Muhamed Emin Hadijahi

UNIVERZITET U SARAJEVUFAKULTET POLITIKIH NAUKAODSJEK: POLITOLOGIJA

MODERNA POLITIKA MISAO U BOSNI I HERCEGOVINI/HRESTOMATIJA ZA INTERNU UPOTREBU/

Priredio: doc.dr. Elvis Fejzi

Sarajevo, februar 2015.

MUHAMED EMIN HADIJAHI

BiografijaRoen je 1837. godine u Sarajevu. Obrazovao se u Sarajevu i Istambulu. Bio je uitelj pravilnog uenja Kur'ana u Gazi Husrev-begovoj medresi. Obavljao je imamsku i hatibsku slubu u Carevoj damiji. Preredio je Sulejman elebin mevlud i nakon kratke bolesti umro je 20. Marta 1892. godine u Sarajevu.Dvije temeljne ideje koje je promovirao u javnom ivotu svog vremena osiguravaju mu mjesto u politikoj misli u BiH a rije je o ideji patriotizma i javnom pledoajeu protiv muslimanskog emigriranja u Tursku. Ideje su u meusobnoj vezi i posreduje ih trei momenat njihova islamska legitimacijaPoimanje domovineU novom povijesnom kontekstu AU okupacije bez iluzija o povratku osmanskog suvereniteta on naputa Kurtehaievo proirenje, pa patriotizam poima iskljuivo kao bosanski patriotizam. Nije vie rije o transetnikom dravljanskom patriotizmu kao lojalnosti nekada Osmanskoj a sada AU dravi, mada ona predstavlja nametnuti okvir unutar kojeg se poima i afirmira bosanski patriotizam. Poimanje fenomena domovine sada odreuje i njegovo shvatanje patriotizma.U ljudskom aksiolokom poretku domovina i vjera su najvie vrijednosti i nalaze se u meusobnoj vezi.Domovina je prije svega prirodna datost. Porodica i domovina imaju isti status prirodne su injenice. Kao to ovjek svoju djecu i familiju ljubi, tako treba da ljubi i svoju domovinu. Kao prirodna datost ona je izvorite bioloke egzistencije. Zar nas nije domovina u svoje naruje primila, te nas svojim hljebom i svojom vodom nahranila. Kao prirodnost, narod je ustvari jedna proirena familija, a domovina jedna kua.Ona je na tom temelju i socijalna datost, koja ima polivalentne svrhe. Domovina je duhovno-kulturna stvarnost, dakle zajednica jezika i interesa i obrazovanja, no ona je i zajednica individualiziranih obiaja, trgovine i naina ivota uopte. Nadalje egzistencijalna sigurnost i zatita ivota, imetka, moralnog digniteta su njene primarne svrhe. Uitak u slobodi, privilegijama, sigurnosti i zatiti su vrijednosti koje obiljeavaju domovinu.

Poimanje patriotizmaPrema Hadijahiu, patriotsku osjeajnost karakterizira, zagonetna veza ljubavi izmeu ljudi, naroda i njihove domovine. U objanjenju patriotske ljubavi, on opet koristi bioloki diskurs. On u modelu veza i odnosa izmeu majke i djeteta trai odgonetku patriotizma. U tom smislu on pie: patriotska sveza ljubavi dolazi s toga to ovjek kao to dijete koje se od matere odvaja trudi se da svoju elju s materinom eljom sjedini, i ovjek koji je jedan dio domovine eli da izjavi potovanje zemlji svoje domovine. Osjeanja patriotizma su heterogena, himnine ode domovini produciraju radost i osjeanje ponosa, ali u krizama produciraju se osjeanja tuge. Patriotska osjeanja su tako jaka da ih ne moe sjajnost neke zemlje ili grada zasjeniti ili unititi.Islam i patriotizamIslam legitimira domovinski patriotizam. U njegovoj percepciji islam ne producira anacionalnu svijest, ne postavlja kao imperativ ravnodunost spram dravljanskog oblika muslimanske egzistencije. Naprotiv i za islam je domovinski patriotizam vrijednost, pripada normativitetima i muslimanskim imperativima. Za razliku od Baagia, on ne razvija sadrinski ovu misao, ali je jasno da hoe i islamskom dogmatikom poduprijeti bosanski patriotizam. Mi moramo radi uvanja nae vjere za kojom teimo svoju domovinu ljubiti i nju ne ostavljajui svom snagom se truditi da tu svoju sreu i svoju budunost osiguramo.Politiki konformizam i muslimansko iseljavanjeU konkretno povijesnom kontekstu temeljni oblik degradacije domovine i patriotizma, kao aksiomatskih vrijednosti jeste u njegovoj percepciji iseljavanje muslimana iz BiH. Ono je najtraginija injenica njegovog vremena. Bol zbog naputanja domovine ne moe se usporediti ni sa smrtnim bolom, smrtna bol je jedanput, dok odlazak iz domovine se mjeri smrtnom boli svih tih ljudi koji odlaze pojedinano.Svi bitni elementi u njegovom poimanju domovine i patriotizma, sada istupaju kao kontraargumentacija politici iseljavanja, i pri tome se manifestira i konformistiki stav spram reima.On smatra da Bosna i pod AU vlau ispunjava odreenja domovinske zajednice. Vlasti su osigurale da nema napada na nau vjeru i na nau eljad. Na sve strane je savrena sigurnost, vjere, potenja i imanja. Sloboda i jednakost vjere vladaju. S tog stajalita muslimani nemaju razloga za emigriranje. Njegov konformizam spram reima je krajnje manifestan. On poziva svoje zemljake da se ne iseljavaju iz Bosne jer zemlja u kojoj ive spada meu civilizovana mjesta gdje mi moemo ivjeti u naoj vjeri, trgovini, zanatu i imanju bez napada, zatim ako se zakonima i naredbama vlasti pokoravamo, dajemo vojnike i plaamo danke, kao i svugdje, i mi moemo slobodno ivjeti. On vjeruje u pravnu dravu i poziva zemljake da se obrate pravednom sudu u sluaju naruenih prava. I naposlijetku on smatra da reim ne prua razloge za muslimansko iseljavanje iz Bosne. Naprotiv reim sa tugom posmatra iseljavanje jer ne eli da se smanji muslimanski faktor u Bosni. On apeluje na muslimane da trae zatitnu intervenciju.Ni sa stanovita islamske dogmatike BH muslimani ne mogu opravdati svoje emigriranje. Iseljavanje nije vjerski dozvoljeno podravati. No on ovde misli i empirijskom kalkulacijom: kvantitativnom redukcijom muslimana emigranti direktno ugroavaju opstanak muslimana u BiH, to je naravno islamski grijeh. Svijest o negativnim posljedicama manjinskog statusa u nemuslimanskom reimu ovde je do kraja manifestna. U krajnjem, emigriranje je protivno islamskom imperativu ouvanja islama i u BiH. Takoer, Bonjaci muslimani trebaju odustati od iseljavanja i sa stanovita domovinske patriotske svijesti kao takve. Nju uz islam u svojoj politikoj aksiologiji preferira kao najbitnije u ovozemaljskoj vrijednosnoj hijerarhiji. Otuda i pledoaje da se uva BiH kao naa sveta domovina i poziv da se iseljenici vrate u svoju domovinu.On problematizira razloge za seobu na razini svakodnevne stvarnosti i nastoji demantirati njihovu zbiljsku zasnovanost: agresivnost liana koji su odmah poslije okupacije napadali muslimanska sela u podruju Cazina i Like kako bi natjerali muslimane na seobu s ciljem da prisvoje njihovu zemlju. On ovu motivaciju anulira intervencijama vlasti. On upozorava da je otimanje muslimanske zemlje glavni motiv iseljavanja.Obaveza sluenja u AU vojsci takoe nije racionalan razlog za muslimanske seobe, jer je u svakoj dravi svako osobno duan biti vojnik.Muslimansko nazadovanje u privredi i trgovini nije razlog za seobe. U zablude uvrtava muslimanska oekivanja da e svojim zanatskim i trgovakim umijeima osigurati prosperitet u Turskoj. Zanati koje mi znamo nisu vrijedni jer tamo ima mnogo vie majstora tih zanata. Prevladavanje tog nazadovanja vidi u muslimanskoj inicijativi na udruivanju kapitala, stvaranju zajednikih firmi i sl.Psiholoku i socijalnu usamljenst iseljenika, trokove patnje, trud i muke na samom putovanju, takoer uvrtava u demotivacijski argumentarij.Nedostaci u vjersko-prosvjetnom izobraavanju muslimana nisu racionalan razlog njihovih seoba. Demantirajui tu motivaciju, on uvjerava da e se uskoro stanje u kolama poboljati.

MEHMED-BEG KAPETANOVI LJUBUAK

Biografija Roen je 19. decembra 1839. godine kod Ljubukog. Poetne nauke je zavrio u svom rodnom mjestu, a rudiju u Mostaru, gdje je dobio znanja iz turskog, perzijskog i arapskog jezika. Od 1865. do 1875. Kapetanovi kajmekan u Stocu, zatim u Ljubukom, ponovo Stocu, te u Foi i Trebinju. U maju 1977. postavljen je za naelnika grada Sarajeva, a iste godine je izabran za poslanika u turski parlament. 7. decembra 1878. godine imenovan je za lana gradskog vijea Sarajeva. Umro je 29. jula 1902. godine u Sarajevu.Njegovi tekstovi: ta misle Muhamedanci u BiH (1886. g.), Budunost ili napredak Muhamedanaca u BiH (1893.).Djela: Risale-i ahlak Pouka o lijepom i runom ponaanju; Narodno blago (najznanije dijelo)

Legitimnost vlasti i politiki konformizamOn u opem kulturnom razvoju, a ne u opozicionoj politici vidi prostor muslimanskog opstanka i njegovog prosperiteta, eksplicitno odbija politiku muslimanskog opozicionog odnosa spram vlasti. U prosvjeivanju, a ne u politikoj subverziji prepoznao je egzistencijalno produktivan odnos prema vlasti. Umjesto totalne konfortacije pledira kooperaciju, umjesto bonjake vjerske samoizolacije insistira na eksploataciji politikih, kulturnih i ekonomskih mogunosti koje sa sobom donosi reim. Ne proizilazi njegov konformistiki funkcionalizam spram poretka iz njegove pragmatike, vanije je da li e ga doktrinarno utemeljiti znajui da je BiH da se toliko Muhamedanaca nalazi pod kranskom upravom. On u dogmatici Islama pronalazi izvorite za racionalizaciju pledirajueg muslimanskog politikog konformizma, pa kae: I prosti Muhamedanac ve lijepo znade da mu je Bog zapovjedio u Kur'anu: 'podloni i vjerni budite Bogu, svetcu i starijem od sebe', tj. vladaru, pod ijim se okriljem budemo nalazili; ne veli: 'ako ne bude Turin, nemojte mu biti vjerni i podloni'. Uz ovu neposrednu islamsko-dogmatsku legitimaciju vlasti Kapetanovi je tu legitimaciju nadalje traiti i u povijesnoj obiajnosti i narodno-tradicijskim iskustvima. U kontekstu politike didaktike kae: zato treba prije svega, da vladara svako prvo glavom priznaje i dunost je svaija pokoravati se i podvrgavati se svim njegovim eljama koje se odnose na podreene mu narode. Car je Boiji osjen na zemlji. Kada je rije o vlasti, odnosno, o caru vrijedi: Koga je moliti, nije ga srditi.Nadalje, konformistiku muslimansku recepciju reima obrazlae i povijesnim argumentima, Bonjaci su uvijek kroz svoju povijest i pod Osmanskom vladavinom iskazivali odanost i lojalnost dravi. U skladu s tom tradicijom deducira se kod njega aktuelni Bonjaki funkcionalizam spram novog AU poretka.U kontekstu ovih povijesnih argumenata figurira i njegova predstava o ireverzibilnosti povijesti. to se tie misli i nade za povratak Bosne u turske ruke tu ve to ba lijepo svatko znade uz ovu stranu da ova zadnja dva vijeka to god je turska vlada izgubila i to joj se oduzelo, nikada joj se nije povratilo. Bosna moe biti sve drugo, ali Turska nikada. Povijesni uvid situira u iri anti-turski stav koji se manifestira i u njegovom sudu da je Bonjacima pod AU vladavinom u mnogome bolje nego pod Osmanskom upravom. Ideju o ireverzibilnosti povijesti upotrebljava kao sredstvo legitimacije vlasti i u jednom specifinom smislu, ona zapravo njemu pokazuje kako je nemogue unutar nove vlasti ponoviti progone muslimana do kojih je dolo povlaenjem Osmanske drave iz Ugarske, Slavonije, Like, Krbave, Srbije i Crne Gore. Nova vlast je legitimna, izmeu ostalog, to sa okupacijom nije vodila te ratove protiv muslimana u BiH.On uvodi u javni diskurs moderne pojmove - pojmove dravljanske jednakosti i graanske ravnopravnosti. Oni su s jedne strane u naem interpretativnom uvidu deskriptivni utoliko to pozitivistiki opisuju tu jednakost, kao dravno-politiku praksu. Ali, oni su i normativni utoliko to su u idealnom smislu postavljeni kao pretpostavka legitimnosti vlasti i Bonjake konformistike lojalnosti. U Bosni mogu svi elementi jednako dobro napredovati i na privrednom polju se razvijati dok je glavno i vrhovno naelo uprave u zemlji: (1) ravnopravnost, (2) vlada stoji posve objektivno prema svim vjeroispovjestima u zemlji, (3) vlada e priznati potpunu ravnopravnost svim vjeroispovjestima, (4) radi vjere ne smiju se uskraivati dravljanska prava, (5) svi dravljani bez razlike vjere imaju u jednakoj mjeri uivati zatitu drave. Dakle, u njegovom uvidu samo u mjeri u kojoj drava provodi dravljansku jednakost i u pravima i zatiti, u toj se mjeri moe oekivati i Bonjako-muslimanska legitimacija njene egzistencije u BiH. Vlast nam je zagarantovala svima ravnopravnost, dala nam vjersku i graansku potpunu slobodu.Ljubuak, dakle, zna za pojam i politiku aksiologiju dravljanske jednakosti i graanske ravnopravnosti. Ovo znanje tretiramo kao svojevrsni novum u politikom, Bonjako-muslimanskom diskursu tog doba. Vie u neosvjetenom ili koncepcijski nerazvijenom smislu recipira se zapadnjaki figurirajui pojam dravljanske nacije kao politike nacije, nacije kao politikog, a ne etnikog naroda, dakle, naroda koji se konstituira graanske jednakosti pred zakonom i vlau.Legitimira, nadalje, AU vlast i komparativnim uvidima u poloaj muslimana u susjednim i drugim evropskim zemljama. Nigdje Muhamedanci ne uivaju ovakvu slobodu i ravnopravnost kao to mi u naoj miloj domovini BiH.Legitimira AU vlast, ne samo graanski utemeljenim dravnim zakonima, nego i samim carskim autoritetom. Njegov moralni dignitet je garancija dravljanske jednakosti i ravnopravnosti. Car to ree i obea, to se nikada opovrgnuti ne moe. U njega nikad sumnjati ne treba.Nadalje, legitimira AU vlast svojom percepcijom, ne samo napredujueg poloaja muslimana, i cijelog bh naroda nego i istim takvim statusom, mnogobrojnim narodima koji ive pod zatitom slavne habsburke kue.U poimanju legitimacije vlasti, uvodi ideju utilitarizma i interesnu konstalaciju. Sada svaki narod, svaka vjeroispovjest i pojedina braa izmeu sebe gledaju korist, interes i ravnopravnost, otuda Bonjako-muslimanska legitimacijska podrka reimu jest na djelu u mjeri u kojoj on donosi korist i od interesa je za muslimansku zajednicu. Uvjeren je da se zemaljska AU vlada za nas neprestano trudi i nastoji da nas sve to bolje unaprijedi. Kapetanovi vie imanentno nego teorijsko-koncepcijski osvijeteno uvodi u Bonjako-muslimanski diskurs pojmove fenomene: legitimacijske vlasti i politike lojalnosti. Vlast je legitimna upravo zbog Bonjake lojalnosti: njena osvjetena recepcija tu vlast i ini legitimnom.

Karakterologija i apologija Bonjaka i IslamU karakterologijama tog vremena autori se uputaju u socijalno-psiholoke anatomije nacionalnih duevnosti. Ljubuak e svoju pozitivnu sliku Bonjako-muslimanske karakterologije izgraditi u konfrotaciji sa radikalnim, izvanjskim, agresivnim srpskim i hrvatskim etnocentrinim, krajnje dehumanizirajuim predstavama muslimanske zajednice u BiH. Nastala u takvom kontekstu njegova karakterologija je obiljeena predstavom o Bonjako-muslimanskoj superiornosti. U njegovoj percepciji Bonjak-muhamedanac je temeljit, korektan, vjeran, muhamedanski elemenat nikad nije bio surov i divlji. Statistiki na muslimane otpada najmanje grijeha, kraa, ubistava i drugih zloina. Dok krani nisu doli u Bosnu, muslimani nisu znali psovke. Muslimanski elememenat u Bosni je najpoboniji, u sferi rada i zanata i umjea muslimani su superiorni Muhamedanski narod u Bosni je najsposobniji za svaku radnju i svaki nauk. I u svijetu trgovine muslimani su najsposobniji. Ljubuak svoju sliku ispunjava glorificirajuim percepcijama i nekom vrstom odbrambenog benignog, a ne, agresivnog, imperijalnog Bonjako-muslimanskog narcizma. No, u kontekstu deskripcije pozitivne muslimanske karakterologije i pledoajea za muslimansku funkcionalnu recepciju reima, Ljubuak e biti i kritiar i tradicionalistikih, konzervativnih, nostalginih crta Bonjakog mentaliteta. Podvrgava kritici mentalitet fanatizma, ravnodunosti, apatije, pasiviteta i ope indolencije spram novih, povijesnih mogunosti koje je donio reim. U novom vremenu Bonjaci trebaju da razvijaju ope vrline, kao to su odlunost, odvanost, marljivost, okretnost, poslovni afinitet, sposobnost uenja i sl. Odatle, na tragu kritike onih mentalnih crta i percepcija novih povijesno-kontekstualiziranih vrlina pledira Bonjaku aktivnu recepciju materijalnih, tehnikih, obrazovnih, kulturnih, privrednih i opih socijalnih potencija njihovog razvoja pod AU vladavinom. (da nije u suprotnosti sa Islamom i njegovim vrijednostima). Otuda, uz ouvanje Islama istovremeno ponavlja svoj funkcionalistiki diskurs, muslimani trebaju starijoj vlasti vjerni i podloni biti, nau djecu, nae potomke, prema vaktu i zemanu iz dana u dan izuavati, raditi, posloviti, uriti se, truditi se, itd.Agrarni odnosiU sferi agrarnih odnosa branit e status quo, smatrajui neprikosnovenim privatnost zemljposjednikog vlasnitva koje je begovima i agama u njegovom uvidu, jo od ukuneda ostalo. Mi elimo da u Bosni ima to vie veleposjednika, bogatih domorodaca jer to nas je vie u boljem stanju, to je naravno bolje i po zemlju i po narod ali samo pravednim nainom. U veleposjedu i feudalnim agrarnim odnosima u BiH ne vidi nita povijesno anahrono i atipino. Odnose veleposjednika i kmeta u Bosni smatra normalnim i u mnogoemu zasnovanim na njihovom sporazumjevanju. Upozorava i na kmetove koji su bogatiji od begova, a njihov poloaj je bolji u odnosu na kmetski status u drugim, a posebno oblinjim zemljama. Insistira na tome da se vlast moe osloniti na veleposjedniki sloj kao pouzdan, konzervativan elemenat unutar bh drutva.Kritika politike iseljavanjaKapetanovi istupa bez dvoumljenja protiv muslimanskog iseljavanja iz BiH. I ovdje dolazi do izraaja njegovo miljenje iz dvije perspektive, jedne partikularne, one koje posmatra kroz prizmu veleposjednikog diskursa, i jedne ope koja misli iz perspektive Bonjako-muslimanske zajednice kao cjeline. I jedna i druga su posredovane recepcijom bosansko-domovinske svijesti, odnosno, respektiranjem domovine i patriotizma kao vrijednosti. U prvoj vjeruje u duboku ukorjenjenost veleposjednikog mentaliteta u zemlju Bosnu: nee bosanski beg, vlastelin, plemi, zemljoposjednik svog dobra tako lako bez velike muke ostaviti. Pri tome vjeruje u veleposjedniku lojalnost novoj vlasti i uspostavljenom reimu. U onoj drugoj perspektivi, protivnik je muslimanskog iseljavanja u cjelini: Zar ne bi bilo sramota i grehota da se to staro bosansko stanovnitvo raseli, koje uva svoju otadbinu jo od vremena bosanskih kraljeva. U politici vlasti ne vidi nikakav razlog za iseljavanje i vjeruje u bonjako-muslimansku lojalnost reimu. Pri tome, vjeruje u duboko povijesno utemeljenu domovinsku svijest muslimana u BiH. U religijskom diskursu, nepotrebno, bezrazlono iseljavanje, iseljavanje za malu stvar i bez teke muke je veliki grijeh i antipatriotski in. Ko tei za iseljenjem, taj nije domoljub.

Koncepcija BonjatvaLjubuak je prvi obrazovani Bonjak koji e na tlu AU vladavine Bosnom osmisliti Bonjatvo kao nacionalni odgovor na muslimansku razapetost izmeu nostalginih afiniteta prema onodobnoj Turskoj i obezliavajueg utapanja nacionalne osebujnosti u katoliko-evropski duh. Iako, Ljubuak pledira za muslimanski funkcionalni konformizam spram AU vlasti samo je za njega i za Bonjake BiH mila domovina. Patriotizam se vie ne poima kao dravljanska odanost transnacionalnim imperijama u kojima je Bosna prebivala ili prebiva. To je sada iskljuivo bosanski patriotizam i odanost BiH kao jedinoj Bonjakoj domovini.Unutar takve unutardomovinske percepcije Bosne u svojoj koncepciji Bonjatva Ljubuak meu muslimanima po prvi put eksplicitno i konzistentno razdvaja pojam narodnosti i pojam vjere. Vjerska i narodna identifikacija nisu jedno te isto. Ljubuak e konzistentno zastupati stav da u BiH egzistira jedan jedini isti bosanski narod. to se tie Srba i Hrvata, oni su ogranci od jugoslavenskog vitekog naroda, kao to smo i mi isto jedan ogranak, te se na prvom mjestu nalazimo.Pored razdvajanja vjere i naroda, u Ljubuakovu koncepciju Bonjatva ulazi jo nekoliko vanih elemenata.Prije svega, posebnost Bonjake narodnosti manifestira se u tome to ona ima svoju lijepu i znamenitu historinu prolost, no, njen se individualitet se sastoji i u Bonjakoj svijesti o toj historiji. Zato u njegovu koncepciju Bonjatva ulazi bonjaka historijska svijest openito i posebno svijest o tradiciji odbrane bonjake narodne samosvijesti, te njenih stvarnih etniko-politikih objektivacija pod Osmanskom vladavinom. Bitno je da u konstitutivne elemente Ljubuakove koncepcije Bonjatva ulazi memorija povijesne tradicije borbe za Bonjaku identifikaciju i njenu socijalno-politiku objektivaciju. Ta identifikacija ukljuuje u sebe i svijest o individualitetu narodne Bonjake duhovno-kulturne tradicije, njenih sastavnih elemenata kao to su narjeje, prie, pjesme, poslovice, starodnevni obiaji.Nadalje, u njegovu koncepciju Bonjatva ulazi jasna svijest o njegovom kontinuitetu sa srednjevjekovnom Bosnom. Ovdje je na djelu redukcija skoro svo bosansko plemstvo i vlastela pripada samo muhamedanskom elementu do danas u Bosni. Ovaj kontinuitet on nalazi u vezama sa srednjevjekovnim bogumilstvom. Za Ljubuaka, Bonjaci imaju svoj povijesni korijen u srednjevjekovnoj bogumilskoj vlasteli.Poima i razumjeva on Bonjatvo i u horizontu respektiranja jugoslovenstva kao vrijednosti, pa i to ulazi u bitne dimenzije njegove koncepcije Bonjake etnike identifikacije. U tom smislu, on zna za slavensko-etniki supstrat Bonjakog individualiteta i na njemu insistira. Bonjaci-muslimani su kao autohtono stanovnitvo Bosne starosjedilako, u Bosanskoj zemlji ukorijenjeno stanovnitvo slavenskog porijekla, pa teze o njihovom etnikom turcizmu nemaju nikakvo povijesno utemeljenje. U Ljubuakov koncept Bonjatva, nadalje, ulazi i aksiologija tolerancije. Kako u BiH egzistira jedan bosanski narod, to se odnosi u njemu imaju graditi na etici i politici meuvjerske tolerancije. No, etos tolerancije nosi u sebi jo dvije temeljne ideje, ideju ravnopravnosti i ideju unutar bosanske konvergencije. Vidjeli smo da ideja ravnopravnosti kod Ljubuaka podrazumjeva ideju dravljanske jednakosti. Bez obzira to u njegovoj koncepciji Bonjatva dominira muslimanska dimenzija on istupa protiv svake diskriminacije, svake politike privilegija i preferencija, a zalae se za aksiologiju ravnopravnosti.Unutar aksiologije tolerancije, ravnopravnosti i dravljanske jednakosti, Kapetanovi moe da misli logikom konvergencije izmeu bosanskih vjerskih subidentiteta. Ljubuak na ovim vrijednostima misli i percipira socijalnu stvarnost mentalitetom saradnje suegzistencije, kooperacije, suproimanja, jednom rijeju logikom i aksiologijom konvergencije. Izraava se ta logika i preferencijom sloge i ravnopravnosti kao vrijednosti. No, ta ideja i politika konvergencije za koju pledira sadri u sebi jednu kljunu pretpostavku: Ona je mogua kada Srbi i Hrvati ne budu na nas krivim oko gledali, kad nam budu priznali nau narodnost, pa onda bismo mogli s njima svima u ljubavi ivjeti. (etika komiluka)U njegovo poimanje Bonjatva, nadalje, ulazi i preferiranje bosanskog jezika i pisma. Bonjau narodnost u njenom individualitetu ini i njen milozvuni bosanki jezik. Sada se kod Ljubuaka Bonjaka nacionalno-kulturna svijest ne iskazuje vie na orijentalnim jezicima, nego na bosanskom, odnosno, maternjem jeziku. Tom preferencijom, Ljubuak ulazi u maticu duhovne produkcije koja se vraa u nacionalne okvire, odnosno, u duhovno-povijesnu tendenciju koja e do kraja 19. stoljea odvesti bosanske muslimane u krilo nacionalne kulture i civilizacije. I na terenu, jezike politike odbija politiku etnike srbizacije i kroatizacije muslimana u BiH. Insistira on na tome da se bonjaka samosvijest obnavlja i afirmira osloncem na maternji bosanski jezik. Pri tome, sam u osobnoj korespodenciji memorira i prakticira bosanicu. Apelira na muslimansku inteligenciju da prikuplja folklornu grau i da je prevodi na bosanski jezik.Sljedei element koji figurira u njegovom poimanju bonjatva jeste preferencija moderne nauke i obrazovanosti kao kljuna pretpostavka bonjake nacionalne egzistencije i to obrazovanosti, po novom sistemu, dakle, po evropskim uzorima. Ljubuak nije evropocentrik, kao to ne ostaje ni pri tradicionalnom islamskom pojmu obrazovanja. Niti ultranacionalizam i zatvoreni ivot u konzervativizmu, niti ivot u dezindividualizirijuem utapanju u evropsko zapadnjatvo - to je Ljubuakova linija koja odjekuje ivotvorno.I napokon, u Ljubuakovu koncepciju Bonjatva ulazi, istina, za savremenost, historijski prevladani momenat, rije je o Ljubuakovoj identifikaciji begovata, te bosansko-muslimanske elite ekonomske i obrazovane moi, kao socijalnog nosioca bonjake nacionalne samosvijesti. On smatra da bonjaki narodni individualitet ini to to imamo svoju starodrevnu aristokraciju i plemstvo, to oni u svojim rukama i dalje dre veliki posjed. U rezimirajuem smislu treba istai kako u njegovoj koncepciji Bonjatva figuriraju: (1) svijest o zasebnoj i autentinoj prirodi fenomena narodnosti koji se ne iscrpljuje u njegovim religijskim atributima; (2) svijest o bonjakoj narodnoj identifikaciji sa Bosnom kao jedinom vlastitom domovinom, bosansko patriotska aksiologija; (3) svijest o njegovom slavensko-etnikom supstratu; (4) svijest o njegovoj povijesnoj tradiciji iji su kljuni elementi: kontinuitet sa narodom srednjevjekovne Bosne, svijest o bosanskim teritorijalnim granicama, svijest o bonjakim herojsko-epskim formama njegove afirmacije i odbrane u povijesti; (5) svijest o jeziku u kojem se ono povijesno objektiviralo; (6) osebujna narodna obiajnost i duhovno-kulturna individualnost; (7) aksiologija dravljanske jednakosti i ravnopravnosti; (8) etika unutar bosanske tolerancije, mirne suegzistencije, konvergencije i etos komiluka; (9) hipostaza zemljoposjednikog stratuma, kao njegovog povijesnog aktera i savremenog apologete.

SAFVET-BEG BAAGI

Biografija Roen je u Nevesinju u maju 1870. Godine. Pripadao je aristokratskoj begovskoj porodici. Zavrio je sarajevsku gimnaziju, studirao je u Beu literaturu na turskom, perzijskom i arapskom jeziku. Jedan je od prvih doktora nauka koje je dobila Bosna i Hercegovina. Nakon povratka u BiH jedno vrijeme radio u Velikoj gimnaziji gdje je i sam pohaao srednju kolu, bio je inicijator u osnivanju drutva Gajret (1903.) i pokreta lista Behar (izlazi 1900.), sudjeluje u osnivanju drutva El Kamer, Islamske dionike tamparije (ovo je sve prva decenija dvadeset stoljea), Drutva muslimanske omladine, Muslimanske centralne banke, Zemanove, kasnije Zdruene tiskare, lista Ogledalo (1907.). Njegov doprinost je rezultiralo kulturnom, tako rei, revolucijom, odnosno, napretkom u Bosni tog vremena jer je to jo uvijek Bosna na prelazu iz Osmanskog u Austro-Ugarski period. 1910. je radio svoju disertaciju, njena tema je bila Bonjaci i Hercegovci u Islamskoj knjievnosti . Predsjednik Bosanskog Sabora je postao odmah nakon njegovog osnutka jer je prvoizabrani kandidat prijedlog, Ali-beg Firdus bio onemoguen u obavljanju tog posla sve do 1919. godine, dakle, godinu dana nakon Prvog svjetskog rata. Bio je poliglota, govorio je vie stranih jezika. Radio je u Sarajevu u Zemaljskom muzeju uz etnologa iru Truhelku, gdje je i doekao penziju. Meutim te zadnje godine njegova ivota su naalost obiljeile i razliite bolesti, pa i neimatina s obzirom da penziju nije dobio nakon izlaska iz slube. Bio je historiar, pjesnik i kulturni radnik. Politika kao prinuena aktivnost. Nije to angaman u duhu politike kao poziva ve vie kao prinuena aktivnost spletom okolnosti. On je nije smatrao ivotnim ciljem. Mislio je da na zagrebakom sveuilitu zatrai mjesto profesora za islamske jezike, ali banjaluka, graanska kurija ga je izabrala bez programa u bosansko-hercegovaki Sabor. Nakon toga je izabran u zemaljski savjet. Pred rat je izabran za predsjednika sabora i tu funkciju je obnaao do 31. Januara 1919.g.Istie potrebu politikog odgajanja naroda naeg jer je politika rastegljiv pojam, i u njoj se moe najvei neprijatelj nametnuti za vou i uitelja narodu te da ga zavodi na krivi put. Baagi je bio sinteza tradicionalnog aristokratizma (begovskog, deklarirao se kao begovski aristokrat). Politiku nije poimao u duhu makijavelizma. Cijenio je politiku etiku i racionalni diskurs u politici. Svoje politike protivnike je nastojao na lijep nain razuvjeriti protudokazima. Nikad se nije sluio neasnim sredstvima. Prezirao je politiare koji iskoritavaju svoj narod.

Njegova se politika misao pojavljuje na tri polja, odnosno kod njega postoje tri vrste djelatnosti koje imaju poitiki znaaj: - Kulturna politika = njegov kulturni angaman je jedna politika i poimanje politike u konkretno historijskom kontekstu. Ispoljava se kao neodvojiva politika spram AU reima i jo kao koncepcija nacionalne tj. bonjake politike unutar reima. - Studije knjievno-hostoriografskog karaktera koje se mogu politiki tumaiti. U poetsko-knjievnim i historiografskim oblicima krije se jedna osvjetena politika misao, vezana za razumijevanje bonjatva u njegovim povijesnim onovremeno aktuelnim dimenzijama. - Izvorne politike studije. Ono politiko se iskuava u istaknutom politikom rukopisu.

Politika kao kulturna politikaDomovina i islam pripadaju vrijednostima najvieg ranga. Muslimansku politiku unutar reima definira kao kulturnu politiku zasnovanu na prosvjetiteljstvu. Vjeruje u mo prosvjeivanja i u njemu nalazi ono za muslimansku zajednicu u BiH egzistencijalno spasonosno. Recepcija modernog znanja je u njegovom uvidu kljuna za povjesno odranje muslimana. Kulturna prosvjetiteljska politika podrazumijeva otkrivanje i prisvajanje novih saznanja i modrene nauke te otvorenost za prihvatanje novih tehnikih i privrednih znanja. Muslimani u BiH se moraju boriti za svoje potomstvo orujem dananjeg vremena knjigom i prosvjetom. To se konfrontira sa tradicionalnim vjerskim znanjem i tradicionalnom obiajnou. Recepcijom savremenog znanja muslimani osiguravaju svojoj zemlji napredak i slavu.

Sociologija muslimanske zajednice revitalizacija uz novu muslimansku inteligenciju + savremena muslimanska zajednicaSastavni dio nerazvijne kritike sociologije muslimanske zajednice u BiH ine dva nosea uvida: 1. Deskriptivni (dijagnostiki) uvid o opem zastoju u socijalnom razvoju. Konstatuje na zastoj u umnom, privrednom, i uope kulturnom aspektu koji je tako jasan da ga ne treba dokazivati, oigledan je.2. Normativni uvid o osloncu muslimanske zajednice na samu sebe. Mi muslimani u BiH prisiljeni smo da se meusobno pomaemo.Baagi se u skladu sa manirima svog vremena uputa u slikanje muslimanske etnosocijalne psihologije. Usredotoio se na negativne crte koje su uzroci ope muslimanske dekadencije. Mi o svakom imamo loe miljenje, sumnjamo u svaije potenje, potajno prislukujemo, uhodimo, zavidimo jedni drugima, okreemo lea jedni drugima, ne pozdravljamo se, mrzimo se i preziremo, neprijatelji smo. Ovakve mane se mogu preovladati rehabilitacijom i primjenom islamske etike i morala.Pozitivne crte islamske zajednice prepoznaje u bonjakoj povijesti (ponos i stid), a u modernom kontekstu savremena organizacija muslimanske zajednice jeste kljuna za revitalizaciju i javnu afirmaciju. - Baagi jednu od bitnih pretpostavki preovladavanja negativnih osobina vidi u drutvenoj reafirmaciji unutarmuslimanskog homogeniteta puna afirmacija muslimanskog udruivanja. - Islam je osnovan na bratstvu ukljuuje recepciju etike dobra, solidarnosti, rtvovanja za ope dobro. Islamska dunost je razvijanje islamskih udruenja. - uloga inteligencije u predvoenju naroda inteligencija je odabrana klasa ljudi u jednom narodu koju neki nazivaju duevna aristokracija, ona mora dobro poznavati prilike u domovini i u dravi, kojoj pripada i prema dravama, s kojim direktno ili indirektno dolazi u dodir. - Sljedea kljuna pretpostavka historijskog prevladavanja muslimanske stagnacije jeste promjena odnosa prema sticanju materijalnog bogatstva. Bogatstvo je pretpostavka kulturnog razvoja. Oslobaa odnos prema bogatstvu od predrasuda i averzije i ne poima ga kao vjerski grijeh, i sticanje bogatstva jeste vjerski imperativ. Ne poima ga logikom pohlepnog egoizma nego sredstvom islamske etike dobra, altruizma, solidarnosti sa socijalno uskraenim slojevima. Ne treba ga skupljati na hrpu, nego s njim izdravati svoju kuu i pomagati blinje te potomke osigurati. Bogatstvo je usko povezano sa blagostanjem. - Baagi istupa protiv svakog unutarmuslimanskog straniarenja, razliitih oblika nesloge i razmirice. Pod straniarenjem podrazumijeva dijeljenje muslimana u stranke. Diskreditira unutarmuslimansko separatisanje. Promovira udruivanje jer su i slabi jaki onda kad se udrue.Demat treba da bude sredite unutarmuslimanskog dijaloga. Uz afirmaciju islamskih demokratskih ustanova, zagovara prevladavanje priroenih mana i nedostataka. Reafirmacija islamske nauke o moralu u emu presudnu ulogu imaju vjerouitelji.Kasnije, sa uvoenjem bosanskog Sabora i partijskog organizovanja Baagi korigira stajalite o udruivanju, i prihvata ideju parlamentarizma i politikog pluralizma, ali i dalje ostaje vjeran ideji unutarmuslimanskog jedinstva i opeg dobra. Kritiki se odnosi prema unutarbosanskim stranakim konfrontacijama, sada u formi bosanskog patriotizma insistira na svebosanskoj sintezi, harmoniji i konvergenciji.

Koncepcija (pitanje) bonjatvaBaagi je javno manifestovao kolebljivi ili nesigurni etnikonacionalni identitet.Pod bosanskim narodom podrazumijeva bosanski muslimanski element, muslimane u BiH. Sinonimi su muslimani u BiH, bonjaci, bosanski narod. Suprotstavlja se politici kroatizacije i srbizacije bonjaka. Oni koji su to uinili su izdajice svoje domovine.ta ulazi u narodni, bonjaki individualitet?1. Prije svega ulazi bonjaka samosvijest. Bosanstvo je duboko historijski utemeljeno tako da ga nikakva nasilna srbizacija ni kroatizacija ne mogu dovesti u pitanje.2. Povijesno genetska osnova: Bonjaci su porijeklom Slaveni. (Bonjaci se odvajaju od etnikih Turaka odnosno od etniki heterogenih Osmanlija i odvajaju se od Hrvata i Srba)3. Baagi utemeljuje bonjaki narodni individualitet i historijski. Pri tome se povijest slika logikom historijskog romantizma: to je povijest bonjake slave, vitetva, herojstva, junatva, pobjeda, krvarenja, velokodunosti, mudrosti... (ponos i stid).- U ovom historijskom utemeljenju postoji bonjaki povijesni kontinuitet:a) Povijesni kontinuitet izmeu predislamske Bosne i Bosne pod Osmanskom i AU vlau. Povijest srednjovjekovne bosanske drave je integralni dio bonjake povijesti u cjelini. Bogumili su u inat pravoslavcima i katolicima preli na islam. (politiki kontinuitet)b) Postoji kontinuitet u povijesnoj misiji bosanskog plemstva. Daje mu izuzetnu ulogu uvara domovinskih tradicija, sloge, nezavisnosti i etike, te antiosmanlijskog prkosa. Ostat e sljedbenik apologije privatno-vlasnikih prava bosanske elite. (privredni/ekonomski kontinuitet)c) Povijesni kontinuitet u bonjakoj kulturnoj produkciji ona je najpostojanija i najvjerodostojnija. Jedan narod moe izgubiti mo i slavu, ali umotvorine koje zovemo literaturom su neto to nije prolazno i to neprijatelj ne moe unititi. Ona je u oima srpske i hrvatske etnocentrine historiografije nepostojea ili marginalna, primitivna i konzervativna. Baagi zbog toga jo vie favorizuje bonjaku knjievnost kao viu vrijednost naspram ostalih kulturno-duhovnih produkcija naroda slavenskog juga. (kulturni kontinuitet) 4. Nadalje u konstitutivne elemente bonjakog narodnog individualiteta uvrtava i njegov jezik jezik kojim bonjaci govore jeste bosanski jezik. Kasnije e se on deklarativno izjanjavati da govori i pie hrvatskim jezikom.

Domovina, patriotizam i islamBaagi svoju hrvatsko jeziku identifikaciju ne istie ni u listu Behar 1900. godine, ni u drutvu Gajret koje je on osnovao i vodio. 1907. godine prihvata dvoimeni srpsko-hrvatski naziv jezika. Meutim, kasnije jo jednom i to povodom izdanja devetog godinjaka Behara, kada deklarativno i programski prihvata pankroatizam, direktno e deklarirati svoju hrvatsko-jezinu identifikaciju (narod na u BiH, kao i naa braa preko Save i Dunava, kao i ona preko Drine govore istim onim jezikom kojim i mi piemo, samo ga zovu dvojakim imenom, prema tome postoje dvije knjievnosti, hrvatska i srpska). Mada vie ne govori eksplicitno o Bonjatvu ono nije nestalo, samo se sada javlja u drugoj formi. Razvija se pod pojmom domovine, naravno rije je o BiH kao domovini. Dakle, Baagi i dalje, njeguje kult Bosne i Bonjaka, ali sada u formi domovinskog patriotizma, i to vie u jednom racionalnom diskursu.Pojmovi domovine i naroda su u ovom kontekstu gotovo istovjetni, iako dijelovi naroda mogu egzistrirati izvan domovine, ipak u supstacijalnom smislu, domovina ovdje jest odreena kao domovina postojbina, matica jednog naroda, to je primarno dakle etnika, narodna ili nacionalna domovina. Domovina, odnosno, narod ovdje se shvataju kao zajednica istovrsnog etnikog porijekla, identine povijesne sudbine, kao zajednica jezika, istovjesnih vrijednosti, svetinja, te identine kolektivne osjeajnosti. Dakle, Baagi poima fenomen domovine u kategoriji naturalizma i njegovih varijanti geografizma i organicizma. Prije svega domovinski fenomen je univerzalna prirodna datost (ontogenetski diskurs).U uem antropolokom smislu, domovina je bioloka datost, kao porodica, te funkcionira sa svojim smislom analogno porodici. Domovina, dakle, nije nikakva ljudska umotvorina, niti je odreuje dravni status, ni priroda politikog reima, ni karakter vlade, ni stepen kulturnog razvoja i njen teritorijalni obim, ni geografski poloaj. Nakon ontogenetskog i antropolokog statusa domovinskog fenomena, Baagi promatra domovinski fenomen u aksiolokom kontekstu. Domovina pripada najviim vrijednostima, a to znai pripada svijetu idola, svetinja, ona je u njegovom uvidu boansko djelo. - Nakon ontogenetskog, antropolokog i aksiolokog diskursa u poimanju domovine Baagi analizira narodni odnos prema fenomenu domovine, odreuje ga kada je pozitivan i osvjeten kao patriotizam. U historiografskom diskursu afirmira patriotizam kao povijesno iskuanu, potvrenu vrijednost. Potom u psiholokom diskursu identificira skalu emocionalnosti koja karakterizira patriotizam, u njemu su sadrana uzviena uvstva, zatim osjeanje zanosa i uzbuenja, osjeanje radosti i alosti. Nadalje u etikom diskursu su u bitna odreenja patriotizma uvrtava se moral koji ukljuuje i etiku rtve, to podrazumjeva da za dobrobit domovine zaboravljamo vlastite interese, duni smo dati ivot za domovinu. U borbi za domovinu ovjek na sve zaboravlja, na ivot i smrt, na porodicu jer mu je sve tijesno povezano s domovinom, ako nju spasi, spasio je i sve ostalo. Domovina je povijesno egzistencijalna pretpostavka samog narodnog opstanka, pa je zato ona dragi kamen na kojem nije urezana samo povijest naroda i na kojem se ne ogleda samo njegova sadanjost nego je to kamen na kojem su urezana proroanstva nae budunosti. Fenomen patriotizma odreuje i u religijskom diskursu. Patriotizam je islamski imperativ. Posebno kritiki insistira na tome da nema kolskog odgoja i obrazovanja u duhu morala i patriozma jer nai odgajatelji sami nemaju pojma o islamskom moralu, a kamoli o politikom i domovinskom odgoju. Pledira meu mladim generacijama da slijede ideale starih Bonjaka, s recepcijom bosanskog patriotizma.Historijski diskurs neposredno je inspiriran muslimanskim iseljavanjem iz BiH, pa je to zapravo pledoaje za zaustavljanje tog toka i promociju domovinsko-patriotske svijesti. Baagi naglaava vrijednost bosansko-domovinske svijesti u kontekstu uvoenja parlamentarizma, ustavnosti i viestranaja. U tom kontekstu bosanski patriotizam zadobija dodatne vrijednosti.

Dravnopravni status BiHMuslimani imaju na BiH historijsko i prirodno pravo jer su se borili i krv prolili za njene temelje. U Baagievoj percepciji jedna od najviih dunosti muslimanske inteligencije jeste odbrana historijskih i prirodnih prava muslimana na BiH kao vlastitu domovinu uz angaman na moralnom i materijalnom napretku islamskog elementa, ureenju vakufsko-mearifske autonomije, u zatiti prava naih starodrevnih batina i islamskih svetinja.Unutar doktrine o historijskom i prirodnom pravu muslimana na BiH u osnovi e zastupati ideju bosanskohercegovake autonomije insistira da Muslimanski klub u bosanskom Saboru stane na stanovite odbrane autonomnog statusa BiH spram graanskih hrvatskih pretenzija.U godinama prvog svjetskog rata bonjaka reprezentacija formulira razliite projekte dravno-pravnog statusa BiH. Baagi i njegova grupa BiH vide u sjedinjenju sa Hrvatskom gdje bi imala i izvjesnu autonomiju, dakle, i dalje figurira ali je projektirana u formi integrirane BiH u Hrvatsku. Zalae se za opstanak AU monarhije ali sada trijalistiki konstituirane. Neto kasnije Baagi izjavljuje da prihvata program narodnog vijea drave Srba Hrvata i Slovenaca.

SAKIB KORKUT

BiografijaRoen je u 1884. godine u Travniku, gdje je i zavrio osnovno i srednje obrazovanje, nakon toga zavrava erijatsku sudaku kolu i poinje raditi kao erijatski sudski vjebenik pri Kotarskom sudu u Tuzli. Nakon stupanja na snagu tatuta kojim se regulira vjerska i vakufsko-prosvjetna autonomija i nakon reorganizacije muslimanske zajednice Islamske zajednice, postavljen je za inspektora u Vakufskoj direkciji u Sarajevu (do 1917.). Iste godine biva postavljen za muderisa i upravitelja novoosnovane i reformirane Okrune medrese u Sarajevu. Od 1910. do 1913. godine aktivno radi u drutvu Gajret, gdje od 1911. do 1912. obavlja dunost Predsjednika glavnog odbora. U Organizaciji bosanskohercegovake ilmije obavlja funkciju zamjenika sekretara sve do poetka 1. Svj. R.. Nakon 1. Svj. R. sudjeluje u osnivanju Jugoslovenske muslimanske organizacije, biran je kao poslanik u Ustavotvornu skuptinu. U vrijeme rascjepa JMO (1923.) zajedno sa Ibrahimom-ef. Maglajliem izlazi iz ove stranke i sudjeluje u osnivanju nove Jugoslovenske muslimanske narodne organizacije. Nakon neuspjeha ove partije na novim izborima i prestanka rada povlai se iz politikog ivota. Za muftiju u Travniku biva postavljen 1927. godine i dunost sprovodi bez prihoda sve do smrti. Posljednji javni nastup imao je na Kongresu muslimanskih intelektualaca 1928. godine kada podnosi referat O vakufsko-mearifskoj upravi. Umro je 1. marta 1929. godine.

AutonomijaNakon to je izborena i pravno regulirana vjerska i vakufsko-prosvjetna autonomija u predstavama izvjesnih muslimanskih krugova se smatra, napokon, dosegnutim i drutvenim i pravnim okvirom, unutar kojeg muslimanska zajednica moe pod AU reimom osigurati svoju egzistenciju i ekonomsko kulturni prosperitet. Kritizirajui, u toj vrijednosnoj percepciji indolentan odnos muslimanske, vjerske, politike i akademske elite spram Autonomije, Korkut e pisati: oivotvorenjem vjersko-prosvjetne autonomije je otvoreno nama muslimanima iroko polje rada i data prilika da pokaemo ta moemo i umijemo, a tatut kojim se regulira autonomija, sa muslimanskim pravima i povlasticama jest vrsta zidina iza koje se moe uspjeno i sigurno braniti najvea svetinja muslimanskog naroda, a to je u njegovoj aksiolokoj percepciji Islam i Domovina. On pledira: cijeni narode svoju vjersko-prosvjetnu autonomiju, jer bez nje ne moe naprijed; cijeni je i budi svjestan njene vanosti.

Pojam i preferencija kritikeJavni angaman, socijalnu, etiku i politiku misao Sakiba Korkuta ovde i tretiramo kao paradigmu tog kritikog diskursa. Njegovo je miljenje kritiko-polemiko miljenje. To je antikonformistiko miljenje, ono koje ne izbjegava rizik, nesigurnosti i egzistencijalne opasnosti. Korkut e kritizirati i reimsku, vladinu politiku, politiko djelovanje i kompetencije proreimskih muslimanskih vladinovaca, ureivake koncepcije i promaaje muslimanskih i vanmuslimanskih novina i listova, ali i islamske autoritete i islamske institucije tog doba (ustanove ulema medlisa, vakufske direkcije i sl.) kao i svjetovnu muslimansku inteligenciju, dakle one intelektualce koje, i to ponekad ne bez peorativne intonacije, naziva akademiara.Njegova kritika anatomija muslimanske zajednice se u osnovi odnosi na islamsku i akademsku elitu, a ne na muslimanski narod u njegovoj svakodnevnici.U sreditu njegove misli nalaze se empirijski, personalni i institucionalni akademski, medijski, crkveni i politiki protagonisti ideja politike i prakse kroatizacije i srbizacije bh muslimana, ali i akteri katolikog prozelitizma i agresivne pravoslavizacije.Njegova je kritika metodiki osvjetena i racionalno voena. To znai da definira svoj predmet, vri njegovu logiku analizu.U osnovi kritike stoji njegovo panislamsko stajalite. On je zagovornik kritike koja po svojoj svrsi treba da pomogne i popravi, a ne da nebratski navali i ublati. Ona mora biti zasnovana na ekspertnoj podjeli rada, dakle na strunoj kompetenciji, pa je prvi uvjet dobre kritike svestrano poznavanje predmeta o kojem on govori. Ona mora biti analitina, utemeljena na jasnim pojmovima, do kraja logina i konzistentna u konkluzijama.

PanislamizamIslam je razumljivo, i za Korkuta neupitljivo sredite vrijednosnog orijentiranja, sveobuhvatni medij socijalne percepcije, politike i kulturne kritike, apsolutno izvorite normativnih imperativa i povijesnih anticipacija. Korkut je islamski mislilac, pa ovdje i tretiramo njegovu publiciranu misao kao legitimnu paradigmu islamskog miljenja na bh tlu.Njegov se panislamizam sastoji samo u tome da se i u teorijskom, mentalno-vrijednosnom i metodikom smislu, cjelina bivstvujueg, pa i u njenim socijalno - povijesnim dimenzijama promatra, percepira, vrednuje iz horizonta islamske dogmatike i njenih, u dugoj islamskoj tradiciji, priznatih izvora i autoriteta. Jedn od glavnih i najvanijih osobina islama, kojom se uzvisuje nad sve ostale vjere jest to to se ne brine samo ahiretskim potrebama svojih vjernika, nego isto tako veliku panju posveuje njihovim materijalnim potrebama na ovom svijetu i upuuje ih kako e ivjeti i udovoljiti svojim ovjeanskim dunostima. Svojski zagovara rad, marljivost i nastojanje da ovijek razvije sve svoje sposobnosti i tako bude koristan lan ljudske zajednice.Korkut e publicirati i islamsku etiku altruizma, a ona je sama jezgra islama: islamska je sutina robovanje bogu, samilost i ljubav prema zajednici i dobru te zajednice.Sa ovog stajalita Korkut e biti konzistentni kritiar onodobnih islamskih ustanova i njihovih personalnih protagonista. Otuda njegov javni poziv: vratimo se pravom islamu.Recepciju koncepta muslimanske autonomije, kritiki diskurs i islamsko miljenje ovde identificiramo kao metodiki i vrijednosni trokut unutar kojeg se kree socijalna, etika, kulturna i politika misao Sakiba Korkuta.

InteligencijaKorkutov kritiki diskurs na unutarmuslimanskom planu ima akademiare, svjetovnu, posebno studentsku inteligenciju. Kritika je uglavnom usmjerena na njihova politika opredjeljenja, njihovu recepciju politke prosrpskog i prohrvatskog nacionaliziranja muslimana.U ovom kontekstu njegova se kritika odnosi na tumaenje veza i odnosa izmeu inteligencije i naroda. Kritiar je njihovog idealizma koji je izgubio vezu sa empirijom muslimanske zajednice, kao i ignorantskog ili ravnodunog odnosa spram afirmacije vjerske i prosvjetno-vakufske autonomije. U njegovom kritikom uvidu svjetovni muslimanski intelektualci su izgubili vezu sa narodom.Korkut insistira na jednakosti, pa i u kontekstu socijalnih uslova obrazovanja izmeu akademske i vjerske inteligencije. On se suprotstavlja produbljivanju jaza izmeu hoda i inteligencije, pledirajui za slogu i osjeaj bratstva i jednakosti unutar muslimanske jednakosti.U njegov kritiki vidokrug ulazi i vjerska inteligencija - stratum uleme. On smatra da ona umjesto da bude svjetlo ovom narodu, sve se vie udaljava od zbiljskog ivota i trai selamet u kojekakvim starogrkim i perzijskim besmislicama koje nemaju nita zajedniko sa islamom. U isto vrijeme nae hode nemaju apsolutno nikakav uticaj na bosanske muslimane. Ulema nam je pravi primjer kakva ne bi smjela da bude. Uz studij islamskih nauka, ulema treba da stekne i svjetsku naobrazbu kako bi se dobili ljudi koji e moi shvatiti i prozreti situaciju u kojoj se nalazimo. No uz nedostatak svjetske naobrazbe ulemi nedostaju i druge vrline, poput vrline vodstva: sinteza znanja i hrabrosti, snage i ustrajnosti.

Islam, demokratija i voeOvdje je, naglaavamo to vano osobno otkrie i njegova apologija ideja dravljanstva i dravljanske jednakosti. Unutarmuslimanske odnose, utemeljene na Autonomiji, Korkut osmiljava na naelu demokratskog etosa kojeg na drugoj strani izvodi iz izvorne biti islama. Otuda i afirmira osnovni princip Autonomije: upravlja islamski narod putem izabranih organa v.m. uprave. Institucije Autonomije moraju biti jedinstvene, centralizirane, ali one su ograniene voljom naroda i najirih njegovih masa. Preferenciju demokratizma neposredno formulira stajalitem da se o narodu mora raditi sa narodom. Dematska skuptina je temeljna institucija divna demokratska i islamska ustanova koja je utvrena i tatutom Autonomije. Ona je narodu najblii organ i preko nje narod treba da upravlja muslimanskim institucijama.Demokratija unutar islamske zajednice, u njegovim predstavama, ne iskljuuje instituciju voe. Njemu ne pripada nikakva politika apsolutizma. Voa je takoe, ovjek znanja, no u islamu. Znanje i smjelost su uvjeti da neko moe preuzeti vodstvo muslimanske zajendice. To su ljudi borbenosti, pouzdanja i izdrljivosti.Pledirat e narodno pravo na protest i pobunu spram unutarmuslimanskih deformiteta i njegovih aktera.

Kritika evropocentrizmaSakib Korkut je kritiar recepcije evropskih vrijednosti i to onako kako se ona vri i publicira unutar muslimanskih akademira. Smatra da je kod nas zavladala poast pogreno shvaene evropejtine. Svaki kritiki odnos spram evropejtine zadobija javne etikete reakciarnosti i udaranja na kulturu. Upozorava na tetnost ovog pravca i zle posljedice koje e iz ovakvog rada neminovno uslijediti. Umjesto da se pozivaju na govore palih sadanjih evropskih i amerikih govora, muslimani treba da se oslanjaju na uputu svoje svete knjige. ??? U samom islamu ne vidi inhibitorske faktore muslimanskog napredovanja, budui da islamske zapovijedi hoe od sljedbenika islama uiniti element reda i rada. Muslimansko zaostajanje nije rezultat islama. Sukrivica je po njegovom miljenju u akademskoj inteligenciji i u ulemi.

MisionarstvoU njegovom uvidu se fenomen nacionalnog misionarstva mesijanstva javlja kao predstava o ekskluzivnoj, kulturnoj, civilizirajuoj, oslobodilakoj misiji Srbije, Crne Gore, Bugarske i Grke. Treba imati u vidu da su balkanski ratovi onaj konkretno povijesni kontekst unutar kojeg Korkut kritiki analizira i demistificira ove nacionalno narcistike misionarske predstave. U ideolokoj preparaciji balkanskih dravica, na djelu je navodno borba protiv barbarstva i azijatstva uzvieni progon tiranije i sveta borba za slobodu i prava ovjeka. Narcisike predstave o nacionalnom misionarstvu sa svojim izlivima intolerancije antihumanizma i neliberalizma i u balkanskim verzijama jesu sastavni dio srednjevjenog, nazadnog i tjesnogrudnog balkanskog evropejstva. Sa turskofilskog stanovita Korkut e preferirati osmansku i islamsku superiornost u odnosu na evropejstvo. U pogledu recepcije i respekta tolerancije govorit e o liberalnosti turaka i hipostazirati nenadkrivljivu humanost i civilizaciju osmanlija.Te predstave nemaju svoje utemeljenje, u njegovom uvidu, ni u povijesnoj ni u onovremeno aktuelnoj praksi balkanskih dravica.Napokon, masovni zloini protiv muslimanskog civilnog stanovnitva u balkanskim ratovima, do kraja demaskiraju iluziju njihovih misionarskih autopredstava. Racionalizira balkanske ratove protiv Turske kao ratove krsta protiv mjeseca dakle kao vjersko krstake ratove protiv azijatizma i islama. Fraze i predstave o kulturno-civilizacijskoj misiji balkanskih drava u njegovom kritikom uvidu nisu nita drugo do uzaludno prikrivanje borbe i mrnje kanstva protiv islama i muslimana.

ProzelitizamPoseban oblik religijskog mesijanizma prozelitizam je u tijesnoj vezi sa politikom doktrinom, kulturom te ideologijom dravno nacionalnog misionarenja kao navodnog poslanja civiliziranja, kultiviranja i oslobaanja Drugog. Prozelitizam podrazumijeva misiju hrianskog pokrtavanja. Korkut zna i za prozelitizam kao historijski fenomen. No promatra ga u onodobnom junoslovenskom i primarno u bh kontekstu. Fenomen katolikog prozelitizma koji se neskriveno promovira i agitira u vrhovima katolike Crkve i kod Slovenaca i kod Hrvata stoji u ii Korkutovog kritikog diskursa. Njegovi empirijski, i uz to koncepcijski i paradigmatini, akteri u BiH su Josip tadler i sljedbenici. Promatra fenomen prozelitizma i u kontekstu dravne AU politike. Ne libi se da javno publicira svoju kritiku vladine politike uopte i u pogledu njene tolerancije katolikog prozelitizma posebno. Promatra ga nadalje tako to misli relacije izmeu dravnog suvereniteta i navodnog suvereniteta pape. tadlerov prozelitizam zapravo demonstrira suverenitet papinstva nad dravnim suverenitetom, to Korkut i teorijski i politiki kritizira i odbacuje. Pledira za dravni suverenitet i suverenitet dravnog zakonodavstva spram papinskih uzurpacija. Korkut stoji na stanovitu da ideja dravnog suvereniteta treba biti preferirana spram anahronog, srednjevjekovnog katoliko-papinskog univerzalizma.Promatra ga i u kontekstu ljudskih prava i sloboda. Njegova kritika prozelitizma ukljuuje afirmaciju graanskih prava: prozelitizam je u njegovom uvidu najgrublji oblik njihove suspenzije. On je eksplicitni oblik ignorancije i neposredne negacije ljudskih prava i sloboda.Prozelitizam interpretira u kontekstu konceptualnih odnosa izmeu vjerske i nacionalne identifikacije. Onodobna praksa prozelitizma pokazuje kako u sferu ideologijsko-politike demagogije, tako i u domen agresivno nacionalistikog pragmatizma spada masovno recipirana teza o razdvojenosti vjere i nacije, odnosno vjerske i nacionalne identifikacije: identifikacija katolianstva i hrvatstva u njegovim uvidima upravo u prozelitizmu dobija svoju punu potvrdu.U kontekstu muslimanskih odgovora i muslimanske vjerske i narodne politike, promatra prozelitizam kao jedan od izraza njene benignosti i naivnosti (muslimanska vjerska vlast nema adekvatnog odgovora na strategiju, politiku i praksu prozelitizma). U ovom kontekstu kritikuje utnju nekih muslimanskih novina, ali i indolentan odnos muslimanske reprezentacije u bosanskom Saboru prema politici prozelitizma. Pledira radikalnu politiku ignorancije muslimanske participacije u javnom ivotu.

Ljudska prava i meunarodni odnosiOn govori o ljudskim pravima u kontekstu identifikacije bh Muslimana kao Evropljana. Sebe u osobnom individualitetu i muslimane u BiH smatra ljudima i Evropljanima njegov misaoni i vjerski panislamizam ne ignorira svijest o bh muslimanima kao jednom od evropskih naroda. Pod ljudskim pravima prije svega podrazumijeva zatitu i obezbjeenje slobode vjeroispovijesti i uopte slobode volje i slobode savjesti. Ove su slobode obiljeja slobodnog ovjeka.U pravnom diskursu, uz slobodu vjeroispovijesti, Korkut uvrtava i pravo na pravnu odnosno dravljansku ravnopravnost i jednakost pred zakonom. Politika hegemonije u njegovom uvidu neposredno ugroava ideju ravnopravnosti i pravne jdnakosti graanskih individua. Otuda se zalae i za uvaavanje bosanskih zemaljskih zakona, pa recepciju ideje pravne drave tretiramo kao jedan izraz njegove pravne kulture koja ga legitimira kao vanog sudionika u historiji socijalne i politike misli u BiH.Njegova recepcija ljudskih prava projektira se i na meunarodne odnose. Smatra da se novi meunarodni poredak ne moe uspostaviti bez pobjede prava i pravice, sporazuma i obostranog prihvatanja ovjenijih principa uprave i meunarodnih odnosa.

Divergencija pansrbizam i pankroatizamMit o nacionalnom misionarstvu, politika prozelitizma i ignorancija ljudskih prava muslimana u Korkutovom kritikom uvidu vane su komponente u miljenju djelovanju oficijalne srpske i hrvatske politike reprezentacije i u BiH i van nje.Pri tome Korkut polazi od konvencionalne predstave da su Srbi i Hrvati jedan narod sa dva imena (srbi i hrvati su jedan narod sa dva plemenska naziva. Prema tome treba da im i budunost bude jedna). Muslimani u BiH su trei dio tog naroda. Neovisno od ovog identiteta, u Korkutovom uvidu, rije je o tri svijeta, tri razliina naziranja na cilj i svrhu ivota i bivstvovanja tri oprene narodne due sa posebnim osjeajima, obiajima i pretenzijama. Hrvatska reprezentacija, recipirajui starevievsku ideologiju, fanatino zastupa koncept trijalistike rekonstrukcije monarhije i integracije ujedinjenja BiH sa Hrvatskom. Srpska reprezentacija suprotno, odbijajui svaku trijalistiku koncepciju vidi BiH u sastavu Srbije.Hrvatska se politika deducira iz mitologije o BiH kao etniki hrvatskoj zemlji i o hrvatskom povijesnom, narodnom i dravnom pravu na BiH. Srpska se zasniva na mitologiji o BiH kao povijesno i etniki srpskoj zemlji, pa iz te imperijalne perspektive proizilazi njena opsesija da se u budunosti ona anektira Srbiji. Nadalje, ona radikalna divergencija poiva i na identifikaciji vjere i nacije, religijske i nacionalne istovjetnosti, na podudarnosti hrvatstva i katolianstva i srpstva i pravoslavlja (kao to su nai Srbi u praksi najprije pravoslavni, pa tek onda Srbi, tako su isto i Hrvati izbrisali i zameli granicu izmeu hrvatstva i katolianstva, i ovjeku se teko snai gdje poinje to njihovo 'hrvatstvo' gdje li zavrava katolicizam).Ove javno-mentalne i dravno-politike projekcije dijele zajedniki stav prema muslimanima: politiku dehumanizacije, kao i politiku njihove prosrpske i prohrvatske nacionalizacije. I tu je paradoks: to muslimane vie dehumaniziraju to vie insistiraju na njihovoj nacionalnoj srbizaciji i kroaticaciji.Hrvatski mit o vlastitom kulturno-civilizacijskom misionarstvu i politika katolikog prozelitizma uz bljezgarije protiv islama i muslimana u hrvatskim novinama i politiku socijalne degradacije muslimana u svojoj osnovi imaju dehumanizirajuu sliku muslimanske zajednice u cjelini.Korkut deducira svoj opti uvid da u svijet privida i neutemeljenosti spada ideja i politika koja projektira ideal srpsko-hrvatskog ujedinjenja.

Muslimani: nacionalna indiferencija i koegzistencijaKod Korkuta se ovaj pojam razumijeva i prakticira u kontekstu aktuelne politike, izvanjske, nasilne etnike srbizacije i isto tako spoljanje agresivne kroatizacije muslimana u BiH. Rije je o politikama koje plediraju nacionalizaciju muslimana sa etniko-nacionalnim hrvatstvom ili srpstvom. Korkut konzistentno odbija ove politike i stoji na stanovitu da muslimani u BiH i u odnosu na pansrbizam i u odnosu na pankroatizam treba da stoje na neutralnom terenu, a to znai da trebaju biti, kako u prosrpskom tako i u prohrvatskom smislu narodnosno, nacionalno indiferentni.Nacionaliziranje u ovim uvidima nema nikakvog korjena u BiH, pa u tom smislu apostrofira: naem narodu nije do 'srpstva' i 'hrvatstva'. Nadalje argumentira islamskom logikom, pa u toj indiferenciji vidi neto to nalae naa vjera. Argumentira i ve izloenom slikom antagonistike divergencije u srpsko-hrvatskim odnosima, kao i slikom dehumanizirejue pansrpske i panhrvatske politike spram islama i muslimanske zajednice u cjelini. Empirija one politike divergencije od muslimana ukoliko bi se kroatizirali ili srbizirali, ne samo da bi od njih uinila dodatni izbor produbljavanja radikalnih srpsko-hrvatskih konfrontacija, nego bi unijela i antagonistiki razdor unutar muslimana. Ukoliko bi muslimani prihvatili politiku autokroatizacije, a s njom i ujedinjenje BiH sa Hrvatskom unutar Monarhije na konceptu trijalistikog ureenja, izloili bi se nepotrebnoj borbi sa Srbima koji su odluni protivnici takvog ujedinjenja. S druge strane, ukoliko bi prihvatili politiku autosrbizacije, a s njom i koncept ujedinjenja izvan Hrvatske, muslimani bi doli u sukob sa Hrvatima, pa bismo opet bili klin razdora umjesto posrednik zblienja. Prema tome, ne preostaje nam nita drugo nego li napustiti oba spomenuta pravca. Pa biti nacionalno indiferentni, ili se pak pocijepati u dva tabora, pa jedni biti srpski, a drugi hrvatski prirepci.Iz ovog odbijanja ne izvodi nikakav pozitivni program zasebnog, npr bonjakog, vansrpskog i vanhrvatskog nacionalnog identificiranja muslimana, niti dravno-pravne samostalnosti ili autonomije BiH. Muslimani se trebaju okrenuti sebi i uvati svoju autonomiju i svoj islamski identitet. Prije svega, trebaju raditi u pravcu izdizanja svojih kulturno-prosvjetnih, socijalnih i ekonomskih potencija kako bi postali respektabilan faktor i meritoran sudionik povijesnih zbivanja.S druge strane, pledira ethos i politiku koegzistencije s drugim vjersko-etnikim grupama, i to vrednujemo kao vanu dimenziju njegove misli. Muslimanska Autonomija ne podrazumijeva samo samostalnost u odnosu na dravna prisezanja, nego i u odnosu na srpsko-hrvatske intervencije. Dakle, pledira meusobnu suegzistenciju utemeljeu na praksi i obiaju nemjeanja, uvaavanja automnih suvereniteta, respektu unutarnje slobode.Tim osnovama i kod muslimana se moe razvijati domovinska svijest: radei unutar one strategije muslimanska inteligencija e pomagati svoju najbliu brau i uiti ih da je ljubav prema domovini dio vjere. Zagovarajui neutralnost u srpsko-hrvatskim sukobima uopte i oko nacionaliziranja muslimana posebno, pledirat e da oni sebi postave dva idela - daljni i blii: daljni ujedinjenje sa Srbima i Hrvatima (nakon njihovog sporazuma) i blii obezbjeenje svoje trajne i asne egzistencije i opstanka u ovim zemljama. Blii se cilj moe ostvariti samo politikom nacionalne indiferencije i radom na optem ekonomskom i kulturnom napretku muslimanske zajednice.Islamsko jedinstvo u planetarnim razmjerima ima superiornu vrijednost u odnosu na etniko narodno jedinstvo. Slavenska solidarnost je bezvrijedna u odnosu na imperativ islamske solidarnosti i osjeajnosti.

TurkofilstvoStanovite osobnog tutkofilstva Korkut eksplicitno formulira: nae simpatije su na strani Turske, zato to je nepravedno napadnuta jer uva svoje, jer je nositeljica hilafeta i jer je to pravi osjeaj islamskog naroda u ovim zemljama. Posebno insistira na islamskom bratstvu i muslimanskoj solidarnosti.Osmanlijski vladar ujedno je i Halifa svih muslimana na zemlji. Nae je uvjerenje, da sadanji diplomatski zastupnici Turske nisu u stanju biti zastupnici Halife: baka dravni interesi turskog carstva, baka reprezentacija Halife svih Muslimana.UKRIJA KURTOVIBiografija Roen je 1890. godine u Gacku, a umro u Sarajevu 1973. godine. U akim danima bio je i u nacionalnom i u politikom smislu prosrpski orijentiran. Pojavljuje se nakon 1907.g. sa prosrpskom orijentacijom, zajedno sa Osmanom ikiem i sljedbenicima, kao aktivista lista Gajret, a jedno vrijeme je i njegov urednik. Poetkom 1914.g. objavljuje brouru O nacionalizovanju muslimana. Potpisnik je programa organizacije jugoslovenskih radikalno-naprednih nacionalista za rad meu muslimanima od 25. januara 1919.g. Kao srbin-demokrata, zajedno sa efkijom Gluhiem osniva Muslimansku teaku stranku. Sudjeluje u pripremi Kongresa Muslimana intelektualaca (odran 6. i 7. septembra 1928.g.), sudjeluje u njegovom radu kao lan Predsjednitva Kongresa (predsjednik je Demaludin auevi) i izborom postaje lan Egzekutivnog odbora ovog Kongresa. Nakon sporazuma Cvetkovi-Maek (1939.) s kojim se po prvi put BiH etniki dijeli, i dalje kao Srbin-musliman, ukrija se prikljuuje pokretu za autonomiju BiH. Za vrijeme drugog svjetskog rata, Kurtovi je aktivno pomagao narodnooslobodilaki pokret. Podnosi prijavu o prestanku rada Gajreta i njegovu ulasku u novoformirano drutvo Preporod. Nakon drugog svjetskog rata napisao je kritiku studiju o Ivi Andriu i objavio u Bosanskim pogledima 1961.g. objavio je i dva teksta u Glasniku Vrhovnog islamskog starjeinstva u SFRJ: Sevdalinka-naa narodna pjesma i Stav sarajevskih muslimana 1941.g. Rukopis studenta ukrije Kurtovia karakteriziramo kao paradigmu, ideologijski osmiljene muslimanske autosrbizacije, dakle srpskonacionalne identifikacije, a onda i prosrpske politike djelatno-propagandne orijentacije. Nacionalna autosrbizacija muslimana je vodea ideja njegove knjiice O nacionalizovanju muslimana.Prvi je uveo pojam interesa.

Kritika vlastiU pozadini njegove politiko-nacionalne koncepcije stoji permanentna kritika AU vlasti. Prije svega uoava i kritizira temeljno naelo austrijskog upravljanja Bosnom: divide et impera razdvoji pa vladaj. Nadalje to je vlast koja muslimane reducira na vjersku skupinu, odnosno odgajala je muslimane samo kao muslimane i nastojala na svaki nain da u njima sauva onaj njhov antagonizam prema drugim vjerama. Potom, to je vlast koja je na sve naine spreavala irenje srpske nacionalne ideje meu muslimanima. Smatra da klerikalna i katolika Austrija ne moe biti prijatelj islama. O tome svjedoe i sve grozote kroz koje je prola muslimanska borba za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, kao i njeno licemjerje u rjeavanju agrarnog pitanja, te se muslimani ne mogu uzdati u bosansku vladu koja je nestalna, labava i opasna. Protivi se AU politici uvoenju njemakog i maarskog jezika kao slubenog jezika u upravi i na eljeznicama, forsiranom zapoljavanju stranaca-tuinaca kao i irenju eljeznike mree u skladu s interesima vabe i Maara, a ne prema interesima naroda sve tri vjere.Muslimanska karakterologijaGovorimo o pseudodiskursu budui da se njegova slika muslimanske zajednice kree logikom generalizacija, unutar stereotipija, obiajnih predrasuda, recipira konvencionalne predstave, misli u jednostranostima srpskog etnocentrizma, uputa se u karakterologiju-psihologiju naroda kao linosti, osobe, jednog individuuma. Slika je do kraja depresivna. Insistira na dekadentnosti, duhovna i drtvena deklariranost je hipostazirala. Muslimani su u njegovoj percepcijic i antinacionalni, oni nisu svjesni ni svog nacionalnog imena, ne razlikuju narodnost od vjere ne poznaju nacionalne i domovinske dunosti i interese, oni nemaju nacionalizma, nemaju svijesti o narodnoj zajednici, ne ljube svoj rod ni dom onako predano, nije im to svetinja. Idolatrijski su vezani za Tursku, pa slijepo vjeruju u njenu mo i silu. Gledaju danas u srbina kao u najveeg svog neprijatelja. Predaju se sudbini jer nisu navikli da se brinu sami za sebe. Ne vide u svojoj budunosti ni jedne svijetle take. To je svijet konzervativan, ne voli radikalne promjene i mrzi novotarije. Jo se nalaze u mraku vjerskog fanatizma i u mraku neznanja. Lutaju bez pravca i puta. Slabog su morala i opsjednuti materijalizmom, bez ideala, kod njih realnih i razboritih misli nema.Argumntira on i drugaije, iskuava i racionalan diskurs, i to uvoenjem pojma interesa u definiranju drutvenog bia naroda i predstave kojom se razdvajaju vjera i narod u razumijevanju njegovog identiteta. Na tlu ovih racionalnih pojmova definirat e i on svoje poimanje fenomena nacije.

Pojam interesaPo prvi put u onovremenom bonjakom miljenju ukrija Kurtovi eksplicitno, bez predrasuda i u sekularnom diskursu uvodi i promovira fenomen interesa kao ono to u supstancijalnom smislu odreuje i modelira narodnu zajednicu. Motivi su naravno sadrani u zamisli da se interesno legitimira etnika srbizacija i eliminira vjerska komponenta u etnikom definiranju muslimana u BiH. No neovisno od ove motivacije, prepoznavanje i preferiranje fenomena interesa u bitnome obiljeava njegovo poimanje drutvenog bia naroda, ovdje, muslimanskog, i meunarodnih odnosa uopte. Tu je eksplicitan: kada se radi o stvarima ovog svijeta, o interesima naroda, grupa i ljudi, vjera ne igra i ne treba da igra ikakvu ulogu. Tu vode rije narodni i klasni interesi. U politici muslimana BiH vjera u svjetskim poslovima ne moe i ne smije igrati nikakvu ulogu. U ovom kontekstu modernistiki recipira ideju da je vjera sasvim privatna stvar.

Konzekvencije: muslimani nisu politiki narodNa tlu ove preferencije onda slijede, moda i nedovoljno osvjetene, ili nedovoljno razvijene konzekvencije.I konzekvenca: Interesi age i kmeta muslimana ne mogu nikada biti isti, niti se s njima mogu identifikovati interesi ostalih naih klasa. Rjenje agrarnog pitanja ne moe jednako zadovoljiti i agu i kmeta. To je iskljueno, jer jedno stoji protiv drugog. Ni identitet u vjeri ne moe anulirati unutranju interesnu heterogenost naroda.II konzekvenca: Na tlu te unutarnje interesne stratifikacije nije mogue narod supsumirati pod jednu partiju ili jednu politiku: mi nemamo nikakvih muslimanskih interesa, niti ita, to bi nas moglo udruit u jednu klasnu i politiku partiju.III konzekvenca: Imanentno figurirajua, uz to i liberalno intonirana predstava o izvornom pluralnom biu nacije. Na pomolu je demokratski ethos u poimanju naroda.IV konzekvenca: Iz socijalno-klasne struktuiranosti muslimanske zajednice izvodi on logiki neodriv, i empirijski neutemeljen, ali dalkosean zakljuak: kako se muslimani ne mogu interesno supsumirati pod jedan interes i jednu partiju, to se onda oni ne mogu ni konstituirati kao zasebni politiki individualitet kao politiki narod. Ovde se pokazuje posljedica izostanka demokratskog diskursa.V konzekvenca: Iz nemogunosti konstituiranja muslimana kao politikog naroda jednostavno se, s jednom logikom prazninom u argumentiranju, uskae u novu negaciju: narod koji nije politiki narod, nije ni etniki, odnosno kao nacionalni entitet.Neovisno od ovih neloginih dedukcija, Kurtovi definirajui narod interesnom konstelacijom stoji u inovacijskom proelju svog vremena, jer u to vrijeme dominiraju totalitarne predstave o narodu: razliite varijante naturalizma (organicizam, rasizam, iracionalni nacionalizam krvi i tla) ili mehanicistike predstave koje narod percipiraju u metafori stroja. Dakle Kurtovi definira narod polifonijskom empirijom interesne sruktuiranosti.

Interesi, vjera i nacijaOvakvo poimanje ima zapravo za posljedicu eliminiranje vjerske komponente iz definiranja narodnog individualiteta i nacionalne politike. Danas se sve radi prema interesima nacije, vjera ostaje privatna stvar. Za razliku od katolikih klerikalaca koji radikalno plediraju istovjetnost katolike i hrvatske identifikacije, onu istu razdvojenost vjerske i etnike pripadnosti, pankroaticistika inteligencija e iskoristiti za kroatizaciju Bonjaka muslimana BiH, pa e i pledirati za jedno hrvatstvo katolikog i islamskog subidentiteta.I ukrija Kurtovi noen tom logikom, recipira pansrbistike predstave o jednom etnikom svesrbstvu, koje je toliko snano da u sebi doputa svoju unutarnju diferenciju na pravoslavne, islamske pa i katolike subidentitete. Vjera ne moe dijeliti muslimane i Srbe budui da je ona irelevantna u poimanju etnikog individualiteta. Seljak musliman ima iste interese kao i kao i seljak pravoslavac i katolik. Isto tako i zanatlija, trgovac, posjednik... Ta svijest o zajednikim interesima muslimanskih i srpskih socijalnih stratuma jest i treba da bude izvorite zajednike svijesti o etnikoj istorodnosti. Na interesnom planu, ni vjera, ni agrarno pitanje, nisu smetnja da muslimani i Srbi budu u jednoj interesnoj i politikoj zajednici.Ali, pored interesne, politike tu je i etnikonacionalna zajednica. Poziva se u svom pledoajeu za srbizaciju muslimana na povijesno-genetike argumente. Kree se u kulturolokom diskursu, vezanom prije svega za pitanje jezika i, napokon, argumentira teorijsko-koncepcijskim odreenjima fenomena narodnosti, nacije i nacionalizma.

Povijesno utemeljenje pansrbizmaPledirajui ideju ne samo interesne i politike zajednice izmeu Muslimana i Srba, nego i njihove, navodne, etnike istorodnosti, Kurtovi e se pozvati na povijest njihove etnogeneze, i pri tome falsificirajue rezonirati. Govorei o prihvatanju islama u Bosni, faktiki tvrdi on kako su stanovnitvo predosmanske Bosne inili etniki Srbi, pa otuda ni muslimani nisu, u etnikom smislu nita drugo nego Srbi. Unutar ovakve pseudoznanstvene etnogenetske predstave naravno nema mjesta ni za ideju etnikog bonjatva, odnosno bosanstva. Nju e Kurtovi eksplicitno odbaciti. Tu ideja smatra austrougarskom manipulativnom idejom, oblikom spreavanja irenja srpske ideje meu muslimanima i sredstvom produkcije meuvjerskih antagonizama.U ovakvom njegovom uvidu nema mjesta ni za bosanski jezik: na jezik je srpski znai da smo mi srbi; odnosno hrvatski Hrvati. Naim se jezikom ne govori samo u BiH, nego i izvan nje, u Srbiji Novoj i Staroj, Crnoj Gori, Dalmaciji itd., pa nigdje ljudi ne kau ovo je jezik srbijanski, crnogorski, dalmatinski itd., nego svi govore da je srpski, odnosno Hrvati govore da je hrvatski. Ni mi ga ne moemo zvati bosanski zakljuio je logikom analogije.U argumentiranju povijesnim razlozima u prilog prosrpskom nacionaliziranju muslimana, Kurtovi prihvata i konvencionalnu, unutar srpske historiografije i srpskog javnog mnijenja uope, do kraja radikalno negativno intoniranu predstavu o osmanskoj vladavini u Bosni. Njegov zakljuak je radikalan: Turci nisu, niti su ikad bili zatitnici, ni nai, ni nae vjere Islam. Sa ambicijom da odvoji muslimane od nostalgije prema Turskoj, akcentirat e: Mi Srbi muslimani nemamo se od Turske niemu nadati, mi s Turcima nemamo nita zajednikog osim vjere, i uz njih nas ne moe nita vezatii. Ba naprotiv!

Odreenje naroda i nacionalizmaNarodnost definira kao jedan objektivitet, prirodni pasivitet, vanindividualnu empiriju, organsku stvarnost u koju se ulazi aktom roenja, pa je karakteriziraju dimenzije krvi i tla. Narodnost oznaava ovjeka kao lana jendog naroda; oznaava i jezik i obiaj i sve drugo to ini narod narodom; ona je sa svakim ovjekom ve roena, kod svakog lana je jednaka i svakom pripada jednako pravo na nju; ona je apsolutno pasivna i bez aktivnosti.Nacionalizam je svjesnost ovjeka da pripada jednoj narodnoj zajednici i svijest da s njom pada i die se; ona ljubav prema svom narodu i pokazuje ovjeku kao faktora u narodu; on je - protivno narodnosti mobilan, aktivan i buntovan, ini sve da doe do svog cilja; on tei slobodi i ne da se sputavati; on nije usaen u narodu i ne raa se sa ovjekom; on se stie u ivotu odgojem i kulturom, i stoga nije kod svakog ovjeka niti kod svakog naroda jednak; on nastaje u ovjeku i narodu i znai pokret. Prema tome narodnost je konstatna i ostaje uvijek jednaka, a nacionalizam je promjenjiv, on moe jaati odnosno slabiti.Muslimani nemaju osjeaje srpskog nacionalizma kao nacionalne samosvjesti, u etnikom smislu su srbi a u nacinalnom smislu tek treba da otkriju i masovno prisvoje srpsku nacionalnu samosvijest. Treba odbaciti vjersko djeljenje i vjersku borbu, i u zajednici sa ostalim sugraanima drugih vjera vodimo nacionalnu borbu. Kako muslimani pa ni Hrvati nemaju razvijen nacionalizam nacionalnu svijest, i kako je ta svijest kod Srba najjaa, to nacionaliziranje muslimana i treba da se razvija kao recepcija srpske nacionalne samosvjesti.Na tlu razlike izmeu ovh pojmova Kurtovi otkriva i recipira ideju moderne nacinalne drave. Ona je odlika modernog svijeta prema njemu i karakterizira savremnu egzistenciju naroda. Smatra da e muslimani svojom prosrpskom nacionalizacijom otkriti i prisvojiti ideju nacionalne drave kao politiki oblik sopstvene egzistencije.

Diskurs sileOstaje na kraju argumentacija u diskursu sile, moi i srpske superiornisti. Gotovo neosvjeteno, Kurtovi demonstrira odnos srpske politike prema muslimanima kao odnos arogancije, premoi i sile. (u njegovoj percepciji Hrvati i Srbi su jedan narod ali sa dva plemena). Svaku konfliktnost i sukob sa srpskom politikom identificira kao prijetnju samom muslimanskom opstanku.U njegovom uvidu muslimani stoje pred jednom alternacijom: ili e biti uniteni, ukoliko sebe hoe kao poseban politiki narod, ili e osigurati budunost ukoliko se nacionalno srbiziraju. Pledira da muslimani prihvatajui nacionalno srpstvo kao svoj nacionalni identitet izbjegnu borbu sa Srbima i Hrvatima, koja mora neminovno doi, ako pokuamo biti posebna grupa i posebni politiki narod. S druge strane gotovo himnino preferira statistiku, kvantitativnu, prostornu i nacionalno subjektivnu supermaciju srpstva nad muslimanima i Hrvatima. Otuda pledira srbizaciju muslimana sa pozicija slabog, nemonog, hendikepiranog naroda. Njegov pledoaje za prosrpsko nacionaliziranje muslimana je osmiljen kao prevencija nad razornom silom nadmonog srpstva.

Metode nacionaliziranja muslimanaProjekt nacionaliziranja muslimana podrazumijeva prije svega obustavljanje borbe izmeu hrvatske i srpske nacionalne struje za dominaciju meu muslimanima. Budui da Hrvati u borbi sa Srbima ne mogu nikako uspjeti pa je ta borba nepotrebna i tetna, ako emo zajendo to kao to smo vidjeli muslimani treba da se povrate srpskom narodu da prihvate srpsko kao svoje nacionalno ime prosrpsko nacionaliziranje muslimana, odnosno njihovo socijaliziranje sa srpskim nacionalizmom. On pledira da se muslimani povrate srpskom narodu jer borba Hrvata i Srba je nepotrebna, tetna i ne moe uspjeti.U politici i procesu nacionaliziranja muslimana, Kurtovi sugerira da se imena Srbin-Hrvat ne smiju isticati jer masa u njima vidi atentat na vjeru.Glavni akter populariziranja srpskog nacionalizma meu muslimanima treba da bude omladinska, srednjokolska i studentska polulacija. Naravno na njegovoj afirmaciji moraju raditi i svi obrazovaniji i svjesniji muslimani. Od posebne je vanosti eliminirati unutar ove polulacije vjerski diskurs: ni jedna aka knjiica, ni jedno drutvoili sastanak ne smije imati vjerski karakter; sve treba da je zajedniko, nacionalno.Nadalje, politike metode nacionaliziranja muslimana moraju favorizirati svijest o zajednikim interesima a oni e probuditi svijest o narodnoj zajednici a ova mora donijeti ime. Politiku prosrpske nacionalizacije muslimana, osim to treba zasnivati na razvoju svijesti o zajednikim srpsko-muslimanskim interesima te kulturnom uzdizanju naroda i uz pomi tampe i ive rijei, nuno je dakle objektivirati i instaliranje transvjerskih zajednikih ustanova. One e biti okvir i mehanizam formiranja muslimanske svijesti o zajednikim interesima i o srpskoj nacionalnoj zajednici kojoj pripadaju.

FADIL KURTAGIBiografijaRoen je 6. januara 1889. godine u Kladnju, gdje je zavrio osnovnu kolu. U Tuzli je zavrio pet razreda gimnazije, a u Sarajevu je zavrio jedan razred uiteljske kole nakon ega prekida kolovanje. Radio je u Zemaljskoj banci u Sarajevu, bio je glavni sekretar Saveza bankovnih inovnika Jugoslavije u Zagrebu, radio je i kao personalni referent u Glavnoj bratinskoj blagajni u Sarajevu, a i u Ministarstvu rudarstva gdje e raditi do penzije 1. jula 1947. godine. Izdao je knjigu pjesama Stihovi (1919.), knjigu novela Mali ljudi iz velikih kola (1941.), Intelektualni radnici i radniki pokret (1927.). Saraivao je sa mnogim listovima, kao to su: Behar, Muslimanska svijest, Muslimanska sloga, Zeman, Osvit, Mlada Hrvatska, Hrvatsko pravo. Umro je 15. novembra 1958. godine u Sarajevu. Neveliki politiki rukopis Fadila Kurtagia tretiramo kao paradigmatini izraz recepcije pravake politike i ideologije Ante Starevia meu mladom bonjakom inteligencijom.

Poimanje narodaFadil Kurtagi percipira fenomen naroda u geopolitikom diskursu. Dvije su temeljne ideje njegovih geopolitikih predstava. Misli narod u pojmu teritorijelne ekspanzije i s njim je u tijesnoj vezi u ematskom pojmovnom paru prijatelj neprijatelj. Kroz oba pojma vidi supstancijalnu predikaciju naroda. Kurtagi smatra da svaki narod nastoji rairiti svoj teritorij, umnoiti svoje sile te se oduprijeti neprijateljskoj invaziji. U geopolitikom diskursu on hipostazira izlazak na more kao bitnu pretpostavku probitane egzistencije naroda te u tom smislu pie da je dobitak mora najglavniji uvjet za orijaki napredak pojedinog naroda.Akcentiranim atribucijama fenomena naroda on e dodati i jo dvije relevante za samu njegovu prirodu. Narod je ne samo teritorijalna zajednica, nego je to i zajednica istorodne krvi i istorodnog jezika. Za narodno diferenciranje i oblikovanje narodnog individualiteta nisu vane vjerske identifikacije, nego upravo krvno-etnika i jezika istorodnost. Kritiar je unutar bosanske politike anacionalizma i konfesionalnih identifikacija. Radikalni je kritiar politike, posebno katolike, poistovjeivanja vjerske i nacionalne identifikacije. Kurtagi slijedi politiku koja pledira prohrvatsku nacionalizaciju muslimana, odnosno smatra ih etnikim Hrvatima. Unutar optih shvatanja fenomena naroda vano mjesto ima i njegovo razumijevanje ideje narodnog suvereniteta. Slijedei monarhistiku i trijalistiku dravno-pravnu formulu u ovoj ideji ne vidi nita vrijedno. Naprotiv smatra je posebno u unutarbosanskom kontestu iluzornom opsesijom bosanske politike i izrazom prodora Makijavelijevih ideja.

Poimanje politike i kritika bosanske politikeKurtagi nigdje eksplicitno ne definira svoje poimanje politike. Elementi njegovog shvatanja naroda impliciraju ta jest i ta bi trebala biti politika. Ona se raa na tlu sukoba naroda po emi prijatelj neprijatelj, njeno je vodee naelo teritorijalna ekspanzija i prevencija strane invazije na vlastiti ivotni prostor, apologija monarhizma naspram graansko-liberalne ideje narodnog suvereniteta jest njen aksiom a u krajnjem, smisao je politike da uveava mo naroda i njegove unutarnje sile. Kurtagi je pristalica i idolatrijski sljedbenik pravake ideologije i politike Ante Starevia. Gorljivi je, dogmatski odan pristalica, apologet i popularizator iste hrvatske misli, hrvatske narodne misli, hrvatske dravne ideje, hrvatskog dravnog prava, hrvatskog nacionalizma, velikohrvatske ideje, ideje slobode i ujedinjenja hrvatskih zemalja. Pledira omladini da se pridrui hrvatskoj stranci prava Ante Starrvia jer se tamo hrvatstvo uva i za njega je to u njegovoj aksiologiji rije o apsolutnim vrijednostima koje stoje iznad transcedentnih i ovozemaljskih vrijednosti.Kutragi kritizira katoliki klerikalizam jer poistovjeuje vjeru i narodnost, pa hipostazom katolianstva iskljuuje iz hrvatskog nacionalnog korpusa: muslimane, idove pa i pravoslavce kao hrvate. U tom kontekstu kritizira tadlerovu klerikalnu politiku. Kritizira sa stanovita dogmatske recepcije pravatva, i hrvatske naprednjake odnosno graanske liberale smatrajui ih pravom karikaturom liberalizma, prigovarajui im pri tome hipostazu znanosti i scijentistiki duh. Radikalni je kritiar i protuislamske srpske, slavosrpske politike prema muslimanima, srbofilskih orijentacija u muslimanskoj politici.Kritika bosanske politike zavrava, dijagnostiki, sa opom ocjenom da je puna abnormaliteta. Pledira, pseudologikom dogmatizma, za homogenu, jedinstvenu, monolitnu, hrvatskopravaku politiku budui da je to preduvjet boljeg slobodnog ivota naeg naroda.

Muslimani su hrvatiKurtagi se deklarira kao apologet egzistencijalnih i historijskih interesa islamskog elementa ili muslimana u BiH. Uvjeren je da te interese artikulira i brani hrvatsko pravatvo. Na osnovu njegove ideologije jednokrvna braa: muslimani i katolici trebaju zajedniki raditi u duhu hrvatskog narodnog programa. Smatra unutarbonjaku i unutarbosansku politiku opciju egzistencijalnim prijetnjama njihovom povijesnom opstanku. On smatra Starevia kao najveeg branitelja muslimama od vlakih napadaja. Takoe smatra da biti na pozicijama hrvatskog pravatva, ne znai biti na protuislamskom stajalitu, naprotiv, to znai biti na pozicijama odbrane naeg narodnog individualiteta pa zato sebe i politike suistomiljenike naziva rodoljubima, samostalnim i samosvjesnim muslimanima. Za njega su muslimani u etnikom, narodnom smislu Hrvati, oni su jedan istokrvni i istojezini narod. Tu se uglavnom iscrpljuje njegova argumentacija u prilog etnikoj kroatizaciji Bonjaka. Na tlu razdvojenosti vjerske i nacionalne identifikacije u Hrvate e svrstati, pored muslimana, idove, pravoslavce, pritestante i pripadnike drugih vjera.

Karakterologija SrbaPolazei od akcentiranih geopolitikih predstava kao i od stanovita da su Bonjaci zapravo etniki Hrvati, on e publicirati radikalno negativnu karakteroloku sliku Srba.Tu sliku zasnovanu na konstantnoj predstavi o Srbima kao neprijateljima Hrvata i islamskog elementa formulira upotrebom termina slavosrpsko, bizantizam i bizantinci i vlasi koji imaju i kod njega negativno, radikalno, peorativno znaenje. Kao bizante i vlahe, onda Srbe i Srbijance u njegovom uvidu karakteriziraju negativne etniko psiholoke crte koje su se posebno ispoljile kroz unitenje islama i muslimana na tlu Srbije. On imajui u vidu povijesna iskustva i antiislamski orijntiranu srpsku politiku, kategoriki zakljuuje da je aksiom muslimanskog rada i napredak Srba nazadak muslimana i taj je aksiom dovoljan. Muslimani i Srbi su dva naroda velikih kulturnih opreka.

Bosna u trijalistikom dravno-pravnom konceptuOn polazi od dva temeljna stajalita. Prvo BiH nije zasebni i to organski historijsko-teritorijalni individualitet nego su to, kako se u javnom argonu, onom kolonijalnom i onom unutrbosanskom onog vremena govorilo dvije provincije; Drugo, budui da su muslimani kao autentino puanstvo etniko-nacionalno Hrvati, to su BiH nae dragocjene zemlje.Kurtagi se pojavljuje unutar ovih temeljnih stajalitva kao radikalni kritiar politike bosanske autonomije. On smatra da bosanska autonomija nije navodno u interesu muslimana jer ne bi mogla da osigura njihov opstanak i razvoj. Na drugoj strani protivi se uspostavljanju bosanske autonomije jer smatra da bi Bosna sama za sebe bila premalena da bi mogla suzbiti navalu njemake i ruske i irom bi i nehotice bila vrata otvorena navali tuinaca, to bi bilo i za ostale balkasnke drave a naroito za tursku carevinu od velike pogibelji.Kurtagi je revnosni sljedbenik hrvatskog pravatva i za projekt trijalistikog dravno-pravnog preureenja monarhije. Trijalizam je okupljanje zemlje na jugu monarhije, dakle Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u jednu cjelinu kao treu monarhijsku tvorevinu. Kao argumentarij koji ide u prilog takvom dravno-pravnom konceptu navodi interes monarhije i hrvatskog naroda jer bi se oslabila snaga i pohota Maara, on ovo smatra i egzistencijalnim interesom islamskog elementa. Potom, u geopolitikom diskursu gledajui, muslimani bi u okvirima ovog preureenja monarhije dobili izlazak na more, to je kao to smo vidjeli u njegovoj percepciji najglavniji uslov opteg, ekspanzivnog napretka svakog naroda. Nadalje osigurali bi svoja imovinska prava a na drugoj strani budui da Hrvati manifestiraju veliku vjersku toleranciju i socijalnu nediskrminaciju to nemaju muslimani nikakva razloga da strahuju za svoj vjerski identitet i za pristup socijalnim poloajima. Kritika reimaNjegova nacionalnopolitika koncepcija horizont je ne samo kritike bosanske politike i njenih relevantnih partijskih faktora nego je i vrijednosno tlo na kojem se vri kritika AU reima i njegove empirijske politike. Kurtagi se usuuje, nakn to je euforino podrao aneksiju, kritizirati one aspekte oficijelne politike u kojima oni ne korespondiraju s njegovim pravakim nacionalnopolitikim stanovitima.Kritizira prije svega sam zemaljski ustav, njegov karakter i nain na koji je instaliran. To je alosni ustav. On je paraliberalan i predstavlja karikaturu konstitucije. On ima apsolutustiki karakter i predstavlja nad bosnom tutorstvo austrijske i ugarske vlade. U skladu sa svojim razlikovanjem vjerske i nacionalne identifikacije, kritizira ustavno favoriziranje konfesionalnosti kao osnove izborne konstitucije sabora.

ALIJA HOTIBiografija O njemu ne postoji mnogo biografskih podataka. Zavrio je Prvu gimanziju u Sarajevu 1906. godine. U AU doba je bio stipendista Gajreta na studiju filozofije u Zagrebu. Bio je glavni urednik lista Muslimanska svijest. Iz jednog pravakog manifesta se vidi da je u BiH bio gorljivi pristalica Hrvatske stranke prava, te da je sudjelovao i na njenim skupovima i u Zagrebu. Napisao je brouru Uzroci propadanja islamskog naroda.Rana nacionalno-politika misao Alije Hotia moe se smatrati modelskim oblikom koncepcijski i politiki osvjetene muslimanske etnike autokroatizacije. Uz to je paradigma muslimanske recepcije hrvatske pravake ideologije. Nacionalno automuslimansko prohrvatstvo i politiko pravatvo otuda ulaze u supstancijalna odreenja njegovog miljenja djelovanja. Alija Hoti je zapravo epigon, tuma i polularizator pravake ideologije i njenih pogleda na naciju, nacionalno pitanje, jugoslovenstvo te etniki karakter i dravno-pravni status BiH. U svakom sluaju on pripada prvim bonjacima bosansko-hercegovakim muslimanima koji e u monografskom smislu i na autorski nain reflektirati o socijalizmu.

NAROD ODREENJE I PERCEPCIJEKulturoloko definiranje narodaAlija Hoti ne razvija autorsko vienje supstancijalnih odreenja naroda, on eksplicitno preuzima Remanovu definiciju naroda. Parafrazirajui tu definiciju on e rei da narod predstavlja udruenje, dio ovjeanstva koji govori jedan te isti jezik, koji je spojen itavim nizom historikih injenica u jednu skladnu i harmoninu cjelinu, i napokon koji je svjestan te zajednike pripadnosti. Prema tome narod svrstava u jedan od oblika socijalnih udruenja. Slijedei Remanovu duhovno-kulturokoku definicuju narona Hoti identificira jo nekoliko vanih atribucija naroda-nacije. Prije svega izdvaja i akcentira egzistenciju narodne due koja u sebe ukljuuje narodni karakter, narodni temperament i druge mentalne osebujnosti narodnog mentaliteta. Povijesni proces sraivanja oznaava procesom kultiviranja narodne dueNarod, vjera, politikaU kontekstu razumijevanja fenomena narodnog individualiteta, uvodi i relacije i veze izmeu naroda i vjere. S obzirom na njegovu deklariranu muslimansku autokroatizaciju, ovo se separiranje u njegovoj percepciji dogaa kao odvajanje bh muslimana od njihovog navodnog hrvatskog etniko-nacionalnog identiteta. Ali u koncepcijsko-teorijskom smislu ovdje je vano njegovo diferenciranje vjerskog i nacionalnog identiteta. Relevantni su njegovi uvidi u egzistenciju razliitih naroda sa istom vjerskom pripadnou te preferiranje svjetovnih faktora (jezik, krvno porijeklo i sl.) u povijesnom procesu oblikovanja narodnih duevnih individualiteta u odnosu na vjerske faktore. No ova se diferencija vidimo upotrebljava kao pseudoargumentacija u prilog nacionalnoj kroatizaciji muslimana u BiH.Neovisno od diferencije izmeu naroda i vjere, u njegovom uvidu, unutar naroda posebno islamskih, figurira bliska veza izmeu vjere i politike pa i ovu dimenziju tretiramo elementom u njegovom poimanju naroda. U njegovoj percepciji se vjera i politika naroda esto prepliu, elementi jedne zadiru u sferu druge.

Kulturne diferencijePovijest naroda vidi kao povijest borbe izmeu kulturno jaih i kulturno slabijih naroda. Mada ne pokazuje simptome rusofilstva u kontekstu refleksija o socijalizmu, sklon je mistinoj predstavi o ekskluzivizmu ruskog naroda. On recipira onovremenu afekciju etnikim stereotipijama i nacionalnim karakterologijama, a u kontekstu kritike kapitalistikog kolonijalizma on e u tom smislu pisati: predstavnika nove ere socijalizma navjeuju dogaaji u Rusiji. Ruski je narod jedini od dananjih velikih naroda, koji je navikao