PORUKA IZ ZAUVIJEK

Nakon suvremenog klasika i svjetske uspjenice (kod nas objavljene pZauvijekTo je prirastavljenima odmah po rokoja ih ponovo sjedinjuje iako se nalaze na suprotnim stranama Zemaljske kugle. u kojoj snaga nepravdu i ponienje, upuskladu s bezvremenim vrijednostima i jednostavnom mudro

Tamnoputo je lice osamnaestogodinje trudnice blistalo dok joj se znoj kotrljao niz lice i kapao s njezine uzdrhtale brade. Njezino je zbijeno tijelo opkoratinjale, putajui da se dimna para ovija oko njezina tijela i penje kroz proiren rodni prolaz. Objema je rukama stezala vrst drveni tap kojeg je zabila u tlo, ujedno obuhvativi trbuh. inilo se da duboki udisaji na trenutak olakavaju ritam boli. Bio je to njezin prvi porod, dogadaj kojeg nije trebala iskusiti sama. Kad je podigla pogled, ugledala je kako se zbog zaguljive vreline pustinje stvara val vruine. Valovit obrazac protezao se od stako da su se stapali bez jasne crte razdvajanja. Iako je sunce krenulo na svoj svakodnevni put sputajui se onkraj obzorja, zrak se jo nije posvaki je korak prema ovom svetom mjestu sve tee podnosila. Kad je stigla do porodrveta doekalo ju je jo vie boli i razobilo lia, ni sjenke, niti bilo kakvog znaka ivota u visokoj sivoj lizdubili gladni bijeli mravi. Samo su divovske litice koje su okruivale suho korito potoka pruale usku sjenku koja je titila od sunca. Jednu je motku trebalo utisnuti duboko u zemlju. Kad su raale djecu, mlade su ene uvijek

Marlo Morgan

PORUKA IZ ZAUVIJEK

Nakon suvremenog klasika i svjetske uspjenice (kod nas objavljene pod naslovom Tihi zov Australije, Zauvijek, novi je i dugo oekivani drugi roman To je pria o samostalnom uenju, o domorodarastavljenima odmah po roenju, o njihovoj potrazi za korijenima koja ih ponovo sjedinjuje iako se nalaze na suprotnim stranama Zemaljske kugle. Poruka iz Zauvijek nevjerojatno je dirljiva priu kojoj snaga istoe, prihvaanja i otvorenosti prerasta nepravdu i ponienje, upuujui nas da svoje ivote ivimo u skladu s bezvremenim vrijednostima i jednostavnom mudro

1

amnoputo je lice osamnaestogodinje trudnice blistalo dok joj se znoj kotrljao niz lice i rhtale brade. Njezino je zbijeno tijelo opkorailo hrpicu biljaka koje su

i da se dimna para ovija oko njezina tijela i penje kroz proiren rodni prolaz. vrst drveni tap kojeg je zabila u tlo, ujedno obuhvativi

inilo se da duboki udisaji na trenutak olakavaju ritam boli. Bio je to njezin prvi porod, dogadaj kojeg nije trebala iskusiti sama.

Kad je podigla pogled, ugledala je kako se zbog zaguljive vreline pustinje stvara val obrazac protezao se od smeecrvene zemlje, sve do u sme

tako da su se stapali bez jasne crte razdvajanja. Iako je sunce krenulo na svoj svakodnevni i se onkraj obzorja, zrak se jo nije poeo hladiti. Zbog bolova u le

svaki je korak prema ovom svetom mjestu sve tee podnosila. Kad je stigla do poroekalo ju je jo vie boli i razoaranja. Drvo za kojim je tragala bilo je mrtvo. Nije

a, ni sjenke, niti bilo kakvog znaka ivota u visokoj sivoj ljuski iju su unutranjost mravi. Samo su divovske litice koje su okruivale suho korito potoka

pruale usku sjenku koja je titila od sunca. Jednu je motku trebalo utisnuti duboko u zemlju. ale djecu, mlade su ene uvijek koristile uporite. Drale su ruku druge ene ili bi

1

PORUKA IZ ZAUVIJEK

Nakon suvremenog klasika i svjetske uspjenice (kod nas Poruka iz

ekivani drugi roman Marlo Morgan. enju, o domorodakim blizancima

enju, o njihovoj potrazi za korijenima koja ih ponovo sjedinjuje iako se nalaze na suprotnim stranama

nevjerojatno je dirljiva pria sti prerasta

i nas da svoje ivote ivimo u skladu s bezvremenim vrijednostima i jednostavnom mudrou.

amnoputo je lice osamnaestogodinje trudnice blistalo dok joj se znoj kotrljao niz lice i ilo hrpicu biljaka koje su

i da se dimna para ovija oko njezina tijela i penje kroz proiren rodni prolaz. vrst drveni tap kojeg je zabila u tlo, ujedno obuhvativi izboen

inilo se da duboki udisaji na trenutak olakavaju ritam boli. Bio je to njezin prvi porod,

Kad je podigla pogled, ugledala je kako se zbog zaguljive vreline pustinje stvara val ecrvene zemlje, sve do u smeeplavo nebo,

tako da su se stapali bez jasne crte razdvajanja. Iako je sunce krenulo na svoj svakodnevni eo hladiti. Zbog bolova u leima i trbuhu

svaki je korak prema ovom svetom mjestu sve tee podnosila. Kad je stigla do poroajnog aranja. Drvo za kojim je tragala bilo je mrtvo. Nije

iju su unutranjost mravi. Samo su divovske litice koje su okruivale suho korito potoka

pruale usku sjenku koja je titila od sunca. Jednu je motku trebalo utisnuti duboko u zemlju. koristile uporite. Drale su ruku druge ene ili bi

2

obgrlile stablo drveta, ali ona nije imala niega. Kad je ugledala beivotno obiteljsko stablo, prazno ondje gdje je nekada bilo njegovo srce i gdje je prebivala njegova ivotna snaga, shvatila je da je to sudbina to se sada nala sama u ovom trenutku stvaranja ivota. Bijae to znak velikog gubitka. Priznala je sama sebi da je tuna to je duh drveta nestao. Dio se njezinoga religijskog uvjerenja temeljio na shvaanju Zemlje kao kole osjeaja. Njezin narod nikada nije skrivao ili nijekao osjeaje. Bili su odgovorni za ono to su osjeali i uili su nadzirati sve popratne postupke. Osjeala je tugu ne samo zbog ostataka neko vrstog prijatelja koji je pruao sjenu i stvarao kisik, nego i zbog onih drugih smrti koje bi ovakvo propadanje moglo simbolizirati. Poroajna su stezanja postajala otrija. Njezino se dijete obdareno neobinim totemom naglim kretnjama opiralo dolasku. Odmakla se od biljnog dima i u toplom pijesku iskopala malo udubljenje, a tamo je ponovo unula, leima se naslonivi na liticu. Kad je poela tiskati, razmiljala je o onom vremenu, prije mnogo mjeseci, kad su ona i njezin mu odluili prestati vakati biljku koja je spreavala zaee i koju su koristili svi parovi njezinog pustinjskog naroda dok nisu bili spremni prihvatiti odgovornost za putovanje duha. Zajedno su naumili pruiti vanjski omota duhu tako to e zaeti dijete. Njezin je suprug sanjao udesnu pticu ranjenog krila koja nije mogla letjeti, a niti izgraditi gnijezdo. Leprala je na tlu tako brzo, divlje maui krilima da se taj pokret pretvorio u nejasnu dvostruku sliku. Bio je to zbunjujui san. Kao njegova ena, ona je sama odlutala u neplodnu divljinu, tragajui za znakom duha koji bi im olakao razumijevanje. Budui se nije pojavila nikakva ivotinja niti gmaz, par se obratio starijim, mudrijim lanovima zajednice i otkrio da je san glas Zauvijek duha koji od njih trai da postanu njegovi roditelji. Kao i obino, ponajprije je duh neroenoga postavio svoj zahtjev; sam in zaea dogodio se kasnije. Njezin je plemenski narod ivo prouavao elje, poruke i razine svjesnosti jo neroenoga. Ona je dola na mjesto koje je njezinoj obitelji bilo sveto, jer bijae vano gdje se ovjek rodi. Ne samo daje znaenje mjesta roenja bilo odreeno majinim koracima, nego neroeni nije imao nadzora nad mjestom poroda. Dijete progovara svojim prvim pokretima, koje majka ne moe nadzirati. Znaajno je mjesto na kojem se osjeti prvi treptaj. Mjesto na kojem se osjete prvi znaci ivota, zajedno s mjestom roenja odreuju totem i odnose unutar linije pjesme. Poloaj zvijezda na nebu govori o karakteru i osobnosti jo nevidljivog lana plemena. Prvi pokret ovog djeteta nije bilo njeno gurkanje. Prije nekoliko mjeseci poelo je udarcima koji su se nastavili sve do ovog trenutka. Cijeli bi se trbuh mlade ene esto namrekao od jednog do drugog kraja i od vrha do dna, to druge ene i iscjelitelji njihove skupine nisu smatrali prirodnim. Bila je ona malena ena, a nosila je jako velik trbuh za kojeg se inilo da rijetko miruje. Nekoliko je promatraa zapazilo da se sila unutar njezinog trbuha neprestano bori ili da izae prije vremena ili zahtijeva vie prostora nego to joj unutranjost uope moe pruiti. Tijekom proteklih mjeseci mlada je majka tragala za vodstvom. Jo nije ovladala razumijevanjem poruka zvijezda, ali je uila. esto bi za vrijeme pojaanih kretanja u trbuhu podigla pogled prema nebesima kako bi prouila poloaj zvijezda, ali bi se osjeala oamueno. Vid bi joj se zamaglio i sve bi se stopilo u velike skupine svjetala, umjesto da vidi jasno odreene toke. Ako ne bi spustila pogled, zavrtjelo bi joj se i osjeala je da bi se mogla onesvijestiti. Sve povezano s tim djetetom inilo se naglim, neprestano se mijenjalo i zbunjivalo je.

3

Posljednja je godina, tijekom pamenja mnogih narataja bila i tjelesno i duhovno najtea za njezin narod. tapovi na kojima bijahu zapisane poruke, a koje su nosili trkai, ve su nekoliko godina donosili vijesti o ljudima sablasno bijele koe koji nanose veliko zlo ubijajui i otimajui cijela plemena. Ove su godine susjedne skupine, a nedavno i njezin vlastiti narod, okrueni i odvedeni u zarobljenitvo s onu stranu ograda i zidova. Ponovo ju je zaboljelo. Trudei se da izdie kratko kako bi mogla nadzirati razinu svoje boli, uspjela je misliti: "Dobrodoao, maleni. Hajde, doi, danas je dobar dan za raanje." Jo nekoliko tekih udisaja, zatim je zastenjala i porodila se savreno oblikovana djevojica s karakteristino irokim nosom svojih rasnih predaka. Majka je prigrlila klizavo novoroene. Odmaknuvi djetece ispred sebe, pogledala je izravno u sjajne crne oi tihog djeteta i rekla: "Znaj da si voljena i da ima podrku na svome putovanju! Govorim s mjesta onkraj mojih oiju iz Zauvijek dijela mene, onome mjestu onkraj tvojih oiju." Premjestila je djetece na svoju desnu ruku, a lijevom uzela toploga pijeska i poela njime trljati djetetovo tijelo. Kako je napredovala, prekriva sluzi i krvi je nestajao, otkrivajui njenu kou novoroeneta. Djetece se pokrenulo. Majka je prouavala svoju tvorevinu dok je istovremeno i dalje masirala dijele, ponajprije zapazivi okruglu glavicu bez kose, dovoljno veliku da udomi znanje i smireni um, zatim mala izboena prsa i eludac koji mogu obuhvatiti toplo srce i snaan tek. Imala je dugake noge trkaa s lijepim irokim palcima i siunim ruicama koje su se snano pokretale u novoj slobodi. Tijelo bijae savreno. Nije bilo nikakvih tjelesnih oteenja koja bi novom ivotu mogla predstavljati izazov. Prislonila je usta na siune usne i poslala misao: ' Svoj dah mijeam s dahom cjelokupnog ivota kako bi uao u tvoje tijelo. Nikada nisi sama, povezana si sa cjelokupnou Jednog." Dok je njeno milovala i otklanjala ostatke poroda oko djetetovih oiju i nosa, rekla je: "Noas e spavati na grobovima svojih predaka, a jednoga e dana hodati po njima. Hrana koju e jesti izrasla je iz kostiju i krvi naih pradjedova." Tada, promatrajui djetetove spolne organe, pomislila je: "Zauvijek due, doao si kako bi proivio iskustvo kerke i majke. Potujem tvoju odluku da se porodi kroz mene." Dijete je isputalo male grgutave zvukove, kao da iskuava glasnice, dok je majka nastavljala trljati topao pijesak preko cijelog siunog komadia ivota, sve dok novoroene nije ostalo besprijekorno isto, a svaki je ivac bio potaknut. Podigavi malu drvenu dasku zaobljenih stranica koju je ostavila u blizini, spustila je dijete u nju. Zatim je dasku stavila na zdjelu za skupljanje i djeji krevetac spustila u udubinu na tlu, tako da je djetetova glavica bila postavljena nie od njegovih noica. U tom trenutku je osjetila da ponovo mora poeti plitko disati, da bi izala posteljica. Ali umjesto da izbaci ono to je oekivala izala je glavica, zatim ruice i noice. Bijae to jo jedno djetece, malo krupnije; djeak. Razmiljala je: "Odakle si ti stigao?", ali na glas je, kao automatski programirana, ponavljala drevni pozdrav koji se od poetaka vremena koristio kao prvi zvuk kojeg uju svi pripadnici plemena. "Znaj da si voljen i da ima podrku na svome putovanju!" Udahnula je u ustaca pridolice i hitro ga poela trljati pijeskom. Njezine su se misli i izraz lica kolebali izmeu smijeha i zaprepatenog uenja! Dvoje djece odjednom. Prekrasna su! Ali dvoje djece odjednom! To nije uobiajeno kod ljudi. Dok je

4

nastavljala trljati toplu zemlju po tijelu neoekivanog djeteta, on je izuzetnom snagom i odlunou podigao glavicu. inilo se da ni na njegovom tijelu nema nikakvog tjelesnog oteenja. Bio je besprijekoran. Djeak je pruao ruice i udarao noicama isto onako kako liinka u obredu odrastanja postaje leptirom. Svialo mu se to mu pokreti nisu ogranieni. Oigledno je pretporoajnu zbrku u njezinom trbuhu uzrokovao ovaj mali momak, a ne njegova sestrica. Mlada je majka posegnula za torbom, koju je inae nosila oko struka, ali sada ju je spustila na tlo u blizini i izvadila iz nje tanku crnu vlas ljudske kose. Zubima odgrizavi pupkovinu, nastavila je vezati vor oko pupane vrpce prvoroenog djeteta, ostavljajui dugaak dio koji e se osuiti, otpasti i postati budue sredstvo za razmjenu. "Vlas naroda tvoga oca oslobaa te pupkovine naroda tvoje majke. Keri moja, sa cijelim naim plemenom zajedniki ti je ivot, drutvo i svrha." Sinu je rekla: "Zato si, kad sam srce poklonila prvoroenome djetetu izaao, ne kao voda, nego kao sljedbenik, ne svojim vlastitim putem, u svoje vlastito vrijeme, nego slijedei drugoga? To ne razumijem. Zato si odabrao doi kroz mene? Potujem tvoju odluku, ali je ne razumijem. Ti si krupniji, pa ipak dolazi kao da vrijeme, mjesto i okolnosti nita ne znae, kao da je samo sam dolazak vaan. Nastavlja se kretati kao da ti je potrebna potvrda onoga to se doista dogodilo. Tvoj je duh doao u ovo ljudsko iskustvo. Potujem tvoju odluku, ali je ne razumijem. Nikada nisam ula da jedno djetece slijedi iza drugoga, pri istom porodu. Nisam pripremljena za tvoj obred. Uzet u dio moje torbe. Napravljena je od kose mnogih ljudi i od ivotinjskih dijelova. Vea je, vra, grublja. Moda ti je to potrebno kako bi se odvojio od mog trbuha i pripremio za svijet. ini se da e ti eljeti ili trebati vie svega u svome ivotu, budui si doao na tako neuobiajen nain." Iznenada se prisjetila prvog velikog problema do kojeg ju je dovela ova nenormalna situacija - imena. Svi njezini naumi bijahu poremeeni. Morat e potraiti savjet, ali nije ostalo nikoga kome bi se mogla obratiti za pomo. Hitro je odgurnula svoju trenutnu zabrinutost i brinost kad se nastavio odvijati ostatak poroda. Kad se njezino tijelo oslobodilo svih ostataka, zakopala ih je kao to je njezin narod nauio od ivotinjskih majki. Zbog sigurnosti novoroenih moraju se odstraniti svi znaci i mirisi. Tad je legla uz svoju djecu. Promatrala je djeaka i razmiljala: "Nadam se da si mudro odabrao, jer bi se tvoj dolazak mogao za mnoge pokazati neugodnim." Iscrpljena je majka u trenutku zaspala, a prvorodeno dijete poelo je sisati ivotodajnu tekuinu. Sunce se spustilo, a nebo zamrailo. Svemir je zabiljeio da to bijae prva, posljednja i jedina no koju e ova majka i njezina djeca provesti zajedno. Ujutro, dok se boja neba mijenjala pojavom zrake svjetlosti, podigla je djeicu, okrenula se istoku i rekla: "Danas hodamo kako bismo odali potovanje svemu onome to je zbog svrhe svoga postojanja pred nama. togod je za nae najvie dobro i za najvie dobro sveg ivota posvuda, otvoreni smo da to i iskusimo." Zavrivi jutarnji obred, krenula je prema mjestu s kojeg je nedavno pobjegla. Nije imala kamo otii. Njezin narod bijae uniten, mu ubijen, a sada joj se istovremeno rodilo dvoje djece. Iscrpljena je djevojka na sebi nosila samo neto to je nalikovalo sasvim iznoenoj krpi, ovijenoj oko nje i pridravanoj na mjestu torbicom od klokanove koe,

5

privezanom oko struka. Dok je hodala osjetila je da joj navire mlijeko, pa je jedno po jedno dijete stavila na prsa. Satima je hodala, nosei jedno dijete u drvenoj zdjeli, a drugo u zaveljaju. Tada je oboje stavila u zdjelu. "Istina je", mislila je: "ljudi nisu stvoreni da bi imali dvoje djece." Kad vruina bijae na vrhuncu, zaustavila se i preko glave navukla krpu kako bi ih sve troje zatitila. Ostavila je oboje djece u zdjeli, jer pijesak bijae previe vru za njih. Sredinom dana pored nje je protrao sivi guter s ljuskama, dvadesetak centimetara dugaak, pa se vratio i zastao pored njezine noge. Jednom ga je rukom uhvatila, a drugom mu zakrenula glavom. U trenutku je bio mrtav. U mislima se obraala gmazu: "Hvala ti to si doao. Roen si kako bismo se danas mogli susresti. Tvoj e se ivot stopiti s mojom bijelom vodom kojom hranim ovo dvoje malih. Zahvalni su ti za tvoje meso. Tvoj e ih duh izdrljivosti u ovo vrijeme kad nema vode s neba ojaati za dane koji dolaze. S potovanjem e nositi tvoju energiju i potovat e tvoju svrhu." Zagrizla je grubo nazubljeno meso gutera i vaui izvlaila tekuinu iz njega.

2

Kad se sunce poelo sputati prema udaljenoj strani neba, ustala je i ponovo krenula na put. Bila je gotovo no kad je stigla do rubnih dijelova misijskog naselja. Jedno od djece u logoru, koje se popelo na vodeni toranj, ugledalo ju je i viknulo, oglaavajui njezin povratak. Krpom je prekrila prsa upravo kad su tri sestre krenule prema njoj izraavajui tako dobrodolicu. Iako nisu bile u krvnom srodstvu, te ene bijahu jedina obitelj koja joj je ostala. Zajedno su tragale za pustinjskom jamom, kad su ih pronali slubenici Vlade i prisilili ih da dodu na ovo mjesto. Bijae to prije pet mjeseci. Nakon toga su joj rekli da je cijela njezina zajednica mrtva. Kad je jedna sestra vidjela da se vraa ne s darom djeteta, nego sa zdjelom u kojoj su se vidjele dvije glave i dvostruki broj ruica i noica, zaustavila se. Ruka joj se spustila u znak kojim je zaustavila ostale. Pokorile su se. Vidjele su oboje djece, pomislila je uspravivi lea i s povjerenjem proavi pored njih u ograeni dio.

Gospoa Enright, sveenikova ena, pola joj je u susret iz skupine kua i uzela jedno dijete. Bez ikakva izraza, jednostavno je uzela krupnije dijete i krenula prema kuici od nabranog lima, koju su nazivali "mjesto bolesti bijeloga ovjeka". Mlada ju je majka slijedila.

6

Do tada se vijest proirila. Poela su se pojavljivati lica, provirujui kroz vrata i otvore koji su sluili umjesto prozora. "Nemojte uznemirivati veleasnog Enrighta", naredila je bijela ena paru oiju koje su je promatrale iz pukotine u uglu. "Da sad vidimo to to ovdje imamo", rekla je zapalivi svjetiljku i poloivi dijete na gol, grubo izraen stol. "Dvoje, djeak i djevojica. Pa, moglo je biti i gore. ula sam da crni mogu imati i troje. ini se da su sasvim zdravi." "Ovo je prvo roeno", uspjela je izrei majka. "to?" "Ovo dijete se prvo rodilo!" ponovila je, pokazujui manje ensko dijete. "O, pa to nije vano, draga moja", rekla je debela ena smirenoga lica. "To uope nije vano."

"Ne razumije", pomislila je mlada majka. "ak se ni ne trudi. Dola si u nau zemlju dovodei za sobom u nizu i druge nalik sebi. Tada nam kaete da su nai obiaji pogreni. Gurate moje ljude niz stijene kako bi umrli dolje, na liticama ili se oni razbole od vaih bolesti i umru. Ono nekoliko koji preive prisiljeni su govoriti samo vae rijei i ive kao to i vi ivite. Sada kae da ak nije vano razlikovati moju djecu. Ovo su tako udna i teka vremena, a ti se ak ni ne trudi razumjeti!" U uglu se nalazio zahrali leaj na sklapanje, a njegovo otrcano platno maslinastozelene boje bilo je zamrljano. Oi gospode Enright okrenule su se prema njemu i glavom je mladoj djevojci pokazala da ode onamo. Uasno se osjeala u zatvorenom prostoru. Budui je kao nova majka morala ostati pored svoje djece, odvukla se do mjesta koje je bijeli ovjek smislio za odmaranje i zaspala. Gospoa Enright ostavila je iscrpljenu djevojku da spava na starom izblijedjelom zelenom vojnikom leaju, u uglu ambulante misijskog naselja. Nije bila sigurna da li djevojka spava ili se onesvijestila. Nije joj ni bilo vano. Kapljice znoja prekrivale su mlado lice i prsa ispod krpe u koju je bila umotana. Potoii znoja tekli su niz udubljenja oko nosa, sputajui se do vrata i kapajui konano na smrdljivo platno. "Kasnije u se pobrinuti za nju." Tijekom noi mlada se majka prisjetila da joj nadolazi mlijeko i bila je sigurna da su djeca pored nje i da sisaju. Zaula je glasove. Ponajprije se u prostoriji zauo glas jednog Starijeg, a zatim i drugi glasovi iz razliitih plemena. Nijedan mukarac nije bio iz njezinog vlastitog naroda. Hrapavi glas veleasnog Enrighta je isto tako teko odzvanjao njezinim zbunjenim umom. Probudila se usred noi, na trenutak ne znajui gdje se nalazi. Prsa su je boljela. U prostoriji je bilo tamno i mirisalo je kao u pilji prepunoj imia. Ondje gdje je mjeseina sjala na podu u etvrtastom obliku nazirala je otvorena vrata i znala je da se stol nalazi s desne strane. Pronala ga je i potraila djecu. Stol bijae prazan.

7

3

Misija je pripadala crkvi. Bila je postepeno sagraena: ponajprije su je gradili religijski misionari koji su dobrovoljno doli u ovaj od Boga zaboravljen dio australskog kontinenta, kako bi spasili due poganih domorodaca. Kasnije ju je podravala Vlada kao dio svoga programa o prilagodavanju svih graana. Nikada zapravo nije bilo nikakve namjere da se prvim stanovnicima kontinenta dodijeli stvarni poloaj graana; umjesto toga, slubeno je izglasano da ih se ukljui u Zakon o biljkama i ivotinjama. Zgrada bijae prihvatni logor ograen ogradom i s vojnikim kaznama za neposluh. Svaki obilazak zgrada za povremene posjetitelje poinjao je s graevinom koja je jednostavno bila krov postavljen na grubim drvenim stupovima, a nazivali su je "kolom na otvorenom". Ponosno su izjavljivali kako se zahtijeva da svi domoroci, bez obzira na dob, usvajaju obrazovanje. Osnovni tekst bijae Biblija. arina toka bijae uvjeravanje da su plemenski obiaji vraji posao i stoga zabranjeni. Zatim bi velikodostojnike poveli do male kapelice. Bila je to trostrana graevina. Prednji dio bijae potpuno otvoren, tako da je veliki kip Krista koji krvari visei na kriu prvi upadao u oi, a odmah ispod njega stajala je visoka drvena propovjedaonica u sredini izmeu etiri kromirane, crvene kuhinjske stolice. Od lanova pastve oekivalo se da stoje ili sjede na zemljanom podu. Posjetitelji bi zatim posjetili ambulantu u kojoj nije bilo nikakvih medicinskih instrumenata ni bilo kakvog bolnikog namjetaja. Svi zavoji, melemi i masti odnoeni su i donoeni kako je situacija zahtijevala. Zgrada je bila samo za pokazivanje, oznaena kao osobito mjesto, s bijelim znakom X nacrtanim na vratima. Plemenski su ljudi poeli zamjeivati da su mnogi uli unutra, ali su ih obino iznosili van. U naseobini su jo bile dvije manje kolibice za obitelji pomonih sveenika i jedna velika kua u kojoj su ivjeli Enrig-tovi.

Tridesetih godina dvadesetog stoljea to su se kue podizale dalje od civilizacije, to se njihov izgled i graevni materijal vie razlikovao od etvrtastih kocki pjeenjaka ute i boje bijele kave koji se u gradovima tradicionalno koristio. Niega ukrasnog nije bilo u izgledu misijskih naseobina. Kua je bila etvrtasta jednokatnica s nagnutim limenim krovom koji se proirivao kako bi se nadnosio i nad terasu koja je obuhvaala sve etiri strane. Enrightovi su saznali da je potreban natkriveni trijem kako bi se zatitili prozori, koji uvijek moraju biti otvoreni da bi se vrui zrak mogao kretati. Budui da nisu znali dovoljno o godinjim dobima i vjetru te smjeru iz kojeg vjetar moe puhati, jednostavno su naredili radnicima da natkriju sve etiri strane kue i etvrtasti trijem. Prva prostorija unutar glavnog ulaza bila je radna soba, ije su sredite bile crne orgulje, koje su prvobitno trebale biti smjetene u crkvi. Prije nego je glazbeni instrument stigao, kasnivi zbog svoje veliine i kutije oznaene oznakom "Lomljivo", uprava je odluila da je teta to umjetniko djelo uludo troiti na domoroce koji, koliko je bijelo sveenstvo moglo

8

rei, nisu imali pravi smisao za ton i ritam. Zapravo, ta rasa nije imala nikakvih pjesama bilo kakve religiozne prirode. inilo se da su se tijekom cijele svoje povijesti kulturno vrlo slabo razvijali. Budui su jedine rijei koje su domoroci upotrebljavali za glazbu bile besmislene prie, orgulje su ostale pod zatitom radne sobe bijele obitelji. U kui su bili goli drveni podovi i prava izloba europskog pokustva. U obje spavaonice stajali su tradicionalni umivaonici i zemljane zdjele, a samo je u spavaonici za posjetitelje bila posuda rukom oslikana ruama koje su odgovarale ukrasu na posudi za brijanje za muke posjetitelje. Na sjevernoj strani kue stajala je na visokom postolju bava za vodu s cijevima koje su vodu provodile u kuu. Kuhinja je imala tekuu vodu, to je bilo vrlo moderno postignue za tako udaljeno mjesto. Iako je vodeni toranj za stanovnike cjelokupne zajednice bio na viem postolju i velike zapremine, osobna zaliha Enrightovih uvijek bijae vea. U sreditu naseobine bila je podignuta gruba nadstrenica kao pokuaj da se stvori jedno sredinje zajedniko mjesto za objedovanje, ali to se nije pokazalo uspjenim. Strana uprava nije razumjela da se pripadnike manjih naroda plemenskih ljudi, od kojih neki bijahu zakleti neprijatelji, ne moe prisiliti da se preko noi usklade i prihvate mjerila mira bijelog ovjeka. Enrightovima i njihovim europskim prijateljima svi crni ljudi bijahu nalik jedan drugome, bez obzira na plemensku pripadnost. Ogromna je koliina strpljivosti bila potrebna da bi ih se poduilo uporabi lice, vilice i zdjele. Noevi su bili zabranjeni. Posvuda unutar ograde bijahu razbacane nastambe koje su podigli domoroci, a bijelci su ih nazivali "humcima". Bile su to grube okrugle graevine koje su izgledale kao da je netko jednostavno s neba bacio hrpu kartona, lima ili tapova. Domoroce nisu zanimale prostorije ili zidovi. Nastambe su im pruale sjenu i zatitu od neba. Tijekom povijesti nomadska su plemena rijetko bilo to gradila, jer njihov ivot bijae ivot neprestanog kretanja. U ovom naselju postojali su ostaci deset razliitih skupina ljudi, od kojih je svaka imala svoje jedinstvene obiaje, vjerovanja i jezik. Zarobljenici nisu sasvim dobro razumjeli jedan drugoga, a samo ih je nekoliko znalo engleski, koji je bio jedini dozvoljeni jezik. Neki su, kao mlada majka, bili izuzetno bistri i brzo su uili iako se inilo da najvei dio nerado prihvaa znanje. Bili su oputene prirode, drutveni, a najvei dio ih se pokazao estitim i vrijednim povjerenja. Ono to bijeli svijet nije shvaao bila je injenica da su ti plemenski ljudi znali kako se nalaze na podruju koje pripada drugom plemenskom narodu, na zemlji koja je oznaena linijama pjesme, iji su uvari nestali. Sada su sve nadzirali bijelci, ali oni oigledno nisu bili uvari. Domoroci su znali da su zarobljenici, ali su jo uvijek vjerovali da se moraju ponaati kao posjetitelji koji su pozvani u neiji drugi krug. Kad su shvatili da se radi o novom zakonu i kad im je objanjeno daje Isus bio junak, nije ih bilo teko preobratiti na kranstvo. A da to crkveno osoblje nije znalo, domoroci su jako potovali junake. Njihove su pjesme i plesovi, koje su se prenosile tisuama godina, sadravale prie o mnogim junakim ljudima i djelima. Isus bijae veliki iscjelitelj koji je mogao vratiti ljude u ivot. Vraanje mrtvih u ivot bilo im je blisko iz rada njihovih vlastitih iscjelitelja. Budui je Isusov otac stvorio svijet, mora da je taj otac bio jedan od njihovih predaka. Veleasni Enright, sa svojom crvenom kosom i dugakom crvenom bradom, pokazao se snano uvjerljivim kad je izjavio da postoji samo jedan izbor u odnosu na vjenost. ovjek moe otii u raj na Isusov zagovor ili, u suprotnom

9

sluaju, moe biti baen u pakao da ondje ostane cijelu vjenost. Ljudi su razumjeli to znai zauvijek, ali nikada nisu stvorili ni nagovjetaj o nekom mjestu koje bi nalikovalo paklu. Mlada je majka jutro provela izgubljena, potpuno zbunjena. Nije mogla pronai ni svoju djecu, niti sestre. Nije bilo nikoga kome bi se mogla obratiti. Bijela joj ograda nije doputala da se priblii kui Enrightovih. Dan je poela trei od jednog mjesta do drugog, od jedne osobe do druge, u divljoj potrazi. Konano je tranje prelo u korak, u potragu za nekakvim znacima koji bi joj objasnili nestanak svih koje je voljela. Toga dana nita nije pojela i provela ga je u tjelesnoj i duevnoj agoniji. Mlijeko joj je kapalo. Skupljali su se rojevi muha koje su podjednako lako i s istim zanimanjem etale i po ogoljelim i po prekrivenim dijelovima njezina tijela. Nije mogla shvatiti to se dogaa. Bilo je to u potpunom proturjeju sa svim to je nauila u svome narodu. Sjeala se to je Stari jednom rekao: "Bjelokoci nisu loi. Oni samo koriste svoju slobodnu volju da bi inili stvari koje ne miriu dobro i nisu dobrog okusa za na narod." Ali mladoj je djevojci bilo jako teko ne prosuivati ih. Stari je isto tako rekao: "Vjerujem da su oni na zemaljskom ispitu. Moramo podravati jedan drugoga dok ga ne prodemo!" Ali ona nije imala potpore. Bila je sama! Do kraja dana nala se u osjeajnom i duevnom stanju za koje nije ni znala da postoji. Otkrila je da moe ivjeti u prolosti. Sadanjost je ni na koji nain nije zanimala. Gdje god bi pogledala vidjela bi manje od onog to je znala da bi ivot trebao biti. Ali mislila je: "Ja neu postati manje. Juer sam rekla, 'togod je za nae najvie dobro, moja djeca i ja otvoreni smo da to i iskusimo.' Sada su mi ih oduzeli. Sve su mi oduzeli. Bit u tuna, alit u. Tako je pravo uiniti, jer se tako osjeam, ali uvijek u uti kako moje srce ponavlja: 'Zauvijek je dugo, dugo vrijeme.' Moja djeca i ja smo zauvijek duhovi. Nekako postoji ljubav i podrka koje ne mogu ni vidjeti ni osjetiti, a koje nas prate na ovom tajanstvenom i bolno sloenom putu. Kakva je svrha naih ivota? Ne znam! Ali znam da postoji savrena svrha i s tugom je prihvaam!"

Nekoliko mjeseci kasnije poslali su je na rad na stonu farmu, gdje je dane provodila u pamunoj haljini, s ukrobljenom pregaom svezanom iza vrata i na leima. U zoru je obuvala crne cipele koje su je nosile od pei do praonice, do ueta za suenje rublja, do povrtnjaka i nazad do kuhinje. Tijekom godina njezina se svakodnevica malo mijenjala. Bila je tiha i nikada vie dan nije pozdravila jutarnjim obredom predaka. Za nju nije bilo novoga dana. Vie nije govorila, ni sanjala, ni sudjelovala u bilo kakvim djelatnostima osim u svome poslu. Na povrini se doimala kao da se odrekla svake nade, svakog zanimanja za ivot, a povremeno i kao da je izgubila razum. U stvarnosti se zapravo samo predavala situaciji koju nije mogla pobijediti i odana svojim religijskim uvjerenjima, nije eljela ulagati energiju u neto za to nije eljela da raste. Potovala je svoje osjeaje boli i nikada ni na koji nain nije utjecala na neki drugi ivot. ivjela je samo u tihim, spokojnim zbivanjima svoje prolosti, uvjeravajui se da e njezin duh biti ouvan. Nije osjeala da je ono to se dogada dobro. Nije to razumjela, ali nije se radilo samo o gubitku vjere u ono to je bilo opreno osjeajima. Za njen narod korak dalje od vjere bilo je spoznavanje. Prihvaala je ono to se dogada, jer je znala da je na djelu savrena nebeska svrha. Tek e kasnije, tijekom vremena, povijest zabiljeiti da je dobroti prema cjelokupnom ivotu posvuda, bila na neki nain pruena prilika da se pojavi na tom siunom djeliu svijeta.

10

4

Te noi kad je gospoda Enright, sveenikova ena, ostavila iscrpljenu novu majku samu na zelenom vojnikom leaju, ne brinui se je li iva ili mrtva, ustro se kretala, pokuavajui odluiti to e uiniti s djecom. "Potrebna mi je koara u koju u staviti djecu", mislila je gospoda Enright. U kuhinji se nalazila jedna koja e odgovarati svrsi. Krenula je u kuu, a zatim se vratila kako bi uzela dvoje novoroenadi. Bili su previe maleni da bi se mogli otkotrljati s golog drvenog stola, ali inilo se da je djeak neuobiajeno snaan. "ovjek nikad ne zna s tim udnim domorocima. Ne moe ih zapravo usporeivati s nama. Bolje da ih odnesem u kuu." Bila je to kratka etnja preko golog pranjavog tla do vrata na drvenoj ogradi njezine kue. Odravajui ravnoteu s dvoje djece, uspjela je otvoriti vrata i gurnuti ih bokom da se otvore. Kad je ula, krenula je u spavaonicu, trenutak oklijevajui prije nego je golu djecu spustila na svoje najdragocjenije blago, mnogobojni prekriva izraen rukom, kojeg joj je poklonila njezina baka kad je gospoda Enright prije nekoliko godina napustila Englesku da bi putovala u Australiju. Koara koju je traila bila je spremljena visoko na kuhinjskoj polici, tako da se popela na stolicu da bi je mogla dohvatiti. Sveano je odnijevi u sobu za posjetitelje, uzela je jastuk s kreveta i stavila ga u praznu koaru. Na stranjoj terasi je bila kartonska kutija od posljednje isporuke brana i eera, pa ju je unijela u kuu. Ispustila je dubok uzdah kad je uzela drugi jastuk i pripremila kutiju da bi mogla prihvatiti drugo dijete. Nee biti lako nadomjestiti njezine prekrasne jastuke ispunjene gujim perjem, ali taj e problem morati rjeavati kasnije. Pelene je napravila prerezavi runik napola i zamotavi svako od usnule djece jednom polovicom. Nikada nije vidjela domorodako dijete umotano u prekriva. Sad za to nije ni bilo potrebe.

Alice Enright je na sebe preuzela odgovornost za sve uznemirujue sitnice koje su se s vremena na vrijeme pojavljivale. Njezin mu sveenik bijae zauzet cjelokupnim provoenjem religijskog ivota. esto bi ju podsjeao kako je za njegov budui profesionalni napredak vano da ga se ne optereuje nevanim dogaajima. Ona je teko radila kako bi njegov ivot uinila udobnim i kako bi ga, koliko je god mogla, oslobodila napetosti u tako udaljenoj i stranoj zemlji, tako daleko od njihove voljene Velike Britanije. Kad su se oenili, javljala se zabrinutost to je ona premlada i osjeajno nedovoljno zrela da bi pristajala uz starijega mukarca, kako nije pripremljena da bi predstavljala svoju polovicu religioznog para. Svakodnevno je pokuavala dokazati svoju vrijednost. Znala je da je njezin mu zapravo nikada nije volio. Bio je on mukarac bez seksualne strasti, ali, morala je priznati, ni ona njega zapravo nije voljela. Bila je mlada i oajniki je eljela napustiti svoj dom, putovati i upoznati svijet. Udaja za veleasnog Enrighta i put u Australiju bili su prilika koja se pojavila u savrenom trenutku.

11

Otila je do telefona i podigla slualicu. Sa slualicom u ruci, pritisnula je dugme sve dok joj slubenica na centrali nije odgovorila, a zatim je zatraila medugradsku vezu. Alice je znala kako slubenica ostaje na vezi i slua najnovije dogaaje koji se odvijaju iza misijskih zidina. Hvala nebesima to su toliko udaljeni da ne uje kako sok njezinih ogovaranja kaplje u ui koje to zanima u oblinjoj zajednici grenika. "Birdie, ja sam. Alice Enright. ao mi je to te ponovo traim da mi pomogne, ali jako mije hitno. Imam novoroenog djeaka kojeg se trebam rijeiti. Zapravo imam dvoje djece, blizance, ali e katoliko sirotite prihvatiti djevojicu. Proli sam tjedan razgovarala s njima, kako bih utvrdila imaju li mjesta, ali naravno, oekivali smo roenje jednog djeteta, ne dvoje. Na kamion za tjednu opskrbu trebao bi krenuti ujutro, ali mogu Alexa poslati i noas da se odveze k tebi. kako bi ti isporuio djeaka. Moe li ga negdje smjestiti? Moe li pronai nekakvo mjesto za njega i spasiti nas?"

Birdie s druge strane telefonske ice bila je ena veleasnog Willetta, koji bijae kolega veleasnog Enrighta i stariji sveenik. Navikla se primati Alicine pozive, kao i pozive drugih crkvenih ena. Napokon, njezin mu bijae stariji lan engleskog poslanstva koje je poslano u slubu u stranu zemlju. Zbog toga je automatski postala najvanija ena u crkvi. Ponosna je bila to nikada nije odbila izazov i to je uvijek uspijevala. Voljela je kad bi mlae ene govorile: "Nema niega u emu Birdie Willett ne bi uspjela." etrdeset je godina crkva gradila misijske postaje kako bi udomljivala, civilizirala, obrazovala i spaavala due odraslih domorodaca otetih iz divljine. Za djecu su katolici osnovali sirotita. U ovom je trenutku bilo nekoliko odraslih domorodaca koji su bili odgojeni u ustanovama, a zatim puteni u drutvo nakon to bi navrili esnaest godina. Do sada se nije pojavio niti jedan znak koji bi govorio da je takav naum postigao bilo kakav drutveni uspjeh, osim u biblijskom smislu hranjenja gladnih i pojenja ednih. Ali i s navrenih esnaest godina, domoroci su jo uvijek bili gladni i edni i jo su uvijek od bijele zajednice oekivali da se pobrine za njihove potrebe. Nitko nije mogao predvidjeti gdje je tome kraj, kad e posljednji divljak biti doveden u civilizaciju, kad e se zatrti njihovi poganski obiaji i uz pomo uda uspostaviti nadzor nad njihovim stanovnitvom. Telefonski se razgovor dovrio kad se Birdie sloila pronai nekakvo mjesto za dijete. Alice je otila do vrata i mahnula rukama. "Idi i dovedi Alexa", viknula je u tamnu no, znajui da e jedan od zatoenika, koji bi elio ostaviti dobar dojam, skoiti da uhvati priliku izvravajui njezinu zapovijed. Nije bilo vano tko e prenijeti poruku. Uvijek ih je bilo nekoliko koji su virili iza ograde. U njezinim su mislima svi oni bili stopljeni u jednu udnu i izazovnu mjeavinu gotovo ljudskog oblija. Ubrzo je Alex pokucao na kuhinjska vrata. Bio je mrav i izgledao je stariji od svojih ezdeset godina, a uvijek je odavao dojam da bi mu dobro dolo kupanje. Alice mu je iznijela svoj naum. Sloio se da se odmori sat vremena, a zatim da krene na dugu vonju do Sydneya. Alice je priredila stakleni vr slatke vode. Uzevi djeju boicu kojom su nedavno spasili ivot umiruem mladunetu klokana, nahranila je blizance prije nego to je koaru i kutiju smjestila na prednje sjedalo forda, jer je njegovo stranje sjedalo bilo pretvoreno u prtljanik. Alex je bio bivi zatvorenik, sin zatvorenika i unuk zatvorenika. Kad je izaao iz zatvora, nakon to je odsluio kaznu od osamnaest godina zbog krae, naao se na ulici, bez ikakvog osobitog zanata, bez prijatelja ili roaka kojima bi se mogao obratiti. Upao je u nevolju jer je

12

previe pio, bio ukljuen u previe tunjava i neprestano u napasti da u gostionicama koje je posjeivao oisti blagajnu. Tada je pronaao Gospoda ili barem ljude koji su pronali Gospoda. Oigledno je na njihova pitanja davao prave odgovore, jer su mu ponudili da e ga uzeti i pronai mu posao. Iznenada, kad je misiji bio potreban voza, inilo se da je on dobro rjeenje, makar i privremeno. Na svojim izletima u grad kupovao je viski, ali nikada nije otvoreno pio. Dosad je sve bilo dobro. S dvoje djece, djevojicom koja je u kutiji putovala u sirotite i djeakom koji se dojmljivije, u koari, vozio u grad, Alex je krenuo na osmosatnu vonju. Otprilike kilometar od naselja zaustavio se kako bi u oba uha ugurao ovju vunu. Iako su djeca spavala, predviao je da e to biti buan izlet. Posegao je ispod sjedala i iz tmine izvukao bocu, uzeo nekoliko sranih gutljaja, pa je postavio izmeu sebe i malih ljudi. Vozio je golim, pustim krajolikom, jedinom trakom djelomino poploenog puta. Promjene kretanja zranih struja podizale su vjetar koji je ulazio kroz prozore s desne strane. Tada bi se smirio i najtii povjetarac. Nekoliko kilometara kasnije vjetar bi puhnuo kroz prozore na lijevoj strani. inilo se da nevidljivi svijet okruuje ljude u automobilu. Cijeli je kraj ostajao tih osim buke automobilskog motora. Tminu noi uznemirivao je vrtlog siune crvene praine, koja je nalikovala djejem zvrku i uzdizala se za automobilom. Gore, oblaci su putovali hitrije od zemaljskog vozila. Kad bi tamni oblak povremeno sakrio Mjesec, jedini izvor nonog svjetla, prostrano i ravno obzorje pretopilo bi se u potpunu tamu. Alexu se inilo kao da divovska ruka na nebu prekriva zraku nebeskog reflektora. Oblak bi hitro proao i izvor svjetlosti ponovo bi se pojavio. "Gotovo kao Morseovi znaci, toka, toka, crtica, koje alje priroda." Povukao je jo jedan gutljaj viskija. Nije mu se sviao sablasni osjeaj kojeg je takva misao poticala. "Nadam se da se ne radi o SOS signalu!" rekao je sam sebi. Najprije je isporuio kutiju sa enskim djetetom, jer je sirotite bilo smjeteno otprilike na pola puta. Alex je prihvatio alicu aja i dva kolaia koje mu je ponudila deurna sestra, ali nije se zadrao dugo i pazio je da ostane dovoljno daleko od nje kako ne bi namirisala alkohol. Kad se vratio u vozilo, inilo se da drugo dijete na svu sreu spava, ali su praina, ispuni plinovi i nedostatak hrane uzimali svoj danak. Tijekom ostalog dijela puta dijete nije ispustilo ni zvuka i samo se lagano promekoljilo kad se u praskozorje pokazala suneva svjetlost. Konano je automobil krenuo uzbrdo uz ciglom poploenu privatnu cestu koja se protezala ispred niza prekrasnih kua izgraenih na litici nadnesenoj nad najljepu luku svijeta. Willettova je kua bila napravljena od rukom klesanog kamena ispred koje su stajala etiri visoka, bijela stupa. Svatko tko bi prolazio pored nje mogao bi uti udaljen zvuk oceana dok se razbija o obalu, dolje u zaljevu. Za one dovoljno sretne koji bi mogli proviriti kroz kose prozore na gornjem katu ili za one koji bi dobili poziv da se odmore na nedirnutom kamenom dvoritu uklesanom u stijeni, bio je sauvan osobit pogled. Bogati nasadi trave i cvijea ispred kue vodili su do niza stabala koja su obrubljivala prilazni put, koji je zatim vijugao pored dvije garae i zavravao ispod ukraenog trijema na sjevernoj strani. Alex se dovezao do krunog toka, a zatim se zaustavio ispred izrezbarenih drvenih vrata oznaenih bronanom ploicom na kojoj je pisalo DOSTAVA. Djetece se sad borilo da udahne svjeeg zraka, eluca optereenog tekuinom koju nije mogao probaviti i tijela iskrivljena od boli, ali je stiglo u tiini, preputajui se okolini. Birdie Willett smatrala se najmonijom enom Crkve u cijeloj Australiji. Sve bijae pod njezinim nadzorom. Sve su ene sveenika bile mlae od nje. Kao obiaj je uvela da niti

13

jednoj od njih ne dozvoli da i po drugi put postane predsjednica odbora. Mogle su stei malo administrativnog iskustva, ali ne dovoljno da bi razvile samouvjerenost, privukle sljedbenike ili da bi osjetile u tom poslu takav uitak da bi se dobrovoljno mogle prijaviti i drugi put. Bila je ukljuena u sastavljanje nastavnog plana nedjeljne kole u cijeloj dravi i nadzirala je odredivanje podrunog smjetaja svih novih misija, ukljuujui i nadzor samih gradilita. Morala je sama odobriti sve programe za starije, sve dobrotvorne skupove, cjelokupno ukraavanje crkvi. Nadzirala je sve osim oblaenja samih sveenika i njihovih ena, ali je to nadoknadila naruivanjem doslovce svega to je oblaio veleasni Willett, od glave do pete, ukljuujui njegove sive arape i rublje. Bila je toliko zauzeta radom u odborima za ureenje vrtova i odborima za oblaenje zborova i pravljenjem rasporeda za godinje odmore mjesecima unaprijed, tako da zaista nije imala vremena pozabaviti se smjetanjem zalutalog domorodakog djeteta. Poslat e ga u zalede i kasnije mu se posvetiti, ali, kako bi odrala dojam, pred Alice Enright mora se pokazati u potpunosti djelotvorna. Muu je savjetovala da tog dana mora obaviti krtenje. Moglo se obaviti u kuhinjskom sudoperu. Nije nala razlog da divljaku nadjenu kransko ime, tako da je izabrala ime Geoff. Bilo je dovoljno neutralno. Kasnije e se pobrinuti za prezime, ako ikada bude neophodno. Najee nije bilo. Domoroci nisu imali posla sa zakonskim stvarima. Veleasni Willett izgovorio je molitve i poprskao vodom beivotnu glavu djeteta. Odrasli nisu znali zato je tako nepomian. Mnoga su domorodaka djeca umirala, pa e i ovo vjerojatno umrijeti. Sveeniku se urilo. Upisao je dijete u knjigu krtenih, a tada naglo otiao, znajui da e se Birdie pobrinuti za sve ono emu e toga dana biti potrebna njezina briga i da e uivati u tome poslu. urio se u slubenu posjetu jadnoj izgubljenoj dui imenom Shir-ley koja se pokuavala oteti ivotu javne ene kako bi postala dobra djevojka. Bio mu je to esti posjet. Do sad se inilo da djevojka gubi bitku, a da dragog sveenika vue za sobom. Geoff je u prekrasnoj kui ostao tek toliko dugo koliko bijae potrebno da se obavi krtenje i pronae obitelj iz unutranjosti na njihovom polugodinjem posjetu Sydneyu radi kupnje, koja bi bila voljna koaru s domorodakim djetetom pridodati ostalim svojim zaveljajima ukrcanima na vlak kojim se vraaju kui u svoj gradi. Hanoveri su imali devetogodinju ker, Abigail, koja je preuzela hranjenje i brigu o malom smedem djeaku s vie odanosti od one koju je osjeala prema svojoj lijepoj porculanskoj lutkici. Na to je Geoff izvanredno reagirao. Usprkos dugotrajnoj vonji vlakom, uskoro nakon to su doli kui, jedan je radnik poveo gotovo potpuno oporavljeno dijete na posljednji dio puta. U dobi od sedamdeset i dva sata blizanac je prekinuo svaku povezanost sa svojim krvnim naslijeem, putovao je est stotina kilometara, dobio ime Geoff, a sada e postati tienik bogate bijele farmerske obitelji. Trebao je otii Birdinoj sestri i zetu, Matty i Howardu Willettu.

14

5

Najranija su joj sjeanja bila podizanje pogleda do bijele koe ispod Doreenine brade kad ju je ona podigla s poploanog poda i spustila u okruglu limenu posudu punu hladne vode. Stojei u posudi, drei se za rub, bila je oarana prljavom povrinom koja joj je dopirala do vrata. Uljasta voda blistala je u duginim bojama. Ili je izgubila uporite kad je pokuala posegnuti za sjajnom slikom ili je pokuala zakoraiti, kad joj se noica iznenada okliznula i nala se pod vodom. Kasnije se prisjeala borbe za udisaj, pokuaja da se za neto uhvati i sivog, zamuenog pogleda kad joj je strah od nepoznatog ispunio srce i plua. Samim je udom pronala uporite. Kaljala je i plakala sve dok se Doreen nije vratila u prostoriju. Njezina prva uspomena na svijet bijae uas. Zabiljeila ga je u drugoj godini. Bila je posljednja u skupini djevojica povjerenih brizi Sirotita sestara milosrdnica koje je trebalo umiti ili, bolje reeno, okupati. Doreen je rekla da je uvijek posljednja zato to je najnia, ali su druga djeca rekla da je razlog u tome to je najrunija. Svi su bili runi. To je znala jer je ula kako odrasli neprestano ponavljaju. Sada je poela shvaati to znai biti izdvojena kao najrunija. Svi su bili razliitih boja, razliitih stupnjeva crnog, kao aj kojeg je Doreen pila svakoga dana, dodajui kapi vrhnja da bi promijenila nijansu, samo to su njihove nijanse bile posljedica izgubljene majke i nepoznatog oca.

tienicom crkve postala je samo nekoliko sati nakon roenja. Njihov postupak bijae takav da djevojicama imena dodjeljuju abecednim redom, svake godine poinjui sa slovom "A". Budui je bio sijeanj, a ona je stigla druga po redu u 1936. godini ime joj je postalo Beatrice. Nikada nita nije saznala o svojim roditeljima ili ostatku obitelji. Kasnije je pokuavala zamisliti kako bi to bilo imati roditelje, majku punu ljubavi, brinog oca, moda ak i sestru ili brata, ali takvo joj je zamiljanje bilo tee od spavanja otvorenih oiju. Cijeli je svoj ivot provela kao niija ki i uvijek se osjeala vrlo starom. Kad su se molile tijekom slube boje ili pri objedima, prouavala bi sklopljena za molitvu zapea ostalih djevojica. Imale su lijepu glatku kou, ali na povrinu njezinih ruku izbijale su vene, nalik uzdignutom tlu oko ustanove i nalikujui rukama stare ispijene sestre Agathe, nadzornice. Opatice su nosile dugake crne halje, glave im bijahu prekrivene crnim velom kojeg je na mjestu pridravala ukrobljena vrpca. Kosa sestre Agathe bila je skrivena, ali imala je sasueno lice i bijele obrve, to je odavalo njezinu dob. Od ranog djetinjstva Beatrice je na neki nain shvatila kako joj pripada uloga mirotvorca. Kad bi medu djecom buknula svaa ili bi nekoga iskljuili, pa bi to dijete bilo osamljeno, bilo je prirodno za nju da uskoi i prui utjehu, da pokua unijeti razumijevanje na obje strane. Oduvijek je bila svjesna osjeaja drugih ljudi; mogla ih je odrediti sluajui glasove i promatrajui njihove oi, pri emu rijei nisu bile vane. Bila je u stanju osjetiti kako se drugi osjeaju mnogo prije nego to je razumjela tu senzibilnost i prihvatila je kao dar.

15

Oko nje je uvijek bilo nekoga. Rijetko bi se nala sama u prostoriji, ali to nije ispunjavalo prazninu koju je osjeala. Nije znala to joj nedostaje ili zato osjea taj nedostatak, ali je tako osjeala. Jedan je posjetitelj rekao daje dobro to siroadi ne nedostaju stvari koje nikada nisu upoznali. Beatrice je zapamtila primjedbu, ali ona nije bila istinita. Nije mogla odrediti to nedostaje, ali se svakako osjeala nedovrenom. Jednoga je dana naula kako jedna sestra nekome govori da je Beatrice udna zbog svog osobitog zanimanja za druge djevojice. Opatica je nagovijestila da bi mogla postati lezbijka. Ta je se primjedba duboko dojmila iako Beatrice nije imala pojma to ta rije znai. Raunajui prema stavu odraslih, to nije moglo biti nita dobroga.

6

Brat veleasnog Willetta, Howard i njegova ena Matty, posjedovali su ogromnu farmu ovaca i stoke. Howard, kojega su svi potovali i svi ga se plaili, bio je glava obitelji imanja i okolnog podruja. Bio je visok, miiav ovjek s krupnom glavom i pjeano-plavom kosom, koja je uvijek bila raupana. Budui je svaki dan provodio na svjeem zraku, bez obzira na vrijeme, koa mu je vie nalikovala na tavljenu, nego ljudsku kou. Kad su se prije deset godina oenili u Engleskoj, Matty je bila niska, krhka, savreno oblikovana ena za kojom su se osvrtali i mukarci i ene. Sada, nakon mnogo godina ivota bez ikakve raskoi, svakodnevno obavljajui zadatke na farmi, nakon roenja dvojice sinova, od kojih je Abram imao tri, a Noah sedam godina, od izvornih je osobina zadrala samo visinu. Bila je topla i ugodna osoba za koju su susjedi vjerovali da ublaava vrstu, grubu glavu obitelji Willettove dinastije. Pristala je prihvatiti domorodako dijete za koje su joj rekli da je naputeno, ali tek nakon to je Howardu rekla da e to biti samo privremeno ili da e dijete biti dobrodolo ako ne bude uzrokovalo neprilike i ako e kasnije obavljati svoj dio poslova. Nisu imali iskustva s domorodakom rasom. Napokon, ivjeli su u dijelu zemlje gdje nije bilo domorodaca. Willettovi su uli prie i ve su stvorili negativno miljenje. Ukratko, vjerovali su onome to su uli: "Nema pametnih domorodaca. Veinom su lijeni, a kad odrastu ostaju bezbrini poput djece. To je rasa ljudi koji nikada ne odrastu, nikada ne postanu odgovorni." U Geoffovom sluaju nije bilo ni spomena o usvajanju, pa ak ni o bilo kakvom slubenom zapisu. Tridesetih godina dvadesetog stoljea djeju je sudbinu odluivao telefonski poziv, rukovanje, tri retka u misijskom dnevniku ijedan u crkvenoj knjizi krtenih. Kad je Geoff stigao, predali su ga kuharici koja ga je poela hraniti svakom vrstom ivotinjskog mlijeka do kojeg je mogla doi, tako da se etvrtoga dana njegov probavni sustav konano prilagodio. Nakon toga, svakog su ga dana kupali, mijenjali pelene, a leao je u kolijevci u sjeni velikog biberovca tik ispred kuhinjskih vrata. Svaki je dan provodio ondje, od zore do sumraka; radnici koji su prolazili pored njega razgovarali su s njim, sve dok nije nauio izai iz kolijevke. Tada se preselio na pokriva na travi, s jednim krajem ueta vezanim oko struka, a

16

drugim za stablo drveta. U drugoj godini naumio je i uspio odvezati vor koji ga je drao u zarobljenitvu iako je stablo bilo jedini njegov prijatelj na kojeg je mogao raunati. Nauio je potrali i baciti se u ruke drveta koje ga je grlilo i ljuljalo dok je spavao. Prerastao je pedesetak metara iroko podruje po kojem je mogao lutati. Kad su otkrili da slobodno istrauje svoj novi svijet, jedna ga je sredovjena radnica imenom Maude uputila u poslove. Pomagao joj je brati povre u vrtu, skupljati jaja u kokoinjcu i prikupljati sitno trijee. Dala mu je slomljenu drku od metle, dovoljno kratku da njome moe baratati. Bio je zaposlen i sretan dvogodinjak, najvei dio vremena preputen sam sebi. Maude je za Howarda Willetta radila prije nego se kao oenjen mukarac vratio iz Engleske. Rasli su zajedno, kako je to ona voljela misliti. Zapravo, Howard bijae est godina stariji od nje i uvijek bogat. Kad mu je otac umro, preuzeo je obiteljsko imanje, jer je Birdie, njegova snaha, bila glava obitelji u domu njegovog mlaeg brata. Nije imala nikakvu elju ikada napustiti gradski ivot, tako da je primorala supruga da se odrekne velikog dijela svog naslijea u zamjenu za obiteljski nakit, skupocjeni porculan, tanko platno i uvezene tkanine. Howard joj je prepustio upravljanje odajama svojih roditelja nakon njihovog sprovoda, pa je uspjela pronai dovoljno krasnih predmeta da bi njima ispunila prikolicu kamiona kojeg je unajmila da joj sve stvari isporui u Sydney. Maude je potekla iz mnogo skromnije obitelji. Njezini su se roditelji naselili na imanju koje se nalazilo pored puta koji se kasnije razvio u podrunu stazu kojom su se otpremala goveda. Smjetaj je prvobitno bio prekrasan, pored rijeke obrubljene velianstvenim sjenovitim stablima koja je obilovala vodom za navodnjavanje usjeva. Pokazalo se da se nalazi na stazi prirodnog, gotovo ravnog pravca kojim su ve postojei bogati vlasnici stoke u tom kraju zemlje tjerali svoja stada do eljeznice, a zatim na trite. Mladi je par mogao samo pokuati zatititi malo podruje svog vlastitog povrtnjaka. Neprestano su morali podnositi da im potkovana kopita uvijek iznova izgaze cijelu okunicu izmeu prednjeg trijema i rijeke. Bilo je gotovo nemogue i pilie odrati na ivotu. Stanje se pogoralo kad su dole dvije godine u kojima nije kiilo, tako da se razina vode jako smanjila. Ostali su naseljenici od vlade uspjeli izboriti zabranu gradnje brana i navodnjavanja iz rijeke. Usjevi Maudeinih roditelja jedva su preivjeli zahvaljujui vodi koju su u kantama donosili iz rijeke. Nisu imali novaca da se presele iz tog podruja ili da izgrade drugu kuu. Maude, njihovo jedino dijete ila je u crkvu i u kolu s braom Willett. U Howarda se vjerojatno zaljubila kad je on imao etrnaest, a ona osam godina. Nije bilo mnogo drugih djeaka koji bi joj oteali izbor. Tijekom godina nisu se pojavile nove prilike. Kad se Howardova majka razboljela, Maude su pozvali da radi u obitelji, gdje je ostala i kad je majka umrla, a za njom i njezin suprug. Howard je uvijek bio pristojan i sluben prema Maude. Kad bi ona ula u prostoriju posluiti n jegove prijatelje, zavisno od drutva ajem ili vrevima piva, on bi prestajao psovati. Nije joj se pokuavao pribliiti. Prije nego je otputovao u Englesku dogodilo se da je uao u kuhinju i razgovarajui s osobljem ispriao aljivu priu. Maude bijae sigurna da joj je namignuo. Kad se iz domovine vratio s nevjestom, bilo je to zapanjujue, razarajue iskustvo. Ostali su joj majinski osjeaji, ali braka nije bilo na vidiku. Njezino zanimanje za dvogodinjeg Geoffa bijae prirodno. Nije se mogla prisiliti da ga prihvati zbog njegove crne koe, ali je dala sve od sebe da ga zabavi i uva od opasnosti. Vjerovala je da je sretan to

17

moe slobodno lutati i nikada se nije inilo da mu nedostaje majka ili obitelj ili topla ruka koja bi ga pomilovala. Nikada nije nauio poljubiti ili zagrliti drugu osobu. Dok je bio dijete, Geoffa su hranili u visokoj stolici. Kasnije se nauio hraniti sam, tako to bi se popeo na stolicu u kuhinji glavne zgrade, koristei dasku za izvlaenje kao svoj vlastiti stol. uo je da se Abram i Noah Matty obraaju kao majci, a Howardu kao ocu, ali njega su nauili da se vlasnicima farme obraa kao i svi ostali, kao gospoi i gospodinu. Malo je imao izravnog dodira sa lanovima obitelji. Obino bi ga tjerali od sebe kao dosadnog kukca. Ni jedan pojedinac nikada nije bio odreen da bude odgovoran za Geoffa. Budui su ene radnice dolazile i odlazile prema godinjim dobima, bio je to neprestani tok majinskih likova. Uvijek je bio sam, pa ipak, na neki nain tjelesno zbrinut. U treoj godini poeo je sve svoje obroke jesti s drugim unajmljenim radnicima, bilo pod velikom nadstrenicom ili pod stablima na grubo sloenim stolovima. Volio je sluati prie o tome to se kojeg dana dogodilo. esto su na objed od janjeeg paprikaa, peenih krumpira, svjeeg povra, kolaia, pekmeza i meda dolazili posjetitelji u zamjenu za jedan dan rada i prenoite. Stranci su uvijek pripovijedali arobne prie o udaljenim mjestima i uzbudljivim dogaajima. Najvei broj putnika bijahu gonii stada, osamljeni mukarci na konju, s vreom za spavanje i limenom tavom na sedlu. Povremeno bi putnici dolazili u automobilima ili s kolima i konjima natovarenim tavama i loncima koji su visjeli kao metalni ukrasi, a oglaavali se kao nevjet bubnjar. Gonie bi katkad pratila ena otrcane odjee koja je izgledala kao da bi joj dobro dolo kupanje i nove cipele. Ako bi s njima dola i djeca, doimala bi se izuzetno povueno i cijelo bi se vrijeme posjeta skrivala. Jednom je prilikom dvoje djece dolo pomagati svome ocu, ali Geoff ih nikako nije mogao navesti da progovore. ak i kad je mukarac sjeo popiti pivo i ispriati koju priu, obeavajui da e potraiti srodnike Willettovih radnika i prenijeti im poruku, djeca su ostala stajati iza drveta odbijajui se pomaknuti. Nisu prihvatili ak ni Geoffovu ponudu da e im pokazati velianstvene rijetke crne abe. To je postalo njegova najstarija uspomena na tako tune oi i tihu patnju drugog ljudskog bia. Willettova je farma bila mjesto neprestanog rada. Kua bijae izgraena na tri kata; na treem katu je bilo est malih tavanskih prozora koji su bacali svjetlost u divovsku plesnu dvoranu, rijetko koritenu. Bila je to dojmljiva etvrtasta zgrada s dugim uskim prozorima na dva nia kata, a svaki je bio opskrbljen zelenim drvenim kapcima koji su se mogli zatvarati pri ljetnim vruinama i povremenim olujnim kiama vlanog razdoblja. S prednje strane kue od jednog do drugog kraja pruala se terasa na kojoj su europske stolice pruale dva odvojena mjesta za ajanke. Cijela je kua bila okruena blistavim bojama. Rue su joj davale bijele, ruiaste i crvene tonove. U cvjetovima nevena stapale su se svijetla boja limuna sa svijetloutom. Prilaz je inio ljunani put koji je vodio izmeu pedesetak metara visokih stabala gumovca. Iza kue stajala su dva ogromna spremnika za vodu. Ta se voda koristila za pie, kuhanje i kupanje lanova obitelji Willett. Kinica bijae previe oskudna i dragocjena da bi se davala ivotinjama ili koristila za navodnjavanje polja, tako da su duboke bunarske pumpe izvlaile vodu koja je imala miris po visokoj koncentraciji sumpora. Ta se voda koristila za blago i usjeve. Ljudi nisu mogli koristiti bunarsku vodu, ali su se morali naviknuti na jaja i meso u kojima se zadravao miris. Na imanju se zapravo uvijek osjeao neugodan miris koji je zavisno od godinjeg doba jae ili slabije mirisao na trule.

18

U kui je bilo dvanaest prostorija koje je trebalo odravati istima, pet spavaonica u kojima je trebalo mijenjati posteljinu, a uvijek je bilo novih, modernih naprava o kojima se trebalo brinuti, kao to je bila prva elektrina perilica za rublje. Praina bijae glavni imbenik s kojim se trebalo pomiriti. U sunom je razdoblju bila tako sitna da ju je bilo nemogue otkloniti. Skupljala se na podovima i pokustvu, u naborima zavjesa i runika. Kad bi ovjek ustao iz kreveta, na jastuku bi ostajao ocrtan obris njegove glave. Mijenjanje muholovki bila je svakodnevna dunost. Sa stropa svake sobe sputala se dugaka spirala ljepljivog papira koja bi uhvatila svaku muhu kad bi se dovoljno pribliila. Vrpce su mijenjali svakog jutra, jer do kraja dana na njima vie nije bilo mjesta. Veina je muha brzo ugibala, ali bi se Geoff uvijek rastuio kad bi primijetio da se papir pokree nakon to bi ga bacio u smee.

U pozadini glavne zgrade iza tornjeva za vodu, prostirao se ostatak Willettovog carstva, gotovo pravi gradi. Bile su tu i uliice s nadstrenicama za kovae, za popravljanje i skladitenje strojeva; bila su tu spremita za hranu, kuice za gonie, staja za konje, spavaonica za kunu poslugu, tenare, svinjci, kokoinjci, tor za magarce, odvojene zgrade za klanje svinja i stoke, kilometri ivotinjskih nastambi. Ovce bijahu smjetene u svojim vlastitim zgradama, a u drugom dijelu bila je i mljekara. Zgrade su bile strategijski smjetane kako su podizane tijekom godina, a izmeu njih uzdizala su se stabla biberovca koja su pruala dragocjenu zatitu od sunca. Ovce su zahtijevale stalne radnike koji su se brinuli za rasplod i spreavanje bolesti. Doba ianja ovaca zahtijevalo je dodatne pomagae i predstavljalo je najveu godinju gozbu. Bila je potrebna sveobuhvatna, sloena uprava koja se brinula za sijanje, etvu, konzerviranje i spremanje hrane kako bi cjelokupno osoblje i Willettova obitelj imali dovoljno hrane.

Geoff je slijedio i muke i enske radnike dok su obavljali svoje zadatke i promatrao je svaki djeli ivota na farmi. Pomagao je kad je to bilo mogue i sve mu se svialo, od toga kako pilii probijaju ljusku jajeta, do mijeanja smjese za kobasice i nadijevanja crijeva. Nitko ga nije nadgledao, tako da je katkad vrijeme provodio promatrajui kako klokani s lakoom preskau ograde ili bi pronaao zelenocrno jaje emua, u obliku nogometne lopte i borio se da ga prenese kui, sve dok se ne bi slomilo. Zaneseno je promatrao kako termiti grade visoke nastambe i kako pauci pletu mree, hvatajui gutere, skakavce i konjice. Kad god bi netko u naseljenom dijelu farme pronaao zmiju, paljivo je sluao, sve dok nije mogao raspoznavati bezopasne i smrtonosne. Odrasli su svoje opomene grubo izgovarali, tako da mu se vie svialo da bude samouk. esto je poelio imati nekoga kome bi mogao priati o povremenim velikim pustolovinama, kakva se dogodila onog jutra kad je pronaao malog pauka koji je pobjegao od njega i uao u rupu na tlu, a to je zapravo bila zamka. Ili onda kad je otkrio da se pored njega nalazi krupan dlakav pauk, vei od njegove ruke. Na panjaku bijae ptica svih boja koje su se mijenjale s godinjim dobima. Nauio je oponaati njihove zvukove. Poznavao je njihova omiljena hranilita. S depom punim slastica, mogao je onih nekoliko smionih zavesti da se hrane s njegovog mladog, nevinog, pruenog dlana. Rodio se obdaren velikom strpljivou i prilagodljivou, tako da se uspio prikrasti majci patki i plivati s njezinim paiima.

19

Otkrio je da kad stoji na pravom mjestu, nikome na putu i uz to tih, moe promatrati bilo koju djelatnost, a da ga nitko nita ne zapita, ak da ga ni ne zamijete. Tijekom doba ianja ovaca, dok je trebalo odvojiti i oznaiti tisue ovaca, na farmi se komealo mnogo stranih ljudi. Kuhinja bijae ispunjena tekim cipelama, vodom koja se razlijevala, krumpirovim ljuskama i arobnim mirisima. Samo se ianje odvijalo u velikom, posebno podignutom taglju i bilo je to natjecanje u brzini i vjetini koje je trajalo danima. Nitko nije bio odgovoran za Geoffa. Nitko ga nije traio, niti se raspitivao o njemu. Danima je primao ostatke iz kuhinje kad god bi to poelio, pridruio bi se veseloj gomili ili bi se popeo u tihi ugao i odspavao. Nauio je i u gomili ljudi biti potpuno sam. Obrazovanje je stjecao iskustvom, a ne iz knjiga, kao onog dana kad su tlo i zrak bili toliko suhi da je njihova nakupljena energija potamnila nebo, kao da se sprema pravi pljusak. Munje su bez prestanka obasjavale crno nebo. Dok je Geoff stajao napolju, samo nekoliko metara dalje od njega jedno je drvo planulo. ivotinje su zavritale i pojurile u zaklon. inilo se da je neto usisalo sav zrak, a zatim ga ispuhnulo deset puta jaom snagom. I Geoff je potrao i sakrio se ispod nepromoive tkanine koja je visjela sa stranje strane starih kola. Oluja je bjesnila cijeloga dana, ali nije pala niti jedna kap kie. Napokon, kad mu glad vie nije dozvoljavala davati prednost strahu, potrao je prema kuhinji. Niti jedna odrasla osoba nije mu pruila utjehu, nitko ga nije zapitao gdje je bio, ali je sluajui razgovor nauio da je to suha oluja. Svakoga je dana postajao sve vie i vie sam sebi dovoljan. Geoff je volio janjad i promatrao bi kad su se janjila. Promatrao je kako su svako janje identificirali i oznaavali. Janjad je skviala kad bi im njihove siune repie stavljali u prsten od tankog metala kojeg bi zatim zatvorili. Prsten se nije mogao iriti. Za nekoliko bi dana repi natekao i izgledao bi kao da je zaraen, ali, nakon nekog vremena bi se poeo smanjivati i konano bi otpao. U etvrtoj godini postao je sudionik u jednom od takvih krvavih poslova, zbog ega je mjesecima imao none more. Svim mukim janjcima, s izuzetkom nekolicine odabranih, morali su odstraniti testise. Bilo je stotine ivotinja, a za posao je bio predvien samo jedan dan. Radnici su se sluili nainom koji je na farmama ovaca bio najuobiajeniji. Uhvatili bi svakog janjca, preokrenuli ga i odgrizli izboinu. Geoffov je posao bio skupljati ostatke kad bi ih radnici ispljunuli na tlo i stavljati ih u kantu. Patio je u osamljenosti dok je inio to su traili od njega. Nije imao nikoga tko bi mu mogao dati odgovore na njegova pitanja. Svoja osjeajna iskustva suosjeanja i uasa nikada nije podijelio i nikada ih se nije oslobodio. Pri kraju dana, prsti su mu se slijepili od blata i krvi. Radnik koji ga je ponajvie zamjeivao i pomogao mu u toj prilici, bio je Roger. Rogg, kako su ga zvali prijatelji, posjeo je malenog Geoffa na stol, s nogama koje su se namakale u kanti punoj sapunice; ondje je ostao vie od sat vremena, sve dok ga se Rogg nije sjetio i izaao s runikom, kako bi ga spasio i rekao mu da moe ii. ini se da je bio premalen da se tuira, a nitko nije mario za takvu sitnicu, kako e dijete oistiti krv sa sebe. Kod ovaca su se isto tako pojavljivali okrajci izluevine koje bi se zalijepile za krzno na stranjici svake ivotinje i privlaile muhe. Geoffa su zaduili da skuplja prljave ostatke kad bi ovce podigli i oiali slijepljeno krzno. Sudjelovao je i u potapanju ovaca koje se provodilo iz medicinskih razloga, a zvali su ga i da pomogne psima kad bi se stado premjetalo s jednog panjaka na drugi. Dio kojeg je najvie mrzio bilo je samo ubijanje.

20

Udaljena australska farma bila je za ovog malog djeaka mjesto udesa i ljepote, ali bila je i uasno mjesto, gdje su bezglavi pilii pokuavali hodati dok bi im krv ikljala iz odrezanih vratova, sve dok se ne bi poeli prevrtati, a zatim bi umrli. Bilo je to mjesto gdje je promatrao kako ivotinje ubijaju, kako im reu vratove, odstranjuju testise. Isti ljudi koji bi radili takve stvari pozvali bi ga da sjedne pored njih dok je netko svirao bendo ili harmoniku, a svi bi pljeskali rukama i pjevali. Katkad ga je to jako zbunjivalo. Nitko mu nikada nije pokazao to je dobro, a to loe. Znao je samo u emu uiva, a to bi elio izbjei.

7

Kao dijete jedva kolske dobi, Beatricein osjeaj da je stara bio je ve toliko snaan da je jednoga dana, nakon to je odigrala ulogu posrednika u tui izmeu djevojica koje su bile dvije godine starije, bila u potpunosti uvjerena da joj se lice pretvorilo u lice stare ene. Prekrila je pravila i bez dozvole ula na zabranjen glavni ulaz. Znala je da ondje na vjealici postoji zrcalo, a morala je vidjeti kako izgleda. Kad je uvidjela da se njezin izgled nije promijenio, radovala se. Pogled joj je jo uvijek uzvraalo estogodinje lice. Bilo je to veliko buenje due, spoznaja da tako snano moe osjeati neto to joj promatranje porie. Otkrila je da moe ivjeti u dva svijeta, da moe biti dvije osobe i to je postalo njezina pomno uvana tajna koja joj je dobro sluila cijeloga njezinog ivota. U sirotitu je vladao vojniki reim. Uili su djevojice da stoje uspravne i visoke i da stupaju kamo god ile - na objed, u crkvu, u kolu, bilo kuda. Uvijek su stupale iza otvorenih vrata, u dugim hodnicima ili vani, u ograenim prostorima. Vojska bosonogih malih djevojica najee je stupala u skladu s glazbom koju je proizvodio stari fonograf. Bilo je to ozraje u kojem se ulo: "Ustani! Stoj! Pouri! Jedna do druge! Zaveite!" Za Beatriceu je djetinjstvo bilo niz uspomena povezanih s ventilatorom koji se okretao. Uionice u kojima je provela osamdeset posto svojih mladih godina bile su dugake prostorije s otvorenim prozorima bez stakala, s obje strane. Drvene bi kapke rastvarale prema van. Kad bi stigli posjetitelji, taj se dogadaj uvijek obiljeavao postavljanjem elektrinog ventilatora koji je blago gurao vrui zrak. U blagovaonici je bio stropni ventilator koji je uvijek mirovao, osim kad bi neki posjetitelj ostao na aju. ivot u ustanovi bio je podvrgnut tako strogom rasporedu da se dani i godine u osnovi nisu razlikovali.

Kad je navrila estu godinu, ljeto bijae izuzetno vrue. Danima nije bilo ni povjetarca, nikakvog olakanja od vruine, kao da je Bog na nebu iskljuio elektrini prekida i cjelokupni ivot osudio na ekanje. Nebo je od obzora do obzora bilo i ostalo blijedoplavo, a da se niti jedan oblak nije usuivao mijenjati obrazac prirode. Nije bilo ptica, a tlo bijae toliko suho da je pucalo, otkrivajui male peine u koje je mogla ispustiti tapi i promatrati ga kako nestaje.

21

Ve tjedan dana ni crv ni kukci nisu se pokazali na otvorenom, pa se inilo da je i dosadnim muhama prevrue da bi uznemirivale njezinu naraenu kou. Kasnije u danu, tik prije vremena za spavanje, naila je na stari, oteeni kamion za dostavu vode. Imao je otvorenu kabinu i okrugli metalni spremnik za vodu koji je starim uadima bio nesigurno privren za kamion. Bio je parkiran ispred upravne zgrade i pored njega nije bilo nikoga. Vidjela je limenu au privrenu za malu slavinu, koju je vjerojatno koristio voza kad bi bio edan. Nikoga nije bilo na vidiku. Sasvim je jednostavno oslobodila au iz zahvata metalnih prstiju. Stavivi je ispod otvora, napunila ju je. Prvi je gutljaj bio topao i blatan, ali ipak osvjeavajui, tako da je sve popila, a zatim jo jednu au, i jo jednu au, pa jo jednu. Srce joj je udaralo tako brzo da je bila sigurna da e to svi vidjeti. Iskusila je novi osjeaj, po prvi put u svome ivotu-osjeaj moi. Drala je pod nadzorom vodu i mogla je piti neograniene koliine, svu vodu, ako bi to poeljela. Nije imala osjeaj da je to to radi zabranjeno iako se kamion s vodom nije nalazio na dugakom popisu "stvari koje ne smije initi". Nitko je nije vidio. Nisu je uhvatili. Ponovo je privrstila hrdavu alicu i kliznula u spavaonicu tik prije vremena za spavanje. Nekoliko sati kasnije, u tmini noi; probudio ju je topao, osvjeavajui osjeaj koji se brzo pretvorio u osjeaj hladnoe, mokrine i neugodnog mirisa. Smoila je krevet. Leala je tako gotovo itavu vjenost iako joj je bilo teko leati mimo. inilo joj se jo gorim da ta vlaga dotakne suho mjesto na njezinoj koi. Miris i zloin bijahu otkriveni tik prije zore. Mlada sestra Margaret s pritiima na licu vrisnula je kao da je planuo poar, budei sve koji su spavali u sobi. Gurnula je Beatriceu usred prolaza koji je odvajao dva reda eljeznih kreveta i dalje vritei iz sve snage. "Ti mali demone, to si namjerno uinila. Nee se izvui tako to u ja oistiti taj nered. Poalit e ovu majstoriju. Vjeruj mi, bit e ti ao zbog ove psine. Vragu iz torbe iskoila. Vraje dijete." Sestra Margaret vukla ju je za kosu do vrata sestre Agathe, budei opaticu iz njezina sna. Beatrice je zurila u staru enu kratke bijele kose. Kad je ula to se dogodilo, nadstojnica je odgovornost za kanjavanje prenijela na sestru Margaret, a tada se vratila na spavanje. Dok su Beatrice odvlaili, naas je zaboravila na strah od kazne. Mislila je u sebi: "Znala sam da ima bijelu kosu!" Vani iza zgrade, bila su dvoja metalna vrata koja su uvala ulaz u odvojene udubine u zemlji. Jedna je bila duine i irine metar i pol, a druga metar. Za manje od pet minuta Beatrice su ugurali, jo uvijek u rublju mokrom od mokrae, u manju od dviju tamnica, zajedno s njezinim prekrivaem. I prije je zapazila vrata na breuljku i znala je da su neke djevojice nestale, katkad se vraajui jako bolesne, govorei kako su bile kanjene. Nije shvatila da je itko ikada bio stavljen u te zemljane mrtvake kovege. Unutra je bilo tamno kao u rogu, a nije bilo svjeeg zraka. Kad bi dotakla zid ili strop zasipala bi je prljavtina, tako da je sjedila savijena u loptu, nepokretna, plaei se da e, ako se peina urui, ostati zakopana. Suspregnula je dah kad joj je neto prelo preko noge i molila se da je ne ugrize kakav otrovan stvor. Uskoro je osjetila da se gui u ustajalom ozraju ispunjenom trulei i potraila je oko vrata pukotinu kroz koju bi ulazio svje zrak, ali nije je nala. Tijekom dana neljudska je rupa postala penica, a od zadaha se guila i povraala. Bilo je tako vrue da se onesvijestila. Kad je pala u nesvijest od iscrpljenosti, nakon to je satima plakala i molila za pomo, lice joj bijae unakaeno jer ga je pritisnula o vrela metalna vrata. Probudila se na

22

leaju, s lijenikom pored sebe koji joj je rekao da vjerojatno pati od nekakve rijetke i vjerojatno zarazne bolesti, tako da joj se nitko ne smije pribliiti tijekom trideset dana. Svima bijae zabranjeno da je dodirnu, pogledaju, pa ak i razgovaraju s njom tijekom sljedeeg mjeseca. Pouka koju je izvukla iz tog djejeg iskustva bilo je uvjerenje da bi se Boja osveta zbog toga to je sagrijeila uzevi previe vode ili zbog mokrenja na pogrenom mjestu mogla zadovoljiti samo osobnim, tjelesnim muenjem. ovjek na nebu postade prvi na njezinom popisu onoga to izaziva strah.

U estoj godini isto su je tako maknuli s ogleda za usvajanje. Povremeno bi joj dali lijepu haljinicu, noge bi joj privremeno ugurali u cipele, kratku bi joj zamrenu kosu oeljali, a vrpce stavili ondje gdje ealj ne bi mogao proi. Rukom u ruci, djevojice bi hodale ispred anglikanskih parova koji su ih briljivo prouavali, kao da su izloci na nekoj izlobi. Nakon to je jedna ena stavila primjedbu o nakaznom oiljku koji je ostao na Beatriceinom spaljenom licu, odluili su kako vie nema smisla nuditi je posjetiteljima.

8

Geoffu bijae sedam godina kad je prvi put otkrio umjetnost crtanja. Prije toga nije imao prilike promatrati slike ili pisani tekst. Vidio je da kuharica katkad ita napisane upute, znao je da voza koji dovozi zalihe dobiva popis predmeta koje svakog tjedna treba nabaviti, a iz daljine je viao kako Willettovi djeaci okreu stranice knjiga. Nije razumio to je to, a nije ga ni zanimalo, sve dok nije otkrio asopis. Jednoga je dana slijedio tene koje je ulo u zajedniku spavaonicu, u kojoj su se nalazili leajevi za radnice. Kad je tene nestalo ispod kreveta, Geoff se zavukao za njim. Za oko mu je zapela hrpa asopisa svijetlih boja. Izvukao je jedan. Dok je listao stranice duboko su ga se dojmila mjesta i stvari prikazane na svakoj slici. Sat kasnije, kad je ula sobarica Irene, jo je uvijek ondje sjedio. Vidjela je dijete i pozvala ga da sjedne na njezin krevet, a ona mu je objanjavala to predstavlja svaka fotografija. Tada je uzela olovku i papir i ispisala abecedu. Rekla je Geoffu da e, kad naui itati, i sam moi otkriti zato se uz svaki lanak pojavljuju prie.

Djeak je poeo prepisivati slova kako mu je Irene pokazala, ali ga je uskoro vie privuklo precrtavanje udnih ivotinja naslikanih u asopisu. Kad je uvidjela da je dijete pobjeglo u svijet umjetnosti. Irene mu je donijela jo papira. Kasnije toga dana ohrabrila ga je da se ogleda po farmi i nacrta ono to najvie voli. Dva dana kasnije Irena je pristupila Geoffu na prednjem travnjaku, s rukama punim slomljenih

23

pastela. Objasnila mu je da moe dodavati boje svojim crteima i pokazala mu kako laganim dodirom nanijeti boju, a kako stisnuti jae za dublje tonove. Sedmogodinji je domorodac oigledno bio prirodno nadaren. Bez ikakvih je uputa proizvodio crtee dostojne uokvirivanja. Mogao je promotriti konja u oboru, a zatim ga nacrtati do najsitnije potankosti. Kad mu je Irene ukazala da konj nije sam, da se u pozadini uzdiu stabla, kao i zgrada, odmah je prihvatio njezine prijedloge. inilo se da automatski razumije dimenzije sagledane s udaljenosti. Nakon samo nekoliko neuspjenih pokuaja, njegove su slike oivjele. Nauio je prikazati nijanse koje su odgovarale njegovoj vlastitoj viziji. Irene mu je rekla da je ula kako su domoroci jako nadareni. Nije znao to je htjela rei spominjui domoroce, ali se osmjehnuo i prihvatio njezin kompliment, jer se inilo da mu govori neto ugodno o njemu samom. Na zadnjoj stranici asopisa Irene je proitala oglas na kojem je pisalo: "Precrtaj me". Bio je tu i jednostavan crte, kao i upute svima koje to zanima da svoje umjetniko djelo podvrgnu dopisnoj koli na slobodnu procjenu. Zatraila je od Geoffa da precrta taj crte, ni ne objanjavajui mu razloge, a zatim je crte, zajedno s jo est drugih njegovih crtea, stavila u omotnicu. Poslala ih je na adresu kole pod svojim imenom. Tek u sedamnaestoj godini i sama je Irene jo bila napola dijete. Jedno od dvanaestero djece obitelji Foley. Navikla se na teak rad pomaui podii brau i sestre, obavljajui kune poslove i njegujui vrt. Kad su Willettovi pripomenuli da im je potrebna sobarica, ponudivi plau, zajedno sa stanom i hranom, njezini su roditelji dobrovoljno ponudili svoju kerku. Irenei to nije smetalo. Posao bijae laki nego kod kue, ali su joj djeica nedostajala. Viala je Geoffa kako juri velikim imanjem, ali nije razgovarala s njim, osim povremenog pozdrava u prolazu. Znala je dovoljno o djejim sposobnostima, tako da je mogla prepoznati kako je izuzetno nadaren za crtanje. Odgovor dopisnog teaja stigao je nakon est tjedana, upravo kad se u Willettovom kuanstvu donosila velika odluka povezana s Geoffovom budunou. Jedan ameriki sveenik, Albert Marshall i njegova ena Nora, posjetili su Australiju, a veleasni ih je Willett iz Sydneya poslao u posjetu svome bratu, Howardu, na farmu. Marshallovi su razmiljali o usvajanju domorodakog djeteta koje je ostalo siroe, ali nisu eljeli putovati s malim djetetom. Willettovi su se odmah sjetili Geoffa. Bio je tiho dijete, nije pravio neprilike, dovoljan sam sebi, a bilo mu je potrebno obrazovanje. Willettovi i Marshallovi sjedili su u salonu razmatrajui tu mogunost upravo one veeri kad je Irene primila pohvalno izvjee o crteu za kojeg su mislili da ga je nacrtala odrasla osoba. Irene je pozvala Geoffa u kuhinju i rekla mu da umjetnika kola misli kako bi taj umjetnik trebao primali pouke da bi tako razvijao svoju prirodnu nadarenost i da su poslali poklon. kola nikako nije mogla znati da je to rad sedmogodinjaka. Dar kojeg su poslali Irene bila je metalna kutija, svijetlih osnovnih boja, a sadravala je deset olovki u boji, kist i deset vodenih boja. Geoffove su oi postale velike kao kokoja jaja kad mu je Irene predala kutiju i rekla daje to sada njegovo. Radosno ju je otvorio i zagledao se u svijetle boje i ist papir kojeg mu je Irene pruila. Geoff je sjedio na svojoj omiljenoj stolici, s tanjurom vode pored sebe istraujui svijet vodenih boja, kad su ga pozvali u salon. vrsto je stiskao svoju nagradu i svoje prvo osobno

24

vlasnitvo dok je polako ulazio u prostoriju s crvenim tapetama, uglaanim podovima i debelo podstavljenim namjetajem. Manje bi se plaio da je morao prii nepoznatoj zmiji. Marshallovi su mu se predstavili, a zatim ga je Nora vrsto uhvatila za rame i potapala po glavi. Kad su ga upitali to to ima u rukama, oklijevajui je popustio stisak i otvorio metalnu kutiju otkrivi im svoje arene dragulje. Nagradu su brzo omalovaili rekavi samo: "Da, to je zgodno". Na njegovo veliko olakanje, uskoro su ga otpustili.

9

Freda je u sirotite stigla kad je Beatrice imala sedam godina. Budui da je bila sedma koja je pristigla te godine, dobila je ime sa slovom "F" iako je imala devet godina i ve je bila netko svih tih godina. Nije bilo nikakvog izuzetka u odnosu na pravila. Freda bijae spora, cijelo joj se tijelo polako kretalo, a govorila je oklijevajui i mucajui. Beatrice bijae jedina djevojica u ustanovi koja joj je ponudila prijateljstvo. Izmeu njih dvije razvila se istinska povezanost sestrinskog odnosa. Freda je svoje kolske lekcije mogla nauiti i izbjei kaznu oduzimanja obroka ili udaranja po dlanovima ravnalom, samo ako je Beatrice marljivo s njom uvijek ispoetka prelazila gradivo. Obje bijahu tako ponosne kad je napokon uspjela neto zapamtiti.

Sve su djevojice morale nauiti molitve i zapamtiti odgovore na pitanja vezana uz prvu priest. Jednom je Beatrice u razredu zapitala to znai pojam "Sveti duh". "Glupost tvoje prijateljice je zarazna", viknula je Ijutita opatica koja je poduavala razred. "Idi i sjedni u hodnik prije nego zarazi jo nekoga." Obred prve priesti nije bio neto to se moglo dovoditi u sumnju. Crkvena i kuna pravila morala su se slijediti do posljednjeg slova i ni za trenutak ne posumnjati. Freda nije dovoljno hitro savladala odgovore iz katekizma iako ih je znala, stoga nije primila tijelo i krv Isusovu. Djevojice su vjerovale da je njegovo mrtvo tijelo skinuto s kria i da je jedan njegov dio umijean u hljeb kruha. Tada ga je sveenik tijekom prve priesti mogao narezati na tanke hostije i njeno staviti na isprueni jezik. Djevojice su tijekom mise svakoga dana nosile male crne velove na glavama, ali su za prvu priest dobile bijele. Kad je prola prva priest, bilo je poniavajue sjediti s crnim velom, ali je Freda nosila poniavajuu oznaku sa samo povremenim drhtajem usana. Jednoga je dana Beatrice otkrila da Freda moe pjevati bez zamuckivanja. Zajedno su razvile metodu pri kojoj je, dok je govorila, u glavi tiho pjevuila note. Iako je i dalje radila male stanke u govoru, postala je sposobna komunicirati izravnije i jasnije. Sljedee je godine uspjela poloiti usmeni ispit. Bez sumnje je dobivanje bijelog vela bio vrhunac cijelog njezinog ivota.

25

Po svome izgledu Freda bijae drugaija od ostalih sirotica. Bila je visoka, nekoliko kilograma preteka i imala je ravnu riu kosu. Bila je mnogo svjetlije puti izrazito zelenih oiju. Beatrice nikada nije mogla shvatiti zato kolsko osoblje tako prezire njezinu prijateljicu. Tako su je esto nazivali glupaom, da joj je to postao nadimak. Beatrice bijae jedina osoba koja je koristila njezino ime. Freda nije mogla dobro vidjeti, ni nablizu ni nadaleko. Za vrijeme svih godina koje je provela sa sestrama milosrdnicama Beatrice nikada nije vidjela da bi neko dijete dobilo naoale. Naoale su smatrali prevelikom raskoi za siroad.

Ograda oko zgrade bila je nainjena od ice. Veliki grmovi zasaeni pored nje narasli su i gustim liem potpuno prekrili icu u visini od dva metra s obje strane. Tlo je u tom dijelu Australije bilo bogato mineralima, tako da je moglo rasti gotovo sve, samo ako je bilo dovoljno vlage. Zbog zelenila je kolsko dvorite bilo privlanije posjetiteljima. Zbog praktinih razloga iz sirotita je bilo gotovo nemogue pobjei. Sestre milosrdnice samo su rijetko izlazile na dvorite. inilo se da izbjegavaju izravnu svjetlost sunca. Za vrijeme odmora, najvie su se pribliavale izlasku na dvorite time to bi redu uenica koje su stupale van otkljuale vrata. Jednoga kolovokog dana Beatrice je zaula tiho cviljenje u udaljenom uglu dvorita. Zavukavi se pod grmlje s Fredom za petama, ondje su otkrile naranastog psa. Bio je ustrijeljen u vrat i oigledno se zavukao kako bi umro u miru. Dvije su djevojice razmatrale mogunost da od odraslih zatrae pomo, ali su obje zakljuile da bi posljedica toga bio samo trenutni, smrtonosni udarac. Umjesto toga su odluile da e same uiniti koliko god mogu. Poslijepodne je Beatrice uspjela pogledati u enciklopediju i shvatila da se radi o divljem dingu. Svaka je djevojica bila odgovorna za limeni tanjur, limenu alicu i licu, vilicu i no. Nakon jela bi stale u red, isprale posue u posudi za vodu, osuile ga i sloile na stol za ponovnu uporabu. Nije bilo dozvoljeno nikakvo smee. Djevojice su morale pojesti sve to bi imale na tanjuru. Ako bi neto sluajno ostalo, stavljano je na stranu za sljedei obrok, dok ne bi sasvim nestalo.

Te su veeri Freda i Beatrice kod veere stavljale komadie hrane u depove. ak su uspjele nabaviti i limenku za juhu s gomile smea dok su prale tanjure i lice. Budui im je prije spavanja bilo dozvoljeno izai van, Beatrice je, s Fredom kao straarom, kroz icu stavila limenku vode i hranu pored psee glave. Jadna ivotinja nije se ni pomakla, niti zacviljela, ali je Beatrice bila sigurna da jo die. Sljedeeg dana kad su posjetile psa kojeg su sad smatrale svojim bolesnikom, limenka je bila prevrnuta, a hrane bijae nestalo. U udubini izmeu nogu divljeg dinga lealo je troje tek okoenih mladih psia.

Psii su oteali situaciju. Odluile su da e se povjeriti jo trima uenicama da im pomognu brinuti se i tititi jednodnevni okot. Postala je to velika pustolovina. ak su uspjele prokrijumariti bocu joda, koju je Beatrice izlila u udubinu. Morale su hraniti i pojiti majku, na smjenu skrivati zvukove psia i moliti se da e nekako, suprotno svim vjerojatnostima, majka poivjeti dovoljno dugo da svome potomstvu prui priliku da se bori za svoj opstanak. Pas je leao ondje, dan za danom, u grmlju. Jednog je dana izgledalo kao da joj je glava prekrivena

26

riom. Beatrice je pruila ruku kroz icu i prela rukom po glavi. Neto joj se migoljilo u rukama. Crvi su se naselili u zagnojenoj rani. Tuna je enka dinga pet tjedana leala u istom poloaju, pokuavajui jesti i piti i ostati iva, da bi mogla hraniti svoju mladunad. Psii su postali previe buni da bi ih djevojice uspjele sakriti. Pronala ih je sestra Margaret. Odmah je pozvala jedno dijete da joj donese kutiju i sva je tri psia stavila u nju. Djevojice su mislile da je to kraj njihovih etverononih prijatelja, da ih vie nee vidjeti, ali nisu bile u pravu.

Te veeri nakon objeda sestra Margaret prozvala je pet djevojica, prije toga silom im izmamivi imena. Odvela ih je u praonicu gdje je, nasred sobe, u naranastoj kartonskoj kutiji, drala psie. Rekla je Beatricei da napuni kadu vodom. Freda je morala iz ugla donijeti vreu od brana, staviti u nju veliki kamen i drati je otvorenu, dok su ostale tri djevojice u nju stavljale psie. Tada je sestra Margaret vrsto svezala vreu dvostrukim uzlom i spustila je u vodu. Psii su se borili i cvilili dok je bijela vrea tonula na dno. Jedan se ugao podigao iznad povrine. Sudei po zvucima i pokretima, djevojice su shvatile da su se tri siuna stvora borila jo nekoliko minuta, penjui se jedan preko drugog na vrh, da ostanu ivi. Konano je zgaena sestra Margaret otila u kuhinju i vratila se s tekim eljeznim poklopcem. Zavinula je svoj dugaki crni rukav, ispruila svoju jezovitu, sablasno bijelu ruku i stavila eljezni poklopac na vreu, gurajui je na dno. Cijelo to vrijeme prekoravala je djevojice, ali to je vie nalikovalo blebetanju, nego govoru. Govorila je o divljim ivotinjama, opasnim, zaraenim, o Isusu koji pokuava spasiti njihove zle barbarske due i nagovijestila da bi bilo bolje da se potomci divljaka nikada nisu ni rodili. Napokon je izvela etiri djevojice van, da iskopaju rupu za mrtve psie. Beatrice je morala nositi teku vreu iz koje je kapalo. Freda je ostala unutra da obrie pod. Sa svakom je lopatom zemlje Beatrice osjeala sve veu mrnju prema toj eni, ali u to doba ak nije ni poznavala rije "mrnja". Samo ju je osjeala. Tada im je rekla da dovre posao tako to e ubiti majku i njezino tijelo zakopati s ostalima. Kad se Beatrice zavukla u grmlje, pas je ve bio mrtav. Bila je zahvalna to se enka sama odrekla daljnje borbe. Majka je bila stavljena na vrh vree s udavljenim psiima, a djevojice su zatim morale zatrpati jamu. Zvuk svake lopate zemlje kad bi udarila u psea tijela ostao im je zauvijek u sjeanju. Ta je enka dinga bila za Beatrice jedini iskustveni doivljaj majke i njezine djece, jer nitko od siroadi nije imao nikakvih uspomena, ni pria o obitelji. Mrtva je enka dinga postala junakinja, a sestra Margaret, naravno, zlotvor.

10

Jutro nakon to su se veleasni Marshall i njegova supruga predstavili mladom sedmogodinjem Geoffu, Matty Willett pronala ga je kako spava na svom omiljenom mjestu, na hrpi sijena u uglu jednog taglja, jo uvijek vrsto stiui novu kutiju s bojicama.

27

Probudila ga je i rekla mu da putuje u Ameriku. On nikada nije uo tu rije; nita mu nije znaila. Istog tog dana Irene je dobila zadatak da se pobrine kako bi se Geoff okupao u mukoj kupaonici i obukao u odjeu koju su Willettovi djeaci prerasli. Prvi put su mu noge bile okovane cipelama. Bile su jako neugodne. Kad je poeo plakati, Irene mu je objasnila da cipele smetaju svakome tko ih nosi, ali da nije vidjela kako drugi ljudi zbog toga plau. Sada je gotovo odrastao, ima sedam godina, tako da jednostavno mora prihvatiti i neminovno izdrati bol i utjeli. Uinit e tako.

Kad se oprostio s Roggom i jo nekoliko radnika na farmi, pruila mu je poklon umotan u areni papir i vezan manom. Mala mu je skupina mahala dok je odlazio s veleasnim Marshallom i Norom. Geoff je upitao to je Amerika i kad e se vratiti, ali na ta pitanja nije dobio odgovor. Dok su putovali automobilom, Nora ga je iznenadila rekavi mu da bi trebao skinuti manu i pogledati to je dobio na poklon. Geoffu nikada nije ni palo na pamet da bi poklon mogao biti neto drugo osim lijepog omota. Tada je prvi put vidio zamotan poklon. Bio je oduevljen kad je otkrio da ga je Irene opskrbila velikom koliinom papira za crtanje. Ponosno je ponio poklon i kutiju s bojicama iz automobila na eljezniku postaju. Oblinja postaja bila je samo mala prostorija. U njoj se najednom kraju nalazila blagajna i nekoliko dugakih klupa na kojima je sjedilo nekoliko ljudi, jedni od drugih na udobnoj udaljenosti. Vrlo su kratko ekali vlak. Geoff nikada nije vidio mehaniki stroj te veliine, koji isputa dim i pravi veliku buku. Divovska crna lokomotiva koja je za sobom vukla putne i teretne vagone protutnjala je pored njega ulazei u postaju i zaustavila se malo dalje. Zapanjio se kad je vidio da su redovi kotaa koji prolaze pored njega vii od vrha njegove glave. Vonja vlakom trajala je cijeli dan i no. Marshallovi su zauzeli dvostruka sjedala jedno nasuprot drugome, a i Geoff je imao svoje sjedalo. Bilo je uzbudljivo gledati kroz prozor kako svijet promie pored njega, ali od toga mu se uznemirio eludac. Zabavio se crtajui portret bradatog mukarca koji je spavao s druge strane prolaza, savijen na svom sjedalu. Kasno nou stigli su na odredite i uli u dr