Naslov izvornika: Nicholas Sparks - Message in a · PDF file 2 Nicholas Sparks Poruka u boci...

www.balkandownload.org

1

Naslov izvornika: Nicholas Sparks - Message in a bottle


2

Nicholas Sparks

Poruka u boci

Sa engleskog prevela: Bisera Fabrio

FOKUS


3

Najdraža moja Catherine, nedostaješ mi, draga moja, kao i uvijek, ali danas mi je posebno teško jer mi

ocean pjeva, i to pjesmu našeg zajedničkog života... I tako počinje priča o ženi koja više nije vjerovala u ljubav i muškarcu

koji je mislio da više nikada neće voljeti - sve dok nisu pronašli jedno drugo.


4

Milesu i Ryanu


5

Prolog

Boca je bačena s palube u more jedne tople ljetne večeri, nekoliko sati prije nego što je počelo kišiti. Krhka, kao i sve boce, da je bila bačena na zemlju, razbila bi se. Ali dobro začepljena i bačena u more, kao ova, bila je jedna od najpogodnijih, ljudskom rodu poznatih, stvari koje plove. Mogla je slobodno plutati i ništa joj nisu mogli ni uragani, ni tropske oluje, ni snažne struje.

Bila je, zapravo, savršen dom za poruku koju je nosila u sebi, poruku koja je poslana da bi se ispunilo obećanje.

Kao i sve boce prepuštene ćudima oceana, i ovoj je kurs bio nepredvidiv. Vjetrovi i struje igraju važnu ulogu u određivanju pravca kojim plove sve takve boce, a smjer im znaju promijeniti i oluje i otpaci. Ponekad se zakvače za ribarsku mrežu koja ih onda ponese na desetke kilometara u suprotnom pravcu od onog kojim su se kretale. Tako dvije boce istovremeno bačene u ocean mogu završiti svaka na svom kontinentu ili čak na suprotnim stranama svijeta. Ne može se predvidjeti kamo će boca otputovati i to je dio tajne koju ona skriva.

Ta tajna kopkala je mnoge otkako ljudi bacaju boce u more, ali samo su malobrojni pokušali saznati nešto više o tome. Godine 1929. skupina njemačkih znanstvenika pokušala je pratiti put jedne boce. Bačena je u južni dio Indijskog oceana s porukom neka onaj tko je nađe zabilježi mjesto na kojem ju je našao i potom je ponovo baci u more. Boca je do 1935. godine obišla svijet i prešla otprilike dvadeset i pet tisuća kilometara, što je službeno najveća zabilježena udaljenost.

Stoljećima se pisalo o porukama u bocama i za njih su vezana neka od najpoznatijih imena u povijesti. Ben Franklin je, na primjer, sredinom 18. stoljeća koristio boce s porukama kako bi prikupio osnovna saznanja o strujama na istočnoj obali Amerike, a podaci do kojih je došao koriste se i dan-danas. Čak i mornarica Sjedinjenih Država koristi boce radi prikupljanja podataka o plimi, oseci i strujama, a pomoću njih vrlo se često prati kretanje naftnih mrlja.

Najslavnija poruka u boci ikada poslana tiče se mladog mornara Chunosukea Matsuyame koji je nakon brodoloma 1784. godine ostao


6

zarobljen na koraljnom grebenu bez hrane i vode. Prije nego što je umro, na komadu drveta urezao je ono što se dogodilo, a zatim tu poruku stavio u bocu. Stotinu i pedeset godina kasnije, 1935. godine, boca je nađena u malom obalnom selu u Japanu gdje je Matsuyama rođen.

Međutim, boca bačena jedne tople ljetne večeri nije nosila poruku o brodolomu niti joj je svrha bila istraživanje mora. Ipak, nosila je poruku koja će zauvijek promijeniti živote dvoje ljudi, koji se inače nikada ne bi sreli, i zbog toga se može nazvati sudbonosnom. Šest dana boca je polako plovila prema sjeveroistoku, nošena vjetrovima koji su nastali u pojasu visokog tlaka zraka nad Meksičkim zaljevom. Sedmog dana vjetar je stao, a boca je nastavila prema istoku, pronašla Golfsku struju pa dobivši na brzini, krenula na sjever prelazeći gotovo stotinu kilometara dnevno.

Nakon dva i pol tjedna boca je i dalje pratila Golfsku struju. Ali sedamnaestog dana jedna druga oluja - ovoga puta nad središnjim Atlantikom - donijela je jake istočne vjetrove koji su bili dovoljno snažni, pa su otpuhali bocu prema Novoj Engleskoj. Bez Golfske struje koja ju je gurala boca je ponovo usporila i idućih pet dana plutala u svim pravcima u blizini obala Massachusettsa, sve dok se nije zaplela u ribarsku mrežu Johna Hanesa. On je pronašao bocu među stotinama ulovljenih riba i bacio je u stranu kako bi prvo pregledao ulov. Sudbina je htjela da se boca ne razbije, ali brzo je zaboravljena, pa je ostala na pramcu ostatak popodneva, a potom i predvečer, u vrijeme kada je brod krenuo natrag u zaljev Cape Cod. U osam i trideset te večeri, kad je brod već uplovio u zaljev, Hanes je ponovo naletio na bocu dok je palio cigaretu. Kako je sunce već bilo gotovo zašlo, u njoj nije vidio ništa neobično, pa ju je bez razmišljanja ponovo zavitlao u more i tako pomogao da se boca pojavi u blizini jednog od mnogih malenih obalnih naselja u zaljevu.

No to se nije odmah dogodilo. Boca je nekoliko dana plutala amo-tamo, kao da odlučuje kojim će smjerom krenuti, i naposljetku ju je more izbacilo na plažu u blizini Chathama.

I ondje je nakon dvadeset šest dana i gotovo tisuću dvjesto kilometara konačno završila svoje putovanje.


7

1. poglavlje

Puhao je hladan prosinački vjetar i Theresa Osborne prekrižila je ruke na prsima dok je gledala u pučinu. Nešto ranije kad je stigla, obalom je šetalo nekoliko ljudi, ali uočili su oblake i otišli. Sad je bila sama na plaži i upijala je prizor pred sobom. Ocean je odražavao boju neba i izgledao poput tekućeg željeza, a valovi su uporno zapljuskivah obalu. Polako su se spuštali teški oblaci, magla je postajala sve gušća i skrivala obzor. Na nekom drugom mjestu i u neko drugo vrijeme zadivila bi je veličanstvena ljepota krajolika koji se pružao pred njom, ali sad dok je stajala na plaži, shvatila je da ne osjeća ama baš ništa. Zapravo, na neki način osjećala se kao da i nije ondje, kao da je sve samo san.

Još jutros dovezla se ovamo, ali gotovo se i nije sjećala puta. A kad je već odlučila doći, isplanirala je ovdje i prenoćiti. Sve je organizirala i čak se radovala mirnoj noći daleko od Bostona, ali dok je gledala ocean kako se pjeni i kovitla pred njom, shvatila je da zapravo ne želi ostati. Odvest će se kući čim završi, bez obzira na to koliko kasno bilo.

Kad je konačno bila spremna, Theresa je polako krenula prema oceanu. Pod rukom je imala torbu koju je tog jutra pažljivo spakirala vodeći računa da ništa ne zaboravi. Nije nikome rekla što nosi sa sobom ni što toga dana kani učiniti. Samo je rekla da ide u božićnu kupovinu. Bio je to savršen izgovor i iako je bila sigurna kako bi je razumjeli i da je rekla istinu, ovo putovanje nije željela ni s kim dijeliti. Bila je sama i kad je ono započelo, pa ga je željela sama i završiti.

Theresa je uzdahnula i pogledala na sat. Uskoro će stići plima i tad će napokon biti spremna. Na maloj uzvisini pronašla je mjesto koje joj se činilo udobnim pa sjela na pijesak i otvorila torbu. Prevrtala je po njoj i izvukla omotnicu. Duboko je uzdahnula i pažljivo je otvorila.

U njoj su bila tri pažljivo presavijena pisma koja je pročitala nebrojeno puta. Držala ih je pred sobom, sjedila je na pijesku i gledala u njih.

U torbi je bilo još stvari, ali još ih nije bila spremna pogledati. Umjesto toga usredotočila se na pisma. Pisao ih je kemijskom olovkom, pa se na nekim mjestima tinta razmrljala. Papir s naslikanim jedrenjakom u gornjem desnom kutu s vremenom je na nekim mjestima posve izblijedio. Znala je da


8

će doći dan kad riječi više neće biti čitke, no vjerovala je kako ih nakon ovog dana više neće imati toliku potrebu čitati.

Kad je završila, polako je vratila pisma u omotnicu jednako pažljivo kao što ih je izvadila. Nakon što je spremila omotnicu u torbu, ponovo je pogledala prema plaži. S mjesta na kojem je sjedila mogla je vidjeti i gdje je sve počelo.

Sjetila se kako je u cik zore otišla trčati po plaži; još je jasno vidjela to

ljetno jutro. Počinjao je divan dan. Promatrala je svijet oko sebe i slušala prodorne krike čigri dok su valovi blago zapljuskivali pijesak. Iako je bila na odmoru, rano je ustala da ne mora paziti kuda trči. Za nekoliko sati plaža će biti prepuna turista koji će ležati na ručnicima i sunčati se na vrućim zrakama novoengleskog sunca. Cape Cod u to je doba godine uvijek bio krcat, no kako je većina turista spavala malko dulje, ona je mogla uživati u trčanju po čvrstom glatkom pijesku koji za sobom ostavlja plima. Za razliku od nogostupa u Bostonu, pijesak je bio mnogo ugodnija podloga za trčanje, pa je znala da je koljena neće boljeti kao što su je ponekad boljela nakon što bi trčala po betonu.

Oduvijek je voljela trčati. Tu je naviku stekla još u školi, kad je trčala i u prirodi i po atletskim stazama. Iako se više nije natjecala i malokad je mjerila vrijeme, trčanje joj je njoj prilika da bude sama sa svojim mislima. Smatrala je to nekom vrstom meditacije i zato je voljela trčati sama. Nikad nije shvaćala ljude koji trče u skupinama.

Koliko god da je voljela svog sina Kevina, bilo joj je drago što nije s njom. Svaka majka povremeno treba predah i radovala se tome što će se ovdje moći opustiti. Neće ga morati voziti na večernje nogometne utakmice ili plivanje ni slušati treštanje MTV-ja u pozadini, neće mu morati pomagati oko domaće zadaće ni buditi se usred noći i tješiti ga kada ga uhvate grčevi u nogama. Prije tri dana odvela ga je na aerodrom odakle je otputovao u Kaliforniju svom ocu, njezinom bivšem mužu. Na rastanku poljubio ju je i zagrlio tek kad ga je podsjetila na to. “Oprosti, mama”, rekao joj je potom. “Volim te. Nemoj da ti previše nedostajem, u redu?”

A onda se okrenuo i dodao kartu stjuardesi pa gotovo uskočio u avion i ne osvrnuvši se.

Nije mu zamjerala što je gotovo zaboravio na nju. Kevin ima dvanaest godina i u onoj je nezgodnoj fazi kad klinci misle da nije nimalo kul zagrliti i poljubiti majku na javnom mjestu. Osim toga, mislio je o drugim stvarima. Radovao se tom putovanju još od prošlog Božića. S tatom će posjetiti Grand Canyon, provest će tjedan dana na raftingu po rijeci Colorado i naposljetku otići u Disneyland. Svakom djetetu to je putovanje iz snova i ona je zbog toga


9

bila sretna. Iako ga neće biti šest tjedana, znala je da je za njega dobro provesti neko vrijeme s ocem.

Otkako su se razveli prije tri godine, David i ona ostali su u prilično dobrim odnosima. Iako nije bio najbolji suprug, Kevinu je bio dobar otac. Nikad mu nije propustio poslati rođendansku čestitku ili poklon za Božić, zvao ga je svakog tjedna i nekoliko puta godišnje putovao s jednog kraja Amerike na drugi samo kako bi proveo vikend s njim. Bila su tu, naravno, i viđanja koja je odredio sud - šest tjedana preko ljeta, svaki drugi Božić i jedan tjedan preko uskrsnih praznika. Annette, Davidova nova žena, imala je pune ruke posla oko bebe, ali Kevinu se sviđala i nikad se nije vratio kući ljutit ili s osjećajem da je bio zanemaren. Zapravo, uglavnom je oduševljeno pričao o svojim posjetima i o tome koliko se zabavljao. Bilo je trenutaka kad je zbog toga osjećala i ubod ljubomore, ali trudila se to prikriti pred njim najbolje što je mogla.

Sad je na plaži trčala umjerenim tempom. Deanna će je pričekati s doručkom dok ne otrči svoje, a Brian će dotad već otići. Theresa se radovala tom druženju. Njih dvoje bih su stariji par, oboje blizu šezdesetih, ali Theresa nije imala bolje prijateljice od Deanne.

Deanna je bila izvršna urednica u novinama za koje je i Theresa radila i sa svojim mužem Brianom već je godinama dolazila u Cape. Uvijek su boravili na istom mjestu, u Fisherovoj kući, i kad je čula da Kevin ide kod oca u Kaliforniju i da će tamo provesti dobar dio ljeta, nagovarala je Theresu da ode s njima u Cape. “Brian svakoga dana ionako igra golf, a meni bi bilo drago imati društvo”, rekla joj je. “Uostalom, što ćeš raditi? Moraš katkad izaći iz tog stana.”

Theresa je znala da je Deanna u pravu i nakon nekoliko dana razmišljanja konačno je pristala. “Tako mi je drago”, rekla je Deanna s pobjedonosnim izrazom lica. “Vidjet ćeš da će ti se svidjeti.”

Theresa je morala priznati da je mjesto zaista prekrasno. Fisherova kuća bila je predivno restauriran dom jednog kapetana i nalazila se na samoj ivici litice koja gleda na zaljev Cape Cod. Čim joj se ukazala na obzoru, Theresa je malko usporila. Za razliku od mladih trkača koji ubrzaju pri kraju trčanja, ona je voljela usporiti i trčati polako. U trideset i šestoj godini više se nije oporavljala brzo kao nekad. Dok joj se disanje smirivalo, razmišljala je kako provesti ostatak dana.

Na odmor je ponijela pet knjiga koje je željela pročitati još prošle godine, ali nikako nije stizala. Činilo joj se da jednostavno nema dovoljno vremena. Ne uz Kevina i njegovu nepresušnu energiju, ne uz kućne obaveze i svakako ne uz toliko posla koji joj se neprestano gomilao na radnom stolu. Kao kolumnistica Boston Timesa bila je pod neprestanim pritiskom rokova i


10

svakog je tjedna morala napisati tri teksta. Većina njezinih kolega bila je uvjerena da je to lako - samo treba natipkati tri stotine riječi i završiti s poslom za taj dan - ali uopće nije bilo tako. Nije joj bilo lako uvijek pronalaziti nove i zanimljive originalne teme vezane uz roditeljstvo i odgoj, posebno ako je željela da te njezine kolumne objave i u drugim medijima. Njezinu kolumnu “Moderno roditeljstvo” već je prenosilo šezdeset časopisa diljem zemlje, ali uglavnom jednom ili dvaput tjedno. A kako su ponude o objavljivanju njezine kolumne u drugim časopisima počele stizati tek prije godinu i pol, u većini tih časopisa bila je nova i nije si mogla priuštiti slobodne dane. Prostor za kolumne u većini tih novina bio je jako ograničen, a za njega su se otimale stotine drugih kolumnista.

Theresa je prvo usporila, a potom i posve prestala trčati dok je iznad nje kružila kaspijska čigra.

Vlaga je bila velika, pa je podlakticom obrisala znoj s lica. Duboko je udahnula, na trenutak zadržala dah i onda ga ispustila pogledavši prema oceanu. Budući da je bilo rano, ocean je i dalje bio tmurnosiv, ali to će se promijeniti čim se sunce još malo digne. Izgledao je primamljivo. Začas je izula tenisice i čarape pa krenula prema rubu vode i pustila da joj mali valovi zapljusnu noge. More je osvježavalo, pa je nekoliko minuta gazila naprijed-natrag po pijesku. Odjednom joj je bilo drago što se posljednjih mjeseci potrudila napisati nešto više tekstova pa ovaj tjedan ne mora misliti na posao. Više se nije mogla sjetiti kad se posljednji put dogodilo da joj računalo nije u blizini ili da nema sastanak na koji mora stići, ih neki rok koji mora ispoštovati. Tako daleko od svog radnog stola osjetila se slobodnom. Gotovo kao da opet ima sudbinu u svojim rukama, kao da život tek započinje.

Istina, kod kuće ju je čekalo mnogo stvari koje je morala obaviti.

Kupaonicu je dosad već trebalo obnoviti, zalijepiti nove zidne tapete i prekriti rupe koje su ostavili čavli u zidovima. I trebalo je okrečiti cijeli stan. Prije dva mjeseca kupila je zidne tapete i boju, držače za ručnike, kvake, novo ogledalo i alat, ali te kutije još nije ni otvorila. Neprestano je to odgađala za idući vikend premda je vikendima bila jednako zaposlena kao radnim danima. Sve te kupljene stvari i dalje su stajale u vrećicama u kojima ih je donijela kući. Smjestila ih je iza usisavača i svaki put kad bi otvorila ormar, činilo bi joj se kao da se rugaju njezinim dobrim namjerama. Možda, pomisli, kad se vratim kući...

Okrenula je glavu i malo dalje na plaži ugledala muškarca. Bio je stariji od nje, možda u pedesetima, lica preplanula kao da ovdje provodi cijelu godinu. Doimalo se kao da se ne miče. Jednostavno je stajao i puštao da mu valovi zapljuskuju noge. Primijetila je da je zatvorio oči. Kao da uživa u


11

ljepoti svijeta oko sebe, a da ga pritom ne mora gledati. Na sebi je imao izblijedjele traperice zavrnute do koljena i široku košulju koja je padala preko njih. Dok ga je gledala, odjednom je poželjela da je i sama neka druga osoba. Kako bi bilo hodati plažom bez ijedne jedine brige? Kako bi bilo svakoga dana dolaziti na neko mirno mjesto, daleko od buke i gužve Bostona, i samo uživati u onome što život nudi?

Zakoračila je dublje u more i oponašala muškarca nadajući se da će osjetiti što i on, ma što god to bilo. Ali kad je zatvorila oči, bila je u stanju misliti samo na Kevina. Sam Bog zna da je željela provoditi više vremena s njim, a najviše od svega htjela je biti strpljivija kad su zajedno. Bilo bi joj drago da može sjediti i razgovarati s njim, igrati monopoly ili jednostavno gledati televiziju bez nagona da ustane s kauča i radi nešto važnije. Bilo je trenutaka kad se osjećala kao varalica, kad je Kevinu tvrdila kako joj je on na prvom mjestu i kako će mu obitelj uvijek biti oslonac u životu.

Ali problem je bio u tome što ju je uvijek čekao neki posao. Trebalo je oprati posude, srediti kupaonicu, isprazniti mačju posudu; popraviti auto, oprati rublje, platiti račune. I iako joj je Kevin mnogo pomagao oko kućanskih poslova, i on sam bio je zauzet gotovo koliko i ona. Imao je obaveze u školi, prijatelje, svoje aktivnosti. Tako se događalo da časopisi završavaju u smeću nepročitani, pisma ostaju nenapisana, a ponekad, kao u ovakvim trenucima, plašila se da život prolazi pored nje.

Ali kako to promijeniti? “Živi život od danas do sutra”, uvijek joj je govorila majka, ali njezina majka nije morala raditi izvan kuće niti je morala sama odgajati jakog i samouvjerenog ali brižnog sina, i to bez muške ruke. Nije shvaćala pritisak s kojim se Theresa suočavala na dnevnoj bazi. Nije to shvaćala ni njezina mlađa sestra Janet koja je krenula majčinim stopama. Ona i njezin muž bili su u sretnom braku već skoro jedanaest godina i imali su tri predivne djevojčice. Edward nije bio neki sjajan tip, ali bio je iskren, naporno je radio i sam doprinosio obitelji, pa Janet nije morala raditi. Bilo je dana kad je Theresa mislila kako bi se možda i njoj sviđao takav život, pa makar to značilo da se mora odreći karijere.

Ali to nije bilo moguće. Ne otkako su se ona i David rastali. Već su prošle tri godine, četiri ako se računa i godina dana tijekom koje su živjeli odvojeno. Nije prezirala Davida zbog onoga što je učinio, ali više ga nije poštovala. Preljub, bilo da se radi o seksu za jednu noć ili dugoj vezi, nije bio nešto preko čega je mogla prijeći. Nije ju tješilo ni to što se nije oženio tom ženom s kojom ju je varao dvije godine. Uništeno povjerenje nije se dalo popraviti.

David se vratio u rodnu Kaliforniju godinu dana nakon što su se rastali i nakon nekoliko mjeseci upoznao je Annette.


12

Njegova nova žena bila je vrlo religiozna i malo-pomalo i Davida je zainteresirala za crkvu. Njezin bivši muž, koji je dotad bio agnostik, kao da je oduvijek bio gladan za nečim značajnijim u životu, za nekom spoznajom. Sad je redovito odlazio u crkvu i čak je bio angažiran kao bračni savjetnik uz tamošnjeg pastora. Često se pitala što on to može savjetovati nekome tko čini isto ono što je učinio on sam, kako može pomoći drugima kad nije mogao obuzdati samoga sebe? Nije znala, a nije ni željela znati. Jednostavno joj je bilo drago što ga i dalje zanima njihov sin.

Naravno, kad su se ona i David rastali, pukla su i mnoga prijateljstva. Sada kad više nije bila dio bračnog para, činilo joj se kao da za nju nema mjesta na božićnim zabavama ili roštiljima u dvorištu. No nekoliko je prijatelja ostalo, pa je na telefonskoj sekretarici znala zateći njihove pozive na ručak ili kod njih na večeru. Povremeno bi i otišla, no uglavnom je odbijala takve pozive. Nijedno od tih prijateljstava nije joj se činilo isto kao nekad, a, naravno, i nije bilo. Stvari se mijenjaju, ljudi se mijenjaju, a život ide dalje.

Nakon razvoda izašla je s muškarcima svega nekoliko puta. Nije stvar u tome da nije privlačna. Često su joj to govorili. Tamno-smeđa kosa do ramena, ravna kao niti paučine. U njezinim očima, na račun kojih je najčešće dobivala komplimente, svijetle točkice boje lješnjaka u kojima se kad bi bila vani, bljeskala svjetlost. S obzirom na to da je svakodnevno trčala, bila je u formi i izgledala je mlađe. Nije se ni osjećala starom, ali u posljednje vrijeme kad bi se pogledala u ogledalo, činilo joj se da je godine sustižu. Nova bora u kutu oka, sijeda vlas koja kao da je izrasla preko noći, pomalo umoran izraz lica kao posljedica neprestane žurbe.

Prijatelji su mislili da je luda. “Izgledaš bolje sad nego prije nekoliko godina”, uporno su joj ponavljali, a čak je i u trgovini primjećivala kako je muškarci mjerkaju u prolazu. Ali više nema dvadeset i dvije godine i više ih nikad neće imati. Nije da je to željela čak i kad bi mogla vratiti vrijeme. Osim, ponekad bi pomislila, kad bi pritom mogla zadržati i ovaj zreliji um. U suprotnom opet bi završila s nekim Davidom, zgodnim tipom koji je u životu žudio za dobrim stvarima i pritom podrazumijevao da ne mora u svemu igrati po pravilima. Ali, zaboga, pravila su važna, naročito ako se tiču nečijeg braka. Ta se pravila nikako nisu smjela prekršiti. Njezini majka i otac nisu ih prekršili, njezina sestra i njezin muž nisu ih prekršili, ni Deanna i Brian. Zašto je onda on morao? I zašto ona, pitala se dok je stajala na obali, o tome razmišlja i sad nakon toliko vremena?

Pretpostavljala je da je tako zato što se kad je dobila papire za razvod, osjećala kao da je umro jedan mali dio nje. Onaj početni bijes koji je osjećala pretvorio se u tugu, a sad je postao nešto drugo, gotovo kao neko tupilo. Premda je uvijek bila u pokretu, činilo joj se da joj se više ne događa ništa


13

posebno. Svaki joj je dan bio posve isti i teško ih je razlikovala. Jednom prije godinu dana sjedila je za stolom petnaestak minuta pokušavajući se sjetiti kad je posljednji put napravila nešto spontano. I nije se mogla sjetiti.

Prvih nekoliko mjeseci bilo joj je teško. Zatim je bijes nestao i više nije imala poriv skočiti na Davida i natjerati ga da plati za ono što je učinio. Mogla se jedino sažalijevati. Kevin je bio uz nju, ali nije nimalo ublažio njezin osjećaj da je sama na svijetu. U jednom kratkom razdoblju noću nije mogla spavati više od nekoliko sati, a ponekad dok je bila na poslu, ustajala bi od stola, otišla u automobil i tamo bi neko vrijeme samo sjedila i plakala.

Sad, nakon tri godine, iskreno, nije znala hoće li ikada moći ponovo nekoga voljeti onako kako je voljela Davida.

Kad se David pojavio na zabavi koju je priredilo njezino sestrinstvo na trećoj godini studija, na prvi je pogled znala da želi biti s njim. Njezina mladenačka ljubav tada se činila tako snažnom. Posve ju je obuzimala. Ležala bi budna i mislila na njega, a kad je šetala po kampusu, toliko se često smiješila da su joj ljudi uzvraćali osmijehom kad god bi je vidjeli.

Ali takva ljubav ne traje, barem koliko ona zna. S godinama brak se pretvorio u nešto drugo. Ona i David su odrasli i udaljili se. Bilo se teško prisjetiti što ih je zapravo zbližilo. Kad bi se osvrnula na to doba, Theresa je osjećala kako je David postao sasvim drugačija osoba, a nije mogla točno odrediti trenutak kad se počeo mijenjati. No sve je moguće kad se plamen ljubavi počne gasiti, pa je tako bilo i u njegovom slučaju. Slučajan susret u videoteci, razgovor koji ih je doveo do ručka i naposljetku do hotelskih soba na širem području Bostona.

U svemu tome nije bilo pošteno što joj je ponekad još nedostajao, ili makar one njegove dobre strane. Brak s Davidom bio je udoban, kao krevet u kojem je godinama spavala. Navikla je na to da je netko uz nju, samo da mu priča ili da ga sluša. Navikla se buditi uz miris netom skuhane kave i nedostajala joj je prisutnost još jedne odrasle osobe u stanu. Mnogo joj je toga nedostajalo, ali najviše od svega ona bliskost koja je proizlazila iz zagrljaja i šaputanja iza zatvorenih vrata.

Kevin još nije bio dovoljno zreo da sve to shvati i mada ga je duboko voljela, nije to bila vrsta ljubavi kakvu je sad željela. Prema Kevinu osjećala je majčinsku ljubav, vjerojatno onu najdublju i najsvetiju na svijetu. Čak je i sad voljela ući u njegovu sobu kada bi zaspao, sjesti na njegov krevet i samo ga gledati. Kevin je uvijek izgledao tako mirno i lijepo dok je odmarao glavu na jastuku ušuškan među pokrivačima. Tijekom dana nikad nije imao mira, ali noću kad ga je gledala tako mirnog i usnulog, mislila je o njemu kao da je još beba.


14

No čak ni ti divni osjećaji nisu promijenili činjenicu da će joj kad ode iz njegove sobe i spusti se stepenicama u prizemlje po čašu vina, jedino društvo biti mačak Harvey.

I dalje je sanjarila o tome da će se zaljubiti u nekoga, da će je netko držati u naručju i da će se pored njega osjećati kao da mu je najvažnija na svijetu. Ali danas je teško, gotovo nemoguće upoznati nekog pristojnog. Većina muškaraca koje je poznavala, a koji su bili u tridesetima već su bih oženjeni, a oni razvedeni tražili su neku mlađu da je mogu oblikovati kako to njima odgovara. Preostajali su joj samo stariji muškarci i mada je mislila da bi se mogla zaljubiti u nekog starijeg, morala se brinuti i za sina. Željela je muškarca koji će se prema Kevinu odnositi kako treba, a ne samo kao prema neželjenom privjesku žene koju želi. U stvarnosti stariji muškarci uglavnom su imali stariju djecu i malo koji bi se u današnje vrijeme upustio u izazov odgoja pubertetlije. “Ja sam svoje već odradio”, jednom joj je oštro rekao muškarac s kojim je izašla. To je bio kraj njihovog odnosa.

Priznavala je i da joj nedostaje fizička bliskost koja proizlazi iz ljubavi, povjerenja i dodira. Nije bila ni s jednim muškarcem otkako se razvela. Bilo je prilika, naravno, privlačnoj ženi nikad nije teško naći nekoga tko će s njom otići u krevet, ali to jednostavno nije bio njezin stil. Nije bila tako odgojena i sad se nije imala namjeru mijenjati. Seks je previše važan i poseban da bi tek tako spavala s nekim. Zapravo, u životu je bila samo s dvojicom. Naravno, s Davidom i Chrisom, svojim prvim pravim dečkom. Nikad nije željela povećati taj popis samo radi nekoliko minuta zadovoljstva.

I sad dok se odmarala na Cape Codu, sama na svijetu i bez ikakvog muškarca u doglednoj budućnosti, ovog tjedna željela je učiniti nešto za sebe. Čitati knjige, podići noge na kauč, popiti čašu vina, a da u pozadini ne trešti televizor. Napisati pisma prijateljima s kojima se već dugo nije čula. Spavati dokasna, prejedati se i trčati ujutro prije nego što se pojavi itko tko bi joj mogao to pokvariti. Željela je ponovo okusiti slobodu, makar nakratko.

Također, ovog tjedna željela je otići i u kupovinu. Ne u JC-Penney ili Sears, ili mjesta na kojima su se reklamirale tenisice Nike i majice Chicago Bulls, već u male dućane sa svaštarijama, one u kojima je Kevinu bilo dosadno. Željela je probati neke nove haljine i kupiti onu koja će joj istaknuti figuru samo da se osjeti živom, da postoji. Možda čak ode kod frizera. Godinama nije imala novu frizuru i već je bila umorna od toga da svaki dan izgleda isto. A ako je neki zgodan tip ovoga tjedna pozove navečer van, možda će i izaći samo kako bi imala opravdanje odjenuti nove stvari koje će kupiti.

Donekle ohrabrena takvim razmišljanjem, okrenula se i pogledala je li muškarac u podvrnutim trapericama još ondje, no već je bio otišao tiho baš


15

kako je i došao. I sama je bila spremna krenuti. U hladnome moru ukočile su joj se noge, pa joj je sjesti i obuti se bilo teže nego što je očekivala. Budući da nije ponijela ručnik, na trenutak je oklijevala bi li navukla čarape, ali onda je odlučila da i ne mora. Bila je na odmoru i na plaži. Što će joj tenisice ili čarape?

Noseći ih u ruci, krenula je prema kući. Hodala je uz more i ugledala kako neki kamen viri iz pijeska nedaleko od mjesta do kojeg je jutros u trenutku najveće plime dopiralo more. Čudno, pomislila je, izgleda kao da mu tamo nije mjesto.

Dok se približavala, primijetila je da izgleda neobično. Bio je gladak i dugačak, a kad se posve približila, shvatila je da to uopće nije kamen. Bila je to boca koju je vjerojatno bacio neki nemaran turist ili lokalni tinejdžeri koji su noću voljeli dolaziti ovamo.

Osvrnula se i vidjela kantu za smeće privezanu za postolje za spasioce i odlučila je napraviti dobro djelo za današnji dan. Kad je posegnula za bocom ne bi li je podigla, iznenadila se kad je vidjela da ima čep. Podigla ju je, okrenula prema svjetlu kako bi je bolje pogledala i u njoj vidjela poruku povezanu končićem.

Na trenutak, kad se nečega prisjetila, srce joj je stalo brže kucati. Kad je kao osmogodišnjakinja ljetovala s roditeljima na Floridi, ona i prijateljica poslale su poruku u boci. Nikad nisu dobile odgovor. Pismo je bilo jednostavno, dječje, ali kad se vratila kući, još je tjednima trčala provjeriti poštanski sandučić u nadi da je netko pronašao poruku i odgovorio na nju. Kako nikada ništa nije stiglo, bila je razočarana i ta je uspomena blijedjela sve dok nije posve nestala. Sad joj se vratila. Tko je tada bio s njom? Djevojčica njezinih godina... Tracy? Ne... Stacey? Da, Stacey! Zvala se Stacey! Plavokosa... Ljetovala je s bakom i djedom... I... I... I tu je uspomeni bio kraj jer se više ničega nije mogla sjetiti ma koliko se trudila.

Krenula je izvlačiti čep, gotovo u očekivanju da će ovo biti ista ona boca koju je ona sama poslala iako je znala da to nije moguće. Vjerojatno ju je u more bacilo neko drugo dijete i ako poruka bude zahtijevala odgovor, ona će ga napisati. Možda će ga poslati zajedno s malim poklonom i razglednicom s Capea.

Boca je bila čvrsto začepljena i prsti su joj skliznuli dok je pokušavala izvaditi čep. Nije ga mogla dobro uhvatiti. Zabola je kratke nokte u dio koji je virio i polako okrenula bocu. Ništa. Pokušala je drugom rukom. Čvrsto stežući, stavila je bocu između nogu kako bi imala više snage i već kad je mislila odustati, čep se malo pomaknuo. Ponovo je pokušala drugom rukom, stisnula... polako okretala bocu, čep je izlazio... i konačno popustio.


16

Okrenula je bocu naopako i iznenadila se kad joj je poruka gotovo odmah pala pred noge na pijesak. Sagnula se, dohvatila je i tad primijetila da je čvrsto svezana. Sad joj je bilo jasnije zašto je tako lako skliznula iz boce.

Pažljivo je odvezala tanku uzicu i prvo ju je iznenadio papir. Djeca ne koriste takav papir. Bio je skup, debeo i čvrst, a u gornjem desnom kutu imao je reljefni ukras u obliku jedrenjaka. Sam papir bio je smežuran, izgledao je vrlo staro, kao da je u moru već stotinu godina.

Zadržavala je dah. Možda je poruka stara. Mogla je biti. Pričalo se kako se boce znaju pojaviti i nakon stotine godina. Možda je i s ovom tako. Možda u rukama drži pravu dragocjenost. Ali čim je bolje pogledala rukopis, shvatila je da je u krivu. U gornjem lijevom uglu bio je datum.

22. srpnja 1997. Prije nešto više od tri tjedna. Tri tjedna? Samo tri tjedna? Pogledala je

malo bolje. Poruka je bila dugačka, zauzimala je obje strane papira i činilo se da pošiljatelj ne očekuje nikakav odgovor. Kad ju je preletjela pogledom, nigdje nije vidjela ni adresu ni broj telefona, ali možda su ti podaci u samom pismu.

Dok je držala poruku pred sobom, osjetila je ubod radoznalosti. I tada dok se sunce podizalo na vruć dan u Novoj Engleskoj, prvi put pročitala je pismo koje će joj zauvijek promijeniti život.

22. srpnja 1997. Najdraža moja Catherine, nedostaješ mi, draga moja, kao i uvijek, ali danas mi je posebno teško jer mi

ocean pjeva, i to pjesmu našeg zajedničkog života. Gotovo da te mogu osjetiti pored sebe dok pišem ovo pismo, gotovo da osjećam miris divljeg cvijeća koje me uvijek podsjeti na tebe. Ali u ovome trenutku to mi ne pričinja nikakvo zadovoljstvo. Posjećuješ me sve rjeđe i ponekad mi se čini da najveći dio mene polako nestaje.

Ali trudim se. Noću kada sam sam, dozivam te i kad god mi se učini da je bol

neizdrživa, ti nekako pronađeš način da mi se vratiš. Sinoć u snu vidio sam te na pristaništu u blizini Wrightsville Beacha. Vjetar ti je mrsio kosu, a u tvojim očima svjetlucale su posljednje zrake sunca. Zapanjeno sam gledao kako se naslanjaš na ogradu. Prelijepa si, mislim dok te gledam, i to što vidim u tebi nikad neću naći ni u kome drugome. Polako krećem prema tebi, ali kad se konačno okreneš prema meni, primjećujem da te i drugi gledaju. “Poznajete li je?” ljubomorno šapću. Dok mi se ti smiješ, odgovaram im jednostavno i iskreno.

“Bolje nego vlastitu dušu.”


17

Zastanem kad stignem do tebe i zagrlim te. Čeznem za tim trenutkom više nego za bilo čim drugim. Za taj trenutak živim i kada si mi opet u naručju, predajem se, ponovo smiren.

Podignem glavu i nježno ti dodirnem obraz, a ti zabaciš glavu i zatvoriš oči. Ruke su mi grube, a tvoja je koža mekana i na trenutak se pitam hoćeš li ustuknuti, ali to, naravno, ne činiš. Nikad i nisi, i u ovakvim trenucima znam koji je smisao moga života.

Ja živim da bih te volio, držao te u naručju, štitio te. Ja sam tu kako bih od tebe

učio i zauzvrat dobio tvoju ljubav. Ja sam tu zato što drugoga mjesta za mene nema. Ali onda, kao i uvijek dok stojimo jedno uz drugo, pojavljuje se magla i osjećam

kako me obuzima strah dok se približava. Polagano nas zaklanja, prekriva svijet oko nas, obavija nas kao da nam neće dopustiti da pobjegnemo. Poput oblaka koji se valja, obuzima sve, zatvara, sve dok ne ostanemo jedino nas dvoje.

Osjećam kako ostajem bez daha i kako mi se oči vlaže suzama jer znam da je

vrijeme da odeš. Proganja me pogled koji mi u tom trenutku upućuješ. Osjećam tvoju tugu i svoju vlastitu usamljenost, a bol u mome srcu, koja je samo nakratko prestala, sve je jača dok me puštaš. I tada širiš ruke i nestaješ u magli jer je tamo tvoje mjesto. Tamo mene nema. Žudim da pođem s tobom, ali ti mi samo odmahuješ glavom jer oboje znamo da je to nemoguće.

I dok mi se srce slama, gledam kako polako nestaješ. Naprežem se da se prisjetim

svakog djelića tog trenutka, svega što je povezano s tobom. Ali brzo, uvijek tako prebrzo, tvoj lik nestaje i magla se vraća na svoje daleko mjesto, a ja ostajem sam na pristaništu i nije me briga što ostali misle dok spuštam glavu i plačem, i plačem, i plačem.

Garrett


18

2. poglavlje

“Jesi li ti to plakala?” pitala je Deanna Theresu čim je kročila na trijem noseći bocu i poruku. Bila je zbunjena, pa je zaboravila baciti bocu. Theresa se posramila i obrisala oči, a Deanna je odložila novine i ustala. Iako je bila punašna, a bila je takva otkad je Theresa poznaje, spretno je zaobišla stol, a na licu joj se ocrtala briga.

“Jesi li dobro? Što se dogodilo? Jesi li ozlijeđena?” naletjela je na stolac dok je posezala za Theresinom rukom.

Theresa je odmahnula glavom. “Ne, ne, nisam. Samo sam našla ovo pismo i... Ne znam. Kad sam ga pročitala, nisam se mogla suzdržati.”

“Pismo? Kakvo pismo? Sigurna si da ti je dobro?” Dok je pričala, Deanna je gotovo nekontrolirano mahala slobodnom rukom.

“Dobro mi je, zbilja. U boci je bilo pismo. Našla sam je na plaži. Kad sam otvorila bocu i pročitala pismo...” Zašutjela je, a Deannino se lice malo razvedrilo.

“Oh... Dobro je. Na trenutak sam pomislila da ti se dogodilo nešto strašno. Da te netko napao.”

Theresa je odmaknula pramen kose koji joj je pao na lice i nasmijala se Deanninoj brižnosti. “Ne, pismo me zaista pogodilo. Smiješno je, znam. Ne bih trebala biti tako osjetljiva. I žao mi je što sam te prestrašila.”

“Ma daj”, rekla je Deanna nehajno. “Ne treba ti biti žao. Drago mi je što si dobro.” Na trenutak je zastala. “Kažeš, rasplakalo te pismo. A zašto? Što u njemu piše?”

Theresa je obrisala oči, pružila Deanni poruku i krenula prema stolu od kovanog željeza za kojim je Deanna još maločas sjedila. I dalje se osjećala pomalo smiješno zbog suza, pa se nastojala pribrati.

Deanna je polako čitala pismo i kad je završila, pogledala je prema Theresi. I njezine su oči bile vlažne. Dakle, Theresa nije umislila da je tužno.

“Ovo je... Ovo je predivno”, konačno je rekla. “Ovo je jedna od najdirljivijih stvari koju sam ikad pročitala.”

“To sam i ja pomislila.” “I našla si bocu nasukanu na plaži? Tamo kuda si trčala?”


19

Theresa je kimnula. “Ne znam kako je tamo završila. Zaljev je zaštićen od oceana, a nikad nisam čula za Wrightsville Beach.”

“Ne znam ni ja, ali izgleda kao da se sinoć nasukala. Zamalo sam prošla pored nje, a onda sam bolje pogledala.”

Deanna je prešla prstima preko pisma i na trenutak zastala. “Pitam se tko su oni. I zašto je pismo bilo začepljeno u boci?”

“Ne znam.” “Nisi znatiželjna?” Bila je, itekako. Nakon što je Theresa prvi put pročitala pismo, pročitala

ga je još jednom, a potom i treći put. Kako bi bilo, sanjarila je, kad bi i nju netko tako volio?

“Malo jesam. Pa što? Ionako nikad nećemo saznati.” “Što ćeš napraviti s njim?” “Zadržat ću ga, pretpostavljam. Zapravo, nisam ni razmišljala o tome.” “Hm”, rekla je Deanna i zagonetno se osmjehnula. A onda je upitala:

“Kako je prošlo trčanje?” Theresa je natočila sok i otpila gutljaj. “Bilo je dobro. Zbilja je bilo divno

kad se sunce još malo podiglo. Činilo mi se kao da cijeli svijet sjaji.” “Možda ti je samo manjkalo kisika. To ti je od trčanja.” Theresa se veselo nasmijala. “Znači, ni ovoga tjedna nećeš trčati sa

mnom.” Deanna je posegnula za svojom šalicom kave, a lice joj je postalo

sumnjičavo. “Nema šanse. Moje vježbanje svodi se na usisavanje kuće jednom tjedno. Možeš li me zamisliti kako vani dahćem i stenjem? Vjerojatno bih dobila infarkt.”

“Zapravo, trčanje osvježava. Kad se navikneš.” “Možda je to istina, ali nisam mlada i vitka poput tebe. Trčala sam jedan

jedini put u životu, i to, sjećam se, kao dijete, kad je susjedov pas pobjegao iz dvorišta. Trčala sam tako brzo da sam se skoro upiškila.”

Theresa se zahihotala. “Dakle, kakav nam je plan za danas?” “Mislila sam da odemo do grada u neki sitni shopping i na ručak. Jesi li

raspoložena za to?” “Nadala sam se da ćeš to reći.” Dvije su žene razgovarale o mjestima koja će posjetiti. Zatim je Deanna

ustala i otišla u kuću po još jednu šalicu kave i dok je odlazila, Theresa ju je promatrala.

Deanna je imala pedeset osam godina i punašno lice, a kosa joj je polako sijedjela. Bila je ošišana na kratko, odijevala se posve obično, bez tračka taštine, i najvjerojatnije je bila, smatrala je Theresa, najbolja osoba koju je poznavala. Imala je znanja o glazbi i umjetnosti, a na poslu su se usred onog


20

redakcijskog kaosa iz njezinog ureda uvijek čule Mozartove ili Beethovenove arije. Živjela je u svijetu optimizma i duhovitosti i svi koji su je poznavali obožavali su je.

Kad se Deanna vratila za stol, sjela je i pogledala preko zaljeva. “Nije li ovo najljepše mjesto na kojem si ikad bila?”

“Da, slažem se. Drago mi je što si me pozvala.” “Trebalo ti je. Bila bi posve sama u onom stanu.” “Sad zvučiš kao moja majka.” “Shvatit ću to kao kompliment.” Deanna je ponovo dohvatila pismo koje je dotad ležalo na stolu. Dok ga

je zadubljeno čitala, podignula je obrve, ali nije ništa rekla. Theresi se činilo kao da je pismo u njoj pokrenulo neko sjećanje.

“Što je?” “Samo se pitam...” rekla je tiho. “Što se pitaš?” “Pa, dok sam bila unutra, razmišljala sam o tom pismu. Pitala sam se

trebamo li ga objaviti u tvojoj ovotjednoj kolumni.” “Kako to misliš?” Deanna se nagnula preko stola. “Baš kao što sam rekla. Mislim da ga

treba objaviti u tvojoj kolumni. Sigurna sam da bi ga i drugi ljudi rado pročitali. Zbilja je neobično. Ljudi s vremena na vrijeme moraju pročitati nešto ovakvo, tako je dirljivo... Mogu zamisliti na stotine žena koje će to izrezati iz novina i zakvačiti na frižider da im muževi mogu vidjeti pismo kad dođu kući s posla.”

“Ne znamo ni tko su ti ljudi. Zar ne misliš da bismo prvo trebali dobiti njihovo dopuštenje?”

“U tome i jest stvar. Mogu sutra razgovarati s našim redakcijskim pravnikom, ali sigurna sam da je sve po zakonu. Nećemo koristiti njihova prava imena i dokle god mi ne kažemo tko je autor ili dok ne otkrijemo odakle je poruka došla, sigurna sam da neće biti problema.”

“Znam da vjerojatno jest po zakonu, ali nisam sigurna da je ispravno. Mislim, pismo je vrlo osobno. Nisam sigurna da ga trebamo objaviti da ga svi pročitaju.”

“Ta će priča zanimati javnost, Theresa. Ljudi vole takve stvari. Osim toga, u njemu nema ničega zbog čega bi nekome moglo biti neugodno. Ovo je divno pismo. I sjeti se, taj Garrett ga je stavio u bocu i bacio u ocean. Sigurno je znao da će se negdje nasukati.”

Theresa je odmahnula glavom. “Ne znam, Deanna...” “Pa, razmisli o tome. Prespavaj ako treba. Ja mislim da je ideja izvrsna.”


21

Theresa je razmišljala o pismu dok se skidala ispred tuša. Uhvatila se kako razmišlja o čovjeku koji ga je napisao, o Garrettu, ako mu je to uopće pravo ime. I tko je, ako je uopće postojala, ta Catherine? Očito mu je bila ljubavnica ili žena i sada više nije s njim. Theresa se pitala je li ta žena mrtva ili ih je nešto drugo razdvojilo? I zašto je pismo stavljeno u bocu i bačeno u more? Sve je to čudno. Njezin novinarski instinkt počeo je prevladavati i odjednom je pomislila kako ta poruka vjerojatno ništa ne znači. Možda je riječ o nekome tko je želio napisati ljubavno pismo, ali nije ga imao kome poslati. Možda ga je poslao netko koga je uzbuđivala pomisao da će neke nepoznate žene na dalekim plažama plakati nad njim. I dok su joj se riječi ponovo nizale u glavi, shvatila je da vjerojatno i nije baš tako. Pismo je očito dolazilo iz srca. I napisao ga je muškarac! Nikad u životu nije primila pismo ni nalik na ovo. Njoj su uvijek iskazivali dirljive osjećaje na čestitkama iz robne kuće. David nikad nije bio neki pisac, baš kao ni bilo tko drugi s kim je izlazila. Kakav je taj čovjek, pitala se. Je li brižan kao što bi se moglo zaključiti iz pisma?

Zapjenila je i isprala kosu, a pitanja su joj izlazila iz glave zajedno s hladnom vodom koja joj je klizila niz tijelo. Pomno se trljala spužvicom i sapunom za vlaženje kože i provela je pod tušem više vremena nego što je planirala, pa je konačno izašla iz kabine. Dok se brisala ručnikom, pogledala se u ogledalu. Ne izgledam loše za tridesetšestogodišnjakinju sa sinom adolescentom, pomislila je. Grudi su joj oduvijek bile manje i iako ju je to smetalo dok je bila mlada, sad joj je bilo drago što nisu visjele kao kod ostalih žena njezinih godina. Trbuh joj je bio ravan, a noge dugačke i tanke zahvaljujući godinama vježbanja. Sitne bore oko očiju također nisu previše otkrivale. Sve u svemu, tog je jutra bila zadovoljna kako izgleda i činilo joj se da vrlo lako prihvaća činjenicu da je na odmoru.

Nakon što se malko našminkala, odjenula je kratke hlačice boje bijele kave, bijelu košulju bez rukava i smeđe sandale. Za sat vremena bit će vruće i vlažno, a htjela se osjećati ugodno tijekom šetnje Provincetownom. Pogledala je kroz prozor kupaonice, vidjela kako je sunce visoko na nebu i podsjetila se da mora kupiti kremu za sunčanje. Koža će joj izgorjeti ako je ne kupi, a iz iskustva je znala kako je opečena koža jedan od najbržih načina da se upropasti odmor.

Na terasi Deanna je postavila doručak. Uz peciva bili su ondje dinja i grejp. Nakon što je sjela na svoje mjesto, namazala je nemasni sir na pecivo - Deanna je opet bila na nekoj od svojih bezbrojnih dijeta - i njih dvije dugo su razgovarale. Brian je bio na golfu, baš kao svakoga dana u tjednu, i morao je izaći rano ujutro jer je uzimao neke lijekove koji su mu, kako je to Deanna


22

rastumačila, činili strašne stvari koži kad bi proveo previše vremena na suncu.

Brian i Deanna bili su zajedno trideset i šest godina. Bili su par još tijekom studija. Oženili su se na ljeto, nakon što su oboje diplomirali, a Brian prihvatio posao računovođe u središtu Bostona. Nakon osam godina Brian je postao partner u toj kompaniji i zajedno su kupili prostranu kuću u Brooklineu u kojoj su živjeli proteklih dvadeset i osam godina.

Oduvijek su željeli djecu, ali u šest godina braka Deanna još uvijek nije bila zatrudnjela. Otišli su kod ginekologa i otkrili da su Deannini jajovodi toliko oštećeni da nikada neće moći imati djecu. Potom su nekoliko godina pokušavali posvojiti dijete, no činilo se kako popisu posvojitelja nema kraja, pa su s vremenom odustali. Onda su nastupile teške godine, povjerila se jednom Theresi, razdoblje kad im je brak zamalo propao. Ali njihova međusobna odanost preživjela je potrese i Deanna se okrenula poslu kako bi ispunila prazninu u svom životu. Počela je raditi u Boston Timesu, u vrijeme kada su žene tamo još bile rijetkost i polako je napredovala na ljestvici. Kad je prije deset godina postala izvršna urednica, počela je uzimati reporterke pod svoje. Theresa joj je bila prva učenica.

Deanna se otišla na kat istuširati, a Theresa je prolistala novine i potom pogledala na sat. Ustala je i krenula prema telefonu nazvati Davida. Tamo je još bilo rano, sedam sati, ali znala je da je cijela obitelj već budna. Kevin se uvijek budio u cik zore i bila je zahvalna na tome što još netko osim nje dijeli to divno iskustvo. Hodala je gore-dolje dok je telefon zvonio nekoliko puta, a onda se javila Annette. Theresa je u pozadini čula televizor i bebu kako plače.

“Bok. Theresa je. Je li Kevin tamo?” “Hej, bok. Naravno da jest. Samo sekundu.” Odložila je telefon na policu i Theresa je čula kako ga Annette doziva.

“Kevine, za tebe je. Theresa je.” Činjenica da je nije oslovila kao mamu zapekla ju je više nego što je

očekivala, ali sad nije imala vremena razmišljati o tome. Kevin je bio bez daha kad je došao do telefona.

“Hej, mama! Kako si? Kako je na odmoru?” Kad je čula njegov glas, Theresa je osjetila koliko je usamljena. Glas mu je

i dalje bio visok, dječji, ali znala je da je samo pitanje dana kad će se početi mijenjati.

“Divno je, ali stigla sam tek sinoć. Nisam baš radila nešto posebno osim što sam jutros trčala.”

“Ima li mnogo ljudi na plaži?” “Još ne, ali vidjela sam nekoliko grupica kako idu na plažu kad sam ja

već završila s trčanjem. Hej, a kad krećete ti i tata?”


23

“Za dva dana. Od ponedjeljka je na odmoru i onda idemo. Upravo je krenuo u ured pozavršavati poslove, tako da može mirno na put. Hoćeš razgovarati s njim?”

“Ne, ne treba. Samo sam ti htjela reći da ti želim dobru zabavu.” “Bit će super. Vidio sam program putovanja po rijeci. Neki od brzaca

stvarno izgledaju jako kul.” “Pa, budi oprezan.” “Mama, nisam više dijete.” “Znam. Samo razuvjeri svoju staromodnu majku.” “U redu, obećavam. Cijelim putem nosit ću prsluk za spašavanje.” Na

trenutak je zastao. “Znaš, nećemo imati telefone sa sobom, pa se nećemo moći čuti sve dok se ne vratim.”

“Shvatila sam. Znam da će ti biti zabavno.” “Ma, bit će sjajno. Volio bih da si i ti s nama. Super bismo se zabavili.” Prije nego što je odgovorila, načas je zatvorila oči. Tom ju je triku naučio

njezin psihijatar. Kad god bi Kevin rekao nešto na temu toga da je njih troje opet zajedno, pokušavala je ne reći ništa zbog čega bi kasnije zažalila. Zvučala je najvedrije što je mogla.

“Ti i tata trebate neko vrijeme provesti zajedno, sami. Znaš da mu jako nedostaješ. Morate nadoknaditi vrijeme i on se raduje tom putovanju jednako dugo koliko i ti.” Eto, nije bilo tako teško.

“Je li ti to on rekao?” “Da, nekoliko puta.” Kevin je utihnuo. “Nedostajat ćeš mi, mama. Mogu te nazvati čim se

vratimo da ti ispričam sve o putovanju?” “Naravno. Možeš me zvati kada god želiš. Jedva čekam sve čuti.” Dodala

je: “Volim te, Kevine.” “I ja tebe, mama.” Poklopila je slušalicu. Osjećala se istovremeno sretno i tužno, a tako je

bilo i inače kad bi se čuli dok je Kevin bio kod tate. “Tko je to bio?” pitala je Deanna koja se našla iza nje. Spustila se niz

stepenice u žutoj košulji tigrastog uzorka, crvenim kratkim hlačama, bijelima čarapama i tenisicama Reebok. Njezina odjeća je vrištala “Ja sam turist!” i Theresa se trudila zadržati ozbiljan izraz lica.

“Kevin. Nazvala sam ga.” “Je li dobro?” otvorila je ormar i dohvatila fotoaparat koji je samo

upotpunio dojam. “Dobro je. Kreću za dva dana.” “Dobro, to je dobro.” Objesila je fotoaparat oko vrata. “Evo, sve smo

obavile i sad idemo u shopping. Moramo od tebe napraviti novu ženu.”


24

A shopping s Deannom bio je samo takvo iskustvo... Kad su stigle u Provincetown, provele su ostatak dana i rano popodne u

nekoliko različitih trgovina. Theresa je kupila tri nove haljine i kupaći kostim, a onda ju je Deanna odvukla u trgovinu donjeg rublja Nightingales i tamo se posve otela kontroli. Ne radi sebe, naravno, nego radi Therese. Podigla bi s vješalice čipkaste prozirne gaćice i usklađeni grudnjak te ih pokazivala Theresi radi procjene. “Ovo izgleda prilično vatreno”, rekla bi. Ili zaključila: “Nemaš ništa u ovoj boji, jelda?”

Naravno, u trgovini nisu bile same i dok je Deanna brbljala, Theresa si nije mogla pomoći, nego se cijelo vrijeme hihotala. Deanna se nikad ni u čemu nije ustručavala, a Theresa je jednostavno obožavala tu njezinu karakteristiku. Nije ju bilo briga što drugi ljudi misle i Theresa bi često poželjela da je više nalik na nju.

Nakon što je prihvatila dva Deannina prijedloga - ipak je na odmoru - neko su vrijeme provele i u music shopu. Deanna je željela najnoviji CD Harryja Connicka Jr. “Tako je sladak”, objasnila je. Theresa je kupila jedan rani jazz CD Johna Coltranea. Kad su se vratile kući, Brian je u dnevnom boravku čitao novine.

“Hej, vas dvije. Već sam se počeo brinuti. Kako je bilo?” “Solidno”, odgovorila je Deanna. “Ručale smo u Provincetownu, a onda

malo kupovale. Kako si ti prošao na golfu?” “Prilično dobro. Da nisam promašio posljednje dvije rupe, imao bih

osamdeset.” “Onda ćeš morati još malo više trenirati, sve dok ne uspiješ.” Brian se nasmijao. “Ne bi te to smetalo?” “Naravno da ne bi.” Brian se nasmijao i prevrtao novine zadovoljan otkrićem da tijekom

tjedna može provesti još više vremena na golf-terenu. Prepoznajući njegov mig da se želi vratiti čitanju, Deanna je šapnula Theresi na uho: “Vjeruj mi. Pusti muškarca da igra golf i nikada ni oko čega neće raditi dramu.”

* * *

Ostatak poslijepodneva Theresa ih je ostavila same. Dan je bio topao, pa

se presvukla u netom kupljeni kostim, zgrabila ručnik, mali stolac na sklapanje i časopis People te krenula na plažu.

Dokono je prelistavala časopis i tu i tamo nešto pročitala jer ustvari uopće nije bila zainteresirana za ono što se događa bogatima i slavnima. Oko sebe čula je dječji smijeh dok su mališani pljuskali po moru ili punili kantice


25

pijeskom. Pored nje bila su dva dječaka i jedan muškarac, vjerojatno njihov otac, i gradili su dvorac u pijesku tik uz more. Godio joj je zvuk valova. Odložila je časopis, zatvorila oči i okrenula lice prema suncu.

Željela je uhvatiti malo boje prije nego što se vrati na posao, ako ništa drugo, a ono zbog toga da izgleda kao da si je priuštila neko vrijeme ne raditi ništa. Čak i na poslu smatrali su je tipom osobe koja je neprestano u nekoj žurbi. Ako nije pisala svoju tjednu kolumnu, radila je na kolumni za nedjeljno izdanje, istraživala na internetu ili se udubljivala u novine o razvoju djeteta. Bila je pretplaćena na svaki važniji časopis o odgoju i svaki časopis o djeci, kao i na one posvećene zaposlenim mamama. Redovito je dobivala i medicinske časopise i vječito ih je prelistavala ne bi li našla teme koje je smatrala prikladnima za svoje tekstove.

Sadržaj njezine kolumne nikad nije bilo moguće predvidjeti - možda je to bio jedan od razloga zašto je bila toliko uspješna. Ponekad je odgovarala na pitanja, ponekad izvještavala o najnovijim istraživanjima vezanima uz djecu i tumačila rezultate. Veliki dio njezinih tekstova bio je o radosti odgoja djeteta, dok su drugi upozoravali na teškoće i zamke. Pisala je o izazovima samohranog roditeljstva, temi za koju se činilo da je pogodila u žicu bostonske žene. Neočekivano, njezina ju je kolumna na neki način učinila lokalnom zvijezdom. Pa iako je u početku bilo zabavno vidjeti svoju sliku iznad teksta ili primati pozivnice za privatne zabave, uvijek je imala toliko posla da u svemu tome nije imala vremena uživati. Sad je na sve to gledala samo kao na jednu od karakteristika posla - bilo je to lijepo, ali nije joj previše značilo.

Nakon sat vremena na suncu Theresa je shvatila da joj je vruće i krenula prema moru. Ušla je do bokova, a onda pričekala mali val i samo uronila. More je bilo ledeno i uzdahnula je kad je izašla, a pored nje je stajao neki muškarac i smijao joj se.

“Osvježavajuće, zar ne?” rekao je, a ona mu je kimnula u znak slaganja i na prsima stisnula prekrižene ruke.

Bio je visok i imao je tamnu kosu boje sličnu njezinoj i na trenutak se pitala koketira li on s njom. Ali djeca u blizini brzo su svojim povicima razbila tu iluziju. “Tata!”

Nakon nekoliko minuta izašla je iz mora i krenula prema svom mjestu. Plaža se praznila. Spakirala je stvari i krenula natrag.

Kod kuće Brian je gledao golf na televiziji, a Deanna je čitala roman kojem je na naslovnici bio mlad zgodan odvjetnik. Podigla je glavu. “Kako je bilo na plaži?”

“Super. Sunce je bilo divno, ali pomalo se šokiraš kad uđeš u more.”


26

“Uvijek je tako. Ne razumijem kako ljudi mogu biti u moru dulje od nekoliko minuta.”

Theresa je objesila ručnik na držač pored vrata. Preko ramena upitala je Deannu: “I? Kakva je knjiga?”

Deanna je okrenula knjigu u rukama i pogledala naslovnicu. “Divna. Podsjeća me na to kako je Brian izgledao još prije samo nekoliko godina.”

Ne maknuvši pogled s ekrana, Brian je promrmljao: “Ha?” “Ništa, dragi. Samo se prisjećam.” Ponovo je usmjerila pozornost na

Theresu. Oči su joj zasjale. “Jesi li za partiju remija?” Deanna je voljela kartati. Bila je članica dva bridž-kluba, šampionka u

kartaškoj igri Hearts i zapisivala je sve svoje pobjede u pasijansu. Ali ona i Theresa svaki put kada su imale vremena igrale su remi jer je to bila jedina igra u kojoj je Theresa imala nekakve šanse pobijediti.

“Naravno.” Deanna je veselo označila stranicu, odložila knjigu i ustala. “Nadala sam

se da ćeš to reći. Karte su vani na stolu.” Theresa se samo omotala ručnikom preko kupaćeg kostima i pošla prema

stolu na kojemu su ranije doručkovale. Deanna ju je slijedila s dvije limenke dijetne Cole i sjela prekoputa nje uzevši karte. Promiješala ih je i podijelila. Deanna je pogledala preko svojih karata.

“Čini se da si dobila malo boje u obrazima. Vjerojatno je sunce bilo prilično jako.”

Theresa je počela preslagivati svoje karte. “Osjećala sam se kao u pećnici.”

“Jesi li upoznala nekog zanimljivog?” “Zapravo, ne. Samo sam sjedila i opuštala se na suncu. Uglavnom su svi

bili s obiteljima.” “Šteta.” “Zašto?” “Pa, nadala sam se da ćeš ovog tjedna sresti nekoga posebnog.” “Ti si posebna.” “Znaš na što mislim. Nadala sam se da ćeš na odmoru upoznati nekog

muškarca. Onoga od kojega će ti zastati dah.” Theresa ju je iznenađeno pogledala. “Odakle ti sad to?” “Sunce, ocean, povjetarac. Ne znam. Možda mi je sunce udarilo u glavu.” “Nisam ga ni tražila, Deanna.” “Nikad?” “Ne baš.” “Aha!” “Nemoj raditi veliku frku od toga. Nije toliko prošlo od rastave.”


27

Theresa je spustila niz od šest herčeva, a Deanna je podignula novu kartu pa spustila tri pika. Kad bi načele temu odnosa, Deanna je govorila istim tonom kao svoja majka.

“Prošle su gotovo tri godine. Možda skrivaš nekoga od mene?” “Ne.” “Nikoga?” “Ne. Ali nije stvar samo u meni, znaš. Danas je teško nekoga upoznati.

Nije baš da imam vremena za izlaske i druženje.” “Znam to, stvarno znam. Samo, ti toliko toga možeš nekome ponuditi...

Znam da je taj netko negdje i čeka baš tebe.” “Sigurna sam da je tako. Samo ga još nisam upoznala.” “A tražiš li uopće?” “Tražim kad mogu. Ali moja šefica ti je prilična gnjavatorica, znaš?

Nemam ni trenutka odmora.” “Možda bih ja trebala razgovarati s njom.” “Možda bi trebala”, složila se Theresa i obje su se nasmijale. Deanna je

podigla kartu i izbacila niz od sedam trefova. “Jesi li uopće bila s nekim na spoju?”

“Zapravo i ne. Ne, otkad je Matt, kako se već ono preziva, rekao da ne želi biti sa ženom koja ima dijete.”

Deanna se namrštila. “Muškarci nekad znaju biti prave svinje i on je bio savršen primjer za to. On je tip čiju sliku treba staviti na zid, a pod njom treba stajati natpis ‘Tipični egocentrični mužjak’. Ali nisu svi takvi. Ima mnogo muškaraca koji bi se zaljubili u tebe u tren oka.”

Theresa je pokupila jednu sedmicu i položila na stol četiri karo karte. “Zato te i volim, Deanna. Ti uvijek govoriš najslađe stvari.”

Deanna je pokupila novu kartu. “I to što govorim je točno, to moraš znati. Vjeruj mi. Lijepa si, uspješna, pametna. Mogla bih pronaći barem desetak muškaraca koji bi jedva dočekali izaći s tobom.”

“Sigurna sam da bi. Ali to ne znači da bi se i oni meni svidjeli.” “Nećeš čak ni pokušati.” Theresa je slegnula ramenima. “Možda neću. Ali to ne znači da ću

umrijeti sama u nekom domu za usidjelice. Vjeruj, voljela bih se ponovo zaljubiti. Voljela bih sresti nekog divnog tipa i s njim biti sretna do kraja života. Samo, to mi sad nije prioritet. Kevin i posao uzimaju mi sve vrijeme.”

Deanna nije odmah odgovorila. Odbacila je trefovu dvojku. “Mislim da se bojiš.”

“Bojim?” “Sigurna sam. I, samo da znaš, to je posve u redu.” “Zašto to kažeš?”


28

“Zato što znam koliko te je David povrijedio i znam da bih se i ja bojala da mi se ne ponovi isto. To je u ljudskoj prirodi. Tko se jednom opeče, puše i na hladno, kaže stara poslovica. U tome ima mnogo istine.”

“Vjerojatno ima. Ali sigurna sam da ću znati kad naiđe onaj pravi. Imam vjere.”

“Kakvog čovjeka tražiš?” “Ne znam.” “Naravno da znaš. Svi znaju bar malo o onome što žele.” “Ne svi.” “Naravno da znaš. Počni s onim očiglednim, ali ako ni to ne možeš, počni

s onim što ne želiš. Kao naprimjer... Je li u redu ako je u nekoj motorističkoj bandi?”

Theresa se nasmijala i podigla kartu sa špila. Skupljala je za “hand”. Još jedna karta i gotova je. Bacila je herčeva dečka.

“Zašto te toliko zanima?” “Ma daj, ugodi staroj prijateljici, hoćeš?” “U redu. Ne bih da je u motorističkoj bandi, to sigurno”, rekla je i

odmahnula glavom. Razmišljala je na trenutak. “Pa... Pretpostavljam da bi, prije svega, taj netko morao biti osoba koja će mi biti vjerna, koja će biti vjerna nama tijekom cijele veze. Već sam bila s drugačijim tipom muškarca i ne bih ponovo kroz to prolazila. I mislim da bih htjela nekoga tko je mojih godina ili tu negdje.” Theresa se zaustavila i namrštila.

“I?” “Čekaj sekundu. Razmišljam. Nije to tako jednostavno kao što zvuči.

Pretpostavljam da ću upasti u standardne klišeje, ali voljela bih da je zgodan, ljubazan, pametan i šarmantan... Znaš, sve one dobre stvari koje žene traže u muškarcima.”

Ponovo je zastala. Deanna je pokupila dečka. Na licu joj se vidjelo zadovoljstvo zbog toga što tako izravno ispituje Theresu.

“I?” “I morao bi provoditi vrijeme s Kevinom kao da je njegov sin, to mi je

zaista važno. I, da, morao bi biti romantičan. Voljela bih tu i tamo dobiti neki cvjetić. I da je sportski tip, to također. Ne mogu poštovati muškarca ako ga mogu pobijediti ‘na ruku’.”

“To je to?” “Da, to je sve.” “Dakle, da vidim jesam li sve dobro pohvatala. Želiš vjernog,

šarmantnog, zgodnog muškarca od trideset i nešto godina, koji je ujedno pametan, romantičan i sportski tip. I mora biti dobar s Kevinom, zar ne?”

“Upravo tako.”


29

Duboko je uzdahnula i položila sve karte na stol. “Pa, barem nisi izbirljiva. Gotova!”

Nakon što je izgubila u remiju, Theresa je ušla u kuću i počela čitati

jednu od knjiga koje je uzela sa sobom. Sjedila je uz prozor u stražnjem dijelu kuće, a Deanna se također vratila svojoj knjizi. Brian je pronašao još jedan turnir u golfu i gledao ga cijelo popodne komentirajući pritom što god mu je u tom trenutku bilo zanimljivo.

U šest sati tog popodneva - i, što je još važnije, kad je turnir završio - Brian i Deanna otišli su prošetati po plaži. Theresa je ostala u kući i s prozora ih gledala kako šeću uz rub mora držeći se za ruke. Oni su u savršenoj vezi, pomislila je dok ih je gledala. Imali su posve drugačije interese, ali činilo se da ih to drži zajedno umjesto da ih razdvaja.

Kad se sunce spustilo, njih troje odvezlo se do Hvannisa i večeralo u zasluženo poznatom restoranu Sam’s Crabhouse. Bio je krcat i morali su čekati na stol sat vremena, ali kuhani rakovi s maslacem itekako su bili vrijedni toga. Jeli su maslac pomiješan s bijelim lukom i za dva sata popili su šest piva. Na kraju večere Brian je pitao za pismo koje su pronašle.

“Pročitao sam ga kad sam se vratio s golfa. Deanna ga je zalijepila na frižider.”

Deanna je slegnula ramenima i nasmijala se. Okrenula se prema Theresi s izrazom lica koji je govorio “Jesam ti rekla”, ali nije ništa komentirala.

“Našla sam bocu na plaži. Pronašla sam je dok sam trčala.” Brian je završio s pivom i nastavio: “Kakvo pismo... Tako tužno.” “Znam. Tako sam se i ja osjećala kad sam ga čitala.” “Znaš li gdje je Wrightsville Beach?” “Ne, nikad čula.” “U Sjevernoj Karolini”, rekao je Brian i posegnuo u džep za cigaretama.

“Jednom sam bio tamo na golfu. Super su im tereni. Malo ravni, ali da se igrati na njima.”

Deanna je otpuhnula i kimnula. “Kad je Brian u pitanju, uvijek je sve nekako povezano s golfom.”

Theresa je pitala: “Gdje u Sjevernoj Karolini?” Brian je zapalio cigaretu i udahnuo. Dok je ispuhivao dim, rekao je: “U

blizini Wilmingtona. Ili je, zapravo, možda čak dio njega. Nisam siguran za granice grada. Ako voziš, to je otprilike sat i pol sjeverno od Myrtle Beacha. Jesi li čula za film Cape Fear?”

“Naravno.” “Cape Fear River je u Wilmingtonu i tamo je snimljen film. Zapravo,

tamo se snima mnogo filmova. Većina velikih studija imaju svoje urede u


30

tom gradu. Wrightsville Beach je otok u blizini obale. Vrlo razvijen, gotovo kao vikend-odmaralište. Tamo odsjedaju zvijezde dok snimaju na toj lokaciji.”

“Kako to da nikada nisam čula za to mjesto?” “Ne znam. Pretpostavljam da nema toliko publiciteta zbog Myrtle

Beacha, ali na jugu je popularno. Plaže su divne. Bijeli pijesak i toplo more. Super mjesto za provesti tjedan, ako ikad budeš imala priliku.”

Theresa nije odgovorila, a Deanna je nestašno rekla. “Dakle, sad znamo odakle je naš tajanstveni pisac.”

Theresa je slegnula ramenima. “Pa da, pretpostavljam, ali ipak ne možemo biti sto posto sigurni. Možda su ondje provodili odmore ili samo katkad posjećivali to mjesto. Ne znači da tamo živi.”

Deanna je odmahnula glavom. “Ne slažem se s tobom. Način na koji je pismo napisano... Čini se da je njegov san previše stvaran da bi spominjao mjesto na kojem je bio jednom ili dvaput.”

“Razmišljala si o tome, zar ne?” “Instinkt. Naučiš ga slušati i mogu se kladiti da mu je Wrightsville Beach

ili Wilmington dom.” “Pa što?” Deanna je posegnula za Brianovom rukom, uzela cigaretu, snažno

povukla dim i zadržala je kod sebe. Činila je to godinama. U njezinoj glavi, ako je nije zapalila, službeno je nepušačica. Kao da nije ni primijetio, Brian je zapalio drugu cigaretu. Deanna se nagnula naprijed. “Jesi li razmišljala o objavljivanju pisma?”

“Zapravo, ne. Nisam sigurna da je to dobra ideja.” “A ako ne koristimo njihova imena, nego samo inicijale? Možemo čak

promijeniti ime Wrightsville Beacha ako želiš.” “Zašto ti je to toliko važno?” “Jer znam što je dobra priča. I, štoviše, mislim da bi mnogim ljudima

imala smisla. Danas su ljudi toliko zaposleni da romantika polako izumire. A ovo pismo pokazuje da je ona još uvijek moguća.”

Theresa je odsutno uhvatila pramen kose i počela ga uvrtati. Ta joj je navika ostala još od djetinjstva i to je činila uvijek kad je o nečemu pomno razmišljala. Nakon duge šutnje konačno je odgovorila:

“U redu.” “Napravit ćeš to?” “Da, ali kao što si rekla, koristit ćemo inicijale i izbacit ćemo dio o

Wrightsville Beachu. I napisat ću nekoliko rečenica uvoda.” “Tako mi je drago!” viknula je Deanna s djevojačkim oduševljenjem.

“Znala sam da hoćeš. Sutra ćemo ga poslati.”


31

Kasnije te noći Theresa je rukom napisala početak kolumne na nekom papiru koji je pronašla u ladici stola. Kad je završila, otišla je u svoju sobu, stavila ta dva lista papira na ormarić pored kreveta i uvukla se u postelju. Te je noći nemirno spavala.

Idućeg dana Theresa i Deanna otišle su u Chatham i u fotokopirnici

pretipkale pismo. Kako nijedna od njih nije ponijela laptop, a Theresa je inzistirala na tome da se u kolumni ne objave podaci oko kojih su se dogovorile, činilo se najlogičnijim prepisati ga. Kad je kolumna bila spremna, poslale su je faksom. Bit će objavljena sutradan.

Ostatak jutra i popodne provele su kao i dan ranije. Kupovina, opuštanje na plaži, neobavezni razgovori i izvrsna večera. Kad su sutra rano ujutro stigle novine, Theresa ih je prva pročitala. Rano se probudila i završila s trčanjem prije nego što su Deanna i Brian ustali, a zatim rastvorila novine i pročitala svoju kolumnu.

Prije četiri dana, dok sam bila na odmoru, slušala sam neke stare pjesme na

radiju i čula Stinga kako pjeva Poruku u boci. Potaknuta njegovim dirljivim glasom, otrčala sam na plažu ne bih li i ja našla svoju poruku u boci. Nakon nekoliko minuta sam je i pronašla i u njoj je bila poruka. (Zapravo, nisam prvo čula pjesmu, izmislila sam to radi dramskog efekta. Ali prekjučer ujutro našla sam bocu s jako dirljivom porukom.) Nisam mogla prestati razmišljati o njoj i iako to nije nešto o čemu bih inače pisala, u vremenima kada vječna ljubav i odanost sve više nestaju nadala sam se da ćete ovu poruku doživjeti dubokom i značajnom baš kao i ja.

Ostatak kolumne posvećen je pismu. Kad joj se Deanna pridružila na

doručku, od cijelih novina prvo je stala čitati kolumnu. “Sjajno”, rekla je kad je završila. “U novinama izgleda još bolje nego što sam mislila. Dobit ćeš mnogo pisama zbog ove kolumne.”

“Misliš?” “Znam. Sigurna sam.” “Više nego inače?” “Mnogo više. Osjećam to. Zapravo, danas ću nazvati Johna. Reći ću mu

da ponudi tekst agencijama nekoliko puta tijekom tjedna. Možda će ga čak ponovo objaviti u nedjeljnom izdanju.”

“Vidjet ćemo”, rekla je Theresa dok je jela pecivo iako nije bila baš posve sigurna treba li vjerovati Deanninoj procjeni.

Ipak, bila je znatiželjna.


32

3. poglavlje

U subotu, nakon osam dana, Theresa se vratila u Boston. Otključala je vrata stana i iz spavaće sobe dotrčao je Harvey. Očešao joj se

o nogu i mekano preo, a Theresa ga je podigla i odnijela do frižidera. Izvadila je komad sira i dala mu ga gladeći ga po glavi. Bila je zahvalna što ga je njezina susjeda Ella pristala čuvati dok nje nema. Kad je pojeo sir, mačak joj je skočio iz ruku i nonšalantno krenuo prema pomičnim staklenim vratima koja su vodila u stražnji vrt. Stan je sve vrijeme bio zatvoren i u njemu je bilo zagušljivo, pa je Theresa otvorila staklena vrata i pustila unutra svjež zrak.

Nakon što je raspremila prtljagu i preuzela poštu i ključ od Elle, natočila je čašu vina, otišla do linije i stavila CD Johna Coltranea koji je kupila na odmoru. Zvukovi jazza ispunili su sobu, a ona je razvrstavala poštu. Kao i obično, uglavnom su to bili računi, pa ih je stavila sa strane. Njima će se kasnije pozabaviti.

Na telefonskoj sekretarici zateklo ju je osam poruka. Dvije su bile od muškaraca s kojima je ranije izlazila, a tražili su od nje da ih nazove kad nađe vremena. Kratko je razmislila i odlučila da ih neće nazvati. Nijedan od njih nije joj bio privlačan i nije joj se dalo izlaziti s nekim samo zato što ima rupu u rasporedu. Zvale su je i mama i sestra, pa je obećala samoj sebi da će im se javiti tijekom tjedna. Kevin nije zvao. Dosad je već bio na raftingu i kampiranju negdje u Arizoni.

Bez Kevina kuća je bila neobično tiha. No bila je i uredna i to joj je donijelo malo olakšanja. Bilo je lijepo doći kući i pospremati samo za sobom.

Razmišljala je o dva tjedna godišnjeg koje još nije iskoristila za ovu godinu. Ona i Kevin provest će neko vrijeme na moru jer mu je tako obećala, a to je značilo da joj preostaje još jedan slobodan tjedan. Mogla bi ga iskoristiti oko Božića. Ove će godine Kevin biti kod oca, pa joj je to imalo nekog smisla. Nije voljela biti sama na Božić. To joj je uvijek bio omiljeni blagdan, no nije imala izbora i odučila je da neće razbijati glavu time. Možda će otići na Bermude ili Jamajku, ili nekamo na Karibe. Zapravo nije željela ići sama, ali nije znala nikoga tko bi išao s njom. Možda Janet, ali sumnjala je u to. Imala je troje djece i pune ruke posla s njima, a Edward vjerojatno ne bi mogao dobiti slobodne dane. Možda bi taj tjedan mogla iskoristiti za


33

obavljanje svih onih stvari oko kuće koje je mislila ranije napraviti, ali to bi značilo potrošiti slobodne dane uludo. Tko želi provesti godišnji odmor u krečenju i postavljanju tapeta?

Konačno je odustala od planiranja i odlučila da će ako joj u međuvremenu ne sine ništa uzbudljivo, prebaciti te slobodne dane u iduću godinu. Možda ona i Kevin odu na dva tjedna na Havaje.

Legla je u krevet i uzela roman koji je počela čitati u Cape Codu. Kako joj nitko nije odvraćao pozornost, čitala je brzo i u komadu je pročitala gotovo stotinu stranica, a onda joj je koncentracija počela padati. Kad je ugasila svjetlo, bila je ponoć. Te je noći sanjala kako sama hoda napuštenom plažom mada nije znala zašto.

U ponedjeljak ujutro na radnom stolu Theresu je dočekala gomila pošte.

Kad je stigla, zateklo ju je gotovo dvije stotine pisama, a poštar ih je tijekom dana donio još pedesetak. Čim je ušla u redakciju, Deanna je ponosno pokazala prstom na hrpu. “Vidiš! Jesam ti rekla?” osmjehnula se.

Theresa je zamolila da je nitko ne uznemirava telefonom i odmah je počela otvarati poštu. Bez izuzetka, radilo se isključivo o reakcijama na pismo koje je objavila u kolumni. Većinom su joj pisale žene iako je pronašla i pisma nekolicine muškaraca. Iznenadila su je njihova na vlas jednaka razmišljanja. U svakom je pismu pisalo koliko ih je dirnula anonimna poruka. Mnogi su pitali zna li se tko ju je napisao, a neke su žene čak napisale kako bi se ako je taj muškarac slobodan, udale za njega.

Otkrila je da je gotovo svako nedjeljno izdanje diljem zemlje objavilo njezinu kolumnu, a pisma su joj stizala čak i iz Los Angelesa. Šestorica muškaraca tvrdila su kako su oni autori pisma, četvorica od njih zahtijevala su naknadu zbog toga što je ono objavljeno - jedan je čak prijetio odvjetnikom. Ali kad je pogledala njihov rukopis, nijedan od njih nije nimalo nalikovao onome u pismu.

U podne je otišla na ručak u svoj omiljeni japanski restoran gdje je od nekolicine ljudi za drugim stolovima čula kako komentiraju kolumnu. “Moja je žena to pismo zalijepila na frižider”, rekao je jedan muškarac, na što se Theresa glasno nasmijala.

Do kraja dana iščitala je većinu pisama i bila je umorna. Nije uopće radila na svojoj idućoj kolumni i osjetila je kako je obuzima onaj poznati pritisak koji je osjećala uvijek kad bi se bližio neki rok. U pet i trideset počela je raditi na kolumni na temu toga kako je Kevin odsutan i što to njoj znači. Išlo joj je bolje nego što je očekivala i bila je već pri kraju, kad joj je zazvonio telefon. Zvala ju je žena s redakcijske centrale.


34

“Hej, Theresa. Znam da si rekla ’Bez poziva’ i toga se držim”, počela je, “što danas, usput rečeno, nije nimalo jednostavno. Imala si oko šezdeset poziva. Telefon zvoni cijelo vrijeme.”

“Što je onda?” “Neprestano zove jedna te ista žena. Sad je zvala peti put, a i prošlog

tjedna zvala je dvaput. Ne želi reći kako se zove, ali već joj prepoznajem glas. Rekla je da mora razgovarati s tobom.”

“Zar ne možeš samo preuzeti poruku?” “Pokušala sam, ali jako je uporna. Kaže da će pričekati sve dok ti ne

nađeš minutu za nju. Kaže da zove izdaleka i da jednostavno mora popričati s tobom.”

Theresa je na trenutak zastala i pogledala u ekran. Kolumna je bila skoro gotova, još samo nekoliko rečenica.

“Možeš li je tražiti da ostavi svoj telefonski broj?” “Ne. Ne želi mi ga dati. Izbjegava.” “Znaš li što hoće?” “Nemam pojma. Ali zvuči suvislo, za razliku od većine koja je danas

zvala. Jedan me tip zaprosio.” Theresa se nasmijala. “U redu, reci joj da pričeka. Javit ću se za nekoliko

minuta.” “Hoću.” “Na kojoj je liniji?” “Pet.” “Hvala.” Theresa je brzo završila s kolumnom. Pročitat će je još jednom čim završi

s pozivom. Podigla je slušalicu i stisnula liniju pet. “Halo?” S druge strane na trenutak je bio muk. A onda je nježan melodiozan glas

pitao: “Je li to Theresa Osborne?” “Da, ja sam.” Theresa se zavalila u stolac i počela uvrtati kosu. “Jeste li vi napisali onu kolumnu o poruci u boci?” “Da. Kako vam mogu pomoći?” Ponovo stanka. Theresa ju je čula kako diše, kao da smišlja što će reći.

Nakon nekoliko trenutka pitala je: “Možete li mi reći koja se imena spominju u pismu?”

Theresa je zatvorila oči i prestala uvrtati kosu. Još samo jedna znatiželjnica, pomislila je. Ponovo je usmjerila pogled prema ekranu i počela iščitavati svoju kolumnu.

“Ne, žao mi je. Ne mogu. Ne želim da ta informacija postane javna.”


35

Žena je opet utihnula i Theresa je postala nestrpljiva. Počela je čitati prvi redak na ekranu. A onda ju je žena iznenadila.

“Molim vas”, rekla je. “Moram znati.” Theresa je maknula pogled s ekrana. U glasu te žene jasno je čula da je

posve ozbiljna. Bilo je još nečega u tome, ali nije mogla odrediti čega točno. “Žao mi je”, konačno je odgovorila Theresa. “Stvarno ne mogu.” “Možete li onda barem odgovoriti na jedno pitanje?” “Možda.” “Je li pismo napisano Catherine i je li ga potpisao muškarac po imenu

Garrett?” Žena je sad imala punu Theresinu pozornost. Naglo se uspravila dok je

sjedila. “Tko ste vi?” pitala je hitro i pomalo odrješito. Sad je znala da ta žena zna

cijelu istinu. “Tako je, zar ne?” “Tko ste vi?” pitala je Theresa ponovo, ovaj put malko nježnije. Čula je

kako je žena duboko udahnula prije negoli je odgovorila. “Zovem se Michelle Turner i živim u Norfolku u Virginiji.” “Kako ste znali za pismo?” “Moj je muž stacioniran ovdje u mornarici. Prije tri godine šetala sam

plažom i našla pismo upravo onakvo kakvo ste pronašli vi na svojem odmoru. Kad sam pročitala vašu kolumnu, znala sam da je pismo napisala ista osoba. Podaci su isti.”

Theresa je zastala na trenutak. Nije moguće, pomislila je. Prije tri godine? “Na kakvom je papiru napisano vaše pismo?” “Papir je bež boje i u gornjem desnom uglu ima sliku jedrenjaka.” Theresa je osjetila kako joj se srce ubrzalo. I dalje joj se sve to činilo

nevjerojatnim. “I vaše pismo ima sliku jedrenjaka, zar ne?” “Da, ima”, prošaptala je Theresa. “Znala sam. Znala sam čim sam pročitala vašu kolumnu.” Michelle je

zvučala kao da joj je netko skinuo teret s pleća. “Još uvijek imate to pismo?” pitala je Theresa. “Imam. Moj ga muž nikad nije vidio, ali ja ga svako malo ponovo

pročitam. Malo je drugačije od pisma koje ste vi objavili u kolumni, ali osjećaji su isti.”

“Možete li mi faksirati kopiju?” “Naravno”, rekla je pa zastala. “Nevjerojatno, zar ne? Mislim, prvo ga

pronađem ja prije nekoliko godina, a sad i vi.” “Da”, prošaptala je Theresa. “Nevjerojatno.”


36

Nakon što je dala Michelle broj uredskog faksa, Theresa je jedva uspjela pročitati svoju kolumnu. Michelle je morala otići u kopirnicu kako bi joj faksirala pismo, pa je Theresa obilazila oko stola i provjeravala faks svakih pet minuta. Nakon četrdeset i šest minuta čula je zvuk uključivanja faksa. Prva stranica bila je naslovno pismo kopirnice, naslovljeno na Theresu Osborne iz Boston Timesa.

Gledala je dok je papir padao na donju ladicu i slušala kako se pismo ispisuje redak po redak. Išlo je brzo, trebalo je svega deset sekundi za ispis cijele stranice, ali i to joj se činilo previše. Onda je krenula i treća stranica i tad je shvatila kako je i ovo pismo, kao i ono koje je pronašla, ispisano s obje strane papira.

Posegnula je za kopijama i prije nego što je faks zapištao u znak završetka prijenosa podataka. Krenula je prema stolu, ali nije počela čitati pismo. Spustila je papire s licem prema dolje i tako su stajali nekoliko minuta, dok je ona pokušavala usporiti dah. To je samo pismo, rekla je samoj sebi.

Duboko je uzdahnula i okrenula prvu stranicu. Brz pogled na logotip s jedrenjakom koji je značio da se zaista radi o istom pošiljatelju. Okrenula je pismo prema svjetlu da bolje vidi i počela čitati.

6. ožujka 1994. Ljubljena moja Catherine, gdje si? I zašto nas je, pitam se dok sjedim sam u mračnoj kući, nebo tako grubo

razdvojilo? Ne znam odgovore na ta pitanja koliko god se trudio razumjeti. Razum nikako da

nadglasa srce i iz sata u sat razara me tjeskoba. Izgubljen sam bez tebe. Nemam dušu, ja sam lutalica bez doma, kao usamljena ptica besciljno letim. Sve i ništa sam. Takav mi je, draga moja, život bez tebe i čeznem da mi pokažeš kako da opet započnem živjeti.

Pokušavam se sjetiti kako nam je bilo nekada, na vjetrovitom pramcu

“Slučajnosti”. Sjećaš se kako smo zajedno gradili taj brod i postajali dio oceana koji nas je spojio? U tim sam trenucima doista bio sretan. Dok smo noću plovili po tamnom moru, ja sam gledao kako mjesečina obasjava tvoju ljepotu. Gledao sam te s divljenjem i u srcu znao da ćemo zauvijek biti zajedno. Je li uvijek tako, pitam se, kada se ljudi zaljube? Ne znam, ali ja ne mogu živjeti bez tebe.

Znaj da ću ostati sam zauvijek.


37

Neprestano si mi u mislima, sanjam te, zaklinjem se tobom. Toliko mi nedostaješ. To je sve što mogu, ali nije mi dovoljno. Nikad i neće biti, znam, a ipak, što bih drugo? Da si ovdje, mogla bi mi reći što mi je činiti, ali nema te. Nitko drugi na svijetu ne može olakšati moju bol kao što si ti znala. Uvijek bi našla prave riječi i pomogla mi da opet budem dobro.

Je li moguće da znaš kako mi je bez tebe? Kad sanjarim, volim misliti da znaš.

Prije nego što nas je sudbina spojila, išao sam kroz život bez smisla, bez razloga. Sad znam da sam sa svakim korakom koji sam napravio od trenutka kad sam prohodao bio korak bliže tebi.

Nama je suđeno biti zajedno. Barem sam tako mislio sve dosad, dok nisam ostao sam u ovoj kući i shvatio da

sudbina može povrijediti i blagosloviti u jednakoj mjeri. I sada se pitam zašto sam se od svih žena na svijetu koje sam mogao zavoljeti morao zaljubiti baš u onu koju mi je sudbina oduzela.

Garrett Nakon što je pročitala pismo, ponovo se zavalila u stolac i stavila prste

na usne. Zvukovi iz redakcije kao da su dolazili iz nekog drugog svijeta. Uzela je torbicu, pronašla prvo pismo i oba položila jedno do drugog na stol. Pročitala je prvo, zatim drugo, potom obrnutim redoslijedom osjećajući se gotovo kao voajer, kao da prisluškuje u nekom intimnom tajnom trenutku.

Ustala je od stola neobično zbunjena. Na automatu za napitke kupila je limenku soka od jabuke pokušavajući shvatiti zašto se tako osjeća. Kad se vratila, noge su joj odjednom bile teške i srušila se na stolac. Da nije bio na pravom mjestu, vjerojatno bi se stropoštala na pod. Nadajući se da će srediti misli, počela je odsutno pospremati stol. Stavila je kemijske olovke u ladicu, arhivirala članke koje je koristila u istraživanju, napunila klamericu, naoštrila olovke i stavila ih u šalicu na stolu. Kad je završila, sve je bilo na svom mjestu osim ta dva pisma koja nije ni pomaknula.

Prije malo više od tjedan dana pronašla je prvo pismo koje je na nju ostavilo snažan dojam iako je pragmatičarka u njoj sve to nastojala ostaviti iza sebe. Ali sad se to činilo nemogućim. Ne nakon što je našla i drugo pismo koje je vjerojatno napisala ista osoba. Je li ih bilo još, pitala se. I kakav bi to tip muškarca slao takva pisma u boci? Činilo se čudesnim što je druga osoba prije tri godine naletjela na pismo i držala ga skrivenog u ladici jer ju je toliko dirnulo. No upravo se to dogodilo. I što sve to znači?


38

Znala je da joj to ne bi trebalo biti toliko važno, ali odjednom je bilo baš tako. Prošla je rukom kroz kosu i ogledala se po prostoriji. Svi su nešto radili. Otvorila je limenku soka od jabuke i popila gutljaj pokušavajući shvatiti što joj se događa u glavi. Nije bila posve sigurna i samo je željela da joj idućih nekoliko minuta nitko ne dođe do stola jer se morala pozabaviti nečim vrlo važnim. Ubacila je pisma natrag u torbicu dok je joj je kroz glavu prolazila rečenica kojom je počinjalo drugo pismo.

Gdje si? Izašla je iz programa u kojem je pisala kolumnu i spojila se na internet.

Nakon trenutka oklijevanja upisala je u tražilicu WRIGHTSVILLE BEACH i stisnula enter. Pretpostavljala je da će nešto naći i za manje od pet sekundi pred njom se otvorilo nekoliko naslova.

Pronađena su 3 teksta koja sadržavaju Wrightsville Beach.

Prikazuju se rezultati 1 - 3.

Kategorije vezane uz lokaciju Mariposa Web Pages.

Regionalno: američka savezna država Sjeverna Karolina, grad

VVrightsville Beach.

Stranice na toj lokaciji.

Regionalno: američka savezna država Sjeverna Karolina, grad:

Wilmington; agencija Ticar Real Estate Company s uredima u

Wrightsville Beachu i Carolina Beachu.

Regionalno: američka savezna država Sjeverna Karolina, grad

Wrightsville Beach; smještaj: Cascade Beach Resort. Dok je buljila u ekran, odjednom je sama sebi postala smiješna. Čak i da

je Deanna bila u pravu i da je Garrett živio negdje na području Wrightsville Beacha, i dalje bi bilo gotovo nemoguće saznati gdje se točno nalazi. Zašto je onda uopće pokušavala otkriti gdje je?

Naravno, znala je zašto. Pisma je napisao čovjek koji je duboko volio tu ženu, a sad je sam. Još kao djevojčica vjerovala je da postoji savršen muškarac, princ ili vitez iz priča za djecu. U stvarnom svijetu takvi muškarci jednostavno nisu postojali. Stvarni ljudi imali su stvarne planove, stvarne zahtjeve, stvarna očekivanja o tome kako bi se drugi ljudi trebali ponašati. Istina, bilo je i dobrih muškaraca, onih koji su voljeli svim srcem i ostali čvrsti i postojani pred velikim preprekama. Baš je takvog muškarca željela upoznati otkako se razvela od Davida. Ali kako ga pronaći?

Sad je barem znala da taj muškarac postoji. On je taj čovjek koji je sada negdje sam. I kad je to osvijestila, nešto se u njoj uskomešalo. Činilo se očitim


39

da je Catherine, tko god ona bila, mrtva ili je makar nestala bez objašnjenja. Ipak, Garrett ju je i dalje toliko volio da joj je barem tri godine slao ljubavna pisma. Ako ništa drugo, pokazao se sposobnim nekoga duboko voljeti i, što je još važnije, ostao joj je posve vjeran iako je nestala.

Gdje si? To pitanje odzvanjalo joj je u glavi kao pjesma koju bi rano ujutro čula na

radiju, a onda bi je pjevušila cijelog popodneva. Gdje si? Nije znala gdje je taj muškarac, no bilo joj je dovoljno znati da on postoji,

a u životu je svakako naučila da ako je nešto toliko prodrma iznutra, o tome vrijedi doznati više. Ako samo ignorirate taj osjećaj, nikad nećete saznati što je sve moglo biti. I to je u svakom slučaju gore nego shvatiti da ste pogriješili. Jer ako i niste bili u pravu, možete krenuti dalje znajući da se ne morate osvrtati za sobom pitajući se što se sve moglo dogoditi.

No kamo će je sve ovo odvesti? I što sve to znači? Je li sudbina na neki način htjela da nađe to pismo ili je sve samo puka slučajnost? Je li možda to pismo, pitala se, samo podsjetnik na ono što njoj nedostaje u životu? Odsutno je uvijala kosu dok je razmišljala o posljednjem pitanju. U redu, odlučila je. Mogu živjeti s tom spoznajom.

No bila je znatiželjna. Htjela je saznati više o zagonetnom piscu. Nije imalo smisla poricati, barem ne samoj sebi. I zbog toga što je nitko drugi ne bi razumio - a kako bi i mogli kad ni ona nije razumjela samu sebe - u tom je trenutku odlučila da nikome neće reći što osjeća.

Gdje si? Duboko u sebi znala je da je internetska potraga i oduševljenje Garrettom

neće nikamo odvesti. S vremenom će to postati tek puka neobična priča koju će svako toliko prepričavati. Treba nastaviti živjeti svoj život, pisati kolumnu. provoditi vrijeme s Kevinom, raditi sve ono što rade samohrani roditelji.

I gotovo da je bila u pravu. Nastavila bi živjeti iz dana u dan, upravo kako je planirala. No nakon tri dana dogodilo se nešto što ju je natjeralo da krene u nepoznato, samo s koferom odjeće i papirima koji su možda nešto značili, a možda i nisu.

Pronašla je i treće Garrettovo pismo.


40

4. poglavlje

Na dan kada je pronašla treće pismo naravno da nije očekivala ništa neobično. Bio je to tipičan ljetni dan u Bostonu. Vrućina, vlaga i vijesti koje uvijek prate takvo vrijeme - nekoliko napada zbog sveopće napetosti i dva ubojstva u rano poslijepodne jer su neki otišli predaleko.

Theresa je bila u redakciji i istraživala temu o autističnoj djeci. Boston Times imao je odličan arhiv tekstova koji su objavljeni prijašnjih godina u čitavom nizu različitih novina i magazina. Preko svog računala imala je pristup knjižnici na Harvardu i bostonskom sveučilištu i na raspolaganju su joj bile doslovce stotine tisuća članaka iz njihove baze. To joj je olakšalo istraživanje, pa joj je trebalo znatno manje vremena nego prije nekoliko godina.

Za nekoliko sati pronašla je gotovo trideset članaka koji su posljednje tri godine objavljeni u časopisima za koje nikad nije ni čula, a njih šest činilo joj je dovoljno zanimljivima za njezinu kolumnu. A s obzirom na to da će putem kući proći blizu Harvarda, odlučila ih je pokupiti.

I baš je htjela ugasiti računalo, kad joj je nešto sinulo, zato je zastala. Zašto, upitala je samu sebe. Malo je vjerojatno, ali... što mogu izgubiti? Ponovo je sjela za stol, ušla u harvardsku bazu podataka i upisala PORUKA U BOCI.

Kako su tekstovi u bazi podataka knjižnice bili složeni po kriteriju teme ili naslova, odlučila je prvo pročešljati naslove ne bi li ubrzala potragu. Pretraživanje po kriteriju teme uglavnom je nudilo više tekstova, ali prolaziti kroz njih bio bi mukotrpan posao, a za to sad nije imala vremena. Nakon što je stisnula enter, naslonila se i čekala da računalo prikaže rezultate pretrage.

Odgovor ju je iznenadio. Posljednjih nekoliko godina na tu je temu napisano desetak različitih tekstova. Uglavnom su ih objavljivali znanstveni časopisi i iz naslova je proizlazilo da je riječ o bocama koje su korištene radi novih saznanja o oceanskim strujama. Tri teksta doimala su joj se zanimljivijima od drugih i dok je čitala naslove, odlučila je i njih pokupiti u knjižnici.

Promet je bio spor i gust, pa joj je za odlazak do knjižnice i kopiranje tih devet članaka koje je tražila trebalo dulje nego što je mislila. Kući je stigla


41

kasno i nakon što je naručila hranu iz obližnjeg kineskog restorana, sjela je na kauč i uzela tri teksta o porukama u boci.

Prvo je počela čitati članak objavljen u časopisu Yankee u ožujku lanjske godine. U tekstu se opisivala povijest poruka u boci. Također je nudio kroniku priča o bocama koje su posljednjih godina završile na obalama Nove Engleske. Neka od pronađenih pisama bila su zbilja upečatljiva, a posebno je uživala čitajući o Paolini i Akeu Vikingu.

Naime, priča kaže da je poruku u boci koju je poslao Ake, mladi švedski mornar, pronašao djevojčin otac. Akeu je bilo dosadno na jednoj od brojnih plovidbi, pa je zamolio da mu na poruku odgovori neka zgodna djevojka. Otac je proslijedio poruku svojoj kćeri Paolini koja je potom zaista napisala pismo Akeu. Jedno je pismo slijedilo drugo, a kad je Ake konačno doputovao upoznati tu zgodnu djevojku, shvatili su koliko su zaljubljeni. Uskoro su se oženili.

Na kraju teksta naišla je na dva odlomka jedne druge poruke iz boce koja se nasukala na plažama Long Islanda:

Većina poruka u boci obično traži odgovor od onog tko ih nade, uz slabu nadu u

doživotno dopisivanje. Ponekad pak pošiljatelji ne žele odgovor. Jedno takvo pismo, u kojem se dirljivim riječima iskazuje poštovanje prema izgubljenoj ljubavi, pronađeno je lani na obalama Long Islanda. U jednom njegovom dijelu piše:

“Bez tebe u naručju osjećam da mi je duša prazna. Uhvatim se kako u gomili

ljudi tražim tvoje lice. Znam da te neću ugledati, ali ne mogu si pomoći. Nikada neću prestati tragati za tobom makar bio osuđen na neuspjeh. Ti i ja razgovarali smo o tome što će se dogoditi ako nas sudbina rastavi, ali ja ne mogu održati obećanje koje sam ti dao te večeri. Žao mi je, draga moja, ali nijedna druga nikada te neće zamijeniti. Tada sam ti prošaputao nešto u groznici, bezglavo, i trebao sam to odmah shvatiti. Oduvijek sam želio samo tebe i nijednu drugu. I sada kad te više nema, nemam želju opet voljeti. Dok nas smrt ne rastavi, prošaptali smo u crkvi i tako će biti sve do dana kada ću i ja napustiti ovaj svijet.”

Prestala je jesti i naglo odložila vilicu. Ne može biti! Piljila je u riječi. Nije moguće... Ali... Ali... Tko je drugi to mogao napisati? Obrisala je čelo i postala svjesna da joj se ruke odjednom tresu. Još jedno

pismo? Vratila se na početak članka i potražila ime autora. Napisao ga je Arthur Shendakin, profesor povijesti na Sveučilištu u Bostonu, što znači... da vjerojatno živi na ovom području.

Skočila je i zgrabila telefonski imenik s police pokraj kuhinjskog stola. Okretala je stranice u potrazi za tim imenom. Na popisu je bilo manje od


42

deset Shendakina iako joj se činilo kako samo jedan od dvojice može biti onaj kojeg traži. Uz obojicu je, naime, stajalo slovo A kao prvi inicijal i prije nego što je dohvatila telefon, pogledala je na sat. Devet i trideset. Kasno ali ne i prekasno. Birala je broj. Prvo joj se javila žena i rekla joj da je pogriješila broj, a kad je odložila slušalicu, primijetila je da joj je grlo posve suho. Otišla je u kuhinju i natočila čašu vode. Nakon što ju je ispila, duboko je udahnula i ponovo uzela telefon u ruke.

Pazila je da ne pogriješi broj i čekala da s druge strane začuje signal. Prvo zvono. Drugo. Treće. Na četvrti zvuk zvona počela je gubiti nadu, ali onda je netko podignuo

slušalicu. “Halo?” rekao je muškarac. Po glasu učinio joj se kao šezdesetogodišnjak. Nakašljala se. “Halo, ovdje Theresa Osborne iz Boston Timesa. Je li to

gospodin Arthur Shendakin?” “Da, ja sam”, rekao je pomalo iznenađeno. Samo mirno, rekla je samoj sebi. “Oh, dobra večer. Samo zovem da provjerim jeste li vi Arthur Shendakin,

autor teksta koji je lani objavljen u časopisu Yankee na temu poruka u boci.” “Da, ja sam to napisao. Kako vam mogu pomoći?” Ruke su joj se oznojile. “Zanimala me poruka u boci za koju ste napisali

kako se nasukala na Long Islandu. Sjećate li se pisma o kojemu govorim?” “Smijem li pitati zašto vas to zanima?” “Pa...” počela je, “Times razmišlja o objavljivanju teksta na istu temu i

zanimalo nas je možemo li dobiti kopiju pisma.” Kad je izgovorila tu laž, sva je zadrhtala, no činilo joj se da bi bilo još

besmislenije reći istinu. Kako bi to zvučalo? Oh, znate, ja sam zaluđena tim nepoznatim čovjekom koji piše poruke u bocama i pitam se je li on napisao i pismo koje ste vi pronašli...

Polako je odgovorio. “Pa, ne znam. Baš me to pismo nadahnulo za članak... Morat ću razmisliti.”

Theresi se stegnulo grlo. “Znači, vi imate to pismo?” “Da, pronašao sam ga prije nekoliko godina.” “Gospodine Shendakine, znam da je ovo neobičan zahtjev, ali mogu vam

reći da smo vam ako nam dopustite da koristimo to pismo, spremni platiti nekakav mali honorar. I ne treba nam pravo pismo. Dovoljna je i kopija, tako da se ničega ne morate odreći.”

Shvatila je da ga je taj zahtjev iznenadio. “O kojem bi iznosu bila riječ?” Ne znam, lupetam. Koliko želiš?


43

“Spremni smo vam ponuditi tri stotine dolara i, naravno, možemo navesti da ste to pismo vi pronašli.”

Na trenutak je zastao kao da razmišlja. Theresa je nastavila prije nego što je stigao odbiti ponudu.

“Gospodine Shendakine, sigurna sam da se pomalo brinete zbog sličnosti svog članka i onoga što novine namjeravaju objaviti. Mogu vas uvjeriti da će tekstovi biti vrlo različiti. Mi ćemo uglavnom pisati o smjerovima kojima putuju boce, znate, o oceanskim strujama i svemu tome. Želimo samo imati i stvarna pisma koja će predstavljati neku vrstu drugačijeg fokusa koji će zainteresirati naše čitatelje.”

Odakle sad to? “Pa...” “Molim vas, gospodine Shendakine. To bi mi zbilja mnogo značilo.” Šutio je. “Samo kopija?” Da! “Da, naravno. Mogu vam dati broj faksa ili ga možete poslati poštom. Da

vam napišem ček?” Ponovo je zastao, a onda odgovorio. “Pa... Pa, može.” Zvučao je kao da

ga je netko stjerao u kut iz kojeg ne zna izaći. “Hvala vam, gospodine Shendakine.” I prije nego što se mogao

predomisliti, Theresa mu je dala broj faksa, zapisala njegovu adresu i podsjetila samu sebe da mu već idućeg dana pošalje novac preko redakcije. Mislila je kako bi osobni ček bio presumnjiv.

Idućeg dana, nakon što je nazvala profesorov ured na Sveučilištu u

Bostonu i ostavila poruku kako je novac uplaćen, otišla je na posao, a u glavi joj se vrtjelo. Sada kada je saznala da postoji i treće pismo, nije mogla razmišljati ni o čemu drugome. Istina, nije bilo jamstva da je i to pismo napisala ista osoba, a čak i da jest, nije znala što bi trebala učiniti u tom slučaju. Mislila je o Garrettu gotovo čitavu noć, pokušavala je zamisliti kako izgleda, što voli raditi. Nije posve razumjela kako se osjeća, ali naposljetku je odlučila da će, kad pročita to treće pismo, odlučiti što dalje. Ako ga nije napisao Garrett, sve će ovo prestati. Neće ga više pokušavati pronaći preko interneta, neće tražiti dokaze u nekim drugim pismima. Ako i dalje bude opsjednuta njime, bacit će ona dva pisma koja zasad ima. Znatiželja je posve u redu dokle god s njom možeš normalno živjeti, a ona si ništa drugo i nije mogla priuštiti.

S druge strane, ako je i to pismo napisao baš Garrett... Još nije znala što će napraviti u tom slučaju. Jedan dio nje nadao se kako

pismo nije od njega jer tada ne bi morala donositi nikakvu odluku.


44

Kad je došla do stola, namjerno je malo pričekala prije nego što je otišla do faksa. Upalila je računalo, nazvala dvojicu liječnika s kojima je trebala razgovarati o kolumni koju je pripremala i napisala je nekoliko zabilješki o nekim novim mogućim temama. Kad je završila s time, već se gotovo bila uvjerila kako pismo nije njegovo. Vjerojatno oceanima plove tisuće pisama, uvjeravala je samu sebe. Pismo je najvjerojatnije napisao netko drugi.

Kad više nije mogla izmisliti nikakvu drugu obavezu, konačno je otišla do faksa i počela gledati u hrpu papira. Još nisu bili razvrstani, pa je nekoliko desetaka stranica bilo naslovljeno na različite ljude. U sredini te gomile papira pronašla je prvu stranicu koja je bila naslovljena na nju. S njom su bile još dvije stranice i kad ih je pogledala, baš kao i na prva dva pisma, u gornjem desnom kutu bio je jedrenjak. Ali ovo je pismo bilo kraće od drugih i pročitala ga je prije nego što se vratila za stol. Posljednji odlomak već je vidjela u članku Arthura Shendakina.

25. rujna 1995. Draga Catherine, prošlo je mjesec dana od mog posljednjeg pisma, ali čini se kao da vrijeme tako

sporo teče. Život prolazi pored mene poput pejzaža uz prozor automobila. Još uvijek dišem, i jedem, i spavam, ali čini mi se da nema nikakvog posebnog razloga da se zbilja vratim u život. Samo lutam, poput ovih poruka koje ti pišem. Ne znam kamo idem i hoću li tamo uopće stići.

Čak mi ni posao ne može odagnati bol. Možda se čini da ronim iz gušta ili da

drugima pokažem kako se to radi, ali kad se vratim u trgovinu, ona je uvijek tako prazna bez tebe. Naručujem i skladištim stvari baš kao i uvijek, ali čak i sad ponekad bez razmišljanja pogledam preko ramena i pozovem te. Dok ti pišem ovu poruku, pitam se kada će i hoće li to ikad prestati.

Bez tebe u naručju osjećam da mi je duša prazna. Uhvatim se kako u gomili ljudi

tražim tvoje lice. Znam da te neću ugledati, ali ne mogu si pomoći. Nikada neću prestati tragati za tobom makar bio osuđen na neuspjeh. Ti i ja razgovarali smo o tome što će se dogoditi ako nas sudbina rastavi, ali ja ne mogu održati obećanje koje sam ti dao te večeri. Žao mi je, draga moja, ali nijedna druga nikada te neće zamijeniti. Tada sam ti prošaputao nešto u groznici, bezglavo, i trebao sam to odmah shvatiti. Oduvijek sam želio samo tebe i nijednu drugu. I sada kad te više nema, nemam želju opet voljeti. Dok nas smrt ne rastavi, prošaptali smo u crkvi i tako će biti sve do dana kada ću i ja napustiti ovaj svijet.

Garrett


45

“Deanna, imaš li minutu? Moram razgovarati s tobom.” Deanna je podigla pogled s računala i skinula naočale za čitanje.

“Naravno da imam. Što se događa?” Theresa je bez riječi stavila tri pisma na Deannin stol. Deanna ih je

podizala jedno po jedno, a oči su joj se širile od iznenađenja. “Gdje si pronašla ova druga dva pisma?” Theresa je objasnila kako je došla do njih. Kad je završila s pričom,

Deanna ih je potiho pročitala. Theresa je sjela prekoputa nje. “Pa”, rekla je odlažući posljednje pismo, “znaš skrivati tajnu, zar ne?” Theresa je slegnula ramenina, a Deanna je nastavila. “Ali nije stvar samo

u pismima, zar ne?” “Kako to misliš?” “Mislim da”, rekla je Deanna lukavo se smiješeći, “nisi došla ovamo

samo zato što si našla pisma. Došla si jer te zanima taj tip. Garrett.” Theresa je otvorila usta, a Deanna se nasmijala. “Nemoj se pretvarati da

si iznenađena, Theresa. Nisam ja baš tolika budala. Znam da se nešto događa posljednjih dana. Bila si posve odsutna, kao da si stotinama kilometara daleko. Htjela sam te pitati što je, ali shvatila sam da ćeš razgovarati sa mnom kad budeš spremna.”

“Mislila sam da držim stvari pod kontrolom.” “Možda, ako pitaš druge. Ali poznajem te dovoljno dugo da znam kad se

s tobom nešto događa.” Ponovo se nasmijala. “Dakle, reci mi što je.” Theresa je na trenutak razmišljala. “To je zbilja čudno. Mislim, ne mogu

prestati misliti o njemu i ne znam zašto je tako. Kao da sam ponovo u srednjoj školi i zaljubila sam se u nekoga koga nikad nisam upoznala. Samo, ovo je još gore. Ne samo da nikad nismo prozborili ni riječ, nego ga nikada nisam ni vidjela. Mogao bi imati i sedamdeset godina.”

Deanna se naslonila i zamišljeno kimnula. “To je istina... Ali ti misliš da nije tako, zar ne?”

Theresa je lagano odmahnula glavom. “Ne, zapravo. Ne.” “Ni ja”, rekla je Deanna dok je ponovo uzimala pisma. “On govori o

tome kako su se zaljubili kad su bili mladi, ne spominje djecu, uči ljude roniti i piše o Catherine kao da su samo nekoliko godina bili u braku. Sumnjam da je tako star.”

“To sam i ja pomislila.” “Želiš znati što ja mislim?” “Naravno.” Deanna je posve oprezno izgovorila: “Mislim da bi trebala otići u

Wilmington i pokušati pronaći Garretta.”


46

“Ali to se čini tako... Tako smiješno, čak i meni.” “Zašto?” “Zato što o njemu ne znam ništa.” “Theresa, znaš više o Garrettu nego što sam ja znala o Brianu prije nego

što sam ga upoznala. Pa nisam ti rekla da se udaš za njega, nego samo da ga potražiš. Možda ti se on uopće ne svidi, ali barem ćeš znati, u redu? Mislim, kako ti to može naštetiti?”

“Što ako...” Zastala je i Deanna je završila rečenicu. “Što ako nije onakav kakvim ga zamišljaš? Theresa, ja ti već sad mogu

jamčiti da on nije ono što si ti zamislila. Nitko nikad nije. Ali, po mojem mišljenju, to ne bi trebalo utjecati na tvoju odluku. Ako misliš da možeš saznati više, idi. Najgore što ti se može dogoditi jest saznanje da on nije muškarac kakvog tražiš. I što ćeš onda? Vratiti se u Boston, ali vratit ćeš se s odgovorom. Što je u tome loše? Ništa nije gore od onoga kroz što sad prolaziš.”

“Ne misliš da je sve to ludo?” Deanna je zamišljeno odmahnula glavom. “Theresa, već ti dugo želim

reći da počneš tražiti novog muškarca. Kao što sam ti rekla kad smo bile na odmoru, zaslužuješ nekoga s kim ćeš dijeliti život. Ne znam kako će završiti sve ovo s Garrettom. Da se moram kladiti, vjerojatno bih rekla da od toga neće biti ništa. Ali to ne znači da ne trebaš pokušati. Da su svi oni koji su mislili da neće uspjeti odlučili i ne pokušati, gdje bismo danas bili?”

Theresa je nekoliko trenutaka šutjela. “Previše si logična u cijeloj ovoj priči...”

Deanna joj je objasnila zašto joj može vjerovati na riječ. “Starija sam od tebe i svašta sam prošla. Između ostalog u životu sam naučila da ponekad moraš riskirati. A ovaj rizik, barem po mojem mišljenju, nije tako velik. Mislim, ne ostavljaš ti muža i obitelj da bi pronašla tu osobu, ne napuštaš posao i ne seliš se na drugu stranu države. Zapravo si u sjajnom položaju. Po tebe ishod ne može biti loš, zato nemoj ovo prenapuhavati. Ako misliš da trebaš ići, idi. Ako ne želiš ići, nemoj. Jednostavnije ne može biti. Osim toga, Kevin nije ovdje i imaš još dovoljno neiskorištenih slobodnih dana.”

Theresa je počela uvrtati kosu oko prsta. “A moja kolumna?” “Ne brini se za to. Još uvijek imamo onu jednu tvoju kolumnu koju

nismo iskoristili jer smo umjesto nje objavili pismo. Nakon toga možemo objaviti neke od kolumni iz proteklih godina. Većina novina tad nije preuzimala tvoje kolumne, pa vjerojatno neće ni primijetiti razliku.”

“Sve se čini tako lako.”


47

“To je lako. Teže je pronaći Garretta. Ali mislim da u tim pismima možeš saznati neke podatke koji ti mogu pomoći. Što misliš da okrenemo nekoliko telefonskih brojeva i malo guglamo?”

Obje su dugo šutile. “U redu”, rekla je konačno Theresa. “Ali nadam se da na kraju krajeva

neću požaliti. Onda”, pitala je Deannu, “odakle počinjemo?” Izvukla je stolac i dovukla ga na drugu stranu Deanninog stola. “Prvo”, ponudila je Deanna, “počnimo s onim u što smo prilično sigurni.

Mislim da se zove Garrett i da je taj podatak točan. Tako je potpisao sva pisma, a mislim da se ne bi gnjavio i koristio neko drugo ime. Možda bi da je riječ o samo jednom pismu, ali kako imamo ta tri, prilično sam sigurna kako mu je to ili pravo ili krsno ime. U svakom slučaju, tako ga zovu.”

“I”, dodala je Theresa, “vjerojatno je u Wilmingtonu ili Wrightsville Beachu. Ili nekom drugom obližnjem mjestu.”

Deanna je kimnula. “Sva njegova pisma govore o oceanu ili temama vezanim uz ocean i, naravno, u njega i baca te boce. Sudeći po načinu na koji su pisma napisana, izgleda da ih piše kad je usamljen ili kad misli na Catherine.”

“To je i meni palo na pamet. U pismima ne spominje neke posebne prigode, već govori o svom svakodnevnom životu i onome kroz što prolazi.”

“U redu”, rekla je Deanna kimajući. Kako su nastavljale, postajala je sve uzbuđenija. “Spominjao je brod...”

“Koji se zove 'Slučajnost'“, rekla je Theresa. “U pismu je pisalo da su ga obnovili i zajedno plovili. Pa je to vjerojatno taj jedrenjak.”

“Zapiši to”, rekla je Deanna. “Možda nakon nekoliko telefonskih poziva saznamo više. Možda su u nekom registru brodovi složeni po imenu. Mislim da mogu nazvati tamošnje lokalne novine i raspitati se. Ima li u drugom pismu još kakvih podataka?”

“Ne, koliko se sjećam. Ali treće pismo otkriva više toga. Mogu se iščitati dvije stvari.”

Deanna ju je prekinula. “Prvo da je Catherine zaista umrla.” “I čini se da ima trgovinu ronilačke opreme tamo gdje su on i Catherine

zajedno radili.” “I to treba zapisati. Mislim da možemo saznati više na temelju ovoga što

imamo. Još nešto?” “Mislim da ne.” “Pa, to je dobar početak. Možda će biti lakše nego što mislimo. Krenimo s

telefoniranjem.” Deanna je prvo nazvala Wilmington Journal, lokalne novine. Predstavila

se i pitala može li razgovarati s nekim tko se razumije u brodove. Nakon što


48

su je nekoliko puta prespojili, razgovarala je sa Zackom Nortonom koji je pisao o sportskom ribolovu i drugim morskim sportovima. Nakon što mu je objasnila da želi znati postoji li registar u kojem su brodovi složeni po imenu, rečeno joj je da toga nema.

“Brodovi su registrirani prema identifikacijskom broju, slično kao automobili”, polako joj je objasnio, “ali ako znate ime osobe, onda možete saznati ime broda preko vlasničkog lista. Ime broda nije obavezno navesti, ali mnogo ljudi ipak to učini.” Deanna je zapisala na podložak “Brodovi se ne registriraju prema imenu” i pokazala ga Theresi.

“Znači, slijepa ulica”, rekla je Theresa tiho. Deanna je poklopila slušalicu rukom i prošaptala: “Možda, a možda i ne.

Nemoj tako lako odustajati.” Nakon što je zahvalila Zacku Nortonu na trudu i prekinula vezu, Deanna

je ponovo pogledala popis tragova. Na trenutak je razmišljala, a onda je odlučila nazvati informacije i pitati za telefonske brojeve trgovina ronilačke opreme na području Wilmingtona. Theresa je promatrala Deannu dok je zapisivala brojeve i imena ukupno jedanaest trgovina s popisa. “Trebate li još što, gospodo?” pitala je operaterka.

“Ne, bili ste i više nego od pomoći. Hvala vam.” Spustila je slušalicu, a Theresa ju je znatiželjno pogledala. “Što ćeš kad ih

nazoveš?” “Tražit ću Garretta.” Theresi je srce stalo. “Samo tako?” “Samo tako”, rekla je Deanna i nasmijala se dok je birala broj. Dala je mig

Theresi da podigne drugu slušalicu ako dobije baš Garretta pa su obje neko vrijeme mirno čekale da se netko javi u trgovini Atlantic Adventures, prvoj koju su imale na popisu.

Kad je netko konačno odgovorio, Deanna je duboko udahnula i uljudno pitala je li moguće angažirati Garretta za ronilački tečaj. “Žao mi je, mislim da imate krivi broj”, brzo je rekao glas. Deanna se ispričala i poklopila.

Na isti je način završilo i idućih pet poziva. Deanna je bila uporna. Nazvala je i sljedeći broj s popisa. Očekujući isti odgovor, iznenadila se kad je osoba s druge strane linije na trenutak oklijevala.

“Mislite na Garretta Blakea?” Garrett. Theresa je skoro pala sa stolca na zvuk njegovog imena. Deanna je rekla

da traži baš njega, a glas s druge strane slušalice je nastavio: “On radi za Island Diving. Jeste li sigurni da vam mi ne možemo pomoći? Uskoro će nam početi neki tečajevi.”


49

Deanna se brzo ispričala. “Ne, žao mi je. Stvarno trebam Garretta. Obećala sam da ću raditi baš s njim.” Kad je spustila slušalicu, široko se osmjehnula.

“Znači, sad smo blizu.” “Ne mogu vjerovati da je bilo tako lako...” “Nije bilo lako ako malo bolje promisliš, Theresa. Čak ne bi bilo ni

moguće da je nađeno samo jedno pismo.” “Misliš da je to taj Garrett?” Zabacila je glavu i podignula obrvu. “A ti ne?” “Ne znam. Možda.” Deanna je odmahnula na takav odgovor. “Pa, brzo ćemo saznati. Ovo

postaje zabavno.” Deanna je tada ponovo nazvala informacije i tražila registar brodova u

Wilmingtonu. Nakon što se netko javio, osobi s druge strane žice rastumačila je kako treba nekoga tko će joj pomoći potvrditi jednu informaciju.

“Moj muž i ja bili smo kod vas na odmoru”, rekla je ženi koja joj se javila, “i onda nam se pokvario brod. Pronašao nas je jedan ljubazan gospodin i pomogao nam da dođemo do obale. Zove se Garrett Blake. Mislim da se njegov brod zvao 'Slučajnost', ali želim biti sigurna kad budem pisala priču.”

Deanna je nastavila ne dopuštajući ženi da dođe do riječi. Rekla joj je koliko je bila uplašena i kako joj je mnogo značilo kad im je Garrett priskočio upomoć. Nakon bujice komplimenata na račun toga kako su ljudi na jugu, a naročito oni u Wilmingtonu ljubazni i kako želi napisati priču o južnjačkoj gostoljubivosti i ljubaznosti prema strancima, žena s druge strane bila je i više nego voljna pomoći. “S obzirom na to da želite samo potvrdu informacije i ne tražite ništa što već ne znate, sigurna sam da neće biti problem. Pričekajte trenutak.”

Deanna je udarala prstima po stolu dok su se iz slušalice čuli zvukovi glazbe Barryja Manilowa. Žena se ponovo javila.

“Dakle, da vidimo...” Deanna je čula lupkanje po tipkovnici računala, a potom neko čudno pištanje. Sljedeći trenutak žena je izgovorila baš ono što su se Deanna i Theresa nadale čuti.

“Da, evo ga. Garrett Blake. Hm... U pravu ste i oko imena, barem sudeći prema informacijama koje mi imamo. Ovdje piše da se brod zove 'Slučajnost'.”

Deanna joj je srdačno zahvalila i pitala za njezino ime “da može napisati nešto o još jednoj osobi koja je utjelovljenje ljubaznosti”. Nakon što ga je zapisala, poklopila je slušalicu blistajući.

“Garrett Blake”, rekla je s pobjedničkim osmijehom. “Naš zagonetni pisac zove se Garrett Blake.”


50

“Ne mogu vjerovati da si ga pronašla.” Deanna je kimnula kao da je postigla nešto u što je i sama sumnjala.

“Vjeruj. Ova gospođa još zna istraživati.” “I nitko joj u tome nije ravan.” “Želiš još što znati?” Theresa je na trenutak razmišljala. “Možeš li saznati što o Catherine?” Deanna je slegnula ramenima i pripremila se za novi zadatak. “Ne znam,

ali možemo pokušati. Idemo nazvati novine i vidjeti imaju li što u arhivu. Ako je poginula, to je vjerojatno negdje zabilježeno.”

Deanna je opet nazvala novine i tražila desk. Nažalost, nakon što je razgovarala s nekolicinom ljudi, rečeno joj je da se posljednjih nekoliko godina arhiva nalazi na mikrofilmu, pa je bez točnog datuma teško pronaći neki podatak. Deanna je pitala koga Theresa treba kontaktirati kada dođe tamo i saznala ime te osobe ako slučajno poželi sama potražiti neke informacije.

“Mislim da je to sve što odavde možemo. Ostalo je na tebi, Theresa. Ali barem znaš gdje ćeš ga naći.”

Deanna joj je dodala papirić s imenom. Theresa je oklijevala. Deanna ju je pogledala, a onda stavila papir na stol. Ponovo se dohvatila telefona.

“Koga sad zoveš?” “Svoju putničku agenciju. Treba ti avionska karta i mjesto gdje ćeš

odsjesti.” “Nisam još rekla da idem.” “Oh, ideš.” “Kako možeš biti tako sigurna?” “Zato što neću dopustiti da idućih godinu dana sjediš u redakciji i pitaš

se što je moglo biti. A i ne radiš dobro kad ti nešto odvraća pozornost.” “Deanna...” “Nemoj ti meni 'Deanna'. Znaš da će te znatiželja izludjeti. Mene već

izluđuje.” “Ali...” “Nema 'ali'.” Zastala je na trenutak, a onda rekla malko nježnije:

“Theresa, sjeti se - nemaš što izgubiti. U najgorem slučaju za dva dana vratit ćeš se kući. I to je sve. Ne ideš u potragu za plemenom ljudoždera. Ideš samo istražiti nešto što te zainteresiralo.”

Obje su šutjele i gledale jedna u drugu. Deanna je na licu imala blag smiješak, a Theresa je osjećala kako joj se puls ubrzao kad je osvijestila da je donijela konačnu odluku.

Moj Bože, ja ću to stvarno učiniti. Ne vjerujem da pristajem na to.


51

Ipak, pokušala je s još jednim polusrčanim odbijanjem. “Ne znam ni što ću mu reći kada ga konačno sretnem...”

“Sigurna sam da ćeš se već nečega sjetiti. Dopusti mi da sad ovo sredim. Idi po torbicu. Trebat će mi broj tvoje kreditne kartice.”

Kad je krenula prema svojem stolu, Theresine misli bile su zbrkane. Garrett Blake. Wilmington. Island Diving. “Slučajnost”. Riječi su joj se vrtjele u glavi kao da vježba za neku ulogu.

Otključala je najdonju ladicu u kojoj je držala torbicu i na trenutak zastala prije nego što se vratila za Deannin stol. Ali nešto drugo već ju je obuzelo i konačno je odnijela Deanni svoju kreditnu karticu. Iduće večeri krenut će za Wilmington u Sjevernoj Karolini.

Deanna joj je ponudila da ostatak tog dana, kao i cijeli sutrašnji uzme slobodno. Na putu iz ureda Theresa se osjećala kao da ju je Deanna stjerala u kut, baš kao što je i ona sama učinila starom gospodinu Shendakinu. Ali za razliku od njega, ona je duboko u sebi bila zadovoljna ishodom. Idućeg dana sletjela je u Wilmington, a potom se prijavila u hotel pitajući se kamo sve to vodi.


52

5. poglavlje

Theresa se po navici probudila rano pa ustala iz kreveta i pogledala kroz prozor. Sunce nad Sjevernom Karolinom ljeskalo se u zlatnim odsjajima kroz jutarnju izmaglicu, pa je otvorila balkonska vrata i pustila svjež zrak u sobu.

U kupaonici je skinula pidžamu i krenula se otuširati. Dok je ulazila u kabinu, razmišljala je kako je bilo lako doći ovamo. Prije manje od četrdeset i osam sati sjedila je s Deannom, proučavala pisma, telefonirala i tražila Garretta. Kad je došla kući, razgovarala je s Ellom koja je ponovo pristala čuvati Harveya i preuzimati njezinu poštu.

Idućeg dana otišla je u biblioteku i čitala o ronjenju. To joj se nekako činilo logičnim. Godine novinarskog iskustva naučile su je da ništa ne uzima zdravo za gotovo, nego da napravi plan i uvijek se pripremi najbolje što zna.

Naposljetku se odlučila za jednostavan plan. Otići će do Island Divinga i malo se vrzmati po trgovini, s nadom da će vidjeti Garretta Blakea. Ako se ispostavi da je on sedamdesetgodišnji muškarac ili pak dvadesetogodišnji student, samo će se okrenuti i otići kući. Ali ako je instinkti ne varaju i ako je otprilike njezinih godina, odlučila je da će pokušati razgovarati s njim. Zato si je zadala da nauči ponešto o ronjenju. Htjela je zvučati kao da zna nešto o tome. Vjerojatno će saznati nešto više o njemu ako bude mogla razgovarati o nečemu što ga zanima, a da mu pritom ne mora pričati o sebi. Tako bi ipak mogla uspjeti ovladati situacijom.

Ali što nakon toga? E, za taj dio nije bila posve sigurna. Nije željela reći Garrettu potpunu istinu o tome zašto je došla. To bi zvučalo ludo.

Hej, čitala sam tvoja pisma Catherine i znajući koliko si je volio, pomislila sam da bi baš ti mogao biti muškarac kojeg tražim.

Ne, to nije dolazilo u obzir, a ni druga opcija nije se činila mnogo boljom. Hej, ja sam iz Boston Timesa i našla sam tvoja pisma. Mogu li napisati priču o

tebi? Ni to se nije činilo ispravnim baš kao nijedna druga ideja koja joj je

trenutačno padala na pamet. Ali nije prevalila ovolik put da bi sad odustala makar ne znala što reći. Uostalom, kao što je Deanna rekla, ako ne uspije, može se jednostavno samo vratiti u Boston.


53

Izašla je iz tuš-kabine, obrisala se, namazala mlijekom za tijelo pa odjenula bijelu košulju kratkih rukava i kratke traperice te obula bijele sandale. Željela je izgledati ležerno i to joj je pošlo za rukom. Nije željela da je se odmah primijeti. Konačno, nije znala što može očekivati i željela je sama procijeniti situaciju. Nije se htjela baviti nekim drugim.

Kad je konačno bila spremna, pronašla je telefonski imenik, prelistala ga i potom na komadić papira zapisala adresu Island Divinga. Dva duboka uzdaha nakon toga i već je bila u hodniku. U sebi je ponavljala Deanninu mantru.

Prvo je svratila u trgovinu i kupila kartu Wilmingtona. Prodavač joj je dao dodatne upute, pa je lako pronašla put unatoč činjenici da je Wilmington bio veći nego što je očekivala. Ulice su bile pune automobila, naročito na mostovima koji su vodili na otoke u blizini obale. Do mjesta Kure Beach, Carolina Beach i Wrightsville Beach dolazilo se mostovima iz grada i većina prometa odvijala se upravo tamo.

Island Diving nalazio se u lučici. Kad je prošla kroz grad, promet je postao malko rjeđi. Stigla je do ceste koju je tražila pa je usporila i potražila trgovinu. Nije se nalazila daleko od mjesta gdje je skrenula. Baš kao što se nadala, uz zgradu je bilo parkirano još nekoliko automobila. Parkirala je nekoliko mjesta od ulaza.

Bila je to starija drvena kuća, izblijedjela od soli i vjetra, a jedna strana trgovine gledala je prema moru. Rukom ispisan naziv trgovine visio je na dva zahrđala metalna lanca, a prozori su izgledali prašnjavo, kao da su preživjeli tisuće oluja.

Izašla je iz automobila, maknula kosu s lica i krenula prema ulazu. Prije nego što je otvorila vrata, zastala je, duboko udahnula i sabrala misli, a potom je ušla dajući sve od sebe da ostavi samo dojam mogućeg kupca.

Osvrnula se po dućanu, šetala se prolazima, gledala druge kupce kako izvlače stvari s polica ili ih vraćaju na njih. Gledala je oko sebe u nadi da će pronaći nekoga tko ondje radi. Potajno je promatrala svakog muškarca u dućanu pitajući se je li možda baš on Garrett. Većina ljudi izgledala je kao kupci.

Otišla je do stražnjeg zida i gledala u tekstove iz raznih novina koji su uokvireni visjeli iznad polica. Nakon što ih je brzo preletjela pogledom, nagnula se naprijed da ih pomnije razgleda i odjednom je shvatila kako je upravo naletjela na odgovor na svoje prvo pitanje o zagonetnom Garrettu Blakeu.

Konačno je saznala kako izgleda.


54

Prvi članak, kopiran iz novina, bio je o ronjenju i na potpisu ispod fotografije pisalo je: “Garrett Blake iz Island Divinga priprema polaznike za prvi zaron u ocean.”

Na slici je namještao remenje koje je pridržavalo boce na leđima nekog učenika i na temelju te fotografije rekla bi da je Deanna bila u pravu: muškarac u tridesetima, mršava lica i kratke smeđe kose koja je posvijetlila zbog sati provedenih na suncu. Bio je viši od učenika, a majica bez rukava koju je imao na sebi otkrivala je mišićave ruke.

Slika je bila malko zrnata, pa nije mogla vidjeti boju njegovih očiju iako joj se učinilo da su mu vremenske neprilike oštetile lice. Kao da u kutovima očiju ima bore za koje je pomislila da ih je izazvalo žmirkanje na suncu.

Pažljivo je pročitala članak pamteći kad obično drži tečajeve, kao i neke podatke o postupku stjecanja potvrde o završenom ronilačkom tečaju. Drugi tekst nije imao fotografiju, ali govorio je o ronjenju oko potopljenih brodova jer je to u Sjevernoj Karolini bilo prilično popularno. U Sjevernoj Karolini, činilo se, bilo je više od pet stotina zabilježenih olupina u blizini obale, zbog čega su tu državu znali nazivati grobljem Atlantika. Brodovi su se stoljećima nasukavali zbog Outer Banksa i drugih otoka odmah kod obale.

Treći članak, također bez fotografije, odnosio se na “Monitor”, prvu saveznu oklopnjaču iz Američkog građanskog rata. Na putu prema Sjevernoj Karolini nasukala se pored Cape Hatterasa 1862. godine dok ju je vukao parobrod. Olupina je konačno otkrivena i Garrett Blake zajedno s drugim roniocima tražio je način na koji bi se mogla izvući na površinu.

Četvrti članak bio je o “Slučajnosti”. Osam fotografija broda snimljeno je iz različitih kutova iznutra i izvana, a ticale su se detalja njegove obnove. Brod je, pročitala je, bio jedinstven jer je u potpunosti bio od drva. Nastao je u Lisabonu u Portugalu 1927. godine. Dizajnirao ga je Herreshoff, jedan od najcjenjenijih pomorskih inženjera tog doba i brod je imao dugu i uzbudljivu povijest uključujući fazu kad se u Drugom svjetskom ratu s njega motrilo njemačke garnizone uz francusku obalu. Brod je s vremenom došao do Nantucketa jer ga je kupio lokalni poduzetnik. U vrijeme kad ga je kupio Garrett Blake, prije četiri godine, brod je bio u otužnom stanju i u članku je pisalo kako su ga obnovili on i njegova žena Catherine.

Catherine... Theresa je pogledala datum teksta. Travanj 1992. godine. U tekstu se nije

spominjalo da je Catherine umrla, a sudeći po pismu koje je Theresa imala, a pronađeno je prije tri godine u Norfolku to bi značilo da je Catherine vjerojatno umrla 1993. godine.

“Mogu li vam pomoći?”


55

Theresa se okrenula u smjeru glasa iza sebe. Smiješio joj se neki mladić i odjednom joj je bilo drago što je prije nekoliko trenutaka vidjela Garrettovu fotografiju. Ovo očito nije on.

“Jesam li vas prestrašio?” pitao je, a Theresa je brzo odmahnula glavom. “Ne... Samo sam gledala slike.” Kimnuo je prema njima. “Zar nije poseban?” “Tko?” “'Slučajnost'. Garrett, vlasnik trgovine, sam ga je obnovio. Predivan brod.

Jedan od najljepših koje sam ikad vidio... sada kad je sređen.” “Je li on ovdje? Mislim, Garrett.” “Ne, on je na molu. Doći će kasnije.” “Oh...” “Mogu li vam ja kako pomoći? Znam da je trgovina pomalo kaotična, ali

ovdje ćete sigurno naći sve što trebate za ronjenje.” Odmahnula je glavom. “Ne, samo sam razgledavala.” “U redu, ali ako vam ikako mogu pomoći, samo recite.” “Svakako”, rekla je Theresa i mladić joj je veselo kimnuo, zatim se

okrenuo i krenuo prema pultu. Prije nego što je mogla zaustaviti riječi, čula je samu sebe kako pita:

“Rekli ste da je Garrett na molu?” Mladić se ponovo okrenuo i odgovorio joj hodajući unatraške. “Da, nekoliko blokova odavde niz cestu. U lučici. Znate li gdje je to?” “Mislim da sam prošla onuda na putu ovamo.” “Trebao bi biti tamo još sat vremena, ali kao što sam vam rekao, ako

dođete kasnije, bit će ovdje. Želite li da mu prenesem poruku?” “Ne, hvala vam. Nije toliko važno.” Iduće tri minute pretvarala se da gleda različite predmete na policama, a

onda je izašla mahnuvši mladiću. Ali umjesto da krene prema autu krenula je prema lučici.

Kad je došla do marine, ogledala se oko sebe nadajući se da će ugledati “Slučajnost”. S obzirom na to da je većina brodova bila bijela, a taj je brod bio od drva, lako ga je našla i krenula prema vezu.

Iako je bila nervozna dok je koračala prema brodu, tekstovi koje je vidjela u trgovini dali su joj nekoliko ideja o čemu bi mogla razgovarati s njim. Kad ga upozna, jednostavno će mu objasniti kako je poželjela vidjeti brod nakon što je toliko čitala o njemu. Zvučalo je uvjerljivo i nadala se kako će ga tako uvući u daljnji razgovor. A dotad će, naravno, već steći neki dojam o tome kakav je Garrett. A nakon toga... Pa, vidjet će.

Dok se približavala brodu, isprva joj se učinilo kako u njegovoj blizini nema nikoga. Nigdje ni žive duše, ni vani ni na molu, pa je imala dojam da


56

tamo nitko nije ni dolazio cijelog jutra. Brod je bio zaključan, a jedra su bila namotana. Ogledala se uokolo tražeći neki njegov znak, a onda je odlučila provjeriti ime na krmi broda.

To je brod koji je tražila. “Slučajnost”. Pomaknula je kosu koju joj je vjetar otpuhao s lica i zbunjeno gledala oko sebe. Čudno, pomislila je, čovjek iz trgovine rekao je da je on ovdje.

Umjesto da se odmah vrati u dućan, još neko vrijeme ostala se diviti jedrenjaku. Bio je predivan, raskošan i pun detalja, posve drugačiji od brodova koji su ga okruživali. Doimao se mnogo karakternijim od ostalih jedrenjaka koji su bili vezani u blizini i točno je znala zašto su novine objavile tekst o njemu. Na neki način podsjećao ju je na manju verziju gusarskih brodova kakve je vidjela na filmu. Koračala je gore-dolje nekoliko minuta i proučavala ga iz različitih uglova pitajući se koliko je bio uništen prije nego što su ga obnovili. Sve je na njemu uglavnom izgledalo novo iako je pretpostavljala da nisu zamijenili baš sve drvo. Vjerojatno su ga ispjeskarili i kad se približila da bolje vidi, uočila je rezove po palubi, što je potvrdilo njezinu teoriju.

Konačno je odlučila da će kasnije još jednom otići do Island Divinga. Bilo je očito da se čovjek u trgovini zabunio. Još je jednom pogledala brod i okrenula se s namjerom da ode. Na pristaništu nekoliko koraka od nje stajao je čovjek i zurio u nju.

Garrett... Na toj jutarnjoj vrućini sav se preznojio i majica mu je na nekoliko mjesta

bila posve natopljena. Podvrnuo je rukave, pa su mu čvrsti mišići na nadlakticama i podlakticama bili goli. Ruke su mu bile crne od nečega što se doimalo poput maziva, a ronilački sat na njegovoj ruci bio je pun ogrebotina, kao da ga ima godinama. Na sebi je imao kratke hlače i tenisice bez čarapa i izgledao je kao netko tko je proveo mnogo vremena, ako ne i čitav život u blizini oceana.

Gledao ju je i kad je ona nevoljko zakoračila unatrag. “Mogu li vam kako pomoći?” pitao je. Nasmijao se, ali nije joj se približio, kao da je osjetio da bi se na neki način našla u klopci. A upravo se tako osjećala kad su im se pogledi susreli.

Na trenutak mogla ga je samo gledati. Unatoč činjenici da je već vidjela njegovu sliku, izgledao je bolje nego što je mislila mada nije znala zašto. Bio je visok i imao je široka ramena. Iako nije bio zgodan za pasti u nesvijest, lice mu je bilo tamno i pomalo naborano, kao da su sunce i more uzeli svoj danak. Oči mu nisu bile nimalo hipnotizirajuće kao Davidove, ali bilo je u njima nečeg čarobnog. Tako muževan sad je stajao ispred nje.


57

Prisjetila se svog plana i duboko udahnula. Pokazala je prema jedrenjaku.

“Samo sam se divila vašem brodu. Zbilja je divan.” Trljajući ruke kako bi skinuo višak maziva, uljudno je rekao: “Hvala vam, lijepo što ste to rekli.” Njegov uporni pogled kao da ju je u tom trenutku vratio u stvarnost i

odjednom joj je sve prošlo kroz glavu - kako je pronašla bocu, njezina neizdrživa znatiželja, istraživanje koje je provela, put u Wilmington i, konačno, ovaj susret licem u lice. Preplavljena tom spoznajom, zatvorila je oči i uhvatila se kako se bori da ovlada sobom. Nekako nije očekivala da će se sve dogoditi tako brzo. Odjednom ju je preplavio čisti užas.

Koraknuo je prema njoj. “Jeste li dobro?” zabrinuto je upitao. Duboko je udahnula i ponavljala samoj sebi da se opusti. “Da, jesam.

Samo mi se na trenutak malko zavrtjelo.” “Jeste sigurni?” Posramljeno je prošla rukom kroz kosu. “Da, dobro sam. Stvarno.” “Dobro onda”, rekao je i odmjerio je kao da provjerava govori li istinu. A

onda kad je bio siguran da je dobro, pitao je znatiželjno: “Jesmo li se mi već sreli?”

Theresa je lagano odmahnula glavom. “Mislim da nismo.” “Kako ste onda znali da je brod moj?” S olakšanjem je odgovorila: “Oh... Vidjela sam vašu fotografiju u trgovini

uz tekst na zidu, zajedno s fotografijama broda. Mladić u trgovini rekao je da ćete biti ovdje, pa sam pomislila da bih mogla doći vidjeti brod.”

“Rekao vam je da sam ovdje?” Utihnula je kao da se nastoji prisjetiti što joj je mladić točno rekao.

“Zapravo, rekao mi je da ćete biti na molu. Ja sam pretpostavila da je to ovdje.”

Kimnuo je. “Bio sam na drugom brodu, na onom koji koristim za ronjenje.”

Tad je potrubio mali ribarski brod, a Garrett se okrenuo i mahnuo čovjeku koji je stajao na palubi. Kad je prošao, ponovo se okrenuo prema njoj i tada ga je zapanjila njezina ljepota. Tako izbliza izgledala je mnogo bolje nego kad ju je vidio s druge strane lučice. Refleksno je spustio pogled i posegnuo za crvenom maramom u stražnjem džepu. Obrisao je znoj s čela.

“Stvarno ste napravili divan posao kad ste obnovili brod”, rekla je Theresa.

Blijedo se nasmijao dok je sklanjao maramu. “Hvala, lijepo od vas.”


58

Dok joj je odgovarao, Theresa je pogledala prema jedrenjaku, a onda opet prema njemu. “Znam da me se ne tiče”, počela je posve mirno, “ali kad ste već tu, mogu li vas pitati nekoliko stvari o brodu?”

Po njegovom izrazu lica mogla je vidjeti kako to nije prvi put da ga netko to pita.

“Što želite znati?” Dala je sve od sebe da zvuči razgovorljivo. “Pa, kad ste ga uzeli, je li bio

u tako lošem stanju kao što piše u tekstu?” “Zapravo, bio je u još gorem.” Zakoračio je naprijed i pokazivao na

različite dijelove broda dok ih je nabrajao. “Blizu pramca većina drvene oplate bila je istrunula, a ovdje duž trupa bila su još dva niza truleži kroz koje je ulazilo more. Čudo da je brod još uopće mogao ploviti. Naposljetku smo zamijenili dobar dio trupa, a ono što je ostalo morali smo potpuno ispjeskariti, zatim zabrtviti i ponovo lakirati. A to je samo posao koji smo odradili izvana. Radili smo dosta i u kabinama, a to je trajalo mnogo dulje.”

Iako je primijetila da govori u množini kad odgovara, odlučila je kako to neće komentirati.

“Sigurno ste imali mnogo posla.” Nasmijala se dok je to govorila, no Garrett je osjetio kako se nešto u njemu stegnulo.

Baš je lijepa. “Da, ali vrijedilo je. Na njemu je mnogo zabavnije ploviti nego na drugim

brodovima.” “Zašto?” “Jer su ga gradili ljudi koji su živjeli od ovog broda. Mnogo je brige

uloženo u njegove nacrte i zato je na njemu i mnogo lakše jedriti.” “Pretpostavljam da već dugo plovite.” “Od malih nogu.” Kimnula je. Nakon kraće stanke napravila je korak prema brodu.

“Smijem li?” Odmahnuo je glavom. “Samo dajte.” Theresa je zakoračila prema brodu i prešla rukom po palubi. Garrett je

primijetio da nema prsten iako to uopće nije bilo važno. Theresa ga je upitala, a da se nije okrenula: “Koja je ovo vrsta drveta?”

“Mahagonij.” “Cijeli brod?” “Uglavnom. Osim jarbola i dijela unutrašnjosti broda.” Opet je kimnula, a Garrett ju je gledao dok je hodala uz jedrenjak. Kad je

nastavila istraživati, nije mogao ne uočiti njezino tijelo i kosu, ravnu i tamnu, koja joj je obrgrlila ramena. No nije ga privukao samo njezin izgled. Postojala je i ta neka sigurnost u načinu na koji se kretala. Odjednom je shvatio - kao


59

da točno zna što muškarci misle dok stoji u njihovoj blizini. Odmahnuo je glavom.

“Jesu li ovim brodom stvarno špijunirali Nijemce u Drugom svjetskom ratu?” pitala je i okrenula se prema njemu.

Nasmijao se nastojeći razbistriti misli. “To mi je rekao prijašnji vlasnik iako ne znam je li samo htio postići višu cijenu.”

“Čak i da nije istina, ovo je stvarno divan brod. Koliko vam je trebalo da ga obnovite?”

“Skoro godinu dana.” Provirila je kroz jedan okrugli prozor, ali bilo je previše mračno da vidi

unutra. “A na čemu ste plovili dok ste obnavljali 'Slučajnost'?” “Nismo plovili. Nije bilo vremena za to, ne uz rad u trgovini, tečajeve i

nastojanja da ovaj brod čim prije završimo.” “Jeste imali apstinencijsku krizu zbog manjka jedrenja?” pitala je sa

smiješkom i prvi put Garrett je shvatio koliko i sam uživa u razgovoru. “Svakako. Ali to je nestalo čim smo završili s popravcima i otisnuli se na

more.” Ponovo je čula kako govori u množini. “Vjerujem vam na riječ.” Nakon što se još neko vrijeme divila brodu, vratila se do palube. Na

trenutak nijedno od njih nije govorilo. Garrett se pitao je li svjesna da je sve vrijeme promatra krajičkom oka.

“Pa”, konačno je rekla i prekrižila ruke, “vjerojatno sam vam oduzela previše vremena.”

“U redu je”, rekao je i opet osjetio znoj na čelu. “Drago mi je pričati o jedrenju.”

“I meni. Čini mi se da je zabavno.” “Zvučite kao da nikad niste plovili.” Slegnula je ramenima. “I nisam. Uvijek sam htjela pokušati, ali zapravo

nikad nisam imala priliku.” Gledala ga je dok mu je to govorila i kad su im se pogledi sreli, Garrett je

ponovo posegnuo za maramom, drugi put u svega nekoliko minuta. Čovječe, kako je ovdje vruće. Obrisao je znoj i čuo kako izgovara riječi prije negoli ih je uspio zaustaviti.

“Pa... Ako želite poći, obično isplovljavam nakon posla. Možete večeras sa mnom.”

Zašto je to rekao, i nije baš bio posve siguran. Možda je osjetio želju za ženskim društvom nakon svih tih godina, pa makar i nakratko. Ili je to možda imalo veze s načinom na koji su joj oči gorjele kad je pričala. Bez


60

obzira na razlog, upravo ju je pozvao da ide s njim i sad to više nije mogao promijeniti.

I Theresa je bila pomalo iznenađena, ali brzo je odlučila prihvatiti ponudu. Konačno, radi toga je i došla u Wilmington.

“Voljela bih”, rekla je. “U koliko sati?” Opet je spremio maramu. Osjećao se pomalo nesigurnim zbog onoga što

je upravo napravio. “U sedam? Tad će se sunce početi spuštati i to je savršeno vrijeme za isplovljavanje.”

“Sedam je super. Donijet ću nešto za jelo.” Na Garrettovo iznenađenje činilo se da je zadovoljna i uzbuđena zbog izleta.

“Ne trebate.” “Znam da ne trebam, ali to je najmanje što mogu. Naposljetku, niste me

morali pozvati. Jesu li sendviči u redu?” Garrett je zakoračio unatrag jer je odjednom osjetio potrebu za

prostorom. “Da, u redu su. Nisam toliko izbirljiv.” “Dobro”, rekla je i na trenutak zastala. Premjestila je težinu s noge na

nogu čekajući hoće li on još što reći. Kako je samo šutio, odsutno je namjestila torbu na ramenu. “Onda se vidimo večeras. Ovdje kod broda, zar ne?”

“Upravo tu”, rekao je i shvatio kako zvuči napeto. Nakašljao se i nasmiješio. “Bit će zabavno. Uživat ćete.”

“Sigurna sam u to. Vidimo se kasnije.” Okrenula se i zakoračila prema pristaništu, a kosa joj je zavijorila na

povjetarcu. Dok je odlazila, Garrett je shvatio što je zaboravio. “Hej!” viknuo je. Zastala je i okrenula se štiteći rukom oči od sunca. “Da?” Čak i iz daljine bila je lijepa. Napravio je nekoliko koraka prema njoj. “Zaboravio sam pitati kako se

zovete?” “Theresa. Theresa Osborne.” “Ja sam Garrett Blake.” “U redu, Garrette, vidimo se u sedam.” Nakon toga okrenula se i žustro otišla. Garrett je gledao u njezin lik koji

je nestajao nastojeći shvatiti osjećaje koji su divljali u njemu. Iako je dio njega bio uzbuđen zbog onoga što se upravo dogodilo, drugi dio mislio je kako ipak nešto nije u redu. Znao je da se nema razloga osjećati krivim, ali tako se osjećao iako nije to htio.

Ali, naravno, nije mogao otjerati taj osjećaj. Nikada i neće moći.


61

6. poglavlje

Već je prošlo vrijeme večere i kazaljke su se približavale brojci sedam, ali Garrettu Blakeu činilo se da je vrijeme stalo prije tri godine, kad je Catherine sišla s pločnika i kad ju je pregazio stariji vozač koji je izgubio nadzor nad automobilom. Time je zauvijek promijenio živote dviju obitelji. Idućih tjedana Garrettov bijes zamijenili su planovi za osvetom, od koje je naposljetku odustao jednostavno zbog toga što od tuge nije mogao ama baš ništa. Nije mogao spavati dulje od tri sata, plakao je svaki put kad bi vidio njezinu odjeću u ormaru i izgubio je skoro deset kilograma jer je živio samo na kavi i krekerima. Nakon mjesec dana počeo je pušiti i okrenuo se alkoholu u onim noćima kad je bol bila preteška da bi se trijezan nosio s njom. Njegov je otac privremeno preuzeo posao dok je Garrett sjedio u tišini na trijemu svoje kuće pokušavajući zamisliti svijet bez nje. Nije imao želje ni volje nastaviti živjeti i ponekad dok je tako sjedio, nadao se da će ga slani vlažni zrak zauvijek progutati da se ne mora sam suočiti s budućnošću.

Činilo mu se da se ne može sjetiti vremena kad mu ona nije bila u blizini. Znali su se gotovo cijelog života. Zajedno su išli u osnovnu školu. U trećem razredu bili su najbolji prijatelji i dao joj je čak dvije čestitke za Valentinovo, ali onda su u nekom trenutku jednostavno odlutali jedno od drugoga i narednih godina više nisu bili tako bliski. Tada je Catherine još bila štrkljava i malena, uvijek najmanja u svom razredu, pa iako je Garrett za nju uvijek imao posebno mjesto u srcu, nije ni primijetio kad je postala zgodna mlada žena. Nisu zajedno otišli na maturalni ples, nikad nisu bili ni u kinu, ali nakon četiri godine u Chapel Hillu, gdje je on završio pomorsku biologiju, naletio je na nju u Wrightsville Beachu i odjednom shvatio koliko je bio blesav. Više nije bila štrkljava djevojka kakve se sjećao. Postala je prekrasna žena s tako divnim oblinama da su se kad bi nekuda prošla, za njom okretali i žene i muškarci. Plava kosa, a u očima neka vječna zagonetka. I kad je on konačno uspio zatvoriti razjapljena usta i upitati je kakvi su joj planovi za taj dan, započela je veza koju su okrunili brakom u kojem su proveli šest predivnih zajedničkih godina.

Na njihovu prvu bračnu noć u hotelskoj sobi obasjanoj samo svijećama dala mu je one dvije čestitke koje joj je jednom davno poklonio za


62

Valentinovo i glasno se nasmijala kad je vidjela izraz na njegovom licu u trenutku kad je shvatio što mu pruža. “Naravno da sam ih zadržala”, prošaptalaje dok ga je grlila. “Tad sam voljela prvi put u životu. Ljubav je ljubav, bez obzira na to koliko ti je godina. I znala sam da ćeš mi se vratiti samo ako ti dam dovoljno vremena.”

Kad god bi Garrett mislio na nju, sjećao bi se ili kako je izgledala te večeri ili kako je izgledala posljednji put kada su otišli na jedrenje. I sad se posve jasno sjećao te večeri. Plava kosa divlje joj je vijorila na vjetru, a lice joj je blistalo dok se glasno smijala.

“Dođi osjetiti more!” zaneseno je vikala dok je stajala na pramcu. Držeći se za

užad, okrenula se u vjetar, a sjajno nebo obasjavalo joj je profil. “Budi oprezna!” viknuo joj je Garrett čvrsto držeći kormilo. Ona se nagnula još više gledajući Garretta s vragolastim osmijehom. “Ozbiljan sam!” ponovo je viknuo. Na trenutak se činilo kao da joj stisak slabi.

Garrett je brzo pojurio od kormila i čuo je kako se smijala dok se opet uspravljala. Spretno i brzo vratila se do njega i zagrlila ga. Poljubila ga je u uho i veselo prošaptala: “Jesam te uplašila?”

“Uvijek me uplašiš kad napraviš nešto takvo.” “Nemoj zvučati tako mrzovoljno”, zadirkivala ga je. “Ne sad kad si konačno

samo moj.” “Tvoj sam svake večeri.” “Ne ovako”, rekla je i ponovo ga poljubila. Nakon što se ogledala oko sebe,

nasmijala se. “Zašto ne spustimo jedra i ne bacimo sidro?” “Sad?” Kimnula je. “Osim ako ne želiš cijelu noć jedriti.” Uz prepredeni pogled koji nije

ništa odavao otvorila je vrata kabine i nestala. Četiri minute kasnije brod se naglo zaustavio, a on je otvorio vrata i pridružio joj se...

Garrett je glasno ispustio dah otpuhujući uspomenu kao dim. Iako se

dobro sjećao svih događaja od te večeri, shvatio je da mu se kako vrijeme prolazi, sve teže i teže sjetiti kako je doista izgledala. Malo-pomalo njezine crte lica nestajale su mu pred očima i premda je znao da zaborav znači i to da će umrtviti bol, najviše od svega želio ju je opet vidjeti. U tri godine samo je jednom zavirio u fotoalbum i to je bilo tako bolno da se zakleo kako to više nikad neće ponoviti. Sad ju je jasno vidio jedino noću kad bi zaspao. Volio ju je sanjati jer bi mu se tad činilo kao da je još živa. Govorila bi i kretala se, a on bi je zagrlio i na trenutak se činilo kako je opet sve u redu. Ali i ti su snovi uzimali svoj danak jer kad bi se probudio, osjećao se iscrpljeno i depresivno. Ponekad bi otišao u trgovinu i zaključao se u ured cijelo jutro da ni s kim ne mora razgovarati.


63

Otac mu je pokušavao pomoći koliko god je mogao. I on je izgubio ženu, pa je znao kroz što mu sin prolazi. Garrett ga je i dalje posjećivao barem jednom tjedno i uvijek je uživao u očevom društvu. Garrett je osjećao da ga jedino otac razumije, a i starac je dijelio taj osjećaj. Otac mu je lani rekao da bi opet trebao početi izlaziti sa ženama.

“Nije dobro da si uvijek sam”, rekao mu je. “Gotovo kao da si odustao.” Garrett je znao da ima istine u tome. No, jednostavno, on nikada više nije želio pronaći drugu. Nije vodio ljubav sa ženom otkako je Catherine umrla i nije ni osjećao potrebu za tim. Kao da je dio njega iznutra umro. Kad je Garrett pitao oca zašto bi poslušao njegov savjet kada se ni on sam nije ponovo oženio, otac bi samo odvratio pogled. Ali onda mu je rekao nešto što ih je obojicu progonilo, nešto zbog čega je kasnije zažalio.

“Misliš li da je doista moguće pronaći neku koja bi bila dovoljno dobra da zauzme njezino mjesto?”

S vremenom Garrett se vratio u trgovinu i ponovo počeo raditi. Davao je sve od sebe da nastavi sa svojim životom. Ostajao bi u trgovini što je dulje mogao, sređivao papire i preuređivao ured jednostavno zato što mu je to bilo manje bolno nego otići kući. Primijetio je da kad se vrati kući tek po mrklom mraku i upali samo nekoliko svjetiljki, ne vidi njezine stvari, pa ona kao da nije tamo. Navikao je ponovo živjeti sam, kuhati, čistiti i prati rublje, čak je kao nekad radio u vrtu iako više nije toliko uživao u tome.

Mislio je da mu je bolje, ali kad je došlo vrijeme da spakira Catherineine stvari, nije imao srca za to, pa se njegov otac pobrinuo za njih. Nakon što je proveo vikend na ronjenju, Garrett se vratio kući, a tamo više nije bilo njezinih stvari. Bez njih kuća je bila prazna; više nije imao razloga da ostane tamo. Prodao ju je za mjesec dana i preselio se u manju kuću u Carolina Beachu. Razmišljao je kako nakon preseljenja konačno može početi ispočetka. Na neki način to je i bio novi početak, a otad je prošlo već tri godine.

Međutim, njegov otac nije sve pronašao. U maloj kutiji u svom stoliću Garrett je sačuvao nekoliko stvari od kojih se nije nikako mogao rastati - čestitke za Valentinovo koje joj je dao, njezin vjenčani prsten i druge stvari za koje drugi ljudi ne bi imali razumijevanja. Kasno navečer volio ih je držati u rukama i premda je njegov otac ponekad komentirao kako mu se čini da mu je sin bolje, ležao bi i razmišljao o tome kako mu zapravo nije bolje. Njemu više ništa nikad neće biti isto.

Garrett Blake otišao je u lučicu nekoliko minuta ranije kako bi stigao

pripremiti “Slučajnost”. Maknuo je štitnike za jedra, otključao kabinu i provjerio je li sve na svom mjestu.


64

Otac ga je nazvao baš kad je izašao iz kuće i uputio se prema pristaništu i Garrett je sad u glavi vrtio taj razgovor.

“Hoćeš li doći na večeru?” pitao ga je. Garrett mu je odgovorio kako ne može. “Idem s nekim na jedrenje

večeras.” Otac je na trenutak utihnuo. A onda je pitao: “S nekom ženom?” Garrett je ukratko opisao kako su se on i Theresa upoznali. “Zvučiš mi pomalo nervozno zbog spoja”, primijetio je njegov otac. “Ne, tata, nisam nervozan. I nije spoj. Kao što sam rekao, samo idemo

jedriti. Rekla je da nikada nije bila na jedrenju.” “Je li lijepa?” “Kakve to veze ima?” “Nema. Ali meni i dalje zvuči kao spoj.” “Nije spoj.” “Ako ti tako kažeš.” Garrett ju je vidio kako prilazi pristaništu malo nakon sedam. Na sebi je

imala kratke hlače i crvenu majicu bez rukava. Nosila je malu košaricu za piknik u jednoj ruci, a vestu i laganu jaknu u drugoj. Nije izgledala nervozno kako se osjećala niti joj je izraz lica odavao ono o čemu je mislila dok mu se približavala. Kad mu je mahnula, osjetio je neki poznat ubod krivnje i brzo joj odmahnuo prije nego što je nastavio odvezivati užad. Kad mu se približila, mrmljao je nešto sebi u bradu i svim se silama trudio razbistriti misli.

“Hej”, rekla je jednostavno. “Nadam se da me ne čekaš predugo.” Dok je skidao rukavice, odgovorio joj je: “Hej, zdravo! I, ne, uopće ne

čekam dugo. Došao sam malo ranije da pripremim brod.” “Jesi li obavio sve što treba?” Pogledao je oko sebe i provjerio. “Da, mislim da jesam. Mogu li ti pomoći

da se popneš?” Odložio je rukavice i ispružio ruku. Theresa mu je dodala stvari i on ih je

stavio na jednu od klupa uz palubu. Kad joj je pružio ruku pomažući joj da se popne na brod, na njegovim dlanovima osjetila je žuljeve. Nakon što se uspela na brod, pokazao joj je prema kormilu i odmaknuo se korak.

“Jesi li spremna za isplovljavanje?” “Kad god ti kažeš.” “Onda sjedni. Izvest ću nas na pučinu. Hoćeš li što popiti prije nego što

krenemo? Imam mineralne u frižideru.” Odmahnula je glavom. “Ne, hvala. Dobro sam.” Osvrnula se po brodu i našla mjesto u kutu. Gledala ga je kako okreće

ključ i motor je zabrujao. Potom je odmičući se od kormila, odvezao dva


65

užeta koja su držala brod na mjestu. “Slučajnost” je počela lagano kliziti. Theresa je rekla pomalo iznenađeno: “Nisam znala da ima motor.”

Okrenuo se i odgovorio preko ramena dovoljno glasno da ga može čuti. “Malen je, ali ima dovoljno snage da nas izvede iz luke i vrati u nju. Ugradili smo novi motor kad smo obnavljali brod.”

“Slučajnost” je isplovila iz lučice. Kad se našla na otvorenom moru, Garrett je krenuo u vjetar i ugasio motor. Stavio je rukavice i brzo podigao jedra. Jedrenjak je krenuo u vjetar i u jednom pokretu Garrett je bio uz Theresu i naslanjao se na nju.

“Pazi glavu, jedro će se zaljuljati iznad tebe.” Idućih nekoliko trenutaka odvilo se jako brzo. Sagnula je glavu i gledala

kako se sve događa baš onako kako je on rekao. Jedro je bilo iznad nje i hvatalo je vjetar. Kad je došlo u pravi položaj, on ga je ponovo pričvrstio užetom. Prije negoli je trepnula, opet je bio za kormilom, prilagođavao brod vjetru i gledao prema jedrima, kao da želi biti siguran da je napravio sve kako treba. Sve je to potrajalo manje od trideset sekundi.

“Nisam znala da se sve mora raditi tako brzo. Mislila sam da je jedrenje opušten sport.”

Ponovo je pogledao preko ramena. Catherine je sjedila na istom tom mjestu i na trenutak kad je sunce na zalazu radilo sjene, učinilo mu se da je to ona. Odbacio je tu pomisao i nakašljao se.

“Nema druge kad si sam na oceanu i uokolo nema drugih brodova. Ali sada smo na plovnom putu i moramo dati sve od sebe da odredimo kurs kako se ne bismo našli na ruti drugih brodova.”

Držao je kormilo gotovo savršeno mirno, a Theresa je osjećala kako “Slučajnost” dobiva na brzini. Ustala je, krenula prema Garrettu i stala pored njega. Vjetar je puhao i iako ga je osjećala na licu, činilo se da nije dovoljno jak da napuni jedro.

“U redu, mislim da krećemo”, rekao je s ležernim smiješkom gledajući je. “Trebali bismo uspjeti, a da ne moramo ploviti u vjetar. Ako vjetar ne promijeni smjer, naravno.”

Krenuli su prema valovima. Znala je da je usredotočen na ono što radi, pa je samo šutjela i stajala pored njega. Promatrala ga je krajičkom oka dok se brod propinjao na valovima, potajice gledajući njegove snažne ruke na kormilu i dugačke noge.

U toj tišini Theresa je potom pogledala oko sebe. Kao i većina jedrenjaka, i ovaj je imao dvije razine - nižu vanjsku palubu na kojoj su stajali i prednju palubu koja je bila metar viša. U tom dijelu nalazila se kabina i dva mala prozora kojima su okviri bili ukrašeni tankim slojem soli, zbog čega je bilo


66

nemoguće vidjeti unutra. Mala vrata vodila su u kabinu, a morao si se sagnuti ako si želio ući.

Kad se okrenula prema Garrettu, zapitala se koliko mu je godina. Vjerojatno je bio u tridesetima - mislila je da nije moguće da ima više - lice mu je bilo pomalo istrošeno, kao da ga je oduvijek šibao vjetar, ali baš zbog toga izgledao je vrlo markantno ali i starije.

Ponovo je pomislila kako nije najzgodniji muškarac kojeg je ikad vidjela, ali bilo je u njemu nečega privlačnog što nije mogla definirati.

Ranije kad je nazvala Deannu, pokušavala joj ga je opisati, ali to je bilo teško zato što nije nalikovao nijednom muškarcu kojeg je upoznala u Bostonu. Rekla je Deanni da je njezinih godina, da je na svoj način zgodan i u formi, da izgleda prirodno i da se čini da njegova snaga proizlazi iz načina života koji je odabrao. To je bilo sve što je uspjela reći u tom trenutku, a sad kad ga je ponovo bolje pogledala, pomislila je kako nije mnogo pogriješila.

Deanna je bila uzbuđena kad joj je Theresa rekla da kasnije idu na jedrenje, iako je Theresa u tom trenutku još preispitivala tu odluku. Brinula se što će biti sama sa strancem - naročito na otvorenom moru - ali naposljetku se uvjerila kako su te brige neutemeljene. To je kao bilo koji drugi spoj, govorila je samoj sebi većinu poslijepodneva, i nemoj sad praviti dramu oko toga. Kad je došlo vrijeme da krene prema lučici, gotovo da je odustala. Na kraju je odlučila da je to nešto što mora napraviti uglavnom radi sebe same, ali i zbog Deanninog jada.

Dok su se približavali izlazu iz zaljeva, Garrett Blake okrenuo je kormilo. Jedrenjak je odgovorio i krenuo naprijed prema dubokim vodama. Dok je umirivao kormilo, Garrett je pogledavao čas na jednu, čas na drugu stranu motreći druge brodove. Unatoč vjetru koji je neprestano mijenjao smjer, činilo se da potpuno drži brod pod kontrolom, a Theresa je vidjela da točno zna što čini. Galebovi su im kružili iznad glava dok je jedrenjak rezao more propinjući se na valovima. Jedra su se glasno zatezala dok su odgovarala vjetru. More je klizilo uz brod. Činilo se da se pod sivim nebom Sjeverne Karoline sve kreće.

Theresa je prekrižila ruke pa dohvatila vestu koju je ponijela. Obukla ju je sretna što ju je uzela sa sobom. Činilo se da je već mnogo hladnije nego kad su krenuli. Sunce je zalazilo brže nego što je očekivala, a svjetlo koje je nestajalo odbijalo se od jedara i bacalo sjene po palubi.

Iza broda more je siktalo i kovitlalo se, pa se približila da bolje vidi taj prizor. Uzburkano more gotovo ju je hipnotiziralo. Stavila je ruku na ogradu kako bi održala ravnotežu i otkrila nešto što je tek trebalo ispjeskariti. Zagledala se i primijetila natpis ugraviran u trup. “Sagrađen 1934. - obnovljen 1991.”


67

Zaljuljali su se zbog valova koje je stvorio veći brod kad je prošao malo dalje od njih, pa se Theresa uputila natrag prema Garrettu. On je opet okretao kormilo, ovoga puta čvršće, i uhvatila je njegov brzi smiješak dok joj je pokazivao prema otvorenom moru. Gledala ga je dok brod nije sigurno izašao iz zaljeva.

Prvi put nakon mnogo vremena učinila je nešto posve spontano, nešto što prije samo tjedan dana nije mogla ni zamisliti da bi napravila. I sad kad je to učinila, nije bila sigurna što očekivati. Što ako Garrett ne bude onakav kakvim ga je zamišljala? Jedno je sigurno. Vratit će se kući u Boston s odgovorom... Ali zasad se nadala da neće morati krenuti baš odmah. Već se dogodilo mnogo toga.

Kad se jedrenjak dovoljno odvojio od drugih brodova, Garrett je zamolio Theresu da pridrži kormilo. “Samo ga drži mirno”, rekao je. Ponovo je prilagodio jedra, a činilo se da mu je trebalo čak manje vremena nego ranije. Kad je opet preuzeo kormilo, pazio je da brod krene u vjetar, zatim zavezao mali čvor na prednjem jedru i drugi kraj provukao oko vitla otpustivši oko centimetar labavog dijela užeta.

“U redu, tako bi trebalo biti dobro”, rekao je i potapšao kormilo da bude siguran da je ostalo u tom položaju. “Možemo sjesti ako želiš.”

“Ne moraš držati kormilo?” “Zato sam napravio čvor. Ponekad kad vjetar neprestano mijenja smjer,

ne smiješ ispuštati kormilo iz ruku. Ali večeras imamo sreće s vremenom. Mogli bismo satima ploviti u ovom pravcu.”

Sunce je polako zalazilo na večernjem nebu iza njih, a Garrett je poveo Theresu prema mjestu gdje su ranije sjedili. Kad se uvjerio da iza nje nema ničega što bi joj moglo zakvačiti odjeću, sjeli su u kut, ona sa strane, on pored nje, tako da su gledali jedno prema drugome. Osjećajući vjetar na licu, Theresa je zabacila kosu s pogledom uperenim u ocean.

Garrett ju je gledao dok je to radila. Bila je niža od njega, imala je oko 170 centimetara, pretpostavljao je, lijepo lice i figuru koja ga je podsjećala na modele iz časopisa. No iako je bila zgodna, privuklo ga je nešto drugo. Bila je pametna, to je odmah shvatio, i sigurna u sebe kao da je uvijek živjela po svojim vlastitim uvjetima. On je te stvari smatrao zaista važnima. Bez njih ljepota ništa ne vrijedi.

Na neki način kada bi je gledao, podsjećala ga je na Catherine. Naročito njezini izrazi lica. Izgledala je kao da sanjari dok je promatrala more i osjećao je kako se u mislima opet vraća na onaj posljednji put kada su on i Catherine jedrili zajedno. Ponovo se osjećao krivim mada je učinio sve što je mogao da potisne te osjećaje.


68

Odmahnuo je glavom i odsutno namjestio sat na ruci. Prvo ga je olabavio, a onda ga opet zategnuo.

“Ovdje je zbilja divno”, konačno je rekla kad se okrenula prema njemu. “Hvala što si me pozvao.”

Bilo mu je drago što je prekinula tišinu. “Nema na čemu. Lijepo je s vremena na vrijeme imati društvo.” Nasmijala se na taj njegov odgovor pitajući se je li to zaista mislio.

“Obično jedriš sam?” Nagnuo se naprijed i ispružio noge. “Najčešće. To je dobar način da se

opustim nakon posla. Bez obzira na to koliko dan bio stresan, kad dođem ovamo, čini mi se da vjetar otpuše sav taj stres.”

“Zar je roniti tako stresno?” “Ne, nije to zbog ronjenja. Ono me zabavlja. Sve drugo je stresno.

Papirologija, nositi se s ljudima koji otkazuju tečajeve u posljednjem trenutku, pobrinuti se da u dućanu ničega ne nedostaje. Dan nekad stvarno može biti dug.”

“Sigurna sam. Ali sviđa ti se, zar ne?” “Da, naravno. Ne bih to ni s čim mijenjao.” Zastao je i namjestio sat na

ruci. “Onda, Theresa, čime se ti baviš?” Postavio joj je jedno od onih pitanja s kojima neće pogriješiti, a koje je smislio tijekom dana.

“Ja sam kolumnistica Boston Timesa.” “Ovdje si na godišnjem odmoru?” Zastala je samo nakratko prije nego što je odgovorila. “Moglo bi se reći.” Kimnuo je očekujući odgovor. “A o čemu pišeš?” Nasmijala se. “O odgoju djece.” Vidjela je iznenađen pogled u njegovim očima, isti onaj koji bi vidjela

uvijek kad bi izašla s nekim novim. Možeš to odmah riješiti, rekla je samoj sebi. “Imam sina”, nastavila je. “Ima dvanaest godina.”

Iznenadio se. “Dvanaest?” “Izgledaš šokirano.” “I jesam. Ne izgledaš kao da imaš dvanaestogodišnje dijete.” “To ću shvatiti kao kompliment”, rekla je i zlobno se nasmiješila, ali nije

zagrizla mamac. Nije još bila spremna odati svoje godine. “Ali, da, ima dvanaest godina. Želiš li vidjeti njegovu sliku?”

“Naravno”, rekao je. Pronašla je novčanik, izvukla fotografiju i dodala mu je. Garrett je

trenutak gledao sliku, a onda opet pogledao u nju. “Ima tvoju boju puti”, rekao je dok joj je vraćao sliku. “Zgodan dečko.”

“Hvala.” Dok je spremala sliku, pitala je: “A ti? Imaš li djece?”


69

“Ne.” Odmahnuo je glavom. “Nemam djece. Barem ne one za koju znam.”

Nasmijala se na takav odgovor, a on je nastavio: “Kako ti se sin zove?” “Kevin.” “Je li ovdje s tobom?” “Ne. On je s ocem u Kaliforniji. Rastali smo se prije nekoliko godina.” Garrett je samo kimnuo bez komentara, a zatim pogledao preko ramena

u drugi jedrenjak u daljini. Theresa je također pogledala u istom smjeru i u tišini primijetila koliko je ovdje na oceanu mirnije nego na plovnom putu. Sad se čuo jedino zvuk jedara u koja je puhao vjetar dok je brod rezao valove. Pomislila je kako im i glasovi zvuče drugačije nego na kopnu. Ovdje se činilo kao da su gotovo slobodni, kao da bi ih otvoreni zrak mogao zauvijek nositi.

“Želiš li vidjeti ostatak broda?” pitao je Garrett. Kimnulaje. “Voljela bih.” Garrett je ustao i ponovo provjerio jedra prije nego što je krenuo unutra,

a Theresa je bila korak iza njega. Kad je otvorio vrata, zastao je i odjednom ga je svladao djelić uspomene, uspomene za koju je mislio da je duboko zakopana. No, možda ju je probudila činjenica da je s njim na brodu ova žena.

* * *

Catherine je sjedila za stolićem, a boca vina već je bila otvorena. Ispred nje bila je

vaza s jednim cvijetom koji je obasjavalo svjetlo upaljene svijeće. Plamen se zibao kako se brod kretao, bacajući duge sjene po njegovoj unutrašnjosti. U polumraku je nazirao kako se smiješi.

“Mislila sam da će ovo biti lijepo iznenađenje”, rekla je. “Nismo već dugo jeli uz svijeće.”

Garrett je pogledao prema malom štednjaku. Pored njega bila su dva tanjura prekrivena folijom.

“Kad si sve ovo donijela na brod?” “Dok si bio na poslu.” Theresa je stajala pored njega u tišini i prepustila ga njegovim mislima.

Ako je i primijetila da on oklijeva, nije to pokazala i Garrett joj je bio zahvalan na tome.

S Theresine lijeve strane klupa je pratila cijelu dužinu broda, a bila je dovoljno široka i dugačka da se na njoj može udobno spavati. Točno prekoputa nje bio je stolić za kojim su mogle sjediti dvije osobe, a pored ulaza nalazili su se sudoper, štednjak i mali frižider. Ravno ispred njih vrata su vodila u spavaću kabinu.


70

Garrett je stajao na jednoj strani s rukama na kukovima dok je ona proučavala unutrašnjost broda i sve pomno pregledavala. Nije joj se nadvijao iza ramena kao što bi činili neki drugi muškarci, nego joj je dao prostora. Ipak, osjećala je da je gleda iako to nije činio nametljivo. Nakon nekoliko trenutaka rekla je: “Izvana nikad ne bih rekla da je brod ovako velik.”

“Znam.” Garrett se čudno nakašljao. “Neobično, zar ne?” “Da. Izgleda kao da ima baš sve što čovjeku treba.” “I ima. Da hoću, mogao bih otploviti do Europe mada to ne

preporučujem. Meni je ovdje stvarno super.” Obišao ju je i otišao do frižidera pa se nagnuo i izvukao limenku Coca

Cole. “Želiš li neki sok?” “Može”, rekla je. Prelazila je rukom preko zidova osjećajući drvo pod

njima. “Što želiš? Imam sok od limuna i Colu.” “Može sok od limuna”, odgovorila je. Ustao je i dodao joj limenku. Prsti su im se nakratko dodirnuli dok ju je

uzimala. “Nemam leda, ali trebala bi biti hladna.” “Preživjet ću”, rekla je i nasmiješila se. Otvorila je limenku i otpila gutljaj pa je odložila na stol. Dok je on

otvarao svoj sok, pogledao ju je i razmišljao o onome što je ranije rekla. Ima dvanaestogodišnjeg sina, a s obzirom na to da je kolumnistica, vjerojatno je završila fakultet. Ako je čekala da prvo završi studij, a onda se uda i rodi dijete... to bi značilo da je četiri ili pet godina starija od njega. Nije izgledala toliko starije, to sigurno, ali nije se ni ponašala kao većina žena u dvadesetima koje je poznavao iz grada. Nekako je bila zrela, imala je ono nešto što imaju samo ljudi koji su iskusili uspone i padove u životu.

Mada sve to nije bilo važno. Theresa je na zidu primijetila uokvirenu sliku. Na njoj je Garrett Blake

stajao na pristaništu s tek ulovljenom sabljarkom i izgledao je mnogo mlađe nego sada. Na fotografiji se široko smijao, a njegov živahni izraz lica podsjetio ju je na Kevina kad god bi zabio gol na nogometu.

Prekinula je tišinu. “Vidim da voliš loviti ribu.” Pokazala je na sliku. Zakoračio je prema njoj i kad je bio posve blizu, osjetila je kako zrači toplinom. Mirisao je na sol i vjetar.

“Da, volim”, tiho je rekao. “Moj otac lovio je rakove i uglavnom sam odrastao uz more.”

“Kada je ovo slikano?” “Prije desetak godina. Prije nego što sam se vratio na drugu godinu

fakulteta. Održavalo se neko ribičko natjecanje, pa smo tata i ja odlučili


71

provesti dvije noći na moru. Uhvatili smo ovu sabljarku stotinjak kilometara od obale. Trebalo nam je gotovo sedam sati da je dovedemo do obale jer je moj otac želio da naučim kako se to radi na tradicionalan način.”

“Što to znači?” Tiho se nasmijao. “Zapravo, to znači da su mi ruke kad smo završili, bile

izranjavane i da sam idućega dana jedva mogao pomicati ramena. Udica na koju smo je uhvatili nije bila dovoljno jaka za tako veliku ribu, pa smo morali pustiti sabljarku da nas vuče dok se nije zaustavila, a onda polako ići za njom pa je opet pustiti da juri i tako cijeloga dana, sve dok nije bila previše iscrpljena za borbu.”

“Zvuči kao Hemingwayev Starac i more.” “Da, otprilike, samo što se nisam osjećao kao starac do idućega dana. Moj

bi otac, s druge strane, mogao igrati glavnu ulogu u tom filmu.” Ponovo je pogledala sliku. “Je li ti otac čovjek koji stoji pored tebe?” “Da, to je on.” “Nalikuješ mu”, rekla je. Garrett se slabašno nasmijao pitajući se je li to kompliment ili ne.

Pokazao je prema stolu i Theresa je sjela nasuprot Garrettu. Kad se udobno smjestila, pitala je:

“Rekao si da si studirao?” Pogledao ju je. “Da, diplomirao sam pomorsku biologiju na Sveučilištu u

Sjevernoj Karolini. Ništa me drugo nije previše zanimalo, a otac mi je rekao da se ne vraćam kući bez diplome. Mislio sam da trebam završiti nešto što će mi kasnije koristiti.”

“A onda si kupio trgovinu...” Odmahnuo je glavom. “Ne, barem ne odmah. Nakon što sam

diplomirao, radio sam za Pomorski institut Duke kao ronilac specijalac, ali od toga ne možeš mnogo zaraditi. Onda sam stekao diplomu instruktora i vikendima počeo podučavati ronjenje. Trgovina je došla nekoliko godina kasnije.” Podigao je obrve. “A ti?”

Theresa je otpila još jedan gutljaj soka. “Moj život nije bio uzbudljiv kao tvoj. Odrasla sam u Omahi u Nebraski i studirala na Brownu. Kad sam diplomirala, živjela sam na nekoliko različitih mjesta i pokušavala raditi nekoliko različitih stvari te sam se konačno skrasila u Bostonu. Za Times radim devet godina, ali tek posljednje dvije kao kolumnistica. Prije toga bila sam novinarka.”

“I kako ti se sviđa pisati kolumne?” Zastala je na trenutak kao da prvi put razmišlja o tome. “Dobar je to posao”, konačno je rekla. “Sad je mnogo bolji nego kad sam

počela. Mogu otići po Kevina nakon škole i imam slobodu pisati o čemu


72

želim dokle god je u skladu s mojom kolumnom. Plaća je također dobra, tako da se ne mogu požaliti, ali...” Ponovo je zastala. “Ali više mi ne predstavlja toliki izazov. Nemoj me krivo shvatiti, volim ono što radim, ali ponekad mi se čini da samo pišem jedno te isto. Čak ni to ne bi bilo tako loše da nemam gomilu drugih stvari koje moram obavljati s Kevinom. Mislim da sam trenutačno tipična preopterećena samohrana majka, ako znaš na što mislim.”

Kimnuo je i blago rekao: “Život često ne ispadne onako kako smo željeli, zar ne?”

“Čini se da ne”, rekla je i opet ga pogledala. Po izrazu lica činilo joj se da je rekao nešto o čemu drugima nema običaj pričati. Nasmijala se i nagnula prema njemu.

“Spreman za kakav zalogaj? Imam nešto hrane u košarici.” “Kad god ti želiš.” “Nadam se da voliš sendviče i hladnu salatu. Jedino sam se toga mogla

sjetiti, a da sam sigurna da se neće pokvariti.” “Zvuči bolje od onoga što bih inače jeo. Da nisi ovdje, vjerojatno bih prije

isplovljavanja stao negdje i pojeo hamburger. Hoćeš da jedemo ovdje ili vani?”

“Vani, svakako.” Uzeli su limenke i izašli iz kabine. Na izlasku Garrett je zgrabio kabanicu

s vješalice pokraj vrata i pokazao joj da krene bez njega. “Daj mi minutu da bacim sidro”, rekao je, “tako da možemo jesti u miru, da ne moram provjeravati brod svakih nekoliko minuta.”

Theresa je došla do svog mjesta i otvorila košaricu. Na horizontu sunce se spuštalo među nakupljene oblake. Izvukla je dva sendviča umotana u celofan i plastične kutije u kojima su bile salate, jedna od krumpira, druga od kupusa.

Promatrala je Garretta kako spušta jedra i brod je gotovo odmah usporio. Bio joj je okrenut leđima i ponovo je primijetila koliko je snažan. S mjesta na kojem je sjedila ramena su mu izgledala veća nego na prvi pogled, a njegov uski struk dodatno ih je isticao. Nije mogla vjerovati da je na jedrenjaku s tim čovjekom, a prije samo dva dana bila je u Bostonu. Sve joj se činilo tako nestvarnim.

Dok je Garrett radio, Theresa je pogledala uvis. Vjetar se pojačavao, temperatura je već pala, a nebo se lagano zamračilo.

Kad je brod posve stao, Garrett je bacio sidro. Čekao je minutu da se uvjeri kako sidro drži, a kad je bio zadovoljan, sjeo je pored Therese.

“Voljela bih da ti nekako mogu pomoći”, rekla je Theresa i osmjehnula se. Zabacila je kosu preko ramena baš kao Catherine i na trenutak nije ništa rekao.


73

“Je li sve u redu?” pitala je Theresa. Kimnuo je i odjednom mu je opet bilo neugodno. “U redu je. Samo mi je

upravo palo na pamet da ćemo ako se vjetar nastavi pojačavati, imati malo drugačiji povratak.”

Stavila je salatu na tanjur pored njegovog sendviča i dodala mu ga svjesna da joj sad sjedi bliže nego ranije.

“Hoće li nam trebati više vremena da se vratimo?” Garrett je dohvatio plastičnu vilicu i uzeo zalogaj salate od kupusa.

Trebao mu je trenutak da odgovori. “Malo. Ali to neće biti problem. Jedini je problem što ćemo ako vjetar

posve stane. Onda smo zaglavili.” “Vjerojatno ti neće biti prvi put.” Kimnuo je. “Dogodilo mi se jednom ili dvaput. Rijetka pojava, ali događa

se.” Izgledala je zbunjeno. “Zašto tako rijetko? Vjetar ne puše uvijek?” “Na oceanu obično da.” “Kako to?” Nasmijao se i stavio sendvič na tanjur. “Pa, vjetar nastaje zbog razlike u

temperaturi, kad se topli zrak izmjenjuje s hladnijim. Da bi vjetar kad si na oceanu prestao puhati, temperatura zraka treba biti posve jednaka temperaturi vode, i to kilometrima uokolo. Ovdje je zrak obično topliji tijekom dana, ali čim sunce zađe, temperatura naglo pada. Zato je najbolje vrijeme za jedrenje baš u sumrak. Tad se temperatura neprestano mijenja i zato je super.”

“Što će se dogoditi ako vjetar stane?” “Onda će se jedra isprazniti i brod će stati. I ne možeš ga ama baš nikako

pokrenuti.” “Rekao si da se to i ranije događalo?” Kimnuo je. “I što si napravio?” “Zapravo, ništa. Sjedio i uživao u tišini. Nisam bio u opasnosti i znao

sam da će se s vremenom temperatura zraka spustiti. Pa sam samo čekao. Nakon sat vremena vjetar se podignuo i vratio sam se u luku.”

“Čini se da si na kraju proveo posve ugodan dan.” “Baš tako.” Maknuo je pogled s njezinih upornih očiju i usredotočio se na

vrata kabine. Nakon trenutka dodao je gotovo za sebe: “Jedan od najboljih.”

* * * Catherine je jurnula na svoje mjesto. “Dođi ovamo i sjedni pored mene.” Garrett je zatvorio vrata kabine i krenuo prema njoj.


74

“Ovo je najbolji dan koji samo proveli zajedno nakon dugo vremena”, rekla mu je nježno.

“Čini se da smo oboje bili jako zaposleni u posljednje vrijeme i... Ne znam...” zastala je. “Samo sam željela učiniti nešto posebno za nas.”

Dok je govorila, Garrettu se činilo da njegova žena ima isti nježni izraz lica kao za vrijeme njihove prve bračne noći.

Garrett je sjeo pored nje i natočio vino. “Žao mi je što sam u posljednje vrijeme imao toliko posla u trgovini”, rekao je tiho. “Znaš da te volim.”

“Znam.” Nasmijala se i stavila ruku na njegovu. “Uskoro će biti bolje, obećavam.” Catherine je kimnula i uzela vino. “Nemojmo sad o tome. Sad želim da uživamo

jedno u drugome, samo nas dvoje. I da nam ništa ne odvlači pozornost.” “Garrette?” Garrett je zatečeno pogledao u Theresu. “Oprosti...” počeo je. “Jesi li dobro?” gledala ga je istovremeno zabrinuto i zbunjeno. “Dobro sam... Samo sam se sjetio nečega što moram obaviti”, snašao se

Garrett. “Uglavnom”, rekao je uspravivši se i prebacujući nogu preko noge, “dosta o meni. Ako nemaš ništa protiv, Theresa... Reci mi nešto o sebi.”

Zbunjena i pomalo nesigurna kad je riječ o tome što bi on sad želio znati, počela je od početka opisujući sve važne dijelove svoga života, s nešto više detalja govoreći o odgoju djeteta, poslu, hobijima. Uglavnom je pričala o Kevinu, o tome kako je divan sin i koliko žali što ne može provoditi više vremena s njim.

Garrett ju je slušao i nije ju prekidao. Kad je završila, pitao ju je: “Rekla si da si bila u braku?”

Kimnula je. “Osam godina. David me, tako se zove, nekako prestao voljeti... I prevario me. Nisam mogla živjeti s tim.”

“Ne bih ni ja”, rekao je Garrett nježno, “ali to ne olakšava stvar.” “Ne”, zastala je i popila sok. “Ali sad smo u prijateljskim odnosima

unatoč svemu. On je Kevinu dobar otac i to je sve što od njega trenutačno očekujem.”

Ispod broda prošao je veliki val, pa je Garrett okrenuo glavu i provjerio drži li sidro. Kad je vratio pogled, Theresa je rekla: “OK, sad je red na tebi. Pričaj mi o sebi.”

Garrett je također pričao od početka, o tome kako je odrastao u Wilmingtonu kao sin jedinac, kako mu je majka umrla kad je imao dvanaest godina i kako je njegov otac većinu vremena provodio na brodu, pa je uglavnom odrastao na moru. Govorio je o svojim studentskim danima, neke je divlje priče namjerno izbacio da ne ostavi pogrešan dojam i opisao je kako


75

je krenuo s trgovinom. Rekao joj je i kako obično provodi dane. Čudno, no nije rekao ništa o Catherine i Theresa se pitala zašto.

Dok su razgovarali, nebo oko njih se zacrnjelo i spustila se magla. Dok se brod lagano ljuljao na valovima, među njima je zavladala neuobičajena intimnost. Svjež zrak, vjetar na njihovim licima i nježni pokreti broda umanjili su raniju nervozu.

Kasnije se Theresa pokušavala sjetiti kad je posljednji put bila na takvom spoju. Nije osjećala nikakav pritisak od Garretta da se ponovo vide niti se činilo da je on očekivao išta više od te večeri. Kad je u pitanju većina muškaraca u Bostonu, imala je dojam da očekuju kako ugodna večer mora završiti nekom protuuslugom. Bio je to adolescentski stav ali ipak tipičan i ova joj je promjena bila osvježavajuća.

Kad su utihnuli, Garrett se naslonio i prošao rukama kroz kosu. Zatvorio je oči i činilo se da taj trenutak čuva za sebe. Dok je to radio, Theresa je tiho stavila korištene tanjure i ubruse natrag u košaricu da ne odlete u ocean. Kad je Garrett bio spreman, ustao je.

“Mislim da je vrijeme da krenemo natrag”, rekao je kao da pomalo žali što je došao kraj izletu.

Nakon nekoliko minuta brod je ponovo plovio, a ona je primijetila kako je vjetar sada mnogo snažnije nego prije. Garrett je stajao uz kormilo i držao “Slučajnost” na kursu. Theresa je stajala pored njega držeći ruke na ogradi, a u glavi je neprestano iznova vrtjela njihov razgovor. Nijedno od njih nije govorilo, a Garrett Blake pitao se zašto se osjeća toliko izbačenim iz ravnoteže.

Tijekom posljednje zajedničke plovidbe Catherine i Garrett satima su tiho pričali

uživajući u vinu i večeri. More je bilo mirno, a nježno podizanje i spuštanje pučine umirivalo ih je svojom predvidljivošću.

Kasnije te večeri, nakon što su vodili ljubav, Catherine je ležala pored Garretta i šutke mu prelazila prstima po prsima.

“O čemu razmišljaš?” pitao je konačno. “Samo o tome kako mislim da nije moguće nekoga voljeti onoliko koliko ja volim

tebe”, prošaptala je. Garrett joj je prešao prstom po obrazu. Catherine ga je gledala. “Nisam ni ja mislio da je to moguće”, nježno je odgovorio. “Ne znam što bih bez

tebe.” “Hoćeš li mi nešto obećati?” “Što god želiš.” “Ako mi se ikad nešto dogodi, obećaj da ćeš naći drugu.” “Mislim da nikad ne bih mogao voljeti nikoga osim tebe.” “Samo mi obećaj, u redu?”


76

Trebalo mu je trenutak da odgovori. “U redu. Ako te to veseli, obećavam.” Nježno se nasmiješio. Catherine mu se približila. “Sretna sam, Garrette.” Kad je sjećanje konačno nestalo, Garrett se nakašljao i dodirnuo Theresi

ruku da joj privuče pozornost. Pokazao je prema nebu. “Pogledaj”, konačno je rekao dajući sve od sebe da razgovor ostane neutralan. “Prije nego što su postojali mjerni uređaji i kompasi, morima se plovilo uz pomoć zvijezda. Eno Sjevernjače. Ona uvijek pokazuje sjever.”

Theresa je pogledala prema nebu. “Kako znaš koja je to zvijezda?” “Koristiš zvijezde po kojima se orijentiraš. Vidiš li Velikog medvjeda?” “Naravno.” “Ako povučeš ravnu liniju između dvije posljednje zvijezde, one ti

pokazuju gdje je Sjevernjača.” Theresa je gledala dok je on pokazivao prema zvijezdama i govorio o

njima, a ona je sanjarila o njemu i stvarima koje su ga zanimale. Jedrenje, ronjenje, ribarenje, navigacija po zvijezdama... Sve što ima veze s oceanom. Ili bilo što, činilo joj se, što mu omogućava da satima bude sam.

Jednom rukom Garrett je posegnuo za tamnoplavom kabanicom koju je bio ostavio pored kormila pa je obukao. “Feničani su vjerojatno bili najveći istraživači oceana u povijesti. Otprilike šeststote godine prije Krista tvrdili su da su obišli Afriku, ali nitko im nije vjerovao jer su se zaklinjali da je Sjevernjača tijekom njihovog puta nestala. I bilo je tako.”

“Zašto?” “Jer su ušli na južnu hemisferu. Tako povjesničari i znaju da su oni zaista

uspjeli oploviti Afriku. Prije toga nitko se nije osvjedočio da se to može ili ako i jest, nije zabilježeno. Trebalo je proći dvije tisuće godina da se dokaže kako su bili u pravu.”

Kimnula je zamišljajući to drevno putovanje. Pitala se zašto nije naučila takve stvari dok je odrastala i razmišljala je o čovjeku koji je sve to znao. Odjednom je točno znala zašto se Catherine zaljubila u njega. Ne zato što je bio jako privlačan ili ambiciozan, pa čak i šarmantan. Dijelom je bio sve to, ali važnije je što se činilo da živi po svojim pravilima. Bilo je nečeg zagonetnog i drugačijeg u načinu na koji se ponašao, bilo je nečeg muževnog. I to ga je činilo drugačijim od bilo koga drugoga.

Kad nije ništa rekla, Garrett ju je pogledao i ponovo primijetio koliko je ljupka. U tami njezina je blijeda koža izgledala nestvarno i uhvatio je samog sebe kako prati liniju njezinog obraza. Zatim je odmahnuo glavom pokušavajući odbaciti tu misao.

Ali nije mogao. Vjetar joj je prolazio kroz kosu, a na tu sliku nešto mu se stisnulo u trbuhu. Koliko je prošlo otkako se ovako osjećao? Predugo,


77

sigurno. Ali nije mogao ništa. Znao je to dok ju je gledao. Nije bilo ni pravo mjesto... Ni prava osoba. Duboko u sebi pitao se hoće li ikada išta opet biti kako treba.

“Nadam se da ti ne dosađujem”, konačno je rekao glumeći mirnoću. “Uvijek su me zanimale takve priče.”

Ona se okrenula prema njemu i nasmiješila. “Ne, nije to. Uopće. Svidjela mi se priča. Samo sam zamišljala kroz što su ti ljudi prolazili. Nije lako krenuti u nešto posve nepoznato.”

“Ne, nije”, rekao je osjećajući kao da mu čita misli. Svjetla s obale treptala su u magli koja je postajala sve gušća. Jedrenjak se

lagano ljuljao na nabujaloj površini mora dok se približavao zaljevu, a Theresa se okrenula i pogledala gdje su stvari koje je donijela sa sobom. Vjetar je otpuhao jaknu na drugu stranu broda blizu kabine. Podsjetila je samu sebe da je ne zaboravi kad se vrate u lučicu.

Kako joj je Garrett rekao da obično jedri sam, pitala se je li ikad poveo nekoga sa sobom osim Catherine i nje? A ako nije, što ovo sad znači? Znala je da ju je cijelu večer gledao, makar ne izravno. I premda je bio znatiželjan, dobro je skrivao osjećaje. Nije ju pitao ništa što nije željela reći, nije ju ispitivao je li bila u vezi s nekim drugim. Tijekom večeri nije učinio ništa što bi se moglo protumačiti drugačije osim kao uobičajena znatiželja.

Garrett je stisnuo prekidač i oko broda su se uključila svjetla. Nisu se pak mogli međusobno vidjeti, već su samo bolje uočavali druge brodove koji su im se približavali. Pokazao je prema tamnoj obali. “Zaljev je tamo između onih svjetala.” Okrenuo je kormilo u tom pravcu i jedra su se namreškala.

“Pa...” konačno je pitao, “je li ti se svidjelo tvoje prvo jedrenje?” “Da, bilo je divno.” “Drago mi je. Nije to baš bio put na južnu polutku, ali učinio sam sve što

je bilo u mojoj moći.” Stajali su jedno pored drugoga i činilo se kako je oboje izgubljeno u

vlastitim mislima. Iz mraka se pojavio drugi jedrenjak nekoliko desetaka metara od njih, napredujući prema lučici. Zaobilazeći ga u širokom luku, Garrett je pogledao sjedne strane na drugu kako bi bio siguran da se još netko nije pojavio u blizini. Theresa je primijetila da je zbog magle horizont postao gotovo posve nevidljiv.

Okrenula se prema njemu. I njemu je vjetar zabacio kosu. Kabanica mu je padala do polovine bedara i nije bila zakopčana. Bila je iznošena i istrošena od starosti i izgledala je kao da ju je nosio godinama. U njoj se činio još višim, pa je pomislila kako će se zauvijek sjećati tog prizora. Kao i trenutka kad ga je prvi put ugledala.


78

Kako su se približavali obali, Theresa je odjednom počela sumnjati da će se ikada više vidjeti. Za nekoliko minuta bit će na pristaništu i tamo će se pozdraviti. Sumnjala je da će je opet nekamo pozvati, a ni ona sama nije bila spremna na to. Iz nekog razloga činilo se da to ne bi bilo u redu.

Prošli su kroz zaljev i skrenuli prema marini. Ponovo je držao brod na sredini prilaza, a Theresa je vidjela niz trokutastih znakova koji su pokazivali ulazak u kanal. Jedra su bila podignuta skoro do iste točke kao na početku izleta, a zatim ih je spustio onako snažno kao ranije. Upalio je motor i za nekoliko minuta prošli su pored brodova koji su cijelu večer bili na vezu. Kad su došli do pristaništa, ona je stajala na palubi, a Garrett je iskočio i privezao “Slučajnost”.

Theresa je otišla do krme, uzela košaricu i svoju jaknu te stala. Na trenutak je razmislila i podigla košaricu, ali umjesto da uzme jaknu, slobodnom rukom samo ju je gurnula pod jastuk koji je služio kao naslon. Kad ju je Garrett pitao je li sve u redu, nakašljala se i rekla: “Samo uzimam svoje stvari.” Došla je na palubu, a on joj je pružio ruku. Kad ju je uhvatio, ponovo je osjetila njegovu snagu i zatim je iskoračila s jedrenjaka na mol.

Na trenutak su gledali jedno u drugo kao da se pitaju što je sljedeće, a onda je Garrett pokazao prema brodu. “Moram ga zatvoriti, a to će potrajati neko vrijeme.”

Kimnula je. “I mislila sam da ćeš to reći.” “Mogu li te prvo otpratiti do automobila?” “Naravno”, rekla je pa je on krenuo uz nju pored vezova. Kad su došli do

njezinog unajmljenog automobila, Garrett je gledao kako traži ključeve po košarici. Kad ih je našla, otključala je automobil i otvorila vrata.

“Kao što sam ti već rekla, večeras mi je bilo divno”, ponovila je. “I meni.” “Trebao bi voditi sa sobom više ljudi. Sigurna sam da bi uživali.” Smijući se, odgovorio je: “Razmislit ću o tome.” Tad su im se pogledi sreli i na trenutak je u tmini vidio Catherine. “Bolje da se vratim”, rekao je brzo i kao da mu je pomalo nelagodno.

“Sutra moram rano ustati.” Kimnula je i ne znajući što bi drugo. Garrett joj je pružio ruku. “Drago mi je što sam te upoznao, Theresa. Nadam se da ćeš uživati u ostatku odmora.”

Bilo joj se pomalo čudno rukovati s njim nakon večeri koju su proveli zajedno, ali bila bi iznenađena da je učinio išta drugo.

“Hvala ti na svemu, Garrette. I meni je drago što smo se upoznali.” Sjela je za volan i upalila automobil. Garrett je zatvorio vrata i čuo kako je

ubacila u brzinu. Nasmiješivši mu se posljednji put, pogledala je u retrovizor i polako krenula. Dok se udaljavala, Garrett joj je mahnuo i gledao kako


79

automobil odlazi iz lučice. Kad je otišla, okrenuo se i odšetao do pristaništa pitajući se zašto se osjeća tako nemirno.

Dvadeset minuta kasnije, upravo dok je Garrett završavao s jedrenjakom, Theresa je ušla u hotelsku sobu. Na putu prema kupaonici bacila je stvari na krevet. Zapljusnula je lice ledenom vodom, oprala zube i skinula se. A onda je legla u krevet i na svjetlu noćne lampe zatvorila oči razmišljajući o Garrettu.

Da ju je David poveo na jedrenje, sve bi ispalo drugačije. Upriličio bi večer da u svemu pokaže svoj šarm. “Sasvim slučajno imam bocu vina, hoćeš li možda čašicu?” I sigurno bi više pričao o sebi. Ali bio bi vrlo nenametljiv jer David dobro zna kada samouvjerenost prelazi granicu arogancije i sigurno bi se pobrinuo da je ne prijeđe. Dok ga bolje ne upoznate, ne možete znati da on ima brižno osmišljen plan kako bi ostavio najbolji mogući dojam. S Garrettom je pak odmah znala da ne glumi i to joj se svidjelo. No je li postupila kako treba? I dalje nije bila sigurna. Činilo joj se kao da je manipulirala njime, a nije voljela tako misliti o sebi.

Ali sad je gotovo. Donijela je odluku i više nema povratka. Ugasila je svjetlo i kad se privikla na mrak, gledala je u prostor između labavo navučenih zavjesa. Mladi mjesec slabašno je obasjao krevet. Shvatila je da ne može odvratiti pogled od njega, sve dok joj se tijelo konačno nije opustilo, a oči zatvorile.


80

7. poglavlje

“I? Što je onda bilo?” Jeb Blake nagnuo se preko šalice kave i upitao hrapavim glasom. Iako blizu sedamdesete, bio je vitak i visok, gotovo premršav, a lice mu je bilo prilično naborano. Slabašna kosa skoro da je postala posve bijela, a Adamova jabučica na vratu nabrekla mu je poput male šljive. Ruke su mu bile tetovirane i pune ožiljaka, prekrivene sunčevim pjegama, a ručni zglobovi natečeni od godina hvatanja rakova. Da nije bilo tog njegovog pogleda, pomislili biste da je krhak i bolestan, ali pogriješili biste. I dalje je radio gotovo svakoga dana, iako zapravo samo polovinu radnog vremena, i uvijek bi iz kuće izlazio prije zore, a vraćao se oko podneva.

“Nije ništa bilo. Sjela je u auto i odvezla se.” Motajući prvu od desetak cigareta koliko će ih popušiti tijekom dana, Jeb

Blake gledao je u sina. Liječnik mu je godinama ponavljao kako se ubija pušenjem, ali taj je isti liječnik umro od srca u šezdesetoj, pa se Garrettov otac i nije odveć pouzdavao u njegove savjete. U svakom slučaju Garrett je pretpostavljao da će ga stari vjerojatno nadživjeti.

“Pa, zar to nije šteta?” Garretta je iznenadila očeva izravnost. “Ne, tata, nije šteta. Jedna lijepa

noć. S njom je lako razgovarati i uživao sam u njezinom društvu.” “Ali više je nećeš vidjeti.” Garrett je otpio gutljaj kave i odmahnuo glavom. “Sumnjam. Kao što sam

ti rekao, ona je ovdje na ljetovanju.” “Koliko dugo?” “Ne znam. Nisam je pitao.” “Zašto nisi?” Garrett je posegnuo za drugim paketićem vrhnja za kavu i dodao ga u

šalicu. “Zašto te to toliko zanima? Išao sam jedriti s nekim i lijepo se proveo. Nema se što dodati.”

“Naravno da ima.” “Kao na primjer, što?” “Na primjer, jesi li na tom spoju uživao toliko da si spreman ponovo

početi izlaziti s drugim ženama.”


81

Garrett je miješao kavu i razmišljao. Znači, to je to. Iako je tijekom godina već navikao na očeva ispitivanja, nije bio raspoložen opet pričati o istim stvarima. “Tata, prošli smo već kroz ovo.“

“Znam, ali brinem se za tebe. Previše vremena provodiš sam.” “Ne, nije tako.” “Da, tako je”, rekao je otac iznenađujuće nježno. “Tako je.” “Ne želim se svađati s tobom, tata.” “Ni ja. Pokušao sam, ali nije mi išlo.” Nasmijao se. Nakon trenutka tišine

Jeb Blake pokušao je s drugačijim pristupom. “I? Kakva je bila?” Garrett je na trenutak zastao. Iako to nije htio, dugo je razmišljao o njoj

prije nego što je konačno uspio zaspati. “Theresa? Privlačna je i pametna. Vrlo šarmantna na svoj način.” “Je li sama?” “Mislim da jest. Razvedena je i mislim da ne bi ni pošla sa mnom da ima

nekog drugog.” Jeb je pažljivo proučavao sinove crte lica dok je Garrett odgovarao na

pitanja. Kad je završio, opet se nagnuo preko stolića za kavu. “Svidjela ti se, zar ne?”

Gledajući oca u oči, Garrett je znao da ne može sakriti istinu. “Da. Ali, kao što sam rekao, vjerojatno je više neću vidjeti. Ne znam gdje je odsjela i znam samo da uskoro odlazi iz grada.”

Otac ga je gledao u tišini trenutak prije nego što je vrlo oprezno postavio iduće pitanje. “Ali da je ona još ovdje i da znaš da je tako, što bi napravio?”

Garrett je pogledao ispod oka i nije odgovorio, a Jeb je posegnuo preko stola i uzeo sinovu ruku. Čak i u sedamdesetima ruke su mu bile snažne i Garrett je osjećao kako ga još uvijek može dovoljno jako stisnuti da pridobije njegovu pozornost.

“Sine, prošle su tri godine. Znam da si je volio, ali sad bi bilo posve u redu da kreneš dalje. Znaš to, zar ne? Moraš krenuti dalje.”

Garrettu je trebalo neko vrijeme da sroči odgovor. “Znam, tata. Ali nije tako lako.”

“Ništa što vrijedi nikada nije lako. Uvijek se toga sjeti.” Nekoliko minuta kasnije završili su s ispijanjem kave. Garrett je bacio

nekoliko dolara na stol, ispratio oca iz zalogajnice i krenuo prema parkiranom kamionetu. A kad je konačno došao do trgovine, glavom mu se vrzmalo desetak različitih misli. Nije se mogao usredotočiti na posao oko papirologije koji je trebao obaviti, pa se odlučio vratiti na pristanište i završiti poslove oko motora koji je počeo popravljati dan ranije. Iako danas svakako mora provesti više vremena u trgovini, trenutačno je imao potrebu biti sam. Izvadio je alat iz kamioneta i odnio ga na brod koji je koristio za tečajeve


82

ronjenja. Bio je to stariji brod, dovoljno velik da nosi i do osam studenata s ronilačkom opremom.

Rad na moru oduzimao je vremena, ali nije bio težak, a dan ranije dobro se pripremio. Dok je skidao poklopac motora, razmišljao je o razgovoru koji je vodio s ocem. Otac je bio u pravu, naravno. Nije postojao nijedan razlog da se i dalje osjeća onako kako se osjećao, ali, Bog mu je svjedok, nije znao kako to zaustaviti. Catherine mu je bila sve u životu. Samo ga je trebala pogledati i odmah bi se osjetio kao da je sve na svijetu u najboljem redu. A kad se smijala... Bože, to nikad nije našao ni u kome drugom. I da ti netko nekog takvog uzme... To nije pošteno. Ne samo to, nego nije ni pravedno. Posve je pogrešno. Zašto nju od svih ljudi? I zašto on? Mjesecima kasnije ležao je noću budan pitajući se što bi bilo da... Što bi bilo da je pričekala samo jednu sekundu prije nego što je krenula prelaziti ulicu? Što bi bilo da su doručkovali samo još koju minutu dulje? Što bi bilo da je tog jutra krenuo s njom umjesto da je otišao ravno u dućan? Bilo je na tisuće pitanja bez odgovora koja mu nisu pomagala razumjeti što se dogodilo.

Pokušavajući razbistriti misli, usredotočio se na zadatak koji je zadao samome sebi. Skinuo je dijelove koji su držali karburator i izvadio ga iz motora. Polako ga je počeo rastavljati provjeravajući je li što unutra istrošeno. Nije mislio da bi to mogao biti problem mada je želio bolje pogledati da bude siguran.

Sunce se penjalo po nebu dok je on radio, a znoj mu se cijedio s čela. Sjetio se kako je jučer otprilike u ovo doba ugledao Theresu kako se spušta pristaništem prema “Slučajnosti”. Primijetio ju je odmah, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što je bila sama. Žene koje izgledaju poput nje obično ne hodaju same po dokovima. Obično ih prati bogat stariji muškarac, vlasnik jahte usiderene na drugoj strani marine. Kad je zastala pored njegovog broda, iznenadio se mada je očekivao da će zastati barem na trenutak prije nego što krene dalje. To su ljudi uglavnom radili. Ali gledajući je neko vrijeme, shvatio je da je ona došla na pristanište vidjeti “Slučajnost”, a način na koji se vrzmala oko broda ostavljao je dojam da je nešto jako zanima.

Bio je znatiželjan i otišao je porazgovarati s njom. Tada to nije primijetio, ali kasnije navečer kad je zatvarao brod, shvatio je kako je bilo nečeg čudnog u načinu na koji ga je prvi put pogledala. Kao da je shvatila nešto u vezi s njim, nešto što je obično držao duboko u sebi. I više od toga. Činilo mu se kao da zna o njemu više nego što je sam bio spreman priznati.

Odmahnuo je glavom znajući da to nema nikakvog smisla. Rekla je da je pročitala članke u trgovini, možda odatle onaj čudni izraz lica. Razmišljao je o tome i konačno došao do zaključka da je sve puka slučajnost. Znao je samo


83

da je nikad ranije nije sreo; sjetio bi se da jest. Uostalom, ona je iz Bostona i ovdje je na odmoru. Jedino je to objašnjenje do kojeg je uspio doći držalo vodu, ali čak je i sad osjećao kako u cijeloj toj priči postoji nešto neobjašnjivo.

Ali nije važno. Išli su na jedrenje, uživali u međusobnom društvu i pozdravili se. Kraj.

Kao što je rekao njegov otac, ne može više do nje čak i da želi. Ili je već sad na putu za Boston, ili će tako biti za koji dan, a on je morao obaviti stotine stvari. Ljeto je bilo sezona tečajeva ronjenja i do kraja kolovoza nije imao nijedan slobodan vikend. Nije imao ni vremena ni energije zivkati sve hotele u Wilmingtonu ne bi li je pronašao, a čak i da jest, što bi joj rekao? Što bi uopće mogao reći, a da ne zvuči suludo?

Takva su mu se pitanja vrtjela po glavi sve vrijeme dok je radio na motoru. Nakon što je pronašao i zamijenio spoj iz kojeg je curilo, vratio je karburator na mjesto i zaklopio motor kao prije popravka. Sad je zvučao mnogo bolje. Odvezao je užad i isplovio na četrdesetak minuta. Prebacivao je iz brzine u brzinu, zaustavljao i palio motor nekoliko puta i potom se zadovoljno vratio brodom na vez. Trebalo mu je manje vremena nego što je mislio. Pokupio je alat, vratio ga u kamionet i odvezao se nekoliko blokova dalje do Island Divinga.

Kao i obično, na stolu ga je dočekala gomila papira, pa ih je nekoliko minuta pregledavao. Uglavnom se radilo o narudžbama, većinom ispunjenim, i to za neke materijale koje je trebalo naručiti za dućan. Bilo je ondje i nekoliko računa i kad je sjeo, brzo je pročešljao cijelu tu gomilu papira.

Nešto prije jedanaest završio je s većinom onoga što je trebao napraviti i krenuo prema trgovini. Kad je ušao, Ian, njegov sezonski djelatnik, upravo je telefonirao i samo mu je predao tri lista papira. Prva dva papira bila su od distribucije, a sudeći prema kratkoj poruci naškrabanoj na njima činilo se da je došlo do zabune s nekim nedavnim narudžbama. Još jedna stvar o kojoj se morao pobrinuti, razmišljao je dok se vraćao u ured.

U hodu je čitao i treću poruku pa zastao kad je shvatio od koga je. Dok je ulazio u ured i zatvarao vrata za sobom, još je jednom provjerio da nije pogriješio. Nazvao je taj broj i tražio broj sobe.

“Hej, Theresa, Garrett je. Dobio sam poruku da si zvala.” Zvučala je zadovoljno što ga čuje. “Hej, zdravo, Garrette. Hvala što si mi

se javio. Kako si?” Kad je čuo njezin glas, probudila su mu se sjećanja na prethodnu večer.

Smijući se samome sebi, zamišljao je kako izgleda sad dok sjedi u hotelskoj sobi. “Dobro sam, hvala. Upravo sam obavljao neke administrativne poslove, kad sam dobio tvoju poruku. Što mogu učiniti za tebe?”


84

“Pa... Sinoć mi je ostala jakna na brodu i pitala sam se jesi li je možda pronašao?”

“Nisam, ali nisam baš ni gledao po brodu. Jesi li je ostavila u kabini?” “Nisam sigurna.” Garrett je na trenutak zastao. “OK, otići ću pogledati. A onda te nazovem

i javim ti jesam li je pronašao.” “Nije ti problem?” “Nimalo. Za to mi treba samo nekoliko minuta. Hoćeš li još neko vrijeme

biti na tom broju?” “Da, trebala bih.” “U redu, nazovem te uskoro.” Garrett je pozdravio i izašao iz trgovine brzo odlazeći prema lučici. Kad

je kročio na jedrenjak, otključao je kabinu i ušao. Jakne nije bilo unutra, pa se okrenuo i pogledao po palubi. Konačno ju je ugledao na krmi, dijelom skrivenu ispod jednog od jastuka. Podigao ju je, provjerio je li zaprljana i zatim se vratio u trgovinu.

Čim je stigao, nazvao je broj zapisan na komadiću papira. Ovoga puta Theresa se javila čim je zazvonilo.

“Opet Garrett. Našao sam tvoju jaknu.” Čuo je olakšanje. “Hvala ti, stvarno cijenim što si išao po nju.” “Ma, nikakav problem.” Trenutak je šutjela kao da odlučuje što dalje. Konačno je progovorila:

“Može li biti kod tebe? Mogu doći u trgovinu za dvadesetak minuta i pokupiti je.”

“Bit će mi drago”, odgovorio je. Kad je prekinuo vezu, naslonio se razmišljajući o onome što se upravo dogodilo. Još je u gradu, mislio je, i opet ću je vidjeti. Iako nije razumio kako je mogla zaboraviti jaknu kad je sa sobom imala samo nekoliko stvari, jedno mu je bilo posve jasno: U svakom slučaju bilo mu je drago što se to dogodilo.

Naravno, to uopće nije bilo važno. Theresa je došla nakon dvadeset minuta u kratkim hlačama i košulji bez

rukava koja joj je divno pristajala. Kad je ušla u trgovinu, i Ian i Garrett su je pogledali. Kad ga je konačno ugledala, nasmijala se i pozdravila. “Hej.”

Ian je upitno pogledao Garretta kao da pita “Što mi to nisi rekao?”, a Garrett je ignorirao njegov izraz lica i krenuo prema Theresi s jaknom u ruci. Znao je da će Ian cijelo vrijeme pratiti što radi i kasnije ga zezati, a nije mu planirao ništa reći.

“Evo, kao nova”, rekao je i dodao joj jaknu. Theresa mu se približila i uzela je.


85

Dok mu je prilazila, Garrett je oprao ruke prljave od posla i obukao novu majicu koja je bila na rasprodaji u trgovini. Nije bila ništa posebno, ali svakako je izgledao bolje nego ranije. Makar je izgledao čisto.

“Hvala što si je pokupio”, rekla je, a u njezinom pogledu vidio je ono nešto zbog čega je od prvog trenutka osjetio privlačnost prema njoj. Odsutno se počešao po licu.

“Bilo mi je drago. Mislim da ju je vjetar otpuhao nekamo sa strane, pa je nismo vidjeli.”

“Pretpostavljam”, rekla je i nehajno slegnula ramenina, a Garrett ju je promatrao dok je namještala košulju. Nije znao je li u žurbi, no nije bio siguran želi li da ode. Rekao je prvo što mu je palo na pamet.

“Bilo mi je lijepo sinoć.” “I meni.” Pogledali su se dok su to izgovarali i Garrett se nježno nasmiješio. Nije

znao što drugo reći. Već je prošlo prilično vremena otkako je bio u sličnoj situaciji. Iako je uvijek bio u dobrim odnosima s klijentima i strancima općenito, ovo je bilo posve drugačije. Premještao se s noge na nogu kao da mu je ponovo šesnaest godina. Konačno, ona je prva progovorila.

“Mislim da ti dugujem nešto zbog ovoga.” “Ne budi smiješna. Ništa mi ne duguješ.” “Možda ne zbog jakne, ali sinoćnji izlet...” Odmahnuo je rukom. “Ni zbog toga. Drago mi je što si išla sa mnom.” Drago mi je što si išla sa mnom. Riječi su mu se ponovile u glavi odmah nakon što ih je izgovorio. Prije

dva dana nije mogao ni zamisliti da će te riječi ikada više nekome reći. Zazvonio je telefon i taj ga je zvuk prenuo. Kupujući vrijeme, pitao je:

“Jesi li došla samo zbog jakne ili ćeš malo i razgledati?” “To baš i nisam planirala. Vrijeme je ručka, pa sam mislila nešto pojesti.”

Pogledala ga je s iščekivanjem. “Imaš kakvu preporuku?” Promislio je na trenutak, a onda odgovorio: “Meni je dobar Hank, tamo

uz dok. Hrana je svježa, a pogled divan.” “Gdje je to točno?” Pokazao je preko ramena. “Na Wrightsville Beachu. Trebaš ići preko

mosta i onda desno. Ne možeš pogriješiti, samo gledaj oznake za lučicu. Restoran je tamo.”

“Kakvu hranu nude?” “Uglavnom morsku. Imaju sjajne škampe i kamenice, ali ako želiš nešto

drugo, imaju i hamburgere i slično.” Čekala je da vidi hoće li još što dodati, a kad nije, pogledala je u stranu

prema prozorima. Ipak je i dalje stajala i po drugi put u samo nekoliko


86

minuta Garrett se osjećao čudno u njezinoj blizini. Zašto je tako? Konačno se pribrao i rekao: “Ako želiš, mogu ti pokazati gdje je. I ja sam pomalo gladan i bit će mi te drago odvesti tamo ako želiš društvo.”

Nasmijala se. “Bilo bi mi drago, Garrette.” Izgledao je kao da mu je pao kamen sa srca. “Kamionet mi je tamo iza.

Hoćeš da ja vozim?” “Ti znaš put bolje od mene”, odgovorila je, a Garrett joj je pokazao kamo

trebaju ići pa prošao kroz trgovinu i izašao na stražnji izlaz. Hodala je malo iza njega da joj ne može vidjeti izraz lica. Theresa si nije mogla pomoći, a da se ne nasmije samoj sebi.

Hankov restoran postojao je otkad je doka i onamo su dolazili i domaći i stranci. Nije bio posebno uređen, ali atmosfera je bila super i po tome je bio sličan restoranima na dokovima Cape Coda - drveni podovi s ožiljcima koje su godinama ostavljale cipele pune pijeska, veliki prozori pružali su pogled na Atlantski ocean, a na zidovima bile su slike trofejnih riba. S jedne strane bila su vrata koja su vodila u kuhinju, pa je Theresa vidjela konobare i konobarice u kratkim hlačama i plavim majicama s logotipom restorana kako nose svježu ribu na pladnjevima. Stolovi i stolci bili su drveni, izgledali su čvrsto i bili su ukrašeni rezbarijama stotina bivših gostiju. Na to mjesto moglo se doći u običnom izdanju za plažu i Theresa je primijetila da većina ljudi izgleda kao da su cijelo jutro ležali na suncu.

“Vjeruj mi”, rekao je dok su prilazili stolu. “Hrana je super bez obzira na to kako mjesto izgleda.”

Sjeli su za stol u kutu, a Garrett je odgurnuo dvije boce piva koje konobar još nije bio odnio. Jelovnici su bili umetnuti usred stalka sa začinima među kojima su u plastičnim bočicama bili kečap, tabasko, tartar i koktel-umak te još jedan na kojem je jednostavno pisalo “Hankov umak”. Jeftino plastificirani, jelovnici su izgledali kao da ih godinama nitko nije mijenjao. Pogledavajući uokolo, Theresa je vidjela kako su gotovo svi stolovi zauzeti.

“Krcato je”, rekla je i udobno se smjestila. “Uvijek je tako. Čak i prije nego što je Wrightsville Beach postao

popularan među turistima, mjesto je bilo legenda. Petkom ili subotom navečer ne moraš ni doći ako nisi spremna čekati nekoliko sati.”

“U čemu je tajna?” “Hrana i cijene. Svakoga jutra Hank donosi svježu ribu i rakove, pa

odavde obično izađeš, a da ne potrošiš više od deset dolara uključujući napojnicu. I dva piva.”

“Kako mu to uspijeva?” “Količina, pretpostavljam. Kao što sam rekao, ovdje je uvijek krcato.” “Onda moramo biti sretni što smo uopće pronašli stol.”


87

“O, da. Ali došli smo prije domaćih, a ljudi s plaže nikad se ne zadržavaju. Samo navrate na brzinu nešto pojesti i vraćaju se na sunce.”

Još se jednom osvrnula po restoranu pa se vratila jelovniku. “Onda? Što preporučuješ?”

“Voliš li ribu?” “Obožavam.” “Onda bih preporučio tunu ili ribu dupin. Obje su super.” “Dupina?” Nasmijao se. “Ne dupina. Ovo je drugo. Riba dupin poznata je još kao

mahi mahi ili lampuga. Samo je negdje zovu riba dupin.” “Mislim da ću tunu”, rekla je i namignula. “Što je sigurno, sigurno je.” “Misliš da bih izmislio nešto takvo?” Odlučila se našaliti. “Odakle da ja znam? Pa jučer sam te upoznala. Kako

bih znala što si ti sve u stanju?” “E, sad si me uvrijedila”, prihvatio je šalu, a ona se nasmijala. I on se

smijao i na trenutak ga je iznenadila jer je ispružila ruku preko stola i kratko ga dodirnula. Catherine je, odjednom je shvatio, radila isto to kad mu je htjela privući pozornost.

“Pogledaj tamo”, rekla je pokazujući prema prozorima, pa je Garrett okrenuo glavu. Na doku je stajao starac i nosio ribarsku opremu. Izgledao je posve uobičajeno, osim što mu je na ramenu sjedila ogromna papiga.

Garrett je odmahnuo glavom i nasmijao se i dalje osjećajući tragove dodira njezine ruke na svojoj. “Ovdje stvarno ima svakakvih ljudi. Nije baš Kalifornija, ali za nekoliko godina...”

Theresa je gledala kako čovjek s pticom šeće po pristaništu. “I ti bi trebao nabaviti papigu. Da ti pravi društvo kad ploviš.”

“I uništi moj mir i tišinu? Znajući koliko sam sretan, sigurno ne bi pričala. Samo bi cijelo vrijeme kričala i vjerojatno bi mi odgrizla dio uha prvi put kad bi vjetar promijenio smjer.”

“Ali izgledao bi kao gusar.” “Izgledao bih kao idiot.” “Ma, uopće nemaš smisla za humor”, rekla je Theresa i napravila

grimasu kao da se ljuti. Nakon kratke stanke pogledala je oko sebe. “Ovdje netko poslužuje goste ili moramo sami uloviti ribu i onda je ispeći?”

“Prokleti Jenkiji...” promrmljao je dok je odmahivao glavom, a ona se opet nasmijala pitajući se zabavlja li se i on barem dijelom koliko i ona. Iako, u sebi je znala da je odgovor na to pitanje potvrdan.

Nakon nekoliko trenutaka stigla je konobarica i uzela narudžbu. I Theresa i Garrett naručili su pivo, a konobarica im ga je donijela nakon što je odnijela narudžbu u kuhinju.


88

“Nema čaša?” pitala je Theresa podignute obrve nakon što je konobarica otišla.

“Ne. Ovo mjesto nije nimalo otmjeno.” “Vidim zašto ti se toliko sviđa.” “Ovo ide na račun mojeg manjka ukusa?” “Samo ako i sam sumnjaš u vlastiti ukus.” “Sad zvučiš kao psihijatrica.” “Nisam psihijatrica, ali sam majka, pa na neki način moram biti

stručnjakinja za ljudsku prirodu.” “Ma nemoj?” “To kažem Kevinu.” Garrett je otpio malo piva. “Jesi li se danas čula s njim?” Kimnula je. “Samo na nekoliko minuta. Kad sam zvala, bio je na putu za

Disneyland. Imali su ulaznice za rano ujutro, pa nije mogao dugo razgovarati. Želio je biti jedan od prvih u redu za ulazak u park u kojem se održava vožnja Indiana Jones.”

“Zabavlja li se s ocem?” “Super im je. David je s njim oduvijek imao dobar odnos, ali mislim da

sad nastoji nadoknaditi to što ga više ne vida tako često. Kada god Kevin ode kod njega, očekuje nešto zabavno i uzbudljivo.”

Garrett ju je znatiželjno pogledao. “Zvučiš kao da nisi baš sigurna u to.” Malo je oklijevala, a onda nastavila: “Pa... Samo se nadam da to kasnije

neće voditi u neko razočarenje. David i njegova nova žena zasnovali su svoju obitelj i čim beba malo naraste, mislim da će David i Kevin mnogo teže provoditi vrijeme sami.”

Garrett se nagnuo naprijed. “Nemoguće je zaštititi djecu od razočarenja u životu.”

“Znam to, stvarno znam. Samo...” Stala je i Garrett je nježno završio njezinu rečenicu. “On ti je sin i ne želiš

da ga itko povrijedi.” “Upravo tako.” Njezina boca piva se orosila i Theresa je počela guliti

etiketu. To je radila i Catherine, pa je Garrett potegnuo još piva i prisilio se usredotočiti na razgovor.

“Ne znam što bih ti drugo rekao osim da sam ako je Kevin nalik na tebe, siguran da će s njim sve biti u redu.”

“Što time želiš reći?” Slegnuo je ramenima. “Život nikome nije lak, pa ni tebi. I ti si imala

teških trenutaka u životu. Mislim da će on kad vidi kako ti savladavaš prepreke, i sam naučiti što treba o životu.”

“Sad ti zvučiš kao psihijatar.”


89

“Samo ti govorim ono što sam naučio odrastajući. Bio sam Kevinovih godina kad mi je mama umrla od raka. Promatrajući oca, naučio sam da moram nastaviti sa životom što god da se dogodi.”

“Je li se tvoj otac ponovo oženio?” “Ne”, rekao je odmahujući glavom. “Mislim da je bilo nekoliko situacija

u kojima je to želio, ali nekako nikad nije došlo do toga.” Znači, otamo vjetar puše, pomislila je. Kakav otac, takav sin. “Živi li i on ovdje?” pitala je. “Da. Dosta se viđamo. Nastojimo biti zajedno barem jednom tjedno. Voli

biti siguran da je sa mnom sve u redu i kako treba.” Nasmijala se. “Većina roditelja je takva.” Nakon nekoliko trenutaka stigla im je hrana i nastavili su razgovor uz

jelo. Sad je Garrett pričao više od nje. Prisjećao se kako je bilo odrastati na jugu i zašto se nikad nije odselio. Govorio joj je o nekim svojim pustolovinama na jedrenju ili ronjenju. Oduševljeno ga je slušala. U usporedbi s pričama kakve su s njom dijelili muškarci u Bostonu, a koje su se uglavnom svodile na profesionalne poslovne uspjehe njegove su joj priče bile posve nove. Pričao joj je o tisućama različitih morskih stvorenja koje je vidio pod morem, kako je bilo jedriti kroz oluju koja je naišla naglo i gotovo mu uništila brod. Jednom ga je na ronjenju čak proganjao morski pas i morao se sakriti u olupinu koju je istraživao da ga izbjegne. “Gotovo sam ostao bez kisika dok sam čekao izron”, rekao je odmahujući glavom dok se prisjećao.

Dok je pričao, Theresa ga je pažljivo gledala, zadovoljna što se toliko opustio u odnosu na prošlu večer. I dalje je primjećivala iste stvari kao sinoć - njegovo lice, svijetloplave oči i jednostavne pokrete. Ipak, dok je pričao, osjećala je neku novu energiju i ta je se promjena dojmila. Činilo se da više ne važe svaku riječ koju izgovori.

Završili su s ručkom. Bio je u pravu, hrana je bila izvrsna. Popili su još po pivo dok su im se nad glavom okretali ventilatori. Sunce se penjalo po nebu i u restoranu je bilo vruće, ali ništa manje krcato. Kad je stigao račun, Garrett je ostavio novac na stolu i pokretom joj dao do znanja da je vrijeme za polazak.

“Jesi li spremna?” “Jesam. I hvala ti na ručku. Bilo je super.” Dok su izlazili iz restorana, očekivala je da će se Garrett odmah htjeti

vratiti u trgovinu, ali iznenadio ju je kad je predložio nešto drugo. “Hoćeš da prošećemo plažom? Uz more je obično malo manje vruće.”

Kad je pristala, poveo ju je prema doku i krenuli su se spuštati stepenicama jedno uz drugo. Stepenice su bile blago nakrivljene i prekrivene slojem soli, pa su se morali držati za ogradu. Stigli su na plažu, krenuli prema moru i hodali ispod doka. Sjena je bila pravo osvježenje na toj podnevnoj vrućini i


90

kad su stigli do čvrstog pijeska, oboje je na trenutak zastalo i izulo cipele. Oko njih na ručnicima su se gužvale obitelji i ljudi su se prskali u moru.

Hodali su u tišini jedno pored drugoga , dok je Theresa gledala oko sebe i upijala prizore.

“Jesi li provela mnogo vremena na plaži otkako si ovdje?” pitao ju je Garrett.

Odmahnula je glavom . “Ne, stigla sam tek prekjučer. Prvi put sam na plaži.”

“I, kako ti se sviđa?” “Divno je.” “Je li poput plaža na sjeveru?” “Slična je nekima od njih, ali ovdje je more mnogo toplije. Zar nikad nisi

bio na sjevernoj obali?” “Nikad nisam bio izvan Sjeverne Karoline.” Nasmijala mu se. “Pravi svjetski putnik, ha?” Tiho se nasmijao. “Ne, ali ne bih rekao da mnogo propuštam. Ovdje mi

se sviđa i ne bih mogao zamisliti ljepše mjesto. Ne postoji mjesto na svijetu gdje bih radije bio.” Nakon nekoliko koraka pogledao je prema njoj i promijenio temu. “I? Koliko ostaješ?”

“Do nedjelje. U ponedjeljak se moram vratiti na posao.” Još pet dana, pomislio je. “Znaš li nekoga u gradu?” “Ne. Došla sam sama.” “Kako to?” “Željela sam doći na izlet. Čula sam mnogo lijepih stvari o ovom mjestu i

željela sam se i sama uvjeriti da je tako.” Razmišljao je o njezinom odgovoru. “Obično ideš na odmor sama?” “Zapravo, ovo mi je prvi put.” Pored njih prošla je žena koja je džogirala, a uz nju je trčao crni labrador.

Pas je izgledao posve iscrpljen od vrućine, jezik mu je bio previše isplažen. No zanemarila je stanje u kojem je pas i nastavila trčati te projurila tik uz Theresu. Garrett je zamalo prigovorio toj ženi što se tako ponaša, no ipak je zaključio kako nije na njemu da išta kaže.

Nakon nekoliko trenutaka Garrett je ponovo progovorio. “Mogu li te pitati nešto osobno?”

“Ovisi što.” Zastao je i pokupio nekoliko malih školjki. Nakon što ih je nekoliko puta

prevrnuo u ruci, dodao ih je njoj. “Viđaš li se s nekim u Bostonu?” Uzela je školjke i odgovorila: “Ne.”


91

Stajali su u plićaku dok su im valovi zapljuskivali noge. Iako je očekivao taj odgovor, nije mogao shvatiti zašto je netko poput nje većinu večeri sam.

“Zašto ne? Žena poput tebe može birati.” Nasmijala se i polako su ponovo počeli hodati. “Hvala ti, lijepo je to što si rekao. Ali nije tako lako, naročito kad imaš

sina. Moram misliti na mnogo toga prije nego odlučim izlaziti s nekim.” Zastala je. “A ti? Viđaš li ti koga?”

Odmahnuo je glavom. “Ne.” “Onda je na meni red da pitam - zašto ne?” Garrett je slegnuo ramenima. “Mislim da nisam sreo nikoga koga bih

želio redovito viđati.” “To je sve?” Garrett je znao da je to bio trenutak istine. Morao je samo potvrditi

netom izrečenu izjavu i to će biti to. Ali nekoliko idućih koraka nije ništa rekao.

Kako su odmicali od doka, na plaži je bilo sve manje ljudi i sad su čuli jedino zvuk valova. Garrett je vidio jato morskih čigri kako stoji pored mora i miče im se s puta. Sunce, sad gotovo iznad njihovih glava, zrcalilo se na pijesku i oboje je zaškiljilo prije nego što je nastavilo hodati. Garrett je nije gledao dok je govorio, a zbog šuma oceana Theresa mu se približila da ga bolje čuje.

“Ne, to nije sve. To je samo izgovor. Da budem iskren, nisam ni tražio nekoga.”

Dok je pričao, Theresa ga je pažljivo gledala. Gledao je ravno ispred sebe kao da sređuje misli, a kad je nastavio, mogla je osjetiti koliko mu je teško pričati o tome.

“Nešto ti sinoć nisam rekao.” Osjetila je kako se nešto u njoj stisnulo. Točno je znala što slijedi.

Pokušala je zadržati neutralan izraz lica i jednostavno je rekla: “Da?” “I ja sam nekad bio u braku”, konačno je rekao. “Šest godina.” Okrenuo

se prema njoj s izrazom lica od kojeg je skoro ustuknula. “Ali ona je umrla.” “Žao mi je”, samo je prošaptala. Ponovo je zastao i pokupio školjke, samo ih ovoga puta nije dao Theresi.

Nakon što ih je pregledao, bacio ih je u valove i Theresa je gledala kako nestaju u oceanu.

“To se dogodilo prije tri godine. I otad nisam zainteresiran ni za izlaske, a ni za traženje.” Na trenutak je zastao i bilo mu je neugodno.

“Sigurno si ponekad usamljen.”


92

“Jesam, ali nastojim ne razmišljati o tome previše. Zaposlim misli u trgovini, tamo uvijek ima posla, i tako mi dani lakše prolaze. Prije nego što se okrenem, vrijeme je da odem u krevet i sutradan sve ispočetka.”

Kad je završio, pogledao ju je i slabašno se osmjehnuo. Eto, rekao je. Želio je to reći još nekome osim svom ocu. Već je godinama to želio i naposljetku je rekao ženi iz Bostona koju gotovo i ne poznaje. Ženi koja je na neki način uspjela otvoriti vrata koja je davno zalupio.

Nije ništa rekla. Kad je zašutio, pitala ga je: “Kakva je bila?” “Catherine?” Garrettu se osušilo grlo. “Stvarno želiš znati?” “Da. Želim”, rekla je nježno. Bacio je još jednu školjku dok je razmišljao. Kako je opisati riječima? Ali

dio njega želio je pokušati, želio je da ga Theresa, baš ona od svih ljudi na svijetu, razumije. Unatoč svemu, ponovo se prepustio uspomenama.

“Hej, dragi”, rekla je Catherine kad je pogledala iz vrta. “Nisam te očekivala

doma tako rano.” “Jutros je bilo prilično prazno u trgovini, pa sam pomislio svratiti kući na ručak

i vidjeti kako si.” “Mnogo bolje.” “Misliš da je bila viroza?” “Ne znam. Vjerojatno sam nešto loše pojela. Sat vremena nakon što si otišao,

osjećala sam se dovoljno dobro da mogu malo u vrt.” “Vidim.” “Sviđa ti se cvijeće?” Pokazala je prema upravo uređenoj lijehi. Garrett je promatrao svježe posađene maćuhice. Nasmijao se. “Super su, ali zar

ne misliš da si trebala ostaviti i malo neobrađene zemlje?” Obrisala je čelo rukom i ustala škiljeći prema njemu na jakom suncu. “Zar tako

loše izgledam?” Koljena su joj bila prljava od klečanja na zemlji, a na obrazu je imala trag blata.

Kosa joj je bila raščupana, a lice crveno i znojno od napora. “Izgledaš savršeno.” Catherine je skinula rukavice i bacila ih na trijem. “Nisam savršena, Garrette,

ali hvala ti. Hajde, idemo ručati. Znam da se moraš vratiti u trgovinu.” Uzdahnuo je i konačno okrenuo glavu. Theresa ga je gledala i čekala.

Počeo je nježno govoriti. “Bila je sve što sam oduvijek htio. Bila je prelijepa i šarmantna, imala je

izvrstan smisao za humor, bila je oštroumna, a podržavala me u svemu. Znao sam je doslovno cijelog života. Išli smo zajedno u školu. Oženili smo se godinu dana nakon što sam diplomirao. Bili smo u braku šest godina prije nesreće i to je bilo najboljih šest godina mog života. Kad mi je oduzeta...”


93

zastao je kao da mu je ponestalo riječi. “Ne znam hoću li se ikada naviknuti na život bez nje.”

Kad je tako govorio o Catherine, Theresa je osjetila veću bol nego što je mogla i zamisliti. Nije to bilo samo zbog njegova glasa, nego i zbog izraza lica dok ju je opisivao, kao da je razapet između lijepog sjećanja i bolne uspomene. Iako su pisma bila dirljiva, na ovo je nisu pripremila. Nisam trebala načeti ovu temu, pomislila je. Već je znala kako se osjeća. Nije bilo razloga da ga natjera neka priča o tome.

Ali učinila si to, naglo joj je rekao glas u glavi. Morala si vidjeti njegovu reakciju. Morala si saznati je li spreman ostaviti prošlost iza sebe. Nakon nekoliko trenutaka Garrett je odsutno bacio preostale školjke u

vodu. “Žao mi je”, rekao je. “Zašto?” “Nisam ti trebao reći za nju. Ili toliko o sebi.” “U redu je, Garrette. Željela sam znati. Pitala sam te o njoj, sjeti se.” “Nisam želio onako zvučati.” Sad je govorio kao da je nešto skrivio.

Theresa je postupila gotovo instinktivno. Prišla mu je i posegnula za njegovom rukom. Blago ju je uzela u svoju i nježno je stisnula. Kad ga je pogledala, u očima mu je vidjela iznenađenje iako nije pokušao izmaknuti ruku.

“Izgubio si ženu. Doživio si nešto što ljudi naših godina ne mogu ni zamisliti.” Spustio je pogled dok je ona tražila prave riječi.

“Tvoji osjećaji mnogo govore o tebi. Ti si osoba koja voli zauvijek... Toga se ne treba sramiti.”

“Znam. Samo, prošle su tri godine...” “Jednom ćeš opet naći nekog posebnog. Ljudi koji su jednom bili

zaljubljeni obično opet nađu nekoga. To im je u prirodi.” Opet mu je stisnula ruku i Garrett je osjetio njezin topli dodir. Iz nekog

razloga nije joj želio pustiti ruku. “Nadam se da si u pravu”, konačno je rekao. “Jesam. Ja znam te stvari. Majka sam, sjeti se.” Tiho se nasmijao pokušavajući odagnati napetost koju je osjećao. “Sjećam

se. I to vjerojatno dobra.” Okrenuli su se i polako krenuli natrag tiho pričajući o protekle tri godine,

i dalje se držeći za ruke. Kad su stigli do njegovog kamioneta i krenuli prema trgovini, Garrett je bio zbunjeniji no ikad. Protekla dva dana dogodilo se nešto posve neočekivano. Theresa više nije stranac niti je samo prijateljica. Nije bilo upitno privlači li ga. Ali, s druge strane, za nekoliko dana će otići i znao je da je tako najbolje.


94

“O čemu razmišljaš?” pitala ga je. Garrett je ubacio u višu brzinu dok su se vozili prema mostu između Wilmingtona i Island Divinga. Hajde, pomislio je. Reci joj što ti stvarno prolazi kroz glavu.

“Razmišljao sam”, konačno je rekao iznenadivši samog sebe, “da bih te ako nemaš nekih planova za večeras, volio pozvati na večeru.”

Nasmijala se. “Nadala sam se da ćeš to reći.” I dalje je bio iznenađen što je to pitao kad je skrenuo lijevo prema cesti

koja je vodila u njegovu trgovinu. “Možeš doći k meni oko osam? Moram nešto završiti na poslu i

vjerojatno do kasna neću biti gotov.” “U redu je. Gdje živiš?” “U Carolina Beachu. Dat ću ti upute kad dođemo do trgovine.” Skrenuli su na parkiralište i Theresa je slijedila Garretta do ureda.

Naškrabao joj je upute na papirić. Nastojeći ne izgledati zbunjeno kako se osjećao, rekao je: “Ne bi ti trebao biti problem pronaći to mjesto, vidjet ćeš ispred moj kamionet. A ako bude problema, ovdje pri dnu je moj broj.”

Kad je otišla, Garrett je razmišljao o večeri koja slijedi. Dok je sjedio u uredu, imao je na umu dva pitanja na koja nije znao odgovore. Prvo, zašto ga Theresa toliko privlači?

I drugo, zašto se odjednom osjeća kao da je izdao Catherine?


95

8. poglavlje

Ostatak poslijepodneva dok je Garrett radio u trgovini, Theresa je razgledavala mjesto. Nije poznavala Wilmington, pa je pitala ljude kako doći do stare gradske jezgre, a nekoliko sati obilazila je i trgovine. Većina njih bila je namijenjena turistima, no pronašla je nekoliko stvari koje bi se svidjele Kevinu, iako njoj ništa nije baš previše zapelo za oko. Kupila mu je kratke hlače koje će nositi kad se vrati iz Kalifornije pa otišla u hotel odspavati. Posljednjih nekoliko dana uzelo je svoj danak, pa je brzo utonula u san.

Garrett je pak upadao iz nevolje u nevolju. Taman kad se vratio s ručka, stigla mu je pošiljka nove opreme, no i neki artikli koje nije naručio, pa je nazivao tu tvrtku ne bi li nekako dogovorio povrat. Malo kasnije doznao je da troje ljudi prijavljenih na tečaj ronjenja koji se održava idućeg vikenda zapravo mora otkazati jer neće biti u gradu, a kad je nazvao one koji su bili na listi čekanja za tečaj, ni njima nije odgovarao taj termin.

Do šest i trideset već je bio umoran i kad je konačno zatvorio trgovinu, oteo mu se uzdah olakšanja. Nakon posla prvo se odvezao u trgovinu namirnicama kupiti sve što mu treba za večeru. Otuširao se, odjenuo čiste traperice i laganu pamučnu košulju, a onda uzeo pivo iz frižidera. Otvorio ga je i izašao u vrt u stražnjem dijelu kuće pa sjeo na jedan od metalnih stolaca. Kad je pogledao na sat, shvatio je da bi Theresa trebala uskoro doći.

Garrett je i dalje sjedio na stražnjem trijemu kad je konačno začuo

jednoličan zvuk motora automobila koji se približavao. Spustio se s trijema i obišao kuću gledajući kako Theresa parkira na ulici odmah iza njegovog kamioneta.

Izašla je iz automobila. Na sebi je imala traperice i istu košulju koju je već nosila, onu koja joj je sjajno pristajala. Dok mu je prilazila, izgledala je opušteno, a kad mu se toplo nasmiješila, shvatio je kako ga nakon popodnevnog ručka privlači još više. Zbog toga mu je, iako to nikada ne bi priznao, bilo pomalo neugodno.

Krenuo je prema njoj što je ležernije mogao i susreli su se na pola puta. Nosila je bocu bijelog vina. Približio joj se i osjetio miris parfema koji ranije nije imala.


96

“Donijela sam vino”, rekla je i pružila mu bocu. “Mislila sam da bi moglo ići uz večeru.” A onda ga je nakon kratke stanke upitala: “Kako si proveo poslijepodne?”

“Bilo je dosta posla. Ljudi su dolazili u trgovinu do samog kraja radnog vremena, a uz to imao sam posla s papirologijom koliko hoćeš. Zapravo, i ja sam tek maloprije došao doma.” Krenuo je prema ulaznim vratima, a Theresa je hodala uz njega. “A ti? Što si radila ostatak dana?”

“Uspjela sam odspavati”, rekla je vrckavo i Garrett joj se nasmijao. “Zaboravio sam te ranije pitati, ali želiš li nešto posebno za večeru?”

pitao je. “Što si planirao?” “Planirao sam ispeći odreske, ali onda nisam bio siguran jedeš li ti takve

stvari.” “Šališ se. Zaboravljaš da sam rođena u Nebraski? Obožavam dobar

odrezak.” “Onda ćeš se ugodno iznenaditi.” “Zašto?” “Jer ja radim najbolje odreske na svijetu.” “Ohoho!” “Dokazat ću ti”, rekao je, a ona se grleno nasmijala. Dok su se približavali vratima, Theresa je prvi put pogledala kuću. Bila je

prilično malena, imala je samo jedan kat i pravokutni oblik, a drvena grada na mnogo je mjesta propala. Za razliku od kuća u Wrightsville Beachu, ova je bila baš na pijesku. Kad ga je pitala zašto nije poput drugih tamošnjih kuća, objasnio joj je da je sagrađena prije nego što su na snagu stupili građevinski propisi koji se tiču zaštite od uragana. “Sada sve kuće moraju biti podignute da plimni val može proći ispod glavne konstrukcije. Idući velik uragan ovu će moju starinu vjerojatno odnijeti u more, ali dosad sam imao sreće.”

“Ne brineš se zbog toga?” “Zapravo i ne. Mogao sam kupiti ovu kuću jer baš i nije bila u nekom

stanju. Mislim da se prijašnji vlasnik umorio od stresa koji bi mu prouzročila svaka veća oluja koja bi se počela valjati nad Atlantikom.”

Došli su do škripavih stepenica i ušli. Theresa je prvo primijetila pogled iz dnevnog boravka. Staklene stijene pružale su se od poda do stropa uzduž cijelog stražnjeg dijela kuće i kroz njih se vidjela cijela Carolina Beach.

“Pogled je nevjerojatan”, rekla je iznenađeno. “Jelda? Ovdje sam već nekoliko godina, ali i dalje se ne mogu načuditi.” Na drugoj strani prostorije bio je kamin s desetak fotografija snimljenih

pod morem. Krenula je prema njima. “Smijem li ih pogledati?”


97

“Samo naprijed. Ionako moram pripremiti roštilj. Treba ga malo ostrugati.”

Garrett je izašao kroz klizna staklena vrata. Theresa je neko vrijeme gledala slike, a zatim obišla ostatak kuće. Kao i

mnoge kuće na plaži koje je vidjela, ni u ovoj nije bilo prostora za više od jedno ili dvoje ljudi. Bila je tu jedna spavaća soba u koju se ulazilo iz dnevnog boravka. Kao u glavnoj prostoriji, i ona je imala prozore od poda do stropa s pogledom na plažu. U prednjem dijelu kuće, onom najbližem ulici, nalazila se kuhinja, mala blagovaonica (ne baš prava prostorija) i kupaonica. Iako je sve bilo uredno, činilo se da kuća već godinama nije provjetrena.

Vratila se u dnevni boravak pa zastala pred njegovom spavaćom sobom i provirila u nju. I ondje su fotografije podmorja krasile zidove. Velika karta obale Sjeverne Karoline visjela je točno iznad njegovog kreveta i na njoj su bila označena mjesta na kojima leži gotovo pet stotina olupina pod morem. Pogledala je u njegov noćni ormarić i ugledala uokvirenu fotografiju žene. Uvjerila se kako Garrett još uvijek vani čisti roštilj pa se ohrabrila i ušla je bolje pogledati.

U vrijeme kad je fotografija snimljena Catherine je možda bila u srednjim dvadesetima. Kao i ostale fotografije na zidovima, činilo se kako je i ovu snimio Garrett, pa se pitala je li je uokvirio još prije tragedije. Podigla ju je i uočila koliko je Catherine bila lijepa. Bila je malo sitnija od nje, a plava kosa padala joj je malo ispod ramena. Iako je slika bila pomalo zrnata i izgledala kao da je riječ o uvećanoj kopiji neke starije slike, Theresa je ipak primijetila njezine oči. Duboke, zelene i mačkaste, davale su joj egzotičan izgled i činilo joj se kao da je gleda. Nježno je vratila fotografiju na mjesto pazeći da je položi točno onako kako je ranije stajala. Okrenula se. Imala je osjećaj kao da Catherine prati svaki njezin pokret.

Zanemarivši taj osjećaj, pogledala je prema ogledalu uz komodu. Iznenadila se kad je ondje vidjela još jednu Catherineinu fotografiju. Na njoj su Garrett i Catherine bili zajedno i smijali su se na palubi “Slučajnosti”. U trenutku kad je slika nastala, brod je već bio obnovljen, pa je Theresa pretpostavila da je ta fotografija snimljena svega nekoliko mjeseci prije nego što je Catherine stradala.

Znala je da Garrett u svakom trenutku može ući u kuću, pa je izašla iz spavaće sobe osjećajući se pomalo krivom što je tako zabadala nos. Otišla je do staklenih vrata koja su vodila iz glavne prostorije i otvorila ih. Garrett je vani čistio roštilj i nasmiješio joj se kad je čuo da je izašla. Odšetala je do ruba terase gdje je pripremao roštilj, naslonila se na ogradu i prekrižila noge.

“Ti si snimio one fotografije na zidovima?” pitala je.


98

Rukama je odmaknuo kosu s lica. “Da. Jedno sam vrijeme uvijek nosio fotoaparat sa sobom na ronjenje. Većina uokvirenih fotografija visi na zidu u trgovini, ali imao sam ih toliko da sam odlučio neke i ovdje objesiti.”

“Izgledaju kao da ih je snimio profesionalac.” “Hvala ti. Ali mislim da njihova kvaliteta ima više veze s tim što sam ih

snimio jako mnogo. Trebala si vidjeti one koje nisam dao izraditi.” Dok je pričao, Garrett je držao rešetku roštilja. Iako je na nekim

dijelovima bila posve crna, činila se spremnom, pa se bacio na posao. Odložio ju je sa strane pa rukama zagrabio ugljen iz vreće i bacio ga na roštilj koji je izgledao star barem trideset godina. Rukama je rasporedio ugljen, a potom svaki komad dodatno natopio nečim zapaljivim.

“Znaš, danas ti postoje i plinski roštilji”, ponovo mu se obratila zezajući ga.

“Znam, ali baš volim raditi roštilj onako kako smo ga radili kad sam bio dijete. Osim toga, ovako je bolji okus. Kad ga radiš na plin, ispada kao da spremaš odreske u zatvorenom, u kuhinji.”

Nasmijala se. “Ali obećao si da će to biti najbolji odrezak koji sam ikad jela.”

“Hoće, vjeruj mi.” Završio je sa slaganjem roštilja i odložio vreću s ugljenom. “Nek se ovo malo natopi, bar nekoliko minuta. Želiš li što popiti?”

Theresa je pitala: “Što nudiš?” Garrett se nakašljao. “Pivo, sok ili vino koje si donijela.” “Pivo dobro zvuči.” Garrett je pokupio ugljen i tekućinu za potpalu pa ih spremio u staru

ostavu pored kuće. Nakon što je obrisao noge od prašine, ušao je u kuću i ostavio staklena vrata otvorenima.

Kad je otišao po pivo, Theresa se okrenula na drugu stranu i gledala po plaži. Sunce se spuštalo, većina ljudi je otišla, a nekolicina koja je ostala bili su ili džogeri ili šetači. Iako plaža nije bila prepuna, u to kratko vrijeme koliko ga nije bilo pored kuće prošlo je desetak ljudi.

“Umoriš li se ikad od tih prolaznika?” pitala je kad se vratio. Dodao joj je pivo. “Zapravo, ne. Pa i nisam toliko ovdje. Uglavnom je sve

prazno kad dođem kući. A zimi ovdje nema nikoga.” Na trenutak ga je zamislila kako sjedi na verandi i gleda u more, sam,

kao i uvijek. Garrett je posegnuo u džep i izvadio kutiju šibica. Zapalio je ugljen i odmaknuo se korak unazad kad se vatra rasplamsala. Oganj je zaplesao na laganom povjetarcu.

“Sad dok se ugljen ne razgori, mogu početi pripremati večeru.” “Mogu li ti pomoći?”


99

“Nemaš što”, odgovorio je. “Ali ako budeš imala sreće, možda ću podijeliti tajni recept s tobom.”

Zabacila je glavu i vragolasto ga pogledala. “Znaš, jako si visoko postavio letvicu za te svoje odreske.”

“Znam. Ali vjerujem u njih.” Namignuo joj je i ona se nasmijala dok ga je slijedila u kuhinju. Garrett je otvorio kuhinjski ormarić i izvadio nekoliko krumpira. Stajao je pored sudopera i prvo oprao ruke, a onda krumpire. Uključio je pećnicu, umotao krumpire u foliju i stavio ih unutra.

“Mogu li ja nešto raditi?” “Rekao sam ti, nemaš što. Mislim da imam sve pod kontrolom. Kupio

sam jednu od onih gotovih salata i to je uz krumpir i odreske sve što imamo na jelovniku.”

Theresa se pomaknula u stranu da mu ne smeta dok je Garrett stavljao posljednje krumpire u pećnicu i vadio salatu iz frižidera. Dok je stavljao salatu u zdjelu, pogledavao ju je ispod oka. Što je to u njoj zbog čega joj je odjednom poželio biti sasvim blizak? Dok se to pitao, otvorio je frižider i izvadio odreske koje su mu narezali u mesnici. Otvorio je policu pored frižidera i pronašao ostatak namirnica koje su mu trebale. Sve ih je posložio pored Therese.

Izazovno ga je pogledala. “Pa, što je to toliko posebno u tim odrescima?” Garrett je malkice razbistrio misli pa nalio brendi u plitku zdjelu.

“Nekoliko stvari. Prvo moraš nabaviti nekoliko debelih odrezaka, ovakvih kao što su ovi ovdje. Obično ih u mesnicama ne režu tako debelo, pa to moraš posebno naglasiti. Dodaš im malo soli, papra i bijelog luka pa ih natapaš u brendiju dok se u međuvremenu ugljen ne zažari.”

To je činio i sad dok je pričao s njom i prvi put otkad ga je vidjela, izgledao je u skladu sa svojim godinama. Prema onome što joj je ispričao zaključila je kako bi trebao biti barem četiri godine mlađi od nje.

“I to je tvoja tajna?” “To je tek početak”, obećao joj je, odjednom svjestan koliko je lijepa.

“Prije nego što ih stavim na rešetku, još ću ih malo omekšati. Ostatak tajne je u pripremi, ne u tome čime ćeš ih začiniti.”

“Zvučiš kao pravi kuhar.” “Ne, zapravo nisam neki kuhar. Dobar sam u pripremanju nekoliko jela,

ali ne bavim se baš previše kuhanjem. Kad dođem doma, obično nisam raspoložen za nešto komplicirano.”

“I ja sam takva. Da nema Kevina, mislim da uopće ne bih kuhala.” Kako je zasad završio s odrescima, Garrett je uzeo nož iz ladice pa se

opet vratio do nje. Uzeo je nekoliko rajčica s kuhinjskog pulta i počeo ih rezati.


100

“Reklo bi se da imaš stvarno sjajan odnos s Kevinom.” “Imam. Samo se nadam da će tako i ostati. On je sad skoro tinejdžer i

brinem se da će, kako bude stariji, provoditi sve manje vremena sa mnom.” “Nemoj previše razbijati glavu time. Kad te čujem kako govoriš o njemu,

mislim da ćete vas dvoje uvijek biti bliski.” “Nadam se. On je sad sve što imam. Ne znam što bih napravila da me

počne isključivati iz svog života. Imam prijatelje koji imaju sinove malo starije nego što je on i uvjeravaju me da je to neizbježno.”

“Siguran sam da će se Kevin donekle promijeniti. Svi se mijenjaju, ali to ne znači da više neće pričati s tobom.”

Pogledala ga je. “Govoriš iz iskustva ili samo pričaš ono što znaš da želim čuti?”

Slegnuo je ramenima i ponovo osjetio miris njezinog parfema. “Samo se prisjećam kroz što sam prošao sa svojim ocem. Dok sam odrastao, uvijek smo bili bliski i to se nije promijenilo ni kad sam krenuo u srednju školu. Počeo sam se ponašati drugačije i više se viđati s prijateljima, ali i dalje smo uvijek bili u dobrim odnosima.”

“Nadam se da će tako biti i sa mnom i Kevinom”, rekla je. Dok su trajale pripreme za večeru, među njima je zavladala ugodna

tišina. Jednostavan čin rezanja rajčica i ona pored njega kao da su umanjili tjeskobu koju je Garrett ranije osjećao. Theresa je bila prva žena koju je pozvao u kuću i shvatio je da mu je nekako ugodno zbog toga što je ona sad ovdje.

Kad je završio s rezanjem, stavio je rajčice u zdjelu za salatu i obrisao ruke papirnatim ubrusom. Onda se nagnuo po drugo pivo.

“Hoćeš i ti još jedno?” Na svoje vlastito iznenađenje i Theresa je već bila popila cijelo pivo.

Kimnula je i stavila praznu bocu na stol. Garrett je otvorio pivo i dodao joj ga, pa jedno uzeo i sebi. Theresa se naslonila na kuhinjski pult i kad je uzela pivo, nešto što je napravila, način na koji je uzela tu bocu, kako je stajala, bilo mu je tako poznato. Možda osmijeh ili pogled dok ga je motrila kako približava bocu ustima. Opet ga je sve to podsjetilo na ono lijeno ljetno popodne s Catherine, kad je došao kući na nenadani ručak na dan koji mu sada kad gleda u prošlost, izgleda tako pun simbola... No kako je mogao pretpostaviti što će se dogoditi? Stajali su u kuhinji baš kao Theresa i on sad.

“Pretpostavljam da si već ručala”, rekao je Garrett dok je Catherine stajala

ispred otvorenog frižidera. Pogledala ga je. “Nisam baš gladna”, rekla je, “ali žedna sam. Hoćeš ledenog čaja?”

“Ledeni čaj zvuči super.Je li dolazio poštar?” Catherine je kimnula dok je uzimala bokal čaja s najviše police. “Na stolu je.”


101

Otvorila je ormar i izvadila dvije čaše. Nakon što je napunila prvu čašu, krenula je točiti i drugu, ali ispala joj je iz ruke.

“Jesi li dobro?” Garrett je zabrinuto ispustio poštu na stol. Catherine je postiđeno prošla rukom kroz kosu, a zatim se sagnula i pokupila

ostatke stakla. “Samo mi se malo zavrtjelo. Bit ću dobro.” Garrett je stao pored nje, pomažući joj čistiti. “Opet se osjećaš loše?” “Ne, ali možda sam jutros previše bila vani.” Šutio je neko vrijeme i samo skupljao ostatke stakla. “Jesi li sigurna da se trebam

vratiti na posao? Posljednjih tjedan dana stvarno nisi dobro.” “Bit ću bolje. A i znam da imaš mnogo posla.” Iako je bila u pravu, kad je konačno krenuo natrag na posao, imao je osjećaj da je

nije trebao poslušati. Odjednom je postao svjestan tišine u kuhinji i glasno je progutao slinu.

“Idem pogledati ugljen, vidjeti u kojoj je fazi”, rekao je jer je trebao nešto učiniti, bilo što. “Nadam se da će ubrzo biti spreman.”

“Smijem li ja u međuvremenu postaviti stol?” “Naravno. Većina stvari koje trebaš su ovdje.” Pokazao joj je gdje će ih pronaći, a onda izašao prisiljavajući samog sebe

da se opusti i očisti misli od sjećanja. Kad je došao do roštilja, provjerio je ugljen i usredotočio se na posao. Ugljen je gotovo pobijelio. Treba mu je još nekoliko minuta, pomislio je Garrett. Ponovo je otišao do ostave i ovoga puta iz nje izvukao mali ručni mijeh za raspuhivanje vatre. Postavio ga je pored roštilja i duboko udahnuo. Oceanski zrak bio je svjež, gotovo opojan, i odjednom je prvi put shvatio kako je unatoč vizijama Catherine i dalje zadovoljan što je Theresa ovdje. Zapravo, bio je sretan. A tako se nije osjećao već dugo.

Nije to bilo samo zato što su se dobro slagali, nego i zbog malih stvari koje je napravila. Način na koji se smijala, kako ga je gledala, čak i način na koji ga je danas uhvatila za ruku - zbog svega toga osjećao se kao da je poznaje mnogo dulje nego što ju je zbilja poznavao. Pitao se je li to zato što je toliko sličila Catherine ili zato što je otac bio u pravu kad ga je uvjeravao da mu je vrijeme da potraži nečije društvo.

Dok je bio vani, Theresa je postavljala stol. Pored svakog tanjura stavila je čašu za vino i prebirala po ladici tražeći pribor za jelo. Pored pribora pronašla je dvije svijeće na malenim svijećnjacima, iako je dvojila nije li to previše, ipak je odlučila i njih staviti na stol. Garrettu će prepustiti odluku hoće li ih upaliti ili ne. Ušao je taman kad je završavala.

“Roštilj će biti spreman za nekoliko minuta. Hoćeš da sjedimo vani dok čekamo?”


102

Theresa je uzela pivo i krenula za njim. Kao i noć prije, puhao je vjetar, ali ne prejako. Sjela je na jedan od stolaca. Garrett je sjeo tik do nje i prekrižio noge. Svijetla košulja isticala je njegovu preplanulu kožu i Theresa ga je promatrala kako gleda ocean. Na trenutak je zatvorila oči osjećajući se živom više nego ikad u posljednje vrijeme.

“Kladim se da u Bostonu nemaš ovakav pogled”, Garrett je prekinuo tišinu.

“U pravu si”, rekla je. “Nemam. Živim u stanu. Moji roditelji misle da sam luda što živim u centru. Misle da bih trebala živjeti u predgrađu.”

“A zašto ne živiš u predgrađu?” “Živjela sam tamo nekad, prije razvoda. Ali sad mi je mnogo lakše

ovako. Do posla mi treba nekoliko minuta, Kevinova škola nalazi se samo blok zgrada dalje i ako ne putujem nekamo izvan grada, nikad ne moram ići na obilaznicu. Osim toga, nakon što mi se brak raspao, željela sam takvu promjenu. Nisam mogla trpjeti poglede susjeda nakon što su saznali da je David otišao.”

“Kako to misliš?” Slegnula je ramenima. Glas joj je postao mekši. “Nikad nikome od njih

nisam rekla zašto smo se rastali. Smatrala sam da ih se to ne tiče.” “Pa i ne tiče ih se.” Na trenutak je zastala kao da se prisjeća. “Znam, ali u njihovim glavama

David je bio divan otac. Bio je zgodan i uspješan i kao da nisu željeli vjerovati da je on napravio išta loše. Dok smo još bili zajedno, on se pravio da je sve savršeno. Sve do samog kraja nisam imala pojma da ima ljubavnicu.” Okrenula se prema njemu sa žalosnim izrazom lica. “Kao što kažu, žena posljednja sazna.”

“A kako si saznala?” Odmahnula je glavom. “Znam da zvuči kao klišej, ali saznala sam u

kemijskoj čistionici. Kad sam otišla po njegovu odjeću, čovjek koji tamo radi dao mi je neke račune koje mu je našao u džepu. Jedan je bio iz hotela u središtu grada. Po datumu sam znala da je tog dana navečer bio kod kuće, što je značilo da je u hotelu mogao biti samo popodne. Kad sam ga dovela pred gotov čin, tvrdio je kako to nije istina. No u očima sam mu vidjela da laže. S vremenom se sve potvrdilo i ja sam podnijela zahtjev za rastavu.”

Garrett je pažljivo slušao puštajući je da dovrši dok se pitao kako se uopće mogla zaljubiti u nekoga tko joj je mogao to učiniti. Kao da mu čita misli, Theresa je nastavila:

“Znaš, David je jedan od onih ljudi koji su u stanju svašta napričati i navesti te da povjeruješ u to. Mislim da je i on sam vjerovao u većinu stvari koje mi je rekao. A upoznali smo se na studiju i ja sam bila oduševljena


103

njegovim kvalitetama. Bio je pametan i šarmantan, a ja sam bila počašćena što je pokazivao zanimanje za djevojku poput mene. Jer ja sam bila mlada, došla sam ravno iz Nebraske, a on nije bio nalik ni na jednog momka koga sam ranije upoznala. Kad smo se oženili, mislila sam da će nam brak biti kao iz snova. Ali pretpostavljam da to njemu nije bilo ni na kraj pameti. Kasnije sam saznala da me prvi put prevario samo pet mjeseci nakon što smo se vjenčali.”

Na trenutak je zašutjela, a Garrett je pogledao u svoje pivo. “Uopće ne znam što bih rekao.”

“Ne trebaš ništa reći”, rekla je kao da završava tu temu. “Gotovo je i, kao što sam ti jučer rekla, sada od njega jedino želim da bude dobar otac Kevinu.”

“Kad to tako kažeš, čini se da je lako.” “Nije baš tako. David me jako povrijedio i trebalo mi je nekoliko godina i

nešto više posjeta psihijatru da dođem do toga. Mnogo sam naučila od svoje terapeutkinje i pritom saznala prilično toga o samoj sebi. Jednom sam joj blebetala o tome kakav je David kreten. Objasnila mi je kako to što sam još bijesna na njega samo ukazuje na to da sam još ovisna o njemu i da nisam u stanju prihvatiti što se zbilo. Zato sam otpustila tu ljutnju.”

Theresa je otpila još piva, a Garrett ju je upitao: “Sjećaš li se još čega što je rekla ta tvoja terapeutkinja?”

Theresa je kratko razmišljala, a onda se kiselo nasmijala. “Zapravo, da. Rekla mi je neka ako ikad sretnem nekoga tko me podsjeća na Davida, bježim glavom bez obzira.”

“Podsjećam li te ja na Davida?” “Nimalo. Ne možeš biti različitiji od njega.” “To je dobro”, rekao je prikrivajući šalu, “jer ovdje baš i nemaš kamo

pobjeći, znaš. Morala bi bježati jako dugo.” Zahihotala se, a Garrett je pogledao prema roštilju. Vidjevši da je ugljen

spreman, upitao je: “Jesi li spremna za odreske?” “Hoćeš li mi pokazati ostatak svog tajnog recepta?” “Sa zadovoljstvom”, rekao je i oboje je ustalo. U kuhinji je pronašao

omekšivač za meso i utisnuo ga u odreske. Nakon što je izvadio oba odreska iz brendija, ponovio je postupak i s drugom stranom mesa. Otvorio je frižider i izvadio malu plastičnu vrećicu.

“Što je to?” pitala je Theresa. “To je loj, masni dio odreska koji se obično odreže. Kad sam ih kupovao,

rekao sam mesaru da mi sačuva taj dio.” “Zašto?” “Sad ćeš vidjeti”, rekao je.


104

Kad su se vratili do roštilja s odrescima i hvataljkama, Garrett je odložio odreske pored rešetke. Potom je uzeo mijeh za raspuhivanje vatre i otpuhao pepeo s ugljena objašnjavajući joj što radi.

“Dio umjetnosti spremanja sjajnog odreska leži u tome da ugljen mora biti užaren i vruć. Koristiš mijeh kako bi raspuhala pepeo. Tako iskoristiš svu toplinu.”

Stavio je rešetku na roštilj i ostavio je da se grije otprilike minutu, a zatim hvataljkama stavio odreske na nju. “Kakav odrezak voliš?”

“Slabije pečen.” “S odrescima ove debljine to znači da ih treba peći otprilike jedanaest

minuta sa svake strane.” Začudila se. “Vrlo si precizan kad su odresci u pitanju, zar ne?” “Obećao sam ti dobar odrezak i planiram ispuniti obećanje.” Dok je pripremao odreske, Garrett je krajičkom oka promatrao Theresu.

Bilo je nečeg senzualnog u njoj, u njezinoj figuri koju je sumrak dodatno naglašavao. Nebo je postajalo narančasto, a obasjana vatrom izgledala je posebno lijepo, naročito s onim predivnim tamnim očima. Kosa joj je izazovno lepršala na večernjem povjetarcu.

“O čemu razmišljaš?” Na zvuk njezinog glasa Garrett je zastao odjednom shvativši da šuti

otkako je počeo peći meso. “Samo razmišljam o tome kakav je kreten bio tvoj bivši muž”, rekao je,

okrenuo se prema njoj i vidio da se smije. Nježno ga je pogladila po ramenu. “Ali da sam još u braku, ne bih sad bila ovdje s tobom.” “I to bi”, rekao je i dalje osjećajući njezin dodir, “bila prava šteta.” “Da, slažem se”, ponovila je i pogledi su im se na trenutak sreli. Konačno

se Garrett odmaknuo i uzeo loj. Nakašljao se. “Mislim da smo spremni.” Položio je narezane komadiće masti na užareni ugljen. Zatim se nagnuo i

raspuhivao ih sve dok se nisu zapalili. “Što radiš?” “Vatra od loja zadržat će sokove u odresku i ostat će mekani. Zato i

koristim hvataljku umjesto vilice.” Stavio je još nekoliko komadića masnoće na ugljen pa ponovio postupak.

Gledajući uokolo, Theresa je komentirala: “Ovdje je sada tako mirno. Potpuno razumijem zašto si ovdje kupio kuću.”

Završio je s onim što je radio i još jednom posegnuo za pivom. “Ima nešto u tome što ocean radi ljudima. Mislim da zato mnogi i dolaze ovamo na odmor.”

Okrenula se prema njemu. “Reci mi, Garrette, o čemu razmišljaš kad si ovdje sam?”


105

“O mnogo toga.” “O nečemu posebnom?” Razmišljam o Catherine, htio je reći, ali nije. Uzdahnuo je. “Ne, ne zapravo. Ponekad mislim o poslu, ponekad o

novim mjestima koja bih volio istražiti dok ronim. Onda sanjarim o tome da nekamo odjedrim i sve ostavim iza sebe.”

Dok je izgovarao posljednje riječi, pažljivo ga je promatrala. “Stvarno bi to mogao napraviti? Odjedriti i nikada se ne vratiti?”

“Nisam siguran, ali mislim da bih. Za razliku od tebe, ja nemam obitelj, nikoga osim oca, i nekako mislim da bi me on razumio. Jako smo slični i mislim da nema mene, i on bi već odavno nekamo otplovio.”

“Ali to bi značilo bijeg.” ”Znam. “Zašto bi to napravio?” Bila je uporna iako je znala odgovor. Kad nije

odgovorio, nagnula se prema njemu i nježno mu rekla: “Garrette, znam da me se to ne bi trebalo ticati, ali ne možeš bježati od toga kroz što prolaziš.” Pokušala ga je ohrabriti osmijehom. “Osim toga, ti još toliko toga možeš nekome dati.”

Garrett je bio tih, razmišljao je o tome što je rekla i pitao se kako je moguće da ona točno zna što treba reći da se on osjeća bolje.

Idućih nekoliko minuta zvukovi su dopirali s nekih drugih mjesta. Garrett je okrenuo odreske na roštilju pa su zacvrčali. Nježni povjetarac u daljini uzburkao je neka zvonca. Valovi su neprestano mrmljali dok su se valjali prema obali.

Garrett je razmišljao o protekla dva dana. O trenutku kad ju je prvi put ugledao, o satima koje su proveli na “Slučajnosti”, šetnji plažom, kad joj je odlučio reći za Catherine. Napetost koju je ranije osjećao sad je gotovo nestala. I dok su stajali u sumraku jedno pored drugoga, osjećao je da u ovoj večeri ima mnogo više nego što je oboje željelo priznati.

Malo prije nego što su odresci bili gotovi, Theresa se vratila u kuću do kraja postaviti stol. Izvadila je krumpire iz pećnice, izvukla ih iz folije i složila na tanjure. Salatu je stavila na sredinu stola zajedno s nekolicinom različitih začina i umaka koje je pronašla u vratima frižidera. Konačno, na stol je poredala sol, papar, maslac i salvete. U kući je bilo mračno, pa je upalila svjetlo u kuhinji, no tad joj se učinilo da je previše svjetla. Zato ga je opet ugasila. Gotovo je refleksno došla do stola i zapalila svijeće, a potom se odmaknula da vidi je li pretjerala. Razmišljajući kako sve dobro izgleda, uzela je bocu vina i stavila je na stol baš kad je Garrett ušao u kuću.

Zatvorio je klizna staklena vrata za sobom i vidio kako je priredila stol. U kuhinji je bio polumrak. Jedinu svjetlost stvarali su plamičci svijeća i Theresa


106

je na njoj izgledala predivno. Uz svjetlost svijeća tamna joj je kosa djelovala zagonetno, a u očima joj se ogledao plamen. Neko vrijeme nije bio u stanju reći ni riječ, mogao je samo gledati u nju i tog je trenutka jasno osvijestio ono što je sve vrijeme pokušavao negirati.

“Mislila sam da će ovako biti ljepše”, tiho je rekla. “U pravu si.” Nastavili su gledati jedno u drugo, svatko na svom kraju prostorije, oboje

skamenjeno od mogućnosti koje su se nazirale. Tada je Theresa odmaknula pogled.

“Nisam mogla naći otvarač za boce”, rekla je samo da nešto kaže. “Donijet ću ga”, brzo je rekao. “Ne koristim ga često, pa je vjerojatno

zakopan u nekoj od ladica.” Donio je pladanj s odrescima na stol pa otišao do ladice. Nakon što je

kopao po stražnjem dijelu ladice u kojoj stoji pribor za jelo, pronašao je otvarač za boce i donio ga. S nekoliko laganih pokreta otvorio je bocu i u svaku čašu natočio upravo pravu mjeru. Zatim je sjeo i hvataljkom stavio odrezak na tanjur i njoj i sebi.

“Ovo je trenutak istine”, rekla je prije nego što je kušala meso. Garrett se smijao dok ju je gledao kako jede. Theresa se ugodno iznenadila kad je shvatila da je bio u pravu.

“Garrette, ovo je izvrsno”, rekla je iskreno. “Hvala ti.” Kako je večera odmicala, svijeće su dogorijevale, a Garrett joj je dva puta

rekao koliko mu je drago što je došla. Oba puta Theresa je osjetila kako je nešto pecka na stražnjem dijelu vrata i morala je popiti još malo vina da otjera taj osjećaj. Ocean se polako dizao, stizala je plima. Vodio ga je mjesec za koji se činilo da se stvorio odjednom i niotkud.

Nakon večere Garrett je predložio da još jednom prošetaju plažom.

“Noću je stvarno divno”, rekao je. Kad se Theresa složila s tom idejom, sklonio je tanjure i pribor za jelo sa stola i sve stavio u sudoper.

Izašli su. Garrett je zatvorio vrata za njima. Noć je bila ugodna. Sišli su s terase i krenuli prema malim pješčanim dinama na plaži. Kad su došli do mora, ponovili su ono što su napravili popodne - izuli se i ostavili cipele na plaži. U blizini nije bilo nikoga. Hodali su polako jedno uz drugo. Theresa se iznenadila kad ju je Garrett uhvatio za ruku. Osjetila je toplinu i mislima joj je proletjelo kako bi bilo da joj dodiruje cijelo tijelo. Od te pomisli nešto se u njoj uskomešalo i kad je pogledala prema njemu, pitala se zna li o čemu je razmišljala.


107

Nastavili su šetati i oboje je upijalo tu večer. “Već dugo nisam proveo ovakvu noć”, konačno je rekao Garrett, a glas mu je zvučao pomalo sjetno.

“Ni ja”, rekla je Theresa. Pijesak pod njihovim nogama bio je hladan. “Garrette, sjećaš se kad si mi

predložio da odem s tobom na jedrenje?” pitala je Theresa. “Da.” “Zašto si me pozvao?” Upitno ju je pogledao. “Kako to misliš?” “Učinilo mi se kao da si zažalio istog trenutka kad si to izgovorio.” Slegnuo je ramenima. “Nisam siguran da je 'zažalio' baš prava riječ.

Mislim da sam iznenadio samog sebe što sam te pozvao da ideš sa mnom. Ali nisam zažalio.”

Nasmijala se. “Jesi li siguran?” “Da, jesam. Morala bi znati kako posljednje tri godine nikoga nisam zvao

da mi se pridruži. I kad si rekla da nikad nisi bila na jedrenju, nešto se u meni pokrenulo i shvatio sam da sam umoran od te vječite samoće.”

“Misliš da sam bila na pravom mjestu u pravo vrijeme?” Odmahnuo je glavom. “Nisam to htio reći. Želio sam da ideš sa mnom.

Mislim da to ne bih ponudio nekom drugom. Osim toga, cijela ova priča postala je mnogo bolja nego što sam očekivao. Već dugo nisam proveo ovakva dva dana.”

Theresu je od tih njegovih riječi preplavila neka toplina. Dok su hodali, osjetila je kako joj polako kruži palcem po dlanu. Nastavio je. “Jesi li zamišljala ovakav odmor?”

Oklijevala je razmišljajući je li pravo vrijeme da mu kaže istinu. “Ne.” Hodali su u tišini. Na plaži je bilo još nekoliko ljudi, no bili su toliko

daleko da Theresa nije mogla razabrati ništa drugo osim sjena. “Misliš li da ćeš ikada opet doći ovamo? Mislim, na odmor?” “Ne znam. Zašto?” “Zato što sam se nadao da hoćeš.” U daljini je vidjela svjetla dokova. Ponovo je osjetila kako se njegova ruka

pomiče uz njezinu. “Hoćeš li mi u tom slučaju opet napraviti večeru?” “Što god želiš. Dokle god je to odrezak.” Potiho se nasmijala. “Onda ću razmisliti. Obećavam.” “A ako pritom dobiješ i tečaj iz ronjenja?” “U tome bi Kevin sigurno uživao više od mene.” “Onda ga dovedi.” Pogledala ga je. “Ne bi te smetalo?”


108

“Naravno da ne. Volio bih ga upoznati.” “Sigurna sam da bi ti se svidio.” “Znam da bi.” Nastavili su opet u tišini sve dok Theresa nije naglo rekla: “Garrette,

mogu li te nešto pitati?” “Naravno.” “Znam da će ovo zvučati čudno, ali...” Na trenutak je zastala, a on ju je

upitno pogledao. “Što?” “Što je najgore što si u životu napravio?” Glasno se nasmijao. “Odakle sad to?” “Eto tako. Uvijek ljudima postavim to pitanje. Da shvatim kakav je tko.” “Najgora stvar?” “Najgora od svih.” Neko vrijeme je razmišljao. “Mislim da bi to mogao biti jedan moj

izlazak. Nekoliko prijatelja i ja izašli smo jedne večeri u prosincu. Pili smo i tulumarili i na kraju smo se vozili po ulici koja je cijela bila ukrašena božičnim ukrasima, a mi smo parkirali, izašli iz auta te skinuli i pokrali sve ukrase.”

“Niste valjda!” “Jesmo. Nas petorica. Napunili smo kamionet ukradenim božićnim

ukrasima. I ostavili smo žice od lampica, to je bio najgori dio. Kao da je ulicom protutnjao Grinch. Proveli smo gotovo dva sata u toj raboti, smijući se i galameći. Ta je ulica osvanula u lokalnim novinama kao jedna od najokićenijih u gradu, a kad smo dovršili posao... Ne mogu ni zamisliti što su ljudi mislili. Vjerojatno su podivljali.”

“To je grozno!” Ponovo se nasmijao. “Znam. Sad kad razmišljam o tome, znam da je bilo

grozno. Ali u tom trenutku bilo je urnebesno.” “A ja sam mislila da si ti neki drag tip...” “Ja i jesam drag tip.” “Ti si bio Grinch.” Znatiželjno je nastavila. “I? Što ste ti i tvoji prijatelji još

radili?” “Stvarno želiš znati?” “Da, želim.” Počeo joj je prepričavati svoje ostale tinejdžerske nepodopštine, od

sapunanja automobilskih prozora pa do prekrivanja kuća bivših djevojaka toaletnim papirom. Jednom je, pričao je, neki njegov prijatelj automobilom prošao pored njegovog dok je Garrett bio na spoju s nekom djevojkom.


109

Pokazao mu je da spusti prozor, Garrett je to i učinio, a prijatelj mu je ubacio vodenu bombu koja mu je eksplodirala pod nogama.

Nakon dvadeset minuta i dalje je pričao, a ona se zabavljala. Kad je konačno završio, postavio joj je isto pitanje kao i ona njemu.

“Oh, ja nikad nisam napravila ništa slično”, rekla je gotovo sramežljivo. “Ja sam uvijek bila dobra djevojka.”

Ponovo se nasmijao. Osjećao se kao da ga je nagovorila na ispovijed, no to ga nije nimalo smetalo. Pritom je jako dobro znao da mu Theresa ne govori istinu.

Prošetali su po cijeloj plaži razmjenjujući priče iz djetinjstva. Dok je pričao, Theresa je pokušavala zamisliti Garretta kao mladića pitajući se što bi mislila o njemu da ga je upoznala na studiju. Bi li ga smatrala neodoljivim kao sad ili bi se svejedno bila zaljubila u Davida? Željela je vjerovati da bi cijenila razlike među njima dvojicom, ali bi li zaista? David se tada činio neodoljivim.

Zastali su na trenutak i pogledali u ocean. Garrett je stajao tik do nje, a ramena su im se gotovo dodirivala.

“O čemu razmišljaš?” pitao je Garrett. “Razmišljala sam o tome kako je s tobom i tišina ugodna.” Nasmijao se. “A ja sam mislio o tome kako sam ti rekao mnogo stvari

koje nisam rekao nikome drugom.” “To je zato što znaš da idem u Boston, pa neću nikome reći.” Nasmijao se. “Ne, uopće nije zbog toga.” “A zašto onda?” Znatiželjno ju je pogledao. “Ne znaš?” “Ne.” Nasmijala se kad je to rekla gotovo ga izazivajući da nastavi. Pitao se

kako će joj objasniti nešto što je i sam teško shvaćao. Onda je nakon što je dug trenutak zbrajao vlastite misli, tiho rekao: “Mislim da je tako zato što sam želio da znaš tko sam zapravo. Zato što ćeš ako me stvarno upoznaš, možda i dalje htjeti provoditi vrijeme sa mnom...”

Theresa nije ništa rekla, ali točno je znala što joj pokušava reći. Garrett je odmaknuo pogled.

“Žao mi je. Nisam htio da ti bude neugodno.” “Nije mi neugodno”, počela je Theresa. “Drago mi je što si to rekao...” Zastala je. Nakon nekoliko trenutaka ponovo su počeli polako hodati. “Ali ne osjećaš što i ja.” Pogledala je prema njemu. “Garrette... Ja...“ Zastala je. “Ne, ne moraš ništa reći.”


110

Nije mu dopustila da dovrši. “Da, moram. Želiš čuti odgovor i ja ti ga želim reći.”

Zastala je razmišljajući koji je najbolji način da mu kaže ono što mora. Onda je duboko udahnula. “Kad smo David i ja prekinuli, prošla sam kroz grozno razdoblje. I upravo kad sam mislila da sam preboljela prošlost, počela sam ponovo izlaziti. Ali muškarci koje sam susretala... Ne znam, činilo mi se da se cijeli svijet promijenio dok sam bila u braku. Oni su željeli uzimati, ali nijedan od njih nije htio davati. Mislim da sam se razočarala u cijeli muški rod.”

“Ne znam što bih ti rekao.” “Garrette, ne govorim ti to zato što mislim da si i ti takav. Mislim da ne

možeš biti dalje od toga. I to me pomalo plaši. Zato što ako ti kažem koliko mi je stalo do tebe... Na neki način reći ću to i sebi. A ako to učinim, izložit ću se mogućnosti da opet budem povrijeđena.”

“Ja te nikad ne bih povrijedio”, nježno je rekao. Zastala je i natjerala ga da je pogleda. Tiho je govorila. “Znam da zbilja tako misliš, Garrette. Ali i ti si se nosio sa svojim

demonima protekle tri godine. Ne znam jesi li spreman krenuti dalje. Ako nisi, naposljetku ćeš me povrijediti.”

Te su ga riječi jako pogodile i trebao mu je trenutak da odgovori. Pogledi su im se sreli.

“Theresa... Otkad smo se upoznali... Ne znam...” Zastao je shvaćajući kako ne može riječima opisati što osjeća. Zato je samo podignuo ruku i prstima joj dodirnuo lice polako joj

prolazeći po nježnim obrazima, kao da joj miluje kožu perom. Kad ju je dodirnuo, zatvorila je oči i unatoč nesigurnosti pustila da joj žmarci prođu kroz tijelo i zagriju joj vrat i grudi.

Osjetila je kako sve nestaje i odjednom spoznala kako joj je baš ovdje mjesto. Zajednička večera, šetnja plažom, način na koji ju je sad gledao... Nije mogla zamisliti ništa bolje od onoga što se događalo baš u tom trenutku.

Valovi su se valjali prema plaži i smočili im stopala. Topao ljetni povjetarac mrsio joj je kosu i još je više osjećala njegov dodir. Mjesečina je davala moru prozračni sjaj, a oblaci su bacali sjene po plaži, zbog čega je cijeli prizor bio nestvaran.

I tad su se predali svemu onome što se gradilo od trenutka kad su se sreli. Stopila se s njim osjećajući toplinu njegovog tijela, a on je maknuo dlan s njezinog lica. Polako je obavio ruke oko nje, privukao je k sebi i nježno poljubio. Potom se malo odmaknuo i pogledao je, a onda još jednom nježno poljubio. Uzvratila mu je poljubac osjećajući kako joj prelazi rukom po leđima sve do kose.


111

Dugo su stajali na mjesečini, grlili se i ljubili i nije ih bilo briga gleda li ih tko. Oboje je tako dugo čekalo taj trenutak. Kad su se konačno razdvojili, dijelio ih je samo pogled. A onda ga je Theresa uzela za ruku i polako krenula prema njegovoj kući.

Kad su ušli, sve je bilo kao san. Garrett ju je poljubio čim su zatvorili vrata, ovoga puta strastvenije. Theresa je osjetila kako joj cijelo tijelo drhti od iščekivanja. Otišla je do kuhinje, uzela sa stola dvije svijeće i povela ga u spavaću sobu. Stavila je svijeće na stol, a on je izvadio šibice iz džepa i zapalio ih, dok je ona krenula prema prozorima i navukla zavjese.

Garrett je i dalje stajao pored stola, pa se Theresa vratila do njega. Ponovo su bili jedno pored drugog. A onda mu je ona rukama prešla preko prsa, osjećajući snažne mišiće ispod košulje, i pustila svojoj senzualnosti na volju. Gledajući ga u oči, otkopčala mu je košulju. Podigao je ruke. Povukla ju je preko njegove glave i potom se stisnula uz njega slušajući kako odjeća klizi na pod. Ljubila mu je prsa pa vrat drhteći dok su njegove ruke tražile dugmad na njezinoj košulji. Odmaknula se i pustila ga da ih pronađe. Pažljivo je otkopčavao svako od njih.

Košulja se rastvorila i Garrett je podvukao ruke ispod nje privlačeći Theresu k sebi i osjećajući toplinu njezine kože na svojoj. Poljubio joj je vrat i nježno joj se očešao usnama o uho dok joj je dodirivao leđa. Razdvojila je usne i prepustila se njegovoj nježnosti. Prsti su mu zastali na grudnjaku. Hitro ga je i stručno otkopčao, a Theresi se ubrzao dah. A onda je ne prestajući je ljubiti, povukao naramenice grudnjaka i oslobodio joj grudi. Sagnuo se i nježno ih poljubio jednu po jednu, a ona je zabacila glavu osjećajući njegov vreli dah i vlažne usne kad god bi je dodirnuo.

Kad je spustila ruke na njegove traperice, Theresi je ponestalo daha. Pogledala ga je u oči i otkopčala ih, a onda nježno povukla zatvarač. I dalje ga gledajući, prvo je prstom lagano prešla po njegovom struku, potom po pupku, a onda dohvatila rub njegovih traperica. Spustila ih je i on je zakoračio unatrag ne bi li ih se oslobodio. Opet joj je prišao i poljubio je pa je podigao u naručje, nježno odnio preko sobe i spustio na krevet.

Kad je legao pored nje, prešla mu je rukama po prsima sada vlažnima od znoja i osjetila kako mu se ruke polako primiču njezinim hlačama. Otkopčao ih je, ona je lagano podigla guzu i skinula ih, a njegove su ruke i dalje istraživale njezino tijelo. Mazila ga je po leđima i lagano mu grickala vrat slušajući kako mu se disanje ubrzava. Počeo je skidati bokserice dok je ona skidala gaćice i kad je konačno oboje bilo golo, privili su se jedno uz drugo.

Na svjetlosti svijeća bila je predivna. Jezikom joj je prelazio po grudima, trbuhu, sve do pupka pa opet prema gore. Dok su se grčevito grlili, u njezinoj kosi ogledala se svjetlost od koje je blistala, a koža joj je bila tako nježna, kao


112

da poziva da je se miluje. Osjetio je kako ga njezine ruke na njegovim leđima privlače još bliže.

Nastavio ju je ljubiti. Nije želio ništa požurivati. Prislonio je lice na njezin trbuh i lagano se očešao. Dodir njegove hrapave brade na koži još ju je više uzbudio i samo je pojačala stisak ruku u njegovoj kosi. Nastavio je sve dok više nije mogla izdržati, a zatim pomaknuo glavu gore i napravio isto na njezinim grudima.

Povukla ga je prema sebi podižući se prema njemu, dok se on polako nadvio iznad nje. Poljubio joj je svaki prst na ruci i kad su se konačno spojili, uz uzdah je zatvorila oči. Dok su se nježno ljubili, nakon tri godine strast se konačno oslobodila i vodili su ljubav.

Tijela su im se pomicala kao da su jedno. Oboje je bilo posve svjesno želja i potreba onog drugog i nastojali su se zadovoljiti. Garrett ju je neprestano ljubio, njegove usne ostavljale su vlažan trag na svakom mjestu gdje ju je taknuo, a ona je osjećala kako joj tijelom prolaze žmarci od nečeg divnog, nečeg što je jedva čekala osjetiti. Kad se to konačno i dogodilo, silovito mu je zarila prste u leđa. No čim je završio jedan vrhunac, nadolazio je novi i ona je počela dugo svršavati dok joj je on pružao vrhunac za vrhuncem.

Kad su završili s vođenjem ljubavi, Theresa je bila iscrpljena. Obavila je ruke oko njega i privukla ga k sebi. Opustila se, a on ju je i dalje milovao. Gledala je kako svijeće polako dogorijevaju i iznova proživljavala trenutak koji su upravo podijelili.

Ležali su tako gotovo cijelu noć, svako malo vodili ljubav i čvrsto se privijali jedno uz drugo. Theresa mu je zaspala na rukama osjećajući se divno, a Garrett ju je promatrao. Prije nego što je i on zaspao, nježno joj je odmaknuo kosu s lica pokušavajući zauvijek utisnuti te prizore u sjećanje.

Prije nego što je svanulo, Theresa je otvorila oči i shvatila da Garrett nije pored nje. Okretala se u krevetu tražeći ga. Nije ga vidjela, pa je ustala, otišla do njegovog ormara i pronašla kućni ogrtač. Ogrnula se, izašla iz spavaće sobe i krenula prema mračnoj kuhinji. Nije bio ni tamo. Pogledala je u dnevni boravak, ali ni tamo ga nije bilo i u sekundi joj je sinulo gdje je.

Izašla je i pronašla ga kako sjedi na stolcu samo u boksericama i sivoj majici. Okrenuo se, pogledao je i nasmijao se. “Hej.”

Zakoračila je prema njemu, a on joj je dao znak da mu sjedne u krilo. Poljubio ju je i privukao k sebi, a ona mu je stavila ruke oko vrata. Onda je osjetila da nešto nije u redu pa se odmaknula i dodirnula mu obraz.

“Jesi li dobro?” Trebao mu je trenutak prije nego što je odgovorio. “Da”, tiho je rekao ne

gledajući je. „Jesi siguran?


113

Kimnuo je ponovo izbjegavajući njezin pogled, pa mu je prstom okrenula glavu prema sebi. Nježno je rekla: “Izgledaš nekako tužan.”

Slabašno se nasmijao, no bez odgovora. “Jesi li tužan zbog onoga što se dogodilo?” “Ne”, rekao je. “Nisam uopće. Nimalo ne žalim.” “Što je onda?” Nije odgovorio, a pogled mu je opet odlutao. Potom ga je nježno upitala:

“Jesi li ovdje zbog Catherine?” Uslijedilo je nekoliko trenutaka bez odgovora, a onda joj je uzeo ruku.

Konačno ju je pogledao. “Ne. Nisam ovdje zbog Catherine”, rekao je gotovo šaptom. “Ovdje sam zbog tebe.”

Potom ju je nježno kao malo dijete privukao bliže i držao bez riječi. Nije ju puštao sve dok se nije počelo razdanjivati, a prvi ljudi pojavili su

se na plaži.


114

9. poglavlje

“Što misliš kad kažeš da danas ne možeš ručati sa mnom? Već godinama ručamo zajedno. Kako si mogao zaboraviti?”

“Nisam zaboravio, tata, samo ne mogu. Ići ćemo na ručak idući tjedan, u redu?”

Jeb Blake je zastao s druge strane žice udarajući prstima po stolu. “Zašto imam dojam da mi nešto prešućuješ?”

“Nemam ti što reći.” “Sigurno?” “Da, sigurno.” Theresa je iz kupaonice viknula Garrettu da joj donese ručnik. Garrett je

refleksno pokrio slušalicu i odgovorio joj kako će doći za trenutak. Kad se vratio telefonskom razgovoru, čuo je kako njegov otac oštro uzdiše. “Što je to bilo?”

“Ništa.” Otac mu se obratio glasom punim razumijevanja. “Ona cura Theresa je

kod tebe, zar ne?” Znajući da ne može kriti istinu od njega, Garrettje rekao: “Da, ovdje je.” Jeb je zazviždao očito zadovoljan. “Već je bilo i vrijeme.” Garrett je nastojao smiriti situaciju. “Tata, nemoj sad raditi veliku stvar

od toga.” “Neću, obećavani.” “Hvala.” “Ali smijem li te nešto pitati?” “Naravno”, uzdahnuo je Garrett. “Čini li te ona sretnim?” Trebao mu je trenutak da odgovori. “Da. Čini me sretnim”, konačno je

izgovorio. “Već je bilo i vrijeme”, nasmijao se otac pa poklopio slušalicu. Dok je

vraćao slušalicu na mjesto, Garrett je gledao u telefon. “Nisam mu lagao”, prošaptao je za sebe i osmjehnuo se. “Zaista me čini sretnim.”


115

Nakon nekoliko minuta Theresa je izašla iz spavaće sobe. Izgledala je odmorno i svježe. Osjetila je miris kave pa otišla u kuhinju po šalicu. Nakon što je stavio krišku kruha u toster, Garrett je došao do nje.

“Još jednom dobro ti jutro”, rekao joj je i poljubio je u vrat. “Dobro jutro i tebi, još jednom.” “Žao mi je što sam sinoć otišao iz spavaće sobe.” “Hej, u redu je. Razumijem.” “Zaista?” “Naravno.” Okrenula se prema njemu i nasmiješila. “Sinoć mi je bilo

divno.” “I meni”, rekao je. Vadeći iz ormarića šalicu za kavu koju je dodao

Theresi, pitao je preko ramena: “Što bi danas voljela raditi? Nazvao sam u trgovinu i rekao da me danas nema.”

“Što si planirao?” “Što misliš o tome da ti pokažem Wilmington i okolicu?” “Mogao bi.” Nije zvučala uvjerljivo. “Jesi li danas htjela raditi nešto drugo?” “A da samo ostanemo ovdje?” “I što ćemo raditi?” “Pa... Nešto ću već smisliti”, rekla je dok ga je grlila. “Hoću reći, možemo

ostati ovdje ako nemaš ništa protiv.” “Ne”, rekao je uz smiješak. “Nemam.” Iduća četiri dana Theresa i Garrett bili su nerazdvojni. Garrett je Ianu

prepustio vođenje trgovine, čak mu je dopustio da vodi subotnji tečaj ronjenja, a to nikad prije nije učinio. Garrett i Theresa dvaput su otišli na jedrenje; drugi su put cijelu noć ostali na oceanu i ležali u kabini dok ih je Atlantik nježno ljuljao. Kasnije te večeri Theresa je htjela da joj priča o mornarima i mazila ga po kosi dok je njegov glas odzvanjao brodskom kabinom.

Nije znala da je Garrett kad je zaspala, ustao iz kreveta baš kao i njihove prve zajedničke noći i izašao na palubu. Mislio je o Theresi koja unutra spava i činjenici da će uskoro otići, a uz tu misao navrla mu je još jedna uspomena otprije nekoliko godina.

“Stvarno mislim da ne bi trebala ići”, Garrett je rekao Catherine zabrinuto je

gledajući. Stajala je pored ulaznih vrata, pored nje ležala je putna torba, a njegovo zanovijetanje nije joj bilo po volji. “Daj, Garrette, već smo pričali o ovome. Neće me biti samo nekoliko dana.”

“Ali u posljednje vrijeme nisi baš svoja.”


116

Catherine je podigla ruke u zrak. “Koliko ti puta moram reći da sam dobro? Sestra me stvarno treba, znaš kakva je. Brine se zbog vjenčanja, a mama joj nije od neke velike pomoći.”

“Ali i ja te trebam.” “Garrette! Samo zato što ti po cijele dane moraš biti u dućanu ne znači da i ja

moram biti ovdje. Nismo vezani pupčanom vrpcom.” Garrett je nevoljko zakoračio unatrag, kao da ga je nečim pogodila. “Nisam ni

rekao da jesmo. Samo nisam siguran da bi trebala ići kad se tako osjećaš.” “Ti nikad ne želiš da ja nekamo idem.” “A što ću kad mi toliko nedostaješ kad te nema?” Izraz lica malko joj se ublažio. “Garrette, znaš da ću ti se vratiti.” Kad je sjećanja nestalo, Garrett se vratio u kabinu. Theresa je spavala

pokrivena plahtama. Tiho se uvukao pored nje i čvrsto je zagrlio. Idući dan proveli su na plaži. Sjedili su u blizini doka gdje su prvi put

zajedno ručali. Kad se Theresa poželjela osunčati na ranojutarnjem suncu, Garrettje otišao do jedne od mnogih trgovina uz plažu i donio joj kremu za sunčanje. Namazao joj je leđa i utrljao joj kremu u kožu nježno kao da je dijete. I premda u to nije željela vjerovati, duboko u sebi osjećala je da u nekim trenucima Garrettov um nije uz nju, već negdje drugdje, znala je da katkad odluta. Ali tad, samo tako, ti bi trenuci nestali i ona bi se opet iznova pitala je li pogriješila.

Ponovo su ručali kod Hanka držeći se za ruke i gledajući jedno u drugo preko stola. Tiho su razgovarali nesvjesni svega oko sebe. Nijedno od njih nije primijetilo kad im je konobar donio račun za stol nakon što se restoran sasvim ispraznio.

Theresa ga je pažljivo promatrala i pitala se je li Garrett i s Catherine bio tako intuitivan kao s njom, kako joj se činilo. Kad god su bili zajedno, imala je osjećaj kao da joj može čitati misli. Kad bi ga poželjela uhvatiti za ruku, on bi to učinio i prije nego bi išta rekla. Kad bi neko vrijeme željela samo pričati, bez riječi ju je slušao. Kad ju je zanimalo kako se osjeća u nekom trenutku, pogledao bi je i odmah bi joj sve bilo jasno. Nitko, pa čak ni David, nije ju tako dobro razumio kao Garrett. Svejedno. Koliko ga poznaje? Nekoliko dana? Pitala se kako je to moguće.

Kasno noću dok je ležao i spavao pored nje, razmišljala je o odgovorima na ta pitanja i uvijek su joj se vraćah u obliku boce koju je pronašla. Što je više poznavala Garretta, to je više vjerovala kako joj je bilo suđeno pronaći njegovu poruku Catherine, kao da je neka viša sila te poruke navodila prema njoj da poveže baš njih dvoje.


117

U subotu navečer Garrett je ponovo spremao večeru. Pod vedrim nebom postavili su stol na stražnjoj terasi. Nakon što su vodili ljubav, ležali su na njegovom krevetu i grlili se. Oboje je znalo da ona sutra ide za Boston. Tu je temu sve dosad oboje izbjegavalo.

“Hoću li te ikada ponovo vidjeti?” pitala je. Bio je tih, gotovo i previše. “Nadam se”, konačno je odgovorio. “Želiš li to?” “Naravno da želim.” Dok je to izgovarao, uspravio se u krevetu i malo se

odmaknuo od nje. Nakon trenutka i ona je sjela i upalila lampu na noćnom ormariću.

“Što je, Garrette?” “Samo ne želim da ovo završi”, rekao je gledajući u pod. “Ne želim da se

rastanemo, ne želim da ovaj tjedan završi. Mislim, ušla si u moj život, okrenula ga naopačke i sad odlaziš.”

Uzela mu je ruku i tiho odgovorila. “Oh, Garrette. Ni ja ne želim da završi. Ovo mi je bio jedan od najboljih tjedana u životu. Čini mi se kao da te oduvijek poznajem. Ako se potrudimo, možemo uspjeti. Ja mogu dolaziti k tebi ili ti možeš doći k meni u Boston. U svakom slučaju možemo pokušati, zar ne?”

“Koliko ćemo se često viđati? Jednom mjesečno? Manje?” “Ne znam. Mislim da to ovisi o nama i o tome na što smo spremni.

Mislim da smo oboje spremni uložiti u ovu vezu jer želimo da uspije.” Zastao je i potom dugo šutio. “Misliš li da je to stvarno moguće? Ako se

ne budemo viđali često? Kad ću te moći zagrliti? Kad ću ti vidjeti lice? Ako se budemo viđali samo povremeno, nećemo moći raditi sve one stvari koje bismo trebali. I više se nećemo osjećati kao sad. Svaki put kad se vidimo, znat ćemo da je to samo na nekoliko dana. Iz toga ništa neće moći izrasti.”

Njegove su je riječi pogađale djelomično zbog toga što je znala da su istinite, djelomično zato što joj se učinilo kako on sve želi privesti kraju, baš tog trenutka. Kad se konačno okrenuo prema njoj, na licu je imao osmijeh žaljenja, a ona nije znala što reći. Zbunjeno je pustila njegovu ruku.

“Znači, ne želiš ni pokušati? To hoćeš reći? Želiš zaboraviti sve što se dogodilo?”

Odmahnuo je glavom. “Ne. Ne želim zaboraviti. Ne mogu zaboraviti. Ne znam. Samo te želim češće viđati. Češće nego što će, po svemu sudeći, biti moguće.”

“I ja tebe. Ali to ne možemo, pa hajde da onda smislimo najbolje rješenje. U redu?”

Odmahnuo je glavom gotovo odbijajući tu pomisao. “Ne znam...”


118

Dok je odgovarao, pažljivo ga je gledala osjećajući da nije riječ samo o tome što izgovara, već da postoji još nešto. “Garrette, što nije u redu?”

Nije odgovorio, pa je ona nastavila. “Iz nekog razloga ne želiš ni pokušati?”

I dalje je bio tih. U tišini se okrenuo prema Catherineinoj slici na noćnom ormariću.

“Kako si putovala?” Garrettje uzeo Catherineinu torbu sa stražnjeg sjedala dok

je ona izlazila iz automobila. Catherine se nasmijala iako je izgledala umorno. “Bilo je dobro, ali sestra mi je skroz slomljena. Želi da sve bude savršeno, ali

saznali smo da je Nancy trudna i haljina za djeveruše neće joj baš pristajati onako kako je zamislila.”

“Pa što? Prekrojit će je.” “To sam i ja rekla, ali znaš kakva je. Uvijek pravi od muhe slona.” Catherine je stavila ruke na bokove i protegnula leđa mršteći se. “Jesi li dobro?” “Samo sam se ukočila, to je sve. Bila sam umorna cijelo vrijeme dok sam bila

tamo i posljednjih nekoliko dana bole me leđa.” Krenula je prema ulaznim vratima. Garrett je hodao uz nju. “Catherine, samo sam ti želio reći da mi je žao što sam se onako ponašao prije

nego što si otputovala. Drago mi je što si otišla, ali još sam sretniji sad kad si se vratila.”

“Garrette, razgovaraj sa mnom.” Zabrinuto je gledala u njega. Konačno je

progovorio: “Theresa... To je sad tako teško. Ono kroz što prolazim...” Zastao je i Theresa je odjednom znala o čemu govori. Osjetila je da joj se

želudac stisnuo. “Je li to zbog Catherine? Je li zbog nje?” “Ne, samo...” Zastao je i ona je iznenada postala posve sigurna da je bila

u pravu. “Tako je, zar ne? Ne želiš ni da pokušamo... Zbog Catherine.” “Ne razumiješ.” Unatoč svemu razljutila se. “Oh, razumijem. Mogao si provoditi vrijeme

sa mnom ovog tjedna jer si naprosto znao da ću otići. I onda kad odem, opet ćeš moći biti onaj stari. Ja sam ti bila samo avantura, zar ne?”

Odmahnuo je glavom. “Ne, nisi. Nisi mi bila avantura. Stvarno mi je stalo do tebe.”

Odlučno ga je gledala. “Ali ne dovoljno da bi se makar potrudio da ovo uspije.”

Gledao ju je, a u očima mu se ocrtavala bol. “Nemoj biti takva...”


119

“Kakva bih trebala biti? Puna razumijevanja? Želiš da jednostavno kažem: 'Oh, u redu, Garrette, evo, sad ćemo prekinuti jer nam je jako teško što se nećemo moći često viđati. Razumijem. Drago mi je što sam te upoznala.' To želiš da kažem?”

“Ne, ne želim da to kažeš.” “Onda? Što želiš? Već sam ti rekla da želim pokušati. Rekla sam ti...” Odmahnuo je glavom jer je nije mogao pogledati u oči. Theresa je

osjećala kako joj se u očima skupljaju suze. “Gledaj, Garrette. Znam da si izgubio ženu. Znam da si zbog toga strašno patio. Ali sad se ponašaš kao nekakva žrtva. Cijeli je život pred tobom. Nemoj sve to odbaciti zato što živiš u prošlosti.”

“Ja ne živim u prošlosti”, rekao je kao da se brani. Theresa je nastojala zaustaviti suze. Glas joj se smekšao. “Garrette. Ja

nisam izgubila ženu, ali izgubila sam nekoga do koga je i meni bilo jako stalo. Znam što je bol i kako je kad te netko povrijedi. Ali, iskreno, dosta mi je samovanja. Prošlo je više od tri godine, baš kao i u tvom slučaju, i već sam umorna od toga. Spremna sam krenuti dalje i pronaći nekoga posebnog s kim želim biti. I ti bi to trebao.”

“Znam. Misliš da to ne znam?” “Trenutačno nisam sigurna. Dogodilo nam se nešto prekrasno i ne želim

to zaboraviti.” Dugo je šutio. “U pravu si”, rekao je boreći se s riječima. “U glavi znam da si u pravu.

Ali u srcu... Jednostavno, ne znam.” “A što je s mojim srcem? Zar ono nije nimalo važno?” Garrettu se steglo

grlo od njezinog pogleda. “Naravno da jest. Važnije je nego što misliš.” Kad ju je krenuo uhvatiti za ruku, Theresa se trznula i tada je vidio koliko ju je povrijedio. Govorio je nježno pokušavajući kontrolirati emocije.

“Theresa, žao mi je što sam tebe - nas - natjerao da prolazimo kroz ovo, i to naše posljednje noći. Nisam tako mislio. Vjeruj mi, nisi mi bila avantura. Bože, bila si sve, samo ne to. Rekao sam ti da mi je stvarno stalo do tebe, a to i mislim.”

Raširio je ruke, a njegove su je oči preklinjale da mu se približi. Oklijevala je na trenutak i onda se konačno privila uz njega, dok su je istovremeno preplavljivali potpuno oprečni osjećaji. Spustila mu je glavu na prsa ne želeći vidjeti njegov izraz lica. Poljubio ju je u kosu nježno govoreći dok su mu usne lepršale nad njom.

“Stalo mi je. Stalo mi je toliko da me to plaši. Dugo se nisam ovako osjećao. Čini mi se da sam zaboravio koliko mi druga osoba može biti važna.


120

Mislim da te ne bih mogao pustiti i zaboraviti, a to i ne želim. I svakako ne želim da ova priča ovako završi.”

Na trenutak čulo se samo nježno jednolično disanje. Konačno je prošaptao: “Obećavam da ću učiniti sve da te opet vidim. Pokušat ćemo sve da naša veza uspije.”

Od nježnosti u njegovom glasu navrle su joj suze. Nastavio je tiho, tek toliko da ga može čuti.

“Theresa, mislim da sam se zaljubio u tebe.” Mislim da sam se zaljubio u tebe, odzvanjalo joj je u glavi. Mislim... Mislim... Na to mu nije željela ništa odgovoriti, već je prošaptala: “Samo me drži

tako, u redu? Nemojmo više pričati.” Vodili su ljubav odmah ujutro i grlili se sve dok sunce nije bilo dovoljno

visoko da im poruči kako je vrijeme da se Theresa počne spremati za put. Iako nije provela mnogo vremena u hotelu i kofer joj je bio u Garrettovoj kući, nije se bila odjavila za slučaj da je nazovu Kevin ili Deanna.

Zajedno su se istuširali i odjenuli, a onda joj je Garrett napravio doručak. Zatvorila je kofer i začula zvuk prženja u kuhinji. Kućom se širio miris slanine. Nakon što je osušila kosu i našminkala se, ušla je u kuhinju.

Garrett je sjedio za stolom i pio kavu. Kad je ušla, namignuo joj je. Na kuhinjskom pultu uz aparat za kavu ostavio joj je šalicu, pa je natočila kavu. Doručak je već bio na stolu - omlet, slanina i tost. Theresa je sjela do njega.

“Nisam znao što želiš za doručak”, rekao je i pokazao prema stolu. “Nisam gladna, Garrette, nemoj se ljutiti.” Nasmijao se. “U redu je. Ni ja ne mogu jesti.” Ustala je i krenula prema njemu pa mu sjela u krilo. Zagrlila ga je i

zaronila lice u njegov vrat. Držao ju je čvrsto i prstima joj prolazio kroz kosu. Konačno se odmaknula. Kako su mnogo vremena proveli na suncu, koža

joj je bila posve potamnjela. U kratkim trapericama i čistoj bijeloj košulji izgledala je kao bezbrižna tinejdžerica. Zagledala se u svoje sandale i mali cvjetni uzorak na njima. Kofer i torbica stajali su pored vrata spavaće sobe.

“Uskoro imam let, a moram se još odjaviti iz hotela i vratiti automobil”, rekla je.

“Jesi li sigurna da ne želiš da idem s tobom?” Kimnula je i stisnula usne. “Da. Ionako ću juriti da stignem na let, a osim

toga morali bismo ići s dva automobila da me možeš vratiti kamionetom. Bolje da se ovdje pozdravimo.”

“Nazvat ću te večeras.” Nasmijala se. “Nadam se.”


121

Oči su joj se počele puniti suzama, a Garrett ju je privukao k sebi. “Nedostajat ćeš mi”, rekao je, a ona je počela iskreno plakati. Nježno joj je obrisao suze.

“A meni će nedostajati tvoje kuhanje”, prošaptala je s nekim blesavim osjećajem.

Nasmijao se i razbio napetost. “Nemoj biti tako tužna. Vidjet ćemo se opet za nekoliko tjedana, zar ne?”

“Ako se ne predomisliš.” Nasmijao se. “Brojat ću dane dotad. I idući put povest ćeš Kevina, zar

ne?” Kimnula je. “Dobro, volio bih ga upoznati. Ako je imalo nalik na tebe, siguran sam

da ćemo se dobro slagati.” “I ja.” “Onda se vidimo. I... dotad ću neprestano misliti na tebe.” “Hoćeš li?” “Svakako. Već sad mislim na tebe.” “Zato što ti sjedim u krilu.” Ponovo se nasmijao, a ona se kroz suze pokušala nasmiješiti. Zatim je

ustala i obrisala suze s lica. Garrettje uzeo njezin kofer i oboje je izašlo iz kuće. Sunce se penjalo na nebu i brzo je postajalo vruće. Theresa je uzela sunčane naočale iz stražnjeg pretinca torbe i držala ih u ruci dok su odlazili prema automobilu.

Otvorila je prtljažnik, a on je složio stvari. Zatim ju je zagrlio, jednom nježno poljubio i potom pustio. Otvorio joj je vrata automobila i pomogao joj je da se smjesti, a ona je gurnula ključ u bravu i uključila motor. Vrata su bila otvorena i još su uvijek gledali jedno u drugo.

“Moram ići ako želim stići na avion.” “Znam.” Odmaknuo se od vrata i zatvorio ih. Ona je spustila prozor i ispružila

ruku. Garrett ju je na trenutak uzeo. Onda je ona krenula unazad. “Nazvat ćeš me večeras?” “Obećavam.” Uvukla je ruku i još se jednom osmjehnula, a zatim polako krenula.

Garrett ju je gledao kako mu maše i pitao se kako će preživjeti iduća dva tjedna.

Unatoč prometu Theresa je brzo stigla do hotela i odjavila se. Dočekale su je tri Deannine poruke i činilo se da je svaka zvučala još očajničkije. “Što se događa? Kako je prošao spoj?” pisalo je u prvoj. “Zašto nisi nazvala? Želim sve čuti!” glasila je druga, a treća jednostavno: “Ubijaš me! Zovi me, želim


122

čuti sve detalje. Molim te!” Bila je ondje i jedna poruka od Kevina, a kako ga je u međuvremenu zvala nekoliko puta iz Garrettove kuće, činilo joj se da je stara nekoliko dana.

Vratila je unajmljeni automobil i stigla na aerodrom manje od pola sata prije leta. Srećom, nije bilo gužve na predaji prtljage i došla je do izlaza taman kada su se putnici ukrcavali. Nakon što je dodala kartu stjuardesi, ukrcala se u avion i zauzela svoje mjesto. Let do Charlottea bio je samo djelomično pun i mjesto pored nje bilo je prazno.

Theresa je zatvorila oči razmišljajući o nevjerojatnim događajima od proteklog tjedna. Ne samo da je pronašla Garretta, nego ga je uspjela upoznati bolje nego što se usudila i zamisliti da je moguće. Uzburkao je duboke osjećaje u njoj, one za koje je mislila da ih je odavno pokopala.

Ali je li ga zavoljela? Oprezno je postavila sebi to pitanje jer se brinula što bi priznanje moglo

značiti. Dokono je prolazila još jednom kroz njihov sinoćnji razgovor. Razmišljala

je o njegovim strahovima od otpuštanja prošlosti, njegovim osjećajima zbog toga što je neće viđati često koliko je želio. Sve to posve je razumjela. Ali...

Mislim da sam se zaljubio u tebe. Namrštila se. Zašto je upotrijebio riječ “mislim”? Ili se zaljubio, ili nije...

Zar ne? Je li to rekao samo da je umiri? Ili iz nekog drugog razloga? Mislim da sam se zaljubio u tebe. U glavi je čula njegov glas, kako to izgovara svaki put iznova, a riječi su

zvučale... Kako? Dvosmisleno? Dok je sad razmišljala o tome, gotovo je poželjela da ništa nije rekao. Tad barem ne bi morala pokušavati shvatiti što je točno želio reći.

Ali što je s njom? Voli li ona Garretta? Umorno je zatvorila oči. Odjednom je osjetila kako se jednostavno ne želi

suočavati sa svojim vlastitim oprečnim emocijama. Jedno je pak sigurno - neće mu reći da ga voli sve dok ne bude sigurna da je ostavio Catherine iza sebe.

Te noći Garrettje sanjao strašnu oluju. Kiša je snažno udarala po kući i on je luđački trčao od jedne sobe do druge pokušavajući pozatvarati prozore. Bila je to kuća u kojoj je živio i iako je točno znao kuda se mora kretati, od kiše koja je silovito padala kroz otvorene prozore nije mogao vidjeti ništa pred sobom. Znajući da ih mora zatvoriti, jurnuo je prema spavaćoj sobi i sav se zapleo u zavjese koje je vjetar otpuhao u prostoriju. Pokušavao se izboriti s njima i taman kad je došao do prozora, svjetla su se ugasila. U sobi je bio mrak. Glasniji od oluje, začuo se udaljeni zvuk sirene, upozorenje da se približava uragan. Munje su parale nebo, a on se i dalje borio s prozorom. Nikako ga nije uspijevao zatvoriti. Kiša je i dalje padala u sobu, smočila mu je


123

ruke i nije mogao dovoljno snažno gurnuti prozor. Čuo je kako mu nad glavom škripi krov. Nastavio se boriti s prozorom, ali nije ga mogao pomaknuti ni milimetra. Konačno je odustao i pokušao zatvoriti prozor pored njega. No kao i onaj prvi, ni ovaj se nije dao pomaknuti. Začuo je kako vjetar otkida šindru s krova, a zatim i kako puca staklo.

Okrenuo se i potrčao prema dnevnom boravku. Prozori su eksplodirali prema unutra i staklo se rasulo posvuda po podu. Kiša je sa svih strana prodirala u sobu, a vjetar je bio stravičan i oluja je izbila ulazna vrata iz okvira.

Ispred prozora čuo je Theresu kako ga doziva. “Garrette! Moraš odmah izaći!”

U tom trenutku urušili su se i prozori spavaće sobe. Vjetar je divljao kroz kuću i počeo trgati strop. Kuća neće još dugo izdržati.

Catherine. Morao se dokopati njezine slike i ostalih uspomena na nju koje je držao u

stolu. “Garrette! Nemaš još mnogo vremena!” vikala je Theresa. Unatoč kiši i mraku vidio ju je kako stoji vam i pokazuje mu da izađe. Slika. Prsten. Čestitke za Valentinovo. “Hajde!” nastavila je vikati. Luđački je mahala rukama. Uz jak tresak krov se odvojio od konstrukcije kuće i vjetar ga je nastavio

razvaljivati. Instinktivno je podigao ruke iznad glave upravo kad se dio stropa urušavao na njega.

Još trenutak i sve će nestati. Nije mario za opasnost i krenuo je prema spavaćoj sobi. Ne može

napustiti kuću bez njezinih stvari. “Još se stigneš spasiti!” Nešto u Theresinom glasu, u njezinom poviku navelo ga je da zastane.

Pogledao je prema Theresi, a onda prema spavaćoj sobi i sledio se. Oko njega obrušavalo se sve više i više dijelova stropa. Krovna

konstrukcija se raspadala, a uši je parao snažan oštar zvuk cijepanja. Zakoračio je prema spavaćoj sobi i u tom trenutku shvatio da je Theresa prestala mahati rukama. Činilo mu se kao da je odustala.

Vjetar je divljao po sobi, nestvarni zvuk kao da je prodirao kroz njega samog. Namještaj se valjao po prostoriji i priječio mu put.

“Garrette! Molim te!” vikala je Theresa. Na zvuk njezinog glasa ponovo je zastao i onda shvatio da ako pokuša

spasiti stvari iz svoje prošlosti, možda više neće uspjeti izaći. Je li vrijedno toga? Odgovor je bio očit.


124

Odustao je od pokušaja i jurnuo prema otvoru na kojemu je nekada bio prozor. Rukom je izbio krhotine i izašao na stražnju terasu upravo u trenutku kad se krov potpuno urušio. Urušavali su se i zidovi i kad je jurnuo van, stropoštali su se uz silovit tresak.

Pogledom je tražio Theresu, htio se uvjeriti da je ona dobro. Čudno, ali više je nije mogao vidjeti.


125

10. poglavlje

Rano idućeg jutra Theresa je još čvrsto spavala, kad se začuo zvuk telefona. Nešto je promumljala i napipala slušalicu. Odmah je prepoznala Garrettov glas.

“Jesi sretno stigla kući?” “Da, jesam”, sneno je odgovorila. “Koliko je sati?” “Tek je prošlo šest. Jesam li te probudio?” “Aha. Bila sam dokasna budna, čekala sam tvoj poziv. Već sam mislila da

si možda zaboravio na svoje obećanje.” “Nisam zaboravio. Samo sam mislio da ti treba malo vremena da dođeš

sebi.” “Pa si bio uvjeren da ću biti budna u cik zore, ha?” Garrett se nasmijao. “Oprosti. Kako je prošao let? Kako si ti?” “Dobro. Umorno ali dobro.” “Tako. Pretpostavljam da te ritam velikog grada već umorio.” Nasmijala se, a Garrettov je glas postao ozbiljan. “Hej, htio bih da nešto

znaš.” “Što?” “Nedostaješ mi.” “Stvarno?” “Da. Otišao sam jučer na posao iako je dućan bio zatvoren, mislio sam

sređivati neku papirologiju, ali nisam bio u stanju odraditi gotovo ništa jer sam samo mislio na tebe.”

“To je lijepo čuti.” “Istina je. Ne znam kako ću raditi idućih nekoliko tjedana.” “Ma, uspjet ćeš već nekako.” “Možda neću moći ni spavati.” Nasmijala se znajući da se sad šali. “Hajde, nemoj pretjerivati. Ne sviđaju

mi se oni superovisni tipovi, znaš. Volim kad je muškarac muškarac.” “Onda ću nastojati držati stvari pod kontrolom.” Zastala je. “Gdje si sad?” “Sjedim iza na terasi i gledam kako izlazi sunce. Zašto?” Theresa je razmišljala o pogledu i shvatila da joj nedostaje. “Je li lijepo?”


126

“Uvijek je lijepo, ali jutros ne uživam kao obično.” “Zašto?” “Jer nisi sa mnom.” Vratila se u krevet i udobno se smjestila. “Hej. I ti meni nedostaješ.” “Nadam se. Ne bi bilo dobro da se samo jedno od nas ovako osjeća.” Nasmijala se držeći telefon na uhu jednom rukom, a drugom odsutno

uvrćući kosu sve dok se nakon dvadesetak minuta nisu nevoljko pozdravili i prekinuli vezu.

Theresa je došla u ured kasnije nego inače i osjetila kako je sustižu

posljedice njezine lude avanture. Nije mnogo spavala i kad se nakon razgovora s Garrettom pogledala u ogledalo, bila je sigurna da izgleda barem deset godina starije. Kao i obično, kad je došla na posao, prvo je otišla u kuhinju po svoju šalicu za kavu. Jutros je u kavu stavila više šećera nego inače nadajući se da će tako imati više energije.

“Pa, zdravo, Theresa”, veselo je rekla Deanna kad joj je prišla sleđa. “Mislila sam da se nikada nećeš vratiti. Umirem od znatiželje da čujem što se sve događalo.”

“Dobro jutro”, promrmljala je Theresa miješajući kavu. “Žao mi je što kasnim.”

“Drago mi je što si uopće stigla. Sinoć sam skoro otišla do tvog stana na razgovor. No nisam znala kad stižeš kući.”

“Žao mi je što te nisam nazvala, ali bila sam pomalo umorna od cijelog tjedna”, rekla je.

Deanna se nagnula preko šanka. “Pa to me ne iznenađuje. Već sam zbrojila dva i dva.”

“Što pod tim misliš?” Deanni su zasjale oči. “Mislim da još nisi vidjela svoj stol.” “Ne, upravo sam došla. Zašto?” “Pa”, rekla je podižući obrvu, “mislim da si ostavila dobar dojam.” “O čemu pričaš, Deanna?” “Pođi sa mnom”, rekla je Deanna zavjerenički se smiješeći i povela je

prema redakciji. Kad je Theresa vidjela svoj stol, samo je uzdahnula. Pored nagomilane pošte stajalo je desetak ruža divno raspoređenih u velikoj vazi.

“Stigle su rano jutros. Mislim da je dostavljaču bilo pomalo čudno što nisi ovdje da ih preuzmeš, ali ja sam se predstavila kao ti. E, tad je stvarno bio u čudu.”

Jedva slušajući što Deanna govori, Theresa je dohvatila poruku koja je bila naslonjena na vazu i odmah je otvorila. Deanna je stajala iza nje vireći preko ramena. Pisalo je:


127

Najljepšoj ženi koju znam... Sad kad sam opet sam, ništa više nije kao prije. Nebo je sivo, ocean je mračniji. Možeš li ti to ispraviti? Jedino ako opet dođeš. Nedostaješ mi. Garrett Theresa se nasmijala na poruku i vratila je u omotnicu pa se nagnula i

pomirisala ruže. “Pretpostavit ću da je tjedan bio nezaboravan”, rekla je Deanna. “Da, tako je”, odgovorila je kratko Theresa. “Jedva čekam sve čuti. Sve sočne detalje!” “Mislim”, rekla je Theresa gledajući po redakciji sve one koji su se krišom

pogledavali, “da bih o tome radije pričala s tobom nešto kasnije kad budemo same. Ne treba mi da me ogovara cijela redakcija.”

“Već te ogovaraju, Theresa. Prošlo je već prilično mnogo otkad je netko ovamo dostavio cvijeće. Ali u redu, razgovarat ćemo kasnije.”

“Jesi li im rekla od koga je?” “Naravno da nisam. Iskreno, baš mi ih je bilo drago ostaviti u

nedoumici.” Namignula joj je pa se osvrnula po redakciji. “Čuj, Theresa, imam posla. Hoćeš da danas odemo na ručak? Pa onda možemo razgovarati.”

“Naravno. Kamo ćemo?” “Možemo u Mikuni. Sigurna sam da u Wilmingtonu nije bilo sushija.” “Zvuči sjajno. I Deanna... Hvala ti što si čuvala tajnu.” “Nema problema.” Deanna je nježno pogladila Theresu po ramenu i krenula prema svom

uredu. Theresa se nagnula preko stola i ponovo pomirisala ruže, a onda smjestila vazu u kut stola. Nekoliko je minuta razvrstavala poštu i pretvarala se da ne primjećuje cvijeće. Redakcija se vraćala svojem uobičajenom kaosu. Kad je bila sigurna da više nitko ne obraća pozornost na nju, podigla je slušalicu i nazvala Garretta na posao.

Javio se Ian. “Čekajte, mislim da je u uredu. Tko ga treba, molim vas?” “Recite mu da ga treba netko tko se želi s njim dogovoriti za tečaj

ronjenja za dva tjedna.” Pokušala je zvučati što odmjerenije ne znajući zna li Ian za njih ili ne. Ian ju je stavio na čekanje i nakratko je zavladala tišina. Onda se začuo

Garrettov glas.


128

“Mogu li vam pomoći?” Glas mu je zvučao pomalo iscrpljeno. Rekla je jednostavno: “Niste trebali, ali drago mi je što jeste.” Prepoznao joj je glas i odmah se oraspoložio. “Hej, ti si. Drago mi je što

su ruže stigle. Jesu li lijepe?” “Predivne su. Kako si znao da volim ruže?” “Nisam, ali nikad nisam čuo da ih neka žena ne voli, pa sam riskirao.” Nasmijala se. “Znači, često šalješ ruže ženama?” “Milijunima žena. Imam mnogo obožavateljica. Instruktori ronjenja

gotovo su kao glumačke zvijezde, znaš?” “Jesu, ha?” “Stvarno nisi znala? A ja sam mislio da si ti samo još jedna grupie.” Nasmijala se. “Baš ti hvala.” “Ha-ha. Je li te itko pitao od koga su?” Nasmijala se. “Naravno.” “Nadam se da si im rekla samo dobre stvari.” “Jesam. Rekla sam im da imaš šezdeset osam godina i višak kilograma,

da imaš govornu manu zbog koje te nemoguće razumjeti. Ali s obzirom na to da si toliko jadan, odlučila sam ipak ručati s tobom. I sad me, nažalost, uhodiš.”

“Hej, to boli”, rekao je i zastao. “Onda... Nadam se kako će te ruže podsjetiti da mislim na tebe.”

“Možda hoće”, rekla je stidljivo. “Pa, mislim na tebe i ne želim da to zaboraviš.” Pogledala je prema ružama. “Naravno”, rekla je tiho. Nakon što su prekinuli razgovor, Theresa je na trenutak sjedila u tišini pa

ponovo uzela poruku. Opet ju je pročitala i ovoga puta umjesto da je vrati među cvijeće, spremila ju je u torbicu. Poznavajući kolege, bila je sigurna da bi netko posegnuo za porukom čim ona ne bude blizu.

“Onda, kakav je?” Deanna je sjedila prekoputa Therese za stolom u restoranu. Theresa joj je

pružila fotografije s odmora. “Uopće ne znam odakle početi. Gledajući u fotografiju Garretta i Therese na plaži, Deanna joj je

odgovorila, a da i nije podigla pogled: “Počni od početka. Ne želim ništa propustiti.”

Budući da joj je Theresa kad ju je nazvala već ispričala kako je protekao susret s Garrettom na pristaništu, nastavila je od one večeri koju su proveli na jedrenju. Priznala je Deanni kako je namjerno ostavila jaknu na brodu kao izgovor da se ponovo vide. Deanna je to ocijenila kao “fantastično”. Theresa je nastavila pričati o ručku s Garrettom idućeg dana i konačno je u priči stigla


129

do večere. Potom joj je prepričala posljednja četiri dana koja su proveli zajedno, do u detalje. Deanna ju je pažljivo slušala.

“Zvuči kao da vam je bilo predivno zajedno”, rekla je Deanna smijući se poput ponosne majke.

“Da. To mi je bio jedan od najboljih tjedana u životu. Samo što...” “Što?” Theresi je trebalo nekoliko trenutaka da odgovori. “Pa, Garrett je na kraju

rekao nešto zbog čega se pitam kamo sve to vodi.” “Što je rekao?” “Nije stvar samo u onome što je rekao, nego i kako je to rekao. Zvučao mi

je nesigurno kad smo načeli temu daljnjeg viđanja.” “Mislila sam da si rekla kako opet za dva tjedna ideš u Wilmington.” “Idem.” “Onda? U čemu je problem?” Theresa je ustuknula pokušavajući sabrati misli. “Pa, on se još uvijek bori

s uspomenom na Catherine. Nisam baš sigurna hoće li je ikad preboljeti.” Deanna je prasnula u smijeh. “Što je u tome smiješno?” zatečeno je pitala Theresa. “Ti. Pa, što si očekivala? Znala si da se on još uvijek bori s uspomenom

na Catherine i prije nego što si krenula tamo. Sjeti se, baš ti je njegova 'vječna' ljubav isprva bila tako privlačna. Zar si mislila kako će on za nekoliko dana posve zaboraviti Catherine samo zato što je vas dvoje tako dobro počelo?”

Theresa ju je blesavo pogledala, a Deanna se ponovo nasmijala. “Jesi, zar ne? Mislila si točno to.”

“Deanna, ti nisi bila tamo. Ne znaš kako je među nama sve bilo kako treba, savršeno do te zadnje večeri.”

Deannin glas bio je blag. “Theresa, znam da dio tebe vjeruje da se može nekoga promijeniti, ali u stvarnosti nije tako. Možeš mijenjati samo sebe i Garrett isto, no ti ne možeš to učiniti umjesto njega, odnosno za njega.”

“Znam to...” “Ali ne želiš znati”, nježno ju je prekinula Deanna. “Ne želiš tako gledati

na stvari. Ne razmišljaš objektivno.” Theresa je razmišljala o Deanninim riječima. “Idemo objektivno razmotriti cijelu tu priču s Garrettom, može?” pitala je

Deanna. Theresa je kimnula. “Iako si ti znala ponešto o njemu, on o tebi nije znao ama baš ništa. Ali

ipak te pozvao na jedrenje. Dakle, nešto je između vas kliknulo odmah na početku. Zatim, kad si ga ponovo vidjela, kad si, kao, došla po jaknu, on te pozvao na ručak. Rekao ti je za Catherine i pozvao te na večeru. Nakon toga


130

proveli ste četiri predivna zajednička dana, upoznavali se i svidjeli se jedno drugom. Da si mi to rekla prije nego što si otišla, da si rekla da će se to dogoditi, ne bih vjerovala da je moguće. Ali dogodilo se i to je činjenica. I sad se vas dvoje planira opet vidjeti. Meni sve to zvuči sjajno.”

“Znači, misliš da se ne bih trebala brinuti hoće li preboljeti Catherine ili ne?”

Deanna je odmahnula glavom. “Ne baš. Ali gledaj, moraš ići korak po korak. Činjenica je da ste proveli samo nekoliko dana zajedno. To nije dovoljno vremena. Da sam na tvom mjestu, ja bih pričekala nekoliko tjedana da se pokaže kako se oboje osjećate i kad ga idući put vidiš, znat ćeš mnogo više nego sad.”

“Misliš?” Theresa je zabrinuto gledala u prijateljicu. “Nisam pogriješila kad sam te natjerala da odeš tamo, zar ne?” Dok su Theresa i Deanna ručale, Garrett je radio u uredu skriven

golemom hrpom papira. U jednom trenutku otvorila su se vrata i u ured je ušao Jeb Blake. Uvjerio se da mu je sin sam pa onda zatvorio vrata za sobom. Sjeo je prekoputa Garrettovog stola, izvukao duhan i papir iz džepa i počeo motati cigaretu.

“Slobodno uđi i sjedni. Pa vidiš da nemam mnogo posla”, pokazao je Garrett prema gomili papira.

Jeb se nasmijao i nastavio motati. “Nekoliko puta sam te zvao u trgovinu i rekli su mi da nisi dolazio cijeli tjedan. Što se događa?”

Garrett se naslonio i gledao u oca. “Siguran sam da već znaš odgovor na to svoje pitanje i vjerojatno si baš zato ovdje.”

“Bio si cijelo vrijeme s tom Theresom?” “Da, jesam.” Nastavljajući motati cigaretu, Jeb je ležerno pitao: “I? Što ste radili?” “Išli smo na jedrenje, šetali po plaži, razgovarali. Znaš, upoznavali se.” Jeb je smotao cigaretu i stavio ju je u usta. Iz džepa košulje izvadio je

zippo, zapalio je i duboko udahnuo. Ispuhujući dim, pogledao je Garretta s pokvarenim smiješkom. “Jesi li pripremio one odreske točno kako sam te naučio?”

Garrett se nasmijao. “Naravno.” “Jesu li je se dojmili?” “Vrlo.” Jeb je kimnuo i ponovo povukao dim cigarete. Garrett je mogao osjetiti

kako u uredu postaje zagušljivo. “Dobro, onda ima barem jednu vrlinu, zar ne?” “Ima ih mnogo više od jedne, tata.”


131

“Sviđa ti se, zar ne?” “Jako.” “Iako je baš i ne poznaješ?” “Osjećam kao da znam sve o njoj.” Jeb je kimnuo i ništa nije rekao. Konačno je pitao: “Hoćeš li je opet

vidjeti?” “Zapravo, doći će za dva tjedna. Sa sinom.” Jeb je pažljivo gledao Garrettov izraz lica. Onda je ustao i krenuo prema

vratima. Prije nego što ih je otvorio, okrenuo se i pogledao sina. “Garrette, mogu li ti dati jedan savjet?”

Zatečen očevim naglim odlaskom, odgovorio je: “Naravno.” “Ako ti se sviđa, ako te usrećuje i ako osjećaš kao da je poznaješ, ne

puštaj je.” “Zašto mi to govoriš?” Jeb je gledao ravno u Garretta i ponovo povukao dim cigarete. “Zato što

mislim da te poznajem i da ćeš ti biti taj koji će prekinuti. A ja ću te spriječiti u tome, ako bude u mojoj moći.”

“Tata, o čemu pričaš?” “Znaš ti dobro o čemu pričam”, tiho je rekao. Jeb se okrenuo, otvorio

vrata i bez riječi izašao iz Garrettovog ureda. Kasnije te večeri, dok su mu se dijelovi očevih komentara ponovo

vrzmali glavom, Garrett nije uspijevao zaspati. Ustao je iz kreveta i otišao u kuhinju znajući što treba napraviti. U ladici je pronašao papir koji je koristio uvijek kad bi se borio s mislima i onda sjeo u nadi da će sve to moći izraziti riječima.

Draga moja Catherine, ne znam što mi se događa i ne znam hoću li to ikada saznati. Toliko se toga

dogodilo u posljednje vrijeme da više ništa ne znam. Nakon što je napisao ta dva retka, sjedio je za stolom još sat vremena i

ma koliko god se trudio, nije mogao smisliti ništa drugo. No kad se idućeg jutra probudio, za razliku od većine drugih dana, nije prvo pomislio na Catherine.

Nego na Theresu. Tijekom iduća dva tjedna Garrett i Theresa čuli su se svake večeri, a

ponekad su razgovarali satima. Garrett joj je poslao nekoliko pisama, zapravo kratkih bilješki, samo da joj pokaže koliko mu nedostaje i još je jednom u redakciju stigao buket ruža zajedno s bombonijerom.


132

Theresa njemu nije htjela slati cvijeće ili slatkiše, ali poslala mu je svijetloplavu majicu na kopčanje, za koju je mislila da će mu dobro pristajati uz traperice, i nekoliko pisama.

Kevin je stigao kući nakon nekoliko dana i Theresi je tjedan prošao mnogo brže nego Garrettu.

Prvog dana kad joj se sin vratio, Theresa je pripremila večeru i Kevin joj je u detalje prepričavao kako mu je bilo na ljetovanju sve dok se nije onesvijestio te spavao dubokim snom gotovo petnaest sati. Kad se probudio, već ga je čekao popis stvari koje mora obaviti. Trebao je novu odjeću za školu jer je već prerastao većinu onoga što je nosio lanjske godine i morao se prijaviti za jesensku nogometnu ligu, pa je tako proveo gotovo cijelu subotu. Također, došao je kući s koferom punim prljave odjeće, tako da je i to trebalo oprati, a želio je i razviti fotografije s odmora. Za utorak popodne imao je dogovor kod ortodonta kako bi se utvrdilo treba li nositi zubni aparatić ili ne.

Drugim riječima, u domaćinstvu Osborneovih život se vratio u normalu. Drugog dana otkako se vratio, Theresa je ispričala Kevinu kako je

protekao njezin odmor u Capeu i rekla mu za putovanje u Wilmington. Spomenula mu je Garretta pokušavajući donekle objasniti što osjeća prema njemu, a da ne uznemiri dijete. U početku kad mu je objašnjavala da će ga zajedno posjetiti idućeg vikenda, Kevinu se to baš i nije svidjelo. No čim mu je spomenula čime se Garrett bavi, Kevin je počeo pokazivati zanimanje.

“Misliš da će me on naučiti roniti?” pitao ju je dok je usisavala kuću. “Rekao je da hoće ako budeš htio.” “Super”, rekao je i vratio se svom poslu. Nakon nekoliko večeri odvela ga je u trgovinu i kupila mu nekoliko

časopisa o ronjenju. Kad su bili spremni za polazak, Kevin je znao imena svih dijelova ronilačke opreme nestrpljivo iščekujući pustolovinu koja ga je čekala.

Garrett je u međuvremenu uronio u posao. Radio je dokasna, pritom mislio na Theresu i ponašao se kao kad je Catherine stradala. Spomenuo je ocu koliko mu Theresa nedostaje, a on je samo kimnuo i nasmijao se. Nešto u njegovom pogledu Garrettu je dalo misliti što li se točno zbiva u glavi tog starca.

Garrett i Theresa dogovorili su se kako bi bilo najbolje da ona i Kevin ne budu u Garrettovoj kući, ali kako je još bilo ljeto, gotovo sve sobe u gradu bile su pune. Srećom, Garrett je poznavao vlasnika malog motela uz plažu, kilometar od Garrettove kuće, i on im je ustupio prostor za vrijeme odmora.

Konačno je stigao dan Theresinog i Kevinovog dolaska, pa je Garrett otišao u nabavku namirnica, pomno očistio kamionet, otuširao se pa krenuo po njih na aerodrom.


133

U safari-hlačama, tenisicama i majici koju mu je poslala Theresa nervozno je čekao pored izlaza.

U posljednja dva tjedna njegovi osjećaji prema Theresi kao da su samo bujali. Sad je znao da je ono što se dogodilo između njih dvoje bilo mnogo više od puke fizičke privlačnosti. Njegova je čežnja bila mnogo dublja i dugotrajnija. Dok se nadvijao nad ostale putnike i tražio ih pogledom, osjetio je tjeskobu. Mnogo je prošlo otkad se zbog nekoga tako osjećao. Kamo sve to vodi?

Kad je Theresa izašla iz aviona zajedno s Kevinom, odjednom je sva nervoza nestala. Bila je prelijepa, mnogo ljepša nego što ju je pamtio. A Kevin... Izgledao je točno kao na fotografiji i jako je nalikovao majci. Bio je visok oko metar i pol, imao je Theresine tamne oči i kosu i sav je bio nekako krakat; ruke i noge kao da su mu rasle brže od ostatka tijela. Nosio je duge havajke, tenisice Nike i majicu s koncerta Hootie and the Blowfish. Njegov izbor odjeće bio je jasno inspiriran MTV-jem i Garrett se jednostavno morao nasmijati. Boston, Wilmington... Stvarno nevažno, zar ne? Klinci su uvijek klinci.

Theresa ga je vidjela kako maše i kad se Garrett uputio prema njima, posegnuo je za njihovom prtljagom. Nije bio siguran treba li je poljubiti pred Kevinom, pa je oklijevao sve dok se Theresa nije nagnula i nježno ga poljubila u obraz.

“Garrette, ovo je moj sin Kevin”, ponosno je rekla. “Hej, Kevine.” “Hej, gospodine Blake”, rekao je Kevin pomalo ukočeno kao da mu je

Garrett učitelj. “Zovi me Garrett”, rekao je i pružio mu ruku. Kevin ju je stisnuo pomalo

nesigurno. Sve dosad nijedna odrasla osoba nije mu rekla da je zove po imenu, osim Annette.

“Kako je protekao let?” pitao je Garrett. “Dobro”, odgovorila je Theresa. “Jeste li što jeli?” “Ne još.” “Pa, što mislite o tome da nešto pojedemo prije nego što odemo u

motel?” “Zvuči dobro.” “Imaš li neku posebnu želju?” pitao je Garrett Kevina. “Ja volim McDonald's.” “Oh, dušo, ne”, brzo je odgovorila Theresa, ali Garrett joj je dao mig.

“McDonald's je sasvim u redu.” “Jesi siguran?” pitala je Theresa.


134

“Naravno. Ja uvijek tamo jedem.” Kevin je bio oduševljen tim odgovorom i sve troje krenulo je prema

prostoru za odlaganje prtljage. Dok su išli prema vratima, Garrett je upitao: “Dobar si plivač, Kevine?”

“Prilično dobar.” “Jesi li za tečaj ronjenja preko vikenda?” “Mislim da jesam. Čitao sam dosta o tome”, rekao je nastojeći zvučati

starije. “Super, nadao sam se da ćeš to reći. Ako budemo imali sreće, možda ćeš

dobiti diplomu i prije negoli se vratiš.” “Što to znači?” “To je dozvola koja ti omogućava da roniš gdje god želiš. Nešto kao

vozačka dozvola.” “I to se može u samo nekoliko dana?” “Naravno. Moraš proći pismeni ispit i provesti nekoliko sati pod vodom

s instrukturom. Ali s obzirom na to da si mi ti jedini učenik tijekom ovog vikenda, a još ne znamo hoće li nam se pridružiti i tvoja mama, mislim da imamo i više nego dovoljno vremena.”

“Super”, rekao je Kevin, a onda se okrenuo prema Theresi: “Hoćeš i ti naučiti roniti, mama?”

“Ne znam. Možda.” “Mislim da bi trebala”, rekao je Kevin. “Bit će zabavno.” “U pravu je. I ti bi trebala naučiti roniti”, dodao je Garrett smijući se i

znajući da će popustiti pod pritiskom njih dvojice. “U redu”, rekla je i zakolutala očima. “Idem i ja. Ali ako vidim morske

pse, odustajem.” “Misliš da bi ih moglo biti?” brzo je pitao Kevin. “Da, vjerojatno ćemo vidjeti morske pse. Ali oni su mali i ljudi ih ne

zanimaju.” “Koliko mali?” pitala je Theresa prisjećajući se Garrettove priče o

morskom psu na kojeg je nabasao jednom zgodom. “Dovoljno mali da se ne moraš brinuti.” “Jesi siguran?” “Sto posto.” “Super”, ponovio je Kevin više za sebe, a Theresa je gledala u Garretta

pitajući se govori li istinu. Nakon što su pokupili prtljagu i nešto pojeli, Garrett je odvezao Theresu i

Kevina u motel. Čim su raspremili prtljagu, Garrett se vratio u kamionet i donio knjige i papire.


135

“Kevine, ovo je za tebe.” “Što je to?” “Knjiga i testovi koje ćeš morati položiti. Ne boj se, izgleda teže nego što

stvarno jest. Ali ako želiš sutra početi, onda moraš pročitati prva dva poglavlja i riješiti prvi test.”

“Je li teško?” “Ne. Prilično je lako, ali svejedno to moraš napraviti. I možeš koristiti

knjigu za odgovore u koje nisi siguran.” “Misliš, mogu tražiti odgovore u knjizi dok rješavam test?” Garrett je kimnuo. “Da. Kad dajem ove testove učenicima, oni ih

rješavaju kod kuće i gotovo sam siguran da virnu u knjigu. Važno je da naučiš ono što trebaš znati. Ronjenje je zabavno, ali može biti i opasno ako ne znaš što radiš.” Garrett je dodao Kevinu knjigu i nastavio:

“Ako završiš do sutra, a imaš pročitati dvadesetak stranica plus riješiti test, prvo idemo na bazen. Naučit ćeš koristiti opremu i onda ćemo malo vježbati.”

“Ne idemo u ocean?” “Sutra još ne. Prvo se moraš upoznati s opremom. Nakon nekoliko sati

vježbanja bit ćeš spreman. Vjerojatno ćemo u ocean u ponedjeljak ili utorak i tad ćeš prvi put zaroniti na otvorenom moru. A ako do povratka kući skupiš dovoljno sati pod morem, dobit ćeš privremenu potvrdu koju onda samo pošalješ poštom i za dva tjedna dobiješ pravu diplomu.”

Kevin je počeo listati stranice. “Mora li to i mama?” “Ako želi diplomu, mora.” Theresa im je prišla vireći preko Kevinovog ramena dok je listao knjigu.

Nije se činilo jako obeshrabrujuće. “Kevine”, rekla je. “Možemo zajedno početi rješavati sutra ujutro ako si

sad previše umoran za čitanje.” “Nisam umoran”, rekao je brzo. “Onda nemaš ništa protiv da Garrett i ja porazgovaramo u dvorištu?” “Ne, samo dajte”, rekao je odsutno već čitajući prve stranice knjige. Kad su izašli, Garrett i Theresa sjeli su jedno prekoputa drugog.

Gledajući prema sinu, Theresa je vidjela kako Kevin čita knjigu. “Nećeš mu srediti diplomu, a da ne mora sve proći?” Garrett je odmahnuo glavom. “Ne, nikako. Da bi dobio PADI diplomu i

tako postao rekreativni ronilac, mora proći test i provesti određeno vrijeme u vodi s instruktorom. Ovdje to obično traje tri ili četiri vikenda samo zato što većina ljudi nema vremena tijekom tjedna. On će imati isti broj sati, samo će sve to obaviti u kraćem razdoblju.”

“Hvala ti što to radiš za njega.”


136

“Hej, pa ti zaboravljaš da ja od ovoga živim.” Nakon što se uvjerio da Kevin i dalje čita, približio joj se. “Nedostajala si mi ova dva tjedna”, rekao je tiho i uzeo joj ruku.

“I ti meni. “Izgledaš divno”, dodao je. “Ti si najljepša žena koja je izašla iz aviona.” Unatoč svemu Theresi su se zarumenjeli obrazi. “Hvala. I ti dobro izgledaš, naročito u toj majici.” “I mislio sam da će ti se svidjeti.” “Jesi razočaran što nismo kod tebe?” “Pa i ne. Razumijem tvoje razloge. Kevin me ne poznaje i radije bih da se

ugodno osjeća sa mnom kako i kad njemu odgovara, nego da ga požurujemo. Kao što sam rekao, već je prošao kroz dovoljno toga.”

“Ti znaš da to znači kako tijekom vikenda nećemo imati baš mnogo vremena na raspolaganju samo za sebe, zar ne?”

“Iskoristit ću svaku priliku”, rekao je. Theresa je ponovo pogledala unutra i kad je vidjela kako je Kevin

zadubljen u knjigu, nagnula se i poljubila Garretta. Unatoč činjenici da ne može biti s njim cijelu noć, bila je neobično sretna. Dok je sjedila pored njega i vidjela kako je gleda, srce joj se ubrzalo.

“Voljela bih da ne živimo tako daleko jedno od drugoga”, rekla je. “Kao da sam postala ovisna o tebi.”

“Shvatit ću to kao kompliment.”

* * * Tri sata kasnije, dugo nakon što je Kevin zaspao, Theresa je potiho povela

Garretta do ulaznih vrata. Nakon što su ušli u hodnik i zatvorili vrata za sobom, dugo su se ljubili. Oboma se bilo teško rastati. U njegovim rukama Theresa se opet osjećala kao tinejdžerka, kao da se skrivećki ljubi na trijemu roditeljske kuće, i to je sve pojačavalo uzbuđenje koje je osjećala.

“Voljela bih da noćas možeš ostati”, prošaptala je. “I ja. “Je li i tebi teško što moraš otići?” “Kladim se da je meni mnogo teže. Ja idem u praznu kuću.” “Nemoj tako govoriti. Osjećat ću se krivom.” “Možda je malo krivnje dobar znak. To znači da ti je stalo.” “Ne bih bila ovdje da mi nije stalo.” Opet su se gladno poljubili. Garrett se odmaknuo od nje i promrmljao: “Stvarno bih morao ići.” No

nije zvučao nimalo uvjerljivo. “Znam.”


137

“Ali ne želim”, rekao je i vragolasto se nasmijao. “Znam što misliš”, rekla je. “Ali moraš ići. Sutra nas moraš početi

podučavati ronjenje.” “Radije bih te podučavao nekim drugim stvarima.” “Mislim da si to činio posljednji put kad sam bila ovdje”, rekla je. “Znam. Ali vježbom do savršenstva, kažu.” “Onda ćemo morati pronaći vremena za vježbanje dok sam ovdje.” “Misliš da je to moguće?” “Mislim”, rekla je iskreno, “da je sve moguće kad smo mi u pitanju.” “Nadam se da si u pravu.” “Jesam”, rekla je prije nego što ga je zadnji put poljubila. “Obično jesam.”

Nježno se odmaknula od njega i krenula prema vratima. “To mi se sviđa kod tebe, Theresa. Tvoje samopouzdanje. Uvijek sve

imaš pod kontrolom.” “Idi doma, Garrette”, rekla je skromno. “Hoćeš učiniti nešto ako te

zamolim?” “Što god želiš.” “Sanjaj me, u redu?” Kevin se probudio rano ujutro, rastvorio zastore i pustio sunčeve zrake

da preplave sobu. Theresa se namrštila i okrenula u krevetu pokušavajući odspavati još nekoliko minuta, ali Kevin je bio uporan. “Mama! Moramo riješiti test prije nego što krenemo”, uzbuđeno je rekao.

Theresa je zastenjala. Prevrtala se po krevetu pa pogledala na sat. Tek je prošlo šest. Spavala je manje od pet sati.

“Prerano je”, rekla je i ponovo zatvorila oči. “Daj mi još nekoliko minuta, zlato.”

“Nemamo vremena”, rekao je, sjeo na njezin krevet i gurkao joj rame. “Nisi još pročitala ni prvi dio.”

“Ti si sve to sredio još sinoć?” “Da”, rekao je. “Moj test je tamo, samo nemoj prepisivati, u redu? Ne

želim upasti u nevolje.” “Mislim da nećeš upasti u nevolje”, rekla je pospano. “Poznajemo

učitelja, zaboravio si?” “Ali to ne bi bilo pošteno. I, osim toga, moraš znati ono što piše u knjizi. I

gospodin Blake, mislim, Garrett, rekao je da bi u suprotnom mogla upasti u nevolje.”

“U redu, u redu”, rekla je Theresa i polagano ustala. Protrljala je oči. “Ima li u kuhinji možda kakve instant-kave?”


138

“Mislim da nema, ali ako hoćeš, otrčat ću do aparata u hodniku i donijeti ti Colu.”

“Imam nešto sitnog u torbici...” Kevin je skočio i počeo premetati po njezinoj torbici. Nakon što je

pronašao kovanice, odjurio je iz sobe. Kosa mu je još bila raščupana od spavanja. Čula mu je korake dok je jurcao hodnikom. A onda je i ona ustala, rastegnula se i prišla stoliću. S njega je uzela knjigu i počela čitati prvo poglavlje upravo kad se Kevin vratio s dvije Cole.

“Evo ti”, rekao je i stavio jednu pored nje. “Idem se tuširati i spremiti. Gdje si stavila moje kupaće gaćice?”

Ah, djeca su tako neumorna, pomislila je. “U gornjoj su ladici, pored čarapa.”

“U redu”, rekao je i otvorio ladicu. “Našao sam.” Otišao je u kupaonicu i Theresa je čula kako se tušira. Otvorila je Colu i vratila se knjizi.

Srećom, Garrett je bio u pravu kad joj je rekao da nije teško naučiti ono što tamo piše. Bilo je lako čitati knjigu i pratiti ilustracije koje opisuju ronilačku opremu, pa je bila gotova dok se Kevin odjenuo. Pronašla je svoj test i stavila ga na stol. Kevin joj je prišao i stajao iza nje dok je ona gledala prvo pitanje. Sjetila se na kojem je mjestu u knjizi čitala o tome pa se uhvatila listanja stranica sve dok nije došla do one koju je tražila.

“Mama, to je lako. Ne treba ti knjiga za to.” “U šest ujutro svaka mi je pomoć dobrodošla”, promrmljala je ne

osjećajući se nimalo krivom zbog toga. Pa, Garrett je rekao da smiju koristiti knjigu, zar ne?

Kevin je nastavio viriti iza njezinog ramena dok je odgovarala na prvih nekoliko pitanja i pritom je komentirao: “Ne. Gledaš na krivom mjestu” ili “Jesi li sigurna da si pročitala to poglavlje?” i tako sve dok ga konačno nije otjerala gledati televiziju.

“Ali trenutačno nema ništa na televiziji”, rekao je snuždeno. “Onda nešto čitaj.” “Nisam ništa uzeo sa sobom.” “Onda šuti i sjedi.” “To i činim.” “Ne, ne činiš. Viriš mi iza ramena.” “Samo pokušavam pomoći.” “Sjedni na krevet, u redu? I nemoj ništa pričati.” “Pa i ne pričam.” “Upravo pričaš.” “To je zato što ti pričaš sa mnom.” “Mogu li riješiti test u miru?”


139

“U redu. Neću više ništa reći. Bit ću tih kao miš.” I bio je. Dvije minute. A onda je počeo zviždukati. Theresa je odložila olovku i pogledala ga. “Zašto fućkaš?”

“Dosadno mi je.” “Onda upali TV.” “Nema ništa...” I tako su se vrtjeli ukrug sve dok Theresa konačno nije završila. Trebalo

joj je gotovo sat vremena za nešto što bi u svom uredu napravila za upola manje. Potom se dugo tuširala pa se odjenula ne zaboravivši ispod odjeće navući kupaći kostim. Kevin je dotad već bio prilično gladan i želio je opet ići u McDonald's. Theresa mu to nije dopustila, već mu je ponudila doručak u zalogajnici Waffle House s druge strane ulice.

“Ali nije mi fina njihova hrana.” “Nikad nisi jeo tamo.” “Znam da nisam.” “Kako onda znaš da ti nije fino?” “Jednostavno znam.” “Jesi li ti neki sveznadar?” “Što to znači?” “To znači, mladiću, da ćemo makar jednom jesti tamo gdje ja hoću.” “Stvarno?” “Da”, rekla je. Pomisao na šalicu kave već je dugo nije tako razveselila.

* * * Garrett je pokucao na vrata njihove motelske sobe točno u devet i Kevin

je odjurio otvoriti. “Jeste li vas dvoje spremni?” pitao je. “Jesmo, itekako”, brzo je odgovorio Kevin. “Sad ću ti donijeti svoj test.” Pojurio je prema stolu, a Theresa je ustala iz fotelje i krišom utisnula

Garrettu brz poljubac za dobro jutro. “Kako si provela jutro?” pitao je. “Već mi se čini da je popodne. Kevin me probudio u cik zore i natjerao

me da riješim test.” Garrett se nasmijao dok se Kevin vraćao u sobu sa svojim papirima. “Evo ga, gospodine Blake. Mislim, Garrette.” Garrett ga je uzeo i počeo čitati odgovore. “Mama se mučila s nekim odgovorima, pa sam joj pomogao”, nastavio je

Kevin, a Theresa je zakolutala očima. “Mama, jesi li spremna?”


140

“Kad god ti kažeš”, odgovorila je pa uzela ključ od sobe i torbicu. “Idemo onda.” Kevin ih je poveo hodnikom do Garrettovog kamioneta. Cijelo jutro i rano popodne Garrett ih je učio osnovama ronjenja. Učili su

kako funkcionira svaki komad opreme, kako je staviti i skinuti te konačno kako disati na disalicu. Prvo su svu teoriju prošli vani pored bazena, a onda pod vodom.

“Najvažnije je znati”, objašnjavao im je Garrett, “da uvijek morate normalno disati. Nemojte zadržavati dah, nemojte disati prebrzo ni presporo. Samo dišite prirodno.” Naravno, Theresi ništa od toga nije izgledalo prirodno i naposljetku je imala više problema od Kevina. Kevin, dijete koje je oduvijek imalo pustolovnog duha, već nakon nekoliko minuta pod vodom ponašao se kao da je savladao sve što treba.

“Ovo je lako”, rekao je Garrettu. “Mislim da ću već popodne biti spreman za ocean.”

“Siguran sam u to, ali jednostavno moramo redom proći sve lekcije.” “Kako mami ide?” “Dobro.” “Dobro kao meni?” “Oboje ste super”, rekao je i Kevin je vratio disalicu u usta. Zaronio je

upravo kad je Theresa izranjala. “Smiješno mi je kad dišem”, rekla je nakon što je izvadila disalicu. “Dobro ti ide. Samo se opusti i normalno diši.” “To si rekao i prošli put kad sam se skoro ugušila.” “Pravila se nisu promijenila u posljednjih nekoliko minuta, Theresa.” “Znam to. Samo sam se pitala je li sve u redu s mojom bocom.” “Boca je u redu. Jutros sam je dvaput provjerio.” “Ali ti sad ne roniš s njom...” “Želiš li da je ja isprobam?” “Ne”, promrmljala je mršteći se. “Uspjet ću.” Ponovo je zaronila. Kevin je izronio i ponovo izvadio disalicu. “Je li s mamom sve u redu?

Nisam vidio da je izronila.” “Dobro je. Samo se navikava disati, baš kao i ti.” “Dobro. Jer stvarno bi mi bilo žao da ja dobijem diplomu, a ona ne.” “Ne brini se za to. Samo nastavi vježbati.” “U redu.” I tako su nastavili vježbati. Nakon nekoliko sati u bazenu i Kevin i Theresa bili su umorni. Ručali su,

a Garrett im je pričao svoje ronilačke dogodovštine, ovoga puta radi Kevina. Raširenih očiju Kevin mu je postavljao tisuće pitanja. Garrett je strpljivo odgovarao, a Theresa je osjetila olakšanje jer je shvatila da se dobro slažu.


141

Stali su u motel pokupiti knjigu i skripte za idući dan, a Garrett ih je poveo svojoj kući. Iako je Kevin planirao odmah nastaviti s idućim poglavljima, kad je otkrio da Garrett živi na plaži, sve se promijenilo. Kevin je stajao u spavaćoj sobi, gledao prema oceanu i pitao: “Mogu li ići u more, mama?”

“Mislim da ne”, nježno je odgovorila. “Pa, proveli smo cijeli dan na bazenu.”

“Ali, mama... Molim te. Ne moraš ići sa mnom. Možeš me gledati i s terase.”

Oklijevala je, a Kevin je znao da će je pridobiti. “Molim te”, rekao je još jednom smiješeći se što je umiljatije mogao.

“U redu, možeš. Ali ne idi previše duboko, u redu?” “Neću, obećavam”, rekao je uzbuđeno. Nakon što je zgrabio ručnik koji

mu je Garrett dodao, otrčao je prema moru. Garrett i Theresa sjeli su na terasu i gledali ga dok je počinjao prskati oko sebe.

“Već je pravi momak”, rekao je tiho Garrett. “Da”, odgovorila je. “I mislim da mu se sviđaš. Za vrijeme ručka, kad si

bio u toaletu, rekao je da si kul.” Garrett se nasmijao: “Drago mi je. I on se meni sviđa. On mi je jedan od

boljih učenika.” “To govoriš samo da mi udovoljiš...” “Ne, nego zato što je tako. Stvarno jest. Na moje tečajeve dolazi mnogo

dječaka, a on je vrlo zreo i ozbiljan za svoju dob. I vrlo je drag. Mnogo je djece danas razmaženo, a to kod njega uopće ne vidim.”

“Hvala ti.” “Zaista to mislim, Theresa. Nakon što si sa mnom podijelila svoje brige

kad je u pitanju Kevin, nisam znao što očekivati. Ali on je stvarno super dečko. Dobro si ga odgojila.”

Uzela mu je ruku i nježno je poljubila pa mu se tiho obratila: “Mnogo mi znači kad to kažeš. Nisam upoznala mnogo muškaraca koji uopće žele pričati o njemu, a kamoli provoditi vrijeme s njim.”

“Šteta za njih.” Nasmijala se. “Kako ti uvijek znaš što treba reći da se ja dobro osjećam?” “Možda zato što ti izvlačiš ono najbolje iz mene.” “Možda čak i da.” Navečer je Garrett odveo Kevina u videoteku i posudili su nekoliko

filmova koje je dječak želio pogledati. Naručili su pizzu. Pojeli su je zajedno u dnevnom boravku dok su gledali prvi film. Nakon večere Kevin je počeo


142

drijemati. Do devet sati već je čvrsto spavao ispred televizora. Theresa ga je lagano gurkala i rekla mu da je vrijeme za polazak.

“Zar ne možemo večeras ovdje spavati?” promrmljao je u polusnu. “Mislim da bismo trebali ići”, tiho mu je rekla. “Ako želite, vas dvoje možete spavati u mom krevetu”, ponudio je

Garrett, “a ja ću spavati na kauču.” “Ajmo tako, mama. Stvarno sam umoran.” “Jesi li siguran?” pitala je, no Kevin je već teturao prema vratima spavaće

sobe. Čuli su kako su opruge vrisnule kad se Kevin bacio na Garrettov krevet. Slijedeći ga, provirili su kroz vrata. Odmah je čvrsto zaspao.

“I nije ti dao baš mnogo izbora”, prošaptao je Garrett. “Nisam sigurna da je to dobra ideja.” “Bit ću savršen gospodin, obećavam.” “Ne brinem se ja zbog tebe. Samo ne želim da Kevin stekne pogrešan

dojam.” “Hoćeš reći kako ne želiš da sazna koliko nam je stalo jednom do

drugoga? Mislim da on to već zna.” “Znaš na što mislim.” “Da, znam”, slegnuo je ramenima. “Čuj, ako želiš da ga zajedno

odnesemo u kamionet, nema problema.” Theresa je na trenutak pogledala Kevina i slušala kako duboko

ravnomjerno diše. Činilo se da je već u dubokom snu. “Možda jedna noć neće ništa značiti”, rekla je, a Garrett joj je namignuo. “Nadao sam se da ćeš to reći.” “Samo nemoj zaboraviti da si obećao biti pravi gospodin.” “Neću.” “Nisi baš uvjerljiv.” “Hej! Obećanje je obećanje.” Nježno je zatvorila vrata i zagrlila ga. Poljubila ga je pa ga lagano ugrizla

za usnicu kao da ga izaziva. “Onda dobro jer da je samo do mene, mislim da se ne bih mogla suzdržati.”

Ustuknuo je. “Ti baš znaš olakšati čovjeku, ha?” “Misliš da te izazivam?” “Ne”, rekao je tiho. “Mislim da si savršena.” Umjesto da pogledaju drugi film, Garrett i Theresa smjestili su se na

kauč, ispijali vino i pričali. Theresa je nekoliko puta virnula u spavaću sobu kako bi se uvjerila da je Kevin dobro i da spava. Činilo se kao da se nije ni pomaknuo.

Do ponoći Theresa je već zijevala, a Garrett joj je predložio da odspava.


143

“Ali došla sam te vidjeti, a ne spavati”, pospano se pobunila. “Ali ako se ne naspavaš, vidjet ćeš me mutno.” “Ma, ne spava mi se”, rekla je Theresa pa ponovo zijevnula. Garrett je

ustao i otišao do ormara. Izvadio je plahtu, pokrivač i jastuk i donio ih do kauča.

“Inzistiram. Pokušaj se naspavati. Pa, vidjet ćeš me, imamo još nekoliko dana za to.”

“Siguran si?” “Sto posto.” Pomogla je Garrettu namjestiti kauč i otišla u spavaću sobu. “Ako ne

želiš spavati u odjeći, u drugoj ladici su ti trenirke”, ponudio je Garrett. Ponovo ga je poljubila. “Danas mi je bilo prekrasno”, rekla je.

“I meni.” “Stvarno mi je žao što sam tako umorna.” “Mnogo smo vježbali. To je posve normalno.” Ruke su im se ispreplele, a ona mu je prošaptala na uho: “Je li s tobom

uvijek sve ovako lako?” “Trudim se.” “Pa, sjajno ti ide.” Nakon nekoliko sati Garretta je probudilo nečije gurkanje pod rebra.

Otvorio je oči i vidio Theresu kako sjedi pored njega. Na sebi je imala trenirku koju joj je ranije ponudio.

“Jesi li dobro?” pitao je i uspravio se u krevetu. “Dobro sam”, prošaptala je mazeći ga po ruci. “Koliko je sati?” “Prošlo je tri.” “Kevin spava?” “Kao beba.” “Mogu li pitati zašto si ustala?” “Nešto sam sanjala, pa sam se probudila i više nisam mogla zaspati.” Protrljao je oči. “A što si sanjala?” “Tebe”, prošaptala je. “I? Je li san bio dobar?” pitao je. “Oh, da...” Zastala je. Nagnula se da ga poljubi u prsa, a Garrett ju je

privukao k sebi. Pogledao je prema vratima spavaće sobe. Zatvorila ih je. “Ne brineš se zbog Kevina?” pitao je. “Malo, ali vjerujem da ćeš biti tih.” Podignula je pokrivač i prstima mu prešla po trbuhu. Njezin ga je dodir

uzbudio.


144

“Jesi li sigurna u to?” “Aha”, rekla je. Vodili su ljubav nježno i tiho, a nakon toga ležali jedno pored drugoga.

Dugo nisu prozborili ni riječ. Kad su se na horizontu počele pojavljivati prve zrake svjetla, poljubili su se za laku noć, a ona se vratila u spavaću sobu. Za nekoliko minuta čvrsto je spavala, a Garrett ju je promatrao naslonjen na vrata.

Iz nekog razloga sad on više nije bio u stanju zaspati. Idućega jutra Theresa i Kevin zajedno su učili dok je Garrett otišao po

svježe pecivo za doručak. Ponovo su krenuli prema bazenu. Danas su lekcije bile nešto naprednije i obuhvaćale su čitav niz različitih vještina. Theresa i Kevin vježbali su “bratsko disanje” za slučaj da netko od njih pod vodom ostane bez kisika i da ga moraju dijeliti, a Garrett ih je upozorio na opasnost od napadaja panike koji vrebaju tijekom ronjenja, kao i na opasnost od prebrzog izrona.

“Ako to napravite, dogodit će vam se ono što se zove dekompresijska bolest. Ne samo da je bolna, nego je i opasna po život.”

Otišli su i u dublji dio bazena pa ronili sve dulje i dulje navikavajući se na opremu i vježbajući. Na kraju sata Garrett im je pokazao kako da skoče u bazen, a da im ne spadnu maske. Očekivano, nakon nekoliko sati oboje je bilo jako umorno i spremno za kraj današnje lekcije.

“Hoćemo li sutra u ocean?” pitao je Kevin dok su išli prema kamionetu. “Ako želiš, možemo. Mislim da si spreman, ali ako želiš još jedan dan

provesti u bazenu, možemo i to.” “Ne, spreman sam za more.” “Jesi li siguran? Ne želim te požurivati.” “Siguran sam”, hitro je odgovorio. “A ti, Theresa? Jesi ti spremna za ocean?” “Ako je Kevin spreman, onda sam i ja.” “Hoću li dobiti diplomu do utorka?” pitao je Kevin. “Ako ovo s oceanom prođe kako treba, oboje ćete dobiti diplomu.” “Super.” “Što ćemo danas još raditi?” pitala je Theresa. Garrett je počeo slagati opremu u kamionet. “Mislio sam da odemo na

jedrenje. Čini mi se da će vrijeme biti sjajno.” “Mogu li i ja to naučiti?” spremno je pitao Kevin. “Naravno. Bit ćeš moj prvi časnik.” “Trebam li i za to diplomu?” “Ne. O takvim stvarima odlučuje kapetan broda, a budući da sam ja

kapetan, to mogu napraviti sam i odmah.”


145

“Samo tako?” “Samo tako.” Kevin je pogledao Theresu razrogačenih očiju i gotovo je mogla čuti

njegove misli. Prvo ću naučiti kako roniti, a sad ću postati i prvi časnik. Čekaj samo da kažem

prijateljima. Garrett je bio u pravu kad je predvidio idealno vrijeme i njih se troje

divno provelo na moru. Garrett je naučio Kevina osnovama jedrenja - od toga kako predvidjeti smjer vjetra na temelju oblaka pa nadalje. Kao i na njihovom prvom spoju, jeli su sendviče i salatu, ali ovoga puta nahranili su i obitelj pliskavica koja se vrzmala uz brod dok su oni jeli.

Kad su se vratili do lučice, bilo je kasno i nakon što je Garrett pokazao Kevinu kako zatvoriti brod da ga zaštiti od nepredviđenog vremena i oluje, odveo ih je natrag u motel. Kako je sve troje bilo iscrpljeno, Theresa i Garrett su se kratko pozdravili, a do trenutka kad je Garrett stigao kući, Theresa i Kevin već su bili u krevetu.

Idućeg dana Garrett ih je poveo na njihov prvi zaron u ocean. Nakon početne nervoze počeli su uživati i naposljetku su do kraja popodneva potrošili svatko po dvije boce kisika. Po mirnom vremenu more je bilo kristalno čisto i vidljivost izvrsna. Garrett ih je nekoliko puta fotografirao dok su istraživali olupinu. Obećao im je da će razviti fotografije tijekom tjedna i poslati ih čim uhvati vremena.

Večer su opet proveli u Garrettovoj kući. Nakon što je Kevin zaspao, Garrett i Theresa sjedili su na terasi, a milovao ih je topao vlažan zrak. Pričali su o ronjenju, a onda je Theresa ušutjela. “Ne vjerujem da sutra navečer moramo otići”, konačno je rekla, a u glasu joj se osjećala tuga. “Proletjelo mi je ovih nekoliko dana.”

“To je zato što smo imali toliko posla.” Nasmijala se. “Sad otprilike znaš kakav je moj život u Bostonu.” “Uvijek nekamo juriš?” Kimnula je. “Upravo tako. Kevin je najbolja stvar koja mi se dogodila u

životu, ali ponekad me umara. Uvijek nešto mora raditi.” “Ne možeš to promijeniti, zar ne? Mislim, ne želiš odgojiti ovisnika o

televiziji ili dijete koje sjedi u sobi i po cijele dane samo sluša glazbu, zar ne?” “Ne.” “Onda imaš sreće. On je divan dječak. Zaista sam uživao u svakoj minuti

s njim.” “Drago mi je. Znam da se i on osjeća isto.” Zastala je. “Znaš, iako ovaj

put nismo proveli mnogo vremena sami, čini mi se da te sad poznajem mnogo bolje nego kad sam prvi put došla ovamo.”

“Kako to misliš? Pa, zar nisam isti onaj tip kojeg si nedavno upoznala?”


146

Nasmijala se. “I jesi i nisi. Posljednji put kad sam bila ovdje, imao si me skroz, samo za sebe, a znamo da je mnogo lakše biti s nekim s kim možeš biti cijelo vrijeme. Ovoga puta vidio si kako to izgleda kad je Kevin s nama i bolje se nosiš s time nego što sam mogla zamisliti.”

“Pa... Hvala. Ali nije mi to tako teško. Dokle god si sa mnom, nije važno što radimo. Samo volim provoditi vrijeme s tobom.”

Zagrlio ju je i privio k sebi. Stavila je glavu na njegovo rame. U tišini zajedno su slušali kako se plažom valjaju valovi.

“Hoćete li večeras ostati ovdje?” pitao je. “Ozbiljno sam razmišljala o tome.” “Želiš da opet budem pravi gospodin?” “Možda. A možda i ne.” Podigao je obrve. “Ti to koketiraš sa mnom?” “Pokušavam”, priznala je, a on se nasmijao. “Znaš, Garrette, stvarno mi je ugodno s tobom.” “Ugodno? Zvuči kao da sam kauč.” “Nisam tako mislila. Mislila sam na to kako se dobro osjećam kad smo

zajedno.” “I treba tako biti. I ja se tako osjećam s tobom.” “Drago mi je čuti. To je sve?” Odmahnuo je glavom. “Ne, to nije sve.” Na trenutak je izgledao gotovo

stidljivo. “Nakon što si zadnji put otišla, otac je došao do mene i održao mi lekciju.”

“Što je rekao?” “Rekao je da te ne smijem pustiti ako me činiš sretnim.” “I kako to misliš izvesti?” “Morat ću te namamiti ovamo svojom karizmom.” “To si već učinio.” Pogledao je u nju i potom prema moru. Nakon trenutka tišine tiho je

progovorio: “Onda pretpostavljam kako ti moram reći da te volim.” Volim te. Iznad njih zvijezde su blistale na noćnom nebu. Na horizontu podigli su

se daleki oblaci i odražavali sjaj mjeseca. U Theresinoj glavi odzvanjale su riječi koje joj je rekao.

Volim te. Sad više nema dvosmislenosti, nema sumnje u ono što je rekao. “Stvarno?” konačno je prošaptala. “Da”, rekao je i okrenuo se prema njoj. “Volim te.” Kad je ponovio,

Theresa je u njegovim očima vidjela nešto što nije primijetila nikad prije. “Oh, Garrette...” počela je nesigurno prije nego što ju je Garrett prekinuo

odmahujući glavom.


147

“Theresa, ne očekujem od tebe da osjećaš što i ja. Samo sam želio podijeliti s tobom svoje osjećaje.” Na trenutak je razmišljao pa se sjetio svojeg sna.

“Posljednja dva tjedna dogodilo se mnogo toga...” Zastao je. Theresaje zaustila nešto reći, ali Garrett je odmahnuo glavom. Trebao mu

je trenutak da nastavi. “I nisam siguran razumijem li sve što se događa, ali znam što osjećam

prema tebi.” Nježno joj je prešao prstom po obrazima i usnama. “Volim te, Theresa.” “I ja tebe volim”, rekla je nježno kao da i sama iskušava te riječi i nada se

kako su istinite. Još dugo su bili zagrljeni, a zatim su ušli u kuću i vodili ljubav. Do jutra

su šaputali jedno drugome na uho. No ovaj put kad je Theresa otišla u spavaću sobu, Garrett je čvrsto zaspao. Ona je ostala budna i razmišljala o čudu koje ih je spojilo.

Idući dan prošao je divno. Kad god su imali priliku, Garrett i Theresa

držali su se za ruke i tajno se ljubili svaki put kad ih Kevin nije mogao vidjeti. Kao i ranije, proveli su dan vježbajući, a kad su završili sa zadnjom

lekcijom iz ronjenja, Garrett im je na brodu dao privremene potvrde o položenom tečaju.

“Sad možeš roniti gdje god i kad god želiš”, rekao je Kevinu koji je držao potvrdu gotovo kao da je od zlata. “Samo pošalji ovo poštom i za dva tjedna imat ćeš svoju PADI diplomu. Ali, zapamti, nikad nije sigurno roniti sam. Uvijek budi s nekim.”

Budući da je to bio njihov posljednji dan u Wilmingtonu, Theresa ih je odjavila iz motela i njih troje je pošlo Garrettovoj kući. Kevin je želio provesti posljednjih nekoliko sati na plaži, a Theresa i Garrett sjedili su blizu njega tik uz more. Neko vrijeme Garrett i Kevin igrali su se s frizbijem, a kad su shvatili da je već kasno popodne, Theresa je otišla u kuću pripremiti nešto za jelo.

Prije nego što ih je Garrett odveo na aerodrom, brzo su večerali hot dog na stražnjoj terasi. Nakon što su se Theresa i Kevin ukrcali u avion, Garrett je ostao nekoliko minuta gledajući ga kako se sve više udaljava od aerodromske zgrade. Kada mu je nestao iz vidokruga, krenuo je prema kamionetu i vratio se kući. Već je gledao na sat i računao koliko će vremena proći prije nego se budu mogli čuti.

Theresa i Kevin sjedili su u avionu i listali časopise. Tijekom prve vožnje zrakoplovom prije presjedanja Kevin se odjednom okrenuo prema njoj i upitao je: “Mama, sviđa li ti se Garrett?”


148

“Da, sviđa. Ali, što je još važnije, sviđa li se tebi?” “Mislim da je kul. Mislim, kul je koliko to može biti jedna odrasla osoba.” Theresa se nasmijala. “Čini mi se da se vas dvojica dobro slažete. Je li ti

drago što smo bili kod njega?” Kimnuo je. “Da.” Kevin je zastao s listanjem časopisa. “Mama, mogu li te

nešto pitati?” “Što god želiš.” “Hoćeš li se udati za Garretta?” “Ne znam. Zašto?” “Pa, želiš li to?” Trebalo joj je neko vrijeme da odgovori. “Nisam sigurna. Znam da se ne

želim udati za njega odmah. Još se upoznajemo.” “Ali... Možda ćeš se željeti udati za njega u budućnosti?” “Možda.” Kevin je izgledao kao da ga je preplavilo olakšanje. “Drago mi je. Čini mi

se da si stvarno sretna kad si s njim.” “Kako ti to znaš?” “Mama, imam dvanaest godina. Znam mnogo više nego što misliš.” Ispružila je ruku i dodirnula njegovu. “Pa, što bi ti rekao kad bih se ja sad

željela udati za njega?” Kevin je nakratko zašutio. “Mislim da bih se pitao gdje ćemo živjeti.” Koliko god se trudila, Theresa nije mogla smisliti dobar odgovor. Zaista, gdje?


149

11. poglavlje

Četiri dana nakon što je Theresa otišla iz Wilmingtona, Garrett je opet usnuo jedan drugi san, samo ovoga puta o Catherine. U snu su bili na livadi koja je završavala liticom iznad oceana. Hodali su, držali se za ruke i razgovarali, a onda je Garrett rekao nešto čemu se nasmijala. Odjednom mu se otrgla iz ruke. Gledala ga je preko ramena, smijala se i pozvala ga da je uhvati. Poslušao ju je. I on se smijao i osjećao se kao onoga dana kad su se vjenčali.

Gledao ju je kako trči. Nije mogao ne primijetiti koliko je lijepa. Kosa joj je lepršala i na njoj se presijavalo žuto sunce, a njezine vitke noge kretale su se skladno, bez napora. Iako je trčala, smijeh joj je bio bezbrižan i opušten, kao da stoji na mjestu.

“Uhvati me, Garrette. Možeš li me uhvatiti?” viknula je. Zvuk njezinog smijeha lebdio je zrakom poput neke melodije. On joj se

polako približavao i tad je shvatio kako juri prema litici. U svem tom uzbuđenju i veselju činilo se kao da uopće ne shvaća kamo ide. Ali to je suludo, pomislio je. Pa mora znati.

Garrett joj je viknuo da stane, ali ona je počela trčati još brže. Približavala se rubu litice. Prestravljen, shvatio je da mu je predaleko da bi je sustigao. Trčao je što

je brže mogao i vikao za njom da se okrene. Činilo se da ga ne čuje. Od straha se nije mogao ni pomaknuti.

“Stani, Catherine!” viknuo je ostajući bez zraka. “Litica! Ne gledaš kamo ideš!” Što je glasnije vikao, glas mu je bio sve tiši, a potom se pretvorio u šapat.

Catherine je nastavila trčati nesvjesna svega oko sebe. Litica je bila samo nekoliko koraka od nje.

Bio je blizu. Ali još uvijek predaleko. “Stani!” ponovo je viknuo iako je ovoga puta znao da ga ne može čuti.

Njegov je glas nestao. Nikad u životu nije bio tako prestravljen. Trčao je iz sve snage, najbrže što je mogao, ali noge su mu počele otkazivati i sa svakim korakom bile su sve teže.


150

Neću uspjeti, užasnuto je pomislio. A onda je zastala naglo kao što se otrgnula. Okrenula se prema njemu i

činilo se da i ne sluti da bi joj se moglo dogoditi nešto grozno. Stajala je samo nekoliko centimetara od litice. “Ne miči se!” vikao je, ali riječi su ponovo bile samo šapat. Zastao je

nekoliko koraka od nje i ispružio ruku teško dišući. “Vrati se”, molio je. “Na rubu si.”

Nasmijala se i pogledala iza sebe. Vidjela je koliko je blizu ponora i okrenula se prema njemu. “Jesi li mislio da ćeš me izgubiti?”

“Da”, rekao je tiho. “I obećavam da se to nikada više neće dogoditi.” Garrett se probudio i sjeo u krevetu, a potom još satima nije mogao

ponovo zaspati. Kad je konačno uspio utonuti u san, opet je sanjao u grču i bilo je gotovo deset sati ujutro kad je bio u stanju ustati. I dalje iscrpljen i depresivan, nije mogao misliti ni na što drugo osim na taj san. Ne znajući što bi, nazvao je oca i našao se s njim na doručku na uobičajenom mjestu.

“Ne znam zašto se ovako osjećam”, rekao je ocu nakon nekoliko minuta uobičajenog razgovora. “Ne razumijem.”

Otac mu nije odgovorio. Samo je u tišini gledao sina i ispijao kavu. “Nije učinila ništa što bi me uznemirilo”, nastavio je. “Zajedno smo

proveli produljeni vikend i zbilja mi je stalo do nje. Upoznao sam i njezinog sina, i on je divan. Jednostavno... Ne znam. Ne znam hoću li biti u stanju nastaviti sve ovo.”

Garrett je ušutio. Jedini zvukovi dopirali su sa stolova oko njih. “Nastaviti što?” Jeb Blake konačno je upitao. Garrett je odsutno miješao kavu. “Ne znam hoću li je biti u stanju ponovo

vidjeti.” Njegov otac podigao je obrvu, ali nije ništa rekao. Garrett je nastavio: “Možda nam nije suđeno. Mislim, ona i ne živi ovdje. Daleko je tisućama

kilometara, ima svoj život i svoje zanimacije. A ja živim ovdje i vodim posve drugačiji život. Možda će joj biti bolje s nekim drugim, s nekim koga će moći češće viđati.”

Razmišljao je o onome što je rekao svjestan da ni sam ne vjeruje u to. Svejedno, nije želio spominjati san ocu.

“Mislim, kako ćemo graditi vezu kad se i ne viđamo?” Njegov otac opet ništa nije rekao. Garrett je nastavio kao da priča sam sa

sobom: “Da ona živi ovdje i da je mogu viđati svakog dana, mislim da bih se

drugačije osjećao. Ali budući da je ona tamo...”


151

Zastao je pokušavajući pribrati misli. Nakon nekog vremena ponovo je progovorio:

“Jednostavno ne znam kako bi to moglo uspjeti. Mnogo sam razmišljao o tome i ne vidim kako je to moguće. Ne želim se preseliti u Boston i siguran sam da se ona neće htjeti doseliti k meni. I gdje smo onda?”

Garrett je zastao i pričekao da otac kaže nešto, bilo što, kao odgovor na sve što je dotad rekao. Ali neko vrijeme vladala je tišina. Konačno je uzdahnuo i odmaknuo pogled.

“Meni se čini da tražiš isprike”, tiho je rekao Jeb. “Pokušavaš uvjeriti samog sebe u to, a mene koristiš samo da bi te netko slušao.”

“Tata, nije tako. Samo pokušavam shvatiti što se događa.” “Što misliš, Garrette, s kim ti razgovaraš?” Jeb Blake odmahnuo je

glavom. “Nekad mi se čini da misliš kako sam pao s kruške i da u životu nisam ništa naučio. Ali ja točno znam kroz što prolaziš. Toliko si navikao biti sam da se bojiš što bi se moglo dogoditi ako pronađeš nekoga tko bi to promijenio.”

“Ne bojim se”, pobunio se Garrett, no otac ga je žustro prekinuo: “Čak ni sebi to nisi u stanju priznati, zar ne?”

U glas mu se uvuklo mnogo razočarenja. “Znaš, Garrette, kad ti je umrla majka, i ja sam tražio isprike. Godinama sam koješta ponavljao samome sebi. I znaš kamo me to odvelo?”

Gledao je u sina. “Star sam i umoran i, povrh svega, sam. Da mogu vratiti vrijeme, promijenio bih mnogo toga. I proklet bio ako dopustim da ponoviš moju grešku.”

Jeb je zastao pa nastavio malko mekšim glasom. “Bio sam u krivu, Garrette. Bio sam u krivu što nisam pokušao pronaći nekoga. Nisam se trebao osjećati krivim zbog tvoje mame. Bio sam u krivu što sam živio kako sam živio pateći i pitajući se što bi ona mislila. A znaš zašto sad mislim da sam bio u krivu, da sam pogriješio? Jer mislim da bi tvoja mama voljela da sam pronašao neku drugu. Tvoja bi mama željela da sam sretan. A znaš zašto?”

Garrett nije odgovorio. “Zato što me je voljela. I ako misliš da pokazuješ ljubav prema Catherine

kad tako patiš, onda sam očito nešto pogriješio u tvojem odgoju.” “Nisi pogriješio...” “Očito jesam. Jer kad te gledam, kao da gledam sebe. I, ako smijem biti

iskren, volio bih da si drugačiji. Volio bih da si u životu naučio da je u redu krenuti dalje, naći nekoga tko će te usrećiti. Ali sad kao da se gledam u ogledalo i vidim sebe prije dvadeset godina.”


152

Garrett je ostatak popodneva proveo sam. Šetao je po plaži i razmišljao o onome što mu je rekao otac. Gledajući unatrag, znao je da je od samog početka razgovora bio neiskren i nije ga iznenadilo što je otac to shvatio. Zašto je onda želio razgovarati s njim? Je li trebao čuti sve ono što mu je otac rekao?

Tijekom popodneva njegova depresija prešla je u zbunjenost, a zatim i u tupilo. Naposljetku, kad je navečer nazvao Theresu, osjećaj da je izdao Catherine, koji ga je pratio nakon sna, bio je dovoljno splasnuo da može razgovarati s njom. Loši osjećaji i dalje su bili tu premda ne onako snažni kao tijekom dana, a kad je čuo Theresin glas, primijetio je kako sve više iščezavaju. Zvuk njezinog glasa podsjetio ga je kako se osjećao kada su bili zajedno.

“Drago mi je što si nazvao”, veselo je rekla. “Danas sam mnogo mislila na tebe.”

“I ja na tebe”, rekao je. “Volio bih da si ovdje.” “Jesi li dobro? Zvučiš nekako potišteno.” “Dobro sam... Samo sam usamljen, to je sve. Kako si provela dan?” “Tipično. Previše posla u redakciji, previše posla kod kuće. Ali čim te

čujem, bolje sam.” Garrett se nasmijao. “Je li Kevin tamo?” “U svojoj je sobi. Čita knjigu o ronjenju. Rekao mi je da želi biti instruktor

ronjenja kad odraste.” “Odakle mu samo ta ideja?” “Pojma nemam”, veselo je rekla. “A ti? Što si ti radio danas?” “Zapravo, ništa posebno. Nisam išao u trgovinu. Uzeo sam slobodan dan

i šetao plažom.” “I sanjario o meni, nadam se.” Osjetio je ironiju u njezinom glasu, ali nije se nadovezao. “Danas si mi stvarno jako nedostajala.” “Ali rastali smo se prije samo nekoliko dana...” nježno je rekla. “Znam. Kad smo kod toga, kad ćemo se opet vidjeti?” Theresa je sjedila u blagovaonici i gledala u svoj planer. “Pa... Što kažeš da se vidimo za tri tjedna? Mislila sam da bi ovaj put ti

možda mogao doći k nama. Kevin će cijeli tjedan biti u nogometnom kampu, pa možemo biti sami.”

“Ne bi radije ti došla ovamo?” “Bilo bi bolje da ti dođeš ovamo, ako se slažeš. Nije mi ostalo baš mnogo

slobodnih dana, a mislim da ćemo se nekako uskladiti s mojim obavezama. Također mislim da ti je vrijeme da se malo makneš iz Sjeverne Karoline. Moraš vidjeti što nudi ostatak zemlje.”


153

Dok je govorila, on je gledao u Catherineinu sliku na noćnom ormariću. Zbog toga je šutio nekoliko sekundi. “Naravno. Mislim da bih mogao doći.”

“Ne zvučiš baš previše siguran u to.” “Siguran sam.” “Je li onda nešto drugo u pitanju?” “Ne.” Nesigurno je zastala. “Garrette, je li s tobom stvarno sve u redu?” Trebalo mu je još nekoliko dana i još nekoliko telefonskih poziva da

uvjeri Theresu kako je sve kao inače. Znao ju je nazvati kasno navečer samo da joj čuje glas.

“Hej”, rekao bi. “Opet ja.” “Hej, Garrette, što je?” pitala bi Theresa sneno. “Ništa posebno. Samo sam ti htio poželjeti laku noć prije nego se uvučeš

u krevet.” “Već sam u krevetu.” “Koliko je sati?” Pogledala je na sat. “Gotovo ponoć.” “Zašto si budna? Trebala bi spavati”, našalio bi se i tad bi je pustio da

poklopi slušalicu da se ipak može naspavati. Ponekad kad ne bi mogao zaspati, razmišljao je o danima koje su proveli

zajedno, prisjećao se njezinih dodira pa bi ga preplavila želja da je opet drži u naručju.

Onda bi ušao u spavaću sobu i vidio Catherineinu sliku pored kreveta. I tad bi mu opet navrli kristalno jasni snovi.

I dalje je bio uznemiren zbog njih. Ranije bi napisao pismo Catherine i bilo bi mu se lakše nositi s tim. A onda bi isplovio jedrenjakom istom onom rutom kojom su Catherine i on plovili prvi put nakon što su obnovili “Slučajnost”, spremio bi poruku u bocu i bacio je u ocean.

Čudno, sad to nije mogao. Kad joj je sjeo napisati pismo, riječi mu jednostavno nisu dolazile. To ga je prilično frustriralo, pa se za kaznu natjerao da je se prisjeća.

“No, eto iznenađenja”, rekao je Garrett i pokazao na Catherinein tanjur. Stajali

su pred švedskim stolom, a ona je natrpala na tanjur gomilu salate od špinata. Kao da se brani, Catherine je slegnula ramenima. “Što nedostaje salati?” “Ništa joj ne nedostaje”, brzo je odgovorio. “Samo što već treći put ovoga tjedna

jedeš tu salatu.” “Ne znam. Jede mi se salata. Nemam pojma zašto.” “Ako nastaviš tako, pretvorit ćeš se u zeca.”


154

Nasmijala se i prelila salatu umakom. “Ako je tako”, rekla je gledajući u njegov tanjur, “ti ćeš se pretvoriti u morskog psa ako nastaviš jesti tu morsku hranu.”

“Ja i jesam morski pas”, rekao je i podignuo obrve. “Možda i jesi, ali nastaviš li me zezati, nećeš imati prilike to i dokazati.” Nasmijao se. “A da ti dokažem tijekom vikenda?” “Pa kad? Zar ne radiš?” “Ne ovoga vikenda. Vjerovala ili ne, očistio sam raspored da možemo biti

zajedno. Ne sjećam se kad smo zadnji put cijeli vikend bili sami.” “I što si planirao?” “Ne znam. Možda jedrenje, možda nešto drugo. Što god ti želiš.” Nasmijala se. “Pa, imala sam velike planove. Skoknuti malo do Pariza u

shopping pa brzinski safari i to. Ali mislim da se mogu reorganizirati.” “Onda imamo spoj.” Kako su dani prolazili, san je počeo blijedjeti. Svaki put kad bi Garrett

razgovarao s Theresom, osjećao se sve bolje i bolje. Nekoliko puta pričao je i s Kevinom i dječakovo oduševljenje zbog toga što im je Garrett ušao u život pomoglo mu je da dođe k sebi. Iako se tijekom vrućih i vlažnih dana u kolovozu činilo da vrijeme sporije prolazi, nastojao je biti što zaposleniji i ne misliti previše o složenosti situacije u kojoj se našao.

Dva tjedna kasnije, nekoliko dana prije nego što je Garrett krenuo za Boston, dok je pripremao ručak, zazvonio je telefon.

“Hej, stranče”, rekla je. “Imaš koju minutu?” “Za tebe uvijek.” “Samo sam te htjela pitati kad točno slijećeš. Nisi mi znao reći kad smo

posljednji put pričali.” “Čekaj”, rekao je tražeći po kuhinjskoj ladici raspored letova. “Evo ga.

Stižem u Boston malo nakon jedan.” “Sjajno. Odvest ću Kevina nekoliko sati prije nego što sletiš, pa ću stići

pospremiti stan.” “Pospremit ćeš stan radi mene?” “Moraš dobiti puni aranžman. Čak ću i prašinu obrisati.” “Osjećam se počašćenim.” “I bolje ti je. Takav tretman imate samo ti i moji roditelji.” “Trebam li ponijeti par bijelih rukavica i provjeriti jesi li dobro očistila?” “Ako ih poneseš, nećeš doživjeti večer.” Nasmijao se i promijenio temu. “Radujem se što ću te opet vidjeti”, rekao

je iskreno. “Ova tri tjedna bila su mi mnogo teža nego prva dva.” “Znam. Osjetila sam ti po glasu. Stvarno si nekoliko dana bio loše i... Bila

sam se počela brinuti.”


155

Pitao se naslućuje li zašto je bio tjeskoban. Odagnao je te misli pa nastavio: “Jesam, ali sad je to gotovo. Već sam se spakirao.”

“Nadam se da nisi ubacio u torbu neke nepotrebne stvari.” “Kao na primjer?” “Kao, ne znam... Pidžamu.” Nasmijao se. “Nemam pidžamu.” “Dobro. Jer ako je i imaš, neće ti trebati.” Tri dana kasnije Garrett Blake stigao je u Boston. Theresa ga je pričekala na aerodromu i pokazala mu grad. Ručali su u

Faneuil Hallu, gledali veslače kako klize po rijeci Charles i prošetali po harvardskom kampusu. Kao i obično, skoro cijeli dan držali su se za ruke i uživali što su konačno zajedno. Garrett se u nekoliko navrata pitao zašto su mu posljednja tri tjedna tako teško pala. Znao je da njegova tjeskoba dijelom proizlazi iz sna, no vrijeme koje je proveo s Theresom odagnalo je te teške osjećaje i učinilo ih nevažnima. Svaki put kad bi mu se nasmijala ili ga uhvatila za ruku, njegovi osjećaji prema njoj samo bi postali snažniji i bila mu je još draža nego kad je posljednji put bila u Wilmingtonu. Otjerala je sve crne misli koje su ga opsjedale dok je nije bilo.

Kad je postalo malo hladnije, a sunce zašlo iza drveća, Theresa i Garrett kupili su meksičku hranu i ponijeli je u njezin stan. Sjedili su na podu dnevnog boravka uz svijeće, a Garrett se osvrnuo oko sebe.

“Imaš lijep stan”, rekao je dok je uzimao tortilju i malo graha. “Iz nekog razloga mislio sam da će biti manji. Veći je od moje kuće.”

“Da, malo. Ali hvala ti. Dobar nam je. Stvarno je blizu svega.” “Kao na primjer, restorana?” “Upravo tako. Nisam se šalila kad sam ti rekla da ne volim kuhati.

Nisam baš Martha Stewart1.” “Tko?” “Zaboravi”, rekla je. Do njih je dopirala buka s prometnica. Škripjele su kočnice, netko je

počeo trubiti, odjednom se tome pridružilo još automobila i buka je posve ispunila stan.

“Je li uvijek ovako tiho?” pitao je. Kimnula je prema prozorima. “Najgore je petkom i subotom navečer.

Inače nije tako strašno. Ali kad dugo živiš ovdje, navikneš se.” I dalje su se čuli zvukovi grada. Negdje iz daljine začulo se zavijanje

sirene koja se približavala i postajala sve glasnija. “Hoćeš li pustiti neku glazbu?” pitao je Garrett.

1 Martha Stevvart - poznata američka TV voditeljica koju su proslavile emisije za kućanice (op. ur.)


156

“Naravno. Kakvu glazbu voliš?” “Oba stila”, rekao je i dramatično zastao. “Narodnu i country.” Theresa se nasmijala se. “Nemam ništa takvo.” Odmahnuo je glavom uživajući u vlastitoj šali. “Ma, zezao sam se. To je

stara fora. Više nije smiješna, ali već godinama čekam da je kažem.” “No vratimo se mojem pitanju. Kakvu vrstu glazbe voliš?” bila je uporna. “Što god imaš.” “Što misliš o jazzu?” “Zvuči dobro.” Theresa je ustala i odabrala nešto što je mislila da bi mu se moglo svidjeti.

Za nekoliko trenutaka začula se glazba, i to upravo kad se činilo da se i prometna buka pomalo stišava.

“I? Kako te se dojmio Boston?” pitala je i ponovo sjela na svoje mjesto. “Sviđa mi se. Za veliki grad nije tako loš. Ne čini mi se toliko otuđen kao

što sam očekivao da će biti i mnogo je čišći. Pretpostavljam da sam ga drugačije zamišljao. Znaš, gužva, asfalt, visoke zgrade, nigdje stabla na vidiku, pljačkaši na svakom uglu. Ali uopće nije tako.”

Nasmijala se. “Lijep je, zar ne? Mislim, nije baš grad na plaži, ali ima svoje čari. Naročito kad otkriješ što sve nudi. Možeš ići na koncerte simfonijskog orkestra, obilaziti muzeje ili samo šetati ulicama. Ima tu za svakoga ponešto, postoji čak i jedriličarski klub.”

“Shvaćam zašto ti se sviđa”, rekao je pitajući se zašto mu Theresa zvuči kao agentica koja prodaje ovo mjesto.

“Da, sviđa mi se. Kevinu isto.” Promijenio je temu. “Rekla si da je u nogometnom kampu?” Kimnula je. “Aha. Pokušava ući u prvu postavu ekipe do dvanaest

godina. Ne znam hoće li uspjeti, ali on misli da ima prilično dobre šanse. Lani je došao do samog finala u kategoriji jedanaestogodišnjaka.”

“Zvuči kao da mu dobro ide.” “Da”, rekla je i kimnula. Odgurnula je prazne tanjure u stranu i približila

mu se. “Ali dosta o Kevinu”, rekla je nježno. “Ne moramo uvijek pričati o njemu. Možemo razgovarati i o drugim stvarima, znaš.”

“Kao na primjer?” Poljubila ga je u vrat. “Na primjer, o tome što ti želim raditi kad te imam

samo za sebe.” “Jesi li sigurna da želiš samo pričati o tome?” “U pravu si”, prošaptala je. “Kome je sad do priče?” Idućeg dana Theresa je opet povela Garretta u obilazak Bostona i većinu

vremena proveli su u talijanskoj četvrti u North Endu. Lutali su uskim


157

vijugavim ulicama i povremeno zastali na kavi i cannolima, slatkim sicilijanskim kolačićima. Iako je Garrett znao da Theresa piše kolumne za novine, nije znao što točno podrazumijeva njezin posao. Načeo je tu temu dok su se bezbrižno šetali gradom.

“Ne možeš pisati od doma?” “S vremenom mislim da ću moći. Ali sad to nije moguće.” “Kako to?” “Pa, za početak to mi ne piše u ugovoru. Osim toga, često radim i razne

druge stvari, ne sjedim samo za računalom i pišem. Često intervjuiram ljude, a za to je ponekad potrebno dosta vremena. Katkad moram na službeni put. Također, dosta mi vremena oduzima istraživanje teme kojom se odlučim baviti, pogotovo kad pišem o medicinskim ili psihološkim pitanjima. A iz ureda imam pristup znatno brojnijim izvorima. Osim toga, trebam biti dostupna ljudima. Radim na mnogim pričama koje su od javnog interesa, pa me često znaju zvati. Da radim od kuće, znam da bi mnogo ljudi nazivalo navečer kad provodim vrijeme s Kevinom, a nisam se spremna odreći tog našeg zajedničkog vremena.”

“Zovu li te sad doma?” “Povremeno. Ali moj broj nije u imeniku, pa to i nije tako često.” “Bude li ludih poziva?” Kimnula je. “Mislim da je tako svim kolumnistima. Mnogo ljudi zove

novine i nudi priče za koje misle da se moraju objaviti. Zovu me ljudi zbog onih koji su u zatvoru, a ne bi trebali biti, zovu me ne bi li prijavili komunalne službe, žale mi se kako im neredovito odvoze smeće, zaprimam pozive o uličnom kriminalu... Čini mi se da nema toga zbog čega me sve nisu zvali.”

“Mislio sam da pišeš o roditeljstvu.” “I pišem.” “Pa, zašto onda zovu tebe? Zašto ne zovu nekog drugog?” Slegnula je ramenima. “Sigurna sam da zovu, ali to ih ne sprečava da

zovu i mene. Mnogi započinju razgovor rečenicom 'Nitko me ne želi saslušati i vi ste mi zadnja nada'.“ Pogledala ga je pa nastavila: “Mislim da me zovu jer misle da ću na neki način riješiti njihove probleme.”

“Zašto?” “Pa, kolumnisti su drugačiji od ostalih novinara. Većina stvari koja se

objavi u novinama je neosobna. Radi se o čistom izvještavanju, činjenicama, brojkama i sličnom. Ali ako ljudi svakog dana čitaju moju kolumnu, vjerojatno misle da me poznaju i počinju me doživljavati kao neku vrstu prijatelja. A kad im treba pomoć, ljudi traže prijatelje.”

“Vjerojatno te to nekad dovede u nezgodnu situaciju.”


158

Slegnula je ramenima. “Da, ali ne razmišljam o tome. Postoje i dobre strane moga posla. Daješ ljudima informacije koje trebaju, pratiš najnovija medicinska istraživanja i tumačiš ih na svima jasan način, čak dijeliš s njima priče samo ne bi li im uljepšao pogled na život i učinio ga malko veselijim.”

Garrett je zastao pored štanda sa svježim voćem. Uzeo je nekoliko jabuka i jednu dodao Theresi. “Koja je najpopularnija stvar koju si napisala u kolumni?” pitao je.

Theresi se ubrzao dah. Najpopularnija? Na to je bar lako odgovoriti. Našla sam poruku u boci i dobila na stotine pisama.

Prisilila se misliti o nečem drugom. “Pa... Dobivam mnogo pisama kad pišem o djeci s posebnim potrebama”, konačno je rekla.

“To ti sigurno predstavlja zadovoljstvo”, rekao je dok je plaćao trgovcu. “Da.” Prije nego što je zagrizao jabuku, Garrett je pitao: “Kad bi se zaposlila u

drugim novinama, bi li i dalje mogla raditi isto?” Razmišljala je o tom pitanju. “Bilo bi teško, pogotovo ako bih i dalje

željela biti kolumnistica. S obzirom na to da sam nova i još gradim ime, jako mi znači što Boston Times stoji iza mene. Zašto?”

“Samo pitam...” tiho je rekao. Idućeg jutra Theresa je na nekoliko sati otišla na posao, ali vratila se kući

u vrijeme ručka. Otišli su na piknik u park Boston Commons. Ručak su im dvaput prekidali ljudi koji su prepoznali Theresu sa slike u novinama, pa je Garrett shvatio kako je ona mnogo poznatija nego što je mislio.

“Nisam znao da si takva zvijezda”, rekao je oporo nakon što se drugi obožavatelj udaljio.

“Ma nisam. Samo što mi slika izlazi uz kolumnu, pa ljudi znaju kako izgledam.”

“Događa li se ovo često?” “Ne baš. Možda nekoliko puta tjedno.” “To je mnogo”, rekao je iznenađeno. Odmahnula je glavom. “Ne kada znaš kako je pravim zvijezdama. Oni

ne mogu otići ni do dućana, a da ih netko ne snimi. Ja živim prilično normalno.”

“Ali mora ti biti neobično što ti prilaze potpuni stranci.” “Na neki način to mi čak i laska. Ljudi su uglavnom vrlo ljubazni.” “U svakom slučaju, drago mi je što na samom početku nisam znao da si

tako slavna.” “Zašto?” “Možda bih se preplašio i ne bih te pozvao na jedrenje.”


159

Theresa ga je uhvatila za ruku. “Ne mogu zamisliti da se ti ičega bojiš.” “Onda me ne znaš tako dobro.” Na trenutak je utihnula. “Bi li se stvarno prestrašio?” pitala je

posramljeno. “Vjerojatno.” “Zašto?” “Vjerojatno bih se pitao što netko poput tebe uopće vidi u meni.” Nagnula se i poljubila ga. “Reći ću ti što vidim u tebi. Vidim čovjeka

kojeg volim, čovjeka koji me usrećuje... Nekoga koga želim gledati još dugo, dugo.”

“Kako to da uvijek znaš što reći?” “Zato”, rekla je tiho, “što o tebi znam više nego što možeš i zamisliti.” “Kao na primjer?” Blago se osmjehnula. “Na primjer, znam da me želiš ponovo poljubiti.” “Stvarno?” “Stvarno.” I bila je u pravu. Kasnije te večeri Garrett joj je rekao: “Znaš, Theresa, ne mogu ti pronaći

nijednu manu.” Bili su zajedno u kadi okruženi gomilom mjehurića, a Theresa mu se

naslonila na prsa. Dok je pričao, trljao joj je leđa spužvom. “Što to znači?” pitala je znatiželjno okrećući glavu da ga vidi. “Kao što sam rekao. Ne mogu ti pronaći manu. Mislim, ti si savršena.” “Nisam savršena, Garrette”, rekla je zadovoljno. Ipak joj je bilo drago to

čuti. “Ali jesi. Prelijepa si, pametna, draga, nasmijavaš me i sjajna si majka. Još

kad dodamo da si i slavna, mislim da ne postoji nitko tko se može mjeriti s tobom.”

Opušteno naslonjena milovala ga je po ruci. “Mislim da me gledaš kroz ružičaste naočale. Ali sviđa mi se to.

“Hoćeš reći da nisam objektivan?” “Ne, ali dosad si vidio samo moju dobru stranu.” “Nisam znao da postoji i druga strana”, rekao je i istovremeno joj stisnuo

obje ruke. “Obje strane čine mi se prilično dobre.” Nasmijala se. “Znaš na što mislim. Nisi još vidio moju mračnu stranu.” “Ti nemaš mračnu stranu.” “Naravno da imam. Svi je imaju. Samo, kad si mi blizu, mračna strana

kao da se skriva.” “Pa, kako bi ti opisala tu svoju mračnu stranu?”


160

Kratko je razmišljala. “Pa, za početak, tvrdoglava sam i mogu biti zločesta kad se naljutim. Često kažem prvo što mi padne na pamet i, vjeruj mi, to nije lijepo. Također, nekad ljudima skrešem u lice točno ono što mislim iako znam da bi se bilo najbolje okrenuti i otići.”

“Ne zvuči tako loše.” “Nisi to još doživio.” “Svejedno mi ne zvuči loše.” “Pa... Mogu ti bolje objasniti. Kad sam se prvi put posvađala s Davidom

zbog njegove nevjere, nazvala sam ga svim najgorim imenima koja postoje u engleskom jeziku.”

“Zaslužio je.” “Ali nisam sigurna i da je zaslužio da mu bacim vazu u glavu.” “To si napravila?” Kimnula je. “Trebao si mu vidjeti izraz lica. Nikad me nije vidio takvu.” “Što je napravio?” “Ništa. Mislim da je bio previše šokiran. Pogotovo kad sam nastavila s

tanjurima. Te noći ispraznila sam skoro sve kuhinjske ormariće.” Zadivljeno se nasmijao. “Nisam znao da si tako žestoka.” “Odrastala sam na Srednjem zapadu. Nemoj se šaliti sa mnom, gospon.” “Neću.” “Onda dobro. Jer sam sad znatno preciznija.” “Nastojat ću to zapamtiti.” Utonuli su još dublje u toplu vodu. Garrett ju je i dalje trljao spužvom. “I dalje mislim da si savršena”, nježno je zaključio. Zatvorila je oči. “Čak i s tom mračnom stranom?” pitala je. “Pogotovo s tom mračnom stranom. Ona doprinosi uzbudljivosti.” “Drago mi jer mislim kako si i ti prilično savršen.” Ostatak odmora im je proletio. Ujutro bi Theresa nekoliko sati provela u

redakciji, a onda bi došla kući i provodila s Garrettom popodneva i večeri. Navečer bi ili naručili hranu ili otišli u neki od malih restorana nedaleko od njezinog stana. Ponekad bi posudili neki film, ali onda bi ipak radije svu pažnju poklanjali jedno drugome.

U petak navečer Kevin je nazvao iz nogometnog kampa. Uzbuđeno je objasnio kako je ušao u momčad najboljih. Iako je to značilo da će većinom igrati utakmice izvan Bostona i da će vikendima uglavnom putovati, Theresa se razveselila. A onda ju je Kevin iznenada pitao može li razgovarati s Garrettom. Garrett je slušao dok mu je dječak opisivao što se sve događalo tijekom tjedna i čestitao mu. Nakon što su završili razgovor, Theresa je otvorila bocu vina pa je njih dvoje do jutra slavilo Kevinov uspjeh.


161

U nedjelju prijepodne, na dan kad je odlazio, otišli su na raniji ručak s Deannom i Brianom. Garrett je odmah shvatio zašto Theresa voli Deannu. Bila je i šarmantna i zabavna i Garrett se sve vrijeme smijao. Deanna ga je ispitivala o jedrenju i ronjenju, a Brian je zaključio kako bi on vjerojatno propao kao privatni poduzetnik jer bi mu golf oduzimao sve vrijeme.

Theresa je bila zadovoljna što se svi tako dobro slažu. Nakon što su završili s ručkom, Theresa i Deanna su se ispričale, otišle od stola i zajedno krenule u toalet usput porazgovarati.

“I što misliš?” pitala je Theresa napeto iščekujući odgovor. “Sjajan je”, priznala je Deanna. “Izgleda čak bolje nego na fotografijama

koje si mi pokazala.” “Znam. Srce mi zastane svaki put kad ga vidim.” Deanna je popravljala frizuru nastojeći je na sve načine malo oživjeti. “Je

li tjedan bio onakav kakav si očekivala?” “Još bolji.” Deanna je zasjala. “Sudeći po tome kako te gleda, moram ti reći da mu je

očito zbilja stalo do tebe. Vas dvoje podsjećate me na Briana i mene. Činite se kao dobar par.”

“Stvarno to misliš?” “Ne bih rekla da ne mislim.” Deanna je izvadila ruž iz torbe i našminkala usne. “I? Sviđa li mu se

Boston?” pitala je usput. Theresa je izvadila svoj ruž. “Nije baš ono na što je naviknuo, ali čini mi

se da mu je bilo lijepo. Bili smo na mnogim zabavnim mjestima.” “Je li ti rekao što posebno?” “Ne. Zašto?” Theresa ju je upitno pogledala. “Zato”, odgovorila je Deanna istim tonom, “što sam se pitala je li

spomenuo išta na temelju čega bismo mogle zaključiti hoće li se preseliti ovamo ako budeš to tražila.”

Na te riječi Theresa se zamislila nad onim što je dotad izbjegavala. “Nismo još razgovarali o tome”, konačno je rekla. “Ali planiraš?” Theresa je u glavi začula glas kako joj šapće: Udaljenost među nama je

problem, ali ima još nešto, zar ne? No nije željela razmišljati o tome, pa je samo odmahnula glavom. “Mislim da nije pravo vrijeme. Barem ne još.” Zastala je i razmišljala. “Mislim, znam da ćemo o tome morati razgovarati, ali ne mislim da se poznajemo toliko dugo i toliko dobro da bismo već trebali raditi planove za budućnost. Još smo u fazi upoznavanja.”

Deanna ju je gledala majčinski sumnjičavo. “Ali poznaješ ga dovoljno dugo da bi se zaljubila u njega, zar ne?”


162

“Da”, složila se Theresa. “Onda znaš da ti slijedi ta odluka, željela se ti s njom suočiti ili ne.” Trebao joj je trenutak da odgovori: “Znam.” Deanna je stavila ruku na Theresino rame. “Što ako budeš morala birati

između njega i Bostona?” Theresa je kratko razmislila o tom pitanju i posljedicama jedne ili druge

odluke. “Nisam sigurna”, rekla je tiho i nesigurno pogledala Deannu. “Mogu li ti dati savjet?” pitala je Deanna. Theresa je kimnula. Deanna ju je izvela iz toaleta držeći je pod ruku i

naslonila joj se pored uha da ih nitko ne čuje. “Što god odlučila, sjeti se da u životu moraš ići naprijed i ne osvrtati se.

Ako si sigurna da ti Garrett može pružiti ljubav kakvu trebaš i da ćeš biti sretna, onda napravi sve da ga zadržiš. Prava ljubav je rijetka, ali jedino ona daje smisao životu.”

“Ali ne odnosi li se to i na njega? Ne bi li i on trebao biti spreman na žrtvu?”

“Naravno.” “I onda, gdje sam ja u svemu tome?” “I dalje imaš isti problem kao ranije, Theresa. Problem o kojemu ćeš

svakako morati razmisliti.” Iduća dva mjeseca njihova veza na daljinu počela se razvijati onako kako

ni Garrett ni Theresa nisu očekivali, ali to je oboje moglo predvidjeti. Nastojeći se prilagoditi obavezama onog drugog, uspjeli su se vidjeti još

triput, svaki put preko vikenda. Jednom je Theresa doletjela u Wilmington i cijelo su vrijeme proveli zatvoreni u Garrettovoj kući, osim jedne večeri kad su otišli na jedrenje. Garrett je dvaput putovao u Boston i tad su uglavnom putovali uokolo, na turnire Kevinovog nogometnog kluba. Garretta to nije smetalo. Nikad u životu nije bio na nogometnoj utakmici i bilo mu je zanimljivije nego što je očekivao.

“Kako to da nisi uzbuđena kao ja?” pitao je Theresu jednom dok se na terenu odvijalo nešto jako važno.

“Kad odgledaš nekoliko stotina utakmica, sigurna sam da ćeš i sam znati odgovor na to pitanje”, zaigrano je odgovorila.

Tijekom tih zajedničkih vikenda činilo se kao da im je sve drugo nevažno. Obično bi Kevin proveo jednu noć kod prijatelja, pa je njih dvoje makar malo moglo biti samo. Razgovarali su i smijali se satima, grlili se i vodili ljubav pokušavajući nadoknaditi vrijeme koje nisu proveli zajedno. Nijedno od njih nije načinjalo temu o tome što će biti s njihovom vezom u


163

budućnosti. Živjeli su za trenutak ne znajući što točno mogu očekivati jedno od drugoga. Jedino su bili sigurni da se vole.

No upravo zbog toga što se nisu često viđali, veza im je imala više uspona i padova nego njihove ranije veze. Dok su bili zajedno, sve je bilo u najboljem redu, a kad nisu bili skupa - ništa nije valjalo. Garrettu je razdvojenost posebno teško padala. Obično bi još nekoliko dana nakon što bi se vidjeli bio dobre volje, no potom bi postajao depresivan i brojao je tjedne kad će se opet vidjeti.

Naravno, želio je provoditi s njom više vremena nego što je bilo moguće. Sad kad je ljeto završilo, njemu je bilo lakše putovati nego njoj. Čak i kad su otišli sezonski radnici, u trgovini nije imao mnogo posla.

Theresin je raspored bio posve drugačiji, ako ni zbog čega drugog, onda zbog Kevina. Počela je škola, vikendima je imao turnire i bilo joj je teško pronaći vremena za putovanje, pa čak i neko kratko. Iako je Garrett bio spreman češće dolaziti u Boston, Theresa nije imala vremena. U nekoliko navrata predložio joj je da će doći u Boston, ali to mu iz ovog ili onog razloga jednostavno nije pošlo za rukom.

Istina, poznavao je neke parove kojima je bilo teže nego njima. Otac mu je pričao kako se on i njegova majka nekad nisu mogli čuti mjesecima. On je prvo dvije godine bio u Koreji s marincima, a kasnije, kad su došla teška vremena, radio je na teretnim brodovima koji su plovili u Južnu Ameriku. Ponekad su ta putovanja trajala mjesecima. U tim prilikama njegovi su roditelji mogli komunicirati samo pismima koja su, blago rečeno, neredovito stizala. Garrettova i Theresina situacija bila je manje složena, ali svejedno im nije bilo lako.

Znao je kako je udaljenost među njima problem, ali činilo mu se kako se u bližoj budućnosti ništa neće promijeniti. Po njegovom mišljenju postojala su samo dva rješenja - ili će se preseliti on ili ona. Bez obzira na to kako on gledao na njihovu vezu i koliko se voljeli, uvijek se sve svodilo samo na jednu od te dvije mogućnosti.

Duboko u sebi pretpostavljao je kako Theresa razmišlja o istim stvarima kao on i zato to nisu ni spominjali. Tako im se činilo lakše jer kad bi se upustili u raspravu, to bi ih možda odvelo u smjeru kojim nisu bili sigurni da žele ići.

Jednom od njih život će se radikalno promijeniti. Samo, kome? On je u Wilmingtonu imao posao, živio je kako je htio i jedino je za takav

život i znao. Boston je bilo lijepo posjetiti, ali to nije bio njegov dom. Nikada nije čak m razmišljao o tome da živi negdje drugdje. Ovdje mu je bio i otac. Iako se doimao snažnim, godine su ga sustizale, a imao je samo Garretta.


164

S druge strane, Theresa je bila jako vezana uz Boston. Iako joj roditelji nisu živjeli u blizini, Kevin je ondje išao u školu koju voli, a ona je imala karijeru u važnim novinama i čitav niz prijatelja koje nije htjela napustiti. Naporno je radila da dođe do toga i kad bi sad napustila Boston, vjerojatno bi se svega morala odreći.

Hoće li biti sposobna to učiniti, a da mu ne zamjeri što ju je naveo na to? Garrett nije želio razmišljati o tome. Umjesto toga usredotočio se na

činjenicu da voli Theresu i držao se uvjerenja da će ako im je suđeno biti zajedno, pronaći način kako to ostvariti.

Ipak, duboko u sebi znao je da im neće biti lako, i to ne samo zbog udaljenosti. Nakon što se vratio s drugog putovanja u Boston, uvećao je i uokvirio Theresinu sliku. Stavio ju je na noćni ormarić nasuprot Catherineinoj, ali unatoč njegovim osjećajima prema Theresi činilo mu se kako joj ondje jednostavno nije mjesto. Nakon nekoliko dana pomaknuo je sliku na drugo mjesto, ali svejedno nije pomagalo. Gdje god da ju je stavio, činilo mu se kako je Catherinein pogled slijedi. Ovo je suludo, rekao je samome sebi nakon što ju je premjestio još jednom. Naposljetku je ipak stavio Theresinu sliku u ladicu i uzeo Catherineinu. Uzdahnuo je, sjeo na krevet i držao je ispred sebe.

“Mi nismo imali ovakvih problema”, prošaptao je dok je prelazio prstima po njezinom liku. “S nama je sve uvijek bilo tako lako, zar ne?”

Kad je shvatio da mu fotografija neće odgovoriti, opsovao je zbog vlastite ludosti i vratio Theresinu sliku.

Gledajući obje slike, čak je i on shvatio zašto odjednom ima toliko problema. Volio je Theresu više nego što je mislio da će ikada više ikoga moći voljeti, ali i dalje je volio Catherine.

Je li moguće voljeti obje istovremeno? “Jedva čekam ponovo te vidjeti”, rekao je Garrett. Bila je sredina studenoga, nekoliko tjedana prije Dana zahvalnosti.

Theresa i Kevin namjeravali su provesti praznike kod njezinih roditelja, a Theresa je uspjela sve posložiti da vikend ranije ode kod Garretta i provede barem neko vrijeme s njim. Prošlo je mjesec dana otkako su se posljednji put vidjeli.

“I ja se radujem”, rekla je. “I obećao si da ću ti konačno upoznati tatu, zar ne?”

“Priprema nam pretprazničnu večeru za Dan zahvalnosti kod sebe doma. Neprestano me pita što voliš. Mislim da želi ostaviti dobar dojam.”

“Reci mu da se ne brine. Što god napravi, bit će dobro.” “I ja mu to govorim. Ali vidim da je nervozan.”


165

“Zašto?” “Zato što ćeš biti prva gošća koju je pozvao k sebi. Nas dvojica godinama

smo bili sami.” “Prekidam li neku obiteljsku tradiciju?” “Ne. Sviđa mi se pomisao na to da počinjemo novu. Osim toga, sam se

dobrovoljno javio, sjeti se.” “Misliš da ću mu se svidjeti?” “Znam da hoćeš.” Kad je saznao da Theresa dolazi, Jeb Blake učinio je nešto što nije nikad

ranije. Kao prvo, pozvao je čistačicu da mu sredi kuću i to čišćenje trajalo je skoro dva dana jer je inzistirao na tome da sve mora biti besprijekorno čisto. Kupio je novu košulju i kravatu. Kad je izašao iz spavaće sobe u novoj odjeći, nije mogao ne primijetiti Garrettov iznenađeni pogled.

“Kako izgledam?” pitao je. “Dobro, ali zašto nosiš kravatu? “Nije zbog tebe. Nosit ću je na večeri.” Garrett je i dalje piljio u oca i zajedljivo mu se nasmijao. “Mislim da te

nikad nisam vidio s kravatom.” “Nosio sam ih i prije. Samo ti nisi primijetio.” “Ne moraš nositi kravatu samo zato što dolazi Theresa.” “Znam to”, hitro je odgovorio. “Samo mi se baš nosi.” “Nervozan si zato što ćeš je upoznati, zar ne?” “Ne.” “Tata, ne moraš biti netko drugi. Siguran sam da ćeš se Theresi svidjeti

bez obzira na to kako si odjeven.” “To ne znači da ne moram lijepo izgledati za tvoju prijateljicu, zar ne?” “Ne.” “Onda smo to riješili, zar ne? Nisam sad izašao iz sobe da bih slušao

tvoje savjete, nego da vidim kako mi stoji.” “Izgledaš super.” “U redu.” Okrenuo se i vratio u garderobu brzo vadeći košulju iz hlača i olabavivši

kravatu. Garrett ga je gledao kako nestaje iz vida, a trenutak kasnije čuo je kako ga otac doziva.

“Što je sad?” pitao je Garrett. Otac je provirio iza vrata. “I ti ćeš nositi kravatu, zar ne?” “Pa, nisam planirao.” “Onda promijeni plan. Ne želim da Theresa misli kako sam odgojio

nekoga tko se ne zna lijepo odjenuti za goste.”


166

Dan prije nego što je došla, Garrett je pomogao ocu oko priprema. Dok je

on kosio travnjak pred kućom, Jeb je raspakirao porculan koji je dobio kao svadbeni dar, a koristio ga je rijetko, ako ikad. Potom je svaki komad ručno oprao. Nakon što je potražio prikladan srebrni pribor - a to je bilo lakše reći nego napraviti - Jeb je u ormaru pronašao stolnjak i zaključio kako će tim lijepim detaljem ukrasiti blagovaonicu. Ubacio ga je perilicu upravo kad je njegov sin završio s košnjom. Garrett je došao do ormara i izvadio čašu s police.

“U koliko sati ona sutra dolazi?” pitao je Jeb iza ugla. Garrett je napunio čašu vodom i odgovorio mu preko ramena: “Slijeće

oko deset. Doći ćemo ovamo oko jedanaest.” “U koliko sati misliš da će htjeti jesti?” “Ne znam.” Jeb je ušao u kuhinju. “Nisi je pitao?” “Ne.” “Kako ću onda znati kad je vrijeme da stavim puricu u pećnicu?” Garrett je otpio gutljaj vode. “Planiraj otprilike sredinom popodneva.

Zapravo, kad god odlučiš, bit će posve u redu, siguran sam.” “Ne misliš da bi je mogao nazvati i pitati?” “Stvarno mislim da nije potrebno. Nije to tako velika stvar.” “Možda tebi nije. Ali meni je ovo prvi susret s njom i ako se vas dvoje na

kraju oženite, ne želim kasnije biti predmetom nekih duhovitih priča.” Garrett je podigao obrve. “Tko je rekao da se ženimo?” “Nitko.” “Pa odakle onda to?” “Zato”, rekao je brzo, “što je netko od nas morao to reći, a nisam bio

siguran da ćeš ti ikada prozboriti išta na tu temu.” Garrett je gledao u oca. “I ti misliš da bismo se trebali oženiti?” Jeb je namignuo. “Nije važno što ja mislim, nego ono što ti misliš, zar

ne?” Kasnije te večeri Garrett je ulazio u kuću, kad mu je zazvonio telefon.

Požurio se javiti. Podignuo je slušalicu i čuo glas koji je i očekivao. “Garrette?” pitala je Theresa. “Zvučiš kao da si ostao bez daha.” Nasmijao se. “Oh, zdravo, Theresa. Upravo sam ušao. Bio sam kod tate

cijeli dan jer smo pripremali kuću. Stvarno se veseli što će te upoznati.” Nastupila je neugodna tišina. “Što se tiče sutra...” rekla je konačno. Grlo mu se stisnulo. “Što s time?”


167

Trebao joj je trenutak. “Stvarno mi je žao, Garrette. Ne znam kako da ti ovo kažem, ali... Ne mogu doći u Wilmington.”

“Nešto nije u redu?” “Ne, sve je u redu. Samo, nešto mi je iskrsnulo u posljednji trenutak.

Velika konferencija na kojoj se moram pojaviti.” “Kakva konferencija?” “Vezano uz moj posao.” Opet je zastala. “Znam da zvuči strašno, ali

stvarno moram ići, važno mi je.” Zatvorio je oči. “Kakva konferencija?” “Svi važni urednici i ljudi iz medija susreću se ovog vikenda u Dallasu.

Deanna misli da bi bilo dobro upoznati neke od njih.” “I to si saznala tek sad?” “Ne... Mislim, da. Pa... Znala sam da će se ta konferencija održati, ali

nisam znala da i ja trebam ići. Obično kolumnisti nisu pozvani, ali Deanna je iskoristila neke veze i dogovorila da idem s njom.” Oklijevala je. “Stvarno mi je žao, Garrette, ali, kao što sam ti rekla, to je sjajna prilika. Prilika života.”

Neko je vrijeme šutio, a onda kratko rekao: “Razumijem.” “Ljutiš se na mene, zar ne?” “Ne.” “Jesi siguran?” “Jesam.” U glasu mu je osjetila da nije iskren, ali znala je kako trenutačno ne može

reći ništa što bi mu popravilo raspoloženje. “Hoćeš li reći ocu da mi je žao?” “Da, hoću.” “Mogu li te nazvati preko vikenda?” “Ako želiš.” Idućega dana Garrett je večerao s ocem koji je na sve moguće načine

nastojao umanjiti ozbiljnost situacije. “Ako je tako kako je rekla”, objašnjavao je otac, “onda je imala dobre

razloge. Ne može baš zanemariti posao. Ima sina kojeg mora uzdržavati i mora se truditi da mu pruži dobar život. Osim toga, to je samo jedan vikend, što nije ništa u odnosu na sve što vas čeka.”

Garrett je kimnuo slušajući oca, ali i dalje je bio uzrujan. Jeb je nastavio: “Siguran sam da ćete vas dvoje to riješiti. Zapravo, vjerojatno će ti idući

put Theresa zbog toga prirediti neko zbilja posebno iznenađenje.” Garrett je šutio. Jeb je uzeo nekoliko zalogaja pa opet progovorio:


168

“Moraš razumjeti, Garrette. Ona ima obaveze, baš kao i ti, i ponekad joj te obaveze moraju biti na prvom mjestu. Siguran sam da bi ti jednako postupio da ti se u trgovini dogodi nešto neplanirano.”

Garrett se naslonio i odgurnuo tanjur na kojemu je ostala polovica hrane. “Sve to razumijem, tata. Samo, nismo se vidjeli već mjesec dana i stvarno sam se radovao njezinom posjetu.”

“Zar ne misliš da je i ona tebe željela vidjeti?” “Rekla je da želi.” Jeb se nagnuo preko stola i opet gurnuo Garrettov tanjur ispred njega.

“Pojedi to”, rekao je. “Cijeli dan sam kuhao i nećeš to baciti.” Garrett je pogledao tanjur. Iako više nije bio gladan, uzeo je vilicu i mali

zalogaj. “Znaš”, rekao mu je otac dok je uzimao još hrane, “ovo nije posljednji put

da ti se događa nešto ovakvo, prema tome, nemoj sad od toga raditi toliki problem.”

“Kako to misliš?” “Mislim da dokle god vas dvoje živite tisućama kilometara daleko jedno

od drugoga, ovakve će se stvari događati i jednostavno se nećete moći viđati koliko želite.”

“Misliš da ja to ne znam?” “Siguran sam da znaš. Ali ne znam ima li ijedno od vas muda napraviti

nešto u vezi s tim.” Garrett je pogledao u oca i pomislio: Čovječe, tata, daj mi reci što stvarno

misliš. Nemoj se ustručavati. “Kad sam ja bio mlad”, nastavio je Jeb nesvjestan Garrettovog kiselog

izraza lica, “stvari su bile mnogo jednostavnije. Ako je muškarac volio ženu, zaprosio bi je i počeli bi živjeti zajedno. Bilo je baš tako jednostavno. Ali vas dvoje... Kao da nemate pojma što hoćete jedno od drugog.”

“Već sam ti rekao. Nije baš tako lako.” “Naravno da jest. Ako je voliš, pronađi način da budeš s njom. Eto, tako

je jednostavno. Tad se više ne bi ponašao kao da ti je život gotov ako se ne vidite jedan vikend.” Jeb je zastao pa nastavio: “Vas dvoje pokušavate nešto neprirodno i dugoročno vam to neće funkcionirati. To znaš, zar ne?”

“Znam”, rekao je Garrett i poželio da njegov otac jednostavno prestane pričati o tome.

Otac ga je gledao podignutih obrva i čekao. Kako je Garrett i dalje šutke sjedio, Jeb je nastavio: “'Znam'? Samo ćeš mi to reći?”

Slegnuo je ramenima. “A što bih ti još mogao reći?” “Možeš reći da ćete idući put kad se vidite vas dvoje to nekako riješiti.

Eto. To možeš reći.”


169

“U redu. Pokušat ćemo.” Jeb je odložio vilicu i pogledao sina. “Nisam rekao 'pokušati', Garrette.

Nego da ćete vas dvoje to 'riješiti'.” “Zašto si tako uporan?” “Zato što ćemo”, rekao je, “ako vas dvoje to ne riješite, ti i ja jesti sami

idućih dvadeset godina.” Idućeg dana Garrett je već ranom zorom otišao na “Slučajnost” i isplovio.

Ostao je na oceanu sve do zalaska sunca. Iako mu je Theresa ostavila poruku s brojem telefona u hotelu u Dallasu, sinoć je nije nazvao. Uvjerio je samog sebe da je kasno i da već vjerojatno spava. Bila je to laž i znao je to, ali jednostavno se nije osjećao spremnim razgovarati s njom.

Prava istina bila je da ne želi razgovarati ni s kim. I dalje je bio ljutit zbog onog što je napravila, a najbolje je mogao razmišljati na oceanu gdje ga nitko nije mogao ometati. Veći dio jutra pitao se je li svjesna koliko ga sve to smeta. Vjerojatno nije, uvjeravao se. Inače to ne bi napravila. To jest, ne bi to napravila ako joj je stalo do njega.

Do trenutka kad je sunce već bilo visoko na nebu, prestao se toliko ljutiti. Što je jasnije razmišljao o situaciji, shvaćao je kako mu je otac u pravu. Kao i obično. Nije otkazala zbog njega, Garretta, već zbog okolnosti. Imala je obaveze koje nije mogla zanemariti i dokle god žive odvojeno, takve će se situacije ponavljati.

Iako nije bio sretan zbog svega toga, pitao se imaju li sve veze takve trenutke. Iskreno govoreći, nije znao. Dotad je jedino bio u pravoj vezi s Catherine i Theresom, a te dvije veze nije bilo jednostavno uspoređivati.

Kao prvo, on i Catherine bili su u braku i živjeli su pod istim krovom. Drugo, poznavali su se gotovo cijeli život, a kako su bili mlađi, nisu imali obaveze kakve sad imaju i Garrett i Theresa. Tek su bili završili studij, nisu imali svoju kuću ni djece. Ne, bilo je to posve drugačije od onoga što sad imaju on i Theresa i ne bi bilo pošteno uspoređivati.

Svejedno, nešto nije mogao zanemariti, a to ga je mučilo cijelo popodne. Da, znao je kako postoje razlike. Da, znao je kako nije pošteno uspoređivati. No naposljetku se u Garrettovim mislima izdvojila jedna činjenica. Nikad nije posumnjao u to da su on i Catherine tim. Par. Nikad, nijednom nije posumnjao u budućnost s njom niti mu je ikad palo na pamet da jedno od njih dvoje ne bi žrtvovalo sve na svijetu da uspiju. Čak i kad su se svađali o tome gdje će živjeti, hoće li otvoriti trgovinu ili što će raditi u subotu navečer, nijedno od njih nije sumnjalo u tu vezu. Postojalo je nešto u načinu kako su se ponašali jedno prema drugome, nešto što mu je govorilo da će uvijek biti zajedno.


170

Theresa i on, s druge strane, još nisu došli do toga. Do trenutka zalaska sunca shvatio je kako nije pošteno tako razmišljati.

On i Theresa poznavali su se kratko i nije bilo realno očekivati da će tako brzo izgraditi takvu vezu. Kad prođe dovoljno vremena i u pravim okolnostima i oni će postati tim.

Zar ne? Odmahujući glavom, shvatio je kako baš i nije siguran u to. Nije siguran u mnogo stvari. No jedno je znao. Nikad nije analizirao vezu s Catherine na način kako je

to činio s Theresom, a to nije bilo pošteno prema Theresi. Također, analiziranje mu neće pomoći riješiti ovu situaciju. Sve analize svijeta nisu mijenjale činjenicu da se ne viđaju onoliko koliko bi željeli ili trebali.

Ne. Sad je vrijeme da se prijeđe s riječi na djela. Te večeri Garrett je nazvao Theresu čim je došao kući. “Halo?” odgovorila je pospano. Nježno je rekao: “Hej, ja sam.” “Garrette?” “Žao mi je što te budim, ali ostavila si mi nekoliko poruka na

sekretarici.” “Drago mi je što si nazvao. Nisam bila sigurna hoćeš li.” “Neko vrijeme nisam želio.” “Još se ljutiš na mene?” “Ne”, rekao je tiho. “Možda sam tužan, ali ne ljutim se.” “Zato što nisam s tobom ovog vikenda?” “Ne. Zato što nisi ovdje gotovo nijedan vikend.” Te ju je noći ponovo sanjao. U tom snu Theresa i on bili su u Bostonu i hodali su jednom od

užurbanih gradskih ulica prepunih ljudi. Bilo je ondje žena i muškaraca, starih i mladih, neki su bili u odijelima, neki u vrećastoj odjeći tipičnoj za današnju mladež. Neko su vrijeme gledali izloge kao tijekom jednog od njegovih prijašnjih posjeta. Dan je bio vedar, bez oblačka, i Garrett je uživao u njezinom društvu. Theresa je zastala pred izlogom neke male trgovine i pitala Garretta želi li ući s njom. Odmahujući glavom, rekao je: “Idi. Čekat ću te ovdje.” Theresa ga je pitala još jednom, a kad je bila sigurna da će ostati vani, ušla je. Garrett je stajao ispred vrata i odmarao se u hladovini visokih zgrada, kad je krajičkom oka spazio nekog poznatog.

Bila je to žena, hodala je pločnikom malo dalje od njega, dok joj je plava kosa padala na ramena. Trepnuo je, na trenutak odlutao i brzo se okrenuo. Pogodilo ga je nešto u načinu njezinog hoda, pa ju je gledao kako se polako


171

udaljava. A onda je žena zastala i okrenula glavu kao da se nečega sjetila. Garrett je osjetio kako mu se ubrzava dah.

Catherine. Nije moguće. Odmahnuo je glavom. S te udaljenosti nije mogao reći je li pogriješio ili

ne. Počela je odlaziti baš kada ju je Garrett dozvao: “Catherine! Jesi li to ti?” Činilo se da ga ne čuje zbog buke na ulici. Garrett je pogledao preko

ramena i vidio kako Theresa u dućanu razgledava stvari. A kad je ponovo pogledao prema ulici, Catherine, ili tko god to bio, zamicala je iza ugla.

Brzo je krenuo prema njoj, a naposljetku je počeo i trčati. Pločnici su odjednom postajali sve zakrčeniji ljudima, kao da je podzemna željeznica naglo otvorila vrata i jedva je uspijevao izbjegavati gužvu sve dok nije došao do ugla.

Skrenuo je za njom. Iza ugla ulica je postajala opasno tamna. Požurio se. Iako nije kišilo,

osjetio je kako gazi po lokvama. Zastao je na trenutak samo da uhvati dah, a srce mu je htjelo iskočiti iz grudi. Odjednom se spustila magla, gotovo kao val, i više pred sobom nije mogao vidjeti gotovo ništa.

“Catherine, jesi li tamo?” vikao je. “Gdje si?” Iz daljine čuo je smijeh, no nije mogao razaznati odakle točno dolazi. Ponovo je počeo hodati polako. I opet je čuo smijeh, veseo, djetinji

smijeh. Zastao je. “Gdje si?” Tišina. Gledao je s jedne na drugu stranu. Ništa. Magla je bila sve gušća i počela je padati lagana kiša. Ponovo je krenuo

dalje, ali nije znao kamo ide. U magli se nešto pomaknulo i brzo je krenuo u tom smjeru. Ona je odlazila, bila je samo nekoliko metara od njega. Kiša je postajala sve jača i odjednom se činilo kao da se sve događa na

usporenoj snimci. Počeo je trčati. Polako... Polako... Vidio ju je pred sobom. Magla je svake sekunde postajala sve gušća. Kiša se slijevala. Vidio je tračak njezine kose...

I onda je nestala. Ponovo je stao. Od kiše i magle nije mogao više ništa vidjeti.

“Gdje si?” opet je vikao. Ništa. “Gdje si?” vikao je još glasnije. “Ovdje sam”, odgovorio je glas iz te kiše i izmaglice.


172

Obrisao je kišu s lica. “Catherine? Jesi li to stvarno ti?” “Ja sam, Garrette.” Ali to nije bio njezin glas. Iz magle je izašla Theresa. “Evo me.” Garrett se probudio i uspravio u krevetu okupan znojem. Obrisao je lice

plahtom i dugo tako sjedio u mraku. Kasnije toga dana susreo se s ocem. “Mislim da se želim oženiti njome, tata.” Zajedno su pecali na kraju doka gdje je bilo još desetak drugih ljudi,

većina od njih izgubljena u svojim mislima. Jeb ga je iznenađeno pogledao. “Prije dva dana činilo se da je više ne želiš vidjeti.”

“Otad sam mnogo razmišljao.” “Vjerujem da jesi”, rekao je Jeb tiho. Povukao je udicu, provjerio mamac i

onda je opet bacio u vodu. Iako je sumnjao da će uloviti išta što bi vrijedilo zadržati, ribolov mu je pričinjao jedno od najvećih zadovoljstava u životu.

“Voliš li je?” pitao je Jeb. Garrett ga je iznenađeno pogledao. “Naravno. Rekao sam ti to nekoliko

puta.” Jeb je odmahnuo glavom. “Ne. Nisi”, rekao je iskreno. “Mnogo smo

pričali o njoj. Rekao si mi da te usrećuje, da se osjećaš kao da je poznaješ i da je ne želiš izgubiti. Ali nikad mi nisi rekao da je voliš.”

“To je isto.” “Je li?” Nakon što je otišao kući, u glavi mu se ponavljao razgovor koji je vodio s

ocem i njegovo pitanje: Je li? “Naravno”, odmah je rekao. “A čak i da nije isto, ja nju volim.” Jeb je na trenutak samo gledao u sina, a onda odvratio pogled. “Želiš se

oženiti njome?” “Želim.” “Zašto?” “Zato što je volim, eto zašto. Zar to nije dovoljno?” “Možda jest.” Garrett je iznervirano potegnuo svoju udicu. “Zar ti prvi nisi govorio da

se trebamo vjenčati?” “Jesam.” “Pa zašto onda to sad dovodiš u pitanje?” “Zato što hoću biti siguran da ćeš to učiniti iz pravog razloga. Prije dva

dana nisi ni bio siguran želiš li je ponovo vidjeti. A sad si već spreman na


173

brak. To mi izgleda kao velik preokret i samo želim da budeš siguran kako je to zbog onog što osjećaš prema Theresi. I da nema nikakve veze s Catherine.”

Ubolo ga je to što ju je spomenuo. “Catherine nema veze s ovim”, rekao je brzo Garrett. Odmahnuo je

glavom i duboko uzdahnuo. “Znaš, tata, ponekad te ne razumijem. Guraš me u ovo cijelo vrijeme. Neprestano mi tupiš kako moram ostaviti prošlost iza sebe, kako moram nekoga pronaći. I sad kad jesam, čini mi se da me odgovaraš od svega.”

Jeb je stavio ruku Garrettu na rame. “Ne odgovaram te ja ni od čega, Garrette. Drago mi je što si pronašao Theresu, drago mi je što je voliš i što ćete se, nadam se, vjenčati. Samo sam rekao da ako se kaniš ženiti, učini to iz pravih razloga. Brak je za dvoje, a ne troje ljudi. I ne bi bilo pošteno da na bilo koji drugi način uđeš u tu zajednicu.”

Garrett je nakratko zašutio, a onda rekao: “Tata, želim je oženiti jer je volim. Želim provesti život s njom.”

Otac je dugo stajao bez riječi i samo ga promatrao. Onda je rekao nešto zbog čega je Garrett odmaknuo pogled. “Znači, drugim riječima, želiš mi reći kako si posve prebolio Catherine?”

Iako je osjećao težinu očevog ispitivačkog pogleda, Garrett nije znao odgovor.

“Jesi li umorna?” pitao je Garrett. Ležao je na krevetu i razgovarao s Theresom, a bila je upaljena samo

lampica na noćnom ormariću. “Da, tek sam se maloprije vratila. Vikend je bio dug.” “Je li bilo onako kako si očekivala?” “Nadam se. Ne mogu još reći, ali upoznala sam mnogo ljudi koji bi mi u

budućnosti mogli pomoći kad je u pitanju kolumna.” “Onda je dobro što si otišla.” “I da i ne. Veći dio vremena uglavnom sam žalila što nisam otišla k tebi.” Nasmijao se. “Kad putuješ roditeljima?” “U srijedu ujutro. Neće me biti do nedjelje.” “Raduju li se što će te vidjeti?” “Da, itekako. Nisu vidjeli Kevina skoro godinu dana i znam da im je

drago što će biti s njima nekoliko dana.” “To je dobro.” Uslijedila je kratka stanka. “Garrette?” “Da?”


174

Glas joj je bio nježan. “Samo želim da znaš kako mi je stvarno žao zbog ovog vikenda.”

“Znam.” “Mogu li to nekako nadoknaditi?” “Što imaš u planu?” “Pa... Možeš li doći k meni tijekom vikenda nakon Dana zahvalnosti?” “Pretpostavljam da mogu.” “Dobro jer ću isplanirati nešto posebno samo za nas dvoje.” I bio je to nezaboravan vikend za oboje. U iduća dva tjedna Theresa ga je zvala češće nego inače. Obično je

Garrett prvi zvao, ali sad mu se činilo kako ga ona zove baš svaki put kad i on poželi razgovarati s njom. Dvaput mu se dogodilo da je krenuo dohvatiti telefon i birati njezin broj, a telefon bi počeo zvoniti i prije nego što bi stigao do njega. Kad se to ponovo dogodilo, samo je podigao slušalicu i rekao: “Hej, Theresa.” Iznenadilo ju je, a onda su se šalili na račun njegovih vidovnjačkih sposobnosti prije nego što su nastavili razgovor.

Kad je nakon dva tjedna stigao u Boston, Theresa ga je dočekala na aerodromu. Rekla mu je da se svečanije odjene i on je izašao iz aviona u sakou, odjevnom predmetu u kojem ga nikad ranije nije vidjela.

“Vau!” rekla je kratko, a on je samosvjesno popravio sako. “Izgledam li dobro?” “Izgledaš sjajno.” Ravno s aerodroma krenuli su na večeru. Rezervirala je stol u jednom od

najotmjenijih restorana u gradu. Uživali su u predivnoj opuštenoj večeri, a potom ga je Theresa odvela na Jadnike, predstavu koja je trenutačno igrala u Bostonu. Predstava je bila rasprodana, ali kako je Theresa poznavala menadžera kazališta, dobili su najbolja mjesta.

Već je bilo kasno kad su došli kući, a Garrettu se činilo da je idući dan jednako užurban kao prvi. Theresa ga je odvela u redakciju, pokazala mu gdje radi i upoznala ga s nekolicinom kolega. Kasnije su otišli u Muzej likovne umjetnosti i tamo proveli ostatak popodneva. Te večeri otišli su na večeru s Deannom i Brianom u restoran Anthony's na vrhu jednog od najviših nebodera u Bostonu odakle se pružao divan pogled na cijeli grad.

Garrett nikada nije vidio ništa slično. Sjedili su za stolom pored prozora. Deanna i Brian ustali su i pozdravili

ih. “Sjećaš se Garretta s onog ručka, zar ne?” pitala je Theresa nastojeći ne

izgledati posve smiješno.


175

“Naravno. Drago mi je što se opet vidimo”, rekla je Deanna, nagnula se i zagrlila Garretta te ga poljubila u obraz. “Žao mi je što sam natjerala Theresu da ode sa mnom prije nekoliko tjedana. Nadam se da mi nisi previše zamjerio.”

“U redu je”, rekao je i ukočeno kimnuo. “Drago mi je. Jer se čini da je vrijedilo...” Garrett ju je znatiželjno pogledao. Theresa se nagnula i pitala. “Što ti to

znači, Deanna?” Deanni su zasjale oči. “Jučer nakon što si otišla, primila sam neke dobre

vijesti.” “Da, što?” pitala je Theresa. “Pa”, započela je ležerno, “razgovarala sam s Danom Mandelom,

direktorom kuće Media Information, dvadesetak minuta i čini se da si ostavila zbilja izvrstan dojam na njega. Svidjelo mu se kako si se držala na konferenciji i misli da si vrlo profesionalna. A najbolje od svega...”

Deanna je dramatično zastala trudeći se suspregnuti oduševljenje. “Da?” “Objavljivat će tvoju kolumnu u svim svojim novinama, počevši od

siječnja.” Theresa je stavila ruku na usta ne bi li prigušila vrisak, ali svejedno joj se

oteo dovoljno glasan uzvik da se ljudi s okolnih stolova okrenu prema njima. Nagnula se prema Deanni brzo govoreći. Garrett se odmaknuo.

“Šališ se!” viknula je Theresa u nevjerici. Deanna je odmahnula glavom i široko se osmjehnula. “Ne, prenosim ti

što mi je rekao. U utorak želi opet razgovarati s tobom. Konferencijski poziv zakazan je za deset sati.”

“Jesi li sigurna? Želi moju kolumnu?” “Tako je. Faksirala sam mu tvoje tekstove i kolumne i potom me nazvao.

Želi te, nema sumnje. Već je donio odluku.” “Ne mogu vjerovati.” “Vjeruj. I čula sam preko svojih kanala kako nije jedino on zainteresiran.” “Oh... Deanna...” Theresa se nagnula i čvrsto je zagrlila, a uzbuđenje joj

se ocrtavalo na licu. Brian je laktom gurnuo Garretta. “Super vijesti, ha?” Garrettu je trebao trenutak da odgovori. “Da... Super.” Nakon što su se smjestili za večeru, Deanna je naručila bocu šampanjca i

nazdravila Theresi na njezinoj svijetloj budućnosti te joj čestitala. Tijekom ostatka večere njih su dvije neprekidno razgovarale. Garrett je bio tih ne znajući što bi uopće i mogao dodati. Kao da je osjetio njegovu nelagodu, Brian se nagnuo prema Garrettu.


176

“Kao školarke su, zar ne? Deanna je cijeli dan paradirala po kući, samo je čekala da joj kaže.”

“Volio bih to malo bolje razumjeti. Zapravo, uopće ne znam što bih rekao.”

Brian je popio gutljaj pića i odmahno glavom. Kad je progovorio, jezik mu se već pomalo zaplitao. “Nemoj razbijati glavu. Čak i da razumiješ, ne bi imao prilike reći ni riječ. One ti uvijek ovako razgovaraju. Da ih ne poznajem, zakleo bih se da su bile blizanke u nekom prijašnjem životu.”

Garrett je pogledao preko stola u Theresu i Deannu. “Možda si u pravu.” “Osim toga”, dodao je Brian, “bolje ćeš razumjeti kad ti to postane dio

svakodnevnice. Nakon nekog vremena razumiješ koliko i one. Tako je barem bilo meni.”

Taj komentar odzvanjao mu je u glavi. Kad ti to postane dio svakodnevnice? Kako mu Garrett nije odgovorio, Brian je promijenio temu. “Koliko

ostaješ?” “Do sutra navečer.” Brian je kimnuo. “Teško ti je što se ne viđate češće, zar ne?” “Ponekad.” “Mogu misliti. Znam da Theresi ponekad zna biti baš teško.” S druge strane stola Theresa se nasmijala Garrettu. “O čemu vas dvojica

pričate?” pitala je veselo. “O svemu i svačemu”, rekao je Brian. “Uglavnom o tvojoj sreći.” Garrett je samo kratko kimnuo i Theresa ga je promatrala dok se

meškoljio na stolcu. Očito se osjećao nelagodno iako nije bila sigurna zašto, pa se uhvatila kako razmišlja o tome.

“Bio si tih večeras”, rekla je Theresa. Sjedili su na kauču u njezinom stanu dok je u pozadini tiho svirala glazba

s radija. “Pretpostavljam da nisam imao mnogo toga reći.” Uzela ga je za ruku i tiho mu rekla: “Drago mi je što si bio sa mnom kad

mi je Deanna rekla novost.” “Drago mi je zbog tebe, Theresa. Znam da ti to mnogo znači.” Nesigurno se nasmijala. Mijenjajući temu, pitala je: “Je li ti bilo zabavno

razgovarati s Brianom?” “Da. S njim je lako.” Zastao je. “Ali nisam dobar u društvima, pogotovo

kad nisam u tijeku. Samo...” Zastao je razmišljajući treba li još što reći pa odlučio kako mu je bolje šutjeti.

“Samo što?” Odmahnuo je glavom. “Ništa.”


177

“Ne, što si htio reći?” Odgovorio je nakon stanke pažljivo birajući riječi. “Samo sam ti htio reći

kako mi je ovaj vikend bio jako čudan. Predstava, skupe večere, izlazak s tvojim prijateljima...” Slegnuo je ramenima. “Nisam to očekivao.”

“Nije ti bilo lijepo?” Prošao je rukama kroz kosu i činilo se da mu je opet neugodno. “Nije da

mi nije bilo lijepo. Nego samo...” Slegnuo je ramenima. “To nisam ja. Ništa od toga ja inače ne radim.”

“Zato sam i isplanirala ovakav vikend. Željela sam ti pokazati neke nove stvari.”

“Zašto?” “Iz istog razloga iz kojeg si ti mene naučio roniti - da iskusiš nešto novo i

uzbudljivo.” “Nisam došao ovamo zbog nečeg novog. Došao sam provesti vrijeme s

tobom u miru. Nisam te dugo vidio i otkako sam došao, čini mi se da samo jurimo s jednog mjesta na drugo. Nismo još bili u prilici ni popričati, a ja sutra odlazim.”

“To nije istina. Bili smo sinoć sami na večeri i opet danas u muzeju. Imali smo dosta vremena za razgovor.”

“Znaš na što mislim.” “Ne, ne znam. Što si htio? Sjediti u stanu?” Nije odgovorio. Samo je šutke sjedio. Zatim je ustao s kauča, otišao do

radija i isključio ga. “Otkako sam došao, želim ti nešto važno reći”, rekao je ne okrenuvši se.

“Što je bilo?” Spustio je glavu. Sad ili nikad, prošaptao je samome sebi. Konačno se okrenuo prema njoj i prikupivši snagu, duboko udahnuo. “Mislim da je stvarno bilo teško ovih proteklih mjesec dana koliko te

nisam vidio i nisam siguran želim li tako nastaviti.” Theresa je na trenutak ostala bez daha. Vidjevši njezin izraz lica, Garrett

je krenuo prema njoj i osjetio čudan pritisak u prsima kao da zna što slijedi. “Nije ono što misliš”, brzo je rekao. “Posve si u krivu. Nije da te više ne želim viđati. Nego se više ne želim odvajati od tebe.” Kad je došao do kauča, kleknuo je ispred nje. Theresa ga je iznenađeno pogledala. Uzeo joj je ruku.

“Želim da se preseliš u Wilmington.” Iako je znala da će se ovo dogoditi prije ili kasnije, nije očekivala da će

baš sada doći do toga. I svakako ne ovako. No Garrett je nastavio: “Znam da je to velik korak, ali ako se doseliš k meni, nećemo više biti

tako dugo razdvojeni. Moći ćemo se viđati svakoga dana.” Podigao je ruku i pogladio je po obrazu. “Želim se s tobom šetati plažom i ići na jedrenje.


178

Želim da si tamo kad dođem kući iz trgovine. Želim da nam bude kao da se poznajemo cijelog života...”

Riječi su mu same navirale, a Theresa je i dalje pokušavala shvatiti njihov smisao. Garrett je nastavio pričati: “Tako mi nedostaješ kad nismo zajedno... Shvaćam da ti je ovdje posao, ali siguran sam da bi te i naše lokalne novine uzele.”

Što je on više pričao, njoj se sve više vrtjelo. Činilo joj se kao da ponovo pokušava stvoriti vezu kakvu je imao s Catherine.

“Čekaj malo”, rekla je konačno prekinuvši ga. “Ne mogu samo pokupiti stvari i otići. Mislim... Kevin ovdje ide u školu...”

“Ne moraš odmah doći”, objašnjavao je. “Ako misliš da bi tako bilo bolje, možemo pričekati kraj školske godine. Ako smo uspjeli ovoliko, još nekoliko mjeseci neće predstavljati problem.”

“Ali on je sretan ovdje. Ovdje mu je dom. Ovdje su mu prijatelji, nogomet...”

“Sve to može imati i u Wilmingtonu.” “Ne možeš to znati. Lako je reći, ali ne možeš to tvrditi sa sigurnošću.” “Zar nisi vidjela kako se dobro slažemo?” Pustila mu je ruku osjećajući sve više napetosti. “To nema veze, kako ti

nije jasno? Znam da se vas dvojica slažete, ali tad ga nisi pitao želi li promijeniti svoj život. Ja to nisam od njega tražila.” Zastala je. “I, osim toga, ne radi se samo o njemu. Što je sa mnom, Garrette? Bio si sa mnom večeras, znaš što se dogodilo. Upravo sam saznala divne vijesti o svojoj kolumni i sad želiš da se i toga odreknem?”

“Samo ne želim da se odrekneš nas. To je velika razlika.” “Zašto se onda ti ne preseliš u Boston?” “I što ću raditi?” “Isto što i u Wilmingtonu. Držat ćeš tečajeve ronjenja, jedriti, bilo što.

Tebi je mnogo lakše doći ovamo nego se meni odseliti.” “Ne mogu. Kao što sam rekao, ovo...” pokazao je po sobi i prema

prozorima. “To nisam ja. Ja bih ovdje bio izgubljen.” Theresa je ustala i počela uzrujano koračati po sobi. Prošla je rukama

kroz kosu. “To nije pošteno.” “Što nije pošteno?” Okrenula se prema njemu. “Sve ovo. To što tražiš da se preselim, što

tražiš da promijenim svoj život. Kao da nešto uvjetuješ - možemo biti zajedno, ali na tvoj način. A što je s mojim osjećajima? Zar oni nisu važni?”

“Naravno da jesu. Ti si važna. Mi smo važni.”


179

“Pa, ne zvuči baš tako. Čini mi se da misliš samo na sebe. Želiš da se odreknem svega za što sam radila, ali ti se nisi spreman ničega odreći.” Gledala ga je u oči.

Garrett je ustao s kauča i krenuo prema njoj. Kad joj se približio, ona se odmaknula i podigla ruke kao zid među njima.

“Gledaj, Garrette, ne želim da me sad dodiruješ, u redu?” Spustio je ruke. Dugo nijedno od njih ništa nije reklo. Theresa je

prekrižila ruke na prsima i skrenula pogled. “Onda, pretpostavljam da ne prihvaćaš moj prijedlog”, konačno je rekao

i u glasu mu se osjetila ljutnja. Oprezno mu je rekla: “Ne. Moj je odgovor da ćemo morati razgovarati o

tome.” “Da me uvjeriš kako sam u krivu?” Njegov komentar nije zaslužio odgovor. Odmahnula je glavom i krenula

prema stolu u blagovaonici. Uzela je torbu i uputila se prema vratima. “Kamo ćeš?” “Idem po vino. Trebam piće.” “Ali kasno je.” “Trgovina je na kraju ulice. Bit ću natrag za nekoliko minuta.” “Zašto ne možemo sad razgovarati?” “Zato”, rekla je brzo, “što mi treba nekoliko minuta samoće da

razmislim.” “Bježiš?” Zvučalo je kao optužba. Već je bila otvorila vrata i sad je stajala na njima. “Ne, Garrette, ne

bježim. Vratit ću se za nekoliko minuta. I ne sviđa mi se što tako razgovaraš sa mnom. Nije pošteno što mi namećeš osjećaj krivnje zbog ovoga. Upravo si tražio od mene da promijenim cijeli svoj život i treba mi nekoliko minuta da razmislim o tome.”

Izašla je iz stana. Garrett je nekoliko sekundi gledao prema vratima i čekao da vidi hoće li se vratiti. Kad nije, u glavi je opsovao samog sebe. Ništa nije ispalo onako kako je planirao. U jednom trenutku tražio ju je da se preseli u Wilmington, a u idućem je već otišla želeći biti sama. Kako mu je situacija do te mjere izmakla kontroli?

Ne znajući što bi, koračao je po stanu. Virnuo je u kuhinju pa u Kevinovu sobu i nastavio hodati. Kad je došao do spavaće sobe, zastao je na trenutak pa tek onda ušao. Došao je do kreveta, sjeo i stavio glavu među ruke.

Je li bilo pošteno od njega tražiti je da se preseli? Da, sigurno, imala je život ovdje, i to dobar, ali osjećao je da bi joj moglo biti dobro i u Wilmingtonu. Bez obzira na to kako gledao na stvari, sigurno je da bi im život u Wilmingtonu bio bolji nego ovdje. Ogledao se oko sebe i zaključio


180

kako on nikad ne bi mogao živjeti u stanu. Ali čak i da se preseli ovamo u neku kuću - bi li imala pogled? Ili bi živjeli u predgrađu okruženi desecima kuća koje izgledaju posve jednako?

Sve mu je to bilo komplicirano. I nekako, sve što je rekao, bilo je pogrešno. Nije želio da se ona osjeća kao da joj je postavio ultimatum, ali vrteći film unatrag, shvatio je da je sve upravo tako zvučalo.

Uzdahnuo je i pitao se što mu je dalje činiti. Imao je dojam da joj kad se vrati, više ne može ništa reći, a da ne pokrene još jednu svađu. A to nikako nije želio. Svađe su malokad vodile do rješenja, a njima sad treba rješenje.

Ali ako joj nema što reći, što onda uopće može napraviti? Na trenutak je razmišljao, a onda joj odlučio napisati pismo i tako izreći svoje misli. Pisanje mu je uvijek pomagalo da sve jasnije sagleda, naročito posljednjih godina, i možda će ga tako i ona bolje razumjeti.

Pogledao je prema noćnom ormariću na kojem je ležao njezin telefon. Vjerojatno je tamo ponekad zapisivala poruke. No nije vidio ni papirić ni olovku. Otvorio je ladicu, tražio i pronašao kemijsku olovku. Nastavio je tražiti papir. Bilo je ondje časopisa, nekoliko knjiga mekog uveza, praznih kutija za nakit... A onda je ugledao nešto poznato.

Jedrenjak. Ugledao ga je na listu papira, stiješnjenog između rokovnika i starog

časopisa o uređenju doma. Posegnuo je za njim pretpostavljajući da je to jedno od pisama koje joj je napisao posljednjih nekoliko mjeseci, ali onda je naglo zastao.

Kako je to moguće? Taj papir za pisanje poklonila mu je Catherine i koristio ga je samo kad je

pisao njoj. Pisma Theresi napisao je na drugačijem papiru koji je kupio u dućanu.

Prestao je disati. Brzo je raščišćavao ladicu, odmaknuo je sve časopise i konačno nježno izvukao ne jedan, nego pet - pet! - listova papira. I dalje zbunjen, žmirkao je prije nego što je pogledao prvu stranicu na kojoj su, njegovim rukopisom, bile ispisane riječi:

Najdraža moja Catherine... Oh, moj Bože. Pogledao je drugu stranicu, fotokopiju. Draga moja Catherine... Iduće pismo. Draga Catherine... “Što je ovo?” mrmljao je ne vjerujući što vidi. “Nemoguće.” Ponovo je

pogledao papire samo kako bi bio siguran. Međutim, pokazalo se kao itekako moguće. Jedno je pismo bilo

originalno, a dva fotokopije, no bila su to njegova pisma, ona koja je pisao


181

Catherine. Pisma koja je pisao nakon svojih snova, pisma koja je bacio u more sa “Slučajnosti”, pisma za koja nije očekivao da će ih ikada više vidjeti.

Odmah ih je počeo čitati i sa svakom riječju, sa svakom frazom osjećao je kako iz njega izbijaju osjećaji, kako navaljuju na njega. Snovi, sjećanja, gubitak, bol. Prestao je čitati.

Usta su mu se osušila i stisnuo je usnice. Umjesto da nastavi čitati, samo je šokirano buljio u njih. Jedva je čuo kad su se otvorila ulazna vrata, a potom i zatvorila. Začuo je kako ga Theresa zove: “Garrette, vratila sam se.” Zastala je, a potom ju je čuo kako hoda po stanu. I onda: “Gdje si?”

Nije odgovorio. Nije mogao ništa drugo nego pokušati shvatiti što se dogodilo. Odakle njoj ta pisma? To su njegova pisma... Njegova intimna pisma. Pisma njegovoj ženi. Pisma koja se ne tiču nikoga drugoga.

Theresa je ušla u sobu i pogledala ga. Iako toga nije bio svjestan, bio je blijed i ruke su mu bile blijede dok su grčevito stezale listove papira.

“Jesi li dobro?” pitala je Theresa i dalje ne shvaćajući što ima u rukama. Na trenutak činilo mu se da je ne čuje. A onda je polako podigao pogled

prema njoj. Zatečena, htjela je nešto reći. Ali nije. Kao kakav val, spoznaja ju je

zapljusnula u hipu. Otvorena ladica, papiri u rukama, izraz njegovog lica... Odmah je znala što se dogodilo.

“Garrette! Mogu ti objasniti”, rekla je brzo ali i tiho. Činilo se kao da je ne čuje.

“Moja pisma.” prošaptao je. Pogledao je prema njoj potpuno zbunjen i bijesan.

“Ja...” “Kako si došla do mojih pisama?” zahtijevao je odgovor, a od tona

njegovog glasa Theresa se stresla. “Pronašla sam jedno na plaži i...” Prekinuo ju je. “Našla si ga?” Kimnula je pokušavajući objasniti. “Kad sam bila u Capeu. Trčala sam i

naletjela na bocu...” Pogledao je prvu stranicu jedinog originalnog pisma. To je napisao ove

godine. Ali ostala? “A ova?” pitao je podižući kopije. “Odakle ti ova pisma?” Theresa je tiho odgovorila. “Poslali su mi ih.” “Tko?” Zbunjeno je ustao s kreveta. Krenula je prema njemu i ispružila ruku. “Ta su pisma pronašli drugi

ljudi. Jedna je osoba pročitala moju kolumnu...” “Ti si objavila moje pismo?” Zvučao je kao da ga je netko upravo raspalio

šakom u trbuh.


182

Nije odmah odgovorila. “Nisam znala”, počela je. “Nisi znala što točno?” glasno ju je upitao. Nije mogao prikriti bol u

glasu. “Nisi znala kako to nije u redu? Da ta pisma nisu nešto što sam htio da pročita cijeli svijet?”

“More je izbacilo pisma na plažu. Morao si znati da će ih netko pronaći”, hitro je rekla. “A i nisam koristila vaša imena.”

“Ali si ih stavila u novine.” Zastao je u nevjerici. “Garrette, ja...” “Nemoj”, bijesno je rekao. Ponovo je pogledao u pisma, a zatim u nju kao

da je vidi prvi put. “Lagala si mi”, rekao je gotovo kao da je sad to otkrio. “Nisam lagala.” Nije ju slušao. “Lagala si mi”, ponovio je ovaj put više za sebe. “I

potražila si me. Zašto? Da možeš napisati još jednu kolumnu. Je li zato?” “Ne. Uopće nije tako.” “Što je onda?” “Nakon što sam pročitala tvoja pisma, ja... Htjela sam te upoznati.” Nije razumio što mu to priča. Gledao je u pisma pa opet u nju. Imao je

bolan izraz lica. “Lagala si mi”, rekao je i treći put. “Iskoristila si me.” “Nisam.” “Da, jesi!” viknuo je, a glas mu je odzvanjao sobom. Sjetivši se Catherine,

podignuo je pisma ispred sebe kao da ih Theresa nikad ranije nije vidjela. “Ovo je moje! Moji osjećaji, moje misli, ovako sam se ja nosio s gubitkom svoje žene. Ja, ne ti.”

“Nisam te mislila povrijediti.” Bijesan i stegnute čeljusti šutke je gledao u nju. “Sve je ovo bila namještaljka, varka, zar ne?” konačno je rekao ne

čekajući odgovor. “Otkrila si što sam osjećao prema Catherine i pokušala izmanipulirati da to osjetim prema tebi. Mislila si da ću ako sam volio Catherine, voljeti i tebe, zar ne?”

Protiv svoje volje Theresa je problijedjela. Odjednom nije mogla ništa reći.

“Planirala si ovo od početka, zar ne?” Ponovo je zastao pa prošao slobodnom rukom kroz kosu. Glas mu je pucao. “Sve je bila namještaljka.”

Na trenutak je izgledao kao ošamućen, a ona je krenula prema njemu. “Garrette, da, priznajem, htjela sam te upoznati. Pisma su bila tako divna

i željela sam vidjeti kakva je osoba koja ih je napisala. Ali nisam znala kamo će me to odvesti, nisam ništa planirala nakon toga.” Uhvatila ga je za ruku. “Volim te, Garrette. Moraš mi vjerovati.”


183

Kad je prestala pričati, izvukao je ruku i odmaknuo se. “Kakva si ti to osoba?”

Taj ju je komentar pogodio i odgovorila je braneći se: “Nije ono što misliš.”

Garrett je nastavio kao da je nije čuo. “Ti živiš u nekoj čudnoj maštariji...” No to joj je bilo previše. “Prestani, Garrette!” viknula je bijesno jer su je

njegove riječi povrijedile. “Nisi slušao što sam ti govorila!” Dok je ona vikala, osjećala je kako joj se u očima skupljaju suze.

“Zašto bih te slušao? Lažeš mi otkad sam te upoznao.” “Nisam lagala! Samo ti nisam rekla za pisma!” “Jer si znala da je to pogrešno!” “Ne, nego zato što sam znala da nećeš razumjeti”, rekla je pokušavajući

se pribrati. “Dobro ja to razumijem. Razumijem dobro kakva si osoba!” Stisnula je oči. “Ne budi takav.” “Kakav? Ljutit? Povrijeđen? Upravo sam saznao da je sve bila laž i sad

još želiš da prestanem?” “Začepi!” viknula je i odjednomje na površinu izišao njezin bijes. Doimao

se kao da su ga njezine riječi zatekle i šutke ju je gledao. Konačno je slomljenim glasom ponovo pružio pisma prema njoj.

“Ti misliš da razumiješ ono što smo Catherine i ja imali, ali ne razumiješ. Bez obzira na to koliko pisama pročitala, koliko me dobro znala, nikada nećeš razumjeti. Ona i ja imali smo nešto stvarno. Naša je veza bila stvarna i ona je bila stvarna.”

Zastao je sređujući misli, gledajući je kao da je stranac. Onda je ukočeno rekao nešto što ju je povrijedilo više od bilo čega dotad.

“Ti i ja nismo došli ni blizu onoga što sam imao s njom.” I nije čekao odgovor. Samo je prošao pored nje i uputio se prema svom

koferu. Nakon što je ubacio sve stvari, brzo ga je zatvorio. Na trenutak je razmišljala bi li ga zaustavila, ali njegov komentar ju je pokolebao. Stajao je s koferom u ruci. “Ovo”, rekao je držeći pisma, “je moje. I uzimam ih sa sobom.”

Theresa je odjednom shvatila što želi. “Zašto odlaziš?” upitala ga je. Gledao ju je ravno u oči. “Ja uopće ne znam tko si ti.” Okrenuo se bez ijedne riječi, prošao kroz dnevni boravak pa izašao iz

stana.


184

12. poglavlje

Nakon što je izišao iz Theresinog stana, Garrett nije znao kamo bi otišao, pa je uzeo taksi i odvezao se do aerodroma. Na njegovu žalost nije bilo slobodnih letova, pa je ostatak noći proveo na terminalu budan i dalje ljutit. Satima je šetao gore-dolje, prolazio pored trgovina koje su već odavno bile zatvorene, a povremeno bi zastao i pogledao kroz rešetke koje su noćne putnike držale na sigurnoj udaljenosti.

Idućeg jutra uhvatio je prvi let i došao kući nešto nakon jedanaest sati. Otišao je ravno u svoju sobu. Ležao je na krevetu, no događaji od prethodne večeri prolazili su mu glavom i nisu mu dali zaspati. Otuširao se i odjenuo, a onda opet sjeo na krevet.

Gledao je u Catherineinu fotografiju, a zatim ju je podigao i odnio u dnevni boravak. Uzeo je pisma sa stolića na koji ih je bio odložio. U Theresinom stanu bio je previše šokiran da bi ih mogao mirno pročitati, ali sad s njezinom slikom ispred sebe čitao ih je polako, gotovo s poštovanjem, osjećajući kako Catherineina nazočnost ispunjava prostoriju.

“Hej, već sam mislio da si zaboravila na naš dogovor”, rekao je Catherine dok je

gledao kako mu se približava na pristaništu s vrećicama iz trgovine. Smijući se, Catherine je prihvatila njegovu ruku pa zakoračila na brod. “Nisam

zaboravila, samo sam malo zastala putem.” “Gdje?” “Zapravo, bila sam kod liječnika.” Uzeo je vrećice i odložio ih sa strane. “Jesi li dobro? Znam da se nisi dobro

osjećala.” “Dobro sam”, rekla je nježno ga prekinuvši. “Ali mislim da večeras ne mogu na

jedrenje.” “Nešto nije u redu, zar ne?” Catherine se ponovo nasmijala, nagnula se i otvorila mali paket iz jedne vrećice.

Garrett je gledao dok je to činila. “Zatvori oči”, rekla je, “i sve ću ti reći.” I dalje pomalo nesiguran, Garrett je ipak napravio što je tražila i čuo kako ona

nešto odmotava. “U redu, možeš.”


185

Catherine je u rukama držala odjeću za bebe. “Što je to?” pitao je i dalje ne shvaćajući. Raznježila se. “Trudna sam!” rekla je uzbuđeno. “Trudna?” “Aha. Službeno osam tjedana.” “Osam tjedana?” Kimnula je. “Mislim da sam ostala u drugom stanju kad smo posljednji put išli

jedriti.” Oklijevajući od šoka, Garrett je uzeo dječju odjeću i nježno je držao u ruci, a

zatim se konačno nagnuo prema Catherine i zagrlio je. “Ne mogu vjerovati.” “Istina je.” Širok osmijeh prelio mu se po usnama kada je konačno počeo shvaćati. “Trudna

si.” Catherine je zatvorila oči i šapnula mu na uho: “A ti ćeš biti tata.” Garrettove misli prekinulo je otvaranje vrata. U prostoriju je provirio

njegov otac. “Vidio sam da ti je kamionet parkiran ispred. Želio sam se uvjeriti da je

sve u redu”, rekao je. “Nisam te očekivao već večeras.” Kad Garrett nije odgovorio, otac je ušao i odmah vidio Catherineinu sliku na stolu. “Jesi li dobro, sine?” pitao je oprezno.

Sjedili su u dnevnom boravku dok mu je Garrett objašnjavao sve od početka. Rekao mu je za snove koje je imao godinama, poruke u boci koje je slao i, konačno, za sinoćnju svađu. Ništa nije izostavio. Kad je završio, otac je uzeo pisma iz Garrettovih ruku.

“To ti je sigurno bio priličan šok”, rekao je dok je prebirao po listovima, iznenađen što mu Garrett nikada nije spomenuo ta pisma. Zastao je. “Ali ne misliš li da si bio pomalo grub prema njoj?”

Garrett je umorno odmahnuo glavom. “Znala je sve o meni, tata, i nije mi rekla. Sve je namjestila.”

“Ne, nije”, rekao je nježno. “Možda te došla ovamo upoznati, ali nije te ona natjerala da se zaljubiš u nju. To je bio tvoj izbor.”

Garrett je pogledao sa strane, a onda konačno vratio pogled na sliku na stolu. “Ali zar ne misliš da mi to nije trebala tajiti?”

Jeb je uzdahnuo ne želeći odgovoriti na to pitanje jer je znao da će to Garretta odvesti na stari teren. Pokušao je smisliti neki drugi način na koji bi dopro do sina. “Prije nekoliko tjedana kad smo razgovarali na doku, rekao si mi da se želiš oženiti njome zato što je voliš. Sjećaš li se toga?”

Garrett je odsutno kimnuo. “Zašto se to promijenilo?” Garrett je zbunjeno pogledao oca. “Pa rekao sam ti da...”


186

Jeb ga je nježno prekinuo prije nego što je mogao završiti rečenicu. “Da, objasnio si mi svoje razloge, ali nisi bio iskren. Ni prema meni ni prema Theresi, a ni prema samome sebi. Ona ti možda nije rekla za pisma i, točno, možda je trebala. Ali nisi samo zbog toga ljutit. Ljutit si zato što te natjerala da shvatiš nešto što ni sam nisi želio priznati.”

Garrett je pogledao oca i nije mu odgovorio. Zatim je ustao s kauča i otišao u kuhinju odjednom osjećajući potrebu za bijegom od tog razgovora. U frižideru je našao bokal ledenog čaja i natočio čašu. Iz zamrzivača je izvadio nekoliko kockica leda. U trenutačnoj navali bijesa presnažno je stegnuo led pa su se kockice razletjele po cijeloj polici i podu.

Dok je Garrett mrmljao i psovao, Jeb je gledao u Catherineinu sliku i sjetio se svoje žene. Stavio je pisma pored slike i otišao do kliznih staklenih vrata. Otvorio ih je i promatrao kako hladni prosinački vjetrovi s Atlantika dižu valove koji se nasilno sudaraju dok njihovi zvukovi odzvanjaju kućom. Jeb je gledao u ocean, promatrajući kako se pjeni i valja sve dok nije čuo kako netko kuca na vrata.

Okrenuo se pitajući se tko bi to mogao biti. Čudno, ali u tom je trenutku shvatio da koliko god puta bio ovdje, nikada nitko nije pokucao na ta vrata. Iza njega na stražnjoj terasi vjetar je glasno fijukao.

“Stižem!” viknuo je. Kad su se ulazna vrata otvorila, vjetar je projurio kroz dnevni boravak i

razbacao pisma po podu. Jeb to nije primijetio. Gledao je u posjetitelja na trijemu. Nije si mogao pomoći, a da ne bulji.

Ispred njega stajala je tamnokosa mlada žena koju nikada dotad nije vidio. Zastao je na vratima znajući tko je ona, ali nije mogao pronaći riječi. Pomaknuo se i pustio je da prođe.

“Uđite”, rekao je tiho. Kad je ušla, zatvorio je vrata za njom i vjetar je naglo prestao. Pogledala

je u Jeba i očito joj je bilo nelagodno. Na trenutak nijedno od njih nije govorilo.

“Vi ste sigurno Theresa”, konačno je rekao Jeb. Iz kuhinje se čulo samo Garrettovo mrmljanje dok je čistio led.

“Čuo sam mnogo o vama.” Prekrižila je ruke s oklijevanjem. “Znam da me ne očekuje.” “U redu je”, hrabrio ju je Jeb. “Je li ovdje?” Jeb je kimnuo prema kuhinji. “Da, tamo je. Priprema nešto za piće.” “Kako je?” Jeb je slegnuo ramenima i nasmiješio joj se polako i zabrinuto. “Morat

ćete razgovarati s njim.”


187

Theresa je kimnula odjednom se pitajući je li dolazak ovamo dobra ideja. Pogledala je po prostoriji i odjednom vidjela pisma razbacana po podu. Primijetila je i Garrettovu torbu pored vrata spavaće sobe, još neraspremljenu. Osim toga kuća je izgledala kao i obično.

Osim, naravno, fotografije. Primijetila ju je preko Jebovog ramena. Inače je bila u njegovoj sobi, a

kako je sad iz nekog razloga bila tako izložena, Theresa nije mogla skinuti pogled s nje. Gledala je u sliku i kad je Garrett ušao u dnevni boravak.

“Tata, što se ovdje dogodilo...” Zastao je. Theresaje nesigurno pogledala u njega. Nijedno od njih dugo

nije reklo ni riječ. A onda je Theresa duboko udahnula. “Zdravo, Garrette”, rekla je. On nije ništa rekao. Jeb je uzeo svoje ključeve sa stola znajući kako mu je

vrijeme za odlazak. “Vas dvoje imate o čemu pričati, pa ću ja otići.” Krenuo je prema vratima gledajući u Theresu. “Drago mi je što smo se

upoznali”, promrmljao je. Ali dok je to izgovarao, podignuo je obrve i lagano slegnuo ramenima kao da joj želi poželjeti sreću. Za trenutak je već bio vani i odmicao je stazom.

“Zašto si došla?” ravnodušno je pitao Garrett kad su ostali sami. “Željela sam doći”, rekla je tiho. “Željela sam te ponovo vidjeti.” “Zašto?” Nije odgovorila. Nakon trenutka oklijevanja samo je krenula prema

njemu, gledajući ga u oči. Kad mu je prišla posve blizu, stavila je prst na njegove usne i odmahnula glavom kao da mu neće dopustiti da govori. “Pssst”, prošaptala je. “Bez pitanja. Zasad. Molim te.” Pokušala se nasmiješiti, ali kada ju je bolje pogledao, shvatio je da je plakala.

Nije mogla ništa više reći. Nije bilo riječi kojima je mogla opisati ono kroz što prolazi.

Samo ga je zagrlila. On je nevoljko stavio ruke oko nje, dok se ona privila uz njega. Poljubila ga je u vrat i privukla k sebi. Prošla mu je rukama kroz kosu, poljubila ga prvo u obraz, a zatim u usta, prvo lagano, tako da su joj usne jedva dodirivale njegove, a zatim ponovo, strastvenije. Tada je i on nju počeo dodirivati, gotovo nesvjesno. Ruke su mu lagano putovale po njezinim leđima i privijale je još bliže.

Dok je kućom odzvanjao šum oceana, stajali su u dnevnoj sobi čvrsto pripijeni i predavali se sve snažnijoj žudnji. Theresa se konačno odmaknula, uhvatila ga za ruku i povela u spavaću sobu.

Puštajući mu ruku, ušla je u sobu, a on je zastao na vratima. Svjetlo iz dnevnog boravka dopiralo je u spavaću sobu i bacalo sjene. Oklijevajući


188

samo malo prije nego što se opet okrenula prema njemu, Theresa se počela skidati. Garrett je pošao zatvoriti vrata spavaće sobe, ali ona mu je glavom dala znak da to ne čini. Ovog puta željela ga je gledati i željela je da i on nju vidi. Željela je da Garrett zna da je s njom i ni s kim drugim.

Polako, jako polako počela se skidati. Košulju... Traperice... Grudnjak... Gaćice. Radila je to odlučno netremice ga gledajući lagano razdvojenih usana. Kad je bila gola, stala je ispred njega puštajući da je cijelu prekrije njegov pogled.

Konačno mu se približila. Nježno ga je dirala po prsima, ramenima, rukama, kao da zauvijek želi zapamtiti svaki djelić njegovog tijela. Odmaknula se kako bi mu dopustila da se i on skine. Promatrala ga je i upijala svaki njegov pokret dok je odjeća klizila na pod. Prišla mu je, poljubila mu ramena, a zatim nastavila spuštati poljupce na njegovu kožu ostavljajući za sobom mokre tragove. Zatim ga je povela do kreveta, legla i povukla ga na sebe.

Vodili su ljubav žestoko, očajnički se povijajući jedno uz drugo. Nikad dotad nisu tako strastveno vodili ljubav. Oboje je bilo bolno svjesno užitka onoga drugoga, a svaki novi dodir uzbuđivao ih je sve više. Kao da se boje onoga što im budućnost može donijeti, predavali su se jedno drugome sa žarom koji će im se zauvijek urezati u sjećanje. Kad su konačno zajedno došli do vrhunca, Theresa je zabacila glavu i glasno vrisnula i ne pokušavajući utišati krike.

Kasnije je sjedila na krevetu i držala Garrettovu glavu u krilu. Ritmično i neumorno prolazila mu je prstima po kosi dok je slušala kako mu se disanje postupno smiruje.

Kasnije tog poslijepodneva Garrett se probudio i shvatio da je sam . Primijetio je kako je njezina odjeća nestala, pa je samo zgrabio svoje traperice i košulju, izjurio iz sobe zakopčavajući se u hodu i krenuo pretraživati kuću. U kući je bilo hladno.

Pronašao ju je u kuhinji. Sjedila je za stolom ogrnuta jaknom. Na stolu pred njom bila je gotovo prazna šalica kave. Očito je sjedila ondje već neko vrijeme. Lončić za kavu već je bio u sudoperu. Pogledao je na sat i shvatio kako je spavao gotovo dva sata.

“Hej, ti”, rekao je nesigurno. Theresa ga je pogledala preko ramena. Glas joj je bio blag. “Oh, hej...

Nisam ni čula da si ustao.” “Jesi li dobro?” Nije izravno odgovorila. “Dođi, sjedni”, rekla je. “Želim ti reći mnogo

toga.”


189

Garrett je sjeo za stol i nesigurno joj se osmjehnuo. Theresa je uznemireno pogledala u šalicu kave i spustila pogled. Podigao je ruku prema njoj i odmaknuo joj pramen kose s lica. Kako se nije ni pomaknula, sklonio je ruku. Konačno, i ne gledajući ga, stavila je ruke u krilo i posložila pisma na stol. Očito ih je skupila dok je spavao.

“Pronašla sam bocu dok sam ljetos trčala”, počela je. Glas joj je bio miran ali dalek, kao da se prisjeća nečeg bolnog. “Nisam imala ideju što u pismu piše, ali kad sam ga pročitala, počela sam plakati. Bilo je predivno. Znala sam da dolazi ravno iz srca, a način na koji je bilo napisano... Mislim da me se pismo dojmilo jer sam se i sama osjećala jednako usamljeno.”

Pogledala ga je. “Tog jutra pokazala sam ga Deanni. Ona je došla na ideju da ga se objavi. Ja to u početku nisam htjela... Mislila sam da je preosobno, ali ona nije u tome vidjela nikakvo zlo. Mislila je da bi ga ljudi voljeli pročitati. Pa sam pristala misleći da će to biti kraj priče. Ali nije bilo tako.”

Uzdahnula je. “Kad sam se vratila u Boston, nazvala me neka žena koja je pročitala kolumnu. Ona mi je poslala drugo pismo, ono koje je pronašla prije nekoliko godina. Nakon što sam ga pročitala, zaintrigiralo me, ali opet, mislila sam da neće ići dalje od toga.”

Zastala je. “Jesi li ikad čitao časopis Yankee?” “Ne.” “To je regionalni časopis. Nije baš poznat izvan Nove Engleske, ali

objavljuje neke dobre priče. Tamo sam pronašla treće pismo.” Garrett ju je iznenađeno pogledao. “Tamo su ga objavili?” “Da. Pronašla sam autora članka i on mi je poslao to treće pismo. I onda...

Obuzela me znatiželja. Imala sam tri pisma, Garrette, ne jedno, nego tri, i svako od njih dirnulo me kao prvo. Pa sam uz Deanninu pomoć saznala tko si i došla te upoznati.”

Tužno se nasmijala. “Znam da zvuči baš kao što si rekao, da je to bila neka moja maštarija, ali nije. Nisam se planirala zaljubiti u tebe. Došla sam napisati kolumnu. Došla sam vidjeti tko si, to je bilo sve. Željela sam upoznati osobu koja je napisala ta divna pisma. Pa sam otišla u lučicu i bio si tamo. Razgovarali smo i onda, ako se sjećaš, pozvao si me na jedrenje. Da nisi, vjerojatno bih toga dana otišla kući.”

Nije znao što reći. Theresa je oprezno stavila ruku na njegovu. “Ali znaš što? Te smo se večeri lijepo proveli i shvatila sam da te želim

opet vidjeti. Ne zbog pisama, nego zbog načina na koji si se odnosio prema meni. Otad mi se činilo da se sve razvija tako prirodno. Nakon tog našeg upoznavanja ništa što se dogodilo među nama nije bilo isplanirano. Samo se dogodilo.”

Mirno je sjedio i gledao u pisma. “Zašto mi nisi rekla za pisma?” pitao je.


190

Theresa nije odmah odgovorila. “Bilo je trenutaka kad sam htjela, ali... Ne znam. Pretpostavljam kako sam uvjerila samu sebe da nije tako važno kako smo se točno upoznali. Važnije mi je bilo kako se nas dvoje slažemo.” Zastala je znajući da nije sve rekla. “Osim toga, nisam mislila da ćeš razumjeti. Nisam te željela izgubiti.”

“Da si mi rekla ranije, razumio bih.” Dok je to govorio, Theresa ga je pažljivo gledala. “Bi li, Garrette? Bi li

zbilja razumio?” Garrett je znao da je ovo trenutak istine. Kad joj nije odgovorio, Theresa

je odmahnula glavom i pogledala u stranu. “Prošle noći kad si tražio od mene da se preselim ovamo, nisam odmah

pristala jer me prestrašilo što nisam znala zašto si me to pitao.” Oklijevala je. “Trebala sam biti sigurna da trebaš mene, Garrette. Trebala sam biti sigurna da to pitaš radi nas, a ne zato što od nečega bježiš. Vjerojatno sam željela da me uvjeriš u to kad se vratim iz trgovine. Ali ti si pronašao pisma...” Slegnula je ramenima govoreći još nježnije. “Duboko u sebi pretpostavljam da sam to znala cijelo vrijeme, ali željela sam vjerovati kako će se sve srediti samo od sebe.”

“O čemu pričaš?” Nije odgovorila izravno. “Garrette, ne sumnjam u tvoju ljubav jer znam

da me voliš. Zato je sve ovako teško. Znam da me voliš. I ja tebe volim. I da su okolnosti drugačije, možda bismo mogli prebroditi sve ovo. Ali u ovom trenutku čini mi se da to nije moguće. Mislim da nisi spreman.”

Garrett se osjećao kao da ga je netko udario u trbuh. Gledala ga je ravno u oči.

“Nisam slijepa, Garrette. Znam zašto si tako tih kad nismo zajedno. Znam zašto si htio da dođem živjeti ovamo.”

“Zato što mi nedostaješ”, prekinuo ju je. “To je dio priče, ali ne i cijela priča”, rekla je Theresa i zatreptala ne bi li

potisnula suze. Glas joj se počeo slamati. “To je i zbog Catherine.” Obrisala je suzu u krajičku oka, očito se boreći da ne zaplače, ali odlučila

je da se neće slomiti. “Kad si mi prvi put rekao za nju, vidjela sam kako si izgledao. Bilo mi je

jasno da je još voliš. A sinoć, unatoč tvojoj ljutnji vidjela sam taj isti pogled. Čak i nakon sveg onog vremena koje smo nas dvoje proveli zajedno, ti je i dalje nisi prebolio. I onda, stvari koje si rekao...” Počela je disati duboko i neujednačeno. “Nisi bio bijesan samo zato što sam pronašla pisma, nego i zbog toga što si osjećao da sam ugrozila nešto što ste ti i ona dijelili. I dalje tako misliš.”


191

Garrett je odmaknuo pogled; čuo je jeku očevih optužbi. Ponovo mu je dodirnula ruku.

“Ti si takav, Garrette. Ti si čovjek koji voli duboko, ali i čovjek koji voli zauvijek. Bez obzira na to koliko me volio, mislim da je nikad nećeš zaboraviti. A ja se ne mogu čitavog života mjeriti s njom.”

“Možemo to riješiti”, počeo je promuklo. “Mislim... Ja to mogu riješiti. Znam da može biti drugačije...”

Theresa ga je presjekla kratko mu stisnuvši ruku. “Znam da vjeruješ u to. Dio mene također želi vjerovati u to. Ako me sad zagrliš i zamoliš me da ostanem, sigurna sam da bih ostala jer si u moj život unio nešto što mi je dugo nedostajalo. I sve bi bilo kao dosad, oboje bismo vjerovali kako je sve u redu. Ali ne bi bilo, zar to ne vidiš? Zato što idući put kad bismo se posvađali...” Zastala je. “Ja se ne mogu natjecati s njom. I koliko god željela nastaviti vezu s tobom, ne mogu to zanemariti. Jer je ti ne želiš pustiti.”

“Ali volim te.” Nasmiješila se. Pustila mu je ruku i nježno ga pogladila po obrazu. “I ja

tebe volim, Garrette. Ali ponekad ljubav nije dovoljna.” Kad je završila, Garrett je dugo šutio, a lice mu je bilo blijedo. U dugoj

tišini Theresa je počela plakati. Nagnuo se prema njoj, zagrlio je i držao tako, ali ruke su mu bile slabe. Naslonio je obraz na njezinu kosu, a ona mu je zarila lice u prsa. Od plača joj se treslo cijelo tijelo. Nakon prilično mnogo vremena obrisala je obraze i odmaknula se. Pogledali su se, a Garrettove su je oči nijemo molile. Odmahnula je glavom.

“Ne mogu ostati, Garrette. Koliko god to oboje željeli, ne mogu.” Te su ga riječi snažno pogodile. Odjednom je bio ošamućen. “Ne”, rekao je slomljeno. Theresa je stajala znajući da mora otići prije nego što se slomi. Izvana se

čula grmljavina. Nakon nekoliko sekundi počelo je lagano kišiti. “Moram ići.” Stavila je torbicu na rame i krenula prema ulaznim vratima. Na trenutak

Garrett je bio previše zatečen da bi se pomaknuo. Konačno je ustao i ispratio je kroz vrata. Kiša je sad već ujednačeno

padala. Automobil joj je bio parkiran na prilazu. Garrett je gledao dok je otvarala vrata i nije znao što bi mislio ni rekao.

Sjedila je na vozačkom mjestu i na trenutak prtljala s ključem, a zatim ga stavila u bravu. Slabašno se nasmiješila i zatvorila vrata. Unatoč kiši spustila je prozor da ga jasnije vidi. Okrenula je ključ i pokrenula motor. I dalje su gledali jedno u drugo dok je automobil stajao na prilazu.

Izraz njegovog lica slamao je njezinu obranu, onu njezinu krhku odlučnost. Na trenutak je poželjela sve poreći. Željela mu je reći kako nije


192

mislila ono što je rekla, da ga i dalje voli i da ne bi trebali prekinuti. To bi bilo tako lako, tako ispravno. Međutim, koliko god to željela, nije mogla izgovoriti te riječi.

Krenuo je prema automobilu. Theresa je odmahnula glavom zaustavljajući ga. Sve je već ionako bilo dovoljno bolno.

“Nedostajat ćeš mi, Garrette”, rekla je tiho ne znajući čuje li je uopće. Ubacila je u brzinu.

Kišilo je sve jače; zimska oluja donijela je krupne hladne kapljice. Garrett je stajao kao ukopan. “Molim te”, rekao je slomljeno. “Nemoj ići.”

Glas mu je bio tih, gotovo nečujan od kiše. Nije odgovorila. Znala je da će početi plakati ako ostane još samo trenutak. Podigla je

prozor. Gledajući preko ramena, krenula je unazad pa van iz dvorišta. Dok se automobil polako kretao, Garrett je spustio ruku na karoseriju, a prsti su mu kliznuli po mokrome limu.

Već za trenutak automobil je bio na ulici, spreman za put, a brisači su mu ubrzano radili.

U tom trenutku Garrett je shvatio kako mu izmiče posljednja prilika. “Theresa!” viknuo je. “Čekaj!”

No kiša je i dalje padala, pa ga ona više nije mogla čuti. Automobil je već prošao pored kuće. Garrett je trčao do kraja ulice i mahao rukama ne bi li ga vidjela. Činilo se da ga ne primjećuje.

“Theresa!” ponovo je viknuo. Bio je nasred ceste, trčao je iza auta gazeći u već nastale lokve. Svjetla kočnica na sekundu su zatreperila, a zatim i posve zasjala kad je automobil stao. Usred te kiše i izmaglice izgledala su poput utvare. Garrett je znao da ga gleda u retrovizoru i vidi kako joj se približava.

Još uvijek ima šanse. Stražnja svjetla kočnica prestala su svijetliti, automobil je ponovo krenuo

naprijed, uhvatio brzinu i pojurio. Garrett je trčao za njim nastojeći ga sustići. Gledao je kako nestaje, a sa svakom sekundom postajao je sve manji. Pluća su mu gorjela, ali nastavio je trčati iako je bio svjestan da je sve uzalud. Kiša je silovito padala i košulja mu je bila mokra od olujnih kapi koje su mu maglile pogled.

Konačno je usporio, a potom i stao. Zrak je bio težak od vlage i Garrett je jedva disao. Košulja mu se posve zalijepila za tijelo, a kosa mu je padala u oči. Dok je oko njega padala kiša, stajao je nasred ceste i gledao kako automobil zamiče iza ugla i nestaje mu iz vida.

Ipak, nije se pomaknuo. Još je dugo stajao nasred ceste pokušavajući doći do daha, nadajući se da će se ona okrenuti i vratiti mu se. Da je barem nije pustio. Želio je još jednu šansu.


193

Ali ona je otišla. Nakon nekoliko trenutaka iza njega se oglasila automobilska truba i

Garrett je osjetio kako mu je srce poskočilo. Brzo se okrenuo i obrisao kišu s očiju očekujući da će iza vjetrobranskog stakla ugledati njezino lice, no odmah je shvatio koliko griješi. Garrett se maknuo u stranu i pustio automobil da prođe. Dok je osjećao upitan pogled vozača tog nekog drugog automobila, odjednom je shvatio da se nikada u životu nije osjećao tako usamljenim.

U avionu Theresa je sjedila s torbom u krilu. Posljednja je ušla u avion,

samo nekoliko minuta prije uzlijetanja. Gledala je kroz prozor kako kiši. Ispod nje na pisti ukrcavali su se posljednji komadi prtljage, radnici su ih brzo trpali da se ne smoče. Upravo su završili i vrata kabine su se zatvorila, a nakon nekoliko trenutaka putnička rampa za ulazak u zrakoplov povukla se prema terminalu.

Bio je sumrak. Preostalo je samo još nekoliko minuta te sive svjetlosti. Stjuardese su još jednom prošle kroz kabinu, uvjerile se kako su sve police za prtljagu dobro zatvorene, a zatim krenule prema svojim mjestima. Svjetla u kabini su treperila, avion je počeo polako kliziti dalje od zgrade terminala, prema pisti. Potom se zaustavio usporedo sa zgradom terminala čekajući odobrenje za uzlijetanje.

Odsutno je gledala aerodromsku zgradu. Krajičkom oka ugledala je usamljenu figuru kako stoji pored prozora ruku naslonjenih na staklo.

Pogledala je bolje. Je li moguće? Nije mogla biti sigurna. Kroz zatamnjene prozore terminala i zbog kiše

koja je lijevala nije mogla dobro vidjeti. Da nije stajao tako blizu stakla, ne bi ni razabrala da je netko tamo.

Theresa je nastavila gledati u tog čovjeka ubrzano dišući. Tko god to bio, nije se micao. Motori su zabrujali, a onda opet utihnuli dok se zrakoplov polako kretao.

Znala je da ima još samo nekoliko trenutaka. Zgrada joj je nestajala iz vida dok je avion ubrzavao.

Naprijed. Po pisti. Odvodi je daleko od Wilmingtona. Okrenula je glavu pokušavajući još jednom vidjeti, ali i dalje nije mogla

biti sigurna je li ona osoba još tamo. Kad je zrakoplov stao prije uzlijetanja, nastavila je gledati kroz prozor

pitajući se je li stvarno nekoga vidjela ili je to samo umislila. Zrakoplov je oštro okrenuo, zauzeo pravi položaj, a Theresa je osjetila snagu motora kad je jurnuo pistom. Kotači su tutnjali sve dok se nisu podigli s tla. Dok je avion


194

uzlijetao, treptala je kroz suze i gledala Wilmington. Vidjela je prazne plaže dok su letjeli iznad njih. Vidjela je dok. I lučicu.

Zrakoplov se počeo okretati, malko se nagnuo i krenuo prema sjeveru i njezinom domu. Sad je kroz prozor mogla vidjeti samo ocean, isti onaj ocean koji ih je spojio.

Iza teških oblaka zalazilo je sunce i nestajalo na horizontu. Prije nego što su izašli iz oblaka, nakon čega neće vidjeti ništa od onog

što je ostalo na tlu, stavila je ruku na staklo i nježno ga dodirnula zamišljajući još jednom dodir njegove ruke.

“Zbogom”, prošaptala je. I onda počela tiho plakati.


195

13. poglavlje

Nova je zima rano stigla. Dok je sjedila na plaži, blizu mjesta gdje je pronašla bocu, Theresa je primijetila kako su hladni vjetrovi s oceana postali jači nego što su bili jutros kad je stigla. Nad njom nadvijali su se prijeteći sivi oblaci, a valovi su se počeli valjati sve jače i žešće. Znala je da se približava oluja.

Bila je ovdje gotovo cijeli dan ponovo proživljavajući njihovu vezu sve do dana kad su se zauvijek pozdravili. Prošla je kroz sito uspomena, kao da traži neko zrno razumijevanja koje joj je ranije promaklo. Proteklih godinu dana progonio ju je njegov izraz lica dok je stajao uz automobil, njegov odraz u retrovizoru dok je trčao za automobilom. Ništa joj u životu nije bilo teže nego ostaviti Garretta. Često je sanjala o tome da može vratiti vrijeme i ponovo je proživljavala taj dan.

Konačno je ustala. U tišini je počela šetati obalom i poželjela da je s njom. Uživao bi u tišini, u maglovitom danu poput ovog, i zamišljala ga je kako hoda pored nje dok ona gleda prema horizontu. Zastala je opčinjena hučanjem i kovitlanjem mora i kad je konačno okrenula glavu, shvatila je da je njegov lik koji je zamišljala pored sebe nestao. Dugo je tako stajala pokušavajući ga ponovo prizvati, ali kako se nije vratio, znala je da je vrijeme za odlazak. Krenula je dalje, ovoga puta malo sporije, pitajući se bi li on mogao shvatiti zašto je došla ovamo.

Iako to nije željela, osjetila je kako se prisjeća dana nakon njihovog prekida. Mnogo vremena ulažemo nastojeći nadoknaditi ono što smo propustili reći, pomislila je.

Što bi bilo da je... Pitala se po tisućiti put, dok su joj se pred očima izmjenjivale slike tih dana kao neki slijed koji nema snage zaustaviti.

Da je barem... Kad se vratila u Boston, Theresa je na putu kući s aerodroma pokupila

Kevina. Dan je proveo kod prijatelja i uzbuđeno je pričao o filmu koji su gledali. Nije shvatio da ga majka jedva sluša. Došli su kući, naručila je pizzu i jeli su u dnevnom boravku uz televiziju. Kad su završili, Kevin se iznenadio kad ga je zamolila da sjedne malo s njom umjesto da piše zadaću. Odmarao se pored nje na kauču i povremeno bi je samo zabrinuto pogledao, ali


196

Theresa ga je samo milovala po kosi i nekako mu se odsutno smiješila. Kao da je na nekom posve drugom mjestu.

Kasnije kad je Kevin otišao u krevet i kad je znala da je zaspao, presvukla se u pidžamu i natočila čašu vina. Na putu prema spavaćoj sobi isključila je telefonsku sekretaricu.

U ponedjeljak je otišla na ručak s Deannom i ispričala joj je sve što se dogodilo. Pokušavala je zvučati snažno. Ipak, Deanna ju je cijelo vrijeme držala za ruku, pažljivo je slušala i jedva da je išta progovorila.

“Tako je najbolje”, rekla je Theresa odlučno, kao zaključak. “Dobro sam.” Deanna ju je gledala pogledom punim suosjećanja. Ali nije ništa rekla, samo je kimala na Theresine odvažne tvrdnje.

Idućih nekoliko dana Theresa je činila sve što bi joj palo na pamet samo da ne misli na Garretta. Angažman na kolumni donosio joj je utjehu. Usredotočila se na istraživanje i pretvaranje ideja u riječi i to joj je oduzimalo gotovo svu mentalnu energiju. Kaotična atmosfera u redakciji također joj je bila od pomoći, a budući da je razgovor s Danom Mandelom ispao baš onako kako joj je Deanna najavila, Theresa je prionula na posao s nekim oživljenim entuzijazmom pripremajući i po dva-tri teksta dnevno, i to brže nego ikada ranije.

Međutim, navečer kad bi Kevin otišao na spavanje, a ona ostala sama, bilo joj je teško ostaviti Garrettov lik po strani. Kao i na poslu, Theresa se trudila misliti na druge stvari. Tijekom idućih nekoliko dana očistila je stan od podova do stropova, oprala je pod, očistila frižider, usisavala, prebrisala prašinu, presložila ormare. Ništa nije preskočila. Čak je složila odjeću koju više ne nosi planirajući je dati u dobrotvorne svrhe. Nakon što je složila odjeću u kutije, odnijela ih je u automobil i stavila u prtljažnik. Te noći hodala je gore-dolje po stanu kao da traži nešto, bilo što što bi još trebalo napraviti. Konačno kad je shvatila da je gotova sa svime, ali da i dalje ne može spavati, uključila je televizor. Prebacivala je kanale, a onda zastala pogledati intervju s Lindom Ronstadt. Theresa je oduvijek voljela njezinu glazbu, a kad je Linda dohvatila mikrofon i otpjevala jednu sanjivu baladu, Theresa je počela plakati. Nije se mogla smiriti gotovo sat vremena.

Tog vikenda ona i Kevin otišli su na ragbi utakmicu New England Patriotsa i Chicago Bearsa. Kevin ju je gnjavio tom utakmicom čim mu je završila nogometna sezona i konačno ga je pristala odvesti iako joj taj sport baš i nije bio najjasniji. Sjedili su na tribinama, bilo je hladno i iz usta im je izlazila para, pili su toplu čokoladu sa sirupom i navijali za domaće.

Kasnije kad su otišli na večeru, Theresa je nevoljko rekla Kevinu da se ona i Garrett više neće viđati.


197

“Mama, je li se što dogodilo kad si zadnji put išla k njemu? Je li napravio nešto što te naljutilo?”

“Ne”, odgovorila je nježno. “Nije.” Oklijevala je pa nastavila: “Samo nam nije bilo suđeno.”

Iako se činilo da je Kevina zbunio takav odgovor, to je bilo najbliže objašnjenju koje mu je u tom trenutku mogla dati.

Idućeg tjedna radila je za računalom, kad joj je zazvonio telefon. “Theresa?” “Da, ja sam”, odgovorila je ne prepoznajući glas. “Ovdje Jeb Blake... Garrettov otac. Znam da zvuči čudno, ali volio bih

porazgovarati s vama.” “Oh, dobar dan”, zamucala je. “Ovaj... Može. Imam vremena.” Zastao je. “Volio bih s vama razgovarati osobno, ako je moguće. Ne

mogu o tome preko telefona.” “Smijem li pitati o čemu je riječ?” “O Garrettu”, rekao je tiho. “Znam da mnogo tražim, ali mislite li da

biste mogli doći ovamo? Znate da vas to ne bih tražio da nije važno.” Theresa je pristala i ravno s posla krenula u Kevinovu školu. Rano ga je

pokupila i ostavila ga kod prijateljice kojoj je vjerovala rekavši joj kako je vjerojatno neće biti nekoliko dana. Kevin ju je pokušao pitati odakle sad taj iznenadni put, ali njezino čudno odsutno ponašanje jasno mu je dalo do znanja da će mu sve naknadno objasniti.

“Pozdravi ga u moje ime”, rekao je i poljubio je na rastanku. Theresa je samo kimnula, otišla na aerodrom i uhvatila prvi let. Kad je

stigla u Wilmington, otišla je ravno u Garrettovu kuću gdje ju je čekao Jeb. “Drago mi što ste mogli doći”, rekao je Jeb čim je ušla. “Što se događa?” pitala je znatižljeno pregledavajući kuću, tražeći

znakove Garrettove prisutnosti. Jeb je izgledao starije nego što ga se sjećala. Odveo ju je do kuhinjskog

stola, zatim izvukao stolac i ponudio joj da sjedne pored njega. Pričao je nježno, počevši od onog što je znao. “Prema onome što sam uspio doznati razgovarajući s raznim ljudima”, rekao je tiho, “Garrett je uzeo “Slučajnost” i isplovio kasnije nego inače...”

Bilo je to jednostavno nešto što je morao učiniti. Garrett je znao da tamni

teški oblaci na nebu najavljuju oluju. No činilo mu se kako su dovoljno daleko i da ima vremena koliko mu treba. Uostalom, isplovit će samo nekoliko milja. Čak i da naiđe oluja, imat će dovoljno vremena da se vrati u luku. Navukao je rukavice i potjerao “Slučajnost” nabujalim morem. Jedra su već bila podignuta.


198

Tri je godine plovio istom rutom kad god je jedrio, a vodili su ga instinkti i uspomene na Catherine. Te je večeri ona predložila da plove na istok, one prve večeri kad su obnovili jedrenjak. U njezinoj mašti plovili su u Europu, a tamo je oduvijek željela otići. Ponekad bi se vratila iz trgovine s časopisima o putovanjima i gledala slike dok bi on sjedio pored nje. Željela je sve vidjeti: slavne dvorce u dolini Loire, Partenon, škotske planine, baziliku svetog Petra... Sve ono o čemu je čitala. Njezin pojam savršenog odmora kretao se od običnog do egzotičnog i svaki put bi se mijenjao kako bi čitala neki drugi časopis.

Ali nikad nisu stigli do Europe. I strašno je žalio zbog toga. Kad je kasnije sagledavao svoj život

proveden s njom, znao je da je to jedina stvar koju je trebao učiniti. Mogao joj je toliko dati i kad je razmišljao o prošlosti, znao je da je to bilo moguće. Nakon nekoliko godina štednje imali su dovoljno novca za put, mogli su se igrati s planovima putovanja, no naposljetku su taj novac iskoristili za otvaranje trgovine. Kad je shvatila da zbog posla nikada neće imati slobodnog vremena za neko putovanje, snovi su joj s vremenom počeli blijedjeti. Počela je sve rjeđe kupovati te časopise. Nakon nekog vremena više gotovo i nije spominjala Europu.

No one večeri kad su prvi put isplovili na “Slučajnosti”, znao je kako njezin san i dalje živi. Stajala je na pramcu, gledala u daljinu i držala Garretta za ruku. “Hoćemo li ikad otići tamo?” pitala ga je nježno i te će se slike zauvijek sjećati - kako joj kosa treperi na vjetru i lice joj zrači puno nade, poput anđeoskog.

“Hoćemo”, obećao joj je. “Čim uhvatimo vremena.” Manje od godinu dana nakon toga, dok je bila trudna, Catherine je umrla

u bolnici, a Garrett je bio pored nje. Kasnije kad su ga počeli proganjati snovi, nije znao što bi. Neko vrijeme

pokušavao je odgurnuti od sebe osjećaje koji su ga mučili. A onda je jednog jutra u očaju pokušao pronaći olakšanje i pretočio je osjećaje u riječi. Pisao je brzo bez prestanka i prvo pismo imalo je gotovo pet stranica. Nosio ga je sa sobom i dovršio ga kad je toga dana krenuo na jedrenje. A kad ga je ponovo pročitao, odjednom mu je sinulo. Zbog Golfske struje, koja teče uzvodno uz američku obalu i zatim kreće istočno kad dođe do hladnijih voda Atlantika, uz malo sreće boca bi mogla doći do Europe i nasukati se na nekom stranom tlu koje je oduvijek željela posjetiti. Donio je odluku, stavio pismo u bocu i bacio ga s palube u nadi da će tako barem dijelom održati obećanje. I tako mu je to prešlo u naviku.

Otad joj je napisao još šesnaest pisama. Sedamnaeast, ako se broji ovo koje sad ima kraj sebe. Dok je stajao za kormilom i navodio brod prema


199

istoku, nesvjesno je dodirivao bocu u džepu jakne. Napisao je pismo tog jutra čim je ustao.

Nebo je postajalo olovno, ali Garrett je plovio dalje prema horizontu. Pored njega je radioprijamnik objavljivao isprekidana upozorenja o nadolazećoj oluji. Oklijevajući na trenutak, ugasio ga je i pogledao u nebo. Još ima vremena, zaključio je. Vjetrovi su bili snažni i nisu slabjeli, ali nisu bili nepredvidivi.

Nakon što je napisao pismo Catherine, napisao je još jedno. I za to se već pobrinuo. Zbog tog drugog pisma znao je da danas mora poslati ono za Catherine. Oluja je nailazila s Atlantika i polako pristizala na zapad u pohodu na obalni pojas. Sudeći prema televizijskim vijestima, činilo se da neće moći isploviti idućih tjedan dana, a toliko nije mogao čekati. Dotad će on već otići.

Nemirno more nastavilo se podizati. Valovi su bili sve viši, a razmak među njima sve manji. Jedra su se napinjala od silovitih udara vjetra. Garrett je procjenjivao svoj položaj. More ispod njega bilo je duboko ali nedovoljno. Golfska struja je slabjela i boca će se otisnuti preko oceana jedino ako on isplovi dovoljno daleko i tada je baci u duboke vode. Inače bi je oluja mogla izbaciti na obalu za nekoliko dana, a baš od svih pisama koje joj je napisao želio je da ovo stigne do Europe. Odlučio je kako je to pismo posljednje koje joj šalje.

Na horizontu oblaci su izgledali prijeteće. Izvukao je kišnu kabanicu i zakopčao se. Nadao se da će ga ona barem

malo zaštititi kad počne kišiti. “Slučajnost” se silovito ljuljala, ali kretala se prema otvorenom moru.

Garrett je stezao kormilo objema rukama držeći jedrenjak u smjeru koliko god je mogao. Kad su vjetrovi promijenili smjer i pojačali se označavajući početak oluje, Garrett je okrenuo brod u vjetar i ukoso sjekao valove unatoč opasnostima. Bilo je teško izvesti okret u vjetar u tim okolnostima, to ga je usporavalo, ali bilo mu je draže ploviti u vjetar sad nego to pokušavati na povratku kad već stigne oluja.

Napor ga je iscrpljivao. Svako pomicanje jedara iziskivalo je svu njegovu snagu, i to samo da održi ravnotežu i ne izgubi kontrolu. Unatoč rukavicama dlanovi su mu gorjeli zbog užeta koje je čvrsto držao u rukama. U dva je navrata zbog neočekivanih udara vjetra gotovo izgubio ravnotežu. Spasilo ga je samo to što je udar vjetra otišao naglo kako je i došao.

Nastavio je tako jedriti gotovo sat vremena cijelo vrijeme motreći oluju pred sobom. U jednom trenutku učinilo mu se da prolazi, no znao je da je to varka. Za nekoliko sati udarit će po kopnu. Čim oluja stigne do plićih voda,


200

dobit će na brzini, a oceanom se neće moći ploviti. Sad još nadolazi poput fitilja koji polako gori sve dok ne eksplodira.

Garrett je i ranije doživio velike oluje i dobro je znao kako ne smije podcjenjivati njihovu snagu. Samo jedan nesmotren pokret i ocean bi ga mogao progutati, a to je itekako htio izbjeći. Bio je tvrdoglav ali ne i blesav. Onog trenutka kad osjeti pravu opasnost, okrenut će jedrenjak i odjuriti natrag u luku.

Oblaci nad njim postajali su sve krupniji, valjali su se stvarajući nove oblike. Počela je padati kišica. Garrett je pogledao uvis. Znao je da je to tek početak.

“Još samo nekoliko minuta”, promrmljao je. Treba mu još samo nekoliko minuta.

Nebo je proparala munja, a Garrett je brojio sekunde do grmljavine. Začula se nakon dvije i pol minute prolomivši se negdje nad prostranstvom oceana. Središte oluje bilo je udaljeno četrdesetak kilometara. S ovakvom brzinom vjetra, računao je, još sat vremena prije nego što udari punom snagom. Dotad će on, planirao je, već odavno biti na sigurnom.

Kiša je i dalje padala. Dok je sjekao valove, pao je mrak. Sunce se spustilo i njegove zrake nisu

se mogle probiti kroz neprobojne oblake, pa je ubrzo i zahladilo. Nakon deset minuta kiša je počela padati snažnije i postalo je još hladnije.

Prokletstvo! Ponestajalo mu je vremena, a još nije stigao na odredište. Valovi su postajali sve veći, ocean uzburkaniji, a “Slučajnost” se žurila

dalje. Kako bi održao ravnotežu, raširio je noge. Kormilo je bilo mirno, no kako su mu valovi sada dolazili iskosa, ljuljali su brod kao nestabilnu kolijevku. No on je odlučno nastavio svojim putem.

Nakon nekoliko minuta ponovo je bljesnula munja... Stanka... Grmljavina. Trideset kilometara. Pogledao je na sat. Ako oluja nastavi ovakvom brzinom, uspjet će je izbjeći. Još može stići u luku na vrijeme, dokle god vjetar puše u istom pravcu.

Ali ako vjetar promijeni smjer... Razmišljao je o mogućim scenarijima. Već je dva i pol sata na otvorenom

moru i ako bude išao u vjetar, trebat će mu sat i pol da se vrati, bude li sve teklo po planu. Oluja će stići do kopna otprilike u isto vrijeme kad i on.

“Prokletstvo”, rekao je ovoga puta glasno. Sad mora baciti bocu iako nije daleko koliko je želio. Ali ne smije više riskirati.

Uzdahnuo je ijednom rukom uhvatio kormilo dok je drugom tražio bocu u džepu jakne. Pritisnuo je čep kako bi se uvjerio da je boca čvrsto začepljena, zatim ju je podigao prema slabašnom svjetlu. Unutra je vidio smotano pismo.


201

Gledao je u njega i osjetio se ispunjenim, kao da je dugo putovanje konačno došlo kraju.

“Hvala ti”, prošaptao je jedva čujno od sudaranja valova. Bacio je bocu što je dalje mogao i gledao kako leti, a kad je udarila u

valove, izgubio ju je iz vida. Gotovo je. A sad treba okrenuti brod. U tom trenutku dvije su munje odjednom proparale nebo. Dvadesetak

kilometara. Oklijevao je i bio jako zabrinut. Nije moguće da se približava tom brzinom, odjednom je pomislio. No

činilo se kako oluja dobiva i na brzini i na snazi, širi se poput balona i ide ravno prema njemu.

Konopcem je učvrstio kormilo pa otišao na krmu. Gubeći dragocjene minute, žestoko se borio da zadrži kontrolu nad bumom. Užad mu se usijecala u ruke i sjekla ga kroz rukavice. Konačno je uspio okrenuti jedra i brod se silovito nagnuo pod naletom vjetra. Dok se Garrett vraćao, ponovo je naišao hladan nalet vjetra iz drugog smjera.

Topao zrak kreće se prema hladnom. Uključio je radio da čuje obavijesti za mala plovila. Brzo je pojačao zvuk

pažljivo slušajući kako spiker opisuje naglu promjenu vremenskih uvjeta. “Ponavljamo! Upozorenje brodovima! Stižu opasni vjetrovi! Očekuje se

jaka kiša!” Oluja je postajala sve snažnija. Temperatura je naglo padala, a vjetar je puhao sve silovitije. U posljednje

tri minute dosegao je brzinu od dvadeset i pet čvorova. Garrett je jurnuo okrenuti kormilo. Ništa se nije dogodilo. Odjednom je shvatio kako sve veći valovi podižu krmu visoko iznad

mora ne dopuštajući kormilu da se okreće. Opasno se ljuljajući, brod je plovio u pogrešnom pravcu. Prešao je preko još jednog vala i trup broda silovito je udario u more, a pramac se zamalo potopio.

“Daj! Idemo”, šaptao je, a u želucu je osjetio prve znakove panike. Ovo predugo traje. Nebo je svake minute postajalo sve tamnije, a gusta kiša počela se slijevati sa svih strana.

Minutu kasnije brod se konačno počeo okretati. Polako... Polako... Brod se sve više naginjao. Garrett je užasnuto gledao kako se oko broda uzburkava more i kako

ogroman val ide točno na njega. Neće uspjeti. Pripremio se za udar mora koje se u bijeloj pjeni prelilo preko trupa

broda. “Slučajnost” se još više nagnula i Garrettu su proklizale noge, ali i


202

dalje je čvrsto držao kormilo. Uspio je ponovo stati na noge kad je drugi val udario u brod.

More je preplavilo palubu. Brod se punio vodom i jedva je plovio pod naletima vjetra. Gotovo

minutu palubom se slijevalo more poput pobješnjele rijeke. A onda su nekim čudom vjetrovi na trenutak stali, “Slučajnost” se počela ispravljati, a jarbol polako podizati prema nebu crnom poput ebanovine. Kormilo je opet proradilo i Garrett ga je snažno okrenuo znajući da mora brzo okrenuti brod.

Ponovo grmljavina. Sada s udaljenosti od deset kilometara. Na radiju se čulo isprekidano: “Ponavljamo. Upozorenje brodovima.

Očekuje se da će vjetar dostići brzinu od četrdeset čvorova. Ponavljamo. Vjetar četrdeset čvorova s povremenim udarima od pedeset...”

Garrett je znao da je u opasnosti. Nema šanse upravljati brodom na tako snažnom vjetru.

“Slučajnost” se i dalje okretala boreći se protiv divljeg nabujalog oceana. Voda u jedrenjaku bila je duboka gotovo desetak centimetara. Još samo malo.

No odjednom je iz suprotnog pravca udario olujni vjetar i zaustavio jedrenjak ljuljajući ga kao da je igračka. I baš kad je brod bio najranjiviji, ogroman val udario ga je u trup. Jarbol je zalegao još niže i nakosio se prema oceanu.

Ovoga puta naleti vjetra nisu prestajali. Ledena kiša padala je ukoso i od nje više nije mogao dobro vidjeti. Brod

se nije ispravljao, nego se nagnuo još više, a jedra su mu otežala od kiše. Garrett je ponovo izgubio ravnotežu, a brod se toliko nagnuo da više nije mogao ustati. Ako val ponovo udari..

Garrett ga nije ni vidio. Poput udara krvnika, novi val udario je snažno u brod, kao strašan

konačni udarac, i prevrnuo “Slučajnost” na bok. Jarbol i jedra tresnuli su o more. Brod je bio izgubljen. Garrett se držao za

kormilo znajući da će ga, ako se pusti, ocean odmah progutati. More je brzo nadiralo u brod koji se propinjao poput neke ogromne

zvijeri koja se utapa. Mora se dokopati opreme za spašavanje u kojoj je i gumenjak. To mu je

jedina šansa za spas. Garrett se korak po korak približavao vratima kabine hvatajući se za što je god mogao u borbi protiv zasljepljujuće kiše, u borbi za vlastiti život.

Tad je sijevnula munja i gotovo u isto vrijeme začuo se udar groma. Konačno se dovukao do vrata i dohvatio kvaku. Nije ju mogao

pomakuti. Očajnički se upro nogama i opet pokušao. Kad je otvorio vrata


203

kabine, more je navalilo unutra i Garrett je odjednom shvatio kako je napravio ogromnu grešku.

More je počelo ulaziti u brod i brzo preplavilo unutrašnjost kabine. Garrett je odmah vidio opremu za spašavanje koja se, kao i uvijek, nalazila u drvenoj kutiji na zidu. Već je bila potopljena. Više nema nade da će, konačno je shvatio, pobijediti ocean.

U panici pokušavao je zatvoriti vrata kabine, no kako nije imao nikakvo uporište, a more je silovito nadiralo, to se pokazalo nemogućim. “Slučajnost” je brzo tonula. Za nekoliko sekundi trup je gotovo bio pod morem. Odjednom mu je mozak opet proradio.

Prsluci za spašavanje! Bili su pod sjedalima u blizini krme. Pogledao je. Sjedala su još bila iznad vode. Žestoko se boreći, došao je do ograde na boku, jedinog dijela broda koji

još nije posve potonuo. Dok nije dograbio ogradu, plivao je nogama jer mu je more već bilo u razini prsa. Proklinjao je samog sebe znajući kako je trebao ranije navući prsluk.

Sad su tri četvrtine broda bile pod vodom, a “Slučajnost” je i dalje tonula. Borio se, htio se dokopati sjedala, stavljao je ruku pred ruku, opirao se

snazi valova i napinjao mišiće. Na pola puta do cilja ocean mu je već bio do vrata i konačno je shvatio bezizlaznost situacije.

Neće uspjeti. More mu je bilo gotovo do brade kad je prestao pokušavati. Pogledao je

prema nebu posve iscrpljen. I dalje nije mogao vjerovati da će sve ovako završiti.

Pustio je ogradu i počeo plivati što dalje od broda. Kabanica i cipele povlačile su ga u vodu. Plivao je nošen valovima i gledao kako “Slučajnost” konačno zaranja u ocean. A onda se, promrzao i iscrpljen, posve umrtvljenih osjetila, okrenuo i počeo polako plivati prema obali, iako je to bila nemoguća misija.

Theresa je sjedila s Jebom za stolom. Budući da je pričao isprekidano i

često zastajkivao, trebalo mu je mnogo da joj ispriča ono što je znao. Kasnije će se Theresa prisjetiti da njegovu priču nije slušala toliko sa

strahom koliko znatiželjno. Bila je sigurna da je Garrett preživio. Bio je iskusan pomorac i još bolji plivač. Bio je odviše oprezan i snažan da bi ga takvo što slomilo. Ako je itko mogao preživjeti u toj situaciji, to je bio on.

Zbunjeno je dodirnula Jeba preko stola. “Ne razumijem. Zašto je isplovio ako je znao da dolazi oluja?”

“Ne znam”, rekao je tiho. Nije ju mogao pogledati u oči.


204

Theresa se namrštila, a sve oko nje doimalo se nestvarnim. “Je li vam što rekao prije nego što je isplovio?”

Jeb je odmahnuo glavom. Bio je siv u licu i spustio je pogled, a izgledao je kao da nešto skriva. Theresa je odsutno gledala po kuhinji. Sve je bilo uredno, kao da je neposredno pred njezin dolazak netko sve počistio. Kroz otvorena vrata spavaće sobe vidjela je Garrettov pokrivač uredno navučen preko kreveta. Čudno, pri vrhu su stajala dva velika cvjetna aranžmana.

“Ne razumijem. On je dobro, zar ne?” “Theresa”, konačno je prozborio Jeb očiju punih suza, “pronašli su ga

jučer ujutro.” “U bolnici je?” “Ne”, rekao je tiho. “Gdje je onda?” pitala je. Nije željela osvijestiti ono što je već nekako

znala. Jeb nije odgovorio. U tom trenutku Theresa je osjetila kako ostaje bez daha. Počevši od ruku, cijelo joj se tijelo treslo. Garrette! razmišljala je. Što se dogodilo? Zašto nisi ovdje? Jeb je pognuo glavu da ne vidi suze u njegovim očima, ali mogla je čuti

kako se guši u njima. “Theresa...” počeo je pa opet zastao. “Gdje je on?” zahtijevala je odgovor. Tada je ustala izbezumljena naletom

užasa. Kao iz daljine začula je kako joj se stolac iza leda praćen treskom stropoštao na pod.

Jeb ju je gledao u tišini, a onda odlučnim pokretom ruke obrisao suze. “Jučer ujutro pronašli su njegovo tijelo.” U prsima ju je stiskalo kao da će se ugušiti. “Nema ga više, Theresa.” Na plaži na kojoj je sve počelo Theresa se prisjećala događaja koji su se

odigrali prije godinu dana. Pokopali su ga pored Catherine, na malom groblju nedaleko od njegove

kuće. Jeb i Theresa stajali su zajedno pored rake, okruženi ljudima čije je živote Garrett dodirnuo. Bili su ondje prijatelji iz srednje škole, bivši polaznici ronilačkog tečaja, zaposlenici iz trgovine. Obred je bio jednostavan i premda je počelo kišiti baš kad je svećenik završavao s govorom, ljudi su još dugo ostali uz njegov grob.

Bdijenje se održalo u Garrettovoj kući. Gosti su dolazili jedni za drugima, izražavali sućut i dijelili uspomene. Kad je i posljednji ožalošćeni otišao, Jeb i


205

Theresa ostali su sami, a Jeb je iz ormara izvadio kutiju. Zamolio je Theresu neka sjedne pored njega da zajedno pogledaju što je u njoj.

U kutiji je bilo na stotine fotografija. Idućih nekoliko sati pred očima su joj se odvijali Garrettovo djetinjstvo i odrastanje, svi oni djelići života koji su joj bili nepoznati i koje je mogla samo zamišljati. Uslijedile su fotografije iz kasnijih godina, završetak srednje škole i fakulteta, obnavljanje “Slučajnosti”, Garrett ispred trgovine netom prije otvaranja...

Na svakoj od njih, primijetila je, Garrett je imao isti osmijeh. I sama se osmjehnula kad je primijetila kako mu se ni stil odijevanja nije znatno promijenio. Ako fotografija nije bila snimljena tijekom neke posebne prigode, još od ranog djetinjstva odijevao se isto: traperice ili kratke hlače, obična majica i tenisice bez čarapa.

Bilo je ondje i na desetke Catherineinih fotografija. U početku se Theresi činilo kako je Jebu postalo neugodno kad ih je vidio, no, začudo, nju nisu ozlovoljile. Nije osjećala ni tugu ni bijes dok ih je gledala. One su jednostavno bile dio drugog vremena njegovog života.

Kasnije te večeri dok su pregledavali posljednje slike, vidjela je Garretta u kojeg se zaljubila. Za oko joj je zapela jedna od fotografija koju je potom dugo držala pred sobom. Jeb je primijetio njezin izraz lica, pa joj je objasnio kako je snimljena na Dan sjećanja na poginule u ratu, nekoliko tjedana prije nego što je ona pronašla bocu u Capeu. Na toj fotografiji Garrett je stajao na trijemu i izgledao gotovo jednako kao što je izgledao kad je prvi put došla u njegovu kuću.

Kad je smogla snage da je spusti na stol, Jeb je nježno uzeo tu fotografiju. Idućeg jutra dao joj je omotnicu. Otvorila ju je i vidjela da je u njoj ta

fotografija zajedno s još nekoliko drugih. Uz te slike u omotnici su bila i tri pisma koja su spojila Theresu i Garretta.

“Mislim da bi on želio da budu kod vas.” Theresa je bila previše zagušena emocijama, pa je samo kimnula u znak

zahvalnosti. Theresa se nije mogla sjetiti kako su joj protekli ti prvi dani kad se vratila

u Boston i kad sada razmišlja o tome, zapravo ih i ne želi pamtiti. Sjeća se da ju je Deanna čekala u zračnoj luci Logan. Kad ju je vidjela, Deanna je odmah nazvala muža i zamolila ga da joj donese nešto odjeće u Theresin stan jer nekoliko dana kani ostati kod nje. Theresa je većinu vremena provela u krevetu, nije ustajala čak ni kad bi Kevin došao iz škole.

“Hoće li moja mama više ikad biti dobro?” pitao je Kevin. “Treba joj malo vremena, Kevine”, odgovorila bi Deanna. “Znam da je i

tebi teško, ali sve će biti u redu.”


206

Theresini snovi, koliko ih se sjećala, bih su ispresijecani i u dijelovima. Čudno, ali Garrett se u njima nikad nije pojavio. Nije znala je li to neki znak i treba li tome uopće pridavati važnost.

U toj izmaglici bilo joj je teško o bilo čemu jasno razmišljati. U krevet je odlazila rano i ležala što je dulje mogla, začahurena u utješnom mraku.

Ponekad bi se nakon buđenja na trenutak osjećala kao u nekom bunilu, kao da je cijela stvar zapravo neka strašna pogreška, odviše apsurdna da bi bila stvarna. U tom djeliću sekunde sve bi bilo kako treba. Uhvatila bi se kako osluškuje Garrettove korake po stanu, sigurna da to što je sama u krevetu znači samo da je on već u kuhinji, pije kavu ili čita novine. Za koju sekundu pridružit će mu se za stolom i reći: “Sanjala sam nešto grozno.”

Iz tog tjedna jedino se sjećala svoje neprestane potrebe da shvati kako se sve to moglo dogoditi. Prije nego što je napustila Wilmington, tražila je Jeba da joj obeća da će je nazvati ako sazna išta više o danu kad je Garrett isplovio na “Slučajnosti”. U nekom izvrnutom shvaćanju stvari vjerovala je da će joj ti detalji, sazna li ih, nekako umanjiti bol. Odbijala je vjerovati da je Garrett uplovio ravno u oluju ne namjeravajući se vratiti. Kad god bi zazvonio telefon, nadala se da će čuti Jebov glas. “Da, razumijem”, već je zamišljala kako mu odgovara. “Da. Razumijem. To ima smisla.”

Naravno, duboko u sebi znala je da se to nikad neće dogoditi. Jeb joj se tog tjedna nije javio, a sama nije uspijevala dokučiti odgovor. Ne. Odgovor joj je konačno stigao, i to s mjesta odakle ga nikad ne bi očekivala.

Na plaži na Cape Codu godinu dana kasnije bez gorčine pretresla je

slijed događaja koji su je doveli ovamo. Napokon spremna, posegnula je u torbicu. Izvadila je predmet koji je ponijela i gledala u njega ponovo proživljavajući sat kad je konačno dobila odgovor na svoje pitanje. Za razliku od sjećanja na dane koji su slijedili neposredno nakon što se vratila u Boston, ovo je sjećanje bilo izuzetno jasno.

Nakon što je Deanna otišla, Theresa je pokušavala ponovo uspostaviti nekakvu vrstu rutine. U svojoj smetenosti zbog prethodnog tjedna ignorirala je život koji se događao oko nje. Deanna joj je pomagala s Kevinom i u kući, a ona je samo skupljala poštu koja se gomilala u kutu blagovaonice.

Jedne večeri dok je Kevin bio u kinu, Theresa je počela odsutno prebirati po pošti.

Bilo je ondje dvadesetak pisama, tri časopisa i dva paketića. Odmah je vidjela da je jedan paket rođendanski poklon za Kevina koji je naručila iz kataloga.

Drugi je pak bio umotan u jednostavan smeđi papir i nije imao povratnu adresu.


207

Taj je paket bio dugačak i pravokutan, dodatno zalijepljen sa strane. Imao je oznake “Lomljivo”, jednu blizu adrese i još jednu na drugoj strani kutije, i naljepnicu na kojoj je pisalo “Postupati pažljivo”. Znatiželjno je prvo otvorila taj paket.

Tad je ugledala markicu i žig iz Wilmingtona s datumom otprije dva tjedna. Odjednom je pregledala adresu ispisanu na prednjoj strani.

Garrettov rukopis. “Ne!” Odložila je paket i želudac joj se stisnuo. U ladici je pronašla škarice i drhtavim rukama počela rezati traku dok je

pažljivo odmatala papir. Već je znala što je unutra. Nakon što je uzela predmet i provjerila da u paketu nema još nečega,

pažljivo je skinula zaštitnu plastičnu foliju. Bila je čvrsto zalijepljena od vrha do dna, pa je morala ponovo upotrijebiti škare. Konačno, nakon što je skinula ostatke folije, stavila je predmet na stol i dugo ga gledala. Nije se mogla ni pomaknuti. Kad ga je podigla prema svjetlu, u njemu je vidjela svoj odraz.

Boca je bila začepljena, a u njoj je bilo pismo. Kad je skinula čep, okrenula je bocu i pismo je polako ispalo iz nje. Kao i pismo koje je pronašla prije nekoliko mjeseci, i ovo je bilo omotano tankom uzicom. Odmotala ga je pazeći da ga ne podere.

Bilo je napisano nalivperom. U gornje desnom uglu bila je slika starog broda kojem su se jedra propinjala na vjetru.

Draga Theresa možeš li mi oprostiti? Stavila je pismo na stol. Grlo joj se steglo toliko da nije mogla disati.

Svjetlo iznad nje lomilo se u suzama koje nije mogla zadržati. Uzela je maramicu i obrisala oči. Pribrala se i počela čitati.

Možeš li mi oprostiti? U svijetu koji rijetko uspijevam razumjeti postoje vjetrovi sudbine koji zapušu

kada ih najmanje očekujemo. Ponekad to budu udari vjetra koji imaju snagu uragana, ponekad samo lagano očešu obraz. Ali te vjetrove ne smije se poricati jer oni često donose budućnost koju je nemoguće zanemariti. Ti si, draga moja, taj vjetar koji nisam očekivao, vjetar čiji je nalet bio snažniji nego što sam ikad mogao zamisliti. Ti si moja sudbina.

Bio sam u krivu, tako strašno u krivu što nisam htio priznati ono očito, zato te

preklinjem za oprost. Kao neki oprezan putnik, pokušao sam se zaštititi od vjetra i tako izgubio dušu. Bio sam budala što sam ignorirao sudbinu, ali kako čak i budale imaju osjećaje, shvatio sam da si ti najvažnije što imam na svijetu.


208

Znam da nisam savršen. Napravio sam više grešaka u posljednjih nekoliko

mjeseci nego što ih netko napravi tijekom cijeloga života. Bio sam u krivu jer sam se onako ponio kad sam pronašao svoja pisma, baš kao što sam bio u krivu što sam tajio istinu o onome kroz što prolazim zbog svoje prošlosti. Kad sam trčao za tobom dok si odlazila i gledao te kroz prozor na aerodromu, znao sam da sam trebao učiniti više da te zaustavim. Ali, najgore od svega, bio sam u krivu jer sam poricao ono što je bilo jasno mom srcu - da ne mogu bez tebe.

U svemu si bila u pravu. Kad smo sjedili u mojoj kuhinji, pokušao sam poricati

ono što si rekla iako sam znao da je sve istina. Kao čovjek koji samo gleda unatrag dok nekamo putuje, nisam htio vidjeti ono što mi je bilo pred očima. Nedostajala mi je ljepota onog sutrašnjeg izlaska sunca, čudo očekivanja koje život čini predivnim. Pogriješio sam, ali bio sam zbunjen i volio bih da sam to ranije shvatio.

Sada pak kad gledam u budućnost, vidim tvoje lice, čujem ti glas i siguran sam

da je ovo put kojim moram ići. Najiskrenije bih volio da mi daš još jednu priliku. Kao što možeš pretpostaviti, nadam se da će čarolija ove boce napraviti svoje kao već jednom prije i nekako nas ponovo spojiti.

Prvih dana nakon što si otišla, želio sam vjerovati da mogu nastaviti kao i uvijek.

Ali nisam mogao. Svaki put kad bih gledao zalazak sunca, mislio sam na tebe. Svaki put kad bih prošao pored telefona, čeznuo sam da zazvoni. Svaki put kad bih jedrio, mislio sam samo na tebe i divne trenutke koje smo proveli zajedno.

U srcu sam znao da život više nikada neće biti isti. Želio sam te natrag više nego

sam mogao i zamisliti, ali, ipak, kad god bih se zaklinjao tobom, čuo bih riječi koje si izgovorila tijekom našeg zadnjeg razgovora. Bez obzira na to koliko sam te volio, znao sam da to neće biti moguće prije nego što oboje budemo sigurni da ću se ja u potpunosti posvetiti onome što je preda mnom. I dalje sam bio rastrgan tim mislima, i to sve sinoć dokasno, kad mi je konačno sinuo odgovor. Nadam se da će ti nakon što ti ga otkrijem, značiti onoliko koliko je značio meni.

U snu sam se vidio na plaži s Catherine na istom onome mjestu kamo sam te

odveo nakon našeg prvog ručka. Bilo je toplo, a pijesak je blistao od sunčevih zraka. Dok smo hodali jedno pored drugog, ona je pažljivo slušala kako joj pričam o tebi, o nama, o divnim trenucima koje smo dijelili. Konačno, nakon oklijevanja priznao sam joj da te volim, ali da se osjećam krivim zbog toga. Prvo nije ništa rekla, nego je nastavila hodati sve dok se konačno nije okrenula prema meni i upitala: “Zašto?”

“Zbog tebe.”


209

Kad je čula moj odgovor, nasmijala mi se strpljivo i bezbrižno, kao što se smijala

dok je bila živa. “Oh, Garrette”, konačno je rekla dok mi je nježno dodirivala lice, “a što misliš, tko je doveo onu bocu do nje?”

Theresa je prestala čitati. Činilo joj se da u šumu frižidera odjekuju riječi

iz pisma. “A što misliš, tko je doveo onu bocu do nje?” Theresa se naslonila i zatvorila oči pokušavajući zadržati suze.

“Garrette”, mrmljala je. “Garrette...” Ispod prozora čula je kako ulicom prolaze automobili. Polako je nastavila čitati.

Kad sam se probudio, osjećao sam se prazno i usamljeno. San me nije utješio.

Samo me boljelo još više zbog onoga što sam nam učinio i počeo sam plakati. Kad sam se konačno smirio, znao sam što mi je činiti. Drhtavim rukama napisao sam dva pisma: jedno koje ti sad držiš u ruci i drugo za Catherine, u kojem se zauvijek pozdravljam s njom. Danas ću isploviti i poslati joj ga, kao što sam poslao i ostala. To će biti moje posljednje pismo. Catherine mi je na svoj način rekla da moram ići dalje i odlučio sam je poslušati. Ne samo njezine riječi, nego i ono što osjećam u svom srcu, a ono me vodi k tebi.

Oh, Theresa, tako mi je žao, strašno mi je žao što sam te povrijedio. Dolazim u

Boston idućeg tjedna u nadi da ćeš mi nekako oprostiti. Možda je prekasno. Ne znam. Theresa, volim te i uvijek ću te voljeti. Umoran sam od samoće. Gledam djecu

kako plaču i smiju se na pijesku i shvaćam kako želim imati djecu s tobom. Želim gledati Kevina kako postaje muškarac. Želim te držati za ruku i vidjeti kako plačeš kad se bude ženio, želim te poljubiti kad se ostvare svi njegovi snovi. Preselit ću se u Boston ako želiš jer ovako više ne mogu živjeti. Bolestan sam i tužan bez tebe. Dok sjedim u kuhinji, molim se da mi dopustiš da se vratim, ovog puta zauvijek.

Garrett Bio je sumrak i sivo nebo ubrzo je postalo crno. Iako je pročitala pismo

već tisuću puta, i dalje je u njoj izazivalo iste one osjećaje kao kad ga je čitala prvi put. I cijelu prošlu godinu živjela je s tim osjećajima svake budne minute.

Sad je sjedila na plaži i pokušavala ga još jednom zamisliti dok je pisao pismo. Polako je prolazila prstima preko riječi na papiru znajući da je


210

njegova ruka nekoć bila tamo. Borila se sa suzama, zatim proučavala pismo kao i uvijek prije čitanja. Na mjestima je vidjela mrlje kao da je nalivpero lagano ispuštalo tintu dok je pisao; zbog toga je pismo izgledalo još posebnije, kao da ga je napisao u žurbi. Šest riječi bilo je prekriženo i njih je posebno proučila pitajući se što je želio reći. Kao i uvijek, nije znala. Kao i mnogo toga posljednjeg dana njegovog života, bila je to tajna koju je ponio sa sobom. Na dnu stranice, primijetila je, rukopis mu je bio teže čitljiv, kao da je čvrsto držao nalivpero.

Kad je pročitala pismo, ponovo ga je savila i pažljivo vezala končić oko njega, da ga zauvijek tako sačuva. Vratila ga je u bocu, a nju stavila pored torbe. Znala je da će kad dođe kući, staviti pismo na stol, gdje ga je uvijek držala. Noću kad bi svjetlost uličnih svjetiljki ulazila u sobu, boca je sjajila u tami i obično bi bila posljednje što bi vidjela prije nego što bi usnula.

Zatim je uzela slike koje joj je Jeb dao. Sjećala se kako je kad se vratila iz Bostona, prebirala po njima, gledala ih jednu po jednu. Kad su joj se ruke počele tresti, pospremila ih je u ladicu i nikada ih više nije izvadila.

Ali sad ih je gledala i pronašla onu koja je bila snimljena na trijemu. Držala ju je pred sobom i prisjećala se svega vezanog uz njega; kako je izgledao i kako se kretao, jednostavnog osmijeha, bora u kutu očiju. Možda će sutra, rekla je samoj sebi, uzeti negativ i razviti još jednu sliku, veću, da je može staviti na noćni ormarić isto onako kako je on pored sebe imao Catherineinu sliku. Potom se tužno nasmijala shvaćajući već sad da ne bi mogla tako. Vratit će slike u ladicu gdje su bile i ranije, pod čarape i uz biserne naušnice koje joj je darovala baka. Previše bi je boljelo da svaki dan gleda njegovo lice. Za to još nije spremna.

Od sprovoda povremeno bi se čula s Jebom, nazvala bi ga tu i tamo i provjerila je li dobro. Prvi put kad ga je nazvala, objasnila mu je da je otkrila zašto je Garrett isplovio tog dana, pa je naposljetku oboje jecalo na telefon. Kako su mjeseci prolazili, mogli su izgovoriti njegovo ime bez suza, a Jeb bi se prisjećao Garrettovog djetinjstva ili bi Theresi uvijek iznova prepričavao sve ono što mu je sin pričao o njoj kad njih dvoje nije bilo zajedno.

U srpnju Theresa i Kevin odletjeli su na Floridu i otišli na ronjenje. More je i ovdje, baš kao u Sjevernoj Karolini, bilo toplo iako mnogo čišće. Proveli su tamo osam dana, ronili svakog jutra i popodne se opuštali na plaži. Na putu za Boston oboje je odlučilo da će i iduće godine otići tamo. Za rođendan Kevinju je pitao smije li se pretplatiti na časopis o ronjenju. Ironično, ali u prvom broju bila je priča o olupinama uz obale Sjeverne Karoline uključujući onu koju su u plitkim vodama obišli s Garrettom.

Iako su je pozivali van, više nije izlazila na spojeve. Ljudi na poslu, osim Deanne, neprestano su joj pokušavali namjestiti različite muškarce. Opisivali


211

su joj ih kao zgodne i slobodne, ali ona je pristojno odbijala svaki poziv. Ćula bi tu i tamo kako njezini kolege šapuću “Ne razumijem zašto odustaje” ili “Još je mlada i zgodna.” Drugi, koji su pokazivali više razumijevanja, jednostavno su mislili kako će se s vremenom oporaviti, kad sama osjeti da je došlo vrijeme za to.

Jebov telefonski poziv otprije tri tjedna odveo ju je na Cape Cod. Kad je čula njegov nježni glas, koji joj je tiho sugerirao kako je vrijeme da nastavi sa životom, zidovi koje je izgradila konačno su se počeli rušiti. Plakala je većinu večeri, ali idućeg dana znala je što joj je činiti. Organizirala je putovanje. Bilo je to lako s obzirom na to da još nije bila sezona. I tad je konačno počeo njezin oporavak.

Dok je stajala na plaži, pitala se može li je itko vidjeti. Gledala je s jedne strane na drugu, ali sve je bilo prazno. Činilo se kao da se miče jedino ocean, a njegov bijes ju je privlačio. More je izgledalo bijesno i opasno; mjesto nije bilo romantično kao što ga se sjećala. Dugo je gledala ocean i razmišljala o Garrettu sve dok udar grmljavine nije odjeknuo zimskim nebom.

Vjetar se pojačao i osjetila je da joj misli lete s njim. Zašto je, pitala se, sve moralo ovako završiti? Nije znala. Osjetila je još jedan nalet vjetra i...

Kao da je pored nje, kao da joj miče kosu s lica. Napravio je to kad su se pozdravili i još je jednom osjetila njegov dodir. Bilo je toliko toga što je toga dana željela promijeniti, toliko je žalila.

Sama sa svojim mislima, znala je da ga još voli. I uvijek će ga voljeti. Znala je to od trenutka kad ga je vidjela na doku, zna to i sad.

Ni protok vremena ni njegova smrt ne mogu promijeniti ono što osjeća. Zatvorila je oči i šapnula mu: “Nedostaješ mi, Garrett Blake.”

Na trenutak je zamislila da je nekako čuje jer je vjetar naglo prestao i zrak je odjednom postao miran.

Do trenutka kad je otvorila čep na jednostavnoj običnoj boci koju je tako čvrsto držala i iz nje izvadila pismo koje mu je jučer napisala, pismo koje mu je sad došla poslati, počele su padati prve kapi kiše. Otvorila ga je i držala ispred sebe onako kako je držala i ono prvo pismo kad ga je pronašla. Na slaboj svjetlosti jedva je razabirala riječi, ali ionako ih je znala napamet. Ruke su joj se lagano tresle, no počela je čitati.

Dragi moj, prošla je godina dana otkada sam sjedila s tvojim ocem u kuhinji. Kasno je i iako

teško pronalazim riječi, ne mogu pobjeći od osjećaja da je vrijeme za moj konačni odgovor na tvoje pitanje.


212

Naravno da ti opraštam. Opraštam ti sad i oprostila sam ti u trenutku kad sam pročitala tvoje pismo. U mom srcu i nije bilo drugog izbora. Bilo mi je dovoljno teško što sam te jednom ostavila; ne bih to mogla napraviti i drugi put. Voljela sam te previše da bih te pustila. Iako i dalje patim zbog onog što je moglo biti, zahvalna sam što si došao u moj život, makar nakratko. U početku sam mislila da smo se spojili da ti na neki način pomognem proći kroz vrijeme boli. No sad nakon godinu dana čini mi se da je zapravo obratno.

Ironično, ali ja sad prolazim kroz ono kroz što si ti prolazio kada smo se prvi put

sreli. Dok pišem, borim se s duhom čovjeka kojeg sam voljela i izgubila. Sad bolje razumijem koliko ti je bilo teško i shvaćam koliko ti je bilo bolno krenuti dalje. Ponekad me bol posve preplavi i iako razumijem da se više nikada nećemo vidjeti, postoji dio mene koji zauvijek želi ostati s tobom. Bilo bi lako da mogu zavoljeti nekog drugog i misliti kako ću time umanjiti uspomenu na tebe. Ali baš je u tome paradoks; iako mi strašno nedostaješ, zbog tebe se ne bojim budućnosti. Jer ako si se ti mogao zaljubiti u mene, dragi moj, onda ima nade. Naučio si me da se u životu može krenuti dalje bez obzira na to koliko boljelo. I na neki svoj način pokazao si mi da se prava ljubav nikad ne zaboravlja.

Sad mislim da nisam spremna na to, ali jednom ću biti. Nemoj kriviti sebe. Zbog

tebe se nadam da će doći dan kada će moju tugu zamijeniti nešto divno. Dao si mi snage da nastavim. Ne znam postoje li duhovi, ali ako postoje, osjećam te svuda oko sebe. Kad

slušam ocean, kao da mi ti šapućeš; kad vidim čaroban sumrak, kao da vidim tebe. Nisi otišao zauvijek bez obzira na to tko došao u moj život. Ti stojiš pored Boga, pored moje duše i pomažeš mi, vodiš me prema budućnosti koju ne mogu predvidjeti.

Ovo nije zbogom, dragi moj, ovo je hvala. Hvala ti što si došao u moj život i

donio mi radost, hvala ti što si me volio i zauzvrat primao moju ljubav. Hvala ti za uspomene kojih ću se zauvijek sjećati. Ali, povrh svega, hvala ti što si mi pokazao da će doći vrijeme kad ću te moći pustiti. Volim te,

T. Nakon što je pročitala pismo posljednji put, Theresa ga je smotala i

gurnula u bocu. Okrenula ju je nekoliko puta znajući da je njezino putovanje završilo. Konačno, kad je znala da više ne može čekati, bacila ju je što je dalje mogla.


213

U tom trenutku zapuhao je snažan vjetar i magla se počela dizati. Theresa je stajala u tišini i gledala bocu kako pluta morem. I premda je znala da je to nemoguće, zamislila je da boca nikad neće doploviti do obale. Da će vječno putovati svijetom, do svih onih mjesta koja nikad neće vidjeti.

Nakon nekoliko minuta, kad joj je boca nestala iz vida, krenula je natrag prema automobilu. U tišini je hodala na kiši i slabašno se osmjehnula. Nije znala gdje ili kad će se boca opet pojaviti. No to joj i nije bilo važno.

Nekako je znala da će Garrett dobiti poruku.


214

Zahvale

Ovaj roman ne bi nastao bez podrške mnogih ljudi. Naročito bih želio zahvaliti Catherine, svojoj ženi koja me podržava s neizmjerno mnogo strpljenja i ljubavi.

Također bih želio zahvaliti svojoj agentici Theresi Park iz izdavačke agencije Sanford J. Greenburger Associates i svojoj urednici Jamie Raab iz Warner Booksa. Bez njih ne bih napisao ovu knjigu. One su moje učiteljice, kolegice i prijateljice.

Naposljetku, još je ljudi kojima dugujem beskrajnu zahvalnost. Larry Kirshbaum, Maureen Egen, Dan Mandel, John Aherne, Scott Scwimer, Howie Sanders, Richard Green i Denise DiNovi znaju kolike su njihove zasluge za ovaj projekt. Hvala vam na svemu.


215

Sken i obrada:

www.balkandownload.org JanJanJanJanjajajaja

gstanicgstanicgstanicgstanic

Naslov izvornika: Nicholas Sparks - Message in a · PDF file 2 Nicholas Sparks Poruka u boci...

Documents

Transcript of Naslov izvornika: Nicholas Sparks - Message in a · PDF file 2 Nicholas Sparks Poruka u boci...