Morfička polja - Nova Akropola

Nova akropolawww.nova-akropola.comBroj 07| 2016.

Z a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

ljUbav PReMa PRiRoDi

eklekticiZaM besMRtNa MeDUZa

beRNiNi viRtUoZ U kaMeNU

Morfička polja

Sadržaj

4 morfička poljarazgovor s rupertom Sheldrakeom

Sabine Leitner

12 ljubav prema prirodi Delia Steinberg Guzmán

15 eklekticizam – u potrazi za istinom Jorge Angel Livraga

16 o ljepotiSabine Leitner

17 bernini – virtuoz u kamenuStela Zorić

20 beSmrtna meduzaZvonko Jadrešin

23 kako Se dolazi do otkrića?

Impresum:Glavni urednik: Andrija Jončić

izvršna urednica: Nataša Žaja

urednici rubrika: Luka Marić, Dijana Kotarac, Sofija Stepanovska, Anastazija Pulja, Marta Mihičić

lektura: Ana Hanđal, Vesna Bosnar

tehničko uredništvo: Atila Barta, Svjetlana Pokrajac, Matija Prević

ISSN 1849-6237

07 | 2016. www.nova-akropola.com

Nova akropolaZ a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

izdavač: NOVA AKROPOLA - kulturna udruga

Ilica 36, 10000 Zagreb Tel: 01/481 2222, Fax: 01/233 0450

web: www.nova-akropola.hr e-mail: [email protected]

4

17

23

12 15

2320

16

3

Općenito je poznato da je područje onoga što nazivamo vidljivim ili čujnim vrlo usko. Pojave koje se nalaze ispod i iznad određe

nih valnih duljina izmiču našim osjetilima, što nije slučaj kod drugih vrsta na našem planetu čija nas slika istog svijeta ponekad može jako iznenaditi. Što sve vide pčele što je nama nevidljivo, koji spektar mirisa i zvukova doživljava pas, kakva je noćna slika divljine kojom lovi lavica? S druge strane, u našem vlastitom osjetilnom području primjećujemo kako možemo biti zarobljeni različitim „geocentričnim“ iluzijama koje su nas u prošlosti odvlačile u potpuno krivom smjeru, uzrokujući čak nazadovanja čovječanstva. Jesmo li toga pošteđeni i danas?

Pomoću vrhunskih instrumenata možemo uranjati do određenih granica u mikrokozmos i makrokozmos. Tako se, primjerice, možemo čuditi nevjerojatnoj inteligenciji našeg krvožilnog sustava ili pravoj urbanističkoj organizaciji naših stanica. Zahvaljujući različitim animacijama dobivenim pomoću kompliciranih proračuna i suvremene tehnologije možemo putovati kroz Sunčev sustav, galaksije, vrijeme... A čak i tada, još uvijek poimamo samo pojedinačne djeliće pojavnog čija nam kompleksna cjelina jednostavno izmiče. Zakone i uzroke koji se nalaze iza

svega otkrivamo jedino u nekim njihovim aspektima, a zadivljujuće veze među njima tek naslućujemo...

Ruski filozof P. D. Ouspensky u svom djelu Ter-tium Organum u tom smislu kaže: Nema područja života koje nam ne otkriva beskonačnost novog i neočekivanog ako mu se približimo sa spoznajom da se ono ne iscrpljuje kroz svoju vidljivu stranu, da iza te vidljive strane postoji cijeli svijet "nevidljivoga", cijeli svijet novih i nerazumljivih snaga i odnosa. Prvi korak prema njemu jest spoznaja o postojanju nevid-ljivoga.

Dobar primjer našeg položaja Ouspensky daje usporedivši nas s bićima koja žive na dvodimenzionalnoj plohi i koja ne mogu zamisliti što se sve krije u trećoj dimenziji. Tako bi, na primjer, ta bića, ako bi se na njihovu ravninu naslonili prsti nečije ruke, imala dojam da se niotkuda pojavilo pet odvojenih krugova. Ne bi ni slutili da su ti krugovi povezani u ruku bića koje živi, osjeća, razmišlja...

Zato je važno promijeniti kut gledanja, izići iz utabanih staza "dvodimenzionalne" svijesti i uzdići se makar malo iznad kako bi zavirili u jedan novi svijet neslućenih mogućnosti, a zapravo ovaj naš isti svijet kojem oduvijek pripadamo!

Uredništvo

4 NOVA AKROPOLA 07/2016

MORFIČKA POLJA

Razgovor s Rupertom SheldrakeomSabine Leitner: Možete li dati kratak pregled Vašeg znanstvenog rada i istraživanja?

Rupert Sheldrake: Radna područja po kojima sam vjerojatno najpoznatiji su morfička rezonancija i mor-fička polja. Karijeru sam započeo kao razvojni biolog na Cambridgeu i uskoro mi je postalo jasno da se razvojna biologija ne može objasniti isključivo uobiča-jenim mehanicističkim pristupom pomoću molekula i gena. Činilo se da je potreban holistički pristup i zaista od 1920-ih godina u biologiji postoji ideja o poljima koja daju oblik, takozvana morfogenetička polja.

Bio sam jako zainteresiran za ovaj pristup i prvo sam se pitao što su ta polja? To nitko ne zna, ali većina bio-loga kaže: "No, dobro, moramo uzeti u obzir ta polja, ali prije ili poslije pokazat će se da se radi o normalnoj fizici

i kemiji, nije to ništa novo." Došao sam do zaključka da ona predstavljaju novu vrstu polja i, budući da su to biološka polja i budući da se organizmi razvijaju, moraju se također razvijati i ta polja. Tako sam došao na ideju da polja moraju imati nekakvu vrstu pamćenja, a to i jest koncept morfičke rezonancije.

Sabine Leitner: Možete li detaljnije objasniti taj kon-cept morfičke rezonancije?

Rupert Sheldrake: Morfička rezonancija je ideja da slične stvari utječu jedna na drugu kroz prostor i vri-jeme. Svi samoorganizirajući sustavi imaju neku vrstu urođene memorije. Pod samoorganiziranim sustavima mislim na atome, molekule, kristale, stanice, tkiva, organe, organizme, društva, ekosustave... Ne mislim ni

5

na kakve strojeve, brusni kamen ili stolice jer oni nisu samoorganizirani. Oni su nakupine materije, ali ne organiziraju sami sebe.

Odgovor na prirodne fenomene nisu strojevi i cijela materijalistička slika svijeta utemeljena na metafori stroja. Mislim da je to loše protumačen svjetonazor i loše shvaćena analogija koja je doduše pogodna za industrijsko doba i proizvodnju strojeva, ali ne i za razumijevanje živog bića, razuma ili čak molekule.

Osnovna je ideja da svaka vrsta posjeduje neku vrstu kolektivnog pamćenja koje se aktivira kroz mor-fičku rezonanciju. Svaka individua pridonosi tome i sama se time koristi. To vrijedi također i za kristale i molekule. Na taj način kristali razvijaju uzorke kristali-ziranja, pa se s vremenom kristaliziranje lakše postiže.

I društvene grupe također imaju morfička polja. Jato ptica ili riba, ili termitska kolonija - svi oni organi-zirani su preko morfičkih polja. Te su ideje navedene u mojim dvjema najvažnijim knjigama: Stvaralački uni-verzum, čije je obnovljeno izdanje upravo objavljeno, i Pamćenje prirode u kojoj je ta ideja do sada najbolje razrađena u povijesnom kontekstu.

Sabine Leitner: Bavite se također istraživanjima na području telepatije. Je li to proširenje Vašeg rada o mor-fičkoj rezonanciji ili se radi o posve različitom području?

Rupert Sheldrake: Dakle, u prvoj fazi rada bavio sam se morfičkom rezonancijom i morfičkim poljima,

pri čemu se jedan dio toga rada sastojao od testiranja hipoteze. Sažetak dosadašnjih rezultata nalazi se u novom izdanju Stvaralačkog univerzuma. Druga faza mojih istraživanja slijedila je pitanje kako društvena morfička polja – polja grupa – omogućuju komunika-ciju organizama preko prostornih udaljenosti? Shva-tio sam da teorija morfičkog polja implicira postoja-nje telepatije kao normalnog sredstva komunikacije među životinjama. U akademskim krugovima tele-patija je, naravno, tabu-tema. Zbog toga je do sada na tom području obavljeno vrlo malo istraživanja. Na području telepatije među životinjama praktički uopće nema nikakvih istraživanja. No, pokazalo se da je telepatija među životinjama posve uobičajena. Prije svega kod pasa, mačaka i ostalih kućnih ljubimaca, mnogi su ljudi doživjeli ovakva iskustva. Telepatija je opažena i u divljini, kod vučjih čopora i drugih živo-tinjskih vrsta.

Sabine Leitner: Kako ste proveli ta istraživanja?

Rupert Sheldrake: Na kraju XX. stoljeća našao sam se u pionirskoj ulozi; proučavao sam posve novo, gotovo neistraženo područje znanosti. Tako sam počeo s povijesti prirode, pitao sam ljude što su primijetili i klasificirao njihova iskustva i iskustva iz prošlosti. Tada sam pronašao načine i proveo eksperimente, a moja istraživanja kod pasa, mačaka, konja, papiga i ostalih životinja pokazala su da, kako se čini, one zaista tele-


patski komuniciraju sa svojim vlasnicima i s drugim životinjama. Naravno, to je istraživanje osporavano. Osporavano je u akademskim krugovima, ali ne među većinom laika. Ponekad kada pred laicima držim pre-davanja o istraživanjima kod pasa, pitaju me: "Kako to da trošite svoje vrijeme dokazujući ono što je već poznato?" U određenom smislu, mnogi su ljudi upu-ćeni u ono što službena znanost osporava i ignorira.

Sabine Leitner: Kako to da znanost tako teško pri-hvaća dokaze?

Rupert Sheldrake: Poteškoća proizlazi iz paradi-gme. Mehanicistička paradigma kaže da je priroda mehanička i da se um sastoji samo od mozga. Aktiv-nost mozga sastoji se od fizičkih i kemijskih procesa, a um je vezan uz glavu. Tako se zbog toga smatra da misli i namjere ljudi ne mogu utjecati na životinje koje su kilometrima udaljene. Stoga svi koji vjeruju u taj svjetonazor pretpostavljaju da je telepatija nemoguća. Zato i nema istraživanja na tom području i kada ljudi poput mene to istražuju i postignu pozitivne rezultate, to znači ili da su budale, da su u zabludi, da su nji-hova istraživanja nestručna, da su varalice ili šarlatani. Stoga istraživanje na ovom području izaziva ekstremno neprijateljske reakcije uvjerenih materijalista.

Ipak, to se ne odnosi na cijelu znanstvenu zajed-nicu. Privatno je većina znanstvenika mnogo otvore-nija. Držao sam predavanja o ovoj temi na mnogim

sveučilištima i znanstvenim institutima i ljudi su uglav-nom vrlo zainteresirano slušali. Javno ne kažu ništa, ali mi u pauzi prilaze i govore: "Već sam imao takva iskustva, moj pas zna kad iz laboratorija dolazim kući, ali na poslu ne mogu o tome govoriti jer su moji kolege tako uskogrudni."

Kada ljudi holističkih nazora budu osjetili da se mogu izdići iznad ovih ograničenja i o tome budu doi-sta razgovarali sa svojim kolegama, shvatit će da mnogi od njih dijele njihovo mišljenje, ali to skrivaju i o tome razgovaraju nakon nekoliko čaša vina, sa svojom obite-lji i prijateljima gdje se osjećaju sigurno.

Sabine Leitner: Čini mi se kao da ste pronašli mnogo snažnih dokaza za postojanje telepatije, stoga mi je teško razumljiv otpor da se to prihvati. Kada već postoje dokazi, što je još potrebno?

Rupert Sheldrake: Iz filozofije znanosti i iz istraživanja, kao što su ona Thomasa Kuhna, znamo da je znanost društvena paradigma. Znanost zastupa model stvarnosti koji nije samo intelektualan, nego i model u kojem sudje-luje društvo. Znanstvena zajednica je poput drugih zajed-nica, ljudi žele nekamo pripadati. Ako želimo pripadati jednoj društvenoj grupi, moramo se pridržavati njenih pravila, a u ovom trenutku važeće je pravilo u znanosti, a posebno u biologiji, materijalistički svjetonazor i njegova mehanicistička paradigma. Stoga su česte neprijateljske reakcije kad se otvoreno govori protiv toga.

7

Sabine Leitner: Vi ste morali podnijeti mnogo nepri-jateljskih reakcija...

Rupert Sheldrake: Moj je rad izazvao mnogo nepri-jateljskih reakcija. Stalno me napadaju, osobito organi-zirane grupe skeptika. U većini zemalja postoje takve grupe koje u znanosti imaju nadzornu ulogu, poku-šavaju nadzirati granična područja znanosti kako bi osigurale da nitko ne krši pravila ili da se iz zajednice isključe oni koji krše pravila. Jednostavno, to je socio-logija znanosti na djelu. To se događa jer su znanstve-nici ljudi i slijede društvena pravila.

Iz povijesti znanosti znamo da izmjena paradigme, izmjena svjetonazora, nije nikakva individualna pro-mjena, već mora doći do izmjene čitave istraživačke zajednice. Da bi se dobila doktorska titula (da bi se postalo priznatim znanstvenikom, neophodna je doktor-ska titula), potrebno je raditi u priznatom laboratoriju.

Doktorska se titula dobiva samo ako se provodi pri-znato istraživanje koje se uklapa u paradigmu. Svake godine dobijem otprilike šest do deset elektroničkih poruka od apsolvenata visokih škola koji žele pisati disertaciju o morfičkoj rezonanciji, telepatiji ili drugim temama koje sam obradio.

Međutim, to ne mogu napraviti jer ne mogu naći laboratorij u kojem bi takav rad bio prihvaćen. U slu-čaju da je neki profesor spreman prihvatiti te studente, sveučilišni autoriteti odgovaraju ih govoreći: "Napraviti to toliko je sporno da ćete si od samog početka uništiti

karijeru. Nikada nećete naći posao jer ste kontrover-zni prije nego što ste započeli svoj rad. Uzmite nešto sigurnije, a kasnije možda možete napraviti i to istra-živanje." Kasnije to ne mogu učiniti jer trebaju stipen-dije i boje se da ih zbog svog područja istraživanja neće dobiti. Tada im ljudi savjetuju: "Nemojte o tome pre-više govoriti, a kasnije kad odete u mirovinu, možda ćete moći istraživati to područje."

To je, dakle, društveni pritisak i jedini put da se to izmijeni je izmjena financiranja znanosti. Trenutno su poticaji vrlo konzervativni. Mnogi bi znanstvenici rado istraživali druga područja, ali za njih nema nikakve službene financijske potpore. No, mislim da bi se to također moglo promijeniti.

Sabine Leitner: Pretpostavljam da će uvijek biti znanstvenika idealista koji će upotrebljavati samo vla-stita sredstva za istraživanja.

Rupert Sheldrake: Ne baš mnogo. U mojoj cijeloj znanstvenoj karijeri, a radim četrdeset godina kao pro-fesionalni znanstvenik, nisam susreo skoro ni jednog individualnog istraživača. Ima vrlo malo ljudi koji istra-žuju izvan akademskog sustava. Trenutno imam aka-demsko istraživačko namještenje na Cambridgeu1, ali više od dvadeset godina nisam imao nikakvo namješte-

1 Sheldrake je studirao biologiju i biokemiju na Cambridgeu, a filozofiju na Harwardu.


nje. To je veliki problem znanosti jer su u XVIII. i XIX. stoljeću nezavisni istraživači poput Charlesa Darwina potaknuli mnoge inovacije. Darwin nikada nije imao akademsko namještenje, nikad nije dobio službenu financijsku potporu, privatno se financirao. Bogatstvo je stekao pomoću špekulacija dionicama željeznice i vjenčanjem s nasljednicom tvornice porculana Wedgwood. Živio je u maloj seoskoj kući, imao svoj vlastiti prihod i bio je prirodoslovac amater. U Engle-skoj je bilo mnogo svećenika koji su bili prirodoslovci. U stvari, Darwin je studirao teologiju na Cambridgeu i planirao je postati vikar kako bi kao svećenik provodio svoja prirodoslovna istraživanja, kao što su to radili mnogi drugi. Na kraju, učinio je upravo to, uz izuzetak što nije postao svećenik.

To znači da je Darwin mogao istraživati neovisno o ograničenjima akademskog kruga, kao što su to također mogli i mnogi drugi znanstvenici. James Clerk Maxwell neko vrijeme nije imao nikakvo namještenje, a bio je škotski aristokrat. Do većine svojih važnih zakona elek-tromagnetizma došao je dok je živio u svom dvorcu u Škotskoj. Kasnije je dobio posao na Cambridgeu i do kraja života radio je u akademskom krugu, ali je njegovo najkreativnije razdoblje bilo dok je živio na svom seo-skom imanju. U engleskoj povijesti, vjerojatno još više nego u Njemačkoj ili Francuskoj, mnoga su istraživanja provodili nezavisni istraživači. U Americi je bilo slično kao u Engleskoj, što se vidi na primjeru Edisona.

Sabine Leitner: Mislite li da to više nije moguće?

Rupert Sheldrake: Ne, jer je znanost postala institu-cionalizirana, birokratizirana i puno više toga određuje vlast. U XIX. st. u tom pogledu bilo je puno slobode, znanost gotovo uopće nije bila institucionalizirana. U Njemačkoj i Francuskoj to je vrijedilo još i više jer je znanstveni rad na sveučilištima započeo puno ranije nego u Engleskoj. Nakon Drugog svjetskog rata zna-nost dobiva mnogo državnih poticaja, što znači da je birokracija određivala puno toga. Osim toga, industrija i koncerni kontroliraju većinu istraživanja koja imaju svrhu razvijati proizvode i uvećati profit. To je ograni-čenje utemeljeno na birokratskoj kontroli, ali također i na društvenoj kontroli, jer se znanstvenici ne usuđuju otvoreno izraziti svoje mišljenje.

Na mnogo načina ovo je ograničenje veće u biolo-giji i psihologiji nego u fizici. Kvantna je fizika odbacila stari svjetonazor i otvorila fizici mnoštvo novih moguć-nosti. Moderna kozmologija ide i dalje. Kozmolozi bez problema govore o milijardama neopaženih dijelova svemira i nitko se ni najmanje ne uzbuđuje, dok u bio-logiji sama postavka da jedan pas telepatski osjeća kada njegov vlasnik dolazi kući izaziva bujicu prosvjeda. To znači da u znanosti imamo dvostruki standard. U područjima kao što su biologija i psihologija, koje se direktno tiču ljudi, imamo dogmatski, materijalistički stav. U fizici i kozmologiji stvari su puno slobodnije.

9

Sabine Leitner: Vi ste već označeni kao heretik i neki su čak predložili da se Vaše knjige spale. Što u Vašem radu toliko ljuti neke znanstvenike? Je li to zato što dovodite u pitanje neke temeljne postavke materijalističke znanosti?

Rupert Sheldrake: Mislim da ih ljuti to što moje tvrdnje, koje izlaze iz okvira mehanicističke slike svi-jeta, i u stvarnosti izlaze iz okvira materijalističke slike svijeta. Mislim da je problem u tome što se materijali-stički svjetonazor razvio u mehanicističku sliku svijeta. U XVII. stoljeću osnivači mehanicističke slike svijeta, Descartes ili Newton, vjerovali su da je svijet stroj i da priroda funkcionira mehanički. Međutim, vjerovali su i da je Bog stvorio svijet i da su prirodni zakoni Božji zakoni. Vjerovali su da je ljudski um nematerijalan i da ljudska duša može preživjeti smrt tijela. Dakle, spajali su mehanicističku sliku svijeta s religijskim vjerova-njem i s nazorom koji uključuje svijest i smatra da svi-jet nije mehanicistički već stvaran.

Kasnije, u XVIII. i XIX. stoljeću, materijalistička filozofija protjerala je Boga i dušu i tako nije ostalo ništa osim mehanicističke prirode. Ova materijali-stička slika svijeta postala je tada jedna vrsta religijskog vjerovanja u formi ateizma. Ateizam je jedna vrsta protestantske hereze koja je protestantsku reformaciju odvela još jedan korak dalje. Reformacija je ukinula svece, svetišta i hodočašća, što je bio napad skeptika na mnoge aspekte katoličkog vjerovanja.

Skepticizam usmjeren na protestantsko vjerovanje rezultira ateizmom koji još uvijek pokazuje protestant-ske kvalitete. To je jedna vrsta protestantske religije. Za mnoge je ljude materijalizam postao svjetonazor, vjerski stav. Nitko nije dokazao da svijest ne postoji i da je materija samo mehanička.

No, mnogi su se ljudi čitav svoj život oslanjali na ovo vjerovanje, odbacili su religiju, odbacili su vjerova-nja svojih roditelja i predaka. Izrugivali su se konven-cionalnom religijskom vjerovanju zapadnih kršćana. Odbacili su sva uobičajena moralna ograničenja koja su s tim bila povezana i tradicionalne vrijednosti, kao na primjer ženidbu. Rezultat je raspad tradicionalne religije u Europi (mnogo više nego u Americi) i pot-kopavanje tradicionalnih društvenih institucija u ime društvene liberalizacije. To je sveobuhvatna slika svi-jeta, povezana sa sekularnim humanizmom, ateizmom i materijalizmom. Materijalistička znanost podupire cjelokupnu ateističku i humanističku sliku svijeta.

Sabine Leitner: Smatra li se opasnim znanstvenik koji otvoreno dovodi u pitanje takvu sliku svijeta?

Rupert Sheldrake: Mnogi su ljudi čitav svoj druš-tveni identitet izgradili na tom načinu gledanja. Oni se osjećaju nadmoćnijima u odnosu na ljude s religijskim vjerovanjima jer misle da su prozreli te stvari, da se tu radi o djetinjastim zavaravanjima i da su se svojim

NOVA AKROPOLA 07/201610

znanstvenim razumijevanjem uzdigli iznad religijske slike svijeta. Tvrdnja da je um na višem stupnju od mozga sliči onome u što su ljudi vjerovali prije znan-stvene revolucije. Materijalistima se to čini kao korak unatrag, kao praznovjerje koje se mora odbiti.

Ljudi koji su me najžešće napadali bili su agresivni ateisti. Oni ne razmatraju dokaze. Oni smatraju da to mora biti pogrešno jer im njihov sustav vjerovanja govori da je to pogrešno. Slično kao kada se raspravlja s kreacionistom. Kreacioniste ne mogu uvjeriti dokazi evolucije jer su unaprijed odlučili da je to sve obmana.

Sabine Leitner: Pročitala sam na Vašoj stranici da ste trenutno zaključili okladu o genomu. O čemu se radi?

Rupert Sheldrake: To je oklada o sposobnosti pred-viđanja genoma i praktičan primjer razlika u svjetona-zoru. Kladio sam se s istaknutim britanskim biologom Lewisom Wolpertom. On tvrdi da će do 1. svibnja 2029. biti moguće iz genoma oplođenog jajašca životi-nje ili biljke predvidjeti sve detalje organizma. Kladio sam se da tako neće biti. Već je sada jasno da neće tako biti i takozvana nedostajuća nasljednost2 kriza je moderne znanosti jer geni ne objašnjavaju sve što bi trebali objasniti. Uvijek sam govorio da se geni precje-njuju jer smatram da glavni dio nasljeđa ovisi o mor-fičkoj rezonanciji, a ne o genima. Stoga me ta nedosta-juća nasljednost uopće ne iznenađuje. Smatram da je

u stvarnosti faktor nedostajuće nasljednosti, koji iznosi oko 90 %, otprilike usklađen s doprinosom koji potječe od morfičke rezonancije.

Sabine Leitner: Što mislite, kakva je interakcija između DNK i morfičkih polja?

Rupert Sheldrake: Geni proizvode proteine. Oni su kôd za elementarnu strukturu proteina. Ipak, neriješen je problem genetičke teorije, kako izgleda preklapanje proteina koje iz toga proizlazi. Naime, samo iz slijeda aminokiseline još se ne može predvidjeti trodimenzi-onalna struktura proteina. Kod izračuna dobivaju se stotine različitih mogućnosti, od kojih je ipak samo jedna prava. Vjerujem da morfička rezonancija i morfička polja imaju ulogu u preklapanju proteina, također pomažu u izgradnji stanica i interakciji među proteinima. Morfička su polja u interakciji s genima jer oni stavljaju na raspola-ganje građu. Ugrubo bi se to moglo usporediti s odnosom tranzistora, bakrenih žica, memorijskih čipova i funkcio-niranja računala. Kada su tranzistori neispravni, ni raču-nalo ne funkcionira ispravno, pa ukazuje na pogreške ili daje loše rezultate. To je poput mutacije, ali način funk-cioniranja jednog računala, programi, softver, dizajn utič-nice, sve to nije sadržano u tranzistoru. Neispravni geni mogu dovesti do neispravnog organizma. No, to ne doka-zuje da se cijeli organizam kodira i programira u genima. Nasljeđivanje je, dakle, samo djelomično genetsko.

Sabine Leitner: Jesu li morfička polja samo for-malna i apstraktna ili također posjeduju neku vrstu energije?

2 Istraživači su samo mali broj uobičajenih osobina koje imaju jasne nasljedne, biološke sastavnice uspjeli povezati s genima, pa su taj fenomen nazvali "zagonetkom nedostajuće nasljednosti".

11

Rupert Sheldrake: Morfička polja sadrže privlači-telje (atraktore) koji privlače organizme obuhvaćene razvojem i pohranjuju energiju. Uzmite električno polje u teoriji kvantnih polja: električno polje pohra-njuje energiju, a elektroni su vibracije u takvom polju. Je li električno polje također energija? Zapravo ne. To je polje koje sadrži i organizira energiju, kao što morfičko polje također sadrži energiju. Moje morfičko polje sadrži i pohranjuje energiju unutar moga tijela, a energija dolazi iz hrane.

U znanosti uvijek razlikujemo polja i energiju. Filozof znanosti Karl Popper smatrao je da je mate-rijalizam kroz modernu znanost postao jedna od prevladanih teorija. Temelj modernih objašnjenja više nije materija, nego su to polja i energija. Polja i energija mogu uzeti bilo koji oblik, a on ovisi o poljima u kojima se nalazi energija. Energija koja se nalazi u, na primjer, komadu tosta pomaže radu moga mozga. Ali, kada bih isti komad tosta bacio kroz prozor, on bi istrunuo i poslužio za rast gljiva ili bi ga pojele ptice da ih ojača za let. Energija je nevezana i može uzeti bilo koji oblik, može prožeti bilo koji organizam, no oblik definira polje jer polja organiziraju energiju. Niti jedno polje nije samo energija, ono je poput spremnika energije ili davate-lja strukture energiji.

Stoga morfičko polje gladnog psa utječe na njegovo ponašanje tako da pokušava pronaći hranu. Ako je gladan pas udaljen nekoliko metara od komada mesa, on pokušava doći do njega. Kad bi se kod psa učvrstila opružna vaga, mogla bi se mjeriti snaga koju pas iska-zuje i time zaključiti o snazi polja.

Sabine Leitner: Vjerujete li da će jednog dana biti moguće mjeriti morfičko polje instrumentima?

Rupert Sheldrake: Nema razloga mjeriti ga instrumentima. Električna se polja mjere električ-nim instrumentima, magnetska polja magnetskim instrumentima, gravitacijska polja njihalom i drugim gravitacijskim fenomenima: sva se polja mjere preko njihovih djelovanja. Kad, na primjer, radim pokuse o sposobnosti učenja štakora da bih vidio ovisi li ta sposobnost o mjestu, postupak uključuje mjerenje učinaka morfičkog polja. Ako je polje jače, i djelova-nja će biti veća; svako se polje mora mjeriti pomoću adekvatnog djelovanja. Nema razloga mjeriti polja elektromagnetskim instrumentom. Konačno, silu težu također ne možemo mjeriti elektromagnetskim instrumentom.

Sabine Leitner: Pokazuju li zapravo Kirlijanove foto-grafije nešto od morfičkih polja?

Rupert Sheldrake: To ne znam. Veći dio Kirlijanove fotografije nije dovoljno precizan i temelji se na izboju visokog napona, što se može postići čak i s vlagom u zraku. Problem je što su većinu istraživanja provodili amateri. Koliko znam, renomirani znanstvenici do sada još nisu ozbiljno istraživali to područje. Možda ima više ozbiljnih istraživanja, ali prema mom vjerovanju, to je još uvijek otvoreno pitanje.

S njemačkog prevela: Ružica Mesić


Razumjeti prirodu

Namjera nam je probuditi poštovanje prema prirodi radi nje same, zbog njene vitalne važnosti i zbog zahvalnosti koju joj dugu

jemo u svakom smislu, od našeg fizičkog opstanka do izuzetnih poruka mudrosti koje nam daje u svakom trenutku.

Priroda nije samo "ambijent", okoliš iz kojeg izvlačimo elemente koji su nam neophodni za egzistenciju. To je živo biće, veliko biće čiju je beskrajnost i raznolikost teško razumjeti, koje istovremeno obuhvaća bezbrojne oblike života među koje ne možemo ne ubrojiti ljude. Nemoguće je poštovati prirodu dok mislimo

kako smo mi i neka druga živa bića "poseban slučaj", kako je priroda jedno, a mi nešto drugo. Ili, kao što je uobičajeno, ubrajamo u nju kamenje, biljke i životinje, no – pripada li tu i nebrojeno mnoštvo nebeskih svjetova?

Gdje je danas naša sposobnost učenja od žive prirode? S druge strane, kako učiti od nje ako se ne smatramo njenim dijelom? Kako se povezati s nečim što nam je strano? Kako razumjeti pouku o jedinstvu koju nam nudi ako smo prvo sebe postavili izvan tog jedinstva?

Priroda je zaista puna dragocjenih primjera, ali trebamo uroniti u nju i čitati iz nje ono što nam nudi, neovisno o knjigama koje imamo. U mnogim prili

LJUBAV PREMA PRIRODI

Delia steinberg guzmán

13

kama, našoj je duši potrebno ovo drugačije čitanje, u tišini, jednostavno, kada su riječi suvišne, a pojavljuju se ideje. Kada uspostavimo kontakt s prirodom, nastaje čudo: nedostaju riječi, a izviru ideje, stare i nove, koje se po tisućiti put rasplamsavaju u srcu onoga tko osjeća da je, unatoč svim promjenama na svijetu, na Zemlji koja nam je boravište, priroda bila i uvijek će biti.

Govore nam planina i kamen Ne želim opisivati veličanstvenost planina, onih nepristupačnih i golih koje oduzimaju dah svojom visinom, i onih koje nas diraju zelenilom svojih stabala… One stalno govore svojim jezikom stabilnosti i postojanosti jer znaju biti i opstati.

No, tu je i maleni oblutak koji nam privuče pažnju na obali mora, blistav od vlage i sjaja Sunca. Obično ga uzmemo i spremimo, sigurni da smo ponijeli bogatstvo boja i sjaja, sve dok ga jedne večeri ne pronađemo u nekoj zaboravljenoj vrećici i ugledamo samo beživotan kamen bez ikakve dražesti. Nemojmo ga baciti jer to je pouka! Ponesimo ga ponovno do mora, izložimo ga zrakama Sunca i čudo njegove ljepote opet će se pojaviti. Zar ne bismo možda i mi mogli učiniti isto što i kamen? Zar ne bismo mogli obnoviti svoju ljepotu, svoju etiku i estetiku kada bismo znali stupiti u kontakt s onim što će u nama potaknuti naše svjetlo, umjesto da ono iščezne u sjeni neznanja?

Govore nam stablo i ljubica Svaka biljka govori nam nešto o svojoj povijesti, svom načinu postojanja, od one male i prividno beznačajne, skrivene među kamenjem ili šćućurene u nekoj pukotini, do veličanstvenog stabla čije su grane prepune lišća i plodova. Trebamo znati komunicirati s njima: stablo će nam govoriti o svom osjećaju dužnosti, o

svojoj radosti prilagođavanja godišnjim dobima i omogućit će nam da uvidimo da se život nastavlja unatoč promjenama. Biljka će nas poučavati o ustrajnosti u ispunjavanju svoje svrhe gdje god joj je bilo suđeno da nikne. Ni stablo ni sićušna travka ne prestaju držati se za zemlju, niti se prestaju uspinjati prema nebu.

Govore nam more i vjetarŠto reći o moru? Veliko je i moćno, mirno i strašno, ali se pokorava vjetru i prepoznaje njegov glas koji ga potiče da huči ili da se smiri.

More nije hirovito, nego postoji zakon koji izmiče našem razumijevanju.

Prepoznajemo li tako i mi glas vjetra i njegove upute ili samo slijedimo kaotičan pokret vjetra naših emocija koji ne priznaje nikakvo drugo pravilo osim egoističnog zadovoljenja? Koja je razlika između jednog i drugog vjetra? Vjetar u prirodi, snažan ili blag, uvijek ima ritam. Uočimo pravilan slijed valova, koliko god bili ogromni; oni ratoborno dolaze do obale gdje se pokoravaju zemlji ili stijeni i raspršuju se u pjenu. No, oni stižu u ritmu, po redu, stvarajući jedinstvenu pjesmu.


Govore nam životinjeO životinjama i o onome čemu nas one mogu poučiti, ispunili bismo više od ovih nekoliko stranica. Neke izmiču našem znanju ili nam izgledaju suviše divlje da bismo im se pokušali približiti. Neke su postale naši prijatelji i naučile su s nama dijeliti život, željne pogoditi što osjećamo i privući našu pažnju. Znamo li vratiti velikodušnošću i brigom to što nam daju domaće životinje? Ili smo zadovoljni time što se osjećamo "superiorniji"? Postoje životinje koje gledaju svoje gospodare poput božanstva i obožavaju ih. Na trenutke su hirovite, ali rijetko će popustiti u svojoj vjernosti.

Danas sam vidjela crnog mačka žutih očiju kako se sunča nepomično ispružen na stijeni. Prošla sam pokraj njega loše oponašajući njegov mjauk. Pogledao me i odmah mi je odgovorio. To mi se nije dogodilo s trgovkinjom kada sam kupovala namirnice…

Govore nam nebo i zvijezdeNebo se razbistri svakog jutra onim čudom koje nas uvijek iznova iznenadi pri izlasku Sunca... Ili ono nebo s tisuću nijansi ljubičaste boje u večernjim satima kada Sunce zalazi... Ili noćno nebo, s Mjesecom ili bez njega, s oblacima ili bez njih, prepuno zvijezda koje sve, svaka na svom mjestu, plešu onaj univerzalni ples koji intuitivno slutimo, i ne razumjevši.

Noćno nebo najviše nalikuje našem nutarnjem životu: odsutnost Sunca prisiljava nas da potražimo drugi sjaj, druga svjetla u vlastitoj dubini kako bismo pronašli vlastite zvijezde jer Sunce obično smatramo energijom koja nas održava na životu.

Zvijezde nam daju mjeru: nismo ni veliki ni mali. Mi smo poput njih, pa ovisno o tome tko nas gleda, vidi nas na jedan ili drugi način.

Ipak, zvijezde nam govore o beskrajnosti i otvaraju nam dušu kako bismo širili svoje sposobnosti… A pitam se na koliko još zvijezda postoje bića koja žive poput nas, očekujući da ostvare svoju svrhu.

Već smo mogli vidjeti da nije teško čitati iz prirode kada je i sam čovjek dio te knjige, kada vlastitim životom zapišemo poneki redak ili ostavimo jednu točku svjetla na nebu.

Prirodne katastrofeNekoliko proteklih godina, na ljudsku nesreću, obilovalo je katastrofama svih vrsta: tornadima, uraganima, ciklonima, olujnim kišama, poplavama, erupcijama vulkana, olujnim vjetrovima…

Odmah nam se nameće pitanje: zbog čega, zašto se to događa, i to upravo ondje gdje nanosi najveću štetu?

Nemojmo misliti kako su ti fenomeni rezultat jedino ove epohe. Oni su oduvijek postojali, iako nismo sačuvali baš sva sjećanja na njih. Štoviše, pradavne nesreće danas se miješaju s mitovima. Ali, zar nisu u dugoj povijesti našeg planeta užasne katastrofe označavale prijelaz iz jednog perioda u drugi? Ima li nešto u tragovima preostalih priča o starim kontinentima, kao što su Lemurija i Atlantida, prema kojima su ih progutale vatra i voda? Kako objasniti nagle glacijacije koje su, kako izgleda, zatekle nespremne ljude i životinje, od kojih su neke ostale zaleđene dok su probavljale netom progutane biljke? Što se dogodilo s tolikim vrstama biljaka i životinja koje su u trenutku nestale? Što je bilo s gradovima od kojih jedva da su ostali tragovi, a često niti to, osim u pričama o tim vremenima? Ljudski egocentrizam vidi današnji problem kao jedini i najveći, ali to ipak nije tako.

Iz knjige: Filosofía para vivir

Sa španjolskog prevela: Ana Jončić

15

Eklekticizmom nazivamo filozofski stav koji, bez prethodnog protivljenja, analiziranja i razmatranja stvari, uspoređuje i dovodi ih u

vezu kako bi pronašao najbolju, s ciljem da se istakne ona koja je najvrjednija prihvaćanja.

No, ta se jasna i sažeta definicija sagledavanja istine često zaboravlja u uobičajenom korištenju toga izraza i u površnoj interpretaciji samog koncepta. Dakle, "eklektičan stav" često se shvaća kao tipičan za plašljive i neodlučne, duše ograničenih vidika koje vide stvari, ali ne mogu sagledati njihovu dubinu i perspektivu. Za njih je eklekticizam beskorisna dijalektička rasprava i dijalozi koji se vrte u krug bez riskiranja i dolaska do korisne definicije.

Kada bi jedan od tih poklonika lažnog eklekticizma bio suočen s dvije osobe - jednom koja tvrdi da su dva i dva četiri i drugom koja tvrdi da su dva i dva šest - iz te bi se situacije izvukao rekavši da bi dva i dva moglo biti i pet. Bojažljiv i slabe volje, u osnovi sebičan, ne riskira ništa da obrani ono što je istinito, ali je sklon destruk-tivnoj kritici svih tvrdnji, ma kako one bile logične.

Danas, više nego u ijednom povijesnom trenutku, potreban je pravi eklekticizam koji je logički i koncep-tualno zdrav. U temeljnim stvarima umjetan i udoban "centrizam" stav je kukavičluka i znak neznanja.

Zdrav razum govori da nitko ne bi prihvatio auto-mobil koji ponekad radi ili umjereno svježe jaje, ili sat koji ponekad ide prebrzo, a ponekad presporo... Treba

definirati važne stvari: čovjek je ili živ ili mrtav, ili voli ili ne voli, ili je dan ili je noć. Eklekticizam ne znači neodređen pristup stvarnosti. Ako je ispravan, eklek-ticizam predstavlja vrata prema istini; nakon što je otkrivena, tu istinu treba izložiti, potvrditi i obznaniti, što god drugi mislili o tome.

Eklekticizam nije vječna kartezijanska sumnja, već radom stečena platonička potvrda; to nije Kafkina tjeskoba, već Schopenhauerova volja za životom; nije apatična i neopredijeljena kontemplacija hipija, već povijesna svijest mladih koji znaju zašto žive i zašto umiru.

Kada Novi zavjet odbacuje one koji su mlaki, čini to s razlogom. U vrućoj se vodi kuha hrana, hladna voda gasi žeđ, ali mlaka voda dobra je samo za tople obloge i čišćenje želuca.

U ovom svijetu sukoba, u kojem materijalizam sa svojim raznolikim licima napada sve vrijedno i sve dobro, lažni eklektici svjesno su ili nesvjesno njegovi pomagači. Oni su njegovi najopasniji suradnici jer sa svojim pseudopacifističkim i pseudofilozofskim staja-lištima napadaju vertikalne snage istinske filozofije i istinskog eklekticizma.

Trebamo biti eklektici, ali u pravom smislu te riječi, aktivni tragaoci za istinom; oni koji, kada nađu istinu, istražuju je i obznanjuju ne dozvoljavajući intelektu-alnu "patuljkokraciju", udobnost ili modu.

S engleskog prevela: Sandra Ljubljanović

EKLEKTICIZAM

Jorge Angel Livraga

u poTrAZI ZA IsTInoM


Nedavno sam razmišljala o sposobnosti poima-nja ljepote i smisla. Da bismo mogli bilo što opažati, potrebno je razviti organe percep-

cije. Da bismo vidjeli, razvili smo oči. Bez ušiju, zvučni bi nam valovi bili neuhvatljivi. Da nam netko priča o ugodnom i neugodnom mirisu, ne bismo znali o čemu zapravo govori da nemamo nos.

Međutim, potrebno je razviti i ono što bi se moglo nazvati nutarnjim osjetilima. Da bismo cijenili lje-potu glazbe, uši nam nisu dovoljne. Mačke i psi imaju razvijeniji organ sluha, ali vjerojatno ne cijene ljepotu glazbe kao što to čine ljudi (iako je nedavno objavljeni članak na znanstvenoj stranici BBC-ja izvijestio o istra-živanjima koja su pokazala da mačke umiruje klasična glazba te da se čine posebno sklone Händelu).

No, u svakom slučaju, naše vrednovanje ljepote i naša sposobnost poimanja smisla razlikuju se od čovjeka do čovjeka, a mislim da ne postoji mjesto sumnji da naša nutarnja percepcija raste i razvija se tijekom vremena, pogotovo ako je vježbamo, kao što je

jedan od izlagača na nedavnom predavanju o homeo-patiji rekao: "Intuicija raste s vremenom." Primjerice, budući da sam studirala violinu i glasovir, očito je da sam voljela glazbu i uz nju sam svakodnevno provo-dila sate i sate. Prolaskom godina još je više cijenim i postala sam još prijemčivija za ljepotu nekih djela koja me u mladosti nisu toliko dotakla. Dok se naše fizičke sposobnosti vida i sluha starenjem smanjuju, čini se da se naša nutarnja osjetila razvijaju i u stanju smo više vidjeti srcem i očima našeg uma.

Naša sposobnost percipiranja ljepote i istine ne ovisi o samim tim kvalitetama, već i o razvoju naših nutarnjih osjetila. Možemo li stoga sa sigurnošću pro-suđivati o onome što postoji ili što ne postoji? C. W. Leadbeater jednom je rekao: "Jedna je od najčešćih grešaka smatrati da su granice naše moći percepcije također granice onoga što se može pojmiti." Koliko još toga trebamo otkriti?

S engleskog preveo: Krešimir Andjel

O LJEPOTISabine Leitner

17

Gian Lorenzo Bernini rođen je 7. prosinca 1598. u Napulju. Otac Pietro bio je slikar i pisac rodom iz Firence, a 1605. godine prese

lio se s obitelji u Rim, grad koji će biti toliko značajan u životu mladog Giana Lorenza.

Pietro je poticao svoga sina da se okuša kao umjetnik i Gian Lorenzo je od najranijih dana radio kao šegrt u očevoj radionici. Rano je pokazao izniman talent i već je u petnaestoj godini uspješno restaurirao antičke kipove. U devetnaestoj godini izradio je svoju prvu značajniju skulpturu, Eneja i Anhiz, pokazavši da je spreman za velika djela.

Mladićev je talent uskoro prepoznao ugledni kardinal Scipione Borghese i za svoju vilu u Rimu naručio je seriju velikih mramornih kipova. Ti su kipovi Berniniju donijeli početnu slavu, nakon čega je vrlo brzo postao jedan od najuglednijih kipara Rima i cijele Italije. U dvadeset i drugoj godini bio je toliko priznat da mu je pripala čast izraditi bistu pape Pavla V. Sljedećih

BERNINIvirtuoz u kamenu

Stela zorić

fontana četiri rijeke, rim, piazza navona.muška figura predstavlja Ganges, odnosno rijeke azije.

Gian lorenzo bernini, autoportret, 1623.


nekoliko godina radio je većinom kipove od kojih su najpoznatiji Otmica Perzefone, Apolon i Dafne i David. Uz virtuozno oblikovanje mramora, Berninijevi se kipovi posebno ističu svojim energetskim nabojem i snažnim psihološkim stanjima izraženim mimikom lica, gestama te dinamičnim pokretima tijela. Većina radova danas se čuva u Vili Borghese u Rimu.

Opseg njegova rada bitno se proširio kada je Urban VII. postao papa, a Bernini njegov najdraži umjetnik. Izradio je gotovo sva umjetnička djela koja su Papa i njegova obitelj naručivali. Iznimnog dara, pun entuzijazma, energije i hrabrosti, prijatelj vrlo utjecajnih ljudi, Bernini je postao arhitekt i prvi umjetnik Rima, a 1629. godine i službeno je postao nadzornik svih arhitektonskih radova u Vatikanu i Rimu. Povjereno mu je i dovršenje bazilike svetoga Petra.

Suvremenici su ga nazivali drugim Michelangelom. Neka od velikih Berninijevih djela za pontifikata Urbana VII. su raskošni baldahin svetog Petra koji se nalazi nad papinskim oltarom u istoimenoj bazilici i četiri kolosalna kipa odmah do baldahina, od kojih je najpoznatiji kip svetog Longina. Kad je Urban VII. umro, Bernini mu je napravio veličanstvenu grobnicu. Nakon Urbana VII. papom je imenovan Inocent X. koji mu nije bio naklonjen, no Bernini je imao sreću što je u to vrijeme imao samo jednog pravog suparnika na umjetničkom polju – Francesca Borrominija, pa je zato nastavio raditi na drugim narudžbama izvan Vatikana. Godine 1651. Bernini je dobio zadatak da napravi Fon-tanu četiri rijeke na Piazzi Navona i time započinje još jedan izniman period njegovog života i rada.

Narudžbe su stizale sa svih strana Europe, a nje

gove mecene toliko su ga cijenile i poštovale da je često imao odriješene ruke u planiranju i gradnji. To mu je omogućilo da iskaže punu snagu svoga talenta i mašte. Jedan od vrhunaca njegova opusa svakako je kapela Cornaru gdje se čuva njegov najpoznatiji kip, Ekstaza svete Terezije. Kapela je remekdjelo harmonije više vrsta umjetnosti (kiparstva, arhitekture, stuccogradnje, fresaka) i pravi je primjer veličanstvene cjeline koja odlikuje mnoge Berninijeve radove. Radio je i na svjetovnim projektima i postavio temelje palače obitelji Barberini, Chigi i Montecitorio.

Nakon smrti Inocenta X. papa je postao Aleksandar

apolon i dafneotmica perzefone

david

kolonada na trgu Svetog petra

19

VII. koji je odmah započeo velike arhitektonske pothvate i pozvao Berninija da mu bude desna ruka.

Pod patronatom Aleksandra VII. Bernini je isplanirao i izgradio trg ispred bazilike svetog Petra koji je danas najpoznatiji dio Vatikana. Pri dizajniranju trga vodilja mu je bila ideja Majke Crkve koja širi ruke kako bi u okrilje primila vjernike. Obnovio je katedru svetoga Petra i riješio tehnički zahtjevan problem spajanja Vatikanske palače s bazilikom svetog Petra izgradnjom neobičnog stubišta Scala Regia.

Sve to vrijeme Bernini je usporedno radio na svom kiparskome opusu i izradio brojne kipove. Bio je toliko

slavan da se o njemu znalo po cijeloj Europi, a 1664. godine francuski kardinal Mazarin pozvao ga je da dođe raditi na palači Louvre u Parizu. Nakon godinu dana nagovaranja, pod pritiskom pape Aleksandra VII., Bernini je napokon pristao te je 1665. godine sa svojom obitelji i šegrtima otišao u Pariz.

Zavist ostalih umjetnika i nesloga oko estetske vizije spriječila ga je u radovima na Louvreu i ubrzo je morao napustiti grad. Međutim, kratki boravak u Parizu bio je prilično plodan za njegov umjetnički rad: u tome periodu izradio je konjanički kip Luja XIV. i njegovu najpoznatiju bistu. Luj XIV. nije bio jedini monarh koji je tražio Berninijeve usluge: u Rimu ga je posjetila švedska kraljica Kristina, engleski kralj Karlo I. naručio je od Berninija svoju bistu i bistu supruge Henriette, a španjolski kralj Filip IV. tražio je da napravi raspelo u njegovoj crkvi.

Bernini se vratio u Rim i nastavio raditi kao arhitekt i kipar. Njegovo je posljednje veliko djelo kapela Altieri u crkvi svetoga Franje od Ripe gdje se nalazi kip blažene Ludovice Albertoni. Suprotno svome uobičajenome kanonu, ciljano je odvojio arhitekturu, slikarstvo i kiparstvo.

Gian Lorenzo Bernini umro je 28. studenog 1680. godine u Rimu. Jedan je od rijetkih umjetnika koji je za života postigao veliku slavu i bogatstvo kao inventivan arhitekt i veliki virtuoz u svemu što je radio. Njegov kiparski opus ističe se izrazitom dekorativnošću i suptilnošću, ali je danas poznatiji po arhitektonskim djelima u kojima je inventivnošću nadilazio stare kanone. Berninijev rad dao je prepoznatljiv izgled papinskom Rimu i izvršio golem utjecaj na buduće generacije europskih umjetnika.

ekstaza svete terezije


Christian Sommer, njemački student morske biologije, provodeći ljeto 1988. godine na talijanskoj rivijeri, ronio je svakodnevno

podno hridina Portofina i snimao morsko dno, tra-žeći hidrozoe1 koje je hvatao mrežama za planktone. Među mnogim organizmima koje je skupio bila je i jedna sićušna, slabo istražena vrsta, biolozima poznata kao Turritopsis dohrnii.

Veličine je jedva 5 mm i s ticalima ne debljima od vlasi, toliko finih kontura da pod mikroskopom izgleda poput crteža. U toplijoj vodi njeno prozirno-

bijelo tijelo postaje jarke crveno-ljubičaste boje. Sommer je svoje primjerke držao u kamenim posu-dama promatrajući ih svakodnevno i nakon nekoliko dana primijetio njihov vrlo neobičan način repro-dukcije. Kada dosegnu vrhunac zrelosti, odrasle jedinke ne ugibaju, nego se vraćaju u svoju najraniju fazu razvitka da bi iznova započele životni ciklus.

Sommer je bio zbunjen svojim otkrićem i nije odmah shvatio njegovo značenje.

Međutim, nekoliko biologa iz Genove, fasciniranih Sommerovim otkrićem, nastavilo je s proučavanjem

Besmrtna meduza Zvonko Jadrešin

1Hydrozoa (obrubnjaci), razred žarnjaka (Cnidaria) kojega su odlike veći polipi i manje meduze; izmjenjuju se kao nespolna (polip) i spolna generacija (meduza).2 Hydroida, red iz koljena žarnjaka (Cnidaria), razreda obrubnjaka (Hydrozoa).

21

te vrste i 1996. godine objavili su tekst pod naslovom Reversing the Life Cycle (Obrnuti životni ciklus). U njemu su opisali kako se ta vrsta meduze – čak i na bilo kojem stupnju svoga razvoja – može transformirati natrag u polip, što je inače prvi stadij života toga orga-nizma, izbjegavši na taj način ugibanje.

Moglo se očekivati da će ovo neobično otkriće izazvati veliku buru među biolozima, no to se nije dogodilo. Publikacija Reversing the Life Cycle jedva da je zabilježena izvan akademskih krugova. U međuvremenu, učinjen je daljnji napredak u istraži-vanju.

Danas se zna da su kod Turritopsisa okidač za pomlađivanje fizička opasnost, ranjavanje ili slično, no isto se događa i kada meduza ostari ili se razboli. Znamo, također, da se tijekom pomlađivanja odvija stanična transdiferencijacija - neobičan proces u kojemu se jedan tip stanica pretvara u drugi: stanica kože u nervnu stanicu, na primjer, kao kod ljudskih matičnih stanica.

Nadalje, opaženo je da se i stanište vrste znatno proširilo. Osim Mediterana, evidentirane su i nove kolonije uz obale Paname, Floride, Japana i Špa-njolske, a prenose se balastnim vodama teretnih brodova. Međutim, još uvijek se ne zna kako ta meduza može "stariti u obrnutom smjeru". Jedini je

racionalni zaključak da je to zbog toga što joj je tijelo sastavljeno gotovo isključivo od matičnih stanica.

Istraživanja toga fenomena sporo napreduju jer na svijetu postoji mali broj stručnjaka koji se posvećuju proučavanju vrlo malih organizama, a specijalisti za hidroide2 izuzetno su rijetki. Drugi je razlog što je taj red izvanredno teško laboratorijski uzgajati, pa prema tome i izučavati. Zahtijevaju bri-žljiv nadzor i mnogo ponavljajućeg, zamornog rada. Čak i tada će se razmnožavati samo pod određenim povoljnim okolnostima, od kojih je većina biolozima još uvijek nepoznata.

To je do sada uspjelo samo jednom znanstveniku, japanskom profesoru Shinu Kuboti, koji je nakon


punih petnaest godina pomnog proučavanja dao naj-potpuniji opis Turritopsisa.

Poput većine hidrozoa, Turritopsis dohrnii pro-lazi kroz dva glavna životna stadija: stadij polipa i stadij meduze. Polip sliči grančici kopra s vretena-stom stabljikom koja se račva i grana, završavajući pupoljcima. Kada ti pupoljci nabubre, iz njih ne niču cvjetovi nego meduze. Zvonastog klobuka iz kojega izviru ticala, slična je ostalim takozvanim pravim meduzama (skifomeduzama), morskim klobucima koji pripadaju različitoj taksonomskoj skupini Scyp-hozoa koja gotovo cijeli život provede u tom obliku. Hidrozoe, naprotiv, dok su u životnoj fazi meduze, žive dosta kratko. Odrasle prave meduze stvaraju jaja i spermu, od kojih nastaju larve koje potom for-miraju nove polipe. Nakon mriještenja meduze ugi-baju. Turritopsis meduza potone na morsko dno gdje se njeno tijelo uvlači u sebe, što odgovara meduzinu fetalnom stadiju. Klobuk joj resorbira ticala i zatim dalje degenerira sve dok ne postane želatinozna gru-dica, nalik amebi. Tijekom nekoliko dana ta grudica formira vanjsku ljušturu. Tada iz tih gomolja izlazi nešto kao korijenje, čime se učvršćuje za podlogu.

Gomolji se produžuju i postaju polip. Novi polip rađa nove meduze i proces iznova započinje. Ako meduza ne strada od nekog predatora, njena obnova, čini se, može ići u nedogled.

Ako pod besmrtnošću smatramo prijenos gena, onda Turritopsis meduzu možemo nazvati besmrt-nom. Međutim, novonastale stanice više nisu iste, one su promijenjene. I premda same stanice možemo smatrati „vječnima“, to se ne odnosi i na organizam.

Nakon toga otkrića možemo se samo zapitati koliko još zagonetki krije naš planet.

23

Kako se dolazi do otkrića?

Jednom su novinari pitali slavnoga Einsteina kako se dolazi do otkrića, tko je za to podoban i što je za to potrebno.On im je odgovorio:

− Oh, to je jednostavno. Najprije se sazove skup poizbor učenjaka i istraživača. Oni se sastanu da bi uskladili, povezali i provjerili sva dotadašnja dostignuća znanosti. Kad obave taj posao, onda se ustreme na zaključak kojim će reći što je moguće prihvatiti, a što ne.Međutim, dogodi se da netko od učenjaka zakasni na skup.

On zbog toga ne sazna što je moguće, a što je nemoguće i, ne saznavši to, dođe do otkrića.

Iz životopisa Alberta Einsteina


Povuci se u sebe i gledaj: ako još uvijek ne vidiš da si lijep, učini kao što čini

kipar s kipom koji želi učiniti lijepim: on odba-cuje, struže, brusi, glača,

sve dok se na kipu ne pojavi lijepo lice. Poput njega odbaci sve što je suvišno, ispravi sve što

je nakrivljeno, očisti sve što je mračno i učini ga

svijetlim, i nemoj prestati "klesati" svoj vlastiti kip

dok ti ne zablista božanski sjaj vrline, dok ne ugledaš "razboritost kako sjedi na

svojem svetom tronu"... Plotin,Eneade

www.nova-akropola.com

Morfička polja - Nova Akropola

Documents

Transcript of Morfička polja - Nova Akropola