■

IVAN ARALICA / MAJKA MARIJA

BIBLIOTEKA MODERNE LITERATURE

ČETRDESETO KOLO IVAN ARALICA

SVEZAK 239.

Ureñuje ZLATKO CRNKOVIĆ

Majka Marija

Autor likovnog rješenja ovitka ALFRED PAL

Autor dizajna fotografije ŽELJKO MARIČIĆ ZNANJE ZAGREB 1992

Copyright © Ivan Aralica 1991

Nikad ne reci nikad!

Zakleo sam se u sumrak, kad sam isplovio iz uvale, u kojoj sam se skrivao čitav dan, prošao pored hridi na kojoj je bila svjetioničareva kuća, utonuo u sumaglicu koja se nad morem diže u mirnim ljetnim večerima, ugledao svjetlo svjetionika i mislio da sam, budući daje preda mnom pučina a nada mnom mrak, nepovratno daleko od kopna na komu sam dosad živio. Slijedeći stari običaj mediteranskih naroda, za koji nisam siguran da u sebi skriva išta magično, ali iz vlastitog iskustva znam da je pun gnjeva i prkosnog plača, iz džepa sam izvadio crni kamen, što sam ga pokupio na otoku Situ kad sam ukrao čamac, uspravio se, zavitlao ga preko krme i viknuo: - Nikad više! - Osjetio sam olakšanje, oslobodio se napetosti koja me je tresla godinama i doživjela vrhu-nac u posljednjem tjednu, dok sam se spremao bježati po drugi put. Osjetio sam olakšanje kao svi oni, pješaci i moreplovci, koji su kroz milenije mediteranskih lutanja napuštali rodna mjesta i na odlasku se crnim kamenom zaklinjali da se u te osinjake nikad neće vratiti. Osjetio sam olakšanje, makar je preda mnom bila noć, doduše ljetna, i debelo more, doduše Jadransko, ali i ljetna noć i Jadransko more dovoljno mračni i dovoljno široki da, s nešto neverina iz lutaj ućih oblaka, moju zakletvu učine izlišnom. Ali, Bog su i sreća htjeli da jutro dočekam na površini, da u podne naiñem na talijanske ribare, da im darujem ukradeni čamac i da mi oni, zauzvrat, svojom susretljivošću učine ugodnijim prve dane u slobodi i tako, što oni nisu morali znati, osnaže moju zakletvu da

se nikad ne vraćam tamo otkuda sam doplovio u čamcu na dva vesla, s molitvenikom u ruci.

Prolazila je godina za godinom, niti me tko zvao da se vratim, niti sam ja imao potrebu nekoga ili nešto tamo vidjeti, i zakletva, teška kao kamen i crna poput crnine, ležala je na dnu duše kao na dnu jezera, tonula u mulj što se taložio od raspadnutih briga, i umalo da ne utone u zaborav kao što tone sve doživljeno, ono što nas je krijepilo i ono što nasje satiralo. Polovicom osamdesetih, kad od vesala kojima sam preveslao odande ovamo nije neistruljena mogla ostati ni treščica, veslao njima tko kroz proteklo vrijeme ili ne veslao, meñu poslovnim svijetom hrvatskog porijekla počela je kružiti nevjerojat-na priča da će nas iz one zemlje, iz koje smo došli kojekako i bili blaćeni svakojako, pozvati premijer osob-no i pokazati svojeručno gdje bismo mogli uložiti novac stečen u bijelom svijetu. I pozivi su stigli, jedan i za mene, jer sam se i ja kao grañevinski poduzetnik ubrajao u »našijence« koji su uspjeli u tuñini. Pozivi su, kao bolest, napali dva ranjiva mjesta svih nas, recimo tako, us-pješnih: želju za dobrom zaradom i rodoljublje, bez koga sigurno nismo bili. A jedno i drugo oboljenje godilo je našoj taštini: otići kao nitko i ništa, biti pljuvan do bestidnosti, a vratiti se kao netko i nešto, sudjelovati na primanju što ga premijer prireñuje u čast parajlija i vidjeti svoju sliku u domovinskim novinama. Crni ka-men u mojoj duši oslobodio se i mulja i barske trave, isplivao na površinu i podsjetio me da čovjek ozbiljne zakletve daje zbog ozbiljnih razloga i da ih zbog još ozbiljnijih razloga ne krši. Zaobiñimo uvijek krhko rodo-ljublje, koje lako pline i na najmanji poticaj, ali ni poslov-ni uspjeh ni taština da se uz premijera slikam, ozbiljni razlozi ne mogu biti, osim za lakomislena čovjeka.

Čak i da crni kamen nije postojao, na poziv premi-jera, za koga sam već tada znao da će u povijesti ostati zabilježen po gustim obrvama ispod niskog čela i po udaranju šakom o stol, ne bih se odazvao, kao što se ne bih odazvao ni na poziv premijerke, njegove prethodnice,

žene koja se na slikama uvijek razdragano smijala, čak i kad je htjela biti ozbiljna, što nisam mogao drugačije protumačiti nego kao smijeh od dragosti stoje premijer-ka. Smijeh koji se raspuknuo kao cvijet kad su joj rekli da zauzme premijersko mjesto, u toku se mandata oka-menio. Kad je s premijerske stolice nasilno morala otići, rekavši da tek sada zna stoje prije stupanja na čelo vlade trebalo znati, a bilo joj prigovoreno da je to ipak trebalo biti obrnuto, protivno psihološkoj logici, otišla je s vlasti nasmiješena. To je medicinski a ne politički slučaj, tvrdili su stručnjaci obje struke, makar politika, da neuk prihvaćaš mjesto rezervirano samo za učena, s medici-nom nemala ništa. Njen nasljednik, suprotno od nje, gledajući ispod gustih obrva bez traga smiješka, gotovo prijeteći, pokušao je oponašati engleskog državnika, koji je, preuzimljući kormilo države u ratu, svom narodu obećao pobjedu uz krv i suze, i sam obećao zemlju povesti kroz »sedam ofenziva«, stoje pandan Englezovoj krvi i suzama, i izvesti je iz ekonomske krize u koju je zapala. Nisam njegov poziv odbio ni zbog nedostatka humora ni zbog »sedam ofenziva«, odbio sam ga zbog slutnje da se radi o čovjeku koga se treba kloniti.

Sve o tom tipu čovjeka naučio sam od Borivoja Leskovca, komandira brdske baterije u Ćupriji, kod koga sam služio vojni rok i od koga, izuzev tipologije ljudi, nikakve koristi nisam vidio. Sumnjam daje ta tipologija proizišla iz njegova iskustva. Prije će biti da ju je od nekoga naučio, jer je i sam pripadao tipu čovjeka komu treba okrenuti leña, tipu koji, uz ostale nedostatke, nema dara za uopćavanje vlastitog iskustva.

Imala su nam u bateriju doći tri podoficira, na staž, iz škole rezervnih oficira i tu, na kraju stažiranja, dobiti činove zastavnika. Leskovac je tim povodom, na svoj način, pun vulgarnog smijeha i još vulgarnijih riječi, umovao, ne jednom, svaki dan po nekoliko puta, otprili-ke ovako: »Ako ti što imaju doći budu lijeni a pametni, dobili smo premiju: ti neće mučiti ni sebe ni vojsku, sjedit će u toplim prostorijama, vojsci će dopustiti da se

bavi sama sobom i čekat će kraj svoga staža. Ako dobije-mo i vrijedne i pametne, ni tada baterija neće loše proći: vrijedni i pametni neće raditi više nego stoje potrebno, ali ni manje od potrebnoga, pa se neće mnogo ni izgubiti ni dobiti. Ako doñu vrijedni a glupi, baterija je obrala bostan: vrijedni se glupani žele istaknuti, ali, kako ne znaju u čemu bi se i kako istaknuli, svojom radinošću muče sve živo oko sebe, lupetaju glavom i jezikom, svojataju pravo na grešku da bi i nakon grijeha mogli griješiti, nikoga ne slušaju jer slušati ne znaju, nikomu ne vjeruju jer ni sebi ne znaju vjerovati, slijede svoje uvjerenje da je važnije htjeti nego znati, pa je s njima kuku i pomagaj svima koji s njima moraju živjeti, a od svih njima je samima sa sobom najgore. Uvjeriti ih da su neprikladni za upravljače, nećeš, i s položaja ih možeš odgurnuti samo na grub način. A baš taj lijek ne možeš primijeniti jer vrijedni glupani imaju posebno izoštreno čulo prema svojim mudrim neprijateljima, koje, i prije nego im od njih zaprijeti opasnost, uspješno onesposob-ljavaju.

Kad sam čuo da nas te guste obrve i to nisko čelo marljivog premijera zovu da mu pomognemo naći prolaz kroz »sedam ofenziva«, mogao sam samo zaključiti da zemlja na koju sam bacio crni kamen proživljava crne dane. Njen premijer, čvrst kao šaka od čijih udaraca zveči staklo na stolu, nije se bez nužde obratio onima na čijim je lešinama do jučer gradio svoju političku karijeru i čijeg se društva čuvao kao društva okuženih. Možda zamisao da se nama obrati za pomoć i oživi naše uspa vano rodoljublje i nije proizvod njegova čela, ali, čim se on prihvatio posla da je oživotvori, pozivljući nas u ofenzivu, dojmila me se kao njegova. Nije li ipak izišla ispod njegova čela, izišla je ispod čela slična njegovu. Istražujući i pobude i autorstvo tog poziva, sjetio sam se pjesme grupe djevojaka koje su radile u masliniku prije nego što će svi naši maslinici biti prepušteni draču i kamenu. .... „ J3ile„sM to godi&e kad je država nasilnpm kolektivi-

zacijom nepovratno razorila seoska domaćinstva, kad je na selu, obespravljen i osiromašen, ostajao samo onaj tko je morao, vrijeme kad je politika za sve krivila sušu i vanjske neprijatelje, sad one s Istoka, i uspjela dobiti naklonost dojučerašnjih neprijatelja sa Zapada, s pra-vom, jer je uvijek govorila o »neprijateljima raznih boja«, pa su u sve naše luke počeli pristajati američki brodovi s brašnom, grahom, mlijekom u prahu i »Trumanovim jajima«. Bilo je to vrijeme, dugo i polagano, kad je počela gradnja auto-puta uz jadransku obalu, američkim nov-cem od prodanog brašna, graha i »Trumanovih jaja«, o čemu će se saznati tek petnaest godina nakon gradnje iz memoara jednog brbljavog političara, vrijeme kad su djevojke u maslinicima radile tek u kasne otpodnevne sate, jer su od zore do tri radile na trasi auto-puta, radile i zarañenim novcem kupovale američko brašno, pet du-gih godina, a da više od brašna, koga je slavna partija od kapitalista dobila besplatno, nisu zaradile ništa. Pa ipak su te djevojke, s dlanovima tvrñim od kopita i usnama ispucanim na buri, pod večer, u maslinicima, pjevale pjesme izluñene političkim nabojem, kakva je ova što sam je zapamtio:

Ispeći ću pogaču do neba, Neka gladna Amerika gleda!

Koliko smisla i besmisla ima u ovoj pjesmici kad se zna da je kruh koji su djevojačke majke pekle bio umi-ješan od brašna što nam ga je Amerika slala iz svojih viškova! U djevojačkim napjevima dvije su stvari bile čudne. Prva, da djevojke vjeruju kako u »trulom kapita-lizmu« vladaju glad, rasap i opća neimaština, iako po-gaču, kojom misle dokazati svoju prednost, mijese viškovima brašna onog što umrije od gladi. A druga je čudna stvar bila što je »truli kapitalizam«, društvo na zalasku, gradio cestu zemlji koja ga je zvala neprijate-ljem i spašavao od gladi djevojke u maslinicima koje nisu vjerovale u njegovu budućnost. Gledanje ukriž, a o nje-, mu se ovdie radi. ne može se tumačiti samo ideolosriza-

čijom koja kretenizira čovjeka, pa i djevojke u maslinici-ma. Iza ideologije i politike stajala je sila. Na satovima »idejnopolitičkog vaspitanja«, koji su se posvuda odr-žavali, za dokaz kapitalističke pokvarenosti korištena je priča o brodu punu kave, koja je u bostonskoj luci bačena u more da se ne bi, zato stoje na tržištu kave bilo mnogo, kavi obarala cijena. Koliko je ideološkog bijesa izdimilo na dimnjak toga broda! Znam čovjeka, zvao se Edo Santini, koji je u šali ovako prokomentirao slučaj s tim brodom i s tom kavom: »Pa što! Da nisu imali, ne bi je ni prosuli u more. Imaju je, njihova je, pa neka je i bace!« Za ovo je dvije godine odležao u hladovini. Staviš li čovjeka pred izbor: ili će pjevati pjesmu o pogači i brodu s kavom i ostati netaknut, ili će prozboriti istinu o pogači i brodu pa odšetati u hlad, čovjek će najčešće izabrati pjesmu i slobodu prije istine i hladovine. Tko to može, ja mu ne zamjeram. Ja nisam mogao, i neka mi to ne bude zamjereno!

Kad sam dobio premijerov poziv, pomislio sam odjednom i je li došlo vrijeme da se plati brašno od koga je pravljena pogača uz koju se sito živjelo, i poziva li to premijer one koje je prodao »trulom kapitalizmu« da bi oni sada, kad kapitalizam više neće, plaćali brašno za pogaču na kojoj će se on i dalje toviti, usput močeći noge u moru kod Neuma? E, neće me dozvati ako me zove u kolo gdje se pjeva pjesmica kako zalutali sin, pošto se vratio, majčinu ljubav kupuje parama što ih je nacijepao u tuñini. Ne što ja majčici pare ne bih dao, nego što znam tko bi ih iz majčinih džepova uzeo kad bih ih ja u njene džepove stavio.

- Ne idem - rekao sam društvu koje se sa mnom preko telefona dogovaralo da li da se ide ili ne ide. - Meni je ime Matteo Vodopia, majka mi je Cornelia Travirca, otac Šesto Vodopia, a na krštenju su me držali Emma Cetineo i Cesare Pasini. Kako se vidi iz krsnog lista, ja ne pripadam narodu komu pripadate vi i premijer od 'sedam ofenziva'. _ ... - Ne seri!,- rekao mi ie

Toronto! - Ti si balega iste krave od koje sam i ja. Samo što se za mene zna da sam iz Mesihovine, a za tebe, osim mene, nitko živ ne zna otkuda si.

- Hvala ti! Sad bar znam tko je premijeru rekao da je Matteo Vodopia apokrifno ime - uzvratio sam, ali se Jure nije dojmilo što sam ga potvorio za doušnika.

- Ne ideš li ti - nastavio je - ne idem ni ja. Ako se tamo ne mogu graditi nove ceste, teško da im treba nova pržionica kave. Ali te molim, ako ti je stalo do mene, da mi jednom kažeš, ili napišeš, što se ti ne navraćaš u domovinu kad se svi mi navraćamo? Dosad sam mislio da se nečega bojiš, sad u to ne vjerujem. Pozvan si pa čega bi se imao bojati?

E, moj Jure iz Mesihovine! Nije da i ti nisi čuo za glasovitu kavu na dnu bostonske luke? I otišao si valjda od kuće da bi u Berlinu sagradio pržionicu. Tražiš priču o mom crnom kamenu, a o svomu šutiš. Mogao bih ti vjerovati da ga nisi bacio, ali, da ga nisi imao razloga baciti, ne bih. Ne želiš li priznati da smo svi mi ozlojeñeni samo zato što smo morali otići, stekli ovamo bogatstvo ili zaradili bolest, bolje je da mi o svom crnom kamenu nikad i ne pričaš. Svi smo mi, moj Jure, povrijeñeni i, kad dobijemo premijerov poziv, stara se rana ponovo pozljeñuje i počinje krvariti. Ipak, sa zakašnjenjem od četiri godine, odgovorit ću ti kako stoji s mojim crnim kamenom.

O svom imenu ni sada nisam pripravan sve reći. Način njegova pisanja nisam mistificirao: to je talijansko ime talijanskog državljanina. Svoje znance nisam ostav-ljao u nedoumici tko sam. Ako je znanac naš čovjek, rekao bih mu da sam Mate Vodopija, a što se pisanja imena tiče, ako bi se tomu čudio, rekao bih mu da tako ime i prezime pišu svi naši iseljeni ljudi koji su živjeli u primorskim mjestima što su bila pod vlašću Talijana. Za strance, one koji su me samo uzgred poznavali i koji su sa mnom vodili poslove, bio sam talijanski državljanin koji svoje ime piše na talijanski način. Dakle, taj dio priče s imenom nisam krio, ali onaj drugi dio, kako su mi kuma

Emma Cettineo i kum Cesare Pasini nadjenuli ime, nisam rekao ni crnoj zemlji, ni svojoj ženi, Poljakinji, ni jednom od svoje troje djece. 0 tomu, kako ste čuli, ni Jure Dizdar, koji se razmeće znanjem o svemu pa i o meni, ne zna ništa.

Odmah da kažem, ni u načinu mog krštenja nema nikakvog misterija, ako se misterijem ne drži da sam još živ, da sam ovo što jesam i što sam oduvijek bio, iako pismo kaže da to nisam. Ali, bar zasad, o tomu ne želim govoriti ni ovom bijelom papiru švicarske bilježnice koju sam kupio na ciriškom aerodromu. O najvažnijem, zašto sam bacio crni kamen, mogu odmah reći što reći imam.

Boro Leskovac, komandir baterije brdskih topova u kojoj sam služio vojni rok, bio je zdepast čovjek, niska rasta, zamalo grmalj, raskrečenih nogu kao stepski ja-hač, Hun preostao iz seobe naroda, jedini živi primjerak ratnika koji su prevaljivali goleme udaljenosti, rušili države, osvajali gradove, a da o geografiji i državotvor-stvu nisu znali ništa više od Leskovca. Snažan, gojnih obraza, nakostriješene kose i sitnih očiju koje su se, zbog nepomičnosti, doimale kao riblje, ne samo daje, kad ga od oka procijeniš, bio sirovina, nego je, kad ga bolje upoznaš, sirovinom zračio. Seosko momče, odlučno da se plugu ne vraća, on je do posljednje godine rata nosio šajkaču s kokardom i služio »ravnogorskog ñenerala« s pasjom odanošću, kakva je i priličila onomu koji je rat shvatio kao kruh. Kad su partizani prodrli iz Bosne u Srbiju i razbili četnike, Leskovac im se pridružio u činu vodnika, koji je i kao četnik imao, preživio klanje na srijemskoj fronti, a u Ilirskoj Bistrici, kad je rat završen, prišio činove potporučnika i u malo godina, čin po čin, dogurao do kapetana prve klase. Tu je s napredovanjem stao, dok, uz službu, ne završi večernju gimnaziju.

Ja sam bio jedini u bateriji sa završenom srednjom školom, regrut koji je služio jednogodišnji vojni rok, za razliku od drugih artiljeraca koji su četkali konje i brisali topove dvije godine. U trupi prava rijetkost, jer su sred-njoškolci odlazili u škplu za rezervne oficire i u trupu

dolazili kao starješine. Kolika je to bila iznimka, vidjelo se i po tomu stoje Leskovac moj dolazak u bateriju, dok za mnom nisu došle karakteristike vojnog odsjeka, sma-trao činovničkom greškom i tješio me da se greška dade ispraviti, da će on sam mene poslati u školu rezervnih oficira, jer mi nije mjesto u bateriji gdje je polovica nepismenih a druga polovica jedva sriče abecedu. Ohla-dio se i pogledao me mrko kad su prispjele karakteristi-ke, ne znam kakve, ali sigurno ne takve kakve bi bile potrebne budućem oficiru. Iz njih se moralo vidjeti da sam sjemeništarac, da sam gimnaziju polagao privatno i da ću nakon vojske studirati teologiju. A svećenik, molit ću lijepo, ne može biti časnik. Tu su bar stvari čiste!

Bio je iznenañen kad je vidio da smo različiti i kad je u pitanju prošlost, a još više kad se radi o budućnosti, ali me nije odgurnuo od sebe. Štaviše, objeručke me je prigrlio i bio zadovoljan što ću godinu dana biti samo njegov. Vežući me za sebe, izdvajajući me iz baterije i odvajajući me od drugih vojnika, unapreñujući me za starješinu bez čina i položaja, zapravo me je posvojio kao što se posvaja koristan predmet. Oslobodio me je teških poslova u konjušnici i krugu vojarne, oslobodio me de-žurstva i stražarenja, svega osim borbene obuke, jer to nije smio, ali sam i s nje više izostajao nego što joj bio prisutan. Zauzvrat, vodio sam baterijsku administraci-ju, knjigu požarstva, izdavao rublje, držao nepismenima analfabetski tečaj i pismenima tečaj biologije i astrono-mije, što se smatralo posebno »vaspitnim«, a za potrebe kapetana obavljao dva delikatna i povjerljiva posla: pisao sam mu skripta za drugi razred gimnazije iz svih pred-meta, nešto skraćeno, da se lakše nauči, i za državne praznike i povijesne datume referate koje je čitao pred čitavim divizionom.

Dok su drugi vojnici zebli, bili mokri i umorni, ja sam ložio peć i, koristeći gimnazijske udžbenike, pisao skripta po receptima »skraćenog kursa«, što je značilo pojednostavniti do gluposti ionako pojednostavljenu ma-teriju, kakva se redovito nalazi po školskim priručnici-

^* i i . 11 UJ,

ma. Kad bih napisao, tumačio sam mu što sam napisao. Gledao bi me svojim nepomičnim ribljim očima iza kojih se sterao meni nepoznat predio. Kad bih u čudu zastao, ne znajući shvaća li taj čovjek nešto od onog što mu govorim, on bi samo rekao:

- Tjeraj dalje! Donekle mije bilo shvatljivo njegovo držanje. Iako

se razgovor meñu nama vodio u kancelariji, opravdano pretpostavljajući da ću o tomu što radimo pričati vojni-cima, on, u strahu za svoj ugled, nije mogao podnijeti da se razglasi kako običan vojnik, iza zatvorenih vrata, kapetanu drži instrukcije. Zato je poduka postala izvor potmule napetosti izmeñu nas dvojice, iako, zahvaljujući i njegovoj šutljivosti, do nesporazuma nije nikad dolazi-lo. Primjećivao sam nešto slično zavisti i čuñenju kako to da ja sve lako primam, a njemu ide tako teško. Ta zavist, kao što obično sa zavišću biva, našlaje svoj odušak u nečemu stoje se naoko nije ticalo.

- U redu - rekao mi je jednom - oficir zasad ne možeš biti. Ali, kad bi mogao, bi li želio?

Odgovorio sam mu kako ne samo što ne žalim što oficir ne mogu biti, nego da oficir ne bih htio biti ni onda kad za mene ne bi bilo drugoga kruha osim vojske. To gaje prenerazilo. Ne kao istina već kao drskost, kao moje napuhavanje. Otada je, kad bih mu tumačio dijelove skripata i zastao pitajući se shvaća li on od toga štogod, ponekad, umjesto onoga: »Tjeraj dalje«, ubacivao i ovo preneraženje:

-1 ti ne bi bio oficir? - Ne bih. - Ma idi, bre, koga ti blefiraš! Možda bih ja u miru odslužio svoj jednogodišnji

dug državi, neusporedivo lakše i zabavnije od tisuća svojih vršnjaka koji su se nagacali blata i nazimovali zime, možda se iz kapetanova čuñenja što ne želim biti oficir nikad ne bi razvila sumnja u pobude takvog stava, da se nije pokvarila poluga slova »a« na baterijskom pisaćem stroju i da nije došao početak veljače, kad se u

hrvatskim crkvama drže mise za dušu pokojnog Alojzija Stepinca, a novine, koje su na zadušnice Stepincu bile uvijek spremne, na pasja kola napadaju propovijed hr-vatskog primasa u kojoj se nañe i zagonetna riječ kardi-nal. Te je godine ta propovijed bila toliko važna da se u »Borbi« čitav članak oko nje vrtio. Poluga slova »a« i kardinal staviše na kušnju naš obostrano koristan i prešutno anatagoniziran odnos, našu uzajamnost i, što ne reći, prikriveno koristoljublje.

Čim je završio blagdan Republike i referat što sam ga za tu prigodu Leskovcu napisao bio pročitan, dobio sam zaduženje da na isti način pripremim i referat za Dan Armije, za koji mnogi znaju kad pada, a rijetki da je vezan uz Staljinov roñendan, što, dakako, u referatu neću spomenuti, jer se ta namjerna podudarnost krila. Na isti način je značilo da mi iz kasarnske biblioteke Leskovac donese najmanje pet godišta »Borbe«, sveske koji pokrivaju tri posljednja mjeseca u godini, pa da ja na osnovi tekstova koji su o tom danu pisani u proteklih pet godina napišem Leskovcu referat za ovu godinu. Već sam bio naučio taj kompilatorski posao. Uzmeš jednu rečenicu odovud, drugu odonud, bez straha da će ih autori prepoznati, čak i kad bi referat bio i objavljen, jer su svi ti napisi bili ponavljanje stoput ponovljenog. Mo-gao sam tu verbalnu montažu obaviti u jedno popodne, ali nisam, i stoga što sam na račun referata htio u toploj sobi provesti prvu polovicu prosinca i stoga što u očima Leskovca nisam htio lakoćom obavljanja posla sam po-sao obezvrijediti.

Dva dana uoči blagdana, kad sam tekst referata iz rukopisa htio prenijeti u strojopis, pukla je poluga slova »a«, valjda najčešće udaranog vokala. U gradu nije bilo majstora koji bi to znao zavariti, a svi ostali pisaći strojevi u divizionu, sve sama trofejna roba, bili su u još gorem stanju. Predložio sam kapetanu da mu referat, čitljivo, ispišem perom, a ako ni čitljivi tuñi rukopis ne može čitati, neka referat sam ispiše po mom diktatu. Odbio je i jedno i drugo, i rekao mi da se snañem kako znam, što

je, sudeći po raskrečenim nogama, bila ozbiljna prijet-nja: za poštedu koju ti dajem, i to ćeš ti meni učiniti, naći zamjenu slova »a«.

Mogao sam zamjenu slovu »a« naći u svakom slovu tastature koje je višak u našem glasovnom sustavu, a razlog što sam odabrao crticu bio je u tomu što se ona razlikuje od svih slova, pa će je kao »a« biti najlakše čitati. Rekao sam to kapetanu, on se složio i ja sam referat otipkao. Nastao je tekst koji je i meni zadavao strah da će se to pred skupom dati lako čitati. Tješio sam se da se čitanje može uvježbati i da to uporni kapetan neće propustiti, ali mu se nisam usuñivao reći da čitanje vježba.

Na sam dan čitanja referata posjetio nas je major Tomo Bilbija, zamjenik komandanta diviziona, nešto kao ostatak komesara koji su dokinuti, čovjek zadužen za politički rad i čovjek koji mora da je bio, jer mu je narav posla takva, u prisnim vezama s kontraobavještaj-nom službom. Čovjek miran, dostojanstven i malorječiv, Bilbija se razlikovao od drugih oficira i menije s njim, a to se dogodilo u nekoliko navrata, bilo ugodno surañivati. Kod njega nisam zapažao ni trunka nasilja, ni trunka gluposti, što su svi manje ili više posjedovali. Bio mije nedokučiv Leskovčev strah pred tim čovjekom, strah koji nije potjecao otuda stoje Bilbija bio viši po činu i prvi pretpostavljeni, jer se Leskovac s toliko straha nije od-nosio ni prema komandantu diviziona ni prema drugim nosiocima visokih činova koji su nas posjećivali. Kad je došao, rekao je Leskovcu da su njegova tri posljednja referata u sličnim prigodama bila dobra, pa da se nada da je i ovaj najnoviji isti takav. Bilo bi šteta da ga drži samo svojoj bateriji. Neka ga održi čitavom divizionu, koji se, osim Leskovčeve baterije, sada nalazi u Voj-ničkom domu, gdje po njegovu nalogu čeka da mu Le-skovac održi referat.

Dok se naša baterija postrojavala, kako bi trčećim korakom došla do Vojničkog doma, mene je kapetan

ostavio u kancelariji da na mjesto crtice rukom ubilježim slovo »a«.

- Sunce mu njegovo! - rekao je kapetan kad je došao u kancelariju po referat. - Kako se toga nisam prije sjetio!

Zamjenu sam crtice za slovo »a« izvršio tek do polovice teksta. On me je u poslu prekinuo i mi smo, poprilično kasneći, u dom ušli posljednji.

Ni dok je čitao tekst s umetnutim slovom, čitanje nije bilo ni tečno ni izražajno, ali i takvo, pred auditori-jem s polovicom analfabeta, moglo je proći. Meñutim, kad su došle crtice, kapetan se potpuno smeo. Zamucki-vao je, a da bi pogodio pravi izgovor, ponavljao je neke riječi i po tri puta. Rečenična se intonacija raspala. Kapetan se preznojavao, mijenjao težište tijela s noge na nogu i sve dulje, kad bi uspješno izgovorio koju riječ, gledao u auditorij svojim ukočenim ribljim očima. To-bože, rekao je nešto epohalno, pa je red da se tu napravi stanka i zapamti zauvijek stoje iz crtica odgonetnuto.

Kao obično u prilici kad govornik ne zna što će reći, a ponaša se kao da je popio mozak svijetu, u dvorani je vladala grobna tišina izazvana hipnotičkom snagom ka-petanovih očiju, njegovim preznojavanjem i prijetećim držanjem, kao da namjerava udariti šakom onoga koji se usudi pisnuti.

U tom trenutku gledao sam mirnog Tomu Bilbiju, koji kao da se ovlaš osmjehivao. Kapetan je bio na dijelu teksta koji govori o osnivanju brigade u Rudu, o vreme-nu kad je sam bio uz »ravnogorskog ñenerala«. Pomislio sam, ako Leskovac u ovom času misli kako se Bilbija osmjehuje jer drži daje razlog kapetanovu zamuckiva-nju prisjećanje da je u vrijeme osnivanja vojske kojoj danas vjerno služi bio njen ljuti protivnik, mora da proklinje sve pisaće strojeve ovoga svijeta, sve crtice i mene zajedno s njima. Baš je u tom trenutku Leskovac jednu crticu pročitao kao crticu, jer mu se učinilo da dva odvojena dijela riječi, meñu kojima se ona nalazi u ulozi »a«, imaju zasebna značenja. Već od pomisli da Leskovac

usporedo i čita i misli što o njegovu čitanju sudi Bilbija, ja sam grizao usne do krvi, a kad sam čuo crticu kao crticu, prasnuo sam u smijeh. I odmah upitao sam sebe što mi bi.

Bilbija me pogleda i nasmiješi se. Leskovac me pogleda kao što riba na mramornom stolu ribarnice gleda neodlučna kupca. Analfabetska me publika pogle-da i čudom se začudi čemu se smijem kad se ništa smiješno nije dogodilo... Bez pretjerivanja mogu reći da je to bio smijeh koji je od svih smjehova u povijesti odigrao najpresudniju ulogu u sudbini smijača.

Do prekida dotadašnjih odnosa izmeñu mene i kapetana nije došlo odmah vjerojatno zato što za me nije imao odgovarajuću zamjenu, a poslove koje sam obavljao nije htio, ili nije znao, preuzeti na sebe. Ali je isti dan došlo do smanjenja poslova i ograničenja prava. U toploj kancelariji nisam smio ostajati dok je u njoj bio kapetan. Prestao sam pisati skripta. Nestalo je čuñenja što ne želim biti oficir. Znao sam da prolazim kroz meñuigru, izmeñu onoga stoje bilo i onoga što ima biti.

Toga jutra padao je gust i vlažan snijeg, koji se, ako pada na odjeću i tijelo, topi ispuštajući obilje vlage. Vojska je katkad vježbala i po takvu vremenu, jer vre-mena nemoguća za ratovanje nema, ali bojazan da tolika vlaga ne naudi zdravlju konja prisili oficire na odluku da se tog jutra ne izlazi na vježbu, već da se drži politička nastava i čeka razvedravanje, pa, ako ga bude, u otpod-nevnim satima vježba obavi bar djelomično. Posjedali smo u velikoj spavaonici na svoje drvene kovčege jer na postelje nismo smjeli, i čekali da doñe komandir baterije i otpočne političku nastavu.

Taje nastava bila čitanje novina, nešto izostalo iz ratnih godina kad je novina bilo malo i kad su borci bili ili nepismeni ili polupismeni, pa sami čitati ne bi znali ni da su imali svoj primjerak. A kako se novine nikad ne čitaju od prve do zadnje stranice, nisu se tako čitale ni na političkoj nastavi. Predavač bi, što je najčešće radio Leskovac, dijelom čitao a dijelom prepričavao neki udar-

ni članak. U prepričanom dijelu višestruko je pojačavao ono što je i u tekstu bilo istaknuto, pa se politička nastava doimala i žestoko i sadržajno, iako je bila izrazito prazna. Što ne znači da tako praznoglava nije mogla biti djelo-tvorna. Ogoljena, pojednostavljena, osiromašena do pri-mitivizma, ona je u neuke ljude, čija je duhovnost bila pustoš bez kraja, sadila prve sadržaje, koji će se, budući da im ništa ne smeta, uhvatiti tla kao korov u rahlu zabranu. Čovjekov je duh kao njiva: u njemu raste što se u nj posije.

Mi smo sjedili i čekali, a kapetana nikako nije bilo. S početka smo mislili da mu se ne žuri, snijeg tako skoro neće prestati. Ali, kad smo kroz prozor vidjeli kako oficiri protrčavaju dvorištem iz jedne u drugu baraku, posum-njali smo da se nešto dogaña i da kapetan zbogtoga kasni. Onda je u spavaonicu ušao dežurni i prozvao moje ime. Kad sam ustao, zauzeo stav mirno i javio se, rekao mije da me kapetan zove u kancelariju. Što je sad? Da sa mnom ne namjerava raskrstiti naočigled sviju?

Ušao sam u kancelariju, udario potpeticom o pot-peticu, ukočio se u stavu mirno i rekao drugu kapetanu tko sam, i da se javljam po njegovu nareñenju. Tri vodnika i dva kapetana, komandiri drugih baterija, sta-jali su oko stola u polukrugu. Samo je Leskovac sjedio za stolom, u središtu tog polukruga. Nitko nije ništa govo-rio, ni meñusobno ni meni koji sam pozvan da se sa mnom porazgovara. Pred Leskovcem je stajala »Borba«. Na naslovnoj stranici preko tri stupca vidjela se poznata slika: Alojzije Stepinac, na nogama, sluša čitanje presu-• de.

- Kardinal, stoje to? - rekao je Leskovac i na meni zaustavio svoje teške, nepokretne oči. Kao da gaña u mene i sada gleda je li pogodio metu.

- Ah! - rekao sam s olakšanjem. Ne znam, možda sam, kad je strah popustio, iscijedio iz sebe nešto kao ironičan osmijeh. Ako jesam, htio nisam.

- Miii-rno! - izderao se Leskovac, aja sam se ukočio u , i i , „ i . .

i ponovo protrnuo. - Stoje tu smiješno da se cerekaš? Traži se od tebe i odgovaraj!

- Razumijem, druže kapetane - rekao sam i nasta-vio tumačiti stoje i tko kardinal, kako se bira, koji mu je posao, kakva mu je odjeća i kakva mu čast pripada. Bez riječi su me saslušali, a kad sam završio, Leskovac se izderao da mogu ići. Propisno sam ga pozdravio, okrenuo se »nalijevo krug« i strojevim korakom izišao na hodnik, sretan što j e rij eč bila samo o kardinalu. Nij e mi bilo lako, ali valja priznati da lako nije bilo ni njima kad su vidjeli da im je govoriti o Stepincu, o kardinalu, a nigdje rječni-ka stranih riječi da vide što je kardinal, ni Bilbije da ih instruira prije nego što će poći na političku nastavu.

Ja sam, meñutim, svoju muku odšutio, a Leskovac je na političkoj nastavi soj oj muci dao oduška. Postoje pročitao najpogrdnije retke o Stepincu i o onima koji slave godišnjicu njegove smrti, on je prostonarodnim jezikom, da ga neuka vojska do kraja razumije, sve to još tri puta ponovio, svaki put za oktavu sočnije i sirovije. Mnogo od te prostonarodne ljepote i te sočnosti išlo je na moj račun, s pravom, jer pripadam Stepinčevoj branši i jer sam znao što znači prezrena riječ kardinal, kojom nečasni časte nečasne, pa joj zato značenje i znaju oni, kako se kapetan izrazio, koji ne vrijede ni »pišljiva zrna pasulja«.

Sve u svemu, s kardinalom sam dobro prošao. I iz toga sam sudara izišao kao oderan pobjednik. Čak mi se učinilo daje na pomolu pomirenje, ako Leskovac uvidi da sam mu potreban i kad se ironično smijuljim. Tada nisam znao što ću uskoro znati. Napuhani autoritet može se pomiriti sa svim i svačim, može pristajati na niske kompromise i sklapati najprljavije poslove, ali se nikad ne može pomiriti s onima koji mu se smiju i ne uzimaju ga ozbiljno.

Onda je, tjedan dana nakon zgode s kardinalom, u bateriju, ni od koga najavljen, došao »subotar«, pripad-nik sekte Jehovinih svjedoka i »stari znanac«, kako gaje nazvao kapetan, kad je meni rekao da pridošlicu stavim

na popis za sljedovanje prehrane i da mu iz magazina izdam posteljinu. Naknadno ću saznati, iz dokumenata i razgovora s njim, da je »stari znanac« poznat samo komandiru i još jednom vodniku koji u bateriji služe više od deset godina, a svima ostalima, vojnicima i starješina-ma, daje potpuno nepoznat.

Bio je to sitan, kržljav i neishranjen čovjek, očiju plavih kao perunikine latice, rijetke kose i štrkljaste brade koju je neredovito brijao. Kosa mu je bila sura, dlake na bradi takoñer, pa nisi mogao pogoditi jesu li to sjedine ili su mu vlasi sijede od roñenja. S takvom dlakom, rijetkom, surom i tankom, s tim licem blijedim kao krpa od neobijeljena lana, on se meñu regrutima doimao kao starac, stariji od njih dva puta više od deset godina koliko je od njih stvarno bio stariji.

- Hoćeš li opet? - rekao mu je kapetan tri minute nakon susreta, stoje »subotar«, čijeg se imena, na svoju sramotu, ne sjećam, odšutio na iznimno skrušen i snoš-ljiv način.

»Subotar« je, da ga tako i dalje nazivljemo iako je to vulgarno ime za te časne ljude, bio regrutiran pet godina nakon rata, deset godina prije svih nas u bateriji, pa gaje toliko godina starosti i dijelilo od nas. Pozivu u vojsku se odazvao kao i svi pozvani, došao u bateriju i živio u njoj poput ostalih sve dok starješine ne odlučiše podijeliti oružje. On gaje odbio primiti. Molio je da mu dadu bilo kakav posao, da radi u kuhinji ili pekari, da pere zahode, da iz štale ne izlazi, da čitav vojni rok provede u balezi i mokraći, da zob i sijeno jede s konjima, samo neka mu oružje ne trpaju u ruke! Nisu mu dali što je tražio. Tvrdili su kako bi njegov primjer mogao djelo-vati zarazno. Stoje puka laž. Poznatoje da velikbroj ljudi voli uglancano i ulickano, s epoletama na ramenu i s oružjem o pojasu, paradirati okolokole, a jedva ga se nañe koji bi štalu pretpostavio oružju i kidanje gnoja paradi.

Možete misliti kako bi zarazno djelovao »subota-rov« primjer na vojnika koji, s bajunetom o pojasu,

dotjeran za nedjeljni izlazak u grad, doñe u zahod obaviti nuždu pa kod školjke nañe »subotara«, sa četkom i mokrom krpom u ruci, i zamoli ga da se časak makne, obavi što je obaviti trebao, ni vodu ne pusti iz vodoko-tlića, prepusti i to i ostalo »subotaru«, koji je tu čast silnim molbama isprosio! Zbilja zarazan primjer!

Nisu se mogli izložiti opasnosti da jedna četka, jedna krpa i jedna kanta smrdljive vode razaraju armiju, pa su ga s njegovim kovčegom poslali na vojni sud. Taj gaje za deset minuta, po ustaljenoj proceduri za »subo-tare«, osudio na pet godina vojnog zatvora... Kad to pet godina minu, poslaše ga opet u Leskovčevu bateriju da odsluži rok... On opet odbije primiti oružje. A oni ga opet osudiše na pet godina robije... Kad i tih pet godinica proñe, on se opet pojavi u svojoj bateriji i tamo nañe mene da ga upišem u popis za prehranu i da mu izdam posteljinu, čudeći se kako bi mi čovjek koga nikad nisam vidio mogao biti »stari znanac«, i čudeći se što kapetan »starog znanca« dočekuje neugodnim pitanjem hoće li opet počiniti zločin, kao daje stari zlikovac već dva puta zapalio sve četiri barake diviziona.

Zapalio? Pa da znate, i jest zapalio, čitav divizion a našu bateriju posebno. Plamen kojije zahvatio duše svih vojnika nije bio povodljiv primjer. Nizanje nisca od pet po pet godina robije dok ne namiri dvadeset i pet godina robijanja, kad su, pričalo se, »subotare« puštali kući, ne može biti stvar za kojom ćeš se polakomiti. Plamen je zapalila radoznalost kakav je to čovjek koji služenje dvogodišnjeg vojnog roka pod oružjem, iz koga će pucati samo u mete na strelištu, pretvara u dvadeset i pet godina robije pozivljući se na zavjet Bogu da oružje neće primiti u ruke. Kakav je to čovjek, i kakva je to vjera koja nalazi pristaše koje će je slijediti po tako skupoj cijeni?

Čovjek je običan, blijed od tamnovanja, tužan, o-samljen, sluša kad ga nešto pitaju, ali na svako pitanje ne odgovara. Susretljiv je, rado stupa u razgovor kad je riječ o običnim stvarima, ali se ni tada ne nameće. Čovjek nije ni po čemu izniman, a opet je kod njega sve iznimno.

Na izravno pitanje zašto čini to što čini, izravno ne odgovara. Nasmije se, odmahne rukom kao daje robo-vati pet po pet godina najobičnija sitnica, kao da je to toliko svakodnevno da na tu tričariju ne vrijedi trošiti riječi. On nikomu ništa ne dokazuje, za nj je sve dokaza-no. Bože, kakva je to vjera koja u njemu gori?

Pomisao kako ima nešto u vjeri koja propovijeda da ljudi odbiju primiti oružje i prestanu se meñusobno ubijati, da u njoj ima nešto vrijedno i pored činjenice što taj savjet svi ljudi nikad neće poslušati, ta pomisao nikoga nije ostavljala ravnodušnim, jer je živjeti bez nasilja san svakog čovjeka. Možda najviše onog komu je nasilje zanat. U svakomu koji je o tom mislio, a rijetki su bili pošteñeni te primisli, doista je plamtio plamen pri-jeteći da okrzne neka načela po kojima smo se upravljali u našim dotadašnjim postupcima.

Ako su oni koji su »subotaru« davali pet po pet godina mislili daje taj plamen po njih škodljiv, imali su pravo. Ali nisu imali pravo u procjeni da bi ga trebalo gasiti. U dušama vojnika on nije mogao izazvati ništa više od radoznalosti, divljenja i duboke tuge što svi nismo, nećemo i ne možemo biti takvi kakav je »subo-tar«. Zbog toga je gašenje plamena bilo nepotrebno i neduhovito iživljavanje.

Upriličeno je početkom ožujka, kad je u dolini Morave pao te zime sedmi po redu snijeg, a »subotar« tri puta, opetovano u razmacima od tjedan dana, odbio primiti i pušku i bajunetu. Gašenje plamena zvalo se ispraćaj, bar tako gaje Leskovac nazvao, ispraćaj »subo-tara« na sud i novu robiju, ali bi mu bolje odgovaralo neko drugo ime, recimo karanje, što je i sastavni dio »političkog vaspitanja«.

Baterija je stajala postrojena u dvoredu licem pre-ma ulaznim vratima barake u kojoj smo stanovali. Ka-petan je stajao ispred stroja. Imao je u ruci štapić kojim je pokazivao mjesta na zemljovidu za vrijeme političke nastave. Štapićem je kuckao po sarama čizama, gledao preda se i šetkao tamo-amo. Iza barake, kao da nailazi

slučajno, pojavio se major Tomo Bilbija i Leskovac gaje pozdravio. Bilbija se nije udaljio. Zašao je u pozadinu stroja, pa je vojnike gledao u potiljak a Leskovcu u lice. Ostao je da i sam pogleda ispraćaj.

Iz barake je izišao »subotar«, odjeven za put, kao što smo i svi ostali bili odjeveni, samo što on na sebi nije imao opasača ni na kapi crvenu petokraku. U desnoj je ruci nosio drven kovčeg od neobojene dudovine koja je rasla na nekom vojvoñanskom salašu. Iza njega su išla dva vojna policajca koji su sinoć došli u bateriju da ga danas odvedu. Oni nisu dopustili da se »subotar« veže. Govorili su da ga poznaju, da taj neće bježati, a neće ni neku subverziju izvršiti. Zapravo nisu sami htjeli nositi teški »subotarev« kovčeg do željezničke postaje, koja je od vojarne bila udaljena tri kilometra. Kapetan je svoj trojici zapovjedio da stanu, i oni su stali. »Subotar« na prvoj stepenici, pratioci na trećoj.

Postoje, udarajući prutićem sad lijevu sad desnu saru, održao riječ kako je štetno, ludo i kako god okreneš nevaljalo ono što »subotar« čini, Leskovac se okrenuo bateriji i, šećući pogledom uzduž stroja nekoliko puta, premišljao koga će pozvati da podrži ono što je sam o »subotaru« rekao i sa svoje mu strane pridodati nekoliko ljutih a lijepih riječi.

- Života Pavlović - zovnuo je kapetan. - Ovdje - odazvao se Života. - Istupi tri koraka naprijed! - Kad je Života istupio

i u stavu mirno stao pred komandira, ovaj mu dade »na mjestu voljno« i reče: - De, Života, imena ti, reci ovomu nešto valjano. Pokaraj ga što čini. Eto, ti si i veći bogomo- ljac od njega, kaluñer si, stalno nešto čatiš, pa ipak si dobar vojnik. De, imena ti, pljuni na ovu uštvu od čovjeka!

Života Pavlović bio je doista mlad kaluñer iz mana-stira Ravanice. Visok i vitak, malo pogrbljen kao i svi dvometraši, više je nalikovao na Crnogorca nego na Srbina, ali otkuda god potjecao, bio je lijep čovjek, me-kanih crta lica, baršunasta glasa i usporena govora, i zato

što je u govoru otezao i zato stoje birao i misli koje će saopćiti, i riječi kojima će ih izreći. Povremeno bih s njim porazgovarao, onako, više šuteći nego govoreći, i primi-jetio sam daje u šutnji, točnije rečeno, u dobroti, Života bio rječitiji nego kad bi besjedio. Nije imao veće obra-zovanje, ali nije bio ni bez njega. Onoliko koliko ga može steći marljiv samouk, stekao ga je i on. A kao samouk, i Života je u svoje znanje bio nesiguran. Ali, opet kao kod samouka, Života je posjedovao puninu nutarnjeg života koja je, budući daje ona sve što samouk ima, nadilazila količinu duhovnosti stoje nalazimo kod školovanih. Zato mu je šutnja i bila rječitija od govora. Tu posebnost samouka, tu produhovljenu šutnju, kapetan nije mogao zapaziti. On je vidio ono što je bilo na površini, da je Života pažljiv i poslušan, da se sa strahopoštovanjem odnosi prema nišanskim spravama na topu i da iz topa najuspješnije nišani. Kapetan je mislio da su sve to posljedice Životine predanosti vojsci i vojničkom poslu, a ne, stoje bilo, da su to posljedice navike samouka koji uči bilo što i sve odreda, i posljedice duhovnosti kojoj su rad i posluh starješinama zapovijedi Božje.

- Bog s vama, kapetane! Što da ja grdim i pljujem tog čovjeka? On nije nikomu, pa ni meni, učinio ništa ružno. Pravo da vam kažem, i ne smijem to činiti. Kao što je u meni i u svima nama, tako je i u njemu Bog prisutan. A što on drukčije čuje glasove Božje nego što ih čujem ja i što ih drukčije slijedi, to je opet volja Božja i tu ja nemam, ako sam Božji, što da kažem.

- A, tako, Života! Vrati se u stroj i pazi da ne propišaš mlijeko majčino - rekao je Leskovac, očito raz- blažujući svoj gnjev tim majčinim mlijekom. -Ako ti nisi htio, imajedan učeniji bogoljubac od tebe koji će to htjeti, koji će ovoj gnjidi od čovjeka znati kazati koju lijepu. Hajde, neka iziñe onaj na koga sam mislio - rekao je kapetan, aja sam se nakon tri strojeva koraka našao pred njim u stavu mirno.

- Izvolite, druže kapetane! ....,, .... - Izvoli,ti- Savjetuj ovoga ovdje! Huniiješ i pisatil

govoriti - rekao je kapetan s primjetnom dozom ironije, gotovo siguran da ću, radi tople kancelarije i svih pošteda što ih uživam, sasuti grdnje na »subotarevu« glavu. A kako bih drukčije i mogao postupiti, mislio je kapetan. Nezgoda sa crticom koja je zamjenjivala slovo »a« i slučaj s kardinalom već su me bili doveli na vrata kancelarije iz koje se lako broje moravski snjegovi. Ovo me sa »subotarom« može i izbaciti »na polje« i, ako budem mudar, vratiti unutra, pa, osim topline, obdariti me i svim ostalim kapetanovim naklonostima koje sam uži-vao prije nego se prelomila poluga na slovu »a«.

- Druže kapetane - rekao sam - doveli ste me u nepriliku. Da ste vi mene pozvali da kažem svoje o tom nevoljniku prije Živote Pavlovića, ja bih vas možda i poslušao, jer sve što bih rekao, bilo bi na moju dušu. Iza Živote ja ne smijem ništa kazati. Sve što bih kazao ne bi bilo samo moje. Htjeli mi to ili ne htjeli, Života ovdje predstavlja pravoslavno kršćanstvo a ja katoličko. Ako je Života onako lijepo predstavio pravoslavlje, ne smijem ni ja ništa gore predstaviti katoličanstvo. A kako ne želim ni da se sa Životom osobno nadmećem ni da suprotstav ljam dvije bratske crkve, dozvolite, druže kapetane, da od riječi do riječi potpišem ono stoje Života kazao.

Baterija se nasmijala kao da gaña plotunom iz svih oruña. Ono što je najgore, nasmijao se i Tomo Bilbija, iako smo njegov smijeh vidjeli samo nas petorica, kape-tan i ja, »subotar« i dva pratioca. Kapetan je rekao policajcima neka gone mrcinu, a bateriji dao razlaz. Dok se još vojska motala po snijegu, Bilbija je prišao Leskov-cu i rekao mu:

- To je trebalo da bolje pripremite, kapetane. - Čemu? Ispraćao sam ga bez priprema i prvi i

drugi put. Bilo je uvijek odlično. - Ali zaboravljate da je to bilo prije deset i prije pet

godina. Bila su to i druga vremena, i druga je mladost služila vojni rok. Dolaze sve neposlušnije generacije i, budemo li željeli da govore što mi hoćemo, morat ćemo ih prikladno, vaspitati.

I

Leskovac nije bez štete po sebe i bez nevolje po krivce mogao preživjeti fijasko lijepe zamisli o »subota-revu« ispraćaju. Baš lijepe! Kako se radilo o zabludama vjerske naravi, »subotara« je najprije trebao izraziti samouki pravoslavni teolog, a potom ruženje podići na razinu teološke učenosti učen katolik. Zatim bi nekoliko razjarenih vojnika navalilo prostačkim grdnjama. I kad bi policajci poveli »subotara«, činilo bi se da ga nepra-vedno spašavaju od pravednog gnjeva »zdravih snaga« meñu regrutskom mladosti. Ali se lijepa zamisao pokliz-nula na vjerskoj zadrtosti dvojice pritajenih »subota-ra«... Ljudi stiješnjenih obzora, ljudi drilovani u jednom i ničem više, prilikom procjene ponašanja drugih ljudi na njih projiciraju svoju uskoću i, sluči li im se da se drugi ne ponašaju prema njihovim očekivanjima, drže ih i zadrtima i zatucanima, ne videći da su takvi oni sami. Leskovac nas je pozvao odmah nakon neuspjela ispra-ćaja, želeći nas omekšati tako da iz obojice »propisa majčino mlijeko«.

Prvi je u kacnelariju pozvan Života. Kad je izlazio, a ja trebao ući, bio je zbunjen, crven u licu i, kako bi on rekao, plačevan. Upao sam u kancelariju gonjen strahom što su ga potpalili Životin izgled i ponašanje, radoznao da vidim što će se zbiti i zainteresiran da se što prije zbude što se zbiti ima. A kad sam se našao unutra, bilo je kao u kavezu s pobješnjelim lavom. Leskovac mi je bez riječi, razjaren kao životinja iz savane, pritrčao i opalio jednu pa drugu zaušnicu. Bio sam zatečen, nenaviknut na tu vrstu poniženja, jer je šamaranje vojnika bilo zabranjeno. Udarac u lijevi obraz olabavio je kapu na mojoj glavi, udarac u desni obraz zbacio ju je s glave i ona se, prislonjena na moju lijevu čizmu, našla na podu.

- Digni kapu! - proderao se Leskovac. - Neću - odgovorio sam mu nimalo mekano. -

Neka je digne onaj tko ju je bacio! - Digni kapu, mrcino - prosiktao je i udario me

„šakom, ulijevi obraz tako iako da sam na lijevo uho

govoriti - rekao je kapetan s primjetnom dozom ironije, gotovo siguran da ću, radi tople kancelarije i svih pošteda što ih uživam, sasuti grdnje na »subotarevu« glavu. A kako bih drukčije i mogao postupiti, mislio je kapetan. Nezgoda sa crticom koja je zamjenjivala slovo »a« i slučaj s kardinalom već su me bili doveli na vrata kancelarije iz koje se lako broje moravski snjegovi. Ovo me sa »subotarom« može i izbaciti »na polje« i, ako budem mudar, vratiti unutra, pa, osim topline, obdariti me i svim ostalim kapetanovim naklonostima koje sam uži-vao prije nego se prelomila poluga na slovu »a«.

- Druže kapetane - rekao sam - doveli ste me u nepriliku. Da ste vi mene pozvali da kažem svoje o tom nevoljniku prije Živote Pavlovića, ja bih vas možda i poslušao, jer sve što bih rekao, bilo bi na moju dušu. Iza Živote ja ne smijem ništa kazati. Sve što bih kazao ne bi bilo samo moje. Htjeli mi to ili ne htjeli, Života ovdje predstavlja pravoslavno kršćanstvo a ja katoličko. Ako je Života onako lijepo predstavio pravoslavlje, ne smijem ni ja ništa gore predstaviti katoličanstvo. A kako ne želim ni da se sa Životom osobno nadmećem ni da suprotstav ljam dvije bratske crkve, dozvolite, druže kapetane, da od riječi do riječi potpišem ono stoje Života kazao.

Baterija se nasmijala kao da gaña plotunom iz svih oruña. Ono što je najgore, nasmijao se i Tomo Bilbija, iako smo njegov smijeh vidjeli samo nas petorica, kape-tan i ja, »subotar« i dva pratioca. Kapetan je rekao policajcima neka gone mrcinu, a bateriji dao razlaz. Dok se još vojska motala po snijegu, Bilbija je prišao Leskov-cu i rekao mu:

- To je trebalo da bolje pripremite, kapetane. - Čemu? Ispraćao sam ga bez priprema i prvi i

drugi put. Bilo je uvijek odlično. - Ali zaboravljate daje to bilo prije deset i prije pet

godina. Bila su to i druga vremena, i druga je mladost služila vojni rok. Dolaze sve neposlušnije generacije i, budemo li željeli da govore što mi hoćemo, morat ćemo ih prikladno vaspitati.

Leskovac nije bez štete po sebe i bez nevolje po krivce mogao preživjeti fijasko lijepe zamisli o »subota-revu« ispraćaju. Baš lijepe! Kako se radilo o zabludama vjerske naravi, »subotara« je najprije trebao izružiti samouki pravoslavni teolog, a potom ruženje podići na razinu teološke učenosti učen katolik. Zatim bi nekoliko razjarenih vojnika navalilo prostačkim grdnjama. I kad bi policajci poveli »subotara«, činilo bi se da ga nepra-vedno spašavaju od pravednog gnjeva »zdravih snaga« meñu regrutskom mladosti. Ali se lijepa zamisao pokliz-nula na vjerskoj zadrtosti dvojice pritajenih »subota-ra«... Ljudi stiješnjenih obzora, ljudi drilovani ujednom i ničem više, prilikom procjene ponašanja drugih ljudi na njih projiciraju svoju uskoću i, sluči li im se da se drugi ne ponašaju prema njihovim očekivanjima, drže ih i zadrtima i zatucanima, ne videći da su takvi oni sami. Leskovac nas je pozvao odmah nakon neuspjela ispra-ćaja, želeći nas omekšati tako da iz obojice »propisa majčino mlijeko«.

Prvi je u kacnelariju pozvan Života. Kad je izlazio, a ja trebao ući, bio je zbunjen, crven u licu i, kako bi on rekao, plačevan. Upao sam u kancelariju gonjen strahom što su ga potpalili Životin izgled i ponašanje, radoznao da vidim što će se zbiti i zainteresiran da se što prije zbude što se zbiti ima. A kad sam se našao unutra, bilo je kao u kavezu s pobješnjelim lavom. Leskovac mi je bez riječi, razjaren kao životinja iz savane, pritrčao i opalio jednu pa drugu zaušnicu. Bio sam zatečen, nenaviknut na tu vrstu poniženja, jer je šamaranje vojnika bilo zabranjeno. Udarac u lijevi obraz olabavio je kapu na mojoj glavi, udarac u desni obraz zbacio ju je s glave i ona se, prislonjena na moju lijevu čizmu, našla na podu.

- Digni kapu! - proderao se Leskovac. - Neću - odgovorio sam mu nimalo mekano. -

Neka je digne onaj tko ju je bacio! - Digni kapu, mrcino - prosiktao je i udario me

Šakom u liievi obraz tako iako da sam na liievo uho

trenutno oglušio, zateturao i objema čizmama nagazio na kapu.

Tada su se naglo otvorila kancelarijska vrata. - Što se to, do vraga, ovdje dogaña? - rekao je Tomo

Bilbija. - Druže majore, bacio je 'titovku' pod noge i gazi

je. Ja mu kažem daje digne, a on neće. - Što, nećeš da digneš kapu? - Neka je digne onaj tko ju je bacio - rekao sam

Bilbiji i pogledao sebi pod noge, a kad sam vidio da gazim po kapi, udaljio sam se od nje idući natraške tri koraka.

- Dobro, vidjet ćemo tko ju je bacio. Ali, tko god da ju je bacio, ti je ne bi smio gaziti, ona je tvoja, morao bi se sagnuti i staviti je opet na glavu.

-Neću. Da samje bacio, ja bih je i dignuo. Neka je diže tko je pod noge baca.

-Dobro-rekao je Bilbija-kad je nećeš dičiti, dići ću je ja.

Strgao je s kape zvijezdu, zapovijedio mi da ra-spašem opasač, uzeo opasač i pružio mi kapu da je metnem na glavu, pa je pozvao stražara da me odvede u hladovinu. Neka se tamo malo smirim, poslije će vidjeti što i kako dalje.

I što je dalje bilo? Osudili su me na godinu i dva mjeseca da brojim dane u kalendaru kako ih nikada nisam brojio, da sa »subotarom«, koga tamo nisam na-šao, razmišljam o svojoj vjeri i svojoj nevjeri, o svojoj glavnoj krivnji, o titovci i svemu onomu što joj je pretho-dilo, da za tih četrnaest mjeseci spoznam svoje greške, doñem k pameti i u miru završim preostalu polovicu svog jednogodišnjeg vojnog roka. Svoje pogreške nisam spoz-nao ni za tih četrnaest dugih mjeseci, ni ikad poslije, ali sam k pameti došao, pa sam preostali dio vojnikovanja završio bez greške, kao poslušan, marljiv i šutljiv čovjek, što mi je u karakteristiku ubilježeno kao podmukao, dvoličan, pritajen i opasan čovjek za koga nikada ne znaš kad će i otkuda napasti, ali kad god napad izvrši, budi siguran, komad će ti mesa otrgnuti s tijela. Kad sam se

I

s takvim ocjenama vratio iz vojske, valjda stoga što sam u hladovini došao k pameti, iz karakteristike, koja me je otada pratila postojanije nego sjena, potjecao je moj neodoljiv poriv da zemlju u kojoj sam roñen napustim što prije, ilegalno, zato što ovakvima kao ja nisu izdavali putovnicu.

Kao daje odnekud znao što mi treba, prišao mije jednog dana lučki nosač Mile Guzina i ponudio se da će mi pomoći izići iz »ovog kažina«. Sve što sam znao o Guzini bila je priča o njegovu nadimku... Pričalo se da Guzina ne voli svoj nadimak, koji je kao dječak Mile Kardum stekao u rodnom Nuniću. Kad je, još u vrijeme talijanske vlasti nad Zadrom, došao u luku za nosača, zamoli pet svojih zemljaka, koji su došli s njim, da ga više ne zovu Guzina. Budu li ga zvali, Talijani će to prevesti i njegovo će se sramoćenje nastaviti i u Zadru. Zemljaci mu obećaju da će ga zvati Mile ili Kardum, po želji, ako ih pozove na dobru večeru. Nakon večere, kad su se rastajali, siti i podnapiti, prijatelji mu se ponaosob zah-vališe na dobru iću i još boljem piću, koje će se pamtiti i 0 kojem će se pričati, ali što se njegova imena tiče, rekoše, on je za njih bio Guzina prije ove večere a ostat će Guzina 1 poslije nje -jer ime nikoga nije naružilo, ako se sam nije naružio. I rekoše mu još da se svaki nauk plaća, pa je i Guzina morao platiti nauk da ime ne čini čovjeka nego čovjek ime. Ako ovaj nauk primi k srcu, ime će mu Guzina biti ljepše od Karduma, jer Karduma ima koliko hoćeš, a meñu njima je Guzina samo jedan... Uz pouku koju je u sebi sadržavala, nije nikakvo čudo stoje priču širio sam Guzina.

Nisam ga pitao otkuda zna što mi treba, ali sam ga pitao otkuda mu adresa Janeza Jerolimova, konjušara u ergeli Lipice, koji me je trebao prebaciti s onu stranu granice. Guzina me je lako uvjerio da on zna, da ima veze, jer je on, a to bih i ja morao znati, čovjek koji dočekuje strance i na svojim kolicima, do hotela gdje odsjedaju, odvozi njihove teške kovčege u kojima se nañe „J koje pisamce m njega. T&kp odrlava yexe § onima koji

su već prešli granicu i konjušara preporučuju kao pouz-dana čovjeka, doduše, skupa i čovjeka koji mnogo ne riskira, koji ne prebacuje grupe nego pojedince što mogu platiti više nego što bi platila desetorica.

Ona koja mi je dala sve u životu, osim što me nije zadojila svojim mlijekom, kad je vidjela da moram otići, našla je dovoljno novca da platim Jerolimovu jahaće odijelo sa čizmama u kojima ću prijeći granicu, tri dana boravka u hotelu gdje ću se predstaviti kao turist željan rekreacije jahanjem na lipicanerima, i trud konjušaru koji je sve to smislio i spremanje izložiti opasnosti i svoj ugled i svoje radno mjesto.

Do granice smo dojahali paradno, udvoje. Ja sam sjahao gdje mi je konjušar rekao da sjašem, predao mu uzde s konjem i krenuo hrastovim šumarkom što mi ga je konjušar preporučio, rekavši da se njega držim, daje hrastik i najprohodniji i najsigurniji. Bilaje predjutarnja tama, nisam se znao orijentirati po zvijezdama i ko-njušar mi je savjetovao da se orijentiram prema vjetru dok ne cikne zora. Neka mi vjetar puše u lice pa ću doručkovati u slobodi. Ali, tutanj kopita dvaju konja u kasu nije ni uminuo a ja sam već bio u šakama dvojice graničara, bez nade da u slobodi večeram, a nekmoli doručkujem. Dok su me vodili u karaulu, mislio sam kako ću javiti Mili Guzini da mu ovo s Jerolimovom ne valja, da je to njemu netko podvalio a sad on podvaljuje nevinim ljudima.

Graničari su sa mnom lijepo postupali. Nahranili su me i ošišali dogola, iako nisam bio ušljiv. Sprovodnik od granice do grada u komu Guzina vozika kolica nasmi-jao se tek kad me je predao nadležnima u gradu iz kojeg sam krenuo. Tu su mi rekli da sam ptičica, zna se kakva, i da sam upao u podmetnutu stupicu, zna se koju. Oni su znali što su znali, a ja sam znao »koja je ura«, i da bih Guzini morao reći da svoju vezu nikomu više ni besplat-no ne otkriva. Prenoćio sam u podrumu bez kreveta i bilo kakvog ogrtača, ali mi, osim po ćeli, studeno nije bilo. , Tu sam noć, i ne znajući Što nosisutiašnji dan.

postavio nekoliko temeljnih pitanja na koja nisam odgovoriti. Ne znam kakav je to zločin ne htjeti živjeti u zemlji gdje je za tebe rezervirano samo ponižavanje? Ne znam kako se može voljeti život ako te na silu tjeraju da se u njega zaljubiš? I ne znam kako to ne znaju oni koji su me odmamili na granicu, uhitili, ošišali i strpali u ovu rupu poniženja?

Ujutro su me izveli iz podruma, doveli u neku kancelariju i rekli da sjednem na stolicu koja je stajala na sredini prostorije. Kancelarija je imala tri pisaća stola i tri službenika, koji su, kad su mene uveli i predali njima, ustali sa svojih stolica, došetali do sredine sobe i opkolili me tako da sam im ja na stolici bio sprijeda a njihov stol za leñima. Stolica na kojoj sam sjedio imala je tronogo postolje od lijevanog željeza. Na sjecištu no-gara bila je ugrañena velika matica. U nju je ulazila poluga s navojima, na čijem je gornjem dijelu bilo okru-glo sjedište bez naslona. Sličilaje stolicama u brijačnica-ma na kojima šišaju djecu i dječake. Kad se sjedište okretalo udesno, poluga se u matici zavijala i sjedište se spuštalo. A kad se onaj što sjedi okretao ulijevo, poluga se odvijala a sjedište dizalo. Uza sve to, stolica je imala i papučice za noge onoga stoje na njoj sjedio.

Svaki od one trojice koji su me okružili doimao se čilo i ne odviše ljutito. Nalikovali su na bivše sportaše koji su nekad uporno vježbali i razvili se, a sada samo dobro jedu i debljaju se. Nisam mjerio njihovu snagu, iako sam je i odoka mogao odvagnuti. Ali, kad me jedan uhvatio za lijevo rame i zavrtio, vidio sam da imaju snagu drvosječa i da je čudno što dan provode u kancelariji prevrćući pero i papire. Kad se vrtnja zaustavila, ako dobro pamtim i ako sva trojica nemaju isto lice, našao sam se oči u oči s onim što me je zavrtio, u istom položaju u kakvom sam bio kad sam zavrćen, samo koji centime-tar niže, jer se poluga pri toj vrtnji zavijala u maticu a sjedište spuštalo. Upitao me je s kojim ljudima i s kojom sam emigrantskom organizacijom povezan. Kako nisam poznavao nijednog emigranta, a još manje čitavu oiga-

nizaciju, ni uz najbolju volju nisam mu imao što odgo-voriti. On me jošjednom pozvao na priznanje, akad sam produžio šutjeti, opalio mi je dvije zaušnice jednako vruće i jednako ponižavajuće kao Leskovčeve.

Dok se od udarca nisam ni obratio, drugi me je kancelarist zavrtio pritiskom na desno rame, pa sam se u novoj vrtnji dizao na visinu s koje sam se u prvoj spustio. Kao da je snaga uložena u vrtnju bila savršeno odmjerena, ili kao da je stolica u ležištu matice imala zapor koji je vrtnju zaustavljao na odreñenom mjestu, opet sam se zaustavio licem u lice s kancelaristom koji me je ovaj put zavrtio. On me je pitao što i prvi. Kad ni njemu nisam znao reći ništa o emigrantima i njihovim adresama, opalio mi je dvije zaušnice uz poziv pasjem sinu da prizna. Odazvao sam se jaukom kao priznanjem da me udarci bole, pa me je drugi kancelarist prepustio trećemu, da me i on zavili, da i on iz mene pokuša izvući priznanje, da me i on dvaput pljusne i, pošto ni njemu neću imati što priznati, ustupi prvom kancelaristu kako bi sve, i vrtnja, i iznuñivanje priznanja, i zaušnice, kre-nulo iznova. U vrtnji sam zatvarao oči, otvarao ih da vidim pred kim sam se zaustavio i ponovo ih zatvarao kad bi pljuske počinjale padati, a na rame mi se spuštala nečija šaka i počinjala nova vrtnja.

Od neko doba počeli su mi spočitavati stari grijeh: - Ti si onaj što gaziš titovku i crvenu zvijezdu! Istodobno počelo je dolaziti do čudne podudarnosti

njihovih riječi sa slikom koja bi se preda mnom ukazala kad bi vrtnja prestala, i kad bih otvorio oči da pogledam onoga koji je na redu da zatraži priznanje i da me udari. Istina je da su u kancelariji bila tri stola i tri činovnika, ali ni danas ne znam je li na zidu iznad svakog radnog mjesta bila obješena slika Predsjednika. Iako su te slike posvuda visile, nije bio običaj da u jednoj kancelariji vise tri istovjetne slike. Visile-ne visile, ja sam je vidio na svakom od tri zida, a i na četvrtom bih da tamo nisu bili prozori. Bila je to ona fotografija na kojoj Predsjednik puši bijelu muštiklu u koju je udjenuta tanka cigara.

Je li to bilo priviñenje ili prava slika, je li vrtnja prestajala samo pred jednim zidom a meni se činilo da prestaje pred sva tri, jesam li gledao stvarnu sliku ili na bjelini zida vlastitu ilustraciju svoga grijeha kad bih čuo da mi prigovaraju gaženje titovke, jesam li, još dok sam bio tučen i okretan, uplovio u polusvijest kad se obilno halucinira - ništa od svega toga ja danas ne znam. Ali ne bih želio da se shvati kako toj slici pripisujem svu krivnju i za ono što mi se dogodilo s kapom i za ono što mi se dogodilo na toj stolici. Ni daje krivnje oslobodim! Stano-vite veze izmeñu uslikanog i onog što mi se dogodilo ima. Tu je nevažno je li slika bila stvarna ili sam bulaznio. Jer, ako je to što mi se dogodilo i nije poteklo od njegove zapovijedi, dogodilo mi se u njegovo ime i pred njegovim licem. Ništa ne mari stoje izravnu krivnju teško usta-noviti i zbog notorne činjenice da se u izvršenju svake zapovijedi nalazi bar polovica samovolje njena izvršite-lja.

Ne znam koliko sam izdržao na toj vrtešci, ne znam ni kako sam ni kada izgubio svijest, a najmanje što se potom zbivalo. Kad su me pred noć ispratili do izlaza iz zgrade, rekli mi da idem kući i budem pametan, bio sam mokar i zaudarao sam na bljuvotine. Mislim da sam u nesvijesti povraćao i da su me bokalima vode i prali i vraćali svijesti.

U posljedice sam se uvjerio nakon tri tjedna, tako kasno zato što sam u samoći Sita čekao srpanjske bona-ce, kad ni malom čamcu debelo more neće predstavljati veću smetnju.

Naveslao sam se čitave noći i pred zoru sam, kako je more bilo mirno a nebo vedro, malo odspavao. Kad mi je sunce zapeklo u čelo i kad sam se probudio, vidio sam da me istočnjak i struja nose prema talijanskim obala-ma. Nisam se prihvatio vesala, uzeo sam molitvenik, jedini predmet koji sam sobom ponio, ako ne računam odjeću, komad kruha i bocu vode. Čitao sam odlomke Evanñelja sve do podne i stalno imao na umu kako ću vratiti ukradeno, taj čamac i taj molitvenik, koji takoñer

nije bio moj. Umirivao sam savjest da ću se, čim doñem do novca, javiti vlasniku čamca, čije sam ime znao, priznati mu grijeh i ne samo nadoknaditi štetu već je i utrostručiti. Ni vlasnika molitvenika neću zakinuti, ku-pit ću mu čitavu biblioteku nabožnih knjiga.

Misleći tako o svom dugu i moleći Boga da mi omogući da se odužim, listao sam molitvenik i dolistao do novinskog izreska koji je bio umetnut meñu listove knjige, a na kojem je bila slika crkve što ju je sazidao biskup Donat. Kad sam pogledao sliku i samo letimice pročitao što ispod nje piše, jer o crkvi svetog Trojstva sve predobro znam, okrenuo sam izrezak da vidim ima li se što na poleñini pročitati. Nije se imalo što čitati, ali se mogao vidjeti dobar dio one slike za koju ni sada ne znam je li bila na jednom ili na sva tri kancelarijska zida. Spopali su me grčevi, koji me nisu pustili sve dok me talijanski ribari ne podignuše na palubu svoga broda. Oni su mislili daje moje povraćanje posljedica ljuljanja, jer se more od podneva počelo živahnije mreškati. Što da im objašnjavam, ne bi me shvatili kad bih im rekao da zbog te »morske bolesti« Jadran ne mogu preplivati natrag ni kad bih htio. Naime, na strani Jadrana otkuda dolazim, slike koje kod mene izazivlju grč vise na svim zidovima.

Ni tamnica, ni stupica, ni vrtnja, ni udarci - samo i jedino poniženje. Veće od svih, razornije od svih! Da sam svoju zemlju i svoj narod morao napustiti, osjećao sam kao najveću nesreću koja me je mogla snaći. Nije trebalo da me zadržavaju, takvu velikodušnost nisam tražio, ali sam tražio neka me puste mirno i nesmetano otići. Pristojnost i čovječnost nalažu da mi se put ne priječi i da mi se, bar prešutno, izrazi sažaljenje u ne-sreći. Obrnuto, mene ne tješe u žalosti, mene ponižavaju za ono zbog čega sam beskrajno žalostan. 0, Gospodine, vidiš li moje muke! Od žalosti sam bio bolestan, i nije im bilo dosta, učinili su me bogaljem.

Ja jesam bacio crni kamen i rekao: »Nikad više!« kao što su to naši preci radili u sličnim prilikama, ali bih

se ja i pored zakletve vratio, kao što su se i oni vraćali, uz prikladan zavjetni dar mjesnoj crkvi, da nije bilo moje »morske bolesti«. Bojao sam se da ću, vratim li se u zemlju, u prvoj prilici kad vidim Predsjednikovu sliku na zidu, a nju je nemoguće ne vidjeti jer se nalazi i u državnim ustanovama i u svakoj smrdljivoj krčmetini, dobiti grčeve i početi povraćati. Ono što će mi biti najteže, kad me budu pitali za uzrok grčevima, neću imati volje da se ispovijedam, jer bi se većini moja ispovijed činila većom bljuvotinom od mog stvarnog bljuvanja, nečim grozno patetičnim što ne priliči razboritu čovjeku, suvre-meniku zdravih živaca i zdrava želuca. Uz crni kamen, za koji se od Boga moglo izmoliti oproštenje, to je bio pravi razlog što se nisam odazvao pozivu premijera od »sedam ofenziva«.

A onda se, tri godine nakon poziva što sam ga od njega primio i na koji se nisam odazvao, premijer od »sedam ofenziva« našao u teškoćama, ogoljen do kosti, kompromitiran nesposobnošću i brojnim aferama. Ne znam u kojoj se ofenzivi morao povući s premijerske stolice mnogo prije nego što se mislio povući, jer se kao ni njegovi politički uzori nije namjeravao povlačiti do smrti. Na njegovo mjesto, za mene neočekivano, nije došao političar boljševičkog tipa, kakvi su na tom mjestu dotada odreda bili, čovjek Partije, komesar koji ne zna temeljito nijedan koristan posao, pa podjednako stručno može obavljati svaki. Na njegovo mjesto došao je inže-njer, dugogodišnji direktor tvornice električnih strojeva, komu politika nije bila strana, ali je, koliko sam mogao vidjeti, u politici imao ulogu stručnjaka što komesarima servira gospodarstvo, bez koga nije mogla opstojati ni tako čista političnost kakva je bila komesarska. Prije njega na mjesto hrvatskog premijera došao je, od njega podupiran, čovjek koji mu je bio sličan. Imali su isto ime i inicijale, imali su šokačko-bunjevačko okruglo lice, bili su inženjeri i, stoje bila sličnost nad sličnostima, iako je potjecala od mog osobnog doživjyaja ove dvojice ljudj - , I

obojica su se dala smjestiti u metaforu suprotnu meta-fori »sedam ofenziva«.

Pokraj nekog plavog mora, na nekom otoku, usred bujnog zelenila, rike lavova i ptičjeg pjeva, nalazio se dvorac iz snova, a u njemu, kao u svakom dvorcu koji su snovi stvorili, živjelo se u oblacima, obilno jelo, plesalo, pjevalo i trošilo koliko se moglo potrošiti, jer trošak napravljen u snu ne plaća se, jer se nema čime, ni kad se snivač probudi. Oko dvorca su živjeli vrtlari, čuvari živine plemenita porijekla, vodo-instalateri, vozači, oni što su šili odijela i pravili cipele, oni koji su se brinuli o kuhinji i pivnici, podrumari, ribari, konjušari i čeljad od svakakva posla i svake fele. San u dvorcu snova dugo je snovan i snivan, ali kao svaki san dosanjan je tako da su snivači zaspali zauvijek. Posluga je ostala sama i po-kušala se u dvorac useliti. Meñutim, našla je dvorac iznutra sav iscrvotočen i ruiniran. Vodovodne su insta-lacije popucale, rasvjete nije bilo i nikakvo useljavanje nije dolazilo u obzir, pogotovo ne takvo da novi stanari nastave snivanje starih snova. Dvojica od naseljene po-sluge, popravljač električnih ureñaja i podmazivač kol-skih točkova, razglasiše i stanarima i svijetu da dvorac iz snova više nije ni dvorac ni iz snova. Rekoše da bi ga trebalo popraviti, ali da to neće biti lako. Ne samo što će se morati platiti popravci, skupi sami po sebi, nego će se morati platiti i troškovi dugogodišnjeg snivanja. Zato ih postaviše za premijere. Nekako su i uspjeli dokazati da je dvorac snova oronuo i da snivanje treba platiti, ali im nikako ne polazi za rukom da dokažu kako više snova ne može biti... Obojica su mi pisala da doñem na dogovor. Nisam znao zovu li nas da dolarskim injekcijama i dalje omogućimo san snivačima, ili nas zovu da pospane pro-budimo.

Jure iz Mesihovine, berlinski proizvoñač kave, misli da nas zovu radi ovoga drugoga, pa me ponovo u svom pismu i na

svoj način nagovara da se pozivu odazovem. »Ne nañem li te na zornici u crkvi svetog Marka dan prije , nego je

zakazan sastqnak s premijerom« - pisao je na

kraju pisma - »sa mnom i s tobom bit će kao da se nikad nismo ni poznavali, kao da te, tri godine prije nego što smo se sreli, one noći kad si preko mora bježao, sustigao patrolni čamac graničara, uperio na te snop svjetlosti iz reflektora, u brzoj vožnji napravio tri kruga oko tvoje lañice i nestao u mraku.«

Nije mene njegova prijetnja natjerala da promi-slim o svojoj odluci, mene je na promjenu odluke pokre-nula i, kao uragan pšenično polje, zahvatila samo jedna slika, jedna misao iz Jurina pisma, koju je on samo uzgred spomenuo, i ne sluteći kakva se snaga u njoj krije, kad sam u pitanju ja, moj crni kamen i moja »morska bolest«. Pošto mije izložio svoje mišljenje da dva premi-jera istih inicijala »misle ozbiljno«, i da su snivači snova pomrli a poslove uzeli u ruke kućni majstori i podmazi-vači kola, crnom je bojom slikao kako je oskudica tolika da se ništa novo ne gradi, da i ono što je napravljeno propada i, nastavi li se tako, jedina investicija bit će ona koja se susreće u ostarjelim hrvatskim selima, kakvo je valjda i ono gdje sam ja gledao zvijezde nebeske. 0 kakvim se to investicijama radi?

»Uzapuštenim selima, gdje su ostala samo starčad pa mrtvace nema tko nositi na groblje, jer nema mladih ramena da se na njih oslone nosila s lijesom, od nekog vremena ušlo je u modu da se prilozima što ih starci daju kupe lijepa, crna mrtvačka kolica, na kojima će jedno za drugim, u paradnom mimohodu, bez ičijeg truda, biti odvoženi na vječno počivalište« - piše mi vlasnik berlin-ske pržionice kave i nastavlja: »Pa ako svoj dolar nisi spreman investirati ni u šta, a ti se, molim te, vrati u domajupa investiraj u ta kolica. Neka naše stare ne vuku po cesti od kuće do groblja, neka ih voze paradno kao što su odvoženi oni koji su njihova sela opustošili!«

Tim kolicima prepreka nije mogla biti ni »morska bolest« ni sve crno kamenje ovoga svijeta. Ja sam u njima, a ne u crnom »Mercedesu«, u čemu sam stvarno doputovao, jednogajesenskog jutra, kad je rujan porujio

Jišćj; di-veća a magle pokrila kuJomizišta, došao pred .,....„

crkvu svetog Marka i, čekajući da se odnekud pojavi njuška probisvijeta iz Mesihovine, gledao uživo šahov-ska polja, tri lavlje glave i kunu koja se provlači tjesna-cem. Zornica nije počela, a ni Jure nije ranio, pa sam imao vremena misliti o svemu, posebno o zavjetu da se ne vratim. Zaključio sam da nikad ne valja reći nikad, ako je to što želiš potjerati u nigdinu jače od tebe, ako si to ti sam. Golešeui dvori i sinovi majke Marije

Razgovor izmeñu »naših poslovnih ljudi u svijetu«, kako su nas nazivali u novinama, i hrvatskog premijera, koji su potrajali nešto više od pet sati, bili su puni uvjeravanja, s premijerove strane, daje u zemlji došlo do promjena koje nam omogućuju da svoj novac unosno investiramo, a s naše, sumnjičenja i zadovoljstva što nam je dopušteno sumnjati kako promjene do kojih je došlo nisu dovoljne da bismo svoj teško stečeni novac uložili u poslove na teritoriju zemlje gdje još uvijek Partija i ideologija, jedna u ulozi jahačice a druga u ulozi krpelja ispod repa, jašu i sišu mršavo gospodarstvo što klipše nizbrdo kao stara kobila. Na kraju smo se složili da je razgovor bio koristan i daje stanovito nepovjerenje za početak prirodno jer se od nas potvrda rodoljublja ne traži parolama i zastavama, što ne bi bilo teško potvrditi, već dolarima, što ne ide lako ni meñu strankama koje krasi dugogodišnja suradnja na rodoljubivim sadržaji-ma. S tim zaključkom, s osjećanjem da smo obavili zamašan posao, iako nikakva posla nije bilo na pomolu, otišli smo na primanje u hotel »Esplanadu«.

Ne volim primanja u kasne otpodnevne sate, opte-rećuju me na dva načina. Strahujući kako ću s punim želucem prespavati noć, kako neću spavati nego ću se okretati, piti vodu i sanjati košmarne snove, ja se na cijelom primanju suzdržavam odjela, što je jedna muka, a kako primanje traje dugo uz ponudu raznovrsnih jela, lizni od ovog, gricni od onog, ja se, iako nisam želio, opteretim i u postelju legnem prepun, kao puna vreća,

stoje druga muka. Zato sam na primanju išao od društva do društva nadajući se upoznati više ljudi nego pojesti bataka i popiti čašu mliječnog »dalmatinera«.

Umjerenost u jelu nalagala mije i briga hoće li se, kad se za to steknu pogodne prilike, obnoviti moja »mor-ska bolest«. Izmeñu vremena kad se posljednji put poja-vila i otpodneva u »Esplanadi« stajale su puste godine, u koje su pali zrelost, zaborav, tuñina i smrt koja miri i nepomirljive. Ipak sam se odlučio čuvati i stoga po zido-vima, što god na njima bilo, staro oružje, gobleni ili slike, nisam imao što tražiti. Pa ako se sve ovo što rekoh ima na umu, i suzdržavanje odjela, i oprez da mi pogled ne odluta na zid, i kruženje od društva do društva, može mi se vjerovati kad kažem da se na tom primanju nisam osjećao lagodno. Šale Jure Dizdara, njegove izazovne duvanjske priče kojima sam se u drugim prilikama od srca smijao, djelovale su mi prazno i nategnuto. Shvaćao sam njihovu humanost, radovao se što im se drugi smiju, ali im se ja sam smijao nisam. Možda i stoga što sam predobro znao tužno naličje spadala iz Mesihovine.

Ako tko pokuša pribilježiti Jurine priče, možda mu i poñe za rukom da pribilježi okosnicu i poantu. Neće zabilježiti karakteristični govor likova koji u priči sudje-luju, neće zabilježiti krnje rečenice kojima Jure priču priča, dodajući bojom glasa i aluzivnom gestom ono što je propustio reći riječju. No, ako mu i uspije nešto od toga prenijeti na papir, na papir neće prenijeti Jurinu suživ-ljenost sa sadržajem tih priča. Jure je jedan od onih ljudi koji je mogao otići bilo kamo i postati ne znam što, ali on ostaje trajno ono stoje bio prije odlaska u svijet, stoje bio tamo izmeñu Buškog blata i Šujice. Ravnodušne nije podnosio. Bojeći se prigovora da se držim postrance, da sam se odrodio, i neizostavne prepirke koja će za tim prigovorima uslijediti, s pola sam se volje smijao zgoda-ma krčmara Salka koji je krčmu imao na putu izmeñu Šujice i Duvna i u njoj krčmio pečenu janjetinu i točio bekijska vina.

Kad bi gosti pojeli pečeno i zatražili od Salka da im

dade čačkalicu da iskaljkaju meso izmeñu zubi, odgovo-rio bi im da čačkalica nema, neka sami na dvorištu nañu drvo, zašilje ga i kaljkaju zube. Gosti bi se čudili kako može biti da u krčmi gdje se samo janjetina ručava nema čačkalica. »Nema«, rekao bi Salko, »ne može ih ni biti. Komu ih god dam, nitko mi ih ne vraća...« U drugoj priči o krčmaru Salku, k njemu na janjetinu svraća grupa Zagrepčana, dobro se najedu, a kad treba platiti račun učini im se daje meso kod Salka za jednu trećinu skuplje od pečena mesa što su ga jeli po drugim bosanskim gostionicama. »Jeste li vi dosad bili kadgod kod mene?« upita ih Salko, a oni odgovoriše da nisu. »Hoćete li još kadgod doći?« priupita ih, a oni odgovoriše da neće nikada više kad je tako skup. »E, onda, ljudi moji«, reče im Salko, »a kad ću vas oderati ako vas sada ne oderem?«

Na primanjima se ljudi lako nalaze i još lakše rastaju. Tako sam za neko vrijeme izgubio iz vida svog prijatelja iz Mesihovine. On je u nekoj drugoj prostoriji oko sebe okupio znance i neznance i pričao im ponovo one iste priče koje je pričao i društvu u kojem sam seja nalazio. Iza ponoći smo se ponovo sreli. Odveo me je u jednu od većih dvorana, prebacio mi ruku preko ramena, rekao mi da stavim lijevi dlan na prsa tako da mi se vidi sat na zapešću, i zapjevao:

Mi bećari kad poñemo misi Svakom reloj o ñiletu visi.

Potom je, sprdačeći se, pozvao fotografa da slika dva jarana kao što su se jarani uvijek slikali »na radi«: sa satom na ruci ili u džepiću ñileta, da se vidi kakvo su bogatstvo »radom« u tuñini stekli.

Fotografirao nas je čovjek srednjeg rasta, vitak i okretan. Imao je spljošteno lice, tanak nos i jajoliku ćelu, koju je neuspješno prekrivao dugom kosom što mu je rasla na zatiljku iza desnog uha. Rasla je kosa i iza lijevog uha, ali, da je i tu pustio narasti do dva decimetra kao i onu na desnoj strani, nikakvo mu umijeće ne bi pomoglo da dva pramena, vodeći ih iz suprotnih smjerova, rav-*_ 5^nijerno razaistre po tjemenuj prekrije oeJh^Pa je tg

uspio, ćela se ne bi vidjela. Pošto nije, na svjetlu brojnih žarulja, izmeñu rijetkih vlasi, ćela bliješti mnogo slabije od žaruljina blijeska i tim prikrivenim odsjajem svjedoči kako je fotografu silno stalo da mu ćela ne odbljeskuje golo i jajoliko kakvu ju je priroda dala i kakvu je mnogi muškarci nose s ponosom. Kad nas je uslikao nekoliko puta, ovako i onako, pozvao nas je do mramornog stola da slike odmah naplati i zabilježi naše adrese, na koje će ih, kad budu gotove, poslati.

- Zar ovomu nećete ponuditi? - rekao je Jure fotografu. - On je veći parajlija od svih nas.

- Ne bih! Niste vi ozbiljni kupci - rekao je fotograf. - Tko nije, ovaj ovdje? Čovječe, ne znam ga od

jučer. Ovaj već tri godine svakog mjeseca navraća u zemlju i traži staru kuću u kojoj bi proveo starost - rekao mu je Jure glasom kakvim svoje priče ne priča, glasom kakvim priče stvara.

- Zbilja? Ako je tako, evo, neka i gospodin vidi - rekao je fotograf i iz torbe izvadio dvije fotografije. Na jednoj je bila primorska seljačka kuća gledana izbliza, a na drugoj ta ista kuća u svom prirodnom okolišu snim ljena iz daljine. Na potonjoj se vidjelo da kuća stoji na brežuljku, čije je podnožje, na kojem je sagrañen nizac kuća, morska obala. - Prikladno i za odmor i za turizam. Sto koraka od mora, svoja obala. A s druge strane brije ga, što se ne vidi, mirna uvala, pripada kući. Blizina sela Ivanova, trgovine, ljeti razonoda - nizao je fotograf pro pagandne adute dok sam ja, valjda dulje od ikoga, gledao sad jednu sad drugu sliku.

- Ima sve, samo jedno nema - rekao je Jure. - Zbog toga smo i ja i još njih nekoliko odustali.

- Nemojte opet, gospodine! Ovo je ozbiljna stvar - branio se fotograf.

- Kao da moja stvar nije ozbiljna - rekao je Jure. - Zbog čega si odustao? - pitam Juru. - Nema žena - odgovorio je i nadušio se smijati kao

daje priča već stvorena i kao da već može u promet. _., ...^. r Žfue jiQY§ditg sajni - rekao je fotograf. ........__ ,

- Ne, gospodine moj! U poslovnom svijetu, kad kupuješ kuću, ženu ti daju za žuntu.

- Ima li ova kuća neko posebno ime? - upitao sam fotografa. Njega sam zamislio a Juru smirio. Neka Jure pričeka, priča nije završena, slijedi začudan nastavak.

- Mještani je zovu Golešev dvor - rekao je fotograf. - A vi ste posrednik u prodaji, ili ste vlasnik Go-

leševa dvora? - Ja sam to kupio, dakle, vlasnik sam. -1 koliko tražite? - Osamdeset i pet tisuća dolara. Porez na promet

je kupčev. - Može li za osamdeset? - rekao sam. Fotograf je

zinuo u čudu. Ja sam sjedio s jedne, a fotograf s druge strane

stola. Slike Goleševa dvora ležale su na mramoru. Jure je stajao pokraj stola, izmeñu mene i fotografa. Kad je čuo da nudim osamdeset tisuća dolara za tu, što se na velikoj fotografiji lijepo vidjelo, ruševinu od kuće koja ne vrijedi ni pet tisuća, uozbiljio se, zašutio i zagledao se u mene. Postoje fotograf, i dalje se snebivajući, pristao da kuću dade za osamdeset tisuća dolara, onaj iz Mesihovi-ne je sa dva dlana poklopio slike i fotografu okrenuo leña a mene pogledao s ozbiljnošću, koja me nije iznenadila, jer sam lice i naličje šereta iz Mesihovine dobro pozna-vao.

- Misliš li ti ozbiljno? - upitao je. - Najozbiljnije - rekoh. - Ja sam znao da si malo uvrnut, kao svi sjeme-

ništarci koji nisu postali ono što su morali biti, ali da si naprosto lud, to nisam znao. Jedva sam te nagovorio da ovamo doñeš, a ti, koji si jedva došao, prvi od svih nas kupuješ kuću i grañevinsko zemljište oko nje! Sutra će novine razglasiti: premijerov pun pogodak, prve investi cije, poznati vlasnik lanca hotela u Kanadi, naš Mate Vodopija, kupuje Golešev dvor i na tom će brijegu sagra diti ekskluzivno turističko naselje s kockarnicom, i tako fe. Shvaćaš li - pvihMcLmA.se Jace uto šanućući - .C

nas sve zeznuo. Mi smo došli da se prošetamo malo, da malo pronjuškamo, da se malo slikamo i meñusobno prebrojimo, da napravimo lijepo lice i pokažemo dobru volju, pa kad se tako bratski ishvalimo, da se okrenemo, odmjerimo od lakta i odemo tamo gdje smo od njih jednom morali pobjeći. A ti?

- Kad si me nagovarao da doñem, pozivao si se na rodoljublje.

- Jesam, ali sam mislio da znaš daje rodoljublje i zajebati onoga tko je tebe jednom rodoljubivo zajebao - rekao je Jure i otišao potražiti novo društvo da ga zabav lja na moj račun, ukoliko se bude voljno smijati. Ili da me ogovara, ako rodoljubnu osvetu ne bude mogao po tisnuti iz svoje ozlojeñene duše, kakvu svi u sebi nosimo, pa makar se pravili ne znam kako da smo svima sve oprostili.

S otkrićem da sam vlasnik hotela, što je samo djelomično točno, da želim u domovini podići turistički kompleks i da će me se, kad za to doznaju - da bi pohvalili premijerovu pronicavost- dohvatiti novinari, Jure uma lo da mi nije pokvario posao. Fotograf se pokolebao: ne želi imati posla s novinama, dvori su i taj brijeg pretijesni za veliko naselje, gradnja bi naselja iziskivala i rušenje kuća podignutih uz obalu Goleševa brij ega, a i neizvj esno je kako sklopiti kupoprodajni ugovor jer sam kanadski državljanin bez jugoslavenskog državljanstva. Njegovu kolebljivost ublažavao sam izjavom da ne želim graditi nikakvo turističko naselje, da želim starinsku kuću pre urediti za odmor i, eventualno, za stare dane, da nemam jugoslavensko državljanstvo, ali Hrvat bez sumnje je sam, da ću, ako kao kanadski državljanin kuću ne mogu kupiti, zatražiti jugoslavensko državljanstvo i da, posta nem li posjednik kuće i okućnice, vlasnike kuća uz more i neću smetati u mirnom uživanju njihova posjeda. ;

I dalje se kolebao. Kad s uvjeravanjima nije išlo, \ rekao sam mu neka ode u Zadar i vidi kako stvari stoje i s tim kupoprodajnim ugovorom. Ako ne bi išlo legalno, ■ ■ ja sam pripravan sklopiti s njim privatni ugovor, uz ^

jamstvo poštenih ljudi da kuću kupujem i prije nego što se kupnja bude mogla ozakoniti. Za taj rizik, koji je više moj nego njegov, ja ću ga nagraditi i za Golešev dvor mu platiti, ne osamdeset i pet tisuća dolara koliko je u prvi mah zatražio, već punih devedeset. Takvu priliku više neće imati. Kolebljivost se smanjila, pa smo se dogovorili da se do deset dana nañemo u Zadru. On je otišao već sutradan, a ja sam se izležavao, skitao i jedva čekao da poñem na more.

Kad mi je na početku poznanstva fotograf rekao da je i sam kuću kupio, nisam ga pitao na koji je način postao vlasnik Goleševih dvora, iako me je baš to ponaj-više zanimalo. Stvar sam ostavio za kasnije, opet da ga ne uplašim i da mi iz šaka ne isprhne doživljaj koji mije samo Božja providnost mogla namijeniti, još uvijek ne znam s kakvom svrhom i po kojoj cijeni. Ali, kad je nešto u rukama Božjim, ne slušam razum, povodim se za srcem i ne pitam ni kamo put vodi ni kakvu cijenu za putovanje plaćam. Sve ovo i činim da bih jednom, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, mogao fotografa upitati: »Gospodine, sad kad sam ovu kuću od vas pošte-no kupio, kad vam od mene ne prijeti nikakva neprilika, recite mi pošteno kako ste postali vlasnik Goleševih dvora?«

Putujući u Zadar, kad je minulo tih deset dana, mislio sam i dalje da se fotograf - kako su to stari govorili kad netko iznenada prekida dogovorenu prodaju - može popišmaniti, iako sam mu, računajući na tu mogućnost, dao kaparu u iznosu od deset tisuća dolara, što, valja priznati, nije bilo malo. Nisam računao da bi s kaparom mogao odmagliti ako je zbilja vlasnik Goleševih dvora, i ako je neka vrsta službenog fotografa pri Saboru, jer su i služba fotografa i Goleševi dvori jaki dokazi identiteta od kojih se nema kamo pobjeći. Ali sam se bojao da nije posrijedi prevarant koji je i položaj službenog fotografa i sve to s prodajom kuće i kolebljivošću smislio da izvuče kaparu i izdimi zauvijek. Vidio sam njegove dokumente, legitimaciju i vozačku dozvolu, nudio je da jedno od to

dvoje zadržim ako mu ne vjerujem, ali seja time nisam poslužio računajući, ako je prevarant, čemu mi lažni dokumenti, a ako se ne pretvara, nezgodno je čovjeka ponižavati tolikim sumnjičenjem. Njegovo će mi po-vjerenje biti potrebno i kod sklapanja ugovora o kupo-prodaji i nakon toga, kad se u kuću uselim i postanem njegov prvi susjed, jer mi je rekao, ako i to nije slagao, da je i sam sagradio kuću na obali brijega na čijem se vrhu nalaze Goleševi dvori.

Obradovao sam se kad sam došao na parkiralište hotela »Kolovare« i, tražeći mjesto, ugledao fotografa kako stoji ispred ulaza i izviña tko dolazi. Tu smo se i sreli, pokraj lanaca koji su visili od oluka do travnjaka i niz koje se cijedila voda od lagane kišnice, što me je još od Plitvica bila pratila. Nisam mu mahnuo ni kad sam izlazio iz kola ni dok sam mu se približavao, a kako sam bio obučen u plavu pelerinu koju, kao ni šešir, na prima-nju na sebi nisam imao, nije me prepoznao sve dok ga nisam oslovio i pružio mu ruku. Time su sumnje, bar što se tiče fotografova identiteta, bile raspršene. Odmah mi je rekao daje s kupoprodajnim ugovorom sve u redu, i mi smo otada bili poslovni ljudi od meñusobnog povjere-nja. Više od toga, bili smo susjedi.

Odsad bih ga u ovim zapisima mogao nazivati krsnim imenom, koje mi je još na primanju bilo poznato, ali to ipak neću učiniti. Nikada neću napisati ni izreći njegovo ime. Ne što bih ga mrzio i što bih ga držao nečasnijim od bilo kojeg imena u Lećevici, otkuda taj čovjek potječe, već što je ime fotograf, pisano malim početnim slovom, ime koje muje nadjenula uloga u mom životu i u ovim zapisima. Jer smo se nas dvojica upoznali kao objekt i njegov fotograf, jer će se on u ovoj priči do kraja ponašati kao fotograf i jer je njegova uloga u ovim zapisima uloga domišljata fotografa, komu je za rukom polazilo sve osim što nije mogao, vodeći ih sa dvije strane glave, sa dva pramena pokriti ćelu. Dok mu i to ne poñe za rukom, neka ostane fotograf s malim početnim slo-vom. A uspije li i u tome, ne strahujte, njegovo će ime

postati glasovito i nitko neće pitati za njegov predživot vezan uz Goleševe dvore. Ne bih želio smetati njegovoj slavi koju će imati u društvu vlasuljara, frizera i otmje-nih ćelavaca, pa je i to razlog više što ga ne imenujem krsnim imenom. Isto kao što ne bih želio pridonositi njegovoj vlasuljarskoj slavi, ako tko ocijeni daje njegova uloga u zbivanjima oko Goleševih dvora veći podvig od unakrsnog češljanja kose dvaju pramenova.

Istog dana, poslušavši savjet fotografa da odsjed-nem kod njega a ne u hotelu, otišli smo u Ivanovo. Upravo smo bili na putu od Ivanbriga u Ivandol kad smo kroz šum motora, koji na nizbrdici nije jak, začuli pod-nevni zvon velikih zvona sa crkve Ivana Krstitelja, po komu su i selo u cjelini i dva njegova dijela dobili ime. U Ivandolu smo stali da fotograf presjedne u svoja kola, koja je tu ostavio kad je jutros autobusom otišao preda me u Zadar. Dogovorili smo se da ću slijediti njegov auto i da se u luci nećemo zadržavati.

Ivandol nalikuje na potkovu. U sredini je luka, a na kopnu su, s jednog na drugi kraj potkove, poredane kuće, nejednake i veličine i ljepote, ali svejednako odmaknute od mora da ostane dovoljno prostora za operativni dio luke, za dvosmjernu cestu i za širok trotoar na kojem je obilje ugostiteljskih radnji razne namjene. Bacio sam površan pogled, kao što bih ga običavao baciti po svakom turističkom mjestancu u koje bih prvi put došao, a po-sjetio sam ih mnogo, jer mi takvi posjeti nisu razbibriga nego zanimanje. Zanimljivo da mi nisu navrle nikakve uspomene. Osjetio sam samo ono što bi osjetio svaki profesionalac, da je početak listopada, da je turistička sezona na izmaku, a što su radnje još otvorene, može se zahvaliti lijepim danima, rijetkim gostima i dugoj zimi, koja će umornima od ljetnih truda i znoja pružiti priliku da se naodmaraju i da se nadosañuju. Zanimljivo je i to da me činjenica što sam kupio kuću u tom selu i što ću tu odsad povremeno boraviti nije nimalo uzbuñivala, ni u meni budila želju da mjestance i njegove žitelje ponovo upoznam,,,,Pričam...doigj&..koješta],„Zanimljivo ovo, za:

nimljivo ono, a zapravo je najzanimljivije što ja čekam fotografa da me povede, što ja ne krenem prvi i ne vodim njega, iako njegovu kuću zaista nikada nisam vidio.

Do Vitrenjaka, južnog kraka ivandolske lučke pot-kove, kamenitog grebena na kojem su u ratu podigli tri bunkera, vozili smo se asfaltiranom cestom. Odatle smo, uz rub pitome uvale s pjeskovitim dnom, krenuli maka-damom što ga, od pijeska, tucanika i kamenja iz gro-mača, prave vlasnici novogradnji na neurbaniziranim terenima. Prošli smo pored jedne novogradnje, jedne od onih u koju su graditelji uložili mnogo truda da im djelo i procvjeta i zamiriše, a postigli su to da im ni smrdi ni miriše. Tek što si na nju bacio pogled, poželiš zatvoriti oči Prošli smo pored Crkvine, spomenika kulture koji je zaši icen koliko se sam znao zaštititi, i već smo se našli pred kapijom fotografova dvorišta, pred prostranim ma-slinikom što ga je s juga i sa sjevera omeñilo more, a sa zapada kuća grañena u primorskom stilu, niska, široka i dugačka, s obiljem dimnjaka od crvene cigle.

Kola smo parkirali u masliniku, došetali se do kuće i prošetali kroz nju, vidjeli bogatstvo koje fotograf posje-duje, smjestili se u sobe koje ćemo koristiti, uvjerili se da smo u kući sami i našli se na terasi pri obilnu ručku, što gaje fotograf pripremio dok sam seja brijao i kupao. Ručat ćemo prije nego odemo na otpodnevni odmor, a kad malo odspavamo, poći ćemo u obilazak kuće koju sam po slici kupio. Nalijevao mi je u čašu neko osobito pitko vino s krša iz šibenskog zaleña i pričao o podnožju Goleševa brijega na kojem su podignute novogradnje. Sve stoje govorio bilo je iz grañevinarstva i grañevinar-ske estetike. Kako je terasa bila široka, a mi smješteni uz samu ogradu koja je visila nad morem, s mjesta gdje smo ručali vidjeli smo čitav Golešev brijeg, i dio koji se pruža uz obalu i dio koji se od obale uspinje do vrha na kojem je smješten Golešev dvor. Zamjerke koje je upu-ćivao vlasnicima i graditeljima, fotograf je pokazivao, pa sam se morao neprestance okretati lijevo i desno da vidim to grañevinarstvo koje se ne smiruje, j

početo ne dovršava, a započinje ono što neće biti dovr-šeno. Nisam bio zainteresiran za njegove prigovore, iako priznajem daje on od svih vlasnika imao najviše ukusa. Više nego estetika gradnje mene je zanimao uvid u broj i raspored grañevina. Bilo ih je osam. Sad upoznajem fotografovu. Da upoznam i ostale, bit će mi potreban najmanje tjedan dana. Svojima sam javio da me dokraja listopada neće biti i vremena ću imati napretek.

Od Vitrenjaka do Goleševa krša, drugog kraja pod-nožja Goleševa brijega, iza kojeg je bila plitka i muljevita uvala Slivnica, protezao se komad obradiva zemljišta koji se posvuda u ovakvu položaju, pa i ovdje, zove podanak. Nastaje na dnu priobalnih bregova ako je tlo od prirode za podanak prikladno ili ga je prikladnim, negdje u davnini, učinila čovjekova ruka podižući uz more potporni zid od golemih stijena. Prirodna prepreka ili zid zaustavljaju zemlju i humus što ih kiše donose s brijega i tako kroz duga stoljeća nastaje podanak. Ovdje nije bilo zida, ovdje je obala bila kamenita i kamenje je, s jedne strane, priječilo valovima da zemlju odnesu u dubinu, a s druge, na sebi zadržavalo naplavljenu zem-lju. Donji slojevi crvenice, mjestimice debeli i do tri metra, tvrdi su kao kamen, a tek je gornji sloj, ne deblji od pola metra, rahao i obradiv. Nekada, kad je Golešev dvor podizan na tom brijegu, podizan je tu samo zbog podanka na kojem su rasle debele i rodne masline, uzgajan vinograd, sañen bob, kupus, slanutak i sve osta-lo, jer, ako su kiše navraćale ili bar jutra bila rosna, na podanku je sve raslo dva puta bolje nego na drugoj zemlji. Budući da se zemlja sama taložila na stijenama koje je zatjecala na putu do mora, ovaj podanak nije bio onako monotono oblikovan kakvi su podanci što ih stva-raju ljudi podizanjem zidnih zapreka kišnici. On je spa-dao u najslikovitije dijelove priobalja stvorene uzajam-nim djelovanjem zemlje i mora.

Odmah iza Vitrenjaka more je ulazilo duboko u kopno i stvaralo Uvalu kod Crkvine, kristalno čist zdenac ovjenčan maslinama, za čiju je ljepotu dovoljan dokaz da

je tu podignuta prva crkva u ovom kraju, jer su se crkve ' podizale na lijepim mjestima, a u vrijeme ranog kršćan-stva, kao stoje s ovom slučaj, često na mjestima pogan-skih kultova, koja su sve odreda i lijepa i čudesna. Izmeñu te uvale i druge, koju su zvali Šuplja stijena jer je na njenu ulazu, ako ideš od zapada premajugu, stajala stijena sa šupljinom kroz koju se prolazilo, nalazio se prostran sprud crvenice na kojem je podignuta fotogra-fova kuća i terasa na kojoj objedujemo. Ovaj lapat crve-nice sa dvije predivne uvale uz bokove najljepši je dio podanka, i nimalo se ne čudim što mi fotograf kaže da nema nikakvih poteškoća oko iznajmljivanja apartmana: jesu li turisti jedno ljeto proveli u njegovoj kući, učinit će sve da provedu i drugo.

Južno od Šuplje stijene pružao se novjezičac crve-nice, mnogo veći od onog na kojem je fotografov ljetni-kovac, pa su na njemu podignute tri ktiće. Uvala koja jezičku stoji s istoka, a usječena je u kopno kao da su je klinom usjekli, zvala se Vilenjak. Iza Vilenjaka sterao se Golešev krš, ljut i neobradiv. Ne znam da li je još uvijek onakav kakav je od pamtivijeka bio, neprohodan i pun zmija, s terase se ne vidi, ali se vidi daje prije njega, na istočnoj obali Vilenjaka, podignuta jedna kuća, a na njemu samu nešto slično kući.

Nakon otpodnevnog odmora, prije nego ćemo poći vidjeti kakvu sam kuću kupio za skup novac, fotograf me je pozvao da posjetim njegovu galeriju koja zaprema dvije prostorije u potkrovlju. Dok smo se penjali uskim stubama, pričao mi je da bi njegovoj zbirci najbolje odgovaralo ime muzej kad se ne bi radilo o samim fotografijama, memorijalni muzej o poslu kojim se bavio dok je ovu kupu gradio, dok je gradio kuću na Zelenjaku i dok je za fotografsku radnju adaptirao prizemlje jedne derutne kuće u Vlaškoj ulici, u kojoj će obraditi i snimke s primanja prireñenog u čast parajlija iseljene Hrvatske.

Bila je to zapravo jedna prostorija, polovica pot-krovlja, pregrañena paravanom od drva. Taj paravan nije imao svrhu odijeliti potkrovlje nadvoje. On je u

potkrovlju, čiji je uzdužni zid nizak, strop ukošen a ravne plohe zidova zabata nedostatne, trebao stvoriti dopun-ske površine za vješanje slika, kojih je bilo mnogo i koje su bile poprilično načičkane.

Galerija ili memorijalni muzej, nazovi zbirku kako hoćeš, bila je doista zbirka grotesknih portreta u ra-zličitim veličinama, koji su svi odreda stvarani mon-tažom jedne od više fotografija. Nije prezentiran samo konačan ishod montaže, obično najveća slika u skupini ili, poslužimo li se autorovim terminom, grozdu, već su prezentirane i fotografije od kojih su uzimani pojedini dijelovi. Grozd izložaka sadržavao je priču koja je u sebi imala, osim tehnološkog postupka, i dokument o vreme-nu i dokument o želji naručioca, pa je, kao pomoć za razumijevanje, dobro dolazila i priča koja je, dok sam pojedini grozd razgledao, tekla iz fotograf ovih usta, iako bih s malo više pažnje i vremena i sam pogodio o kakvoj se priči radi.

- Pogledajte ovoga ovdje - rekao je fotograf i poka-zao mi skupinu od jedne velike i tri male slike. Na jednoj od manjih slika prikazanje četnik, bradat i u šubari, sa dva redenika prebačena unakrst preko lijevog i desnog ramena. - Od njeg sam za veliki portret uzeo dio lica od šubare do donje usne. Bradurinu sam izostavio. - Na drugoj maloj slici bio je golobrad i gologlav čovjek. - Od njeg smo uzeli bradu, podbradak i vrat do ovratnika košulje. Kako vidite, to je dobro leglo, valjda zato što su bili braća. Na trećoj se maloj slici vidi mladi poručnik u uniformi koja se nosila odmah nakon rata, sa žutim pucetima i epoletama zlatnog obruba. - Od njeg smo uzeli šapku i odijelo. Kad smo izmeñu šapke i bluze ubacili ovo lice sastavljeno od dva dijela, dobili smo ovoga ovdje - i fotograf upre prstom u lice s velike slike. - Da štima, baš i ne štima! Ali, komu bi smetala sitnica daje čovjek malo drven i da se sastavak od tri dijela oštru oku čini smiješnim? Takva je slika realističnija od slika što ih rade ikonopisci. A ona i nema drugu ulogu do ulogu ikone.

- Čemu montaža? Zar čovjeka niste mogli uslikati? - Kako ču ga uslikati kad nije živ! Sliku je naručila

majka koja za svog poginulog sina prima novčanu po moć. On je na početku rata bio četnik i majka je sliku četnika imala. Ali, kako da nju uveća i uokviri kad mirovinu ne prima na sinovljevo četništvo? Ona je htjela njegovu sliku u uniformi poručnika, stoje on postao na kraju rata, nešto prije nego što će poginuti u prometnoj nesreći. Ona njegove slike kao partizanskog poručnika nije imala i morali smo se snaći. To s uniformom po ručnika išlo je lako, a ni zamjena šubare šapkom nije bila teška, ali nam je veliku muku zadavala zamjena neobri- jane obrijanom bradom. Uradili smo i to i dobili ovo što vidite, zdravu, brkatu momčinu koja se smije ili, ako hoćete, koja se kesi.

Upitao sam fotografa što je on to radio, slikao i izrañivao fotografije za dokumente i spomenare ili je pravio montaže za falsifikate?

Odgovori mi daje kao mlad fotograf, kad se nakon rata iz Splita doselio u Zagreb i s jednim kolegom, takoñer iz Lećevice, otvorio radnju u Vlaškoj ulici, za-rañivao malo i neredovito. Kod onolikih fotografa u gradu, u vrijeme kad su se usluge fotografa tražile, oni nisu uspijevali privući mušterije u svoj podrumski atelje, gdje, doduše, štakora nije bilo, ali je on i bez glodara bio smrdljivo mišje gnijezdo. Kako bi izbjegli nepovoljni društveni status što su ga imali svi privatnici, pa i vlasnici fotografskih radnji, kao potencijalni kapitalisti i nesumnjivi neprijatelji socijalizma, njih dvojica iz Le-ćevice osnovaše fotografsku zadrugu, proglasiše se soci-jalističkom organizacijom i dobiše svoj pečat. Fotograf postade direktor poduzeća, a njegov susjed iz Lećevice radnička klasa. Ali, kad su na podrumska vrata stavili cimer s natpisom FOTOGRAFSKA ZADRUGA, grañanstvo im pogotovo nije navraćalo. Da nije bilo vojnika iz su-sjedne kasarne, koji su se slikali u prvoj radnji na koju naiñu, zadruga ne bi imala nikakva posla.

Gotovo uzgred, kao što je slučaj s većinom prona-

lazaka, pronašli su način da ožive svoju zadrugu od dva zadrugara. Dogodilo se to u Lećevici, jednog Božića. Neki su ih susjedi, kojima je bilo daleko do grada zbog vre-mešnosti i nesnalaženja, zamolili da uvećaju i uokvire slike dragih im pokojnika koji su nestali u minulom ratu. Ne samo što su molbe prihvatili, nego su zaredali kroz Lećevicu od kuće do kuće nudeći se da će svakom tko želi i tko plati, male fotografije, grupne i pojedinačne, po-većati do željene veličine. S tim su narudžbama otišli u Zagreb, uvećali slike i uokvirili ih, a kad su se vratili u Lećevicu i bili oduševljeno dočekani, naplatili su posao koliko su htjeli. Ako se nekom ta roba i učinila skupom, nije se imao srca cjenkati pred licem dragog pokojnika u naravnoj veličini, i tješio se da to plaća jednom i nikada više.

Kad su iz Lećevice i krajeva oko Muca iscrpli sve što se iscrpsti dalo, kad su izradili posebne i skupne portrete, kako je tko želio, svih mrtvih i živih, jer se običaj uvećavanja slika od sela do sela širio kao kuga, prešli su na obradu trogirskog zaleña. Nakon Trogirske zagore, iz godine u godinu obišli su sve krajeve hrvatskog priobalja, ostvarujući osobito velike poslove u mjestima koja su u ratu pretrpjela velika stradanja i imala potre-bu, ako su žrtve bile na partizanskoj strani, da na njih sjećanja javno demonstriraju. S početka su i obilazili sela i izrañivali fotografije samo njih dvojica, ali kad su se poslovi razgranali i pojavila konkurencija, na odreñeno vrijeme zapošljavali su studente. Za terenski rad, gdjeje trebalo mnogo napora i snalažljivosti, muškarce, a za rad u ateljeu žene, od kojih su, ako su htjele, tražili i više od montaže po želji naručilaca, razumije se, za pristojnu zaradu.

Bila su to luda vremena, puna napora i nevjerojat-nih doživljaja, o čemu će jednom napisati knjigu. Bila su to vremena opće oskudice u kojima su dva zadrugara, direktor i njegova radnička klasa, plivali u novcu i zara-dili sve što danas imaju, kuće u gradu i kuće za odmor, luksuzno opremljene fotografske radnje, svaki ponao-

sob, jer je zadrugarstvo i za zadrugare odavno omražena stvar.

FOTOGRAFSKA RADNJA! I danas kad se te zadruge sjeti, kad se sjeti putova koje je prevalio za poslom, konaka na kojima je konakovao, ljudi i svakakvih čuda s njima koje je vidio, djevojaka koje su u radnji montirale a s njim odlazile na put, svih osim one koja se za nj udala, kad se sjeti objeda i svih ludosti koje su išle uz jelo i piće, to sjećanje doživljava kao otkinut komad života, kao otok koji je, otisnuvši se od kopna, otplovio u nepovrat. Dok življenje što mu je ostalo, bogatstvo koje je stekao, doživ-ljava kao što brodolomac doživljava hrid na kojoj je osuñen ostati do sudnjega dana. Upravo zbog sjećanja na otplavljeni život, fotograf je napravio ovaj kutak pod krovom u kojem nema što nema. I montirane slike, i krajevi kroz koje je prolazio, i djevojke koje je obljub-ljivao na putovanjima od jedne do druge tuñe nesreće, koje su se bez njegova grijeha, dapače, s njegovim mon-tažama kao melemom na rani, pretvarale u njegove užitke i dobit.

- Taj posao doveo me je i u Ivanovo - rekao je fotograf. - A u Ivanovu, gdje sam imao mnogo posla, jer je tu u ratu smrt nemilice žela, zakucao sam i na vrata Marije Goleš, žene čiju sam vam kuću prodao. I ona je uvećavala fotografije. Pogledajte, to je njen najstariji sin Viktor!*

I tu su u skupini bile četiri fotografije, tri male i jedna velika.

- Ona nije imala nikakva drugog zahtjeva osim da joj sliku uvećamo kolika je slika »Srca Isusova« što je visila nad njenim uzglavljem. A od sina joj je ostala samo ova prilično mutna sličica - rekao je fotograf i riješio moju nedoumicu je li Marija poželjela sliku kakvu su joj izradili, ili su joj sliku izradili po svojoj volji. Na sličici koju mi je fotograf pokazao vidio se gologlav rudar, raskoračen, sa zamahnutim krampom u rukama. Lice mu je u profilu, ako se izblijedjela boja fotografije samo malo obnovi, vrlo izražajno, usredotočeno na kopanje,

iako se po dvije stvari moglo vidjeti da kopač ne kopa ugljen nego da pozira pred kamerom. Tamo gdje bi vršak krampa trebao udariti kad se spusti, stajao je stalak s vazom i cvjetnim grančicama jorgovana. Drugi je detalj što otkriva poziranje bila paradna rudarska odjeća u kojoj se nigdje na svijetu ne silazi u rudnik, a ponajmanje tamo gdje je, po fotografovu kazivanju, Viktor radio, u nizozemskim rudnicima mrkog ugljena, poznatim po vlazi i prljavštini.

- Jedna je od djevojaka - pričao mi je fotograf- koja je radila u montaži i cinično se odnosila prema tom, kako je govorila, prljavom laganju, upitala fotografa, kad je Viktorova fotografija došla u obradu, što naručilac želi. Rekao joj je da sliku poveća i zatamni, ništa više. Kako, pitala je, zar će ostaviti i stalak s jorgovanom ispod krampa? Ako naručilac ovoga želi prikazati kao gradite-lja na obnovi i izgradnji zemlje i time pravdati dobit što ga po njemu dobiva, vaza sa cvijećem morala bi se ukloniti i tamo gdje je bio stalak ubaciti odron zemlje sa žilama koje iz te zemlje vire i koje kopač s naporom presijeca. Ne to, rekao joj je fotograf, ne radi se o gradite-lju, radi se o partijskom radniku i borcu. Njemu treba ikonografija partizanskog predvodnika i borca u prvim redovima, a ne ikonografija graditelja, jer rat nije pre-živio. Onda bi to trebalo napraviti, rekla je studentica krupnih očiju, koja se cinično odnosila i prema svojim zamamnim oblinama. Može li se trud naplatiti, pitala je fotografa. Drugim riječima, je li naručilac pri novcu i može li se očekivati da će platiti vrijeme utrošeno na složenu montažu? Fotograf joj je rekao daje riječ o ženi koja na tog sina prima znatnu mirovinu, iako joj ona, pored prihoda od vinograda i maslina, zasad nije prijeko potrebna. Ona može i preplatiti, ako bude potrebno. Studentica gaje zamolila da joj ukratko izloži priču koja je podloga ideografiji, a ona će se za montažu sama pobrinuti.

Viktor Goleš otišaoje u svijet kad su mnogi odlazili, uz pritajenu nadu roditelja da se nikada neće vratiti ni

s braćom dijeliti imovinu, jer će još jedan brat, od njih dvojice što su nejački ostali kod kuće, jednoga dana, da se očevina ne bi usitnjavala, morati na palubi nekog broda otploviti unepovrat. Radio je po Francuskoj, Bel-giji i Nizozemskoj, rijetko se javljao, a nijednom nije poslao ni prebijena krajcara. To od njega nitko nije ni očekivao. Neka on svoju zaradu zadrži za sebe, neka se u svijetu ženi, kući i bogati, samo neka se kući ne vraća! Ali se upravo neželjeno dogodilo, vratio se na silu, bez prava da legalno više ikad napusti zemlju. Tamo, u tvornicama i rudnicima, pod utjecajem agitatora od ko-jih su jedni zagovarali klasnu a drugi nacionalnu borbu, Viktor se priključio komunistima i u vrijeme gospodar-ske krize došao pod udar i kao stranac, i kao višak radne snage, i kao politički nepoćudan tip.

Bilo je to za Golešev dom ne samo sramota i šteta već i opasnost, jer su vlasti čitavu obitelj proglasile komunističkom. U to je vrijeme u Ivanovu malo tko znao što to znači, dok Viktorov stric, »solunaš« i otac podofi-cira Šibe Goleša, nije selu protumačio kako je komunist nešto mnogo nasrtljivije od svinje i kudikamo otrovnije od poskoka, pa ga, kao i svinju, treba tući toljagom po gubici, a kao poskoku, štrcne li svoj otrov, treba mu smrskati glavu kamenom.

Možda bi selo i povjerovalo objedama Viktorova strica da taj mladić, lijep kao ljiljan u dolu, plave kose koja se i na lahoru vijorila, nije volio društvo i pjesmu u sumrak ispod tamariska, da nije bio umiljat kao kakva djevojčica i da, što je najviše udaralo u oči, nije volio jedrenje na oluji, trku na konju i sve što je nalik na jezdenje, plovidbu i vijorenje. S tim naklonostima bio je zastavica na jarbolu broda koji se na neko vrijeme usi-drio u ivandolskoj luci. Vijoreći neku dotad u Ivanovu nerazvijorenu duhovnost, on je s Ivanom Šipkom, koji je takoñer iz inozemstva protjeran u zemlju porijekla, i Lukom Radošem, koga su iz Zagreba potjerali kao skit-nicu, osnovao prvu komunističku ćeliju i oko nje okupio

sve što je u Ivanovu imalo smisla za snove, nadalo se pravdi, vjerovalo u dobrotu.

Kad je došla talijanska okupacija, a Viktor od svoje stranke dobio nalog da diže ustanak, posrećilo mu se da ga digne na spektakularan način. Nije morao, kao što su to drugi radili, da vuče ljude za rukav, da ih baca iz stranke ako bi oklijevali, i da vodi zamorne razgovore u kojima će ih uvjeriti kako u borbu treba krenuti i kad osobno nisi ugrožen.

U okviru ratnog plana da rasele hrvatski živalj s otoka i priobalja i na njegovo mjesto nasele stanovništvo s prenapučenog talijanskog Juga, fašisti su već u svibnju četrdeset i prve počeli uznemirivati hrvatsko stanov-ništvo ubirući od njega ratni namet u hrani, što nije moglo prouzročiti drugo do osjećaj groze u krajevima gdje su se uspomene na oskudicu odnosile i na godine gladi i na godine obilja, jer je tu i obilje bilo samo neimaština s uračunatom mogućnošću da se preživljava iz dana u dan. Protekle su godine masline bile rodile kao nikad, čitavu su zimu mlinovi radili punom parom, posljednje su kaplje iscijeñene tek potkraj ožujka i napu-nile sve kamenice, sve zemljane i staklene posude. Iva-novo je mirisalo na svježe ulje. Miris je dopirao s hrpa koštica što ih je po dvorištima jela živina, i iz konoba gdje se u kamenicama ulje jezerilo kao spiljska voda u koriti-ma izmeñu stalagmita. Fašisti su dobro računali kad su računali da stanovništvo Ivanova neće biti ugroženo izgladnjavanjem ako mu se oduzme polovica godišnjeg uroda ulja, jer će i preostala polovica uroda, uz prihod u žitaricama, ishraniti stanovništvo. Ali su se preračunali kad su računali da masline rañaju svake godine. Previd-jeli su sigurnost stoje u Primorčevu dušu ulijeva puna kamenica, volju da prkosi suši i nerodicama. Pa, budući da maslina ne raña svake godine, ulje ima značaj zlatnog pologa, ono se ne troši dok se od bilo čega drugoga može živjeti, ono se čuva za crne dane, ono se prodaje ili kad se nema što jesti ili kad je prispio nov urod pa se posude moraju isprazniti da bi se imalo gdje ujezeriti mlado ulje.

Kad su od težaka zaiskali ulje kao pomoć u ishrani vojske, fašisti nisu mogli pojmiti da im ne uzimlju hranu, da im uzimlju zlatne poluge spremljene za crne ratne dane.

Po ulje su došla tri motorna broda, koji su, za nuždu i radi štednje nafte ako je vjetar povoljan, imali jedra. Oko rekvizicije i ukrcavanja ulja u brodove vojni-cima je pomagala i skupina seoskih momaka koji su na taj posao bili primorani. Da se ne bi sami kilavili iskr-cavanjem, vojnici koji su pratili tovare ulja do Zadra, njih petorica na svakom brodu, poveli su sobom seoske mom-ke, po desetoricu na svakom brodu. Puhaojejužni vjetar, razvigor, kakav puše od polovice travnja do polovice svibnja, i brodovi su, koristeći i vjetar u jedrima i polo-vičan rad motora, šumno sjekli valove. Danje bio vedar, vjetar topao, i talijanski su se vojnici razodjenuli, polije-gali po palubi kao na plaži izlažući lice i grudi prvom jačem suncu. Zaboravili su da poskoka nema samo u žbunju, da ih ima i na palubama, a meñu njima i onih koje opija vijorenje zastava i nadimanje jedara.

Na dani znak, istodobno na sva tri broda, u punoj vožnji, rasporeñeni po dvojica na jednoga, momci su savladali sve vojnike ne zadobivši ni ogrebotine, jer iznenadni rekvizitori, nevični borbi, nisu ni shvatili o čemu je riječ. A kad su shvatili, bilo je za sve kasno. Njihova iznenañenja, praćena pucketanjem vjetra u je-drima i bukom motora, koji su proradili punom parom kad su brodovi promijenili pravac plovidbe, tonula su u more jedna za drugim ne uspijevajući se izraziti ničim razgovjetnijim od vriska.

Brodove sa zaplijenjenim uljem Viktor je vratio u selo. Tu je njegova četa, sad već i naoružana i uniformi-rana, razoružala zatečene vojnike. Držala ih je na obali gole dok je ulje razdijeljeno po domaćinstvima koliko je komu oduzeto. Kad je ulje vraćeno mještanima, pobu-njenici, kojih je sada bilo pedesetak, ukrcali su se na dva broda, a goli fašisti na treći i istodobno isplovili iz luke. Goli prema Zadru do svoje kasarne, u kojoj će ispričati

što im se dogodilo i dobiti novu odjeću, a ustanici prema nepoznatim obalama gdje će u nekom zaklonitom prista-ništu potopiti svoje brodove, a sami otići u planinska bespuća, u susret stradanjima o kojima ništa nije znao ni čitač šumova što ih ispuštaju razvijorene zastave i jedra puna vjetra.

Viktor Goleš je poginuo u drugoj godini rata kao komandir čete. Nije bio tako velik borac kakav je bio propovjednik borbe. Nedostajala mu je tjelesna izdrž-ljivost. Hladnoće, marševi i svakojake nedaće smanjile su njegove zanose. Tijelo nije moglo slijediti vijorenje duha i on je poginuo u pravom trenutku, kad je u sebi bio već mrtav. Bilo je to u trenutku kad je svog protivni-ka, jednog seoskog gazdu, zvao da se preda, jer da nema drugog izlaza. Nekim tajanstvenim osjetilom gazda je naslutio da se ovaj što ga na predaju zove već predao i da se on sam njemu ne treba predavati. Bombom je ubio već mrtva čovjeka, zapalio jedra sa stotinu rupa i raski-dao zastavu koja više nije pamtila svoje boje.

Presudnu riječ prilikom gradnje spomenika palim borcima nije imao stric Viktora Goleša, koji gaje nazvao svinjom i poskokom, samo zato što je preminuo dvije godine prije nego je pokrenuta zamisao da se spomenik podigne, nego je presudnu riječ i u izboru projekta i u izvoñenju radova imao njegov sin Šibe, prije rata podo-ficir kraljevske vojske, zbog čijeg je čina i službe njegov otac držao sve komuniste, čak i svoga sinovca, svinjama i poskocima koji prase i truju državu stoje njegov Šibe čuva. Sinje Šibe promijenio stranu u posljednji trenu-tak, sretno promijenio, postigavši na partizanskoj strani više nego što bi ikad postigao da je pobijedila kraljeva strana. Držeći s pravom Viktora članom svoje obitelji, podizao je spomenik Viktoru, palim borcima, a preko Viktora i sebi samu.

Oslanjajući se na zgodu kad su goloruki mladići svladali posade triju brodova i vratili rekvirirano ulje u selo, Šibe je naložio kiparu da taj trenutak ovjekovječi. U tomu je imao podršku mještana. Ako je valjalo izdvojiti

neki dogañaj, značajnijeg od toga s uljem nije bilo, ali Šibe nije zaboravio ni da je junak te zgode bio njegov roñak i da bi stavljanje u središte uspomena druge zgode dovelo na spomenik neželjeno ime, možda i Luku Ra-doša, koga se Šibe plašio. Kipar je, kako je od njega i zatraženo, isklesao golorukog težaka kako kleči na le-ñima talijanskog vojnika, koji, s puškom u ruci, leži potrbuške.

Na prednjoj strani šest koraka dugog i isto toliko visokog postolja, na komu se uzdizalo kiparevo djelo, u dva reda, koji su nalikovali na dva gavranova krila, bili su crnim slovima popisani svi poginuli partizani Ivano-va, samo je ime Viktora Goleša bilo ispisano žutim mesingom po sredini postolja slovima tri puta većim od ostalih, pa se spomenik doimao kao spomenik njemu i njegovu jatu, koje gaje slušalo na obali, ispod tamarisa, dok im je pričao o vijorenju zastava i koje gaje, kad je let krenuo, slijedilo u planine i odletjelo zauvijek. Ne, to sinu njegova strica, koji je takav spomenik htio, nitko nije zamjerio, jer je Viktora čitavo selo tako doživljavalo, ali mu je zamjerilo stoje na staroj kući Goleševih, u kojoj se sam rodio, stavio spomen-ploču da obilježi godinu roñenja Viktora Goleša i, kao usput, na njoj dopisao da se u istoj kući rodio i njegov stričević generalmajor Šibe Goleš, kad cijelo selo zna, a to je i majka Marija potvrdila, daje Viktor roñen u Goleševu dvoru, kući koju fotograf sada prodaje. Šibi su prigovarali da je spomen-ploču podignuo sebi, a ne stričeviću, oni koji su to držali nepriličnim i rijetkim, jer nisu zapazili da se podizanje spomen-ploča sebi u čast čestom upotrebom od nepri-lična pretvorilo u dično djelo. Cinici su pak tvrdili daje Šibe imao pravo. Ako on sam sebi ne digne spomenik, njemu ga, kao Viktoru, drugi neće podizati. Dodavali su da se na ljude koji sebi samima dižu spomenike za života ne treba ljutiti kad će ti spomenici biti srušeni čim oni umru, pa će, umjesto da vječno žive kao što su namjera-vali, umrijeti i po drugi put.

- Kao što sam sada vama ispričao - rekaoje fotograf

- tako sam ispričao i studentici, prepuštajući joj da sama, prema onom stoje čula, montira Viktorovu sliku.

Studentica je u slici rudara koji kopa, imala solidnu osnovu za uspješnu montažu. Trebalo mu je oduzeti kramp iz ruku, u njih staviti pušku i već bi rudar bio pretvoren u borca. Rudarsko paradno odijelo nije trebalo dirati, i ono je uniforma. A za vojsku kakvi su bili partizani, odjeveni u kojekakve i koječije uniforme, ova rudarska je bila i više nego stoje partizanska ikonogra-fija tražila. Pogotovo ako se u njoj prepozna ono što je bila, odjeća rudara viñena na predratnim protestnim skupovima.

Studentica je prevrnula preko ruku stotine foto-grafija, koje su montažerima služile za pronalaženje elemenata, dok je našla zamahnutu pušku u rukama vojnika koji neprijatelja namjerava udariti kundakom. Uži razmak ruku rudara na krampu od razmaka ruku borca na puški riješila je odgovarajućim umetkom koji je produžio pušku poviše zatvarača. Kad je dobila isti razmak ruku, prerezala je borcu ruke u laktovima i pripojila ih rudarevim patrljcima. Pred njom se rudar pretvorio u borca. Sva tri su se kalema, i onaj poviše zatvarača i oni na laktovima, mogla zapaziti kao što se na kalemljenoj lozi zapaža spoj plemenke s divljakom, ali je, zanemare li se te sitnice, kompozicija bila uzoran primjerak ikonografije te vrste. Nedostatak je bio samo što borac koji je na neprijatelja navaljivao kundakom, nije bio identificiran nijednim detaljem, drugim rije-čima, mogao je biti bilo tko.

Dolazilo je u obzir, ili da mu se na rukav stavi čin komandira čete, dvije pruge sa zvijezdom na vrhu, ili da mu se na glavu nabije kapa na kojoj će biti velika peto-kraka. Studentici se posrećilo da nañe zbilja rijetku fotografiju partizana koji trči gologlav, a ni metar iza njegova zatiljka pada njegova kapa, bilo da ju je vjetar skinuo, bilo da ju je metak pogodio u jedan od tri roga. Bila je to partizanska troroga kapa, pod kojom je Viktor vjerojatno poginuo, što su je nosili hrvatskipartizani dok

ih je vodio Andrija Hebrang. Montažerka je od tog borca u trku uzela samo Behrangovu trorogu, a kad ju je nalijepila iza razvijorene Viktorove kose, ikona je borca koji udara kundakom oživila dobivši značaj rijetko ovje-kovječena trenutka iz borbenih zanosa, trenutka kad mu je neprijateljski metak s glave odnio kapu.

- Koliko vidim - rekao sam fotografu - slike u vašem memorijalnom muzeju imaju u sebi nešto humo- rističko ili sarkastično. U Viktorovoj slici ne otkrivam ni humor ni sarkazam.

- Daje bila izložena na nekom javnom mjestu, uz nju se mogao pojaviti podsmijeh, ako gledalac ne voli partizansku ikonografiju, ali smijeh, kao što ste i sami primijetili, nikada. No, ona je bila namijenjena intim nom prostoru, spavaonici majke Marije. Sliku 'Srca Isu sova', koja je nad njenom posteljom visila od one noći kad je iz kuće Ilije Bakmaza, pisca početnice, dovedena u kuću Goleševih, Marija nije dirala. Uz 'Srce Isusovo', s desne strane, objesila je i sliku svog najstarijeg sina. Dvije su ikone, ona 'Srca Isusova' koja je, ako niste znali, slika s ranjenim srcem na Isusovim grudima iz kojeg istodobno kaplje krv i izbijaju zrake svjetlosti kao sim boli žrtve podnesene radi spasenja ljudi, i slika sina koji je u vihorima borbe tražio pravdu, te su dvije ikone skrivile zgodu koju čitavo Ivanovo zna, koja je, kažu, puna smisla i zbog koje sam skupinu slika o Viktoru izložio u svom memorijalnom muzeju.

Jedne zime, pred Božić, Marija oboli od gripe. Nije mogla u crkvu na ispovijed i pričest. Ne najavljujući se, u Goleševe dvore svrati mladi kapelan koga je župnik Ilija Brekalo, već star čovjek, poslao po selu da pohodi stare i bolesne i da ih u kući ispovjedi i pričesti. Kapelan Sikst Brnasović, rodom iz Prijedora, tek završeni teolog, zelot kao sva mladost, kad je ispovjedio i pričestio Mari-ju, ugleda slike na zidu iznad njena uzglavlja i razljuti se. Bio je smušen čovjek, nije znao jasno kazati što je imao kazati ni kad je bio pribran, a čim bi se uzbudio, sipao je riječi koje nitko živ nije mogao povezati u suvisao

niz, a pogotovo ne bolesna žena, iznenañena kapelano-vom naprasitošću. Čudio se Brnasović kako je mogla, ne ide to jedno uz drugo, zna li ona ono: moja kapa sa tri roga, ne boji se Krista Boga, boji li se ona grijeha, zašto se ona ispovijeda i ide u crkvu, i tako redom, sve nedo-rečeno. Razjaren mutavim bijesom, pope se kapelan na noćni ormarić i skide sinovu sliku, ali je ne baci na pod, čega se majka pobojala, već je smjesti u ormarić, zaključa ga, baci Mariji ključ u krilo i ode bez pozdrava.

Kad je Marija ozdravila, pozva sebi župnika Iliju Brekala, ispriča mu stoje kapelan uradio i zamoli ga da on njoj, ljudski, kao što svećeniku dolikuje, kaže zašto slika njena sina ne može visiti iznad njena uzglavlja uz sliku »Srca Isusova«.

- Jesam li gaja rodila -jesam. Jesam li ga krstila - krstila sam ga. Jesam li se Bogu za njeg molila, gdje god da je bio - molila sam. Je li on ikomu u selu išta nažao učinio - nije. Naručujem lija mise za njegovu dušu i održavate li vi, oče, te mise - i naručujem i održavate ih jer im ja prisustvujem. E, pa kad je sve kako valja, što ne valja?

- Ne valja - rekao je župnik uz smiješak, kao da zelotovu ljutnju lako odgonetava - što si sinovu sliku stavila zdesna slici 'Srca Isusova', pa se mom Brnasoviću učinilo da tvoj sin s kundakom juriša na Isusa. Nego ćemo mi slikama zamijeniti mjesta, 'Srce Isusovo' na desni, a tvoj Viktor na lijevi čavao - rekao je i zamijenio slikama mjesta. - Sad je dobro. Gledaj! Isus mu stoji s leña, a tvoj sin juriša i bori se za ono što se i Isus, na malo drukčiji način, borio. Jesi li sad zadovoljna?

- Kako ne bih bila kad je to baš tako. Nego, zašto meni onaj vaš ne reče da zamijenim slikama mjesta?

- A zašto? Ne znam, mlad je - reče župnik i potapša Mariju po ramenu.

Upitao sam fotografa što nalazi zanimljivim u ovoj zgodi da ga je potaklo da Viktorovu sliku stavi u svoj muzej. Zamislio se i činilo se da će mi odgovoriti, ali, ili nije htio ili nije znao, umjesto odgovora, upitao me je štp

ja nalazim kad ga pitam što bi se u njoj, osim zgodne zgode, još moglo nalaziti. Vratio sam mu istom mjerom i odšutio odgovor, koji sam već tada jasno uobličio, ali ni do danas nisam siguran da li je sasvim točan i da li se odnosi na sve slične slučajeve... Diobe i razlike koje su za života dijelile i razdirale naše pokojnike, kad proñu kroz prizmu naših uspomena i naših osjećanja, nestaju, ma koliko da su u životu bile oštre i nepomirljive. Pomi-renost u smrti onih koji su bili zavañeni u životu ljudi bi morali pamtiti više nego što pamte njihove diobe i razli-ke, jer je diobama mjesto prije u grobu nego u našem pamćenju.

- Ostavimo sad to - reče fotograf i povede me do druge slike. - Sličnih je zgoda s Marijom bilo još. Ona mi je sa cvijećem najzgodnija.

- Kakvim cvijećem? - Zaustavite se malo! Jedno, Marija je imala još

sinova, a drugo, o njoj ne morate sve od mene čuti. Živjet ćete u njenoj kući i o njoj, htjeli-ne htjeli, doznati sve što se doznati može.

Vodio me je prema slici, jedinoj koja uza se nije imala sličice od kojih je montirana, pa se moglo očekivati daje to izravan snimak objekta. Usput mije rekao daje to fotografija drugog sina Marije Goleš i da se u njegovoj galeriji ne nalazi ni stoga stoje uspjela montaža, ni zbog zgodne priče koja bi uz nju bila vezana, tu je jer je to umjetnička fotografija prvog reda, jedna od onih koju slučajno snime amateri a da i ne znaju što su snimili. Obično im se to više nikada ne dogodi. Ne mari, ni profesionalnim fotografima, koji tragaju za umjetnič-kom fotografijom, ne dogaña se više od tri puta u životu da snime ovakvo nešto.

Sliku je u galeriju donio tek kad je kupio kuću majke Marije, da u staroj kući ne propadne i da jejednom nekom daruje. Primjerice, meni! Ako sam, kad se u kuću uselim, voljan na zidu blagovaonice držati sliku uroñeni-ka koji je iskrčio sav ovaj krš uz more i po njemu zasadio lozu, masline i smokve. Inače, on je ovu sliku Mariji

povećao prije nego što joj je napravio onu montažu sina Viktora, pa bi se po tome moglo suditi kojeg je sina više voljela. Fotograf ne zna kako ću ja prosuditi, ali, što se njega tiče, on je osvjedočen: Marija je starijeg sina što-vala kao ikonu, a srednjeg je voljela kao domaćina. Zato je prvomu sliku objesila uz ikonu, a drugomu na zidu blagovaonice, iznad stolice uvrh stola, na kojoj bi i danas, daje ostao živ, sjedio dok bi ručao.

Znajući što ta fotografija vrijedi, fotograf je pitao Mariju otkuda joj.

- Iz prve ili druge ratne godine - odgovorila je. Nakon epizode s uljem u seosku je »Kažernu«, gdje

je prije rata stanovala žandarmerija, došla posada od dvadesetak talijanskih vojnika. U buntovnom se selu nisu ugodno osjećali, pogotovo ne oni koji su iz mora vadili gole leševe nesretnika što su izginuli u zlosretnoj rekviziciji ulja. Svoj su strah iskazivali na dva načina. Žandari i »crnokošuljaši« nasiljem, a vojnici dodvorava-njem seljanima, sa željom da istaknu kako oni s fašistima nemaju ništa zajedničko, a osobito s njima ne dijele zloću i nasilje. Ti »kraljevi vojnici«, kako ih je narod zvao i razlikovao od fašista, bili su milostivi, darežljivi i pobožni ljudi. Išli su na misu u mjesnu crkvu da pokažu kako ih s domaćim ljudima veže katolička vjera, pomagali su seljacima u poslovima, nudili svoje umijeće u ribarenju i poljodjelstvu, nosili u džepovima kockice šećera i dari-vali njima seosku djecu.

Jedan od »kraljevih vojnika«, u srpnju, kad cvrčci i vrućine izluñuju strahom svakoga tko se nañe usred gromača, naišao je na vinograd u kojem je radio Marijin sin. Vojnik je pri sebi imao pušku i foto-aparat, od koga se nije rastajao i komu je vjerovao više nego puški. Tko god se pred njim ispriječi, branit će se škljocanjem a ne pucnjavom. Nijedan seljanin, nijedan partizan nije toli-ko okrutan da mu ne bi dopustio da ga ovjekovječi, uz obećanje da će sliku za tri dana naći na mjestu gdje su se susreli. Vojnik se već osvjedočio da se nalazi u zemlji ćudljivih uroñenika, čija se srdžba i podmukli ujed daju

I I 1 1 . . __

ublažiti i izbjeći darivanjem kockica šećera, ogledalaca i sličica.

Kad se iza zida, koji je ograñivao bujan vinograd, uspravio Marijin sin, stoje, dok nije čuo korake, sagnut plijevio lozu, »kraljev vojnik« ga je, ne znajući je li to težak ili partizan s puškom u ruci, uslikao u trenutku kad je poljodjelac, znojan i umoran, očekivao da će iz naprave stoje Talijan drži pred nosom sijevnuti plamen i ubiti ga.

To je taj izraz lica, to je ta slika, jedinstvena i neponovljiva. To je rijetka fotografija ne samo po svom sadržaju nego i po svom nastanku. Ona je cvijet izrastao izmeñu dvije sante straha, ona je dokaz o čovjekovoj dobroti koja, i kad je zbijenu u dvije sante straha usmjere jednu na drugu, znade, i to baš na mjestu sudara, pronaći pukotinu u kojoj će procvjetati cvijet nade.

- Ova je fotografija cvijet, gospodine moj - rekao je fotograf. I trebalo mu je vjerovati jer nije hvalio svoje nego tuñe djelo.

Ovdje načasak moram zaustaviti pripovijedanje i napomenuti nešto o odnosu teksta koji sada ispisujem, i pripovijedanja što ga dulje vremena slušam iz usta foto-grafa, dok me je onomad gostio u svojoj kući i uvodio u posjed Goleševa dvora. Čitaocu je već poznato kako sam sve što znam o vlasnici kuće čuo od fotografa, ali bi uz to trebao znati i da fotografovu dodajem ponešto svoga. Tako rade svi koji prepričavaju već ispričano, a razlika je izmeñu njih i mene u tomu stoje ono što ja dodajem malčice vjerodostojnije od onog što mi je fotograf kazi-vao. U svim je drugim slučajevima obratno, vjerodostoj-no je pripovijedanje očevica, a pripovijedanje iz druge ruke opterećeno je manje vjerodostojnim podacima. Zar sam ja vidovit? Ni govora! Samo sam smušen. A kad biste me upitali gdje je granica izmeñu onoga što je fotograf govorio i onoga što je ovaj smušenjak dodavao, ne bih vam je znao potegnuti. Sadržaj našega pamćenja nalikuje na jezersku vodu. Kad voda gorskog potoka doteče u jezero, ona se više ni po čemu ne razlikuje od vode koju

je u jezeru zatekla, ona se ujezeruje i, ako jezero ima odvod, neku rijeku sličnu priči koja prazni moje pamće-nje, onda njome istodobno otječe i odavno ujezerena voda i skorašnji dotok iz gorskog potoka. Dakle, tajna je u mojoj smušenosti i u ujezerenoj vodi prije nego što ju je potok osvježio.

Čovjeku na fotografiji »kraljeva strašljivca«, koji je s nepodšišanom kosom i rutavim prsima više bio nalik na satira nego na težaka, bilo je ime Drago, ali ga osim majke i roñaka, kad bi se našli u majčinoj prisutnosti, nitko tim imenom nije zvao. U Ivanovu je većina ljudi imala nadimak. Ali, dok su druge nadimkom zvali kad nisu bili nazočni, njega su zvali Blente i kad su mu se obraćali i kad su o njemu s drugima razgovarali. Blente, ili potpunije, Golešov Blente, nije bio pogrdniji nadimak od mnoštva ostalih, ali je nevolja s Blentom bila u tomu stoje on zbilja bio to što mu ime kazuje - blesav. Najbolji dokaz za to je što se on na ime Blente odazivao i što su se ljudi usuñivali zvati ga Blentom, jer je oslovljavanje čovjeka nadimkom u izravnom obraćanju bio znak ne-dopustivog prostaštva. Drugi bi ljudi, ako se nekom slučajno u razgovoru omakne njihov nadimak, reagirali osorno, ljutili se i svetili. A Blente se na Blentu rado odzivao, štaviše, kad bi ga tko u majčinoj prisutnosti nazvao Dragom, prestrašio bi se i postajao unezvijeren, kao da je dotični provalio u njegov zabran, u ono što pripada samo njemu i njegovoj majci. Tu nijansu, daje za sve u selu Blente i da bi prihvatio neka ga selo zove kako hoće, a da je samo majci njen Drago, u selu je malo tko primjećivao. Općenito se mislilo kako dopušta da ga zovu Blente jer je blesav. Zaboravili su da čovjek može biti blesav koliko hoćeš, u odreñenom stupnju svi od blesavosti bolujemo, ali nema tako blesava čovjeka da u svojoj duši ne bi gajio nešto dobrote, na kojoj se grije kad mu je zima od ljudske hladnoće, i suši kad je mokar od ljudskih ispljuvaka. To ognjište dobrote Blenti je bila dragost kad bi ga majka zazvala »Drago moj!« Jer, pravo reći, i komu bi on i zašto bi on bio drag ikomu osim majci

Mariji? Čovjeku je do toga da svoje ime čuje kao dragost u ustima onih koje i sam voli, a kako će ga zvati oni prema kojima je ravnodušan, Mudrace ili Blento, sve mu je ravno.

Takva težaka, takva orača, vrtlara i vinogradara i takva maslinara majka ne raña. Iza njegove motike osta-jala je rahla zemlja, bez gruda i bez travke, njegova je brazda bila ravna i duboka kao strijelom odrezana, u njegovim je vrtovima rastao najkrupniji bob i slanutak, njegovi su se vinogradi modreli kao sukno, njegovi su maslinici bili bez travčice, a masline bacale najduži prut i najobilnije resale. Pod njegovim je rukama plodila svaka zemlja, ona u polju, na brijegu i na podanku brijega. Ali žena pod njim plodila nije, jer je nije ni imao, iako se ni o čijoj ženidbi nije tako dugo i pogano govorilo kao što se govorilo o njegovoj. Namjeravali su ga oženiti sad ovom sad onom, najčešće ženama po mentalitetu sličnih njemu, a nerijetko i onima koje se za nj ne bi udale ni kad bi bio jedini muškarac na svijetu. Nikada ozbiljno, svaki put za sprdnju i s njim i s onima koje su mu namjenjivali.

Iz takve jedne sprdnje sa Smiljkom Radoš, koja je nosila nadimak Ćuka, što će reći Kujica, umalo se ne desi ženidba. Ta se na nadimak nije odzivala, a kad bi čula da ga je netko negdje izlanuo, ušla bi kradom u njegov vinograd i posjekla mu onoliko trsova koliko ju je puta nazvao Ćukom. Pa neka izvoli! Zato su njen nadimak izgovarali samo kad su morali, pa i onda samo ispod glasa. To ne znači drugo nego da Kujica nije bila blentava kao Blente, iako je i njoj nadimak pristajao. Samo, bila je od vrste koja laje i ujeda.

Pristala je Ćuka i njezin rod. Blentu nisu ni pitali hoće li, a majka je Marija rekla:

- Drago, sine, vrijeme je da se ženiš! Nije ni odbio ni pristao, jer odbio majci nije nikad

ništa, a pristao nije jer ta zapovijed nije bila ni nalik na ono: »Drago, otiñi u Ćavlinušu i oplijevi vinograd.« Bilo je to nešto sasvim drugo, čije je značenje dobro znao jer

ga selo ženi godinama, ali on ne zna što bi se tu sada, kad majka kaže da se radi, valjalo raditi. Tako začuñen, proveo je dva dana uz Ćuku, onaj kad su on i majka išli k Cukinima u prošnju, i onaj kad su im Ćuka i Cukini uzvratili posjet i namjeravali ugovoriti napovijed i vjen-čanje. Prije nego što ih ugovoriše, Ćuka zapita majku Mariju:

- Kad je Blente takav kakav je, a zna li on ono? Marija joj odgovori da to znade svaki muškarac, a

ako Drago ne zna, neka ga ona pouči. Ćuka je bila ružna, ali blesava nije bila, pa odgovori Mariji da će ona njena sina lako naučiti onomu, ako se njegov diže, ali daje njoj rečeno kako od njegova nema ništa. Zato od Marije zatraži jamstvo da će je njen sin oploditi. Njoj nije do onoga, ona želi djecu, a to će dokazati time što se neće ni udati ako nije sigurna da će roditi.

Takvo joj jamstvo nitko nije mogao dati, ona nije htjela u rizik i do ženidbe ne doñe. Ni do te ni do bilo koje druge. Jer, utvrñivati može li onaj koji oploñuje zemlju oploditi i ženu, svima se učini i nečasno i nemoguće.

Kad su talijanski vojnici u Ivanovu osnovali anti-komunističku miliciju i svake je nedjelje na ledini pred »Kažernom« uvježbavali baratanju puškom, u uniformu bande, kako je narod zvao tu vojsku i ne znajući da banda znači ološ okupljen u četu da vrši zločine, obukli su i Blentu, premda im je rečeno da on zbog toga i toga, nitko nije znao zbog čega, vojni rok nije služio do kraja, pa kad ga ničemu nisu mogli naučiti Karañorñevića kaplari, neće ni kaplari iz Ancone.

Ipak, naučili su ga obući banditsku uniformu, na-biti na glavu crvenkapu s dugim resama, repetirati i napuniti pušku. Naučili su ga i potegnuti obarač, ali, kako se bojao pucnja, ruke su mu se tresle i nije uspijevao nišan sastaviti sa ciljem. Kad bi opalio, budući da pušku od straha ne bi čvrsto držao u rukama, ispala bi mu iz ruku. Pri tom bi mu se lice izobličilo kao da će povraćati. Valjda su ga dotle vojničkoj vještini naučili i Karañor-ñevića kaplari, opsovali mu majku blesavu i poslali kući.

A karabinijeri ga zadržaše u bandi da bude vozač op-ljačkanih predmeta, potpaljivač vatre i konj koji će nositi municiju. Meñutim, banda sela Ivanova, iz koga su spo-sobni otišli u partizane, bila je sastavljena od bogalja. Nepouzdani neborci u pljačku i paljevinu išli su samo jednom, a ni taj se put nisu proslavili. Paliti nisu htjeli, a pljačkati nisu imali što. Zato su ih držali u selu da u slučaju partizanskog napada pomognu obraniti »Kažer-nu«.

Banda je uniformu nosila samo dok je čuvala selo, vježbala ili išla u egzekuciju, a kad polje oru, ovce pasu i vinograd kopaju, trebali su oblačiti težačku odjeću. Blente se propisa nije držao. Kako je obukao uniformu, nabio kapu na glavu i obuo cokule, ništa od toga nije skinuo dok se nije poderalo. U dvije godine doderao je tri uniforme i četiri para cipela, polovnih, jer mu nove nisu davali kad su vidjeli što čini. Samo je kapa izdržala sve tri godine zahvaljujući Marijinoj brizi da bude čista i da joj kićenke ne otpadnu. Kad je Italija kapitulirala, a »kraljeva vojska« i karabinijeri iz »Kažerne« pobjegli zaplijenjenim brodom ravno u Anconu, članovi bande ili su otišli u partizane ili su sa sebe skinuli oružje i svukli uniforme, spremni da sve to uruče partizanima čim uñu u selo. Blente oružja nije ni imao, a zašto bi sa sebe morao skidati odjeću bande, nije shvaćao, pa je, dok selo čeka oslobodioce meñu kojima je, ako nije poginuo, i njegov brat, i dalje i radio i kretao se po selu u uniformi antikomunističke milicije.

Jedna partizanska kolona ulazila je u Ivanovo ce-stom što u selo vodi preko brijega na kojem su Goleševi dvori. Blente, koji je u vinogradu obrezivao lozu i bio sagnut, uspravio se kao što se uspravio kad ga je onaj talijanski strašljivac uslikao. Mlad partizan, u prethod-nici, kad je na nekoliko koraka ugledao uniformirana bandita, od straha nije imao kada provjeriti je li sjajni željezni predmet što ga bandit drži u rukama pištolj, kama ili nožice za obrezivanje loze, pa je pustio rafal iz strojnice. Taj trenutak, kad su se strahovi siazili i nisu

dali prostora za rast cvijeta, kamera nije zabilježila. A bilo bi vrijedno da jest, jer su mnogi nevini u sudaru strahova stradali.

- Komu je trebala tvoja smrt? - rekla je majka Marija nad mrtvim tijelom svoga Drage, pala po banditu i izgubila svijest.

Kad je došla k sebi, kad se pribrala, podigla i progovorila, bila je u neizvjesnijem stanju nego kad je ležala i bila nijema. Neprestance je jecala i drhturila kao vrbova mladica izbila iz panja što raste usred brzaka. Na mahove bi iz nje izbili krikovi, kao daje vruć vjetar njeno tijelo podigao u visine i raspršio ga u stotinu iskri. U tim je trenucima udarala glavom o zid, pokućstvo i pod, u tim se trenucima tresla i grčila kao daje opruga koja se sama svija i pruža. Žene su je čuvale i uspijevale njome vladati dok je jecala i drhturila, ali kad bi počela vrištati, padati i udarati glavom o zid, ni četiri je žene ne bi mogle svladati. Moleći Boga da im oprosti, žene su Mariju konopom obujmile oko pasa i tri kraja konopa vezale na tri strane, za vrata i za prozore, da bi je konopi, kad je bijes obuzme, zadržali na sredini sobe, gdje su, da ne pada po golom podu, prostrli prostirku. Misleći daje tako zaštićena, žene su je ostavile samu i otišle na Blentinu saharanu. Kad su se vratile, našle su je svu u krvi. Shvativši da su njene čuvarice otišle na sahranu a njoj nisu dopustile da poñe s njima, legla je na prostirku i, koliko su joj konopi dopuštali, udrala o njih glavom, rukama i nogama. Modrica do modrice, zaparotina do zaparotine, ali, začudo, možda baš zbog tih udaraca, uvečer se primirila, legla u postelju, a pred zoru i malo zaspala.

U narednim se danima primirila i počela, pod pa-skom žena, obavljati kućne poslove, pa su je žene, koje su naizmjence uz nju bdjele, ostavile samu. Meñutim, koliko god radila, koliko god bila mirna, razumna i rječita, kakva je oduvijek bila, kao da se iz nesvjestice i grozomorna sna u nesvjestici nikad nije probudila, kao daje bila otišla nekud daleko, a kad se vratila, vratila se

samo jedna polovica, a ona druga ostala je negdje zagub-ljena.

Te dvije polovice više se nikad nisu sastale. - Kad su gradili spomenik poginulim partizanima

- rekao je fotograf - i ime njena sina Viktora ispisali zlatnim slovima, Marija je za novac od potpore, koju je počela dobivati za pogibiju prvoroñenog, napravila grob nicu svom drugom sinu, banditu Blenti.

- Banditu? - začudio sam se. - Baš tako! Čovjek koji gaje ubio, neki Sveto Mrsa,

još i sad živi, još i sad petlja oko vlasti u selu, kao što je i iza rata petljao. On je tvrdio daje Blente bio bandit i da ga takvim treba smatrati, bez obzira stoje bio blesav pa uniformu nije znao svući kao što su je drugi svukli, bez obzira što se plašio pucnjave pa nikog nije mogao ubiti, i bez obzira što mu je Viktor Goleš brat, jei' su i braća drugih velikana bili ratni zločinci i dobili što su zaslužili. Sveto Mrsa vjeruje, a nije bio jedini, da bi i Viktor svomu Blenti, da gaje zatekao u uniformi bandita, učinio isto ono što mu je Mrsa učinio.

Sporenje oko toga je li njen Drago bandit ili nije, Mariji je bilo strano i daleko. Selo se nije htjelo miješati i osporavati pravorijek vlasti. Na kraju, smrt je sve to učinila nevažnim i Blente je ostao bandit, veći od svih, jer drugi nisu imali brata pored čije bi se veličine, kad se usporede, njegov banditizam činio toliko strašnim. Tako je Marija imala dva sina u dva zaraćena tabora i, stoje neminovno, dva groba s nepomirenim kostima. Uskoro je dobila i trećega.

- To je tek bio pravi - rekao je fotograf i poveo me do novog izloška u svom muzeju.

U pozadini groba, koji je bio u prvom planu i imao crnu nadgrobnu ploču, vidio se križ s imenom Drage Goleša. Na drugoj slici, slici groba koji je sagrañen uz onaj što se vidio na prvoj slici, na mjestu križa nalazila se duga ploča od bijelog mramora. Da nje nije bilo, grob se ne bi razlikovao od stotine drugih grobova što se mogu vidjeti na groblju uz crkvu Ivana Krstitelja u Ivanbrigu,

niti bi bilo razloga da njegovu sliku fotograf uvrsti u svoju galeriju. Po gornjem rubu uzduž čitave ploče bilo je ugravirano veslo a ispod vesla je pisalo:

Ovdje počiva jedno obično jasenovo veslo. Bože, ako je mrtav onaj koji je njime posljednji veslao, daj pokoj njegovu tijelu i blaženstvo njegovoj duši. A ako je ostao živ, daj mu, Gospodine, sto vesala da stigne gdje stići želi!

- U početku, kad je grob grañen i u nj sahranjeno veslo, bila j e samo slika vesla i od sadašnj eg natpisa samo prva rečenica, a tek pred koju godinu dodano je ono što slijedi. Sastavio je to jedan Marijin roñak, Predrag, sin Šibe Goleša, i njegova žena Sovjetka. Čini mi se da sam vam već rekao da je Marija imala tri sina. Onda vam ne trebam ni reći daje grob vesla grob njena trećeg sina. A zašto u grebu počiva veslo umjesto sinova tijela, to je zamršena priča, i prilično duga - rekao je fotograf s namjerom da me u tu priču uvede.

Dok su Marijina djeca bila još sitna a muž živ, u planovima za budućnost njenu trećem sinu bio je na-mijenjen položaj nasljednika. Kad on poraste do puno-ljetnosti i pune snage, braća će mu, Viktor i Drago, biti u svijetu, skučeni i zbrinuti. Tada će se Mate oženiti, izroditi djecu i postupno preuzimati upravu nad ima-njem od roditelja, koji će se povlačiti u staračku zavjetri-nu, raditi koliko budu mogli a u kućne se poslove ne upletati. Ali, kad je Viktor otišao, a Drago, odrastajući, postajao Blente, Marija pak naprasno obudovjela, plan je promijenjen i u svijet je morao otići Mate. Jedva je dočekao i otišao u Galdovo za čuvara seoskih svinja, tamo gdje su već neki iz Ivanova obavljali taj posao i njemu ga ponudili.

Bilo je normalno da se Marija za mlañeg sina nije mnogo raspitivala, gdje je i što radi, da li je u Galdovu i čuva li još svinje, ili je otišao drugamo i radi nešto deseto. Istina, na rastanku gaje molila da joj se redovito javlja, jednom godišnje, a ako ne bi mogao, jednom u dvije godine, samo toliko da čuje je li živ, a od ostaloga, Bože

moj, neka se snalazi, ni u Ivanovu mu ne bi bilo bolje. Samo bi neobaviješteni u ovakvom držanju prema svom djetetu mogli vidjeti bešćutnost. Oni koji nešto znaju o Ivanovu, znaju i to da se iza ovakvog držanja krije vje-kovno iskustvo raseljenih o neprenosivosti svojih nevo-lja, ako taj što mu se jadaš živi daleko i nije kadar da ti pomogne. U Ivanovu se mislilo: »Što da mi prenosi svoje nevolje, pa da i mene njima truje, kad mu ionako ne mogu pomoći; neka ih bez mene otrpi kao što će ih bez mene i preživjeti!«

- Mate se ponio i bolje nego se od njega tražilo -rekao je fotograf - javio se šest puta u pet godina, češće od jednom svake godine, dok rat nije izbio, a kad se počelo ratovati, nije se javio nijednom, ni božičnom čestitkom. Kad je rat završio, a on se ni tada nije javio, držalo se daje u ratu stradao. Gdje i na kojoj strani, nije se znalo.

Njegovu smrt nikad nitko nije posvjedočio, njegova smrt nigdje nije ubilježena. Zato je Marija, kad se nakon Blentine smrti oporavila od užasa, ako se od njega ikad oporavila, počela ženama po selu tvrditi da će se njen Mate, kad je imanje ostalo na njemu, vratiti čim čuje za smrt jednog i drugog brata. A čut će. Veliki je svijet malen da bi u njemu dvije smrti ostale nerazglašene. Ona to priželjkuje, ona to sanja, iz noći u noć. A njeni su se snovi dosad obistinjavali.

One koje su je slušale, sve njene vršnjakinje, njene druge u sreći i nesreći, i same ožalošćene, vjerovale su joj, da bi i ona njihovim nadama vjerovala. Zajedno su s Marijom vjerovale kako je uvijek bilo i kako će tako ostati, da su se ljudi, zavijani vjetrom, ratom i daljinama, za koje se mislilo da su odavno mrtvi, iznenada vraćali, vraćali kad ih nitko nije očekivao. Pogotovo je takvo nešto moguće ako onoga tko se izgubio, kod kuće netko žarko očekuje, jer, i kad se nikad ne bi vratio, on bi u nigdini ostao živjeti sve dok bi živjeli oni koji ga kod kuće očekuju.

I dogodilo se čudo. Kad je fronta prešla preko

Velebita, bitke postajale sve žešće a rat se bližio kraju, kao da ga je donio galeb i noću spustio u Goleševe dvore, uz Mariju je osvanuo šestogodišnji dječak, svijetle kose, neuhranjen, ali, kao da se našao uz onog s kojim je od roñenja bio, privržen i poslušan. Mariju je zvao majka Marija, kao daje želi razlikovati od majke drugog imena. Po krsnom listu koji je uza se donio, u matičnom su ga uredu ubilježili kao Nina Dizdara, sina Mladena i Pavice, kojoj je djevojačko ime bilo Dolički.

U vrijeme kad su ratnu siročad skupljali u domove, Marijaje imala muke dokje vlastima dokazala da dječak nije ni nahoče ni ratno siroče, daje to sin njena brata Mladena koji je živio u Zagrebu, a što je radio, i da li je uopće štogod radio, ona to ne zna. Može je se razumjeti, jer ne zna ni što je sve radio njen sin Mate, i jer se zna kako su djeca siromaha slična maslačkovu sjemenju: iako izrasu u istoj čaški, kad dozore, dobiju vlaknaste kreste i vjetar iz raznese, nikad se više ne vide niti znaju i mare jedni za druge.

Da je dječak imao i neko drugo prezime, seoske vlasti bi se teško odlučile da joj ga oduzmu, jer su zbog njena starijeg sina prema Mariji morali biti obzirni i jer se Marija preporodila otkako dječak s njom živi i otkako je ponovo ima netko zvati majkom. Oporavila se, dobila volju da radi, da se druži i da se, stoje nakon Blentine smrti bila prestala, tiho i glasno smije. Ali, kad je dječaku bilo prezime Dizdar, Mariji se moralo vjerovati da je dječakov otac Mladen bio Marijin brat ili roñak, jer je u Ivanovu svatko pismen znao da se Marija djevojkom preživala kao što se i dječak prezivlje.

Marijin stric Ilija Dizdar bio je školski nadzornik u zadarskom okrugu i pisac početnice po kojoj su naučile pisati i čitati sve generacije iz prva dva desetljeća našeg stoljeća. Kao djevojčicu od deset godina, doveo je u svoju kuću sinovku Mariju koja je dva prva razreda četverogo-dišnje škole završila u Oklaju a dva posljednja u Zadru. Školovanje nije nastavila, ostala je u stričevoj kući da pomaže sfrini u kućanstvu i odgoj u troj e dj ece. Sluški-

njom je nitko nije držao niti je kao sluškinja primala mjesečnu plaću, ali je stric za njen miraz odreñenu svotu odvajao svakog mjeseca, a kad je navršila dvadeset dru-gu, krajnji rok za udaju, imala je pristojnu ušteñevinu, zanemarljivu za bogata trgovca ali znatnu za težaka koji bi se njome oženio.

Stric je s obitelji, a nekad i s njom samom, odlazio u okolna sela, bilo radi pregleda škola bilo prijateljima na jednodnevni provod. Kad bi išli u Ivanovo, putovali su ili jedrilicom, ako su bili povoljni vjetrovi, ili kočijom koja bi po njih došla iz Ivanova. Ili kočijom ili jedrilicom, u ulozi kočijaša ili kormirala, uvijek ih je odvozio u Ivanovo i vraćao u grad školski podvornik Martin Goleš, mladić od dvadeset i nešto godina, koji se nije ženio samo zato što nikako nije mogao da priskrbi toliko novca i vremena koliko bi mu dostajalo da sagradi kuću na brijegu podno Ivanbriga, gdje se na podanku nalaze njegovi vinogradi i maslinici, najveći dio imovine što mu je ostao od oca. Ništa drugo ga i nije sililo da bude podvornik do želje da nevjestu uvede u obnovljenu kuću, koja je odavna sagrañena ali je i ostarjela i, bez popravka, neprikladna za stanovanje.

Sama se od sebe nametala mogućnost da se Martin i Marija ožene, iako je postojala sumnja da se djevojka, koja je dvanaest godina živjela u gradu, može ponovo naviknuti na seoski život. Te prepreke nestade kad Ma-rija reče stricu da voli Martina, da bi se za njega željela udati i živjeti u Ivanovu, ako joj stric dade blagoslov. Stric joj blagoslov ne uskrati, ona se zaruči i dade Martinu svu svoju ušteñevinu. A kad on, najviše svojim rukama, dovrši kuću i opremi je svime što domaćinstvu treba, ona se udade i useli u Goleševe dvore.

Živeći podalje sela, imala je rijetke goste, galebove svaki dan, a jednom mjesečno, dok je stric bio živ, dola- žila je stričeva obitelj. Kad on preminu, na Marijinim rukama u Goleševim dvorima od srčanog udara jednog dozlaboga vrućeg ljeta, stričeva se obitelj odaleči. Jedina njena veza s Dizdarima ostade sjećanje suseljana daje

rodom izdaleka i daje tu zato stoje njen stric bio pisac početnice, koju neki i sada čuvaju.

- Marija se, išla u trgovinu ili na misu, u selu pojavljivala sa svojim sinovcem - rekao je fotograf. -Normalna stvar, sobom gaje posvuda vodila jer ga nije imala kod koga ostavljati, a da ga ostavi samog, bojala se da dijete kud ne odluta.

Briga je bila razumljiva, čak i govorljivost kojom ju je obdario Ninov dolazak, ali se malo čudnim za njene godine činila živahnost u hodu i pogledu, kretnjama i osmijehu, jer su priličili više mladoj nego odrasloj ženi. Bila je odviše poštovana, ali ni živost nije poprimila nakaradne oblike, da bi joj se rugali. Dapače, radovali su se njenoj sreći, da nakon pogibije triju sinova ponovo ima koga voditi za ručicu, hraniti ga i brinuti se o njemu. Samo da nešto sumnjivo nije bilo u njenu ponašanju, neko bolesno zdravlje, neka tužna veselost. Najprije su govorili: »Možda ih nije mogla zaboraviti i ostati zdrava ni uz tog zlatnog dječaka?« A onda: »Ona i ne zna da ne zna, i možda joj je tako bolje.« Takvo će je mišljenje pratiti do kraja života.

Ribari, što su uz kraj noću lovili »uz sviću«, viñali su je kako kopa, plijevi i obrezuje vinograd na podancima brijega, kako grožñe bere noću kad ima i kad nema mjesečine, kako se penje na masline, hitro kao da joj je dvadeset godina, kako bere plodove s maslina i u košari ih odnosi prema Goleševu dvoru. Viñali su je u ljetnim noćima, što se moglo razumjeti jer su dnevne žege bile nesnošljive, pa je po noći bilo lakše u vinogradu raditi. Viñali su je po zimi, što je bilo suludo i neshvatljivo, osim ako joj zimski dan nije bio prekratak pa je i u noći nastavljala raditi. Viñali su je kako u mirnim noćima, kao i oni, u čamcu na dva vesla, kojima Nino vesla, stoji na pramcu iznad svijeće s ostima u ruci i motri neće li vidjeti da se na dnu mora nešto miče. Pitali su je po običaju »ima li ča«, ali im nije odgovarala ona nego Nino. Sve je bilo čudno, a najveće je čudo otkuda joj snage da

sve to radi. Nevjerojatno je bilo koliko je života u njen umorni život unio taj sretni sinovac.

Treću godinu nakon rata, kad su obnovljeni sajmo-vi, iznenada se počela baviti kućnom radinošću, čime se, doduše, nekada bavio njen muž, ali ona, koliko se zna, nikada. Izrañivala je sita, prakljače, gargaše, preslice, vretena i od mladica mirte plela koševe i vrše. Kad su je pitali otkuda joj to, odgovorila je da bi se i gluplja žena od nje tom poslu naučila živeći uz muža koji je sve to znao raditi. Istina, kasno se sjetila da bi to i sama mogla znati. Trebaojoj je njen Nino, njena radost, pa da prikupi alat s tavana i sama pokuša majstoriti. Nije baš sve onako kao stoje njen muž, ako se sjećaju, znao izrañivati, ali nije ni mnogo gore.

Ta se roba ni po sajmovima ni po selima nije lako prodavala, ali budući daje prodavala i za novac i za žito, gotovo da nikad ne bi kući vratila ono što bi ponijela na pazar. A kad malo bolje promisliš, zaboga, što joj treba sve to, sav taj rad u kući i svi ti kilometri prevaljeni prašnjavim putovima mazgi za repom, kad od potpore, ulja i vina ona i dječak mogu živjeti i mirno i lijepo? Drugog odgovora nije bilo osim daje oživljavanje neka-dašnje radinosti samo znak kako se Marija nije i neće izliječiti od tuge za sinovima, kako je i njena živahnost samo oblik neprebolne bolesti.

Tek nakon pet godina tog bolesnog zdravlja, koje je Mariju sililo da bude vesela i da radi dan i noć, kad je Nino bio poodrastao dječak, dobar učenik i od velike pomoći majci Mariji, nastupio je početak kraja i veselju i bolesnom zdravlju.

Neke su žene na ponoćki, u prepunoj crkvi, zapa-zile da uz Mariju i Nina misi prisustvuje i nepoznata žena, odjevena kao i sve druge iz Ivanova, koje nisu prezrele staru nošnju i prihvatile modu kratkih sukanja, dokoljenki i »brenovane kose« bez marame. Bila je u crnu, kako dolikuje udanoj ženi, pa joj je i marama bila crna. Vrh je marame bio navučen na čelo toliko da je natkrio čelo, obrve i polovicu očiju. A uzao nije bio ispod

podbratka gdje sve žene vežu maramu, već na vrhu brade i reslovi su zaklanjali lice ispod nosa. I taj uzao i te reslove žena je pritiskala dlanom. Činilo se, ako se ne skriva, da je u noći Spasiteljeva roñenja muči teška zubobolja. I te noći i u danima koji su slijedili, šuškalo se tko bi ta žena mogla biti, i pitalo se je li to uopće žena. Ta sumnja našla je odgovor koji se sam od sebe namet-nuo i odgonetnuo sve zagonetke vezane uz Marijino zdravlje i radišnost.

Milicijske patrole, koje dotada nisu prelazile preko Goleševa brijega, ni pile vodu s Goleševa bunara, sad su tamo redovno dolazile, kao da im se svi ophodi ukrštaju u Goleševu dvoru, sjedile, pile vodu, razgovarale i s Marijom i meñusobno, a preko oka promatrale neće li po nečemu otkriti da tu živi žena koja je viñena na ponoćki i koja noću obrañuje polja, žena koja je, otkako je primi-jećena, isparila kao kap jutarnje rose na kolovoskom suncu. Izmeñu dvije patrole navraćali su seoski odbor-nici, po poslu, nešto su popisivali, nešto savjetovali, i seoska njuškala, ljudi otrovni i nesretni, ljudi koji su služili svaku vlast, jer su željeli preživjeti pod svaku cijenu i što bolje, a od uhodarenja boljeg načina nisu znali, ili im ga nisu dopustili. Tako su se mirni Goleševi dvori, kuća izdvojena i za posjet s neruke, pretvorili u svratiste na raskrižju i bili od jutra do mraka ili napučeni uhodama ili pod njihovom paskom. Noću nisu dolazili, noću su Goleševi puštali vučjaka s lanca da slobodno kruži oko kuće, a ako su na kuću pazili i noću, morali su to činiti izdaleka.

Nina su u školi ispitivali tko osim njega i majke Marije stanuje u Goleševu dvoru, i priprijetili mu da to mora reći i radi sela i radi majke Marije, kojoj je on to ime dao i koju beskrajno voli, jer je čovjek, za koga oni misle da se u kući krije, ratni zločinac, zao kao sam vrag, i mogao bi, a i hoće, u jednom trenutku zadaviti Nina i majku Mariju. Nino ni o kakvoj ženi s ponoćke nije ništa znao, a pogotovo nije znao ništa o zlikovcu, a da zna, razumije se samojDO sebi da bi im rekao.

Majku Mariju poštedjeli su ispitivanja iz respekta prema njenu starijem sinu. Bilo bi je nezgodno po-vreñivati optužbama da joj je mlañi sin zločinac, pogoto-vo što se o njegovim zločinstvima, osim daje bio domo-bran, da je zarobljen kod Bleiburga i da je s »križnog puta« nestao, ne zna ništa drugo. Ilije nisu ispitivali zato što su unaprijed znali da im, i da zna, ne bi kazala gdje se krije. Uza sve ostalo, teško da bi je mogli uvjeriti kako joj je sin zločinac, kad je ona i dosad, stavljajući Viktora i Blentu na istu razinu, držala kako je zločinac drugo ime za poraženog od dvojice koji su istodobno ratovali, imali puške u ruci i ubijali.

A onda, u lipnju, kad su se ustalili sunčani dani i zaredale bonace, Mariji nestade čamac. Netko je prepilio lanac kojim je bio vezan u Uvali kod Crkvine. Marija je krañu prijavila miliciji, istinu reći, tek nakon tjedan dana. Milicionari kao da se nisu iznenadili, ljeto je počelo pa je počela i kraña čamaca. Kraña će biti upravo onoliko koliko se nañe suludih bjegunaca. Došli su na uviñaj samo da vide je li lanac prepiljen ili je nenasilno odri-ješen. Nisu rekli ništa, a nisu bili ni žedni da piju vodu s Goleševa bunara, koju su toliko hvalili. Kako su otišli, tako se više nisu vraćali, a nisu navraćali ni oni koji su im služili. Marija su i Nino ostavljeni na miru, a Goleševi dvori, ljudima izvan ruke, primali su rijetke posjetioce, uglavnom Marijine vršnjakinje, njene druge iz Ivanbri-ga.

Proñe lipanj i dobar dio srpnja, u miru, bez ikakvih glasa. Sve kako treba biti. A pismo je bilo prerano očeki-vati.

Bilo je podne, zapuhao je maestral i, prije nego što će pokrenuti veće valove, u uvalu kod Šuplje stijene, koja je mogla primiti i lañe dubljeg gaza, punim jedrima uplovi crna gajeta, s vršama, mrežama i drvima, što ih je moreplovac skupljao usput da bi, kad doñe kući, imao na čemu kuhati. Taj se držao starog mornarskog pravila: uzmi sve što ti more daje i.što ti valovi dojnpse,. S.yeslojn _.i|

na ramenu, iz čamca je izišao Rafo Škibola, uspeo se do Goleševih dvora i s dvorišnih vrata doviknuo:

- Hvaljen Isus! Ima li koga? - A kad je pred njega iz kuće izišla Marija, reče joj: - Marijo moja, volio bih da sam ti donio ljepše vijesti. Ali, imamo ono što nam je Bog dosudio. -1 na kameni stol, koji je stajao nasred dvorišta, odloži jasenovo veslo.

Da na njemu poviše rukohvata i nije bilo urezano ime vlasnika, Marijina muža Martina Goleša, ona bi ga prepoznala po dvije crne srčike na lopatici, što ih je, dok bi danju veslala, satima promatrala. Ne reče ništa, uze veslo sa stola, uspravi ga i zagrli kao što bi zagrlila uspravljena čovjeka na koga se želi osloniti. Veslo ju je samo časak držalo uspravnom. Oboje su se zaljuljali i pali na zemlju zagrljeni. Marija je, dok je još bila pri svijesti, grlila i ljubila veslo kao stoje grlila i ljubila mrtvo tijelo svoga sina.

Stari Škribola imao je muke dok ju je, uz pomoć Nina, odvojio od vesla i polegao u postelju, a Nina poslao po liječnicu u selo. Dok liječnica nije došla, sam je uz nju bdio. Bila su to druga vremena, Mariju nije trebalo vezivati i zatvarati u sobu. Liječnica je na silu ugurala u nju sredstva za umirenje, za svaki slučaj ubrizgala joj u venu i neki uspavljujući serum i Marija je lakše prebo-ljela tugu za veslom nego tugu za srednjim sinom, iako je, koliko se zna, riječ o istoj stvari.

- Ne iste godine kad je Škibola donio veslo s ukra dena čamca, ne bi joj dopustili, tek koju godinu potom, kad je vlast zaboravila tajanstvenu ženu s ponoćke, Marija je uz Blentin grob iskopala još jedan, u koji će, kako je tvrdila, sama leći, a na nadgrobnu je ploču dala urezati veslo i prvu rečenicu sadašnjeg natpisa - rekao mije fotograf pokazujući taj natpis, premda sam ga već tri puta pročitao i u cijelosti zapamtio. - Ovaj dodatak ispisali su drugi, poslije, da nadi u njenu duhu, koja nikad nije ugasla, prošire prozorčić i učine jeizvjesnijom. Ona se s tim dodatkom samo složila. Ali, to je početak jedne druge priče i ge vjerujem da ću vam je ik§d

ispričati. Neće biti ni vremena ni potrebe... Nego, u vezi s tim veslom vi me ništa ne pitate? Kao da sve znate -rekao je fotograf zatekavši me neoprezna. Umalo da tim pitanjem nije doznao nešto što još nije smio znati.

- Da, zbilja, stoje bilo s tim veslom? - upitao sam ga nevino.

- Bile su to teške godine. Suša, glad i otimačina koja se zvala otkup. Ljudi su bježali sa sela kao mravi kad im kopito rasturi mravinjak. Iz Ivanova se najčešće bježalo čamcem na dva vesla. Ako patrolni čamac graničara naiñe na bjegunca u čamcu, pravi oko njega krugove sve dok ne podigne valove na kojima se čamac preokrene kao orahova ljuska, nalije vodom i potone. Na taj način graničari bi obavili posao lagano i efikasno. Nikakvih saslušanja, nikakvih zapisnika. Dijelove čamaca, u pr vom redu vesla i podne daske, donosili su južni vjetrovi na hridi Dugog otoka, gdje su ih pronalazili skupljači drva. Kad bi ti predmeti došli u selo, utjerivali su strah u kosti onima koji su čamcima kanili bježati. Taj je strah osujetio više bjegova od flotile brzih patrolnih čamaca.

Rekao sam fotografu daje dosta razgledanja njego-ve izložbe slika, da je vrijeme krenuti u obilazak Go-leševih dvora. Samo zato da mu ne moram reći neka mi ne priča o strahu što su obuzimali bjegunce pred mo-gućnošću da patrolni čamac u punoj brzini napravi ne-koliko krugova oko njihova jadnog plovila.

Samo neka mi o tom ne priča! Samo neka mi o tom strahu ne kazuje!

Prema Goleševim dvorima pošli smo kroz Šuplju stijenu, koja je sada dio fotografova posjeda. Išli smo žalom do stepenica koje su vodile od mora do ruba podanka, na kojem je bila djelomično sagrañena kućeri-na, vlasništvo čovjeka koji prodaje svoj život, kako me je fotograf obavijestio. Trenutno me nije zanimalo što taj sa svojim životom radi. Prošavši pored hrpa pijeska, došli smo na rub podanka, odakle se prema vrhu brijega sterao krš obrastao niskom makijom a kroz makiju vodio uzak puteliak. Kad srao wMU nayrh puteljka, kap.na

dlanu su nam bili zaravanak brijega i Goleševi dvori koji su na njemu sagrañeni.

Središnja i glavna grañevina dvora bila je kula, kojoj se prizemlje sastojalo od plitko ukopane konobe, nad čijim se vratima uzdizao trijem, a s trijema se ulazilo u sobe na katu kule. Uz južni zabat kule podignuta je prizemnica s jednim prozorom i jednim vratima. Bilaje to vatrena kuća u kojoj je bio komin s napom i dim-njakom većim od kuline lastavice uz koju je sagrañen. Ispred vatrene kuće je krunište bunara, a ispred kule kameni stol, komu u ljetnim danima pravi hlad murva šibljasta granja, jer su je često kresali da joj duge grane ne bi udarale o ogradu i krović trijema.

Palo mi je na pamet vrijeme kad su komunisti ružnim stvarima što su ih činili nadijevali lijepa imena. Kao što su otimačinu nazivali otkupom a uništavanje seljaka kolektivizacijom, tako su mislili i pisali daje stari svijet ruglo na kojemu će oni izgraditi sretnu budućnost. U to sam vrijeme čitao reportažu Marina Zatezala, gla-sovitog izvjestitelja s otočja i obale, koji je došao u Ivano-vo i čuo od nekog mještanina da svoju kuću naziva dvorima. Kad je vidio te dvore, koji su imali isti sadržaj kao i Goleševi, narugao se siromahu koji hrpu kamenja, meñu kojim ni psu ne bi bilo ugodno stanovati, naziva dvorima, jer je Zatezalo mislio da se dvorima mogu nazivati samo velebne palače, i jer je vjerovao da tom siromašku tek predstoje dani kad će stanovati u dvorima koje mu bude sagradio komunizam. Zatezalo, uz ostalo što znao nije, vjerojatno nije znao ni to da dvor u hrvat-skom jeziku ne mora uvijek imati istovjetno značenje s dvorcem, da je jedno dvor s ukućanima a drugo dvorac s dvoranima. I daje dvor svako stalno stanište gdje tijelo nalazi postelju, usta zdjelu, a duša mir i samosvijest da smo na svome, na plemenitome.

Bio sam osupnut novogradnjom čudna oblika i nedokučive namjene. Teško joj je bilo dati ime. Po nam-jeni imao je to biti zid koji će opasati zaravanak na kom se nalaze Goleševi dvori, a po grañi bilaje to gromača od

sitnog kamenja što gaje graditelj donio s raznih strana, čupao iz zemlje ili vadio iz već postojećih zidova, bacao nasumce i ostavljao u položaju što bi ga kamen zauzeo nakon pada. Ono što je iznenañivalo onoga koji bi tu zmiju prvi put vidio, bila je količina kamenja. Tko je toliko kamenje navukao, i čemu je ono služilo?

- To je ona gradila - rekao je fotograf- posljednjih desetak godina. Gradila je na dva načina. Ilije uz glazbu sakupljala kamenje po brijegu, ili je kamenje donosila u torbi kad bi odnekud dolazila. Uglavnom, nosila je kame nje odasvud i zidala je svakodnevno.

- Čemu? - upitao sam i sjeo na kamen ne hoteći, dok mi ne kaže, proslijediti za fotografom do otvora u gromili, do nekakvih vrata za puteljak kojim smo došli od podanka.

- Čemu? - pitao se i fotograf. - Znate, ona jest bila seljanka, ali je, koliko sam vidio, od ostalih bila malo drukčija. Ona se trudila da bude kao one, ali naprosto nije bila kao one, i to se primjećivalo. Kad kažem druk čija, mislim na njena strica, pisca početnice. Onje ostavio trajan žig na svoju sinovku. Ona je čitala Zagorku, Šenou i Tomića, ona je imala hrpu molitvenika. A imala je i radio, i televiziju, i magnetofon, i razglas, kao kakva tinejdžerka. Ne pitajte me otkuda joj sve to. Ne znam, dobila je, kupila je. I svim se tim vješto služila. A da smo slali do ñavola nju i njen razglas, jesmo, stotinu puta. Osobito kad bi nanosila to kamenje i na razglas stavila pjesmu, koja bi se vrtjela dok bi god ona radila. Bože, što je to drečalo!

- Možda pjesmu znate? - Da li je znam? Zna je i svaki kamen, svaka mirta

- rekao je fotograf i odrecitirao mi pjesmu.

Podigni, majko, zid do zida, Nek ziñe našu kuću paše. Makar to bio hrid u moru, Neka se znade stoje naše.

Na zidu gradi tvrda vrata, Kamena kruna nek ih krasi. Tko kroz njih proñe, tko se vrati, Prolazom tim nek dušu spasi.

Neki su išli i natrag neće, Nekima povrat tuga brani. Neki su išli i vratit će se. Ti će se zvati odabrani.

- Hoću li moći poslušati tu pjesmu? - pitao sam želeći da u melodiji pronañem dopunski sadržaj koji je opijao graditeljicu ove impresivne hrpe kamenja.

- Nećete, nasljednici su sve to raznijeli. Kad sam ja došao u posjed Goleševih dvora, od ureñaja nisam našao ništa - rekao je fotograf, pa i sam sjeo do mene, kad je vidio da mi se nikamo ne žuri.

Ne znam koliko smo tu sjedili, kad začusmo mač-ku. Okrenusmo se i vidjesmo da se uspentrala uz vrata vatrene kuće. Mačka bi se uspravila, istegnula tijelo i prednje šape koliko bi dalje mogla, ispustila nekoliko žalobnih jauka, pa se, grebući boju i drvo prednjim pandžama, spuštala na zemlju. Na zemlji bi se zgrčila u klupko i ispuštala žalobne mijauke, ali sada bez prizvuka agresivnosti, tužno, rezignirano, što joj se, kad je po njima grebla, vrata nisu otvarala. Vrata su bila istrugana pandžama i moglo se zaključiti da mačka tu odavno grebe i odavno tuži.

- Otkako je Marija preminula, živi uokolo, po čita vom brijegu - reče fotografi pogleda na sat. - Svaki dan u ovo doba dolazi na vrata. Kažu da ne stoji dugo, dvadesetak minuta.

Rekao je još da je to vrijeme kad je Marija mačku hranila. Šutjeli smo i gledali u zemlju.

- Nema je, maco moja! Nema naše Marije - rekla je iza naših leña neka žena.

,...̂ .:,.,. Ja sam skočio na noge i zaklonio s& za grmjC.ffii.Jfte,

a fotograf je ostao sjediti i, ne skrivajući se, gledao ženu koja je govorila.

- Ova manja je Manda Mršina, a krupna je Kaja Stublina - rekao je fotograf. - Obje su iz Ivanbriga, Marijine druge, samohrane, kao stoje i ona bila. Dolaze ovamo u isto vrijeme kad i mačka. Kad se mačke riješite, riješit ćete se i njihovih posjeta.

- Nema je, maco - rekla je Manda gušeći se u suzama.

- Nema naše Marije - rekla je Kaja gušeći se u suzama.

Obje su stajale kraj kamenog stola, gledale mačku i plakale.

- Pričaj mi, Kajo! - A što da ti pričam, Mande moja, kad znaš sve što

i ja? - Pričaj mi još jednom. Ti znaš lijepo pričati. Pričaj

mi da se sita isplačem. - Takvih mačaka u selu nije bilo - započela je Kaja.

- Bilo je svakakvih, ali bijelih sa žutim pjegama nije. Kakva je ova ovdje, nikad se u selu nije vidjela. Sad ih ima mnogo. Sad ih ima mnogo, sve potomci one prve... I tako, čut ćeš ti što se dogodi. Jednu večer banu Mariji na vrata žena, tako, oko trideset godina stara. I hvaljen Isus Mariji, a Marija njoj uvijek budi hvaljen. Žena vodi za ruku šestogodišnjeg dječaka, a dijete u rukicama nosi kartonsku kutiju i u kutiji mače. Tko si ti, ženo, pita nju Marija. Ja sam, kaže ona, žena tvoga brata Mladena. Ime mije Pavica. Marija nju nikad vidjela nije, nije vidjela ni brata ima toliko i toliko godina. Razišli se još u mladosti kao rakova djeca. Kud koji, mili moji! I sad joj najednom na vratima bratova žena i sin. Pusti Marija njih pod krov i pita tu Pavičetinu što doñe k meni. A Pavica njoj, došla sam na ljetovanje, ovdje kod vas čist zrak. Kad ujutro svanulo, diglo se sunce, a Pavica se ne diže. Marija poviri kroz ključanicu i vidi da Pavice u postelji nema, a dječak mirno spava. Uñe ona kod dječaka, pita ga gdje mu je mati, a dijete ne zna. I kako je vrag tada odnese, nikad

je više ne vrati. Znala je, kučka, da ga u dobrim rukama ostavlja. Marija je imala dušu za koju se znalo. Ona prigrli dijete, Nino mu je bilo ime, zlatan dječak. Nino Dizdar jer su se svi oni po Iliji Dizdaru zvali Dizdari. A mati je dječakova bila obična kurvetina, a ni otac mu, neka je bio Marijin brat, nije bio bolji. Pet zrna graška raste u istoj mahuni, pa ni jedan nije isti kao drugi.

Kako se moglo razumjeti iz Kajine priče, Marijin brat Mladen stanovao je u Kustošiji u Zagrebu, bio vlasnik drvene kućice i sitan lopov. Mnogo je pio, lako dolazio do sitna novca i još ga lakše gubio. Svoju kuću i obitelj htio je zaštititi od prljavog posla kojim se bavio, i polusvijeta u kom se kretao. Čini se da to nije bilo lako. Kad se jednom, pošto je iznenada dobio pomilovanje, vratio kući s izdržavanja šestomjesečne kazne, zatekao je ženu kako se bavi zanatom kojim se nasitno bavila i prije nego što se on njome oženio i namijenio joj mjesto vestalke, nevine čuvarice ognjišta usred polusvijeta za koji je znao reći: »Sve je ovo kupleraj«. Što se ona sama ponovo prokurvala, možda bi joj i progledao kroz prste, ali je u prostituciju uvela i malodobnog sina, što joj Mladen, opsjednut zavjetom čistoće, da njegov sin neće poći očevim stopama, nije mogao oprostiti. Jer, što je drugo nego uvoñenje u prostituciju kad gaje tjerala iz kuće susjedovoj djeci da se igra dok mama nasamo porazgovara sa stričekom?

Bilo da je zaključio da se nevinost u bordelu ne može uzgajati, bilo daje od bordela odlučio napraviti još veći bordel, on u pripitu stanju zaprijeti ženi da će je sa zemljom sastaviti što mu nije bila vjerna dok je izdržavao kaznu zarañenu u krañi njene bunde. Ona, od početka bračnog života sumnjičava prema želji seljaka neadapti-ranog na grad da u »ovom kupleraju« sačuva čistoću ljiljana, njegovu prijetnju shvati ozbiljno i sa dječakom se skloni kod svojih roditelja, koji su imali drvenu kuću u šipražju kod Ivanić Kloštra. Drvenu kuću u Kustošiji ostavi svom ljiljanu, neka u njoj na miru razmišlja može .. U se u »ovom kuolej'aju« biti išjta drugo dojkurva. Ako

zaključi da u bordelu ima mjesta samo za svodnike, kurve i kurvare, neka joj poruči, i ona će mu se vratiti. Ako ostane i dalje opsjednut čistoćom ljiljana, neka joj se gubi s očiju zauvijek!

Tada se Mladen opije. Iz kuće iznese sve sinove igračke, svu njegovu odjeću, stolčiću kojem je prohodao i kolijevku u kojoj je ljuljan. Iznese i mače sa žutim prugama i, da ne odluta, ugura ga u jastučnicu, a oko jastučnice naslaga sinovljeve igračke, u stoje i dvomje-sečno mače spadalo. Od ženinih stvari ne iznese ništa. Potom zapali zastore i kuća učas buknu jer je bila drve-na.

Dok se kuća razgarala, Mladen u štenari pronañe lanac na koji su, kad su ga imali, vezali psa i staru vrtnu stolicu, pa poñe do šljive u dnu dvorišta. Pope se na stolicu, jedan kraj lanca sveza za granu, drugi oko svoga vrata i, kad stolicu gurnu ispod sebe, objesi se. Na pasjem lancu kao rijetko tko! Jest daje bio kradljivac i svodnik, jest daje pio, u vinu bio prijek a trijezan neproumljen. Ipak, kad su spasioci došli, u krvi su mu našli četiri promila alkohola i čudom se čudili kako je pri tolikom stupnju pijanstva mogao misliti stoje mislio i uraditi što je uradio, bez muke su zaključili da u dolu gdje je živio nije bilo moguće biti ljiljan. Ili je bilo? Daje bilo, nekakav je dokaz i mače nañeno u jastučnici.

- Pričaj mi, Kajo moja - govorila je Manda. - A što da ti pričam kad sve znaš kao i ja! - Pričaj, da se isplaćeni, bit će mi lakše. - Pavičetina je uz dječaka Mariji dovela i to žuto

mače. Mače je zvala mačetom, a dječaka moje ptice. Govorila je: imala sam tri sina, dva mi je odnio rat, jednog more, tko li će odnijeti moje ptice? Govorila je: voljela bih da opernati i ode u svijet, što će uz mene, ja mu majka i jesam i nisam. Govorila je: žene moje, najvoljela bih kad bih ga vidjela u bijelu, u bijelu kao ljiljana, kako se uspinje, kako se uspinje... - Gledaj ti nje! rekla je Kaja obraćajući pažnju i sebe i svoje druge na mačku koja je i mijaukala i grebla šapama žešće nego

dotad. - Misli daje Marija u kući i da joj ne otvara vrata. E, maco moja, nema više naše Marije. Daje tu, zar bi te ona ostavila gladnu?

Uvijek se sam sebi, koji plačem za malu stvar, čudim zašto se stidim svojih suza. Nije mjesto o tomu sada raspredati, ali mi se, ovako uzgred, čini daje razlog stidu što u suzama uživam više nego u ikojem veselju, što plačem tek kad sam preplavljen najdivnijim osjeća-njem, osjećanjem poistovjećenja, i što, primjerice, lako shvaćam te dvije žene i njihovu potrebu da se naužiju plača gledajući žutu mačku. Doista, plač je jedna od rijetkih radosti što nam ih pruža ovaj život. No, kako god bilo s tim stidom i s tim užitkom u plaču, meni su se i te dvije žene i žuta mačka kroz suze činile kao lelujave slike što pred smućenim Beduinom titraju u vrućem zraku iznad beskrajne pješčane pustoši. Kad su se suze osušile, nije bilo ni žena ni mačke, i ja više nisam bio siguran jesam li koga vidio, jesam li koga slušao, ili je sve to, i slike i riječi, proizvod glave Beduina koji je, klonuvši od zamorna puta, sjeo na kamen da duši vrati mir a tijelu nešto snage.

Fotograf mi je pokazao Goleševe dvore, vatrenu kuću, kuću s podrumom i katom, trijem, bunar, kable-nicu s kablom, a kad smo došli pred komin pa sjeli za stol, rekao da je to sve, da mi nema više što pokazati. Ja sam mu zahvalio i rekao daje ovo što sam vidio upravo ono što sam očekivao i da ostajem pri cijeni koju smo već dogovorili.

- Onda - reče fotografi raširi ruke - sad je ovo sve vaše.

- Sve? - priupitah, a fotograf potvrdi klimanjem glave. - I ćupovi puni zlatnika koje ću naći u tajnim skrovištima? - što natjera fotografa da se zamisli. Ali, valjda kad se sjetio da u tom siromaštvu novca nije dostajalo ni za kruh a kamoli da se pretvara u zlatnike i pohranjuje u ćupove, i to mi prepusti smiješkom i klima njem glave. - Nemojte se pokajati - rekoh mu i poñoh prema kominu tako hitro da se fotograf prepao, uozbiljio

i zašutio. Možda je pomislio da znam za skrovište tog ćupa i da sam silne dolare za starudiju upravo dao radi njega.

Uzeo sam žarač, komad željeza koje je na jednom kraju imalo kuku a na drugom držak, i njime pomeo lug s vatrišta. Vatrište je bilo od krupnih komada samotne opeke, uokvireno željeznim okvirom koji je šamot držao zbijen, na okupu, kao da je jedinstveno tijelo. Kukom žarača zakvačio sam alku varenu za željezni okvir i potegnuo je prema sebi. Čitavo se vatrište podiglo kao što se podižu tavanska vratašca, a ispod njega je zinula rupa. Izvadio sam iz torbe džepnu lampu i u sklonište se spusio uskim stepenicama. Uskoro sam se nad kominom pojavio s onim što sam unutra našao. Očekivao sam neki znak, neku poruku, ali toliko očekivao nisam.

Biloje to više od poruke, iako je poruka nesumnjivo bila, bio je to debeo svezak zamotan u novine i zavezan likom kojim se veže vinova loza. Zainteresiran što smo-tak sadrži, nisam obraćao pažnju na fotografa. Mora da je bio žut kao limun i okamenjen kao suha grana u sadrenom bloku. Razvezao sam lik, odmotao novine i iz smotka se po stolu prosula hrpa pisama, razglednica, službenih i neslužbenih papira. U oči su upadale fotogra-fije, veličine razglednice, crno-bijele i u boji. Uzeo sam ih nekoliko i vidio da su to sve fotografije jednog čovjeka u različitim prigodama i daje sve to montaža u kojoj je monter raspolagao jednim profilom i jednim anfasom.

- Ovo su vaša djela? - upitao sam fotografa. Opet mi je klimanjem glave potvrdio, ovoga puta

da su fotografije njegove. Sto još uvijek nije značilo ništa jer je njegove montaže imala svaka kuća.

- Vama je ime Mate? - progovorio je fotograf. - Matteo. Ali, dobro, moglo bi se reći da sam Mate.

Stoje tu sumnjivo? - Meni ništa - odvratio je hladnokrvno. - Marijina

molitva s nadgrobne ploče je uslišana. Ali, ako je vama, gospodine Matteo, štogod sumnjivo, pitajte me i ja ću vam sve iskreno reći. Neću biti iskren jer sam u svakoj

prilici iskren. To nitko pametan nije. Samo budale ne-maju tajne. Bit ću iskren jer mi to u ovom slučaju odgovara. Jedino se iskrenošću mogu obraniti od vaše sumnje, koja je svom težinom pala na mene.

- Gospodine, cijenim vašu metodu da iskrenošću branite svoju nevinost. Sve što mene zanima bilo bi da mi kažete kako ste postali vlasnik ove kuće i, ako znate, kako su vlasnici zemlje postali oni što su kuću podigli uz more na podanku brijega?

- Gospodine, ja bih to vama, dakako, mogao is pričati, ali neću, ne bi bilo uvjerljivo. Ja nisam uzalud šutio otkako ste vi uzeli žarač, ja sam sve ovo vrijeme mislio i smislio što ću učiniti da od sebe otklonim sumnje i udovoljim vašoj znatiželji. I smislio sam da vi sami, ili zajedno sa mnom, ako vam je milije, posjetite svih šest naših susjeda, šest vlasnika kuća podignutih na podan ku. Svoju, sedmu, i kuću Šibe Goleša, Marijina roñaka, ne računam. Danas je nedjelja, do naredne je nedjelje šest dana, za svakog susjeda po jedan. A imamo i valjan razlog za posjet. Prilika za pitanje kako su došli u posjed zemljišta sama će se od sebe u toku posjeta ukazati. Naime, sljedeće je nedjelje godišnjica Marijine smrti, trebalo bi joj na grob odnijeti cvijeće... Ne čudite se ovako brzoj reakciji, ja sam ipak montažer. Recite mi gdje ćete odsjesti, u Goleševu dvoru ili u mojoj kući? A ako se s planom otkrivanja istine slažete, za danas bi igre bilo dosta.

- S prijedlogom se slažem. A stanovat ću u svojoj kući. Bio ja Goleš ili ne bio, Goleševi su dvori sada moji dvori.

Posjet čovjeku koji je svoj život prodavao u pet verzija

Čim je fotograf otišao, povukao sam se u jednu od soba u kojoj sam našao stol, stolicu i nepripremljenu postelju i počeo listati papire na koje sam naišao u skloništu ispod ognjišta. Nisam se žurio, nisam imao nikakva posla do sutradan ujutro, kad ću s fotografom krenuti u prvi posjet, osim što sam morao otići do svojih kola parkiranih pokraj fotografove kuće i uzeti iz njih posteljinu i druge potrepštine. Ali, kad sam prelistao papire pronañene u skrovištu i vidio što se sve tu nalazi, morao sam ponovo do fotografa, i da usput donesem prtljagu iz kola i da ga zamolim neka mi dade imena vlasnika kuća na podanku. On je, izrazivši još jednom spremnost učiniti sve što budem tražio, napravio popis redoslijedom kako su kuće, počevši od njegove, bile po-redane od zapada prema istoku. Ni ovaj kratki susret nije mogao proći bez fotografova zapitkivanja tko sam.

Rekao sam mu da bi morao malo više poznavati tradiciju i kulturu primorskih mjesta, daje to bio dužan otkakoje i sam primorac. Kad bi više znao, ondabi morao znati i to da su sve kuće imale neko tajno skrovište, obično rupu u zidu ili rupu u podu. Ljudi kopaju temelje kuće i ustanove da se zemlja izmeñu dvije litice dade kopati, pa je kopaju. Zemlju odnesu u vrt, a rupu prekri-ju, neka stoji, zlu ne trebalo, u nju se može skloniti žito da ga ne nañu kradljivci, u nju se pred gusarima mogu skloniti vrijednosti, u njoj se i progonjen čovjek osjeća siguran, u njoj će sve ostati netaknuto i ako kuću zapale. Kad doñeš u takvu kuću, nije pitanje ima li tu sklonište,

pitanje je gdje je ono. Ima raznih mjesta gdje bi moglo biti, ognjište zbilja nije često, ali i kad ga tamo potražiš i nañeš, spada to u poznavanje priobalne kulture i ništa više.

No, kulturi ovog podneblja pripada i ostavljanje poruka onih koji odlaze onima koji će doći, u boci, u zidu, a nerijetko i u tim skloništima koji su posvećena tajna članova obitelji... Fotograf nakon mojih objašnjenja nije znao mnogo više nego što je znao kad me je pitao tko sam. Uostalom, nisam ni htio da dozna išta više, htio sam da ga davi sumnja kako bih iz njega iscijedio i posljednju kap istine.

Meñu papirima što sam ih prelistavao i razvrstavao do kasno u noć, bilo je sve ono što poštar donosi u seljačku kuću kojom gospodari i u kojoj je stanar ostar-jela žena. Opomene za neplaćen porez, odresci potvrda za isplaćenu potporu, priznanice za uplaćenu mjesečnu tarifu radija i televizije, rješenja socijalnih ustanova o visini potpore, zdravstvene knjižice stare, starije i naj-starije, pozivi domaćinstvu da se odazove javnom zboru i dobrovoljnom radu, osmrtnice roñaka i znanaca i ko-ječega drugoga, sve bez veze i bez reda, dovoljno da se po tomu, kad bi nekomu do toga bilo, ispiše povijest posljed-njih dana Goleševe obitelji.

Od tog, nazovimo ga tako, administrativnog mate-rijala, sami po sebi su se odvajali intimni papiri, pisma, razglednice i slike što ih je primala samo od jednog pošiljaoca, od svoga najmlañeg sina Mate. Sve što je od njega bilo, a bilo je poprilično, sredio sam po nadnevku odašiljanja i prispjeća pošiljke, što u svakom slučaju nije bilo lako, jer su otisci poštanskih žigova bili nečitljivi, a nekoliko pisama nadnevka nije ni imalo.

Kad sam ih razvrstao po kronološkom redu, vidio sam daje Mate prvu pošiljku uputio iz Švicarske. Dati-rana je desetim prosinca u tisuću devetsto šezdeset i sedmoj godini. To je razglednica na kojoj je prikazano Gospino proštenište Einsiedeln, sudeći po nošnji i kočija-ma - negdje s kraja prošlog stoljeća. Ne znam što je

pošiljaoca navelo da se odluči za razglednicu s tako arhaičnom slikom, ali sam i površnim uvidom zaključio da sve razglednice, a sve su bile iz Švicarske, imaju starinski, rustični ili pastoralni sadržaj. Sigurno da Švi-carska nije zemlja jedino seljaka i pastira, iako i njih ima u izobilju, pa ako njen sin slikovnim sadržajem razgled-nica nije ugañao majčinu ukusu i nazorima, ne znam što bi ga navelo da u modernoj zemlji traži samo starinu, težake i čobane.

Na razglednici iz Einsiedelna, koja je počinjala »Majko moja majčice«, što je više nego na tradiciju oslov-ljavanja majke podsjećalo na naobrazbu stečenu u os-novnoj školi oko proslave Majčin-dana, pisaloje čitljivim rukopisom:

»Krunice što si ih za mene izmolila od trenutka kad sam čamcem otplovio, bile su uslišane od Blažene Djevice Marije, čije proročište vidiš na ovoj razglednici. Riječi što si ih, na nagovor dobrih ljudi, uklesala na grob jednog vesla, dopale su se Bogu i ja se, uz pomoć stotine vesala, sve više tebi približavam. Šesti siječnja u osam navečer otvori Radio Zadar i slušaj pozdrav što ti ga šaljem uz lijepu pjesmu.«

Iz te se razglednice ne vidi koja je to pjesma na-ručena da se pjeva za Mariju, ali iz razglednica i pisama koja će uslijediti i u kojima će biti mnogo govora o pjesmama što ih sin naručuje da se pjevaju njegovoj majci, vidi se da je to pjesma koju mi je izdeklamirao fotografi koju je Marija, kad joj je sin poslao i vrpcu na kojoj je pjesma deset puta za redom snimljena, slušala dok je zidala dvorište, taj zid u neku ruku čudan kao kineski, jer je, kao i kineski, proživio vrijeme ne ispunivši svrhu.

Redajući razglednice i pisma po danima kad su napisana i otposlana, bilo je neizbježno zapaziti kako su sva iz Švicarske, iz Zuricha ponajviše, ali ih ima i iz Berna, Lausanne, Geneve i Luzerna. Kod razglednica se nadnevak slagao s datumom na žigu, kod pisama nije bio takav slučaj. Ne samo stoje pismo gdjekad bilo napisano

desetak dana prije nego što će biti otposlano, nego je mjesto gdje je pisano bilo jedno a gdje je udaren poštan-ski žig drugo. No, ako je onaj što ih piše trgovački putnik ili skitnica koji se ne može smiriti, poslovan čovjek koji nemire smiruje putovanjima, razlika u danu izmeñu nadnevka i žiga može se razumjeti, jer Švicarska nije velika zemlja, niti se majci piše ažurno. Ali, bilo je čudno što pošiljalac nigdje ne ispisuje svoju adresu, kao da stanuje u oblacima, kao da mu je dom na putu.

Te večeri obrazloženje za izostanak adrese nisam našao, ali narednih večeri, kad sam svu sinovljevu kore-spodenciju iščitao, vidjet ću daje to dopisivanje jedno-smjerno, od sina majci, bez zahtjeva da mu se odgovori. Najednom mjestu, tri godine nakon prvog javljanja, on majci obrazlaže zašto joj ne otkriva svoju adresu. Piše da su vremena nesigurna, daje on bio i ostao bjegunac, da bi za njegovu adresu, kad bije ispisao na pismima što ih šalje, mogli saznati oni koji za nju ne bi smjeli znati. Uostalom, kaže, njoj je dovoljno da joj od njega stižu glasovi, a vijesti o njoj on dobiva preko svojih znanaca, o kojima ona, kao ni o adresi, ništa ne smije znati.

To obrazloženje bilo je potrebno ne samo zbog adrese nego i zbog toga što bi bez znanaca koji mu javljaju kako majka živi, što misli i što radi, bilo teško razumjeti otkuda on zna kako je, što radi, sluša li ili ne sluša njegove upute kako će u pojedinim slučajevima postupiti. Ti tajanstveni znanci nisu bili izmišljotina, to je mogao biti jedan ili više njih od pedesetak ljudi što su tih godina otišli na rad u Švicarsku i kući se vraćali za božičnih i uskršnjih blagdana. Sin majci objašnjava da je sve tajne što nastaju izmeñu nje i njega potrebno čuvati, a osobito ovu o glasonošama. Iako oni imaju dozvolu boravka u Švicarskoj i mogu preko granice tamo i natrag kad požele, otkrije li policija da imaju veze s njim, najmanja neugodnost koja će glasonošu snaći bit će da mu oduzmu putovnicu. Kakva šteta, sin više neće primati glase kako mu majka živi, prima li nj egova pisma i sluša li što joj savjetuje.

Listajući pisma i razglednice, zapazio sam da su vezana za vlasnike kuća na podanku brijega, zapravo, uz prodaju zemlje tim vlasnicima. Zato sam i zamolio foto-grafa da mi dade popis vlasnika. Kad sam oko ponoći pisma i pročitao i svrstao po danima nastanka, vidio sam da se redoslijed predmeta u pismima podudara s redo-slijedom kuća na podanku, počinjući od fotografove, koja se nalazila na Crvenoj zemlji, pa do Goleševa krša, na kojem je kuću sagradila neka učiteljica. Čim sam to zapazio, razvrstao sam pisma u šest hrpica, svaku o jednom od šest vlasnika kuća. Odlučio sam ih još jed-nom, pomnjivije, iščitati uoči odlaska u posjete vlasnici-ma kuća, što sam ih planirao obaviti narednog tjedna, po jedan na dan.

Prije odlaska na spavanje, još sam jednom pročitao prvu hrpicu, sad već svežanj, jer sam hrpice fasciklirao. U njoj se nalazilo opširno pismo i više razglednica, a odnosila se na kuću do fotografove, jer ni o fotografu ni o njegovoj kući nije bilo spomena. Osim nekoliko raz-glednica u kojima sin obavještava majku da joj je po jednom Bibinjcu, koji radi u Badenu, poslao radio, tele-viziju i ureñaje za razglas, koje će Bibinjac i instalirati, u svežnju se nalazi i fotografija veličine razglednice, što sam je vidio uvećanu na zidu hodnika, pa će biti daju je Marija, kad joj je sin fotografiju poslao, dala fotografu da je poveća, ostakli i uokviri.

Sinje bio odjeven u plavi kombinezon s nečitljivim amblemom na prsima. Na desnom je ramenu nosio brentu, iscrvotočenu i izlizanu od upotrebe. Bretnu je nagnuo u namjeri da iz nje u široku bačvu istrese grožñe. Iz nagnute brente grožñe je, krupno i bijelo, nahrupilo kao slap. Više od trećine fotografije zapremilo je zrnje koje se presijavalo punoćom i slašću sunčanog listopad-skog dana. Na toj kolor-fotografiji prevladavali su zeleni tonovi.

Zelenilo je u jednakoj mjeri preplavilo i brentu i sinovljevo lice. Ali izvorno zelenilo podloge, u što je spadala i brenta i zrnje i retuš dodatka, u što je spadalo

beračevo lice, u nijansama se nije podudaralo, pa je slika u promatrača oštra oka pobuñivala sumnju nije li sinov-ljeva glava skinuta s neke druge fotografije, crno-bijele, svakako, i pozelenjela da bi se doimala jednakom podlozi kojoj je dodana. Moram priznati, ta sumnja, temeljena samo na nijansi zelenog, više je plod opterećenja što sam ga ponio iz fotografove galerije nego plod činjenice da se montaža primjećuje. Doista, osim u nijansi zelenila, koja može potjecati i od svjetlosti, ni po čemu se drugom nije moglo vidjeti daje glava sinova dodana podlozi. Sinova naherena glava i nasmijano lice odgovarali su položaju glave nosača brente i raspoloženju sudionika u jematvi, poslu od koga je veselje nerazdvojno.

Pismo pak što se nalazilo uz fotografiju vinograda, i moralo biti vinogradarevo pismo, napisano je jedanae-sti travnja tisuću devetsto šezdeset i osme u Lausanni.

Majko moja majčice! Ti si me učila da ne smijemo propustiti kad nam se

ukaže prilika za milosrñe, jer ljepše molitve Bogu od milosrña nema. A prilike se ukazuju iznenada, na sva-kom mjestu i u svako doba. Da ćeš milosrñe učiniti kad se ukaže prilika, ni u to ne sumnjam, ali se bojim da svaku priliku nećeš prepoznati, da ćeš se sjetiti varke kojom se služe oni što milosrñe traže a ne zaslužuju ga. Zato će ti moje upozorenje dobro doći da u slučajnom namjernikuprepoznašpriliku kojom Bog iskušava tvoju dobrotu. Taj namjernik po imenu Davor Karuc, prije nego će tebi pokucati na vrata, obratio se meni i zamolio me da pred tobom posvjedočim tko je on, i da zaslužuje ono što od tebe bude usrdno n^Ho. Ti se sjećaš lijepih dana kad si sa stricem Ilijom i njegovom obitelji u iznajmljenim kočijama na dva dana odlazila do Janka Karuca, učitelja u Stankovcima. Ako se nijednog od tih izleta ne sjećaš, sigurno ćeš se sjetiti onoga kad si ti, već kao udana žena, posjetila stanko-vačkog učitelja u dane obljetnice Hrvatskog Kraljevstva, i kad su Stankovčani u čast tisuću godina od njegove podigli spomenik ..kralju Tomislavu.. MGI se

toga sjećaš, znat ćeš daje stankovaćki učitelj imao sina Vicu, pametna dječaka, ali za onakvu pamet neprikladne tjelesne grañe. Kad bih rekao daje bio patuljak, mogla bi pomisliti da ga zovem nakazom, a Viče, iako blizak patuljku, nakaza nije bio. Imao je veliku glavu, ne samo nerazmjernu tijelu kao kod većine patuljaka, već veliku i za čovjeka normalne tjelesne grañe. Prema toj glavi imao je odgovarajući grudni koš, ali su mu noge i ruke bile nerazmjerne, noge prekratke a ruke predugačke. Nedvojbeno, Viče se vidio u ogledalu, i u djetinjstvu i u mladenačko doba, ali ni kad je bio dijete ni kad je počeo pogledati u ženske noge, nije pokazivao da mu odraz u ogledalu muti dobro raspoloženje. Dapače, na račun se svoje vanjštine šalio više nego drugi. Možda baš zato što se nije libio šaliti sam sa sobom, drugi se s njim nisu šalili.

U srednjoj školi, neki neiskusan nastavnik, na prvom satu, kad se učenici prozivi) u i upoznaju, reče mu, pošto gaje pozvao i Viče se uspravio:

- Ti kao da si zaostao u rastu. - Nisam - reče mu Karuc, iziñe pred klupe, stade

pored profesora i nastavi: - Sami se uvjerite, rastom nisam ništa manji od vas. Samo su mi dijelovi tijela prilikom kroja loše odmjereni. I otuda potječe poslovica: »Prije nego odrežeš, mjeri tri puta.« A majstori, moja stara i moj stari, za tuposlovicu nisu znali. Nisu ni mogli znati kad je na meni ta istina uposlovičena.

Razredom se razlegao smijeh koji se dugo pamtio i obnavljao kad bi se anegdota prepričavala.

Čak i kad ga okolina ne bi izazivala da zbija šale na račun svog uzrasta, Karuc bi te šale sam smišljao... Govorio je da su ga kratke noge učinile izuzetnim čovje kom, njima čuda može postići. A što postiže? Nakon kiše šetao bi po blatnom dijelu dvorišta Pravnog fakulteta i studentima, koji bi se iskupili na stubištu, pokazivao kako mu u hodu s potpetica blato vrca tako visoko da pada po kapi i ramenima. . ..,„....JJ partizane je otišao potkraj rata kao> ugledan čim ^

Hrvatske seljačke stranke. Kad rat završi, doñe na mje-sto benkovačkog suca, gdje je i prije rata službovao igdje je bilo poznato njegovo poštenje, razbor, hrvatovanje i partizanstvo.

Jednog sajmenog dana, kad u Benkovac doñe mno-go okolnog svijeta da prodaje, kupuje i hvata zjake, na glavnoj ulici ispred kavane, dok je išao sa suda kući na marendu,put muprepriječi šest nepoznatih mladića. Bili su snažni dvometraši. Svaki je od njih nosio vedro vode. Dvojica su ga zaustavila, dvojica vikala svijetu da se razmakne i napravi mjesta, a preostala su dvojica ispo-lijevala vodu po putu koji je tada, ujesen četrdeset i pete, bioprašan,prekopan tenkovskim gusjenicama, i na naj-manjoj kiši blatan.

Narod koji se tu zatekao nije znao o čemu je riječ, pa iako je bilo mnogo onih koji su suca poznavali, nitko ne ustade u njegovu obranu. Tih godina lako si mogao pogoditi koga napadaju, ali je bilo teško doznati zašto ga napadaju. Braniti nekoga a ne znati što braniš, kad je svijet pun vidljivih rana i skrivenih grešnika koji su rane zadavali, bilo bi i riskantno i suludo.

Milicionara nije uokolo bilo da stanu u sučevu zaštitu i šest je momaka neometano obavljalo svoj posao. Tražili su od Karuca da hoda blatnom cestom i da za njim vrca blato koje će mu padati po glavi i ramenima. On ih je poslušao i izazvao smijeh meñu okupljenim narodom kao što gaje izazivao meñu studentima. Tjerali su ga da ide tamo i natrag, hodom i trkom, a kad se umorio, podmetnuli su mu nogu i on je prsimice pao u blato. Dok je ležao na zemlji, udarali su ga nogama u stražnjicu i vikali na lijenčinu da se digne.

Pošto se uspravio, dvojica ga najviših uhvate ispod pazuha i podignu toliko da mu glava bude u visini njihove.

- Mali - rekoše mu - sad ćeš narasti. Druga mu dvojica otpasaše remen i skinuše hlače,

tobože, produžuju mu noge do zemlje. Svjetina je urlala od smijeha.

- Sad si veliki - rekoše mu kad su mu hlače vezali oko stopala dok su im se vrhovi nogavica vukli po zemlji - možeš i sam hodati.

Ispustiše ga iz ruku i Karucpade u blato zapleten u svoje hlače. Dok se valjao po cesti, jedan od napasnika skide mu i hlače i gaće i zavitla njima iznad glava kao što se vitla pobjedničkom zastavom.

Tada se nasilnici izgubiše u masi, nepoznati svima jer nisu bili iz benkovačkog kraja, a Karuc se podiže, potraži svoju torbu i, gol do pasa, pokazujući svoje zakrž-ljale noge i tuñu sramotu, krene kući sav u suzama i strahu nije li ovo bio samo blag početak teškog kraja koji slijedi.

Predsjednik hrvatske vlade Vladimir Bakarić bio je Karucov drug sa studija, a u partizanima su im se putovi dva puta ukrstili. Karuc, osramoćen, ne htjede više obavljati sudačku dužnost, ode Bakariću da se po-tuži, dapita zastoje ponižen i da potraži zaštitu. Bakarić se tri dana raspitivao što je sucu učinjeno, a kad je doznao, reče Karucu neka bude razuman i neka se ne ljuti: našejeprostaštvo toliko da ga samo komunizam u dalekoj budućnosti može iskorijeniti.

Drugovi su dolje, objasnio mu je Bakarić, ocijenili da je sudac Karuc u ovom trenutku opasan protivnik. Pred njim stoje izbori za ustavotvorni Sabor, pa su se pobojali da bi pristaše Hrvatske seljačke stranke mogle kandidirati suca, koji je bio partizan tako da ga komu-nisti ne bi mogli samo tako skinuti s izborne liste. Drugovi su odlučili javno ga osramotiti, ubiti u njemu volju za kandidaturu, a u očima naroda učiniti ga smi-ješnim.

Pošto mu je saopćio razloge poniženja, namjerno ništa ne skrivajući, Bakarić ga je još jednom pozvao na razum. Ni njemu nisu mirisali članovi Seljačke stranke, i »drugovi dolje« na sirov su način provodili suptilnu politiku »drugova gore«. Kad bi se sam nekoga trebao otarasiti, pozivao bi ga na razum. Ako bi se ovaj odazvao, davao bi mu njegovu »zdjelu leće«, koju će jesti šuteći i

strepeći. Karuc se odazvao i imenovan je za suca u Donjem Lapcu. Tamo će mu partizanstvo biti od koristi, a stranačka pripadnost meñu srpskim življem neće mu ništa vrijediti. Pokuša li nešto s njom, i partizanstvo će izgubiti svaku cijenu.

Takav će čovjek, majčice, zakucati na tvoja vrata. Sijed i umoran. I to ne kao Viče Karuc, doći će pod imenom Davor Karuc, jer se, da ne bude uznemirivan, da mu ugled u narodu ne bude propast, u Lapcu odrekao i svojih uvjerenja i svog krsnog imena. Molit će te da mu dadeš komad zemlje napodanku, gdje bi sagradio kuću, a kad ode u mirovinu, zauvijek će napustiti Donji Lapac. Ne traži, majčice, da ti plati, on novaca nema, a tebi ionako ta zemlje, otkako je vinograd propao, ničemu ne služi. Odlučiš li se pokloniti mu zemlju, pokloni mu komad koji hoćeš. Da mene pitaš, rekao bih ti da mu dadeš zemlju što se pruža iznad Šuplje stijene.

Trideseti travnja otvori radio u četiri sata poslije podne i poslušaj pjesmu što ti je posvećuje tvoj

Mate Sutradan, kad sam s fotografom pošao u posjet

Dinku Karucu, moj me pratilac upozorio da moram izigravati pisca koji traži temu i koji je, nañe li pravu, za nju spreman dati dobre pare. Ako poželim nešto od onog što mi bude ponuñeno, mogu i kupiti, ali mi ne prepo-ručuje rasipnost. Tada nisam znao da će me kupnja Goleševih dvora prisiliti na pisanje knjige. Nisam imao poj ma kako pisci dolaze do tema, osim onoga što sam čuo u školi, nešto o doživljavanju svijeta i nadahnuću. Nisam čuo nikad ništa o tomu da bi pisac kupovao temu, pa mi je bilo smiješno i to da sam pisac, a još smješnije da kupujem temu.

- Pa, dobro - rekao sam fotografu - nije mi prvi put da budem ono što nisam, niti se bojim da ću u takvoj glumi pretjerati i prestati biti ono što jesam. Glumatanje je moje često stanje. Nemajte brige, bit ću uspješan pisac Dun dolara. .._. .... ........_,.........., __ .. ____ ..................

- Jesi li mi doveo pravoga? - upitao je Karuc kad me je fotograf predstavio i rekao po što dolazim.

- Najpravijeg - reče fotograf. - Amerikanca našeg porijekla.

- Vidjet ćemo! Dosta mi je jebivjetara bez para i talenta.

Davor Karuc doista je nalikovao na Vicu, sina stankovačkog učitelja što ga je Mate opisao u pismu majci. Možda u tolikoj mjeri nije bio patuljak, ali, kad se ima na umu pretjerivanje što prati svaki opis, Davor je odgovarao opisanomu, iako mu noge nisu bile toliko kratke ni ruke toliko duge kakve su, navodno, bile su-čeve. Sin je i u veličini glave malo pretjerao, ali, sve u svemu, Dinko Karuc je vanjštinom bio isti Viče Karuc, pa bila riječ o dva čovjeka sa dva imena ili o dvoimenom čovjeku.

Imao je potpuno sijedu kosu i suncem opaljeno lice, pa mije, iako ne znam zbog čega, nalikovao na starozav-jetnog proroka ili, u najmanju ruku, isposnika, u čijim se zakrvavljenim očima s kraja na kraj bjeloočnice pre-lijevala nepokolebljiva vjera u sebe.

- Vi prodajete život, doista? - upitao sam ga dok ■ smo, zaobilazeći hrpe pijeska, kamena i blokova, tražili ulaz u kuću.

- U tri verzije. Dvije sam već prodao - rekao je Ijutito. Tako mi se bar učinilo, ljutit što je one dvije već prodao i što ih još na prodaji nema pet.

Kad smo našli ulaz u prostoriju gdje ćemo sjesti i razgovarati, koliko sam vidio, jedinu dovršenu u kući što će je vlasnik zidati u sto verzija da nijednu ne bi dovršio. Karuc me upita za koju sam verziju njegova života zainteresiran, za seks, za političke spletke, za stravu i užas ili za ljubav na mjesečini.

- Ne znam - rekao sam - trebam svašta. - Za uvid u svaku verziju treba platiti. Ne može to

tako, ja ispričam a ti onda podviješ rep i kidneš! - Koliko? - upitao sam. - Pedeset dolara po verzyi - uskočio je fotograf, -

Gospodin Karuc nije preskup, bar dok daje uvid u ver-ziju.

- Što kažete - predložio sam - da platim uvid u sve tri verzije, a da mi dvije prodane ukratko ispričate, besplatno, toliko da znam što sam izgubio kad su me drugi pretekli?

- Može - rekao je Karuc i primio sto i pedeset dolara. Izvadio je lisnicu iz nutarnjeg džepa trenirke, rastvorio je, meñu razmaknute listove kože utisnuo ze lene novčanice, previo lisnicu, zatvorio je kopčom i vratio u džep. Tek tada, kad je bio siguran da je napravio trgovinu i ostvario čistu dobit, pogledao je u nas dvojicu, načasak se začudio koga vraga tu radimo, a onda, sjetivši se daje novac zgrnuo a robu nije isporučio, reče:

- Pazi, ovako! Nakon toga usklika je zanijemio ostajući u pozi

rječita govornika koji objašnjava misao što muje tek toga trenutka pala na pamet, misao rijetku i neviñenu, pa je i izgovara ne izgovarajući ništa. Nakon upozorenja da pazim, da će ovoga trenutka otpočeti, uslijedila je, što se riječi tiče, praznina. Valja pretpostaviti daje u praznini oživjela neka slika, neki doživljaj komu nije znao naći početak i odsukati ga kao što se odsukuje konac s klupka.

- Ti si Amerikanac. Onda kurvanje! To se kod vas traži. Uh, imam takvu verziju. Samo prevrtanje. Pazi, ovako!

Bilo mi je odmah jasno zašto ovaj čovjek prodaje svoj život. On sam od njega nije znao napisati knjigu ni snimiti film, a činilo mu se da ima bogat život, grañe za nekoliko knjiga, i da bi na svojim dogodovštinama mogao zaraditi čitavo bogatstvo. Moglo je biti i drukčije, da nema buran život, daje njegov život osrednja žalost, ali da je, u duši mitoman, izmislio svoj život u više verzija pa sada traži pisca koji bi njegove mitomanske tvorevine platio i pretočio u priče. Jer, on ne zna pisati i priznaje da ne zna, ali ono što nosi u sebi, bez obzira da li izmišljeno ili doživljeno, suho je zlato i samo se zelenim dolarima može platiti.

Nevolja je bila u tomu što je to suho zlato, kad je počelo ispadati iz riznice, bilo u samim tricama, krpica-ma i končićima, pravi rečenični ričet nad kojim se valjalo zamisliti i, nakon velikog truda, odgonetnuti što znači. Dok je govorio, nisam imao uključen magnetofon pa sada, dok ovo pišem, nisam kadar u cijelosti ponoviti verzije Karucova života u dronjcima koje im je on dao. Ali, da sam magnetofon i imao, veliko je pitanje bi li valjalo s vrpce doslovce prenijeti ono stoje rekao. Osim navedenog, kupujući uvid u te verzije, ja sam se u moralnom pogledu obvezao da ću postupiti kao što bi postupio zlatar, da ću od zlatnog praha, listića i utržaka iskovati umjetnine. Dozna li Davor Karuc ikad kako sam njegovu sirovinu pretvorio u umjetnički nakit i kako sam ispunio prazninu iza njegova »pazi, ovako«, nadam se da neće biti nezadovoljan i da će dati za pravo fotografu da sam ja kao pisac »najpraviji«.

Pazi, ovako! Slijedi verzija života Davora Karuca puna vrućeg, slanog i neobuzdanog seksa. Razumije se, jer je toliko plaćeno, samo uvid u verziju. Razrada s pojedinostima slijedi tek kad pisac pristane na pisanje knjige i vlasniku života unaprijed plati pola honorara za prvo izdanje u nakladi od deset tisuća primjeraka.

- Bio sam kapetan tunolovca, broj dvadeset i jedan, vlasništvo Mardešića, ime 'Poskok', brzina petnaest mi-lja.

Prije drugog svjetskog rata po Kvarneru se dobro lovila tuna. Blizina Rijeke i Pule, u to vrijeme talijanskih gradova, jamčila je sigurnu prodaju. »Poskok« sa petna-est članova posade, svih petnaest iz ribarskog sela Kali, zadržavao bi se na lovištima po mjesec dana. Kad bi se uželjeli kuće i žena, na pet bi se dana vratili u selo, tu se naspavali, nalj ubili i ponovo na »Poskoku« odlazili u Kvarner za tunama.

Tuna nema uvijek ni na Kvarneru ni igdje drugdje. Kad se pojave, ima ih svugdje; kad nestanu na jednom mjestu, nigdje ih ne možeš naći. Nekoliko dana izbivanja s lovišta, kad je ulov obilan, bio je velik gubitak. Zato

kapetan Karuc predloži posadi jeftiniji put do žena. Posada objeručke prihvati njegov prijedlog i oni s punim brodom tune uploviše u riječku luku.

Prodaju tunu, odu u javnu kuću i od gazde na mjesec dana unajme četiri prostitutke. S njima je na krstarenje htjela poći svaka od trideset djevojaka, pa izaberu najsnažnije i, ako su se snagom mogle podičiti, najljepše djevojke. Za najam četiriju odlučili su se ra-čunajući da jedna žena može zadovoljiti četiri muškarca, koliko je njih na »Poskoku« bilo, ako se petnaestorici mornara pribroji i kapetan. Javnoj kući plate njen mje-sečni prihod, koliko je gazda zatražio, a djevojke će se same naplaćivati od usluga što će ih davati mornarima, po cijeni koju same odrede. A odredit će je na osnovi prometa u prvih pet dana. Koja od njih bude više u prometu, odredit će gornju cijenu usluge, a koju budu prometali najmanje, imat će i najnižu cijenu. Budući da meñu petnaest mornara ima izbirljivih, koji će uzimati bolju robu i plaćati veću cijenu, isto kao što ih ima i neizbirljivih, koji žele i kupiti i prištedjeti, sve četiri će žene, iako promet neće biti isti jer će kod suptilnijih biti manji a kod priprostih veći, na kraju mjeseca ostvariti istu zaradu. Svrh zarade u krevetu, žene će, ako budu htjele, zarañivati i pranjem mornarske odjeće. Hrana će im biti besplatna. Ili po cijeni da ne pitaju kakva je, jer će objed biti tunjevina a za večeru srdele. Može i obratno, ali drukčije ne može.

- Kakav je to lov bio! Kakav kažin! Roman od toga bogovski, film još bolji. Čuda su se dogañala u kabinama. Po troje, po četvero, grupni seks. Prvi kod nas! Svañe, suparništva, a opet svi zadovoljni. Ludnica! To bi u film valjalo. Ali, platit mi se mora. Pa stilovi što su ih djevojke znale!

Taj ludi provod trajao je do kraja sezone na tune. »Poskok« je uplovljavao u Crikvenicu. Četiri žene, pune novca što su ga pošteno zaradile za dva mjeseca, toga su dana mnogo pile i nisu se dale urazumiti da uñu u kabine i tu se pritaje do jutra, kad će tunolovac isploviti za

i

Rijeku, tamo prodati ulov i četiri žene vratiti njihovu poslodavcu, isplaćujući mu za prekoračenje dogovorenog vremena još mjesec dana najma. Žene su se konačno urazumile, ali prekasno, kad je brod već bio na vezu. Policajac i tri žandara, koji su se slučajno zatekli u luci dok je brod pristajao, čuli su viku žena na talijanskom jeziku i, kad je brod pristao, iznenañeni što su mornari Hrvati, zatraže pretres broda, ne zbog žena, nego zbog stranih državljana koji mogu biti i špijuni kamuflirani u prostitutke. Kad ustanoviše da su žene talijanske držav-ljanke, bez pasoša, uhapse kapetana i svih petnaest mornara, ribu zaplijene i prodaju, a na brod udare globu u visini dvomjesečne zarade na ulovu tune.

- Dragi moj gospodine - završi Karuc - svako kurvanje treba platiti. To bi bila poruka knjige. Kakva poruka!... Želite li ovu verziju?

- Ne bih se sada odlučio - rekao sam. - Želim čuti sve verzije i otići kući, a tek onda vam javiti za koju sam se odlučio.

- U redu - rekao je Karuc. Pazi, ovako! Slijedi uvid u drugu verziju života

Davora Karuca. Riječ je o žrtvi političkih zabluda i riba-rima ljudskih duša. Ona podučava daje gori od lažljivca onaj koji lažljivcu vjeruje. To je verzija puna razbludnih ljubavnih snova, čiji je povod bila bjeloputa djevojka. Ona je uzrok svemu i potvrda da blud, politika i razboj-stvo idu ruku pod ruku. Prodaje se pod istim uvjetima kao i prva verzija: ukoliko kupac uvida pristane na pisanje knjige, morat će vlasniku života unaprijed ispla-titi polovicu honorara za prvo izdanje u nakladi od deset tisuća primjeraka, a njemu će vlasnik zauzvrat ispričati detalje bluda, politike i razbojstva bez kojih se stranice izmeñu korica ne bi imale čime ispuniti, jer sam uvid neće biti duži od stranice, stranice i jaol.

- Pazi, ovako! Selo maleno, Cvrljevo se zove. U njemu pop, a u popa sinovka. Takva - i Karuc stavi dlanove na prsa a podiže laktove da pokaže koliko je sinovka bila prsata. - I takva - pa oba dlana stavi uz

bokove da kaže kako je u bokovima od njega bila šira dva puta. - Noge! Usne! Kad hoda, čisti potres! Kad se smije, grmljavina! Vjeruj, kad ti kažem! I pazi, ovako!

Noću je sanjao rascvjetani voćnjak oko župnog dvora. Puhao je blag razvigor i nosio latice, a izmeñu latica, kao snježna kraljica kroz pahuljice, koračala je popova sinovka stopalima ne dotičući visoku travu. On je trčao za njom, ali svaki put kad bi se učinilo da će je dotaknuti, udario bi čelom o tarabu s tablicom na kojoj je pisalo ZABRANJENO PSIMA I KOMUNISTIMA. Drugim riječima, goni se, komunistička strvino, daleko od našeg cvjetnog voćnjaka u kojem se nevinost šeće izmeñu latica kao izmeñu bijelih nevinih velova!

- Bi ona, dala bi ona. Koja ženska neće? Ali pop, taj koči. I što da radim? Kako da popa maknem? - priča

Karuc. U Cvrljevo je jednog proljetnog jutra, onih godina kad su

se osnivale zadruge, stigao motorist od tjemena do gležnjeva obučen u kožnu odjeću. Ceste su bile posute

tucanikom, a dani sušni. I vozač i njegovo vozilo pobije-ljeli od prašine. Kad je pred zadružnim domom, gdje je bila uprava zadruge, skinuo kožnu kapu, broj ni činovnici koji su, potaknuti bukom motora, izvirivali na prozore sluteći daje došao netko značajan, vidjeli su daje pred njima kotarski načelnik, čovjek koji je na toj motorini kružio po kotaru kao vampir i to kruženje nazivao teren-skim radom. Sazvao ih je na sastanak u najveću prosto-

riju i upitao kako ide. Većina je rekla da ide dobro. Karuc je takoñer rekao da ide dobro, ali bi moglo ići i bolje. Što,

negdje zapinje, netko koči, pitao je načelnik. Odgovorili su mu da kočničara ima, nije da nema. Jedan je od njih i

seoski pop. - E, drugovi moji - rekao je načelnik - ako od mene

tražite da vam kažem kako ćete taj problem riješiti, onda čujte moj savjet: gdje vas svrbi, dobro se počešite i više vas neće svrbjeti.

- Stojim ja kraj tai-abe - priča nam Karuc. - Kun dak na ramenu, kažiprst na obaraču. Suton. Nailazi pop,

ide prema kokošinjcu. Sastavim ga s oba nišana, po-vlačim obarač, prasak. Pop zabije nos u ledinu. Sinovka vrišti na prozoru. Ja se povlačim i izbacujem čahuru. Tu je greška. Uhapse me na njenu prijavu. Rekla, stalno se motao oko naše tarabe, ja mislila da mene gleda, a on gledao strica ubiti. Našli čahuru. Moja. Čekam ja suñe-nje. Mislim, lako ću ja na sudu. Ako sam se jednom počešao gdje me je svrbjelo, počešat ću se još jednom.

Ali se drugi put počešao nije. Priznade daje popa ubio iz niskih pobuda i da ga na to ubojstvo nitko nije nagovarao. Priznade daje bio bijesan na popovo nazad-njaštvo, koje se očitovalo u tomu što nije dopuštao sinov-ki da se uda za čovjeka naprednih pogleda. Ljutnju na nazadnjaštvo uze mu sud kao olakotnu okolnost i osudi ga na deset godina robije. Odrobijao je dvije godine, ostalo mu je oprošteno zbog dobrog ponašanja i izrazito napredne orijentacije, za koju je bilo šteta da gnjije u tamnici.

- Kažu meni, budalo, što na sudu ne reče da si načelnikovo češanje shvatio kao zapovijed ubij ga. Jest, ovo! - reče nam Karuc i odmjeri od lakta. - Nisam lud da teretim načelnika.

Njega je u istražnom zatvoru bio posjetio načelnik i zaprijetio mu odmazdom kaže li na sudu ono o češanju stoje već u istrazi kazao. Ne gine mu smrt ili dvadeset i pet godina robije. To da je Karuc češanje shvatio kao ubijanje, na sudu se ima protumačiti kao kleveta ruko-vodećeg kadra od strane jednog pokvarenjaka, koji se prikriva društveno korisnim radnjama da bi došao do bjelopute ljepotice koja se kupa u pjeni cvjetnih latica. Umjesto češanja po drugi put, načelnik mu je preporučio obranu na osnovi sukoba konzervativizma i naprednosti sa zajamčenim izgledima da će, kao naprednjak, uživati načelnikovu zaštitu i nakon dvije godine »ćuze« izići na »zrak«.

- Onda, što misliš o ovoj verziji? Krvava! - reče Karuc, zadovoljan i svojim životom u pet verzija i uvo dom u verziju o ubojstvu svećenika.

- Sjajna je - rekao sam. - Ona lijepo ilustrira u što se pretvaraju ovlasti kad se prenesu s naredbodavca na izvršitelja. Znam mnogo verzija u kojima se čak i pleme nita zapovijed iz usta naredbodavca u djelu izvršioca pretvara u gadost. Vaš slučaj pokazuje da se gadost, i kad je uvijeno kazana, kao što je slučaj sa 'počeši se gdje te svrbi', na putu od riječi do djela pretvara u čisti zločin. Pravedno bi bilo da ste obojica izvedeni na sud, vi jer vas je svrbjela sinovka, a onaj u kožnom odijelu zbog načina na koji je uklanjao kočničare... Sjajna verzija! Ali ja mislim da vi imate i boljih. U to me uvjeravaju ove dvije što ste mi ih ispričali. Čovjek kakav ste vi neće se ogra ničiti na dvije verzije, on će ih nanizati čitavu nisku.

- Varaš se! Imam još samo jednu. One su dvije potrošene uludo. Neću ti ih ni ukratko ispričati. To bi bila ponovna prodaja za ništa. Dam što imam i što mije plaćeno.

Pazi, ovako! Slijedi uvid u treću verziju života Davora Karuca, u kojoj se govori o Karucovoj lukavoj infiltraciji u rukovodeću strukturu grada, gdje je došao do dragocjenih podataka o politici koja je tu voñena i o intimnom životu političara, verziju punu podmetanja, spletaka i pikantnih igara s primjesom seksa, u kojoj će, ako je itko ikad kupi i napiše knjigu, čitalac naći zadovolj-stvo i za svoja politička i za svoja erotska nagnuća. Verzija se prodaje na isti način kao i sve ostalo: uvid će sadržavati samo okvir knjige, koji će, ako se kupac odluči daje napiše i pristane na podjelu honorara, biti ispunjen pikanterijama i zakulisnim igrama što će mu ih vlasnik verzije života naknadno saopćiti.

- Doñem ja u grad. Opet se ukrcam na tunolovca. Ali u Rijeci više nema javne kuće. Ni u Kvarneru tuna. Iskrcam se, zaposlim u Lučkoj kapetaniji. Nitko me se ne sjeća, nitko me ne treba. Hoću da me angažiraju, ali dalje od predsjednika kućnog savjeta ne mogu doći. Nitko da me zapazi, nitko da me gurne naprijed.

I on doñe na sretnu misao da, kad već sam sebe jedini zapaža, sama sebe i naprijed gurne.

Proučio je sve organe i organizacije u koje bi se mogao i u koje bi se vrijedilo ukliniti. Nisu dolazili u obzir nikakvi odbori, nikakvi komiteti u koje se dolazi izborom i kojima je članstvo stalno. U obzir su dolazila tijela sastavljena od više odbora, takozvane koordinacije, tijela kojima je članstvo bilo nestalno, gdje se poimenično nije znalo tko koga predstavlja, niti su se u njima svi ljudi meñusobno poznavali. Koordinacijska su se tijela sasta-jala od prigode do prigode, kad su se donosile odluke značajne za čitav grad, kad se dočekivao visok funkcionar koji će saslušati izvještaje i podijeliti instrukcije, i kad su se prireñivale svečane akademije, primanja i ručkovi na kojima se nemilice ogoljuju riblje kosti.

- Imao sam dostavljača. Podvornike u općini i komitetu. Raspitam se kad, gdje, u koji sat. I nešto prije početka, nikad prvi, po mogućnosti zadnji, upadam i ja.

Ako se slušalo, slušao je i on. Ako se jelo, ni on se nije sustezao. Ako se razgovaralo, izbjegavao je suočenja udvoje i prilazio grupama gdje se od riječi nije moglo doći do riječi. Slušao je što drugi govore, smiješio se, nepre-stano se smiješio i neštedimice povlañivao, da, jest, imate pravo. Čak i kad bi se dvojica sporila, povlañivao bi obojici, izazivljući čuñenje kako može istodobno povla-ñivati potpuno oprečnim stavovima o jednoj stvari, i upitnost ne vidi li taj šutljivac zagonetnog mandata onaj tajni priključak njihovih oprečnih stavova koji oni, za-slijepljeni svañom, ne vide. Ako bi ga zamolili da presudi, on bi odmahnuo rukom ili ispucao jednu od desetak gesta kojima je odbijao izjašnjavanje i priključivao se drugoj grupi. Sporite se vi koliko hoćete, on zna svoje! Ako bi dvojica na cjedilu ostavljenih upitali nekoga, zajedno ili ponaosob, tko je taj čovjek a upitani im odgovorio da ne zna, neznancu je, kao samozatajnu mudracu, u njihovim očima samo rastao ugled.

Tako se enigma, od koje su očekivali da se rastvori i očituje a ona na očitovanje nije pristajala, pretvarala u visoku politiku. Oni koji su ga zapazili, jer je već rečeno da skupovi koordinacije nisu bili rijetki, oni koji su ga

ponešto upitali i ostali bez jasna odgovora, oni koje su drugi o njemu pitali i nisu znali odgovoriti, svi su ga se oni počeli bojati i u strahu se prestali raspitivati tko je i kakva mu je uloga namijenjena, svjesni da se meñu njima uvijek nalaze i oni s posebnim poslanjem. Ne samo što su se prestali raspitivati već su ga počeli i uvažavati. Rado su pred njim govorili, rado slušali njegova »jest, bravo, tako je«. Ma tko on bio, a netko, do vraga, jest, dobro je da ti povlañuje, jer će o tebi lijepo govoriti i tamo gdje je središte misije kojoj služi.

- Naslušao sam se svega. Znam svašta. Sve je tu - i Karuc se udari po čelu. -Ako robu kupiš, naći ćeš u njoj više tucanja nego na tunolovcu.

- Dobro - rekao sam zadivljen poznavanjem psiho logije ljudi na koordinacijskim žderačinama - otkuda ste znali, i prije nego ste počeli odlaziti na te večere, te akademije, te informativne seanse, da vas neće otkriti, da će vas, budete li šutjeli i svima redom odobravali, rado viñati uza se i prestati se raspitivati tko ste?

Upitao sam to jer sam vidio daje Karuc sirovina u svakom pogledu. Možda najveća u poznavanju etikecije i psihologije. Prethodno nije mogao niti je znao proučiti mentalitet koordinacijskih skupova, njihovu sklonost da u enigmi vide veličinu, ludu sklonost da u onomu što im je skriveno i nepoznato vide nešto značajno i kad tamo nema ničega. On je to svojim ticalima mogao napipati kad se našao u tom okruženju. Ali, ni njuh ni ticala nisu mu imala što reći prije nego što se tamo našao. Kako je onda ušao u koordinaciju gotovo siguran da će steći poštovanje i da će besplatno otrijebiti mnoge tanjure i ispiti brojne čaše?

- Naučio me Simo Čubrilo iz Raštevića - reče Karuc ne trepnuvši okom.

Mislio sam, neki stručnjak za politiku i psihologiju ljudi iz koordinacijskih tijela. Ne, bio je to samo snalaž-ljiv seljak.

U nedjelju bi se obukao kao da ide na misu, sjeo na bicikl i zaredao po okolnim selima raspitujući se tko se

■■ -.-»

u kom selu te nedjelje ženi. Bilo je nedjelja kad ženidaba nije nigdje bilo pa bi se vraćao kući gladniji nego što je od nje pošao. Srećom, bilo je više nedjelja kad bi naišao na svadbu. Svatovima se pridruživao u crkvi, nikad u kući mladoženje ili mladenke, jer, pojavi li se na kućnom pragu sam, morao bi i uručiti dar i reći koji je i tko gaje poslao. U crkvi, kad se svatovi izmiješaju, nitko ga ne bi pitao ni tko je ni zašto se u svatovima nalazi. Ako su rod mladenkin i mladoženjin svadbovali zajednički, rod je s mladenkine strane mislio daje Čubrilo od mladoženjina roda, a mladoženjin rod daje od roda mladenkina. Ako se svadbovalo po starinsku, tako da su svatovi svi iz mladoženjina roda, koji dolaze mladenkinoj kući i odvo-de je, a mladin rod ne svatuje nego samo svatove dočeku-je i ispraća, on bi se predstavljao kao daljnji odvojak mladoženjina roda, koga, na žalost, drugi mladoženjini roñaci ne poznaju, a ženik, koji bi to trebao razmrsiti, nema kad jer mu je puna kapa svadbe i svadbovanja. Čubrilo je na svadbama umjereno pio i neumjereno jeo, bacao je i u grlo i u torbu koju je vozio na biciklu. Već u prvi sumrak, sit i siguran da će biti sit još dva iduća dana, neopazice bi napustio svatove kao što se i pojavljivao u njima. Svatovi s jednim svatom više ili manje opet su svatovi.

- Odlazite li još uvijek na primanja? - pitao sam ga. - Ne, prokazali su me. Sam sam kriv. Dosadilo mi

da budem nitko, htio sam biti netko. Meñu tolikim govnima osjetio sam se većim govnom od svih ostalih. Pazi, sad ćeš čuti kako je to bilo.

- Ispričavam se - upao je fotograf Karucu u riječ. - Kupoprodaja verzija nije moja stvar. Ne smatram se posrednikom jer na posredovanje nisam ni pozvan. Me ñutim, budući da imam uvid u svih pet verzija života gospodina Karuca, jer sam svojevremeno uvide i sam platio, moram gospodina Mattea upozoriti da gospodin Karuc prelazi na četvrtu verziju.

- Neka si rekao! Jest, četvrta je, ali za njen uvid ne

naplaćujem. Već sam je prodao onom kopiletu. A ispričat ću je za dišpet njemu. Pa i ti o tom piši!

Karuc ode do police, donese izrezak iz novina i po stolu ga turi preda me. Vidio sam daje podlistak pisala Sovjetka Goleš roñena Prusac. Kad sam Karuca upitao tko je ta žena, odšutio je odgovor. Fotograf je priskočio u pomoć i rekao da je to naša susjeda, supruga Slobodana Goleša, urednika časopisa »Kontakt«. Čudi se što je novelu potpisala svojim pravim imenom Sovjetka. Obi-čno objavljuje pod imenom Zoja. Taje Zoja i Sovjetka, što mi se čini srodnim, koliko sam mogao vidjeti pro-čitavši tri prva retka teksta, napisala priču pod naslovom »Tko komu podvaljuje».

- Kao da treba pitati tko podvaljuje. Zna se, ja! -1 opsovao je Sovjetku ružno, naslañujući se mrsnim ri-ječima psovke.

Koliko sam mogao razumjeti iz krnjih Karucovih rečenica, on se na Sovjetku ljutio zbog poruke koju je, kao magistralnu misao, ugradila u četvrtu verziju njego-va života, ono da tu netko nekom podvaljuje. A nije htjela poslušati njega i priču osloniti na misao da se uspjeh ne može graditi na porazima, da je junak onaj koji pob-jeñuje, a ne onaj koji bijegom spašava glavu.

Pazi, ovako! Dosadi čovjeku biti nitko, čak i kad je to unosno.

Poželi i sve će učiniti da postane netko, čak i u slučaju kad taj netko u koga se želi pretvoriti nije mnogo više od ništa.

Njemu se prilika prelaska iz nikog u nekog ukazala kad su se u protokol, s pravom da dolaze na sve skupove koordinacije, uvrstila tri sudionika španjolskog grañan-skog rata, koji su ratovali u sastavu bataljona »ðuro Daković« Sto dvadeset i devete internacionalne brigade.

Bili su rodom iz susjednih sela, Jovića, Ražanca i Ljupča. Španjolski grañanski rat zatekao ih je na radu u belgijskim rudnicima mrkog ugljena, najgorim rudnici-ma na svijetu, u kojima, zadržiš li se u njima duže vrijeme, jednoj od tri opasnosti neieš umaći, AJfco te ne

1 1 1 . 1

pritisne odron, potopit će te voda. Ako ti ne učine ništa ni voda ni odron, jer crpke dobro rade a drvodjelje vješto podupiru stropove, plinovima, kad iznenada suknu kao daje kramp probio vrata pakla, sigurno nećeš pobjeći. Iz tih rudnika, zaluñeni nagovaranjem sindikalnih voña, otišli su u španjolski grañanski rat i u njemu, zna li se kakav su pakao u Belgiji ostavili, proživjeli prilično lije-pih dana na čistu zraku. Ipak, i u Španjolskoj su proživ-jeli desetak paklenih tjedana. Dosta za zaključak da su išli iz pakla u pakao, jer i deset paklenih tjedana čini dvije godine paklenima.

Kad je stigla zapovijed da se interbrigade gube, jer da taj rat nije njihov, neka Španjolci sami riješe svoje meñusobne sporove, prešli su granicu i dospjeli u fran-cuske logore. Odatle, pošto je Hitler uskoro okupirao Francusku, odvedeni su na prisilni rad u essenske lje-vaonice čelika. Ljevaonice - njima kao daje suñena vatra u blizini pakla.

U Essenu su dočekali kraj rata i vratili se u zemlju. U novim prilikama, ni pobjednici ni poraženi, nisu se snalazili. Tajili su svoje španjolske godine i bili sretni ako ih nitko za njih nije pitao. Jer, upita li, slijedilo je i ono: »A zašto ne pobjegoše iz ljevaonice i ne priključiše se pokretu otpora kad su to mnogi drugovi »Španci« učini-li?« Na to je pitanje bilo teško odgovoriti i oni su se, iako podalje od pakla, pekli na tihoj vatri samozatajnosti i zaborava.

Tako su živjeli do početka sedamdesetih, a onda, nakon onog loma, kad je oronula komunistička iluzija ponovo proplamsala i na zidovima kuća osvanuli napisi »Hoćemo radnike na univerzitetu«, povjesničar lokalne povijesti novijeg doba ili, kako je on za sebe rado govorio, povjesničar radničkog pokreta, o svoj je trojici u »Zvijez-di Dijadore« objavio članak s portretom i slikovnim prilozima iz španjolskog grañanskog rata. Sva su tri članka stavljala naglasak na samozatajnost, skromnost i nenametljivost tih ljudi, koji, tu odmah pored nas, neprimijećeni žive godinama u posjedu neprocjenjive

biografije, što smo joj, u najmanju ruku, dužni trajno odavati poštovanje. Njih trojica, kad su vidjeli što povje-sničar hoće i čini, strah od optužbe da su dezerteri, da su kovali čelik za Hitlerove tenkove kad je na tenkove trebalo jurišati, pretvarali su u skromnost, kao, nije njima do zasluga, oni su radni ljudi, oni su otišli u Madrid voñeni čistim idealima i takvi su ostali do danas. Kruna njihove prilagodbe i povjesničarevih nastojanja bilo je uvrštavanje sve trojice u protokol koordinacije, gdje su imali ulogu ponosa i uresa grada. Prvi put ih vatra nije pekla, prvi put su se na vatri grijali.

Kad bi se našli na svečanim akademijama i ručko-vima, o nečemu su i oni morali pričati, a malo su što znali. Meñusobno su obnavljali uspomene iz Španjolske i bili sretni ako ih je još tko htio slušati, a presretni ako je tko, bilo kao sudionik bilo kao načitan čovjek, nešto o španjolskom grañanskom ratu znao i mogao ih o po-nečemu pitati, uglavnom, gdje su bili ulogoreni toga i toga mjeseca i na kojem su se sektoru nalazili dok se bila ta i ta bitka.

Ubrzo su pronašli da drug, za koga im nitko nije znao reći kakve su mu zasluge i koju funkciju obavlja, zna najviše o španjolskom grañanskom ratu. Na njega su se nalijepili kao tri marke na jedno pismo. Nekoliko su puta uvaženog druga pitali s kim imaju čast, ali je on, u načelu malorječiv, odmahnuo rukom. Kao, zna se tko je on, a ako tko ne zna, to je njegova sramota i on bi je rado ispravio kad time ne bi povrijedio vlastiti ponos. Bojeći se žiga neznalica, trojica su se povlačila kao što su se nekad povlačili pred strahom da ih ne proglase dezer-terima. Bili su sretni i time što se uvaženi drug, koji je malo s kim progovorio više od »jest« i »da«, s njima upušta u razgovor i pokazuje solidno znanje i Španjolske i rata koji je u njoj voñen.

- Tukci - rekao nam je Karuc na tom mjestu četvrte verzije svog života. - Slijepci pri zdravim očima. Niti su znali kuda su išli ni tko ih je vodio. Obzor im je bio tri mgtra ispred nosa i dvajnetia. ka dupeta. _.........................................................................................,

Ll.L li

Bilo je zadovoljstvo razgovarati sa trojicom, u neku ruku, maskota gradske elite, i s njima se nadmetati u znanju o komandantima i s republikanske i s pobu-njeničke strane. O vojskovoñama Karuc nije znao samo općenite stvari, koji su položaj imali i koje su bitke vodili, znao je i intimnosti koje se od javnosti kriju, kako su se odijevali, kako su se odnosili prema piću, jelu i ženama, toliko obilno i toliko precizno da je trojka za njega mislila kako je on jedan od onih gostiju što su dolazili u posjete brigadi, vršljali uokolo danima, njuškali, smiješili se i tako nasmijani odlazili, gostiju kojih su se svi u brigadi bojali, jer bi nakon njihove inspekcije redovno netko bio maknut s komandnog položaja, neki bi nestali a drugi bi se pojavili.

Bilo je veliko zadovoljstvo trojci razglavljenih usta pričati o avanturizmu Sanhurha, voñe pobunjenih gene-rala, koji je i počeo svu tu makljažu u Španjolskoj i koji bije bio brzo dovršio da nije odmah na početku pobune nastradao u avionskoj nesreći, dok se jednom krntijom prebacivao u Portugal. Kad je on riknuo, pobunjenicima je trebalo vremena da za šefa izaberu onog bakalara Franca. Bakalara jer mu je duša bila suha i usukana. Mjesecima je kenjkao po Maroku i Estramaduri dok se odlučio krenuti u napad.

Bilo je najveće zadovoljstvo uzdizati vojničinu ge-nerala Molu, doduše generala na strani fašista, ali kad je netko netko, pa gdje god bio, kapa dolje! Njegov je štab i čitava sjeverna fronta, koja se protezala od Leona do Aragonije, sličila na flotilu tunolovaca što je u tri velika lučka grada ukrcala sve djevojke slobodna ponašanja pa sad plovi punim jedrima. Njegov je štab bio harem istočnjačkih vojvoda u pokretu, a njegova je pozadinska služba imala jednako posla u dostavljanju na frontu municije i ženskog rublja. Molini su vojnici, radeći sve u žaru bitke, ženske gaćice rezali jer ih nisu imali kad svlačiti, pa je potražnja za gaćicama bila koliko i za mecima.

Bilo mu je vrhunsko zadovoljstvo hvaliti Sebastia:

na Pozasa Perea, u čiju se mudrost i smionost osobno uvjerio. Bio je u njegovoj blizini kad je s jadnom republi-kanskom vojskom, s tom gomilom skupljenom zbrda--zdola, branio Zaragozu. Svaka čast! Zaslužio je mjesto načelnika štaba republikanske vojske, koje je tada neo-pravdano držao general Roja. 0 tom šeprtlji bolje da trojka ne pita Karuca! Toliko njegova prljavog veša nosi u glavi da se i sam osjeća uprljan, i toliko je puta bio u iskušenju da to kaže, ali gaje svaki put odvratila pomisao kako bi tolika prljavština uprljala čitavu republikansku stranu i dobar dio dobrovoljaca interbrigada. Zato radije drži jezik za zubima, iako bi želio te stvari napisati, pa neka se iza njega nañe! Samo, Karuc ne zna tko bi mu, daje vješt, u zapisivanju pomogao.

- A njih sva trojica zinula: oni znaju takvoga! -rekao nam je Karuc. Ne kazujući kako se taj zove, počeo mu je psovati čitavo rodoslovlje. - Gonite se i vi i taj što je o vama pisao! Pronašao je njih pa neka i mene pro-nañe? Njih je morao pronalaziti, zagubili su se. Mene nalaziti ne treba, ja se sam nalazim. A oni kao komarči: u kojoj sam jedinici služio? Ni u jednoj, u svima. I u vašoj Sto dvadeset i devetoj brigadi. Ali me ni tamo na popisu nema. Neka me taj vaš povjesničar tamo ne traži. Ja sam na drugom popisu. Do toga on neće doći - i Karuc ponovo poče psovati povjesničara za koga iz psovki doznasmo da se zove Roko Kuže. - Ja sam mislio da on do toga popisa neće doći. E, mislio! Misli ti koliko hoćeš, kurvin je sin kurvin sin!

Karuc i trojica često su razgovarali o bici za Alca-zar, tvrñavu u Toledu, u kojoj su republikanci opkolili pučiste, ali su morali dići opsadu kad je Franco zaprijetio Madridu. Pričali su o bici za Madrid, o zaustavljanju pobunjeničkih jedinica koje su pomagali talijanski ten-kovi, na rijeci Manzanares i glasovitom mostu na putu prema Segoviji, gdje je prvi put izrečena parola »Non pasaran!« Sjećali su se bitaka na Jarami i kod grada Guadalajare, koje su uslijedile kad Franco nije mogao osvojiti Madrid i kad gaje odlučio opasati sa svih strana,

a osobito su često govorili o borbama oko grada Teruela, koje su bile tegobne, krvave i odsudne, jer su, kako je iz pričanja proizilazilo, sva četvorica u njima sudjelovala od prvog do posljednjeg dana.

Frontalan napad na Madrid generalu Francu nije uspio. Fronta se ustalila na rijeci Manzanares, koja je tekla madridskim zapadnim predgrañem, odnijela mno-go života i pretvorila se u neosvojiv bedem. Franco je pripremao široko opkoljavanje grada sa svih strana i za tu je svrhu pod Madrid dovlačio trupe s drugih fronti, tajno, da protivniku ne otkrije slabe točke svoje obrane, kakve postadoše oni dijelovi fronte odakle je dizao trupe i dovodio ih pod glavni grad. Jedna od tih slabih točaka bio je i grad Teruel, najistureniji dio pobunjeničke fron-te, duboko u pozadini Madrida, otkuda bi, budući daje to bio vrh jednog kraka Francovih kliješta, moralo početi opkoljavanje Madrida. Republikanci donose odluku da zauzmu Teruel i da jedan vrh kliješta razbiju i prije nego što Franco otpočne opkoljavanje.

Sredinom prosinca prebacili su na taj dio fronte svu svoju ratnu rezervu, meñu kojom je bila i Sto dva-deset i deveta interbrigada, i u petodnevnim borbama zauzeli Teruel. Kad je vidio da mu je time plan opko-ljavanja Madrida onemogućen, Franco je na Teruel po-slao sve jedinice koje je spremao za napad na glavni grad, meñu njima i sto četrdeset tisuća talijanskih vojnika, mnoštvo tenkova i četiri stotine »Junkersa«, »Savoia« i »Henkela«. Ta bujica suvremeno opremljene vojske po-mela je republikance, a što ih nije satrla, odmah tu u gradu, zaslužan je pad temperature na minus devetnaest stupnjeva i snijeg koji se spustio te nesretne novogodiš-nje noći.

Tenkovi nisu mogli napredovati, »Junkersi« i »Henkeli« nisu mogli uzlijetati i fronta je zastala pred gradom na rijeci Alfambri i Turiji u koju se Alfambra ulijeva.

U trećoj dekadi siječnja vrijeme se proljepšalo, snijeg nije okopnio, ali se slegao i smrznuo, pa su preko

L_

njega mogli i vojnici i tenkovi. Francove su trupe slomile otpor republikanaca u trodnevnoj bici i počeli ih goniti prema Tortosi, koja se nalazi na Ebru, nedaleko od njegova ušća u Sredozemno more. Stradanje republi-kanske vojske proteglo se kroz veljaču, ožujak i travanj i trajalo sve do njena konačnog poraza.

Trojici su ta stradanja ostala živo usječena u pam-ćenje, o njima su najradije pričali nalazeći u Karucu prvi put ravnopravna sugovornika. I on je o tom povlačenju znao sve što su i oni znali, sve do sitnica o vremenu, cestama, klancima i poljanama bez zaklona. Razumljivo, i on je pripadao jednoj od republikanskih jedinica. Tro-jica su se posebno zadržavala na razornoj snazi nje-mačkih aviona iz »Legije Kondor« što ju je Hitler daro-vao Francu, i na talijansku legiju, bandu zločinaca koja ih je progonila na zemlji dok su ih iz zraka »Junkersi« kosili mitraljezima. Kazivali su kako je kod Monrova i Morella masakrirana treća četa bataljona »ðure ðako-vić«. Pričali su o tim mukama i stoga da potkrijepe ocjenu o španjolskom grañanskom ratu, kako bi republi-kanci pobijedili da se nisu umiješale dvije fašističke zemlje, zaboravljajući pri tom da su se i interbrigade miješale u tuñe poslove.

- Ja se vama trojici čudim - rekao je na jednom primanju Karuc, kad je, mimo svog običaja, malo više popio i kad je vino u njemu probudilo prigušenu gordost i uroñenu goropadnost. - Ponašate se kao pobjednici, mi ovo mi ono, a stalno ste bježali!

- Što, zar ti nisi bježao kao i mi? - upitao ga je jedan od trojice.

- Ja? Nikad - odgovorio je Karuc i zašutio, kao da je sam sebe odlio u bronci.

- A da ti nisi...? - započeo je pitati jedan od trojice, ali se nije usudio izreći do kraja što ga zanima. Hladan kao bronca, Karuc se udaljio od trojice i otišao u zanim ljivije društvo, gdje će šutjeti kao bronca povremeno izbacujući »jest« i »tako je«, riječi ugodne onima kojima se upućuju. Meñutim, taj što je pitao ne dopitayši gutra-

dan se obrati Roku Kuži, lokalnom povjesničaru, s mol-bom da ispita španjolsku prošlost druga »ne znam mu ime« koji se susreće na skupovima koordinacije.

Kao stručnjak za otkrića, Kuže je lako saznao Ka-rucovo ime, nešto teže proučio njegove španjolske pute i ustanovio daje on upravo ono na stoje jedan od trojice pomislio, kad se Karuc onako ružno izrazio o pobjedni-cima koji su do pobjede stigli kroz bjegove i poraze. Kuži je bio dovoljan popis regrutiranih u Zadru iz trideset i pete godine, pa da, slijedeći u drugim dokumentima regrutiranu jedinicu, ustanovi kako je Karuc na špa-njolsko tlo stupio u lučkom gradu Cadizu, kako je sa zloglasnom jedinicom od dvadeset tisuća, koju je pred-vodio general Roata, sudjelovao u osvajanju Malage, kako je u talijanskoj tenkovskoj koloni osvajao most na rijeci Manzanares koji vodi iz Madrida u Segoviju, kako je na Jarami i kod Guadalajare bio odlikovan i nagrañen, i kako je kao legionar talijanske legije crnih košulja masakrirao interbrigade u bitkama za Teruel... Naime, Karuc je na onaj regrutski popis, što gaje Kuže pronašao u arhivu, dospio kao plaćenik kad su talijanske vlasti u hrvatskim zemljama skupljale vojsku za svoje ekspedi-cione korpuse, pa i za onaj stoje posuñen Francu.

Kuže je svom otkriću htio dati primjeren publicitet - u »Zvijezdi Dijadore« objaviti senzaciju kako se bivši crnokošuljaš našao u društvu uglednih grañana i pred-stavljao kao španjolski dobrovoljac. Ali mu u uredništvu lista rekoše daje njegovo otkriće, prije nego što će biti objelodanjeno, bilo na provjeri kod odgovornih drugova. Oni mu poručuju neka članak ne objavljuje. Karuc u njihovu društvu nije bio kao španjolski borac, bio je uljez, točnije, čudan svat - kao što se za takve uljeze običava reći. Razglašavanje toga slučaja bacilo bi sjenu na rukovodeće ljude. A to daje on svoje legionarstvo onoj trojici prodavao kao sudjelovanje u interbrigadama može se držati za neslanu šalu. Na kraju mu se drugarski zahvaljuju i na tome stoje raskrinkao Karuca i na tome što će poslušati njihov savjet... Kuže bi bip slab povjer ..,_

sničar kad ne bi znao da se u povijesti isto toliko skriva koliko i otkriva, štaviše, da otkrića i zataje mijenjaju mjesta, pa se jednom drži otkrićem ono što se namjerno tajilo, a drugi put se taji ono stoje odavno bilo vidljivo.

- Kad se to dogodilo, već sam poznavao Slobodana Goleša. Oko mene je obigravao. Činilo mu se da sam važan. Njegova žena, nešto osinjeg otrova, navali na mene da joj prodam španjolsku verziju, napisat će ro man. I ja budala pristao. Dogovor: honorar popola. I ona napisala ovo! A honorar nije bio dovoljan ni za ručak. I sad ti vjeruj komu. Čitav život za pola ručka! - govorio je Karuc i, kao dokaz da je istina što govori, mahao izreskom iz novina na komu je bila otisnuta priča Sov- jetke Goleš-Prusac.

- Gospodine Karuc - umiješao se fotograf, na pra vom mjestu, kao što je redovno činio - možda biste našem gostu pružili besplatan uvid u petu verziju svog života? Istina, rekoste da ste je prodali kao i četvrtu, ali, šta znate, možda se gospodinu Matteu baš ona svidi?

- Vrlo rado! Pazi, ovako! - krenuo je Davor Karuc. - Je li to ona što ste je posudili od svog prezime

njaka Viče Karuca? - prekinuo sam ga. - Kako znate da je Vicina i da je posuñena? -

začudio se Karuc. - Zar niste rekli da ste petu verziju prodali? - Rekao sam. - Ako ste je prodali, i ako vam je, kako mi se čini,

novac unaprijed bio isplaćen, pa niste morali paziti je li po toj verziji knjiga napisana, ne znači da verzija nije negdje zabilježena. A čim je zabilježena, mogao sam je i pročitati... Nego, nešto bih vas drugo zamolio, gospodine Karuc. Kako ste došli na misao da prodajete život?

- Kao da je to moj izum! - uskliknuo je Karuc. - Ovdje svi unovčuju biografije. Biografija je izvor prihoda kakvog ne daje nijedna njiva, nijedna tvornica. Kad je jedna i prava. A ja nisam takve imao. Moja je šarena. Razdrobio sam je, svaki dio ima svoju boju, i prodajem je na komade.

- Još bih vas pitao, jer pretpostavljam da i to spada u vašu biografiju, kako ste postali vlasnik ovog lijepog komada zemlje i uvale koju zovu Šuplja stijena?

Gledao sam ga kako šuti, ljutit i zatečen. Očekivao sam da će reći: »Pazi, ovako« i krenuti s

odgovorom. Nisam dočekao ni da se oglasi. Prije nego što će se ponijeti kao da pitanje nije ni

čuo, u njegovoj sam šutnji, jasnije od svega što mi je napričao, čuo i ovo: »Gospodine Moj«, rekao bi mi daje reći htio, »i čovjek koji prodaje životopise u raznim verzijama ima jednu verziju koju ne prodaje ni za kakve pare. Onu koju je stvarno proživio, zbog koje je sve ove verzije i izmislio, jer je ona podloga na kojoj, kao gljive na gnjilu panju, sve te verzije izrastaju.«

- Mi bismo pošli - rekao je fotograf, sluteći da se iza Karucove šutnje ne krije ništa na čemu bi se razgovor mogao produžiti i na čemu ga imalo smisla produžavati. - Rekao bih vam samo da je u ponedjeljak godišnjica smrti Marije Goleš. Ja smo i gospodin Matteo odlučili odnijeti joj na grob cvijeće. Bilo bi nam drago da nam se i vi pridružite. Do tada će i gospodin Matteo razmisliti o kupnji verzija. Možete se dogovoriti, što mari, i na Ma rijinu grobu.

Ostavili smo ga zamišljena i umrtvljena, kao pauka koji je osjetio da mu je mreža negdje proparana, jer se ružno zatresla, ali ne zna na kojem dijelu, pa šuti i čeka prije nego krene daje zakrpa.

Novim verzijama. Cime drugim?

U domu i pred posteljom ljubavnice općeg značenja

Kiše što sipe u proljeće i jesen, kao stoje sipila one večeri kad sam se vratio od Karuca i pripremao za sutrašnji posjet, kiše što sipe uz grgoljenje vode u oluci-ma mene ne uspavljuju kao što uspavljuju druge ljude. Te kiše mene drže u pospanosti koja je viši stupanj budnog stanja, kad su strahovi tri puta strahotniji, kad su nelagode višestruko nelagodnije i kad se sumnje umnažaju tako da svako novo udvostručenje prelazi u još novije, a onoga tko sumnja vodi u stanje kad je sve stoje značajno da se zna izloženo na dlanu, ali se ne zna ni otkuda na dlan dospijeva ni kakvoj svrsi služi, da bi se moglo s dlana pročitati ono što zovemo smislom, tajnom niti i na stotinu drugih načina.

I da nije bilo uvjerenja kako će fotograf učiniti sve da sumnju ukloni sa sebe, ja sam posjetom Karucu mogao biti razočaran. Doznao sam svašta, ali nisam ono glavno. S pouzdanjem u fotografa, ja sam zadovoljan što sam doznao minulog dana, pa s novom nadom pripre-mam posjet ženi koju je fotograf, ne znam zašto, nazvao ljubavnicom općeg značenja. Ako to nije preimenovanje najstarijeg zanata na svijetu ili neka montaža, čemu je moj pratilac vičan, ne znam što bi drugo bilo. Još manje znam što me kod te žene očekuje. Zato sa utrostručenom pažnjom koju mi poklanja kišna snenost, proučavam sve što se u vezi s njom našlo u skloništu ispod ognjišta.

Bile su to dvije razglednice, jednafotografija ijedno pismo, sve pisano sedamdesete godine, a otposlano iz nekoliko švicarskih gradova. Pošiljalac je i dopisnica, L

pisama bio onaj s fotografije, Marijin sin Mate, koji, eto, živi zahvaljujući činjenici što u njegovu grobu ne leži sahranjen čovjek nego veslo.

U ovom snenom stanju uvećane budnosti sve po-staj e j oš snenij e kad se sj etim da fotograf misli kako sam taj Mate ja. I zato što mi je ime Matteo i zato što mi je toliko stalo da doznam kako su vlasnici kuća na podanku dolazili do vlasništva nad zemljištem. Toliko stalo koliko može biti stalo samo Marijinom pravnom nasljedniku. Kako nemam razloga uvjeravati fotografa da je u zablu-di, a ni vjerovati da sam ja sretni moreplovac, preostaje mi da tog Matu, skitnicu od jednog do drugog švicarskog grada, doživljavam kao živa čovjeka. Pogotovo što čitam njegova pisma i gledam njegove fotografije, za koje samo čovjek zatrovan fotografovom zbirkom može misliti da su montaže.

Prva razglednica pisana je iz Rarona na Rhoni u rujnu sedamdesete, što je očito bila istina, jer su dvije poštanske marke bile poništene žigom toga gradića s danom deveti rujna. Ulaštena slika na licu razglednice prikazivala je zatalasano zemljište, na kojem se, od vala do vala, izmjenjuju brdašce sa crnogoričnom šumom, travnata površina sa požutjelom raži, a u pozadini se uzdižu visoka brda s bijelim vrhovima, za koje nije jasno jesu li snijezi ili su gole stijene. Izmeñu brda i zatalasane zemlje podno njih, s jedne strane, i visoke trave na donjem rubu slike, s druge, stoje dvije kokoši, čiji su kljunovi na zemlji, i pijevac s uzdignutom glavom, koji samo što nije kukurijeknuo kad je osjetio da pred njim i njegovim družicama u travi s foto-aparatom leži čovjek. Rijetka fotografija! Brda su mogla biti snimljena kad poželiš, ali pijevac i dvije koke samo u jednom trenutku koji se više ne ponavlja.

Na poleñini razglednice sinje pisao: Do mene dopiru glasovi da zidaš dvorište oko Go-

leševa dvora i da se pripremaš za moj dolazak. Ti znadeš koja sam jela najvolio. Zato se nadam u konobi naći brdo jaja. Pit ćemo ih ugrušana, kuhat ćemo ih utvrdo, peći

ćemo kajganu, pravit ćemo kolače, bojit ćemo ih za Us-krs. Što ostane, stavit ćemo u gnijezda trideset kvočaka, pa kad se ispod njihovih krila pojave pilići, bijeli i šareni, oko naše će kuće procvjetati kao livadsko cvijeće i proc-vrkutat će kao da nismo drugo do jedno veliko gnijezdo, puno života koji se ne gasi, koji traje vječno kao što traje naša vjera i u njoj naša molitva. Ali, pazi da u kući nañem brdo jaja!

Za dva dana, koliko sam u Goleševim dvorima kao vlasnik, obišao sam sve prostorije osim konobe, pored koje sam prolazio svaki put kad sam u kuću ulazio i iz nje izlazio. Sad, kad sam pročitao ovu razglednicu, po-želio sam i to obaviti. To se nije moglo ako ne odem u vatrenu kuću po ključ, ako ne upalim džepnu svjetiljku, i ako ne uspijem otključati vrata konobe, u što sam, bojeći se rñe, posumnjao. Meñutim, brava je bila nau-ljena i vrata sam otključao bez po muke. Jedino sam krilo vrata nešto teže otvorio jer su šarke olabavile pa se krilo vuklo po podu.

Nije me iznenadio miris sumpora. U svakoj se konobi nalazi sumpor koji služi za zalijevanje pukotina na bačvama, za dezinfekciju i za posipanje vinove loze protiv pepelnice. Ali sam bio iznenañen što sumpor toliko zaudara. Zapahnuo me smrad kakav sam osjetio samo nad sumpornim vrelom kod Kulaša, smrad sum-pora topljena u vodi, ili smrad mućka kad ga izvučeš ispod kvočke i razbiješ o zid. Svjetiljkom sam osvijetlio konobu. Vidio sam desetak bačava, nijednu vreću sa sumporom.

U kutu konobe nalazio se betonski rezervoar. U njemu je, dok je na podanku grožñe raslo, ujesen vrio mošt. Do njegova vrha vodile su betonske stepenice. Kad sam se uspeo, podigao poklopac rezervoara i prošarao mlazom svjetlosti po skorenoj površini od ljusaka i neke crne skrame u koju su se pretvorila izljevena bjelanca i žumanca, udahnuo sam mnogostruko jači zadah razbi-

mućaka nfiPT) Štn sam era liHisan r\r\V io rmonmoi.

bio zatvoren. Ispustio sam poklopac i sa četvrte stepenice skočio na pod konobe. Istrčao sam na vrata.

Iz konobe nisam, kako bi se moglo misliti, bježao gonjen sumpornim smradom, bježao sam od zadaha umobolnosti u što se mućkov smrad pretvorio. Nasmrt sam se prepao i vratio tamo gdje sam ostavio razglednicu s kokošima da razmislim što se to moglo zbivati u duši majke Marije dok je jaja ubacivala u rezervoar.

Ako je nada neizostavan sastojak svake zdrave duhovnosti, ako je imala pravo nadati se skorom sinovu dolasku, kako, nakon nekoliko godina, kad joj je moglo biti jasno da sin uskoro ne dolazi, nije mogla vidjeti da jaja u rezervoaru smrde i zaključiti da je izvan pameti očekivati da će se ona jednom moći jesti, da će se iz njih ikad izleći pilići. Da nije želja Manjina bila tolika daje obezvreñivala ono stoje vidljivo i razumno, jer je i viñeno i razumom dosegnuto tu želju razaralo i činilo izlišnom? Da nije ona bila u teškom duševnom stanju pa nije mogla razlikovati stvarno od nestvarnog, istinu od obmane? Ove su dvije mogućnosti samo prividno u protuslovlju. Doista, one su sukladne i moguće je da su jake želje Marijine da Goleševi dvori ne opuste, staricu obezumile do te mjere daje vjerovala u sve ono stoje govorilo da dvori neće opustjeti. U sve, bez obzira da li ti dokazi dolazili sami od sebe, od života sama, ili su joj bili podastirani, neki za utjehu, neki daje obmane, kao što se uobičajilo sa starošću činiti.

Druga razglednica koja se odnosila na prodaju zemljišta ljubavnici općeg značenja napisana je pri kraju studenoga sedamdesete i bila zapravo čestitka za Božić. Poslana je iz prošteništa Einsiedeln i prikazivala je poz-nati lik Bogorodice. Osim što joj čestita blagdan, sin javlja majci da će uskoro dobiti važno pismo i u njemu njegovu najnoviju sliku.

Dvadeset i četvrti siječnja obećanje je ispunio. Vi-dimo ga na tek uzoranoj njivi. Lijevom se rukom drži za sadilicu koju vuku dva snažna konja. Konje za uzde vodi dječak sbičern u ruci, pa bi se moglo zaključiti daje

Marija sretna baka. Samo, ako je tako, daje oženjen, da ima svoje imanje i svog sina, zašto joj o tomu ne piše kad bi to majci bila najradosnija vijest koju bi od njega mogla čuti? A zašto bi o tomu pisao? Zar fotografija nije vjero-dostojnija? U pismu se može i lagati, na fotografiji ne može.

U opširnom pismu, komu uz nadnevak stoji da je pisano iz Oltena i poslano sa deset dana zakašnjenja, kako se vidi po poštanskom žigu, sin predstavlja kupca komu će Marija za malo ili nimalo novca prodati parcelu s lijeve strane uvale Šuplja stijena.

Majko moja majčice! Ti pamtiš kad se dvadeset i osme u Ivandol doselio

Moša Rizmondo, splitski Židov, sa ženom Esterom, ku-pio polovicu kuće obitelji Micića, onu koja je diobom pripala odvjetku koji se odselio u Australiju, na katu se nastanio, a u prizemlju, čiji su prozori gledali na luku, otvorio dućan i trgovao svim potrepštinama koje su potrebovali stanovnici Ivanova, od pletače igle do gra-ñevinskog materijala. Bio je dobar i za selo i za sebe, jer je znao uskladiti svoju korist sa seoskom. Nabavljao je robu iz Ancone pazeći da bude i bolja i jeftinija od one što bije mogao nabaviti u hrvatskim trgovačkim središtima. Kako je u tome uspijevao, i zbog toga stoje izbor robe u Italiji bio veći i zbog toga što je transport bio jeftiniji, selo gaje, kad je vidjelo daje kod njega u trećinu jeftinije nego kod drugih trgovaca, počelo držati svojim dobrot-vorom. Pogotovo kad je nakon dvije godine stekao soli-dan kapital i robu mogao davati »napriček«, od proljeća do berbe grožña i branja maslina, i kad je i sam počeo zakupljivati vino i ulje.

Ti znadeš, majčice, da je Moša Rizmondo, nakon odlaska u plavetnilo, u sjećanju seljana izgubio prezime i ostao trajno u uspomeni kao »dobri naš Moša«. Zar ti treba pričati kako se taj odlazak zbio?

Bilo je to u vrijeme kad su mještani Ivanova otkrili prednost terasastih krovova, kosih i vodoravnih, na kućama, stajama [ sviračima. Vjetrovi im nisu mogli

nauditi, na njima su se mogle sušiti smokve, njima nije bila potrebna skupa drvena graña, a pijesak, glavni ugradbeni materijal, vadio se iz mora u luci. Osim ce-menta, terasasti krovovi iziskivali su i čeličnu žicu do koje se na tržištu teško dolazilo i koja je, kad i doñeš do nje, bila skupa.

Tragajući za željezom ispod cijene, Moša ga je našao u Numani, selu južnije od Ancone, kod trgovca Vincenza Finchinija, koji ga je prije dvije godine bio toliko nabavio da ga nije mogao rasprodati. Na otvore-nu, bez zaštite od oborina, željezo je u drugoj godini postalo hrpa rñe i izbirljivi ga talijanski kupac nije htio kupovati. Moglo se ugrañivati u beton, ali ga je prije ugradbe trebalo bar djelomično osloboditi rñe. Finchini je Moši zarñalo željezo prodao po cijeni tri puta nižoj od cijene nezarñala željeza, samo da se oslobodi nekurentne robe. Moša je procijenio da će tim poslom učiniti korist i sebi i selu ako ga bude prodavao u trećinu jeftinije od zdravog željeza. Dobit će sa selom dijeliti popola. A što se rñe tiče, neka je seljaci stružu, imaju vremena!

Željezo je odlučio prevesti brodom Šime Žorža, brodara sa Silbe, u dva navrata. Kad su prevozili drugu polovicu, zateklo ih je nevrijeme, ne takvo da bi im bio ugrožen život, samo je gadno ljuljalo brodom i polijevalo palubu. U kormilarevoj kabini za Žorža i dva mu po-moćnika bilo je mjesta, a Moša je morao sići u štivu i tu prileći na slamaricu koju su brodari prostrli po željeznim kolutima. Štivu su zaklopili poklopcem da u nju ne dopire voda valova koji su brod zapljuskivali. Kad se vrijeme nadomak Kornatu proljepšalo, Žorž otvori štivu i nañe Mošu mrtvog.

Istraga koja je uslijedila kad je brod pristao u Ivanovu i žandari strpali Žorža u zatvor, ustanovi daje voda nakvasila drvo palube toliko da su daske nabrekle i začepile sve pukotine kroz koje je u štivu dopirao svježi zrak. Željezo, koje je i u štivi nastavilo rñatijerje mokro utovareno trošilo je kisik. U štivi je nastao vakuum i Moša se ugušio. Dok istraga nije završena, željezo iz štive

L ..

nije istovarivano. Istražna je komisija svoj nalaz mogla i dokazati.

Iako je takvih mnogo, jedino se za Mošu može sa sigurnošću reći daje čovjek koga je pojela rña.

Ni dva mjeseca po Mošinoj smrti, njegova supruga rodi posmrče i nadjenu joj ime Sara. Esteraje uzpomoć susjeda Rafaela Micića, koga je zaposlila kao pomoćnika u trgovini i, kako se govorkalo, kao dužnosnika u kreve-tu, uspješno trgovala, a njena je kćerka rasla kao rakita uz potok i trideset i pete počela sa svojim vršnjacima pohañati osnovnu školu. Kad je završila četvrti razred, poslali su je u Zagreb, gdje je školovanje nastavila u gimnaziji. U večernjim je satima pohañala ješivu koja je radila uz sinagogu. Stanovala je kod roñaka, bez brige za uzdržavanje, jer joj je majka izdržavanje imala čime platiti. Kako je lijepo živjela i dobro učila, prekid školova-nja u drugom razredu gimnazije, što gaje donio rat i progon Židova, dojmio se Sare kao udarac sjekirom.

Za odlazak iz Zagreba, gdje se kod dobrih ljudi krila od progona, u Ivanovo trebala joj je putovnica, jer je Zagreb bio Hrvatska a Ivanovo dijelovi hrvatske zem-lje pripojeni Kraljevini Italiji. Dobila je putovnicu od talijanskog konzulata u travnju četrdeset i druge, kad joj je bilo petnaest godina, na način ni lak ni težak, ovisi kako ga tko shvaća, kojim će se odsad redovito služiti da dobije što joj treba, ali nikad više, i to je opravdava, nego što joj je trebalo da sačuva goli život, da seprovuče kroz iglene uši.

Majku u Ivanovu nije našla. Esteraje, bojeći se Nijemaca, pobjegla u Italiju roñacima čuvši da Mussoli-ni sa Židovima postupa blaže od Hitlera. Sara se smje-stila kod Rafaela Micića pod istim uvjetima pod kojima je i putovnicu dobila. Što jest bilo skandalozno, ne stoga što se ona poslužila Rafaelom a Rafael njome, već stoje Rafael sa Sarom uspostavio isti odnos koji je imao s njenom majkom. Ali, kad je Rafael potkraj rata otišao u partizane i slavodobitno se vratio da, kao zadružni po-slovoña, nastavi voditi trgovinu koju je prije rata vodio

kao Esterinpomoćnik, blud sa Sarom nitko mu nije smio predbaciti. Dapače, Sara nije ni rañala nipobacivala, pa su mu zaštitu židovskog djeteta ubrajali u ratnu zaslugu.

Kraj rata zatekao je Saru sa dva razreda osmogo-dišnje gimnazije i sa sedamnaest godina starosti. U tim godinama bilo je kasno sjesti u klupu s djecom trećeg razreda. S iskustvom pribavljanja putovnice iRafaelove zaštite, bilo je i nezamislivo sjesti uz trinaestogodišnjaki-nje. A opet, da ostane u očevoj trgovini kao zadružna prodavačica, nijejoj se dalo, niti je Rafael, koji se prema njoj hladio, na to pristajao. Zato joj pribavi potvrdu da je tri godine bila u partizanima, daje zbog toga izgubila četiri školske godine, i Sara se u Zagrebu upisa u Parti-zansku gimnaziju, gdje su se u jednoj školskoj godini, po skraćenom programu i povećanoj satnici, završavala dva razreda.

Za tri školske godine, u dvadesetoj godini života, Sara je gotovo uspjela nadoknaditi izgubljene gimnazij-ske razrede i maturirati. Ali, u osmom razredu, baš u ožujku, dva mjeseca prije kraja školske godine, javi joj se majka, najprije pismom, a onda joj posla paket, u komu su bili odjevni predmeti i kišobran dugačkog izrez-barenog drška, kao naručen za kiše koje su počele padati.

U to se vrijeme zabavljala s Ilijom Ramljakom, svojim šestim zaštitnikom u Partizanskoj gimnaziji. Na-ime, Sara ni u školi, gdje su bili sve odrasli momci i djevojke, nije nijednog dana ostala sama. Nakon tri promjene došla je na glas žene koja se lako osvaja, koja ne zna reći »ne« i koja u ljubavnoj igri ne sudjeluje ničim osim tijelom. Zaštitnici bije imali dok su je željeli imati, dok se ne bi pojavilo nešto zanimljivije ili dok im njena hladnoća ne bi dozlogrdila. Kad bi se steklo samo jedno od to troje, napuštali bije, i dok bi se za Saru netko novi lijepio, pričali uokolo kako je i stoje s njom.

Taj Ilija Ramljak, posljednji s kojim se Sara u školi zabavljala, s kojim, osim ravnodušne Sare, nijedna žena ne bi bez nužde legla u krevet, jer je bio šesti po redu, ljubav je s njom doživljavao kao poniženje koje se mora

L ^

trpjeti zato što Sara ima ono što svakom muškarcu treba, a on to ni u jedne žene ne može dobiti ne dobije li od nje. Njegova nasrtljivost, njegova nasilnost, njegovapodmu-kla želja da se Sari osvećuje, krivi su što nije slušao Sarine vapaje »Čuvaj me« i što je Sara, pored tolikih muškaraca, baš s njim morala zatrudnjeti.

Kad je jedne kišne večeri ispod Sarinog širokog kišobrana, na kojem su joj sve djevojke zavidjele, doznao daje u drugom stanju, Ramljak se prestrašio ženidbe sa ženom koju su mnogi imali, koja ne zna reći »ne« i koja je hladna kao metalni dio kišobranova drška. Prestrašio se i napustio je.

Osim kišobrana, osim kaputa i cipela, Sari je maj-ka iz tjedna u tjedan slala pakete. Sara se šetala školom i ulicom kao kakva Amerikanka. I zbog te odjeće, a najviše zbog kišobrana s velikim drškom, kakva Zagreb nije vidio, optužišeje za nedolično odijevanje. Rekoše joj da ima buržujski mentalitet, da podliježe kapitalističkoj raskoši, da izdaje revoluciju i da blati Partizansku gim-naziju, u kojoj prave djevojke nose cokule, sokne i čizme na nogama, a na ramenima dolamicu i po kiši hodaju ispod crnih kišobrana s malim drškom.

Još je samo trebalo da Ramljak šapne kako Sara nije ni bila u partizanima, kako se za vrijeme rata krila kod prijatelja u Ivanovu i kako su njene buržujske na-stranosti razumljive.

Više Sari i njenu kišobranu nije bilo mjesta meñu odabranima. Priredili su joj ispraćaj. Nazvali je uljezom. Nad glavom joj slomili kišobran. Progonili je, bacajući za njom koješta, do izlaza iz škole. Tu ju je Ramljak oborio na mramorni podest. Ona je pristala, jer ni tada nije znala reći »ne«. A onda ju je, kao vreću gnojiva, zakotrljao niz deset stepenica.

Sara se digla iz blata i sa zdravim djetetom u utrobi otišla do svog Rafaela u Ivanovo. Zaposlila se u neka-dašnjoj trgovini svoga oca, rodila djevojčicu i dala joj ime Rahela. Pedeset i prve, kad je Raheli bilo tri godine, s grupom bjegunaca Sara je otišla pod kišobran majci

Esteri, a kćerku je, budući da je povesti sa sobom nije mogla, ostavila pod kišobranom sirotišta, kamo ju je Rafael ubrzo smjestio.

Malo šta od ovdje napisanog ti, majčice, ne znaš i ne pamtiš, jer se velik dio ove priče dogañao pred tvojim očima, a ono što se dogañalo daleko od tebe, do tvojih je ušiju dopirala u mnogo navrata, iz mnogo usta, pa ne bi mogla reći ni tko ti je sve to pričao ni da to sama nisi doživjela. Znam tvoje meko srce i vjerujem da sudbina obitelji Rizmondo tvoje oči nije ostavila bez suza.

I gle kakva slučajnost! Uskoro će na tvoja vrata, majčice, zakucati Rahela i zamoliti te da joj ustupiš komad zemlje na južnoj strani Šuplje stijene, onaj od stare oskoruše do crnike koja osamljena strši meñu maslinama. Bila je u inozemstvu, zaradila je nešto novca i htjela bi u Ivanovu sagraditi kuću, preko ljeta je iznajm-ljivati turistima i od tih prihoda živjeti. Ne traži, majko, od nje ni dinara. Uzmeš li joj novac za zemlju, neće imati čime kuću sagraditi i opet će morati u svijet. Ne sum-njam, majčice, da ćeš sirotoj Raheli dati zemlju, zato te pozivam da dvadeseti veljače u četiri po podne otvoriš radio i uz moj pozdrav poslušaš pjesmu o mekom maj-činu srcu.

Mate Kad sam sutradan došao sam k Raheli i zatekao je

u prozirnoj haljini, ispod koje donjeg rublja nije bilo, rekao sam joj ono što mije na polasku fotograf savjetovao da kažem, izostavljajući svako objašnjavanje zašto baš to moram reći. Osim da razlog nije nužno znati. Neka postupim po njegovoj uputi i sve će krenuti svojim to-kom.

- Šalje me Brodar - rekao sam. - Ako te šalje, meni te šalje - rekla je Rahela. - I

on zna daje sezona prošla, da su se druge djevojke razišle i ostavile me samu.

- Dani su još uvijek blagi - rekao sam samo da nešto reknem. Ona, kao daje shvatila da sam kazao sve što sam kazati imao, nastavila je govoriti o Brodaru:

- Dobar mije komad Brodar poslao. Ima dana kad mislim da me kažnjava, a onda se nešto dogodi i uvjeri me koliko me i dalje voli. Kao ovo s tobom! Znaš, u zadnje vrijeme, cijelo minulo ljeto, koga mije god poslao, nije vrijedio ništa. I nije mogao ništa! Ili su bili kosturi bez soka, ili nepokretne bačve. A sad mi je poslao pravi komad. Brodare! - ciknula je, raskrilila se, zagrlila me i prinijela mi usne obrazu.

Ali me nije cmoknula ni vatreno ni meko. Ovlažene mije usne priljubila uz obraz i, dok je njima kružila od uha do brade, duboko je udisala miris moga tijela i izdisala miris svoga. Radila je to znalački i željno, kao da muškarca u naručju nije držala tri mjeseca. Kad se, kližući usnama, spustila do mojih usana, napokon me poljubila i udaljila se plivajući, bar takav sam dojam imao, u zanosu poljupca i mirisa.

- Brodar mi kaže: »Ljubi ih i zamišljaj da mene ljubiš«. Misli on da je to lako ako je onaj što mi ga pošalje nakazan i slab. Ničija misao ne može poljepšati ono o čemu oči svjedoče daje ružno. Ali, kad je komad kao ti, u njemu je lako ljubiti Brodara - rekla je i, idući dva koraka ispred mene, povela me dugim hodnikom koji se protezao uzduž sjevernog zida visoke prizemnice, malo neobične zbog izduženog gabarita kakav imaju vojne barake.

Sa sjeverne strane hodnika bili su prozori koji su gledali na maslinik, a s južne vrata za koja nisam znao kamo vode. Tek kad smo došli do petih vrata i kroz njih ušli u prostran dnevni boravak, vidio sam da kuća nije grañena kao obiteljski dom. Grañena je kao hotel sastav-ljen, sudeći po sedmero vrata, od sedam apartmana. Rahela mi je ponudila da sjednem gdje želim i, kad sam odabrao naslonjač, otvorila ormarić s pićima, izmaknula se u stranu da vidim izbor i upitala me što od toga želim. Samo zato što mije za oko zapela naljepnica Skenderbe-ga, poželio sam albanski konjak.

Čekajući da budem poslužen, osvrnuo sam se oko sebe da vidim prostor u kom Rahela živi i da otkrijem

nešto rječitije od naslonjača. Upao mije u oči Rahelin portretu pozlaćenom okviru. U prozirnoj haljini, slikana s leña, Rahela se osvrnula gnjevno, kao lavica na iznena-dan sušanj. Isto je tako gnjevno vitičastim slovima na margini ispisala svoje ime, valjda, kad joj je fotograf uvećanu sliku uručio: RAHELA BARTOLI.

- Vama je prezime Baitoli? - upitao sam je izne nañeno, ako me u svemu ovome išta iznenañuje.

- Da - rekla je nalijevajući konjak u čašicu. - Što u tome ima čudno?

- Ništa - rekao sam prije pića, a kad sam popio dva gutljaja: - To vam je muževljevo prezime?

- Ne, djevojačko! Za Brodara se udajem već punih devetnaest godina i nikako da se udam. On ima krasnu ženicu i dvoje zlatne dječice. Sa ženicom neće da se rastavi zbog dječice. Ali mi je čvrsto obećao da ćemo se vjenačti kad mu dječica završe medicinu. Još desetak godina čekanja. Tako je to s Brodarom, nikada ne znaš kada što dolazi. Nešto uvijek doñe. Kao što si ti došao.

U istom ormaru gdje i piće, samo na drugoj polici, nalazio se red drvenih pladnjeva čija su dna bila nečim ispisana. Rahela je uzela jedan od pladnjeva i pošla prema meni. Kad mi ga je prinijela kao što se prinosi poslužavnik, pročitao sam da na njegovu dnu, urezano u drvo, piše: »Gospodine, platite unaprijed«. Ispod toga je bila cijena u dinarima, napisana na papiriću koji je bio nalijepljen svih stare cijene, pa se čini da su se dinarske cijene češće mijenjale.

- Uza se nemam dinara - rekao sam - samo nešto dolara.

- Još bolje - rekla je Rahela, skoknula do ormara i uzela nov pladanj na komu je engleski pisalo isto ono što je na dnu prvog pladnja pisalo na hrvatskom. Ispod napisa je bila cijena u dolarima, nepromjenjiva, jer je vatrenim žigom bila utisnuta u suho drvo pladnja. - Kod vas je to nešto roglavo, dragi - dodala je - govorite hrvatski a plaćate u dolarima?

-1 život mije roglav, gospoño, život na dva odvojka

- rekao sam i stavio sto dolara na dno pladnja. Prekrio sam i poruku da se ovdje plaća unaprijed i cijenu koliko se plaća.

- Zar ostajete samo jedan dan? - začudila se Rahe la. - Za »veliko spajanje« potrebna su tri dana.

- Jedan dan! - rekao sam da sebi dadem malo vremena kako bih se mogao dosjetiti što se to meni prodaje i što ja to unaprijed plaćam. Za ono što sam slutio da mi se nudi, nisam imao dokaza. I pored poljupca kojim me je Rahela obdarila pri upoznavanju. Jer, iako dan meni, taj je poljubac bio upućen Brodaru. - Ja, gospoño Rahela, ne znam ni što mi se nudi. Dakle, pred nama je proba. Ako se pokaže daje to što sam uzeo jednokratno dobro, neće biti smetnje da to višekratno kupujem.

- Bit će dobro! - rekla je Rahela, kleknula na sag pred mojim cipelama, zagrlila mi sljubljena koljena na koja je položila bradu i gledala me odozdo, iz podaničkog položaja. - Znam da si imao dosta žena, takav ih čovjek mora imati. Ako su žene muhe, s glavom ili bez glave, takvi su muškarci muholovke. Ako su žene noćni leptiri, takvi su muškarci svjetiljke oko kojih se noćne leptiriće kupe. Ali, ni s jednom ti nije bilo kao što će ti biti sa mnom. To, kako će ti biti, izreći se ne da. To moraš doživjeti. Mogu ti danima pričati o okusu nekog jela, pa ni nakon svih priča nećeš znati kakvoje. Abit će dovoljan samo trenutak, ako je jelo pred tobom, da ga okusiš i već ćeš znati kakvoje.

Milovala mi je koljena i bedra, umiljavala se kao pantera, tražila da je u oči gledam i da je jagodicama prstiju lagano dodirujem po kosi, po licu, po gornjem dijelu haljine. Slušao sam je i slijedio.

- Dragi, mi izrastamo jedno drugomu iz srca, mi smo jedno sastavljeno od dvoje... Zašto šutiš, dragi? U trenucima »plave relaksacije« i »harmonije dodira« go vor nije neophodan, ali je poželjan.

Zatim se odvojila od mene i pošla prema polici s knjigama što je visila na debelim užadima o dva klina zabijena u zid. Biblioteka, mjereći je metrima, nije bila

velika, ali je knjiga u njoj bilo mnogo. Bile su to tanke knjižice, bez naslova i autora na hrptu. Kako nije znala gdje je knjiga koju traži, Rahela je knjižice morala listati od kraja do kraja police.

Dok je ona tražila knjigu, ja sam, poput pubertetli-je, intenzivno razmišljao o smislu njene tvrdnje da mi ni s jednom ženom nije bilo kao što će mi biti s njom. U čemu bi mogla biti ta jedinstvenost, i što to ona zna a ni jedna druga žena ne zna? U trenucima zaokupljenosti smislom njene ponude, zaboravljao sam svrhu dolaska ovoj ženi. I kao što to obično muškarci čine, prepuštajući zaboravu sve što o toj ženi znam, mislio sam samo o njenoj ponudi. Poznato je, muškarca oči navode na grijeh i ja sam provjeru ponude tražio u Rahelinu tijelu.

Rahela je mogla imati četrdeset godina. Ako gri-ješim u procjeni broja godina, ne griješim da je bila u jesenskoj dobi ženstva, koje počinje malo prije četrdesete i pruža se neizvjesno dokad. Mladenačka bujnost, iska-zivana kroz mekoću i obline, od dvadesete se topila i istopila. Netaknuta je ostala muskulatura, s njom gip-kost i pokretljivost. Ostale su plave žile na rukama i vrat lagano izboran, kao kad povjetarac namreška bonacano more. Ostale su svijetle, gladne i pohlepne oči, ali je njihov okoliš promijenio izgled, kao što ga mijenja pejzaž od kišna proljeća na sušno ljeto. Naime, sve je tu što je i u proljeće bilo, ali u sebi nema ni bujnosti ni rasta, stalo je i izgubilo dah u trci s vremenom. Ostala je navika da se živi mladenački, da se želi što mladost želi, da se ima što mladost ima, ali se mladost istrošila kroz ponavljanje i rutinu, i to što se sada mladošću prikazuje, samo su kopije mladosti.

Ako čitalac Rahelin opis, dan preko njenih vrš-njakinja, shvati kao apologiju mladosti, njene bujnosti, neobuzdanosti i nebuloznosti, onda ne pogaña što sam o Raheli htio reći. Htio sam reći daje sunce na zalasku, da je rijeka čiji se brzaci smiruju, daje cvijet koji uvelošću miriše. Sve je to od Rahele činilo ženu kojoj si, dok je

gledaš, mogao vjerovati da će održati riječ i pružiti muškarcu što mu nijedna žena neće pružiti.

Donijela mije dvije knjige, jednu podeblju i jednu sasvim tanku, tiskanu na stroju za umnožavanje i nu-meriranu, jer je, čini se, izdana u malom broju primje-raka. Nisam poznavao ni jednu, ali mi se činilo da sam za onu prvu, Tantru Kamale Devi, negdje čuo. Činilo mi se jer sam više slušao pričati o njima, nego što sam čitao knjige iz indijske kulture, koje su u valovima dospijevale do mene. Tanka knjižica pod naslovom Ritual velikog spajanja, koju je napisao neki Stoiljko Žikić s dodatnim imenom Noe, naslovom mije govorila da bi se tu moglo raditi o literaturi iz seksualne magije. Iz nekoliko novin-skih članaka obaviješten sam kako to umijeće omo-gućava da se kroz ljubav s partnerom doñe do susreta sa svojim demonom. Odnosno, sa svojim anñelom čuva-rom, što je meni kao osvjedočenom kršćaninu ostalo do kraja nejasno. Mnogo bliži, gotovo razumljiv, bio mije citat na prvoj stranici Rituala velikog spajanja.

Nikad ne budi protiv života. Nikad se ne bori protiv života. Idi sa životom, plovi sa životom. Idi sa rijekom života i rijeka već ide u ocean. Ovako je govorio, divno je govorio Bhagivan Shree Rajneeshi, svetac požude, čovjek koji je Zapadu otkrio praktičnu snagu »Tantre«, učitelj koji nas uči kako ćemo kroz ljubav spoznati ljubav.

- Dragi - rekla mije Rahela i oduzela jednu i drugu knjigu da bi ih ponovo odložila na policu - ti čitati ne trebaš. Izbor partnera bio je tvoj, a organizator »rituala velikog spajanja« bit ću ja. Ako mi to dopustiš, i ako mi se prepustiš. Drugim riječima, ako nastavimo u smislu citata što si ga pročitao, tebi ne treba ni laña, ni veslo, ni kormilar da bi zaplovio rijekom života. Ti si na lañi

i l i t . . .

otkako si otvorio vrata ove kuće. A lañar sam ja. Od tebe se traži samo da me slušaš, pa ćemo broditi životom kao što splavar brodi niz rijeku.

Tek tada mi je doprlo do mozga da Rahela svoje obećanje, kako će mi dati što mi nijedna žena nije dala, ne gradi samo na mogućnostima svoga tijela već i na svojoj vještini, na vještini kormilara, i da sam ja sudionik »rituala velikog spajanja« otkako sam ušao pod ovaj krov i rekao da me šalje Brodar, jer je, čini se, Brodar samo takve Raheli slao da preko ljubavi s njima spoznaje ljubav stoje veže uza nj. Da su moje pretpostavke točne, potvrdila je i Rahela sama.

- Kad si došao u kuću i kad sam te primila, obavili smo dio rituala koji se zove »priziv« a znači pristanak na ljubav. Znači ono što znače riječi »Tantre«: 'Ja te želim. Doñi na krilima ljubavi i probudi sklupčani sjaj unutar sebe.' Kad sam te gledala kakav si, kad si me gledao kakva sam, obavili smo radnju koja se zove »plava relak sacija«, a u »Tantri« se poklapa s riječima: 'Ja sam plamen koji gori u srcu svakog čovjeka i u srži svake zvijezde. Ja sam život i davalac života, pa ipak je spoz naja mene spoznaja smrti.' Kad sam ti grlila koljena, obavili smo radnju koju »Tantra« naziva »harmonija dodira« i objašnjava je ovim riječima: 'Radi kako te volja bude, i to neka ti je jedini zakon.' Kad sam te pićem počastila, obavila sam radnju zvanu »voće«, koju »Tan tra« ovako komentira: 'Moje je blaženstvo u tvojoj eksta zi, moja je radost da vidim tvoju radost.'

- Ako »ritual velikog spajanja« i dalje bude takav kakav je dosad bio, onda se prepuštam plovidbi, lañaru moj. Sve do mjesta gdje ćemo susresti svoje demone - rekao sam, ne bez ironije. Ni bez iskrenog pristanka da će u igri sudjelovati i radi obećanog užitka i iz radozna losti.

- Na redu je »meditativno-komunikativni rad s koanom«. Taj dio zahtijeva da zauzmemo položaje pred viñene pravilima rituala. Kad se namjestimo, reći ću ti što ćemo raditi.

Ja sam već sjedio u naslonjaču, a Rahela je uzela stolicu što je u primorju zovu tamburin jer nalikuje na cilindrični bubanj. Sjela je nasuprot meni tako da su nam se koljena dodirivala. I to je bio položaj što gaje za »meditaciju na koan« predviñao »ritual velikog spaja-nja«.

Tek smo se namjestili kad mi je Rahela počela objašnjavati sve što treba znati o ovoj vrsti meditacije i razgovoru koji je njen sastavni dio. Koan ne znači drugo do temu o kojoj će se razmišljati, upit na koji se nikad ne može dati ni konačan ni racionalan odgovor. Zato je koan više usmjerivač naše pažnje nego tema o kojoj bi se vodila i dokončala rasprava. A kako je riječ o ritualu ljubavi, ni meditacija ne može izići iz tog okvira i koan će glasiti: »Stoje to ljubav?«

Preuzimajući naizmjence ulogu aktivnog sudioni-ka u ritualu, onoga koji razmišlja i izlaže stoje mislio, i pasivnog, onoga koji postavlja pitanja, mi ćemo zatvore-nih očiju meditirati, a otvorenih iz meditacije prelaziti u konverzaciju. Onaj koji meditira i konverzira, od onog koji je postavio pitanje ne smije biti omotan ni najsitni-jim primjedbama. Da bi stimulirao partnera, mora svu svoju pažnju usredotočiti na ono što on radi i govori.

Još samo nešto pa je objašnjeno sve što se o ovoj vrsti seksualne magije ima znati. I u meditaciji i u konverzaciji treba biti otvoren. Što će reći, kad je u pitanju meditacija, da ne smiješ unaprijed predvidjeti o čemu ćeš meditirati, već moraš prihvatiti nametnuti sadržaj, koliko god on bio čudan i glup, a kad je u pitanju konverzacija, biti otvoren znači da ćeš i ispričati sve što ti je došlo u svijest, bilo date uzdiže ili umanjuje u očima partnera.

- Reci mi, dragi, što je ljubav? - pitala me Rahela a ja sam poslušno zatvorio oči. Čekao sam kakav će mi sadržaj u svijesti izazvati to pitanje. Najprije je u svijest kapnula jedna misao, kao kad kapne krupna kaplja s lista dok stojimo pod krošnjom stabla, nad kojom je, prije nego što smo se mi pod nju sklonili, bio kratkotrajan

pljusak. Iz te misli, kao iz kaplje koja bi pala na suh kamen, razlila se slika. Znakovita! Otvorio sam oči i počeo konverzirati kao što predviñaju pravila rituala.

- Najprije sam začuo rečenicu ovakva sadržaja: 'Budeš li čekao vlak na autobusnoj stanici, nikamo i nikada nećeš otputovati.' Potom se otvorio vidik na cestu i željezničku prugu koje su kroz ravnicu išle usporedo. Cesta je bila bijela i pusta, a na pruzi se vidjelo dvoje kako jedno za drugim trče preskačući od jednog do drugog željezničkog praga. Približio sam se muškarcu koji je trčao posljednji i vidio da sam to ja. Kad sam sama sebe upitao: »Što preskačeš pragove i trčiš tom zamor-nom i dugom prugom?« dobio sam odgovor, ne znam da li od onoga sebe koji je pitao ili od onoga koji je trčao, da je pitanje glupo, ako imam oči i mogu vidjeti za kim se trči već dugih devet godina, a čini se da će se trčati još toliko. I ženu pitam zašto trči prugom, zar ne može skrenuti i trčati po bijeloj cesti? Skačući s praga na prag i pazeći da je od muškarca dijeli šesnaest pragova pred-nosti, u cipelama s visokom potpeticom, mogla bi se okliznuti i slomiti nogu. Odgovara mi daje hod žene po pruzi od praga do praga najseksepilniji. Taj hod, u kojem tjelesnost žene dolazi do punog izražaja nadilazi sekse-pilnost trbušnog plesa barskih plesačica. Gledajući njene noge, snažne i lijepo oblikovane, gledajući njene poza-dinske dijelove kako u hodu rade kao dva usporedna zamašnjaka, vjerovao sam što mi reče i trčao sam za njom, iako sam znao da se tih šesnaest pragova prednosti neće smanjiti ni za šesnaest narednih kilometara. I vje-rovao onomu sebi stoje za mnom vikao da sam budala, da na autobusnoj stanici nikad vlaka neću dočekati i da, želim li putovati, odem tamo gdje vlakovi staju i primaju putnike.

- Ne bih smjela - rekla mi je Rahela -jer pravila ne dopuštaju komentare, ali ću ti za utjehu kazati da si stigao na stanicu gdje vlakovi staju. Čekanje vlaka na autobusnoj stanici ostalo je iza tebe, neoboriv dokaz da to nije bila ljubav.

-Recite mi, Rahela, što je ljubav?-sad sam ja pitao i primorao Rahelu da ušuti, spusti kapke i počne medi-tirati. Meditacija joj je bila kraća nego moja, bilo zato što je vještija pa se lakše otvara istini, bilo zato stoje prešla na konverzaciju čim se koan spojio sa sadržajem iz uspomena. Govorila je polako i tečno. Najbolje bi bilo doslovno prenijeti njen govor, ali se ne pouzdavam da sam tako dobro zapamtio riječi i rečenice kao što sam zapamtio sadržaj onoga stoje govorila.

Židovi splitskog geta u toku rata i nakon njega, progonima i seobama, bili su znatno prorijeñeni. Ono što ih je ostalo, a ostalo ih je malo, držali su se na okupu. U sastavu te zajednice sredinom šezdesetih godina, kad je Rahela stasala u djevojku i tražila u koga da se zaljubi, bila je i njena obitelj, majka, otac i brat. Kućni posjeti, zajednički izleti i svetkovanje blagdana bili su oblici druženja te zajednice pa nije čudo što je Rahela u tom krugu tražila svoje odabranike. Iako zabrana ženidbe meñu srodnicima kod pripadnika židovske vjere nije tako stroga kao kod kršćana, pripadnici splitskog geta, živeći dugo meñu katolicima, i u tom su pogledu prihva-tili njihova ograničenja i sa srodnicima se vjenčavali tek u krajnjoj nuždi. Tražeći mladića meñu pripadnicima kruga u kojem se kretala njena obitelj, Raheli se do-gañalo da bi za mladića, u koga se zaljubila ujutro, uvečer ustanovila da joj je roñak.

To ju je mučilo mjesecima i uravnotežila se tek kad se zaljubila u svog nastavnika glazbe, koji je na školu došao kad je Raheli bilo petnaest godina i kad je za-vršavala osmi razred. U krajnji čas, kad su sve njene znanice imale odabranike, od kojih najveći broj nije uopće znao daje odabran.

Svoju ljubav, koju nije ničim prakticirala, jer je s nastavnikom glazbe imala zajedničko samo zborno pje-vanje, povjerila je stričeviću Saši, starijem od sebe šest godina, snažnu, visoku i dlakavu košarkašu, koji je kao i nastavnik svirao na gitari i pjevao iste pjesme koje je i nastavnik pjevao. Da mu nije povjerila tajnu, bila bi to

neostvarena ljubav, a kad mu je rekla sve o njoj što je reći imala, svoju je ljubav, družeći se sa Sašom, živjela iz dana u dan... Da ju je tada tko pitao što je ljubav, Rahela bi mu odgovorila daje ljubav riječ o ljubavi koju, kao i ljubav, s nekim možemo podijeliti, da je ljubav neprekidan govor o ljubavi s onim komu su dragi tvoji zanosi.

Rahela je neočekivano, što se kosilo s pravilima rituala, ponovo zaklopila oči i počela meditirati. Poštu-jući drugo pravilo, da se pasivni partner ne upleće u ono što čini aktivni, nisam je podsjetio daje obavezna mene upitati stoje ljubav, kad padne na mene red da mediti-ram i konverziram. Ali, kako mi je ovo zastranjenje odgovaralo, jer sam volio slušati nju nego na govor siliti sebe, pustio sam je neka plovi svojom rijekom života, u nadi da su nam ušća ista i kad su nam tokovi u različitim koritima.

Kad je prestala meditirati i otvorila oči, bila je snažno uzbuñena. Drhtavim je glasom ispričala nov odlomak priče koju je u svijesti započela obnavljati za prvog meditiranja.

Sašini su roditelji kod Stobreča, tamo gdje u more utječe Žrnovnica i stvara pješčanu obalu, imali vikendicu u kojoj se češće okupljala Rahelina i Sašina obitelj. Nakon jedne takve veselice, u vrijeme ljetnih ferija, Šaša, koji je bio student prava druge godine, i Rahela, koja je završila osnovnu školu i upisala prvi gimnazije, ostali su prenoćiti sami, jer u gradu, za razliku od stari-jih, nisu imali nikakva posla, niti je bilo zazorno da bliski roñaci, iako momak i djevojčica, provedu noć udvoje.

Uvečer su, a bila je mlaka večer i njih su oboje bili poluobnaženi, sjedili na trijemu. Uz Sašinu gitaru pje-vušili su pjesme koje je pjevao i Rahelin ljubljeni nastav-nik. Na zamisao o nevjerojatnoj igri došla je Rahela. Kožom, koja je, onaj dio pod sitnotkanom bluzom, te večeri razmišljala više od mozga zatravljena čeznut-ljivim riječima pjesama što su sve odreda govorile o ljubavi. Kad je razbor bio potpuno potisnut, a plima kože

nahrupila kao nezaustavljiva bujica, Rahela predloži Saši neka on sjedi na stolici kao što je i do sada sjedio i neka svira kao što je i do sada svirao, a ona će mu zaci za leña i ljubiti ga stisnutih očiju zamišljajući da ljubi svog nastavnika glazbe. Šaša neka samo prebire po žica-ma, neka ne pjevuši ispod glasa, to će činiti ona prije nego što ga počne ljubiti.

Šaša nije rekao ni da neće biti staklo kroz koje će Rahela drugoga ljubiti, ni da ta igra spada u zabranjene igre. Bolje je od male Rahele znao da posrednik u ljubavi ima više od onog za koga posreduje. Uz to je vjerovao da je Rahela više lukava nego luckasta i da zna u kakvu se igru upušta. On je uspijevao prebirati po žicama gitare dok gaje Rahela milovala rukama po kosi i licu. Po koji bi akord izgubio kad bi ga počela ljubiti po obrazu i vratu. Ali, kad su Raheli sise ispale iz bluze i stale se trti o njegova leña, kad su joj se usne našle na njegovima i jezici im se izmiješali, kad je mala Rahela stala dahtati kao što su dahtale i dvije starije žene koje je dotad upoznao, akordi su se odreda prosuli kao biseri s niske, gitara se našla na podu, a ruke su pošle prema Raheli koja je podivljala ljubeći nastavnika glazbe.

Snažan i viši od Rahele, koja je bila kao perce, djevojčicu je lagano posadio na koljena, na mjesto gdje je domaloprije bila gitara. Prelazak iz položaja u položaj nije bio popraćen nikakvim nasiljem. Usnama zalijep-ljena za njegove usne, stisnutih očiju, obješena rukama o njegov vrat, Rahela se sama stavila u položaj instru-menta na kojem je Šaša usnama i rukama svirao i pjevao Raheli druge melodije.

Isto tako, Rahela nije pružila otpor kad se Šaša podigao sa sjedalice i, noseći vatreni instrument u ruka-ma, s trijema krenuo u sobu. Odloži je na postelju. Imala je sklopljene oči, otvorena usta i isplažen jezik. Širila je ruke i očekivala daje i na postelji netko ljubi.

Rahela je bila bosa i Šaša s njenom obućom nije imao muke. Smetnja su bile samo traperice. Ne otvara-jući rasporak, uhvatio je obje nogavice i munjevitim

trzajem ogolio Rahelu, koja je tada bila bez razvijenih bokova, ravna kao trska. Da se ne bi nazirale ispod ljetnih traperica, gaćica na sebi nije imala. I Rahela je, zanemarujući bluzicu, bila potpuno gola. Osjetila se kao što bi se osjetila, kad bi tu vrstu duševnog stanja pozna-vala, nasilno rastvorena školjka. Otvorila je oči i ostala izbezumljena ugledavši Šašu potpuno naga i tri puta dlakavijeg nego što gaje poznavala. Pokušalaje pobjeći, ali se na nju spustilo dugačko, snažno i dlakavo tijelo. Hrvala se dok nije osjetila pritisak. A kad je za pritiskom uslijedila bol, Rahela se zgrčila kao iglom proboden crv, vrisnula i potonula u nesvjesticu.

Ne pamti koliko je besvjesno stanje potrajalo. Kad se osvijestila, nad svojim uzglavljem zatekla je prestrav-ljenog Šašu. Upitala ga je što joj je to učinio. On joj odvrati: a što je ona učinila njemu? Zbilja, što su oni jedno drugomu učinili?

Da joj je tada tko postavio koan što je to ljubav, odgovorila bi da je ljubav zanosna pjesma, čiji je kraj dlakavo nasilje u mlakoj noći.

Sad je bilo bespredmetno upozoravati Rahelu na pravila »rituala velikog spajanja«, čak i da nisam bio radoznao kakav je priči kraj, a gotovo neumjesno kad sam vidio kako njena potreba da priču ispriča nije ništa manja od moje radoznalosti. Zatvorila je oči i malo me-ditirala, a onda ih otvorila i, ubrzano dišući, kao da je kroz meditaciju protrčala, rekla mi što joj se u svijesti ukazalo.

Iz Stobrača se Rahela vratila u Split i na svakod-nevno kupanje odlazila sama. Svog dotadašnjeg pratioca i njegovo društvo više nije podnosila. Gubitku nevinosti nije pridavla veliko značenje, ali ju je brinulo da li je zatrudnjela, i morilo što se nije oslobañala more dlaka-vog nasilja. Čak ni onda kad je Saši, doduše polagano, počela opraštati shvaćajući da ni sama, raspaljujući u njemu silovitost bika, nije nevina. Kad se uvjerila da zatrudnjela nije, kao pod djelovanjem čarobnog štapića, učini joj se da u onom stoje uradila, daje kroz drugog

ljubila voljenog, i u onom što joj je učinjeno, da je posrednik svoju ulogu shvatio doslovno, ima nešto lijepo i uzvišeno, kao što lijepog i uzvišenog ima u svakoj žrtvi, koliko god bila teška i bezočna.

Ako bi tu žrtvu opisala do detalja i stavila je na uvid svom nastavniku, bila bi to izjava ljubavi kakvu nitko nikom nije dao, kakvu nitko nije vidio otkako se ljudi zaljubljuju.

Da piše, nije joj se dalo. Opis je mrtav i nastavnik će, ne voli li čitati, proći hladan pored njega. Zato je kupila praznu vrpcu, ubacila je u magnetofon i u neko-liko nastavaka ispričala nastavniku kako ga je voljela kroz drugog čovjeka. Sa svim pojedinostima. Nije izosta-vila ni strastveno dahtanje, ni riječi od milja koje je kroz poljupce izgovarala. Na kraju gaje okrivila za silovanje. Jer, daje on primijetio koliko ga voli, prišao joj i sam je obljubio, zar bi ona tada morala one mlake večeri sjedati u krilo dlakavom košarkašu?

Slušala je samu sebe i svaki put iznova doživljavala slatkost žrtvovanja za svoju strastvenu ljubav. Bila je uvjerena da će njen nastavnik, kad vrpcu presluša, shva-titi smisao te himne ljubavi, pozvati je i milovanjima skinuti s nje tragove nasilja. A što mu vrpcu nije slala, razlog je bio jedan jedini. Vrpca je postala takav izvor ljubavnih doživljaja da bez nje nije mogla, kao narkoman bez narkotika.

Rahelin je brat bio radoznao što to Rahela, kad se sama zatvori u sobu, preslušava na magnetofonu. Dok je nije bilo kod kuće, pronašaojevrpcu, akakojeRahelin rival u jagmi za majčinu ljubav, vrpcu je predao majci, neka sama vidi tko je i što je njena hvaljena Rahela. Kćerka joj izgubila djevičanstvo i majka je ludjela. Vodili su Rahelu liječniku, da on kaže svoje, ali je Rahela liječniku pobjegla iz ordinacije. Otac su se i stric po-svañali, majka su se i strina pograbile. Šaša je dlakavo šutio i spašavao se u košarkaškom klubu. Brat se cere-kao, i

Majka se s tim složila - i Rahela je na kraju ostala jedini krivac.

Daje Rahelu tada tko pitao stoje ljubav, Rahela bi mu odgovorila da je ljubav ogovaranje, pri čemu se suptilno pojednostavnjuje, uzvišeno unizuje, lijepo blati, a nedokučivo čini prostačkim. Ukratko, da je ljubav trajno razdjevičavanje, koje, kad gaje obavio jedan dla-kavi nasilnik, nastavlja stotinu dlakavih duša privučenih mirisom parenja, na koje ih nitko nije pozvao, kao ama-zonske piranje mirisom krvi koja se razlila vodom.

Nisam mjerio vrijeme, ali kad je Rahela ponovo spustila kapke i počela meditirati, učinilo mi se da bi s ovim dijelom igre magičnog seksa trebalo prestati. Ali, bio ja aktivan ili pasivan sudionik, prekinulo se ili nasta-vilo, bilo mi je svejedno, i Rahela je, nakon kraćeg meditiranja, ponovo progovorila.

Kao studentica povijesti umjetnosti, na jednom je izletu u Kornate upoznala Brodara. Osjećala se prokleto. Prvu je godinu po treći put ponavljala i po treći je put pala. Njenu je studiranju došao kraj, a ispred nje nije bilo ničega. Tekla je godina sedamdeseta, godina poli-tičkih zanosa koji su plijenili mladost, a pored nje su zanosi prolazili ne okrznuvši je. I dalje je bila zaokup-ljena svojim razdjevičenjem, ranom koja bi se otvorila kad god bi se u koga pokušala zaljubiti, ili bi joj se tko pokušao približiti. Brinulajuje budućnost bez završenog studija i praznina koja se oko nje širi unedogled.

Toga dana Brodar joj se, na brodu kojim je vodio turiste u razgledanje Kornata, udvarao dok sunce nije zašlo, dok nisu pristali u lučicu otoka Žuta i dok se nisu iskrcali na obalu i razmiljeli po maslinicima, da na kopnu obave što se na tijesnom brodu nije dalo. Bilo je to podavanje iz tuge, iz onoga što se nalazi u izreci »Neka ide kako ide«. Bolje bila tako jaka daje ponovo vrisnula i ponovo se onesvijestila. Izljev je krvi bio tolik da je Brodaru postalo neuvjerljivo njeno razdjevičenje u pet-naestoj godini. Pitala gaje može li za pet godina jednom rasparani himen ponovo zarasti. Koliko on zna, ne može

ni za pedeset. Otada vjeruje da ju je tek Brodar razdje-vičio. Pa kako da ne bude tužna!

Nakon izleta u Kornate, i nakon osvjedočenja u masliniku daje bila i ostala djevica, Brodar ju je naučio »ritual velikog spajanja« i mnoge druge vještine.

Otada na pitanje što je ljubav, odgovara daje to igra koja zahtijeva da se u njoj sudjeluje čista i hladna srca, igra bez obaveza, osim obaveze da platimo troškove što ih svaka igra i bezbrižan život zahtijevaju. Obaveza da se igra plati, jedini je razlog što je na početku »rituala velikog spajanja« od njega zatražila novac.

Prešli smo u spavaću sobu. U njoj je od namještaja bio nepospremljen krevet sa dva noćna ormarića kraj uzglavlja, smješten izmeñu prozora na kojima su visili teški crvenkasti zastori. Svjetlost što kroz njih prodire daje sobi boju mesa, boju suncem opaljena tijela. Na zidu iznad uzglavlja visile su slike nagih tijela. Visio je, ta-koñer uokviren, na njemačkom i hrvatskom citat iz besjede sveca požude Bhagwana Shree Rajneeshija:

Drugo biće za tebe predstavlja vrata. Dok vodiš ljubav sa ženom, ti u stvari vodiš ljubav sa samim postojanjem. -1 svlačenje je dio rituala - reklaje Rahela. - Možeš

birati: ili ćeš se sam svući, ili želiš da te ja svučem? - Sam ću - rekao sam. - A želiš li ti mene svući, ili to meni prepuštaš? - Vama, ako sa sebe imate što svući. Rahela je preko glave, polako, odmjereno, ritualno,

skinula sa sebe svoju prozirnu haljinu, u kojoj je bila od početka, kao da mi je željela pokazati kako ispod nje nema ničega. Potom je, opet u istom ritmu, ispod jastuka izvukla drugu, crnu, još koprenastiju, i obukla je počevši s nogu i vezujući joj gornji dio oko vrata. U toj haljini, na koju je kroz zastore padala svjetlost boje mesa, a ispod njene prozirne crnine nazirala se živa putenost, naliko-vala je na pougljenjenu baklju iz čije nutrine izbija vatra i crvenim boji crno. Bilo baklja, bilo luč ili dno pakla, Rahela više nije nalikovala na sebe. Nalikovala je na

postojanje iz onog citata iznad kreveta, na kojem se s tim postojanjem vodi ljubav i postiže ono što, od istog autora, piše na drvenom uzglavlju:

Kad naš spolni akt postane meditacija sve do ekstaze, tada je postignuto najviše. Za sve to vrijeme sa sebe nisam uspio skinuti ni

komada odjeće. Prišla mije Rahela i svukla kaput. Išlo je sporo, kao što će sporo ići i kad prijeñe na driješenje kravate i svlačenje košulje. Ne samo što joj nisam pomo-gao, već, drven kakav sam bio, pružao sam joj pasivan otpor. I to se moglo ubrojiti u igru bez obaveza, kako je Rahela meditirala o ljubavi. Pogotovo što mije, svlačeći me, tumačila novu radnju »rituala velikog spajanja«. Zvala se »tjelesno spajanje« i trajala je, kako reče, puni sat vremena, pa će za sve, i za usporeno svlačenje, biti vremena.

- Seks nije i ne smije biti sam sebi cilj - pričala je Rahela mučeći se oko mojih rukava. - To je sredstvo uz čiju pomoć dolazimo do viših stanja svijesti, što se uo-bičajilo zvati blaženstvom. Zato, kad počnemo, ne žuri! Ni kad se tjelesno sjedinimo, ne nagli! Čini sve polako i proživljavaj svaki novi dodir. Ne budi odsutan, ne budi obuzet silinom, budi tu, blag i nimalo uspaljen. A kad se potpuno sjedinimo, donji dio tijela neka miruje! Opusti-mo se, potpuno se opustimo. Ljubimo se, milujmo se i blaženstvo će doći. Ovo je mirna ljubav, u njoj nema borbe, u njoj se ljubavnici odmaraju, ne troše. Tajna »tjelesnog spajanja«, kao dijela rituala, u laganoj je, opuštenoj ljubavi u kojoj se satima izdržava bez orgaz-ma, i u kojoj se ljubavnici spajaju potpunije nego ikad prije.

A vrhunac »velikog spajanja«, doznajem dok me Rahela svlači, nastupit će potkraj trećeg dana, kad ovo što smo dosad radili ponovimo još pet puta, jednom do podne, a drugi put po podne svakog dana. U trenutku usporednog orgazma, koji će uslijediti na kraju posljed-njeg, šestog »tjelesnog spajanja«, doživjet ćemo eksplo-ziju ljubavi i poistovjećivanje sa svemirom. Bit će to

zajednički prasak u svemiru sličan onomu kad se u rasprsnuću raspe zvijezda.

Otklonio sam joj obje ruke kad mi je htjela ot-kopčati kopču na pojasu. Pripio sam se uz nju i zagrlio je. Niti sam je ljubio niti sam joj što govorio... Na putu prema tjelesnom sjedinjenju, Rahela je napravila po-grešan korak: obukla je crninu. Nije znala što crnina meni znači, pa nije mogla ni slutiti da je time, bar za danas, putovanje u svemir prekinuto.

Ona koju sam majkom zvao nosila je dugu crnu suknju. Na njoj je, zapravo, sve od odjeće bilo crno, ali za moj slučaj samo je ta duga i široka suknja bila od značenja. Kad bi me za ručicu vodila kroz selo, kad bismo nas dvoje veselo koračali, kad bismo bili jedno, ja i moja mama, i kad bi naišao netko radoznao, zaustavio se u razgovoru s mamom i upitao tko joj je to dijete, čije je i otkuda joj, ja bih se, ne ispuštajući majčinu ruku, zavio u tu crnu veliku suknju, kao što se dijete povojem povija, kao što se dudov prelac u svilu umotava, i kroz tu sam crninu gledao onog što pita, i majku koja odgovara... Odrastao sam ja i svijeta sam se nagledao. Ali, i sad, kad se sam pitam tko sam, ili čujem nekoga za sebe pitati tko je taj kurvin sin, ja tražim crni skut u koji bih se mogao sakriti. Kad ga ne nañem, ja ga izmislim. A kad ga izmisliti ne mogu, ja nastavljam uporno traženje, o če-mu, onomu koji čita ovu priču, ne moram, osim ove priče, podastrijeti nikakav drugi dokaz.

Otkuda bi brižna Rahela, vestalka požude, mogla znati da crninu ne mogu oskvrnuti?

Ne govoreći joj ni dalje ništa, njeno sam bedro obujmio s oba svoja bedra.

- Da, i to se dogaña! - rekla je kad se sjetila što sam joj obuimanjem bedra htio kazati.

Zasponio sam dugmad na košulji, svezao kravatu i obukao kaput. Rahela je svrh crne koprene obukla još miju kućnu haljinu. Kad smo sjeli i suočili se s nemi-novnošću prekida seksualne magije, upitao sam je nešto o prozaičnoj stvari, koja je mene, slabića, zanimala više

od leta u nebo i rasprsnuća meñu zvijezdama. Ne kažem da rasprsnuće uz Rahelu u crnini ne bi bilo lijepo, zvjezdano i nebesno, ali i let uz drugu ženu u crnini ima u sebi nešto od magične ljepote, nešto od neba i zvijezda, iako mi Rahela, a boj im se ni mnogi drugi, ne bi vjerovali.

- Kako ste došli do zemljišta na kojem je podignuta ova lijepa kuća sa sedam apartmana?

- Mene pitaš! Kao da bih ja to mogla znati! Valjda nema čovjeka koji se u zemljište i gradnju razumije manje od mene. Sve je to Brodar sredio, ja sam samo došla potpisati, u nekakav ured, što li je to bilo. Tamo sam kao prodavača našla neku staricu. Mislim daje bila malo luckasta. Tako su mi rekli, a i meni se takvom učinila.

- Po čemu? - E, jebi ga, po čemu! Pa, bila je naprosto blesava.

Čuj, ona meni prodaje zemlju, unosimo tamo u ugovor veliku cifretinu, lova do neba, i izjavljuje pred svjedoci ma da sam joj sve to platila, a ja joj nisam dala ni toliko da kupi suknju. I da nije luda! Pametan se čovjek, mi slim, zdravo se pametan čovjek s lovom tako ne razba cuje.

- Možda joj je te novce izbrojio Brodar? - E, jebi ga, i ti ga presra! On je prokleta cicija. Svi

misle daje pizdolizac, kao, žene mota oko malog prsta, a on je usrani parelizac. Razumiješ, na dinar svršava - govorila je Rahela drukčijim jezikom od onog koji je upotrebljavala u ritualu. Ali, taj je jezik, možda i više od ritualnog, bio hinjen i ritualan. Ne, nisam mogao pogo diti koji joj je od ta dva jezika »materinski jezik«.

- Vi kažete, bila je naprosto blesava kad mi je ustupila zemlju bez naplate. A možda je ta žena bila naprosto dobra i zbog nečega se na vas smilovala?

- Kad sam rekla da je bila luda, onda sam mislila daje bila općenito luda. Nikad je više nisam vidjela, ali sam čula da živi u kući navrh brijega i da je sve luña, da i drugima daje zemlju bez naplate.

- Ja jesam dosadan, ali bih se ipak drznuo i zamolio

vas da mi kažete kako je to teklo kad ste potpisivali kupoprodajni ugovor. Mislim, je li vam što rekla kad vas je toliko obdarila?

- Rekla? Pa, nije prestajala mljeti! Ta me je starica tapšala po leñima, dodirivala mi haljinu, ljubila mi ruku i govorila da sve zna o mom djedu i o mojoj baki, o mojoj majci i meni. Čudila sam se što zna sve o djedu i baki. Ja nisam znala ništa. Otkud bi ona mogla znati? U jednom sam se trenutku, da starica ne primijeti, obratila Broda ru, koji je tu kao slučajno bio, i rekla mu čuje li on, i vidi li on ovo. Stavio je kažiprst na čelo i zavrtio ga, kao, stara ima šuplju tikvu. Ali, iako se meni jebalo tko šta kupuje, a tko šta prodaje, a najviše mi se jebalo što potpisujem ako me ništa ne košta, mene je u jednom trenutku uhvatilo za grlo i rekla sam sebi: »Gusko, što ovo ovdje izigravaš! Ovaj ti je usrani parelizac i ovo uvalio, kao što ti je uvalio u masliniku na izletu u Kornate i kao što ti otada uvaljuje svaki dan«. Razumiješ, bilo mi je žao te šašave starice. Ali, rekla sam sebi: »Jebi ga, tko tebe sažaljeva!« I što me je koštalo da za jedan potpis dobijem hrpu love!

- Zar niste dobili zemlju? - Odjebi! Što bi meni zemlja! Za nekoliko mjeseci,

isto tako, uz jedan potpis, prodala sam je Brodaru. I on je onda tu sagradio ovo jebalište. To je plod njegova poslovnog genija. Priča daje bio u Bangkoku, daje tamo vidio što turiste mami. Kakvo more, kakve prirodne ljepote! Žene donose novac.

- A tko je taj Brodar? - upitao sam i odmah se pokajao.

- Ti mene pitaš tko je Brodar - rekla je Rahela preobrazivši se u tili čas iz brbljave uličarke u goropadnu polovnjaču, koja je na sve spremna kako bi sprala ljagu koju sam joj obmanom nanio i obranila se od opasnosti što joj prijeti od podmuklog uljeza. - Zar ti, kad si pozvonio na vrata i ja ti otvorila, nisi rekao da te meni šalje Brodar? - rekla je kao daje u drvo zabila klin o koji će me objesiti. Vidio sam dvije uloge koje je preda mnom

odigrala, ulogu erotske čarobnice i ulogu uličarke, obje znalački izvedene, i nisam sumnjao da će i goropadnicu dobro odigrati, da će me izbaciti iz kuće a da neće reći što reći ne želi.

- Rekao sam, i on me je zbilja poslao. Pitao sam vas, jer sam htio da mi o Brodaru kažete više nego što sada znam.

- Više nego što znaš! A što ti znaš, i što bi htio znati? - rekla je, stala i zamišljeno nastavila: - A da ti nisi prokleto njuškalo?

- Nisam! Što vam je! Brodar je meni više od znanca, on je moj poslovni partner. A vi znate koliko on drži do poslovnih veza. Uostalom, uvjerit ćete se. Ja sam sada i vaš susjed. Kupio sam staričinu kuću na brijegu... Što mislite o ideji da se u ponedjeljak ponovo vidimo? Na seoskom groblju. Toga je dana toj ludoj starici godišnjica smrti. Malo cvijeća. U deset sati. A onda ćemo se nas dvoje ponovo zatvoriti u ovu kuću. Dolara imam, a ako i drugo bude kako valja, let nam do zvijezda ne fali.

- Važi, drugar! - rekla je Rahela i ispružila obje ruke da se rukujemo.

Dok sam napuštao kuću ljubavnice općeg značenja, silazeći niz stepenice a nju ostavljajući u predvraću, čuo sam kako me poziva:

- Ej, ti! - U tom se pozivu Rahela još jednom premetnula iz jedne u drugu ulogu. Ovoga puta u ženu slomljena srca koja rezignira nad ljubavlju i životom općenito, zbog čega je, ako dobro mislim, u njenu nazivu ono »od općeg značenja«.

- Recite! - kazao sam, zastao na dnu stepenica i okrenuo joj lice.

- Malo sam meditirala. Znaš kako bih sada odgo vorila na koan stoje ljubav?... Svi smo mi zaljubljenici koji uzalud, godinama, na autobusnoj stanici čekamo vlak s voljenim ili voljenom da nekamo otputujemo iz blata koje nas okružuje.

Kod proroka bezboštva

U rujnu, kad se zemljai more, zagrijani preko ljeta, polagano hlade, ako je vrijeme bez vjetra, nad nizinsko priobalje zadarskog okruga katkad se spusti gusta magla već s večeri, kao što je pala one večeri kad sam se od Rahele vratio u Goleševe dvore, pa potraje sutradan do podne. U drugim mjestima gdje sam živio, volio sam magleno vrijeme. Doživljavao sam ga kao omotač koji me štiti od svijeta i prisiljava da sjedim u kući i bolno razmišljam o onim stvarima o kojima po vedru danu nikad ne bih razmišljao. I u ivanovskoj noći ugnijezdila se misao slatka od gorčine, kao što se gnijezdila i u drugim maglenim noćima, ali prokleti svjetionik na rtu Triju kopita, koji se javio u sumrak i tulio svu noć, nije mi dopuštao da se smirim i uživam u samoći uz predmet kojim se bavim.

Pred tim je tuljenjem, ritmiziranim i dubokim, svaka pregrada, maglena posebno, bila zaludna, jer je zvuk izlazio iz same materije od koje je prepreka sači-njena. Od drva, kamena, cigle. To je tuljenje, zato stoje osvajalo materiju, izbijalo i iz mene sama. Sebi sam se činio svjetionikom u magli koji ispušta prodorne zvuko-ve da bi upozorio mornare što lutaju morima, neka ne dotiču moje obale ako se ne žele smrskati i ostati nasu-kani tu gdje sam se sam nasukao, na siki Tri kopite, u tom moru i tim dvorima.

Iako sam dio pisama i razglednica o prodaji zem-ljišta, na kojem će kuću podići neki Prokopije Matijević zvan Proka, već jednom površno pročitao prilikom raz-vrstavanja papira nañenih u trapu ispod ognjišta, sad

sam ih, uoči sutrašnjeg posjeta tom čovjeku, čitao još jednom, ali u cijelosti i temeljito. U tom je sveščiću bilo nekoliko razglednica pisanih izmeñu sedamdeset prve, kad je majka Marija dala zemlju Raheli, i sedamdeset pete, kad će zemlju dati Proki. Sin ih piše iz nekolikih švicarskih gradova, hvali se svojim imovnim stanjem, obećava majci skori povratak i javlja joj dan i sat kad će preko radija, uz prigodnu pjesmu, primiti njegov poz-drav.

Ima tu ijedna slika. Stoji sin u konobi čiji su zidovi grañeni od netesanih balvana. Pred njom je dug, grubo obrañen stol, a na stolu toliko sireva, pršuta i stegana koliko ih i kakvih majka Marija u svom vijeku nije vidjela.

Promatrajući te razglednice i tu sliku u toj magle- _ noj noći, dok svjetionik prodorno tuli a sam se osjećam kao svjetionik na siki, ja sam nadu majke Marije, što su je ta pisma hranila, doživljavao kao beskrajno magleno more.

Ako je i ona tako doživljavala svoju nadu, mora da je sinovljevo pismo iz Rarona na Rhoni od sedmi ožujka sedamdeset pete doživljavala kao zvučni signal svjetio-nika koji joj je javljao daje magleno more ovaj put neće progutati.

Majko moja majčice! Kakve to ružne glasine, kao da ih grakću gavrano-

vi, dopiru do mene? Tko se to usuñuje da na tvoj račun, predraga majko, izgovara nedrage riječi, i tko se to usuñuje da te šalje tamo gdje on sam, ni kad bi bio lud, ne bi želio ići?

Ako te i dalje budu proglašavali ludom, jer jaja što ti ih kokoši snesu pohranjuješ u konobu da bi tu mene dočekala, ti im reci da će, istina, mnogo jaja propasti ne dočekavši me, ali da će ona koja u podrum budu ostav-ljena tjedan ili mjesec dana pred moj dolazak, za koji nitko ne zna kad će uslijediti, sigurno dospjeti na moju trpezu. Reci im, majčice, kad ti kažu dan i godinu kad ću seja vratiti, pa ćeš prestati slagati jaja u konobu, jer oni

meni brane da ti doñem. Dokle ti god to ne znaju reći, a ti pouzdano znaš da jednog dana dolazim, ti ćeš - kaži im, bez straha da te proglase ludom - slagati jaje svrh jajeta, grozd svrh grozda, smokvu svrh smokve. Ti ne želiš da me, kad doñem, nemaš čime počastiti.

Ako te pokušaju nagovoriti da napustiš Goleševe dvore, jer da sobom više ne vladaš ili da će ti u staračkom domu biti bolje, ti im, majko najdraža, reci, da su tako milostivi, da ti povise mirovinu pa ćeš i u svojoj kući dobro živjeti. Reci im da do svoje smrti, jer si se za njih pred oltarom vezala, Goleševe dvore napustiti nećeš. Ako im popustiš, strpat će te u starački dom, u ono sjenovito dvorište iznad crkve svetog Frane, mene će kao nas-ljednika proglasiti mrtvim, iako je u mome grobu samo veslo, a općina će u korist staračkog doma prodati naše imanje i tako će Goleševi dvori propasti. Majčice, zar bi ti i luda takvo nešto mogla dopustiti?

Znam da ćeš izdržati, znam da ti nisu potrebni ni moja ohrabrenja ni moji savjeti. Ipak, da ti srce življe kuca, za tebe će se preko radija sedamnaesti travnja u četiri po podne pjevati pjesma ohrabrenja:

O zvijezdo suzna sjaja, Znaš li kud puti do nje vode? Odvedi me do zavičaja, Do majke, kruha i slobode.

A ti što lumin pališ, Brinuć se za me i moje pute, Ognjište naše staro brani Od svakog zla i zlobe ljute.

Mate

Do kraja ožujka i čitav travanj na Golešev su brijeg iz Švicarske stizale razglednice, njih pet na broju. Na njima su se vidjeli Bern, Lausanne, Chur, Delemont i Thun. Dolazile su zajedno s lastavicama koje su uz cvrkut obnavljale gnijezda nalijepljena na masivne gre- .... ii

de trijema. I dok su laste navještavale tople dane, zeleni vinograd, cvijet na bosiljku i kupini, razglednice su na-vještale udarno pismo, koje stiže u prvim danima svibnja.

Majko moja majčice! Ti ćeš se sjećati kad je pokojni otac dovršavao

gradnju Goleševih dvora. Bila si mlada, s prvim sinom u naručju, najobrazovanija žena u selu, pod zaštitom strica koji je o gradnji vodio brigu kao i tvoj muž. Sav grañevinski materijal, kamen, glina, kreč, pijesak,pa čak i grede od crnike, nañeni su u okolici Ivanova. Kad je došlo vrijeme da se crijep kupi, a sav novac bio utrošen u kupnju prozora, vrata i podova, radost je pomućena brigom otkuda namaknuti novac za kupnju crijepa. Nisu ga imali ni Martin ni stric, i poslovi su, kad se zabati dovrše, morali biti odgoñeni.

Na vrhuncu tvoje i očeve brige, u luku uplovi brod velikih jedara. Iz broda iziñe mlad kapetan i reče da mu je brod pun crijepa. Prodat će ga odjednom ili na komade, po potrebi kupca. Uputiše ga na Golešev brijeg, tamo Martin kuću zida.

- Treba li vam crijepa? - upitao je zidare mladi kapetan, crne, mjesec dana nebrijane brade.

-1 sam vidiš! - rekao je Martin trljajući oči u koje se ulio znoj. - Ali nemam novca.

- Ja sam pitao treba li vam crijepa, a ne imate li ili nemate novca.

- Kako to? - začudi se Martin. - Tako to - reče kapetan. - Crijep istovaruj iz broda,

a platit ćeš mi kad se dogodine u ovo doba pojavim. I onda ako novaca budeš imao.

Nije nikakvo čudo stoje kapetan svoju robu davao na veresiju, to su činili i drugi moreplovci, s hrvatske i talijanske obale, ali je čudno što od kupca nije tražio ni vlastoručno pisanu potvrdu i potpise jamaca. Čak nije kazao ni kako se zove ni odakle je, iako je u selu bio prvi put. Da mu to nije pisalo na velikom jedru i s oba boka na pramcu, ni Martin ne bi znao da je crijep dovezao Domenico Manchebin iz Cattolice, koja se, a to su neki

u selu znali, nalazi na pola puta izmeñu Riminija i Pesara.

Slijedeće godine, opet u isto vrijeme i opet s punom štivom crijepa, u Ivanovo je uplovio moreplovac iz Cat-tolice, ne da od Martina naplati lanjski tovar, nego da pita treba li nekomu krov na kući. Martin je svoj krov platio, a našao se netko drugi komu je krov trebao. Ne jedan, nego više njih. Otada je Domenico uplovljavao u luku svaki put kad bi tko u Ivanovu odlučio da mu više ne prokišnjava krov nad glavom.

Bez potvrda i jamaca, bez pologa i kamata, sve na riječ danu od čovjeka čovjeku, uzmi i platit ćeš kad budeš imao, moreplovac je iz Cattolice za pet godina sa svih ivanovskih krovova skinuo kamene ploče i kuće pokrio crijepom. Osobito ih je bilo lijepo gledati na vlažnu vremenu, nakon kiše, kad iznenadaprosine sunce i stane iskriti u kapljici i crvenoj ocaklini crijepa. To je iskrenje bilo plod čovjekova povjerenja u drugog čovjeka, stvari koja se pamti jer je rijetka, pa o njemu sve do danas, kad poslije kiše ugrije sunce, krovovi Ivanova pjevaju pje-smu.

U prvoj godini prvog svjetskog rata Domenico je u Ivanovo uplovio samo dva puta. Prvi put se kupac našao, ali su crijep morale iskrcavati žene i djeca. Drugi se put kupac nije našao. Muškarci su bili u ratu, a na krovovi-ma nekih kuća vile su se crne zastave. Domenico je isplovio s tovarom i više se do kraja rata nije pojavljivao.

Potkraj rata, kad je svaka druga kuća bila u crno zavijena, u sastavu korpusa talijanske okupacione voj-ske kroz Ivanovoje prošao i Domenico Manchebin, tužan što nosi pušku a ne dovozi crijep. Odmarširaoje nekud u unutrašnjost i, kad su ga počeli zaboravljati, u drugoj godini okupacije pojavio se u lijesu. Pokopali su ga na groblju kod crkve Ivana Krstitelja. Otuda napis na nje-govu križu i danas gleda crvene krovove Ivanova.

Što mu se desi, kako poginu dobri kapetan iz Cat-tolice?

Domenico je čuvao stražu negdje na putu koji vodi

do Krke i skradinskog mosta. Vrijeme je kratio sa šesnae-stogodišnjom čobanicom ðurñom iz sela Meñara. Kad ðurña ostade noseća, da speru ljagu bačenu na obraz njihove kuće, dva ðurñina brata, i ne pitajući Domenica hoće li im se oženiti sestrom, dočekaju ga kad je dolazio ðurñi na sastanak i izbodu nožima.

Već sutradan, dok su Domenica liječnici u Skradi-nu pokušavali održati na životu, bez najave i svadbe braća udaju sestru za trideset godina starijeg udovca Proku Matijevića. Taj je znao da šesnaestogodišnjaki-nja, pa i s tuñim djetetom ispod suknje, vrijedi više od četrdesetogodišnjakinje, kakva bi njemu po godinama pristajala.

Domenico pak na samrti poželi, kad je već moralo biti kako ne valja daje bilo, neka ga sahrane u Ivanovu, gdje ljudi znaju tko je i kakav je. Imao je pravo. Iako se ni u Ivanovu preljub ne zaboravlja, iako se i tu oko tih stvari svijet vrti, tu zbog preljuba ne bodu noževima, jer drže da se prolijevanjem krvi ne svjetla ničiji obraz. Osim toga, nije obljubio mladu damu, obljubio je iz samilosti čobanicu koja je zaudarala na kozje brabonjke i bila u sedmom nebu daje ljubi čist, lijepo obučen i namirisan muškarac, čiji su džepovi puni čokolade, bombona i drugih ñakonija. A što mu se omaklo dijete, o Bože moj, komu se muškarcu to mimo volje nije dogodilo s vjen-čanom i nevjenčanom ženom! I kad znaš da ga ubojice nisu ni upitale hoće li im se oženiti sestrom, kad znaš da bi se, zato stoga Ivanovo takvog poznaje, i oženio njome, onda mu se zbilja nema što zamjeriti.

Neki mu oplijeve grob na Dan mrtvih, neki mu od buketa namijenjena grobu svojih pokojnika odvoje stru-čak krizantema i tako ga se sjete, neki ga se u molitvi spomenu, a tebi je, majčice, palo u dužnost da mu se zahvališ kao što mu se nikad nitko nije zahvalio. Kad ti nakon ovog pisma na prag doñe čovjek i predstavi se kao Prokopije Matijević, sjeti se radosti koju si kao mlada majka osjetila kad je Domenico Manchebin tvom Marti-nu dao crijep. Pred tobom će stajati sin čobanice ðurñe I

i Domenica Manchebina. Valjda daprikrije njegovo pra-vo očinstvo, poočim mu je nadjenuo svoje ime.

Znam, majčice, da ti neće biti teško Matijeviću dati zemljište za gradnju kuće, ono što se nalazi izmeñu Šuplje stijene i Vilenjaka. Nitko kao ja ne zna koliko si darežljiva. Tebi je samo potrebno pružiti priliku da po-kažeš svoju zahvalnost i meni priuštiš zadovoljstvo što sam sin takve majke.

Mate Tada je na moja vrata zakucao fotograf i u sobu

ušao sav rosan od magle. Raspitivao se kakav je dojam na mene ostavila Rahela, a kad sam pokazao nevoljkost prepričavati pojedinosti, značajno se osmjehnuo, pre-stao me zapitkivati i, učinilo mi se, ostao u uvjerenju da sam, doduše, vidio što je i kako je s Rahelom, ali da njenim dražima nisam odolio. Postiñen pohotom koja me je uvela u vrtložnu igru, o samoj igri, mislio je fotograf, ne želim govoriti. Osjećao se pobjednik, kao, i sam valjda vidim kako je s tim zemljištem stvar luda i složena. Ali, rekao mije, nije on došao radi Rahele, došao je da me poduči kako ću postupiti s Prokopijem Matije-vićem, komu, ako se držim reda, sutra odlazim.

Da se odmah razumijemo, rekao mije fotograf, ja mogu nastupiti kako želim i predstaviti se kako hoću, ali mi on savjetuje da svoje ime ne koristim. Kad bih mu otkrio tko sam, možda me Proka i ne bi izbacio iz kuće, ali je sigurno da mi o sebi ni jednu stvar ne bi povjerio. Otkako ga fotograf zna, Proka je nepovjerljiv čovjek, a otkako mu se ime povlači po novinama, nikomu više ne vjeruje. Fotograf mi preporučuje da pročitam izreske iz novina i potom sam odlučim kako bih se morao predsta-viti želim li da me Proko srdačno primi i da se preda mnom otvori. Pa će mi, možda, u nastupu iskrenosti, povjeriti i kako je do zemljišta došao.

Iz novinskih izrezaka - koje sam čitao kad je otišao, moram reći pravu riječ, vješt svodnik - nekoj vrsti pole-mike izmeñu Šime Kuže, sina gradskog povjesničara Roka, i Proke Matijevića, doznao sam svašta i koješta.

Kuže nije bio samo mlad, nasrtljiv i beskrupulozan, bio je i pismen mladić. Proka ne samo što nije bio u pravu nego je bio i nepismen, pa je njegova neukost bila najveći dokaz daje u krivu. To nije bio rat dvojice koji stoje na nogama, šakaju se i gledaocima pružaju priliku i da se dive tučnjavi i da se procjenjuju tko je jači, to je bio prizor, ako se poslužimo onim iz narodne pjesme, kad pobjednik poraženog veže konju za rep i vuče ga po blatu. A čim se polemično dopisivanje pretvori u mrcvarenje, čovjek ne zna na čiju će stranu stati, na stranu nemilo-srdnog pobjednika, sa čijim se pogledima slaže, ili na stranu poniženog gubitnika, čije poglede ne dijeli. Stati na stranu nasilnika nije lako ni kad je u pravu.

U takvom opredjeljenju nazirao se izbor uloge koju ću pred Prokom odigrati.

Mladi je Kuže sredinom osamdesetih postao asi-stent na katedri sociologije i izabrao studij religije, iz čega je namjeravao napisati i doktorsku dizertaciju. Tih se godina mnogo govorilo o dijalogu izmeñu crkve i marksizma, stoje crkva prihvatila kao mogućnost da se nešto uopće kaže, a marksisti da pokažu dotad, navodno, zatomljivani liberalizam i da sa sebe skinu kompleks netolerancije, kojeg su se mlañi naraštaji marksista htjeli osloboditi. Ponesen potrebom da sudjeluje u modeliranju društvenog mnijenja, što je tih godina bila nasušna potreba svih sociologa, a posebno onih koji su vodili dijalog sa crkvom, mladi je Kuže još u pripremi dizerta-cije njene odlomke objavljivao u »Zvijezdi Dijadore« kao članke o sociologiji religije. U poslu mu je pomagao otac, koji je znao stoje arhivski rad i kakve mogućnosti pruža onomu koji želi pisati. Vidjelo se to po svakom sinovljevu retku. Svaki je izvirao iz arhivske grañe, na njoj se temeljio ili iz nje bio doslovce prepisan.

Po onom što sam vidio, mladom je siociologu ne-presušno vrelo bio arhiv Komisije za vjerska pitanja, kojoj je na čelu od šezdesete do šezdeset i šeste stajao gvozdeni predsjednik Proka Matijević. Iza njegova pred-sjednikovanja u obliku diskusija, zaključaka, zapisnika,

referata, dopisa i denuncijacija ostala je obilna arhivska graña. Kad se toga dočepao arhivski štakor stari Kuže i donio na uvid sinu, bio je siguran da će mu dijete dokto-rirati i da će se pročuti u javnosti.

Ako je jednom marksistu u vrijeme otvaranja dija-loga sa crkvom trebao dokaz kako je staro ponašanje marksista prema crkvi pregazilo vrijeme, onda je on tih dokaza u materijalima Prokine komisije mogao naći koliko hoće i kakvih hoće. A mladi se Kuže nije ustru-čavao da te dokaze objavi, niti se libio da imenom i prezimenom prozove predsjednika Komisije koji je, što se iz dokumenata vidjelo, bio njena inspirativna duša. Primjeri vjerske nesnošljivosti bili su glupi i slikoviti. Zato su Kužine člančiće u nastavcima ljudi rado čitali. Pošto se iz broja u broj javljalo ime nekog Proke, glavnog aktera svih priča, valjalo je očekivati da se uvrijeñeni Proka javi i pokuša opravdati.

Čitalac se mogao s Prokom složiti, da je Kuži lako danas govoriti kako govori, da su to bila druga vremena kad su se crkva i komunizam držali za gušu pa se radilo tko će koga, i ne složiti, da je komunizam danas ojačao, da pobjeñuje posvuda, pa mu je kao pobjedniku lako otvarati dijalog sa crkvom koja je izgubila tlo pod noga-ma, ali se nije mogao oteti dojmu da Proka sa svojom pismenošću i zaključivanjem nije bio usuglašen ni s vremenom kad je odreñivao kako će se komunisti odno-siti prema religiji, ni s vremenom kad u polemici s mladim sociologom pravda svoje nekadašnje postupke.

Zavada s vremenom, ovim i prošlim, govorila je da Proka odavno luta, da odavno ne zna ni kamo ide, ni je li odabrani put njegova volja ili njegova nesreća. U neu-kim odgovorima na ubitačne probode mladog Kuže, on se doimao sam, osramoćen i od svih napušten, kao čovjek koji vapi da mu netko pomogne, da ga povede za ruku i pokaže mu izlaz iz pustoši u kojoj se našao.

Ne bi li bilo dobro da mu doñem i prikazem se kao čovjek koji će uz njegovu pomoć preuzeti njegovu bitku

s nasrtljivim sociologom? Do jutra sam trebao smisliti kako bih se, da mi povjeruje, morao predstaviti.

Nisam poranio, nije bilo svrhe, za proroka bez-boštva bio je rezerviran čitav dan. Prokina se kuća nala-zila na lijevoj strani komada zemlje isturene u more izmeñu Šuplje stijene i Vilenjaka. Isturena kuća nije mogla imati pristanište u Vilenjaku, pa je domaćin, koristeći stijenje, sam sebi napravio lučicu za lañicu s jarbolom. Zatekao sam je kako čami u magli, bez snage da ikog potakne na plovidbu.

- Ja sam Svetislav Veselinović - rekao sam strancu u kućnom haljetku, koji mije odškrinuo vrata i pogledao me sumnjičavo, kao da mu donosim poziv za izdržavanje višegodišnje robije. - Zar niste čitali moj članak? - pod-sjetio sam ga, dvojeći je li preda mnom Proka ili sam naletio na nekog drugog.

-A ti si taj, delijo! - razgalio se, zagrlio me i poljubio u obraze tri puta. - 0 brate Sveto! Što ne javi da dolaziš? Ne bih te ovako nespremno dočekao. Hajde, ulazi, vladaj se kao u svojoj kući.

To prepoznavanje i tu srdačnost mogu zahvaliti izresku iz »Politike« na kojem je bio člančić nekog Sve-tozara Veselinovića. Taj čitaoce obavještava da se u »Zvijezdi Dijadore«, bijednom provincijskom listiću, vodi »bespoštedna kampanja protiv zaslužnih ljudi«, pa navodi slučaj Proke Matijevića. Kad sam se odlučivao predstaviti kao novinar »Politike«, bojao sam se da taj članak Proka nije zapazio jer ne čita »Politiku«. Pokazalo se da je Proka redoviti čitalac toga lista i da člančić pored njega nezapažen nije mogao proći. Ne samo što mu se ime Svete Veselinovića usjeklo u pamćenje već je to ime postalo i sadržaj njegovih prisilnih misli. Kad sam se pojavio na vratima, mora da sam ga se dojmio kao porod njegove opsesije.

Prateći njegovo uzbuñenje, koje se polagano smiri-valo, i slušajući njegovo tepanje Sveti, Svetislavu, Sveto-zaru i Tozi, primijetio sam da u odreñenim razmacima pogledava na zid, gdje je uz preslicu i stari nož visila

ikonica svetog ðurña. Zid mu je bio stalno s desne strane, pa mi se učinilo da je to obziranje tik, onaj nehotični trzaj vratnog mišića što sam ga viñao kod više ljudi. Nož i preslica bili su položeni unakrst kao neka kruna iznad ikonice, a ispod nje je bio bukov okrajak na kojem je pisalo: MALO DAJE ONAJ TKO MNOGO OBEĆAVA. Teško da sadržaj napisa ima kakvu vezu sa svetim ður-ñem. Ipak, nikad se ne zna što sa čime ima vezu. Kao što se ne zna štreca li Proka udesno jer mu je to tik, ili u stranu pogledava da ga natpis podsjeti na oprez prema meni, jer i ja mogu biti onaj koji obećava više nego što može dati.

- Onda, Sveto, ti si tu! Sjediš sa mnom, piješ i pričaš! Tko bi to još jučer rekao! - A nakon pogleda na ikonicu i natpis koji unaprijed optužuje sve koji siju pretjerana obećanja: - Kojim dobrom, brate Tozo?

- Tema novinara neće tražiti ako on nju ne potraži. To i ništa više - rekao sam. - Ono što sam napisao, malo je. Htio bih napisati više. Pratio sam sve što je onaj o vama napisao. I ono što ste mu odgovorili, dakako! Vidio sam daje istina na vašoj strani, ali da niste, oprostite na smjelosti, vični peru i novinarskim marifetlucima. Mi slio sam, ako vam pomognem, pomogao sam istini, a ne vama. To je sve.

- To je mnogo - rekao je Proko i zamislio se. - A kako da mi pomogneš, Svetozare?

- Postoji više načina. Mislim daje ovaj najbolji. - Izvadio sam iz torbe magnetofon, stavio ga na stol, jedan mikrofon namjestio ispred sebe, drugi ispred njega i pustio ga u rad.

Kad je počelo snimanje govora, a crvena lampica stala titrati, Proka se okrenuo ikonici i tako okrenut ostao. S njegovim je vratnim mišićem sve u redu! Pošto je ikonicu dobro pogledao, složio se da će način s magne-tofonom biti dobar.

- Razgovarat ćemo o svemu. Ja ću kod kuće pre slušati snimku i uzeti s nje ono što mi treba. Prije nego članak dadem u štampu, pokazat ću vam ga. Ako bude

nešto da se izbaci, izbacit ćete... Možemo odmah početi s prvim pitanjem. Kako dolazi do te svañe? Gdje ste Kuži stali na žulj? Koji je njegov motiv da se s vama zakači?

- Komu sam ja na žulj nagazio? Nikom ima dvade set i tri godine. Od šezdeset šeste, kad sam poslao sve u materinu. Ona gužva oko Rankovića, ona osuda policij skog duha!

- Duge su dvadeset i tri godine. Mora da ste nekoga očepili - pitao sam.

- Nikoga. Samo sam sebe sama čepao. Tamo sam sa Šibom Golešem i još nekima radio nekog vraga, ali se to ne može zvati čepanjem. To je takvo vrijeme bilo, viči i viči u ništa. Tobože, nekoga gaziš. Kad tamo, vidiš da gaziš pete svojih cipela.

- Ništa neobično! Koga god čepao, čovjek sebe čepa - rekao sam, siguran da aluziju Proko nije razumio.

- Dvadeset i tri godine sam istupao samo u zboru, a onda me je vrag nagovorio - i Proko se načasak okrenu da vidi kako ikonica stoji - i ja sam progovorio. Moj prijatelj Justin Pismoznanac je to napisao, ja sam samo potpisao. I iziñe to. Prasnu kao mina. Onda se taj posra- nac Kuže javio. -1 Proka simbolično pijunu, bez sline.

Sjećao sam se toga člančića što sam ga našao meñu izrescima koje mije sinoć donio fotograf. U Benkovcu je na velikom mitingu visoki rukovodilac, čije je ime bolje ne spominjati jer spada u velike male ljude što ih zaborav brzo pokriva, rekao da izmeñu stare i nove Jugoslavije nema kontinuiteta, da su to dvije različite stvari. Prva je bila »tamnica naroda«, a druga zemlja »bratstva i jedin-stva«. Prvu su zvali »trula«, a drugu sav svijet vidi kao nerazrušivu zemlju. Najveći dokaz da kontinuiteta ne-ma, bila mu je činjenica stoje stara morala nestati da bi na njenim ruševinama nastala nova. I dobro je što je stara nestala, što ju je vrag odnio, kako se u govorničkom žaru izrazio govornik.

Žestoka su se protivljenja javila sa svih strana. Prokin se člančić ističe samo po tomu stoje bio prvi, pa su se ostali pisci svrstavali ili iza rukovodioca ili iza

Proke. Tako je Proka s rukovodiocem stao na istu stranu. Pokazalo se da su branitelji kontinuiteta žešći, da ih je više i da se radije javljaju za riječ. Oni koji su procjenjivali da svaka svaña prethodi tučnjavi i lomu u vrhu vlasti, pristalicama kontinuiteta davali su veće izglede na pob-jedu. Proko se tom vojskom pristalica, koja je rukovodio-ca bila spremna skinuti s vlasti, tih dana ponosio.

- Zbog čega bi se nova Jugoslavija stare stidjela? - rekao je Proka. - A ona je stara bila prava država, država reda i discipline. Znalo se i tko i što! Znalo se pet godina unaprijed koliko će koštati kilo kruha. Mogao si štedjeti i planirati. A ne ovo danas, dinar klizi iz ruku.

Mladi je Kuže Proku dohvatio s ranjive strane. »Daje Prokopije Matijević za vrijeme 'trule' Jugo-

slavije bio seljak ili radnik pa da danas brani propalu državu, ja bih njemu skinuo kapu kao rijetko viñenu čovjeku, jer se svi ostali seljaci i radnici slažu daje dobro stoje staro kljuse lipsalo. Alije Prokopije u 'tamnici naroda' bio poštar, nosio je uniformu, primao redovito plaću i njemu onaj dinar za kilogram kruha nije bilo teško platiti. Pitao bih ga, daje bio seljak, bi li mu bilo teško prodati pšenicu za dvadeset para, pošto je pšenica u 'truloj' sve vrijeme prodavana? Lako je hvaliti red, disciplinu i jeftinoću jedne države kad je sve to bilo namijenjeno državnim službenicima, a ti si bio jedan od njih. Makar i seoski poštar sa četiri razreda osnovne škole i svjedodžbom gorljivog pristaše 'kralja i otadžbi-ne'.«

- A ja sam njemu odgovorio... ne ja, nego Justin, ja sam samo potpisao... čuj ti, kopile, koja država ne plaća svoje službenike, ljude koji paze na red i disciplinu, ne za sebe nego za svakoga - govorio je Proka.

Kuže mu nije ostao dužan. »Koja? Ova, Juga 'bratstva i jedinstva'. Svi oni što

brane kontinuitet stare i nove Jugoslavije, okolišno žele reći daje stara bila bolja od nove i da bi novu trebalo postarati ako žele da oni o njoj dobro misle. Ono stoje čudno, ova nova najbolje plaća one što o njenim novina-

ma loše misle, umjesto da čini stoje i stara činila, da plaća samo one koji će o njoj dobro misliti.

Prokopije Matijević toliko hvali staru da mi se čini kako on svoju mirovinu pukovnika nije zaradio stvara-jući novu već uskrisujući staru Jugu. Elementarna pri-stojnost nalaže da majkom zoveš onu koja te mlijekom hrani.«

- On meni da mi je mirovina visoka! Sve sam ja to krvlju zaslužio - ljutio se Proka.

Tek tada je Kuže posegnuo za prljavim rubljem što su ga puni arhivi ove zemlje i bijelog svijeta, prljavim rubljem koje svjedoči da slika čovjeka nije ono što sam o sebi misli, daje slika čovjeka ono stoje sam, kao crv na listu, životnom putanjom narisao. 0 tom su arhivi rje-čitiji od pamćenja.

»Tu staru državu reda i jeftinoće otišao je četrdeset prve Prokopije braniti kao rezervni potporučnik«, pisao je Kuže u namjeri da ospori komunističku svijest umi-rovljenog pukovnika i da dokaže kako su njegovom sud-binom prije upravljali nužda i slučaj od njega sama, da dokaže kako je komunistička samosvijest naknadno do-šla kao posljedica pristajanja na nuždu i zadovoljstva onim što su mu nužda i slučaj donijeli. Sam Bogzna kako se Matijević našao u pratnji Draže Mihailovića na Rav-noj Gori kad se stara Juga razbila kao porculanska šalica. Tko je koga tražio i našao, tko je koga i zbog čega privlačio, kako su se združili, o svemu tomu Matijević nije rekao ni riječi, makar bi mnogima bilo zanimljivo čuti.

Polovicom četrdeset treće pojavio se Prokopije u rodnom selu Meñarima. Imao je Dražine ovlasti da okol-ne četnike podredi svojoj vlasti, a da svoje sumještane i sunarodnjake, koji su pristupili partizanima, pridobije za četništvo. Četnički prvaci, sve sama gola seljačka sirovina, više drumski razbojnici nego vojnici, Dražinu mandataru nisu dali vlast. Jedan od njih potegnuo je na Matijevića nož, od čega mu se i sada vidi brazgotina koja ide preko čela i završava se u lijevoj obrvi. Ako ga danas

upitaš odakle mu to, odgovorit će: »Od četničke kame.« Ali ne kaže daje to zaradio kad se sa četnicima otimao za prevlast.

Njegova sreća! Dok su mu četnici spremali klopku, odlučni da se oslobode dosadnog nametljivca, na njega su nabasali partizani. Vezanu su mu održali čas poli-tičkog vaspitanja. Rekoše mu: »Praštamo ti Ravnu Goru. Ali sada ili - ili!« Matijević je pogodio da ne misle: ili nama ili njima. Nego: ili nama ili nikomu. Uostalom, što ima birati! Ravna je Gora daleko, četnici su ga opome-nuli rezom preko čela - i Proka ode u partizane.

- Sveto, brate! - rekao je Proka. - O ovom četništvu nemoj ni riječi. Neka vrag nosi sve to! Staja ovom seronji zamjeram? Što otkriva detaljčiće iz moje biografije. Tu bi ti meni, Tozo, trebao pomoći. Onako, s naučne strane! Pa da to kopile slistimo. A, šta kažeš?

Poticao sam ga da mi priča o predsjednikovanju Komisijom za vjerska pitanja. On je pričao, tobože, da mi pomogne shvatiti. Ali, budući daje Kuže mnogo bolje od Proke opisao Prokin interes za religiju, jer se koristio dokumentima, pogriješit ću izostavim li Kužu i njegov tekst i ubacim li izmotavanja što ih je zabilježila magne-tofonska vrpca.

Proka je religioznom fenomenu razradio posebne pristupe. Tvrdio je da je pitanje religioznosti isto što i pitanje upotrebe vlasti, pitanje: znaš li ili ne znaš vladati? U slučaju da se vlast komunista zamijeni vlašću vjerni-ka, vjernici na vlasti ne bi prema komunistima bili popustljivi kao što su popustljivi komunisti na vlasti prema vjernicima. Zato je svaki pritisak na vjernike opravdan, jer se time sprečava zlo što bi ga oni učinili kad bi došli na vlast.

Vjerovao je da religija mora odumrijeti. Zato gaje dovodilo do bijesa kad bi vidio da i mladi ljudi odlaze u crkvu. Pripisivao je to nekoj posebno opasnoj metodi svećenika, koji mladima dijele darove, organiziraju glaz-bene i sportske priredbe i koriste indolenciju i lijenost socijalističkih nastavnika.

Brojioje vjernike na polnoćki i uskrsnim blagda-nima. Nije mu išlo u glavu da ih je svake godine sve više. Zar njegovo djelovanje ne daje plod?

Odakle crkvi tolik novac da gradi nove i obnavlja stare crkve? Da komunisti sagrade školu, potreban im je šestogodišnji doprinos grañana, a crkva gradi bez dopri-nosa!

Smetala mu je zvonjava crkvenih zvona o blagda-nima. Ako su ta zvona iz srednjeg vijeka i treba ih čuvati kao starinu, ne moraju zvoniti kao što su u srednjem vijeku zvonila.

Matijević je, kako se vidi iz hrpe dokumenata, bio toliko zagrižen protivnik crkve da čovjek mora posum-njati u iskrenost njegovih pobuda. Komu crkva može toliko smetati? Ateistu? Ni govora. Pronašao sam tri detalja koji upućuju da se radi o mržnji samo prividno usmjerenoj na religioznost.

Kad su Matijevićapitali smeta li njemu religioznost ili ljudi koji odlaze u crkvu, odgovorio je da mu religioz-nost ne smeta, da toga u čistom obliku više i nema. Njemu smetaju ljudi koji pohode crkvu i prave se religiozni, a ne vjeruju kao što ni on ne vjeruje. On zna zašto oni tamo idu, ali ne želi reći... Šteta što nije rekao. Znali bismo koga on zapravo ne voli, i drugi nam primjer ne bi bio potreban.

Drugom prilikom, kad se na Komisiji povela riječ o misi stoje Nadbiskupija upriličuje strancima dok kod nas ljetuju, Matijević se neočekivano usprotivio onima koji su tražili zabranu misa. Nasuprot onima koji su odbijanje gradili na tvrdnji da stranci kod nas kupuju sunce i more, a Bogu se mogu moliti i kod kuće, Matijević je rekao da nas te mise ništa ne koštaju, da njega nije briga mole li se stranci ili ne mole, da njega brine samo dokle će se domaći moliti... Prema tomu, Matijeviću ne smeta religioznost Nijemca, njemu je religiozan Hrvat trn u oku.

Kad bi sepsihoanalitičaripozabavili Matijevićevim ateizmom, tko zna kakve bi skrivene misli našli kod

njega1 Time se neću baviti, nisam psihoanalitičar. Kao sociolog i pomalo povjesničar, mogu reći da se u njegovoj žestokoj areligioznosti krila velika opasnost i po njega sama. Daje tako, najbolji je dokaz obiteljska tragedija koju je izazvao njegov pretjerani ateizam, tragedija koja, ako će priznati, ni po njegov društveni aktivizam nije ostala bez posljedica. Zbog nje, a otuda sam za nju i doznao, morao je napustiti i predsjedništvo i članstvo u Komisiji.

- O kakvoj je tragediji riječ? - pitao sam Proku. - To su moje privatne stvari. Ne dopuštam da mi

svaka svinja ruje po životu - ljutio se Proka. - Ali ću tebi, Tozo, reći sve od početka do kraja kako je bilo.

Tragajući za novim zabranama i uključujući ih u zaključke koji su odašiljani stranačkom članstvu da se po njima ravna, Prokina je komisija morala naići na upotrebu svetačkih slika. O tomu da li će komunisti u stanu držati križeve, medalje i kipiće nije se imalo što raspravljati. Neriješeno je bilo kako će se komunisti ponašati u obitelji gdje ima i vjernika koji imaju potrebu da im svetačke slike vise na zidu i kipići dube u vitrina-ma. Hoće li on radi mira u kući trpjeti te religiozne rekvizite, ili će se i u vlastitom domu boriti protiv nazad-njaštva? Ako te slike i kipiće trpi, doći će do dva zastra-njenja. Prvo, da i sam podlegne čarima tih slika. Drugo, tobože tolerirajući uvjerenja svojih ukućana, ispod trule tolerancije skrivat će svoju religioznost. Svi se složiše da je za komuniste i jedno i drugo nedolično, i donesoše zaključke oko kojih će se u gradu podići velika prašina.

Ako komunist živi u zajednici s vjernicima, naj-češće roditeljima, ne smije dopustiti da u njegovu stanu vise svetačke slike. Neka ne bude grub prema bližnjima, grubost je nespojiva s komunističkom humanošću, ali istodobno neka bude nepokolebljiv i neka svoje bližnje uvjeri da su religiozni simboli nespojivi s njegovim u-vjerenjima, i da roditelji, ako je o njima riječ, pred njegovim zahtjevima ustuknu, kao što je i inače slučaj da sve što je nazadno nestaje pred naprednim. Nije li

kadar da u to uvjeri svoje bližnje, komunist ne može biti. Jer, kad ni roditelje ne može uvjeriti daje u pravu, koga će drugoga! Zato, nañe li se svetačka slika u stanu komu-nista, njegova će ga organizacija staviti na dnevni red prvog sastanka i najuriti naglavačke.

Baš u to vrijeme iz Meñara se k svom sinu Proki morala preseliti ostarjela ðurña. Živjela je u Mañarima dok je u polje mogla na svojim nogama, a po kući sve raditi svojim rukama. Kad hodati po polju nije mogla, a ruke joj ni krumpir nisu mogle držati, spremila je svoje stvarčice i u kolima unuke Danire došla svom sinu, koji je stanovao u peterosobnom stanu na desetom katu. Starica se teško privikavala na visinu, a od svega najteže na visinu svoga sina, s kojim nije stalno živjela od njego-ve osamnaeste godine i u komu je počela otkrivati toliko nepoznanica da ju je od roñenog djeteta hvatao strah. Kad bi k njoj dolazio u Meñare na dan-dva, bio bi razdragan, te majko ovo, te majko ono, a otkako je donesena odluka da se k njemu preseli, najviše na unu-kin nagovor, drži joj stalne prodike: ovo smiješ, ovo ne smiješ, akako s pamćenjem nije stajala najbolje, više nije znala ni što smije ni što ne smije. Dakako, sin ju je podučio tko je on u gradu. To mora imati stalno na pameti i prema tomu se ravnati. Meñu njima kazano, o čemu snaha i unuka ne traba da znaju ništa, zabranjuje joj da sobom nosi molitvenik, križić i ikonu. Sva ta starudija neka ostane u Meñarima!

Jednog jutra, dok je zračila svekrvinu posteljinu, Prokinaje žena pod jastukom našla ikonicu svetog ður-ña. Uzela je krpicu, namočila je u razrjeñivaču i očistila ikonici rubove i površinu, jer su bili nadimljeni i poka-pani voskom slavskih svijeća što ih je ðurña pred ður-ñem palila. Učinila je to da ikonica ne prlja bjelinu plahte i jastuka kad se, grijana staričinim tijelom, malo smlači. Stavila ju je na prozor da se osuši i ikonica je zablistala novim sjajem od čistoće i od sunca.

Naišao je Proka i upitao ženu otkuda joj to. Ona je dobrohotno rekla da se svekrva pred tim Bogu moli. Da

je to dobro jer je molitva čini i mirnom i radosnom. Proka uze ikonicu i ode majci, koja je u kuhinji doručkovala.

- Čuj, stara - rekao joj je. - Ovo nećeš držati uza se dok si u mojoj kući. Ako ćeš to uza se držati, onda se vraćaj u Meñare. A budući da u Meñare ne možeš, ja ću s ovim ovako.

Lupio je ikonicom o kamen slivnika, polomio drvo i s njega oljuštio boju. Ostatke je bacio u peć, gdje su učas izgorjeli.

Starica je progutala zalogaj koji joj se našao u ustima i prestala jesti.

U zdencima života, koji su se nalili suzama, plivale su njene zjenice kao nasmrt preplašene ribe. Nijedna se suza nije prelila i potekla niz obraze, nijedna riječ nije prešla preko njenih usana, kao daje sve u njoj uskipjelo, uzavrelo se skrutnulo i prestalo živjeti.

Zalegla je u postelju, odbijala hranu, nije htjela govoriti i rastreseno je gledala u daljinu. Nije bolovala, pa joj nisu ni liječnika dovodili. Nisu znali što bi s njom i za pet dana nitko ništa nije učinio.

Osim unuke Danire. Ona joj je jedina tražila lijek, ali ga nije bilo lako naći.

Sedam je gradova obišla dok ga u osmom nije našla. Kad gaje našla i donijela kući, Danira stade u dnu

bakine postelje, razmota ono stoje donijela i pokaza joj. Bila je to ikonica svetog ðurña, ne baš kao ona što

je izgorjela, ali ni mnogo drukčija. Jedna od onih što ih u Ravanici u naše dane izrañuju monahinje.

Baka se osmjehnu i ðurñu i unuci. Osmijeh joj je bio nov kao boje kojima su monahinje živopisale bresto-vo drvo. S tim osmijehom, ne zatvorivši oči, otišla je na put bez povratka. Suze koje su ispunile zdence života u času kad je gledala kako joj sin razbija i spaljuje obitelj-sku ikonu, napokon su se prelile preko rubova zdenca i potekle niz obraze. Plakale su i baka i unuka.

- Tata - rekla je Danira Proki kad su se iz Meñara, gdje su sahranili ðurñu, vratili kući - prema baki si se svinjski ponio. Ne tiče me se što ti tamo na toj svojoj

II

komisiji zaključuješ. Ja komunist nisam niti ću ikad biti. Zbog čega, neću ti reći, da ne bi doživio šok kao baka. Ali, dirneš li novu ikonu, mene više u svojoj kući nećeš vidjeti. A objesit čuje gdje mi bude volja daje objesim. Ili s njom uza me, ili bez nje i bez mene.

Kad je ikonicu objesila na zid u primaćoj sobi, Proko je prvi put pročitao napis ispod nje: MALO DAJE ONAJ TKO MNOGO OBEĆAVA.

- Da, tu je ona! - rekao je Proko i pogledao ikonicu. Učinilo mi se, što se moglo očekivati, da Proko reče:

»To je ona«, da mi je pokazuje. Ali, kad je još tri puta ponovio: »Tu je« i sva tri puta glednuo je li tu, vidio sam da nije posrijedi to da ga nisam dobro čuo, već da Proko još jednom, po tko zna koji put, uvjerava sebe da ikonica visi o klinu.

- Maloprije rekoste da ste zbog te ikonice morali napustiti predsjedništvo Komisije - rekao sam i, razum ljivo, slagao. Taj podatak, bez pojedinosti kako je to bilo, doznao sam iz socioloških studija mladog Kuže kad su se spuštale na razinu trača, što je bilo češće od uzleta u znanstvene visine. Učinio sam to pošto sam primijetio da ne pamti stoje rekao, niti zna što još ima reći a rekao nije.

- Sveto, brate! Sve mi je to skuhao Slobodan Ar- naut. Još jedno popisano piskaralo. Urednik »Zvijezde dijadore«, da mu zvijezdu i dijadoru majčinu!

Arnaut je zaslužio grdnju onoga trenutka kad je, pošto su redakciju preplavila pisma za i protiv svetačkih slika, odlučio napraviti razgovor s Prokopijem Matije-vićem, koji će, kako je urednik mislio, smiriti strasti i čitavoj gužvi oduzeti ozbiljnost.

Dogovorili su se da razgovor obave u Prokinu sta-nu. Zašto baš u njemu, nije teško pogoditi kad se zna da je to bio urednikov prijedlog. Arnaut nije očekivao sve-tačke slike po zidovima Prokina stana, ali je htio vidjeti koje slike tamo vise i, bude li štogod zgodno, da se time pozabavi i našali.

S druge strane, ni Proko nije bio bez namjere što

se tiče mjesta razgovora s novinarom. Zakazao je sasta-nak u devet ujutro, dok je Danira na poslu. Prije novi-narova dolaska, ikonicu će skinuti sa zida. A kad razgo-vor završi, ponovo će je vratiti na mjesto gdje ju je objesila njegova osvetoljubiva kćerka. Zakazuje li novi-nar razgovor u njegovu stanu da provjeri je li Proka strog prema svojim ukućanima, kao što traži da drugi komu-nisti budu strogi prema svojima, naći će dosljedna čov-jeka kod koga raskoraka izmeñu riječi i djela nema. Iako...

Arnaut je došao pripit. Njegov organizam bez lozo-va goriva ujutro nije mogao u pogon. Prije nego što je postavio ijedno pitanje i saslušao ijedan odgovor, prih-vatio se travarice iz boce u koju je bilo ugurano stabalce mirišljive otočke trave zvane ruta. Čašicu po čašicu, nalijevajući sam sebi, močio je grlo i ostavljao na suhu gornje grančice rute. Uz to je pušio cigaretu za cigare-tom, pa se razgovor, kad je na jedvite jade započeo, pretvorio u Arnautovu egzibiciju da istodobno pita, bi-lježi, puši, stresa pepeo, nalijeva čašicu i uživa ispijajući travaricu. Pepeo je padao po stolnjaku i u čašicu s raki-jom. Rakija je dospijevala u pepeljaru kad cigaretu za-mijeni čašom. Naliv-pero je bilo posebna muka, gubio mu se trag. Stresao ga je da tekućinu stjera na vrh pera i da taj vrag konačno propiše. Uz sve te petljavine, Arnaut je imao i prehlañen mjehur. Svaki je čas morao napuštati ekvilibristiku s pušenjem, pićem i pisanjem i odlaziti tamo kamo je morao ići. Čini se da je i s prosta-tom imao teškoća, pa se u zahodu dugo zadržavao.

Kad je razgovor objavljen, Proka je mogao biti zadovoljan samo svojom slikom. O većem dijelu teksta nije se znalo što kazati. .Nije se znalo što kazati o rečeni-cama koje su rañene po obrascu ekvilibristike s rakijom, pepelom i pisaljkom. Kao rakija, te su rečenice bile pijane, kao pepeo, te su se rečenice prosipale iz šupljeg u prazno, kao pisaljka koja piše s prekidima, i one su bile ___ s prekidima, kao da su natuknice. Proka Je razgovor

doživio kao podvalu i počeo psovati Arnauta. Psuje ga i sada dok mi o toj podvali priča.

Da me uvjeri kako ima pravo na te grube psovke, pokazao mi je objavljeni razgovor i ostavio malo vreme-na, neka pročitam bar ono stoje on potcrtao. Stavak što sam ga pročitao i što ću ga citirati, govori o tome da je Arnaut, kad je htio, znao pisati, i još više, daje šegačenje u ostalom dijelu teksta planirano kako bi se Proka di-skreditirao, a on na toj diskreditaciji zaradio političke poene. Čini se daje novinar imao njuh nešto razvijeniji od jelenova.

Zahvaljujući svom bolesnom mjehuru, koji me sili da svaki čas trčim u zahod i da tamo duže ostajem, doznao sam da Matijević sa svetačkim slikama ne vodi borbu samo u gradu nego i u svojoj kući. Prisiljen zuriti u zahodsku školjku, u koju iz mene kaplje kap po kap, pogledao sam u nebo da upitam što sam skrivio kad sam kaženjn da imam slabo protočnu kanalizaciju. U tom trenutku, kao ukazanje, na vodokotliću, ispod samog stropa, ugledao sam ikonicu svetog ðurña, novu novca-tu, ispod kista. Bilo je nepotrebno domaćina pitati je li mu to »od baba ostalo«. Vidjelo se daje slika skorašnja i, ako ne služi pobožnosti, ne zna se čemu bi drugomu služila. Ali, ako pobožnosti služi, ne znam što bi joj mjesto bilo na vodokotliću.

To me zaintrigiralo. Kad sam se vratio svom sugo-vorniku, potražio sam mjesto gdje ikona stalno visi. . Našao sam ga na zidu iznad kauča. Tamo je stajala žuta mjedena kukica. Ostaje da se nagaña tko je, kad je i zašto je ikonicu skinuo s kukice i odnio na vodokotlić. Ja se u to ne bih upuštao.

Dodao bih samo to da domaćin, ako je on tu sliku premjestio, kao zagovornika netolerancije prema sve-tačkim slikama, spašava činjenica da ikonupreda mnom nije sklonio na neko doličnije mjesto, u ormar, u škrinju, već u zahod, stoje, mora se priznati, vjerodostojan znak da ikonicu ne obožava.

Proka se pred Komisijom branio iskrenošću. Is-

pričao je kako je bilo s majkom i kćeri. Sve je to ušlo u zapisnik, odakle će dvadeset godina kasnije mladi Kuže crpsti grañu za svoje članke. Obrana bi mu i uspjela da su u komunističkoj stranci prilike bile redovne. U stranci se cijenila dvoličnost ako je prakticirana kao stranačka taktika, da se neprijatelj obmane i nadmudri. I zato što je iskrenost, pravodobna i zakašnjela, bila na cijeni kao zalog odanosti u budućim pothvatima protiv neprijatelj-skog okruženja. Da su te prilike ostale redovne, Proka je na slučaju s ikonicom mogao i profitirati.

Ali, i u tome se iskazao Arnautov jelenski njuh, bilo je to vrijeme kad je komunistička stranka dobila men-struaciju. Višegodišnje pranje!... Govoreći suhoparnim jezikom kroničara, bilo je to vrijeme kad je Tito bacio krivnju na svog intimusa Rankovića da je kriv što je policijskim sredstvima spriječio da se u stranačkoj ma-ternici začne lijep plavook dječak. Osuda jednog na vrhu povlačila je osudu njih nekoliko na nižim razinama. Na općinskoj su pronašli Proku Matijevića i osudili ga izgo-nom iz Komisije za vjerska pitanja. Nisu ga osudili zato što je progonio svetačke slike i vjernike držao smut-ljivcima i sumnjivcima. Osudili su ga zato što se u tom hvale vrijednom poslu služio policijskim, dogmatskim i nadiñenim metodama koje su borbi protiv religije više štetile nego koristile.

- Oni će bolje od mene! - rekao je Proka. - Evo im što će oni bolje od mene!

Odjednom je postao toliko prčevit da sam pomislio kako će za dokaz svoje potentnosti svući hlače i kako ću doživjeti prizor upravo obrnut od onoga što prikazivač želi, prizor bijede i čovjekova duhovnog razgaćenja. Zga-dilo mi se i otišao sam u zahod da Proki dadem vremena da se ohladi, da ga izvučem iz prčevitosti u koju sam ga bio uvalio lažnim predstavljanjem, stoje u njemu pobu-dilo nadu da će opet isplivati na površinu.

Zadržao sam se u zahodu bez potrebe. Kad sam iz njega izišao, vidio sam da sam postigao i više nego što sam želio. Prčevitosti je sasvim nestalo i Proka se doimao

1

kao izdušena nogometna lopta, na koju su, usput, i nagazili.

- Znate li da djeca ubijaju svoje roditelje? - rekao je i pokazao knjižicu na kojoj nije bilo ni naslova ni imena autora. - Ova kineska knjižica o tome govori. A i ja to iz iskustva znam.

- Mislite, ostavljaju na ledu? - rekao sam ne zna jući što da kažem, i sjetivši se priče u kojoj Eskim ostavlja oca da se na ledu smrzne.

- Ma kakav led! Mene ubijaju. - Moguće je - pristao sam. - A tko vas ubija? - Moja kćerka. Zaglupljivanjem. Njegova mu je Danira, o čemu bi god bila riječ,

govorila da on o tom ne zna ništa, daje njegovo znanje hrpa starudije koju što hitnije treba sasuti u kontejner, neka ga smetlari odnesu na deponij smeća, a bageristi pospu zemljom, da bi na tom gnojivu, ako i on bude mogao, izrastao bar korov. Nije mu dopuštala da se miješa u bilo kakav posao, govoreći da će ga uprskati, jer je uprskao sve stoje dosad pokušao učiniti.

Sve bi on to nekako mogao otrpjeti, ali, čim zausti da će nešto kazati, ona skače na njega i viče neka šuti, da ne treba ni govoriti što namjerava reći, da ona zna što dalje slijedi. Ma, kako ona može znati stoje on htio reći? Može, odgovara mu Danira. I, na njegovo zaprepaštenje, kaže točno ono stoje on kanio kazati. Kako joj to uspije-va, čudio se Proko i premirao pred kćerkinom pronica-vošću, koja gaje ubijala, kako smo čuli.

- Pa, ako i zna, neka ne zna, neka me pusti da govorim do kraja -jada se Proka.

Snašla ga je sudbina brojnih staraca čija je misaona produkcija nerazmjerna želji da se prikažu mudrima. Uvijek u oskudici misli, a u starosti pogotovo, oni nemaju čime hraniti svoju govorljivost i počinju se ponavljati. Ako to čine pred istim slušateljstvom, u obitelji i meñu prijateljima, doživjet će da im se kaže: »Čim zineš, zna-mo što ćeš reći«. Snošljivi slušaju to ponavljanje i sami se zaglupljuju, nesnošljivi viču poput Danire: »Prestani,

znamo nastavak«. A onaj na koga se zabrana odnosi ne može shvatiti da je rekao sve što je imao reći, da je njegova misao presahla, da su plodovi te misli jesensko lišće. On ima potrebu da zijeva, makar slušatelji i znali što će reći čim zine.

- Tada sam odlučio od nje otići, neka mije kćerka - reče Proka. - »Stana nemaš, nećeš ga ni imati,« rekao sam joj. »Nabavit ću zemlju, prodat ću očevinu u Meñari- ma i sagradit ću kuću. Tebi eno stan! Viñat ćemo se kad se poželimo vidjeti.«

Tako je i bilo. A jednoga dana, kad je kuća na obali Goleševa

brijega bila sagrañena i Proka se uselio u nju, ujedan dio on sa ženom a u drugi kćer, da se ni tu ne susreću, doñe mu Danira i reče da su kod nje dvije novosti. Proka pomisli date novosti i nisu nove. Daniraje, odbijajući da s tim otac ima ikakva posla kako ne bi sve uprskao, u gradski stan uselila mladića, s kojim je ljubovala pet godina a da ga nikad ocu nije predstavila. Dolazeći mu s novostima, mislio je, prvo, daje vjenčana, a drugo, da će mu roditi unuče, koje je i uzrok žurbi s vjenčanjem.

- Prva je novost da sam se krstila u pravoslavnoj crkvi jer potječem od pravoslavnih roditelja. Druga je novost da sam se vjenčala u katoličkoj crkvi. Ja sam, tata, kršćanka. Pobožna supruga pobožna muža.

- Što si to učinila! - viknuo je Proka. - Šuti, znam od riječi do riječi što ćeš mi reći. A ti

ne znaš što ću ja reći tebi. Zato šuti i slušaj... Prvo, kad si se iz grada preselio u Ivanovo, ikonicu si ponio, ali je nisi objesio na zid. Gdje ti je? Da nije opet u zahodu? Objesi je iznad kauča, daje stalno možeš gledati. I nemoj slučajno da je još koji put skineš. Gledaj tu ikonicu i vraćaj se vjeri svojih djedova. Mrzio si katoličku crkvu i, da bi je uništio, progonio si i svoje pravoslavlje iz sebe. Od toga nema ništa. Mogu ti reći da se kao krštena pravoslavka i udana katolkinja sasvim dobro osjećam.

Proka me se prvi put dojmio kao čovjek komu je potrebna samilost i na koga se ne treba ljutiti kad s

vremena na vrijeme napravi ispad, jer u onomu što je bio i stoje radio njegova nije bilo mnogo. Samo pristanak da bude što se od njega traži. Mnogo, kad bi pristanak bio izbor. Malo, kad izbora nije ni bilo.

-I objesili ste je? -Kako vidiš, tu je! - Mislim da smo razgovor završili - rekao sam. -

Imat ću obilje grañe za jednu dobru reportažu... A sad bih vas nešto upitao što nema veze s poslom po kojem sam kod vas. Kako ste došli u posjed zemlje na kojoj je podignuta ova vaša lijepa kuća?

Kao da pitanje nije čuo. Pogledao je ikonicu i oborio pogled.

- Svetozare - rekao je i stao. - A da ti nisi sličan Slobodanu Arnautu? Sve lijepo, a na kraju mi ga zaćera- te do balčaka. On s ikonom, ti sa zemljom.

- Ne možemo se nas dvojica usporeñivati. Ja i sam želim kupiti komadić zemlje uz more, pa bih želio čuti kako se do toga dolazi.

- Ne znam ti ja o tomu mnogo. Ovo je meni nalet- jelo. Jednom i nikad više.

Pozdravili smo se. Obećao sam mu donijeti ruko-pis. Ostavio sam ga tamo gdje sam ga i našao, na ulaznim vratima.

Na izlazu iz dvorišta presrela me mlada žena. Mo-gla je izići iz kuće kad i ja i tu me dočekati. Ja sam išao zaobilazno, ona prečacem.

- Ostali ste bez odgovora - rekla mije. Nije mogla nastaviti jer se najednom od prozora pojavio Proka.

- Nema je - uspaničeno je povikao. - Otišao sam u zahod, a kad sam se vratio, nje nema. Gdje je?

- Kod nas nije - rekla je žena. - Potraži je iza kauča, možda je pala. - I Proka je nestao s prozora. - Ne obraćajte na njega pažnju, gospodine. Moj otac, moj prorok bezboštva, sad je veći vjernik od onih koje je progonio. Bez te ikonice ne može. Vjeruje da će mu se neko veliko iznenañenje dogoditi ako je nestane. I to je točno. To mu se svaki put dogodilo kad bi je skinuo sa

zida. Mislim da se ni sada ne vara - rekla mije Danira i izvukla ruku ispod kuhinjske pregače. U ruci joj je bila ikonica svetog ðurña.

- Da ste prisluškivali naš razgovor, to zna. Znam i to da za bakinu smrt i sada kažnjavate oca.

- Oprostite - prekinula me je - držim ga na uzdi da ne divlja.

- Ne znam znate li tko sam? - Ne, jer to ne zna ni fotograf, koji mi reče da je na

vas slučajno naletio, da ste od njega kupili staru kuću Goleševih i da obilazite susjede sa čudnom nakanom.

- Nikakve čudne nakane tu nema. Želim znati kako su moji susjedi došli u vlasništvo zemlje na podanku brijega.

- To neće biti lako. Voljna sam vam kazati kako je do zemlje došao moj otac, ali ne mogu, ne znam. Nikad mi nije htio reći istinu. Govorio je: »Papiri su u redu i šuti«. Govorio je, kad bi se napio, da je to sa zemljom sredio kapelnik orkestra u kojem je on bio prva truba. Govorio je, kad sam ga sumnjičila kako je nečastan, da ovdje nečastan nije: »Ako nisam platio punu cijenu onoj čija je zemlja, platio sam manje nego zemlja vrijedi onomu koji mije to namjestio.«

- Ime kapelnika, ime toga što je namještao? - Prije bi mu jezik iščupao nego to ime izvukao iz

grla. Ljudi kakav je moj otac, koji su u svom životu morali činiti svašta da bi preživjeli, tajne koje dovode u pitanje njihovo poštenje znaju dobro čuvati, jer su svom poštenju podigli oltar... Jedino ime iz te igre za koje sam znala bila je Marija. I nemojte misliti da s te strane nisam pokušavala prodrijeti u tajnu. A ta je strana tek bila zaključana sa sedam brava. To propitkivanje na početku našega poznanstva bilo je uzrok daje prema meni ostala trajno nepovjerljiva. Nešto sam učinila da joj olakšam posljednje godine života, ali je zbog te sumnjičavosti bilo teško učiniti išta više. Uostalom, koliko sam zapazila, ona nije vjerovala nikomu i za mene je tajna otkuda kod nje lakovjernost o kojoj se toliko pričalo a tako malo

znalo... Do viñenja, gospodine! Na pitanje vam je odgo-voreno. U ponedjeljak joj je godišnjica smrti. Vidimo se na njenu grobu.

6

II

Posjet umjetniku nepoznate umjetnosti i kolekcionaru hrvatskih suza

Fotograf je pred večer navratio i rekao mi: - Sutra kod Opančara nikakva pretvaranja! To ste

što ste. A od ostaloga, da imate razgranate veze s poslov-nim svijetom, da imate utjecaj na hrvatsku emigraciju, da imate pune fondove za kulturnu djelatnost, da ste k njemu došli jer ste za njega čuli, štaviše, da ste bili na nekim njegovim predavanjima i da ste počašćeni njego-vim susjedstvom. Hoćete li mu se predstaviti pod svojim pravim imenom ili pod kojim se meni predstavljate, to nije važno.

U svežnjiću papira koji se odnose na prodaju zemlje Anti Opančaru, nalazilo se nekoliko razglednica pisanih potkraj sedamdeset devete i početkom osamdesete, a otposlanih iz nekolikih švicarskih gradova. I one su, kao i razglednice u prethodnim svežnjićima, najavljivale ključno pismo s pričom o onomu komu majka Marija treba ustupiti zemlju uz uvalu Vilenjak. Našle su se tu i dvije sinovljeve fotografije. S istim osmijehom s kojim smo ga viñali na dosadašnjim fotografijama, vidimo ga i ovdje kao skijaša koji je časak zastao na zasnježenoj ravnici ispod golemih snježnih planina.

Ključno je pismo ovako počinjalo: Majko moja majčice! Evo još jednog pisma koje će te podsjetiti na dane

kojih više nema, na draga lica i nemila zbivanja. Iz njega nećeš doznati ništa što već nisi znala, ovo će te pismo podsjetiti i raznježiti, pa je najbolje da ga čitaš uz glazbu pjesama što ću ih naručiti da se tebi pjevaju. Pisat ću ti

II

.1 .*.. k iM

o Sari Dizdar, o Sari ljepotici koja svoje tjelesne i duhov-ne ljepote nije bila svjesna, o Sari...

Ovdje bih prestao citirati sinovljevo pismo iz više razloga. PITO, OVO mu je pismo presentimentalno. Nepo-trebno, ako se zna koliko je Marija vezana uz Saru. Drugo, istim pravom kojim Mate koristi uspomene svoje majke da bi napisao priču o Sari, okoristit ću se i ja i te uspomene pretočiti u tekst po svom ukusu. Ne stoga što bih s Marijom dijelio te uspomene, već stoga što ih dijelim s Matom preko njegova pisma, koje, za razliku od dosadašnjih, ovoga mu puta nije uspjelo. I treće, najvažnije, nije to priča o Sari Dizdar, kako sin hoće, to je isječak iz njena života vezan uz sudbinu jednog drugog čovjeka, u ovom slučaju važnijeg od nje. Riječ je o njenu profesoru matematike. Ali, kad bih još jednom iz svoga imena mogao prijeći na drugo ime i time od poslovna čovjeka postati pisac sentimentalnih priča, prihvatio bih izazov sinovljeva pisma i do kraja opisao Sarinu sudbinu. Htio bih oslikati vrijeme kad su anñele sa zemlje, zato što im meñu ljudima nije mjesto, slali na nebo.

Ilija Dizdar, pisac početnice, imao je tri brata. Šimuna, težaka, oca majke Marije, koji je ostao na dje-dovini u Oklaju. Vicu, franjevca, koji je bio župnik u nekoliko mjesta a pod stare dane se smirio u Kninu. I Josipa, koga je Šimun, kad su djedovinu podijelili na-dvoje, isplatio da mu ustupi svoju polovicu i da u Nijem-cima nedaleko od ðeletovaca može kupiti imanje, oženiti se i, umjesto ječmenog, jesti bijeli slavonski kruh.

Jedan od Josipovih sinova pošao je stopama strica Ilije, postao je učitelj i zaposlio se u Kninu. U društvu Ivana Leke, potonjeg ministra prosvjete, i Marina Fra-ničeviča, pjesnika i potonjeg akademika, pokrenuo je književno-pedagoški list. Bio je dopisnik »Obzora« i »No-vog doba«, a u ratu je postao domobranski časnik i u Kninu proboravio do potkraj rata. Sigurno je da nakon rata ne bi postao ni ministar ni akademik, ali bi vjero-jatno ostao živ daje u danima raskola prešao na parti-zansku stranu kao što su mnogi drugi učinili. Bio je

čovjek koga uniforma nije oduševljavala, mlak i nezain-teresiran zapolitku, sklon meditaciji i estetici vrlo slič-nim čudaštvu. Pod sam kraj rata prekomandirali su ga u Karlovac za nastavnika na školi domobranskih časni-ka. Nestao je u povlačenju hrvatske vojske preko austrij-ske granice.

UKninuje ostavio suprugu Luciju, učiteljicu, koja, kao žena domobranskog satnika, nije mogla dobiti mje-sto odgojitelja, već samo, i to zahvaljujući rodbinskim vezama, mjesto činovnika na željezničkoj stanici. Uz nju je ostavio i kćer Saru, djevojčicu, koja je, kad joj je otac poginuo, imala dvanaest godina. A kako je kraj rata u kninskom samostanu dočekao i fra Viče Dizdar, starac u osamdeset i prvoj, u Kninu su, zbijeni jedno uz drugo, tužni kao što osirotjeli i poraženi mogu biti, živjeli troje Dizdara... Majka Marija nije bila jedina u brojnom Diz-darevu rodu koja im je pomogla daprežive te teške godine nestašice i tjeskobe poraženih.

Dok je rat još trajao i oko Knina, kao kosmate utvare, klali četnici, Sara je, završivši osnovnu školu, pošla u niže razrede gimnazije. Nakon rata pohañala je više, jer u Kninu ni prije ni poslije rata, osim gimnazije, druge škole nije bilo. Kad se u Knin iz Imotskog preselila učiteljska škola, ukazala se mogućnost da Sara, ne od-vajajući se od majke i strica, zapravo djeda, završi za učiteljicu, postane ono što su joj i roditelji bili i da se, ako i na nju ne padne sjena domobranskog satnika, zaposli u gradu ili selu.

Sara je iz šestog gimnazije, pošto joj je peti priznat kao prvi, prešla u drugi učiteljske. U Drugi be, ženski, jer su učenici drugog razreda bili po spolu podijeljeni u dva odjeljenja. Prešla je iz mješovitog razreda, u kojem su bila gradska djeca, u ženski razred sastavljen od seoskih djevojčica, meñu kojima su bile dvije skupine, one iz zaleña Dalmacije, oskudnije odjevene, i one iz primorja, odjevene nešto bolje, ali ijedne i druge odjevene jadno i kojekako.

Samim prelaskom iz gimnazije u učiteljsku školu.

što se nije dogañalo često, Sara je u novoj sredini bila iznimka. Ne toliko tuñinka koliko tijelo koje se slučajno našlo u okolišu kojem ne pripada, s kojim ne živi ni u kakvoj zavadi, samo što se od njega po svemu razlikuje... Ah, Bože moj, preteških li i netočnih li riječi! Ni u čemu se ona, kad je gledaju oči izvana, nije razlikovala od tih djevojčica s brda i obale, ali, gledano iznutra, razlika je bila nesravnjiva.

Samo su u teoriji pojmovi bogat i siromašan, učen i neuk, uljudan i neuljudan jasno razgraničeni. U životu pak izmeñu njih je teško povući crtu razgraničenja. Svi se bogataši dijele na više i manje bogate, na bogataše i sirotinju meñu bogatima, na bogataše siromašne i još siromašnije. Isto je tako i s učenošću. Meñu učenima ima neukih, a meñu neukima netko slovi kao znalac, iako ga je od neznalice teško razlikovati. Ni s uljuñenošću i neuljuñenošću nije drukčije. Često ćeš se iznenaditi kako je sloj uljuñenosti kod uljudnih ljudi tanak, i obradovati se kad ispod kore neuljuñenosti pronañeš zagubljenu uljudnost.

Zato nije čudo stoje Sara u Drugom be bila iznimka po sva tri kriterija. Meñu golom sirotinjom, sa dvije haljine, bila je bogatašica. S gimnazijskim predznanjem, meñu onima koje su završile kratke tečajeve, bila je učena. A meñu seoskim curama koje su žudjele znati kako da se uljudno vladaju, dijete učitelja i učiteljice doimalo se kao daje odraslo u svjetskoj metropoli.

Suživot i nadopunjavanje različitosti važne su za-konitosti ljudskog života i njihovo korisno djelovanje ne bi izostalo ni u Drugom be. Sara bi od svojih kolegica doznala tisuću lijepih stvari o selu, a njene kolegice, zauzvrat, od nje o ubogom bogatstvu naših gradića, da nije bilo školskog ideologa Vinka Maglice, koji je na razlici izmeñu Sare i ostalih izgradio svoj pogled na svijet. Sarino je gradsko uboštvo pretvorio uburžujsko bogatstvo, Sarino je znanje stavljao ispod upornosti u učenju, a Sarinuje uljuñenost proglasio mekuštvom i dekadencijom. Razumije se, ni njena oca nije ostavio da

na miru počiva. Tako je Maglica nadohvat ruke, u razre-du, kao nastavno sredstvo, imao primjerak buržuja i neprijatelja koje treba učiti mrziti duboko i nemilosrdno. U grubom obliku to mu ipak nije bilo dopušteno. Na njemu je bilo da pronañe pravi način kako će učenice Drugog be podučiti da se ne povedu za dekadentnom Sarom. Ona pripada svijetu na zalasku.

Sara je imala plavu kosu, debelih vlasi, nejednaka žutila, kosu kojoj nisu trebali firzeri, ni daje talasaju ni da je boje. Ona je od prirode bila zatalasana, njoj je priroda dala tamnije i svjetlije žutilo, ona je prirodno sličila jednom od skradinskih slapova, a ako je štogod oko nje trebalo raditi da se ukroti iproljepša, trebalo je to činiti samo nožicama, ako sepodrezuje, i ukosnicama kad se obuzdava da ne divlja.

Sara je svoju kosu doživljavala kao napast, a kad je mijenjala frizure, činila je to da majci udovolji. Da majke nije bilo, koja je strogo pazila koliko će se toga bujnog raslinja odrezati, koliko vezati i spletati, ona bi se toga tereta lako oslobodila. Odrezala bi je u razini vrata. Ali, majka, koja je njenoj grivi mnogo šta zamje-rala, branila joj je i da je podrezuje i da je nepažljivo češlja. Sara nije znala kakvu vrijednost majka vidi u kosi kojom nikad nije zadovoljna.

Sve do jednog dana. Odlazila je do zubara, fra Vidna prijatelja, koji je i njoj i majci zube besplatno popravljao. Kad je sjedala na zubarsku stolicu, kosajoj se zapetljala za jednu od onih sprava koje okružuju naslon. Poslala ju je bestraga, dodavši da joj je dojadila.

- Ne kuni je, kćeri - rekao je zubar. - Ti još ne znaš kakvu ti je ljepotu Bog dao. -1 prije nego što će žličicom, na kojoj je bilo ogledalce, priviriti u njena usta, namjestio joj je kosu samo da bije mogao dlanom dotaknuti.

Kad je prešla iz petog gimnazije u drugi učiteljske, na njenu se kosu nalijepio Vinko Maglica. Upetljao se u nju kao hrušt u letu i otuda ga nisi mogao odstraniti.

- Kakva ti je to griva1? - govorio je. I ne samo govorio. Uhvatio bijednog od nekoliko

neukrotivih pramenova, trljao ga medu jagodicama i potezao, da Sara osjeti kako je čupa. Pri tom trljanju, pri tom potezanju, dok bi se Sara šutke prepuštala da s njom čini što želi, jagodica mu je na grlu šetalagore-dolje, kao da Maglici ponestaje zraka pa se ne uspijeva oglasiti. Pošto bi se ipak oglasio, progovorio bi izmijenjenim glasom, kao da tek sada, u dvadeset i petoj, mutira.

- Gledaj ovo! - govorio je i pri tom, uzbuñen kao pjevčić koji je prvi put kukurijeknuo, jedan pramen is puštao a drugi hvatao.

Ta neosvojiva šutnja, taj beskraj šutnje bez prosvje-da, to načelo poraženih kako je sam život najveća pobje-da, bacali su Maglicu u pjevčjujarost.

- Gnjiležje to, buržujski gnjilež, curo moja! Ugledaj se na Ilinku. Omladinka kao od gore odvaljena. Pitaj je tko nju šiša. Taj neka ošiša i tebe. I ne nosi na glavi toliku dekadenciju.

Ilinka Drezga bila je rodom iz Modrina Sela, debe-la, spora i prilično glupa, ali neobično marljiva, po-slušna i umiljata djevojka. Nije zavreñivala da Maglica njenu vanjštinu ističe kao primjer, jer se sramila i svoje snage, i svoje debljine, a osobito svoje kose, koja je bila rijetka i tanka i koju je Ilinka, da joj niz vrat ne padaju tanki repici, ošišala ispod ušiju, a vrat obrijala. Njena okrugla glava, njen »bubiko«, kako se zvala ta frizura, njeni bucmasti obrazi činili su je sličnom topuzu.

Meñutim, Drugom be, koji je imao više od šezdeset očiju, istina o sudaru Maglice i Sarine kose nije ostala skrivena.

Zazor u Maglici nije izazivala samo Sarina kosa, izazivalo ga je i sve ostalo, nakit koji je nosila, odjeća koju je odijevala i higijena kože. Sve osim njenim odgo-vora na pitanja iz geografije, nastavnog predmeta koji je Maglica predavao. Na učenje joj se nije moglo prigovo-riti, osim da je znati toliko u razredu gdje s učenjem muku muče ipak malo previše, gotovo oholo. Takav prigovor bio bi čudan, pa on, makar je visio u zraku, nije prešao preko Magličinih usana, ali se, prepriječen da teče

svojim koritom, prelijevao u druga korita i plavio prigo-vorima, primjerice na nakit.

Sarina je majka imala kutiju od ebanovine i u njoj mnoštvo lančića, naušnica, prstenova, ogrlica, priba-dača i privjesaka, od zlata, srebra i bakra, ali i od običnog lima i izbrušenih kamenčića. Sve nabacano jedno svrh drugoga, tražilo je i vremena i strpljenja od onoga koji je iz tog napuštenog rudnika želio nešto izabrati. Osobito ako se radilo o nakitu u paru, narukvici ili naušnici. Majka se ljutila što Sara za sadržaj kutije od ebanovine ne pokazuje nikakav interes. Da bi pobudila njeno za-nimanje, koje bi moralo biti okrenuto budućnosti, iživ-ljavala je svoje zanimanje, puno nostalgije za mladošću i puno sjete u susretu s mišlju da su sve one koje su nosile taj nakit u grobu, osim jedne, nje same, koja je u udo-vištvu, predvorju groba. Nešto je od toga nakita, lančića s raspelom i nenapadno prstenje, i sama nosila, ali ono najupadljivije, ono stoje bilo doista lijepo, na sebe nije mogla staviti. Učinilo joj se kako je došlo vrijeme da nakit iz ebanovine ponovo oživi na Sarinu vratu, ušima, kosi i rukama. Stjerana meñu četiri zida, uz strica sve-ćenika, gotovo i sama redovnica, onaje znala daje lijepi Sarin vrat pravo mjesto za izložbu nakita, ali nije ništa znala o vremenu koje teče, traži li ono nakit na vratu ili mu ne treba.

- Zlato moje - govorila je Sari -jutros stavi na sebe ove naušnice i ovu kolajnu!

Da se s majkom ne prepire kao što su se oko kose prepirale, gledajući njene zažarene oči dok bi promatrala kako joj kćeri stoji nakit, osjećajući da je tu posrijedi nešto značajnije od ukrašavanja, Sara je nosila nakit i ne gledajući u ogledalu kako joj što stoji.

Ogledalo nije, ali svi oni koji bije vidjeli mogli su posvjedočiti daje svaki nakit na njenu vratu, usnoj resici i kosi stajao predivno.

- Opet neka malograñanska starudija - govorio je Maglica na početku sata. S govora bi prelazio na opi pavanje, kao daje to dopušteno, kao daje vlasnik i Sare

i nakita na njoj! Kao da mu mjesto političkog povjerenika daje pravo da i o nakitu vodi brigu. Ali nije opipavao samo srebro, zlato i općenito materijal od kojeg je nakit napravljen. Dotaknuo bi se i onoga na čemu je nakit stajao, vrata, kose i usne resice. Kad bi mu jagodice prstiju dotakle bjelinu vrata i mekoću uha, Maglica bi zašutio i pravio se da opipava kakvoću materijala od koga je nakit izrañen. Adamova bi jabučica krenula gore-dolje, kao da nastavnik hvata zrak. Tek kad bi šutnjapostajalaprijeteći duga, nalazio je u sebi snage da nakit ispusti i odlijepi prste od bijele Sarineputi.

- Umjesto da s prošlošću kidaš, ti je vješaš o vrat. Pogledaj Ilinku! Na njenu su vratu gole žile. Sama snaga i zdravlje. A ti, blijeda i tanka kao šparoga - završio bi Maglica poduku i pošao da u dnevnik ubilježi temu sata.

- Sto tone skineš kad dolaziš u školu ? - savjetovale su drugarice Saru.

- Zar bi to koristilo ? Njemu bi nešto drugo na meni smetalo. Osim toga, iako mi taj nakit ne znači ništa, ja sa svojom prošlošću ne želim kidati veze.

Drugarice su joj odobravale, žaleći što i one nemaju prošlost oličenu u kutiji od ebanovine, da se i same ne mogu kititi nakitom svojih baka. Nekolicini od njih, koje su to poželjele, Sara je za nedjeljni izlazak posuñivala svoj nakit, i nesebičnošću osvajala i one koje su taj nakit posuñivale, i one koje ga se nisu usuñivale nositi. Samo usput, Ilinka, taj Magličin uzor žene, meñu prvima je zamolila Saru dajoj dade bisernu ogrlicu, htjela bi vidjeti kako će joj stajati na obrijanom vratu... Sva je sreća ovoga svijeta da glupost i ružnoća njime vladaju, a mudrost i ljepota odnose pobjedu, ne konačnu nego samo iz stope u stopu, iz dana u dan.

Da Sara ima pravo, da bi njoj Maglica našao zam-jerke i kad nakit ne bi nosila, vidjelo se uskoro, kad su počeli hladni dani, kad je zapuhala bura i kad od grada do škole, koja se nalazila izvan grada, nije bilo lako doći ni u toploj odjeći ni u dobrim cipelama. Za burnih dana,

dajoj vjetar ne mrsi ionako neukrotivu kosu, Sara je na glavu stavljala rubac, a da zaštiti lice, na njega je nano-sila tanak sloj vazelina. Bura suši kožu, koža se na buri cijepa, bude kao izrovana, puna pepeljaste prhuti. Alije na usnama, koje se i nehotice vlaže, najopasnija. Toliko ih isuši da se koža stegne i popuca do krvi. Usne, ako se ne štite, postaju krvave kraste. Sara je svoje usne za-štićivala grožñenom mašću, koja je, s dodatkom crvenila, bila takoñer vazelin. Tubicuje nosila u torbi i do škole, ako je bura bila jaka, mazala se bar dva puta. Nešto od crvenila grožñene masti, a nešto od trljanja i bure, njene su se usne, koje su i inače bile sočne, crvenjele kao prezrela ružina latica, koja u sebi ima i nešto crnine.

- I to radiš! - rekao joj je Maglica. - Nemam ništa protiv crvenjenja usana ako to radi malogradanka kojoj je cilj udati se što prije i što bolje. Ali, što će ruž na usnama učenici, budućoj socijalističkoj učiteljici?

- To je grožñena mast protiv bure - rekla je Sara. Prvi put daje nešto rekla!

- Mažeš usne pa misliš i mene premazati? Da vidimo!

Jagodicom kažiprsta prelazio je od kraja do kraja Sarine usne. Polako, preko donje pa preko gornje. Zani-jemio on, zanijemjela Sara, zanijemio razred. Kad bi toga trenja Sari i razredu bilo dosta, prinio bi prst bliže svojim očima i gledao stoje ostalo na jagodici.

- Izlazi i operi to - rekao je i šetkao se po razredu dok se Sara nije vratila. - Priñi, da vidim - rekao joj je.

Stojeći joj sučelice, opetjeprelaziojagodicompreko njenih usana, nabubrenim od trenja i pranja. Opet je gledao jagodicu, a kad se uvjerio da ruža nema, rekao joj da sjedne i ljutio se što je zbog njene grožñene masti i njenih usana, stvari nevažne za ovaj politički trenutak, morao izgubiti toliko vremena... i tako unedogled, opet prodike i opet rasipanje dragocjenog vremena.

- Ta mala kvari Drugi be -govorio je na sjednici nastavničkog vijeća. - Razred bi bio zdraviji da u nj nije došla.

- Zašto ? -pitao je profesor matematike Ante. - Ona je tamo najbolja učenica. Drugariceje vole i povode se za njom. Ako negdje ima kakav svijetli primjer, onda ga u Drugom be imamo.

- Zaboravljate daje to dijete domobranskog oficira, da s religijom nije raskrstila i da ima izrazito grañanske manire. Ako je to uzor Drugom beja se za zdravlje toga razreda plašim. I molim vas da mi ni vi ni ta mala ne prodajete rog za svijeću.

- Vi sami rog pružate svima nama - rekao je profesor Ante ne podižući glas.

- Kako to, molim, izjasnite se? - Lijepo! Sve učenice iz Drugog be vide i pričaju što

vide, da vam se, dok Sari pipkate naušnice i lančiće, dok prelazite jagodicom preko njenih usana, u gaćama napi nje rog.

Meñu nastavnicima nije bilo nikoga tko se nije nasmijao.

Bio je to smijeh koji se pamti. - Čekajte malo - rekao je Maglica dok je smijeh

utihnuo-da se oko tog roga malo bolje objasnimo! Recite vi meni i svojim kolegama gdje držite svoje kokoši? Mislim da ih imate pet.

To je s kokošima bilo iznenañenje. Ne što bi Ante držao kokoši, plaća je bila mala, žena mu nije radila, imao je troje djece, a do hrane se teško dolazilo. Iznenañe-nje je bilo u tome što zajedničko imaju Antine kokoši i Sara, sjedne strane, s Magličinim rogom, s druge.

- Šutite? Ne trebate ni govoriti, mi to znamo. Držite ih u kokošinjcu franjevačkog samostana, a u tom je samostanu gvardijan nitko drugi nego Sarin stric, koji joj je skrbnik. Ne prigovaram ja vama ni što držite kokoši, jaja su važna u ishrani, ni što prijateljujete sa Sarinom majkom, ali vam zamjeram što ste kokoši smje stili u fratarski kokošinjac, što ste se povezali s klerikal- cima i stoje to nedostojno socijalističkog vaspitača. I to je taj vaš rog kojim ste me pokušali moralno usmrtiti. Ne

igrajte zakulisne igre, igrajte otvoreno, kao što ja igram. Maska je skinuta i tu rog ne pomaže. Što ćete sad?

- S kokošima ništa - rekao je Ante mrtav hladan. Već sam rekao da Sarinu sudbinu neću ispisati do

kraja, iako bih želio. Toj sudbini, više nego što sam je ispisao i više nego što se od nje nalazi u Matinu pismu, ovdje nije mjesto. Kao što sam prepisao početak pisma, prepisat ću i njegov kraj i time završiti ono što se o Sari mora reći zbog Opančara.

A taj Ante Opančar, majčice, taj čovjek koji je volio našu Saru, gazelu kojoj se divilo Ivanovo kad je ljetovala u Goleševim dvorima, taj čovjek koga su progonili zbog Sare i kokošiju iz mjesta u mjesto, kroz dvadeset mjesta za dvadeset godina, taj čovjek, majčice, kuca na tvoja vrata i moli da mu pokloniš zemlju s desne strane Vile-njaka, da tu, mučeći se i gladujući, sagradi štogod kućice u kojoj će na miru provesti staračke dane. Zaslužio je, majčice, radi Sare, radi svih nas. Znam dobrotu tvoga srca, i znam da ga s praga nećeš neutješena otjerati.

Ako šesnaesti listopada, majčice, uključiš program Radio Zagreba nešto prije deset sati, meñu ostalim pje-smama čut ćeš i ovu, samo za tebe i tvoju dobrotu:

Ja čujem, netko negdje rida, Neke se oči suzom kvase, Netko sajadomjade vida I nekom brige čelo krase.

Ne plači, koso moja sijeda! Mi, po svom svijetu posijani, Bit ćemo pored odra tvoga Kad doñu noći, proñu dani.

Tada će jedna tužna pjesma Ijedna nada zakopana Poteći kao bistra česma I postat zorom novog dana.

Na vratima Opančareva dvorišta bio sam u devet sati. Potražio sam zvono, iako, gledajući kakva su vrata, moglo se posumnjati da tu nešto takvo postoji. Vrata su bila četiri letve kao okvir za komad žičane mreže koja se koristi u gradnji betonskih ploča. Brava se bravom nije mogla zvati, ni kračun kračunom, ni katanac katancem, sve troje bilo čime što služi zaključavanju vrata i poklo-paca. Bio je to sistem poluga, alki i zasuna, čije je funk-cioniranje poznato samo kućevlasniku, vjerojatno i izu-mitelju. Nisam se dosjetio ničemu pametnijem, pa sam, da domaćina ne dozivljem, objeručke uhvatio okvirnu letvu i zatresao svom tom gvožñurijom. Zazvonilo je to prilično glasno, kao što bi zazvonila seljačka kola koja iz mehaničarske radnje po makadmaskoj cesti voze škart na otpad.

Trešnju su istodobno čuli i pas i kućevlasnik. Jedan je prema meni dolazio odnekud iza kuće lajući, a drugi iz kuće šireći ruke i vičući da dolazi odmah. Iako je mogao nasrnuti na mene, pas se oprezno približavao vratima, pazeći da nastupa na istoj liniji na kojoj je i gospodar. Prije nego što će prijeći na odgonetavanje sprave kojom se zatvaraju vrata, Opančar se obrecnuo na jazavčara da šuti i pašče je umuklo, spustilo trbuh na zemlju i, kori-steći kratke noge, zavuklo se u šimširov grm.

Predstavio mi se kao Ante Opančar, profesor i magistar. Nisam sumnjao da mu je to ime, ali sam posumnjao i daje profesor matematike i daje stradavao braneći Saru od komunističkog zelota razbludnih nam-jera. Sumnju je poticalo poznavanje Sarine sudbine i nevjerica da je sin slučajno prezime Barjašić, kako se Sarin profesor zvao, zamijenio Opančarom. Ante nije bio sporan a to je majci Mariji bilo dosta.

Usput je nastavio s dubinskim predstavljanjem. Htio sam reći, služio se obiteljskom prošlošću da bi kazao tko je. Sadržaji mu nisu nadolazili u suvislu niscu tako da slika sliku vuče i da se priča slaže kao biserna niska. Šuplje kuglice na svilenoj niti. Nailazile su odovud i odonud, izlomljene i nejednake važnosti. On ih nije bio

kadar oblikovati suvislim i pitkim rečenicama, pa je sva ta pernata graña ostajala u rasutom stanju. Pernata jastučnica rasparana na vjetru! Nije on imao moći pri-povjedača, a pravio se daje ima, pripovjedača koji bi od tog perja na nebu našeg sna sastavio pticu što bi u letu ispisivala vitičaste laže, drage oku i ugodne uhu.

Doznao sam da su Opančari bili poljodjelci iz oko-lice ðakova, da je obitelj iz mraka povijesti izveo neki Gašpar, junačina na megdanu, da je za ratne zasluge dobio to i to imanje i taj i taj drveni dvorac, da se oženio udovicom koja mu rodi čopor sinova i kćeri, od kojih toliko i toliko pobježe u svijet, a taj i taj ostade na imanju da bi se oženio tom i tom, pa da bi rodili toga i toga, a taj je opet bio takav i takav, da se nije oženio kojom bilo nego najružnijom u susjedstvu i s njom dobio novih stojutara zemlje, na kojoj je bilo mjesta da mu se sin oženi prvom ljepoticom, koja je rodila jednog po jednog, što znači jednog iznad svih, dječaka, a taj delija praprapraunuk onog delije Gašpara, nije nitko drugi nego Opančar što mi je otvorio onu čudesnu kapiju i vodi me u svoj dvo-rac... a taj majci nije pasao sablju kao njegov predak, on je majci svirao klavir i zapustio ga kad je slomio obje ruke u zapešću, što gaje prisililo da prijeñe na studij jezika i književnosti i tih i tih umjetnosti, njih nekoliko, pa mu danas i zlobnici i dobrohotni govore da je umjetnik nepoznate umjetnosti, što on prihvaća ako se pod tim misli svestranost, a ne prihvaća kad znači da umjetnost u kojoj je on vrhovni umjetnik nije umjetnost.

Čini mi se daje Opančar jedan od onih ljudi koji prošlost ne osvjetljavaju da bi se ona sama vidjela, nego je osvjetljavaju da bi se spram tog osvjetljenja oni vidjeli. Takvi me se ljudi doimlju kao majstori rasvjete koji svoje svjetlosne naprave vuku na leñima i traže pozornicu na koju će se uspeti i osvijetliti sami sebe. Nesreća je u tome što ih, uspješnije nego oni sami sebe, osvijetle usputne sitnice, koje otkriju krupne stvari. Tomu ni moj domaćin nije mogao izbjeći.

Pošto sn^o došli .oaJttififia.vjata i».ioš uvi i ek u živom

razgovoru o prošlosti i sadašnjosti, spremali se ući unu-tra, iz kuće je, lajući kao da goni zeca, istrčao dugonog ptičar, ako seja razumijem u pasje pasmine, i nasrnuo na jazavčara sakrivena u šimširu. Obratio sam pažnju na pasji svijet i, na svoje zaprepaštenje, oko njih ugledao toliko lubanja, papaka, rebara i goljenica koliko sam ih vidio samo u provaliji gdje su seljaci odvajkada strova-ljivali ostarjelu magarad.

- Zabavlja ih, a nije skupo. Sitnica! Znate, dvojica su, kad bih ih mesom hranio, mnogo bi me stajali. Tako zube oštre - rekao mi je Opančar ispričavajući se što je svoje dvorište pretvorio u magareće groblje.

Odnekud mi je poznata ova pjesma. Prvi joj stih glasi: »Pokrij se koliko ti je guber dug«. Drugi stih ne pamtim, ali bih se kladio daje to opet nešto uposlovičeno. Nije li kako neki i s malo podužom košuljom umišljaju da se za njima vuče plašt? Bilo-ne bilo, natezanje kratkog gubera upozorava da je tu još koješta kratko, od roñenja, ili je okračalo godinama.

Gledana izvana, Opancareva kuća nije sličila ni jednoj kući na podanku Goleševa brijega, a slične joj ne bi mogao naći ni u široj okolici. Siguran sam da graditelj u početku nije imao plan ucrtan na papir, daje postojala nekakva zamisao u njegovoj glavi, koja se, zbog nedostat-ka novca, nije mogla odmah ostvariti, pa se ostvarivala na etape, kad bi graditelj došao do novca. Daje postojao prethodni plan, osim maglene zamisli da se gradi dvorac, stavljao ga na papir stručnjak ili nestručnjak, nastojao bi dovesti u kakav-takav sklad pojedine dijelove. Gra-ñena po usmenoj predaji kao dvorac u trenutku kad se novca nije imalo ni za kolibu, ona je mogla biti samo takva kakva je. A bila je snop nauzgorenih valjaka, nejednake veličine, meñusobno povezanih kvadratičnim dijelovima zdanja. Projektantu su uzor bili donžon kule na dvorcima. Slučilo se da su ti valjci vrlo malo nalikovali na kule, a vrlo mnogo na silose.

„..«.. _ flncnnrlinp — svprann mp ip nslnvin Dnanrar

smo ulazili na vrata slična onima na tvrñavi - vi ne ulazite u moju kuću, vi ulazite u moj san.

Zavojitim stepenicama uspeli smo se do prvog kata i našli se u prostranoj sobi sa tri prozora. Opančar reče - što je trebalo reći jer se nije dalo prepoznati - da se nalazimo u dnevnom boravku, najvećoj prostoriji prvog paviljona, kako će on nazvati donžon kule slične silosi-ma, iako bih ih ja, s nešto istočnjačkog u svom porijeklu, najradije zvao čardacima. Zavojite stepenice, istovjetne onima po kojima smo se uspeli, iz dnevnog su boravka vodile na vrh čardaka, gdje se po riječima umjetnika nepoznate umjetnosti, nalaze intimne prostorije, valjda kuhinja i zahod. Na zajedničkom zidu izmeñu susjednog čardaka i ovoga u kojem smo se nalazili bijaše nisko dverce. Nešto mije govorilo da ćemokroz njega proći kad budemo napuštali prvi čardak.

Dnevni je boravak bio opremljen probranim nam-ještajem iz prošlog stoljeća, a možda i starijim. Stol po sredini - silno kitnjast i silno bišiv, tako daje sag ispod njega bio prašnjav od crvotočine - možda je na sebi i mogao održati posuñe i hranujednog ručka, ali sumnjam da bi i jedan od šest gostiju, koliko ih je po broju stolica za stol moglo stati, mogao biti siguran da se, pri nespret-noj kretnji bilo koga od njih šestorice, sva ta starinska ljepota neće stropoštati. Vidjelo se da su i stol i stolice nestručno krpljeni i liječeni, ali bi i stručnjaku desetljeća tavanske zapuštenosti bilo teško izliječiti i pokrpiti. Ni-šta bolje nije bilo ni stanje ormara, a dvije komode sigurno su bile dvaput lomnije od stola i stolica.

Na dijelovima zida izmeñu prozora i kutova postav-ljene su jednostavne stolice. Po dvije daske vezane kono-pom na način kako takve police grade ovčari u svojim kolibama. Nije mi dopustio da pogañam čemu služe stolice i ono što je na njima. On u svom dnevnom boravku ne boravi, svrha je dnevnog boravka sadržaj tih polica, tih predmeta i tih fotografija nalijepljenih na zid.

Još jedan muzej u kućama na podanku Goleševa brijega. Malo, manija muzealnosti je mnogo raširenija!

II

Na prvoj polici bijahu dva kamena, jedna grana česmije i jedan lozov trs. Tri slike izlijepljene po zidu iznad te police prikazivale su dva kamena i jednu vrbovu žilu. Iznad police je pisalo N. CEAUSESCU. Kamenje i korijenje, ono na polici i ono na slikama, imalo je doista šiljast nos i nešto od ptičjeg obličja rumunjskog predsjed-nika.

- Na njega se ne mogu potužiti - rekao je Opančar. - Tri su dosta, ali je mogao i više. Nije rasipan koliko se priča.

Pokraj police na kojoj su bile tri muljike, kamen s morskog dna, keramička olupina i pet slika slična sa-držaja, vlasnik je prošao odmahnuvši rukom, kao da se tu ne vrijedi ni zaustavljati, iako mi se učinilo da to kamenje i te olupine imaju neke sličnosti s M. Thatcher, kojoj su pripadali izlošci s te police, nešto od njena nosa, njenih očiju i zubi u trenutku kad je za govornicom i kad se čini da će zagristi mikrofon.

- Ta se znade samo zahvaljivati - rekao je. Pred policom Brežnjeva, na kojoj nije bilo nijednog

predmeta, sve same slike, njih pet na broju, Opančar je bio pun zahvalnosti.

- Šteta stoje umro. Pet, pa svih pet! Taj čovjek je volio umjetnost i poštivao umjetnike.

- Valjda sebe? - rekao sam. - Svejedno - odgovoreno mije. Četvrtu su policu dijelili Saddam Husein, irački

predsjednik, Jaser Arafat, palestinski voña, i Husein, jordanski kralj. Tu se imalo što vidjeti i meñu kamenjem i na slikama.

- Tu nikad ne znaš na čemu si. Ali i tu lako dobiješ zahvalnicu - reče i povede me do slijedeće police.

I da mi nije rekao, mogao sam znati da Opančar pripada umjetnicima čije je umijeće da u onomu stoje priroda sama stvorila prepoznaju umjetnička djela. Od drugih se sakupljača razlikovao po tomu što je u oblicima drvlja i kamenja prepoznavao one čija lica susrećemo na stranicama novina. Vidio sam i svrhu toga sakupljanja.

Da političarima poklanja portrete koje je priroda obliko-vala, on pronašao i time od prirode prisvojio autorstvo. Ali mije, ako to nije priznanje autorstva, ostalo nejasno što on zauzvrat od političara traži. Tek kad smo došli na de Gaullea, postalo mi je jasno i ono što mi dotad jasno nije bilo.

- Na žalost, ostale su mi samo slike - rekao mi je kraj police namijenjene francuskom predsjedniku. -1 to je dovoljno da vidite kakvi su to portreti bili. Gledajte ovo! - I pokazao mije sliku borova panja s kojeg je bila oljuštena kora. - Našao sam ga nakon orkanske bure koja je kod Kozina iz zemlje počupala čitavu borovu šumu.

Doista, Opančar se imao čime pohvaliti. Jedna žila, degenerirana, kad je naišla na kamen, vjerno je prikazi-vala znameniti de Gaulleov nos, a druga širit na vojničkoj kapi. Bilo je potrebno ravno odsjeći dvije tanke žile, čiji su ostaci postali oči, odrezati stablo i dobiti dno kape, odrubiti središnju žilu čiji patrljak postaje dugi genera-lov vrat, napokon sa svih dijelova oguliti koru, i eto portreta kakav bi samo najveći umjetnik napravio. Valj-da zbog karakteristika generalove fizionomije, koja je u svakom elementu išla preko krajnosti, priroda se u nje-govu slučaju iskazala i u Opančarevoj zbirci napravila najznatnije djelo.

- Učinio sam s tim kao i sa svim ostalim, ne direktno nego preko konzulata. Dobiješ potvrdu i stvar čica ide diplomatskom poštom. I odgovor stigne poštom, zahvala, ili zahvala uz nagradu. I prolaze dani, mjeseci, godine i de Gaulle umre, a odgovora nema. U konzulatu ne znaju, oni su poslali ali im nije odgovoreno. Mašem potvrdom, tražim natrag svoje umjetničko djelo. Ne znam koga ću psovati, konzulat ili de Gaullea. Tražim odštetu, a oni se rugaju. Kakvu odštetu, čak i da su taj komad drva bacili u kantu za smeće, ne bi mi bili dužni više od iznosa autobusne karte do Zagreba i natrag. Kad ćeš tako, a ja tužim konzulat meñunarodnom sudu u Haagu. Vidjet ćemo što će oni reći - završio je Opančar

i, kako sam predvidio, kroz ono me dverce poveo u drugi čardak.

Opančaru se mora priznati umješnost u pronalaže-nju patenta kako doći do novca da guber kojim se pokriva postane duži... Čovjek je računao na taštinu moćnika. Njihovi su portreti bili sredstvo da ih ponuka na darež-ljivost prema onomu koji njihove likove vidi meñu otpa-cima, meñu korijenjem i kamenjem. Budući da taština podrazumijeva želju natkriljivanja prostora i vremena koji premašuju čovjekovu mjeru, tašti ljudi, a velikani su bez taštine rijetki, iznad svega vole da budu prisutni tamo gdje nikad nisu bili i tamo gdje nikad neće biti. Zato su trebali nagraditi čovjeka koji ih vidi tamo gdje ih nitko drugi ne vidi.

Penjali smo se dugo uza stepenice pokrivene jute-nom trakom dok glavom nismo dotakli strop stubišta i odatle se spustili pet stepenica niže. Zastali smo, valjda, pred najvišom prostorijom čardaka. Opančaru je bilo potrebno nešto vremena dok je u snopu ključeva pro-našao onaj koji otvara to orlovo gnijezdo »vrh timora«.

Dvorana za glazbenu meditaciju, kako je Opančar nazvao orlovsko gnijezdo, bila je dijagnonalno presje-čena s pomoću dvije stepenice koje su dijelile pod na dva nivoa, niži i viši. Onaj niži, na kojem smo se našli nakon ulaska, bio je bez ikakva namještaja, a na višemu je bio klavir i stolac za pijanista. Na dva zida, koja su s vanjske strane čardaka omeñivala uzdignuti dio poda, nalazila su se dvoja široka balkonska vrata u funkciji prozora, jer pred njima terase nije bilo. Jedno krilo vrata što su gledala na more bilo je otvoreno. Jedva ih dosežući vrhovima grana, ispod njih je raslo stablo japanske sofo-re.

Klavir je namješten tako da kroz jedna vrata dopire svjetlost i osvjetljava tastaturu, a kroz druga se glazbe-niku, i dok svira, stere vidik na more i otoke u daljini. Ako je skladao, morsko mu je plavetnilo moglo biti kajdanka a valovi note.

Kad smo ušli, meni se, zabljesnutu svjetlošću pro-

zora i privučenu pogledom koji se kroz oba pruža, klavir učinio crn i stamen kao svaki drugi. Tek pošto sam se vidika zasitio a oči mi se privikle na obilje svjetlosti, zapazio sam da klavir nije ni crn koliko mi se učinilo, ni stamen kako sam mislio. Crna je boja na više mjesta oguljena nečim hrapavim, poklopac tastature je razbijen i nedostaje mu poveći komad, a poklopac nad žicama mora da se zbog grubih oštećenja i ne može otvoriti. Obratio sam pažnju i na nogare, što domaćinu nije promaklo, i ustanovio sam da klavir umjesto dviju nožica ima dva stupca nazidana od deset cigala, probranih, ali i pored probira nereprezentativnih.

- Krivi proračun - rekao je Opančar. - Sve sam ovo sam projektirao i sam bio izvoñač radova. Ovo mije prvo djelo u grañevinarstvu i greške su razumljive. Ovoj sam sobi namijenio da bude glazbena dvorana, jer mije uoči gradnje umrla teta, moja učiteljica glazbe, a u testamentu me se sjetila ovim klavirom. Trebalo se teti dostojno odužiti i smjestiti klavir na dolično mjesto. Ma, kad smo ga trebali useliti, vidjelo se da klavir ne može ni na vrata ni uz stepenice. Srećom, prozori su veliki pa ga odlučimo unijeti kroz jedan od njih. Ali... - i tu Opančar zastade kao daje naišao na novu pogrešku u proračunu.

Kleo se dušom daje predlagao vezanje klavira sa šest užadi, a žena reče da su dovoljna i četiri užeta, da klavir i nije toliko težak koliko se po zapremnini teškim čini. On je popustio, rukovoñen poslovicom da pametniji popušta. Ali, kad je jedno od užadi u vrijeme vuče popu-stilo, bilo zato što je bilo pretanko bilo zato što je bilo preopterećeno, i klavir pao na zemlju jer ga tri preostala užeta nisu mogla zadržati, žena je na njega svalila svu krivnju, i zato što je previdio projektirati šire stubište kad je na tolikoj visini nakanio muzicirati, i zato stoje škrtica pa je kupio tanku užad. Ženi ovoga puta nije htio popustiti. Vezao je sa šest užadi ono što je od klavira ostalo na okupu, i unio ga kroz prozor, a ono stoje od cjeline otpalo, komad po komad iznio je uza stepenice i svaki komad učvrstio tamo gdje je bio prije pada. Svaki,

II

izuzev dviju nožica. Žice su čitave, tipke nedirnute, a od ostaloga, ako je što krivo ili nedostaje, zasad nije važno. Sve će on to jednom dotjerati.

- Da će se laštiti kao... - i pucnu jezikom. Čisto sumnjam!... Ali to mu nisam rekao. - Gledajte, slika iz djetinjstva - i odveo me do slike. Na slici klavir, kraj klavira dječak u mornarskom

odjelcu, na glavi šeširić s hrvatskom trobojnicom, kraj dječaka guvernanta ili učiteljica klavira. Ne prestajući gledati svoju sliku, Opančar je sjeo na stolac i, sučući rukave, tajnovito me upitao:

- Volite li budnice? - Koje budnice? - munjevito sam reagirao. - Kako koje? Samo su jedne.

- Ja ih poznajem barem od dvije vrste. Ovisno o tomu koga se budi, i zašto se budi.

- Prvi put čujem. - Ne bih rekao - i pokažem mu drugu sliku na zidu. Već odrastao, Ante Opančar stoji kraj klavira i

klanja se nevidljivoj publici u kojoj se nalazi i fotograf koji će ga ovjekovječiti. Iza njega je velik portret partiza-na koji se krio u jajačkim katakombama. Parola uzduž čitave pozadine: SRETAN TI ROðENDAN, DRUŽE TITO! -1 dalje ništa ne shvaćam.

- Zar tada, mislim, kad ste za ovu sliku pozirali, niste pjevali jednu od onih »Ustajte vi, zemaljsko roblje«, ili onu »Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug«. Tu se izrijekom kaže »ustani« i »budi se«. Zar to nisu budnice?

- Nismo se razumjeli, gospodine moj - rekao je. - Tri puta sam ulazio u Komunističku partiju i tri puta izlazio iz nje. Sad sam izvan nje i njene budnice više ne pjevam. Sad pjevam samo one prave.

- Ustani, bane! - preduhitrio sam ga. - Pogodili ste - rekao je i udario prve akorde pjesme

zbog koje se mnogo godina odrobijalo. Kao što se zbog svih budnica robijalo. Samo se zbog uspavanki robijalo nije.

Odjednom stade, položi oba dlana na klavijaturu i

u ispovjedničkoj pozi i ispovjednim glasom poče opširnije izlagati maloprije tek nabačeni biografski podatak daje tri puta priman i da je tri puta svojevoljno izlazio iz komunističke stranke.

U stranku je ulazio u razdobljima kad je mijenjala politiku, kad se čistila i obnavljala, i tražio u njoj prostor za svoje prosvjetiteljsko djelovanje. Iz nje bi izlazio kad bi zatekao stegu i mrak tamo gdje je očekivao slobodu i svjetlost. Može li se optužiti on, komu se pričin dogodio tri puta, a ne optužiti oni kojima se to dogodilo jednom? Uostalom, obmane u traganju za svjetlom i slobodom, na tragu neke stranke ili u vlastitoj režiji, dogodile su se svim ljudima, strančarima i nestrančarima. Osobito oni-ma koji su se našli u stranci obmanutih obmanjivača. Naime, grañena na sklonosti čovjeka za nedostiživim i da obmanom proglašava ono što se nije moglo dosegnuti, komunistička je stranka od prvog dana bila stranka obmanutih i onih koji su obmanjivali. Nestrančari tamo misle o svakoj stranci, Opančar samo o komunistima, jer mu je strančarstvo zanimanje a promjena stranaka iz-mjena obmane i osvješćenja.

Svirao je ulomke budnica i davorija, nekakav rodo-ljubni potpuri. Ili on nije znao svirati, ili je klavir nakon pada bilo loše naštiman, bilo je mnogo krivih nota, ako se ja u to razumijem. Svaki ulomak po glazbi nisam uspijevao pogoditi. Da me ne ostavi u neznanju, Opančar bi otpjevušio početak riječi pjesme. Više je bilo patetike u njegovu glasu i poze u njegovu ljuljanju nego hitrine u njegovim prstima. Ali, sve u svemu, i ne bi to bilo tako loše da nije bilo onih falšnih tonova. Kao da neke žice nisu bile dobro nategnute. Povremeno, sad jedne sad druge.

Sve je bilo kako-tako do davorije Dimitrija Deme-tra »Prosto zrakom ptica leti«. Kao da izlijeće iz riječi davorije, uz krik i lepet krila, ispod nakrivljenog poklop-ca nad klavirskim žicama izletjela je pticurina i u krat-kom letu doletjela do prozorskog stakla na onom odškri-

nutom krilu. Zbog prekratkog zaleta nije ga mogla raz-biti, stropoštala se i učas negdje izgubila ili pritajila.

Bože, nije ovo, valjda, priviñenje? Ptica je izletjela iz pjesme o ptici. I ostavila pjesmu

praznom. Pjevač je umuknuo. Napušta stolac i šuljajući se, kao da iz svoje pjesme odbjeglu pticu ponovo u pjesmu želi vratiti, odlazi tamo gdje je ptica pala i nestala.

Ispod klavira sam vidio malog pijevca i Opančareve noge. Uspio gaje top tanjem pritjerati odškrinutom krilu balkonskih vrata. Tada je Opančar žestoko zatoptao i potciknuo. Pjevčić se preplašio i opet smo ga vidjeli kako polijeće, leti i slijeće na granu japanske sofore, kojom se, najvjerojatnije, i poslužio kad je uletio u glazbeni pavi-ljon.

Nisam siguran, ali mi se čini da smo, prelazeći iz drugog u treći čardak, tri puta mijenjali smjer kretanja, jednom se uspinjali i dva puta silazili. Hodnici nisu imali prozora, a bili su osvijetljeni ugaonim svjetiljkama koje su slabo svjetlo prosipale u dva hodnička kraka. Ni kad smo se našli u novoj prostoriji, gdje će se, kako sam slutio, održati demonstracija nove čarolije, nisam mogao procijeniti na kojoj se visini nalazimo, u prizemlju ili na najvišem katu, jer su prozori imali teške kapke od jelo-vine, zasunjene zasunima i zaključane katancima, kao da se radi o riznici.

- Morao sam - pravdao se Opančar zbog tolikog osiguranja - nakon one bezobzirne provale. Ovo je pri-zemlje. Razbije staklo i već je unutra. Pitanje je da li su se sklonili od nevremena, koje ih je zateklo dok su ribarili, ili su došli nešto ukrasti. Vjerujem u ono prvo. Da su došli krasti, prošetali bi se i po drugim pavi-ljonima. Oni se odavde nisu micali, ostavili su opuške i ostatke jela. Dobro, neka im bude, nisu mogli pored kuće kisnuti. Ali, ono što su učinili, nisu trebali učiniti. Unijeli su u sobu velik kamen i jedan se od njih na kamenu opoganio. Na taj su kamen napisali: »Ovo je nadgrobni spomenik govnu koje ima kuću u kojoj nema ničega korisnog, ni da to ukradeš ni da se time poslužiš.«

Ne vjerujem da sam se osmjehnuo, iako je u srazu Opančareve namjene sobi u prizemlju trećeg paviljona, 0 kojoj sam, sudeći po eksponatima, već ponešto mogao naslućivati, i ribarske nepodopštine bila iskra smiješnog.

A soba je, u kojoj nema ničega korisnog, po sredini imala dugačak stol, na stolu stolnu lampu, pernicu i hrpu starih novina. Pisaći stol u intelektualčevoj radnoj sobi 1 ništa više. Ali, stani! Je li s tim stolom sve tako obično?

Netom smo ušli u prostoriju, dok sam još sama sebe pitao čemu služi ovo čudo, Opančar me je gurka-njem privolio da sjednem na jednu od desetak stolica koje su stajale ispred stola, na udaljenosti kolika je izmeñu stola predsjedavajućeg i prvog reda stolica gle-dališta u bilo kojoj konferencijskoj dvorani. On je sam sjeo za stol prispodobljiv stolu predsjedavajućeg i upalio stolnu svijeću. Sjedio je sučeljen sa mnom samo koji trenutak. Čim je progovorio, ono o zakivanju prozora i ono o nadgrobnom spomeniku, ustaoje i zauzeo mjesto za govornicom koja je bila pričvršćena uz desni bok stola i nije imala mikrofona... Dakle, neobičnost sobe bila je u tomu stoje ona u ulozi kabineta imala oblik dvorane za predavanja, i stoje domaćina stavljala u ulogu predavača a njegovu gostu namjenjivala ulogu slušateljstva, ne u metaforičnom nego u doslovnom smislu. Ja ću ostati prikovan za svoju stolicu u gledalištu, a on će, dok bude šutio, sjediti za stolom, a kad progovori, kretati prema govornici.

Zidovi, stol i govornica u pozadini bili su obloženi drvenom lamperijom, a drvo oblijepljeno oglasima u kojima se, u zemlji i inozemstvu, u režiji mnoštva kul-turnih, vjerskih i političkih organizacija, oglašavaju da-ni, sati i mjesta predavanja što će ih, na najrazličitije teme, održati Ante Opančar, čije ime dominira plaka-tom, bez obzira na njegovu veličinu, pa se iz same ve-ličine slova može prosuditi tko je ona u ovom svijetu gdje mnogi govore, iako prije polaska za govornicu nisu znali što će reći kad se iza nje nañu.

- Govornica u radnoj sobi. Je li to nužda ili nastra-

nost? - rekao je i pošao prema govornici. - Nužda. Ja tu pišem. Imam teške hemoroide. Vanjske. A ni sa kičmom mi nije sve kako valja. Moram češće mijenjati položaj tijela. Sjediti, ustajati, šetati. Ne možete mi reći da trčim za mikrofonom. Njega ovdje nema. A ima ih koji na mikrofon skaču kao pastrva na mamac. Pogledajte, zido-vi svjedoče o mojim nastupima. Ne mogu biti željan onoga čega sam presit.

Ako i uvažim što od mene traži, da ga ne držim lovcem na mikrofone, ostaje nerazjašnjeno zašto se, dok govori, sada i ovdje, a ne u nekoj drugoj prilici i na nekom drugom mjestu, tako često zalijeće na govornicu? Nije moguće da mu tijelo mora mijenjati položaj tako često? Imao sam dojam da govornica nije mjesto ni za pisanje ni za govor, makar tamo i pisao i govorio, daje to mjesto gdje se ukrštaju silnice njegovih htijenja i njegovih ogra-ničenja, mjesto odakle na krilima riječi uzlijeće u visine, mjesto otkuda ga zapretane sile, kad se na tajanstven način oslobode, katapultiraju u plavetnilo. I, neka mi ne bude zamjereno zbog preteške riječi, njemu je govornica značila isto ono što pornografske slike znače anemičnu ljubavniku: bila mu je stimulans.

Možda sam i previše koristio pjevčića koji je slučaj-no izletio iz klavira i slučajno uletio u priču o majci Mariji, ali ne mogu odoljeti iskušenju da ga, kao meta-foru Opančara, ne upotrijebim još jednom, uzdam se u Boga posljednji put. Na putu od stola do govornice, po kočopernim gestama, po prčevitoj odlučnosti i kliktavim koracima, on je nalikovao na pjevčića od vrste patuljastih kokoši zvanih cverglice, pjetlića koga zovu ðurek i drže na dvorištu da bi svojim očima vidjeli što znači biti strastven i biti moćan. Ali, i to me je iznenadilo, kad je govornica mom pogledu zaklonila njegovo tijelo, u kojem je vijao crveni vjetar prčevitosti, iz njega se sve pjevčje rasplinulo i za govornicom je ostalo nešto nalik na žabu krastaču kad sjedi na lopočevu listu i kreketom ispu-njava dolinu na čijem je dnu jezerce s lopočima.

Ne znam jesu li njegove oči bile zrcalo duše, ali sam

bio siguran da su mu oči zrcalo bare u kojoj na debelu mulju raste ljigava trava. I kad je govorio, ili baš zato što je govorio, sličio je žabi, jer se silno nadimao prije nego što će izgovoriti najobičniju riječ. Činilo se da mu u ustima ključa nešto kašasto, da riječi s njegovih usana ne polijeću već se izlijevaju, kao što bi se sluz izlijevala. Ono stoje bilo nespojivo s tako nečistim izgovorom, bila je činjenica da je govorio o hrvatskom jeziku, ne baš o njegovoj ljepoti ali ni daleko od nje, ako politička raspra-va o hrvatskom jeziku podrazumijeva i zauzimanje za njegovu čistoću i ljepotu, ma koliko one od sporova bile udaljene.

Hrvatski jezik ima sijaset imena, a nijedno od njih nije problematično osim najjednostavnijega, da je to hrvatski jezik; svi su narodi svoj jezik iznjedrili iz svoje povijesti i tradicije, samo je o hrvatskom dopušteno u beskraj raspravljati je li porijeklom hrvatski ili su ga Hrvati od drugih preuzeli; u povijesti su poznate razne otimačine, zemlje i dobara, samo se Hrvatima pripisuje nečuvena pljačka, da su drugima preoteli jezik, a misle li da nisu, moraju to dokazati; u svakom jeziku riječi su nevine, bilo što iskazivale, samo u hrvatskom jeziku postoje optužene riječi i u njihovu obranu treba an-gažirati tisuće odvjetnika; većina jezika za nož i kamu imaju dvije riječi, možda i koju više, ali te sreće hrvatski jezik nije, jer se u njemu bar tisuću riječi optužuje da znače nož i da služe istoj svrsi kojoj i nož služi; svaki božji čovjek riječju i pjevom nekažnjeno veliča slobodu na svom jeziku, samo hrvatski čovjek zbog pjesme i jezika mora u zatvor; pripadniku svakog naroda gramatika je dosadna knjiga, od pravopisa mu se diže kosa na glavi, a kad mora zaviriti u rječnik, dobiva hunjavicu, samo je hrvatskom čovjeku gramatika hrvatskogjezika najdraža knjiga, pravopis obavezno kupuje, pa koliko ih god za redom bilo tiskano, dok mu je rječnik tiha patnja, jer ga pod tim imenom na tržištu još nema; svaki čovjek izgo-vara bez straha svaku riječ svoga jezika, samo hrvatski

čovjek, govoreći svojim jezikom, živi u strahu da će izgovoriti riječ za koju će mu jedni reći da nije hrvatska i neka se srami, a drugi da Hrvat ne može biti dokle god bude pravio takve greške, što ima za posljedicu nesigur-nost, koja se izražava bilo tako da na svom jeziku muca, u strahu da će pogriješiti, bilo da riječi, u čije je hrvatstvo siguran, izgovara i gdje im nije mjesto; u svim drugim jezicima postoje stručnjaci za jezik a puk je u ulozi onih koji uče, a kod Hrvataje obratno, stručnjaci se najmanje pitaju, a jezik normiraju politički nestručnjaci i pučan-stvo izazvano nestručnošću političara i željom da i oni, u kakofoniji nestručnosti, kažu stoje u jeziku hrvatsko a što hrvatsko nije; kod većine naroda jezične stručnjake malo tko zna, samo su hrvatski jezičari poznatiji od nogometaša, opravdano, jer, i ako su akademici, neka budu sretni ne bace li ih u tamnicu da u njoj, u smislu hrvatske tradicije, krepaju s hrvatskim jezikom na usna-ma; u drugih naroda političari najčešće ne prave pitanje kojima jezikom govore, jer im svijest o njegovu imenu ničemu ne služi, osim znaju li ili ne znaju govoriti, samo su u Hrvatskoj stasale dvije vrste političara, jedni koji su, govoreći hrvatskim jezikom, pri nepomućenoj pameti, tvrdili da jezik s tim imenom ne postoji, i drugi, koji su tvrdoglavo dokazivali jezikom koji se zove hrvatski da se on doista zove hrvatski i zbog toga bili tamanjeni kao skakavci.

- To je samo dio te opširne teme - govorio je Opančar, vodeći me iz trećeg čardaka nekamo gore, nekamo dolje, nekamo lijevo i nekamo desno. - Ima toga još.

Molim ga da mi o tomu više ne priča. I previše je, i neću moći zapamtiti. Upravo stoga što njegove riječi nisam doslovce zapamtio, u upravnom ih govoru nisam navodio. Ali, pamćenje nije jedini uzrok što u svom tekstu najvolim vidjeti svoje riječi. Opančar je govorio kako je govorio, o čemu je nešto kazano, ja pak ne želim

da mi taj govor, kašast i razvučen, opustoši priču o majci Mariji, pa sam njegovoj predugoj govoranciji dao oblik doličan jeziku, makar bila riječ i o hrvatskom, o kojem svaka šuša može govoriti što joj god padne na pamet.

Našli smo se i u četvrtom čardaku, a ja se još nisam bio domislio svrsi Opančareva vatrenog govora o jeziku. Nije moguće da će četvrti paviljon imati nov sadržaj i da će me domaćin ostaviti u nedoumici? Koliko se god sve to s njim činilo traljavim, dade se zapaziti kako je tra-ljavost povezana još nevidljivom niti. Nešto kao deset pari poderanih čarapa na sušilu, čiju žicu, zato što je svijetla i tanka, iz daljine ne vidimo.

Taj četvrti paviljon bio je cilindričan, najviše nalik na donžon kulu. U nj smo ušli na vrata koja su ga povezivala s ostalim dijelovima kuće, i tu zastali. Nismo mogli naprijed, mogli smo samo uzbrdo i nizbrdo. Nai-me, vrata su izbijala na sredini cilindričnog paviljona u kojem od poda do krova nije bilo nikakvih katova. S podesta na kojem smo stajali, mogli smo zavojitim ste-penicama bilo pod krov od armiranog stakla, kroz koje je, budući daje bio bez prozora, u paviljon ulazilo svjetlo, bilo nizbrdo sličnim stubištem do poda potaracanogbje-lucima s morskog žala. I uspon i silazak završavali su pred vratašcima. Donja su vodila u lučicu zvanu Vile-njak, a gornja na terasu odakle je na more pucao ljepši pogled nego iz glazbene dvorane.

- Najprije ćemo gore - rekao je Opančar. Na putu do vidikovca, u tri smo se maha zaustav-

ljali, svaki put kod niše u kojoj su se nalazile urne. Pričao mije da ih je nabavio od radnika koji su prilikom iskapa-nja temelja robne kuće u crvenici naišli na rimsko grob-lje, u kojem je bilo na stotine urni, više nego što ih je na jednom mjestu igdje nañeno. Dva je radnika bilo lako nagovoriti da arheolozima, koji su nakon otkrića preu-zeli nadzor nad iskapanjem, ispod nosa ukradu dvanaest urni, koje je Opančar smjestio u niše, šest uz stepenice koje vode prema vidikovcu i šest na putu do prizemnog

izlaza iz cilindričnog čardaka. A sve ga to nije stajalo ni sto litara vina, jer je urne plaćao bevandom. Davao je radniku onoliko razvodnjenog vina koliko bi se u urnu moglo uliti.

Kod jedne smo se urne dulje zadržali da mi do-maćin pokaže sadržaj rimskog groba. Premećući preko ruku stvarčice, sve odreda dobro uščuvane, hvalio mi se kako će on sve to, kad doñe vrijeme, očistiti od zemlje, konzervirati i staviti na svoje mjesto, nimalo lošije od podruma arheološkog muzeja, gdje bi se urne i grobni materijal, da ih on nije prisvojio, sada nalazili. U tom hvalisanju bilo je i isprike za prisvajanje onoga što mu ne pripada. Ali, sudeći po onome što sam vidio u Opan-čarevim čardacima, sudeći po neredu i nedovršenosti, sumnjam da će grobni nalazi biti ikad i običnom metli-com od crvenice očišćeni.

U kamenoj žari nalazila se cenerarija, staklena posuda s poklopcem i u njoj ostaci pokojnika nakon spaljivanja. Oko nje, u kutovima, zato stoje cenerarija bila okrugla a žara četvitasta, redali su se prilozi, uljane svjetiljke, bočice s mirišljivim pomastima, kopče, fibule i u velikom broju lacrimariumi, hrvatski rečeno suznice, staklene cjevčice nalik na epruvete u koje su ukapavane suze roñaka, a trebale su na onom svijetu svjedočiti koliko je na ovomu pokojnik bio voljen i s kolikom je tugom s ovoga svijeta ispraćen. Suze koje su se odavno osušile, kao što se suši sve ljudsko, bilo na zemlji izloženo vjetru ili pod zemljom izloženo crvenici.

Nije mi ovo bilo prvi put da gledam suznice. Ali, i kad sam ih gledao u muzejima i kad sam ih gledao u Opančarevu čardaku, tek iz zemlje izvañene, bio mi je to jedini grobni prilog vrijedan pažnje. Što žara, što cene-rarija i što svjetiljke koje su pokojniku trebale osvijetliti put do zagrobnog svijeta! Što pomasti u svijetu punom mirisa! Samo su suznice zavrijedile da se iz zemlje izvade i stave u vitrine muzeja. Neka posjetioci vide kako sve teče i prolazi a ljudske suze, valjda zato što kaplju,

nikamo ne otječu, nikamo ne odlaze. Neka se uvjere kako ne valja govoriti: »Proživio sam život«, kako je bolje reći: »Isplakao sam život«. Lacrimarium! Trebalo bi pamtiti tu riječ i ponovo uvesti taj lijepi rimski običaj.

- Dakle - rekao je Opančar na vidikovcu odakle se vidjelo i more i sva četiri čardaka njegove kuće - sve sam to sagradio radeći u fušu. Tu od moje profesorske plaće nije uložen ni dinar. Prvi sam paviljon podigao tražeći u prirodi portrete državnika, drugi prireñujući proslave važnih socijalističkih datuma, treći držeći predavanja o svemu i svačemu, u zemlji i inozemstvu, a četvrtije ostao nedovršen, samo goli zidovi i ovaj vidikovac. Dovršava nje četvrtog paviljona leži mi na srcu, slutim da dolazi njegovo vrijeme. U nj bih smjestio numizmatičku zbirku i poštanske marke, a od arheoloških predmeta sve što imam i što ću još imati. Ali, otkud mi pare?... Imam rješenje. Vi ste bogat čovjek i čovjek s vezama meñu hrvatskim iseljeništvom. Poslovan čovjek s jakom do zom domoljublja! Vi biste mi mogli organizirati jednu glamuroznu turneju po Americi, na kojoj bih držao predavanja o hrvatskom jeziku. To se danas traži i plaća!

Spomenuvši plaćanje počeo je trljati dlan o dlan. Iskonska gesta svih srebroljubaca!

- Išlo bi to - nastavio je tonom laskanja i nagovara nja. - Još kad bismo turneji dali zvučno ime, recimo »Hrvatske suze«. Ako vam se to ne dopada, onda »Hrvat ski plač«. Vi odlučite, menije svejedno. Lova će pljuštati. Nemam ništa protiv da i vi naplatite svoj trud. Nemojte sumnjati da će pod mojom dirigentskom palicom biti plača koliko budemo htjeli. Luda ideja! Ako se udruži moja vještina cijeñenja suza i vaša poslovnost, ne jedan, još ću deset paviljona sagraditi.

O, Gospodine, zašto me ovoga nisi poštedio?! Sve je oko mene posivjelo, sve se u meni pomutilo,

pamet i srce, duša i sjećanja. Vidio sam urnu sličnu uljnoj kamenici i nad njom plavu cenerariju od stakla kroz koje se jedva naziralo što se unutra krije. Znao sam da su tu sahranjeni njeni ostaci, ostaci starice koja je,

J- ,.,t

pogrbljena kao mladi mjesec, gradila ogradu oko svoje kuće u ludoj nadi da će postići nemoguće, da će spojiti krajeve mlañaka i napraviti pun mjesec koji će osvijetliti noć kao što sunce osvijetli podne. Ono što me zaokup-ljalo, što me izluñivalo i što će me glave doći, bilo je pitanje u kojoj su od tisuću suznica što okružuju plavu cenerariju iskrene suze a u kojoj lažne? Da li to netko zna? Da li se to, kad plakanje postane isplativo kao rudno nalazište, i može znati? I koja od tisuću uljnih svjetiljaka, natiskanih u kutove urne izmeñu kamena i stakla, može dugo gorjeti i osvijetliti podzemne pute kojima će pokoj-nica doći na livade uz obale rajskih rijeka? Ni na jedno ni na drugo pitanje odgovora nema niti ga može biti. Otkako čovjek plače, on istodobno roni i suze lažne i suze istinite, pa nije riječ o iskrenoj i neiskrenoj uplakanosti vezanoj uz iskrena i neiskrena čovjeka, riječ je o jednom te istom čovjeku u trenucima iskrenosti i trenucima neiskrenosti. A ni sa svjetiljkama nije drukčije. Ima svjetiljaka koje naglo proplamsaju, a kad se pouzdaš u njihikreneš naputkroz podzemlje, nestane u njima ulja i ostavljaju te u mraku. Umijeće je, i sreća je, naići na svijetiljku koja će i proplamsati i dugo svijetliti.

- Ponudu prihvaćam - rekao sam - ali imam jedan uvjet. Ako mi ga ispunite, možemo ući u posao s »Hrvat skim suzama«. Recite mi na koji ste način došli u posjed zemljišta na kojem je kuća sagrañena?

Bio je to potpuno nov izraz lica. Bio je to čak i drugi čovjek, ni najmanje sličan čovjeku s kojim sam dotad vodio razgovor.

- Da - rekao je otegnuto i značajno. - Zasad ne poduzimajte ništa u vezi s turnejom. Moram kod na dležnih provjeriti jeste li vi taj za koga se predstavljate.

- Ne morate provjeravati. Ja nisam što jesam isto toliko koliko jesam što nisam. Uostalom, ili jesam ili nisam, ovo što jesam i što biste vi pronašli da bih mogao biti, kakve veze ima s načinom koji vas je doveo u posjed zemljišta što gaje prije vas posjedovala Marija Goleš?

- Prvi put čujem za tu ženu.

- U ponedjeljak joj je godišnjica smrti. Hoćete li joj na grob donijeti stručak cvijeća?

- Što da ja tamo dolazim! - Mogli biste jednu od suznica ispuniti suzama i

prisloniti je uz njen križ. Neka se znade koliko je volite. - Niti je poznajem niti je volim. - To su prave riječi! Vi znate suze cijediti iz tuñih

očiju, a kad treba da sami proplačete, ne umijete jer ne prepoznajete i ne volite. Vi se prema hrvatskim suzama odnosite kao kolekcionar.

- Savjetovao bih vam da odete, jer ću vas inače biti prisiljen otjerati - rekao mije čovjek, koji o suzama tako mnogo zna samo zato što ne plače za svaku sitnicu kao ovaj što gaje opisao.

Neuspjeli posjet čuvaru tuñih mrlja i svoje svetosti

I u svežnjiću pisama što su se odnosila na prodaju zemlje na kojoj je podignuta druga kuća uz obalu Vile-njaka, nalazile su se razglednice i fotografije Marijina sina Mate. Počele su pristizati od lipnja osamdeset treće i stizale u jednomjesečnim razmacima do polovice ve-ljače, kad je stiglo udarno pismo u kojem je pisalo komu će ovaj put Marija dati zemljište, pismo pisano u Luzer-nu prvi veljače osamdeset i četvrte. Na razglednicama, s obzirom na ono što je na njima pisalo i na ono što je na njima bilo prikazano, nije bilo nikakve izmjene. Pisane iz raznih mjesta, donosile su majci pozdrave, obećanja da će joj se sin vratiti kad se vraćati takvima kakav je on bude dopušteno, i točne navode dana i sati kad će na radiju u pozdravima i za nju biti otpjevana koja pjesma. Ni na fotografijama nema bitnijih promjena, »ja ovdje«, »ja ondje«, i slike toga ovdje i toga ondje. Gdje god bio, uvijek nasmiješeno sinovljevo lice, baš po majčinoj želji, da ne stari, da na njega ne pada tuga i da obećava.

Meñutim, pismo u kojem sin majci predstavlja osobu kojoj će darovati zemlju, ovogje puta nešto druk-čije. Njegova kratkoća nije jedina i najvažnija novost. Sin se dotada trudio da majci što opširnije opiše osobu koja zaslužuje da joj se zemlja daruje, kako bi u njoj potaknuo samilost potrebnu da dade tako golem poklon. Ovoga je puta zgoda s licem dostojnim milosti opisana ukratko i ovlaš. Mnogo je veća novost što sin tu osobu čak i ne imenuje, što se i ne trudi da mjaka u njoj prepozna onoga koga je nekada poznavala, i što s njenim uspomenama

ne računa kao s podlogom darežljivosti. Sinovljevoj ne-marnosti moglo bi se dati nekoliko tumačenja, bez pre-tenzije da se ijedno od njih sad odmah prihvati. Tumače-nja će biti kakvi-takvi putokazi u traganju za odgovorom što se to oko majke Marije zbiva.

O sinovljevoj »nemarnosti« može se govoriti samo u navodnicima. Jer on koji se slika, koji piše razglednice i preko radija šalje pozdrave, i te kako se trudi da majku privoli na dar. Ali, ako majci Mariji više nije potrebna ni opširna priča ni ime osobe kojoj će dati dar, može se raditi samo o dvoje: ili je podjetinjila pa je poziv na njeno pamćenje suvišan, ili sinu toliko vjeruje da od njega ne traži nikakve dokaze je li osoba koju joj predstavlja zaslužila dar.

Majko moja majčice! Pred tvoja će vrata doći čovjek i zamoliti te da mu

dopustiš gradnju kuće na istočnoj obali Vilenjaka. Ne traži od mene da ti kažem kako se čovjek zove, on će ti sam reći svoje ime, koje, ako ćemo pravo, i nije važno. Važno je ono kako je živio, i ono stoje sve bio prisiljen proživjeti, jer se ti nećeš ganuti na ime, tebe će ganuti čovjekova nesreća. A riječ je o rudaru, majčice.

Kopao je on mrki ugljen u Siveriću, na istočnim obroncima Promine. Da bi mu bilo bolje, učlanio se u sindikat. Da bi mu bilo još bolje, da ne bi ugljen kopao, ode u komuniste. Kad doñe rat, odazva se pozivu i ode u revoluciju. Kratko je vrijeme ratovao, dva je balvana bacio na željezničke tračnice i tu ga zarobiše Nijemci. Odvedoše ga u Njemačku i dadošejednom seljaku. Tako gaje želja da ne kopa, dovela do toga da kopa teže i dulje nego stoje u rudniku ikad kopao.

Kod seljaka u okolici Cottbusa, na samom istoku Njemačke, i pored kopanja bilo mu je dobro. Kad u te krajeve prodriješe Rusi, ponovo se u njemu probudi želja da ne kopa, pa se pridruži puku u kojem su bili vojnici iz Tomska i okolice.

Krećući se s njima od fronte do fronte, doñe i u Sentu, gdje je živio njegov stric sa dvije kćeri i sinom.

Dok je sa stricem objedovao, u kuću upadnu momci iz Tomska, njegovi drugovi iz pukovnije, pijani, grubi od prirode i ogrubjeli od rata. Tražili su naposudbu gazdine kćeri, na sat, na dva. Neće daleko s njima, u dvije sobe na katu.

Naš se crveni rudar usprotivi njihovim željama i njegovi ga suborci svezu, izmlate, izvedu na kat i pred njegovim očima siluju obje njegove rodice. Kad je vezan prigovorio momcima iz Tomska da ne siluju, da im to drug Staljin ne bi dopustio, rekoše da im je baš drug Staljin to dopustio, a ako se o toj dozvoli želi raspitati kod pukovnika, bolje da u pukovniju ne dolazi. Uosta-lom, meñu njima je ijedan kapetan, on je sad došao na red, pa kad svrši posao, neka ga pita, on će mu reći da se ovdje sve čini po tajnoj uputi druga Staljina. A i što bi im Staljin za utjehu mogao dopustiti ako im ovo ne dopusti? Silom ili milom, pobjednici uvijek dobivaju ovu vrstu robe.

Kako ponovo ne bi došao u priliku da ga momci iz Tomska podučavaju Staljinovom nauku, jer bi druga lekcija bila teža od prve, ostade kod strica do kraja rata. A kod strica se moralo kopati da bi se živjelo. I opet je kopao.

Kad rat završi, vrati se u Siverić u ruskoj uniformi, okićen sa dva ordena. Kako su bolja radna mjesta već bila zauzeta, a on zasluge nije stjecao na našem terenu, dadoše mu mjesto predradnika u rudniku. Nije bio dale-ko od kopanja, ali nije ni kopao. I to je bilo dobro.

U njegovoj kuhinji iznad štednjaka, tamo gdje su nekad stajale krpe s porukama kuharici da pazi na juhu, sada je stajala velika Staljinova slika, koju su ukućani nalijepili prije njegova dolaska kao dobrodošlicu svom crvenoarmejcu. Podsjećala gaje zna se na što. Uskipjelo bi svagda u njemu kao u kuharičinu loncu. Jednoga dana ne izdrža, zgrabi tu brkatu papirinu i baci je u vatru.

Za paljenje slike dočuje njegov mlañi brat, koji je još kopao, a želio je da ne kopa. Brat tuži brata partij-skom komitetu. Tamo se naš predradnik morao ispovi-

jedati. Rekao je da mu se na Staljina povraća, a rekao je i zašto. Komitetlije slegnuše ramenima, pa kažu: - Kad je tako, neka bude tako! Ne ulazimo u to je li Staljin onima iz Tomska dopuštao silovanje, ali tko para Sta-Ijinovu sliku, ne može biti predradnik. -1 za predradnika postave njegova brata. A naš rudar ponovo siñe u jamu i nastavi kopati. Doduše, crno zlato za izgradnju socija-lizma, ali ga kopati nije bilo nimalo lakše nego kad se zlato zvalo samo mrki ugljen.

Četrdeset osme posvañaše se naši komunisti sa Staljinovim komunistima. On čeka i čeka hoće li se tko u komitetu sjetiti da je on imao pravo prije svih, da je kukurijeknuo prije zore i da pogrešku učinjenu prema njemu treba ispraviti: vratiti ga na mjesto predradnika. Čekao on, i načekao se. On bi zaboravio njih, kao i oni njega, da se kopanje dalo zaboraviti. Zato ode u komitet ipodsjeti ih na zaborav. - Ne - rekoše oni njemu - greške nikakve nije bilo. Ti si išao ravno na druga Staljina, na njegovu ličnost, a mi toga ne činimo. Mi samo negiramo ono što on o nama misli i imamo mu namjeru dokazati da smo njegove najprivrženijepristaše. Ti očito ne shva-ćaš tu bitnu razliku. Idi u jamu, kopaj i razmišljaj o razlici. - Opet je kopao i čekao da Staljin postane ono što čini, da se sjedini sa svojim djelom.

Staljin je i umro a naši ga s njegovim nedjelima nisu izjednačili. Tek kad je na vlast došao Hruščov i kad se meñu našim komunistima potajno čitao njegov tajni referat, da bi se vidjelo koliko su naši komunisti bili vidoviti, rudar se ponovo obratio odgovarajućoj instanci i rekao da sada, kad su Staljina napokon izjednačili s njegovim djelom i sebe ovjenčali vijencem pobjednika, i njemu mogupriznati daje imao pravo spaliti onu brkatu papirinu.

Rekoše mu: - Ti ponovo želiš imati pravo u krivo vrijeme. A imati pravo u krivo vrijeme isto je kao i biti u krivu. Istina, ti si prije svih nas vidio da su Staljin i njegovo djelo ista stvar. Zbog toga budi zadovoljan. Ali, _ bismo ti sada dali pravo za ono što si onda učinio,

doveli bismo u sumnju našu nepogrešivost, koja, kad se gleda stoje u kom vremenu činjeno, ni u tvom slučaju, kao ni u tisući sličnih slučajeva, ne dolazi u pitanje. Prema tome, ti imaš pravo što se tiče jednakosti izmeñu Staljina i njegovih djela, ali nas ti nemaš pravo izjed-načavati sa Staljinovim djelima i kazati: »Kako je on postupao s vama, tako ste vi postupali sa mnom«. Zato ćeš i dalje kopati crno zlato, za politiku nemaš sluha.

I kopao je sve dok mu jedna stijena nije zdrobila nogu u koljenu, koju su liječnici po krpali i poslali ga u invalidsku mirovinu. Stijena ga je jedina oslobodila kopanja, tog nesnosnog zanimanja koje ga je sililo da čini sve stoje činio.

Zar bi ti, majčice, mogla odbiti molbu toga čovjeka ? Mate

- S Agnezom vam neće biti dosadno - rekao mi je fotograf kad se k meni navratio uoči mog posjeta kući koju je, kako sam vidio iz kupoprodajnog ugovora, sagra dio Justin Pismoznanac.

- Kćerka ili snaha Justinova? - pitao sam ga. - Nijedno ni drugo. Kćerke nije imao, a snaha je,

kad je Justin prestao derati cipele, bila najljući zagovor nik obiteljskog nauma da kuća promijeni vlasnika.

- Onda nova vlasnica? - Moglo bi se reći, ali će biti točnije reći vlasnikova

supruga kojoj je, nakon rastave, u diobi pripala kuća. - Mislite da joj zanimljivost potječe iz činjenice što

je rastavljena? Poznavao sam vrlo dosadne raspuštenice. - Ne mislim, premda tu činjenicu ne treba zane

mariti. Mislim da će vam biti zanimljiva s obzirom na ono što u njenoj kući tražite.

- Mislite da će mi ona pružiti potpuniju informaci ju o tome kako je Justin došao do zemlje, nego da sam njega našao?

- Ne mislim da bi vas mogla potpunije informirati nego Justin kad bi htio. Ali će vas informirati koliko i on, jer će ona reći sve što zna, a on bi rekao samo što bi htio reći, a to je količinski isto. Uz to će Agneza za ono što ima

reći izabrati prikladniji način. Od njega biste slušali dosadne stvari, a ona će vam o njemu pričati same zanimljivosti. Tako ćete kroz zanimljivosti doznati koli-ko je Justin bio dosadan čovjek.

- Mislite da dosadan čovjek u ičijoj priči može biti zanimljiv?

- Ne znam što da vam kažem. Čini mi se daje priča o dosadnom i sama dosadna. Zato i mislim daje sreća što će ovu o Justinu voditi Agneza. Hoće li uspjeti da o dosadnu čovjeku napravi zanimljivu priču, to ne znam. Bez obzira na njen uspjeh, imali ste sreću, jer da ste susreli Justina, suočili biste se s dosadom koja, kad najviše dosañuje, misli daje najzanimljivija i najpoučni ja. Kužite u čemu je štos?

Shvatio sam čim sam vidio Agnezu. Otvorila je vrata i prije nego što sam na njih zaku-

cao. Naime, kućna su vrata bila navrh stuba, jer se kuća uzdizala na hridi stoje nikla iz suženog podanka i tekla uzduž istočne obale Vilenjaka. Bila je prizemnica, ali zbog stijene na kojoj je sagrañena, viša od svih kuća na podanku.

Već kod susreta i upoznavanja očitovala je da o svom gostu zna sve što o njemu zna i fotograf. Sumnjam da joj je taj lukavac rekao išta o koštacu u koji je slučajno sa mnom zapao i pokušava se iz njega izvući. Sumnjam da joj je rekao išta o svojim mukama u vezi sa mnom, ali da joj je napričao koliko sam bogat i kakve joj se šanse sa mnom otvaraju, to je sigurno, kao stoje sigurno daje mene dražio njome. Koliko je taj lukavac lukav, pred-mnijevam da joj nije kazao svrhu moga dolaska, jer bi nagovještaj svrhe moga dolaska osujetio njegova oče-kivanja. Vjerovao je u spontanost ako raspali Agnezinu maštu i radoznalost. Tada će sve ići bolje nego daju je mjesec dana pripremao što će i kako će.

Dok sam je gledao kako me vodi kroz hodnik i kako mi se smije, bilo mi je jasno da oko mene i nje nastaje ona čistina, ona vidljivost kakva nastaje nakon obilne kiše u zraku punu ozona, i kakva nastaje oko muškarca

i žene ako pokazuju erotski interes jedno za drugoga. I sad se tu, u toj čistini namjera, javljala moja stara trauma siromaha koji je odjednom postao bogat- smiješi li se ona meni, mojoj ubogoj duši i mom tijelu, ili se smiješi onomu što imam u lisnici?

Za svoje godine, a više od četrdeset i pet nije mogla imati, Agnezaje bila vitka, kao djevojčurak od sedamna-est. Njena je vitkost, da ne kažem plosnatost, u prsnom košu pobuñivala sumnju: zar tu nije moglo biti nešto ispupčenja i u slučaju da ne nosi grudnjak? Široka bluza, zadjenuta za pojas suknje, pri kretnjama tijela mijenjala je nabore, nicali su čas na prsima, čas iznad bokova, ali se nije moglo vidjeti da li ispupčenja iznutra išta napinju. Ako tamo i ima štogod, bit će da ne strši, daje mekano i da se leluja. Njena kosa, ni gusta ni debela, mora daje često pod frizerskom haubom, jer ju je Agneza htjela učiniti i bujnom i snažnom, u čemu je, mora se priznati, i uspijevala.

Premda je za dopadljivost žene važan svaki detalj, u grañi tijela, u tenu, kosi i pokretima, njena dopadljivost ne potječe ni iz jednog detalja posebno, ona potječe iz sveukupnosti, iz spoja svega na njoj i u njoj, spoja koji ni jedan detalj ne ostavlja postrance, neuključen, u koji je svaku pojedinost osmislio tako da ona u njemu znači mnogo više nego što znači kao posebnost. Agnezin je spoj bio usporediv s lijepim napjevom, primjerice s onim iz popijevke »Mamica su štrukle pekli«. U toj se popijevci nalazi i ono o taboru u koji se mora ići, po čemu se zna da mama štrukle peče svom ratniku. Možda će se neko-mu prispodobljenje Agnezine harmonije kuhinji i kuha-nju činiti odveć vulgarnim. Za mene ta vrsta ženstva stoji na samom vrhu ženstvenosti. Osim toga, ona me je jedina mogla osloboditi traume: dočekivala Agneza me-ne ili moju lisnicu, sve mi je ravno kad me prima ovako po domaći i kad mi servira toliko pića i jela da bih i privezan za ovaj stol mogao proživjeti mjesec dana.

- Zovite me Janja - rekla je kad sam zaredao zvati je gospoña Agneza. - Tako me i drugi zovu. Agnezaje za

krsnicu. Zabluda moga oca, seoskog učitelja, koji se pravio učen kad je Janju preveo u Agnezu.

- Može - rekao sam. - Ako nemate ništa protiv, moglo bi, naglašavam, eventualno i Janje.

- Moglo bi, ali zbilja eventualno - rekla je Agneza shvaćajući što s eventualnim janjetom želim reći. Učinilo mi se kako je vidim u roju iskri s erotskim nabojem, roju nastalu udaranjem eventualnosti u ugarak njenih zapre- tanih nadanja.

Fotografu prigovaram lukavstvo, a što ja radim s ovim eventualijama nego lisičim? Istina, nisam nezain-teresiran za njenu vitkost, nisam ravnodušan prema tajni koju krije njena bluza. Ali, više od oboga želim od nje doznati što nisam uspio doznati ni od jednog kućevla-snika. Računao sam kako izmeñu muškarca i žene, kad se oko njih javi čistina i u čistini stanu iskriti erotske silnice, padne toliko riječi koliko padne kapi u jednoj ljetnoj kiši, sve da bi iz tog verbalnog povodnja isplivali nagi i zagrljeni. Iz iskustva znam da mutavog preljuba nema, da su svi preljubi najprije verbalni i da se do ljubavi dolazi kroz kišu riječi. Znam da do preljuba ne može ni doći ne znaju li se po putu kud hode zaljubljeni prostirati sagovi tkani riječima. Nedostatak riječi, nedo-statak predmeta o kojem će govoriti, ljubavnicima je isto što i kiši nedostatak kapi. Do preljuba ne dolazi bez riječi, a ako je do njega slučajno i došlo, ubrzo će dosaditi i preljubniku i preljubnici. Čar preljuba je u intimnom razgovoru koji završava ljubavlju, a ne u ljubavi koju mutavost pretvara u parenje.

Moja su očekivanja bila sračunata na to da će sada, kad Janja eventualno može postati janje, Janji nedosta-jati predmeta za razgovor i da ću, navodeći je o čemu će govoriti, od nje čuti sve što bude znala, jer će jedva čekati da mi povjeri što zna, kad me to zanima, a ona ne vidi razloga da preda mnom išta skriva.

- Rekli su mi da ovu kuću niste sami gradili, da ste je kupili - počeo sam što sam namjeravao.

- Nisam ja, kupio ju je moj bivši muž, kad je našao

drugu i sa mnom se odlučio rastaviti. Da budem što dalje od njega, razumije se.

- A to mu je prodao neki, neki... - Justin Pismoznanac. Bože, kakvo ime i prezime!

Ma ne on, nego njegov sin i jedan crni dječak, koga je prema Justinovoj oporuci sin morao posvojiti ako je mislio doći u posjed dvije trećine kuće. Ovaj je crnčić imao od kuće jednu trećinu. Tom je trećinom raspolagao Justinov sin, uz obavezu da crnca školuje do kraja sred nje škole. Cirkus! Htio je svoje posvojče utrapiti sinu koji nije imao djece. Pod svaku cijenu. Neka neshvatljiva pakost, ali prema snahi, ne prema sinu. Što mu nije rodila unuka. Justin je mislio da neće da rodi. Na sina je vršio pritisak daje otjera kad neće, ili ne može, da raña. Živi cirkus! I onda, kad nije htjela roditi bijelo, utrapio joj crno. Ma, cirkus! Ne mora, ali onda gubi kuću!

Tom se cirkusu Agneza znala smijati. Pustio sam je, pouzdajući se više u njene asocijacije nego u moja poticajna pitanja.

- Taj sin i taj crnčić nisu htjeli ni zaviriti u ovu kuću. Iz nje nisu iznijeli ništa, sve su nam ostavili. Tu sam se nagledala i načitala svačega. Doznala sam čak da tom Justinu Pismoznancu to nije bilo pravo ime. Zvao se Pismostratović, dok prezime nije promijenio u Pi smoznanac. Nisam znala zašto dok nisam otkrila da su mu nadimci i prezimena bili tiha patnja. Sad, nikomu ne bi bilo pravo da ga zovu Oguzina! Što jest, jest! Guzina još nekako, ali Oguzina! Sad ćete čuti, pričat ću vam.

Justin je sa tri suseljana otišao iz Kamengrada, otkuda su bili rodom, u Francusku na rad. UKamengra-du su ga tri susjeda zvali Oguzina, pa su ga tako nastavili zvati i u Francuskoj. U Kamengradu su se svi meñusob-no zivkali nadimcima. Samo što su neki imali lijep nadimak, ljepši od imena, i time se ponosili. Oni što su imali ružan nadimak, jedva su ga trpjeli.

U rudniku, gdje su tri Kamengrañana i on četvrti došli raditi, bilo je još bar dvadeset Hrvata. Justin se poboja da njegov nadimak, kad se meñusobno upoznaju,

ne prihvate i oni. Zato zamoli prijatelje iz istog sela da ga više ne zovu Oguzinom. Zauzvrat će i on njih zvati krsnim imenom.

Trojicapristadoše na dogovor da se u tuñem svijetu uljudnije ponašaju, ali prigovoriše Justinu da pogodbom dobiva više i da im gubitak nečim treba nadoknaditi. Oni gube lijepe nadimke kojima su se mogli ponositi, a on gubi ružni pa je tim dogovorom samo on na dobitku.

Justin priznade nepravdu ipozva ih nagozbujela koliko hoće, pića koliko i kakva požele. Gostili su se od podne do ponoći i odponoći do zore. Uzoru mrtvipijani suseljani rekoše Justinu da mu ta gozba vrijedi samo jedno slovo.

- Kako, pobogu! - Prije gozbe si bio Oguzina. Nakon nje Guzina.

Ako se želiš riješiti i Guzine, plaćaj još šest večera. Da se oslobodi nadimka, Justin je bio spreman i na

taj trošak, ali se poboja da će ga suseljani namagarčiti, da će se još šest večeri častiti na njegov trošak, a onda će mu reći: »Oguzina si bio, Oguzina si ostao!« Uz to će proširiti priču kako se u svijetu htio pogospoditi lišava-njem seoskog nadimka.

Umjesto da ih još šest puta časti, uz rizik da ga na kraju prevare, napusti rudnik u kojem su zajedno radili i potraži drugi, gdje nitko nije znao kakav nadimak nosi.

- Ne bih se htjela praviti mudra - rekla je Agneza - ali nešto o tome moram kazati. Čini mi se da u bijegu od Kamengrada, od sumještana i nadimka, treba tražiti sve njegove bjegove od sebe, sva njegova poricanja i sve stoje na tim poricanjima sagradio.

- Jeste li u kući zatekli koju njegovu sliku? - poželio sam i vidjeti toga Justina Pismostratovića Pismoznanca Oguzinu Guzinu. Bože, kakva su imena na njega nato varili, i kakva je sam sebi nadjenuo!

- Bilo je toga koliko hoćeš, na zidu i u hodnicima. Sve sam bacila u smeće. Kad ga uslikana ne treba sin i posinak, što da mu ja slike čuvam!... Jedino, da sam onda znala kako će me posjetiti čovjek koga to zanima!

- A što bi i mene zanimalo! - lagao sam, da je prepustim matici asocijacija i da u njoj ne pobudim sumnju u svoje namjere. - Tako, ćaskamo o njemu jer o drugomu ne znamo.

- Imao je oblo lice kao Snješko Bijelić. I očice su mu bile Snješkove. A nosa kao da nije ni imao. Kad bih mu pogledala u lice, osjetila bih se kao u noći punog mjeseca. Mislila sam, ako je ta mjesečina sjala i kad si bio u Kamengradu, onda mi je jasno zašto su te zvali Oguzi- nom. Izmeñu punog mjeseca i stvari po kojoj su mu dali nadimak, ima velike sličnosti. Kad sam bolje pogledala njegove fotografije, osobito one što su visile na zidu, primijetila sam da mjesečina samu sebe i ne slika. I što bi se tu imalo slikati, uštap ostaje uštap! Slikao je ono što se našlo na njemu, sat i prstenje na rukama, unifor mu i ordenje na grudima. Novi sat, nova slika. Nova prstenčina, kao jaram, i čovjek trči fotografu da se to ovjekovječi. Možete misliti, na vrhu mjesečina sjaji, a ispod nje bliješti prstenje, satovi, medalje, dugmeta, širiti, gajtani, epolete i sav ostali nepotrebni nakit. Tako vam je to kad se mjesečina slika, da bi uslikala sebe, daje slikati ono stoje osvjetljava i stoje čini mjesečinom.

- Imao je visok čin? - Kapetan, čak ne onaj od prve klase. Mislim daje

i toga dobio tek kad je umirovljen i kad se najviše slikavao.

- Kao da ne pridajete važnost njegovoj ratničkoj prošlosti?

- Taman posla! Meni to sve što oni pričaju ništa ne znači. Samo napuhavanje. A, sjetila sam se, znam nešto o njegovu ratovanju. Želite čuti?

Justin se u partizanima, kamo je došao iz domo-brana sredinom četrdeset i druge, nekoliko mjeseci nije isticao ni hrabrošću ni ratnom vještinom, već lukav-stvom i odanošću komesarima. Da ga prihvate kao svo-ga, bio je pripravan, kao nekad nadimka, odreći se hrvat-stva, koje je u očima komesara bilo isto što i domobran-

I ,w.

stvo, nešto blijedo, uplašeno i suvišno. Tražilo se od njega da to i »konkretno dokaže«.

Učinio je to u dva navrata, kad je trebalo strijeljati zarobljene domobranske časnike. Dobrovoljno se javio u streljački vod. Bio je unaprijeñen u čin vodnika i zbog odanosti i komesarima i svim starješinama svih nivoa rasporeñivanje u njihovu blizinu. I da im bude na usluzi i da bdi nad njihovom sigurnošću.

Starješine kojimaje služio kao neka vrsta posilnog, makar toga položaja službeno nije bilo, nisu bile star-ješine visokog čina, tek komandiri četa, komandanti i komesari batalj ona, jedan kotarski predsjednik ijedan član oblasnog odbora. U dvije godine, koliko je Justino-vo posilništvo u ovom ili onom obliku trajalo, bilo ih je mnogo, ravno trinaest. To zahvaljuje činjenici stoje bio dobar posilni, odan do kraja, i zlosreći da su starješine kojimaje dodjeljivan ubrzo pogibale, što ni kod koga nije pobuñivalo praznovjerje, jer praznovjerje meñu komuni-stima nije postojalo.

Kraj rata dočekao je u Zagrebu, gdje je imao pune ruke posla. Radilo se na čišćenju grada od suradnika okupatora i ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili na suprotnoj strani. Kakvim se to poslom bavio, nikada nikom nije kazivao, ali daje imao prilika sprati sa sebe i domobranstvo i hrvatstvo, imao je, bezbroj prilika, i ni jednu nije propustio, niti se odposla umorio.

Posao gaje dovodio u vezu i s višim časnicima, onima koji su odlučivali koga se u gradu treba riješiti odmah, s kojim treba pričekati, a kojeg treba ostaviti na miru. U tim razgovorima, najčešće uzgredice i uvijek kroza zube, u krnjim rečenicama spominjao se i nekakav pisac Krleža. Te treba li ga ili ne treba ubiti, te ovaj ga štiti, a onaj bi gaposalo do ñavola.

- Ma, drugovi - umiješao se Justin u razgovor, što inače nije činio - zar je taj Krleža još živ?

-Jest, pa što? - A je li živ Trocki?

- Njega je, kažu, drug Staljin dao ubiti. - Pa što mi onda čekamo s tim Krležom? Zar nam

Staljin nije putokaz? - Kako to misliš ? - Ja sam u ratu po nareñenju kriomice, da se ne

zna tko gaje, likvidirao osam trockista i pet krležijanaca. Zašto bismo Krležu sada štedjeli ako smo se u ratu krležijanaca oslobodili da nam poslije rata ne bi smetali ?

- Ima tu logike - rekao mu je najviši meñu visokima - ali...

- I znate šta - rekla je Agneza, potegnula dim iz cigarete i pošutjela dok ga nije u mlazu ispuhnula prema stropu. - Taj se ničim nije toliko hvalio koliko svojom visokom sviješću. U tom se slučaju vidi kolika mu je. Ubijao ljude, a nije znao zašto ih ubija!

- Morate to razumjeti - rekao sam podbadajući Agnezinu ljutnju na Justina i očekujući od ljutnje nove pojedinosti. - Bilo je to vrijeme koje je tražilo bezuvjetnu poslušnost, i vrijeme kad se poslušnošću spašavala glava.

- Bilo je i to što kažete! A bilo je to i vrijeme kad su se sluge učile biti gospodari, kad se od materije kakva je Justinova stvarala svijest gospodara. A, sjetila sam se! Malo je bezobrazno, ali mi smo stari, zbog takvih sitnica nećemo pocrvenjeti.

Kad je pedeset i šeste, nakon zapovjedništva logo-rom ratnih zarobljenika u Vršcu i zapovjedništva stra-žom kaznione u Staroj Gradiški, Justin umirovljen i došao u Zadar, gdje je odlučio provesti ostatak života, Zadar je bio mali grad s potpuno novim stanovništvom, seljačkim, jer su se grañani nakon razaranja grada raz-bježalipo Italiji, kojoj su većim dijelom i pripadali.

Zadar nije imao grañana, pa nije imao ni uprav-ljača koji bi od tih grañana potjecali. Svoje upravljače regrutirao je od došljaka, a ti su dolazili u seoskim čoporima, u klanovima koji su se vezali za selo i krajeve otkuda su dolazili. Da bi klan priznao nekoga za svog predstavnika, taj je unutar grada morao promicati nje-gove interese, morao je članove klana po vezi zapoš-

ljavati, upisivati im djecu u škole i domove, dodjeljivati im stanove, braniti ih pred sudom i udovoljavati ti-sućama njihovih potreba.

I njega je takva uloga zapala čim su došljaci iz Kamengrada i bližih sela čuli da se doselio i da traži mjesto meñu gradskim uglednicima. Ništa izuzetno, sve su gradske čelnike u tim ranim godinama poraća, kad se grad podizao iz ruševina a grañani se formirali od se-ljaka, isticali njihovi suseljani da bi u vrhu imali svog čovjeka koji će ići na ruku svojim ljudima.

Justin je stanovao u vili koja je imala ograñeno dvorište i unutar njega vrt i voćnjak. Prije rata vila je bila vlasništvo tvorničara likera, koji se u ratu bio odse-lio. Dvorište je imalo vratnice na koje nije mogao ući ni tko god hoće ni kad god poželi. Mogao je samo pozvan kad kaže tko je, i kad mu tko iznutra vrata otkračuna. Justin nije imao posluge, usluge od žene i sina nije tražio, pa je on sam vikao tko je kad bi na vratima zazvonilo, on bi sam išao otključavati i razgovore s posjetiocima obavljao na dvorištu, jer mu žena nije do-puštala da »te svoje« uvodi u kuću.

- A koji si ti? -pitao bi Justin onoga što bi pred vratnicama čekao da bude primljen. Taj bi mu odgovorio tko je. -A koji te ñava k meni donosi? - Onaj bi rekao po što dolazi i kakva mu veza treba. -1 nisi mogao nikoga drugoga zajebavati osim mene? - Onaj bi odgovorio da nikoga drugoga ne poznaje osim njega, a ravna njemu i nema. ~A, neka te vrag nosi, uñi! - Onaj bi pokušao ući, ali su vrata bila zakraćunata, pa bi rekao da ne može ući dok Justin ne povuče kračun. - Čekaj, kud si navalio, vidiš da sam u poslu. - Onaj bi upitao što drug Justin radi. - Pišam pod trešnju. Zar ne znaš, cukune, da stablo za koje se zapišava dvaputa brže raste? - Onaj je odgo-vorio da zna, i neka Justin piša koliko hoće, njemu nije teško čekati. Tek tada bi Justin, tresući svoga ptića, prilazio vratima, turao ptića u hlače, otkračunavao i korio dječaka. - Kakvi ste, nasrtljivi ka prasad! Ne date mi se u miru ni popisati.

Seljaci, koji su tražili usluge od Justina, bili su svi odreda bistri ljudi, pa su, savjetujući jedni druge u nuždi, govorili: »Idi do Justina, on će ti to sigurno učiniti, ako pored zapišavanja po vrtu i gradu nañe i za tebe malo vremena.

- Što god rekli, Justinovo zapišavanje sliči pasjem. Trk tamo, pa pišne; trk ovamo, pa pišne. Za grmčić, za travicu. Ne znate to? - pitala me i gledala ispod obrva stišćući usne da ne prasne u smijeh.

- Znam što pas čini, ali ne znam kakve bi to veze imalo s onim što Justin radi.

- Pas zapišavanjem obilježava prostiranje svog lov nog područja. Zar to nije i Justin činio? Za njegovo osvajanje gradskog područja svi su znali. Našla sam dokumente o političkom sporu izmeñu njega i jednog televizijskog snimatelja. Poslastica! Sve sam to sranje bacila u vatru. Želite čuti?

Justin, a drukčije nije ni s ostalim, pismu i čitanju priučenim ljudima, u onomu stoje otisnuto nije vidio zabilježenu misao koja, tek ako provjeru vjerodostojnosti proñe, zavreñuje pažnju. On je u tiskanu tekstu vidio objavu. Jer, da nije objava, tekst ne bi bio ni tiskan. Samo objave ili, komunističkim jezikom kazano, direktive za-vreñuju da budu saljevene u slova i otisnute na papiru. Takvim ljudima, neukim, izmeñu kojih su se regrutirale pristalice komunista, bilo je lako utuviti u glavu da je ono što tiska stranački tisak početak i kraj svake istine, da je to objava i presuda, da se mimo toga ne može, a protiv toga ne smije. I zato, kad bi Justin rekao da je nešto »objavljeno u štampi«, značilo je to isto kao kad bi rekao daje čuo objavu. »Čitanje štampe« za njega je bila mistična komunikacija s onima koji daju objave.

»Dnevnu štampu« je čitao ujutro, nakon doručka, prije odlaska u društvo koje se sastajalo u kavani pred podne. Tako bi, dok su drugi listali netom kupljene novine, on znao što u kojima piše i, superioran kad je u pitanju »dnevna štampa«, davao svoje komentare.

- Pročitajte to! Tomu bi trebalo odgovoriti!

- Gledajte ovo! Da mu majčinu... Kako se samo usuñuje!

- Ovo je sjajno! Svaka čast! Znalo se u njegovu društvu da redakcijama piše,

nije se znalo da to čini svaki dan. Većina je njegovih pisama završavala u redakcijskom košu, a samo bi po koje, ono koje bi redakciji trebalo radi nečega, nakon obrade, pod kojom se podrazumijeva opismenjavanje i osmišljavanje, dospijevalo na stranice lista. Opismima koja su završavala u košu Justin društvu nije govorio, pa nisu ni mogli znati koliko ihpiše, a o objavljenima bi govorio i više nego treba.

Ta objavljena pisma imala su intimni i javni tret-man. Intimno ih je obožavao, javno ih je omalovažavao.

Svoje dopise nije izrezivao i slagao izreske, nego bi novine presavinuo tako da njegovo pismo doñe na prvu stranicu svitka i da naslov i njegovo ime budu vidljivi čim novine uzmeš u ruke. Te bi novine držao negdje u blizini i s vremena na vrijeme bacao pogled na svoje ime, otkuda je prema njegovu srcu strujalo nepojmljivo bla-ženstvo, daje tiskan, daje u objavi i daje nešto. Te bi novine sklanjao s očiju tek kad bi došle druge i zamijenile ih u istoj ulozi. Što god to bilo, samoljublje, taština ili nešto deseto, bilo je slatko i radi toga je vrijedilo svako-dnevno pisati redakcijama.

U društvu pak, kad bi se povela riječ o njegovu pismu, a poveo bije on ako se nitko drugi ne bi sjetio, učinak svojih pisama redovito bi omalovažavao.

- Eto, napisao sam! Ali šta to koristi! Sve ide po starom. Nitko nikoga ne sluša. Nema tu tko uspostaviti reda.

- I vi vjerujete da njegovi dopisi ničemu nisu slu žili? - rekla je Agneza. - Ja, bogme, ne vjerujem! Čujte, možda nisu koristili koliko je jedan zapišavač za trešnju htio da mu koristi. Ako o njegovim pismima sude oni po kojima bi pišnuo, nisu ti člančići bili bezazleni. Koji dan, koji mjesec, koju godinicu, da i ne računamo noge u tur i šibaj van s posla! E, pa čekaj ti, Justine. A, da, nisam

vam dovršila ono s televizijskim snimateljem. 0 tom sam sranju našla sve u hrpi novina, što ih je Justin meni ostavio u nasljeñe. Šizim kad se toga sjetim! A zgodno je!

Prva mu je korist od pisama bila da je gradske novinare, one s lokalnog radija i iz novina, one iz dopi-sništva televizije i dopisnike listova koji su izlazili u drugim gradovima, s malo nametljivosti koje mu nije manjkalo, mogao držati kolegama. A druga, stoje medu istomišljenicima smatran poznavaocem »dnevne štam-pe«, pa su ga delegirali u sve savjete koji su vršili politički nadzor nad novinama i novinarima, primali ih u službu i otpuštali iz nje, davali ocjene o njihovu poslu, odreñivali im plaće i status. Ni govora da bi mu koji novinar odrekao srodstvo po struci i upućenost u novinstvo, jer bi se na taj način sukobio s političkom moći koja je stajala iza dvojbene Justinove stručnosti.

Kako nije bilo svečanosti kojoj nije prisustvovao, jer je njegova dužnost bila čašćenje svečarskih skupova svojom prisutnošću, a sjedao je uvijek u prvi red, Justin je često gledao u leće televizijske kamere i bio izložen pažnji novinara koji su za večernji dnevnik pripremali vijest o skupu. Dnevnik toga dana ne bi propustio ni za živu glavu, da ne bi propustio vidjeti je li on »uhvaćen« i, ako je »uhvaćen«, kako, grupno ili u krupnom planu? Njegovu nadu da će se naći i u krupnom planu, što se nije dogañalo, pobuñivao je Ivan Smrekar, snažni televizijski snimatelj, koji nijednom ne bi propustio priliku da ispred Justinova lica odzuji i na desetke sekundi, jedne večeri u više navrata. Te prvi red, te naklonost Ivana Smreka-ra, koji zna što je posao, pa to bi moralo ići!

- Je li - rekao je Justin jednog dana -ja vidim da me često snimaš, ali to uvečer na dnevniku ne mogu vidjeti. Reci mi pošteno, izrezuješ li ti to ili to tamo na televiziji izrezuju?

- Ne znam - rekao je Smrekar -japošaljem sve što snimim. Oni režu što hoće i koga hoće.

- Znao sam ja to! - reče Jusin. - Na televiziji sigurno sjedi neki od mojih neprijatelja.

Istoga dana netko mu se, ne predstavivši se, javio telefonom ipozvao se na njegov razgovor sa snimateljem, za koji je čuo »ne pitaj kako«, i rekao mu:

- Jesi li slijepac? Tražiš neprijatelja a ne vidiš ga pred nosom. Nitko tebe ne izrezuje u televizijskom studi ju, tebe onaj fakin u oči zajebava. Pred nosom ti zuji praznom kamerom. Pitat ćeš otkuda znam? Znam jer to i meni čini. Mulac jedan!

Domalo je gledao reportažu o čistoći zadarskih ulica, trgova i luke, čiji je snimatelj bio Ivan Smrekar.

- Imam te u šaci - rekao je Justin. Na prvom sastanku - nije važno ni čijem ni kojem

po redu, ni pod kojom točkom dnevnog reda, jer je razgovor o neprijatelju posvuda pristajao - Justin usta-ne i patetično upita:

- Dokle ćemo mi trpjeti da nam tamo neki mulci u javni život grada na mala vrata puštaju okorjele ne prijatelje?

Odgovoriše mu: - Neprijatelj u našu kuću neće prodrijeti ni na

velika ni na mala vrata. Samo nam, druže Justine, reci o čemu se radi!

U reportaži koju je snimao Smrekar, dok je glas spikera priopćavao da u turističkom gradu, gle sramote, po svim zakucima ima starog papira i kora od lubenica, kamera je pokazivala i te papire i te kore, ali, kao kon-trast, i nemarne grañane koji se, pomiješani s turistima, bezbrižno šetaju ulicama, kao da im je čistoća grada zadnja briga. Prateći šetače, snimatelj se najdulje zadr-žao na stasitu muškarcu u slamnatom šeširu. To je bio neprijatelj koji se kroz reportažu o čistoći gura u politički život grada. Luka Radoš, hrvatski nacionalist, nekad general a trenutno beznačajniji od kora lubenice.

Snimatelj na odgovornost! Pisalo se i pričalo o tome dosta. Što učiniti, nitko

se ne usudi predložiti. Smrekar sam potraži spas. »Molim vas«, poručio je onima u televizijskom stu-

diju, »izrežite što hoćete, samo nemojte izrezivati onu mjesečevu glavu u krupnom planu. Neka što dulje traje!« Prijatelji u studiju, koji su znali o čemu se radi, spašavali su snimatelja. Otada je te mjesečine, kad se radilo o gradu, na televiziji bilo koliko hoćeš punu godi-nu dana. Nedovoljno da se Justin nagleda sam sebe i da se nepotrošivo pitanje neprijatelja koji prodire na mala vrata sa Smrekara i Radošaprenese na nekoga drugoga.

- Ne držite daje zgodna? - rekla je Agneza. - Držim, ali znam da postoje i bolje zgode iste vrste

- rekao sam bez mnogo razmišljanja o stvari o kojoj sam dosta razmišljao.

- Onda izvolite, na srijedu s njima! - Razgovor ste vi do sada režirali, pa ga režirajte i

dalje. Po volji mije kako to činite. Nadam se da bi mi bilo po volji i kad biste izrežirali čitav naš susret.

- Izrežirala, šta? - 0 Bože moj! I razgovor i sve što uz njega bude

išlo. - Ono prvo prihvaćam. O drugom ću, budem li

imala vremena, razmisliti. Nisam sigurna zanima li vas bivši vlasnik moje kuće, ili vas zanima kako sadašnja vlasnica o njemu priča. Pazite, nisam rekla da li vas zanima sadašnja vlasnica! Sigurno da vas ne zanima... Svejedno! Ono o Pinocchiju i goloj ženi takoñer je zgod no!

Knjižnice i knjižare nisu bile Justinovo lovište, ali su izlozi knjižara i izlozi knjiga, na koje je pozivan, bili njegov lovni raj. Tko čita kakve knjige, nije lako kontro-lirati, iako se moglo slutiti da se tu krije centar subver-zivne djelatnosti, ali tko kakve knjige izlaže, prodaje i na drugi način promiče, dalo se kontrolirati vrlo lako.

Što bi pronašao, obilazeći grad i izloge gradskih knjižara, nosio je u komitet, sekretaru osobno, a ako njega ne bi našao, Stjepanu Toši, mladom politologu, koji je u komitet primljen naposao kao stručni suradnik, kad se politika stranke htjela osuvremeniti. Sekretar, dobivši u Toši zamjenika, za Justina i slične njemu, koji

su nudili usluge, imao je sve manje vremena. Zato je Tošo za njih vremena morao imati sve više, dok ne doñe do toga da ništa drugo nije ni radio nego s takvima pričao i pitao se zar mu je za takve razgovore trebalo fakultetsko obrazovanje.

- Želim malo vremena - rekao bi Justin kad bi se pojavio u komitetu i kad bi mu Tošo dao vremena. - Mislim da će vas ovo zanimati. Prolazim kraj krčme »Ivan« i vidim na onom zidu, kuća do krčme, piše: ŽIVJE LA NIZOZEMSKA ZASTAVA. Zamisli, kakva podlost! I tko zna otkako to tamo stoji! Tko zna koliko je ljudi to pročitalo!

- Ne razumijem što u tome nalazite? - čudio se Tošo.

Time je davao priliku Justinu da mu naširoko priča kako nizozemska zastava nije ništa drugo nego zastava hrvatskih nacionalista, kako je ta mimikrija sastavni dio specijalnog rata koji razara obrambenu moć komunističkog sistema, kako taparola, tako prikrivena, pri otkriću smisla ima veće djelovanje nego daje bila neprikrivena, kako ta zastava kao nizozemska ostaje na zidu mjesece i godine, a kao hrvatska ne bi se vijorila ni pola sata. Zar mladi drug ne misli da, i pored svojih visokih škola, političku pronicavost mora učiti od stari-jih drugova?

Justin je Tošino vrijeme i strpljenje izjedao kao moljac sukno, dlaku po dlaku.

- Drugovi, ovo će vas zanimati, ako imate malo vremena za mene - rekao je Justin sekretaru i politologu Toši kad Tošu ništa stoje Justin govorio nije zanimalo, i kad se uobičajilo da sekretar za Justina nema vremena, a politolog će ga imati koliko god Justin poželi, jer je i primljen na posao da Partija ima vremena saslušati iskustva svojih iskusnih članova.

- Idem ja... - reče Justin kad se udobno smjestio na stolicu.

I nastavi kako je, idući, naišao na izlog knjižare »Petar Zoranić«, vlasništvo Nakladnog zavoda Matice

hrvatske. Tu se zaustavio kao i obično, da vidi koje se knjige nude na prodaju. Gleda on i ima što i vidjeti. Na zelenom paravanu, na tripoličice, gdje se izlažu najpro-davanije knjige, nalaze se tri knjige velikog formata. U sredini je Brozovi intimno. Na ovitku, u brijunskom zelenilu, sa cigarom u ustima, stoji Tito. Do njega je supruga Jovanka s neprolaznim smiješkom. Oko nogu im se vrzmaju - zar i na slici - dva bijela psića. Premda je naslov govorio o intimi, prije će biti da tu intime nema, daje tu riječ o upotrebnoj intimi, intimi koja se transpa-rentira, a ne otkriva. Slijeva intimi Brozovih nalazi se luksuzno izdanje Pinocchija, glasovitog romana Carla Lorenzinija, s velikom slikom glavnog junaka na naslov-noj stranici. Pinocchio pleše i plazi jezik. A zdesna Bro-zovima opet je neka pozamašna knjiga, zvana Raj u krevetu Na naslovnoj je strani slika nage žene, koja čitaoca ne ostavlja u nedoumici o kakvoj se knjizi i kakvom raju radi, jer se u njenu meñunožju vidi i pošum-ljeni Venerin brijeg i vododerina u njegovu podnožju.

- Nedopustivo! To je čisti hrvatski nacionalizam! - Ne razumijem vas - rekao je politolog otkrivajući

i da mu se Justin popeo navrh glave i da ne shvaća smisao aranžmana u izlogu knjižare. - Tito i Jovanka, sjedne strane Pinocchio, s druge gola radodajka! Gdje bi tu bio hrvatski nacionalizam, gdje politika uopće?

- Mladi druže, vidi se da ne poznaješ neprijateljsko lukavstvo. Neprijatelj je posvuda gdje pogled baciš, a otkrivaju ga samo oni koji imaju orlovske oči. Taj izlog, i za onog tko gaje napravio i za nacionalista koji zna njegove poruke čitati, znači ovo: »Tito je običan lutak, koji je u vlasti jedne obične... da ne kažem do kraja, koja je njegovu vlast suzila na vodanje dviju pudlica po Bri- junirna.

- Dobro, ako se taj aranžman i može tako čitati, bio slučajno ili namjerno aranžiran, gdje bi tu mogao biti hrvatski nacionalizam? - rekao je politolog i, gubeći strpljenje, dodao:-Ja mislim, druže, da vi gnjavite i sebe i nas.

- Te tri knjige poručuju da u našoj vlasti može sudjelovati samo onaj Hrvat koji se oženi Srpkinjom. Tada postaje lutak i sva mu je vlast u tome da progoni hrvatstvo - rekao je Justin, duboko povrijeñen. -Možda ja i gnjavim, ali ti, druže, nisi dorastao mjestu koje zauzimaš.

-Ako vi mislite daje Justin bedak-rekla jeAgneza - onda vi sami niste daleko od bedaka. To vam je sistem. Ništa više, ali i ništa manje.

Nisam progovorio, a ona ušutje u strahu da me je bedakom povrijedila. Zabavila se svojim nogama, pa je lijevu prebacila preko desne, neka naizmjence nose jed-na drugu. Plivala je dlanovima po stolu tražeći cigarete i upaljač - dvije geste što ih je redovno činila kad nije znala što će od nelagode sa sobom. Činila je to traljavo, a opet precizno, kao što čine mjesečari kojima, nasuprot svakoj logici, iznutra upravlja tajna logika.

Ne, Agnezo, janje moje! Ne držim ja daje on luñak. On je na tragu raširene svijesti, koja me je gonila po svij etu i dovela preda te, da tvoj e ime Agneza, makar sam katolik komu je smisao te riječi poznat iz usklika Ivana Krstitelja, sa slašću prevodim u »janje moje« i »Janjo moja«. Dva su razloga zašto te prevodim, i zašto to radim sa slašću. Prvi ću, a on nije bez veze s Justinom, zatajiti, jer svoju misiju iskazujem skrivajući se, kao stoje vid-ljivo od početka ovih zapisa, a drugi ću razlistati koliko se god bude dalo.

Prisnost je posrijedi, ona me uz tebe veže, prisnost da mi priče o Justinu pričaš kao što bi ih ja pričao. I prisnost da me podsjećaš na plod oskoruše, i mirisom, i vanjskim sjajem, i unutarnjom mekoćom. Znaš, janje moje, i dunja miriše, i jabuka miris ima, a miriše i glog i trnina, od svega pak najljepše miriše brekinja. Svako voće ima miris dok bubri, dok je svježe, netom ubrano, samo ubrana oskoruša tog mirisa nema, samo ga ona stječe zatvorena u škrinju, da bi najintenzivnije zamiri-sala prije nego što će uvenuti. Oskoruše su tada sjajne, oskoruše su tada pune, i mekane su i svježe kao da su

netom ubrane. I dok gledam kako se na tvom vratu i tvojim rukama plave žile, kao da gledam glatku koru oskoruše. U njima se, kao ispod oskorušine kore, jezeri slatki sok prisnosti, sok s mirisom oskorušina soka, komu je zadah svake politike dalek i tuñ. Zar ne vidiš, Agnezo, da sam po usporeñivanju tebe s oskorušom i ja neka vrsta bedaka koji s bedacima, od onih vrsta kojima i Justin pripada, ima veze onoliko koliko zapušta svijet u kojem oskoruše mirišu i njuška po njihovu svijetu gdje nikad ništa mirisalo nije, gdje je sve gnjilo i memljivo.

- Sviña vam se? - upitala je Agneza i sa dva prsta uhvatila se za bluzu.

- Zašto me to pitate? - Zato što u nju cijelu vječnost buljite a ne progo

varate ni riječi. - Sviña mi se. Dajte, nastavite! - O čemu, o bluzi ili o Justinu?... Sjetila sam se.

Bluza je od tekstila! Nego! Jednu ću o tekstilu. Inače ćete zaspati. Ne na mom krilu, buljeći u moje krilo.

Tekstilijada, sportske i kulturne svečanosti koje svake godine izvode radnici hrvatskih tekstilnih tvorni-ca, te se godine održavala u našem gradu, gdje tekstilna industrija nije na posljednjem mjestu. Na početku trav-nja, sva su mjesta za oglašavanje bila prekrivena plaka-tima čiju je osnovu činio amblem manifestacije, tri valo-vita polja kao tri odmotane tube platna. Slična trobojni-ci, polja su se mogla prostirati prema potrebi, bilo u granicama okruglog bedža bilo u kvadratu kakav je oblik imao plakat. Gornje je zatalasano polje bilo sivoplave boje, srednje bijele, a donje crvene. Na takvoj osnovi, uz plakat, bili su rañeni i prospekti i bedževi i sav radni materijal tiskan za potrebe Tekstilijade.

Oni što su dobili pozivnicu za svečanu akademiju, koja se imala održati deseti travnja, nisu se nimalo dvojili tko ih poziva, čim su bacili pogled na pozivnicu s talasastim poljima na prvoj stranici. I svi koji su je dobili, manje radi kulture, a više radi obilate zakuske, odazvali su se, poslušali pjesmice tekstilaca i siti i napiti

vratili se kasno kućama. Neki su pozivnice bacili u koš za otpatke, neki su ih nenamjerno zadržali u džepu i zaboravili na njih.

Svi osim jednoga. Potaknuta od njega, sutradan se gradompronijela

vijest daje pozivnica bila velika podvala, koju siti i pijani nisu mogli primijetiti, ali suje primijetili budni i trijezni.

Policija je pritisla slagara Tomislava Iveljića koji je otisnuo pozivnice u mjesnoj tiskari. Pitali su ga zašto pozivnice nije tiskao na podlozi koja bi se, kao sve stoje za Tekstilijadu rañeno, sastojala od sivoplavog, bijelog i crnog polja. Iveljićse branio daje pozivnice tiskao noću, izvan radnog vremena, pošto se poslovoña nije sjetio dati mu da to radi za radnog vremena, a sutradan bi bilo kasno. Iveljićje tvrdio da nije znao kako podloga mora imati i tri zatalasana polja i zadan raspored boja. Mislio je da boja može biti bilo koja, a raspored bilo kakav.

-1 slučajno si pogodio da bude crven, bijeli, plavi? -pitao gaje istražitelj. - To ti pričaj nekom drugom. Za mene je ta slučajnost namjerna.

Pitali su ga što se dogodilo deseti travnja četrdeset i prve. Premda je on tvrdio da nezna, uvjeravali su ga da zna i daje zato pozivnicu otisnuo na hrvatskoj trobojnici, kako bi one koji taj rukopis znaju čitati podsjetio da toga dana ne slave Tekstilijadu nego osnivanje ustaške dr-žave. Nijekao on koliko htio, bilo je bjelodano da je izvršio podmuklu nacionalističku provokaciju.

Ali, u biografiji Tomislava Iveljića postojao je po-datak koji se kosio s takvom optužbom i motiv zlodjela činio neuvjerljivim. Naime, Iveljićje bio ratno siroče. Njegovu su kuću zapalili i majku ubili njemački vojnici, meñu kojima je bilo i ustaša, a njegov je otac poginuo kao partizanski oficir. Zbilja, ako nije šenuo pameću, daje i bio hrvatski nacionalist, Iveljić nije mogao slaviti državu osnovanu deseti travnja jer mu je za njena postojanja obitelj zavijena u crno.

Da ne mora pričati priču o oceubojicama i neza-hvalnim konvertitima, istražitelj se sjetio nerazjašnje-

nog slučaja vezana uz prospekt tvornice šivaćih strojeva i počeo istraživati u tom pravcu, ne bi li i tu otkrio slučajnu namjeru iza koje stoji slučajno isti čovjek.

»Bagat«, tvornica šivaćih strojeva, imao je razgra-natu mrežu trgovačkih ispostava i u zemlji i u inozem-stvu, pa mu je i propagandni materijal bio bogat, na stotine tisuća reklamnih prospekata. U njima su bili tiskani podaci o šivaćem stroju, adrese prodajnih centa-ra u gradovima diljem zemlje, brojevi telefona i način isplate.

Medu adresama bila je otisnuta i adresa trgovačke ispostave u Splitu na Trgu žrtava fašizma, ali s izostav-ljenom središnjom riječi, pa je glasila Trg fašizma broj 7. Javio se neki kupac i tražio od »Bagata« objašnjenje kakav je to trg u Splitu, je li moguće da takav trg postoji ili je to nečija podvala?

Istražitelji su se suglasili s objašnjenjem tvorničke uprave da je posrijedi tiskarska pogreška i da oko toga ne bi trebalo dizati prašinu. Čitava je naklada prospekta povučena i spaljena, a troškove su tiskanja prebili, tri četvrtine snosila je tvornica a jednu tiskara.

Meñutim, kad je izbilo na vidjelo i ovo s Tekstilija-dom i stalo se napitanju može li ratno siroče slaviti ono što gaje učinilo siročetom, otvorena je istraga i o pre-tvaranju Trga žrtava fašizma u trg onoga koji je žrtve proizveo. Kopalo se tamo i ovamo, saslušavalo i ovog i onog, i na kraju je zaključeno da je i to bila slučajna namjera slagara Tomislava Iveljića.

Time je i motiv vezan uz pozivnicu postao jasan. Glasio je: u slučajevima posebno žestokog nacionali-stičkog zastranjenja, može se dogoditi da i Hrvat koji je bio antifašist i stradao od fašizma, zanemari i svoju borbu i svoja stradanja i prigrli fašističku stranu, koja je jednom kratkotrajnom državnom tvorevinom udovoljila hrvatskim nacionalističkim težnjama. Bilo je to i više nego uvjerljivo. Takva je vrsta obraćenja pripisivana svakom partizanu koji nije sličio Justinu Pismoznan-^

cu, čovjeku čija se perverzija mogla nazvati nacionalnim mazohizmom.

Slagar je osuñen na dvije godine Lepoglave, a Ju-stinje od upravnog odbora Tekstilijade dobio zahvalnicu i po pet metara sivoplave, bijele i crvene svile. Jer, Justin je bio onaj budni pojedinac koji je boje na pozivnici usporedio s bojama na plakatu i vido da se tu nešto ne slaže.

- Moja je bluza od te svile. Justinu je to bila draga uspomena. Našla sam je s njegovim pismima o tekstil nom skandalu, koje su novine rado tiskale - rekla je Agneza i odmah promijenila ton: - Dostaje tog Justina u pričama. Hajde da ga prebacimo u zagonetke. Ja ću zagonetati, a vi odgonetavajte.

- A ako pogodim? - Dat ću vam poljubac. - A ako ne pogodim? - Onda ćete vi poljubiti mene. Čak ako vam to i ne

bude milo. Bože moj, to je kazna! Isto kao što ću ja biti kažnjena kad vi pogodite, jer... - i Agneza se zagrcnula od smijeha.

- ...ni meni se vas ne ljubi - nastavio sam stoje ona u smijehu izostavila.

- Dakle, ovako! Škabrnja, seoski trg. Pozornica na bačvama od ulja. Tri zastave, Titova slika, dva čilima, jedna govornica i jedan mikrofon. Na pozornici seoske glavešine. Ispred pozornice djeca. Na njima crvene ma rame i plave kape. Nose zastavice od papira i pjevaju. Oko njih nešto odraslih koji su došli da vide i da prisu stvuju. Čemu? Dočeku »Titove štafete«. Bit će tu pjesmi ca, kolašca i sličnih slatkih stvarčica. Samo da se pojave nosioci štafete u trku... Ali, kao da ga je sam nečastivi podgovorio, iz pravca otkuda su se imali pojaviti nosioci štafete, nailazi seljak na traktoru koji vuče prikolicu. U prikolici stajsko gnojivo, mlako, puši se iz njega, smradi oko sebe u promjeru pola kilometra. Svrh kravlje balege seljak je nabacao prasećake. A za prasećake se zna koliko smrde... Nastaje komešanje. Kud je navalio ovaj divljak?

Gnojivom kroz cvijeće, marame, kape, zvjezdice i pjesmi-ce. Da li ga propustiti ili mu prepriječiti put? Pusti ga! Ostane li tu, prasećaci će okaditi štafetu. Sklanjaj se!... A traktor brekće li brekće. Put usponit, a gnojivo teško. I dobrekta on do pozornice. Kad je trebalo još malo pa da pored nje proñe, nešto škrinu, nešto puhnu i mašina crče. Prikolica se ispriječila pred pozornicom. Smrad je tolik da djeca crvene marame stavljaju na usta. Gla-vešine psuju traktorista. Traktorist otvara poklopac mo-tora, bulji u motor, i onda nešto steže a nešto otpušta. Zatvara poklopac, sjeda na sjedalo, pokušava upaliti. Ni makac. I on psuje. Motor i materinu svima skupa... I u taj svečani trenutak nailazi štefeta. Nosioci se nalaze pred nepremostivom preprekom i dilemom: da li da stanu i pričekaju dok se prikolica s gnojivom ukloni, ili da se provuku ispod prikolice i popnu na pozornicu? Dilemu je razriješio traktorist. Pozvao je sve prisutne, djecu i odrasle, da guraju njega, traktor i prikolicu. Dva-tri koraka jer dolazi nizbrdica i traktor će na niz-brdici upaliti. I svi se prihvatiše posla, i oni što su donijeli štafetu... Zagonetka je: da li se traktor slučajno pokvario ili je traktorist kvar namjerno izazvao?

- Zbilja teško pitanje! Ali, samo u onoj logici koja ne poznaje kategoriju namjerne slučajnosti. U onoj gdje se slučajnost, ako je nepoželjna, pretvara u namjeru, ništa lakše nego riješiti tu zagonetku. Prema tome, radi se o namjeri, jer posvećenost štefete isključuje slučajnost s prasećacima.

- Odgovor je točan - rekla je Agneza, ustala i pošla da me poljubi. - Upravo takvo objašnjenje dao je i Justin u člančiću otkuda sam sve to i doznala.

Agneza me je poljubila u čelo. Na tom bi mjestu uslijedio još jedan poljubac da nisam zabacio glavu na-traške i pod njene usne podmetnuo svoje. Kad me je poljubila u usta, otvorilaje oči koje su joj pri priljubljenju bile sklopljene i ostala malo iznenañena. Kao da mi želi staviti do znanja kako protiv takvog podmetanja nema ništa, poljubila me je i po treći put zadržavši usne na

L

mojim usnama desetak sekundi. Njeni su poljupci bili glatki i topli, kao dodir oskoruše. Vlažni nisu bili. Osko-ruši još nije pukla kora niti ispod kore potekla medovina, po čemu je osoben taj plod sušnih i sunčanih predjela moje zemlje.

- Zamislite općinsku skupštinu - rekla je Agneza prelazeći na novu zagonetku. - Zagrijani odbornici bira ju direktora jedne ustanove, nije važno koje. Ličnost koja se bira nije nepoznat čovjek i u tome je sav problem. Slažu se da zna mnogo, da je kompetentan u struci i u mnogim drugim stvarima, da o svakoj stvari ima svoje mišljenje, ali se ne slažu u tumačenju što znači o svakoj stvari imati vlastito mišljenje... Odgovorite je li poželjno da direktor o svakoj stvari ima svoje mišljenje?

- Jest - rekao sam.

- Izgubili ste - rekla je Agneza i mašila se papirića s koga je pročitala stoje Justin o tom na sjednici rekao, i što je nakon sjednice pisao u novinama kad se svaña oko direktorova izbora iz vijećnice prenijela na stranice novina. Vele da dotični drug ima mišljenje o svakoj stvari. Takvi nam ne trebaju. Nama supotrebni ljudi koji će izražavati opće mišljenje.

- Nemam ništa protiv da izgubim, ali što bi to bilo »opće mišljenje«?

- Pa, nemišljenje. - Onda imate pravo - rekao sam i za kaznu je pošao

poljubiti. Nikada nisam znao zašto me jedna žena privlači a

druga odbija, primjerice zašto Agnezi hrlim po poljubac, a Raheli sam pobjegao iz zagrljaja i postelje. Svako je racionalno objašnjenje ispod razine iracionalnog što ga u sebi sadrži taj predmet. Nikad nisam znao zašto mije kod žene draži malko hrapav ten od glatkog, tek išaran prvim borama, posut madežima i opepeljen maljicama. Nikad nisam znao zašto me privlače žene oštre misli, podrugljiva i iskričava duha, a odbijaju plačljive senti-mentalne, kad je ljubav posao u kojem ima više emocija nego razuma. Nikad nisam znao zašto volim oči velike,

oči zelene, oči plave, sve tri vrste ispod tri koprene suza, nego oči crne, prodorne i sitne u kojima se ništa ne zrcali i ništa ne skriva. Nikad nisam znao, a ni znati jamačno neću, je li sve to zbog one što je vidite na ovitku ovih zapisa, one zbog koje i pišem sve što ću napisati, ili je to mana očiju koje su rasle gledajući hrapavu koru bora i crnike, kamena i crvene zemlje, koje su se odmarale na plavetnilu plave vode i mutlježu pitke, ili je sve to rana u mozgu koju su probušile vrućine i cvrčkova pjesma. Nikad od svega toga definitivno znati neću, ali ću znati da je Agneza imala sve poželjno, kao da je izletjela iz cvrčkova pjeva i da je, kad sam je u usta po drugi put poljubio, moja oskoruša bila probušena. Sitno. Kroz to je sitno procurila rosna kaplja vlažne sline.

- Kazali ste daje Justin imao crno posvojče i daje u testamentu obvezao sina da će dobiti dvije trećine nasljeña tek kad crnčića i sam posvoji, a čitavo nasljeñe ako ga i doškoluje - rekao sam obraćajući se od poljupca.

- Rekla sam, pa što? - Nije mi sasvim jasno zašto posvojče kad već ima

sina. I zašto baš crno? - E pa, vidjeli ste daje kod njega sve bilo naopačke.

I kako bi drukčije moglo biti kad je bio čuvar tuñih mrlja i svoje svetosti? To vam je već naopačke, oha-ha! Čujte, bio je to splet razloga. Prvo, snahu je mrzio kao samog vraga. Nagonio je sina da se s njom razvjenća kad ne može, ili kad neće, da raña. Onda je negdje u Africi, mislim u Bjafri, bilo neko gadno klanje meñu odraslim crncima, pa se crnčići razbježali po svijetu. I znate kakav je bio Tito, volio je tu crnčad, jer su čuli za njega i jer su mu u jednom afričkom grmu podigli spomenik. Mislio stari širiti socijalizam meñu crnčadijom. Došlo tih crn čića koliko hoćeš. Bili su pozvani svjesni komunisti da ih prime u svoje kuće, jer u domove nisu mogli stati. I Justin uze jednog crnčića. Namjeravao je od njega na praviti komunista koji će, kad odraste, rušiti truli kapi talizam u Sahari. A možda je već tada smislio, vrag njega zna, kako će se osvetiti sinu i snahi! Utrapit će im crnče

kad nisu htjeli imati bjelče. Nisam baš u ovo posljednje sigurna, takvi ne misle umirati. Bit će daje ono s posvaja-njem posvojčeta smislio mnogo ranije nego stoje nastu-pila smrt. A nastupila je naglo, kap!... Idem ja nešto skuhati za ručak, a usput ću vam pričati kako je Justin učio crnca Justu da postane žestok protivnik hrvatskog nacionalizma.

- Zar i to? Što će ta vrsta borbenosti afričkim crncima?

- E, što će! Komunist mora biti ideološki potkovan i kad lovi udave.

• Justin je, kao totalno ispolitiziran čovjek, politku vodio i u obitelji. I crnčić je ne samo bio politički odgajan nego je političku atmosferu oko poočima udisao. Kao što obično biva s djetetom, sve je nasmrt ozbiljne stvari pretvorio u igru. Justin je ustašama nazivao sve one koji se s njim nisu slagali, koje je nerado viñao na svom pragu, kojima je zavidio i kojima nije imao ništa drugo zamjeriti. Crnčić, sišući s mlijekom poočimovu podjelu na bijelo i crno, najmanje stoga stoje bio crn, odabraoje crnu stranu Justinova svijeta, jer je djeci svojstven ne-gativizam i jer su crne ličnosti zanimljivije za igru.

Jednom je, kad je posvojče ušlo u šestu godinu, Justin do grada išao autobusom. S njim je bio i Juste, kako je crnčetu bilo ime. Juste je meñu igračkama imao sve vrste oružja i sve bojne sprave i, kad bi izlazio s poočimom, nosio bi na sebi nešto od lakšeg naoružanja. Neka se izmalena navikava na oružje, mislio je njegov odgojitelj. Ovoga je puta dječak nosio automat od plasti-ke koji je imao mehanizam za okidanje, prilično glasan, pa ga je crnčić volio. Justin je sjeo na prvo sjedalo, odmah iza vozača, a Juste je ostao u prolazu.

Kad se na prvom stajalištu autobus zaustavio a putnici nagrnuli na vrata, skinuo je automat s ramena i uperio ga u njih.

- Ja sam ustaša - rekao je i počeo škljocati meha-nizmom za okidanje. - Sve ću vas pobiti.

Justinuje bilo neugodno,pajeposinka htio na lijep

način razuvjeriti i primiriti, iako je znao da to ide teško kad se mali razgoropadi i preuzme ulogu negativca.

- Nisi ti ustaša, dušo! Drugi su to, zločestiji od tebe. - Ja sam! Sve ću ih pobiti! I tebe ću ubiti! Na trećoj je postaji ušao Justinov prijatelj iz kava-

ne Milan Čuturilo. - Stoj! Ruke uvis! Jesi li ti partizan? - govorio je

ratoborni crnčić. - Bio sam, sinko - kaže Čuturilo. - Jesi li komunist? - Bio i ostao. - Ja sam ustaša - reče mališan i poče okidati. -

Gotov si. Padaj! Justin se prijatelju Čuturilu smješkao, a s obje je

ruke čvrsto držao razgoropañenog crnog ratnika. - Stoje tomu tvomu? - reče Čuturilo. - On je, čini

mi se, sve pomiješao. - Ma vidiš daje crnac - reče Justin. -Kako on može

znati naš raspored snaga? Kako on može znati tko su nacionalisti a tko komunisti? Ali, ne brini, naučit ću ja njega!

-Ije li ga naučio? - Želite li to znati, morat ćete opet odgonetavati -

rekla je Agneza vrteći se oko štednjaka gdje je kuhala ručak.

- Ne smeta kad sam nagrañen, odgonetnuo ili ne odgonetnuo. Samo, ovoga puta neka bude i kazna i nagrada po želji!

- Dakle, ovako! Nova je godina, sunčan zimski dan, otpodne. S Bilog Briga u grad silazi visok čovjek. On radi u radio-stanici, bira glazbu i član je Društva skladatelja. U ruci nosi novine, koje je na šetnji čitao i pročitao. Mogao bi ih baciti, ali ne želi zagañivati okoliš. Bacit će ih u prvu kantu za otpatke na koju naiñe kad siñe u grad. Kod prvog naselja nailazi na čopor djece. Ne ide mu se do kante za otpatke i on, videći meñu djecom crnčića, učenika prvog osnovne, pozva dječaka i dade mu novine da ih baci meñu otpatke ili odnese kući. Dječak dolazi i

uzima novine, a šetač produžava prema središtu grada. Nije odmaknuo ni sto koraka kad začuje da za njim netko trči. Okrene se i vidi da ga sustiže crni dječak s novinama. »Neću ja s tim imati posla«, reče i vrati šetaču novine. »Zašto?« upita šetač. »Jer tu piše da su to ustaške novine«, reče dječak i pobježe... Dječak je Justinov posi-nak, znamo to jer je crnčić. Ja to znam i po Justinovu pismu jednoj redakciji, u kojem predlaže da za nacional-ne ispade djece treba zatvorom kažnjavati njihove ro-ditelje. Kad znamo da je crnčić mogao pročitati samo naziv novina, stojimo pred zagonetkom kakav su to opasan naslov novine nosile?

O bitnom se nisam dvoumio. Mučilo me je samo je li to vjesnik, glasnik, zbornik, almanah ili tjednik. Važan mi je podatak bio da je šetač član staleškog Društva skladatelja.

- Novine su se zvale »Vjesnik skladatelja Hrvatske«. - Bože, pronicava li čovjeka! - rekla je Agneza. -

Dakle, Justin je Justu naučio čega se treba čuvati. -1 preučio. - A želju vam sada ne mogu ispuniti. Ostavimo je

za poslije objeda. - Slažem se. Ali, dok kuhate, mogli biste mi reći

kako je Pismoznanac došao u posjed zemlje na kojoj je sagradio kuću.

- Ne znam ja o tome ništa. Ako sami želite znati, eno, u donjoj ladici onoga ormara nalaze se svi dokumenti.

Meñu kupoprodajnim ugovorima kuće, kojih je bilo nekoliko primjeraka, meñu planovima i statičkim proračunima nalazio se i kupoprodajni ugovor za parcelu iznad uvale Vilenjak sklopljen izmeñu Marije Goleš, kao prodavca, i Justina Pismoznanca, kao kupca, koji sam našao i u spremištu ispod Goleševa ognjišta i u kojem sam ponovo pročitao da je Justin Mariji za tu zemlju, preračunato u dolare po paritetu izmeñu dolara i dinara u osamdeset i četvrtoj, platio petnaest tisuća dolara.

- U što li ih je potrošila? - upitao sam se naglas, ponovo zaprepašten visinom svote.

- Nešto pričate? - Ne! Samo buncam. - Ručak je na stolu - rekla je Agneza domaćinski,

nesputano, kao da sam kod nje na hrani najmanje deset godina.

Majka Marija tolik novac nije imala u što potrošiti, njoj je za život dostajala mirovina. Da ti novci nisu negdje skriveni? Moglo bi se očekivati da bi ih skrila u trap ispod ognjišta, ali njih tamo nema. Da ih nije pohranila u podrum, u neku rupu, pod nekom pločom? Možda ih je u smotuljku bacila meñu jaja, po istoj logici po kojoj je i jaja u podrumu spremala, pa sad tih petnaest tisuća dolara gnjije u smradu lupina, žumanaca i bjelanaca, očekujući sinov povratak?

- A sad je vrijeme da vam ispunim želju i da budem kažnjena - rekla je Agneza nakon objeda. - Što želite?

- Most preko koga želim prijeći, most od mene prema vama, ima dvoja vrata, s moje i s vaše strane. Ne želim poći preko mosta i vratiti se sa sredine jer mi vi svoja vrata ne otvarate. Prema tome, moja želja, Agnezo, može biti ispunjena samo ako je to i vaša želja.

- Vi muškarci ne razumijete žene - rekla mi je Agneza u spavaćoj sobi dok sam joj svlačio bluzu i otkopčavao grudnjak. - Nije trebalo da vi prvi poželite otići u krevet, ja sam to prva trebala poželjeti. I nije trebalo da me vi svlačite, ja ću se svući sama - rekla je i nastavila se sama svlačiti.

Izula je cipele, otkopčala suknju i ostala u crnim čarapama i kombineu koji nije dopirao dalje od bokova, pa se vidjelo da na sebi ima i crne čipkane gaćice. Takva je, sva u crnom oklopu, kao da se nije ni svlačila, došla k meni u postelju. Kad sam joj dlanom prešao preko beda-ra, zaškripalojekao da milujem željezni pancir. Zamolio sam je, ako je ikako moguće, da se oslobodi toga oklopa.

- Dobro, svući ću se - rekla je - ali, kao prvo, prelazimo na ti, a kao drugo, moraš mi dati vremena da se na tebe naviknem. Vi muškarci odmah nasrnete, i to s krive strane. I zato što nasrćete, i zato što nasrćete s

krive strane, sve pokvarite. Nama ženama treba vreme-na da to ispravimo. Da bismo oboje dobili što želimo, prije završenog čina moramo, kao ribice u akvariju, plivati u zraku natopljene emocijama.

- Onda, da ništa ne poduzimam bez tvog poziva? - Tako će biti najbolje. Evo, sad sam gola. Ali ću ti

samo leći na rame i tako mirovati. A ti me mazi. Je li da ćeš mi dopustiti da se na tebe naviknem?

Dopustio sam joj. Agneza nije imala prsa žene, ona je imala prsa

dječaka. Jedino što se uzdizalo na ravnim grudima bile su dvije krupne bradavice na ispupčenu kolobaru, one tamne a kolobar svijetlosmeñ. Da me to nije podsjetilo na drugu ženu, s kojom sam se rastao pod zakletvom da se nakon razlaza nikad više nećemo sresti, ostao bih začuñen pred Agnezinom anatomijom. Ovako, milovao sam je i ljubio, njoj davao vremena da se na mene navikne, a sebi da se sjetim što sam sve izgubio držeći se često zakletve »nikad više«.

- Stani malo! - rekla je Agneza. - Dok sam pri sebi, da ti još nešto kažem. Kad zaplivam u eter, zaboravit ću i kako se zovem. Postoji pitalica u vezi sa Justinom i njegovim posvojčetom. Odgovori zastoje Justin posvojio crno dijete?

- Ne znam. - Jer je tako bio siguran da mali nije Hrvat. Agneza se nasmijala. Meni se činilo da se smijati

nemam čemu. Kako se ono što smo oboje željeli zbilo u kasne

večernje sate, jer je Agnezi trebalo vremena da se privik-ne, ja bih otada trebao žene bolje poznavati. Ali nisam siguran da li nakon poznanstva s Agatom žene poznajem bolje ili isto onoliko koliko sam ih poznavao prije susreta s njom. Ako nam se i dogodi da dokučimo tajnu neke žene, nijedna se s onim što smo dokučili neće poistovje-titi, jer joj je do postojanja tajne stalo neusporedivo više nego do njena otkrića. Za odgonetavanje te zagonetke nijedan muškarac nije dobio poljubac.

8

Kod prijateljica po puti, duhu i darovima sudbine

Agnezi je trebalo poprilično vremena da se na mene navikne, pa sam uz nju ostao budan dugo u noć, a kad je njenu navikavanju došao kraj, ja sam se toliko naviknuo na nju da mi se nije odlazilo pa sam ostao uz nju sve do jutra.

Na stazi što vodi od podanka do Goleševa dvora, sreo sam fotografa', koji mi reče da me sinoć kod kuće uzalud tražio. Ne čudi se on što sam uz Agnezu prenoćio, ali se čudi što se nisam pripremio za današnji posjet. Rekao sam da pripreme ne može biti. 0 dvije preostale kuće, koje bih još morao posjetiti, u tajnom spremištu nisam pronašao nikakve dokumente.

- Osim ako mi vi nemate što reći? - A što bih vam rekao? Da sada ne idete u Goleševe

dvore. Da sada odmah posjetite kuću na Goleševu kršu. To je ona tamo! Kad tamo posjet završi, nadam se brzo, idite na drugi kraj podanka i posjetite kuću sa zapadne strane ruševne crkve. Time bi posjeti bili završeni.

- Zašto dva posjeta u jednom danu?

- Kuće jesu dvije, ali im vlasnice čine jedinstvo. One su jedna drugoj ogledalo. U Eti se oslikava Dara »Propusnica«, a u Dari Eta Martinčić-Goleš. Treba da potičete njihov meñusobni odnos, odnos ogledanja, vrlo složen odnos, sastavljen od uzajamnog privlačenja i od bijanja, pa ćete doznati lijepih stvari. A dali ćete doznati i kako su do zemlje došle, to ne znam.

- Stoje ta »Propusnica«, prezime ili nadimak? - Ni jedno ni_drugo. Ratno ilegalno ime kojim se

ona toliko ponosila da je svoje prezime, koje je i meni nepoznato, potisnula u dokumente.

- Neka velika ilegalka? - Ne, sitna! Sitno, pa želi biti krupno. Želite čuti? - Svaki šareni kamenčić u mozaiku što ga otkrivam

na podanku Goleševa brijega, dio je slike vremena. Dara je rat dočekala kao učiteljica u Gospiću. Do

tada je službovala u Vrbniku, selu kraj Knina. Nešto je tamo bilo, o nečemu se šuškalo, zbog toga je Dara i premještena. Da se za učiteljicom ne vuku repovi, bano-vinsko ministarstvo, koje je donijelo odluku o premješta-ju, bilo je diskretno i nije navelo razlog. Nekoliko je prosvjetara znalo o čemu je riječ. Oni su katanac na ustima imali samo kad bi bili pred narodom, da zaštite svoju ranjivu profesiju, a meñusobno su govorili sve što su jedni o drugima znali, pa ni Dara nije mogla biti iznimka. Na taj su se način oko Dare stvarali zaštitni prstenovi, koji su je u profesionalnom smislu štitili, a na intimnom planu činili osamljenom. Ona je to i željela, neka bude sama, neka bude posebna, neka se o njenoj selidbi iz Vrbnika priča! Komu ona bude potrebna, taj će se probiti kroz zaštitne prstenove, ili će iz njih izići i pristupiti joj kao što joj je u Vrbniku pristupila Eta Martinčić, učiteljica iz Uzdolja, i ostala uz nju sve dok se nije pojavila ona konjina, onaj podoficirčina na konju, onaj Šibe Goleš.

U Gospiću su bile samo dvije osobe s kojima se družila. U školi s učiteljicom domaćinstva Fahrijom Omerbašić, a izvan škole bi se prošetala s Ilijom Doko-zom, koga su zvali Buljooki, a radio je kao činovnik u uredu za izdavanje pasoša, legitimacija i propusnica. Fahriji ju je privukla ljubav prema ženi općenito i Fahri-jina voljkost, stoje druge kolegice nisu pokazivale, da se s njom upušta u razgovor, u intimne šale, praveći se nevježom i savršeno vladajući sobom. Dara je zapažala Fahrijinu suzdržanost i od najsitnijih intimnosti, dodira najviše, ali je to pripisivala neiskustvu, trudila se u njoj probuditi sklonost prema ženi i, stoje bilo presudno, bila

je opsjednuta Fahrijinom ljepotom, pramenom bijele ko-se iznad čela i ženstvenošću koja se iskazivala u svakoj riječi i gesti.

- Što nalaziš u Buljookom ? - upita je Fahrija. - Ništa! - rekla je Dara. I slagala! To je bio ružan čovjek komu ništa nije bilo kako

valja. Izbuljene oči pod debelim naočalima, kriv nos i kriva usta, trupa nerazmjerna nogama, sve nešto skrpa-no od rashodovanih dijelova. Možda Dara i nije bila svjesna što čini, ali je bez sumnje osjećala zadovoljstvo zbog onoga stoje činila.

Dara je bila visoka, stasita crnka, bujne kose, iz-ražajna lica, sa crnom naušnicom, ponosna držanja i čvrsta koraka. Muškarac kakav je bio Buljooki, uz nju se doimao kao karikatura muškosti i, ako je netko ko-mentirao njihovo druženje, morao je reći: »Vidi ovog čuda! Tako bijedan muškarac ide s tako dobrom žen-skom; ona je muško, a ne on; kod tog se para ne zna tko će koga«. Nitko to glasno nije govorio, ali je te glasove Dara intuitivno čula, i od toga, da su muškarci bijede a pojedine žene muškarci, osjećala je neku čudnu dragost i sve se češće viñala s Buljookim i s njim šetala gospićkim ulicama.

- A znaš li ti gdje on radi? - upita je Fahrija. - Zar tebi treba ? - Ne meni. Jednom mome prijatelju. - Nema problema! Daj njegovo ime i sliku - rekla

je, jedva dočekavši da se meñu njima razvije uzajamnost i ovisnost bilo koje vrste.

Fahrijaje imala mnogo prijatelja kojima su trebale lažne propusnice, da s njima slobodno ulaze u Gospić i izlaze iz njega. Buljooki nije imao ništa protiv toga da Darinimprijateljima, kako je Dara predstavila Fahrijine prijatelje, izdaje propusnice, jer je držao da i on ima pravo iskoristiti položaj koji u službi ima, ako Dara ne bude tvrda kao dosad i dopusti mu da doñe tamo gdje bez njena dopuštenja, zato stoje od njega jača, nikad ne bi došao.

Dara se našla u smrtnoj opasnosti. Ako mu dade što odavno želi, izložit će se dvostrukim mukama, i što to daje muškarcu skromnih mogućnosti, i što to dopušta bilo kom muškarcu. Ako ga odbije, mogao bije priupitati za koga ona nabavlja tolike propusnice, uskratiti joj usluge, a možda i policiji izručiti. Ako njega odbije, odbit će i Fahriju, koja bar zasad za nju mari samo radi tih vražjih propusnica. Drugoga izlaza nije bilo, dala je Buljookom, i da stigne dokle je naumio, i da ima stoje poželio.

Zauzvrat, Fahrija je s njom bila prisna i tom di-stanciranom prisnošću donekle ublažavala teret njene žrtve. Ali, nakon godinu dana prijateljevanja, Fahrija i za sebe zatraži propusnicu. Dobije i ode. Htjela je i Dara za njom, ali joj lijepa Fahrija zaprijeti: »Ne! Ostat ćeš tu gdje jesi. Tu si nezamjenjiva, a umjesto mene imat ćeš na vezi drugoga.« Tek tad je Dara shvatila daju je strast prema Fahriji uvukla u vrzino kolo, u kojem igraju ona, Buljooki, Fahrija i propusnice, kolo koje mora igrati i s Fahrijinim nasljednicima, jer izvan vrzina kola sa svih strana vreba smrt.

Tek su joj potkraj rata Fahrijini nasljednici dopu-stili da iziñe iz Gospića i oslobodi se dvostruke okupacije, okupacije okupatora i okupacije Buljookog. I tko je znao, i tko nije znao za njene sklonosti, samo iz činjenice što je pružala ljubavne usluge tako odurnu čovjeku kako bi došla do propusnica, nitko joj nije mogao reći da njena žrtva nije izuzetna. Zato je nadimak »Propusnica«, koji ju je zatekao u partizanima, primila kao nagradu za trogodišnje žrtvovanje.

Mnogo kasnije doživjela je veliko razočaranje. Fahrija se u ratu i udala i poginula. Nakon rata,

kad su se ubirale ratne zasluge, Dari nije imao tko posvjedočiti otkadaje Buljookom počela plaćati propu-snice. Oni što su na vezi naslijedili Fahriju, svjedočili su što su mogli svjedočiti, da su s njom surañivali od polovice četrdeset i treće, stoje znatno umanjivalo i njene žrtve i zasluge koje će iz žrtvovan) a proisteći. Da se samo

udala i nestala, da nije i poginula, za sve bi okrivila Fahriju, a ovako, kad je i lijepu učiteljicu s bijelim pramenom u kosi život obmanuo, ostala je u Dari gor-čina koja joj život zagorčava do danas. Sukus te gorčine bio bi: nju su prevarili, njoj nisu dali koliko je zaslužila, manje zaslužni dobili su više.

Kako mije savjetovao fotograf, moj pouzdan vodič, prečacem sam otišao do Goleševa krša na kojem se nalazila kuća Dare »Propusnice«. Krš se pružao uz obalu brijega, počevši od plodne zemlje podanka do plićaka Slivnice, koja je brijeg pasala s istoka. Bila je to zemlja koja visi, izložena udarima juga, na dvije stepenice, zemlja od golog kamena, osim uskog dijela izmeñu prve stepenice, stijena podlokanih morem, i druge, gromada koje su visile malne do visine zaravanka na kojem su se nalazili dvori. Taj laptić zemlje zvao se Bobovište jer je na njemu, kao nigdje, rastao bob, grahorica koja se sadi u zimu, a plod donosi u rano proljeće, ako je na sunčanu i zaklonitu mjestu.

Bobovištu se moglo prići samo od podanka, jer su se do Slivnice stijene obalne i stijene visinske sastajale i činile najstrmiji i najneprohodniji dio krša. Zaklonjenu pogledu sa svih strana, osim s morske, kuću na Bobo-vištu sve ove dane nisam vidio. Ostao sam iznenañen kad sam vidio da to i nije kuća, daje to straćara slična onima što ih viñamo uz deponije smeća velikih gradova, gdje stanuje sirotinja koja skuplja i prodaje otpad. Oko kuće nisam zatekao nikoga, a nisam mogao ni pogoditi gdje bi joj mogao biti ulaz, pa sam oko nje obilazio i pomno je razgledao, jer i takva kuća ulaz mora imati.

Krenuo sam od morske strane, očekujući da bi ulaz tamo morao biti, i prošao pored trijema, ispod koga je bilo nekoliko starih stolica, a naokolo, umjesto ograde, penjući se uz končiće, rastao grah, većim dijelom već osušen. Iza trijema se morala nalaziti nekakva prostorija bez prozora, samo s vratima, ali su ona bila zakovana sa dvije ukriž pribijene daske. Od starih dasaka, kao i svi ostali, zid je do mora bio obložen ter-papirom, da jugo u

kuću ne ubacuje more. Bilo mi je jasno i zašto nema prozora s pogledom na more, i zašto su vrata zakovana. Pošto sam prošao pored goleme bačve od plastike, u koju se slijevala kišnica, zaobišao poljski zahod, gazeći po ogrjevnom drvu i starim papirima, našao sam se pred kućom od kopnene strane. Od polovice kuće krov je bio produžen i spuštao se do zemlje. Pod tim produžetkom nalazila se kuhinja, a u njoj rasklimana stolina, štednjak na drva i posuñe na policama i čavlima. Pažnju mi je privukao sanduk sa starim novinama. Htio sam vidjeti što Dara čita. Uz po koji dnevni list i ljubavne romane, tu je najviše bila zastupljena erotska žurnalistika na hrvatskom i talijanskom jeziku. A bilo je i pravih porno-grafskih sveščića. Jedan sam listao i zaustavio se kod crnke koja je na žalu svoje draži pokazivala suncu.

- Tko to pregledava moju lektiru? I kojim pravom? Ja ne idem u školu, a ni vi, valjda, niste nastavnik književnosti? - rekla je Dara stojeći na vratima, koja je, začudo, bešumno otvorila. Mora da me je promatrala kroz rupe u ter-papiru dok sam obilazio kuću, jer, zate- kavši me nad svojom lektirom, nije bila ni zbunjena ni ogorčena.

Nisam skrivao interes za arsenal crne dame na pijesku. Smiješio sam se s duplericom u rukama i očeki-vao što će biti dalje.

- Da - rekla je Dara, u hlačama, prekriženih nogu, držeći cigaretu nalijepljenu na donju usnu i žmirkajući kao što žmirkaju muškarci koji pušeći rade. - Toj bi trebala jaka doza kuromicina, pa se ne bi tu izležavala.

- Kuromicina! - nasmijao sam se. - Sigurno, kao što je takva doza trebala onoj od koje

dolazite. Pomislio sam da prigovara Agnezi, ali nisam osjetio

pčtrebu da branim Janju od objede. S njom sam proveo premalo vremena da bih znao koju dozu toga lijeka treba njeno tijelo za liječenje drhtavice.

- Vi mislite da imate dovoljnu količinu lijeka za nju? Nemate, ja vam kažem. Pa, kad biste i imali, a to su

stvarno velike doze, njoj kuromicin djeluje samo u kom-binaciji s lizolinom. A toga u vas nema. Za lizolin ja izdajem recepte, a kod mene je i ljekarna.

Dara me je zbunjivala, i neizvjesnošću koga op-tužuje za kombiniranu upotrebu lijekova, i govorom u koji njena osjećanja nisu bila ugrañena. Bio je to pravo-linijski govor, strog i zlurad, koji se nije ni uspinjao ni spuštao, koji je tekao lijen i glibav kao zagañena Otuča, i kao Otuča nosio sobom i pjenu i otpad minulih bitaka.

Tražeći u tom mutnom toku odraz lica one na koju se Dara jedi, činilo mi se nespojivim da se kao kristal čista Agneza druži s tom mutljavinom, pa i kad bi bila ovisna o kombiniranoj upotrebi lijekova za smirivanje. Sjetio sam se fotografovih ogledala i sam sebe nazvao budalom. Morao sam odmah znati da taj glibavi i mrki govorni tok u svojoj matici valja Etu. A to što je Dara i mene vidjela u njenu krevetu, prigovor je njenoj družici što se uopće podvrgavala liječenju kuromicinom, nekada ili sada, bilo kada.

- Vidjeli ste u kakvoj kući ona stanuje, a u kakvoj ja. Po čemu je ona zaslužnija od mene? Zato što su je objahali u Uzdolju? Koliko znam, to se u zasluge ne računa. Ili što se do pada Italije osjećala više četnikom nego partizanom? Prvo, četnicima se zasluge ne pišu. A drugo, Hrvatica pa četnik! Ima i toga, ali narijetko, kao teladi sa dvije glave. I to se ne nagrañuje, to se stavi u muzej, da narod vidi kakve se nakaze na svijetu rañaju. A ja u pokretu od četrdeset i prve, pa ništa! Poginuo svjedok. A za njega i njenog kraljeva oficirčinu svjedoci ne trebaju. Ona mirovinu do neba, po mužu i zasluzi, a ja kitu od magarca. Učiteljsku mirovinu i dodatak na sol, koliko daju borcima nakon pada Italije. Sigurno vam je pričala kako mi je poklonila Bobovište?

- Nisam kod nje ni bio. - Svratit ćete vi do nje. Muško ste. Dopada vam se

ta slika. Do vraga, ispustite iz ruku tu kobilu. I slušajte, kad doñete k njoj, recite joj dvije stvari. Prvo, da se Bobovištem ne zadovoljavam. To nije ono što tražim.

Ona je ovu zemlju naslijedila, usput kazano, nepraved-no, od babetine što je lani krepala tu gore u nekom brlogu. Sranje, što kažem naslijedila! Čisto sranje, radi se tu o nečem drugom!

- O čemu? - O drugom! Ne prekidajte me! I recite joj, što se

tiče Bobovišta, daje lako mukteševinu dijeliti... I drugo, da za svaku glavu tražim tisuću dinara mirovine. Sedam stotina glava jednako je sedamsto tisuća dinara. Jer, da ja te glave nisam srubila, ona i njen jahač iz Uzdolja nikad ne bi primali onoliko novca koliko su ga primali, niti bi ona sada primala mirovinu koju prima. Za svaku glavu tisuću dinara, unatrag za deset godina, otkako sam mogla otići u mirovinu. Za te ću novce podići i bolju kuću nego što je ima gospoña generaluša. A ona mi to može dati, ako hoće. Vi i ne znate koliko je ta kučka moćna otkako je ona postala on, iako ona nikada on nije bila. Znate šta? Ona je zaslužila metak u čelo i ništa više.

- Metak u čelo? Zato što je ona postala on? - Nego šta! Sve pod zemlju što na zemlji ne smije

smrdjeti! Vi kao da ne znate moje ilegalno ime. Metak u čelo je isto što i propusnica na onaj svijet. A nju bi trebalo prekomandirati.

Povukla se u kuću i domalo se otuda pojavila s fotografijom veličine razglednice.

- Kad volite slike, pogledajte i ovu. To mije poklo nio susjed fotograf, kad sam ga jednom, kao i vas, zatekla nad mojom lektirom. Veprovi dolaze na gnojišta.

Na slici je bio odar usred neke konferencijske dvo-rane. Na odru je ležala nauznak ispružena žena. Oko nje su bila zabavljena dva muškarca ijedna djevojčica.

- Tu je prvi put demonstrirala daje ona on - rekla je Dara i nastavila u stilu mutne Otuče.

Kad je preminuo Šibe Goleš, general u mirovini, komu je pozlilo na sjednici Savjeta za zaštitu spomenika, za stoje bila kriva žučljiva svaña s drugim generalom u mirovini, Lukom Radošem, čitav je grad bio pod dojmom te izuzetne smrti, za kojom se vukao rep duži i vidljiviji

\

od onoga u kometa. 0 toj se smrti mnogo tračalo. Da se umanje priče i uveća značenje jednog odlaska, komemo-rativna sjednica svih gradskih organizacija bila je pri-reñena u kazalištu. U parteru, na početku prolaza, pred samom pozornicom, napravljen je odar, dug stol pokri-ven crnim baršunom, a na odar postavljene dvije isto-vjetne vaze s buketima ruža, na onoj strani gdje će pokojniku biti glava kad ga pred početak komemoracije, u jedanaest sati, na mrtvačkim kolicima dovezu iz mr-tvačnice.

U prvom redu, odru zdesna, u crnini sjedili su članovi pokojnikove uže obitelji. Naprvoj stolici supruga Eta, do nje sin Slobodan -pisacpriča i urednik časopisa »Kontakt«, poznat po devizi daje uvijek bilo, i da će tako ostati, daje tele sisalo kravu a ne krava tele, sada malo zabrinut koga će ubuduće sisati kad je tatapreminuo - i do njega njegova pratilja, prijateljica i sve ostalo - samo ne supruga jer se njih dvoje kao suvremeni ljudi nisu htjeli vjenčati - kritičarka Zoja-Sovjetka.

Iza njih, i u parteru i na balkonu, bilo je mnogo popunjenih stolica, ljudima koji su na komemoraciju došli po dužnosti, izravno s radnih mjesta, kao delegati svojih ustanova i poduzeća. Nisu imali čime biti oža-lošćeni, pokojnik im nije ni rod nipomozbog, premda su znali mnogo i o njemu i o njegovim ukućanima. Naprosto zato što se obitelj pokojnika davala na znanje! Ipak su se ponašali prikladno pogrebu. Šutjeli su, a ako su morali što reći, šaputati.

Ako je samo jedan odprisutnih razmišljao o pokoj-niku i njegovoj udovi, a poznavao je i njih i teoriju književnosti, nije mogao a da ih ne usporedi s tropom što ga nazivlju paralelizam. Kao i paralelizam, njihovo je supružanstvo bilo sastavljeno od dvije rečenice struktu-rirane na istovjetan način. Ta strukturna šema, ta dva usporedna stiha, bijahu stalna pjesma i jednog i drugog, pjesma koja se tako, u duetu, nametala gradu. Postoje jedno preminulo, pitanje je do neba visoko može li ta pjesma od dva paralelna stiha biti pjevana i solo. Sve

govori da paralelizam s jednim stihom i praznim prosto-rom tamo gdje je bio drugi stih, dok nije otišao na onaj svijet, ne može postojati.

Negdje je nešto zapelo, gužva na putu, što li, i mrtvačka se kolica s lijesom nisu u parteru pojavila ni do jedanaest i deset minuta. Eta se okrenula dapogleda dolaze li grobari, a kad je ugledala kazalište puno tihih ljudi, pozlilo joj je, izgubila je svijest i pala sa stolice. U pomoć sujoj priskočila dva liječnika, koji su se slučajno tu zatekli, i učenica medicinske škole. Prolaz je bio nizak i uzak, pa su se liječnici našli na muci gdje da joj dadu umjetno disanje, jer su mislili da je ostala bez zraka. Pozornica je bila previsoka, stol na pozornici premalen i, ne nalazeći mjesta gdje bi je ispružili, liječnici su, slijedeći svoju etiku daje ljudski život važniji od obraza, zamolili dvojicu mladića da Etu podignu i odnesu na odar. Što su oni u tili čak I učinili, zaustavljajući dah ionako tihom gledalištu.

Onima koji su maloprije razmišljali o usporednosti pokojnika i udove mora da se učinilo kako ćaparalelizam funkcionirati i nakon Sibine smrti. Jer, gdje je slavljen i čašćen trebao biti on, našla se ona. Ne samo što gaje slijedila nego gaje malčice i pretekla.

Dok su liječnici udovi davali umjetno disanje, ma-šući joj rukama i pritišćući joj grudi, dvorana, kako je već rečeno, ne odveć žalosna, ponašala se i dalje žalobno, ne zapažajući u onome što se dogodilo ništa čudno. Ženi je pozlilo i negdje ju je valjalo podići da liječnici obave svoj posao. Tek kad su naišla mrtvačka kolica s lijesom u pratnji dvojice uniformiranih grobara, parterom i bal-konom prošao je žamor. Grobari su usporili hod dajući vremena liječnicima da ženu povrate svijesti prije nego , što se oni primaknu odru. Ali, kad se to ne dogodi, stadoše, ne znajući i nemajući kamo. I opet gledalištem proñe žamor.

Onda liječnici prestadoše mahati rukama, a jedan uhom osluhne da li udovica diše. Kad se uvjerio da joj je disanje normalno, okrenuo se da vidi što je s lijesom.

Publika je gledala kako liječnici brišu znoj s čela, i udovicu kako otvara oči i podiže glavu. Gledala je oko sebe i čudila se gdje je.

Tada se dogodilo ono što se nije smjelo dogoditi, iako se moglo očekivati da će se dogoditi.

Jedan novinar uprvom redu balkona, kojijejutros istrusio tri konjaka i nije shvaćao ni daje ovo komemo-racija ni da prisustvuje obredu kad jedan stih paraleliz-ma ispada a drugi se ustoličuje da bi vrijedio za oba -jedan je novinar prasnuo u smijeh, a za njim se nasmijala čitava dvorana.

Etaje, i probuñena i uvrijeñena smijehom, uz po-moć liječnika sišla s odra i sjela na svoje mjesto.

Smijeh jest, ali žamor ispod glasa nije prestao ni kad su grobari ponijeli lijes da ga postave na crni baršun odra. Taj žamor nije prestao ni nagroblju, niti je utihnuo kad se na sahranu zaboravilo. Može se čuti sve do danas:

»Nikakvog gubitka svijesti kod nje nije bilo. Ona nije odoljela iskušenju da bude na mjestu posebne po-časti ni kad je to mjesto bio odar. Ona je oduvijek htjela biti on, pa će to htjeti i nakon njegova odlaska.«

Ispričavši mi ovo s odrom, Dara mi istrže sliku iz ruke i poñe u svoju straćaru. Prije nego što će za sobom zalupiti vratima, istim onim glibavim govorom kojim je govorila sve stoje rekla, ovim je riječima završila susret sa čovjekom za koga je mislila da joj je suparnik:

- A treću noć nakon sahrane došla je k meni daje iz svijesti tjeram u nesvjesticu. To čini do danas. Svake noći.

Ostao sam pred zatvorenim vratima - jedino što suparnik i zaslužuje, kad mu dokažu da su nadmoćniji od njega. Ni neuljudnijeg, ni ljepšeg rastanka. Ni kori-snijeg. Samo mi je Dara rekla otkuda zemlja u njenu posjedu. Ako sam želio znati više, morao sam poći do Ete, Darina ogledala.

- Dobar dan, gospoño! - rekao sam onoj s odra, kad sam pozvonio i ona mi otvorila vrata, - Kućio, sam VJL

I

fotografa staru kuću na brijegu. Želim upoznati susjede, pa sam i do vas navratio. Ispričavam se ako dosañujem.

- Ovako kasno! - rekla je i pogledala na sunce koje tek što nije bilo zašlo.

Nakon Dare svratio sam bio do Agneze. Ona je pripremila ručak. Poslije ručka smo nastavili navikava-nje i ja sam, za običaj ustaljen na Goleševu brijegu, da se u posjet dolazi danju, zbilja zakasnio.

- Neću vas dugo zadržavati, gospoño, samo dvije- -tri minute i do viñenja. Odoh do fotografa!

- Ah, taj fotograf! Ovdje se ništa ne dogaña bez njega. Može jedna kavica? Nije kasno?

- Nije! Da, rekli ste fotograf! Fin čovjek. On mije savjetovao da posjetim susjede. Kaže, sve su to fini ljudi. Vi ste mi posljednji posjet. Fotograf govori istinu, to je sve odreda fin svijet.

- Svi odreda? Da niste malo pretjerali? - Nisam, gospoño! Naravno, ima tu i mana, ali ne

odveć, i ne preteških. Evo, gospoña Dara... - Gospoñica. - Jel' te? Nisam znao. Dakle, gospoñica Dara mije

bila malo nejasna. Inače, fina osoba! O vama mije pričala i lijepo i dugo. Ostalo mije nejasno zašto me je zamolila da vam kažem kako se ona neće zadovoljiti zemljištem koje ste joj prodali.

- Darovala, gospodine! Ona živi od male mirovine. Gola je kao goli miš. I ja sam njoj besplatno ustupila to zemljište. Sin me ne prestaje zbog toga grditi. Ima pravo! Nakon smrti Marije Goleš, starice, on je postao vlasnik sve njene imovine. Ali, što mu je to koristilo! Staričina je zemlja još za njena života bila sva rasparčana. Ostala je samo stara kuća, koju je sin prodao fotografu, a foto graf vama. I to Bobovište na kojem je gospoñica Dara.

- Kako za staričina života? - Ne pitajte me kako, ni ja ne znam. Pitajte sve

drugo, a to ne dirajte! - Gospoñica Dara vam još jednu poruku šalje. Ne

I

znam zašto meni poklanja svoje povjerenje. Reći ću je tek ako vi kažete da mogu.

- Samo izvolite! - Ona kaže da je poskidala nekih sedam stotina

glava, da im je dala propusnicu za drugi svijet. Traži po svakoj glavi tisuću dinara na mjesec. Od toga bi ona sagradila kuću na Bobovištu. Ne znam kakve vi veze imate s tim novcem i s tim glavama?

- Nikakve, gospodine - rekla je Eta iznoseći kavu na stol. - Dara misli da su zlo i zasluge isto, jer počinju istim slovom. A to s glavama je čista ludost.

Dara je nakon osvajanja Gospića, kad su vojske otišle na zapad a u gradu ostali civili koji su se nadali milosti jer nisu činili veća zla, imenovana narodnim sucem, s nalogom da grad očisti od neprijateljskih osta-taka. Suñenje je bilo javno, na trgu, po dvadeset presuda svaki dan. Saslušanja su bila kratka, zapisnik se nije vodio, a presuda se nije pisala. Presude su izvikivane izjašnjavanjem sudaca i publike. Nije bilo ni žalba na presudu. To suñenje nije bilo »u ime naroda«, pa da se podvrgava provjeri onoga tko odluke »u ime naroda« donosi, to je bilo izravno narodno suñenje, u što se mogao uvjeriti svatko tko je prisustvovao ijednom re-dovnom suñenju.

- Jesi li ti klao? -pitala bi Dara optuženoga, koga bi vezanog dovodili stražari.

- Nisam - branio se optuženi. - Jesi, bolan! Ti se ne sjećaš, zaboravio si. Hajde,

dragi, sjeti se, koga si i kada priklao, pa da završimo, čekaju drugi.

- Nisam klao, duše mi! - Ih, tvoja duša! Evo, ostavljam ti na izbor pa

odaberi! Ili ćeš metak u čelo, ili ćeš da te objese, ili ćeš pred streljački vod? Mi tebi dajemo da biraš, a ti onima što si ih klao nisi dao da biraju.

- Nisam ni mrava zgazio - zapomagao bi nesretnik. - Evo, čuli ste! - Obraćala se Dara publici. - To je

okorjeli zločinac. Da se bar pokaje! Da kaže: »Jesam«, i

da padne na koljena! Da zavapi: »Oprostite!« A ne: »Ni-sam, i nisam«. Da mu ne bih vjerovala! Slažete li se -metak u čelo? - pitala je publiku a ona joj se potvrdno odzivala.

Ipak, od sedam stotina osuñenih, ako se može vjerovati Darinu brojanju, palo je jedno priznanje.

- Jesi li ti klao? - upitala je Dara Buljookog, kad su pred nju doveli i službenika pasoškog ureda.

- Jesam - rekao je Buljooki. -Pa, ispričaj gdje, kako, kada? - Tebe sam klao. Više puta. Ispod pojasa. Ali ti si

živ primjer »žive klane nedoklane«. Zato si tu gdje jesi. - Ovaj se izjasnio - izvikivalaje Dara u općoj graji,

koja je nastala čim je Buljooki priznao i začudio slu šateljstvo daje baš on taj okorjeli zločinac. A tko bi se tomu nadao! - Metak u čelo! I da više ne otvara tupoganu gubicu!

U tri naredne godine, godine oskudice i pobjed-ničkog slavlja, Dara je službovala u Gospiću mijenjajući radna mjesta svakog mjeseca. Te njene poratne godine ostale su u sjećanju, jer je nosila čizme i hlače i onda kad partizanština, bar za žene, nije bila u modi.

Voljela je sama šetati. U ponedjeljak Žabičkom ulicom, u utorak Kaniškom, u srijedu Budačkom, u četvrtak Smiljanskom, u petak Pazariškom, u subotu Bilajskom i u nedjelju Jasikovačkom. Tako bi u tjedan dana obišla sve ulice koje iz grada vode u okolna mjesta ipo njima nose imena. Idući nogostupom, uz rubprašnih cesta, zavirujući preko plotova u dvorišta ušorenih kuća, viñala je mnoštvo mladih, u crno obučenih udovica, i znala da ih je bar trećinu ona obudovjela.

U neku ruku, ako se zna što joj je bio Buljooki, obudovjela je i sebe samu. A zar Buljooki nije bio namet-nik koga se pošto-poto trebalo osloboditi? U podsvijesti se nadala da bar jedna od stotina udovica dijeli njeno osjećanje prema odstrijeljenom muškarcu, da joj je, kao i njoj, drago što ga više nema, da će se osmjeliti, da će joj prići, povjeriti se i sprijateljiti se s njom, da će opet biti

I

sretna kao stoje sretna bila uz Etu dok se nije udala, i uz Fahriju dok nije otišla. Bilo je mladih udovica koje su je prkosno gledale u oči, bilo je onih koje su, kad bije ugledale odreñenog dana i sata, zvale djecu i sklanjale se s njima u kuću, ali se ne nañe nijedna da joj iziñe u susret, da je pozdravi, a nekmoli da joj se ispovjedi i postane joj ljubavnica.

Pobjednici pogrešno misle da njihovu samodopad-Ijivost i osjećaj pravednosti poraženi mogu prihvatiti kao zahvalnost što im je dopušteno da žive s osjećanjem poraza.

Kad se razglasilo kuda i zašto se Dara šeće, oni što su je imenovali narodnim sucem i premještali s jednog mjesta na drugo, odlučiše da bude opet ono što je bila, učiteljica, i daje premjeste u drugi grad, gdje se neće znati ni za njeno sudovanje ni za njeno udvaranje udovicama.

Tek kad je stekla pravo na prijevremenu mirovinu, tek kad je vidjela što drugi imaju a ona nema, istakla je zahtjev da joj se sudovanje plati po glavi. Pitali su je otkuda joj broj od sedam stotina kad na sudovanju nije bilo zapisničara. Odgovorila im je daje ona upravo toliko udovica nabrojila šetajući se gospićkim ulicama. Ako joj ne vjeruju, neka idu sami i izbroje!

- Ona je okrutna bila i ostala. Bila je okrutna i kao učiteljica. Poznate su njene okrutnosti. Ono sjedenje na katedri!

- Na katedri? - Sumnjala je u svako dijete. Govorila je djeci da ni

jedno ništa ne zna, da svi prepisuju jedni od drugih, a onaj jedan što ipak riješi, ili je rješenje donio u školu, ili gaje ukrao od nje. Kad bi učenici pisali zadatak, dizala bi stolicu na katedru, iako je i sama katedra bila na podiju, penjala se i sjedala na tu stolicu. Gledala je odozgor kao da gleda sa stropa i mogla je vidjeti sve što koji učenik radi, da li zaviruje u bilježnicu onoga do sebe, da li prima ili dodaje šalabahtere, ili je smislio dosad neviñen način kako bi došao do rješenja... Načisto luda! Učenici su je zvali »Sova na suhoj grani«. Govorili su da

ima sovine oči i noge. Ma kako se bar tih nogu nije stidjela! Tih čizmetina!

- Nije se mogla stidjeti - rekao sam. Ne mislite da sam htio braniti Daru na koju je

njena prijateljica jurišala kao osa na slatko zrno. Naime, ispijala je iz nje slador, Darinu mušku dušu.

- Osjećaj svemoći poništava stid, čak i kad je pre moć postignuta apsolutno stidnom radnjom.

- Ona je mučitelj ica, ona ti siše moždinu i krv, ona ti buši lubanju - nabrajala je Eta. Ako smijem primije titi, nije se vidjelo da se ona, gradirajući zloću svoje prijateljice, nad svim tim zgraža. Nju te gradacije uz buñuju i usporedba s osom koja iz zrna siše slador grañena je na naravi odnosa tih dviju žena. - Ne znate za slučaj učenika Turudića? Otkuda biste vi to znali!

Bila su vremena, stara i daleka, kad se govorilo da je šiba iz raja izišla. Bila su vremena kad se čitala priča iz koje je potekla ta poslovica, i kad je šiba stajala na katedri dok je priča o njenu porijeklu bila u čitanci. Ali, kad su komunisti počeli graditi raj na zemlji, odrekoše se i raja na nebu i šibe koja je iz njega potekla. Rekoše da se djeca neće šibati, da će rasti bez prisile, po svojoj volji, kao riječni šaš, u obilju mulja i vlage. I otada se šiba nije viñala na katedri.

Kako je Dara bila predratna učiteljica naviknuta na šibu kao pedagoško sredstvo, teško joj je padalo što uza se ne može imati prut koji raste iz rajskog korijena, pa se služila čime je stigla. Pernicom, redalicom, me-trom, štapom za pokazivanje na karti, a najviše palcem i kažiprstom zavrćući uši, istežući pletenice i cupkajući pramenje kose. U težim slučajevima, kad bi se prijestupi opetovali, male je zlikovce zatvarala u podrum i držala ih tamo do kraja nastave.

Jednom je, zato stoje razbio vazu sa cvijećem, u podrum zatvorila Marka Turudića, čiji je otac bio stro-jovoña. Kad je nastava završila, zaboravila muje otvoriti podrumska vrata i dječak se, pošto su učenici otišli kući a škola utihnula, prestrašio da će u podrumu ostati do

I

sutra, a možda i dovijeka. Zapomagaoje. Javili su Dari. Onaje dotrčala, vikala na njega što se dere, ali je sve bilo kasno. Marko se od straha i usrao i upisao. Takav je morao kroz grad do kuće, gdje je našao oca koji se tek vratio s posla.

- Ej, učiteljice - rekao je sutradan strojovoña Dari - da više moga sina niste ni tukli pernicom po glavi ni zatvarali upodrumjerje i lakopiš i mekoser. Budu li mu gaćejošjednom mokre i pune, potražit ću vas i, ako želite da vaše ostanu suhe, bit će najbolje da ih svučete čim ih ugledate. Jesmo li se razumjeli?

- Jesmo - rekla je Dara. - Bit će kako kažete. I bilo je. Dara se prema malom Turudiću odnosila

kao da ga nema. Nije ga ništa pitala, na njegova se pitanja nije osvrtala, nije ga ni tukla ni korila, činilo se da ga i ne vidi. A onda, jednoga dana, kad se na njega razljutila, došla je preda nj s metrom u ruci i rekla:

- Ovoga ne smijem tući. Ali ću za ono stoje učinio istući ovoga što sjedi s njim u klupi.

I otada je uvijek tako radila. One Turudiću slijeva i zdesna, sprijeda i straga, kažnjavalaje više od ostalih, za njihove i Turudićeve krivice.

Djeca više s Turudićem nisu htjela sjediti. Ali, kad odoše iz klupe, Dara je tukla one koji bi se zatekli u njegovoj blizini. Nitko s Turudićem više nije sjedio, nitko s njim nije razgovarao, nitko mu se nije približavao. U školi su svi bježali od njega, jer dvostruku porciju šiba zbog njega nitko nije htio primati.

- Tata - rekao je mali Turudić ocu -ja ovu samoću više ne mogu podnositi. Molim te da odeš učiteljici Dari i kažeš joj neka me tuče kao i ostale, i kao ostale, neka me zatvara u podrum!

- Staje to, Bog te vidio!-rekao je strojovoña. - Čini mi se da se u komunizmu učitelji ne mogu odreći šibanja ni učenici da budu tučeni. Je li to moguće? Ilije komu nizam, i kad te ne šiba drvetom iz raja, pronašao gore šibe od šiba ? Sinko, kad ti je draže da te tuče nego ne tuče, ti lijepo sampriñi svojoj učiteljici i zamoli je neka te mlati

i zatvara upodrum kao i ostale. To su tvoje i njene stvari. Što da seja u to pačam!

- Pun je život luñaka - rekla je Eta. - Prosvjeta koliko i politika, vojska i ulica, sve kuda sam se kretala. Ima li ovomu lijeka? Evo, budite iskreni, priznajte je li vam Dara rekla i da svake noći, kradom, dolazim k njoj u straćaru, da liježem s njom u onu prljavu postelju i obavljam s njom perverzne radnje, u kojima sam bestid na, u kojima plačem i urlam?

- Gospoño Eta, teško mi je te stvari slušati jer me se ne tiču, ali, priznajem, čuo sam za njih - rekao sam i pokušao s perverzijama prekinuti. - ...Nego, gospoño, rekoste daje zemlja na Goleševu brijegu bila rasprodana i prije nego što je vaš sin postao njen zakoniti vlasnik. Čini mi se daje i vaša kuća sagrañena na toj zemlji prije nego što je vaš sin nasljedstvom došao u njen posjed. Starica je tek lani umrla, a ovoj kući ima dvadesetak godina. Da li biste mi znali reći kako ste došli do te zemlje, i da li biste mi mogli pokazati dokument, da vidim gdje su meñe izmeñu mog i vašeg posjeda?

- Niste valjda kupovali mačka u vreći? Fotograf vam je morao reći dokle je vaše. Mene o tome ništa ne pitajte, ja o tom ništa ne znam. Ako netko zna, onda znade samo fotograf... I ovdje bismo trebali završiti naš razgovor. Večeras mi dolazi sin. Vrlo je zahtjevan, raz mažen, morat ću mu spremiti nešto lijepo za ručak, pardon, večeru. I nervozan je, kao i ja. Lud otkako gaje napustila Zoja, njegova pratilja. A ja mislim, njegova propast. Dok je bio zdrav i pri novcu, držala se njega kao pijavica kože. Kad je obolio i zapao u besparicu, digla je sidro i otišla drugima.

Na povratku od Ete svratio sam do fotografa i potužio se da sam posjetio sve vlasnike kuća, upoznao se s njima izravno ili posredno, ali na kraju tog obilaska znam kako su postali vlasnici zemlje, osim u Darinu slučaju, jedva nešto više nego što sam znao kad sam ga poslušao i pošao u potragu za odgovorom na to pitanje. Više nemam komu ići.

I

- Zar od sutra na njezi svoje mamice neće biti nasljednik majke Marije? - rekao je fotograf.

- Bit će. - Trebali biste i nasljednika posjetiti. Možda vam

on o tome kaže nešto više. Ne čini li vam se da bi on o tome nešto više morao znati?

- Je li to vaš posljednji adut? - Možda, a možda i ne. Ovisi o tome kako će momak

igrati. Usput kazano, morao sam pronaći uvjerljive tri kove da vam ga dovedem na ruke.

- Možda bi se moglo znati koje? - Izvanserijske pa mi ne biste vjerovali, dok se sami

u to ne uvjerite. - Dobro, oko toga smo se složili... Recite mi, onako

uzgred, jer ne crkoh da to znam, posjećuju li se noću gospoña Eta i gospoñica Dara?

- Provjeravate li Darinu ludost ili Etinu iskrenost? - upitao me je cinični fotograf. Nisam mu odgovorio. - Zar vam za Darinu prisebnost nije bio dovoljan dokaz stoje točno znala navesti tko joj je i zašto dao Bobovište, i tko će joj i zašto pomoći da doñe do više mirovine? A zar vam nije bio dovoljan dokaz o Etinoj neiskrenosti kad vam, što bi kao nasljednikova majka morala znati, nije slovca rekla kako su do zemlje došli njen muž i svi ostali?

A, ti si taj, kučkin sine!

Noć od subote na nedjelju do ponoći proveo sam s Agnezom, koja mi je bivala sve dalja što sam joj bivao bliži, pa je i meni i njoj bilo jasno da ćemo jedno drugome biti najmanje potrebni u trenutku kad se jedno na drugo naviknemo. Mnogi su se ljubavnici jedno na drugo navi-kavali misleći da se približavaju, a zapravo su se uda-ljavali. Navika guši svaku ljubav, osobito ljubav pre-ljubnika, koja bez nenaviklosti ne može, bez ozračja nelagode, neobičnosti i neizvjesnosti.

U ponoć je zapuhao jugozapadni vjetar zvan lebić, jer je arapskim pomorcima koji su ga prvi nazvali tim imenom, puhao iz pravca Libije. Drmao je svim vratima i svim prozorima. Agneza se morala dizati da zatvori što nije bilo zatvoreno, i da mene zove u pomoć tamo gdje su se kapci i vratnice teško sljubljivali. Taj pomamni pustinjski vjetar i najavljuje i prati kišu. A kako je nad morem sijevalo, nije bilo druge nego da se obučem i prije pljuska poñem u Goleševe dvore.

Da bi se kuća vjetrila od vlage i smrada, ostavljao sam povazdan sve prozore i sva vrata otvorena. Možda i ne bih išao daje lebić suh vjetar. Neka mlati, ionako će se sva drvenarija morati mijenjati. Bojao sam se kiše koja će napadati kroz vrata i prozore, i napraviti veliku štetu.

Koliko se dalo, zatvorio sam i sva vrata i sve prozo-re. Budući da od sna, dok ne proñe kiša i lebić se ne . istutnji, nema ništa, uzeo sam knjigu i čitao. Vrata su na vatrenoj kući bila dvokrilna. Nisu najbolje ljubila ni prag ni nadvratak, pa je vjetar, ili udarao njima izvana, ili, dolazeći kroz dimnjak, iznutra, mlatarao kao da vise o

grani. I kad kiša protutnji i kad lebić smalakše, to će drmusati i, ne učvrstim li ih čime, uz njihovu trešnju neću moći spavati.

Sišao sam u dvorište i tamo pod svodom našao gredu kojom ću iznutra poduprijeti stajaće krilo kuhinj-skih vrata. Mislio sam, bude li stajaće krilo čvrsto sljub-ljeno s pragovima, da će se i pokretno krilo, vezano uz njega bravom, na vjetru držati stabilno. Ali, kad sam gredom podbočio stajaće krilo i kad je potporanj počeo kliziti po glinenom podu, vidio sam da u glini treba da iskopam oslonac pa potporanj neće kliziti. Dao sam se u potragu za motikom, sjekirom, za bilo čime što može iskopati jamicu u glini. Dok sam tražio, oba su krila kuhinjskih vrata bila pritvorena.

- Bako, bako! - čuo sam kroz vjetar. Lebić puše na mahove i pravi pijavice. Ako pijavica

dohvati predmete koji šušte, cvile i kloparaju, vihor se oglasi glasom čovjeka i učinit će ti se da netko dolazi i viče. I ovo s bakom sličilo je govoru predmeta zahvaćenih vjetrom dok se nije počelo opetovati i javljati i kad lebić ne bi vijao. Ako je to gost koji ne zna da bake nema žive, i koji je u prolazu vidio svjetlo pa se poželio svratiti, onda će taj znati ući u kuću i da se ja ne oglasim i da mu ne otvorim vrata. Bio sam našao nešto motičice i, ne rasta-jući se od nje, sklonio se iza nape, odakle sam mogao vidjeti onog što zove baku kad otvori vrata.

- Bako, gdje si? - rekao je čovjek kad je sa snažnim naletom lebića upao u kuhinju. - Fotograf mi je rekao da se vraćaš i da ponovo darivaš one koje si voljela. Mislio sam da mi laže. I ne laže koliko izmišlja! Ali, što me košta da provjerim. Od onog što bi fotograf smislio, uvijek sam imao neku korist. Čekao sam večeras hoće li se kod tebe upaliti svjetlo. Kad se upalilo, povjerovao sam fotografu. Ti si tu! A gdje si? Bako, znaš da sam te volio. Reci mi ima li još negdje nešto prodati? Ničega nemam, nemam od čega živjeti. Jedino Bobovište nisam prodao, jer gaje moja lezbača darovala svojoj lezbači i rekla da će mi taj gubitak nadoknaditi. A večeras pitam. Kaže da nema.

Grdno smo se posvañali. Zapalit ću ono bunjište lez-bačino i prodati Bobovište. Bako, ne javljaš se? Ne mo-raš, idi do ñavola, samo mi reci ima li još koja njiva, koja šuma, koji krš...

Ne ugledavši nikoga, ni kad je zavirio u sva četiri kuta, stao je ispod žarulje i zagledao se u nju, očekujući da mu ona kaže tko ju je upalio, jer taj isti pali i njegovu nadu. Žarulja, obješena na dugoj pantljici, pod limenim sjenilom, njihala se na udarima lebića i talasala svje-tlošću i sjenom po čitavoj kuhinji, čineći od nje uzavrelo more a od gosta utopljenika koji u zazivanju bake traži spas.

Duga, rijetka kosa, nečista i vlažna, padala mu je po tankom vratu, ali ga nije prekrivala, jer je na krajevi-ma nalikovala na repove štakora koji su tek isplivali iz kanalizacije. Plosnato lice dugog nosa, kozičavo, imalo je gnjilu boju ogrozdina nakon tri tjedna vrenja, kad se vino uvini a drop pliva na površini. Bio je izrazito mršav, pa mu odjeća mladosti, traper hlače i bluza, nije nabubrila ni sprijeda ni straga, kao što se dogaña starim mladićima dobra teka. Ali, i pored mršavosti, duge kose i ispijena lica, nije to bila odjeća za njegove godine. Ako je to jedan od onih što drže da traperice nisu samo odjeća već i pogled na svijet, rado bih mu rekao da mu je ostarjela i odjeća i svjetonazor, pa ako sa svojim godinama ne može uskladiti svjetonazor, što nije lako, neka uskladi bar odjeću, što je mnogo lakše! Neka mi ne mažu oči tim svjetonazorom traperica! To je neprirodna težnja da budeš mlad kad više nisi mlad, da živiš na tuñ račun kad bi morao hraniti sebe i vratiti dug udužen u mladosti prehranjujući svoju djecu, da imaš bez velikih truda, da djetinjstvo, što znači život na uzdržavanju skrbnika, produžiš do starosti kako bi iz djetinjstva otišao ravno u mirovinu. Slijedeći duh toga svjetonazora, ovaj je došao večeras do bake izvidjeti ima li se još štogod prodati.

- A, ti si taj, kučkin sine! - rekao sam, pojavio se iza nape i stao pred njega.

Zagledan u žarulju, nije me vidio dok nisam progo-

1

vorio. A kad me je ugledao s motikom u ruci, prepao se, počeo se panično tresti i, kako mu je bila u blizini, sjeo na masivnu hrastovu stolicu domaće izrade kakva se redovno nañe pokraj ognjišta. Poklopio je rukama oči, zgrčio se kao stonoga kad je šiljneš i, ne gledajući me, upitao:

- Tko si ti? - Onaj komu si odnio nasljeñe. - Toga nema. - A zar ga ti nisi izmislio? - Izmišljeni se u stvarnosti ne pojavljuju. Ljuti me što me ne gleda, što je glavu podvio na

prsa i dlanovima zaklopio oči. Ako je, obmanut fotogra-fovom izmišlj otinom kako ga u kući čeka darežljiva baka, došao ovamo da se sastane s nestvarnim, što je toliko prestravljen ako je umjesto mrtve Marije susreo njena mrtvog sina? A ljutilo me i ono što izmišljeni ne šetaju životom. I te kako se šeću, i te kako žive i djeluju! Ljutilo me je i da se netko ne može suočiti sa stvarnošću nakon mnoštva radnji kojima je stvarnost prilagoñavao svojim prohtjevima. E pa, staro momče, dugo si stvarnost mo-delirao kad je bila od gline. Sad si naišao na stvarnost od granita i morat ćeš podići glavu, otvoriti oči i čelom dotaknuti stijenu. Morat ćeš, velim!

Otišao sam do vrata, zasunio ih iznutra, zaključao bravu i stavio ključ u džep, a gredom podupro vrata da ih lebić manje drma. Približio sam mu se pa je morao osjetiti da sam pred njim, a ipak nije ni podigao glavu ni otvorio oči.

- E, momče, ne ide to tako unedogled! Morat ćeš me pogledati i porazgovarati sa mnom - rekao sam, uhvatio ga dlanom ispod brade, podigao mu glavu i smaknuo dlanove s očiju. To što me je gledalo, tako snuždeno i izbezumljeno, nije sličilo ničemu, a najmanje čovjeku čij em bih se razgovoru radovao. Ja sam ga budio, a on iz sna nije znao, ili nije htio, izići.

Sad sam, kad me je kako-tako gledao, otišao do ognjišta i podigao ploču s trapa, a onda zaraćeni pokušao

doći do njegova dna. Htio sam reći nasljedniku da to nije rupica, da je to rupetina.

- Za nju niste znali? - upitao sam ga u namjeri da doznam kakav je dojam na nj ostavilo ovo otkriće. Samo je zanijekao glavom. - Za nju nikad nitko ni znati neće - dodao sam zloslutno i zapazio kako se u Slobodanu javilo nešto od života, ono nešto što možemo vidjeti na licima pijanica kad se žele prikazati trijeznima, pa se prse i pokušavaju mudro govoriti. Tom sam se prkosu obrado vao. Hajde, nešto će od ovoga lesa biti! Onako snužden i utučen, ničemu ne bi poslužio. Idemo dalje! Kad sam mu pokazao trap kamo ću ga skloniti ne bude li poslušan, pokazat ću mu i u kakvom ga stanju namjeravam spu stiti u rupu.

Podigao sam desnu nogavicu i pokazao nasljedniku da su moje cipele od najbolje kože zapravo čizme. Nije bio impresioniran. Na njegovu je licu i dalje bio izraz »E, pa šta!« Onda sam iz sare izvukao kamu i, držeći je tako da na njenoj dvostrukoj oštrici može vidjeti inkrustracije od zlata i srebra, počeo mu se primicati korak po korak. Više nije bio ravnodušan! Ono - »E, pa šta!« - napinjalo se i, kad se napelo do paničnog straha, puklo kao što puca bulka. U bijeli smijeh, u smijeh bez smiješnog!

- To ti, stari, neće upaliti. Smisli nešto drugo! Za takvog gospodina posao s lesom je prljav posao ako ga sam mora obaviti.

Pročitao me je. Kamu nosim, ali baš neki ubojica nisam. Osim toga, ubojstvom ništa ne dobivam. Ono što želim znati, tek tada ne bih doznao. Samo bih uprljao sebe, ognjište i kuću. Ne znam što mije to trebalo, neka želja za teatralnošću, nešto u podsvijesti vezano uz pre-dodžbu suda, neka žudnja za nasladom da ga gledam prestrašena i pitam u njeno ime. Njemu pak nije trebalo mnogo da me pročita. Očito, potcijenio sam ga. Moram pokušati nešto drugo.

Otišao sam do slike majke Marije koja je visila na zidu, povećana i uokvirena, bez stakla. Izvadio sam je iz okvira, došao do ognjišta i udarcem kame sliku pribio za

gredu koja je držala napu. Marijinaje slika bila iz mlañih dana, iz vremena kad je živjela u kući pisca početnice. Razumije se, u izvornom obliku slika je bila mala, dok je fotograf nije uvećao, možda po želji a možda i mimo volje majke Marije. Kama, koja ju je držala na gredi, izrañena u prošlom stoljeću, inkrustrirana zlatom, a drškom od bjelokosti, lijepo je pristajala uz Marijinu sliku iz mlado-sti. Obje su stari svijet pokazivale u doba njegove snage i ljepote.

- Pripremaš mi neko suñenje? - rekao je Slobodan kad je vidio da primičem stol za blagovanje izmeñu njega i slike nad kaminom.

Pošto sam donio i stolicu i na nju sjeo, izvadio sam iz džepa lisnicu punu novca i nasumce izvukao iz nje novčanicu od dvadeset dolara. Položio sam je na stol.

- To je početni ulog - rekao sam i prešao na »ti«, jer je tu intimizaciju on započeo. - Što u priči budeš izdašniji, to ćeš više dobiti. Kako vidiš, kod mene tih papira ima.

- Ma tko si ti? - rekao je s primjetnom živošću, što ju je u njegovu oku izazvala zelena novčanica na stolu i one što su ostale u lisnici. Ispružio je ruku i htio je uzeti.

- Ne! - viknuo sam. Mašio sam se za kamu koja mi je stajala iznad glave, nadohvat ruke.

- Hoćeš li mi već jednom reći s kim se ja ovo zajebavam? - Imao sam dojam da mije spreman udovo ljiti, ako bude siguran da će novčanica biti njegova.

- Već sam ti rekao da sam onaj koji je bio debelo mrtav dok ga ti nisi oživio.

- Odjebi! - Dobro, onda sam bilo tko! A došao sam ovamo na

poziv predsjednika valde, koji je mene i meni slične pozvao da svoj novac u nešto investiramo. Rekao sam im: »Gonite se, to nije ništa drugo nego dati novac da ga vi trošite i njime progonite druge kao što ste nas progo nili.« Meñutim, u meni se iznenada pojavila želja da kupim sve što je bilo vlasništvo tvoje bake Marije. Pazi, kučkin §ine,jla.kupim sve i da ja budem gazda, a ne da

dajem lovu kojom bi socijalistički trutovi debljali guzicu. I saznao sam da si ti Marijin nasljednik. Ali ti njenog više ništa nemaš, sve si rasprodao, pa što da u tebe kupim? Tebi je od tog nasljeña ostala samo priča o tome kako si majku Mariju varao i potkradao. I ja sam ti tu priču, tvoju jedinu imovinu, pasji sine, pripravan masno plati-ti. I sad mi reci da je nećeš prodati! Izvoli, uzmi tih dvadeset dolara! Plaćam unaprijed da bi mi vjerovao. Toliko ću platiti svaki odgovor na svoje pitanje. Vrijedi?

- Vrijedi - rekao je Slobodan. Uzeo je novčanicu bez imalo stida. Bez stida da prodaje posljednju imovinu, priču koju nije napisao, priču koju je ostvario životom.

- Onda, što te je potaknulo na takvu zamisao? - Cvijeće - rekao je Slobodan mrtav hladan, kao da

sam taj jednostavni odgovor morao očekivati. Da ukratko ponovim o čemu sam podrobnije pisao.

Sva tri Marijina sina imala su grob u Ivanovu, premda su umirali na raznim stranama. Drago zvan Blente poginuo je u selu kao »bandit« i u selu je sahranjen, u obiteljsku grobnicu. Viktor je poginuo u Rupama, a njegovi su posmrtni ostaci preneseni u kosturnicu palih partizana, koja je podignuta usred Ivanova. Njegovo je ime na spomeniku ubilježeno velikim zlatnim slovima. Njen sin Mate, za koga se govorilo daje bio ustaša, nakon sloma hrvatske vojske pobjegao je s »križnog puta« i nekoliko se godina krio kod kuće. Noću je ribario i radio u polju, a danju se krio i odmarao. Bio je otkriven i morao je bježati preko mora. Ostalo je nerasvijetljeno da li je uspio pobjeći. Jedno je sigurno, more je izbacilo na obalu veslo čamca kojim je pobjegao, što je mogla biti i varka i dokaz daje potopljen. Marija je veslu podigla spomenik i tako su sva tri njena groba - a ona ih je upravo tako zvala, »moji grobovi« - bila u Ivanovu, jedan usred sela, a dva na groblju uz crkvu Ivana Krstitelja. Sa svojim grobovima se živi i čovjek voli da nisu daleko od njega. I Marija je živjela sa svojim grobovima i bila zahvalna Bogu što su na okupu, što nisu rasijani.

Nekih godina po tri puta a nekih i više, našle bi se

na spomeniku palim borcima gomile cvijeća. Na te je svečanosti Marija redovito pozivana i još se redovitije odzivala i, budući da je bila majka jednog od trojice osnivača komunističke stranke u selu, na tim je svečano-stima imala počasno mjesto. Dijeljeni su joj darovi, a na gozbama je sjedila uvrh stola. To bi čudnije bilo daje ta čašćena majka palog partizana, čim se noć zanoćila a slavlje utihnulo, dolazila na spomenik i kosturnicu, uzi-mala bukete cvijeća i nosila ih na grobove dva svoja druga sina, »bandita« i ustaše, ako je to bio. Činila je to iz noći u noć, dok ne bi procijenila daje cvijeće podije-ljeno na tri jednaka dijela. Prvih godina, kad se prihva-tila toga posla, činila je to koliko-toliko krišom. Što su godine više odmicale, to se manje krila, dok cvijeće nije počela raznositi naočigled sviju.

U početku seljani su znali tko odnosi cvijeće sa spomen-kosturnice, ali su držali jezik za zubima. Što bi se oni u to pačali! Viktor je njen sin i na njegovo cvijeće ona ima najveće pravo. Poslije, kad se slučaj razglasio, bilo je i onih koji su joj kriomice pomagali da cvijeće pravedno razdijeli i u toj pomoći nalazili radost i zabavu. Jedini koji se po dužnosti s njenim poslom nisu mogli pomiriti, iako su na nj gledali kroz prste, bili su ljudi od vlasti i pri vlasti.

- Zašto to činiš, Marijo?! - pitali su je i korili istodobno, bez namjere daje uvrijede.

- A, moj sinko - odgovarala bi ona - nije pravedno da Viktor ima onoliko ruža i onoliko karanfila, a ona dvojica ništa, ni čičkovine.

-Ali, Marijo! On je bio velik borac, komunist, a oni su bili banditi, izdajice. To bi morala znati!

- Ma, razumijem ja to! Ali, zar oni nisu poginuli kao i on? Jesu. Pa, kad jesu, i njihove grobove treba okititi.

- Ali, Marijo, shvati da to nije isto! - A, moj sinko, kako nije isto? Isto je. Uzalud je Mariju bilo koriti i uvjeravati. Negdje u

užarenom prostoru svoga majčinstva, gdje su se rasta-

kale sve političke razdiobe, ona je te smrti doživljavala kao nešto istovjetno i držala da im grobove treba častiti na jednak način.

- Ona možda i nije luda - rekli su oni iz vlasti - ali nije ni pri čistoj pameti, pa bi se za nju trebalo pobrinuti, ako tu sablazan sa cvijećem ne želimo i dalje trpjeti.

I bili bi je na silu odveli u starački dom da u njenu zaštitu nije stao Šibe Goleš, Slobodanov otac i general u mirovini, čovjek u koga je vlast imala povjerenje. Ni Šibi s Marijom, ako je riječ o razdiobi cvijeća, nije bilo lako. Pod njegovo se političko skrbništvo sklonila tek kad ga je kupila, kad mu je dopustila da na njenoj zemlji u Uvali kod Crkvine podigne novu kuću, ali od svoga prava da raznosi cvijeće, nije odustala.

Nije ju bilo lako braniti pred sve zahtjevnijim gla-sovima da to sa cvijećem u Ivanovu jednom prestane. Ako je pravdaš time da nije »pri čistoj«, tražili su da se bolesnica smjesti u dom, a ako si govorio da u dom ne bi htjela i daje ne treba siliti, onda si joj odobravao da radi što radi i što će i dalje raditi, jer ne bude li što starija to šašavija, pametnija sigurno neće biti. Bilo je natezanja svakog časa i Šibe bi prešao preko zahvalnosti za ustup-ljenu zemlju, da nije bila posrijedi krupnija dobit, za koju je trebalo dugotrajno strpljenje.

Kao jedini sin brata Marijina muža, ako njen sin Mate nije živ, Šibe je bio jedini nasljednik majke Marije. Šezdesetih je godina planula glad za zemljom uz more, i biti vlasnik podanka na Goleševu brijegu značilo je biti čovjek s velikim imutkom, što nije shvatio samo Šibe, nego je shvatila i njegova žena i njegov sin. Čak i kad bi Marija htjela u dom za umirovljenike, lijepu novu kuću grañenu kao hotel, ne bi joj se smjelo dopustiti da ode, jer bi uprava doma, budući da njena mirovina ne bi bila dovoljna za podmirivanje troškova, stavila šapu na čita-vu njenu imovinu, prodala je i od utržena novca se namirila... Kao daje slutila koliko je zaštićena, Marija nije odustajala od razdiobe cvijeća, pa je iz godine u t godinu bivala sve smionija.

- A kako ste je učvršćivali u uvjerenju da za nju nije starački hotel, daje njoj bolje u svojoj kući, kad je postala stara i nemoćna? - pitao sam.

Slobodan je ispružio ruku i netremice se zagledao u Marijinu sliku pribijenu kamom za nosač nape. Kad je na dlanu osjetio novčanicu, pogledao ju je, strpao u džep i nastavio.

Dok se onim oko cvijeća bavio otac, ostale zaštit-ničke poslove oko Marije i do sedamdeset pete, kad je otac preminuo, vodio je Slobodan. Nakon očeve smrti cjelokupnu brigu o Mariji preuzeo je on, i zato stoje sad on bio potencijalni nasljednik, i zato što je, izgubivši očevu novčanu potporu, uz majku, nepopravljivu lezbij-ku, sve teže dolazio do novca kad ga je njegova pratilja Zoja najviše trebala.

Slobodan je primijetio da majka Marija, pošto bi se raspitala o zdravlju i poslovima, svaku svoju prijateljicu na rastanku pita istu stvar.

- Ane moja - reći će ako je prijateljici ime Ana - meni se čini da mi imaš nešto reći.

- Bog s tobom, Marijo! A zar ti ne bih kazala kad bih imala što!

Pitao je Anu i još nekoliko žena što Marija od njih očekuje. Vijesti o svom najmlañem sinu. Njoj se čini da drugi o tome znaju, ali da joj zbog nečega ne žele reći. Stoje tu bilo posrijedi, predosjećanje daje živ, nemirenje da je mrtav, tajanstven zov koji je njen um odveo u zaumlje? Nije sahrana vesla bila ni čudaštvo ni ludost, iako je naum potekao iz zaumlja, sahrana vesla bijaše zaziv da je ne ostave samoj sebi i upitnik svima i svako-mu: zar ga je trebalo potopiti kad je odlučio otići i ne smetati?

Slobodan je, uz očev pristanak i svesrdnu pomoć pratilje Zoje, koja za babu, kako ju je zvala, nije bila manje zainteresirana od njih dvojice, ustanovio da je nada majke Marije kako je njen sin živ čvrsto jamstvo da u starački dom dobrovoljno neće otići, čak ni ako vlast to sttom pokuša, jer bi svogsina ostavila bez nasljeña, daje

ta nada granitni temelj na kojem se može podići mašto-vitija zgrada od čardaka ni na nebu ni na zemlji.

Prvi korak na učvršćenju majčina uvjerenja da joj je sin spašen iz valova, bilo je nadopunjavanje teksta spomenika jednom veslu. Lijepo je, ali nije ono pravo, napisati samo: Ovdje počivaj edno običnoj asenovo veslo. Treba dodati: Bože, ako je mrtav onaj koji je njime posljednji veslao, daj pokoj njegovu tijelu i blaženstvo njegovoj duši; a ako je ostao živ, daj mu, Gospodine, sto vesala da stigne kamo stići poželi.

Marija se prijedlogu neizmjerno obradovala, jer je vidjela da njenu nadu i drugi dijele, pa je dala Slobodanu novac, i da kupi novu ploču i da plati kamenoresca, i povjerovala mu do kraja. A kako i ne bi? Kad on, koji bi imao zašto vjerovati u Matinu smrt, u tu smrt ne vjeruje, onda je on i mudar i dobar čovjek, koga se treba držati i komu treba vjerovati.

- Što je, opet moram platiti? - rekao sam kad je Slobodan, nakon priče o veslu, prestao veslati i zašutio.

- Plaćat ćeš sve češće. Posljednja se imovina skup lje prodaje.

- Samo pričaj, kučkin sine! Kad kupiš makov sok, ovih ćeš se slika nauživati u snovima - rekao sam i pružio mu još pedeset dolara.

Ne može se reći da su, ispitujući čvrstinu njene nade, ustanovili daje lakovjerna. Dapače, bila je sum-njičava i, kakoje umno posrnula, provokativna i začudno lucidna. Samo ako budu vodili računa o svakoj sitnici, uz njeno pritajeno nepovjerenje, ostat će dovoljno prostora da im vjeruje. Uostalom, postupat će oprezno, iskušavat će je, bit će u njenoj blizini i vidjeti u što vjeruje a u što sumnja.

Kolebali su se da li da prvo sinovljevo javljanje bude pismo pod sto pečata ili da bude razglednica, i zaključili da je bolje započeti razglednicom. Zato što će razglednica tajnu na prvom koraku učiniti javnom u mjeri bez koje se to pisanje ne može zamisliti. Sastavili su tekst razglednice vodeći računa da se nasloni na ono

II

stoje već bilo ugrañeno u majčinu nadu da joj sin živi, na tekst epitafa jednom veslu. Nije nipošto dolazilo u obzir da razglednicu ubace u poštu negdje u zemlji, čak ni u prvu poštu kad se prijeñe granica, niti je dolazilo u obzir da razglednica bude bilo kakva. Marija neće čitati samo tekst na razglednici, ona će gledati sliku, kontroli-rati marku i žig. Sve je moralo biti originalno i za tu je svrhu pratilja Zoja otišla na mjesec dana u Švicarsku, otkuda će, kad uputi prvu, poslati još nekoliko razgled-nica, a na odlasku će ih napisati nekoliko i zamoliti prijatelje da ih u odreñenim razmacima ubacuju u po-štanski sandučić.

Marija je posjedovala sinovljeva pisma iz predrat-nih vremena, pa ni s rukopisom nije bilo lako. Marija će rukopis pisama iz Švicarske usporeñivati sa sinovljevim rukopisom na pismima iz Galdova. Odlučili su da raz-glednice piše Zoja velikim slovima, tobože da ih ostarjela majka lakše čita, a duga će pisma pisati na stroju, tobože jer se to tako danas radi.

Zoja je u Švicarsku otišla sama, da trošak bude manji, i majka će Marija uskoro dobiti prvu razglednicu od svoga sina. Nju treba ponovo citirati, ona je temelj majčine sudbine i paradigma širokog spektra, najviše dokaz da su emocije roba koja se kupuje i prodaje kao i svaka druga. Kako već znamo, poslana je deseti prosinca šezdeset i sedme iz Gospina prošteništa Einsiedelena, a glasila je ovako:

Majko moja majčice! Krunice što si ih za mene izmolila od trenutka kad

sam čamcem otplovio, bile su uslišane od Blažene Djevice Marije, čije proštenište vidiš na ovoj razglednici. Riječi što si ih, na nagovor dobrih ljudi, uklesala na grob jednog vesla, dopale su se Bogu i ja se, uz pomoć stotine vesala, sve više tebi približavam. Šesti siječnja u osam navečer otvori Radio Zadar i slušaj pozdrav što ti ga šaljem uz lijepu pjesmu.

Kao da više nije hodala po zemlji, kao da jelebdjela! Cvrkutala je i skakutala. Davala je svojoj nadi krila i

snovala kako će se Mate vratiti u Ivanovo. Pitala se - a zašto njoj Mate ne pošalje i svoju adresu, da ona njemu otpise, da mu kaže kako je s njom i kako je ovdje, da mu kaže neka se vrati, kod nas nije više onako strogo kao što je nekad bilo. Ona bi, kao majka partizana čije se ime piše zlatnim slovima, pokušala dobiti dopuštenje povrat-ka za svog mlañeg sina, za koga se točno i ne zna je li ili nije bio ustaša. To bi samohranoj majci dobri ljudi, bez kojih Bog ovaj svijet nikad ne ostavlja, od srca učinili.

- Trebalo je začepiti rupe kroz kojeje curilo bakino povjerenje, a istodobno je, ako želi sa sinom komunici rati, učiniti ovisnom o nas dvoje... Meñutim, tko želi čuti kako smo to radili, morat će platiti - rekao je Slobodan i ispružio ruku.

Dao sam mu stoje tražio, a on se kiselo osmjehnuo upitavši se tko li sada novac daje njegovoj pratilji Zoji. Priupitao sam ga gdje je ona trenutno, a on je odgovorio da je u Švicarskoj, gdje je, odlazeći po poslu i ostajući dugo, upoznala čovjeka, komu se preselila kad od Slobo-dana više nije imala koristi niti je korist u dogledno vrijeme mogla očekivati.

- Prodaje mi štosove da tamo studira literaturu. Fiksa se i ševi! To su njeni univerziteti.

- Dobro - prekinuo sam ga - to ne želim plaćati. Prijeñimo na plaćene informacije.

Rekli su joj da bude razumna što se tiče sinovljeve adrese i pisama koje bi na tu adresu željela slati. Kad bi joj sin otkrio svoju adresu, na njegova bi vrata noću došle ubojice koje plaća jugoslavenska policija kad se želi ota-rasiti nepoželjnih osoba. Marija može dvojiti je li njen sin bio ustaša ili domobran, ali se jugoslavenska policija oko te sitne razlike nije krzmala ni onda kad ga je po zemlji lovila, a neće se krzmati ni u lovu po inozemstvu. Ona je prema takvima postupala, kao što govori jedna prijateljica njihove mame, samo »metak u čelo i šlus«. Od slična načina rješavanja političkih sporova ni do danas nije odustala, jer i ubojice drže do svog zanimanja, do svog radnog staža i ne mogu ga mijenjati ni brzo ni

I

lako. Ne samo što Marija neće smjeti znati sinovu adre-su, ona mora shvatiti i druge mjere opreza. Da joj se pisma šalju iz različitih gradova, da ih prima neredovito, nekad jedno za drugim a nekad više godina nijednoga. Da bi zavarao trag svojim ubojicama, morat će joj slati pisma sad iz ovog sad iz onog grada, a kad osjeti da se i pored opreza obruč oko njega sužava, prekinut će do-pisivanje s majkom... Čak i u starosti, čak i s jednom nogom u sjeni zaumlja, Marija je bila razumna žena i shvatilaje da joj sin svoju adresu ne smije otkriti. Koliko su političke začkoljice opasne, zna i po cvijeću, od čijeg raznošenja ne odustaje.

- Jest, to je tako! - rekla je Slobodanu i Zoji. - A recite vi meni tko njemu kaza da sam ja sahranila veslo, i da smo mi ono dopisivali?

Da ne bi opet prekinuo priču, jer je prekida na ključnim mjestima, izvukao sam iz lisnice novčanicu i bacio je na stol kao da bacam kartu. Slobodan je uzeo novčanicu i nastavio pričati kako su on i Zoja začepljivali rupice kroz koje je curila bakina sumnja i time je vezali za sebe.

Postoji u selu čovjek, čije joj ime ne mogu otkriti, koji radi u Bernu i koji se s Matom kradomice viña kad jedan ili drugi požele. Kad bi policija za te susrete jednog radnika »na privremenom radu« znala, mogla bi svašta učiniti. Ucijeniti ga: dobit će putovnicu ako bude njen špijun. A mogla bi mu i zapovjediti da Matu ubije, ili će sam biti ubijen. Svakakva se zla u svijetu dogañaju. Zato čovjek, čije joj ime ne smiju otkriti, traži da se Mati sve poruke šalju preko njega, što Slobodan i Zoja čine. Preko toga čovjeka njen Mate doznaje što mu majka radi, što misli i čemu se nada.

Uskoro se pružila i prilika da joj dokažu postojanje čovjeka koji radi u Bernu i u Ivanovo dolazi kad poželi. Marija je posjedovala radio »Kosmaj«, što ga je bila dobila na dar kao majka prvoborca u prvim poratnim godinama, čim je počela proizvodnja tih aparata, kad se nisu prodavali nego darivali zaslužnim ljudima. Prve

pjesme-pozdrave koje su joj uputili, kao da ih šalje njen sin, mogla je poslušati i na tom aparatu, makar je krčio i imao tanji glas od eunuha. Ocijenili su da će pozdravne pjesme što ih bude slušala preko takvog aparata, na Mariju imati slab učinak, pa su joj donijeli svoj radio, gotovo nov, koji su željeli zamijeniti modernijim, i rekli joj da joj to sin šalje preko čovjeka čije se ime ne smije ni u snu spomenuti.

Kad su vidjeli da jednokratno slušanje ni na novom aparatu nema učinka kakav su željeli, potaknuti čestim bakinim pitanjem ima li načina da ona te pjesme sluša kad god poželi, kao da njenoj želji preko onog čovjeka udovoljava sin, uručili su joj svoj veliki kazetofon i oz-vučali kuću i dvorište. Da bi pjesme mogla slušati i kad poželi i koliko vremena bude željela, pjesme su presni-mavali i po deset puta na istoj vrpci. Uručivali su joj i kazete kao da ih sin šalje.

Bila je sretna okolnost što su Goleševi dvori na osami, što te pjesme, reproducirane na sav glas bezbroj puta, nisu dojadile susjedima. Bili ne znam kako uviñav-ni, to izdržati ne bi mogli. Čak i iz velike udaljenosti, i seljani u Ivandolu i graditelji kuća na podanku, kad gradnja bude počela, zapamtit će i glazbu i riječi tih pjesama. Osobito triju koje su počinjale riječima: »Podi-gni, majko, zid do zida«, »O zvijezdo suzna sjaja« i »Ja čujem netko negdje rida«.

Riječi tih triju pjesama ukrali su jednom anonim-nom pjesniku koji ih je uporno slao uredništvu »Kontak-ta«, a njih ih dvoje nisu htjeli tiskati jer su držali da je domoljublje otišlo unepovrat. Skladatelja koji je pjesme uglazbio, i izvoñača koji ih je otpjevao, morali su masno platiti pa se tim troškovima više nisu izvrgavali. Nije bilo ni potrebno. Majci Mariji bile su dobre sve one pjesme što ih i pjevaju i skladaju da bi se preko radija slale kao pozdrav majkama u svim mogućim prigodama.

Osim toga, i ove su tri bile dovoljne da se glazbom postigne sve što se glazbom postići htjelo. Da majku Mariju glazba opsjedne, da se kreće, živi i radi po njezi-

I

nim taktovima, da misli, osjeća i diše u skladu s njenim riječima, da kao carić skakuće, da kao ranjen leptir lepeće, da tanca kao što oronuo medvjed tanca, da ritmo-ve sinovljevih pozdrava nosi u krvi kao što ih nose mladi ljudi kad u ritmovima, što tutnje u mesu, osjećaju bilo ljubljenog i ljubljene, njihove dahove i talasanje njihovih tijela.

- Razumijem - rekao sam - to omamljivanje pje smom, ali ne razumijem zbog čega je morala zidati onoliki zid, nositi onoliko kamenje.

- Iz klepsidre nasljeña cure posljednja zrnca pije ska - rekao je Slobodan i pružio ruku, siguran da neću odbiti ono što se od mene traži. - Zaboravljaš daje ona bila pomaknuta iz ležišta i da se njene radnje ne mogu mjeriti običnom, recimo normalnom pameću.

Postojala je opasnost da pjesme Mariju izlude toli-ko da se uputi u selo i počne pričati tko joj piše, tko joj šalje pozdrave i zašto glazba trešti u njenoj kući. Ako se sve to razlije selom, javit će se politički skrbnici i propi-tati se tko to Mariju izluñuje. I zato je, pored svih poduka da tajnu čuva ako sina želi imati, trebalo naći i način da se tajna sačuva od upada izvana, da se oko Marije napra-vi neprobojan bedem. Iz nekih su psiholoških studija doznali da bi to morao biti rad bez racionalne svrhe, i rad nezavršiv.

Već su joj bili pokazali pjesmu o gradnji dvorišta. Baka ih upita misli li Mate ozbiljno da ona gradi dvorište koje Goleševi dvori nikad nisu imali. Oni joj rekoše da on baš to želi. Odgovori da ona ne zna zidati, a i da zna, veliko grañevno kamenje ona ne može podizati. Oni joj rekoše da Mate na takav zid i ne misli. Neka ona podiže što može, gromilu koja će u širokom krugu opasivati vrh Goleševa brijega.

Kad je počela zidati ogradu, vidjeli su da toj gradnji nema kraja i da su Mariji našli pravi posao. Baka je nanosila sitno kamenje, najviše u pregači, i bacala ga jedno svrh drugoga, bez slaganja, bez reda i mjere, najprije tako što bi po zemlji obilježila putanju zida, a

zatim tako da nabacivanjem iz dana u dan zid podebljava i diže uvis. Time je ograñivala svoju kuću i sebe. Sebe od svijeta i ljudi, i od onog što većina ljudi drži razumnim.

- Zanima me - rekao sam - kako ćete mi objasniti spremanje jaja u podrum.

Prije nego što sam čuo odgovor, vidio sam ispru-ženu ruku koja je tražila nagradu.

Jaja je počela skupljati u jeku gradnje zida, trešta-nja pjesama, stizanja razglednica i pisama, kad joj se učinilo da Mate samo što nije došao. U početku ih je spremala u kutije i tegle. Pošto su se jaja usmrdjela, a ona nije priznavala da smrde niti ih je htjela baciti na smeće tvrdeći i nakon dvije godine da su svježa, po kući se širio ružan zadah. Videći da je od skupljanja jaja ne mogu odvratiti, razmišljali su kako da ih nastavi prikup-ljati, ali da toliko ne zaudaraju.

Otkako su se vinogradi na podanku osušili, konoba nije ničemu služila. Bačve su se rasušile i, ako se same nisu rasule kad su obručevi spali, rasipale su se čim bi ih dotaknuo. Zbio se lakši potres i od bačava je nastao krš duga i obručeva. Ostao je čitav samo betonski rezer-voar za vrenje mošta. Rekli su joj da bi jaja najbolje bilo tamo spremati, tamo je mrak i hladovina. Budući da se do rezervoara preko duga i obručeva ne može, u konobu ne treba ni ulaziti. Vrata na konobi imala su okrugao prozorčić. Od prozorčića do rezervoara pružili su stari limeni oluk. Marija je trebala samo provući ruku kroz prozorčić, ispustiti jaje u žlijeb i ono bi se samo otkotr-ljalo u rezervoar da tamo svježe dočeka onoga komu je namijenjeno.

Nešto poslije, kad jaja više nisu tako grdno zauda-rala i kad su otkrili što za nju znače, preko Matina su pisma ohrabrivali baku da sakuplja što više jaja kako bi, kad doñe kući, jeo svježu kajganu. Jaja su ih upozorila na dragocjeno otkriće, na Marijino poremećeno osjeća-nje vremena. Ona ga više nije doživljavala kao trajanje, kao stvar djeljivu na prošlost, sadašnjost i budućnost, još manje daje samo sadašnjost mjerljiva, a da su i prošlost

i budućnost bezmjerni. Njoj se vrijeme prošlo i buduće urušilo u sadašnje, i bilo joj je prirodno da sprema jaja za sina, bez obzira hoće li doći sutra ili do dvadeset godina, kad je i to što će do dvadeset godina biti sadržano u sutrašnjem danu.

- Drago mi je - rekla je Marija - što mi šalje razglednice. Ali bih više voljela da mi pošalje svoju sliku. Poručite mu po tom dobrom čovjeku da bih željela imati njegove nove slike.

I Slobodan je ušutio, ne pred Marijom nego preda mnom. Samo gaje energija koja zrači iz pedeset dolara mogla pokrenuti.

Želji majke Marije nije bilo teško udovoljiti. Slobo-dan, kao i čitavo Ivanovo, poznavao je slikara vješta montaži, koji je i Mariji povećao nekoliko slika. Kod sebe je imao sve raspoložive slike Marijina sina, kojih i nije bilo mnogo. Izrazio je spremnost da će izraditi toliko montaža koliko ih bude trebalo, ali je suradnju uvjeto-vao, uz malu naplatu, ustupanjem zemljišta na dijelu podanka koji se zove crvena zemlja. Pristali su, što nije bio pristanak na jednokratnu suradnju, nego na dugo-godišnje ortaštvo.

Fotograf je bio prvi komu je Mate dodijelio zemlju, na najjednostavniji način, preporučio ga je majci kao dobra čovjeka koga je vrijedno imati za susjeda. Slobo-dan se ne sjeća koliko je fotograf njemu i Zoji zemlju platio. Zna samo da je to bila gomila novca koja je pokrila sve troškove što su ih do tada imali, da im je omogućila bezbrižan provod dvije naredne godine, da im je ulila sigurnost kako će na isti način doći do novca kad foto-graf ov potroše. Isto tako se sj eća da fotograf s novcem što ga je njima dao ne bi kupio ni polovicu takve zemlje na lošijem mjestu, pa se može reći, premda Slobodan u procjenjivanju zemljišta nikad nije bio vješt, da su foto-grafi on bili na jednaku dobitku. Samo je baka ostala bez ičega, ako se za ništa drži radost darivanja.

- Dobro - ljutito sam ga prekinuo - valjda je imala L

još toliko pameti da upita zašto njen sin dijeli besplatno zemlju koju mu ona želi ostaviti u nasljeñe?

Vidio sam dlan na stolu. Idi bestraga! Ni na to pitanje nije bilo teško odgovoriti. Bilo je

dovoljno reći daje Mate pametan, radišan, štedljiv, bo-gobojazan i bogat čovjek. Takve ne treba učiti što će raditi, kad takvi, što god radili, sve rade u svoju korist. Njegove se dobrote majka ne treba stidjeti, a o njegovoj koristi, za koju se on brine, majka ne treba sebi razbijati glavu.

- Znade majka da je to tako - govorila je - pa ga zato i sluša. Ali bi majka htjela znati kakvu on vajdu od toga ima. Samo tako, da zna i veseli se njegovoj koristi. Neće ona njemu nijednu želju uskratiti, ali bi bilo dobro da pripazi, prevaranata je pun svijet.

Oko tih sumnji njenih dvoje zaštitnika plelo je paučinu. Pa, moglo bi biti ovo, pa, moglo bi biti ono! U toj su je paučini, kao pauci iscijeñenu mušicu, ostavljali razapetu, bez odgovora i bez daha, ali punu zanosa što žrtvuje sve za dobro svoga sina. - Zna njen Mate, zna srce njezino što radi - šaputala je nad paučinom nepoz-nanica.

- A sad nešto o dvojnicima kupaca zemlje? - pitao sam i platio odgovor.

Kad su prošle dvije godine, kad je fotografov novac bio potrošen pa je na isti način trebalo doći do drugoga, nije bilo lako kao u fotografovu slučaju naći kupca i bez predradnji ga, kao sinovljevu preporuku, predstaviti majci Mariji. U fotografovu slučaju, lice na koga je tre-balo izliti milosrñe i kupac bila je ista osoba. Na takav slučaj više nijednom nisu naišli. Najprije bi trebalo pro-naći kupca, pokazati mu zemlju i dobiti njegov pristanak da će s njima u toku kupoprodaje surañivati, ne propit-kujući se odviše zašto ovo i zašto ono, a zauzvrat će dobiti ispravne kupoprodajne ugovore, na kojima će biti ubi-lježena puna cijena zemljišta, od koje će njima, kao

staričinim roñacima i skrbnicima, platiti tek dio cijene oko kojeg se dogovore. Jesu li bili suglasni?

A tko se ne bi suglasio kad je kupoprodaja imala regularan oblik, kad je lokacija bila prvoklasna i kad bi sve to dobili jeftinije? Ako se od tebe traži samo da držiš jezik za zubima, za takvu ćeš ga dobit iza zuba držati do kraja života, da ne bi, ako se izlaneš, zamijesio kašu koju će kusati ono dvoje, ali i ti s njima, i dovesti se u nepriliku i da dobit na cijeni prigodom kupnje platiš naknadno i da braniš vlasništvo zemlje na kojoj si već podigao kuću.

Izbor se kupaca morao vršiti meñu ljudima od povjerenja i ugleda, o čemu se brinuo otac Šibe, dok je bio živ, a nakon njega majka Eta, koja se pred svima klela da o prodaji zemlje ne zna ništa, daje to bakina volja i ničija više.

Kad bi pronašli kupca, dali bi se u potragu za njegovim dvojnikom. Bilo je nekoliko zahtjeva, a dijelili su se na obavezne i na one koji su se mogli zabašurivati. Spol dvojnika bio je obavezan, donekle i obličje, a ime i prezime, što je za kupoprodajne ugovore od ključne važnosti, dobro je bilo da i kod kupca i kod dvojnika bude isto, ali se, ako to nije bio slučaj, preko toga moglo prijeći, kaže li se Mariji da je dotični ime promijenio, ili joj se ime podmetne, ako ona s imenom dvojnika nije bila načisto. S obličjem i imenom dovijali su se kako su najbolje znali, ali uvijek promišljeno, jer je baka bila nesnošljivo znatiželjna. Meñutim, u životopisu osobe prema kojoj je baka trebala biti milostiva, nije smjelo biti promašaja.

Dvojnici su se birali iz galerije likova pohranjenih u bakinu nepomućenom sjećanju, uvijek onih likova koji su u njenoj uspomeni imali na sebi nešto svetačko, plemenito i lijepo, i ličnosti koje su stradavale zbog svoje dobrote, ljepote i nevinosti. Nijedan dogañaj vezan uz dvojnika nije smio baki biti nepoznat, sve se do u tančine moralo poklapati s njenim sjećanjima. Zatoje, prije nego što će se napisati Matino pismo u kojem se dvojnik predstavlja, sve zgode iz njegova života trebalo izmusti

iz Marije, što i nije bilo teško, jer je voljela pričati kad bi je imao tko slušati.

Kad bi, kako su meñusobno govorili, »staru pomu-zli«, jedno bi od njih napisalo koncept pisma u kojem bi dvojnik bio predstavljen sa svim oznakama što ih je sačuvalo majčino pamćenje. Nije nikad postavila pitanje otkuda njen sin o tim osobama zna sve što i ona zna, iako su njih dvoje takva pitanja očekivali, vjerojatno stoga što joj se činilo da to njen sin mora znati, da mu je ona o tom pričala i daje on sam te osobe tako doživio.

Stoga je trebalo paziti da njeni znanci u ulozi dvoj-nika ne budu kupci, da kupci budu potomci dvojnika, njenih znanaca. Da se toga nisu držali, ona bi otkrila prevaru, ne u svim nego u nekim slučajevima.

Uostalom, ovako općenito govoreći, ne može se steći prava slika o opsegu posla oko pronalaženja dvoj-nika, stoje za smisao te riječi vrlo uvjetno kazano. Tu ću sliku moći steći tek kad mi Slobodan ispriča svaki poje-dinačni slučaj pronalaženja kupca, odabira dvojnika i prodaje zemlje. On će mi to rado ispričati.

To reče i ispruži ruku. - Ne - rekoh - to od tebe neću slušati niti sam ti za

to spreman platiti. To ga iznenadi i oneraspoloži. - Zašto nećete? To su moja najbolja djela, to je

vrhunska literatura. A on neće da plati ni pedeset dolara za svaku priču. Čovječe, mnogo gubiš!

- Ne gubim ništa. Sve sam tvoje priče o dvojnicima našao u onoj rupi ispod ognjišta, u koju ću i tebe sahra niti ne budeš li pametan. Držao si da je Marija šenula pameću i, čini mi se da si imao pravo. Ali, vidiš, ni takva ti nikad nije otkrila gdje pohranjuje pisma, tvoje tvore vine. Nikada, a satima si sjedio kraj ovog ognjišta i muzao je. Ona je iznad te rupe ložila vatru, kuhala ručak, slušala vas i podsmjehivala vam se. Kako joj se nije omaklo da kaže gdje pohranjuje pisma? Nije jer njen je um mogao skrenuti ukrivo, ali su njen oprez i njena sumnja ostali netaknuti. Ona je znala da, dijeleći tu

zemlju, čini dobra djela i uzdala se, slažući pisma ispod ognjišta, da će netko od njenih jednoga dana doći, vidjeti što je radila i opravdati je. Uši kao što si ti nikad ne spoznaju stoje radost darivanja... I vidiš, imala je pravo, jedan je Mate došao.

- Okrao si me. - Nisam te okrao. Došao sam kupiti sve stoje bilo

njeno, pa ću kupiti i tvoje umotvore. Svaki po dvadeset dolara, više ne vrijede. A slušati te o dvojnicima po drugi put neću. Reći ćeš mi samo ono što me zanima.

Položio sam na stol novčanicu od sto dolara. Zar treba reći da ju je uzeo bez stida?

- Gdje ste našli toga Karuca, čovjeka koji je i meni prodao nekoliko verzija života?

Zoja se bavila kritikom. Tvrdila je da od kritike nema koristi i da bi se htjela prebaciti na roman nañe li prikladnu temu. Jedan se njihov znanac, lud čovjek, pojavio s Karucom ispod ruke i kaže: »Evo čovjeka sa životom u pet verzija, prodat će ih ako dobro platite.« Zoja se zagrijala, ali je Karuc tražio novac unaprijed. Oni novca nisu imali, pa su ga pitali bi li htio da mu plate jednim lijepim komadom grañevinskog zemljišta. Kad je zemlju vidio, Karuc pristade. Ali oni onda rekoše da će s tom zemljom svih pet verzija biti preplaćeno, da on njima treba platiti bar polovicu cijene zemljišta. On pristade i nešto plati, a za ostalo reče da trenutno nije pri parama. Oni pristadoše na čekanje, ali mu rekoše: »Vi ste utjecajan čovjek, svugdje vas se viña, prisni ste s moćnicima. Dajte, mrdnite malim prstom i osigurajte jednu poveću dotaciju našem časopisu.« Meñutim, ono stoje pri sklapanju ugovora platio, to je platio, ostalo ne plati, niti bilo što učini za časopis. Imali su s njim mnogo neprilika, a imali bi ih i danas, da ga tata Šibe preko povjesničara Roka Kuže nije raskrinkao kao prevaranta i zaprijetio mu da drži zatvorenu gubicu, ako neće da ga strpa u zatvor.

- Kako naleti Rahela? Oni Rahelu nisu našli, nju je našao Brodar na

jednoj plovidbi po Kornatima. Ona mu je dala ideju i on je tražio zemlju na kojoj bi tu ideju ostvario. To je bio čist posao, unosan i pun duha. Imali su sreću, Brodar je pristao platiti dvije trećine stvarne cijene. Ništa manje nisu imali sreće ni u pronalaženju dvojnice Raheli Bar-toli. Ona je doista bila Židovka i životopis joj je bio gotovo sukladan životopisu Rahele Rizmondo. Odstupanje u prezimenu, što baka nije ni zamijetila, nije moglo pomu-titi bakinu radost što Raheli dariva zemlju, daje i primi-jetila. Čim je Rahela zemlju kupila, preprodala ju je Brodaru, a on je sagradio kuću i u njoj ostvario zamisao koja mu je pala na pamet kad je Rahelu upoznao. Bila je to neka vrsta ljetne javne kuće. Na svom je izletničkom brodu Brodar imao i desetak animir-dama, djevojaka koje je odasvud dovlačio. Ako bi se kojem putniku svid-jela neka od tih žena pa bi izrazio želju da uz nju produži odmor, Brodar bi ga s odabranicom smjestio ujedan od sedam apartamana. Animir-dame je mijenjao, samo je Rahela bila nepromjenjiva. Sve ostale djevojke nudile su se partnerima na brodu, a ako ne bi bilo odaziva, prela-zile na rad u brodskoj kuhinji. Jedino je Raheli Brodar slao ljubavnike koje bi sam odabirao. Bio je uvjeren da će se svakom muškarcu koga odabere, Rahela dopasti. Agresivne ljepote, pohotna i zaluñena »magijom velikog spajanja«, onima koji su k njoj dolazili bila je koliko neodoljiva toliko i zamorna... Ni čistijeg posla ni veće dobiti kao s Rahelom i Brodarom nisu imali.

- Zanima me Proka, prorok bezboštva. Našli su zgodnog dvojnika u onom talijanskom

trgovcu crijepom. Sve mu se zbilo stoje rečeno da mu se zbilo, samo je izmišljeno da je Proka njegov potomak. Ali, da je priča zgodna, zgodna je! A Proku kao kupca pronašao im je otac Šibe. To je bila posljednja usluga koju je Šibe učinio svom sinu i njegovoj pratilji. Prokaje imao kćer Daniru koja je radila u općinskoj pravnoj službi. Kod nje su sklapali ugovore, ali ona nije znala što iza ugovora stoji, ni iza onoga stoje sklopljen s njenim ocem. To je pravedna i pobožna žena. Prokaje pred njom

morao zatajiti da plaća samo polovicu sume ubilježene u ugovor. Novcem što ga je dobio prodavši očinstvo u Meñarima, rekao joj je, a kad ga je ona upitala otkuda mu druga polovica, priskočio mu je u pomoć tata Šibe i uvjerio Daniru da je Proka dobio kredit od boračke organizacije. To s kreditom bilo je točno, samo što tim novcem Proka nije platio drugu polovicu cijene zem-ljišta, nego na zemljištu podigao kuću. Osim što je u varanju bake dijelio dobit popola, Prokaje imao i dodatni razlog da čuva tajnu kako je do zemlje došao. Da Danira dozna za njegovu mućku, priuštila bi mu veću pokoru nego što mu ju je priuštila kad je ponizio vjerska osjeća-nja svoje majke bacajući u peć ikonicu svetog ðurña. Čista kao suza, Danira ni danas ne zna kakve je usluge pružala djeci prijatelja svoga oca.

- A kako naletjeste na Opančara, na kolekcionara hrvatskih suza?

Tu je moguće malo šta dodati onomu što već znam. Opančar je živio od hrvatskih suza. Nije jedini koji je gutao tu slanu tekućinu. Njegova je posebnost u tomu stoje hrvatske suze prodavao po dva puta, jednom kad bi iseljenim Hrvatima držao predavanje, a drugi put kad bi policiji podnosio izvještaj s kirnje bio, što su razgova-rali, kakav je tko i tko što smjera. Makar se ista roba dva puta plaćala, bila je to sitna lova, pa su od njega jedva dobili koliko su se bili dogovorili. Kod takvih se izmami prije suza nego para.

- A Justin, rizničar tuñih mrlja i svoje svetosti? Sa suprugom i sinom stanovao je u trosobnom

stanu. Kad mu se sin oženio i kad je malo potom usvojio crnčića, zatražio je sedmerosobni stan. Takve stanove nijedno poduzeće nije gradilo. Ponudili su mu novac u vrijednosti sedmerosobnog stana. Tim je novcem platio zemlju i sagradio kuću.

Zatvorio sam lisnicu i spremio je u džep. - A Bobovište? A Goleševi dvori? To ne misliš

platiti? - rekao je Slobodan kad je vidio da ga ne namje ravam više ni o čemu pitati.

Izvukao sam kamu iz grede, oslobodio sliku majke Marije i pogledao ga kao što se gleda čovjek komu želimo reći da nam se gubi s očiju.

- To znam, a što znam, ne mislim kupovati. Kupo vat ću samo ono što još ne znam i što mi je oteto. I Bobovište si htio prodati, ali ti nije dopustila lezbijka. Ona je tu zemlju ustupila prijateljici iz mladosti, daje, obećavajući joj i povišicu mirovine, drži uza se i svoje nesane noći. A Goleševe si dvore prodao na riječ, prije nego stoje Marija umrla, fotografu, jer nisi mogao smi sliti priču koja bi Mariju uvjerila da njen sin želi poklo niti i roñenu kuću. Sve se može prodati, ali kuća, ognjište u njoj, središte našega svijeta, trap ispod plamena koji čuva pamćenje, to se, momče, nije smjelo darovati, ni da je to sin poželio. Još za žive majke Marije, ti si s pratiljom potrošio novac dobiven za Goleševe dvore, a kad si postao nasljednik, preostalo ti je samo da svoje nasljeñe uknjižiš na fotografa. Posrećilo ti se da od fotografa dvore ja kupim i da me večeras zatekneš ovdje voljna platiti sve priče o načinu kako si rasprodao i spiskao Goleševu imovinu. Sad imaš te dolare u džepovima, baka ti ih je dala, i gubi mi se s očiju. Kučkin sine, neću ti reći da si ništarija. Što si, ti znaš bolje od mene!

Otvorio sam mu vrata i pustio ga u noć punu jugozapadnog vjetra koji dolazi od Sahare, a arapski su ga moreplovci prozvali lebić jer im je puhao s libijskih obala.

Kad sam zatvorio kuhinjska vrata i popeo se na trijem, čuo sam kako mi Slobodan nešto dovikuje ne očekujući moj odgovor, jer mu ga ni dotad nisam dao.

- A tko si ti, kurvin sine, pun para? S tim pitanjem, na koje sam rijetkima odgovarao,

s tim sam pitanjem u ušima legao i usnuo. S tim se pitanjem u mom snu najavila i majka

Marija. Pitala me je: - A tko si ti, čedo moje? - Nadnosila se licem nada

me isto onako kao što je činila kad me je majka k njoj donijela, kad me je majka kod nje ostavila, kad sam

plakao i plakao, kad me je tješila da se umirim, da mi kod majke Marije ništa neće nedostajati, da sam ja njen četvrti sin i daje odsad zovem majkom.

- Ja sam, majko Marijo, tvoj Nino - rekao sam. - Sin tvoga brata Mladena Dizdara. Ja sam tvoje žuto mače.

- Nino moj, dite moje, zašto se ne zoveš svojim imenom, lipim imenom Dizdarevim, nego mi se kriješ pod tim čudnim imenom Matteo Vodopia, pa ljudi ne znaju ni tko si ni čiji si?

- Ime sam morao promijeniti, majko Marijo, i ime i sve što uz ime ide, sve osim duše i tebe. Kad sam ukradenim čamcem krenuo u svijet, sobom nisam ponio nikakve dokumente jer ih nisam ni imao. Poslužila me je sreća, u čamcu sam našao krsni list njena vlasnika, grañanina zadarskog i državljanina talijanskog. Na taj krsni list i ono malo talijanskog jezika naučena u sjeme ništu, dobio sam talijansko državljanstvo. I živio mirno kao Matteo, što kao Nino Dizdar ne bih mogao.

- O sjeme moje, svugdje li ničeš, svugdje li rasteš! - Otišla je do prozora i pogledala niz padine Goleševa brijega.

- Majko, vratio sam se da pokupujem sve što je bilo naše.

Jedna mi je ruka išla prema lisnici, druga prema sari desne čizme.

Mislio sam da ću je time obradovati. Nije se ni osvrnula, ni na ono što sam rekao ni na ono što sam uradio. I dalje je gledala kroz prozor.

- Mislila sam daje sunce zašlo, a da smo mi ostali. Sad vidim i da je sunce zašlo i da smo mi otišli - posljednje je što sam od nje čuo.

Da li tko zna smisao tih riječi? Ja ga ne znam. Iako su te riječi, stoje bjelodano, nastale u mom snu kad mi pustinjski vjetar nije dao da utonem u dubok san bez snivanja.

U Zadru i na Babanovcu 1989. i 1990. godine

Nakladni zavod Znanje, Zagreb Ul. kralja Zvonimira 17

Za izdavača: Štipan Medak

Recenzenti: Irena Lukšić i Strahimir Primorac Korektor: Štefica Konjevod

Tehnički urednik: Srećko Jolić

Tisak: TIZ »ZRINSKI«, Čakovec Naklada: 3 000 primjeraka

ISBN 86-313-0243-0 1991

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

886.2-31 ARALICA, Ivan

Majka Marija / Ivan Aralica, - Zagreb ; Znanje, 1991, - 290 str.; 20 cm. - (Hit: biblioteka moderne literature; kolo 40, sv. 239)

ISBN 86-313-0243-0

Mišljenjem Ministarstva prosvjete i kulture Republike Hrvat-ske Kl. oznaka 532-03-1/91 na knjigu /. Aralice MAJKA MARI-JA ne plaća se osnovni porez na promet a temeljem članka 20. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ne plaća se ni poseban porez na promet.

»Narodne novine«, Zagreb — (77) 11-735

Oznaka za narudžbu: UT-XI/11-8