Miro Gavran

Sve o muškarcima (drama) Lica: PRVA PRIČA: "PRIJATELJI" IVO 40 godina PAVAO 40 godina ZOKI 40 godina DRUGA PRIČA: "OTAC" JAN 32 godine TOMO 30 godina OTAC 60 godina TREĆA PRIČA: "STRIPERI" MALI 35 godina RUDI 40 godina MAKS 45godina ČETVRTA PRIČA: "LJUBAV" LEO 35 godina DENIS 42 godine ROBERT 41 godina PETA PRIČA: "STARCI" IVO 80 godina PAVAO 80 godina ZOKI 80 godina NAPOMENE REDATELJU Sve uloge glume samo tri glumca. Prvi glumac igra Ivu, Jana, Maloga i Lea. Drugi glumac igra Pavla, Tomu, Rudija i Denisa. Treći glumac igra Zokija, Oca, Maksa i Roberta. Prelasci iz scene u scenu moraju biti brzo izvedeni. Nisu potrebna velika izvanjska "prerušavanja", dovoljanje tek pokoji detalj koji ide uz odredeni lik (naočale, šal, vlasulja, štap...). Uvjerljivost novog lika treba donijeti glumačkim sredstvima, sredstvima glumačke transformacije, a ne šminkersko-kostimografskom intervencijom. Bilo bi dobro da svaka priča započinje karakterističnim glazbenim akordom. Svaka od priča treba imati svoj glumačko-redateljski ritam, dok ritam cijele predstave treba sugerirati brzinu suvremenog života. l.SCENA - "PRIJATELJI"

(U imaginarnoj teretani vježbaju Ivo i Pavao, dok ih Zoki promatra i povremeno ponavlja njihove radnje, mada se vidi da mu to ne ide najbolje. I sprave koje koriste za vježbanje su nepostojeće, dakle imaginarne. Njih trojica su četrdesetogodišnjaci koji žele ostati u dobroj kondiciji unatoč godinama.) PAVAO: S autom mi nešto nije u redu. ZOKI: Što? PAVAO: Ne znam. Po zvuku osjećam da nije u redu. ZOKI: Nov je. Morao bi biti u redu. PAVAO: To je i meni čudno. Samo odjednom promijeni zvuk usred vožnje. IVO: Ne možeš po zvuku zaključiti da s autom nešto nije u redu... Ako je sve ostalo u redu, ne vidim kako zvuk može... PAVAO: Morat ću u servis. A toliko posla imam da ne znam ni gdje mi je glava. IVO: Promijenimo sprave! (Prelaze na druge "sprave".) ZOKI: Ovo mi je zanimljivije. Ali i teže. IVO: Bitan je kontinuitet. Ne smije proći nijedan tjedan bez vježbanja. PAVAO: S nama se i tako družiš, logično mi je da smo i u teretani zajedno. ZOKI: Ne znam koliko je to za mene... IVO: I kad smo na putu službeno, u dmgim gradovima, nas dvojica se uvijek raspitamo gdje je teretana. ZOKI: Ja i tako nigdje ne putujem... Meni je ovo više radi kilograma. Sad kad su krenuli. PAVAO: Kilogrami se skidaju na drugi način. Ovo je važno da se čovjek dobro osjeća bez obzira na kilograme. Biti u formi važno je i za posao i za psihu i za sve. Ja sam se tako navikao na ovo da više ne mogu bez vježbanja... To je uostalom i stvar kulture. Drago mi je da si danas došao probati s nama. Siguran sam da će ti se svidjeti. Moraš se upisati na cijeli mjesec, na cijelu godinu i vidjet ćeš kako ti se mijenja kvaliteta života. Počneš drukčije živjeti. ZOKI: A, vidjet ću. PAVAO: Najvažnije je da prva dva tjedna ne odustaneš. U početku svatko doživi malu krizu, upalu mišića. Uzmeš andol i to se sredi. Kasnije ti vježbanje postane milina, potreba, zadovoljstvo. ZOKI: Znam, znam. I moja Ena ide redovito na fitnes. I ona misli da moram učiniti nešto sa sobom i s kilogramima. PAVAO: Ako ti žena vježba, ni ti ne možeš biti izvan toga. Moraš je pratiti, moraš joj biti ravnopravan partner u svemu i fizički i intelektualno. I na sve druge načine. IVO: Vi oženjeni stalno se nadmećete sa svojim ženama. PAVAO: Nije to nadmetanje. Ništa ne shvaćaš. To je uspostava ravnoteže. Zajedništvo. IVO: Natjecanje, natjecanje. Sve je to natjecanje. Zato se nikada nisam ženio. Što će mi suparnik u krevetu. (Šutnja) ZOKI: Jura mi je rekao da je bio u tvom uredu u ponedjeljak. PAVAO: Prodao je stan pa je došao ovjeriti. ZOKI: Vidio je neku novu službenicu. Kaže da izgleda sjajno. Nisam znao da si zaposlio novu. PAVAO: Već je mjesec dana kod mene. Da je samo vidite hodajuća erotika. Enciklopedijski primjerak. Kad se stranke nañu pred njom, muške stranke, svi se

spetljaju. Zaborave zašto su došli kod javnog bilježnika, ispadaju im papiri iz ruku, zamuckuju, spetljaju se poput pubertetlija kad se prvi puta nañu nasamo s komadom. IVO: Pretjeruješ. PAVAO: Ni najmanje. Izgleda kao manekenka. ZOKI: Koliko joj je? PAVAO: Četvorka. Dobra četvorka. ZOKI: Ma ne to! Koliko joj je godina? PAVAO: Dvadeset pet. Tek je diplomirala. Kod mene je kao pripravnica. IVO: Stvarno imaš sreće. PAVAO: I ja sam tako mislio prvih nekoliko dana, a sada vidim da se to može i drukčije promatrati. ZOKI: O čemu ti to? PAVAO: Dečki, kad doñem na radno mjesto, ne mogu se više koncentrirati na posao. Ona nosi duboke dekoltee, kratke suknje, mrežaste čarape uglavnom, autentična je prostakuša. Neka druga bi djelovala vulgarno da se tako obuče, a ona je erotična, jebozovna preko svake mjere. IVO: Pa gdje je problem? PAVAO: Ne mogu se usredotočiti na posao. Stalno mi odvraća pozornost od predmeta. Tamo gdje je ona, nešto je divlje u zraku. Počinjem sumnjati da se ona tako oblači baš radi mene. Baca mrežu u koju me želi uloviti, smotati onim dugim nogicama koje kao da joj idu iz vrata. IVO: Opali je, poševi je i riješen problem! Ja ne bih oklijevao ni pet minuta. PAVAO: A, ne! Zakleo sam se da više nikada neću povaliti nijednu ženu koja radi sa mnom. Nikada više! Kad se samo sjetim kroz koja sam sranja prošao prije osam godina s onom malom Brigitom. Jedva sam je se riješio. Bila je posesivna kao čičak. Skoro mi je žena posumnjala fufica me zvala doma svakih malomalo, kao nešto hitno moramo riješiti vezano uz posao, a onda bi u pola razgovora počela dahtati kao na hot lineu, govorila bi mi mazne riječi, šarmantne prostote. Strašno! što je najgore, pokazivala je znakove naklonosti prema meni pred mojim poslovnim partnerima. Znala me je pred njima onako, kao ovlaš, dodirnuti rukom ili bi mi se zagledala u oči, netremice i to dugo, jako dugo. Tiho bi spustila glas, kad bi meni govorila, prešla bi na neku intimnu frekvenciju. Uglavnom, na kilometar je bilo vidljivo da se jebemo i bilo je samo pitanje vremena kad će mi žena to saznati. Ali, srećom, osvijestio sam se i povukao ručnu. Jedva sam je se otarasio. IVO: Problem je u tome što se ti previše vežeš uz komade koje ševiš. Zato ti se sve zapetlja. Moraš odijeliti emotivni život od seksualnog. Znanstvenici su već davno utvrdili da je zaljubljivanje i ljubav tek neugodan kemijski proces koji nikada ne traje duže od dvije godine i bitno je, u svjetlu tih spoznaja, što prije ovladati mehanizmom distance prema komadima koje ševimo. Moramo ženama, od samog početka veze, dati to do znanja. To treba biti moralno. Ne možemo im u fazi zavodenja mjesec dana srati lirske bajke, obećavati nježnost i emocije, a nakon prve ševe plasirati teoriju o distanci. To ne ide. Emotivnu distancu ja zauzimam prema svakoj odmah od početka, da ne bi slučajno maštala o preseljenju u moj stan, o braku, o pravu na posesivnost. Nijednoj ne dopuštam petljanje u moj život. Meni je čak i teže nego vama oženjenima: kod nas samaca, komadi se još više nadaju braku. PAVAO: Sve to što pričaš točno je teoretski. Ali, da ova moja nova radi u tvom

odvjetničkom uredu i da ti proleluja pred očima deset puta dnevno, da zasvira onim svojim glasićem, da zamiriše parfemom koji nikada nisi omirisao, da te dovede u stanje trajne jednomjesečne erekcije, sve te tvoje teorije o distanci pale bi u vodu same od sebe. IVO: Ne bi. PAVAO: Ne vjerujem. 2. SCENA - "OTAC" (Pred nama je dnevni boravak. U dnevnom boravku je Otac koji čita novine. Otac ima šezdeset godina. U sobu ulazi Jan, tridesetdvogodišnji sin, u ruci drži isprintan papir.) JAN: Tata, stigao je Tomin e-mail. OTAC: I... Što piše? Jesi li ga uspio nagovoriti da doñe na petu godišnjicu mamine smrti? JAN: Jesam. Ali... piše da ne želi ovdje spavati. Zamolio me da mu rezerviram hotel. OTAC: Da mu rezerviraš hotel? JAN: Tako je. OTAC: Znači, još se ljuti na mene? JAN: Još uvijek. A ne bi smio. OTAC: Pusti, sine. Tako mora biti. (Šutnja) JAN: Idem na trčanje u Maksimir. OTAC: U redu. JAN: Neću nositi mobitel. Ako moja djevojka nazove, reci joj da ostaje dogovor za sutra. OTAC: Dobro. JAN: Mogu vidjeti horoskop? (Otac mu pruži novine.) OTAC: Izvoli! (Jan čita horoskop.) Molim te jednu važnu stvar ne govori mu za mene. JAN: Ali, tata, on bi trebao znati. OTAC: Ne, molim te, nemoj. Pet ga godina nije bilo želim da mu boravak u domovini protekne ugodno. JAN: Kako da šutim kad... OTAC: Molim te, toliko mi moraš učiniti, molim te, ne govori mu ništa. To je sve što tražim od tebe. Mislim da ne tražim mnogo. JAN: U redu... iako... OTAC: Misliš da će i sam primijetiti... Nadam se da neće. (Šutnja) Rezerviraj mu neki hotel u našem kvartu, u našoj blizini. JAN: On je i tražio da bude u hotelu, jer ne želi ovdje dolaziti... ne želi kopati po "ružnim uspomenama", tako je napisao. OTAC: A ja sam njegova najružnija i najbolnija uspomena? Mislio sam da će vrijeme to izmijeniti, mislio sam da se više neće ponašati kao povrijeñeni pubertetlija. (Šutnja) Nakon što odemo na groblje, smisli način da ga dovedeš ovdje. Moram biti s njim. Razgovarati. On je ipak moj sin, kao i ti, tako da... JAN: Mislim da neće htjeti. Nikako neće htjeti. Znaš ga već. Uostalom, i po njegovim e-mailovima vidim da neće pristati. OTAC: Smisli nešto, slaži. Nadi načina da ga dovedeš ovamo. JAN: Pokušatću! 3. SCENA - "STRIPERI"

(U noćnom klubu za stolom sjedi Maks u kariranom kaputu i broji novce. Ulazi Rudi.) RUDI: Bog! MAKS: Bog! RUDI: Sori, šefe, morao sam skoknuti po fotke od Maloga. MAKS: A di je Mali? RUDI: Dolazi za pet minuta. Ali su fotke ovde. (Rudi izvadi jednu veću fotografiju iz fascikla i stavi je na stol pred Maksa.) Evo, to je on. Zgodan, lep dečec. Kaj kažeš? MAKS: Brojim, stari, kaj ne vidiš da brojim? (Maks ipak baci pogled na fotografiju) Gde ih samo nalaziš? RUDI: Vu birtijama. Nekada sam išel po hodnicima Zavoda za zapošljavanje misleći da bum onde najlakše registriral nove dečke, al sam s vremenom shvatil da ti kaj idu u Zavod još poseduju nadu, još misle da se njihov život bude sredil, da država misli na njih i sve takva sranja. A sad znam da jedino vu birtijama mogu naći one koji nemaju drugog izbora. MAKS: Obavio si s njim razgovor? RUDI: Jesam. Potpisal je za mene. Ja ga zastupam. MAKS: Nemoj da bude pušiona. RUDI: Neće, ne boj se. MAKS: Ja si nemrem dopustit ni pušionu ni lošu realizaciju. U ovom gradu je sve veća konkurencija, ja moram biti najbolji i najpouzdaniji. RUDI: Ne brini, šefe. Obavil sam s njim dva razgovora. MAKS: Samo dva? RUDI: Bumo i treći. Zajedno. MAKS: S novima je najgore. Teško pristanu, lako se predomisle. A subota je prekosutra. Stari dečki su mi otišli u Dubrovnik, tam je vel'ka fešta, kaj će reći da se moram osloniti na tog novajliju ili sve otkazati. RUDI: Bude sve po dogovoru. Budeš zadovoljan. MAKS: Nadam se. Tak je bolje i za tebe i za mene. (Uñe Mali, nakašlje se.) MALI: Dobar dan. RUDI: A tu si... Dodi! Ovo je gazda Maks. (Mali priñe Maksu i pruži mu ruku. Maks ne uzvrati, nego nastavi brojati novac.) MAKS: Znači, ti si taj. (Mali povuče ruku koja je "visjela" u zraku pred Maksom.) MALI: Da, ja sam. MAKS: Pričal mi je Rudi o tebi. Dobro izgledaš. (Šutnja) MAKS: Hvalil te. Kaže da ti to budeš mogel zbavit. RUDI: Sve sam mu objasnil. Sve zna. Na sve je pristal. Šefe, budeš zadovoljan. MAKS: Ja uglavnom delam s profesionalcima. Najboljim profesionalcima. Dobro keširam i za svoje peneze očekujem maksimum. Zato želim znati s kim imam posla. MALI: Novac mi treba pod hitno, nemam drugog izbora. Radio sam na pilani šest mjeseci, a dobio samo dvije plaće. Potom sam radio s jednim grañevinarom, ali mi je i on ostao dužan. Šljakao sam mjesec i pol... i žena mi je bolesna, mora na operaciju, imamo dvoje male djece i ja sam spreman... MAKS: Pogleč, Mali, ja ti nisam ni psihijatar ni socijalni radnik. Ne zanimaju me sva ta tvoja sranja. Tvoji problemi su tvoji problemi. I ak si u govnima, sigurno si sam kriv zbog toga. Mene zanima samo moj posal i nikaj više. I zanima me možeš li ti taj džob obaviti kvalitetno.

RUDI: Može on to. MAKS: Nisam pital tebe. Želim da mi Mali sada reče jasno i glasno bude li mogel to zbavit ili da tražim drugoga. Dakle, dečec, buš to mogel ili ne buš mogel? (Šutnja) MALI: Ho ću. Mogu ja to, ne brinite. MAKS: Okej. U subotu dojdi ovde već u devet na večer, Rudi ti bu dal poslednje upute, u jedanaest dobiješ priliku dokazati i sebi i nama da nismo pogrešili. MALI: U redu. A lova? MAKS: Sve po dogovoru. Još iste večeri lovu dajem Rudiju, a on daje tebi, prema vašem dogovoru. RUDI: Mojih je trideset posto. MAKS: Svejedno mi je. Ne zanima me. To je vaša stvar. Ajde, slobodan si. Gibaj! (Mali poñe prema izlazu.) RUDI: Pričekaj me vu birtiji prek puta. Bum došel kad završim s gazdom. MALI: Pri čekat ću ispred gostionice. (Šutnja) RUDI: Kaj, nemaš ni za kavu? (Mali kimne.) Evo ti pa naruči cugu dok me čekaš. (Rudi mu pruži novčanicu od dvadeset kuna. Mali uzme novčanicu i iziñe iz noćnog kluba.) MAKS: Igraš na siromahe, očajnike, umesto da igraš na one kaj delaju s guštom. RUDI: Ne brini. MAKS: Deluje mi sjeban i stidljiv. RUDI: Žene više vole stidljive. Možemo ga najaviti kao "stidljivog ždrepca", možeš na račun toga imati specijalnu cenu. Duplu ulaznicu za skidanje nevinosti "stidljivom ždrepcu". Kužiš? Svaki nedostatak treba preokrenuti u kvalitetu to je ključ uspeha. MAKS: Pazi, Rudi, glumiš mi tu američkog menadžera, podmećeš mi neiskusnog klinca i još me nagovaraš na riskantno dizanje cena zbog tzv. "posebnog programa". Okej, mogu na sve pristati, mogu riskirati, al sve ovo ide na tvoju odgovornost. Poñe li nekaj po zlu, tebi budem kožu zgulio. Je l’ jasno? RUDI: Ne brini, šefe, bude to večer za pamćenje. 4. SCENA - "PRIJATELJI" (Pavao je u imaginarnoj teretani i marljivo vježba na imaginarnim spravama. On je jedan od onih muškaraca koji brigu o svome tijelu doživljava poput ozbiljnog posla. Nakon nekog vremena, u teretanu ulazi Ivo.) PAVAO: Bog! IVO: Bog! PAVAO: Kako si? IVO: Tako... Dobro. (Ivo počne vježbati.)A ti? PAVAO: I ja sam. (Šute i vježbaju neko vrijerne.) IVO: Zokija opet nema? PAVAO: Nema. Na žalost. Morao bih s njim porazgovarati. IVO: Nemoj. PAVAO: Zašto? IVO: Zato što je očito da je čovjek odustao od teretane. PAVAO: Kako misliš odustao? IVO: Lijepo. Odustao. Posljednja četiri puta nije bio, a to znači da je odustao. PAVAO: Ali, to je njemu potrebno. Bio je zadovoljan u početku.

IVO: Vraga zadovoljan. Prvi put je došao iz radoznalosti, iz želje da skine kilograme. Drugi put je došao jer mu je bilo neugodno pred nama ne doći još bar jednom. A treći put je došao nakon tvoga telefoniranja i raspitivanja zašto ga nije bilo cijeli tjedan. Taj treći put bio je zadnji i posljednji. Većina odustaje upravo nakon trećeg treninga. Tako kaže statistika. PAVAO: To nije dobro za njega. Moram ga nazvati. IVO: Nemoj! PAVAO: Bilo bi logično da i on, poput nas dvojice... IVO: Od početka sam znao da će odustati. Od samoga početka. PAVAO: Ali, ako mi možemo... IVO: On nije kao mi. On nam je prijatelj već dvadeset godina, ali on nije poput nas. I nikada neće biti. Jer da je kao mi, ne bi radio kao tajnik u srednjoj školi. Ne bi imao bijednu plaću i jadni dvosobni stan. Bio bi javni bilježnik, poput tebe, ili bi vodio uspješnu odvjetničku kancelariju poput mene. U oba slučaja zarañivao bi veliku lovu, stanovao u dobrom dijelu grada, vozio najbolje automobile i ne bi mu bilo teško poraditi na sebi, na svojoj kondiciji, na izgledu. PAVAO: Okrutan si. IVO: Nisam. Samo iskren. Mi smo uspjeli u životu, a on je bio i ostao gubitnik. Kukavice u pravilu postaju i ostaju gubitnici. On nikada nije imao petlju ni za što. (Šute i vježbaju. Šutnja jako dugo potraje. Ujednom trenutku Ivo prestane vježbati.) Šutiš? (Pavao ne odgovara.) Obično kad zašutiš, znam da mi želiš reći nešto jako važno. PAVAO: Nemam ti što reći. IVO: Imaš, imaš. PAVAO: Nemam, pusti me na miru. IVO: Po izrazu lica vidim da si ljut na mene i da mi želiš nešto reći. Nešto što mi se neće svidjeti. Ljutiš se na mene zbog svega ovoga što sam rekao o Zokiju? PAVAO: Da, ljutim se. Nas trojica smo ipak prijatelji. IVO: Ali, ja sam rekao samo istinu, ništa više od toga. PAVAO: Mislim da si ti posljednja osoba na svijetu koja ima pravo o njemu govoriti na taj način. Apsolutno posljednja. IVO: Zašto? PAVAO: Znaš ti zašto. (Šutnja) IVO: Ne znam zašto. Reci mi. PAVAO: Ma daj... pusti me. IVO: Oprosti, nešto si započeo, izvoli, reci do kraja. PAVAO: Došao sam u teretanu vježbati, ne želim si pokvariti ovaj trening. Želim ga odraditi do kraja, bez prekidanja. A bit će prilike da ti kažem sve što imam, kada doñe vrijeme za to. I tako sam planirao. IVO: Planirao? Pa ti razgovore s prijateljem planiraš! Nije vrag da doma sastavljaš govore, skiciraš na papir svoj elaborat koji ćeš istresti prijatelju u lice. Ali, tek kada za to doñe vrijeme, da ne bi slučajno pokvario trening ili ugodnu šetnju. PAVAO: Maliciozan si. I da znaš: sada kad si izgovorio riječ "prijatelj" pomislio sam da nemaš pravo izgovarati tu riječ. Izgovorena iz tvojih usta zvuči nekako šuplje, prazno. IVO: Ali nas trojica smo istinski prijatelji već dvadeset godina. To si, uostalom, i sam uvijek govorio. Ne znam zašto si se narogušio na mene samo zato što sam rekao nekoliko iskrenih i istinitih primjedbi o našem zajedničkom prijatelju gubitniku.

PAVAO: Kažem ti da ti nemaš pravo o njemu izgovoriti ni jednu negativnu riječ. Jer ja znam sve. Saznao sam sve. (Šutnja) IVO: Ne znam o čemu pričaš. PAVAO: Znaš! Kako si samo mogao? (Šutnja) IVO: Od koga si saznao? PAVAO: Zoki mi je rekao da je njegova Ena bila prošlog vikenda na Plitvicama na seminaru za profesore matematike. A i ti si mi spomenuo da ćeš prošli vikend provesti na Plitvicama. Potom sam se prisjetio da je prije dva mjeseca Ena išla na vikend-seminar u Dubrovnik, a ti si mi govorio o novom ribljem restoranu koji je nedavno otvoren u Dubrovniku... I tako zbrojio sam dva i dva i shvatio da to obilje koincidencija vezanih uz putovanja u ista mjesta koja ste istodobno poduzeli ti i žena našega zajedničkog prijatelja nikako nisu tek obična slučajnost. Usto danas sam sreo poznanika koji radi u Ministarstvu znanosti i obrazovanja i priupitao ga otkud im novci za tako česte seminare za profesore matematike, a on mi reče da ove godine imaju tek jedan seminar za njih te da nije ni u Dubrovniku ni na Plitvicama... (Šutnja) IVO: Glumiš istražitelja? PAVAO: Mogli ste smisliti nešto uvjerljivije. Eto sad znaš zašto se ljutim na tebe i zašto mi ide na živce kada čujem iz tvojih usta nešto loše o Zokiju. Zato sam rekao da nemaš moralnog prava govoriti o njemu na takav način. IVO: Ma daj, molim te, samo mi ti nemoj moralizirati. Ševiš žene kao i ja, ne obazirući se na to jesu li udane, zaručene, rastavljene, udovice, stare, mlade. PAVAO: Ali ne ševim žene svojih prijatelja! Mora postojati neka granica. Oni imaju dvoje male djece i ja sa svojom ženom imam dvoje djece. Mi koji smo u braku, mi koji smo izgradili obitelj, malo drukčije gledamo na te stvari od vas umišljenih i egoističnih samaca. Kako si mogao zavesti Enu, kako?! IVO: Nisam je zaveo. Ona je mene zavela. PAVAO: Ma nemoj. A ti nevini jadničak, popustio navaljivanju iskusne zavodnice. IVO: Vjeruj mi, dugo sam odolijevao. Već davno prije primijetio sam da me gleda očima punim želje. Svaki njen pokret, svaka riječ koju bi mi uputila ispod glasa krila je poziv uspaljene ženke. Jednom kad smo se slučajno našli u gradu, ona je mene pozvala na piće i počela mi sliniti o tome kako joj je težak život sa Zokijem, kako je ona dinamična žena, a on tako inertan, nezainteresiran za život koji promiče mimo njih, da sve odluke mora donositi sama, da je on tako neodlučan. Kažem ti, toliko mi je slinila i kukala da sam se osjećao poput psihijatra pred kojim je najteži pacijent. Po njezinim riječima dalo se naslutiti da razmišlja o tome da ga ostavi, bila je tako nesretna, tako... teško mi je to sada opisati riječima. Uglavnom: u jednom trenutku, kad je zastala uzeti zraka, ja samje uz osmijeh pogledao u oči i u šali upitao: "Bi li sve te probleme mogla ublažiti jedna dobra ševa?" A u njezinu je pogledu u samo jednoj sekundi nestalo samosažaljenja i zaiskrio zavodnički kurvanjski sjaj pa mi je bez razmišljanja odgovorila: "Mislim da bi..." Nije mi bilo uzmaka deset minuta potom bili smo u toaletu tog kafića i ševili se s nogu poput divljih zvijeri. Ševila se kao da to nikada u životu nije radila, kao da nadoknañuje svu svoju propuštenu prošlost. Kasnije se to svidjelo i njoj i meni pa smo nastavili... PAVAO: Užas! IVO: Zašto? Učinio sam dobro djelo. PAVAO: Povalio si ženu svoga prijatelja. IVO: Može se reći i da je ona mene povalila. Zašto nikada nitko ne kaže da je žena

povalila muškarca? Iako se to često dogaña u naše vrijeme. I molim te, ne nabijaj mi osjećaj krivnje, jer ga nemam, jer sam uvjeren da sam, u krajnjoj liniji, učinio dobro djelo. PAVAO: Dobro djelo?! IVO: Da, dobro djelo. Spasio sam im brak. Sada su svi sretni njihova djeca imaju roditelje, Ena je sretna i zadovoljna svojim životom, a Zoki više nije pod njezinim pritiskom. Krizu u koju je njihov brak zapao njih dvoje nikada ne bi nadišli bez moje nesebične pomoći. Ja, inače, ne volim rastave brakova, tu najviše stradaju djeca, djeca uvijek pate. Jedan moj daljnji rodak, Tomo, bio je već dvadesetogodišnji mladić kad sii mu se roditelji rastali, a on je to tako teško doživio, da je ostavio faks i odselio u Argentinu. Ako ništa drugo, bar sam spasio Eninu i Zokijevu djecu. Ja sam istinski dobročinitelj. PAVAO: Ti nisi normalan. 5. SCENA "LJUBAV" (U blagovaonici Robert na stol postavlja tanjure, čaše, pribor zajelo, salvete... U sobu ulazi Leo.) LEO: Bog! ROBERT: Bog! LEO: Što to tako lijepo miriše? ROBERT: Tortelini sa sirom. LEO: Sjajno. Već dugo ih nismo jeli. ROBERT: Za deset minuta bit će gotovi. LEO: Samo ih dobro zapeci. Volim kad se bešamel zapeče, kad požuti. ROBERT: Kako ti je bilo na poslu? LEO: Uobičajeno. A kod tebe? ROBERT: Klasika. Dosadno i nezanimljivo. (Šutnja) Uplašio sam se da ćeš zakasniti na račak. LEO: Malo sam prozujao po dućanima. ROBERT: Nisi mi rekao da ćeš... LEO: Nisam ni planirao. Došlo mi tako. ROBERT: Po kakvim dućanima? LEO: Htio sam kupiti novu košulju. Nešto fino, onako za svečanije prigode. ROBERT: I, jesi li što našao? LEO: Ništa. Sve je tako prostački, jeftino, grozno. Ili su dosadne, za novopečene direktorčine, ili su glupo otkačene za nedozrele balavce. Jednostavno, ne možeš pronaći finu elegantnu mušku košulju. ROBERT: Možemo sutra zajedno, nakon posla, ako hoćeš. I ja sam htio kupiti košulju. LEO: Dobro. Mogli bismo. (Šutnja) Nazvao me Denis. ROBERT: Nazvao te Denis? LEO: Da. ROBERT: Na mobitel? LEO: Ne, u ured. ROBERT: Kada? LEO: Danas. (Šutnja)

ROBERT: Baš je on tebe nazvao? LEO: Da, baš on. ROBERT: Mislio sam da te više neće zvati. LEO: I ja sam mislio. ROBERT: Nije mu bilo neugodno? LEO: Ne. Razgovarao je tako... kao da se svaki dan čujemo... Bio je... kako da kažem... zvučao je normalno, ugodno. ROBERT: Ugodno? LEO: Da. Hoću reći, trudio se biti ugodan. ROBERT: A ti? LEO: Što ja? ROBERT: Kako si ti zvučao? LEO: Pristojno. ROBERT: Pristojno? LEO: Da, pristojno. Civilizirano i pristojno. ROBERT: Nakon svega? LEO: A što sam drugo trebao? ROBERT: Ja bih ga poslao k vragu. LEO: Znaš da se ja nikada ne bih mogao spustiti na tu razinu. ROBERT: A zašto ne? Da je on prema meni postupio kao prema tebi, ja ne bih odolio. Ja bih mu rekao sve što zaslužuje. LEO: Ma daj, Robi, sad i tako više nije važno. To je prošlost. ROBERT: Siguran si da je prošlost? LEO: Daleka prošlost. ROBERT: A zašto te je ta "prošlost' nakon godinu dana nejavljanja nazvala? LEO: Idućeg tjedna ima otvorenje izložbe fotografija, ovdje u Zagrebu. ROBERT: U našem gradu? LEO: U našem gradu. ROBERT: Kada je otišao u Pariz, u jednom intervjuu za novine rekao je da je ovo provincija koja ga ne razumije, koja ga ne može ni pratiti ni razumjeti, a sad u toj provinciji otvara izložbu. Očito je da mu ne cvjetaju ruže u Parizu. LEO: Baš naprotiv dobro mu ide, dobro zarañuje, radi za najjače tjednike. ROBERT: Stigao ti se pohvaliti? LEO: Pitao sam ga kako mu ide pa mi je rekao. ROBERT: I, što je htio? LEO: Bit će samo tri dana ovdje... pitao me može li ovdje prenoćiti. ROBERT: Gdje ovdje? LEO: U mojoj kući. Kaže da mu je dosta više hotela i službenih... zna da imam dvije sobe za goste... rekao je da bi rado da stignemo popričati. ROBERT: A ti? što si mu odgovorio? LEO: Pa... rekao sam mu da može. Pretpostavljao sam da nećeš imati ništa protiv. ROBERT: Zna li on za mene? LEO: Zna. Rekao sam mu. A i znao je otprije. Od nekoga je već saznao. Ali, njemu to ne smeta. Drago mu je da će te upoznati. ROBERT: A smeta li meni, to se nisi zapitao? Ipak ste vas dvojica nekada... LEO: Oprosti, Robi, ali to je bilo nekada, to je daleka prošlost i ja nisam znao što drugo

reći nego: "U redu, doñi, prenoći ovdje, popričat ćemo" i tako. Mislio sam da smo civilizirani, iznad sitnih strasti, iznad ljubomore. ROBERT: Nisam rekao da sam ljubomoran, jer nisam ljubomoran. Nego mislim da si trebao prvo mene pitati pa mu tek potom reći možeš li ga primiti u kuću koja, istinu govoreći, tebi pripada, ali koja je, usto, naš zajednički dom već deset mjeseci. LEO: U redu, evo pitam te sada: imaš li što protiv da on tu prespava? Ako si ljubomoran, ja ću ga nazvati i reći da, na žalost, ne mogu u te dane. ROBERT: Ma daj, ne radi se o tome da sam ja ljubomoran, nego se radi o tome da bi bilo korektno da si prvo mene pitao, s obzirom na relacije u kojima ste nekada bili. LEO: Oprosti, ali ni ti mene ništa nisi pitao kad si išao u bolnicu posjetiti Bokija. ROBERT: To je nesto dmgo. Bolest je nešto drugo. Bolesnici su iznad svih kategorija. LEO: Svejedno si me mogao pitati pa nisi. (Šutnja) Ja sam pristao na to da doñe ovdje jer me zbunio njegov poziv, njegovo pitanje. Nisam želio odgañati odgovor jer bi on znao da ga odgadam zato da se s tobom stignem posavjetovati. A ja nisam želio da on pomisli da ja nemam tu slobodu, nisam želio da pomisli da me ti sputavaš, da si posesivan. Zelio sam da pomisli da si ti civiliziran, širokogrudan i iznad svega. Nemoj me razočarati pred njim. ROBERT: Ti znaš da te neću razočarati, ali... K vragu, taj miris! Zagorjeli su tortelini! (Robert potrči prema kuhinji) 6. SCENA "OTAC" (U dnevni boravak ulaze Jan, Tomo i Otac. Skidaju balonere.) OTAC: Vani je zahladilo, a u kući je još uvijek ugodno. JAN: Baš mi je drago što si došao ovdje popiti piće s nama. S tatom i sa mnom. Bilo bi glupo da smo išli u kakvu gostionicu pokraj groblja. Ovdje je ipak ugodnije. TOMO: Rekao sam samo jedno piće i deset minuta. Čeka me sastanak s prijateljem iz srednje škole. (Tomo gleda oko sebe na način na koji ljudi promatraju poznate prostore nakon dugog izbivanja.) JAN: Što je? Ništa se nije promijenilo u ovih pet godina... ili u ovih deset godina? TOMO: Da, sve je isto. JAN: Tata, hoćeš li prileći malo ili ćeš s nama popiti piće? OTAC: Popit ću piće s vama. JAN: Kad te na groblju uhvatila mučnina, pomislio sam da bi trebao prileći. OTAC: Ne, sada ne. Popit ću s vama pa tek nakon što Tomo ode... TOMO: Brzo ću ja. (Jan pruži čašu Ocu, potom Tomi.) JAN: Polako, moramo popiti zajedno nakon toliko vremena. (Jan natoči Ocu pa Tomi pa sebi.) Dobro došao doma i uzdravlje! OTAC: Uzdravlje! TOMO: Uzdravlje! (Stoje u šutnji, ne znaju kako nastaviti razgovor.) JAN: Nadam se da ti se svidjela nova obiteljska grobnica. Tata je angažirao najbolje klesare. A onaj mamim reljef, to je radio poznati akademski kipar. Posljednjih se godina proslavio ovdje... Dali smo mu sve mamine fotografije koje smo imali. Mislim da je odlično pogodio njezin izraz lica. Bila je baš takva. (Šutnja) Vjerojatno si se iznenadio kad si vidio veliku grobnicu i mamin reljef. Sve je to bila tatina ideja, tatina zamisao. OTAC: S tobom sam se konzultirao.

JAN: Nadam se da ti se svidjela? (Šutnja) TOMO: Nije. Nije mi se svidjela. JAN: Zašto? TOMO: Ne volim odviše raskošne ni odviše kićene grobnice. Za mene je potpuno nevažno je li neka grobnica velika, mala, lijepa, ružna. One se i tako nikada ne grade zbog mrtvih, nego zbog živih. Puno je važnije kakvi smo bili prema nekome za života nego kakvu smo mu grobnicu sagradili. (Mučna šutnja.) Piće sam popio, idem! OTAC: Ali, tek si došao. Nismo ni popričali. TOMO: Oprosti, ali nemam snage za razgovor s tobom. Jan me nagovorio, ali vidim da ne mogu sebe prisiliti na odmjerenu pristojnu konverzaciju. Nisam trebao ni dolaziti. Bolje je da odem prije nego kažem nešto što ne bih htio. OTAC: Nije te bilo pet godina. Od mamina pogreba. A i prije toga nisi dolazio dugih pet godina od iznenadnog preseljenja u Argentinu. Zar moram čekati novih pet godina da bi mi ti rekao kako ti je u Buenos Airesu, što radiš, imaš li djevojku, jesi li sretan u toj zemlji, u tome gradu? TOMO: Nekada nisam primjećivao da te zanima jesu li sretni ljudi koji žive u tvojoj blizini. Nekada si vjerovao da sve mora biti po tvome. I mami i Janu i meni si odreñivao kako ćemo živjeti, kako misliti. Nikada nisi osluhnuo naše emocije, naše želje. Ti si bolje od nas dvojice znao kako trebamo živjeti, što trebamo studirati. OTAC: Želio sam vam pomoći. Želio sam da svi budete sretni. Ako sam vas na nešto nagovarao, to je bilo u dobroj namjeri, u uvjerenju da je to dobro za vas. TOMO: "Nagovarao"? Nije bilo nikakvog nagovaranja. Ja se sjećam samo zahtijevanja i zapovijedanja. JAN: Sad to stvarno više nije važno. TOMO: Važno je, važno, i te kako je važno. To što je gušilo nas dvojicu još je više gušilo našu majku. Zbog svega toga su se naši roditelji rastali. Mama je otišla živjeti u Split samo da ga ne mora gledati. Imao sam dvadeset godina, a za mene je ta vaša rastava došla kao grom iz vedra neba. Sve se srušilo. Naša obitelj se u jednom danu raspala. Toliko me je to uzdrmalo, da sam prekinuo studije i otišao u Argentinu, samo da pobjegnem od naše razorene obitelji, od oca diktatora. Sve mi se u jednom danu povezalo u jasnu logičnu cjelinu. (Okrene se prema Ocu) Sve vase svañe i napetost s kojom smo živjeli posljednjih mjeseci vašeg zajedništva. I mada ste oboje krili razloge vaših sve intenzivnijih sukoba, kad je mama rekla da ste se rastali zbog tvog nepodnošljivog karaktera i kada si ti na moje izravno pitanje tko je od vas dvoje kriv priznao da je krivnja na tvojoj strani, istinski sam te zamrzio i shvatio da ne želim vise živjeti ni u ovoj kući ni u ovom gradu ni u ovoj zemlji. A ti sad tu od mene tražiš da čavrljamo kao da ništa nije bilo. Tražiš od mene da te uvažavam kao oca i čovjeka, a ja ne mogu glumiti i pretvarati se da mi je u tvojoj nazočnosti ugodno. Mučno mi je kao što je tebi bilo mučno na groblju. Savjest ti se probudila pa ni tvoj želudac nije izdržao nad grobom žene koja se zbog tebe ubila. JAN: Dosta više! TOMO: Zašto? JAN: Zato jer nemaš pravo tako govoriti o našem ocu, o svome ocu. TOMO: Samo me ti nemoj učiti što trebam misliti i govoriti o našem stvoritelju. Samo ti nemoj uvijek si bio uz njega, uvijek si imao puno razumijevanja za našeg dragog oca diktatora koji je mamu otjerao u samoubojstvo. Dvije godine si stariji od mene, a cijeloga

života se ponašaš kao da si mi tutor, kao da sve bolje znaš od mene, od svih. Da si se prema našoj majci odnosio s toliko zaštitničkog razumijevanja koliko si ga imao za ovog bezosjećajnog čovjeka, naša majka bi još uvijek bila živa. JAN: Prestani! Nemaš pojma ni o čemu, glupane bezosjećajni! Nemaš pravo reći ni jednu ružnu riječ o našem ocu! TOMO: Ma nemoj za mene je on obični ubojica i ništa više! Ženoubojica! (Jan mu priñe stisnute šake.) JAN: Još jedna riječ i udarit ću te! TOMO: Isti si kao on. JAN: Kamo sreće da sam isti kao on, jer je on neusporedivo bolji i od tebe i od mene i od naše pokojne majke. I već je vrijeme da i ti saznaš cijelu istinu. OTAC: Ne, Jan, ne! Molim te, ne govori više ništa! JAN: Ja mu moram reći! Ja to moram kazati, ja to više ne mogu držati za sebe! OTAC: Preklinjem te, nemoj! Ne dopuštam! JAN: Ja ne želim da on više govori na ovaj način o tebi. On nema pravo na to, ja sam ga zamolio da ne pretvara ovaj dan u obračun s tobom. On mi je obećao. Nije održao svoje obećanje jer ne misli na osjećaje drugih pa i sam mora znati istinu o mami. OTAC: Molim te, nemoj! JAN: Moram! OTAC: Ja to ne mogu i ne želim slušati! Ja ne želim slušati kako govoriš protiv svoje majke. JAN: Tomo mora znati da prije deset godina razlog vašim svañama nisi bio ti, nego je razlog bio njezin petnaest godina mlañi ljubavnik s kojim je preselila u Split i s kojim je ondje živjela pet godina, sve dok je on nije napustio. Pa je dotrčala ovdje za njim, ponižavala se i molila ga da obnove vezu. OTAC: Molim te, prestani! JAN: A kad je vidjela da joj se nikada neće vratiti, napisala je oproštajno pismo u kome je za svoje samoubojstvo optužila svoga ljubavnika! TOMO: Nemoguće! Izmišljaš! Tata mi je priznao da se ubila zbog njega! JAN: Nije želio da pomisliš išta ružno o našoj mami koju si tako nekritički idealizirao. Ja sam od početka znao da ima ljubavnika, samo otac nije želio da i ti to saznaš. Preuzeo je krivnju na sebe. Sakrio je od tebe mamino oproštajno pismo koje mu je policija dala, u kome je napisala da je njezin ljubavnik razlog njezina samoubojstva. Ja sam za to pismo saznao tek prije godinu dana, kada sam radio proljetno pospremanje stana. Slučajno sam ga pronašao u kutiji u kojoj je tata držao njezine fotografije. TOMO: Ne vjerujem ti ni riječi! JAN: Ne moraš mi vjerovati možeš provjeriti. Nadam se da se još uvijek sjećaš mamina rukopisa. (Jan priñe komodi, iz ladice uzme pismo i pruži ga Tomi.) Izvoli! Čitaj ako imaš želudac! OTAC: Nisi to smio učiniti, nisi to smio učiniti. (Otac zabije glavu u ruke i zaplače. Tomo čita majčino pismo u nevjerici.) TOMO: Pa to... to je sve drukčije od onoga što sam... O, Bože, sve je obrnuto od onoga u što sam vjerovao, ja, ja, ja... OTAC: Nisi smio to učiniti... sve si pokvario, sve! (Otac istrči iz kuće u suzama.) TOMO: Ali, htio sam... K vragu, sve je drukčije! Trebao si mi ranije reći!

JAN: Da si htio misliti svojom glavom, mogao si i sam sve shvatiti puno prije! Razmaženo bezobrazno derište! 7. SCENA "STRIPERI" (Osvjetljenje i glazba noćnog kluba. Pred publiku izlazi Rudi u starinskom fraku. Teatralno se nakloni i teatralno progovori držeći mikrofon u ruci.) RUDI: Poštovane gledateljice, poštovane dame, drage uspaljenice, dobro došle u noćni klub "Eros", dobro došle na večer za pamćenje, na večer skidanja nevinosti! Kak je to kada žena gubi nevinost, nadam se da sve dobro znate, ali vas uvjeravam da to nije ni izdaleka tak uzbudljivo kao kad muškarac izgubi nevinost pred stotinu uspaljenih žena. I to ne bilo kakav muškarac. Drage moje puce, gospoñice, gospoñe, udovice i rastavljenice, večeras samo za vas nastupa "stidljivi ždrebac" muškarac iz snova, muškarac koji se srami, ali muškarac koji će i unatoč tom sramu večeras samo vama sretnicama pokazati sve kaj ima za pokazati. Pozdravite snažnim aplauzom "stidljivog ždrepca". Muškarca iz vaše najskrivenije mašte. (Preko razglasa se prolomi aplauz i navijački zvižduci. Rudi odlazi iza scene. Praćen usmjerenim reflektorom koji baca uski snop svjetla, na scenu dolazi Mali. Mali započinje svoj striptiz. Slijedeći ritam usporene glazbe, Mali skida kaput, potom košulju pa hlače. Kada ostane samo u gaćama, Mali u jednom trenutku zastane, potom krene kao da će skinuti gaće, ali odustane. Obori pogled, glazba utihne.) MALI: Oprostite! (Mali hitro pokupi svu odjeću i pobjegne sa scene. Preko razglasa odjeknu zvižduci nezadovoljnih žena i negodovanje koje postaje sve jače. Pred publiku istrči uznemireni Maks.) Pozornost molim, drage dame, pozomost molim! Dopustite mi da kao vlasnik noćnog kluba "Eros" kažem dvije-tri rečenice. Baš kak znate, naš je klub sve do sada bil uzor profesionalnosti i uvek je gošćama pružal ono kaj je najavljivao. Mi smo vam za večeras obećali "stidljivog ždrepca" i vi bute dobli svog "stidljivog ždrepca". Sve ste vidle da je mladi čovek kaj je trebal biti "stidljivi ždrebac" pobegao... jednom rečju bil je previše stidljiv, al vi bute zato dobli drugog "stidljivog ždrepca", njegova menadžera i večerašnjeg konferansjea Rudija. Posle malog glazbenog predaha, bute dobli "stidljivog ždrepca" i skidanje nevinosti u čoveka koji na početku ove večeri iznenadenja nije mogel ni pretpostaviti da do svršetka večeri on bude i osobno prvi put u životu nastupio kak striper. Nakon glazbenog broja bute dobli "stidljivog ždrepca" ili bude svakoj od vas vraćen novac koji je dala na ulazu u ovaj klub. 8. SCENA "PRIJATELJI" (U opskumom kafiću za stolom sjede Ivo, Pavao i Zoki. Na stolu su boce vina. Prijatelji su prilično zagrijani alkoholom) ZOKI: Prazne... Čaše su nam prazne! Zašto su ove sirotice prazne?! Idemo po još jednu. (Zoki nalijeva vino prijateljima, a potom i sebi.) PAVAO: Nemoj, već smo previše. ZOKI: Dobrog vina nikad previše. IVO: Kraj je radnog tjedna. Hvala Bogu, subotom ne radimo, samo da smo na boljem mjestu. Zašto si nas doveo ovamo? Reci nam već jednom zašto si nas doveo ovdje? ZOKI: Zašto? Zar se ne sjećate? IVO:Ne! A čega to?

ZOKI: A ti? Sjećaš li se ti? Znaš li ti zašto sam vas baš večeras doveo ovdje? (Šutnja. Pavao se pokušava sjetiti) PAVAO: Pojma nemam. ZOKI: Zar se ne sjećaš ovog mjesta? PAVAO: Ne! Zar bih trebao? ZOKI: A ti? Sjećaš li ga se ti? IVO: Ne. Ja ti se čak ne mogu sjetiti ni koliko sam čaša večeras popio. Čak ni toga se ne sjećam. Sve mi je mutno od ovog vina za koje ti misliš, tvrdiš i govoriš da je kvalitetno. (Zoki se diže s čašom u ruci i zauzima svečanu pozu, poput ljudi koji namjeravaju izgovoriti zdravicu.) ZOKI: E pa, dragi moji senilni sredovječni prijatelji, došao je trenutak da vam otkrijem zašto sam vas večeras doveo ovdje. Došao je trenutak da bacim svjetlo na vaše zakrečene moždane vijuge, došao je trenutak i za jednu malu zdravicu, koja upravo otpočinje. Dakle ovako: jedini moji i najdraži prijatelji, kao što znate, danas je Sveti Nikola, dan u kome uživaju djeca, dan njihove radosti i darivanja najmlañih i tako dalje... A prije točno dvadeset godina na taj dan smo se nas trojica sprijateljili i prvi puta u životu, nakon predavanja na faksu, otišli na piće. A gdje smo otišli na piće? IVO: Gdje smo otišli na piće? PAVAO: Stvarno, gdje smo otišli na piće? ZOKI: Ovdje smo došli na piće, ovdje smo prvi puta u životu izišli u troje. Ovdje je započelo naše prijateljstvo. I zato sam želio da danas doñemo ovdje i da... ovo je bio poznati kafić u koji su navraćali studenti prava. IVO: Ova rupčaga? ZOKI: Tada nije bio rupčaga. PAVAO: Zar je to taj kafić? ZOKI: Da, to je. Bio sam siguran da ćete se sjetiti. Nekada ovdje nisi mogao doći do mjesta, PAVAO: A sad smo jedini gosti. Užas! Propao je naš kafić poput naših sjećanja i naše mladosti. IVO: Jedino što sada vrijedi u ovoj opskurnoj nastambi je ona zgodna sisata i guzata konobarica. Jedino ona. Da nije bilo nje, već bih otišao i prije prvog pića. ZOKI: Što je, sviña ti se, ha? IVO: Sviña mi se. ZOKI: Pališ se na nju? IVO: Palim se. Uvijek sam se palio na prostakuše. Uvijek su me uzbuñivale jedino vulgarne prostakuše a to ni vama sada ne bih priznao da nisam pijan i da se nisam vratio u godine svoje rane mladosti. Da, priznajem vam, kada rekapituliram cijeli svoj emotivni i seksualni život, vidim da sam se uvijek palio jedino na vulgarne prostakuše koje nisam cijenio. Koje sam čak prezirao. PAVAO: Ne seri! IVO: Žene koje cijenim, koje uvažavam, takve mi ni emotivno ni erotski nikada ništa nisu značile, baš ništa. Jedino sam se palio na prave autentične prostakuše s velikim sisama i velikom guzicom. PAVAO: Prestani! ZOKI: Ne prekidaj ga. Pusti ga da govori. IVO: Hvala ti, Zoki, hvala ti. Ti si pravi prijatelj jer me ti najbolje razumiješ, ti najbolje

shvaćaš moju tugu, moj ukus... moj neukus. Ti imaš razumijevanja za osjećaje koji su me obuzeli kad sam ugledao ovu konobaricu. ZOKI: Shvaćam te, razumijem te. Sisate i guzate su najbolje. IVO: U meni se sada javila želja da s tom malom skoknem u ženski toalet i da je opalim. Ti to razumiješ? ZOKI: Ja to razumijem i ja to opravdavam. IVO: I ja ću sad tu malu ovdje pred vašim očima zavesti, odvesti je u toalet i nategnuti je. PAVAO: Dosta, ne seri, prestani kad ti kažem! (Pavao ljutito ustane od stola.) IVO: Što je, što se praviš? Ti me misliš spriječiti? Baš ti? Zar ne vidiš da slavimo naše prijateljstvo, zar moraš sve zasrati?! PAVAO: Prestani se razmetati toaletima i natezanjima tudih žena! Neukusan si i pijan! IVO: A ti si pijan i ljubomoran, prestani mi držati lekcije, jer lekcije od tebe ne tražim. Ševit ću se s kim hoću i gdje hoću. Idem iz ovih stopa povaliti konobaricu u toaletu, s nogu. Znam da bi i ti to htio da imaš hrabrosti, da nisi usrana kukavica, oženjeni sapeti papučar. Znam da mi zavidiš što nisi na mom mjestu, što ne možeš činiti sve ono što ja mogu. PAVAO: Prestani više! IVO: Nećeš ti meni zapovijedati! (Poñu jedan na drugoga. Pavao zamahne šakom na Ivu, Ivo se izmakne i snažno udari Pavla u trbuh. Pavao uz jauk padne na pod.) ZOKI: Stanite! (Pavao se digne s poda i zaleti se glavom u Ivin trbuh, apotom ga šakama udari dva puta u lice. Ivo padne. Pavao krene na Ivu s namjerom da ga nastavi udarati, ali se pred njim ispriječi Zoki i odgurne Pavla tako da ovaj zatetura i gotovo padne.) PAVAO: Idiote, njemu pomažeš, a on ti ševi ženu! (Kao daje bomba eksplodirala. Sva trojica zastanu. Njihovo pijanstvo se u sekundi raspršilo.) ZOKI: Što si rekao?! PAVAO: Rekao sam da ti Ivo ševi ženu, a ti pomažeš njemu umjesto meni. (Šutnja. Zoki se ofoene prema Ivi.) ZOKI: Je li to istina? IVO: Nije. To je apsolutna laž i kleveta. (Zoki poput tigra skoči na Pavla i snažnim ga udarcem u glavu obori na pod) 9. SCENA "LJUBAV" (Za stolom su Robert, Leo i Denis. Upravo završavaju večeru.) DENIS: Sjajna večera, Leo, sjajnu si večem priredio. Sve je bilo predivno. Uvijek si dobro kuhao. U Parizu bih često pomislio na tvoju klopu. Francuzi izvrsno kuhaju, ali nas dvojica smo uvijek preferirali talijansku kuhinju. Baš sam uživao. LEO: Hvala ti. ROBERT: Leo sjajno kuha, ali se nadam da će ti se svidjeti i tiramisu koji sam ja napravio. DENIS: Tiramisu! Obožavam tiramisu. Baš ti hvala, Robi. Samo nam treba mala pauza. ROBERT: Svakako. Nikamo ne žurimo. Može još vinčeka? DENIS: Može. (Robert natoči Denisu, potom Leu pa sebi. Robert podigne čašu s vinom.) ROBERT: Za Denisovu izložbu, da sutra sve dobro proñe. DENIS: Za kuhara i slastičara! Uzdravlje! LEO: Uzdravlje! (Kucnu se čašama i ispiju vino.)

DENIS: Odlično vino. ROBERT: Domaće, s Korčule. LEO: Iz Smokvičkog polja. DENIS: Srećom, u Parizu ima odličan izbor vina. Bez dobrog vina više ne mogu zamisliti ni ručak ni večeru. (Šutnja) LEO: Na otvorenje izložbe će doci i moj ravnatelj. DENIS: Onaj sjedokosi mali? LEO: Da, on. Kada sam mu dao pozivnicu, istinski se obradovao. On ti voli dogadanja, izložbe, predstave, modne revije. Sjajan tip. DENIS: Bojim se samo da ne bude razočaran. LEO: Zašto? DENIS: Na otvorenju je trebao biti izveden jedan ludi performans. Nešto što ovdje još nije viñeno. Ja sam obećao napraviti izložbu pod uvjetom da na otvorenju naprave taj performans poslao sam im i videokasetu s tim istim performansom koji su mi napravili u Parizu. Samo su trebali prekopirati i angažirati domaće izvodače. Sve su mi obećali, potvrdili, sve je bilo dogovoreno, da bih danas saznao da od svega neće biti ništa. ROBERT: Zašto? DENIS: Performeri su navodno tražili prevelik honorar, ravnatelj galerije nije pristao, oni nisu popustili... Uglavnom, umjesto ludog, nezaboravnog otvorenja, čeka me provincijsko, socrealistično blabla, malograñansko, uštogljeno prenemaganje. LEO: Šteta! Naša posla. ROBERT: Ipak, važnije su tvoje fotografije i od otvorenja izložbe i od performansa. Ljudi će doći radi tvojih fotografija, a ne radi popratnog programa. DENIS: Svejedno, iritiraju me ti stereotipi, ta nemaštovitost i prosječnost od koje sam cijeloga života bježao. Nikada nisam pristajao na to. A sad mi nema druge nego igrati u filmu koji nije moj izbor. Ili moram napraviti skandal, a i za skandal treba publika puna razumijevanja i talenta, a naš prostor nije ni za skandal zreo, nije mu dorastao. ROBERT: Tu smo gdje smo. (Šutnja) DENIS: Sretan sam što vidim da si sretan... ti i Robert, vidi se da ste sretni. LEO: A ja sam sretan što i tebi ide dobro u Parizu. DENIS: Ide, ide. Sjajno mi ide. Ne mogu se požaliti. 10. SCENA "STRIPERI" (Rudi je u svlačionici i preko razglasa čuje završne Maksove riječi iz prethodne scene o striperima: "Nakon glazbenog broja bute dobli 'stidljivog ždrepca' ili bude svakoj od vas vraćen novac koji je dala na ulazu u ovaj klub. " Počne glazba, a nedugo potom u svlačionicu utrčava bijesni Maks.) MAKS: Idiote, kojeg si mi zelembaća poturil! Sramota, užas! Pobegel, kreten je pobegel! RUDI: Šefe, veroval sam da bude... MAKS: Nemaš ti kaj verovati! Ti moraš znati s kime imaš posla. Glumiš menadžera, uzimaš postotke, a meni poturaš pokvarljivu robu, angažiraš neprovjerene zelembaće! RUDI: Bil sam uveren da on to može i da... MAKS: E, sad buš ti vadil kestenje iz vatre. Sad buš ti izvel njegovu točku. RUDI: Al ja nemrem, ja to nikad nisam delal, meni je neugodnjak. MAKS: Bravo ispunjavaš sve uvjete za nevinog stidljivog ždrepca nisi to delal i

neugodno ti je. Super! To i trebamo. Hajde, izlazi na scenu i skidaj se ili istresi tisuću eura, koliko moram vratiti ženama. RUDI: Al ja nemam tolke novce, znaš da sam prošli mesec uletio u dug! MAKS: Onda na posao! RUDI: Maks, sori, al ja to nemrem. (Maks izvuče revolver i uperi ga u Rudija.) MAKS: Nisam te ni pital možeš li ti to. Ti to moraš! Kužiš, hajde, marš! RUDI: Spusti cev, čoveče, može opalit! MAKS: Naravno da može opalit i bude opalil ak ne obaviš svoj striptiz kak spada. I to do kraja, smesta! RUDI: Sve bum učinil, samo spusti cev, prosim te, spusti cev! MAKS: E, takvog te volim. Ajde, golube, gibaj na scenu i skidaj se, ždrebice te čekaju. 11. SCENA "PRIJATELJI" (Ivo je u imaginamoj teretani i vježba. Na čelu ima zavoj. Nakon nekog vremena u teretanu ulazi Pavao. I on ima zavoj na glavi. Stane paralelno s Ivom te i on počne vježbati. Dugo, jako dugo vježbaju, a da nijedan od njih ne izgovori ni riječi. Pavao povremeno pogleda prema Ivi, ali mu Ivo nijednom ne uzvrati pogled. Ivo gleda pred sebe poput vojnika na svečanoj straži, do kraja ignorirajući Pavla.) PAVAO: Htio bih porazgovarati o svemu. (Šutnja) Moramo sve razjasniti. Ja nisam htio... nisam namjerno. Moraš shvatiti. (Šutnja)Ni meni nije lako. (Šutnja)Zoki se ne želi više družiti sa mnom. Neugodno muje to što ja znam za njegovu ženu... Rekao sam mu da mi se ono otelo u pijanstvu, da nisam bio siguran, da sam tek posumnjao. Nije želio sa mnom čak ni razgovarati o tome. Znam da je grozno to što mi se otelo, bio sam pijan. Svi smo bili pijani, riječ je vukla riječ. Ti si me isprovocirao... cijela ta situacija. Sad ne znam što je za mene gore to da Zoki misli da sam rekao istinu ili to da misli da sam sve izmislio. U svakom slučaju, od one večeri moje i njegovo prijateljstvo više nema nikakve perspektive. Čak me i njegova žena nazvala i izvikala se na mene da sam joj uništio život, da je Zoki postao nepodnošljivo ljubomoran i sumnjičav, da se svakodnevno svadaju i sad stvarno ne znam što da... IVO: Zaveži! (Šutnja) PAVAO: Meni je najgore. IVO: Molim te, zašuti već jednom! Ne želim te više slušati! (Dugotrajna šutnja.) PAVAO: Dopusti da kažem još samo ovo. Ovo moraš čuti pa neću više... Želim da znaš da mi je stalo do tvog i mog prijateljstva. Žao mi je što sam ti zapetljao život, žao mi je zbog svega. Ali, sad kad sam izgubio Zokija, moraš znati da ne želim izgubiti tvoje prijateljstvo. Boli me to što me ignoriraš, to što ne odgovaraš na moje telefonske pozive. Mislim da ti i ja moramo sačuvati naše prijateljstvo i da ono mora biti iznad svega, da i sljedećih dvadeset godina, kao i u proteklih... IVO: Stani! Slušaj me dobro! Ti racionalni popravljaču svijeta, usrani nepodnošljivi moralistu, teško mi je što sam izgubio Zokija, što on zna da sam mu ševio ženu, teško mi je što sam zauvijek izgubio Enu. Sve si pokvario, sve si nam zasrao i tu nemam više što za reći. Ali najteže od svega mi je to što još uvijek lupetaš o našem prijateljstvu i daviš me svojom prisutnošću. Shvati: kao što je zauvijek puklo izmeñu mene i Zokija, tako je svršeno i izmeñu tebe i mene i mi više nikada nećemo biti prijatelji, baš nikada. I kao što mi je svaka tvoja plačljiva poruka na telefonskoj sekretarici izazvala kiselinu u želucu,

tako me jednako iritira i tvoja nazočnost u ovoj teretani. Podsjećam te da sam ja prvi počeo dolaziti u ovu teretanu i da očekujem od tebe da pronañeš neku drugu teretanu za sebe kako bi bilo manje mučno i tebi i meni. (Dugotrajna šutnja. Neko vrijeme Ivo i Pavao zajedno treniraju. Ujednom trenutku Pavao zastane, pokupi svoje stvari i napusti teretanu. Ivo nastavi sam vježbati još neko vrijeme, potom zastane i nogom bijesno udari po strunjači.) 12. SCENA "OTAC" (Jan je u sobi. Čita knjigu. Zvono na vratima.) JAN: Slobodno! (U sobu ulazi Tomo.) TOMO: Bog! JAN: Bog! TOMO: Je li tata doma? JAN: Nije. TOMO: Šteta. Došao sam se pozdraviti. Za tri sata mi polijeće avion. (Šutnja) Gdje je otac? JAN: Zar je to važno? TOMO: Meni jest. Htio bih se pozdraviti i s njim... Mada... ljut sam i na njega i na tebe što tni sve ove godine niste rekli istinu. JAN: Ti se uvijek moraš na nekoga ljutiti. Možeš li malo ići kroz život bez tih negativnih emocija? TOMO: Morao mi je reći. A i ti. JAN: Hajde, dosta. TOMO: Zašto je sve ove godine od mene skrivao istinu o našoj majci? JAN: Znao je koliko si hipersenzibilan i sklon tome da uvijek nañeš krivca za svoje probleme. Mislio je da je bolje da mrziš roñenog oca nego roñenu majku. Preuzeo je sve na sebe jer nije želio da zamrziš sve žene ovoga svijeta. A kakav si bio, da si znao istinu o mami, to bi se sigurno dogodilo. (Šutnja) TOMO: Gdje je sada? JAN: Ne znam. Negdje u gradu. TOMO: Lažeš. Opet nešto kriješ od mene. JAN: Ne krijem. TOMO: Kriješ. Siguran sam da kriješ. Dakle, gdje je tata? (Šutnja) JAN: Kad bih ti rekao gdje je, ti bi ga otišao posjetiti, a on to ne želi. Previše si ga izranjavao prošli put. TOMO: Daj, nemoj opet s lažima i tajnama. On je moj otac koliko i tvoj. Imam pravo znati gdje je. JAN: Neću ti reći. TOMO: Moraš. JAN: Ništa ja ne moram. TOMO: U redu ne pitam te za adresu na kojoj je, nego me zanima gdje je. (Šutnja) JAN: U bolnici je. TOMO: Zašto? Što mu je? JAN: Već šest mjeseci ima leukemiju. Tešku leukemiju. Ni kemoterapija ne pomaže. TOMO: Znači, ono na groblju kad je povraćao, to je bilo to.

JAN: Da, to je bilo to. TOMO: Ima li šanse? JAN: Mislim da nema. Sve ide nizbrdo, organizam mu popušta... jedino kosu nije izgubio. Liječnik kaže da je pitanje tjedna ili dana... (Šutnja) TOMO: Strašno... Moram ga vidjeti. Odmah ga moram vidjeti. JAN: Ne, nipošto. Samo bi ga uznemirio. TOMO: On je moj otac, imam pravo znati gdje je. U kojoj je bolnici? JAN: Oprosti, ali on je zahtijevao od mene da ti ne kažem ni da je bolestan, a pogotovo da ti ne otkrijem u kojoj je bolnici. On te jednostavno ne želi vidjeti. TOMO: Ali ja mu moram reći... ja imam pravo. JAN: Nemaš! TOMO: Neću otkriti da znam za bolest. Pravit ću se da ne znam da je teško bolestan. Želim mu samo stisnuti ruku prije odlaska, ništa više. JAN: Bojim se da bi se izlanuo i spomenuo bolest. TOMO: Kunem se, ne bih. (Zvono na vratima.) JAN: Slobodno, otvoreno je! Tko bi to mogao biti? (U prostoriju ulazi Otac) Tata, otkud ti? Zar nisi u... OTAC: Nisam. JAN: Morao bi biti. OTAC: Znam, ali... Sjetio sam se da danas Tomo odlazi... Pretpostavio sam da će doći ovdje pozdraviti se s tobom. (Šutnja) Kada ti polijeće avion? TOMO: Za manje od tri sata. OTAC: Onda moraš brzo krenuti. TOMO: Da, znam... Žao mi je što nisam dospio popričati s tobom, razgovarati... Toliko ti toga nisam rekao, a trebao sam. OTAC: I ja sam želio s tobom razgovarati o toliko toga, toliko te toga pitati. Toliko ti toga reći. Želio sam da mi pričaš o svome životu, o Argentini, o Buenos Airesu. Pročitao sam sve o tom lijepom gradu, o toj lijepoj zemlji. Kao da sam bio ondje. Je li to doista tako lijepa zemlja kao što pišu knjige, kao što izgleda na fotografijama? TOMO: Lijepa je, tata, lijepa je. OTAC: Tako mi je žao što je nikada neću vidjeti, što nikada neću biti ondje... Što nećemo zajedno šetati gradom u kome si pronašao sreću... Hajde, poñi sine, da ne zakasniš na avion. Vidio sam dolje, pred zgradom, taksi. Pretpostavljam da tebe čeka. TOMO: Da, mene čeka. OTAC: Poñi sine, znaš da uvijek moramo stići na vrijeme, ma kamo se zaputili. TOMO: Volio bih da je sve bilo drukčije. OTAC: Drago mi je što si došao na maminu obljetnicu, što si joj zapalio svijeću na grobu. TOMO: Ali, ona ne zaslužuje naše poštovanje ni našu... OTAC: Ne, sine, ne govori ništa loše o mami. Ne budi joj sudac. Ne budi nikada nikome sudac. Samo jedan ima pravo suditi, a svi mi ostali, svi mi trebamo pokušati razumjeti i ništa više. Samo je to naš zadatak na ovome svijetu. TOMO: O, tata, dragi tata, ti si tako uvijek bio dobar... A ja... ja sam bio tako nepravedan prema tebi, tako sebičan. Oprosti mi, tata, oprosti mi. (Tomo zaplače i baci se ocu u zagrljaj.) OTAC: Polako, sine, polako. Sve će biti u redu. Ne plači, dušo, ne plači. Ti si moj mali

dragi sin, tebe je tata uvijek volio... baš uvijek. (Tomo još jače zarida. Njihov zagrljaj dugo potraje. Napokon Tomo iziñe iz očeva zagrljaja. Priñe bratu i pruži mu ruku.) TOMO: Piši kad stigneš. JAN: I ti. (Braća se poljube. Potom Tomo stane pred oca.) TOMO: Tako me boli... to... to što sam te povrijedio toliko puta. OTAC: Sve je u redu, sine. (Dugotrajna šutnja.) Vrijeme je da se pozdravimo. (Šutnja) TOMO: Ne znam imam li pravo... zamoliti vas nešto, nešto do čega mi je puno stalo. OTAC: Reci, sine. TOMO: Volio bih da... Volio bih da uñete u taksi i otpratite me do aerodroma. Da još malo budemo zajedno. OTAC: Sa zadovoljstvom, sine. TOMO: A ti, Jan? JAN: S radošću brate, s velikom radošću. (Tomo jednom rukom zagrli oca, a drugom brata.) 13.SCENA "LJUBAV" (U blagovaonici Robert na stol stavlja poslužavnik na kome su čajnik i tri šalice za čaj. Ulazi Denis u kućnom haljetku.) DENIS: Dobro jutro, Robert. ROBERT: Dobro jutro, Denis. Jesi li za čaj? DENIS: Rado. Gdje je Leo? ROBERT: Otišao je po novine i u pekam po svježe pecivo za doručak. DENIS: Tako je pažljiv. Uvijek sam volio svježe pecivo za doručak. ROBERT: I ja. I ja volim svježe pecivo. DENIS: Zaista? ROBERT: Zaista. Leo mi ga donosi svako jutro. DENIS: A, tako. (Šutnja) Mislio sam da ćeš na posao. ROBERT: Uzeo sam slobodan dan. DENIS: Zašto? ROBERT: Da mogu biti s tobom i Leom. Danas je tvoj zadnji dan u ovome, kako bi ga ti nazvao, "provincijskom gradu" pa sam pomislio da ti kao dobar domaćin trebam biti na raspolaganju. DENIS: Hvala ti, ali nisi se trebao toliko truditi. Nisi morao zanemarivati posao zbog mene. ROBERT: Pa da ti možeš biti nasamo s Leom? Smeta ti što sam sada ovdje, računao si s tim da ću biti na poslu? (Šutnja) DENIS: Jučer si sam spomenuo da ideš na posao. ROBERT: I sad si razočaran što si me ugledao ovdje, nakon buñenja? DENIS: Otkud ti to? ROBERT: Poželio si nasamo popričati s Leom. Nadao si se tome, zar ne? DENIS: Podmećeš mi. ROBERT: Ni najmanje. DENIS: Bezrazložno si ljubomoran. ROBERT: Nisam ljubomoran. Da bi čovjek bio ljubomoran, mora sumnjati u ljubav svoga partnera, a ja u Leovu ljubav ne sumnjam. Znam da me voli više nego što je ikada

ikoga volio. (Denis se usiljeno nasmije.) DENIS: Velike riječi. Velike prepotentne riječi. Ako je tako, zašto onda nisi otišao na posao? Strah te je da Leo ostane nasamo sa mnom. Ne boj se, nemam nikakvih namjera u odnosu na Lea, ne želim obnavljati ono što je nekada bilo izmedu nas. To je gotovo, zauvijek gotovo. I ti znaš da sam ja bio taj koji je prekinuo i otišao svojim putem. ROBERT: Znam. I znam na koji si način to učinio. Tako se ne ostavlja netko koga smo istinski voljeli, netko tko nas je istinski volio. Ranio si ga, povrijedio, namjerno, snažno. DENIS: To je njegova interpretacija. Za potpunu istinu uvijek treba čuti i drugu stranu. Iako ti ja sada nemam namjeru pričati o nama dvojici. To što je nekada bilo izmeñu nas tiče se samo nas i nikoga više na ovome svijctu. ROBERT: Iz svih tvojih riječi vidi se da želiš ostaviti dojam superiornog frajera koji odozgor gleda na sve ono što je nekada bilo izmedu vas dvojice. A, vidiš, ja uopće ne vjerujem u tvoju superiornost. DENIS: Zašto? ROBERT: Zato jer si došao ovdje u njegovu kuću, u kuću u kojoj on sada živi s drugim partnerom. Zašto nisi otišao u hotel, zašto si želio spavati u njegovoj kući, na njegovim plahtama? DENIS: Istinski mi je stalo do njegove sreće. Želio sam tebe upoznati. Vidjeti je li sretan s tobom kao što je bio sa mnom. Nisam došao ništa razoriti, nisam došao ništa obnavljati. On i ja nekada smo puno značili jedan drugome. Ne misliš valjda da od dana kada smo prekinuli pa do naše smrti više ne smijemo čak ni razgovarati, iz respekta prema našim novim partnerima? ROBERT: Razgovarati svakako. Ali spavati u kući svog bivšeg... Ipak je to za moj ukus malo previše... DENIS: Tvoje gledanje je provincijalno, uskogrudno. ROBERT: Moje gledanje je prirodno i normalno. Ja želim da Leo bude sretan. DENIS: I ja želim da Leo bude sretan. ROBERT: Da to istinski želiš, ne bi sada bio ovdje. Da si želio da te smjesti i zaključa u pretincu na kojem piše prošlost, ne bi se gurao pod njegov krov. Čemu si se nadao dolazeći ovdje? što si želio? Evocirati s njim uspomene, prekopavati po sjećanjima i podsjećati ga na to koliko te je volio i koliko je patio kada si ga ostavio? DENIS: To je tvoje primitivno podmetanje. Po tvome shvaćanju, ja nemam pravo s njim biti ni prijatelj ni poznanik. Bojiš se da ga još uvijek volim. Tvoj strah je suvišan, vjeruj mi. ROBERT: Ne bojim se toga, jer znam da ga ti sigurno ne voliš. I pitanje je jesi li ga ikada istinski volio. Ti nisi došao ovdje očitovati mu svoje emocije, ti si došao provjeriti voli li on još uvijek tebe, pati li još uvijek za tobom, osjeća li još nešto prema tebi, prema čovjeku koji ga je ostavio. Da ti je istinski stalo do njegovih osjećaja, ne bi se na ovako nametljiv način vratio u njegov život. DENIS: Kada prode ljubav izmeñu dvoje ljudi, zar nemaju pravo bar na prijateljstvo? Zašto potrebu za prijateljstvom tumačiš namjerom obnavljanja ljubavi i kopanjem po starim ranama? ROBERT: Zato jer to najčešće baš tako završi. Usto, znam da te je točno prije mjesec dana ostavio tvoj pariški partner. Čovjek koji te je odveo u Pariz, zaposlio te, pomogao ti da se afirmiraš, osjetio je zasićenje tvojim likom i djelom i izbacio te iz svoga stana. (Šutnja)

DENIS: Od koga si to doznao? ROBERT: Nije važno. Pariz nije tako daleko od Zagreba. Vijesti brzo putuju. DENIS: Kopao si po mome životu? ROBERT: Tvoj me život uopće nije zanimao, sve dok nisi odlučio doći u ovu kuću. Pomislio sam da si poželio potražiti utjehu nakon poraza i boli koju ti je zadao tvoj dečko. To ti zamjeram: tek kada si doživio da te je dragi ostavio, došao si u kuću dečka koga si ti prije toga hladno i bezosjećajno napustio. To je više nego nemoralno. I ako te baš zanima ostao sam doma ne zato što se bojim da biste vas dvojica mogli obnoviti ruševinu od vaše veze, nego zato što nisam želio da ga ponovno uznemiriš ni na koji način. DENIS: Glupost! On je sretan zbog mog dolaska. ROBERT: Ali ja nisam. (U prostoriju ulazi Leo.) LEO: Dobro jutro, dečki! DENIS: Dobro jutro! ROBERT: Dobro jutro! (Leo na stol stavlja dvoje novine, pecivo i kruh.) LEO: Evo novina i svježeg peciva. Kako si spavao? DENIS: Odlično. Ovdje sam, inace, uvijek dobro spavao. A Robert je bio tako ljubazan da mi skuha čaj. Lijepo smo se napričali o svemu. ROBERT: Upravo sam rekao Denisu da je divno to što je ove dane proveo s nama i da uvijek, kad navrati u Zagreb, može odsjesti kod nas. Baš smo se lijepo družili. (Šutnja) LEO: Jeste li za topla peciva s putrom i pekmezom? ROBERT: Svakako. Baš sam gladan. (Denis pogleda na sat.) DENIS: Može za pet minuta. Moram nazvati svoga urednika... brzo doñem. LEO: U redu. (Denis ode u drugu sobu. Leo sjedne za stol.) Znaš, ponosan sam na tebe. ROBERT: Zašto? LEO: Zato jer si sve ove dane bio tako korektan i ljubazan prema Denisu. Pokazao si se superiornim, iznad situacije, iznad taštine, ROBERT: Zar si sumnjao? Civilizirani smo ljudi, nismo primitivci. Aosim toga, toliko mi je stalo do tvoje sreće, da sam odlučio prema tvom bivšem biti upravo takav da ti možeš biti ponosan na mene. LEO: Hvala ti. ROBERT: Ne trebaš mi zahvaljivati. Simpatičan je čovjek, bilo mi je zadovoljstvo dmžiti se s njim. 14. SCENA "STRIPERI" (Uz zavodljivu glazbu, na scenu izlazi Rudi. Staje pred publiku i nevoljko se počinje skidati. Rudi dosta nespretno skida dio po dio odjeće. Kada počne skidati hlače, odjednom zastane. Glazba utihne. Rudi obuče hlače i pobjegne sa scene. Za njim odjeknu dva hica. S druge strane scene uleti Maks s pištoljem u ruci.) MAKS: Svinjo, vrati se! Vrati se, kurvin sine! (Odjednom Maks zastane, osvijesti da je istrčao pred publiku. Spusti pištolj i smjerno se obrati publici.) Sori, puce, nemojte kaj zamerit... Živci, nervi... ovo je isto dio našeg nastupa... program bute ipak vidli... "stidljivog ždrepca" bute dobli u trećem pokušaju to bum ja... samo polako... Ne bojte se. (Maks spusti pištolj na pod.) Glazba! (Počne glazba i Maks skida dio po dio odjeće. Kada doñe do gaća, zastane od nelagode, obori pogled. Glazba zastane.) Drage dame, drage

gošće... Žao mi je, ja vam se najdublje ispričavam... svoj novac možete podići na blagajni, vraćamo vam vrijednost ulaznice, a bute dobile i piće gratis... i nemojte kaj zamerit. (Maks pobjegne sa scene. Zvižduci žena i negodovanje uz uzvike "uaa", "sramota", "prevara"...) 15. SCENA "STARCI" (U vrtu doma umirovljenika vidimo Ivu i Pavla sa staračkim štapovima. Oni su sada osamdesetogodišnjaci. Na glavi imaju sijede vlasulje. Teško se kreću.) PAVAO: Molio si me da vježbamo svaki dan, da vježbamo tvoj mozak. IVO: Baš sam te to molio? PAVAO: Jesi, jesi. Kad je krenula bolest, rekao si mi da samo vježbom možeš spasiti mozak i sjećanja i da moram svakoga dana s tobom ponavljati sve po redu. IVO: Baš to sam rekao? PAVAO: Jesi, jesi. IVO: Ne sjećam se više toga. PAVAO: E, zato moramo vježbati. Zato što se ne sjećaš. Hajde reci kako se zove naš dom umirovljenika. IVO: Zove se... zove se "Prošlost". PAVAO: Nije. IVO: Onda je "Sadašnjost". PAVAO: Nije, nego "Budućnost". Zove se Dom umirovljenika "Budućnost". A kako se ti zoveš? IVO: Zovem se Ivo. PAVAO: A kako ti se zvala bivša žena? IVO: Kurvetina, zvala se kurvetina. Ostavila me! Bila je dvadeset godina mlaña od mene pa je našla ljubavnika. PAVAO: A ime, kako joj je bilo ime? IVO: Ne znam i neću da znam. PAVAO: Zvala se Violeta. A koliko ti imaš godina? IVO: Puno. PAVAO: Koliko puno? IVO: Puno ko i ti. Ista smo generacija još od studija prava. PAVAO: Osamdeset godina, imaš osamdeset godina. IVO: Osamdeset godina... lijepe godine. PAVAO: A kako se ja zovem? IVO: Znam ja dobro kako se ti zoveš. PAVAO: Pa reci onda. IVO: Neću... Znam, šta imam govoriti kad znam. PAVAO: Reci ako znaš, kako mi je ime. IVO: Ime ti je... ime ti je... PAVAO: Ime mi je na R IVO: Petar! PAVAO: Nije. IVO: Pajo? PAVAO: Nije.

IVO: Preño? PAVAO: Ma kakvi. IVO: Nema ništa više na P. PAVAO: Jesi li siguran? IVO: Jesam. PAVAO: Pavao, ime mi je Pavao. IVO: Joj, da, Pavao! Bilo mi je navrh jezika. PAVAO: A koja je sad godina? IVO: Sad je... Što me mučiš s teškim pitanjima? PAVAO: Sad je dvije tisuće četrdeset šesta. IVO: A je li... PAVAO: Ponovi: sad je dvije tisuće četrdeset šesta godina. IVO: Sad je dvije tisuće četrdeset... PAVAO: Šesta. IVO: Šesta, znam. PAVAO: Evo si me preznojio od učenja. IVO: I ti mene. (Šutnja) PAVAO: Slušaj, došao je novi štićenik u naš dom, rekla mi naša ravnateljica, i rekla je da će doći ovdje u park, čim ispune formulare i da budemo dobri s njim. Da mu pomognemo da se što prije uključi u život ovdje. IVO: Pomoći ćemo, pomoći... mada i nama treba pomoć. PAVAO: A tom novom djeca žele platiti jednokrevetnu sobu, a i ti i ja ovdje imamo jednokrevetne sobe. A jednokrevetne puno koštaju i zato ni ti ni ja nemamo novca za piće, a ni za hot line. IVO: Nemamo, nemamo. PAVAO: Pa sam ja mislio da se mi s tim novim i ravnateljicom dogovorimo da nas trojica uzmemo trokrevetnu sobu koja je mnogo jeftinija, a da ona ništa ne govori našoj djeci, i tako će nam ostati novac i za cugu i za hot line. A ako budemo Štedjeli za dvatri mjeseca možemo kupiti i novu lutku na napuhavanje. IVO: Može, može. PAVAO: Zato moramo biti dobri s tim novim... Evo ga dolazi. (Pojavljuje se Zoki s dva štapa u rukama) ZOKI: Dobar dan. PAVAO: Dobar dan. IVO: Dobar dan. ZOKI: Kako je? PAVAO: Dobro, dobro. Vi ste taj novi? ZOKI: E, jesam. Sad sam došao. PAVAO: A kako vam je ime? ZOKI: Zoki. A vama? PAVAO: Ja sam Pavao, a ovaj ovdje kolega je Ivo. ZOKI: Ivo i Pavao... Poznavao sam dvojicu koji su... Pa to ste vas dvojica! Opet vi, nakon četrdeset godina u mome životu! Idem skočiti u Savu! PAVAO: Čekaj, Zoki, pa nećeš valjda takav, bez kravate? ZOKI: Imaš pravo, gospodin mora držati do sebe u svakoj prilici idem po kravatu. PAVAO: Je l' ti lijepa kravata?

ZOKI: Predivna, prva klasa. PAVAO: Glupo je skakati u rijeku s tako lijepom kravatom. Šteta i za kravatu i za čovjeka. ZOKI: Možda si u pravu. A što vas dvojica radite ovdje? PAVAO: Vježbam s Ivom mozak mu otkazuje pa vježbamo memoriju svaki dan. Ivo, je l’ se sjećaš Zokija, našeg prijatelja s fakulteta? IVO: Zokija, Zokija... ne sjećam se Zokija. PAVAO: Dvadeset godina smo bili prijatelji, najbolji prijatelji. IVO: A, sad se sjećam to je onaj Zoki što je ševio moju ženu, koja me ostavila. PAVAO: Ma nije, Ivo, bilo tako, nego... ZOKI: Ti si ševio moju ženu. IVO: Ali ti nisi imao ženu. PAVAO: Sve je pobrkao. IVO: Ti si ševio moju ženu. Mene su sve moje žene ostavile. PAVAO: Imao si samo jednu ženu. IVO: Kažem sve su me ostavile. Ne mogu ti to oprostiti što si mojoj ženi radio. ZOKI: Ma ti si mojoj, sve je bilo drukčije. PAVAO: Dečki, je l’ bilo ovako ili onako, sada više ništa nije važno, jedino je važno to da je Zoki tu s nama i da se opet možemo družiti kao nekada. ZOKI: S vama nikada. PAVAO: Šteta, ostat ćeš bez pića i bez prilike da svaki tjedan nazivaš hot line. ZOKI: Čekaj, čekaj o čemu ti to? PAVAO: Voliš li cugati? ZOKI: Volim. Obožavam. To mi je jedina radost koja mi je ostala od života, ali nemam ja novca za to. Sve što mi djeca daju za dom dovoljno je tek za jednokrevetnu sobu i redovitu hranu. PAVAO: E, a kad bismo nas trojica preselili u trokrevetnu a da naša djeca to ne znaju, onda bi nam ostalo novca i za slatkiše i za hot line. ZOKI: Jupi! Pa to je predivno! PAVAO: Ali. u trokrevetnoj sobi mogu živjeti samo pravi prijatelji, ljudi koji se uzajamno uvažavaju. IVO: A što ćemo sad? ZOKI: To mi nismo. PAVAO: Ali možemo biti prijatelji kao što smo nekada bili. Bitno je oprostiti, pružiti si ruke i onda možemo u istu sobu i na piće. IVO: Kako da mu oprostim, ženu mi je. PAVAO: Ma daj, ne čačkaj, zaboravi! (Šutnja, gledaju se. Napokon Zoki pruži rukii Pavlu pa Ivi.) ZOKI: Vrijeme je za zaborav, za oprost, za novi početak, za obnovu prijateljstva kojc mi je nedostajalo sve ove godine. Hvala Bogu da smo nadživjeli naše žene... pa i nisu bile baš neke... (Pavao i Zoki se rukuju, potom se zagrle. Potom se i Ivo i Zoki rukuju i zagrle. Napokon Pavao pruži ruku Ivi i zagrli se s njim.) IVO: Pavao, ti si najbolji čovjek na svijetu. Zoki ti je ševio ženu, a ti si mu sve oprostio. To je tako dirljivo, evo mi suze idu na oči od pomisli na tvoju plemenitost. ZOKI: Nije bilo baš tako, al je sve to bilo tako davno da sad više nije ni važno kako je bilo.

IVO: E, da, vrijeme liječi rane, prijatelju moj. ZOKI: Liječi, liječi. Samo nam reumu ništa ne može izliječiti. (Zoki podigne štap na način kao da mu je u ruci mač.) Svi zajednoga! (Pavao i Ivo podignu svoje stapove poput mačeva i polože ih na Zokijev štap.) PAVAO i IVO: Jedan za sve! KRAJ