Lumen Gentium (1965)

8/3/2019 Lumen Gentium (1965)

1/47

DRUGI VATIKANSKI SABOR, DOGMATSKA KONSTITUCIJA O CRKVI

LUMENGENTIUM

Prvo poglavlje: Otajstvo Crkve

1. Proslov

Svjetlo naroda je Krist pa stoga ovaj Sveti sabor, sabran u Duhu Svetom, arko eli

njegovom svjetlou, koja odsijeva na licu Crkve, prosvijetliti sve ljude navjeujui

evanelje svemu stvorenju (usp. Mk 16, 15). A budui da je Crkva u Kristu na neki

nain sakrament odnosno znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i

jedinstva cijeloga ljudskog roda, ona kani slijedei nauk prethodnih koncila

svojim vjernicima i cijelomu svijetu tonije obrazloiti svoju narav i svoje sveope

poslanje. Okolnosti sadanjega vremena nadodaju toj zadai Crkve jo veu hitnost

kako bi, naime, svi ljudi danas tjenje povezani raznim drutvenim, tehnikim ikulturalnim svezama takoer postigli puno jedinstvo u Kristu.

2. Oevplan spasenja svih ljudi

Vjeni je Otac posve slobodnom i tajnom odlukom svoje mudrosti i dobrote stvorio

sav svijet. On je odluio uzdii ljude da imaju udjela u boanskom ivotu, a kad su u

Adamu pali, nije ih napustio, nego im je uvijek pruao pomo za spasenje imajui u

vidu Krista, Otkupitelja, koji je slika Boga nevidljivoga, prvoroenac svega

stvorenja (Kol 1, 15). Sve je izabrane Otac ve od vjenosti unaprijed poznavao ipredodredio ih da budu suoblieni slici njegova Sina, da on bude Prvoroencem

meu mnogom braom (Rim 8, 29) . One, pak, koji vjeruju u Krista, odluio je

sazvati u svetu Crkvu, koja je ve od postanka svijeta bila unaprijed slikovito

prikazivana, u povijesti izraelskoga naroda i u Starom savezu1 udesno pripremana, u

posljednja vremena ustanovljena te izlijevanjem Duha Svetoga oitovana, a na koncu

e vjekova biti slavno dovrena. Tada e, kao to se ita kod svetih otaca, svi

pravednici tamo od Adama, od pravednoga Abela sve do posljednjega izabranoga,

biti sabrani u sveopoj Crkvi kod Oca.

3. Poslanje Sina

Doao je, dakle, Sin, poslan od Oca, koji nas je u njemu izabrao prije postanka svijeta

te nas predodredio za posinstvo jer mu se svidjelo u njemu sve obnoviti (usp. Ef 1, 4-5

i 10). Stoga je Krist, da bi ispunio Oevu volju, na zemlji ustanovio nebesko

kraljevstvo te nam objavio svoje otajstvo i svojom nas poslunou otkupio. Crkva,

dnosno u otajstvu ve prisutno Kristovo kraljevstvo, Bojom snagom vidljivo raste u

svijetu. Taj poetak i rast naznaeni su krvlju i vodom, koje izlaze iz otvorenoga boka

raspetoga Isusa (usp. Iv 19, 34), a i unaprijed su navijeteni Gospodinovim rijeima o


2/47

njegovoj smrti na kriu: A kad ja budem podignut sa zemlje, sve u privui k sebi

(Iv 12, 32 gr.). Kad god se na oltaru slavi rtva kria, kojom je Krist, naa Pasha, bio

rtvovan (1 Kor 5,7 ), vri se djelo naeg otkupitelja. Ujedno se sakramentom

euharistijskog kruha posadanjuje i ozbiljuje jedinstvo vjernika, koji tvore jedno tijelo

u Kristu ( usp. 1 Kor 10,17 ). Svi su ljudi pozvani na to jedinstvo s Kristom, koji je

svjetlost svijeta, od kojega potjeerno, po kojemu ivimo i kojemu teimo.

4. Duh posvetitelj Crkve

A poto je bilo dovreno djelo koj je Otac povjerio Sinu da ga izvri na zemlji (usp. Iv

17, 4), poslan je Duh Sveti na dan Pedesetnice da Crkvu bez prestanka posveuje te

vjernici tako po Kristu u jednom Duhu ima ju pristup k Ocu (usp. Ef 2, 18). On je Duh

ivota ili vrelo vode koja struji u vjeni ivot (usp. Iv 4, 14; 7, 38-39); po njemu Otac

oivljuje ljude umrle zbog grijeha, sve dok njihova smrtna tijela ne uskrisi u Kristu(usp. Rim 8, 10-11). Duh prebiva u Crkvi i u srcima vjernika kao u hramu (usp. 1 Kor

3, 16; 6, 19), u njima moli i svjedoi o njihovu posinstvu (usp. Gal 4,6; Rim 8, 15 -16 i

26). Crkvu, koju uvodi u svu istinu (usp. Iv 16, 13) i ujedinjuje u zajednitvu i

sluenju, razliitim je hijerarhijskim i karizmatskim darovima oprema i vodi te je resi

svojim plodovima (usp. Ef 4, 11-12; 1 Kor 12, 4; Gal 5, 22). Snagom evanelja ini da

se Crkva pomlauje te je neprekidno obnavlja i vodi k savrenom sjedinjenju s

njezinim zarucnikom. Duh, naime, i Zarunica govore Gospodinu Isusu: Doi!

(usp. Otk 22, 17).Tako se sveopa Crkva pokazuje kao puk okupljen polazei odjedinstva Oca i Sina i Duha Svetoga.

5. Kraljevstvo Boje

Otajstvo svete Crkve oituje se u njezinu utemeljenju. Gospodin je Isus, naime, dao

poetak svojoj Crkvi propovijedajui Radosnu vijest, to jest dolazak kraljevstva

Bojega, od vjekova obeanoga u Pismima: Ispunilo se vrijeme i pribliilo se

kraljevstvo Boje (Mk 1, 15; usp. Mt 4, 17). To pak kraljevstvo zapoinje sjati ljudima

u Kristovoj rijei, djelima i prisutnosti. Rije se, naime, Gospodinova prispodablja

sjemenu posijanom na njivi (usp. Mk 4, 14): koji je s vjerom sluaju i Kristovu se

malenomu stadu (usp. Lk 12, 32) pribrajaju, prihvatili su samo Kraljevstvo; potom

sjeme vlastitom snagom klije i raste sve do vremena etve (usp. Mk 4, 26 -29). I

Isusova udesa potkrjepljuju to da je Kraljevstvo ve prispjelo na zemlju: Ako

Bojim prstom istjerujem avle, doista je k vaeto ma prispjelo kraljevstvo Boje (Lk

11, 20; usp. Mt 12, 28). Kraljevstvo se ilia ipak prije svega oituje u samoj osobi

Krista, Sina Bojega i Sina ovjejega, koji je doao da slui i dade svoj ivot kao

otkupninu za mnoge (Mk 10,45). A kad je Isus, pretrpjevi za ljude smrt na kriu,

uskrsnuo, pojavio se kao Gospodin, Pomazanik i zauvijek postavljeni Sveenik (usp.


3/47

Dj 2, 36; Heb 5, 6; 7,17-21) te je na svoje uenike izlio od Oca obeanoga Duha it (us p.

Dj 2, 33). Stoga Crkva, obdare na darovima svojega Utemeljitelja i vjerno drei

njegove zapovijedi i ljubavi, poniznosti i samozataje, prima poslanje da navijeta i u

svim pucima uspostavlja Boje i Kristovo kraljevstvo te tvori na zemlji klicu i poetak

toga kraljevstva. Dok ona malo-pomalo raste, u meuvremenu udi za dovrenimKraljevstvom te se svim silama nada i arko eli biti povezana sa svojim Kraljem u

slavi.

6. Slike Crkve

Kao to se u Starom zavjetu objava Kraljevstva esto prikazuje u likovi ma, tako nam

se i sada najdublja narav Crkve otkriva pomou raznih slika, koje su preuzete iz

pastirskog ivota ili iz poljodjelstva, iz graditeljstva ili takoer iz obitelji i zaruka, a

pripremljene su u knjigama proroka.Crkva je, naime, ovinjak, ija su jedina i nuna vrata Krist (usp. Iv 10, 1-10). Ona je i

stado, za koje je sam Bog unaprijed navijestio da e mu biti pastirom (usp. Iz 40, 11;

Ez 34, 11ss) i ije ovce makar njima upravljaju ljudski pastiri bez prestanka vodi i

hrani sam Krist, Dobri pastir i Knez pastira (usp. Iv 10, 11; 1 Pt 5, 4), koji je za ovce

poloio svoj ivot (usp. Iv 10, 11-15).

Crkva je obraena zemlja ili Boja njiva (usp. 1 Kor 3, 9). Na toj njivi raste stara

maslina, iji su sveti korijen bili Patrijarsi; u njoj se dogodilo i dogodit e se

pomirenje idova i Grka (usp. Rim 11, 13-26). Zasadio ju je nebeski Vinogradar kaoodabrani vinograd (Mt 21, 33-43 par.; usp. Iz 5, 1ss). Pravi je trs Krist koji daje ivot i

plodnost lozama, to jest nama koji po Crkvi ostajemo u njemu i bez kojega ne

moemo uiniti nita (Iv 15, 1-5) . Crkva se takoer ee naziva Bojom graevinom

(1 Kor 3, 9). Sam se Gospodin prispodobio kamenu koji graditelji odbacie, ali koji

postade glavnim kamenom (Mt 21, 42 par.; usp. Dj 4, 11; 1 Pt 2, 7; Ps 117, 22). Na tom

su temelju apostoli podignuli Crkvu (usp. 1 Kor 3, 11), a ona od njega prima vrstou i

povezanost. Ta je graevina ureena razliitim nazivima: kua Boja ( 1 Tim 3,15 ) u

kojoj prebiva njegova obitelj, pre bivalite Boje u Duhu (Ef 2, 19-22 ) ator

Boji meu ljudima (Otk 21,3) te napose sveti hram koji s Oci hvale prikazanoga u

kamenim svetitima i koji se s punim pravom prispodablja Svetomu gradu, novom

Jeruzalemu. U njega smo, naj naime na ovoj zemlji ugraeni poput ivoga kamenja (1

Pt 2, 5). Taj sveti grad promatra Ivan kako pri obnovi svijeta silazi s nebesa, od Boga,

opremljen kao zarunica ureena za svojega mua (Otk 21, 1s).

Crkva se takoer naziva onim Jeruzalemom gore i naom majkom (Gal 4, 26;

usp. Otk 12, 17) opisuje kao neokaljana zarunica ganjca bez mane (Otk 19, 7; 21, f 22,

17); Krist je nju ljubio i samoga sebe za nju predao da ju posveti .(Ef 5, 25-26 ); on

si ju je pridruio nerazrjeivim savezom te ju bez prestanka hrani i njeguje (Ef 5,


4/47

29); htio je da ona, oiena, bude s njime zdrue na te mu u ljubavi i vjernosti bude

podlona (usp. Ef 5, 24); napokon ju je zauvijek obasuo nebeskim dobrima da bismo

shvatili Boju i Kristovu ljubav prema nama, koja nadilazi svako znanje (usp. Ef 3,

19). No dok Crkva na toj zemlji putuje daleko od Gospodina, smatra se prognanicom,

tako da traga za onim i razmilja o onome to je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu;ondje je ivot Crkve skriven s Kristom u Bogu, sve dok se ona sa svojim Zarunikom

ne pojavi u slavi (usp. Kol 3, 1-4).

7. Crkva Kristovo otajstveno tijelo

Boji je Sin u ljudskoj naravi, koju je sa sobom sjedinio, smru i uskrsnuem svojim

svladao smrt te je ovjeka otkupio i preobrazio u novoga stvora (usp. Gal 6, 15; 2 Kor

5, 17). Dajui, naime, svojega Duha, on je svoju brau sazvanu iz svih naroda na

otajstven nain sazdao kao svoje tijelo. U tom se tijelu Kristov ivot razlijeva u vjernike koji se po sakramentima na skrovit i zbiljski nain sjedinjuju s trpeim i

proslavljenim Kristom. Po krtenju se, naime, suobliujemo s Kristom: Uistinu, svi

smo mi u jednom Duhu u jedno tijelo krteni (1 Kor 12, 13). Tim svetim obredom

posadanjuje se i ispunja zdruenost s Kristovom smru i uskrsnuem: Po krstu smo

naime zajedno s njime suukopani u smrt: ako smo pak bili posaeni po slinosti

smrti njegovoj, bit emo to ujedno i po slinosti uskrsnuu njegovu (Rim 6, 4-5).

Postajui stvarno dionicima Gospodnjega tijela u lomljenju euharistijskoga kruha, mi

smo uzdignuti u zajednitvo s njime i meu sobom. Budui da je kruh jedan, i mimnogi smo jedno tijelo svi koji smo dionici jednoga kruha (1 Kor 10, 17). Tako svi

mi postajemo udovima toga Tijela (usp. 1 Kor 12, 27), a pojedinci postaju udovima

jedni drugima (Rim 12, 5). No kao to svi udovi ljudskoga tijela, premda bili mnogi,

ipak oblikuju jedno tijelo, tako i vjernici u Kristu (usp. 1 Kor 12, 12). I u izgradnji

Kristova tijela na djelu je razliitost udova i zadaa. Jedan je Duh koji, u skladu sa

svojim bogatstvom i prema potrebama sluba, rasporeuje svoje razliite darove na

korist Crkvi (usp. 1 Kor 12, 1-11). Meu tim darovima istie se milost apostola:

njihovoj vlasti sam Duh podvrgava i karizmatike (usp. 1 Kor 14). Isti Duh po sebi,

svojom snagom i unutranjom povezanou udova sjedinjuje tijelo te stvara i potie

ljubav meu vjernicima. Stoga, ako jedan ud neto trpi, s njime trpe svi udovi: ili ako

je poaen jedan ud, s njime se raduju svi udovi ( usp. 1 Kor 12,26 ).

Krist je glava toga tijela. On je slika Boga nevidljivoga i u njemu je sve stvoreno. On je

prije sviju i sve se na njemu temelji. On je glava tijela, koje je Crkva. On je poetak,

prvoroenac od mrtvih, da u svemu ima prvenstvo (usp. Kol 1, 15-18). Veliinom

svoje moi on vlada svime na nebu i na zemlji, a svojim svenadmaujuim

savrenstvom i djelovanjem ispunja cijelo tijelo bogatstvom svoje slave (usp. Ef 1, 18 -


5/47


6/47

Katolikoj Crkvi kojom upravljaju Petrov nasljednik i biskupi s njime u zajednitvu,

premda se i izvan njezina ustroj nalaze mnogi elementi posveenja i istine koji, kao

darovi svojstveni Kristovoj Crkvi, snano potiu na katoliko jedinstvo.

A kao to je Krist priveo kraju djelo otkupljenja u siromatvu i progonstvu, tako je i

Crkva pozvana ii naprijed istim putem, da ljudima priopi plodove spasenja. Krist

Isus, premda je bio u obliju Bojem, snitio je samoga sebe time to je prihvatio

oblije sluge (Fil 2, 6-7) te je radi nas postao siromaan, makar je bio bogat (2 Kor

8, 9): tako i Crkva, premda su joj za ispunjavanje njezina poslanja potrebna ljudska

sredstva, nije postavljena da trai zemaljsku slavu, nego da poniznost i samozataju

takoer iri svojim primjerom. Otac je poslao Krista navijetati Radosnu vijest

siromasima, ozdravljati one koji su,skrena srca (Lk 4, 18), traiti i sp asiti ono

to je izgubljeno (Lk 19, 10): na slian nain Crkva okruuje ljubavlju sve koji su

pogoeni ljudskom slabou, tovie, u siromasima i patnici ma prepoznaje slikusvojega siromanog

i patnikog Utemeljitelja te se trsi ukloniti njihovu nevolju i nastoji u njima sluiti

Kristu, Ali dok Krist, svet, nevin, neokaljan (Heb 7, 26), nije poznavao grijeha (usp.

2 Kor 5, 21), nego je doao okajati prijestupe naroda (usp. Heb 2, 17), Crkva koja u

vlastitom krilu obuhvaa grjenike te je u isti mah i sveta i potrebna ienja

neprestano kroi putem pokore i obnove.

Crkva urno ide naprijed hodajui izmeu progona svijeta i utjeha Bojih,

navjeujui kri i muku Gospodnju, sve dok on ne doe (usp. 1 Kor 11, 26). Ona jeokrijepljena snagom uskrsnuloga Gospodina kako bi strpljivou i ljubavlju svladala

svoje unutranje i vanjske alosti i tekoe te u svijetu vjerno, iako zasjenjeno,

otkrivala njegovo otajstvo, sve dok se ono na kraju ne bude oitovalo u punom svjetlu.

Drugo poglavlje: Boji narod

9. Novi savez i novi narod

U svako je vrijeme i u svakom narodu Bogu mio tko ga se god boji i ini pravednost

(usp. Dj 10, 35). No Bogu se svidjelo posvetiti i spasiti ti ljude ne pojedinano,

iskljuivi svaku svezu meu njima, nego ih uobliiti u narod koji bi ga priznavao u

istini i sveto mu sluio.itoga si je za narod izabrao izraelki narod, s njime je sklopio

Savez i postupno ga pouavao, tako da mu je u njegovoj povijesti otkrivao sebe i

naume svoje volje te ga za sebe posveivao. Sve se to, meutim, dogodilo kao priprava

i pralik onoga novoga i savrenoga Saveza, koji se trebao sklopiti Kri stu, i punije

objave koja je trebala biti predana po samoj Bojoj utjelovljenoj Rijei. Evo dolaze

dani, govori Gospodin, i sklopit u s domom Izraelovim i domom Judinim Novi savez

Stavit u Zakon svoj u nutrinu njihovu i zapisat u ga u srce njihovo i bit u im


7/47

Bogom, a oni e biti narodom Svi e me, naime, poznavati, od najmanjega do

najvee govori Gospodin (Jr 31,31-34). Taj je Novi savez ustanovio Krist, to jest

Novi zavjet u svojoj krvi (usp. 1 Kor 11, 25), tako da je iz idova i pogana sazvao puk,

koji treba srasti u jedinstvo ne po tijelu, nego u Duhu te biti novim Bojim narodom.

Oni, naime, koji u Krista vjeruju, po rijei ivoga Boga ponovno su roeni ne izraspadljivoga, nego iz neraspadljivoga sjemena (usp. 1 Pt 1, 23), ne iz puti, nego iz

vode i Duha Svetoga (usp. Iv 3, 5-6) te su konano postavljeni izabranim rodom,

kraljevskim sveenstvom, svetim pukom, steenim narodom, neko nenarod, a

sada Boji narod (1 Pt 2,9-10).

Ovomu je mesijanskom narodu glava Krist, koji je predan zbog naih prijestupaka i

koji je uskrsnuo radi naega opravdanja (Rim 4, 25) te sada slavno vlada na

nebesima, poto je stekao ime nad svakim imenom. Taj je narod u stanju dostojanstvai slobode djece Boje, u ijim srcima prebiva Duh Sveti kao u hramu. Zakon mu je

nova zapovijed: ljubiti kao to nas je sam Kristi ljubio (usp. Iv 13, 34). I na kraju,

svrha mu je kraljevstvp Boje koje je na zemlji zapoeo sam Bog i koje se mora dalje

iriti, sve dok ga na kraju vremena on sam ne bude priveo punini, kad se bude pojavio

Krist, ivot na (usp. Kol 3,4), a samo stvorenje bit e osloboeno od ropstva

raspadljivosti za slobodu slave djece Boje (Rim 8, 21). Stoga je taj mesijanski narod,

makar zbiljski ne obuhvaa sve ljude i esto izgleda kao malo stado, ipak za sav

ljudski rod vrlo jaka klica jedinstva, nade i spasa. Krist ga je ustanovio da budezajednicom ivota, ljubavi i istine te ga uzima kao sredstvo otkupljenja sviju i alje ga

svemu svijetu kao svjetlo svijeta i sol zemlje (usp. Mt 5, 13-16). Kao to je ve Izrael po

tijelu na svojem putovanju pustinjom nazvan Crkvom Bojom (usp. 2 Ezdr 13, 1; Br

20, 4; Pnz 23, Iss), tako se i novi Izrael, koji kroi naprijed u sadanjem vremenu i

traga za buduim i trajnim gradom (usp. Heb 13, 14): naziva Crkvom Kristovom (usp.

16, 18), jer ju je on stekao svojo krvlju (usp. Dj 20, 28), ispunio svojim Duhom i

opskrbio prikladni sredstvima vidljivoga i drutveno jedinstva. Zbor onih koji s

vjerom gledaju u Krista, poetnika spasenja i poelo jedinstva i mira, Bog sazvao i

ustanovio kao Crkvu da svima i svakome bude vidljivim sakramentom toga

spasonosnoga jedinstva. Kako bi se rairila diljem krajeva, Crkva ulazi u povijest ljudi

a da ipak istodobno nadilazi vremena i granice naroda. Prolazei kroz kunje i

nevolje, ona je krijepljena sna gom Boje milosti, koju joj je Gospodin obeao, da zbog

ljudske slabosti ne otpadne od savrene vjernosti, nego da svojemu Gospodinu ostane

dostojnom zarunicom te ne presta ne samu sebe obnavljati pod djelovanjem Duha

Svetoga, dok po kriu ne bude prispjela do svjetlosti koja ne poznaje zalaza.

10. Zajednikosveenitvo vjernika


8/47

Krist Gospodin, veliki sveenik uzet od ljudi (usp. Heb 5, 1-5), uinio je novi narod

kraljevstvorn i sveenicima Bogu i svome Ocu (Otk 1, 6; usp. 5, 9-10). Oni, naime,

koji su krteni, posveuju se po preporoenju i pomazanju Duhom Svetim u duhovni

dom i sveto sveenstvo da po svim djelima kranskoga ovjeka prinose duhovne

rtve te navijetaju silna djela onoga koji ih je iz tamepozvao u svoje divno svjetlo(usp. 1 Pt 2, 4-10). Stoga neka svi Kristovi uenici, ustrajui u molitvi i zajedno hvalei

Boga (usp. Dj 2, 42-47), prikazuju sami sebe kao ivu, svetu i Bogu ugodnu rtvu

(usp. Rim 12, 1); neka po svoj zemlji svjedoe o Kristu te onima koji to budu

zahtijevali obrazlau onu nadu u vjeni ivot koji je u njima (usp. 1 Pt 3, 15). No

premda se zajedniko sveeni tvo vjernika i ministerijalno ili hijerarhijsko

sveenitvo razlikuju ne samo po stupnju nego i po biti, ipak su usmjereni jedno

prema drugo mu; jedno i drugo, naime, imaju na svoj poseban nain udjela u jednom

Kristovu sveenitvu. Svetom vlau koju ima, ministerijalni sveenik odgaja i vodisveeniki narod, vri euharistijsku rtvu u Kristovoj osobi te je u ime svega naroda

prinosi Bogu; vjernici, pak, snagom svojega kraljevskog sveenitva, sudjeluju u

prinoenju euharistije te ga vre u primanju. sakramenata, u molitvi i zahvaljivanju,

svjedoanstvom svetog ivota, samozatajom i djelotvornom ljubavlju.

11.Vrenjezajednikogsveentva u sakramentima

Svet i organski izgraen znaaj sveenikoga zajednitva ozbilju je se putem

sakramenata i putem krjeposti. Vjernici su krstom pritjelovljeni Crkvi i krsnim subiljegom odreeni za bogotovlje kranske religije; preporoeni u djecu Boju, duni

su ispovijedati pred ljudima vjeru koju su od Boga primili po Crkvi. Sakramentom

potvrde jo su savrenije vezani uz Crkvu, obdareni su posebnom jakou Duha

Svetoga te su tako jo stroe obvezani da kao pravi Kristovi svjedoci rijeju i djelom

vjeru ujedno i ire i brane. Sudjelujui u euharistijsko rtvi, koja je izvor i vrhunac

svega kranskog ivota, oni prinose Bogu boansku rtvu i same sebe s njome: tako

svi, bilo prinosom bilo svetom prieu, ispunjuju svoju zadau u liturgijskom inu,

ne svi jednako, nego svaki na svoj nain. Nadalje, okrijepljeni Kristovim tijelom na

svetome zboru, oni na konkretan nain pokazuju jedinstvo Bojega naroda, koje se

ovim najuzvienijim sakramentom prikladno oznauje i udesno ostvaruje.

Onima, pak, koji pristupaju sakramentu pokore, Boje milosre udje ljuje oprotenje

Bogu nanesen ih uvreda; oni se ujedno pomiruju s Crkvom koju su grijeei ranili, a

koja se ljubavlju, primjerom i molitvom trudi oko njihova obraenja.

Svetim pomazanjem bolesnika i molitvom prezbitera sva Crkva preporuuj bolesnike

patnikom i proslavljenom Gospodinu da ih pridigne i spasi (usp. Jak 5, 14-16);

tovie, ona ih potie da se dragovoljno sjedinjuju Kristovom mukom i smru (usp.

Rim 8, 17; Kol 1, 24; 2 Tim 2, 11s; 1 Pt 4, 13) te tako pridonesu dobru Bojeg naroda.


9/47

Oni izmeu vjernika, koji su obiljeeni svetim redom, u Kristovo se ime postavljaju da

Crkvu pasu rijeju i Bojom milou. Na posljetku, kranski enidbeni drugovi

snagom sakramenta enidbe, koji naznauju i po kojem imaju udjela u otajstvu

jedinstva i plodne ljubavi izmeu Krista i Crkve (usp. Ef 32), uzajamno si pomau

postii svetost u branom ivotu i u primanju i odgajanju djece te tako u svojivotnom staleu i redu imaju svoj poseban dar u Bojem narodu (usp.1 Kor 7, 7). Iz

te enidbene zajednice, naime, proizlazi obitelj u koj se raaju novi graani ljudskoga

drutva, koji po milosti Duha Svetog krstom postaju djecom Bojom narod Boji

neprestano traje u tijeku stoljea. U toj takorei kunoj roditelji trebaju biti za svoju

djecu rijeju i primjerom prvi vjerovjesnici te njegovati zvanje prikladno za svakoga

pojedinoga, a osobito se skrbiti za ono sveto.

Opremljeni tolikim i tako spasonosnim sredstvima svi su Kristovi vjernici bilo kojega

poloaja i stale a, svaki na svojemu putu, pozvani od Gospodina na ono savrenstvosvetosti kojim je savren sam Otac.

12. Osjeaj vjere i karizma u Bojem narodu

Sveti Boji narod ima udjela i u Kristovoj prorokoj slubi time to o njemu iri ivo

svjedoanstvo osobito ivotom vjere i ljubavi te prinosi Bogu rtvu hvale, plod usana

koje ispovijedaju njegovo Ime (usp. Heb l3, 15). Sveukupnost vjernika, koji imaju

pomazanje od Svetoga (usp. 1 Iv 2, 20 i 27), ne moe se u vjerovanju prevariti, a to

svoje osobito svojstvo oituje nad na ravnim osjeajem vjere svega naroda, kad odbiskupa pa do posljednjih vjernih laika pokazuje svoje ope slaganje u stvarima vjere

i udorea. Naime, tim osjeajem vjere, koji pobuuje i podrava Duh istine, Boji

narod pod vodstvom svetoga uiteljstva, koje vjerno slijedi, prima ne vie ljudsku

rije nego uistinu Boju rije (usp. 1 Sol 2, 13), nepokolebljivo prianja uz vjeru jednom

predanu svetima ( Jd 3) te pravilnim sudom dublje prodire u nju i u ivotu je potpuno

primjenjuje. Isti Duh Sveti osim toga ne samo da po sakramentima i slubama posve

uje i vodi narod Boji te ga krjepostima resi nego dijelei svakome pojedinome

svoje darove kako hoe (1 Kor 12, 11), on takoer raspodjeljuje posebne milosti

meu vjernike svakoga stalea te ih time ini sposobnima i spremnima za prihvaanje

raznih djela ili dunosti korisnih za obnovu i iru izgradnju Crkve, prema onoj:

Svakome se daje oitovanje Duha na korist (1 Kor 12, 7). Budui da su te karizme,

bilo one najsjajnije bilo one jednostavnije i rairenije, osobito prilagoene potrebama

Crkve i korisne, valja ih primati sa zahvalnou i s utjehom. Izvanredne pak darove ne

valja lakoumno zahtijevati niti se smiju od njih preuzetno oekivati plodovi za

apostolsko djelovanje; naprotiv, sud o njihovoj ispravnosti i urednoj uporabi pripada

onima koji predsjedaju Crkvi i kojima posebno pripada to da Duha ne trnu, nego da

sve provjere te zadre ono to je dobro (usp. 1 Sol 5, 12 i 19 -21)).


10/47

13. Univerzalnost ili katolitvo jednog Bojeg naroda

Svi su ljudi pozvani k novomu Bojem narodu. Stoga se taj narod, ostajui jedan i

jedini, mora rairiti dijeljem cijelog svijeta i kroz sve vjekove kako bi se ispunio naum

volje Boga koji je u poetku stvorio Ljudsku narav kao jednu te je odluio da svoju

djecu, koja su bila ras prena, napokon skupi u jedno (usp. Iv 11, 52). Radi toga je,naime, Bog poslao svojega Sina, kojega je uinio batinikom sviju stvari (usp. Heb 1,

2), da bude Uitelj, Kralj i Sveenik sviju, Glava novoga i sveopega naroda djece

Boje. Na posljetku je radi toga poslao Duha svojega Sina, Gospodina i Oivljavatelja,

koji je za itavu Crkvu, za svakoga pojedinoga i za sve koji vjeruju, poelo okuplja nja i

jedinstva u apostolskom nauku i u zajednitvu, u lomljenju kruha i u molitvama (usp.

Dj 2, 42 gr.).

Tako je u svim zemaljskim pucima prisutan jedan Boji narod, jer on si iz svakogapuka uzima graane Kraljevstva koje, dakako, nema zemaljski, nego nebeski znaaj.

Svi su vjernici, naime, raspreni diljem svijeta, u Duhu Svetom u zajednitvu s

ostalima, pa tako onaj koji boravi u Rimu zna da su mu Indijci udovi. A jer

Kristovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (usp. Iv 18, 36), Crkva ili Boji narod,

uvodei to kraljevstvo, ne oduzima nita od vremenitoga dobra bilo kojega naroda,

nego, naprotiv; podupire i prima bogatstva i obiaje svakoga naroda koliko su dobri,

te ih primajui isti, jaa i uzdie. Ona, naime, ima na umu da mora skupljati s onim

Kraljem kojemu su narodi dani u batinu (usp. Ps 2, i u iji grad donose darove ipoklone (usp. Ps 71 [72], 10; Iz 60, 4-7; ou 21, 24). Ta znaajka sveobuhvatnosti, koja

resi Boji narod, dar je samoga Gospodina; po tom daru katolika Crkva uinkovito i

neprekidno tei kuglavljenju svega ovjeanstva sa svim njegovim dobrima pod Kri

stom Glavom, u jedinstvu njegova Duha.

Snagom toga katolitva pojedini dijelovi donose vlastite darove drugim dijelovima i

cijeloj Crkvi tako da i cjelina i pojedini dijelovi rastu iz svih onih koji meusobno

njegu ju zajednitvo i tee prema punini u jedinstvu. Tako biva da se Boji na rod

okuplja ne samo iz razliitih na roda nego je i sam u sebi sastavljen od raznih redova,

Meu njegovim udovima, naime, postoji razliitost, bilo po slubama, kad neki

obavlja ju svetu slubu na dobro svoje brae, bilo po poloaju i ureenju ivota, kud

mnogi u rcdovnikornc stalcu na uem putu te za svetou te svojim primjerom

potiu brau. Stoga su u crkvenom zajednitvu zakonito prisutne partikularne Crkve

koje raspolau vlastitim predajama, dok ostaje netaknut primat Petrove Stolice koja

predsjeda sveukupnom skupu ljubavi, titi zakonite razliitosti te ujedno bdije nad

time da ono to je partikularno ne samo da ne teti jedinstvu nego mu, tovie, slui.

Stoga, u konanici, meu razliitim dijelovima Crkve postoje sveze prisnoga

zajednitva s obzirom na duhovno bogatstvo, apostolske radnike i vremenitu pomo.


11/47

lanovi Bojega naroda pozvani su, naime, meusobno dijeliti dobra pa za pojedine

Crkve vrijede Apostolove rijei: Kao dobri upravitelji mnogolike milosti Boje

posluujte jedan drugoga, svaki onim darom koji je primio (1 Pt 4, 10).

Svi su, dakle, ljudi pozvani na to katoliko jedinstvo Bojega naroda koje unaprijed

naznauje i promie sveopi mir; tom jedinstvu na razne naine pripadaju ili suprema njemu usmjereni bilo katoliki vjernici bilo drugi koji vjeruju u Krista, bilo

napokon svi ljudi uope, koji su milou Bojom pozvani na spasenje.

14. Katoliki vjernici

Sveti sabor najprije okree svoju pozornost prema katolikim vjernicma.Oslanjajui

se na Sveto pismo i Predaju, on nauava da je ta putujua Crkva nuna za spasenje

Jedini je, naime, Krist posrednik i put spa senja; on nam biva prisutan u svojem

Tijelu, koje je Crkva;izriito istiui nunost vjere i krsta (usp. Mk 16, 16; Iv 3, 5), on je time ujedno potvrdio i nunost Crkve u koju ljudi ulaze po krstu kao kroz vrata.

Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi, koji iako im nije nepoznato da je Bog po Isusu

Kristu ustanovio Katoliku crkvu kao nunu ipak ne bi u nju htjeli ui ili u njoj

ustrajati.

Potpuno se pritjelovljuju drutvu Crkve oni koji, jer imaju Kristova Duha, prihvaaju

njezino cjelovito ureenje i sva u njoj ustanovljena sredstva spasenja te se u

njezinome vidljivorn ustrojstvu svezama ispoijedanja vjere, sakramenata, crkvene

uprave i zajednitva zdruuju s Kristom, koji njome upravlja po vrhovnomesveeniku i biskupima. No ne spaava se onaj koji, makar bio pritjelovljen Crkvi, ne

ustraje u ljubavi, a ostaje u krilu Crkve tijelorn, ali ne i srcem. A sva djeca Crkve

neka se sjete da svoje izvrsno stanje nemaju pripisati svojim zaslugama, nego

posebnoj Kristovoj milosti; ako joj ne budu odgovorili milju, rijeju i djelom, oni ne

samo da se nee spasiti, nego e biti stroe sueni.

Katekumeni koji, potaknuti Duhom Svetim, izriitom voljom mole da budu

pritjelovljeni Crkvi, povezuju se s njome samom tom eljom; u ljubavi i skrbi Matka

ih Crkva ve prihvaa kao svoje.

15. Sveze Crkve s nekatolikimkranima

Crkva zna da je zbog vie razloga povezana s onima koji su krteni te se die

kranskim imenom, ali ne ispovijedaju cjelovitu vjeru ili ne dre jedinstvo

zajednitva pod Petrovim nasljednikom. Ima, naime, mnogo onih koji potuju Sveto

pismo kao pravilo vjere i ivota te pokazuju iskrenu vjersku revnost, s ljubavlju

vjeruju u Boga Oca svemoguega i u Krista, Sina Bojega i Spasitelja, te su obiljeeni

krstom kojim se povezuju s Kristom i, dapae, priznaju i primaju takoer druge

sakramen te u svojim Crkvama i crkvenim zajednicama. Mnogi meu njima imaju i


12/47

episkopat, slave svetu euharistiju i gaje pobonost. prema Djevici Bogorodici. K tomu

pridolazi zajednitvo u molitvama i drugim duhovnim dobrima te, tovie, i prava

povezanost u Duhu Svetom, koji po darovima i milostima takoer u njima djeluje

svojom posveujuom snagom te je neke od njih ojaao sve do prolijevanja krvi. Tako

Duh pobuuje u svim Kristovim uenicima elju i djelovanje kako bi se svi, na nainkoji je ustanovio Krist, miroljubivo sjedinili u jedno stado pod jednim Pastirom. Da bi

to postigla, Majka Crkva ne prestaje moliti, nadati se i raditi te potie svoju djecu na

ienje i obnovu, kako biKristov znak jae zasjao na njezinu licu.

16. Nekrani

Napokon su i oni, koji jo nisu primili evanelje, na razliite naine usmjereni prema

Bojemu narodu. U prvom redu, dakako, onaj narod kojemu su bili dani savezi i

obeanja i iz kojega je potekao Krist po tijelu (usp. Rim 9, 4-5), narod po izabra njuzbog otaca vrlo drag: Bog se, naime, ne kaje za svoje darove ni za svoj poziv (usp. Rim

11, 28-29). No naum spasenja obuhvaa i one koji priznaju Stvoritelja, meu koje

pripadaju u prvom redu muslimani; priznavajui da dre Abrahamovu vjeru, oni se s

nama klanjaju Bogu jedi nomu i milosrdnornu, koji e suditi ljude na Sudnji dan. Bog

nije daleko ni od onih koji u sjenama i slikama tragaju za nepoznatim Bogom jer on

svima daje ivot i dah i sve (usp. Dj 17, 25-28), a kao Spasitelj on hoe spasiti sve

ljude (usp. 1 Tim 2, 4).

Vjeno spasenje mogu, naime, postii i oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovoevanelje i njegovu Crkvu, a ipak iskrena srca tragaju za Bogom te pod utjecajem

milosti nastoje djelom ispuniti njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti.

Boanska providnost ne uskrauje pomo potrebnu za spasenje ni onima koji bez

svoje krivnje jo nisu doli do izriitoga priznanja Boga te nastoje, ne bez boanske

milosti, ispravno ivjeti. Sve dobro i istinito, to se kod njih nalazi, Crkva smatra

pripravom za evanelje i danim od Onoga koji rasvjetljuje svakoga ovjeka kako bi

napokon imao ivot. No ljudi su se, obmanuti od Zloga, ee gubili u svojim mislima

te su Boju isti nu preokrenuli u la tako da su vie sluili stvoru negoli Stvoritelju

(usp. Rim 1, 21 i 25) ili se, pak, izlau krajnjem oaju jer u ovom svijetu ive i umiru

bez Boga. Zbog toga Crkva ma mo nastoji njegovati misije radi promicanja Boje slave

i spasenja svih ljudi, spominjui se Gospodnje ga naloga: Propovijedajte evanelje

svakomu stvoru (Mk 16,15).

17. Misijski znaaj Crkve

Kao to je, naime, Otac poslao Sina, tako je i Sin poslao apostole (usp. Iv 20, 21)

govorei: Idite, dakle, i uite sve narode krstei ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Uite ih drati sve to sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane, do


13/47

svretka svijeta (Mt 28, 18-20). Tu sveanu Kristovu zapovijed o navijetanju

spasonosne istine Crkva je primila od apostola i treba je ispunjavati sve do kraja

zemlje (usp. Dj 1, 8). Stoga na sebe primjenjuje Apostolove rijei: Jao meni ako ne

budem navijetao evanelje! (1 Kor 9, 16) te zato i dalje neprestano nastavlja slati

navjestitelje, sve dok mlade Crkve ne budu potpuno uspostavljene te i sa me nastave

djelo navijetanja evanelja. Duh je Sveti tjera da surauje kako bi se djelotvorno

ispunio naum Boga, koji je postavio Krista zaetnikom spasenja za sav svijet. Propo

vijedajui evanelje, Crkva privlai sluatelje da uzvjeruju i vjeru ispo vijedaju,

priprema ih za krst, otima ih iz ropstva zablude i pritjelovljuje ih Kristu da po ljubavi

prema njemu rastu sve do punine. Svojim trudom ona postie da svako dobro koje je

zasijano u srcu i u duhu ljudi ili u posebnim obredima i kulturama na roda ne samo

ne propada nego se i proiuje, podie i usavrava Bogu na slavu, zlodusima na

pomutnju, a ovjeku na blaenstvo, svaki je Kristov uenik, koliko je do njega, duaniriti vjeru: Ali ako i svatko moe krstiti one Koji su uzvjerovali, ipak je dunost

sveenika dovriti izgradnju Tijela euharistijskom rtvom kako bi se ispunile Boje

rijei upuene po proroku: Od istoka sunca do zapada veliko je moje ime meu

narodima, i na svakome se mjestu rtvuje i prinosi isti prinos mojemu imenu (Mal

1, 11). Tako Crkva ujedno moli i radi da sav svijet u punini prijee u Boji narod, u

Tijelo Gospodinovo i u hram Duha Svetoga te se u Kristu, Glavi sviju, poda svaka ast

i slava Stvoritelju i Ocu svega.

Tree poglavlje: Hijerarhijsko ureenje Crkve, posebice Episkopat

18. Uvod

Krist Gospodin je za upravljanje Bojim narodom i za njegovo umnoavanje u svojoj

Crkvi ustanovio razliite slube koje tee za do brom itavoga Tijela. Slubenici koji

imaju svetu vlast slue svojoj brai da svi oni koji pripadajuBojemu narodu, te stoga

imaju pravo kransko dostojanstvo, teei slobodno i po redu istomu cilju, prispiju k

spasenju.

Ovaj Sveti sabor idui stopama Prvoga vatikanskog koncila zajedno s njime nauava i

izjavljuje da je Isus Krist, vjeni Pastir, sagradio svetu Crkvu poslavi apostole kao to

je i sam bio poslan od Oca (usp. Iv 20, 21); htio je da njihovi nasljednici, to jest

biskupi, budu u njegovoj Crkvi pastiri do kraja vjekova. Kako bi, pak, sam episkopat

bio jedan i ne razdijeljen, postavio je na elo ostalim apostolima blaenoga Petra te u

ujemu ustanovio trajno i vidljivo poelo i temelj jedinstva vjere i zajednitva. Taj nauk

o ustanovljenju, trajnosti, znaenju i naravi svetoga primata rimskoga biskupa i o

njegovu nezabludivu uiteljstvu Svetisabor ponovno iznosi pred oi svim vjernicima

da ga vrsto vjeruju; nastavljajui zapoeto, on je odluio da pred svima oituje i


14/47

proglasi nauk o biskupima, nasljednicima apostola, koji s Petrovim nasljednikom,

Kristovim namjesnikom i vidljivom glavom cijele Crkve upravljaju kuom Boga

ivoga.

19. Poziv i izbor dvanestorice

Pomolivi se Ocu, Gospodin je Isus pozvao k sebi one koje je sam htio te je postavio

dvanaestoricu da budu s njime i da ih alje propovijedati kraljevstvo Boje (usp. Mk

3,13-19; Mt 10,1-42); te je apostole (usp. Lk 6, 13) ustanovio kao kolegij ili postojani

zbor te mu je na elo stavio Petra, izabranoga izmeu njih (usp. Iv 21, 15 -17). Poslao

ih je najprije sinovima Izraelovima i potom svim narodima (usp. Rim 1, 16) da kao

sudionici njegove vlasti uin sve narode njegovim uenicima, da ih posvete i njima

upravljaju (usp. Mt 28, 16-20; Mk 16, 15; Lk 24, 45-48; Iv 20, 21-23) te tako raire

Crkvu i pasu je sluei joj pod Gospodino vim vodstvom u sve dane do svret kasvijeta (usp. Mt 28, 20). U tom su poslanju u potpunosti bili potvreni na dan

Pedesetnice,(usp. Dj 2, 1-36) prema Gospodnjem obeanju: Primit ete jakost Duha

Svetoga koji sii na vas, i bit ete mi svjedoci u Jeruzalemu i u svoj Judeji i Samariji,

sve do kraja zemlje (Dj 1, 8), Apostoli su, pak, posvuda propovijedajui evanelje

(usp. Mk 16, 20) koje su sluatelji primali po djelovanju Duh Svetoga, okupili sveopu

Crkvu; nju je Gospodin utemeljio na apostolima i sagradio na blaenome Petru, nji

hovu prvaku, a sam joj je Isus Krist glavnim zaglavnim kamenom (usp, Otk 21,14; Mt

16,18; Ef2, 20).

20. Biskupi nasljednici apostola

To boansko poslanje, koje je Krist povjerio apostolima, trajat e do svretka svijeta

(usp. Mt 28, 20) jer evanelje koje oni trebaju predati za Crkvu u sve je vrijeme

poelo svega njezina ivota. Zato su se apostoli u tom hijerarhijski ureenom drutvu

pobrinuli da ustanove nasljednike.

Oni, naime, nisu imali samo razne pomonike u slubi, nego su kako bi se njima

povjereno poslanje nastavilo poslije svoje smrti kao oporuku svojim neposrednim

suradnicima ostavili dunost dovriti i uvrstiti od njih zapoeto djelo, povjeravajui

im da se skrbe za cijelo stado u kojem ih je Duh Sveti postavio upravljati Bojom

Crkvom (usp. Dj 20, 28). Oni su, dakle, postavili takve ljude, a potom su odredili kad

ovi umru njihovu slubu preuzimaju drugi prokuani muevi. Meu razliitim

oblicima sluenja, koji se tamo od prvih vremena vre u Crkvi, prema svjedoanstvu

predaje prvo mjesto zauzima sluba onih koji su postavljeni u biskupstvo te po

nasljedstvu, koje tee od poetka, imaju mladice apostolskoga sjemenna. Tako se

prema svjedoenju sv. Ireneja, po onima koje su apostoli postavili za biskupe te po


15/47

njihovim nasljednicima sve do nas po svem svijetu oituje i uva apostolska Predaja.

Biskupi su, dakle, prihvatili slue nje zajednici s prezbiterima i akonima kao

pomonicima, stojei mjesto Boga na elu stada kojemu su pastiri, i to kao uitelji

nauka, sveenici svetoga bogosluja i sluitelji u upravljanju. I kao to trajno ostaje

sluba koju je Gospodin na jedinstven nain povjerio Petru, prvaku apostola, i koja se

treba prenositi na njegove nasljednike, tako trajno ostaje sluba apostola da pasu

Crkvu, a ima ju neprekidno vriti sveti red biskupa. Zato Sveti sabor nauava da su

biskupi po boanskoj ustanovi naslijedili apostole kao pastiri Crkve; tko njih slua,

slua Krista, a tko njih prezire, prezire Krista i Onoga koji je Krista poslao (usp. Lk 10,

16).

21.Sakramentalnost biskupstva

U biskupima je, dakle, kojima uz bok stoje prezbiteri, posred vjernika prisutanGospodin Isus Krist, vrhovni sveenik. Sjedei, naime, zdesna Bogu Ocu, on nije

odsutan u zboru svojih biskupa. nego on u prvom redu po njihovoj izuzetnoj slubi

propovijeda svim pucima rije Boju, a vjernicima neprestano dijeli sakramente vjere;

po njihovoj oinskoj slubi (usp. 1 Kor 4, 15) on pridruuje svome Tijelu nove udove

vinjim preporodom te napokon njihovom mudrou i razboritou upravlja i ureuje

Narod Novoga zavjeta na njegovu hodoaenju prema vjenomu blaenstvu. Ti

pastiri, izabrani da pasu stado Gospodnje, slubenici su Kristovi i upravitelji Bojih

otajstava (usp. 1 Kor 4, 1); njima je povjereno svjedoenje za evanelje o milostiBojoj (usp. Rim 15, 16; Dj 20, 24) te sluba Duha i pravednosti u slavi (usp. 2 Kor 3,

8-9).

Za ispunjavanje tako velikih zadaa Krist je obdario apostole posebnim izlijevanjem

Duha Svetoga, koji je siao na njih (usp. Dj 1, 8; 2, 4; Iv 20, 22-23), a sami su svojim

pomonicima predali duhovni dar polaganjem ruku (usp. 1 Tim 4,14; 2 Tim 1, 6 -7),

koji se biskupskim posveenjem pre nosi sve do nas. Sveti sabor, pak, nauava da se

biskupskim posveenjem dijeli punina sakramenta reda koja se doista i po

liturgijskom obiaju Crkve i glasom svetih otaca naziva najvie sveenitvo, vrhunac

svete slube. Biskupsko posveenje daje saslubom posveivanja takoer slube

nauavanja i upravljanja, koje se, pak, po svojoj naravi mogu vriti samo u

hijerarhijskom zajednitvu s Glavom i udovima kolegija. Iz predaje, naime, koja se

jasno oituje osobito u liturgijskim obredima i praksi kako istone tako i zapadne

Crkve, razvidno je da se polaganjem ruku i rijeima posveenja tako daje milost Duha

Svetoga i tako utiskuje sveti biljeg, da biskupi na izvrstan i vidljiv nain imaju ulogu

samoga Krista, Uitelja, Pastira i Sveenika i da djeluju u njegovoj osobi. Biskupima

pripada da po sakramentu reda uzimaju nove izabranike u biskupski zbor.


16/47

22. Biskupski zbor i njegova Glava

Kao to po Gospodinovoj odluci sveti Petar i ostali apostoli tvore jedan apostolski

kolegij, tako su na jednak nain meu sobom povezani rimski biskup, Petrov

nasljednik, i biskupi, nasljednici apostola. Ve prastaro pravilo, prema kojemu su

biskupi postavljeni diljem cijeloga svijeta komunicirali meusobno i s rimskimbiskupom u povezanosti jedinstva, ljubavi i mira te isto tako okupljanje na koncilima,

gdje se zajedniki odluivalo o vanijim pitanjima nakon to je odluka bila odvagnuta

vijeanjem mnogih, pokazuju kolegijajnu narav znaaj biskupskog reda; to oito

potvruju ekumenski koricili koji su se odravali tijekomvjekova. Na isto upuuje ve

onaj stari obiaj pozivanja vie biskupa da sudjeluju pri podizanju novoga izabranika

na slubu vrhovnoga sveenitva. lanom biskupskoga zbora netko postaje snagom

sakramentalnoga posveenja i hijerarhijskoga zajednitva s Glavom i udovima

kolegija.

Kolegij ili zbor biskupa ima vlast samo ako se shvaa zajedno s rimskim

prvosveenikom, Petrovim nasljednikom, kao Glavom, dok ovomu ostaje neumanjena

vlast primata nad svima, bilo pastirima bilo vjernicima. Rimski prvosveenik, naime,

snagom svoje slube, kao namjesnik Kristov i pastir cijele Crkve, ima u Crkvi punu

vrhovnu i opu vlast koju moe uvijek slobodno vriti. Red biskupa, koji je u

uiteljstvu i u pastirskoj upravi naslijedio zbor apostola i u kojem se dapae

apostolski zbor neprekinuto nastavlja, subjekt je takoer vrhovne vlasti u cijelojCrkvi, zajedno sa svojom Glavom, rimskim biskupom, a nikada bez te Glave: ta se

vlast moe obnaati samo uz pristanak rimskoga prvosveenika. Gospodin je postavio

jedino imuna kao stijenu i kljuara Crkve (usp. Mt 16,18-19) te ga postavio za pastira

cijeloga svojega stada (usp. Iv 21, 15-19); ona, pak, sluba vezivanja i razrjeivanja,

koja je dana Petru (usp. Mt 16, 19), oito je dana i kolegiju apostola zdruenom sa

svojom Glavom ( up. Mt 18,18; 28, 16-20 ). U mjeri u kojoj je taj kolegij sastavljen od

mnogih, on izraava raznoliku sveobuhvatnost Bojeg naroda, a u mjeri u kojoj je

okupljen pod jednom Glavom, on izraava jedinstvo Kristova stada. U njemu biskupi

vjerno uvajujui primat i prvenstvo svoje Glave vre svoju vlast na korist svojih

vjernika tovie i cijele Crkve dok Duh Sveti stalno jaa njegov ganiki ustroj i sklad.

Vrhovna vlast u cijeloj Crkvi, koju taj kolegij sveano se vri na ekumenskom koncilu.

Nikad nema ekumenskoga koncila koji kao takav ne bi bio potvren od Petrova

nasljednika ili barem prihvaen; posebno je pravo rimsko prvosveenika da te koncile

saziv da im predsjeda i da ih potvruje. Tu kolegijalnu vlast mogu zajedno s papom

vriti biskupi cijeloga svijeta samo ako ih Glava kolegija pozove na neko kolegijalno

djelo ili barem odobri ili slobodno prihvati udrueno djelo rasprenih biskupa, tako

bude izvren pravi kolegijalni in.


17/47

23. Odnsoi biskupa u biskupskom zboru

Kolegijalno se jedinstvo pokazuje takoer u uzajamnim odnosima pojedinanih

biskupa s partikularnim Crkvama i sa sveopom Crkvom. Rimski je prvosveenik, kao

Petrov nasljednik, trajno i vidljivo poelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i

mnotva vjernika. Pojedinani su, pak, biskupi vidljivo poelo i temelj jedinstva usvojim partikularnim Crkvama oblikovanima na sliku sveope Crkve; u njima i iz njih

postoji jedna i jedina katolika Crkva. Stoga pojedinani biskupi predstavljaju svoju

Crkvu, a svi zajedno s papom cijelu Crkvu u povezanosti mira, ljubavi i jedinstva.

Pojedinani biskupi, koji su postavljeni na elo partikularnim Crkvama, vre svoju

pastoralnu upravu nad dijelom Bojega naroda koji je njima povjeren, a ne nad

drugim Crkvama niti nad sveopom Crkvom. No kao lanovi biskupskog kolegija i

zakoniti nasljednici apostola svaki pojedini od njih duan je na temelju Kristove

odredbe i zapovijedi imati onu skrb za sveopu Crkvu makar se ne obavlja inomjurisdikcije, ipak mnogo pridonosi razvitku sveope Crkve. Svi biskupi, naime moraju

promicati i tititi jedinstvo vjere i stegu zajedniku cijeloj Crkvi te pouavati vjernike

u ljubav prema itavomu otajstvenom Kristovu Tijelu, a napose prema njegovim

siromanim i ucviljenim udovima te prema onima koji trpe progon zbog pravednosti

(usp. Mt 5,10) ukratko, oni moraju promicati svaku djelatnost zajedniku

cijeloj Crkvi, osobito, pak, da vjera poraste te da svim ljudima sine svjetlo pune

istine. Uostalom, posve je sigurno da dobro upravljajui svojom Crkvom kao dijelom

sveope Crkve, oni djelotvorno pridonose dobru itavoga otajstvenog Tijela koje jetakoer Tijelo Crkava.

Skrb za navijetanje evanelja diljem sve zemlje pripada zboru pastira: svima je njima

zajedno Krist dao nalog obvezajui ih na zajedniku slubu, kako je to ve papa

Celestin stavio na srce ocima Efekoga koncila. Otud su biskupi pojedinano, koliko

im doputa obnaanje njihove po sebne slube, obvezani sudjelovati u zajednikim

poslovima meusobno i s Petrovim nasljednikom, kojemu je na jedinstven nain

povjerena velika zadaa irenja kranskoga imena. Stoga moraju svim silama

misijama pribavljati kako radnike za etvu tako i duhovnu i materijalnu pomo, bilo

neposredno sami bilo potiui vjernike na zauzetu suradnju. Na pokon, neka biskupi

u sveopoj za jednici ljubavi rado pruaju bratsku pomo drugim Crkvama, osobito

susjednima i potrebnijima, prema asnom primjeru starine.

Po Bojoj se providnosti dogodilo da su razliite Crkve, koje su apostoli i njihovi

nasljednici osnovali na razliitim mjestima, tijekom vremena srasle u vie organski

povezanih skupina koje, uvajui jedinstvo vjere i jedino boansko ustanovljenje ope

Crkve, uivajui vlastiti poredak, vlastitu bogoslunu praksu te teoloku i duhovnu

batinu. Meu njima su neke, prije svega drevne patrijahatske Crkve, kao majke vjere

rodile druge kao keri, s kojimu su sve do naih vremena povezane svezom ljubavi u


18/47

sakramentalnom ivotu te u uzajamnom pult prava i dunosti. Ta raznolikost

mjesnih Crkava, koje skupa tee jedinstvu, s veom oevidnou kazuje katolitvo

nerazdijeljive Crkve. Na slian nain mogu danas biskupske konferencije

mnogostruko i plodno pripomoi konkretnoj primjeni kolegijalnoga duha.

24. Poslanje biskupa

Biskupi kao nasljednici apostola primaju od Gospodina, kojemu je dana sva vlast na

nebu i na zemlji poslanje da nauavaju sve narode i da propovijedaju evanelje

svakomu stvoru kako bi svi ljudi postigli spasenje .po vjeri, krstu i vrenju zapovijedi

(usp. Mt 28, 18-20; Mk 16,15-16; Dj 26, 17-18). Za ispunjavanje toga poslanja Krist

Gospodin je apostolima obeao i na Pedesetnicu s neba poslao Duha Svetoga, da mu

po njegovoj snazi budu svjedocima do kraja zemlje, pred plemenima, narodima i

kraljevima (usp. Dj 1, 8; 2, 1ss; 9, 15). A ta zadaa, koju je Gospodin povjeriopastirima svoga naroda, pravo je sluenje koje se u Svetom pismu znakovito naziva

di akonia ili sluba (usp. Dj 1, 17 i 25; 21, 19; Rim 11, 13; 1 Tim 1, 12).

Kanonsko se, pak, poslanje biskupa moe dogoditi po legitimnim obiajima koje nije

pozvala vrhovna i opa crkvena vlast ili po zakonima koje je ona donijela ili priznala,

ili pak izravno po samom Petrovu nasljedniku; ako on to odbije ili uskrati apostolsko

zajednitvo, biskupi ne mogu biti uzeti u slubu.

25. Sluba propovijedanjaMeu poglavitim dunostima biskupa istie se propovijedanje evanelja. Oni su,

naime, glasnici vjere koji dovode nove uenike Kristu, te autentini ili Kristovom

vlau obdareni uitelji; narodu koji im povjeren oni propovijedaju vjeru koju im

valja vjerovati i primjenjivati u postupanju; oni je razjanjuju u svjetlu Duha Svetoga

iznosei iz riznice objave novo i staro (usp, Mt 13,52 ) te rade na tome da urodi rodom

i budno odbijaju od svoga stada koje mu prijete (usp. 2 Tim 4,1-4 ). Kad biskupi

nauavaju u zajednitvu s rimskim prvosveenikom, trebaju potovati kao svjedoke

boanske i katolike istine; vjernici se pak, sa sudom svojega biskupa, to ga on u

Kristovo ime iznosi u stvarima vjere i udorea, moraju slagati i ua nj pristajati s

religioznim posluhom duha. No taj se religiozni posluh volje i razuma treba na osobit

nain iskazivati autentinom uiteljstvu rimskoga prvosveenika i kad ne govori ex

cathedra; to valja initi tako da se njegovo vrhovno uiteljstvo priznaje s

potovanjem te se iskreno pristaje uz odluke koje on iz no skladu s njegovom

oitovanom kanom i voljom, to se poglavito vidi bilo iz naravi dokumenta bilo i

istoga predlaganja istoga nauka, bilo iz naina izraavanja. Premda biskupi

pojedinano nemaju povlasticu nezabludivosti, oni ipak nezabludivo iznose Kristov

nauk kad se iako raspreni diljem svijeta, ali uvajui svezu zajednitva meu


19/47

sobom i s Petrovim nasljednikom i autentino nauavajui o stvarima vjere i

udorea sloe u nekoj odluci kao konano obvezatnoj. To je jo oitije kad su

okupljeni na nekom ekumenskom koncilu kao uitelji i suci vjere i udorea za

sveopu Crkvu, pa uz njihove definicije valja prianjati s posluhom vjere.

Ta, pak, nezabludivost, kojom je boanski Spasitelj htio svoju Crkvu opremiti u

definiranju nauka o vjeri i udoreu, see tako daleko dokle see polog boanske

objave koji valja sveto uvati i vjerno tumaiti. Rimski prvosveenik, glava

biskupskoga kolegija, ima tu nezabludivost sna gom svoje slube kada kao vrhovni

pastir i uitelj svih Kristovih vjernika, koji svoju brau utvruje u vjeri (usp. Lk 22,

32), proglauje konanim neki nauk u stvarima vjere i udorea. Stoga se njegove

definicije s pravom nazivaju nepromjenjivima, i to po sebi, a ne po pristanku Crkve,

jer su izreene uz pomo Duha Svetoga obeanoga mu u blaenom Petru; stoga imnije potrebno nikakvo odobrenje drugih niti doputaju bilo kakav priziv na koji drugi

sud. Tada, naime, rimski prvosveenik iznosi odluku ne kao privatna osoba, nego on

izlae ili brani nauk katolike vjere kao vrhovni uitelj sveope Crkve u kojem se na

jedinstven nain nalazi nezabludivost same Crkve. Crkvi obeana nezabludivost

nalazi se takoer u zboru biskupa, kada oni vre vrhovnu uiteljsku slubu zajedno s

Petrovim nasljednikom. Tim definicijama nikada ne moe uzmanjkati pristanak

Crkve zbog djelovanja istoga Duha Svetoga; po tom se djelovanju svekoliko Kristovo

stado dri i uva u jedinstvu vjere.Kada, pak, bilo rimski prvosveenik bilo zbor biskupa s njime definiraju neku odluku,

oni je izriu u skladu sa samom objavom uz koju su duni svi pristati i s njome se

suobliiti; ta se objava bilo zapisana bilo predavana po zakonitom slijedu biskupa

i u prvom redu marom rimskoga prvosveenika cjelovito prenosi te uz prosvjetljenje

Duha istine po zorno uva i vjerno izlae. Rimski prvosveenik i biskupi po svojoj se

dunosti i prema vanosti stvari tu objavu marljivo trude prikladnim sredstvima

pravilno istraivati i prikladno izlagati; oni, meutim, ne primaju neku novu javnu

objavu koja bi pripadala u boanski polog vjere.

26. Slubaposveivanja

Biskup, provien puninom sakramenta Reda, upravitelj je milosti vrhovnoga

sveenitva, osobito u euharistiji, koju sam prinosi ili se skrbi za njezino prinoenje,

i po kojoj Crkva neprekidno ivi i raste. Ta je Kristova Crkva uistinu prisutna u svim

zakonitim mjesnim zborovima vjernika koji se, prianjajui uza svoje pastire, i sami u

Novom zavjetu nazivaju Crkvama. Oni su, naime, u svojem mjestu, u Duhu Svetom i

u mnogom obilju (usp. 1 Sol 1, 5) od Boga pozvani novi narod. U njima se

propovijedanjem Kristova evanelja okupljaju vjernici i slavi se otajstvo Gospodnje


20/47

veere da se po blagovanju Gospodnjega tijela i krvi usko povee svekoliko

bratstvo.

U svakom zajednitvu oltara pod svetom slubom biskupa pokazuje se simbol one

ljubavi i jedinstva otajstvenog tijela, bez kojeg [tj, jedinstva] ne moe biti spasenja.

U tim zajednicama, makar su one; esto malene i siromane ili ive u rasprenosti,prisutan je Krist, ijom se moi zdruuje jedna, sveta, kato lika i aposto lska Crkva.

Jer udionitvo u Kristovu tijelu i krvi ne ini drugo doli da prelazimo u ono to

primarno. Svakim legitimnim slavljenjem euharistije upravlja biskup; njemu je

povjerena dunost da Boanskom Velianstvu iskazuje tovanje kranske religije te

upravlja njime prema Gospodinovim zapovijedima i crkvenim zakonima, koje on po

svojemu posebnom sudu dalje odreuje za svoju biskupiju.

Tako biskupi, molei za narod i radei, na mnogo naina i obilato dijele od punine

Kristove svetosti. Slubom rijei priopuju silu Boju vjernicima na spasenje (usp,Rim 1, 16), a po sakramentima, ije pravilno i plodno podjeljivanje ureuju svojom

vluu, oni posveuju vjernike. Oni ureuju podjeljivanje krsta, po kojemu se daje

udio u Kristovom kra ljevskom sveenitvu. Oni su izvorni sluitelji potvrde, djelitelji

svetih redova i upravljai ispovjedne prakse. Oni marno potiu i pouavaju svoje

vjernike da u bogosluju, osobito u svetoj misnoj rtvi, s vjerom i potovanjem vre

svoj dio. Naposljetku, primjerom svojega naina ivota oni moraju biti na korist

onima kojima upravljaju, uvajui svoje ponaanje od svakoga zla i, koliko mogu,

mijenjajui ga uz Boju pomo na bolje, da zajedno s povjerenim im stadom prispijuu vjeni ivot.

27. Sluba upravljanja

Biskupi upravljaju njima povjerenim partikularnim Crkvama kao Kristovi zamjenici i

poslanici savjetom, uvjeravanjem, primjerom, ali i autoritetom i svetom vlau;

njome se slue samo zato da svoje stado izgrauju u istini i svetosti, spominjui se da

onaj koji je vei treba biti kao manji, a starjeina kao sluga (usp. Lk 22, 26-27). Ta im

je vlast, koju osobno obnaaju u Kristovo ime, vlastita, redovita i neposredna, iako

njezino vrenje u konanici vodi vrhovna vlast Crkve te se moe ograniiti nekim

granicama imajui u vidu korist Crkve, odnosno vjernika. Snagom te vlasti biskupi

imaju sveto pravo, a pred Gospodinom dunost, donositi zakone za svoje podlonike

te suditi i ravnati svime to pripada ureenju bogotovlja i apostolata.

Njima je potpuno predana pastirska sluba, odnosno stalna i svagdanja skrb za

njihovo stado; oni se ne smi ju smatrati namjesnicima rimskoga prvosveenika jer

imaju svoju posebnu vlast i u pravom se smislu nazivaju predstojnicima naroda kojim

upravljaju. Njihovu vlast ne krnji vrhovna i opa vlast, nego je, naprotiv, potvruje,

jaa i titi; pritom je Duh Sveti onaj koji postojano uva neokrnjen oblik vlasti to ga


21/47

je Krist Gospodin ustanovio u svojoj Crkvi. Biskup, kojega je poslao Otac obitelji da

upravlja njegovom obitelji, treba drati pred oima primjer Dobroga pastira koji nije

doao da bude sluen, nego da slui (usp. Mt 20, 28; Mk 10, 45) i da za ovce poloi

svoj ivot (usp. Iv 10, 11). Uzet izmeu ljudi i podloan slabosti, on moe suosjeati s

onima koji su u neznanju ili zabludi (usp. Heb 5, 1-2). Neka ne odbija sasluatipodlonike za koje se skrbi kao za svoju pravu djecu te ih potie da s njime marno

surauju. Budui da e za njihove due Bogu poloiti raun (usp. Heb 13, 17), neka se

molitvom, propovijedanjem i svim djelima ljubavi skrbi kako za njih tako i za one koji

jo ne pripadaju jed nomu stadu, a koje neka smatra da su njemu povjereni u

Gospodinu. A kako je on poput apostola Pavla svima dunik, neka bude pripravan sve

evangelizirati (usp. Rim 1, 14-15) i poticati svoje vjernike na apostol ski i misionarski

rad. Vjernici, pak, moraju pristajati uz biskupa kao Cr kva uz Isusa Krista i kao Isus

Krist uz Oca, da po jedinstvu sve bude u skladu i obiluje na slavu Boju (usp. 2 Kor4,15).

28. Prezbiteri u odnosu prema Kristu, biskupima, prezbiteriju i

kranskom narodu

Krist, kojega je Otac posvetio i poslao na svijet (usp. Iv 10, 36), po svojim je

apostolima uinio dionicima svoga posveenja i poslanja njihove nasljednike, tj.

biskupe, koji su u razliitom stupnju zakonito predali dunost svoje slube raznim

nositeljima u Crkvi. Tako crkvenu od Boga ustanovljenu slubu u raznim redovimavre oni koji se ve od starine nazivaju biskupima, prezbiterima i akonima. Premda

prezbiteri nemaju najvii stupanj sveenitva, a u obnaanju svoje vlasti ovise o

biskupima, ipak su s njim povezani sveenikom au te na sliku Krista, vrhovnoga i

vjenoga sveenika (usp. Heb 5, 1-10; 7, 24; 9,11-28) po sakramentu Reda kao pravi

sveenici Novoga zavjeta posveuju za propovijedanje evanelja, za voenje vjernika i

za vrenje slube Boje. Imajui na svojem stupnju slube udjela u slubi jedinoga

posrednika, Krista (usp. 1 Tim 2, 5), oni svima navjeuju boansku rije. Svoju svetu

slubu ponajvie vre u euharistijskom bogosluju, odnosno z borovanju u kojem,

djelujui u Kristovoj osobi i razglaujui njegovo otajstvo, povezuju molitve vjernika

sa rtvom njihove Glave te u misnoj rtvi prikazuju i namjenjuju sve do Gospodnjega

dolaska (usp. 1 Kor 11, 26) jedinu rtvu Novoga zavjeta, to jest, rtvu Krista koji je

jedanput samoga sebe prinio Ocu kao neoka ljani rtveni prinos (usp. Heb 9, 11- 28).

A za vjernike koji se kaju ili su bolesni, oni nadasve vre slubu pomirenja i olakanja

te iznose Bogu Ocu potrebe i molitve vjernika (Heb 5, 1-4). Vrei prema dijelu vlasti .

koju imaju slubu Krista Pastira i Glave, oni sabiru Boju obitelj kao bratstvo koje je u

jedno oduhovljeno te ga po Kristu u Duhu dovode k Bogu Ocu. Njemu se usred stada

klanjaju u duhu i istini (usp. Iv 4, 24). I na poslietku, trude se u propovijedanju i


22/47

pouavanju (usp. 1 Tim 5,17) vjerujui ono to u Gospodinovu zakonu razmatraju i

itaju, nauavaju ono to vjeruju i nasljcdujui ono to nauavaju.

Prezbiteri, briljivi suradnici biskupskoga reda, njegova pomo i orue, pozvani na

sluenje Bojemu narodu, zajedno sa svojim biskupe tvore jedan prezbiterij kojemu

su povjerene razliite dunosti. U pojedinanim mjesnim zborovima vjernika oni na

neki nain ine prisutnim biskupa s kojim su vjerno i velikoduno zdrueni te d ijelom

preuzimaju njegove zadae i njegov skrb te ih svaki dan marno vre. I biskupovim

autoritetom oni posveuju i vode povjereni im dio Gospodnjega stada, na svojemu

mjestu ine vidljivom sveopu Crkvu te snanom pomoi pridonose izgradnji cijeloga

Kristova Tijela (usp. Ef 4, 12). Imajui, pak, uvijek na umu dobro Boje djece, neka

nastoje svojim trudom pridonijeti pastoralnom radu cijele biskupije, tovie i cijele

Crkve. Zbog toga udionitva u sveenitvu i poslanju prezbiteri uistinu trebajupriznavati biskupa kao svojega oca te ga s potovanjem sluati. A biskup neka

sveenike, svoje suradnike, smatra sinovima i prijateljima, kao to i Krist svoje

uenike naziva prija teljima, a ne vie slugama (usp. Iv 15, 15). Svi dakle sveenici,

bilo dijecezanskibilo redovniki, pridrueni su zbog reda i slube zboru biskupa te

prema svojem pozivu i milosti slue dobru cijele Crkve.

Snagom zajednikoga svetoga reenja i poslanja svi su prezbiteri meusobno

povezani prisnim bratstvom, koje se dragovoljno i rado treba oitovati u uzajamnoj

pomoi, kako duhovnoj tako i materijalnoj, kako pastoralnoj tako i osobnoj, te usastancima i zajednitvu ivota, rada i ljubavi. A za vjernike, koje su duhovno rodili u

krstu i nauku (usp. 1 Kor 4, 15; 1 Pt 1, 23), neka se skrbe kao oevi u Kristu. Iz srca

postavi uzorom stadu ( usp. 1 Pt 5,3 ), svojoj mjesnoj zajednici neka tako predsjedaju

i slue da se ona dostojno moe nazivati onim imenom kojim je oznaen jedan i sav

Boji narod, tj. Crkom Bojom (usp. 1 Kor 1, 2; 2 Kor 1,1 i drugdje). Neka misle da

svojim svagdanjim ponaanjem i svojom skrbi moraju pokazati lice prave sveenike

i pastoralne slube vjernicima i nevjernicima, katolicima i nekatolicima: svima

moraju dati svjedoanstvo istine i ivota te kao dobri pastiri tragati takoer za onima

(usp. Lk 15, 4,-7) koji su

- premda krteni u Katolikoj Crkvi

- prestali primati sakramente ili su ak otpali od vjere.

Budui da ljudski rod danas svevie srauje u graansko, gospodarsko i drutveno

jedinstvo, to je vie potrebnoda i sveenici udruenom skrbi i naporom, pod

vodstvom biskupa i vrhovnoga sveenika, uklone svaki razlog podijeljenosti, kako bi

sav ljudski rod bio doveden u jedinstvo Boje obitelji.

29. akoni


23/47

Na niem hijerarhijskom stupnju stoje akoni; na njih se polau ne za sveenitvo,

nego za sluenje. Ojaani sakramentalnom milou, oni, naime, slue Bojem

narodu u zajednitvu s biskupom i njegovim prezbiterijem. Dunost je akona, kako

mu je to povjerila mjerodavna vlast, sveano dijeliti krst, uvati i dijeliti euharistiju, u

ime Crkve prisustvovati enidbi i blagoslivljati je, nositi popudbinu umiruima, itati vjernicima Sveto pismo, pouavati i poticati narod, predvoditi bogotovlje i molitve

vjernika, dijeliti blagoslovine te voditi obred sprovoda i pokopa. A kako su predani

slubi ljubavi i upravljanja, akoni trebaju imati na umu opomenu blaenoga

Polikarpa: Budite milosrdni i marljivi tako da postupate u skladu s istinom

Gospodinovom, koji je svima postao slugom.

Budui da se te zadae, koje su u najveoj mjeri nune za ivot Crkve, uz danas

vaee propise u latinskoj Crkvi u mnogim krajevima mogu vrlo teko ispuniti,

ubudue e se ponovno moi uspostaviti akonat kao vlastit i trajan hijerarhijskistupanj. Mjerodavnim raznovrsnim teritorijalnim skupovima biskupa pak pripada da,

uz odobrenje vrhovnoga sveenika, odlue je li i gdje je za duobrinitvo prikladno

uvesti takve akone. Uz suglasnost rimskoga prvosveenika taj e se akonat moi

podijeliti muevima zrelije dobi, i ako ive u braku, kao u prikladnim maldiima za

koje ipak mora ostati na snazi celibata.

etvrto poglavlje: Laici

30. Uvod

Poto je Sveti sabor prikazao hijerarhijske slube, on svoju pozorno rado usmjeruje

staleu onih Kristovih vjernika koji se nazivaju laici. Premda je sve ono to je bilo

reeno o Bojem narodu jednako upravljeno laicima, redovnicima i klericima, ipak

laicima, mukarcima i emu uzevi u obzir njihovo stanje i poslanje, posebno

pripadaju odreene stvari; zbog posebnih prilika naega vremena valja bolje ispitati

njihove temelje. Sveti pastiri, naime, dobro znaju koliko laici pridonose dobru cijele

Crkve, Oni znaju da ih Krist nije ustanovio kako bi sami na sebe preuzeli svekoliko

spasonosno slanje Crkve prema svijetu, nego je njihova izvrsna zadaa tako pastirski

voditi vjernike i provjeravati njihove oblike sluenja i milosne darove da svi na svoj

nain jednoduno surauju u zajednikom djelu. Jer svi mi moramo, inei istinu u

ljubavi, po svemu rasti u onoga koji je Glava, Krist; polazei od njega, cijelo je Tijelo

sastavljeno i povezano svakom svezom zbrinjavanja, u skladu s djelovanjem i mjerom

svakoga pojedinog lana, a on daje da Tijelo raste i izgrauje se u ljubavi (Ef 4,15-

16).

31. Narav i poslanje laika


24/47

Pod nazivom laika ovdje se razumiju svi Kristovi vjernici, osim lanova svetoga reda i

od Crkve odobrenoga redovnikog stalea, to jest Kristovi vjernici koji su krstom

pritjelovljeni Kristu i ustanovljeni kao Boji narod, a na svoj su nain uinjeni

dionicima Kristove sveenike, proroke i kraljevske slube te u Crkvi i u svijetu

obnaaju svoj dio poslanja cijeloga kranskog naroda, Laicima je svjetovni znaajsvojstven i vlastit. Jer makar katkada obavljali i svjetovne poslove te obavljali ak i

svjetovno zvanje, lanovi svetoga reda ipak su svojim posebnim pozivom poglavito i

slubeno usmjereni na vrenje svete slube, dok redovnici svojim staleom pruaju

sjajno i izvrsno svjedoanstvo o tome da se svijet ne moe preobraziti i prinijeti Bogu

bez duha blaenstava. Zadaa je, pak, laika, po vlastitom pozivu, tragati za Bojim

kraljevstvom bavei se vremenitim stvarima i ureujui ih po Bojemu. Oni ive u

svijetu, to jest u svim i u pojedinanim slubama i poslovima svijeta te u uobiajenim

uvjetima obiteljskoga i drutvenoga ivota, kojima je njihov ivot na neki nainprotkan. Bog ih ovdje poziva da obnaajui svoju vlastitu dunost i voeni

evaneoskim duhom, tako rei iznutra poput kvasca, pridono posveenju svijeta te

tako u prvon redu svjedoanstvom svojega ivotu, blistajui vjerom, nadom i

ljubavlju, drugima oituju Krista. Njima dakle, na osobit nain pripada tako

rasvijetliti i urediti vremenite stvari, s kojima su tijesno povezani, da one bivaju i

rastu u skladu s Kristom te budu na hvalu Stvoritelju i Otkupitelju.

32. Dostojanstvo laika kao lanovaBojega narodaSveta je Crkva po boanskome ustanovljenju ureena i voena u udesnoj

raznolikosti. Kao to li jednome tijelu imamo mnoge udove, a svi udovi nemaju isto

djelovanje, tako smo mi mnogi jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedni drugima

(Rim 12, 4-5).

Jedan je, dakle, izabrani Boji narod: Jedan Gospodin, jedna vjera, jedan krst (Ef

4, 5); zajedniko je dostojanstvo udova zbog njihova preporoda u Kristu, zajednika

milost djece, zajedniki je poziv na savrenstvo, jedno spasenje, jedna nada i

nepodijeljena ljubav. Nema, dakle, nikakve nejednakosti u Kristu i u Crkvi s obzirom

na podrijetlo i narodnost, na drutveni poloaj i spol, jer nema ni idova ni Gr ka,

nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni mukarca ni ene. Svi ste vi naime

jedno Kristu lsusu (Gal 3, 28 gr.; usp. Kol 3, 11).

Ako, dakle, u Crkvi svi i ne idu istim putem, svi su ipak pozvani na svetost i po Bojoj

su pravednosti zadobili jednaku vjeru (usp. 2 Pt 1, 1). Premda su neki po Kristovoj

volji za druge odreeni kao uitelji, djelitelji otajstava i pastiri, ipak meu svima vlada

prava jednakost s obzirom na dostojanstvo i s obzirom na svim vjernici ma zajedniko

djelovanje u izgradnji Kristova Tijela. Razlika, naime, koju je Gospodin postavio

izmeu svetih sluitelja i ostaloga Bojega naroda, nosi sa sobom povezanost jer su


25/47

pastiri i drugi vjernici meusobno povezani tijesnom zajednikom svezom; slijedei

Gospodinov primjer, crkveni pastiri trebaju sluiti jedan drugomu i drugim

vjernicima, a ovi trebaju revno i udrueno suraivati s pastirima i uiteljima. Tako

neka svi u raznolikosti svjedoe o udesnome jedinstvu u Kristovu Tijelu: sama

razliitost milosti, sluba i dje latnosti, naime,sabire Boju djecu u jedno jer sve toini jedan te isti Duh (1 Kor 12, 11). Kao to, dakle, laici, po boanskoj naklonosti,

imaju za brata Krista koji je makar bio Gospodarem sviju doao sluiti, a ne biti

posluivan, tako imaju za brau takoer one koji su postavljeni u svetu slubu te

nauavajui, posveujui i upravljajui Kristovom vlau, takopasu Boju obitelj da

svi ispunjuju novu zapovijed ljubavi. Gledom na to, sveti Agustin vrlo lijepo kae:

Gdje me plai ono to sam vama, ondje me tjei to to sam s vama. Vama sam naime

biskup, a s vama sam kranin. Ono je naziv slube, a ovo milosti; on naziv pogibli, a

ovo spasa.

33. Apostolat laika

Laici okupljeni u Bojem narodu i postavljeni pod jednom gluv u jednom Kristovu

Tijelu, poziv se, tko god oni bili, da kao ivi ud svim svojim silama, koje su do tom

Stvoritelja i milou Spasitelja primili, pridonose rastu Crkve njezinu neprestanu

posveivanju. Apostolat laika je udionitvo u samom spasonosnom poslanju Crkve;

svi su odreeni za taj apostolat samoga Gospodina po krstu i potvrdi. A

sakramentima se, u prvom redu svetom euharistijom, priopuje i hrani ona ljubavprema Bogu i prema ljudima koja je duom svega apostolata. Laici su, pak, posebno

pozvani na to da Crkvu uprisutnjuju ine je djelatnom na onim mjestima i u onim

prilikama gdje ona samo po njima moe postati sol zemlje. Tako je svaki laik, po

samim darovima koje je primio, ujedno svjedok i ivo sredstvo poslanja same Crkve,

pre ma mjeri dara Kristova (Ef 4, 7).

Osim toga apostolata, koji pripada svim Kristovim vjernicima, laici mogu povrh toga

biti pozvani na jo neposredniju suradnju u apostolatu hijerarhije, poput onih

mueva i ena koji su apostolu Pavlu pomagali u evanelju, trudei se mnogo u

Gospodinu (usp. Fi14, 3; Rim 16, 3ss). Osim toga, oni su podobni da im hijerarhija

radi duhovne svrhe povjeri obavljanje neke crkvene slube.

Na svim laicima, dakle, lei asno breme truditi se oko toga da boanski naum

spasenja sve vie i vie, posvuda na zemlji, dopire do svih ljudi svih vremena. Stoga

neka im u svakom pogledu bude otvoren put da prema svojim silama i potrebama

vremena neumorno sudjeluju u spasonosnom djelu Crkve.

34. Sveenikasluba laika


26/47

Budui da je vrhovni i vjeni sveenik Isus Krist htio takoer po laicima nastaviti

svoje svjedoenje i svoje sluenje, on ih oivljuje svojim Duhom i bez prestanka ih

potie na svako dobro i savreno djelo.

Onima, naime koje je prisno zdruio sa svojim ivotom i poslanjem, Krist je takoder

dao udjela u svojoj sveenikoj slubi radi vrenja duhovnoga bogotovlja da Bogbude proslavljen, a ljudi spaeni. Zbog toga su laici, kao oni koji su Kristu predani i

Duhom Svetim pomazani, pozvani i opremljeni kako bi se u njima proizveli uvijek

obilniji plo dovi Duha. Sva njihova djela, naime, molitve i apostolski pothvati,

brani i obiteljski ivot, svagdanji posao, odmor duha i tijela, ako se vre u Duhu,

tovie, i ivotne tekoe, ako se strpljivo podnose, postaju duhovnim rtvama, Bogu

milima po Isusu Kristu (usp. 1 Pt 2, 5); one se u euharistijskom slavlju zajedno s

prinosom Gospodnjega tijela pobono prikazuju Ocu. Tako i laici, kao klanjatelji koji

posvuda sveto postupaju, posveuju Bogu sam svijet.

35. Prorkasluba laika

Krist, veliki prorok koji je svjedoenjem ivota i snagom rijei proglasio Oevo

Kraljevstvo, ispunja sve do puno ga oitovanja slave svoju proroku slubu ne samo

po hijerarhiji koja u njegovo ime i njegovom vlau nauava nego i po laicima,

koje je tako uinio. svjedocima i opremio ih osjeajem vjere i milou rijei (usp. Dj 2,

17-18; Otk 19, 10) da snaga evanelja sjaji u svagdanjem obiteljskom i drutvenom

ivotu. Oni sc pokazuju kao djeca obeanja, ako jaki u vjeri i nadi otkupljujusadanji trenutak (usp. Ef 5, 16; Kol 4, 5), a u strpljivosti iekuju buduu slavu (usp.

Rim 8, 25). Tu pak nadu neka ne kriju u nutrini srca, nego neka je neprekidnim

obraenjem i borbom protiv vladara svijeta ovih tmina, protiv duhovnih bia zloe

(Ef 6, 12) izraavaju takoer u strukturama svjetovnoga ivota.

Kao to sakramenti Novoga zakona, kojima se hrani ivot i apostolat vjernika,

predoznauju novo nebo i novu zemlju (usp. Otk 21, 1), tako su i laici moni glasnici

vjere u stvarima kojima se valja nadati (usp. Heb 11, 1) ako sa ivotom po vjeri posto

jano povezuju ispovijedanje vjere. Ta evangelizacija, to jest Kristova poruka iznesena

svjedoenjem ivota i rijeju, zadobiva osebujno obiljeje i posebnu uinkovitost iz

toga to se izvruje u uobiajenim okolnostima svijeta.

U toj se zadai od velike vrijednosti pokazuje onaj stale ivota koji je posveen

posebnim sakramentom, to jest brani i obiteljski ivot. Ovdje je vjebalite i izvrsna

kola apostolata laika, gdje kranska religija proima cjelokupno ivotno ureenje te

ga iz dana u dan sve vie preobraava; ovdje enidbeni drugovi imaju vlastito zvanje

da uzajamno budu sebi i djeci svjedoci vjere i Kristove Ijubavi.Kranska obitelj

glasno razglauje ne samo prisutne sile Bojega kraljevstva nego i nadu u vjeni ivot.

Tako ona svojim primjerom i svjedoenjem prokazuje svijet zbog grijeha, a


27/47

rasvjetljuje one koji tragaju za istinom.

Stoga laici mogu i moraju pridonositi svoje dragocjeno djelovanje za evangelizaciju

svijeta takoer kada su zaokupljeni vremenitim brigama. Premda neki od njih prema

svojoj osposobljenosti nadopunjuju neke svete slube ako nema svetih slu benika ili

su sprijeeni u progoniteljskom reimu, te iako mnogi od njih sve svoje sile ulau uapostolski rad, ipak svi moraju suraivati u irenju i rastu Kristova kraljevstva u

svijetu. Zbog toga laici trebaju promiljeno prionuti uz dublje upoznavanje objavljene

istine te od Boga ustrajno moliti za dar mudrosti

36. Kraljevska sluba laika

Krist je, postavi posluan sve do smrti te zbog toga uzvien od Oca (usp. Fil2, 8-9),

uao u slavu svojega kraljevstva. Njemu je sve podvrgnulo, a on e sebe i sve stvoreno

podvri Ocu da Bog bude sve u svemu (usp. J Kor 15, 27-28). Tu je vlast onpodao uenicima da i oni budu postavljeni u kraljevsku slobodu te samoodricanjem i

svetim ivotom u sebi pobjede kraljevstvo grijeha ( usp. Rim 6,12 ), tovie, da

sluei Kristu takoer u drugima, poniznou i strpljivou privedu svoju brau

onomu Kralju kojemu sluiti znai kraljevati. Gospodin, naime, eli proiriti svoje

kraljevstvo i putem vjernika laika, to jest kraljevstvo istine i ivota, kraljevstvo

svetosti i milosti, kraljevstvo pravednosti, ljubavi i mira; u tom e kraljevstvu samo

stvorenje biti osloboeno od robovanja pokvarljivosti u slobodu slave djece Boje

(usp. Rim 8, 21). Uenicima je doista dano veliko obeanje i velika zapovijed: Jer sve je vae, vi ste pak Kristovi, a Krist je Boji (1 Kor 3, 23).

Vjernici, dakle, moraju prepoznati unutranju narav, vrijednost i usmjerenost

svekolikoga stvorenja na slavu Boju te si i po svjetovnim djelima uzajamno pomagati

za svetiji ivot tako da se svijet natopi Kristovim duhom i uspjenije postigne svoju

svrhu u pravednosti, ljubavi i miru.

U openitom ispunjavanju te dunosti laici zauzimaju poglavito mjesto. Stoga neka

svojom mjerodavnou u svjetovnimstrukama te svojom djelatnou, koju Kristova

milost iznutra uzdie, snano pridonesu tome da stvorena dobra prema

Stvoriteljevu naputku i rasvjetljenju njegove Rijei ljudskim radom, tehnikim

umijeem i graanskom kulturom budu briljivo obraivana i na korist zaista svim

ljudima; neka meu njima budu prikladnije razdijeljena te neka na svoj nain vode k

sveopemu napretku u ljudskoj i kranskoj slobodi. Tako e Krist, po udovima

Crkve, svojim spasonosnim svjetlom sve vie i vie rasvjetljivati cjelokupno ljudsko

drutvo.

Osim toga, ako navike negdje potiu na grijeh, neka laici takoer udruenim silama

tako ozdravljaju svjetov ne ustanove i prilike da sve bude uoblieno po pravilima

pravednosti te vie potie vrenje krjeposti negoli to ga prijei. Radei tako, oni


28/47

udorednom vrijednou proimaju kulturu i ljudska djela. Na taj se nain njiva

svijeta bolje pripravlja za sjeme boanske rijei i ire se otvaraju vrata Crkve, kroz

koja u svijet treba ui poruka mira.

Zbog same rasporedbe spasenja, neka vjernici naue pomno razlikovati izmeu onih

prava i dunosti kojima su obvezani ukoliko su lanovi Crkve i onih koje im pripadajukao lanovima ljudskoga drutva. Neka se potrude oboje skladno zdruiti imajui na

pameti da se u svakoj vremenitoj stvari moraju voditi kranskom sa vjeu jer se

nijedna ljudska djelat nost, pa ni u vremenitim stvarima ne moe oteti Bojoj

zapovijedi. U nae je pak vrijeme u najveoj mjeri potrebno da ta razlika i sklad

ujedno to jasnije odsijevaju u vjernikom ainu postupanja kako bi poslanje Crkve

to potpunije uzmoglo odgovoriti posebnim uvjetima dananjega svijeta. Kao to se,

naime, mora priznati da se zemaljska drava, koja se s pravom skrbi oko svjetovnih

stvari, upravlja vlastitim naelima, tako se s pravom odbacuje poguban nauk kojinastoji izgraditi drutvo tako da uope ne uzima u obzir religiju te napada i rui

slobodu vjerovanja u graana.

37. Odnos laika i hijerarhije

Laici, kao i svi Kristovi vjernici, imaju pravo obilno primati od svetih pastira duhovna

dobra Crkve, napose pomo Boje rijei i sakramenata; neka im otkrivaju svoje

potrebe i elje s onom slobodom i s onim po vjerenjem koji dolikuju Bojoj djeci i

brai u Kristu. Prema znanju, mjerodavnosti i izvrsnosti poloaja koji im je vlastit, oniimaju mogunost, tovie i dunost, oitovati svoje miljenje o onome to se tie

dobra Crkve. Ako bude potrebno, neka se to ini preko ustanova koje je Crkva za to

ustanovila, uvijek u istinitosti, odvanosti i razboritosti, s potovanjem i ljubavlju

prema onima koji na temelju svoje svete slube zastupaju Krista. Laici poput svih

Kristovih vjernika neka s kranskom poslunou spremno prihvaaju ono to sveti

pastiri, kao Kristovi predstavnici, odreuju u Crkvi kao uitelji i upravitelji; tako oni

slijede primjer Krista koji je svojom poslunou sve do smrti svim ljudima otvorio

blaeni put slobode djece Boje. Isto tako neka ne propuste u svojim molitvama

preporuivati Bogu svoje predstojnike jer oni neprestano bdiju kao oni koji trebaju

poloiti rauno naim duama, da to ine s radou, a ne stenjui (usp. Heb 13, 17).

A sveti pastiri neka priznaju i promiu dostojanstvo i odgovornost laika u Crkvi; neka

se rado poslue njihovim razboritim savjetom, s povjerenjem neka im povjere

dunosti u sluenju Crkvi te im ostave slobodu i prostor djelovanja, tovie, neka ih

ohrabruju da se i na vlastitu pobudu daju na posao. Neka oinskom lju bavlju i

pozorno u Kristu razmotre pothvate, prijedloge i elje koje laici predlau. Pastiri e,

pak, briljivo priznavati pravednu slobodu koja u dravi pripada svima. Iz toga

prisnog ophoenja izmeu laika i pastira valja za Crkvu oekivati mnoga dobra: tako,


29/47

naime, u laika jaa osjeaj vlastite odgovornosti, gaji se revnost, a sile laika lake se

pridruuju djelu pastira. Ti e, pak, potpomognuti iskustvom laika, uzmoi tonije i

prikladnije rasuivati u duhovnim i vremenitim stvarima tako da sva Crkva, ojaana

svim svojim udovima, uspjenije ispuni svoje poslanje za ivot svijeta.

38. Zakljuak

Svaki laik mora biti pred svijetom svjedok uskrsnua i ivota Gospodina Isusa te znak

ivoga Boga. Svi zajedno i svaki pojedinano sa svoje strane moraju hraniti svijet

duhovnim plodovima (usp. Gal 5,22) te u nj ulijevati duha koji odu hovljuje one

siromahe, krotke i miroljubive, koje je Gospodin u evanelju proglasio blaenima

(usp. Mt 5, 3-9). Rijeju, to je dua u tijelu, to neka budu krani u svijetu!

Peto poglavlje: Opi poziv na svetost u Crkvi39. Uvod

Vjera ui da je Crkva, ije otajstvo izlae Sveti sabor, trajno sveta. Krist, Sin Boji koji

se s Ocem i Duhom slavi kao jedini Sveti, ljubio je, naime, Crkvu kao svoju

zarunicu tako to je samoga sebe predao za nju da je posveti (usp. Ef 5, 25-26) te si

ju je pridruio kao svoje Tijelo i obasuo je darom Duha Svetoga na slavu Boju. Tako

su svi u Crkvi, bilo da pripadaju hijerarhiji bilo da ih ona pastirski vodi, pozvani na

svetost, prema onoj Apostolovoj: Ovo je naime volja Boja: vae posveenje (1 Sol4, 3; usp. Ef 1, 4). Ta se, pak, svetost Crkve neprestance oituje i mora oitovati u

plodovima milosti koje Duh proizvodi u vjernicima; ona se izraava u mnogo oblika

kod pojedinaca koji u svojem ivotnom redu tee savrenstvu ljubavi tako da izgra-

uju druge; na svoj se poseban nain ona pojavljuje u praksi savjeta koji se

uobiajeno nazivaju evaneoskima. Praksu tih savjeta prihvaaju na poticaj Duha

Svetoga mnogi krani, bilo privatno bilo u nainu ivota ili staleu, koji su odobreni

od Crkve: ta praksa prua i treba pruati svjedoenje i primjer iste te svetosti.

40. Opi poziv na svetost

Gospodin Isus, boanski uitelj i uzor svake savrenosti, svim je svojim uenicima i

svakome pojedinome bilo kojega ivotnog stanja propovijedao svetost ivota, iji je on

sam poetnik idovritelj: Budite, dakle, savreni kao to je savren i Otac va

nebeski (Mt 5, 48). U sve je, naime, udahnuo Duha Svetoga da ljube Boga svim

srcem, svom duom, svim umom i svom svojom snagom (usp. Mk 12, 30) te da se

uzajamno ljube kao to ih je Krist ljubio (usp. Iv 13, 34; 15, 12). Kristovi su sljedbenici

od Boga pozvani, ne zbog svojih djela, nego po njegovu naumu i milosti; opravdani u

Isusu Kristu, u krstu vjere uistinu su uinjeni djecom Bojom i dionicima boanske


30/47

naravi, te su stoga doista posveeni. Oni, dakle, ivei moraju uz Boju pomo drati i

usavravati svetost koju su primili. Apostol ih opominje da ive kako dolikuje

svetima (Ef 5, 3), da se obuku kao Boji izabranici, sveti i ljubljeni, u duboko

milosre, dobrostivost, poniznost, skromnost i strpljivost (Kol 3, 12) te da donesu

plodove Duha za posveenje (usp. Gal 5, 22; Rim 6, 22). A budui da se umnogoemu o sve ogrjeujemo (usp. Jak 3, 2), neprestance nam je potrebno Boje

milosre te svaki dan moramo moliti: Otpusti nam nae dugove (Mt 6, 12).

Svima je stoga razvidno da su svi Kristovi vjernici, kojega god stalea ili reda, pozvani

na puninu kranskoga ivota i na savrenstvo ljubavi; tom se svetou i u

zemaljskom drutvu promie ovjeniji nain ivota. Da bi postigli tu svetost, vjerni ci

neka ulau sile koje su primili prema mjeri Kristova dara da se idui njegovim

stopama i suoblieni njegovoj slici te vrei u svemu Oevu volju svom duom

posvete Bojoj slavi i sluenju blinjemu. Tako e se svetost Bojega naroda razrasti uobilne plodove, kao to to u povijesti Crkve sjajno pokazuju ivoti tolikih svetaca.

41. Mnogostruki oblici svetosti

Oni koje vodi Duh Boji razvijaju jednu svetost u razliitim nainima i dunostima

ivota; sluajui Oev glas i klanjajui se Bogu Ocu u duhu i istini, oni nasljeduju

siromanog i poniznog Krista kako bi zavrijedili biti sudionicima njegove slave. Svaki

pojedini, naime, treba u skladu s vlastitim darovima i zadaama bez oklijevanja ii

naprijed na putu ive vjere koja pobuuje nadu i djeluje po ljubavi.Prije svega, pastiri Kristova stada moraju sveto i poletno, ponizno i snano obavljati

svoju slubu na sliku vrhovnoga i vjenoga Sveenika, Pastira i Biskupa naih dua;

tako obavljena, bit e ona i za njih izvrsno sredstvo posveenja. Izabrani za puninu

sveenitva, obdareni su sakramentalnom milou da molei, rtvujui i

propovijedajui svakim oblikom biskupske skrbi i sluenja izvruju savrenu slubu

pastirske ljubavir neka se ne boje poloiti ivot svoj za ovce te postavi uzorom stadu

(usp. 1 Pt 5, 3), neka svojim primjerom svakodnevno potiu Crkvu na veu

svetost. Prezbiteri, u slinosti redu biskupa kojima tvore duhovnu krunu te imajui

udjela u milosti njihove slube, neka po Kristu, vjenome i jedinome posredniku,

svagdanjim vrenjem svoje slube rastu u ljubavi prema Bogu i blinjemu; ne ka

uvaju svezu sveenikoga zajednitva, neka obiluju u svakom duhovnom dobru te

svima prue ivo svjedoanstvo o Bogu, mjerei se s onim sveenicima koji su tijekom

stoljea u poniznom i esto skrovitom sluenju ostavili prejasni primjer svetosti.

Njihova je hvala u Bojoj Crkvi. Po dunosti molei i prinosei rtvu za svoj puk i za

sav Boji narod te spoznavajui ono to ine i nasljeuju i ono to vre neka ne samo

ne budu sprjeavani apostolskom skrbi, opasnostima i brigama nego neka sc radije po

njima uspnu do vie sve tosti tako da hrane i njeguju svoje djelovanje iz obilja


31/47

kontemplacije i na okrjepu svekolikoj Bojoj Crkvi. Neka svi prezbiteri, a osobito oni

koji se s posebnoga naslova svojega rede nja nazivaju biskupijskima, imaju na umu

koliko v jerna povezanost i velikoduna suradnja s njihovim biskupom pridonosi

njihovu posveenju.

Na osobit su nain dionici poslanja i milosti vrhovnoga sveenika takoer slubenici

niega reda, prije svega akoni, koji se sluei otajstvima Krista i Crkve moraju

uvati istima od svake mane te tako ugaati Bogu i skrbiti se za svako dobro pred

ljudima (usp. 1 Tim 3, 8-10 i 12-13). Klerici, koje je Gospodin pozvao i odredio da

imaju dio s njime, pod nadzorom se pastira pripremaju za dunosti sluba; oni su

duni suobliiti svoju pamet i srce tom uzvienom izabranju tako da su postojani u

molitvi i gorljivi u ljubavi, mislei na sve to je istinito, pravedno i na dobru glasu te

radei sve Bogu na slavu i ast. Njima pridolaze oni od Boga izabrani laici, koje jebiskup pozvao da se posve predaju apostolskim djelima i s bogatim plodovima rade

na njivi Gospodnjoj.

Kranski se enidbeni drugovi i roditelji, slijedei vlastiti put u vjernoj ljubavi,

moraju tijekom cijeloga ivota uzajamno podravati u milosti te kranskim naukom

i evaneoskim krjepostima proeti potomstvo koje su s ljubavlju od Boga primili.

Tako oni, naime, svima pruaju primjer neumorne i velikodune ljubavi, izgrauju

bratstvo ljubavi te postaju svjedocima i suradnicima plodnosti Majke Crkve, za znak i

udionitvo u onoj ljubavi kojom je Krist ljubio svoju Zarunicu te sama sebe za njupredao. Slian primjer na drugi nain daju udovice/udovci i neoenjeni/neudate koji i

sami mogu nemalo pridonijeti svetosti i radinosti Crkve. Oni pak, koji esto rade

teke poslove, moraju sami sebe usavra vati ljudskim djelima, pomagati

sugraanima te cjelokupno drutvo i sve stvorenje pokretati prema bolje mu stanju; u

djelotvornoj ljubavi oni takoer moraju nasljedovati Krista njegove su ruke

obavljale tesarske poslove, a s Ocem on uvijek radi na spasenje sviju tako da se u

nadi raduju, nose terete jedni drugima te se samim svojim svagdanjim radom

uspinju i do vie takoer apostolske svetosti.

Neka znaju da su za spasenje svijeta na poseban nain sjedinjeni s Kristom patnikorn

oni koji su pritijenjeni siromatvom, slabou, boleu i razliitim nevoljama ili pak

trpe progonstvo zbog pravednosti; njih je Gospodin u evanelju proglasio blaenima,

a Bog svake milosti, koji nas je u Isusu Kristu pozvao u svoju vjenu slavu, nakon

kratkih e ih patnja sam usavriti, ojaiti i uvrstiti (1 Pt 5, 10).

Svi e, dakle, Kristovi vjernici u svojim ivotnim uvjetima, dunostima i okolnostima

po svemu tome iz dana u dan biti posveivani ako s vjerom budu sve primali iz ruku

8/3/2019 Lum

Lumen Gentium (1965)

Documents

Transcript of Lumen Gentium (1965)