ODGOVORNI UREDNIK Mirza Filipovi

GLA VNI UREDNIK I van Lovrenovi

RECENZENTI Daniel Buan Darko Tanaskovi

Design NENAD DOGAN

~~LEKSIKON ISLAMA

Nerkez

~

RED

Darko 1

SVJETLOST

1~

imailagt

Z t'anaskooi

I

4KTOR

- SARAJEVO 190

;.tU1/j.',si'{(\eT.lS'V~S"~

("o,! 1'0 t

','i

~

E~

l

;E \.

e:

;~o:_:' (:n~~;'\! tj

o

;Nei se uz osamu, izbrii svoje ime (iz sjeanja) ljudi i stavi se naspram zida (molitve) sve do smrti. Ipak, izreke starih klasinih sufija, koje navode al-Kuejri i

A L VE T (a. haluia, t. halvet) ,

znai povlaenje,

234

Hamajlija

al-Gazali, odjek su iroke skale miljenja o vrlinama koje su u vezi sa samoom i druenjem sa svijetom (suhba, muhalafa). ivjeti duhovno daleko od svijeta smatralo se viim od materijalnog osamljenja, te je jasno da su se, u stvari, provodila povremena povlaenja radije nego stalna izdvojenost. Sigurno je da Suna nije bila naklona osamljenikom ivotu, te je organizirano zajedniko ivljenje sve vie postajalo glavna znaajka samog sufizrna. Tako je Abu-'l-Husein an-Nuri (u. 907-908) snano preporuivao zajednicu kao nain provoenja Ijubavi prema bliniem a Abu jakub as-Susi iz Basre (u. 900) je pisao: [edino najjai mogu podnijeti samou, dok je ivot u zajednici korisniji za ljude kao to smo mi, jer je ponaanje svakoga kontrolirano od drugih". U sufizrnu nakon klasinog razdoblja, stanje je, bitno, isto. Prema Abu Hafsu as-Suhravardiju (u. 1234), ivot zajedno odvaja sufije od asketa, ali on objanjava tu razliku tvrdei da sufije radije vole zajednicu zato to su, zahvaljujui svojemu duhovnom zdravliu, slobodni od iskuenja, koja askete nastoje izbjei birajui nain osamljenikog ivota. Duhovna podrka sufija je samoa, pa ak u zajednikoj dvorani ribata, oni su bili njihovo osobno utoite. Osim toga, sufijska kua esto sadri osobne sobice, a praksa povremenih povlaenja, koja igra vanu ulogu u njihovom odgoju (tarbiya), postaje istinska ustanova, kojoj as-Suhravardi posveuje tri poglavlja djela 'Awarif al-ma'rif, a na koju poseban naglasak stavljaju kubravije, azilije, kadirije i, naravno, halvetije. Taj halvet podrazumijeva vaan dihad, tj. asketsku disciplinu, koncentraciju duha, poglavito pomou zikra. Ulazei u halvet, treba se osloboditi svjetskih uitaka i biti u stanju obredne istoe. Boravak u sobici treba podsjetiti na onaj u grobu; sama sobica treba biti sumorna prostorija, u koju ne ulazi dnevna svjetlost. Njezin cilj je da zatvori izvanjska osjetila i da otvori unutranja, tj. da se bude spremno za mistika iskustva. Upozorenja na injenicu da se ne prida suvie vanosti tim iskustvima su, ipak, dosta esta, te se savjeti duhovnog voditelja smatraju ivotnim. Institucionalizirana samotnost normalno je ograniena na razdoblja od 40 dana, to mu, jednako, daje ime al-arba'iniyya ili ille (od perzijskog ihil); ona ne treba biti prekinuta osim za obredne zajednike molitve i treba se obaviti jedno godinje. Ona je zamiljena kao neko oponaanje Poslanika, koji se obiavao povui na razmiljanje u peinu brda Hire prije nego to je dobio objavu Kur'ana. Meutim, broj 40 je vezan za primjer i drugih poslanika, a osobito Muse (Mojsija); on simbolizira jednako ctrdesct postaja svijeta, pozornice rnistikog putovanja. U isto doba, halvet se idealno protee na cijeli sufijski ivot. Praksa povlaenja samo je sredstvo, a cilj sufijskog odgoja je halvet u duhu (haluxu al-ma'nii), tj. injenica da je u duhu s Bogom unato svome materijalnom prisuu u ovom svijetu. Ista ideja se izraava nakibendijskom formulom halsiat dar anguman (samoa u drutvu).

(arba'in) i njegova knjiga za molitvu Wird as-Sattar i danas

jo tvori osnovicu za zikr halvetija. Njihov uspon do velikog reda i izvanrednog utjecaja, koji su postigli u Osmanskom Carstvu, zahvaljuju sklonosti sultana Bajazita II (1481-1512), koji se kao princ-namjesnik u Amasiji druio sa halvetijskim derviima i ejhom elebi-efendiiom, moda u znak zahvalnosti za ne sasvim objanjene politike usluge, te koji im je po usponu na prijestol pribavio u Carigradu prebivalite u etvrti Koda Mustafa-paa. Po nasljedniku elebi-efendije, Sunbulu (Sunbul) Sinanu, nazvani stambolski ogranak halvetija sunbulije, igrao je najzamaniju ulogu. Zahvaljujui djelovanju raznih nasljednika elebi-efendije mogle su se halvetije u relativno kratkom vremenu proiriti po cijelom Osmanskom Carstvu, prije svega po albanskom cjelokupnom prostoru - u dananjoj Albaniji bili su oni do prije neto godina (1967) jo priznati kao komunitet (posebna vjerska zajednica) - kao i u Makedoniji i Bugarskoj, ali i Anadoliji. Uslijed nedostajanja snanog sredita, halvetije su se iroko pocijepale na razne ogranke i podogranke, ali koji su dodatkom i-Halvetiye izraavali svoju pripadnost cjelini halvetija. Gulenije su se rano razvile u samostalni veliki red. Izvjesna bliskost sa safavijskim redom jedva se moe poricati kod halvetija, jer halvetije treba ubrojiti u umjerene pravce dervitva. Snano politiko zalaganje uvijek se oitovalo u povijesti halvetija, posebice u 17. st., gdje su se oni nalazili u prvoj borbenoj liniji u nekim religiozno-politikim razraunava njima izmeu pravovjernih i sufija. Snane utjecaje halvetija, odnosno pojedinih ogranaka, moe se utvrditi u literaturi o ivotu i djelu glasovite uleme idervikih ejhova, kojoj je uvod napisao biograf Takopruzade.

H

H

A L V E TIJ E (a. ffalwatiyya, t. Halvetiye). Derviki red preteno turskog obiljeja, nazvan po sufiju Omaru Halvetiju, CUmar al-Haluxui ), koji je umro 1397-1398. u Tabrizu, a kao zonobijski red utemeljen je od Kavkasca Sejida Jahja irvanija, koji je umro 1464-1465. u Bakuu. On je u sredite ivota reda postavio etrdesetodnevnicu

AMAJ L IJ A (a. ~ama'il), zapis, talisman. Upotreba zapisa u islamskim zemaljama vrlo je rairena. U sjevernoj Africi se zove hure, kod Arapa na Istoku hamya ili ~afi?, 'uda ili ma'ada, a kod Turaka yafta, nusha ili hamail. esto se nose u kesici ili medaljonu oko vrata ili pod pazuhom ili na turbanu. Kod bogatih su od zlata ili srebra. Djeca dobijaju takve hamajlije, im su stara 40 dana; mogu biti najsiroviji predmeti, jednostavna koljka, komad kosti, uiven u kou i stavljen pod lijevo pazuho. Beduinske djevojke imaju (kod njih zvanu ~urz) hamajliju, koja se vrlo cijeni: to je 7 cm duga i 4-5 cm iroka knjiga s molitvama, zatvorena u zlatnu ili srebrnu kutijicu, a nosi se kao bro. Molitve, znaci ili figure, koji se nalaze na talismanu, vrlo su razliitog porijekla. Nalaze se boanska imena, imena anela i drugih mitskih bia, kur'anski ajeti (stavci), astroloki znaci, kabalistika slova, magiki etverokut, znaci iz geometrije, likovi ivotinja i ljudi. Po islamskoj predaji, Bog ima 99 imena, kao Veliki, Mudri, Sveznajui, Milostivi itd.; ta imena se rado koristi ili ih se sastavlja po brojanoj vrijednosti slova iz kojih se sastoje. Brojna su imena anela, a najpoznatija su imena etiri velika anela: Mihail, Debrail, Azrail i Israfil, koje sa nalaze na hamajliiama. Osim tih su jo i mnoga druga, koja se navode u uenju o anelima. Na arapskom postoje i takve rasprave, koje su bile pripisivane pretpostavljenim autorima, kao to su Andrun ili Andahriju. Metatron je u aranju vrlo ugledni aneo, koji se as stavlja ispred Jupitra, a as ispred Merkura, a kojeg Arapi, ini se, ponekad brkaju sa

235

Hamdala

rI I

ihailom; on je jedan- od u literaturi. Osim anela stavljaju se i neka mitska bia, ponajvie, svakako, sedam spavaa (A~~iib al-kah!). Od kur'anskih ajeta, kao najudotvornije vae kratke sure CXIII i CXIV, zvane al-mu'aunoidauin (xzatitnice). U prvoj se spominju zle ene, koje na uzlove puu; vjeruje se da ona titi posebno od tjelesne nevolje; drugoj se pripisuje vie snage protiv duevnih patnji. Osim ove dvije, poboni muslimani vrlo cijene i suru vs-st Jednako vrijedi za Fatihu, Ayat al-hursi (II,256) i stavak o prijestolju, Ayat al-'ar (IX,130). Osim toga, za posebne sluajeve ima jo raznih drugih ajeta. Astroloki znaci, znaci planeta i krug sa ivotinjama su takoer poznati. esto se nailazi na sasvim osobite znake, koji potjeu od raznih kabalistikih alfabeta. Ovi se nalaze kod Ibn al- Vahije, u knjizi Kub awq al-mustahiim. I geomantiki znaci, raznovrsno grupirane take, ponekad se koriste. Geomantija, arapski 'ilm ar-ramal, zove se gatanje iz taaka naznaenih u pijesku. Naprave se etiri crte u pijesku, oznae take u pravilnom razmaku i izbrie, onda, upravo neka od njih. Preostale tvore neku figuru, kojoj se daje ime i pridaju razliita znaenja. Ta figura se stavlja na hamajliju. esto se naie na magiki etverokut (wafq, wifq), koji se sastoji od 9 ili 16 pregrada. Ponajvie se brojevima iz kojih se one sastoje, a kojih je 9 ili 16, dodaje jo isto toliko brojeva. To stvari daje ueni izgled. Poinje se sa 9 mjesto sa l i broji od 9 do 24, umjesto od l do 16. Nekad se umjesto brojeva upiu i slova, npr. etiri slova Allahova imena, A!lh, etiri puta u razliitom rasporedu. Arapi su podrobno obradili problem magi kog kvadrata. Likovi ljudi i ivotinja nalaze se rijetko u sjevernoj Africi na zapisima; ali se susreu na Istoku na hamailiiama i arolij skim predmetima, koji su nastali pod utjecajem perzijske umjetnosti. Ljudska ruka je vrlo omiljeni simbol, a treba uiniti nekodljivim zao pogled. Obino se taj znak naziva Fatimina ruka. iiti polau na pet prstiju znaenja pet svetih osoba: Muhammed, Ali, Fatima, Hasan i Husein. Saeto reeno, svi korieni motivi, osim kur'anskih ajeta, seu nazad, najveim dijelom, na neislamske izvore. Po arapskoj predaji, sam Adem (Adam) je izmislio hamajliju. Sulejman (Solomon) bio je, po vjerovanju muslimana, veliki arobnjak, a njegov prsten i u talmudskim legendama, a i u arapskim bajkama, igra veliku ulogu. U arapskoj literaturi postoje razliite rasprave o znanosti o hamajlijama. Najglasovitiji pisci na tom podruju su Meslema al-Medriti (u. 1007), koji je i spise iste brae donio u panjolsku, zatim Ibn al-Vahija i al-Buni. Islamska teologija, koja bajanje zabranjuje, podnosi upotrebu hamajlija. One su, obino, djelo dervia, koji su pripadali raznim redovima, a imale su vrijednost samo ako su iz njihovih ruku dobijene.

velikihli~:va

kabalistinoj

iru primjenu. Hamd je time razliit i od ukr, zahvalnost, premda moe biti izraz za to. Budui da se formula nalazi dvadesetetiri puta u Kur'anu, prirodno je da je postala uobiajena. Sve dolazi od Allaha i za sve Ga se, prijatno ili neugodno, mora slaviti. Neovisno o proirenoj upotrebi, koja je preputena pobonosti pojedinaca, formula ini vrsto utvreni dio salata i tome pripadajueg tasbiha; u ovome se ona opetuje trideset tri puta. Nadalje se ona, kao jedan od sedam matanija, tj. stavaka Fatihe, podjednako kao i ova sama, uveliko mistiki i magiki koristi. Tako, npr., ona predstavlja marnu prve od sedam postaja rifaijskog dervikog reda. ak po pravovjernoj predaji, Fatiha ima magiko znaenje. Ali sama za sebe, kao to je sluaj kao besmele, ini se da se hamdala nije upotrebljavala u magiji. Naprotiv, nastojanje, da se ona koristi kao uvodna rije, nalazi se rano u predaji. Sve to ne zapoinje slavljenjem Allaha je nepotpuno. Tako je hamdala postala jedan od tri neophodna dijela uvoda svakog pisanja.

H

AN , KAN. Titula vladara, koja je prvotno uzeta iz jezika rauanruan, a koja se ve moe dokazati na staroturskim natpisima i, jo prije, u kineskim vrelima, pri emu Turci i Mongoli prave razliku izmeu hakan kao vladara nad cijelim carstvom ili velikim plemenskim savezom i hana kao gospodara dijela carstva ili nekog malog plemenskog saveza; ipak, han i openito, bez poblie g oznaavanja, moe biti naziv asti (poloaja) vladara, kao, recimo, kasnije za osmanskog sultana. Od 10. st. prodrla na islamsko podruje kao titula (prvotna suprotnost: han = neislamski vladar, a sultan = islamski vladar, pri tome se izgubila) doivilo je dostojanstvo hana djelomino gubitak znaenja. Ve kod ahova Horezma (Jfwiirazm) jo samo najvia vazalska titula (12. st.), znaio je han u 16. st. vazalskog vladara openito, a kad Safavida samo trei stupanj plemstva, dok je kod Osmanlija i, recimo, Uzbeka ostao titula vladara. U modernom smislu, rije je samo jo jednostavni poasni naziv. AN , izvorno perzijski izraz, a oznaava konaite na jednoj etapi velikih puteva s jedne strane i, s druge, skladite, a zatim svratite u aglomeracijama od neke vanosti. 1) Cestovni han. - Ta ustanova ispunjava ekonomske funkcije koje se nisu mnogo promijenile do danas; ona je u vezi s vrlo starom organizacijom cestovne trgovine na Istoku, no zadobila je posebni polet u islamskom svijetu. Han je nastao iz potrebe da se osigura odmor i zatita od grabea na podrujima gdje su nomadi i brani stvarali nesigurnost. ini se da je, prvotno, to bio ograeni prostor koji je titio poloaj vode, a koji se, s vremenom, razvio u arhitektonsko djelo. Karaoanseraj je prikladni izraz da se oznai zgrada, koja je, du smjera puta, namijenjena da ugosti karavane. Izraz han, s kojim se esto mijea, radije je pridran za zgradu, gdje se ugouju, na dui ili krai rok, putnici od trgovine i gdje dolazi i do prodaje robe. Zastanite karavane esto se zvalo manzil u starim arapskim tekstovima. Drutvene zgrade od javne koristi, hanovi obiljeavaju I trgovake putove povezane, u odreeno doba, karavanam~. I Udaljeni, obino, dan hoda ili tridesetak kilometara, hano~

H

H

AMDA LA , saeta oznaka za formulu: al-hamdu li-'!liih, Neka je hvaljen Allah; jer od Njega proizlazi sve to je pohvale dostojno i Njemu se vraa. Hamd je opreka dammu pokudi, kao pohvala za neto to ovisi o volji hvaljenog, te je u tom smislu razliito od madh, koje ima

236

Han

r!

ravnici i planini, broj ovisi o stupnju napretka slue za konaite jedne etape. Vrlo esto, han je vie od sklonita za putnike, hodoasnike i trgovce, on je i sredite razmjene miljenja izmeu ljudi koji su doli s raznih strana svijeta. Ova ustanova doivjela je veliki napredak poev od 71 13. st. * u Iranu, Siriji i Anadoliji. Ponekad se oko hana, s vremenom, razvila aglomeracija, kao to je Han ejhun u Siriji. Izraz se javlja po prvi puta u arapskoj epigrafiji u Siriji u povodu utemeljenja Han al-Akabe 1213. god. Program izgradnje cestovnog hana, koji je najee osamljen, treba pomiriti sigurnost ljudi i ivotinja i prikladnost skladita roba na etapi, jer se tu due ili krae zastajalo. Materijal za gradnju je ovisio o kraju: peena ili prijesna cigla, kre, bazalt. Imao je prostorije za noivanje putnika, sobu za molitvu i, ponekad, kupatilo; postojale su prostorije za odmor ivotinja na samar i jahaih, zaklonjene tale za konje i magarce, tale za mazge i deve. Izvana, han se pokazuje kao etvorouglasta zgrada, esto na dva kata, s masivnim kulama na svakom kutu i vanjskim zidinama uvrenim potpornjima. Imao je izgled male tvrave, od koje se razlikovao ulazom zatienim izboinama koje uokviruju velianstveni portal, manje-vie ukraen prema dobu. Tim portalom se pristupa u duboko predvorje na koje se otvaraju na obje strane prostorije uvara i, ponekad, duana, gdje se nalaze predmeti prve potrebe. Zatim se ulazi u veliko sredinje dvorite, openito etverouglasto, sa dokom, na kojem su poredani u prizemlju skladita, sobe i tale, a ponekad i kovanica. U mnogo hanova, putnici spavaju u zajednikoj sobi na povienom podiju. Kada je han od neke vanosti, un ima i kat. Tu se sobe za boravak i uredi otvaraju pod jednom galerijom koja okruuje dvorite i dobija svjetlost kroz otvore. Hanovi u planini su manjih dimenzija. Oni su etvrtastog plana sa potpornjima na kutovima; naspram unutranje stijenke vanjskog zida, postoje mjesta pridrana za ivotinje, dok se sobe putnika oslanjaju na unutranji zid i otvaraju na sredinje dvorite. Postoje takoer, u hladnim krajevima, vrlo jednostavni hanovi bez dvorita, koji imaju samo jednu dvoranu s jednom ili vie laa, iji lukovi, prosjeeni svjetlom, poivaju na stubovima ili podupiraima, dok du stijenki prolazi duga klupa koja slui za sjedenje ili spavanje. Cijene za usluge su bile razliite, prema kvaliteti hana, a neki su uivali vakufe, da bi mogli besplatno ugostiti hodoasnike. Postojei hanovi omoguuju da se izvede tipologija koja razlikuje vie grupa. Od irenja Islama na Bliskom istoku, dva tipa zgrada postoje usporedo: jedan je, napravljen od razvuenih dvorana, koje su rasporeene usporedno sa sredinjim dvoritem, specifino iranski; uskoro su se tu pojavili osovinski ivani, a portal je zadobio veliku vanost; drugi je napravljen od etverokutne zgrade sa galerijama koje uokviruju sredinje dvorite. Taj tip zove se sredozemni a postojao je od daleke davnine. Najstariji poznati cestovni han djelo je umajadskog doba, poznat je pod imenom Kasr al-Hajr a-arki, a raspored mu je sredozemni. Mogu se razlikovati selduki hanovi u Iranu i Anadoliji, ejubidski hanovi u Siriji, mameluki hanovi u Egiptu i Siriji, oni na putu hodoaa, ilhanidski isafavidski hanovi u Iranu i osmanski hanovi. to se tie ovih zadnjih, gradili su

iji

podruja,

se naveliko; jedni su sadravali jedan dio sa prostorijama koje su se pruale na dvorite s otvorenim nebom, te drugi pokriven za zimu; drugi su bili graeni po seldukom uzoru, ali sa skromnijim ukrasom. Novi tip se javlja, gotovo etvrta stog plana, s dugim sredinjim prolazom u smjeru od istoka na zapad i obrubljen duanima; u sredini prolaza, dva portala omoguuju, svaki, pristup u razvuenu etvrtastu dvoranu, sa etiri lae, a tri su postavljena na stubovima, usporedna sa prolazom. Dio smjeten na sjever, opskrbljen jednom klupom, bio je namijenjen putnicima, dok je onaj na jugu okupljao ivotinje i robe. Takav je Jeni Han (10/16. st. *), koji je nedavno nestao, na putu od Tokata u Sivas, te Han Mehmed-pae (1619) u Ulukili na istoku od Konje. Napokon u mjestu Gebze, na putu od Carigrada u Izmit, nalazio se han klasinog osmanskog tipa sa pravokutnom zgradom bez sredinjeg dvorita, napravljen sa dvostrukom laom sa est sredinjih stubova koje utvruju dva puta sedam greda. Zadnji veliki cestovni han bio je izgraen u Iranu pod vladom aha Abasa II (1642-1666) na 45 km od Isfahana, a to je sjajni han Mader-i ah ozbiljne i veliajne arhitekture. Treba naznaiti dva sluaja strukturalnog razvoja hana, jedan u Siriji, a drugi u Iranu. U prvom sluaju je to preobrazba cestovnog hana u gradski: naime, u Disr a-uguru, hanu, koji je izgraen 1660. god., dodana je tokom vremena kuhinja, a zatim bolnica; ta cjelina, smjetena na lijevoj obali Oronta, na poetku mosta, inila je u 19. st. jezgru gradske aglomeracije koja se razvila oko njega. A drugi sluaj je onaj hana u Ali-abadu, smjetenog izmeu Teherana i Koma, koji je krajem 19. st. postao jezgra oaze; dodavanjem hamama, mlina za penicu, dvije ledane i skladita, prvotni han je izgubio svoj cestovni karakter, da bi osigurao funkcije poljoprivrednog sredita. 2) Gradski han. - Dok je cestovni han konaite na etapi, postaja, gradski han je, u izrazu putovanja, skladite, mjesto za trgovake poslove i kratki boravak. U stvari, izraz han oznaava gradska svratita i skladita na Bliskom istoku tek od mameluke i, osobito, osmanske epohe. U S/ll. i 6/12. st.*, u Bagdadu i Damasku, velika skladita su nosila ime dar sa imenom proizvoda, za koji je zgrada bila specijalizirana. Gradski karavanseraj zvao se dar al-uiahiila (kua nabave), prije nego to je postao sinonim za funduq, koji se, od kraja 7/13. st. *, zapoinje zamjenjivati hanom za oznaku svratita u predgraima. Kasnije, u ll! 17. st. *, han je postupno vrio jedini funkcije, koje je unutar zidina vrio dar al-ioakdla, funduq i qaysanyya. Naime, u gradu, han ugouje trgovce koji su doli iz daleka, a koji su tu mogli stanovati uz stanarinu plaanu uvaru koji priskrbljuje hasuru i slamu. Tu se nalaze smjeteni i danas, kao neko, trgovci na veliko, preprodavai, zastupnici uvoznika, posrednici i trgovci na malo. Tu dou na veliko robe uvezene ili pribavljene za izvoz, a iji sanduci i zamoci zakre dvorite. Najee skladite, han, koji omoguuje da se eka prilika za prijevoz roba, oznaava se bilo imenom utemeljitelja bilo po glavnoj robi koja se tu prodaje. U drugoj polovici 9115. st.*, mameluki sultani su dali neke olakice Evropljanima koji su dolazili u Aleksandriju. Nakon davanja kapitulacija po osmanskim sultanima, grad8

Vidi napomenu na stranici 13.

237

Hanefiti

ski hanovi su doivjeli veliki polet na Bliskom istoku. Sve do sredine 1l/17. st. *, ambasadori velikih sila su stanovali u Carigradu u hanu, koji im je bio posebno namijenjen, Elci ham. U 12/18. st. *, han je istisnuo, zbog trgovake djelatnosti, funduq, koji, otada, slui samo kao svratite za hodoas nike i putnike. Smjeteni usred suka u sreditu grada, hanovi, svojim brojem i veliinom, odraavaju irinu prometa i ekonomsku vanost grada. Ponekad gradski han nije bio zgrada, nego skupina mnogih specijaliziranih trita, kao Han al-Halili u Kairu. Han, ponekad, ima u unutranjosti, koja se prua na dvorite, skladita (/Jii$il) koja trgovci unajmljuju ili kupuju. Raspored gradskog hana nije se nikada mijenjao tokom stoljea: sredinje dvorite na kraju kojeg se pruao red duana vezanih uz zid bloka, a koji se otvaraju ispod pokrivenog portika koji se prostire, ispred njihovih vrata, svud okolo dvorita. Han moe biti pobona zaklada (vakuf) neke bogate i visoke osobnosti, a tada je bio ili jedno od vrela prihoda nekog vakufa u korist medrese ili je sluio za odravanje damije kao dva hana u Brusi u korist Zelene damije, ili koristi prihode, koji su mu dodijeljeni kada slui, posebice, da ugosti hodoasnike. U han se mogao ulagati i novac, te je vie emira bilo vlasnicima hana u 8/14. * i 9/15. st. * Krajem 91 15. st. *, u Damasku, od pet novih hanova, tri su izgradili emiri, a dva trgovci. Voditelji hana su, obino, potomci utemeljitelja, a glavna osoba je wakil at-tuggiir, opunomoe nik koji se bavi uskladitenjem i prodajom roba; han je pod kontrolom nadzornika kojeg alje muhtasib. Za osmansko doba, raspored je jednoobrazan u svome principu: oko dva dvorita nejednakih dimenzija redaju se, u prizemlju, duani koje iznajmljuju trgovci, nastanjeni u sobama na katu koje se otvaraju na galeriju, te presvoeno skladite koje osigurava robu od krae i od nepogoda. U nekim hanovima, sredinje dvorite je zamijenjeno pokrivenim trijemom, kao u hanu Esad-pae u Damasku, ili, pak, sredinje dvorite, umjesto da je etverokutno, postaje dugi pravokutnik koji je razdijeljen da bi dao tri elementa jedan za drugim, kao u Valide Hanu u Istanbulu. U Prednjoj Aziji, osmanski hanovi su bitno grupirani u Brusi i Carigradu. Oni u Brusi su klasinog sredozemnog tipa. Najstarija zgrada je Bej Han (sredina 8/14. st. *), koja je danas liena prvotnog oblika, ali je sauvana pod imenom Emir Han. U Istanbulu, dva najstarija hana, ije se ruevine znaju u susjedstvu damije Rustem-pae, Hurrnali Han (han za datule) i Balkapan Han (han za med), seu porijeklom do bizantskog doba. Najstariji od esnaest hanova koji su u Velikom bazaru je Cuhaci ham (han za sukno), a see unazad u 9/15. st. * Postoje i mnogi drugi hanovi, od kojih je, npr. Evlija elebi, u svoje doba, nabrojao 550.

ljali pravci koji su, najprije, bili u suparnikom odnosu, u Malikovoj koli i potom u afiijevoj, te koji su, u nekim dijelovima islamskog svijeta, imali vie odjeka, ona se uvijek vie odravala u istonim zemljama halifata, te je, konano, u Osmanskom Carstvu zadobila neospornu prevlast. I u Sredinjoj Aziji i muslimanskim dijelovima Indije, veina sunita njoj pripada. Za povijest hanefitske kole jo nedostaju nune predradnje, te joj je teko dati znaajke. Nije ispravno uobiajeno shvaanje da ona zastupa slobodnije nazore nego druge kole; principijelno, ona stoji na istom stajalitu kao i one. Stoga je ovdje dostatno navesti neke od najglasovitijih hanefijskih kompendija prava, koji unutar mezheba vae kao mjerodavni. To su: Kitab al-/priig Abu Jusufa, Gami' as-sagir a-ejbanija, Muhtasar al-Kudurija, Hidiiya al-Marginanija i komentari, posebice Wiqiiya Burhan ad-dina Mahmuda, Fara'id as-Sedavendija, Kitab magma' al-bahrayn Ibn as-Saatija, Kanz ad-daq'iq an-Nesefija i Multaqa al-abhur al-Halebija,

H

H AN E FI TI

jeste kolektivna oznaka za one sunitske muslimane koji slijede pravac (madhab) utemeljen od Abu Hanife (u. 767), a koji je u nekim mjerodavnim, vie ili manje iscrpnim spisima njegovih uenika naao svoj saeti izraz. Posebice su Abu Jusuf i a-ejbani, izravni uenici Abu Hanife, razradili sistem fikha po naelima uitelja i vrsto zasnovali ugled hanefitske kole. Premda su joj se suprotstav-

A N K A H , HANIKAH, sloena rije perzijskog porijekla (biinqiih), a oznaava openito zgradu islamskih mistika koji esto pripadaju nekom bratstvenom redu. Izrazi ribat, ziiwiya, tekke (tekija) odnose se na ustanove uveliko sline svrhe. Od poetka, izraz hanqan javlja se u dva oblika, ponekad kod istog pisca: perzijski oblik hanagal: esto ublaen u hdnagah, sa odnosnim pridjevom biinagiihi; arabizirani oblik hiinqdh. i njegova varijanta Iianiqa. Rije biinqiih izgleda da se javlja po prvi puta kod pisaca 4/10. st*. O hanikasima se raspravlja kao o tadanjoj realnoj injenici koja se lokalno vee osobito za Horasan i Transoksijaniju. Bezimeni pisac Hududa koji je pisao 982. god., daje glavnu obavijest, mada nije potvrena drugim vrelima: Manihejci imaju hnagah u Samarkandu; zovu ih niguiik (tj. sluatelji). to se tie funkcije navedene zgrade, koriena rije (sluatelji) ukazuje da se, sigurno, radilo o sreditu pobonosti kao i obuavanja i regrutiranja, prema tradicionalnim i prokuanim metodama manihejizma: bojovna propovijed. Nadalje, prvorazredno svjedoanstvo o prvotnim hanikasima daje drugi tadanji pisac, al-Mukadasi; prema njemu, oni ovise iskljuivo o teoloko-asketskom pokretu keramizma. Keramitske zajednice, nastanjene osobito u Horasanu, Transoksijaniji, Durdanu, Tabaristanu, a one zapadne, smjetene na podruju Jeruzalema u blizini groba Ibn Kerama (u. 869), raspolagale su hankasima. Pa ipak, od svretka 4/10. st. *, hankasi postaju ustanove vezane samo za odreene grupe koje e se poistovjetiti potpuno s njima, pa e tako doi do gotovo potpunog zamraenja porijekla ustanove. Radi se o sufizrnu, koji se, esto, mijeao sa afiizmom i aarizmom. Prvi dio 5/11. st. * je razdoblje postavljanja i organizacije. Sufija Abu Said (u. 1048) izradio je deset pravila za ljude u hanikahu. On se od naredne generacije smatrao prvim koji je organizirao ivot u zajednici u hanikasima. Naravno da takav poduhvat nije mogao proi bez pozivanja na prolost. Tako je nastala legenda o prvom" Vidi napomenu na stranici 13.

238

Harad hanikahu, koji je, navodno, izgraen u Remli poetkom 2/ 8. st. *; u stvari, prema al-Mukadasiju, podruje Remle bilo i je posijano pribrenim ribatima. Osim toga, terminologija je jo loe utvrena; madrasa moe znaiti ustanovu za sufije, l sasvim kao i duwayra koja se, esto, izmjenjuje sa lJanqah da oznai istu zgradu. Konano, od tog razdoblja, neki hanikasi su nadgrobne graevine, to im omoguava da se okoriste dareljivou pobonih hodoasnika. Drugi dio stoljea oznaava savez na djelu izmeu ljudi hanikaha i selduke vlasti. Ideoloki sporazum, napravljen izmeu sufizma ihorasanskog afiizma/aarizma zna za do tada nepoznatu fazu irenja, ne samo na mjesnom planu, nego osobito izvan toga (naravno, hanefizam se morao takoer prilagoditi i ukljuiti u taj tok). Selduko irenje, daleko od toga da je bilo samo politiko i teritorijalno, esto se udvostruavalo ideolokim irenjem koje je poivalo, u prvom redu, na aktivnoj politici slubenog mecenata. Nizamulmulk i njegovi horasanski takmaci nisu jedini zasnivali medrese i hanikahe. Zapadni Selduci i njihovi robovski vojskovoi, gospodari Sirije od tree etvrtine ll. st., pourili su se oponaati ih, kako u Alepu tako i u Damasku. Ipak, u Damasku izgleda da su dva hanikaha bili iznimke i pripadali predseldukomrazdoblju. Ali su, u stvari, prvotne ustanove izgleda imale malo veze s njihovom kasnijom namjenom i vrlo vjerojatno su se zvale hanqdh. tek od seldukog razdoblja. Od toga doba, ini se da postoji sinonimnost izmeu riba? i hanqah. U Iraku prevladava rije riba? U Egiptu, uvoenje hanikaha, nasljednika selduke tradicije, zapoi nje, logino, pod Ejubidima, nakon sloma Fatimida krajem 6/12. st. * Ono se nastavlja pod Mamelucima, pa ipak s opadanjem od druge polovine 8/14. st.* Hanikasi se tada sve vie pretvaraju u slubene ustanove, dakle kontrolirane i ne uvijek vezane za bratstva, koja tee da se sklone u strukture koje uivaju vie samostalnosti. esto, hanikasi ulaze i u komplekse koji udruuju vie ustanova: mesdid - medresa mauzolej. Od osmanskog doba (1O/16st.*), utemeljuju se hanikasi, ali sve vie se namee turska ustanova tekija (tekke, perzijski takya, arapski takiyya). Pa ipak, namee se opa napomena: dok hanikasi ne prelaze Egipat, krajnji domet velikog irenja selduke osnove, turske tekije, noene osmanskim osvajanjima, dopiru sve do Magriba. Tokom tog vremena, na Istoku, horasanski hanikasi brzo su se preselili preko seldukog podruja i osvojili istoni Iran i Afganistan. Ako su teki jadi, koji su potresali mjesne vlasti, malo na njih utjecali, bilo je sasvim drugaije, kada se, poetkom 7/13. st.*, ocrtava mongolska opasnost. Zadnji Guridi, uskoro zamijenjeni svojim mamelucima, utemeljiteljima Delhijskog sultanata, sklanjaju se u Indiju. Slijedi seoba, od koje nisu poteeni ni sufije. To naravno, ne znai da su, tokom mongolskog razdoblja, nestali svi iranski hanikasi ni da oni nisu graeni. Ipak, od 7/13. st. *, dva mistika bratstva (itije i suhravardije), utemeljena od iseljenika i uskoro oslonjena na solidnu mreu hanikaha, javljaju se u novom sultanatu. U 8/ 14. st. *, reforme, koje je pokretu nemetnuo sultan Muhamed Tugluk, izrazile su se i u irenju mree hanikaha na indijskom teritoriju. Taj tip ustanove, uvezen iz Irana u 7/13. st. *, razvija se gotovo svuda sve do moderne epohe, te ini jednu od znaajki indijskog Islama..,1

I

to se njihovog statusa i funkcije, potpuno su vezani za status i funkcije sufija, te se o tome nema to drugorei.

tie

Ustanova, namijenjena istodobno zajednikom ivotu (dvorana za molitvu, prostorija za sakupljanje), i privatno ugoivanje jednog broja ponekad znaajnih osoba, ini da hanikasi moraju imati dva tipa prostorija (esto i dodaci i ovisne zgrade omoguuju ustanovi da bude sama sebi dostatna). Ipak, vrlo se razlikuju raskone ustanove koje uivaju slubeni mecenat (Egipat, Sirija) od indijskih hanika ha iz prvog razdoblja. Ali ni jedne ni druge nisu proizvele vlastiti tip arhitekture, koji bi se, npr., odvajao od tipa medrese. Osim toga, krajem erkeskog razdoblja u Egiptu (9/15. st. *), hanikasi, ukljueni u velianstvene nadgrobne komplekse, prestali su sadravati stambene prostorije i pretvorili su se u sufijska sredita koja nisu bila boravinog karaktera.

H

A R A D (a. !Jarag). Rije !Jarag izvorno je znaila danak openito (kao i rije gizya), koji su bili obavezni plaati nemuslimani u mislimanskim zemljama. I u kasnijim pravnim knjigama katkad ima to openito znaenje. Ali ve u prvom stoljeu poslije hidre rije harad - vjerojatno zato to potjee od arapske rijei koja znai prinos s polja - poela je znaiti porez koji se plaa na zemlju, za razliku od dizje koja se upotrebljava iskljuivo u smislu glavarine, Kada su nakon velikih osvajanja iteljima zauzetih podruja ostavljena na uivanje njihova polja, izdana je zapovijed da imaju plaati zemljarinu. Otad su oni plaali odreeni dio ljetine kao danak muslimanskoj blagajni; a obaveza plaanja tog harada ostajala je i nakon to su oni preli na Islam. U tim je krajevima, koji su bili pod bizantinskom ili perzijskom vladavinom, i ranije postojala obaveza plaanja slinog poreza, pa su Arapi zadrali mnoge elemente starih metoda sakupljanja poreza. Porez je najee naplaivan u naturi. Sela, a ponegdje i okruzi, plaali su odreenu koliinu ita i drugih prehrambenih proizvoda. Muslimanski slubenici pretvarali su hranu u novac. Na taj nain, znaajni prihodi slijevali su se u riznice, naroito u prvom stoljeu nakon Hidre. U poetku abasidskog razdoblja mnogi ueni ljudi (npr. Abu Jusuf, al-Hasaf i Jahja ibn Adem) jo uvijek su se trudili sakupiti predaje i pravne propise koji su se ticali harada, te ih klasificirati u razliita poglavlja svojih knjiga. U to doba, jo uvijek vaan predmet njihovog razmatranja bili su propisi koji su se odnosili na sakupljanje poreza. Ali kada su narodi okupiranih teritorija preli veim dijelom na Islam, postupno su prestali s plaanjem harada. Bilo se miljenja da je dovoljno to plaaju desetinu, pa se izgubio posvuda obiaj plaanja harada. Stoga, u kasnijim pravnim knjigama, nalazimo jedino propise koji se odnose na glavarinu razraenu do detalja, dok se oni koji se tiu harada razmatraju tek povrno ili uope nikako. Jedino al-Maverdi u svom djelu o upravnom sustavu podrobno razmatra propise koji se odnose na harad.

* Vidi

napomenu na stranici 13.

239

Haram- - - - - _.. - - ----.---

H

A R AM (a. ~artim), zabranjen Svetim zakonom. Prema teoriji fikha, to je jedna od pet kategorija na ljestvici vjerske procjene. Prema drugom gleditu, sve to nije zabranjeno, naziva se halal. U okviru samog horama postoji stupnjevanje ovisno o pravnoj valjanosti zabranjenog ina, koja moe biti nikakva (batil), nedostatna (fdsid) i punovrijedna ($aM~).

ekstremistikih izjava i teroristikih akcija: oni su proglasili

Izraziti fanatizam haridita odmah se

oitova~iz~I

H A R EM ,

HARAM (a. haranu, zabranien, svet; harem je naziv za sveto podruje gradova Meke iMedine (esto se javlja u dualu: al-haramdn), te za sveto podruje Jeruzalema; rije se upotrebljava takoer da oznai enske odaje u koje stranci ne smiju ulaziti, te za njihove itelje (harem), u kojem smislu je jednaka rijei harim.

H

AR I D I TI (a. Hauxirig, jedn. Ijiirigz) , lanovi najranije vjerske sekte Islama, koja je, sa stajalita razvoja temeljnih vjerskih stavova, posebno vana zato to je formulirala pitanja koja se odnose na teoriju halifata i na njezino opravdanje vjerom ili djelima; sa stajalita politike povijesti, njihova uloga sastojala se u uznemiravanju putem stalnih pobuna (koje su esto zavravale privremenim zauzeem itavih pokrajina) i remeenju mira istonog dijela islamskog carstva za vrijeme posljednje dvije godine Alijevog halifata i za vrijeme umajadskog razdoblja; oni su, i ne htijui, olakali Muaviji pobjedu nad Alijem, a zatim pobjedu Abasida nad Umajadima. Povod rascjepu bio je prijedlog Muavije Aliju za vrijeme bitke kod Sifina (jula 657), koji se odnosio na rjeenje razmirica nastalih nakon Osmanovog umorstva, a koje su i bile povod ratu; prema tom prijedlogu, rjeenje je trebalo prepustiti arbitrai dvojice odabranih presuditelja koji e presuditi na osnovu Kur'ana. Dok je veina Alijevih vojnika spremno prihvatila taj prijedlog, bilo zato to im je bilo dosta ratovanja ili zato to su se qurra' ili itai Kur' anac nadali da e ta presuda opravdati njihov bjesomuni napad na Osmana koji je i zavrio njegovim ubojstvom, drugi su se ratnici (preteno oni iz plemena Temim) estoko usprotivili tome da se iznad Bojeg suda postavi ljudski sud. Glasno prosvjedujui da presuda pripada iskljuivo Bogu (lii hukma illii li-'lliihi), napustie vojsku i povukoe se u selo Harura, nedaleko od Kufe, te za vou izabrae nepoznatog vojnika Abdalaha ibn Vahba ar-Rasibija. Ovi prvi odmetnici nazvae se al-Haruriyya ili al-Muhahkima (tj. oni koji ponavljaju gore navedenu reenicu), imenima koja se esto proteu i na kasnije haridite. Ova se grupica s vremenom poveavala, osobito otpadnicima koji su joj pristupili nakon presude koja je bila suprotna onoj to su je qurra' oekivali; tom je prilikom velik broj Alijevih pristaa, ukljuujui i izvjestan broj qurrii', izaao (baraga) iz Kufe (u koju se vojska za vrijeme primirja sklonila) i pristupio taboru Ibn Vahba. Haraditska sekta duguje svoje ime upravo tom izlasku iz Kufe (oni koji su izali); to je tumaenje vjerojatnije od onog prema kojem ono ima ire znaenje, naime onih koji su izali iz zajednice vjernika. Drugo ime, kojim su nazvani ti prvi hariditi (a koje se proteglo i na njihove nasljednike i koje su, ini se, oni sami sebi dali), je a-urat (mn. od ari), prodavai, tj. oni koji su prodali duu za Boju stvar.--- - - -----

da Ali nema nikakvog prava na halifat, ali su isto tako osudili Osmanovo ponaanje, te izjavili da nemaju nikakve namjere osvetiti se za njegovo umorstvo; poli su i dalje, pa su svakoga tko nije usvojio njihov stav i odbacio kako Alija tako i Osmana proglasili nevjernikom i stavili izvan zakona. Poinili su mnoge zloine, ne tedei ni ene. Mo hariditske vojske rasla je malo po malo, kako su joj pristupali novi fanatiki i buntovno raspoloeni elementi, ukljuujui i izvjestan broj nearapskih, koji su bili privueni naelom o jednakosti koje su hariditi naglaavali. Ali, koji je dugo vremena odbijao da se obrauna s pobunjenicima kako bi izbjegao ratovanja u pozadini dok je bio suoen s Muavijinom vojskom nakon raskida mirovnog sporazuma, morao se konano na to odluiti, kako bi otklonio opasnost koja mu je prijetila. On napadne tabor haridita i hametom ih porazi u borbi u kojoj pogine Ibn Vahb s veinom sljedbenika (bitka kod Nehrevana, 17. jula 658). Ali ta je pobjeda Alija skupo stajala. Ne samo da se pobuna, umjesto da bude uguena, nastavila kroz itav niz lokalnih ustanaka 39. i 40. g. po Hidri, ve je i sam Ali poginuo od ruke haridita Abderahmana ibn Muldema al-Muradija, mua ene ija je obitelj izginula kod Nehrevana. Vjerojatno je netana predaja, po kojoj je urota haridita imala za cilj istovremeno smaknuti Alija, Muaviju i egipatskog upravljaa Amra ibn al-Asa. Mudra i energina Muavijina vladavina, koja je uslijedila nakon slabe i nesigurne Alijeve, sprijeila je izbijanje hariditske pobune, ali je nije uspjela potpuno uguiti, kao to nije uspjela unititi iitske osjeaje i pretenzije. Vrela spominju vei broj ustanaka do kojih je dolo u Kufi i Basri za vrijeme dvadeset godina Muavijine vladavine (660-680), ali oni su odmah gueni, te su samo uveali ulogu muenitva i potovanja, a elja za osvetom, koja je iz toga proizala, postala je karakteristikom hariditskog pokreta. Veina pobuna buknula je i bila uguena u Basri za vrijeme upravljaa Zijada ibn Abihija i njegovog sina Ubejdalaha. Ove su pobune, meu kojima je najznaajnija bila ona na elu s Mirdasom ibn Udeja at-Temimijem Abu Bilalom, usavrile hariditsku taktiku: napadi su se odvijali u stilu gerilskog ratovanja koje je svoje uspjehe dugovalo najvie brzini svoje legendarne konjice. Oni bi se neoekivano mobilizirali, rasprostrli se kroz zemlju iznenadivi nezatiene gradove, a onda bi se isto tako naglo povukli, kako bi izbjegli progon vojske. Sredite, oko kojeg su hariditi bili smjeteni, bijae movarni kraj oko Basre i Duhe, na lijevoj obali Tigrisa, odakle je njihov pokret i potekao i odakle su u sluaju poraza mogli brzo stii do brdovitih gora na iranskoj visoravni. Tek je u velikom graanskom ratu, koji je izbio nakon smrti [ezida I, usred sveopeg metea, hariditski pokret poprimio znatnije razmjere i pridonio vie nego ita drugo slabljenju pretenzija Abdalaha ibn az-Zubeira na zemlje koje je u poetku bio pokorio. Nakon pada Ibn Zubeira, umajadski upravljai morali su voditi estoke borbe s tim nepokorivim pobunjenicima, neprijateljima i pobjednika i pobijee nih. U to doba ba se poinju meu hariditima razlikovati politike i teoloke podgrupe, ije porijeklo nije jasno, jer je--- ._-----------

---- ----

----'------

240

Hariditi tradicija, prema kojoj se one pojavljuju istodobno u Basri u asu Jezidove smrti, vjerojatno pobrkala pravi slijed dogaaja. U svakom sluaju, od tog asa hariditi se pojavljuju po itavom istonom dijelu carstva (u Siriji ih nikada nije bilo, a u Africi samo u doba Abasida), diui ustanke na elu kojih su bile osobnosti koje su dale svoja imena azrakitima, abaditima ili (bolje) ibaditima i sufritirna. Od svih ovih pokreta, najopasniji za jedinstvo islamskog carstva i najei s obzirom na svoj bespotedni karakter bio je onaj pod vodstvom Nafija ibn al-Azraka, koji je za haridite privremeno osvojio Kirman, Fars i druge istone pokrajine, a za Basru i okolne zemlje predstavljao trajnu opasnost; njega su tek 698. ili 699. svladali najprije al-Muhaleb ibn Abi Sufra, a zatim al-Hadad ibn Jusuf, nakon dugogodinjih nastojanja, koja su napokon zavrila porazom i smru zadnjeg i najznaajnijeg voe azrakita, hrabrog Katarija ibn al-Fudaa. Manje opasan i proiren, ali isto tako tvrdokoran kao i pokret azrakita, bio je onaj nazvan po ebibu ibn [ezidu a-ejbaniju (696-697), koji ga, dodue, nije poveo u poetku, ali je bio njegov najistaknutiji voa; pokret je nastao u zemlji oko gornjeg Tigrisa, izmeu Mardina i Nisibina, a cilj mu je bio osvajanje i pustoenje Kufe. ebibove pristae, koje su napredovale u malim grupicama od nekoliko stotina konjanika, ali su oko sebe okupljali gomile nezadovoljnika, sijali su strah diljem Iraka; nakon to su vie puta porazili al-Hadadovu vojsku, konano su bili pokoeni od vojske koja je bila pozvana iz Sirije. Tu je poginuo i sam ebib, udavivi se u Dudejlu pri pokuaju da se domogne planina Kirmana; njegovi nasljednici, dodue, pravili su neprilike upravljaima koje su postavili Jezid II i Hiam, ali nikad vie nisu predstavljali ozbiljnu opasnost. Drugo podruje hariditske aktivnosti bijae Arabija, gdje su za vladavine Ibn az-Zubeira izmeu 684-685. i 691-692. god. njihove voe Abu Talut, Nedda ibn Amir i Abu Fudeik osvojili redom Jemarnu, Hadramaut, Jemen i grad at-Taif, a samo su ih vjerski obziri zadrali da ne osvoje svete gradove. Oni su bili uniteni kada se umijeao al-Hadad, ali su posijali sjeme buduih pokreta, naroito u istonom dijelu Poluotoka. Haridizam se inio, konano, svladan, poglavito zahvaljujui energiji al-Hadada. Drugi initelj, koji je doveo do njihove propasti, bio je fanatizam i netrpeljivost pobunjenika; njihove su vjerske raspre konano unijele razdor u njihove redove, a katkad su bile uzrok uklanjanju naj sposobnijih voa, pod optubom da nisu dokraja dosljedni nae lima. Daljnji je uzrok njihove slabosti bio stalni jaz izmeu arapskih inearapskih (mauiali} elemenata, to je imalo sudbonosne posljedice, osobito za azrakite, koji su preivjeli nakon smrti Katarija ibn al-Fudaa. Pod zadnjim Umajadima, u doba kada se sredinja vlada nezadrivo raspadala, hariditi su opet podigli glavu i iznova zapoeli sa svojim aktivnostima, ali ovaj put u daleko veim formacijama. Dok su dva najvea ustanka iz toga doba zavrila porazom, treba rei da je anarhija, koju su oni izazvali, razorila istone bedeme umajadske moi i omoguila abasidskoj revoluciji da prodre do samog srca carstva. Pod vladavinom Abasida, hariditski pokret oitovao se kroz manje pobune, ali, izuzev u Mezopotamiji, nije predstavljao veu opasnost, ve je nastavio ivjeti kao vjerska sekta bez vee vitalnosti i rasprostranjenosti. S druge strane, u istonoj Arabiji, u sjevernoj Africi i, kasnije, na istonoj obali Afrike, jedan od najvanijih ogranaka hariditskog pokreta - ibaditi - igrao je vanu ulogu u politici, pa ak kada je ta njegova uloga i okonana, on je i dalje bio znaajan u vjerskom pogledu. Danas ivi kroz svoje uenje, svoje obrede i posebne zakone. Hariditi, koji nisu imali jedinstveno vojno i politiko djelovanje, nisu imali ni jedinstveno uenje. Ono izgleda kao skup pojedinanih ideja nekoliko razlii tih podsekti (zbirke tzv. milala broje ne manje od dvadeset, to glavnih to pomonih); neke su od njih bile i teoloke kole i politiki pokreti kolektivistikog karaktera, dok su se druge zadovoljavale time to su izraavale razliku pojedina nih miljenja teoretiara unutar sekte. Jedan je lan svima zajedniki, a to je onaj to se bavi problemom halifata, problemom koji je bio ishodite svih vjerskih rascjepa unutar Islama. Na tom pitanju hariditi se suprotstavljaju kako iitskom legitimistikom stavu tako i kvijetizmu murdiita. S jedne strane, oni vrsto stoje na nekomformistikom stajalitu, tj. od vjernika zahtijevaju da proglase nezakonitim i da svrgnu onog imama koji je skrenuo s puta (tako opravdavaju i naputanje Alija nakon to je prihvatio presudu); s druge strane, oni svakog vjernika, koji je moralno i vjerski besprijekoran, smatraju vrijednim da se glasanjem zajednice uzdigne do vrhunske asti imama, sve da je i crni rob, Kao rezultat toga, svaki je njihov voa bio priznat kao AmIr al-mu'minin, premda nijedan nije bio kurejitskog roda. Prema tome, jedine halife, koje su pored vlastitih priznavali kao legitimne, bili su Abu Bekr, Omar (ovog posljednjeg su posebno potivali), zatim Osman za vrijeme prvih est godina vladavine, te Ali do bitke kod Sifina. Drugi vaan lan hariditske vjere je kategoriko odbacivanje uenja o opravdanju putem vjerovanja bez djelovanja. Oni idu tako daleko u moralnoj strogosti da uskrauju naslov vjernika svakome tko poini smrtni grijeh i prema njemu postupaju kao prema vjeroodstupniku (murtadd); a njihovo krajnje krilo, koje predstavljaju azrakiti, smatra da se onaj tko na taj nain postane nevjernikom ne moe vie vratiti vjeri, te ga zbog otpadnitva treba ubiti, a isto tako i njegove ene i djecu. Svi muslimani, koji nisu hariditi, smatraju se, naravno, otpadnicima. Ovdje nailazimo na naelo istirada (vjersko ubojstvo), koje se primjenjivalo jo od poetka hariditskog pokreta, ak i prije nego to je teorijski formulirano, a koje je najpotpunije primijenjeno u ratovima azrakita. Ovaj okrutni princip predstavlja udan i nelogian kontrast duhu trpeljivosti koji hariditi pokazuju prema nemuslimanima i koji u nekim njihovim kolama ide tako daleko da priznaje jednakost onim idovima i kranima koji ehadu izgovaraju ovako izmijenjenu: Muhammed je Poslanik Boji za Arape, ali ne za nas. Tendenciju izjednaavanja Arapa i mevalija (koja je bila rezultat njihovog stava prema problemu imamata), jedan od teoretiara hariditskog uenja, Jezid ibn Abi Enis (utemeljitelj jezidija) razvio je do te mjere, da je pouavao da e Bog objaviti novi Kur'an jednom od perzijskih vjerovjesnika, koji e onda utemeljiti novu vjeru koja e biti isto tako boanska kao i judaizam, kranstvo i islam, a to nee biti nijedna druga ve religija Sabi'un-a, koji se spominju u Kur'anu.- - - - - - - _.._ - - - - _ . _ - -

241

Harun ar-RaidIsto istunstvo, koje je obiljeje hariditske koncepcije drave i vjere, nalazimo i u njihovim etikim principima: ono zahtijeva istou saviiesti kao neophodan dodatak tjelesnoj istoi, ako se eli da vjerski in bude punovrijedan; jedna od njihovih sekti ide tako daleko da iz Kur'ana izbacuje 12. suru (Sura: Yiisuf) zbog njezinog sadraja koji je ini nedostojnom da bude rije Boja. injenicu da su prema preljubnicima manje strogi od pravovjernih muslimana, te da za njih trae manju kaznu (ne dozvoljavaju kamenovanje), tumai se time to oni ne priznaju izvornost znamenitog stavka (ayat ar-ragm) kojeg je, navodno, Omar dodao originalnom kur'anskom tekstu. Osim u opim crtama i s iznimkom nekolicine pojedina nih sluajeva, hariditsko uenje i njegovi zakoni nisu poznati u cjelosti; jedino se to ne moe rei za ibadite, koji su se odrali sve do danas, skupa sa cjelokupnom svojom vjerskom tradicijom. Ibaditi predstavljaju (a isto tako i sufriti) umjereniju kolu, a njihovi sadanji pogledi donekle su pod utjecajem drugih islamskih kola. U svakom sluaju, izvan sumnje je da je haridizam odigrao vanu ulogu u razvoju islamske teologije, bilo izravno, bilo poticajem koji je dao razmiljanju o vjerskim problemima. mir i platiti danak. Mir je trajao samo do stupanja na prijesto cara Niifora god. 802., koji je halifi poslao podrugljivo pismo i od njega zatraio da dobijeni danak povrati. Harun odmah krene i prisili cara da plati novi danak. Ali taj je slabo mario za ugovore, nego je nastavio borbu. God. 806. osvojio je Harun Herakleju i prisilio cara platiti ne samo novi danak, nego i neku vrstu glavarine za sebe i svoju obitelj; ali je naredne godine Jezid ibn Mahled potuen od Bizantinaca, a i nastojanja njegovog nasljednika Hersame bila su bez uspjeha. Tako je mnogogodinja borba, sve u svemu, prilino bez rezultata. Obrnuto, Harun je, prema zapadnim povjesnia rima, bio u prijateljskim odnosima s Karlom Velikim, te se uveliko govori o uzajamnim poslanstvima. U arapskim vrelima o tome nema nita, te u te navode treba sumnjati. U Horasanu je namjesnik Ali ibn Isa postao openito omrznut zbog svoga tlaenja. Kada su se Horasanci alili, uputi se sam Halifa god. 805. ka Reju, ali se dade obmanuti od Alija i ponovo ga potvrdi u njegovom poloaju. U to isto doba bunio se Rafi ibn al-Leis (LaYI) u Samar kandu. Na njega zavojti Ali ibn Isa; ali albe Horasanaca o njegovoj neizmjernoj pohlepi postajale su sve glasnije, te je, konano, Harun morao Hersemi prepustiti namiesnitvo Horasana. Ali je sada Rafi bio gospodar cijele Transoksijanije, a budui da je poloaj bio sve opasniji, zakljui halifa da sam krene na vojnu i poalje unaprijed svoga sina al-Memuna u Merv. Prispjevi u Tus, Harun oboli i umre 24. marta 809. god. Da osigura svome sinu al-Eminu redoslijed nasljea, ve je due vremena bio poduzeo mjere, koje su se kasnije pokazale krajnje nesretnim. Harun je imao ivi interes za umjetnost i znanost i njegov blistavi dvor bio je sredite uenjaka svake vrste. Unato nekim provalama despotizrna, pripada on, nedvojbeno, najboljim Abasidima; uza sve to, s njim zapoinje propast abasidskog carstva. Ali u kaama i predaji, on je odvajkada velian kao pravo otjelovljenje istonjake moi i sjaja, te je preko Hiljadu i jedne noi njegova slava nadaleko proirena po Istoku i Zapadu.

H

AR UN ARRAID (a. Harun ar-Raid), najglasovitiji abasidski halifa, roen u Reju marta 763. god. ili, po drugom, vjerojatnijem podatku februara 766. god. Njegov otac bio je halifa Muhamed al-Mahdi, a njegova majka robinja po imenu Hajzuran, koju je al-Mahdi god. 775-776. oslobodio i oenio. Nakon to se Harun u septembru 786. god. popeo na prijesto, imenovao je Barrnekida [ahju ibn Halida za vezira s neogranienom vlau, te je, tokom narednih sedamnaest godina, on, skupa sa sinovima, al-Fadlom i Daferom, bio stvarni vladar monog carstva. God. 792-793. podigao je neki alijevac, Jahja ibn Abdalah, zastavu pobune u ad-Dejlemu i zadobio brojne pristae, zbog ega je halifa poslao protiv njega veliku vojsku pod al-Fadlom ibn [ahjom. Ovaj se upustio u pregovore, te budui da je Abdalah Jahji dao bogate darove, a Harun obeao da e ga pomilovati, preda se on Jahji. Ali kada se pojavio u Bagdadu, Harun ga je, usprkos tome, dao zatvoriti. U isto vrijeme buknula je u Siriji ogorena borba izmeu sjevernih Arapa i jemenaca, te je tek god. 796-797. mogao Dafer ibn Jahja uspostaviti mir. A u god. 794-795. bunili su se u Egiptu protiv namjesnika Ishaka ibn Sulejmana; ali kada je Harun protiv buntovnika poslao vrsnog generala Hersamu (Hartama) ibn Ajana, ubrzo su bili suzbijeni. I u Kajravanu su izbili neredi. Te je, dodue, privremeno smirio Hersama; nakon njegovog povratka god. 797-798., opet se pobunilo puanstvo. Red je uspostavio namjesnik al-Aglab, koji se uskoro osamostalio i god. 800. morao mu je Harun prepustiti zemlju kao nasljedno leno za godinji danak. Kao i mnogi njegovi prethodnici, i Harun je morao izdrati otre borbe s Bizantincima. Ve na poetku svoje vladavine dao je utvrditi granine gradove, te je gotovo svake godine njegov namjesnik upadao na neprijateljsko podruje, a da nije zadobio neku prednost. God. 797-798. krene sam halifa na vojnu, ali se uskoro vrati. Kao i obino, buknuo je opet rat narednih godina; ali zbog unutranjih nemira u glavnom gradu, morala je bizantska carica Irena zakljuiti

H

A S . Arapski pridjev ba$$ i njegov enski rod hassa, osobno, privatno, preli su u turski, gdje su stekli posebni tehniki smisao onog to pripada dravi ili vladaru, Ta rije javlja se u turskoj literaturi u 7/13. st. * da oznai osobu blisku vladaru, neto to pripada vladaru. Primijenjena na dvorske slube, potvrena je po prvi put u gaznevidskoj dravi, a onda se koristila pod Velikim Selducima u povodu privatnih dobara sultana. Pod ahovima Horezma i Mamelucima Egipta, slubenik dvora zaduen za vladareva vlasnitva zvao se nazir al-hiiss. Poetkom Osmanskog Carstva, bii$($) i ba$($)a bili su korieni bez razlikovanja, a onda se enski rod posebno upotrebljavao za slube i poslove koji se tiu cara i njegovog dvora, dok je has(s), radije, pridran za njegova privatna dobra. Zemlje has(s)a imaju povijest slinu onoj timarskog sustava; po spiskovima timara koji postoje, izgleda da one seu unazad do vladavine Bajazital i preko toga. Has(s), mno. havas(s), u sustavu osmanskog timara, oznaava najvee timare. Govorilo se samo o timarima tokom prvog raz* Vidi napomenu na stranici 13.

242

Has

deblja osmanske drave, no poetkom 9/15. st.* rije has(s) takoer se koristila da oznai osobne timare koji vrijede 46.208 iSO.702 ake. Dakle, u to doba, timar obuhvaa has(s); timari begova, zvani has(s) i zeamet, nazivali su se, isto tako, i veliki timari. Kanunname pokazuju kako se has(s) koristio. U onoj Mehmeda II reeno je da najproizvodnije zemlje pokrajina trebaju biti ukljuene u sultanov has(s) i da defterdari ili rizniari imaju ovlast da zaplijene one od neke osobe ako otkriju da su vrlo plodne i da ih, po osnovu has(s)a, zamijene drugom manje proizvodnom; utanaeno je da veziri trebaju imati zemlje has(s) koje daju dohodak od 1,200.000 aki, beglerbezi od 1,000.000 aki, defterdari od 600.000. Kako sandaci prije nego ejaleti ine osnovu upravnog sustava, zemlje has(s), dane sandakbegu, bile su brojnije u 9/15. st.* Po organizaciji nekog sandaka, sela i zemlje has(s) mogli su izgubiti tu kvalitetu po dozvoli sandakbega, ako se to dri nunim, ili su zemlje timara mogle biti pretvorene u has(s). Zemlje has(s) doznaavane su nosiocima najviih upravnih stupnjeva, kao velikom veziru i vezirima, te visokim asni cima, kao sandakbegu i beglerbegu, tokom njihove slube; mogle su biti rasprene po sandaku ili pokrajini. Korisnici, odlazei na selo, vodili su sobom jednog debelija po odlomku od 5.000 aki prihoda njihovih has(s)ova. Dok su ejaleti Bosne (739.000 aki), Alepa (700.000), Karamana (633.000) imali, god. 1527-1528, najvei prihod has(s)a od svih upravnih okruja, sandakbeg Smedereva (622.000) ubirao je najvie meu svim upravljaima sandaka; obrnuto, onaj Vojnaka (52.000) i Kirkkilise (81.000) raspolagao je najmanjim prihodom. Zemlje has(s) potakle su stvaranje godinjih registara; prema vrelima, bile su podijeljene na tri kategorije: l) havass-l humayun; 2) has(s) vezira, emira, beglerbega i drugih asnika carskog divana; 3) pasmahlik ili zemlje has(s) namijenjene da namire potrebe sultanovih ena. Krajem svake godine, viak dohotka te tri kategorije uplaivao se u riznicu hauass-i humayuna. Zemlje, koje su pripadale sultanovim enama, bile su doivotnog naslova i nisu se mogle prenositi; kada korisnica nekog pasmahltl: has(s)a umre ili ga vie ne treba, on se pridruuje carskom has(s)u. Hauass-i humayun i has(s) asnika inili su znatan dio prihoda svake pokrajine: 48% onih Rumelije, 26% Anadolije, 31% Dijarbekira, 48% Damaska i Alepa i 86% Egipta; oni su predstavljali u cjelini Sl % dohodaka svih osmanskih pokrajina sa 277,244.782 ake. Druge zemlje has(s) i timari donosili su 200,186.394 ake ili 37% ukupno. Prema procjenama izvrenim na osnovu budeta iz 1660-1661. god., oko 3/4 (1.800 milijuna) ukupnog dravnog prihoda (2.400 mil.) ilo je na asnike koji su imali zemlje hases), timar ili vakf. Vrijednost i prostornost zemalja has(s) mijenjala se prema proizvodnosti pokrajina i sandaka. Osim poljoprivrednih proizvoda, koji su dolazili sa obradivih zemljita, vinograda, vonjaka, itd., bilo je i drugih sredstava koje su davali razni porezi: dizja, namet na ovce, drvo, krmu, brakove, nameti zvani yaylak, hislah, bad-i hava (neredoviti), fucu, tapu, fift, nameti na proizvode nomada i prihodi od mukataa u gradovima. U gradovima, nameti na klaonice, prava ihtisaba, najam duana itd. bili su takoer dio prihoda has(s)a, od ega poljoprivredni proizvodi ine, ipak, najvei dio. U toku razdoblja irenja carstva, postojala su, suglasno s

odredbama u pogledu zemlje miri, gospodarstva i panjaci has(s)a, zvani lulic yeri, kojima su upravljale spahije (sipahi), a pripadale su sustavu razliitom od sustava gospodarstva raje. Udio spahija u vinogradima i vonjacima has(s)a bio je jedna treina ili jedna etvrtina. Kako je bilo nezakonito da spahija kupi za sebe ili svoju obitelj zemlju uzetu na svoj timar i dobija time s naslova vlasnitva, gospodarstva has(s)a su se, konano, smanjivala. Tako, zemlje, svrstane kao hassa, nisu se, normalno, davale s naslova vlasnitva, ali, ako su bile tako predane spahiji i onda prele u ruke nekog drugog spahije, naslovi su bili poniteni, te su te zemlje postale hassalik, Zemlje hassa bile su osloboene svakog poreza i izmicale su kontroli funkcionara. Zemljama hass-i padiahi ili havass-i humayun i has(s) upravljao je jedan vojvoda, koji je pod sobom imao vojnike (sekban) za izvrenje svojih obaveza. Ipak, poreze raje, koja je ivjela i radila na zemljama has(s), ubirali su emini, koji nisu imali nita sa vojvodama. Osim ovih, postojali su i drugi slubenici, posebice tajnici (has/s/ katibi), koji su imenovani naredbom. Malo pomalo, zemlje has(s), vezane uz poloaje vezira, beglerbega i sandakbega, bile su ukinute i prenesene na miri mukataat; plaanje u novcu zamijenili su proizvodi tih zemalja. Dravna sluba, koja je postojala od 17. st. i bila zaduena da ubiljei poslove koji se odnose na zemlje has(s) raznih asnika divan-i humajuna, zvala se H asslar mukataasi kalemi. God. 1833, ta sluba bila je stopljena sa Bas mukaiaacilikom i uredom za slubenu historiografiju, a potom pridruena Harameyn muhataacihhu. Kasnije, ouvane su samo zemlje has(s) koje su pripadale uz funkciju vezira, velikog admirala i niandije, a ostatak pridodan kategoriji miri mukataat ili hassaha-i humayun. Zeameti, koji su dani drugim asnicima, doli su pod pravni reim doivotnih funkcija, tj. bili su po osnovu meliktine, vlasnitva; ali kako su prihodi od njih bili nedostatni, na razne naine bila su dodijeljena neka sredstva visokim asnicima Carigrada i pokrajina. Taj sustav melikane, tako stvoren, dao je brojne koristi, kao zatitu vrela poreza i osiguranje dodatnog prihoda koji je predujmljen na riznicu, te odranje proizvodnosti mukataa. Kako nikakva zemlja has(s) nije bila vie doznaivana prigodom novih imenovanja (tj. zbog naputanja tog sustava), upravljai pokrajina (beglerbezi) smatrali su da neki sandak daje dobar prihod, ako je imao vie mukataat-i miri, a manje timara, zeameta i vakufa. Zemlje mukataat-i miri, ija se vrijednost upisivala u registre, bile su dane po osnovu privatnog vlasnitva upravljaima pokrajina, koji su ih uruili multezimima dodajui neki dodatni iznos. Od 1790. god., sve zemlje has(s), pa i one koje su pripadale sultanovim enama, bile su stavljene pod nadlenost nanovo stvorene riznice, irad-i cedid. Poslije Tanzimata, postavio se prinicip plaanja riznici svih vrsta rashoda; prihodi sa hass-i humayun bili su otada urueni upravljaima pokrajina i multezimima putem Carske kovnice, a mukataat-i miri putem Riznice. Poslije 1838. god., stari sustav, koji se sastojao u stavljanju na stranu dijela poreza za uzdravanje funkcionara, bio je ukinut, a svaki od ovih dobijao je mjesenu plau. God. 1839. riznica mukataata i ona mirija bile su stopljene i stavljene pod" Vidi napomenu na stranici 13.

243

Hasan al-Basri

kontrolu ministra financija. I poslije ukidanja, podsjet na stari sustav ouvao se u nazivlju nekih mjesta; najpoznatiji od tih lokaliteta su Haskoy (Haskova) u Bugarskoj, te grad Hassa utemeljen 1865. god. u Turskoj. Izrazi kass-i kumayun i kass-i padisahi nestali su pomalo nakon Tanzimata, ali se nije prestala koristiti rije hassa za oznaku slubi koje su u vezi sa carskom palaom i sultanom, npr. riznica hassa, hassa aocilan ili pjeadija, hassa-i kitabet, hassa ordusu ili pukovi carske tjelesne strae itd.

H

H

A S A N AL-BASRI (a. Al-Hasan ibn Abi-'l-Jfasan al-Ba$rt), istaknuta linost prvog stoljea Hidre. Za

vrijeme osvajakih ratova, njegov otac je doveden iz Mejsana kao rob u Medinu. Tu je postao tienik slavnog Zejda ibn Sabita i oenio jednu tienicu Um Seleme po imenu Hajra. Iz tog braka rodio se Hasan 642. g. Odrastao je u Vadi-'l-Kuri, a kasnije se nastanio u Basri. Tamo je postao glasovit po vrstoi karaktera, pobonosti, uenosti i rjeitosti. Za razliku od drugih potovanih ljudi, kao to su bili Ibn Sirin i a-abi, koji se nisu usudili dati svoje miljenje oJezidovom nasljedstvu, Hasan je javno izrazio svoje neslaganje. Istu slobodu izricanja osobnog miljenja pokazao je u pismima Abdelmeliku i al-Hadadu, tako da su ih kasniji pisci (kao a-ehrestani), koji su mislili da su u ovima naslutili sklonost prema uenju o slobodnoj volji, radije pripisali Vasilu ibn Ati. Kao govornik smatran je takmacem suvremenika al-Hadada; bio je vrlo cijenjen kao prijenosnik predaja, jer se vjerovalo da je osobno poznavao 70 ljudi koji su sudjelovali u bici kod Bedra, premda je glavno vrelo za njega predstavljao Enes ibn Malik. Izvrio je trajni utjecaj na razvoj sufizma svojom asketskom pobonou, koja je posebno sijala u usporedbi sa svjetovnim duhom, to je tada bio ve proeo sve islamske slojeve. Pridaju mu se brojne pobone izreke, a sufiji u njemu vide svoga prethodnika kojeg citiraju isto tako esto, kao to to ine i pravovjerni suniti. Ali i mutaziliti ga otvoreno svojataju, ne zato to su prvi predstavnici njihovog uenja bili njegovi uenici Amr ibn Ubajd i Vasil ibn Ata, ve i zato to je on, kao i oni, bio naklonjen uenju o slobodnoj volji. Ne mijenja na stvari injenica to se Vasil ibn Ata, kasnije, postavio kritiki spram njega. Na taj nain gotovo svi vjerski pokreti Islama proistjeu od Hasana, pa ne udi kad se dozna da je, kad je umro na vrhuncu slave, 10. oktobra 728., itav grad Basra prisustvovao njegovom pogrebu.

H

A I M I TI (a. al-Hawiiim), dinastija hasanidskih erifa Meke. Genealoko izvoenje od Poslanika biva katkada osporavano. Novija povijest Haimita zapoinje sa Huseinom ibn Alijem, (1852-1931), koji je kao gospodar Svetog grada Islama bio religiozni voa narodnog arapskog ustanka i u prvom svjetskom ratu oprezno paktirao s Engleskom protiv Osmanskog Carstva, to je pripomagalo zbog religiozno-ideolokog poloaja Haimita. Obitelj je morala 1925-1926. god. ustupiti Hidaz Vahabitima. S britanskom podrkom postali su sinovi, a kasnije i unuk i praunuk Huseina ibn Alija kraljevi u Siriji (1920), u Iraku (1921-1958) i u Transjordaniji (od 1921). Sirijska linija okonala je bijegom Fejsala nakon vojne intervencije Francuza (1920), iraka ubojstvom Abdelilaha i FejsalaII (1958). U haimitskom kraljevstvu, Jordanu, obitelj jo vlada u linosti kral_ja_H_u_se_i_n_a_.

L244

A TIB (a. hatib, mno. hutaba'), znai kod starih Arapa zagovornika plemena, pa je to razlog zato se esto spominje uz aira, pjesnika, te kao kakin i sejid, ini dio voa plemena. U doba Neznanja (Dakilije), air je, prvotno, bio vie cijenjen od hatiba, ali kada je, pomalo, nastao dosta velik broj pjesnika, kada su, osim toga, oni poeli opadati i postali prosjaci, povealo se tovanje hatiba; ponekad se ast nasljedno prenosila u istoj obitelji. Hutab' nisu inili neku kastu, ve su naprosto bili ljudi koji su imali govorniku sposobnost. Hatib je trebao biti sposoban da osvijetli vrijednosti i plemenite kvalitete svoga plemena, te da ih izloi u savrenom govoru, a isto tako da razoblii slabosti njegovih protivnika. On se raunao u vitezove i plemenitae koji sudjeluju u boju; ak njegova obina rije moe se upotrijebiti da oznai sranog borca. Kada hatib vri svoje funkcije, on nosi, kao znak, koplje, tap ili luk. U najstarije islamsko doba, hatib je mnogo bio zadrao od svoga starog karaktera. Poslanik se predstavio kao hatib. nakon zauzea Meke (Ibn Hiam), izraavajui se sveano i s autoritetom. Medjutim, hutba postaje iskljuivo, poev od Islama, govor upuen muslimanima i nije vie bila sastavni dio borbe protiv neprijatelja. Ali Poslanik, u suglasju sa starim Islamom, kao i s karakterom arapskog hatiba da vo sam iznosi govor, u svojstvu hatiba nije izgovarao samo s minbera poune govore, nego je izdavao i naredbe, donosio odluke, predavao obavijest o politikim stvarima i, openito, o stvarima koje su zanimale zajednicu. Tako je bilo i pod etvoricom prvih halifa i pod Umajadima; a na isti nain su i upravljai pokrajina, koje su oni slali, djelovali kao katibi. Upravljai gradova, koje su ovi osnovali, imali su dunost minbera i salata. (at-Tabari). Napadi i proklinjanja protivnika bili su dio njihovih govora koje su izgovarali sminbera; tako, kletve protiv Alija, kao i protiv Talhe i az-Zubeira. Hatib je, tako, jo uvijek sinonim voe, tap ili koplje, koje su u desnoj ruci drali islamski hatibi za vrijeme hutbe, obiaj kojem su se Perzijanci rugali, nasljedstvo je starinskih zagovornika Arabije. Uska veza, koja je postojala izmeu hutbe i bogosluja, dala je islamskom haubu posebno vjerski katakter. Kada su se okonale borbe prvih generacija, ovaj karakter je nadjaao druge, te je u abasidsko doba, ve pod ar-Raidom, halifa prepustio kadijama brigu da govore uz slubu Boju, dok se on sam organiio na ulogu sluatelja. Ali - teorijski - oni koji su vodili razne rituale bogosluja u velikim damijama su predstavnici halife. Fatimidi u Egiptu su, ponekad, sami govorili (iza jednog zastora tri puta u ramazanu i za bajramskih svetkovina). Posvuda su se uspostavili posebni katibi. Bilo ih je tri u Kairu, u prvo fatimidsko doba (damije Amra, Ibn Tuluna i al-Azhar); na openiti nain, bila je to poasna dunost kadije. Obino, hatib je i onaj koji vodi molitvu petkom kao imam, prilikom koje on govori; po Abu Hanifi i jednoj Malikovoj predaji, to je ak nuno bio on, dotle dok nije bilo posebnog razloga da se odvoji od tog obiaja. Svakodnevne molitve su, openito, vodili drugi imami. Prema a-afiiju i Maliku, molitva petkom, koja je praena hutbom, ne mora biti u svakom gradu u vie od jedne damije, bar dok veliina grada to ne spreava; kod Abu Hanife, obrnuto, nema takvog propisivanja. S druge strane, Abu Hanifa dozvoljava slubu Boju uz koju se vee djelovanje

Hidra hatiba samo u velikom gradu, u kojem se nalazi vladar ili njegov zastupnik. Druge vjerske kole su, u tom pogledu, manje stroge. Funkcija hatiba vanih damija vrlo se cijenila; tako, prema Ibn Abd az-zahiru, sam afiitski veliki kadija bio je hatib velike damije u kairskoj tvravi, te, kada je Saladin, nakon osvajanja Jeruzalema, izabrao kadiju Muhji-'d-dina Abu-'l-Mealija da obavi funkciju prvog hatiba u damiji al-Aksa, smatralo se to posebnom au. in kojim je on uvoen u dunost u mamelukom carstvu svjedoi takoer o njegovom dostojanstvu; hatib treba, prvenstveno, nositi crnu odjeu, a prema al-Gazaliju - bijelu. Poasni znaci su dva drvena predmeta, tj. minber i tap ili, jo, drveni ma koji, prema knjigama fikha, treba drati u ruci tokom govora. God. 1909. bilo je 46 hatiba u Poslanikovoj damiji u Medini, u al-Azharu samo jedan, 122 u Meki, a da se ne raunaju njihovi zamjenici. Uz slubenog hatiba, vaiz vri dunost vjerskog propovjednika koji pouava.Nakon to je Ismail od sultana ve 1866. god. isposlovao promjenu u egipatskom redoslijedu nasljeivanja na prijestolu (odsada je vrijedila prvoroenost umjesto seniorata), uinio je da mu se 1867. god. dodijeli titula hediva da bi naglasio posebno mjesto i jaku samostalnost Egipta unutar Osmanskog Carstva. Dravno-pravna osnova odnosa spram Porte bio je tada, prije svega, ferman od 1873. god.

H

H

A TM ili HATMA (a. hatm, hatma), tehniki naziv za recitiranje (uenje) cijelog Kur'ana, od poetka do kraja. itanje itavog Kur'ana, naroito ako se ono obavi u kratkom vremenu, hvale je vrijedno djelo, npr. ako se to obavi kroz osam noi, kao to se kae da je uinio Ubej ibn Kab. Pria se da je Sulejman al-Ama obavljao hatmu katkad prema Osmanovoj verziji, a katkad prema Ibn Mesudovoj. Od recitatora (itaa) se trailo da se za pokojnike recitira qird' at al-hatamdt (na pr. u 1001 noi, u prii o trgovcu Ejubu i njegovom sinu). U Egiptu se koristila hatma kao razonoda za goste. U suvremenoj Meki takozvana iqlba se slavi nakon to muko dijete proe cijelu svetu knjigu (sveanost nakon polovine i treine zove se tsrdfa), U Junoj Arabiji onom tko po prvi put recitira cijelu knjigu, poklanja se htam (peatnjak),

H

A VA, (a. Haunoa), Eva, Ademova ena, stvorena u Raju iz desnog rebra usnulog supruga. Hava, iji se ime ne pojavljuje u Kur'anu (sura VII, 19 i dalje), snosi krivicu za istoni grijeh, jer je na nagovor Iblisa kuala voe s drveta zla. Predaja kazuje da je Hava ponudila svome muu najprije vino, a onda zabranjeno voe, te je tako postala uzrok istonog grijeha. Stoga se vino smatra vrelom zla. Druga predaja kae da je taj objed bacio ovjeanstvo u vjenu nevolju. Deset kazni, ukljuujui mjeseno pranje, trudnou i poroaj, podsjeaju Havine keri na majin grijeh. Za utjehu, Hava je dobila obeanje da e svaka pobona ena, koja je odana muu, dobiti mjesto u Raju kao naknadu za poroajne muke. Ako umre na poroaju, ona e spadati meu muenike, te e se u Raju sjediniti sa svojim muem. Nakon izgnanstva iz Raja, Adem i Hava pooe na hodoae u Meku, prisustvovali su svetkovinama, a onda Hava dobije prvo pranje. Adam lupi nogom o zemlju, a vrelo Zemzem ikne iz zemlje, te se ona u njemu okupa, kako bi se oistila. Hava umre dvije godine nakon Adema, te bude pored njega i pokopana.E D I V (p. hidii, badzw), vladar, gospodar, od 1867. do 1914. god. titula egipatskih potkraljeva Ismaila (1863-1879), Tevfika (1879-1892) i Abasa Hilmija (18921914), koji su bili pod vrhovnitvom osmanskog sultana.

H

I D R A , seoba Poslanika iz Meke u Medinu, polazna islamske ere. Poslanik, ne mogavi nadvladati otpor Kureia, a, s druge strane, zado bivi ve prijatelje meu ljudima oko Medine (onda zvane jasrib), odlui se preseliti u Medinu. Arapska rije higra ne moe se prevesti sa bijeg, budui da se ideja bjeanja zapravo ne izraava glagolom hagara. Ta rije znai prekinuti odnose, napustiti pleme, preseliti se. Autoriteti nisu sloni o tano m datumu Hidre. Prema najuobiajenijemproraunu, dogodilo se 20. septembra 622. god. Ali to nije datum odlaska iz Meke, nego dolaska u Medinu. Prema drugim verzijama, bilo je to est dana ranije ili etiri kasnije. Neki ukazuju da su idovi upravo slavili svetkovinu Aure (Dan ispatanja), kada su muslimani pristigli u Medinu. Osmi dan tog mjeseca rado se uzima da je bio ponedjeljak. Prema predaji, Poslanik je, kae se, odgovorio, kada su ga pitali zato on posebno tuje ponedjeljak, da se na taj dan rodio, na taj dan dobio svoju poslaniku misiju i na taj dan krenuo u seobu. Utvrivanje Hidre kao poetka islamske ere datira od halife Omara. Predaje, koje nastoje to vui do samog Poslanika, liene su svake vjerojatnoe. Prema drugoj predaji, Jala ibn Umaja, Abu Bekrov upravlja u Jemenu, prvi ju je upotrijebio, ali gledite da to ide od Omara uveliko prevladava. Izvijeteno je u brojnim oblicima da se sam Omar, nakon to je uredio upravu financijama i priredio registar i ubiranje poreza, zbunio u pogledu datiranja ili, radije, korio zbog nepostojanja datiranja uope. Prema jednoj predaji Abu Musa al-Aari mu je napisao da je poslao pismo bez datuma. Halifa je raspravljao stvar sa svojim asnicima i, nakon ispitivanja obiaja Grka i Perzijanaca, odluio uspostaviti eru. Neki su predlagali da se datira od Poslanikovog rodenja, ali taj dan nije bio siguran. Ali je, onda, rekao da predlae da se uzme Hidra kao poetak ere, jer oznaava datum od kada je Poslanik zapoeo preuzimati vrhovnitvo. Ta odluka je donijeta god. 17. ili 18, neki, ipak, kau god. 16, ali uope miljenje je 17. god. Prije toga, muslimani su davali godinama imena kao Godina doputenja, Godina zemljotresa, Godina oprotaja itd. Kada je Muhammed zapoeo svoje propovijedanje Islama, Arapi su raunali od Godine slona. Godina Hidre je, dakle, izabrana kao prva godina. Ali je kalendar ve bio utvren Kur'anom, a mjeseci su zadrani i muharem je bio zadran kao prvi mjesec, zato to se poslova ponovo prihvaalo nakon hodoaa. Era je, tako, zapoela ne sa danom Hidre, nego sa prvim danom mjeseca muharema godine Hidre. Taj prvi dan padao je na petak i odgovara 16. ternuzu (julu) 933. god. seleukidske ere i 622. god. julijanskog kalendara.taka

245

r!

Hikma

H IK MA

(a. J;ikma), mudrost, U st:rijim dijelov:ma Kur'ana, izraz je upotrijebljen za Poslanikovo izlaganje vjere (XVI, 126; LIV, 4); a onda se u znaenju izjednaio sa svetom, objavljenom Knjigom (III, 43, 75, 158; IV, 57; V, 110; XVII, 41) i samim Kur'anom (II, 231; IV, 113; XXXIII, 34; LXII, 2). U svome prvotnom znaenju, nalazi se u s. II, 272; na Davuda primijenjena u s. 11,252 i XXXVIII, 19; na mudrog Lukrnana u s. XXXI, ll. Na zadnjem mjestu, al-Bejdavi ga ovako objanjava: Hikma u jezinoj upotrebi uenjaka oznaava usavravanje ljudske due usvajanjem spekulativnih znanosti i sklonosti ka izvrsnim djelima, to je mogue savrenijim. Rjenici pojam hikma odreuju kao spoznaju najboljih stvari posredstvom najboljeg znanja: (Lisan i, istraivanje prave naravi stvari, kakva je u sebi, koliko je to ovjeku mogue (Hadi Halifa). Konano je rije postala istog znae nja kao falsafa, koja je prvotno oznaavala na arapskom jeziku obraivanu grku filozofiju. Hikmat al-iraq je mistika koja potjee iz novoplatonizma, osvjetljavajua (muriqiyyaj filozofija, iluminizam. Bila je poznata ve za doba Ibn Sine (Avicenne), koji je napisao raspravu pod naslovom al-Hikma al-muriqiyya; karakter onog tajnovitog, koji joj je tada bio svojstven, kasnije se izgubio. I alkerniari su oznaavali svoju znanost hikmom.

}}Ll naslov najslavnije arapske zbirke udesnih pria i drugih povijesti. Kao i svi istonjaci, Arapi su, od najstarijih vremena, voljeli sluati fabulozne pripovijesti; ali kako je intelektualni obzor pravih Arapa, u dobu prije Islama, bio, prije, skuen, graa tih razonoda uzirnana je nadasve izvana od Perzije i Indije, kao to to ukazuju prie o Poslanikovom takmacu, trgovcu an-Nadru. Kasnije, kada arapska civilizacija postaje bogatija i raznolikija, knjievni utjecaj drugih zemlja bio je, naravno, mnogo jai. Paljivog itatelja Noi nee iznenaditi velika raznovrsnost njihovog sadraja: on slii, u neku ruku, na istonu livadu, gdje se neke loe trave mijeaju s velikim brojem podvrsta krasnih cvjetova. S druge strane, primijetit e se da te prie, esto, pokrivaju vrlo iroko podruje: tu su povijesti o kralju Sulejmanu (Solomonu), kraljevima stare Perzije, Iskenderu (Aleksandru Velikom), halifama i sultanima s jedne strane, te prie u kojima se spominju vatrena oruja, kafa i duhan s druge strane. Cijelo djelo je obuhvaeno u prii koja ini okvir; taj postupak je bio poznat u Italiji srednjeg vijeka i mogu se vidjeti njegovi tragovi u romanu Dovanija Serkambija (1347-1424) i u povijesti o Astolfu i Dokondi, koja je ispriana u 28 pjevanja Ariostovog Bijesnog Orlanda (poetak 16. st.); putnici koji su ili na Istok mogli su prenijeti tu pojedinost u Italiju. Ali cjelina Hiljadu i jedne noi prispjela je u Evropu u 17. i 18. st. Francuski uenjak i putnik Jean Antoine Galland (1646-1715) objavio ih je po prvi puta. Putujui Bliskim Istokom, najprije kao tajnik francuskog ambasadora, a zatim da trai predmete za muzej, upoznao je istoni svijet, te je njegovu panju privukao veliki broj povijesti i pria koji se tu priao. Po povratku u Francusku, zapoeo je objavljivati god. 1704. Zbornik Hiljadu i jedna no, arapske prie prevedene na francuski; 1706. se pojavilo

UILJADU I JEDNA NO (a. Alf layla wa layla),

sedam svezaka; 8. svezak se javlja 1709.,9. ilO. - 1712.; ll. i 12. -1717., dvijegodine po njegovoj smrti. Taj rok pri objavi zadnjih svezaka je od znaenja zbog tekoa koje je pretrpio Galland da pribavi grau za prie, a i zbog ravnoduja prema toj strani njegovog znanstvenog djela. Galland je bio roeni pripovjeda, te je s velikim darom prie preveo i dotjerao za evropskog itatelja, odakle i njihov veliki uspjeh. Ali je imao i sree. Zapoeo je prijevod Sindbada Moreplovca prema neidentificiranom rukopisu; zatim je saznao da je to sastojak velike zbirke pria zvane Stotinu i jedna no; imao je, zatim, sreu da iz Sirije dobije etiri sveska jednog rukopisa tog djela, koje je, uz iznimku kratkog odlomka, najstarije poznato i sadri najbolji tekst koji se sauvao. U sedam prvih svazaka svoga prijevoda, on je iscrpio tri sveska arapskog teksta, koji i danas postoji, te je dodao Sindbada i Camalzaman (Qamar az-zaman), prema neidentificiranim rukopisima. Zatim lien grae, zaustavio se tri godine sve dok mu njegov izdava nije pourio pero objavljujui, bez ovlaenja, svezak 8, koji sadri Ganema (Ganimj, Zeyn Alasnama (Zayn al-A$11amj iCodadada (Hudadadi. Galland je, opet, bio bez grae i zaustavio se. Ali god. 1709. je susreo nekog maronita iz Alepa, Hanu, i odmah uvidio da je dobio usmeno vrelo pria. Hana mu je ispriao arapske prie, a neke dao i napismeno, tako da su Gallandova etiri zadnja sveska bila ispunjena. Prie, koje je prepisao Hana, izgubljene su, ali dva arapska rukopisa Aladina i Ali-Babe potom su bila pronaena; ovaj zadnji je, dakle, osnova knjige, koja je uinila da Evropa upozna Noi: i koja je, u francuskom tekstu i brojnim prijevodima na francuski, postala, za mnotvo itate lja, Hiljadu i jedna no. Tokom vie od stoljea, francuska verzija predstavljala je za Evropu Noi, pa su ak dvije od tih pria, iji se arapski izvorni tekst nije znao, bile prevedene na orijentalne jezike. Ali tokom tog vremena, drugi rukopisi, manje-vie u vezi sa Noima, bili su pronaeni i posluili su za prijevod i objavu raznih dodataka Gallandu. Kako su sami rukopisi Noi: naveliko odstupali u pogledu pria koje su sadravale, ti prijevodi su lako pridruivali Noima: ma koju priu koja je postojala na arapskom. Glavna izdanja arapskog teksta su slijedea: prvo (1814-1818) i drugo izdanje (1839-1842) u Kalkuti; prvo izdanje 1835. god. u Bulaku, kraj Kaira; izdanje (1825-1843) u Breslavi, koje se openito smatra od strunjaka lienim osnove. Prema egipatskoj recenziji su napravljeni svi prijevodi na evropske jezike. Kada je Hiljadu i jedna no bila po prvi puta poznata Evropi, sluila je samo za razonodu evropskim itateljima. Ali poetkom 19. st. uenjaci su se poeli zanimati za njezino porijeklo. Tako je Silvestre de Sacy, utemeljitelj moderne arapske filologije u Evropi, raspravljao o tome u vie studija: npr. Recherches sur l' origine du recueil de contes intituls les Mille et une nuits, Paris, 1829)i odricao, s razlogom, mogu nost jednog autora i drao da je knjiga napisana unedavnijem dobu bez perzijskih i indijskih elemenata. Zato je on odlomak iz al-Masudija proglasio za apokrifan, emu se suprotstavio Joseph von Hamrner (Wiener Jahrbucher, 1819, 236). De Goeie je pokuao Noi: dovesti u vezu sEsterinom knjigom (u Ene. Brit., XXIII, 316). August Muller je prvi zauzeo slobodnije stajalite, te u djelu razlikovao vie grupa, uz pretpostavku d~je jedna od njih napisana u Bagdadu, dok

J

246

Hiljadu i jedna

no

je pri;i:ao egipatsko vanijoj grupi ratova. Perzija i- Irak U:ogu bergers Beitriige, XIII, 222 i Die deutsche Rundschau, XIII, I zadnjih pria s Dalekog istoka uslijed osvajanja te zemlje po 10.7. 1887, 77-96). I drugi su prouavali ovo djelo, ali je od Mongolima u 13. st. Konano osvajanje Sirije i mamelukog posebne vanosti Oestrupova studija (Studier over 1001 Nat, Egipta od Selimal (1515-1520) zatvara prvo poglavlje poKopenhagen 1891 prevedena na ruski i njemaki). vijesti Hiljadu i jedne noi u njihovom orijentalnom zaviaju. Najstarije svjedoanstvo o postojanju knjige Hiljadu noi", nakon to je al-Masudi spomenuo djelo i nakon to je Naslov Hiljadu pria moe se promijeniti u Hiljadu noi, kada su pria, koja ini okvir, i druge povijesti bile navedeno u Fihristu, otkrila je Nabia Abbott (u Journal of Near Eastern Studies, III, 3, 1949). U 12. st. je zbirka pria kombinirane s arapskim priama. To se nije moglo dogoditi pod naslovom Hiljadu noi i jedna no bila poznata u kasnije od 9. st. U poetku, Hiljadu pria oznaava samo Egiptu, kao to to upuuje neki al-Kurti, koji je napisao vrlo veliki broj pria; na isti nain, kae se o ehrezadi da je sakupila hiljade knjiga, Za obini duh, 100 je visok broj, a povijest Egipta pod zadnjim fatimidskim halifom (11061171), a al-Guzuli, koji je umro god. 1412, prenio je u svojoj stotinu godina ranije ima isti smisao, kod orijentalnih povjesniara, kao dugo vremena; i broj 100 ne treba biti antologiji jednu priu iz Noi. Jedan rukopis otkriven je u Istanbulu (H. Ritter), a datira iz 13. i 14. sr., te sadri etiri uzet u strogom smislu. Ali 1.000 je gotovo isto to i bezbropovijesti koje postoje u egipatskoj recenziji. jan. A Knjiga o hiljadu noi, koja je bila poznata u Zna se, dakle, da, u svome opem obliku, Noi sadre Bagdadu, sadravala je jedva stotinu odvojenih noi. Ali bagdadsku grupu pria i egipatsku. Oestrup je podijelio zato se 1.000 promijenilo u l. OO l? Ta promjena moe se dugovati, dijelom, sujevjernoj odbojnosti, koju osjeaju odvojene prie u tri grupe, od kojih prva obuhvaa udesne prie izvuene iz perzijske Hezar Efsane (Hasar Afsana) s openito Arapi, kao i drugi narodi, spram okruglih brojki. okvirom knjige, druga - prie koje su nastale u Bagdadu, a Ali je vrlo vjerojatno da je utjecala i turska idioma tska trea - one koje su dodane glavnini knjige; neke prie, kao upotreba bin bir, hiljadu i jedan da se oznai veliki broj: u drugi viteki roman o Omaru ibn an-Numanu, umetnute su Anadoliji postoji jedna ruevina zvana Bin-bir kilise, Hiljadu i jedna crkva, dok je, oito, daleko od toga da ih je bilo kada se broj 1001 uzeo u svome doslovnom smislu. Ali povijest o Sulu i umulu u rukopisu u Tibingenu, koja je, toliko. U Istanbulu postoji jedno mjesto zvano Bin-bir-direk, takorei, dio Noi, nije, zasigurno, nikada bila sastavni Hiljadu i jedan stub, a tamo ih je samo nekoliko tuceta. dio, jer se u njoj nalazi neki musliman koji se preobratio na Turska aliteracija bin bir je u osnovi perzijskog izriaja hasar kransku vjeru; u pravim Noima, krani, zoroastrijanci yak, }>1001 i naslova alf layla wa layla. Od ll. st., Perzija, Mezopotamija, Sirija i druge zemlje islamskog Istoka bile su neznaboci esto prihvataju Islam, ali nikada musliman neku drugu vjeru. pod turskim utjecajem. Tako, naslov >}1001 no oznaava, Macdonald je uspostavio slijedeu podjelu na klase: prvotno, samo veliki broj noi, no kasnije je broj bio shvaen l) Hezar Efsane (Hiljadu pria), izvorno perzijske; doslovce, te je postalo nunim da se dodaju brojne prie, da 2) arapska verzija Hezar Efsane; 3) prie koje ine okvir bi se broj 1001 ispunio. Hezar Efsane, a slijede ih prie arapskog porijekla; 4) Noi Ako su, dakle, Indija, Perzija, Mezopotamija, Egipat i, zadnjeg fatimidskog razdoblja, za koje al-Kurti svjedoi da su donekle, Turska bili povezani uz osnovu Noi, moe se zakljuiti da se graa, koja dolazi iz svih tih zemalja i naroda, bile popularne; 5) recenzija Gallandovog rukopisa; biljeke, koje on sadri, pokazuju da je bio u Tripoliju u Siriji, god. moe tu i pronai. Prva izvanjska mjerila mogla bi biti osobna 1536, u Alepu god. 1592; naravno, moe biti i stariji, ali je imena. Postoje indijska imena kao Sindbad, turska kao Ali napisan u Egiptu. Ostaje problem, koji do sada nije rijeen, o Baba i Hatun; ehrezad, Dinazad, ahzeman su perzijska odnosima izmeu tog rukopisa i drugih starih i samostalnih; imena koja se javljaju i u perzijskim legendama; Behram, po Macdonaldu ih ima bar est koji se moraju uzeti u obzir. Rustem, Ardeir, apur i tolika druga su jednako perzijska. Abbott uspostavlja est ovih klasa: l) prijevod Hezar Pa ipak, velika veina imena su arapska, tj. stara arapska Efsane koji datira iz 8. st.; po njenom miljenju, to je, po svoj imena u upotrebi kod arapskih beduina i, poslije, pod Islaprilici, potpun i doslovan prijevod, moda naslovljen Alf mom. Grka i evropska imena javljaju se u nekim sluajeHuriifa; 2) islamizirana verzija Hezar Efsane koja potjee iz vima, u priama koje se tiu odnosa izmeu muslimana, 8. st. i naslovljena je Alf Layla; ona bi mogla biti bilo Bizantinaca i Franaka. Egipatska imena odnose se na mjesta i djelomina, bilo potpuna; 3) jedna Alf Layla, sastavljena u mjesece u njihovom koptskom obliku. Od idovskih, osobito 9. st., a sadri istodobno arapsku i perzijsku grau; dok se javljaju Solomon i David. No kako su, u vrlo mnogo veina najstarijih pria potjee, nedvojbeno, iz Hezar Efsane, sluajeva, prie stavljene pod ime drugih osoba i kako su, druge knjige obinih pria, osobito Knjiga o Sindbadu i esto, osobe neimenovane, ne treba ustrajavati na pitanju Knjiga o imasu nisu nepouzdana vrela; 4) Alf Samar od Ibn imena. Abdus al-Dahijariia koja potjee iz 10. st.; ne vidi se jasno Ipak, sustav prie koja slui za okvir, vrlo uobiajen u da li je ta zbirka bila namijenjena da obuhvati, s drugom Indiji, ali vrlo rijedak u drugim zemljama, dokaz je indijskog graom, sve tekue Noi i da ih zamijeni; 5) zbirka iz porijekla nekih dijelova Hiljadu i jedne noi, Ova pria 12. st., obogaena graom iz one pod br. 4, kao to su azijobuhvaa tri razliita dijela koji ine, prvotno, samostalne prie. Ti dijelovi su slijedei: l) povijest ovjeka koji je ske prie i egipatske lokalno sastavljene; promjena naslova u Alf layla wa layla vraa se, po svoj prilici, na to doba; ojaen nevjerstvom ene, no ija se alost smiruje kada sazna da je visoka linost pretrpjela istu sudbinu; 2) povijest 6) konane etape zbirke koje se poveavaju sve do poetka 16. st. Najvaniji dodaci su junake prie islamskih protuili dina kojeg je njegova ena ili robinja varala s------------ ---------

porijekl~-~rugOj

(BeZ~~n-~arskih

pris~rbiti ne~~

247

Hiljadu i jedna

no.

mnogo drugih mukaraca, na naj drzovitiji nacm, a istovjetna je s priom koju saopava sedmi vezir u povijesti o Sindbadu Mudracu; 3) pria sposobne mlade djevojke, koja, svojom spretnou da pria povijesti, otklanja nesreu koja ju ugroava ili koja ugroava njezinog oca ili oboje. Od ta tri dijela, samo trei izgleda da je pripadao izvornoj prii -okviru, kao to to naznauju al-Masudi i Fihrist; u toj prii, dakle, poznati su jedino okrutni kralj, spretna vezirova ki i njezina vjerna stara dadilja. Vjerojatno je povijest o spretnoj vezirovoj keri dola, u neko staro doba, iz Indije u Perziju, gdje se ona nacionalizirala: i povezala sa dva druga dijela prie koja slui kao okvir. Odreen broj pria, u Noima, su indijskog porijekla: tako povijest pobonih ljudi koji dozivaju budistike i dainske svete osobe, basne, ciklus pria o Sindbadu Mudrom i Deliadu i imasu. Moe se sagledati indijske motive u raznim odlomcima Noi: npr., povijest udesnog konja; trovanje pomou stranica knjige (po lijeniku Dubanu), praksa koja spada u indijske obiaje. Sve je to prolo kroz Perziju prije nego to je dolo do Arapa. Odreen broj pria su perzijskog porijekla, posebice te udesne prie, u kojima utvare i vile djeluju samostalno. Oestrup navodi ove: udesni konj, Hasan od Basre, Sejf al-Muluk, Kamar az-Zeman i princeza Budur, Princ Bedr i princeza Devher od Semendela, Ardeir i Hajat an-Nufus. Po njemu, odnos izmeu povijesti Ali ara i perzijskog izvornika - prvi sadri mnoge pojedinosti koje se javljaju u, vjerojatno, kasnijoj prii o Nuredinu Aliji i izraivaici pojasa jednako ukljuenoj u Noi: - ne moe se posigurno utvrditi. Povijesti Ljubomornih sestara i Ahmeda i Peri Banu, koje se nalaze samo kod Gallanda, ostavljaju snano dojam da su perzijskog porijekla, no njihovi perzijski uzori nisu dosada poznati. Bagdad je smjeten na podruju starog Babilona: moda su njegovi ideali preivjeli do islamske epohe i bili uneseni u Noi, A ak jedna pria, Hajkar Mudrac, koja se, u nekim rukopisima, predoava kao dio Noi, izvorno je od starinske Mezopotamije; ona see unazad do 7. st. stare ere, a nala je put do arapske knjievnosti preko idovske i kranske. Hidr, vjeni mladi, ima babilonski uzor; putovanja Bulukije i voda za pomladivanje, koju je traio princ Ahmed, moe odraavati motive iz babilonske epopeje o Gilgameu. Preko svega, este anegdote koje su u vezi sa abasidskim halifama i njihovim dvorom, a jednako neke o njihovim podanicima, pripadaju bagdadskoj recenziji Noi, Povijest Sindbada Moreplovca nala je, vjerojatno svoj konani oblik u Bagdadu, roman o Omaru ibn an-Numanu sadri perzijske, mezopotamijske i sirijske elemente; roman o Adibu i Garibu dovodi u vezu sa Mezopotarnijom i Perzijom; povijest oTevedudi, mudroj robinji, izvorno je iz Bagdada i ona je, u nekim vidovima, preraena u Egiptu. Povijesti o B ulukiji, Sindbadu Mudracu i Deliadu i Vird-hanu bile su, sigurno, poznate u Bagdadu. Ali nema sigurnih dokaza da su te prie bile dijelovi bagdadske recenzije. Toliko se moe rei i o etiri prie istanbulskog rukopisa koje je pronaao Ritter; on sadri etiri od pria iz Noi, ali ne pripada zborniku Alf layla wa layla. Te su prie: povijest o estorici ljudi, tj. estoro brae bagdadskog brijaa; Dulenar ki mora; Budur i Omeir ibn Dubeir, te Abu Muhamed Ljenivac.

Egipatskom porijeklu mogu se pripisati prie, u kojima se izvjetava o lukavstvima sposobnih lupea i objeenjaka, one u kojima se javljaju utvare i demoni kao slubenici hamajlija i udesnih predmeta, te one koje bi se mogle oznaiti graanskim novelama, a od kojih neke slie modernim romanima o preljubi. Sve te prie, naravno, potjeu, u svome sadanjem obliku, iz doba mamelukih sultana i turske vladavine. No jedan broj motiva see unazad do starog Egipta. Sposobni objeenjak Ali az-Zejbak i njegov drug Ahmed ad-Denef imaju svoj uzor u smionom pustolovu Amasisu, a Rhampsinitova riznica nalazi se u povijesti o Aliju az-Zejbaku. Majmun-pisar u povijesti o tri bagdadske gospoe moe imati svoj uzor u Thotu, pisaru egipatskih bogova, koji se uvijek predstavljao u obliku majmuna, ili u Hanumanu, majmunu-voi indijske Ramajane. Jednako se napuivalo da se u staroj prii o brodolomnom Egipaninu vidi veza sa Sindbadovim putovanjima, a u povijesti o Ali Babi reprodukcija one o zauzeu Jafe po egipatskim ratnicima skrivenim u vrei; no te veze nisu mnogo vjerojatne. Ostaje da se da saeto izlaganje razliitih knjievnih anrova koji su predstavljeni u Noima. Razlikuje se est glavnih grupa: l) udesne prie; 2) romani; 3) legende; 4) poune prie; 5) smijene prie; 6) anegdote. l) Povijest, koja ini okvir, sadri tri indijske udesne prie. Prie, koje dolaze na elo u svim rukopisima (Trgovac i din; Ribar i din; N osa, tri