MIROSLAV KRLEŽA (1893. – 1981.) najveći je hrvatski književnik 20. stoljeća. Rodio se u Zagrebu. U Pečuhu pohađa domobransku kadetsku školu te odlazi na vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, koju kasnije napušta. Sudjeluje u 1. svjetskom ratu na bojištu u Galiciji, no zbog bolesti se vraća u Zagreb. 1919. s Augustom Cesarcem pokreće književni časopis „Plamen“ u kojem objavljuje polemički tekst „Hrvatska književna laž“. 1928. se politički-lijevo-orijentirani sukobljavaju oko dvije suprotstavljene estetike (socijalna literatura i modernistička poetika). Ovaj se spor naziva sukob na književnoj ljevici, u čijem se središtu našao i Krleža. Tekstom „Quo vadis“ 1933. počinju napadi na njega, a časopisom „Danas“ iz 1934. sukob se zaoštrava i isti je zabranjen. 1939. i 1940. izdaje časopis „Pečat“. Za 2. svjetskog rata njegova se djela spaljuju i privode ga na informativne razgovore. Poslije 2. svjetskog rata se uključuje u javni društveni život. Surađuje za časopis „Republika“ 1945., postaje potpredsjednikom HAZU (tada JAZU), 1950. osniva Leksikografski zavod u Zagrebu na čijem čelu ostaje do kraja života, a danas nosi njegovo ime. Na njegov prijedlog 1962. se pokreće časopis „Forum“. Potpisao je Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. 1970. se povlači iz javnog života i do smrti ostaje u Zagrebu. Preminuo je 1981.Svoje prvo djelo „Legenda“ objavljuje 1914. Ovo djelo obilježava prekretnicu u hrvatskoj književnosti – kraj moderne i početak novog razdoblja. Okušao se u svim književnim rodovima i vrstama. U POEZIJI se ističu mnoge njegove zbirke pjesama. 1917. objavljuje zbirke „Pan“ i „Tri simfonije“ u kojima je impresionističko-simbolistička lirika. Ratnu liriku piše u zbirkama „Pjesme I“ i „Pjesme II“ iz 1918. te „Pjesme III“ i „Lirika“ iz 1919. 1930-ih objavljuje zbirke pjesama „Knjiga pjesama“, „Knjiga lirike“, „Simfonije“ i „Pjesme u tmini“ u kojima iznosi socijalnu kritiku međuratne stvarnosti. 1936. objavio je zbirku pjesama „Balade Petrice Kerempuha“ s tematikom stradanja zagorskog seljaka, pisanu kajkavskim dijalektom. Krležin DRAMSKI OPUS podijeljen je u tri faze. Prva faza je simbolističko-ekspresionistička i u njoj nastaje njegov ciklus legendi. Čine ga drame „Legenda“ i „Maskerata“ (1914.), „Kraljevo“ i „Kristofor Kolumbo“ (1918.), „Michelangelo Buonarotti“ (1919.) te naknadno dodana „Adam i Eva“ iz 1922. Ove se drame bave općeljudskim pitanjima, glavni likovi su legendarne ličnosti, imaju i obilježja ekspresionizma, a scenska je radnja kvantitativna. Sljedeća faza je ekspresionističko-realistička. Tada (1918. – 1923.) nastaje njegov drugi dramski ciklus, ratni ciklus. Čine ga drame „Galicija“ (preimenovana u „U logoru“), „Vučjak“ i „Golgota“. Prevladava scenski realizam, a kvantitativnu dramu zamjenjuje kvalitativna. Likovi su psihološki produbljeni, a dramska je radnja utemeljena na prikazivanju ratne stvarnosti. Treća faza je psihološka faza. Tada nastaju analitičko-realističke drame, njegov ciklus o Glembajevima. Nastaje 1926. – 1930. Čine ga djela „Gospoda Glembajevi“, „U agoniji“ (1928.) i „Leda“ (1931.). Njegova poslijednja drama nosi naziv „Aretej ili Legenda o svetoj Ancili, rajskoj ptici“ iz 1959. Stilskim obilježjima srodna je djelima iz prve faze. U PROZI je pisao novele i romane. Ističe se zbirka antiratnih novela „Hrvatski bog Mars“ iz 1922., zbirka „Novele“ koja se bavi temom intelektualaca i života u Zagrebu iz 1923. te pokoja novela ili prozni fragment vezan za dramski ciklus o Glembajevima. Daleko najbitniji Krležin roman je „Povratak Filipa Latinovicza“ – prvi moderni hrvatski roman. Ističu se i romani „Tri kavalira gospođice Melanije“, „Vražji otok“, roman lika „Na rubu pameti“ i roman ideja „Banket u Blitvi“ te romaneskni ciklus (roman-rijeka) „Zastave“ u 5 knjiga, ujedno njegov posljednji roman. Prve 4 knjige objavljene su 1967., a poslijednja 1976. Tematski se bave povijesnim zbivanjima početkom 20. st. Pisao je I ESEJE; „Eseji“ iz 1932. o domaćim i stranim slikarima i književnicima, „Evropa danas“ iz 1935. o znamenitim ličnostima Europe između dva rata i „Deset krvavih godina“ iz 1937. o aktualnim problemima u Jugoslaviji. „Moj obračun s njima“ polemički je tekst iz 1932. Iste godine piše putopis „Izlet u Rusiju“, a 1977. dnevničke zapise 1914. – 1977. pod nazivom „Dnevnik“. Jedan od najboljih poznavatelja njegova života je Stanko Lasić, koji je objavio djelo „Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži“. „SNIJEG“ je pjesma iz ciklusa „Pjesme u rezignaciji“, koji je kasnije uvršten u „Knjigu lirike“. U njoj nalazimo ekspresionističku poetiku. Krleža u zimskom pejzažu izlaže egzistencijalistički problem. „KRALJEVO“ je jednočinka iz Krležinog prvog dramskog ciklusa. To je simbolističko-ekspresionistička drama, seoska groteska te kvalitativna drama. Radnja se odvija na jednom seoskom sajmu u Zagrebu. Vanjska kompozicija je jednostruka i radnja teče bez prekida, a iznutra je komponirana u dva dijela. U prvom dijelu opisuje se sajam u kojem se čuju mnogi glasovi, a u drugom se iznose pojedinačne sudbine. Temelj kompozicije je krug kojim se brišu granice prošlosti i sadašnjosti.„HRVATSKI BOG MARS“ zbirka je antiratnih novela o stradanju hrvatskih domobrana u 1. svjetskom ratu. Prvo izdanje bilo je 1922., a konačno 1933. Sastoji se od 7 novela. U njima je pripovijedanje realističko, opisi naturalistički, ekspresionistički stil i simbolika, a prevladavaju groteska i ironija. Središnja novele ove zbirke je „Baraka Pet Be“. Pokretna vojna bolnica prikazana u ovoj noveli groteskni je simbol dehumanizirane stvarnosti rata te predstavlja agoniju zatočenog naroda.

„Balade Petrice Kerempuha“ zbirka je od 34. balada objavljena 1936. Govore o hrvatskoj povijesti i sudbini hrvatskog čovjeka. Puna je ironije, crnog humora te galgena. Galgen je karakterističan humor, prkoski kerempuhovski smijeh u kojem se gorko ismijava vlastita sudbina. Petrica Kerempuh lik je iz pučkih legendi i anegdota. Kerempuh je mađarska riječ za lukavca. Lik se ranije pojavljuje u flamanskoj pučkoj književnosti pod imenom Till Euglenspiegel, a u hrvatsku književnost ga prvi uvodi Jakov Lovrenčić. Bogatstvo kajkavskog narječja baladama daje posebnu baroknu kićenost. Kajkavski izraz gradi na kajkavskom nasljeđu 16. – 18. stoljeća, varaždinskom govoru te razgovornom jeziku početka 20. stoljeća. „Khevenhiller“ je balada na kajkavskom dijalektu. Naziv dobiva po koruškom kapetanu koji je bio zadužen za gradnju Karlovca radi obrane od Turaka 1579. Podijeljena je u dva dijela; u prvom se nalazi filozofski pregled položaja zagorskih kmetova, a u drugom konkretne situacije i problemi s kojima se susreću. Iz te se zbirke ističe i balada „V megli“.„Gospoda Glembajevi“ psihološka je drama iz ciklusa o Glembajevima, u kojem se prati propadanje zagrebačke patricijske obitelji 1913. – 1925. Uz ovaj su ciklus vezane i neke Krležine novele i prozni fragmenti. Radnja se odvija na jednom mjestu, u palači Glembay, u nekoliko sati (između 1 i 5 sati ujutro). U podlozi radnje nalazi se stara legenda po kojoj su svi Glembayevi varalice i ubojice. Komponirana je u tri čina. U prvom se prikazuje glembajevska sredina u koju se Leone Glembay nakon 11 godina vraća i iznosi svoj negativan stav prema istoj. Drugi čin je posvećen odnosu oca Ignjata i sina Leonea te Leoneovom unutarnjem sukobu. Dramski sukob prate zbivanja u prirodi. U trećem činu prikazuje se financijski slom Glembayevih te se razrješava Leoneov unutarnji sukob. U središtu dramske radnje je lik Leonea. Ostali Glembajevi su Ignjat (Naci ili Jacques), njegov otac, Leonova pomajka barunica Castelli-Glembay te sestra Angelika, udovica Leonovog starijeg brata Ivana. Likovi su psihološki produbljeni.„Povratak Filipa Latinovicza“ je monološko-asocijativni i analitičko-psihološki roman. Prvi je hrvatski moderni roman. U njemu se ne osporava tradicija realističkog romana, već se donosi sinteza tradicionalnog i modernog. Linearnu kompoziciju i jasno istaknuta dramska čvorišta tradicionalnog romana spaja s modernističkim tehnikama – analitička introspekcija (radnja premještena u svijest glavnog lika), subjektivno vrijeme (ispreplitanje dva vremenska tijeka, vremenski skokovi), izravni unutrašnji monolog, neupravni govor, asocijativna tehnika i esejistički dijelovi. U središtu romana je slikar Filip Latinovicz koji se nakon 23 godine vraća u rodni grad u potrazi za vlastitim identitetom. Sadržajno ga možemo podijeliti na dva dijela, prvi, u kojem dominira retrospekcija i drugi, u kojem dominira prikaz kostanjevačke sredine i linearno pripovijedanje. Filip je hipersenzibilni umjetnik kojeg muči težnja za samospoznajom. U njemu se sukobljava tjelesno i duhovno, umjetničko i racionalno te primitivno i civilizirano. Lik njegove majke i fatalne žene Bobočke prikazani su slično kako bi naglasio njihovu tjelesnost. Filipov odnos prema njima utemeljen je na Freudovoj psihoanalizi. Filipov podvojeni karakter očituje se u njegovoj podsvijesti, njegovu alter egu Kiryjalesu, koji mu je u svemu proturječan. Krleža je 1933. napisao esej kao predgovor likovnoj mapi Krste Hegedušića „Podravski motivi“. Mapa se sastoji od 34 crteža. Predgovor je komponiran u 4 djela. U prvom je riječ o lijepoti, tajni i smislu ljepote, u drugom o socijalnoj literaturu, u trećem dijelu daje temeljnu ocjenu hrvatskog slikarstva, a u četvrtom osvrt na Hegedušićevo slikarstvo.

Baraka Pet BeBaraka Pet Be smještena je na samoj granici s Rusijom, a novela opisuje radnju za vrijeme Prvog svjetskog rata. Život u baraci, odnosno špitalu teče tužno… To je mjesto gdje se dopremaju ranjenici koji u nimalo lijepim uvjetima nerijetko proživljavaju zadnje trenutke svoga života. Špital je jedna vrsta bolnice koja se kreće u skladu s ratnim događanjima i bojištima. Sastoji se od 42 barake i može primiti oko 1500 ranjenih. Izgleda kao drvena koliba. Stanje u baraci je jako teško. Nema dovoljno hrane niti pića za ranjenike pa ih se prehranjuje sredstvima protiv glisti. U baraci Pet Be vlada kaotično stanje. Ranjenici se neprestano unose i iznose, a nad svakim tijelom stoji broj da bi se znalo u kakvom je stanju ranjenik. Krleža je usporedio unos ranjenika s vrećama. Baraka se sastoji od tri grupa ljudi. Jedni su oni polomljenih kosti. Kosti vire iz njihova tijela, ali ljudi leže u tišini. U drugoj su grupi oni čije su noge ili ruke amputirane, dok su u trećoj oni najteži slučajevi. Oni obično samo prođu kroz baraku i često ne dočekaju sljedeći dan. Tako u baraku dolazi i ranjenik Vidović i to na mjesto broj 8. Za njega prognoziraju da će umrijeti u roku od jednog dana. Čak i među ranjenicima padaju oklade hoće li ranjeni Vidović s prostrjelnim ranama na plućima doživjeti sljedeće jutro. Vidović je odmah shvatio gdje je došao. uvjeti su ovdje bili grozni. Kupaonica mu se posebno gadila. Voda je u njoj bila smrdljiva, prljava, žute boje. Toliko mu se gadila da je nije mogao usporediti s do sada niti jednom prostorijom koju je vidio. Pri vrhu vode pjenila se sapunica sivozelene boje, a plivali su na površini i krvavi zavoji. Uvjeti su bili tmurni, kaotični i depresivni. Ipak, usprkos zlim sumnjama, on je preživio noć i doživio jutro. U inspekciju dolazi i grof Axelrode koji obilazi sve ranjenike. Noć prije, Mađari i Njemci se opijaju u baraci iako se to nikako ne smije. Front je probijen i sada svi s nestrpljenjem očekuju kada će doći do prekida vatre, odnosno kada će prestati pucnjava. Nakon što je fronta odbačena dalje od barake, grof Axelrode odlučio je pripremiti mimohod u čast velike pobjede. Mimohodu moraju prisustvovati svi, od osoblja bolnice do ranjenih, polumrtvih ili onih bez nogu. Ovim mimohodom grof je htio prikazati oduševljenje pobjedom nad Rusima. Time je grof slavio pobjedu, a Krleža je prisustvom ranjenika htio prikazati svoje mišljenje i ironiju prema ratnim slavljima. Vidovićev susjed, ranjenik na broju 9, umire, a Vidović se diže iz kreveta kako bi lakše dozvao liječnika da mu pomognu. No, tada umire i on sam.

Gospoda Glembajevi

I.Crveni salon. Na zidovima se nalaze petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju. Na sceni stoji Sestra dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone Glembay. Ima prosijedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembajevskoj kući. Govori joj da ju je gledao cijelo večer. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale Leon u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima Leone priča da je točno da su svi Glembajevi varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati u novinama. U to dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su je oslobodili i da o tome više ne govore jer je uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da je boli glava. Puba počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno sa sedmomjesečnim djetetom nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njenu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice.. Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone cijelo vrijeme pozorno slušajući govori im da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On pređe preko tog pitanja. Počne govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu Singericu. On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kada je otišla, otišao je i kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone tom ne može vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe Leonea i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to odgovara optužujući barunicu i njenom lažnom dobročinstvu. Silberbrandt je počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi. Gosti odlaze. Neki pričaju o vezi Leonea i Angelike.II.Zbiva se trideset minuta poslije u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne. Glembay ostane stajati. Silberbrandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu stalno izbjegavajući temu. Konačno Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i da li je to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leon to odbija. Glembay traži dokaze, a Leon kaže da ih nema. Leon počinje razgovarati o obitelji. Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis se utopila jer je saznala da je mladić u kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. Također optužuje barunicu za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmah slijedećeg dana barunica došla k njima s kitom ljubičica i psom i da nije ni izmolila Oče naš, a već se prekrižila i otišla u salon. Glembay mu govori da mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da nema nikakvo prava da je optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovo se vraćaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tada Leone počinje vrijeđati barunicu što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačnu dva puta udari Leonea raskrvavivši mu lice. Konačno Leone priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda.III.Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara s medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skicom i potrga je, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna. Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto je mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govori kako je njen sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da je treba direktor Trgovačke banke. Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angela ga dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone joj govori: “Marš napolje.” Ona mu govori da je ta kuća njeno vlasništvo, da je nitko ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Govori joj da šuti. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima škare s govori: ”Ni riječi više!” Barunica počne vikati što hoće od nje. Leone je želi pograbiti, ali ona pobjegne. On potrči za njom. Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomoć!” Ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana. Angelika stoji poput kipa. Cvrkut ptica u vrtu.

Povratak Filipa LatinoviczaNakon što je izbivao preko dvadeset i tri godine Filip jednog dana stiže na kolodvor prilikom čega slijede opisi obiteljske kuće. Imala je truli zid, a vrata na kući su počela buditi sjećanje kako ga je prije dvadeset i tri godine mama izbacila na ulicu nakon što je ukrao stotinjarku i veći dio vremena se provodio sa sumnjivim ženama. Osim kuće u kojoj je živio Filip posjeti i majčinu trafiku koja u njemu izazove navalu sjećanja u obliku slika majčinog izbivanja i priča kako je njegov pravi otac nitko drugi nego biskup. Filip je cijelo vrijeme osjećao nemir i upravo se zbog toga odlučio vratiti. Svijet je za njega podijeljen na razne detalje koji za njega nisu imali smisla. Promatrajući tog dana ljude na ulici Filip je mogao primijetiti samo kaos. Ugledavši svoj odraz u jednom ogledalu u kavani gdje je vidio starog čovjeka s podočnjacima, urujanog i sa cigaretom na usnama, počeo je sumnjati u svoj vlastiti identitet. Na putu u Kostanjevac gdje se preselila njegova majka, družio se s Jožom Podravcem čija mu životna priča pruža priliku za meditaciju o stoljetnoj zaostalosti, daleko od bilo kakvog napretka. Kod Filipa će boravak u Kostanjevcu izazvati trajni nemir njegova majka i njena želja da se raduje svom životu i pritom uživa u teško stečenom statusu. Majka od Filipa naručuje portret u crnini, zbog čega Filip na platno prenosi grotesknu sliku starije bordel-dame. Polako preko majke upoznaje pravu stvarnost i način života u Kostanjevcu te plemenitog Kostanjevačkog presvijetlog Silvija Liepacha, nekadašnjeg velikog župana koji je svoja promaknuća kupovao nepotpisanim člancima. Postoji još jedan razlog zašto se Filip odlučio zadržati u Kostanjevcu, a to je Bobočka Radajeva, kasirica u kavani “Kod krune”, žena koju su pratila ogovaranja da je moralno i materijalno upropastila svog ljubavnika Baločanskog te ujedno bila krivac smrti njegove žene. Bobočka je opisana kao pretjerano erotizirana žena sa crtama nimfomanke zbog koje je Filip svakodnevno provodio vrijeme u “Kruni”. Privlačila ga je prvo erotski, a zatim i ljudski. Vladimir Baločanski koji je jednom bio ugledan građanin sada samo vegetira na račun Bobočkine samilosti. Tjelesni utjecaj koji je Bobočka imala na Filipa ponovno je u njemu probudila slikarsku energiju, a jedne večeri dok su se vraćali s proštenja Svetog Roka, iznio joj je slikarsku viziju koju je imao u glavi, a koja se odnosila na raspetog Krista, jedini most koji može spasiti čovječanstvo. Uskoro za Filipa nastupa novi nemir kada u mjesto dolazi Sergej Kirilovič Kyriales, Grk s Kavkaza, doktora fiziologije i dermatologa. On je jedan od Bobočkinih prijatelja za kojeg Filip sumnja da je zapravo ljubavnik. Njegovim dolaskom Bobočka se sve više udaljava od Filipa, a on sve više počinje osjećati strah. Tijekom dugih noćnih rasprava Sergej se uporno trudio da umanji vrijednost Filipovog rada i slikarstva na temelju svojih teza o filozofiji. Nakon još jedne takve rasprave Filip budući da više nije znao kako da se odupre napadima Grka odgurne stol kada je cijelo društvo bilo svjedokom ubojstva koje se dogodilo pred krčmom. Na cesti je ležao ubijeni foringaš, a nakon ubojstva Bobočke nije bilo na blagajni skoro dva dana zbog čega ju je Filip odlučio posjetiti. Približivši se njenoj sobi ugledao je dva tijela kako se miču u postelji dok Baločanski sjedi za stolom i čita novine. Bobočka ga hladno prima dok Sergej sjedi pored nje i nastavlja dalje priču o svojim doživljajima s putovanja. Na Filipovo iznenađenje upita ga je li ikada razmišljao o samoubojstvu. Filipa je cijela situacija natjerala da se zamisli nad Bobočkom koja ga je uzbudila i potaknula inspiraciju za slikanje. Dolaskom Grka Sergeja nemir se u Filipu sve više povećavao. Jednog dana je tako ispod željezničkog mosta pronađeno tijelo Grka, koji je tako demonstrirao nihilističku filozofiju o kojoj je cijelo vrijeme pričao. Nakon pogreba Bobočka je posjetila Filipa i zamolila ga da joj osigura novac jer je odlučila otputovati do Hamburga, ali istu večer prije nje Filipa je posjetio Baločanski i tražio da je odgovori od putovanja govoreći kako neće dopustiti da ga bace preko palube. Dolazi i Bobočka, ali joj Baločanski ne dozvoljava da ostane sama s Filipom i kako ne bi došlo do scene odlazi s Baločanskim bez da je uzela novac. Umjesto toga dogovori susret s njim kod “Krune”. U trenucima iščekivanja Filipu u posjet dolazi majka i upozorava ga da se ne bi trebao družiti sa ženom upitnog morala na što joj on odgovori da je posljednja koja smije komentirati takvo nešto i da mu napokon kaže tko je njegov otac. Majka mu pruži sliku gdje se nalazi plemeniti Kostanjevački. Tada pokuca Baločanski tvrdeći kako Bobočkoj ne trebaju novci jer se predomislila.Filip mu ne vjeruje iako je dobio poruku navodno od Bobočke. Ali kada je papir približio svjetiljci primijetio je da je to račun iz drogerije na kojem se nalazio krvavi otisak prsta. Sumnjajući u najgore potrčao je do Bobočke i ugledao ju prerezanog grkljana.