LJUBAV UMJESTO

STRAHA

put do trajne sreće

Gerald G.Jampolsky

S engleskog prevela

NADA HORVAT

Dati znači primiti zakon je Ljubavi.

U skladu s tim zakonom, kad pružamo Ljubav drugima i sami smo voljeni, a ono što dajemo, istodobno i

dobivamo.

Zakon ljubavi temelji se na obilju; zalihe Ljubavi ne iscrpljuju se, štoviše povećavaju se.

Kad volimo bezuvjetno ne očekujući ništa zauzvrat, Ljubav u nama raste, širi se i povezuje nas s drugim

ljudima.

Dajući Ljubav, povećavamo Ljubav u sebi i svatko je na dobitku.

GERALD G. JAMPOLSKY

Djeci svemira,

koja Ljubavlju,

suštinom svoga bića, donose svjetlo pomračenom svijetu i

vode nas u

Kraljevstvo nebesko.

Autorova bilješka

Podučavamo ono što bismo sami željeli naučiti, a ja bih želio naučiti kako da doživim unutarnji mir.

Godine 1975. svijet je u meni vidio uspješnog psihijatra, za koga se činilo da posjeduje sve što želi.

Moj unutarnji svijet bio je, međutim, kaotičan, prazan, nesretan i licemjeran. Moj dvadesetogodišnji brak

završio je bolnom rastavom. Počeo sam piti, a posljedica mog osjećaja krivnje bila je kronična bol u leđima, koja me činila invalidom.

Baš u to vrijeme susreo sam se s tekstom pod naslovom Tečaj čuda*. Taj tečaj može se opisati kao neka vrsta psihoterapije u kojoj je svatko samouk.

Možda sam se sâm iznenadio više no itko drugi, kad sam se počeo baviti sustavom mišljenja u kojem se pojavljuju riječi Bog i Ljubav. Mislio sam da me takvi tekstovi nikada neće zanimati. Bio sam kritičan prema ljudima koji su se uputili nekim od duhovnih puteva. Smatrao sam ih plašljivcima i osobama koje svoj intelekt ne koriste kako treba.

Kada sam počeo proučavati Tečaj čuda, iznenadio sam se, ali ugodno. Čuo sam unutarnji glas, ili točnije dojam glasa, koji mi je govorio:

„ Liječniče, izliječi samoga sebe. To je tvoj put kući.“

Tečaj je odigrao bitnu ulogu u mojoj borbi da se izmijenim. Pomogao mi je da spoznam kako zaista mogu izabrati hoću li doživjeti mir ili sukob, kao i to da se uvijek radi o izboru istine i varke.

Temeljna je istina za sve nas da je suština našega bića Ljubav.

Tečaj čuda tvrdi da postoje samo dva osjećaja, Ljubav i strah. Prvi je naše prirodno nasljeđe, a drugi proizvod našega uma. Tečaj predlaže da odbacimo strah tako da se vježbamo u opraštanju, te da svakoga, uključujući i samoga sebe vidimo kao biće bez mane i bez krivnje. Primjenjujući naučeno na svoj profesionalni i privatni život, počeo sam doživljavati razdoblja mira o kakvima nisam ni sanjao.

Želim svakako dodati da sam još uvijek ponekad potišten, da se osjećam krivim, da sam razdražljiv i ljutit. No sada su to samo kratkotrajna raspoloženja, a prije mi se činilo da traju cijelu vječnost.

Osjećao sam se žrtvom svijeta, onakvog kakvog sam ga vidio. Kad bi stvari pošle naopako, za svoju bih nesreću okrivljavao svijet, te smatrao svoj bijes i te kako opravdanim. Danas znam da nisam žrtva svijeta što ga vidim, pa sam skloniji preuzeti odgovornost za sve što opažam i pritom osjećam.

Svi smo mi jedni drugima učitelji. Napisao sam ovu knjigu jer smatram da ću podučavajući ono što sam želim naučiti, a to je unutarnji mir, biti dosljedniji u njegovu ostvarivanju.

Takav pristup nije za one koji žele gurue, jer svatko je istodobno i učitelj i učenik.

Dok svaki od nas napreduje prema istom cilju vlastitog duševnog mira, doživljavamo spajanje naših duša. To se događa zato što uklanjanjem prepreka postajemo svjesni prisutne Ljubavi.

Stoga dokažimo vlastitim životom uputu iz Tečaja čuda :

Naučavaj samo Ljubav, jer to si ti.

Jerry Jampolsky

UVOD

Moj prijatelj Hugh Prather napisao je „ Mora da postoji i neki drugi način, osim da nas vuku kroz život dok se mi ritamo i vičemo.“

Vjerujem da takav način življenja postoji. On zahtjeva spremnost da se promijeni cilj.

Ljudi su posvuda sve svjesniji da uništavamo sami sebe i svijet u kojem živimo. Čini se da ne možemo izmijeniti svijet, ni druge ljude, ni sebe same. Mnogi, a među njima sam bio i ja, osjetili su kako je uzaludno nastojati osloboditi se frustracija, sukoba, boli i bolesti, pouzdajući se i dalje u stari sistem vjerovanja.

Danas se ubrzano traži bolji način življenja, a posljedica te potrage jest promjena svijesti. Nešto slično duhovnoj bujici koja se sprema očistiti zemlju. Ta preobrazba svijesti potiče nas da pogledamo u sebe pa, dok istražujemo svoj unutarnji svemir, razabiremo sklad i zajedništvo koji su uvijek ondje i bili.

Dok gledamo u svoju nutrinu, postajemo svjesni i unutarnjega glasa intuicije koja je pouzdan vodič. Kad su osjetila ušutkana i, kad počnemo osluškivati taj unutarnji glas te mu se predamo, opažamo vrijeme

istinskog iscjeljenja i rasta. U toj tišini u kojoj nas više ne zanima sukob osobnosti, možemo doživjeti radost što našem životu pruža mir.

Premda želimo doživjeti mir, većina nas nastavlja tražiti nešto drugo što nikada ne nalazi. I dalje pokušavamo upravljati i predviđati, i stoga se osjećamo izoliranima, odvojenima, usamljenima, rascjepkanima, nevoljenima i neprivlačnima. Nikada nam nije dosta onoga što mislimo da želimo, a naša zadovoljstva su vrlo prolazna. Čak i sa ljudima koji su nam bliski, često smo u odnosima ljubavi i mržnje. To su odnosi u kojima osjećamo potrebu da od drugoga nešto dobijemo pa, ako je to ispunjeno, mi ga volimo, ako nije, mrzimo ga. Mnogi od nas otkrivaju da su pošto su dobili sve što su mislili da žele glede posla, doma, obitelji i novca, sve jedno iznutra prazni. Majka Tereza iz Kalkute u Indiji naziva tu pojavu duhovnim lišavanjem.

U cijelom svijetu raste spoznaja da je potrebno unutarnje ispunjenje, a ne oslanjanje na vanjske simbole uspjeha. Ako od neke osobe ili od svijeta želimo nešto dobiti, a to nam ne uspije, doživljavamo stres koji se izražava u obliku frustracije, potištenosti, bolova,

bolesti i smrti. Većina nas zaista se želi osloboditi bolova, bolesti i frustracija, ali želi zadržati staro poimanje vlastitog ja. Možda se zato vrtimo u krugu, jer se čvrsto držimo za svoj stari sustav vjerovanja.

Svijet što ga opažamo i koji nam se čini tako sulud, posljedica je sustava vjerovanja koji ne funkcionira. Da bismo svijet vidjeli drukčijim, moramo biti spremni mijenjati svoj sustav vjerovanja, dopustiti prošlosti da nestane, proširiti svoj osjećaj sadašnjosti i raspršiti strah u svojoj duši. Ta izmijenjena percepcija dovodi do spoznaje da nismo međusobno odvojeni, nego da smo uvijek bili povezani.

Mnogobrojni su putevi koji vode do promijene i unutarnjeg mira. Ova knjižica napisana je da bude početnica onima koji su motivirani da se izmjene, te umjesto života sticanja i straha počnu voditi život davanja i ljubavi. Ukratko, to je knjiga o ispunjenju putem davanja. Riječi i crteži pokazuju praktičnu primjenu koraka transformacije u svakodnevnim situacijama s kojima se svi suočavamo. Svrha im je da pomognu ukloniti prepreke zbog kojih nismo svjesni da je Ljubav, naša prava stvarnost, uvijek prisutna, i tako

nam omogućiti da u vlastitom životu doživimo čudo Ljubavi.

Kao što je rečeno u Tečaju čuda, možemo se posvetiti jednom jedinom cilju duševnog mira, i jednoj jedinoj funkciji vježbanja u opraštanju, a ispunjenje nam može biti dano ako slušamo glas svog unutarnjeg učitelja. Čineći to, možemo naučiti kako da iscijelimo svoje odnose, postignemo duševni mir i oslobodimo se straha.

PRIPREMA ZA OSOBNU PROMJENU

Prvi dio

Sve što vidim, moja je sadašnja sreća

Sav strah je prošao, i ovdje je samo Ljubav.

Što je stvarno ?

Većina nas zbunjena je glede onoga što je stvarno. Premda naslućujemo da postoji još nešto, nastojimo odlučiti se za stvarnost koja se temelji isključivo na povratnim informacijama naših tjelesnih osjetila.

Da bismo pojačali tu »stvarnost«, oslanjamo se na ono što se u našoj kulturi definira kao normalno i zdravo,

pa stoga i stvarno.

Kako se u tu shemu uklapa Ljubav? Ne bi li nam život bio sadržajniji kad bismo svojom stvarnošću smatrali

ono što nema ni početka ni kraja ?

Samo Ljubav zadovoljava tu definiciju vječnog. Sve ostalo je prolazno, pa stoga beznačajno.

Strah uvijek izobličuje naše zapažanje i zbunjuje nas glede onoga što se događa.

Ljubav je potpuna odsutnost straha. Ljubav ništa ne pita. Narav joj je širenje i obuhvaćanje svega, a ne

mjerenje i

uspoređivanje.

Ljubav je, dakle, zapravo sve što je vrijedno, a strah nam ne može pružiti ništa, jer on jestništa.

Premda je Ljubav uvijek ono što zapravo želimo, često je se bojimo, a da toga nismo ni svjesni, pa smo ponekad

i slijepi i gluhi za njezinu nazočnost.

Dok, međutim, sebi i drugima pomažemo osloboditi se straha, počinjemo u sebi doživljavati promjene.

Počinjemo razabirati više od svoje stare stvarnosti definirane tjelesnim osjetilima, te ulazimo u stanje jasnoće u kojem otkrivamo da smo u duhu svi me-

đusobno povezani, da nam je Jastvo zajedničko i da su Ljubav i unutarnji mir, zapravo, jedina stvarnost.

S Ljubavi kao jedinom stvarnosti, na cjelovitost i zdravlje može se gledati kao na unutarnji mir, a na

iscjeljivanje kao na odbacivanje straha.

Ljubav je, dakle, odbacivanje straha.

PONOVNO GLEDANJE PROŠLOSTI

Svi mi stvaramo vlastitu maglu i krutost, a oni služe samo za to da bi nas ometali u tome da u sebi i u

drugima vidimo, čujemo i doživimo Ljubav.

Ta smetnja, koju smo sami sebi nametnuli, vezuje nas za jedan stari sistem razmišljanja, što ga uvijek iznova upotrebljavamo, premda nas vodi onamo kamo ne bismo

željeli stići.

Možemo zamisliti kako svijest sadrži gomilu vrpci s filmovima naših prošlih doživljaja. Te slike

ne samo da su superponirane jedna preko druge, nego i preko leće kroz koju gledamo sadašnjost.

Posljedica toga jest da nikada ne vidimo niti čujemo ono što jest, kroz tone izobličenih starih uspomena vidimo

samo krhotine stvarnosti.

Ako želimo, možemo upotrijebiti svoju aktivnu maštu da sa tih starih vrpci izbrišemo sve osim Ljubavi.

To zahtijeva da odbacimo stare vezanosti za krivnju i strah.

PREDVIĐANJE NASUPROT MIRU

Ponekad su nam predviđanje i kontrola vredniji od duševnog mira. Važnije nam je da predvidimo

kako ćemo idućeg časa biti jadni, pa onda uživati u tome što smo bili u pravu, nego u sadašnjem trenutku

naći istinsku sreću.

To se može smatrati luđačkim načinom samozaštite. On izaziva kratki spoj koji brka zadovoljstvo i bol.

Često vjerujemo da na temelju strahovanja u prošlosti, možemo predvidjeti buduće strahove.

Posljedica je takvog tipa mišljenja da većinu vremena provodimo mučeći se oko prošlosti i budućnosti, te tako

stvaramo circulus vitiosus straha, pa za Ljubav i radost u sadašnjosti ostaje malo prostora.

ODLUKA ZA STVARNOST

Možemo odabrati svoju vlastitu stvarnost.

Budući da nam je volja slobodna, možemo izabrati da vidimo i doživimo istinu.

Istinu svoje stvarnosti možemo doživjeti kao Ljubav.

Da bismo u tome uspjeli, moramo u svakom trenutku odbiti ograničenja strašne prošlosti i budućnosti, kao i

sumnjivih »stvarnosti« koje smo usvojili iz svoje kulture. Možemo izabrati da doživimo ovaj trenutak kao jedino vrijeme koje postoji, te živjeti u stvarnosti

priloga sad.

Budući da čovjekov duh nema granica, svi smo, zapravo, međusobno povezani.

Naš duh ima samo granice koje smo mu sami postavili. Kad, na primjer, nalazimo nekakvu vrijednost u tome

što »oživljavamo« svoju strašnu prošlost, ograničavamo duh na tu stvarnost. Posljedica toga jest da naš duh sa strahom gleda na sve što dolazi, te ne može na trenutak

zastati da bi u miru uživao u sadašnjosti.

Kad upotrebljavamo riječi kao što su ne mogu ili nemoguće, tada smo sami sebe ograničili strašnom

prošlošću.

JEDINSTVENOST CILJA

Duševni mir kao jedini cilj najsnažnija je pokretačka sila koju možemo imati.

Da bismo postigli unutarnji mir, moramo ga sustavno izabirati kao

jedini cilj.

Umjesto da se posvetimo tom jednom cilju, svi smo u iskušenju da zaigramo na njih nekoliko.

Takvo žongliranje može nam samo odmaknuti pravi cilj i povećati sukob.

Imati dosljedno na umu samo jedan cilj možemo postići ako s vremena na vrijeme pomislimo kako bismo se

ponašali, kad bismo se iznenada našli u opasnosti od utapljanja u moru. U toj situaciji sva bi nam pozornost

bila usmjerena na to da ne potonemo i da uspijevamo disati.

DUŠEVNI MIR PUTEM OPRAŠTANJA

Ako nam je jedini cilj duševni mir, opraštanje postaje naša jedina dužnost.

Opraštanje je sredstvo za ispravljanje naših pogrešnih zapažanja i pomaže nam da se prestanemo čvrsto držati za strah. Jednostavno rečeno, oprostiti znači otpustiti.

Prvi korak u preodgajanju uma jest postavljanje duševnog mira kao jedinog cilja. To znači da o sebi

mislimo kao o ispunjenom, a ne kao o sebičnom.

Drugi je korak opraštanje.

Mnogi su od nas frustrirani kad pogriješe, pa već u prvom koraku nastoje ljubiti druge.

U svjetlu naših prošlih iskrivljenih vrijednosti i doživljaja neki ljudi naprosto nisu simpatični; zbog

toga što je naše opažanje njihova ponašanja iskrivljeno, teško nam je voljeti ih.

Kad nam duševni mir postane jedini cilj, tada možemo učiniti drugi korak, tj. oprostiti.

Tada možemo vidjeti druge kako šire Ljubav, ili kako su ustrašeni pa traže pomoć u obliku Ljubavi.

S tom novom percepcijom lakše ćemo pružiti potpunu Ljubav i prihvaćanje, pa stoga istodobno doživjeti

unutarnji mir.

Da bismo mi postigli duševni mir, drugi se ne moraju promijeniti.

RASCIJEPLJENI UM

Može nam koristiti da um zamislimo kao film, kameru i sve ostalo potrebno za snimanje filma.

Ono što doživljavamo, zapravo i jest stanje duha projicirano na vanjski ekran što ga zovemo »svijetom«.

Taj svijet i oni koji su u njemu, postaju zrcalo naših misli i maštanja.

Ono što naš um projicira, postaje percepcijom koja nam ograničava vidokrug sve dok smo za nju vezani.

Naš um funkcionira kao da je rascijepljen; jedan njegov dio ponaša se kao da njime upravlja naš ego, a drugi

kao da njime upravlja Ljubav.

Veći dio vremena um sluša tog lažnog upravitelja što ga nazivamo egom, a taj naziv naprosto je drugo ime za

strah.

Ego režira samo ratne filmove, te filmove u kojima dolazi do sukoba, premda ih tako vješto maskira da

nam se čine kao ostvarenje naših romantičnih fantazija.

Kad za jedinog upravitelja Ljubav, možemo svog uma izaberemo doživjeti snagu i čudo Ljubavi.

On, zapravo, režira isključivo filmove koji podržavaju iluziju da smo jedni od drugih međusobno odvojeni.

Naš istinski redatelj, Ljubav, ne projicira iluzije; ona samo proširuje istinu.

Ljubav režira filmove koji sjedinjuju i spajaju.

Naš um je redatelj, producent, scenarist, filmski urednik, glumačka ekipa, osoba koja projicira film na

platno, publika i kritičar.

Budući da je neograničen, može u svakom trenutku izmijeniti i film i sve u njemu.

Naš um posjeduje moć donošenja odluka.

Dio našeg uma kojim upravlja ego, sličan je zavjesi straha i krivnje koja ne dopušta pristup Ljubavi.

Možemo naučiti kako da navedemo um da razmakne tu zavjesu i otkrije svjetlo Ljubavi koje je uvijek postojalo

i koje je naša prava stvarnost.

NE ZABORAVITE !

Prilikom praktične primjene ove knjige u svakodnevnom životu bit će korisno imati na umu ove postavke:

1. Naš je jedini cilj duševni mir.

2. Opraštanje je naša jedina zadaća i način da postignemo svoj cilj — duševni mir.

3. Opraštajući možemo naučiti da ne osuđujemo druge, te da svakoga, uključujući i sebe, vidimo bez

krivnje.

4. Možemo se riješiti straha kad prestanemo suditi i projicirati prošlost u budućnost i počnemo živjeti samo

u sadašnjosti.

5. Možemo naučiti primati upute od svog unu-tarnjeg, intuitivnog glasa, koji je naš vodič u stjecanju

saznanja.

6. Kad nam unutarnji glas dade neku uputu, on će se pobrinuti i za sve što je potrebno da se to postigne.

7. Slijedeći unutarnjeg vodiča, često moramo prihvatiti neki specifičan cilj, iako način na koji ćemo ga postići nije odmah vidljiv. To je obrat uobičajene

logike svijeta, a može se zamisliti kao »stavljanje kola ispred konja«.

8. Možemo izabrati što ćemo percipirati i koje ćemo osjećaje doživjeti.

9. Preodgajanjem uma možemo naučiti kako koristiti pozitivnu aktivnu maštu. Pozitivna aktivna

mašta omogućuje nam da u svojem umu razvijemo filmove pune ljubavi.

***

Izabrao sam današnji dan provesti u savršenom miru.

Drugi dio

OD ČEGA SE SASTOJI OSOBNA PROMJENA

Sve vidim onako

kako bih želio da bude.

SUSTAVI VJROVANJA I STVARNOST

Mi smo ono u što vjerujemo.

Sustav vjerovanja temelji nam se na prošlim iskustvima što ih neprestano ponovo oživljavamo u sadašnjosti, strahujući da će budućnost biti ista kao i prošlost.

Naša sadašnja zapažanja toliko su obojena prošlošću da događaje ne možemo vidjeti bez iskrivljavanja i

ograničenja.

Ako smo spremni, možemo preispitati što mislimo o sebi kako bismo postigli novi i dublji osjećaj svog stvarnog

identiteta.

ShadowOfSoul

ZA NAS NE POSTOJE GRANICE

Da bismo doživjeli taj osjećaj potpune slobode, važno je da se odvojimo od zaokupljenosti prošlošću i

budućnošću, te odaberemo živjeti sada.

Biti slobodan znači ne biti zatvoren u stvarnost ograničenu tjelesnim osjetilima.

Biti slobodan dopušta nam da sudjelujemo u Ljubavi koju dijelimo sa svima.

Ne možemo biti slobodni sve dok ne discipliniramo i ne preodgojimo svoj um.

Iako svi čeznemo za Ljubavlju, mnogi kao da su nesposobni doživjeti je.

Naši krivnjom ispunjeni strahovi iz prošlosti blokiraju našu sposobnost davanja i primanja Ljubavi u

sadašnjosti.

Strah i Ljubav nikad se ne mogu doživjeti istodobno.

Uvijek odabiremo samo jedan od ovih osjećaja.

Budemo li sustavnije odabirali Ljubav, moći ćemo izmijeniti narav i kakvoću svojih odnosa s drugim

ljudima.

NAPAD I OBRANA

Kad smatramo da nas netko napada, obično zauzimamo obrambeni stav, te nalazimo način, izravan

ili neizravan, da mu uzvratimo istom mjerom.

Napad uvijek izvire iz straha i krivnje. Nitko ne napada ako se ne osjeća ugroženim i, ako ne vjeruje da

napadom može pokazati vlastitu snagu, a na račun tuđe ranjivosti.

Napad je, zapravo, obrana, pa zajedno sa svim obranama smišljenim da ne bismo postali svjesni krivnje

i straha, u stvari ukazuje na problem.

Većina nas čvrsto vjeruje da napadom zaista možemo dobiti nešto što želimo.

Pritom kao da zaboravljamo da nam napad i obrana ne donose unutarnji mir.

Da bismo umjesto konflikta doživjeli mir, moramo promijeniti svoj način gledanja.

Umjesto da smatramo kako nas drugi napadaju, možemo na njih gledati kao na uplašene osobe.

Uvijek izražavamo ili Ljubav ili strah.

Strah je u stvari poziv u pomoć, pa stoga, zapravo, molba za Ljubavlju.

Činjenica je, dakle da, želimo li doživjeti mir, moramo spoznati kako prilikom odlučivanja možemo izabrati

što ćemo vidjeti.

Mnogi naši pokušaji da popravimo druge, čak i kad vjerujemo kako smo im ponudili konstruktivnu kritiku, zapravo su pokušaji napada. Želimo pokazati kako oni

nisu u pravu, dok mi to jesmo.

Moglo bi biti korisno preispitati svoje porive. Podučavamo li Ljubav ili demonstriramo napad?

Ako se drugi ne mijenjaju u skladu s našim očekivanjima, skloni smo ih smatrati krivima i tako

pojačati vlastitu vjeru u krivnju.

Duševni mir nastupa kad druge ne želimo mijenjati, nego ih prihvaćamo onakvima kakvi jesu.

Istinsko prihvaćanje nikada ništa ne zahtijeva niti očekuje.

ShadowOfSoul

OPRAŠTANJE

Unutarnji mir možemo postići jedino ako se vježbamo u opraštanju.

Oprostiti znači »odlijepiti se« od prošlosti, a to je sredstvo za ispravljanje naših pogrešnih percepcija.

Svoje pogrešne percepcije možemo uništiti samo sada i to jedino odbacivanjem svega onoga za što mislimo da su drugi ljudi učinili nama ili onoga za što mislimo da

smo mi učinili njima.

Tim postupkom selektivnog zaboravljanja oslobađamo se za prihvaćanje sadašnjosti bez potrebe da ponovo

proživljavamo prošlost.

Istinskim opraštanjem možemo zaustaviti beskrajno recikliranje krivnje, te na sebe i ostale gledati s

Ljubavlju.

Opraštanje nas oslobađa svih misli zbog kojih se čini da smo odvojeni jedan od drugoga.

Prestanemo li vjerovati u tu odvojenost, možemo prihvatiti vlastito iscjeljenje, te proširiti iscjeliteljsku Ljubav na sve oko sebe. Iscjeljenje je posljedica misli o

jedinstvu.

Kad shvatimo da je unutarnji mir naš jedini cilj, opraštanje postepeno postaje naša jedina zadaća.

Kad prihvatimo oboje, i cilj i način, nalazimo da nam naš unutarnji intuitivni glas postaje jedini vodič prema

ispunjenju.

Dok druge puštamo iz zatvora svojih iskrivljenih i iluzornih opažanja, i sami bivamo oslobođeni, te im se

pridružujemo u jedinstvu Ljubavi.

DAVANJE I PRIMANJE

Važno je zapamtiti da svi mi imamo sve što nam je potrebno sada, te da je Ljubav suština našega bića.

Mislimo li da trebamo nešto dobiti od nekog drugoga, onda ćemo tu osobu voljeti ako dobijemo ono što

mislimo da želimo, a mrzit ćemo je ako to ne dobijemo.

Često njegujemo odnos ljubav/mržnja, pa u njemu trgujemo uvjetovanom ljubavlju. Motivirani time da

ćemo nešto dobiti, dovodimo sebe u konfliktnu situaciju i u nepriliku, a motiv dobiti vezan je za određeno,

ograničeno vrijeme.

Davanje je širenje Ljubavi bez ikakvih uvjeta, očekivanja ili ograničenja.

Duševni mir stoga nastaje kad svu svoju pozornost usmjerimo na davanje, te ne želimo od druge osobe nešto

dobiti niti s njom išta zamijeniti.

Motivirani davanjem doživljavamo unutarnji mir i radost koja nema nikakve veze s vremenom.

PREODGAJANJE UMA

Da biste pomogli sebi u preodgajanju uma, sjetite se da u svakoj situaciji, osobnoj ili izvanjskoj, postavite ova

pitanja:

1. Hoću li izabrati doživljaj unutarnjeg mira ili doživljaj sukoba?

2. Hoću li izabrati doživljaj Ljubavi ili straha?

3. Hoću li izabrati da pronalazim Ljubav ili da pronalazim mane?

4. Hoću li izabrati da budem davatelj Ljubavi ili tražitelj Ljubavi?

5. Je li taj način saobraćanja (verbalan ili neverbalan) pun Ljubavi prema drugoj osobi i prema meni?

Velik broj naših misli, izjava ili radnji nisu ispunjene Ljubavlju.

Želimo li postići duševni mir, bitno je da u saobraćanju s drugima stvorimo osjećaj povezanosti.

Da bismo postigli unutarnji mir i doživjeli Ljubav, moramo biti dosljedni u onome što mislimo, govorimo i

činimo.

RIJEČI KOJE TREBA ODBACITI

Drugi postupak za preodgajanje uma povezan je sa spoznajom djelovanja riječi kojima se služimo.

Riječi na listi koja slijedi, uobičajeno se koriste u porukama što ih prenosimo drugima i samima sebi.

Upotreba tih riječi aktivira u našem umu krivnjom ispunjenu prošlost i strašnu budućnost.

Time se osjećaj sukoba samo pojačava.

Što potpunije spoznamo kako te riječi ometaju naš unutarnji mir, to ćemo ih lakše isključiti iz svojih misli i

rečenica.

Možda će vam koristiti da u svoj um stavite kakvu imaginarnu vrećicu za smeće; svaki put kad upotrijebite

koju od tih riječi, vizualizirajte kako riječ bacate u vrećicu za smeće koju zatim zakapate.

Važno je da ste prema sebi uvijek blagi. Uvidite li kako se i dalje koristite kojom od tih riječi, smatrajte to

pogreškom koju treba ispraviti i ne smatrajte se zbog toga krivima.

Evo tih riječi:

nemoguće

ne mogu

pokušati

ograničenje

kad bismo

ali

međutim

teško

trebalo bi

morao bih

sumnja

svaka riječ koja vas ili neku drugu osobu smješta u neku kategoriju

svaka riječ koja mjeri ili ocjenjuje vas ili neku drugu osobu

svaka riječ koja sudi ili osuđuje vas ili neku drugu osobu

ZAKLJUČAK

Ova knjiga daje smjernice za odbacivanje straha i postizanje unutarnjeg mira.

Njezinom primjenom u praksi možemo izmijeniti svoja opažanja tako da se više ne osjećamo preplašeni, odvojeni od ostalih ljudi i s njima u sukobu, nego

doživljavamo povezanost s ostalima, Ljubav i mir.

Iskustvo unutarnjeg mira stječemo učeći kako da oprostimo svijetu i svakome u njemu, a time postižemo i

to da svakoga, uključujući i sebe, vidimo bez krivnje.

Svaki trenutak svoga života možemo vidjeti kao priliku za novo buđenje ili preporađanje, oslobođeno nametanja

uspomena iz prošlosti i očekivanja za

budućnost.

U slobodi ovog sadašnjeg trenutka možemo proširiti svoju narav po prirodi sklonu Ljubavi.

Ako smo razdraženi, potišteni, ljutiti ili bolesni, možemo biti sigurni da smo izabrali pogrešan cilj i da

reagiramo na strah.

Kad nismo radosni, zaboravili smo da je duševni mir naš jedini cilj, i da smo više zaokupljeni dobivanjem

nego davanjem.

Sustavno izabirući Ljubav, a ne strah, možemo postići takvu osobnu promjenu, koja će nam omogućiti da

budemo spontano ljubazniji prema sebi i prema drugima.

Time ćemo početi spoznavati i doživljavati Ljubav i radost koje nas sjedinjuju.

PONAVLJANJE

1. Jedna je od glavnih svrha vremena da nam omogući izabrati ono što želimo doživjeti.

Želimo li doživjeti mir, ili želimo doživjeti sukob?

2. Svi su umovi povezani i jedno su.

3. Ono što opažamo čulima, ograničena je i iskrivljena slika stvarnosti.

4. Ne možemo izmijeniti vanjski svijet niti druge ljude.

Možemo izmijeniti način na koji percipiramo svijet, druge ljude i same sebe.

5. Postoje samo dva osjećaja; jedan je Ljubav, a drugi strah.

Ljubav je naša istinska stvarnost. Strah je tvorevina našega uma, pa stoga nestvaran.

6. Ono što doživljavamo, naše je duševno stanje projicirano prema van.

Ako je to stanje zdravlja,

Ljubavi i mira, onda ćemo to i projicirati pa stoga i doživljavati.

Ako smo ispunjeni sumnjom, strahom i, ako se bavimo bolešću, onda ćemo to stanje projicirati prema van, pa će

to biti stvarnost našega iskustva.

Treči dio

VJEŽBE ZA OSOBNU PROMJENU

Opraštanje je kraj patnje i gubitka

KAKO VJEŽBATI

Specifični principi i smjernice u ovoj knjizi tek svakodnevnom vježbom dobivaju osobno značenje.

Neke među njima možda ćete teže prihvatiti, ili ih nećete moći povezati s problemima s kojima se

suočavate u vlastitom životu.

To, međutim, nije važno. Važna je vaša spremnost da prihvatite sve vježbe bez iznimke.

Iskustvo koje je posljedica vježbanja, pomoći će vam da se približite cilju veće osobne sreće.

Imajte na umu da htijenje nije isto što i vještina — htijenje je samo spremnost da se izmijeni vlastita

percepcija.

Kako iz vježbi izvući najveću moguću korist?

1. Svakoga jutra, pošto ste se probudili, opustite se i uz pomoć svoje aktivne mašte premjestite se u duhu nekamo gdje ćete se osjećati udobno i opušteno i gdje ćete biti mirni.

2. (Počinite s prvom vježbom, vježbajte redom, po jednu vježbu svakoga dana.)

U tom opuštenom stanju provedite nekoliko minuta ponavljajući naslov vježbe i snjim povezane misli.

Ponovite ili nekoliko puta tako da postanu dio vašeg bića.

3. Svaki dan pitajte sebe: »ŽELIM LI POSTIĆI DUŠEVNI MIR ILI SUKOB?«

4. Zapišite naslov vježbe na komadić kartona, nosite ga sa sobom, pa ga tijekom dana i večeri pogledajte

nekoliko puta, primjenjujući ga bez iznimke na sve i svakoga.

5. Prije nego što pođete spavati, opet se opustite i nekoliko puta ponovite vježbu.

Zapitajte se biste li voljeli da vam takve misli dođu u snovima.

6. Kad završite sve vježbe, lakše ćete učiti ako ih sve redom, počevši od prve, još jedanput ponovite.

7. Taj način vježbanja možete zadržati sve dok ne ustanovite da razmišljate o vježbama i sustavno ih

primjenjujete bez potrebe da ih ponovo čitate.

Prva vježba

SVE ŠTO DAJEM VRAĆA MI SE

Sve što dajem, vraća mi se

Davati je isto što i primati glasi zakon Ljubavi.

U skladu s tim zakonom na dobitku smo kad drugima dajemo svoju Ljubav, a ono što dajemo, istodobno i

primamo.

Zakon Ljubavi temelji se na obilju; uvijek smo do kraja ispunjeni Ljubavlju, a zaliha te Ljubavi neiscrpna je i

prelijeva se.

Kad drugima pružamo Ljubav ne postavljajući im nikakve uvjete i ne očekujući ništa zauzvat, tada ta

Ljubav u nama raste, širi se i povezuje nas s drugima.

Dajući Ljubav, povećavamo Ljubav u sebi, i svatko je na dobitku.

Zakon svijeta, međutim, glasi da ono što dajemo, gubimo. To znači da smo, kad nešto dademo, na

gubitku.

Zakon svijeta temelji se na vjeri u oskudicu. On tvrdi da nikada nismo do kraja zadovoljni.

Dok uzaludno pokušavamo naći ispunjenje, tražeći Ljubav i mir u vanjskim oblicima koje smatramo

poželjnima, i dalje u sebi osjećamo prazninu.

Problem je naravno u tome što nas u ovom svijetu ništa ne može trajno i potpuno zadovoljiti.

Držeći se zakona svijeta neprestano tražimo, ali nikada ne nalazimo.

Često mislim da je naše unutarnje vrelo prazno te da smo u nevolji.

Tada svoje zamišljene potrebe nastojimo ispuniti služeći se drugim ljudima.

Kad od drugih ljudi očekujemo da zadovolje naše potrebe i ispune nam želje, a oni nas razočaraju kao što

se to neizbježno mora dogoditi, doživljavamo bol i patnju.

Ona može poprimiti oblik frustracije, razočaranja, ljutnje, potištenosti ili bolesti.

Posljedica toga jest da ćemo se vjerojatno osjećati uhvaćeni u stupicu, ograničeni, odbačeni ili napadnuti.

Kad se osjećamo nevoljeni, potišteni i iznutra prazni, tada pronalaženje osobe koja će nam pružiti Ljubav,

nije pravo rješenje.

Ono što će nam koristiti jest da mi nekog uzljubimo potpuno i ništa ne očekujući.

Ta Ljubav bit će tada istodobno pružena i nama. Druga osoba ne mora se mijenjati niti nam išta dati.

Pogrešno je misliti da, prije nego što možete osjetiti Ljubav u sebi, morate dobiti Ljubav od drugih.

Zakon Ljubavi drukčiji je od zakona svijeta.

Zakon Ljubavi glasi da vi jeste Ljubav, te da pružajući Ljubav drugima, učite što zapravo jeste.

Danas dopustite sebi da naučite i doživite zakon Ljubavi.

Pogrešno sam vjerovao da ikome mogu

dati išta osim onoga što i sam želim.

Budući da želim Mir, Ljubav i Opraštanje, to su i jedini darovi koje ću ponuditi drugima.

To, što ću umjesto napada ponuditi opraštanje i Ljubav, nije milosrđe.

Ponuditi Ljubav jedini je način na koji je i sam mogu prihvatiti.

Primjer A

Evo pisma što mi ga je napisala Rita, prijateljica koja je u moj život stupila u jesen 1978.

Rita mi je telefonirala moleći me da pomognem njezinoj kćeri Tini, tinejdžerki oboljeloj od leukemije. Tina je

umrla u siječnju 1979.

Rita mi je dopustila da podijelim s vama to njezino pismo, koje po mome mišljenju lijepo i jasno izražava

suštinu današnje vježbe:

Sve što dajem, daje se meni.

Dragi Jerry,

27. veljače

Nadam se da ti ne smeta što primaš ova pisma koja mi omogućavaju da izrazim svoje misli koje su počele

izvirati iz nekog dubokog, dosad netaknutog izvora. Ti kao psihijatar barem znaš da takvo pisanje može biti

ljekovito.

Otkad sam ti zadnji put pisala, u tapiseriju moga života utkali su se novi končići.

Dvadeset i druge veljače otišla sam čuti predavanje dr. Elizabeth Kubler-Ross. Ne moram naglašavati da je to bilo za mene izuzetno iskustvo. Sumnjam da se našao

itko, tko nije bio ganut. Dodirnula je neke rane i ožiljke, a neke dijelove njezina predavanja bilo je teško

podnijeti.

Ali njezine riječi, njezina filozofija i njezin rad trajno su me se dojmili, pa osjećam da je to čime se ti i ona

bavite, uistinu »ono o čemu se zapravo radi«.

Nastavljam redom s događajima. Idućeg dana odlučila sam krenuti na posao. Za vrijeme odmora odšetala sam u uličicu s trgovinama gdje obično kupujem. Dok sam prelazila ulicom, opazila sam knjižaru koje prije nije bilo ondje. Nisam mogla a da se ne zapitam odakle se

pojavila. Morala sam ući i pogledati. Pitala sam koliko je dugo već otvorena. Rekoše mi mjesec dana.

Razgledavajući, opazila sam nekoliko knjiga koje još nisu bile složene na policu. Jedna od njih bila je knjiga za koju sam čula i pomislila kako bih je jednom rado

pročitala. Bila je to knjiga Ruth Montgomery »Onostrani svijet«. Ne mogu izreći koliko me knjiga

»pogodila«. To je posebna priča.

Počela sam drukčije gledati na svoj život i razmišljati kamo me sve to vodi. No budući da si ti rekao kako mi pitanje, ukoliko u meni izazove sukob, neće koristiti,

nisam inzistirala na tome zašto se nešto dogodilo. Umjesto toga ponovo sam pročitala tvoje pismo i

pronašla redak u kojem kažeš da je jedan od najboljih načina da se podnese situacija kao što je moja (smrt voljene osobe), naći nekoga kome bih mogla pomoći.

Nisam trebala ići ni u kakvu veliku potragu, pa čak ni razbijati glavu o tome tko je ta osoba. To sam cijelo vrijeme znala. Ispripovijedat ću priču u najkraćim

crtama.

Prije otprilike godinu dana moja kći Tina počela je pokazivati znakove bolesti. U isto vrijeme razboljela se i naša dvadesetogodišnja susjeda koju sam poznavala

petnaest godina.

Liječnici nisu mogli postaviti dijagnozu. Majka oboljele mlade žene i ja često smo razgovarale o svojim brigama i

strahovanjima. Kasnije, kad je Tinina bolest dijagnosticirana, ta gospođa nije više mogla sa mnom

razgovarati. Sve vrijeme dok je Tina bolovala, nije mi se obratila ni jednom riječju. Kad je Tina umrla, šuteći je

prisustvovala dok smo molili krunicu. Nijemo smo se gledale. Došla je na sahranu, a bila je i među ljubaznim

susjedama koje su kasnije donijele hranu. Cijelo je vrijeme šutjela. Znala sam da moja »stvarnost« možda i nju očekuje, i tako se kasnije ja njoj nisam približavala,

da je ne bih podsjećala. Uvijek sam se kod susjeda raspitivala kako joj je i uvijek dobivala obavijesti iz

druge ruke.

Onda sam se sjetila tebe, tvoga pisma i tvojih riječi. I pomislila sam: »Zašto ne bih? Ja to želim!« I otišla sam je posjetiti. Čim me ugledala, prišla mi je i zagrlile smo se. Bilo je tako prirodno! Svaka od nas znala je kako se ona druga osjeća! Bio je to krasan trenutak! Kad sam

otišla, bilo mi je tako dobro da sam se pitala zašto mi je za tih nekoliko koraka do njezine kuće trebalo toliko

vremena. Vjerojatno nisam bila spremna.

Opet, međutim, ponavljam da, iako si prostorno daleko, u duhu si mi tako blizu. Neću se pitati zašto se nešto

događa, nego ću to prihvatiti i gledati kamo će me odvesti.

Mir s tobom, Jerry, sada i uvijek.

S iskrenim pozdravima

Rita

Primjer B

Prije nekoliko godina imao sam sreću da u Los Angelesu provedem neko vrijeme s majkom Terezom, poznatom po

tome što se brine za siromašne i one koji umiru. Želio sam se s njom upoznati jer sam znao kako dosljedno živi u duševnom miru, pa sam htio naučiti kako se to

postiže.

Razgovarali smo o svom poslu — radu s ljudima suočenim sa situacijama u kojima se radi o životu ili

smrti. U njezinoj blizini osjećao sam neku vrstu unutarnje tišine. Teško je opisati snagu Ljubavi,

otmjenosti i mira koja zrači iz njezine osobe. Bijaše to nešto što sam i sam želio doživjeti i utjeloviti.

Za vikenda četvrtog srpnja saznao sam da majka Tereza toga popodneva leti u Meksiko. Zapitao sam je mogu li joj se pridružiti, jer sam želio ostati u njezinoj

blizini.

Blago se nasmiješila i odgovorila mi: »Doktore Jampolsky, nemam ništa protiv da mi se pridružite na izletu u Meksiko. Ali vi ste izjavili da želite spoznati

unutarnji mir. Mislim da ćete o unutarnjem miru naučiti više ako se raspitate koliko stoji let do Meksika

i natrag i taj novac dadete siromasima.«

Pitao sam koliko stoji povratna avionska karta od Los Angelesa do grada Meksika i taj iznos dao Milosrdnoj

braći u Los Angelesu.

Lekcija koju sam naučio od majke Tereze, glasila je: želim li otkriti što treba učiniti, ne moram tražiti vodstvo izvan sebe. Shvatio sam da je vrijeme za

davanje uvijek sada — a ne kasnije - te da, dajući bez ikakvih ograničenja ili očekivanja, čovjek odmah

ostvaruje unutarnji mir. U tom jednom trenutku naučio sam da sve što dajem, daje se meni.

Danas ću davati drugima samo one darove koje bih i sam želio primiti.

Druga vježba

OPRAŠTANJE JE KLJUČ ZA SREĆU

Opraštanje je ključ za sreću

Unutarnji mir može se postići samo vježbanjem u opraštanju.

Opraštanje je sredstvo za izmjenu naših percepcija i za odbacivanje straha, osuda, optužbi i prigovora.

Neprestano se moramo podsjećati da je Ljubav jedina stvarnost.

Ako opažamo nešto što ne odražava Ljubav, onda je naše opažanje netočno.

Opraštanje postaje sredstvo za ispravljanje pogrešnog opažanja; ono dopušta da u drugim ljudima i u samima

sebi vidimo samo Ljubav i ništa drugo.

Zaboravljanjem prošlosti, skidanjem obojenih naočala kroz koje vidimo kako teška prošlost zakriljuje

sadašnjost, možemo postepeno spoznati da je istina Ljubavi uvijek nazočna, te da primjećujući samo

Ljubav, možemo doživjeti sreću.

Opraštanje tada postaje proces kroz koji i ne primjećujemo sve ono što mislimo da su nam drugi ljudi

učinili, ili sve što mislimo da smo mi učinili njima.

Kad njegujemo mržnju i prigovore, dopuštamo svome umu da se hrani strahom te postajemo robovi tih

iskrivljenih predodžbi.

Kad opraštanje vidimo kao svoju jedinu zadaću i, kad smo ga spremni dosljedno vježbati tako što to

neprestano nalažemo svome umu, otkrit ćemo da smo se oslobodili.

Opraštanje ispravlja pogrešnu percepciju da smo jedni od drugih odvojeni, i omogućava nam da doživimo

jedinstvo i osjećaj pomirenja.

Opraštanje ovdje shvaćamo drukčije nego što je većina nas naučila. Oprostiti ne znači zauzeti nadmoćan stav i podnositi ili tolerirati ponašanje koje nam se ne sviđa.

Oprostiti znači ispraviti svoju pogrešnu percepciju da nas je druga osoba povrijedila.

Nasuprot umu koji oprašta, um koji ne oprašta, zbrkan je i preplašen. Uvjerenje da pravilno tumači svoje

percepcije drugih ljudi. Siguran je u opravdanost svoga gnjeva i u točnost svojih osuda.

Um koji ne oprašta, kruto smatra da su prošlost i budućnost jednake i opire se promjeni.

On ne želi da budućnost bude drukčija od prošlosti.

Um koji ne oprašta, sebe smatra nevinim, a druge krivima. Uživa i »cvate« u sukobu i u tome da je on u

pravu, a na unutarnji mir gleda kao na neprijatelja. Sve percipira kao međusobno odvojeno.

Kad god u nekome vidim krivca, pojačavam vlastiti osjećaj krivnje i nedostojnosti.

Ne mogu oprostiti sebi ukoliko nisam voljan oprostiti drugima.

Nije važno što mislim da mi je netko učinio u prošlosti niti što mislim da sam možda ja učinio.

Samo opraštanjem mogu se potpuno osloboditi krivnje i straha.

Primjer

Evo jednog osobnog događaja koji pokazuje neke principe u odnosu između pritužbi, prigovora i

opraštanja.

Jednoga jutra tajnica mi je donijela veliku hrpu računa. Podsjetila me da mi se prihod smanjuje, jer sve više

vremena provodim radeći besplatno. Kazala je da mi neki čovjek, za usluge koje sam prošle godine učinio njegovoj kćeri, duguje petsto dolara, i podsjetila me

kako je kći dobro i brzo reagirala na terapiju. Zatim je izjavila da je sita toga da mu uvijek iznova šalje račun i

predložila mi da ga pošaljem agenciji za naplaćivanje računa.

Odgovorio sam joj da to nikada nisam radio, pa neću ni sad, ali da ću o svemu razmisliti. Promatrajući svoje

neplaćene račune, počeo sam osjećati ono što sam smatrao opravdanim gnjevom, a opravdanima sam smatrao i svoje prigovore. Na kraju krajeva ja sam

ispunio svoju zadaću, a taj čovjek i njegova kći imali su od toga koristi. Znao sam da otac može platiti i počeo

sam ga smatrati gnjidom zato što neće. Odlučio sam mu popodne telefonirati.

Toga dana, dok sam meditirao na misao iz Tečaja čuda, misao koja je glasila »Opraštanje je ključ sreće«, u duhu mi se pojavila slika čovjeka koji mi je bio dužan. Čuo sam kako mi unutarnji glas govori neka se otkinem od

prošlosti i svoje vezanosti za novac. Trebam se vježbati u opraštanju i iscijeliti svoj odnos s tim čovjekom.

Telefonirao sam mu. Ispričao sam mu o svojoj meditaciji i svojoj odluci da mu više ne šaljem račun. Rekao sam mu i za svoj prošli bijes i čvrstu odluku da od njega odustanem. Rekao sam mu da ga zovem kako bismo

iscijelili svoj međusobni odnos, te da novac više nije u pitanju. Zavladala je dugačka stanka prije nego što je on kazao: »Dakle, ako ja ne platim vaš račun, Bog to

svakako neće učiniti.«

Rekao sam kako smatram važnim da se odmaknem od novčanog pitanja kao i od ljutnje koju sam prema njemu osjećao glede računa. Kazao sam mu kako se oslobađam

misli da me on na bilo koji način povrijedio.

Opet je zavladala tišina, a nakon nje glas mu je zazvučao toplo i ljubazno. Zahvalio mi je što sam ga nazvao i na moje iznenađenje rekao da će mi idućeg

tjedna poslati ček (što je i učinio).

Sat kasnije susreo sam se s majkom jedanaestogodišnje djevojčice koja je bolovala od raka kičme i bila članica

jedne od skupina u Centru. Majci je pripadala socijalna pomoć, ali zbog složenosti postupka nije mogla ostvariti da novac zaista i dobije. Dala je popraviti auto i nije ga

mogla uzeti iz garaže, jer nije mogla podmiriti račun koji je iznosio sedamdeset dolara. Zbog toga što je bila

bez auta, nije nekoliko puta mogla odvesti kćer na kemoterapiju. Unutarnji glas rekao mi je: »Daj joj tih sedamdeset dolara, jer upravo si dobio novac za koji si

mislio da ga nećeš dobiti.«

Kad sam to učinio, doživio sam unutarnji mir. Silno me se dojmila činjenica da se to dogodilo tako brzo nakon

što sam se oslobodio svoje vezanosti za stav da je netko kriv, a netko drugi nevin.

Danas sam izabrao da odbacim sva svoja prošla pogrešna opažanja o sebi i o drugima.

Umjesto toga povezat ću se sa svima i reći: »I tebe i sebe vidim samo u svjetlu istinskog opraštanja.«

Treća vježba

NIKADA NISAM UZRUJAN ZBOG ONOGA ZBOG ČEGA MISLIM DA JESAM

Nikada nisam uzrujan zbog onoga, zbog čega mislim da jesam

Uvjerenja većine nas temelje se na iskustvima iz prošlosti i na opažanjima tjelesnih osjetila.

Jeste li ikada razmišljali o tome da ono u što vjerujete, doista i vidite. Ili, kako reče glumac Flip Wilson: »Ono

što vidiš, to i dobiješ.«

Budući da se čini kako naša tjelesna osjetila prenose našem mozgu obavijesti iz vanjskog svijeta, možemo

povjerovati da se naše duševno stanje upravlja isključivo po povratnim obavijestima što ih tako

dobivamo.

To vjerovanje uvelike pridonosi osjećaju odvojenosti, tj. doživljavanju sebe kao izoliranog entiteta u

rascjepkanom i nebrižnom svijetu.

To nas čini uzrujanima, potištenima, tjeskobnima i pre-plašenima zbog svijeta koji vidimo.

Takav sustav vjerovanja pretpostavlja da je vanjski svijet uzrok, a mi posljedica.

Razmotrimo mogućnost da je takav način razmišljanja naopak i da funkcionira natraške.

Što bi se dogodilo kad bismo vjerovali da je ono što vidimo, određeno mislima u našem umu ? Možda bismo se mogli pozabaviti idejom koja nam se u prvi tren čini neprirodnom i stranom, a glasi da su naše misli uzrok, a

ono što vidimo posljedica.

Tada bi za naše patnje i boli bilo besmisleno optuživati svijet ili njegove stanovnike, jer tada bismo »ono što vidimo« mogli smatrati »zrcalom, a ne činjenicom«.

Razmotrimo još jednom pretpostavku da je um nešto kao filmska kamera koja naše unutarnje stanje projicira

na svijet.

Kad nam je um ispunjen mislima koje u nama izazivaju nemir, svijet i njegovi stanovnici izazivaju u nama

nemir.

S druge strane, kad nam je um spokojan, svijet i ljudi čine nam se spokojnima.

Ujutro, kad se probudimo, možemo izabrati želimo li toga dana vidjeti prijateljski raspoložen svijet, vidjeti ga kroz naočale koje ne propuštaju ništa osim Ljubavi.

Možda će nam koristiti da ispitamo je li potrebno da upravljamo vanjskim svijetom. Možda bismo umjesto toga mogli izabrati da dosljedno upravljamo svojim unutarnjim svijetom, izabirući misli koje želimo u

svojem umu.

Duševni mir počinje s našim vlastitim mislima, a zatim se širi prema van. Iz našeg duševnog mira (uzrok)

izranja percepcija mirnoga svijeta (posljedica).

Svi mi posjedujemo moć uputiti svoj um da osjećaje nemira, potištenosti i straha zamijeni osjećajem

unutarnjeg mira.

U iskušenju sam povjerovati kako sam uzrujan zbog drugih ljudi ili zbog okolnosti i događaja na

koje ne mogu djelovati.

Uznemirenost mogu doživjeti u obliku ljutnje, ljubomore, mržnje ili potištenosti.

Svi ti osjećaji zapravo su neka vrsta straha.

Kad shvatim da uvijek mogu izabrati između doživljaja straha i Ljubavi, time što ću Ljubav pružiti drugima, ne moram se više ni zbog čega

uzrujavati.

Primjer

Godinama me mučila kronična bol u leđima. Sve te godine nisam mogao igrati tenis, vrtlariti ni obavljati slične poslove koje sam volio. Nekoliko sam puta bio u bolnici, a jedan me neurokirurg htio i operirati zbog, kako reče, organske bolesti leđa — degenerativnog

diska. Izabrao sam život bez operacije.

Smatrao sam da sam uzrujan zbog boli i njome izazvanog neraspoloženja. No jednog mi se dana

učinilo da u sebi čujem tihi glasić koji mi govori da tu svoju bol sam izazivam, premda bolujem od organskog sindroma leđa. Postalo mi je jasno da se stanje mojih leđa pogoršavalo kad sam bio pod emotivnim stresom,

osobito kad sam bio prestrašen ili nekom nešto zamjerao. Nisam bio uzrujan zbog onoga zbog čega sam

mislio da jesam.

Kako sam, vježbajući opraštanje, polako učio drugima više ne prigovarati i na njih se ne žaliti, tako je i moja

bol nestajala. Danas mogu raditi sve bez ikakvih ograničenja.

Mislio sam da sam uznemiren zbog boli u leđima. Otkrio sam, međutim, da sam nemiran zbog

neiscijeljenih odnosa s ljudima.

Dopustio sam sebi da vjerujem kako tijelo upravlja duhom, a nisam shvaćao da duh upravlja tijelom.

Uvjeren sam da većina ljudi koji pate od bolova u leđima, mogu naučiti kako odbaciti svoje prigovore,

mržnju, krivnju i strahove, te opraštajući sebi i drugima, doživjeti vlastito iscjeljenje.

Tijekom dana, kad god ste u iskušenju da vas obuzme strah, podsjetite se da umjesto toga možete

osjetiti Ljubav.

Četvrta vježba

ODABRAO SAM GLEDATI DRUKČIJE

Odabrao sam gledati drukčije

Možda je to što nam se svijet čini tako suludim, posljedica sustava vjerovanja koji ne funkcionira.

Sustav vjerovanja kaže kako će se teška prošlost

produžiti u tešku budućnost, te time spaja prošlost i budućnost.

Ono što nas čini ranjivima, naše je sjećanje na strah i bol. Taj osjećaj ranjivosti uzrok je što po svaku cijenu

želimo predvidjeti budućnost i njome upravljati.

Želio bih iznijeti osobni primjer. Odgojen sam u obitelji u kojoj je uvijek prevladavao stav strahovanja.

Prihvatio sam životnu filozofiju koja je govorila: »Prošlost je bila strašna, sadašnji trenutak je užasan, a budućnost će biti još gora.« I svi smo, naravno, točno

predviđali, budući da smo polazili od istih pretpostavki.

U skladu sa starim sistemom vjerovanja pretpostavljamo da smo srditi jer nas je netko napao. Također pretpostavljamo da je protunapad opravdan,

da smo odgovorni sami sebe »zaštititi«, ali nismo odgovorni što osjećamo tu potrebu.

Želimo li to, možemo izmijeniti svoj sistem vjerovanja. Da bismo to, međutim, postigli, moramo svaku svoju omiljelu pretpostavku i vrijednost pogledati novim

očima. To znači da se moramo osloboditi svega zbog čega prianjamo uza strah, bijes, krivnju ili bol.

To znači da moramo pustiti da prošlost izblijedi, a s njom i sva njezina strahovanja koja prenosimo u

sadašnjost i u budućnost.

»Odabrao sam gledati drukčije« znači da smo zaista spremni riješiti se i prošlosti i budućnosti da bismo doživjeli sadašnjost onakvom kakva uistinu jest.

Veći dio života ponašao sam se kao robot reagirajući na ono što su drugi kazali ili učinili.

Sada shvaćam da su moje reakcije određene isključivo mojim vlastitim odlukama.

Vježbanjem moći odlučivanja da ljude i događaje gledam s Ljubavlju umjesto sa strahom, zadobivam

svoju slobodu.

Primjer A

Dok sam studirao medicinu, iznenađujući broj studenata na mojoj godini razbolijevao se od bolesti o

kojoj smo trenutno raspravljali. Bilo je sporedno o kojoj se bolesti radilo; to je mogla biti žutica, šizofrenija ili

sifilis.

Mene je mučio strah od tuberkuloze. Na praksi u Bostonu morao sam provesti mjesec dana na odjelu za TBC i smrtno sam se bojao da ću se zaraziti i umrijeti. Fantazirao sam o tome da prije ulaska u odjel duboko

udahnem, pa zatim ne dišem mjesec dana. Na kraju prvog dana bio sam u komi.

Te večeri u jedanaest i trideset zazvonio je telefon.

Otrčao sam na odjel, gdje je pedesettrogodišnja žena, koja je osim što je bolovala od tuberkuloze bila i

alkoholičarka s cirozom jetre, upravo pljuvala krv. Puls joj nije kucao. Masirao sam joj srce i sisaljkom joj uklonio krv iz grla. Aparat s kisikom nije odmah

proradio, pa sam joj dao umjetno disanje usta na usta. Puls joj se povratio i počela je disati. Bila je spašena.

Kad sam se vratio u svoju sobu, pogledao sam se u

ogledalo i vidio da sam sav umrljan krvlju. Iznenada mi je palo na pamet da se cijelo vrijeme dok sam se bavio

ženom, nijednom nisam uplašio.

Te sam noći naučio da potpuno obuzet nečim što bi mi moglo naškoditi, ne mogu nikome pomoći, jer me strah

čini nepokretnim. Nasuprot tome, kad sam posve obuzet davanjem, ne osjećam strah. Ne obazirući se na

prošlost, okrećući svu pozornost na davanje sada, zaboravio sam na strah i vidio stvari drukčije.

Možda ne treba ni dodati da sam se odmah prestao bojati tuberkuloze. Ta pacijentica bila je moj veliki

učitelj.

Za svoje duševno stanje sami smo odgovorni. Doživljavamo li mir ili sukob, određeno je izborom viđenja ljudi i situacija, tj. doživljavamo li ih kao vrijedne Ljubavi ili kao opravdanje za svoj strah.

Ne moramo se ponašati kao roboti i dati drugima moć da odlučuju hoćemo li osjećati Ljubav ili strah, hoćemo

li biti sretni ili tužni.

Primjer B

Ova knjiga naglašava da pomak percepcije može preokrenuti naš način razmišljanja, da je korisno staviti

kola ispred konja.

Otkrio sam da je, kad moj unutarnji vodič utvrdi cilj (kola), potrebno samo taj cilj čvrsto držati na pameti, pa će se sredstva za njegovo ostvarenje (konj) sama

naći. Većina nas troši toliko energije za pronalaženje sredstava da gubi iz vida cilj.

Evo svježeg primjera: Djeca s kojima radim, a koja boluju od neizlječivih bolesti, nedavno su napisala

knjigu. Činilo se da će, budemo li je dali u uobičajeni izdavački postupak, za njezino objavljivanje biti

potrebno osamnaest ili više mjeseci.

Premda sami nismo imali novaca, osjetio sam kako ne treba čekati; knjigu ćemo objaviti sami vjerujući da će se

novac nekako naći. ( U prošlosti nikad ne bih uredio nešto slično ako ne bih imao novce. Ovaj sam put,

međutim, odlučio na stvari pogledati drukčije.)

Osobno sam obećao tiskaru da ću, ukoliko ne uspijemo skupiti potrebnu sumu, posuditi novac iz banke. U

petak u podne stiglo je pet tisuća primjeraka knjige Iza svakog je tamnog oblaka duga. Skupili smo samo deset

posto potrebnog novca.

Osjećao sam se kao da stojim na visokoj dasci za

skakanje, a netko će me gurnuti. Sat kasnije, međutim, stigao je telefonski poziv od izvršnog upravitelja

Bothin fundacije. Povoljno su riješili našu molbu za potporu i odmah će nam poslati ček koji će potpuno

pokriti troškove tiskanja knjige.

Ovo me iskustvo naučilo da ništa nije nemoguće ako slijedimo unutarnjeg vodiča, čak i ako se osjetimo ugroženima zbog obrtanja naše uobičajene logike.

Danas, kad god ste u iskušenju da gledate očima straha, odlučno ponovite:

»Nisam robot; slobodan sam.

Odabrao sam gledati drukčije.«

Peta vježba

OD SVIJETA KOJI VIDIM MOGU POBJEĆI AKO ODUSTANEM OD NAPADAČKIH MISLI

Od svijeta koji vidim, mogu pobjeći ako odustanem od napadačkih misli

Mnogi od nas ponekad se osjećaju beznadno, uhvaćeni u stupicu svijeta što ga vidimo.

Ma koliko nastojali, naprosto ne možemo izmijeniti svijet niti pobjeći iz njegovih prividnih granica.

Ako se podsjetimo da je svijet sačinjen od naših misli,

onda te misli možemo promijeniti. Svijet što ga vidimo, mijenjamo mijenjajući misli o

njemu. Mijenjanjem misli mijenjamo uzrok.

Tada će se posljedica — svijet koji vidimo - automatski izmijeniti.

Izmijenjen sustav mišljenja može obrnuti uzrok i posljedicu, tj. njihov redoslijed kakav smo do sada

poznavali.

Većina nas teško će to prihvatiti, jer se nerado odriče predvidljivosti starog sustava vjerovanja, te se odupire

preuzimanju odgovornosti za svoje misli, osjećaje i reakcije.

Budući da prije nego što pogledamo van, uvijek

pogledamo unutra, u sebe, vani ćemo vidjeti napad samo ako smo ga u sebi već prihvatili kao stvarnost.

To naravno, zaboravljamo kad vidimo da nas netko

napada. Od svoje svjesne pozornosti nastojimo sakriti da napad, što ga doživljavamo kao da dolazi od drugih, zapravo

proizlazi iz našeg uma.

Kad to shvatimo, postajemo svjesni da svojim napadačkim mislima ranjavamo sami sebe.

Tada možemo odlučiti napadačke misli zamijeniti mislima punim Ljubavi i tako se prestati ranjavati.

Naš vlastiti viši interes omogućava nam da shvatimo kako Ljubav koju pružamo drugima, osnažuje Ljubav

koju gajimo prema sebi.

Još jednom ponavljam, vrijedno je, možda, podsjetiti se kako nam napadačke misli ne donose duševni mir, a

opravdani gnjev ne pruža nikakvu zaštitu.

Danas shvaćam da su moje napadačke misli o drugima, zapravo, usmjerene protiv mene.

Kad vjerujem da mi napad na druge donosi nešto što želim, podsjetit ću se kako uvijek najprije

napadam samoga sebe.

Ne želim se danas opet povrijediti.

Primjer

Nedavno je Centar za liječenje mijenjanjem ponašanja, zbog svoga rada s neizlječivo bolesnom djecom, dobio znatan publicitet na nacionalnoj televiziji i u drugim

medijima. Stiglo nam je na tisuće pisama, pa smo započeli dopisivanjem s djecom iz zemlje i cijelog

svijeta, a uveli smo i telefonske razgovore. Pomažući drugoj djeci tim putem, djeca su nalazila mir. Telefonski

računi postali su nam golemi, pa smo trebali novac.

Dok sam zaokupljen tim problemom smirivao svoj um

meditacijom, javila se u meni misao da nazovem predsjednika Pacifičke telefonske kompanije i zamolim

ga za financijsku pomoć. Tu misao nisam mogao prihvatiti iz dva razloga. Prvi je bio taj što sam

smatrao da sam već dovoljan broj ljudi molio za novac, pa to naprosto više nisam htio. Drugi je razlog bio taj što je telefonska kompanija bila omiljena meta moga

neraspoloženja. Telefon mi se često kvario i zbog toga sam često bio razdražljiv i bijesan na telefonsku

kompaniju.

No moj unutarnji glas bio je uporan. Osjećao sam da ih ne mogu nazvati dok sam bijesan. Zato sam iduća dva tjedna proveo vježbajući opraštanje i odbacujući svoje

napadačke misli. Iznenadio sam se kad se prema ljudima koji su radili u telefonskoj kompaniji, počeo

javljati osjećaj Ljubavi i povezanosti s njima.

Tada sam nazvao predsjednika kompanije i nisam ga, naravno, mogao dobiti. U svojoj mašti vidio sam oko njega pedesetak ljudi koji ga štite od ljutitih poziva

punili pritužbi. Odgovor je uvijek glasio: »Predsjednik je zauzet i ne može sada s vama razgovarati.«

Pošto sam ga nazvao četiri puta, odlučio sam pokušati još samo jedanput. Na moje iznenađenje predsjednik se

sam javio na telefon. Kazao sam mu zašto ga želim vidjeti, a on mi je, umjesto da me uputi odjelu za odnose

s javnošću, zakazao sastanak. Nije mogao biti srdačniji. Iz kompanije je odmah poslana komisija da ocijeni rad našeg Centra, a šest tjedana kasnije dobili

smo stipendiju od 3000 dolara.

Dakle, ja to smatram čudom! A u svom srcu ne vjerujem da bi se ono ikada dogodilo da nisam odbacio svoje

napadačke misli i tako otkrio Ljubav koja je ondje već bila.

Tijekom dana kad god ste u iskušenju da sami sebe ranite napadačkim mislima, odlučno recite:

Želim osjetiti duševni mir, i to odmah.

Sretno odbacujem sve napadačke misli i umjesto njih izabirem mir.

Šesta vježba

NISAM ŽRTVA SVIJETA KOJI VIDIM

Nisam žrtva svijeta koji vidim

Jeste li primijetili kako se često osjećate žrtvom svijeta u kojem živite?

Budući da većina nas velik broj aspekata svoje okoline doživljava kao suludo bolesne, u iskušenju smo da se

osjetimo bespomoćno uhvaćeni u stupicu.

Kad dopustimo sebi mišljenje da živimo u neprijateljskoj sredini u kojoj moramo strahovati da će nas netko povrijediti ili prevariti, možemo samo patiti.

Da bismo bili dosljedni u postizanju unutarnjeg mira, moramo vidjeti svijet u kojem je svatko nevin.

Što se događa kad izaberemo stav da drugi nisu krivi? Kako da ih počnemo gledati na drugi način?

Za početak mogli bismo sve prošle događaje, osim doživljaja Ljubavi, smatrati nevažnima.

Mogli bismo izabrati da svijet gledamo kroz prozor Ljubavi, a ne

kroz prozor straha. To bi značilo izabrati da u svijetu vidimo ljepotu i

Ljubav, ljudske vrline, a ne njihove slabosti.

Ono što vidim vani, samo je odraz onoga što sam najprije vidio u vlastitom duhu.

Misli, osjećaje i stavove koji me zaokupljaju, uvijek

projiciram na svijet.

Kad promijenim mišljenje o tome što želim vidjeti, mogu vidjeti jedan drukčiji svijet.

Primjer A

Nekad sam mislio da je normalno i u skladu s našom kulturom osjetiti paranoju prilikom kupovine

automobila. Prodavačima automobila nije se moglo vjerovati. Sumnjati u njih bilo je normalno i mudro, i

bio bih vam mogao navesti cijeli niz odabranih doživljaja koji su podupirali ovu pretpostavku. Tada

nisam shvaćao da je sve što takvim pristupom postižem, sužavanje izbora. Ostao mi je samo jedan stav, a to je bio strah i sumnjičavost. Duševni mir bio je nemoguć.

Nisam čak ni pomišljao na to da prodavač vjerojatno

radi na temelju svog vlastitog skupa izabranih iskustava koja su ga »naučila« da prema kupcu bude

nepovjerljiv. »Naučio« je da ga kupci ne poštuju i da ga na neki način nastoje poniziti. Vidjevši da kupac na

njega gleda kao na građanina drugoga reda i sam je na sebe tako gledao.

Prodavač automobila i ja imali smo nešto zajedničko - naša percepcija onog drugoga bila je potpuno

iskrivljena. I sredstva kojima smo zamutili svoj pogled, bila su nam ista. Iz svoje prošlosti odabrali smo samo

neke aspekte da bismo stvorili sud kojim smo sada prosuđivali jedan drugoga.

Sad radim kao savjetnik u velikoj agenciji za prodaju

automobila i nalazim kako se moj stav mijenja. Zajedno istražujemo načine kako da odbacimo prošle pritužbe i

prigovore, i nastojimo vježbati opraštanje.

Što bi se dogodilo kad bi i kupci i prodavači automobila uvidjeli da je prošlost nevažna i samim je tim odbacili, pa postali nalaznici Ljubavi, a ne tražitelji pogrešaka,

davatelji a ne tražitelji Ljubavi?

Možda bi nam tada jedina motivacija za saobraćanje s

drugim ljudima bila širenje mira.

Pogrešna percepcija »Ja sam žrtva svijeta koji vidim«, mogla bi tada glasiti

„ Nisam žrtva svijeta koji vidim “

Primjer B

Glas o našem radu u Centru širio se, pa su me pozvali da posjetim Joea, petnaestogodišnjeg dječaka preko čije je glave dva puta prešao traktor. Bio je slijep, nijem i

bez osjeta, a obje strane tijela zahvatila mu je spastička paraliza. Mjesecima je bio u komi, a liječnici su smatrali

da mu čak ni čudo ne može pomoći.

Njegova obitelj nije se, međutim, nikad prestala nadati da će se Joe oporaviti i nastojala je živjeti dan po dan

maksimalno iskorištavajući svoj sad. Kad se Joeu počela vraćati svijest, silno se trudio i bio

odlučan u tome da se potpuno oporavi. Tada se pokrenuo cijeli niz događaja koji bi se mogli nazvati

čudima. Joeu se povratila moć govora i počeo je hodati. Cijelo to razdoblje mnogo je vremena provodio

pomažući drugima.

Kad sam ga vidio, bio je odlično raspoložen. Pitao sam ga kako održava takvo raspoloženje, a on mi je

odgovorio: »Naprosto gledam u svakome ono što je u njemu dobro, a ne obraćam pozornost na ono što je loše.

I odbijam vjerovati u riječ 'nemoguće'.«

Ne događa se često da Joe žali samoga sebe.

Mogao bi smatrati kako mu je svemir nanio strašan udarac. On, međutim, umjesto sukoba izabire mir odlučivši gledati svijet i sve u njemu kroz prozor

Ljubavi. Izbor postoji.

Za mene je Joe čista Ljubav. Ona naprosto iz njega zrači. On i njegova obitelj veliki su učitelji Ljubavi

meni i mnogim drugima.

Joe je savršen primjer tvrdnje »Nisam žrtva svijeta koji vidim«. Sjetim ga se ponekad kad sam zle volje. Tada

vidim da i ja mogu izabrati da ne smatram sebe žrtvom svijeta koji vidim.

Tijekom dana, kad god ste u iskušenju da vidite sebe kao žrtvu, ponovite:

Istinite su samo one moje misli u kojima je Ljubav.

U ovoj situaciji (navedite situaciju) ili prema ovoj osobi (navedite osobu) želim zadržati samo takve

misli.

Primjer A

Nedavno sam stekao iskustvo iz kojeg sam mnogo naučio o svojim napadačkim mislima. Toga dana bio

sam izuzetno zaposlen. Uredio sam da iz Connecticuta u Kaliforniju doputuje sa svojom majkom dječak koji je

bolovao od neizlječivog raka mozga. Kasno po podne stigli su k meni kući da budu moji

gosti. Iste večeri odveo sam ih u Centar. Održavao se sastanak djece koja su bolovala od neizlječivih bolesti. Kad se sastanak završio, odvezao sam ih svojoj kući, a

ja sam se vratio u Centar da prisustvujem sastanku odraslih koji su bolovali od različitih oblika raka.

Trebalo je da se taj sastanak završi u 21,30, pa sam poslije namjeravao posjetiti prijatelja kojem su stigli

gosti iz Indije. U trenutku kad sam odlazio iz Centra, pojavio se mladić od oko osamnaest godina koji je čekao da me vidi. Bio je bradat i neuredan, a smrdio je kao da

se tjednima nije kupao.

Rekao je da želi sa mnom razgovarati. Bio sam umoran i nestrpljivo čekao da odem - zapravo, nisam želio

vidjeti više nikoga tko je dolazio s nekim problemom. Mladić reče da je upravo stigao autostopom iz

Virginije, da me vidio u nacionalnom televizijskom programu i da gaje nešto dovelo k meni.

Moje misli bile su pune osude. »Mora da je prilično poremećen kad je prešao cijelu državu da bi me sreo

samo zato što me vidio na televiziji.« Njegova molba da me vidi činila mi se zahtjevom i napadom. Rekao sam

mu da sam zauzet i da ga mogu primiti sutra, ako može pričekati. Ako misli da ne može čekati, ostat ću s njim.

Mladi čovjek reče da će čekati.

Idućeg dana nije mi mogao reći što želi, osim da me želio vidjeti zbog nečeg u mojim očima. Budući da

nijedan od nas nije znao zašto je on ovdje, predložio sam da zajedno meditiramo, pa ćemo možda naći

odgovor.

Dok smo meditirali, iznenadio me jasan unutarnji glas: »Taj čovjek prešao je cijelu zemlju kao dar tebi, da bi ti rekao kako je u tvojim očima vidio savršenu Ljubav — nešto što ti sam u sebi teško opažaš. Tvoj dar njemu bit će da pokažeš potpuno prihvaćanje, jer to je nešto što

on nikada nije doživio.«

Rekao sam mu što sam čuo, pa smo se zagrlili.

Bio sam zaprepašten kad sam shvatio da je strašni smrad koji sam osjećao još prije nekoliko trenutaka, potpuno nestao. Suze su nam potekle niz obraze i

osjetili smo mir i Ljubav koje je teško opisati.

Iscjeljenje se dogodilo za nas obojicu. Napadačke misli zamijenjene su mislima punim Ljubavi. Zaista smo

jedan drugome bili učitelji i psihoterapeuti. Činilo se da nema više ničega što bi trebalo reći ili učiniti.

Rastali smo se krajnje radosni. U meni se javio osjećaj da ga više neću vidjeti, ali nikad neću zaboraviti taj

doživljaj ni lekciju opraštanja kojoj me naučio.

Primjer B

Mislim da se većina nas može uživjeti u ulogu čovjeka koji ode na večeru u pomodni restoran, da bi otkrio kako je posluga naprosto strašna, konobari otresiti,

neuljudni i neprijazni. Također lako razumijemo njegov opravdani gnjev, logične pritužbe, neprijateljske

primisli, kao i to da konobarici nije ostavio napojnicu.

Da bi nam unutarnji mir postao jedini cilj, trebamo ispraviti pogrešno vjerovanje kako će nam opravdan

gnjev ili pritužba donijeti mir. Gnjev i napad naprosto to ne mogu učiniti.

Odigrajmo iznova upravo ispripovijedanu malu dramu.

Ovoga puta, dok gost sjeda, ja mu u uho šapćem kako je konobaričin muž umro prije dva dana, a ona ima petoro

djece za koju se mora sama brinuti.

Sada gost može vidjeti konobaricu kao preplašenu ženu i razabrati da ona šalje poziv za Ljubav. Može obratiti

pozornost na njezinu snagu i predanost, a previdjeti (oprostiti) njezino ponašanje.

Njegova reakcija bit će stav prihvaćanja i Ljubavi, koji će pokazati tako što će joj ostaviti izuzetno veliku

napojnicu.

Izvanjski oblik onoga što oči vide i uši čuju u obje je drame isti.

U prvom scenariju, međutim, događaji se gledaju kroz prozor straha, dok se u drugom gledaju kroz prozor

Ljubavi.

Danas dopustite sebi jedan jedini cilj unutarnjeg mira time što ćete usmjeriti pažnju na ove misli: Danas ću na sve što se dogodi, gledati ne sudeći.

Sve što se dogodi, prilika je da doživim Ljubav umjesto straha.

Sedma vježba

DANAS NEĆU SUDITI NI O ČEMU ŠTO SE DOGODI

Danas neću suditi ni o čemu što se dogodi

Jeste li ikada pružili sebi priliku da samo jedan dan provedete potpuno usmjereni na potpuno prihvaćanje

drugih osoba i na nedonošenje nikakvih sudova?

Većina nas misli da bi to bila teška zadaća, budući da

je rijetkost da s nekim provedemo i nekoliko trenutaka, a kamoli cijeli dan, a da ne donesemo nekakav sud.

Kad počnemo o tome razmišljati, mnogi će se od nas začuditi učestalosti kojom osuđujemo druge i sebe.

Možda će im se čak učiniti kako je nemoguće prestati s prosuđivanjem.

Ono što je međutim potrebno, samo je spremnost da započnemo vježbati neosuđivanje, ne očekujući da

odmah u tome budemo savršeni.

Napuštanje starih nepoželjnih navika ostvaruje se upornim vježbanjem.

Većina nas pokazuje stanje koje bi se moglo nazvati »tunelskim gledanjem«. Ne vidimo ljude u cjelini.

Vidimo samo djelić druge osobe, a ono što vidimo, naš um često tumači kao manu.

Većina nas odgojena je u školama i obiteljima gdje se

naglašavala konstruktivna kritika - koja je obično samo drugi naziv za nalaženje mana.

U trenutku kad opazimo kako tu istu pogrešku

ponavljamo sa svojim bračnim drugom, sa svojom djecom, prijateljima ili čak slučajnim poznanicima,

korisno je umiriti um, promatrati vlastite misli i posvijestiti činjenicu da je onaj koji traži mane potpuno

ovisan o prošlim iskustvima.

Posljedica međusobnog procjenjivanja, navike iz prošlosti, u najgorem je slučaju strah, a u najboljem

uvjetna ljubav. Da bismo doživjeli bezuvjetnu Ljubav, moramo se

osloboditi procjenjivača u sebi. Umjesto njegovog mišljenja trebamo slušati svoj snažni

unutarnji glas koji nama i drugima kaže;

»Potpuno vas Ljubim i prihvaćam onakve kakvi jeste.«

Kako naša odluka da budemo samo nalaznici Ljubavi, postaje sve snažnija, sve nam se lakše usmjeriti na tuđe

vrline, a zanemariti njihove slabosti. Važno je da ovu vježbu primjenjujemo na svakog

uključivši i sebe. To znači da i sebe možemo vidjeti u svjetlu Ljubavi.

Ne osuđivati druge ljude samo je drugi način

odbacivanja straha i doživljavanja Ljubavi. Kad na-učimo ne osuđivati ih i potpuno ih prihvatiti, kad

naučimo ne željeti da ihizmijenimo, istodobno ćemo naučiti da prihvatimo sami sebe.

Sve što mislimo, kažemo ili učinimo, vraća nam se kao bumerang. Kad odašiljemo sudove u obliku kritike,

bijesa ili napadačkih misli, onda nam se to i

vrača. Suzdržimo li se od osuđivanja i odašiljemo li samo Ljubav, i ona nam se vraća.

Danas budite spremni da ne osuđujete nikoga koga sretnete, pa da čak na to i ne pomišljate.

Svakoga koga sretnete ili na koga pomislite, gledajte kao na nekoga tko ili širi Ljubav, ili je

preplašen pa šalje poziv za pomoć, poziv kojim i opet moli Ljubav.

Osma vježba

OVAJ TRENUTAK JEDINO JE VRIJEME KOJE

POSTOJI

Ovaj trenutak jedino je vrijeme koje postoji

Često sam razmišljao o tome kako možemo mnogo naučiti od posve male dječice. Ona se još nisu

prilagodila pojmu linearnog vremena sa prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. Imaju odnos samo prema neposrednoj sadašnjosti, sad odmah. Naslućujem da

svijet ne doživljavaju rascjepkanim.

Osjećaju da su spojeni sa svime na svijetu kao dio cjeline. Za mene ona predstavljaju istinsku bezazlenost,

Ljubav, mudrost i opraštanje.

Odrastajući, skloni smo prihvatiti vrijednosti odraslih, koje naglašavaju prenošenje onoga što smo naučili u

prošlosti, u sadašnjost i u budućnost.

Većini nas teško je čak i najmanje posumnjati u vrijed-nost našeg pojma prošlost-sadašnjost-budućnost.

Vjerujemo da će se prošlost i dalje ponavljati u

sadašnjosti i u budućnosti, bez mogućnosti promjene. U skladu s tim vjerujemo da živimo u strašnom svijetu,

gdje će se prije ili kasnije dogoditi patnja, frustracije, sukobi, potištenost i bolest.

Kad se čvrsto držimo i kad smo vezani za svoja krivnjom obojena iskustva, zlovolju i mržnju iz

prošlosti, padamo u iskušenje da predvidimo vrlo sličnu budućnost.

Tada budućnost i prošlost postaju jedno. Ranjivi smo

kad vjerujemo da je naša strahom obojena prošlost

stvarna, i zaboravljamo da je naša jedina stvarnost Ljubav, a Ljubav postoji u ovom trenutku.

Budući da smo ranjivi, očekujemo da će se prošlost

ponoviti. Vidimo ono što očekujemo, jednako kao što to prizivamo i tražimo. Prošla krivnja i strahovi time se

neprestano recikliraju.

Jedan od načina da se otrgnemo od svoga »arheološkog smeća« jest da shvatimo kako nam njegovo čuvanje ne

donosi ono što želimo. Kad razaberemo da je ono bezvrijedno i da nema svrhe reciklirati ga, uklonit ćemo prepreke slobodi opraštanja i potpunoj Ljubavi, sada.

Samo tako možemo biti istinski sretni.

»Ovaj trenutak jedino je vrijeme koje postoji« — može postati trajan životni stav.

Budućnost postaje produženje spokojne sadašnjosti i nema kraja.

Zaokupljenost prošlošću i njezino projiciranje u budućnost onemogućuju mi da sada postignem mir.

Prošlost je prošla, a budućnost tek dolazi.

Mir se ne može naći ni u prošlosti, ni u budućnosti, nego samo u ovom trenutku.

Danas odlučujem živjeti ne maštajući ni o prošlosti ni o budućnosti.

Podsjećam se: Ovaj trenutak jedino je vrijeme koje postoji.

Primjer

Evo pisma njegovateljice Karol s kojom sam se prisno sprijateljio. Pismo se nastavlja na naš razgovor o tome

kako se iscjeljenje (unutarnji mir koji dolazi kad odbacimo strah) može dogoditi u trenutku.

25. veljače

Dragi Jerry,

U zadnje vrijeme našla sam se u velikom broju situacija u kojima sam govorila i govorila o bezuvjetnoj ljubavi i o važnosti odavanja počasti samoj suštini našega bića,

time što ćemo odbaciti strah. Pretpostavljam da najviše pripovijedamo o onome što

upravo učimo.

U snu sam sjedila nasuprot ljudskom biću — ružnom, izobličenom i bijednom. Na trenutak sam željela

pobjeći. No opustivši se i pribravši, vidjela sam između nas stvarnu vezu i ta mi se veza svidjela. Kad je

iluzorni aspekt ego interpretacije izblijedio, zasjalo je sjajno svjetlo. Bio je to sjaj, božanstvenost i

bezazlenost kakvu nikad nitko nije vidio. Zagrlila sam tu osobu s istinskom ljubavi kakvu nikada prije nisam

osjetila. Osoba je prihvatila moju ljubav, pa je zavladala radost i zajedništvo popraćeno stapanjem

naših duša. Ta osoba bila je ja, a ja sam bila ta osoba ; slavili smo svoje jedinstvo. Tog trenutka spoznala sam istinski osjećaj ljubavi, časti i opraštanja. Nikad neću

zaboraviti apsolutno i potpuno iscjeljenje koje se dogodilo toga trenutka. Zaista razumijem što si mislio

kada si govoriosada.

U istini i ljubavi

Karol

Želio sam s vama podijeliti ovo divno pismo, jer darovi su za to da se dijele. Pismo mi uvijek koristi u

trenucima kad se vežem za prošlost i kad mi je teško oprostiti sebi i drugima.

Ovaj trenutak jedino je vrijeme koje postoji.

Deveta vježba

PROŠLOST JE PROŠLA NE MOŽE ME DIRNUTI

Prošlost je prošla — ne može me dirnuti

Kad razmišljamo o tome kako nas je u prošlosti netko povrijedio, gradimo obranu da bismo se zaštitili od

povreda u budućnosti.

Tako strašna prošlost uzrokuje strašnu budućnost, a prošlost i budućnost postaju jedno.

Ako osjećamo strah, ne možemo Voljeti. Ne možemo

Voljeti kad osjećamo krivnju.

Kad odbacimo strahom obojenu prošlost i svakome oprostimo, doživjet ćemo potpunu Ljubav i zajedništvo

sa svima.

Čini se da smatramo »prirodnim« da iskustva iz prošlosti koristimo kao koordinate na temelju kojih

prosuđujemo sadašnjost. Posljedica toga jest da sadašnjost vidimo kroz

iskrivljene tamno obojene naočale.

Pretjerana prisnost ne mora se uvijek izroditi u prezir, ali će vjerojatno otupiti naša zapažanja o

ljudima s kojima smo u bliskim odnosima.

Želimo li svog bračnog druga, svoga šefa ili suradnika vidjeti onakvima kakvi zaista jesu, moramo ih gledati sada, priznajući da njihova i naša vlastita prošlost za

sadašnjost nemaju nikakvu vrijednost.

Dopustiti da svaka sekunda bude novo iskustvo rođenja, znači gledati na sadašnjost bez osude.

Posljedica toga jest da smo sebe i druge oslobodili svih pogrešaka prošlosti.

To nam omogućava da slobodno dišemo i dijeleći to obostrano oslobođenje, doživimo čudo Ljubavi.

To omogućava trenutak iscjeljenja u kojem je Ljubav uvijek prisutna, ovdje i sada.

Naša želja da upravljamo sadašnjošću i predvidimo budućnost jest ono što nas veže za bolna i krivnjom

obojena iskustva iz prošlosti.

Krivnja i strah, saveznici koje je izmislio naš um, potiču nas da vjerujemo u tu neprekinutost vremena.

Ako osjećamo da nas je u prošlosti netko odbacio,

kritizirao ili je prema nama bio nepravedan, vidjet ćemo tu osobu kao nekoga tko nas napada. To povećava naš

strah i mi pokušavamo protunapad.

Odbaciti prošlost znači ne kriviti nikoga uključivši i

same sebe. To znači odbacivanje pritužbi, prigovora, zle krvi, i

potpuno prihvaćanje svakoga bez iznimke. To znači spremnost da u drugima vidimo samo svjetlo

svjetiljke, a ne njezino sjenilo.

Strah i Ljubav, krivnja i Ljubav ne mogu koegzistirati.

Samo onda ako u budućnosti oživljavam prošlost, rob sam vremena.

Opraštanjem i prošlosti odbacivanjem oslobađam se bolnog tereta koji sam donio u sadašnjost.

Sad imam priliku zahtijevati slobodu u sadašnjosti koja neće biti iskrivljena prošlošću.

Primjer

Godine 1975. nekoliko mjeseci nakon što sam počeo

proučavati Tečaj čuda, vodio sam seminar na temelju tog djela. Za vrijeme odmora prišao mi je bračni par

šezdesetih godina. Kazali su mi da sutra idu u državnu bolnicu posjetiti svog tridesetpetogodišnjeg sina koji

boluje od kronične šizofrenije i pitali me kako da načela Tečaja primijene na svoj posjet.

Nisam baš znao što bih im odgovorio, pa sam za savjet upitao svoje intuitivno Ja. Riječi koje su izašle iz mojih

usta, iznenadile su me. Činilo se da riječi nisu moje, premda će vam biti poznate jer su od toga vremena

postale dio mene, pa stoga i dio ove knjige.

Odgovorio sam:

»Prije sutrašnjeg posjeta provedite što više vremena rješavajući se cijele prošlosti, svih bolnih, krivnjom i

strahom obojenih misli i iskustava koja ste doživjeli sa svojim sinom. Oslobodite se svake krivnje glede njegova

stanja.

Upotrijebite aktivnu maštu, pa bacite sve svoje strahove, krivnje i boli u kantu za smeće, a nju

pričvrstite za žuti balon napunjen helijem. Na balon napišite štampanim slovimaOpraštam svoje pogrešne predodžbe. Zatim promatrajte kako balon i kanta sa

smećem nestaju visoko u nebu. Obratite pozornost na to koliko se sad osjećate slobodnije i lakše.

Kad dođete u bolnicu i liječnik vam počne govoriti o ponašanju vašega sina, nemojte se vezati za ono što

kaže. Gledajte mimo onoga što vam oči vide i uši čuju. Odlučite gledati sina samo kroz prozor Ljubavi.

Odlučite vidjeti ga samo kao svjetlo — svjetlo Ljubavi. Svjetlo Ljubavi u svome sinu i svjetlo svoje Ljubavi

promatrajte kao jedno svjetlo. Osjetite spokojno blaženstvo i znajte da je smisao

Ljubavi da sve ujedini u sebi.«

Tjedan dana kasnije primio sam prekrasan dar, pismo u kojem su mi roditelji javljali da im je ovaj zadnji posjet sinu prošao najmirnije i najugodnije od svih do sada.

Danas ću se osloboditi prošlih patnji i bolova, time što ću živjeti samo u neposrednoj sadašnjosti.

Deseta vježba

UMJESTO TOGA MOGAO BIH VIDJETI MIR

Umjesto toga mogao bih vidjeti mir

Većina nas prolazi kroz život vjerujući da nam je sreća ili nesreća uvelike određena događanjima u našoj okolini

i reakcijama drugih ljudi na nas.

Često osjećamo da nam sreća ovisi o sretnom ili nesretnom slučaju za koji nismo gotovo nimalo

odgovorni.

Zaboravljamo uputiti svoj um da promijeni svoju percepciju svijeta i svega u njemu.

Zaboravljamo da je duševni mir stvar naše nutrine, te da spokojna percepcija izvire iz spokojnog uma.

Iskušenje da reagiramo bijesno, potišteno ili uzbuđeno postoji zbog našeg tumačenja vanjskih poticaja u našoj okolini. Takva tumačenja nužno se temelje na nepotpu-

nom opažanju.

Kad razmišljamo o prošlim događajima ili anticipiramo buduće, živimo u carstvu mašte.

Sve što je u našim životima stvarno, možemo doživjeti samo sada.

Kad u sadašnjosti pokušavamo ponovo proživjeti uspomene na događaje iz prošlosti, bile one ugodne

ili neugodne, onemogućujemo da nam u život uđu nova i svježa iskustva.

Stoga smo u neprekidnom sukobu glede događanja u sadašnjosti, te ne možemo izravno doživjeti prilike za

sreću koje su posvuda oko nas.

Najčešće vidim rascjepkan svijet u kojem kao da ništa nema smisla.

Krhotine i komadići mog dnevnog iskustva odražavaju kaos u meni.

No danas želim dobrodošlicu novom viđenju svijeta i samoga sebe.

Primjer A

Mojoj je majci osamdeset i osam godina. Kao pedesetčetverogodišnjak često uhvatim sebe kako joj se

želim svidjeti i ugoditi, te izmijeniti mnogobrojne situacije koje je čine nesretnom. Kad u tome ne uspijem,

osjećam se neugodno i padam u iskušenje da svoju majku doživim kao vrlo zahtjevnu osobu koja me odbacuje, dok ona, zapravo, naprosto moli pomoć.

Vidim da se moram podsjetiti da sam ja taj koji je

odgovoran za emocije koje osjećam, i da moja majka nije uzrokovala moju uznemirenost — to sam učinio ja.

Vježba »Umjesto toga mogao bih vidjeti mir« podsjeća

me da je izbor uvijek između mira i sukoba. Kad sustavno vježbam, mogu izabrati da svoju majku vidim drugim očima. Mogu izabrati da je prihvatim ne

želeći je izmijeniti. Takvo opažanje vodi do toga da

razaberem Ljubav koja postoji među nama te da spoznam kako je majka jedan od mojih najvećih učitelja.

Primjer B

Kad smo bolesni, padamo u iskušenje da se tužimo, sažaljevamo sami sebe, usmjeravamo pozornost na tijelo

i osjećamo se onesposobljenima neugodom i boli. U tom stanju naš bijes, razdraženost i potištenost samo pojačavaju općenit osjećaj bespomoćnosti i beznadnosti.

Radeći s djecom u Centru, otkrivamo da nam spremnost

na pomaganje drugima omogućava da naučimo biti sretni, umjesto da budemo potišteni. Ta nas djeca uče da i onda kad smo onesposobljeni, možemo izabrati pa svoj

um i svu svoju pozornost usmjeriti na to da istinski pomognemo drugima, umjesto da se bavimo svojim

tijelom i njegovim bolima.

U trenucima pomaganja drugome prestajemo sami sebe doživljavati kao bolesnika ili čovjeka u nevolji, te nalazimo značenje u tvrdnji Davati znači primati.

Kad god osjetite da netko ili nešto ugrožava vaš mir, ponavljajte: Umjesto krhotina straha izabirem

da vidim jedinstvo mira.

Umjesto toga mogao bih vidjeti mir.