LM2

ISSN 1800-7007

LINGUA MONTENEGRINA asopis za jezikoslovna, knjievna i kulturna pitanja

LINGUA MONTENEGRINAthe magazine of linguistic, literature and cultural issues

Broj 2

Izdava INSTITUT ZA CRNOGORSKI JEZIK I JEZIKOSLOVLJE

VOJISLAV P. NIKEVI

Redakcijski odbor

Radoslav Rotkovi (Herceg-Novi)Josip Sili (Zagreb)Vuki Pulevi (Podgorica)arko urovi (Cetinje)Amira Turbi-Hadagi (Tuzla)Przemysav Brom (Katowice)Milorad Nikevi (Osijek)Aleksandra Banjevi (Podgorica)Aleksandra Nikevi-Batrievi (Podgorica)Ljudmila Vasiljeva (Lavov)edomir Drakovi (Cetinje) edomir Bogievi (Podgorica)Adnan irgi (Podgorica)

Glavni i odgovorni urednik Adnan irgi

Sekretar RedakcijeAleksandar Radoman

Tehnika obradaDarko urovi

tampaIVPE Cetinje

Tira500

Cetinje, 2008.

3Vojislav P. NIKEVI (Cetinje)Institut za crnogorski jezik i jezikoslovljeUDK 811.163.4.09

NAUNI POGLEDI DALIBORA BROZOVIA NA CRNOGORSKI JEZIK

Akademik Dalibor Brozovi, kao jedan od najveijeh jezikoslovaca svojega doba, trajno je nauno obiljeio vrijeme u kojemu ivi i stvara. Jo od pojave znamenite Deklaracije o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika (1967), iji je jedan od najue grupe tvoraca, kretao se u irokome krugu od kroatistike preko jugoslavistike do indoevropeistike. Ogranien slubenijem tzv. srpskohrvatskim / hrvatskosrpskijem, hrvatskim ili srpskijem jezikom, bavio se i jezikom Crnogoraca u enciklopedistici i leksikologiji. Tako je poslije nekoliko neuspjenijeh pokuaja crnogorskih jezikoslovaca sainio jedinicu CRNOGORCI II Jezik u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije. Ta jedinica je morala proi rigoroznu proceduru usaglaavanja recenzenata svijeh redakcija republika i pokrajina Enciklopedije Jugoslavije. Za razliku od te najstudioznije enciklopedijske jedinice, koja je predstavljala prvu i jedinu od takvijeh sinteza o jeziku Crnogoraca, akademik Brozovi i u jedinici CRNOGORCI vrlo kratko obrauje njihov Jezik u Hrvatskoj enciklopediji. Uzimajui u obzir sva ustavnopravna i drutveno-politika ogranienja u kojijema su nastale te dvije enciklopedijske jedinice o jeziku Crnogoraca, autor ovoga referata je nastojao da analitiko-kritiki preispita postavke u njima sadrane, polazei od saznanja

o crnogorskom jeziku iz dananje vremenske perspektive.1

Tekst je pisan za nauni skup Zadarski filoloki dani, Odjel za kroatistiku i slavistiku Sveuilita u Zadru, 8-9. lipnja 2007. Priredio ga i prilagodio strukturi asopisa Adnan irgi.Prikazani rezultati proizali su iz naunoga projekta Kulture u doticaju: Stoljetni hrvatski i crnogorski knjievni i jezini identiteti, provoenog uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske.

Rad je anonimno recenziran na Filozofskom fakultetu u Zadru, e je pozitivno vrjednovan. Prenosimo ove jednu recenziju:

LINGUA MONTENEGRINA, br. 2, Cetinje 2008.Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi

4Akademik Dalibor Brozovi, jedan od vodeijeh hrvatskih i uopte svojevremeno jugoslovjenskijeh jezikoslovaca, kreui se u irokome rasponu od kroatistike preko jugoslavistike do indoevropeistike, u dva navrata je u enciklopedistici pisao o jeziku Crnogoraca. Prvi put je to uradio u jedinici CRNOGORCI II Jezik2 i drugi put u odrednici Crnogorci. Jezik.3 U ovome referatu govoriu analitiko-kritiki o tijem dvijema enciklopedijskim jedinicama uzimajui u obzir vrijeme, drutveno-politike okolnosti u kojima su nastale, ogranienja koja su ga sprjeavala da slobodno iskae naune poglede na crnogorski jezik. Crnogorski jezik je tada bio tabu tema, sve do 1997.

Jedinica CRNOGORCI II Jezik je nastala i objavljena kada je u lanu 172, stav 2 Ustava Socijalistike Republike Crne Gore iz 1974. godine stajalo: U Socijalistikoj Republici Crnoj Gori u slubenoj upotrebi je srpskohrvatski jezik ijekavskoga izgovora. Ravnopravna su oba pisma irilica i latinica. Ta ustavno-pravna norma obavezivala je prof. Dalibora Brozovia da reenu jedinicu saini u duhu i u skladu s njom. Osim toga, postojali su i drugi bitni ograniavajui faktori koji se moraju uzeti u obzir prilikom njezine izrade u smislu neslobode to ga je sputavala i onemoguavala da je napie po svojoj naunoj savjesti.

Autor u radu iscrpno pokazuje nevolje kroz koje je proao crnogorski jezik i narod u nemilosrdnom bratskom zagrljaju sa Srbima. Taj zaneseni montenegrist, rekao bih i utemeljitelj montenegristike i zaslunih za njezino priznavanje u slavistikim krugovima s velikom zahvalnou priznaje pomo hrvatskih jezikoslovaca u priznavanju i afirmaciji crnogorskoga jezika u mozaiku slavenskih jezika. Osobitu ulogu u tom priznaje s pravom Daliboru Brozoviu. Korak po korak istie Brozovieve znanstvene poglede koji su na neki nain stvarale znanstveni okvir za pojavu crnogorskoga jezika kao slina mnogima i razliita od svih. U tekim vremenima bilo je to znanstveno zakamuflirano, ali stjecajem povoljnijih okolnosti Brozovieva, i uope hrvatska, podrka Crnogorcima i njihovu jeziku dola je vie, jasnije do izraaja.

Ovaj lanak treba svakako objaviti na crnogorskom jeziku, kako je i napisan.Mislim da bi svaka kroatizacija (osim prijevoda) bila falsifikat. A to nikomu ne

treba.Datum recenzije: 19. svibnja 2008.1 U vrijeme kad je nastao ovaj rad, crnogorski jezik jo uvijek nije bio proglaen

za slubeni. Budui da se rad ove posthumno objavljuje, razumljivi su razlozi zbog kojih nijesmo vrili intervencije u njemu. Primjedba prireivaa. 2 Dalibor Brozovi, CRNOGORCI II Jezik, Enciklopedija Jugoslavije, 3, Crn-, Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 1984, 58-61. 3 Dalibor Brozovi, Crnogorci. Jezik, Hrvatska enciklopedija, 2, Be-Da, Jugoslavenski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 2000, 4.

Vojislav P. NIKEVI

5Prodor novijeh saznanja o Crnoj Gori i Crnogorcima poslije pojave znamenite Deklaracije o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika (1967) poevi od 1968. godita nametnuo je potrebu da se u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije i u odnosu na Crnogorce kao narod i naciju sa svijema atributima to im kao takvima pripadaju po jedinstvenoj shemi postupi kao i s drugijema jugoslovjenskim narodima i nacijama. Po toj shemi dobijena je i odrednica Jezik Crnogoraca za enciklopedijsku obradu fiksiranog obima. Ve samijem tim, u odnosu na odrednicu Crnogorski govori Luke Vujovia iz prvog izdanja Enciklopedije Jugoslavije4, koja je obuhvatila samo polovinu mjesnijeh govora Crne Gore (tzv. starije tokavske govore),5 a ostala polovina njezinijeh mjesnih govora (tzv. mlai tokavski govori) bila je preputena hercegovakijem govorima u kvalitativnome i kvantitativnom smislu to je znaio ogromni pojmovni napredak. Redakcija SR Crne Gore Enciklopedije Jugoslavije je njezinu izradu povjerila dr. Mitru Peikanu, a recenziranje iste mojoj osobnosti. U veoma opsenoj i detaljno potkrijepljenoj recenziji njegov tekst sam ocijenio slabijem, pa je kao takvi odbijen. Potom su Branislav Ostoji i Mato Piurica od Redakcije angaovani da napiu novu jedinicu. Oni su to uradili pod uslovom da se ne pojavljuju kao njezini potpisnici. I ona je u recenzentskoj proceduri ocijenjena kao nezadovoljavajua. Poslije toga sam od Redakcije zamoljen i ja da je sainim. To sam sa zadovoljstvom uinio. Meutijem, kako sam bio previe eksponiran i umijean u tadanje sporove o jeziku, u Redakciji su stali na stanovite da se moja verzija ne stavlja u javnu proceduru, ve da se sve verzije jedinice stave na uvid Slobodanu Vujaiu, koji e, budui da je neeksponiran i nezamjeren, na podlozi njih sainiti i ponuditi svoju verziju. On je to uradio, opredjeljujui se uglavnom za moju verziju jedinice.6 Ta je verzija ustupljena na recenziranje Radoslavu Katiiu i

4 Luka Vujovi, Crnogorski govori, Enciklopedija Jugoslavije, 2, Bosna-Dio. Izdanje i naklada Leksikografskog zavoda FNRJ, Zagreb, MCMLVI, 494-495. 5 Kada su u 1. izdanju Enciklopedije Jugoslavije bili doli na red i Crnogorci da budu obraeni kao narod i nacija, Miroslav Krlea, direktor Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda, na linu intervenciju Aleksandra Rankovia, morao je obustaviti njihovu obradu. Tako su oni jedini u tome izdanju ostali neobraeni, a Redakcija NR Crne Gore Enciklopedije Jugoslavije rasputena i pripojena Redakciji NR Srbije Enciklopedije Jugoslavije. 6 Mitar Peikan, Pravci diferenciranja i klasifikacije crnogorskih govora i neki problemi njihova prouavanja, Crnogorski govori. Rezultati dosadanjih ispitivanja i dalji rad na njihovom prouavanju. Radovi sa naunoga skupa, Titograd 12. i 13. maj 1983, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Nauni skupovi. Knjiga 12. Odjeljenje

Nauni pogledi Dalibora Brozovia na crnogorski jezik

6Pavlu Iviu. Katii je (poslije usaglaavanja stavova) pozitivno, a Ivi negativno ocijenio. Tako je i ona otpala. Nakon to su se izreali crnogorski autori, Redakcija se opredijelila za Dalibora Brozovia. Poslije poduega recenzentskog i redakcijskoga usaglaavanja stavova o njoj, to e rei niza ustupaka i kompromisa koje je uinio suprotnoj strani, konano je 1984. godita objavljena. Eto kako se teko probijao crnogorski jezik.

U Brozovievoj verziji najpozitivnije je to to se na njezinome samom poetku konstatuje da idiom u Crnoj Gori predstavlja Jezik crnogorskog naroda.7 Znaajno je u njoj jo i to to se u dijahronijskoj i sinhronijskoj ravni svi njezini mjesni govori i na njima zasnovano naljee pismenosti i knjievnosti nalaze na okupu, tj. zajedno kao naljee to njoj pripada. A najvei nedostatak se sastoji u tome to se jeziku ni u odabranijem djelima ak dvojice najveih crnogorskijeh pisaca iz predvukovskoga perioda (1360-1830) i poetaka prijelaznoga perioda (1830-1863), Petra I. i Petra II. Petrovia Njegoa, a o drugijema da se i ne zbori, ne priznaje knjievni status stoga to nijesu ta djela stvorili u vukovskome tipu jezika. I da ne bi zapao u kontradikciju, iz tog razloga ih tretira tako kao da ne pripadaju knjievnosti, beletristici, nego samo pismenosti.8 To je bio ustupak srpskijem lingvistima koji je Dalibor Brozovi morao da uini

umjetnosti. Knjiga 3. Titograd, 1984, 54, ogoren to sam odbio njegovu verziju jedinice, to je propratio komentarom: A kondenzat takvih nesuvislosti zalijetao se i prema Enciklopediji Jugoslavije, samo pod drugim autorskim imenom. 7 Prof. dr. Dragoje ivkovi, Prilog pitanju razvoja crnogorske istoriografije (Neke karakteristike najnovije faze), Prolost Crne Gore kao predmet naunog istraivanja i obrade. Zbornik radova sa naunoga skupa, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Nauni skupovi. Knjiga 15. Odjeljenje drutvenih nauka. Knjiga 7. Titograd, 1987, 198, nap. 17, dodaje: U pogledu jezika Crnogoraca u ovoj jedinici uinjen je izvjestan napredak. Pravei ovu jedinicu, njen autor (D. Brozovi) je bio izloen snanim pritiscima protivnika naune istine o crnogorskom jeziku, pa je morao da je formulie kompromiserski. Napravio je naime jednu pojmovnu konstrukciju, ijom se paljivom analizom uoava priznanje crnogorske jezike posebnosti, ali je objanjenje ostalo nedoreeno. Znaajan je pomak samim tim to iznad teksta stoji: Jezik crnogorskog naroda je srpskohrvatski, a govori mu pripadaju tokavskome narjeju ijekavskog izgovora, pa je i crnogorski standardni izraz zasnovan na ijekavskoj novotokavtini (EJ, II, 3, 58). Kako se vidi, ova reenica je sazdana iz protivurjenih djelova koji se iskljuuju. Ako je u pitanju jezik crnogorskog naroda, kako se onda moe zvati srpskohrvatski? Da bi izbjegao neslaganja u pogledu formulacije nastanka citirane reenice, pisac je naao rjeenje da pojam standardni jezik zamijeni terminom standardni izraz, iako zna da je prvi naziv primjeren naunoj istini zavrava svoj komentar povjesniar Dragoje ivkovi. 8 Dr. Vojislav Nikevi, Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne osobine, funkcije. Tom II. (Od 1360. do 1995. godine), Matica crnogorska, Cetinje, 1997, 590.

Vojislav P. NIKEVI

7kako bi jedinica bila prihvaena za knjigopeatnju.

Oeajui veliku linu neugodnost to ovi referat moram kritiki intonirati imajui u vidu okolnosti kad je borba za crnogorski knjievnojeziki izraz (=subvarijanta) znaila isto to danas oznaava termin crnogorski jezik, za koji se Dalibor Brozovi zduno zalagao u izuzetno sloenijem prilikama,9 smatram svojom dunou da jo jednom naglasim kako se moja kritika sporne enciklopedijske jedinice nipoto ne odnosi na njega, ve na stanje nauke o crnogorskome jeziku uopte i na neslobodu karakteristinu za vrijeme kad je ta jedinica nastala. Prema njemu gajim najvee duno potovanje.

Dakle, godita 1984. u 2. izdanju Enciklopedije Jugoslavije, uz odrednicu CRNOGORCI, koje nije bilo u 1. izdanju iz reenijeh razloga, napokon je izala iz knjigopeatnje famozna enciklopedijska jedinica Jezik Crnogoraca Dalibora Brozovia. Pojavila se nakon nekoliko prije nje sainjenijeh verzija kao kompromisno rjeenje poslije estogodinjijeh sporova s mnogo burnih dogaaja, sukoba, nesuglasica, sastanaka i recenzentskijeh usaglaavanja, prouzrokovanih nastojanjima lingvista-tradicionalista da istina o jeziku Crnogoraca nipoto ne stigne do ire naune javnosti, da se poto-poto zadri status quo u pogledu naslijeene spoznaje o tome jeziku, do sada osporavanom u daleko veoj mjeri nego pojmovi crnogorski narod i crnogorska nacija i skrivenijem pod dvolano sloenijem nazivom srpskohrvatski jezik. U njegovom poricanju odigrao sam ulogu remetilakog faktora.

I jo jednom da istaknem, samim tijem to su Crnogorci, poput drugih tadanjijeh jugoslovjenskih naroda i nacija prema onovremenoj enciklopedijskoj shemi jugoslavistike, dobili mogunost da svoje jeziko naljee obrade na nivou jezika a ne, kao ranije, samo u ravni polovine govora kao najnie kategorije na lingvistikoj hijerarhijskoj ljestvici, jedinica o kojoj je rije, u poreenju s nainom tretmana i statusom

9 Neposredno poslije Brozovieve jedinice o jeziku Crnogoraca napisao sam raspravu nareenu Lingvistika i enciklopedistika s podnasovom O jeziku Crnogoraca u naijem enciklopedijama i leksikonima. Nikako je nijesam mogao objaviti jerbo sam se stalno nalazio na spisku proskribovanijeh autora kojima je bilo zabranjeno objavljivanje radova o crnogorskome jeziku. Iz nje sada donosim samo donekle inoviran dio koji ini sadraj ovoga referata. Na istom spisku pod udarom cenzure nalazio se i prof. Dalibor Brozovi.


8maternjega jezika Crnogoraca iz 1. izdanja Enciklopedije Jugoslavije, u pogledu odgovarajueg ranga i prostora koje su u njezinome 2. izdanju dobili, predstavlja izrazit napredak. I kad ve niko od crnogorskijeh autora, uljed namjerno organizovanih otpora sa strane nije mogao da plasira tu jedinicu, izbor prof. Dalibora Brozovia kao njegova obraivaa, istaknutoga lingviste irokijeh naunih vidika u oblasti prouavanja slovjenskijeh i neslovjenskih, indoevropskijeh jezika, dobroga poznavaoca hrvatskijeh, bosanskih, crnogorskijeh i srpskih govora i standardnijeh jezika u teoriji i praksi, sagledanih u odnosu prema hijerarhiji jezikijeh idioma, nesumnjivo je znailo sreno rjeenje. No, ipak, dr. Brozovi nije sainio najbolju jedinicu o crnogorskome jeziku. Ona umnogome nije dobra, ali ne zato to je on podbaio, ve zbog toga to se njome iz objektivnijeh i koncepcijskih razloga vie nije moglo postii. I, kad je ve sve to tako, bolje je to se i kao takva na svijet pojavila nego da se cio enciklopedijski projekat na njoj slomio. Sada, poto je ve poodavno dostupna naunoj javnosti, prua mogunost da se o njoj analitiko-kritiki prozbori, da se ukae na njezine pozitivne i negativne strane i u njoj koriguju neprihvatljivi stavovi koje, uvjeren sam, dr. Brozovi u normalnijem okolnostima najvjerovatnije ne bi tako postavio.

Gledana kompozicijski, Brozovieva jedinica je sainjena iz dva dijela. Prvi dio sadri crnogorske govore, opisane i prikazane u istrorijskoj perspektivi, a drugi dio istoriju jezika u pisanoj knjievnosti na tlu Crne Gore. Tano je da crnogorski govori, kao dio tokavskoga sistema, i pismeni, pisani crnogorski knievni jezik, s druge strane, imaju svoje posebite povijesti. Meutijem, kako su teajem duge istorije bili izloeni djelovanju istijeh drutveno-politikih, ekonomskijeh i kulturnih inilaca kao konstitutivnijeh i integrativnih faktora u procesima nastanka i razvitka crnogorskoga naroda, dolo je do uzajamne povezanosti, do njihovoga meusobnog djelovanja, uzajamnih veza i uslovljenosti, do razvoja u istom smjeru. To su glavni razlozi koji govore da je njihove povjesnice valjalo prikazati u vidu zajednike dijahronije, da je formiranje bia crnogorskoga govornog i standardnoga jezika tog naroda trebalo sagledati u njihovome neraskidivom prirodnome jedinstvu i jo ih jedanak dovesti u dijalektiki suodnos s postankom istoga naroda kao njihovoga tvorca, iji je samoizraavajui vid postojanja, identiteta i saobraaja. Na taj nain bi doao do punog izraaja istorijski subjekt crnogorskoga jezika, koji

Vojislav P. NIKEVI

9nedostaje i analiziranoj jedinici zbog neadekvatnoga pristupa njegovome predstavljanju i neprimjerenome narodnosnom atribuiranju toga jezika.10

Svi nedostaci ove jedinice u osnovi proistiu iz upornoga podvrgavanja jezika Crnogoraca skolastiko dogmatizovanome, nad njim i svijem ostalim srednjojunoslovjenskijem jezicima nadreenome srpskohrvatskom jeziku. To se lijepo vidi iz prve njezine reenice: Jezik crnogorskog naroda je srpskohrvatski.11 Ona je stvarno protivurjena u sebi i nesaglasna sa sadrajem reenice: Srpskohrvatski je jo i jezik Hrvata, Muslimana i Srba. Iz ovoga proizilazi da su jezik crnogorskoga naroda od njega preuzeli Hrvati, Muslimani i Srbi i potom ga nazivali srpskohrvatskijem imenom. A to ne odgovara stvarnom poretku pojmova. Niko ni od koga nije preuzeo vlastiti jezik.

Ako se paljivo pogleda cijela odrednica CRNOGORCI u okviru koje je objavljena jedinica Jezik, svako e se lasno uvjeriti da u njoj nema nijednoga istorijskog niti pak bilo kojega drugog razloga da se jezik crnogorskoga naroda zove srpskohrvatskijem imenom. Naprotiv, ve na njezinome samom poetku stoji da su Crnogorci, junoslavenski narod u SFRJ. Oni su: Etnonim nastao od naziva zemlje Crna Gora (ranije Duklja-Zeta), te da je: Crnogorska nacija formirana tokom vjekovne oslobodilake

10 I sm sam za Crnogorsku enciklopediju DANU pod naslovom Sinteze o crnogorskome jeziku na blizu 40 strana taj jezik enciklopedijski predstavio u knjizi Jezikoslovne studije, Centralna narodna biblioteka Republike Crne Gore ure Crnojevi. Posebna izdanja. Knjiga 53, Cetinje, 2004, 471-509. 11 Branislav Brbori, Srpskohrvatski jezik u svjetlu ustavnopravnih i sociolingvistikih odrednica, Sveske, br. 5-6, Jezik i nacionalni odnosi, Institut za prouavanje nacionalnih odnosa, Sarajevo, 1984, 283, nap. 43, citira ljedee rijei knjievnika eda Vukovia kao nauno valjane: Ja smatram da na ovom naem srpskohrvatskom jezikom podruju postoji samo jedan jezik. To je srpskohrvatski. Da, pitanje naziva jezika u pojedinim republikama i pojedinim nacionalnim sredinama, stvar je drutvenog dogovora, drutvene konvencije, a i struno. S obzirom na to da Jezik jednog naroda jest narod sam, kako napisa Ivan Maurani u Prozi, svezak III, Sabrana djela Ivana Maurania. Priredio Milorad ivanevi, Zagreb, 1979, 375, naziv srpskoga jezika proizilazi iz samoga bia njegovog naroda i njegove drave, odnosno drutvenijeh odnosa koji su stvorili taj narod i tu dravu. I kao to se Crnogorci kao samobitan narod i samonikla nacija ne mogu imentovati drugijem narodnim i nacionalnijem imenom, tako se ni njihov jezik ne moe nazivati srpskohrvatskim imenom. Kako ime jezika svakoga naroda spada u red njegovijeh najvanijih elementarnijeh nacionalnih prava, o njemu niko osim njega ne moe odluivati, praviti bilo kakve dogovore ili drutvene konvencije. Takvijem pokuajima spolja treba se odluno suprotstavljati. Do tijeh saznanja doao je i akademik edo Vukovi, koji je danas vatreni zastupnik postojanja crnogorskoga jezika.


10

borbe crnogorskoga naroda, na osnovu njegovih ekonomskih, kulturnih i dravnopravnih posebnosti (58). Zato se, u duhu i u skladu s tijem, osim jezika, ukupno naljee crnogorske kulture (knjievnost, likovne umjetnosti, muzika, pozorite, film i sve drugo) to je objavljeno u 2. izdanju Enciklopedije Jugoslavije naziva crnogorskijem narodnim i nacionalnijem imenom. Uostalom, ja uopte ne vidim logiku po kojoj se jezik u SR Crnoj Gori ne zove prema imenu Crne Gore ili Crnogoraca kojijeh, po popisu iz aprila 1981. godita, u njoj ima 68, 54%, nego prema sloenom imenu Srbi + Hrvati = Srbohrvati, su 3, 23% Srba i 1, 18 % Hrvata na istom popisu szanovnitva.12 Pri tome jo valja uzeti u obzir injenicu da su i sami Hrvati i Srbi u SR Hrvatskoj naputili naziv hrvatskosrpski (srpskohrvatski) jezik i lanom 138. Ustava SR Hrvatske bili proklamovali drugo ime: U Socijalistikoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski knjievni jezik standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski (st. 1).13

Neuredno stanje u kojemu se tada nalazio jezik Crnogoraca zaista je bilo poljedica negatorskoga i unifikatorskog odnosa bivijeh hegemonistikih politika prema njemu i uopte prema Crnogorcima kao narodu i naciji. Ovi sud ima svoju potvrdu i u teorijskijem stavovima srpskog jezikoslovca dr. Slavka Vukomanovia. Po njemu, kada je zbor o odnosu nacije i jezika, vidimo da pojava jednog ili vie nacionalnih, standardnih jezika nije samo zasnovana na nekakvom objektivnom jezikom supstratu iz koga se konstituie nacija, ve je to pitanje u uskoj vezi sa tipom nacionalne drave i stupnjem jezikih sloboda. Tamo gde je bilo tih sloboda, ostalo je dosta viejezija, a tamo gde su te slobode izostale, caruje jezika jednoobraznost, unifikacija i u onim sluajevima kad se nacija formirala od razliitih etnikih elemenata.14

Kako akavski i kajkavski govori predstavljaju posebne dijalekatske sisteme iskljuivo hrvatskoga jezika, a torlaki govori specifini dijalekatski sistem srpskoga jezika, koji se svi bitno razlikuju od tokavskijeh govora kao takoe karakteristinoga dijalekatskog sistema to ine podlogu etirima nacionalnijem jezicima, i oni nedvosmisleno zaedouju da odista

12 Sazdanje Cetinja. Izvori i legende. Priredio dr Radoslav Rotkovi, Leksikografski zavod Crne Gore, Biblioteka Montenegrina, 1, Titograd, 1984, 276. 13 Sveske, br. 5-6, 286. 14 Slavko Vukomanovi, Nacija i jezik i nae knjievnojezike varijante, Sveske, br. 5-6, 243.

Vojislav P. NIKEVI

11

istovjetnost, slinost ili pak razliitost jezikijeh sistema ne slui kao primarni kriterijum za narodnosno i nacionalno razgraniavanje jezika. Isto potvruje i odnos ekoga i slovakog jezika, s jedne, i makedonskoga i bugarskog jezika, s druge strane.

Poune su jezike prilike u bivoj ehoslovakoj koje su se kretale u rasponu nivelizatorskog unitarizma 1918. do zvanine jezike secesije 1968. godita. Nastala kao drava tek nakon Prvog svjetskog rata, ehoslovaka je bila proklamovala koncept nacionalnog jedinstva koje su prvobitno prihvatile obje strane, i eka i slovaka. Meutijem, Slovaci su ubrzo ohladnjeli prema integrativnom zajednitvu uvievi da Prag sprovodi kulturnu asimilaciju koja im je zaprijetila gubitkom nacionalnog identiteta. Uveden je ehoslovaki jezik, kojijem niko nije zborio. Ideolozi jednojezinosti eha i Slovaka proglasili su slovaki knjievni jezik istonijem dijalektom ekoga. A Slovaci su, pak, preko svojega asopisa Slovenska re odbrambeno pribjegli purizmu okomivi se uz germanizme osobito na bohemizme. Tako je bilo sve do godita 1968. Tada je novi ehoslovaki Ustav ehoslovaku proglasio za federaciju dviju republika: eke Socijalistike Republike i Slovake Socijalistike Republike. Od tada je slovaki knjievni jezik poeo funkcionisati kao dravni jezik Slovake Socijalistike Republike u sastavu slovakog jezika.

U potonjijeh etrdesetak godita razvitka slovakoga knjievnog jezika jezikoslovci i lingvistiki planeri taj su jezik poprilino izmijenili, uvjereni da ivotnost slovakoga knjievnog jezika zavisi od stepena razlika u odnosu na eki jezik. Tako su prepravljena mnoga jezika normativna podeavanja to su ih u slovaki uvodile pristalice teorije o unifikaciji ili teorije o konvergenciji s ekijem jezikom. Oba knjievna jezika, i eki i slovaki, poeduju zasebne odlike, premda one nijesu dovoljno supstancijske da bi sprjeavale valjano sporazumijevanje. Veina govornika ekoga i slovakog smatraju ta dva jezika uzajamno razumljivijem; pa, ipak, bie da kriterijum uzajamne razumljivosti nije od velike koristi za klasifikaciju jezika. Ispostavilo se da puca pogolema diskrepacija izmeu znanja to ga ima lingvist i znanja to ga ima izvorni govornik kad je posrijedi identifikacija zasebna kojeg jezika. Dok se, uzmimo, u Grkoj i Bugarskoj, makedonski uzimlje kao dijalekat bugarskog jezika, bogme u svoj ostaloj Jugoslaviji a nekmoli u Makedoniji svi ga, makedonski, drimo svojstvenim, zasebnim jugoslavenskim junoslavenskim slavenskim jezikom. Pa tu onda sociolingvist primjenjuje druge kriterije klasifikacije:


12

drutvene i politike, kulturne i vrijednosne, dakle sociolingvistike.15

Polazei od tijeh postavki, i sam sam u jednome radu o tzv. ehoslovakom i tzv. srpskohrvatskom jeziku u suodnosima zakljuio da kao to je ehoslovaki nastao na zabludi da su esi i Slovaci jedinstvena ehoslovaka nacija su dva sloena imena, tako je i srpskohrvatski jezik stvoren na pogrjeci da su Srbi i Hrvati isto tako jedinstven narod su dva sinonimna sloena naziva. Iz toga njihova pogrjeno shvaenoga etnikog jedinstva proizala je jednost ehoslovakoga i srpskohrvatskoga kao dvaju jedinstvenijeh genetskih jezika. Gubei na taj nain unutranje razlike i promjene kao uslov njihova opstanka i razvitka, sami su u svojemu biu nosili klicu raspada i raanja iz njih novijeh sociolingvistikih jezika kao njihovijeh organskih sastavnica. ehoslovaki se raspao na dva takva jezika: eki i slovaki, a dogovorni jezik srpskohrvatski na etiri jezika: bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski. Svaki od tijeh jezika manje-vie poeduje svoj etno(socio)lingvistiki identitet koji treba da sauvaju i dalje razvijaju u javnoj upotrebi. To mogu postii posebitijem zvaninim normama.16

Slovakinja Zuzana Finger u kratkom prijegledu saoptenja o slovakom jeziku u javnoj upotrebi dala je uvid u zakonsku regulativu i kodifikaciju slovakoga jezika u odnosu na eki u procesu njihova razjednaavanja od vremena meusobnoga razgranienja. Neposredni intenzivni kontakt s ekijem pratio je slovaki jezik za itavo vrijeme postojanja zajednike ehoslovake drave (1918-1992) i posebno se oeao na poetku, kad slovaki, kao tada jo mladi knjievni jezik, nije bio potpuno spreman da preuzme nove jezike funkcije i zadatke.17

S pozivom na postavke i zakljuke iz rada M. Peikana,18 D. Brozovi potanko opisuje i pokauje posebne crte savremenijeh crnogorskih govora kao dijela ire dijalekatske zone, u kontekstu suednijeh bosansko-hercegovakih i srpskijeh govora to ih Peikan naziva (a Brozovi bez

15 Krunoslav Pranji, Sociolingvistika uvjetovanost dvaju zvaninih jezika u SSR, Sveske, br. 5-6, 110-111. 16 Vojislav P. Nikevi, Tzv. ehoslovaki i tzv. srpskohrvatski jezik u suodnosima, Okrugli sto Crnogorski jezik u javnoj upotrebi. Zbornik saoptenja, Podgorica, 6. novembar 2002. Izdava Crnogorski PEN centar. Odbor za jezik i knjievnost, Cetinje, 2003, 17-18. 17 Zuzana Finger, Slovaki jezik u javnoj upotrebi. Kratki pregled, isto, 19-24. 18 Mitar Peikan, Jedan opti pogled na crnogorske govore, Zbornik za filologiju i lingvistiku, XXII/1, Novi Sad, 1979, 149-169.

Vojislav P. NIKEVI

13

rezerve prihvata) istonodinarskijem. Budui da najvei dio izoglosa koje Brozovi navodi imaju pretenu ili optecrnogorsku sferu prostiranja, oevidno je da se njihovijem vezivanjem za okolne necrnogorske govore (u administrativnom smislu) ilo za tijem da im se neutralie crnogorski karakter. Peikan izriito tvrdi: Teritorija dananje SR Crne Gore ne predstavlja posebnu dijalekatsku zonu na srpskohrvatskom odn. tokavskom prostoru. Ova tvrdnja kao da protivurjei svakodnevnom iskustvu i zapaanjima, jer itav niz dijalekatskih pojava s kojima se sreu ne samo jezikoslovci nego i drugi identifikujemo u prvom redu kao crnogorizme, crnogorske dijalekatske osobenosti. Dalje veli da blia analiza takvijeh pojava redovno pokauje: 1. ili da one nijesu samo crnogorske, nego zahvataju i znatne zone izvanj Crne Gore: 2. ili da nijesu optecrnogorske, tj. da ne zahvataju svu (ni uglavnom svu) Crnu Goru, ve izvanj njih ostaju znatni prostori Republike i 3. ili i jedno i drugo: zahvatajui samo dio Crne Gore, mnoge znaajne dijalekatske pojave svojstvene su i drugijem, esto veoma prostranim regijama.19

Prije svega, Mitar Peikan ni jednom rijeju ne kae da su prostor Crne Gore i njezine oklne predjele naselili savezi slovjenskijeh plemena Ljutii (Veleti ili Vilci) i Abodriti (Obodriti ili Bodrii) iz Polablja-Pomorja dananje istone Njemake.20 Ne veli ni to da su vas fond crnogorskijeh jezikih osobina migracijama Crnogorci odnijeli u okolne zone, kao npr. u sadanju istonu Hercegovinu sve do Mostara,21 te da su u naznaenijem suednim necrnogorskijem govorima nastajale u njihovome kontaktu s crnogorskim govorima. Uz to, neophodno je znati jo i to da se rang pojava u crnogorskom jeziku kao samosvojnom organizmu ne moe utvrditi na osnovu njihovoga uporeivanja s crtama u drugijem nacionalnim jezicima. Status njihovijeh elemenata se utvruje iskljuivo na bazi njihova kompariranja s pojavnijem oblicima u okviru bia toga jezika, u sklopu njegove norme nastale tokom vie od hiljadu godita razvoja na temelju onijeh inilaca koji su formirali crnogorski narod i crnogorsku naciju. U stvari, Peikan i ostali lingvisti tradicionalistike asimilatorske orijentacije vjetakijem pomjeranjem konstitutivnih formi crnogorskoga jezika u imaginarni, istorijski nepostojei srpskohrvatski jezik, sadraje koji u

19 Isto, 149. 20 Dr Radoslav Rotkovi, Odakle su doli preci Crnogoraca (Onomastika istraivanja), Matica crnogorska, Cetinje, 1995. 21 Jevto Dedijer, Hercegovina, Srpska knjievna zadruga, Beograd, 1909.


14

jeziku Crnogoraca najveijem dijelom imaju primarni karakter, to poeduju pretenu i optecrnogorsku upotrebnu vrijednost, posredstvom njihovoga uporeivanja s pojavama koje u srpskom i drugijem jezicima imaju lokalno znaenje, sekundarni karakter, degradiraju na rang dijalekata jezika srpskohrvatskog i kao takve proskribuju u srpskohrvatskome standardnom jeziku. Ako bismo metodoloki i koncepcijski postupali poput M. Peikana, onda ni jedan junoslovjenski, istonoslovjenski i zapadnoslovjenski jezik ne bi mogao poedovati nacionalni karakter uljed toga to dijalekatske izoglose, pod uticajem ne samo spoljanjijeh nego i unutranjih faktora, djelovanja dinamikijeh sila u sistemu glasova, prelaze iz jednoga nacionalnog jezika u drugi, ne poklapaju se s narodnijem i dravnim, upravno-administrativnijem granicama.

U analiziranoj enciklopedijskoj jedinici dovoljno je bilo rei da crnogorski govori organski pripadaju istome genetiki odreenom tokavskome dijalekatskom sistemu, kojemu i govori Bonjaka, odnosno Muslimana, Hrvata i Srba. S tijem narodima su Crnogorci etniki i jeziki bliski zbog slinijeh uslova u kojima su se formirali i mnogostrukih istorijskijeh veza. Zapravo, polazei od tradicionalne sistematizacije i klasifikacije, valjalo je napisati da su crnogorski govori tokavski ijekavskoga izgovora, dijelom s prebaenijem akcentima (tzv. stariji tokavski), a djelimino s prvobitnim mjestom naglaska (tzv. stariji novotokavski). Za crnogorski jezik karakteristino je upravo supostojanje starijih i mlaih tzv. novotokavskijeh govora.

Jo je trebalo konstatovati da se kod Crnogoraca razvio opti, naddijalekatski/interdijalekatski tip jezika (koine),22 da u njemu preovlauju zajednike osobine crnogorskijeh govora23 i da se razlikuju tri osnovna sloja elemenata. U prvi sloj ulaze elementi junoslovjenskoga i praslovjenskog podrijekla, zajedniki Bonjacima, odnosno Muslimanima, Crnogorcima, Hrvatima i Srbima. Drugi sloj obuhvata elemente koji u Crnoj Gori poeduju kolektivnu govornu, interdijalektalnu/naddijalektalnu upotrebnu vrijednost. Nastali su kao izraz posebnijeh drutvenih odnosa i dobili takvi rang i status na osnovu specifinijeh istorijskih uslova koji su stvorili crnogorski narod i crnogorsku naciju. Trei sloj jezikijeh

22 Vojislav P. Nikevi, Crnogorski interdijalekat/naddijalekat (koine) u knjizi Jezikoslovne studije, 490-493. 23 Dr. Vojislav P. Nikevi, Etnogeneza, periodizacija i klasifikacija crnogorskijeh govora u istoriji Crnogorski jezik. Tom II, 84-145.

Vojislav P. NIKEVI

15

elemenata u tome interdijalekatskom/naddijalekatskom jezikome tipu sainjavaju crnogorski dijalektizmi i provincijalizmi kojijema su u koine tipu crnogorskoga jezika predstavljeni razjedinjavajui inioci to se javljaju u okviru razliitijeh plemena, triju konfesionalnih zajednica i prirodnijeh uslova. Naddijalekatski elementi i dijalektalno-pokrajinske posebnosti u crnogorskome jeziku tvore ivu izraajnu cjelinu.

S osloncem na stavove Mitra Peikana iz spomenutoga rada,24 Dalibor Brozovi preko injenice da Crnu Goru presijeca jedna od najotrijih izoglosa u tokavskome narjeju, tj. granica izmeu novotokavske i nenovotokavske akcentuacije, crnogorske govore prvo dijeli na dva dijalekta, poput Peikana, koji ih dalje razbija na dvije polovine, stvarajui pri tome privid o njegovome velikom nejedinstvu. Na prvo mjesto stavlja novotokavski ijekavski dijalekat (tzv. istonohercegovaki) koji obuhvata oko polovinu crnogorske teritorije. Druga polovina Crne Gore, njezin istoni i juni dio, prema Brozoviu, pripada drugome, u prolosti netano zvanom zetsko-sjenikom dijalektu, zetskom ili pak sloenijem nazivom od zetski uz koji drugi atribut, od kojijeh je najprihvatljiviji zetsko-junosandaki.25 Zasnivajui svoju klasifikaciju na akcenatskijem razlikama, dr. Brozovi u taj dijalekat svrstava junosandaki poddijalekat, zatijem ostale poddijalekte to sainjavaju dijalekatski kompleks koji Mitar Peikan naziva zetsko-gornjopolimski su tri poddijalekta: starocrnogorski, donjozetski i stariji brdski ili istonocrnogorski.

Tako se crnogorski govori klasifikuju kao mnogo nejedinstveni, atomizirani, bez obzira na to to je ve postalo izvjesno da, osim akcenatskijeh razlika uslovljenih djelovanjem ilirskoga (albanskog) i romanskoga (latinskog) supstrata i neodreenoga vokala (ae), koji se ne javlja ni u svijem tzv. zetskijem govorima, nauka jo nije pruila druge valjane diferencijalne jezike pokazatelje karakteristine za sve govore na nivou dva dijalekatska tipa. A i preneeni naglasci, tipini za etvoroakcenatski sistem everozapadnijeh crnogorskih govora, u vidu razliitih tipova i drugaica (varijeteta, opet kao koine) susrijeu se i u ostalijem crnogorskim govorima. Analogno se njima i akcentuacija od dva

24 Mitar Peikan, Jedan opti pogled na crnogorske govore, 149-169. 25 Josip Hamm, Crnogorsko T, D + JAT > , , Crnogorski govori, 79-82, izvrio je temeljnu i argumentovanu kritiku terminologije koja zaobilazi atribut crnogorski u imentovanju govora koji pripadaju Crnoj Gori.


16

silazna akcenta na bilo kojemu slogu rijei iz jugozapadnijeh, jugoistonih i drugijeh govora estim seljenjem stanovnitva u obliku pojedinijeh oaza prenijela i u everozapadne crnogorske govore.26 Uostalom, jo ranije je Milan Reetar u crnogorskome govornom jeziku ustanovio veliko dijalekatsko jedinstvo, koje ak iskauje u vidu jednoga (poput Danila Vuovia), zvanoga crnogorskog dijalekta27 (=crnogorski jezik).28 A Radosav Bokovi je, prouavajui govore tzv. Stare Crne Gore i suednijeh krajeva, utvrdio da se izoglose podudaraju s plemenskim granicama i da podjela na nahije i bratstva nije znantno uticala na obrazovanje dijalekata. Rijetke su jae dijalekatske razlike unutar plemena, ali u okviru jedne nahije ponekad se srijeu znatnije govorne razlike.29 To sve jedino znai da je crnogorski govorni jezik samo u mikrostrukturama dijalekatski i pokrajinski iznijansiran.

Iz svega pokazanog slijedi zakljuak da Mitar Peikan i njegovi istomiljenici u svojoj nauci imaju dvojni stav. Prvi se ogleda u odnosu prema srpskohrvatskome jeziku, koji je po njima jedinstven30, a drugi prema crnogorskijem govorima koji su, u sklopu toga jedinstvenog jezika, mnogo nejedinstveni.31 U oba sluaja, koja ine oevidno

26 Dr Vojislav Nikevi, Govori izueni; predstoje naune sinteze, Pobjeda, Titograd, 4. jun 1983, 9. 27 Dr Niko S. Martinovi, Reetarovo miljenje o crnogorskom dijalektu, Stvaranje, br. 2, Cetinje, 1958, 172-173. 28 Vojislav P. Nikevi, Milan Reetar o crnogorskom jeziku, Luindan, glas Crnogorske pravoslavne crkve, br. 11, Cetinje, na Vaskrs 2004, 112-113. 29 Radosav Bokovi, Odabrani lanci i rasprave, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Titograd, 1978, 23-31, posebno 29. 30 Radoje Jovovi, Ista pria, Ovdje, br. 183-184, Titograd, avgust-septembar 1984, 30, ak i u ondanje vrijeme svoje nenauno raspravljanje zasniva na poimanju jedinstvenog srpskohrvatskog jezika. 31 Dr Drago upi, Uz bibliografiju o govorima Crne Gore, Prosvjetni rad, br. 11, Titograd, 1. jun 1983, 4, o crnogorskijem govorima pie tako kao da su, u odnosu prema Jovovievom jedinstvenom srpskohrvatskom jeziku, bez ikakvijeh razlika i da nemaju nikakvih strukturnih odlika: Jedno je, svakako, izvjesno: na ovoj teritoriji nema pojava koje nije mogue nai i na drugim podrujima srpskohrvatskog jezika. Zato nije mogue govoriti o crnogorskim govorima sa znaenjem pridjevskog dijela ove sintagme svoj a ne i srpskohrvatski. Tako nije mogue govoriti ak ni kada su u pitanju pojedine pojave, ako se eventualno neto ne bi nalo u oblasti leksike (u kom sluaju treba pomiljati na slovensku starinu, eventualno na strani leksiki uticaj koji se nije osjetio na drugim podrujima srpskohrvatskog jezika). upiu citirano nita ne smeta da neposredno poslije ovoga u istom tekstu protvurjeno tvrdi kako su ti sami crnogorski govori, u okviru

Vojislav P. NIKEVI

17

protivurjeje, oni su rukovoeni tenjom da Crnogorcima i ostalijem srednjojunoslovjenskim narodima u jeziku (i izvanj jezika!) poreknu njihove narodne i nacionalne individualnosti i identitete. U sluaju atomiziranja u makrostrukturama vrlo jedinstvenoga crnogorskog jezika, za koji rekoh da tvori interdijalektalni/naddijalektalni (koine) tip jezika, to ine radi toga da razbiju crnogorsko narodno i nacionalno bie u tolikoj mjeri da se nikako od crnogorskijeh govora ne moe sastaviti crnogorski jezik. To rade na isti nain kao i Pavle Popovi koji izmeu dva svjetska rata tvrdi da Crna Gora sve do XVIII. vijeka ne predstvalja jedan narod nego jednu gomilu plemena, gomilu bratstava, bez veze meusobne, bez ideje zajednike.32 Ovako pie poradi toga da pokae kako su Crnogorci kao narod mogli postati tek poznije samo preko Srba, isto kao to i Mitar Peikan i proi dokazuju da crnogorski govori mogu postati jezik jedino preko srpskoga dijela dvolane sloenice srpskohrvatski jezik.

Dalibor Brozovi dri da se slovjenska pismenost na podruju dananje Crne Gore, kao i u drugijem junoslovjenskim oblastima, poela razvijati na staroslovjenskome (starocrkvenoslovjenskom) jeziku s jugoistonomakedonskom dijalekatskom osnovicom IX. vijeka. U taj jezik ve od prvijeh stoljea i na njezinome podruju prodiru domae jezike crte, prvjenstveno fonetske. Poto po svojemu poloaju pripada istonoj dijalekatskoj podlozi srpskohrvatskog jezika, i u njoj je (kao i u Rakoj) u to vrijeme upotrebljavan srpsko(crkveno)slovjenski jezik (ove se Dukljani neosnovano tretiraju kao da su Srbi). Mnijenja je kako se s visokom vjerovatnoom moe smatrati da se i na crnogorskome podruju u prvo vrijeme upotrebljavala glagoljica. U potvrdu svoju pretpostavke Brozovi navodi dva glagoljska spomenika s razmea XII. i XIII. vijeka, to moda potiu s tog podruja Grkoviev i vjerovatnije Mihanoviev apostol, moe biti neto mlai, koji je bio zalijepljen u korice Ilovike krmije.

Navedeni kontekst sugerie da se najstarija crnogorska pismenost

jedinstvenog srpskohrvatskog jezika, veoma nejedinstveni: Govori Crne Gore, upravo, pripadaju u genetskom smislu izuzetno arenom mozaiku srpskohrvatskih dijalekata, i ne ine zatvoren sistem. A godinu docnije, kontradiktorno i prvome i drugom gledanju, Drago upi, Predlozi za poboljanje teksta (Nesporazumi oko ijekavskog izgovora u Crnoj Gori), Politika, Beograd, 10. jun 1984, 12, izjavljuje ak da dr. Dalibor Brozovi od mnogih karakteristika jezikog tipa kojim se slue Crnogorci neopravdano izdvaja samo jednu u jedinici Jezik Crnogoraca. 32 Pavle Popovi, O Gorskom vijencu, drugo pregledano izdanje, Beograd, 1923, 33.


18

i uopte knjievnost u njezinome prvom, dukljanskome periodu (850-1183) razvijala kao i srpska pismenost i knjievnost u irilometodskijem tradicijama. To se sugerie iako je ve znano da su Raani i Dukljani u prvome periodu njihove prolosti imali samosvojne, meusobno razliite puteve razvitka. Posebni putevi razvitka u ranome srednjem vijeku se manifestuju i u njihovijem razliitim vjerskijem i kulturnim uticajima (preci Srba su primili hrianstvo istonoga obreda mahom veoma kasno, tj. poslije crkovnoga raskola 1054. godita bili pravoslavni, to e rei u sferi istonoga, vizantijskog kulturnoga uticaja, a preci Crnogoraca, Dukljani, hrianstvo zapadnoga obreda posredstvom benediktinaca iz Monte Kasina, to znai da su nakon raskola bili katolici, odnosno u sferi zapadnoevropskoga kulturnog uticaja), zatijem u bitno razliitom jezikome i knjievnom razvoju33 (Dukljani od poetka pismenosti do Nemanjia u crkvi i knjievnosti, koja je takoe zapadnoevropskoga karaktera, upotrebljavaju latinski i starocrnogorski jezik i latinicu, a Raani kao preci Srba staroslovjenski jezik, irilicu i mogue glagoljicu u Rakoj episkopiji Sv. Petra i Pavla u Rasu, tj. u vrlo ogranienoj pismenosti i crkovnoj knjievnosti istonoevropskoga, irilometodskog karaktera, to dopire iz grke Ohridske arhiepiskopije, kojoj su bile potinjene i druge episkopije na dananjemu srpskome etnikom prostoru, sve do osnivanja nemanjike drave i crkve: u Rasu, Niu, Prizrenu i Lipljanu,34 koji se nalazio pod tuinskom vrhovnom vlau).

Ove zakljuke potkrjepljuju i drugi autori ak i u samoj 3. svesci 2. izdanja Enciklopedije Jugoslavije. Tako dr. Danilo Radojevi izriito tvrdi da je u IX. i X. stoljeu na podruju Duklje u seoskijem crkvama poelo obavljanje liturgije na (mjesnome) slovjenskom jeziku (str. 148). A dr. Radoslav Rotkovi u jedinici o crnogorskoj pisanoj knjievnosti biljei da je u njoj, jo od vremena Ilira, u ranome srednjem vijeku, dominirala latinska epigrafika te da se s benediktincima javlja mogunost ozvanienja narodnog jezika, jer je to bilo uneeno u pravila njihovog reda. Osim toga, novi benediktinci, registrovani in situ, nijesu uili maternji jezik, ve latinski. Prema istome autoru, poeci knjievnog stvaranja na Crnogorskome primorju vezani su sa kultovima: Sv. Tripuna (Kotor), Sv.

33 Dr. Vojislav P. Nikevi, Knjievni jezik u monografiji Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne odlike, funkcije. Tom I. (Od artikulacije govora do 1360. godine), Matica crnogorska, Cetinje, 1993, 190-220. 34 Pravoslavna crkva u Enciklopediji Jugoslavije, 6, Maklj-Put. Izdanje i naklada Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, MCMLXV, 589.

Vojislav P. NIKEVI

19

Mikule (Bar), Bl. Vladimira (Krajina). O Sv. Tripunu govori Andrijacijeva povelja (809), a o Sv. Mikuli novija, djelimino akavizirana verzija u Bodleiani, s tragovima barskog podrijekla. Iz Krajine je Legenda o Vladimiru i Kosari iz XI. vijeka. Za taj se vijek veu i barski epitafi, mahom u leoninskome stihu, na latinskom jeziku, posveeni barskijem crkovnim velikodostojnicima. U drugoj polovini XII. stoljea Grgur Barski preveo je, kako sam kae, sa slovjenskoga na latinski jezik Kraljevstvo Slovjena (Regnum Sclavorum)35 (str. 129). Meutijem, Brozovi ne pominje narodni, mjesni jezik dukljanskijeh Slovjena i latinski jezik i pismo.

Staroslovjenski jezik, glagoljica i irilica su se tek poeli javljati u irokoj upotrebi nakon pada Zete pod vlast Rake (1183). Tada je dolo i do nastanka crnogorske (zetske) redakcije staroslovjenskoga knjievnog jezika, a ne do upotrebe srpsko(crkveno)slovjenskog jezika. Dokazano je da je u Zeti krajem XII. stoljea prepisano i glagoljsko Marijinsko jevanelje,36 a Miroslavljevo jevanelje svakako 1186-1190. u Nemanjinoj javnoj slovjenskoj kancelariji u Kotoru, dakako kao granini spomenik koji dokumentuje zetsku i raku redakciju staroslovjenskoga jezika. Njihov glavni pisar Varsameleon je benediktinac Zeanin, a Raanin Gligorije dijak zastupnik rake kole.37 Ni o irilskijem spomenicima ovoga tipa Brozovi nita konkretno ne govori, izuzev to ih pod uticajem novijih srpskijeh nastojanja dislocira iz Zete u Hum zato to se navodno govori o humskoj (orto)grafiji u njima. Ne veli nita ni o jeziku Zbornika popa Vasilija zvanog Dragolja iz XIII. vijeka, naenog u Vraki, koji sadri preradu Kozmine beede protiv bogumila i mnotvo apokrifa, niti pak o jeziku cijeloga kompleksa vranjinskijeh i uopte dukljansko-zetskijeh povelja srednjega vijeka, pa ni o jeziku nekijeh drugih djela.

35 Ne moe se prihvatiti na istom mjestu izreena Rotkovieva pretpostavka da su se u Duklji od IX. stoljea pored latinskoga i grkog pisma jo mogle upotrebljavati glagoljica i irilica. Potonja dva pisma (isto kao ni staroslovjenski jezik) nijesu se mogla upotrebljvati u dukljanskome periodu stoga to su pismenost i knjievnost nastajale u krugu benediktinaca po samostanima i opatijama du Crnogorskoga primorja i na obalama i ostrvima Skadarskoga blata, u snanijem romanskim centrima, koji su se borili protiv toga jezika i slovjenske pismenosti preko koje se irio suparniki vizantijski politiki, crkovno-vjerski i kulturni uticaj. 36 Milorad Nikevi, Jagievo izdanje Marijinskog evanelja (Berlin, 1883) u knjizi Komparativna filoloka odmjeravanja, Osijek Cetinje, 2006, 313-335. 37 Dr. Vojislav Nikevi, Miroslavljevo jevanelje znameniti spomenik kulture u knjizi Crnogorska knjievna raskra. Datiranja, lokacije, autorstva, etnike atribucije, veze, Matica crnogorska, Cetinje, 1996, 71-144.


20

Brozovi u dijelu koji se tie razvoja narodnoga jezika u svjetovnijem spisima od XIV. do XIX. vijeka vie donosi prikaz razvitka pismenosti nego knjievnosti. Taj prikaz svojijem ukupnim sadrajem sugerie da Crnogorci tada nijesu poedovali formiran knjievni jezik na njihovoj narodnoj osnovi uljed slabo razvijene literature i to se navodno crnogorski pisci toga perioda osjetno u jezikom pogledu razlikuju u pojedinim svojim djelima i jo vie meusobno, zacijelo stoga to narodni jezik u knjievnoj upotrebi nije bio razvijen, ujednaen, normiran i u pogledu nastanka funkcionalno diferenciranijeh stilova nepolivalentan. Naime, Crna Gora u XIX. stoljee ulazi samo s jezikom situacijom drukijom od one u Srbiji i Vojvodini, prije svega jedino s kontinuitetom i daljim razvojem pismenosti na narodnom jeziku i irenjem sfere njegove upotrebe, s mjeavinom ruskoslovjenskoga i srpskoslovjenskog jezika, s jedne, narodnijem jezikom, relativno ujednaenim na domaoj, tokavskoj ijekavskoj osnovi, s druge strane, koji imaju bolje razgraniena podruja upotrebe. Ispada ak da ni Njegoev jezik, iako mu se pridaje rang najveega crnogorskog pjesnika i jednoga od najveih knjievnih stvaralaca srpskohrvatskog jezika, koji ima domau narodnu osnovu, ove nema karakter knjievnoga jezika!

Meutijem, za razliku od pokazanoga, ve je ustanovljeno da je pisani jezik u Crnogorskom primorju jo u drugoj polovini XVIII. stoljea ve bio ponovo prerastao u knjievni jezik, koji poeduje sva tri glavna funkcionalna stila: poslovni (administrativni), pjesniki (beletristiki) i nauni te izgraenu normu, nadgradnju i polivalentnost. I u slobodnom dijelu Crne Gore knjievni jezik je u vievjekovnoj administraciji na narodnom jeziku jo prije XIX. vijeka imao izgraen poslovni stil, a u vrlo bogatoj usmenoj i pisanoj knjievnosti pjesniki stil. U drugoj polovini XVIII. vijeka formira se i nauni stil u pojedinijem drutvenim naukama u tome istom dijelu.38 Slabosti domae tradicionalistike lingvistike i filologije, njihova nedozrelost, pa ak i nazadovanje iz manipulativnijeh pobuda, naroito dolaze do izraaja u ocjeni Njegoeva jezika. Tako se u njima ak ne prihvata ni ono to je prije vie od sto godina o karakteru toga jezika znao S. M. Ljubia kad je u predgovoru svojega latinikog izdanja njegova Gorskog vijenca naglasio da e to djelo u naoj knjievnosti, tradiciji uopte, vaiti kao dugotrajan spomenik pjesnikovog dara vladiina

38 Dr Vojislav Nikevi, Knjievni jezik u monografiji Crnogorski jezik. Tom II, 224-301.

Vojislav P. NIKEVI

21

te da e, to se tie jezika i duha narodnoga, uvstva i poleta poeckoga, ostati za dugo jedinac u ovoj struci nae knjievnosti.39

I pored toga to je crnogorski nekodifikovani knjievni jezik kao veoma razvijen i jedinstven u tvorevinama Petra I. i Petra II. Petrovia-Njegoa bio dostigao vrhunske umjetnike domete, koji ni u jednoj sferi upotrebe nije poedovao konkurenta u mijeanome tipu sainjenom od ruskoslovjenskoga i srpskoslovjenskoga (kakvi je bio tzv. slavenosrpski jezik u Srba), Dalibor Brozovi zastupa gledite da Crnogorci tek u drugoj polovini XIX. vijeka razvijaju razliite funkcionalne stilove: beletristiki, publicistiki, administrativni i nauni, a tek krajem toga i poetkom XX. stoljea usvajaju srpskohrvatski standardni jezik. Istina, prihvata da u drugoj polovini XIX. vijeka u knjievnosti djeluju znaajni prozaisti S. M. Ljubia i M. M. Popovi, koji su oba ujedno i vanredni jeziki stvaraoci, ali su specifine crte nasljea domae pismenosti na narodnom jeziku prilino prisutne, ak sve do konane pobjede srpskohrvatskog standardnog jezika. U kolikoj mjeri je crnogorski knjievni jezik podreen tome modelu vjetakog jezika, pokazuje termin crnogorski knjievnojeziki izraz koji ak sve do dana dananjega upoptrebljava Branislav Ostoji kao anahronizam mjesto termina crnogorski standardni jezik.40 U vezi s njim, autor jedinice je svojevremeno pisao da ga u njegovo vrijeme karakteriu samo neke sitne pojedinosti. Meutijem, da mu se ne bi priznao rang i status crnogorskoga knjievnog jezika, u produetku jo dodaje da u beletristikom stilu nudi crnogorska knjievnost mnogo jezikih specifinosti, zasnovanih na domaim izvorima: na dijalektima, na nasljeu knjievnoga izraza i na razgovornom uzusu, koji bez obzira na dijalekatske razlike, osobito u akcenatskoj realizaciji, predstavlja sociolingvistiku vrlo zanimljivu pojavu, dijelom supstandardnu, a fluidnu i otvorenu prema kolokvijalnom izrazu drugih sredina na srpskohrvatskom jezikom podruju. Oito je da se ove brojne crnogorske specifinosti kvalifikuju upravo tako kao da beletristiki stil ne ini sadraj crnogorskoga standardnog jezika, kojijeh je sasvim dovoljan broj za takvi njegov rang i status. Sauvale su se do dana dananjega i u onomastikom materijalu (toponimima, antroponimima i etnicima) kao najrjeitija potvrda njihove vievjekovne knjievne upotrebe

39 S. Ljubia, itaocem, predgovor izdanju Gorski vijenac Sainio P. P. Njego Vladika Crnogorski, prenio s irilice na latinicu s tumaenjem S. Ljubia. Izdala o svom troku Matica Dalmatinska. U Zadru. Tiskom Narodnog lista, 1868, IV. 40 Branislav Ostoji, Istorija crnogorskog knjievnojezikog izraza, CID, Podgorica, 2006.


22

u Crnoj Gori.

Kad se srpskohrvatski jezik raspao, u Crnoj Gori ga je zamijenio srpski jezik. U l. 9, stav 1, Ustava Republike Crne Gore iz 1992. godita stoji: U Crnoj Gori u slubenoj upotrebi je srpski jezik ijekavskog izgovora. Ve je kazano da odrednica Jezik : Knjievnost u najnovijoj Hrvatskoj enciklopediji nalazi se u velikoj prostornoj nesrazmjeri od 21 : 154 retka. To dolazi otuda to se akademik Brozovi nalazio pod dvama ogranienjima: ustavno-pravno nepriznatijem crnogorskim jezikom u samoj Crnoj Gori i koncepcijom odrednice CRNOGORCI Jezik iz Enciklopedije Jugoslavije, iji je autor. Iz toga razloga i dalje ostaje privren neadekvatnoj tradicionalistikoj podjeli jezika Crnogoraca na nepostojei novotokavski (tzv. istonohercegovaki) i takoe nepostojei stariji (tzv. zetski) dijalekat kao na dva meusobno vjetaki podijeljena organska idioma nizom specifinijeh crta. Isto tako, neprihvatljivo je i Brozovievo stanovite da u poetku crnogorske pismenosti nastaje posebna humska (orto)grafija crkvenoslav. jezika, ali je potpuno zamjenjuju elementi rake i poslije resavske (orto)grafije (str. 4). Znajui i sam da se sve to u najnovijoj crnogorskoj lingvistici i filologiji ne prihvata, da se tumai na posve drugi nain, dobro je to je akademik Dalibor Brozovi preputio da se o tome i jeziku crnogorskom u dijahroniji i sinhroniji itateljstvo obavijesti iz istorije (monografije) Vojislava Nikevia Crnogorski jezik, tom I. do 1360, Cetinje, 1993. i tom II. do 1995, Cetinje, 1997, na koju upuuje.41

41 Milorad Nikevi, Crna Gora i crnogorska knjievnost/kultura u Hrvatskoj enciklopediji (sinteza) u knjizi Komparativna filoloka odmjeravanja, 188, nap. 3.

Vojislav P. NIKEVI

23

Vojislav P. NIKEVI

DALIBOR BROZOVIS SCIENTIFIC VIEWS OFMONTENEGRIN LANGUAGE

Scholar Dalibor Brozovi, as one of the greatest linguists of his time, permanently marked the time he lives and creates in. He was a part of a broad circle of Croatian, Yugoslav, and Indo-European studies experts, ever since being the co-author of the Declaration of the Name and Position of the Croatian Language (1967). Brozovi was also active in Montenegrin encyclopedism and linguistics although he was limited to Serbian and/or Croatian language which was the official language in four federal Yugoslav republics and two counties. After a few unsuccessful tries of Montenegrin linguists, he created the unit Montenegrin -II Language in the second edi-tion of Yugoslav Encyclopedia (3, Crn-, Yugoslav Lexicographic Insti-tute Miroslav Krlea, Zagreb, 1984., 58-61). Objectively expanding the limits and advancing the knowledge about the Montenegrin language, this unit went through a rigorous procedure of synchronizing with all editorial offices in republics and counties of Yugoslav Encyclopedia as a part of coordinated collective mind. In comparison to this most researched ency-clopedic unit, which stands for the first and only synthesis of Montenegrin language, scholar Brozovi briefly deals with their Language in Croatian Encyclopedia in the unit MONTENEGRINS (2, Be-Da, Yugoslav Lexi-cographic Institute Miroslav Krlea, Zagreb, 2000., p. 4). The author of this paper will try to critically analyze all hypotheses by taking into con-sideration constitutional, social, and political limitations of the two ency-clopedic units about the Montenegrin language. The author will deal with Montenegrin language from todays perspective, for it is yet uncertain how will the new Constitution of Montenegrin Republic define the official lan-guage of Montenegro as free, independent, and internationally recognized country (it is expected to be Montenegrin language).


25

Milorad NIKEVI (Osijek)Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. NikeviFilozofski fakultet Sveuilita Josipa Jurja Strosmayera UDK 811.163.4344.2

FONEMI , , 3, , U CRNOGORSKOM STANDARDNOM JEZIKU(Kritiki osvrt na jedan prilog)*

Autor u ovom radu analitiko-kritiki pobija stavove Draga upia o dijalektalnome i nefonemskome karakteru glasova , , , i zbog toga to navodno nemaju opozicija s glasovima sj, zj, z, tj i dj, o izvornoj srpskoj ijekavici i o Njegou kao pjesniku srpskog jezika i naroda. Donosei konkretne potvrde minimalnijeh parova za svaki od navedenih glasova ponaosob kao dokaz za njihovu fonemsku vrijednost, prihvata da su u srpskom jeziku dijalektalni i sekundarni, iz Crne Gore preseljeniki u Srbiju, i stoga stilogeni, za razliku od njihove neutralne vrijednosti u crnogorskome standardnome jeziku. A ijekavica je izvorno crnogorska i dubrovaka (hrvatska), u crnogorskome i hrvatskome standardnom jeziku neutralna, a u srpskome ekavskom jeziku u Srbiji, opet kao preseljenika iz

Crne Gore u nju, dijalektalna i kao takva stilski obiljeena.

Dr. Drago upi, visokokotirajui jezikoslovac u Srbiji rodom iz Crne Gore, dugogodinji direktor Instituta za srpskohrvatski/srpski jezik SANU, objavio je rad Ne postoji poseban crnogorski jezik1. U tome po obimu nevelikome radu s pretenzijama naunoga karaktera, kao to se i iz njegova samog naslova vidi, pokuava se u cjelini i u pojedinostima osporiti

* Ovi rad je napisan prema Pravopisu crnogorskog jezika dr. sci. Vojislava Nikevia, prvo izdanje, Biblioteka Njegoevo pero. Izdava Crnogorski PEN centar, Cetinje, 1997.1 Drago upi-Egon Fekete-Bogdan Terzi, Ne postoji poseban crnogorski jezik, potpisan inicijalima (D. .), Slovo o jeziku. Jeziki pounik. Knjiga druga, Partenon, Beograd, 2002, 21-25.

LINGUA MONTENEGRINA, br. 2, Cetinje 2008.Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi

26

postojanje crnogorskoga jezika. Bez pretenzija da osporavam sve njegove nenaune postavke u tome radu utemeljene na odavno ve ivotno i nauno prevazienoj Vukovoj filolokoj i monogenetskoj teoriji o tokavcima kao Srbima/Srbohrvatima, akavcima kao Hrvatima i kajkavcima kao Slovencima2 na podlozi postojanja srpskoga/srpskohrvatskoga tokavskoga, hrvatskoga akavskog i slovenskoga (slovenakog) kajkavskog dijalekatskoga sistema3, koje su nauno osporili vodei srpski jezikoslovci druge polovine XX. stoljea, akademici Mihailo Stevanovi4 i Pavle Ivi5,

2 Vii: Dr Vojislav Nikevi, Karadievo filoloko i monogenetsko tokavsko srpstvo u knjizi Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne osobine, funkcije. Tom II (Od 1360. do 1995. godine), Matica crnogorska, Cetinje, 1997, 372-396.3 (D. .), Srpski jezik danas u knjizi Slovo o jeziku, 13, doslovno tvrdi: Reforma koju je Vuk izvrio zahvatila je i jezik Hrvata, naravno voljom hrvatskih jezikoslovaca, pa su oni umesto svog autentinog hrvatskog, tj. akavskog jezikog idioma i hrvatsko-slovenakog kajkavskog uzeli za knjievni jezik tokavsko nareje, koje je izvorno srpsko, i kojim su se Srbi sluili vekovima, ali su na njemu pisali i neki hrvatski pisci (osobito franjevci i Dubrovani (koji su oduvek govorili i pisali srpski). upi tako pie uprkos tome to Rikard Simeon, Enciklopedijski rjenik lingvistikih naziva, I, A - O, Matica hrvatska, Zagreb, 1969, 509, za ikavski govor tokavskog narjeja izriito kae: Ikavski govori najvei dio Hrvata tokavaca i akavaca, dok ga u Srba nema nikako. A Vojislav P. Nikevi, tokavski dijasistem. Etnika i jezika osnova (Poseban otisak proirenoga referata s Meunarodnoga naunoga skupa Jezici kao kulturni identiteti na prostoru bivega srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika). Izdava Crnogorski PEN centar, Cetinje, 1998, tvrdi i dokazuje da je jo od praotadbinskoga vremena pa sve do poetka XV. vijeka, do masovnijeh seoba, srpski izvorno samo ekavski, crnogorski i dubrovaki govor hrvatskoga jezika ijekavski, a bosanski i hrvatski tokavski jezik ikavski. Kako zapadnotokavski moe biti srpski jezik?!4 M. Stevanovi, Stanje jedinstva knjievnog jezika Srba i Hrvata i dananje stanje tog jedinstva, Na jezik. Nova serija. Knjiga XVIII, sv. 1-2, Beograd, 1970, 43, podvlai: Potpuno nam je razumljivo to su Vukov lanak Srbi svi i svuda, iz Koveia od 1849. i njegovo ubrajanje svih tokavaca u Srbe s pravom stvorili podozrenje kod Hrvata, i to je to kod njih izazvalo reakciju i otpore protivnika Vukove koncepcije knjievnog jezika, koja je ipak pobedila. Ali tome nije kriv Vuk, nego stanje nauke Vukova vremena. Srbi i danas na tome zasnivaju jeziki imperijalizam.5 Pavle Ivi, Pregled istorije srpskog jezika, Celokupna dela Pavla Ivia, VIII. Priredio Aleksandar Mladenovi, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci Novi Sad, 1998, 230-231, prihvata da je Vukovo gledite o tokavcima kao Srbima poivalo pre svega na romantiarskom poimanju jezika kao temelja narodnosti i na Vukovom odbijanju, sa pozicija obrazovanog Evropljanina i antiklerikalca, da se pomiri sa presudnom ulogom religije pri nacionalnom opredeljenju. Uz to se meu Vukovim pobudama svakako nalazila i elja da se raire granice srpstva. Danas je jasno da je Vuk bio u zabludi traei u jeziku merilo za razlikovanje Srba i Hrvata zavrava akademik Pavle Ivi.

Milorad NIKEVI

27

ove u se najvie zadrati na nenaunijem tvrdnjama upievim koje se tiu navodno nepostojanja crnogorskoga jezika zbog njegova dijalektalnoga karaktera u okviru srpskoga/srpskohrvatskog jezika i u vezi s njima o takvome, tj. toboe nefonemskome karakteru glasova , , i . To utoliko prije kada se zna da sam o njima potanko govorio u referatu proitanom na etvrtome naunom skupu s meunarodnim sudjelovanjem Istraivanje govora Odjela za fonetiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu od 6. do 8. decembra 2001. godita, objavljenome u zborniku radova s toga skupa6 i u knjizi Filoloke rasprave7. Bie zbora i o glasovima i .

Dr. Drago upi izjavljuje: Insistiranje na crnogorskom jeziku intelektualci o kojima je re zasnivaju ne na bitnim jezikim osobinama, ve na, po njihovom miljenju, razlikovnim osobinama jezikog izraza u odnosu na izraz u ostalim delovima srpskog jezika. Kada bi bile u pitanju kakve lingvistike razlike mimo dijalekatskih, njihove stavove ne bi trebalo osporavati, ali tih razlika nema, ne makar na nivou srpski jezik : jezik u Crnoj Gori. Oni razlike nalaze u dijalekatskim glasovima , i 3 (spojeno izgovaranje dz) kao i delu leksike, tj. u reniku.

to se upotrebe glasova , i 3 tie, treba napomenuti da se prvi od ovih glasova javljaju u svim ijekavskim govorima tokavskog nareja, dakle i kod muslimana i kod Hrvata tokavskog nareja, te prema tome ti glasovi ne mogu biti razlog za formiranje posebnog crnogorskog jezika. Jer, ti glasovi se javljaju svuda kod ijekavaca, ali oni ne ine tzv. foneme, tj. ne mogu biti nosilac znaenja (kao, npr. t i p u reima top i pop, budui da postaje od s + j, a - od z + j: ekira je isto to i sjekira, predednik isto to i predsjednik, ielica isto to i izjelica itd., dok se glas 3 javlja uglavnom, pod uticajem mletakog dijalekta u primorskim krajevima i irenjem u unutranjosti (ali ne samo Crne Gore), a u nekim govorima istone i june Srbije taj glas je rezultat kontakata sa bugarskim i makedonskim dijalektima. Tako smo dobili dijalekatski izgovor bron3in od bronzin,

6 Vii: Milorad Nikevi, Glasovi, fonemi i grafemi , , i u crnogorskom jeziku i konavoskom/dubrovakom govoru hrvatskoga jezika (Sounds, Phonemes and Graphemes , , i 3 in the Montenegrin Launguage and in the Konavle/Dubrovnik Dialect of the Croatian Language), etvrti znanstveni skup s meunarodnim sudjelovanjem Istraivanja govora, Odsjek za fonetiku Filozofskog fakulteta & Odjel za fonetiku hrvatskog filolokog drutva, Zagreb, od 6. do 8. prosinca, Zagreb, 2001, 32 /32.7 Milorad Nikevi, Glasovi, fonemi i grafemi , (), , (), 3, () u crnogorskom jeziku i konavoskom / dubrovakom govoru hrvatskoga jezika U knjizi Filoloke rasprave. Interkulturalni kontekst, Podgorica, 2002, 233-251.

Fonemi , , 3, , u crnogorskom standardnom jeziku

28

bi3in od bizin i slino. Ovi glasovi nisu raireni na celoj teritoriji srpskoga jezika, pa ih Vuk Karadi u svojoj reformi jezika i pravopisa nije uzeo za knjievne, tj. nije ih mogao smatrati fonemima, jer u ijekavskim govorima, kao celini, imaju zamene koje se uklapaju u opti fonetski sistem srpskog jezika. Druga glasovna pojava na koju se zagovornici crnogorskog jezika pozivaju jeste jotovanje, tj. spajanje glasova t i j i d i j to rezultira glasovima i , i to u pozicijama u reima u kojima ovi glasovi imaju isto znaenje, bilo da se odvojeno bilo da se sliveno izgovaraju: erati je isto to i tjerati, poera isto to i potjera, evojka isto to i djevojka, ed isto to i djed i sl. I Vuk je dugo jotovao ove glasove, sve dok nije upoznao celinu srpskoga jezika, kada je video da nije svuda kao u Triu, jer se na veini prostora srpskoga jezika ovi glasovi ne slivaju, tj. ne jotuju se (21-22) zavrava dr. Drago upi.

Prije svega, pogledajmo to je prof. Dragoljub Maji pisao o glasovima , , , i prije oko sedamdeset godita. Prvo konstatuje da su se u govoru naega kraja od izgubljenijeh glasova sauvali , i . Dobro je to je to uradio na vrijeme, kad su bili vrlo ivi.

Po Majiu, glas (dz) se uje u primjerima kao to su: Buran ili Boroan (prezime, pored pravilnog Burzan), 3ano (ime), obovina (zova), anovijet (biljka), bronin (sud), biin (pas), avole (u podraavanju eijeg govora) itd. Ovi glas se moe uti i na naemu primorju: inula (iglica) u Baru, jeero u Dubrovniku.

Glasovi i uju se u primjerima kad je iza s i z je koje se nalazilo u poloaju staroga jata: ekira, eme, ever, esti itd. Ove se izvrio novi proces staroga jotovanja. Naime, nastalo je podnavljanje staroga glasovnoga zakona, koji danas ne vrijedi (sjediniti : noen, e je nekad moralo biti meko). To podnavljanje staroga jotovanja vri se skoro svuda po Crnoj Gori u sluajevima kad je, ne od staroga jata, kako pie D. Maji, ve e se nalazi u poziciji jata iza s i z, isto kao i poslije t i d, te dobijamo i , kao to dobijamo i : erati od tjerati, evojka od djevojka. Stapanje tj u i dj u od staroga t, d izvrilo se gotovo svuda na teritoriji (i)jekavskog dijalekta, osim u Dubrovniku i nekijem varoima Bosne i Hercegovine. to se pie djevojka mjesto evojka, tjerati umjesto erati i tome slino, to je uzakonio tvorac naega knjievnoga jezika Vuk Karadi u svojemu pravopisu, pravei na taj nain koncesiju govorima u kojma nije izvreno

Milorad NIKEVI

29

ovo stapanje. Ali su dananji rezultati naega knjievnoga jezika ve poeli pomalo odstupati od Vukovijeh regula, te svakako nee mnogo vremena protei kad e se (i)jekavcima preporuiti da piu i mjesto tj i dj onamo e je iza t i d bilo . Sluaj sa sj i zj je drugi. Proces formiranja ovijeh glasova prema zakonu staroga jotovanja vri se samo na teritoriji Crne Gore, tj. na nesrazmjerno manjemu reonu nego to je oblast (i)jekavtine pie Dragoljub Maji8.

Prema tome, Dragoljub Maji je posve u pravu kad tvrdi da su glasovi , , , i starinske crte govora (=jezika) naega kraja, to e rei Crne Gore, iz vremena prije masovnijeh seoba stanovnitva pred najezdom Turaka od poetka XV. vijeka. Isto tako, tana je i lokacija njihova prostiranja iz tog vremena: glas je rasprostranjen na iremu prostoru Crne Gore i Dubrovake regije, glasovi i gotovo na cijeloj teritoriji ijekavskoga izgovora junoga, centralnoga ili sredinjega tokavskoga dijasistema, a i ne samo na teritoriji Crne Gore ve i Dubrovake regije. Fonemi , , , i preneeni su seobama tamo e ih danas smjeta D. upi, u Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i u Hrvatsku. Stoga s pravom tvrdi da je Vuk Karadi glasove , i , kao naknadno uneene, sekundarne jezike pojave, uljed maloga areala prostiranja kao ivijeh organskih glasova, stranih preseljenikijem sredinama, odstranio iz svojega standarda. A ire rasprostranjene glasove i u ijekavici prvobitno je kodifikovao i upotrebljavao kao standardne. Ali ih je tek 1839. godita naputio i umjesto e, e (erati, evojka) u standardni model uveo regresivne sekvence tje, dje (tjerati, djevojka) kao jezike elemente dubrovake i sarajevske gradske sredine9 zarad toga da bi u vjetaki srpski-/srpskohrvatski kao jedinstveni jezik povezao sve Srbe/Srbohrvate u takoe jedinstveni narod i naciju kao vjetaku tvorevinu.

Za dokaz standardnoga ranga i statusa fonema , , , i u crnogorskome jeziku znaajna je injenica da je jo dr. Lazar Tomanovi u drugoj polovini XIX. stoljea saoptio jezike i psihojezike razloge za njihovu standardnu upotrebu u tome jeziku. Prvo je u polemici s izvanjcem, Jovanom Pavloviem, Vojvoaninom, traio da mu kao urednik Crnogorke dozvoli da pie po eufoniji (= fonoloka zakonitost M. N.), koja vlada po

8 Drag(oljub) Maji, Starinske crte u govoru naega kraja, Godinjak nastavnika Podgorike gimnazije, br. 4, knjiga IV, Podgorica, 1933, 18-19.9 Milo Okuka, Vuk i Adelung u knjizi Ogledi o naem knjievnom jeziku, Univerzitetska rije, Niki, 1990, 12.


30

ovijem naijem stranama: da suglasnik j poslije zubnijeh suglasnika d i t zamjenjuje s i (e, evojka, vieti, leeti, eiti umjesto gdje, djevojka, vidjeti, letjeti, tjeiti, da upotrebljava oblike utra, eme, ekira mjesto sjutra, sjeme, sjekira. U vezi s fonemom u tijem primjerima, koji se u Hercegovini, a ini mu se i u Crnoj Gori, odista pak po njezinom primorju uju, dr. L. Tomanovi smatra da se u irilici moe upotrebljavati j, s tijem to suglasnik j treba da umeka fonem , a u latinici bi se konano mogao usvojiti grafem , jerbo ga i Budmani u Grammatici della lingua serbo-croata (Viena, 1867) uporeuje s poljskijem . Upotrebu svih tijeh fonema trai sladost naega izgovora izjavljajuje dr. Lazar Tomanovi10.

Dr. L. Tomanovi na drugome mjestu zahtijeva jedan znak za oni glas srednji izmeu i s stoga to se ne izgovara sjeme, sjekira, sjutra, sjati, niti pak jeme, jekira, jutra, jati, nego zacijelo srednjijem glasom. Osim toga, jo takoe trai jedan grafem za oni glas izmeu i z, da se moe napisati kako se izgovaraju rijei zjenica (kao enica), izjesti (kao iesti) itd. ljedbenici potpune eufonije se pitaju: zato da ovu sladost i ovo miloglasje srpskoga jezika ne uvedemo i u opti knjievni jezik? Ali im se odgovara: Danii ne pie tako, pa tako ne valja pisati dodaje dr. Lazar Tomanovi11. Sve te foneme je odbaio srpski jezik.

Ve je postalo izvjesno jo i to da knjievna tokavtina ni u republikama koje imaju ijekavski govor kao knjievni, nema jotovanja tipa ed, evojka, erati pa ga nema ni u crnogorskome knjievnom idiomu, e bi upravo ti likovi bili standardni da je standardizacija u crnogorskom ila normalnijem tokom12.

Za razliku od dr. Draga upia, poznati hrvatski strunjak opte lingvistike i sociolingvistike, prof. dr. Dubravko kiljan podvlai: Najblii tome da se izdvoji kao poseban jezik nije hrvatski nego crnogorski onog trenutka kada u svoj standardni jezik uvedu meko i kao posebne foneme, koji e vjerojatno imati, to nije neophodno, i posebne grafike znakove, oni e napraviti puno odluniji korak nego to su sve promjene uinjene

10 Dr. Vojislav Nikevi, Crnogorski jezik. Tom II, 498-503.11 Isto, 515.12 Stjepan Babi, tokavtina i dananji knjievni idiomi na njoj utemeljeni, Hrvatski dijalektoloki zbornik, br. 7, Razred za filologiju, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1985, 14.

Milorad NIKEVI

31

ovdje u svrhu razdvajanja jezika. Jer, to je neto to vrsto definira jezinu strukturu, broj ili sistem fonema13.

Prof. dr. Rajka Bigovi-Gluica s Filozofskog fakulteta u Nikiu, koja je ve prihvatila i argumentovano obrazloila postojanje crnogorskoga jezika sa stanovita opte lingvistike i sociolingvistike14, konstatuje da je upotreba pojedinijeh oblika s jotovanim okluzivima d i t u Crnoj Gori vrlo iva u savremenoj govornoj komunikaciji. Tako danas, uprkos viedecenijskijem pravopisnim propisivanjima, ne zna da li bi se moglo nai nekoga u Crnoj Gori ko upotrebljava oblik djed (radije e se posegnuti za ekavskom varijantom deda), ve samo ed, edovina, praedovski i sl. Likovi s dj su u crnogorskom jeziku dijalektizmi.

Polazei od prezentiranijeh injenica, prof. dr. R. Bigovi-Gluici ne izgleda nemoguijem da se nekim oblicima s izvrenijem jotovanjem suglasnika d i t prizna normativni karakter, makar, kao dubletne drugaice (varijante). U tu grupu primjera, tj. meu oblike koji mogu dobiti knjievnu vrijednost, spadaju: ed, e, evojka, ever, eca, neelja, etelina, kuelja, nevielica, zaevica, izblijeeti, stieti se, polueti, eljati, oesti, sjeeti, vreeti, teeti15. To predlae oprezno zbog oponenata.

I, napoljetku, da navedem i rijei znamenitoga crnogorskog knjievnika Mirka Kovaa, nastanjenog u Hrvatskoj: Sada ve mnogi crnogorski intelektualci i jezikoslovci tvrde da je na njihovu izvoru izgraen srpski i hrvatski tokavski sustav, a da sami nemaju naziv za svoj crnogorski jezik koji pripada opetokavskom standardu, ali s uoljivim razlikama nego to je to sluaj kod drugih. Jer Crnogorci ne bi bili to to su kad ne bi imali barem slovo vie, pa su tako u Crnogorski pravopis dr. sci. Vojislava Nikevia, odlinog lingvista, pridodali slova (eme, ekira), (iesti), 3 (bron3in). Ako takva slova mogu imati Poljaci, mogu i Crnogorci, to prije to je Polablje prapostojbina Crnogoraca. Nema nikakvih razloga da crnogorska djeca u kolama ue srpski jezik, inae siromaniji za tri

13 Tatjana Tagirov, Mo jezika. Intervju: Dubravko kiljan, lingvista, Vreme, 304, Beograd, 17. avgust 1996, 41.14 Rajka Gluica, Oko jezika i povodom njega, Vaspitanje i obrazovanje, br. 1, Podgorica,

2004, 9-20.15 Rajka Bigovi-Gluica, Neka kolebanja u naim pravopisnim prirunicima u odnosu na ijekavsku normu, Trei lingvistiki skup Bokovievi dani. Radovi sa naunog skupa Podgorica, 10. i 11. oktobar 1995, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Nauni skupovi. Knjiga 42. Odjeljenje umjetnosti. Knjiga 14, Podgorica, 1997, 254.


32

slova, ak i da je na djelu srpska okupacija, a nije, jer Crnogorci nikad nisu u svojoj povijesti bili pod okupacijom, a to to je Njego pjevao: oda rie na ravnom Cetinju, samo je metafora i pjesnika sloboda16.

Neshvatljivo je kako dr. Drago upi moe tvrditi da glasovi , , , i nijesu fonemi zato to kao takvi nemaju razlikovnu vrijednost u odnosu na svoje opozicione parove sj, zj, z, tj i dj. On bi morao znati da fonemi, koji se u govoru predstavljaju glasovima, ulaze u fonoloke opozicije ili opreke. Fonoloka opozicija je razlika izmeu dva ili vie fonema koja slui za razlikovanje rijei. Ako se dvije rijei razlikuju samo po odreena dva glasa, znai da je zbor o glasovima to pripadaju dvama fonemima. Dvije rijei, koje se meusobno razlikuju samo jednijem odekom, a svi su im ostali elementi isti, tj. drugi odeci i akcenatska ili naglasna svojstva, zovu se minimalni par17. Po njima se odreuju fonemi.

16 Mirko Kova, Crna Gora u boj kree, Luindan, glas Crnogorske pravoslavne crkve, br. 12, Cetinje, na Petrovdan 2004, 12.17 Eugenija Bari - Mijo Lonari - Dragica Mali - Slavko Pavei - Mirko Peti - Vesna Zeevi - Marija Znika, Hrvatska gramatika, kolska knjiga, Zagreb, 1995, 53. Posve razliito od Draga upia, akademik SANU Ivan Klajn, Ne bih se usudio da predajem crnogorski jezik, Dan, Podgorica, 24. IX. 2004, 36, izriito tvrdi: Glavni pobornik ideje o crnogorskom jeziku je ovjek koji uopte nije lingvista, i koji ne zna razliku izmeu dijalekta i standardnog jezika. Zato on tvrdi kako crnogorski navodno ima 33 foneme naspram 30 u srpskom, iako te tri dodatne foneme postoje iskljuivo u dijalektima. Vrlo je zanimljivo da akademik Klajn priznaje postojanje hrvatskoga i bosanskoga, ali ne i crnogorskoga jezika kad podvlai kako se ne bih usudio nikome da predajem ni hrvatski, ni bonjaki, a ponajmanje crnogorski jezik. Tako pie i pored toga to je crnogorski strukturalno najutemeljeniji srednjojunoslovjenski jezik, neuporedivo vie od srpskoga jezika. Aludirajui na akademika Vojislava P. Nikevia kao na glavnoga pobornika crnogorskoga jezika, akademik Ivan Klajn kao roeni Beograanin u navedenom citatu otkriva da ne uvaava razliku radijusa prostiranja i frekvencije javljanja fonema , , , i kao optijeh i obinih u crnogorskom od rijetkijeh i dijalektalnih u srpskom jeziku. A i stvarno ne bi mogao predavati crnogorski jezik jer ga ne zna; morao bi da ga ui u znatno veoj mjeri nego hrvatski i bosanski. I njegovu tvrdnju da V. P. Nikevi nije lingvista, rjeito opovrgava Ljiljana Lipovina Bio-bibliografijom dr Vojislava Nikevia, Bibliografski vjesnik, br. 1-2-3, Cetinje, 2003, 233-280. A morao bi znati jo i to da Vuku Karadiu, kao po kolskom obrazovanju neukome i jedva polupismenom ovjeku, nita nije smetalo to to nije bio lingvista kad je izvrio reformu srpskoga jezika, pisma i pravopisa. Akademik Ivan Klajn navodi i podatak iz Odluke Odbora za standardizaciju srpskog jezika, iji je predednik, da je Crna Gora stara evropska drava, a Crnogorci narod koji zna vrijednost i cijeni tradiciju. A ja mu, u vezi s tijem, postavljam ljedee pitanje: Kako su se ta stara evropska drava i taj drevni crnogorski narod mogli sjediniti i samoizraziti na srpskom jeziku, svoj duh, mentalitet i karakter, sopstveno organsko

Milorad NIKEVI

33

Poavi od tijeh teorijskih odreenja, akademik Vojislav P. Nikevi je ustanovio da fonem // poeduje minimalni par u opoziciji nka (< sjenka): Snka (ensko ime), odnosno u nica (< sjenica): nica (dijal. od penica), paaluk : paaluk. Fonem // sadri minimalni par u opoziciji nica (< zjenica): nica (deminutiv od ena), odnosno u agore (odmilica od Zagorka): zagore (3. lice prezenta od glagola zagorjeti), kao u katunskijem provincijalizmima Bose, Stane, Dese. Moe i agora : Zgora (prezime), odnosno predio i naselje izmeu Grahova i Cuca. Minimalni par za fonem /3/ predstavlja 3vala i 3vala (naziv rta izmeu Budve i Patrovia): zvala i zvala (geogr. prostrano kotlinasto udubljenje na Zemljinoj povrini ili pak na dnu mora, odnosno jezera, obino s blagijem stranama i ravnim dnom)18. Minimalni par za fonem // mogu je i u opoziciji kosjeri (deminutiv od alatke kosijer): Koeri (varo u Srbiji nastanjena Crnogorcima doseljenijem iz Kosijera blizu Cetinja), odnosno u opoziciji enica (ptica): Sjenica (toponim). Moe i enica (voda, uma, zemlja): sjenica (ptica).

Sve je to navelo prof. dr. sci. Josipa Silia da u saetoj Recenziji rukopisa Gramatike crnogorskog jezika akademika Vojislava P. Nikevia napie ljedee: Uz to to je uvaio suodnos (jezinoga) sustava i (jezinoga) standarda kao njegove specifine realizacije uvaio je i suodnos (jezinoga) sustava (sistema) kao mree odnosa i (jezinoga) ustrojstva (strukture) kao ispunjene mree odnosa. To se moe vidjeti i na izdvajanju jedinica i kao injenica sustava (u mrei odnosa tvrdo : meko / tvrdo : meko ) i injenicu ustrojstva (u ispunjenoj mrei odnosa tvrdo : meko / tvrdo : meko ). (Opravdanost se takva izdvajanja fonema i potvruje i minimalnim parovima enica : enica i enica : enica.) U fonolokoj je konstelaciji nastaloj nakon preraspodjela (morfo)-fonema u okviru

bie i vlastito opstojanje iskazati tuijem jezikom? Nikako. Iz toga pitanja oevidno je da je akademik Ivan Klajn upao u teko protivurjeje, contradictio in adjecto. I sam s pravom kae da do imenovanja jezika obino dolazi spontano tokom istorije, paralelno s formiranjem drave, to treba da vai i za jezik crnogorski u Crnoj Gori kao njihovoj dravi i za Crnogorce kao narod i naciju koji su stvorili taj jezik. Ime njihova jezika im ljeduje roenjem, niim je neotuivo, niko ne moe da im ga propisuje, jer je to kao kad bi im odreivali ta da jedu ili kako da diu. Po Klajnu ispada to prirodno (uroeno) pravo za svakoga vrijedi osim za Crnogorce. A o ostalijem njegovim neprihvatljivijem postavkama iz razgovora s njim voenijem zboriti bilo bi uzaludno gubljenje vremena.18 Vojislav P. Nikevi, Gramatika crnogorskog jezika, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2001, 38.


34

alternacije ije/je/e/i i pojave tipa enica i enica pogreno proglaavati dijalektalnima. [Ono to je dijalektalno u jednome standardnom jeziku (istoga jezinog sustava) ne mora biti dijalektalno u drugome standardnom jeziku. O toj injenici suvremena sociolingvistika mora voditi rauna].19

ak ni prof. dr. Radmilo Marojevi, koji negira postojanje crnogorskoga jezika, ne negira status fonema suglasniku . On kae: Fonoloka opozicija : nije sporna (apelativi paaluk : paaluk, antroponimi Maa : Maa)...20

Evo i minimalnijeh parova za foneme // i //. Fonem // javlja se u opoziciji Stjpn (muko ime): pn(dan) (crkovni i narodni praznik posveen Sv. Arhangelu Stefanu, koji pada na trei dan Boia / 27. decembra po starom kalendaru)21, odnosno pn (Polje) (toponim na sastavu Pive i Tare) ili pan (do) u Rubeima kod Nikia. Ove glas ne gubi fonemski karakter zato to se epan nalazi u sloenici epandan i nazivu epan Polje i epan do jer kao njihov sastojak ostaje potpuno nepromijenjen. Fonem // srijee se u opoziciji djdo (odmilica od apelativa ed): do (nadimak, antroponim). Stjepan i djedo ne prihvata crnogorski standard.

Provjerimo jo samo areal prostiranja i frekvenciju javljanja fonema , , , i na konkretnijem primjerima fitotoponima i zootoponima u Crnoj Gori iz kapitalne monografije Vukia Pulevia i Novice Samardia22. Uvidom u tu dragocjenu monografiju, saznaje se da su ti glasovi i fonemi posredstvom interdijalekta/naddijalekta (koine) crnogorskoga jezika zastupljeni u cijeloj Crnoj Gori. Meu njima najrasprostranjeniji su primjeri sa : ima ih nekolike stotine (442-446). esti su i iroko rasprostranjeni po svoj Crnoj Gori i toponimi sa . Tako se, na primjer, na 257-259. strani imenika susrijee ak 48 naziva s tijem glasom i fonemom

19 Isto, 561.20 R. Marojevi, Srpski knjievni jezik i njegovi istorijski i regionalno-konfesionalni varijeteti, Zbornik radova sa meunarodnoga naunog skupa Norma i kodifikacija crnogorskoga jezika, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005, 313.21 Renik jezika Petra II Petrovia Njegoa, knjiga druga, P-. Izradili Mihailo Stevanovi i saradnici Milica Vujani, Milan Odavi i Milosav Tei, Vuk Karadi Narodna knjiga Obod Prosveta Srpska akademija nauka i umetnosti Srpska knjievna zadruga Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Beograd Titograd Cetinje, 1983, 524.22 Vuki Pulevi i Novica Samardi, Fitonimi i zoonimi u toponimiji Crne Gore, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2003.

Milorad NIKEVI

35

u kombinovanijem imenima s Koi, -a, -e. Prisutno je i 7 toponima s cvje = e u osnovi pod slovom poput epalo, epanite, etni do i sl. (197) i 4 fitotoponima s dj = u podlozi s apelativom etelina pod grafemom (127) i brojni drugi. Pod slovom M na 342-347. strani nalazi se i preko 190 toponima poput Meea, Meed Koautori su donijeli i 33 naziva s apelativom koela na 252-253. stranici rjenika bez ikakve paralelne potvrde regresivne imenice kostjela.

U vezi s tijem nazivima, ve je konstatovano da Pulevievo i Samardievo edoenje o estoj i optoj rasprostranjenosti na nivou cijele Crne Gore glasova i fonema i (kao go i , ) u fitotoponimima i zootoponimima takoe su rjeit dokaz njihovoj pravilnosti u crnogorskome knjievnom i standardnome jeziku, kao koine utemeljenijem na njihovome interdijalektu ili naddijalektu. To potvruje i njihov prirodni, jedino takvi izgovor u narodu. A njihovo vrtanje i predstavljanje kao regresivnijeh likova dvoslovima sj i zj (tj i dj) u donedavno slubenome srpskom knjievnome i standardnome jeziku i kao i ( i ) svoenjem na dijalektalno-pokrajinski rang i status znai njihovu degradaciju, denacionalizaciju i arhaizaciju, to e rei asimilaciju od strane tijeh jezika. Tako se dolazi do neprirodnoga, vjetakog jaza, nesklada izmeu njihova naina pisanja (peatanja) i itanja u crnogorskome jeziku, pa i do potiskivanja u javnoj zvaninoj komunikaciji, o emu piu V. Pulevi i N. Samardi zarad rehabilitacije i revitalizacije tijeh i takvih fitotoponima i zootoponima. Tako se zacijelo poimaju kao bogatstvo crnogorskoga jezika i spaavaju od daljega razura i zaborava23. Sve to je u jeziku opte, tipino i obino nije dijalektalno.

Potrebno je obratiti panju i na druge neprihvatljive postavke dr. Draga upia osim navedenijeh. Tako istie injenicu da u srpskom jeziku postoje dva izgovora starog glasa jat ekavski i ijekavski. I to je jedno od najuoljivijih razlikovnih obeleja unutar toga jezika. Na nivou knjievnog jezika ekavski izgovor je u zvaninoj upotrebi u Srbiji a ijekavski u Crnoj Gori i u Republici Srpskoj. A na nivou dijalekta ijekavskog izgovora ima u mnogim krajevima zapadne i jugozapadne Srbije (zlatiborski, uiki i aanski kraj, do blizu Kraljeva, a severnije desna obala Drine do iznad Loznice), kakav je i u Crnoj Gori i Republici Srpskoj. Ostale jezike osobine na ovim podrujima su, gledano u celini, istovetne, s tim to je

23 Vojislav P. Nikevi, Temelj crnogorskog jezika Vuki Pulevi i Novica Samardi: Fitonimi i zoonimi u toponimiji Crne Gore, DANU, Podgorica, 2003, Luindan, br. 11, Cetinje, na Vaskrs 2004, 121.


36

jeziki izraz u Crnoj Gori, dakle uglavnom zbog ijekavizma, blii onom u Republici Srpskoj (21).

Ne moe se prihvatiti u nauci niim dokazana tvrdnja da je jat bio stari glas. Pored akademika Vojislava P. Nikevia, tu tvrdnju je poodavno opovrgao i akademik Josip Hamm24. Sama injenica da je ijekavica u Crnoj Gori standardna, a u Srbiji dijalektalna25, govori u prilog tome da je izvorno crnogorska, a u Srbiji kao preseljenika iz Crne Gore, koja joj je matica, sekundarna i u izumiranju. Preseljenika je iz Crne Gore i u Republici Srpskoj. I u njoj je, uljed identifikacije njezinoga stanovnitva sa Srbima u Srbiji samo po osnovu pripadnosti obnovljenoj Pekoj patrijariji (1557-1766)26 uprkos tome to je crnogorskoga etnikoga i jezikoga podrijekla, u povlaenju, privremena. To dokazuje aktuelni Ustav Republike Srpske, po kojemu je osim ijekavice u slubenoj upotrebi i ekavica kao izgovor koji e vremenom, u budunosti, da je potisne kao dijalektalnu na nivou cjeline srpskoga jezika.

Izostavljajui znatan broj spornijeh i neprihvatljivih tvrdnji iz upieva priloga zbog ogranienoga obima ovoga rada, zadravam panju jo samo na njegovu nenaunu postavku o Njegou kao poeti srpskog jezika, i srpskoga naroda (25). Imajui u vidu da je sam srpski jezik odbaio njegov vrhunski knjievni jezik kao strano tijelo izvanj svoje kodifikovane standardnojezike norme svodei ga na dijalektalno-pokrajinski rang i status27, rjeit je dokaz u prilog tome da je on kao najvei crnogorski literarni stvaralac jedanak i otac, tvorac crnogorskoga knjievnoga jezika. To utoliko prije kada se

24 Josip Hamm, Crnogorsko t, d + jat > , , Crnogorski govori. Rezultati dosadanjih ispitivanja i dalji rad na njihovom prouavanju. Radovi sa naunog skupa Titograd, 12. i 13. maj 1983, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Nauni skupovi. Knjiga 12. Odjeljenje umjetnosti. Knjiga 3, Titograd, 1984, 80.25 Drago upi i u tekstu Crnogorci govore srpski, Blic, Beograd, 24. novembar 1997, 6, podvlai: Jezik u Crnoj Gori je onaj koji je u upotrebi u Srbiji i kod Srba zapadno od Crne Gore i Srbije, s tim to je kod zapadnih Srba i kod Crnogoraca karakteristian ijekavski izgovor (a takav izgovor, na nivou dijalekta, sreemo i u mnogim krajevima zapadne i jugozapadne Srbije). Pa kad ve dr. Drago upi Crnogorce odvaja od Srba, bilo bi dobro da i crnogorski odvaja od srpskog jezika jerbo mu ni po emu ne pripada. Naprotiv, srpski mnogo duguje crnogorskome jeziku, ne samo ijekavicu nego i normu, izvedenu iz Vukove norme opene pravilnosti. On je prvi upotrijebio i termin crnogorski jezik.26 Vojislav P. Nikevi, Ohridska i Peka patrijarija u etnogenezi Junijeh Slovjena, Luindan, br. 10, Cetinje, na Boi, 2004, 58.27 Vojislav P. Nikevi, Dostojanstvo Njegoeva jezika u knjizi Crnogorski jezik u Gorskom vijencu arka L. urovia, Izdavaki centar, Cetinje, 2002, 7-14.

Milorad NIKEVI

37

zna da je njegovo najvee beletristiko djelo Gorski vijenac u tolikoj mjeri nerazumljivo Srbima da ga je Duan Bogosavljevi, uljed neprevodivosti s crnogorskoga na srpski jezik, morao preraditi u pripovetku Gorski venac, prepriao ga za Crnogorce komino i karikaturalno srpskijem jezikom bez ikakve umjetnike vrijednosti28. Ta je prarada bila namijenjena srpskoj mladei.

Kako Njego moe biti pjesnik srpskoga naroda i jezika kad Srbi moraju da ga itaju s rjenikom. Istaknuti hrvatski filolog, jezikoslovac i posebno njegoolog, iako se kao vukovac nacionalno deklarisao po pogrjenoj Karadievoj filolokoj i monogenetskoj tokavskoj teoriji da je Srbin, deset izdanja Gorskoga vijenca (1890-1940) snabdio je rjenikom od preko 500 rijei i frazeologizama interpretirajui ga u svjetlosti tijeh teorija. U svakom od njih poev od 1892, dakle u devet njih, pisao je da u njemu dolaze do izraaja osobine crnogorskoga jezika29. Meu njima je osam izdanja irilicom prvjenstveno namijenjenima Srbima. A uz beogradsko-cetinjsko izdanje Njegoevijeh sabranih djela poevi od 1951. godine poljednja knjiga sadri rjenik koji su sainili rodni Crnogorci: Mihailo Stevanovi, Radosav Bokovi i Radovan Lali30. I sistematski rjenik Njegoeva jezika u dva toma formata 17 x 24 cm su blizu 1200 stranica sastavljen je uz primarno uee i pod rukovodstvom Mihaila Stevanovia kao urednika31. Sve to govori da je Njego najvei crnogorski pjesnik kojega njegovi Crnogorci itaju bez ikakvog rjenika, a i mnogi od njih znaju u cjelini ili u pojedinostima Gorski vijenac napamet. Njegoev jezik je za njih reprezentativan, vrhunska mjera.

28 Njegoev Gorski Venac. Preradio u pripovetku Duan Bogosavljevi. Izdanje S. B. Cvijanovia, Beograd, 1927.29 Gorski vijenac vladike crnogorskoga Petra Petrovia Njegoa. Priredio ga Milan Reetar, jedanaesto, dravno izdanje. U Biogradu, 1892, XVII-XVIII. Vii i: Vojislav

LM2

Documents

Transcript of LM2