PJESNIK MAKEDONSKIH NEVOLJA- RAJKO ŽINZIFOV

UVOD

Rajko Žinzifov pripada skupini makedonskih pisaca s početka druge polovice 19. stoljeća. Svojim značajnim književnim opusom (posebice poezijom, prozom, publicistikom i prijevodma), uglavnom nastalim u emigraciji, zauzima istaknuto mjesto među makedonskim preporoditeljima. Njegova nesretna sudbina upravo je razlog za njegovo nevjerojatno književno stvaralaštvo kojim je Žinzifov ostavio vječni trag, kako u makedonskoj, tako i u svjetskoj književnosti.

ŽIVOTOPIS

Žinzifov je živio između 1839. i 1877. godine, što znači niti puna četiri desetljeća. Svoj je život proživio u neimaštini i opterećen teškom i opakom bolešću. Cinizam njegovog života ponajbolje se očituje u datumu njegovog rođenja i smrti. Naime, oni se poklapaju- Žinzifov je rođen i umro istog datuma, 15.veljače. Umro je vrlo mlad i to na svoj 38. rođendan. Rođen je 15. veljače 1839. u Velesu, u obitelji pogrčenih Vlah, kasnije pomakedončenih. Sam Žinzifov ostavio je brojne podatke , u svojim pismima i člancima, o svojoj osobnoj nacionalnoj preadaptaciji, koja je često oznaka nositelja preporodnog pokreta i u Makedoniji i u drugim južnoslavenskim sredinama.

Od nepuna četiri desetljeća života, dvadesetak godina je proveo u Makedoniji ( Velesu, Prilepu i Kukušu), a osamnaet u Rusiji. To upućuje na činjenicu da su njegovo djetinjstvo i njegova mladost protkani isključivo makedonskom kulturom.Odrastao je u vlaškoj, heleniziranoj obitelji, a prvi mu je učitelj bio njegov otac Joan Sindzifov, savršen student medicine u Ateni koji je zbog nacionalnog preobražavanja prekvalificiran u učitelja.U ranoj ga mladosti privlači grčka prijestolnica, ne samo zbog obiteljske tradicije, već i zato što se većina makedonske inteligencije školovala na atenskom sveučilištu. Očeva nemogućnost da pošalje sina u Atenu, zbog obiteljskih prilika, definitivno su usmjereni Žinzifova prema makedonskoj sredini, vezujući njegovu sudbinu s prvim imenom makedonskog preporoda- Dimitrijem Miladinovim.

Rajko Žinzifov tako postaje jedan od najbližih Miladinovih suradnika. Ta okolnost je u mnogočemu odredila cijeli daljnji duhovni razvoj našega pjesnika. O tom ostavlja izuzetna svjedočanstva – dokumente iz prve ruke, i nije slučajno da se prvi među prvima javlja u tisku s biografskim zapisom o Braći Dimitriju i Konstantinu Miladinovu.

Žinzifov je kao biograf Miladinovih vrlo značajan komentator ključnih događaja makedonskog preporoda.

Mnogošto se pod utjecajem, i na Miladinovljevu sugestiju, utiskuje u shvaćanje i ponašanje mladoga Žinzifova : interes za folklor ( suradnja u velikom zborniku pjesama Braće Milainovih), promjena imena iz Ksenofon u Rajko, čime se potencira njegovo nacionalno osviještenje tj. samoopredjeljenje. Miladinov ga ubrzo šalje u Rusiju na školovanje, a gdje upoznaje najmlađeg od struške braće – Konstantina Miladinova.

KNJIŽEVNO STVARALAŠTVO

U toku osamnaestogodišnjeg boravka u Rusiji, Žinzifov kao pjesnik – izgnanik, će u svojoj poeziji imati ustaljene elemente: osamljeništvo, tuga, bol za domovinom, rezignacija, borba s neimaštinom, čežnja za svjetlošću, toplinom. U svojim pjesmama često čezna za rodnim krajem, komadićem južnog sunca i domovinskom toplinom. Žinzifova pjesnička aktivnost uglavnom se podudara s njegovim studijem u Moskvi, između 1860. i 1864. godine. Svoju prvu i jedinu zbirku stihova „ Novobugarsku zbirku“ izdao je 1863. godine, a sadrži njegove izvorne pjesme i prepjeve s ruskog- Slovo o pohodu Igorevu, ukrajinskog- stihove i poemu Tarasa Ševčenka. Poslije završetka studija u Moskvi, zapošljava se kao profesor starogrčkog jezika u jednoj od moskovskih gimnazija. Nastavlja sa svojim književnim radom, ali uglavnom na području prevođenja i publicistike, surađujući u više tadašnjih ruskih časopisa, i bugarskih časopisa u Carigradu.

Objavljuje zasebno, 1867.godine, Verkovićevu i Gologanovu mistifikaciju- „Drevnaja bolgarskaja pesnja ob Orfee“, a u Braili (Rumunjskoj) na makedonskom jeziku 187. godine-poemu „Krvava košulja“. Tu poemu, smatraju Žinzifovljevi suvremenici, pjesnik je napisao još u Makedoniji, oko 1857. godine.

Za poemu „Krvava košulja“ rečeno je da je „svjedočanstvo o nepodnošljivom životu naših ljudi pod turskim ropstvom i poziv u borbu proziv porobljivača. U poemi je ta reakcija protiv nacionalnog i ekonomskog ropstva makedonskog naroda pod Turcima izuzetno oštra i izbija iz njezinog svakog stiha. U posveti poeme pjesnik izražava duboko uvjerenje o skoroj slobodi njegova naroda.“ (Aleksandar Spasov, Poezijata na Rajko Žinzifov, Skopje 1960.) Poema se koncentrira na priču majke, kojoj su Turci ubili sina, donosi njegovu krvavu košulju u grad kako bi je pokazala narodu u crkvenom dvorištu i pobudila mržnju prema nasilnicima, te poriv na obranu. Zbog nemogućnosti da se sjedini u boli svojih sunarodnjaka, Žinzifov na sebe navlači sudbinu emigranta koji je prisiljen

provesti život u tuđoj zemlji. Bio je to žalostan život bolesnoga čovjeka, uz to opterećenog mišlju da nije ostvario onu mjeru aktivnog sudjelovanja u životu koji je sam želio.

Žinzifov najustaljeniji motiv je čežnja za domovinom; motiv „Tuge za jugom“ određuje osnovno raspoloženje pjesama kao i u pjesmama „U tuđini“ i „Na Uskrs“. Narodnoj prošlosti i nacionalnoj slavi, Žinzifov pristupa na tipično romantičarski način, a pojam „narodnog duha“ shvaća u smislu zaloga za budućnost. Karakterističke komponente Žinzifovljeve poezije, predstavljaju je kao karakterističnu sliku tadašnjeg društva makedonskog naroda. U umjetničkom pogledu nejednaka je po vrijednosti. Publicistička nota često potiskuje u zadnji plan umjetničko doživljavanje. Žinzifovljev se jezik javlja kao prepreka spontanom doživljavanju njegove poezije. Ali u njoj bi se ipak mogle izdvojit pjesme koje bi kao cjeline izdržale strožu kritiku i koje proizlaze iz jednog intenzivnog osjećaja.Jedan od prvih makedonskih kritičara, Dimitar Mitev, smatra :

„ S Miladinovljevim i Žinzifovljevim pjesmama, prvi put se u dotadašnjoj makedonskoj književnosti, pojavljuju djela s umjetničkim dostojanstvom i

suvremenim sadržajem“

U svojoj borbi za široko slavensko buđenje makedonskoga naroda i njegove inteligencije, Miladino i Žinzifov, posvećuju svoje prve pjesme toj borbi. U tim pjesmama prevladava publicistički ton, a i sami autori gledaju na njih kao na pomoćno propagandno sredstvo. Također, zajednička im je i snažno izražena nota izgnaničke nostalgije za rodnim krajem. Te se pjesme odlikuju žalom za prirodim ljepotima domovine, ali i sudbine povezane s njom i njezinim narodom. Žinzifov poetski jezik odlikuje se snažnom primjesom bugarskoga i ruskoga jezika s čestim arhaizmima. Upravo ta mješavina koja je predstavljala otklon od govornoga jezika naroda osnovni razlog što ovaj nadareni pjesnik nije uspio ostvariti trajnije umjetničke elemente u svojoj poeziji.

Razloge za njegovu „deprimiranu i tmurnu“ poeziju nalazimo u njegovom njemu nepodnošljivom statusu izgnanika koji je okrenuo leđa svom jadnom i nezaštićenom narodu. To je njegova opsesivna tema koju pronalazimo u gotovo svim njegovim pjesmama. Usporedivo s njom javlja se i misao o nekorisnosti knjige i znanaosti, koja je tema njegove pjesme „ Nesanica“- u tuđini pjesnik, obraćajući se knjigama koje ga okružuju poput zatvorskih zidina, kazuje svoju tužnu priču- od idile njegova djetinjstva do njegove uznemirenosti, jada i bijede u novoj sredini.

U svojim brojim pismima, Žinzifov često optužuje zapadnu kulturu, te stoga dobiva titulu jednog od prvih „kritičara zapadne ludosti.“ . Ovaj se stav također javlja i u njegovim književnim djelima – „ Šetnja“ objavljena u časopisu bugarskih i makedonskih studenata u Moskvi, te pjesmama „Evropeizam u Sumenu“ i „Devetnaesto stoljeće“.

„ Drugovjerac, inozemac,Francuz li si ili Nijemac,Ne diraj u običaje naše

Donoseći proklete lude mode vaše“