Memorija računara i čuvanje podataka
-
Upload
emina-mujnovic -
Category
Documents
-
view
266 -
download
6
Transcript of Memorija računara i čuvanje podataka
FAKULTET PRAVNIH NAUKAOPŠTE PRAVO
Memorija računara i čuvanje podataka
(seminarski rad)
Student: Profesor:
Banja Luka, januar, 2013.godine
SADRŽAJ
UVOD ............................................................................................................................................... 2
1. MEMORIJA ................................................................................................................................ 3
1.1. RAM (RANDOM ACCESS MEMORY)...............................................................................................4
1.1.1. SRAM- STATIČKA RADNA MEMORIJA..................................................................................................5
1.1.1.1. Cache memorija......................................................................................................................6
1.1.2. DRAM-DINAMIČKA RADNA MEMORIJA...............................................................................................7
1.2. ROM ( READ ONLY MEMORY).......................................................................................................8
1.2.1 VRSTE ROM MEMORIJE....................................................................................................................9
2. ČUVANJE PODATAKA ............................................................................................................... 10
2.1. MAGNETNI MEDIJUMI................................................................................................................10
2.1.1. DISKETA (FLOPPY DISK).............................................................................................................10
2.1.2. HARD DISK................................................................................................................................11
2.1.3. ZIP DISK....................................................................................................................................11
2.2. OPTIČKI MEDIJUMI....................................................................................................................12
2.2.1. CD ROM (COMPACT DISK READ ONLY MEMORY)..............................................................................12
2.2.2. DVD (DIGITAL VERSATILE DISC)......................................................................................................12
2.3. MAGNETNO - OPTIČKI UREĐAJI............................................................................................13
2.3.1. FLASH MEMORIJE........................................................................................................................13
2.3.2. MEMORIJSKE KARTICE....................................................................................................................14
ZAKLJUČAK ..................................................................................................................................... 15
LITERATURA: .................................................................................................................................. 16
1
UVOD
Prvi elektronski računar ENIAC (Electronic Numerical Integrator and Calculator) se
sastojao od 18000 vakumskih cijevi i 1500 releja. Za memorisanje jedne cifre je imao po deset
cijevi od kojih je samo jedna bila uključena. Potrošnja mu je bila 140 kw i programirao se
preko 6000 multipozicionih prekidača. Ovakvo programiranje pomoću velikog broja prekidača
i kablova bilo je veoma sporo i teško. Jedan od tvoraca ENIAC-a Džon fon Nojman je shvatio
da je lakše program predstaviti u digitalnom obliku u memoriji računara, a umjesto decimalne
bolje koristiti binarnu aritmetiku. Ovakav arhitekturni pristup poznat kao fon Nojmanova
mašina je primijenjen kod prvog računara sa zapamćenim programom EDSAC koji je osnova
za sve računare do današnjeg dana.
Razvoj memorijskih elemenata koji bi čuvali informacije između dvije operacije bio je
bitan za poboljšanje karakteristika računara. Tokom razvoja došlo je do podjele memorija nqa
one koje trebaju čuvati podatke što duže i bez napajanja i one za koje nije potrebno da čuvaju
podatke kada se napajanje isključi.
Razvojem materijala došlo je do pojave magnetnih traka, magnetnih mjehurića, a zatim
i hard diskova kao i fleksibilnih (Flopy) diskova za čuvanje podataka čime je i zadovoljena
težnja da memorije budu dimenziono što manje sa što dužim čuvanjem podataka bez
osvježavanja, a da imaju što manju potrošnju. Takođe je uporedo sa razvojem dugotrajnih
materijala došlo do razvoja i poluprovodničkih RAM i ROM memorija izrađivanih u različitim
tehnologijama kao što su MOS (Metal Oxide Semiconductor), bipolarne, CCD (Charge-
coupled Device). Kraj dvadesetog vijeka je označio i pronalazak optičkih memorija kao što su
holografske memorije i kompakt diskovi (CD).
Sve gore navedeno, razvoj računara, računarske memorije, pronalazak optičkih
memorija pružilo nam je mnoge olakšice pri rukovanju računarom koji nam je danas u izrazito
neophodan u svijetu u kome živimo. Međutim kako bismo što bolje mogli i znali da koristimo
sve pogodnosti koje nam nudi računarsko doba potrebno je da razumijemo i jednu od osnovnih
funkcija računara, a to je memorija i čuvanje podataka, zbog čega sam tu temu i uzela za svoj
seminarski rad.
2
1. MEMORIJA
Memorija računara ima sposobnost pohrane i čuvanja određenih podataka a kasnije i
pozivanja istih radi upotrebe. Locirana je u neposrednoj blizini procesora (CPU) i većinom
izrađena od cjelina izrađenih od silicija. Za dugotrajno skladištenje podataka koriste se
masovna skladišta podataka gdje dominiraju tehnologije koje se oslanjaju na magnetska i
optička svojstva materijala.
Funkcija memorije odnosno memorisanje podataka i programa se realizuje unošenjem
podataka i programa u glavnu memoriju koja se još naziva i radna ili operativna memorija.
Podaci koji su nam potrebni u upravo u datom trenutku se nalaze u glavnoj memoriji, dok se
svi ostali podaci i instrukcije nalaze na eksternim (spoljnim) memorijama. Procesor prilikom
izvršavanja procesa, na osnovu programskog brojača ( Program counter- PC) čita instrukciju
iz memorije (fetch). Metode upravljanja radnom memorijom mogu biti jednostavne, al ii
veoma složene poput straničenja (paging) i segmentacije, a svaka ima svoje prednosti i mane.
Izbor metode u velikoj mjeri zavisi i od hardverske podrške.
Neke od memorija koje se koriste u računaru su:
RAM (Random Access Memory)
ROM ( Read Only Memory)
Keš memorija (priručna memorija)
3
1.1. RAM (Random Access Memory)
RAM ili radna memorija je upisno-ispisna memorija (naziva se još i memorija sa
neograničenim pristupom). To je radna memorija u koju se mogu upisivati i iz nje čitati podaci
onoliko puta koliko želimo. Pohranjeni podaci ostaju u ovoj memoriji dok ih računar
namjerno ne promijeni ili dok se ne prekine napajanje memorije električnom energijom.
Dakle, to je memorija u kojoj se čuvaju podaci s kojima program trenutno radi. Računari su
građeni tako da je moguća naknadna dogradnja RAM-a odnosno povećanje kapaciteta radne
memorije. Kako sam već navela RAM gubi svoj sadržaj prekidom napajanja pa se naziva i
nepostojana memorija (engl.volatile memory). Isključi li se računar, brišu se svi podaci koji su
pohranjeni u RAM-u i oni se nepovratno gube.
Glavne osobine RAM-a su kapacitet i brzina rada. Poželjno je da je RAM što većeg
kapaciteta kako bi se pohranilo što više podataka. Obično se nekoliko bitova (najčešće jedan
bajt) skuplja i pohranjuje na određeno mjesto u memoriji. Ovo mjesto se naziva memorijska
lokacija. Želi li se pohraniti bajt u memorijsku lokaciju, potrebno je navesti adresu
memorijske lokacije. Brzina rada RAM-a određena je brzinom kojom ova memorija
pohranjuje i izdaje podatke. Od pojave željene adrese na adresnim sabirnicama pa do pojave
podatka pohranjenog u traženoj lokaciji na podatkovnim sabirnicama protekne određeno
vrijeme koje se zove vrijeme pristupa memoriji (engl. memory access time). Vrijeme pristupa
ograničava brzinu kojom se mogu čitati podaci iz memorije i upisivati u nju čime znatno
ograničavamo brzinu rada cijelog računara. Zbog toga se u računar nastoji ugraditi RAM sa
što kraćim vremenom pristupa. Tehnologija izrade poluprovodnih komponenata od kojih su
građeni savremeni RAM-ovi ograničava brzinu pristupa na nekoliko desetaka nanosekundi.
Savremeni RAM-ovi su građeni od poluprovodnih integriranih krugova.
S obzirom na način rada postoje dvije glavne vrste ove memorije: statička i dinamička.
4
1.1.1. SRAM- Statička radna memorija
Statička radna memorija ili skraćeno SRAM je vrsta radne memorije u kojoj je svaki
bit pohranjen u jednom od bistabilnih sklopova smještenih u memorijskom integrisanom
sklopu. Bistabil je elektronički sklop koji može biti u dva stanja i to u stanju koje zovemo
logičkom nulom, i stanju koje zovemo logičkom jedinicom. Prelazak iz jednog stanja u drugo
potiče se odgovarajućim signalom izvana. Upisani podatak ostaje pohranjen do prekida
napajanja ili namjerne promjene.
Prednost SRAM-a su:
jednostavnost građe,
jednostavnost pogona i
veoma brz pristup memoriji.
Pored prednosti SRAM ima i određene nedostatke koji se ogledaju u:
relativno velikim dimenzijama- što ograničava broj koji se mogu smjestiti na
jednu pločicu poluprovodnika (najjednostavniji bistabil se izvodi pomoću dva
tranzistora, 4 otpornika i dvije diode).
u SRAM-u se pohranjuju male količine podataka, npr.pohrana karakterističnih
parametara računara, brza priručna memorija (engl. cache) i sl.
SRAM je mnogo skuplji od DRAM-a, ali i brži, zbog čega se i koristi kao brza
priručna memorija (cache), dok se DRAM koristi kao radna memorija za
obrade,o čemu će dalje biti više riječi.
SRAM dakle, kao brza priručna memorija (cache) služi mikroprocesoru za interne
radnje kao privremeno skladište podataka dok se ne omogući pristup sporijem DRAM-u, a
koristi se i kao međumemorija u komunikaciji sa stalnom memorijom (tvrdi disk i slično).
5
1.1.1.1. Cache memorija
Kako mikroprocesor radi na vrlo visokim taktovima koje memorija računara ne može
pratiti, komunikacija između mikroprocesora i memorije često je usko grlo. Da bi se izbjegli
takvi problemi, mikroprocesori koriste tzv. cache memoriju. Cache memorija je dodatna,
relativno mala količini memorije, koja može raditi na jednakom taktu kao i procesor. 0na je
skupa, jer je najčešće izvedena kao statički RAM, međutim značajno ubrzava komunikaciju
između procesora i memorije, jer mikroprocesor u njoj može čuvati podatke koji su često
potrebni da ih kasnije dohvatiti iz brzog cachea umjesto iz spore radne memorije. Cache
memorija je realizovana hardverski i obično se nalazi na samom procesoru.
Princip rada cache memorije se zasniva na kombinovanju prednosti brzih i skupih
SRAM čipova sa jeftinim ali i sporijim DRAM čipovima da bi se dobio najefektivniji
memorijski sistem. Jedinica cache-a sastoji se iz cache kontrolera i cache SRAM-a, koji mogu
biti uključeni na istom čipu kao i CPU (on chip cache), ili postoje kao zasebne komponente.
Postoje i kombinacije kod kojih je cache kontroler uključen na CPU čipu, a stvarna cache
memorija je formirana od eksternih SRAM čipova. Kapacitet cache memorije znatno je manji
od kapaciteta DRAM-a i iznosi obično 128 KB do 512 KB. Princip cache-a koji koristi malu
SRAM cache memoriju i veću, ali sporiju RAM memoriju kombinuje prednosti obje vrste
memorije, bez drastičnog povećanja cene. Kada čita podatke, CPU traži odgovarajuću adresu
u memoriji. Međutim, između procesora i RAM adrese se nalazi cache kontroler. On utvrđuje
da li se zahtijevani podatak nalazi u SRAM cache-u.Ako se nalazi, nastupa tzv. pogodak
cache-a (cache hit). Sa druge strane, ako je podatak raspoloživ samo u RAM-u, došlo je do
promašaja cache-a (cache miss). U prvom slučaju cache kontroler čite podatke iz brze cache
memorije i prenosi ih do CPU. Ovo se, obično, izvodi bez čekanja, tj.sa maksimalnom
brzinom magistrale.Pristup radi čitanja presreće cache i RAM ne zna ništa o tome.
6
1.1.2. DRAM-dinamička radna memorija
Dinamička radna memorija ili DRAM je vrsta radne memorije kojoj je svaki bit
pohranjen kao naboj u minijaturnom kondenzatoru smještenom u memorijskom integriranom
sklopu. Zbog nesavršenosti izolatora u kondenzatoru naboj pohranjen u kondenzatoru se
postepeno gubi, pa se time gubi i podatak pohranjen u tom kondenzatoru. Kako se to ne bi
dogodilo, potrebno je naboj obnoviti prije nego se kondenzator potpuno isprazni. Naboj se
obnavlja pomoću posebnih sklopova koji najprije čitaju podatke, a zatim obnavljaju naboj
svakog kondenzatora prema očitanoj vrijednosti. Taj se postupak zove obnova ili osvježavanje
memorije (engl. memory refreshing) i događa se svakih nekoliko milisekunda pa i kraće.
Zbog toga je razmjena podataka s DRAM memorijom sporija i kompliciranija nego razmjena
sa SRAM memorijom.
Prednost DRAM-a su male dimenzije kondenzatora koji pohranjuje bit informacije pa
je moguće smjestiti mnogo takvih kondenzatora na jednu pločicu poluvodiča. Savremeni
DRAM-ovi mogu pohraniti nekoliko milijuna bitova na jednoj jedinoj pločici poluvodiča.
Nedostatak DRAM-a je potreba za relativno složenim pogonskim sklopom i sporost u
radu uzrokovana obnavljanjem memorije.
Cijena dinamičkih memorija kojima je kapacitet veći od nekoliko desetaka KB,
uključivši i pogonske sklopove, niža je od cijene statičkih memorija, tako da je radna
memorija u savremenim računarima DRAM.
Različitim se postupcima komuniciranja s DRAM-om pokušava povećati brzina
njegova rada pa postoje različite izvedbe DRAM memorija. Zbog svoje važnosti i cijene radna
memorija računara građena je tako da se može lako naknadno ugrađivati i mijenjati. Kupac
tako može birati kapacitet radne memorije prema svojim potrebama i cijeni. U slučaju potrebe
memoriji se može povećati kapacitet tako da se ugrade dodatni memorijski integrirani krugovi.
Takvo se povećanje kapaciteta memorije naziva proširenje memorije. Da bi se olakšalo
proširenje memorije memorija se prodaje i ugrađuje u tzv. memorijskim modulima.
Memorijski modul je tiskana pločica na koju su zalemljeni memorijski integrirani
krugovi i na čijem se jednom rubu nalaze konektori. Na matičnoj ploči postoje odgovarajući
konektori u koje je moguće utaknuti memorijski modul. Ovisno o izvedbi matične ploče
postoje dva ili više konektora za memorijske module.
7
Postoji nekoliko različitih modela memorijskih modula koji nisu međusobno
zamjenjivi:
SIMM (engl. single inline memory module) je najstarija vrsta memorijskog
modula i ne koristi se više u savremenim računarima. Moraju se ugrađivati u
paru. Postoje izvedbe sa 30 (DRAM) i 72 (FPM) kontakta.
DIMM (engl. dual inline memory module) je trenutno najrasprostranjenija vrsta
memorijskih modula. Postoje izvedbe sa 168 (FPM, EDO, SDRAM) i 184
(DDR) konektora. Mogu se ugrađivati pojedinačno.
SODIMM (engl. small outline dual inline memory module) su memorijski
moduli namijenjeni prijenosnim računarima pa su najmanjih dimenzija od svih
modula. Postoje izvedbe sa 72 (FPM, EDO), 144 (FPM, EDO, SDRAM) i 200
kontakata (DDR).
RIMM (engl. Rambus inline memory module) je namijenjen RDRAM
memorijama. Postoje izvedbe sa 168 i 184 kontakta. Ako je trgovački naziv
memorije: DIMM PC2100, 128 MB, 184 pins, DDR RAM, 266 MHz, znači da
je riječ o memorijskom modulu DIMM sa 184 kontakta, kapacitet je 128MB,
memorija radi s taktom 266 MHz, najveća brzina razmjene podataka je 2100
MB u sekundi i vrsta memorije je DDR SDRAM.
1.2. ROM ( Read only memory)
ROM (Read-only memory) je- memorija iz koje se podaci mogu samo čitati. Osnovni
zadatak ROM memorija je da čuvaju podatke i programe koji ne smiju biti izbrisani,
promijenjeni ili oštećeni, čak ni u slučaju gubitka napajanja..
Tokom PC evolucije razvijeno je nekoliko tipova ROM memorije, ali bez obzira o
kojem tipu ROM memorije je riječ, zajedničko im je da su:
relativno spore,
malog kapaciteta i
vrlo skupe u odnosu na kapacitete koje nude.
8
Brzine pristupa podacima kreću se od 120 – 150 ns i nisu se bitnije mijenjale, ali to
nije poseban problem, jer se sadržaj ovih mem. koristi samo pri startanju računara. Zbog toga
što se na ovakav medij podaci ne mogu (na jednostavan način) zapisivati, njegova upotreba je
najčešća kod distribucije firmvera (vrste softvera što je u uskoj vezi sa računarskim
hardverom, gdje nema potrebe za čestim ažuriranjem).
Vrlo važna osobina ROM memorije je ta da kada se isključi napajanje računara, ona
zadržava podatke upisane u njoj, bez obzira koliko dugo nema napona za napajanje.
Naime, proizvođač matične ploče uvek smešta na nju jedan čip sa ROM memorijom u
kojoj se pored ostalog nalazi i startni program, na čiji početak se po uključenju napajanja
upućuje mikroprocesor.
1.2.1 Vrste ROM memorije
Kod klasičnih ROM čipova, podaci se na njih upisuju tokom samog procesa
proizvodnje i kasnije se ne mogu mijenjati. Međutim ima i drugih vrsta ROM-a kod kojih je to
moguće:
PROM (Programmable Read-Only Memory) koji se mogu programirati
upotrebom posebnog uređaja - PROM programera. Može se samo jednom
programirati jer se prilikom upisivanja podataka kidaju unutrašnje veze.
EPROM (Erasable Programmable Read-Only Memory) - Sadržaj se može
brisati izlaganjem ultraljubičastom (UV) svjetlu, što je ograničeno, a zatim
upisati drugi putem EPROM programera.
EAROM (Electrically Alterable Read-Only Memory)- Nije dizajniran za česte
izmjene te uglavnom figurira kao ROM. Koristi se kao oblik sigurne pohrane
sistemskih postavki. Zamijenio ga je CMOS RAM podržan napajanjem iz
litijumske baterije
EEPROM (Electrically Erasable Read-Only Memory)- u formi flash memorije;
eletronskim putem se može izbrisati cijeli sadržaj ili samo dio, a zatim novi
podaci upisati bez potrebe za vađenjem čipa van računara ( kod digitalnih
kamera, MP3 uređaja i sl.).
9
2. ČUVANJE PODATAKA
Memoriju računara osim prema hijerarhiji i organizaciji možemo podijeliti i u
zavisnosti od tehnologije koja se koristi za zapis podataka na medijum pa tako razlikujemo:
1. Magnetne medijume- tvrdi disk, diskette, Zip diskete;
2. Optičke medijume- CD i DVD
3. Flash memorije, memorijske kartice, USB i sl.
2.1. Magnetni medijumi
Kako je već gore navedeno u magnetne medijume spadaju: diskete, tvrdi disk, Zip
diskete i drugo.
2.1.1. DISKETA (FLOPPY DISK)
Disketa predstavlja osnovu svakog skladišta podataka zasnovanog na principu
magneta. Presvučeni su materijalom koji reaguje na magnetno polje, tako da omogućavaju
upis podataka. Disk je fleksibilan, pa odatle potiče naziv flopi. Podaci se na disketu upisuju
preko staza i sektora, na isti način kao i kod hard diska.
Prvobitni flopi diskovi su mogli čitati i pisati podatke samo na jednu stranu diskete,
tako da nisu efikasno koristili raspolozivu površinu (kapacitet max 160 KB). Jednostavnom
izmjenom načina upisa podataka Microsoft i IBM su omogućili povećanje kapaciteta na 2 MB
pri čemu se još uvijek koriste standardne diskete i uređaji. Nekoliko proizvođača se pojavilo
sa još većom gustinom zapisa na standardnim disketama (do 2,88 MB), za koje je poteban
poseban disk uređaj i zbog toga nije bio prihvaćen od strane kupaca.
Flopi diskovi se na matičnu ploču priključuju pomoću 34-žilnog trakastog kabla.
Moguće je povezati jedan, ili dva flopi diska, a fizički način povezivana određuje koji će od
njih biti drajv A:, ili B:
10
2.1.2. HARD DISK
Hard diskovi su najizrazitiji predstavnici primarnih uređaja za čuvanje podataka. Oni
su znatno deblji u odnosu na flopi, ali je debljina magnetnog sloja slična. Postoje hard diskovi
sa samo jednom pločom; drugi posjeduju vise ploča, koje su montirane na istu osovinu, tako
da se zajedno okreću. Standardni hard diskovi su fiksni i ne omogućavaju izmjenu medija za
smještaj podataka (INTERNI). Međutim, pored standardnih, postoje i izmjenljivi hard diskovi
koji se veoma lako mogu premještati sa kompjutera na kompjuter. Ukoliko se oni modifikuju
tako da medij za smještaj podataka (magnetni disk) bude smješten u posebno kućište, a glave
za upis/čitanje podataka, kao osnovni mehanički sklop, u poseban uređaj (drajv), dobićemo
prototip potpuno izmjenljivog (EKSTERNOG) hard diska.
2.1.3. ZIP DISK
Najpopularnija tehnologija koja podsjeća na flopi disk do sada je Zip drive firme
Iomega. Ovaj uređaj je samo nešto malo veći od klasičnog flopi diska od 3 ½ inča, a uobičajni
kapaciteti su 100 MB i 250 MB. Zip disk koristi napredniji način pozicioniranja glave u
odnosu na flopy disk, i takav način se koristi i kod hard diska. Zip drive moze čitati i pisati
isključivo Zip diskete. Zip diskovi se javljaju u internom, ili eksternom obliku sa SCSI
interfejsom za PC i za MAC računare kao eksterni modeli koji se priključuju na USB, ili
paralelni port, ili kao interni modeli koji se priključuju na IDE sabirnicu PC-a.
Zip drajv je daleko sporiji od hard diska, ali je njegovo vrijeme pristupa od 29ms i
brzina prenosa od 1, 25 MB/s sasvim približna CD-ROM drajvu.
Loše osobine Zip diska su:
izuzetna osetljivost na aerozagadjenja i duvanski dim;
ne smije biti u blizini uređaja koji generišu neko elektromagnetno polje i
mora se čuvati na normalnoj temperaturi 10do 20 stepeni).
Zip disk predstavlja alternativu za prenos manje količine sa jednog PC-a na drugi kada
LAN nije dostupan.
11
2.2. Optički medijumi
Za razliku od tvrdih hard diskova i disketa koji podatke zapisuju korištenjem
magnetnih traka, optički medijumi za zapisivanje koriste lasersku svjetlost.
Većina optičkih uređaja se spaja sa računarom kao i tvrdi diskovi preko IDE kabla.
2.2.1. CD ROM (Compact Disk Read only Memory)
CD ROM (Compact Disk Read only Memory) predstavlja najrasprostranjeniji optički
uređaj za skladištenje podataka na PC-u. Koristi se kao sekundarni uređaji za skladištenje
podataka, mada mogu biti i primarni. Riječ je o uređaju koji može samo čitati podatke.
Diskovi za ovaj uređaj se nabavljaju sa već nasnimljenim sadržajem, koji se ne može
mijenjati. Postoje i verzije koje dozvoljavaju jednokratni upis na CD (recordable) CD-R i
verzije za višestruko nasnimavanje podataka na jedan disk (rewritable) CD-RW. Jedan disk
moze uskladištiti od 650 MB do 800 MB. Veliki kapacitet je osnovni razlog za brzu
popularizaciju CD ROM uređaja.
CD ROM uređaji mogu biti konstruisani na različite načine, ali su najčešći oni koji su
smešteni u 5,25 inčne otvore na PC kućištu. Povezivanje uređaja sa računarom se realizuje na
jedan od 4 uobičajna načina: SCSI, IDE, vezom karakterističnom za pojedinog proizvođača
(obično pomoću zvučne kartice), ili ATAPI. ATAPI (AT Attachment Packet Interface) se
javlja u obliku posebnog skupa instrukcija za CD ROM uređaje povezane pomoću (E)IDE
konektora i predstavlja proširenje ATA interfejsa. U odnosu na IDE (ATA) povezivanje,
ATAPI izaziva samo softverske, a ne i hardverske promene.
2.2.2. DVD (Digital Versatile Disc)
DVD (DigitalVersatile Disc) u suštini predstavlja verziju CD-a većeg kapaciteta, mada
je ta razlika imala značajnog uticaja. DVD tehnologija se, po određenim detaljima, znatno
razlikuje od tehnologije CD-a, a po ostalim aspektina one su slične. DVD je, kao i CD, optički
disk koji se čita pomoću lasera.
12
Za razliku od CD lasera, DVD laser proizvodi vidljivu svjetlost i to u crvenom opsegu
vidljivog spektra (635-650 nm). Prije svega, poboljšanja u metodama za korekciju grešaka su
praktično omogućila sva druga poboljšanja. DVD mogu biti, za razliku od bilo koje vrste CD-
a, dvostrani, čak sa dva sloja za zapis po jednoj strani.
Postoje četiri varijante DVD-a:
DVD-5: jednostrani, jednoslojni sa maksimalnim kapacitetom od 4.7 GB
DVD-9: jednostrani, dvoslojni sa maksimslnim kapacitetom od 9.4 GB
DVD-10: dvostrani, jednoslojni sa maksimalnim kapacitetom od 8.5 GB
DVD-18: dvostrani, dvoslojni sa maksimalnim kapacitetom od 17 GB.
2.3. MAGNETNO - OPTIČKI UREĐAJI
Pored uređaja koji koriste isključivo magnetnu, ili isključivo optičku tehnologiju za
smještaj podataka postoje i uređaji koji su hibrid ove dvije tehnologije. To su magnetno -
optički (MO) diskovi. Oni su razvijeni još prije mnogo godina, kada su se javili u obliku
ploča. Visoka cijena i pojava novih isto tako pouzdanih tehnologija ih je udaljila od PC tržišta.
Sam medij je sličan onom koji se koristi kod CD-RW diskova, ali je MO uređaj znatno skuplji
od CD-RW-a.
2.3.1. FLASH memorije
Karakteristike idealne memorije su visoka gustina, trajnost očuvanja sadržaja, kratko
vrijeme očitavanja i upisivanja, niska potrošnja i niska cena. Klasične tehnologije izrade
memorija mogu da objedine više ili manje ovih karakteristika, za razliku od FLASH memorija
koje obuhvataju sve njih. Novu dimenziju FLASH memorijama daje upotreba u PC BIOS-ima,
drajverima za hard diskove i mobilnim telefonima. Nove generacije portabl kompjutera
zahtevaju optimalnu kombinaciju performansi, veličine, težine, niske potrošnje i otpornosti na
šokove. Implementirane u memorijske kartice, solid stejt diskove ili jednostavno, na nivou
komponenti FLASH memorije unapređuju cijelu novu generaciju prenosnih kompjutera.
13
2.3.2. Memorijske kartice
Memorijske kartice (Memory cards) su veoma zastupljene u savremenoj tehnologiji.
Memorija koja ne gubi sadržaj isključivanjem električne energije (tzv. nonvolatile memory)
jedno je od najdinamičnijih područja razvoja tehnologije proteklih godina. Korisnici o tim
tipovima memorije vrlo često niti ne razmišljaju - sve dok im uređaji poput ovih ne zatrebaju u
svakodnevnom radu i zabavi. Svaki PC računar danas ima memoriju ovog tipa, u kojoj je
pohranjen ROM BIOS, a takva, flash memorija danas ne nudi samo read only mogućnosti, već
se na nove medije mogu i zapisivati deseci megabajta podataka. Što je najvažnije, prenosni
mediji za čuvanje podataka, a i sami uređaji koji se koriste za njihovo čitanje, prenosni su,
maleni i laki. Koriste se kod digitalnih fotoaparata, digitalnih video kamera, mobilnih telefona
idr. Vrste memorijskih kartica su: IBM Microdrive, Smart Media, Compact Flash, Multimedia
Cards, Sony Memory Stick i OMEGA Clik.
14
Zaključak
Memorija služi za pamćenje podataka i programa. S obzirom na postojanost podataka,
radnu memoriju možemo podeliti na RAM memoriju (Random access memory) i ROM
memoriju (Read Only Memory).
RAM- random access memory je vrsta memorije koja se nalazi u računaru, a u njoj su
smješteni podaci koje računar trenutno obrađuje ili sa njima radi.
Najvažnija karakteristika radne memorije je to što se bilo kojoj memorijskoj lokaciji
može direktno pristupiti i nije potreban mehanički pomak komponenti. Zahvaljujući ovoj
karakteristiki pristupa, RAM zadržava znatno veću brzinu protoka podataka od ostalih
memorijskih tipova. Podaci ili sadržaj u radnoj memoriji brišu se prilikom gašenja računara,
tako da ona nije medij za trajno cuvanje podataka, već se u nju podaci samo privremeno
spremaju, da bi se nakon upotrebe sacuvalii natrag na hard disku.
ROM memorija omogućava isključivo čitanje fabrički upisanih podataka, pri čemu
promjene sadržaja nisu moguće u običnom radu sa korisničkim programima. Kod PC
računara, ROM sadrži dio operativnog sistema i poznat je kao BIOS (Basic Input Output
System), program za uključivanje, startovanje (podizanje) sistema (Start-up), program za
testiranje svih komponenti sistema po uključivanju (Power-On Self Test – POST) i program
(Setup) za podešavanje odnosno konfigurisanje računara. U trenutku uključenja računara,
RAM memorija ne sadrži nikakve instrukcije ili podatke. Zato je neophodno da postoji
program koji će se automatski prenijeti u RAM, sa ciljem omogućavanja prenošenja ostalog
dijela operativnog sistema sa stalne memorije (diska ili diskete).
U seminarskom radu sam takođe obradila i razne modele memorijskin uređaja za
skladištenje podataka koji se koriste na PC-u. Počevši od magnetnih medija raznih vrsta
(disketa, diskova itd.) do optičkih medija. Izmjenljivi diskovi i ketridži su po svemu brži u
odnosu na trake i imaju slične kapacitete, ali su fizički osjetljivi i ne obezbjeđuju istu
dugovječnost uskladištenih podataka. Optički mediji nemaju kapacitet hard diskova, ali su
jednostavni i skoro potpuno kompatibilni. Dugovječnost zapisa je predmet diskusije. U suštini,
svaki uređaj za skladištenje podataka je važan na svoj način.
15
Literatura:
- Branko Latinović: “Informacione tehnologije”, Banja Luka, 2007.godina.
Internet:
- http://www.forum.krstarica.com
- http://www.informatika.buzdo.com
- http://www.scribd.com
- http://www.wikipedia.org
16