguće je n a tem elju poznatih kem ijsk ih reak c ija po analogiji p ro tum ačiti rep ro d u k ciju i m utac ije v iru sa na potpuno kem ijskoj bazi, te nem a prem a tom e razloga, da se v iru sn a b jelančev ina sm a tra ičim d rugim nego m olekulom. Jed in ica v irusa , ko ja je k a d ra da izazove bo lest i da se razm naža, p red stav lja jed n u jed inu veliku m olekulu m aterije .

K rista l virusa, ko jim smo zarazili b iljk u , po m išljen ju nek ih d rug ih au tora , ras te u pravom biološkom sm islu te riječi. On ras te n a raču n b jelančev ina b iljke. M olekula v irusa izgrađuje sebi jed n ak u m olekulu iz m olekula, ko je se od n je p o t­puno razlikuju . To znači, da ona p re ra đ u je bjelančevine, kem ijsk i ih m ijen ja i izg rađu je novu tvar, novu m olekulu v irusa , dok se ne razm noži golem o m noštvo. Taj je proces, p rem a m išljen ju tih au to ra , zaista p rav o h ran jen je , ra s t i m noženje u n a jp ro stijem i u strogo biološkom sm islu te riječi. Č itav ta j proces obav lja jedna

488

Page 35: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

O graničnosti ž ive tvari

m olekula. Istin a , ona je veom a velika, sadrži više od m iliju n a atom a, no ipak je sam o m olekula, a ne stan ica.

Im a v iše h ipo teza o p o stan k u v irusa . T ako jed n a govori, da su oni ponik li evo­lucijom p u n o v rijed n ih m ikroorgan izam a u p rošćavan jem svoga tije la , degeneracijom . Jed n a d ru g a h ipo teza kaže, da su v iru s i rez u lta t k o m p lic iran ja m rtv ih n eorgansk ih tv ari, ko je p osto je u n o rm aln im s tan icam a.

Znam o, da su v iru si uzročnici m nogih specifičn ih zarazn ih bolesti. A li is traž i­v a n ja su pokazala , da izm eđu v iru sa i n ek ih tu m o ra posto ji tak o đ er in te resa n tn a veza. O tkako je u tv rđ en o p o s to jan je v iru sa kod kokošjeg sarkom a, koji može b iti p ren esen i ko ji se o tk riv a u f il tra tim a tum ora , p rob lem o ulozi v iru sa u p o stanku tu m o ra n ep res tan o zan im a m noge s tru č n ja k e za rak . V irusu sličan fak to r o tk riv en je i u tu m o rim a n ek ih sisavaca. P lu ćn i karc inom m iša, koji je izazvan h orm onal- n im d jelovan jem , u zrokovan je p rav im virusom , a prenosi se i m ajčin im m lijekom . In te re sa n tn o je tak o đ e r spom enu ti, da su zapažene i specifične im unizacije m iševa v iru len tn im m ate rija lo m tum ora .

P o sto ji m ogućnost, d a je u ob liku tv a r i s ličn im v iru sim a i b ak terio fag im a po­n ikao i p rv i p u t ž ivo t n a Z em lji. P re m a nek im a, kao što smo to spom enuli, v irusi se čak i d an as fo rm ira ju iz než iv ih tv ari. U svakom e slučaju , um jesto po tpunog ž ivota ti o b jek ti p o k azu ju sam o jed a n n jegov dio. Još je in te re sa n tn iji postao ta j problem , k ad je, p rem a re la tiv n o n a jn o v ijo j naučno j lite ra tu ri, usp jelo u m je tn im načinom , bez infekcije , nesu m n jiv o izazvati s tv a ra n je p o lijed ar-v iru sa na dudovu svilcu. Im a glasova, da je čak usp jelo na u m je tn im podlogam a iz b a k te r ija s tv a ra ti v iruse, a iz ovih ope t b ak te r ije . A ko b i to bilo po tv rđeno , to bi značilo golem u rev o lu c iju u bio loškim sh v aćan jim a. S am je S tan ley jednom rekao , neka kem ičar sm a tra v iru sn e b je lan čev in e m oleku lam a i p rem a tom e tum ači rezu lta te , a b a k te ­riolog n ek a ih sm a tra organ izm im a i svo je rez u lta te tum ači kao takve.

S ličan p rob lem kao kod v iru sa našli su istraž ivači kod o tk rića bak terio faga, o b jek a ta , ko ji p a ra z i ti ra ju n a b a k te r ija m a te p rem a tom e m ogu b iti važan agens u borb i p ro tiv b a k te r ija ln ih zaraza . K ako se čini, b ak te rio fag se razm naža sam o u nazočnosti ž iv ih b a k te r ija . P rito m p o k azu je razn a d je lo v an ja na b ak te rije , d je lo ­v a n ja ko ja se ne sa sto je sam o u p ro m jen i oblika nego i bio loških osobitosti. Čini se, da im a specifičn ih bak te rio fag a , a li im a i po liv a len tn ih , ko ji d je lu ju na razne b a k te r ijsk e v rste . O p r iro d i b ak te rio fag a im am o razn e teo rije : da je to živo biće, da n a s ta je iz b a k te r ija , da tre b a v r ije d iti kao rea k tiv n i proizvod zaraženog o rg a­n izm a i t. d. O p rim je n i b ak te rio fag a u sp rečav an ju i liječen ju zarazn ih bolesti im a n a jsu p ro tn ijih m iš ljen ja . Ip ak , d ’H ere lle i d rug i istraž ivači u sp je li su očevidno p rek in u ti b a k te r ija ln u za razu lju d i i ž iv o tin ja pom oću bak terio faga .

N ap re tk o m m o d ern e znanosti i teh n ik e m i sve v iše po rd irem o u prob lem e g ra ­n ičnosti žive tv ari. To u p o sljed n je v rijem e zah v alju jem o osobito elek tronskom m i­k roskopu , ko ji n am d a je m ogućnost d a p ro m atram o v iru se i m olekule b jelančev ina , što nam p r ije n ije b ilo m oguće, te smo d rug im putov im a, zaobilazno, zak ljuč iva li o n jih o v im oblicim a.

P re m a svem u tom e, ž iv o t s a s ta v lja ju razno like po jave nežive prirode, ali u tak o različ ito j k v a n tite ti i raspod je li, da to sačin jav a i k v a lita tiv n o novu osobinu. P rito m se n e sm ije sm e tn u ti s um a, da posto je i razn i stepen i života, pa im ni k a ­r ak te ris tik e n isu iste. U živi sv ije t sp ad aju , na pr. i b ak te rije , kod ko jih posto je tek p r im itiv n e reakc ije , kao i čovjek, ko ji se od liku je sviješću. M ehan ist Le D antec izrekao je jednom v rlo lijep u n em eh an ističk u m isao: Izraz život je u nek u ru k u suviše općenit, i bilo bi točn ije kazati: pas p se tu je , r ib a lib u je , negoli pas i r ib a

489

Page 36: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

T v r tk o Švob

žive. Ne sm ije se istodobno zaboraviti, da je živo biće u najužoj vezi s okolinom i da ga ona, kako živa, tako i neživa, u n eku ru k u producira, tako da su sva živa bića u m eđusobnom odnosu, kao i u odnosu s neživom okolinom .

N apredak biokem ije i evolucione biologije dao nam je indicije da možemo po­stav iti hipotezu, tem eljenu na egzaktn im podacim a, o p ostanku života na Zem lji. Baš to p itan je m ožemo r je šav a ti p roučava jući najosnovn ije po jave života. Ne po­sto je još neposredne eksperim en taln e činjenice, ko je dokazuju porijek lo žive m a­te rije iz nežive. T akve d irek tn e č in jen ice b ile bi um je tno dobivanje živog bića. K e­m ičari zna ju način na koji se dob ivaju m nogi složeni spojevi. A li još se ne sm ijem o n ada ti da ćemo uskoro stv o riti ob jekt, ko ji po tpuno odgovara živom biću. Engels je ispravno kazao: »Tražiti od kem ije da za jed an m om enat učini ono, što se u samoj p rirodi, p ri izuzetno povoljn im u v jetim a, sam o na pojed in im p lanetarna moglo s tvoriti poslije m ilijuna godina, znači traž iti čudo.« M oderna n au k a sm atra , da se život, naročiti oblik p o sto jan ja m ate rije u k re ta n ju , jav lja u toku duge evolucije, u toku n jen a h isto rijskog razv itka , kao nova k v a lite ta m aterije .

S igurno je, da posto ji k v a lita tiv n a raz lika izm eđu živih bića i nežive m ate ­rije. Ali gledajući razvojno , ta raz lik a n ije neprem ostiva , izm eđu n jih ne postoji neprelazni jaz. Jed ino jednom evolucionom teorijom , tem eljn im p roučavan jem oso­bina b jelančev inastih m ate rija , isp itivan jem građe koloidnih organskih tvorevina, ferm en ta tiv n ih sistem a, p ro to p lazm atsk ih s tru k tu ra , p roučavan jem virusa, tum ora i t. d., tim nap o rn im i dugim pu tem postići ćemo najveće poznavan je b iti života. K ad to uzm ognem o sav lad a ti tad a čak i s in teza p rav ih živih bića, p rem da nam se ona sada čini tako daleka, ipak ne će b iti nedostižna. Budućem čovječanstvu m eha­nički robot d anašn jega doba izg ledat će tad a p rim itiv n a igračka. P rob lem gran ič ­nosti žive tv a ri ne će tad a više b iti problem . T ada ćem o konačno rask in u ti gran icu izm eđu žive i nežive m ate rije .

490

Page 37: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Dr. E. P u s i ć :

DRŽAVNA KORPORACIJA U UPRAVI S A D

O dlom ak iz rasprave o a m eričko j u p ra v i

Je d a n od tem e ljn ih p rin c ip a am eričkog U stava iz god. 1787., n a kojem je izg ra­đ ena d ržav n a o rgan izacija SAD, je s t načelo pod jele v lasti. F u n k c ije zakonodavstva, su d stv a i u p rav e v rše odvojeni, m eđusobno donekle nezavisn i nosioci v lasti: K on­gres, sudovi i P re d sje d n ik s d ržav n o m upravom . Tokom h isto rijsk o g razv itk a i s ta l­nim po v ećav an jem k ru g a d rža v n ih fu n k cija dovela je s tr ik tn a p rim jen a načela po­d jele v las ti do n iza p rak tičk ih poteškoća. P o teškoće su se pokazale n aročito na dva p o d ru čja : kod sve š ir ih reg u la to rn ih zad atak a , ko ji po n a ra v i posla zah tijev a ju i donošenje općih p rop isa i n jihovo ob jek tiv n o p rim je n jiv a n je u q u asi-sudsk im po­stu p c im a i o p e ra tiv n u u p rav n u in te rv en c iju , a za tim kod p riv red n ih zad atak a države, koji tra ž e veću p o k re tn o s t i e lastičnost, nego što im om ogućuju trad icio n a ln i po ­stupci d ržav n e u p rav e . T ako je — u k r ilu d ržav n e u p rav e — došlo do s tv a ra n ja d v a ju specifičn ih o rgan izacion ih ob lika: n ezav isn ih reg u la to rn ih kom isija i d ržav n ih k o rp o rac ija . N ezavisne reg u la to rn e k om isije su u p rav n a n ad le š tv a s dalekosežnim o v lastim a donošen ja općih p ro p isa i v o đ en ja k o n tra d ik to rn ih u p rav n ih postupaka, ok ru žen ih sv im g a ran c ijam a sudske o b jek tivnosti. D ržavn im k o rp o rac ijam a bavi se ovaj odlom ak.

K a ra k te ris tič n o je za am eričk i razvo j sve veće i apso lu tno i re la tiv n o zn a­čen je up rav e . I u p o ras tu b ro ja služben ika i v isin e budžeta , i u odnosu n a K ongres i n a sudove. Z n ača jn a je m an ifes tac ija toga raz v itk a razvo jn i p u t nezavisn ih reg u ­la to rn ih k om isija i d ržav n ih ko rp o rac ija . S tv o ren i k ao specifični oblici u p rav n ih n ad leš tav a , kako b i u p rav a zaobišla izv jesne, za n ju p rak tičk i nepovoljne po slje ­d ice rigo rozne p o d jele v las ti, oni gube v rije d n o st i značenje , kad sve veća dom i­nac ija u p rav e kao c je lin e m ije n ja sam sad rža j p rin c ip a p od jele v lasti. U prava kao cje lin a dobiva sve veća o v lašćen ja za donošenje općih propisa . Zakon o up rav n o m po stu p k u iz g. 1946. p ro širu je q u as i-su d sk e g a ran c ije n a č itav niz u p rav n ih p o stu ­p ak a i izvan nezav isn ih reg u la to rn ih kom isija . A p r iv re d n o -o p e ra tiv n i zadaci u u p rav i p o s ta ju tak o b ro jn i i česti, d a se i k lasičn i u p rav n i reso ri m o ra ju p rilagod iti n jih o v u izv ršav an ju . N ezavisne reg u la to rn e kom isije i d ržav n e korp o rac ije p osto je gotovo sam o još po im enu. To su, u s tv a ri, o rganizacione jed in ice savezne u p rav e pod sve jačom cen tra liza to rsk o m kontro lom .

D ruga slabost, ko ja se pokazala u o rgan izaciji am eričke u p rav e pod p ro m i­jen je n im oko lnostim a in d u str ijsk e ekonom ije, svodi se tak o đ e r — m a i neizravno — na s tr ik tn u p rim je n u načela p od jele v lasti. Ne zaboravim o, da načelo podjele v lasti u anglosaskoj teo riji često n az iv a ju i sistem om »ustuka i ravnoteža« . Je d n a v la s t k o n tro lira i koči d ru g u , i tako se postizava n eka v rs t s ta tičk e ravno teže. A n a ro ­čito je u p rav a p red m eto m n e p o v je re n ja stv a rao ca tog sistem a. Ne sam o da zako-

491

Page 38: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

E. Pusić

nodavno tijelo s tv a ra zakone i d rži »kesu u ruci« p ravom donošenja budžeta i kon­tro le njegova izvršenja i pu tem S en ata odobrava p o stav ljan je g lavnih rukovodilaca uprave, a sudstvo m ože da rev id ira , n a tužbu pojedinaca, sve generalne i ind iv i­dualne u p rav n e akte , s to tinu prop isa osigurava u n u ta r sam e u p rav e v ršen je ove kontrole. Izd a tak svake p a re novca, nab av a svakog lis ta p ap ira , p o stav ljen je svakog pom oćnog kancelarijskog službenika sapeto je u m režu procedura i ograničenja , koje tre b a da onemoguće z loupotrebu i o lakša ju nadzor skupštine , sudova i javnosti. M eđutim , s povećanim zadacim a države ja v lja ju se zadaci, kod ko jih je b rzina i elastičnost u izv ršen ju tako važna, da ovakva ogran ičen ja p osta ju nepodnosiva. To su u prvom red u zadaci p riv rednog k a ra k te ra . D ržava k u p u je željeznice, regu lira rijeke, proizvodi e lek tričnu energ iju , pom aže farm ere zajm ovim a. Kod toga je t r a ­dicionalni okovi financijsk ih , ekonom skih, p ersonaln ih i sličnih propisa sve više sm etaju . A situac ija se naročito zaoštrava , kad se rad i o izvanrednim i h itn im zada­cim a, kao u doba ra ta ili krize. O siguran je određenih sirovina, m jere ekonom ske stab ilizacije, finan c iran je obnove još m an je trp e sistem tr i ju ponuda, b lagajn ičke planove, kom isijsko p o tv rđ iv an je perso n a ln ih odluka i slične prepone, koje je — h isto rijsk i uostalom vrlo opravdano — nep o v jeren je n am etnu lo upravi. Ovaj »pri­tisak u p ravcu u n ifo rm iran ja m etoda rad a i koord inacije politike« po stav lja vrlo ozbiljno p ita n je održan ja in ic ija tive i povo ljn ih uslova za sam ostalno i snalažljivo up rav ljan je .! O dgovor na ovo p ita n je treb a lo b i d a dadu d ržavne korporacije.

Bilo bi prirodno da počnem o s defin icijom državne korporacije u SAD, da u tvrd im o, u koju v rs tu organizam a spada i -odredimo n jezine pobliže oznake. Me­đutim , već tu se susrećem o s p rv im poteškoćam a. Dok jed n i g ledaju u »javnoj k o rp o ra c ij i . . . u stanovu, koja tre b a da odigra u jav n im priv red n im p o thvatim a 20-og sto ljeća istu ulogu, k o ju je u p riv a tn o j p riv red i imalo dioničko d ruštvo kroz p ro tek lih sto godina«,2 d rug i je sm a tra ju p rosto organizacionom jedinicom državne u p rav e s donekle posebnim m etodam a rad a .3 Dok P red sjed n ik T ru m an u svojoj Budžetskoj poruci kongresu 1948. kaže, da je d ržav n a korp o rac ija »osobito p rik lad n a za oživotvorenje d ržav n ih program a pretežno kom ercija lnoga karak te ra« , dotle C. H. P r itc h e tt sm atra , da je već god. 1945. d ržavna korp o rac ija u SAD »u biti« n ap u ­š t e n a .K a d treb a o dred iti genus prox im um i d ife ren tiam specificam državn ih k o r­poracija , am erička je teo rija neobično rezerv iran a . U n a jbo ljem slučaju nalazim o ovakvih pučk ih opisa: »korporacija je oblik, p re n ije t u d ržav n u u p rav u iz priv rede, da bi se stvorio m ehanizam za ob av ljan je poslova, ko ji naliče više na poslove p r i­va tn ih poduzeća, nego n a u ob ičajenu d ržav n u d jela tnost.«3 N ajozbiljn iji s tručn jaci, kao L. D. W hite, po tv rđ u ju , da uopće nem a p rih v aćen e defin icije d ržavne korpo­rac ije .3

Još god. 1781. — dak le p rije donošenja U stava — uzeo je K on tin en ta ln i K on­gres u neku ru k u u zakup S jeveroam eričku B anku, rad i fin an c iran ja zajedničkih po thvata konfederacije. Deset godina kasnije , 1791., o rgan izirana je u istu sv rh u Banka S jed in jen ih D ržava. Ali ako apstrah iram o od ova dva p rim je ra — koji p ro ­izlaze iz sasvim druge situacije , naim e iz n erazv ijenosti d ržavne u prave — p rv a je

1 V. O. Key J r.: G overnm en t Corporations, N. Y. 1946. str. 263.2 W. A. Robson: Public A d m in is tra tio n T o-day, London, 1948.3 U sporedi H arold Seidm an: The T heory of A utonom ous G overnm ent Corpo­

rations, Public A dm in istra tion R eview br. 2/1952.4 C. H. P ritc h e tt: 40. A m erican Political Science Review sir. 509/1946.3 C. B. Sw isher: A m erican N ational G overnm ent (Boston, 1951.) s tr. 374.<5 L. D. W hite: In troduction to the S tudy of Public A dm inistra tion , (New York,

1950.) str. 119.

492

Page 39: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

D ržavna korporacija u up ra v i S A D

državna k o rp o rac ija u m odernom sm islu riječi P an am sk a željeznička kom panija, osnovana g. 1904., k ad su SAD k up ile od F ran cu za p o stro jen ja Panam skog kanala .

S obzirom n a s tra te šk u važnost k an a la , n a jja č i je d ion ičar ove k orporac ije po trad ic iji S e k re ta r D ep a rtm en ta ra ta (danas vojske), koji po stav lja i sm jen ju je č la ­nove vijeća d irek to ra . P re d sje d n ik v ijeća obično je g u v e rn e r zone P anam skog k anala .

Do p rvog sv je tskog ra ta P an am sk a je k om pan ija jed in a d ržav n a korporacija . God. 1916. d o n ije t je Zakon o zajm ovim a farm erim a, koji p red v iđ a osn ivan je F ede­raln ih p o ljo p riv red n ih b an ak a, d ržav n ih ko rp o rac ija za p ru žan je povoljnog k red ita farm erim a. O dm ah iste godine osnovano je 12 tak v ih banaka, a 1923. još 12 t. zv. P osredn ih k red itn ih b an ak a, koje d a ju zajm ove p o ljo p riv red n im bankam a, fa rm er- skim zad ru g am a i d rug im n eposredn im k red itn im in stitu c ijam a. Na ta j su nač in položeni tem elji s istem u k re d it ira n ja p o ljopriv rede , koji je d a lje izgrađen za v r i­jem e N ew D eala, a i d anas p red s ta v lja n a jz n a č a jn iji kom pleks d ržav n ih korporacija .

Isk u s tv a P rv o g sv je tsk o g ra ta naroč ito su pokazala v r ijed n o st k o rpora tivnog oblika u k ritičn im m om entim a za u p rav u . K o rp o racije za ra tn o f in an c iran je , Izv an ­red n a k o rp o rac ija za pom orstvo , za žito, za izg rad n ju stanova, Egalizacioni odbor za šećer — p reu ze li su zad atk e , ko je redovn i organ i u p rav e ne bi mogli uopće ili b a r ne tak o dobro obaviti.

God. 1924. p re tv o ren e su lin ije r iječnog sao b raća ja razv ijen e za v rijem e ra ta , ko jim a je d o tad a neposredno u p rav ljao D ep artm en t vojske, u K orporaciju za u n u ­ta rn je vodene pu tove. K o rp o rac ija se na laz i u sa stav u D ep artm en ta trgovine. Na čelu jo j je S av jeto d av n i odbor, ko ji p red laže S e k re ta ru trgov ine m jere za u p rav ­lja n je korporacijom .

M eđutim , zn ača jn a p o jav a u am eričko j u p rav i p o s ta ju d ržavne k orporac ije tek nak o n god. 1930., k ad su k riza i N ew D eal počeli da z a h tije v a ju e las tic ite t kao n a j­v ažn ije svo jstvo za izv ršen je svak im danom sve b ro jn ijih d ržav n ih zadataka . Go­dine 1932. osnovana je k o rp o rac ija za f in a n c ira n je obnove, a već 1936. im a u savez­nom obim u 90 d ržav n ih k o rp o ra c ija sa 4 m ilija rd e d o lara u loženih d ržav n ih s re d ­stava, a 11 m ilija rd i u k u p n e im ovine. Tokom D rugog sv je tskog ra ta stvoreno je 20 d a ljn jih k o rp o rac ija za n ab av u d e fic ita rn ih s irovina, za pro izvodne i d ruge ra tn e zadatke. God. 1945., n a v isin i svoga razvo ja , k o rp o rac ije dosižu b ro j 110 sa 29,6 m i­lija rd i d o lara u k u p n e im ovine.

T reba odm ah nap o m en u ti, da u fed era ln im d ržavam a jav n e korp o rac ije n isu n ik ad ig ra le veću ulogu. U m nogim je d ržav am a n jihovo o sn ivan je i z ab ran jen o n akon dosta sk u p ih isk u stav a s b a n k ro to m niza tak v ih tv o rev in a oko polovice 19. sto ljeća. N a jp o zn atiji su p r im je r i k o rp o rac ija d anas U prava luke New Y ork i neke d ržav n e un iverze . I u lokaln im su razm je rim a jav n e ko rp o rac ije iznim ne pojave. N aročito je zan im ljivo , da su ko m u n aln e službe — ukoliko se ne n alaze u p riv a tn im ru k am a — o rg an iz iran e kao odjeli lokalne up rav e , a ne kao poduzeća korp o ra tiv n o g oblika. Tu je jed am p u t, kao što ćemo v id je ti, lok aln a u p rav a išla isp red savezne.

Š aren ilo k o rp o ra tiv n o g oblika ko je otežava defin iciju , pogoduje n ap ro tiv k la ­sifikaciji. D ržavne se ko rp o rac ije dije le, n a jp r i je po nač inu učestv o v an ja d ržave u n jim a, n a čisto d ržavne , gdje d ržav a d a je sva sredstva, n a m ješovite , kao na pr. p o ljo p riv red n e banke , gdje dio u lažu fa rm eri, a dio d a je d ržava, i na p r iv a tn e k o r­po rac ije pod punom državnom kontro lom . Ova se treća v rs ta ne u b ra ja , kad se govori o d ržav n im k o rp o rac ijam a. K o rp o raciju može osnovati d ržav n i organ po općem zakonu o trgovačk im d ru štv im a , m ože je osnovati K ongres svojim aktom , ili d ržav n i o rgan po specijalnom zakonskom ov lašćen ju K ongresa i, konačno, d ržava

493

Page 40: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

E. Pusić

može da kupi p riv a tn u korporaciju . D ržavne korporac ije raz lik u ju se još, p rem a L. D. W hitu, po odnosu prem a upravi, po s tu p n ju neovisnosti, po izvoru sredstava i po u n u tarn jo j organizaciji.7 B udući da se sve ove d istinkcije odnose zapravo na čvršću ili lab av iju vezu korporac ije s državnom upravom , a n ijan sa i p relaznih oblika im ade sijaset, n ije sada po trebno u to ulaziti.

Nego p ostav lja se opravdano p itan je : k ra j to lik ih razlika, što o sta je zajedničko svim državnim korporacijam a, koje su zapravo njihove osnovne karak teris tik e? Odgovori, koje razne škole d a ju na ova p itan ja , svode se uglavnom na dvoje: fin an ­cijska au tonom ija i posebna organizacija u p rav ljan ja . F inancijsku autonom iju opi­su je M. E. D im ock kao neovisnost od godišnjeg p ro raču n a odobrenog od s tran e K ongresa, pravo poza jm ljivan ja , p ravo zad ržav an ja prihoda i raspo lagan ja rash o ­dim a i sloboda od redov itih oblika d ržavne f inancijske kontrole.8 Posebna organiza­cija u p rav ljan ja svodi se uglavnom na p osto jan je upravnog odbora, b iranog ili po­stavljenog, koji od ređ u je p o litiku k orporac ije na sličan način, kao što privatnom korporacijom u p rav lja u p rav n i odbor izabran od d ioničara. Dim ock tom e dodaje i posto janje , neposredno pod u p rav n im odborom , glavnog d irek to ra , ali to je više rezu lta t njegovih i općih shvaćan ja o jed in stv u kom ande kao jednom od osnovnih p rincipa u p rav n e organizacije, nego s tv a rn a k a ra k te ris tik a d ržavne korporacije. M eđutim , kazuističko n a b ra ja n je H. S eidm ana, p rem da on uopće zabacuje posto­jan je d ržavne korp o rac ije kao nečeg kva lita tiv n o različitog od državnog upravnog organa, u puću je na to, da f inanc ijsku au tonom iju treb a šire tum ačiti, da se zapravo rad i o p rav n o j osobnosti. Seidm an p rizn a je gotovo svim državnim korporacijam a pravo da tuže i budu tužene, p rav o da u v las tito im e s tječu im ovinu, da troše svoje prihode, da dolaze do s red stav a poza jm ljivan jem od države ili o b rtn ih fondova, da određu ju svoje rashode i način n jihova izv ršen ja po posebnim propisim a um jesto po općim zakonim a o državnom računovodstvu .9

Zašto se, zapravo, d a ju tako dalekosežna p rav a ovim posebno o rganiziran im tije lim a? K oja je sv rh a o sn ivan ja d ržavn ih korporacija? S vrha je dvojaka. H istorijsk i p rim arn o je s t n as to jan je osigurati veću slobodu akcije, veći e lastic ite t za izvršenje hitn ih , u p rvom red u p riv red n ih zad atak a m oderne uprave. R azne aspekte ovog razloga rezim irao je W illoughby u svom klasičnom d jelu o upravi. Po n jem u bi osn ivanje d ržavne korp o rac ije ras te re tilo K ongres, osiguralo k o n tin u ite t i slobodu akcije, unapred ilo sistem p rofesionalne državne službe, depolitiziralo d ržavne p r i­v redne i tehn ičke serv ise i oslobodilo ih te re ta p rocedura, koje u tak v u izobilju s tv a ra d ržavna u p rav a .10 Uopće tre b a naglasiti, da je ova sloboda državn ih korpo­rac ija — za raz liku od neovisnosti reg u la to rn ih kom isija — od početka b ila zam i­š ljena baš k ao sloboda od procedura , a ne sam ostalnost u pogledu određ ivan ja po­litike . Bilo je, m eđutim , re la tiv n o lako p redv id jeti, da se ove dvije v rste sloboda ne će moći u p rak si potpuno odijeliti.

D rugi osnovni razlog o sn ivan ja d ržavn ih korporac ija — koji je što d a lje to više dobivao na važnosti — je s t s tjecan je im ovine, u prvom red u sredstava za p ro ­izvodnju, od s tran e države. S jačan jem d ržav n o -k ap ita lis tičk ih tendencija u SAD jav ila se po treba odgovarajućeg oblika, u kojem bi m ogla da se pojav i država kao kap ita lista . Š to je tu bilo p riro d n ije nego k o p ira ti organizacionu form u, koju je p r i­

7 L. D. W hite: op. cit. str. 119.8 M. E. Dim ock: »G overnm ent C orporations etc.« 43 Am. Pol. Science Rev.

br. 4/1949.9 H. S eidm an: op. cit. s tr. 93/94.

io W. F. W illoughby: P rinc ip les of Pub lic A dm in istra tion , N. Y. 1927., s tr. 37.

494

Page 41: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

D ržavna korporacija u u prav i S A D

v a tn a p r iv red a pojm ovno povezala sa svojim najvećim uspjesim a, form u dioničkog d ru štv a , p riv red n e k orporacije . U toj se ocjeni am erićka teo rija slaže. L. D. W hite ističe naroč ito m ješov itu k o rp o rac iju kao povo ljan oblik za kom binaciju p riv a tn o g i javnog v lasn iš tv a u »prelaznim s itu ac ijam a« .u A D w ight W aldo da je čak ovu d a lekosežnu ocjenu: » . . . niz je lju d i u p rak si k o rp o ra tiv n ih odnosa (javne k orpo­racije) našao m ogućnost da se d ruštvo , koliko je po trebno, p lan ira i u p rav lja , a bez loših s tra n a i opasnosti velike k o n cen tracije vlasti.«

Da li su d ržav n e k o rp o rac ije ispun ile ova velika očekivanja, da li su posta le oblik p a r excellence državnog kap ita lizm a? P r ije nego pokušam o odgovoriti na ovo p itan je , prom otrim o jed an p rak tičn i p rim je r, v je ro ja tn o na jp o zn a tiju d ržav n u k o r­p o rac iju u A m erici, U pravu do line Tennessee (TVA — Tennessee Valley A uthority). Tokom P rv o g sv je tskog ra ta otpočela je am erička savezna v lad a izg radn ju jed n e h id ro cen tra le na rijeci Tennessee, da bi stv o rila en erg e tsk u bazu za isk o rištav an je obližn jih bogatih n a laz išta n i tra ta u vo jne svrhe. K onac ra ta zatekao je ta j o b jek a t u g rad n ji, i sada se oko 15 godina vodila borba, da li ga tre b a p ro d ati p riv a tn ic im a ili u čin iti iz n jeg a jezg ru jed n e šire akcije za reg u lac iju T ennesseea, koji svake godine u n ištav a poplavom golem e površine zem lje, i za e lek trif ik ac iju toga d ije la SAD. S por je odlučen N ew Dealom . God. 1933. K ongres specijaln im zakonom osniva TVA sa širokim zadatkom da u n ap re đ u je »uredni i svrsishodni fizički, ekonom ski i socija ln i razv itak« p o d ru čja rijek e, ko je obuhvaća po tpuno ili d ijelom 7 fed e ra l­n ih d ržava. Taj zad a tak obuhvaća reg u lac iju rijeke, u ređ en je plovidbe, pro izvodn ju i rasp o d je lu e lek tričn e energ ije , p ro izvodn ju n i tra ta i fosfata, p ošum ljivan je , m elio­rac ije , o sn ivan je naselja , s tv a ra n je novih in d u str ija i u ređ en je ž ivota u zajednici. U izv ršen ju ovog z ad a tk a TVA je postig la v rlo velike uspjehe. K ao m jerilo neka posluži čin jen ica , da je TVA danas, gotovo 20 godina nakon svog osnivanja , u s ta n ju da p laća svo jih 13.000 n am ješten ik a i izdržava svoju raz g ra n a tu d je la tn o st iz v la s tit ih p rihoda . Po s ta tu tu , ko ji je odobrio K ongres, na čelu TVA nalazi se u p rav n i odbor od 3 člana, ko je p o stav lja P red sjed n ik SAD uz sug lasnost S enata . Pod u p rav n im odborom — k o ji je u početku pokušao sam neposredno u p rav lja ti s gotovo k a ta s tro fa ln im rez u lta tim a — n alazi se gen era ln i rav n a te lj , odgovoran za fu n k c io n iran je U prave. P o red fun k cio n aln ih rad n ih jed in ica, U prava je p o d ije ljena n a 4 o p e ra tiv n a u red a : za h id ro g rad n je i k o n tro lu rijeke, za e lek tro en e rg iju (ins ta ­l ira n i k ap ac ite t p rek o 2,5 m iliju n a kws), za k o nzervaciju i m elio raciju , za d ru štv en e odnose u riječnom p odručju . Investic ije , a i pogonski troškovi dosad su se plaćali iz budžeta . K ako vidim o, p očetna M agna C h arta U prave n ije b ila naročito široka. Radilo se isk ljučivo o oslo b ađ an ju jed n e silom p rilik a decen tra liz iran e akcije te h ­ničk ih prop isa o p oslovan ju o rgana d ržav n e uprave . M eđutim , baš TVA ilu s tr ira re la tiv n o s t ovog raz lik o v an ja . Opsegom i zam ahom svoje d jela tn o sti, U p rav a je izvojevala položaj, ko ji daleko p relaz i sam a n jez ina organizaciona ov laš ten ja . I na visin i svoga razv o ja i p o p u larn o sti p red s ta v lja la je s tv a rn o sam o staln u snagu, ko ja je n a svom p o d ru čju od lučivala ne sam o o tehn ičk im p itan jim a, nego određ ivala , ili b a r suodređ iva la , i p o litik u svoga d jelovan ja , ko ja je u odlučnim tren u cim a zna la suzb iti i n a d ja č a ti n a jo p asn ije k o n cen tracije p riv a tn o g kap ita la , tru s to v e za d istr ib u c iju e lek tričn e en erg ije i Du P o n t kem ijsk i koncern.

P r im je r TVA za ista pokazu je , da d ržav n a ko rp o rac ija može b iti usp ješn i no ­silac d ržav n e p r iv re d n e d je la tn o sti. I sva b jesom učna v ika, kojom su je nap ad ali eksponen ti p riv a tn o g kap ita la , o sta la b i po red posto jećih razv o jn ih ten d en cija v je ­

ii L. D. W hite, op. cit. s tr. 126.

495

Page 42: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

E. Pusić

ro ja tn o praznom galam om. O pasnost za ta j oblik, ko ji su neki već p retjeran o sm a­tra li početkom nove ere, po jav ila se sa posve d ruge strane . V idjeli smo kod TVA, da i v rlo uska, p rocedura lna au tonom ija m ože s vrem enom p reras ti u s tv a rn u ne­zavisnost od cen tra ln ih u p rav n ih organa. A to svakim danom sve jača cen tra lna u p rav a nikako ne želi, a n iti načelno može dopustiti. Ili, d rugim riječim a, pojavio se problem koordinacije, problem u k lap an ja d je la tnosti d ržavn ih korporacija u jedan jed instven i sistem aktivnosti.

Ova p ro tu težn ja — cen trip e ta ln a tendencija uprave, koju smo v id jeli kod nezavisn ih reg u la to rn ih kom isija — jav lja se razm jerno rano. Još god. 1935. n a re ­đeno je d ržavnim korporac ijam a da p red raču n e svojih adm in istra tiv n ih troškova podnose na suglasnost B udžetskom uredu. Doskora je zatim odobravan je tih tro ­škova s tav ljeno u p unu nadležnost K ongresa. God. 1938. p ro teg n u t je na korporacije Zakon o d ržavnim službenicim a, a 1939. stav ljen e su sve, osim TVA i još jedne, u sklop pojedin ih resora. K onačno je god. 1945. d o n ije t Z akon o kontro li d ržavn ih korporacija , koji p ropisu je, da korporac ije ubuduće podnose K ongresu svoj budžet, i to posebnog, priv rednog tipa, da d ržavn i organ i financijske kon tro le k o n tro lira ju i korporacije , i opet po posebnim princip im a p riv rednog knjigovodstva; m in ista r­stvo f inancija k o n tro lira p reuz im an je obaveza i neke d ruge financijske transakcije korporacija ; z a b ra n ju je se s tv a ra n je korporac ija po zakonim a pojedin ih federaln ih država; nove korporac ije može s tv a ra ti samo K ongres, a B udžetski u red može p red ­ložiti oduzim anje ko rpora tivnog s ta tu sa postojećim a.

Poslije god. 1945. bro j k o rp o rac i:i opada. Hooverova kom isija ih god. 1949. nalazi još svega 87. Od toga ih je 12 u likv idaciji, 51 je u k lop ljena u U pravu za farm ersk i k red it D ep artm en ta po ljopriv rede; rad i se o d ržavnim i m ješovitim k o r­poracijam a za d av an je zajm ova po ljoprivrednicim a. Još dvije korporacije iz reso ra poljopriv rede: ko rp o rac ija za robni k red it i Savezna k orporac ija za osiguranje usjeva. D aljn jih 13 p rip ad a g rupi za finan c iran je stam bene izgradnje . Za financi­ran je k ru p n e p riv red e postoje: K orporacija za fin an c iran je obnove i Savezno u d ru ­ženje za zaloge. O stale su raznolikog k a ra k te ra kao TVA, D ruštvo panam skih že­ljeznica, K orporacija za u n u ta rn je vodene putove, E x p o rt-Im p o rt banka, Savezna korporacija za osiguran je štedn ih uloga, K orporacija za proizvodnu d je la tn o st u saveznim zatvorim a i K om pan ija V irg inskih o t o k a . 13 H ooverova kom isija, m eđu­tim , i sam a traž i još d a ljn je stezan je au tonom ije d ržavn ih k orporac ija i p redlaže, da se svako zna tn ije povećanje k ap ita la uslovi privolom K ongresa, da svi up ravn i odbori dobiju sam o sav je todavn i značaj, da se zajm ovi korporac ija državi ko n v er- t ira ju u beskam atne i tako sm an ji d ržavn i dug za 350 m ilijuna dolara. God. 1952. H. Seidm an ko n sta tira , da posto je još svega 64 korporac ije (39 čisto d ržavn ih i 25 m ješovitih).13

Sto se bilo dogodilo? Slično kao kod niza reg u la to rn ih kom isija, uslovi, koji su po tak li s tv a ra n je d ržavn ih korporacija , postali su tako općeniti, da im se m orala p rilagoditi c je lokupna d ržav n a uprava . Općenito o pera tivn i a i posebno p riv redn i zadaci p red s tav lja ju danas p retežn i dio d je la tn o sti većine d ep artm en ta i cen tra ln ih nadleštava. Kao što su i ran ije lokalne v lasti u p rav lja le kom unaln im službam a p u ­tem svojih odjela, tako su u doba New Deala ra tn e i globalne ekonom ije i savezna n ad leštva bili p rim o ran i da nauče operativno u p rav lja ti. I danas oni stvarno u p rav ­lja ju bolnicam a (Fed. A gencija Soc. S igurnosti i U prava za biv. borce), željezni­cam a i izgradnjom h id ro e lek tran a (D epartm en t u n u tra šn jih poslova), golemim p rao ­

12 C. B. Sw isher, op. cit. s tr . 375.13 H. Seidm an, op. cit. str. 89.

496

Page 43: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

D ržavna korporacija u uprav i S A D

nicam a (Dep. m ornarice), tvo rn icam a (Dep. vojske), p rodajom m ate rija la i usluga (Dep. p o l j o p r i v r e d e ) . 14 H ooverova kom isija n ašla je 46 h id ro - i 10 term o elek tran a u d ržavn im ru k am a, 37 u izg radn ji, a 79 već odobrenih od s tra n e K ongresa (to do god. 1960. p red s ta v lja 172 d ržav n e e lek tran e sa p reko 20 m iliju n a kw s in sta liran o g k apaciteta). A osim TVA svim tim pogonim a u p rav lja ju d ržav n a n ad leštva, koja n em aju oblik korporac ije . Pod p ritisk o m događaja , d ržav n a je u p rav a n aprosto raz ­vila nove m etode u p rav ljan ja , nove e las tičn ije p rocedure, rad n u teh n ik u p rilag o ­đ enu novim zadacim a.

P a ra le ln o s tim e, sve je v iše sebi krčilo p u t shvaćan je , da d ržavna korp o rac ija i n ije od sam og p očetka b ila n išta drugo, nego d ržav n i o rgan s izv jesn im org an i­zacionim osebujnostim a. Ta č in jen ica iskače naro č ito p lastično , kad se d ržav n a k o rp o rac ija upored i s p riv a tn o m , s dioničkim društvom . Istin a — kaže Seidm an — obje im aju p rav n u osobnost i obično im aju u p rav n i odbor. Ali sv rh a je p riv a tn e k orp o rac ije p ro fit, a k o rp o ra tiv n i oblik p ru ža p red n o sti ograničenog jam stv a d io­n ičara , ak u m u lac ije s red stav a , p renosivosti dionica i t ra jn o sti d ru štv a . Sve te sv rhe n em aju za d ržav n u k o rp o rac iju gotovo n ik ak v a zn ačen ja .13 i s tv arn o su sličnosti sam o u v an jsk o m obliku, dok se u b iti i s ad rža ju p o kazu ju sam o razlike . S toga im aju k riv o oni, ko ji p o p u t P r itc h e tta sm a tra ju , da je Z akon o kon tro li d ržavn ih k o rp o rac ija iz 1945. poklopac n a lije su d ržav n ih k orporac ija . Taj se pesim istički zak lju čak nam eće sam o onda, ako se d ržavno j k o rp o rac iji o tp rije davalo p re tje ran o značenje . U prava će se i d a lje s luž iti d ržav n im k o rp o rac ijam a kao jedn im svojim oblikom . Sam o ta j ob lik n ije onaj jed ino sp ašav a ju ći i jed ino m ogući za vršen je o pera tiv n ih , a naroč ito p riv re d n ih zad atak a . » P riv redn i p o th v a ti — kaže se u izv je­š ta ju H ooverove kom isije — n em aju i ne b i treb a lo da im aju n ik ak av posebni orga­nizacioni s ta tu s zbog toga, što su p riv re d n i po th v ati, a ne neka druga v rs t državne d je la tn o s t i . . . S vak i pokušaj da se s n jim a po stu p a kao s nečim posebnim , može da s tvo ri ozb iljne o rganizacione prob lem e.«13 Ono, što je jednako, traž i jed n ak po­s tupak . A teo re tiča ri, koji, p o p u t D im ocka i P r itc h e tta , sm a tra ju , da će pom oću držav n e ko rp o rac ije nekako v o la tiliz ira ti d ržav n u u p rav u , sm an jiti p ritisak , koji taj svakim danom sve veći i m oćniji a p a ra t v rši na društvo , nisu, čini se, na pravom p u tu . R azv itak u d an ašn jem s ta d iju ide u SAD nedvojbeno, m a i k rivudav im p u ­tem , u p rav cu ko n cen tracije d ržav n e v lasti.

11 Vidi L. D. W hite, op. cit. s tr. 127.13 H. S eidm an, op. cit. s tr. 93.13 Cit. po Seidm anu, op. cit. s tr. 95.

497

Page 44: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

N A U Č N A K R O N T K A

J u r a M e d a r i ć :

KONFERENCIJA NASTAVNIKA EKONOMSKE GEOGRAFIJE EKONOMSKIH FAKULTETA

JUGOSLAVIJENa dane 2., 3. i 4. tra v n ja od ržana je u Z agrebu konferencija n astavn ika eko­

nom ske geografije ekonom skih fak u lte ta iz Z agreba, B eograda, L jub ljane, S koplja i S arajeva. K onferenciji su p risustvovali i p redstavn ic i S av jeta za prosv jetu , nauku i k u ltu ru NR H rva tske , Ekonom skog tehn ikum a u Z agrebu i D ruštva ekonom ista H rvatske. P red stav n ik P rirodoslovno-m atem atskog fak u lte ta (geografski odsjek) u Z agrebu bio je spriječen , te n ije m ogao učestvovati u rad u konferencije.

Iz podnesenih je re fe ra ta vidljivo, da se konferenc ija posvetila prak tičn im p i­tan jim a ekonom sko-geografske nastave. R azum ljivo je, da su se i u diskusiji o tim p itan jim a nužno okrznula i poneka teo re tsk a p itan ja , ko ja su kod nas već u neko­liko n a v ra ta b ila p red m et borbe m išljen ja (p redm et i m etoda proučavan ja, m jesto u sistem u nauka , uloga geografske sred ine i t. d.).

U kupno je bilo podn ije to pe t re fe ra ta .

*

P rv i re fe ra t — »O m etodici n astav e ekonom ske geografije« — podnio je docent beogradskog fak u lte ta dr. Đ. Paunković.

R eferen t u početku ističe, da je n e razrađ en o st m etodike ekonom ske geogra­fije u v jetovana bespućem u oblasti n jen e m etodologije. Niz p roblem a o tom e kako treb a tum ačiti gospodarske pojave u odnosu na prirodne, da li je ekonom ska geo­g rafija p riro d n a ili d ru štv en a nauka , n a jraz lič itiji postupci u lite ra rn o j obradi eko­nom ske geografije, ko ji su se nužno odrazili i u oblasti nastave, nisu, m eđutim , mogli sak riti činjenicu, da se ekonom skoj geografiji, b arem kao nastavnom predm etu , u našim u v jetim a posvećuje izuzetno velika pažnja . Stoga drži, da u p rv i p lan razm a­tra n ja treb a da uđu k o n k re tn a p ita n ja nastave. Da bi došao do osnovnih postavki u oblasti m etodike, re fe ren t se k ritičk i osvrće na sve ono, što se kod nas govori i piše pod vidom ekonom ske geografije (udžbenici, sk rip ta , m onografije, a i sam a p redavanja). N a jo štrije tre b a osuditi n e rav n o m je rn o st u izboru g radiva i kom po­ziciji m onografija, udžbenika, sk rip a ta i p red av an ja . M eđutim , ne rad i se samo o stanovitom k v an tite tn o m nesrazm jeru : geografska sred ina i n jen a uloga, s tan je d ruštveno-ekonom skih odnosa i gospodarske po jave u pojedinim zem ljam a p r ik a ­zu ju se izolirano, kao »stvari za sebe«, a da se i ne/ pokušava da se t re t ira ju kao izvanredno složene po jave s duboko uvjetovanom povezanošću. Osim toga, kad se ponekad i nasto ji postup iti p rav ilno , p o jav lju ju se tendencije k apso lu tiz iran ju po­

498

Page 45: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

N aučna kron ika

jed in ih zakonitosti, p r i čem u dolazi do raz lič itih zastran jiv an ja i u ovom pogledu. R e fe ren t se o b a ra i n a usk i p rak tic is tičk i m om ent u sam oj nastav i, koji se sasto ji u suhom i bezbojnom izlag an ju pokazate lja , č itav ih tab e la b ro jev a i n jihovu m em o­r ira n ju i fe tišiz iran ju , što konačno dovodi do t. zv. s ta tis tiz ira n ja u ekonom skoj geografiji. Na ta j n ač in gubi se svaka p e rsp ek tiv a o sv rsi ekonom ske geografije kao nau čn e discip line i n astav n o g p red m eta . K ad je riječ o n astav i n a b rzim k u rse- vim a za osposob ljavan je p ra k tič a ra u o perativ i, ovakav p rav ac m ože se još i raz u ­m jeti. U redovnoj fak u lte tsk o j i s rednjoškolskoj n astav i nem a m u, m eđutim , m jesta . Isto tako tre b a osud iti t. zv. ekonom iziran je , pod čim re fe ren t razum ijeva pojavu da se u sam oj n as tav i ekonom ske g eografije v rše analize, izvođenje i po tv rđ iv an je već u tv rđ en ih i p oznatih zakona ekonom ije. O vakvo p ro v je rav a n je zakona političke ekonom ije n ije p red m e t ekonom ske geografije i ne m ože b iti sastavn i dio n jene nastave.

S ad ržin a nastav n o g g rad iv a treb a lo bi da se g ru p ira oko tem a it opće eko­nom ske geografije , reg io n a ln e geografije sv ije ta i FN RJ. Postoje, m eđutim , različiti k r ite riji o b rade reg io n a ln e geografije sv ije ta , od k o jih svak i im a poneke prednosti. P red laže se n as tav a po većim gospodarsk im c je linam a, koje su se obrazovale u toku h isto rijsk o g razv itk a s tim e, da se po p o treb i v rši i s tanov ito kom b in iran je osta lih nač ina izlaganja . S to se tiče postu p n o sti izlagan ja , sm a tra se, da bi reg ionalna o b ra ­da bila usp ješn ija , ako b i se izvodila poslije iz lagan ja opće ekonom ske geografije. D rugo je p ita n je kako sv lad a ti ovako ogrom nu m a te riju u ograničenom vrem enu (u B eogradu se ekonom ska g eografija p red a je u 3 sem estra : 2 sem estra sa 4 + 2 sata, a 1 sem esta r sa 2 + 1 sat). Izlaz tre b a tra ž iti u p rav iln o m izboru tem a, vodeći računa o dopunsk im oblicim a n a s ta v e (rad u sem in arim a i v ježbe uz pomoć asistenata). O vakav rad p re tp o s ta v lja s ređ en u i o d ab ran u lite ra tu ru , poznavan je jezika kao i niz učila, ko jim a bi rasp o lag ali fak u lte ti, odnosno koji b i bili p ris tu p ačn i studentim a. T rebalo bi da n a s ta v n ik p rv en stv en o izloži suštin u p red m eta , da ukaže na m etodu rad a i s tan o v ite p rav iln o sti u ob lasti ove nauke, a da s istem atsk i izlaže tek o d re­đeno gradivo. Na sam oj k a te d r i tre b a raz v ija ti n au čn o -is traživ ačk i rad i. k o ristiti s em in ar za nad o p u n u sis tem a tsk ih p red a v a n ja . E kskurzije su sastavn i dio nastave, pa i n jihove raz lič ite ob like tre b a ko ris titi.

D rugi re fe ra t — »O udžbenicim a ekonom ske geografije« — podnio je p redavač b eogradskog fak u lte ta M arjan H ubeni.

R efe ren t k o n s ta tira , da je p ro u čav an je ekonom ske geografije otežano ne sam o zato, što nem am o ekonom sko-geografsk ih udžbenika, koji bi odgovarali visini fak u l­te tsk e nastave , nego i zato, što n i n a jednom od naših jezika ne posto je udžbenici opće geografije i posebne g eografije zem alja , ko ji bi bili p ris tu p ačn i širokoj ja v ­nosti. O vakvo s ta n je teško je o p rav d a ti up rav o zbog toga, što se reg ionalnoj geogra­fiji na p riro d o slo v n o -m atem atsk im fak u lte tim a (geografska grupa) posvećuje velika p ažn ja , a sam i p ro feso ri im aju iza sebe dugogodišn ju n astavu . Izn im ka je geogra­fija Ju g o slav ije ak ad em ik a M elika, koja jed ino m ože poslužiti kao dobra i široka osnova za raz ra d u ekonom ske geografije Jugoslav ije . R e fe ren t sm a tra , da ovakvo s ta n je p red s ta v lja zn ak stan o v ite krize, ko ju u našoj zem lji p ro živ lju je geografska n au k a uopće. P o sto jeća sk rip ta iz ekonom ske geografije na pojedin im fak u lte tim a rađ en a su n a b rzinu , n ep o tp u n a su, p u n a š tam p arsk ih g riješaka . Jed in i je izlaz iz ovoga k o lek tiv n i rad n a s tav n ik a n a izrad i p o treb n ih udžbenika. To nužno traž i oso­b ito st ovog p red m eta , gd je n am n i s tra n i gotovi udžbenici ne m ogu b iti p rav iln a podloga za izradu n aših udžbenika, nego se p r ik u p lja n je d okum entac ije i ob rada p o jed in ih zem alja m ora v rš iti za svaku zem lju posebno. Poznato je, m eđutim , kako

499

Page 46: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Naučna kronika

se naglo m ijen ja gospodarska slika sv ije ta i kako se teško dolazi do potpunog doku­m entacionog aktuelnog m aterija la . R azum ljivo je, da se p roblem faku lte tske nastave ne može riješiti jedino udžbenicim a. Ekonom ska geografija traži, da se n jeno p ro u ­čavanje postavi na širu osnovu. Radi se o tome, da se osigura dopunsko gradivo u sv rhu studija . Iako je beogradski fak u lte t počeo izdavati ekonom sko-geografske p r i­ručnike pojedin ih zem alja, p rem da je i u S loveniji po jačana izdavačka d jela tnost, ipak se s tan je u pogledu po trebe za udžbenicim a n ije u osnovi prom ijenilo .

Treći re fe ra t — »O učilima« — podnio je docent lju b ljanskog fak u lte ta Cene M alovrh. S obzirom na to, da je ova p rob lem atika usko vezana s prethodn im refe­ratim a, izlažu se tek neka načelna gledišta, ko ja b i m orala b iti osnova za d iskusiju .

Po trebno je razlikovati dv ije v rste učila: ona, nam ijen jena rad u n astavn ika sa slušačim a (pretežno didaktičkog značaja), te ona koja treb a da posluže studen tim a za p rip rem u sem inarsk ih , dip lom skih i d ru g ih radova kao i za sam isp it (pretežno stvarno — studijskog značaja). O vakva k lasifikac ija po nam jen i pok lapa se d jelo­mično s osobitostim a geografske m etodologije. Učila p rv e sflbpine u cje lin i o lakša­vaju i form alno po jed n o stav n ju ju analize, ind iv idualizacije, d esk ripcije i k o n k reti- zacije pojava, koje se kom pleksno o d ražava ju u d ruštveno-ekonom skim procesim a. Dajući specifikaciju učila p rv e i d ruge v rste , k o n sta tira se, da danas ne možemo u dovoljnoj m je ri ko ris titi n i jed n u v rstu . D om aća izdanja geografskih k a ra ta poje­dinih k o n tin en a ta donekle su p oprav ila stan je , ali još u v ijek nem am o k a ra ta zna­čajn ih geografsk ih c je lina (Sredozem lje, S jev ern a Evropa, B ližnji i S redn ji Istok i t. d.) kao i n ek ih g lavnih susjeda. Ekonom sko-geografske k a rte dosad se kod nas nisu izrađivale. G lavna je zapreka tome, kao i n a b a v lja n ju k a ra ta u inozem stvu, financijske n arav i. Izlaz bi se djelom ično našao u tom e, da se an im ira ju dom aća karto g rafsk a izdavačka poduzeća da p ruže svim za in te res iran im nijem e k a rte odno­sno m atrice . N jihovo svestrano isk o rištav an je traži, da fak u lte ti im aju svoga crtača — kartografa . Izrad a odgovarajućih o rig inaln ih skica (tipovi m elioracije zem ljišta i t. d.) veom a bi u n ap rijed ila sam u nastavu . S like i film ove nužno bi treba lo u k lju ­čiti u n astav n a učila na faku lte tim a. R azum ljivo je, da je težište ove p roblem atike u snab d ijev an ju odgovarajućom ap ara tu ro m .

Sto se tiče ekskurz ija , re fe ren t raz lik u je m eđu n jim a dvije v rste : poučne eks­kurzije i ekskurz ije naučno-istraživačkog tipa. Ove posljedn je m ogle bi se ostvariti jedino uz po jačan naučno-istraživačk i rad na sam im faku ltetim a, te uz sarad n ju teo re tičara i p rak tiča ra . Taj je cilj, m eđutim , na juže vezan s problem om ekonom - sko-geografskog in s titu ta na fak u lte tim a, odnosno b a r jednog za sve fakultete .

Č etv rti re fe ra t — »Pomoć nastavn icim a s red n jih škola« — podnio je predavač skopskog fak u lte ta P anče K irovski.

Ističući u p rvom red u k ru p n e i odgovorne pedagoške zadatke u oblasti geo­g rafije na sred n jim školam a, p red kojim a sto je n jihovi n astavn ici u novim uv je­tim a našeg d ru štv a (upoznavanje s geografskom stvarnošću , p rav ilno shvaćan je m e­đusobnog u tjeca ja p riro d e i d ru štv a ,u k az iv an je na d ija lek tičko jed instvo razno­vrsn ih i p ro tu rječn ih po jav a kako u p riro d i tako i u društvu , fo rm iran je d ija lek tičko- m aterijalističkog pogleda na sv ije t, pom oć u shvaćan ju nužnosti razv itka i pobjede socijalizm a nad kapitalizm om , u k ra tk o — osposobljavanje učenika da zauzm e p ra ­vilan stav i odnos p rem a p rirodnim , d ru štv en im i političkim pojavam a i problem im a, kako kod nas tako i u svijetu), re fe ren t u tv rđ u je , da se veći dio n astavn ika poslije Oslobođenja n ije pokazao dovoljno sprem nim da odgovori svim ovim zadacim a. Kao naročito zanim ljivu p o javu ističe činjenicu, da se to pokazalo kako kod jednog d i­jela nastavn ika, koji su dip lom irali p rije ra ta , tako i kod d ije la onih, koji su fa­

500

Page 47: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Naučna kron ika

k u lte t zav ršili poslije ra ta . O snovni razlog leži u naučnoj osnovi, na kojoj je p rije r a ta počivala n astav a g eografije n a fak u lte tim a, a naročito n astav a ekonom ske geo­g rafije (p rev lad av an je geografskog determ in izm a, v lad a ju ća d ru štv en a ideologija). O staci ovakva s ta n ja susreću se, m eđutim , još uv ijek na pojedin im geografskim g ru p am a p riro d o slo v n o -m atem atsk ih fak u lte ta . Na ta j način d ip lom iran i studen ti, b udući nastav n ici s re d n jih škola, ne sam o što iz fak u lte ta ne nose dovoljno znanja , nego nose i pogrešno znan je , što im izvanredno otežava rad u sred n jim školam a. Usto je i n as tav n i p ro g ram priro d o slo v n o -m atem atsk ih fak u lte ta (geografska grupa) u ra sk o ra k u s nastav n im program om i p o treb am a n a stav n ik a sred n jih škola (bio- geo g ra fija se na fak u lte tim a ne p red a je , izuzevši neke neznatne dijelove razbacane kroz n astav n o gradivo, a ona je ip ak u V. raz. gim nazije zastu p an a u općoj geogra­fiji, p rem alo se p ažn je posvećuje n a s ta v i iz m etodike geografije i t. d.). Zbog toga, kao i zbog p o m an jk a n ja o d govarajuće l ite ra tu re bore se nastavn ici u sred n jim ško­lam a sa gotovo n esav lad iv im poteškoćam a, odakle rezu ltira uglavnom i slab k v a - l ite t n astave. N edovoljna p ak ideološka izg rađenost većine nastav n ik a još više o težava n jihovo sn alažen je .

Izlazak iz o v akva s ta n ja u p rvom je red u p o bo ljšan je n astav e na p rirodoslovno- m atem a tsk im fak u lte tim a (obraćan je veće p ažn je ekonom skoj geografiji, p o jačan je ekonom skog o b razovan ja s tu d en a ta , p ro u čav an je m etodike geografske nastave), kao i u p o jačan ju s tru čn o g u zd izan ja u o k v iru geografsk ih d ru štav a i t. d. Kao jedna od pom oći p red v iđ a se, da ekonom sko-geografsk i in stitu t, ko ji bi se even tualno osno­vao, izdaje p riv red n e i d ru g e s ta tis tič k e podatke, p ra t i i ob av ješ tav a nastavn ike ekonom ske g eografije o dom aćim i s tra n im izdan jim a iz ove oblasti. Rad na izradi o rig in a ln ih sk ica i o s ta lih učila dolpzi tak o đ e r u obzir. P re tre sa n je niza načina kako d a se još pom ogne n astav n icim a s re d n jih škola, re fe re n t p rep u š ta d iskusiji.

P e ti r e fe ra t — »O snivanje ekonom sko-geografskog in s titu ta ekonom skih fak u l­te ta FN RJ« — podnio je p red av ač zagrebačkog fak u lte ta J u ra M edarić.

B udući d a je značaj ekonom ske geografije i kao n astav n o g p red m eta i kao n au čn e d iscip line u našoj zem lji izvanredno porastao , a uzevši u obzir opće s tan je te n au k e u zem lji, kao i p o treb e ne sam o fak u lte ta i s red n jih škola, nego i niza p riv re d n ih ustanova, koje tra ž e pom oć u r je ša v an ju u pravo ekonom sko-geografske p ro b lem atik e, re fe re n t sm a tra , d a je jed in i izlaz za r je šen je sv ih tih p ita n ja osni­van je jednog, svim ekonom skim fak u lte tim a zajedničkog, ekonom sko-geografskog in s titu ta . Za takvo rje še n je govori s laba m a te rija ln a baza naših škola, o kojoj je bilo riječi i u R ezoluciji VI. k ongresa K P J. Ovom e treb a svakako p rib ro jiti i sa- d a n je s ta n je ekonom sko-geografsk ih kadrova . G ledano s asp ek ta kad ro v a sigurno je jedno : kad bi fin an c ijsk i i bilo m oguće o sn ivan je in s titu ta p ri svakom fak u lte tu , ni jed a n od n jih po jed inačno ne bi m ogao rije š iti zadatke, koji se već danas oštro po­s tav lja ju , osobito u v rem en u , u ko jem bi se oni m ora li izvršiti. P o treb u tak v a in sti­tu ta nag lasili su već i po jed in i re fe ren ti d o d je lju ju ć i m u stan o v ite zadatke, koji su u vezi s p red m eto m k o ji raz m a tra ju .

O snovni z ad a tak in s titu ta bio bi nau čn i rad , koji bi prvenstveno , b a r u po ­če tku , m orao b iti u sm je ren n a r je ša v an je onih p ita n ja , za ko ja su z a in te re s iran i svi fak u lte ti, kao i n a p r ip re m u do k u m en tac ija n a jrazn o v rsn ijeg k a ra k te ra , izrad u skica, ekonom sko-geografsk ih k a ra ta kak o za naučne radove n astav n ik a, tako i za po treb e n astave. O vakvu rad u , k o jem u se ne može odreći k a ra k te r nau čn o -in stitu tsk o g rada , p rip ad ao bi, b a r za p rvo v rijem e, dok se n e r ije ši p ita n je organizacionog i naučnog učv ršćen ja ekonom ske geografije , fo rm aln i p rio rite t. R ad na zadacim a, ko ji bi p red in s t itu t p o stav lja le po jed ine ustanove odnosno sa ra d n ja s n jim a (p riv redn i sav je ti,

501

Page 48: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Naučna kronika

u rban ističk i in stitu ti) kao i sam ostaln i naučni rad na zadacim a udaljen im od nepo­sredne po trebe nastave, stupao bi postepeno u p rv i plan. In s titu t b i mogao da se s vrem enom razv ije i u ustanovu za stručno u sav ršav an je naučn ih kadrova iz oblasti ekonom ske geografije, gdje bi oni m ogli bo rav iti stanov ito vrijem e. S igurno je, da bi tak av in s titu t s vrem enom mogao su p lira ti od lazak u inozem stvo n a rad u sličnim ustanovam a.

Sam o ovako bilo bi m oguće u re la tiv n o k ra tk o v rijem e stv o riti i sub jek tivne u v jete (bez obzira da li će m ate rija ln a baza p o sto ja ti ili ne) da se razv ije in stitu tsk i rad na pojed in im faku lte tim a. To je istovrem eno i p red u v je t da se u rela tivno k ra ­ćem vrem enu, ekonom ska geografija u zem lji podigne na evropski nivo. Z ajednički in s titu t omogućio bi u jed in jav an je snaga, koje bi pod stanov itim jed instven im ru ­kovodstvom m ogle postići m aksim um učinka upravo u ovo k ritično prelazno vrijem e.

Vodeći raču n a o tome, da se n epo trebno ne razbacu je n arodn i novac, osn ivanje takva in stitu ta zam išljeno je u veom a čednim razm jerim a. On bi mogao odm ah po­četi radom na r je ša v an ju naoko sitn ih , a u s tv a ri velik ih i znača jn ih zadataka, od ko jih bi svi fak u lte ti (a posredno i s red n je škole) m ogli re la tiv n o brzo im ati jak u pomoć, koja bi tre b a la po tpuno o p rav d a ti i po treb n e početne izdatke. U p erspek tiv i sigurno je, da b i se tak av in s titu t m ogao b a r djelom ično i sam izdržavati, uzevši u obzir sa ra d n ju s izdavačkim k a rto g rafsk im zavodim a. Ovaj razlog kao i niz ostalih govore za to, da bi se tak av in s titu t treb ao osloniti n a već postojeći G eografski zavod Ekonom skog fak u lte ta u Zagrebu. Ovo, kao i p itan ja , ko ja su s tim e u vezi, p re ­p u šta ju se k onferenc iji da ih ona riješi u toku d iskusije (institu tsko osoblje, financi­ran je in s titu ta i t. d.).

*

D iskusija nakon svakog pojedinog re fe ra ta b ila je veom a živa. Posljednjeg d ana konferenc ija je don ije la i zaključke, koji su obuhvatili na jv ažn ija r ješen ja onih p itan ja , o kojim a se rasp rav lja lo .

Ovo je p rv a k onferenc ija n astav n ik a ekonom skih fak u lte ta ekonom ske geogra­fije. Osim toga što je don ije la stan o v ita rje šen ja , ona je pom ogla učesnicim a da steknu jasn iju sliku općeg s ta n ja ekonom ske geografije u zem lji. To je bio neopho­dan k o rak na p u tu n jez ina d a ljn jeg razv itka .

502

Page 49: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

P R I K A Z I I O S V R T I

G. G a m u l i n :

UZ JEDAN PROBLEM HEGELOVE ESTETIKE(Povodom p rijevoda prvog sveska)

Možemo sm atra ti, da je p rijev o d Hegelove »Estetike« omogućio kod nas i široj jav n o sti p reg led i k o n tro lu odnosa m ark sis tičk e e ste tike p rem a H egelovoj: ko je je pozicije ona od ove p reu ze la i razv ila , a kod k o jih je zasta la? K akva ogran ičen ja te pozicije još u v ijek povlače za sobom, a koje obećavaju p lodan razv itak prem a s tv a r ­nom naučnom sag led an ju i r je ša v an ju p roblem a, što nam ih nam eću i u m je tn ička teo r ija i p rak sa?

Cini m i se, d a su ta j p reg led i ta k o n tro la p o treb n i u toliko više, što su se, p rilik o m o slobađan ja naše n a u k e i u m je tn o sti od shem atskog i ograničenog načina m išljen ja i r a sp ra v lja n ja tih p ita n ja , b ile po jav ile tendence apso lu tne negacije nekih o snovnih postav ak a , dostignuća i • istina , n e sam o m arksističke , nego i g rađanske teo rije u m je tnosti. P o sto ja la je, uglavnom , ten d en ca n ek ih jed n o stran ih em ociona- l is tičk ih o r ijen tac ija (»um jetnost je izraz d ru štv en o u v jeto v an ih emocija«) i, u vezi s tim e, ig n o riran ja spoznajnog zn ačen ja um je tn ičk e ak tivnosti; a to je up ravo ono, na što m islim da je p o tre b n o o sv rn u ti se u vezi s prijevodom Hegela. Je li ta j »emocionalizam « za ista bio rea k c ija n a p re t je ra n i in te lek tu a lizam naše p o ra tn e teo ­r ije (koji bi se u p rak s i n am etao nag la šav an jem ideje, m otiva, sižea), ili sam o posljed ica m om entalnog općeg (ili ind iv idualnog) nesn alažen ja ; zak ašn jen je na neki nač in n aše teo re tsk e m isli za d ru štv en o m i opće-ideološkom , ako ne već um jetn ičkom rea lnosti? No n ije p o treb n o n a ovom m je s tu u laz iti u tu tem u, a ne tre b a za bilo koje g rije šk e ili, naprosto , o b jek tiv n e situ ac ije o k riv lja v a ti n i H egela n i P leh an o v a već i zbog v rem en sk o g razmaka-, ko ji nas od n jih d ijeli. Š to znači in te lek tu a lizam u u m je tn ičko j teo riji i u koliko on m ože b iti š te tan , shvaćen čak u onoj form i, u k akvo j je zaostao kod H egela? D a li a firm ac ija spoznajnog k a ra k te ra u m je tnosti u našoj teo riji za ista znači neko in te lek tu a lis tičk o s k re ta n je i da li je kao tak v a bila za ista p rep re k a oslo b ađ an ju s tv a ra lačk e im aginacije?

Naš u m je tn ičk i ž ivo t bio je u p rv im p o ra tn im godinam a označen izvjesnim (recim o tako) po jačan im p ritisk o m rea ln o sti n a u m je tn ičk u im aginaciju . A problem u m je tn ičko g s tva ra n ja u s tv a r i je pro b lem slobodne im aginacije, su v eren e a k tiv ­nosti m ašte , k o ja se p rem a v an jsk o m sv ije tu odnosi »nezavisno«, oblikujući u um je tn ičk o m d je lu u p rav o ta j odnos. No jasno je, da već i sam po ja m odnosa u k lju ­ču je izv je sn o ograničenje te nezavisnosti, č in i je re la tivnom , u v je to va n o m . I to je sad a p rob lem svake u m je tn o sti: rea ln o s t van jsk o g sv ije ta , p riro d n o g i d ruštvenog, v rši n a slobodu im ag inac ije s ta la n p ritisak , teži d a je ograniči, je r već i sam o po­s to ja n je v an jsk o g sv ije ta u v je tu je izv jesnu ob jek tiv n o st u n u ta r ak tivnosti, ko ja je po svom k a ra k te ru su b jek tiv n a , izv jesne ob jek tiv n e zakon itosti u n u ta r um jetn ičkog

503

Page 50: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

P rikazi i osvrti

odnosa, koji teži po svojoj p riro d i (kao očitovanje indiv idualne svijesti, ko ja se vanjskoj rea lnosti sup ro tstav lja ) da se očitu je izuzetno i s ingularno.

P ov ijes t u m jetnosti je p ov ijest tog odnosa, zapravo povijest čovječje im agi- n a tiv n e ak tivnosti ko ja se oslobađa pritiska realnosti, na ta j način što ga p rev ladava u hegelijanskom sm islu riječi. Od o b jek tivne realnosti, točnije, povodom nje, stvo­rila je u svakom pojedinom um jetn ičkom d jelu novu rea ln o st produhov ljenu d u ­hom sub jek ta , ob likovanu p rem a s tru k tu ri jedne indiv idualne m ašte. Ali osloboditi se p ritisk a rea lnosti ne m ože značiti n jen u negaciju u nekom nedijalektičkom > sm islu, je r tu se o tv ara ju v ra ta konzekvencam a, koje vode do k re ta n ja u krugu zatvorenog sub jek ta , do s te rilnosti jednog ekskluzivnog subjektiv izm a; to m ože samo značiti to liko se uzdići snagom svoje m ašte nad rea lite t tem e i k o n k retn ih oblika, da se usprkos očiglednoj re lac iji sloboda očitu je u pravo u novom i singularnom oblikovanju jednog posebnog m om enta iz te relacije . I tako se v ječn i problem su b jek t-o b jek t svodi u k ra jn jo j lin iji n a p roblem snage im aginacije: hoće li ova b iti to liko snažna i s tv ara lačk a , da se od m otiva (zadanog na bilo koji način) »oslo­bodi« tako, što će ga p r ih v a titi kao polaznu točku s tv a ra n ja jedne nove realnosti p rožete i nepogrešivo označene pečatom duhovne s tru k tu re , ko ja je up ravo u p ita ­n ju? Sva d je la m itološke i religiozne um jetnosti, i m noga druga iz prošlosti, nasta la su upravo tom pobjedom um je tn ik o v e m ašte nad »zadanom temom«. Je li moglo b iti neugodnijeg p ritisk a od onoga, pod kojim je M ichelangelo klesao grobnice Me- dicejcim a, tiran im a, koji su netom podvrgli slobodu n jegove dom ovine; a što je on učinio od te v u lg arn e i om rznu te zadane tem e?

No ako se prob lem um je tn ičkog odnosa svodi u k ra jn jo j lin iji na snagu im agi­nacije, to ne znači, da je ona jed in a odlučujuća, te da razni m ate rija ln i i psihološki fak to ri ne m ogu b iti s tim ulans ili kočnica oslobađanja; rea ln o st d anašn je u m je t­ničke situac ije n a Isto k u kao i na Z apadu donosi nam klasične p rim je re ogran iča­vanja . I u m je tn ičk a teo rija je, danas kao što je b ila u svim vrem enim a, (nužno) izraz i s redstvo izvjesnog p ritisk a na tu apsolu tnu , a p strak tn o zam išljenu slobodu im aginacije, i to ne sam o s pozicija d ru štv en e realnosti, nego i s pozicija este tsk ih realnosti, ko je su već p rije ostvarene, a na tem elju kojih je teo rija i nasta la ; isku­stvo klasicizm a od o sn ivan ja A kadem ije u F rancusko j do Ingresa je samo jedan koban p r im je r tak v a teoretskog p ritisk a . Znači li to, da je svaka teo rija u svom djelo v an ju negativna? N ije li teo re tsk i p ritisak jed an im pliciran, nuždan i sastavni dio este tskog života nekog v rem ena, ko rek to r, ko ji može i griješiti, kao i svaka ak tivnost, ali može d jelova ti i kao ka ta liza to r, već prem a tom e koje kom plekse u krilu nekog d ru štv a izražava?

Ne ulazeći u ta j opći p roblem norm ativnog m om enta teo rije um jetnosti, zanim a nas na ovom m jestu sam o p itan je : moži li, i u kojem slučaju , m arksistička este tika negativno d jelova ti na oslobađanje im aginacije? K onkre tno : ako je određen je u m je t­nosti kao oblika spoznavan ja sv ije ta p reuzela od Hegela, je li se m ožda pritom o p tere tila izvjesnim in te lek tua lis tičk im zaostacim a b aum garten ijan izm a, odnosno uopće one racionalističke este tike , ko ja je od D escartesa i Leibniza tre tira la u m je t­nost kao nižu, n esavršenu spoznaju?

I.

K onzekvenca, koju je H egel sam izveo iz svoje este tike , može poslužiti kao polazna točka i, sam a po sebi, kao dokaz granica, na koje je njegovo rasu đ iv an je naišlo. M islim p ritom na konzekvencu o izum iran ju um jetnosti, ko ja se, kao »forma čulne intuicije«, na jn iža u nizu od tr i s tu p n ja sam ospoznaje apsolutnog duha, već

m

504

Page 51: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Prikazi i o svrti

preživ jela , odnosno p rež iv lju je se u našem v rem en u sve više sa razv itkom filozofije i uopće n aučne form e spoznavan ja . C ini m i se, da je u tom p ita n ju za nas m om en­taln o važno slijedeće: da li je ta j zak lju čak zaista posljed ica nekog H egelova racio- n alističkog odnosa p rem a u m je tnosti, i to u osnovnom princip ije lnom shvaćan ju lijepog kao »čulne po jav e ideje« i u m je tn o sti kao jedne od form i spoznavanja? A ako nije , u ko jem m om entu n jegova d a ljn jeg raz m a tra n ja počinje onaj ob rat, ko ji u sebi nosi zam etak i p rv u p re tp o s tav k u spom enute konzekvence i znači p re ­m a tom e p o v ra ta k ili u s tu p ak b au m g arten ijan izm u ? Da li se p rem a tom e rad i o k onzek v en tn o sti ili o inkonzekven tnosti, odnosno o u p ro šćav an ju postavaka, koje su u početku i u načelu bile postav ljen e ispravno? Ili je m ožda ta j zak ljučak , (koji, kako je to već Croce p rim ije tio , n ije u s tv a ri drugo nego ublažen i s drug im rezu l­ta tim a i p rijed lozim a izveden zak lju čak Platonov) nastao pod p ritiskom krivo sa­g ledane h isto rijsk e rea lnosti, t. j. p eriod izacije k u ltu rn e h isto rije i razv itk a ljudske sv ijesti (u m je tn o st-re lig ija -filo zo fija) i zn ačen ja u m je tn o sti u novijem vrem enu (a bilo je to v rijem e rom antizm a)? U tom slu ča ju rad ilo bi se opet o nedosljednosti u sag led an ju au tonom nosti i specifičnosti u m je tn o sti kao spoznajne form e, n jene svrh e i posebne fu n kc ije u spo zn av an ju sv ije ta , ili, kako to Hegel kaže, apsolu tnog duha . Kao što je poznato, B enedetto Croce b ran io je H egela od optužbi s in te lek - tualizm a i m oralizm a.i a li m u je, n aravno , ipak zam jerio što p ro d u k tiv n u fan ta ­z iju n ije uočio kao o rgan u m je tn ičk e ak tiv n o sti; tim svojim »deus ex m achina« r iješio je tad a on sam to p ro tu r je č je u p rav cu suprotnom , nego što je to učinio H e­gel: uzdigao je već u p rv im rečen icam a svoje »Estetike« um je tn o st do visine au to ­nom ne i od in te lek tu a ln o g sazn an ja nezavisne form e čiste intu ic ije. P ita n je je tak o ­đer, da li kod Crocea dua lizam intjuitivne i logične form e zaista p red stav lja cije­p a n je jed in stv en e d uhovne m oći, ili je to sam o v e rb a ln i izraz teo re tske sis tem ati­zacije jed in stv en e lju d sk e duhovne ak tivnosti, sag ledane u dva vida njezina p rak tič ­nog, svakodnevnog o č ito v an ja?2 No bez obzira na Crocea, m iš ljen ja sam, da je upravo jed a n od osnovnih z ad a tak a m oderne este tik e u tv rd iti , da se tu ne rad i o n ikakvu dualizm u spoznajne m oći čovjeka, nego o fo rm a m a n jez ina ispo ljavan ja ; i to ob ja ­sn iti ne sam o u općem ob liku teo re tsk ih eksp likacija, nego i d em o n strira ti u kon­k retn im m odalite tim a (prem a um je tn ičk im v rs ta m a i izrazim a) s obzirom na spo­z n a jn e k v a lite te kao osnovne d istinkc ije , kao i na p o p ra tn e po jave em otivnih k v a ­l ite ta , ko je su u m je tn ičkom d jelu n a ovaj ili onaj način, u ovom ili onom s tu p n ju uv ijek in h eren tn e . Da li je dualizam , koji je zbog toga nastao , sam o priv idnog zn a ­čaja, i kako će d u b lja gnoseološka analiza moći u spostav iti jed instvo — to su u pravo osnovna p ita n ja m oderne este tike , sam o što ta j zad atak usp o stav ljan ja je ­d in stv a sto ji p red m arksis tičkom este tikom već od H egela samog. J e r ako je Hegel to jed instvo in te lek tu a ln o g i u m je tn ičkog odnosa zaista bio uspostavio, bilo je to n a rač u n ovog posljedn jeg , koji je u n jegovu sistem u postao sam o p relazn i s tu p an j o s tv a ren ja apso lu tnog duha, s tepen ica k pojm ovnom m išljen ju .

Š to znači H egelova e s te tik a u p o s tav ljan ju i r je ša v an ju este tičkog problem a?R azv ija ju ći se u o k v iru rac iona lističke filozofije kao prob lem uže spoznaje

(cognitio confusa već kod D escartesa) p rob lem um jetn ičkog s tv a ra n ja i n jegova naučnog o d ređ en ja bio je od Leibniza pa sve do posljed n jih B aum gartenov ih s ljed ­

1 B. Croce, E ste tika , s tr. 389. »Kosmos«.2 »Odnos izm eđu in tu itiv n o g sazn an ja ili izražaja i izm eđu in te lek tivnog sa­

z n an ja ili po jm a, izm eđu u m etnosti i nauke, izm eđu poezije i proze, ne m ože da se odred i d ru k č ije nego u srazm eru od d va stepena.« Op. cit., s tr . 93.

505

Page 52: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Prikazi i osvrti

benika tre tira n u sm islu stu p n ja , ko ji je po svom položaju p relazan i niži ođ in te ­lek tu a ln e spoznaje. Leibnizov zakon k o n tin u ite ta uvjetovao je, da se u toj in te ­lek tualističkoj lin iji razv itk a este tičke m isli problem u m jetnosti v rlo teško oslo­bađao tog subordin iranog položaja; uv ijek se tu rad ilo o nekoj an tic ipaciji pojm a i logičke spoznaje, o s tu p n ju jasnoće, a ne o specifičnom određenju . »Gnoseologia inferior« još kod B aum gartena ipak je u neoplatonizm u klasicizm a nakon W inckel- m anna dobila božansku aureolu »idealne ljepote«. Iz opozicije pro tiv te klasicističke apstrakcije (G oethe: »karak te ris tičn a sadržina«) i iz K antove estetike, ko ja je na k ra ju ipak završila v erbalnom negacijom in te lek tualizm a (ljepota je ono, što se p red stav lja i sviđa bez pojm a), razv ila se este tika rom antizm a. Kod Schellinga ona ku lm in ira u shvaćan ju , da je u m je tn o st ono, što je u jedno i k arak te ris tičn o i lijepo, dakle karakteristična ljepota, i uopće je zasluga n jem ačkog idealizm a što je u m je t­nost oslobodio ap strak tn o g pojm a, a im aginaciju , odnosno fan taz iju od čistog r a ­zuma. P a kad se na k ra ju te velike lin ije K ^nt, Schiller, Schelling, Solger, pojavio Hegel, on je form ulirao specifičnost u m je tnosti tim e, što je ljepo tu shvatio kao čulno oličenje ideje. A ideja je k o n kre tn i pojam , dakle ne un iverzalnost kao takva, nego ind iv ida lizirana sad ržina, koja se u um jetn ičkom d jelu p red stav lja singu lari- z irana i čulno oblikovana.

P rem a tom e polazna točka um jetn ičkog ak ta kod Hegela u teoriji, n ije objek­tivna p riro d n a ili životna pojava i n jen doživ ljaj, ko ji se p red stav lja c jelini naše duhovne moći, nego ko n k retn i pojam , koji se kao ideja individualizirao. Može li se ta pozicija sm a tra ti in te lek tua lističk im m om entom u n u ta r Hegelove teorije , i da li je on u u n u tra šn jo j su p ro tnosti sa sam im sobom, kad na više m jesta naglašava, kako um je tn ik treb a da polazi od života, od ko n k retn e realnosti?

»U tu stvara lačku a k tivn o st spada pre svega dar i smisao za s h v a - t a n j e s t v a r n o s t i i n jen ih l ik o v a . . . Idealn i početak u u m etnosti i poeziji u v e k je vrlo su m n jiv , jer u m e tn ik im a da stvara iz obilja živo ta , a ne iz obilja a pstrak tne opštosti, pošto u um etn o sti n ije kao u filo zo fiji m isao, već stvarno spoljašnje oličavanje e lem enat proizvod­n je .,«*

I u v ijek nanovo, s izrazitom p ro tu in te lek tua lis tičkom i pro tum oralističkom oštricom .. .•*

S ovim postavkam a ne p ro tu riječ i ni poznato Hegelovo shvaćan je o nužnosti racionalnog m išljen ja sadržaja .

»Ta r a c i o n a l n o s t n jegovog određenog predm eta , ko ji je iza­brao, m ora posto ja ti ne samo u svesti u m e tn ika i p okreta ti ga, već u m e t­n ik m ora proučiti suštinsko i istin ito u ćelom n jegovom obim u i n je ­govoj celoj dubini. Jer bez razm išljan ja čovek ne dovodi do svesti ono, što je u n jem u , i na sva ko m v e liko m u m etn ičko m delu se prim ećuje da je građa u sv im pravcim a dugo i duboko isp itivana i proučavana .«5

» Hegel, E stetika I, s tr. 271. »K ultura«, 1952.•i »Ali ako je cilj pouke obrađen tako izrazito kao cilj, da opšta priroda p rik a ­

zane sadržine d irek tno istupa za sebe i o b jašn java kao kakav ap strak tn i stav, kao prozaična refleksija , kao opšta pouka, a ne da se samo ind irek tno im plicite sadrži ukonkretnom um etničkom liku, onda je takv im odvajan jem čulni slikovit lik, kojitek od um etničkog dela čini um etn ičko , postao samo izlišni p rivesak i izlišna l ju s k a . . . A tim e je izopačena p riroda sam og um etničkog dela«. Op. cit., str. 81., 82.

5 Op. cit., str. 272.

506

Page 53: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Prikazi i osvrti

To su sam o neki iz velikog m noštva zapažan ja i dedukcija , ko je govore o em piričkom k a ra k te ru m nogih d ije lova Hegelove este tike , o n jeno j istin itosti i ak tue lnosti. U sre tn o j rav n o tež i izm eđu em otivnog i spoznajnog m om enta u m je t­ničke ak tiv n o sti H egelov sistem nastao je u času, kad su već m noge zablude b ile prev lad an e. M endelssohnova teorija p rija tn ih osjeta p rip ad a prošlosti, kao i svi sen - zualističk i sm jerovi. K antovo sh v aćan je ljepo te kao predodžbe, koja p re tpostavlja jed a n p o ja m (m akar se ona i sv iđa bez svođenja na njega), bilo je odbačeno već od teo re tiča ra rom antizm a, koji su i njegovo shvaćan je im aginacije p recizira li u sm islu p ro d u k tiv n e im aginacije , to je s t fan taz ije kao posebne duhovne moći, ko ja ideju p re tv a ra u fo rm u um je tn ičk o g d jela (Solger). Hegelova es te tik a lijepog kao čulne po jave ideje rez im irala je sve n a jb o lje rezu lta te , uzdigla um je tn ičk u ak tiv ­nost u n a jv iše sfere duha, p a ip ak je zav rš ila jednom speku lativnom negacijom u m je tnosti. T eoretsk i m otiv i te n egacije i jesu ono, što nas zanim a, i u v je ren sam , da bi nam up rav o oni m ogli u k aza ti na izv jesne putove. Ove m otive očito ne treb a traž iti u H egelovoj pogrešnoj k u ltu rn o -h is to rijsk o j periodizaciji, nego ovu period i- zaciju sam u (a p rem a tom e i izu m iran je um je tn o sti kao n jen u konzekvencu) treb a po sm atra ti i ob jasn iti n jen im spoznajno teore tsk im k orijen im a i idealističk im osno­vam a čitavog sistem a.6 J e r ti sp ek u la tiv n i ko rijen i konačne negacije u m je tnosti kao rav n o p rav n o g fak to ra u duhovnoj m oći čovjeka ne nalaze se u h isto rijsko j em piriji n iti u Hegelovom kriv o sagledanom evolucionizm u, nego u apstraktno zam išljeno j apso lu tno j božanskoj id e ji kao općem i p rvo b itn o m principu , ko ji se svo jim o tu đ i­va n je m ko n kre tizirao i ko ji se kro z h isto r iju sam ospoznajom i sam oostvaren jem po ­novno vraća sam om sebi. A kako se u u m je tn o sti ne rad i o apsolu tnoj ideji, n iti o m ogućnosti o s tv a ren ja čistog po jm a o s tv a rim a i o sv ije tu uopće, nego (prem a Hegelu) o kon k retn o m po jm u, d ak le o ind iv id u a liz iran o j ideji, ko ja p red s tav lja pojedinačnu s tv arn o st, ona n užno osta je na n iže m s tu p n ju tog m ističnog H egelova v raćan ja k apsolu tnom . U m jetnost p o sta je zbog te idea lističke speku lac ije sam o jedan od p re - laznih s tu p n jev a sam ospoznaje duha , ne sam o gnoseološki niži, nego i h isto rijsk i već m inu li s tad ij spoznavan ja .

A li bez obzira n a to, odnosno u p rav o zbog toga, čini m i se, da bi Hegelova »Estetika« m o ra la poslužiti kao povod tem e ljit i jih analiza i razm a tran ja , negoli što su ovi k ra tk i o sv rti uz n jen p rijev o d i izdan je na našem jeziku. No m ožda bi za­sada bilo korisno p rec iz ira ti i sam o neke po jed ine m om ente.

II.

Hegelovo razm iš ljan je počin je s tako visokim određen jem u m je tn ičk e ak tiv ­nosti i odv ija se d a lje s tak o zanosnim ob jekcijam a, da je očito, kako je sam o za vo lju d osljednosti svom v las tito m idealizm u m ogao ž rtv o v a ti to neizm jerno bogat­stvo p o jed in ih ž ivo tn ih sazn an ja , sva b ezbro jna posebna i pđ jed in ačn a očitovanja sv ijesti i ž ivota p ro izašla i o fo rm ljen a kroz posebne i osobito razv ijen e su b jek tiv n e sv ijesti to lik ih u m je tn ik a , na ko jem b o gats tvu počiva tako velik dio naše k u ltu rn e h is to rije i k u ltu rn e današn jice . Hegel se u početku o g rađ u je od izvođenja te ak tiv ­nosti iz n ek ih s lu ča jn o sti ig re ili u ž itk a i p o stav lja tezu o apsolu tnoj p o treb i u m je t­nosti. O na izv ire iz toga, što je čovjek m isaona sv ije st, što »ima in tu ic iju o sebi, sebe sebi p re ts tav lja« , a u m je tn o st i n ije drugo do jed an od n a jv ažn ijih oblika stic a n ja čovječje sv ijes ti o sebi. J e r je p rv i nač in toga s tican ja teoriski, a d rug i p ra k tički, to jes t, »čovek p o sta je p ra k tičn o m ak tivnošću za sebe, im ajući nagon da

8 Usp., su p ro tn o tom e, »Krugovi«, br. 2., s tr. 172.

507

Page 54: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Prikazi i osvrti

u onom što m u je neposredno dato, što za n jega postoji kao spoljašn je, o stvaru je samog sebe, i u tom e isto tako saznaje sam og sebe«. I ta po treba da m ijen ja izvan j­ske s tv ari i da im d a je pečat svoje u n u tra šn jo sti »prolazi kroz raznovrsne pojave sve do pro izvođenja sebe sam og u spo ljašn jim s tv arim a kakvo je proizvođenje u um etničkim delima.«7

To je polazna točka Hegelova određen ja um je tn ičke ak tivnosti: ona je prem a tom određen ju sam ospoznaja sebe, ali kroz sebe i objektivnog sv ije ta , o tk riv an je i o s tvarivan je čovječjeg bića, njegovo »udvostručavanje«, kojim čovjek p red stav lja ono, što je u njem u, za sebe i za druge kao p red m et in tu ic ije i saznanja. To sazna­n je p red stav lja se našim čulim a neposredno u »čulnoj pojedinačnosti« , kao pojedi­n ačna in tu ic ija. To naše um jetn ičko p ro m atran je »ne ide da lje od neposredno date predm etnosti, kao što to čini nauka , koja hoće da shva ti po jam te objektivnosti«. T ime je Hegelovo raz m a tra n je već u sam om početku postavilo ogradu p rem a racio- nalističkom shvaćan ju u m je tn ičke spoznaje, kao što je postavilo i p rem a senzuali- zmu. J e r ako je u m je tn ičk a ak tiv n o st s tican je svijesti o u n u tra šn jem i vanjskom svije tu , jasno je, da n jen proizvod, t. j. um jetn ičko djelo »ne postoji samo za čulno shv a tan je , sam o kao čuln i p redm et, već je n jegov položaj takav , da ono kao čulni suštinsk i istovrem eno posto ji i za d u h ...« . Na ta j je način u m je tnost uzdignuta do visokih sfera duha, daleko od p ro h tjev a, koji raz a ra ju svoj p redm et, je r ga u p o tre ­b ljav a ju u n jegovoj k onkretnosti, kao i od običnog senzualnog uživanja u u m je t­nosti. J e r »um etničko delo posto ji sam o uto liko ukoliko je prošlo kroz duh i p ro ­izišlo iz duhovne s tv ara lačk e delatnosti« , a čulno postoji u um jetn ičkom djelu samo kao privid.** Užitak, dakle, ko ji nam um jetn ičko d jelo donosi, up ravo zato, je r se rad i o priv idu , n ije fizičkog nego duhovnog k a ra k te ra . Može li se možda reći, da se on svodi na osjećaje? No u tom je slučaju jasno, da bi ti osjećaji m orali biti samo p rija tn i osjećaji, a to se p ro tiv i um jetn ičkom iskustvu , i zato se Hegelovo razm a­tra n je este tičnog problem a već u početku ograđu je i od em ocionalističkog shvaćanja . J e r osjećan je je »neodređena, n e jasn a oblast duha; ono, što se oseća, ostaje uvijeno u form i a p s tra k tn e po jed inačne subjektivnosti« , a što se sad rža ja tiče, u osjećanju se ne p o jav lju je »njegova suštinska i od ređena priroda, već osta je jedno čisto m oje su b jek tivno osećanje u kojem u k o n k re tn a stvar, svedena u svoje n a ja p s tra k tn ije g ranice, iščezava.«9

Na ovom m jestu svoje ekspozicije, a ni kasn ije , Hegel n ije dovršio a rgum en­tac iju p ro tiv em ocionalizm a; odnosno, n jem u je jasno, da »prijatnost« n ep rija tn ih osjećaja (straha, užasa, g ađen ja i slično) nalazi svoje r je šen je u višem , etičkom k a ­ra k te ru sad ržaja . No m ak ar će on u trećoj knjiz i govoriti iscrpnije o m uzici, o sh v a­ćanju njezina sad rža ja i n jenom d jelovan ju , Hegel ne će ući do k ra ja u razm atran je problem a duhovnosti te na jv iše »neodređene i ne jasn e oblasti«, k akva se jav lja u m uzičkoj um jetnosti. Ako su, dakle, » neprijatn i osjećaji« p r ija tn i zbog nekog m o­ralnog opravdan ja , zašto su »prijatni« osjećaji p rija tn i, ako tog višeg etičkog ili poučnog o p rav d an ja nem a? Ne rad i se, dakle, o p o buđ ivan ju osjećanja uopće, nego o posebnom um jetn ičkom , este tskom p o buđ ivan ju preko lijepog u um jetn ičkom

7 Hegel, op. cit. s tr. 65, 66.8 »Stoga u m etnost od čulnog nam erno s tv a ra sam o senčani svet likova, tonova,

in tu ic ija . . . J e r se ovi ču ln i likovi i tonovi ne jav lja ju u um etnosti samo rad i sebe i svog neposrednog lika, već u cilju da u svom neposrednom liku zadovolje više duhovne in te rese pošto su u s ta n ju da iz p une dubine svesti izazovu odzvuk i odjek u duhu. Na ta j se način čulno u um etnosti oduhovljava, a duhovno u njoj jav lja kao čulno«. Op. cit., s tr. 72.

9 Op. at. str. 66, 67.

508

Page 55: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Prikazi i o svrti

djelu . A za to lijepo p o treb an je opet izv jestan smisao, koji se tražio u »obrazova­nom ukusu«. No u p rav o tu je Hegel osjetio da je došao do p rag a jednog starog r je še n ja este tičkog p rob lem a (rje šen ja pom oću ukusa ili posebnog čula ljepote), koje ga lako može zavesti na s tra m p u ticu i da je p rito m »sama d ub ina s tv a ri o sta la za ukus nepristupačnom , je r tak v a dub in a ne zah teva sam o sm isao i a p s tra k tn u re ­fleksiju , već i dubok um i ja k duh, dok je ukus bio upućen sam o na sp o ljašn ju površinu , k o ja raz ig rav a osete, i za k o ju m ogu v ažiti jed n o s tran a načela .«10

I tražeći tako ak tivnost, ko ja om ogućava tu duhovnu d ub inu u m je tnosti i tu d uhovnost u jed in s tv u sa ču lnosti i u jedno sud o n jo j, Hegel dolazi do određen ja um je tn ičk e m ašte: »Ona je racionalno , koje posto ji kao duh sam o uto liko ukoliko se de lo tvorno p ro b ija ka svesti, ali ipak, ono što u sebi nosi p re ts ta v lja tek u ču l­nom obliku. Ta d e la tn o st im a d ak le duho v n u sadržinu , ali ko ju čulno oličava, je r ona može po sta ti svesna sam o n a ta j ču ln i način«11 No i u sluča ju m ašte (koju Hegel naziva stvara lačkom ), kao i u slu ča ju u kusa ned o sta je o b jek tivnost k r ite rija , k o ji b i om ogućio su đ en je i d istin k c ije lijepog, i u p ravo na tom m jestu Hegel p rav i o d lučan n ap o r da izađe iz ap so lu tne su b jek tiv n o sti i da o p rav d an je u m je tnosti po­traž i izvan n je sam e. T reb alo je u sam oj d efin iciji u m je tn o sti izbjeći tau to log iju i svako o b jašn jen je c je lin e jedn im n jen im dije lom ili jednom n jenom kvalitetom , a k r ite rij suda p reb ac iti iz ob lasti su b jek tiv n o g sv iđ an ja i užitka u područje , ko je će om ogućiti o b jek tiv n u va lo rizac iju . »U m etnička s tv a ra lačk a m ašta je m ašta velikog duha i duše, s h v a ta n je i s tv a ra n je p red s ta v a i likova, i to od n a jd u b ljih i n a jo p šti- jih lju d sk ih in te resa u slikov ito p o tpuno određenom čulnom prikaz ivan ju« — veli Hegel, i tim e je s p ita n jem »kakav je to in teres i ko ji cilj što ga čovek sebi po­s ta v lja p r i p ro izvodn ji takvog sa d rža ja koji je d a t u obliku u m etn ičk ih djela« došao do p ita n ja , ko je će nas (kako on izričito veli) »najzad dovesti do p rav cg pojm a sam e u m etn o s ti« .^ T aj in te res i cilj, n a rav n o , n isu u p o d ražav an ju p rirode, je r tim e se sm isao p reb acu je od sa d rža ja n a to, kako se točno podražava, dak le na jed an sasvim fo rm a lan proces, ko ji opet u v ijek »zaostaje za prirodom «, je r u m je tn o st je u svojim sred stv im a ogran ičena i m ože s tv o riti sam o » jednostrane varke«. T im e je 7 svako n a tu ra lis tičk o rje še n je isk ljučeno. A li k ad se H egel od te i tak v e ob jektivnosti, ko ja ne d a je n ikak v o r je šen je , v raća tražeći sad rža j u m je tn o sti p rem a u n u tra i govori, »da je z ad a tak i cilj um etn o sti da sve š ta se u ljudskom srcu zbiva izloži našim čulim a, osećan ju i oduševljen ju« , on piše jed n u d ivnu s tran icu , koja zapravo već znači rje še n je u m je tn ičkog p rob lem a i sam a je po sebi na jb o lja a rgu m en tac ija p ro tiv izvoda o izu m iran ju u m je tn o sti, ko ji će H egel za v o lju svog idealizm a učiniti.

»O naj ču ven i stav: n ih il h u m a n i a m e a lienum puto , treba u m e t- n ost da ostvari u nam a. — Zato se n jen cilj sastoji u tom e da probudi i o živ i u spavana osećanja, sk lonosti i s trasti sv ih vrsta , da isp u n i srce i da čoveku , ra zv ijen o m ili još n erazv ijenom , dozvoli da p roživ i sve što m ože lju d ska duša kao n a jp risn ije i n a jta jn ije da nosi, isku si ili stvori, sve što je u s ta n ju da pokren e i u zb u d i ljudsko srce u n jegovo j dubin i

10 I da lje : »Stoga se takozvan i dobri ukus i boji svih d u b ljih u tisaka , i šuti tam o gde dolazi do reči sam a s tv a r, a sp o ljašn je i sporedno iščezavaju. J e r tam o gde se o tk riv a ju ve like s tra s ti i p o k reti jed n e duboke duše, ne rad i se tu više o nek im tan č in am a u k u sa i njegovom s itn iča ren ju oko pojedinosti; oseća on da g en ije tak v o tlo o s tav lja daleko za sobom, i povlačeći se p red njegovom moći, ne oseća se s igurn im i nem a šta v iše da kaže.« Op. cit., s tr. 68.

11 Op. cit., s tr . 73.« Op. cit., s tr. 73, 74.

509

Page 56: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Prikazi i osvrti

i n jeg o vim raznovrsn im m ogućnostim a i žicam a, i sve što duh inače im a u svom e m iš ljen ju i id eji kao su štinsko i uzvišeno, veličanstvenost p le ­m enitog, v ječ itog i istinitog, pru ži na uživa n je osećanju i intu iciji, kao i da nesreću i bedu, zlo i zločin učin i sh va tljiv im , da najprisn ije upozna sve što je grozno i užasno, kao i sve što je radost i b laženstvo, i da n a j­zad p u sti uobrazilju da se u slobodnoj igri naslađuje čarim a čulno za­nosnih in tu ic ija i osjeta. U m etnost treba s jedne strane da obuhva ti to svestrano bogatstvo sadržaja da b i upo tpun ila prirodno isku stvo našeg spoljašn jeg posto janja , a s druge strane da uopće pokrene one strasti bez ko jih bi nas sam a ž ivo tn a isk u s tva ostavila, te da bismo tako n a ­p ro tiv posta li o se tljiv i za sve po ja ve .«*3

Sto još nedostaje tom stanovištu , koje sadržaj um jetnosti eksplic ira u p o tpu­nosti n jegovih m isaonih i o sjećajn ih kv a lite ta? N edostaje još u v ijek k rite rij za vrednovan je u n u ta r te potpunosti. J e r »time što je um etnost određena da na taj način u tisne dobro i rđavo u dušu i p r e ts ta v u . . . ona je prazna form a za sve moguće v rs te sad rža ja i sadržina.«

»Ta raznovrsnost sam e građe prim orava nas da se zato ne zausta ­v im o na jed n o j tako fo rm alno j odredbi, pošto u m nost ko ja prodire u tu šarenu raznolikost, hoće da iz tih tako pro tivurečn ih elem enata ipak v id i pro izilaženje jednoga višeg u sebi opštijeg cilja i da zna da je on postignut.«**

I sada, u jednom višem sm islu, kao ono što je opće posebnim stranam a, kao su p stan c ija ln i cilj svake ljudske, pa prem a tom e i u m jetn ičke ak tivnosti, Hegel po­s tav lja in te lek tu a ln o i m oralno uzdizanje, nasto jeći svim silam a da se ogradi od eksplicitnog poučav an ja i m ora liz iran ja i da izb jegne razd v a jan je opće duhovne sadržine od konkretn o g čulnog oličenja. O tk riti istinu u tom i tak v u o ličenju ne znači za um je tn o st im ati cilj izvan sebe, nego u sebi, »u sam om tom p rikaz ivan ju i o tk rivanju« .

III.

Da li i u tak v u određ en ju cilja i k r ite rija u ijije tnosti leže k orijen i izvoda0 n jezinu izum iran ju , o tom e kako ona »ni po sad rža ju ni po form i n ije najv iši1 apsolu tn i način, na koji duh p osta je sv ijes tan svojih p rav ih in teresa? N ije moguće o teti se u tisku , da je na ovom e m jestu svoje eksplikacije (zapravo na k ra ju Uvoda) H egel suzio svoje o d ređen je um jetnosti. J e r u čem u se sasto ji to o tk riv an je istine? K ad prihvaća postavku, da »taj cilj tre b a da im a svoje v iše m erilo samo u poučnom«, Hegel odm ah dodaje, da bi se on »mogao sasto ja ti sam o u tome, da se kroz um et- ničko delo sazna po sebi i za sebe sam a duhovna sadržina«. Ta sadržina, m eđutim , ne može b iti d rugo negoli ona, koja u svakom k onkretnom um jetn ičkom d jelu i um jetn ičkom su b jek tu n as ta je (kako sam Hegel veli) njegovom aktivnošću »udvo- s tručavan ja« , t. j. o s tv a riv an ja i spoznavanja sam og sebe. Na čem u je, dakle, težište u toj atk ivnosti? Na in tu ira n ju po java, koje su ispo ljavan je jednog individualnog duha, i, kasnije , kod p rim an ja um jetn ičkog djela, na njihovoj rekonstrukc iji, i to upravo u njihovoj s in gu larnosti i posebnosti. Ako se p ak s tv a r postav i s Hegelom

13 Op. cit., s tr. 78.14 Op. cit., s tr. 79.

510

Page 57: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

P rikazi i o svrti

tako, da »um etnost im a za zad a tak da prikaže ideju kao neposrednu in tu ic iju u čulnom liku«, onda m i se čin i da je u p rav o ta idealistička postavka, ko rijen m no­gih k asn ijih posljed ica , k o je nem inovno dolaze u k o n trad ik ciju s H egelovom v las ti­tom razrad o m stav a »nihil hu m an i a m e alienum puto«, za ko ju smo u pravo v id jeli koliko je obećavala u svojoj sveobuhvatnosti. A p rv a posljed ica je s t pozicija, ko ja dolazi do izražaja u riječim a:

» . . . duh, pre nego što dospije do istinskog p o jm a svoga apsolutnog bića, im a da prođe n iz s tu p n jeva , ko ji su zasnovani u sam om po jm u , a to m ra zvo ju sadržaja, što ga on u sebi daje, odgovara neposredan, od toga zav isan razvo j ob lika u m etnosti, u čijo j fo rm i duh kao u m e t- n ičk i p osta je svesta n sam og sebe.«™

U m jetnost, kao p relazn i s tu p an j p rem a spoznaji apsolu ta, dakle kao način u poznavan ja ogran ičen po form i i po sad rža ju , u h isto rijskom sm islu već je u s tv a ri p revaziđena. O na za nas »ostaje prošlost«.

»M isaona izgrađenost našeg današnjeg živo ta u liva n am tu potrebu da s e . . . čvrsto držim o opštih gled išta i po n jim a regulišem o ono što je posebno, ta ko da opšte fo rm e, zakoni, dužnosti, prava i m a ksim e važe kao određu juće i u g la vn o m rukovodeće o s n o v e . . . Zbog toga naše v re- m e po svo m e op štem s ta n ju n ije povo ljno za umetnost.«™

I tako dalje . P eriod izac ija , k o ja iz toga rezu ltira , odaje n a jr ječ itije pogreš- nost zak lju čak a , k ao i po lazn ih ppzicija. U m jetn o st je p rv a form a neposrednog i ču lnog spoznavan ja , k o ja se o s tv a ru je p red s ta v lja n je m po jm a u jed in stv u s ind iv i­d ualnom pojavom . N akon toga »najb liža ob las t ko ja n ad m ašu je carstvo um etnosti jes te relig ija« . O na istin u o buhvaća d ub lje , je r se p red s ta v lja n je p rem ješta u u n u ­tra šn jo s t su b jek ta , ko ji sad a p o s ta je g lavn i m om enat. No treća , posljedn ja i n a j­v iša fo rm a apso lu tnog d u h a je s t filozofija, odnosno nau k a , u kojoj slobodno i s is te ­m atsko m išljen je »usvaja i p rim a ono što je inače sad rža j sam o sub jek tivnog ose- ćan ja ili p re ts ta v lja n ja « . — D a je tak v o s tu p n je v a n je sa h isto rijskog s tanov išta apsurdno , suvišno je govoriti. J e r u p rav o određen ja , ko ja Hegel p rip isu je relig iji, p r ip a d a ju u m je tn o sti kao jedno j od d v iju osnovnih oblika spoznaje: » p rets tav ljan je d a to na su b je k tiv a n nač in tak o da srce i duša i uopšte u n u tra šn ja sub jek tiv n o st p o sta je g lavn i m om enat« . K ao tak v a , usp rkos sv im tran sfo rm acijam a, um je tn o st ne izum ire , nego izum ire re lig ija kao in v ertiran i, ideološki oblik svijesti, ko ji je svo je­dobno posto jao u jed in s tv u s u m je tnošću i s e lem en tim a racionalnog m išljen ja ; odnosno i u m je tn o st i n a u k a začele su se u o kv iru relig ije , te p rv o b itn e n eodre­đene duhovne egzistencije čovjeka, razv ija le su se isp rva u n u ta r n je i em ancip ira le postepeno kao osnovne fo rm e d ru š tven e i ind iv id u a ln e sv ijesti. N jihovo n as ta jan je i o d v a jan je je s t proces n a s ta n k a p o jed in ih c ivilizacija, v e ličanstven zapravo p rizo r' r a đ a n ja k u lto rn o -h is to rijsk ih c iklusa, posebno ovog našeg. Sa tom em ancipacijom od relig iozne sv ijes ti u m je tn ičk a ak tiv n o st (suprotno Hegelovu m išljen ju) ne samo što ne izum ire, nego se u sv im discip linam a oslobađa spona in v ertira n ih i a tr ib u ira - nih ideoloških sad rža ja , p o sta je u p rav o m sm islu riječi neposredan odnos p rem a životu i obogaćuje se bezb ro jn im v rstam a , oblicim a i discip linam a. N ije li dovoljno napo m en u ti poeziju i kn jiževnost, ko je su u pravo nakon rom an tizm a (na koji je

15 Op. cit., s tr. 99. i« O p ..c it., s tr. 48, 49.

511

Page 58: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Prikazi i osvrti

Hegel skeptički gledao) postale nezam jen ljive i neophodne form e našeg duhovnog posto janja?

B enedetto Croce, v id jeli smo, pokušao je ob ran iti Hegela od optužbe sa b au m - g arten ijan izm a, koje su m u, nakon D anzela, upu tili Z im m erm ann i još neki drugi. No Croce je, po m om m išljenju, to pokušao n a osnovu onih em pirijsk ih postavaka Hegelove estetike, ko ji u posljednjo j lin iji p ro tivuriječe njegovoj spekulativnoj idealistikoj srži. Isto tako m i se čini, da Z im m erm annov prigovor ne pogađa do k ra ja b it problema.*? N ije pogreška u tom e, što b i se H egel v ratio na B aum garte- nove pozicije (cognitio v eri sensitiva n ap ram a cognitio v eri in telletualis), nego u tome, što je p red m et spoznaje kod H egela u posljednjo j lin iji i u v ijek sam ko n ­kre tn i pojam , koji se, doduše, u um jetn ičkom d jelu jav lja u svojoj čulnoj p o jav ­nosti (i zato je em pirijsk i dio Hegelove este tike u velikom d ije lu točan i plodo­nosan), ali u p ita n ju posljed n jih gnoseoloških konzekvencija nesum njivo odvlači (i um jetn ičko s tv a ran je , kao i in te rp re tac iju djela) p rem a općenitom , pojm ovnom i in te lek tualnom . Radi se, dakle, o tom e da se ustanovi, o kakvoj se tu istini i o kakvu spoznavanju rad i?

Radi se o istin i duhovn ih relacija, o o tk riv an ju i spoznavanju stanja, ko ja ih u v jetu ju , s tan ja su b jek tivn ih , kao i ob jek tivn ih . Ta su o tk riv an ja zaista neposredna i čulna, t. j. ona n isu posredovana pojm ovnim uopćavan jim a n iti do n jih dovode, nego se sasto je od k o n k retn ih likova, oblikovanih u m aterija ln o j ili m aštovnoj egzistenciji. One su strogo singularne po jave, n asta le u slobodnoj im aginaciji kao rez u lta t singularnih odnosa po jed in ih u m je tn ičk ih duhovnih ind iv idualnosti p rem a objektivno postojećoj realnosti, bez obzira da li se rad i o n jezinu većem ili m anjem dijelu . Ako ih tako defin iram o, kao pojed inačna o stv aren ja relacija sub jek ta i ob jek ta , te este tičke pojave, duhovni fenom eni v an red n e složenosti i bogatstva, ograđeni su od subjektiv izm a, kao i od objektiv izm a, t. j. ne mogu se svesti na so- lipsizam nekog apsolu tno in tro v e rtiran o g izražaja, kao ni na na tu ra lis tičk u d eskrip ­ciju. To su m om enti duhovnih veza, k o n k retn ih sag ledan ja nekih ob jek tivn ih s itu a ­cija kroz prizm u indiv idualno o rgan iz iran ih s tru k tu ra , i p rem da je su b jek tivnost tog sag ledan ja p rvenstveno određu juća za neophodnu s ingu larnost um jetn ičkog fe­nom ena, veza je prem a v an jsko j rea ln o sti za tu s ingu larnost također neophodna. Točnije, bez n je se u m je tn ičk i izraz ne može ni zam isliti, ko liko god izrazitost te veze osje tljivo v a rira la već prem a um jetn ičko j v rsti ili stilu . S te rilnost nekih a p s tra k tn ih sm jerova (u prošlosti i u sadašnjosti) i n ije drugo nego posljedica suža­va n ja te veze, fo rsiranog in tro v e rtira n ja i rask id an ja odnosa. No sve to može b iti p redm etom nekog budućeg ra sp ra v lja n ja es te tičk ih problem a.

U vezi s našom tem om bilo bi važno zasada u tv rd iti: u m jetn ičk i oblik spozna­v an ja sasto ji se u prvom red u u o tk riv an ju nek ih ind iv idua ln ih su b je k tiv n ih stanja, ke ja su o stv aren je izv jesnih odnosa, a p rek o tih odnosa i o b jek tivn ih situacija, bilo da se one oc rtav a ju izravno kao drugi pol odnosa, bilo zbog toga, što su i s tv a ra ­lački sub jek ti sam o d ijelovi dotičnog objek tivnog sv ije ta , te svojim posebnim s tru k ­tu ram a participiraju, odnosno ko n stitu ira ju do tične situacije. A ako se um jetn ički oblik spoznavanj^ sasto ji u o tk riv an ju tih su b jek tiv n ih s tan ja i podataka, u n jihovu oblikovanju, to znači, da su up rav o ta s ta n ja i ti podaci istina, koje tim pu tem dostižemo. Sasvim je sporedno za ovo određen je da li se rad i kod toga o č ita ­vom sv ije tu o b jek tivn ih opservacija , kao u kak v u velikom rom anu, na p rim jer, ili o izrazu jedne ind iv idualne više ili m an je određene em ocije u nekoj m uzičkoj

i? R obert Z im m erm ann, G eschichte der A esthetik , 1858., str. 695, 696.

512

Page 59: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

P rikazi i o svrti

frazi; u svakom slu ča ju ti podaci, p raćen i i su g e riran i k v a litetom uv ijek posebne osjećajnosti, s ač in jav a ju nepreg ledno bogatstvo otkrića, i lu s tr ira ju uv ijek nove Vrijednosti života i u jedno ih um nožavaju i in tenz iv ira ju . N jihova je b itn a osebina što su oč itovan ja in d iv id u a ln e sv ijesti, a n jihova je v rijed n o st up ravo u toj sin - gu larno j s u b jek tivn o s ti , ko ja naučno spoznavan je (pojm ovno m išljen je kao i h isto ­rijsko in fo rm iran je ) u p o tp u n ju je u v ijek novim k o nkretnostim a svojih posebnih o tk rića, spoznaja i sam ospoznaja , o sv je tlju ju ć i život oko sebe istin ito i duboko na način, ko ji se n ik ak v im naučn im sag led an jem n ne može zam ijeniti. J e r ta j se način u p rav lja na posebne i po jed inačne m om ente realnosti, a polazi uv ijek od jedne p o jed inačne sv ijesti, ko ja p rito m o č itu je sebe i svoj lični odnos ne sam o prem a tim m om entim a, nego i p rem a sv ije tu uopće.

T im e od ređ en je tog n ač ina sigu rno n ije iscrp ljeno . Ali je možda i u ovom obliku bilo dovoljno da istak n e posebnu spoznajnu funkciju um je tnosti (ostav lja jući p ritom o stale n jen e fu n k cije po s tran i), ko ja joj d a je o p rav d an je i neophodnost u k u ltu rn o j i uopće životnoj egzistenciji čovjeka i d ru štv a , i to neophodnost, ko ja ne može n es ta ti ili od u m rije ti, je r se sasto ji u p ravo u o tk riv an ju uv ijek posebnih i p o jed in ačn ih sad rža ja , k o ji m ogu po sto ja ti sam o u kon k retn im i neponovljiv im likovim a, što ih slobodna im ag inacija p o jed inaca oblikuje u svom indiv idualnom odnosu p rem a rea lnosti.

R u d i S u p e k :

Henry Lefebvre: KRITIKA SVAGDANJEG ŽIVOTA(C ritique de la v ie q uo tid ienne, Ed, G rasset, Paris , 1947)

»K ritika svag d an jeg života« od H. L e- feb v ra podsjeća nas po svojem p riv idno skrom nom naslovu n a jed n u d ru g u k n ji­gu inače slavnoga pisca, to je s t n a »Psi­hologiju svagdan jeg života« od S. F reuda. D vije knjige , ko je se sa razn ih s ta ja li­š ta bave istom prob lem atik o m ; našim svagdan jim životom . A li kakva, raz lik a U p ersp ek tiv i, k o ju o tv ara jed n a i d ruga p red nam a! D ok F re u d n asto ji u svak i- d an jim b an aln im postupcim a norm alnog, sv ijesnog čovjeka u k aza ti na e lem ente, ko ji izm iču njegovoj sv ijesnoj kontro li, u k o jim a se p o jav lju je nesvijesno , što ga k o jip u t s ta v lja na ru b p a to lošk ih činova, ali što još u v ijek o sta je sa stav n i dio n a ­šeg života, nešto što više baca h u m o ri- stičku , no d ram a tičk u no tu na n jega, sa L efebvrovom knjigom ulazim o u d ram u svagdan jeg života u punom sm islu "te r i ­ječi.

S v ag d an ji život čovjeka g rađanskog d ru štv a , n jegovi p riv id n o bezazleni od ­nosi, n jegove idejne i osjećajne reakcije ,

n jegova k a tk ad a veom a rafin iran a ku l­tu ra , razo tk riv a nam pod prodornim osv je tljen jem m arksističke k ritik e svu d u b in u i složenost o tuđen ja čovjeka od n jegove čovječnosti, od n jegovih k r i­tičk ih sposobnosti i, često, n jegovih p leJ m en itih težn ji pod tere tom klasnoga d ru ­štva. O vdje je svagdan ji život čovjeka sag ledan iz p ersp ek tiv e određenog d ru ­štv a i u izvjesnom h isto rijskom m om en­tu, čija se analiza, u konačnoj liniji, u k azu je kao d ram a ali i kao proces »očovječenja« čovjeka kroz h isto rijsk i razv itak . Od naoko beznača jn ih i b a n a l­n ih č in jen ica m ark sis tičk a k ritik a svag­d an jeg života vodi nas do jasne vizije jedne h isto rijsk e dram e, ali ne kao p a ­sivne prom atrače , već kao ljude, kojim a određene spoznaje po sta ju istovrem eno i p rak tičk i po stu la ti p o n ašan ja u d ru štv u . U tom e i je s t raz lik a izm eđu jed n e p si­hološke analize, ko ja često ne ide dalje od k onsta tacije , i jed n e m arksističke k r i­tike, iz koje proizlaze sasvim jasn i za ­

513

Page 60: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Prikazi i osvrti

daći individualnog p onašan ja u društvu!Osnovna načela socijalističkog h um a­

nizm a sadržana su, u g lavnim lin ijam a, u ran ijim M arxovim spisim a. N ije točno, da je M arx tu p rob lem atiku k asn ije za­postavio u p rilog ekonom sko-socioloških analiza. N aprotiv , m i neke n a jo d rešitije form ulacije iz teo rije o tuđen ja nalazim o opširno p rikazane u »Kapitalu«, i iz n jih je jasno uočljivo, da M arx tu p rob lem a­tiku n ikada n ije gubio iz vida, već je sa ­mo osjećao po treb u da za n ju nađe što sig u rn iju naučnu osnovu.

Baš s obzirom na č in jenicu, da je ova p rob lem atika potpuno zapostav ljena kod sovjetsk ih teo re tičara , te da ju je fo r­m ulirao, rezim irao i p rim ijen io na su v re ­m ene problem e buržoaskog d ru štv a u njegovu punom rasp ad an ju jed an m ark ­sista u zem lji, gd je se ponovno jav lja ju razni speku lan ti, koji žele podvaliti svoje p seudo-hum anističke um ne proizvode kao »istinski hum anizam «, pa da se čak pokuša ji tak v a pseudo-hum anizm a pok u ­šav aju p ro k riju m čariti i kod nas, po ­trebno je da ovoj knjiz i posvetim o n a ­šu pun u pažnju .

K arak te ris tičn o je za »francuski duh« au to ra ove knjige da k ritik u svagdanjeg života započinje zapravo s k ritikom k n ji­ževnosti, s analizom tem atike, koja p re ­v ladava u kn jiževnosti F rancuske kroz po sljedn jih sto tin u godina. K njiževnost kao ogledalo života d ru štv a , književnost kao ideološka oblast, ko ja n a jv iše p rid o ­nosi s tv a ra n ju određenih pojm ova i čuv­s tava u širim slojevim a, zaslužuje nesu ­m njivo tak v u pažnju , iako b i se ta k r i­tika m ogla započeti i d rugačije.

Godine 1900. označava konac jednog zaista burnog i silovitog v jekovnog raz ­v itka, u kojem u su ud aren e sm jern ice, postav ljen i ideološki frontovi, koji od re­đu ju sudbinu čovječanstva kroz m noge n aredne vjekove. Te godine održana je u P arizu S v je tska izložba sa ciljem da dade b ilansu tehničkog i općekulturnog razv itka kroz prošli v ijek i da pokaže sa kakvom perspektivom , naročito tehničke

prirode, čovječanstvo ide u novi vijek. Ta godina znači i p rek re tn icu u književ­nosti, p rom jenu dekora na književnoj po­zornici. Pisci, koji su sebe kroz zadnjih d vadeset godina nazivali »dekadentim a«, iščezavaju i na n jihovo m jesto dolaze drugi, ko ji žele odigrati ulogu »obnovite­lja«. D ekadencija je ispala iz mode. »Ona je p res ta la b iti u m odi upravo u času, kad je zaista započela dekadencija, g rče­v ita agonija takozvane »moderne« civi­lizacije«. To je vrijem e kad na d ru štv e ­nom p lan u k ru p n a buržoazija po tiskuje sitn u i n jen u hum anističku i lib erali­stičku frazeologiju ističući otvoreno »imo- ralizam «, » in telek tualiz iranu senzual­nost«, a in te lek tua liz iran i este ta »otkriva da je žedan, da je gladan, da žudi« (sje­tim o se G idovih »Zem aljskih hrana!«), dok izvjesno obilje sred stav a za k u p n ju povećava i in te res za u m je tnost kod b u r- žoaskih snobova, tako da i um jetn ici po­čin ju osjećati, da je život »ljepši«, a oni sam i »slobodniji«. Istovrem eno p rod iru u književnost tem e »avanture« i »rizika«.

»Da li su tem e av an tu re i rizika, imo- ralizm a i seksualne slobode imalo izm ije­nile pesim izam , sum nju , zam or, očaj, sa ­moću? A te su stv arn o sti i tem e i te kako duboke i uporne, što se p o jav lju ju u n a ­šoj kn jiževnosti koncem p rv e polovine 19. vijeka. N aprotiv! O djek tih tem a p ro ­š iru je se, posta je teži, jasn iji, u »novoj« k lim i suhe lucidnosti, superio rne v e rb a l­ne tehn ike i ledenog cinizma. Čem u od­govara tem a av an tu re? R aspadan ju d ru ­š tven ih odnosa dekadentnog k ap ita lis tič ­kog društva.« (10)

K arak te ris tičn e tem e, koje se jav lja ju u 19. stoljeću, jesu tem e poraza, n eusp je­ha i d u a lite ta (au tor obećava da će ih o b rad iti kasn ije u d jelu »M istificirana svijest«), i tem a čudesnoga. S tem om ču­desnoga, koja p rod ire u književnost s B audelairom i Rim baudom , au to r p o dvr­gava analizi naročito pokret, gdje je ču­desno postalo osnovni e lem enat stila, nadrealizam . Posto ji nesum njivo kod m ladih p ris ta lica nadrealizm a jedna v e­

514

Page 61: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Prikazi i osvrti

lika težn ja za čistoćom »duha«, ali »po­buna, negodovanje p ro tiv nepodnosive s tv a rn o sti, od b ijan je stv arn o sti, očajanje, te n ada u neposredn i lju d sk i spas, n e ­p res tan im odlaženjem u b lisk i i čudesni sv ije t slika, sve se to sm iješalo u b u n i­lo, ko je n ije pokušala osv ije tliti n i jedna b is tra analiza.« (22). U spoređen s v rem e­nom B au d e laira i R im bauda e lem enat čudesnosti po sta je m orb idn iji, »sistem at- sk iji, d u a lite t izm eđu s tv a rn o sti i sna ide do p r ih v a ta n ja lud ila ; čudesno p osta je u s tv a ri neobično, bizarno , e fek a t izne­n a đ e n ja d om in ira ; čudesno se tje sn ije veže uz sv akodnevn i život; ne želi b iti ispod ili iznad n jeg a kao u m ag iji i m itu , želi b iti d ru g a s tra n a svakodnevnog ži­vota«. O datle n a s to ja n je da se n a d s tv a r- nost izgradi p o v rh s tv a rn o s ti pom oću p ro izvodn je n ad rea lis tičk ih p red m eta .

N asto jan je da se čudesno p ro n ađ e u svakodnevnom životu a u to r o b jašn jav a pom oću deg rad ac ije iracionalnoga i po ­m oću n jegove u n u tra šn je p reobrazbe (m isteriozno, sveto, prok leto , r itu a ln o , m istično, i t. d.). I ovdje H. L efebvre fo rm u lira jed an veom a zn ača jan zakon o nesvijesnoj p reo b razb i lju d sk e d o ž iv lja j- nosti (koji su već n aslu tili nek i sociolozi, a m en i se č ini da ga je sis tem atsk i ob rad io i F reu d u svojoj s tu d iji o h u ­m oru), što se m ože dovesti u vezu i s onom M arxovom fo rm ulac ijom »da se h i­s to rija jednom p o jav lju je u obliku t r a ­gedije, a d rug i p u ta u lik u kom edije«. Taj zakon glasi:

»Sve, što je p red s ta v lja lo a fek tivan , n ep o sred an i p rim itiv a n odnos čovjeka p rem a sv ije tu — sve što je bilo ozbilj­no, duboko, kozm ičko — pom iče se i n a ­s to ji ući p r ije ili k asn ije u ob las t igre ili u m je tnosti, ili p rosto ironičkog i ša lji­vog izraza.« (31)

Ne tum ači li se H om erova m ito logija kao p rije laz već zasta rje lih oblika re li­gije u o b last u m je tn o sti i igre, ne čini li n am se p arn aso v sk a reak c ija u poeziji kao izv rgavan je iro n iji i ru g lu m nogih »ozbiljnih«, pa i »svetih« odnosa rom an-

tičke osje tljivosti, ko ja je i sam a izvrgla m nogo štošta laičkoj p ro fan ac iji iz obla­s ti relig ije? A ne jav lja li se i ekspresio ­n izam kao naročito je tk a sa tira na sim - bolističku o sje tljivost i neke idealističke iluzije? Z aista, n ije li up ravo uloga jed ­nog novog um jetn ičkog p ravca da pom o­ću iro n ije i ša ljivosti oslobodi čovjeka nek ih deprim ira juć ih , idejno već z asta ­r je lih odnosa, i ne leži li to upravo u lu - d ičkoj i ka ta rk tičk o j p riro d i um jetn ičkog d jela , sm ještenog u ovom sluča ju na je ­dan širi h isto rijsk i plan?! —

N adalje, au to r k ritiz ira pokušaj n ad - rea lis ta da izgrade svakodnevni život na ka teg o riji »slučaja« u obliku »bizarnog« i »neobičnog«, je r su to samo d eriv iran e k a teg o rije one slučajnosti, ko ja zaista v lad a g rađ an sk im društvom , je r čovjek, s jed n e s tran e , podliježe v ladav in i p r i­rode (i v las tite prirode) a s druge strane , zad ržav a slobodu (ali form alnu , p raznu slobodu, slobodu da p ro fitira od slučaja). O dnos p rem a s luča jnosti ima, uostalom , d u b lji k o rijen u čovjekovoj p rirodi, i a u to r ističe, da bi bilo korisno provesti ana lizu igre i posebno h azardne igre, ko ja je jed an zan im ljiv vid svakodnev­nog ljudskog života.

U drugom pog lav lju govori o v rstam a k ritik e , ko ja se dosad vodila p ro tiv svag­d an jeg ž ivota u g rađanskom d ruštvu . Tako se vodila k r itik a zdesna sa tež­n jom da se d isk red itira građansko d ru ­š tvo (M aurras, B arres). — Istinska k r it i ­ka o sta je sam o ona s lijev a, je r se zasn i­va na spoznaji d ru štv en e zakonitosti, jer ne vodi u p re tk ap ita lis tičk e form acije, u rasizam , m isticizam i slično, već do re ­hab ilitac ije svakodnevnog života, na no ­vom e p lanu . E kstrem na »ljevičarska« k r i­tika , k o ju provode trock isti ili razne v rs te an a rh is ta , susreće se sa »desničar­skom« k ritikom , je r n asto ji d isk red itira ti i one d ru štv en e in stitu c ije i v redno te , koje su p o treb n e za d a ljn ji n apredak . Da bi k r itik a bila po tpuna i k o n stru k tiv n a , nužno je, ističe au to r, da se »ujedine n a ­pori h isto riča ra i psihologa, n au k a o čo­

515

Page 62: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Prikazi i osvrti

v jeku m ora postati izučavanje svagda­njeg života.« (62).

U trećem poglavlju , ko je nosi naslov »M arksizam kao k ritičk a spoznaja svag­dan jeg života«, iznose se osnovni oblici otuđenja čovjeka u kapita lističkom d ru ­štvu. G ušenje pojedinca, nezadovoljen je njegovih ljudsk ih po treba, d ram u njego­va svagdanjeg života m ožemo p ro čita ti u d jelim a m nogih g rađansk ih pisaca. To je i razlog zašto »djelo B audelaira, kao i d jelo D ostojevskoga ili R im bauda, može prim it? jedan revo lucionarn i smisao — pod u letom da se shva ti i odredi po­m oću spoznaje, pom oću d ru štv en e k r it i ­ke ideja i ljudi« (68). Ta djela , ako ih uzmem o izolirana, izaziv lju čuvstva apsurda i iluzornosti, ali ako ih sm jesti­mo u cje linu p roblem a jednog vrem ena, m ijen ja ju svoje značenje, p osta ju sim p­tom vrem ena i o ružje k ritike . Ta k ritik a može b iti p o tpuna jed ino sa g led išta p ro ­le ta rija ta kao klase, ko ja ukida buržoa- sko d ruštvo i teži k punoj em ancipaciji sebe i cijelog čovječanstva. Sam o je m arksizam , kao teo rija revolucionarnoga p ro le ta rija ta , u s ta n ju da do k ra ja osvi­je tli po jedina p ita n ja d ru štv en e k ritike , je r njegova sv ijest kao k lasn a sv ijest ide u p ravcu h isto rijskog k re ta n ja . R azum lji­vo je stoga, da različ ite bu ržoaske ideo­logije nasto je o tup iti k lasnu sv ijes t p ro ­le ta rija ta , bilo da se rad i o relig iji ili o teo rijam a o »ljudskoj prirodi«, o »či­stom« razum u, o ' » im anentnoj pravdi«, o velik im »idejam a, koje vode svijest«, i tako dalje, je r p r ik r iv a ju p rav i smisao života i je r se pod paro lam a »hum aniz­ma«, »naprednosti«, »ljudske so lidarno­sti«, »revolucionarnosti« i slično k rije n a ­s to jan je da se oduzm e p ro le ta r ija tu n je ­gova svijest.

Na koji način H. L efebvre rezim ira osnovne postavke m arksističke k ritik e svagdanjeg života sa g ledišta sam og po­jedinca? Te su postavke slijedeće:

a) K ritika ind iv idua lnosti (cen tra lna tem a: »privatna svijest«). Ind iv idualnost se rađa kao posljedica podjele rada , što

ističe uostalom i pozitivistički sociolog D urkheim . Ali podjela rad a rađ a također tendenciju k z a tv a ran ju u v las titu d je la t­nost, u svoju tehn ik u rada, ne vodeći ra ­čuna o d ruštven im posljedicam a rada. To je tendenc ija ind ividualizm u. Čovjek se odvaja od života i s tv a ra svoj »pri­v a tn i život«. A to je zaista »privatni« (la tinska riječ »privare« znači lišiti) ži­vot«, to je »život lišen stvarnosti, veza sa svijetom , život, ko jem u je drugi čo­v jek stranac, život pojedinca, kojeg su oblikovale indiv idualističke sklonosti. Njegov život ras tv a ra se u p ro tiv rječne ili od ije ljene pojm ove: rad i odm or, ja v ­ni život i p riv a tn i život, van jsk e okolno­sti i in tim nost, slučajevi i n u ta rn ja ta j ­na, šanse i fata lnosti, ideal i stvarnost, čudesno i svagdanje. N jegova svijest, um jesto da se proširi i zavlada svijetom , povlači se u sebe, sužava se. I što se ona više sužava, to m u se više čini kao »njegova«. Ind iv idua se sm ještava sa n i­skom dopadljivošću u svoje fam ilija rn o ­sti.« (80—81). — Ta »privatna svijest« p rev lad av a se, naravno, ulaženjem u d ru ­štveni rad , učestvovanjem u kolektivnim naporim a u duhu progresa.

b) K ritik a m is tifika c ije (cen tralna te ­m a: »m istificirana« svijest). T reba p rim i­jetiti, da p ro le te r ne izbjegava opasnosti z a tv a ran ja u »privatnu svijest«. Iako je n jegov i'ad u tvorn ici kolektivan , ta j je rad povezan sa priličn im iscrp ljivanjem , pa se kod n jega rađ a težn ja za dodirom izvan tvornice, po kavanam a, klubovim a, u obitelji, kroz film i štam pu i t. d. Da­kle, na m nogim m jestim a, gdje buržoazi­ja im a m ogućnost da d jelu je na njega ideološki u sm islu podsticanja »privatne svijesti«. P rev la s t p riv a tn e p roblem atike u književnosti, » in terijera« u slikai'stvu, ob ite ljske tem atike po film ovim a, govori nam dovoljno jasno, do koje m jere b u r­žoazija izbjegava c rta n je jav n e prob le­m atike, pok rete m asa, h isto rijske dogo- đ a je u sm islu razv ijan ja d ruštvene svi­jesti čovjeka.

516

Page 63: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Prikazi i o svrti

Iako inače buržoaz ija na p lan u v lad a ­n ja p okazu je i te k ak av sm isao za m ase i za klase, ona p okušava m istif ic ira ti sv i­je s t po jedinca na osnovu n jegove »pri­v a tn e svijesti« . Ističe se n jegova »slo­boda volje«, n jegova »originalnost«, n je ­gova »lična nepovredivost« , a k ad pogle­dam o tu m asu » indiv idualista« u c jelini, nam eće nam se N ietzscheova slika o »ljudskom pijesku«, toliko zapravo jed an liči na drugoga u svojim svagdan jim re ­akcijam a! S vaki od n jih s tu a ra »svoju« f ilozofiju za ličnu u po trebu , ali u časo-

• v im a m ate rija ln e i po litičke krize ova m asa » individualista« zg rn u t će se kao krdo, kao horda, dozvolit će da je raz ­ja re pom oću n a jlu đ ih i n a jd iv ljijih »ide­ja«, a zag lib it će u vrtlogu , koji gu ta svaki o s ta tak zdravog ljudskog razum a, kao što je to fašizam . — Na tu lab ilnost buržoaskog ind iv idualizm a upozorio je i G uehenno, koji je inače daleko od m a rk ­sizm a, n a p red av an jim a , što su održana u Ženevi god. 1947. pod naslovom »Evrop­ski duh«. V ećina p risu tn ih , ug lavnom n e- m ark sis ta , p o d crta li su tu lab iln o st b u r ­žoaskog ind iv idua liste , ko ji u sp rkos svo­jem »vlastitom « m išljen ju i »orig inalno­sti« lako po sta je p lijen razn ih e k s trem i­stičkih, fašističk ih ili » to ta litarn ih« iz ra ­zito an ti- in d iv id u a lis tičk ih po k reta .

c) K ritik a novca (cen tra ln a tem a: fe ti­šizam i ekonom sko otuđenje.) P ro p ag an d a bog atih ide u sm islu o c rn jiv an ja b o g a t­s tv a kako b i nač in ili sirom aštvo p r ih v a t­ljiv ijim za sirom ašne (»Bogatstvo ne čini sreću«, »Više v rijed i d o b ar glas nego z la tan pas«, »Bit će u v ijek bog atih i s i­rom ašnih«). Z ato m ark sis ti m o ra ju p re ­uzeti zadatak , naoko p a rad o k sa lan , da reh a b ilitira ju bogatstvo . »Bogatstvo n ije ni zlo ni p rok le tstvo . B ogatstvo kao i moć sastav n i je dio velič ine čovjeka i ljepo te života« (88). M eđutim , sm isao obogaćenja danas ne ide u sm islu indiv idualnog, n e ­go kolektivnog obogaćenja. Odnos čovje­ka p rem a p red m etu m ark sis ti ne o g ran i­čav a ju na odnos p osjedovan ja, nego po­lažu težište na zadovo ljavan je lju d sk ih

p o treba. Uloga je socijalizm a da poveća p ro izvodnju dobara, ko ja će p rip ad a ti po jedincu ne toliko u pravnom obliku, već u prak tičkom . »Egalitaristički« soci­jalizam želi nač in iti i od dobara p o tro ­šn je ju rid ičk e odnose u sm islu za jedn ič­kog posjedovan ja d o b ara za po trošn ju . Š to se tiče posjedovan ja sred stav a za p ro ­izvodnju, au to r sm atra , da »nije važno, da ja im adern u tisak da posjedu jem je ­dan n ezn atan dio poduzeća od d ruštvenog znača ja (sredstva za proizvodnju), nego da ta poduzeća rad e objektivno na pove­ćan ju d ruštvenog bogatstva, na u n iv er- zalizaciji bogatstva«, što pokazuje, da mu n ije sasvim jasn a k o n k retn a d ija lek tik a posjedovan ja poduzeća od s tran e radn ih kolektiva.

U tom pasusu au to r inače ukazu je na poznate stavove o o tu đ iv an ju čovjekova rada, kao robe u novcu, pa prem a tome i njegove ljudske suštine.

d) K ritik a potreba (cen tra lna tem a: psihološko i m oralno o tuđenje). »Što čo­v jek im a više p o treba, to više on postoji. Š to više im a moći, sposobnosti da d je ­lu je , to je slobodniji.« (99).

Ekonom ija u k ap ita lizm u nam eće čo­v jek u jed n u g lavnu po treb u — novac, pa ta p o treb a po tisk u je d ruge potrebe, što u d rastičnom ob liku dolazi do izražaja u šk rtosti. Ali istovrem eno kap ita lizam stv a ra i d ruge, fik tivne, v ještačke, im a­g in arn e po trebe, koje su po treb n e kap i­talističkom trž ištu upravo rad i s tican ja novca (tu igra veliku ulogu rek lam a i public ite t). P o treb a za novcem u k ap ita ­lizm u d je lu je u dva p ravca : osirom ašuje čovjeka u n jegovim po treb am a ili s tv a ra v ještačke, nep riro d n e potrebe, čime do­vodi u jednom i drugom sluča ju do n je ­gove p erverzije .

e) K ritika rada (cen tra lna tem a: o tu đ e­n je rad n ik a i čovjeka). — U ovom p asu ­su a u to r navodi poznate stavove o o tu ­đ en ju čovjeka kroz k op ita lističku eks­p loataciju . N ajam ni rad n ik p re tv a ra se sam o u »radnu snagu«, a rad n a snaga važi jed ino kao »roba« na radno j burzi.

517

Page 64: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Prikazi i osvrti

Upravo to o tuđen je rad n e snage u obliku robe, koja se p o jav lju je pred ra d ­nikom kao neka s tra n a sila, n jem u n e ­p rija te ljsk a , čiji m u smisao izmiče već i zbog sam e podjele rad a u tvorn ici, sa ­čin java suštinu procesa o tuđenja . O tuđe­nje ne zahvata samo sv ijest p ro le tera , nego i svakog drugog građan ina , b u ržu ja ili k ap ita liste . Ono je svagdan ja po java i p red stav lja »ključni pojam « u m ark si­stičkoj kritic i svagdanjeg života. »Ovaj pojam o tuđen ja , n ag lašava L efebvre, po­s la t će cen tra ln i pojam filo zo fije (shva­ćene kao k ritik e ž ivota i tem elja k o n ­k retnog hum anizm a) i kn jiževn o s ti (shva­ćene kao izraz ž ivota u svom pokretu)« ( 110).

D ram a o tuđen ja čovjeka u građanskom d ruštvu , i kroz h isto riju uopće, d ija lek ­tičke je prirode. Pro izvodnjom sredstava, p redm eta , čovjek s tv a ra svoju lju d sk u sredinu , ali istovrem eno s tv a ra i sam oga sebe pom oću predm eta . Da bi svladao p rirodu , čovjek s tv a ra jed n u novu p r iro ­du. Ta m u se p riroda čini tuđa, a p s tra k t­na, često p u ta m isteriozna, ali pom oću n je on dolazi do v las tite spoznaje, do sa ­m osvijesti, uv iđajući nestv a rn o st svojih iluzija, on spoznaje p u t svojeg oslobo­đenja , tako da ono, što je bilo otuđeno, sv ršava kao iluzorno i nestvarno , kao či­sti priv id . Čovjek se razv ija kroz raz li­čite oblike priv ida i s tvarnosti. U času kad je o tuđen je postalo svijesno, p riv id je odbačen i p rev ladan .

£) K ritik a slobode (cen tralna tem a: moć čovjeka nad p rirodom i nad svojom v la ­stitom prirodom ). — Slijed i poznata k r i ­tika fo rm aln ih d em okra tsk ih p rav a u buržoaskoj dem okraciji, p rem a p o stav k a ­ma M arxa iz kn jige »Prilog židovskom pitanju«. Ne može b iti s tv a rn e slobode za pojedinca bez d ruštven ih , ekonom skih i po litičk ih sloboda. »Duhovna« sloboda i d je la tn o st reze rv iran a je u kap ita lis tič ­kom d ru štv u za jed n u m alu grupu ljudi, na račun ogrom ne većine.

U četv rtom poglavlju au to r se osvrće na p rethodne analize i dolazi do zak ljuč­

ka, da dosadašnji radovi m arksista ne do­nose p unu spoznaju problem atike, koja je sad ržana u svagdanjem životu, te da je i sam dom ašaj M arxovih i Engelsovih spisa »još daleko od toga da bude jasno i dobro uočen.« (125). Razlog je tome taj, što se m nogi m arksisti suviše doslovno p rid ržav a ju M arxovih i Engelsovih spisa, um jesto da p okuša ju n astav iti n jihovu misao. Dok su jedn i »izgubili iz vida d i­nam ički, živi k a ra k te r te (m arksističke) misli«, do tle drug i žele »slobodno« n a s ta ­v iti m arksizam , m ijen ja ju njegove osno­ve i tako vrše n jegovu reviziju .

D ijalek tička m etoda, p rim ijen jen a na h um anističku problem atiku , m ora voditi raču n a o tome, da je njezin p redm et »cjelina čovjeka i sv ije ta . . . , ali u obno­v ljen o m sm islu: filozofija će b iti kon­k retn a , d inam ička, vezana za praksu , za akciju , jednako kao i za spoznaju — d a ­kle napor da se »prerastu« sva ograniče­n ja u životu i m isli, da se organizira jed ­na »cjelina« i stav i u p rv i p lan ideja totalnog čovjeka.« (126).

Na ta j način postići će se ona jed in ­stvenost m arksizm a — jedinstvo filozofi­je i m etode, hum anizm a, ekonom ske n au ­ke, političke nauke, akcije. A osnovni pojm ovi, s ko jim a će čovjek p ris tu p iti analizi ž ivota i stvarnosti, b it će pojm o­vi o tuđenja , fetišizm a i m istifikacije. Fom oću spom enutih m etoda čovjek, koji danas »ne zna kako živi«, isp ita t će u v jete svojega p o sto jan ja i naučiti »umi­jeće življenja«.

U slijedećem poglavlju L efebvre čini d ig resiju isp itu jući n astan ak i ulogu re li­gije na selu, a u posljednjem se osvrće na p itan je »mogućnosti« daln jeg razvitka d ruštvenog života s obzirom na obogaće­n je indiv idualnog života. Već danas m o­žemo reći, da su te »mogućnosti« velike i da je jedna od b itn ih k a rak te ris tik a n a ­še epohe upravo nesrazm jer, koji postoji izm eđu stvarnog, ograničenog života i m ogućnosti, ko je već danas postoje da se on unapredi. A te m ogućnosti su »tako m oguće, tako bliske, tako racionalno

518

Page 65: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Prikazi i osvrti

o stv arljiv e (kad bud u jednom slom ljene p o litičke zapreke), da ta b lizina m ože v a ­žiti kao jed a n od sm isla (m učno i s trašn o nesvijesnoga) g lasovite »m oderne u zn e­m irenosti« , tjeskobe p red »egzistencijom « takvom k ak v a je još uvijek!«

P isan a živim , a li konciznim stilom , sa težnjom da se m isaonim stavov im a dade oblik lap id arn ih , d ija lek tičk ih form ula , ova kn jiga , ko ja p red s ta v lja p rv i dio (nosi podnoslov »Uvod«) jed n e šire za ­m išljene stu d ije , m nogo obećava kako po erud ic iji sam og au to ra , tako i po z n a ­ča ju p rob lem atike, ko ju o b rađ u je i ko ju je sm jestio u ce n ta r svojeg filozofiran ja . Iznesena p ro b lem atik a još n ije p o p rim i­la sis tem atsk iji oblik, pa se osjeća, kako m isao a u to ra tek sk ic ira opće okv ire da

bi iz n jih zahvatili neki in te resan tn iji vid buržoaskog d ru štv a u dekadenciji. Lako se čita, podstiče na razm išljan je , i n jen a ideološka o štrina leži up ravo u d i­jalek tičkom prožim an ju onih p itan ja , što zao k u p lja ju danas svakoga m arksistu , koji p rilazi d ruštveno j p roblem atici s h u ­m an ističk im interesom . Nem a sum nje, da se p red m arksistim a upravo na tom pod­ru č ju o tv ara ju nove p erspek tive i da će na tom podru čju im ati na jv iše p rilike da pokažu, koliko su sposobni uzdići se iz­nad dogm atičkog g ledan ja i p ro n ik n u ti u još neriješen e kom plekse p itan ja . U tom sm islu i L efebvreovu kn jig u treb a sh v a titi v iše kao poticaj, nego kao neko konačno rješen je .

O l e g M a n d i ć :

CAH1ERS INTERNA TIONAUX DE SOCIOLOGIE, 1946(M eđunarodni sociološki svesci)

God. 1946. počeo je izlaziti u P a rizu jed an nov sociološki časopis, u red n iš tv o kojega je sa stav ljen o od ' s je v e rn o -a m e- ričk ih , engleskih i f ran cu sk ih sociologa, dok m u je g lavn i u red n ik G. G urvitch . Časopis izlazi redovito , u jednom godi­šn jem ili dva po lugod išn ja sveska, tako da je dosad izašlo sedam godišta, rasp o ­ređen ih u d v a n a es t svezaka; god. 1946. i 1952. izašao je po jed a n svezak.

Svezak za god. 1946. im a p ro g ram atsk i k a ra k te r te započin je sa dva rad a , koji p okazu ju tad ašn je s ta n je u sociološkoj nauci na Zapadu. U prvom — D anašnji poziv sociologije — G. G u rv itch n a jp r i­je d a je su m arn i o sv rt n a razv itak so­ciologije, naglasivši, da sm a tra n jezin im osnivačim a »S ain t-S im onove učenike« — Com ta, P ro u d h d n a i M arxa. Ističe, da se poslije I. sv je tskog ra ta sociologija u S je ­d in jen im D ržavam a sve v iše o rije n tira na istraž iv an je d ru štv en e s tv a rn o sti tako da se zapaža »golemo b u jan je a n k e ta i

skroz em piričk ih istraživan ja« ; u F ran cu ­skoj su naučen jac i p roučavali p rim itivne oblike d ru štv a , u N jem ačkoj je sociologi­ja b ila p rožeta to ta lita rn im ideologijam a, dok se u Sovjetskom Savezu bavi e tn o ­g rafsk im istraž iv an jim a fo lk lora i d ru ­š tven ih oblika razn ih naroda, dok »m ar­k sistička sociologija« tam o služi skroz n askroz p rak tičn im ciljevim a. On po­s ta v lja p ita n je kakve bi m orale b iti sud­b ina i o rijen tac ija sadašn je sociologije te dolazi do zak ljučka, da bi ona m orala zauzeti p rvo m jesto u sistem im a spozna­je iz d ruge polovice XX. sto ljeća i da bi se m orala o rije n tira ti p rem a izučavanju d ru štv a , ko je se s tv ara , a da p redm et n jez ina istraž iv an ja ne budu više »dru­š tv en e s tru k tu re i situacije , koje su se već k ristalizirale« , već sam o one, koje se n alaze u procesu s tv a ran ja . Stoga misli, da bi se em pirizam sjevernoam eričke sociologije korisno povezao s a p s tra k t- nošću francuske. Tom prilikom va lja

519

Page 66: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Prikazi i osvrti

učiniti p rim jedbu, da bi se takvim po­s tupkom još više po tencirala em pirič- nost, od koje boluje naročito sjeverno- am erička »sociologija«, je r se naučna si­stem atizacija u sociologiji ne. može p ro ­voditi bez dubokoga poznavan ja fak to ra u društven im oblicim a iz prošlosti i sa ­dašnjosti, je r samo oni dopuštaju , da se spoznaju g lavne sm jern ice razv itk a kon­k retn ih d ru štav a i da se tako ustanove g lavne shem e za k lasifikac iju d ru štv e ­nih događaja, koji su prošli, koji po­sto je i, koji nasta ju .

E. W. Burgess se u drugom p ro g ra- m atskom članku bavi m etodam a socio­loškoga istraživan ja . Taj je č lanak p re ­veden iz The A m erican Journal o f So ­ciology, 1945, br. 6. U n jem u pisac isti­če, da se u sociologiji tehn ika istraž iv a­n ja sada služi sta tis tik am a; m etodom ličnih dokum enata i istraž ivan jem po je­d in ih slučajeva; tipologijom ; sociom etri- jom ; anketom ili in terv iew om te u k ra t­ko opisuje te m etode. Na k raju , m eđu zaprekam a, koje om etaju sociološka is­traž iv an ja , pisac n ab ra ja nedovoljno po­znav an je m etoda; obilje općih kolegija na višim školam a na š te tu onih kolegi­ja, koji uvode u m etode istraž iv an ja ; sek tašk i odnos m nogih sociologa p rem a pojedin im m etodam a; m alen bro j socio­loga p rem a golem om b ro ju problem a, koje m o ra ju r je šav a ti; p reop terećenost sociologa nastavom , koja ide na š te tu istraživalačkoga rad a ; ned o sta tak k re ­dita, koji se do d jelju ju u tu svrhu .

U rad u S ek to ri i nov i vid ici religiozne sociologije G. Le B ras naglašava, da se u istraž ivan jim a religioznih običaja m no­go više pažn je obraćalo p rim itivn im narodim a, tako da su se bolje poznavala »sela u A u stra liji i na Jav i nego ona u A uvergni i u Cham pagni«. Stoga se n a ­meće potreba, da se p ro u čav a ju kon­k re tn i oblici u kojim a F rancuzi ispovi­jed a ju kato ličku relig iju , kako bi se m o­gli u tv rd iti uzroci raz lika izm eđu n jih . P isac n ada lje izlaže svoju m etodu, ko­jom je p ristup io opisivanju , in te rp re ta ­

ciji i uspoređ ivan ju k onkretn ih čin je­nica.

Na d ru štven im izvorim a pravne oba­veze naslov je članka H. Levy-B ruhla, u kojem u pisac polazi od činjenice, da je teo rija o izvorim a obaveza jedan od na js lab ijih d ijelova p rivatnoga prava. Ta slabost po tječe još iz v rem ena r im ­skoga prava . U n jem u su obaveze sv rs ta ­ne p rem a načinu n jihova postanka u one, koje n as ta ju ex contractu, quasi ex contractu, ex delicto i quasi ex delicto. K asn ije se tom e dodao još jedan izvor — zakon. Bolje je — m isli pisac — n a ­p u stiti ovu podjelu te uzeti u raz m a tra ­n je p ostanak obaveza kao odnosa izm e­đu ljudi. Tako se m ora doći do zak lju ­čka, da je zajednička osnova svih oba­veza osirom ašenje, koje je v jerovn ik m orao podn ije ti u in te resu dužnika i koje obavezuje ovoga, da uspostavi po­rem ećenu ravnotežu . Iako se ne može p rih v a titi tak av opći zaključak , izlaga­n ja pisca o tv ara ju vrlo in te resan tan p ro ­blem sociološkoga i historijskoga po­stan k a p rav n ih obaveza.

Slijedeći je rad — Etnologija riječi — M. L een h ard ta posvećen kom parativnom istraž iv an ju term ina, koji označavaju riječ, i n jihova sm isla kod p rim itivn ih naroda.

Odnos izm eđu Sociom etrije i sociolo­gije p rik azu je F. Z naniecki. P rem a n je ­govu m išljen ju , sociom etrija — istraž i­vačka m etoda, koja sm atra , da se m o­že doći do v rijed n ih rezu lta ta jedino u slučaju , da se odnosi izm eđu pojedinaca i procesi u u n u tra šn jo sti socijalnih g ru ­pa p rik azu ju u određenim jedinicam a m jere i grafičk im sredstv im a — stv a ra novo važno razdoblje u razv itk u so­ciološke m isli, je r bi to bio jed in i način, da se sistem atičk im posm atran jem oci­jene rezu lta ti d ru štv en ih prom jena. Im a­jući u v idu piščeva izlaganja, va lja upo­zoriti na jedno. Ta je m etoda b ila m no­go p u ta zanem arena, naročito na pod­ru č ju istraž iv an ja o općem životnom stan d a rd u ljudi, (a ne sam o ekonom ­

520

Page 67: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

P rikazi i o svrti

skom), tako da ona m ože da p ruži dobre rezu lta te na n e k im područjim a sociolo­gije, naročito u vezi s opisim a k o n k re t­noga s ta n ja lju d i u nekom određenom d ru štv u i zak ljučaka , ko je odan le v a lja izvesti. A li v a lja odbaciti m isao, d a bi soc iom etrija b ila n eka općenita m etoda, k o ja bi važila za svako bez raz lik e pod­ru č je sociologije. To b i značilo p r ih v a ­tit i m išljen je , da se d ru štv o razv ija po zakonim a m atem a tik e i d a se n ek e n je ­gove pojave, k ao n a pr. p o stan ak ideo­logija, m ogu p rik a z a ti i p ro tu m ačiti m a­tem atičk im sim bolim a. -

U člancim a ko ji s lijede R. S. L ynd p i­še o odnosu Sociologije i p la n ira n ja u S jed in jen im d ržavam a, G. F ried m an n u

članku A u to m a tiza m i in d u str ijsk i rad p rik azu je važnost au tom atizm a u p ro ­izvodnji. U ru b ric i K ritičke s tud ije M. D u fren n e se osvrće n a egzistencijalizam i na n jegovu in d ife ren tn o st p rem a so­ciologiji, dok P. M. S chuhl tum ači m isli francuskoga fiziologa B ichata, ko ji je n a k ra ju X V III. sto ljeća tum ačio, da je jači raz v ita k desne s tra n e tije la kod l ju d i posljed ica n jihove d ru štv en e a k ­tivnosti.

P rv i svezak časopisa završava izv je­š ta jem C en tra za sociološka istraž iv an ja u P a rizu za god. 1946. i recenzijam a p . M erciera i P . V ignauxa o kn jigam a Ch. Le C oeura, O bred i oruđe i G. G urvitcha, D eklaracija d ru štven ih prava.

521

Page 68: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

B I B L I O G R A F S K E . B I L J E Š K E

H enri L e febvre: L ’EXISTENTIA LISM E, P aris 1946, str . 256.

Od m arksističke lite ra tu re koja se bavi problem om egzistencijalizm a, v rijedno je spom enuti ovo L efebvreovo djelo, n a ro ­čito i zbog toga, što je i sam au to r s ta ­jao oko 1924. god. na sličnim egzisten­cija lističk im pozicijam a.

Zato je p rv i dio njegove knjige, pod naslovom : Zašto sam bio egzistencijalist, 1925. god., veom a in te resan tan i važan, je r nam re trospek tivno osv je tljav a onu po slije ra tn u situac iju u F rancuskoj koja je pogodovala anarhoidnom , egzistencija­lističkom sp ek u liran ju o slobodnom izbo­ru, angažiran ju , m ogućnosti i t. d. U Le- febvreovom p rikazu tog razdob lja su sre­ćemo se sa nekoliko poznatih kasn ijih francusk ih m arksista , kao G. Politzerom , P. Nizanom, N. G utterm annom , koji su 1924. izdali »M anifest grupe „Filozofija”« s egzistencijalističkom tendencijom .

O k ren u ti ipak više problem im a života, a ne sm rti, ubrzo su uvid je li jalovost takvog stava, tako da p rem a tridese tim godinam a većina iz te g rupe posta ju m arksisti.

Drugi dio knjige obrađ u je egzistencija­lizam od 1830. do 1846. godine. Tu L efe­bvre p rik azu je i k ritiz ira m ističnu egzi- stencizalističku m isao K ierkegaarda, po ­k ušavajući d'a ga p ro tum ači građanskom pro tiv rječnom sredinom kao i njegovim indiv idualn im k a rek te ris tik am a , k o n sta ti­ra juć i da je egzistencijalizam »doktrina ljud i, koji više ne egzistiraju«. S m atra da je jed ina n jegova veličina (kao i N ie- tzscheova) — da je podnosio sve p ro tiv - rječnosti svoga vrem ena i da je napisao svojom k rv lju — m uku izgubljenog čo­v jeka u svojim pro tiv rječnostim a.

N akon K ierkegaarda d a je k ra tk i p r i­kaz i ocjenu NietzscheoVe filozofije, n je ­govu k ritik u teoretskog čovjeka, problem nadčovjeka i tražen je izlaza iz ljudske ništavnosti.

P rije nego što je prešao na analizu H eideggerove filozofije, zadržava se na »spekulativnom egzistencijalizm u« Hus- serla. P rik azu je kako je H usserlova b o r­

ba za apsolu tnu racionalnost, a pro tiv svakog rela tiv izm a, h istorizm a, em piriz­m a — njegovom fenom enološkom m eto­dom, zahtjevom fenom enološke redukcije i desk ripcije dovela konačno do iraciona­lizm a.

Je d an od n jegovih učenika je upravo i n a jkonsekven tn iji egzistencijalist — M ar­tin Heidegger. Pokazu je kako se red u k ­cijom problem atike na fenom enologiju posto jan ja , svijesti, ne rješav a problem čovjeka. L efebvre sm a tra da isto tako kao što je nacional-socijalizam m istifi­c irao smisao i ciljeve socijalizm a, tako je J H eidegger m istificirao sve tem e d ija ­lek tike i hum anizm a u korist jedne pu ­stolovne i n egativne filozofije.

Djelo se ne odlikuje m inucioznim an a­lizam a i k ritik am a tih sistem a, nego više općenitijim tre tira n je m tih p itan ja , u la ­zeći sam o u neke osnovne stavove tih filozofija. U k ritic i tih sistem a Lefebvre je veom a o šta r i beskom prom isan.

V. P.

H erbert W. Schneider: A HISTORYOF AM ERICAN PH ILO SOPHY (Histo­rija am eričke filozofije) — Colum bia U niversity Press. New York. F irs t p r in t­

ing 1946. Second p rin tin g 1947.

A m erika je dosad dala rela tivno sk ro ­m an doprinos razvo ju sv jetske filozofske misli. P a ipak ima i ona svoje rela tivno o rig inalne i zanim ljive mislioce i svoj filozofski razvoj, koji zaslužuje da bude proučen. P rv i koraci u p roučavan ju toga razvo ja već su učin jen i i danas se može navesti izv jestan broj kn jiga koje p red ­sta v lja ju ozbiljan pokušaj p rikaz ivan ja cjelokupnog razvoja am eričke filozofije (na pr.: W. Riley: A m erican T hought from P u ritan ism to P ragm atism and Beyond, 1 ^ 5 ; E. G. L. Van B ece laere :L a Philosophic en A m erique depuis les o ri- gines ju sq u ’ š nos jou rs (1607.—1900.), 1904.; V. L. P arrin g to n - M ain C urren ts in A m erican Thought, 3 sveska, 1927—1930; E. G. M uller: A m erikanische Philosophie, 1936.; M uelder and Sears: The D evelop­m en t of A m erican Philosophy, 1940.; W.

522

Page 69: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

B ib lio g ra fske ’bilješke

H. W erhm eister: H isto ry of philosophical Ideas in A m erica, 1949; etc.). M eđu tak v e p rip ad a i kn jig a H. S chneidera . U n jo j je d a t p rik az razvo ja filozofske m isli u Am erici od p rv ih početaka, t. j. od am e­ričk ih p u ritan ac a -p la to n ič a ra X V II. i X V III. v ijeka , pa do rad ik a ln o g em p iri­zm a W. Jam esa , J. D ew eya i drugih . P ored n a jis ta k n u tijih u kn jiz i je o b u h v a­ćen i niz m an je zn ača jn ih a li zan im ljiv ih m islilaca, ko ji se inače zan em aru ju . N a j­novije s tru je u am eričkoj filozofiji n isu obrađene, je r su one po m išljen ju au to ra »još u v ijek p rem lad e da bi zasluživale b iografiju«. Iz lag an je p o jed in ih filozof­skih učen ja v rlo je solidno i bogato do­k u m en tiran o c ita tim a iz o rig ina ln ih d jela filozofa, a uz svaku g lavu d a t je v rlo is­crp an p reg led lite ra tu re . Z ato n ije čudno što jed an od recen zen a ta (E. C. B rig h t- m an) oc jen ju je Schneiderovu k n jig u kao »na jn au čn iju i na jo p sežn iju h isto riju am eričke filozofije, ko ja je ikad n ap isa ­na«. O snovna slabost knjige, ko ja sm a­n ju je n jen u v rijed n o st, je s t o tsustvo d u ­b lje k ritičk e analize (a m ožda čak i po­k u ša ja tak v e analize) filozofskih učen ja (uv je ta i uzroka n jih o v a postanka , n j i­hove h isto rijsk e v r ijed n o sti i d ru štv en e uloge) kao i odsustvo sin te tičk ih sudova koji bi m ogli n a s ta ti kao rez u lta t tak v e analize. P isac n a p r im je r uopće n ije osje­tio p o treb u da nap iše neki uvod ili za ­k lju čak gdje bi dao sin te tičk i p rik az osnovnih e tap a razvo ja am eričke filozo­fije i obrazloženje svoje periodizacije to ­ga razvoja . Zbog toga je Schneiderova k n jig a ipak više sav jesno p r ik u p lje n i i s ređen i m a te rija l nego nau čn a h isto rija filozofije.

G. P.

A lfre d Ju les A yer: LANGUAGE, TRUTHAND LO GIC (Jezik, is tin a i logika),

London 1951., s tr. 160.

A yerova kn jig a o osnovnim p itan jim a neopozitivizm a (logičkog em pirizm a, k a ­ko sam au to r naz iv lje svoj stav), doži­v jela je već osmo štam p an je drugog iz­d a n ja (prvo izdanje god. 19360- Sam au to r zastupa, u osnovi, neopozitiv istič- ko s ta ja liš te B. Russela, W ittgensteina, M oora — koji *svi n a s ta v lja ju trad ic iju engleskog em pirizm a od B erk leya i H u ­m a. Od ostalih , A yer je na jb liž i neopo- zitiv izm u bečkog k ruga, n a ro č ito S chli- cku i C arnapu.

U p rvom p og lav lju razg ran ičav a svoj s tav od »m etafizičkog«, koji, za sve neo- pozitiv iste, označava p rih v aćan je neče­

ga, što postoji van našeg iskustva. U drugom poglavlju , rasp ra v lja ju ć i o fu n k ­ciji filozofije, t re t ira stavove engleskih em pirista (Locke, Berkley, Hum e). P r i ­hvaća B erkleyev fenom enalizam , ali ne i n jegov teizam , slaže se sa Hum ovim shvaćan jem kauzalite ta.

U trećem poglavlju ra sp ra v lja o p r i­rodi filozofske analize, bavi se p itan jem »logičke konstrukcije« i svodi m a te ri­ja ln u s tv a rn o st na logičku ko n stru k c iju iz o sje tn ih sad ržaja . T re tira p itan je filo­zofskih stavova za raz liku od e m p irij­skih, ko je im aju obični ljudi, te govori o logičkim konzekvencijam a, koje pro iz­laze iz jezičn ih konvencija. Č etvrto po­g lav lje posvećuje problem u »a priori«. S obzirom na tum ačen je form alno logič­k ih i m atem atičk ih stavova, ne slaže se sa M illovim rješenjem , da se tu rad i o induk tivno j generalizaciji. P rih v aća K an - tovu diobu na an alitičke i sin te tičke su ­dove, sam o ih tum ači u neopozitivistič- kom sm islu. A nalitičk i sudovi su tau to - logije. U petom poglavlju rasp ra v lja o istin i i v jero ja tn o sti. A nalitičk i sudovi su istin iti, je r su tau to loški; sin te tičk i sudovi n em aju sam o form aln i k rite rij istin itosti, nego se njihovo važenje odre­đ u je p rem a m ogućnostim a antic ipacije iskustva. Šesto poglavlje posvećeno je k ritic i e tike i teologije. E tički i estetsk i sudovi n isu znanstven i, nego izražavaju izv jesna em otivna s ta n ja ; zato n isu ni istin iti h i lažni. Religiozne tv rd n je o egzistenciji tran scen d en tn o g bića (boga) jesu m etafizičke, zato ih je nem oguće dokazati. U sedm om p og lav lju govori o po jed incu i sv ije tu . N jegov fenom enali­zam dopušta egzistenciju i osta lih sub­jek a ta kao i n jihovo odnošenje. U po­sljed n jem pog lav lju rasp rav lja o racio ­nalizm u i em pirizm u, realizm u i idealiz­m u, m onizm u i p luralizm u. Ayerov lo­gički em pirizam nužno ga dovodi do su ­p ro tn o sti p rem a svakom m onizm u. Na k ra ju ra sp ra v lja o odnosu filozofije i o sta lih znanosti, te je shvaća kao logiku nauka.

A yer, kao p rip ad n ik logičkog em p iri­zm a (neopozitivizm a), svodi č itavu p ro ­b lem atik u filozofije na logičku o bradu čulnog iskustva i znanstvenog jezika. P o­p u t osta lih (Schlick, C arnap i t. d.), ne p rizn av aju ć i m a te rija ln u s tv a rn o st kao po sebi danu, podrezao je svojoj filozo­fiji osnovni k o rijen : b itn a filozofskaprob lem atika, ontološka, o sta je za n jega lažna p ro b lem atik a (metafizička).

Bez obzira na tak v u usm jerenost, A ye­rova knjiga, slobodna inače od teško p r i-

523

Page 70: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

s tupačnog sim boličkog m aterija la , koji up o treb ljav a dotična škola, d a je jasan i in fo rm ativan pogled u p rob lem atiku neo­pozitivizm a i Ayerovo stanov ište o tim p itan jim a. V. P.

B ibliografske b ilješke

John S. Brubacher: A HISTORY OFTHE PROBLEM S OF EDUCATION

•(Historija pedagoških problem a), 688 p., New York and London 1947.

John S. B rubacher p ro feso r h isto rije i filozofije pedagogije (teoretske pedago­gije) na Yale un iv erz ite tu u SAD o bra­dio je veći broj tem eljn ih pedagoških problem a u sistem atičnom h isto rijsko- analitičkom pregledu. U većini slučajeva uobičajeno je da su h isto rije pedagogije p isane s nam jerom da služe pro fesional­n im pedagoškim radnicim a. Ova k n jiga o sv je tljav a najosnovn ije pedagoške p ro ­b lem e sa s tanov išta političk ih i ekonom ­skih uv jeta , a također i sa s tanov išta p si­hologijske i filozofijske teo rije u jednom širem i ak tu e ln ijem aspek tu i, neospor­no je, da p red s tav lja izv jestan in te res i n a drugim područjim a d ru štv en e p ro b le­m atike. H isto rijsku s tran u problem a, t. j. n jihov razv itak u h isto riji d ru štv en e m i­sli, a u to r je s velik im znan jem i o rig inal­nom m etodom povezao sa savrem enim teo rijsk im i p rak tičn im pedagoškim za­dacim a i tendencijam a. Z nan je prošlosti, kako sam a u to r nag lašava, nem a samo an tik v a ra n in teres, već je ono geneza sa­dašnjosti. I baš zbog toga au to r se n ije poslužio sa dosad uobičajenom m etodom u h isto rijam a pedagogije, naim e, da se o b rađ u je epoha za epohom sa cje lokup- nošću p roblem a u n u ta r tih epoha, već je p rim ijen io o rig inalan m etod, koji se sa ­sto ji u tom e što je uzet izv jestan broj n a josnovn ijih pedagoških problem a, koji su o brađ ivan i svaki za sebe u posebnim poglavljim a. U n u ta r jednog poglavlja, u kom je d a t jed an pedagoški problem , m a te rija l i č in jenice u vezi s tim p rob le­m om analiz irane su po h isto rijsk o -h ro - nološkom slijedu i na k ra ju poglavlja d a t je u sin te tičkom v idu osv rt na sav rem e- ne pedagoške prob lem e u vezi sa p re t­hodnom histo rijskom analizom . Na ta j način, um jesto da su d a ta poglavlja g rč­ke, rim ske, sredn jov jekovne pedagogije 1 slično, ova k n jiga sadrži poglavlja o p e­dagoškim ciljevim a, m etodam a i p ro g ra ­m u; o osnovnom , sredn jem i višem o b ra ­zovanju ; o političkim , psihologijskim i filozofijskim osnovam a pedagogije; i ostalo.

Baš ovakav m etod dao je ak tue lan k a ­rak te r ovoj knjizi. H isto rijsk i m aterija l je sak u p ljen i ob rađen sa pretpostavkom da je on re lev an tan za razum ijevan je sav rem enih i tekućih pedagoških prob le­m a. U m jesto da prolazi kroz dug kurs da se dođe do sadašnjosti, čitalac k n ji­ge to postizava na k ra ju svakog pogla­vlja . Na ta j se način č italac stalno m i­slim a kr.eće nazad i n ap rijed kroz p ro ­šlost i sadašnjost.

Budući da je organizacija i sistem h i­storijskog m ate rija la u sk ladu sa sav re­m enim problem im a, jasno je da se uobi­čajene epohe h isto rije pedagogije (an ti­čka, sredn jov jekovna i m oderna) obra­đ u ju stalno, ponovo. Ali zato se svaki p u t neki period prelazi sa novim, odre­đ en ijim interesom . Ista s tv a r se odnosi i u pogledu pojedin ih pedagoga u h isto riji i savrem enosti. Sa jednog aspekta se n j i­hova d jela obrađ u ju u jednom poglavlju i sa drugog aspek ta se ista d jela o b ra­đ u ju u drugom poglavlju . Zato se u ovoj knjiz i na jednom m jestu ne nalazi kom ­p letan pregled neke epohe ili d jela n e­kog pedagoga.

N aglašavajući prednosti ovog m etoda u t re t ira n ju problem a i organizaciji i si­stem u m ate rija la , sam au to r ne negira v rijed n o st ub iča jen ih m etoda i sistem a h isto rije pedagogije. K njiga sa ovim m e­todom tre t ira n ja problem a samo upo t­p u n ju je uobičajfene, trad iciona lne h isto­rije pedagogije.

Iako ova kn jiga im ade općenito zna­čenje, iako ona tre tira pedagoške prob le­m e na osnovi sv jetske pedagoške nauke, ipak su ti problem i tre tira n i u vezi sa ak tue ln im zadacim a i tendencijam a am e­ričke pedagogije. Ali to ne znači da se zato ova kn jiga svodi samo na am eričke izvore. N aprotiv , ova kn jiga sa izborom m ate rija la , sa naučnošću i m etodom ko­jom obrađ u je ta j m aterija l, sa o b jek tiv - nošću u pogledu postignuća pojedin ih n a ­roda u pedagoškoj teo riji i p raksi, p red ­s tav lja dragocjen prilog sv jetskoj peda­goškoj lite ra tu ri.

P r i č itan ju poglavlja koja o brađu ju pojedine problem e n ije po trebno po redu č ita ti poglavlja kako slijede u knjizi, je r n jihov slijed n ije u linijskom m etodu izlaganja. Č ita ti se može bez obzira na ta j red bilo koje poglavlje, odnosno bilo koji problem , je r n jihovo obrađ ivan je u k lju ču je m aterija l, ko ji u koncentrič­nom m etodu, obzirom na različ ite aspekte sa ko jih se raz m a tra ju problem i i m ate ­rija l, da je zasebni, sam ostaln i k a ra k te r pojedin im poglavljim a.

524

Page 71: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Bib liogra fske b ilješke

P rv a če tiri pog lav lja o b rađ u ju p ed a ­goške prob lem e općedruštvenog značenja, kao što su: pedagoški ciljev i, p o litika i pedagogija, p ita n je nacionalnog odgoja i ekonom skog u tje c a ja n a odgoj. M ožda su još zn ača jn iji u tom sm islu, a i obzirom na k v a lite t pedagoškog procesa, filozo­fija i psihologija odgoja ko je zauzim aju slijedeća dva pog lav lja. N ačin kako ci­ljevi, socija lne snage, filozofske i p siho­loške teo rije u tječu na m etod i p rogram , p red m et je slijedećih če tiri poglavlja. M oraln i odgoj kao jed n a faza p ro g ram a d a t je u posebnom poglavlju . S to se tiče pedagoške p rak se u kn jiz i se o b rađ u ju posebno razv itak školsk ih i odgojn ih u stanova. U vezi s tim e, ali u posebnom poglavlju , t re t ira se prob lem jav n e ip ri- v a tn e škole, p rob lem koji je oduvijek , pa i danas, ak tu e lan u k ap ita lističkom sv ije tu , a n aroč ito u A m erici.

A u to r im ade k ritičan iako ne revo luc i­o n a ran s tav u odnosu na kap ita lizam i n jegov u tjeca j na pedagogiju : »K apita li­zam u ekonom iji, kao a ris to k rac ija u po­litici, teži da tre t ira čovjeka kao s re d ­stvo, rad ije nego kao cilj. Cak k a p ita li­zam ek sp lo a tira zajedn icu p rek o k o ru m ­p iran ih p o litiča ra da bi postigao o dređe­ne svrhe.«i

To je tek jed an izraz nezadovo ljstva sa kap ita lis tičk im poretkom , k o jeg a n ti- h u m anističk i s tav u odnosu n a čovjeka to liko je jasan , da ga ne m ože a da ne k o n s ta tira svak i iole d em o k ra tičan čo­v jek . T akav je i Jo h n B rubacher. Ali, ta je k ritik a još u v ijek slab p ro te s t p ro tiv kapita lizm a.

Kod a u to ra pozitivno je i to što on im ade k ritičan s tav u odnosu n a p rag - m atističk u filozofiju i pedagogiju Jo h n Deweya.

S. C.

H. K elsen: SOCIETY AND NATURE — A SO CIOLO GICA L INQ UIRY (D ru­štvo i p riro d a — Jed n o sociološko is tra ­živanje) — Izd. P a u l K egan, London,

1946, 391 str.

O vu k n jig u tv o rac no rm ativ n e p rav n e teo rije posvećuje analizi, kojoj je sv rh a istraž iti p o rijek lo n ačela uzročnosti. To načelo igra zn ača jn u ulogu u K elsenovu shv aćan ju d ržav e i p rav a , je r se — p re ­m a njegovu m išljen ju — odnosi izm eđu pojedinaca, ko ji su podv rg n u ti od ređe-

i John B ru b ach er: A H isto ry o f the P rob lem s of Education , s tr. 46.

nom p ravnom p oretku , t. j. određenoj državi, od v ija ju p rem a p riro d n im zako­nim a, u kojim a važi načelo uzročnosti. »Osnovna form a p rirodnog zakona je za­kon kauzalite ta« .! Jed n ak o se m ora isto načelo p rim ijen iti, kad se izučava p ravo k ao dio d ru štv en e stvarnosti, da se u s ta ­novi njegova e tička v rijed n o st u odno­su n a određene d ru štv en e prilike . Iako je p rav n o p rav ilo »logička fo rm ula p riro d ­nog zakona«, oni se m eđu sobom raz li­k u ju načinom povezivanja svojih elem e­n a ta : u p riro d n im n aukam a to je uzroč- nost, a na pod ru čju p rav n e n auke — n o r- m ativnost.2

U ovoj sociološkoj stud iji, pod ije ljeno j na tr i d ije la — P rim itivno shvaćanje p r i­rode, G rčka religija i filo zo fija i M oderna n auka — pisac istražu je h isto rijsk i po­s ta n a k »načela uzročnosti« u d ru štv en im odnosim a te sm atra , da ono potječe od »načela odmazde«, koje bi općenito po­sto jalo kod svih p rim itiv n ih naroda. P r i­m itiv n i lju d i m isle — tako tv rd i pisac — da »nem a po jave bez krivnje« (str. 263), tako da »krivnja« kod n jih ima opće zna­čen je uzroka svih pojava. B rojn im p r i­m jerim a, koji su se p rethodno izabrali, da se p o d u d ara ju s ovom p re tp o s tav lje ­nom tezom i ko ji se ne p o sm a tra ju kao jed an dio n jih o v e d ru štv en e okoline i jed n e faze u n jez inu razv itku , nasto ji se p rik aza ti »načelo odm azde i osvete« kao g lavnu ideju , ko ja prožim a psihologiju p o jed inaca i d ruštveno u ređ en je p rim i­tivn ih n aro d a i ko ja p red stav lja podsti- caj za sve n jihove činove. P rim itiv n a »ideja odm azde« — tum ači H. K elsen — n alazi se u re lig iji s ta rih G rka, dok n j i­hova filozofija odbacuje taj p rim itivn i sad rža j i dobiva norm ativn i, form aln i k a ­r a k te r kao a p s trak tn o načelo uzročnosti — p rv i p u ta kod atom ista L eukipa i De- m okrita . Tako to načelo ulazi u nauku, izgubivši »najvažniji e lem enat, ko ji ga je tere tio kao n asljed n ik a načela odm azde 'AvayKfj udes« (262).

K ao što je u Svojem shvaćan ju d ru štv a i p ravnoga p o retk a H. K elsen odvojio n a ­čelo uzročnosti od norm ativnosti, on po­k ušava da uzročnosti dade jed an sasvim p razan , fo rm alan k a ra k te r kao i svojem p o jm u norm ativnosti. Da to može učiniti, ori je od jedne svoje apstrak cije , ko ja ne posto ji u m en ta lite tu p rip ad n ik a p rim i­tiv n ih naroda, stvorio oprugu, ko ja bi n jih p okreta la . T akvo načelo odm azde

1 H. K elsen, O pšta teorija države i p ra ­va, Beograd, 1951, str. 57.

2 Kao gore.

525

Page 72: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

B bliografske b ilješke

nipošto ne p red stav lja neki opći im puls za život d ru štv en ih organizacija p rim i­tivnih naroda. Ako je točno, da u teškoj borbi, ko ju vode za život, p rim itiv n i l ju ­di p rip isu ju neusp jehe svojim, p res tu p i­m a, t. j. k riv n ji zbog p rek rša ja kojega običaja ili navade, nipošto se ne može tv rd iti, da bi oni svoje uspješne p o thvate p rip isivali istom povodu. S lijedeći svoju m etodu da izbacuje iz naučnoga istraž i­v an ja sve ocjene v rijednosti — a u tu k a tegoriju p rip ad a i pojam usp jeha i n e ­usp jeha — H. K elsenu uspijeva da izgra­di u m je tnu tvorevinu o tobožnjem »na­čelu odmazde« kao o sveopćem tum ače­n ju pojava u p rvobitnoj zajednici, iako unatoč navedenim p rim je rim a nem a n i­kakve s tv arn e podloge za s tv a ra n je ta k ­vih općih apstrakcija.

O. M.

A. Cornu: ESSAI DE CRITIQ UE M AR- XISTE. — Ogled o m arksističkoj kritici. Izd. Editions sociales, Paris, 1951, 187 str.

P isac je sakupio u ovoj kn jiz i veći broj svojih članaka, koji su izašli u r a ­znim časopisim a, kao što su P e n s e e , E u r o p e , C o m m u n e , R e v u e s o ­c i a 1 i s t e, A l a l u m i č r e d u m a r - x i s m e i S c i e n c e a n d S o c i e t y i koje je navodno prerad io . S vrha tih č lanaka bila je p rik aza ti u čem u se n a ­čela m arksističke k ritik e raz lik u ju od buržoaske i p rim ijen iti ih prilikom pro ­učav an ja nekih filozofskih, književnih i d rugih d ru štv en ih problem a. U isto se vrijem e pisac og rađu je od toga, d a bi se ti njegovi članci shvaća li kao p o t­pune analize tih problem a, ie r su to »ogledi, koji su se hotim ice pfl|pdnostav- n ili i sh em atiz ira li i koji se ogran iču ju na to, da postave neka opća načela kao sredstvo za tum ačenje« (8).

Na k ra ju uvodnog ogleda o idealizm u i m arksizm u pisac izlaže g lavnu osobinu m arksističke k ritike , ko ja se sasto ji u tome. da se um je tn ik i njegovo djelo p roučava ju u njihovoj d ruštveno j s re ­dini, t. j. na određenom s tu p n ju ekonom ­skog i d ruštvenog razvitka .

Ogledi, koji slijede, raspoređen i su # prem a svojem sad rža ju u t r i grupe: fi­

lozofska k ritik a , k n jiževna k ritik a i d ruštvena k ritik a , u kojim a se naiz­m jence izlažu g ledišta M arxa i E ngelsa o raznim problem im a filozofije i u m je t­nosti i v las tita piščeva m išljen ja.

O. M.

W. J. H. Sprott: SOCIOLOGY Izd. H u t­chinson’s U niversity L ibrary , London,

si. a-, 192. str:

S vrha je ove knjige da bude uvod u sociologiju, te bi stoga ona m orala p ru ­žiti osnove te nauke, njezin ih teo rija i m etode, kako bi pom ogla čitaocu, da se upozna s njezin im glavnim postavkam a. Ali odm ah na početku kn jige pisac se osvrće na određ ivan je predm eta sociolo­gije, naročito spom injući sistem atizacije D urkheim a i G insberga te govori o n ji­m a kao o »junačkom pokušaju da se go­lem a m asa klizava m a te rija la sv rsta u jed an rela tivno jednostavni sistem golu- b in jih gnijezda« (str. 7). I tim svojim riječim a on zapravo uvodi čitaoca u ne­sigurnost, ko ja danas v lada u sociologiji na Zapadu s obzirom na n jezin predm et, na m etode istraž ivan ja i na sistem atiza­c iju istražen ih podataka. O svim tim problem im a ne postoje jed instvena m i­š ljen ja , tako da se uvod zapravo ogran i­č a v a l a to, da o svakom problem u sa­drži posebno m išljen je pisca, ukoliko se ne rad i o ek lektičkom povezivanju n a ­zora razn ih pisaca.

Pisac navodi, da se sve knjige na po­d ru č ju sociologije bave d ruštven im po­n ašan jem ljud i ili ljudsk im društv im a ili ljudsk im društvom kao apstrak tnom k a ­tegorijom . O svrnuvši se u kratko na m e­todu, on otvoreno i iskreno p riznaje, da je »sociologija u velikoj m jeri još uvi­jek k lasifikatorno , sređ ivalačko i des­k rip tivno područje zato, što mi još n i­smo s igurn i u o dređ ivan ju onoga, što je važno i što n ije važno« (36). On n a s ta ­v lja, da se velik dio socioloških istraž i­v an ja sasto ji u p rik u p ljan ju podataka, »t. j. s ta tistika« i završava, da je »sa­ku p ljan je podataka kao takvo slijepo« (37).

D akako da .sve ono, što slijedi, tu m a­čenje uloge v lasti, ekonom ske s tru k tu re i d ruštvenoga ras lo jav an ja trp i od em - p iričnosti isto tako kao i zaključci, koje pisac izvodi o ulozi javnoga m nijen ja i d ru štv en e kontro le, o d ru štv u kao o si­s tem u ustanova, o društven im pro m je­n am a i o r je šav an ju socijalnih p rob le­ma. K ad on ipak nasto ji d a ti neko opće­nito tum ačenje , onda se ono redovito tem elji na psihološkim , subjek tivn im fak to rim a pojedinaca, koji sastav lja ju društvo , kao što je na pr. »sloboda akci­je i m išljen ja« (153). A to je subjektivni idealizam .

O. M.

526

Page 73: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

R. N. Carevo H unt: TH E THEORY AND PR A CTIC E OF COMUNISM. (Teorija i p rak sa kom unizm a). Izd. G eoffrey Bles,

London, 1950, 232 str.

Ističući važnost, k o ju »kom unizam« im a u današnjici, kao i č injenicu, da n a Z apadu m alo zna ju o čem u se sasto ji njegovo naučavan je , pisac je u ovom svojem rad u obuhvatio razv itak m ark ­sističke ideologije od M arx a p a d alje zav ršav a ju ć i sa S ta ljinov im sk re tan jem . U prvom d ije lu izlažu se osnove m a rk ­sističke teorije, u drugom razv itak r a d ­n ičkoga p o k reta u Evropi XIX . sto ljeća s naročitim obzirom n a m arksističk i u tjeca j, dok su p redm et zad n jeg a d ije la »pokušaji L en jin a i S ta ljin a d a p rim i­je n e , m ark sis tičk a n ačela na izm ijen jene u v jete ovoga stoljeća« ( itr. VI).

Iako se ne može zan ijekati, d a pisac pokušava b iti o b jek tivan , ipak pokazuje da unatoč proučenom m ate rija lu za ­p rav o n ije shvatio suštinu m arksizm a kao teo rije p ro le ta rija ta , k o ja se p o jav ­lju je . na određenom stepenu n jegova razv itka , t. j. sred inom XIX . stoljeća. To se vidi već po tome, što u v rš ta v a u kom unizam sve u top iste počevši od P la to n a kao i d ruge refo rm ato re , koji su u raznim v rem en im a t ra ž i l i ’ da se poboljša položaj ek sp lo a tiran ih klasa. On tv rd i, da je M arx saimo »preuzeo jed an od n a js ta rijih in stin k ta Evrope«

i da ga je prim ijen io »na če tv rti stalež in d u strijsk ih radnika« , koji su tražili »opravdanje svojega m jesta u društvu« (3). Svakako je piscu najveći trn u oku d ija lek tika , te stoga nasto ji dokazati, da irm eđ u n je i form alne logike nem a ne­ko b itne razlike.

P isac sm atra , da je »Lenjin poduzeo O ktobarsku revoluciju« nasu p ro t m ark ­s ističkim načelim a, što je im alo za po­sljedicu, da su se kasn ije m orale uvesti apsolu tističke m etode. O vdje dolazi do izražaja njegovo slabo poznavanje i m arksizm a i p rilik a u Rusiji, što se oči­tu je tak o đ e r u n a iv n o j‘tv rd n ji, da bi se tam o p rilik e d rugačije razvijale, da je L en jin ostao na životu, je r nitko ne zna kako bi L enjin stvarno utjecao na r a ­zv itak događaja . T akva tv rd n ja poka­zuje, da pisac n ije dao sebi tru d a da pročita ona Lenjinova djela, ko ja je on napisao od god. 1919. do k ra ja svojega života, je r se iz n jih vidi tešk a borba, koju je L en jin vodio da održi na visini d ik ta tu ru n ro le ta r ija ta ; a vidi se i to, da je u loj borbi bio potpuno osam ljen.

P isac točnije gleda na stvari, kada tv rd i, da se »jedini T itov p restupak sa ­s to ji u n jegovu pokušaju da izradi ne­zav isnu kom unističku državu« (207) i da se u S ovjetskom Savezu »pokret em an­c ipacije rad n ik a izrodio u policijsku d r ­žavu« (211). O. M.

B ibliografske b ilješke

527

Page 74: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

I Z S V E U Č 1 L I Š N O G Ž I V O T A

REFERAT PROF. I. BABICA O RADU VETERINARSKOG FAKULTETA I DISKUSIJA1

I. k onferencija o U niverzite tu , b ro jne d iskusije o n ac rtu Zakona o u n iverz i­tetim a, rad skupštine D ruštva n as tav ­n ika S veučilišta i v isokih škola, razni članci u u n iverzite tsko j i d rugoj štam pi0 p roblem im a U niverzite ta , sp rem anje jav n e d iskusije o ak tue ln im p itan jim a Sveučilišta, ko ja će se uskoro održati1 t. d., sve to pokazuje, kako se osobito u posljedn je v rijem e nag lašu je važnost r je šav an ja m nogih gorućih p roblem a na našim faku ltetim a.

U okv iru iznošenja ovih p ita n ja od r­žao je dr. Ivo Babić, prof. V e te rin a r­skog fak u lte ta , 10. III. o. g. re fe ra t u D ru štv u n astav n ik a Sveučilišta i v isokih škola. Na sastanku, održanom toga dana, kom e su prisustvovali i p redstavn ici ostalih faku lte ta , kao i šef ve te rin a rsk e u p rav n e službe NR H rvatske, profesor Babić osvrnuo se na rad V eterinarskog fak u lte ta , naročito na onaj, ko ji je od općeg sveučilišnog in teresa .

R eferen t je u uvodu spom enuo, da bi n jegov re fe ra t trebao da bude povod za d a lju opću i specijalnu d iskusiju te je naglasio nekoliko k a ra k te ris tik a dosa-% d ašn jih d iskusija o sveučilišnoj p ro b le­m atici. Od naša tr i n a js ta rija sveučilišta u Beogradu, Zagrebu i L ju b ljan i, š irina d iskusije i in te res jači su, na pr. u Beo­gradu i L ju b ljan i nego u Z agrebu. Dis­kusija je, nadalje , ograničena, b a r što se tiče Zagreba, na re la tivno m alen broj ljudi. Gotovo n ijedan problem n ije p ro ­d isk u tiran do k raja , a u p rob lem atiku se uvlačio niz takv ih p itan ja , ko ja su če­sto ad m in istra tiv n e n arav i, i v rlo ih je lako rije šiti bez fik s iran ja u širem op­segu. Mnogo se vrem ena potrošilo , oso­bito kod p ro jek ta Z akona o sveučilišti­m a, na fo rm alna p itan ja . D alja značajka je ap s trak tn o s t velikog b ro ja d iskusija. O na leži na jednoj p retpostavci, kao da se rad i o diskusiji o in ternacionalnom

1 S astav ljeno p rem a stenografskom za­pisniku.

s tandard iziranom tipu, odnosno jedinici, kao da se rad i o sveučilištu , koje m ože da sto ji bilo gdje i ko je se može orga­n izira ti na podjednaki način, a ne o spe­cifičnim prilikam a jugoslavenskih sveu­čilišta, konkretno Zagrebačkog sveučili­šta. Čini se, da često postoji tendencija b ježan ja od konkretizacije određenih po­jav a upravo na našem Sveučilištu. Od tih m nogobrojn ih d iskusija bilo je v rlo m alo koristi, je r se problem i ne r je ša ­v a ju . U Z agrebu postoji m išljen je, da se ne može n išta učiniti, dok se ne p rihva ti novi Z akon o sveučilištim a, što je pot­puno krivo, a toga se ne drže ni d ruga sveučilišta u- zem lji. U našim d isk u sija ­m a, kako kaže prof. Babić, nism o usvo­jili n i one p redv iđene dem okratske fo r­me, koje u v je tu ju bolji rad.

Prelazeći na sam refe rat, prof. Babić je kazao, da je sv rha re fe ra ta izn ijeti što je u rađeno kroz osam godina na nastav ­nim planovim a i program im a, režim u s tud ija , kao i na organizaciji zavoda, od­nosno istraživačkog rada. P rim je ri će b iti izneseni s V eterinarskog faku lteta , ali se u stanovitom b ro ju fak u lte ta ja v ­lja ju isti usp jesi i neuspjesi, doduše u raznim stepenim a, ali je p roblem atika na pojedin im fak u lte tim a u načelu jednaka.

K ad se iznose neke negativne pojave na V eterinarskom faku lte tu , to n aravno nem a o p ravdan ja za zaključak , da na tom e fak u lte tu p rev lad av aju negativne pojave. Moglo bi se, p rem a prof. Babiću, n avesti ono n a jznača jn ije : izdavanje n a ­učnog m jesečnika, periodički izbor p red ­s to jn ika zavoda, p lan iran je n au čn o -is tra - živačkog rada , početni koraci u pogledu k o ncen tracije zavoda i dr.

Č injenica je, da V ijeće V eterinarskog fak u lte ta i ve te rin a rsk a služba n isu za­dovoljni sa svojim apsolventim a, je r oni ne zadovoljavaju naše potrebe. Uložen je golem tru d i po jedinaca i V ijeća u izra­du novih planova i p rogram a, ali rezu l­ta ti n isu adekvatn i. M anje važne i iz­razito negativne pojave uk lonjene su, no

528

Page 75: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Iz sveučilišnog živo ta

gledajući p ro b lem atik u u cjelini, moglo se i m oralo postići znatno više. P rof. B a­bić kaže, da se zn a tan b ro j m lađih v r i­jed n ih n aučn ih rad n ik a počeo, nažalost, saživ ljav a ti s lošom organizacijom .

Je d an od p rv ih uzroka tih n ega tivn ih p o jav a i neusp jeha na V eterinarskom fa ­ku lte tu , je s t ta j, što F a k u lte t ne vodi dovoljno raču n a o našim specifičnim po­treb am a i s ta n ju stočarstva, odnosno ve­te rin a rsk e službe. P rim itiv n e prilike , pod kojim a se razv ija naše stočarstvo , i n a ­ročito n izak obrazovni niVo i ž ivotni s ta n d a rd većine stočara, te p r iv re d n a za­osta lost zem lje, uzro k u ju v rlo veliko p ro širen je zarazn ih i p a ra z ita rn ih bole­sti. Ali kad upoređu jem o naše p lanove i p rogram e s ovom činjenicom , n a s ta v lja prof. Babić, onda vidim o, da u c je lo ­kupnoj n astav i p rev lad av a ind iv idualna m etoda o rganske pato logije, in d iv idua lna terap ija , dok b i treb a lo očekivati, da će težište c je lokupne izobrazbe za određeni dugi period v rem en a b iti na su zb ijan ju zarazn ih i naroč ito p a ra z ita rn ih bolesti. P rem a na jn o v ijim podacim a Saveznog zavoda za p riv red n o p lan iran je , d irek tn e š te te od m o rta lite ta dom aćih ž ivo tin ja iznose godišnje 13.551,000.000 Din. U zrok ovako visokog m o rta lite ta još sii uv ijek p rv en stv en o stočne zarazne bolesti i iz­v jes ta n po sto tak p a ra z ita rn ih bolesti. Z a­vod d ife ren c ira in d irek tn e š te te od za­razn ih bolesti n a godišn je 2.110,000.000 Din, od p a ra z ita rn ih bolesti 10.711,000.000 Din, od organsk ih 510,000.000 Din, od ste - r ilite ta 2.100,000.000 Din. K ako su u ovaj račun uzete sam o određene v rs te dom a­ćih ž ivotin ja i sam o jed an dio in d ire k t­n ih šte ta , b ro jk e su u s tv a rn o sti još zn a t­no veće. Iz svega toga proizlazi, da tež i­šte izobrazbe treb a leža ti na p rev en tiv i. Problem n ije r ije šen tim e, što je uvede­na zoohigijena kao p redm et, već ta j p re ­v en tiv n i fak to r m ora b iti s ta lno z astu p ­ljen u nastav i od prvog do posljedn jeg stručnog p redm eta .

N aravno da će se p o treb e postepeno m ijen ja ti — kaže prof. Babić. Mi m ože­mo im ati tu persp ek tiv u , da će se u sp je ­ti za određeni k rać i period v rem en a za­razne bolesti og ran ičiti na n a jm a n ji m o­gući stepen , pa će tad a gubici od p a ra ­z ita rn ih bolesti b iti m anji. Dakle, u p la ­nu i p rogram u m ora b iti ta p e rsp ek tiv a jasno izražena, kako bi kadrovi, ko ji se sada školu ju , bili sp rem ni za ta j period. P lan i p rogram tre b a da se n eprek idno p rilag o đ u ju p rilikam a, koje v lad a ju .

Na V eterinarskom fak u lte tu — a to ovdje n ije specifična po java — posto ji

izrazito po d c jen jiv an je m išljen ja i p r ije ­dloga p rak tiča ra . To je k ru p an ned o sta ­tak , je r n itko ne može bolje f ik s ira ti po ­treb e od dobrog stru čn jak a , koji rad i na terenu . F a k u lte t se u tom u pogledu ne m ože s tav iti nad s tru k u , nad po treb e ze­m lje, nad cje lokupnu službu.

Je d an od naročito podesnih oblika s ta l­nog povezivanja s po treb am a te ren a i s ta lnog up liva na u sav ršav an je p lan a i p rogram a, m etoda rad a i na u sav ršav a ­n je po jed in ih č lanova fak u lte ta , bio bi, po m išljen ju prof. Babića, od lazak n a ­s tav n ik a kroz izv jestan period v rem ena na teren . T rebalo bi da m i svi, i k lin i- čari i teo re tičari, povrem eno boravim o na terenu , da na licu m jesta možem o k o n tro lira ti rezu lta te svog nastavnog r a ­da, do popun javam o svoje znan je i uoča­vam o istraž ivačku prob lem atiku .

P rof. Babić kaže, da se u pogledu p la ­na i p ro g ram a jasno očitu je idolopoklon- stvo p rem a inozem stvu Svojevrem eno se h tio k o p ira ti Sovjetsk i Savez, a sada ih im a, koji žele k o p ira ti Z apad, dakle n a ­čelno isto. Ne m ogu se pojedine s tv ari istrg n u ti iz jedne cje line i p rim jen jiv a ti na naše posebne prilike .

V e te rin a rsk i fak u lte t, odnosno Vijeće, postav io je sebi za cilj nedostiživ idealan lik v e te r in a ra općeg tipa kao ve te rin a ra specijaliste iz niza v e te rin a rsk ih discip li­n a i kao v e te r in a ra naučnog radn ika . Sve se to želi dobiti p reko obvezatn ih i isp it­n ih p red m eta . Na tom su fak u lte tu go­tovo isk ljučivo svi p red m eti obvezatni i ispitni. Pošlo se sa s tanovišta , da ćemo, ako ne bude sve obavezno i ispitno, im a­ti m alo n aučn ih rad n ik a . Ali silom se naučn i rad n ic i n e m ogu s tv a ra ti, n iti će se s tv a ra ti . O m ladina je sposobna da ti p o treb an bro j ljud i, koji će se razv iti kao naučni radnici, a mi velik i broj ni ne možem o zaposliti. S d ruge se s tra n e pod­c je n ju ju s tru čn jac i, što je, čini se, opća po java na Sveučilištu . No s tručn jac i p rak tiča r i drže s tru k u , prem da se gole­m om većinom ne bave naučnim radom , je r su to ljud i, koji r je šav a ju dnevne za­d a tk e i koji vole svoj posao. N aučni ra d ­n ik u n a p re đ u je stru k u , ali sam o s tru č ­n jac i m ogu operativno rukovod iti i izv r­šav ati poslove. K ako bi izgledalo, p ita prof. Babić, kad bi v e te rin a rsk a služba b ila p red an a nam a, naučnim radnicim a, ako nas ne in te res ira ju h itn e potrebe, koje se jav lja ju ? Isto je tako krivo s ta ­novište, da b i svi s rednjoškolsk i p ro fe­sori m orali b iti istraživaoci.

Sve, što je specijalističko , po trebno je, p rem a prof. Babiću, p reb ac iti u kurseve

529

Page 76: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Iz sveučilišnog živo ta

nakon d ip lom iran ja . Na ta j bi se način oslobodilo vrijem e potrebno za u pu te u naučni rad, i n jih treb a zaista savjesno provoditi s ljud im a, koji će se dobrovolj­no tim e baviti. K ako će se specijalizacija v ršiti, to. je specifično p itan je. U nizu specijalističk ih p redm eta, koji sada po­sto je na F ak u lte tu , imam o golem ih te ­škoća kod organizacije, kaže prof. Babić, a vrlo m alo uspjeha.

Preširok n astavn i front, koji isk riv lja ­va lik ve te rin a ra , op ravdava se p o tre ­bom razvoja m edicinskoga m išljen ja . Ali m edicinsko m išljen je ne može se razv iti u dovoljnom stepenu na širokom , nego baš na uskom fron tu . Ako želimo kod izvjesnog posto tka budućih naučnih ra d ­nika dobiti dobar kadar, onda m oram o obvezatno s tegnu ti program isk ljučujući specijalističke predm ete, je r ne m o­žemo • na 30 sa ti još dodati novih 10 sati tjedno, kako bi mogli pojedince u pućivati u naučni rad. Na pojedin im faku lte tim a n asta je po treba za novim predm etim a. Oni se uvode, ali se n išta bitno ne m ijen ja u vezi s predm etim a, koji su već p rije postojali.

Mi smo god. 1945. bili sre tn i, n astav lja prof. Babić, kad su oni staleški, p retež ­no negativni odnosi izm eđu pojedin ih s tru k a nestali. Mi smo m islili, da toga više nem a. Ali oni sada postepeno oži­v lja v a ju i, po u v jeren ju refe ren ta , izm e­đu pojedin ih s tru k a danas su isto toliko jak i, kao što su bili i p rije ra ta . U oči­m a naših n astavn ika, ve te rin ars tv o , na p rim jer, n ije dobilo svoj rea lan položaj u nacionalnoj priv red i, koji s tv arn o ima. P ostoji p o dc jen jivan je d rug ih s tru k a i in stituc ija , v jero jatn o zbog nedovoljnog poznavanja . V eterinarsk i fak u lte t hoće ponekad p reuzeti funkciju d rug ih s tru ­ka, koje su za ta j posao k va lific iran ije i na ta j način op tereću je nastavu , od­nosno c je lokupni fak u lte t. S d ruge s tr a ­ne, in tim na su rad n ja s d rugim srodnim službam a i fak u lte tim a često ne postoji. Bez su rad n je m edicinske i ve te rin a rsk e službe i fak u lte ta ne može b iti čuvan ja ljudskog zd rav lja ni sp rečav an ja i u tv r ­đ iv an ja određenih bolesti. Ali velik broj liječnika i ve te rin a ra , s tu d en a ta m edici­ne i ve te rin e n ije došao do te spoznaje. Isto se tako n ikad V ijeće V eterinarskog i Vijeće Po ljop riv rednog fak u lte ta nisu sasta la da usk lade p lanove i p rogram e, da p uste jedno drugom e ono što p rip ad a pojed inoj struci, a ne da du p lira ju , a ujedno da se terensk i čovjek ne odgaja kastinsk i tako, kao da može sve sam , već da postignem o punu su rad n ju struka .

Prof. Babić drži, da bi o ovom teškom problem u kastinskog odgoja i obrazova­n ja stu d en a ta i kastinskog odnosa s truka i službi trebalo što p rije rasp rav lja ti na posebnom sastanku.

Prof. Babić je nastav io s prikazom , k a ­ko na V eterinarskom fak u lte tu postoji nepo trebna i š te tn a razb ijenost stručnih disciplina, koje bi m orale p redstav lja ti cjelinu. Ali, kako on kaže, postoji otpor p ro tiv razu m n e i nužne koncentracije.

P rv o razred n i naučni radnici u izvjes­nim poslovim a n isu u s tan ju da dadu m ate riju tako, da s tu d en t može p a rtic i­p ira ti, i to zato, što ne poznaju n ajele- m en ta rn ija p rav ila m etodologije nastave. To je u izvjesnom posto tku opća pojava na Sveučilištu , i ako tu n išta ne učin i­mo, golem tru d pojedinih n astavn ika bit će uzaludan.

Posto ji tv rd n ja , da je sredn ja škola neka a p s trak tn a općeobrazovna škola, koja ne daje nikakvo uporabivo znanje za visoki stud ij. Iz toga podcjenjivanja sredn je škole, kaže prof. Babić, proizlaze k ru p n e posljedice, je r se na V eterin ar­skom fak u lte tu održavaju četiri p rip ra v ­na p redm eta, koji se kao obvezatni i is­pitn i ne bi m orali sam ostalno održati.

Nije ispravno, što V eterinarsk i faku lte t u nastav i kopira M edicinski, kako se to povrem eno događa. V eterinarstvo je usko povezano s ekonom skim zakonim a, je r se i osnovni o b jek t ve te rin a rs tv a , životinja, može odrediti nekom fiksnom novčanom cifrom , dok to kod čovjeka, objekta m e­dicinskog stud ija , n ije tako, prem da se i m edicina ne može odijeliti od ekonom ­skih zakona.

Prof. dr. Babić napom inje lični odnos pojedinca p rem a svim prijedlozim a za bolju organizaciju rada, i ta j je lični od­nos, p rem a njem u, u p redlaganim reo r­ganizacijam a često p rev a len tan m om e­nat.

P ita n je udžbenika još je uvijek teško, prem da se u tom e pogledu izvanredno mnogo učinilo u odnosu na p red ra tn e prilike . Na osnovu svega toga, prof. B a­bić je podcrtao svoje m išljenje, da se sveučilišna nastava, no ne samo u našoj zem lji, nego i d rugdje , nalazi u laten tno j krizi.

S to se tiče p itan ja režim a stud ija , on je na V eterinarskom fak u lte tu bio bazi­ran uglavnom na prisili. Još danas ima priličan broj članova Vijeća, koji, kaže prof. Babić, pokazuju ža ljen je za tim re ­žimom. Ali uzrok neusp jeha s tudenata treb a djelom ično traž iti i u prem aloj su ­

530

Page 77: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

I z sveučilišnog živo ta

ra d n ji n astav n ik a sa stu d en tim a i u m no­gobrojn im p rije naveden im faktorim a.

Prof. Babić nag lašava da je podlogu za d iskusiju o boljoj organizaciji, specija l­no nužnoj kon cen traciji zavoda dao u jednom e svom e poznatom e član k u u dnevnoj štam pi, a sada će još sam o upo­zoriti na izvjesne e lem ente, koji n isu t a ­mo sadržani. N aši naučni radn ici k a tk a ­da m isle p rije svega n a to, kako će n j i­hov rad b iti p rim ljen u inozem nim n au č­nim krugovim a, a ne kako se ta j rad od­nosi na p rilike u zem lji. Što se tiče b ro j­čanog odnosa stručnog i pom oćnog oso­b lja , prof. Babić zastupa m išljen je , da za pobo ljšan je zavodskog ek sp erim en ta l­nog rada izlaz n ije p rv en stv en o u novim asisten tim a, nego u povećan ju lab o ra ­nata .

P itan je ko n cen tracije zavoda izm eđu fak u lte ta naišlo je na prilično energ ičan o tpor, kao što se pokazalo u s luča ju p r i­jedloga za sp a jan je zavoda izm eđu P o ljo ­p riv red n o g i V eterinarskog , i V e te rin a r­skog i M edicinskog fak u lte ta .

P ri k ra ju svoga re fe ra ta prof. Babić je spom enuo još nekoliko svojih zapažan ja : da su se asisten ti uvuk li u posebnu sek­ciju, gd je sam i rade, um jesto da rad e u nastavn ičko j grupi, da se u V ijeću d a je o tpor p ro tiv javn o sti ra sp ra v lja n ja i t. d.

Poslije re fe ra ta razv ila se d iskusija , u kojoj su sudjelovali, osim re fe ren ta , sve­ga četiri p rip ad n ik a V eterinarskog fak u l­te ta , šef v e te rin a rsk e u p rav n e službe i četiri n astav n ik a d ru g ih fak u lte ta .

D isku tan ti su se d jelom ice složili s te ­zam a prof. Babića, d jelom ično su ih n a ­dopunili i m odificirali, a d jelom ično iz­nije li m išljen ja , ko ja se raz lik u ju od re - ferentovih .

N aglašujući, da su u re fe ra tu lijepo iz­neseni tešk i prob lem i i da je d a ta pod­loga za opširnu rasp rav u , prof. dr. T o- m a š e c iznio je, da je prof. Babić oštro po tencirao neke s tv ari, ko je u tak v u obli­ku na V eterinarskom fak u lte tu ne posto ­je. Tu se prof. Tom ašec osvrnuo na dva prim je ra , i to na p ita n je su ra d n je s v e­te rin arsk im u p rav n im v las tim a i na p i­tan je su rad n je sa s tuden tim a. Posljed n jih godina ta su ra d n ja s u p rav n im v lastim a n ije b ila dovoljna, ali, p rem a prof. To- m ašcu, tu je težište više na v e te rin a rsk o j službi, je r se ona u p ita n ju nastavnog p lan a i u odnosu p rem a rad u F ak u lte ta kao cje line ondosi suviše pasivno. Š to se tiče su ra d n je sa s tu d en tim a, d isk u ta n t iznosi da nem a u tisak , da se ta su rad n ja ikada odbija la.

P rof. dr. T e ž a k , koji je nekoliko p u ta uzim ao riječ, osvrnuo se n a jp r ije na s tv a ra n ja s tanov itih kastin sk ih osjećaja., N em a još razvijenog osjećaja, da je u n i­v e rz ite t jed n a jed instvena institucija . No ne treb a b ježati od toga da tražim o po sv ije tu druge uzore, da tražim o tam o ono, što je kod d rug ih općenito, što se dade k nam a p ren ije ti. U n iverzite t ima u v jeta za jed n u n ad g rad n ju preko koje će fa ­k u lte ti su rađ iva ti, a ta je n ad g rad n ja p rvenstveno na istraživačkom sektoru . No kod nas to ne može posto ja ti iz jed ­nostavnog razloga zbog financijske s tru k tu re Z agrebačkog sveučilišta. Ako neki naši istraživači žele da se m jere inostran im m jerilim a, i ako se tu rad i o fu n d am en ta ln im naukam a, to je is­p rav an , jed in i mogući put; nauka je jed n a na sv ije tu . U n iverz ite t m ora gle­d a ti daleko u budućnost, a ne da o b ra­đ u je sam o neka područja , ko ja su mo- m en tan o važna. Da bism o došli do k a k ­vih tak v ih istraživačk ih škola, m orali b i­smo im ati daleko više asistenata , je r je zapravo asisten tsko zvan je jedino, gdje se m ogu m ladi ljud i izobražavati za is­traživače. Kao i ostali faku lte ti, imamo teškoća u n ab a v lja n ju lite ra tu re i o rga­n iz iran ju naših b ib lio teka u Z agrebu, a r je ša v an je toga p ita n ja izvanredno je v a ­žno. Š to se tiče k o ncen tracije zavoda, tre b a prom isliti, da li za .to postoje svi m ogući uv jeti. To možemo teško postići iz razn ih razloga. Tu dolazi u p itan je razbacanost fak u lte ta , p itan je satnice, za­tim č in jenica da su p redm eti koje imamo u nekoliko in stitu ta , zapravo e lem en ta r­n i ku rsev i, p roširene predavaonice. Zbog toga je bez velik ih m a te rija ln ih p r ip re ­m a i bez jasnog cilja što treba p red s tav ­lja ti ta koncen tracija , p reu ran jen o o njoj govoriti. Ako bism o im ali koncentracionu točku za istraživačke radove, koji će biti za jedn ičk i svim faku ltetim a, onda bism o im ali k oncen traciju , ali za to nem am o sred stav a . T rebalo bi da um jesto toga govorim o o koncen triranom pregledu naučne lite ra tu re u Zagrebu. P roblem je da se s tvori dokum entacioni cen tar, a to n ije izvan naših financijsk ih m ogućnosti. U daljo j d iskusiji prof. Težak iznosi kako je on p ro tiv sitne koncen tracije, već za­p rav o za jed n u u ltrak o n cen trac iju , a ta se dade provesti. Mi možemo, p rem a d is­k u tan tu , u red iti jed an sistem , p rem a ko­m e neka n aru čen a k n jiga prolazi kroz određeni biro, tu se reg is trira , da bi za­tim m ogla svim a poslužiti.

Dr. F i o 1 i ć, p red s tav n ik U prava za v e te rin a rsk u službu, naglasio je, da bi

531

Page 78: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Iz sveučilišnog živo ta

nedostatke, koje pokazuju stručn jaci, što danas izlaze s F ak u lte ta , treba lo nekako fo rm ulirati, da bism o znali točno gdje su i koji su. To bi se moglo preko D ruštva ve te rin a ra . Ako bi se uzele u obzir po­treb e na teren u kroz 10—20 godina, te m išljen je naših s tru čn jak a gdje su m an j­kavosti njihove izobrazbe, tad a bi se lako došlo do sinteze, kakav zapravo m ora b iti n astavn i p lan i program .

Dr. G a b r i č e v i ć , kao nastav n ik F i­lozofskog faku lte ta , napom inje, da su i d rug i fak u lte ti za in te res iran i p itan jem k oncen tracije zavoda, je r bi ta značila r acionaln iju u po trebu izdataka, a tim e bi ostalo više financ ijsk ih sred stav a i za d ruge faku ltete . D isk u tan t iz jav lju je da će se u D ruštvu n astav n ik a bo riti za p ro ­vedbu teza, koje je iznio prof. Babić.

P rof. dr. K o v a č e v i ć iznio je više p rim je ra p o sto jan ja razn ih zavoda, koji se bave uglavnom istim naučnim radom , kako se dvostruko n a b av lja ju kn jige i si. D isku tan t se tak o đ er osvrnuo na p itan je entom oloških kadrova, kojih zapravo n e ­ma. D anas entom ologiju vode šum ari i agronom i, um jesto biolozi. I to bi p i ta ­n je m ogla r iješiti izv jesna koncen tracija. No kod k o ncen tracije in stitu ta , kad bi fak u lte t preuzeo van jsk e zavode, iskrsli bi veliki financijsk i problem i.

Prof. dr. R a n d i ć p rikazao je p r i­m je r U niverzite ta u G lasgowu, gdje je osnovna organizaciona jed in ica U niverzi­tet, a fak u lte ti n isu ni po svom e perso ­nalnom sastavu , ni po svom e d jelovan ju neke odvojene jedinice. Isti p ro feso r fi­g u rira kao nastav n ik na raznim fak u lte ­tim a. Kod nas su fak u lte ti posebne u s ta ­nove, i zbog toga je tu nem ogućnost kon­cen tracije i po treb n e su radn je . Kod nas se p ostav lja p itan je p rav a v lasn ištva, upo trebe i dr., što otežava su radn ju .

Dr. M i k 1 a u š i ć naglašava, da je u d iskusiji treba lo više govoriti o specifič­n im ve te rin a rsk im prilikam a, a ne toliko o općim problem im a Sveučilišta. On sm a­tra , da nem a klin ičara , koji u n astav i ne govori o p rev en tiv i i koji je ne po ten ­cira. Što se tiče pedagoškog zn an ja n a ­s tavn ika Sveučilišta, s in d ik a t V e te rin a r­skog fak u lte ta pokrenuo je svojevrem eno to p itan je , a d isk u tan t je imao p rilik e da govori u nekoliko n a v ra ta s nekim n a ­stavnicim a Više pedagoške škole i zam o­lio ih na p riv a tn o j bazi da se pozabave pedagoškim p itan jem Sveučilišta kao

takvog. Nažalost, na tom e polju n ije n i­šta učinjeno.

Dr. B e n k o napom inje, da asisten tsk i sastanci na V eterinarskom fak u lte tu nisu išli na u štrb ni sindikalnog rada ni n a ­s tavničke grupe, već, napro tiv , novodi nekoliko pozitivnih s tran a ovakvih sasta ­naka. N adalje podvlači važnost stv a ran ja am bulato rne k linike, p itan ja koje se ne m iče s m jesta , a upravo bi ta klin ika b ila p u t da stu d en ti upoznaju p ro b lem a­tik u terena .

Dr. I v o š ističe, da je prof. Babić iz­nio in te resan tn u problem atiku , ali je ona preobim na, da bi se na ovakvu sastanku m ogla sa svih s tra n a u cje lin i obuhvatiti. Za ovako kom pleksnu prob lem atiku po­treb n i su i kom pleksni argum enti. T re­balo bi donije ti izvjesne argum ente , koji b i ukazali što je dovelo do toga da s tv a ­ram o neupo treb ljive stručn jake . To bi n am ujedno služilo kao putokaz, kojim p u tem treb a da idem o da bism o stvo­rili v ješ te i sposobne stručn jake . Š ta se tiče koncentracije, treb a n a jp rije izvršiti k oncen traciju na v lastitom radnom pod­ručju , a ne da se s tv a ri ponovno obra­đ u ju u toku istog studija . Što se pak tiče p reven tive, u širem sm islu te riječi, tu m ora ju b iti u k ljučen i svi predm eti od p rv e godine nadalje.

U toku d iskusije prof. dr. Babić govo­rio je nekoliko pu ta . T ako je na nekim p rim jerim a sk icirao kako zam išlja kon­cen traciju srodnih institu ta . Tu se ne m i­sli na u k id an je n astavn ičk ih m jesta, već se rad i o jednom in stitu tu s jednom li­te ra tu ro m i apara tu rom , jed instvenim p lanom rada, sav jetovan jem i pomoći za v rijem e n jegova izvođenja. Ako ta j in ­s ti tu t nem a za to dovoljno prostora, ne m ora priv rem eno ni b iti k o n cen triran na jednom m jestu . To je, m eđutim m oguće na desetak in stitu ta odm ah provesti. Oso­bito bi ovakva su rad n ja Poljoprivrednog i V eterinarskog fak u lte ta donije la velike rezu lta te . Ta b i su rad n ja donijela koristi ne samo nastavnom i naučno-istraživač- kom radu, već bi također om ogućila i isp ravan razvoj stru k e i odnosa m eđu s tručnjacim a.

P r i k ra ju je prof. Babić napom enuo da je svijesno uzeo širu p roblem atiku sa svrhom , da se ponovno po takne diskusija na širokoj osnovi, ko ja je u F ak u lte t­skom vijeću nekako zam rla. Osim toga, ovakva d iskusija možo b iti dobra p rip re ­ma za buduću konferenciju .

532

Page 79: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Iz sveučilišnog živo ta

I v a n B r i h t a:

O ORGANIZACIJI NAUČNOG RADA NA PODRUČJU PRIRODNIH NAUKA

P ovodom m išljen ja o o rgan izaciji n a u ­čnog rada , koje su u »Pogledim a 53«, b r : 4, s tr. 286 objavili p ro feso ri K. B aleno- vić, E. C erkovnikov i V. H ahn (sk raće­no: č lanak B. C. H.), želio b ih izn ijeti nekoliko m isli.

A rgum entac ija u č lanku B. C. H. ide ovim redoslijedom :

1. S redstva, ko ja u našoj zem lji sto je n a rasp o lag an ju za nau čn i rad , tre b a što rac io n a ln ije u trošiti.

2. K ongres kem ičara u Z agrebu 1952. pokazao je, da je sveučilište dalo n a j ­veći broz n aučn ih priloga.

3. P u b lik ac ije su m je rilo ak tiv n o sti i ko risnosti ustanova.

4. Mnogo je narodnog novca p osljed ­n jih godina u trošeno n a n aučn i ra d in ­s titu c ija v an sveučilišta, ko je su n a K o n ­gresu kem ičara po pub lik ac ijam a b ile s lab ije zastupane od sveučilišta.

Iz ovih se p rem isa izvlači zak ljučak , da n a tem e lju dosad p o stig n u tih rezu l­ta ta tre b a sveučilište kod rasp o d je le s re d ­s tav a stav iti n a p rv o m jesto .

O vdje bih, m eđutim , pokušao dokaza­ti, da ni sve p rem ise n isu ispravne, a ni zak ljučak n ije točan.

P rv a je g riješka, po m om e shvaćan ju , u p rem isi 3; istin i za v o lju m oram reći, da je ona kod nas prilično raš iren a , da je nekako u m odi.

P osljed n jih godina iza 1945. s tv o ren je u našoj zem lji s tan o v it b ro j in stitu ta , ko jim a je zadaća da se bave p rim ije n je ­nom naukom (v jero ja tno se na n jih d je ­lom ično odnosi p rem isa 4). N jihovo osni­v a n je n ije neki naš specifikum , već su slični in s titu ti posljed n jih godina osno­vani, i još u v ijek se osnivaju , u m no­gim tehnički n ap red n im zemljam a.*

* O p rim ijen jenom is traž iv an ju u Vel. B rita n iji vidi, n a pr., d jelo: H. F. H ea th and A. L. H ethering ton , In d u str ia l R e-

P rv en stv en a je zadaća in stitu ta za p r i­m ijen jen a istraž iv an ja u našim p r ilik a ­m a da p rim jenom m an je v iše poznatih , ali p rak tičk i kod nas n ep rim jen jiv an ih m etoda, dignu našu in d u str iju na viši s tu p an j, na kojem se nalaze in d u strije , odnosno p o ljp riv reda , šu m arstvo i o s ta ­le g ran e u nap red n im zem ljam a. P ro ­su đ iv a ti rad tak v ih in stitu ta , ukoliko se bave kem ijom , p rem a b ro ju re fe ra ta iz­n ije tih na K ongresu k em ičara u Z agre­b u 1952, značilo b i ne poznavati sv rh u i k a ra k te r tih ustanova. Tako, na pr., In ­s ti tu t za in d u str ijsk a .'straživanja n ije se baš loše p las irao što se tiče b ro ja re fe ­r a ta n a tom K ongresu; prosuđivati, m e­đu tim , n jegov rad sam o po tim re fe ra ­tim a bilo bi posve nepravilno , je r n a j­veći dio rad a n ije n iti će b iti p red an jav n o sti u obliku refe rata , pub likac ija i si., ali je od toga rad a im ao i, nadajm o se, im at će i ubuduće k o risti naš teh ­n ički nap red ak .

T im e smo se do tak li jednoga, za n auč­ne k rugove osje tljiv a p itan ja , ko je je u zad n je v rijem e ne sam o kod nas, nego i van i u sv ije tu poprim ilo d im enzije strah o v ito n apuhanog balona, a mogli b ism o ga u k ra tk o n azvati: fetišizam bro­ja nau čn ih p ub likacija . U am eričkom kem ijskom časopisu Chem ical E ng ineer­ing News čitao sam nedavno o tom p i­ta n ju raz m a tra n ja jednog au to ra , koji sa s tanov itim nelagodnim osjećajim a r a ­zm išlja o poplavi naučn ih p ub likacija n a po d ru čju kem ije i p ostav lja prib ližno slijedeće p itan je : »Sto b iste rek li o n e ­kom m ladom n astav n ik u kem ije (asisten ­tu ili docentu), ko ji je sebi postav io cilj

search and D evelopm ent in the U nited K ingdom , F ab e r & F ab er Ltd., London 1945. B ro jn i in s titu ti za p rim ijen jen a is­tra ž iv a n ja posto je tak o đ er u N jem ačkoj,S. A. D., F rancusko j i t. d.

533

Page 80: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Iz sveučilišnog života

da godišnje objavi 10 radova, t. j. jedan m jesečno osim ferija? Možda biste ga sm atra li karijeristom ; m eđutim kod ra s ­položenja koje vlada, da se ak tivnost ocjen ju je p rem a b ro ju radova, van svake Je sum nje, da je ta j m ladi čovjek rea li­sta, je r će na ta j način brže napredovati na ljestv ic i un iverz ite tske h ije ra rh ije do redovnog profesora«.

Pogledajm o uostalom , s kolikim su b ro jem refe ra ta pojedin i potpisnici č lan ­ka B. C. H. bili zastupan i na K ongresu k em ičara 1952! P rof. Cerkovnikov n ije bio zastupan ni jednim radom , prof! B a- lenović sa dva, a prof. H ahn sa četiri. P rim ijen im o li, dakle, n jihove postu late na n jih same, prof. C erkovnikov vrlo bi loše prošao kod buduće raspod jele k re ­d ita za naučna istraž ivan ja , ako bi se netko ravnao načelim a, koja je on sam javno iznio.

Da se ukloni svak i nesporazum , n a ­glašavam ponovno, da p rem a m om osob­nom m išljen ju korisnost neke kem ijske ustanove i v rijed n o st pojedinaca kem i­čara ne treb a n ikako p rosuđ iva ti po broju re fe ra ta na K ongresu kem ičara u Zagrebu 1952. ili po b ro ju pub likacija uopće.

Odnosi li se, m eđutim , a luzija č lanka B. C. H. o velik im svotam a utrošenog narodnog novca za instituc ije v an sveu­čilišta i na naše nove fiz ikalne in stitu te u Vinči i u Zagrebu, onda treb a istaći, da je In s titu t u Vinči održao priličan bro j re fe ra ta n a K ongresu kem ičara , a In s titu t »Ruđer Bošković« u Zagrebu, koji se još izgrađuje, podup ire već sada financija lno , koliko sam upućen, svoga sa rad n ik a prof. Balenovića sredstv im a za istraživan je .

Da se i opet ne bi k rivo shvatilo , ja toj sa rad n ji prof. Balenovića s In s titu ­tom »Ruđer Bošković« n i š t a v e zam je ra - vam , ali prof. B alenović sm atra , d a je neracionalno tro š iti s redstva za naučne in stitu te van sveučilišta, a ipak s ta k ­vim institu tom sarađu je.

K ad se već govori o p ravilnoj raspo­d jeli s redstava za naučno istraživanje, š te ta sto se au to ri č lanka B. C. H. nisu osvrnuli i na vrlo ak tuelno p itan je, koje je p rv i p u t u našoj javnosti iznio prof. Ivo Babić u »Borbi« od 10. II. 1953., t. j. o po treb i da na jednom sveučilištu po­sto ji niz istovrsn ih in stitu ta. To je p ita ­n je uglavnom neki tabu m eđu našim sveučilišnim krugovim a.

V ratim o se sada na zaključak članka B. C. H., da sredstva za naučni rad tre ­ba d o d jeljiva ti in stituc ijam a ili po jedin­cim a na tem elju n jihov ih dosad ob jav­ljen ih publikacija . Sm atram , da je taj p rincip neodrživ; pokaže li se, na pr., d a se na jednom za budućnost nacije važnom području n ije dovoljno ili n ije uopće naučno radilo, bilo zbog pom anj­kan ja sredstava ili talenata , onda to po­d ru čje tre b a potpom oći svim sredstvim a. O bra tn i princip da se sredstva za n au ­čni rad d a ju p rvenstveno tam o, gdje su već pokazani vrlo dobri uspjesi, doveo bi do h ip ertro fije toga dije la nauke u dotičnoj zem lji. Nešto analogno p rim i­jetio je nedavno neki s tran i učen jak u Ind iji: pod uplivom usp jeha fizičara R a- m ana, dobitn ika Nobelove nagrade, v e ­lik se dio m lade indijske naučne gene­rac ije suviše jednostrano bavi teo re t­skom fizikom i ne posvećuje se r ješav a­n ju drug ih važnih tehn ičk ih i ekonom ­skih problem a, kojih Ind ija ima, naža­lost, i suviše. Pokažu li, na pr., u našoj zem lji o rganski kem ičari prem a bro ju pu b likac ija najv iše usp jeha i počnu li oni zbog toga, na tem elju a rgum entacijeB. C. H., traž iti veća si’edstva za is tra ­živanje od d rug ih s truka , onda će ta no­va povećana sredstva om ogućiti još veći bro j radova s područja organske kem i­je. Taj veći broj radova opravdao bi po toj istoj logici d o d jeljivan je d a ljn jih još većih sredstava, pa bi se kroz nekoliko godina najveći dio istraž ivan ja u našoj zem lji v ršio sam o na području organske kem ije. Do toga bi došlo utoliko prije, ako bi se osnovao cen ta r za raspodjelu

534

Page 81: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Iz sveučilišnog živo ta

sred stav a za naučni rad , u kojem bi, p rem a prijed logu B. C. H., glavni k o ri­snici bili u jedno i a rb itri.

Na k ra ju neka m i se dopusti da raz ­m otrim u p osljedn je v rijem e često spo­m injanu k rila ticu : »N ajbolja sveučilišna nastava je naučno istraživanje.« Razgo­v arajući o toj tezi s m nogim d rugov i­ma, razabrao sam , da ne posto ji jed in ­stvo u shvaćan ju , da li se ovdje m isli na naučno istraž iv an je n astav n ik a ili s tu d e ­nata . R azm otrim o n a jp r ije p rv i slučaj. Teza da je dobar sam o onaj n astavn ik , koji se bavi naučnim radom , n ije osno­vana na čin jen icam a, je r su poznati mnogi g lasoviti učenjaci, ko ji su bili loši nastavnici. Tako, na pr., poznati k e ­m ičar Em il F ischer spom inje u svojoj au to b io g rafiji ,2 kako ga je glasoviti te r - m odinam ičar Clausius razočarao svojim p red av an jim a iz fizike. B av ljen je n au č ­nim radom često je, doduše, po treban , ali ne dovoljan p reduslov za dobrog n a ­s tavnika. O tom e je tak o đ e r iznio neko­liko m isli prof. Babić u svom spom enu­tom članku u »Borbi«. I ob ratno , poznati su odlični nastavnici, ko ji posvećuju n a j­veći dio svoga v rem en a s tuden tim a, a ne bave se n aročito ak tivno istraž iv a ­n jem novih područja .

K ako p ak s to ji s drugom a lte rn a ti­vom, da je naučno istraž iv an je , ko je vrše sam i s tuden ti, n a jb o lji način n a ­s tave? Taj je sistem n astav e dao odlič­ne rezu lta te na pod ru čju k em ije u N je­m ačkoj, počevši od v rem ena Liebiga. N akon razm jern o k ra tk o g v rem ena , po­svećenog s lu šan ju nek ih kolegija, s tu ­den ti bi p reuzeli rad na d ise rtac iji i u ak tivnom istraživačkom poslu p o sta ja li dobri kem ičari. T aj način n astav e mogao bi se m ožda k a ra k te riz ira ti tako, da je n a jbo lji nač in u čen ja p liv an ja da uče­n ika baciš u vodu i n eka nasto ji da se održi na površini. Koliko je god ta j n a ­čin n astave kem ije bio p r ik la d an za p r i­like sve m ožda do p r ije nek ih č e tv rt

2 Aus m einen Leben, B erlin 1922, S pringer Verlag, str. 50.

stoljeća, danas je on u svojoj o rig ina l­noj form i jedva p rim jen jiv . Uzrok je tom e taj, da je znanje , koje s tu d en t tre b a steći, da bi se osposobio za sa ­m ostalno r je šav an je n aučn ih problem a, p rem a prošlim generac ijam a toliko po­većano, da o učen ju p liv an ja baca ­njem učenika u vodu danas na pod­ru č ju kem ije jedva može b iti govora: učenik bi potonuo. Te su poteškoće vrlo jasno uočili profesori P relog i Ružička kod sadašn jeg sistem a nastav e kem ije na Tehničkoj visokoj školi u Z tirichu i podnije li p rijed log za vrlo rad ik a ln u iz­m jenu nastavnog p rogram a, koji m i je prof. P relog susre tljivo p repustio na uvid. Kao probn i kam en za isp ravnost n astavnog sistem a oni po stav lja ju ovu tezu: apsolventi treb a da s teknu sposob­nost, da po sv rše tk u s tu d ija razu m ijev a­ju stru čn u lite ra tu ru i da u njoj sa d r­žane nove spoznaje mogu u svojim ra ­dovim a ispravno p rim ijen iti. S tim e se u vezi u prijed logu Prelog-R užička veli doslovce: »Sa zabrinutošću se k o n sta ti­ra, da apsolventi kem ijskog od jeljen ja n isu više dorasli ovim zah tjev im a . . . N edostaje im izobrazba u organsko-fiz i- kalnoj kem iji i u zato p o trebn im tem e­ljim a m atem a tik e i fizike«. N aročitu v a ­žnost polažu oni na p ro d u b ljen je zna­n ja iz fiz ikalne kem ije, s obzirom na o rgansku kem iju : » P rodub ljen je znan ja na ovom podru čju ne o lakšava sam o sv r­sishodno i brzo p lan iran je i izvođenje organsk ih reakc ija , nego je tak o đ e r i za p ren o šen je reak c ija na tehn ičke p roce­se od osnovnog značenja«. To p ro d u b ­ljen je n astav e za šv icarsku je organsko- k em ijsku in d u str iju od životne važno­sti: »Švicarska o rgansko-kem ijska eks­po rtn a in d u str ija nalazi se p red kon k u ­rencijom S. A. D., gd je k em ičari već najvećim dijelom d ob ivaju nastavu , koja se ovdje pred laže. N ije sam o važno, k a ­ko i što m i u Švicarskoj proizvodim o, nego kako smo brzo u s ta n ju postići no­ve rezu lta te , kako nas inozem stvo ne bi preteklo«. U tu sv rh u oni pred lažu p ro ­

535

Page 82: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

Iz sveučilišnog živo ta

d u b ljen je stu d ija m atem atike, fizike i fi­z ikalne kem ije s tra jan je m od četiri se­m esta ra za svaki kolegij, kao i tem elji­tu reo rgan izaciju nastav e organske k e ­m ije. Da se p ak tra ja n je s tu d ija ne bi produljilo , m ože ovo p ro d u b ljen je s tu ­d ija fu n d am en ta ln ih p red m eta ići samo na raču n sk raćen ja p rogram a više des­k rip tiv n ih p red m eta (tehnologija), koji se m ogu kasn ije u slučaju po trebe n a u ­čiti m nogo lakše, nego što bi to bilo m oguće sa spom enutim p roširen im os­novnim disciplinam a.

M islim, da će n a tem elju ovoga b iti jasno, da danas o nekom ranom n auč­nom istraž iv an ju s tu d en a ta kem ije u v e ­ćem opsegu p rije diplom e jedva može

b iti govora. Danas nam u našim p rilik a ­m a, kako nam se čini, v rlo m an jk a ju šire m ogućnosti da d ip lom irani kem ičari nak o n sv rše tka stu d ija nastave bilo r a ­dom na disertaciji, bilo istraživanjem u specijaln im institu tim a. Kod kom plicira- nosti m oderne kem ijske nauke poslijedi­plom ski rad , p rije defin itivnog zaposle­n ja, vrlo je važan preduslov za upotpu­n jen je , učvršćenje i p roširen je znanja m ladih kem ičara. Za ta j bi rad trebalo s tvoriti šire m ate rija ln e osnove, kako za studente , tako i za zavode. To bi, m islim b a r na području kem ije bio p rav i sm i­sao parole, da je naučno istraživanje n a jbo lja nastava.

Povodom gornjeg č lanka p rim ili smo od prof. Balenovića, C erkovn ikov a i Hahna p rim jed b u ko ju u c jelosti donosimo:

K ada se, u veljači ove godine, prilikom neposredne izm jene misli, pokazalo da na neka o s n o v n a p ita n ja organizacije naučnog rada u NRH gledam o u suštini jednako, m i smo sm a tra li da bi svoje m išljen je , bez obzira na nas kao p o j e d i n c e ili na s p e c i f i č n e po trebe zavoda u kojim a radim o, trebalo da iznesemo u n a j­k rać im c rtam a kao p rilog d iskusiji, ko ja je o tom izvanredno složenom problem u b ila u našoj javnosti p okrenu ta . Mi smb to učinili potpuno svijesni činjenice, da se naše m išljen je m ože in te rp re tira ti na m nogo razn ih načina, pa i n a način kako je to učinio ing. B r i h t a u svom članku. P rem da se s m nogim tv rdn jam a, a p rije svega s n a č i n o m in te rp re tac ije našeg m išljen ja u nap isu ing. B r i h t e n ikako ne bi mogli složiti, m i ne sm atram o da b i bilo kakva de ta ljn a d iskusija ili čak pole­m ika o postavkam a u tom č lanku m ogla bilo što b i t n a i n o v a d o prin ije ti r je ­šav an ju p ita n ja o kojem u je riječ. To na jb o lje pokazuje č in jenica da i sam kolega B r i h t a u zav ršn im rečenicam a svog članka, s kojim a bi se mogli potpuno složiti, dolazi do istog zak ljučka i p rijed loga kao i mi, naim e da treb a » . . . stvo riti šire m a­te rija ln e osnove, kako za studen te , tako i za z a v o d e . . . « n a našem Sveučilištu, u in te resu n a p re tk a naučno-istraživačkog rad a i općeg n ap re tk a u našoj zemlji.

U Zagrebu, 18. sv ib n ja 1953.K. B a l e n o v i ć ,E. C e r k o v n i k o v ,V. H a h n.

536

Page 83: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]

SA DRŽAJ 6. BR O JAStr.

Vanja Sutlić: K riza građanskog čovjeka u sv ije tlu egzistencijalizm a . . 377T om islav P inter: O p ro sto ru i v rem en u i o k re ta n ju kao jed in stv u n jihova

k o n tin u ite ta i d isk o n tin u ife ta (III. dio) .................................... 385M aja B o ško v ić -S tu lli: O odnosu p rem a književnom f o l k l o r u .................................. 403N ikola S kreb: O in te rp re tac iji b ioloških r e z u l t a t a .................................... . . 409

K u l t u r n i ž i v o tR u d i Supek: K onfuzija oko a s tra tizm a 415N a u č n a k r o n i k aM laden Zvoharević: O snivačka sk u p štin a U družen ja psihologa FN R J i I. s tručn i

sastan ak jugoslavensk ih p s i h o l o g a ................................................................................422

P r i k a z i i o s v r t iB ranko Bošn jak: K a rl J a sp e rs : Uvod u filozofiju . . ' . 430Gajo Petrović: B. M. K edrov: Bngels i p riro d n e n au k e 433B i b l i o g r a f s k e b i l j e š k e ...................... 436I z s v e u č i l i š n o g ž i v o t aD rugi n a c rt O pšteg zakona o un iverz ite tim a . . 439Božo Težak: O p itan jim a znanstveno-istraž ivačkog rad a 4^T

SA DRŽAJ 7. BROJAStr.

Jugoslav Gospodnetić: O snovne lin ije opće teo rije nacionalne h isto rije 457Pavao Rastovčan: O našem zem ljoradničkom zad ru g a rs tv u . . . . 464Dr B ranko Gavella: N ekoliko m isli o teo riji u m je tn ičk e n astav e 472Vanja Sutlić: Položaj in te lek tu a lca Z apada i filozofija A lb erta C am usa 478T v r tk o Svob: Zapis o g raničnosti žive t v a r i .................................................... 484E. Pusić: D ržavna k o rp o rac ija u u p rav i S A D ............................................ 491

N a u č n a k r o n i k a

Jura M edarić: K onferenc ija n a stav n ik a ekonom ske geografije ekonom skih fa ­k u lte ta J u g o s l a v i j e ................................................................. 498

P r i k a z i i o s v r t i

Grga Gam ulin: Uz jed an prob lem Hegelove e ste tike . 503Rudi Su p ek: H en ry L efebvre: K ritik a svagdan jeg ž ivota 513Oleg M andić: C ahiers in te rn a tio n au x de sociologie, 1946 519

B i b l i o g r a f s k e b i l j e š k e 522

I z s v e u č i l i š n o g ž i v o t a

R efe ra t prof. I. B abića o rad u v e terin arsk o g fak u lte ta i d iskusija . . . 528Iva n Brih ta: O organizaciji naučnog rad a na p o d ru čju p riro d n ih n au k a . 538

Page 84: No. 7, Rudi Supek [Pogledi, časopis za teordiju društvenih i prirodnih nauka, 1953]