Mediji – demokratija – ljudska prava i slobode

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

007

EMIR VAJZOVIĆ162

Mr. EMIR VAJZOVIĆ

Mediji – demokratija – ljudska prava i slobode – priroda i rezultati međusobnih korelacija

Kad bih ja odlučivao šta bi bilo bolje,imati vladu bez novina ili novine bez vlade, nijednog trenutka se ne bih dvoumio i izabrao bih ovo drugo.

(Thomas Jefferson, 1787.)

Sažetak

U tekstu se razmatra suodnos medija, demokratije, ljudskih prava i sloboda – vrijednosti koje u usporedbi svake sa svakom čine, praktično, neraskidivu dvosmjernu međuzavisnost, što logički i asocijativno ili semantički i formalno podsjeća, metaforično iskazano, na sintagmu “hrana i piće” ili “život i zdrav-lje” (mediji – demokratija; demokratija – ljudska prava; mediji – prava i slobode). Dakle, kad nema jednoga, teško da može biti i drugoga; ako nije dobro riješeno jedno, neizbježni su problemi s drugim; za valjano razumijevanje jed-nog nužno analiziramo drugo. Budući pak da je riječ o općenito vrlo složenim fenomenima (koje je, svakog za sebe, moguće promatrati s različitih stajališta), gledišta su u ovome radu reducirana i usmjerena samo na prirodu i stepen njihova međusobnog koreliranja, na moguća odstupanja od idealne formule u njihovim suodnosima, na isticanje nekih pozitivnih i negativnih primjera, te na rezultate i pojave koje prate ravnotežu ili eventualni disbalans u pojedinim relacijama. S druge strane, kako se u analizu nužno uključuju i različite pojave i pojmovi koji takvu korelaciju, po prirodi stvari, prate (kao što su: medijski pluralizam, medijsko okruženje, koncentracija medija, javni interes, javni RTV servis i slično), autor je nastojao i takve odrednice pojmovno, semantički i funkcionalno bliže determinirati (zasebno ili uzgredno), pri čemu je posebna pažnja posvećena javnim RTV servisima kao emiterima – ključnim čuvarima demokratskih odnosa, prava i sloboda. Na kraju rada nudi se sažet osvrt i na

163

Fakultet političkih nauka – GO

DIŠN

JAK 2007

MEDIJI – DEMOKRATIJA – LJUDSKA PRAVA I SLOBODE...

nove medijske izazove – dakle na digitalizaciju televizije (posmatrano u kon-tekstu ovdje naznačenog tematskog okvira), te kratka informacija o onome što je na tom planu dosad urađeno u Bosni i Hercegovini.

1. Uvod

1.0. Uspostavljanje korelacije između pojmova mediji – demokratija – ljudska prava i slobode doima se, formalno i sadržajno, kao neraskidi-va veza uzajamne međuzavisnosti, pa i određene logičke ili asocijativne povezanosti, što bi značilo da jednog bez drugoga ili nema ili teško da bi se bez valjanoga jednog o dobroj uređenosti drugog moglo govoriti. Na-značeni odnos, međutim, nije u svakom slučaju, dakle, bezuvjetno rav-nomjeran. Tako, recimo, o stvarnoj demokratiji ne može biti riječi ako se ne poštuju ljudska prava ili ako ne postoje nezavisni mediji i sloboda izražavanja, no jasno je da mediji postoje i svoju osnovnu ulogu informi-ranja ostvaruju i u nedemokratskim društvima, baš kao što je znano da ima i modernih demokratija u kojima su navedene vrijednosti zakonski i deklarativno zagarantirane, ali su u praksi nerijetko upitne (problemi stvarne slobode/nezavisnosti medija; ograničene slobode izražavanja; čes-to ugrožavanja ljudskih prava; stepen korespondencije između različitih prava kad se korištenjem svojih istovremeno ugrožavaju tuđa prava, pri-mjerice na relaciji: politika – mediji, mediji – sudstvo, mediji – privat-nost pojedinca i slično).

1.1. Uspostavljanje korelacije između medija i demokratije, ili medija i ljudskih prava, pa i demokratije i ljudskih prava, važno je, zato, donekle i neizbježno polazište u sagledavanju i (a) društveno-političkih faktora koji mogu utjecati na mas-medije, ali i (b) načina na koje mediji mogu imati utjecaja na društvene procese i politička zbivanja u modernim demokrati-jama. U takvim usporedbama posebno mjesto zauzima sloboda izražavanja, a s tim u vezi i pravo na valjano i nepristrano informiranje, kojega, opet, također nema bez osiguranog pristupa informacijama. Slobodu izra-žavanja razumijevamo, dakle, kao neku vrstu spone u naznačenim korela-cijama, jer bez dobrog stanja u medijima, bez osvjedočenog prakticiranja demokratskih principa, bez zagarantiranih ljudskih prava ne može biti ni slobode izražavanja, i obrnuto: bez stvarne slobode izražavanja ne može se pozitivno govoriti ni o stanju u medijima, o demokratizaciji društva, o poštivanju ljudskih prava. U tom svjetlu gledano, ovaj rad je općenito usmjeren:

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

007

EMIR VAJZOVIĆ164

– na suodnos medija i demokratije ili medija i demokratizacije jedno-ga društva, te

– na prirodu veze i uspostavljanje analogije između demokratije i ljud-skih prava (naročito slobode izražavanja, prava na informiranje i slič-no), s jedne, naspram medija i pitanja javnog RTV servisa, s druge strane.

1.2. Dakle, korelacija između medija i demokratije zasigurno je neiz-bježna tema za diskusiju ne samo za sistematsko istraživanje i bolje ra-zumijevanje faktora koji utječu na mas-medije nego i za analizu utjecaja medija na politička zbivanja i demokratske procese u modernim državama, posebno tranzicijskim. To, naravno, ne znači da liberalni politički sistemi ne shvaćaju značaj medija i načine na koji se oni mogu najbolje koristiti (ili iskorištavati), ali bi to bila druga tema, priča za sebe koja je u ovom radu ostavljena postrani. U svakom slučaju, treba imati na umu da politika medija kakvu postavi ili za koju se opredijeli jedna država može utjecati i na medijsko okruženje, ali i na oblik, cilj i budućnost razvoja demokratije i stepen poštivanja ljudskih prava u datoj zajednici. Važnu ulogu u tome svakako će imati fenomen medijske koncentracije kao nešto što može biti značajna stavka u prijetnji medijskom pluralizmu i različitostima u današ-njem modernom svijetu globalizacije. Primjerice, ako bi u smislu slobode izražavanja najvažnije pitanje u procesu demokratizacije medija bio broj radiostanica, Velika Britanija i Austrija bile bi vodeće zemlje koje bi trebalo kritizirati, dok bi se mnoge postkomunističke zemlje u Evropi (kao Gru-zija, Armenija, Bugarska ili Rumunija), zahvaljujući većem broju malih radiostanica, mogle smatrati dokazom novinarskih sloboda i različitosti. Jasno je, međutim, da se broj medija ne uzima kao valjano i pogotovo ne kao jedino važno mjerilo slobode medija i slobode izražavanja.

1.3. Budući da se u razmatranje suodnosa između medija naspram de-mokratije i ljudskih prava nužno uključuju i neki drugi, prateći pojmovi, ili pojave koje direktno ili posredno utječu na prirodu razmatranih ko-relacija, čini se važnim da se i takve odrednice (koliko je u ovome radu moguće i za analizu nužno) pojmovno, semantički i funkcionalno bliže determiniraju – zasebno ili uzgredno, kad o njima bude govoreno. Riječ je, u prvom redu, o jednom broju terminološki vrednovanih izraza (tipa: medijski pluralizam, medijsko okruženje, koncentracija medija, javni interes, javni servis i slično) koji su u tijesnoj vezi sa stanjem medija i slobodom izražavanja kao važnim pitanjem poštivanja ljudskih prava, prije svega u demokratskim društvima, pa donekle, komparativno gledano, i u nekim

165


DIŠN

JAK 2007


neliberalnim političkim sistemima. U razmatranju će se, naravno, pred-nost davati osnovnim vrijednostima (kojima se ovaj rad bavi) i od njih treba početi kako bi se mogle bolje razumjeti i postojeće interkonekcije.

2. Mediji u procesu demokratizacije

2.0. U medije kao komunikacijska sredstva svrstavamo različite prije-nosnike informacija: elektronske i štampane, govorne i pisane, posredne i neposredne, auditivne, vizualne i audio-vizualne. Nazivamo ih masovnim medijima (mas-mediji) jer su namijenjeni široj publici, a njihove definicije temeljimo više na sadržaju negoli na tehnologijama ili načinu prijenosa – dakle, tehnološki neutralno prenose poruke i sadržaj širokim masama. Da-nas se pod mas-medijima najčešće razumijevaju: radio, tv, muzički i video zapisi, film, štampani mediji, internet.

2.1. O ulozi medija u procesu demokratizacije društva dosta je pisano i govoreno. Neki autori čak insistiraju na onim demokratskim funkcijama medija koje bi bile ne samo najvažnije nego i nedvojbeno nužne. Tako bi, prema mišljenju Gurevitcha i Blumlera (1990), mediji u demokratskim društvima morali:

– pratiti društveno-politički razvoj, identificirati najvažnija pitanja, te pružati platformu za debate i širok raspon različitih mišljenja, zatim

– obraćati pažnju na odgovornost zvaničnika u vezi s načinom obavlja-nja njihovih dužnosti,

– pružati mogućnost građanima da budu valjano i pravovremeno in-formirani, da se obrazuju, da biraju i da se uključe u političke proce-se, te uz sve to,

– odgovorno se odnositi prema vanjskim utjecajima, nastojeći se po sva-ku cijenu oduprijeti pokušajima podrivanja njihove nezavisnosti.

2.2. Sloboda medija i sloboda izražavanja smatraju se toliko važnim da ih se čak naziva kisikom demokratije. U tom je stilu Peter Schieder, izražavajući se metaforično, a govoreći u funkciji tadašnjeg predsjednika Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope na Konferenciji o slobodi medija (održanoj 2002. godine u Luksemburgu), upozorio da demokratije u nekim dijelovima Evrope još uvijek imaju respiratornih problema, a potom u istom tonu nastavio:

Ovaj se raspon kreće od povremenih nedostataka zraka u nekim zemljama do stalnog gušenja u nekim drugim. [....] Današnje i sutrašnje debate bavit

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

007

EMIR VAJZOVIĆ166

će se pitanjima normalnog funkcioniranja demokratije u situacijama gdje problem više nije nedostatak zraka nego njegov kvalitet. Šta ćemo učiniti kada kisik postane komercijalna roba – plin za smijanje? Danas, vertikalno i horizontalno integrirani medijski konglomerati dominiraju nad medij-skim tržištem u mnogim našim zemljama. Oni predstavljaju jake ekono-mije, ali isto tako i političku moć. Šta će se desiti sa slobodom izražavanja i informiranja kada kriteriji za pružanje informacija više ne budu relevantni niti autentični nego postanu samo zabavni? Mogu li naši građani još uvijek prakticirati svoja demokratska prava i dužnosti, svoje dužnosti izbornog tijela, kada je njihovo mišljenje zasnovano na žutoj štampi, kada je sve preuveličano, dramatično i zamagljeno, a sve u svrhu povećanja prodaje i profita?1

Ovaj upozoravajući Schiederov govor zaključen je jednim, reklo bi se, retoričkim pitanjem i jednom zabrinjavajućom konstatacijom:

Šta će se desiti kada oni koji kontroliraju medijska carstva počnu koristiti svoj utjecaj ne samo da steknu komercijalni dobitak nego i da ostvare političke interese? Takav politički interes ostvaruje se bez ikakvog demokratskog prava i zaobilazi sva pravila demokratske odgovornosti.

Poruka je, naravno, jasna: medije i njihovu ulogu u demokratiji valja ozbiljno shvatiti, posebno u zemljama u tranziciji gdje je nužno uložiti dodatni napor u razvoju demokratskih procesa. Naročita se pažnja mora posvetiti medijskoj nezavisnosti (političkoj, ekonomskoj i uredničkoj), medijskoj koncentraciji, pluralizmu i različitosti medija. Evropski parlament je, međutim, uočio i identificirao opasnosti po navedene vrijednosti čak i među svojim članicama, posebno u Italiji.2 No, pažnje je svakako vrijedna i činjenica da se, usprkos instrukcijama međunarodne zajednice (čak do-nesene specijalne rezolucije EU), medijsko carstvo tadašnjeg talijanskog premijera nije smanjivalo – naprotiv!

2.3. Osnovni okvir za medijski pluralizam na evropskom nivou nudi Povelja Evropske unije o temeljnim pravima (član 11) i Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (član 10). Po tim pravilima, države imaju “dužnost da štite” i, kada je to potrebno, da poduzimaju neophodne mjere kako bi osigurale pluralizam mišljenja i medija. Evropski sud za ljud-ska prava smatra da bez pluralizma mišljenja i pluralizma stanovišta mediji ne mogu ispuniti svoju ulogu u demokratskom društvu. Zato je i pravila o medijskom vlasništvu potrebno dopuniti mjerama koje zagovaraju me-dijski pluralizam: javni RTV sistem igra bitnu ulogu u smislu osiguranja

167


DIŠN

JAK 2007


različitosti izvora, što je veoma važna stavka u njegovom funkcioniranju i procjeni poštivanja demokratskih principa.3

2.4. Međutim, da bi mediji valjano obavljali svoju djelatnost u demo-kratskim procesima, potrebno je da im državne institucije utru put, da one na državnoj razini uspostave temelje i demokratske okvire u smislu politike medija sa zacrtanim ciljevima, mjerama i aktivnostima koje država treba/mora poduzeti u svrhu reguliranja medijskog sistema/sektora. Uz ovo se, naravno, nameće i jedno važno pitanje: šta objektivno jest ili može biti pokretačka snaga za iniciranje tranzicije medija iz sfere državnog u sferu društvenog (Peruško-Čulek, 1999)?

2.5. Osim uloge koju mediji imaju u demokratskim procesima i de-mokratskoj kulturi, posebno se, kao nezaobilazna kategorija civilnog društva, ističe njihova uloga u uspostavljanju i izgrađivanju javnosti. Otud je utjecaj medija na društvo nesporan, bilo da se radi o akadem-skoj, političkoj ili općoj javnosti. Politika medija predstavlja izazov za različite društvene procese medijskih sistema, no analizom strukture me-dija upotpunjuje se spoznaja o utjecaju medija na društvo. To se, me-đutim, u komunikološkim teorijama često zanemaruje ili je nedovoljno definirano, a bez adekvatne konceptualizacije “teorija mas-komunikacija će ostati beznadno jednostrana” (De Fleur, 1970: 119 – Peruško-Čulek, 1999).

2.6. Na medije se (osobito na neke) može gledati i kao na javnu arenu gdje se otkrivaju (ili postaju očigledni) svi demokratski procesi, ali i kao na mjesto gdje te procese svako može ocjenjivati ili mjesto koje svako može kritizirati (Jakubowicz, 1998: 14). Mediji su, naprosto, svima nadohvat ruke. Zato je neupitno da su sloboda izražavanja i sloboda medija nezamje-njivi elementi demokratije koju je moguće definirati i kao sistem upravljanja koji javnosti dodjeljuje potpunu odgovornost u donošenju odluke na koji način želi živjeti, ali uz pretpostavku da je javnost u trenutku kada donosi svoj sud potpuno informirana (Fiss, 1996).

3. Demokratija i ljudska prava – mediji i sloboda izražavanja

3.0. Demokratija se kao terminološka oznaka etimološki vezuje za grč-ku riječ (grč. demos = narod + kratos = vladavina) osnovnoga značenja ‘vla-davina naroda’. Iako etimon i početna semantička suština ovoga pojma ni do danas nisu temeljno izblijedjeli, demokratija se po svojoj savremenoj

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

007

EMIR VAJZOVIĆ168

definiciji, prema Encarta rječniku4, označava kao slobodno i jednako predstavljanje naroda: slobodno i jednako pravo svake osobe da učestvuje u sistemu vlade, participirajući u njemu preko izabranih predstavnika naroda, koje je narod sam birao. Smatra se da najvažnija prednost demokratije nije samo garancija mira, prisebnih i dobrih odluka, već upravo nužnost da se u demokratiji građanima osigura pravo na prosuđivanje tih odluka i mo-gućnosti da preispituju svoj sud. Demokratija je, prema tome, vladavina javnosti koja svoj sud javno donosi, gradi i korigira (Lippmann, 1995: 316). Mas-mediji predstavljaju srž demokratije. Oni prenose političke informa-cije na osnovu kojih glasači donose svoje odluke. Oni uočavaju probleme u društvu i služe kao medij za diskusije. Usto, mediji služe i kao čuvari demokratije na koje se građani mogu osloniti (ili oslanjaju) u slučaju da otkriju greške i nedjela onih koji imaju vlast.

3.1. Za razumijevanje savremenih demokratskih procesa i današnjih principa demokratije korisno može biti i podsjećanje na temelje antičke “vladavine naroda”. Politički ideali klasične demokratije (uspor. Held, 1990) podrazumijevali su jednakost građana, slobodu, poštivanje zakona i prava. Tako iskazano, čini se, naravno, tako bliskim savremenoj de-mokratiji. Međutim, treba o demokratskim vrijednostima toga vremena znati i to:

– da se jednakost građana nije manifestirala samo u potrebi da oni budu jednaki pred zakonom, nego da budu jednaki i u svome učešću u politici države;

– da je sloboda u to vrijeme značila obavezu svih (uključujući i vlada-juću elitu) da poštuju zakon, a zakon je bio suprotnost tiraniji,

– da su politička prava u vremenima klasične demokratije imali samo slobodni muškarci, samo oni stariji od 20 godina i samo oni atenskog porijekla, što znači da su ostale kategorije stanovništva koje je živjelo u polisu (djeca, žene, stranci, imigranti, robovi) iz takvih prava po definiciji bili isključeni.

Savremenici su, kao i kasniji kritičari klasične demokratije, imali i dru-gih primjedbi, osobito na način direktnog upravljanja svih građana. Argu-menti takvih kritika bazirani su na preispitivanju kompetentnosti mase (građana) u procesu odlučivanja, nedovoljne efikasnosti i nemogućnosti primjene direktnog upravljanja u komunama većim od malih mjesta (po-lis), i to zbog njihovog specifičnog geografskog položaja ili zbog broja ljudi koji tu žive (v. Held, 1990). Zanimljivo je da bi neki od navedenih argume-nata i danas mogli biti aktualni i mogli, možda, potaknuti korisna pitanja

169


DIŠN

JAK 2007


vezana za kompetentnost odlučivanja, efikasnost upravljanja i slično, no time se ovaj rad neće baviti. Umjesto toga, pažnja se usmjerava na moder-ne demokratije i pitanja: kakvo je njihovo mjesto u ukupnim društvenim odnosima i šta je u tom kontekstu sa medijima?

3.2. Prema mišljenju nekih autora (v. Linz i Stepan, 1996) potrebno je razlikovati pet međusobno povezanih demokratskih oblasti koje bi u razvi-jenim društvima jedna drugu podržavale, kako bi (te demokratije – i to, podrazumijeva se, uz dodatne faktore kao što je postojanje države) mogle opstati i biti u funkciji. To su: civilno društvo, političko društvo, vladavina zakona, državni aparat i ekonomsko društvo. I, naravno, ponovo pitanje: gdje se u tom kontekstu smještaju mediji i kako koreliraju sa navedenim demokratskim oblastima?

3.3. Poznato je da se mediji smatraju dijelom civilnog društva, no po-znato je i to da njihova funkcija zahvata i druga područja demokratije i upravljanja. Tako, naprimjer, podrška medijima može polučiti rezultate u djelatnostima upravljanja, posebno onima koje se odnose na decentraliza-ciju, borbu protiv korupcije i participaciju građana u političkim procesima. To je suodnos koji omogućava sloboda medija i sloboda izražavanja. Ili, recimo, vladavina zakona se može institucionalizirati pružajući podršku nezavisnim medijima, što omogućava i potvrđuje slobodu medija, ali i slo-bodni mediji mogu provjeravati sudski sistem i promovirati pravno okru-ženje, što potvrđuje i potiče demokratske odnose, i tome slično.

3.4. Demokratski ideali mogu se zadovoljiti jedino u slučaju kad svi glasači raspolažu odgovarajućim znanjem, kad su upućeni i informirani do mjere da mogu shvatiti najvažnija politička pitanja. U tom je smislu utje-caj mas-medija na javno mišljenje odavno prepoznat i danas je neupitan (Nuhanović, 2005). Zbog toga je pristup informacijama od esencijalne važnosti za zdravu demokratiju, i to iz najmanje dva razloga:

– prvo, jer se na taj način osigurava da građani imaju priliku birati od-govorno, da budu informirani, a ne neobaviješteni ili sa pogrešnim informacijama, i

– drugo, informacije služe i za provjeru obećanja izabranih predstavni-ka i zakletve koju su oni položili stupajući na datu funkciju.

Uostalom, o pravu na informiranje ili o slobodi pristupa informacijama govori se i u članu 19 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (1948)5, gdje jasno stoji da:

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

007

EMIR VAJZOVIĆ170

Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvata i pravo da ne bude uznemiravan zbog svoga mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi obavještenja i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice.

Zato bi, u kontekstu podržavanja demokratske tranzicije, cilj medijskog razvoja trebao biti usmjeren na to da država ili privatni interesi prestanu direktno i otvoreno kontrolirati medije. Krajnji cilj je, zapravo, pomoći da se u demokratskom ozračju razviju mediji sa širokim rasponom različitosti i mišljenja koja imaju kredibilitet, te da se u isto vrijeme stvori i ojača sek-tor koji promovira takve medije. Naznačene potrebe također su prepoznate i uvažene u Povelji EU o ljudskim pravima (član 11/2), gdje se kategorično ističe: Sloboda i pluralizam medija moraju se poštivati. Mediji sa kredibilite-tom omogućavaju građanima pristup informacijama koje su im potrebne da bi donijeli odluke i da bi participirali u društvu.

3.5. Naravno, pravo na informiranje jedno je od osnovnih ljudskih pra-va garantirano ustavima svih demokratskih država, ali i dokumentima Uje-dinjenih nacija i Vijeća Evrope, kao što je Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (1950). Građani su “vlasnici prava na informiranje” (Encabo, 1995 – Poler, 1997). Oni mogu zahtijevati pristup istinitim i različitim informacijama od javnih i privatnih medija. Njima su informacije potrebne da bi mogli biti demokratski građani; demokratija nije moguća bez nepristrasnih informacija koje se dobivaju putem mas medija (Poler, 1997). Prema Sparksu (1995), kako ističe i Melita Poler, nije moguće unaprijediti ni one najograničenije i najformalnije definicije demokratije ukoliko ne prepoznamo cjelokupnu ulogu medija.6 Funkcija “psa čuvara” mas-medija znači da mediji djeluju u ime javnosti kako bi im skrenuli pažnju na bilo koju vrstu zloupotrebe vlasti (upor. Splichal, 1992, i Poler, 1997).

4. Javni RTV servisi i javni interes

4.0. Jedna od važnih odrednica koja prati korelaciju medija i demokra-tije jest javni interes. On je, ako već ne sam po sebi sastavnica demokratije, a ono barem ide s njome rame uz rame. Tako se smatra da bi sektor medija koji podržava demokratiju i zastupa javni interes bio samo onaj:

– koji ima određeni stepen uredničke nezavisnosti (nezavisan politički), – koji je finansijski održiv (da materijalno ne zavisi ni od koga), – koji potiče različita i pluralistička stajališta (sloboda izražavanja), i – koji služi javnom interesu (općem dobru).

171


DIŠN

JAK 2007


U bližem određivanju ili definiranju javnog interesa u demokratskim društvima obično se insistira na poštivanju i prakticiranju pluralizma mišljenja putem većeg broja stanica, uključujući i različita stajališta koja se emitiraju na jednoj istoj stanici. Ako se, međutim, zadržimo samo na na-vedenim determinantama ovoga pojma, neće biti isključene ni eventualne sličnosti uloge medija u usporedbi (a) politički neliberalnijih sistema sa (b) demokratskim društvima budući da je državni monopol nad mediji-ma, koji je nametnut u diktaturama, neznatno diferentan naspram stanja medijske koncentracije, mješovitog vlasništva nad medijima, te nedostatka medijske raznolikosti i pluralizma u nekim demokratijama7. Drukčije re-čeno, važnost javnog interesa i njegovo zadovoljenje valja i na druge nači-ne, dakle vrlo široko i svestrano, vrednovati; to je vrlo složen zahtjev.

4.1. U većini zemalja javni RTV servis predstavlja ‘najjači’ medij u službi građana (tako je barem teoretski), ali istovremeno i medij koji ima preciz-no određene dužnosti i odgovornosti propisane članom 10 Evropske kon-vencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – sloboda izražavanja. Od njega se, kao takvog (građanski, i usto determiniran međunarodnim normama), očekuje tijesna veza s demokratijom i razvojem demokratskih vrijednosti u društvu, jer se upravo po tome bitno razlikuje od javnih ser-visa u neliberalnim režimima, naročito u komunističkim zemljama gdje su mediji (prije svega javni RTV servis – u tekstu i skraćenica JRTVS) bili pod jakom kontrolom državnog aparata i komunističke partije, služeći kao prijenosnik ideologije, manipulator masa i “instrument kontrole” (Fiss, 1996; Price, 1996: 95). Nakon komunizma, JRTVS je (zajedno s drugim medijima) u tranzicijskim demokratijama dobio priliku da prvi put kreira okruženje koje će građanima omogućiti valjano informiranje, iskazivanje različitih mišljenja, kritiziranje državnih zvaničnika. Ili, konkretnije, takvi javni servisi omogućuju (ili trebaju omogućiti) građanima da na temelju informacija i educiranja napokon mogu formirati vlastita mišljenja, ali i privoljeti, pa i natjerati izabrane zvaničnike da čuju glas naroda kojem služe.

4.2. Značaj JRTVS-a se stalno ističe u različitim dokumentima Evrop-ske unije. Elektronski mediji igraju glavnu ulogu u funkcioniranju mo-dernih demokratskih društava, posebno u razvoju i prijenosu društvenih vrijednosti. Zbog toga je sektor za emitiranje, od samih početaka, pred-met posebnih regulativa od općeg interesa. Regulacija medija zasnovana je na uvriježenim vrijednostima, kao što su: sloboda izražavanja, pravo na odgovor, pluralizam, zaštita autorskih prava, promocija kulturnih i jezičkih

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

007

EMIR VAJZOVIĆ172

različitosti, zaštita manjina i ljudskog dostojanstva, te zaštita potrošača.8 Ina-če, javni RTV servis, čak i kad ima jasnu, neupitnu ekonomsku vrijednost, nije moguće uspoređivati ni s kakvim drukčijim javnim servisom u bilo kojem drugom ekonomskom sektoru. Dakle, ne postoji takav servis (po-put JRTVS-a) koji ima pristup tako širokom auditoriju, koji pruža tolike količine informacija i sadržaja i pritom uvjerava ili utječe na mišljenja i pojedinaca i cjelokupne javnosti.9

4.3. BBC (British Broadcasting Corporation) često se ističe kao najres-pektabilniji javni emiter na svijetu. John Reith, generalni direktor BBC-a s njegovih početaka, zamislio je ovaj nezavisni britanski medij kao emitera sposobnog da obrazuje, informira i zabavlja cijelu naciju, ali istovremeno i kao medij oslobođen svih političkih utjecaja i komercijalnih pritisaka. BBC je, tako, uklanjajući sve prepreke koje su mu se našle na putu, po-stepeno stjecao poštovanje i potvrdio se kao “vodeći medij” (Inglis, 1997: 67). To mu je omogućavalo širok raspon različitih programa – postao je servis za sve, oslobođen od komercijalnih interesa i politički nepristrasan. On ima TV, radio, te državne, lokalne, dječije, obrazovne, jezičke i druge servise za ključne interesne grupe. Budući da se BBC finansira iz nakna-de za TV koju plaćaju domaćinstva, on nije primoran da služi interesima oglašivača niti da stvara profit dioničarima, što znači da se može koncen-trirati na proizvodnju visokokvalitetnih programa i različitih servisa; on je, naprosto, servis za sve i svakoga, pa i za one koji nisu nužno uključeni u pretplatu ili u oglašavanje.10

4.4. Još jedna od ključnih prednosti javnog emitiranja jest to da se kul-turna politika relativno jednostavno može implementirati. Tako, napri-mjer, opredjeljenje Vlade u Kanadi da se dosljedno koriste dva oficijelna jezika osigurava, zapravo, stabilan posao prevodiocima u CBC-u, kao i novinarima koji rade u francuskim i engleskim pokrajinama ove zemlje, ali i potiče produkciju kulturnog materijala na obje strane. Istina, neki separatisti iz Quebeca, smatraju to jednim vidom politike kulturnog im-perijalizma i asimilacije, ali je to ipak kritika politike, a ne kulturološkog pristupa.

Slično je i u Velikoj Britaniji – BBC je također zauzeo čvrst stav u korist multikulturalnosti i različitosti: mnogi njegovi komentatori i voditelji su različitog etničkog porijekla.11

4.5. Međutim, nasuprot takvim stavovima i opredjeljenjima, Freedom House12 je, recimo, izvijestio da je u 2003. godini, čak i tako dugovječna

173


DIŠN

JAK 2007


demokratija kakva je talijanska, bila primjerom odbijanja medijske nezavis-nosti, potvrđujući time da je prijetnja slobodi medija široko rasprostranje-na i da se može javiti u raznim oblicima. “Talijanski slučaj” pak pokazuje zbog čega su ti koncepti važni u demokratskom društvu i kako pretjerana medijska koncentracija uistinu može predstavljati opasnost po demokratiju.Berlusconijeva (premijer Italije u periodu 1994-1995. i 2001-2006.) kom-binacija medijskog carstva i političke moći bila je jedinstvena u Zapadnoj Evropi. Novinski mediji su srž njegovoga ekonomskog carstva. On po-sjeduje Mondadori, jednu od najvećih talijanskih štampanih i izdavačkih kuća, i Mediaset, u čijem sastavu se nalaze tri komercijalne TV stanice. U isto vrijeme, kao premijer mogao je imati veliki utjecaj i na RAI, talijan-skog emitera u javnom vlasništvu. Politizacija RAI-a, koja je uzrokovana jedinstvenom podjelom na tri talijanska kanala između glavnih političkih partija, bila je kod Berlusconijeve vlasti sve izraženija.13 Potreba rješavanja ovog sukoba interesa predstavlja veliki izazov za talijansku demokratiju sve od vremena kada je Berslusconi, 1994. godine, prvi put postao premijer. Međunarodne su organizacije (kao OSCE, Evropski parlament i ostale) koncentraciju velikog broja talijanskih medija koji su se nalazili u rukama premijera neprestano isticale kao veoma loš primjer za nove demokratije u tranziciji.14

5. Sloboda medija

5.0. Javni RTV servis mora biti oslobođen od komercijalnog marke-tinga i mora biti nezavisan. U isto vrijeme on treba da služi javnosti, da bude obrazovno orijentiran, da promovira demokratiju, jednakost i iden-titet države, uključujući osjećaj pripadnosti za svakoga. Što se tiče filozofije slobodnih medija, John Keane (1991), analizirajući slučaj Britanije kao kolijevke modernih principa slobode medija, osobito štampe, ističe da se u tom pogledu mogu identificirati najmanje četiri vrste pristupa.

5.0.1. Prvi je teološki pristup, koji “kritikuje državnu cenzuru u ime Bogom datog razuma koji uživaju pojedinci” (Keane, 1991: 11). U okviru toga, John Milton, u svojoj Areopagitici (1644), opovrgava državu koja zahtijeva licenciranje i cenzuru knjige, moleći za slobodnu štampu kako bi ljubav Božija i “duh slobode i znanja” procvjetali. Bog nam je, kaže, dao razum, te samim tim i sposobnost da čitamo i pišemo, i da na osnovu savjesti biramo između dobra i zla. “Ključevi štampe su nam došli ravno iz raja” (Keane, 1991: 12). To je i razlog zbog čega je Milton protiv negiranja

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

007

EMIR VAJZOVIĆ174

razuma. “Vrline pojedinaca se moraju konstantno razvijati i testirati tako što će se suočavati sa suprotnim mišljenjima i iskustvima” (Keane, 1991: 12).

5.0.2. Drugi je pristup, koji promovira ideju da se ponašanje štampe mora voditi pravima pojedinaca, skiciran u John-Lockeovom djelu Epistola de tolerantia ad clarissimum virum (1689), a elaboriran u John-Asgill’ovu An Essay for the Press (1712), mada su se ovom temom i drugi bavili. Tako jedan od njih, Matthew Tindal – u knjizi Reasons Against Restraining the Press (1704), odbacuje religijska opravdanja za cenzuru štampe. On insisti-ra na tome da smo svi mi racionalna bića kojima je Bog dao sposobnost da odlučuju o istini i mišljenjima, te dokazuje svoje tvrdnje kako je prirodno pravo, koje svi imamo, da svako za sebe donosi sud o religijskim pitanjima. Zabrane nad štampom su nekršćanske i u suprotnosti su sa prirodnim pra-vom (Keane, 1991).

5.0.3. Treći pristup odnosi se na teoriju utilitarizma, kojom se državna cenzura javnog mišljenja izjednačavala sa dozvolom za despotizmom, što je smatrano suprotnim principu uvećavanja sreće onih nad kojima se vla-da. Elementi ove teorije mogu se pronaći kod Godwina, Milla, i posebno kod Benthama u djelu On the Liberty of the Press (1811), gdje se tvrdi da je najbolji zakon i najbolje upravljanje ono koje proizvodi najveću sreću za najveći broj ljudi. “Dobar politički sistem u suštini je potreban za dvije stvari: da ima vladu koja će sreću među svojim građanima njegovati sredstvima civilnog društva uspostavljenog na zakonu i slobodnoj tržišnoj razmjeni, te da te iste građane štiti od pohlepnih vlasti” (Keane, 1991: 15). Slobodna štampa uvećava vjerovatnost poštene odluke i omogućava da javnost do-bije cjelovite informacije o svijetu, što pomaže pri kontroliranju navike da oni koji vladaju vode računa samo o sebi. Sloboda štampe uvećava sreću onih nad kojima se vlada (Keane, 1991).

5.0.4. Četvrti bi se princip odnosio na sljedeće: Nekada je odbrana slobode štampe poticana idejom dosezanja istine putem neograničavaju-ćih javnih diskusija između građana. John Stuart Mill je, u svojoj studiji On Liberty (1859), zagovarao tezu o važnosti obrazovanja i unapređe-nja pojedinca kako bi se zadovoljila potreba za (1) mentalnim zdrav-ljem čovječanstva (od čega sve drugo zavisi), (2) slobodom mišljenja, i (3) slobodom izražavanja mišljenja. Godinama nakon toga, predsjednik Franklin Delano Roosevelt, govoreći u svjetlu novih prijetnji slobodama u svijetu – u svome obraćanju američkom Kongresu, u januaru 1941. go-dine – iznio je nacrt projekta za sigurnu budućnost, i to na osnovu četiri osnovne vrijednosti, među kojima je na prvo mjesto stavio univerzalnu slobodu govora i izražavanja, smatrajući to temeljem svih društvenih i

175


DIŠN

JAK 2007


političkih odnosa. Takav pristup vrijednostima modernog svijeta nije iznikao, naravno, samo iz demokratske tradicije uvriježene u počecima stvaranja američkog društva nego je izrastao i iz evropskog liberalnog i slobodnog mišljenja još od vremena Francuske revolucije. Već samim tim, sloboda izražavanja predstavlja osnovnu i globalnu determinantu moder-nog društvenog sistema. Ta ideja, međutim, nije bila vidljiva svakome niti na svim mjestima, i nije uvijek bila politička ili etička direktiva (uspor. Geremek, 1999: 5) Razvoj modernih demokratija nezamisliv je bez huma-nističke i političke dimenzije ljudskih i građanskih prava. Slobodu govora moguće je posmatrati i izdvojeno od perspektive govornika, javnosti, pa i javnog interesa (Barendt, 1996: 23).

5.1. Parlamentarna skupština Vijeća Evrope uvjerava nas da su slobod-ni i nezavisni mediji ključni indikator demokratskog sazrijevanja društva. Pravo na slobodu izražavanja i informiranja prirodno je povezano s pra-vom građana da znaju, što je osnova za donošenje odluke zasnovane na dobroj informiranosti.

5.2. Mogućnost slobodnog izražavanja ideja i mišljenja uvećava mo-gućnost javnog dijaloga i time stimulira razvoj demokratskog procesa u društvu.15 Ulogu medija, posebno u zemljama jugoistočne Evrope, mogu-će je, u vezi s promjenama političkih sistema, posmatrati na dva različita načina:

1. mediji mogu biti koncipirani kao institucija koja pomaže procese društvenih promjena, odnosno

2. struktura medija u zemljama zapadne Evrope dominantno uzima udjela u očuvanju društvenopolitičkog statusa quo.

Sam privatni sektor komunikacije ne može garantirati per se pluralistič-ko medijsko okruženje. U kontekstu povećane koncentracije medija, ubr-zane digitalnim razvojem, uloga javnog RTV servisa postaje od krucijalne važnosti, kao faktor ravnoteže i kao osiguranje društvene i demokratske kohezije. Otuda su zakonske mjere u vezi s vlasništvom nad medijima u privatnom TV sektoru jednako važne za jačanje i podržavanje uloge javnog RTV servisa.16

5.3. Tako je u modernom svijetu i u modernim demokratijama – zasad i dosad. Međutim, sve što je prethodno rečeno u vezi s korelacijom medija i demokratije ili medija i njima primjerenih ljudskih prava i sloboda ne mora nužno i dosljedno (istovjetno) važiti i za budućnost. Mediji su nas

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

007

EMIR VAJZOVIĆ176

i dosad iznenađivali svojim tehnološkim dostignućima, koja su, htjeli-ne htjeli, manje ili više mijenjala i norme ponašanja ili norme društvenih od-nosa. Pitanje je zato (zasad dijelom bez potpunog i pouzdanog odgovora): šta su novi medijski izazovi i kakvo će oni vrijeme donijeti u korelacijama o kojima je ovdje govoreno? Riječ je, primarno, o digitalnoj televiziji, hit--temi u svijetu, pa time, po prirodi stvari, i u demokratskim društvima, i u tranzicijskim državama, i u našoj zemlji, također. U iznalaženju odgovora na naznačeno pitanje, sa sigurnošću se može reći da potrebu za izgrađiva-njem demokratskih odnosa nove tehnologije ne bi trebale ni u kom pogle-du ugroziti – naprotiv (jer ni demokratija, dakako, nije od jučer), moguće je samo da se u nekoj mjeri mijenja priroda takvih odnosa. Što se pak tiče ljudskih prava i sloboda vezanih za medije (kolektivnih i individualnih: sloboda medija, javni interes, medijski pluralizam, medijsko okruženje, koncentracija medija, sloboda izražavanja, pravo na informiranje i slično), stvari bi u nekoj mjeri mogle biti i drukčije. A kakve – bolje ili gore (?) – vrijeme će pokazati. Jedno bi ipak moglo biti sigurno: značaj javnih RTV servisa, po svemu sudeći, neće niti bi trebao biti umanjen; mijenjat će se samo njihova uloga.

6. Novi medijski izazovi – digitalizacija televizije

6.1. Uvođenje digitalne televizije jest neminovnost uvjetovana razvojem tehnologije i komunikacijskih sistema. Prednosti digitalnog emitiranja su višestruke: kvalitetnija slika i zvuk, interaktivnost, efikasnije korištenje fre-kventnog spektra, i još mnogo toga. Usto, tu je i oslobođeni dio radio-fre-kventnog spektra, kao ograničenog državnog resursa, koji će biti iskorišten za tzv. digitalnu dividendu, to jest korištenje oslobođenog dijela spektra za nove usluge. Potom, digitalno emitiranje donosi nove izazove i za sektor komunikacije – za regulatora, pružaoce usluga i prenosioce ili kreatore sa-držaja, što znači da se, na globalnom nivou, cjelokupna TV industrija našla u središtu tehnološke, ekonomske, političke i socijalne revolucije uzroko-vane procesom digitalizacije. Za sektor emitiranja to uključuje i mnoštvo novih momenata: multikanalno okruženje digitalne televizije, segmentaci-ja publike i radikalno izmijenjena uloga javnih RTV sistema u odnosu na onu kakvu su imali ili dobili prije 20 do 30 godina.

6.2. Ono što je zanimljivo za razmatranje u ovome radu jest okolnost da se naročita pažnja posvećuje ili se zasebna diskusija vodi o pitanju budućnosti javnih RTV servisa u digitalnoj eri. U tom smislu, dobar dio

177


DIŠN

JAK 2007


preporuka Vijeća ministara Evropske unije17 odnosi se na osiguravanje centralne uloge javnih televizijskih servisa pri prelasku sa analogne na digi-talnu televiziju. Vijeće ministara EU primjećuje da se s povećanjem broja kanala u digitalnom okruženju ubrzava koncentracija u medijskom sekto-ru, pogotovo u kontekstu globalizacije, te da je potrebno poduzeti mjere za promociju medijskog pluralizma, za pristup digitalnim platformama i za osiguravanje raznolikosti medijskih sadržaja (uspor. Džihana, 2006). Pred zemlje članice se tako postavljaju dva osnovna zahtjeva.

1. Prvi je zahtjev davanje garancije (a) da će se njihove javne RTV stani-ce (zemalja EU), kao esencijalni faktor koherentnosti demokratskih društava, održati i u digitalnom okruženju, čime bi se trebao osigu-rati univerzalni pristup pojedinca njihovim programima, te (b) da će upravo njima (javnim RTV servisima) pripasti, između ostalog, i centralna uloga pri tranziciji na zemaljsko digitalno emitiranje.

2. Drugi zahtjev sadržan je u potrebi da se potvrde dosadašnje uloge javnih RTV servisa, s tim da se, u smislu relevantnih osnovnih prin-cipa uspostavljenih u spomenutom tekstu Vijeća Evrope, njihova sredstva, koliko je potrebno, prilagode novom, digitalnom okruže-nju i, naravno, da se također uspostave finansijski, tehnički i drugi uvjeti koji će im omogućiti da svoje zadatke ispune na najbolji mo-gući način.

6.3. Najzad, treba li ponovo naglasiti da je digitalna televizija doslovce zapljusnula svijet. Što se tiče Bosne i Hercegovine (koja u dosadašnjem razmatranju – zbog ograničenog obima i koncepcije ovoga rada usmjere-nog na opće vrijednosti – nije uzimana za primjer), čini se važnim, prije svega zbog aktualnosti, kazati da izazovi prelaska na digitalno emitiranje nisu zaobišli ni našu zemlju. Šta je, ukratko, na tom planu dosad urađeno? U cilju bolje pripreme i tranzicije, 2006. godine osnovan je DTT Forum Bosne i Hercegovine (Forum o digitalnoj zemaljskoj televiziji), čiji je cilj i zadatak izrada (prijedloga) strategije prelaska naše države sa analognog na digitalno emitiranje, te definiranje potreba javnosti i razmatranje ekonom-skih aspekata ovoga poduhvata. Na osnovu stručne rasprave i zaključaka Forum treba predložiti konačan datum gašenja analogne televizije u BiH, odrediti tranzicijski period, educirati javnost, te doprinijeti prilagođava-nju regulative koja će pratiti proces digitalizacije. Osim toga, Forum treba da definira i predloži tehničke aspekte uvođenja digitalne televizije, kao i sistem kompresije podataka koji će se koristiti. Pravi rezultati i utjecaj digitalne ere na medijsko okruženje, pa i na demokratske procese u BiH,

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

007

EMIR VAJZOVIĆ178

pokazat će se jasnije u vremenu koje slijedi. Izrada strategije i njezino do-stavljanje Vijeću ministara Bosne i Hercegovine na usvajanje, predviđeno je za 2008. godinu. Kako se, međutim, uloga konvergentnih komunika-cija, prije svega programskog sadržaja u digitalnom emitiranju, tek treba definirati (u doglednoj budućnosti), jasno je da je o stvarnom utjecaju novih medijskih dostignuća na demokratske odnose i procese (općenito, ali i konkretno – eventualno na slučaju BiH) prerano i nagađati, a kamoli ozbiljnije to razmatrati i donositi zaključke o korelativnim vezama i prirodi međuzavisnosti pojava i pojmova o kojima je u ovom radu bilo (općenito) riječi.

7. Umjesto zaključka

Budući da ovaj rad nije imao ambicije ni da kritizira ni da procjenjuje i daje ikakve prijedloge, već da u jednom, više teoretskom pristupu, po-nudi više informacija o prirodi i intenzitetu korelacija među tako bliskim a svima tako životno važnim pojavama i pojmovima – zaključivanje će (kao i cjelokupna analiza) imati uglavnom opći karakter i u određenom smislu proizlaziti iz dosadašnjeg sadržaja. Analiza je u ovom radu bila, da-kle, usmjerena, prije svega, ka medijima, te okolnostima i prirodi njihovog uzajamnog suodnosa sa istaknutim vrijednostima:

– sa demokratijom (kako izgleda ili kakva bi trebala biti slika medija u savremenim demokratskim zajednicama, kako se ili u kojoj mjeri provode demokratski principi u medijima i slično), te

– sa ljudskim pravima i slobodama (kako se i koja prava i slobode – kolektivna i individualna, medijima garantiraju i u medijima prak-ticiraju, kako se mediji odnose prema pravima i slobodama drugih – javnosti, ali i pojedinaca, itd.

Zaključci, koje treba razumjeti više kao dodatno naglašavanje, pa tek onda donekle kao rezimiranje sukusa razmatranih pojava i njihovih korela-tivnih veza, bit će svedeni na samo nekoliko važnih općih zapažanja.

1. Uspostavljanje korelacije između pojmova mediji – demokratija – ljudska prava i slobode, osjeća se, formalno i sadržajno, kao ne-raskidiva veza uzajamne međuzavisnosti, pa i određene logičke ili asocijativne povezanosti: jednoga bez drugoga ili nema ili teško da bi se bez valjanoga jednog o dobroj uređenosti drugog moglo govoriti.

179


DIŠN

JAK 2007


2. Medije i njihovu ulogu u demokratiji valja ozbiljno shvatiti, poseb-no u zemljama u tranziciji gdje je nužno uložiti dodatni napor u ra-zvoju demokratskih procesa, kulture, izgrađivanja javnosti itd. Osim uloge koju mediji imaju u demokratskim procesima i demokratskoj kulturi, posebno se ističe i njihova uloga u uspostavljanju i izgrađi-vanju javnosti. Imajući to na umu, i Parlamentarna skupština Vijeća Evrope smatra da su slobodni i nezavisni mediji ključni indikator demokratskog sazrijevanja društva.

3. Pravo na slobodu izražavanja i informiranja prirodno je povezano s pravom građana da znaju, što je osnova za donošenje odluke za-snovane na dobroj informiranosti. Javni RTV servisi u tranzicijskim demokratijama trebaju iskoristiti priliku da prvi put kreiraju okru-ženje koje će građanima omogućiti valjano informiranje, slobodno iskazivanje različitih mišljenja, slobodno prosuđivanje i slobodu izražavanja.

4. Javni RTV servisi imaju osobite pogodnosti, priliku ali i odgovor-nost da građanima omoguće valjano informiranje i educiranje na osnovu kojih će oni (građani) ne samo formirati vlastita mišljenja nego i privoljeti, pa i natjerati izabrane zvaničnike da čuju glas naro-da kojem služe.

5. Nove izazove i za javne RTV servise i za cijeli sektor komunikacija donosi predstojeći proces digitalizacije, što znači da će uslijediti određene promjene i medijskog koncepta i okruženja. Prednosti digitalnog emitiranja svakako su višestruke, no zasigurno neće izo-stati ni promjene u korelacijama koje su u ovom radu bile predmet analize, posebno pitanje stvarnog utjecaja novih medijskih dosti-gnuća na demokratske odnose (općenito, ali i konkretno – primje-rice u Bosni i Hercegovini). Naravno, zasad je još uvijek nepozna-nica o kakvim bi i kolikim promjena moglo biti riječi. I ne samo o promjenama u demokratskim vrijednostima nego, kao po principu spojenih posuda, i u odnosu medija naspram ljudskih prava i slo-boda. I opet je teško reći kakvih i kolikih promjena, nabolje ili nagore? Jedno je, čini se, ipak neupitno: značaj javnog RTV servisa u digitalnoj eri, po svemu sudeći, neće – niti bi trebao – biti uma-njen; ostaje da se vidi na koji će se način oni prilagoditi, posebno u Bosni i Hercegovini, na digitalno, multikanalno okruženje novog tehnološkog milenija, te koliko brzo i efikasno ćemo mi ovdje biti u prilici umanjiti i premostiti digitalni jaz između BiH i ostatka Evrope.

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

007

EMIR VAJZOVIĆ180

Bilješke

1 The media in a democratic society: “Reconciling freedom of expression with the pro-tection of human rights” – Luxembourg – 30. septembar – 1. oktobar 2002. – http://www.coe.int/T/E/Com/Files/Events/2002-09-Media/discours_schieder.asp

2 Kao u slučaju Rezolucije “o rizicima kršenja slobode izražavanja i informiranja u EU (član 11/2 Povelje o temeljnim pravima)” od 22. 4. 2004. – Rezolucija No. P5_TAPROV(2004)0373.

3 Iz Izvještaja o medijskoj različitosti u Evropi, 2002.4 http://encarta.msn.com5 http://www.un.org/Overview/rights.html6 Sparks, C. (1995), The Media as a Power for Democracy, Javnost/The Public, 2 (1)

45-59. Splichal, S. (1992), Izgubljene utopije? Ljubljana: Znanstveno in publicistično središče. As cited in Poler, Melita, Journalism Between Informing the Public and Gaining Profit, Medijska istraživanja, year 3, no. 1-2 (9-17), 1997.

7 Uspor. naprimjer slučaj Italije – v. Rezolucija Evropskog parlamenta P5_TA – PROV (2004) 0373 od 22. 4. 2004. o rizicima kršenja slobode izražavanja i informiranja u EU, posebice u Italiji, član 11 (2) Povelje o temeljnim pravima, 2003/ 2237 (INI).

8 Communication from the Commission, Services of General Interest in Europe COM(2000) 580 final, Brussels, 20/9/2000.

9 2001/C 320/04 – Communication from the Commission on the application of State aid rules to public service broadcasting.

10 http://www.bbc.co.uk/info/purpose/ – Accessed on 01 September 200411 www.thefreedictionary.com Encyclopaedia12 www.freedomhouse.org13 Council of Europe, Parliamentary Assembly Recommendation 1641 (2004) on Public

service broadcasting dated 27 January 2004.14 Vidjeti rezoluciju Evropskog parlamenta: P5_TAPROV(2004)0373 od 22. 4. 2004. 15 Parliamentary Assembly of the Council of Europe Report, Freedom of expression and

information in the media in Europe, dated 19 March 2001.16 Media Diversity in Europe, Report by AP-MD, Council of Europe, Strasbourg, De-

cember 2002.17 Preporuka Rec (2003) 9.

Literatura

Barendt Eric (1996): Freedom of Speech. Clarendon Press, Oxford. De Fleur Melvin L. (1970): Theories of Mass Communications. Second Edition. New

York. Džihana Amer (2006): Digitalni jaz i reforma javne RTV u BiH. Puls demokratije

(www.pulsdemokratije.net).Encabo M. N. (1995): The Ethics of Journalism and Democracy. European Joumal of

Com munication, 0 (4) 513-526. as cited in Poler, Melita, Journalism Between Informing the Public and Gaining Profit, Medijska istraživanja, god. 3, br. 1-2 (9-17), 1997.

181


DIŠN

JAK 2007


Fiss O. (1996): Building a free press. In Sajó, A., Price, M. (eds) Rights to Access to the Media, Kluwer Law International, The Hague.

Geremek Bronislaw (1999): – u OSCE Freedom and Responsibility Yearbook 1998/99, Vienna.

Gurevitch Michael and Blumler Jay G. (1990): Political communication systems and democratic Values, in Judith Lichtenberg, (eds.), Democracy and the mass media, Cambridge University Press, pp. 269-289.

Held David (1990): Modeli demokracije, Školska knjiga, Zagreb. Inglis Fred (1997): Teorija medija, Barbat, Zagreb.Jakubowicz Karol (1998): Media and Democracy. in Media and Democracy, Council

of Europe, Strasbourg. Keane John (1991): The Media and Democracy. Polity Press, Cambridge. Linz J. J. – Stepan, A. (1996): Problems of Democratic Transition and Consolidation.

Southern Europe, South America, and PostCommunist Europe, The Johns Hopkins University Press, Baltimore and London.

Lippmann Walter (1995): Javno mnijenje, Naklada “Naprijed”, Zagreb. Nuhanović Asad (2005): Demokratija, mediji, javnost, Promocult, Sarajevo.Peruško-Čulek Zrinjka (1999): Demokracija i mediji, Barbat, Zagreb. Poler Melita (1997): Journalism Between Informing the Public and Gaining Profit. Me-

dijska istraživanja 3 (1-2) : 9-17. Price A., M. (1996): Rights to Access to the Media, Kluwer Law In ter national, The Hague. Sparks C. (1995): The Media as a Power for Democracy, Javnost/The Public, 2 (1) 45-59.Splichal S. (1992): Izgubljene utopije? Znanstveno in publicistično središče,

Ljubljana.

Dokumenti

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (1950). Izvještaj o medijskoj različitosti u Evropi, Sektor za medije, Generalni sekretarijat za

ljudska prava, Vijeće Evrope, decembar 2002. Povelja Evropske unije o ljudskim pravima.Povelje o temeljnim pravima, 2003/2237 (INI).Rezolucija Evropskog parlamenta P5_TA–PROV (2004) 0373 od 22. 4. 2004. o rizi-

cima kršenja slobode izražavanja i informiranja u EU.Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima.2001/C 320/04 – Communication from the Commission on the application of State

aid rules to public service broadcasting Council of Europe, Parliamentary Assembly Recommendation 1641 (2004) on Public service broadcasting, 27 January 2004.

Preporuka Rec (2003) 9 of the Committee of Ministers to member states on measures to promote the democratic and social contribution of digital broadcasting.

Rezolucija Evropskog parlamenta: P5_TAPROV(2004)0373 od 22. 4.2004. Parliamentary Assembly of the Council of Europe Report Freedom of expression and

information in the media in Europe, dated 19 March 2001.Media Diversity in Europe, Report by AP-MD, Council of Europe, Strasbourg, De-

cember 2002.

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

007

EMIR VAJZOVIĆ182

Internet

Encarta rječnik, http://encarta.msn.com The media in a democratic society: reconciling freedom of expression with the protec-

tion of human rights” – Luxembourg, 30 Sept. – 1st Oct. 2002 http://www.coe.int/T/E/Com/Files/Events/2002-09-Media/discours_schieder.aspCommunication from the Commission, Services of General Interest in Europe

COM(2000) 580 final, Brussels, 20/9/2000 – http://europa.eu.int http://www.bbc.co.ukwww.freedomhouse.org

Abstract

The text is dealing with correlation between media, democracy, human rights and freedoms – values which compared one with another constitute inseparable two-way interdependence, which on logical and associative level, or semantically and formally resembles in metaphorical sense to “Food & Beverages” or “Life & Health” (Media – Democracy; Democracy – Human Rights; Media – Rights and Freedoms). Therefore, when one is omitted, presence of another is questioned; when one is not fully established, challenges with other are inevitable; for good understanding of the first, the second needs to be analysed. Since we are discu-ssing on generally very complex phenomenons which can be seen form various angles, the standpoints in this text are reduced and directed only to nature and le-vel of their inter-correlations, to possible deviations from “ideal” formula in their relations, to emphasising positive and negative examples, and results and incarna-tions in line with balance or possible misbalance in certain relations. Furthermo-re, since the analysis includes various phenomenon and terms that are included in such correlation (i.e. media pluralism, media landscape, media concentration, public interest, Public Broadcasting Service, etc...), the author tried to defined more pre-cisely those determinants – foremost the Public Broadcasting Services – the key watchdogs of democracy, rights and liberties. Finally, the text provides overview on new media challenges – the introduction of digital broadcasting (within this topic framework), and brief information on what has been done to date in Bosnia and Herzegovina, with challenges that lays ahead.

Mediji – demokratija – ljudska prava i slobode

Documents

Transcript of Mediji – demokratija – ljudska prava i slobode