Melanholija u Plavim Daljinama Ferare, JASMINKO ŠARAC

8/6/2019 Melanholija u Plavim Daljinama Ferare, JASMINKO ARAC

1/50

1

Bismillahirrahmanirrahim


2/50


3/50

3

Ljudi najvie vole ono nepoznato, i upravo zatosvaki ovjek najvie voli samoga sebe.Jer o sebi ne znamo gotovo nita.

Posveeno sjeanju na Malisu, samo sjeanju.Jer sjeanje je jedina prolaznost koja je samo naa i samosjeanje izdajom jednog ovjeka iznevjerava cijelo postojanje.


4/50

4


5/50

5

Melanholija

u plavim daljinama Ferare

Jasminko arac


6/50

6


7/50

7

Mir lijepog anela

Mirno spavaj sneni anele, jer vie me nema, sem u magli nejasnogsjeanja i budi tako bezbrina jer svako bude nekada odbaen i neumitnavoda ga odnese ri-jekom koja je samo njegova.

Nebo neka vam podari mir u igri skrivanja i u veseloj neobuzdanostisvih tre-nutaka, u noima uklete sree to dopire sa obronaka dalekeFerare, u svemu to snivate mir neka vas prati.

Varljive zamisli ivot rui kao kule od karata ali ja elim da vai planoviuspiju, neka ugoaj porodini traje i neka svaki grevito uhvaeni trenutak

ivljenja pojaa iluziju gorkog zaborava, mir neka vas u tome prati.

Mirno spavaj, samo za tren je uljez uao u tvoj ivot i ve si zaboravila,aroli-ja ljubavi je svugdje ali ne i u hladnoj prijestonici, tek bezimena licaravnodunih pogleda plove u laama zadovoljstva, mirno spavaj anelemoj.

Arena je tako puna i svaki gledalac je i delat i rtva, u moru gladijatoraisuka-nih maeva treba preivjeti, tu ak i tvoja uzviena rtva moe proineopaeno, ak i nevini san plaa danak krvavi, mirno spavaj anele moj.


8/50


9/50

9

Crni prsten

Prsti tako prozrani, blijedilo lica tako njeno i sklopljene ruke takomirne da pomislih kako je redovnica iz manastira dalekog, sestra mi-losrdna iz svijeta nepoznatih nadanja koja dolazi da prui utjehu i vjenavasamilou.

Nijedan prsten ne bijae na toj ruci sklada ljupkoga, jer znala je da takobolno zlatna krunica opkoljava prst, bolno ga stee i saima u zagrljajkonanog besmisla, pomislih kako je redovnica iz manastira dalekog.

Poasti porodice, posvuda ordenja srebrna rasuta, divljenje puka i

smjerni pogledi zadovoljstva, orlovski strogi ali smjerni, jer cvijee je po-suto stazom i sve hodi putem ve zacrtanim, pomislih kako je redovnicaiz manastira dalekog.

Pa ipak, koliko puta je rua pregaena blatnjavim tokovima iakosu koije kraljevske, koliko puta je crveni pupoljak uveo odnjegovan utoplini i obilju, sasuen u sobi prepunoj ugodnih mirisa, pomislih kako jeredovnica zalautala.

Zaista pomislih kako je redovnica iz manastira dalekog, za srce


10/50

10

ovjekovo bore se ivotinja bezobzirna i aneo nebeski, ne vidjeh takvobljedilo njenosti i takvo lice odbjegle sjete, pomislih kako je redovnica

iz manastira dalekog.


11/50

11

Progonstvo sunevog zalaska

Kako udesna kob, u predveerje tako obino, vrata srca se otvorie,bljetavi sjaj vatrene lopte se namah spusti, ona... u zlatnim koijama, upozlaenom sutonu svog kraljevstva, moj davni san, moja daleka nada,moj cvijet.

elio sam da traje to bljetavilo zapreteno u zlatnoj kosi i elio sam damokri pramenovi na prelijepom licu ostave vei trag, neki znak budueg,makar varku u ruiastom odsjaju mojega dana, dana velikog samozabo-rava...

Bijae to tako gorka kap u prepunoj ai ui, moje ui.

Kako udesna kob, otkrih svu snagu stvaralakog u mokromotisku ljupkog stopala, u rasutom pijesku i zlatnoj rasanjenosti njenogmelanholinog pogleda, kako gorka kap u prepunoj ai ui, moje ui.

Bljetavilo toga dana ostade u meni, aneoska prozranost dolutalasa plavih horizonata u daljinama moje due, bijae bolno kako samo onoto je potpuno nedokuivo zna biti, kako gorka kap u prepunoj ai ui,moje ui.


12/50

12

Svaki njen pokret tako bolio me, prodirao je u tamu srca poput noa,pamtim

svaki otisak njenog stopala na sivoj kamenici, svaki drhtaj tunog vrbinoglista, kako gorka kap u prepunoj ai ui, moje ui.

Svijetli pramenovi kose mokri, sve odie toplinom i utonuem besk-rajnim u rumenom odsjaju u daljini, pamtim svaku vlas kose uokvirenu

u tihu njenost tog divnog lica, sudbina, kako gorka kap u prepunoj aiui, moje ui.


13/50

13

Hladne magle Osla

Zavoljeh Norveku zbog nje iako mi svejedno bijae, sve bijae teksjever... i vedska i Finska ali, ljubav ulazi i u najtananije dijelove due,kao kada strune na harf enje pjevaju svoju pjesmu ak i maglovitimnepoznatim daljinama, zavoljeh Norveku zbog nje.

Hladno sivilo Osla, u bijeloj pustinji izgnanstvo postade sudbina,a oni koji ostaju ine to jer su takvi, tjeei sebe da su izabrali, zavoljehNorveku zbog nje.

Svijetlosti grada tako neizbjene, snijeg, led i studen due a sve se ini

dos-tupnim i moguim dok plameni stub Zapada gori, taman i hladan aligori, sve sagara varljivi sjaj neumitnog, zavoljeh Norveku zbog nje.

Toliko razliito od jednog drugog bljetavila koje je ostalo u meni,snijeno inje plae, tornjevi i kule od karata, boanstvo zlatnog teletaraste iznad nemarnih glava i obzorja uma neljudskog, zavoljeh Norvekuzbog nje.

Uvijek je tako, kada nekoga voli onda zavoli i sve njegovo i ne moeizbjei. Jer, ljubav uruava cijelu duu i sve pada jedno za drugim da bi se


14/50

14

eniks Jednoe svete uzdigao iz pepela razdvojenosti, zavoljeh Norvekuzbog nje.


15/50

15

Danteovo sjeanje

Ona mi je to Danteu Beatria bijae, znadoh to od pogleda prvoga,haljina bijela lebdjela je, sva prozrana, sva nestvarna u tom predveerjuvelikog samozaborava, ne znadoh ta je, aneo ili bie ljudsko.

Svaka ljubav nastaje tako, prvim pogledom i vrijeme u nama ne uzgajaosjeanja, ne... vrijeme je tek biserna ogrlica od niza uzdaha, hrani ljubavali je ne uzgaja, ne znadoh ta je, aneo ili bie ljudsko.

Ruka poloena na stari kamen i zeleni listovi isprepleteni na zidunaputene kue, sva tiha, sva prozrana, sada bih volio da nikada ne vidjeh

je, jer bijae to pravo vrijeme ali pogreno mjesto, as to kasnije uvijekboli, ne znadoh ta je, aneo ili bie ljudsko.

Silazila je tako odsutno, paljivim, odmjerenim korakom, sva bojaljivosretna, i sva u samodovoljnosti pruanja, ne vidjeh prije nikada takvumelanholiju u pogledu.

Ne znadoh ta je, aneo ili bie ljudsko.


16/50

16


17/50

17

Predveerje jedne sjete

Bljetavilo toga dana samozaborava otvori staru kapiju u meni, svi-jetla kosa padala je na ljupko lice poput pokoenog klasja koje se svijauz svijeu zemlju, odlutah na livade sjetnih enji i ute opojnosti, eljehsamo jedno, da traje.

Malisa bijae lijepa kao cvijet u rosno jutro, kao isti pogled djeteta unaruju majke, rua ostavljena u uglu polomljenog prozora naputenosti,htjedoh da to bude moj ulaz u svijet, eljeh samo jedno, da traje.

Bistra voda rijeke upijala je u sebe ljepotu njenu i ona je bila sama opo-jnost, protie vijekovima i odnijela je uu bez povratka tako mnogo lijepihlica,... na rtveniku ivota za gledaoca ne ostaje nita, na prastarom oltaruljepote ono bolje nije nae, moda ba zato, eljeh samo jedno, da traje.

elio sam da traje ta udesna igra velikog samozaborava poredrijeke, ne do-ekah radost prve kie u toplo predveerje gdje je posvudabila neumitna razdvo-jenost, ni prije ni poslije ne vidjeh takvo lice, eljeh

samo jedno, da traje.

Juli 2002. godine


18/50

18


19/50

19

Moja djevojica

Mnogo godina prije vidjeh je, bijae jesen zlatnih boja i tragovi malihstopala ostadoe meu razbacanim listovima na mome putu, moj putsudbine, ona u meni, i tada.

Sunce tako jarko i sve treperi, nije bljetavo kao onoga dana velikogsamozaborava mnogo godina poslije ali je bilo i tada i nita nisam zabo-ravio, mada bih vo-lio da mogu, ona u meni, i tada.

Nikada, kroz sve godine ne zaboravih izraajnost tog udnog lica iblijedilo ednosti izazivake, pribliavala se sva nestvarna, sva tiha i tada,doi e ponovo nakon dugo vremena noena burama to potapaju sve,ona u meni, i tada.

Nadolazila je u meni kao plima radosti vie od trinaest godina i svovrijeme pamtih to izraajno lice, u varci oka surovo se kanjava svaka slikauma, varljiva je svaka ponesenost na uzburkanom moru sem kada odnosisve... ona u meni, i tada.

Da, bijee to djevojica moja... kako je sve isto i nevino kada se is-punjava sa svrhom koju ne poznajemo i kako ta nepoznanica boli ako se


20/50

20

ostvaruje suprotno eljama srca, ona u meni, i tada.


21/50

21

antal

Dadoh joj ime to... antal, samo za ljubav moju, za tugu nedunu kojunosi svaka ljepota velika, za znamen bola to odlije je moje.

antal, ljupka rancuskinja u sutonu udesnih udnji, nazvah je tako i

znala je, smijala se dok su biserno bijeli zubi bljetali okupani svijetlou,za znamen bola to odlije je moje.

To bijae tajna izmeu nas dvoje, i niko znao nije, sve se zainje utajnosti imena i razvija slovom te tajnosti ak i kada zavrava uzaludnou,bijae to za sjeanje, za znamen bola to odlije je moje.

Niko drugi znao nije, antal, moda je zbilja dolutala iz neke sjetneuliice pored Sene, kako bi lijepo bilo da je tek sjenka pored vode, zagrljenasa oblacima to sputaju se poput labudova enjivih oiju, za znamenbola to odlije je moje.

antal, ljupkost njena poput golubice bijele na prozoru u samotnom

zimskom jutru, moda su to bila maglovita jutra pored Sene, za znamenbola to odlije je moje.


22/50

22


23/50

23

Most Sarin

Nekada davno svaki kamen znadoh, svaki znak na pijesku razbacanom,svaki zeleni list smokvin, sve rastvoreno sunevim zrakama, otvoreno zatajnu postojanja koja uvijek izmie.

Ko bi se nadao da u tu pronai vlastito srce u magli najdaljeg sjeanjaija je daljina nesaznata dubina,... ta kako bi se moglo voljeti drugaije doli sjeanjem koje vadimo iz bunara srca, iz bremenitosti duha koji se uvijekiznova raa luta-njem.

Sarin most tek malo nie i pria o premoavanju rijeke arom ljubavi,niko se sjeao nije u amoru varljivih trenutaka, smijeh djeiji i huk vodesilno nadvladava znakove i misli, uzalud je pokuavati otrgnuti se odzaborava, pamtih, jer sudbina je to moja.

Bijae tu tajna dodira strane dvije, tajna osjeaja u rukama skame-njenim iznad rijeke ivljenja, tajna dodira tako esto uzaludnog i tako estonemogueg, zato je okamenjen, mrtav jer odvie hoe ivot, pamtih, jer

sudbina je to moja.

Ah, kako odvie lako bivamo odvojeni od onoga to volimo u hudoj


24/50

24

vrtnji svijeta, brzo i lako da namah povjerujemo u svaku varku to je snujumjeseeve zrake,... pamtih, jer sudbina je to moja.

A kada doemo sebi ve je no, tama zakotrljanog kamena to je stao,ali gle,... okretanje se nastavlja ruei neku drugu stijenu i obarajui tvrdosivilo u prainu prolaznosti, to sam mislio gladajui stamene lukove mostabez aljenja, pamtih, jer sudbina je to moja.

Sarin most, toliko lijepih lica e mutna voda odnijeti nepovratno iniko se sjeati nee stopa Malisinih, ostat e tek slovo ovo i misao ova, akodopru do buduih, onda kada i ona i ja budemo tek sjeanje u duama,da se pamti, jer sudbina je to moja.


25/50

25

Uveli cvijet jasmina

Poloen davno izmeu pranjavih stranica knjige neke, oda ljepotinjenoj i istrgnut list pjesme baen u rijeku a tamne rue na poleini zaspaleu tajni postojanja, meu prstima njenim.

Dadoh ga njoj, ko zna zato.

Uzbrao sam ga u naputenoj bati jednoj, neoekivano, u nemarnostitrena koji je kasnije uvijek ozbiljan, bijae dovoljno za drhtaj tek vidljiv oijuprekrasnih, dadoh ga njoj, ko zna zato.

Beethoven, veliki prozor u sobi sirotinjskoj, pranjav ali osunan, svjet-lost je manja nego onoga dana velikog samozaborava, ali ipak, svjetlostje to moja i njena, dadoh ga njoj, ko zna zato.

Tako eljeh da vrijeme stane i da rasuta sjeta bude prvo i posljednjeneizgovoreno, velika ljepota u podne jedno tako obino, uvijek kada nassrea obasja nenadano strah od gubitka njena je vei od sree same, dadoh

ga njoj, ko zna zato.

Radoznala, sva ustreptala i nesigurna poput sjenke neizvjesnosti koja


26/50

26

je uvijek lijepa dok je pokrivena koprenama iekivanja, ba kao to je listnoen jesenjim vjetrom drai oku od nepokretnog stabla kojega naviknuto

dotiemo rukom, dadoh ga njoj, ko zna zato.

Kako samo eljeh da ostane pored mene i govorim ovo kada je za svekasno ali neka ostane zapisano jer ,... ispod praine dogaanja u istoije due svaka neuzvraenost ista, moda neko pouri da pretekne usudsvoj, dadoh ga njoj, ko zna zato.


27/50

27

Kapljica pelina gorkog

Trag neumitan prosutih boja slikarskih, krevet u neredu to prija i rekvi-jem Mocartov, odvojenosti kraja ne vidim u hladnom svijetu bez odaziva,svjetionik u daljini tek vidljiv i ak i pogled na galebove sure utjeiti moe.

U peharu ivota jedna kap ulivena, tek kapljica pelina gorkog.

Glasnik oporuke svete, neman nasukana na pustom sprudu bezobzir-nosti, bjelasa se ispruena na suncu, usamljena, u peharu ivota jedna kapulivena, tek kapljica pelina gorkog.

Sumoran izlaz iz zamke ljubavi, za publiku otmjenu, to pljee ru-kama punim ne bijah glumac dostojan hvale, pa ipak sada kada je zavjesanepovratno sputena i svi ostali bez maske rune ostaju, ubogi straar nakapiji srca bijah, ak ni to, u peharu ivota jedna kap ulivena, tek kapljicapelina gorkog.

U teatru ljepote proklete tek pajac bijah, dvorska luda bez dvorca

ikakvoga, i dok je kristal cijenjeni sav na brodu potonuu nesretnom jurio,kapetan sjetnih oiju ekao je, moreplovac zaboravljeni broda ukletoga,u peharu ivota jedna kap ulivena, tek kapljica pelina gorkog.


28/50

28

Moda me i potrai lijepa eno ako se osjeti umornom jednogabljetavog dana, jad i emer ivota su ponajprije tragovi ljepote same

svladani umorom uzaludnim, lagao bih kada bih rekao da se vie niemune nadam, u peharu ivota jedna kap ulivena, tek kapljica pelina gorkog.


29/50

29

Tiina u hladu palme

Palma zasaena odavno je tu, od ko zna kojega dana ali se sjeam,zelena uvijek i uvijek iznova svijea, prepuna zaustavljenih pogleda, bdije,uva tajne oiju, odmarah misao u njoj.

Nema oporih snova to truju, iluzija to nudi se nije la ista i uzdieneim prirodnim i toplo nedoreenim, ona je dolazila tamo... svakogaljeta, odmarah misao u njoj.

Dijaspora, otuna samilost malograana, ustajali provincijski vazduhoko stolova smeih i puno duhanskog dima, odjea pocjepana i utjeha izljubiastih magli, dugo uena, odmarah misao u njoj.

Ona... dobra sa svima ali bez ikog u sebi, slaba utjeha za uzaludnuljubav, dok nebo, vedro i prozrano, odgoneta zagonetke snene, konobariu crvenim keceljama naviknuto blude pogleda uprtog u daljinu, odmarahmisao u njoj.

U dvoritu smijeh, pivo... nezreli mladii irokog osmjeha razoarenjaekaju dok palma snije san vjernosti, udnja se preljeva iz ae pune irazbijeno staklo na krvavoj ruci sudbine, odmarah misao u njoj.


30/50

30

Zanos prohujale mladosti i pamtim to mjesto drugaije, ali sve jeisto,... i nade... i srueni snovi, i stolaka dosada vjena, tek nova lica i nita

vie, bole me oi njene, tople i vjeno nedoreene, odmarah misao u njoj.

Zamagljivao sam svoju naklonost, ali slika na zidu bijae izdaja bezna-dena kakva uvijek prati elju za dugim sjeanjem, jer beznadenost i izdajasu dvije grane istoga stabla, odmarah misao u njoj.

Svaka daljina je tek struna srca to pjeva blizinom i ba zato se daljina iblizina mogu mjeriti jedino snagom due, nikako varkom prostora i zami-ljenim pogledom uprtim u snijene planine, jer ta je znailo to to je onau Norvekoj, odma-rah misao u njoj.


31/50

31

Osamnaesti Novembar 1977.

Urezah datum poznati u srce, sjedei pored rijeke dok je vrba drhtala,listovi trepere pjesmom davnom, iz plavih, uzburkanih daljina Ferare.

Iz vremena Lukrecije nesretne.

Mnogi uzdasi zbog nje, put nestalni posut ruama grimiznim i posvudatrnje crno,... latica nekoliko u ruci mojoj, namah ugrabljenih u predahuizmeu bura njenih, krv sa grevito stisnutih prstiju lagano kaplje na zemljuutihnua uenog, iz vremena Lukrecije nesretne.

Struak rua crvenih za Malisu prelijepu, koliko mnogo pupoljaka

uznositih doeka vedrinu dana okupanog nadama dok no nemilosrdnopokosi njene latice, sve u nenadanosti trena sudbinskog, iz vremenaLukrecije nesretne.

Sebe hou da domislim, neko je prihvatio dijete lijepo novembraosamnaestog, godine sedamdeset sedme, bludih u kakvoj krmi moda

toga radosnog dana, moda je sunev odsjaj njean i uzvien bio i tada,kao dvadeset i pet godina poslije, iz predveerja velikog samozaboravanjenosti, iz vremena Lukrecije nesretne.


32/50

32

Sada bih volio da nikada nevidjeh je i kaem to bez gorine poraza,bez samo-saaljenja gubitnika,... tek govorim, opustoen istinom tvrdom,

poluotvorene usne grimizne i lik udesan iz nekoga drugog svijeta, ljepotaiz onoga sutona ruiastog, iz vremena Lukrecije nesretne.

Svi mislimo da uloga naa tako presudna je na pozornici tegobnoj,tiina u so-bi vojvotkinje tako neshvaene, taman i sumorno jak toakpostojanja okree se, i sve je rtvovano zabavi nesmiljenoj, samo to i esto

nita vie, iz vremena Lukrecije nesretne.Hram smjernosti zaobien, bojaljivo strijepi ak i plemeniti konjanik,

posre umoran u lutanju bez svrhe, kob moja prosjaka odvie stidnog, izvremena Lukrecije nesretne.


33/50

33

Utopljenik

Mnogo poslije, jedan utopljenik drugi, a tako slian, jer svi isti su uplimama i osekama ljubavi, enje jedne uzdah uzaludan, jer Isus ree:Svijet je most, prei preko njega ali se ne zaustavljaj na njemu, boljelame neprealjena i daleka.

Tako prokleto hvatamo as nastojei ga zadrati i uiniti ga svojim,njena zlatna kosa rasuta po aneoskom licu, sve treperi sjetom bolnom,sve odie mirom nejasnim i jeca strunama udnje u odsjajima toplim,boljela me neprealjena i daleka.

Vrata na mostu odavno poruena, tek prolaz kameni uokviren ostade

i vidljiv u svijetlosti dana, dana velikog samozaborava i zlatne opijenostiu itnim poljima, dana iz kobnih sutona Ferare, boljela me neprealjenai daleka.

Sada bih volio da nikada ne vidjeh je, u pozlaenoj svjetlosti zelenkastesjene rijeke se prelijevaju dok brod moj jedara bijelih bez cilja luta, neko se

drugi opija vinom starim, sueno je bilo, boljela me neprealjena i daleka.

U procjepu kamenom mosta Sarinog ljubav poput sablasti zaustav-


34/50

34

ljena, poput sjene nestajue, tek procvijetala rua u vrtu sna jednog divnograzdaje cvjetove, cijele i netaknute, tako udesne, boljela me neprealjena

i daleka.

Ta ko se jo utopljenika sjea, iz vremena prohujalog, tek pria katkadstruji ponesena uborom tihim vode i niko ne zna ni je li istinita, boljelame neprealjena i daleka.

Ali dovoljno je i toliko, jer zaborav nemilosrdno brie i pokapa i odsvake kolijevke ve grob pravi,... zaborav, ta najgora enja ivota za uvijeknovim domiljanjem istog, ne vraa se, boljela me neprealjena i daleka.

Most vodi u bau zelenila gustog, u ipraje staze to razdvaja, i daljubav neutaena ispod mosta nije potopila srce nepoznato kako bi aki sjeanje uzaludno bilo, niega osobitog nema u rastinju mirnom, u lis-

tovima irokim to ute, boljela me neprealjena i daleka.

Legenda o Sari protie ispod mosta sivog, s jedne strane kapija, sadruge ba-ta, tek kada za sve kasno bjee, kada se vie niko oekivao nijeda doe noen nadama koje daju krila ak i kada su ptice uzaludnosti,boljela me neprealjena i daleka.

Koliko uzdaha odnese voda a da ne dou nijednom uu, koliko suzaproe kroz kapiju oka i zavri samo u bati uma, u tiini to razara i truje,


35/50

35

boljela me neprealjena i daleka.

Malisa neobina, jedan san neodsanjan u koljevci ivota koja je i samau snu odvie stvarnog bola, ona tako usamljena i tuna, tuna je ostala usjeanju mome, boljela me neprealjena i daleka.


36/50

36


37/50

37

Bijes daljina snijenih

Kine kapi tako uporne u sivilu tekom, sam, pored prozora uoekivanju to kraja mu ne vidim, kako je pomirenost sa sudbinomponekad kruna preteka za gologlavu priliku prosjaka samotnog, bijespriguen u daljinama snijenim.

Suvie gorine da bih mogao zavarati sebe, ekanje tupo odjekujepoput ma-lja u kamenolomu granitnom srca mojega, ekanje sutona zlat-nog i predveerja ve-likog samozaborava, pored rijeke u sjetnim poljimaitnim, bijes priguen u daljinama snijenim.

Ne bijah joj nita, tako je jasno, ali tek kada jaha zaneseni na horizontu

pog-leda pustinju samotnu oko sebe, tek tada misao pouku uzaludnuprua, ali at bijeli je ve daleko odmakao i vratiti se ne moe, kasno je...bijes priguen u daljinama snijenim.

Odsjaj elika hladnoga u praskozorje, nekome je uvijek posljednje,giljotina teka spremna za vrat pognut pod teretom sudbine, sve bljeti

u oaravajuem trenu ivota, kao i onoga dana velikog samozaborava,samo to je odsjaj hladan, neizvjesnost privinuta na grudi, ona je takoesto predvorje nade, bijes priguen u daljinama snijenim.


38/50

38


39/50

39

udesna Lukrecija

Predveerja pored rijeke tako tiha, toliko njenog sada i ovdje, udesanlik zanosan, lebdi iznad vode, razbludna i edna, vojvotkinja od Ferare.

Gledajui uvojke, njeno razasute u rasputenosti trenutka u sjaju malepla-e vidjeh lik Lukrecije udesne, ista sjeta na licu, isto blijedilo pritajenekurtizane, vojvotkinja od Ferare.

Lice koje bojaljivo oekuje ono ljepe od prljavog svijeta, iste po-udne usne, vlane i izazivaki podrugljive, isti hod monih nogu kojezapovjedniki hode, njene i draesne ali bez ijednog sluajnog otiska navlanom pijesku, jedini ne hodih njenom stazom odnjegovanog besmisla,

vojvotkinja od Ferare.

Djetinji osmjeh dok zalazak sunca oplakuje nestajui dan, i ednostu pogledu vjeno nedoreenom, ko ne zna pomislio bi da je djevojicazalutala, dijete puko u neodsanjanom jutru, pakao due i otrov korpiona,vojvotkinja od Ferare.

Lukrecijin grob tako usamljen i tih, opustoen varkom prolaznosti ielim poloiti crvenu ruu nedoreenosti, pored uzglavlja njenog, cvijet


40/50

40

ljepote Malisine pored znaka ve zaboravljenog, vojvotkinja od Ferare.

Pupoljak njeni baen nehajno pored davno isklesanih slova u siviluzaborava, Ferara davna u zanosu ivota okrutnog dok rua Malisina venena ploi kamenoj, boljela me kako me nita boljelo nije u ivotu cijelom,vojvotkinja od Ferare.

Da, bijae to ona, tiha ljepotica u sunevom odsjaju tople, rasutenjenosti to me i danas boli, dolutala iz vijekova prolosti u kamenimvratima stajala je vila puna zle kobi, novo a ipak staro, oduvjek isto, voj-votkinja od Ferare.


41/50

41

Samoa stabala ogoljelih

Decembar, mutni kolutovi vode i grane crne raspete u maglovitomjutru, stojim na mjestu starom, na obali djetinjstva davnog i nikoga vienema, ali ja i dalje dolazim, traei nju.

Huk vode, smrznute ptice radoznalo gledaju, iroki, poutjeli listovi, teknije-mi svjedoci, ali je u meni jo ruiasto predveerje samozaborava todopire mi iz zlatnih daljina Ferare, moda uzaludno, ali ja i dalje dolazim,traei nju.

Samoa tako potpuna i u surovom udaru melanholinog talasa traimznak Malisin, dah svjeih usana na kori ogoljelog drveta, na hladnom

kamenu to tako uporno uti, ali ja i dalje dolazim, traei nju.

Tako uzaludno, kao da stojim pred sudom nekim i sve je u meni,svjedok i tuitelj, zloin sluajne ljubavi i kazna smjerane neuzvraenosti,moda uzaludno, ne znam, ali ja i dalje dolazim, traei nju.

Gola stabla utnji prijeteoj odana do spokoja, posvuda mrano oslu-kivanje tajni dua koje ne zaboravljaju iako sve ostaje samo u njima, nivir srebrni, ni vrtlog mutni ne odraava lik moj, nemam ni to, ali ja i dalje


42/50

42

dolazim, traei nju.


43/50

43

Pored Mogorjela

Rijeka tiha, drugaija od moje a ipak ista, ona je i tada blizu mene bila,a znao nisam jer tako biva uvijek, poto se bliskost pokae tek kada dozrijeu vonjaku ivota, iako plod postoji i prije samo to ne znamo.

Bijah joj blie.

apljina, odlazak u ponore mladosti sa uvjerenjem da ima vee netood us-kog sivila kasabe moje, prijatna zabluda bludnje jezive i nemira tijelakoji uvijek udaljava sreu inei je nemoguom upravo tom daljinom, paipak, bijah joj blie.

Kao da je traih ivot cijeli, Mogorjelo, vinske boce prazne i opojnimiris lju-biastog dima, svjetlucavi pogledi zanosa koji je svrha sebi jernita ne poraa, Malisa je imala tada godine dvije, svejedno, bijah joj blie.

Da sam barem bio neto u ivotu lutalakom njenom, bar poznaniknejasni to udnju skriva otvorenou, bar prijatelj prisni koji taji sebe i

svladava elju neposrednou, bar to... bijah joj blie.

Ali ne, ne bijah nita i nita nemam da se iskupim pred samim sobom u


44/50

44

stepama samoe tegobne gdje i osuena trava odgovara samo utnjom,a uta trska odvraa pogled, bijah joj blie.

Moda u njoj ak ni sjeanja nema jer jedva da me znala, bezimenolice na plai sunanoj, lik poput mnogih to nakratko se pojave i nestanuzauvijek u rijeci ivota, izgube se nepovratno i konano, svejedno, bijahjoj blie.


45/50

45

Zbogom od Malise

Jedno pismo bijae radost nenadanog, drugo tuga oajanja to bjek-stvu kraj ne vidi, svega dva dobih od nje u ivotu cijelom, oprotaj tih imiran. Zbogom od Malise.

Sve je iluzija ree kao da jezdi svemirima ivota samog, kao da gazipo raz-bacanim listovima sudbi pojedinanih, i stvarnost neupitna je ispodstopala ljupkih, oprotaj tih i miran, zbogom od Malise.

Matani lik svakako imati mogu, pa boljeti nee napisala je to rukomblijedom, rukopisom istim, jasnim, motrih vie puta plava slova sluteijasno oi iz sjene, samo je ruka bila njena, oprotaj tih i miran, zbogom

od Malise.

Meditacija cijela o stvarnosti iluzije, kao da pie sadhu duge bijelebrade... ali ne, rtva ljubavi je tako daleko od trpeze pune i kraga vinskogna gostinskom stolu i ne naputa se lako,... samo to bijee iluzija moja,oprotaj tih i miran, zbogom od Malise.

Reenica jedna o mome umu bogatome i varala se, jer um je prijezamka lovca odvie lukavog u zaaranom krugu vremena dananjeg, prije


46/50

46

to nego li blago, oprotaj tih i miran, zbogom od Malise.

Oprotaj, a da nita nije ni bilo sem u meni, tek predveerje njenovelikog samozaborava i velike sjete u vlanim, tako nedoreenim oima,sve gori i treperi na svijetlom horizontu i suneva kugla plamti, ostalo jeu meni i nije vano to sam htio mnogo vie, dovoljno je, oprotaj tih imiran, zbogom od Malise.

Nije vano to sam htio mnogo vie, dovoljno je, jer je potpuna sreaslatka zabluda oajnika a potpuna nesrea gorki oaj zabludjeloga, obojetako nemogue pod kupolom zvjezdanom iznad glava sinova ovjeijih,oprotaj tih i miran, zbogom od Malise.


47/50

47

Nekrolog jednom obratu

Obrati ivota putanjama zaudnim plove, nevidljivo i tiho, poputzemlje to se oko osi svoje okree. Osjeaji su takvi, sve se ini nepokret-nim i nepominim, a letimo punim krilima duha, otkrivajui i saznavajuiono dublje u sebi. Zato je izdaja vlastite due najgora izdaja i njena tajna

je najtea tajna.

2. januar 2004. Stolac


48/50

48


49/50

49

O autoru

Jasminko arac roen je 1961. godine u Stocu. Studij sociologije zavrioje na Fakultetu politikih nauka u Sarajevu. Godine 1993., zajedno sa veinomsvojih sugraana, zatoen je u koncentracioni logor Gabela. Osloboen jeslijedee godine i od tada ivi kao izbjeglica u Bijelom Polju kod Mostara.Godine 2001. objavljuje svoje prvo djelo NO MRTVIH u izdanju izdavake

kue DID Sarajevo. U rodni grad se vraa 2002. godine.Zbirka poezije MELANHOLIJA U PLAVIM DALJINAMA FERARE jenjegovo slijedee nadahnue.


50/50

50

Objavljivanje zbirke pomogli su:

Kasim Korjeni,air Filandra,

Mensud Medar,Samir Kamenja

i Ale Puzi.

Ovom prilikom im se najtoplije zahvaljujem.

Autor

Melanholija u Plavim Daljinama Ferare, JASMINKO ŠARAC

Documents

Transcript of Melanholija u Plavim Daljinama Ferare, JASMINKO ŠARAC