BURZE su stalna i organizirana tržišta na kojima se trguje standardiziranom, tipiziranom i zamjenjivom robom. Za njeno postojanje je neophodna stalna i jaka ponuda i potražnja. Mogu biti: Vrste: međunarodne, regionalne, nacionalne. Javne burze: posluju po odobrenju i uz poseban nadzor državnih organa. Moguće je učlanjenje za širi krug interesenata koji ispunjavaju propisane uvjete. Nisu profitne organizacije i karakteristične su za Srednju i Zapadnu Europu. Privatne burze: najčešće posluju kao dionička društva i imaju ograničen broj članova. Rukovođene su upravnim odborom i karakteristične su za anglosaksonske zemlje. Novčano-devizne: to su najstarije burze na kojima se trguje novcem i devizama te bitno djeluju na formiranje njihovih tečajeva. Transakcije su pokrivene kratkoročnim VP. Efektivne burze: ovdje se trguje različitim vrstama prvoklasnih obveznica i dionica. Robne: trguje se samo realnom robom koju je uprava burze uvrstila u kotacije i čija je kvaliteta definirana. Ugovori glase na točno određenu količinu i kvalitetu nije moguće kupiti manje od ugovorene količine. Postoji zamjenjivost robe. Imamo opće i specijalizirane robne burze. Burze usluga: to su specijalizirane institucije i tržišta usluga prijevoza, osiguranja i kooperacije. Burzovni posrednici: Brokeri – sklapaju kupoprodajne ugovore u svoje ime a za račun svojeg nalogodavca za određenu proviziju. Dileri – ovlašteni burzovni posrednici koji trguju za svoje ime i za svoj račun i ostvaruju zaradu pri razlici u cijeni. Bulls – (optimisti) kupuju transakcijske ugovore po nižoj cijeni te prodaju po višoj. Bears – (pesimisti) čekaju do datuma dospijeća terminskog ugovora kupuju ga i odmah prodaju. PROMPTNI POSLOVI – sklapaju se s namjerom da se stvarno i obave tj da prodavatelj isporuči prodanu robu a kupac isplati dogovoreni iznos. Obuhvaćaju trgovinu postojećom robom koja se u trenutku kupoprodaje ne mora stvarno nalaziti na mjestu sklapanja posla ali mora postojati čvrst dokaz da ta roba postoji (pomorska teretnica, tovarni list skladišnica itd). Dijele se na: Loko posao – roba se stvarno nalazi u mjestu gdje je sjedište burze i burzovnog sastanka a dokaz je skladišnica. Promptna isporuka – kupac odmah dobije robnu ispravu koja jamči stvarnu isporuku robe (10-14dana) a VP 48h. Promptni utovar – prodavatelj u roku po instrukcijama kupca mora utovariti robu na određeni brod – dokaz je pomorska teretnica. Promptni posao za robu na putu – sklapa se kada se roba nalazi na prijevoznom sredstvu. Oročeni promptni posao – na burzovnoj zaključnici je određen rok unutar kojeg treba doći do isporuke (sredinom mjeseca, krajem mjeseca itd)TERMINSKI POSLOVI – sklapaju se danas a izvedba se ugovara za neki budući datum. Poslovi se mogu sklapati za bilo koji termin koji je predviđen pravilima burze. U trenutku sklapanja posla roba ne mora postojati niti biti u rukama prodavatelja. Prodavatelj i kupac isporuku dogovaraju danas po trenutnoj cijeni a ona se treba dobaviti i platiti u nekom kasnije terminu. To ipak može završiti: Obratnom terminskom operacijom (izlaz iz ugovora) i Prolongiranjem. Terminski poslovi se rijetko sklapaju s namjerom stvarne isporuke i plaćanja. Najčešće se likvidiraju isplatom razlike u cijeni. Ni prodavatelj ni kupac zapravo ne žele stvarnu isporuku već zaradu na promijeni cijena – zato se ovi poslovi nazivaju špekulativnim. U terminskim poslovima prodajemo robu koju nemamo a kupujemo onu koja nam ne treba. Trgovci robama mogu biti: Hedgeri - proizvođači kojih je malo, teško se slažu oko cijena i ne mogu stvoriti tržište. Špekulanti – bulls i bears. Najvažnija funkcija terminskog tržišta je da omogući prijenos rizika promijene cijene s onih koji ga ne mogu ili ne žele prihvatiti (hedgeri) na one koji su ga spremni prihvatiti (špekulanti) i na taj način stvoriti: likvidno i stabilno tržište s realnim i stabilnim cijenama. HEDGING POSLOVI – mogu se definirati kao kombinacija promptnog i terminskog burzovnog posla čiji prvenstveni motiv nije zarada nego težnja da se smanji vlastita

1

izloženost riziku cijene. Cilj je da se gubitak na promptnom tržištu pretvori u dobitak na terminskom tržištu. Kako se promptne i terminske cijene kreću u istom smjeru zauzimanjem suprotnih pozicija na promptnom i terminskom tržištu gubitak na jednom tržištu biti će nadoknađen dobitkom na drugom. Imamo kratki i dugi hedging. IZRAVNI IZVOZ – domaći proizvođač neke robe izvozi i otprema robu izravno kupcu u inozemstvo odnosno u njegovu tvrtku čije je stvarno sjedište u inozemstvu. U to se i stvarni prijenos robe i novca odvija preko kupčeve ili proizvođačeve tvrtke i bez korištenja usluga neovisnih posrednika. Oblici: samostalna poslovnica za izvoz, vlastita tvrtka za poslove izvoza, vlastita tvrtka u inozemstvu, vlastito skladište u inozemstvu, vlastita poslovnica u inozemstvu. Prednosti: 1 profiti ostaju u matičnom poduzeću i ne dijele se s drugim organizacijama 2 zadržava se puna kontrola nad distribucijom i promocijom proizvoda 3 izvrsno se upoznaje strano tržište pa je potpuno jasno što treba mijenjati kako bi se još bolje odgovorilo na potrebe tržišta 4 prodajni kanali su trajni i uhodani, a proizvođač se ne treba brinuti da de biti zapostavljen u korist konkurencije. Nedostaci: 1 za ulazak na strano tržište potrebna su velika početna ulaganja 2 proizvođač ulazi u veće rizike jer uvijek postoji opasnost da proizvod ne bude prihvaćen ili da se promijene preferencije kupaca 3 postoji opasnost da proizvođač nema potrebna financijska i marketinška znanja dok su, u isto vrijeme usluge specijalista preskupe 4 potrebno je puno vremena da se postigne potreban volumen prodaje, a postoji i opasnost da se on ne dostigne. NEIZRAVNI IZVOZ - proizvođač za izvoz svojih proizvoda rabi usluge drugih, neovisnih, organizacija iz svoje zemlje. S obzirom na status izvozničkih tvrtki s kojima proizvođač surađuje, indirektan izvoz se može obavljati na dva načina: 1 korištenjem usluga raznih posredničkih organizacija 2 usluga tzv. kooperativnih organizacija. Prednosti: 1 minimalni troškovi 2 posrednici su stručnjaci za izvozne poslove, izvrsno poznaju strana tržišta, imaju dobre poslovne veze i uspješno mogu pronaći tržište za određeni proizvod 3 opseg prodaje može se povećati u vrlo kratkom roku 4 proizvođač može, u nizak rizik, procijeniti stvarni potencijal inozemnog tržišta. Nedostaci: 1 posrednici su skloni baviti se trgovinom različitih vrsta robe što za posljedicu ima lošiju promociju nekih od njih 2 proizvođač se može nadi u situaciji da nema stalne i sigurne kanale distribucije 3 kod svih posrednika (osim menadžmentskih kompanija) postoji rizik da se dobar imidž određenog proizvoda pripiše posredniku, a ne proizvođaču. LICENCA - je cijeli niz različitih poslovnih kombinacija koje podrazumijevaju i pribavljanje prava korištenja tuđeg intelektualnog vlasništva. Ugovor o licenci je dugoročan, vrlo opširan i vrlo precizan dvostrani pravni akt u kojem se davatelj licence obvezuje da će korisniku licence ustupiti na korištenje neko svoje pravo industrijskog vlasništva (patent, model, uzorak, marku) ili neka znanja i iskustva (know – how, marketinška znanja, proizvodna, organizacijska, rukovodstvena znanja), dok se primatelj obvezuje plaćati naknadu u dogovorenoj visini i na dogovoreni način. Restriktivne klauzule – njima davatelj kupcu pokušava: ograničiti opseg proizvodnje, zabraniti ili ograničiti izvoz proizvoda dobivenih korištenjem licence, propisati mu izvore nabave sirovina, uvesti druga slična ograničenja. Motivi za licencu: zarada od prodaje, smanjenje rizika (političkih i drugih), davatelj ne mora uložiti dodatna sredstva, dobro rješenje ako želimo izaći na nova tržišta a nemamo dovoljno resursa. Davatelj licence najčešće prenosi prava na: a) tehnologije i znanja (know how) potrebnih za neki proizvodni proces b) imena, marke, trgovačkog znaka, dizajna ili loga nekog proizvoda c) menadžerskih odnosno marketinških znanja ili procesa. Ciljevi davatelja licence: a) ostvarivanje zarade od prodaje licence b) ulazak na tržište na koje to nije moguće drugim putovima c) stvaranje osnova za složenije oblike nastupa na to i/ili susjedna

2

tržišta. Cijena korištenja licence je ukupna novčana naknada koju primatelj isplaćuje davatelju licence, može se ugovoriti kao: 1 Jednokratna naknada – jednokratni iznos koji se plaća se odmah po sklapanju ugovora, u praksi se najčešće ugovara. 2 Količinska naknada - kao određeni iznos po broju prodanih ili proizvedenih proizvoda na osnovi licence. 3 Sudjelovanje u čistoj dobiti - kao postotak u čistoj dobiti od prodaje proizvoda koji je proizveden po licenci. 4 Naknada sadržana u cijeni isporučenog materijala i opreme 5 Naknada u isporuci proizvoda isporukom proizvoda dobivenih korištenjem isporučene tehnologije. 6 Kao unaprijed utvrđen iznos koji se plaća utvrđenom dinamikom i neovisno o proizvodnji i prodaji. Prednosti za korisnika licence: 1 brz i jeftin način započinjanja biznisa - proizvodnje proizvoda s poznatom i priznatom markom 2 proizvodnja po licenci uvijek je sigurnija, jeftinija i manje rizična jer davatelj licence osigurava kvalitetu proizvoda, poznatu i priznatu marku, uhodani marketing te istraženo i segmentirano tržište 3 sigurnija i bolja investicija od potrošenog vremena i uloženog novca u razvitak vlastitog, novog ali neizvjesnog proizvoda te uvođenje istog na tržište. Nedostaci za korisnika licence: 1 tehničko-tehnološki problemi kod usvajanja proizvodnog procesa 2 poteškoće koje se mogu javiti kod osoblja zbog nepripremljenosti ili nedovoljne osposobljenosti 3 Restriktivne klauzule 4 zakašnjeli izlaz na tržište ili zastarijevanje kupljene tehnologije. Prednosti davatelja licence: 1 jedan od načina ulaska na strano (inozemno) tržište 2 vrlo niski troškovi nastupa na tržištu jer se koriste primateljeva postrojenja, kapital, menadžment, radna snaga 3 gotovo nikakvi rizici kod ulaska na tržište 4 ostvarivanje određenog prihoda od licenčne naknade. Nedostaci za davatelja licence: 1 manjak kontrole nad proizvodnjom i marketingom 2 mogućnost nedovoljne eksploatacije tržišta 3 mogućnost da mu primatelj postane konkurent na trećem tržištu. LEASING - je poseban način financiranja nabave pokretnih i nepokretnih dobara koja se, na temelju posebnog ugovora, daju na korištenje primatelju leasinga uz određenu naknadu i na ugovorom određeno vrijeme. Leasing je širi pojam od zajma i zakupa, ima naglašenu financijsku, robnu i kreditnu komponentu. Ugovorne strane su: 1 Davalac leasinga (iznajmljivač, zakupodavac, vlasnik) 2 Primatelj leasinga (korisnik opreme, zakupac, najmoprimac) 3 Lender (financijske institucije: osiguravajuća društva, investicijske banke) posuđuje kapital za nabavu predmeta leasinga. Kod ugovora o leasingu važno je da se tu ne radi o stjecanju prava vlasništva (kupoprodaji) već o stjecanju prava za uporabu odnosno za korištenje predmeta leasinga. Predmet leasinga može biti: investicijska oprema, strojevi, informatička oprema, komunikacijska oprema, transportna (teretna) vozila, osobni automobili, brodovi, zrakoplovi, nekretnine. Poslovne funkcije davatelja leasinga: 1 Funkcija financiranja – leasing poduzeća angažiraju svoja i tuđa sredstva za plaćanje opreme koju kupuju za potrebe korisnika. 2 Funkcija preuzimanja rizika – preuzimanje rizika kredita, tehničko-tehnološkog zastarijevanja kupljenog dobra, opasnosti od oštećenja ili gubitka opreme. 3 Funkcija pružanja raznih usluga leasing poduzeda korisniku – tehničke, financijske i savjetodavne udruge. Leasing naknadu čine: troškovi amortizacije, troškovi financiranja, troškovi različitih usluga, premije za rizike, posebno za rizik zastarijevanja, porezne obveze, zarada poduzeća. VRSTE LEASINGA: 1 Direktni - je posao koji se sklapa između proizvođača kao davatelja leasinga i primatelja dobra kao korisnika tog leasing. Ovdje je proizvođač ujedno i davatelj leasinga i on osigurava financijska sredstva. Uložena sredstva se vraćaju kroz leasing naknadu s tim da je proizvođač osiguran činjenicom da ostaje vlasnikom predmeta leasinga za cijelo vrijeme trajanja ugovora. 2 Indirektni – ovdje sudjeluju proizvođač, davatelj i primatelj leasinga. Transakcija se sklapa s dva odvojena

3

ugovora, i to kupoprodajnim ugovorom između proizvođača i leasing poduzeća te ugovorom o leasingu između leasing poduzeća i korisnika leasinga. Oni su međusobno povezani i ništavni jedan bez drugog. 3 Financijski - je vrsta leasinga u kojoj se ugovorom utvrđuje najkraći rok korištenja predmeta leasinga te u tom roku nijedna strana ne može otkazati sklopljeni ugovor. Obuhvaća dugoročne poslove koji se sklapaju na više od 5 godina. Osnovni smisao je korištenje i stjecanje vlasništva nakon isteka ugovora. Davatelji leasinga u najčešće financijske institucije ili leasing poduzeća. Predmeti financijskog leasinga su najčešće nekretnine (zemljišta, zgrade, poslovni prostori) uredska oprema, građevinski strojevi, računala, medicinski aparati, brodovi, tegljači, automobili. Korisnik snosi rizike zastarijevanja, oštećenja i propasti predmeta leasinga, ali i troškove održavanja, osiguranja i troškove poreza. Po isteku ugovora, vrijednost predmeta leasinga praktično je amortizirana tako da se korisniku najčešće nudi otkup po vrlo povoljnoj cijeni ili pak obnova ugovora za leasing uz vrlo povoljnu naknadu. 4 Operativni leasing - je vrsta leasinga u kojemu korisnik može u svakom trenutku, a prema utvrđenim uvjetima, otkazati sklopljeni ugovor čije je trajanje redovito krade od gospodarskog vijeka trajanja predmeta ugovora. Obuhvaća kratkoročne poslove koji se sklapaju na rok do 3 godine. Davatelj leasinga iz leasing naknade ne može nadoknaditi cijenu predmeta leasinga, a uz to snosi i rizik zastarjelosti i gubitka predmeta leasinga. On je financijer posla ali se može ugovoriti i pružanje dodatnih usluga instaliranja opreme, servisiranja, obuke kadrova. Predmeti operativnog leasinga su najčešće transportna sredstva, računala, kopirni aparati, telefonske central. Operativni leasing je skuplji način financiranja od financijskog leasinga pa se i manje rabi. 5 Kratkoročni leasing – od nekoliko sati do 3 godine. 6 Dugoročni leasing – od 3 godine na dalje. 7 Neto leasing - korisnik sam snosi sve troškove i brigu oko servisiranja i osiguranja. 8 Bruto leasing - sve obveze preuzima davatelj. 9 Individualni leasing - točno određena vrsta, marka, model, godina proizvodnje predmeta. 10 Blankentni leasing - predmet po vlastitom izboru u okviru ugovorenog maksimalnog iznosa. 11 Standardni leasing - istekom ugovora predmet se vraća ili se korištenje produžuje novim ugovorom. 12 Ugovor s pravom opcije - istekom ugovora predmet se vraća ili nastavlja rabiti produženjem istog ugovora. 13 Ugovor s pravom kupnje - istekom ugovora predmet se može otkupiti. 14 Leveraged leasing - davatelj leasinga osigurava samo dio vlastitih sredstava (uobičajeno je 20-40%) vrijednosti opreme koju daje u leasing dok se ostatak pune do cijene osigurava iz sredstava financijskih institucija. 15 Povratni leasing - sale & lease back - posebna vrsta posla u kojem se neka oprema ili nekretnina najprije prodaje i istodobno uzima natrag u leasing uz cijenu ne veću od one na regularnom tržištu. Bivši vlasnik želi vratiti kapital uložen u nabavu investicijskog dobra i omogućiti mu njegovu upotrebu za nastavak poslovanja.

PREDNOSTI LEASINGA: 1 ne moraju se odmah angažirati velika financijska sredstva za nabavu potrebnih dobara čime se obrtna sredstva oslobađaju za produktivnije korištenje 2 naknada za leasing se otplaćuje iz prihoda ostvarenih upotrebom predmeta leasinga 3 omogućuje 100%-tno financiranje – druge metode najviše 75-80%tno 4 otklanja neke poslovne rizike - posebno rizike zastarijevanja opreme 5 osigurava adekvatno održavanje i servis 6 omogućuje promptno stavljanje investicijskog dobra u proizvodnju 7 korisnik leasinga koristeći se opcijom kupnje - predmet dobiva znatno jeftinije jer plaća cijenu samo za neamortizirani dio vrijednosti tog dobra 8 korisnik ne

4

mora davatelju leasinga davati neko posebno jamstvo jer on ostaje vlasnikom predmeta za sve vrijeme trajanja ugovora. NEDOSTACI LEASINGA: skuplji je od kupnje klasičnim načinima financiranja. FRANCHISING je trajni odnos između davatelja i primatelja franšize u kojemu su ukupna znanja, imidž, poslovni uspjeh, proizvodnja i marketinške tehnike davatelja dane na uporabu primatelju uz plaćanje dogovorene nadoknade. Prvi put se pojavio u SAD-u. Ovo je kooperacija između 2 ili više tvrtki od kojih je jedna davatelj franchisinga, a sve druge su primatelji franchisinga. Davatelj franšize vlasnik je skupa proizvoda i usluga originalnih (vlastitih) ili specificiranih, te cjelokupnoga posebnoga znanja o iskustvu (know-how). Mogu se pružati i komercijalne, financijske i/ili industrijske pomoći. Davatelj franšize stavlja primatelju na raspolaganje pravo korištenja a zauzvrat davatelj franšize prima naknadu ili ostvaruje druge koristi. Podrazumijeva određeni nadzor od strane davatelja franšize. Obje strane zadržavaju potpunu pravnu samostalnost. Širenje franšize: 1 Intenzivni pristup – širenje na što veće tržište. 2 Selektivni pristup - svega nekoliko primatelja franšize na jednom tržištu. 3 Ekskluzivni pristup - jedan primatelj za jedno tržište. Naknade za franšizu: imamo 2 vrste: 1 Pristupnina - plaća se u trenutku sklapanja ugovora ili prije, u cijelom iznosu ili u obrocima. Može biti ugovorena i u obliku depozita koji se vraća – u cijelosti ili djelomično, ako poslovne jedinice ne započnu raditi. Predstavlja tržišnu vrijednost prava koja davatelj franšize ustupa a nadoknađuje stvarne troškove usluga i know-howa. 2 Redovita naknada - je iznos koji primatelj franšize plaća tijekom cijelog vremena trajanja ugovora. Najčešće se ugovara kao postotak ostvarenog prihoda ili dobiti primatelja franšize Ako je pristupnina visoka, redovita naknada je niska i obratno. Primatelj franšize dobiva stručnu pomoć (za plaćenu naknadu): 1 marketinga i oglašavanja 2 početnu obuku zaposlenika i menedžmenta 3 uređivanje prodajnog prostora i nabavu opreme 4 trajno savjetovanje i pomoć menedžmenta 5 pomoć oko odabira lokacije i pomoć oko financiranja. VRSTE FRANCHISINGA: 1 Franchising robe – oblik franchisinga u kojemu je predmet prodaje sustav prometa - distribucije jedne ili više vrsta robe radi prodaje krajnjem korisniku. Radi se o robi široke potrošnje. Posao se realizira sklapanjem dvaju ugovora: ugovorom o franchisingu koji se sklapa između davatelja i primatelja franchisinga i kupoprodajnim ugovorom koji se sklapa između primatelja franchisinga i krajnjega kupca robe. 2 Franchising usluga – oblik franchisinga u kojemu je predmet prodaje neka specifična usluga. Riječ je o vrlo širokom spektru usluga od kojih su najčešće one iz područja hotelijerstva te usluga restauracija brze prehrane (Hilton, Mc Donalds). Predmet ugovora je određena kombinacija ustupljenih prava koja su prenesena na primatelja franchisinga. 3 Proizvodni franchising (industrijski franchising) – oblik franchisinga u kojemu je predmet ugovora proizvodnja i prodaja neke robe. Nastaje iz težnje da se mjesto proizvodnje što više približi mjestu prodaje te da proizvođač (primatelj franšize) organizira proizvodnju i prodaju prema poslovnoj koncepciji davatelja franšize i uz korištenje njegova sustava marketinga. PREDNOSTI FRANCHISINGA: 1 osigurava tržišnu prepoznatljivost, određeni imidž i olakšan pristup potrošačima 2 smanjuje troškove prodaje i, neizbježne, pogreške koje prate samostalan nastup 3 zadržava relativnu poslovnu samostalnost, a istodobno postaje dio poznatog sustava. NEDOSTACI FRANCHISINGA: 1 relativna ovisnost o davatelju franšize, ograničena sloboda konkuriranja i ograničeno tržište prodaje 2 pravo sudjelovanja u odlučivanju i dobiti nije razmjerno uloženim sredstvima 3 obveza je trajna, a ugovor je teško raskinuti 4 nedostatak je i zadana cijena po kojoj korisnik može prodati franšizu bilo drugom poduzetniku ili davatelju.

5

KLASIČNI OBLICI VEZANE TRGOVINE: 1 Barter poslovi – to je najrestriktivniji i najstariji oblik razmjene tj dvostrani posao vezane trgovine u kojemu su međusobne isporuke robe ili usluga uvjetovane i potpuno izravnane. Najčešće nema nikakvih međusobnih plaćanja, niti se u posao uključuje treća strana. Takvi poslovi su dosta rijetki i taj način trgovanja je gotovo rezerviran za međusobnu razmjenu homogenih proizvoda kod kojih je jednostavnije odrediti kvalitetu, količinu i odnos prema svjetskim cijenama. Npr. trgovanje mineralima i poljoprivrednim proizvodima. Karakteristike: 1 međusobna zamjena robe odvija se na osnovi jednog jedinog ugovora 2 roba koja se razmjenjuje definira se količinom i kakvoćom bez ikakvog navođenja njihove novčane vrijednosti 3 u samom poslu nema nikakvih međunarodnih plaćanja, osim zbog pribavljanja proizvoda potrebnih za razmjenu 4 razmjena se odvija između dva partnera te se, načelno, ne predviđa uključivanje treće strane 5 međusobne isporuke se najčešće odvijaju istodobno. Iznimno se događa da razmak između početne i uzvratne isporuke bude do jedne godine. Nedostaci: 1 dodatni rizici i troškovi (jer često dolazi do prethodnog trgovanja drugom robom radi pribavljanja upravo one robe koju partner traži za razmjenu 2 oscilacije u kvaliteti proizvoda, usklađivanje količina, plaćanja prijevoznih troškova… 3 Barter ima znatne sličnosti s potpunom kompenzacijom. Ključne razlike su što u potpunoj kompenzaciji: a) oba partnera fakturiraju svoje isporuke iako se vrijednosti samo obračunski evidentiraju na posebnom računu kod dogovorne banke b) izvoznik može svoju obvezu uzvratne kupnje prenijeti na treću osobu. 2 Kompenzacijski poslovi – to su poslovi u kojima se izvoznik obvezuje da, u potpunosti ili djelomično, pokrije vrijednost izvezene robe uvozom neke druge robe iz zemlje kupca. Može biti 1 Potpuna - vrijednost međusobnih isporuka se u potpunosti izjednačava 2 Djelomična - međunarodno plaćanje za dio jedne od isporuka. Kompenzacija se može realizirati kao: jednostavna, proširena, trostrana. Jednostavna kompenzacija - ● vezani posao u kojemu se razmjena odvija na osnovi jednog ugovora ● posao se dogovori i realizira između dvojice partnera iz dviju zemalja ● isporuka robe je praćena financijskim obvezama, najčešće klirinškim potraživanjima, koja ne znače nužno i transfer deviza. Proširena kompenzacija - ● slučaj kad makar jedan partner uključi drugo poduzeće (npr. trgovačku kompaniju) iz svoje zemlje ● potražnja postoji, ali je izvoznik svjestan da robu ne može naplatiti konvertibilnim sredstvima u redovitom platnom prometu, stoga pristaje na kompenzacijski posao koji uvjetuje druga strana. Problem je što zapadni izvoznik ne treba robu koja mu se nudi u kompenzaciju, pa je voljan uz određen popust prepustiti ponuđenu robu nekoj kompaniji specijaliziranoj upravo za trgovinu tom robom. Trostrana kompenzacija - ● osnovni posao se realizira uz uključivanje sudionika iz treće zemlje ● nastaje kada komp.posao nije moguće realizirati između partnera iz dviju zemalja ● nastaje kad poslovni partneri iz dviju zemalja nemaju potrebnu robu kako bi uspješno obavili razmjenu pa su primorani u trećoj zemlji pronaći odgovarajuću robu i partnera i tako zatvoriti krug kompenzacijske razmjene.Karakteristike kompenzacija - ● inicijalna i uzvratna isporuka se ugovaraju jednim jedinim ugovorom ● u ugovoru se navode cijene robe u dogovorenoj valuti, a tijekovi robe su praćeni fakturama, iako do stvarnih deviznih plaćanja najčešće ne dolazi ● roba koja se iznajmljuje nije tehnički povezana, npr. nije proizvod prethodne isporuke (recimo industrijske opreme), niti je uz nju vezana; dakako, ona najčešće potječe iz iste industrijske grane ● ugovorom se najčešće dopušta prenošenje obveze uzvratne kupnje na treću stranu ● u ugovoru sudjeluju dvije ili više strana; u trostranoj (triangularnoj) kompenzaciji inicijalni izvoznik prima uzvratnu isporuku iz treće zemlje ● najčešće nije

6

moguće organizirati simultane isporuke; vrijeme unutar kojeg se obavi kompenzacijska kupnja obično nije dulje od 18 mjeseci ● za razliku od bartera, isporuka i kontraisporuka u kompenzacijskim poslovima ne moraju biti 100% izravnane. Kad nisu izravnane, radi se o djelomičnoj kompenzaciji. U suprotnom se radi o potpunoj kompenzaciji. SUVREMENI OBLICI VEZANE TRGOVINE to su: protukupnja, povratna kupnja, offset. 1 PROTUKUPNJA – je oblik vezane trgovine gdje se sklapaju dva posebna, iako uvjetovana, posla koja se i realiziraju neovisno jedan o drugome. Osnovni je cilj uvozniku iz tranzicijske ili nerazvijene zemlje nadoknaditi devize utrošene na kupnju robe iz razvijene zemlje. Karakteristike: ● isporuka i protuisporuka se utanačuju s dva pravno neovisna ugovora ● pošiljke, i u jednom i u drugom smjeru, prate fakture u dogovorenoj valuti ● svaka isporuka se plaća putem redovitoga platnog prometa, a plaćanje jedne neovisno je o plaćanju druge ● roba iz protukupnje nije proizvedena korištenjem inicijalne isporuke, nego najčešće potječe iz različitih grana ● uključivanje treće strane, npr. za pribavljanje robe ili preuzimanje protukupnje, moguće je i često se događa ● protuisporuka se obično obavi tijekom jedne godine, najdulje do 18 mjeseci. Shema protukupnje: 1 Kupnja unaprijed - u ovom poslu zapadni partner prvi kupuje robu iz nerazvijene odnosno tranzicijske zemlje i to pod uvjetom da mu ta kupnja jamči pravo izvoza neke druge robe u tu zemlju. Moguće je da se to pravo ugovorom prenese drugom, točno određenom, zapadnom izvozniku ili se zapadnom kupcu dopušta da ga on naknadno prenese na nekog izvoznika. Sve troškove transakcije snosi kupac opreme iz nerazvijene zemlje, i to snižavanjem prodajne cijene na tržištu razvijene zemlje. 2 Evidencijski račun - okvirni trgovački sporazum između kompanije iz razvijene zemlje i neke državne institucije iz zemlje u razvoju o međusobnoj razmjeni koja treba biti potpuno ili djelomično uravnotežena u razdoblju od jedne do tri godine. Primjenjuje se: ● kad pregovarači iz zemlje u razvoju zahtijevaju vezane transakcije ● kad postoji znatna razina takve međusobne razmjene ● kad se očekuje da de ona i dalje rasti. Karakteristike: ● ukupna međusobna plaćanja na kraju razdoblja moraju biti izravnana, dok pojedinačne trgovačke transakcije to ne moraju biti ● pojedinačne isporuke se ugovaraju posebnim ugovorima uz plaćanja konvertibilnim valutama ● trgovačke tijekove i financijsko poravnavanje prate unaprijed dogovorene banke u zemljama sudionicama. Prednosti: ● više mogućnosti za ugovaranje pojedinačnih transakcija na čisto komercijalnim osnovama ● cijene realnije ● smanjena potreba za uključivanjem trećeg sudionika ● smanjenje troškova. Nedostaci: ● visoki bankarski troškovi ● teškoće oko okupljanja zainteresiranih izvoznika i uvoznika ● teškoće da se na kraju realizira dogovorena trgovina. 3 Založni račun – to su posebni računi koji se otvaraju kod odgovarajućih banaka s ciljem olakšavanja provedbe i osiguravanja određenog vezanog posla. sredstva formirana na tim računima ostaju na njima «založena» sve dok druga strana u vezanoj transakciji ne ispuni određene uvjete. Nakon toga sredstva na računu postaju raspoloživa te se mogu povući radi plaćanja završne poslovne operacije. Zapadne kompanije na taj način pomažu partnerima iz nerazvijenih zemalja da ostvare konvertibilna sredstva putem avansnih nabava. Partner iz nerazvijene zemlje može zahtijevati da se sredstva od njegova izvoza stave na založni račun kod zapadne banke, tako da bi ta sredstva kasnije bila raspoloživa partneru iz razvijene zemlje. ovakav način poslovanja založnim računima još nije u potpunosti reguliran pa nastaje niz problema oko njihove praktične primjene. Velika prednost tih računa je u tome što se mogu elastično rabiti za potrebe balansiranja međusobnih isporuka. 2 POVRATNA KUPNJA – je oblik vezanih aranžmana koji se primjenjuje prilikom ugovaranja isporuke strojeva i industrijske opreme te patenata, know-how-a, kao i

7

tehničke pomoći potrebne za proizvodnju stanovitih proizvoda. Isporučitelji tehnologija najčešće su razvijene zemlje, dok su primatelji zemlje u razvoju i (bivše) komunističke zemlje. U okviru takvih sporazuma isporučitelj tehnologije pristaje na «plaćanje» isporukama proizvoda dobivenih njezinim korištenjem. Karakteristike: ▪ zaključuju se posebni ugovori: jedan za isporuku zapadne opreme i/ili tehnologije drugi za isporuku robe kojom se oni otplaćuju ▪ vrijednost svih transakcija se izražava u dogovorenoj konvertibilnoj valuti ▪ između primarne i prve uzvratne isporuke obično proteče puno vremena; za obavljanje svih dogovorenih isporuka potrebno je deset i više godina ▪ ukupna vrijednost uzvratnih isporuka rijetko je kad manja od vrijednosti početne isporuke. Najčešće je puno veća zbog težnje investitora da pokriju i dio izdataka za neophodnu infrastrukturu. Međunarodna trgovačka potvrda – je VP koji je uveden kao novi način multilateralizacije vezane trgovine. Ako vlasti tranzicijske zemlje uvjetuju uvoz, npr. industrijske opreme, izvozom određene domaće robe u istoj vrijednosti posao ne treba propasti iako mi nismo zainteresirani za tu robu. Umjesto toga, banka treba multilateralizirati transakciju tako da se na kraju pronađe kupac zainteresiran za ponuđenu robu. 3 OFFSET POSLOVI – izvorno su nastali kao posao razvijenih zemalja, najprije NATO pakta. To je osnovni oblik vezane trgovine koji se pojavljuje pri ugovaranju isporuka proizvoda visoke tehnologije i velikih vrijednosti. Najčešće je to u trgovini sofisticiranom vojnom opremom, atomskim centralama, komercijalnim zrakoplovima i sl. Offset poslovi se mogu okarakterizirati kao svojevrsna kombinacija buy-back poslova i poslova trgovačke kompenzacije. Osnovni smisao offset posla je da prodavatelj na neki način poravna goleme devizne izdatke kupca i/ili unaprijedi tehnologiju nekih sektora. To su poslovi golemih vrijednosti, a i kupac i prodavatelj su najčešće vlade zemalja, državna poduzeća ili poduzeća pod izravnim državnim nadzorom; dugoročni karakter. Izravni offset postoji u slučaju kad prodavatelj, na zahtjev kupca, uzima u kupčevoj zemlji podugovarače od kojih preuzima određene dijelove ili sklopove potrebne za kompletiranje proizvoda koje izvozi. Neizravni offset se pojavljuje u slučaju kad se obveza poravnanja ne odnosi na dijelove, sklopove niti tehnologiju vezanu uz primarnu isporuku.MEĐUNARODNI DOKUMENTARNI AKREDITIV - je instrument plaćanja u kojemu se neka banka na zahtjev i po nalogu svog komitenta (nalogodavca) obvezuje da će: ● isplatiti korisnika akreditiva ili nekoj trećoj osobi po njegovoj naredbi, određeni iznos (odnosno da će akceptirati, negocirati ili isplatiti mjenicu vučenu od korisnika) ili da će ● ovlastiti neku drugu banku da obavi takvo plaćanje (odnosno akceptiranje, negociranje ili isplatu mjenice) pod uvjetom da korisnik, ili ta treća osoba, banci preda ugovorene dokumente i udovolji svim ostalim uvjetima akreditiva.Sudionici: 1 Nalogodavac - kupac (uvoznik) koji daje nalog svojoj poslovnoj banci da na temelju fin. pokrića što ga ima u toj banci ili na temelju odobrenog kredita, odobri akreditiv u korist inozemnog poslovnog partnera. 2 Akreditivna banka - ona u zemlji kupca (nalogodavca) koja otvara međ. dok. akr. na zahtjev nalogodavca i točno prema uputama dobivenim u nalogu za otvaranje akreditiva. Najčešće je to banka u zemlji nalogodavca. 3 Korisnik - prodavatelj (izvoznik) koji predočenjem određenih dokumenata i ispunjenjem ostalih uvjeta u akreditivu stječe pravo iskorištenja akreditiva. 4 Imenovana banka - svaka druga banka u zemlji prodavatelja koja po ovlaštenju akreditivne banke preuzima određene obveze prema korisniku akreditiva. Najčešće je to banka u zemlji korisnika akreditiva. Imenovane banke (posredničke), ovisno o vrsti akreditiva mogu preuzeti različite obveze i odgovornosti, pa razlikujemo:

8

●Isplatna banka – ovlaštena za isplatu akreditiva na teret i po nalogu akreditivne banke. ●Potvrđujuća banka – preuzima čvrstu obvezu da de korisniku isplatiti akreditivnu svotu odmah po prezentaciji dokumenata i ne čekajući prijam pokrića od akreditivne banke. ● Negocirajuća banka – ovlaštena do određenog roka isplatiti akreditivnu svotu uz uvjet da joj korisnik predoči mjenicu i dokumente koji su određeni akreditivnim uvjetima.VRSTE AKREDITIVA – s obzirom na način i rok isplate akreditiva: 1 Akreditivi plativi po viđenju – korisniku se akreditivni iznos isplaćuje odmah po prezentaciji dokumenta. 2 Akreditivi s odgođenim plaćanjem – noviji oblik akreditiva, plaćanje se obavlja po dogovorenom roku nakon prezentacije, za korisnika riskantniji. 3 Akceptni akreditiv – korisnik akreditiva zajedno s uobičajenim akreditivnim dokumentima banci prezentira i mjenicu vučenu na banku – umjesto isplate akreditivnog iznosa korisnik natrag dobiva mjenicu koju je potpisala banka. Sličan akreditivu s odgođenim plaćanjem. 4 Otkupni (negocijacijski) akreditiv – koristi se mjenicama zajedno s dokumentima. Bitno je da je sam akreditiv neprenosiv dok su mjenice koje se primjenjuju uz akreditiv prenosive. S obzirom na odnos akreditivne banke i korisnika akreditiva: 1 Opozivi - mogu se u svako doba opozvati bez prethodne obavijesti i suglasnosti korisnika. Neopozivi - ne mogu se ni opozvati niti izmijeniti bez pristanka svih stranaka. Najčešće se rabe u međunarodnoj trgovini. 2 Potvrđeni - akreditivi kod kojih je neopozivu obvezu isplate ili akceptiranja mjenice preuzela i posrednička banka – takva banka postaje potvrđujuća banka. Često se upotrebljava u međunarodnoj trgovini. Korisniku odgovara jer on često nije u mogućnosti provjeriti bonitet akreditivne banke, s druge strane on dobro poznaje potvrđujuću banku, te mu je lakše provjeriti njezin bonitet, te mu je lakše komunicirati s njom jer je u većini slučajeva u njegovoj zemlji. Nepotvrđeni - oni kod kojih je samo akreditivna banka preuzela neopozivu obvezu plaćanja ili akcepta mjenice. Ako se u poslu pojavljuje i posrednička banka ona može biti: obavještavajuća (banka „poštar“ koja obavještava korisnika o tome da je akreditiv otvoren i kakvi su uvjeti) ili isplatna banka (banka koja isplaćuje akreditivni iznos ali nakon što joj ga doznači akreditivna banka). 3 Prenosivi - oni kod kojih prvi korisnik može zatražiti od banke koja je ovlaštena obaviti plaćanje da sva prava iz akreditiva prenese na jednu ili više drugih osoba. Akreditiv se može prenositi samo jednom, osim ako je u njemu izričito predviđeno drukčije. Pritom se ponovni prijenos na prvog korisnika ne smatra zabranjenim transferom. 3 Prenosivi - oni kod kojih prvi korisnik može zatražiti od banke koja je ovlaštena obaviti plaćanje da sva prava iz akreditiva prenese na jednu ili više drugih osoba. Akreditiv se može prenesti samo jednom, osim ako je u njemu izričito predviđeno drukčije. Pritom se ponovni prijenos na prvog korisnika ne smatra zabranjenim transferom. 4 Standbay - isplata novčane svote uz predočenje pismene izjave korisniku da nalogodavac nije izvršio svoju obvezu. 5 Obnovljivi i neobnovljivi: Revolving - akreditivi koji se, kad se iskoriste, ponovno obnavljaju na isti iznos sve dok se ne iscrpi maksimalna predviđena svota. Akreditivi obnovljivi prema iznosu mogu biti kumulativni ili nekumulativni. Prednost takvih akreditiva je u tome što pri otvaranju nije potrebno na računu u banci imati cijeli iznos odjednom ved se maksimalna svota dopunjuje postupno. Mogu se obnavljati u vremenu ili u vrijednosti. Obični - ne obnavljaju se nakon što se iskoriste, služe za jednokratno korištenje akreditivnog iznosa i koriste se u plaćanjima jednokratnih isporuka robe 6 Izravni i cirkularni 7 Akreditivi s crvenom ili zelenom klauzulom (packing) 8 „Back to back“ akreditivi i kontraakreditivi - akreditivi kod kojih korisnik akreditiva upotrebljava taj akreditiv kao podlogu za otvaranje jednog novog akreditiva (kod iste te banke) koji mu sada služi za financiranje kupnje robe od svojih dobavljača.

9

Ugovaranje i tehnika plaćanja akreditivom: ● nalogodavac daje akreditivnoj banci (u svojoj zemlji) nalog za otvaranje akreditiva i doznačuje dogovoreni iznos deviza tj akreditivni iznos ● po odredbama iz naloga, akreditivna banka otvara akreditiv i prosljeđuje ga potvrđujućoj banci koja korisniku (prodavatelju) šalje tzv. „obavijest o otvorenom akreditivu“ u kojoj navodi sve uvjete iz akreditiva ● zaprimanjem te „obavijesti“ korisnik otklanja svoj osnovni rizik (rizik naplate) pa odmah može dati nalog za početak isporuke robe ● nakon što je korisnik akreditiva isporučio robu u skladu s ugovorom, od otpremnika dobiva sve dokumente koji dokazuju da je roba isporučena u skladu s ugovorom (faktura, teretnica, polica osiguranja, certifikat o kontroli kvalitete, brzojav o otpremi) ● sada ove dokumente dostavlja potvrđujućoj banci, koja ih temeljito pregleda i ako utvrdi da u potpunosti odgovaraju uvjetima iz akreditiva, prihvaća dokumente i korisnikovu računu odobrava dogovoreni akreditivni iznos ● primljene dokumente, potvrđujuća banka šalje akreditivnoj banci, koja opet provjerava dokumente i ako je sve u redu, računu potvrđujuće banke odobrava dogovoreni iznos uveden za uobičajene troškove ● akreditivna banka dokumente predaje nalogodavcu, koji na osnovu njih može preuzeti robu od prijevoznika i carinit ju. FINANCIJSKI RIZICI - nastaju kao posljedica nepredviđenih događaja koji mogu otežati i/ili onemogućiti plaćanje i/ili naplatu u nekom vanjskotrgovinskom poslu na ugovoreni način, u ugovorenoj vrijednosti i u ugovorenom roku. Često se opisuju kao komercijalni (oni rizici koji su subjektivno uvjetovani odnosno proizlaze iz volje dužnika i/ili iz njegove nelikvidnosti) i nekomercijalni (rizici čiji su uzroci u prirodi i/ili društvu). VRSTE: 1 Rizik cijene - čini opasnost naknadne promjene tržišne cijene predmeta kupoprodaje koji je prodan po fiksnoj cijeni. Povećanje tržišne cijene nanijet de štetu prodavatelju koji je prethodno sklopio ugovor o prodaji po fiksnoj cijeni koja je u vrijeme plaćanja ispala niža od tržišne. Jednako tako, sniženje tržišnih cijena nanijet de štetu kupcu (što je rjeđi slučaj). Razlozi koji dovode do promjene tržišnih cijena predmeta kupoprodaje su promjene u ponudi, potražnji i drugim tržišnim okolnostima te naknadne izmjene u klauzuli cijene u sklopljenim ugovorima koje nastaju zbog zahtjeva kupaca i/ili prodavatelja. 2 Rizik izvoznog kredita - prodaja robe i usluga na kredit uvjetovana je konkurentskim razlozima, činjenicom da investitori često nemaju dovoljno vlastitih sredstava za financiranje velikih vanjskotrgovinskih poslova kao i težnjom da se oskudna raspoloživa sredstva upotrijebe na najracionalniji način. Kreditori su najčešće prodavatelji ili banke, kao i ponekad država. Rizik izvoznog kredita je opasnost da inozemni kupac prestane otplaćivati isporučenu robu odnosno obavljenu uslugu, tj. da se te otplate ne realiziraju po ugovorenoj dinamici i po ugovorenim uvjetima. Razlozi nastupa mogu biti: okolnosti u osobi dužnika, gospodarska, socijalna i društvena kretanja u njegovoj zemlji, pojava insolventnosti, stečaja, onemogućena naplata potraživanja. 3 Rizik konvertiranja - opasnost da kupac neke robe ili usluge ne bi mogao ispuniti dogovorenu obvezu plaćanja u konvertibilnim devizama ali ne zbog vlastite nelikvidnosti nego zbog toga što su vlasti njegove zemlje zabranile konverziju domaće valute u devize u kojima je dogovoreno plaćanje. Najčešće je uvjetovan drastičnim opadanjem priljeva i/ili drastičnim porastom odljeva u konvertibilnim devizama. 4 Rizik transfera - nemogućnost ispunjavanje naloga za plaćanje u inozemstvo u skladu s preuzetim ugovornim obvezama. Rizik nije posljedica stanja, djelovanja ili želja kupaca nego je rezultat različitih mjera njegove države koje za posljedicu imaju upravo nemogućnost obavljanja prijenosa (transfera) ugovorenoga deviznog iznosa u zemlju prodavatelja sukladno kupoprodajnom ugovoru. Jednostavnije, kupac ima na svom

10

računu potreban iznos u nacionalnoj valuti i voljan je platiti ali to ne može provesti zbog zabrane vlasti svoje zemlje. Taj rizik je najveći u zemljama u razvoju. 5 Tečajni rizik – postoji onda kada postoji opasnost za poduzeće da za prodaju strane valute primi manje domaće valute i obrnuto, za kupnju strane valute plati više domaće od onih iznosa koji su vrijedili u trenutku sklapanja ugovora. Visina tečajnog rizika ovisi o tome da li su ugovorne strane izabrale valutu s potpuno slobodnim (najveći rizik) ili s kontroliranim tečajem(određena je donja i gornja granica fluktuacije pa je i tečajni rizik ograničen). Tečajni rizik ovisi i o vremenu od isporuke do plaćanja (dulji rok veći rizik). 6 Rizik devalvacije i revalvacije – rizik iznenadne i znatnije promjene tečaja neke valute poradi odluke deviznih vlasti neke zemlje. Rizik devalvacije je rizik smanjenja tečaja valute te zemlje, a rizik revalvacije je rizik povećanja tečaja što izravno djeluje na promjene cijena. Za izvoznika je najnepovoljniji slučaj revalvacije nacionalne valute uz istodobnu devalvaciju valute zemlje kupca. Tako izvozna roba postaje skuplja za inozemne kupce dok konkurentske robe pojeftinjuju zato što njihove zemlje snižavaju vrijednost domaće valute. METODE UPRAVLJANJA RIZICIMA: 1 Samoosiguranje - sve radnje i postupci koji se u nekom poduzeću poduzimaju u svrhu smanjivanja neizvjesnosti oko nastupa budućih unutarnjih i vanjskih događaja važnih za konkretnu organizaciju. U te mjere spadaju: dodatna izobrazba i informiranje, simulativno nagrađivanje zaposlenika, stvaranje posebnog fonda za pokrivanje nekih nastalih šteta. 2 Prijenos rizika na poslovnog partnera - obavlja se prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora (pomoću klauzula Incotermsa). Prodavatelj može ugovoriti prijenos rizika na kupca u 13 različitih mjesta isporuke (koliko i ima klauzula Incotermsa). 3 Hedging - kupnja ili prodaja robe na termin sa svrhom da se poništi rizik mogućih promjena cijena na promptom tržištu. Prvenstveni cilj hedgera je zaštita od rizika. Može se obavljati na svim burzama na kojima se obavljaju promptne i terminske transakcije – takvim se poslovima prikrivaju rizici promjene cijena realne robe i promjene tečaja deviza. Postoje robni i devizni hedging. 4 Forfetiranje – prodaja nedospjelih novčanih potraživanja nastalih izvozom robe ili usluga na kredit pri čemu se kupac tih potraživanja (banka ili fin. inst.) odriče prava regresa prema izvornom vjerovniku (izvozniku). Na taj način izvoznik pretvara kreditni posao u gotovinski i istodobno se oslobađa od rizika naplate. Prijenos rizika na osiguravajuće organizacije - moguće ako se radi o tzv. prenosivim rizicima. Da bi osiguravajuća organizacija pristala osigurati određene rizike: ● mora postojati mogućnost da se matematički izračuna mogući gubitak poradi nastupa osiguranog rizika ● da se odredi kad je gubitak nastao, gdje je nastao i zašto je nastao ● gubitak mora biti nepredvidiv ili slučajan, odnosno mora biti nešto što se može ali i ne mora dogoditi ● gubitak ne smije biti katastrofalan odnosno ne smije biti izvjesno kako de se gubitak dogoditi istodobno na velikom broju osiguranih predmeta. UPRAVLJANJE FINANCIJSKIM RIZICIMA: 1 Upravljanje rizikom cijene – poduzimanje potrebnih mjera koje trebaju predvidjeti odnosno spriječiti nastup događaja koji mogu dovesti do promjena odnosno do odstupanja od ugovorenih cijena. Osigurava se klauzulom o reviziji ugovorene cijene ugovaranjem tzv. klizne skale (cijena predmeta kupoprodaje se vezuje za cijenu materijala, rada i drugih elemenata koji utječu na troškove proizvodnje). Može se osigurati i sklapanjem hedging posla. 2 Upravljanje rizikom izvoznog kredita – provodi se po načelu podjele izvoznog rizika između izvoznika i njegove zemlje. Najveći dio rizika na sebe preuzima izvoznikova zemlja koja je zainteresirana za povećanje izvoza domaćih poduzeća. Provodi se preko specijaliziranih institucija pod državnom financijskom kontrolom. Može se osigurati i forfetiranjem. 3 Upravljanje rizicima konvertiranja i transfera – proizlazi iz činjenice

11

kako oni nisu uvjetovani subjektivnom voljom kupca nego objektivnim okolnostima. Spadaju u nekomercijalne rizike koji se osiguravaju kod posebnih državnih osiguravajućih organizacija. 4 Upravljanje tečajnim rizikom – stalna briga vanjskotrgovinskih poduzeća u suvremenim uvjetima fluktuirajućeg tečaja. Jednako može pogoditi i uvoznika i izvoznika pa je objema stranama u interesu da se što bolje zaštite. Način upravljanja ovisi o kvaliteti i stabilnosti valute plaćanja. Treba nastojati: ugovoriti čvrstu i stabilnu valutu plaćanja kod koje je manje izražen tečajni rizik (npr. $, €, SFr). Može se osigurati i sklapanjem hedging posla.INSTITUCIJE MEĐUNARODNOG GOSPODARSKOG I FINANCIJSKOG SUSTAVA: 1 Svjetska banka – osnovana je kao međunarodna banka za obnovu i razvoj 1947. god. Njezin početni cilj je bila pomoć članicama pri obnovi i prestrukturiranju na mirnodopsku proizvodnju te pomoć u dugoročnim razvojnim projektima. već početkom pedesetih godina težište svoga djelovanja prenosi s obnove na financiranje razvitka. Članstvo u Banci je uvjetovano članstvom u MMF-u, dakle sve članice MMF-a su i članice Svjetske banke. Svjetska banka djeluje kao zajmodavac, jamac i organizator velikih razvojnih projekata. Posluje po komercijalnim načelima. Zajmove odobrava iz kapitala prikupljenog uplatama članica ali i iz zajmova koje sama uzima na svjetskim tržištima kapitala. Iako su krediti koje Banka odobrava relativno maleni i po pravilu nisu dostatni za cjelovito financiranje projekta, njezina ocjena je dovoljno jamstvo privatnom kapitalu da se i on usmjeri u takve investicije i pokrije nedostajuća sredstva. Kritika: Svjetsku banku često kritiziraju organizacije za zaštitu okoliša i protivnici politike globalizacije. Predbacuje se da prečesto financiraju velike projekte kao što je gradnja brana ili naftovoda koje imaju loše posljedice za okoliš i za lokalno stanovništvo.Osim toga Svjetska banka vrši pritisak na one vlade država koje koriste njihove kredite, da privatiziraju poduzeća u državnim vlasništvu (kao na primjer elektroprivredu, vodoopskrbu, naftnu industriju, telekomunikacije). To često vodi do iskorištavanja lokalne radne snage i sirovine, u državi kroz međunarodne kompanije i uzrokuje propast lokalnih poljoprivrednika i poduzeća kroz povećan uvoz. Stanovnici tih zemalja (osim moćne elite) uglavnom nemaju koristi od tog razvitka. Neki kažu da je cilj SB da zemlje u krizi samo još više zaduži do te mjere da se tu može govoriti o dužničkom ropstvu. 2 MMF - je osnovan u srpnju 1944. godine s ciljem promoviranja međunarodne monetarne suradnje, sigurne razmjene i pouzdanih dogovora o razmjeni te kako bi poticao ekonomski rast i povećanje zaposlenosti, i osigurao privremenu financijsku pomoć zemljama kojima je potrebno olakšati izravnanje platnih bilanca. MMF ima 187 zemalja članica. Pri glasovanju radi donošenja odluka utjecaj ovisi o udjelu kapitala u fondu. Država sa najvećim glasačkim udjelom su: SAD 16,77%, Japan 6,02%, Njemačka 5,88%, Francuska 4,86% , Velika Britanija 4,86%, Kina 3,66%. Budući da se odluke MMF-a moraju donositi večinom od od 85%, SAD i Europska Unija zajednički imaju većinu i sami de facto odlučuju. Ciljevi MMF-a: a) obnova i čuvanje stabilnih tečajeva b) postupno ukidanje ograničenja na tekuće transakcije, obnova i razvoj multilateralnih plaćanja i postizanje konvertibilnosti valuta članica u tekućim transakcijama c) davanje zajmova članicama u privremenim teškoćama s bilancama plaćanja radi sprečavanja devalvacija ili ograničenja u plaćanjima i trgovini d) definiranje pravila za znatnije promjene tečajeva valuta onih zemalja koje su u trajnijim neravnotežama. Krajnji su ciljevi bili pomoć pri obnovi i rastu multilateralne međunarodne trgovine, zaposlenosti,nacionalnog dohotka i ukupnog razvoja članica.

12

Kritika: Polovina ljudi i skoro 2/3 zemalja na svijetu nemaju potpunu kontrolu nad svojom ekonomskom politikom. Strani "eksperti" locirani u Washingtonu reguliraju makroekonomije, investicijske projekte i socijalna davanja navedenih zemalja. Kritičari smatraju da većina aktivnosti, koje "preporučava" MMF vladama, nisu teoretski osnovana, a u praksi su i kontraproduktivna. Kritičari smatraju da je MMF načinio mnogo grešaka u svim oblastima. Pretjerana krutost mjera, stopirala je razvoj velikog broja zemalja u razvoju. Prebrzo otvaranje tržišta zemalja u razvoju će prouzrokovati velike probleme i porast nezaposlenosti. U mnogim zemljama u kojima su MMF i SB imali angažman i gdje su forsirali brzo provođenje mjera, priželjkivani rezultati su izostali. Ta vrsta mjera dovela je do porasta nezaposlenosti i povećanja siromaštva. 3 GATT - – multilateralni sporazum koji je nazvan Opći sporazum o carinama i trgovini (General Agreement on Tariffs and Trade). Usvojen je 1947 godine. GATT predstavlja skup pravila prema kojima zemlje potpisnice trebaju voditi svoju vanjskotrgovinsku politiku. On predstavlja i forum za usklađivanje nesuglasica o vanjskotrgovinskoj politici pojedinih zemalja članica. Temeljne zadaće: ● osigurati provedbu već sklopljenih i svih budućih multilateralnih sporazuma ● organizirati nove trgovinske pregovore o daljnjoj liberalizaciji nacionalnih tržišta ● razmatrati i nadzirati trgovinske politike zemalja članica ● osigurati međunarodno sudište za rješavanje trgovinskih sporova. ● surađivati s ostalim organizacijama važnim za globalnu ekonomsku politiku ● pomagati i pružati tehničku pomoć zemalja u razvoju i slabije razvijenim zemljama ● poštivati i promicati norme za zaštitu ljudskog okoliša. 4 WTO – formalno utemeljenje WTO proizlazi iz Urugvajske runde koja je uspješno okončana Ministarskom konferencijom u Marakešu (Maroko) 1994. godine. Deklaracijom iz Marakeša od 15. travnja 1994. godine utemeljena je WTO kao međunarodna organizacija koja je u svoju strukturu ugradila dotadašnji Opći sporazum o carinama i trgovini, ali je svoju nadležnost proširila na dva druga nova područja – trgovinu uslugama (GATS) i intelektualno vlasništvo (TRIPS). WTO je organizacija s jasno odrađenim ciljevima, načelima, strukturom i izvorima financiranja. Regulira trgovinu robom, uslugama i trgovinu povezanu s pravima intelektualnog vlasništva. Rješavanje sporova između članica u WTO-u je precizno definirano, institucionalizirano i brzo, a osiguran je i mehanizam za provedbu donesenih odluka. WTO ima gotovo 150 zemalja članica dok ih 30-tak ima status promatrača. Ključni cilj WTO-a - je daljnji razvitak sustava slobodne multilateralne trgovine čime se podržava i olakšava postizanje bržeg rasta proizvodnje robe i usluga, pune zaposlenosti, povećanje stopa rasta realnog dohotka i efektivne potražnje; a onda i brži rast životnog standarda stanovništva u zemljama članicama. Osnovne zadaće WTO-a: a) osiguravati provedbu već sklopljenih i svih budućih multilateralnih sporazuma b) organizirati nove trgovinske pregovore o daljnjoj liberalizaciji nacionalnih tržišta c) razmatrati i nadzirati trgovinske politike zemalja članica d) osigurati međunarodno sudište za rješavanje trgovinskih sporova e) surađivati s ostalim organizacijama važnim za globalnu ekonomsku politiku f) pomagati i pružati tehničku pomoć zemljama u razvoju i slabije razvijenim zemljama g) poštivati i promicati norme za zaštitu ljudskog okoliša. OSNOVNA NAČELA WTO-a: 1 Načelo nediskriminacije u trgovini je osnovno načelo multilateralnoga svjetskog trgovinskog sustava. Osniva se na dvjema klauzulama: Klauzula najpovlaštenije nacije - članica WTO-a je obvezatna sve ostale članice tretirati kao onu najpovlašteniju te svim proizvodima iz zemalja članica odobriti tretman jednak najpovoljnijem tretmanu. Klauzuli nacionalnog postupanja - zabranjuje diskriminaciju

13

između domaće i uvozne robe i usluga odnosno diskriminaciju između domaćih i inozemnih dobavljača i nositelja prava intelektualnog vlasništva. 2 Načelo transparentnosti odnosno predvidivosti trgovačkih politika određuje carinu kao osnovni instrument zaštite nacionalnoga gospodarstva, zabranjuje necarinska ograničenja, propisuje da sve zaštitne mjere i relevantni propisi moraju biti registrirani u WTO-u i dostupni svakoj članici i da se mogu mijenjati samo po propisanoj proceduri. 3 Načelo daljnje liberalizacije i sve lakšeg pristupa tržištima - je osigurano obvezom pokretanja novih krugova multilateralnih pregovora za daljnju liberalizaciju trgovine, posebno trgovine poljoprivrednim proizvodima i tekstilom, uslugama i pravima intelektualnoga vlasništva.

GOSPODARSKA GLOBALIZACIJA - označava dinamično ekonomski, politički i kulturni proces koji je omogućen brzim razvojem na poljima transporta i komunikacija, a koji je često vođen željom velikih korporacija za osvajanjem novih tržišta. Globalizacija je kontroverzan proces. Ekonomska globalizacija označava u prvom redu stvaranje i utvrđivanje pravila jedinstvenog svjetskog tržišta sa slobodnim poticajima za konkurenciju i razvoj. Protivnici sa druge strane tvrde da velike multinacionalne korporacije koriste već zarađeni kapital da onemoguće stvaranje konkurenata sa kojima bi morali dijeliti tržište. Politička globalizacija je tijesno vezana uz ekonomsku globalizaciju. Postojanje jedinstvenog svjetskog tržišta smanjuje mogućnost nacionalnih država da direktno potiču razvoj vlastite ekonomije postavljanjem pravila koja daju prednost vlastitim firmama. Mjesto donošenja odluka se prenosi iz državnih u međunarodne institucije čime se smanjuje mogućnost ljudi da direktnim izborima predstavnika vlasti utiču na vlastiti razvoj.Kulturna globalizacija je susret različitih svjetskih kultura i običaja. Protok robe, kapitala i ljudi preko državnih granica nosi sa sobom i protok navika, običaja i kultura. Ovaj proces kod različitih ljudi često izaziva različite reakcije. Neki smatraju uticaj nove kulture pozitivnim razvojem koji obogaćuje postojeću kulturu dok drugi u novoj kulturi vide prijetnju utvrđenim vrijednostima i pravilima.Posljedice globalizacije: Nacionalne države su premale za velike i prevelike za male probleme. Erozija nacionalne države, npr. Evropska Unija ; države Unije su svoje nadležnosti prenijele nadnacionalnim organizacijama pa je tako stvoren euro koji je postao simobl monetarne unije i novac koji se koristi u svim zemljama Evrope. ‘‘Društveni otpad’’, npr. radnici u Indiji zarađuju manje nego u Evropi, njihova je plaća mala (jeftina radna snaga), tada poduzeća prijete sindikatima preseljenjem u zemlje jeftine radne snage što može biti i pogrešna odluka jer cilj nije da se samo proizvodi, već da proizvodi budu što bliže tržištu. Globalizacija stvara jaz između bogatih i siromašnih tako što se velike i moćne privatne firme spajaju i šire, dok se mala poduzeća gube i nestaju u globaliziranju poslova koje rade. Na isti taj način stvaraju se milionari koje je teško kontrolirati jer zbog svog ulaganja kapitala žele još više, traže, kupuju, prodaju.

14

Uništavanje okoliša postojalo je kao i nepravedna raspodjela i prije globalizacije, ali je globalizacija zaoštrila ove probleme pa danas postoji globalno zagađenje zraka, uništavanje prirodnih ljepota (npr. brane na Neretvi).Global Governance se pojašnjava kao: vladanje svijetom bez svjetske vlade, unutrašnja svjetska politika, svjetska politika uređenja, politika u 21. stoljeću, koncept suprotan neoliberalizmu, odgovor na globalizaciju. GG kao odgovor na globalne probleme: Problemi poput organiziranog i međunarodnog kriminala, ABH – oružja, nejednaka raspodjela profita, efekt staklenika, su globalni problemi koji se mogu riješiti samo u globalnom okviru. Global Governance mora istovremeno biti i djelotvoran i demokratski, a ta dva osnovna zahtjeva suprotna su jedan drugome. Za savladavanje ovakvih i sličnih problema nacionalna država je suviše mala i slaba. Prepreka GG-u su samostalni nastupi nekih velesila npr SAD i Protokol iz Kyota. Najnapredniji model suradnje među državama i društvima predstavlja Europska unija (EU), koja zbog toga može biti laboratorij za Global Governance. U sklopu EU-a može se promatrati već spomenuta dilema djelotvornosti i demokracije, pri čemu je bitno napomenuti da su europske države mnogo sličnije jedna drugoj nego što je to slučaj s ostalim državama u svijetu.

15

16

17