Nail Kurtić Filozofski fakultet

8/9/2019 Nail Kurti Filozofski fakultet

1/15

Nail Kurti Filozofski fakultet, TuzlaKatedra za urnalistikuO PROBLEMU SEMANTIKE DETERMINACIJEMAS-MEDIJSKE PORUKESemantiko strukturiranje mas-medijske poruke je sloen proces, kra-jnje neizvjestan,sklon entropiji, koji se ne zavrava u inu transforma-cije informacije per se u

informaciju per nos.121. Pristup problemu

Mas-medijske informativne poruke se odnose na objektivnu stvarnost i primarna im jefunkcija da je reprezentiraju i omogue njenu rekon-strukciju u glavama (predodbama)udaljenih recipijenata. Objektiv-nost te reprezentacije zavisi ne samo od epistemolokestrukture, ok-upljenosti relevantnih injenica i relevantnih relacija meu njima, ve i odsemantike sreenosti poruke, mogunosti izabranih simbola i naina na koji su ulaneniu poruku da adekvatno izraze informaciju per se (mentalnu predodbu dogaaja) kao imjere njene deter-miniranosti, definiranosti svih znaenja koja u sebi nosi, koja omogu-

ava njihovo prepoznavanje na taki recepcije.Mas medijska poruka je spoznajno-znaenjska struktura i ne rijetko je odreujemo i kaosistem znaenja. Kada kaemo struktura podrazu-mijevamo postojanje jednog brojaobaveznih elemenata i ustaljenih odnosa meu njima, a kada kaemo sistem mislimo dase zhavaljujui upravo ustaljenosti tih elemenata i odnosa odrava istovjetnom (kaoznaenje) u svim fazama komunikacijskog procesa. Razumljivo je, stoga, da naszaokuplja problem identifikacije tih elemenata, ba kao i objanjenje fenomenasemantike neizvjesnosti, koji se ogleda u po-javi da percipirana znaenja ne rijetkoodstupaju od onih koja je imao namjeru prenijeti (komunicirati) komunikator. Postavljase pitanje da li se to deava kao posljedica devijacije u poruka-sistemu ili kao potvrda daje masmedijska poruka, kao i svaka semiotika struktura seman-tiki nedeterministika,

dakle, nikada do kraja znaenjski odreena. Ako, zbog same semiotinosti, nuno nosineizvjesnost koliko i kojih znaenja e biti u njoj stvarno ugraeno ( mi mislimo da tonije samo rezultat svjesne autorske intencije) kao i koliko i koja znaenja e biti u njojprepoznata (dakle i preneena) u inu recepcije, to samo dijelom ovisi od komunikatora istvarnog semantikog potencijala poruke, a uveoj mjeri od semiotike kompetencijerecipijenta, postavlja se pi-tanje u kojoj mjeri je u stanju biti reprezentant objektivnestvarnosti? Na taj nain problem mogunosti semantike determinacije (potpunog znaenjskogodreenja) mas-medijske poruke prerasta u problem mogunosti objektivnosti mas-medijskog posredovanja stvarnosti uo-pe.12. O semantikoj sreenosti poruke moe se govoriti samo uslovno

Semantika nedeterministinost je posljedica autopetinosti komuni-kacijskog sistema, uokviru kojeg mas-medijska poruka proivljava svoju sveukupnu egzistenciju, od nastankado konzumiranja. Kada govorimo o autopoezisu tada mislimo na sposobnost,karakteristinu samo za homonoidne sisteme, da ne samo prerauju ulazne informa-cije(inpute), u naem sluaju poruke, to je uobiajeno kod sistema uope, ve da ih inadograuju, po krajnje nejasnim i neuhvatljivim principima. Samo je ovjek u stanju, naosnovu krajnje ogranienog broja podataka i informativnih injenica proizvesti nove i


2/15

sklopiti kom-pleksne predodbe o hiperkompleksnoj stvarnosti, ba kao to je, jed-ino onu stanju iz razliitih kombinacija istih znakova prepoznati pot-puno nova znaenja. Zbogtoga o semantikoj sreenosti poruke moemo govoriti samo uslovno, u mjeri u kojoj seuvaava nemogu-nost njene potpune znaenjske determinacije i poveava izvjesnostotklanjanja skoro nune semantike entropije.

U idealnim uslovima sematika sreenost (struktuiranost) mas-medijske poruke bi setrebala ogledati u:1a) sreenosti poruke po sebi, takvoj simbolikoj organizaciji koja nuno vodi kaznaenjskoj suvislosti. Iz upotrijebljenih simbola i naina na koji se uzajamno odnose,moe se neto saznati, pri tome nije vano da li je to novo saznanje, da li je istinito iobjek-tivno ili da li je to ono to nam eli saopiti komunikator ili je pro-dukt semiotikekompetencije recipijenta. Primarni uslov za se-mantiku sreenost poruke na ovom nivouje da pojedinani sim-boli nanizani u poruci nisu u znaenjskoj protivrijenosti, da se neiskljuuju i ne potiru.2b) sreenosti poruke po komunikatoru. Poruka treba da bude tako semantikistruktuirana da adekvatno izraava ideje i predodbe koje komunikator ima namjeru

saopiti u inu komunikacije, dru-gim rijeima kazano, verbalno-simbolika strukturaporuke treba biti u stanju prevesti informaciju per se u informaciju per nos. To ovisi nesamo od pronalaenja pravih simbola (izraza) za po-jmove koji ine mentalni modeldogaaja do kojeg je opservator doao opservirajui odreeno zbivanje, ve i od nainana koji se oni povezuju, ulanavaju u semantiku strukturu (sistem).3c) sreenosti poruke po recipijentu. Semantika graa poruke mora omoguitirecipijentima zasnivanje sopstvenih predodbi o refer-ensu (dogaaju na koji se odnosi)ili o nainu na koji ga je doivio komunikator. Organiziranje komunikacije u okviru istogsemi-otikog koda (jezika) oigledno, nije dovoljan, mada jeste nuan uslov za to. Da bise osiguralo prepoznavanje otposlatih znaenja u poruku se ugrauju dodatne informacije(potkodovi) koje navode (semantiki je determiniraju) recipijente na ono to jekomunikator elio saopiti i u situacijama kada doe do semantike entropije (dileme utumaenju) izazvane poliseminim simbolima ili konota-tivnim efektima neuobiajeneupotrebe simbola.45Dok se u prvom sluaju semantika sreenost manifestira kao mo-gunost da konkretnaporuka funkcionie kao znak (neto to uope stoji umjesto nekakve predodbe i tomoe prouzrokovati stvaranje nove predodbe), u drugom sluaju semantiki sreenaporuka treba da izrazi (oznai) konkretnu referenciju (informaciju per se), a u tre-em daomogui rekonstrukciju konkretne referencije (proizvede in-formaciju per nos).63. Znaenjska dvovalentnost simbola nuno unosi entropiju u poruku78Kljuni problem semantikog determiniranja (pa i strukturiranja) poruke proizilazi izdvovalentnosti simbola (rijei) uope, od kojih se gradi. Naime, svaki simbol ima slojdoslovnog (denotativnog) znaenja kroz koji se povezuje izravno sa predmetomoznaavanja i sloj koji je promjenljiv (konotira) ovisno od pozicije (situacije) u odnosuna druge simbole u poruci. Mogunost neogranienog broja moguih kombi-nacijarazliitih simbola za posljedicu ima neizvjesnost aktiviranja de-notativnog odnosnokonotativnog znaenjskog sloja u svakoj konkret-noj situaciji. Odgovor da jedan simbol(znak ili rije) vie denotira ili konotira, ovisno od semantikog konteksta (odnosa


3/15

naspram ostalih simbola ulanenih u poruku) moe nas zadovoljiti tek toliko kolikoupuuje komunikatora na brigu o cjelini poruke, dakle, ne samo o izabranim rijeima idrugim simbolima ve i o poretku meu njima pa ak i o ukupnoj situaciji u kojoj seodvija komunikacija (odailjanje i prijem poruka).9Problem postaje sloeniji zbog toga to su svi simboli na neki nain polisemini,

vieznani. Naime, svaki znak vezuje za sebe itav reper-toar znaenja, u ta se moemouvjeriti otvaranjem bilo kojeg rjenika, te nikada nismo sigurni, sa potpunomizvjesnou, da emo se kretati u onom podruju znaenja svih, ili bar veine simbola ukome se kreu i recipijenti, ak i kada poruku nastojimo strukturirati oslanjajui seiskljuivo na denotativni sloj simbola. Upuen, nuno, na redukciju ukupnog znaenjskogpotencijala simbola na prosjenu upotrebu unu-tar javne komunikacije, autor je osuen ina semantiku impotenciju, nemo da u potpunosti izrazi predodbu o stvarnosti i da sezadovolji blijedim simplifikacijama. Na taj nain pitanje semantike (ne)sreenosti seaktuelizira ve na taki eksternalizacije informacije per se, u kojoj se odvijaintrapersonalna komunikacija (komunikatora sa samim sobom). Kada u nastojanju daadekvatno izrazi predodbe o dogaajima (ideju) posegne na (sa stajalita konkretne

komunikaci-jske zajednice) uobiajen nain za uobiajenim simbolima, komunika-torostaje nedoreen, a ansa da se njegov doivljaj dogaaja vjernoreproducira na takirecepcije poruke, znaajno umanjena. Ishod nije nita izvjesniji ni pri pokuaju da seneuobiajenom upotrebom (poret-kom) uobiajenih znakova, proizvedu nova znaenja,adekvatnija doivljaju stvarnosti. Komunikator i tada rizikuje da mu pobjegne zna-enje, da (1) neuobiajene kombinacije ostanu nezamijeene ili (2) da se recipijentdovede u nedoumicu oko znaenja, ali ne i do samog znaenja (jasno mu je da konkretnuverbalno-simboliku strukturu ne treba tumaiti doslovno, ali ne i kako je treba tumaiti).10114. Neuobiajena upotreba uobiajenih simbola vodi ka semantikimneizvjesnostima

12Semantika vieznanost (nedeterminiranost) poruke proizilazi kako iz vieznanostisimbola (rijei) tako i iz krajnje neizvjesnih znaenjskih efekata njihovog kombiniranja urazliitim komunikacijskim situaci-jama. Svaka rije, odnosno svaki simbol, po sebi,oznaavaju mnotvo esto razlitih objekata (znaenja). Isto tako jedna te ista rije udrutvu sa drugim (razlitim) izraavaju drugo znaenje, tako da ili uestvuju udeterminaciji znaenja rijei do koje stoji ili je deter-minirana rijeima u ijem se drutvupojavljuje. Zbog toga mas-medijska poruka moe u sebi sadravati, bar potencijalno iznaenja koja u nju nije imao namjeru ugraditi komunikator. Ve samim tim to je izmnotva moguih simbola, za oznaavanje svoje predodbe (informacije per se) odabraokonkretne i to ih je doveo u konkretan uzajamni odnos, komunikator je odrediosemantiki potencijal poruke, ali samo formalno. U stvarnosti (recepciji) znaenje seotima intenciji autora, rijei ga ne sluaju, ne izraavaju ono to je imao rei a iz-raavajuono to nije imao namjeru da izraavaju. Gospodari znaenja postaju recipijenti, koji inutumaenja prilaze na temelju sopstvene semantike navade. Ovisno od mjere u kojoj seona poklapa sa se-mantikim navadama komunikatora, poruka, mada je formalno semi-otiki struktuirana, za recipijenta (1) ostaje samo potencijalno seman-tika, na osnovunjenog samog postojanja recipijent opravdano pret-postavlja da neto oznaava, da stojiumjesto neega (predodbe ili intencije), ali za deifriranje su mu potrebna znanja kako


4/15

simbolikog tako i semantikog koda na kojima je struktuirana, ili (2) funkcionira kaosemantika struktura sposobna da prenese znanja i znaenja od take emisije do takerecepcije. Da bi se jedna semiotika struktura potvrdila i kao semantika mora sadravatiuz uobiajene osnovne jezike i diskurzivne elemente (ri-jei i reenice) i odreenukoliinu metainformacija koje recipijenta upuuju na smisao u kome ih treba razumjeti

pojedinano (posebno vieznane simbole) ali i skupno, nanizane u neuobiajene kombi-nacije. Semantiko strukturiranje poruke je, prema tome sloen proces, sa krajnjeneizvjesnim ishodom, sklon entropiji, koji se ne zavrava u inu transformacijeinformacije per se u informaciju per nos. Podrazumijeva semiotiku sposobnost na obakraja komunikacijskog kanala; dakle sposobnost ugradnje znaenja (povezivanjaodreenih predodbi i doivljaja odreenim simbolima) i sposobnost povezivanjaodreenih simbola (prisutnih u poruci) sa subjektivnom zalihom pojmova i zna-enja(sopstvenim tezaurusom). Mada u pojedinim dijelovima komu-nikacijskog procesa ima isamostalnu egzistenciju (postoji kao ver-balno-simbolika struktura neovisno od toga dali adekvatno izraava predodbu komunikatora ili da li e je uope neko percipirati) mas-medijska poruka ima smisla tek u okviru realizirane komunikacije, dakle tek kada se

potvrdi kao znaenjska i spoznajna struktura, koja je omoguila recipijentu ne tolikodoivljaj (emocionalno angairanje kao u sluaju estetske poruke) koliko novo saznanje,ali ne bilo koje nego saznanje koje mu, po prirodi raspodjele globalnih uloga u drutvupos-reduje komunikator. To je saznanje stvarnosti, dodue razliito u od-nosu na nauno,ali ipak u odreenoj mjeri nuno objektivno. Meu-tim, ve zbog injenica da jezikekonvencije mogu pokriti razliita znaenja ne samo istih rijei (simbola) ve i istihnjihovih kombinacija dovode u pitanje kako mogunost potpunog korespondiranjaznaenja ugraenih u poruku u inu emisije znaenjima prepoznatim u inu re-cepcijetako i znaenja empirijskih injenica prepoznata u inu osper-vacije dogaaja i pojmovakoji ih reprezentiraju u informaciji per se, odnosno verbalno- simbolikih izraza uinformaicji per nos. (Sa) znanje je mogue prenijeti samo uslovno, u mjeri u kojoj sukomunika-tori ovladali verbalno-simbolikim strukturama i semantikim na-vadamasvoje komunikacijske zajednice. Od toga ovisi hoe li biti u stanju adekvatno verbalno-simboliki izraziti informaciju o dogaaju do koje su doli (pojedine elemente i predodbu u cjelini) simbolima koji ih nedvojbeno oznaavaju. Mogunost potpunogtransfera znaenja za sebe (informacije per se) u znaenje za druge (informaciju per nos),prema tome ne ovisi samo od semiotikog potencijala komuni-katora.135. Izmeu referensa i referencije1415U osnovi mas-medijska poruka nikada i nije u stanju eksternalizirati sve aspekte, anaroito ne intenzitet i neponovljivost doivljaja nekog dogaaja (koji je samim tim to jedogaaj; neto to se desilo neoe-kivano originalano). To je dijelom posljedicaneuhvatljivosti (ap-straktnosti) predodbe i doivljaja, ali, dijelom i obaveze premaobjek-tivnosti, kao jednom od standardnih svojstava mas-medijske informa-cije. Uverbalno-simboliko oznaavanje stvarnosti komunikator ulazi pod pritiskom zahtjevaobjektivnosti. Rije je o antinominoj situaciji u kojoj bi trebalo izmiriti neizmirive protivrijenosti; prezentaciju subjek-tivnog doivljaja objektivne stvarnosti irekonstrukciju objektivne stvar-nosti iz subjektivne interpretacije komunikatora. Mada upoduhvat krei-ranja poruke, ulazi sa primarnim ciljem da objektivno izvijesti o do-gaaju(prezentira stvarnost), najvie to moe uiniti je da, koliko toliko vjerno, izrazi svoje


5/15

doivljaje. Na drugoj strani, recipijent pri-marno traga za informacijom o dogaaju,elementima u poruci na os-novu kojih e izvesti rekonstrukciju objektivnog stanja, asamo iznimno, kada se radi o posebnim komunikatorima, interesuje se i za nain na kojiga oni doivljavaju. Svjesni posrednike pozicije u spoznaji hiperkompleksne stvarnosti,pretakajui u jezik simbola, svoje spoznaje (predodbe) komunikatori, daju prioritet

semantikim struk-turama koje oznaavaju sam dogaaj u odnosu na one koje oznaavajudoivljaj. To po pravilu znai semantiku simplifikaciju, odustajanje kako odneuobiajenih simbola tako i od neuobiajenih njihovih upotreba. Semantikasimplifikacija nuno vodi ka spoznajnoj simplifikaciji u inu recepcije poruke i dodatnoumanjuje anse za ob-jektivnu rekonstrukciju kako dogaaja tako i njegovog doivljaja.Dok knjievnik u semantikoj entropiji, shvaenoj kao preceptivni dogaaj oko kojeg serazvija intelektualno i emocionalno angairanje recipi-jenta, ne osjeajui posebnuodgovornost naspram referensa, pronalazi smisao svog djelovanja, komunikator u okvirumas-medijskog procesa, upravo suprotno, nastoji, u to je mogue veoj mjeri eliminisatiiz poruke sve razloge za neodumice oko tumaenja. Posljedice te odgovornosti naspramreferensa koja je ugraena u samu strukturu mas-medijskog posredovanja stvarnosti

neposredno se odraavaju u semantikoj strukturi poruke, a manifestuju kroz pris-ustvo(1) metainformacija koje obeavaju (ine izvjesnim) ouvanje znaenja u cijelom tokukomuniciranja i (2) podataka na osnovu kojih e biti mogua rekonstrukcija referensa(dogaaja). Referens (stvarno zbivanje) objektivno nije ni mogue neposredno oznaiti,zbog nuno apstraktnog spoznavanja stvarnosti uope. Ko-munikatori a uostalom inaunici, kod kojih je zahtjev objektivnosti po-dignut na nivo vrhovnog spoznajnogzakona i ideala, predmet svog istraivanja tek posreduju preko referencije, prekomentalnih modela koje obrazuju u ulnoj relaciji sa konkretnom stvarnou. Zahtjev ob-jektivnosti i jedne i druge obavezuje na poseban pristup oznaavanju, koji ih obavezujeda vode rauna o nainu na koji recipijent kreira mentalne predodbe iz konkretnihverbalno-simbolikih struktura, radi ega e iz mnotva znakova koristiti one za koje jeizvjesno da e izazvati odreene predodbe (od kojih oni kao komunikatori polaze).Meutim, komunikator ne potinjava samo svoj semantiki potencijal semantikompotencijalu recipijenata. On na svijet i dogaaje oko sebe gleda oima svoje publike.Sopstvenu predodbu dogaaja (in-formaciju per se) koriguje pretpostavljenimdoivljajem recipijenata. Kada bira simbole kojima e ih oznaiti (eksternalizirati)zadrava se u granicama prosjenih jezinih mogunosti govorne zajednice kojoj pripadaskupa sa recipijentima. To znai da se koristi samo dijelom jezinih mogunosti nekegovorne zajednice (langue), bira simbole za koje recipijenti izvjesno vezuju konkretnepojmove. Paroles same po sebi ukazuju ne samo da su neke konkretne jezikemogunosti ost-varene, ve i da neke nisu, te da postoji izvjesnost da se pri njihovomtumaenju (a mas-medijska poruka i jeste konkretan paroles ) aktuel-iziraju u inuemisije neostvarene mogunosti. Recipijenti se ne bave itanjem semantikih namjerakomunikatora, oni verbalno-simbolike strukture koje do njih dopiru kroz kanale mas-ovnog komuniciranja uzimaju takve kakve jesu i u njima prepoznaju zateena znaenja.A za to je dovoljno da je komunikator strukturirao kao sreen semiotiki sistem, te da sepri tome kretao u okviru zajed-nikog koda sa recipijentom.

16. Poruke o poruci


6/15

Za semantiku determinaciju poruke, u mjeri u kojoj je uope mogua, potrebno jeprisustvo elemenata koji se ne odnose na predmet oznaavanja (referenciju ili referens)ve na samu poruku. To su (meta)informacije (informacije o informaciji) koje prvotrebaju izazvati i zadrati panju recipijenata radi toga to sadre poruku o znaajukonkretne mas-medijske strukture za razrjeenje aktuelnih neizvjes-nosti kojima su

zahvaeni, a potom i olakati razumijevanje svih znaenjskih nedoumica. Radi se otome da za razliku od estetske koja moe ekati i stoljeima na potpuno tumaenje, mas-medijska poruka (semantika) se tie aktuelnih neizvjesnosti, brzo zastarijeva, te u svojojstrukturi mora sadravati informacije o sebi, koje e je pre-poruiti u kokurenciji samnotvom drugih. U toj funkciji su metainfor-macije kojima se oprema svaka mas-medijska poruka, kao na primjer: nadnaslov, naslov, podnaslov, antrfile, fotografija,isticanje na naslov-noj strani, krupna slova, boldiranje, posebne najave, ukljuivanje utop teme i sl..U semantiku strukturu mas-medijske informacije se ukljuuju i metainformacije koje eomoguiti da znaenja koja je unio komuni-kator budu adekvatno prepoznata ve u inuprve percepcije, bez ob-zira to nose nova znanja pa i ako su oznaena viesmislenim

sim-bolima (polisemijama) odnosno njihovim neuobiajenim kombinaci-jama kojeaktueliziraju konotativni sloj znaenja. U te metainformacije spadaju sve informacije ookolnostima pod kojima se odvija komuni-kacija iz kojih izvodim zakljuak o smisluupotrebe svih oznaitelja; prisustvu konkretne stvarnosti za koju su i komunikatori irecipijenti navikli vezivati odreena znaenja uz odreene simbole. Ugradnjommetainformacija u poruku komunikator navodi recipijenta u znaenjski horizont; granicekako semantikog tako i socijalno-povijesnog kon-teksta u ijem podruju su razumljivine samo poruka ve i sam do-gaaj na koji se odnosi. Dok socijalno-povijesni kontekstreferensa ini sve ono to se desilo prije njega i to se deava uporedo i u vezi s njim,semantiki kontekst ini cjelina komunikacije u kojoj se pojavljuje poruka ili dio ije jeznaenje dovedeno u pitanje u inu recepcije. Okolni simboli i poruke su u funkcijiotklanjanja znaenjske entropije. Njihovo razumijevanje treba rezultirati informacijom osmislu ukupne poruke u koji se po principu odnosa dijela i cjeline entropija treba uk-lopiti kao potpuno izvjestan (logian) momenat sreenog znaenjskog niza. lajermaherkae da se znaenje svake rijei, u datom odjeljku mora odreivati shodno njenomsapostojanju s rijeima koje je ok-ruuju. Nosilac znaenja u poruci, prema tome nisusamo rijei nego je to i njihova situacija, nain na koji su upotrijebljene u odnosu nacjelinu verbalno-simbolike strukture. To i jeste prostor koji omogu-ava igru simbolima,aktivirajui u njima nekada samo denotativni a nekada konotativni znaenjski sloj, ovisnood situacije komunikatora. Situacija komunikatora se oznaava situacijom pojedinihdijelova poruke. Put ka semantikoj determinaciji mas-medijske poruke, zbog toga, umjeri u kojoj je uope mogua vodi preko ukljuivanja u poruku posebnih elemenata;(meta)informacija o situaciji komunikatora. Poto ne moe do kraja ovladati semantikimnavadama recipijenata urazliitim situacijama, zbog toga to ih je mnogo i to su uvelikoj mjeri anonimni, komunikator u poruku ugrauje dovoljan broj informacija osopstvenoj spoznajnoj poziciji kako naspram referensa tako i naspram publike, kojiobjanjavaju odstupanja od obine upotrebe jezika i omoguavaju, naravno uz posebanperceptivni napor, otkrivanje skrivenih znaenja.12


7/15

34567. Podrazumijevajua (implicitna) znaenja

Viestruki su razlozi koji navode komunikatora na neuobiajenu (upot-rebu simbola:nekad je to njegova drutvena pozicija koja ga obave-zuje da stvari oko sebe ne imenujeuobiajenim imenima, nekada nepotpun doivljaj referensa a nekad i posebna intencijakako u vezi sa referensom tako i u vezi sa recipijentima (ostvariti posebne komu-nikacijske i spoznajne efekte). U svim sluajevima, samo uoavanje neuobiajenostiupotrebe simbola, upuuje na izvjesno postojanje skrivenih znaenja i na traganje zametainformacijama o razlozima (situaciji komunikatora) koji su ga na to naveli, u kojimaje sadran i klju za njihovo tumaenje. Ve na tom nivou percepcije poruke pot-vrujese paradigma za tumaenje implikacija (podrazumijevajuih znaenja) a koja glasi AKOJE TADA JE.Ako u poruci imamo neuobiajenu upotrebu (situaciju) pojedinih ili znakova u cjelini

tada, ona izvjesno sadri i neka skrivena (konota-tivna) znaenja. To je radi toga to smose navadili na prisustvo nevidljivih dimenzija stvarnosti uz odreene vidljive znakove ( uovom sluaju neuobiajenu upotrebu simbola). U semantikoj ravni implika-tore (to toukazuje na prisustvo dodatnih ili skrivenih znaenja u poruci) prepoznajemo umetainformacijama o tipu komunikacije ali i poruke. Hoemo da kaemo da e nekielementi poruke ili poruka u cjelini nositi razliita znaenja ovisno od toga da li smo je(nadnaslo-vom) razvrstali u informativne, edukativne ili rekreativne, odnosno u vijest,komentar ili satiru. Iz poznatih odlika tipa komunikacione situa-cije izvode se i proteuimplikacije na sve znaenjske (vie ili manje transparentne) elemente poruke. Meutim,implikatori ne moraju nuno imati semiotiku formu. I sam nain manipulacije porukomu toku komuniciranja; koliina vremena i prostora koje dobija odreena poruka, rejtingkomunikatora koji pokriva odreeni dogaaj, mjesto u emisiji koje dobija poruka,opremanje poruke ilustracijama i posebnim najavama, sve su to naini da se aktivirakonvencija AKO JE TADA JE, koja e prenijeti dodatno znaenje (skriveno), madanije ugraeno u semiotiku formu. Semantiki potencijal ovih implikatora se zasniva napostojanju znaenjske navade kod recipijenata u vezi sa razliitim oblicima manipulacije porukom i znaaja referensa (koji mu bar sub-jektivno pridaje komunikator, akomunikator se nerijetko poistovjeuje sa drutvenim strukturama). Na tom principu poruka da je koarkaka reprezentacija Bosne i Hercegovine u kvalifikacijama zaEvropsko prvenstvo pobijedila reprezentaciju Hrvatske, plasirana kao top tema ucentralnom dnevniku BosanskoHercegovake televizije gledaocima naviklim napolitike dogaaje kao top teme, alje dodatnu poruku sa politikim implikacijama.Dodatna znaenja i u ovom sluaju proizilazeiz poznatih osobina tipa komunikacijskesituacije, komunikacije, od-nosno poruke.Da bi implikatori funkcionirali kao element semantike strukture poruke (da bi zasigurnooznaavali neto to se podrazumijeva u nji-hovom prisustvu) komunikator mora vladatikonkretnim uslovima itl-jivosti konvencije AKO JE TADA JE. Recipijent neprepoznaje nuno ideju svakog tipa komunikacije, te ne postoje razlozi koji po sebi ineizvjesnim razumijevanje impliciranih znaenja. Zbog toga za seman-tiku odrivost(determinaciju) poruke zasnovane na implicitnim zna-enjima nije dovoljno pridravati


8/15

se naela korespodentnosti, koje upuuje komunikatora na pridravanje istih lingvistikihnaela pri iz-boru svih simbola i njihovom ulanaavnju u okviru istog komunikaci-jskogina i naela legitimnosti, koje upuuje na organiziranje poruke u okviru jezikihmogunosti i semantikih navada konkretne komuni-kacijske zajednice. Ova dva naelase tiu vie mogunosti komuni-kacije uope, te ne otklanjaju neizvjesnost pronalaenja i

adekvatnog tumaenja skrivenih znaenja niti umanjuju mogunost javljanja se-mantikeentropije u porukama zasnovanim na imlikatorima. Znaen-jska determinacijaimplikatora je mogua samo uslovno kroz dosljedno pridravanje naela generikeprikladnosti i koherentnosti.Naelo generike prikladnosti upuuje komunikatora da, kada se in-tencionalno koristikonotativnim potencijalima (efektima) simbola, ostane, po svaku cijenu, u granicamaanra. Pravila (generika svo-jstva) anra, su za recipijenta, u takvim sluajevima jedinipouzdan izvor informacija koje su mu potrebne da bi razrijeio neizvjesnost skrivenih idodatnih (konotativnih) znaenja. Tumaenje se dovija po principu AKO semantikiupitna poruka (ili njen dio) pripada ovom anru, TADA ona nosi OVO znaenje.Naelo koherentnosti obavezuje komunikatora na usklaivanje zna-enja pojedinih

elemenata sa smislom poruke u cjelini.U okviru ova dva neela recipijenti izvode zakljuke o znaenju konk-retne poruke bezobzira da li ih se pridravao komunikator. Tako e, samim tim to su poruku prepoznalikao satiru u njoj traiti pa i pronai (zbog generikih svojstava anra) i znaenja koja unju nije ugradio komunikator. Par simbol denotirano znaenje postaje, sa stajalitakomunikatora neoekivano, ali sa stajalita semantikih navada recipi-jenta sasvimoekivano i oznaka nepostojee referencije. Pod utjeca-jem sopstvene situacije i samirecipijenti aktiviraju konotirajui sloj konkretnog simbola i konkretne poruke. Ba kaoto postoji vjerovat-noa da namjerna konotacija (neko dodatno znaenje simbola kojetreba proistei iz prisustva drugih simbola ili implikatora) promakne recipijentu, da ga neuoi ili ne razumije adekvatno (u okviru namjere komunikatora), mogue je da nekiznakovi budu protumaeni implika-torima, neovisno od volje komunikatora, ime sedovodi u pitanje funkcioniranje poruke kao oznake za dogaaj.

18. Mas-medijsku poruku je nemogue do kraja semantiki

odrediti na taki emisijeKonkretno znaenje svakog elementa semantike strukture poruke, pa i implikatora,odreeno je njihovim odnosom sa cjelinom komunikacije i komunikacijske situacije koji,u sluaju mas-medijskog (posrednog) komuniciranja izmiu kontroli komunikatora.Mada konkretna poruka, za publiku funkcionira kao znak za dogaaj ili doivljaj, simbolisu samo uslovno u stanju preko svoje denotativne dimenzije adekvatno izrazitiinformaciju per se. Mogunost objektivne prezentacije refer-ensa je jo upitnije. Ustvarnosti simbolike strukture nuno konotiraju, bez obzira na nastojanje komunikatorada uspostavi ustaljene i ned-vosmislene veze izmeu oznaka i referensa, odnosnoreferencije. Sama injenica da se istim jezikim konvencijama mogu pokriti razliitaznaenja kao i da to ne ovisi samo od komunikatora nego i od recipijenta razvijaneizvjesnost oko moguih tumaenja ne samo neuobiajenih upotreba simbola iimlikatora, nego i verbalno simbol-ikih struktura koje komunikatori izvornostruktuiraju kao denotativne, pa se semantika entropija javlja kao jedina izvjesnost u


9/15

poruci, a namjerno ugraene metainformacije o smislu i cjelini jedine anse za njenootklanjanje. Mnogo je razloga koje navode komunikatore na neuobiajenu upotrebusimbola pa i na aktiviranje njihovog konotativ-nog sloja, koji bar sa njihove takegledita opravdavaju odstupanje od lajermaherovog kanona da: Mi ne trebamo daodstupamo od obine upotrebe jezika, osim ako za to nemamo veoma jake razloge .

Oigledno je teko, oduprijeti se moi koja proizilazi iz ekskluziviteta mas-medijskepozicije u odnosu na uvid u dnevnu dinamiku hiper-kompleksne stvarnosti. Ta mo se neogleda samo u posjedovanju odreenih informacija prije svih drugih ve i u moi njihoveselekcije i produkcije te manipulacije reakcijama recipijenata. Aktiviranjem kono-tativnog potencijala simbolikih struktura komunikatori izazivaju uz logiko-racionalne iafektivno-voljne reakcije recipijenata. Konotaci-jama se izaziva posebna klima recepcijeu kojoj se pojaavaju emo-cionalni i persuazivni efekti poruke, razvija se potreba za posebnim angairanjem recipijenata; prvo na uivljavanju (empatiji) u situacijukomunikatora koji je natjeran na neuobiajenu upotrebu jezika, a potom i na tumaenjusamih skrivenih znaenja. I pored svih metain-formacija koje komunikator ugrauje uporuku da bi naveo recipijenta na njeno pravo znaenje kao oznake za dogaaj, jo

uvijek ostaje mnotvo izvora semantike neizvjesnosti, koji in tumaenja pretva-raju uin vie ili manje informiranog nagaanja. Upitnost znaenja se ne javlja samo u vezi sanepredvidivim razlozima aktiviranja konota-tivnog sloja u simbolima koje komunikatorikoriste u namjeri da denoti-raju relaciju oznaka referens, kao niti samo u vezi saintencionalnim (ili akcidentalnim) upotrebama i efektima neuobiajene upotrebe simbola(znaenja koja proizvode u drutvu sa drugim simbolima), nego i kao izrazkomunikacijske situacije, kako komunikatora tako i recipijenata. U mjeri u kojoj porukanosi uz informacije o referensu kao empirijskom ili epistemolokom dogaaju iinformacije o razlozima za neuobiajenu upotrebu jezika (kako u inu emisije tako i uinu recepcije), samo ese smanjiti, ali ne i potpuno otkloniti neizvjesnost semantikeentropije u komunikacijskom procesu.Literatura:

Ferdinand de Sosir; Cours de linguistique generale, Paris, 1931.Fr. D. E. Shlajermaher; Hermeneutik, Hajdelberg, 1959.E. D. Hirsch, J.R.; Validity in interpretation, Yale University Press, New Haven andLondon, 1971.Umberto Eko; Kultura informacija komunikacija, Beograd, 1973.Niklas Luhman, Teorija sistema, Globus, Zagreb, 1981.Miroslav Beker; Semiotika knjievnosti, Zagreb, 1991.Ivica Macan; Wittgensteinova teorija znaenja, Zagreb, 1996.Fred Inglis; Teorija medija, Zagreb, 1997.Rolend Lorimer; Masovne komunikacije, Beograd, 1998.Jorgen Dines Johansen Svend Erik Larsen; Uvod u semiotiku, Zagreb, 2000.Nail Kurti; Uvod u teoriju mas-medijske informacije; Filozofski fakultet Tuzla, Tuzla,2000.Nail Kurti; Hipotetski okvir za razmatranje odnosa logike i mas-medijske poruke,Zbornik radova broj 2, Filozofski fakultet Tuzla, Tuzla, 2000. Razlika/Diffrance broj 1 -casopis za kritiku i umjetnost teorije


10/15


11/15


12/15

16


13/15

17


14/15

1819


15/15

Nail Kurtić Filozofski fakultet

Documents

Transcript of Nail Kurtić Filozofski fakultet