EVLIJA ČELEBI U SVOJIM SPISIMA NAVODI DA JE U JEDNOM PERIODU U SARAJEVU BILO I 300 SEBILJA

Vancaš nije slučajno projektirao samo dva korita oko SebiljaSebilj ili sebil riječ je arapskog porijekla koja označava mjesto odmora i osvježavanja vodom za putnika namjernika. Nastanak sebilja seže daleko u historiju, do posljednjeg poslanika u islamu, Muhammeda, a. s. Naime, Poslanikovom unuku Husejnu te njegovoj porodici i drugovima na putu do grada Kufe u pustinjskom mjestu Kerbela neprijatelji su presjekli put do vode, odnosno do obala Eufrata. Nakon deset dana koje su izdržali gladni i žedni, neprijatelji su ih napali i sve pogubili.

Od tada su muslimani širom svijeta počeli dijeliti vodu, simbolizirajući patnju Poslanikove porodice pa su se u velikim gradovima gradili sebilji. 

- Tako je i počela, mogu reći, utrka gradnje sebilja u islamskom svijetu. Definitivno je najpoznatiji bio onaj u Carigradu, sultana Ahmeda Trećeg - govori Mufid Garibija, arhitekta i dobar poznavalac znamenitosti Sarajeva.

Dolaskom Osmanlija na naše prostore, i u Sarajevu počinju nicati brojni sebilji. 

Voda iz tasova

Sebilj za vrijeme Austro-Ugarske- Evlija Čelebi naveo je u svojim spisima da je u jednom periodu u Sarajevu bilo i 300 sebilja. Njih su održavali posebni vakifi sve do dolaska Eugena Savojskog. Kada je ušao u Sarajevo 1697. godine, rušio je i palio sve pred sobom pa su tako nestali svi sebilji u gradu. Poslije tog nemilog događaja, nisu se više gradili sve do dolaska hadži Mehmed-paše Kukavice. On je u blizini današnje ćevabdžinice u Bravadžiluku sagradio zidani sebilj, gdje je bio zaposlen čovjek koji je žednima davao vodu iz bakrenih posuda tasova - ističe Garibija.

Kada je na vlast došla Austro-Ugarska, provođenjem svojih regulacionih planova,

1

zidani sebilj su srušili. Nakon toga, poznavajući historiju grada i islama, nadležni iz vlasti shvatili su da je na Baščaršiji potreban sebilj kako bi se uklopio u ambijent te čuvao uspomenu na mučenike Kerbele. Za tu priliku angažirali su poznatog arhitektu Josipa Vancaša.

Prvobitno stanje  

- On je projektirao današnji Sebilj na Baščaršiji. Imao je osmougaonu formu s kupolom, a izrađen je bio u pseudomaurskom stilu. Njegova gradnja završena je 1913. godine, a voda je dovedena s vrela Crnila. Ova forma ostala je sačuvana i do danas, ali je kroz historiju doživio promjene. Nekoliko puta je rekonstruiran, a neko vrijeme bio je i bijel. Jedna od bitnijih obnova desila se prije Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, a posljednja je urađena prije tri godine te je Sebilj vraćen u prvobitno stanje - ističe Garibija.

Koliko je ovaj objekt značajan za Sarajlije, govori i činjenica da je postao simbol grada pa se njegova slika koristi kao poštanska markica. Pored toga, to je spomenik kulture i jedna od najposjećenijih turističkih atrakcija. Pod zaštitom je Zavoda za kulturno-historijske spomenike Kantona Sarajevo, a brigu o njemu vodi Općina Stari Grad. U Sarajevu postoji još jedan sebilj, u blizini Carevog mosta, koji je donirao turski grad Bursa - naglašava Garibija.Dva korita za dva unuka

Prema nekim predajama, nije nimalo slučajno što je Vancaš projektirao samo dva korita oko sebilja, tvrdi Garibija. Naime, on je poznavao cijeli historijat gradnje sebilja pa, znajući da je to sjećanje na poslanika Muhammeda, a. s., i na njegova dva unuka, napravio je dva korita.

Voda za ašuru

- Muslimani širom svijeta u sjećanje na Poslanikovu porodicu desetog dana muharema svake godine prave posebna jela. Ta tradicija baštini se već stoljećima i u Sarajevu pa postoje priče da su stare Sarajlije mahsuz za ta jela donosile vodu sa Sebilja. Kažu da desetog dana ašure u rani sabah Allah, dž. š., pomiješa normalnu vodu sa svetom islamskom vodom zemzem - navodi Garibija.

SEBILJ NA BAŠČARŠIJI

Korita za unuke poslanika Muhammeda, a.s.lj FOTO: ARHSebilj ili sebil riječ je arapskog porijekla koja označava mjesto odmora i osvježavanja vodom za putnika namjernika. Nastanak sebilja seže daleko u historiju, do posljednjeg poslanika u islamu, Muhammeda, a. s., u čiju su se čast izgradile mnoge česme u Sarajevu.

Poznati putopisac iz Male Azije Evlija Čelebi sredinom 17. stoljeća, po dolasku u Sarajevo, opisao je kako je tadašnji grad posjedovao skoro 300 javnih česmi koje su u narodu prozvane sebilji. 

- Gradnju sebilja na svakom koraku zaustavili su Eugen Savojski i njegova vojska, koja je 1697. godine divljala i rušila sve po šeheru. U tom periodu Sarajevo je ostalo

2

bez zatvorenih česmi. I tako je bilo sve do 1753. godine, kada je hadži Mehmed-paša Kukavica svojim parama izgradio i uvakufio zatvoreni sebilj na Baščaršiji, u to doba jedini zatvoreni sebilj u Sarajevu - govori Mufid Garibija, arhitekta i dobar poznavalac znamenitosti Sarajeva.

Tri prozora

Taj sebilj bio je napravljen nekoliko metara iznad današnjeg. Bio je zidan od kamena, zasvođen kupolom i pokriven olovom. Naslanjao se na stari vodovod Gazi Husrev-bega, izgrađen još davne 1531. godine, kada je Gazija kaptirao vrelo Crnil u selu Biosku sedam kilometara od Sarajeva i spustio vodu u grad.

- Adet dobrodošlice vodom zadržao se baš na ovom sebilju. Tu je radio čovjek koji je točio i davao vodu kroz tri prozora na sebilju. Ljudi koji su ovo radili, bili su plaćeni od tadašnje gradske uprave od šeher-ćehaje, odnosno gradonačelnika, što znači da grad ovom vodom časti žedne prolaznike. 

Ta je praksa trajala sve do dolaska Austro-Ugara, koji su je preuzeli. Stari čaršijski sebilj posjedovao je korita po nazivu "sebil kurne", u koje je voda tekla, a koji su služili kao taložnici za odvajanje mulja od bistrine. Odatle se čista voda tasovima od bakra zahvatala i davala žednima. Čovjek koji je davao vodu, bio je zadužen i za pranje tasova kako bi svako dobio čistu posudu i da dvije osobe ne bi pile iz iste - ističe Garibija.

Djelo Vancaša

Stari sebilj trajao je do 1891. godine, kada su ga austrijske vlasti srušile zbog nepoznatih razloga. Tom prilikom nestao je i tarih sa sebilja, a ne zna se gdje je završio. Tako je Sarajevo ostalo bez sebilja sve do 1913. godine. Nekadašnje Sarajlije držale su do tradicije i običaja te su znale ogromnu nematerijalnu vrijednost svih trajnih dobara ovog grada. 

- Oni su se bunili zbog rušenja sebilja i konstantno su upućivali inicijative za njegovu obnovu. Austrijske vlasti bile su prisiljene obnoviti sebilj, ali su odlučile da to urade na nešto drugačiji način. Za novi projekt sebilja zadužile su jednog od svojih najboljih arhitekata Josipa Vancaša, koji ga je izgradio u presudomaurskom stilu.

Cijeneći razloge pravljenja sebilja po Sarajevu i izučavanjem njihovog smisla, arhitekta Vancaš napravio je Sebilj sa dvije česme, koje predstavljaju dva unuka poslanika Muhammeda, a. s., hazreti Hasana i Huseina. Zbog Vancaševog razumijevanja vjere i ljubavi građana prema Poslanikovoj porodici, Sarajlije su prihvatile novi Sebilj na poseban način, a arhitektu Vancaša ugradile su u svoja srca i sjećanja - govori Garibija.

Dobrodošlica vodom

Dobrodošlicu vodom, umjesto nekadašnjim izdavanjem, arhitekta je pokazao stalnim curenjem vode, što i dan-danas traje, podsjećajući Sarajlije na vjekovnu ljubav i mameći uzdahe putnika i dragih gostiju grada. Zaista nije bez razloga rečeno:

"Ko se jednom napije  Vode sa Baščaršije Nikad više iz Saraj'va Otići taj ne umije"

Čuvanje makete u Muzeju grada 

3

Hadži Mehmed-paša Kukavica, bosanski namjesnik sredinom 18. stoljeća, poznat je po tome što je u vrijeme slabljenja Osmanske imperije uspio uvesti red i ojačati Vilajet Bosnu. Poznat je i kao vakif, a pored starog sebilja u Sarajevu i džamije u Travniku, napravio je i niz drugih objekata po Bosni.

Maketa starog sebilja, kao i čitavog ambijenta stare sarajevske čaršije, napravljena je u vrijeme socijalističke Jugoslavije i brižno se čuva u Muzeju grada Sarajeva u Brusa bezistanu.

PATKE SU IZ MILJACKE NEOMETANO IŠLE DO UŠĆA, KOJE IM JE BILO POGODNO ZA IZLIJEGANJE MLADIH

Sokak Patke: Ulica nastala na ušću Mošćanice u Ramića banju

Kroz današnju čaršija nekada je protjecao potok Ramića banja. Ostaci tog potoka, koji teče sa sjevera prema čaršiji, vidljivi su i danas kroz ulicu Safvet-bega Bašagića kada se mijenjaju dotrajale instalacije ili se nešto novo gradi. 

Na obalama te rječice niknula je stara varoš, koja je dolaskom Osmanlija procvjetala u Baščaršiju. Kako se čaršija razvijala, tako su ljudi polako prilagođavali tok Ramića banje svojim potrebama, govori za "Dnevni avaz" Mufid Garibija, arhitekta i dobar poznavalac historije grada. 

Drvene ćuprije 

- Skender-beg je 1540. godine jedan krak rijeke Mošćanice usmjerio prema Baščaršiji, preko Faletića, Gazinog Hana, Višegradske kapije, niz Vratnik i Kovače, sve do čaršije.

4

Tako je kroz drvene čunke, drvene vijadukte i mala kamena korita rukavac Mošćanice stigao do svog novog ušća u Ramića banju, na predjelu gornje čaršije. Voda je bila čista i neko vrijeme se koristila za piće, a poslije za pranje - kaže Garibija.

Novonastalo ušće bilo je razvijeno i veoma pogodno za ptice selice, koje su instinktivno odvajkada prolazile ovom dolinom i tu se odmarale. Hladna voda Mošćanice i Ramića banje godila je patkama pa je ovo ušće postalo njihovo redovno stajalište. Tako su Sarajlije s vremenom cijeli lokalitet prozvale Patke.

- Privlačna atmosfera ušća navela je hadži Ahmeda Duradžika da na tom mjestu napravi džamiju i tako uljepša ovaj kraj. Gradnjom džamije 1607. godine počela se formirati i nova mahala. Ušće se prelazilo drvenim ćuprijima, koje su ispresijecale hladne vode. 

Prva ćuprija bila je odmah do ušća pored Stanišića hana, druga pored Čekrčijine džamije, a treća pored Baščaršijske džamije, na ulazu u Bravadžiluk. Tako su patke iz Miljacke neometano išle do ušća, koje im je bilo pogodno za izlijeganje mladih - ističe Garibija. 

Kultna pekara 

No, nove potrebe i urbanizacija grada zahtijevali su pokrivanje potoka, na kojem se rodio Baščaršijski trg. Ramića banja pokrivena je hrastovim gredama, a dio korita ostao je ispod platoa.

- Potok je u cijelosti zatvoren 1930. godine. Razvojem vodovoda nestala je potreba i za rukavcem Mošćanice, koji se zatvorio nakon Prvog svjetskog rata - dodaje Garibija.

U Sarajevu i danas postoji sokak koji se zove Patke. Karakteristična bosanska arhitektura krasila je ambijent ove ulice. Za potrebe stanovništva i zbog blizine Baščaršije u tom sokaku napravljena je kultna pekara, koja je opstala do danas.Nosila ime Trifka Grabeža 

Od Kraljevine Jugoslavije sve do 1993. godine sokak je nosio ime po Trifku Grabežu, rođenom Paljaninu, gimnazijalcu i članu "Mlade Bosne", koji je tu stanovao. Grabež je bio jedan od učesnika terorističkog i nepromišljenog atentata na Franca Ferdinanda. Ostatak života proveo je u tamnicama Terezinštata u Češkoj.

Ukras Miljacke

Naglim zagađenjem grada patke su neko vrijeme zaobilazile Sarajevo u svojim selidbama. Početkom devedesetih godina ponovo su se pojavile, ali su opet nestale tokom agresije. Povratku patki u Sarajevo, u njihovo stoljetno svratište, svjedočimo posljednjih nekoliko godina. Šepurenje patki i igra pačića ukras su Miljacke, a njihovo hranjenje u ovom gradu smatra se dobrim djelom, koje povećava berićet, kaže Garibija.

MILJACKA JE BILA PUNA VIROVA PA JE AUSTROUGARSKA VLAST ODLUČILA UREDITI KORITO, ZATVORITI BRANE TE NAPRAVITI KUPALIŠTE

Bazen na Bendbaši: Izgrađen 1902. godine, ulaz koštao dva dinara

5

Dolaskom Austro-Ugarske monarhije Sarajevo se počinje intenzivno razvijati. Prema urbanističkom planu, počinje gradnja mnogih značajnih objekata, a jedan od bitnijih bilo je i uređenje korita Miljacke. Prije toga na gornjem toku rijeke bilo je mnogo vodenica, pa su Sarajlije bile primorane graditi brane da bi imale stalni pritisak vode. Brane su služile i kao kupališta, kaže Mufid Garibija, arhitekta i dobar poznavalac znamenitosti Sarajeva.

- Međutim, Miljacka je bila puna virova pa je austrougarska vlast odlučila urediti korito, zatvoriti brane te napraviti jedno kupalište kako bi građani bili sigurniji. Tako je 1902. godine napravljen bazen na Bendbaši. Radio je na sistemu protoka vode i bio je izuzetno čist. Okolo bazena bile su drvene kabine i tuševi, a ulaz je koštao oko dva dinara - naglašava Garibija.

Tako je funkcionirao sve do 1945. godine, kada su američke snage željele bombardiranjem onesposobiti Željezničku stanicu na Bistriku da bi spriječili Nijemce da bježe, pa su greškom pogodili i branu iznad bazena i kupanja više nije bilo. Na rekonstrukciju se čekalo sve do 50-tih godina.

- Tada su jugoslavenske vlasti napravile još bolji projekt. Tokom 1958. proširili su kupalište dodajući manji bazen. Za razliku od austrougarske vlasti, oni su s brane vodu u bazen dovlačili pumpama, filtrirali je te ponovo izbacivali van, što je bilo vrlo jeftino za održavati. Kao takav, bazen je služio sve do 1975. godine, kada će nastati potreba za njegovom restauracijom - ističe arhitekta. Za to nije bilo novca sve do Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, kada je pokušana restauracija. Nažalost, napravili su grešku, jer je u bazen dovedena pitka voda iz vodovoda, pa to više nije bilo rentabilno. Drugo, nije imao olimpijske norme te ga je bilo skupo održavati. 

- Zbog toga je djelimično radio pa prestajao i tako sve do početka agresije. Tada je dosta uništen te ponovo obnovljen, ali zbog tih grešaka bazeni ni danas ne rade, a upitna je i njihova budućnost - naglasio je Garibija. 

Jalijaš nije kriminalac

Garibija nam je kazao da je još u vrijeme Osmanlija nastala riječ koja ima pozitivnu konotaciju, ali je vremenom poprimila suprotno značenje, a to je „jalija". Izvorno, to je turska riječ, a znači obala, pa je iz toga nastala sarajevska jalija, odnosno ljudi koji su odrasli na obali. 

- Znači, jalijaš nije sinonim za kriminalca, kao što se danas misli. To su bili najhrabriji momci koji su branili Sarajevo i 1941. i 1992. godine - kaže Garibija.

Naziv od "benta" 

Naziv Bendbaša nastao je od turske riječi „bent", što znači brana, pa je u žargonu taj dio rijeke gdje su se nalazile brane, od Kozije do Šeher-Ćehajine ćuprije, prozvan Bendbaša.

IZUMIRANJE ESNAFA BUNARDŽIJA

6

Više od 700 bunara nestalo je dolaskom Austro-Ugara

FOTO: ARHIVA

Sarajevska dolina nekada je bila isprepletena koritima rječica i mnogim izvorima s kojih se odvajkada pila voda. Kako se grad širio, postalo je predaleko ići na izvore po vodu pa su vakifi gradili vodovode na koje su nadograđivane mnoge česme. Pored česmi, Sarajlije su najviše gradile i vodu koristile iz bunara.

Hladna voda

- Sarajevska kotlina i njene padine imaju jake podzemne vode pa se govori da naš grad leži na vodi. Gradnja bunara razvijala se uporedo sa stambenom arhitekturom. No, kopanje bunara dobilo je veliki zamah dolaskom osmanlijske vlasti pa se rodio i poseban esnaf, koje je narod prozvao bunardžijama. Bili su to ljudi koji su dobro izučili gradnju bunara i to izabrali kao svoj poziv - govori arhitekta i dobar poznavalac historije Sarajeva Mufid Garibija.

Zamah u kopanju bunara, dodaje Garibija, opazio je i veliki putopisac Evlija Čelebi, koji je sredinom 17. stoljeća zapisao da u Sarajevu postoji više od 700 bunara. Čelebi je ovjekovječio i podatak da Sarajlije zimi nisu pile vodu s česmi nego iz bunara, jer voda nije bila previše hladna.

- Bunari nisu pravljeni samo u kućama nego ih je bilo i u čaršiji, medresama te u hanovima. Gradnja tih objekata bila je vezana isključivo za esnaf bunardžija. Prvo se morala pronaći lokacija s najvećom količinom vode. Za vrijeme traženja vode bunardžije bi po bašti naopako poredale zemljane ćase i ostavile ih da prenoće. Ujutro, u sabah, ona u kojoj bi se sakupilo najviše rose, bila je pokazatelj gdje ima vode. Na tom mjestu kopao bi se bunar dok se ne dođe do vode, a nekada je to bilo i do dvadeset metara. Takav bunar bio je u kući Fejzi-bega Dženetića u Ćemaluši - ističe Garibija.

Skupa investicija

Esnaf je polako ugašen dolaskom Austro-Ugara, i to pod netačnim opravdanjem da se bunari zatrpavaju zbog prljave vode. Pravi razlog bila je predostrožnost nove vlasti,

7

koja je gradu namijenila savremeni vodovodni sistem. 

- S obzirom na to da su bunari bili skupa investicija, često su javne bunare gradili i vakufili. Prvi među njima bio je bunar Isa-bega Ishakovića, koji se koristio za potrebe njegovog hana, današnje Kolobare. Bunara i danas ima u Sarajevu, a najpoznatiji su ispred Svrzine i kuće Alije Đerzeleza - navodi Garibija. 

Zidani kamenom i pločama

Bunari su zidani kamenom, a završetak iznad zemlje gradio se od kamenih ploča, koji je bio ukrašen u zavisnosti od mogućnosti finansijera. Svi su bunari obavezno imali natkrov, koji se držao na dva stuba. Isti stubovi služili su i kao naslon za čekrk. Zdjele na čekrku bile su od kalajisanog bakra. Bunardžije nisu samo kopale bunare nego su ih i redovno čistili i održavali - kaže Garibija.

ZAVRŠEN IDEJNI PROJEKT OBNOVE

Astronomski opservatorij na Trebeviću čeka investitora

Idejno rješenje izgleda zgrade opservatorijaFOTO: AVAZ

 Završen je idejni projekt sanacije zgrade astronomskog opservatorija na Trebeviću, na lokalitetu Čoline kape. Objekt je jednim dijelom uništen tokom opsade Sarajeva, a u saradnji Općine Stari Grad kao vlasnika i Astronomskog društva "Orion" kao korisnika pokrenuta je inicijativa za njegovu obnovu.Kako je kazao arhitekt Mufid Garibija, koji je angažiran na ovom projektu, obnovom neće biti narušena autentičnost zgrade koja potječe iz austrougarskog doba.- Opservatorij je pretrpio znatna oštećenja tokom rata i sanacija će koštati mnogo više od ponovne izgradnje, samim tim što želimo da zadrži autentičan izgled - kazao je Garibija.Muhamed Muminović, predsjednik Astronomskog društva "Orion", kazao je da će, prema procjenama, rekonstrukcija koštati oko 191.000 KM.- Još tražimo investitora kako bismo realizirali ovaj projekt. Osim što bi se njime u BiH astronomija vratila na velika vrata, opservatorij bi upotpunio lijepu sliku Trebevića koji će uskoro dobiti žičaru - kazao je Muminović.Prema njegovim riječima, obnovljeni opservatorij bio bi i mjesto za edukaciju, a mogli bi ga posjetiti i zainteresirani sugrađani.  

8

Završen je idejni projekt sanacije zgrade astronomskog opservatorija na Trebeviću, na lokalitetu Čoline kape. Objekt je jednim dijelom uništen tokom opsade Sarajeva, a u saradnji Općine Stari Grad kao vlasnika i Astronomskog društva "Orion" kao korisnika pokrenuta je inicijativa za njegovu obnovu. Kako je kazao arhitekt Mufid Garibija, koji je angažiran na ovom projektu, obnovom neće biti narušena autentičnost zgrade koja potječe iz austrougarskog doba. - Opservatorij je pretrpio znatna oštećenja tokom rata i sanacija će koštati mnogo više od ponovne izgradnje, samim tim što želimo da zadrži autentičan izgled - kazao je Garibija. Muhamed Muminović, predsjednik Astronomskog društva "Orion", kazao je da će, prema procjenama, rekonstrukcija koštati oko 191.000 KM. - Još tražimo investitora kako bismo realizirali ovaj projekt. Osim što bi se njime u BiH astronomija vratila na velika vrata, opservatorij bi upotpunio lijepu sliku Trebevića koji će uskoro dobiti žičaru - kazao je Muminović. Prema njegovim riječima, obnovljeni opservatorij bio bi i mjesto za edukaciju, a mogli bi ga posjetiti i zainteresirani sugrađani.

U radionicama kod Miljacke nastao zvonarski zanatZildžiluk čaršija nalazila se kod Careve džamije

FOTO: ARHIVA

Od dolaska sultana Mehmeda Fatiha 1463. godine pa do pojave bosanskog gazije Gazi Husrev-bega u Sarajevu je zabilježen do tada najveći ekonomski razvoj. Nekadašnja kasaba iz koje je Isa-beg Ishaković osnovao grad, imala je svoje esnafe

9

(zanate) koji su korišteni za potrebe tadašnjeg stanovništva, ali i za putnike. 

Metalski esnaf

Pravilnim regulacionim planom Gazi Husrev-begove administracije, koja je nastavila put Isa-bega Ishakovića, pojedini tadašnji sokaci dobili su imena po esnafilucima pa se na današnjoj teritoriji oko Baščaršije rodilo više od osamdeset zanata. 

- Rađanjem zanata, rodile su se i čaršije vezane za esnafe, koje su bile jedinstvene čak i u osmanlijskoj Turskoj. Takva jedna radionica, otvorenog tipa, bila je primamljiva i za goste Sarajeva kao i za putopisce te stanovnike grada. U njoj su se pravile rukotvorine, ali i nastajale čaršijske priče. Oko nje je formiran Zildžiluk ili Zildžijska čaršija, koja se nalazila na lijevoj obali Miljacke, u današnjoj ulici Obala Isa-bega Ishakovića, kod Careve džamije, gdje je za vrijeme bivše Jugoslavije napravljen hotel "Nacional" - govori za "Dnevni avaz" Mufid Garibija, arhitekta i dobar poznavalac historije Sarajeva. 

 Radionica bila na mjestu devastiranog hotela "Nacional" Zildžuk ili zvonarski zanat svoj najveći razvoj doživio je za vrijeme gradnje Begove džamije i Sahat-kule. Pripadao je metalskom esnafu i zahtijevao je veće količine vode, koja se crpjela iz tadašnje čiste Miljacke, ali i iz prvog vodovoda, koji je napravio Isa-beg Ishaković. 

- Zildžije su preuzele i pravljenje ostalih elemenata, od kojih je najpoznatiji havan za tucanje žita i kafe, bez kojeg nijedna kuća nije mogla, a pravio se u raznim dimenzijama. Osim havana, pravili su i čirake za kandila te ostale potrepštine za kućanstvo i gradnju objekata. Za vrijeme ratnih dejstava zildžije su popravljale i pravile topove pa se ovim zanatom bavio veliki broj ljudi - govori Garibija. 

Regulacija korita 

Dolaskom Austro-Ugarske monarhije, potreba za ovim esnafom je umanjena, a rušenje čaršije dovelo je do njegovog nestanka. Austrougarske vlasti su 1896. godine, zbog regulacije korita Miljacke, morale porušiti Zildžiluk.

- Prilikom rušenja čaršije i završetka regulacije korita Miljacke, pred samo otvorenje Vijećnice, austrijske vlasti su cijeli prostor pošteno otkupile od privatnika i formirale

10

današnji izgled. Dućani su imali visoku cijenu zbog svoje specifičnosti pa su i njihovi vlasnici dobro prošli i bili veoma zadovoljni. Tadašnje vlasti imale su ideju da prebace ovu čaršije negdje u blizinu, ali nezainteresiranost zildžija i njihovo prebacivanje u vojnu proizvodnju, dovelo je do izumiranja i čaršije i esnafa - dodao je Garibija. 

Gjumišića medresa

Od nekadašnjeg Zildžiluka ostala su i prezimena porodica koje su se bavile ovim poslom, kao što su stare sarajevske porodice Zildže i Zildžići, koje i danas traju. Stare Sarajlije često su hotel "Nacional", koji je u posljednjem ratu devastiran, zvali Zildžilski konak. Nestankom Zildžiluka nestala je i jedna od medresa koja se naslanjala na njega, takozvana Gjumišića medresa, i tako je dobiven današnji izgled lijeve obale Miljacke. 

Promjena zvona  

- Jedan od većih posljednjih poduhvata koji se radio u Zildžiluk čaršiji bila je promjena zvona na Sahat-kuli. S obzirom na to da je Sahat-kula bila djelimično rekonstruirana, javila se potreba za nabavkom novog i jedinstvenog lunarnog sata, kao i zvona, koje i dan-danas zvoni i lagano nas vraća u vrijeme postojanja Zildžuk čaršije - ističe Garibija.

Opjevana u "Baščaršijskoj"  

Jedno od sjećanja na Zildžiluk i stare esnafe čuva se kroz jednu lijepu pjesmu nazvanu "Baščaršijska", Sarajlije i kantautora Zlatana Fazlića Fazle, koji na jedinstven pjesnički i melodijski način podsjeća na to vrijeme.

 "...Kurikaju sajdžije sahat na kuli       zildžije štimaju zvon      Halaći češljaju pamuk prstima..."

IGROM RIJEČI I DAVANJEM NADIMAKA MOST OD VRHBOSNE DOBIO JE NAZIV VRBANJA

Vrbanja most: Od drvene ćuprije do betonske konstrukcije

11

Sarajevo, kao malo koji grad na svijetu, ima svoju priču, ispričanu i kroz historiju mostova, koji su, zavisno od vakta u kojem su pravljeni, bili od drveta, kamena, betona i čelika. Jedna od takvih priča je upravo ona o spoju Marindvora i Kovačića, o mostu koji je kroz svoju historiju nekako bio skrivan sve do agresije na našu zemlju. 

To je današnji Most Suade Dilberović i Olge Sučić, u narodu poznat kao Vrbanja most. 

Burna historija 

- Današnji most s elegantnom betonskom konstrukcijom napravljen je nakon Drugog svjetskog rata kao jedan od prvih zahtjeva nove vlasti. No, njegova burna historija počinje mnogo prije toga. Još u vrijeme osmanlijske vladavine napravljen je most koji je spajao takozvana Hiseta, današnji Marindvor, s Kovačićima, naseljem koje potječe još iz srednjeg vijeka - govori Mufid Garibija, arhitekta i dobar poznavalac historije grada. 

Tokom Fatihovog osvajanja 1463. godine vojska se podijelila u velika i mala hiseta, odnosno dijelove. 

- Jedan dio malih hiseta prešao je na lijevu stranu Miljacke prema Kovačićima, vrlo važnom i još tada urbanom prostoru. Drvena ćuprija poslužila je Fatihu za prelazak vojske na lijevu obalu, gdje su u osvajanju važnih kota poginula dvojica Fatihovih velikih komandanta Urijan dede i Džebar dede. Na istom mjestu i danas se mogu pronaći njihova turbeta - govori Garibija.

Prema njegovim riječima, nimalo slučajno tadašnji most dobio je naziv Vrbanja po Vrhbosni, koja se prostirala odatle na istok do današnje Bijele tabije na Vratniku. 

- Kako joj i samo ime kaže, Vrhbosna je još tada bila središte Bosne, na njoj se izgradilo i Sarajevo kao novo središte države. Tipičnom sarajevskom igrom riječi i davanjem nadimaka most od Vrhbosne dobio je naziv Vrbanja - govori Garibija.

Fabrika ljepila 

- Na desnoj obali pored današnjeg mosta, odmah iza Vilsonovog, napravila se prva mala fabrika ljepila Čiršihana. Nije tu napravljena slučajno, bila je malo udaljena od grada, s rijekom potrebnom za proizvodnju i ćuprijom za njene radnike. To ljepilo bilo je važno za većinu esnafa, a narod po fabrici prozva i ćupriju Čiršihanska, koja je bila napravljena od drveta, od hrastovih i borovih greda i stubova - govori Garibija.

12

 Prema predajama, ćuprija je sličila nekadašnjoj Drveniji kao prototipu sarajevskih drvenih mostova, koji su se, zbog nepredvidivog vodostaja Miljacke, često rušili i popravljali. 

- Čiršihanska ćuprija i desna obala inspirisale su austrijske vlasti pa su po američkom predsjedniku Vilsonu napravili i jedno od najljepših gradskih šetališta Vilsonovo šetalište. S vremenom su nestali Čiršihana i most pa jugoslavenske vlasti, znajući važnost mosta, na tom mjestu napraviše novi, koji je bio inspirisan savremenom arhitekturom i sačinjen od armiranog betona da bi mogao prihvatiti spoj saobraćajnica s desne strane prema danas poznatoj i prometnoj ulici Tereziji - ističe Garibija.Prve žrtve agresije na BiH

- Baš pored mosta nikla je Skupština BiH, arhitekte i profesora Najtharta, inspirisana dizajnom strukirane žene. Baš na tom mostu pale su i prve žrtve agresije na BiH Olga i Suada. Agresor se nije nadao da će njegov zločin kao staro čiršihansko tutkalo zapečatiti multietičnost Sarajeva, kako autor lijepo napisa: "...krv poteče, Bosna ne presuši." Zato su u petak, 6. aprila, prve dvije stolice "Sarajevske crvene linije" u svečanoj tišini trebale čekati upravo ove dvije studentice - naglašava Garibija.

TOKOM 1910. GODINE, DOLASKOM AUSTRO-UGARSKE, UZ TURBE JE IZGRAĐEN I PAVILJON

Turbeta i Paviljon kod Ali-pašine džamije

Prilikom ulaska sultana Mehmeda Fatiha u Sarajevo 1463. godine, kod današnje Ali-pašine džamije odigrana je velika bitka, u kojoj su živote izgubila dvojica velikih sufija Ajnided i Šemsided. Njima je tadašnja vlast izgradila turbe, na mjestu gdje je danas okretaljka za tramvaj "šesticu" na Skenderiji. 

Ubrzo nakon toga, Osmanlije su činile neku nepravdu prema tadašnjem stanovništvu,

13

a u odbranu naroda svih vjera stali su Damijan i Kuzmanov, koji su zbog te pobune prema vlasti zatvoreni, a nakon nekoliko dana mučenja su i umrli. 

Nisu bili muslimani, ali su, prema nekim predajama, zbog svog zalaganja za muslimane, primili islam te su ih ovi ukopali u blizini već postojećeg turbeta Ajnideda i Šemsideda. Poslije toga, narod je počeo primjećivati da se iz njihovih mezara pojavljuje neka svjetlost, što je označavalo nešto sveto, zbog čega su Osmanlije i njima podigle turbe, govori Mufid Garibija, arhitekta i dobar poznavalac historije Sarajeva.

Jedinstvena cjelina

- To je tako stajalo sve do dolaska Austro-Ugarske. Znajući šta to turbe predstavlja za muslimane, oni su na tom mjestu počeli praviti Paviljon, koji je završen 1910. godine. Interesantno je da time nije uništeno turbe nego je ukomponirano sa Paviljonom, čineći jedinstvenu cjelinu. Imao je dva manja tornja, koja su označavala Damijana i Kuzmanova, a u Paviljonu je bila gradska kafana, te tabaci, danas poznatije kao trafika. Sagrađen je bio u pseudomaurskom stilu, poput današnjeg Fakulteta islamskih nauka  - ističe Garibija.

Gradska kafana koja je tu napravljena, postala je poznata među narodom. Imala je svoje divanhane i šiltete, a u njoj se okupljala uglavnom napredna gradska omladina. To je tako trajalo sve do 1914. godine, tačnije do atentata na Franca Ferdinanda, kada je jedna velika grupa ljudi, na čelu s Gavrilom Principom, inače protivnici tadašnje vlasti, uhvaćena i odvedena u Arad u Rumuniji na izvršenje kazne. Kasnije se ispostavilo da je to grupa koja se svakodnevno okupljala u Paviljonu.

Strah od ustanka

- Među tim ljudima bila su i dvojica poznatih Sarajlija Behret Mutevelić i Avdo Sumbul, koji su ubijeni 1917. godine. Njihova tijela dovezena su u Sarajevo nakon Prvog svjetskog rata, 1925. godine, i zbog svog zalaganja za Bosnu, ukopani su u haremu Ali-pašine džamije. Dolaskom Kraljevine Jugoslavije na vlast, Paviljon je i dalje stajao na istom mjestu. No, u njemu su se počele okupljati nove mlade radničke snage pa je Jugoslavija 1932., zbog bojazni da će se desiti neki ustanak, srušila Paviljon zajedno s turbetima Damijana i Kuzmanova pod izgovorom da je to planirano regulacionim planom, a na njegovom mjestu sagradila je novo turbe Muteveliću i Sumbulu - naglašava Garibija. To turbe bilo je izgrađeno u istom stilu kao i Ali-pašina džamija te i danas u haremu svjedoči o burnoj historiji koja se odigrala na tom lokalitetu. Zbog Zavoda srušena i tekija Za vrijeme SFRJ počela je gradnja danas poznatog Higijenskog zavoda, a tom prilikom srušeno je i turbe Ajnideda i Šemsideda. Srušena je i obližnja tekija, koja je bila sagrađena nakon turbeta.

UTEMELJITELJ JOŠ NIJE POZNAT, ALI POSTOJI VJEROVANJE DA JU JE PODIGAO AHMET ČELEBI

Česma Kesa na Bjelavama je omiljeno okupljalište zaljubljenih

14

Sarajevo je, kao i ostali veći gradovi koji su nikli u osmanlijskom vaktu, bilo prepoznatljivo po svojim džamijama, hamamima, hanovima i česmama. 

Godine 1457. u kotlini je nikao grad kojem je, osim Miljacke te mnogih potoka i izvora, bio potreban i vodovod. Tako je na lijevoj obali Miljacke Isa-beg Ishaković izgradio i jedan od prvih evropskih vodovoda. On se protezao od izvora Pastrma ispod Trebevića prema Carevoj džamiji, govori za "Dnevni avaz" Mufid Garibija, arhitekta i dobar poznavalac historije grada. Skraćen put  - Zahvaljujući mnogim vakifima, u Sarajevu se isprepletalo 68 različitih vodovoda za potrebe stanovništva i javnih objekata. Građani su se utrkivali u gradnji česmi po mahalama, vodeći se uvjerenjem da je, kako stoji u hadisu Muhammeda, a. s., gradnja česme i puta trajno dobro djelo. Francuz Kisle (Quiclet) zabilježio je 1658. godine u svom putopisu da je Sarajevo okićeno sa 168 česmi - kaže Garibija.

 Među njima, izdvajala se ona nadomak srednjovjekovnog sela Bilave, odnosno sadašnjih Bjelava, koja se nalazila na ćošku današnjeg Ašikovca i Mandrina sokaka. Utemeljitelj česme još nije poznat, ali postoji vjerovanje da ju je podigao Ahmet Čelebi. 

- Ova česma u narodu se prozva Kesa, što znači skraćen put. Taj je naziv u vezi s ulicom Ašikovac, tada poznatim i omiljenim okupljalištem zaljubljene omladine. Dolazak na česmu često je bio glavni izgovor za ljubavne sastanke, a u sarajevskom adetu znano je da je ljubav začeta kraj vode, znak za brzi put ili kraticu do braka.

15

Česma se napajala iz vodovoda Javornik, a glavno vrelo bilo je u selu Mrkovići - pojašnjava Garibija. Prema njegovim riječima, česma je napravljena od kamena hreše, a i danas ima autentično korito. 

Obnovljena streha - Kesa je detaljno obnovljena 1850. godine, kada je postavljen tarih koji i danas stoji. Tarih je neobičan po tome što je na njemu ispisan samo jedan Kur'anski ajet: "I njihov Gospodar će ih napojiti čistim pićem." Zajedno s česmom obnovljena je i dotrajala streha, koja je stavljena da sačuva čistoću vode u koritu. Voda kroz staru lulu česme Kesa i danas teče - ističe Garibija.   Vraćen joj sačak Nedavno je Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa rekonstruirao česmu i vratio joj sačak ili prepust. Ova legendarna česma pripada česmama sindžirušama, što znači da je u njoj ugrađen lanac sa metalnim poklopcem na kraju. 

Održavale je Mandre 

- Dužina korita je 205, širina 90, a dubina 40 centimetara. Njen pročelni kamen bio je ugrađen u zidu Mandrine kuće. Poznata porodica Mandre bavila se pekarstvom i aščilukom, a održavala je i česmu pa je po njima sokak dobio ime - ističe Garibija.

ZGRADU NEOGOTIČKOG STILA PROJEKTIRAO ARHITEKTA JOSIP VANCAŠ

Muzička akademija: Uglasta kuća radila i za vrijeme agresije

16

U centralnom dijelu Starog Grada, u nekadašnjoj zgradi Zavoda svetog Augustina smještena je Muzička akademija ili uglasta kuća, kako je još zovu u narodu. Poznatu zgradu u ulici Josipa Štadlera, koju krasi neogotički stil, u vrijeme austrougarske vladavine projektirao je arhitekta Josip Vancaš, govori za "Avaz" Mufid Garibija, arhitekta i dobar poznavalac znamenitosti grada.

- Zgrada koja ima podrum, dva sprata i potkrovlje, napravljena je od debelih zidova od cigle. Za posebne impresije ovog objekta zaslužna je ulazna kula, koju čini vjetrobran s karakterističnim portalom u kojem se nalazi niša sa sklupturom Augustina. Stara građevina prepoznatljiva je i po liri koja je, kao simbol škole, postavljena pedesetih godina na krovni toranj - govori Garibija.

Dvokrako stepenište 

Prema njegovim riječima, stropne konstrukcije zgrade ojačane su željezom, što je i danas vidljivo, a unutra se nalazi elegantno dvokrako stepenište s kovanom autentičnom ogradom. 

- U podrumu, koji je rađen od tesanog kamena, danas je napravljena studentska menza. Atraktivnost objekta natjerala je vlast Titove Jugoslavije da u njemu osnuju Muzičku akademiju. Najprije se 1950. godine u Sarajevu formirala Niža muzička osnovna škola, poslije koje neposredno nastaje i Srednja muzička, a kao sami vrhunac osniva se i visokoškolska institucija 1955. godine, koja djeluje u sastavu Univerziteta u Sarajevu te, ujedno, postaje i četvrta institucija ovakve vrste u periodu socijalističke Jugoslavije. 

Osnivači Akademije bili su profesori koji su svojevremeno predavali na njoj, među njima je najpoznatiji bio Mladen Pozajić, po kojem Osnovna škola danas nosi ime.Radila u ratu

- Za osnivanje Akademije u Sarajevu, pored profesora iz Beograda, Zagreba i Ljubljane, zaslužni su i profesori Cvjetko Rihtman iz Sarajeva, koji je postao i prvi dekan Akademije, kao i Miroslav Špile - ističe Garibija.

Prema njegovim riječima, Muzička akademija, koja je za vrijeme agresije na našu zemlju pretrpjela velika oštećenja, radila je cijeli rat i nije zatvarala svoja vrata za

17

ljubitelje muzike. Kroz svoju historiju imala je dvije autentične boje fasade, prva je bila boja leda, a druga okeržuta.

Objekt pod zaštitom    

Ova, kao i sve ostale akademije, posjeduje veliku i malu koncertnu dvoranu s klasičnim učionicama.

- U prizemlju je smještena Osnovna škola, prvi sprat koristi Srednja muzička škola, dok drugi sprat pripada Muzičkoj akademiji. U potkrovlju je osnovan Muzički institut. Objekt je pod zaštitom Nacionalne komisije BiH i nalazi se u stanju nužne restauracije - naglašava Garibija. 

TVRĐAVA VRACA SAGRAĐENA NA PADINAMA TREBEVIĆA

Spomen-park na vratima grada kao simbol državnosti BiHSpomen-park prije otvorenja 1981. godineI Sarajevo, kao i mnogi drugi gradovi, ima svoje ulaze koje je narod ovdje prozvao vratima. Tako je od jednog ulaza u grad nastao Vratnik, a od manjeg ulaza Vratica, odnosno današnja Vraca. Oba ulaza, mali i veliki, bila su kroz historiju veoma značajna. 

Zidovi s otvorima

Na malim vratima Vracama nikao je najljepši spomen-park oslobodiocima Sarajeva i antifašističkim borcima za slobodu BiH. Spomenik je otvoren na Dan državnosti BiH, 25. novembra 1981. godine. Njegova lokacija na padinama Trebevića omeđena je Grbavicom i Zlatištem, govori Mufid Garibija, sarajevski arhitekt i dobar poznavalac historije grada.

- Snagu ovog lokaliteta i Vraca prepoznala je i austrougarska vojska, koja je odmah po osvajanju grada u širokom dijapazonu pravila utvrde kako bi bolje štitila grad, a prva od tih utvrda nikla je baš na Vracama - navodi Garibija.

Tvrđava, koju Sarajlije nazvaše Vraca, poznatija je kao Kamena kuća (Blok Haus), a napravljena je 1898. Rađena je od klesanih kamenih blokova s kamenoloma Hreša i djelimično je utvrđena betonom. Zidovi su napravljeni s otvorima kako bi se mogli koristiti topovi i sa puškarnicama za odbranu. 

Prihvaćena inicijativa

- U Drugom svjetskom ratu Vraca su postala stratište domoljuba i građana Sarajeva. Okupatorske vlasti, na čelu s Gestapom, vršile su u ovom objektu stravična mučenja i masovna ubijanja. Veliki broj građana je ubijen i ukopavan u obližnjim jamama. Od tog doba Vraca su bila sinonim za ubistva pa je gradom kružila teška krilatica: "Pazi da ne završiš na Vracama" - kaže Garibija.

Jugoslavenska vlast dugo poslije rata nije htjela koristiti tvrđavu, sve dok Rato Dugonjić, narodni heroj i Sarajlija, nije predložio ideju da se taj prostor pretvori u nacionalni spomenik, koji će simbolizirati državnost Bosne i Hercegovine i biti otvoren na ovaj datum. Njegova inicijativa je prihvaćena.

18

Autori spomenika Vladimir Dobrović, Alija Kučukalić i Aleksandar Maltarić napravili su kompleks u koji je uklopljena i postojeća tvrđava. Krase ga imena svih palih boraca za odbranu Sarajeva, ceremonijalni plato, vidikovac, skulpture, atrij, obilježje stratištu i narodnim herojima s kosturnicom.

Prenesene kosti narodnih heroja  

U kosturnicu na Vracama 1981. godine su iz Velikog parka prenesene kosti narodnih heroja koji su tu dostojanstveno ukopani. Neki od njih su: Mustafa Dovadžija, Slobodan Princip Seljo, Elijas Engel, Branko Milutinović Obren, Jusuf Džonlić, Vaso Miskin Crni, Pavle Goranin, Miljenko Cvitković, Slaviša Vajner Čiča, Vrane Šurbat, Ahmet Fetahagić, Omer Maslić, Mahmut Bušatlija, Boriša Kovačević.

Nacionalni spomenik  

Sudbina tvrđave ponovo se suprotstavila njenoj namjeni 1992. godine, kada je, umjesto za odbranu, postala baza za napad na Sarajevo. S tog mjesta snajperskom i topovskom vatrom ubijani su nedužni ljudi i rušeni kulturno-historijski objekti u gradu.

- Žalosno je da je spomenik koji je stavljen i na listu nacionalnih spomenika, do danas ostao porušen i napušten - zaključuje Garibija.

MEZARJE SE VJEROVATNO RAZVILO UZ MANJU NEKROPOLU STEĆAKA • ŠEHERIJA SPOJILA CARIGRADSKI DRUM SA BAŠČARŠIJOM

Alifakovac je jedno od najstarijih gradskih naseljaNa hrbatu krajnjeg sjevernog obronka Trebevića, što kao najniži u nizu brda stoji na posljednjem meandru Miljacke, prije nego ona isteče iz svog uzanog kanjona, nalazi se sarajevski Alifakovac, jedno od najstarijih gradskih naselja.Preko njega, iz pravca Carigrada, od pamtivjeka je vodio stari put, što se sa Kozije ćuprije penjao na Carinu, i odatle, niz strmu padinu do najužeg ruba doline Miljacke na Bistriku. Uz put se nekada nalazilo selo, kojeg Osmanlije u 15. stoljeću zatiču kao napušteno (mezra).Vjerovatno je, da je tu postojala manja nekropola stećaka, koja dolaskom Osmanlija postaje ponovo aktivna kao mezarje, o čemu su sve do 1992. godine svjedočili specifični nišani ukrašeni umjetnošću sa stećaka.Da je carigadski drum tada bio veoma frekventan, misli Mufid Garibija, arhitekt i dobar poznavalac prošlosti Sarajeva, dodajući kako je to razlog što su u tom mezarju, pored domaćih stanovnika ukopavani putnici – muhadžiri koje bi smrt zatekla u Sarajevu, ali i ulema, oficiri i obični građani.- Alifakovac je star koliko i Sarajevo, jer je dobio ime po Aliji Fakihu, pravniku i timarniku, jednom od svjedoka Isa-begove vakufname iz 1462. godine kojom je začet grad – kaže Garibija.Uz mezarje je tada već bilo kuća, a 1491. godine na Alifakovcu svoju džamiju podiže bosanski sandžakbeg Jakub-paša, kada nastaje istoimena mahala i ulice u njoj: Veliki i Mali Alifakovac, Magoda, Megara i Carina.

Carigradski drum strmo se spuštao na Šeheriju ćupriju

19

Udno Alifakovca, polovinom 16. stoljeća džamiju podiže Gazi Husrev-begov intendant hadži-Mustafa Vekil-Harč, a otprilike u isto vrijeme neki sarajevski gradonačelnik spaja Carigradski drum sa Baščaršijskim trgom kamenim mostom, čime je počeo da se formira današnji pejzaž Alifakovca.- Dva snježnobijela turbeta, smještena na najistaknutijoj, središnjoj tački mezarja, poseban su pečat njegovoj ambijentalnoj cjelini. Krajem 18. stoljeća podigao ih je sarajevski kadija Ahmed ef. Jahjaefendić, svom maloljetnom sinu Ahmedu i Jusuf-paši Ćupriliću – ističe Garibija.Osim podizanja turbeta, Ahmed efendija je obnovio i staru česmu podno mezarja, koja je dobijala vodu starim Čeljigovičkim vodovodom sa vrela na Prisinim Jarčedolima.- Završni akcent na urbani pejzaž je čuvena Inat-kuća, koja je svoje mjesto pod Alifakovcem našla prilikom gradnje Vijećnice, kada je njen vlasnik tražio da se ona razmontira i prenese na suprotnu obalu, gdje je i danas – zaključuje Garibija.

Stari nišani na mezarju snimljeni osamdesetih godina prošlog stoljećaKomšija komšiji nije smio zaklanjati vidik i sunceAlifakovac je primjer gradnje koja se temeljila na humanosti i međusobnom poštovanju. Susjedi nisu smjeli graditi kuće tako da zaklanjaju vidik i sunce drugima, što je omogućilo se krovovi izmiču jedni ispod drugih u redovima i tako sačine jedan od najljepših spomenika starog Sarajeva.

ŠVRAKINO SELO U SRCU GRADA

Naselje nazvano po aginskoj porodici Švraka iz HercegovineIzgled Švrakinog Sela pedesetih godina prošlog stoljeća

FOTO: ARHIVA

  Još u davna vremena, kada je Sarajevo bilo kasaba, oko nje su se formirala sela i zaseoci koji su gravitirali prema kasabi. Stara varoš, kako se nekada zvala Baščaršija, bila je glavno trgovište za mještane Sarajeva, ali i okolnih sela i zaselaka. Ž4 = Lijep pogled Kada je ovu kotlinu, prema naredbi Osmanske imperije, zauzeo i osvojio Isa-beg Ishaković, počeo je temeljiti Sarajevo, a zbog dobrih trgovačkih uvjeta uporedo se

20

razvijala i njegova okolina. Tako su oko Sarajeva nikli novi zaseoci, a sarajevske bogatije porodice počele su praviti ljetnikovce.- Među tim selima i ljetnikovcima rodilo se i poznato Švrakino Selo na obroncima Trebevića. Omeđeno je Sarajevskim poljem i brdom Mojmilo, a s njega se pruža prelijep pogled na Sarajevsko polje. Švrakino selo dobilo je ime po porodici Švraka, koja je porijeklom iz Hercegovine. Krajem 17. stoljeća ova porodica se iz Glamoča raselila širom BiH, a dio je došao i u Sarajevo. Švrake su bile aginskog porijekla, poznate po bogatstvu i vojnom angažmanu. Tako se jedan od predaka Emira čelebije Sejida Muhameda efendije Švrake naselio u ovo mjesto i po njemu je cijeli lokalitet dobio naziv - priča arhitekt Mufid Garibija, dobar poznavalac historije našeg grada. Ž4 = Ugledni potomci Ugledni potomak ove porodice, Švrako efendija, bio je muftija sarajevski od 1764. do 1783. godije. Bio je učen čovjek, priznati Sarajlija i vakif. Osim u svom ljetnikovcu u današnjem Švrakinom Selu, živio je i na Bistriku, gdje je pored Bakarevića džamije napravio i uvakufio česmu koja se i danas zove po njemu. Obližnja ulica u kojoj je živio, danas poznata kao Hendina, zvala se Švrakin sokak sve do okupacije 1878. godine.U toku posljednje agresije na BiH Švrakino Selo je graničilo s linijom agresorske vojske i pretrpjelo je velike ljudske gubitke.Ž8 = A. NALOŽ6 = Zvali ga i "Pavle Goranin"U doba socijalističke Jugoslavije ovo naselje prozvano je "Pavle Goranin", prema istaknutom aktivisti NOB-a i narodnom heroju koji je rođen u Varaždinu, a cijeli život proveo je u Sarajevu. Ž6 = Brojni sokaciNijedno naselje oko Sarajeva nije u svom nazivu nosilo riječ "selo" osim Švrakino. Njegova urbanizacija počela je pedesetih godina prošlog stoljeća, a do sedamdesetih je zaokružena kao malo naselje isprepleteno sokacima. Još u davna vremena, kada je Sarajevo bilo kasaba, oko nje su se formirala sela i zaseoci koji su gravitirali prema kasabi. Stara varoš, kako se nekada zvala Baščaršija, bila je glavno trgovište za mještane Sarajeva, ali i okolnih sela i zaselaka.  Lijep pogled  Kada je ovu kotlinu, prema naredbi Osmanske imperije, zauzeo i osvojio Isa-beg Ishaković, počeo je temeljiti Sarajevo, a zbog dobrih trgovačkih uvjeta uporedo se razvijala i njegova okolina. Tako su oko Sarajeva nikli novi zaseoci, a sarajevske bogatije porodice počele su praviti ljetnikovce. - Među tim selima i ljetnikovcima rodilo se i poznato Švrakino Selo na obroncima Trebevića. Omeđeno je Sarajevskim poljem i brdom Mojmilo, a s njega se pruža prelijep pogled na Sarajevsko polje.  Švrakino selo dobilo je ime po porodici Švraka, koja je porijeklom iz Hercegovine. Krajem 17. stoljeća ova porodica se iz Glamoča raselila širom BiH, a dio je došao i u Sarajevo. Švrake su bile aginskog porijekla, poznate po bogatstvu i vojnom angažmanu. Tako se jedan od predaka Emira čelebije Sejida Muhameda efendije Švrake naselio u ovo mjesto i po njemu je cijeli lokalitet dobio naziv - priča arhitekt Mufid Garibija, dobar poznavalac historije našeg grada.  Ugledni potomci  Ugledni potomak ove porodice, Švrako efendija, bio je muftija sarajevski od 1764. do 1783. godije. Bio je učen čovjek, priznati Sarajlija i vakif. Osim u svom ljetnikovcu u današnjem Švrakinom Selu, živio je i na Bistriku, gdje je pored Bakarevića džamije napravio i uvakufio česmu koja se i danas zove po njemu. Obližnja ulica u kojoj je

21

živio, danas poznata kao Hendina, zvala se Švrakin sokak sve do okupacije 1878. godine. U toku posljednje agresije na BiH Švrakino Selo je graničilo s linijom agresorske vojske i pretrpjelo je velike ljudske gubitke.  Zvali ga i "Pavle Goranin" U doba socijalističke Jugoslavije ovo naselje prozvano je "Pavle Goranin", prema istaknutom aktivisti NOB-a i narodnom heroju koji je rođen u Varaždinu, a cijeli život proveo je u Sarajevu.  Brojni sokaci Nijedno naselje oko Sarajeva nije u svom nazivu nosilo riječ "selo" osim Švrakino. Njegova urbanizacija počela je pedesetih godina prošlog stoljeća, a do sedamdesetih je zaokružena kao malo naselje isprepleteno sokacima. 

POČECI ISTRAŽIVANJA PRIRODNIH POJAVA U BIH

Na Bjelavama izgrađena prva meteorološka stanicaZgrada Meteorološke stanice na Bjelavama: Građena u stilu planinskih domova

FOTO: AVAZ

Jedan od najvažnijih bosanskohercegovačkih objekata u Sarajevu zasigurno je i zgrada  Hidrometeorološkog zavoda Federacije BiH. Arhitekta i dobar poznavalac historije Sarajeva Mufid Garibija ističe da je istraživanje meteoroloških pojava u našoj državi počelo još u osmanlijskom vaktu, kada su se promjene i pojave pratile uz pomoć astronomije i astrologije. 

Mediteranska klima

- Najvažnija instanca za astronomska istraživanja tada je bila muvekithana ili zvjezdarnica, smještena u sastavu Gazi Husrev-begovog vakufa. Rezultati njenih proučavanja bili su od značaja za širi prostor Osmanskog carstva, a koristili su se i za proračun perioda pohoda. Pored astronoma, i hroničari su bilježili vremenske pojave i

22

promjene, a možda su najpoznatije zabilješke Mula-Mustafe Bašeskije - govori Garibija.

Prema njegovim riječima, prva zvanična meteorološka istraživanja pravljena su u austrijskom konzulatu pred kraj osmanske vladavine, a vodio ih je Filip Balif (Ballif). On je rođen u Štajerskoj, po zanimanju je bio građevinac, a vođenjem meteorološke službe postavio je temelje hidrometeorologije u BiH. Nešto kasnije, kada su Austro-Ugari preuzeli upravljanje, Zemaljska vlada odmah je inicirala gradnju meteoroloških stanica širom države. Prva je nikla 1902. godine u Sarajevu, na Bjelavama. Zgrada meteorološke stanice sagrađena je u stilu planinskih domova s veoma interesantnom arhitekturom. 

- Simpatična zgrada bijele boje dominirala je tadašnjim Bjelavama i ujedno je postala glavni sabirni centar svih meteostanica u Bosni i Hercegovini. Informacije među stanicama razmjenjivale su se telegrafom. Lokacija objekta je zanimljiva po tome što se u ljetnom periodu u poslijepodnevnim satima osjete mirisi mediteranske klime koje vjetrovi nanose strujanjem preko Bjelašnice - rekao je Garibija.

Ulica u kojoj je zgrada Meteorološkog zavoda smještena, nekada se zvala Bardakčije, a ime je dobila po proizvođačima bardaka, posuda za vodu. Bio je to neki sudbonosni nagovještaj da će se kasnije meteorološkim istraživanjima ovdje pripojiti i hidrološka istraživanja, i to davne 1919. godine. 

Republički značaj

- Sektor za životnu sredinu dodan je za vrijeme socijalističke Jugoslavije, kada je stanica dobila republički značaj. Hidrometeorološkom zavodu su početkom agresije 1992. pripojena seizmološka istraživanja, a krajem agresije i astronomska. Zbog ovakve strukture, Federalni hidrometeorološki zavod jedinstven je u svijetu, jer sinhronizirano i kompaktno prati i istražuje sve prirodne pojave od bitnosti za BiH i regiju.  Građena od cigle

- Zgrada je građena od cigle s blago nakošenim krovovima. Bila je pokrivena limom s interesantnim bijelim prozorima. S vremenom je zgrada Meteorološkog zavoda na Bjelavama dograđivana, ali stilski nije izgubila na značaju. Naprotiv, dodatno je unaprijeđena. Rekonstrukcija zgrade upravo je u toku i pokušavaju se vratiti njeni autentični izgled i sjaj - dodaje Garibija.

Hadži Lojina zemlja

Kako govori Garibija, zanimljiv je podatak da je zgrada Federalnog hidrometeorološkog zavoda pravljena na zemlji otkupljenoj od ugledne sarajevske porodice Vilajetović. Austrija je ovu zemlju s razlogom otkupila od njih, jer je najistaknutiji član porodice bio poznati Hadži Lojo, vođa otpora austrougarskoj okupaciji. Nakon što je odležao kaznu, Austro-Ugari su mu otkupili zemlju, a njega protjerali u Meku u Saudijskoj Arabiji.

ČEŠLJANJEM PAMUKA BAVILE SU SE BOGATE ZANATLIJE

Prvu halačku radnju sa magazom gradili su dubrovački majstori

23

Današnji izgled ulice u kojoj su bile smještene halačke radnjeFOTO: V. GALIJAŠEVIĆ

Još prije Osmanlija, za vrijeme Kraljevine Bosne, za potrebe građanstva rađalo se zanatstvo koje je nadograđeno dolaskom Osmanlija. Tako je u Bosni, pa i u Sarajevu, nikao veliki broj novih zanata. 

Uz razvijanje esnafa, rađale su se i njihove čaršije. Najveći broj bio ih je u današnjoj sarajevskoj čaršiji zbog čega je ona i prozvana Baščaršija, što znači glavna.

Dolazili u kuće

- Već u 16. stoljeću u tadašnjem Sarajevu, kako hroničari pišu, nastao je 81 zanat. Uz njih se samo na Baščaršiji formiralo 45 malih čaršija. Kroz skup više različitih esnafa rađaju se i prve industrije u našem gradu, a među njima i tekstilna industrija. Sagrakčije su strugale dlaku s goveđih koža, abadžije pravile sukna, bojadžije su bojile tkanine, kazazi su pravili odjeću od vune i svile, terezije krojile odijela, ćebedžije pravile ćebad, a halači su češljali pamuk i pravili predmete od njega - govori Mufid Garibija, sarajevski arhitekt i dobar poznavalac historije našeg grada. Počeci halačkog esnafa bili su u Carevoj mahali uz Carevu džamiju. Kasnije se premještaju i prave čaršiju, gdje je dominirao ovaj esnaf. Nešto kasnije su se i jorgandžije utopile u halački esnaf. Čaršija halača smještena je u današnjoj ulici Halači, tačnije prostirala se od Čaršijske džamije do Tabačkog mesdžida. 

Halači nisu radili samo u radnjama nego bi, po pozivu, dolazili u kuće i na licu mjesta bi raščešljavali pamuk i vunu za dušeke i šilteta. Ovim zanatom bavili su se mahom bogati pojedinci.

- Da su halači bile bogate zanatlije, najbolje pokazuje struktura eksterijera njihove ulice, koja je vidljiva i danas. Dućani su imali i po dvije etaže, u prvoj bi bila magaza, a iz magaze se vanjskim stepenicama penjalo u malu radionicu. Bili su pokriveni ćeremidom, a zidovi su bili od drveta i ćerpića. Taj sistem gradnje zvao se bondruk. 

Debeli stropovi 

Magaza je imala poznate debele stropove koji su, zajedno s debelim zidovima i željeznim vratima, onemogućavali da vatra prođe unutra i zapali skupu sirovinu. Halački dućani građeni su još u vrijeme Gazi Husrev-bega. On je doveo dubrovačke majstore koji su svojim stilom napravili dućan u kom je danas poznata Narodna kuhinja Stari Grad - navodi Garibija. 

24

Ovaj dućan poslužio je kao prototip za gradnju ostalih halačkih radnji. Alati za rad halača bili su jednostavni, a glavni dio posla radio se rukama. Pamuk se donosio karavanima iz Skoplja. 

Samo sjećanje  

Odlaskom Osmanlija i Austro-Ugara te agresijom na Bosnu i Hercegovinu, tekstilna industrija dočekala je svoje najteže dane. Samih halača odavno nema, a ostalo je još sjećanje na ove vrijedne zanatlije kroz ime njihove ulice i poneki stih u lijepim pjesmama:

"Halači češljaju pamuk prstimak'o bajrenu kosu na tvojim prsima."

Daire kao magacini

Snaga halačkog esnafa navela je i porodicu Hadžimuratović da baš u ovoj ulici napravi daire koje su služile kao magacini za skladištenje pamuka i tekstila. U ovim dairama danas je smještena Kuća sevdaha.

JOŠ OD ISA-BEGA ISHAKOVIĆA I FORMIRANJA MEVLEVIJSKE TEKIJE NA BEMBAŠI 1547. GODINE SARAJLIJE SU U RAMAZANU OBILJEŽAVALE BEDRIJU, PRIČA MUFID GARIBIJA

Grad multikulturalnosti: Obilježavanje Bedrije, 17. noći ramazana

Prije nego što je Isa-beg Ishaković na ovom prostoru nekada zvanom Zlatni do osnovao Sarajevo stanovništvo ove varoši bilo je različitih vjerskih pripadnosti. 

Još od tog perioda začeta je neizbrisiva multikulturalnost i vjerska tolerancija među građanima. Tako su iz poštovanja prema vjerama za vrijeme praznika komšije posjećivali jedni druge. Ovaj način života stoljećima je formirao Sarajlije kao građane koji cijene tuđe svetinje i veoma poštuju vlastite. 

Miris halve

- Obilježavanje posebnih vjerskih dana u Sarajevu ukrašeno je običajima koji su doprinijeli lijepom osjećaju i sjećanju na njih. Tako je u svim odabranim danima sarajevske kuće krasio miris halve. Svi su je pravili jer je jednostavna, a njen slatki ukus i lijepi miris vežu lijepa sjećanja da ove dane, pa je halva ostala tradicionalna i na iftarskim soframa - kaže Mufid Garibija, arhitekta i dobar poznavalac historije

25

Sarajeva. 

Što se tiče pića, Garibija kazuje da se za vrijeme noći Miradža pilo mlijeko kao asocijacija na odabir poslanika Muhammeda, a. s., koji je te noći pred melekom odabrao mlijeko umjesto vina. Kod muslimana mlijeko otad postaje simbol vjere. 

Slavljenje Bitke na Bedru, također, ima jela i pića koja ga prate kao što su halva u samunu i šerbe ili soko od ruže kao simbol ljubavi.

- Dan Bitke na Bedru, koja se obilježava 17. noći ramazana, jedan je od najvažnijih svetih dana kod muslimana. To je dan kada je Muhammed, a. s., s malobrojnom vojskom izvojevao ključnu pobjedu protiv daleko mnogobrojnijeg i bolje naoružanog neprijatelja. Bitka će biti moment preokreta i otvoriti islamu vrata ubrzane ekspanzije - ističe Garibija. 

Prema njegovim riječima, još od Isa-bega Ishakovića i formiranja mevlevijske tekije na Bembaši 1547. godine Sarajlije su 17. dana mjeseca ramazana obilježavale Bedriju. 

Porodični događaj

Tog dana uči se zikr, a onda čuva spomen na ovu bitku kroz čitanje imena i blagosiljanje svih 317 učesnika u njoj. Ovakvo obilježavanje Bedrije trajalo je sve do dolaska Eugena Savojskog, koji je i to poremetio, pa je obilježavanje odabrane noći prešlo u domove, jer su džamije i tekije mahom bile spaljene. 

- Tek će u 19. stoljeću u kući ugledne porodice Merhemić na Bistriku početi ponovo javno obilježavanje Bedrije. Pod ovom inicijativom će započeti lagani, ali sigurni povratak javnog obilježavanja Bedrije u džamijama i u tekijama. Da ne bi bilo pogrešno shvaćeno, Sarajlije se nisu krile, nego je, jednostavno, spletom historijskih okolnosti, ovo prestao biti javni i postao porodični događaj - navodi Garibija.

Grad šehida 

Istražujući i prepričavajući o slavnoj Bitki na Bedru te čuvajući spomen na nju, usađena je velika hrabrost kod Sarajlija. Sarajlije su hrabrost pokazivale u svim ratnim vihorima što se kovitlaše kroz naš grad. Sarajevo je tako kroz naklonjenost šehidima Bedra i zbog hrabrosti svojih stanovnika ujedno postalo i samo gradom šehida - kazao je Garibija.

NASTANAK GRADA U LIJEPOJ DOLINI

Uz Kolobaru nanizale su se prve čaršijeIzlaz iz ulice Kazazi prema Saračima

FOTO: AVAZ

26

  Osnivanje i razvoj grada u lijepoj dolini, prema ideji i planu Isa-bega Ishakovića, počeo je i gradnjom Careve džamija, u čijem se zaleđu nalazio dvor po kom je Sarajevo dobilo ime (saraj - dvor, ovasi - polje). Ipak, han Kolobara bio je centralni objekt oko kojeg je počeo intenzivni razvoj grada. Imao je velike i prostrane prostorije, što je privlačilo brojne goste i što je dalo ideju trgovcima da oko njega otvore svoje dućane.  15. stoljeće

- Uz Kolobaru su se nanizale prve čaršije u Sarajevu. Na istočnoj strani, u današnjim Trgovkama, bijaše Kolobara čaršija. Na ulazu u han, odmah iza mosta, bila je čaršija bazerdžana. Sa suprotne strane ponikli su sarači, po kojima ta ulica i danas nosi ime, dok su naslonjeni na zapadni zid hana, razvijeni Kazazi. Grad je na vrhuncu svog razvoja u osmanskom periodu imao 45 čaršija, u kojima je živio 81 zanat – govori Mufid Garibija, arhitekta i dobar poznavalac historije grada. Kazazi, koji su nastali u 15. stoljeću, imali su prizemne dućane pokrivene ćeremitom. U njima su kazazi primali narudžbe za ukrašavanje i prodavali razne ukrase: gajtane, širte, kite…

- Prema sačuvanim primjercima, možemo se uvjeriti kako su lijepo bili ukrašeni stara bosanska nošnja i predmeti. Osobe koje su se bavile kazaskim zanatom, uglavnom su naseljavale lijevu obalu Koševskog potoka, današnju Alipašinu ulicu. Osim odijela, ukrašavali su i sablje, topove, opremu za konje… Predmete su uljepšavali dugmadima, svilom, pamukom, vunom, kožom, srebrom i zlatom. Za posao su upotrebljavali tupe igle, suveke, dubak, drveni jastuk, tokmake, tomruke, čolane, tarake… – ističe Garibija.

Snaga esnafa 

U samoj čaršiji Kazazi su prodavali svoje rukotvorine, a njihove radnje činile su raznobojni paviljon u srcu Sarajeva. Među njima je uvijek vladao sklad pa je njihov esnaf kroz historiju grada bio najutjecajniji. 

- Izraz snage esnafa bio je kalf-baša kao predstavnik svih kazaza. Birali su demokratski, a posljednji je izabran hadži-Derviš Ćejvanija davne 1887. godine – dodaje Garibija.

Druženje među kazazima bilo je intenzivno, povezivala ih je ljubav prema dizajnu i ljepoti. Mnogi su bili derviši i pripadali su nakšibendijskom tarikatu. Kazazi su listom bili iz poznatih sarajevskih porodica, a isticali su se i kao vakifi.

27

Dućan Muhameda Mejta

Zajedno s drugim Sarajlijama, i kazazi su trpjeli sve nedaće koje snađoše naš grad, pored velikih požara i Eugenovog razaranja, katastrofalna je bila i kuga u 18. stoljeću, koja je odnijela živote 118 kazaza. Oni su opstali i nastavili njegovati zanat, ali se pokazalo da je ovo, ipak, bio početak njihovog zatišja u Sarajevu.

Danas je na Baščaršiji ostala ulica Kazazi kao spomen na čaršiju koja je tu nekada bila. Ostao je i jedan kazaski dućan, i to u Ćurčiluku, gdje vrijedni Muhamed Mejta ukrašava starinska odijela i predmete te tako čuva blago iz sehare naše tradicije. Koliko je Sarajlijama bio bitan lijep izgled, posvjedočio je i poznati hrvatski putopisac Matija Mažuranjić, koji je prilikom svog boravka u Bosni 1840. godine ovako zapisao: "Njihove su haljine veoma skupe: jedno zato što su strašno široke, a drugo, što su izvezene zlatom i kojekakvim gajtanima. Lijepe haljine, lijepo oružje i lijep čibuk, to im je glavna dika."

"MLADA BOSNA" ZLOUPOTRIJEBILA PRUŽENU RUKU AUSTRIJSKE KRALJEVSKE PORODICE

Atentat na Franca Ferdinanda: Pucanj koji je uplakao grad

Od svog formiranja, grad Sarajevo imao je svoje lijepe i teške trenutke. Ta šarmantna kotlina omeđena olimpijskim planinama bila je interesantna kako dobronamjernim tako i zlonamjernim ljudima. Specifičnost Sarajeva učinila je da se baš ovdje dogodi atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. 

Atentat je bio iskra koja je zapalila Prvi svjetski rat, a Sarajevo je u modernoj historiji postalo poznato po atentatu i ušlo je u udžbenike historije širom svijeta. 

Odgurnuo bombu 

Atentat je stavio teško breme ni krivim ni dužnim građanima Sarajeva, gradu je donio

28

loš imidž i mnogo je vode moralo proteći Miljackom dok se ova kriva slika o Sarajevu nije izbistrila, kaže Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada.

- Na Vidovdan davne 1914. godine sedmorica aktivista tajne organizacije "Mlada Bosna" rasporedila su se duž putanje kojom je trebao proći Ferdinand kako bi izvršili atentat na njega. Ferdinanda je otac kralj Karlo Ludvig poslao da posjeti strateški bitnu Bosnu i Hercegovinu, da nadgleda vojne manevre i svečano pusti električni tramvaj u promet. 

Još odranije je bila poznata austrougarska simpatija i dobronamjernost prema za njih egzotičnoj BiH, a ova posjeta bila je dijelom još jedna manifestacija dobrih veza s ovdašnjim narodom i uglednim porodicama poput Merhemića - priča Garibija. 

"Mlada Bosna" zloupotrijebila je radost Sarajlija, pruženu ruku austrijske kraljevske porodice te tradicionalno dobre veze Sarajeva i Beča, koji je u multikulturalnosti ove zemlje vidio rješenje za održivost multikulturalne monarhije.

Franc Ferdinand i njegova supruga u 10.05 sati s Ilidže su stigli specijalnim vozom do Fabrike duhana na Marindvoru. Povorkom od šest automobila prestolonasljednik je krenuo prema Vijećnici. U trećem automobilu, na zadnjem sjedištu sjedili su on i Sofija, ispred njih Oskar Potiorek, a vozač je bio ujedno i vlasnik automobila grof Harac. 

- U neposrednoj blizini mosta Ćumurija, iz gomile koja je klicala i pozdravljala ih s trotoara, jedan od atentatora, Nedeljko Čubrilović, bacio je bombu, koju je Ferdinand odgurnuo s krova te je završila pod narednim automobilom i pri eksploziji ranila barona Merizija. Automobili su požurili prema Vijećnici, gdje je bijesni prestolonasljednik najprije izgrdio Potioreka kao guvernera BiH i glavnog organizatora posjete - kazuje Garibija.

Greškom stali 

Ferdinand tada naređuje da se sve otkaže te da idu prema Vojnoj bolnici na Marindvoru kako bi posjetili ranjenog barona Merizija.

- U povratku, automobil Franca Ferdinanda greškom je zaustavljen na raskrsnici kod Latinske ćuprije, a Gavrilo Princip potegao je revolver i pucao u njega i njegovu trudnu suprugu. Zabilježeno je da je na pitanje: "Boli li vas šta", Ferdinand odgovarao riječima: "Ne boli me ništa. Sofija, ti moraš živjeti zbog naše djece!" 

Franc je ponavljao ove riječi sve tiše i tiše dok su on i supruga, koja je ležala u njegovom krilu, polako izdisali. Automobil se zaputio prema današnjem Konaku, a bijesni građani  zajedno s policijom uhvatili su Principa prije nego što se uspio ubiti - ističe Garibija. 

Upravo s mjesta gdje su utisnute njegove stope, Gavrilo Princip je 1914. godine jednim pucnjem započeo Prvi svjetski rat i prouzrokovao smrt miliona ljudi u Evropi i svijetu.

Umjesto Principovog mosta, Latinska ćuprija 

Kako su obje Jugoslavije bile naklonjene liku i djelu Gavrila Principa, obližnja Latinska ćuprija nepotrebno je preimenovana u most Gavrila Principa, iako atentat nije imao veze s mostom. Nakon posljednje agresije, ova greška je ispravljena i Latinska ćuprija vratila je svoj stoljetni naziv. 

29

Čak je i nobelovac Ivo Andrić u svojim čestim posjetama Mušinoj kafani iznad Višegradske kapije više puta spominjao kako to nije Principov most nego Latinska ćuprija. Uz to je i muzej koji je nosio naziv terorističke velikosrpske organizacije "Mlada Bosna" pretvoren u muzej "Sarajevo 1878 - 1918" kao spomenik turbulentnom vremenu.

Veza s "Crnom rukom"

"Mlada Bosna" bila je vezana sa srbijanskom organizacijom "Crna ruka", poznatom i pod nazivom "Ujedinjenje ili smrt", koja se, prema svom statutu, borila za uspostavljanje velike Srbije. Vođa ove terorističke organizacije bio je Dragutin Dimitrijević Apis, u to vrijeme šef Srbijanske obavještajne službe. Ova organizacija kontrolirala je "Mladu Bosnu" i logistički, planski i moralno je spremila za atentat na Franca Ferdinanda. 

HIPODROM NA BUTMIRU

Mjesto za utrke konja i druženje SarajlijaIzgled Hipodroma nakon 1895.

FOTO: AVAZ

 Ljudi su kroz historiju oduvijek imali potrebu za efikasnijim, bržim i boljim transportom. Svojevremeno je u tu svrhu u Bosni uzgojena posebna pasmina - bosanski brdski konj, koji je služio za jahanje i prijevoz robe.

- Za vrijeme Osmanlija, za potrebe vojske koristila se druga pasmina konja za jahanje. Oni su bili mnogo brži i efikasniji, ali ne i izdržljiviji. To su vlasti prepoznale pa su bosanskog brdskog konja koristile namjenski. Muslimani su u Bosni konjima dodatno privrženi i zbog toga što je konjaništvo jedan od pet sportova koje je Muhammed, a. s., preporučio - govori Mufid Garibija, dobar poznavalac historije grada.

Idealna sredina

30

Prema predajama, u skladu sa sunetom, u osmanlijskom vaktu organizirale su se utrke konja širom Bosne. No, Sarajevo je, kao grad, bilo idealna sredina za takvo nešto. Stanovnici su za lične i vojne potrebe držali konje, a rado su ih pokazivali od At mejdana pa sve do Butmira.

- Najpoznatije gradsko okupljalište konja bio je At mejdan (at - konj, mejdan - otvoren prostor). Baš na tom mjestu predstavljali su se najljepših konji. To je bila i polazna tačka gdje se pred kraj turske vladavine napravila najveća kasarna u Sarajevu, što je polako potisnulo konje iz uže gradske jezgre prema Butmirskom polju, koje se tada koristilo kao trkalište konja - kaže Garibija.

Dolaskom Austro-Ugarske, koja je konjicom i pješadijom ušla u Sarajevo, javila se veća potreba za konjima pa se rodila ideja da se na na Butmiru napravi prvi Hipodrom u BiH. 

On je nastao 1895. godine na mjestu gdje su se odvijale utrke za vrijeme Osmanlija. To je bila i polazna tačka za razvoj modernih konjičkih sportova u Sarajevu.

Upečatljiva tribina

- Poznati sarajevski Hipodrom radio je u kontinuitetu sve do početka Drugog svjetskog rata. Zahvaljujući njemu, počeo je nagli razvoj konjičkih sportova. Tadašnji butmirski Hipodrom bio je okupljalište Sarajlija koji su ga, osim za praćenja utrka, koristili i za druženje. Tako su ljudi vikendom brojnim fijakerima išli u Butmir. 

Da bi Hipodrom dobio na značaju, austrijske vlasti napravile su ga sa centralnom tribinom po uzoru na engleske tribine, koja je rađena od drvene konstrukcije - ističe Garibija. Estetska i konstruktivna vrijednost tribine bila je upečatljiva pa se zatvaranjem Hipodroma uspjela sačuvati sve do završetka Drugog svjetskog rata. Zbog potrebe gradnje stadiona "Šesti april", vlasti su tu trebinu demontirale, prenijele i postavile na novi stadion.

Tribina je opet prenesena sa stadiona "Šesti april" na stadion Grbavica 1953. godine, gdje je ostala sve do 1992. godine, kada je spaljena u agresiji na BiH i okupaciji Sarajeva.

BAJRAMSKI OBIČAJI KROZ PRIČU O STAROM SARAJEVU

Na najvažnije putovanje u životu hadž išlo se konjimaGaribija: Put do Meke trajao godinu

FOTO: ARHIVA

31

Muslimani u Bosni i Hercegovini su Kurban-bajram još od davnina doživljavali kao jedan od najpoštovanijih praznika. Posebno ga djeca vole zbog bajramluka koje dobivaju dok raznose kurbane siromašnima, rodbini i komšijama.

Mladi mjesec 

Kako nam kazuje arhitekta i dobar poznavalac historije Mufid Garibija, u vrijeme dolaska Isa-bega Ishakovića Sarajlije su na ovom području kao jedino prijevozno sredstvo koristili konje, tako da su hadžije karavanima išle na najvažnije putovanje u životu - na hadž. Polazna tačka u Sarajevu bio je mesdžid Vekil-harača Mustafe na dnu Alifakovca, u današnje vrijeme poznatiji kao Hadžijska džamija. Odatle bi hadžije, nakon sabah-namaza i proučene ikrar dove, kretale put Meke.  

- Prvo se išlo prema Stambolu preko Sirije do Meke, a cijeli put trajao je godinu. Kako je put trajao cijelu godinu, interesantno je bilo da bi jedne hadžije dolazile iz Meke, dok bi druge tek kretale. Iz više razloga Kurban-bajram je specifičan. To je vrijeme obavljanja hadža, stajanje na Arefatu. Sad smo imali slučaj da se ne zna tačan datum Bajrama. Prema pričama starih, mladi mjesec je povezan s datumom Kurban-bajrama. Kada se nije znalo tačno kad je Bajram, u onaj vakat izlazilo bi se na Trebević i prema mladom mjesecu bi se utvrđivalo - kazao je Garibija.

Žrtva Bogu 

Bajram se uvijek dostojanstveno obilježavao u kućama Sarajlija. Nakon obavljenog bajram-namaza, muslimani su mogli započeti s kupovinom i klanjem ili prinošenjem svog ovna, kurbana ili žrtve Bogu.

- Prema predanjima starijih, običaj je bio da se kurban kupi 10 dana prije Bajrama, a dešavalo se i na godinu prije. Vjerovalo se da, što je kurban duže kod vlasnika, veća je žrtva prinošenja i teže ga je bilo prinijeti Bogu. Hadžije bi to radile u Meki, dok se u Sarajevu to radilo u određenim mahalama, kao što je to bio slučaj od Dolac-Malte, Marindvora do Gazin-hana. Iako se vrijeme dosta promijenilo, u Sarajevu se nikad više nije klao kurban, a da je bio “nevidljiv za oko”, što možda umanjuje njegovu vrijednost. Nažalost, rijetkost je vidjeti klanje kurbana u avliji, iako je to nekada bio običaj koji se posebno baštinio u Sarajevu - zaključio je Garibija. 

32