Predgovor

Predgovor

Ja sam prije nekolike godine dana eo da izdam malu knjiicu narodni Srpski pripovijetki i zagonetki, i bio sam im ovaj predgovor napisao: Neka rodoljubivi Muicki leti za Pindarom i za Oracijem, neka se drui i poredi s Ramlerom, s Kloptokom, s Deravinom i s Dmitrijevim; neka duboko zamiljeni Solari istrauje i dokazuje, kakim su jezikom govorili zemljaci i vrsnici Rema i Romula; kome Srbinu Srpski jezik ne valja, neka ga popravlja po svome vkusu, i novi neka gradi; "Ne zavidim, na ast svakom svoje"; a ja u samo gotovo da skupljam ono, to je narod Srpski ve izmislio.

Koliko se ovaj posao ini lasan, toliko je, i jo vie, irok i dugaak. itav oveij vijek trebao bi jednome bezbrinom oveku, da skupi sve nae narodne pjesme, pripovijetke, pripovijesti, zagonetke, obiaje, i rijei.)I kad bi se mislilo na svretak, ne bi jo ni emu tome bilo ni poetka; ali poinja misli: samo neka se pone, pa e svagda biti lake dodati i nastaviti, nego li to iz nova poeti i nainiti. A ovake narodnosti treba kupiti, dok se nijesu prosvjetenijem i novim modama zaguile i iskorijenile.

Pjesme, zagonetke, i pripovijesti, to je gotovo narodno knjiestvo, kome nita vie ne treba, nego ga vjerno, isto i nepokvareno skupiti; ali u pisanju pripovijetki ve treba misliti i rijei namjetati (ali opet ne po svome vkusu, nego po svojstvu Srpskoga jezika), da ne bi ni s jedne strane bilo preerano, nego da bi mogao n uen itati, i prost sluati; a ja sam kazao u predgovoru k Srpskom rjeniku, kako je to za mene teko! Pa jo vidim, da i pored sve muke i truda, opet ostaju pogrjeke! U tom neka me pravda Dositije, koji je u ovakoj struci pisanja, gotovo poslije trideset godina, popravio svoju jednu pogrjeku, pa jo nije pogodio, kako bi trebalo.

Srpske narodne pripovijetke

I. Zla ena.

Putovao nekud ovek sa enom, pa udare preko livade skoro pokoene, onda ovek ree: "Ala eno! lijepo ti je ova livada pokoena!" A ena: "Zar ti je napalo na oi, te ne vidi, da to nije koeno, nego strieno!" A ovek opet: "Bog s tobom, eno! kako e se livada strii? to je koeno, eto vidi otkosa." I tako ovek dokazujui da je koeno, a ena, da je strieno, svade se, i ovek udari enu, pa joj stane vikati da uuti; a ena pristane pored puta uz oveka, pa mu unese dva prsta pod oi, i njima striui kao noicama, stane vikati: "Strieno! strieno! strieno!" Idui ona tako pored puta, a ne gledajui preda se, nego oveku u oi i u svoje strickanje, nagazi na nekakvu rupu, koja je od ozgo bila pokrivena otkosima, i u nju upadne. Kad vidi ovek, e se ona strovali i zamakne u rupu, a on ree: "A! tako tebi valja!" Pa otide svojim putem i ne nadvirujui se nad rupu. Poslije nekolika dana raali se oveku, pa stane u sebi govoriti: "Ajde da je izvadim, ako jo bude iva! kaka je taka je; a moe biti, da e se u napredak to i popraviti;" pa uzme ue i otide nad rupu, pa pusti ue u rupu i stane vikati, da se uvati za ue, da je izvue na polje. Kad ve opazi da je ue zateglo, a on onda povuci! Kad ve ue prikupi blizu kraja, ali ima ta vieti: mjesto ene, uvatio se za njega avo, s jedne strane bijel kao ovca, a s druge crn kao to i jest. ovek se uplai, i poe da upusti ue, a avo povie: "Dri, da si mi po Bogu brat! izvuci me na polje, pa me ubij, ako mi nee: ivot pokloniti; samo me izbavi. odavde." ovek primi za Boga, i izvue avola na polje. avo odma zapita oveka, kakva ga je srea tu donijela, da ga izbavi; i ta je traio u toj rupi; a kad mu ovek kae, da mu je tu prije nekolika dana upala ena, i da je doao sad, da je izvadi: onda avo povie: "ta pobratime, ako Boga zna! Pa to tvoja ena! i ti mogao s njom iviti! I opet doao da je izvadi! Ta ja sam u tu rupu upao prije toliko vremena, pa mi je iz najprije istina bilo teko; a poslije sam se bio kojekako navikao; ali kako ta prokleta ena doe k meni, malo za ova nekolika dana ne crko od njezina zla: saerala me bila u kraj, pa vidi kako mi je ova strana, to je bila od nje, osijedila, sve od njezina zla!! Proi je se, ako Boga zna! Ostavi je tu, e je; a evo ja u tebe uiniti estita, to si me od nje izbavio (pa iupa iz zemlje jednu travku, i prui je oveku): na ti ovu travu, te je ostavi; a ja idem, pa u ui u ker toga i toga cara; iz svega e carstva doi ljekari, i popovi i kalueri, da je lijee i da mene eraju, ali ja neu izii, dokle go ti ne doe; a ti se naini ljekar, pa i ti doi da je lijei, i samo je okadi ovom travom, a ja u odma izii, po tom e tebi car dati svoju ker, i uzee te da caruje s njime." ovek uzme travu, te ostavi u torbu, pa se oprosti s pobratimom, i rastanu se. Poslije nekoliko dana pukne glas, da je bolesna careva ki, uao avo u nju. Skupe se iz cijeloga carstva ljekari, i popovi i kalueri, ali zaludu, ne moe niko nita da uini. Onda ovek uzme torbu s travom, te objesi o vratu, i uzme tap. u ake, pa zapali pjeice u carsku stolicu, i upravo u careve dvore. Kad se prikui sobama, e boluje careva ki, vidi e lete ljekari i ljekarice; popovi, kalueri i vladike, ate molitve, svjetavaju masla, dre denija, i zovu avola da izie, a avo jednako vie iz evojke i ruga im se; poe i on tamo sa svojom torbom, ali ga ne putaju unutra; onda on otide u kuu upravo carici, pa joj kae, daje i on ljekar, i da ima travu, kojom je on do sad ierao nekoliko avola. Carica, kao svaka mati, skoi bre bolje, i odvede ga evojci u sobu. Kako ga avo opazi, on mu progovori: "Tu si, pobratime!" "Tu sam". "E dobro! a ti ini svoje, pa u ja izii; ali ti vie da ne ide za mnom, e se ja oglasim, zato ne e dobro biti (ovo su oni tako govorili, da niko drugi nije mogao uti ni razumjeti, osim nji dvojice)." ovek izvadi svoju travu iz torbe, te okadi evojku, a avo izie, i evojka ostane zdrava kao od majke roena. Svi ostali ljekari kao posramljeni raziu se kud koji, a ovoga zagrle car i carica, kao svoga sina, pa ga uvedu u riznicu, te ga preobuku i dadu za njega svoju jedinu ker, i pokloni mu car pola carstva svoga! Poslije nekoga vremena otide onaj isti avo, te ue u ker drugoga veeg cara, koji je bio komija s ovim. Udare svud po carstvu traiti joj lijeka, a kad ne nau, onda razberu, kako je i ovoga cara ki bila tako bolesna, pa je izlijeio nekakav ljekar, koji je sad njegov zet. Tada onaj car napie knjigu svome komiji, i moli ga, da mu poalje onog ljekara, to mu je ker izlijeio, da izlijei i njegovu ker od onake bolesti, pa e mu dati togo ite. Kad to car kae svome zetu, a zet se opomene, to mu je najposlije kazao pobratim na rastanku, pa ne smije da ide, nego se stane odgovarati, da je on ve pobacio ljekarinu, i da vie ne zna lijeiti. Kad to odgovore onome caru, a on polje drugu knjigu, i kae, da e dignuti vojsku i zametnuti krajinu, ako mu car ne polje svoga ljekara. Kad ovom caru doe takovi glas, onda kae svom zetu, da drukije biti ne moe, nego da treba ii. Kad se carev zet vidi na nevolji, spremi se i otide. Kad doe carevoj keri, a avo se zaudi, pa povie: "A! pobratime, ta e ti ove? Nijesam li ja tebi kazao, da ti vie ne ide za mnom?" "E! moj pobratime! (progovori carev zet) ne idem ja da tebe eram iz careve keri, ve te traim, da te pitam, ta emo sad? izila moja ena iz rupe, pa to trai mene, kojekako; ali tebe! to mi je nijesi dao izvaditi iz rupe." "ta naopako! izila tvoja ena!" povie avo, pa skoi iz careve keri, i utee ak u sinje more, i vie se nikad ne vrati meu ljude.

II. La za opkladu.

Poslao otac dijete u vodenicu, pa mu kazao, da ne melje nige u vodenici, e nae osu. Kad doe dijete u jednu vodenicu, a to u njoj sjedi oso: "Pomoz' Bog oso!" "Bog ti pomogao sinko." "Bili i ja mogao tu malo samljeti?" "Bi, zato ne bi; evo e se moje sad izamljeti, pa onda melji koliko ti drago." Ali dijete pomisli, ta mu je otac rekao, pa izie na polje, i poe uz potok u drugu vodenicu. A oso bre bolje uzme malo ita, pa otri drugim putem prije eteta, te i u onoj vodenici malo zaspe. Kad dijete doe u drugu vodenicu, i vidi, da je i u njoj oso, a ono poe u treu; a oso opet uzme malo ita, pa otri drugim putem prije eteta i u treu vodenicu, te zaspe; tako i u etvrtu. Kad se ve etetu dosadi, onda pomisli u sebi: valja da je u svakoj vodenici oso; pa sprti svoju torbu s lea i ostane, da melje s osom. Kad se osino izamelje, i dijete zaspe svoje, onda k oso ree: "Ajde, sinko! da umijesimo kola od tvoga brana." Dijete jednako dri u pameti, to mu je otac kazao, da ne melje u vodenici, e nae osu; ali sad ve misli: to je tu je; pa ree osi: "Ajde de." oso ustane, pa razgrne etinje brano u munjaku, a etetu ree, da donosi vodu u pregrtima. Dijete stane donositi vodu, i oso pone pomalo zakuvavati; tako malo po malo dok se sve izamelje, i oso sve brano zakuva, pa onda umijesi jednu veliku pogau, pa razgrnu vatru, te je zapreu da se pee. Kad se pogaa ispee i izvade je iz vatre, pa prislone uza zid, onda oso ree etetu: "Zna, sinko! to je? Ovu pogau ako podijelimo, nema ni meni ni tebi, ve ajde da laemo, pa koji koga nadlae, onaj neka nosi svu pogau." Dijete pomisli u sebi: Ve se sad nema kuda, pa ree: "Ajde de! poni ti." Onda oso pone kojeta lagati, ovamo, onamo, a kad se ve izlae i umori, onda mu dijete ree: "E moj oso! ako ti vie to ne zna, to je sve nita; stani da ja tebi kaem jednu pravu istinu: Kad ja bija u mlado doba stari ovek, onda mi imadijasmo mnogo konica, pa bi i ja svako jutro brojio, i sve bi ele prebrojio, a konica ne mogu. Kad jedno jutro prebrojim ele, a to nema najboljega elca; onda ja bre bolje osedlam pijevca, pa uzjaem na njega, i poem traiti elca. Kad doeram trag do mora, a to on otiao preko mora, a ja za njim tragom. Kad preem preko mora, a to ovek uvatio moga elca u ralicu, pa ore za sitnu proju. Ja poviem na njega: To je moj elac, od kud tebi moj elac? A ovek odgovori: Brate! ako je tvoj, eto ti ga. Pa mi da i elca, i jo punu torbu proje od izora. Onda ja uprtim torbu s projom na lea, a sedlo s pijevca prebacim na elca, te elca uzjaem, a pijevca povedem u povodu, da se odmara. Kad budem preko mora, onda mi nekako pukne jedna uprta na torbi, te se sva proja prospe u more. Kad preem preko mora, u tom stigne i no, a ja onda sjaem s elca, pa ga pustim da pase, a pijevca sveem kod sebe, pa mu metnem sijena, aja legnem spavati. Kad ujutru ustanem, a to vuci doli, te zaklali i izjeli moga elca; lei med! po dolu do lanka, a po brdu do koljena. Onda ponem misliti, u to u pokupiti med. U tom padne mi na um, da imam jednu malu sjekiricu, pa je uzmem i zaem u umu da ulovim kakvu zvjerku, da zgulim mjeinu. Kad tamo, a to dvije srne skau na jednoj nozi. Onda ja potegnem sjekiricom, te im prebijem onu nogu, pa i uvatim, te zgulim s nji tri mjeine, i pokupim u nji sav med, pa pritovarim na pijevca, i odnesem kui. Kad doem kui, a to mi se rodio otac, pa mene polju Bogu po vodicu. Sad ja ponem misliti, kako u se popeti na nebo, dok mi pade na um ono moje proso, to se prosulo u more. Kad tamo doem, a to ono palo na vlano mjesto, pa uzraslo do neba; te ja uz njega ajde na nebo. Kad se gore popnem, a to moja proja uzrela, pa je Bog ponjeo i umjesio od nje ljeb, pa udrobio u vrue mlijeko, te jede. Nazovem mu ja: Pomoz' Bog! A on mi odgovori: Bog ti pomogao; i da mi vodicu. Kad se vratim natrag, a to mojom nesreom udarila kia, pa dolo more i svu proju poplavilo i odnijelo! Sad se ja zabrinem, kako u sii na zemlju! Dok mi padne na um, da mi je dugaka kosa: kad stojim, do zemlje, kad sjednem, do uiju, pa uzmem no, pa sve dlaku po dlaku odrezuj, pa navezuj. Kad stigne mrak, a ja onda zaveem na dlaci jedan uzao, pa ostanem na njemu da prenoim. Ali ta u sad bez vatre! kresivo sam imao, ali nema drva! U jedan put padne mi na um, da imam u zubunu jednu ivau iglu, pa je izvadim, te iscijepam, pa navalim vatru i sit se ogrijem, pa legnem pored vatre spavati. Poto zaspim, a mojom nesreom skoi varnica, te pregori dlaku, a ja strmoglav na zemlju, te propadnem do pojasa. Obrnem se tamo, amo, ne bili se kako izvadio, a kad vidim, da se neda, onda bre otrim kui, te donesem motiku, te se otkopam, pa odnesem vodicu. Kad doem kui, a to eteoci anju po polju. Prigrijala vruina, voljani Boe! da pogore eteoci. Onda ja viknem: Kamo to ne dovedete ove onu nau kobilu, to je dva dni duga, a do podne iroka, a po leima joj vrbe porasle; neka naini lad po njivi. Bre bolje otri moj otac, te dovede kobilu i eteoci lijepo stanu eti po ladu. A ja uzmem dban, pa odem na vodu. Kad tamo, a to se voda smrzla; onda ja skinem moju glavu, te njom probijem led, i zavatim vode. Kad donesem vodu eteocima, a oni poviu: Kamo ti glava? Ja se maim rukom, a to nema glave; zaboravio je na vodi. Onda se bre bolje vratim natrag; kad tamo, a to lisica dola, pa vadi mozak iz moje glave, te jede; a ja polagano ajde, ajde, te se privuem blizu, pa potegnem lisicu nogom u stranjicu, a ona se uplai, pa od straa pre.. e, a ispr.. e tefter; kad ga ja otvorim, a to u njemu pie: meni pogaa, a osi g.. . o." Onda dijete ustane, pa uzme pogau i otide kui, a oso ostane gledajui za njim.

III. evojka, udovica i putenica

Bio ovek neoenjen, pa ga jedni nudili evojkom, drugi udovicom, trei putenicom. Sad on nije znao, koju e uzeti; zato su po sebi sve tri bile dobre i lijepe; nego otide nekakom starcu, da ga pita: ili je bolje uzeti evojku, ili udovicu, ili putenicu; a starac mu kae: "Sinko! ja ti na to ne umijem nita kazati, nego idi premudrome (t. j. Solomunu) on e ti znati kazati, ta je bolje; pa doi poslije, da mi kae, ta ti je rekao." Onda ovek otide k Solomunovu dvoru. Kad doe pred dvor, pitaju ga sluge, ta e, a on im kae, da ide premudrome. Onda ga uzme jedan sluga, te ga uvede u dvor, pa prui ruku na jedno dijete, koje bijae uzjalo na tap, pa tri po dvoru. "Eno ono je premudri." ovek se zaudi, pa pomisli u sebi: "ta e ono dijete meni znati kazati! Ali ve kad sam doao dovde, ajde da vidim, ta e rei!" Pa se onda uputi k Solomunu; a kad doe k njemu, on stane lijepo sa svojim konjem, pa ga zapita, ta e, a ovek mu kae sve redom ta je i kako je. Onda mu premudri odgovori: "Ako uzme evojku, ti zna; ako uzme udovicu, ona zna; ako li uzme putenicu, uvaj se moga konja!" pa se onda okrene, i oveka malo predre krajem tapa preko nogu, i stane opet trkati po dvoru. Onda ovek pomisli u sebi: "Ba sam prava budala! ja mator ovek, pa sam doao etetu, da me svjetuje, kako u se eniti;" pa se vrati na trag, i otide onom starcu, da ga pita, kome ga je poslao po svjet! Kad doe starcu, i viui na njega i srdei se kae mu sve kako je proao s premudrijem; onda mu starac ree: "E moj sinko! nije to premudri nita onako rekao: ako uzme evojku, ti zna, t.j. ona e drati, da ti sve zna bolje od nje, pa e te sluati kakogo ti oe; ako uzme udovicu, ona zna, t.j. ona je ve jednom bila ena, pa sad misli sve da zna; zato nee te eti sluati, nego e sve eti da ti zapovijeda; ako li uzme putenicu, uvaj se moga konja (pa tebe tapom preko nogu), t.j. uvaj se da te ne oee onako, kao to je i prvog mua oegla.

IV. Ero i kadija.

uvao Ero kadijna goveda, pa imao i svoju jednu kravu, te ila s kadijinim govedima. Jedan put se dogodi, te se pobode kadijna krava s Erinom, pa Erina krava ubode kadijnu na mjesto. Onda Ero bre bolje otri kadiji: "estiti efendija! tvoja krava ubola moju kravu." "Pa ko je kriv, more! je li je ko naerao?" "Nije niko, nego se pobole same." "E! vala, more! marvi nema suda." Onda Ero: "Ama uje li ti, efendija! to ja kaem: moja krava ubola, tvoju kravu." "A a! more! stani dok pogledam u itap;" pa se segne rukom, da dovati itap, a Ero te za ruku: "Ne e, Bog i Boja vjera! Kad nijesi gledao mojoj u itap, lje nee ni tvojoj."

V. Ero s onoga svijeta.

Kopao Turin s Turkinjom kukuruze, pa na podne otide Turin da prepne i da napoji konja, a Turkinja ostane odmarajui se u ladu. U tom udari odnekud Ero: "Pomozi Bog kado!" "Bog ti pomogao kmete! a odakle si ti kmete!" "Ja sam, kado! s onoga svijeta." "Je li Boga ta! a nijesi li vieo tamo moga Muju, koji je umro prije nekoliko mjeseci?" "O! kako ga ne bi vieo! on je moj prvi komija." "Pa kako je, Boga ti! Kako ivi?" "Vala Bogu! zdravo je, ali se Bog me dosta mui bez aluka: nema zato da kupi duvana, niti ima im da plati kavu u drutvu." "A oe li ti opet natrag? ne bi li mu mogao ponijeti, da mu poljem malo aluka?" "Bi, zato ne bi, ja idem sad upravo tamo." Onda Turkinja otri tamo, e joj se mu bio skinuo od vruine, te uzme kesu s novcima, i togo bude novaca u njoj, da Eri, da ponese Muji. Ero dokopa Novce, pa metne u njedra, pa bjei uz potok. Tek to Ero zamakne uz potok, al eto ti Turina e vodi konja da napoji, a Turkinja te predanjga: ,.Da vidi, moj ovee! tuda sad proe jedan kmet s onoga svijeta, pa kae za naega Muju, da se mui bez aluka: nema za to da kupi duvana, niti ima im da plati kavu u drutvu; te sam mu ja dala ono novaca, to je bilo u tvojoj kesi, da mu ponese." A Turin: ,.Pa kud ode? kud ode?" A kad mu ena kae, da je otiao uz potok, onda on bre bolje skoi na gola konja, pa poeraj uz potok! Kad se obazre Ero i vidi Turina, e tri za njim, a on onda bjei! Kad doe pod brdom u jednu vodenicu, a on utri unutra, pa povie vodeniaru: "Bjei, jadna ti majka! Eto Turina, da te posijee; ve daj meni tvoju kapu, a na tebi moju, pa bjei uz brdo tuda oko vodenice." Vodeniar, videi Turina e tri na konju, poplai se, i, neimajui kad pitati, zato e i kroz to da ga posijee, da Eri svoju kapu, a Erinu baci na glavu, pa iznad vodenice bjei uz brdo! Ero metne vodeniarevu kapu na glavu, pa jo uzme malo brana, te se pospe, i naini se pravi vodeniar. U tom i Turin dotri pred vodenicu, pa sjae s konja i uleti u vodenicu: "Kamo more taki i taki ovek, to je sad tu uao u vodenicu?" A Ero mu kae: "Eno ga vidi, e utee uz brdo." Onda Turin: "Dri mi more konja, dri mi konja." Ero uzme konja, a Turin uz brdo za vodeniarom, ovamo onamo po bukviku. Kad ga ve stigne i uvati, a on: "Kamo, kurvo! novci, to si prevario moju enu, te uzeo da ponese Muji na oni svijet?" Vodeniar se stane krstiti i snebivati "Bog s tobom, gospodaru! ja niti sam vieo tvoje ene, ni Muje, ni novaca." I tako im proe itavo po sata, dok se osvijeste, i vide, ta je. Onda Turin potri, na vrat na nos k vodenici; kad tamo, ali oe! Ero uzjao konja, pa otiao bez traga, a Turin savije ipke, pa pjeice k eni. Kad ga ena opazi bez konja, a ona povie: "Kamo, ovee! ta uradi?" Veli: "Tamo njoj mater! ti si mu poslala novaca, da kupi kave i duvana, a ja sam mu poslao i konja, da ne ide pjeice."

VI. Sve, sve, ali zanat.

Poe nekakav car sa svojom enom i sa keri da se eta po moru na lai. Kad malo odmaknu od brijega, onda dune vjetar, pa ga baci ak u nekakvu zemlju, e se o njegovu carstvu nita i ne uje (kao ni on o ovome to do sad nita nije uo ni znao). Kad iziu na suvo, on nije smijo ni kazati da je car, a novaca nijesu imali sa sobom nita, a ne znajui nikaka zanata, nijesu se mogli drukije raniti, nego se on najmi, da uva seoska goveda. Poto tu preive tako nekolike godine, ugleda sin cara od one zemlje njegovu ker, koja je bila vrlo lijepa i ve dorasla do udaje, pa kae svom ocu i majci, da se drugom nikakom evojkom ne e oeniti, do keri govedara iz toga i iz toga sela! Otac i mati, i drugi dvorani stanu ga odvraati, da se proe te sramote; kako bi on, carski sin, uzeo govedarsku ker, kod toliki drugi carski i kraljevski keri itd. Ali sve zaludu! on kae: "Ja nju, ja ni jednu? Kad ve vide, da drukije ne moe biti, onda car polje jednoga svog vezira, da javi govedaru, da e car da mu uzme ker za sina. Kad vezir otide i javi to govedaru, a govedar ga zapita: "Kakav zanat zna carev sin?" Vezir se upropasti: "Bog s tobom, ovee! Kako e carev sin znati zanat? to e zanat carevu sinu? Zanate ljudi ue da se rane njima, a carev sin ima zemlju i gradove " Govedar kae opet: "E! ako ne zna nikakva zanata, ja mu ne dam moje keri." Vezir se vrati, te kae caru, ta govori govedar. Sad postane udo jo vee. Oni su mislili, da e to za govedara biti najvea milost i est, to mu carski sin uzima ker; a on pita kakav zanat zna carev sin! Car polje drugoga vezira; ali govedar kae jedno te jedno: "Dok carev sin (veli) ne naui kakav go zanat, i ne donese mi svoju rukotvorinu, dotle nema nita od prijateljstva!" Kad se i ovaj vezir vrati, te kae, da govedar neda evojke, dok carev sin ne naui zanat kakav go (samo nek je zanat); onda carev sin zae po ariji, da gleda kakav je zanat najlake nauiti Odajui od duana do duana, i gledajui kako razlini majstori rade, doe na duan, e se pletu rogoine, i to mu se uini najlaki zanat; pa ga pone uiti, i naui za nekoliko dana; pa onda oplete sam jednu rogoinu, te je odnesu govedaru, i kau mu, da je carev sin nauio zanat, i da je to njegova rukotvorina. Govedar uzme rogoinu u ruke, te je zagleda sa sviju strana, pa onda zapita: "Koliko to vrijedi?" A oni mu kau: "etiri pare.'" "E! (veli) dobro! etiri pare danas, etiri sjutra, to je osam, a etiri preko sjutra, to je dvanaest itd. Da sam ja taj zanat znao, ne bi danas uvao seoski goveda." Pa im onda kae, ko je on, i kako je tu doao; a ovi se onda obraduju jo vema (to uzimaju evojku od cara, a ne od govedara), i s najveim veseljem vjenaju momka i evojku i provedu svadbu; pa onda dadu ovome caru lae i vojsku, te otide preko mora i nae svoju zemlju.

VII. Ero i turin.

Orao Turin ralicom po strani iznad nekake uprije, a Ero putem erao nekoliko konja natovareni. Kad se Ero prikui blizu, onda Turin stane vikati: "a aronja, a! i ti ima pamet, a Ero je nema." U tom Ero doe na upriju, pa naera konje preko uprije, a njega stane pomaganja: "Jaog mene do Boga miloga! to u sad?" A Turin, kad to uje, bre bolje ustavi volove, pa stri k njemu: "ta je more Ero? ta je?" "Od mene do Boga miloga! eto odoe mi konji, a ja ostado za vodom." "Ajde more i ti za konjma." "Ne smijem, gospodaru! Bog i Boja Vjera, ja tuda za ivot prei." Be ajde more ne luduj! kako ne smije prei preko uprije, kuda ide svijet i konji natovareni prelaze." Ajja! Ero nee nipoto, nego jednako jaue i lelee. Onda Turin: "Ajde more ta e dati, da te prenesem ja na leima?" A to ite, gospodaru?" "Dae mi dvanaest perpera." "Ajde de!" Uprti Turin Eru, te prenese preko uprije, a kad ga spusti na onoj strani, onda se Ero stane pipati po njedrima: "Nemam, gospodaru, ni perpere, Bog i Boja vjera!" A Turin: "Kako nema, bre, ana seni sitim! Zato lae kurvo? Odi opet na lea." Ero uzjae opet Turina, te ga jo jednom prejae preko uprije; pa ga onda zbaci Turin na zemlju: "Eto, kurvo! crkni tu, kad nema im da plati," pa onda otide svojim volovima i pone opet orati; a Ero onda skoi, pa preko uprije: "Ej Turine! gledaj kako i tvoj aronja ima pamet, a Ero je nema! Ele on tebe prejaa dvaput preko uprije."

VIII. Slovo ie, ali sirca nie.

Zapisao kaluer na sircu (e se ree) ie (i): da bi poznao, ako ak osijee malo od sirca. Kad kaluer izie iz sobe, onda ak uzme sirac, da osijee malo, a kad vidi na sircu ie, onda osijee poveliku kriku, pa zapie opet onako ie, kao to je i bilo. Kad doe kaluer, pogleda sirac i uzme u ruke: "Va istinu slovo ize, ali sirca nize."

IX. Zato u ljudi nije taban ravan?

Kad su avoli otpali od Boga i utekli na zemlju, onda su i sunce odnijeli sa sobom, pa ga avolski car nabio na koplje i nosio na ramenu. Kad ve zemlja protui Bogu, da oe sva da izgori od sunca, onda Bog polje svetog Aranela, da gleda kako da uzme sunce od avola. Kad sie sveti Aranel na zemlju, a on se udrui s avolskim carem; ali se avolski car osjeti, ta on oe, pa se dobro uzme u pamet. Odajui tako po zemlji nji dvojica zajedno, dou na more i stanu da se kupaju; a avo udari koplje sa suncem u zemlju. Poto se malo prokupaju; onda ree sveti Aranel: "De da ronimo, da gledamo koji moe dublje." A avo mu odgovori: "Ajde de." Onda sveti Aranel zaroni, i iznese u zubima pijeska morskoga. Sad treba i avo da zaroni, ali se boji da mu sv. Aranel meu tim ne odnese sunce. U tom mu padne na um, te pljune na zemlju, i od njegove pljuvanke postane svraka, da mu uva sunce, dok on zaroni i iznese u zubima morskoga pijeska. Kako avo zaroni, a sv. Aranel prekrsti rukom more, te na njemu postane led od devet arina debeo; pa onda spopadne sunce i pobjegne k Bogu, a svrake stane kreka. Kad avo uje svraij glas, onda ve vidi ta je; pa se bre bolje vrati natrag. Kad gore, ali se more zaledilo, ne moe na polje! Onda se bre bolje vrati opet na dno mora, te uzme kamen i njim probije led, pa onda poteci za sv. Aranelom! Onaj bjei, a ovaj za njim! Taman kad sv. Aranel korai jednom nogom k Bogu na nebo, onda avo stigne, te mu noktima iz tabana u druge noge iupa veliki komad mesa. Kad sv. Aranel doe sa suncem onako ranjen pred Boga, onda zaplae: "to u, Boe, ovako grdan?" A Bog mu ree: "uti, ne bojse; ja u narediti, da svi ljudi imaju tako na tabanu kao malu dolinu." I tako Bog uredi, te u sviju ljudi postane na tabanima u obadvije noge kao mala dolina. I tako ostane i do danas.

X. ta je najgore na svijetu? Ili Pijan Srbin i gladan Turin.

Razgovarali se Turci u kavani: ta je najgore na ovom svijetu. Jedan veli: Zla ena; drugi veli: Zla godina; trei veli: Zla ud i t. d. Dok jedan povie iz bucaka: "Turske mi vjere! vi ne znate nijedan ta je najgore na ovome svijetu, nema nita gorega od pijana Vlaa i od gladna Turina. Jedan put ja mrtav gladan doem pred jednu Vlaku kuu, a Vla pred kuom tee dralicu za budak. Kako ja sjaem s konja, a ja poviem na Vlaa: dri more konja, pa vii Vlainju, neka mijesi pogau i kuva cicvaru i pee koko; pa onda otidem u kuu. U kui sjedi, sjedi; ekaj, nema nita! ni Vlaa ni Vlainje; nit se ta pee ni vari. Onda ja skoim, pa iziem na polje, a to moj konj stoji, e sam ga i sjao, a Vla jednako tee i elja dralicu. Onda ja, neznajui da je krmak pijan, svrnem lulu, pa njega kamiem preko lea, a on se ispravi, pa ni pet ni devet, nego raspali dralicom mene iza vrata, a ja bacim ibuk, pa poem rukom za no, a on jo jednom, a ja te na ruke. I Turske mi vjere! da ne doleee ene, adijau biti g. .. a i od mene i od njega.

XI. Meed, svinja i lisica.

Udrue se meed, svinja i lisica, pa se dogovore, da oru zemlju i da siju penicu, da se rane. Zapitaju jedno drugoga, ta e koje raditi, i kako e sjeme nai. Svinja ree: "Ja u provaliti ko, i ukrau sjeme; i ja u mojom surlom uzorati." Meed ree: "Ja u posijati." A lisica ree: "Ja u mojim repom podrljati." Uzorae, posijae. Doe etva. Stae se razgovarati, kako e poeti. Svinja ree: "Ja u eti." Meed ree: "Ja u snoplje vezati." Lisica ree: "Ja u klasje kupiti." Poee i snoplje povezae. Sad se stae dogovarati, kako e da vru. Svinja ree: "Ja u guvno nainiti." Meed ree: "Ja u snoplje snijeti, i ja u i vrijei." Svinja ree: "Ja u pretresati, i rastaviu slamu od penice." Lisica ree: "Ja u mojim repom trniti pljevu sa penice." Svinja ree: "Ja u ovijati;" a meed ree: "Ja u ito razdijeliti.'' Ovrgoe. Meed ito podijeli; ali ga ne podijeli pravo: zato ga svinja zamoli, te joj dade samo slamu, a penicu svu uze sam, lisici ne dade nita. Rasrdi se lisica, pa otide na tubu, i kaza im, da e im dovesti jednoga carskog oveka, koji e ito pravo razdijeliti. Uplai se svinja i meed, pa ree meed svinji.: "Zakopaj se ti, svinjo, u slamu, a ja u se popeti na ovu kruku." Zakopa se svinja u slamu a meed se pope na kruku. Lisica otide, te nae maku, pa je pozva u drutvo, da idu na guvno, da vataju mie. Znajui maka da na guvnu ima dosta mia, poe rado; pa sad iznad puta, sad ispod puta, tri za pticama. Opazi je meed s kruke po izdaleka, pa kae svinji: "Zlo svinjo! eto lisice, e vodi stranoga bumbaira: ogrnuo urak od kune, pa i krilate tice vata oko puta." U tom se maka ukrade meedu iz oiju, pa kroz travu doe na guvno, i traei mia stane ukati po slami. Svinja podigne glavu, da vidi, ta je, a maka pomisli od njezine surle da je mi, pa skoi, te svinju apama za nos. Svinja se uplai, pa rukne i skoi, te nada u potok; a maka se prepadne od svinje, pa nada uz kruku; a meed pomisli, da je ona ve svinju udavila, pa ide sad na njega, pa od straa padne s kruke na zemlju, te se razbije i crkne; a lisici ostane sve ito i slama.

XII. avolska slanina.

Nekakav kradljivac zamotri danju u oveka slaninu na tavanu, pa doe u vee, poto ljudi pospe, te se sastrag popne na somi, i uvue se na tavan. Poto skine slaninu i uprti na lea, poe gredom da se vrati natrag, pa se nekako omakne, te padne na sred kue, e je spavao ovek sa enom i s ecom. Kad ovaj bubne sa slaninom meu nji, a ovek skoi onako u mraku, pa stane vikati: "Ko je to?" A kradljivac odgovori: "Ja sam avo." A ovek krstei se povie: "Pa ta e ove, anate mate bilo?" A kradljivac odgovori: "uti, evo sam ti donijo jednu slaninu." A ovek, jo vema uplaen, povie: "Idi bez traga, anate mate i tebe i tvoje slanine!" A kradljivac onda ree: "E, dobro, kad ne e, a ti mi pridigni slaninu da idem." ovek mu dragovoljno pridigne slaninu, samo da mu se avo kine iz kue; i on uprti slaninu na lea, i odnese kao svoju. Kad u jutru svane, onda ovek vidi, da je avolu pridigao svoju slaninu.

Narodne srpske zagonetke

to mi ti je za to?*)

1. Bez ivera na vodi uprija.

2. Bez koe ue, s koom izie.

3. Bijela koka ispod stree viri.

4. Bijela njiva, crno sjeme, mudra glava, koja sije.

5. Bijelo je, sir nije; repato je, mi nije; so lie, vo nije.

6. Bjela bjelu era preko b'jela polja: daj mi, bjelo! b'jela ljeba ispod b'jela skuta.

7. Boje sazdanje, ljucko stvorenje, zmija osedlana.

8. Vipoje poji, na koplju stoji, da nije vipoja, ne bi bilo

nikoga.

9. Viak visi, vika zja, viak viju! te u viku.

10. Vo bue, pa punu koaru nabue.

11. Vojvod vodu pije, nad njime se barjak vije.

12. Gvozden sjedi u lugu u gvozdenu klobuku, suze mu kaplju uz jelovu kacu.

13. Gubicom rije, a g.. .com ile vadi.

14. Gujinja glava, gospodsko ruo, Arapske noge.

15. Gurava kobila sve polje pobila.

16. Guravo prase sve polje opase.

17. Danju klanja, a nou zvijezde broji.

18. Dva lokvanja oko panja.

19. Dva svijetle, etiri steru, a jedan misli da legne.

20. Dva dola supodola, meu njima zmaj lei, e zmaj lei, tu trava ne raste.

21. Dva se brata preko plota za brade vuku.

22. Dva stupca u nebo udaraju.

23. Dvije gore uporedo rastu; jedna cvati, a ne rodi; druga rodi, a ne cvati.

24. Dvije avice naporedo stoje, a jedna druge ne vidi.

25. Devet baba po ledu se plaza.

26. Dok se otac rodi, sin po kui odi.

27. Drvena kuka u potoku laje.

28. Drveno telo, gvozdeni zubi, kamen pregrize.

29. Drven trbu, kona lea, dlakama govori.

30. Dui iver od klade.

31. e na crvenko lei, one nikad trava ne nie.

32. uto mae pred Bogom plae.

33. Zagrmlje veliki grom, a prema njemu mali grom, e se sastae, tu se slaltae.

34. Zakla vola bivola, izudi ga na udie, svaki ud vola dade.

35. Zakla vola bika, sve selo svika, a kad oe da slavi, nema ta da stavi.

36. Zalolota lota sa visoka plota, daleko se uje u neznanu zemlju.

37. Zelena koara, crna goveda, gvozden klju, koji otkljuava.

38. Zimi slui, a ljeti zube kesi.

39. Zoba grozd od mora do Dunava, nit' ga mogo pozobati, ni ga mogo pregoreti.

40. Iz mesa izilo, a meso nije; mlogu tetu i asnu poinilo, a tome krivo nije.

41. Ja poo po sopotu, a stado na grijotu, pozva mrdeljae: dones'te mi tuleode, e su dole vazlitrave.

42. Ja udari gvozdenim maljem u kamen grad, iz njeg' skoi devenduka kralj, i primi se uz Meki grad.

43. Jae rod na nerodu, i trai nenikli.

44. Jae tuta na bauri.

45. Jedan prut sve polje ogradi.

46. Jedna gruda voska cijelom svijetu dosta.

47. Jedna aa masla svemu svijetu dosta.

48. Jedno veli: Svani, Boe; drugo veli: Smrkni, Boe; tree veli: Kako mi je, tako mi je.

49. Kad u polje ide, kui okrenulo rogove, a kad kui ide, u polje (okrenulo rogove).

50. Kobila odrijebi kost, a kost drijebe, pa drijebe voli babu kobilu, nego kost majku.

51. Koja voka samo jednom cvati, a u vijek raa.

52. Ko pjeva, kad drugi ljudi plau.

53. Krava rie od Bosne, tele sisa od garave.

54. Kui ide, a u goru gleda.

55. Kui ide, a Bogu se moli, da nikoga u kui ne nae.

56. Kuica u gorici na jednoj noici.

57. Lijeska trolijeska, u lijesci oganj gori, i u ognju ovek stoji.

58. Mastan kai kroz zemlju proe.

59. Me' konjma raslo, me' enama igralo.

60. Melj melje navr jele, areno se vile penje, da i ono umelje.

61. Mesan raanj, gvozdeno pecivo.

62. Mlin melje navr jele, areno se vile penje, da i ono melje.

63. Motovilo vilo, po gori se vilo, kui dolazilo, soli ne lizalo.

64. Mrtvo ivo iz ume vue.

65. Na careviu bez uzla koulja.

66. Navr plasta aka aa.

67. Nao tie bradie, vi' bradia ustoie, vi' ustoia nosoie, vi' nosoia gledoie, vi' gledoia eloie, vi' eloia Gojko krmke vraa.

68. Nou steono, a danju jalovo.

69. Od bijela kamena postalo, aljinu ima rukom negraenu, od glasa njegova mrtvi ljudi ustaju, a poslije smrti krste ga.

70. Ozdol gvozdeno, ozgor drveno, a u srijedi mesano.

71. Ozgo trava, ozdo brada, a u srijedi kmetska ast.

72. Odleti pata i doleti pata, i donese dva ivera zlatna.

73. O klinu visi, o zlu misli.

74. Naprijed vile, u srijedi bure, ostrag slinac.

75. Na mrkonja u koaru ue, a rogovi mu ne mogoe.

76. Ni bradvom bradvito, ni svrdlom svrdlito, a sve rupa do rupe.

77. Ni od pedao ni od eperak, a dva duana pokrilo.

78. Niti misli, ni govori, samo ti se kae.

79. Nit' unu, nit' bunu, a u kuu doe.

80. Od zemlje se die, a ne moe se dignuti.

81. Otac u kolijevci, a sin u svatovima.

82. Pet brae putem idu, a pet pod plastom stoje; koji putem idu, nijesu pokisli, a oni pod plastom pokisli.

83. Pilipilj cara kopa pod lipov panj na urev dan.

84. Podie se peteljeva vojska, te mi oera po ledu goveda, kad mi bjee u kitu venica.

85. Podigle se rogoljae, susrete i rendesilo, oae i rendesati, neda bende ni gledati.

86. Poruuje domadar domadarici: Polji mene tisli misli, pale su mi mrke ele na pljeivac.

87. Poruuje ciciban cicibanici: Polji mene etlju petlju na magarici, pokise mi bela pena na zagalici.

88. Prispi are na maare, na panje dekanje, na senje dupore.

89. Proe ban jerban s mora na Dunavo konjskom vriskom, junakom vikom; malo ga ko vie, svatko ga u.

90. Prui platno od mora do Dunava, pa ga savi u oraovu ljusku.

91. Puna greda bijeli pera.

92. Puna soba za krajcaru.

93. Puna tepsija zlatni koica.

94. Puna crkva aka, ni od kuda vrata.

95. Pun breg bubrega.

96. Pun do iverja.

97. Pue puka na ledu, ode para ak do cara.

98. Puta ticu u more, a tica trakove, a trakovi cvjetove, a cvjetovi tumbeke; to se ulo u Mletke.

99. Rasla esta umica, pod umicom poljana, pod poljanom gledura, pod gledurom Gostur grad, i u gradu gospodar.

100. Rastov trup, ljeskov prut, a u njemu ognjen junak lei.

101. Rogom pije, rogom jede, rogom Bogu slavu daje.

102. Sav mrkonja lei, a plee mu odi.

103. Savi zlato, razvi zlato, a to zlato k'o i zlato.

104. Sazdade me Bog od' ta i Adama, svakoga nadoji i narani; a kad umrije, niti mi Bog primi due, ni zemlja tela.

105. Sam loni u polju vri.

106. Sva gora pokise, a etiri pruta ne mogoe.

107. Sve po kui izgore, a kua osta.

108. Sivac more preskoi ni kopita neskvasi.

109. Sjeda sjedi u Sjedinu gradu, car je prosi, okovan je neda.

110. Sjede na vraga, ode bez traga.

111. Sjedi vila navr vila, eka sinova iz bijeli gradova.

112. Sjedi gospa u dvoru, kose joj na dvoru.

113. Sjedi Mara nadno grada, putila kose dovr grada.

114. Sjekutii sijeku, vukotii vuku, sam baa prevraa.

115. Skoi srna iza trna, e se svila, tu i umrla.

116. Slamna kua, gvozdeni pritisci.

117. Spolja telo, a unutra koulja.

118. Sprijed ilo, straga vilo, ozdol artija, ozgor mantija.

119. Starac sjedi pod vokom, pokrio se obojkom, zaloio brabonjkom.

120. Sto orlova jedno jaje snese.

121. Tavno neva u tavnoj kljeti vez veze tanku gojtu plete.

122. Tanjir do tanjira ak do Varadina.

123. Telo mu je drveno, zubi su mu gvozdeni, srce mu je prteno.

124. Tica bez zuba, a svijet izjede.

125. Tica argizda sve selo nagizda, a sebe ne moe.

126. Tri truljak, visi visi visuljak; Boga moli truljak, da otpadne visuljak.

127. Ubi vola bivola, okrvavi dva dola.

128. Ue kurjak u tor, ovcu uvati, pa kost izjede, a mesa se ne dotae.

129. U jednom brlogu dvanaest nazimaca lei, a nijedan s kraja nije.

130. U jednom sudu i vino i rakija (pa nee da se pomijea).

131. U mrtvoj kobili drob govori.

132. U nas jarac udan jarac, u njega su rozi udni rozi: na jednome zmaj kuje, a na drugom vran graje; ni uje vran, kad zmaj kuje, ni uje zmaj, kad vran graje.

133. U nas koza jakaa, jaka sina rodila i unuka manita.

134. U nae babe kone oi.

135. U naega bijelca devet pokrovaca, i opet mu se rebra vide.

136. U naeg ae resnate gae.

137. U pete niani, u nos zgaa.

138. U sobi napeto, u kui razdrto.

139. U ta je srce prteno.

140. U ta su dva grla, jedna ija.

141. Car veera, buzdovan mu igra.

142. Carevi vodu pije, koplje mu se vrti.

143. Cigulin cii u lugu, da nije cigulina u lugu, svi bi ljudi za rugu (bili).

144. Crven jarac po koari skae.

145. Crven tri po putiu u crvenu klobuiu: asa sa! crven ti sam ja.

146. Crna kera za sobom belo crevo vue.

147. Crn bika sve selo svika.

148. Crno maleno vazdan cara vara.

149. Crno maleno kuu uva.

150. Crno maleno na putu iva mesa eka.

151. Crno mee uz polje tee, ego klee, pravo ree.

152. Crno crijevo iz neba visi.

153. etiri brata putem tre, jedan drugog ne moe da stigne

154. etiri bule na konju jau, jedna drugu ne moe da stigne.

155. etiri noice, a dva opanka.

156. ua ui, bjega bjei; skoi ua, te uvati bjegu.

157. ta je tvre od elika.

158. ta je u kui novo netesano.

159. ta kapu na glavi dri.

160. ta kroz vodu ide, a vode se ne dovata.

161. ta na vodu ide, a vode ne pije.

162. ta na sebe ivo meso jede.

163. ta na tavanu biti ne moe.

164. ta o klinu visiti ne moe.

165. ta u gori bez mozga laje.

166. uto june kroz goru gudi.

Odgonetljaji.

1. Preko leda.

2. Ljeb u pe.

3. Zubi.

4. Pismo.

5. Rotkva.

6. Ovca i jagnje.

7. Most preko vode.

8. ito.

9. Brano kad pada ispod kamena.

10. Zvono crkveno.

11. Pijevac i rep mu.

12. Kazan.

13. Igla.

14. Paun.

15. Kosa.

16. Srp.

17. eram.

18. Ui oko glave.

19. Pseto.

20. Vatra meu prijekladima.

21. Grebeni.

22. Oi.

23. Konoplje.

24. Oi.

25. Utipci.

26. Lepinja.

27. Pratljaa.

28. Testere.

29. Gusle.

30. Svraka.

31. Vatra.

32. Kandilo.

33. Ovce i jaganjci.

34. Glavica bijeloga luka.

35. Koko, kad snese jaje.

36. Grmljava.

37. Lubenica.

38. Saonice.

39. Uzda.

40. Pero.

41. obani kad zovu ene, da ponesu muzlice, da muzu ovce.

42. Ognjilo i kremen, i varnica i trud.

43. Kaluer trai soli.

44. Svraka na krmai.

45. Kai na nozi.

46. Sunce

47. Sunce

48. Krevet, vrata i direk vie vrata.

49. Plug.

50. Pile.

51. evojka i vijenac.

52. Popovi.

53. Lula i ibuk.

54. Puka.

55. Kad ovek ide u vodenicu.

56. Gljiva.

57. Ogledalo.

58. Zmija.

59. Sito.

60. etao i crv; tije gnijezdo i zmija.

61. Prsten na prstu.

62. etao i crv; tije gnijezdo i zmija.

63. ele.

64. ealj i u.

65. Jaje.

66. Kosa na glavi.

67. Brada, usta, nos, oi, kosa i ealj.

68. Krevet.

69. Pijevac.

70. Konj.

71. Luk.

72. ela.

73. Puka

74. Vo.

75. Svrdao.

76. Sat u konici

77. Kozij rep.

78. Niti.

79. Mrak.

80. Klupko.

81. okot i vino.

82. Prsti u prelje.

83. ele.

84. Kad prsti skidaju mue sa skorupa

85. Ovce i kurjak i pas.

86. ovek s guvna poruuje eni za vreu, kad se naoblai

87. ovek poruuje eni iz vodenice, da mu polje kola da nosi brano.

88. Vodenica.

89. dralovi.

90. Vid oinji.

91. Zubi.

92. Svijea.

93. Zvijezde.

94. Sjeme u lubenici.

95. Ljebovi u pei

96. Sir u kaci.

97. Pismo.

98. Tikveno sjeme, i vrijea i cvijet i tikve.

99. Kosa, elo, oi, usta i jezik

100. Vino u buretu.

101. Pijevac.

102. Vrata na kui.

103. Vatra kad se zapree.

104. Lonac.

105. Mravinjak.

106. Sise u krave.

107. Lula.

108. Mjesec.

109. Ovca u toru, i kurjak i pas.

110. Laa.

111. Koko na gnijezdu.

112. Repa.

113. Vatra i dim.

114. Zubi i jezik

115. Varnica.

116. Mlada pod vijencima

117. eludac kokoinji

118. Lastavica

119. Grozd na okotu

120. Gruda sira.

121. ela u konici

122. Trag konjski

123. Sanduk

124. Sunce, kad topi snijeg.

125. Igla

126. Svinje i irka

127. Kad se noktima utue bua, ili u.

128. Crv u zubu

129. Pera, ili spice u kola

130. Jaje.

131. Kua i eljad

132. Vodenica i valjalica

133. Vinova loza.

134. Penderi na sobi.

135. Bijeli luk

136. Dimnjak.

137. Pr. ..

138. Pe sobna.

139. U svijee.

140. U bisaga.

141. Jagnje i rep mu.

142. Jagnje i rep mu.

143. Vodenica.

144. Jezik.

145. Pijevac.

146. Igla i konac

147. Zvono crkveno.

148. Bua.

149. Katanac

150. Trn.

151. Kantar.

152. Verige.

153. Tokovi

154. Vitao.

155. Saonice.

156. Maka i mi.

157. Krmea surla.

158. Jaje.

159. Konci.

160. Rakija.

161. Zvono na ivinetu

162. Svijea.

163. Bunar.

164. Sjenka; jaje.

165. Sjekira.

166 Dobo.