Martin Kirigin - Sveta Liturgija

8/18/2019 Martin Kirigin - Sveta Liturgija

1/8

SVIJET I LITURGIJA

Martin Kirigin, Tkon - Ćokovac

Ima l i kakve veze između t ih dviju božanskih datost i? I te kako.

Za bolje upoznavanje te veze valja najprije točno ustanoviti što svaki

od tih naslova znači i sadrži. Ovdje se može uzeti u obzir samo ono što

ih na bilo koji način spaja. Odmah valja primijetiti da svijet i liturgija,

uz obično, imaju i drugo, čak i suprotno značenje. To će, uglavnom

biblijsko, označivanje ovdje biti prilično crno-bijelo, a u stvari svijet i

l i turgija imaju više boja koje se između sebe isprepliću i sa svojim se

oznakama dopunju ju .

l

Višeznačnost pojma svijet

Ako svijet shvaćamo kao sve stvoreno, onda su stvorenja ne samo

dobra nego i veoma dobra . Tako nadahnut i p isac na početku Knj ige

postanka znakovito obil ježava sve što je Bog stvorio. Drukčije i ne

može bi t i kada sve potječe od neizmjerno savršenoga i dobroga Boga.

Al i imamo i suprotnu, i s to tako nadahnutu iz javu: "Stvorenje je ,

uist inu, podvrgnuto ispraznost i - ne po svojoj volj i , nego zbog onoga

koji ga podvrg nu. . . Jer , znam o: sve stvorenje zajedno uzd iše i m uč i se

u porođajnim bolovima sve do sada" (Rim 8,20.22).

S l ično je i kada svi je tom nazivamo samo razumna stvorenja , od

prv og a do posljednjeg čovjeka, kojega Bog ljubi. "Uistinu, Bog je tak o

ljubio svijet te je da o svoga Si na Jed ino rod en ca d a nijedan koji u njega

vjeruje n e pro pa dn e nego im a život vječni. Ta Bog nije pos lao S ina n a

svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu" (Iv 3,16-17).

A ipak isti apostol u svojoj 1. poslanici piše i sasvim drukčije: "Ako tko

ljubi svi jet , ne m a u njem u l jubavi Očeve. J e r što je god svjetsko -

požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života - nije od Oca, nego od

svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova" (2,15-17).

Ovaj posljednji iskaz govori zašto je svaki svjetovni čovjek, a po

njemu i čitav svijet tako zao. Ne po Stvoriteljevoj volji , nego po

O d m a h u p o č e t k u s p o m e n i m o d a n a m j e p r e d o č i m a k a k o u č o v je k u d u h t r e b a

p ro ž i m a t i t ij e lo i up ra v l j a t i t j e l e sno i sv j e tovno u n am a i oko na s . R ad i s e o p ra vo

shvaćeno j l i t u rg i j sko j duhovnos t i o ko j o j s t ručn j ak C . V agagg i n i p i š e : " O na nas uč i

da ž iv imo združeni sa za j ednicom (Crkvom) č i j i smo udovi , a i z iđemo i z s fe re svoga j a

i r e l ig i oznog sub j ek t i v i zm a uvažav a j uć i l i t u rg ij sku s t va rno s t i z ak on sp ase n j a ka ko j e

t o B o g o d l u č n o h t io i h o ć e . T a k v a j e d u h o v n o s t s u v r e m e n a i s p o s o b n a d a s e s u p r o s -

t av l j a d rugo j , m od e rn o j , m a t e r i j a l i s t i čko j i bezbožno j m i s t i c i z a j e dn i š t va . P o ne š t o

zbun j u j e neha j t o l i k i h ka t o l i ka kada i m C rkva p ruža na j j ače s r eds t vo ko j i m m ogu u

k r šćansko j z a j edn i c i ga j i t i svo j e b ra t s t vo"

{Messcde e Messa,

R o m a 1 9 6 6 , s t r . 1 2 7 -

1 2 8 ) . O v o j e n a p i s a n o p r i je n e g o j e u E u r o p i " s v la d a n " k o m u n i z a m i n j eg o v a s u r o -

g a t s k a l it u r g ij a , a l i j e d n a k o v ri je d i k a d a s m o p r e p u š t e n i m a t e r i j a l i s t i č k o m k a p i t a

l i z m u . U o s t a l o m p i t a n j e j e k o l i k o j e u l j u d i m a p r v i s v l a d a n k a d a j a v l j a j u d a u

i s t očn o j N j em ačko j i m a j o š m l a dež i ko j a t r až i ne kak vo svo j e p ro fa no " posveće n j e "

( Jugendw e i he ) .

153


2/8

čovječjem grešno m htijenju, po požud i onoga koga je Bog pos tavio za

gospodara i svećenika svega što je Bog za sebe i za čovjeka stvorio.

Stoga apostol naroda kaže Galaćanima i nama: "Milost vam i mir od

Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista , koji sam sebe dade za

grijehe naše, da nas istrgne iz sadašnjega svijeta opakoga" (1,3-4).

Različito shvaćanje liturgije

Budući daje čovjek, jedini razumni i vidljivi Božji stvor, pozvan,

ne samo da se svim stvorenim služi razumno nego je po svojoj bi t i i

ulozi dužan da, zajedno sa svim što postoj i , slavi i služi svoga

Stvori tel ja i vrhovnoga G ospod ara.

2

Dosta se sjetiti hvalospjeva što ga

prorok Daniel stavl ja u usta t r i ju mladića (3, 52-88) i Crkva ga svake

nedjelje i svetkovine zanosno pjeva kod svojih jutarnjih Pohvala Bogu.

Takvim slavljenjem Boga Čovjek sebi pribavlja či tavo Kristovo

spasenjsko djelo i osigurava svoje vječno blaženstvo.

To je jed ino p ravilno shvać anje l i turgi je , al i on a neki m a zvuč i

suvišno, dosadno i čak iskrivljeno. Po smislu i sadržaju riječi, l i turgija

je javno slavljenje Boga, pravo bogoslužje.

3

Tako je uzvišeno da će

svim a otku pl jenima to bi t i jedini "posao" u ne bu . Nebeska Crk va

nastavlja što čini zemaljska, a ovoj li turgija spada u samu bit, tvori

njezin nutarnji život. Taj se odvija u dva smjera: vertikalno se diže

Bogu, horizontalno obavija či tavu kuglu zemaljsku sa svim njezinim

narodima, i to svakoga pa i našega vremena. Tko bi dakle mogao

procijeniti svo njezino la treutičn o soteriološko b ogatstvo?

Liturgiju ne pozna i ne cijeni onaj u kome više - manje prevla

davaju i l i mu duh zamagl juju spomenute t r i požude. No, i neke

"pobožne" duše u l i turgi j i gledaju samo, i l i barem pretežno, njezinu

vanj š t inu , než ivo tnu us ta l j enos t , nesuvremenu pompu, nepože l jnu

cerem onijalnost , arheo lošku historizaci ju. Mnogo gore je kad a se tko

usudi najsvetije obrede obavljati kao puku "glumu" (Pio XII), što vodi u

farizeizam.

U I I . m i s n o m P r e d s l o v l j u z a o b i č n e d a n e i m a m o z n a č a j n i i z r a z d a t o č i n i m o

" za j edn i čk i m s l av l jen j em - soc i a exs u l t a t i o ne" , a u P reds l ov l j u IV . E uh a r i s t i j sk e

m o l i t ve kaž em o B ogu : "S n j i m a i m i , i n a š i m g l a so m sve s t vo ren j e po d ne bo m ,

zanosn i m k l i can j em s l av i m o i m e t vo j e . " S l i čno u d rug i m P reds l ov l j i m a i m nog i m

l i turg i j sk im t eks tovima.

L i t u rg i j u ka o i C rk vu , t e ško j e s až e t o de f i n i r a t i . T ko t o po ku ša , n i ka da n e p r op us t i

r eć i da j o j j e s l av lj en je B oga b i t an d i o i z a t i m n aš e spas en j e i posvećen j e . D o s t a j e

s p o m e n u t i d a H . S c h m i d t [Introductio in liturgiam occidentalem, H e r d e r 1 9 6 0 ,

s t r . 48-6 0) i zno s i t r ide se t def in i c ij a l i t u rg i je i, ka ko ga posve ne zadovol j ava ju , dod aje

s v o j u . S v e i h s p o m i n j e n a š s t r u č n j a k P . B e l i ć [Napomene i grada za studij

liturgike,

Z ag reb 19 72 , c i k i . s t r . 22 -39 ) i do no s i no vu . A ko n i š t a d ru go , t a j n a m

p o d a t a k g o v or i o n e o p is iv o m d o g m a t s k o m , d u h o v n o m i e s t e t s k o m b o g a t s t v u n a š e

svete l i turgi je .

154


3/8

Povezanost svijeta i liturgije

Shvativši pozitivni i uzvišeni sadržaj svijeta i l i turgije lako se

dolaz i do nj ihova za jedničkog nazivnika , s lobodno se može reć i ,

veznika. Spaja ih vel ika evanđeoska i posebno po Pavlu objavljena

ist ina daje Crkva Kristovo otajstveno t i jelo, kojemu je On Glava a

vjernici udovi.

4

Ovi ujedn o žive i djeluju u svijetu svoga vre m en a i u taj

unose sve blago što ga Kristova Crkva u sebi kri je . Svjesni su da je

liturgija nutarnji život Kristova otajstvenog tijela. Njemu je duša Duh

Sveti koji preko Crkve, njezinog hi jerarhi jskog ustrojstva i njezine

liturgije, usmjeruje sve vjernike k Bogu i njih posvećuje.

5

Sjet imo se

Pavlove p re po ru ke : "Ili jeli , il i pili, il i što dru go činili , sve na sla vu

Božju čini te (1 Kor 10,31). Ist i apostol čak o bračnoj vezi piše:

"Otajstvo je to veliko J a s m jeram n a K rista i n a Crkvu" (Ef 5,30 .32).

Tako shvaćena povezanost s jedne strane svi jeta , a s druge Crkve

i njezine l i turgi je , dobiva svu svoju dubinu i šir inu u Kristu, našem

Velikom svećeniku. "Jedan je posrednik između Boga i l judi , čovjek -

Krist Isus" (1 Tim 2,5). O njemu poslanica Hebrej ima tvrdi : "On, jer

ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo. Zato i može do kraja

spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu - uvijek živ, da se za

njih zauzima" (7,24-25)

Krist svoju svećeničku službu slavi kao Glava Crkve, dakle po

svoj im udovima. Tek tako je on August inov " totus Chris tus" . Misna

liturgija tu ist inu i činjenicu izražava (ovdje dopunjeno) n a kraju sv ak e

Euharist i jske moli tve: "Po Kristu-posredniku i s Kristom-bratom i u

Kristu-glavi tebi Bogu, Ocu svemogućemu, svaka čast i slava, u sve

vijeke vjekova." Na to svi p ris ut ni treb aju odgovoriti: Am en, ta ko je i

tak o nek a bu de Sveti oci svjedoče d a je ta potvrda odjekivala g rom ko,

što je i sa d a poželjno.

Neke je od svojih udo va K rist od ab rao i opun om oćio d a najsvetije

l i turgi j sko s lavlje, bo žan sk u E uh ar is t i ju , predvode. Po nj im a sa m

Krist k r u h i vino posvećuje u svoje Tijelo i Krv. A k ad a je to posveć enje

obavl jeno, onda presvetu žr tvu svi "pr inosimo".

6

Svi su kršćan i

sudionici zajedničkoga Kristova svećeništva i prema tome i "drugi

Kristi", kako se izražavaju sveti oci. Svi kršćani na sebi redovito nose

Apostol je zapravo razvio ono st o je Isu s iznio prispodobom o Trs u i lozi (Iv 15,1-8) i

potvrdio pripravljenim riječima za Posljednji sud (Mt 25,31-46; usp. Dj 9,4-5).

Do toga će shvaćanja doći tko temeljito razmotri uvodne brojeve saborske Konsti

tucije o svetoj liturgiji. Evo najvažnijih misli: "S pravom se liturgija smatra kao vrše

nje Kristove svećeničke službe: u njoj se pomoću vidljivih znakova označuje i, na

način svojstven pojedinom znaku, ostvaruje čovjekovo posvećenje te tako otajstveno

tijelo I su sa Krista, naim e Glava i njezini udovi, obavlja cjelokupno jav no bogoslužje.

Na temelju toga svakoje liturgijsko slavlje - kao djelo Krista Svećenika i njegova tijela

koje je Crkva - u najodličnijem smislu sveto djelo, i s njim se, pod tim naslovom i na

tom stupnju, po djelotvornosti ne može izjednačiti nijedan drugi čin Crkve" (SC,

br. 7).

Čujemo baš taj izraz nakon misnog posvećenja u anamnezi svih Euharisti jskih

molitava, a još više u cijelom Rimskom kanonu kojim se na Zapadu kroz toliko dugo

razdoblje obavljalo posvećenje e uharistije, pa je pravo da ga se i sad a če šće uzim a.

155


4/8

barem dva, sukladna i združena , sakramenta lna bi l jega (karaktera)

koji ih neponovljivo i neizbrisivo obogaćuje svime što je za sve ljude

zaslužio vječni Veliki svećenik. Ostaju zemljani, ali su doista u stanju

d a posvećuju svijet i sve n a njemu .

7

Kristovo otajstveno tijelo i njegovo zajedničko svećeništvo svega

Božjeg naroda uzvišene su činjenice i vrlo visoki ideali . No, svatko će

priznati daje to ujedno i podloga po kojoj čovjek može k tim idealima

na pre do va ti i ka d pojedinac živi u bilo kojim prilikam a.

8

Nau čavanje II. Vatikanskog sabora

D u h se Sveti po brin uo da Crkvi i cijelom svijetu pokaže kak o se

može upoznati i prevladati svako zlo koje pojedinca i svu l judsku

zajednicu odvraća od zadać e koju im je po Kristu Bog nam ijenio. U

tom je pogledu osobito značajan posl jednji saborski dokument, pasto

ralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu. Koncilski su oci sebi

kao prvi ci l j postavil i : "Sve više unapri jedi t i kršćanski život među

vjernicima i potrebama našeg vremena bolje pri lagodit i ustanove koje

su podložne promjenama"

{Sacrosanctum Concilium,

br. 1) . Razum

ljivo je da o tome govore svi saborski tekstovi više il i manje, na jedan

il i drugi način.

9

No, znakovito je i izazovno kada Koncil traži da se to

ima pred očima i u r ješavanju najvažni j ih problema koj i muče

suvremeni svijet, njegove narode i obitelji.

U pas tora lno j kons t i tuc i j i

Gaudium et spes

imamo čak i t r i

l i turg i jska na vo da. Tak o se u govoru da su su pru zi "ujedinjeni u

uzajam noj svetost i" podsjeća n a je dn u mol i tvu iz Gregor i janskog

sakramenta ra (b r . 39) . S l i čno i znos i misao i z b izan t ske uskrsne

liturgije k ad a u b r. 2 2 piše: 'Tak av je i toliki misterij čovjeka, m isterij

koji vjernicima jasno otkriva kršćanska objava. Po Kristu i u Kristu

razrješuje se zagonetka boli i smrti koja nas, izvan njegova Evanđelja,

sat ire . Krist je uskrsnuo, svojom je smrću uništ io smrt i darovao nam

život". A opisujući vrednote čovječjeg, bratskog zajedništva i slobode

tada na kraju ističe da to predstavlja ono kraljevstvo što ga liturgija

slavi i pjeva u Predslovlju na blagdan Krista Kralja (br. 39),

O tome je Glas

koncila

od 13. veljače donio odulj i član ak koji je tre ba o bit i

naslovl jen: U Kristu smo svi svećenic i . Š te ta š to nas skoro suvišan st rah od

protestantizma još uvijek opterećuje da razvodnjavamo neke vjerske ist ine, i onda

tapkamo na istom mjestu.

Posljednjih desetljeća po svijetu govori se o situacijskom moralu. Doista je važno

imati uvijek na pameti što nas sve okružuje i zavodi, jer je stara riječ da prigoda čini

grijeh. No, to nikako ne znači da se čovjek smije prepustiti svakoj napasti i opasnoj

situaciji jer o n ko načn o odlučuje svojom s udb inom i životom.

O vezi liturgije i svih crkvenih djelatnosti govori nam i činjenica d a - osim do gm atsk u

konsti tuciju o Crkvi Lumen gentium - drugi saborski dokument i na jviše navode

Konstituciju o svetoj liturgiji. Osobito je značajno da Koncil to najviše čini kada

govori o stvarn ostim a koje su z a Crkvu poseb no važne: o prezbiterima (PO), o odgoju

njihova podmlatka (OT), o apostolskom djelovanju svjetovnih vjernika (AA) i o radu u

misijama (AG).

156


5/8

Važnija od tih pojedinosti jest činjenica što Koncil na suvremeni

svijet gleda u njegovoj željenoj solidarnosti i l i , kako pape sada ponav

ljaju, u civilizaciji ljubavi. Na t a dva uzv i šena dobra , pas tora lna

konstitucija gleda kristovski i stoga tvrdi: "Crkva vjeruje da Krist, koji

je za sve umro i uskrsnuo, po svojem Duhu pruža čovjeku svjet lo i

snagu da može odgovori t i svom vrhovnom pozivu. . . Ona vjeruje

također da se u njezinu Gospodinu i Učitelju nalazi ključ, središte i

cilj sve ljudske povijesti . Osim toga, Crkva tvrdi da se na dnu svih

pro m jen a nalaz i mno go toga š to je nepromjenjivo i š to im a svoj

najdublji temelj u Kristu, koji je isti jučer i danas i uvijek" (br. 10).

Izričaj o konkretnoj povezanosti

Ka da je govor o Kristu, o n da b a š k ao i u Crkvi i njenoj li turgiji ,

trebamo gledati cijelog Krista, Glavu i njegovo otajstveno tijelo. Ne

možemo pravo shvat i t i ka tol ičku l i turgi ju ako u njoj ne gledamo

nutarnj i život svete Crkve. Sl ično se ne možemo nadati da će Crkva u

suv rem eno m svijetu izvršit i onu ulogu koja na nju sp ad a ako je n e

smat ramo Kr i s tov im o ta j s tven im t i j e lom sa sv im sakramenta ln im

blagom koje je sam o njemu svojstveno.

10

Saborska pastora lna konst i tuc i ja ni je to glediš te mogla i s t ica t i

kao osta l i saborski dokument i , pogotovo kada su ga oni već uvel ike

iznijel i i na njemu grade. No, ako temelj i to razmotrimo samo deset

prvih brojeva te konst i tuci je , u svakom nam od nj ih može doći na

misao i Kristovo otajstveno tijelo, a onda dosljedno na svoj način i

njegov nutarnji život, naša sveta li turgija.

U tim se brojevima govori:

- o pouci i primjeni našega spasenja

11

;

- jer nas je Krist oslobodio i preobražava nas;

- Bog po Crkvi l judskom rodu pru ža sp asenjske sile;

- među "znakove vremena" (barem za vjernike) spada i Crkva sa

svojim otajstvenim, sakramentalnim blagom;

- Crkva (sa svojom liturgijskom obnovom) ne izmiče izoštrenom

smislu današnjega čovjeka za slobodu;

0

S v e j e v i š e on i h koj i m i s l e da C rkv u bo lj e ozn ača va i s t i na o K r i s t ovu o t a j s t ven om

t i j e lu negol i s t a rozavje tn i po jam Božjeg naroda .

1

D r u g i v a t i k a n s k i s a b o r u č i n a s : " D o is t a , l it u rg i ja , k o jo m s e o s o b i t o u b o ž a n s k o j

euha r i s t i j sko j ž r t v i V rš i d j e l o na šeg o t kup l j en j a ' , n a j v i še p r i donos i t om e da v j e rn i c i

svo j im ž i vo tom i z ražava j u t e d r ug i m a o t k r iva j u o t a j s tvo K r i s t a i i s t i n s ku na ra v p ra ve

Crkve" (SC, br . 2 ) . R i j eč i u navodnic ima sada su u Darovnoj mol i tv i I I . nedje l j e kroz

god i nu . K od svake s l i j edeće n i že navedene sabo r ske i z r eke n i j e s e t e ško s j e t i t i n ekog

s l i čnog t eks t a i z l i t u rg i j skog i l i pa t r i s t i čkog b l aga . T ako č i n i kons t i t uc i j a

Sacro-

sanctum Conciliiun (b r . 42 ) govo reć i o E uh a r i s t i j i , s am o š t o su A u gu s t i n ov e r i je č i

i s p u š t e n e u h r v a t s k o m i z d a n j u k o n c i l s k i h d o k u m e n a t a . O v d j e s e p o s t a v l j a p i t a n j e

kol ik o se u t eo logi ji po sv i je tu i ko d na s prov odi br . 16 . i s t e kon s t i tuc i j e o l i tu rg i j skoj

i zob razb i svećen i čk i h kand i da t a , a o sob i t o o uvažavan j u l i t u rg i j e u sv i m t eo l o šk i m

d i s c i p l i n a m a .

157


6/8

- ona rado pr ihvaća suvremeno, ne s ta t ično nego dinamično,

poiman je pojedinca i društva;

- pose bn o voli m lade koji po sv ud a žele vršiti svoju ulogu ;

- gaji ljudsku personalizaciju i socijalizaciju;

- protivi se magičnom shvaćanju svijeta, a promiče prosvijetljeni i

in tegra lni humanizam;

- potiče smisao za osobno i grup no dostojanstvo koje se Bogu zn a

vin uti do visoke kontemplacije;

- Crk va je (i s a svojom liturgijom ) bo g ata civilizacijskim i

kul turnim dobrima;

- ta bi dobra morala izbjegavati i prevladavati sve podijeljenosti

izm eđ u ljudi koji teže za istim višim ciljevima.

Koliko to sve može bi t i povezano s doživl javanom stvarnošću

Kristova otajstvenog tijela, a prema tome barem donekle i s njegovim

nutarnj im životom, s našim bogoslužjem, najbolje se vidi iz središ

njega br . 32 saborske pastora lne konst i tuc i je : "Prvorođenac medu

mnogom braćom ustanovio je posl i je svoje smrti i uskrsnuća, po daru

svojega Duha, među svima koji ga s vjerom i l jubavlju primaju, novu

b ra ts k u zajednicu, n aim e u svome Tijelu, što je Crkva; da se u tom

Tije lu svi , kao udovi jedan drugome, međusobno pomažu već prema

razl iči t im darovima koji su im dani . Ta sol idarnost t reba da nepre

stano raste sve do onog dana kada dođe do svoje punine: - tada će

ljudi, milošću spašeni, kao obitelj l jubljena od Boga i Krista, njihova

brata, dat i savršenu slavu Bogu."

Tkogod će m ožda sve rečeno oci jenit i kao razm išl janja am ate r

skog liturgičara koji živi daleko od svijeta i njegove teške stvarnosti .

S toga će bi t i dobro barem malo se osvrnut i na dvoj icu, općeni to

uvaženih ljudi, koji su djelovanjem i pisanjem pripravljali i dalje

razvijali providnosni nauk II. Vatikanskog sabora.

Romano Guardini

12

Bolji poznavalac toga suvremenoga filozofa i teologa ne može se

oteti dojmu da je taj velikan misli i utjecaja svoj nazor na svijet, o

kojemu je tako uspješno predavao na raznim fakul te t ima, zapravo

usredotočavao na Crkvu. Dakako, ne na njez in vanjski apara t , a još

manje na njezine katkad okoštale forme, nego na ono što tvori njenu

bit . Kao malo tko od njegovih suvremenika Guardini je osjećao sve

suprotnost i što su snažno bujale kroz prvu polovinu našega stol jeća

na re l igioznom, kul turnom, gospodarskom i pol i t ičkom pol ju . S

vel ikim t ru do m s tek ao je svoj du bok i svje tonazor . Njim pro žet

1 2

U sp . H a n n a - Ba r b a r a G e r l , Romano Guardini 1885-1968). Leben und Werk

Gruneivald 1984).

G erl je do kto rica filozofije u M un ch en u, p reda je filozofiju

humanizma. Uz veliku arhivsku gradu za pisanje te knjige o Guardiniju pomagalo joj

je preko 30 osoba koje ona n a početku spominje sa zahvalnošću. Kod nas je o n jemu

pisao J. Antolović

{ bnovljeni život

1975, str. 150-155)

158


7/8

oduševl j avao j e i zanos io t r i generac i j e s tudena ta i b io voda

znameni tog "pokre ta mladeži" (Jugendbewegung) . Taj je izvršio

neprocjenjivo snažan ut jecaj na njemačku i okolnu omladinu. Na svoj

je način pripravljao suvremenu obnovu Crkve i njezine liturgije, kakvu

je onda izveo II. Vatikanski sabor.

Gu ardini je osjećao ka ko m ladi u dubini svoga bića žele Krista p a

im g a je prikazao u svojem najvećem djelu kojemu je da o zn ača jan

na s l ov Der Herr

13

U njem u nije ostao kod evanđeoskog K rista , n ego

mu je dodao svojevrstan, opsežan sažetak Ivanova Otkrivenja. Tako je

gledao na ovdašnji i eshatološki život Kristova otajstvenog tijela pa je

mogao toliko govoriti i pisati o Crkvi i njezinoj liturgiji. Neka je samo

spomenuto jedno od njegovih zadnjih djela, posvećeno Ivanu XXIII,

Die Kirche des Herrn (1965) . A za suv rem enu l i turgi j sku obn ovu

teško da je tko više učinio od toga pisca, osobito sa svojim čuvenim

djelom: Vom Geist der Liturgie (1918) .

1 4

Šir inu svojega duha Guardini je pokazao i t ime š to ni je zane

mario privatne pobožne vježbe. Svojoj mladeži i preko nje svim

vjernicima darovao je dvije vrlo vrijedne knjižice o križnom putu i o

Gospinoj krunici . Prvenstveno te vježbe spadaju u one što ih prepo

ru ču je br . 13 . ko ncilsk e Kon stitucije o svetoj l iturgiji. Po njim a se n e

događaju sakramenta lna doživl javanja našeg spasenja , a l i ih mogu

uvelike uvoditi , obogaćivati i primijenjivati . No, za to se traži duhovni

napor svakoga po jed inca , kako ga Guard in i p reporučuje svakom

ozbiljnom m olitelju. U tu sv rh u n a početk u prve knjižice savjetuje, ako

se ta vježba obavi prvi put prema njegovu tekstu, onda neka dal je u

sve križne postaje sva tko nasto j i uni je t i sa m a seb e s vlas t i t im

misl ima, pot rebama i pr imjenama.

Ovim kra tk im saže tkom n i j e n i i zda leka pr ikazan ogroman

Guardinijev životni opus od preko šezdeset većih ili manjih djela. Na

temelju poznavanja starih mudraca - osobito Sokrata, Dantea i Dosto-

jevskoga - duboko je prodro u psihu suvremenoga čovjeka, u njegove

muke i napetost i , da mu upravo majstorski pokaže kako svatko može

doći do krš ćan sk og na zo ra . U tome mu je pomogla od dje t injs tva

prihvaćena germanska "Griindlichkeit" - temelj i tost spojena s urođe

nom romanskom jasnoćom. One su ga uve le i u sasv im konkre tnu

praksu, što je kod vel ikih misl i laca r i jetkost , te ga učini le pored osta

log i najvećim l i turgičarom našega stol jeća. Osobita mu je zasluga što

je mnoge u suvremenom svijetu uveo u životnu snagu naše l i turgi je i

n jom napajao.

1 3

O Is us u u Evanđeljima Gu ard ini je počeo propovijedati godine 1 932 , a knjigu je

izdao pet god ina k asnije. Doživjela je više izdanja i prijevoda.

1 4

Glavna su poglavlja prevedena u zagrebačkom Duhovnom životu godine 1935.

Ondje su izašli godine 1934. njegovi Sveti znakovi (u posebnoj knjižici), a godine

1 9 3 7 . Križni put našega Spasitelja.

159


8/8

Rudolf Brajičić

15

Uz bok velikom Guardiniju smijemo slobodno staviti ovog našeg

dogmat ičara . Životni put i prema tome studi jski i prakt ični s tav

dobrano im je različit , ali im je zajedničko gledanje na Crkvu kao na

Kristovo otajstveno tijelo i na njegov nutarnji život. Obojica su svom

sna go m svoga duh a i pera nastoja la uk azat i na značenje Crkve i ka ko

nam je živjet i od njezine Euharist i je koja oživl java či tavu našu

liturgiju. Dok je Gu ardini t im vidikom u m nog ima, poimen ce i bro jnim

saborskim očima, pripravljao Koncil , Braj ičiću je dano, da ga uz

nekoliko drugih, kod nas uvelike primjenjuje.

Ovdje nam nije ni namjera ni mogućnost , pa makar i le t imice,

ukazati na sva Braj ičićeva djela, djelca i rasprave, nego u svezi s

na ši m predm etom is tak nu t i jed no od prvih njegovih dje la i jed no od

zadnjih većih, u nadi da neće bi t i posl jednje.

16

Iz prvoga evo ovih

z na č a j n i h r e da k a : "K roz I susovu sm r t i u s k r sn uć e pos t a j e mo

dionicima Božjeg života ne samo ukoliko smo rel igiozna bića nego

ukoliko smo ljudi, postajemo dionici Božjega života u svom ljudskom

total i tetu tako da su po milost i svi naši čini , bi lo bogoštovni bi lo

pr ofa ni, dig nu ti. . . Isto je vidljivo i iz eu ha ristije ka o žrtve os ob no g

života" (str. 77-78).

Dru ga s po m enu ta knjiga opravdav a svoj naslov i podnaslov i ovim

tekstom: "Crkva kao duhovna organizaci ja ne organizira život ovoga

svijeta. Njezina se organizacija ograničuje na sakramente, l i turgiju i

na ono što je u vezi s nj im.. . On (pripadnik Božjeg naroda) je član

Crkve. Od nje dobiva vjeru, krsnu milost i sakramentalno umnažanje

milost i . Time, kao pripadnik Crkve, izgrađuje svoju vrhunaravnu bi t .

U naravnom redu njegova bit je moć. Crkva tu čovjekovu bit po milosti

p reobražava u vrhunaravnu sposobnos t d je lovanja , a po sakramen-

ta lnom i l i turgi j skom životu tu vrhunaravnu sposobnost d je lovanja

dalje razvija, produbljuje i proširuje" (str. 187). još: "Krist kao otaj

stveno tijelo ima još uvijek svoju povijest, on je u razvoju i ide k svojoj

punini kroz čovjekov povijesni napredak" (str. 307).

S ovih nekoliko nabačenih misl i o dvojici suvremenih pisaca ni je

ni izdaleka izneseno sve što može za današnji svijet značiti l i turgija.

Tko žel i l i turgi jski živjet i , na to smo ovdje ht jel i ukazati , neka

izbjegava pogubno posvjetovnjačenje i ne dozvoljava da se duh ovoga

svijeta uvlači ni u l i turgi ju ni t i uopće u svetu Crkvu, Kristovo

otajstveno tijelo. Liturgija želi posvećivati ljude i slaviti Boga.

1 5

N ek a nitko ne zamjeri što ovdje vrijedi

unus pro tantis.

Imamo ih na našem Sjeveru

i J u g u , a te ovaj pisac ne kak o zajedno z ast up a. U sto je on s o. Mijom Šk vorcom

zamislio veliki niz komentara svih tekstova II. Vatikanskog sabora, u njima najviše

napisao pa je poželjno da taj niz dovrši do početka novog tisućljeća.

1 6

Bilješke o Euharistiji (Zagreb 1971 ciki.) i Bit i suvremenost Crkve. Putovi

vjerničke svijesti danas (Zagreb 1986).

160

Martin Kirigin - Sveta Liturgija

Documents

Transcript of Martin Kirigin - Sveta Liturgija