Moć Mača -Smoth

8/10/2019 Mo Maa -Smoth

1/512

Manfred De La Rey i Shasa Courteney sinovi su iste majke, ali oni to ne

znaju, niti to slute. Obojicu e slijediti paralelne, ali razliite sudbine.

Prvi e upoznati bijedu i teak ivot u juno-afrikim gradovima-

barakama, nastalima za vrijeme Velike krize, a drugi bogatstvo i

lagodan ivot vlasnika rudnika dijamanata.

Ujedinit e ih tragian dogaaj: Veliki rat, i dvije zajednike strasti: sport

i politika. No, uvijek e se nalaziti na suprotnim frontama, i vie se puta

boriti kao neprijatelji, ali svjesni duboke veze, jae od mrnje, koja lei

duboko u njihovim srcima...

U jo jednome bestseleru Wilbura Smitha, svjetski poznati romanopisac

ovaj put progovara o afrikome jugu u vrijeme tekih politikih previranja

1


2/512

u praskozorje Drugoga svjetskog rata, koji nije mimoiao ni crni

kontinent...

Danielle, uz svu moju ljubav

Da sam upotrijebio silu kako bih promijenio zakone podredivi ih moi

maa, danas ne bih bio ovdje Engleski kralj Charles I.

govor na stratitu, 30. sijenja 1649.

Magla je pritiskivala ocean, priguivi zvukove i boje, no, ve je prvi

jutarnji povjetarac na mahove naborao sivilo u lagan lelujavi vihor.

Ubrzo e se izgubiti prema kopnu. Ribarica je bila udaljena tri

nautike milje od obale i drala se na granici morske struje, u tom

graninom podruju u kojem su se sjajne vode niskog dna mijeale s

tamnijim vodama bogatijim planktonom od ivotne vanosti koje su

izvirale iz podzemlja, jasno se istiui linijom zagasitozelene boje.

Lothar de La Rey nalazio se u kabini brodice, nagnut nad kormilom,gledajui pred sebe. U ilama je osjeao vrenje: bilo je to uzbuenje

zbog lova koje je ve toliko puta osjetio i koje ga je uvijek podravalo

poput droge, jae od opijuma ili alkohola. Prisjeti se minulih zora.

Prisjeti se kad je, naslonjen na rubu rova, ekao naredbu da postrojbe

kotskog konjanitva krenu u napad, vrpce i kiltovi na vjetru, a prema

njima upereni Mauzeri. Prou ga trnci. Otad je proveo stotinjak zora

ekajui, ponajvie na veliki ulov. Lav iz pustinje Kalahari, bivol krute

dlake i elinih rogova, lukavi slon s dragocjenim kljovama od

bjelokosti. Ovoga je puta plijen bio malih dimenzija, no, u tolikom

broju da nije bio manje vrijedan panje u odnosu na beskonanost

oceana. Tijek njegovih misli prekine djeak koji se pribliavao

teturajui palubom, bosonog, dugakih i jakih nogu boje bronce. Bio je

velik i golem poput odraslog mukarca, i morao se sagnuti da bi uao

u kabinu gdje se nalazilo kormilo, pazei pritom da ne prevrne kavu iz

alica koje je nosio, jednu u svakoj ruci. Hoe li eera?, zapita

2


3/512

Lothar. etiri liice, tata, odvrati mu uz osmijeh. Magla se ve

kondenzirala u velike kapi na trepavicama, primoravi ga da trepne

oima poput usnulog maka. U njegovoj plavoj kosi mogli su se

primijetiti sjajni, svjetliji pramenovi od sunca. Imao je guste i tamne

obrve, a oi boje jantara koje su zbog kontrasta izgledale jo svjetlije.

Danas e biti svjee ribe, ree Lothar i prekrii prste u depovima ne

bi li odagnao lou kob koju je tako otvorena izjava mogla privui.

Potrebna nam je, pomisli. Da bismo preivjeli, treba nam puno ribe.

Pet godina ranije, jo je jednom krenuo za lovakim zovom rogova:

prodao je poduzee za cestovni i eljezniki prijevoz koje je uz velik

napor uspio osnovati i razviti, uvalivi se do grla u dugove i uloivi

veliko bogatstvo u nov posao. Poznavao je beskonana blaga koja suzelene vode bengalske struje skrivala. Ve ih je uspio nazrijeti u

burnim danima koji su prethodili svretku Velikog rata, kad je

posljednji put drao u ruci oruje protiv mrskih Engleza i njihovog

odvratnog fanatika Lana Smitha, koji se tada nalazio na elu vojske

Junoafrike unije. Iz tajne baze, skrivene izmeu dviju pustinjskih

pjeanih dina koje su se nalazile uz Juni Atlantik, Lothar je

opskrbljivao streljivom i benzinom njemake podmornice zaduene dauznemiravaju konvoje engleskih trgovakih brodova. Za vrijeme

dugakih stanka provedenih u ekanju izmeu dviju operacija u tom

pustom dijelu afrikog kontinenta, vidio je kako se ocean naduo i

kljuao. Bio je blago koje je samo ekalo nekoga tko e pruiti ruku i

otad je, muei se na suncu i u praini, kopajui prolaze i galerije na

planinama te otvarajui si putove u uarenoj nizini, nastavio

razmiljati, tedei novac i kujui planove koji bi mu omoguili da ga

se doepa. Brodice je pribavio u Portugalu: bile su opremljene za ulov

srdela, no, bile su zahrale i loe opremljene. Tamo je pronaao i Da

Silvu, starog moreplovca, iskusnog poznavatelja svakoga morskog

puta. Zajedno s njim popravio je flotu i uz malobrojnu posadu isplovio

je prema krajnjem jugu Afrike. Industrijski pogon za konzerviranje

pronaao je u Kaliforniji, zatim i podatke o prolasku tune, no, iju je

koliinu jedno poduzee precijenilo, podcijenivi istodobno

nepredvidive trokove njenog ulova. Lothar je kupio tvornicu te je

3


4/512

preselio morem, komad po komad, do June Afrike. Ovdje ju je

ponovno podignuo izmeu dina pored postaje kitolovaca u raspadanju

po kojoj je pusta uvala vjerojatno dobila i ime Walvis Bay. U prve tri

godine on i Da Silva ribarili su uspjeno, te pokrili poetni dug. Lothar

je odmah naruio nove brodice koje su trebale zamijeniti portugalske

ribarice, koje su ve stigle do kraja svog puta, zapavi u jo vee

dugove. Zatim je riba nestala. Bez ikakvog vidljivog razloga,

beskonane plove srdela nestale su. Ostajala je tu i tamo pokoja mala

plova. Tako su se dali u oajniku potragu, upustivi se prema

otvorenom moru, na vie od stotinu milja ili plovei obalom, vie nego

to je to bila maksimalna isplativa udaljenost od tvornice. Mjeseci su

prolazili kao i uvijek jedan za drugim i svaki je dodavao jedan red naukupnom iznosu kamata koje su morali platiti, dok su se stalni

trokovi tvornica i ribarice sve vie nakupljali. Konano se Lothar

naao u situaciji da moli za nove kredite. Pune dvije godine bez

ribolova. Zatim, odjednom, kad se Lothar ve gotovo predao, opazi

malu promjenu u oceanskim morskim strujama, u smjeru puhanja

vjetra, i riba se ponovno vratila. Dobra, svjea riba koja se svakog jutra

pojavljivala poput trave koja ponovno raste. Samo da potraje, molio jeLothar zagledavi se u maglu. Da bi samo potrajalo jo bar dva do tri

mjeseca. Bilo bi to dovoljno vremena da plati sve dugove i da ponovno

postane slobodan ovjek. Podie se, ree djeak, a Lothar trepne

oima i trgne se iz svojih misli. Magla se otvarala poput kazalinih

zastora i prizor koji se ukazivao pred njima odgovarao je kakvoj

melodrami. Bio je tako ivahno obojen da je izgledao neprirodno: zora

se puila i sjajila poput pirotehnikog spektakla: naranasta, zlatna i

zelena boja sjajile su se na oceanu, dok su se stupovi magle bojili

crvenilom, poput krvi i rua, a voda je bljetala nadzemaljskom

vatrom. Tiina je uvila tu arobnu viziju, tiina teka i gusta poput

kristala, tiina koja je davala ljudima osjeaj da su gluhi, oduzetih

osjetila pred tim predivnim prizorom. Zatim se sunce pojavi pronaavi

si put kroz maglu; sjajna zraka svjetlosti, koja je plesala na povrini

zapalivi struju. Voda pored obale postane sivoplave boje oblaka, a

linija razgranienja struja bila je tako jasna poput otrice noa. Prema

4


5/512

otvorenom moru ocean je izgledao poput zelenog baruna. Daar

spring hy!, uzvikne Da Silva s palube, pokazujui prema tamnoj vodi.

Evo, skakue! Jedna jedina riba, neto dua od ovjeje ruke, skoi iz

vode, srebrena iskra na svjetlosti sunca. Zapoinjemo!, uzvikne

Lothar uzbueno. Djeak nagne glavu te prolije kavu posvuda uokolo,

a zatim hitro krene ljestvama koje su vodile prema motorima brodice.

Lothar u tom trenutku povue ruku, upravo dok se djeak naginjao

na poluzi. Hajde!, uzvikne kapetan, i on se uvije ne bi li se odupro

pritisku etiriju cilindara. Jo nije imao ni trinaest godina, no, bio je

snaan gotovo koliko i odrastao mukarac. U naporu su mu se prsni

miii ritmiki naduli. Sad!, ree Lothar i zatvori ventile. Motor, jo

uvijek topao zbog putovanja iz luke, proradi kaljui. Perjanica dimaoslobodi se iznad brodice, a potom se vrijednosti regulariziraju. Djeak

potri na palubu i priblii se Da Silvi. Lothar je plovio uz granicu

struje. Magla se raspri a ostale brodice se pojave pred njima. I one su

nepomino ekale na prve zrake sunca, a sada su pramcima sjekle

mirnu povrinu. Mornari su avrljali na palubama i njihovi uzbueni

usklici mijeali su se s ritmikim lupanjem motora. Kroz stakla kabine

s kormilom Lothar letimice pogleda palubu, dugaku petnaest metara iprovjeri radnje. Dugaka mrea ve je visjela na vanjskom boku. Konop

s plutom ve je bio paljivo pripremljen u spiralu. Teina mree na

suhom iznosila je sedam tona. Mokra je teila puno vie; bila je

dugaka stotinu i pedeset metara, i u dubini je teila dvadeset i jednu

tonu. Prozirni kazalini zastor to je visio na konopu s plutima. Lothar

ju je platio vie od petsto funta: koliko obian ribar moe zaraditi u

dvadeset godina ribarenja svakodnevnog rada. Ostale tri brodice bile

su opremljene slinim mreama. Nakon paljivog promatranja Lothar

zadovoljno shvati da je sve bilo spremno za bacanje mrea i ponovno

pogleda prema povrini oceana. Jo jedna riba poskoi, reui vodu u

tamnome tragu. Kao na uobiajeni znak odjednom ocean oivi. Valovi

postanu tamniji kao da je golemi oblak prekrio sunce. Vode su kljuale

kao da e svakog trenutka izroniti udovite. Svjea riba!, uzvikne Da

Silva, okrenuvi se i pogledavi Lothara iznad vlastitog ramena.

Njegovo je lice bilo preplanulo od sunca i izborano. irokim pokretom

5


6/512

ruke starac pokae prema dijelu mora gdje je kljualo i izgledalo je kao

da eli zagrliti obzor. Plova je bila dugaka bar jednu nautiku milju, i

tako iroka da se suprotni kraj gubio u magli. U toliko godina lova

Lothar nikada nije vidio takvu koliinu ivih bia, toliko jedinka iste

vrste na jednom mjestu. U usporedbi su ak i skakavci koji su mogli

zatamnjeti sunce u afrikom podnevu ili quelea, malene ptice koje su

se sakupljale na stablima u tako velikom broju da su grane pucale,

bile beznaajne porodice. ak su i mornari s drugih brodica umuknuli,

zaueni i zastraeni, kad je plova stigla do povrine, a voda se

zapoela pjeniti, postavi bijela poput snijega; bezbrojni milijuni malih i

vitkih tjeleaca ukazali su se, sjajni na zrakama sunca, izronivi iznad

povrine pritiskom ostalih. Da Silva je bio prvi koji se uspio pribrati.Okrene se i potri palubom, spretno poput mladia. Stane stigavi do

kormila. Marija, majko Boja! Nadajmo se da emo jo uvijek imati

mreu, kad ovaj dan bude zavrio! Nije to bila zabrinutost bez temelja,

ve upozorenje koje je trebalo uzeti u obzir. No, Da Silva odmah potri

prema krmi ribarice i spusti se u malenu barku dok su i svi ostali

trali prema svojim mjestima. Manfred!, dovikne Lothar. Djeak koji

je do tog trenutka nepomino gledao na palubi, hipnotiziran timvelianstvenim prizorom, trgne se i potri prema kabini. Dri kormilo,

ree mu Lothar. Bila je to golema odgovornost za tako mladog ovjeka.

No, Manfred je dokazao vie puta da je dostojan te obveze, stoga Lothar

nije osjeao nikakav nemir. Smjesti se na pramcu i zapone diktirati

smjer, niti se ne okrenuvi. Na njegovu zapovijed da izbjegnu plovu,

odmah je Manfred pokrenuo kormilo i Lothar osjeti kako se paluba

die pod njegovim nogama. Koliko ribe, proape kapetan,

procjenjujui struju, vjetar i udaljenost plove. Da Silvino upozorenje

odzvanjalo mu je u uima meu njegovim mislima. Ribarica i mrea

mogle su izdrati 150 tona ribe, uz spretnost i sreu moda 200. Pred

njim nalazila se plova od milijun tona srdela. Prebrzo, nepromiljeno

sputanje mree moglo je uhvatiti dvadeset, pa ak i trideset tisua

tona. U tom bi sluaju njihova teina i snaga unitile mreu. A moda

bi prekinule i konop povukavi sve u dubine oceana. Jo gore, da je

konop izdrao, mogao je ak prevrnuti i samu ribaricu. I u tom bi

6


7/512

sluaju Lothar izgubio ne samo mreu, ve i svoj ivot, kao i ivot

lanova posade. I svog sina Manfreda. Nesvjesno baci pogled prema

kormilu. Manfred mu se osmjehne, ozaren u licu od uzbuenja.

Njegove oi boje jantara su iskrile, a sasvim bijeli zubi se sjajili na

suncu. Bio je nalik na svoju majku. Lothar osjeti gorinu i ponovno se

usredotoi na posao. Zamalo ga ti trenutci nepanje nisu skupo stajali.

Ribarica je gotovo ulazila u plovu, a da se to dogodilo, ribe bi ih

opazile. Istog trenutka bi cijela plova nestala u dubinu poput jednog

jedinog organizma. Odmah Lothar da znak Manfredu da se rairi, i on

ga odmah poslua. Ribarica se okrene oko same sebe. Pramac gotovo

dodirne plovu, a potom se okrene paralelno s njom na udaljenosti od

neto vie od tri metara. Zapone ekanje najboljeg trenutka zasputanje mree. Ponovno bacivi pogled Lothar opazi da su ga i ostale

ribarice lijeno slijedile, kao da ih je veliina plove prestraila. Swart

Hendrick, golemi elavi div s glavom koja se u zoru sjajila poput

topnike granate, pogleda ga s pramca svoje brodice. Stari prijatelj s

kojim je podijelio tisue doivljaja, oajnih pokuaja, slijedio je Lothara

kad je ovaj napustio zemlju i predao se moru, a sada je bio iskusan i

spretan ribar, kao to je bio iskusan i spretan lovac na ivotinje... iljude. Lothar ga hitro upozori na opasnost, proavi dlanom ruke ispod

drugog. Swart Hendrick se osmjehne za sebe i odgovori mu takoer

znakom. Draesne poput balerina etiri velike brodice kruile su oko

goleme plove, dok je i posljednja magla nestala pod naletima

povjetarca. Sunce osvijetli obzor. Dine u dalekoj pustinji crvenile su se

poput tek oblikovane jo uvijek uarene bronce, prizor koji je

odgovarao tom uzbudljivom dijelu lova. Riba je i dalje ostajala u

skupini, a Lothar je zapoinjao oajavati. Srdele su se nalazile na

povrini vie od sat vremena, puno vie nego uobiajeno. Svakog

trenutka mogle su ponovno uroniti i nestati. Jo uvijek nitko nije bacio

mree. Bili su poput prosjaka pred golemim blagom, gladni i

oslijepljeni izobiljem. Lothar osjeti kako u njemu raste bijes i izazov.

Dovoljno je dugo ekao. Bacite i neka me vrag nosi, pomisli i da znak

Manfredu, stisnuvi oi na bljetavom suncu. Prije nego to je uinio

tu ludost, zauje Da Silvu kako zvidi. Stari Portugalac stajao je u

7


8/512

barci ivahno maui rukama. Plova je poela bujati. Kruna masa

poela je mijenjati oblik. Iz nje se izdvoji glava s jako uskim vratom

koja se odvajala od tog golemog tijela. Bilo je to ono na to su ekali.

Manfred!, uzvikne Lothar i zapone mlatarati desnom rukom. Djeak

okrene kormilo i ribarica se vrati natrag. Pramac proe kroz vei dio

plove srdela poput sjekire krvnika nad vratom osuenika. Motor na

minimum, da znak Lothar i kobilica brodice klizne u tiini prema

ribama. Voda je bila tako jasna da su se s palube mogle razabrati

srdele jedna po jedna, svaka je zrcalila svjetlost, koja se prelamala na

njenom tijelu. Ispod, tamna i golema poput uronjene sante leda

zelenila se plova. Gotovo njeno Lothar i Manfred su kobilicom brodice

uli u tu zelenu ivu masu, s propelerima na minimumu da ne biprestraili plijen. Konano se manja plova sasvim odvojila. Poput psa

ovara s ovcama Lothar je pokuao sasvim izolirati plovu dajui

Manfredu znakove, koji ih je paljivo izvravao. Jo uvijek je

prevelika!, promrmlja. Iako se odvojio maleni dio od velike plove

Lothar je procijenio da ih je ostalo jo oko tisuu tona... a moda i vie,

ovisno o dubini plove, koju je mogao samo procijeniti. Bio je to rizik,

prokleto veliki rizik. Krajikom oka vidio je Da Silvu kako mu dajeznakove za opasnost, i zvidio je uzbueno, vrpoljei se u barci. Starac

je takoer procijenio veliinu plove i bio je zabrinut. Lothar se nasmije,

stisne oi i namjerno mu okrene lea. Zatim da znak Manfredu da

podesi motor na brzinu bacanja. Na pet vorova zapovjedi Manfredu da

okrene ribaricu, natjeravi plovu da se dri u sredini kruga koji je

brodica opisala. Zatim se okrene i uzvikne: Bacaj! Spustite mree!

Mornar na krmi broda, crnac, odvee konop barke koja se polako

udaljavala od broda i otvarala hitro mreu za sobom. Da Silva se drao

za rub i jo se uvijek bunio mlatarajui rukama. Postupno kako je

ribarica polako kruila oko plove, smea vrpca mree se sputala, dok

se konop odmotavao poput iritirane zmije. Pluta su se poredala u

polukrug, u razmacima poput krunice: pupana vrpca koja je

osiguravala okretnu barku za ribaricu. Da Silva se na posljetku predao

sudbini, zauvi da je rad motora sveden na minimum, a brodica pree

brod. Spretno rukujui kormilom Manfred je izdrao silu mree i

8


9/512

polako se pribliio maloj barci. Klopka je bila zatvorena. Da Silva

ponovno pree na brod i zarei prema Lotharu: Izgubit e mree.

Samo luak se moe nadati da e uspjeti, uz tako veliku plovu. Otii e

i povui sa sobom sve. Tako mi Boga. No, Lothar je ve davao

zapovijedi potrebne da ponovno podignu mree, a ribari se bace na

posao. Jedan od njih dohvati konop koji mu je Da Silva pruao, dok je

drugi pomagao Lotharu da povlai drugi. Mrea je sezala do dubine od

dvadeset i jedan metar, a ispod je bila otvorena. Najhitniji potez bio je

da zatvore tu mogunost izlaza prije nego to je plova otkrije. Lothar je

vukao konop tako snano da su mu se u naporu miii napeli pod

preplanulom koom. Ubrzo uspije provui konop. Proavi kroz eline

prstenove konop zatvori mreu poput vree, kao da se radi o golemojvrei duhana. Za kormilom je Manfred pazio na pomicanje ribarice

naprijed-natrag, ne bi li izbjegao da pramac probije mreu ili da se ona

oplete oko propelera. Da Silva se vratio u svoju barku i premjestio je na

drugu stranu u odnosu na krug pluta, privezavi je za konop koji je

plutao tako da je mogla pruiti vei otpor u tako kritinom trenutku u

kojem je plova u panici mogla probiti mreu. Radei bez prestanka

Lothar je nastavio vui konop sve dok se krug elinih prstenova nijenaao na boku broda, u sjajnoj petlji. Plova vie nije imala mogunost

izlaza. Dok mu se znoj slijevao s vrata i natopio mu koulju, Lothar se

nasloni na zatitnu ogradu broda zadihan, ne mogavi doi do daha.

Njegova kosa boje srebra bila je slijepljena na elu i oima. Fanatino

je mlatarao rukama prema Da Silvi. Konop mree se napinjao sve dok

nije uinio savreni krug na njenim valovima bengalske struje,

privezan vrsto za ribaricu. No, upravo dok ga je Lothar promatrao,

odjednom krug promijeni oblik: odjednom postane piast produivi

se kao da ga netko vue: plova je opazila mreu i pokuavala ju je

probiti, ponajprije s jedne, a potom s druge strane, vukui je zajedno s

barkom poput krpe u moru. Bila je to titanska snaga kojoj se nitko nije

mogao oduprijeti. Pobogu, ulovili smo ih vie nego to sam mislio,

uzbueno e Lothar. Zatim se trgne, odmakne mokru kosu s oiju i

potri prema kormilu. Plova je pokuavala probiti mreu, gotovo

neprestano bacajui vodu u barku, koja je udarala u ribaricu. Na

9


10/512

svakom udarcu Lothar je osjeao palubu kako se trese pod njegovim

nogama. Da Silva je bio u pravu. Poludjele su, proape i dohvati

ruku sirene. Triput pozvoni, traei pomo: potom potri na palubu

dok su se svi ostali ribarski brodovi pribliavali. Nitko nije imao priliku

ni hrabrost da baci mree. Brzo, k vragu, brzo!, uzvikivao je uzalud

Lothar, jer su bili predaleko da bi ga uli. Potrebne su nam ruke svih!

Posada se dvoumila, strahujui da dodirne mreu. Hajde, pokrenite

se, crna kopilad!, urlikao je Lothar i odmah im pokazao vlastitim

primjerom dohvativi konop. Bilo je potrebno da jo vie smanji krug

pluta smanjivi istodobno i prostor plove te time i njenu jainu. Mrea

je bila hrapava i rezala je poput bodljikave ice, no, svi su je zajedno

zapoeli podizati, iskoristivi ribaricu da bi je podizali centimetar pocentimetar. Zatim je plova ponovno zapoela trzati i sve to su uspjeli

podii ponovno padne u vodu. Jedan od crnaca Herero je prekasno

ispustio mreu i uaren konop mu rani prste, otkrivi crveno ivo meso

i bijele kosti. Uz krik ovjek priblii ruke prsima pokuavi zaustaviti

krv koja se slijevala. No, iktanje krvi se nastavilo i ubrzo mu je krv

zacrvenila koulju na prsima i trbuhu. Konano su i hlae bile

prepune krvi. Manfred! Pregledaj ga!, uzvikne Lothar i ponovnousredotoi svoju panju na mreu. Plova je sada pokuavala krenuti u

dubinu, i jedan dio pluta se nae ispod povrine mora. Iz tog

nenadanog prolaza izie tisue i tisue srdela. Odlino, promrmlja

Lothar, tako e manje vui. No, veina plove se nalazila u klopci: jo

je jednom povukla prema dubini, i ribarica se nagne opasno u stranu.

Mornari su pojaali stisak, licima boje pepela. S druge strane kruga

barka je zapoela putati. Svaki trzaj ju je ponovno snano zanosio

prema ribarici i nije bilo mogunosti da e jo dugo izdrati. Odvojite

se!, uzvikne Lothar. Ispustite. Opasnost je bila prevelika. Jednom je

jedan mornar pao u mreu. Riba je odmah nahrupila na njega i

povukla ga ispod povrine, pobijedivi svaki pokuaj obrane i napor da

im izmakne. Kad je, nakon podueg vremena nakon nemilog dogaaja

bilo mogue doi do lea, opazili su da se riba uvukla u svaki otvor na

njegovu tijelu. Kroz usta je ula u eludac i plua. Oi su bileizbaene

iz duplja, a jedna je riba dostigla i mozak. Neka se uspjela uvui u

10


11/512

probavni trakt, naduvi jadnog mornara poput lopte. Bio je to prizor

koji je bilo teko zaboraviti. Ostavite mreu!, uzvikne Lothar i upravo

u tom trenutku Da Silva padne u vodu, izvan kruga i zapone plivati

svim snagama dok su ga ve njegove cipele vukle prema dnu. No,

Swart Hendrick bio je spreman podignuti ga. Dva mornara se pobrinu

za njega, a ostali priveu konop za bok broda. Kad bi mrea bar

izdrala, promrmlja Lothar. U meuvremenu, jo se jedan od dva

ribarska broda pribliio i takoer dohvatio konop s plutom. etiri

brodice sada su inile krug oko plove i posada je suraivala u

podizanju mree. Centimetar po centimetar, dvanaest ljudi na svakoj

ribarici istovremeno je podizalo mreu. ak je i Manfred sudjelovao u

manevru, stojei iza oevih lea. Svi su se znojili, oteano disali i patiliod napora. Ruke su im ostale bez koe od grubog konopa. Konano su

pobijedili golemu plovu uspjevi je podii. Riba na vrhu se trzala u

agoniji, tlaei svojom teinom ostale koje su umirale na dnu mree.

Podignimo ih na palubu!, uzvikne Lothar i na svakoj ribarici mornari

dohvate mreu i osiguraju je na vanjskom djelu kormila. Ti golemi

klinovi bili su nalik na mree za lovljenje leptira, ili na one kojima se

koriste djeca da bi ulovila rakove na obali, no, imale su ruku dugakudevet metara, a vrea je mogla primiti tonu ribe. Dno je bilo zatvoreno

sistemom elinih prstenova kroz koje je bio provuen konop na isti

nain kao u glavnoj mrei. Dok su te ureaje runo pokretali, Manfred

i Lothar otvore bokaportu tive. Zatim se vrate na svoja mjesta, Lothar

za vitlo, a Manfred za kormilo. Uz dugo stenjanje vitlo podigne mree,

dok su tri ribara postavljala ruku u pravilan poloaj. Manfred povue

konop uz zveket prstenova. Lothar promijeni smjer kretanja motora

vitla i uz jo jednu kripu mrea se spusti uz masu ivog srebra. Tri

ribara svom snagom gurnu ruku tako da se duboko zarila u otvor

mree meu srdelama u agoniji. Gore!, uzvikne Lothar, i ponovno

promijeni smjer. Podignu mreu koja je sada visjela u zraku s tonom

ribe. Manfred je drao napeti konop, svom se svojom teinom

suprotstavivi mrei i podignuvi se s palube. Konano premjeste

mreu na palubu, iznad otvora tive. Putaj!, uzvikne Lothar prema

sinu, a Manfred ga odmah poslua. Golema koliina ribe srui se ispod

11


12/512

palube, dok su tanke ljuske leprale po zraku, poput snjenih

pahuljica, zrcalei se na svjetlosti sunca. Kad se mrea ispraznila,

Manfred se vrati i ponovno zapone vui konop, a ribari vrate ruku na

svoje mjesto, dok je Lothar ponovno pokrenuo vitlo i ponovio postupak.

Na ostalim ribaricama posada je inila isto, i u prekidima od nekoliko

sekunda, tona po tona ribe se prelijevala u tive. U meuvremenu je

more postajalo tamnije od ljusaka koje su padale na ljude koji su

radili. Bio je to naporan posao, monoton i dosadan. Polako su se ljudi

umarali, i zamjenjivali su ih oni koji su ostali nadzirati glavnu mreu.

Lothar je ostajao za vitlom, paljivo i neumorno pratei rad. Srebreni

novac, radovao se u sebi dok je riba ulazila u tive njegove etiri

ribarice. Nisu vie srdele, ve novac. Danas punimo tivesrebrenjacima. Na palubu!, uzvikne prema sve uem krugu glavne

mree, i prema Swartu Hendricku koji je takoer bio za vitlom, golih

prsa, koja su se sjajila poput ebanovine. Na palubu!, ponovno

uzvikne, izdravi fiziki napor uobiajenom lakoom, karakteristika

kojom je uspio zadobiti potovanje svojih ljudi. tive su bile gotovo

pune, svaka s oko petsto tona ribe. Sada je trebalo krcati na palubu.

Jo jedan rizik. Nakon to budu nakrcane ribom, ribarice su se mogleosloboditi tereta tek u luci, kad je riba ulazila u tvornicu. Ispuniti

palubu ribom znailo je pridodati jo stotinu tona iznad sigurnosnog

limita. Da se vrijeme pogoralo, da je vjetar zapoeo puhati iz drugog

smjera, to golemo more pretvorilo bi se u udovite i unitilo ribarice,

povukavi ih prema dnu u hladni tamnozeleni ponor. Vrijeme e

izdrati, ree Lothar samome sebi te nastavi raditi za vitlom. Jahao je

na dobrome valu. Nitko i nita nije ga moglo zaustaviti. Uvukao se u

golem rizik koji ga je nagradio s tisuu tona ribe i pedeset funta po

svakoj toni. Pedeset tisua funta u samo jednom lovu. Najvea srea u

njegovu ivotu. Mogao je izgubiti mreu, ribaricu i ivot. No, umjesto

toga, jedan jedini ulov je podmirio sve njegove dugove. Za Boga

svemoguega, promrmlja, te podigne ruku vitla, nita ne moe

krenuti na gore. Slobodan sam. Slobodan i jak. Tako, s punim

tivama, zaponu puniti i palubu. Kad su dovrili, riba je sezala do

ruba ograde. Da bi podigli mreu i smjestili je na mjesto, mornari su si

12


13/512

morali otvoriti put meu srdelama. Iznad etiri ribarice letjelo je

golemo jato ptica koje su kretale i letjele prema ribama, uzimajui to

su veu koliinu mogle. Zatim su, site do iznemoglosti, nesposobne za

let, ostajale na vodi i predavale se valovima struje, udaljavajui se

razbaruena perja, napuhnute kao da e se raspuknuti. Na pramcu i

krmi svake ribarice nalazio se ovjek naoruan harpunom kojim je

probadao kitove, ponekad sasvim velike, koji su se pokuavali pribliiti

golemom plijenu. Trokutaste peraje mogle su prerezati mreu poput

velikih otrica noa. Dok su se ptice i kitovi hranili, ribarice su sve vie

tonule. A zatim, prije popodneva Lothar je trebao zavriti s poslom. Nije

bilo prostora ni na palubi: svaki put kada bi stigao nov teret, veina

ribe bi kliznula u more hranei kitove koji su ekali. Lothar ugasimotor vitla. Moda je bilo jo stotinjak tona ribe u mrei, veim dijelom

uginule i zgnjeene teinom. U more!, zapovjedi. Ostavite je i

podignite mreu. etiri ribarska broda, jako niska na vodi tako da je u

njih stalno ulazila voda, okrenu se prema obali plovei poput pataka.

Iza njih, mrlja od pola milje etvornih metara mrtve ribe, s trbusima u

zraku, podsjeala je na umsku vegetaciju u jesen, pokrivenu palim

liem. Nebom su letjeli galebovi dok su ispod povrine vode kitovinastavili slavlje. Posada se provlaila kroz drhtave plove jo ive ribe

stigavi do leajeva ispod palube. Ljudi su tonuli u san jo uvijek mokri

i prekriveni ljuskama. Za kormilom je Lothar ispio dvije alice kave i

pogledao letimice na sat, koji je visio iznad prednjeg stakla. etiri

sata, ree. Upravo dovoljno vremena za nau poduku. O, ne, tata,

ne danas!, pobuni se Manfred. Danas je poseban dan. Moramo li i

danas uiti? Nije bilo kola u zaljevu. Najblia je bila njemaka kola u

Swakopmundu, na trideset kilometara udaljenosti. Lothar je bio i

majka i otac Manfredu od dana kad mu se sin rodio. Podigao ga je

mokrog i prljavog od krvi s kreveta na kojem se rodio. Njegova ga

majka nije nikada ni pogledala. Bila je to klauzula njihovog

neprirodnog ugovora: on je trebao podignuti sasvim sam dijete, bez

iije pomoi, osim babice za dojenje. Otac i sin postali su jedno. Lothar

nije mogao podnijeti ni pomisao da ostane razdvojen od Manfreda ak

ni za dan. ak je na sebe preuzeo odgovornost i za njegovu izobrazbu.

13


14/512

Ni jedan dan nije tako poseban, a da bi preskoio uenje, ree.

Svakodnevno se ui. Nisu miii ti koji jaaju ovjeka. Dodirne glavu

prstom i doda: To je ono to ini ovjeka snanim. Uzmi knjige!

Manfred potrai Da Silvu oima u potrazi za solidarnou, no,

neuspjeno. Doi za kormilo, ree Lothar starcu i ode sjesti za stoli.

Danas uimo engleski, ostavi knjige iz aritmetike. Mrzim engleski!,

pobuni se Manfred. Mrzim engleski i mrzim Engleze. Lothar se sloi:

U redu, Englezi su nai neprijatelji. Uvijek su to bili i uvijek e to biti.

Stoga se moramo naoruati istim njihovim orujem. Zato moramo

nauiti i njihov jezik. Kad bude doao dan, upotrijebit emo ga protiv

njih. Lothar je prvi put govorio na engleskom. Manfred mu je ve htio

odgovoriti na afrikansu, junoafrikom narjeju nizozemskog porijeklakoji je bio priznat kao slubeni jezik Junoafrike unije od 1918.

godine, dan ranije nego to se Manfred rodio. Lothar ga zaustavi davi

mu znak rukom. Govori engleski, upozori ga, govori samo engleski.

Sat su vremena zajedno radili, itajui Bibliju, u verziji kralja Georgea i

primjerak Cape Timesa, star dva mjeseca. Lothar mu izdiktira jednu

stranicu. Manfred, osjetivi teinu napora, stalno je okretao olovku u

ruci, sve dok se vie nije uspio svladati. Priaj mi o djedu, i o zakletvikoju si dao!, predloi. Lothar se osmjehne: Pravi si majmun. Porast

e i postati veliki majmun. Uinio bi sve samo da izbjegne rad.

Molim te, tata... Pa, ve sam ti stotinu puta ispriao... Ispriaj mi

ponovno. Danas je poseban dan. Lothar pogleda iz kabine s kormilom,

prema srebrenastom teretu. Djeak je bio u pravu, bio je to poseban

dan. Nakon pet godina bio je ponovno slobodan i bez dugova. U redu,

odvrati mu. Ispriat u ti sve na engleskom. Manfred uzbueno

sklopi knjigu i nasloni se na laktove nestrpljivo ekajui. Priu o velikoj

pobuni, koju je uo ve toliko puta, znao je naizust i bio je u stanju

ispraviti svaku netonost ili blago odudaranje od originala, ili zaustaviti

oca, kad bi preskoio koji detalj. Dakle, zapone Lothar, bila je 1914.

i zlobni George V. engleski kralj objavio je rat njemakom Kaiseru

Wilhelmu. Tvoj djed i ja znali smo to nam je dunost. Poljubimo tvoju

baku i pozdravimo ju... Koju je boju kose imala baka?, zapita

Manfred. Tvoja je baka bila predivna njemaka plemkinja i njena je

14


15/512

kosa bila boje zrele penice na suncu. Kao i moja, preduhitri ga

Manfred. Ba kao i tvoja, osmjehne se Lothar te nastavi s priom:

Tvoj djed i ja izili smo s naim konjima da bismo se pridruili

starome generalu Maritzu i njegovim esto junacima na obali rijeke

Orange spremni da se suprotstavimo slim Lanu Smithu. Slim je u

afrikansu pojam za lo, zao, a Manfred potvrdi pohlepno. Nastavi

tata, nastavi. Kad je Lothar stigao do mjesta gdje su postrojbe Lana

Smitha uguile pobunu mitraljezima i pukama, Manfredove oi se

zamagle. No, borili ste se poput vragova, zar ne, tata? Borili smo se

poput oajnika, no, njih je bilo previe i imali su topove i mitraljeze.

Zatim je tvoj djed bio ranjen u trbuh, tada sam ga natovario na konja i

odveo ga izvan borbe, nastavi Lothar dok su se goleme suze slijevaleniz djeakove obraze. Kad je osjetio da je na samrti, tvoj djed uze

Bibliju iz depa sedla koje mu je sluilo kao jastuk, i primora me da se

zakunem drei ruku nad njom. Poznajem tu zakletvu. Dopusti mi da

ja kaem! Dakle, kako glasi? Djed ree: Sine moj, obeaj mi da rat

protiv Engleza nikada nee zavriti. Da, potvrdi Lothar. To je bila

sveana zakletva koju sam izrekao pred svojim umiruim ocem. Zatim

uze Manfredovu ruku i vrsto je stisne. Stari Da Silva prekine tiinuzakaljavi se i pojavivi se na prozoru kabine s kormilom. Trebao bi

se sramiti! Puniti glavu djeaku mrnjom! Zaepi, stare, zarei

Lothar. Ne tie te se! Hvala blaenoj Djevici Mariji!, odgovori Da

Silva. Ovo su vraji poslovi. Lothar se ponovno obrati sinu: Odloi

knjige, za danas je dosta. Zatim se okrene i izie iz kabine s kormilom

te krene prema pramcu broda. Tu sjedne naslonivi lea na poklopac

bokaporte i potrai cigaru u depu koulje. Odgrize kraj i ispljune ga u

more, a potom zapali i uvue dim do plua. Djeak ga je slijedio.

Nasloni glavu na glavni jarbol i srameljivo saeka. Kad je vidio da ga

otac ne tjera - esto je bio loe volje i htio je ostati sam - sjedne pored

njega. Lothar mu poloi ruku na rame. Djeaka prou trnci osjetivi

toplinu zbog tog dodira: fiziki izljevi ljubavi od oca bili su prava

rijetkost. Priblii mu se to je vie mogao, gotovo i ne diui da ne bi

pokvario taj trenutak ili prekinuo aroliju.

15


16/512

Malena flota klizila je prema obali preavi ubrzo sjeverni rt koji je

ograniavao zaljev. Ptice su ih slijedile u jatu u dugakim paralelnim

redovima i sputale se katkad do povrine ledene vode zelene boje,

pernatog vrata ukaste boje koji se sjajio na suncu to je uarilo

pustinju. Poput planinskog lanca bronane dine okruile su

beznaajno naselje ratrkanih kua na dnu zaljeva. Nadam se da je

Willem bio dovoljno pametan da upali kotlovnice, promrmlja Lothar.

Imamo toliko ribe da e tvornica trebati raditi cijelu no i cijeli

sutranji dan. Nikad je neemo uspjeti svu preraditi, ree djeak.

Ne, veinom emo je morati upotrijebiti za riblje ulje, odvrati Lothar i

pogleda prema zaljevu. Manfred osjeti da se ukoio. Na njegovu veliku

alost Lothar odmakne ruku s njegova ramena i stavi je pred oi da bise zatitio od sunca. Ta glupava budala!, proklinjao je. Otrim je

pogledom opazio da se dimnjaci ne pue. Na koju vraju igru igra?,

zarei Lothar i skoi na noge drei se u ravnotei. Kotlovnice su se

ugasile. Trebat e nam est ili sedam sati da ih ponovno upalimo, a

naa e se riba polako zapoeti kvariti. Neka je proklet do vjenosti!

Zatim se spusti u kabinu s kormilom i zapone trubiti kako bi oznaio

dolazak male flote. Novcem koji u zaraditi ovim teretom elim sikupiti novu radiostanicu, tako da mogu razgovarati s tvornicom i s

mora. Zastane i ponovno pogleda. to se, do vraga, dogaa?, ree i

dohvati dalekozor koji je visio pored ploe s instrumentima. Izotri

sliku i opazi malu gomilu sakupljenu pred ulazom u tvornicu. Bilo je i

radnika u gumenim izmama. Ve su trebali biti na svojim mjestima,

na poslu. Evo Willema. Rukovoditelj tvornice stajao je na dnu na

dugakom molu za istovar, drveni gat koji se nadvisivao nad morem i

koji su pridravali stupovi. Koju igru igra? Ugaene kotlovnice, a

radnici se eu... Zajedno s Willemom bila su i dva stranca. Bili su

odjeveni u tamna odijela i imali su oholi izgled, koji je Lothar jako

dobro poznavao i kojeg se bojao. Poreznici ili neki drugi dravni

akali, promrmlja i bijes se pretvori u nelagodu. Nijedan predstavnik

nijedne drave nije mu mogao donijeti dobre vijesti. Zasigurno se radi

o kakvom problemu, ree, upravo sada kad imam tisue tona ribe.

Zatim opazi automobile. Ostali su skriveni iza zida tvornice sve dok Da

16


17/512

Silva nije promijenio pravac plovidbe da bi uao u kanal koji je vodio

prema molu. Bila su to dva automobila. Jedan je bio stari Ford T u

dosta loem stanju, drugi je bio pak luksuzniji; primijetio je to usprkos

tankom sloju pijeska koji ga je pokrivao. Lothar osjeti da ga je srce

stegnulo. Nisu mogla postojati dva ista automobila na afrikom

kontinentu. Radilo se o golemom Daimleru poput slona, obojenom u

kanarinsko utu. Posljednji put kad ga je ugledao bio je parkiran pred

uredima Courteney company, u glavnoj ulici Windhoeka. Lothar se

nalazio tamo da bi zamolio da mu odobre kredit u toj financijskoj

kompaniji i nalazio se na suprotnoj strani ulice. Vidio je i enu koja je

izila iz tog automobila, s kojom su se nalazila i dva vjerna slubenika

s bijelim ovratnicima: jedan od dvojice otvorio joj je vrata. Neobraajui panju na vozaa sama je sjela u automobil i odvezla se.

Dogodilo se to prije otprilike godinu dana. Trgne se od sjeanja kad je

Da Silva pribliio brodicu molu. Bili su toliko niski na vodi da su se

morali podignuti da bi dobacili konope onima na zemlji. Lothar, ova

gospoda ele razgovarati s tobom, ree Willem, jako se znojei. Jeste li

vi Lothar de La Rey?, zapita nii od dvojice, povukavi prema natrag

pranjavu kapu i otkrivi sasvim bijelo elo. Da, ree Lothar, akamanaslonjenim na bokove. A tko ste vi, do vraga? Vlasnik ste Southwest

African canning and fishing company Ja, odgovori Lothar na

afrikansu. Vlasnik sam. Pa to? erif sam u Windhoeku i ovdje

imam nalog da zaplijenim sve vae vlasnitvo kompanije, ree ovjek

maui papirom. Zatvorili su tvornicu, doda Willem tugaljivim glasom

i brkovima koji su mu podrhtavali. Natjerali su me da ugasim vatru

pod kotlovima. Ne moete uiniti takvo to. Imam tisuu tona ribe

koja mora na preradu, uzvikne Lothar svjetlucavih oiju i ponosnih

poput leopardovih. Ove ribarice su vlasnitvo kompanije?, nastavi

ovjek naslonivi ruku na pitolj, teki Webley. Zatim pogleda ostale

brodice koje su se pribliavale molu s obje strane i ne saekavi

odgovor nastavi mirno: Moj e asistent zapeatiti brodove i njihov

teret. Moram vas upozoriti da ete biti kanjeni, pokuate li se

suprotstaviti. Ne moete mi uiniti takvo to, ponovi Lothar popevi

se na ljestve koje su vodile do palube. Njegov glas vie nije bio nimalo

17


18/512

agresivan. Moram odmah zapoeti s preraivanjem tereta. Do jutra

smrdjet e poput lea. Ne pripada vam vie, ree erif zanijekavi

glavom. Pripada Courteney company, sada. Zatim se ponovno obrati

asistentu i naredi mu da se pouri i htjede ve otii. I ona je tu, nije li

tako?, uzvikne mu Lothar. erif se zaustavi i pogleda ga. I ona je tu,

ponovi Lothar. To je njen automobil. Htjela je osobno doi, nije li

tako? Da, i ona je ovdje. U uredu je, odvrati erif slegnuvi

ramenima. Lothar krene molom, dok su mu nepropusne hlae kripile.

Drao je vrsto ake kao da se namjeravao baciti u borbu. Gomila

radnika ga je ekala. to se dogaa? Ne putaju nas da radimo, to

nam je initi? Saekajte, odvrati Lothar, sredit u stvar. Hoemo li

svejedno biti plaeni? Imamo djecu... Bit ete plaeni, obeajem vam,ree Lothar. Bilo je to obeanje koje nikako nije mogao odrati ako ne

bi prodao ribu. No, trebao si je otvoriti prolaz do ureda, iza ugla

tvornice. Daimler je bio parkiran pred vratima i jedan je djeak stajao

naslonjen na haubu ute boje. Bilo mu je vidljivo dosadno. Moda je

godinu dana bio stariji od Manfreda, no, bio je nekoliko centimetara

nii od njega. Njegovo je tijelo bilo vitkije i elegantno. Ostao je malo na

suncu i njegova bijela koulja lagano se zguvala. Hlae od flanele bilesu pranjave i malo prevelike za njega. No, sve u svemu bio je

draestan: bio je lijep poput djevojice, puti boje breskve i s tamnim

oima boje indiga. Lothar se skameni opazivi ga i prije nego to si je

zagrizao usnice uzvikne: Shasa! Mladi se hitro uspravi i odmakne

slijepljenu kosu sa ela. Kako znate moje ime?, zapita, no, usprkos

glasu koji je nastojao zvuati nezainteresirano, prouavao je Lothara sa

sigurnou odraslog ovjeka. Bilo je barem stotinjak odgovora na to

pitanje, i svi zajedno nahrupe na Lotharova usta: Jer sam jednom,

prije mnogo godina, spasio tebe i tvoju majku od smrti, u pustinji. Jer

sam pomagao u tvom hranjenju i nosio te u sedlu dok si bio malen. Jer

sam te volio koliko sam volio i tvoju majku. Jer si Manfredov brat.

Prepoznao bih te posvuda, ak i nakon toliko godina. No, umjesto

toga, Lothar ree: Shasa je rije Bumana kojom oni nazivlju dobru

vodu, najvaniju tekuinu za njih. Istina je, odvrati Shasa Courteney.

Taj ga je ovjek oaravao. Bilo je u njemu jaine, koju je jedvice

18


19/512

suzdravao, a njegove su oi bile udnovato svijetle boje: zapravo, bile

su ute poput majih oiju. Istina je. Bumansko je ime, no, moje je

krsno ime Michel. Francusko je ime, jer je moja majka Francuskinja.

A gdje je?, zapita Lothar. Shasa pogleda prema vratima ureda. Ne

eli da je smetaju, doda, no, Lothar de La Rey nije mario za taj

odgovor, proe pored njega tako blizu da je uspio opaziti i riblje ljuske

u njegovoj kosi. Bolje je da pokucate, ree mu Shasa spustivi glas.

No, Lothar je ve uao, zalupivi vratima tako snano da su gotovo

pala. Zaustavi se na pragu i djeak je mogao vidjeti unutranjost.

Njegova je majka ustala s fotelje koja je stajala pored prozora i gledala

je u uljeza. Bila je vitka poput djevojke, a crepede Chine ute haljine

stiskalo joj je malene i draesne grudi, s pojasom oko struka. eir jebio sputen na gustu i tamnu kosu. Imala je velike, gotovo crne oi.

Izgledala je jako mlada, gotovo kao i njen sin. No, odjednom podigne

pogled i pokae odlunu bradu, dok su se oi sjajile. Tada je Lotharu

izgledala strana poput mukarca. Dugo su gledali jedno u drugo,

traei si meusobno u licima znakove prolog vremena od njihova

posljednjeg susreta. Koliko joj je godina?, zapita se Lothar i odmah se

prisjeti. Roena je sat nakon ponoi prvog dana 1900. godine, daklenapoetku dvadesetog stoljea. Stoga su je i nazvali Centaine. Trideset i

jedna joj je godina, dakle, a izgleda kao da joj je devetnaest, kao kad ju

je susreo dok je umirala okrvavljena u pustinji, s dubokim ranama od

lavljih panda na njenoj bijeloj puti. Ostario je, pomisli Centaine. Ve

je sijed, a oko oiju i usta pojavile su mu se bore. Ima vie od etrdeset

godina, sada, i propatio je... ne dovoljno, no, propatio je. Sretna sam

to ga moj pogodak nije ubio. Bilo bi previe brzo. Sada je u mojoj

moi, i vidjet e... Odjednom, sasvim protiv svoje volje, Centaine osjeti

ponovno to preplanulo tijelo nad njom, golo, mekano i snano. Imala je

osjeaj kao da se topi na jakome suncu koje je dolazilo iz njene

unutranjosti, neodoljivo poput crvenila koje je osjeala na licu. Ili

poput bijesa osjetivi se nemonom da kontrolira tu ivotinjsku stranu

ljubavnog ivota. U svemu ostalom bila je uvjebana poput sportaa,

no, ti su je osjeali svladavali. Pogleda preko njegovih ramena i opazi

Shasu, svog predivnog sina, koji ju je znatieljno promatrao. Ljutnja se

19


20/512

pretvori u bijes i sramotu: imala je osjeaj da ju je uhvatio u trenutku

u kojem su njeni najnii osjeaji bili sasvim vidljivi. Zatvori vrata,

zapovjedi. Njen je glas bio ranjavajui i odluan. Ui i zatvori vrata,

ponovi, i priblii se prozoru. Pogleda van i ponovno pronae

samokontrolu, zatim se okrene prema ovjeku kojeg je odluila unititi.

Vrata su bila zatvorena. Shasa osjeti na trenutak razoaranje. Osjeao

je da se dogaalo neto od ivotne vanosti. Taj stranac sa utim

majim oima, taj ovjek koji je poznavao njegovo ime i njegovo

porijeklo, dodirnuo je najdublje mjesto u njegovoj dui, neto to je bilo

opasno i uzbudljivo. Zatim, ta udnovata reakcija njegove majke, ta

iznenadna bjelina koja joj se popela s vrata na lice, i taj izraz u njenim

oima koji nikada nije opazio - ta njemu sasvim nova nesigurnost (onanije sumnjala ni u to). Bilo je toga dovoljno da u njemu pobudi

nezadrivu elju da sazna to se dogaalo iza tih vrata. Zidovi ureda

bili su od valovitog lima. eli li neto saznati, odi i vidi, bilo je to

jedan od majinih najdraih mota. Dakle, njegov je jedini strah bio dok

se laganim koracima pribliavao baraci da ga ona ne iznenadi na djelu.

Nasloni uho na metal koji je bio uaren od sunca. Usprkos

nastojanjima da uje, uo je samo nepovezano mrmljanje. ak i kad jestranac podizao glas, nije uspijevao razabrati rijei. Glas njegove majke

bio je taman, nizak i nerazumljiv. Prozor, pomisli i krene prema

njemu, dok ga je pedesetak pari oiju promatralo. Rukovoditelj i

radnici su ostali pred uredom i im se pojavio iza ugla, poure se da ga

pogledaju. Shasa spusti glavu i udalji se. Svi su ga i dalje promatrali

dok se kretao prema molu kao da je to uvijek i bila njegova nakana.

to god se dogaalo u uredu, bilo je definitivno izvan njegova dometa,

moda e mu majka ipak ispriati to se dogodilo, kasnije, no, nije se

trebao tomu previe nadati. Odjednom primijeti etiri ribarice usidrene

s obje strane mola, s teretom svjetlucavo srebrene boje, i razoaranje

ga je poelo manje pei. Evo neega to e mu pomoi da odagna

dosadu tog popodneva u pustinji, pomisli dok je hodao brzo prema

molu. Brodice su ga uvijek oaravale. Ove su k tome bile posebno

privlane. Nije vidio nikada toliko ribe u svom ivotu na jednom

mjestu. Bilo je vjerojatno tone i tone ribe. Stigne do prve ribarice. Bila

20


21/512

jer runa i prljava, s ljudskom mokraom koja se cijedila na bokovima,

na mjestima gdje su mornari praznili svoje mjehure. Smrdjela je po

nafti i prljavim ljudima u preuskom prostoru. Nisu joj ak ni dali ime:

na krmi su se nalazili samo brojevi registracije. Brod bi uvijek trebao

imati ime, pomisli Shasa. Nije dobro i loeg je nagovjetaja kad ga

nema. Njegova jahta od dvanaest metara, dar njegove majke za

trinaesti roendan, zvala se Midin dodir, ime koje je ona predloila.

Shasa napri nos i pokua ga okrenuti u stranu, rastuen bijednim

stanjem ribarica. Ako je mama zbog toga vozila od Windhoeka...,

pomisli, no, nije uspio dovriti reenicu, jer je iza kormila provirio

jedan djeak. Na sebi je imao kratke platnene hlae, s puno zakrpa,

snanih i preplanulih nogu i hodao je bosonog odravajui bez naporaravnoteu usprkos ljuljanju ribarice. Kad opaze jedan drugoga, dva

djeaka se ukoe i zaustave se kao to bi to uinila dva psa. Zatim se

meusobno zaponu prouavati u tiini. Dandy, gospodii, pomisli

Manfred. Vidio je dva ili tri djeaka poput njega za vrijeme njegovih

rijetkih posjeta Swakopmundu, mjestu neto vie prema sjeveru, na

obali: sinovi bogataa, odjeveni u smijenu odjeu, s tim izrazom lica

koji je odavao superiornost dok slijede posluno svoje roditelje.Pogledaj tu kosu masnu pod briljantinom. Smrdi poput cvjetnog

buketa. Siromaan Afrikaner, bila je pak misao kojom je Shasa

smjestio djeaka. Bywoner, stanovnik u barakama. Majka mu je

uvijek branila da se igra s tim djeacima, no, njemu je izgledalo da je s

nekima vrijedilo prekriti tu zabranu. tovie, moda su upravo zbog te

zabrane bili jo zanimljiviji. Jedan od sinova radnika koji je bio

zaduen za garau, primjerice, znao je imitirati pjev ptica do

savrenstva i esto je uspijevao i dozvati ih. Osim toga, nauio ga je da

upali stari Ford koji mu je majka doputala da koristi iako nije imao

dovoljno godina da dobije vozaku dozvolu. Sestra tog djeaka bila je

godinu dana starija od Shase i pokazala mu je jo jednu, zanimljiviju

stvar. ak mu je dozvolila da ju dodirne, za vrijeme tajnog sastanka

koji je potrajao samo nekoliko trenutaka iza kuice rudnika. Bilo je to

zaista vano iskustvo i namjeravao ga je to prije ponoviti. I taj je

djeak izgledao zanimljiv i moda mu je mogao pokazati motore broda.

21


22/512

Shasa pogleda prema tvornici. Njegova majka ga nije nadzirala: mogao

se prijateljski odnositi oprema njemu. Bok, ree gospodskim glasom,

i osmjehne se oprezno. Njegov djed Garrick Courteney - najvaniji

ovjek u njegovu ivotu - esto ga je upozoravao: Zbog prava roenja

ima vano mjesto. No, to ti ne daje samo privilegije ve i obveze. Pravi

gospodin odnosi se sa svojim podreenim, bijelcima, ili crncima,

starijim ili mlaim od sebe, mukarcima ili enama, paljivo i uljudno.

Zovem se Courteney, ree. Shasa Courteney. Moj djed je Sir Garrick

Courteney, a moja majka Centaine de Thiry Courteney. Saeka da te

rijei pobude uobiajenu panju, no, opazi da je kasnila i nastavi: A ti,

kako se zove? Manfred, odgovori ovaj i namrti se. Njegove su oi

bile tako tamne, pod tom kosom boje zlata da su izgledale kaonaslikane. Manfred de La Rey, kao moj djed, moj prastric, i moj otac

koji su sredili sve Engleze koje su susreli. Shasa ostane iznenaen

zbog toga nenadanog napada i htio je ve otii kad opazi starca koji je

iza stakla kabine s kormilom promatrao prizor. Dva su se crnca

takoer pribliavala pramanom katelu. Nije se mogao povui. Mi

Englezi smo pobijedili u ratu, a 1914. smo uguili ustanak, ree. Mi!,

ponovi Manfred te se okrene prema gledateljima. Ovaj mladinamirisani pauna pobijedio je u ratu! Mornari ga uz mrmljanje

podre. Pomiriite ga samo na trenutak, trebao bi se zvati Ciklama.

Vojnik Ciklama, nastavi Manfred i okrene se. Prvi put Shasa opazi da

je pet centimetara vii od njega i da su mu ruke snane. Tako dakle,

Englez si, vojnie Ciklama. Ako je tako, vjerojatno ivi u Londonu, nije

li tako? Shasa nije oekivao da siromaan djeak moe biti i tako

bistar i sarkastian. Bio je naviknut da uvijek ima posljednju rije.

Naravno da sam Englez, ree odrjeito traei odgovor kojim bi

definitivno dovrio to prepucavanje. Dakle, ivi u Londonu, nije

poputao Manfred. ivim u Cape Townu. Ah! Ah!, ree Manfred

obrativi se gledateljima koji su postajali sve brojniji: Swart Hendrick

se pribliio i sve posade zapoinjale su se sakupljati. Zato ih zovu

soutieh, izjavi. Taj vulgaran izraz prouzrokovao je smijeh. Manfred

nikada ne bi izgovorio tu rije da je pored njega bio otac. Toan

prijevod rijei bio je slani ud. Shasa pocrveni i instinktivno stisne

22


23/512

ake. Soutiel je onaj koji jednom nogom stoji u Cape Townu, a jednom

u Londonu..., objasni Manfred, ...a tap mu se nalazi u Atlantskom

oceanu. To e morati povui!, zaprijeti mu Shasa, previe bijesan da

pronae bolji odgovor. Nijedan nii od njega nije mu se na taj nain

obratio. Povui? Kao to to ini sa svojom koicom kad

masturbira?, zapita Manfred veselo osjetivi da ga ostali podravaju.

Shasa se baci na njega bez najave, a Manfred ga jo nije oekivao.

Mislio je da e morati izrei jo nekoliko uvreda, prije nego to budu

preli na djelo. Shasa se srui na njega s gotovo dva metra udaljenosti,

ostavivi ga bez daha. Dvojica se zaponu kotrljati po masi srdela.

Shasa opazi uz gnuanje da mu je protivnik jak. Njegove ruke izgledale

su poput drvenih greda, a prsti su bili poput mesarskih kuka koje sumu se zarile u lice. Samo iznenaenje i Manfredova prazna plua

spasila su ga od izravnog ponienja. Na vrijeme se prisjeti Jock

Murphyjevih savjeta, njegovog instruktora za boks. Nikad ne dopusti

jaem ovjeku da se borite izbliza. Dri ga uvijek na udaljenosti jedne

ruke. Manfred je pokuavao dohvatiti ga oko vrata i stisnuti ga

elinom snagom, dok su se borili meu drhtavom masom srdela.

Shasa uspije izvui jednu nogu i udariti ga koljenom, no, Manfred gaodmah uspije ponovno dohvatiti. U tom trenutku okrene glavu i

desnom rukom odgurne protivnikov lakat uspjevi oslabiti stisak.

Zatim iskrivivi prsni ko uspije se izvui kako ga je nauio Jock.

Klizave ljuske kojima su bila prekrivena obojica mu olaka stvar.

Oslobodi lijevu aku i direktno udari protivnika. Udarac koji e ti biti

najkorisniji ako ga bude mogao upotrijebiti, rekao mu je trener. Nije

bio jedan od najboljih, no, pogodi Manfreda u oko dovoljnom jainom

da ga odgurne i da omogui Shasi da se izvue. Brodica je bila

prepuna mornara crnaca s gumenim izmama. Uzvikivali su uzbueno

kao da gledaju borbu pijetlova. Trepnuvi pogoenim okom Manfred se

ponovno baci prema protivniku, no, mrtve ribe su mu smetale, a lijevi

udarac ponovno krene bez nagovjetaja: izravan, jak i neoekivan,

pogodi ga u isto oko. Manfred krikne od bijesa i baci se na djeaka.

Shasa izbjegne udarac nagnuvi se prema naprijed i ponovno udari,

kao to ga je nauio Jock. Nikad ne udaraj pomiui rame: pokrei

23


24/512

samo ruku. Ovoga puta lijevi udarac pogodi Manfreda u usta i razbije

mu usnicu. Vidjevi krv na protivniku to ohrabri Shasu dok je

grmljavina gomile u njemu budila stari odjek. Ponovno ga pogodi

lijevim udarcem, ciljajui prema ve ranjenom oku. Kad si ga oznaio,

udaraj uvijek na isto mjesto, rekao mu je Jock, i ta mu je reenica

odzvanjala u glavi. Ponovno ga udari, i ponovno, i ovoga puta

Manfredov krik nije bio samo od bijesa ve i od boli. Djeluje, radovao

se Shasa, no, upravo u tom trenutku udari leima u kabinu. Manfred

opazi da je protivnik u klopci i nasmije se pobjedniki i priblii

spreman da ga dohvati. Shasa je bio u panici i nagne se prema

naprijed odmaknuvi Manfreda od sebe, pogodivi ga glavom u trbuh.

Jo jednom Manfred ostane bez daha i nije se uspio snai. Dvojica suse kotrljala nekoliko trenutaka meu ribama, a potom je, djelomice

etveronoke, a djelomice trei ili plivajui u klizavoj masi, Shasa

uspio stii do ljestava i pokua se popeti na njih. Gomila mu se

smijala, dok ga je drugi bijesan slijedio, zadihan. Na pola ljestava

Manfred ga uspije dohvatiti za gleanj, i objesi se za njega. Shasa

pokua svim snagama izdrati drei se za posljednju ljestvu, licem na

samo nekoliko centimetara od gledatelja. Drugom nogom udarao je iuspio pogoditi Manfreda u oko, koji vrisne i ispusti nogu. Shasa stigne

do palube i ogleda se oko sebe. Njegov borbeni ar se ugasio. Drhtao je.

Mogao je pobjei palubom i bio bi to jako rado uinio. No, ljudi oko

njega su se smijali te mu ponos to nije doputao. Ponovno se ogleda

oko sebe i s uasom opazi da je Manfred ve bio na vrhu ljestava.

Shasa nije dobro znao kako se naao upleten u tu borbu, ili koji je

razlog tom odmjeravanju snaga: jednostavno se htio izvui. No, sve

njegovo obrazovanje i odgoj nisu mu to doputali. Pokua prestati

drhtati i pripremi se da se suoi s protivnikom. I Manfred je drhtao, no,

ne od straha. Njegovo je lice bilo naduto od udaraca i crveno od bijesa,

i siktao je kroz razbijenu usnicu. Oko se uope nije vie vidjelo. Ubij

ga, kleinbasie, bodrili su ga ribari. Ubij ga, maleni boss. Njihove

pogrdne rijei ponovno probude Shasu koji udahne duboko i podigne

ake ekajui na protivnika u klasinoj poziciji boksaa. Stalno se

pomii, rekao mu je Jock. Zapone skakati po palubi. Pogledaj ga,

24


25/512

gomila mu se rugala, skae poput pijetla. eli plesati s tobom,

Manfred. Naui ga kako se plee valcer u Walvis Bayju! No, Manfred je

bio impresioniran oajnom odlunou u tim oima tamnoplave boje i

nauio je da se boji tih bijelih koatih udaraca. Zapone kruiti oko

njega prijetei: Sad u ti iupati ruku i morat e je progutati. Zatim

u ti izbiti sve zube. Shasa trepne oima, no, i dalje je drao visoko

ruke. Iako su dvojica borca bili prepuni ribljih ljusaka, ta borba nije

imala nikakve veze sa svaama meu djeacima. Bila je to prava borba

i izgledalo je da e postati jo uzbudljivija. Gledatelji utihnu, dok je

Shasa kruio polako oko samoga sebe ne putajui iz vida protivnika

koji je i dalje kruio oko njega. Manfred se baci ulijevo i iz nove pozicije

krene u napad. Usprkos teini i nogu i ramena, bio je jako brz.Napadao je pognute glave, s izrazom koji je izgledao jo opasniji

naglaen namrtenim obrvama. U usporedbi s njim Shasa je izgledao

njean poput djevojice. Njegove ruke bile su mrave i bijele, noge

predugake, no, dobro se kretao. Izbjegne napad, i dok se povlaio

ponovno udari lijevom akom. Pogodi Manfreda u usne. Zauje se

udarac ake u zube i glava poleti unatrag kao da ga je netko povukao

za glenjeve. Gomila zarei. Vat hom, Manfred, uhvati ga! Djeakkrene u napad, udarivi snano desnom akom. Shasa je izbjegne, i

ponovno, sagnuvi se, iskoristi lijevi udarac, s tonou pogodivi

Manfredovo oko. Manfred se dohvati za njega i ree: Bori se poteno,

soutie. Ja, odjekne gomila, samo tu stoji, bori se kao mukarac.

Istog trena Manfred promijeni taktiku. Umjesto da udara desno i lijevo

u prazno, izravno krene u napad, prema protivniku, izmjenjui uasne

udarce. Shasa se brzo povlaio, branei se i izbjegavajui udarce, i na

poetku ga uspije pogoditi jo par puta lijevom akom u oko i usta. No,

izgledalo je kao da se Manfred navikao na te udarce: nastavljao je

napadati ne usporivi automatski slijed udaraca. Njegove otvrdnute

kosti na rukama od rada sve su se ee pribliavale protivniku i

konano jedan udarac pogodi Shasu u sljepoonicu. Shasa izgubi svu

svoju preciznost i odrjeitost koju je pokazao. Noge mu postanu teke i

zapone se brinuti samo kako e se obraniti, prestavi s napadom.

Manfred je bio neumoran i sve ga je vie pritiskivao. Shasa, sve

25


26/512

umorniji, zapone oajavati. Jedan ga udarac pogodi u rebra i oduzme

mu dah. Uspije samo opaziti jo jedan udarac koji je bio uperen prema

njegovu licu, no, nije imao dovoljno vremena da ga izbjegne. U tom se

trenutku objesi za ruku i pokua ga zaustaviti. Bilo je to upravo ono

emu se Manfred nadao: drugom rukom dohvati Shasu za vrat i

promrmlja: Nee mi vie pobjei, kopile jedno. Zatim okrene spretno

Shasu i udari ga desnicom. Shasa ni ne opazi udarac, no, na neki

nain uspije osjetiti pravac, jer ga pogodi usred ela umjesto u lice.

Udarac ga zabaci unatrag takvom jainom da se osjeao kao da su mu

smrskali vrat. Shvati da ne bi izdrao jo jedan takav udarac. Iako

zamagljenim pogledom, shvati da je na rubu palube i svim preostalim

snagama pokua mu se jo vie pribliiti. Manfred zasigurno nijeoekivao takav potez i nae se bez ravnotee. Drei se jo uvijek jedan

za drugoga dva borca ponovno padnu na hrpu ribe i zaponu tonuti.

Manfred ponovno pokua udariti, no, zbog klizave i drhtave mase

udarac nije imao nikakvu snagu. Tako je odustao i zadovoljio se da dri

nepomino Shasu, pritiui ga svojom teinom i gurajui mu glavu

sve dublje. Shasa osjeti da mu ponestaje zraka. Pokua kriknuti, no,

riba mu se uvue u grlo kroz usta. Zapone se trzati i mahati rukamasvom snagom, no, ne uspije se osloboditi. Guio se. Tama zamuti

njegov pogled, ispunivi mu glavu zvukom vjetra. Ubilaka vika gomile

zapone se gubiti. Konano njegovi pokreti postanu slabi, kao da ga se

vie ne tiu. Umirem, pomisli uz uenje. Guim se, bila je to

posljednja misao pri svijesti.

Dola si da me uniti, ree Lothar de La Rey. Prela si sav taj put da

gleda kako propadam i da uiva u tome. Ne precjenjuj me,odgovori mu ona. Nisam toliko zainteresirana za tebe. Dola sam da

bih zatitila svoje uloge. Dola sam za pedeset tisua funta uz kamate.

Da je zaista tako, ne bi me upravo sada zaustavila. Imam tisuu tona

ribe na brodovima. Do sutra naveer mogao bih je pretvoriti u pedeset

tisua funta robe. Centaine podigne nestrpljivo ruku da bi ga

uutkala. Koa je bila tamna, u suprotnosti sa svijetlim dijamantom na

prstenu koji je nosila na prstu: dragi kamen dug gotovo koliko i

falanga. ivi u svijetu snova, ree potom. Tvoja riba je bezvrijedna.

26


27/512

Nitko je ne bi kupio ni za koju cijenu. Zasigurno ne za pedeset tisua

funta. To joj je vrijednost, riba u konzervi i ulje... Jo ga jednom ena

uutka odmahnuvi rukom. Skladita u cijelome svijetu puna su

neprodane robe. Zar ne ita novine? Ne slua vijesti na radiju? Ne

vrijedi nita, ak ni troak proizvodnje. Nije mogue, ponovi on

tvrdoglavo. uo sam da ima problema na tritu, ali ljudi moraju

jesti. esto sam mislila na tebe, ree ona ne podignuvi glas, kao da

objanjava neto djetetu, no, nikad nisam mislila da si glup. Shvati da

se dogodilo neto to se nikada ranije nije dogodilo. Trgovina se

zaustavila, tvornice se zatvaraju, glavne ceste grada pune su

nezaposlenih. I ti iskoritava to stanje kao izliku za ono to ini. Ti

se osveuje, ree Lothar i priblii se. Uhodi me zbog nekakveimaginarne krivnje, koju sam uinio tako davno... Krivnja je bila

stvarna, odgovori mu ona, te se povue. Bilo je to uasno, okrutno i

neoprostivo. No, ne postoji dovoljna kazna. Ako Bog postoji, pitat e te

da je naplati. Dijete, nastavi on. Dijete koje smo zajedno stvorili...

Ne imenuj tvoje kopile, ree ona vrsto drei jednu ruku u drugoj da

bi uguila drhtaj. Prisjeti se naeg dogovora. Na je sin. Ne moe to

zanijekati. Drago ti je da i njega uniti? Tvoj je sin, ispravi ga. Netie me se, ne utjee na moje odluke. Tvoja tvornica ne donosi zaradu, i

beznadna je. Ne mogu zasigurno dobiti natrag sav novac koji sam

uloila, no, nadam se da u vratiti bar dio. Kroz otvoreni prozor zauo

se zvuk uzbuenih glasova, krikovi ljudi koji su sliili pseem laveu

kad odlaze u lov. Nijedan nije mario za njih. Bili su previe zauzeti

jedno s drugim. Prui mi jo jednu mogunost, Centaine, ree Lothar

i odmah opazi da je njegov glas postao moleiv. Osjeti gnuanje: nikad

mu se to nije dogodilo ranije, nikada u ivotu. No, sada nije elio

pomiljati na to da e ponovno morati zapoeti ispoetka. Ne bi to bila

nikakva novost: dogodilo mu se to nekoliko puta da je ostao bez iega,

osim hrabrosti, odlunosti i ponosa. Kao u ratu, i uvijek protiv istog

neprijatelja: Englezi i njihove tenje za vladanjem. Svakog je puta

zapoinjao ispoetka i ponovno uspijevao izgraditi svoje bogatstvo.

Sada mu je to izgledalo nemogue. Biti uniten od ene s kojom je imao

sina Manfreda, ene koju je volio i koju je unato svemu, protiv zdravog

27


28/512

razuma, jo uvijek volio. Imao je etrdeset i est godina i nije vie

mogao raunati na rezerve energije mladog ovjeka. Izgledalo mu je da

u pogledu Centaine opaa malo samilosti, kao da su je njegove rijei

pogodile. Ostavi mi tjedan dana, Centaine, samo tjedan dana. Ne

pitam nita drugo. Ona promijeni izraz lica. To to je on shvatio kao

znak poputanja ili suosjeanja bilo je zapravo zadovoljstvo. ekala je

na taj trenutak godinama. Rekla sam ti da me ne oslovljava tim

imenom, uzvikne. Rekla sam ti to kad sam saznala da si ubojica dviju

osoba koje sam voljela vie nego ikog na svijetu. Govorim ti to i sada.

Tjedan dana. Samo tjedan dana. Mlada ena se okrene prema

prozoru, ne mogavi vie ignorirati urlike koji su dolazili izvana.

Tjedan dana ne bi sluilo niemu, osim da povea moju pasivu, reezanijekavi glavom. Njen je glas bio ranjavajui, dok je i dalje gledala

kroz prozor. to se dogaa na molu?, zapita naslonivi se na prozor i

nagnuvi se. Shasa!, uzvikne i odjednom se zabrine. Gdje je Shasa?

Lothar se spretno okrene i skoi kroz otvoreni prozor te potri prema

molu, otvorivi si prolaz kroz gomilu gurajui mornare laktovima.

Njegov je sin drao drugog djeaka za glavu i neprestano ga udarao.

Lothar se progura do njih upravo u trenutku kad su gotovo pali izribarice. Manfred! Prestani!, uzvikne i osjeti kako Manfredov udarac

pogaa Shasinu lubanju. Budale jedne!, zarei prema gledateljima.

Njegov je uzvik uguen u uzbuenim krikovima mornara. Lothar je bio

gotovo u panici: jer se pomalo iskreno brinuo za Shasu i pomalo zbog

reakcije koju e imati majka. Ostavi ga!, uzvikne jo jednom, te se

baci prema naprijed. No, prije nego to ih je mogao dohvatiti, dva su

djeaka kliznula prema dolje. Lothar pokua dosegnuti ljestve, no,

gomila ga je pritiskivala znatieljna, pazei da ne izgubi ni jedan

trenutak borbe. Ovoga se puta morao probiti udarcima i konano

stigne do palube prekrivene ribama. Manfred je bio na drugom

djeaku, i gurao mu je glavu i ramena ispod mase srdela. Njegovo je

lice bilo unakaeno bijesom i krvlju. Prijetio je nepovezano kroz nadute

i krvave usnice. Shasa se vie nije estoko trzao. Glava mu je bila ispod

srebrene mase, no, tijelo i noge su se trzale bez imalo snage, kao to se

dogaa sa ovjekom kojeg je hitac pogodio u glavu. Lothar dohvati sina

28


29/512

za ramena i pokua ga odvui, no, bilo je kao da je pokuao odvui

plijen lovakom psu. Zatim ga podigne i baci prema kormilu takvom

snagom da je Manfred izgubio svu volju za borbom. Zatim dohvati

Shasu za noge i izvue ga iz gomile srdela. Tijelo klizne, mokro i

prljavo. Oi je drao otvorene, ali su zjenice bile okrenute unatrag i

vidjela se bjelina ronice. Ubio si ga, zarei Lothar prema sinu, i krv,

koja mu je pocrvenila obraze, se povue, te djeak postane blijed i

zapone drhtati. Nisam htio, tata, nisam... Jedna se riba nalazila u

Shasinim ustima, i izlazila je kroz nosnice. Budalo. Mala budalo, ree

Lothar, uguravi palac kroz usta djeaka koji je izdisao. Srdela s

lakoom izie. ao mi je, tata, nisam htio..., proape Manfred. Ako

si ga ubio, uinio si teki grijeh, nastavi Lothar uzevi Shasu unaruje. Ubio bi svog... Gotovo da je izgovorio tu sudbonosnu rije,

no, uspije ju zadrati meu zubima, i krene prema ljestvama. Nisam

ga ubio. Nije mrtav, zamuckivao je Manfred. Ubrzo e mu biti bolje

nego ikad: nije li tako, tata? Ne, odgovori mu tmurno otac,

zanijekavi glavom. Nikad mu vie nee biti bolje... nikad vie. Zatim

krene ljestvama. Gomila se skloni u tiini da mu omogui prolaz. Kao i

Manfred, gledatelji su bili prestraeni osjeajui grinju savjesti, dralisu pognute glave. Swart Hendrick, pozove ga Lothar pogledavi prema

pomoniku. Ti si morao znati kako e se svriti. Trebao si ih

zaustaviti. Lothar je nastavio hodati; na pola mola Centaine ga je

nepomino ekala. Lothar se zaustavi pred njom. Mrtav je, proape

Centaine. Ne, odgovori Lothar. Kao da je htio potvrditi te rijei, Shasa

povrati iz ugla usta. Brzo, zapovjedi Centaine, okreni ga na bok,

inae e se uguiti vlastitom bljuvotinom. S djeakom smjetenim u

ruci poput balona bez zraka, Lothar potri u ured. Centaine oslobodi

stol. Polegni ga ovdje, ree, no, Shasa je ve pokuavao sjesti. Majka

mu pomogne da se zadri, i obrie mu usne i nosnice njenom

tkaninom rukava. Za sve je krivo ono tvoje kopile, zar ne?, zapita ga

prostrijelivi ga pogledom punim mrnje. On je kriv da je moj sin u

ovom stanju, zar ne? Lothar joj ne odgovori, no, Centaine nije bio

potreban odgovor. Shvatila je to pogledavi ga u oi. Shasa se zakalje i

ponovno povrati. Odmah mu se vrati snaga. Dah postane normalniji, a

29


30/512


31/512

sve bilo predodreeno. Gledali smo se i bilo je jasno da emo se

potui. Centaine nije govorila i on nastavi: Uvrijedio me. Kako? Ne

mogu ponoviti. Jako je vulgarno. Pitala sam te kako, ree Centaine i

Shasa u njenom glasu prepozna taj otar ton koji nije doputao

ponavljanje i koji je on dobro poznavao. Rekao je da sam soutieh, ree

brzo, spustivi glas. Od sramote skrene pogledom i nije mogao opaziti

Centaine koja se muila da suzdri smijeh i bljesak zabave koji se

pojavi u pogledu. Rekao sam ti da je vulgarno. I tako si ga udario.

Mlaeg od tebe... Shasa nije znao da je stariji, no, nije mu bilo udno

to je njegova majka to znala. Ona je uvijek sve znala. Bit e da je i

mlai od mene, ali je pravi bik, deset centimetara vii od mene, branio

se. Centaine ga je htjela pitati kako izgleda taj djeak, je li njegovakosa plava i je li lijep kao to je to bio njegov otac i koje su boje njegove

oi. No, umjesto toga samo zakljui: I tako te masakrirao... Gotovo

sam pobijedio, pobuni se Shasa ponosno, i zatvorio sam mu oi i

okrvavio dobro usta. Gotovo sam pobijedio. Gotovo nije dovoljno,

prekine ga ona. U naoj porodici pobjeujemo i to je sve. Ne moe

pobijediti protiv veeg i snanijeg od sebe, ree ena. Ne moe

napadati i dozvoliti da ti ugura mrtvu ribu u grlo. Shasa pocrveni odponienja. Bolje je saekati pravi trenutak i boriti se na vlastitom tlu.

Ne smije prihvatiti borbu ako nisi siguran da nee pobijediti. Shasa

razmisli dugo procjenjujui stvar sa svih aspekata. Ti si to uinila s

njegovim ocem, nije li tako?, zapita polako, i ona je bila tako

iznenaena njegovom otroumnou da ga pogleda i automobil izie iz

brazda na putu. Uz nagli pokret Centaine ga ponovno vrati na pravi

put i potvrdi: Da. Upravo tako. Mi smo Courteney. Ne smijemo se

boriti rukama. Mi se borimo novcem, moi i naim utjecajem. I na tom

terenu nitko nas ne moe pobijediti. Djeak ponovno utihne, kao da

eli upiti svaku rije, a potom se osmjehne. Bio je lijep, kad se

osmjehivao, jo ljepi od oca. Centaine osjeti beskonanu gotovo bolnu

ljubav. Prisjetit u se toga sljedei put kada ga budem sreo. Prisjetit

u se tvojih rijei. Nitko nije sumnjao u to da e se Shasa i Manfred

ponovno susresti, i zasigurno e nastaviti borbu koju su tog dana bili

zapoeli.

31


32/512

Vjetar je puhao s mora. Smrad ribe koja je propadala bio je tako jak da

je suio grlo i uzrokovao gnuanje u Lotharu. etiri ribarice jo su se

uvijek nalazile na sidritu, nisu vie bile srebrene. Hrpe su se smanjile,

a sloj srdela na suncu osuio se i sada je bio prljavosive boje. Muice

metalnozelene boje, goleme poput osa, zujile su posvuda uokolo. Riba

u tivi se skupila pod velikom teinom, i iz otvora su stalno curili krv i

ulje to su prljali vodu u uvali. Lothar je cijeli dan proveo na prozoru

ureda isplaujui radnike i ribare koji su u redu ekali jedan po jedan.

Prodao je svoj stari kamion i namjetaj koji mu, ne pripadajui

poduzeu, nisu bili oduzeti. Trgovac iz Swakopmunda, nanjuivi oaj

poput akala, stigao je neto nakon erifa i sve je kupio za malo novca.

Kriza je, gospodine De La Rey, rekao mu je. Svi prodaju, a nitko nekupuje. Vjerujte mi, ja gubim. Pribrojivi gotovini koju je sakrio ispod

podnih dasaka u kui, iznos mu je doputao da isplati dva ilinga za

svaku funtu zakanjele plae koju je dugovao radnicima. Nije bio

duan isplatiti ih osobno, naravno, odgovornost je bila od poduzea.

No, nije bio tip koji e izbjegavati svoje obveze, a usto su to bili njegovi

ljudi. ao mi je, ponavljao je svakome i predavao novac. To je sve to

imam. I sputao je pogled. Kad je dovrio i svi su radnici polakoodlazili u skupinama, Lothar zatvori ured i preda kljueve erifovom

pomoniku. Zatim, zajedno sa sinom, krene prema molu, sjedne na

rub i pusti da mu noge vise iznad mora. Smrad ribe bio je tako muan,

kao i njihovo raspoloenje. Ne razumijem, tata, ree Manfred kroz

razbijena usta. Ulovili smo golemu koliinu ribe. Trebali bismo biti

bogati. to se dogodilo? Prevareni smo, odgovori mu Lothar mirno.

Do tog trenutku nije osjeao ni bijes ni gorinu: samo otupjelost. Dva

puta prije tog trenutka pogodio ga je metak: jedan Enfield 303,

engleska puka, kad je na cesti Omaruru pokuavao zaustaviti Smitha

da zauzme njemaku Junu Afriku, i jo jednom, nakon podosta

godina, jedan Luger koji je pripadao majci njegova djeteta. Prisjetivi se

tog trenutka dodirne si prsa i potrai maleni oiljak kroz lagani pamuk

koulje. Imao je podjednak osjeaj: ponajprije ok i otupjelost, a potom

bol i bijes. Sada je bijes postajao sve vei i vei i kuhao je u njemu

podiui crne valove i nije mu se pokuao oduprijeti. tovie,

32


33/512

preputao mu se: pomagalo mu je da zaboravi da se ponizio pred

enom molei, a ona ga je s prijezirom gledala. Nikad ih neemo

zaustaviti, tata?, zapita Manfred. Nije bilo potrebno da jasnije izree o

kome je govorio. Poznavali su svoje neprijatelje. Nauili su kakvi su u

tri rata: 1881. se vodio prvi boerski rat; 1899. veliki boerski rat, kad je

kraljica Viktorija poslala preko oceana svoje mnogobrojne vojnike u

kaki odorama da ih unite, a potom 1914... kad je engleska marioneta

Lian Smith izvravao zapovijedi svojih gospodara. Lothar zanijee

glavom. Bijes mu nije dao da progovori. Mora postojati nain, nije

poputao djeak. Zatim se prisjeti Shasina tijela koje je postajalo slabo

pod njegovom stiskom i nesvjesno stisne ruke. Ovo je naa zemlja,

tata. Bog nam ju je dao. Tako pie u Bibliji. Kao i mnogi drugi, iAfrikaneri su imali svoju interpretaciju poznatog dijela u Svetom

Pismu: mislili su da su oni izraelski narod, a da je Juna Afrika

Obeana zemlja gdje med i mlijeko neprestano teku. Lothar je i dalje

utio, i Manfred ga dohvati za rukav. Bog ju je nama dao, nije li tako,

tata? Da, potvrdi otac. Dakle, oni su nam je preoteli: zemlju,

dijamante, zlato i sve ostalo. I sada su nam ukrali i ribu i brodice.

Mora postojati nain da im ponovno oduzmemo sve. Nije jednostavno,ree Lothar i zastane: kako je mogao objasniti djeaku neto to ni sam

nije sasvim shvaao? Postali su prosjaci u zemlji koju su njihovi predci

osvojili, oduzevi je pukama od divljaka koji su tu ivjeli. Kad bude

narastao, shvatit e, Manie, ree. Kad budem velik pronai u

naina da ih pobijedim, ponovi Manfred takvom odlunou, da se

rana na usnici ponovno otvorila i zapoela krvariti. Vidjet e, uspjet

u, tata. Pa, moda e i uspjeti. Nadajmo se, odgovori Lothar i zagrli

ga oko ramena. Sjea li se zakletve koju si dao djedu? Ja u je se

uvijek sjeati. Rat protiv Engleza nee nikada zavriti. Sjedili su

zajedno sve dok se sunce nije spustilo na vodu u uvali, obojivi ju

bronanom bojom. Zatim se priblie molu u sjenama veeri,

udaljavajui se od smrada prolazei kroz prve dine. Priblie se baraci.

Kamin se dimio, vatra je gorjela usred kuhinje. Swart Hendrick,

nagnut nad loncem, podigne pogled prema njima. idov si je pokupio i

stolce i stol, no, zadrao sam lonce i ae. Sjeli su na pod i jeli izravno

33


34/512

iz lonaca, poruge s ribom. Nitko nije progovorio, sve dok nisu dovrili.

Nitko te nije natjerao da ostane, ree Lothar i Hendrick slegne

ramenima. Kupio sam kavu i duhan. Novac koji si mi dao jedvice mi je

bio dovoljan. Nemam vie nita. Sve je svreno. Dogodilo se to i

nekoliko puta ranije, ree Hendrick upalivi si lulu. Ve su nam

razbili lea Ovoga je puta drukije. Nema slonova koje bismo mogli

loviti..., zastane, ponovno priguen bijesom. Hendrick mu nalije alicu

kave. udno je, ree. Kad smo ju pronali bila je odjevena u

dlakama. Sada dolazi utim automobilom, a mi ostajemo goli i bosi. A

ti i ja smo ju spasili u pustinji, ree Lothar. Pronali smo za nju

dijamante i izvukli ih, za nju. Sada, kad je bogata, dolazi da bi nam

otela ono to je nae. Nije to smjela uiniti, promrmlja Hendrickzanijeui glavom. Ne, nije smjela. Polako se Lothar uspravi. Hendrick

opazi promjenu i nagne se znatieljno prema njemu. Lothar mu se prvi

put osmjehne otkako su se iskrcali. Da?, zapita Hendrick. ega si se

sjetio? Bjelokosti vie nema, ve odavna... Ma, kakva bjelokost.

Dijamanti. Dijamanti? Kakvi dijamanti? Kakvi dijamanti?, zapita ga

Lothar uz osmijeh u utim oima. Dijamanti koje smo pronali za nju,

naravno. Njeni dijamanti?, zapita Hendrick. Dijamanti u rudnikuHani? Koliko ima novca?, zapita Lothar, a Hendrick skrene

pogledom. Dobro te poznajem, uvijek ima koju rezervu. Koliko? Ne

previe, odgovori mu Hendrick, i htjede ustati, ali ga Lothar zadri.

Dobro si zaradio prole godine. Znam tono koliko sam ti dao.

Pedeset funta, zarei Hendrick. Ne, ima puno vie... Moda neto

vie, preda se Swart. Barem stotinu funta, procijeni Lothar. Nije

nam potrebno vie. Daj mi ih i vratit e ti se dvostruko. Uvijek se to

tako i dogaalo, i uvijek e se dogaati.

Puteljak je bio strm i stjenovit, a skupina se penjala u rano jutro.

Ostavili su Daimler ute boje u podnoju planine, na obalama rijeke

Liesbeek i zapoeli se penjati dok je jo uvijek bio mrak. Na elu su se

nalazila dva starca: imali su na sebi teke cipele, a kosa im je bila

slijepljena od znoja. Bila su obojica jako mravi tako da su izgledali

kao da su izgladnjeli, no, bili su spretni i brzi, tamne i smeurane boje

koe, odavajui da esto ive na otvorenom. Netko tko ih nije poznavao

34


35/512

mogao je pomisliti da se radi o paru staraca i i radnika: bilo ih je

mnogo poput njih koji su etali ulicama i krianjima u toj fazi Velike

krize. No, promatra bi se jako prevario. Vii, koji je spretno skakutao

na jednoj drvenoj nozi, bio je Vitez kapetan Carskog reda, nagraen

najviim inom i medaljom koju Ujedinjeno kraljevstvo moe nekome

dodijeliti, Victoria Crossom. Osim toga, bio je jedan od najvanijih

vojnih povjesniara svoga vremena, bogata i odijeljen od zemaljskih

stvari, koji se rijetko primao posla da prebroji svoj novac ili pregleda

svoje imanje. Stari Garry, pozove ga njegov prijatelj, umjesto: Sir

Garrick Courteney. Ovo je glavni problem s kojim se moramo suoiti,

doda piskutavim glasom, gotovo enskim, zaokruivi slova V poput

Malmesburyja. Nai ljudi ne ele vie ostati na selu i bjee u gradove.Ali, tvornice se zatvaraju i nema vie posla. Iako se uspeo gotovo esto

metara prema Tafelbergu takvim ritmom da su mladi lanovi

ekspedicije ostali iza njih, ovjek je disao i govorio bez potekoa. To je

recept katastrofe, sloi se Sir Garrick. Na selu su i siromani, ali u

gradovima umiru od gladi. A ljudi u takvom stanju su opasni. Povijest

nas tako ui. Ou Baas. ovjek kojeg je Sir Garrick na afrikansu

nazvao Stari ef bio je nii od njega, no, njegovo je dranje bilo jouspravnije. Imao je dva plava vesela oka sakrivena sjenom, i sijedu

bradu koja je podrhtavala dok je govorio. Za razliku od Garryja, nije

bio bogat: posjedovao je samo maleno imanje u Transvaalu i zanimao

se za svoje dugove koliko i Sir Garrick za svoje bogatstvo. No, njegovo je

kraljevstvo bio svijet i svijet ga je ispunio astima. Bio je prepun

poasnih doktorata od petnaestak sveuilita meu kojima je

najvanije bilo Cambridge, Oxford i Columbia. Bio je poasni graanin

deset gradova, meu kojima i Londona, Edimburgha i ostalih. Bio je

general boerske vojske, a sada general engleske, savjetnik Njegova

velianstva i lan Royal Society. Njegova prsa nisu bila dovoljna za sve

medalje koje je imao pravo nositi. Bio je bez dvojbe najpametniji ovjek,

mudar i karizmatian kojeg je Juna Afrika ikada imala. Izgledalo je

kao da za njega granice ne postoje: bio je graanin planeta Zemlje.

Upravo je to bila njegova slaba strana u oklopu koji je nosio, i

neprijatelji su to iskoristili da ga udare otrovnim strjelicama. Njegovo

35


36/512

je srce preko mora, a ne s vama, rekli su, uspjevi konano unititi

Junoafriku stranku na elu koje se on nalazio. Sada je bio voa

opozicije. No, usprkos tome, mislio je radije na samoga sebe kao na

botaniara, i samo iz potrebe kao na vojnika i politiara. Moda bismo

trebali saekati i ostale, ree general Lan Smith zastavi na ravnoj

stijeni prekrivenoj liajevima i mahovinom u smjeru nizine. Zatim njih

dvojica krenu nizbrdicom vrativi se na svoj put. Na oko stotinjak

metara nie jedna je ena hodala, tamna u licu. Njena su koljena, pod

tekom haljinom, bila golema i miiava poput noga kobile. Imala je

snane ruke poput mornarevih. Moja malena golubica, promrmlja Sir

Garry pogledavi svoju enu. Nakon etrnaest godina neprekidnog

udvaranja, uspio ju je vezati za sebe tek prije est mjeseci. Pouri se,Anna, govorio joj je djeak iza nje, inae emo stii veeras, a umirem

od elje za dorukom. Shasa je bio visok koliko i ona, no, upola manje

irok. Slobodno me moe pretei, ako ti se ve toliko uri, zarei ona.

eiri za sunce bio je dobro nataknut nad ruiasto i okruglo lice.

Njene su crte lica podsjeale na prijateljskog buldoga. Iako ne

shvaam zato bi netko htio stii do vrha te proklete planine, doda

potiho. Mogu li te gurnuti da ti pomognem, predloi Shasa i poloi jojruke na debelu stranjicu. Hajde! Uspinji se! Prestani, djeae, ree

Anna skoivi i popravi si haljinu. Prestani ili u te udariti tapom po

leima! Prije nego to je postala Anna Courteney, Anna je jednostavno

bila Anna, voljena Shasina guvernanta i najdraa kuna pomonica

njegove majke. Njeno brzo napredovanje na socijalnoj ljestvici nije

uope promijenilo njihov odnos. Stigli su oteano diui. Evo, djede!

Posebna poiljka, alio se Shasa obraajui se Garryju Courteneyju,

koji ih uljudno odvoji. Taj predivni djeak i ta ena crvenih obraza bila

su dva najdragocjenija blaga koje je imao: njegova supruga i njegov

jedini unuk. Anna, ne bi trebala tako muiti djeaka, ree uz malo

otrine Sir Garrick, a ena ga udari tapom po ruci, napola alei se, a

napola s iskonskom ogorenou. Sada bih se trebala brinuti o ruku,

a ne penjati se na neku planinu. Zadrala je flamanski naglasak, no,

hvala Bogu, mogla se koristiti afrikansom te zapita Smitha: Ima li jo

puno do vrha, Ou Baasb Nema, Lady Courteney, nema. Ah, evo

36


37/512

ostalih. Ve sam se poeo brinuti. Centaine i njeni prijatelji pojave se

iza zavoja puteljka. Ona je na sebi imala iroku i laganu suknju, do

koljena, i eiri ukraen trenjama. Umorna sam, Ou Baas. Mogu li

iskoristiti vau ruku na posljednjem dijelu puta? Premda je bio crven

od napora, ponudi joj uljudno ruku. Prvi stignu do vrha. Te etnje na

Tafelberg postale su tradicionalne kad je porodica slavila roendan Sira

Garricka i njegov stari prijatelj Smith je uvijek pronalazio naina da

mu se pridrui. Na vrhu su svi sjeli na travu, kako bi se odmorili.

Centaine i stari general ostali su malo odvojeni od ostalih. Ispod njih

prostirala se Constantia Valley, puna vinograda u njegovom ljetnom

ruhu zelene boje i nizozemski dvorci koji su se pod suncem sjajili

poput bisera. Planine Muizberg i Kabonkelberg, uvijene u maglicu,tvorile su amfiteatar u kamenu prema jugu. Na sjeveru, daleke planine

imenom Hottentoots Holland dijelile su Rt Dobre Nade od ostatka

kontinenta. Uklijetene meu planinama vode False Bay pjenile su se

pod naletima vjetra s jugoistoka. Prizor je bio toliko velianstven i

predivan da su svi utke promatrali prirodu nekoliko trenutaka.

General Smith prvi progovori: Dakle, draga Centaine, to si mi htjela

rei? Zna itati misli, Ou Baash, odgovori mu ona uz osmijeh. Kakozna da moram razgovarati s tobom? U mojim godinama, mogu biti

siguran da lijepa ena koja mi se priblii eli sa mnom razgovarati o

poslu, a ne o zabavi. Ti si jedan od najprivlanijih mukaraca koje

sam ikada upoznala... Kompliment! Mora da se radi o jako ozbiljnoj

stvari. Centaine se naglo uozbilji, potvrdivi Smithove rijei. Radi se o

Shasi, ree jednostavno, i uze dokument od samo stranice iz depa

suknje. Prui mu ga: radilo se o kolskoj svjedodbi. Na samome vrhu

nalazila se biskupska mitra, znak najekskluzivnije privatne kole u

zemlji. General je na brzinu pogleda. Centaine je znala da stari asnik

u jednom trenutku ita i najkompliciranije i najvanije dokumente,

dakle, nije se zaudila to joj je nakon samo nekoliko trenutaka vratio

papir. Zasigurno je proitao svaki redak. Michel Shasa je ponos sebi i

koli. General se osmjehne. Zasigurno si jako ponosna na njega...,

ree. On je sav moj ivot. Znam, ree Smith, to nije uvijek

pametno. Djeca brzo odrastaju, i kad odlaze, sa sobom uzimaju i tvoj

37


38/512

ivot. No, to mogu uiniti da ti pomognem? Odlian je, i jako

inteligentan. Zna se odnositi prema ljudima, pa ak i s odraslima. Bilo

bi mi drago da ima mjesto, recimo na poetku, u Parlamentu. General

skine eir i proe prstima kroz kosu. Ne misli li da bi prije toga

trebao zavriti kolu?, zapita uz osmijeh. Upravo je to i problem.

Htjela bih znati od tebe, misli li da je bolje za njega da se upie na

sveuilite u domovini, ili da ode u Cambridge ili Oxford, ili bi ga to

moglo staviti u loe svjetlo pred biraima, kasnije. Ako nastavi studirati

ovdje, je li bolji Stellenbosch ili sveuilite u Cape Townu? Razmislit

u o tome, Centaine i rei u ti svoje miljenje kad bude dolo vrijeme

za odluku. No, do tada, moram te upozoriti na jednu greku, koja

proizlazi iz krivog odnosa. Da, Ou Baas? Rije domovina. To jesudbonosna rije. Shasa se trebao odluiti koja je njegova Domovina,

je li ona ovdje, ili je s one druge strane oceana. Ako je to Engleska, ne

moe raunati na moju pomo. Kako sam blesava!, ree Centaine, i

bila je zaista ljuta na samu sebe. Namrti se i usnice joj postanu tvrde.

Soutiel. Jednom nogom u Londonu, a drugom u Cape Townu. Pogrdna

rije vie joj se ne uini zabavnom. Nee se vie dogoditi, ree

poloivi mu ruku na njegovu, i iskreno nastavi: Hoe li mu pomoi?Hoemo li dorukovati, mama?, umijea se Shasa. Odnesi koaricu

pored potoka!, odvrati Centaine, a potom se ponovno obrati generalu:

Mogu li raunati na tebe? Ja sam opozicija, Centaine... Ne zadugo.

Zemlja se prije ili poslije mora vratiti k sebi... U

Moć Mača -Smoth

Documents

Transcript of Moć Mača -Smoth