Juliet Grey • DJEVOJKA KOJA JE POSTALA MARIJA ANTOANETA

Juliet Grey

DJEVOJKA KOJA JE POSTALA MARIJA ANTOANETA

Preveo s engleskoga Zoran Juras

Naslov izvornikaJuliet Grey

Becoming Marie AntoinetteCopyright©2011 by Leslie Carroll

Sva prava pridržana

Za Nell

Bella gerant alii; tu, felix Austria, nube.Dok drugi ratuju, ti ćeš se, sretna Austrijo, vjenčavati.

— Moto HaBsburške dinastije

1

• Schönbrunn, svibanj 1766. •

Moja se majka voljela hvaliti kako su njezine mnogobrojne kćeri »političke žrtve«. Nikada se nisam usudila priznati Maman,

carici Svetoga Rimskog Carstva, da me taj izraz plaši i više nego što ona možda misli. Kad god bi to izgovorila, u glavi bi mi se pojavila zastrašujuća slika Abrahama i Izaka.

Nepokolebljivo pragmatična, Maman nas je pripremala da pri­hvatimo svoje sudbe ne samo dostojanstveno i staloženo, nego i bez imalo uzrujavanja. Tako su me učili da očekujem kako će se, neizbjež­no kao što nakon proljeća slijedi ljeto, moj bezbrižan život najmlađe austrijske nadvojvotkinje zauvijek promijeniti. No nisam očekivala da će taj dan osvanuti tako brzo.

Zajedno s voljenom sestrom, Karolinom, uživala sam u idilič­nom poslijepodnevu na zelenom obronku iznad dvorca Schönbrunna, u jednoj od meni najmilijih razonoda — zavaravanju naše guvernante, grofice von Brandeiss, kako bih izbjegla pouku.

Bumbar je lijeno zujao iznad naših glava, očito zamijenivši naše nauljene i napudrane frizure za raskošno cvijeće. Karolina je otresla s nogu svoje plave brokatne papuče i u čarapama tapkala po svježe

1. P o g l Avl J e

Je li djetinjstvu došao kraj?

Juliet Grey • Djevojka koja je postala Marija Antoaneta

2

pokošenoj travi. Učinila sam isto, uživajući u hladnoći travnjaka, vlaž­na pod mojim tabanima, premda sam bila sigurna da nam slijedi ukor zbog prljanja bijelih čarapa. Zlokobna izraza lica, pritisnula sam bradu o prsa pokušavajući dočarati majčin podvoljak i rekla zastrašu­jućim, neumoljivim glasom: »U tvojoj dobi, Karolina, ne bi trebala sestru učiti djetinjarijama.«

Sestra se nasmijala: »Mein Gott, zvučiš baš poput nje!«grofica von Brandeiss suspregnula je smiješak, skrivajući sitne

žute zube. »A i vi biste se mogli pozabaviti nečim boljim od ruganja svojoj majci, gospođice Antonia.«

»Uh!« Uplašivši se pčele koja je radoznalo počela oblijetati na bore njezina vrpcom vezana šešira, naša je guvernanta zamahnu­la rukama oko glave. Umalo se spotaknuvši o široke suknje kad je u strahu skočila na noge, gospođa von Brandeiss počela je tako smiješno skakutati da nam je bilo nemoguće osjetiti se barem malo posramljenima.

grdnje naše Maman bilo je tako lako oponašati jer su bile mno­go učestalije od pohvala. U našim je životima bila nazočna od sredine proljeća pa do posljednjih toplih rujanskih dana, baveći se državnič­kim poslovima u našoj ljetnoj rezidenciji Schönbrunnu, grandioznoj građevini oker i bijele boje, nalik na golem kolač s tučenim vrhnjem, šlagom. Doveli su nas pred nju umivenih lica, u blagovaonicu zidova boje svježeg mlijeka, simetričnih ploha odvojenih zlatnim vijencima i arabeskama. Karolina, Ferdinand, Maxl i ja veselili smo se danu kad ćemo joj se zajedno sa starijom braćom i sestrama uz mirisnu kavu pridružiti u odraslim razgovorima o krajevima kao što su Poljska i Šleska, krajevima koje još nisam znala pronaći na školskom zemljo­vidu u našoj učionici.

ostatak godine, dok je moćna obitelj Habsburgovaca boravila u sivim labirintima dvorca Hofburga u središtu Beča, mi, najmlađi caričini potomci, jedva smo mogli vidjeti Maman češće od jedanput u desetak dana. Čak smo i na svakodnevnu misu odlazili bez nje, po­put kolone pačića odjevenih u najljepšu odjeću, klečali na baršunskim jastucima s našim inicijalima izvezenim srebrnim koncem. Karolina i ja smjestile bismo se jedna uz drugu, u suknjama pastelnih boja po­duprtim košarastim okvirima, te gurkale jedna drugu u oblaku snažna

3

Je li djetinjstvu došao kraj?

mirisa tamjana dok nam u ušima odzvanja obred — jeka crkvenih orgulja i biskupova svečanog napjeva na latinskome.

Kako su dani postajali sve kraći, tako smo počeli zaboravljati ženu koja se gotovo usudila zabavljati tijekom proteklih, suncem obasjanih mjeseci. Majka je postala vladarica: nepristupačna pojava sva u crnome, suknje široke gotovo koliko je majka bila visoka. Kad bi umarširala u radnu sobu radi inspekcije, svi bismo stali mirno kao kipovi — bez ijednog nedopuštenog pokreta — a ona bi se zagledala u nas kroz zlatom optočen lornjon i ispitivala guvernantu jesmo li naučili lekcije, jeli zdravu hranu, rabili zubni prah i oprali si vrat i iza ušiju. Kraljevski liječnik, dr. Wansvietten, prolazio je isti postupak, uz pitanja o našemu zdravlju. odgovori su redovito bili potvrdni jer nitko se ne bi usudio pokazati bilo kakav znak nemara ili slabosti, a ona bi nas tada napustila, zadovoljna što ispunjavamo svoje dužnosti.

Kliznula sam stražnjicom po travi i privila se uz guvernantu kako bih joj mogla šapnuti na uho: »Mogu li vam odati tajnu, gospođo?«

»Naravno, Liebchen«, rekla je gospođa von Brandeiss uz opra­štajući smiješak.

»Katkada… katkada bih htjela da ste moja majka.« Pomada na njezinoj kosi, namirisana kako bi prikrila da je izrađena od životinjske masti, mirisala je na lavandu. Zatvorila sam oči i duboko udahnula. Miris je bio tako ugodan da me gotovo uspavao.

»Ali zašto, gospođice Antonia?« grofica je izgledala podjed­nako ganuto koliko i uznemireno, obrazi su joj se lijepo zarumenjeli dok je sivim očima refleksno provjeravala sluša li nas tko. »Kako možete reći takvo što, malena — pogotovo kad znate da je vaša ma-man austrijska carica!«

gospođa von Brandeiss nježno mi je prstima prolazila kroz ko su. Nisam se mogla sjetiti je li moja majka ikada to učinila, niti sam se mogla sjetiti ikakva znaka njezine nježnosti ili topline. Postala sam svjesna istinitosti te činjenice. osjetila sam guvernantine usne na tjemenu. Nekako je znala, premda nisam ništa rekla, da me caričino držanje plaši. »Sigurna sam da vas vaša maman voli, malena«, pro­šaptala je. »Ali nemojte zaboraviti da je dužnost vladara posvetiti se velikim i ozbiljnim državnim pitanjima, a guvernantina je dužnost paziti na djecu.«

Juliet Grey • Djevojka koja je postala Marija Antoaneta

4

Promeškoljila sam se. Noga mi se zaplela u podsuknje i utrnula. »Jeste li ikada požalili što nemate svoje djece?« upitala sam groficu. Protezala sam stopala u bijelim čarapama dok utrnulost nije prošla.

»Antonia, ne budi nepristojna!« rekla je Karolina prijekorno. »Što ti je Maman rekla, da ne izgovoriš sve što ti padne na pamet?« voljela sam i obožavala svoju gotovo najstariju sestru više od svega na svijetu, ali držala se kao pravi mali autokrat — u mnogo oblika bila je minijaturna verzija Maman. Kako je rasla, crte lica postajale su joj slične majčinima, pogotovo oko usta.

Ne obazirući se na sestru, nagnula sam glavu i zagledala se iskrenim pogledom u guvernantine oči. »Da ste mogli, biste li imali šesnaestero djece poput Maman?« Sada nas je bilo samo trinaest, zbog ospica. Zarazila sam se kad sam imala samo dvije godine, ali Božjom milošću potpuno sam se oporavila. Samo je sićušan ožiljak sa strane na nosu podsjećao na to što sam preboljela. Kad porastem, smjet ću ga skriti puderom i šminkom, ili možda čak lažnim made­žom, premda je Maman smatrala da su žene koje rabe mouches za skrivanje ožiljaka od ospica nemoralne. »Da imate curicu, gospođo, kakvu biste htjeli?«

grofica von Brandeiss progutala je knedlu i primila se za me­daljon oko vrata. Mogla je biti stara gotovo kao i Maman; smeđa kosa, koja joj je izvirivala ispod slamnata šešira i bijele podkape, bila je protkana s nekoliko srebrnastih vlasi. Nježno me poljubila u tjeme. »Da mogu imati djevojčicu, voljela bih da bude baš poput vas. S riđim uvojcima i golemim tamnoplavim očima, i dobra srca velika poput Austrijskog Carstva.« Privukavši me k sebi, popravila je sivu vunenu vrpcu koja mi je pridržavala nestašne uvojke na čelu. Nije bila previše lijepa, ali služila je svrsi, a obično ju je skrivala vrpca za kosu. No to sam poslijepodne skinula ružičastu svilenu vrpcu i njome svezala buket cvijeća koje sam nabrala u ukrasnom cvjetnom vrtu — tulipane, karanfile i napuhane bijele zijevalice.

»Da, Liebchen«, uzdahnula je moja guvernanta, »bila bi baš poput vas, osim u jednome.« Upitno sam je pogledala. »Da ja imam djevojčicu, ona bi bila pažljivija učenica!« gospođa von Brandeiss nježno je primila moje podlaktice i skinula ih sa svojega vrata. oči su joj zasjale. »Ne bi se tako domišljato izvlačila od učenja i bila bi pažljivija učenica. A i ne bi postavljala toliko« — zagledala se u

5

Je li djetinjstvu došao kraj?

Karolinu, koja se naizgled udubila u cijepanje travke svojim blijedim, tankim prstima — »nepristojnih pitanja.«

»A sad je dosta igre«, rekla je gurnuvši me sa svojega krila na travnjak. »Željele vi to ili ne, ma petite, vrijeme je za lekciju iz fran­cuske gramatike. To vrijedi i za vas, Karolina.« grofica je živahno pljesnula dlanovima. »Allons, mes enfants.«

U tren oka, sluga u livreji uručio je Karolini naše pisanke.

Prije nego što sam se uspjela suspregnuti, nezadovoljno sam napućila usne. guvernanta je izbočila donju usnicu, izrugujući se mo joj grimasi. »Ne biste se smjeli mrgoditi, Antonia. Upravo ste me vi, mala gospođice, nagovorili da nastavu danas održimo vani.«

Preokrenuvši se na trbuh i oslonivši se na laktove, podignula sam glavu a nosnice su mi ispunili mirisi ljeta. Steznik mi je priti­skao trbuh, a suknje su mi nad stražnjicom izgledale kao ružičast nabujak. »Ali ja se ne mrgodim, gospođo. Takvom me Bog stvorio«, rekla sam pametno. Zapravo, to što Maman zove »habsburška donja usnica« daje izraz neprestana durenja, čak i kad nisam zlovoljna. Cijela naša obitelj izgleda tako; svijetle kose, blijede puti i upadljivo uvučene brade, nalikovala sam na sve svoje rođake i pretke.

Pa ipak, da sam imala zrcalo, ocijenila bih svoj izgled. Jesam li bila lijepa? Za Maman bila sam savršena porculanska lutka, ali načula sam govorkanja slugu. Nešto o tome kako držim glavu. Ili je u pita­nju bila fizionomija. No svejedno, bila sam habsburška nadvojvotki­nja. Imala sam razloga uživati u pripadnosti svojoj lozi. Ipak — htjela sam da me svi vole. Ako postoji način da im budem po volji, htjela sam ga naučiti. »Držite li da vam zbog brade izgledam arogantno?« upitala sam gospođu von Brandeiss.

»ogovaranjem se bave oni koji nemaju što pametnije raditi«, odgovorila je naša guvernanta. Karolina je rukom prikrila smiješak. »Zbog svoje čeljusti izgledate ponosito. A imate i razloga za to jer ste kći Austrije, a vaša obitelj ima dugu i slavnu povijest. Usto«, gospođa von Brandeiss je nastavila kroza smijeh, »opet to činite.«

»Što to činim?«, pitala sam nedužno.

»Činite sve što možete da biste pobjegli od knjige. Nemojte misliti da me možete zavarati, mala gospođice.«

Juliet Grey • Djevojka koja je postala Marija Antoaneta

6

Ponovno je pljesnula rukama. »Hajdemo, drznice, dosta ste dangubile. Vite, vite! vrijeme je za lekciju iz francuskoga.« Nježno je prodrmala Karolinino rame.

Karolina se prevrnula na leđa i sjela; bila je prirodno savjesna, ali ako bih ja počela zabušavati, na nastavi bi se ponašala nezaintere­sirano baš poput mene. Raspoloženjem smo djelovale jedna na drugu kao da smo blizanke. gunđanje joj se pretvorilo u ushićen usklik kad smo istodobno ugledale nešto novo. »gle, Tončice! leptir!« Sestra je bučno zaklopila svoju pisanku. Primivši se za ruke, povukle smo jedna drugu na noge i počele potjeru. Ne usporivši korak, Karolina je gracioznom kretnjom pokupila mrežicu za leptire iz meke trave.

»Ach! Nein! Djevojke, niste se obule!« viknula je gospođa von Brandeiss te podignula i poravnala svoje suknje. U krutom korzetu nije se mogla lako sagnuti; kleknula je na jedno koljeno kao da se klanja i podignula jednu od mojih satenskih natikača bjelokosne boje.

»Nemamo vremena!« viknula sam dok sam, rukama visoko podignuvši svilene suknje, prestizala Karolinu. leptir se pretvorio u živahnu plavu točku kad se vinuo zmijolikom kretnjom uz njegovani obronak, nježni oblik bio je samo silueta na tamnomodrom nebu. Na kraju je sletio na živicu na rubu obronka. Karolina i ja gotovo smo ostale bez daha; grudi su nam se nadimale s naporom, opirući se stisku steznika. Sestra je počela podizati mrežicu. Zaustavila sam je podignutom rukom. »Ne«, zadihano sam izustila. »Uplašit ćeš ga.«

Zaustavila sam dah. Žustro sam posegnula prema lišću i dlano­vima obuhvatila naš dragocjen ulov. leptirova šarena krila živahno su lepršala škakljajući mi dlanove. »Pokažimo ga gospođi«, šapnula sam.

oprezno, na vrhovima prstiju vratila sam se preko travnjaka, plašeći se da se ne spotaknem i izgubim krhko blago u kavezu svo­jih prstiju, a Karolina je zaostala nekoliko koraka iza mene, pomalo šepajući jer je nespretno bila stala na skrivenu grančicu. Brzi trepet leptirovih krila postupno se usporavao dok se nije pretvorio u povre­mene zamahe koji bi mi dotaknuli dlanove.

Naposljetku smo došle do gospođe. »Pogledajte što sam ulo­vila!« uskliknula sam, polako razmičući prste. Sve tri zurile smo u nepokretnog kukca. Karolina je izgledala uznemireno.

7

Je li djetinjstvu došao kraj?

Ugledavši zabrinut pogled njezinih svijetloplavih očiju, tiho sam rekla: »Možda spava«, u nadi gurkajući prstom krhko leptirovo kri­lo. Dlanovi su mi bili umrljani žutim prahom.

»Ne, ne spava, Tončice, on je…« Karolina nije dovršila reče­nicu. Njezini su, inače rumeni obrazi, problijedjeli kad je shvatila.

Usnice su mi počele drhtati, ali jecaj je ostao zarobljen u grlu. Privukavši me k sebi, Karolina je pokušala skinuti teret s moje duše, ali otresla sam njezinu ruku sa svojih ramena. Nisam zaslužila da me se tješi. golema suza otkotrljala mi se niz obraz, pala na prsa i nagrdila svilu nepravilnom mrljom. Još jedna vrela suza udarila mi je o nadlanicu. Ponovno sam sklopila ruke kao da štitim leptira u grobnici svojih dlanova, dok mi se na nejaka pleća spuštao težak teret zločina.

»Nisam. Htjela. Ubiti. Nikad. Nisam. Ništa. Ubila. I nikad. Neću. Povrijediti…« Iz mene su napokon navrli glasni jecaji, izljevi histeričnih zvukova isprekidani opravdanjima. S izrazom potpune bes pomoćnosti bacila sam se u guvernantino naručje.

»Psst, Liebchen«, tješila me grofica gladeći mi kosu. »Svi zna­mo da niste željeli učiniti ništa loše.« Nakratko sam joj ostala u zagrljaju, obraza pritisnuta o njezine grudi. Zatim je gospođa von Brandeiss kleknula ispred mene i čipkastim mi rupčićem obrisala su ze. »Tko zna«, rekla je uzimajući nježno moje dlanove u svoje, »možda je bio prelijep da bi živio.«

Tada sam shvatila da leptirova smrt nije to što me tako silno potreslo, premda me Maman uvijek prekoravala zbog suvišne osjećaj­nosti. To što me obuzelo bio je osjećaj krivnje. U nepažljivoj žurbi da dobijem nešto prelijepo, nisam razmišljala o posljedicama. Moja je pohlepa uništila baš to čemu sam se radoznalo, strastveno i ne­promišljeno divila.

Nakon te male tragedije, naša je lekcija iz francuskoga dobila dodatna značenja.

»Kako se kaže ›leptir je mrtav‹?« pitala je gospođa von Bran­deiss. okrenula se prema meni, ali moj je pogled bio prazan. Svjesna da će moja sestra znati točan odgovor — no pruživši i meni moguć­nost — naša se guvernanta obratila boljoj učenici. »Karolina, kako se na francuskom kaže ›leptir‹?«

Juliet Grey • Djevojka koja je postala Marija Antoaneta

8

»Papillotte«, umiješala sam se prije negoli je sestra uspjela bilo što izgovoriti.

»Papillon«, ispravila me Karolina samozadovoljno, uživajući u zadržavanju nadređenog položaja starije sestre u prirodnom poretku.

»Imaš pravo, Karolina. vrlo dobro. Très bien. A kako bi rekla ›leptir je mrtav‹? En français. gospođice Antonia?«

ovoga puta Karolina neće moći dobiti priliku za odgovor. Ugriz la sam donju usnicu — onu izbočenu. Nisam imala dara učiti napamet beskrajne komparacije pridjeva koje sam rijetko rabila. više sam voljela situacije u kojima nema neodgovarajućeg izbora: odjenuti plavu haljinu ili žutu; igrati se drvenom lutkom s plavom kosom ili kestenjastim uvojcima.

gospođa von Brandeiss počela je iz mene izvlačiti riječi. »Le papillon...« ohrabrivala me da nastavim.

»Le papillon tot ist«, rekla sam.»eh, ma petite«, zahihotala je guvernanta, »leptira ste pogodili

na francuskome, a on je jadan umro na njemačkome.« Dajte, djevoj­ke, kako se na francuskom kaže ›mrtav‹?«

»Mort«, samouvjereno je odgovorila Karolina. Pogledala sam je ispod oka.

»Pokušaj opet, Antonia, sad kad znaš francuski. Le papillon…«»Mort ist«, rekla sam trzajući nosom dok sam gutala suze.Frustrirana mojom nesposobnošću da sastavim jednostavnu

re če nicu te sklonošću da miješam francuski s njemačkim, gospođa von Brandeiss izvadila je olovku i sa sitničavom preciznošću zapisala rečenicu najprije u moju pisanku, a zatim i Karolininu. Le papillon est mort.

Unatoč guvernantinu neodobravanju, ustrajala sam na tome da odgodim nastavak lekcije dok ne izgrebem malenu grobnicu; moj papillon mort zaslužio je dostojan ispraćaj. Dok sam čupala busove trave, dvojica slugu s vlasuljama strpljivo su čekala s mojim prijeno­snim pisaćim stolom u rukama, lica bezizražajnih kao da su od por­culana. Prekrižila sam se i izrekla molitvu nad grobom. Zadovoljna što će leptir sada moći otići u raj, obrisala sam ruke o haljinu i sjela do Karoline, na valove svojih teških sukanja.

9

Je li djetinjstvu došao kraj?

»Spremna sam za nastavu, gospođo von Brandeiss«, rekla sam zaigrano gurkajući sestru ramenom. Sluga je otvorio sićušne kopče na pisaćem stolu od ružina drveta i smjestio ga u moje krilo, a dru­gi je otvorio bočicu s tintom i oštrio pero. Tada sam, kao i uvijek, umočila pero i precizno tintom podebljala riječi koje je gospođa von Brandeiss tankim potezima olovke upisala u moju pisanku. Kao i obično, Maman neće znati da ih njezina kći, nadarena poput papige ili dresiranog majmuna, nije napisala samostalno.

Dok smo Karolina i ja, s jezicima u kutovima usana, podeblja­vale rečenice na francuskom, metar od nas sluge su postavljale slikar­ske stalke za sat slikanja vodenim bojama. gospođa von Brandeiss predložila je da naslikamo dvorac, uključujući impresivno pročelje južnog zida i vrtove. Iz naše točke gledišta, cvijeće je tvorilo savršeno simetrična polja živopisnih boja.

Nije prošlo dugo otkako smo se posvetile kistovima i bojama, kad sam osjetila kako me netko povlači za čipku na rukavu. »Psst! Pogledaj!« rekla je Karolina. okrenula sam glavu u smjeru njezina pogleda. grofica je zaspala s pedantno prekriženim rukama u krilu, blago otvorenih usta. Iz grla joj je dopiralo tiho hrkanje.

Sestrine su oči zaiskrile nepodopštinom. Bila je starija, vođa u našim igrama, a ja sam je slijedila s ropskom predanošću i entuzi­jazmom. Natopile smo kistove bojom i oprezno se prišuljale usnuloj guvernanti. Kleknule smo svaka na svojoj strani i na Karolinin znak povukle kistovima po guvernantinu licu. Susprežući hihot, začudila sam se što nam ta djetinjarija nije pala na pamet još prije. Najgore što nam se može dogoditi, pomislila sam, jest da će naša ljubazna guvernanta podignuti ruke i uskliknuti, susprežući smijeh: »Ma što ću ja s vama, djeco!«

Naslikala sam crvenu ružu, simbol Austrije i ujedno meni naj­draži cvijet. Karolina, vještije ruke od moje, stručno je narisala zelenu povijušu.

gospođa von Brandeiss probudila se uz uzvik: »Oh, mein Gott!« Skočila je na noge i zamahnula rukama, tjerajući muhe koje su joj sletjele na lice. Ali Karolina i ja već smo se vratile za slikarske stalke i nastojale se izraziti uz pomoć umjetnosti kako i dolikuje dvjema nadvojvotkinjama savršenih načina ponašanja.

Juliet Grey • Djevojka koja je postala Marija Antoaneta

10

Kistom sam točkasto nanosila boju na papir, crvena i ljubiča­sta trebale su predstaviti cvjetnjak tulipana pod nama, kad nam je pozornost privukao uzvik u daljini. Franz, jedan od majčinih slugu, zadihano se penjao vijugavom stazom posutom šljunkom, usporava­jući korake kako se bližio vrhu brijega. Teško zadihan, očito se kuha­jući u vunenoj livreji, duboko se naklonio Karolini i meni. Uslužno kimnuvši glavom gospođi von Brandeiss, Franz je ugledao smiješno oslikano lice i spustio pogled prije nego što je guvernanta mogla pomisliti da nešto nije u redu. Sestra i ja susprezale smo smijeh. gurkale smo jedna drugu ramenima, namještajući savršeno nevine izraze lica, šireći svoje ionako velike oči.

Potočići znoja spuštali su se ispod Franzove bijele vlasulje od konjske dlake preko mesnatih, zarumenjelih obraza kad se našoj guvernanti obratio isprekidanim uzdasima. »grofice von Brandeiss. Njezino. Kraljevsko. veličanstvo. Želi razgovarati. S gospođicom. Antonijom. odmah.« Sagnuo se da dođe do daha, oslonivši se dla­novima o koljena.

Sluge koji su nas pratili cijelo poslijepodne začas su s vojničkom preciznošću pospremili naše pisanke, pisaći i slikarski pribor. Pokupi­la sam buket cvijeća koji sam složila prije nastave i počela se spuštati niz padinu poput kozlića.

»gospođice Antonia, vaše papuče!« uskliknula je grofica. Po­jurila je k meni sa satenskim papučama u rukama. Spotaknula sam se na kamen i dočekala se na ruke, ali noga mi se zaplela u skute i otkotrljala sam se nekoliko metara prije negoli sam se uspjela zausta­viti. Podno brijega, zadihana ali neozlijeđena, podignula sam se na noge i pokušala zagladiti zgužvane podsuknje. Možda Maman neće primijetiti tragove prljavštine. Ili mrlje od trave. Karolina, gospođa von Brandeiss i naša pratnja spustili su se uobičajenijim smjerom, žu reći niz put oko ruba travnjaka. Kad su stigli do mene, gospođa von Brandeiss primila me za lakat kako bi me pridržala dok sam obu vala papuče. Spustili smo se dotjeranim nizom stuba do šljunčane staze uz nasade; Karolina i ja ponizno smo slijedile guvernantu dok nam je šljunak pod nogama glasno škripao. Nekoliko koraka iza nas slijedili su nas sluge s našim školskim priborom.

Malo prije nego što smo stigli pred južni ulaz dvorca, Franz je sustigao gospođu von Brandeiss i šapnuo joj nešto u uho. okrenula

11

Je li djetinjstvu došao kraj?

se prema nama i podbočila, a usta su joj se otvorila u iznenađenju zbog naše izdaje. »gospođice Antonia, gospođice Karolina!« Uz ogorčen uzdah zaprijetila nam je prstom, grdeći nas: »Što ću ja s vama, majmunčadi?«

U blizini nije bilo zrcala, ali grofica je pojurila do fontane kako bi promotrila svoj odraz u vodi. »Ah, vragovi mali«, promrmljala je čučnuvši uz fontanu dok su joj se podsuknje raširile u krug. Sku­pljenih dlanova ispirala je lice hladnom vodom sve dok nije isprala naše umjetničke pokušaje.

lakeji u dvorcu stajali su pripravno, ne spuštajući pogled u znak pozdrava. Njihove zlatno­crne livreje gotovo su blistale na uglačanom parketu. Ritmično smo lupkale potpeticama po podu žureći kroz hodnike visokih stropova koji su povezivali bezbrojne odaje poput niza bisera, a pri prelasku svakog praga oglašavali su naša imena: »Prolaz za nadvojvotkinju Mariju Karolinu, nadvojvotkinju Mariju Antoniju i groficu von Brandeiss.«

Nekoliko minuta nakon ulaska u dvorac, ušla sam kroz zlatom ukrašene vratnice kineske sobe gdje je Maman u prisutnosti gosta čekala da razgovara sa mnom. Moju je majku zahvatila pomodna groznica skupljanja orijentalnih predmeta, tako da je naručila sobu u kojoj je spojila naš austrijski dekor s, u zid umetnutim, egzotičnim slikama na ebanovini koje su prikazivale prizore života u Kini. Zar se uistinu ljudi s drugog kraja svijeta odijevaju tako čudno?

Nisam se potrudila provjeriti svoj izgled u odaji zrcala dok smo išli prema kineskoj sobi. Nikakvo čudo što nas je Maman dočekala zlokobno stisnutih usta. Austrijska carica je bez daha promatrala desetogodišnju divljakinju pred sobom, kojoj su ružičaste podsuk­nje bile umrljane, zgužvane svile, razbarušene crvenkaste kose bez ružičaste satenske vrpce, umazanih prstiju (premda je mogla vidjeti samo moju lijevu ruku; drugu sam skrila iza leđa) i uprljana donjeg rublja. Možda bi joj bilo i promaknulo očajno stanje mojih čarapa da nisam izula jednu papuču kako bih istresla kamenčić iz nje. Pratila ga je pogledom dok se kotrljao sve dok se nije zaustavio tik ispred otmjenih cipela našega posjetitelja.

Moja je majka sjedila iza velikog stola od ružina drveta, a kri­nolina joj je zaklanjala rukohvate fotelje presvučene žutim brokatom.

Juliet Grey • Djevojka koja je postala Marija Antoaneta

12

Na njezinu su stolu, kao i uvijek, bile visoke hrpe raznih dokumenata, tako precizno složenih da bi papir koji bi slučajno izvirio dobio ukor zbog neodgojenosti — da je kojim slučajem bio dijete. Soba je blago mirisala na tintu.

Duboko sam joj se naklonila. »Dobar dan, Maman.« Njezina ugodno popunjena figura bila je čvrsto utegnuta u crnu svilenu ha­ljinu s precizno izvezenim steznikom; crna kapica urešena vrpcama skrivala je gotovu svu njezinu gustu, prosijedu kosu. Rijetko kad je izgledala manje zastrašujuće.

Majčin gost bio je gospodin njezine dobi, uska lica, orlovskog nosa i povijenih obrva koje su mu natkrivale sitne, nemirne tamne oči. Njegova je kosa, savršeno nakovrčana i napudrana, bila vezana u uredan rep crnom vrpcom. Nakon mojega neumjesnog ulaska, neznanac je ustao sa stolca i izveo attitude koji sam naučila od našeg dvorskog učitelja plesa: stopala je izvrnuo prema van i desnu nogu pružio naprijed, a njegova istaknuta cipela s draguljima na srebrnoj kopči zasjala je na svjetlu. Sudeći prema držanju, izgledao je jako ponosan na svoj crveni baršunasti kaput napadno protkan zlatnim nitima duž rubova od ovratnika do repova te na presavijenim kraje­vima rukava. vjerojatno je bio nekakva službena osoba, sudeći prema širokoj lenti koja se protezala preko njegovih prsa — dijagonalnom vrpcom plave svile. Netko kraljevske krvi?

Posjetitelj se naklonio i dobrodušno mi se osmjehnuo, za razliku od majke, i zato mi se svidio. osim toga, možda će mi trebati netko da me brani, jer kad god bi se Maman mrgodila, to je moglo značiti samo da razmišlja o objavi rata ili da sam je opet razočarala.

Sad su u sobu ušle i Karolina i gospođa von Brandeiss, iskazu­jući poštovanje carici, svaka na svoj način. Maman je rastvorila crnu svilenu lepezu i podignula je do obraza tako da njezin gost ne bi mogao vidjeti prijeki pogled na guvernantinu vlažnu kosu i ostat­ke vodene boje na obrazima. U nastupu solidarnosti moja je sestra prišla i uhvatila me za ruku, što me utješilo i ohrabrilo da se suočim s neizbježnim prijekorom. osjećala sam da se Maman bori u sebi, razmišljajući bi li nas ukorila, što bi nas ponizilo pred posjetiteljevim očima, ili da ne kaže ništa, što bi moglo značiti da odobrava naše nedostojno stanje. U sobi je bilo tako tiho te mi se činilo da su svi ti mali Kinezi i Kineskinje na slikama zastali u obavljanju svojega

13

Je li djetinjstvu došao kraj?

posla kako bi vidjeli što će učiniti carica Svetoga Rimskog Carstva. Ali, cijeli svijet zna da austrijska carica ne oklijeva i nema dlake na jeziku. Zato je odlučila ukoriti našu guvernantu.

»Zar tako dovodite moju kći preda me?« Majčin je glas bio strog i odlučan.

Uza se osjetila sam Karolininu hladnokrvnu prisutnost, njezinu snagu koja će me poduprijeti ako posrnem. U svakom slučaju, nisam mogla odšutjeti na to što je moja guvernanta optužena za moj grijeh. »Ja sam kriva za to. Ja i…«

»Izvolite izvesti gospođicu Karolinu iz sobe, gospođo. Na pragu četrnaeste godine prestara je da bi sudjelovala u dječjim nepodopšti­nama, a i dovoljno odrasla te ne bi smjela poticati svoju povodljivu mlađu sestru da čini ono što ju zabavlja. I znajte, gospođo von Bran­deiss, o ovome ćemo još razgovarati.«

Karolina mi je utješno stisnula ruku, a zatim nevoljno otišla. Dlanovi su nam bili ljepljivi od straha.

gospođa von Brandeiss duboko se naklonila i spustila pogled. »Moje najdublje isprike, vaše Carsko veličanstvo, za neprimjeren izgled mlade nadvojvotkinje. To se neće ponoviti, uvjeravam vas.«

No — osim našeg posjetitelja — svi smo znali da hoće. Ipak, kad je sluga zatvorio impozantna vrata iza nas, htjela sam popraviti stvar. »Ja sam ta koja se skotrljala niz travu, Maman. Ja sam ta koja je za­prljala čarape.« Izostavila sam svoje tintom zamrljane prste, što sam mogla zahvaliti svojoj nespretnosti i mrljama u pisanki. Ali dodala sam: »Ja sam ta koja je zamazala nokte jer sam pokopala leptira.« Na moju posljednju rečenicu, majka je podignula prosijede obrve, a zatim odmahnula lepezom. »Le papillon«, ponosno sam rekla.

»Papillon?« promrmljao je stranac. Sumnjala sam da ga je maj­ka čula.

»Dosta je bilo, Antonia«, prekinula me. »Što je bilo, bilo je. Najviše me zabrinjava da se takvo što ne ponovi. Antonia, nosit ćeš tu zamazanu haljinu svaki dan, sve dok ne naučiš koliko vrijedi odje­ća koju uništavaš. A i to da se od nadvojvotkinje, ma koliko mlada bila, očekuje da se ponaša kao odgojena mlada djevojka. Ti moraš biti primjer drugima u Carstvu.«

Juliet Grey • Djevojka koja je postala Marija Antoaneta

14

Posramljeno sam osjetila vrelinu u zarumenjelim obrazima. Sag­nula sam glavu: »Žao mi je, gospođo.«

Probadala me pogledom. »Što to kriješ iza leđa, Antonia?«

Bila je tako osorna prema meni da sam gotovo zaboravila na buket. »Dar za vas!« rekla sam vedro, široko se osmjehujući na po­misao da bi je cvijeće moglo odobrovoljiti. Na kraju, mene je cvijeće uvijek uveseljavalo. Da sam mogla birati, moje bi odaje bile prepune svježeg cvijeća posvuda, cvjetovima bih oslikala zidove i stropove, utkala ih u sukno svojih haljina i izvezla ga na cipelama i torbicama. Nosila bih cvijetnjak u kosi.

Ispružila sam ruku i ponudila joj živopisan buket. Maman se gotovo nasmiješila. Zatim je opazila da sam cvijeće zavezala vrpcom za kosu.

»Priđi, malena«, naredila je. Znala sam da ću biti pošteđena dodatnih prijekora jer me majka oslovila imenom od milja. Prišla sam stolu, ali ona mi je pokazala da stanem uz nju. Uzela je buket iz moje ruke i prinijela ga nosu.

Čovjek u crvenom baršunskom odijelu smiješio se, ali očima, ne i ustima. Njegove tanke usne i dalje su tvorile sivkastoružičastu crtu. »Très charmante, Votre Majesté. vrlo dražesno.«

Majka me primila oko struka i privukla k sebi, odgovarajući čov jeku na francuskom. »Uglavnom može biti takva — pogotovo kad se pristojno ponaša. Ili ste mislili na dražestan buket, monsieur le marquis?«

Rekla mi je da stanem u sredinu sobe, u središte cvijeta u cvi­jetu usred još jednog cvijeta na ukrašenom podu. oduprla sam se želji da se zavrtim, što bih uvijek učinila kad bih se našla u srcu izrezbarene rozete.

»Dopustite mi, monsieur, da vam predstavim svoju najmlađu kćer, nadvojvotkinju Mariju Antoniju Josephu Johannu od Austri­je«, rekla je tonom koji sam osobno smatrala carskim. gospodin mi se naklonio vrlo kurtoazno i nasmiješio se izvanredno privlačnim osmijehom. Zato sam i ja učinila isto, i ne mogavši si pomoći, izvela piruetu u središtu cvijeta. Premda su mi rupe u znanju bile bezbroj­ne, uvijek sam primala komplimente zbog urođene ljupkosti.

15

Je li djetinjstvu došao kraj?

»Antonia, ovo je markiz de Durfort, novi francuski veleposla­nik koji nas je došao posjetiti čak iz versaillesa.« Kad sam pogledala Maman s nerazumijevanjem, dodala je: »gospodin je predstavnik dvora luja Xv.«

»veliko mi je zadovoljstvo upoznati vas ovog poslijepodneva, madame l’archiduchesse«, rekao je markiz. »Je suis trés enchanté de faire votre connaissance cet après-midi.«

»Markiz je došao u Austriju u vrlo važnoj misiji«, Maman mi je rekla. »U ime svojega vladara poslan je zaprositi tvoju ruku za brak s unukom Njegova Kršćanskog veličanstva — louisom Augu­steom, nasljednikom francuskog prijestolja.«

Priznajem da sam se u prvi mah zbunila. Bilo mi je neshvatljivo. Zabila sam nokte u dlanove da ne bih zaplakala. Hoću li morati otići da bih se udala? Bilo mi je drago što je Karolina napustila sobu. Mog la sam samo zamisliti iznenađenje u njezinim velikim, svijetlim očima, s malom dozom zavisti. Nije bilo uobičajeno da se mlađe sestre udaju prije starijih, a o odabiru Karolinina muža nije bilo ni riječi. Pitala sam se je li to zato što nije tako poželjna, što nije tako lijepa.

»Zašto se ne smiješiš?« pitala je majka.»Zato…« izgovorila sam plaho, sitnim i mekim glasom. Zato

što mi je tek deset godina. Zato što ne želim napustiti braću i sestre. Zato što je prije mene trebao doći red na nekog drugog. Maria Chri-stina? Maria Josepha? Pa čak i Karolina? »Zato što nisam sigurna što to znači.«

Njih dvoje su se pogledali. »Ti ne znaš što to znači, malena moja?« odzvanjao je majčin glas u nevjerici. »To znači da te čeka slavna budućnost. To znači da ćeš jednog dana postati kraljica Fran­cuske.«