Medicinsko pravo 2013 prvi dio.pdf

Farmaceutsko zdravstveni fakultet

Medicinsko pravo - I dio

2013. godina

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima usvojena i proglaena na Opoj skuptini Ujedinjenih naroda, 10. decembra 1948. godine u Parizu

lan 3. Svako ima pravo na ivot, slobodu i linu sigurnost.

lan 25. stav (1) Svako ima pravo na ivotni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove porodice, ukljuujui prehranu, odjeu, stanovanje, ljekarsku njegu i potrebne socijalne usluge, kao i pravo na sigurnost u sluaju nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, udovitva, starosti ili nekog drugog nedostatka sredstava za ivot u uslovima koji su izvan njegove kontrole.

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima je inkorporirana u Ustav BiH, u lanu II Ljudska prava te koliku vanost ima vidi se po pozicioniranju na samom poetku teksta Ustava.

Opi pravni okvir

1. Zakon o zdravstvenoj zatiti (u daljem tekstu ZZZ FBiH) ("Slubene novine Federacije BiH", broj 46/10); 2. Zakon o zdravstvenom osiguranju (u daljem tekstu ZZO FBiH) ("Slubene novine Federacije BiH", br. 30/97, 7/02,

70/08 i 48/11);

3. Zakon o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata (u daljem tekstu ZPOOP FBiH) ("Slubene novine Federacije BiH", broj 40/10);

4. Zakon o krvi i krvnim sastojcima ("Slubene novine Federacije BiH", broj 9/10); 5. Zakon o transplantaciji organa i tkiva u svrhu lijeenja, (Slubene novine Federacije BiH, broj 75/09); 6. Zakon o stomatolokoj djelatnosti (Slubene novine Federacije BiH, broj 37/12); 7. Zakon o sestrinstvu i primaljstvu (Slubene novine Federacije BiH, broj 43/13) 8. Zakon o lijenitvu (Slubene novine Federacije BiH, broj 56/13) 9. Zakon o evidencijama u oblasti zdravstva (Slubene novine Federacije BiH, broj 37/12); 10. Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima (Slubeni glasnik BiH, broj 58/08); 11. Zakon o lijekovima (Slubene novine Federacije BiH, broj 109/12) 12. Zakon o apotekarskoj djelatnosti ("Slubene novine Federacije BiH", broj 40/10); 13. Zakon o zatiti stanovnitva od zaraznih bolesti ("Slubene novine Federacije BiH", broj 29/05); 14. Zakon o zatiti osoba s duevnim smetnjama ("Slubene novine Federacije BiH", br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13); 15. Zakon o sistemu poboljanja kvalitete, sigurnosti i o akreditaciji u zdravstvu ("Slubene novine Federacije BiH", br.

59/05 i 52/11);

16. Zakon o ogranienoj upotrebi duhanskih preraevina ("Slubene novine Federacije BiH", br. 6/98, 35/98, 11/99 i 50/11);

17. Zakon o zdravstvenoj ispravnosti ivenih namirnica i predmeta ope upotrebe ("Slubeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94); 18. Zakon o prometu otrova ("Slubeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94); 19. Zakon o radijacijskoj i nuklearnoj sigurnosti u Bosni i Hercegovini (Slubeni glasnik BiH, broj 88/07); 20. Zakon o sprjeavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga (Slubeni glasnik BiH, broj 8/06).

NAPOMENA:

Zakoni navedeni pod ta.16. i 17, kao i podzakonski akti donijeti na temelju tih zakona ostaju u primjeni u skladu sa lanom IX 5.(1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, do donoenja novih federalnih propisa iz ove oblasti.

ZAKONI KOJI SU NA SNAZI IZ OBLASTI ZDRAVSTVA U FEDERACIJI BIH

1. Zakon o zdravstvenom osiguranju (u daljem tekstu ZZO RS) (Slubeni glasnik Republike Srpske, br. 18/99, 51/01, 70/01, 51/03, 17/08 i 1/09);

2. Zakon o zdravstvenoj zatiti (u daljem tekstu ZZZ RS) (Slubeni glasnik Republike Srpske, broj 106/09);

3. Zakon o predmetima opte upotrebe ("Slubeni glasnik Republike Srpske", broj 50/10); 4. Zakon o apotekarskoj djelatnosti ("Slubeni glasnik Republike Srpske", br. 119/08 i 1/12); 5. Zakon o hemikalijama ("Slubeni glasnik Republike Srpske," broj 25/09); 6. Zakon o biocidima ("Slubeni glasnik Republike Srpske," broj 37/09); 7. Zakon o zatititi od nejonizujuih zraenja ("Slubeni glasnik Republike Srpske", broj

2/05);

8. Zakon o socijalnoj zatiti (Slubeni glasnik Republike Srpske, br. 5/93,15/96,110/03 i 33/08);

9. Zakon o djeijoj zatiti (Slubeni glasnik Republike Srpske, br. 4/02, 17/08 i 1/09); 10. Porodini zakon (Slubeni glasnik Republike Srpske, br. 54/02, 41/08); 11. Zakon profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapoljavanju invalida (Slubeni

glasnik Republike Srpske, broj: 98/04); 12. Zakon o zatiti lica sa mentalnim poremeajem (Slubeni glasnik Republike Srpske,

broj: 46/04);

13. Zakon o evidencijama i statistikim istraivanjima u oblasti zdravstvene zatite (Slubeni glasnik Republike Srpske, broj 53/07).

ZAKONI KOJI SU NA SNAZI IZ OBLASTI ZDRAVSTVA U REPUBLICI SRPSKOJ

1. Komora doktora stomatologije Federacije BiH;

2. Komora doktora stomatologije RS;

3. Fond zdravstvenog osiguranja Federacije BiH;

4. Fond zdravstvenog osiguranja RS;

5. Agencija za lijekove i medicinska sredstva BiH;

6. Projekat porodine medicine u BiH;

7. Udruenje ljekara Federacije BiH;

8. Farmaceutsko drutvo Federacije BiH;

9. Farmaceutska komora RS.

UDRUENJA

Pojam i naziv

Medicinsko ili Ljekarsko pravo (u objektivnom smislu) ini skup pravnih

pravila kojima se ureuje medicinska djelatnost, utvruju svojstva lica to tu djelatnost obavljaju i njihov odnos sa korisnicima njihovih usluga. Pored toga, medicinsko pravo u irem smislu obuhvata i pravne norme koje se tiu lijekova, medicinskih sredstava, prikupljanja i transfuzije ljudske krvi. Radi se, dakle, o predmetno ogranienoj oblasti prava, slino kao bankarsko, saobraajno i pravo o osiguranju. Ono se tie pripadnika medicinske profesije i graana, koji, kao pacijenti ili kao zdravi ljudi, koriste njihove usluge. Medicinsko pravo valja razlikovati od sudske medicine, koja se bavi medicinskim razjanjavanjem odreenih injenica koje su pravno relevantne. Prvo podrazumijeva pravo u medicini, a drugo - medicinu u pravu. S druge strane, medicinsko pravo je dio jedne ire oblasti, koja se naziva zdravstveno pravo, i koja podrazumijeva sve pravne propise u interesu zdravlja ljudi.

Za medicinsko pravo u uem smislu koristi se i izraz Ljekarsko pravo, jer su ljekari glavni nosioci medicinske djelatnosti, ali u stvari, Medicinskom pravu je cilj, a ujedno i bit zatita pacijenata. Sa lingvistikog aspekta, naziv medicinsko pravo jednostavniji je a samim tim i lake primjenjiv od naziva ,Ljekarsko pravo, jer i nazivi drugih pravnih disciplina ukazuju na djelatnosti kojima se on bave, a ne na djelatnike.

Pojam, izvori i znaaj medicinskog prava

Medicinsko pravo ne postoji kao zaokruen sistem pravnih normi, sabranih u jednom ili u vie zakonodavnih akata namenjenih iskljuivo medicinskom zanimanju. Samo jedan dio njegovih pravila nalazi se u pravnim propisima koji su posveeni specijalno medicinskoj djelatnosti i njenim uposlenicima. Drugi njegov dio raspren je po mnogim zakonskim tekstovima, koji pripadaju raznim oblastima prava. Ipak, veina pravnih pravila mjerodavnh za probleme iz domena medicinske djelatnosti ima svoje mjesto u graanskom i krivinom pravu. Ti se problemi rjeavaju, veinom, pomou optevaeih normi, ali kad se te norme primjene na odnos ljekar-pacijent, one dobijaju osobeno znaenje, uslovljeno svojevrsnom prirodom ovog odnosa. U sudskoj praksi i pravnoj teoriji medicinskog prava, izgraene su kategorije tzv. ljekarske dunosti panje (u smislu profesionalnog standarda) i ljekarske greke, a u parnicama protiv ljekara i zdravstvenih ustanova i opta pravila o teretu dokazivanja pretrpila su znatnu promjenu. Jednom rjeju, pravila medicinskog prava imaju izvjesnu osobenost i u sluaju kad ne potpadaju pod lex specialis.

Pravni propisi koji ureuju iskljuivo medicinsku djelatnost su: 1. Zakon o zdravstvenoj zatiti; 2. Zakon o zdravstvenom osiguranju;

3. Zakon o zatiti stanovnitva od zaraznih bolesti; 4. Zakon o postupku prekida trudnoe u zdravstvenoj ustanovi; 5. Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima;

6. Zakon o komorama zdravstvenih radnika;

7. Pravilnik o uslovima i nainu klinikog ispitivanja lijeka, postupku i sadraju dokumentacije za odobrenje klinikog ispitivanja lijeka.

Izvori medicinskog prava

Medicinsko pravo ne ine samo odgovarajui dravni propisi nego i propisi koje donose profesionalna udruenja medicinskih uposlenika, tj. ljekarske, stomatoloke i farmaceutske komore. Ti propisi ine tzv. staleko pravo, koje je izraz samostalnosti pripadnika medicinskog zanimanja, ali koje podlijee odobrenju nadlenog Ministarstva. Staleko pravo medicinara ine, u prvom redu, statuti komore i pravila odgovarajue medicinske profesije. Norme stalekog prava reguliu, obino, ponaanje medicinara prilikom obavljanja svog zanimanja, kolegijalnost lanova stalea, odnos prema pacijentima, profesionalnu komunikaciju sa javnou, odnos prema drutvu, et cetera.

Pored nacionalnog, postoji i meunarodno pravo ljekarskog stalea, u obliku deklaracija koje je donio Svjetski savez ljekara. Takve su, na primjer, Helsinka deklaracija o etikim naelima za medicinsko istraivanje na ovjeku (iz 2000. godine) i Revidirana Lisabonska deklaracija o pravima pacijenata (iz 1995. godine).

Komore ljekara i stomatologa koji obavljaju privatnu praksu nisu udruenja javnog prava, jer poivaju na privatnoj autonomiji i dobrovoljnom lanstvu.

Staleko pravo i ljekarska etika

Medicinsko pravo zanima naroito odnos izmeu ljekara i pacijenta povodom pruanja medicinske usluge. Taj odnos ne odvija se jedino prema pravnim pravilima, nego i prema normama tzv. medicinske ili ljekarske etike.

Jer ako bi etiki osnovi medicinske struke bili potisnuti pravom ili ekonomijom, medicina bi postala bezduna radionica za mehanike opravke. Tada ona ne bi bila plemenita pomo ovjeka ovjeku.

Ukratko, medicinska etika je veoma znaajan izvor medicinskog prava.

Najstariji pisani zbornik naela ljekarske etike predstavlja Hipokratova zakletva, koja je djelo starogrkog ljekara i lozofa Hipokrata. Nju je Svjetska zdravstvena organizacija, svojom enevskom deklaracijom od 1948. godine, preformulisala i prilagodila savremenim uslovima. U tako revidiranom i modernizovanom obliku, ona danas predstavlja simbol

humanosti medicinske profesije i slui kao zavjet medicinskih uposlenika, koji oni daju prilikom prijema diplome o zavrnom kolovanju ili prilikom zasnivanja radnog odnosa.

Staleko pravo i ljekarska etika

Pravni propisi o medicinskoj djelatnosti pokazuju da postupci medicinskih uposlenika ne podlijeu samo unutranjoj (strunoj) nego i spoljanjoj (pravnoj) kontroli od strane suda, makar da se ta kontrola vri uz pomo medicinskih vjetaka, na osnovu medicinskih kriterija/standarda. Meutim, sudska kontrola nema za cilj da sputava slobodu medicinskih uposlenika koja je u interesu

pacijenata, nego da ih natjera da se dre vaeeg kriterija/standarda svoje struke te da postupaju sa potrebnom panjom.

U Zapadnoj Evropi i u SAD otvoreno se govori da je medicinsko pravo u velikoj mjeri, djelo sudske prakse. To je naroito sluaj sa pravilima koja se tiu odgovornosti. Tumaei opta pravna pravila i prilagoavajui ih svojevrsnom odnosu ljekar-pacijent, sudovi su, tokom vremena, izgradili moderne sisteme i

mehanizme odgovornosti medicinskih uposlenika.

Sudska praksa

Medicinsko pravo je grana prava koja se tie jednog veoma vanog podruja ivota i duhovne kulture savremenog ovjeka. Ono obuhvata pravne odnose u koje ljudi stupaju vrlo esto, radi ouvanja svoga ivota i zdravlja, tj. da bi opstali. A ivot i zdravlje predstavljaju, nesumnjivo, vrijednosti prvog reda, prema kojima se mjere sve druge ljudske vrijednosti.

U nekim dravama Zapadne Evrope i SAD, mnogi advokati su prihvatili medicinsko pravo kao svoju specijalizaciju. U viim sudovima tih zemalja postoje specijalna sudska vijea za suenje sporova iz oblasti medicinskog prava. Jer praksa je pokazala da pravilno rjeavanje takvih sporova (koji su inae esti) pretpostavlja specijalna znanja i sudija i advokata. Takva znanja stiu se izuavanjem medicinskog prava kao zasebne pravne nauke.

Znaaj medicinskog prava

Historija medicine

Primitivni ljudi iz drevne prolosti vjerovali su da im bolest i smrt donose zli duhovi. Zato su i prvi ljekari bili arobnjaci, vrai koji znaju da opte sa zlim duhovima, da ih privole, te da u konanici magijom istjeraju zle duhove iz oboljelog ovjeka. Lijeenje je, dakle, faktiki predstavljalo odbranu bolesnika od zlih duhova.

Prvobitni ljekari bavili su se i praenjem kretanja zvjezda, astrologijom, koja je vremenom izrasla u vjerovanje da zvjezde i planete utiu na ljudska i zemaljska zbivanja. Astrologija je u ljudsku psihu duboko usadila niz pojmova iz

primitivne mistine prolosti, koji stoje u vezi sa ljudskom sudbinom, bolestima, starou i smru.

Historija medicine, medicinska djelatnost, medicinski uposlenici

Medicinska djelatnost je jedna od najstarijih ljudskih djelatnosti. Ona je prvobitno podrazumjevala iskljuivo lijeenje ili ublaavanje bolesti, tjelesnih oteenja ili patnji (tzv. terapija). Tako je i nastao izraz ljekar, koji oznaava lice koje tu djelatnost obavlja. Lijeenje je i danas osnovni sastojak medicinske djelatnosti, ali se ona u njemu ne iscrpljuje nego obuhvata i druge mjere. To

su, najprije, sve one radnje i postupci kojima je cilj da se otkriju i prepoznaju

bolesti kod odreenih ljudi, a potom i sam in njihovog prepoznavanja (tzv. dijagnoza). Na dijagnozu se nadovezuje i prognoza, tj. predvianje daljeg razvoja i krajnjeg ishoda bolesti. Pored toga, i zatita ili sprijeavanje bolesti (tzv. prevencija) spada, takoer, u medicinsku djelatnost. Tako se smatra da savremena medicina ima etiri zadatka: 1) lijeenje i suzbijanje bolesti; 2) omoguavanje bolesnicima da se vrate u normalan ivot; 3) sprijeavanje pojave bolesti; 4) i poboljanje zdravlja zdravih osoba (a to je propisano i ZZZ FBiH i ZZZ RS lanom 2.). No, medicinska djelatnost obuhvata i radnje medicinara kojima nije cilj nijedan od navedenih zadataka, koje se izvode na

zdravim ljudima. Tu spadaju: kozmetika ili estetska operacija, sterilizacija, vjetako oploivanje, prekid trudnoe bez medicinske indikacije, nauni medicinski eksperimenti na ovjeku.

Medicinska djelatnost

Pojam medicinski uposlenik obuhvata sva fizika i pravna lica koja se bave medicinskom djelatnou kao svojim stalnim zanimanjem, tj. profesionalno. U medicinske uposlenike ne spadaju, meutim, svi koji se staraju o zatiti zdravlja graana na bilo koji nain, nego jedino oni koji tu zatitu obavljaju medicinskim sredstvima i neposredno. Stoga dravne institucije koje se bave organizacijom medicinske slube, kao to su, na primjer, Ministarstvo zdravlja, Zavod za zdravstveno osiguranje, sekretarijati za zdravstvo i socijalnu politiku, i

sl. ne spadaju u medicinske uposlenike.

Prema tome, pojam medicinski uposlenik odnosi se na sva fizika i pravna lica koja ZZZ naziva zdravstvenim radnicima i zdravstvenim ustanovama.

Medicinski uposlenici

Medicinska djelatnost pretpostavlja posebna znanja iz oblasti medicine. Nju mogu

obavljati samo lica koja su za to struno osposobljena i koja ispunjavaju odreene zakonske uslove. Stoga u skladu sa ZZZ FBiH i ZZZ RS zdravstvenu zatitu, u okviru zdravstvenih ustanova i privatnih praksi, pruaju zdravstveni radnici i zdravstveni saradnici, primjenom savremenih medicinskih postupaka i tehnologija, te praenjem dostignua u razvoju medicinske nauke.

U skladu sa tim zakonima, zdravstveni radnici su lica koja imaju obrazovanje

zdravstvenog usmjerenja i neposredno u vidu zanimanja pruaju zdravstvenu zatitu stanovnitvu, uz obavezno potovanje moralnih i etikih naela zdravstvene struke. Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, stomatolokom, farmaceutskom ili farmaceutsko-biohemijskom fakultetu, fakultetu zdravstvenih studija i srednjim kolama zdravstvenog usmjerenja. Zdravstveni saradnici su lica koja nisu zavrila obrazovanje zdravstvenog usmjerenja, naime to je lice sa steenim visokim i srednjim obrazovanjem drugih struka a rade u zdravstvenim ustanovama i uestvuju u dijelu zdravstvene zatite. (l. 137. i 141. ZZZ FBiH i l. 83. i 84. ZZZ RS)

Dakle u zavisnosti od stepena strune spreme, postoje dva reda zdravstvenih radnika. Prvi red ine: doktori medicine, doktori stomatologije, diplomirani farmaceuti i diplomirani farmaceuti medicinski biohemiari - sa zavrenim odgovarajuim fakultetom zdravstvene struke. Drugi red sainjavaju drugi zdravstveni radnici - sa zavrenom odgovarajuom visokom, viom, odnosno srednjom kolom zdravstvene struke.

Vrste zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika

Zdravstveni radnik moe samostalno (bez neposrednog tueg nadzora) obavljati poslove zdravstvene zatite pod sljedeim uslovima:

1. Ako je obavio pripravniki sta i poloio struni ispit;

2. Ako je upisan u imenik odgovarajue komore i dobio dozvolu za samostalan rad (tzv. licencu), odnosno ako je dozvolu obnovio.

Pripravniki sta za zdravstvene radnike i zdravstvene saradnike sa visokom struom spremom traje 6 mjeseci kako je to ureeno ZZZ FBiH, te u skladu sa ZZZ RS zdravstveni radnici i zdravstveni saradnici obavljaju pripravniki sta u trajanju 12 mjeseci za visoku strunu spremu, a 6 mjeseci za srednju strunu spremu. Izuzetno od navedenog, doktori medicine, doktori stomatologije, magistri farmacije i

lica sa zavrenim fakultetom zdravstvenih studija koji su studij medicine, studij stomatologije, studij farmacije i zdravstveni studij obavili po bolonjskom procesu, ne

obavljaju pripravniki sta u FBiH. Pripravniki sta se izvodi po odobrenom programu, kroz praktini rad i pod neposrednim nadzorom ovlaenog zdravstvenog radnika, odnosno zdravstvenog saradnika koji je proveo najmanje tri godine u struci

(l. 86. st. (2) ZZZ RS). Pripravniki sta obavlja se u zdravstvenim ustanovama i privatnoj praksi koje ispunjavaju uslove prostora, opreme i kadra. Pripravniki sta ili njegov dio zdravstveni radnici mogu obavljati kod zdravstvenog radnika visoke

strune spreme koji obavlja privatnu praksu najmanje pet godina, prema kriterijima koje e odrediti federalni ministar, te takoer moe se obavljati u obliku volontiranja u skladu sa zakonom. (l. 143., 144. ZZZ FBiH).

Struno usavravanje

ZZZ FBiH propisuje da zdravstveni radnici i zdravstveni saradnici nakon obavljenog pripravnikog staa zdravstveni radnici koji su zavrili fakultet zdravstvenog usmjerenja polau struni ispit pred ispitnom komisijom Federalnog ministarstva, a zdravstveni radnici koji su zavrili srednju kolu zdravstvenog usmjerenja pred ispitnom komisijom kantonalnog ministarstva. Izuzetno od ovoga, zdravstveni radnici koji su zavrili fakultet zdravstvenog usmjerenja po bolonjskom procesu, odmah nakon zavrenog obrazovanja mogu pristupiti polaganju strunog ispita pred ispitnom komisijom Federalnog ministarstva. U RS-u po isteku pripravnikog staa, zdravstveni radnik i zdravstveni saradnik obavezan je poloiti struni ispit u roku od tri mjeseca.

Zdravstveni radnici i zdravstveni saradnici imaju pravo i dunost da u toku rada stalno prate razvoj medicinske, stomatoloke i farmaceutske nauke, kao i drugih odgovarajuih nauka, i da se struno usavravaju radi odravanja i unapreivanja kvaliteta svog rada. Njihovo struno usavravanje je uslov za dobijanje ili obnavljanje licence. Zdravstvena ustanova je obavezna da obezbijedi kontinuirano usavravanje zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika.

Zdravstveni radnici i zdravstveni saradnici sa visokom strunom spremom mogu se specijalizovati u odreenoj grani zdravstvene djelatnosti, te odreenim granama subspecijalizacije. Grane specijalizacije, trajanje i program specijalizacija i subspecijalizacija utvruje pravilnikom entitetski ministar. Specijalizacija zdravstvenog radnika i zdravstvenog saradnika sa visokim obrazovanjem je poseban vid strunog usavravanja koji se organizuje u cilju osposobljavanja za obavljanje specijalistikih poslova u odreenoj oblasti zdravstvene zatite. Supspecijalizacija zdravstvenog radnika i zdravstvenog saradnika sa poloenim specijalistikim ispitom je poseban vid strunog usavravanja koji se organizuje u cilju osposobljavanja za obavljanje supspecijalistikih poslova u odreenoj oblasti zdravstvene zatite.

Zdravstveni radnici i zdravstveni saradnici struno se usavravaju i putem uea na strunim i naunim skupovima, seminarima, okruglim stolovima i kursevima.

Struno usavravanje

Nakon uspjeno zavrenog specijalistikog, odnosno subspecijalistikog staa kandidat polae specijalistiki odnosno subspecijalistiki ispit pred ispitnom komisijom i stie pravo na naziv specijaliste odreene specijalnosti, odnosno naziv subspecijaliste odreene subspecijalizacije.

Zdravstveni radnici se, nakon poloenog strunog ispita, obavezno upisuju kod nadlene komore u registar zdravstvenih radnika i time stiu pravo na izdavanje licence. Licenca je javna isprava koju izdaje nadlena komora, nakon dobijanja uvjerenja o poloenom strunom ispitu, sa rokom vaenja od est godina i obnavlja se u skladu sa ZZZ-om. Licencom zdravstveni radnik stie pravo samostalnog obavljanja poslova u svojoj struci. Nadlena komora oduzima zdravstvenom radniku licencu, ako: kandidat ne zadovoljava prilikom obnavljanja licence; nadlena komora odredi tu mjeru kao najstrou kaznu zbog krenja etikih principa struke; dopunski rad obavlja suprotno odredbama zakona.

Izdavanje, obnavljanje i oduzimanje dozvole za samostalan rad

ZZZ FBiH propisuje da u skladu sa propisima o radu, zdravstveni radnik zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u stalnom radnom odnosu, koji ispunjava uslove propisane pravilnikom federalnog ministra, po pribavljenom miljenju nadlene komore i uz prethodnu saglasnost poslodavca zdravstvene ustanove u kojoj je zaposlen u stalnom radnom odnosu, moe obavljati poslove svoje struke dopunskim radom, ali ne due od jedne treine punog radnog vremena, i to:

1. u javnoj zdravstvenoj ustanovi u kojoj je uposlen u stalnom radnom odnosu;

2. u drugoj zdravstvenoj ustanovi, u svim oblicima svojine;

3. kod zdravstvenog radnika iste specijalnosti koji obavlja registrovanu privatnu praksu.

Obavljanje dopunskog rada u navedenim sluajevima, odobrava se samo ako su ispunjeni sljedei uslovi: ako je zbog ogranienih kapaciteta u korienju raspoloive medicinsko-tehnike opreme i/ili ogranienog broja zdravstvenih radnika odreene struke, oteano ostvarivanje zdravstvene zatite u javno zdravstvenoj ustanovi, pri provoenju dijagnostikih, terapijskih i rehabilitacijskih postupaka koji se finansiraju iz sredstava obaveznog zdravstvenog

osiguranja; ako dopunski rad ne utie na organizaciju rada pojedinih djelatnosti ili zdravstvene ustanove kao cjeline u kojoj je zdravstveni radn zaposlen u stalnom radnom odnosu. U RS-u

ZZZ ne sadri odredbe koji se tiu dopunskog rada, meutim Zakonom o radu RS odreeno je lanom 53. i lanom 113. da radnik koji je zaljuio ugovor o radu s punim radnim vremenom moe, sa saglasnosti poslodavca, zakljuiti ugovor o radu sa jo jednim poslodavcem za rad do polovine punog radnog vremena, pod uslovom da se radno vrijeme radnika kod tih

poslodavaca vremenski ne podudara.

Dopunski rad zdravstvenih radnika

Kvalitet zdravstvenih usluga i kontrola strunog rada

Pod kvalitetom se obino podrazumijeva ukupnost osobina i vrijednosti nekog proizvoda ili usluge, koje se tiu njegove podesnosti za postizanje utvrenog ili pretpostavljenog rezultata. Kad je rije o zdravstvenim uslugama, one moraju biti zasnovane na naunim dokazima, bezbjedne, sigurne, efikasne i u skladu sa naelima profesionalne medicinske etike.

Imajui u vidu znaaj kontrole kvaliteta zdravstvenih usluga, ZZZ posebno ureuje provjeru kvaliteta strunog rada zdravstvenih ustanova, privatne prakse, zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika. Po njemu, postoji unutranja i spoljna provjera kvaliteta strunog rada.

U skladu sa ZZZ FBiH nadzor nad radom zdravstvenih ustanova, zdravstvenih

radnika u zdravstvenim ustanovama, te privatnih zdravstvenih radnika obuhvata:

1. unutranji nadzor;

2. zdravstveno-inspekcijski nadzor.

.

Kvalitet zdravstvenih usluga, kontrola kvaliteta strunog rada i akreditacija

Unutranji nadzor po ZZZ FBiH

Zdravstvena ustanova obavezno provodi unutranji nadzor nad radom svojih organizacionih jedinica i zdravstvenih radnika. Unutranji nadzor provodi se na osnovu opteg akta zdravstvene ustanove, i godinjeg plana i programa provoenja unutranjeg nadzora. Unutranji nadzor podrazumijeva i uspostavu, razvijanje i odravanje sistema poboljanja kvaliteta i bezbjednosti zdravstvenih usluga, u skladu sa propisima o sistemu poboljanja kvaliteta, bezbjednosti i o akreditaciji u zdravstvu.

Zdravstveno-inspekcijski nadzor po ZZZ FBiH

Zdravstveno-inspekcijski nadzor nad primjenom i izvravanjem zakona, drugih propisa i optih akata u djelatnosti zdravstva, kao i nadzor nad strunim radom zdravstvenih ustanova, zdravstvenih radnika, te privatnih zdravstvenih radnika obavlja nadlena uprava za inspekcije. Poslove zdravstvenog inspektora obavljaju radnici sa visokom strunom spremom zdravstvenog usmjerenja, poloenim strunim upravnim ispitom predvienim za dravne slubenike, odnosno poloenim ispitom opteg znanja predvienim za dravne slubenike organa uprave u Federaciji ili javnim ispitom predvienim za dravne slubenike institucija Bosne i Hercegovine i poloenim strunim inspektorskim ispitom i najmanje tri godine radnog staa nakon zavrenog fakulteta zdravstvenog usmjerenja.


Zdravstvena inspekcija, pored poslova utvrenih propisom o inspekcijama u Federaciji Bosne i Hercegovine, obavlja i sljedee:

1. prati i prouava obavljanje zdravstvene djelatnosti i preduzima mjere za njeno kvalitetno obavljanje;

2. nadzire zakonitost rada zdravstvenih ustanova i zdravstvenih radnika u obavljanju zdravstvene djelatnosti;

3. razmatra podneske pravnih i fizikih lica koji se odnose na nadzor iz utvrene nadlenosti i o preduzetim radnjama i mjerama pismeno obavjetava podnosioca;

4. preduzima preventivne aktivnosti u cilju spreavanja nastupanja tetnih posljedica zbog nedostataka i nepravilnosti u provoenju zakona i propisa donijetih na osnovu ovog zakona koje se nalau rjeenjem.

U obavljanju inspekcijskih poslova zdravstveni inspektor obavlja poslove i zadatke utvrene za sanitarno-zdravstveno-farmaceutsku inspekciju propisom o inspekcijama u Federaciji Bosne i Hercegovine


U obavljanju inspekcijskih poslova, zdravstvena inspekcija, pored nadlenosti utvrenih propisom o inspekcijama u Federaciji Bosne i Hercegovine, ima pravo i obavezu zabraniti rad

zdravstvenoj ustanovi ako:

1. ne ispunjava uslove propisane zakonom u pogledu prostora, opreme i kadra;

2. obavlja zdravstvenu djelatnost koja nije utvrena rjeenjem za poetak obavljanja zdravstvene djelatnosti;

3. u postupku provjere strunog rada, odnosno obavljanja nadzora nad radom zdravstvene ustanove, bude izreena jedna od mjera utvrenih ovim zakonom;

4. ne obezbijedi bezbjednost i standardni sadraj zdravstvenih usluga;

5. istakne naziv, odnosno obiljei zdravstvenu ustanovu suprotno rjeenju za poetak obavljanja zdravstvene djelatnosti;

6. narediti preduzimanje drugih mjera za koje je nadlean u skladu sa ZZZ-om i drugim propisima.

Ako zdravstveni inspektor prilikom vrenja inspekcijskog nadzora uoi nepravilnosti, odnosno povrede propisa, a nije nadlean direktno postupati, obavezan je obavijestiti nadleni organ uprave o uoenim nepravilnostima, odnosno povredama propisa, te traiti pokretanje postupka i preduzimanje propisanih mjera. Zdravstveni inspektor o utvrenim injenicama donosi rjeenje o zabrani rada zdravstvenog radnika, odnosno zdravstvenog saradnika, dok se uoeni nedostaci ne otklone.

Odredbe ovog lana ZZZ-a shodno se primjenjuju i na privatnu praksu.


Zdravstveni inspektor moe prilikom obavljanja inspekcijskih poslova izdati i usmeno rjeenje za izvrenje odreenih mjera obezbjeenja:

1. kada opasnost za zdravlje ili ivot ljudi zahtijeva da se odreena mjera obezbjeenja poduzme odmah, bez odgaanja;

2. kada postoji opasnost od prikrivanja, zamjene ili unitenja dokaza, ako se mjera obezbjeenja ne preduzme odmah.

Zdravstveni inspektor moe narediti izvrenje usmenog rjeenja odmah.

Protiv rjeenja zdravstvenog inspektora doputena je alba u roku od osam dana od dana prijema rjeenja.

Ako zdravstveni inspektor osnovano posumnja da je povredom propisa uinjen prekraj ili krivino djelo, uz rjeenje za ije je donoenje nadlean, obavezan je bez odgaanja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana zavretka zdravstveno-inspekcijskog nadzora s utvrenim injenicama odlunim za preduzimanje mjera, podnijeti zahtjev za pokretanje prekrajnog postupka, odnosno prijavu za pokretanje postupka zbog krivinog djela.


U RS-u ZZZ nadzor nad radom zdravstvenih ustanova obuhvata: 1. unutranji nadzor;

2. struni nadzor;

3. nadzor nad zakonitou rada i akata;

4. inspekcijski nadzor.

Unutranji nadzor po ZZZ RS

Zdravstvena ustanova obavezno provodi unutranji nadzor, te sama propisuje nain obavljanja unutranjeg nadzora optim aktom. Takoer Poseban oblik unutranjeg nadzora zakona se ostvaruje putem jedinice za kontinuirano unapreenje kvaliteta i sigurnosti zdravstvenih usluga u zdravstvenoj ustanovi.


Struni nadzor o ZZZ RS

Struni nadzor se obavlja redovno i kontinuirano, a vanredni struni nadzor ako za to postoje posebni razlozi. Ministarstvo obavlja struni nadzor preko komisija ili pojedinaca sa liste eksperata. Po obavljenom strunom nadzoru, pojedinac ili Komisija podnosi izvjetaj o naenom stanju i predlae mjere koje treba preduzeti ako takvo stanje nije zadovoljavajue. Ministar moe privremeno zabraniti rad zdravstvene ustanove, odnosno dijela zdravstvene ustanove, ukoliko u predvienom roku ne provede naloene mjere.

Nadzor nad zakonitou rada i akata po ZZZ RS

Nadzor nad zakonitou rada i akata zdravstvene ustanove obavlja Ministarstvo preko komisija koje imenuje ministar iz reda dravnih slubenika, u skladu sa zakonom.

Inspekcijski nadzor po ZZZ RS

Inspekcijski nadzor u obavljanju zdravstvene djelatnosti se vri u skladu sa Zakonom o inspekcijama Republike Srpske.


Akreditacija

Pored provjere kvaliteta strunog rada, mogua je i tzv. akreditacija, tj. postupak ocjenjivanja kvaliteta rada zdravstvene ustanove, na osnovu primjene optimalnog nivoa

utvrenih standarda rada zdravstvene ustanove u odreenoj oblasti zatite zdravlja, odnosno grani medicine. Akreditaciju u FBiH vri Agencija za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu u Federaciji Bosne i Hercegovine, dok u RS tu funciju obavlja Agencija za

sertifikaciju, akreditaciju i unapreenje kvaliteta zdravstvene zatite Republike Srpske. Agencija obavlja strune, regulatorne i razvojne poslove. AKAZ je duan definisati sistem bezbjednosnih standarda u zdravstvenim ustanovama, te obavljati kontinuirano praenje i procjenu bezbjednosnih standarda u zdravstvenim ustanovama, to ukljuuje i izdavanje sertifikata o zadovoljenju standarda bezbjednosti.

Akreditacija je dobrovoljna i vri se na zahtjev zdravstvene ustanove.


Meu zdravstvenim radnicima ljekari i stomatolozi zauzimaju posebno mjesto, jer je i njihova uloga u obavljanju medicinske djelatnosti najvanija.

Ljekarske komore su nastale u 19. vijeku, kao jedinstvena staleka udruenja ljekara, priznata od strane drave.

Komora kao oblik udruenja zdravstvenih radnika

Komora je udruenje zdravstvenih radnika koji, u vidu zanimanja, obavljaju neposredno poslove zdravstvene djelatnosti u zdravstvenim

ustanovama, u privatnoj praksi ili kod nekog drugog poslodavca. Svi zdravstveni

radnici obavezno su ulanjeni u odgovarajuu komoru. Dobrovoljni lanovi komore mogu biti zdravstveni radnici ije se zanimanje ne sastoji iz poslova koje spadaju u zdravstvenu djelatnost. Osim toga, komora moe imati poasne lanove i lanove donatore.

Drava je na komoru prenijela dio svojih javnih zadataka, zato to smatra da e komora bolje i lake kontrolisati strune usluge koje njeni lanovi pruaju graanima. Komora kao udruenje javnog prava ima, s jedne strane, obaveze prema svojim lanovima, a s druge strane, i prema dravi.

Pojam i znaaj komore zdravstvenih radnika

Zadaci komore:

1. Izdavanje uvjerenja (licence) za obavljanje profesionalne djelatnosti;

2. Provjeravanje znanja i kompetentnosti lanova da se bave svojom profesijom;

3. Voenje imenika lanova Komora;

4. Donoenje i usavravanje deonolokog i etikog kodeksa;

5. Kontrolisanje deontolokog i etikog nivoa lanova;

6. Organizovanje suda asti i utvrivanje disciplinske odgovornosti lanova;

7. Unapreenje kvaliteta zdravstvene zatite

8. Unapreenje cijena zdravstvenih usluga ravnopravno sa Fondom zdravstvenog osiguranja

9. Pokretanje inicijative za doneenje ili imjenu zakona i drugih propisa iz oblasti zdravstvene zatite

10. Davanje miljenja na nacrte i prijedloge zakona i drugih propisa iz oblasti zdravstvene zatite;

11. Davnje miljenja nadlenom organu na : plan i program specijalizacija, plan i program pripravnikog staa i strunog ispita, plan upisa studenata odgovarajuih fakulteta, plan mree zdravstvenih ustanova, kratkorone i dugorone planove razvoja zdravstevne zatite;

12. Izgradnju sistema nadzora nad strunim i etikim radom lanova; odnosno osiguranje sistema kvaliteta rada;

13. Davanje prijedloga za dobijanje zvanja primarius;

14. Zatitu profesionalnih i materijalnih interesa svojih lanova, zatitu ugleda i dostojanstva profesije, pruanje strune pomoi i zatite korisnicima zdravstvenih usluga;

15. Saradnju sa ministrom za poslove zdravlja, zdravstvenom inspekrijom, fondom zdravstvenog

osiguranja, udruenjima zdravstevnih radnika i slino;

16. Izdavaku djelatnost;

17. Obavljanju drugih poslova u skladu sa zakonom i statutom.

Zadaci komore

Organe komore ine:

1. Skuptina;

2. Upravni odbor;

3. Predsjednik i potpredsjednici Komore;

4. Nadzorni odbor;

5. Sud asti i Visoki sud asti;

6. Tuilac Komore;

7. Branilac Komore;

8. Komisija za saradnju sa ostalim komorama iz oblasti

zdravstva;

9. Komisija za kadrovska i kandidaciona pitanja.

Organi komore

Odnos lanova komore prema komori ureen je zakonom, statutom i ostalim optim aktima komore. Bitno je da komora nastupa kao organ vlasti, jer su lanovi duni da se odazivaju njenim pozivima i da se pridravaju njenim odlukama. Odluke komore imaju karakter upravnih akata, protiv kojih se moe voditi upravni spor.

lanovi komore imaju sljedee obaveze:

1. potovanja i provodjenja Kodeksa medicinske etike i deontologije, Statuta Komore, drugih akata donijetih na osnovu Statuta , te odluka i zakljuaka organa Komore;

2. redovno dostavljanje svih podataka koje trai Komora u skladu sa svojim propisima;

3. dostavljanje informacija koje ukazuju na nepravilnost u radu lanova Komore , a koje bitno utiu na zdravstvenu djelatnost;

4. odazivanja na pozive Komore i njenih organa, te odgovaranja na njihove upite;

5. redovno plaanje lanarine i drugih davanja koje utvrdi Komora;

6. permanentno edukovanje u cilju sticanja novih saznanja u medicini.

Obaveze i prava lanova komore

Prava lanove komore su ureene statum odreene ljekarske komore.

lanovi Ljekarske komore imaju sljedea prava:

1. da biraju i budu birani u organe Komore;

2. na usluge Komore koje proizlaze iz Statuta;

3. sudjelovanja na strukovnim susretima, seminarima, kongresima i drugim oblicima strunog usavravanja koje organizuje Komora;

4. na interesno organizovanje u sekcije i struna Udruenja;

5. druga prava koja proizilaze iz ovog Statuta, akata donijetih na osnovu Statuta, kao i odluka i

zakljuaka organa Komore .

Obaveze i prava lanova komore

Ureivanje medicinske djelatnosti drava nije u cjelosti prepustila komorama. Drava je zadrala sebi pravo da sama propisuje norme koje se tiu statusa, tj. uslova koje moraju ispunjavati svi zdravstveni radnici, kao i njihove

specijalnosti. Osim toga, zakonodavac je utvrdio zadatke i ovlatenja komore, ostavljajui joj mogunost da ih ona konkretizuje i dopuni vlastitim propisima. Stoga je nuno da drava, preko svojih organa, kontrolie rad komore.

Odnos komore prema dravnim organima

Zdravstvene ustanove

a) Osnivanje i vrste zdravstvenih ustanova

Zdravstvenu ustanovu moe osnovati Drava, autonomna pokrajina, lokalna samouprava, pravno ili fiziko lice. One se osnivaju sredstvima u dravnoj ili u privatnoj svojini. Postoje dravne i privatne zdravstvene ustanove. Dravne zdravstvene ustanove, u zavisnosti od vrste, osnivaju Drava, autonomna pokrajina, optina, odnosno grad, u skladu sa Planom mree zdravstvenih ustanova koji donosi Vlada. Te ustanove su jedino ovlatene da obavljaju hitnu medicinsku pomo, snabdjevanje krvlju i krvnim derivatima, uzimanje, uvanje i presaivanje organa i ostalih dijelova ljudskog tijela, proizvodnju seruma i vakcina i patoanatomsko-

obdukcijsku djelatnost, kao i zdravstvenu djelatnost iz oblasti javnog zdravlja.

Nezavisno od toga ko je njen vlasnik, zdravstvena ustanova moe otpoeti sa radom tek nakon to je rjeenjem Ministarstva zdravlja utvreno da ispunjava zakonom propisane uslove i ako je upisana u registar kod nadlenog suda. S druge strane, ustanova moe obavljati samo onu zdravstvenu djelatnost za koju je rjeenjem Ministarstva zdravlja utvreno da ispunjava potrebne uslove. To znai da zdravstvene ustanove imaju ogranienu radnu sposobnost, koja zavisi od njihovih kadrovskih i materijalnih mogunosti (oprema, prostorije, lijekovi).

Zdravstvene ustanove i drugi nosioci medicinske djelatnosti

Postoje sljedee vrste zdravstvenih ustanova po ZZZ FBiH:

1) dom zdravlja;

2) ambulanta porodine medicine;

3) centar za mentalno zdravlje u zajednici;

4) centar za fizikalnu rehabilitaciju;

5) ustanova za hitnu medicinsku pomo;

6) ustanova za zdravstvenu njegu u kui;

7) apoteka;

8) ustanova za palijativnu njegu;

9) poliklinika;

10) centar za dijalizu ;

11) bolnica (opta i specijalna);

12) ljeilite;

13) zavod;

14) zdravstvene ustanove tercijarne zdravstvene zatite.

Zadaci svake od ovih vrsta zdravstvenih ustanova detaljno su utvreni zakonom.


Postoje sljedee vrste zdravstvenih ustanova po ZZZ RS:

1. ambulanta porodine medicine;

2. stomatoloka ambulanta;

3. dom zdravlja;

4. apoteka;

5. specijalistika ambulanta;

6. specijalistiki centar;

7. bolnica;

8. zavod;

9. institut za javno zdravstvo;

10. dom za zdravstvenu njegu;

11. laboratorija;

12. banka biolokog materijala;

13. banka matinih elija.


b) Organi upravljanja zdravstvenom ustanovom

Organe upravljanja zdravstvenom ustanovom ine:

1. direktor;

2. upravni odbori;

3. nadzorni odbor (samo u FBiH);

4. struno vijee (samo u FBiH).

Struna tijela zdravstvene ustanove su:

1. kolegijum;

2. etiki odbor.


Po ZZZ FBiH direktor zdravstvene ustanove imenuje se na osnovu javnog oglasa u skladu sa

zakonom. Direktora zdravstvene ustanove imenuje i razrjeava upravni odbor. Direktora zdravstvenih ustanova iji je osniva odnosno suosniva Federacija imenuje upravni odbor zdravstvene ustanove, uz prethodnu saglasnost federalnog ministra. Direktora zdravstvene ustanove iji je osniva kanton, imenuje upravni odbor zdravstvene ustanove, uz prethodnu saglasnost kantonalnog ministra. Direktora zdravstvene

ustanove iji je osniva optina, imenuje upravni odbor zdravstvene ustanove, uz prethodnu saglasnost optinskog naelnika.

Predsjednika i lanove upravnog odbora zdravstvene ustanove u svojini Federacije ili jednog ili vie kantona i Federacija imenuje i razrjeava Vlada Federacije BiH, na prijedlog federalnog ministra. Predsjednika i lanove upravnog odbora zdravstvene ustanove u svojini kantona iz imenuje i razrjeava vlada kantona, na prijedlog kantonalnog ministra. Predsjednika i lanove upravnog odbora zdravstvene ustanove u svojini optine imenuje i razrjeava optinsko vijee, na prijedlog optinskog naelnika.

Na osnovu ZZZ RS Direktora i upravni odbor ustanove imenuje i razrjeava osniva zdravstvene ustanove, uskladu sa zakonom i statutom, uz zastupljenost oba pola.

Posebno je znaajna uloga direktora zdravstvene ustanove. Direktor organizuje i vodi poslovanje, predstavlja i zastupa zdravstvenu ustanovu i odgovoran je za zakonitost rada, podnosi upravnom odboru

pismeni izvjetaj o cjelokupnom poslovanju zdravstvene ustanove jednom tromjeseno, uestvuje u radu upravnog odbora bez prava odluivanja.


Kolegijum je struno tijelo koje razmatra sutinska pitanja u vezi primjene doktrinarnih stavova iz djelatnosti zdravstvene ustanove.

Etiki komitet zdravstvene ustanove je organ koji obezbjeuje obavljanje djelatnosti ustanove na naelima etike i medicinske deontologije. Naime to je struno tijelo koje prati pruanje i provoenje zdravstvene zatite nanaelima profesionalne etike i deontologije. Etiki komitet imenuje upravni odbor zdravstvene ustanove i sainjava ga najmanje devet lanova, uz ravnopravnu zastupljenost oba pola, s tim da najmanje jedan lan etikog komiteta treba biti predstavnik nemedicinskih struka i najmanje dva lana koji nisu radnici zdravstvene ustanove. Upravni odbor imenuje i zamjenike lanova etikog komiteta.

Etiki komitet zdravstvene ustanove:

1. prati primjenu etike i medicinske deontologije u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove;

2. daje saglasnost za provoenje medicinskih i naunih ispitivanja, kao i klinikih ispitivanja lijekova i medicinskih sredstava u zdravstvenoj ustanovi, koja se smatra prethodnim postupkom

u okviru odobravanja tih ispitivanja od strane nadlenog organa;

3. bavi se analizom i prijedlozima propisa iz oblasti zdravstva sa aspekta etike i medicinske

deontologije;

4. prati povrede prava pacijenata i sistemski radi na unapreenju stanja u ovoj oblasti u skladu sa propisima o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata;

5. sarauje sa nadlenim komorama iz oblasti zdravstva;

6. rjeava i druga etika pitanja u obavljanju djelatnosti zdravstvene ustanove.


Rije praksa potie iz grkog jezika, koja u originalu glasi prxis, a znai radnja, dijelo. U naem jeziku ona znai poslovanje, vrenje nekog posla, a posebno nekog strunog posla, na primjer, ljekarskog. ZZZ koristi izraz privatna praksa u smislu privatnog obavljanja medicinske ili zdravstvene djelatnosti. Kratko reeno, privatna praksa oznaava privatnu zdravstvenu djelatnost ma koje vrste. Najprikladniji naziv za to bio bi privatna zdravstvena praksa ili privatna medicinska praksa.

Privatna praksa moe imati vie razliitih oblika, a to su:

1. ordinacija ljekara ili stomatologa (opta ili specijalistika);

2. poliklinika;

3. laboratorija (za medicinsku ili kliniku biohemiju, mikrobiologiju, patohistologiju);

4. apoteka;

5. ambulanta (za zdravstvenu njegu i za rehabilitaciju);

6. laboratorija za zubnu tehniku.

Privatna praksa

Privatnu praksu moe samostalno obavljati zdravstveni radnik sa visokom strunom spremom pod sljedeim uslovima:

1. da ima odgovarajue obrazovanje zdravstvenog usmjerenja, poloen struni ispit, a za specijalistike ordinacije i odgovarajui specijalistiki ispit, te licencu izdatu od nadlene komore;

2. da je dravljanin Bosne i Hercegovine sa prebivalitem na teritoriji Federacije;

3. da je radno sposoban za obavljanje privatne prakse;

4. da je potpuno poslovno sposoban;

5. da mu pravosnanom sudskom presudom ili odlukom drugoga nadlenog organa nije izreena mjera bezbjednosti ili zatitna mjera zabrane obavljanja zdravstvene zatite, odnosno zatitna mjera udaljenja, dok te mjere traju;

6. da nije u radnom odnosu, odnosno da ne obavlja drugu samostalnu djelatnost;

7. da raspolae odgovarajuim prostorom;

8. da raspolae odgovarajuom medicinsko-tehnikom opremom;

9. da pribavi pozitivno miljenje nadlene komore o opravdanosti osnivanja privatne prakse.

Privatna praksa

Obaveza privatne prakse

ZZZ obavezuje privatnu praksu na vrenje sljedeih poslova:

1. pruati hitnu medicinsku pomo svim licima u sklopu svoje strune spreme;

2. uestvovati na poziv nadlenog organa u radu na spreavanju i suzbijanju zaraznih bolesti kao i na zatiti i spaavanju stanovnitva u sluaju katastrofe;

3. voditi zdravstvenu dokumentaciju i drugu evidenciju o licima kojim pruaju zdravstvenu zatitu i podnositi izvjetaj o tome nadlenoj zdravstvenoj ustanovi u skladu sa propisima o evidencijama u djelatnosti zdravstva;

4. vriti redovnu kontrolu sterilizacije i voditi evidenciju o tome;

5. posjedovati anafilaktiki set sa ampulama ispravnog roka valjanosti;

6. voditi redovnu kontrolu valjanosti lijekova i medicinskih sredstava koje primjenjuju u privatnoj

praksi;

7. davati podatke o svom radu na zahtjev nadlenog organa;

8. dostavljati izvjetaje o obraunu ukupnih sredstava u privatnoj praksi, na zahtjev kantonalnog ministarstva, a u skladu sa propisima o zdravstvenom osiguranju

Privatna praksa

Prema ZZZ nadzor nad radom zdravstvenih ustanova i privatnih praksi vri se kako je ve spomenuto putem unutranjeg nadzora, i zdravstveno-inspekcijskog nadzora.

Obje te vrste nadzora vri Ministarstvo zdravlja, preko zdravstvenih inspektora i inspektora nadlenih za oblast lijekova i medicinskih sredstava, koji se, skraeno, nazivaju farmaceutski inspektori.

U FBiH Poslove zdravstveno-inspekcijskog nadzora obavljaju federalni i kantonalni

zdravstveni inspektori. Federalni zdravstveni inspektor obavlja zdravstveno-inspekcijski nadzor u

zdravstvenim ustanovama iji je osniva, odnosno suosniva Federacija, a kantonalni zdravstveni inspektor u zdravstvenim ustanovama iji je osniva kanton,optina, odnosno pravno ili fiziko lice, kao i u privatnoj praksi. On je duan da postupa savjesno i nepristrasno u vrenju poslova nadzora, zatim da uva kao slubenu tajnu podatke do kojih doe u toku vrenja nadzora, a posebno podatke koji spadaju u medicinsku dokumentaciju pacijenta.

Zdravstvene ustanove i privatne prakse dune su da zdravstvenom inspektoru omogue neometano obavljanje poslova nadzora. Vrei zdravstveni nadzor inspektor je ovlaten: 1) da pregleda opte i pojedinane akte zdravstvene ustanove i privatne prakse, i da izvri uvid u zdravstvenu i drugu dokumentaciju koja je bitna za donoenje odluke u sprovoenju nadzora; 2) da saslua i uzme izjave odgovornog lica, odnosno zdravstvenog radnika i saradnika; 3) da pregleda prostor i opremu; 4) da izvri uvid u dokumentaciju na osnovu koje se ostvaruje zdravstvena zatita graana, kao i neposredan uvid u ostvarivanje zdravstvene zatite u zdravstvenoj ustanovi i privatnoj praksi;

Nadzor nad radom zdravstvenih ustanova i privatnih praksi

5) da izvri neposredan uvid u sprovoenju mjera izreenih u postupku provjere kvaliteta strunog rada u zdravstvenoj ustanovi i privatnoj praksi; 6) da razmatra predstavke pravnih i fizikih lica koje se odnose na rad zdravstvene ustanove i privatne prakse.

O izvrenom inspekcijskom pregledu u postupku nadzora, zdravstveni inspektor je duan da saini zapisnik, na osnovu kojeg donosi rjeenje kojim nalae zdravstvenoj ustanovi ili privatnoj praksi da u odreenom roku preduzme odreene mjere ili izvri radnje. Ako zdravstveni inspektor ocjeni da je postupanjem ili nepostupanjem zdravstvene ustanove ili privatne prakse uinjeno krivino djelo, privredni prestup ili prekraj, duan je da bez odlaganja nadlenom organu podnese prijavu za uinjeno krivino djelo ili privredni prestup, odnosno zahtjev za pokretanje prekrajnog postupka.


Kad inspektor ustvrdi da subjekt nadzora ne postupa ili postupa nepravilno ili

nepotpuno prema obvezama koje su mu odreene propisima, obvezan je prema ustvrenom injeninom stanju u zapisniku o obavljenom inspekcijskom pregledu, naloiti odgovarajue upravne mjere i to:

1. narediti da se utvreni nedostatci, nepravilnosti otkolone na nain i u roku kako je odreene zakonom i propisima na koje se odnosi inspekcijski nadzor;

2. zabraniti ili privremeno zabraniti djelatnost kad je to odreeno zakonm ili posebnim propisima ije provoenje nadzire inspekcija;

3. privremeno oduzeti i unititi robu za koju ustvrdi da je protupravno nastala ili slui prometu ili izvrenju radnji i poslova koji su u oprenosti sa propisima; narediti poduzimanje odgovarajuih upravnih radnji koje je gospodarski subjekt i druga pravna osoba, institucija koja ima javne ovlasti, odnosno organ uprave obvezan

poduzeti;

prisilno provesti izvrenje odreene upravne mjere kad je subjekt nadzora sam ne izvri; izrei globu i globiti na licu mjesta, kad je izriito ovlaten propisom na koji se odnosi inspekcijski nadzor

4. podnijeti prijavu protuv subjekta i odgovone osobe za poinjeni prekraj ili krivino djelo;

5. odrediti i druge mjere i obaviti radnje koje su odreene zakonom i posebnim propisima.


U obavljanju inspekcijskih poslova iz lana 194. ovog zakona, zdravstveni inspektor, pored nadlenosti utvrenih propisom o inspekcijama u Federaciji Bosne i Hercegovine, ima pravo i obavezu:

1. zabraniti rad zdravstvenom radniku koji nema licencu izdatu od nadlene komore; 2. zabraniti rad zdravstvenom radniku koji ne obezbijedi bezbjednost i standardni sadraj

zdravstvenih usluga;

3. predloiti nadlenoj komori provoenje postupka u cilju utvrenja potrebe dodatnog strunog usavravanja zdravstvenog radnika, odnosno potrebu ponavljanja provjere strune osposobljenosti;

4. zabraniti rad i predloiti komori oduzimanje licence zdravstvenom radniku; 5. uputiti zdravstvenog radnika, odnosno zdravstvenog saradnika na pregled radi ocjene

zdravstvene sposobnosti u sluaju sumnje na gubitak zdravstvene sposobnosti za obavljanje zdravstvene djelatnosti;

6. narediti preduzimanje drugih mjera za koje je nadlean u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima.

Ako zdravstveni inspektor prilikom vrenja inspekcijskog nadzora uoi nepravilnosti, odnosno povrede propisa, a nije nadlean direktno postupati, obavezan je obavijestiti nadleni organ uprave o uoenim nepravilnostima, odnosno povredama propisa, te traiti pokretanje postupka i preduzimanje propisanih mjera.

Ove odredbe shodno se primjenjuju i na privatnu praksu.


Zdravlje i njegov znaaj

U obinom govoru pod zdravljem se podrazumjeva stanje organizma pri kojem pravilno, normalno rade svi njegovi organi, i u kojem se ne osjeaju nikakvi bolovi. Bolest se, ipak, poima kao neto to je suprotno zdravlju: nezdravo, poremeeno, nenormalno stanje organizma. Meutim, granice izmeu ova dva pojma nisu vrste, jer veina zdravih raspolae samo relativnim zdravljem: subjektivno ga doivljava, ne opaajui svoju bolest. Postoji ak miljenje da je moderna medicina dostigla ve takav napredak da nikoga ne moe smatrati zdravim. Onaj ko se danas osjea zdravim, taj samo pokazuje da nije jo dovoljno temeljno ispitan. Tim prije to se smatra da e pojam ,bolest, u bliskoj budunosti, biti proiren, jer e u njegovu sadrinu biti ukljueno i psihiko rastrojstvo, nenormalno ponaanje i tekoe optenja s ljudima. Zdravlje se nee odreivati naprosto kao odsustvo bolesti ili trauma, nego kao cjelokupno dobro funkcionisanje.

Zatita ovjekovog zdravlja

U teoriji i praksi susreu se tri razliita naziva za istu stvar: pravo na zdravlje, pravo na zdravstvenu zatitu i pravo na zatitu zdravlja. Prvi naziv je, oigledno, nepodesan zbog njegove neloginosti, jer je pravo na zdravlje neostvarivo. Nijedan dravni organ nije, naime, u stanju da garantuje ovjeku normalno odvijanje svih njegovih tjelesnih funkcija. Zato se ne moe govoriti o pravu da se bude i ostane zdrav, tj. o nekakvoj pravnoj zatiti zdravlja; moe biti govora samo o pravu na dostupnost adekvatne medicinske pomoi, na odgovarajue zbrinjavanje u sluaju bolesti ili nesrenog sluaja. Drugim rijeima, u pitanju je pravo da se, radi zatite i unapreenja vlastitog zdravlja, zahtjevaju od drugog izvjesne radnje kojima on raspolae, koje stoje u njegovoj moi. Tom ovlatenju primjeren je jedino naziv pravo na zatitu zdravlja.

Izraz pravo na zdravstvenu zatitu, koji koriste nai pravni propisi, nije nelogian ali nije ni besprijekoran. Od njega je razumljiviji i jasniji izraz pravo na zatitu zdravlja. Umjesto Zakon o zdravstvenoj zatiti, ispravnije bi bilo rei Zakon o zatiti zdravlja.

Pravo na zatitu zdravlja

Podrka ovjekovom pravu na zatitu zdravlja odavno je prevazila nacionalne granice i postala sastavni dio meunarodnih ugovora i deklaracija. U tom pogledu naroito je znaajan Statut Svjetske zdravstvene organizacije, u kome je zapisano da je njen trajan zadatak dostizanje najvieg standarda zdravlja svih naroda. U njemu se, prvi put, zdravlje proglaava jednim od osnovnih i neotuivih prava svakog ovjeka, bez obzira na razlike u rasi, religiji, politikom ubjeenju, ekonomskom i drutvenom poloaju. Ovaj Statut sadri i odredbu da ,vlade snose odgovornost za zdravlje svojih naroda, i da ta odgovornost iziskuje donoenje odgovarajuih mjera socijalnog karaktera u oblasti zatite zdravlja.

Sline ideje o zdravlju sadri i Opta deklaracija Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima. U njoj stoji da svaki ovjek ima pravo na standard ivota koji podrazumjeva hranu, odjeu, stan, medicinsku pomo i odgovarajue socijalne usluge neophodne za odravanje zdravlja i blagostanja, njega lino i njegove porodice. Dok Rezolucija Svjetske zdravstvene organizacije, usvojena na 23. skuptini, 1970. godine, proklamuje da je pravo na zdravlje osnovno ljudsko pravo.

Meunarodne proklamacije o zatiti zdravlja

Ve je reeno da zatita ljudskog zdravlja nije vie lina, privatna stvar svakog pojedinca, nego je stvar drave i drutva. U tenji ka kolektivnom staranju o zdravlju nastalo je i osiguranje za sluaj bolesti, koje se naziva zdravstvenim osiguranjem. U sutini, radi se o osiguranju od finansijskih posljedica bolesti. Ali, zdravstveno osiguranje ne iskljuuje potrebu da osigurani graani brinu i sami o vlastitom zdravlju, da vode zdrav nain ivota i da budu odgovorni za svoje zdravlje.

Zdravstveno osiguranje postoji danas u svim razvijenim zemljama svijeta,

i to u obliku javnog, privatnog ili mjeovitog osiguranja. Ono je ili obavezno (zakonsko) ili dobrovoljno (ugovorno). Ali u nekim zemljama postoji samo

dobrovoljno osiguranje. Takav je, na primjer, sluaj u SAD. Evropske zemlje imaju, meutim, i obavezno i dobrovoljno osiguranje. Obavezno zdravstveno osiguranje je javno, i ono je pretenije od privatnog. Njime se podmiruju trokovi medicinskih usluga znatno veeg dijela stanovnitva, pa su te usluge tako postale dostupne i pojedincima koji ne bi bili u stanju da ih sami plate. Obavezno

ili zakonsko osiguranje poiva na principu solidarnosti, tako da visina doprinosa ne zavisi od individualnih faktora rizika; dok nosioci privatnog osiguranja svoje

premije odmjeravaju prema individualnom zdravstvenom riziku osiguranog lica.

Zdravstveno osiguranje

Ovo osiguranje obuhvata gotovo sve graane Bosne i Hercegovine, ali ono, ipak, nije jedinstveno nego se odnosi na dvije razliite grupe osiguranika. Prvu grupu ine lica koja svojstvo osiguranika stiu na osnovu sopstvenog radnog odnosa ili sopstvene djelatnosti, ukoliko svojim novanim sredstvima uplauju doprinos za obavezno zdravstveno osiguranje. Osim toga, dio doprinosa za njihovo osiguranje

uplauje i poslodavac ili drugi obveznik. Drugu grupu osiguranika ine lica koja nemaju sopstvene prihode, odnosno koja ne obavljaju djelatnost na osnovu koje stiu prihode; njima se svojstvo osiguranika obezbjeuje na osnovu uplate doprinosa iz budeta drave. Radi se o licima koja pripadaju grupaciji stanovnitva koja je izloena poveanom riziku oboljevanja, ali i licima ija je zdravstvena zatita potrebna u vezi sa sprijeavanjem, suzbijanjem, ranim otkrivanjem i lijeenjem bolesti od veeg socijalno-medicinskog znaaja.

Obavezno zdravsteno osiguranje

Prema zakonu o zdravstvenom osiguranju FBiH osiguranici su:

1. lica koja su u radnom odnosu u preduzeima, ustanovama, zadrugama i drugim oblicima organiziranja, kod radnika koji samostalno obavljaju djelatnost linim radom, sredstvima u svojini graana, kod radnika koji linim radom, samostalno u vidu zanimanja, obavljaju profesionalnu djelatnost nateritoriji Federacije;

2. lica u radnom odnosu kod pravnog ili fizikog lica sa sjeditem na teritoriji Federacije, upuena na rad ili struno usavravanje u inozemstvu, te lica na radu u domainstvima osiguranika koji se nalaze na radu u inozemstvu, ako su dravljani Federacije Bosne i Hercegovine;

3. lica koja su izabrana ili imenovana na stalne dunosti uodreenim organima dravne ili sudske uprave u Federaciji ili kantonu, ako za taj rad primaju plau,

4. dravljani Federacije Bosne i Hercegovine, zaposleni u stranim ili meunarodnim organizacijama i ustanovama, stranim konzularnim i diplomatskim predstavnitvima sa sjeditem na teritoriji Federacije;

5. lica s prebivalitem na teritoriji Federacije zaposlena u inozemstvu kod inozemnog poslodavca koja nemaju zdravstveno osiguranje inozemne ustanove, odnosno tijela u ijoj je nadlenosti provoenje zdravstvenog osiguranja;

6. lica koja se nakon zavrenog obrazovanja nalaze na obaveznom praktinom radu, ako rade s punim radnim vremenom;

7. lica koja na teritoriji Federacij obavljaju privrednu ili neprivrednu djelatnost linim radom; 8. lica koja su vlasnici privatnih preduzea sa sjeditem na teritoriji Federacije, ako nisu

zdravstveno osigurani po drugom osnovu;


9. zemljoradnici koji se na teritoriji Federacije bave zemljoradnjom kao jedinim ili glavnim zanimanjem, zemljoradnici koji su svoje poljoprivredno zemljite dali u zakup i lica koja su uzela poljoprivredno zemljite u zakup, ako nisu zdravstveno osigurana po drugom osnovu;

10. korisnici penzija i korisnici prava na profesionalnu rehabilitaciju i zapoljavanje po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije,

11. korisnici penzija i invalidnina s prebivalitem na teritoriji Federacije koji to pravo ostvaruju iskljuivo od inozemnog nosioca penzijskog i invalidskog osiguranja, ako meunarodnim ugovorom nije drugaije odreeno;

12. nezaposlena lica koja su prijavljena zavodu za zapoljavanje ako su: se prijavila u roku od 30 dana nakon prestanka radnog odnosa, obavljanja djelatnosti ili nakon prestanka primanja naknade plaa na koju imaju pravo prema ovom zakonu ili prema propisima donesenim na osnovu ovog zakona, se prijavila u roku od 30 dana nakon sluenja vojnog rok ili nakon prestanka nesposobnosti za rad zbog koje su otputena s te vojne slube, - se prijavila u roku od 30 dana nakon otputanja iz ustanove za izvrenje kaznenih i prekrajnih sanmkcija, iz zdravstvene ili druge spacijalizirane ustanove, ako je bila primijenjena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog lijeenja u zdravstvenoj ustanovi ili obaveznog lijeenj alkoholiara i narkomana, na strunom osposobljavanju ili prekvalifikaciji koje organizira zavod za zapoljavanje, se prijavila u roku od 30 dana, po povratku iz inozemstv i ako su prije odlaska u inozemstvo bila zdravstveno osigurana, se prijavila u roku od 90 dana nakon zavretka kolsk godine u kojoj su zavrila redovna kolovanja, odnosno od dana poloenog ispita ako su prije toga izgubila pravo na zdravstvenu zatitu, se prijavila u roku od 90 dana nakon sluenja vojnog rok odnosno od dana prestanka nesposobnosti zbog bolesti radi koje su otputena s te vojne slube, ako su na sluenju vojnog roka stupila u roku od 60 dana odod dana zavrenog kolovanja u odgovarajuoj ustanovi;


13. djeca koja su navrila 15 godina ivota, a nisu zavrila osnovno kolovanje ili se po zavretku osnovnog kolovanja nisu zaposlila, ako se u roku od 30 dana od dana navrenih 15 godina ivota, odnosno od dana zavretka kolske godine prijave Zavodu za zapoljavanje;

14. lica koja su prema propisima o kolovanju izgubila status uenika, odnosno redovnog studenta ili su prekinula redovno kolovanje, zadravaju pravo na zdravstvenu zatitu u trajanju od jedne godine od dana prekida kolovanja ako su se prijavila Zavodu za zapoljavanje u roku od 30 dana od dana prekida kolovanja i ako pravo na zdravstvenu zatitu ne mogu ostvariti po drugom osnovu;

15. lica s prebivalitem na teritoriji Federacije kojima je priznato svojstvo ratnog, mirnodopskog i civilnog invalida rata, odnosno status korisnika porodone invalidnine saglasno pozitivnim propisima, ako nisu zdravstveno osigurana po drugom osnovu,

16. pripadnici Vojske Federacije ukljuujui i lica na redovnom odsluenju vojnog roka i pripadnici Federalnog ministarstva unutarnjih poslova;

17. pripadnici kantonalne policije;

18. lica koja su prekinula rad zbog toga to ih je pravno lice uputilo na struno obrazovanje ili postdiplomski studij;

19. lica koja je pravno lice prije stupanja u radni odnos uputilo kao svoje stipendiste na praktian rad ili u drugo pravno lice radi strunog osposobljavanja ili usavravanja;

20. lica upuena u inozemstvo u sklopu meunarodne prosvjetne tehnike i kulturne saradnje;

21. vrhunski sportisti ako nisu osigurani po drugom osnovu.


Prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja (kao i iz dobrovoljnog) ne mogu

se prenositi drugome niti nasleivati. Meutim, novane nadoknade koje su dospijele za isplatu ali su ostale neisplaene usled smrti osiguranika, mogu se nasljeivati.

Po osnovu obaveznog zdravstvenog osiguranja osiguranici imaju sljedea prava:

1. zdravstvena zatita;

2. naknada plata;

3. naknada putnih trokova u vezi sa koritenjem zdravstvene zatite.

Prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja

Revidirana Lisabonska deklaracija Svjetskog saveza ljekara o pravima

pacijenata odreuje pravo pacijenta da slobodno izabere i promjeni ljekara, bolnicu ili neku drugu medicinsku ustanovu, bez obzira na to da li se radi o javnim ili o privatnim

ustanovama. Pacijent ima pravo da u svako vrijeme pribavi miljenje i drugog ljekara. U ZZZ ona ima karakter opteg pravnog pravila: Svaki pacijent ima pravo na slobodan izbor doktora medicine, odnosno doktora stomatologije i zdravstvene

ustanove.... Meutim, ZZO prilagoava to pravilo osiguranim pacijentima: Pri ostvarivanju prava na zdravstvenu zatitu, iz obaveznog zdravstvenog osiguranja prema odredbama zakona, osigurano lice ima pravo na slobodan izbor doktora

medicine i doktora stomatologije primarne zdravstvene zatite. .

Osim toga, treba imati u vidu da pacijent ne moe birati ljekara za svaku oblast medicine. Tanije, izabrani ljekar moe biti: 1) doktor medicine ili specijalista za oblast opte medicine, odnosno specijalista medicine rada; 2) ljekar-specijalista pedijatrije; 3) ljekar-specijalista ginekologije; 4) doktor stomatologije. Osigurano lice

moe imati samo jednog izabranog ljekara iz navedenih grana medicine. Osigurano lice bira doktora medicine i doktora stomatologije primarne zdravstvene zatite na period od najmanje godinu dana(ZZO FBiH).

Pravo osiguranika na slobodan izbor ljekara i zdravstvene usluge

Dobrovoljno zdravstveno osiguranje moe organizovati i sprovesti Zavod i pravna lica koja obavljaju djelatnost osiguranja, u skladu sa zakonom kojim se ureuje osiguranje. Ovu vrstu osiguranja mogu organizovati i sprovoditi i investicioni fondovi za dobrovoljno zdravstveno osiguranje, u skladu sa posebnim zakonom. Meutim, dobrovoljno zdravstveno osiguranje moe se uvesti tek poto Vlada BiH, na prijedlog Ministra zdravlja, uredi svojim aktom vrste dobrovoljnog osiguranja, uslove, nain i postupak njegovog organizovanja i sprovoenja. Ali ako je dobrovoljno zdravstveno osiguranje na drugaiji nain ureeno drugim zakonom, tada se primjenjuju odredbe tog zakona i propisi doneseni za sprovoenje istog. Iz toga se vidi da ZZO nije potpun pravni osnov za uspostavljanje sistema dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja.

Iz odredbi ZZO moe se stei samo opta slika o tome ta dobrovoljno osiguranje znai i ko se njime moe koristiti. Nesumnjivo je da njega mogu koristiti graani koji nisu obavezno zdravstveno osigurani niti ukljueni u obavezno zdravstveno osiguranje. Pored toga, njime se mogu koristiti i obavezno osigurana lica

koja ele da sebi obezbjede vei obim i standard i druge vrste prava iz zdravstvenog osiguranja (dopunsko osiguranje). Naime u skladu sa ZZO graani-osiguranici mogu za sebe i za svoje lanove porodice dobrovoljnim zdravstvenim osiguranjem osigurati dodatna prava iz zdravstvene zatite koja nisu obuhvaala obaveznim zdravstvenim osiguranjem.Jedva da je i potrebno rei da dobrovoljno osiguranje plaaju u cjelosti sami osiguranici, ali zato oni nemaju obavezu da plaaju participaciju.

Dobrovoljno zdravstveno osiguranje

Ljekarove obaveze prema pacijentu nisu jednake nego razliite naravi. One su, naime, po svojoj prirodi trojake: profesionalne ili strune, moralne i pravne. Ali, granice meu njima nisu tako vrste i jasne.

Profesionalne obaveze su, na primjer, u isti mah i moralne, i obratno:

moralne dunosti uslovljene su medicinskom profesijom, te iziskuju savjesno i odgovorno izvravanje profesionalnih dunosti. U odnosu ljekar-pacijent prepliu se osobito moralno i pravno, znatno vie nego to je to sluaj u ostalim odnosima meu ljudima. Moralne i pravne dunosti ljekara tako su se stopile da ih je, u pojedinostima, gotovo nemogue razluiti.

Izvjesne obaveze to ih nalae medicinska etika toliko su se uvrstile u svijesti ljekara i pacijenata da ih oni doivljavaju kao pravne. Meutim, valja imati na umu da se moralne dunosti ljekara ne poklapaju u svemu sa pravnim nego ih nadilaze.

Odnos izmeu ljekara i pacijenta

Humanost kao sutina ljekarske etike

Samo dobar ovjek moe biti dobar ljekar.

Povjerenje u ljekara kao temelj odnosa.

Ljekar ne lijei bolest nego bolesnika.

Etiki sastojci odnosa izmeu ljekara i pacijenta

Pacijentova prava

Propisivanjem dunosti ljekara prema pacijentu i dunosti koje se tiu kvaliteta medicinskih usluga, umanjena je donekle asimetrinost odnosa izmedu ljekara i pacijenta. Iz pojedinih ljekarevih dunosti bivaju posredno izvedena i odgovarajua pacijentova prava. Meutim, pacijenti nisu u stanju da u propisanim dunostima ljekara prepoznaju sva vlastita prava. Stoga se, u novije vrijeme, dolo na ideju da pacijentova prava treba eksplicitno utvrditi i kodikovati, a ne da se o njima govori samo indirektno, preko propisa o dunostima ljekara i zdravstvenih ustanova. Posljednjih godina dvadesetog vijeka, ta je kodikacija izvrena u vie evropskih zemalja, ali na razliite naine.

Pacijentova prava utvrena su odredbama ZZZ ovim redom:

1. pravo na dostupnost zdravstvene zatite, ukljuujui i pravo na hitnu medicinsku pomo;

2. pravo na informacije;

3. pravo na obavijetenost i uestvovanje u postupku lijeenja;

4. pravo na slobodan izbor;

5. pravo na samoodluivanje i pristanak, ukljuujui i zatitu prava pacijenta koji nije sposoban dati pristanak.

Pravni sastojci odnosa izmeu ljekara i pacijenta

Pravni sastojci odnosa izmeu ljekara i pacijenta

Pacijentova prava

1. pravo na povjerljivost informacija i privatnost;

2. pravo na tajnost podataka;

3. pravo na lino dostojanstvo; 4. pravo na spreavanja i olakavanje patnji i bola; 5. pravo na potovanje pacijentovog vremena; 6. pravo na uvid u medicinsku dokumentaciju;

7. pravo na samovoljno naputanje zdravstvene ustanove; 8. pravo pacijenta nad kojim se vri medicinsko istraivanje; 9. pravo na preventivne mjere i informisanje o ouvanju zdravlja; 10. pravo na prigovor;

11. pravo na naknadu tete; 12. pravo na prehranu u skladu sa svjetonazorom;

13. pravo na odravanje linih kontakata; 14. pravo na obavljanje vjerskih obreda.

Obaveze ljekara prema pacijentu zavise od konkretnog oboljenja i od

indikovanih medicinskih mjera koje je nuno preduzeti. U sutini, osnovna je dunost ljekara da pacijenta lijei, a sve ostale njegove obaveze slue tome cilju. ta i kako ljekar treba da radi - to se uopteno moe predstaviti samo u glavnim crtama:

1. obaveza da medicinsku uslugu izvri lino;

2. obaveza da uzme podatke za anamnezu;

3. obaveza da izvri pregled, odnosno ispitivanje pacijenta;

4. obaveza da postavi dijagnozu;

5. obaveza da postavi indikaciju;

6. obaveza da lijei pacijenta;

7. obaveza da se stara o pacijentu;

8. obaveza da postupa prema pravilima struke kao i paljivo i

9. ostale obaveze ljekara u koje spadaju: obaveza da vodi i uva medicinsku dokumentaciju; obaveza da pacijenta obavijesti o odreenim injenicama; obaveza da uva pacijentove tajne.

Obaveze ljekara

Obaveze i odgovornosti pacijenta, u kontekstu odredbi Zakona o pravima, obavezama i

odgovornostima pacijenata FBiH (ZPOOP FBiH), odnose se na:

1. lino zdravlje;

2. druge korisnike zdravstvenih usluga;

3. zdravstvene radnike i zdravstvene saradnike koji obezbjeuju i omoguuju zdravstvene usluge;

4. iru drutvenu zajednicu.

Odgovornost pacijenata za lino zdravlje

Pacijent je obavezan odgovorno se odnositi prema svom zdravlju, te aktivno uestvovati pri zatiti, ouvanju i unapreenju svoga zdravlja, te je obavezan pri ostvarivanju zdravstvene zatite pridravati se uputstava i preduzetih mjera propisane terapije od strane nadlenog zdravstvenog radnika.

Odgovornost pacijenata prema drugim korisnicima zdravstvenih usluga

Svaki pacijent je obavezan potivati ljudska prava, te prava pacijenata odreena ovim zakonom,na nain da drugim pacijentima namjerno ne onemoguava koritenja istih prava.

Obaveze i odgovornosti pacijenta

Odgovornost pacijenata prema zdravstvenim radnicima i drugim licima koja obezbjeuju i omoguuju zdravstvene usluge

Pacijent je obavezan u potpunosti informisati nadlenog zdravstvenog radnika i dati istinite podatke o svom zdravstvenom stanju, promjeni adrese i telefonskog broja, te jeobavezan informisati nadlenu zdravstvenu ustanovu odnosno privatnu praksu o otkazivanju termina za naruene preglede i mmedicinske postupke.

Pacijent je obavezan potivati kuni red zdravstvene ustanove regulisan optim aktima zdravstvene ustanove o uslovima boravka i ponaanja u njoj, i duan uvaavati obaveze zdravstvenog osoblja prema drugim pacijentima, tako da ne ometa njihov rad, izbjegavajui na taj nain da ih dovodi u situacije da poine profesionalnu greku za koju mogu odgovarati saglasno posebnom zakonu.

Odgovornost pacijenata prema iroj drutvenoj zajednici

Ukoliko pacijent boluje od bolesti koja moe uticati na zdravlje i ivot drugih ljudi ne smije niti jednim svojim postupkom izazvati opasnost po zdravlje i ivot drugih ljudi u iroj drutvenoj zajednici.

Obaveze i odgovornosti pacijenta

Pristanak pacijenta

Ljekari su i ovlateni i duni da lijee bolesnike. Meutim, iz toga ne proizilazi njihovo ovlatenje za lijeenje odreenih lica, jer ono predstavlja svojevrsno djelovanje na ljudski organizam. Ljekar je, naime, duan da vodi rauna o dobru pacijentovom, ali i o autonomiji njegove linosti, uostalom prema Jaspers-u, ovjek se ne lijei onako kao to se lijei ivotinja. Lijeenje mora zavisiti od volje onoga koga se tie. Bez prethodne pacijentove saglasnosti ljekar ne smije zapoeti lijeenje ak i kad je ono vitalno indikovano i hitno potrebno, jer je pravo ovjeka da bude svoga tijela gospodar. To je danas vrst pravni princip, prihvaen u svim civilizovanim zemljama svijeta. On je utvren i Zakonom o zdravstvenoj zatiti, a glasi: Pacijent ima pravo da slobodno odluuje o svemu to se tie njegovog ivota i zdravlja, osim u sluajevima kada to direktno ugroava ivot i zdravlje drugih lica. Bez pristanka pacijenta ne smije se, po pravilu, nad njim preduzeti nikakva medicinska mjera..., osim u izuzetnim sluajevima koji su utvreni zakonom i koji su u skladu sa ljekarskom etikom.

Pristanak na medicinsku intervenciju izraz je ovjekovog prava samoodreenja u odnosu na vlastito tijelo, koje ima svoje utemeljenje u ustavnoj garanciji neprikosnovenosti ljudske linosti. Pristanak je punovaan ako ga je dao pacijent koji je sposoban da se saglasi sa predloenom medicinskom mjerom.

Pristanak pacijenta na medicinsku intervenciju i obavjetenje

Postoje situacije u kojima pristanak pacijenta na odreenu medicinsku mjeru nije mogue dobiti, zato to je on u besvjesnom stanju ili je poslovno nesposoban a njegov zakonski zastupnik nije dostupan. Ako je u pitanju medicinska mjera koju bi trebalo

hitno preduzeti, odugovlaenjem se moe ugroziti ivot pacijentov ili usloviti teko tjelesno oteenje. Imajui u vidu takvu opasnost, ZPOOP FBiH odreuje: Nad pacijentom koji je bez svijesti ili iz drugih razloga nije u stanju da saopti svoj pristanak, hitna medicinska mjera moe se preduzeti i bez njegove saglasnosti odnosno saglasnosti staratelja ili zakonskog zastupnika, ukoliko bi nepreduzimanje takve mjere

dodatno ugrozilo ili otetilo zdravlje pacijenta odnosno ugrozilo njegov ivot. . Takoer ako se tokom invanzivnog operativnog zahvata pojavi potreba za proirenjem operativnog zahvata koji se nije mogao pretpostaviti, u nedostatku pacijentovog

pristanka odnosno pristanka roditelja, zakonskog zastupnika ili staratelja na obavljanje

tog proirenog operativnog zahvata, proireni operativni zahvat se moe obaviti ako:

1. to zahtjeva hitnost stanja pacijenta;

2. bi njegovo neobavljanje dovelo do trajnog oteenja zdravlja odnosno znailo akutnu prijetnju ivotu pacijenta;

3. bi njegovo neobavljanje na pacijentu imalo dalje mogue zdravstvene probleme kojima bi se pacijent mogao izvrgnuti, u sluaju nepreduzimanja neke za njega, u tom trenutku korisne medicinske procedure.



Pristanak na medicinsku intervenciju ne izvodi se iz samog ugovora o

ljekarskim uslugama, nego pretpostavlja zasebnu izjavu volje. Ta se izjava moe dati u bilo kojoj formi, izriito ili radnjama iz kojih se moe zakljuiti da postoji odgovarajua volja. U bolnicama i klinikama je uobiajno da se od pacijenta trai pismena saglasnost sa operacijom, tj. da pacijent potpie pripremljeni formular. Mnogi ljekari su miljenja da ovakva procedura negativno utie na psihu bolesnika, jer kod njega potencira osjeaj da je pristao na mogui kobni ishod operacije.

Obavjetenje kao pretpostavka pristanka

Obavjetenje pacijenta, odnosno zakonskog zastupnika treba da obuhvati sve injenice koje su bitne za njegovu odluku da na predloenu medicinsku mjeru pristane. Obavjetenje iz treba da obuhvati:

1. dijagnozu i prognozu bolesti;

2. kratak opis, cilj i korist od predloene medicinske mjere, njezin termin izvoenja;

3. vrstu i vjerovatnou moguih rizika, bolne i druge sporedne ili trajne posljedice;

4. za operativne i druge medicinske zahvate povezane sa veim rizikom ili veim optereenjem, pacijentu se daju usmena i pisana objanjenja na razumljiv nain, i to lijenik koji e obaviti zahvat, a ako to nije mogue drugi lijenik koji je osposobljen za taj zahvat;

5. mogue promjene pacijentovog stanja poslije preduzimanja predloene medicinske mjere, kao i mogue nune promjene u nainu ivota pacijenta;

6. alternativne metode lijeenja sa opisom koristi i rizika svake od alternativnih metoda, ukljuujui i efekt nelijeenja;

7. dejstvo lijekova i mogue nuspojave tog dejstva;

8. dalji tok pruanja zdravstvene zatite koji ukljuuje druge medicinske mjere i ostalim uslugama koje su na raspolaganju pacijentu, a ne pripadaju iskljuivo medicinskim mjerama;

9. pravo na odluivanje o preporuenoj medicinskoj mjeri;

10. informacije pri otpustu iz bolnice ili druge stacionarne zdravstvene ustanove to ukljuuje otpusno pismo sa dijagnozom, opisom naina lijeenja i zdravstvene njege, te uputama za dalje lijeenje i rehabilitaciju.


Obavjetavanje pacijenta treba da je dovoljno tano, obuhvatno i blagovremeno.

.

Tanost obavjetavanja zasniva se na spoznatim medicinskim i drugim injenicama tokom pregleda i lijeenja pacijenta.

Obuhvatnost obavjetavanja cijeni se u svakom posebnom sluaju prema mogunosti da pacijent nadlenom zdravstvenom radniku moe postavljati pitanja nakon ili u toku obavjetavanja i na njih dobivati njemu razumljive odgovore.

Blagovremenost obavjetenja definie se kao obavjetavanje pacijenta o klinikim nalazima i predloenim medicinskim mjerama, ostavljajui pacijentu najmanje 24 asa od davanja obavjetenja, da moe razmisliti o svojoj odluci, izuzev u hitnim sluajevima.

Sluajevi u kojima obavjetenje nije potrebno:

1. Kad je ve pacijent obavjeten;

2. Kad se pacijent odrekne prava na obavjetenje;

3. Kad postoji medicinska kontraindikacija(ako nadleni zdravstveni radnik ocijeni da bi s obzirom na okolnosti takva obavijest prouzrokovala ozbiljnu tetu po zdravlje pacijenta);

4. Kad se zahvat obavlja na osnovu pretpostavljenog pristanka.

,


Sterilizacija

Sterilizacija je hirurki zahvat kojim se presjeca sjemevod kod mukarca ili jajovod kod ene, da bi se sprijeilo spajanje sjemene i jajne elije, tj. da bi se onemoguilo zaee, odnosno sposobnost zaea. Za razliku od kastracije, sterilizacija ne unitava libido i sposobnost seksualnog optenja. Uprkos tome, zbog mogue trajne nesposobnosti rasploavanja, sterilizacija se tretira kao jedan od tekih zahvata u tjelesni integritet ovjeka i u ukupno voenje ivota. Stoga je ona ranije kvalifikovana kao teka telesna povreda, ak i kad je dobrovoljna; dok danas vai opti stav da je sterilizacija, sa stanovita i dravnog i stalekog prava, dopustiva, iz medicinskih, socijalnih i genetskih razloga. Medicinska indikacija za sterilizaciju postoji u sluaju kad bi roenje sljedeeg djeteta dovelo do znatnog psihikog i fizikog koenja zdravlju ene. Genetska ili eugenska indikacija podrazumjeva nasljednu bolest konkretnog lica, koja doputa mogunost da njegovi potomci imaju uroena znatna tjelesna ili duevna oteenja ili da nee biti sposobni za ivot. Sporna je donekle jedino sterilizacija sa socijalnom indikacijom, tj. zbog ekonomske nude i velikog broja djece, ali se i ona, veinom, odobrava. Sudska praksa je, na primjer, potvrdila da ljekar koji obavi sterilizaciju 34-godinje ene koja ima troje dece ne postupa protivpravno.

Posebni medicinski zahvati i pravni problemi

Poseban pravni problem predstavlja sterilizacija nad licima koja nemaju pravno

relevantnu volju, osobito nad maloljetnicima i enama koje pate od duevne bolesti. Novelirani tekst Njemakog graanskog zakonika sadri dvije odredbe o istom:

Roditelji ne mogu pristati na sterilizaciju djeteta. Ni samo djete ne moe pristati na sterilizaciju.

Ako se medicinski zahvat svodi na sterilizaciju lica pod starateljstvom na koju ono

ne moe pristati, tada staratelj moe pristati samo:

1. ako sterilizacija ne protivrijei volji lica pod starateljstvom;

2. ako e lice pod starateljstvom ostati trajno nesposobno da pristane;

3. ako se moe smatrati da bi bez sterilizacije dolo do trudnoe;

4. ako bi u sluaju trudnoe trebalo oekivati opasnost po ivot ili opasnost tekog koenja tjelesnom ili duevnom stanju zdravlja trudnice, koje se ne bi moglo otkloniti na oekivan nain;

5. ako se trudnoa ne bi mogla sprijeiti nekim drugim oekivanim sredstvom.


Kastracija

Kastracija podrazumijeva potpuno i namjerno odstranjivanje polnih lijezda ili namjerno trajno unitenje funkcionalne sposobnosti neodstranjenih polnih lijezda mukarca ili ene. Ona je radikalniji zahvat od sterilizacije. Pored operativnog odstranjivanja polnih ljezda, kod mukarca je mogue izazvati njihovu trajnu nesposobnost i putem zraenja. Kastracija se moe postii i drugim medicinskim metodama, kao to je, na primjer, medikamentozni tretman pomou estrogena ili antiandrogenom.

Obavljanje kastracije na ljudima doputeno je samo izuzetno, u dva sluaja: iz isto medicinskih razloga i radi obuzdavanja nenormalnog polnog nagona. Medicinski razlozi doputaju kastraciju i mukarca i ene, u cilju izljeenja ili ublaavanja tekog oboljenja sjemenika ili jajnika.

Dobrovoljna kastracija je mogua i kao mjera protiv ispoljavanja nenormalno jakog polnog nagona. Lice koje se kastrira mora, po pravilu, imati najmanje 25 godina

starosti, mora biti sposobno da pristane na kastraciju, i mora biti dovoljno obavjeteno o zahvatu i njegovim rizicima. Ako je ono nesposobno, pristanak na medicinski

indikovanu kastraciju moe dati njegov staralac, uz odobrenje starateljskog suda.

Prinudna kastracija je zabranjena, jer se smatra da vrijea ustavno pravo na ljudsko dostojanstvo i tjelesni integritet.


Sredstva za sprijeavanje zaea

Sredstva za sprijeavanje zaea su dvojaka: mehanika i hemijska, odnosno medikamentozna (pilule za kontracepciju). Mada trudnoa nije bolest, sredstva za kontracepciju ubrajaju se u lijekove, jer se njihovom primjenom

moe spasti ivot i sprijeiti bolest i psihike traume mladih ena koje nastaju kao posljedica pobaaja.

Ljekar je slobodan da eni propie sredstvo za kontracepciju po svome nahoenju, isto onako kao to propisuje i ostale lijekove, ali je duan da ukae na kontraindikacije i neeljena dejstva. S druge strane, ena je slobodna da sama odlui o upotrebi kontraceptivnog sredstva, ne traei za to saglasnost mua ili seksualnog partnera. To je znak njene stvarne emancipacije.

Upotrebu sredstva za kontracepciju ljekar moe propisati i maloljetnoj eni koja je sposobna da shvati njegovu sutinu. On ne mora za to traiti pristanak roditelja, odnosno staratelja maloljetnice, jer i ogranieno poslovno sposobna lica mogu samostalno da odluuju o svojim strogo linim pravima. ta vie, ljekar ima obavezu da uva profesionalnu tajnu i od roditelja, odnosno staratelja lica koga se tajna tie.


Prekid trudnoe Treba praviti razliku izmedu dozvoljenog i zabranjenog prekida trudnoe.

Zabranjenim se smatra prekid trudnoe koji nije u skladu sa vaeim pravnim propisima, i on ima karakter krivinog djela. Dozvoljeni prekid trudnoe ureen je Zakonom o postupku prekida trudnoe u zdravstvenim ustanovama. Prekidanje trudnoe ija starost ne prelazi deset nedjelja naelno je doputeno, osim ako se utvrdi da bi se njime tee naruilo zdravlje ili ugrozio ivot trudnice. ena koja eli da prekine svoju trudnou treba da se usmenim zahtjevom obrati ljekaru specijalisti akuerstva i ginekologije u odgovarajuoj zdravstvenoj ustanovi. Ljekar specijalista kome se ona obrati ini slijedee: 1) utvruje starost trudnoe; 2) pribavlja podatke o krvnoj grupi trudnice, RH faktoru i anamnestike podatke o ranijim bolestima; 3) samostalno, a po potrebi i uz konsultaciju ljekara specijalista iz drugih grana medicine, utvruje da li postoji opasnost da se zbog prekida trudnoe narui zdravstveno stanje trudnice; 4) ukazuje trudnici na opasnost i posljedice prekida trudnoe; i 5) upoznaje enu sa drugim metodama i sredstvima zatite od neeljene trudnoe . Posljednji uslov za prekid trudnoe jeste pismena saglasnost ene o ijoj je trudnoi rije. Trudnoa do deset nedjelja starosti moe se prekinuti u domu zdravlja, odnosno u ljekarskoj ordinaciji ljekara specijaliste iz ginekologije i akuerstva, koji ima obezbjeenu zdravstvenu zatitu ena i hitnu medicinsku pomo. Prekidanje trudnoe koja je starija od deset nedjelja u naelu je zabranjeno, osim izuzetno u sluajevima koji su utvreni zakonom.


Vjetako oploenje

Vjetako oploenje je svako oploenje koje nije prirodno, koje nije rezultat polnog optenja, nego se obavlja uz pomo ljekara i izvjesnih tehnikih sredstava. U strunoj literaturi ono se naziva asistirana reprodukcija ili medicinski potpomognuto oploenje. Ve je reeno da se vjetako oploenje moe obaviti u samom eninom tijelu ili izvan eninog tijela. Postoji, dakle, unutartjelesno i vantjelesno vjetako oploenje.

Izazivanje trudnoe vjetakim putem moe se postii jednom od ove etiri metode:

1. unoenjem sjemenih elija u polne organe ene;

2. spajanjem jajnih elija sa sjemenim elijama izvan eninog tijela;

3. unoenjem jajnih elija sposobnih za razvoj (oploenih) u matericu ili u jajovod ene;

4. unoenjem jajnih elija ili jajnih sa sjemenim elijama u matericu ili u jajovod ene.


Transseksualizam

Postoje lica iji se polni razvoj ne odvija normalno i jednoznano, kod kojih polno diferenciranje nije izvreno konano ili potpuno. Tada moe biti u pitanju interseksualizam ili transseksualizam. Interseksualizam oznaava okolnost da jedan organizam ima i enske i muke polne odlike. Po medicinskom shvatanju on postoji kod ljudi koji se ne mogu svrstati ni u jedan ni

u drugi pol, jer oni kao interseksualci ili hermafroditi stoje izmeu oba pola.

Transseksualizam se definie kao potpuna psihika identifikacija sa drugim polom koji je suprotan vlastitom tijelu. U tjelesnom (somatskom) smislu transseksualci su nesumnjivo mukog ili enskog pola, ali se psihiki u svakom pogledu osjeaju kao pripadnici drugog pola. Transseksualac ima oseaj da ivi u pogrenom tijelu i da ima pogrene dokumente o svome linom statusu. Taj osjeaj raa u njemu jaku elju za promjenom pola putem odgovarajue hirurke intervencije tj. kastracije njegovih polnih organa i ugraivanja polnih organa suprotnog pola. Na to se nadovezuje i negova elja za promjenom imena.


Presaivanje dijelova ljudskog tijela drugome: pravna pitanja Presaivanje dijelova ljudskog tijela sa jednog lica na drugo otpoelo je jo

krajem 19. vijeka, sa transplantacijom ronjae. U drugoj polovini 20. stoljea, transplantacija je postala iroko prihvaen oblik specijalistikog lijeenja. Zahvaljujui napretku medicine, danas je mogue presaivanje gotovo svakog ljudskog organa, zatim tkiva i elija. Transplantacija jetre, plua, srca, pankreasa, bubrega i kotane sri odavno je prerasla stadij eksperimenta i klinikog ispitivanja.

Potreba i

Medicinsko pravo 2013 prvi dio.pdf

Documents

Transcript of Medicinsko pravo 2013 prvi dio.pdf