pogledi

ZA KOGA (NE)ĆU GLASATI? Urednik: NEVEN ANĐELIĆNovinari:

MIMI ĐUROVIĆ RUKAVINA i EDIN BARIMAC

ISSN 2637-1456

Izdavač: OSLOBOĐENJE

Za izdavača: VILDANA SELIMBEGOVIĆ

Urednik: dr. NEVEN ANĐELIĆ

Dizajn, DTP, lektura: OSLOBOĐENJE

ZA KOGA (NE)ĆU GLASATI?

Za šta glasati na nared-nim izborima? Vrijeme je predizborne kampa-nje. Bezbrojna lica nam se smiješe sa stubova i pla-

kata, bombardovani smo parolama i obećanjima, politički sukobi i pre-pucavanja dovedeni su do vrhunca. U takvoj napetoj atmosferi, sa mnogo buke i tenzija, nije jednostavno do-nijeti ispravnu odluku za koga glasa-ti? Ovo je mali pokušaj da se postave, po meni, bitna pitanja o kojima svaki odgovoran glasač treba u miru i tiši-ni razmisliti. Ulog je veliki. Četiri go-dine nije malo vremena!

Podnošenje računa: Prvo, izbori su referendum o rezultatima vlasti u proteklom mandatu - trenutak kada se stranke na vlasti pozivaju na od-govornost za stanje u zemlji, entitetu, kantonu. Da li su nam škole i bolnice bolje nego što su bile prije četiri go-dine? Da li nam djeca razmišljaju o odlasku u Njemačku? Da li je danas više Bosne nego prije 4 godine? Da li su naši politički protivnici poraže-ni ili bar oslabljeni? Da li je stranka koju smo prošli put zaokružili ispu-nila naša očekivanja? Ili je politič-ki mešetarila? Želimo li da isti ljudi do 2022. godine u naše ime dono-se odluke, raspoređuju novce, lije-če nas i školuju, grade ceste, brane

nas? Trebamo li drugačije i može-mo li bolje?

Ako nam je dobro i ako smo na pra-vom putu, izbor je lak, a ovaj tekst bi mogao biti puno kraći. Pripadam, vjerujem, velikoj većini Bosanaca i Hercegovaca koja je svjesna da iz dana u dan stagniramo, te da su nam korjenite promjene i drugačiji poli-tički obrasci prijeko potrebni.

Politička stabilnost i krupna poli-tička pitanja: Bezbroj je novinskih tekstova, ana-liza i publikacija koje u proteklih 15 godina po-činju jednom te istom rečenicom – “Bosna i Hercegovina se danas nalazi u najvećoj poli-tičkoj krizi od potpisiva-nja Dejtonskog spora-zuma...” Nemogućnost postizanja dogovora oko ustavnih promjena, sprovedbe presude Sejdić i Finci, Pilav i drugih presuda Suda u Strasbourgu, nemogućnost postiza-nja dogovora oko izbornog zakona, nakaradni sporazum o mehanizmu koordinacije EU integracija su samo neka od političkih pitanja koja već godinama stoje neriješena ili su po-nuđena rješenja loša i često štetna po funkcionalnost i nadležnosti države.

Pored toga, u protekle četiri godine Parlament BiH usvojio je jedva 14 za-kona, a Parlament FBiH je funkcio-nisao otežano i sa velikim zastojima, gdje je vladajuća koalicija većinu vre-mena provela u međusobnim kon-fliktima i blokadama. Podgrijavanje nacionalnih tenzija i konfrontaci-ja je uvijek ključni dio predizbori-nih kampanja u poslijeratnoj Bosni i Hecegovini.

Politička nestablinost je prepreka broj jedan za kreiranje bolje poslov-ne klime, privlačenje stranih inve-sticija, ekonomskom i društvenom napretku uopšte. Da li znamo dru-gačije i da li nam je politička kriza i paraliza jedino poznato stanje? Da li je moguće postići minimalni konsen-zus unutar zemlje, entiteta, kantona

i kompromise oko bitnih političkih pitanja? Ili su pak odnosi i raspored političke moći unutar zemlje takvi da daljna politička konfrontacija, bloka-de i nedonošenje odluka, prihvatlji-vija i manje štetna opcija? I naravno, ko to ima najviše političke koristi od statusa quo?

U prošlosti su često bolje prolazili oni koji su bili agesivniji i spremniji na konflikt, nacionalistička retorika, oni koji su bili spremniji na blokade. Sjetimo se samo obaranja aprilskog paketa ustavnih promjena iz već dav-ne 2006. godine. Pred ove izbore, bit-no je pokušati procijeniti koristi i šte-te od mogućeg velikog političkog do-govora ili nastavka blokada, te kome vjerujemo da u naše ime zateže, od-nosno pregovara i dogovara se? Ko su ti državnici koji mogu preuzeti od-govornost postizanja dogovora ili da-lje političke paralize sistema do bo-ljih vremena?

Politike - ekonomske, socijalne, društvene: Za kakav god pristup se opredijelimo kod rješavanja krupnih političkih pitanja, ona ne smiju biti alibi za nedostatak jasne vizije i kon-kretnih politika ekonomskog, socijal-nog i društvenog razvoja.

Počevši npr. od fiskalne politike i javnih finansija, pitanje je da li poli-tičke partije namjeravaju povećavati

Da li su nam škole i bolnice bolje nego što su bile prije četiri godine? Da li nam djeca razmišljaju o odlasku u Njemačku? Da li je danas više Bosne nego prije 4 godine? Piše: HARIS ABASPAHIĆ

Učestvujući u radu evrop-skih institucija s fokusom na demokratiju, vladavi-nu prava, ljudska prava i slobode, pitao sam se, ili

mi je postavljano pitanje, postoji li po-litička i intelektualna snaga u Bosni i Hercegovini koja može izazvati naci-onalističku vlast i poslati ozbiljnu po-ruku glasačkom tijelu zbog čega je po-trebno tražiti alternative ponuđenom konceptu vladavine u zemlji.

Odgovor je kratak: Da, posto-ji ta snaga. Razjedinjena je, među-sobno posvađana, često bez vizije kako ostvariti kvalitativne promjene

i uglavnom s vizijom da upravo oni trebaju zamijeniti postojeću struk-turu vlasti bez ozbiljnijih promjena u sistemu vrijednosti. Dakle, zahtijeva-ju samo promjenu elita na vlasti. Re-zultat takve uloge političkih elita alter-native u Bosni i Hercegovini otuđila je politički javni prostor intelektual-noj eliti. Jedan dio te elite još uvijek je prisutan u nenacionalističkim snaga-ma, ali većina je uglavnom optirala za kreiranje “svog svijeta”, uskog kruga sličnomišljenika pomirenih sa prak-tičnom nemogućnošću organizova-nja alternative dobro organizovanom i lošem nacionalizmu.

Ovo je pokušaj preslojavanja javnog političkog prostora, iskreni i otvoreni istupi 41 intelektualca i intelektualke, ljudi čije mišljenje možda može utje-cati na formiranje javnog mnijenja.

Početkom ljeta zamolili smo pove-liku grupu ljudi prisutnih u javnom ži-votu od kojih je većina rado prihvatila poziv da napišu “za koga (ne)će glasa-ti”. Koncept je zamišljen da nakon do-stavljenog teksta autorima bude po-stavljeno još jedno pitanje koje bi ih prisililo da otvoreno iskažu svoj poli-tički stav. Uslijedio je pozitivan šok jer zamisao je bila bazirana na očekiva-nom okolišanju autora da se otvoreno

i javno izjasne za ili protiv nekoga. Do-bijeni rezultat, međutim, pokazuje da odgovorni intelektualci i intelektual-ke bez imalo vrzmanja iskazuju veli-ko nezadovoljstvo postojećim i javno se opredjeljuju za ili protiv neke poli-tičke snage. Stoga je početna zami-sao promijenjena i u publikaciji služi ili za pojašnjenja ili kao dodatni pro-stor autori(ca)ma da naglase neke od svojih stavova.

Postojalo je nekoliko koncepata pri izboru. Jedan bi bio da se nastoji imati reprezentativni uzorak sa cije-le teritorije zemlje i pokriti raznorod-nost političkih mišljenja. Međutim,

Za koga (ne)ću glasati Početkom ljeta zamolili smo poveliku grupu ljudi prisutnih u javnom životu od kojih je većina rado prihvatila poziv da napišu “za koga (ne)će glasati”. Koncept je zamišljen da nakon dostavljenog teksta autorima bude postavljeno još jedno pitanjePiše: NEVEN ANĐELIĆ

pri početnim kontaktima neki od au-tora koje javnost povremeno ili kon-stantno prepoznaje kao bliske vlasti ili barem jednom njenom dijelu iskazali su iznenađenje pozivom, dok su dru-gi ignorisali poziv, a treći nikada nisu dostavili tekst.

Stoga, skup štiva koji je pred vama rezultat je kombinacije izbora i sple-ta bosanskohercegovačkih okolno-sti. Na kraju je odluka bila da pozo-vemo ljude čiji se stavovi cijene, bez obzira na to slagali se s mi s njima ili ne. Većina autora djeluje na prosto-rima gdje se Oslobođenje značajnije čita. Neki autori su politički angažo-vani, dok drugi pažljivo izbjegavaju ikakvu mogućnost povezivanja s cen-trima moći. Zajedničko im je da su to ugledne građanke i građani koji su vi-soko odgovorni prema društvu i jav-no iskazuju svoje stavove. Na vama je, dakle, da čitajući raznovrsnost njiho-vih ideja kreirate neku svoju koja vas može voditi do mudre odluke koga zaokružiti na izbornom listiću.

Autori i autorice su također svojom različitošću iskazali i jedinstvo u kritici postojećeg. Poput Evrope pod sloga-nom “ujedinjeni u različitosti” poče-li su javnu debatu koja je usmjerena ovaj put na sami čin glasanja, ali koja neminovno vodi ka ozbiljnoj analizi načina kreiranja uslova za neophod-ne promjene u društvu.

Nemojte, dakle, na osnovu pre-dočenih tekstova donositi zaključak da je cijelo društvo spremno i da želi

promjene. Mogući zaključak je da značajni dio intelektualne elite želi promjene i svojim javnim angažma-nom nastoji dovesti do njih. Društvo će pokazati da li je spremno slijedi-ti takve stavove svojim izborom sed-mog oktobra.

Na kraju, pošto smo indiskretni bili u ovom projektu pitajući ljude kako se namjeravaju pona-šati kada ostanu sami i pred njima bude samo glasački listić, možda je red da se otkrije i po-litička intima idejnih začetnika.

Britanska kraljica je uskraćena za jedno od osnovnih prava u de-mokratskim zemljama – pravo glasa. To je obrazloženo činje-nicom da ona mora biti politički neu-tralna osoba pošto se vlade i političke ideologije izmjenjuju na vlasti. Stoga ne bi bilo ne samo pristojno već ni oportuno da gospođa može, poput svih ostalih građanki i građana, od-lučiti koja joj je politička opcija bliža. Vildana Selimbegović nije kraljica, ali je urednica Oslobođenja i također nije u prilici iskazati svoje političke simpa-tije iako, kroz njen rad, vidljivo je da su vrijednosti vladavine prava, demo-kratije, jednakosti, ljudskih prava i slo-boda bitne za njeno javno djelovanje.

Ja nastupam s manje aristokratske pozicije. Isključivo nacionaliste kri-vim za nesreću zemlje. Stepen krivnje

može biti različit, ali sve nacionalistič-ke opcije doprinijele su stanju u kojem Bosna i Hercegovina jeste danas i kroz šta je sve prošla od prvih demokrat-skih izbora 18. novembra 1990. Tada nijedan kandidat kojeg sam zaokru-žio nije bio izabran. Kandidatkinje gotovo da nisu ni postojale. Nažalost, nije se mnogo promijenilo ni danas.

Moj je jedini izbor, dakle, alternati-va koja je potpuno razjedinjena i če-sto bez vizije kako promijeniti uvjete u kojima društvo opstaje. Moji lični pokušaji, skupa s građanskim aktivi-stima od kojih su neki i ovdje uklju-čeni, da se dogovori platforma za za-jednički nastup propali su voljom, ne-marom, nespremnošću i inatom pri-sutnim u svim tim nenacionalističkim projektima.

Ipak, izbora nema i ma koliko kri-tički sagledavali ponuđeno, bolje ne postoji u organizovanoj političkoj for-mi. Stoga, moj član Predsjedništva će biti Željko Komšić. On se naljutio kada sam napisao da se ne treba kandido-vati za ovo mjesto. Tada sam se nadao

mogućnosti zajedničkog nastupa ne-nacionalista. Glas za njega nije glas protiv Dragana Čovića ili bilo kojeg drugog kandidata. Glas za Željka Ko-mšića je izbor najboljeg ponuđenog sa realnim šansama da bude izabran. Sva kritika njegovog prethodnog rada može biti zasnovana na različitim ob-licima njegovog političkog djelovanja, ali jedan važan detalj treba imati na umu. On je nenacionalistički izbor i to je potvrdio sastavom svog kabine-ta, jedinog koji nije bio monoetnički, izborima za postavljenja, ponovno je-dini koji nisu bili monoetnički i disku-sijama, s kojima se nisam uvijek sla-gao, ali nikada nisu bile bazirane na etničkom stavu, već na njegovoj ideji šta je najbolje za zemlju.

Kada bih principijelno glasao, onda bih poništio svoj listić dopisivanjem imena Svetozara Pudarića jer bi to bio način skretanja pažnje na opštu dis-kriminaciju u društvu. Međutim, važ-nije je omogućiti izbor onima koji bi mogli unutar sistema boriti se protiv diskriminacije.

Problem su partijske liste za različi-te nivoe vlasti. Razjedinjeni blok ne-nacionalista pruža četiri ili pet mo-gućnosti ostavljajući uvijek priliku za grešku. Kada bi na istoj listi bili Tarik Haverić, Anto Domazet, Reuf, Peca, Amela, Maja, Saša, to bi stvorilo jaku snagu s potencijalom za osvajanje vlasti. Ovako, razjedinjeni, tjeraju na glas bez entuzijazma, ali s nadom da možda ipak nešto može biti učinjeno.

Principijelno bih odbio glasati zbog nedostatka njihove političke volje da ponude građanima ujedinjeni front protiv nacionalista. Međutim, takav čin vodi u još četiri godine nekom-petentnosti, nacionalizma, korupci-je, emigracije, uništavanja... Stoga glas za bilo koga od njih uprkos svemu je glas nade.

Prije dvije godine pokušali smo na-govoriti nenacionalističke političke elite da formiraju blok i osvoje vlast. Nismo uspjeli. Možda, bez obzira na rezultate ovih izbora, dolazi vrijeme za samoorganizovanje aktivista, mla-dih prvenstveno, žena kojih je malo u vlasti, obespravljenih. Četvrt stoljeća se pokušava metodom promjena od vrha prema dolje. Možda je ispravniji pristup iz baze, odozdo prema vrhu.

Ovako decentralizovana država pruža veliku vlast lokalnom nivou upravljanja. Život se može građan-stvu značajno popraviti ako na lokal-nom nivou vladaju sposobni i neko-rumpirani. Možda je došlo vrijeme za mrežu lokalnih pokreta koji će preu-zeti upravljanje lokalnim zajednica-ma. Podemos i Ciudadanos u Špa-njolskoj, Cinque Stelle u Italiji, Syri-za u Grčkoj su primjeri gdje su takvi pokreti uspjeli. To su zemlje južne Evrope, sličnih mentaliteta. Možda je to recept i za Bosnu i Hercegovinu. Možda je to način da se vrati Valter.

(Autor je profesor međunarodnih odnosa i ljudskih prava na Regent’s

univerzitetu u Londonu)

Možda, bez obzira na rezultate ovih izbora, dolazi vrijeme za samoorganizovanje aktivista, mladih prvenstveno, žena kojih je malo u vlasti, obespravljenih

Prvi paket zakona bi bilo idealno usvojiti u istom trenutku kada se imenuju vlade, a ostatak u prvoj godini mandata, jer kako mandat protiče, apetit za reforme radikalno opada

budžetsku potrošnju i dug, te ako je to slučaj, koji su izvori finansiranja (povećanje poreza, MMF, obvezni-ce i sl.), koje budžetske stavke će se povećavati ili smanjivati u tom slu-čaju (tekuću potrošnju – plate u jav-nom sektoru, socijalna i boračka da-vanja, različite programe potsticaja ili pak povećati investicijska ulaga-nja)? Koje su politike koje će dove-sti do efikasnije i korisnije budžetske potošnje uopšte? Za postizanje odr-živih stopa rasta BDP-a, neophodno je značajnije povećanje javnih inve-sticija – nastavak izgradnje autoceste, početak gradnje davno najavljenih energetskih projekata i druge inve-sticije. Trenutni zastoj u ovoj oblasti umnogome ugrožava srednjoročne perspektive ekonomskog rasta.

Pitanje budućnosti i perspekti-ve razvoja javnih telekoma i drugih javnih preduzeća je veoma bitno i građani trebaju znati šta da očeku-ju. Profiti javnih telekom-operatera drastično opadaju iz godine u godi-nu, stanje u preduzećima kao što su Toplane, Vodovod i kanalizacija, te Gras je zabrinjavajuće. Kvalitet jav-nih usluga opada, broj zaposlenih u tim preduzećima je prevelik, a sred-stava za ulaganje u infrastrukturu (obnovu cijevi ili voznih parkova) ne-dostaju. Da li će javna preduzeća biti stranački plijen, mjesto gdje se zapo-šljavaju bližnji ili će pak neko poku-šati da ih rekonstruiše i poveća kva-litet vodosnabdijevanja, javnog pre-voza ili pak smanji cijenu grijanja u Kantonu Sarajevu? Slična pitanja tre-ba postaviti kada su u pitanju zdrav-stvo, obrazovanje i penzioni sistem.

Svima su puna usta novih rad-nih mjesta i povoljnijeg poslovnog okruženja. Ipak, bitno je razlikovati

neutemeljena i bombastična obeća-nja od realnih i sprovodivih politika utemeljenih u konkretnim zakon-skim rješenjima.

Vrijednosti, javni interes, transpa-rentnost i stručnost: Najveći izazov za političke partije i politički sistem uopšte je kako vratiti vjeru u bolje su-tra – kako sveprisutni osjećaj besper-spektivnosti i bespomoćnosti zami-jeniti osjećajem nade i vjere u bolje sutra? Kako probuditi nadu da može-mo bolje na ovim prostorima?

Naravno, oni koji su nas doveli u stanje letargije i besperspektivnosti, nisu ti čija su obećanja za bolje sutra kredibilna. Oni koji politiku koriste za ostvarenje ličnih i interesa grupa kojim pripadaju nisu u stanju prepo-znati i zaštititi javni interes svih nas. Oni koji javne institucije i preduze-ća koriste za razna uhjebljavanja i okorištavanja, ne mogu istovreme-no osigurati da zdravstvene usluge budu kvalitetnije, struja jeftinija, vo-dosnabdijevanje redovno, a ceste iz-građene. Javni interes je da se u jav-noj službi zapošljavaju stručni, a ne podobni. Javni interes je da bolnice i zemlju ne napuštaju doktori i me-dicinski radnici. Javni interes je da se tenderi za javne nabavke deša-vaju transparentno, brzo i efikasno. Izgradnja autoputa u FBiH nije za-ustavljena zbog nedostatka novca, nesprovedene eksproprijacije i sl, nego zbog nemogućnosti da se do kraja dovedu procesi izbora izvođa-ča radova na nekoliko većih dionica.

Shvatanje i promoviranje javnog interesa je bitan dio sistema vrijed-nosti, kojeg izabrani zvaničnici tre-baju projektirati na ostatak društva. Potrebna nam je politika koja gleda naprijed, promovira višenacionalno i

otvoreno društvo, podržava i štiti ma-njine, ne nameće svoj identitet i in-teres drugima oko sebe. Politika koja teži društvu jednakih mogućnosti, socijalne pravde i nediskriminacije. Naš cilj mora biti pluralno društvo zdrave konkurencije u školi, za i na radnom mjestu, ili sportskom klubu. Društvo je spremno sarađivati sa svi-ma, ali koje se želi kretati ka Zapadu, a ne Istoku. Nama su više nego ikada potrebni lideri koji će nas usmjeriti ka ovim vrijednostima.

Nakon prebrojanih glasova i objava rezultata izbora, potrebni

su nam oni koji će ostati dosljed-ni svojim obećanjima. Potrebna je snaga koja će osigurati da u kom-plikovanom procesu formiranja vlasti puno bitnije bude šta će se raditi naredne četiri godine, od rasporeda pozicija i resursa unu-tar koalicija. U ovom izbornom ci-klusu imamo rekordan broj poli-tičkih subjekata i za očekivati je široke koalicije na vlasti. Bitno je prepoznati ko je u stanju napraviti ih efikasnim, ko je u stanju da sa-čuva delegate-poslanike u svojim redovima tokom cijelog mandata,

ko je u stanju da istraje na sproved-bi programskih ciljeva? Potrebna nam je politička snaga sa infra-strukturom, pravilima i demokrat-skim standardima i solidnom ka-drovskom bazom unutar same po-litičke partije, a koja odluke dono-si također transparentno unutar svojih organa.

Ipak, ako pokušamo odgovoriti sebi na gornja pitanja, jasno je da je izbor prilično jednostavan. Na kra-ju, najgori izbor je ne izaći na izbore, a onda naredne četiri godine kukati i žaliti se na stanje u zemlji.

Da li je moguće usvojiti “aprilski paket” danas? Da li bi to donijelo promjene i zaustavilo dokto-re, stručnjake, obrazovanu radnu snagu u odlasku iz zemlje? Ukoliko se ponove rezultati izbora od prije četiri godine, hoće li uopšte biti izbora 2022? Da li smatrate alternativu sposobnom i svje-snom odgovornosti da ponudi jasan plan radikalnih i neophodnih promjena?

- U usijanoj predizbornoj atmosferi, gdje radikalne nacionalističke pozicije pozivaju na nove podjele, gdje se žrtve proteklog rata vrijeđaju i ponižavaju i gdje se zvecka oružjem teško je zamisliti postizanje zna-čajnih političkih dogovora kao što su ustavne promjene. Isto tako, huškači koji kreiraju konflikte, siju mr-žnju i strah sigurno ne mogu biti nosioci promjena. Ako želimo pomisliti o nekom napretku nakon izbora - okupljanju koalicije oko programa političkih, ekonomskih, socijanih i društvenih reformi, dobar izborni rezultat alternative je neophodan. Siguran sam - alternativne, nenacionalističke političke snage su svjesne istorijske odgovornosti, ali i prilike, te su spremne na taj izazov.

Usvajanje tzv. aprilskog paketa bi bio veliki korak naprijed u kontekstu poboljšanja funkcionalnosti i rav-nopravnosti unutar sistema. Idealan bi scenario bio da se “aprilski paket”, kao i niz drugih rješenja o ko-jima se diskutovalo u proteklom periodu (butmirski proces, prijedlozi za sprovdbu presude Sejdić Finci, prijedlozi izmjena Izbornog zakona, prijedlozi izmjena Ustava FBiH i sl.) iskoriste kao polazna osnova za dogovor o paketu političkih reformi koje bi idealno nastupile u prvoj godini mandata. Naime, do sada se uvijek pregovaralo o političkim reformama uoči izbora, a ispostavilo se da to nije pogodno vrijeme za kom-promise. Naravno, ove reforme bi trebale ići paralelno sa planom ekonomskog i socijalnog oporavka. Radi osiguranja sprovedbe istih, prvi paket zakona bi bilo idealno usvojiti u istom trenutku kada se imenuju vla-de, a ostatak u prvoj godini mandata, jer kako mandat protiče, apetit za reforme radikalno opada. Ovakav pozitivni scenario bi bio veliki iskorak ka društvu koje napreduje i u kojem doktori, stručnjaci, obrazova-na radna snagu ne razmišljaju o odlasku iz zemlje. Neophodno je birati one koji su u stanju ovakav scena-rio pretvoriti u stvarnost.

(Autor je predsjednik Skupštine Centra za politike i upravljanje, bivši predstavnik BiH pri Svjetskoj banci i bivši savjetnik premijera

FBiH Nikšića; živi i radi u SAD-u)

Izbori su referendum o rezultatima vlasti

PogledI PogledI 32 O S L O B O Đ E N J E • O K T O B A R 2 0 1 8 .O S L O B O Đ E N J E • O K T O B A R 2 0 1 8 .

Da budem jasan: ja ne vjerujem da se u Bosni i Hercegovini vlast može promijeniti u re-dovnoj demokratskoj

proceduri kao što su izbori. Prvo, BiH nema izgrađeno demokratsko društvo, njene kvazidemokratske institucije su instrumenti etnona-cionalističkih elita, poluge koje se koriste, kada god je to moguće, za očuvanje pozicije na vlasti. Izbori nisu nikakav izuzetak. I drugo: na-karadna konstrukcija države ute-meljena je na nacionalnim eksklu-zivitetima bez ikakvog razumijeva-nja za građane.

Iluzorno je očekivati da oni koji su došli na vlast mirnim, de-mokratskim putem na izborima 1990. na isti način tu vlast prepu-ste drugima. Njima je jasno da takav transfer vlasti neće proći bez popunjavanja bosanskoher-cegovačkih zatvorskih kapacite-ta. Ojadili su kompletno društvo, uništili ili opljačkali njegova do-bra - privatizacija je bila zakon-ski okvir za pljačku neviđenih raz-mjera. Sjećam se riječi Edhema Bičakčića, kada je, parafraziram ga, ushićen dolaskom “demokra-tije” rekao kako su komunisti kra-li pedeset godina i sada je došao red na njih. I tako su se ponašali, jer nisu bili sigurni u to koliko će taj “njihov red” trajati. A oteglo se!

Njihovo bogatstvo danas je ne-mjerljivo. Bile su dovoljne samo dvije decenije da se pojedinci

dočepaju imovine više nego svi sazivi Saveznog izvršnog vijeća SFRJ u nekoliko posljednjih man-data. Ono što je Rockefeller sa ge-neracijama svoje porodice stva-rao čitav jedan vijek, “snalažljivim” Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, kako ih tokom februarskih prote-sta 2014. odredi Bakir Izetbegović, bile su dovoljne samo dvije dece-nije. Neumske vikendice, zbog ko-jih se osamdesetih tresla BiH, danas su smiješne u poređenju sa bogatstvom u posjedu prvoboraca za nacionalne interese.

Bez narodnih kuhinja neki bi bukvalno umira-li od gladi. Podaci govo-re da 24 odsto stanovniš-tva BiH živi ispod grani-ce apsolutnog siromaš-tva. Prema procjeni UN-a, u BiH u ekstremnom siromaštvu (žive sa 3 do 5 KM dnevno) preživljava 600.000 lju-di. Paradoksalnije je da građani BiH sve to vide, trpe i šute. Niko, izgleda, ne uči ništa od istorije koja nam pokazuje da takva socijalna bomba može biti u rukama kraj-nje desnice, ali i ljevice. I nije sve-jedno u čijim će se rukama zapa-liti njen fitilj.

Vladavina srednjovjekovnog et-nonacionalizma gotovo je razori-la bosanskohercegovačko druš-tvo. Ne postoje demokratske in-stitucije od kojih bi se mogli oče-kivati, prvo zahtjevi za promjene, a

potom i njihova realizacija. Ne po-stoji društvena snaga koja bi te pro-mjene pokrenula. Radnička klasa je obezglavljena jer su se sindikal-na rukovodstva pretvorila u klijen-telističke servise političkih partija. Studentska populacija, koja bi po nekoj svojoj definiciji mogla biti nosilac promjena, dezorijentirana je masa mladih Hrvata, Bošnjaka, Srba koji nikako da prepoznaju ne-

što više i vrednije od etnosa i na-cije. Šestica u indeksu je postala imperativ u odnosu na bilo kakvo društveno talasanje. Slično je sta-nje i u nevladinim sektoru.

Proteklih decenija vlast u BiH je uglavnom obnašala nacionalistič-ka desnica, najčešće sama, ali va-lja priznati da i u trenucima kada su poluge vlasti bile u rukama lje-vice bitnih društvenih promjena nije bilo. Društvo u kojem je beto-nirana pozicija etnosa i kao takva uglavljena u Ustav, teško može ići naprijed. Svaki progres se temelji na pravima pojedinca – građanina,

a u BiH je obrnuto – sve se temelji na pravima kolektiviteta.

Ta konstrukciona greška na ko-joj se pokušava izgraditi država ne opravdava ljevicu za potpuno nerazumijevanja svog, i u nazivu naglašenog, socijaldemokratskog opredjeljenja. Zaboravlja se da je socijaldemokratija u BiH svoje snažne iskorake napravila gotovo prije jedan vijek prvenstveno za-hvaljujući svojoj sposobnosti da artikuliše i usmjerava opravdano radničko nezadovoljstvo. Radniku u BiH je i danas izuzetno teško, ali sadašnji socijaldemokrati to ne vide i ne osjećaju, jer je među nji-ma broj radnika sveden na zane-marljiv procenat. U takvoj situaci-ji ne može se očekivati da salonski socijaldemokrati imaju razumije-vanja za položaj radništva, jer ne-maju ni snage ni istinske želje za promjene. I kada su bili na vlasti, ništa suštinski nisu mijenjali.

Sad je suštinsko pitanje – kakav će potez povući Bošnjaci, Hrvati, Srbi i ostali u velikoj simultanci koja je zakazana za 7. oktobar ove godine. Znam da je na granici ire-alnog, ali ja bih bio sretan ako bi tog dana, umjesto glasačkih listi-ća, građani u rukama imali letvu, uputili se prema parlamentima i zauzeli ih. Znam da je irealno jer bi morali jurišati na 14 parlame-nata koliko ih u BiH kroje sudbinu građana, od čega su tri u Sarajevu, te po jedan u svakom od 10 kanto-na, u Republici Srpskoj i distriktu

Ne postoji društvena snaga koja bi pokrenula promjene. Radnička klasa je obezglavljena jer su se sindikalna rukovodstva pretvorila u klijentelističke servise političkih partijaPiše: SINAN ALIĆ

Kada su mi se prijatelji iz moje nekadašnje druge kuće Oslobođenja javili sa molbom da im nešto napi-šem o mom glasanju na iz-

borima u BiH, prvo što mi je palo na pamet bili su moji razgovori sa jed-nom (politički) srodnom dušom s kojom sam se tokom 1990-ih ovdje dosta često družio. Taj moj pozna-nik, dovoljno je da mu navedem ini-cijale P. L, u našim subotnjim raz-govorima uz kafu filterušu upućivao me je u sve finese u funkcioniranju švedske demokracije. Najzanimlji-vije od svega bilo mi je to što je on, inače uvjereni socijaldemokrat, tih

godina na svim izborima glasao pra-znim listićem. Objašnjavao mi je da time želi poslati svoju poruku: gla-sam zato što jesam za demokraciju, prazan listić zato što nema niti jed-ne političke stranke kojoj mogu dati svoj glas. P. L. je, naime, smatrao da su švedski soci-jaldemokrati sa-svim pokleknuli pred agresivnom “privatizacijom” i “restrukturira-njem” u javnom sektoru čega je, između ostalog, posljedica klasno

raslojavanje nezapamćeno u ovoj zemlji nakon Drugog svjetskog rata. Dakle, dominantni sustav novog stoljeća zasnovan na profitu kao je-dinom kriteriju svega postojećeg koji sebe samodopadno naziva “li-beralni kapitalizam” ukorijenio se i

u Švedskoj. U cijelom tom procesu socijaldemokrati su otišli toliko ude-sno da su ideološke razlike između stranaka gotovo nestale.

Ja sam počeo glasati na švedskim izborima onog momenta kada mi je postalo jasno da ću u ovoj zem-lji ostati jako dugo vremena. Za ra-zliku od P. L, ja nisam imao sličnih problema pošto postoji Stranka lje-vice (Vänsterpariet), čiji program u 90% korespondira sa onim u šta osobno vjerujem. Nažalost, zbog etikete “komunisti” kojom su je ži-gosali moćni konzervativni medi-ji u privatnom vlasništvu, Stranka ljevice nikad nije uspjela dobaciti do više od desetak procenata dobi-venih glasova i pozicije manje-više konstruktivne opozicije.

Na izborima u BiH uglavnom ni-sam glasao. Ipak, ove godine sam se ponovo prijavio za glasanje u BiH i nakon mnogo godina ponovo se ja-vila dilema:

Za koga glasati?Već i nakon površne opservacij-

ske analize o političkoj slici našeg prostora moguće je skicirati jednu krajnje frustrirajuću sliku. Našu ze-mlju godine 2018. i dalje obilježa-vaju siromaštvo i zaostalost, a sve to začinjeno općim primitivizmom što nije čudno s obzirom na to da se doslovce svaki aspekt života na

Za koga glasati?Religija se mora u potpunosti odvojiti od države, a izabranim političarima se mora zabraniti da se u toku svog mandata bave biznisomPiše: MIDHAT AJANOVIĆ

prostoru BiH već dugo, predugo za-sniva na najprimitivnijoj ljudskoj emociji – nacionalizmu. Trovlast grotesknog diktatora “Republike Srpske” kao izašlom iz filma “Po-kajanje” Tengiza Abuladzea, dina-stije Izetbegović i počasnog dokto-ra kao da je uklesana u mramoru. Osim korupcije i brutalne eliminaci-je svakog sustava vrijednosti, možda dugoročno najtragičnija posljedica nacionalističkog trovlašća je nasto-janje da se preoblikuje civilizacijski i kulturni kod vlastitim pristalicama. Tri etnikuma su, umjesto da zajed-no grade prosperitetno društvo, sa-tjerana u vlastite torove i zamanta-na medijski, politički i vjerski šire-nom mržnjom i strahom jednih od drugih. Stoga su naši izbori još od 1990. isti kao film Beskrajni dan u kojem se narod nakon svakih izbo-ra probudi na jedan te isti turobni ponedjeljak.

Zbilja za koga tu glasati?Čini mi se da ipak postoji jedna

pukotina u tom naizgled savršenom sistemu, perpetuum mobileu koji nacionalistima omogućuje vječnu vladavinu. Uključite li primjerice informativni kanal Hrvatske tele-vizije, tamo ćete redovito naići na mrzovoljna lica koja nariču kako im “Bošnjaci biraju predstavnike” ilu-strirajući to primjerom nesretnog

Željka Komšića. Laž milion puta po-novljena ne postane istina, ona uvi-jek ostaje laž, ali takva kojoj mnogi neupućeni vjeruju jer im istina nije dostupna. A istina je u ovom slučaju da nikakvi “bošnjaci” nisu birali “hr-vatske predstavnike”, jer naciona-listički Bošnjaci nemaju dva prava glasa, pa jednom rukom glasaju za svoje, a drugom biraju Hrvate. Ko-mšića nisu birali bošnjački naciona-listi. Mislim da bi se lako dokazalo da su ga svojedobno izabrali ljudi neopterećeni nacijom i nezatucani religijom, takvi koji još uvijek vjeru-ju u demokratsku mogućnost obno-ve bosanskohercegovačkog društva i kulture. A takvo što podrazumijeva da nećemo nositi trake oko rukava i glasati samo za “svoje” gdje nam nacionalnost neće biti kriterij, po-gotovo ne uvjet da bismo za neko-ga glasali. Upravo to glasanje poka-zuje da je nenacionalistička Bosna još uvijek respektabilna snaga koli-ko god da je taj dio političke javnosti svaki put bio prevaren. Oni koji su se nudili za njihove predstavnike ili su se brzo nakon izbora udružili sa šovenima u pljački i isporučivanju Republici Srpskoj na tanjiru jedan za drugim elemente bosanskoher-cegovačke državnosti ili je napro-sto riječ bila o ljudima bez politič-ke vizije i operativnih sposobnosti.

Za koga, dakle, u takvoj situaci-ji glasati?

Duboko sam uvjeren da demokra-cija može postojati samo među slo-bodnim građanima, a građanin je slobodan samo onda dok je lojalan vlastitim uvjerenjima, a ne i stranci. Mogu, dakle, glasati jedino za one koji barem približno zastupaju sta-vove i politiku koju smatram isprav-nom. Moj glas bi svakako išao ono-me ko jasno, artikulirano i vjerodo-stojno ponudi ideju i program za ko-načno prevazilaženje nacionalističke kuge koja će BiH prije ili kasnije ne-minovno odvesti u bezdan. Dayton se mora redefinirati, građanski prin-cipi se moraju snažno reafirmirati,

nacionalna prava se moraju štititi institucionalno, a ne teritorijalno i osim toga nacionalno se mora svesti u razumnije okvire – to ne može biti JEDINA identifikacija političkog gra-đanina, jednaka važnost nacionalnoj mora se pridavati spolnoj, generacij-skoj i svakoj drugoj ravnopravnosti. Religija se mora u potpunosti odvojiti od države, a izabranim političarima se mora zabraniti da se u toku svog mandata bave biznisom.

Ako se nekom ovakvi stavovi čine kao fantazija lišena bilo ka-kvog dodira sa stvarnošću, dopu-stite da podsjetim da se svaka nor-malna država na svijetu zasniva na sličnim načelima. I osim toga, ako

bilo koja opoziciona politička stran-ka nije za ova načela, a za šta onda jeste? Da sve ostane isto samo da oni malo budu na vlasti i kraduc-kaju umjesto ovih koji to sada rade?

Postoji li na današnjoj političkoj sceni u BiH snaga koja zastupa ova-kve stavove?

Ja je ne vidim.Stoga ću ja postupiti onako kako

sam naučio od svog poznanika P. L: glasam jer vjerujem da slobodni iz-bori, iako sami po sebi nisu demo-kracija, jesu preduvjet za nju, a de-mokracija kakva god bila bolja je od diktature i rata, a prazan listić jer ne vidim nikoga ko ozbiljno zastupa ozbiljnu promjenu.

Trovlast grotesknog diktatora “Republike Srpske” kao izašlom iz filma “Pokajanje” Tengiza Abuladzea, dinastije Izetbegović i počasnog doktora kao da je uklesana u mramoru

Neumske vikendice, zbog kojih se osamdesetih tresla BiH, danas su smiješne u poređenju sa bogatstvom u posjedu prvoboraca za nacionalne interese

Brčko. Nemoguća misija, bez ob-zira na to što nas istorijsko iskustvo od Francuske, preko Oktobarske i nekih drugih, raznim bojama ofar-banih, revolucija uči da se sloboda i demokratija ne poklanjaju – mo-raju se osvojiti i braniti. Upotreba letve u rumunskom scenariju ukla-njanja Čaušeskua je više od simbo-ličnog značenja.

Šta ću ja uraditi 7. oktobra? Uopšte me ne privlači “bolja bu-dućnost” jer ja živim u sadašnjo-sti; ne interesuju me ni “fronte” na kojima sve tutnji od isprazne retorike; alergičan sam na razne “saveze” jer mi nije jasno protiv koga su; bezidejna mi je i “njihova stranka”. Na one koji su demokra-tiju ugradili u nazive svojih politič-kih partija, a u suštini baštine samo nacionalne ideje, ne trošim riječi. Glasati za njih znači da bih bio pro-tiv sebe. Potpuno sam uvjeren da današnjim socijaldemokratama ništa ne znači što će ovogodišnji oktobar podsjetiti na jedan vijek

od Oktobarske revolucije, koja je iz temelja razdrmala svijet. Na iz-borima ću su opredijeliti za “bijeli papir”. Biće to moj odgovor ljevi-ci za sve propuste koje je do sada napravila.

A što se tiče Predsjedništva, moj glas će otići gospođi Zeleniki, ili Hadžikadiću. Oboje su nagovje-štaj drugačijeg ponašanja u po-litici. Ona, nadam se, neće taba-nati ustaškim stazama fašistič-ke kolaboracije od Bleiburga do Australije, a Hadžikadić me pri-vukao samo zbog toga što ide sam protiv svih. Mislim da neću pogri-ješiti ako glasam za bilo koga od njih dvoje.

Kao da čujem kako pitaju, zar nećeš glasati za Denisa Bećirovića? Mislio sam, ali kada sam na televi-ziji vidio da mu potporu pruža, a on je prihvata, “bošnjački pokret” Sejfudina Tokića, bilo mi je više nego jasno da su ovdašnje socijal-demokrate bez kompasa.

Kažu da cilj opravdava sredstva.

Sloboda i demokratija se ne poklanjaju

”Betonirana pozicija etnosa” koja je “kao takva uglavlje-na u Ustav” zahtijeva snagu za promjenu vrhovnog za-konskog akta. Da li vidite negdje snagu koja može inicirati ustavne promjene? Ukoliko su pozitivne promjene mogu-će samo revolucijom, ko ju može inicirati?

- Nema jedinstvene adrese koja bi mogla inicirati ustavne pro-mjene. Nisu to ni političke partije lijeve ili građanske orijentaci-je bez obzira na njihove nazive koji predstavljaju mamce-vara-lice za biračko tijelo. Ne isključujem mogućnost da se pod okri-ljem nekih od tih političkih projekata razvije snaga koja će hra-bro ići u promjene.

Revoluciju može inicirati naizgled obična iskra nezadovoljstva, ali se uvijek postavlja pitanje ko će tim nezadovoljstvom upravljati. Sindikat uništen, akademska zajednica podijeljena po nacional-nim šavovima. Nikakve fajde od lakeja u civilnom sektoru. Ostaje da se uzdamo u pojedinačnu intelektualnu energiju ljudi kao što su Puhalo, Papić, Kazaz, Šušnica, Bajtal, Bursač, Ćurak i neki drugi.

Ali isto tako kažu, ko sa đavolima tikve sadi, o glavu mu se obijaju. (Autor je novinar, pisac i predsjednik

Fondacije Istina, pravda, pomirenje u Tuzli)

Ključno i logički neizbježno pi-tanje danas i ovdje glasi: šta su izbori? Jer upravo oni odre-đuje životni, ljudski i politič-ki smisao odgovora koji slije-

di. Podsjetimo, stoga, bh. građane, bi-rače, na elementarnosti životne zbilje demokratskog svijeta. Na ono što je ovdje, nasilno potisnuto, a onda, vre-menom, namjenski – “zaboravljeno”.

Šta su izbori?U životu (a politika je samo dio ži-

vota), demokratskih društava, izbori su obični konkurs, natječaj, koji, u ime Društva, dakle, Građana, raspisuje Dr-žava. Građani su poslodavac, a država samo dobro plaćeni servis čiji službe-nici služe potrebama građana. To je je-dina zadaća države. Sav smisao njenog postojanja. I ništa više!

U tom kontekstu, svaka državna služba je rad, plaćeno služenje građa-nima. Političar je, dakle, obični služ-benik. A pojam “službenik” u vezi je sa riječju – sluga: plaćeni najamnik, onaj koji sanja (čak moli), da radi od izbo-ra do izbora. U tom smislu, političar je

sluga koji se dobrovoljno nudi da radi za društvo i građane. Ni od kog tjeran, čini to po vlastitoj želji. Prijavljujući se na konkurs (tj. izbore), tokom prediz-borne kampanje, ponizno populistič-ki im se udvarajući i obećanjima da će dobro služiti, moli birače (građane), da ga – izaberu. To je suština izborne igre. Uprkos toj logici, i geometrijski jasnom ocrtu ko je tu sluga, a ko gospodar, ima paradoks da su se ovdašnje sluge (poli-tičari) izvrgle u – gospodare? Usto još, u zle gospodare!

Kako?Tako što su, sračunato servilno, pak-

tirajući s klerostrukturama, prodali gra-đanima laž kao jedinu istinu i mjeru životnih odnosa. I obrnuto. Stajući u službu služavke (politike), ovdašnje religije su izdale i Vjeru i Boga. Kao put i način dolaska do Boga, ispolitizirane religije su postale važnije i od samog Boga. Na etnopolitiziranom putu ka Bogu – sam Bog je zaboravljen: Vjera je skliznula u religiju; religija u politiku; politika u politikantstvo; politikantstvo u nemoral; nemoral u kriminal. Tako

Glasaću samo za one koji me uvjere da će se istinski, stvarno, boriti za Čovjeka. Za pravnu i socijalnu državu. Za vladavinu zakona, a ne ljudiPiše: ESAD BAJTAL

Političar je obični službenik

Abuladzeov opus u filmu, posebno “Pokajanje”, iskoristili ste za opis režima u BiH. Postoji li film koji bi mogao opisati situaciju u kojoj ne biste upotrijebili “švedski princip” i glasali praznim listi-ćem? Prazan papir u razvijenim društvima sa stopostotnom pismenošću šalje političku poruku. U društvu gdje je nepismenost u porastu neispunjeni glasački listić se može tumačiti neukošću građanina. Šta bi Vas moglo natjerati da ipak zaokružite nekoga ili “nešto”?

- Naravno da postoji: “Diverzanti” Hajrudina Krvavca! Kada bi se pojavila politička snaga koja bi, na istim principima za koje su se borili oni o kojima je Krvavac snimio film, beskompromisno djelovala protiv šovinističkog bratstva i trojedinstva na teritoriji CIJELE BiH jasno da bi dobila i moj glas i svakog onog kome je stalo do te naše nesretne zemlje. Ja takvu snagu ne vidim. To bi po logici stvari trebao biti SDP, ali ta stranka to, kao što dobro znamo, nije. Ili već odavno nije... Dok se takva snaga ne pojavi, moj listić će biti protestni – ne prazan. Jasno će biti naznačeno da bih ja umio glasati kad bih imao za koga.

(Autor je bosansko-švedski filmski teoretičar, animator i romanopisac)

Pogledi Pogledi 54 O S L O B O Đ E N J E • O K T O B A R 2 0 1 8 .O S L O B O Đ E N J E • O K T O B A R 2 0 1 8 .

su religije izdale Vjeru i Boga, a politika Humanizam i Čovjeka. Ostali su samo politizirani kriminal i krminalizirane politike. Politike na kojima licemjerne, kleroetničke b-h-s vlasti grade sebi raj/dženet na zemlji. Očito da onaj ko sebi gradi zemni, ne vjeruje u raj nebeski, koji preporučuje vjernicima. Ukratko, mi smo zemlja religioznih nevjernika.

Zemlja u kojoj pseudoreligiozni zlo-činci i njihovi etnomentori, kad se nađu u zasluženoj ulozi optuženih, u Haa-gu, tvrdnjom kako se, umjesto njima, sudi zapravo njihovom narodu, svoje zločine kukavički adresiraju izmani-pulisanim narodima. U isto vrijeme, u kakofoniji dobro osmišljene etnoha-labuke, javna dobra i narodnu imovi-nu, pod krinkom tobožnje tranzicije, adresiraju (knjiže) na sebe. Tako gra-đani (legitimni vlasnici društvene imo-vine), postaju sluge, a do-brovoljne sluge (političari) postaju gazde i gospodari. Sve se odvija pod egidom li-cemjerne kuknjave o “na-cionalnoj ugroženosti”, i u ime zaštite “vitalnog nacio-nalnog interesa”. Tako blef-priča o „nacionalnom in-teresu“, u ravni praktičnih životnih odnosa, završava kao – interesni nacionali-zam. Na taj način smo ispali iz ideolo-gije. A u društvu bez ideologije nema borbe ideja. Na sceni su gole interesne borbe. Vode ih dobro sinhronizovane, krimi-etnogrupe, koje se lažno pred-stavljaju kao političke stranke. Usto još i – demokratske. One su istinski i jedini tlačitelji bh. građana koji to više nisu.

Ukratko, nekadašnji građani (vla-snici društvene imovine), trljajući oči, sred zasljepljujućeg svjetla etnodemo-kratije, nakon “mraka socijalizma” – i ne znajući to – osvanuli su kao preva-reni, opljačkani i obespravljeni – et-nopodanici. Nekada njihovi, fabrike i javna preduzeća, postali su vlasniš-tvo stranaka i predmet postizbornih svađa, nagodbi i dioba pobjedničkih etnostruktura. Na taj način, pljačka i otimačina su, formalno-pravno, lega-lizovani. Stranački izabrani, upravni i nadzorni odbori, umjesto da nadziru zakonitost poslovanja, kako se to radi u normalnom svijetu, imaju ovdje pot-puno suprotnu zadaću. Da, naknadno, post festum, legaliziraju smišljeno ne-zakonito poslovanje i dobro organizo-vani kriminal isisavanja društvenog novca za potrebe stranaka i njihovih vrhuški. U slučaju bilo čijeg i bilo ka-kvog neslaganja, sa logikom te vrste nekritički osiljene samovolje aktual-nih političkih moćnika, krvava letva et-nodemokratije, po kratkom postupku, anulira sve sumnje i dileme, braneći silom nepisana pravila pljačkaške et-nopolitikantske matrice. Bez obzira na to da li se bavite politikom (H. Silajd-žić), naukom (S. Kukić) ili bilo kojom drugom vrstom javnog djelovanja. Tu

su i mnogi drugi, nevidljivi načini od-mazde: neprimanja na, ili otpuštanje sa – posla... prijetnje, ucjene, montira-ni sudski procesi... itd, itd.

Tako je nesmetano gomilanje enor-mnog bogatstva na jednoj (vladaju-ćoj), i ekstremno siromaštvo na dru-goj (građanskoj strani), dovelo do so-cijalnog raslojavanja i bezakonja nevi-đenih razmjera. Živimo kao građani sa najmanjom kupovnom moći u Evro-pi. Dok pedeset posto građana živi na ivici, a još trideset posto njih ispod ivi-ce siromaštva, stotinjak multimilio-nera (onih sa po 30 i više miliona bo-gatstva), teški su preko deset milijardi dolara. Na barometru korupcije, prvi smo u svijetu. Penzije i plaće, stotina hiljada ljudi, neredovne su ili nikakve. Nezaposlenost i glad masovna. Skupa državna birokratija bezbrojna. Posta-

li smo zemlja živih mrtvaca. Mrtvaca koji hodaju. Ni krive ni dužne, siro-maštvom i izgladnjivanjem, b-h-s vla-stodršci osudili su nas na bolno, dugo umiranje. A osuda na dugo umiranje teža je od smrtne presude.

Za koga, nakon svega rečenog, glasati?

Glasaću samo za one koji me uvjere da će se istinski, stvarno, boriti za Čo-vjeka. Za pravnu i socijalnu državu. Za vladavinu zakona, a ne ljudi. Za “punu zaposlenost” (ideal) i socijalnu sigur-nost. Za one koji su protiv socijalne nejednakosti, materijalne i duhovne bijede kakvu sada imamo. Za ravno-pravnost svih ljudi i građana. Za život jednakih šansi. Za besplatno školstvo i zdravstvo. Glasaću za one koji su protiv kleroetničkih i ideoloških predrasuda i podjela. Podjela na kojima jašu drč-ne i bogate b-h-s etnogazde. Ukratko, glasaću za – one koji zagovaraju soci-jalizam. Ali, ne verbalni, nego socija-lizam na djelu. Onakav kakav sreće-mo na prostorima Švedske, Norveške i ostalih skandinavskih zemalja.

Odnosno, personalno, individualno, gledajući sa stanovišta onoga za šta se čovjek zalaže, i otvorenosti s kojom to čini, boreći se protiv razaranja države, podjele zemlje i nametnutog besmi-sla života... glasaću za Željka Komšića.

Uz sve moguće mu zamjerke, ove ili one vrste (o tome možemo za stolom – oči u oči), ja, kao “Ostali” (tako nas et-novlastodršci zovu), dakle, ni Bošnjak, ni Srbin, ni Hrvat; kao čovjek izvan Us-tava i važećih zakona BiH, svoj glas da-jem Komšiću.

Da li glas Komšiću išta mijenja? U sistemu “etnodemokratije” koji opisujete “pseudoreligiozni zločinci i njihovi etnomentori” ne dozvoljavaju promjene kojima političar postaje ono što i tre-ba da bude, dakle, “obični službenik”. Da li se sistem može promi-jeniti iznutra, dakle glasom Komšiću, kako ste naveli, ili bi treba-lo prvo promijeniti sistem pa da komšići mogu biti izabrani?

- Nisam sklon shvatanju stanja kao ili-ili, iako ne poričem ni tu op-ciju. Ali bliži sam procesnom sagledavanju stvari. Sve je proces. A to znači sljedeće: Ma šta građani (u)činili danas, ništa se preko noći promijeniti neće. Ma koliko vlastodršci sprečavali promjenu, ništa ne može ostati isto. Sve teče. Panta rei. Komšić sam ne može stvari pomjeriti u željenom pravcu. Ali, može usporiti, odgoditi one neže-ljene. Odnosno, Komšić ne može sam integrisati zemlju, ali može odgoditi koalicijski zacrtano (osovina Dodik-Ćović) cijepanje i po-djelu BiH. I time kupiti vrijeme za nicanje komšića. Komšić je zrno bačeno u zemlju. Bez zrna (Komšića) – nema klasa (komšića).

(Autor je univerzitetski profesor, sociolog, psiholog, filozof, te politički analitičar)

Na sceni su gole interesne borbe. Vode ih dobro sinhronizovane, krimi-etnogrupe, koje se lažno predstavljaju kao političke stranke

Dio sam nacionalnog biračkog tijela Bosne i Hercegovine. Da li to meni nešto znači? Da, itekako znači.

To je moje građansko pravo. Moja građanska obveza. Kod mene vam je to veoma ozbiljan posao. Zašto? Jednostavno, ja spadam u tzv. promjenljive bira-če (prema tipologiji američkog sociologa V. O. Keya), one koji mijenjaju stranke za koje glasu-ju pod utjecajem različitih čim-benika, osobnih, društvenih, do-stupnih informacija, kvaliteti rada parlamentaraca i parlamentarki određene stranke, kvalitetu pre-dizborne kampanje (koja bitna pi-tanja su glavni motiv kampanje), vjerodostojnosti (da konkretnim podacima potkrijepe kakvo je sta-nje i što su do tada napravili i kako će dalje) itd. I za razliku od onih tzv. stalnih koji višekratno glasu-ju za istu stranku, mi se moramo ozbiljno pripremiti, izanalizirati, pratiti rad svih izabranih, naročito onih za koje smo prošli put glasa-li. Mi, većini stranaka ne spadamo

u “ciljnu grupu”, nas teško mogu ili nikako privući samo predizbor-nom pričom. Mi ih pratimo sve četiri godine, a posebno u periodu zadnjih šest mjeseci pred izbore.

I dan-danas se suočavam, kod nas, s konzervativnim promišlja-njem koje je u svijetu dugo glo-rificiralo stalne, a diskreditiralo promjenljive birače kao nestabi-lan, prevrtljiv i politički nepismen dio biračkog tijela. Naravno, po-litičarima i političkim strankama su mnogo draži ovi prvi. Što god da su od obećanog u predizbor-noj kampanji uradili ili nisu uradi-li, oni imaju svoje stalne glasače. A to što država u vrijeme njihove vlasti nije imala nikakav boljitak, a da ne govorimo o građanima i građankama, to nije njihova bri-ga – a trebala bi da bude i to pri-oritetna! U današnjim, stvarnim demokracijama, na promjenlji-ve birače se gleda kao na politič-ki obaviještene i racionalne bira-če koji imaju prvorazrednu demo-kratsku funkciju jer svojim “pro-mjenljivim glasovima” omoguću-ju smjene stranaka na vlasti. I ja

se nadam da će nas sve više biti! Jer to je jedini način da kreiramo demokraciju po mjeri čovjeka.

Postojanje izbora za tijela odlu-čivanja, pa i općeg biračkog pra-va, samo po sebi nije dovoljan uvjet da bismo neki politički su-stav vlasti nazvali demokratskim u suvremenom smislu riječi.

U zemljama koje nemaju jaku tradiciju demokratske vladavine većine, uvođenje slobodnih izbo-ra rijetko je dovoljno da se ostvari prijelaz na demokraciju, sve dok se ne ostvari i šira promjena po-litičke kulture i postupna izgrad-nja ustanova demokratske vlasti.

Demokracija živi i ovisi o sudje-lovanju njenih gra-đana. Preduvjet bilo kakvog zalaganja ili angažiranja je zna-nje! Svojim zalaga-njem može pridoni-jeti samo osoba koja poznaje sustav, me-hanizme i instituci-je demokratske dr-žave. Iz tog razloga se promicanje zna-nja, protok informacija i obrazo-vanje smatra važnim zadatkom demokracije. Promjenjivi glasa-či su upravo lučonoše uspostave prave demokracije!

Za koga neću glasati? Kao prvo, neću glasati za one čiji izabrani predstavnici nisu dolazili na sjed-nice i/ili na sastanke parlamen-tarnih i drugih tijela (komisija i odbora)! Neću glasati za one čiji su izabrani predstavnici odšutjeli svoj mandate u parlamentu/ima! Posebno neću glasati za stranke ako su ih nanovo stavili na liste!

Neću glasati za stranke koje u prvih 10 na listama nemaju minimalno 4 od manje zastupljenog spola i mi-nimalno 1 osobu koja predstavlja manjine. Neću glasati za stranke koje ni na jednoj od svojih listi ne-maju ljude s invaliditetom, i koji to pitanje nemaju zastupljeno u svo-joj kampanji! Stranke koje nemaju kompetentne predstavnike u me-dijskim diskusijama i ravnopravno zastupljene eksperte i ekspertice, ne zaslužuju moj glas.

Posebno sam dobro pratila su-radnju/ne suradnju opozicije, jer je to jedan od ključnih vidova kul-ture demokracije. U biti, suradnja opozicije znači da se u demokra-

ciji različite strane zalažu za iste osnovne demokratske vrijednosti. Očekujem baš od opozicije da us-postavi te, osnovne demokratske vrijednosti u BiH! Razvijanje poli-tičkog dijaloga, iako smo politički suparnici koji se na slažu, važno je, jer je važno jedinstvo različito-sti, znati prihvaćati jedan drugo-ga. Temeljna pravila društva mo-raju poticati snošljivost i uljudnost u javnim raspravama. Neću gla-sati za agresivne, one koji ne vode dijalog, nego snagom stranke ili visine glasa “vode glavnu riječ”! I

neću glasati za one koji su nakon dobivanja vlasti na prošlim izbo-rima onemogućili “izbornim gu-bitnicima” nastavak rada i života s dignitetom.

I na kraju, najvažnije, neću gla-sati za stranke koje su na ključ-ne pozicije ministara, zamjenika, pomoćnika i direktora institucija postavljali nekompetentne, pri-mitivne, agresivne egocentrike!

I sada ćete me pitati, pa ima li onih za koje ću glasati? Ima još vremena. Još analiziram, pratim, osluškujem, provjeravam njihov rad od izbora do izbora. No, jed-ni su mi privukli pažnju. Spremni su i prvo čiste u svojim redovima, pa onda gledaju u tuđe dvorište i to samo zato da vide mogu li su-sjedu što pomoći. Imaju lidere, ali oni nisu neprikosnoveni, lako su dostupni, otvorenog uma i spre-mni da slušaju i da čuju. Ego im još nije prevelik, ni njihovih li-dera, ni stranke, otvoreni su za nova znanja, poštuju mlade i nji-hovu energiju i njihove potrebe! I stare i njihovo iskustvo i njiho-ve potrebe. U vrhu imaju i ma-njine i ljude s invaliditetom, i ne ruše njihov dignitet koristeći ih samo “za slikanja”. Pozvali su u svoje redove stare, prepoznate i štovane političare i političarke, ne boje se njihovog znanja i kri-tike. Isto tako su pozvali i mlade, pa čak pomalo nadobudne, koje ih drže “aktivnim”.

Pogledala sam i listu neovisnih kandidata. Interesantno je da su se mahom kandidirali za nivoe vlasti u RS-u, i pokoji na nivou županija (i to sedme, devete i desete župani-je). Nisu mi poznati, ali ću svakako

one koji su se kandidirali na nivou Sarajevske županije “provjeriti”.

Od 68 registriranih stranaka, njih 53 ću izanalizirati (na sreću, nisu se prijavili na svim nivoima vlasti), a od 36 koalicija njih 14 trebam po-pratiti tijekom predizborne kam-panje. Poštujem koalicije u pre-dizbornoj kampanji, ali na žalost po prvoj analizi, ove su kreirane po nekom čudnom obrascu. Veće stranke su “usvajale” manje gdje su im trebale. Koja je “trgovina” tu vladala, doznat ćemo tek nakon izbora, kada krene podjela vlasti.

U cijeloj ovoj pripremi, za koga ću glasati, koristim i konzultante. Veoma kompetentne i informira-ne. Taksiste, prodavače na pijaci i u prodavnicama, novinare i no-vinarke, ali samo u neformalnim razgovorima, umirovljenike koji prate sve medije, svećenstvo, oni dobro zamijete tko pored koga sjedi i u kojem redu/safu.

U svakom slučaju, izaći ću na izbore i glasati, za one koji nakon ozbiljne analize i praćenja tiska-nih i elektronskih medija zasluže moj “promjenljivi” glas!

Moj “promjenjivi” glas valja zaslužitiNeću glasati za one čiji izabrani predstavnici nisu dolazili na sjednice, za one čiji su izabrani predstavnici odšutjeli svoje mandate u parlamentu/ima!

Piše: KLELIJA BALTA

Neću glasati za stranke koje u prvih 10 na listama nemaju minimalno 4 od manje zastupljenog spola i minimalno 1 osobu koja predstavlja manjine

Promjenjivi glasači(ce) u višenarodnoj BiH su ignorisa-ni. Nacionalistički pokreti imaju svoje sljedbenike, po-slušnike koji ne analiziraju liste, ne gledaju imena. Da li je politički prostor u BiH preuzak za takve glasače i gla-sačice? Nenacionalističke partije osvajaju mali procent glasova. Da li se one pokušavaju obratiti takvima poput vas? Kako riješiti problem nedostatka žena na politič-kim pozicijama?

- Promjenljivi glasači/ice u višenarodnoj BiH su veoma do-brodošli. Oni drže budnim političare/ke i sljedbenike i daju pozitivnu notu, najavljuju dolazak prave demokracije. Važno je ne odustajati! Još uvijek se mali broj nenacionalističkih par-tija obraća promjenljivim glasačima/cama, jer su i oni tek u političkoj adolescenciji i njima treba vrijeme da prestanu ba-zirati svoje strategije i predizborne kampanje na propustima pozicije. Oni trebaju penetrirati u neispunjeni prostor i time će ojačati i svoj nastup i privući glasove i nas svjesnih i onih “nesvjesnih” promjenljivih birača/ica.

Nedostatak žena na političkim pozicijama je dugotrajan, sveobuhvatan horizontalan i vertikalan proces. Taj problem u BiH se ne rješava, to je situacija, status općeg stanja svije-sti našeg društva. No, ovdje je mali prostor da bi se govorilo o tom, veoma važnom pitanju i iskreno se nadam da je netko od kolega/ica posvetio cijeli tekst samo ovom pitanju.

(Autorica je ekspertica za ženska prava, agilni borac za ravnopravnost spolova u BiH)

Približavaju se opći izbo-ri u Bosni i Hercegovini i jedno od najčešćih i, vjerovatno, najvažnijih pitanja ovih dana je: za

koga glasati? Za one koji su već iskoristili šansu koju vlast nudi: prevariti sistem, zloupotrijebiti službeni položaj, paziti na svoj interes, a građane obespraviti i svesti na čekaonicu za bolji ži-vot u nekoj trećoj zemlji? Ili za nove snage, ljude koji tvrde da će biti drugačiji, da imaju iskustvo i znanje da sve poprave i učine nam život boljim? Ali, mi birači smo često skeptični. Svašta smo vidjeli i mnogo lošeg osjetili na svojoj koži. I sve to skupa nam

je dozlogrdilo, pa važne odluke znamo donijeti naprečac.

Naša demokratska svijest je još niska, pa zato političke odluke svodimo često na emocije. Kod nas je često “znam ga/je – dobar je, vjeruj mi” ili “ne znam ga/je, pa i ne može da valja” jezičak na vagi važne odluke koja se dešava tek jednom u dvije godine.

Odluka nije laka i meni je sa svakim izborima rizik sve veći. Kad se nađemo u zamci kar-tonske kutije, onaj arak papira i ja, pa počnem da tražim nekog “svog”, koga znam i kome vjeru-jem... Ipak, ja odlučujem dugo, danima i sedmicama prije izbo-ra trudim se da mislim na sve.

Čitam štampu, gledam emisije i žarko žudim za dobrom javnom debatom glavnih kandidata koja bi mi olakšala odlukuPiše: LEILA BIČAKČIĆ

Političare dijelim na pozitivne i negativnePrebiram i prisjećam se kojeka-kvih političkih govora, obećanja i, obično manje, rada. Pomno pratim situaciju na našoj poli-tičkoj sceni bez obzira na izbo-re i sebe smatram aktivnom uče-snicom političkog života u BiH. Umijem prepoznati iskrenost i rad, a političare dijelim na “po-zitivne” i “negativne”. Bojim ih u razne nijanse sive da bih znala koga iz-dvojiti kad bude tre-balo. Čitam štam-pu, gledam emisije i žarko žudim za do-brom javnom deba-tom glavnih kandi-data koja bi mi olak-šala odluku.

No, kako nje nema, ja konsultujem priče i podatke koje mi donosi Centar za istraživačko novinarstvo (CIN). Sažeta je tu sva suština moje iz-borne odluke – kako vjerovati ne-kome ko me laže u lice? Nekome koga su istraživački novina-ri uhvatili u krađi, manipulaciji, zloupotrebi?

Suština svake demokratije je u

odgovornosti političara i politi-čarki spram njihovih glasača, jer politika je posao kao i svaki dru-gi. Njihov poslodavac je država, a državu čine građani. Dakle, sa svakim glasom koji damo na iz-borima mi glasači, ustvari, pot-pisujemo ugovor o radu sa budu-ćim ministrom ili ministricom, parlamentarcem ili parlamen-

tarkom, načelnikom ili načelni-com opštine. Obavezujemo ih da rade pošteno i za nas.

Budimo iskreni, ako bi bilo ko od nas zaposlio u svojoj fir-mi osobu koja je lagala u svo-joj biografiji, brzo bi joj dao ot-kaz. Jer niko ne želi takvog čo-vjeka u timu. Novinari CIN-a

pišu isključivo o takvim ljudima u politici – najvažnijem biznisu za državu.

Dokazuju da se u imovinskim prijavama laže, da se skrivaju vri-jedne nekretnine, “zaboravljaju” honorari, štedne knjižice, vrijed-ni automobili i dionice. Tako će se sutra zaboravljati javni ugo-vori, transparentne procedure, zaboravljaće se zakon i odgovor-nost, a posao će voditi privatni i stranački interesi, rodbinske veze, čašćenja i gošćenja dobrih prijatelja na naš račun. Sve se to dešavalo i o svemu čitam i vje-rujem jer sam vidjela i dokaze u istraživačkim pričama.

Čitam, dalje, da su parlamen-tarci sa jednog nivoa vlasti dogo-vorili dodatne naknade za stano-vanje, pa na ime odvojenog ži-vota dobijaju još jednu prosječ-nu platu svaki mjesec. Lijepo i korisno, i za parlamentarce i za njihove prijatelje sa kojima su sklopili lažne ugovore, ali ne i za mene. Ne i za sve nas. Meni su, recimo, prioritet djeca koja se li-ječe od teških malignih obolje-nja, a roditeljska kuća za smještaj

njihovih roditelja godinama moli za donacije. Gradimo je mi, gra-đani. A CIN me obavještava da smo za tri i po godine dali više od 3 miliona KM na ime nakna-da za “lažni” smještaj političa-ra! Na samo jednom nivou vla-sti za ljude sa imenom i prezi-menom koje direktno biramo! E, to je informacija koja zakuca-va ekser u mojoj odluci za koga da NE glasam.

Kako sam već rekla, odluka

nikad nije laka. I ja sam žalila za neke svoje izbore, i svaki put se nadam da će “ovaj put biti do-bro”. Ja svoj glas namjeravam dati kandidatima koji su me svo-jim riječima i akcijama uvjerili da misle dobro ovoj zemlji, da dijele moje vrijednosti i žele bo-lju budućnost svojim sugrađa-nima. Osnovni uslov, uz sve to, jeste da ga nijedan istraživački novinar nikada nije pomenuo u svojim pričama.Ja svoj glas namjeravam

dati kandidatima koji su me svojim riječima i akcijama uvjerili da misle dobro ovoj zemlji, da dijele moje vrijednosti

Da li postoje takvi kandidati? Ne morate ih imenovati, ali gdje da ih tražimo ako imamo iste ili slične kriterije?

- Imajući u vidu kompleksnost našeg sistema i različite ni-voe vlasti na koje kandidati pretenduju, ne možemo reći da nemamo izbor. Svako može naći svoje kandidate, ali se do te odluke nikako ne bi smjelo dolaziti iracionalnim zaključiva-njem. Glasači moraju znati da je naše glasačko pravo dugo-ročna obaveza koja podrazumijeva i postizborno vrijeme u kojem je potrebno insistirati na radu i odgovornosti izabra-nih kandidata i ispunjavanju predizbornih obećanja. Samo tako možemo funkcionere spriječiti da građane posmatra-ju kao objekte kojima se posvećuju samo tokom prikuplja-nja izbornih poena.

(Autorica je izvršna direktorica CIN-a BiH)

Pogledi Pogledi 76 O S L O B O Đ E N J E • O K T O B A R 2 0 1 8 .O S L O B O Đ E N J E • O K T O B A R 2 0 1 8 .

Preko dvije decenije čekamo promjene, apatično i indo-lentno se prepuštamo apa-ratima za disanje na kojima vlast drži nas i državu. U po-

sljednjih osam godina vladala je i lije-va i desna, a većini građana serviran je nazadak, ovisno je li u lijevo ili u desno. “Demokratske reforme” osam godina, često, finaliziraju vještačkim smjena-ma, spektakularnim hapšenjima koja odlaze u zaborav, mijenjanjem parla-

mentarnih većina, unutarkoalicijskim netrpeljivostima, izbacivanjem jedne, a dobrodošlicom drugoj stranci, napu-štanjem iste i odlaskom u pospane ko-alicije. Unatoč, građani ne mogu biti amnestirani, jer većina je bez svijesti o nedostatku osobnog doprinosa pro-mjeni. Ostatak baca sol u more neizla-skom na izbore. Zato, za početak, ski-nimo sa sebe nerespektabilnu etiketu: Kakvi građani, takva i vlast.

Za koga glasovati? Tko su ti koji će

stati u kraj javašluku i nastranom su-stavu vrijednosti? Postoje li snage koje imaju kapacitet ugasiti ideju o stvara-nju trećih, četvrtih entiteta ili vilajeta koji nitkom ne mogu donijeti dobro nego njihovim ideološkim umovima. Ovo je finale “pro form” kampanje, jer je ista počela neposredno nakon onih parlamentarnih izbora. Vidno je da se, četiri godine, rad političara očitovao u prelasku iz jedne u drugu stranač-ku frakciju, promjeni klana, odlasku

u drugu ili, pak, osnivanju nove stran-ke. Preostali rezultat rada je politička tenzija, ekonomski pad, nemjerljiv in-deks percepcije korupcije i korak dalje od Europe i NATO-a. Bez obzira na to, na komplicirani politički sustav, opor-tunizam, nepovjerenje zbog korupcije, kriminala, kolektivne depresije i zbu-njenosti, na sve paradokse, nije mu-dro dozvoliti da ti neko indoktrinaci-jom zamaskira rješenja ili nadu. Ako ne znam eksplicitno kome vjerujem,

Skinimo etiketu “Kakav narod, takva i vlast”Nitko tko sebi i potomcima želi dugoročno dobro, pa ni ja, neću glasovati za umove koji mi broje eritrocite i po njima me smještaju u tor, jer ja tamo neću

Piše: LAURA BOŠNJAK

sigurno znam kome ne vjerujem i za koga neću glasovati. Istodobno, tražim da mi daju povod za povjerenje zreli pojedinci koji nisu promijenili, ali ni kreirali ovo stanje, te mladi sa svojim, a ne mentorskim idejama kao protuteža redateljima aktualne situacije. Da me ubijede da su sposobni za pozitivno li-derstvo nad onima koji iscrpljuju nas i državu. Imali su vremena da nauče.

Nitko tko sebi i potomcima želi du-goročno dobro, pa ni ja, neću glasova-ti za umove koji mi broje eritrocite i po njima me smještaju u tor, jer ja tamo neću. Za one koji od mene traže da pri-hvatim normalnim nepotizam, svaki-dašnju imenicu, “štela” za posao, upis na fakultet i, jezivo, za liječenje. Re-ference poput obrazovanja, stručno-sti, legalizma su samo za izvoz u bijeli svijet, što je postalo masovna pojava.

Sa političkog i ekonomskog aspekta, nužna je promjena političkog sustava i ustavnog preustroja države. Preskup je i najrazvijenije zemlje bi odveo na dno ekonomskog kraha. Kao takav je neo-drživ i barijera za tranzicijski transfer. Nacionalne stranke ili njihovi pojedinci za-govaraju promjene, ali one koje slabe državu zarad osobnog opstan-ka, a ne onih koji glasu-ju za njihove ideologije.

Birače ovih i građanskih ili lijevih opci-ja veže jedno. To je borba za opstanak i zagarantirana prava. Ovo bi trebao biti fokus priče ukoliko hoćemo ka dugo-ročnom i održivom izlasku iz mučne tranzicije u demokratski pravni sustav.

Hoću da vidim u izbornom meniju provodiv program reforme i pragma-tizam, a ne izlizane floskule u koje ni sami ne vjeruju i koje u postizbornom periodu ostaju mrtvo slovo i ponovo se dešava Sizif. Trebamo reformatore spremne ustrojiti državu koja će domi-nirati nad nižim razinama vlasti, pojef-tiniti sustav i birokratski aparat, ustavno uređenu u logične ekonomske struktu-re, a ne nacionalne jedinice, regije ili nazovite kako hoćete. Time bi okončali tranzicijsku priču oblikovanu u Ustav koji će usvojiti državni Parlament i time neće biti samo Aneks potpisanog mi-rovnog sporazuma u Ohiou.

Isti bi trebali pokazati da ne mogu stavljati embargo na slobodu govora i pritiscima na novinare vraćati nas u mračno doba. Tko to ima pravo da mi opstruira profesiju i ocjenjuje jesam li

ja sposobna ili ne, ukoliko nisam po-dobna? Ako su svjesni da ne mogu, nek’ to ne “viču” na sva izborna vra-ta. Neka praktično pokažu za moj i još mnogo glasova. Dostojanstvo nek’ sa-čuvaju i nek’ se osnaže prave nevladi-ne organizacije koje su korektiv nama, a i onima koje biramo. Razlog je trend da, gle demokracije, političari osniva-ju “vladajuće izborne nevladine or-ganizacije” koje promoviraju izborna čuda i upućuju nas pravac na glasač-ko mjesto.

Dat ću šansu onima koji me ubijede da mogu bar početi mijenjati navede-no, jer su dužni sebi i nama. Ono što nas može pokolebati je moguća utrka unutar slično opredijeljenih umjere-nih stranačkih opcija zbog tradicio-nalne malograđanštine, sujete i ne-zrelosti. Ovo derogira njihova opre-djeljenja, program i kapacitet, otvara manevarski prostor zagovornicima vječite tranzicije države. Utrkom za-rad onog: “tko je prvi u Bošnjaka, Srba ili Hrvata”, a ne zarad onih koje pred-stavljaju i zbog podsvjesne gladi za fo-telju, mogli bi izgubiti i nju i glasove. Nadajmo se da su iz grešaka prošlosti naučili kako ne bi izgubili biračko ti-jelo i otišli u političku mirovinu. Val-jda su, što bi rekao moj prijatelj, “došli tobe” bar zbog sebe, jer i njima je sto-ta, ali, vjerojatno, i posljednja šansa

da pokažu ozbiljnost, kapacitet i vra-te povjerenje.

Kada je odlazio nekadašnji visoki predstavnik, koji je nesebično kori-stio Bonske ovlasti, Lord Paddy As-hdown, ispričao nam je sada poznati vic, kako bi objasnio svijest političara nametnutu nama. Kada je Japanac

Bosancu rekao da mu je najvažniji Japan, posao, pa obitelj, naš čovjek mu je rekao: “meni je obitelj, posao, a šta me briga za Japan”.

Zato, glasovaću za one koji neće od države praviti lakrdiju koja izvozi samo ove stvari: obrazovane, struč-ne i humor.

Građani ne mogu biti amnestirani, jer većina je bez svijesti o nedostatku osobnog doprinosa promjeni

Nacionalisti na vlasti stvorili su situaciju u kojoj je bosanskoher-cegovački izvoz sužen na, kako ste duhovito primijetili, obrazo-vane, stručne i humor. Alternativa nacionalistima, međutim, razjedinjena je i ne pokazuje znakove shvatanja ozbiljnosti si-tuacije. Da li i oni primarno nastoje udomiti sebe? Da li bi ujedi-njena alternativa imala veće šanse ili je možda bolje da samo-stalno nastupe pa formiraju postizbornu koaliciju? Hoće li od-biti glasače ukoliko ne pokažu znakove vizije o budućoj vlasti koja će promijeniti sve?

- Odvojenim nastupom, zbog gladi za osoban interes, lijeve i građan-ske stranke, te tzv. alternativa, na ringu su međusobne borbe, što ide u korist nacionalnim ideologijama.

Postizborna koalicija ovisi o glasovima za stvaranje većine, a bila bi ozbiljna ukoliko bi se dozvali što, sada, nije slučaj.

Narod je očekivao pragmatizam koji je u parlamentima izostao, a vi-zija budućnosti zamijenjena drijemanjem. Mislim da jasne vizije ne-maju. Upitno je hoće li birače uvjeriti u papir koji će glasno predstavlja-ti na tribinama i TV duelima. Put do pobjede vide u slabosti protivnika. Rasula u političkim opcijama odgovaraju svima kao izborna strategija. Potcjenjujući inteligenciju birača, tjeraju ih od sebe. Tako to biva kod političke nezrelosti, neodgovornosti i oportunizma.

(Autorica je dugogodišnja novinarka i urednica)

Šta je za nas bolji život? Više nov-ca? To jeste potreban, ali ne-dovoljan uvjet. Pored novca, narod traži socijalnu pravdu, individualne i kolektivne slo-

bode i prava, pravo na rad, poduzet-ništvo i svojinu, solidarnost i jednakost, poštovanje i sigurnost, mir i toleranciju, traži vladavinu prava i pravnu državu, prilike za zdravu i srećnu porodicu, do-bre javno obrazovanje, zdravstvo, so-cijalnu zaštitu, penzijsko osiguranje, zdravu okolinu i socijalnu uključenost – jednake šanse, sudjelovanje u druš-tvenom odlučivanju, manje siromaš-nih i odbačenih.

A kako živimo u BiH? Svako od nas ima svoj doživljaj dobrog života, ali po-gledajmo šta kaže Indeks socijalnog na-pretka. Indeks globalno procjenjuje tri stupa napretka - bazne ljudske potre-be (prehrana i medicinska njega, voda i kanalizacija, smještaj, sigurnost), bla-gostanje (pristup obrazovanju, infor-macijama i komunikacijama, zdravlje, okolina) i prilike (individualna prava, slobode i izbor, tolerancija i inkluzija, pristup znanjima). U 2016. godini BiH je bila na 69. mjestu od 133 zemlje svi-jeta, kao najlošija u regiji. Zemlja na-zaduje jer je 2014. bila na 61, a 2015. na 59. mjestu. I sve to uz najvišu stopu izdvajanja za javnu potrošnju u regiji od 43,9% BDP.

Kako postići socijalni napredak? Nje-ga pokreću inkluzivne institucije koje rade u korist građana. Obrnuto, ek-

straktivne institucije (ekstrakcija – od-vajanje bogatstva od naroda za elitu), vode zemlju u siromaštvo (Acemoglu, Robinson). Kod nas začarani krug naci-onalnih konfrontacija i niske ekonom-ske aktivnosti zbog apstinencije inve-stitora, završava socijalnom bijedom. Ovdje caruju ekstraktivne institucije. Tajkuni su povezani sa nacionalnom elitom, a siromašna klijentelistička po-pulacija glasa za nju. Sistem političkog kapitalizma koji nagrađuje tržišne ak-tere ne po produktivnosti, nego poli-tičkoj pripadnosti (Županov) skladno funkcionira – korupcija i organizirani kriminal, kršenje prava radništva i si-romašnih, zapošljavanje, javne nabav-ke, evazija poreza i privatizacija za elitu, ekonomsko iscrpljivanje javnih podu-zeća i resursa, izostanak vladavine pra-va i pravne države, visoki i nepravedni porezi, loša poslovna okolina i politič-ka nestabilnost – idu ruku pod ruku.

Nacionalistički koncept vlasti u BiH, neovisno o tipu nacionalizma (unita-ristički, secesionistički ili teritorijalizi-rani), verbalno podržava, ali stvarno guši socijalne i ekonomske reforme, jer ugrožavaju političko distribuiranje bo-gatstva za elite. Zato je i tzv. reformska agenda, sa nekim početnim rezultati-ma, ostala neuspio pokušaj i pored ve-like podrške međunarodne zajednice. Kako su reforme istovremeno uvjet za napredak u euroatlantskim integraci-jama, takva vlast nas udaljava i od efe-kata konvergencije naspram razvije-

Zaslužujemo bolji životNapretka nema bez aktivnih, inventivnih, marljivih i odgovornih građana, radništva i poduzetnikaPiše: ANTO DOMAZET

Mandati vladajućih na kan-tonalnom, entitetskim i državnom nivou završa-vaju s poraznim učinci-ma. Druga država bi se

raspala ili bi došlo do političkog hao-sa ili, pak, masovnog bunta iznevjere-nih glasača i svakojako ojađenih gra-đana. Bosna i Hercegovina je van tih stereotipa.

Država je nazadovala po svakoj bit-noj tačci. Bh. vlast, ustavno nefunkci-onalna, sada je još nedjelotvornija, za-hvaljujući neodgovornoj vladajućoj ko-aliciji, koja to i nije. Svako malo neka od vladajućih stranaka zauzme opozicioni stav. Takvo je stanje u državi, Federaci-ji BiH i kantonima. U Republici Srpskoj je opozicija u državnoj vlasti, ali u tom entitetu gotovo nemoćna.

Parazitske samoreprodukujuće et-noelite ovladale su stubovima vlasti, javnim preduzećima i ustanovama (tako su stvorile stranačke i glasačke baze), erodirale, dezorijentisale i obe-shrabrile pravosudni sistem (besramno je da se ne provode odluke ustavnih su-dova i to nekažnjeno), umrtvile najveći dio medijskog prostora političkim ovla-davanjem ili razaranjem njihove eko-nomske osnove, posebice kad je riječ o bh. javnim servisima.

Srbija i RS se sve više uvezuju igno-rišući bh. državu. Tamo gdje koman-duje HDZBiH vlast se ponaša kao da je dio Hrvatske. Vrh SDA živi u mlado-muslimanskim iluzijama, iracionalnoj osmanskoj nostalgiji i erdoanskoj tur-kofiliji. Međunarodnu poziciju bh. dr-žave dnevno kompromituju oni što je vode. Strahovanje od Rusije i “džihadi-

sta”, uz imigrantsku krizu i bojazan od novih sukoba u regiji - vratili su pažnju Evropske unije, SAD-a i NATO-a na re-giju i BiH, ali bez dogovorene strategije i odlučne akcije.

Ustavna diskriminacija: Bosna i Hercegovina ulazi i u ove izbore s dis-kriminirajućim ustavnim normama. Nisu provedene odluke Evropskog suda za ljudska prava kojima se tra-že izmjene ustava i zakona, kako bi ispravile odredbe koje onemoguća-vaju pripadnike pojedinih etničkih grupacija da se kandiduju na razini države ili u nekom od entiteta. I to je dokaz neiskrenosti u zaklinjanja po-litičara u evropski put.

Unutar te amoralne politike ističe se ucjenjivanje Hrvatske demokratske za-jednice BiH. Čelnik stranke Dragan Čo-vić blokirao je ubrzanje integracije BiH u EU kada je provedba odluke Evrop-skog suda u slučaju “Finci - Sejdić” bila uslov za dobijanje statusa kandidata za prijem u evropsku zajednicu. HDZ - podržavajući diskriminaciju manjin-skih etničkih skupina - istodobno traži promjene koje bi garantovale dugotraj-nost te stranke na vlasti. HDZ sprečava provođenje ustavne obaveze o konsti-tutivnosti Srba u kantonima gdje do-miniraju Hrvati. A Čovića ne zanima-ju Hrvati u RS-u gdje su brojčano na razini statističke greš-ke. Ni njegovom stra-teškom partneru, vođi Saveza nezavisnih so-cijaldemokrata, Milo-radu Dodiku ne smeta politika HDZ-a prema Srbima u FBiH.

Voljom dejtonskog Ustava BiH - koji je uspostavio ograničenu demo-kratiju u izbornom procesu - različite su izborne situacije u Republici Srp-skoj i Federaciji BiH. U RS-u domini-raju srpske nacionalističke stranke, slijedom tamošnjeg etnodemograf-skog stanja. U FBiH se politički od-nosi svode na tvrdnju o težnji Boš-njaka za majorizacijom, ugroženo-sti Hrvata i nadmetanje etničkona-cionalističke i neuvjerljive građan-ske opcije. Dodik zdušno podržava tvrdnje o majorističkim namjerama Bošnjaka kojih - po samovoljnom po-pisu vlasti u tom entitetu - nema ni 13 odsto. Kako da Bošnjaci dođu do nadmoći u “Srpskoj”? A kao da ma-jorizacije nema tamo gdje su Hrvati najbrojniji. Ali te sugestije su i danas bitne pri izbornom odlučivanju, bez obzira na to koliko bile utemeljene. Predizborna retorika SNSD-a, HDZ-a i SDA uključuje prijeteće, pa i rat-nohuškačke poruke.

Nužnost promjena: Činjenica da se kampanja uoči oktobarskih izjašnjava-nja vodi rječnikom nalik onom iz pre-dratnih godina, trebala bi biti orijentir za glasače da se suprotstave prizivanju ratnih užasa. Nije to jedini upozorava-jući razlog da su neophodne promjene u bh. političkom miljeu.

SDA i HDZ su na vlasti s kraćim prekidima, u mirnodopskim i ratnim okolnostima, i u stalnoj vezi ma kakva ona bila, još od 1990. godine. Vidno je kakav je učinak te vlasti za “njihove” narode, društvo i državu. Njihov treći partner iz 1990. bila je Srpska demo-kratska stranka. O učinku te stranke svjedoče nebrojene grobnice i haške presude. Strahotno političko naslje-đe SDS-a je preuzeo SNSD, više nego uspješno. Sada su te stranke žestoki politički protivnici.

SDS je sada okosnica Saveza za pobjedu (uz Partiju demokratskog progresa i Narodni demokratski po-kret) u državnoj vlasti kao, uglav-nom, konstruktivan partner. Dva ministra iz te koalicije (Mirko Šaro-vić i Dragan Mektić) rade kao od-govorni državni poslenici za opštu korist. S obzirom na Dodikovu para-noičnu destruktivnost, Savez za po-bjedu je poželjan partner i nakon ok-tobarskih izbora eventualnom gra-đanskom bloku. Bez iluzije, i Save-zu za pobjedu je Republika Srpska svetinja sa svim što ta tvorevina po-drazumijeva i međunarodni primat konekcija s Beogradom.

Svedeno, po zdravlje države, druš-tva i većine građana bilo bi korisno da van operativne vlasti ostanu SNSD, SDA i HDZ. Bilo kakva alternativa nji-ma, teško da može biti gora.

Bez prozivanja zbog majorizacije, odgovornost Bošnjaka je najveća, kao najbrojnijeg naroda - spram svih dru-gih u BiH, bh. države i sudbine njenih građana. Ta posebna odgovornost ne podrazumijeva i posebna prava. Boš-

njački glasački korpus je ideološki i stra-nački pluralniji od drugih etničkih gru-pacija. To je demokratska prednost i odgovornost pri glasanju za status quo ili promjenu.

Kad je o alternativi riječ, parafra-ziraću Antuna Gustava Matoša: “Za loše stanje u državi nije kriva vlast nego opozicija.”

Vrijedi pokušati: Nije uspostavljen širok i snažan predizborni savez opo-nenata vladajućim strankama. Ostaje nada da će građani svojim glasovima u oktobru biti ta temeljna opozicio-na snaga protiv korumpirane, klijen-telističke, nepotističke, samožive vla-sti - koja će natjerati nenacionalističke stranke da uspostave postizbornu ko-aliciju koja će otvarati perspektivu lju-

dima ove napaćene i višestruko izva-rane države.

Treba vjerovati u mogućnost pro-mjene karaktera vlasti uprkos sasma nepovoljnim pravnim i političkim uslovima. Oktobarski izbori imaju veći značaj nego bilo kad nakon rata. Težina svakog glasa veća je nego ra-nijih izbornih godina. Birači glasaju za ili protiv sebe i svojih porodica i podmlatka. Ovdje nije riječ o onima koji su postali egzistencijalni ovisni-ci o strankama - uhljebima. Radi se o stotinama hiljada ekonomski i soci-jalno poniženih građana i građanki. Unatoč svemu, velika je njihova moć i mogućnost da bitno promijene sa-dašnju destruktivnu političku kon-stelaciju i smijene parazitsku vlast.

Po zdravlje države, društva i većine građana bilo bi korisno da van operativne vlasti ostanu SNSD, SDA i HDZ

(Ne)moć glasača u ograničenoj demokratijiTreba vjerovati u mogućnost promjene karaktera vlasti uprkos sasma nepovoljnim pravnim i političkim uslovima

Piše: ZIJA DIZDAREVIĆ

Strah od majorizacije je jedan od osnovnih faktora mobilizacije gla-sača nacionalističkih faktora. Ovakav izborni sistem je uspostavljen da bi spriječio mogućnost majorizacije. Na kojim osnovama nena-cionalisti mogu privući veću pažnju glasača? U čemu oni griješe?

- Ne radi se samo o strahu već i o težnji za majorizacijom kao motivom - kod stranaka, a i glasača. Izborni sistem, određen Ustavom BiH, poči-va na principu majorizacije. U Republici Srpskoj sve je kazano u samom nazivu, što potvrđuje (po)ratna statistika. Kantonizacija FBiH načinjena je da osigura etničku majorizacija Hrvatima u dijelovima BiH gdje su u većini. Bošnjačka većina je koncentrisana na nevelikom a mnogoljud-nom prostoru - Sarajevski, Tuzlanski, Srednjobosanski, Zeničko-doboj-ski i Unsko-sanski kanton.

Kada je riječ o privlačenju veće pažnje glasača i u čemu to griješe “ne-nacionalisti”, nije suština u greškama. Radi se o ideološkoj konfuziji, po-litičkom nesnalaženju u postjugoslovenskim, (po)ratnim i globalnim okolnostima, neumijeću, oportunizmu, karijerizmu, liderskom nad-metanju i koristoljublju. Primjer je potencijalno najjača opoziciona bh. snaga - Socijaldemokratska partija, koja je postala političko preduzeće kao i sve druge stanke od važnosti.

Nema stranaka ni političkog saveza jasnog i djelotvornog bh. određe-nja kojim bi se nametnuli kao ključni faktor unutrašnjih promjena na liniji evroatlantskih integracija i prvi sagovornici međunarodnim auto-ritetima u tom poslu. Nema istinske političke ljevice - demokratske, ali odlučne i borbene. Nema stvarnog građanskog centra kao nužnog u oblikovanju poticajne političke scene, razvoja društva i uspostave od-govorne i djelotvorne države.

(Autor je doajen bosanskohercegovačkog novinarstva)

Pogledi Pogledi 98 O S L O B O Đ E N J E • O K T O B A R 2 0 1 8 .O S L O B O Đ E N J E • O K T O B A R 2 0 1 8 .

nih (zadnju deceniju BiH raste stopom 1,6%, zemlje Europe u tranziciji i razvo-ju 3,9% godišnje). Zato treba mijenjati sistem koji generira eksploataciju gra-đana i društveno odgovornih poduzet-nika. Promjene socijalne, a izvedba de-mokratskim putem, i eto socijaldemo-kracije na djelu.

Šta socijaldemokracija može učiniti za bolji život građana u BiH? Socijalde-mokracija promovira socijalnu pravdu, solidarnost, jednakost i slobode ljudi. To je danas odgovor na kapitalizam u formi neoliberalizma i tržišnog fundamenta-lizma koji građane čini ovisnim o tržištu, čak i kada ono proizvodi društveno ne-poželjne efekte. Tržišta preferiraju kapi-tal i čine ljude nejednakim zbog različi-tih početnih uvjeta – zato država mora regulirati i ispravljati tržišne deformacije doprinoseći očekivanjima – građana za boljim životom, biznisa za uspješnom ekonomijom (Debeljak). Ali to ne znači obračun sa tržištem i privatnom svoji-nom, nego potrebu da se tržišta usmje-ravaju ka društveno održivim efektima. Uz to, ostaje globalni izazov socijalde-mokracije: kako stvarati efikasnu tržiš-nu ekonomiju i postizati više socijalne pravde, jednakosti i solidarnosti u bo-sanskohercegovačkom društvu.

Naša zemlja je na pola puta tranzici-je iz socijalizma u kapitalizam. Politički kapitalizam oštro suprotstavlja narasle proizvodne snage, pokretane globaliza-cijom, liberalizacijom i digitalnim teh-nologijama, učmalim proizvodnim od-nosima državnog socijalizma i politič-kog kapitalizma u kojima nema ni pro-gresa ni brige za čovjeka. Ovdje brojne žrtve tranzicije i građani traže pravdu, ne vjeruju državi i opominju. Izazov za socijaldemokraciju u BiH je kako kapi-talistički tržišni način proizvodnje, sam po sebi dehumaniziran, ali ekonomski nezamjenjiv, usmjeriti za opći napre-dak. To zahtijeva, osim tržišnih snaga, ulogu države sa inkluzivnim instituci-jama - dobre makroekonomske poli-tike, privlačnu poslovnu okolinu i sek-torske strategije sa konkurentnim po-slovnim kompanijama domaćih i stra-nih vlasnika. Osnova djelovanja vlada treba da budu planovi zasnovani na vi-ziji BiH 2030 čiji okvir čini Europe 2030 i UN Agenda 2030.

Institucije ne mogu postati inkluziv-ne i generirati napredak same po sebi. Treba ih u BiH osloniti na političku vi-ziju “Socijalna država za građane i bi-znis – građani i biznis za socijalnu drža-vu”. Tu viziju pokreću tri poluge. Prva je eliminacija nacionalističkog koncepta vlasti i uspostavljanje novog, sa inklu-zivnim institucijama socijalne i pravne države. One podržavaju razvoj pluralne bosanskohercegovačke društvene za-jednice u korist građana kroz jačanje demokracije i socijalne uključenosti, kreativno primjenjujući opće i vrijed-nosti antifašizma u BiH, brže integri-ranje u EU i NATO i obračun sa korup-

cijom i kriminalom. Druga poluga je unapređenje poslovne okoline i posti-zanje bržeg ekonomskog rasta. Uz rein-dustrijalizaciju i izvozom vođen rast, to je osnova za masovnu demokratizaciju poduzetništva koje pokreće zapošljava-nje, rast standarda građana, socijalne i političke reforme za dostojanstven po-ložaj radništva (plavih i bijelih okovrat-nika, sitnih poduzetnika, obrtnika, far-mera, samozaposlenih i socijalnih po-duzetnika), siromašnih, prekarijata, za-boravljenih i obespravljenih. Reforme poreza za financiranje efikasne socijal-ne države temelje na smanjenju opte-rećenja plaća, oslobađanju poreza na dobit za investicije i fleksibilnom ure-đivanju indirektnih poreza. Progresiv-no oporezivanje dohodaka, uključuju-ći dividende, i oporezivanje bogatstva, kapitalnih dobitaka i luksuza doprino-si smanjenju ekonomskih nejednako-sti i “pravednijem društvu sa dobrobi-ti za većinu” (Corbyn). Treća poluga je “građani i biznis za socijalnu državu”, a djeluje kroz aktivan pristup građana i društveno odgovornog biznisa zdrav-lju, obitelji, obrazovanju, tržištu rada, inovacijama, poduzetništvu, investi-ranju i izmirenju društvenih i državnih obaveza. Snagu naroda treba pretvoriti u energiju demokracije koja prisiljava političke elite na dogovor o demokrat-skoj i funkcionalnoj BiH i reformama za bolji život i ekonomiju. Kao što nema socijalnog napretka bez inkluzivnih in-stitucija, napretka nema ni bez aktivnih, inventivnih, marljivih i odgovornih gra-đana, radništva i poduzetnika koji pri-siljavaju vlade raditi u općem interesu.

Socijaldemokratska partija BiH (SDPBiH) je sačinila Plan 10 za razvoj zemlje. To je plan za radna mjesta i veće plaće, zdravstvo za sve, porez na luksuz, igre na sreću i bankovne transakcije, obračun sa korupcijom i organiziranim kriminalom, izgradnju infrastrukture, racionalizacija kantona u FBiH, objava registra boraca, zadržavanje mladih, veće penzije i modernizacija 100 škola godišnje. Plan 10 je izložen javnosti kao osnova za pošten savez sa građanima i biznisom i programske koalicije SDP-a u stvaranju nove vlasti.

I zato, glasam protiv nacionalistič-kog koncepta vlasti koji većini građa-na u BiH onemogućava dostojanstvo i napredak, protiv onih koji se bore za vlast ratnom retorikom i širenjem stra-ha među narodima, protiv onih koji ola-ko daju obećanja, samo da osvoje vlast.

Glasam za one koji jasnim programi-ma pozivaju građane da radom i zna-njem izbore bolji život uz podršku in-stitucije socijalne države. Glasam za SDPBiH koji se demokratizacijom vra-ća građanima za novi mandat u vrše-nju vlasti. Glasam za Denisa Bećirovi-ća za člana Predsjedništva BiH jer svo-jim znanjem, energijom i odgovorno-šću simbolizira liderstvo potrebno za bolji život u BiH.

U socijaldemokraciji vidite izlaz iz opšte krize u BiH. Osim SDP-a, ne-koliko je partija oformljeno od njenih bivših članova i članica. Da li su i one socijaldemokratske? Ako jesu takve, pitanje je zašto se nije organizovao jedinstveni front socijaldemokratskih snaga? Postoji li takva politička snaga u cijeloj BiH ili je ograničena manje-više na sarajevsko-zeničku kotlinu i nekadašnju “Zajednicu opština Tuzla”?

- Bivši socijaldemokrati, ne samo da su se oslobodili svoje partije, nego često i svoje nove partije oslobađaju socijaldemokracije. Ovdje je potreb-no, kao alternativu nacionalističkoj vlasti, stvarati na ideji socijaldemo-kracije građanski demokratski blok bez monopola ijedne partije da ba-štini tu ideju. U takvoj vlasti snaga socijaldemokracije neće samo ovisiti o relativnoj snazi SDP-a BiH nego i o tome koliko su vrijednosti socijal-demokracije sadržane u djelovanju partija nekog budućeg građanskog bloka. Ima ih, ali ih treba mnogo više, jer građani vapiju za socijalnom pravdom, jednakošću, solidarnošću i slobodom. U okrilju nacionali-stičkih partija to ne mogu dočekati. Bez socijaldemokratskih vrijedno-sti, građanska