MANSTEINOVA ZIMSKA ČAROLIJA

„Mansteina smo smatrali našim najopasnijim protivnikom. Njegovo tehničko svladavanje

svake, ali baš svake situacije, zahtijevalo je nekoga njemu ravnopravnog. Loše bismo prošli

da su svi generali njemačkog Wehrmachta bili njegova formata.“

maršal Rodion Malinovski

general-feldmaršal Erich von Manstein

UVOD

Crvena armija imala je zime 1942./43. zlatnu priliku u potpunosti uništiti njemačko južno

krilo i time prouzročiti kolaps čitavog istočnog ratišta, no nije ju iskoristila zbog vlastitih

nedostataka/pogrešaka i čvrstoće njemačke vojske kao oslonca za punokrvno djelovanje

britkog operativnog uma general-feldmaršala Ericha von Mansteina, zapovjednika grupe

armija „Don“ (kasnije grupe armija „Jug“), kojeg možemo smatrati glavnim razlogom

njemačkog uspjeha u stabilizaciji fronta i preotimanju inicijative od brojčano i materijalno

višestruko nadmoćnog protivnika. Kako bi se stvorila što je moguće vjerodostojnija slika o

inteligenciji, načinu razmišljanja i sposobnostima feldmaršala Mansteina, te njihovom

utjecaju na izvedbu podređenih mu postrojba, prvo ću dati kratki prikaz njegovog

profesionalnog razvoja do trenutka preuzimanja odgovornosti za grupu armija „Don“.

Iako je opis razvoja događaja nužno započeti Staljingradskom bitkom, nemam se namjeru

baviti borbama u gradu i bližoj okolici, već Staljingradom i Kurskom zasjenjenom

kampanjom o čijem je ishodu ovisila sudbina čitavog [južnog krila] istočnog bojišta zime

1942./43. Tijekom kampanje, za Nijemce obilježene izrazito nepovoljnim uvjetima, u punom

se svjetlu pokazala izuzetna žilavost, otpornost i kvaliteta njemačkog ratnog stroja, kao i

ogroman kvalitativni i kvantitativni skok Crvene armije na tehničkoj i, nešto manji, napredak

na taktičkoj i operativnoj razini u odnosu na period 1941.-42. godine.

Za zimskih operacija Crvena armija je oslobodila ogromnu površinu sovjetskog zemljišta i

neprijatelju nanijela velike, nenadoknadive gubitke, da bi se, naposljetku, precijenila i

razvukla u preoptimističnim operacijama, otvarajući se njemačkom protunapadu koji je

konačno zaustavio „crvenu“ snježnu vijavicu.

ERICH VON MANSTEIN: OD 24. STUDENOG 1887. DO 27. STUDENOG 1942.

Budući feldmaršal rodio se 24. studenog 1887. godine u Berlinu, kao deseto dijete generala

Eduarda von Lewinskog i Helene von Sperling. Helenina sestra Hedwiga i njezin muž,

general-poručnik Georg von Manstein, nisu mogli imati djece, pa su se dogovorili s parom

Lewinski da će im ovi, bude li muško, ustupiti deseto dijete. Erichova vojnička karijera bila je

osigurana rođenjem, jer ne samo da su mu biološki i stvarni otac bili pripadnici njemačkog

generaliteta, kao i oba djeda, već je bio i nećak uglednog Paula von Hindenburga – vojne

zvijezde u usponu, oženjenog trećom sestrom Sperling.

Vojno je školovanje započeo 1900. na carskoj Vojnoj akademiji u Plönu, a nastavio na

Glavnoj vojnoj akademiji u berlinskom Lichterfeldeu. Izbijanje I. svjetskog rata spriječilo ga

je u redovnom završetku formalnog obrazovanja na Akademiji. Sudjelovao je u početnim

ofenzivama, ali je ubrzo (17. listopada 1914.) bio teško ranjen u Poljskoj i poslan na

šestomjesečno liječenje. Ostatak rata proveo je po raznim stožerima, bez direktnog učešća u

borbama. Kraj rata i Carstva Mansteinu su predstavljali kraj svijeta. On se smatrao carskim

vojnikom, a Weimarsku Republiku je smatrao odbojnom. Unatoč svemu, ostao je u vojsci

rukovodeći se načelom „apolitičnog vojnika“ kojem su u prvom planu tradicionalne vojničke

vrline.

Manstein kao satnik 1917.

Doguravši do bojnika u Operativnom odjelu Ureda za vojne postrojbe (Truppenamt)1, u jesen

1929. izrađuje plan mobilizacije i dokazuje se kao operativno čudo od djeteta koje „…uopće

ne treba razmišljati, sve sipa kao iz rukava“2. Svojom sposobnošću Manstein je stvorio i

moćne neprijatelje, prvenstveno u kasnije utjecajnom Wilhelmu Keitelu, čiji je ego nagazio

kvalitetnijim mobilizacijskim planom. Osim službe u stožeru je, kako propisi nalažu, služio i

u trupnom sastavu kao zapovjednik bataljuna u gradiću Kolbergu na Sjevernom moru, od

listopada 1932. do siječnja 1934. godine. Hitlerov uspon na vlast i politička gungula nisu ga

previše uznemirili u tom mirnom kutku zemlje, što će se uskoro promijeniti.

1 Pobjednici Velikog rata Nijemcima su zabranili njihovo najjače oružje – Generalštab, koji su ovi ipak zadržali,

maskirajući ga amorfnim birokratskim jezikom. (op. a.)

2 Knopp, Guido, Hitlerovi ratnici, Zagreb, 2008., str. 191

Ministar obrane, Werner von Blomberg, naredio je 28. veljače 1934. primjenu „članka o

arijskom podrijetlu“3 u kopnenoj vojsci, što je Mansteina nagnalo da 21. travnja 1934. uputi

pismeni protest načelniku Ureda za vojne postrojbe, general-pukovniku Ludwigu Becku.

Manstein se nije usprotivio odredbi kao takvoj, već njezinoj retroaktivnosti kojom bi zahvatila

mnoge s kojima su rasno podobni pripadnici oružanih snaga bili pobratimljeni pruskom

vojničkom čašću „…koja nas je“, kako je Manstein rekao, „do sad neraskidivo vezala.“4. Taj

dopis, osim Blombergovog bijesa, nije imao nikakvog učinka. Nedjelovanje časničkog zbora

skopčano s „Noći dugih noževa“5 je i manje bistrima od Mansteina govorilo sve o naravi

nacizma i devastirajućem učinku „apolitičnog vojnika“, rezigniranog ratnim porazom i

nečasnim mirom, na sposobnost vojske za otpor diktatoru6.

Manstein nije situaciju samo shvatio, već ju i prihvatio svojski radeći na zadovoljenju svoje

ambicije. Hitler je stvarao veliku vojsku, za što su mu bili potrebni stručnjaci poput

Mansteina, koji 1. srpnja 1935. postaje šef Operativnog odjela, a 1. listopada 1936. dobiva čin

brigadnog generala (Generalmajor). Novopečeni general se, ne bez osnove, već vidio kao novi

Moltke7 u njemačkom Generalštabu, međutim u veljači 1938. uslijedio je dvostruki šok – 3 Zakon o Obnovi profesionalne državne službe nije se odnosio na Židove veterane I. svjetskog rata, te je

Blombergova direktiva bila ilegalna. Zahvaljujući zaobilaženju zakona 74 njemačka oficira židovske rase ostala

su bez posla.

Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Werner_von_Blomberg#cite_note-F.C3.B6rster_pages_266-283-8

4 Knopp, Guido, Hitlerovi ratnici, Zagreb, 2008., str. 191

5 Vidi:

http://hr.wikipedia.org/wiki/No%C4%87_dugih_no%C5%BEeva

http://en.wikipedia.org/wiki/Night_of_the_Long_Knives

6 „Iako su mnogi časnici Državne vojske bili zadovoljni što su se konačno riješili suparnika iz SA, ipak su se

uzrujali zbog istodobno izvršenih ubojstava generala von Bredowa i von Schleichera. Manstein je svog

neposredno nadređenog pokušao nagovoriti da državnom ministru obrane, von Blombergu, uloži prosvjed.

Pokušaj se međutim izjalovio… Tako se časnici Državne vojske nisu usudili prosvjedovati ni zbog ubojstva

dvojice drugova. Šutjeli su, i 2. kolovoza 1934. šutke prihvatili osobno polaganje prisege Hitleru nakon smrti

predsjednika Reicha Paula von Hindenburga.“

Knopp, Guido, Hitlerovi ratnici, Zagreb, 2008., str. 194

7 Helmuth von Moltke (stariji) bio je šef pruskog Generalštaba 1857-1887 i u tom razdoblju ostvario vojno,

politički i ekonomski značajne pobjede Pruske, odnosno Njemačke. Poznat je po briljantnom vođenju trupa i

velikom teorijskom i praktičnom doprinosu na području operativne umjetnosti ratovanja.

Vidi:

http://en.wikipedia.org/wiki/Moltke_the_Elder

unapređenje u general-poručnika (Generalleutnant) i naređenje za preuzimanje zapovjedništva

nad 18. pješačkom divizijom u Liegnitzu (Šleska). Bio je kolateralna žrtva kampanje protiv

Zapovjednika kopnene vojske (Oberbefehlshaber des Heeres, ObdH), Wernera von Fritscha8,

kojem je bio bliski suradnik i time označen za smjenjivanje. Iako je dobio viši čin, prebačen je

u udaljeni kraj zemlje i lišen utjecaja koji proizlazi iz obnašanja stožerne dužnosti.

Tijekom priprema za invaziju Poljske, Manstein je imenovan načelnikom stožera grupe armija

„Jug“ pod zapovjedništvom general-pukovnika Gerda von Rundstedta. Tijekom kampanje

uvjerio je Rundstedta na potrebu devijacije od danog operativnog plana s ciljem opkoljavanja

velike grupacije poljske vojske južno od Varšave. Manevar je u potpunosti uspio, te olakšao

Nijemcima ionako težak zadatak osvajanja glavnog grada Poljske.

Tandem Rundstedt-Manstein nastavio je uspješno surađivati u istim ulogama, ali sad u grupi

armija „A“ na zapadu, u koju je Manstein došao u listopadu 1939. Nakon što su pregledali

inicijalni plan operacija na zapadu obojica su ostali osupnuti. Ta to je samo kopija

Schlieffenovog plana9 primijenjenog 1914! Uz Rundstedtov blagoslov, Manstein se bacio na

izradu novog operativnog plana kojim je želio postići potpuno rješenje francuskog problema.

Konzultirajući majstora oklopnog ratovanja i tvorca njemačkih tenkovskih trupa, generala

Heinza Guderiana, o manevarskim mogućnostima brzih postrojba, došao je do novog rješenja

koje je već u početnoj fazi težilo nanošenju odlučujućeg udarca neprijateljskim armijama i

psihi njihovih zapovjednika.

Njemačko desno krilo imat će jaku prvu liniju, ali neveliku dubinu, a nastupit će preko

Nizozemske i Belgije s glavnim ciljem domame francuskih i britanskih snaga – što su njihova

http://www.history.army.mil/books/OpArt/germany1.htm

8 Glavni zapovjednik kopnene vojske, W.v.Fritsch, bio je lažno optužen za homoseksualizam i, unatoč

dokazanom fabriciranju dokaza i posljedičnom „brisanju ljage“, prisiljen odstupiti sa položaja u veljači 1938.

godine. Hitler je iskoristio priliku za reorganizaciju najviših zapovjedništava koje je podredio novoosnovanom

tijelu – Vrhovnom zapovjedništvu oružanih snaga (Oberkommando der Wehrmacht, OKW) pod vodstvom

generala W. Keitela, beskičmenog Hitlerovog puzavca od kolega zvanog „Lakeitel“ (igra rječju lakej [der Lakai]

i imenom Keitel).

Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Blomberg-Fritsch_Affair

9 Feldmaršal Alfred Graf von Schlieffen je 1905. predstavio plan za rat protiv Francuske, kojim je bilo

predviđeno izuzetno jako desno (sjeverno) krilo čiji je zadatak bio probiti se preko Belgije, upasti u sjevernu

Francusku, nastupati paralelno s obalom, te skrenuti na jug zapadno od Pariza.

Vidi: http://hr.wikipedia.org/wiki/Schlieffenov_plan

zapovjedništva i očekivala s obzirom da su na dubokom južnom krilu bila jaka utvrđenja linije

„Maginot“, a sjeverno od nje za, kako su mislili, oklopnu armiju neprohodni Ardeni.

Lijevo će krilo nastupiti preko Luxembourga i belgijskih Ardena, nekoliko dana po početku

ofenzive na sjeveru, odnosno pokreta anglo-francuskih snaga sa francusko-belgijske granice

prema zapadu i sjeverozapadu, forsirati rijeku Meuse u visini Sedana, probiti francusku

obranu, brzo nastupati do Kanala i tako opkoliti udarnu grupu anglo-francuskih armija istočno

od osi nastupanja njemačkog lijevog krila.

Nakon slanja sedam predstavki u Vrhovno zapovjedništvo kopnene vojske (Oberkommando

des Heeres, OKH) koje ih nije proslijedio Führeru, Manstein je u veljači 1940. došao u

prigodu Hitlera upoznati sa svojom koncepcijom ofenzive. Ovaj je bio oduševljen i naredio je

operativnu razradu Mansteinova plana.

Generali Walther von Brauchitsch (ObdH) i Franz Halder (načelnik OKH) nisu mu oprostili

preskakanje zapovjednog lanca. Halder ga je premjestio u Stettin, za zapovjednika XXXVIII.

korpusa. Kad je 10. svibnja 1940. započela izvedba njegove ofenzive, ogorčeni i razočarani

Manstein još je uvijek okupljao svoje postrojbe – nije bilo žurbe, njegov je korpus bio tek u

trećem valu napada.

Unatoč maltretiranju starijih kolega iskazao se kao zapovjednik pješačkog korpusa: prvi je

probio francuske položaje istočno od Amiensa, prvi je prešao rijeku Seinu i čitavo vrijeme

uspješno gonio neprijatelja ne dopuštajući mu ni časa predaha. Po završetku kampanje

unaprijeđen je u puni generalski čin, a u veljači 1941. preuzima zapovjedništvo nad LVI.

oklopnim korpusom.

S tom je brzom postrojbom tijekom operacije „Barbarossa“, u sastavu grupe armija „Sjever“,

izveo vratolomno nastupanje od 250 kilometara za samo pet dana! U rujnu 1941. imenovan je

zapovjednikom 11. armije koja je morala zauzeti poluotok Krim. Nakon punih osam mjeseci

teške pozicijske bitke 11. armija je uspjela slomiti otpor brojem nadmoćnih sovjetskih snaga i

osvojiti čitav Krim, uključujući i tvrđavu Sevastopolj (4. srpnja 1942.). Za tu ga je pobjedu

Hitler nagradio unapređenjem u general-feldmaršala. Osim ostvarenja još jedne pobjede,

Manstein je na Krimu svojim [ne]djelovanjem bio sudionik nekoliko ratnih zločina10, koji će

ga sustići po porazu III. Reicha.

10 Na Krimu je djelovala Einsatzgruppe D pod direktnim zapovjedništvom Glavnog ureda za sigurnost Reicha

(Reichssicherheitshauptamt, RSHA), čiji su pripadnici na Krimu u području Tatarskog zida i drugdje pogubili

oko sto tisuća Židova, Roma, komunista i drugih progonjenih skupina. Zapovjednik Odreda, Otto Ohlendorf,

njemački pješaci pred oklopnom kupolom sevastopoljske baterije Maksim Gorki

Hitler je mislio kako je u Mansteinu pronašao izvrstan alat za teške situacije, te ga jeseni

1942. šalje na lenjingradsku bojišnicu sa zadatkom osvajanja grada, no, kako je preuzeo

zapovjedništvo neposredno prije sovjetske ofenzive, feldmaršalova se uloga kod Lenjingrada

svela na obrambenu. Nije dobio priliku osvojiti još jednu tvrđavu, jer je potkraj studenog

prebačen na južni odsjek fronta kao zapovjednik novostvorene grupe armija „Don“ sa

početnim zadatkom spašavanja 6. armije u Staljingradu, uskoro preraslim u borbu za

spašavanje čitavog južnog krila istočnog bojišta.

opisao je suradnju s 11. armijom kao izvanrednu. Ohlendorf se najmanje jednom susreo i razgovarao s

Mansteinom, no feldmaršal inzistira da nije znao ništa o masovnim ubojstvima. Neistinitost tih tvrdnji dokazuju,

između ostalog, i dva njemačka časnika (pukovnik Eberhad Finkch i satnik Ulrich Gunzert) koji su feldmaršala

upozorili na kriminalno divljanje esesovaca u pozadini fronte. Manstein je Gunzertu čak naredio da ni s kime ne

priča o tome što je vidio, odbivši išta napraviti uz opravdanje da to područje nije u njegovoj ovlasti, te kako se

mora baviti situacijom na ratištu, a ne u pozadini.

Vidi: Knopp, Guido, Hitlerovi ratnici, Zagreb, 2008., str. 208-211;

http://en.wikipedia.org/wiki/Erich_von_Manstein#Crimea_and_the_Battle_of_Sevastopol ;

Dokumentarni serijal „Hitler's warriors“, prema scenariju G. Knoppa, u produkciji kuće ZDF, 2. epizoda,

„Manstein – The Strategist“:

http://watchdocumentary.com/watch/hitlers-warriors-episode-2-manstein-the-strategist-video_ce8a18c7a.html od

16:45 min. do 20:45 min.

NJEMAČKO JUŽNO KRILO ISTOČNOG RATIŠTA U RAZDOBLJU LIPANJ-

STUDENI 1942.

Nakon neuspjeha u izbacivanju SSSR iz rata 1941. godine i sovjetske protuofenzive zime

1941./42., snage sila Osovine na istoku nisu bile dovoljno jake za obnavljanje navale čitavom

širinom fronta. Hitler je odlučio baciti kocku na jugu, gdje se želio dokopati kavkaskih naftnih

polja i presjeći komunikaciju rijekom Volgom kod Staljingrada – važnog prometnog čvorišta,

ali i grada ogromnog političkog prestiža.

Nakon uspješnog ljetnog nadiranja kroz stepe Hitler intervenira u plan operacija kojim je bilo

predviđeno zajedničko nastupanje dvije grupe armija prema Staljingradu, a nastavak prodora

na Kavkaz tek po totalnom uništenju neprijatelja u međurječju Dona i Volge.

Budući da su ga uspjesi u prvoj fazi ofenzive uvjerili u fantaziju kako je Crvena armija na

izmaku snaga, Hitler razdvaja grupe armija „A“ i „B“. Grupa armija „A“ je prema

izmijenjenom planu po osvajanju Rostova[-na-Donu] imala odmah nastaviti prema Kavkazu,

a grupa armija „B“ je sa Dona trebala nastaviti navalu prema Volgi kod Staljingrada.

Nijemci forsiraju Don - ljetna ofenziva 1942.

Obje su grupe armija uskoro bile uvučene u teške borbe koje su trošile snagu njihovih

divizija, prisiljavajući Nijemce da važan zadatak zaštite bokova povjere savezničkim

postrojbama upitne borbene sposobnosti. Posljedično, njemačka je fronta uoči sovjetske

ofenzive bila podijeljena u dvije previše isturene izbočine (Staljingrad i Kavkaz) pružajući

Sovjetima primamljivu mogućnost za opkoljavanje nekoliko neprijateljskih armija

usmjeravanjem udaraca na slabije karike u vidu postrojba njemačkih satelita na osjetljivim

bokovima.

Sovjetski protuudar (operacija „Uran“) započeo je 19. studenog 1942., a 22. studenog Crvena

armija u potpunosti zatvara obruč oko Staljingrada, u kojem su se našle 22 njemačke i

rumunjske divizije. Sovjetski udari na osovinske jedinice izvan obruča potisnuli su ih na

između 60 i 120 kilometara od grada. U takvoj je situaciji stvorena ad hoc grupa armija

„Don“ koja je trebala „zakrpati“ frontu, deblokirati 6. armiju i povezati južno krilo u

koherentnu cjelinu.

SITUACIJA U PODRUČJU GRUPE ARMIJA „DON“ - KRAJ STUDENOG 1942.

Manstein je novi stožer preuzeo pet dana nakon zatvaranja obruča oko njemačke 6. armije,

koja je sa svojih 250.000 vojnika11 činila jedan dio povjerenih mu snaga. Osim nje u novu su

grupu armija ušle i njemačka 4. oklopna armija, te rumunjska 3. armija i dva korpusa

[rumunjske] 4. armije – sve već značajno istrošene u ljetnim i jesenjim borbama, da bi

početkom prosinca u sastav grupa armija „Don“ ušao i armijski odred „Hollidt“12.

Feldmaršal je brzo shvatio ozbiljnost situacije i uvidio „…opasnost koja je već sad bila na

pomolu – uništenje čitavog južnog krila istočnog fronta“13. Situacija bi mnoge druge

zapovjednike bacila u očaj. Opskrba za čitavo južno krilo istočne fronte išla je dvama

prijelazima preko Dnjepra – u Dnjepropetrovsku i Zaporožju, od Staljingrada, odnosno

najistočnijeg njemačkog položaja na Kavkazu, udaljenih oko 700, odnosno 900 km; ali od

postrojba Crvene armije na Donu samo nekih 420 kilometara! Opskrba čitave grupe armija

„A“ išla je kroz Rostov koji je od najisturenijih njemačkih postava na Kavkazu bio udaljen

11 Iako ću zbog praktičnosti koristiti naziv „6. armija“ za postrojbe opkoljene u staljingradskom kotlu, one su,

osim njezinih jedinica sa oko 190.000 ljudi (među njima i hrvatsku legionarsku pukovniju), obuhvaćale i dvije

rumunjske divizije, njemačku 24. oklopnu diviziju iz 4. oklopne armije, više tisuća ljudi Hiwis postrojba

(Hilfwillinge, dobrovoljačke pomoćne postrojbe), inženjerstvo i topništvo Vrhovnog zapovjedništva kopnene

vojske, neke poljske postrojbe Luftwaffe itd. (op. a.)

12 Armijski odred se u samom početku sastojao od ostataka divizija i „alarmnih jedinica“ sastavljenih od

rekonvalescenata na putu u matične divizije (opkoljene u Staljingradu), protuzračnih jedinica Luftwaffe,

stožernih i intendantskih služba itd. Potom su u odred ukomponirane i strukturirane divizije, pa je ovaj prerastao

u armiju (Armeeabteilung), jer se sastojao od dva [ili više] korpusa, no stožer nije bio kadrovski i tehnički na

razini stožera „normalne“ armije.

Vidi: http://www.axishistory.com/index.php?id=1731 ;

Manstein, Erich von, Manštajn: Izgubljene pobede, Beograd, 1968., str. 337, 356

13 Manstein, Erich von, Manštajn: Izgubljene pobede, Beograd, 1968., str. 347

oko 600; ali od Sovjeta na Donu samo 300 kilometara14! Crvena armija je osim povoljnog

položaja ostvarila i značajnu nadmoć u Mansteinovom operativnom području - u ljudstvu i

topništvu u omjeru 3:1, u tenkovima 4:1.

Unatoč prilično deprimirajućoj situaciji, Manstein se nije dao zaplašiti nego je jasno definirao

svoju operativnu koncepciju15:

1. deblokada 6. armije;

2. zaštita pozadine grupe armija „A“, dok se ova izvlači iz kavkaskog područja;

3. očuvanje kontrole nad glavnim transportnim pravcima i konačno;

4. izvođenje protuudarca i preotimanje inicijative.

sovjetsko pješaštvo u borbi među staljingradskim ruševinama

Stožer grupe armija „Don“ ocijenio je promptno deblokiranje i povlačenje 6. armije kao

operativno sposobne jedinice jedinom šansom za stvaranje rezerve pomoću koje bi se

stabiliziralo bojište. Ta se namjera direktno suprotstavljala Hitlerovoj zabrani proboja 6.

armije, što je značajno ograničilo Mansteinove operativne mogućnosti i de facto obezvrijedio

njegov formalni autoritet nad postrojbama u okruženju. Manstein će pitanjem 6. armije

14 Vidi: Ibid., str. 408-409

15 Izzo, Lawrence L., An Analysis of Manstein's Winter Campaign on the Russian Front, 1942-43, Fort

Leavenworth, 1985, str. 5

otvoriti niz sukoba s Hitlerom, koji će završiti tek njegovim otpuštanjem oko godinu i pol

kasnije. Glavni naglasak njihovih prepirki bio je na diktatorovom zahtjevu da se drži sve,

nasuprot feldmaršalovom zahtjevu za manevarskom slobodom. Prema Mansteinovom

shvaćanju teren je imao biti samo sredstvo, a neprijateljska vojska cilj, dok je Hitler inzistirao

na ekonomskoj i političkoj važnosti držanja osvojenih područja i nametao krutu obranu.

SITUACIJA NA JUŽNOM KRILU CRVENE ARMIJE - KRAJ STUDENOG 1942.

Glavna obilježja razdoblja neposredno po zatvaranju staljingradskog okruženja bila su

ogromna sovjetska nadmoć i mnoštvo izuzetno povoljnih prilika za nanošenje udara

neprijatelju. Umijeće se sastojalo u odabiru onih udaraca koji će Nijemce najviše oštetiti.

Vrhovno zapovjedništvo sovjetskih oružanih snaga (Stavka) pripremalo je uništenje

staljingradskog kotla (nazvano operacija „Prsten“), te opkoljavanje grupe armija „A“ na

Kavkazu osvajanjem Rostova (nazvano operacija „Saturn“). Nekoliko faktora utjecalo je na

izmjenu cilja potonje operacije u razbijanje desnog krila grupe armija „B“ i lijevog krila grupe

armija „Don“ duž rijeka Čir i Don, o čemu više kasnije.

Općenito gledano, iduća dva mjeseca sovjetska operativna koncepcija forsirala je obilazak

Mansteinovog lijevog krila težeći opkoljavanju njegovih armija uz sjevernu obalu Azovskog

mora, odnosno prekida komunikacija preko Dnjepra, što bi predstavljalo dalekosežnu, vrlo

vjerojatno odlučujuću, stratešku pobjedu.

područje odvijanja zimskih operacija 42/43, horizontalna stranica pokriva razdaljinu od 800 kilometara

Crvena armija je za navalna djelovanja na južnom krilu imala na raspolaganju postrojbe

nekoliko fronta16 pod kompetentnim zapovjednicima, i to od sjevera prema jugu: „Brjanska“

(general Reiter); „Voronješka“ (general Golikov); „Jugozapadna“ (general Vatutin);

„Donska“ (kasnije „Centralna“) fronta (general Rokosovski) i; „Staljingradska“ (kasnije

„Južna“) fronta (general Jeremenko). Od pobrojanih, u početnim su operacijama korištene

„Jugozapadna“, „Donska“ i „Staljingradska“ fronta ukupne snage od oko 1.100.000 ljudi, 800

tenkova, 13.400 komada topništva, te više od 1.000 aviona. Sovjeti su, osim efektiva u prvoj

liniji, raspolagali i respektabilnom strateškom pričuvom, namijenjenom za ojačavanje bojišta

dinamikom potrebnom za održavanje ofenzivnog momenta.

16 Kod Sovjeta je pojam „fronta“ odgovarao pojmu „grupa armija“. Valja imati na umu da su sovjetske armije, a

posljedično i fronte, bile malobrojnije ljudstvom i brojem združenih postrojba od njemačkih. (op. a.)

Hitler i Manstein raspravljaju o situaciji na fronti

OPERACIJA „ZIMSKA OLUJA“

U skladu sa usvojenim sekvencama plana rada, Nijemci su prvo počeli s pripremama za

deblokadu 6. armije operacijom „Zimska oluja“. Vrhovno zapovjedništvo kopnene vojske

obavijestilo je Mansteina o pojačanjima koja će dobiti za izvođenje napada u svrhu deblokade

Staljingrada:

- 4. oklopna armija dobit će pod svoju nadležnost stožer LVII. oklopnog korpusa sa 23.

i 17. oklopnom divizijom i jakim topništvom (oboje izuzeto iz grupe armija „A“), a u

korpus će biti uključena i sa zapada pristigla 6. oklopna divizija, te 15. poljska divizija

Luftwaffe;

- armijski odred „Hollidt“, izgrađen oko stožera XVII. korpusa pod zapovjedništvom

generala Karla-Adolfa Hollidta, u tom se razdoblju sastojao od tri njemačke pješačke

divizije (62., 294., 336.), 3. brdske divizije, XLVIII. oklopnog korpusa (11. i 22.

oklopna div.), te 7. i 8. poljske divizije Luftwaffe.

Uskoro je postalo bjelodano da većina obećanih pojačanja neće stići blagovremeno za

sudjelovanje u napadu, dok su se neka (XLVIII. oklopni korpus) bila prisiljena uključiti u

defenzivne borbe na desnom krilu armijskog odreda „Hollidt“ duž rijeke Čir.

S obzirom na razvoj situacije Manstein je odlučio udar izvršiti samo brzim jedinicama 4.

oklopne armije. Glavna snaga bio je LVII. oklopni korpus, sastavljen od 23. i 6. oklopne

divizije17, na lijevom krilu podržanog dvjema pješačkim divizijama rumunjskog VI. korpusa,

a na desnom dvjema pješačkim divizijama i konjičkom grupom „Popescu“ iz rumunjskog VII.

korpusa. Prije početka operacije stigao je i prvi oformljeni bataljun teških tenkova „Tiger“

koji će predvoditi napad. Njima nasuprot nalazile su se snage sovjetske 51. armije: IV.

konjički korpus18, četiri pješačke divizije19, te 13. oklopni korpus20.

Dok je prikupljanje snaga za deblokadu Staljingrada još bilo u toku, njemačke su postrojbe

morale reagirati na sovjetske pokrete u zahvatu Koteljnikova. Dijelovi IV. konjičkog korpusa,

85. tenkovska brigada i dijelovi 302. streljačke divizije ostvarili su 5. prosinca ograničeni

uspjeh protiv lakših dijelova 6. oklopne divizije. Idućeg su dana Sovjeti spremali napad većeg

obujma 81. konjičkom divizijom. Taj je plan pomrsila 11. tenkovska pukovnija [6. oklopne

divizije] opkoljavanjem i uništavanjem dijelova 81. konjičke divizije i 85. tenkovske brigade

u, kako je divizijski zapovjednik (general Raus) to nazvao, „Kani kod Poklebina“21.

Nedavno dovučeni iz srednje Azije, sovjetski konjanici gotovo da i nisu imali borbenog

iskustva, izuzev proganjanja, tenkovima i artiljerijom, već razbijenih Rumunja. Zaboravili su

nužne mjere opreza, pa nisu izbacili krilna osiguranja što je dvjema njemačkim tenkovskim

satnijama omogućilo da im se neprimjetno približe i udare oklopnim maljem u leđa i lijevi

bok, dok su na osovinu sovjetskog nastupanja nabačeni grenadiri i protutenkovski topovi

poslužili kao nakovanj. Do kraja dana 51. armija imala je 1.900 ljudi, 10 tenkova, 14 topova i

800 konja manje, nasuprot njemačkim gubicima od 6 tenkova, osam poginulih i 24 ranjena.

Izgledalo je obećavajućim uvodom u juriš za oslobađanje 6. armije.

17 U korpusu je trebala biti i 17. oklopna divizija, no zapovjedništvo grupe armija „A“ je tu postrojbu oslobodilo

tek deset dana kasnije.

Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Operation_Winter_Storm#cite_note-39

18 Korpus je obuhvaćao 1., 2., 61. i 81. konjičku diviziju.

Vidi: http://www.theeasternfront.co.uk/Battles/operationwinterstorm.htm

19 Riječ je o 91., 96., 126. i 302. streljačkoj diviziji.

Ibid.

20 Korpus je za jesenskih borbi ostao u potpunosti bez tenkova, a popunjen je mehaniziranim brigadama. Trebao

je, kako je to bio slučaj s ostalim bivšim oklopnim korpusima, dobiti novi broj i biti preimenovan u mehanizirani

korpus, no to se dogodilo tek nakon Poklebina.

Vidi:http://www.dupuyinstitute.org/ubb/Forum4/HTML/000040.html;

http://en.wikipedia.org/wiki/Tank_corps_%28Soviet_Union%29

21 Beevor, Antony, Stalingrad, London, 2007, str. 297

tenkovi i grenadiri 4. oklopne armije marširaju prema Staljingradu kroz zaleđenu stepu

U zoru 12. prosinca njemačko topništvo otvorilo je kratku, koncentriranu baražu na

identificirane otporne točke 302. streljačke divizije, a potom su tenkovi i grenadiri krenuli u

napad kroz snijeg i maglu, na minus 20 stupnjeva Celzija. Osim pregažene 302. divizije, opet

je teško stradala 81. konjička divizija čije su dijelove njemački tenkovi iznova opkolili i tukli.

Do kraja dana napad je napredovao sedamdesetak kilometara, da bi u zoru 13. prosinca 6.

oklopna divizija formirala mostobran na rijeci Aksaj. Čitavog 13. prosinca i dva naredna dana

vodile su se kod sela Verkne-Kumskij, na sjevernoj obali Aksaja, teške borbe između

njemačkog LVII. oklopnog korpusa i sovjetske 5. oklopne armije. Obje su strane pretrpjele

teške gubitke – Nijemci u pješaštvu, Crvenoarmejci u oklopu. Naposljetku, Sovjeti su se

slomili, pa su Nijemci nakon dana odmora i popravaka oštećenih vozila nastavili nadirati ka

Staljingradu izbivši 19. prosinca na rijeku Mišovku - 48 kilometara južno od cilja. Bila je to i

krajnja granica njihovog nastupanja okončanog sovjetskim protumjerama.

Dok je 4. oklopna armija konstituirala desnu šaku kojom je Manstein udarao na Staljingrad,

Odred „Hollidt“ i XLVIII. oklopni korpus držali su lijevi „gard“ odbijajući između 7. i 17.

prosinca pet sovjetskih napada preko rijeke Čir, nanoseći im zapanjujuće gubitke, posebice u

tenkovima22. Upravo je uporno, gotovo nemoguće, držanje lijevog krila grupe armija „Don“

omogućilo LVII. oklopnom korpusu desetodnevnu ekspediciju ka Staljingradu, koja bi se, u

slučaju sovjetskog prodora na Donu i Čiru, inače morala opozvati.

situacije tijekom prosinca 42 i siječnja 43

22 U razdoblju od tjedan dana u potpunosti su uništene dvije sovjetske tenkovske grupe sa ukupno 118 tenkova,

dok Nijemci nisu izgubili ni jednog!

Vidi: Izzo, Lawrence L., An Analysis of Manstein's Winter Campaign on the Russian Front, 1942-43, Fort

Leavenworth, 1985, str. 16-17

To se i dogodilo kad je Staljin, prema Žukovljevu23 savjetu, zaključio da je najbolji način za

okončanje Mansteinove ofenzive i korištenje njome stvorene situacije napad na lijevom krilu

grupe armija „Don“, odnosno desnom krilu grupe armija „B“, uz blokiranje njemačkih

isturenih postrojba na Mišovki.

Elementi 2. gardijske oklopne armije angažirali su se protiv snaga na bokovima LVII.

oklopnog korpusa i nanijeli teške gubitke rumunjskim divizijama i konjičkoj grupi „Popescu“,

a 1. i 3. gardijska armija probile su talijansku frontu na gornjem Donu.

Situacija je bila iznimno opasna, jer će sovjetskoj „Jugozapadnoj“ fronti uskoro, po proboju u

slobodni operativni prostor, biti otvoren put u leđa grupe armija „Don“. Težište njemačkog

fronta daleko na istoku, na Mišovki, dodatno je kompliciralo situaciju, jer grupa armija „Don“

nije imala nikakvih spomena vrijednih pričuva kojima bi usporila sovjetsko napredovanje dok

se oklopne divizije ne izvuku iz borbe i prebace na lijevo krilo. Situacija je do 23. prosinca

postala neodrživa, stoga je Manstein naredio opće povlačenje 4. oklopne armije na nove

položaje, čije je držanje bilo nužno ne samo za njen opstanak, već i za sigurno povlačenje

grupe armija „A“ sa Kavkaza. Operacija „Zimska oluja“ završila je neuspjehom.

OPERACIJA „MALI SATURN“

Sovjetska operacija „Mali Saturn“ bila je preinačena ofenziva „Saturn“ koja je izvorno

zamišljena za odsijecanje grupe armija „A“ na Kavkazu osvajanjem Rostova. „Mali Saturn“ je

bio kompromis i kao takav nije mogao polučiti odlučujući rezultat, unatoč izuzetno povoljnim

početnim uvjetima i stvarno velikim uspjesima „Jugozapadne“ fronte.

Jedan od glavnih razloga „odlučujuće nemoći“ bio je prebacivanje 2. gardijske oklopne armije

iz drugog navalnog ešalona „Jugozapadne“ fronte na južni dio staljingradskog kotla kako bi

pojačala napore za uništenje njemačke 6. armije, koja se pokazala tvrđim orahom od

23 „U historijama staljingradske bitke, napisanim nakon rata, kao komandant operativne rezerve i čitave

protuofenzive spominje se Vasiljevski, a ne Žukov. To se mora uzeti kao sastavni dio „revidiranja“ historije, koje

je poduzeto nakon rata, i to s jasnim ciljem da se umanji uloga Žukova. U službenom komunikeju

Sovinformbiroa, koji je objavljen u Pravdi 31. prosinca 1942, tvrdilo se da je operacija „pod vrhovnim

rukovodstvom predstavnika Vrhovne komande: generala armije G. K. Žukova, generalpukovnika A. M.

Vasiljevskog i generala armije artiljerije N. N. Voronova“. Budući da je Žukov kao general armije imao najviši

čin među tom trojicom, sigurno je da je vrhovna komanda bila u njegovim rukama a ne u rukama Vasiljevskog.“

Deutscher, Isaac, Staljin - politička biografija, Globus, Zagreb, str. 417

očekivanog24, te pomogla zaustaviti „Zimsku oluju“. To je sovjetskom „Jugozapadnoj“ fronti

oduzelo dubinu potrebnu za dosezanje Rostova i ograničilo mogućnosti na stvaranje manjeg

„džepa“ oko talijanskih i njemačkih postava duž Čira i Dona. Drugi je razlog bio opravdana

sumnja Stavke u doraslost Crvene armije za izvođenje operacije takvog obujma.

Prema revidiranom planu 1. i 3. gardijska armija napale su talijansku 8. armiju i armijski

odred „Hollidt“ 16. prosinca. Odred „Hollidt“ se održao trpeći velike gubitke, no Talijani su

se slomili i povukli, ili se predali25, ostavljajući prazninu od oko 150 km između grupa armija

„B“ i „Don“. Držanje talijanske 8. armije simptomatično je za držanje njemačkih satelitskih

armija uopće. Za postojanja koherentne linije fronta te su postrojbe bile, u najboljem slučaju,

ograničene uporabne vrijednosti, a prisiljene na povlačenje pod sovjetskim udarima pretvarale

su se u pomahnitalu rulju, ili riječima talijanskog artiljerijskog poručnika Eugenia Cortija:

„[Ali] kako od ljudi koji u civilnom životu nisu bili odgovarajuće organizirani očekivati da će

postati takvima… …jednostavno zbog toga što nose uniformu? […] Prestali smo biti vojska;

nisam više bio među vojnicima, već među kreaturama bez sposobnosti samokontrole,

podređene samo jednom životinjskom instinktu: samoodržanju… Njemački vojnik koji se

nalazio među nama bio je preplavljen prezirom. Morao sam mu dati za pravo… …imali smo

posla s nediscipliniranim i dezorijentiranim ljudima.“26.

Po proboju talijanske bojišnice na Donu postrojbe Crvene armije morale su nastupati

paralelno s frontom grupe armija „Don“ u njezino zaleđe; dok je 28. armija operirala iz

kalmičke stepe prema desnom krilu te grupacije, a sjeverno od njemačke 1. oklopne armije u

povlačenju27 koju je nastojala paralelno goniti s namjerom presijecanja puta kad ova skrene

24 Stavka je podbacila u ocjeni osovinskih snaga opkoljenih u Staljingradu, procjenjujući njihov broj na 85.000-

90.000.

Vidi: Harrison, Richard W., Architect of Soviet victory in World War II: The life and Theories of G.S. Isserson;

foreword by David M. Glantz, McFarland, 2010, str. 283

25 Tijekom prosinca i siječnja Sovjeti su ukupno okružili 130.000 talijanskih vojnika, od kojih se samo oko

45.000 probilo do njemačkih položaja, dok ih je zarobljeno oko 64.000, a poginulo oko 21.000.

Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Italian_participation_in_the_Eastern_Front#cite_note-4

26 Hastings, Max, All Hell Let Loose, London, 2011, str. 318 (prijevod D.O.)

27 Nakon dužeg Mansteinovog navaljivanja Hitler je napokon 29.XII.1942. dopustio povlačenje 1. oklopne

armije s Kavkaza, koje će se ubrzo pretvoriti u opće povlačenje grupe armija „A“. (op. a.)

prema sjeveru kako bi se priključila grupi armija „Don“. Cilj obaju krakova sovjetskog

nastupanja nalazio se relativno daleko od Rostova, koji je ostavljen za buduće operacije.

sovjetsko motorizirano pješaštvo napada

Manstein, naravno, nije znao za ograničene ciljeve nove sovjetske ofenzive, a za otkrivanje

neprijateljskog rasporeda i snaga, kao i za ocjenjivanje njihovih udarnih mogućnosti, trebat će

vremena. Zapovjedništvo grupe armija „Don“ je pretpostavilo kako je Rostov, zbog kritične

važnosti za njemačku opskrbu, krajnji cilj sjevernog kraka sovjetskog napada.

Jedina spomena vrijedna postrojba u sovjetskom navalom ugroženom području bio je armijski

odred „Fretter-Pico“ koji je grupa armija „B“ formirala oko stožera njemačkog XXX.

korpusa28, kako bi donekle začepila prazninu nastalu propašću talijanske 8. armije. Ta je

grupacija morala zaštititi mostove preko rijeke Donjec na potezu Vorošilovgrad - Kamen-

Šahtinsk, te zadržati Crvenoarmejce dok se armijski odred „Hollidt“ i XLVIII. oklopni korpus

ne povuku sa sjeveroistoka i po uspostavi veze [s odredom „Fretter-Pico“] formiraju novu

bojišnicu na Donjecu.

28 Inicijalno, armijski odred „Fretter-Pico“ obuhvaćao je stožer XXX. korpusa, stožerne odjele bivšeg XXIX.

korpusa, grupu „Kreysing“ (dijelovi njemačke 3. brdske divizije) u Millerovu, borbenu grupu Schudt sastavljenu

od SS i policijskih jedinica, te 302. diviziju koja je upravo stizala na bojište. Osim tih postrojba a.o. je preuzeo

razne „alarmne“ i pozadinske jedinice razasute u području sjeverno od Vorošilovgrada.

Vidi: Nipe, George M., Jr., Last victory in Russia: The SS-Korps and Manstein's Kharkov Counteroffensive,

February-March 1943, Schiffer Publishing Ltd., 2000, str. 21-22;

http://www.axishistory.com/index.php?id=1729

Armijski odred „Fretter-Pico“ uskoro se upetljao u teške, fluidne borbe tijekom kojih su neke

njegove borbene grupe bile izolirane i opkoljene, no tvrdoglavom i vještom obranom ti su

džepovi otpora usporili neprijateljevo nadiranje, vezali dio napadačevih efektiva oduzimajući

snagu „špici“ napada i ubrzali trošenje sovjetskog ofenzivnog zamaha i kapaciteta. To

pogotovo vrijedi za grupu „Kreysing“, opkoljenu u Millerovu, koja je sovjetskom napadu

uskratila jedan od rijetkih pristojnih putova u oblasti, vezala snage triju streljačkih divizija, te

oslabila i usporila napad prema rijeci Donjec preko koje su Sovjeti uspjeli prebaciti nekoliko

plitkih i prilično „neuvjerljivih“ mostobrana, no nisu imali snage za nastavak navale.

„Uzbudljivo“ je bilo i u bliskom zaleđu grupe armija „Don“ gdje se odigrao dramatični

vrhunac „Malog Saturna“. Sovjetski XXIV. oklopni korpus generala Badanova probio je

njemačke položaje kod Morozovska i pojurio u pravcu zapad-jugozapad, ka pedesetak

kilometara udaljenom gradu Tacinska u kojem je bila glavna njemačka zrakoplovna baza za

održavanje zračnog mosta sa Staljingradom.

Grad je pao 24. prosinca pod iznenadnim, žestokim sovjetskim napadom o čijoj nenadanosti

dovoljno govori činjenica da su se u trenutku otpočinjanja sovjetskog prepada aerodromske

operacije odvijale normalno, bez posebnih uzbuđenja! Badanovljevi su se tenkovi brzo probili

kroz nedostatnu obranu i počeli krvavo orgijanje među aerodromskim instalacijama nanijevši

transportnoj floti ogromne i nenadoknadive gubitke29. Nazirao se skori kraj, ionako

nedostatnog, zračnog snabdijevanja 6. armije.

Nijemci su 26. prosinca započeli seriju kontranapada na Badanovljev korpus kod Tacinske i

grupaciju kod Morozovska 6. i 11. oklopnom divizijom, 579. pukovnijom 306. divizije i trima

oklopnim vlakovima. Uspjeli su opkoliti XXIV. oklopni korpus kod Tacinske i odbiti napade

XXV. oklopnog i I. gardijskog mehaniziranog korpusa kod Morozovska. Divljačko klanje uz

ogromne obostrane gubitke trajalo je četiri dana, do 29. prosinca, kad su preživjeli

Crvenoarmejci iz XXIV. oklopnog korpusa uništili nekoliko preostalih tenkova, i drugih

vozila, čiji su rezervoari presušili i pješice se probili do svojih drugova sjeverno od

Morozovska.

29 Prema XXIV. oklopnom korpusu na zemlji je stradalo preko 300 njemačkih aviona, a prema njemačkim

podacima uništena su 72 aviona, ili oko 10% ukupnih transportnih efektiva za staljingradski zračni most. Nešto

više od stotinu aviona uspjelo je pobjeći.

Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Tatsinskaya_Raid#The_raid

Prema sovjetskim podacima Nijemci su u tom kreševu izgubili oko 17.000 ljudi (12.000

poginulih i 5.000 zarobljenih); 84 tenka i; 106 topova. Poznati sovjetski gubici su oko 190

tenkova, no uzme li se u obzir gotovo potpuno uništenje jednog i teški gubici drugog

sovjetskog oklopnog korpusa (XXV. oklopni korpus spao je na 25 tenkova), odnosno osjetni

gubici pješaštva I. gardijskog mehaniziranog korpusa, nesumnjivo se i njihovi ljudski gubici

mjere u tisućama. Prepad na Tacinsku postigao je iznenađenje, proširio paniku, natjerao stožer

grupe armija „Don“ na prilagodbu planova sovjetskom pothvatu i, de facto, likvidirao zračni

most za Staljingrad. Badanov je za svoj pothvat nagrađen „Ordenom Suvorova II. klase“ (za

divizijske i korpusne zapovjednike koji su pobijedili nadmoćnog neprijatelja u važnoj

operaciji), čiji je postao prvi nositelj30.

zarobljen njemački Panzerkampfwagen III u sovjetskoj službi

Osim napada na lijevo krilo Mansteinove grupe armija, Sovjeti su 20. prosinca započeli

bijesne protunapade na LVII. oklopni korpus, pokušavajući odsjeći njegove prednje postrojbe

na Mišovki. U takvoj situaciji njemačka 4. oklopna armija nije imala drugog izlaza osim

etapnog povlačenja u područje Koteljnikova, a potom prema rijeci Kuberle u pravcu zapad-

jugozapad uz prakticiranje elastične, pokretne obrane. Cilj ovog povlačenja bio je tok rijeke

Manič na kojoj je 4. oklopna armija mogla postaviti bojišnicu za zaštitu sjevernog boka grupe

armija „A“, te spriječiti paralelno gonjenje njezine 1. oklopne armije koje je pokušavala

izvesti sovjetska 28. armija. Položaj na Maniču imao je i prednost močvarnim zemljištem

zaštićenog desnog (južnog) krila, na koje se nadovezala 16. motorizirana divizija – donedavno

30 Prvi nositelj „Ordena Suvorova I. klase“ bio je Georgij Žukov. (op. a.)

usamljena u praznini između grupa armija „A“ i „B“, oko grada Eliste31, štiteći sjeverni i južni

bok odnosnih grupacija. Ta je divizija nakon početka povlačenja izuzeta iz 1. oklopne, a

dodijeljena 4. oklopnoj armiji, značajno povećavajući borbenu moć desnog krila grupe armija

„Don“, što će doći do izražaja tijekom borbi za održavanje odstupnice 1. oklopne armije

otvorenom.

Krajem prosinca sovjetska se ofenziva „ispuhala“. Postrojbe su pretrpjele neugodne gubitke,

30%-50% - ponekad čak i 70% - početnog sastava, a logistička mreža je prijetila rasapom

prisiljavajući Crvenu armiju na prelazak u taktičku defenzivu. Sovjetske su snage naišle na

gotovo nepremostive „…taktičke i operativne probleme među kojima su se isticali:

nesposobnost probijanja obrambenih položaja u zadanom vremenu; nedovoljna i neprecizna

artiljerijska podrška tijekom proboja; ponavljajući logistički problemi koji su ometali

neprekidne operacije; poteškoće pri koordiniranju tenkovskih i pješačkih postrojba, odnosno

više tenkovskih postrojba pri dubokim operacijama“32.

Tijekom ofenzive pokazala se rasprostranjena taktička nepismenost nižeg i srednjeg

zapovjednog kadra Crvene armije, koja je uzrokovala mnoge nepotrebne gubitke. Sovjetski

mitraljezac i veteran Aleksandar Gordejev bio je kritičan spram sirovosti taktike: „Zbunjuju

me frontalni napadi. Zašto napredovati ravno u vatru njemačkih strojnica? Zašto ih ne napasti

na bokovima?“33. Gordejev se zavaravao kako će njegova masakrirana satnija, smanjena na

trećinu sastava, biti pošteđena daljnjih juriša, ali pojačali su ih pomoćnim osobljem. Dobili su

duplo sljedovanje votke, a „tko je htio, popio je i više od toga… …to nije bila satnija, već

pijana rulja“34. Slično je, iako uvelike pretjerano, stajalište Waffen-SS satnika Karla Godaua:

„Rusi nisu bili dobri. Samo ih je bilo masu. Masovno su napadali, pa su imali i masovne

gubitke. Imali su dobre generale i artiljeriju, ali vojnici su im bili jadni.“35.

31 Vidi: http://de.wikipedia.org/wiki/Elista#Geschichte

32 Glantz, David M., From the Don to the Dnepr: Soviet offensive operations December 1942-August 1943,

London, 1991, str. 76 (prijevod D.O.)

33 Hastings, Max, All Hell Let Loose, London, 2011, str. 382 (preveo D.O.)

34 Ibid.

35 Ibid., str. 381-382

Crvena armija je plaćala danak čistkama kasnih tridesetih koje su je lišile dobrog dijela

kvalitetnog zapovjednog kadra36, kao i ogromnim gubicima 1941.-42., no veterani su nastajali

svakodnevno i vojska je kontinuirano postajala zrelija i kvalitetnija – na svim razinama – što

se u potpunosti iskazalo tijekom velikih ofenzivnih operacija 1944.-45. Zimske operacije

1942./43. predstavljale su, između ostalog, školu manevarskog ratovanja Crvene armije, koja

je lekcije skupo plaćala, ali i naučila.

Unatoč svim ozbiljnim problemima koje je trebalo hitno riješiti, Stavka je bila zadovoljna

rezultatima. Osnovni cilj operacije, uništenje talijanske 8. armije i armijskog odreda „Hollidt“,

je uvelike uspio. Talijanska je 8. armija, izuzev II. brdskog korpusa, bila uništena, a odred

„Hollidt“ prisiljen na povlačenje uz velike gubitke u ljudstvu i tehnici, iako zadržavajući

koheziju postrojba. Na istočnom boku grupe armija „Don“, napad Hothove 4. oklopne armije

prema Staljingradu bio je blokiran i ta je armija, konzekventno, prisiljena na povlačenje,

definitivno prepuštajući 6. armiju u staljingradskom okruženju njenoj sudbini.

36 „Represija 1937. i narednih godina nanijela je vojsci, kao i ostatku zemlje, ogromnu štetu. Crvenu armiju i

mornaricu lišila je najiskusnijih i najškolovanijih kadrova, te najtalentiranijih i visoko kvalificiranih

zapovjednika. Imala je i negativan utjecaj na daljnji razvoj vojne teorije. Temeljito razmatranje problema vojne

znanosti… …postalo je površno… Na vojnim akademijama strategija se više nije izučavala kao znanost i

akademska disciplina. Sve je to bio rezultat ne samo neutemeljene represije, već i mrtvila u znanosti, posebice

vojnoj [sic]. Vojna se teorija, u biti, svela na mozaik Staljinovih vojnih izražaja. Teorija dubokih operacija

postala je predmet sumnje, jer se Staljin o njoj nije izjasnio, dok je njezin tvorac bio 'narodni neprijatelj'. Neki

njeni elementi poput neovisnog djelovanja mehaniziranih i konjičkih formacija ispred linije fronta, u dubinu

neprijateljeve obrane, čak su bili proglašeni sabotažom i, zbog te budalaštine, odbačeni. Takve su mjere dovele

do nazadovanja vojne teorije u linearni oblik shvaćanja borbe na operativnoj razini“ (prijevod D.O.)

Howard, James R., The roots of Soviet victory: The application of operational art on the Eastern front, 1942-43,

Essex, 1992, str. 47-48

Manstein i Hitler pretresaju operativne mogućnosti

SITUACIJA TIJEKOM SIJEČNJA 1943.

Nakon neuspjeha njemačke operacije „Zimska oluja“ i uspjeha sovjetske operacije „Mali

Saturn“ grupa armija „Don“ našla se pred dva zadatka za čije istovremeno izvršenje nije imala

dosta snaga, ukoliko je uopće imala snage za ispunjenje bilo kojeg od njih:

1. sprečavanje sovjetskog proboja prema Rostovu sa obje strane Dona i;

2. zaštitu pozadine 1. oklopne armije.

Mansteinova je namjera bila skraćivanje fronte kojim bi se oslobodile oklopne efektive. Tako

stvorene mobilne rezerve bi se rokirale pokretom prema zapadu kako bi zatvorile prazninu

između grupa armija „Don“ i „B“, odnosno koncentrirale snagu za odlučujući protuudarac na

lijevom (zapadnom) krilu grupe armija „Don“. Do samog kraja 1942. to je bilo nemoguće

izvesti zbog Hitlerovog inzistiranja na držanju dosegnutih pozicija, odnosno deblokadi

Staljingrada, da bi tek 29. prosinca dopustio ograničeno povlačenje iz kavkaske izbočine. To

još uvijek nije riješilo Mansteinove probleme (vidi poglavlje Mali Saturn), no kad je

povlačenje jednom započelo feldmaršal se nadao kupiti dovoljno vremena za uspješno

okončanje tog kompliciranog manevra.

Prva oklopna armija došla je pod zapovjedništvo grupe armija „Don“ 27. siječnja 1943., iako

su njene najudaljenije jedinice bile na još oko 290 km od Rostova. Ostatak grupe armija „A“

trebao se povući na Kuban gdje bi, kako je Hitler smatrao, predstavljao operativnu prijetnju

dubokom sovjetskom južnom krilu. Manstein je Hitlerovo stajalište odbacivao, smatrajući taj

potez izostavljanjem oko 400.000 dragocjenih vojnika iz borbe na odlučujućem mjestu, no

njegovo mišljenje je Führer zanemarivao. Uskoro će nove navale Crvene armije natjerati

Hitlera na priznavanje ispravnosti feldmaršalovih projekcija, pa čak i na ustupke njegovim

zahtjevima, što je kod Hitlera bio rijedak slučaj.

Stavka je odlučila dati argumente feldmaršalu planirajući za kraj siječnja, odnosno početak

veljače dvije ambiciozne operacije kojima su ciljevi bili prijelazi preko Dnjepra i azovska

obala, odnosno Harkov i Kursk, kao što je Manstein predvidio još u prosincu. Bile su to

operacije nazvane „Galop“ i „Zvijezda“. Osim spomenutih, deseti siječnja započela je i

operacija „Prsten“, posvećena uništenju staljingradskog džepa.

Staljingrad je u svjetlu trenutačne situacije na južnom krilu istočnog fronta bio izuzetno važan

zbog vezivanja velikih snaga Crvene armije, (sedam armija „Donske“ fronte generala

Rokosovskog) koje bi inače mogla upotrijebiti za duboke operacije i, lako moguće, izvojevati

odlučujuću pobjedu rata. Upravo to je dovelo do promjene Mansteinovog stava po pitanju 6.

armije [otpisane po neuspjehu „Zimske oluje“] od koje je, poput Hitlera, počeo zahtijevati da

izdrži čim je duže moguće, podupirući Hitlerovo odbijanje prihvaćanja sovjetske ponude za

predaju 6. armije od 9. siječnja37. Šesta armija je izdržala do 1. veljače 1943., kad je prestao i

posljednji njemački otpor u staljingradskim ruševinama.

predaja u Staljingradu

37 „9. januara neprijatelj je uputio armiji zahtev za kapitulaciju. Ovaj zahtev je, po Hitlerovom naređenju, bio odbijen… …u ovom slučaju potpuno sam bio na njegovoj strani, jer je takva njegova odluka u ono vreme bila još nužna, ma koliko – sa gledišta čovečnosti – bila surova…Početkom decembra ustanovljeno je na kružnom frontu oko 6. armije u svemu nekih šezdeset krupnih neprijateljskih jedinica (streljačkih divizija, oklopnih, odnosno mehanizovanih brigada itd.)… …neprijatelj je dovlačio i nove jedinice… …19. januara od ukupno 259 krupnih jedinica, za koje je javljeno da se nalaze na području grupe armija Don, 90 ih je bilo ispred 6. armije! …kad bi tolika masa od 90 krupnih jedinica bila slobodna u slučaju kapitulacije… …9. januara……nije potrebno… …raspravljati, s obzirom na ranije iznetu situaciju grupe armija i preteće opasnosti za čitavo južno krilo istočnog fronta.“ Manstein, Erich von, Manštajn: Izgubljene pobede, Beograd, 1968., str. 391-392

Sredinom siječnja došlo je do još jedne krize na području grupe armija „B“, čija su 2.

mađarska armija i talijanski II. brdski korpus bili pregaženi operacijom dijelova triju fronta38

Crvene armije na širem području Voronježa. Raspad mađarske 2. armije ugrozio je južni bok

njemačke 2. armije, koja je morala to krilo poviti prema zapadu, stvarajući brešu od oko 210

kilometara širine na sjevernom boku grupe armija „Don“. Time je nastala situacija na koju je

Manstein upozoravao otkad je preuzeo zapovjedništvo!

Potkraj siječnja procijenio je da će sovjetske postrojbe uskoro pokrenuti operacije za

osvajanje prijelaza preko Dnjepra i dosezanje obale Azovskog mora, negdje između

Mariupolja i Melitopolja, kako bi obuhvatile grupu armija „Don“ sa zapada, odnosno za

potpuno uništenje grupe armija „B“, oslobađanje Harkova i prodora u dubinu južnog boka

njemačke grupe armija „Centar“.

Prema njegovoj računici valjalo je u toj kritičnoj praznini očekivati i uključivanje jedinica

„Donske“ fronte, desetak dana nakon što ove dovrše uništenje njemačke 6. armije u

Staljingradu39. Mansteinu je bilo jasno da snage 1. i 4. oklopne armije mora čim prije

prebaciti na srednji tok Donjeca kako bi se suprotstavio sasvim sigurnom sovjetskom potezu,

ali povlačenje 1. oklopne armije preko Rostova još nije završilo, niti je Hitler dao suglasnost

na kraćenje bojišnice grupe armija „Don“ povlačenjem ka zapadu.

OPERACIJE „GALOP“ I „ZVIJEZDA“

Sovjetski oprez uoči operacije „Mali Saturn“ zamijenili su krajem siječnja 1943. pretjerani

optimizam i neumjerenost. Dvije opsežne operacije zamišljene za simultano izvođenje, s

planiranim početkom prije završetka borba u Staljingradu, prouzročit će iznimno naprezanje

ionako opterećene logističke mreže na tom dijelu bojišta, kao i borbenih postrojba uslijed

trošenja pričuve i nemogućnosti propisnog održavanja mehanizacije izložene kontinuiranim

borbama, ekstremnim zimskim uvjetima i zahtjevnom zemljištu.

38 Operacija „Ostrogosk-Rosoš“ dijelova „Brjanske“, „Voronješke“ i „Jugozapadne“ fronte. (op. a.) 39 Nakon likvidacije staljingradskog okruženja „Donska“ je fronta premještena između „Voronješke“ i „Brjanske“ kako bi iskoristila njihove očekivane uspjehe i udarila daleko na zapad duž spoja grupa armija „Jug“ i „Centar“. Fronta je za tu operaciju, nazvanu „Orel-Brjansk“, ojačana 2. tenkovskom i 70. armijom, a u bitku se uključila 25. veljače, preimenovana u „Centralnu“ frontu. „Centralna“ fronta je morala iskoristiti očekivani kolaps grupe armija „Jug“ i udariti duboko u leđa grupe armija „Centar“, čije je planirano uništenje trebalo predstavljati vrhunac sovjetske zimske kampanje 1942./43. Operacija nije uspjela. Vidi: http://english.battlefield.ru/prelude-to-kursk.html

general Nikolaj Fjodorovič Vatutin

Operacija „Galop“ imala je započeti 29. siječnja 1943., četiri dana prije „Zvijezde“, a za

krajnji je cilj imala opkoljavanje Mansteinovih snaga prodorom do obale Azovskog mora.

Provedba napada povjerena je „Jugozapadnoj“ fronti (general Vatutin) u čijem su sastavu bile

četiri armije: 6.; 1.; i 3. – sve gardijske; 5. oklopna; te mobilna grupa „Popov“ sastavljena od

ostataka četiriju oklopnih korpusa40, ekvivalenta snage dvaju oklopnih korpusa. Ukupno oko

325.000 ljudi i 512 tenkova; od čega 300.000 ljudi i 212 tenkova u prvom valu napada.

Ta je armada, prema planu, prvo morala napasti prema jugozapadu u smjeru Slavjanska, a

potom zaokrenuti na jug prema Staljinu i Mariupolju. Osim toga, „Jugozapadna“ fronta je

morala zauzeti i prelaze preko Dnjepra u Dnjepropetrovsku i Zaporožju, što je uzrokovalo

operativne probleme zbog nužnosti nastupanja dvama divergentnim pravcima, te slabljenje

glavnog udara prema Azovskom moru.

Nasuprot Vatutinovim postrojbama stajalo je oko 160.000 Nijemaca (oko 20.000 iz armijskog

odreda „Lanz“ grupe armija „B“; oko 40.000 iz 1. oklopne armije; oko 100.000 iz armijskog

odreda „Hollidt“) sa nešto više od 120 tenkova, što je, ugrubo, značilo inicijalnu sovjetsku

40 „…mobilna grupa pod zapovjedništvom general-poručnika M.M. Popova, sastavljena od istrošenih III., IV., X. i XVIII. oklopnog korpusa sa ukupno 212 tenkova.“ (prijevod D.O.) Nipe, George M., Jr., Last victory in Russia: The SS-Korps and Manstein's Kharkov Counteroffensive, February-March 1943, Schiffer Publishing Ltd., 2000, str. 60

nadmoć od oko 2:1 u pješaštvu i 4:1 u tenkovima. Nakon sovjetskog otvaranja Manstein će

parirati rokadom - brzim prebacivanjem postrojba s desnog na lijevo krilo, kombinirajući

njihovo djelovanje s SS oklopnim korpusom koji se trebao okupiti u području Harkova

sredinom veljače, što će smanjiti sovjetsku nadmoć.

situacija početkom veljače 1943.

Operacija „Zvijezda“ (2. veljače 1943.) je za cilj imala oslobađanje Harkova i potiskivanje

njemačkih snaga na zapad. Njezina je izvedba povjerena „Voronješkoj“ fronti (general

Golikov) u čijem su sastavu bile 38., 40., 60. i 69. armija, te 3. tenkovska armija. Stavka je

prije početka operacije proširila zadatak zahtjevom za oslobađanje Kurska, dodavši time

sektoru „Voronješke“ fronte daljnjih 100 km, ali bez dodjeljivanja novih jedinica. Time je

Golikov stavljen u istu situaciju kao i Vatutin, prisiljen nastupati divergentnim pravcima

(prema zapadu i jugozapadu) za to jedva dostatnim postrojbama koje posljednjih tjedana nisu

imale odmora. Planirao je baciti dvije armije prema Kursku, a tri prema Harkovu. Budući da

mu Stavka nije dodijelila pojačanja, nije imao nikakvih rezervi, pa mu je snaga ležala u

iznenađenju i brzini prebacivanja [nešto više od] 200.000 ljudi i 300 tenkova preko Donjeca,

prije nego što se Nijemci konsolidiraju. Olakotna je okolnost što su mu nasuprot stajale

razbijene postrojbe grupe armija „B“, uglavnom iz sastava armijskog odreda „Lanz“, snage

tridesetak tisuća ljudi na predugačkom potezu od stotinjak kilometara!

Početni udari Crvene armije bili su devastirajući! Njemačke su se postrojbe povlačile, ili

ostajale izolirane, a Sovjeti su ubrzo prebacili frontu na desnu stranu rijeke Donjec. Peti

veljače pao je Izjum, a 1. gardijska armija napredovala je prema Slavjansku. Upravo tu su ušle

u borbu 7. i 3. oklopna divizija 1. oklopne armije. Prva oklopna armija odlučila je Slavjansk

učiniti sidrištem svog lijevog krila i uspjela u borbu oko grada uvući značajne sovjetske

snage, te usporiti tempo njihovog napada.

Grupa „Popov“ je zaobišla područje Slavjanska sa zapada i nastavila prema Kramatorskoj,

gdje je uvučena u borbu s nadolazećim njemačkim postrojbama i spriječena u iskorištavanju

prodora. Unatoč sve jačem otporu, grupa „Popov“ uspjela je napredovati daljnjih 60-70

kilometara u smjeru jug-jugozapad i osloboditi Grišino i Krasnoarmejsk, presjekavši

željezničku prugu iz Dnjepropetrovska. Presijecanje željezničke pruge natjeralo je 1. oklopnu

armiju da 15. veljače izvrši korekciju položaja svog lijevog krila u Slavjansku, povivši ga na

jug kako bi ostvarila dovoljnu koncentraciju snaga za kontranapad s ciljem otvaranja

opskrbnog puta.

shema operacija „Galop“ i „Zvijezda“

Operacija „Zvijezda“ je, također, polučila zadovoljavajuće početne rezultate. Do 9. veljače

„Voronješka“ fronta oslobodila je Bjelgorod i Kursk, te zaprijetila dijelovima armijskog

odreda „Lanz“ i SS oklopnom korpusu [u okupljanju] oko Harkova. Sovjetske su jedinice

porazile kontranapad odreda „Lanz“ između 11. i 14. veljače, a 16. veljače oslobodile i sam

Harkov.

Unatoč najvećma uspješnoj prvoj fazi obiju operacija, počeo se zamjećivati „zamor

materijala“ među ljudstvom, a čak i više među tehnikom, nakon gotovo neprestanih dva i po

mjeseca borba i manevara. Opskrbna mreža se bližila kolapsu, a to što se uopće držala Sovjeti

mogu u prvom redu zahvaliti tisućama kamiona i drugih vozila pribavljenih od SAD

institutom Land&Lease41 protokola. Značajno opadanje sovjetske borbene moći, vidljivo

frontovskim zapovjednicima, Stavka nije uvažavala produljujući ofenzivu, unatoč jasnim

znacima o njemačkim pripremama za izvođenje kontranapada većeg stila.

Jedan od događaja značajnog utjecaja na formiranje stajališta Stavke bilo je njemačko

povlačenje iz Harkova 15. veljače. Znajući za Hitlerovu opsesiju držanja osvojenih područja,

a uzimajući u obzir privredni, prometni i psihološki značaj četvrtog grada po veličini u SSSR,

Stavka je zaključila da je čitavo njemačko južno krilo u povlačenju na zapadnu obalu Dnjepra,

što je odlučila spriječiti neumornim gonjenjem. Ono što Stavki nije bilo poznato jest činjenica

da je Harkov napušten u suprotnosti s Hitlerovim naređenjima42. Njemački manevar naveo je

Stavku na donošenje pogrešnih zaključaka i ubrzao dosezanje kulminacijske točke operacije

„Zvijezda“ na području Harkova, gdje su se Sovjeti previše razvukli i otvorili protunapadu.

Sovjeti forsiraju rijeku

41 Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Lend-Lease 42 General Hubert Lanz je prenio Hitlerovu zapovijed podređenim jedinicama, no zapovjednik SS. oklopnog korpusa, [SS] general-poručnik Paul „Papa“ Hausser , odlučio se povući kako bi izbjegao opkoljavanje. Unatoč tome, Lanz je nedugo potom smijenjen pod izgovorom kako je pripadnik brdskog pješaštva, dok je njegov nasljednik, general Werner Kempf, tenkist i prema tome prikladniji za zapovjednika grupacije čija je glavna snaga oklopni korpus. Prema Mansteinovom uvjerenju čitava bi se stvar završila postupkom pred vojnim sudom da je naređenje za napuštanje Harkova izdao neki zapovjednik kopnene vojske, a ne SS milicije. Vidi: Manstein, Erich von, Manštajn: Izgubljene pobede, Beograd, 1968., str. 463

NJEMAČKE PROTUMJERE

Početak novih sovjetskih operacija značajno je produbio njemačku krizu. Manstein je

ponovno zahtijevao operativnu slobodu, jer je armijski odred „Hollidt“ trebalo hitno povući

šezdesetak kilometara prema zapadu, na rijeku Mijus, a 4. oklopnu armiju s područja južno od

Dona u operativnu rezervu grupe armija, s težištem okupljanja na njenom lijevom krilu.

Odbio je i Hitlerovo naređenje za preuzimanje zapovjedništva nad oklopnim SS oklopnim

korpusom, koji se sredinom veljače trebao okupiti na području Harkova, i njegovog korištenja

za popravljanje situacije na svom lijevom krilu, te mu uputio predstavku sa sljedećim

zahtjevima:

- povlačenje armijskog odreda „Hollidt“ na Mijus;

- trenutačna priprema zračnog mosta za slučaj gubitka prijelaza preko Dnjepra;

- bezobzirno povećanje opskrbe željeznicom na račun drugih grupa armija;

- prebacivanje 7. protuavionske divizije u Staljino, u svrhu zaštite komunikacija s

pozadinom i;

- napad SS oklopnog korpusa južno od Harkova.

Ti su zahtjevi zabrinuli Hitlera koji je 6. veljače organizirao privatni intervju s Mansteinom.

Feldmaršalu su na umu bile dvije teme: imenovanje vrhovnog zapovjednika istočnog bojišta –

s potpunom operativnom slobodom, a osobno odgovornog Hitleru i; zahtjev za operativnom

slobodom pri vođenju grupe armija „Don“. Prva je tema bila brzo zatvorena, jer Hitleru nije

bilo na kraj pameti odreći se zapovjedništva, bez obzira na razumnost Mansteinova

prijedloga.

Drugu su točku pretresali četiri sata. Feldmaršal je Führeru uporno dokazivao kakve se sve

operativne mogućnosti pružaju Crvenoj armiji po proboju u pozadinu grupe armija „B“,

najopasnija od kojih je njeno izbijanje na sjevernu obalu Azovskog mora, odnosno

zauzimanje prijelaza preko Dnjepra43. Uvjeravao ga je kako osim 1. oklopne armije (koja je

upravo pristizala u borbu na lijevom krilu) hitno treba izvući i 4. oklopnu armiju s područja

južno od Dona, te i nju uputiti na lijevo krilo. Ti bi zahvati bili mogući jedino skraćivanjem 43 „Neprijatelj je mogao, uz obezbeđenje prema Harkovu, sa snagama za koje je javljeno da od Izjuma nastupaju prema zapadu, da zaokrene prema Pavlovgradu i dalje prema prelazima na Dnjepru kod Dnjepropetrovska i Zaporožja, te tako da na Dnjepru preseče snabdevačke veze grupe armija Don. Dalje, on je imao i mogućnost da povrh toga pokuša da pregazi armijski odred „Lanc“ koji se nalazio još u prikupljanju. Ako bi mu to pošlo za rukom, onda bi mu bio otvoren put preko Dnjepra s obe strane Kremenčuga. Potom bi mogao da zatvori prilaze ka Krimu, kao i prijelaz preko Dnjepra kod Hersona. Rezultat bi bio okruženje čitavog južnog krila kopnene vojske. Čak ako bi izvođenje pomenutih operacija bilo i usporeno zbog toga što krajem marta obično nastupa period blata, ipak se moralo računati da će neprijatelj neposredno nakon njegovog završetka nastaviti dejstva za postizanje navedenog operativnog cilja.“ Manstein, Erich von, Manštajn: Izgubljene pobede, Beograd, 1968., str. 459

fronta u Donbasu (Donjecki bazen) i povlačenjem na rijeku Mijus. Dvije oklopne armije bi u

suradnji s SS oklopnim korpusom izvele protunapad na sovjetske snage i stabilizirale opasnu

situaciju na lijevom krilu grupe armija „Don“. Manstein je inzistirao na slobodi pokreta, jer je

jedino usredotočenošću na Crvenu armiju mogao sačuvati ljude i pobijediti protivnika, budući

da nije imao ni blizu dovoljno efektiva za rigidnu obranu kakvu je Hitler tražio.

Führer je feldmaršalu odgovorio političkim i ekonomskim razlozima nužnosti tvrdokorne

obrane Donbasa: turskim držanjem u slučaju velikog povlačenja; potrebom da se Sovjetima

ne dopusti korištenje tamošnjih ugljenokopa i; njemačkim potrebama u rudi koje su se,

djelomično, namirivale iz tih izvora. Na sve to mu je Manstein hladno odgovorio da ima izbor

između gubitka Donbasa, ili Donbasa i njemačkih armija istočno od Dnjepra. Naposljetku,

Hitler je popustio i udovoljio Mansteinovim zahtjevima, kumeći ga da odloži povlačenje

koliko god je više moguće, za slučaj da ranije zatopljenje prikuje sovjetsku ofenzivu u

rasputici. Iako je Manstein obećao da će pokušati, pitao se hoće li uopće imati dovoljno

vremena za provođenje urednog povlačenja, prije negoli Nijemce zadesi katastrofa kojoj bi

gubitak 6. armije bio samo fusnota.

održavanje „Tigra“

Sovjetski udar prema jugu i osvajanje Krasnoarmejska dovelo je grupu armija „Don“, a

posredno i „A“, u životnu opasnost. Ne samo da se Krasnoarmejsk nalazio zapadno od

Mansteinove grupe armija i prilično duboko na jugu, već je kroza nj prolazila glavna

željeznička arterija za dovoz materijala i pojačanja! Pruga preko Zaporožja bila je vrlo

ograničenog kapaciteta zbog srušenog mosta preko Dnjepra.

Pokret 1. oklopne armije prema srednjem toku Donjeca bio je u posljednjoj fazi i ova se od 6.

veljače uključila u borbu na lijevom krilu grupe armija „Don“, ali za rokiranje 4. oklopne

armije trebat će daljnjih 10-14 dana. Borbena sposobnost jedinica armijskog odreda „Lanz“ u

području Harkova bila je osjetno kompromitirana, a SS oklopni korpus još uvijek nije dovršio

okupljanje. Trenutačno nije bilo snaga za kontranapad i bilo je upitno hoće li povlačenje

armijskog odreda „Hollidt“ na Mijus biti unaprijed obezvrijeđeno produbljenjem sovjetskog

obuhvata. Jedan sovjetski konjički korpus čak se uspio probiti do željezničkog čvorišta

Debelcova – u pozadini položaja na Mijusu, ali ga je napala i borbom vezala 17. oklopna

divizija. Taj je korpus kasnije bio okružen i uništen, jer je 17./18. veljače armijski odred

„Hollidt“ uspješno završio svoje borbeno povlačenje na zapadnu obalu Mijusa.

U međuvremenu, na fronti operacije „Zvijezda“, 9. veljače Crvena armija oslobađa Bjelgorod

i Kursk. Hitler naređuje armijskom odredu „Lanz“ i SS oklopnom korpusu (do tad su stigle

dvije od tri divizije) da drže Harkov i napadnu prema jugu, kako bi smanjili pritisak na

Mansteinovo lijevo krilo. Ta grupacija nije bila dovoljno jaka za oba zadatka, pa Manstein

predlaže Hitleru napuštanje Harkova, koncentraciju snaga protiv Vatutinovog fronta, a nakon

toga pokretanje napada za preotimanje Harkova – etapni udar od mjesta veće, prema mjestu

manje prijetnje – seriju napada geografski i kronološki raspoređenih od juga prema sjeveru.

Hitler odbija Mansteinov prijedlog i Führerova se zamisao izvodi između 11. i 14. veljače, a

završava povlačenjem na početne položaje, da bi dan kasnije, protivno Hitlerovom naređenju,

Hausserov SS oklopni korpus odstupio iz Harkova, gotovo opkoljenog nadmoćnim

sovjetskim snagama.

Trinaesti veljače ugašeno je zapovjedništvo grupe armija „B“, a njezine postrojbe, izuzev 2.

armije44 koja postaje dijelom grupe armija „Centar“, zajedno s postrojbama grupe armija

„Don“ postaju nova grupa armija „Jug“, pod Mansteinovim zapovjedništvom. Time je u SS

oklopnom korpusu armijskog odreda „Lanz“ feldmaršal dobio oruđe za sinkronizaciju

dvokrakog protunapada: odredom „Lanz“ sa sjevera, 1. i 4. oklopnom armijom (čija glavnina

je stigla 18.-19. veljače) sa juga. Kriza južnog krila morala se razriješiti odmah, ili će prerasti

u duboku neravnotežu i kolaps, a jedino rješenje krize bilo je otklanjanje njezinog uzroka –

dubokog prodora sovjetskih fronta – odlučnim, brzim i snažnim protuudarcem.

44 To znači postrojbe armijskog odreda „Lanz“, uključujući SS oklopni korpus, dok je armijski odred „Fretter-Pico“ izuzet iz grupe armija „B“ i dodijeljen grupi armija „Don“ još 16. siječnja 1943. (op. a.)

njemačka kolona u pokretu prema neprijatelju

MANSTEINOV PROTUNAPAD

Istovremeno s produbljivanjem krize na ratištu sredinom veljače, došlo je i do krize u odnosu

Hitler-Manstein. Kako bi se iz prve ruke uvjerio u stvarno stanje Hitler, bijesan zbog gubitka

Harkova, 17. veljače dolazi u glavni stožer grupe armija „Jug“ u Zaporožju. Nakon prijavka,

Manstein ponovno Hitlera nagovara na udar protiv Vatutinovih armija na južnom pravcu, pa

tek potom protiv Golikovljevih oko Harkova. Hitler odbija feldmaršalov prijedlog inzistirajući

na političkoj nužnosti osvajanja Harkova koje bi, usvoje li Mansteinovu koncepciju, moglo

izostati zbog proljetnog zatopljenja i rasputice – iako je zbog geografske širine, odnosno

blizine mora, bilo vjerojatnije da će se i zatopljenje kretati od juga ka sjeveru. Hitlerov adut

bila je 3. SS oklopna divizija „Totenkopf“ koja se trebala pridružiti Hausserovom [SS

oklopnom] korpusu čime bi, prema Hitleru, imao dovoljno snaga za osvajanje Harkova. Taj

mu je adut 18. veljače izbila vijest da je divizija zaglavila u blatu između Kijeva i Poltave.

Führer konačno odobrava Mansteinov plan i 19. veljače napušta Zaporožje kojem se sovjetski

oklopni korpus približio na pedesetak kilometara. Bilo je to prvi i zadnji put da je majstor

imao potpunu slobodu rada, što će Crvena armija uskoro osjetiti na svojoj koži.

Uvečer 18. veljače u Zaporožje stiže zapovjednik 4. oklopne armije, general Hoth, i odmah

dobiva Mansteinove naputke za daljnja djelovanja. Četvrta oklopna armija će, osim LVII.

oklopnog dobiti i XLVIII. oklopni korpus (iz sastava armijskog odreda „Hollidt“) sastavljen

od 6. i 17. oklopne divizije. Time će linija na Mijusu biti lišena oklopnih sredstava, no to je

bio rizik koji se morao prihvatiti kako bi se na odlučujućem mjestu postigla zadovoljavajuća

koncentracija snaga. Po završetku planiranog grupiranja 1. i 4. oklopna armija će s juga

udariti u bok i zaleđe grupe „Popov“, 1. gardijske i 6. armije. SS oklopni korpus iz odreda

„Kempf“ (ranije „Lanz“) će sa svoje dvije divizije udariti u leđa „Jugozapadnog“ fronta sa

sjevera, dok će treća divizija držati lijevo krilo armijskog odreda i štititi leđa napadačkih

snaga od sovjetskih postrojba zapadno od Harkova, na potezu Ljubotin-Poltava.

U zraku, pregrupirana 4. Luftflotte feldmaršala Wolframa von Richthoffena, bratića

legendarnog „Crvenog Barona“, započela je pojačanu aktivnost, pomičući jezičac vage zračne

premoći u njemačku korist dižući dnevni broj borbenih letova na 1.000, nasuprot 250 u

siječnju. Sve su češće sovjetski opskrbni konvoji gorjeli u kanalima pored putova, dovodeći

frontovske postrojbe u opasnu situaciju zbog nestašice goriva i municije. To će uskoro osjetiti

isturene sovjetske jedinice, koje će nedostatna opskrba dovesti u pogibeljne situacije, ili

odvesti u uništenje.

sovjetska patrola

Prva gardijska i 6. armija još su uvijek pokušavale napredovati protiv, kako je stožer

„Jugozapadnog“ fronta vjerovao, njemačke zalaznice45. Iako su 20. veljače Nijemci započeli s

45 „Mobilne grupe bile su posebno ranjive. Većina ih je odmakla ispred svoje armije, bez dostatne pješačke i

artiljerijske podrške, trpeći stalno osipanje tenkovskih snaga… Kako god, sovjetsko zapovjedništvo ignoriralo je

te probleme, ohrabreno… …pozitivnim podacima obavještajne službe, ostajući pri krivom zaključku kako se sve

dobro razvija… Zapravo, noći 20./21. veljače, Vatutin je dobio izvještaj u kojem je stajalo: „Imamo pouzdan

podatak da se neprijatelj uvečer povlači iz Donbasa.“ Iste je noći Vatutin zapovjedio Karitonovljevoj 6. armiji

da nastavi dalje na zapad i ispuni svoju zadaću po svaku cijenu.“

Nipe, George M., Jr., Last victory in Russia: The SS-Korps and Manstein's Kharkov Counteroffensive, February-

March 1943, Schiffer Publishing Ltd., 2000, str. 176 (prijevod D.O.)

protunapadom, Stavka je od Vatutina zahtijevala rezultate – i to brzo, te ovaj nije imao druge

mogućnosti osim pojačavanja napadačkih redova. Dvadesetprvi veljače ubacio je u borbu

XXV. oklopni korpus na desnom (zapadnom) krilu „Jugozapadne“ fronte, kako bi održao

ofenzivni zamah 6. armije prema Dnjepru. Taj će korpus postati jedna od prvih žrtava

Mansteinovog „backhand“ udarca.

Održavajući čvrstima sidrištima bokova 1. oklopne armije i armijskog odreda „Kempf“,

Manstein je uspio kanalizirati pravce sovjetskih napada, ubrzati kulminaciju njihovog

ofenzivnog zamaha i oblikovati bojište u prostor unutar kojeg će izvođenjem brzih pokreta

dviju oklopnih armija i SS oklopnog korpusa ostvariti lokalnu nadmoć na izabranim točkama,

relativizirajući ukupnu premoć Crvene armije. Sovjeti su mu u tome nemalo pomogli

neopreznim radio-prometom, snabdijevajući protivnika prilično detaljnim podacima o snazi i

rasporedu vlastitih jedinica, omogućavajući mu da izabere borbu na, za Crvenu armiju,

najslabijim i/ili najkritičnijim sektorima bojišnice.

Njemački protunapad započeo je u noći 19./20. veljače. Poslovičnom profesionalnošću i

energijom - koju od, velikim dijelom, poraženih i dugotrajnom borbom premorenih trupa

nitko ne bi očekivao – pristupili su izvršenju zadatka. Zadatka čije se provođenje oslanjalo na

oprobanu prusku koncepciju pokretnog rata, edukacijom i treningom usađenu duboko u

[pod]svijest njemačkog vojnika od „Landsera“ do feldmaršala.

Hausserov SS oklopni korpus uspio je natjerati u bijeg nekoliko sovjetskih postrojba i 20.

veljače osvojiti krajnju željezničku postaju Novo-Moskovsk – omogućujući time dostavu

zaliha bliže bojištu – prebacivši potom težište napada ka Pavlovgradu. Četvrta oklopna armija

udarila je XLVIII. oklopnim korpusom ravno prema sjeveru, zahvaćajući čelo sovjetske 6.

armije slijeva, a LVII. oklopnim korpusom u njezino duboko lijevo krilo. Sinkroniziranom

akcijom Nijemci su okružili sovjetsku 6. armiju i XXV. oklopni korpus – nepokretan zbog

nedostatka goriva. Desno (istočno) od četvrte napadala je 1. oklopna armija, čiji je XL.

oklopni korpus udario na grupu „Popov“. Popov je, impresioniran njemačkim početnim

uspjesima, zatražio dozvolu za povlačenje, no stožer „Jugozapadne“ fronte je odbio to

dopustiti, istovremeno zatraživši nastavak navale. Grupa „Popov“ je posljedično bila

razmrvljena u nekoliko okruženih elemenata, međutim, dosta je sretnika na vrijeme uteklo

prema sovjetskim položajima na sjeveru.

njemački protunapad u veljači 1943.

„Jugozapadna“ fronta je pretrpjela ozbiljne udarce: grupa „Popov“ i XXV. oklopni korpus

uništeni su; a 6. armija opkoljena i osuđena na frenetične i krvave pokušaje proboja. Jedina

šansa za popravljanje situacije „Jugozapadne“ fronte bio je pokret 3. oklopne armije46 prema

jugu koji je Stavka naredila 22. veljače. Ta je armija trebala razbiti SS oklopni korpus i

uspostaviti kontakt s izoliranim sovjetskim postrojbama, što je bilo lakše reći, no učiniti.

46 Sovjetska 3. oklopna armija je 28. veljače izuzeta iz sastava „Voronješke“, a priključena „Jugozapadnoj“

fronti.

Vidi: Izzo, Lawrence L., An Analysis of Manstein's Winter Campaign on the Russian Front, 1942-43, Fort

Leavenworth, 1985, str. 45

Tek 3. ožujka uspjela je 3. oklopna armija prikupiti svoje jedinice, stalno napadane

njemačkim jurišnim avionima, i baciti ih u napad. Gotovo odmah, Sovjeti su naletjeli na 3. SS

oklopnu diviziju koja ih je uvukla u borbu. Nakon što su se 1. i 2. priključile 3. SS oklopnoj

diviziji Sovjeti su se slomili pod silinom njemačkog napada i povukli na sjever, pokušavajući

organizirati novu obrambenu liniju.

To je za Vatutina značilo gubitak [opkoljene] 6. armije kao operativne postrojbe te razine, jer

iako se znatan broj njezinih jedinica izvukao iz okruženja, bile su dezorganizirane, slabe

kohezije, te stoga najvećma neupotrebljive. U međurječju Dnjepra i Donjeca Sovjeti su,

prema njemačkim izvještajima, ostavili oko 9.000 zarobljenih, 23.000 mrtvih, 615 tenkova,

354 artiljerijska i 69 protuavionskih oruđa47.

TREĆA BITKA ZA HARKOV

Oslobođena držanja položaja oko Staljingrada po kapitulaciji njemačke 6. armije „Donska“

fronta generala Rokosovskog biva preimenovana u „Centralnu“, prebačena nasuprot južnog

krila njemačke grupe armija „Centar“, te 25. veljače bačena u napad s ciljem opkoljavanja te

formacije. Uzmemo li u obzir činjenicu da je uspjeh napada „Centralne“ fronte ovisio o

uspjehu gotovo mjesec dana ranije započetih operacije „Galop“ i „Zvijezda“, „Jugozapadne“,

odnosno „Voronješke“ fronte i uzmemo li u obzir da je do 25. veljače prvi pretrpio ogromne

gubitke i bio natjeran na povlačenje, a drugi dobrano istrošen i podsnažen, možemo jedino

zaključiti da je Stavka živjela u operativnoj fantaziji i potpunom nerazumijevanju događaja

između Dnjepra i Donjeca. Kad to ne bi bilo na stvari, odustala bi od grandioznog pothvata

protiv grupe armija „Centar“, s obzirom na realnu opasnost za lijevo krilo Rokosovskovljevog

fronta uslijed njemačkog kontranapada s juga.

U potpunosti iskorištavajući početni uspjeh protunapada, sovjetske propuste i komparativne

prednosti vlastitih trupa, Manstein nastavlja s navalom prema Harkovu kojem se do 5. ožujka

4. oklopna armija, uključujući i SS oklopni korpus - sada pod njenim zapovjedništvom,

približila na svega petnaestak kilometara, prijeteći kidanjem veze između 69. i 40. armije

„Voronješke“ fronte.

Uspjesi 1. i 4. oklopne armije bili bi nemogući bez uporne obrane bokova grupe armija „Jug“.

Na desnom krilu, duž Mijusa, smjestio se armijski odred „Hollidt“, već oproban u borbama

47 Manstein, Erich von, Manštajn: Izgubljene pobede, Beograd, 1968., str. 473

toga tipa, koji je odbio nekoliko sovjetskih napada, propustivši samo onaj I. oklopnog korpusa

za kojim su se njemačke linije brzo i čvrsto zatvorile najavljujući gubitak još jedne krupne

sovjetske tenkovske postrojbe. U pozadini odreda „Hollidt“ 21. veljače predali su se ostaci

teško tučenog konjičkog korpusa u Debelcovu, oslobađajući dio snaga za angažman u prvoj

liniji i smanjujući neizvjesnost u pogledu sposobnosti armijskog odreda za držanje položaja

duž Mijusa.

Na lijevom je krilu, zapadno-jugozapadno od Harkova, armijski odred „Kempf“ vodio borbu

u povlačenju ispred „Voronješkog“ fronta. Posebno je važno bilo održati sidrište krajnjeg

lijevog krila grupe armija „Jug“, situiranog zapadno od Harkova na željezničkoj pruzi Poltava

– Ljubotin. Glavni teret borbe u tom sektoru snosile su divizija „Grossdeutschland“ i

pukovnija „Thule“ 3. SS oklopne divizije. Dok se južnije odigravao vrhunac prve faze

Mansteinovog napada, spomenute su postrojbe vodile tešku bitku za dlaku izbjegavši potpuni

kolaps tog dijela bojišnice. Vatutinov poraz spasio je Kempfa, jer su se od 22. veljače 3.

oklopna i 69. armija preusmjerile na jug – prva u pomoć „Jugozapadnoj“ fronti, druga

preuzeti njene dotadašnje položaje. To je mnoge neposredno angažirane sovjetske postrojbe

natjeralo na promjenu pravca nastupanja za 90 stupnjeva. Pritisak na odred „Kempf“ je

osjetno opao, što su Nijemci iskoristili za lokalna skraćivanja bojišnice urednim povlačenjem.

Unatoč uobičajenim obostrano divljačkim metodama borbe, u sektoru pukovnije „Thule“

zabilježen je jedan od rijetkih izuzetaka i to od onih od kojih bi se najmanje nadali – Waffen-

SS vojnika. Veteran pukovnije, Wolfgang Vopersal, prisjeća se bitke za gradić prepun

preplašenih civila koji su se često našli pod unakrsnom vatrom.

Tijekom borbe njemački je mitraljezac nedaleko od njemačke linije primijetio krznenu kapu

među gusjenicama uništenog tenka i brzo otvorio vatru na novu metu, a Vopersal je opisao što

se potom dogodilo: „Meci su odskakivali od gusjenica i rikošetirali uz zvižduke. Odjednom,

shvatili smo da je ta spodoba premalena za vojnika. Bilo je to dijete koje je utrčalo među

gusjenice. Malena spodoba potrčala je dalje, posrnula, pala i nestala s vidika. Trenutak kasnije

dijete se, upravo pred nama, sabralo i poskočilo. Vikali smo, u smrtnom strahu za nj, ali zrak

je bio previše ispunjen zvucima bitke da bi nas čulo. Potporučnik Müller iskočio je na cestu i

signalizirao mitraljescu da prestane s paljbom. Nakon, činilo nam se, čitave vječnosti,

strojnica je zamukla. Potrčali smo niz cestu i u trenu ga odnijeli dalje od željezničkog nasipa.

Čudesno, ali mala je bitanga bila nepovrijeđena.“48.

48 Nipe, George M., Jr., Last victory in Russia: The SS-Korps and Manstein's Kharkov Counteroffensive,

February-March 1943, Schiffer Publishing Ltd., 2000, str. 194 (prijevod D.O.)

njemački napad na Harkov, sredina ožujka 1943.

Osiguranih bokova, Manstein je 7. ožujka odlučio produžiti napad na Harkov obilazeći ga sa

zapada kako bi održao kontakt 4. oklopne armije i odreda „Kempf“, a potom skretanjem na

istok zatvoriti okruženje sa sjevera. Zahvaljujući tako koncipiranom napadu mogla se

glavnom težištu pridružiti i snažna, nedavno pojačana divizija „Grossdeutschland“ čiji su

udarci bili usmjereni na granicu 3. oklopne i 69. armije. Tijekom iduća dva dana 4. oklopna

armija je završila obilazak Harkova sa zapada i potom zaokrenula na istok, kako bi dovršila

obuhvat grada i pregazila bijedne ostatke 3. oklopne armije.

Sovjeti su 9. ožujka odgovorili protuudarom jedinica 40. armije na diviziju

„Grossdeutschland“ namjeravajući uspostaviti vezu s 3. oklopnom armijom, ali napad je

propao uz velike gubitke. Ipak, sovjetski su napori doveli do Hausserovog odstupanja od

osnovnog plana. On je usmjerio svoj SS oklopni korpus direktno prema Harkovu kako bi ga

čim prije osvojio i stavio tu stvar ad acta, umjesto da proširi obuhvat grada izbjegavajući

borbu u urbanom okruženju. Zapovjedništva grupe armija „Jug“ i 4. oklopne armije više su

puta intervenirala opominjući Haussera da se ne upušta u ulične borbe, no ovaj ih je odlučio

ignorirati i produžiti provođenje svoga nauma, koristeći mogućnost danu Mansteinovom

direktivom koja nije isključivala napad na grad u slučaju „slabog otpora“. Hausser je odlučio

interpretirati ga upravo takvim, iako ne bez osnove, jer su njemački obavještajci tijekom 10. i

11. ožujka dojavili da je Harkov napustilo 4-5 tisuća sovjetskih trupa i oko 2.000 vozila.

Odlučivši se za prepad na grad, Hausser je svoj korpus uvukao u četverodnevne teške borbe

tijekom kojih su njegove postrojbe pretrpjele nepotrebne gubitke. Cijena koju je SS oklopni

korpus platio u Mansteinovom „backhand“ udarcu do 20. ožujka bila je oko 40% borbene

snage, broj tenkova spao je na svega 30-40 po diviziji, a dobar dio tih gubitaka korpus je

pretrpio tijekom bitke za Harkov. Njemačke snage su povratile punu kontrolu nad Harkovom

16. ožujka i nastavile nadirati prema Bjelgorodu koji su osvojile 17. ožujka, što je bio i krajnji

doseg Mansteinove kontraofenzive.

Waffen-SS grenadiri ispred tvornice traktora u Harkovu

Hitler je „nanjušio“ veliku pobjedu i 10. ožujka sletio u stožer grupe armija „Jug“ u

Zaporožju. „Da, da, efendija je opet imao dobar nos za ono što koristi propagandi.“49,

komentirao je Manstein. Hitlera je nazivao efendijom otkad je čuo molitvu krimskog Tatara

koji se zahvaljivao Alahu i efendiji Adolfu. Koliko je nacističkoj propagandi trebala pobjeda

jasno je iz Hitlerova naputka šefu odjela za tisak: „Harkov sam osvojio ja, a ne gospodin

Manstein.“50. Njemačka se propaganda objeručke prihvatila bezobzirne eksploatacije

„Donjecke kampanje“, kako su je Nijemci nazivali, kulminirajući člankom izvjesnog satnika

Schrama u novinama „Berliner Börsenzeitung“51. Schram je „Čudo Donjeca“ usporedio s

„Čudom na Marni“, aludirajući da je, kao u francuskom slučaju 1914., kampanja označila

prekretnicu rata. Satnik je bio u pravu što se prekretnice tiče, no, na njegovu žalost, ona nije

bila u njemačku korist.

Manstein je očekivao i veći uspjeh, jer je treća faza njegovog protunapada trebala eliminirati

izbočinu zapadno od Kurska, koja je nastala nakon uspješne njemačke akcije oko Harkova i

Bjelgoroda. Budući da se ta izbočina nalazila upravo na spoju grupa armija „Jug“ i „Centar“

plan je predviđao suradnju potonje, no njezin zapovjednik, feldmaršal von Kluge, izjavio je da

nije u stanju poduzimati ofenzivne operacije. Osim Klugeove nesklonosti napadu započelo je

topljenje snijega i putovi će uskoro postati rijeke blata, a i trupama iscrpljenim tromjesečnim

borbama hitno je trebao odmor. Svi su ti faktori presudili u korist okončanja napada, napada

kojim je feldmaršal uspio dva mjeseca udaraca i gubitaka protuudarom pretvoriti u pobjedu!

Manstein je, u konačnici, mogao biti zadovoljan poslom odrađenim za zimske kampanje

1942./43., no ni njegov genij, niti njemačka pobjeda na kraju razdoblja nisu bili garancija

uspješnog nastavka rata – pogotovo ustraje li najviše vodstvo dotadašnjim kursom…

Njemački kontranapad od 20. veljače do 17. ožujka nanio je veliki udarac Crvenoj armiji čiji

su gubici iznosili oko 85 tisuća ljudi, ili 52 krupne združene postrojbe (streljačke i konjičke

brigade i divizije, oklopne brigade i korpusi itd.), nasuprot njemačkim gubicima od oko

11.500 ljudi, no to nije bilo dovoljno za uspostavu pariteta među sukobljenim stranama

imajući u obzir sovjetski rezervoar žive sile i sve manju njemačku sposobnost nadoknade

49 Knopp, Guido, Hitlerovi ratnici, Zagreb, 2008., str. 223

50 Ibid. 51 Emeis, E.G., Anić, N., van Roon, G., et. al., Drugi svjetski rat 2; Emeis, E.G., Pobjede se nižu, IKRO Mladost,

Zagreb, 1980., str. 285

gubitaka frontovskih postrojba. Akutna opasnost za njemačko južno krilo bila je [privremeno]

otklonjena, a nastupajuće razdoblje rasputice njemačke su se postrojbe spremale iskoristiti za

odmor, popunu i reorganizaciju, kao i planiranje ljetnog kruga borbe. Zimska kampanja

1942./43. bila je okončana.

nakon bitke...

EPILOG

Završetkom zime 1942./43. linija fronta ustalila se na više-manje istim položajima kao i

godinu dana ranije. Sve žrtve pretrpljene u drugoj polovini 1942. bile su za Osovinu uzaludne.

Uništen je čitav niz osovinskih armija: 3. i 4. rumunjska, 8. talijanska, 2. mađarska i najjača

armija na južnom krilu istočnog ratišta – njemačka 6. armija. Odgovornost za te gubitke snosi

najviše njemačko vojno rukovodstvo, u prvom redu Hitler, koje je odbijalo odstupiti od

dogme „Rus je gotov“ i pravovremeno poduzeti potrebne korake za izbjegavanje pogibeljne

situacije – u prvom redu povlačenje na održive linije.

Po zatvaranju staljingradskog okruženja Mansteinova grupa armija „Don“ nije imala previše

izbora osim plesa na sovjetsku melodiju, s izuzetkom kratke ekspedicije prema Staljingradu

za operacije „Zimska oluja“. Manstein je ispravno ocijenio cilj[eve] sovjetskih ofenzivnih

operacija i s tim u skladu osmislio zdrave protumjere, no bio ih je uvelike onemogućen

provesti Hitlerovim inzistiranjem za držanjem svih(!) osvojenih područja. Tek je sredinom

veljače, nakon što je situacija postala krajnje neodrživa i kolaps gotovo neizbježan, Führer

dao Mansteinu slobodne ruke pri provođenju operativnih zamisli, što je ubrzo dale

zapanjujuće rezultate i pokazalo što je njemačka vojska u stanju postići slobodna za

djelovanje u skladu s postavkama pokretnog ratovanja.

U „Donjeckoj kampanji“ Manstein je uspio Sovjetima preoteti inicijativu, vratiti velik dio

izgubljenog zemljišta, direktno potući snage dviju sovjetskih fronta i jedne indirektno, jer

njemački je uspjeh natjerao Stavku na zaustavljanje ofenzive „Centralne“ fronte. Topljenjem

snijega, istrošenošću trupa i nevoljkošću grupe armija „Centar“ za suradnju otpalo je

likvidiranje kurske izbočine, ali Manstein je taj zadatak stavio na vrh popisa za razdoblje

neposredno nakon rasputice, računajući da Crvena armija, kao i vlastite mu snage, za blatnog

perioda neće biti u stanju manevrirati, te će raspored snaga ostati više-manje jednak, tj. sav

njemački oklop koncentriran na odlučujućem mjestu nasuprot previše razvučenim

neprijateljskim snagama.

Naposljetku, sav je trud bio uzaludan [sic], jer je Hitler odlučio čekati s novom ofenzivom

dok novi tenkovi („Panther“) ne budu dostupni u većim količinama, dajući Sovjetima

vremena za dovlačenje pojačanja i pripreme obrane po dubini. Kad je 5. srpnja ofenziva

napokon otpočela pokazalo se da je Manstein još jednom bio u pravu. Sovjeti su poklonjena

dva i pol mjeseca izvrsno iskoristili stvarajući za Nijemce neprobojnu obranu. Činjenica je da

i Manstein snosi dio krivice za neuspjeh ljetne ofenzive 1943., jer, za razliku od nekoliko

drugih visoko rangiranih časnika, nije eksplicitno rekao da tako kasno otpočeta ofenziva nema

šanse za uspjeh. Štoviše, inzistirao je na nastavku borbe čak i nakon što je sjeverni krak

napada bio zaustavljen i time onemogućeno ispunjenje operativnog plana.

feldmaršal u obilasku linije fronta

Nakon Kurska dolazi do rapidnog pogoršanja odnosa između Mansteina i Hitlera zahvaljujući

feldmaršalovoj ideji vođenja rata u skladu s postavkama umjetnosti ratovanja i vojničkog

zanata, nasuprot Hitlerovom političko-ekonomskom koncepcijom ratovanja koja je operativnu

umjetnost i stvarnost uvažavala samo kad je donosila nove teritorije, ekonomske probitke i

politički prestiž. Povrh stalnih njemačkih povlačenja – često u posljednji čas – koja je

Manstein izvodio protivno uobičajenim Hitlerovim besmislenim zahtjevima za borbu do

posljednjeg čovjeka, u siječnju 1944. godine Sovjeti opkoljavaju šest njemačkih divizija sa

oko 60.000 vojnika u takozvanom džepu Koršun-Čerkasij52. Manstein brzo organizira uspjelu

operaciju oslobađanja i povlačenja opkoljenih snaga. Tog puta je Hitler naknadno odobrio

feldmaršalovu akciju.

Nedugo potom, u ožujku, situacija se ponovila u oblasti Kamenec-Podolskij – ovaj put s 1.

oklopnom armijom u sovjetskom obruču53. Manstein je Hitlera uporno nagovarao na proboj,

što je ovaj tvrdoglavo odbijao, te se rasprava pretvorila u njihovu najžešću svađu nakon koje

je feldmaršal ponudio ostavku. Nekoliko sati kasnije Hitler je prihvatio Mansteinove

prijedloge i odobrio proboj. Feldmaršal je otpušten samo šest dana nakon uspješnog

spašavanja 1. oklopne armije, pod izlikom nužnosti operiranja očne mrene. U feldmaršalovom

otpuštanju veliku su ulogu odigrali Göring, Himmler i Goebbels, koje je Manstein u jednom

trenutku karijere „nagazio“, ili im predstavljao preveliku prepreku za ispunjenje vlastitih,

partikularnih ciljeva. Nesklonost šefa OKW, feldmaršala Keitela, koji - unatoč tome što je

nakon francuske kampanje, dobivene Mansteinovim planom, „zaradio“ taj visoki čin – još

uvijek nije prebolio zaslužen izbor koleginog mobilizacijskog plana iz 1929., zasigurno nije

išla u Mansteinovu korist. Iako ga je Hitler uvjeravao kako nema govora o krizi povjerenja

Manstein je do konca rata ostao neraspoređen…

Feldmaršala su nekoliko puta, za aktivne službe, kao i po otpuštanju, kontaktirali pripadnici

vojnog pokreta otpora, uključujući i [medijski pre-eksponiranog] Stauffenberga. Feldmaršal

se ograničavao na komentare kako će „uvijek biti vjeran legalnom državnom vodstvu“,

dodajući „pruski se feldmaršali ne bune“, a pri izravnijem i žešćem pristupu, kakav je bio

Stauffenbergov, postajao je neugodan i nije se libio prijetiti, iako, mora se priznati, nikada

nije ni prijavio te kontakte čime se doveo u životnu opasnost, jer tehnički je postao urotnikom.

Nakon njemačke kapitulacije Manstein je obavijestio Britance gdje se nalazi i ovi ga 28.

kolovoza 1945. odvode u zarobljeništvo. Nakon četiri godine, a na sovjetski zahtjev, Britanci

pokreću postupak protiv feldmaršala, tereteći ga za 17 slučajeva kršenja Haaške konvencije o

kopnenom ratovanju u Poljskoj i Sovjetskom Savezu. Slučaj je zadobio veliku popularnost, a

52 Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Cherkassy_Pocket

53 Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Kamenets-Podolsky_Pocket

čak su i uglednici poput Churchilla i feldmaršala Montgomeryja izražavali podršku

Mansteinu, članovi doma lordova osnovali su fond za feldmaršalovu obranu, a konačno je

ugledni član i zastupnik Laburističke partije, odvjetnik Thomas Paget, preuzeo obranu pro

bono. Manstein je uspio oboriti većinu točaka optužnice, uključujući i one o sudjelovanju u

genocidu, a proglašen je krivim u dva slučaja i odgovornim u sedam koji su se odnosili na

provođenje politike „spaljene zemlje“ i propusta zaštite civilnog stanovništva. Osuđen je na

18 godina zatvora, no pušten 1953. zbog niza razloga, među kojima je službeni – loše

zdravstveno stanje - najneuvjerljiviji. Pravi je razlog bio pritisak zapadnonjemačke vlade, za

koju je Manstein bio heroj, kao i okolnosti hladnoratovskih međunarodnih odnosa u kojima su

pojmovi poželjnih saveznika [obostrano] stubokom promijenili.

Manstein 1953., na dan izlaska iz zatvora

Polovicom pedesetih njemačka vlada ga je angažirala kao savjetnika za izgradnju

Bundeswehra (feldmaršal je uvijek u službi!), a zbog njegovog utjecaja nazivali su ga

načelnikom Generalštaba iz sjene. Na njegovim su se rođendanskim proslavama, čak i u

poodmakloj mu dobi, redovito okupljali visokopozicionirani časnici NATO saveza i njemačke

vojske. Nakon izdavanja knjige „Izgubljene pobjede“ Manstein postaje njemačka

hladnoratovska zvijezda, oličenje vojničke tradicije i vrline, viteštva i očuvane moralne

čistoće Wehrmachta, jer za zločine je kriv samo i jedino SS. Vrlo svjesno i smišljeno je sve do

smrti54 sudjelovao u stvaranju i održavanju mita o Wehrmachtu, jer bio je to mit o njemu

samom. 54 Umro je 9. lipnja 1973., a pokopan je sa svim vojnim počastima. (op. a.)

IZVORI:

1. Beevor, Antony, Stalingrad, London, 2007

2. Deutscher, Isaac, Staljin - politička biografija, Globus, Zagreb

3. Glantz, David M., From the Don to the Dnepr: Soviet offensive operations December

1942-August 1943, London, 1991

4. Glantz, David M., Zhukov's Greatest Defeat, University Press of Kansas, 1999

5. Harrison, Richard W., Architect of Soviet victory in World War II: The life and

Theories of G.S. Isserson (foreword by David M. Glantz), McFarland&Co. Inc., 2010

6. Hastings, Max, All Hell Let Loose, London, 2011

7. Howard, James R., The roots of Soviet victory: The Application of Operational Art on

the Eastern Front, 1942-43, Essex, 1992

8. Izzo, Lawrence L., An Analysis of Manstein's Winter Campaign on the Russian Front,

1942-43, Fort Leavenworth, 1985

9. Knopp, Guido, Hitlerovi ratnici, Zagreb, 2008.

10. Manstein, Erich von, Manštajn: Izgubljene pobede, Beograd, 1968.

11. Nipe, George M., Jr., Last victory in Russia: The SS-Korps and Manstein's Kharkov

Counteroffensive, February-March 1943, Schiffer Publishing Ltd., 2000

12. Taddonio, Frank T., The Concept of the Culminating Point of the Attack, Fort

Leavenworth, 1986

13. Anić, N., Emeis, M.G., van Roon, G., et. al., Drugi svjetski rat, Zagreb, 1980.

14. http://en.wikipedia.org/wiki/Manstein

15. http://www.theeasternfront.co.uk/Battles/operationwinterstorm.htm

16. http://en.wikipedia.org/wiki/Operation_Little_Saturn

17. http://en.wikipedia.org/wiki/Operation_Uranus

18. http://en.wikipedia.org/wiki/Operation_Winter_Storm

19. http://english.battlefield.ru/prelude-to-kursk.html

20. http://en.wikipedia.org/wiki/Tatsinskaya_Raid

21. http://en.wikipedia.org/wiki/Third_Battle_of_Kharkov

22. http://watchdocumentary.com/watch/hitlers-warriors-episode-2-manstein-the-

strategist-video_ce8a18c7a.html