Liturgijski dijalog ruku B...˜ Liturgijski dijalog ruku B iti prisutan na liturgijskome slavlju i...

UREDNIKOVA RIJEČ

1

ŽIVO VRELO 5-2010

B Liturgijski dijalog ruku

Biti prisutan na liturgijskome slavlju i djelatno sudjelovati u njemu – razumijevanjem i iskustvom – iziskuju uključe-nost čitave osobe. Liturgija je spasenjski događaj u koji nije

moguće proniknuti tek čežnjom i predanošću duha. Liturgijska obrednost, stoga, zahvaća sâm način udioništva u obrednom činu. Potrebna je sabranost, raspoloživost duha, ali i obrednost udioni-štva da bi osoba imala udjela u obrednom slavlju. Čini se da je da-nas »pitanje obreda« iznova došlo u središte teološkoga govora o liturgiji, pa je razumljivo da se i u raspravama o nužnoj obnovi li-turgije sve više vrjed nuje važnost obreda. Moguće je, naime, zami-jetiti da je pred nekoliko desetljeća, pod vidom naglašavanja otaj-stva i smisla kao jedino bitnoga u liturgiji, obrednost zanemarena na način da je prepuštena proizvoljnosti slaviteljâ i prilagodbi sva-koj životnoj okolnosti. Time je otajstvenost izgubila objektivnost, stalnost i liturgijsku zbiljnost, pa je zahtjev za »djelatnim sudjelo-vanjem« izgubio i smisaoni temelj i mogućnost ostvarenja.

Obred, kao uređeni čin, pruža čvrst oslonac i okvir za sabra-nost duha. On ne dopušta duhovno lutanje, nego usmjerava duh. Liturgijske geste, stoga, vode slavitelja sigurnim obrednim putem k Smislu slavlja. Činjenica da pojedine liturgijske geste, zanemare-ne u liturgiji, vrlo lako pronađu mjesto i važnost u oblicima pučke pobožnosti ili u drugim neliturgijskim oblicima duhovnoga isku-stva. Tako je osobito s gestama ruku. Kao da u liturgiji ne zamje-ćujemo njihovu obrednu izričajnost! Znamenovanje znakom križa, udaranje u prsa u znak kajanja, polaganje ruke (ili ruku) u svim sa-kramentalnim slavljima kao epikletski čin Duha Svetoga, uzdignu-te ruku Crkve koja moli, pružena »ruka mira« u znak zajedništva vjernika u Kristu, ispružena ruka koja prima Kristovo tijelo, podi-gnuta svećenikova ruka koja blagoslivlja... jesu gestualna očitova-nja zbiljnosti Otajstva. Ruke nisu tek simbol djelovanja. One posre-duju djelovanje. Zato gestualnost ruku u liturgiji omogućuje put do »dodirnosti« i iskustvenosti Otajstva. Liturgija je po svojoj obred-nosti »gestualni dijalog« Božjih i naših ruku. Iz njegove ruke pri-mamo spasenje da bi ono po našim rukama, po našim djelima, bilo očitovano u životima ljudi.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Ruke i dodirnost otajstva

UUz lice – prvotni simbol očitovanja – i govor – prvotni čin sebeizri-canja – čitava ljudska komunikacija povjerena je rukama. Ako bi-smo lice mogli s pravom nazvati simbolom prisutnosti, jer je ono

mjesto očitovanja cjeline duhovne čovjekove zbilje po kojoj biva prepo z-natljiv, ruke bi zacijelo bile operativnim simbolom djelovanja, pristupa zbilji, kojima stvarnost biva dohvaćena, štoviše, kroz koje nam se stvar-nost objavljuje. Lice i ruke tako bivaju mjestima uzajamnoga objavljiva-nja: lice kazuje drugima jedinstveni identitet, ono je prvotna i jedinstvena čovjekova objava; po rukama pak stvarnost postaje bliska, opipljiva i do-hvatljiva, u svakome pogledu prisutna. I dok se u pogledu lica zrcali nepo-novljivi duhovni izraz cjeline čovjekova bića, rukama se svijet osjeća i pre-obražava, rukama se isprepliću sveze s drugim, ćuti bìlo stvarnosti. Naš susret sa svijetom, odnosi s drugima, pristup smislu i istini, nisu neovisni od osjetne forme našega življenja. Sva ljudska iskustva protkana su otaj-stvom ruku, njihovim duhovnim izričajem pretočenim u geste, u čine i u pokrete. I sav svijet po njima prispijeva u duhovnu intimu našega bića da bi se objavio u svojoj istinskoj veličini.

U početku bijaše dodirRuke, zajedno s dodirom – »ocem svih osjeta« (D. Morris) – s pravom se mogu smatrati ishodištem ljudske kulture, stjecištem cjeline čovje-kove smisaone preobrazbe stvarnosti. No, prije negoli zađemo u pita-nje kreativnosti, a potom i obrednosti, potrebno je, barem u kratkim crtama, razmotriti ulogu ruku u procesu čovjekove humanosti. Ruka-ma će biti povjeren dodir sa svijetom, prvotni »obredi« ljubavi i njež-nosti bez kojih nitko istinski ne bi mogao biti. Naime, prvi je osjet čo-vjekove svijesti biti dodirnut, kao što je prvi smisaoni dodir sa zbiljom sadržan u onome biti nahranjen. I to ne na temelju čovjekove biološ-ke zadanosti, nego upravo na temelju njegove duhovne darovanosti, tj. na temelju darovanoga tjelesno-duhovnog ustroja u kojem je na dje-lu prvi doticaj s najznačajnijim vrijednostima čovjekove humanosti (lju-bav, temeljna vjera i sl.), povjerene upravo tijelu i osjetima. Bez njih nije moguće ni istinski osjećati niti pravilno vrjednovati tjelesnu danost kao mjesto posredovanja temeljnih i ujedno trajnih duhovnih značenja. S pravom možemo reći da na iskonu čovjekova življenja bijaše dodir, kao i da je cjelokupna duhovna baština čovjekova bića određena tjelesnim posredovanjem njegovih osjeta.

Da sve ono »biološko« može biti mjestom očitovanja transcenden-tnoga, pokazuje kultura ruku tijekom čitave ljudske povijesti kao i unutar osobne povijesti svakoga pojedinca. Jednako tako, da sve ono »naravno« postaje mjestom nadnaravnoga, pokazuju ruke u velikim obrednim gesta-

Ruke i doticaj DuhaTeološka skica jedne geste

Ivica Žižić

Jedna od najočevidnijih karakteristika dodira jest

uzajamnost. Tko dodiruje ujedno biva dodirnut.

Ruke su gotovo istovjetnes dodirom. One su

organi prisutnosti kojima je povjereno

dodirnuti zbilju, zahvatiti vrijednost stvari, osjetiti

duhovni izričaj koji iz njih izbija. No, ruke su pozvane i objavljivati,

utemeljiti odnose, posredovati. Time se

ruke svagda smještaju u okvir djelovanja.

Temeljni je smisao ruku da posrednički djeluju te

da u svojem posredništvu pruže susretu tijelo,

a tijelu i svijesti priskrbe iskustvo.

3

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520102010

Spone ruku Jedna od najočevidnijih karakteristika dodira jest uzajamnost. Tko dodiruje ujedno biva do-dirnut. I jer je dodir izvorno uzajaman, nije ga moguće usmjeriti samo u jednom pravcu, niti ga je moguće misliti onkraj susreta i izvan dje-lovanja. Uzajamnost određuje dodir sve od po-četka, a dodir na najizvrsniji način prebiva u rukama. Ruke su gotovo istovjetne s dodirom. One su organi prisutnosti kojima je povjere-no dodirnuti zbilju, zahvatiti vrijednost stvari, osjetiti duhovni izričaj koji iz njih izbija. No, ru-ke su pozvane i objavljivati, utemeljiti odnose, posredovati. Time se ruke svagda smještaju u okvir djelovanja, i to djelovanja koje u sebi no-si određeni smisao. Temeljni je smisao ruku da posrednički djeluju te da u svojem posredniš-tvu pruže susretu tijelo, a tijelu i svijesti priskr-be iskustvo. Sabrane u dodiru i otvorene u od-nosima, ruke unose čitavog čovjeka u događaj prisutnosti. Po rukama čovjek biva posred pri-sutnosti drugoga, ali po njima se također izla-že i otvara drugima. Ruke tako, sve od početka, pokazuju da fiziološki red tijela počiva na du-hovnom ustrojstvu i da je samo preko njega ra-zvidan smisao spona ruku u djelovanju, u ko-munikaciji, u odnosu s drugima.

Maurice Merleau-Ponty je govorio o »per-ceptivnoj vjeri« koja se ozbiljuje u cjelini ljud-skoga dodira sa stvarnošću. U temelju našega

ma. To uostalom pokazuje cjelokupno obredno djelovanje, o kojem će još biti riječi, jer je u ge-stualnom krilu obreda na najizravniji način uple-tena transcendencija božanskoga dodira i čina. Ako se licem, rukama i usnama isprepleo pr-vi simbol – onaj koji nosi ime povjerenja, odno-sno, vjere – neće li iz njihova okrilja izrasti velike teme, modeli i ostvarenja čovjekove humanosti, kulture i u konačnici vjere? Kako, uostalom, iz-dvojiti velika pitanja čovjekova smisla i istine od tjelesnosti njegova duhovnoga bivanja? Bez po-sredništva ruku, svijet bi ostao nijem za osjet, bio bi dalek i nepristupačan, a velika pitanja smisla i istine čovjekova čovještva izgubile bi onu isku-stvenost koju joj samo ruke mogu priskrbiti.

Ljudske ruke nisu samo instrument, nego su i okrilje smisla. One u svojoj otvorenosti spo-znaju i oblikuju te, također, mogu postati mje-stom pristupa istini i smislu. Zapravo, izvornost ljudske geste u posredovanju onih temeljnih odnosa koji stoje u početku i u cjelini ljudskoga življenja biva utvrđena rukama sposobnim pri-hvatiti smisao i osjetiti istinu. U tom smislu Ari-stotel je imao pravo kada je tvrdio da ljudi ima-ju ruke jer su inteligentni, a Platon smatrao da slobodne ruke i uspravan položaj tijela omogu-ćavaju čovjeku duhovnu kontemplaciju božan-skoga. Naime, čovjekova duhovna svojstva, nje-gova inteligencija i intuicija, nisu samo »stvar razuma«, nego i oblika i osjeta njegovih ruku.

Božja ruka očituje objaviteljsku i stvarateljsku moć.(Michelangelo, Stvaranje čovjeka, Sikstinska kapela, nakon 1510.)

NAŠA TEMA

4


doživljavanja, naime, ne nalazi se gluha i slije-pa osjetilnost, nego povjerljivi doticaj s obzo-rom smisla, koji nas prethodi, određuje i uno-si u svoje okrilje. Duhovni smisao naših odnosa odvijeka je ukorijenjen u redu tijela, kao što su, uostalom, ljudski osjeti obitavalište duhovnih spona. U rukama se ta uzajamnost, izvornost i, u konačnici, cjelovitost zrcale na najodličniji način. Uzmemo li za primjer obred, umjetnost i igru kao tri područja sasvim posebnog načina čovjekova stvaralaštva, bit će nam jasnija sim-bolika ruku. Ruke su u sva tri slučaja pozvane dati red, pružiti oblik da bi od istoga prihvaćale smisao. Ruke stvaraju, ali u isti mah prihvaća-ju. U svojoj izvornoj pozvanosti da daruju život, ruke su simboli uzajamnosti. I ondje gdje ruke spontano djeluju, u svakodnevnim iskustvima življenja i doticaja sa zbiljom, kao što su hrana i riječ, rad i susret, gdje su ruke pozvane stvoriti odnose, osmisliti stvari i unijeti život, u njima se nagoviješta duhovna veličina povjerena posred-ništvu ljudskih ruku.

Objavljene rukeOtkada je Riječ tijelom postala (usp. Iv 1,14), i ljudska je tjelesnost postala sposobna »primi-ti Boga« (capax Dei), kako se izrazio sv. Augu-stin. U svjetlu utjelovljene Božje Riječi i geste spasenja, ljudske ruke primaju dublje znače-nje, a da pritom ne napuste svoju tjelesnost i osjetilnost. U prizoru stvaranja u Sikstinskoj kapeli, Michelangelo je naslikao Boga Stvori-telja kako rukom stvara čovjeka i Adama ko-ji svoju ruku pruža prema Bogu. Iako je svijet stvoren po Riječi, ta je Riječ ujedno i gesta ko-ja kazuje ono što vrši i izvršuje ono što govori. Upravo u toj gesti uzajamnoga pružanja sabi-re se povijesna drama Bogo-ljudskoga dijaloga. Traganje, zajedništvo i savez rukama su sklo-pljeni i na svoj način objavljuju smisao ruku.

U Kristovim će rukama konačno biti ob-znanjen puni smisao posredništva ruku jer je on sam gesta svih Božjih gesta i posrednik svih posredništava. Ostavljajući ovdje po strani sva ona biblijska mjesta gdje su ruke objavljiva-le Božje milosrđe i njegovu spasenjsku prisut-nost, a s druge strane tom istom prisutnošću

bivale objavljene u svojoj pozvanosti da pruže život, dovoljno je samo natuknuti iskustvo apo-stolâ s Uskrslim Kristom koji poziva Tomu da se vlastitim rukama osvjedoči u zbiljnost nje-gova uskrsnuća (Iv 20, 27), a učenike da s nji-me podijele jelo. I konačno daje se prepoznati u gesti lomljenja kruha (Lk 24,13-35). Ruke su ovdje sama objava. One su svjedočanstvo »per-ceptivne vjere« koja će samo po vidljivom či-nu ruku znati prepoznavati nevidljivoga. I one će svagda u spomen-činu njegova Otajstva bi-ti pozvane osjetiti i nanovo živjeti gestu Božje objave u Kristu. Upravo po doticaju Duha, ruke će u obrednom svetkovanju Kristova Otajstva biti upisane u red čudesne razmjene. Posred-nička uloga Duha – kako kaže himan Duhu Svetome – naznačena je slikom »prsta desne Očeve« (digitus paternae dextrae), koji ople-menjuje ljudske osjete i obznanjuje u konačnici gestu Božjega prebivanja među ljudima.

Promotrimo li ukratko samo euharistijsko slavlje, isprepleteno simboličkim govorom ru-ku, uvidjet ćemo da dodir Duha oblikuje ljud-ske geste ne samo tako da se usklade s gestom Kristovom, nego da je u konačnici prihvate kao svoju. Već od početka – kada »autograf-ski« znak križa na tijelu vjernika ispovijeda trojstveni iskon vjere – preko bogoslužja Rije-či, gdje ruke službenika pronose, otvaraju i ča-ste Božju Riječ, pa sve do prinosa darova, gdje ruke vjernika na oltar donose zajednički dar – od darežljivosti Božje »plod zemlje« i »plod tr-sa«, odnosno, »djela ruku čovječjih« – Crkva u svojim rukama prihvaća Kristove geste, tj. pri-pušta svoje geste u ruke Stvoritelja i Otkupite-lja. Uzdignute ruke prezbitera u sjećanju na sil-na Božja djela, položene ruke na zaziv Duha i na koncu uzdignute ruke jednoga Kristova Ti-jela na molitvu Gospodnju, u potpunosti objav-ljuju smisao ruku. Naposljetku, kada se sabra-ne ruke u znaku mira otvaraju zajedno s ustima prihvatiti Tijelo Kristovo da bi u Duhu svi bili jedno Tijelo, ruke će biti objavljene u svojoj slo-bodi i istini. Euharistija tako postaje mjestom pre obrazbe ljudskih ruku sponama Bogo-ljud-skog dioništva, svezama povjerljivog osjećanja duha »dok daruje život« (P. Sequeri).

5


JBožji dodir CrkveLiturgijski simbolizmi ruku

Ante Crnčević

Ruke, premda nazvane »extremitetima tijela«,

očituju na sasvim govorljiv način intimitet osobe,

njezina duševna stanjai raspoloženja duha.

Ruke očituju ushit, radost, zabrinutost, molitvu,

razočaranost, prijetnju... One su govor osobe. Na

sličan način i religijsko iskustvo, služeći se

»govorom ruku«, izriče objavu i iskustvo Boga.

Božja ruka nije samo njegov »ekstremitet« po kojemu se pokazuje djelatnim u

svijetu, očitujući svoju nadmoć nad stvorenjima. Obredni govor Božje ruke

otkriva Boga samoga.

Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada, i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. (Iv 10,28) Tim riječima Isus u trijemu jeru-zalemskoga hrama objavljuje svoje božansko sinovstvo i božan-

sko zajedništvo s onima koji pripadaju »njegovu stadu«. Svi su »u nje-govoj ruci«, a on i Otac »jedno su« (10,29). »Biti u Božjoj ruci« znači biti spašen, biti dionikom njegova božanskoga života i vječnosti. Božja ruka nije tek zaštita od napadaja Neprijatelja. Ona je objaviteljica i no-siteljica božanskoga života.

Biblijska tradicija u mnogim primjerima pokazuje da ruka ni-je samo znak moći i sile, nego i uprisutnjenje osobe, osobito božan-ske. Na tom će tragu i ranokršćanska ikonografija, nesklona ‘izrav-nome’ prikazivanju Božjega lica, Božju prisutnost rado prikazivati motivom ruke koja izlazi iz oblaka. Znajući što sve oblak simbolizi-ra u biblijskoj duhovnosti – a najčešće je riječ o Božjem milosnom ‘zasjenjenju’ i objavi – lako je znamen ruke čitati kao čin objavitelj-skoga izlaska iz transcendentnog, iz prostora skrivenosti, u prostor ljudskoga iskustva i djelovanja. To je ruka objave i djelovanja, bla-goslova i suda. Ruka je »Božja produženost« u imanentni svijet, do-dir transcendentnoga.

Ruke u spoznaji i iskustvu svijetaŠiroki spektar simbolizma i značenja ruku u ljudskoj komunika-ciji može se iščitati ponajprije iz mnoštva jezičnih sintagmi i sli-ka koje rabe pojam ‘ruka’. Iz hrvatske je govorne uporabe dovoljno izdvojiti tek nekoliko karakterističnih govornih figura: pružiti ne-komu ruku; uskratiti ruku; ići s nekim pod ruku; ići komu na ru-ku; dići na koga ruku; dočekati koga raširenih ruku; imati čiste ru-ke; biti široke ruke; dići ruke od čega (od koga); imati odriješene ruke; biti nadohvat ruke; stajati skrštenih ruku; iz prve ruke; biti pod nečijom rukom; doći praznih ruku... Tome nizu valja pridruži-ti i izvedenice i složenice: rukav, rukavica, rukohvat, rukopis, ruko-tvorina, rukovati, rukovoditi, rukoljub, naručje... Bogatstvo formâ iz verbalne komunikacije otkriva još veće bogatstvo značenja ne-verbalne komunikacije rukom ili rukama. Dlan, ruka, mišica i na-ručje svojim gestama i pokretima simboliziraju osobu, njezinu pri-sutnost, djelovanje i moć, njezinu blagost ili srdžbu, naklonost ili neprijateljstvo...

Ruka je iskustveni put spoznaje. U semitskim kulturama ru-ka je sinonim moći (hebr. jâd) jer očituje nečiji suverenitet i do-stojanstvo. No, isti korijen riječi zajednički je i pojmu spoznaja.

NAŠA TEMA

6


Ruka, naime, posreduje »spoznaju« u sasvim konkretnom i iskustvenom obliku. Kako potvr-đuje razvojna psihologija, dodir, zajedno s osje-tom, stoji među prvim posrednicima čovjekove spoznaje svijeta. Prva funkcija ruke u djeteto-vu razvoju jest spoznajna funkcija (po taktilno-me osjetu). Dijete dodirom uspostavlja kontakt s okolinom. Kao što osjetom ostvarujemo pr-ve spoznaje, očitovanje nečije ruke jednako jest nuđenje spoznaje, objava. Otvoriti pred kim ru-ku znači ponuditi mu zajedništvo spoznaje. Ru-ka se pruža kod prvoga susreta i upoznavanja. Uskratiti ruku znači uskratiti zajedništvo i po-znavanje. Tragom takve komunikacijske zako-nitosti može se reći da Božja ruka otkriva Bož-ju objavu i nudi dar bogospoznanja. Bog pruža ruku prema čovjeku, objavljujući mu se i uzi-majući ga u svoj božanski svijet.

Najstariji »zapisi« likovne umjetnosti, uz motive lova, nude nam i prikaze ruku. Crteži ru-ku na zidovima paleolitskih špiljskih nastam-bâ, prema općeprihvaćenim interpretacijama, očituju nečiju prisutnost i bivstvovanje na tome mjestu. Ruka uprisutnjuje osobu. Premda ljudi u najstarijoj povijesti nisu imali spoznaju da otisak

dlana (ili vrhova prstiju) čuva jedinstveni iden-titet osobe, neodoljivo privlači istina da je ruka već u to doba i samim svojim simbolizmom no-sila značenje osobe, njezinoga identiteta, »lica« i prisutnosti. Ne čudi da će ruke biti dio komuni-kacijskoga koda i u susretu s transcendentnim. Prve čovjekove spoznaje o transcendentnome svijetu vode k umjetničkom urešavanju ruku. Ruke su, uz otvore na tijelu, najizloženiji dio tije-la pred metafizičkim zlom, pa će otvori biti zašti-ćivani tijelu stranim predmetima (tj. uresima), a ruke oslikavane bojama (tetovaža). Ruke tako stoje u začetku religijskoga govora i izricanja od-nosa s transcendentnim.

Gestualna komunikacija s transcendentnimSvetopisamski govor o Bogu nije jedini ko-ji združenost božanskoga i ljudskoga pokazu-je posredstvom ruke i njezinih simbolizama. U helenskoj se književnosti Zeus, vrhovno božan-stvo, opisuje kao Xyperdexios – »onaj s ispru-ženom desnicom«. Taj se božanski enkomij su-sreće još u poveznici s Apolonom i Atenom. Ispružena ruka iskazuje božansku dobrohot-nost, objavu, blagoslov, zaštitu. No, simbolizam ruku, bilo u prikazima epifanijâ bilo u izražaji-ma štovanja, ne može biti promatran bez uvi-da u čovjekovu »duhovnu anatomiju« koja ima svoj izvanjski somatski izričaj i koju na vlastit način razrađuje svaka religijska tradicija. Ruke, premda nazvane extremitetima tijela, očituju na sasvim govorljiv način intimitet osobe, nje-zina duševna stanja i raspoloženja duha. Ruke očituju ushit (pljesak), radost (otvorene ruke), zabrinutost (skrštene ruke), molitvu (sklopljene ruke), razočaranost (ruke koje prekrivaju lice), prijetnju (podignute ruke)... Tijelo udomlju-je duh i njegova stanja. Nije potrebno upušta-nje ni u kakvo »čitanje iz ruku« da bismo mogli govoriti o simbolizmu ruku i važnosti neverbal-ne gestualne komunikacije. Ruke komuniciraju i očituju ljudsku osobu.

Na sličan način i religijsko iskustvo, služe-ći se »govorom ruku«, izriče spoznaje i iskustva Boga. Božja ruka nije samo njegov »ekstremi-tet« po kojemu se pokazuje djelatnim u svijetu, očitujući svoju nadmoć nad stvorenjima. Govor

Ruka koja otkriva Očevo lice.(Bazilika S. Apollinare in Classe, Ravenna, VI. st.)

7


žansko djelo (opus) i događaj (eventum) spa-senja. Pojam opus označava »materijalni čin«, kojemu je preduvjet dodir, dohvat, zahvat da bi ga čovjek doista mogao iskusiti kao djelo u pu-nome smislu riječi. Djelo spasenja postaje dje-latno i dodirno, iskustveno, dohvatljivo rukom (grč. apto). Objava i zbilja spasenja smještaju se u »iskustvo ruku«, u dodirnost. Ljudska če-žnja za Bogom i njegovim očitovanjem seže do želje za njegovom potpunom »manifestacijom« (od manus i fendere, dotaknuti i zahvatiti ru-kom), tj. do iskustvenosti Boga po ljudskom ti-jelu, po dodiru i obuhvaćanju ljudskim rukama. Zato je otajstvo Božjega utjelovljenja u Kristu najdublja »manifestacijska« objava Boga. Če-žnja za manifestacijskim očitovanjima Boga ne niječe snagu nutarnjega iskustva. Prokušano je i bezbroj puta potvrđeno kršćansko iskustvo »puta« do Boga: »ab exterioribus ad intima, ex intimis ad Deum« – od izvanjskoga k nutarnje-mu, od nutarnjega k Bogu. Liturgija Crkve po gestama i simbolizmu ruku nudi jedinstvenu spoznaju i iskustvo Boga. Korisno je, stoga, da-našnjemu vjerničkom osjećaju posvijestiti te li-turgijske trenutke božanske mani-festacije i do-dirnosti spasenja.

Kršćansko uprisutnjenje Božjih rukuSvetopisamski govor o Bogu, da bi iskazao nje-govu spasenjsku brigu za čovjeka, često rabi simbolizam ruku: o stvorenjima se govori kao djelima ruku njegovih. Njegova »sveta mišica« (Iz 52,10), »blaga ruka« (Ezr 7,9), »sjena njego-ve ruke« (Iz 49,2) i njegova »podignuta ruka« u znak vjernosti i zakletve (Pnz 32,40), izriču nje-govu božansku svemoć i zaštitu. Božja vjernost i ljubav prema čovjeku očituju se u ispruženosti i otvorenosti njegove ruke: »Svagda sam pružao ruku narodu odmetničkom, koji hodi putem zlim« (Iz 65,2; usp. Rim 10,21). U njegovoj ruci čovjek osjeća sigurnost i zaštitu (Mudr 3,1). Bi-ti u Božjoj ruci znači živjeti u skladu s njegovim spasenjskim naumom. Zato evanđelist Luka za Ivana Krstitelja jednostavno kaže: »Ruka Božja bijaše s njime« (Lk 1,66). Krist je objavitelj Bož-jih ruku. On otkriva Očevo lice i njegove ruke. U njemu se susreće ljudsko s božanskim. Stoga će

o Božjoj ruci otkriva samoga Boga. U djelima Božjih ruku otkriva se i objavljuje Božja tran-scendentnost. Otvorena i ispružena ruka govori o Božjoj otvorenosti i ispruženosti prema čovje-ku. U antičkoj je književnosti, na poseban na-čin u misterijskim kultovima, osobito prisutan simbolizam desne ruke. Ona očituje nekoga tko je potens ili omnipotens (svemoćan). Tako Apu-lej (2. st.) u svojim Metamorfozama zaziva boži-cu Cereu kao onu koja djeluje »per frugiferam dexteram«, onu koja svojom desnicom donosi zemlji plod. Desnica je oblik božanskoga stva-ralačkog posredovanja.

Još je zanimljivije zamijetiti kako stari pis-ci strukturiraju čovjekovu »duhovnu anatomi-ju«, pridijevajući svakomu ‘važnijem’ dijelu ti-jela neko očitovanje duhovnih moći. Tako je uhu vlastita memoria, čelu genius, koljenima misercordia, a desnoj ruci fides, vjernost. Ne čudi da će uzajamno pružanje desnice (dextra-rum iunctio) biti znak saveza i vjernosti, znak očitovanja i potvrđivanja sklopljenoga saveza (venire in fidem), pri čemu valja imati na umu da su savez i vjernost bile prvotno moralne i re-ligijske kategorije te da su tek kasnije, razvojem i društvenom primjenom, dobile juridički pečat (P. Boyancé). Simbolizam »stisnutih ruku«, od-nosno pružanja desne ruke, označava jedinstvo, a u kultnom činu riječ je o jedinstvu s božan-skom moći. Zato u misterijskim kultovima Dio-niza i Izide dextrarum iunctio jamči inicirano-me moć božanstva, kako svjedoči izreka: »Felix dextra, salutis humanae pignus.«

Iz navedenih je primjera očit široki spektar značenja ruku u ljudskom komuniciranju s tran-scendentnim. I ta kulturalna pozadina može bi-ti pojašnjenjem da biblijski simbolizam Božjih ruku nije tek izrijek antropomorfnoga govora o Bogu povijesti. Riječ je o objaviteljskome govo-ru koji ne staje u riječi i koji će svoju zbiljnost i puninu doživjeti po Kristovu »utjelovljenju« i potpunom predanju »ljudima u ruke« (usp. Mk 14,43), da bi po tom posluhu mogao »sve« predati u Očeve ruke. Spasenje je »razmjena« Božjih i ljudskih ruku, razmjena predanja. Bož-je djelo spasenja trebalo je ruke jer samo je na taj način čovjek mogao spasenje iskusiti kao bo-

NAŠA TEMA

8


Zato će se i za relikvijare često odabirati upravo forma ruke. Ona posreduje Božju blizinu i zašti-tu, kao što je nekoć bio i sam svečev život.

Liturgijsko okriljeBogati svetopisamski govor o djelima Božjih ru-ku i duboka ukorijenjenost simbolizma ruku u zapadnu kulturu, dali su široki prostor i litur-gijskom izričaju. Uzdignute ruke, kao eminen-tni liturgijski molitveni stav, i polaganje ruku, kao najjasnija epikletska gesta, očitovanje su otajstvene spasenjske dinamike. Položene ru-ke svećenika, praćene molitvom Crkve, posre-duju Božji silazak u čovjeka i zajednicu vjerni-ka, a uzdignute ruke molitelja uzdižu čovjekov duh u božansku zbilju.

Vrijedno je uočiti da je obnovljena liturgija dala mjesto gesti polaganja ruku u svakome sa-kramentalnom slavlju. U liturgiji krštenja to je položena ruka nad vodom kod blagoslova vode za krštenje. U slavlju sakramenta potvrde, na-kon središnje molitve s polaganjem ruku nad krizmanike, sakramentalna se gesta vrši po-mazanjem uz polaganje ruke i znamenovanje. Središnji euharistijski čin polaganja ruke i epi-kletskoga zaziva Duha Svetoga događa se nad darovima kruha i vina. U sakramentu pokore molitva odrješenja praćena je epikletskom ge-stom položene ruke nad penitenta. Kod sakra-menta bolesničkog pomazanja litanijsku mo-litvu za bolesnika slijedi gesta polaganja ruku, izvršena u tišini. U slavlju sakramenta sveće-ničkoga reda gesta polaganja ruku prethodi posvetnoj molitvi. U slavlju kršćanske ženid-be blagoslovna molitva nad mladencima po ge-sti polaganja ruku, premda ne pripada sakra-mentalnosti u strogome smislu riječi, praćena je gestom ispruženih ruku nad mladencima. Za dublje razumijevanje sakramentalnih slav-lja korisno je uočiti naznačenu upravo sakra-mentalnu specifičnost polaganja ruku. Sakra-menti Crkve su Božje djelo spasenja. Obredna dinamika zato po polaganju ruku želi naglasi-ti katabatičku dimenziju slavlja i različite vido-ve Božjega otajstva. Polaganje ruku nosi Bož-ju posvetnu snagu i očituje njegovu prisutnost, daruje svjedočansku snagu Duha, prenosi vlast

susret ljudskoga s božanskim, a što je kršćan-ska duhovnost prepoznavala u Isusovu prikaza-nju u hramu, biti interpretiran kao susret ruku. U ikonografiji je zato čest motiv starca Šimuna koji, kao hramski svećenik, Isusa prima na ru-ke. Tako prikazanje u hramu postaje »blagdan susreta« (Hypapante). I samo anđelovo navje-štenje Mariji, kao događaj utjelovljenja, kao i susret Marije i Elizabete, Isusove i Krstiteljeve majke, ikonografski rado koriste govor ruku u njihovoj otvorenosti i međusobnoj upućenosti. Anđelova ispružena ruka očituje novo stvaranje i Božji obnoviteljski zahvat u svijet.

Ruka je iskustveni put spoznaje. U semitskim kultura-ma ruka je sinonim moći (hebr. jâd) jer očituje nečiji suverenitet i dostojanstvo. No, isti korijen riječi za-jednički je i pojmu spoznaja. Ruka, naime, posreduje »spoznaju« u sasvim konkretnom i iskustvenom obliku.

Drevna kršćanska ikonografija u apsidalnim fresko-prikazima Krista u slavi nerijetko poka-zuje Krista s raširenim rukama koje su u odno-su prema tijelu nerazmjerno velike. Enormnost Kristovih ruku svjedoči puninu božanske obja-ve u njemu, kao i preobilnost spasenjskoga da-ra naspram čovjeka. Već je, naime, prorok Izaija hrabrio narod kako Božja ruka »nije prekratka« da bi spasila čovjeka (Iz 50,2). Krist je sve pre-dao u ruke Očeve i tako ispunio svoje poslanje. Snaga i zaštita Očevih ruku prati i misionar-sko djelo prvih učenika: »Ruka Gospodnja bi-jaše s njima te velik broj ljudi povjerova i obrati se Gospodinu.« (Dj 11,21) Crkva nastavlja vršiti djelo Kristovih ruku i tako trajno uprisutnjivati Boga i njegovo djelo spasenja u svijetu.

Zanimljivo je zamijetiti kako pri kršćans-kom čašćenju svetačkih relikvija, u slučajevima kad su se pronađeni ostatci tijela dodjeljivali raz ličitim mjesnim Crkvama, posebnu važnost imaju tri elementa: glava, kao ujedinjujući dio čitavoga tijela, ruka kao eminentni znak moći i blizine, a od čudesno sačuvanih organa najčešći je primjer jezika, organa komunikacije i objave Boga. Relikvija ruke vjernika upućuje na »moć« koja je po primjeru sveca živa u memoriji Crkve.

9


i daje zadaću poslanja, prenosi Božje izabranje i posvećenje osobe, udjeljuje oproštenje i snagu ozdravljenja... Zajedničko svim tim sakramen-talnim vidovima jest Božja darovanost. Polo-žena ruka liturgijskoga službenika na izabrane članove Crkve ili nad zajednicu vjernika otvara okrilje Božje milosti i očinske ljubavi. Mnogo-strukost vidova toga Božjega djelovanja očituje i raznovrsnost obrednih gesta polaganja ruku: negdje je riječ o ispruženim rukama nad osobe ili stvari; negdje se ta gesta vrši samo desnom rukom; ponegdje se položena ruka »nad« ne-koga zamjenjuje uzdignutom ili ispruženom rukom »prema« nekomu; ponegdje je gesti po-laganja ruku pridružen i dodir. Premda je pola-ganje ruku i danas kao i kroz cijelu liturgijsku tradiciju najvidljivije u slavlju sakramenta sve-toga reda – u bizantskoj tradiciji nazvano hei-rotonija, rukopoloženje – ipak je potrebno dati obrednu važnost toj gesti u svim sakramental-nim slavljima.

Konstanta položenih ruku u sakramental-nim slavljima daje nam pravo reći da su sakra-menti čini Božjih ruku. Upravo po tome oni postaju najeminetnijim slavljima Crkve. Oni najjasnije očituju Božje spasenjsko djelovanje. I sâmo polaganje ruku valja uvijek razumijeva-ti u otajstvenoj dinamici. Gesta polaganja ruku ne očituje moć (potestas) liturgijskog služitelja, niti ju je moguće razumjeti samo kao obrednu dramatizaciju otajstvenog događaja. Položena ruka, vidljiva i osjetna, očituje snagu »nevidlji-ve Božje ruke«. No, obredna osjetnost i vidlji-vost ruke daje obrednu formu zbiljnosti Božje-ga posvetnog djelovanja. Liturgijski služitelj je sluga (diakonos) Božje ruke. Opisujući čin kr-štenja sv. Ivan Zlatousti (u antiohijskoj predkr-snoj katehezi iz 388. god.) jasno naznačuje po-trebu duhovnoga razumijevanja gestâ koje su vidljive tjelesnim očima: »Kad pristupaš sve-tom činu inicijacije, tjelesne oči vide vodu, a oči vjere zamjećuju Duha; tjelesne oči motre tije-lo koje je uronjeno, a oči vjere staroga čovjeka koji biva pokopan; one oči vide tijelo koje biva oprano, a ove vide dušu koja biva očišćena; one oči gledaju tijelo koje izlazi iz vode, a ove vide novoga čovjeka; i dok tjelesne oči motre sveće-

nika koji odozgor polaže desnu ruku i dodiruje glavu, oči vjere vide velikoga Velikog Svećenika koji s neba pruža nevidljivu desnicu i dodiruje glavu krštenika. Doista, nije svećenik onaj ko-ji krsti, nego Jedinorođeni Božji Sin.« Obredne geste svojom vidljivošću i iskustvenošću čuva-ju otajstvenu dinamiku od opasnosti spirituali-zacije. One daju objektivnost spasenjskome či-nu. Kao što je za Krizostoma liturgijski služitelj hiereus, a Krist, kao istinski vršitelj otajstveno-ga čina, archiereus, tako i svećenikova ispruže-na ruka postaje gestom Velikoga svećenika koji po liturgiji Crkve vrši djelo spasenja.

No, osim sakramentalne geste polaganja ru-ku (ili ruke) korisno je zamijetiti i druge geste ruku: znak križa; znamenovanje na čelu, usna-ma i grudima kod navještaja evanđelja; sveće-nikovu blagoslovnu gestu, gestu dodira (npr. dodir uskrsne svijeće u pokrsnom obredu »pre-davanja svjetla« ili dodir usana i ušiju u obre-du »Efata«), gestu ‘podizanja’ kruha i kaleža u euharistiji, gestu pokazivanja hostije u činu pri-česti, gestu pružanja i predavanja (npr. predaja evanđelistara đakonu u liturgiji ređenja, ili lek-

Ruke posreduju božansko-ljudski spasenjski susret.(M. Rupnik, Kapela Susreta, Nadb. ordinarijat, Beograd 2005.)

NAŠA TEMA

10


cionara čitaču u obredu uvođenja u službu či-tača); uzdignute i raširene ruke u trenutcima predsjedateljskih molitava; gestu sklopljenih ruku kod svećeničkih (osobnih) molitava unu-tar obreda; gestu vjernikove ispružene ruke kod primanja pričesti...

ili relikvija), a nova duhovna traganja u čežnji za duhovnim i tjelesnim ozdravljenjem rado se prepuštaju obrednom govoru gestâ, osobito ge-sti polaganja ruku.

Ispružena ruka CrkveAko se Božje otajstveno djelovanje gestualno oči-tuje polaganjem ruku liturgijskoga službenika, onda se odgovor slavljeničke zajednice izriče ge-stom otvorene i ispružene ruke u znak primanja ili uzdarja. Najjasnija gesta u tom obrednom di-jalogu jest ispružena ruka u činu primanja priče-sti. U starim jeruzalemskim mistagoškim katehe-zama iz IV. st. potanko se poučava novokrštenike da je njihova ispružena ruka prijestolje koje pri-ma Kralja (Cat. mistag., 5,21). Pričesnik u krsnoj euharistiji ne ostaje »dijete«, nego po primanju euharistijskoga kruha u svoje ruke »postaje od-govoran za Kristovo Tijelo« (S. Sirboni). Ne čudi da je pričest na ruku iz liturgijske prakse nestala upravo u doba kad su laici izgubili svoju »aktiv-nu ulogu« u životu Crkve i liturgijskim slavljima. Pružena ruka u pričesti nije samo »odgovor« na svećenikovo pružanje hostije i riječi »Tijelo Kri-stovo«. Ispružena ruka ovdje stoji u neverbalnom dijaloškom odnosu sa svećenikovom epikletskom gestom ruke nad euharistijskim darovima te u di-jalogu s riječima »Evo Jaganjca Božjega... blago pozvanima na gozbu Jaganjčevu.« Ispružena ru-ka u pričesti nije samo u funkciji jednostavnije-ga ili prikladnijega oblika pričešćivanja, nego ta-kođer u funkciji doživljajnosti zbilje zajedništva s Kristom. Ruka nedvojbeno pruža iskustvo susre-ta. Stoga primanje hostije na ruku nije tek put do pričesti, nego već i sama gesta u sebi jest pričest, communio s Kristom.

Ispružena ruka sastavni je dio »obreda mira« u slavlju euharistije. Druga epikleza u slavlju eu-haristije, u kojoj se moli zaziv Duha Svetoga nad zajednicu pričesnika, svoj gestualni odgovor na-lazi u pružanju mira. Kao što pričesnik pruža ru-ku da bi po pričesti primio Krista u obličju kru-ha, tako u obredu mira pruža ruku da bi primio i osjetio Kristovu blizinu u »prilikama bližnjih«. Euharistijska pričest (communio) traži svoj pre-duvjet i predznak u zajedništvu (communio) vjernika. No, znak mira prije pričesti ne može

Sve spomenute geste iščitavaju se iz obred-ne logike i smisla slavljenoga otajstva. Ne vrše se zato što su plod nečijega trenutnog osjećanja ili doživljavanja, nego zato što pripadaju litur-gijskom obrednom »redu«, po već iskušanom i obredno zadanom komunikacijskom kôdu. Ge-ste zato nisu oblikovane i značenjski određe-ne osjećanjem njihova vršitelja, nego su izrasle iz smisla koji im pruža obredni kôd liturgijske spasenjske zbilje. Upravo zbog toga nisu pod-ložne spontanosti ili trenutnom osjećanju po-jedinaca. Naprotiv, kao posrednice »višega re-da«, one performiraju osjećanje pojedinaca. U govoru o »obrednome skladu« liturgijskih čina i gesta nerijetko se traži da budu vršene »s osje-ćajem«. Pritom se zaboravlja da upravo osjeća-ji mogu gestama i obrednosti oduzeti pripadnu im ljepotu i zasjeniti im smisao. Geste posredu-ju Ljepotu za kojom tragamo i koju slavimo, a ne onu koju posjedujemo. Radi jasnoće obred-noga posredovanja otajstvene zbilje u obredno-sti se traži »komunikacijski standard« i stalnost pojedinih gesta. Ondje gdje duh osjeća otajstve-nu zbilju, tjelesni će izričaj ‘standardnoj’ gesti lako pružiti izvanjski sklad i ljepotu.

Liturgijska obrednost daje veliki prostor ge-stama dodirnosti otajstva, osobito po polaganju ruku. No, čini se da su nerazumijevanjem i za-nemarivanjem obrednosti ruku u liturgijskim slavljima, otvorena vrata upravo onim oblicima kulta i pobožnosti u kojima se traži govor ru-ku: pučka pobožnost rado svoj odnos s Bogom izriče dodirom (oltara, raspela, svetačkoga lika

U govoru o »obrednome skladu« liturgijskih gesta nerijetko se traži da budu vršene »s osjećajem«. Pri-tom se zaboravlja da upravo osjećaji mogu gestama i obrednosti oduzeti pripadnu im ljepotu i zasjeniti im smisao. Geste posreduju Ljepotu za kojom traga-mo i koju slavimo, a ne onu koju posjedujemo.

11


biti promatran u smislu »duhovne priprave« za pričest, u smislu da je nužno »pomiriti se s bra-ćom« kako bismo mogli biti jedno s Kristom i u Kristu. Gesta pružanja »ruke mira« prije pričesti lišava nas opasnosti spiritualizacije same euha-ristijske pričesti te nas uvodi u zbiljnost Kristove prisutnosti. Pričest je »tjelesno iskustvo«, isku-stvo ruku, događaj koji po rukama i blagovanju preobražava zbilju vjernikova života.

Ove usporedne analize obrednih gesta po-kazuju da geste ruku u liturgiji nisu oblikovane po matrici pantomime ili mimike, nego na tragu liturgijskoga ikoničkoga i simboličkoga govora koji uprisutnjuje zbilju koju označava. Liturgij-ska gesta nema zadaću tek dočarati ili ‘izraziti’ zbilju koju komunicira, nego je uprisutniti i da-ti joj iskustvenost, učiniti je manifestativnom. Kao što polaganje ruku »kvalificira« sakrament kao čin posvećenja, ozdravljenja, oproštenja ili poslanja, tako i ispružena vjernikova ruka »kva-lificira« izričaj vjere koja prepoznaje i iskustve-no doživljava zbilju otajstva.

Ipak najopćenitija liturgijska gesta ruku jest znak križa, kao znamen Krista utisnut u kršteni-kovo biće. Otajstvo krštenja u svoj svojoj obred-nosti u antici se naziva pečatom (sfragís), a naj-stariji oblik znamenovanja križa vršio se samo na vjernikovu čelu, u znak kristovskoga opeča-ćenja krštenika. Kasniji razvoj toga prvoga zna-

ka u trostruko znamenovanje – na čelu, na usna-ma i grudima – očituje »duhovnu anatomiju« koja biva preobražena, dok tzv. veliki znak križa – kao gesta koja formu križa upisuje u čovjeko-vo tijelo, od čela do grudi, te od desnoga prema lijevomu ramenu – na izravniji način ukazuje na kristoliku formu kršćaninova života. Znak križa svakodnevno ‘utjelovljuje’ krsnu posvetu.

Isticanje potrebe za uvođenjem »novih ge-sta« u liturgijski obredni govor, dok se istovre-meno zanemaruje znakovnost osnovnih litur-gijskih gesta koje su kulturalno duboko srasle s izricanjem kršćanskoga otajstva, najčešće su pokazatelj težnje da se u obredni govor unesu oblici društvenih komunikacijskih paradigmâ (ritmičko gibanje tijela, pljeskanje, ritmika ru-ku, držanje za ruke...). Pastoralni pokušaji da se unošenjem novih gesta tijela postigne djelat-no sudjelovanje vjernika u liturgiji, zacijelo ne-će doprijeti do željenoga pronicanja u otajstvo i u njegovu iskustvenost jer su te geste u na-šem kulturalnom kontekstu značenjski srasle s drukčijom obrednošću i drugim kulturalnim te-mama i modelima. Promišljajući logikom kul-turalne antropologije uočava se da je »institu-cija liturgije« izrasla iz pomno odabranih tema i modela, ukorijenjenih u svetopisamsku tradi-ciju, pa njihova jednostavna promjena (koja se često rabi umjesto obnove) sa sobom nosi kul-

Krist u slavi. (Opatija San Giovanni in Venere, Abruzzo, Italija, XII. st.)

NAŠA TEMA

12


turalno-komunikacijsko urušava-nje same liturgije. Tako ono što na prvi pogled po »novim medijima« biva razumljivo i očito, u zbiljnosti biva zasjenjeno i zaboravljeno, a sa-mim time i neiskustveno.

Liturgijske geste ruku susrećemo kao neverbalne (negovorne) i kover-balne (uzjezične, uz-govorne) oblike komunikacije. No, njihovo znače-nje nije nikada odvojeno od Riječi. Objaviteljska Božja riječ, kao zalog Istine, stoji u svakome liturgijskome činu, pa i u onome koji se vrši u tiši-ni (neverbalni govor), kao i u onome koji je usporedno praćen obrednom riječju (koverbalni govor). Upravo ta spoznaja ne dopušta da obred-nost geste bude narušena verbalnim tumačenjem. Kao što u liturgiji rije-či čine i izvršuju ono što govore, ta-ko i geste govore zbilju koju čine i oblikuju. Riječi su čini, a geste su go-vor. To je dinamika obrednoga reda i njegove ljepote.

Česti znak uzdignute ruke s krš-ćanskih nadgrobnih spomenika sred -njovjekovne Bosne, pretočen u stih M. Dizdara »Ova ruka kaže ti da sta-neš i zamisliš se nad svojim rukama«, govori o rukama koje utjelovljuju čo-vjeka, njegove misli i djela. Čovjek se

iskazuje djelima ruku. On u liturgi-ji rukama slavi i prima Bož-

ju objavu, moli i za-hvaljuje, prima i dalje pruža. Po-trebno je zasta-ti i zamisliti se nad našim ru-kama – kako bi liturgija bila zbiljom Božjega djela s pasenja.

Djevičanstvo ruku

Imaju ruke razvojne krize, faze i sezone,nekada brze na djelo kao munja, nekada same,onda ruke samožive svih ruku što se klone,ruke prijegora, tihe, bez reklame.

Ima ruku što su potoci na kojima lopoč cvjeta,druge su ruke lotosi procvali u lepezu.Ima promjena ruku kad grč u šaku lijeta,drugih ruku što ledom opisuju jezu.

Imaju ruke slikara i ruke mirnih pisara,kao sobe u koje osim dana ne ulazi niko.Ima ruku žuljevitih i bolnih nadničara,gdje se na kružnice slova radenik gledati sviko.

Moje su ruke kao iz naćava gdje se tijesto mijesi,moje su ruke tijesto u očekivanju kvasa.I malo podrobnosti nehajne ruke resi,pa niti javno se ističe na njivi utješna brazda spasa.

Ima ruku što nose satove i rukavice,golih od iskona prema naporu što se grče.Ima ruku što žele biti ogledalo, bijelo i okruglo lice,ali ih nabiru čisla i mrlje od pera mrče.

Ruke bezbrižne, jeste li zvijezda, cvijet, rašlje, rijeka, ili grad kuća?Svakako jedno hladovito i hirovito mjestos bljescima, s pragom djeda, s plijesni i pjevom usred pruća –gdje se golubice spuštaju kao na prijesto.

Tin Ujević

Ruke i dodirnost otajstvaRuke i dodirnost otajstva

ji rukama slavi i prima Bož-ju objavu, moli i za-

hvaljuje, prima i dalje pruža. Po-trebno je zasta-ti i zamisliti se nad našim ru-kama – kako bi liturgija bila zbiljom Božjega djela s pasenja.

Stećak iz nekropole Radimlja kod Stoca.

13


LPolaganje ruku u liturgijskim slavljima

Ivan Šaško

Latinska riječ za polaganje (ruku) – impositio – izražava više od same geste pokreta. Ponajprije zato što u svojoj složeno-sti sadrži prijedlog ‘in’ (‘u’). Polaganje za sobom povlači sli-

ku nečega što se stavlja na nešto. I to je, prostorno gledano, sasvim ispravno, ali pojam impositio govori i o ulaženju, zadiranju u nešto/nekoga, do te mjere da graniči s nametanjem, određivanjem, stano-vitom ‘prisilom’. Premda je ova zadnja interpretacija pomalo čudna za liturgijski kontekst, ona se lako tumači u odnosu prema podrije-tlu. Liturgijske su geste simboličke i u sebi sadrže teantropijsku sna-gu, povezujući božansko i ljudsko. Polaganje ruku/ruke nosi vidik jednostranosti, ali i saveza; dara i zahvaćanja.

U međuljudskoj komunikaciji ruke igraju važnu ulogu. Pruža-mo ruke jedni drugima, kada se pozdravljamo; stavljamo ih na ra-me drugima u prigodama izražavanja utjehe, potpore ili jednostav-noga davanja do znanja da smo blizu; rukom se miluje kosa i lice tužnima… Iz Biblije saznajemo da je Isus često ljude dodirivao i dopuštao se dodirnuti. Polaganje ruku je imalo povlašteno mjesto, kao djelotvorni znak podjeljivanja snage za ozdravljenje, zaštitu i vraćanje u Božje i ljudsko zajedništvo, narušeno grijehom ili odba-čenošću u društvu.

Ne treba stoga čuditi što tu gestu topline i ljudske blizine nalazi-mo u liturgijskim slavljima i to baš u onim obredima gdje je na pr-vome mjestu govor o Božjoj blizini koja daje utjehu ili službu u Cr-kvi, ali i tamo gdje je potrebna snaga za življenje kršćanstva, gdje je potrebno da se ljudi dopuste dodirnuti Božjom snagom (Duhom Svetim). Gesta polaganja ruku jest davanje (puno)moći, ali i gesta izražavanja i ostvarivanja duboke solidarnosti Boga s čovjekom.

Liturgijska pneumatološka gestaRazvidno je da je gesta polaganja ruku, kao ključna gesta za vitalnost Crkve, vezana uz životnost koju daje Duh Sveti, Životvorac. Da bismo lakše zahvatili u pneumatološku dimenziju geste polaganja ruku tre-ba uočiti da u liturgijskome govoru postoje pojmovi koji se odnose na djelovanje Duha, dok drugi izražavaju prisutnost Duha Svetoga. Među zadnjima su najgovorljivije imenice kao što su: donum (dar), dilectio (ljubav), effusio (izlijevanje), flamma (plamen), fulgor (žar), ignis (vatra), consilium (savjet), caritas (ljubav), consolatio (utje-ha), fortitudo (snaga), gaudium (radost), illuminatio (prosvjetlje-nje), digitus - dextera - manus (Dei) (prst-desnica-ruka Božja), in-tellectus (razum), lumen (sjaj), laetitia (veselje), virtus (snaga, moć),

U međuljudskoj komunikaciji ruke igraju

važnu ulogu. Pružamo ruke jedni drugima, kada se

pozdravljamo; stavljamo ih na rame drugima

u prigodama izražavanja utjehe ili potpore; rukom se miluje lice tužnima…

Ne treba čuditi što tu gestu topline i ljudske blizine nalazimo u liturgijskim

slavljima i to baš u onim obredima u kojima je

na prvome mjestu govor o Božjoj blizini. Gesta

polaganja ruku jest davanje (puno)moći, ali i gesta

izražavanja i ostvarivanja duboke solidarnosti

Boga s čovjekom.

NAŠA TEMA

14

plenitudo (punina), potentia (moć), ros (rosa), spiratio (dah), corona (kruna), unctio (pomaza-nje), sal (sol), sapientia (mudrost)...

Osim tih izričaja, različite se liturgijske tra-dicije služe gestama, a njih možemo podijeli-ti na općenite i na pneumatološke geste koje se redovito nazivaju epikletskim. Načelo koje pro-izlazi iz komparativne liturgike govori da je ne-ka liturgijska gesta čitljiva i shvatljiva ne toliko promatrajući je u njoj samoj, koliko u uspoređi-vanju i tumačenju te pomoću onoga što proizla-zi iz liturgijske hermeneutike koja razmatra ko-rištenje iste geste u različitim liturgijama.

U liturgijskome rječniku posebno mjesto zau-zima ruka, odnosno polaganje ruku; zatim podi-zanje ruku kao jedna od varijanti polaganja ruku s metaforičkom vrijednošću ‘Božje ruke (desni-ce)’ ili ‘Božjega prsta’, sve do pojmovne transpo-zicije ‘Božje ruke, stavljene u ruke predsjedatelja’ (usp. Sacramentarium Veronense, br. 1331).

Pretočimo li ovaj govor u prisutnost Du-ha Svetoga u sakramentima i blagoslovinama, uočavamo kako se slavlje uvijek odnosi na spa-senjske događaje koje je Bog izvršio, da bismo se spominjali, zahvaljivali i živjeli po Duhu. U li-turgiji Riječi Duh Sveti omogućuje spominjanje koje je temeljem za zahvalu i hvalu (usp. KKC, br. 1103-1105). Budući da liturgija nije samo prisjećanje događaja prošlosti, već i ispunjenje, spomen-čin spasenja za onoga koji na njemu sudjeluje, u njoj živi djelovanje Duha. Upravo tu povezanost u svakomu sakramentu potvrđu-je nazočnost geste polaganja ruku.

U sakramentima i sakramentalima▪ Krštenje. U kršćanskoj inicijaciji vidimo da u krštenju vjernici primaju Duha posinjenja i, ra-đajući se iz vode i Duha, postaju nova stvore-nja. Unutar same pripreme, tijekom kateku-menata na više se mjesta nalazi polaganje ruku, kao stvaranje prostora za pročišćenje, za Bož-ju Riječ, za otklinjanja (egzorcizme) koja mole veće prianjanje uz Boga, odnosno novi prostor oslobođenosti od zla.

Osim toga, u krštenju je iznimno snažna ge-sta unutar blagoslova vode, gdje se naznačuje stavljanje desne ruke u vodu tijekom molitve

epikletske naravi: »Molimo te, Gospodine, ne-ka po tvome Sinu siđe na ovaj puni studenac si-la Duha Svetoga, da svi koji su po krstu zajedno s Kristom ukopani u smrt, s njime uskrsnu na život.« Simbol vode u sebi sadrži snagu uskr-snuća koja pobjeđuje smrt.▪ Potvrda. U sakramentu potvrde su kršteni Duhom suobličeni Kristu, Pomazaniku, pu-nom Duha Svetoga, za eklezijalno poslanje ko-je svoj vrhunac slavi u dinamici euharistije. Ti-jekom stoljeća se u slavlju susreću dva (premda je danas izrijekom naznačeno samo jedno) po-laganja ruku: najprije nad svim potvrđenicima, a zatim nad svakim kandidatom kod geste po-mazivanja. Ovo drugo proizlazi iz Apostolske konstitucije »Dioništvo božanske naravi« u ko-joj se određuje da se »sakrament potvrde po-djeljuje pomazanjem krizmom na čelu, koje se izvodi uz polaganje ruke i riječima: ‘Primi pe-čat dara Duha Svetog.’« U tome je smislu zani-mljivo tumačenje koje je kasnije dobiveno od Komisije za tumačenje dekreta Drugoga vati-kanskog sabora, a ono kaže: »Chrismatio ita peracta manus impositionem sufficienter ma-nifestat.« – »Tako izvršeno pomazanje dostat-no očituje polaganje ruke.« Ne ulazeći ovdje u dublju raspravu, očito je da je polaganje ru-ku bit samoga sakramentalnoga slavlja, makar učinjeno samo gestom krizmanja. Ono drugot-no pomazanje, koje se u tijeku slavlja događa prvo, tj. nakon odreknuća od zla i ispovijedanja vjere, prema mjerodavnome tumačenju služi većoj integraciji obreda i njegovu boljem razu-mijevanju (usp. RP, 9).

U slavlju ovoga sakramenta postoji i napu-tak koji proširuje eklezijalnu važnost, a tiče se koncelebranata koji pri polaganju ruku nad sve potvrđenike koncelebriraju čineći istu gestu, bez izgovaranja riječi (što je najvjerojatnije bi-la praksa u prvoj Crkvi i u euharistijskome slav-lju). Tu ima puno prostora za daljnju razradbu, ali ovdje je dostatno vidjeti neizostavnost te ge-ste baš u potvrdi, koja je sva prožeta pneumato-loškim aspektima, ali upućujući na euharistiju.▪ Euharistija. U euharistiji se zaziva Duh Sve-ti da svojom snagom posveti bilo zajednicu ko-ja moli, bilo darove na oltaru koji se prikazuju.

15


Tako su dva epikletska zaziva zapravo dva vi-dika iste molitve. Kao što je posvećivanje kru-ha i vina u Tijelo i Krv Kristovu milost Božjega Duha, tako je plod Duha jedinstvo vjernika ko-ji sudjeluju u euharistiji. Tako je i zaziv Duha nad darove svojom svrhom i puninom usmje-ren na zajednicu.

Ključ čitanja epikletske inkluzije u euhari-stijskoj molitvi nalazi se u drugome dijelu epi-kleze, gdje se moli za preobrazbu zajednice vjernika, ali se ta zamolba ostvaruje po prvome dijelu u kojemu se nalazi polaganje ruku nad darove. To je važno i za raspravu o gesti koju či-ne koncelebranti (ispružena ruka u indikativ-noj ili epikletskoj gesti i vrijednosti). Čitano u svjetlu epikleze čini se bližom interpretacija ko-ja podupire epikletsku inkluziju.

Osim polaganja ruku nad darove, a prije rije-či uspostave, u euharistiji postoji i polaganje ru-ku prilikom podjeljivanja svečanoga blagoslova, premda je on prisutan i u ostalim slavljima. ▪ Pomirenje. U sakramentima kršćanskoga iz-lječenja – u pomirenju i bolesničkome poma-zanju – Duh djeluje da bi preobrazio srca i is-punio ih božanskom milošću, budući da je on ‘oproštenje grijeha’ (usp. darovna molitva su-

bote VII. uskrsnoga tjedna). U samome obredu postoji novost, odnosno povratak pomalo za-boravljenoga oblika iz starine. Naime, uz mo-litvu odrješenja stoji rubrikalna naznaka: »Ta-da svećenik pruži ruke (ili barem desnicu) nad pokornikovu glavu i reče…« Pritom treba ima-ti pred sobom činjenicu da je Drugi vatikan-ski sabor iznjedrio novu molitvu koja je bitno epikletski usmjerena, a gestom polaganja ru-ku dodatno naglašena, što je bio velik nedosta-tak u neposredno ranijoj praksi toga slavlja. Ta je molitva ostala u skromnim okvirima i čini se opravdanim razmišljati o još nekim molitve-nim obrascima, da bi se obogatila epikletska di-namika koja snažnije progovara istinom o Bož-jemu opraštanju koje živi po Duhu u Crkvi.▪ Bolesničko pomazanje. Mazanje uljem bole-snika prati molitva u kojoj se za njih moli po-seban dar Duha Svetoga, milost pomoći, oslo-bođenosti od grijeha i snage (za pridizanje). U tome slavlju polaganje ruku nema obilježje ‘bîti’ sakramenta, te se može reći da nije sakramen-talna gesta u strogome smislu riječi. Ipak, za-ključak bi mogao biti prebrz, ako se vidi njegova važnost u Svetome pismu u kontekstu bolesti.

Osim toga, kao što je u krštenju prisut-na gesta stavljanja ruke u vodu kod blagoslo-va, u potvrdi pomazanje krizmom na čelu, ta-ko je u bolesničkome pomazanju dodir nosiv element koji se izražava u dva oblika: polaga-nje ruku bolesniku na glavu, bez posebne mo-litve; mazanje bolesničkim uljem. U zadnjemu zazivu Litanijske molitve (usp. RBP, 73) se mo-li: »Ovom bolesniku, na kojega u tvoje ime po-lažemo ruke, daruj život i spasenje.«

Iz cijeloga je ustroja slavlja ovoga sakra-menta također jasna njegova pneumatološka usmjerenost, što se može potvrditi i po nekim manje uočljivim elementima. Navodim tekst rubrike (br. 124.) Obrednika: »Ako sakrament potvrde treba podijeliti u susljednom obredu, svećenik… izostavivši polaganje ruku… po po-trebi blagoslovi ulje i izvrši pomazanje…« Ov-dje je gotovo uspostavljena istovrijednost ko-ja nije samo ritualne naravi (zbog izbjegavanja dvostrukoga pomazivanja čela), nego pneuma-tološke dosljednosti. Zadnja napomena: kod

Ruke u susretu s božanskim svjetlom.( M. Chagall, Prorok Danijel, Pocantico Hills, NY )

NAŠA TEMA

16


posjeta bolesniku, na kraju se može blagoslovi-ti bolesnika polažući na njega ruke.▪ Sveti red. Apostolskom konstitucijom pape Pavla VI. Pontificalis Romani (18. lipnja 1968.) pristupilo se obnovi obreda ređenja i obliko-vanju prve liturgijske knjige pokrenute obno-ve, tako da je liturgija ređenja ponovno dobila svoje središte u gesti polaganja ruku (postav-ši materija toga sakramenta). Gesta prati teo-loški sadržaj i opravdanje za pojedino ređenje, vidljivo u pripadnoj integrirajućoj molitvi.

U slavlju ređenja zaziva se Duh (s posebnim naglaskom i ‘profilom’ u svakome ređenju), ka-ko bi Bog po njemu udijelio svećeništvo i to: bi-skupima da budu upravitelji i pastiri (Duh vod-stva); prezbiterima, da kao biskupovi suradnici

budu vjerni djelitelji svetih otajstava (Duh sve-tosti). Za đakone se taj Duh moli da budu slu-žitelji riječi, oltara i kršćanske ljubavi (Duh slu-ženja u svojim darovima).

U podjeljivanju đakonata ruke polaže sa-mo biskup, jer se đakon redi u službu biskupa (ta je jedinstvenost naglašena u pojedinačno-sti, ali i zbog toga što đakon ne postaje dijelom svećenstva). U ređenju prezbitera ruke polažu svi prezbiteri, jer novozaređeni postaje dijelom prezbiterija. Isto vrijedi i za biskupa, pri čemu osim glavnoga zareditelja ruke polažu barem još dvojica biskupa suzareditelja, ali redovito to čine svi prisutni biskupi.▪ Ženidba. Što se tiče sakramenata službi i za-jedništva – mislim pri tomu na ženidbu i sveti red – uočavamo da supružnici po polaganju ru-ku primaju Duha kao zajedništvo ljubavi Krista i Crkve. On je pečat njihova saveza, trajno po-nuđeno vrelo njihove ljubavi i snaga kojom se obnavlja njihova vjernost.

No, premda je koncilska obnova u svaki sa-krament ugradila gestu polaganja ruku, za istin-sko obogaćenje sakramenta kršćanske ženid-be trebalo je čekati do drugoga izdanja (1990.) dotičnoga obrednika u kojemu blagoslov zare-đenoga službenika prati gesta ispruženih ruku nad supružnika. Upravo je ta molitva i gesta li-turgijski nosiva, te ju pastoralno treba tako vr-jednovati, budući da sama molitva u svojemu sadržaju iznosi bogatstvo teologije kršćanske ženidbe, a spojena s gestom približava ustroj razvedenoj blagoslovnoj, slaviteljskoj dinamici, kakvu poznaju sva sakramentalna i druga litur-gijska slavlja.

Osim sakramenata koje je ustanovio Krist, Crkva je uredila sakramentale koji vode k duhov-nom blagoslovu i posvećivanju ljudi. Riječ je o gestama i molitvama ukorijenjenim u Božju ri-ječ i podržanima djelovanjem Duha. Na taj način Duh prati kršćane u različitim posebnim zadaća-ma na koje su pozvani u društvu i u Crkvi, u vrše-nju darova (karizmi) primljenih na dobro svih.

Ruke komuniciraju silazak Duhai izabranje za službu.

17


29 S Liturgija kvatri Prigodna čitanja, str. 119-130; Mt 25,14-30 30 N PRESVETO TROJSTVO, svetkovina 31 P POHOD BL. DJEVICE MARIJE, blagdan Sef 3,14-18a ili: Rim 12,9-16b; Otpj. ps: Iz 12,2-3.4b-6; Lk 1,39-56

LIPANJ 1 U Sv. Justin, mučenik, spomendan od dana: 2 Pt 3,12-15a.17-18; Ps 90,2.3-4.10.14.16; Mk 12,13-17 2 S Svagdan; ili: sv. Marcelin i Petar, mučenici 2Tim 1,1-3.6-12; Ps 123,1-2; Mk 12,18-27 3 Č PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA. TIJELOVO, svetkovina 4 P Svagdan: 2Tim 3,10-17; Ps 119,157.160-161.165-

166.168; Mk 12,35-37 5 S Sv. Bonifacije, biskup i mučenik; spomendan 2Tim 4,1-8; Ps 71,8-9.14-15b.16-17.22; Mk 12,38-44 6 N DESETA NEDJELJA KROZ GODINU 7 P Svagdan: 1Kr 17,1-6; Ps 121,1-8; Mt 5,1-12 8 U Svagdan: 1Kr 17,7-16; Ps 4,2-5.7-8; Mt 5,13-16 9 S Svagdan; ili: Sv. Efrem, đakon

1Kr 18,20-39; Ps 16,1-2.4-5.8.11; Mt 5,17-19 10 Č Svagdan: 1Kr 18,41-46; Ps 65,10-13; Mt 5,20-26

Liturgijski kalendarSVIBANJ 16 N SEDMA VAZMENA NEDJELJA 17 P Svagdan: Dj 19,1-8; Ps 68,2-7b; Iv 16,29-33 18 U Svagdan; ili: Sv. Ivan I., papa i mučenik Dj 20,17-27; Ps 68,10-11.20-21; Iv 17,1-11a 19 S Svagdan: Dj 20,28-38; Ps 68,29-30.33-36c; Iv 17,11b-19 20 Č Svagdan; ili: sv. Bernardin Sijenski Dj 22,30; 23,6-11; Ps 16,1-2a.5.7-11; Iv 17,20-26 21 P Svagdan; ili: Sv. Kristofor Magallanes i drugovi Dj 25,13b-21; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab; Iv 21,15-19 22 S Svagdan; ili: Sv. Rita iz Cascie, redovnica Dj 28,16-20.30-31; Ps 11,4-5.7; Iv 21,20-25 23 N PEDESETNICA. DUHOVI 24 P Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija Majka Crkve 1Pt 1,3-9; Ps 111,1-2.5-6.9.10c; Mk 10,17-27 25 U Svagdan; ili: Sv. Beda Časni; Sv. Grgur VII., papa 1Pt 1,10-16; Ps 98,1-4; Mk 10,28-31 26 S Sv. Filip Neri, prezbiter, spomendan od dana: 1Pt 1,18-25; Ps 147,12-15.19-20; Mk 10,32-45 27 Č Svagdan; ili: Sv. Augustin Kenterberijski 1Pt 2,2-5.9-12; Ps 100,2-5; Mk 10,46-52 28 P Svagdan: 1Pt 4,7-13; Ps 96,10-13; Mk 11,11-25

Iz konteksta neverbalnoga govoraIz ovoga kratkog prikaza izranja istina da se gesta polaganja ruku, kao rijetko koja druga, nalazi kao konstanta antropološke, kulturološke i religijske vrijednosti, s kršćanskom specifičnošću. Za razli-ku od drugih, pomalo stranih suvremenoj kultu-ri, ta gesta – poveziva s raznim denominacijama – ostaje prihvatljiva i prepoznatljiva, bez potre-be za pretjeranim tumačenjima. To je gesta ko-ja spaja inicijaciju, obrede prjelaska, zatim snaž-ne trenutke ljudskoga života: rađanje (na novi život), otvaranje djelovanja u zajednici, integri-ranja i zajedništva, ozdravljenja, davanja službe, oslobađanja krivnje, pratnje u vječnost…

U rimskome obredu to je gesta koja govori o daru, posjedovanju, praćenju, investituri, logici križa i Kristova vazma; to je gesta koja rađa na novi život, koja oprašta, koja dodiruje i vodi, koja daje sigurnost. Iako svima govorljiva, ta gesta ni-

je bez opasnosti višeznačnosti ili jake suprotstav-ljenosti dvoznačnosti. Neverbalna komunikacija ima manju preciznost od verbalne, ali i seman-tičko bogatstvo: ona nije nikada takva da kaže sve, nego je otvaranje, naslućivanje, povezivanje mnogo čega. Zbog toga je nužna sakramentalna riječ. I kada život želimo previše protumačiti, u opasnosti smo da ga izgubimo. Valja čuvati tu vi-šeznačnost, osobito u odnosu na tijelo.

U središtu sakramentalne dinamike u kojoj Krist zadire u svijet svojim utjelovljenjem, ali i u naše tijelo, gdje je položen Duh Sveti, po-stoji veza između tijela i različitosti: smisao ra-zličitosti (značenje) dan je u tjelesnoj različito-sti (kao nositelju značenja). Baš tu združenost i različitost izražava polaganje ruku, ako je uči-njeno onako kako predviđa obred. Svaka litur-gijska gesta traži vjerodostojnost i u konačnici: našu vjeru.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Prijedlozi za pjevanje

16. svibnja 2010.

Sedma vazmena nedjelja

Ulazna: 553 Uskrsnu Isus doistaOtpjevni ps.: Gospodin kraljuje (glazbeni prilog str. 38-39) ili: Gospodin kraljuje (ŽV 5/2007.)Prinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 158 Vječna je ljubavZavršna: 561 ili 562 Kraljice neba

Ulazna pjesmaSlušaj, Gospodine,glas moga vapaja.Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!«Da, lice tvoje,Gospodine, ja tražim.

Ps 27,7-9

Zborna molitvaGospodine, mi vjerujemo da je Spasitelj ljudskog roda sadas tobom u slavi.Usliši nam molitvu: daj da iskusimo njegovu prisutnost s nama do svršetka svijeta,kako je obećao. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine,žrtvene prinosei molitve svojih vjernika. Daj da po ovoj svetoj službii mi prijeđemo u nebesku slavu. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 7,55-60Vidim Sina Čovječjega zdesna Bogu.

Čitanje Djela apostolskihU one dane:Stjepan, pun Duha Svetoga, uprije pogledu nebo i ugleda slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu pa reče: »Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.« Vičući iza glasa, oni zatisnuše ušii navališe jednodušno na njega.Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovahu. Svjedoci odložiše haljine do nogu mladićakoji se zvao Savao. I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao:»Gospodine Isuse, primi duh moj!« Onda se baci na koljena i povika iza glasa: »Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!« Kada to reče, usnu.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 97,1-2b.6-7c.9

Pripjev: Gospodin kraljuje, Svevišnji –– nad svom zemljom.

Gospodin kraljuje: neka kliče zemlja,nek se vesele otoci mnogi;pravda i pravotemelj su prijestolja njegova.

Nebesa navješćuju pravednost njegovu,svi narodi gledaju mu slavu.Poklonite mu se, svi bozi!

Jer ti si, Gospodine, Svevišnji –– nad svom zemljom,visoko, visoko nad bozima svima.

Drugo čitanje Otk 22,12-14.16-17.20Dođi, Gospodine Isuse!

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaJa, Ivan, čuh glas koji mi govoraše:»Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu!Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak! Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na stablo života i na vrata će smjeti u grad!«»Ja, Isus, poslah anđela svoga posvjedočiti ovo po crkvama. Ja sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica.«I Duh i Zaručnica govore: »Dođi!« I tko ovo čuje, neka rekne: »Dođi!« Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!Svjedok za sve ovo govori: »Da, dolazim ubrzo!«Amen! Dođi, Gospodine Isuse!Riječ Gospodnja.

19


Braćo i sestre, ujedinjeni snagom Kristova Duha, molitvom se obratimo Ocu nebeskomda nas očuva u svojoj ljubavi i u zajedništvu s braćom u vjeri. 1. Gospodine, ti si Crkvu, zajednicu vjernika,

sazdao na Kristovoj ljubavi; daj joj da trajno raste u vjernosti tebi i tvoju ljubav dijeli svakom čovjeku, molimo te.

2. Gospodine, pomozi svim kršćanima da budu jedno te svojim zajedništvom grade novi svijet, molimo te.

3. Gospodine, svojom ljubavlju ozdravi sve ljude kojima smo uskratili dužnu ljubav; neka tvoj Duh nadahnjuje i ravna svako naše zajedništvo, molimo te.

4. Gospodine, osnaži nam vjeru i pouzdanje u tebe da svi koji te traže mogu u nama prepoznati tvoju blizinu, molimo te.

5. Gospodine, našoj pokojnoj braći i sestrama daruj mjesto koje si im u vječnosti pripravio, molimo te.

Oče nebeski, izvore ljubavi i zajedništva, tvojoj dobroti izručujemo svoje prošnje: milostivo ih usliši i pomozi nam da te slavimo svojim životom. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaMolim te, Oče,da budu jedno kao što smo mi jedno, aleluja!

Iv 17,22

Popričesna molitvaUsliši nas, Bože, naš Spasitelju, i po ovim nam svetim otajstvima učvrsti nadu da će se na svemutijelu Crkve dovršiti što je počelo u Kristu, našoj Glavi.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Iv 14,18

Neću vas ostaviti kao siročad,govori Gospodin: idem i doći ću k vama, radovat će se srce vaše.

Evanđelje Iv 17,20-26Neka budu savršeno jedno!

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme:Isus podiže oči k nebu i pomoli se:»Oče sveti, ne molim samo za ovenego i za one koji će na njihovu riječvjerovati u mene: da svi budu jednokao što ti, Oče, u meni i ja u tebi,neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti daomeni ja dadoh njima: da budu jednokao što smo mi jedno – ja u njimai ti u meni, da tako budu savršeno jednoda svijet upozna da si me ti poslaoi ljubio njih kao što si mene ljubio.Oče, hoću da i oni koje si mi daobudu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao,ja te upoznah; a i ovi upoznašeda si me ti poslao. I njima sam očitovaotvoje ime, i još ću očitovati,da ljubav kojom si ti mene ljubiobude u njima – i ja u njima.«Riječ Gospodnja.

Da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja… (Trento Longaretti, Pro civitate museum, Assisi, 1950.)


20

Sedma vazmena nedjelja

Isusova molitva za jedinstvo

ne počinje u trenutku kada se vjernik odluči za njega. Upravo onako kako naš život ne počinje u trenutku našeg svjesnog pristanka ili prihvaćanja života. Odnos počinje Božjom riječju.

Isusova je molitva škola u kojoj se uči kako molitva kao najintimniji odnos s Ocem otvara prostor drugima. Molitva nije zatvoreni odnos. Ne izolira, nego povezuje. Veže ljude nadilazeći generacije. Molitva stvara mjesto za druge.

Jedinstvo Crkve iz Isusove molitveU odnos s Učiteljem dolazi se preko njegovih učenika. Crkva raste i nastaje tako da novi čla-novi u nju dolaze preko onih koji su već u njoj. Oni koji su bili u njoj i napustili ovaj svijet osta-ju i dalje povezani s članovima Crkve. U Crkvu se ulazi na riječ učenika. Svjedočenje njegovih otvara vrata onima koji su izvan Crkve. Isuso-vi učenici i njihova riječ koja svjedoči o Učite-lju vrata su k Učitelju. Središte koje će držati na okupu sve koji u Isusa povjeruju preko ri-ječi njegovih učenika jest Isusova molitva. Ona je središnji žar jedinstva. Jedinstvo u Crkvi ne dolazi od suglasja članova ili samo od njihova truda da budu jedno. Jedinstvo nastaje Isuso-vom molitvom. Zato se jedinstvo u Crkvi ne do-gađa trudom oko usuglašavanja jednih s drugi-ma, nego odnosom sa središtem koje tvori Isus. Jedinstvo nastaje snagom njegove molitve. Tru-du oko jedinstva prethodi Isusova molitva. Sto-ga se i jedinstvo postiže ulaskom u njegovu mo-litvu. Kada nestane molitve ili kada se pretvori samo u izvanjski oblik, tada na mjesto jedin-stva, koje dolazi od Gospodina, dolazi hijerar-hijski odnos koji jedinstvo hoće stvoriti zapovi-jedima, zabranama, pregovorima i slično.

Jedinstvo za koje Isus moli nije neko ne-poznato ili samo buduće. Ono je jedinstvo koje on već živi s Ocem. Isusova molitva tako otvara vrata u njegov najintimniji odnos s Ocem. Je-dinstvo koje njih drži u odnosu nije zatvoreno i nepristupačno. Naprotiv! Isusova je molitva i odjek jedinstva s Ocem i otvaranje vrata ljudi-ma u to isto jedinstvo s Ocem.

Pred odlazak s ovoga svijeta Isus moli. Moli glasno i pred drugima. Svojom molitvom uvodi učenike u nju. Moli samo on, ali u

njegovoj su molitvi njegovi učenici. I uz njih svi oni koji će ući u isto zajedništvo s njime. U mo-litvi su oni koji će u njega vjerovati preko nje-govih učenika. Svi, bez obzira na vrijeme kada će ući u zajedništvo koje nastaje njegovom mo-litvom. U njegovoj su molitvi generacije koje će biti povezane odnosom s njime.

Liturgija u čijem središtu stoji ovo čitanje pruža dobru prigodu za posvješćivanje svoga osobnog mjesta koje vjernik otkriva u Isusovoj velikosvećeničkoj molitvi. Nitko nije došao ka-sno. Već je bio u Isusovoj molitvi i prije negoli je došao u svijet. Nije riječ samo o Božjoj gostolju-bivosti prije nego što čovjek uopće nastane. Riječ je o njegovoj zainteresiranosti za one koji će ući u odnos s njime. Prije nego što je došao, Isus mu je spremio mjesto. Prije nego je učinio korak prema Gospodinu, u njegovoj je molitvi bilo spremljeno mjesto za njega. Valja otkriti kako odnos s Ocem

Biti »Jedan u Kristu« po zajedništvu vjernika.

21


Odjeci RiječiDođi, Gospodine Isuse uz: Otk 22,12-14.16-17.20Pravednici su blaženi jer će smjeti ući u grad, u novi Jeruzalem u kojemu će sâm Bog i Jaganjac biti svetište i svjetlo.»Stablo života« ovdje, na kraju čitave Biblije, podsjeća na stablo životas početka Svetoga pisma. Zatvara se prokletstvo koje je visjelo nad čovjekom još od istočnoga grijeha te sada nastupa mir. Isus se konačno predstavlja kao »korijen i izdanak Davidov« (Otk 22,16). On je pravi kralj iz Davidove loze, potomak obećan Davidu čije će kraljevstvo trajati dovijeka. On je »zvijezda Danica«, što označuje njegovu moć (usp. Br 24,17; Iz 14,12), ali i svjetlost kršćanima na putu. Konačno progovaraju »Duh i Zaručnica« i kliču: »Dođi!« (22,17). To je usklik Crkve koja ispunjena Duhom doziva svoga Zaručnika. Uskoro stiže i odgovor: »Da, dolazim ubrzo!« (22,20). To je utjeha kršćanimau nevolji koji s radošću prihvaćaju tu potvrdu čvrstim »Amen« i molitvom: »Dođi, Gospodine Isuse!« (22,20).

Darko Tepert

Zrnj

e

Molitva da budemo »jednos Bogom«, da budemo »u Bogu«,

srž je novozavjetne vjere i molitve. »Moliti Boga za Boga« (J. B. Metz)

postaje zahtjevom zrele i predane vjere. Često od Boga molimo

nešto – dobrotu, zdravlje, uspjeh – želeći se udomiti u svijetu i živjeti

dobrotu. No, moliti Boga za dar njega samoga, moliti da živimo

u njemu, znači nadići svako dobro svijeta, pa i svoju zamišlje-

nu dobrotu. Gdje je Bog, ondje je dobro. (A. C.)

Jedinstvo Isusovih i nevjera svijetaJedinstvo Isusovih učenika u Ocu otvara svije-tu mogućnost da povjeruje. Vjera koja je svijetu najteža jest vjera da je Isus došao od Oca. Da se Otac, Stvoritelj svega, nevidljivi Bog, Otac sve-ga što jest, objavio u tijelu, u liku jednog čovje-ka, u liku Isusovu – tvori najteži sadržaj vjere. Židovima je to bilo sablazan. Bog u ljudskom ti-jelu! Bog u ljudskoj povijesti je središnji dio ži-dovskoga vjerovanja. Ali nevidljivi i vječni Bog u vidljivom i propadljivom ljudskom liku prela-zi granice očekivanoga i poznatoga o Bogu. Bog je prisutan u svome narodu preko svoga Zako-na. To je srce židovskoga odnosa s Bogom. Ali, da se taj isti Bog pojavljuje u mesu, kostima, kr-vi, u jednom ljudskom liku, to zvuči više kao hu-la, negoli kao Božja prisutnost. Na toj pozadini Isusova velikosvećenička molitva izriče neču-veno jedinstvo Oca i Sina. Pa ipak, povjerova-ti u Isusa usprkos svim poteškoćama, moguće je ako se na njegovim učenicima vidi odsjaj je-dinstva s nevidljivim Ocem. Kao što su ljudi na Isusu, u njegovim riječima i djelima, prepozna-vali blizinu i snagu nebeskog Oca, Boga koji se objavio ocima i slavili ga, tako će biti moguće

da se na jedinstvu Isusovih učenika prepozna Isusa kao onog koji dolazi od Oca.

Jedinstvo Isusovih nije nadasve pitanje nji-hovih međusobnih odnosa. Ono je usmjereno svijetu koji ne vjeruje. Nevjera se svijeta ne rje-šava prvenstveno trudom oko toga da svijet po-vjeruje. Ne rješava se izravno. Nevjera se rje-šava jedinstvom Isusovih učenika. Zapravo jedinstvo Isusovih otvara svijetu vrata u vjeru.

Otac je Sinu dao svoju slavu i Sin je Oče-vu slavu dao svojima. Slava Očeva prelazi pre-ko Sina na njegove i tako tvori jedinstvo. Jedin-stvo u slavi. Jedinstvo slave. Slava prelazi na sve i postaje znakom jedinstva i ljubavi. U sla-vi se vidi Očeva ljubav prema Sinu i prema svi-jetu. Slava i ljubav, koje izlaze od Oca i preko Sina prelaze na sve njegove, čisti su Očev dar. Slava je odsjaj dara ljubavi kojom Otac ljubi Si-na i kojom Sin ljubi svoje.

Onima koji su prepoznali da Isus dolazi od Oca Isus je očitovao Očevo ime. Poznavati Bo-ga znači poznavati njegovo Ime. Isus je objava Oca i objava njegova Imena. Tako se prastara objava Božjeg imena Mojsiju dovršava u Isusu neposredno prije njegova izlaska iz svijeta.

Ante Vučković


22

Ulazna: 525.5 Ljubav je Božja razlivena ili: 526 Duh Gospodnji ispunja svemirOtpjevni ps.: 537 Pošalji Duha svojegaPosljednica: 540-541 Dođi Duše presvetiPrinosna: 234 Kad navrši sePričesna: 542 Svi se napunišeZavršna: 565 Milost Duha Svetog

23. svibnja 2010.

Pedesetnica. DuhoviUlazna pjesmaLjubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji prebiva u nama, aleluja.

Rim 5,5; 10,11

Zborna molitvaBože, ti otajstvom današnje svetkovine posvećuješ u svakom plemenui narodu cijelu Crkvu. Izlij na sav svijet darove svoga Duha: što si svojom dobrotom učinio na počecima Crkve to i danas izvrši u srcu svojih vjernika. Po Gospodinu.

Darovna molitvaIspuni, Gospodine,obećanje svoga Sina:nek nas Duh Svetiuvede u otajstvo ove žrtvei otvori nam svu istinu.Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 2,1-11Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti.

Čitanje Djela apostolskihKad je došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 104,1ab.24ac.29bc-31.34

Pripjev: Pošalji Duha svojega, Gospodine,i obnovi lice zemlje!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!Gospodine, Bože moj, silno si velik!Kako su brojna tvoja djela, Gospodine!Puna je zemlja stvorenja tvojih.

Ako dah im oduzmeš, ugibajui opet se u prah vraćaju.Pošalješ li dah svoj, opet nastajui tako obnavljaš lice zemlje.

Neka dovijeka traje slava Gospodnja:nek se raduje Gospodin u djelima svojim!Bilo mu milo pjevanje moje!Ja ću se radovati u Gospodinu.

Drugo čitanje Rim 8,8-17Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Oni koji su u tijelu ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti.Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.


23

55

U snazi Duha Svetoga, kojim smo rođeni za novi život, molitvom se obratimo nebeskome Ocu, izvoru istinske novosti. Molimo zajedno:

Obnovi, Gospodine, lice zemlje. 1. Za Crkvu Kristovu: njezin hod kroz ovaj svijet

rasvjetljuj svjetlom svoga Duha da može ustrajno naviještati evanđelje spasenjai ljubiti svakoga čovjeka, molimo te.

2. Za papu našega Benedikta i sve pastire Crkve: prodahni ih mudrošću svoga Duhomda budu nositelji istine i hrabri predvodnici tvoga naroda, molimo te.

3. Za sve koji u Krista vjeruju: snagom Duha Svetoga, Branitelja, učvrsti njihovu vjeru i daj im smjelost svjedočenja evanđelja, molimo te.

4. Za braću i sestre koji pristupiše svetom sakramentu potvrde: da ih dar Duha Svetoga tješnje združi s tobom i nadahneza svjedočanski život vjere, molimo te.

5. Za ovu zajednicu u molitvi sabranu: obnovi nas svojom milošću da bismo svakodnevno postajali sve dostojnijim hramom tvoga Duha, molimo te.

Svemogući Bože, po silasku Duha Svetoga ti si htio biti trajno nazočan u svojim vjernicima. Obnovi danas u nama dar Duha koji si nam dao i pomozi nam trajno rasti u toj novosti života. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaSvi se napuniše Duha Svetoga, razglašavajući veličanstvena djela Božja, aleluja.

Dj 2,4.11

Popričesna molitvaBože, ti svojoj Crkvi dijeliš dare nebeske; čuvaj u nama milost koju si dao, da dar Duha Svetoga vazda u nama djeluje a duhovna hrana unaprijedi djelo vječnog otkupljenja. Po Kristu.

Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: »Abba! Oče!« Sâm Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi,kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaDođi Duše Sveti, napuni srca svojih vjernika;i oganj svoje ljubavi u njima užezi!

Evanđelje Iv 14,15-16.23b-26Duh Sveti poučavat će vas o svemu.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek.Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva.A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika


U snazi Duha Svetoga, kojim smo rođeni za novi

Duha Svetoga vazda u nama

Molitva vjernikaMolitva vjernika


On, Duh Istine, poučavat će vas u svemu…


24

Miris Duha Svetoga

Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi bijahu zajedno na istome mjestu. Ta-ko u Djelima apostolskim započinje opis

događaja koji danas slavimo. Pedesetnica je je-dan od blagdana na koji se godišnje hodočastilo u Jeruzalem. Slavila se u znak zahvalnosti za dar Zakona. Pisac Djela apostolskih koristi sličnu terminologiju kakva je rabljena kod opisa pri-manja pločâ Zapovijedî. Silazak Duha nad uče-nike opisuje kao vidljivu, sjajnu i uznemiruju-ću silu koja podsjeća na očitovanje Boga na brdu Sinaju. I tu su prisutni vjetar, vatra i šum s neba. Želi nam poručiti da je na djelu novi Sinaj. Kao što je svome narodu dao Zakon da bi ga poučio kako živjeti u Savezu s njime, tako Bog sada da-je ljudima svoga Duha. Odsada zakon Božji nije više upisan u kamene ploče, nego u ljudsko srce. No, ovoga puta ne zaustavlja se samo na izabra-nicima, nego na svemu narodu: »U Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naro-da pod nebom.« Čak se spominju i njihova ime-na kako bi se još jednom naglasilo da se Novi za-kon odnosi na čitav svijet. Time je ispunjeno i davno obećanje dano preko proroka Joela da će Bog poslati svoga Duha na svako tijelo.

Međusobno razumijevanje koje je zahvatilo sve prisutne vraća nas na događaj gradnje ku-le u Babilonu. U Babilonu su ljudi naučeni na različitost, a u Jeruzalemu, o Duhovima, na je-dinstvo različitosti koje se postiže u ljubavi. I za-to evanđelje o blagdanu Pedesetnice ne govori o nečem drugom, nego o ljubavi.

LjubavČesto smo u opasnosti o Duhu Svetom razmi-šljati u kategorijama ideja, inspiracije i inteli-gencije. Isus nam poručuje da je Duh Sveti puno više. On je utjelovljena ljubav. »Bog je ljubav!« Isus povezuje ljubav prema Bogu s ljubavlju prema ljudima. Čak tvrdi da oni koji njega ljube, moraju ljubiti i jedni druge. Ljubav prema Bo-gu i prema ljudima postaju neodvojive. »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj lju-biti njega.« Tako na prvi pogled izgleda da naša

Pedesetnica. Duhovi

ljubav prema bližnjima postaje preduvjet da bi Bog nas ljubio. Među-tim, nije tako. Bog nas ne može ne voljeti, ali mi možemo ne odgo-voriti na njegovu po-nudu. Ljubav je umi-jeće, pa se ono uči i vježba. Očeva je ljubav neizmjerna, ali naš ka-pacitet primanja lju-bavi je ograničen. Zato ga treba proširiti prak-ticirajući ljubav jednih prema drugima.

Branitelj Iako u Ivanovu evan-đelju nema govora o Pedesetnici, na broj-nim mjestima nala-zi se spomen na Duha Svetoga koji će biti dan učenicima. Isus ga na-ziva Braniteljem. Obe-ćanje o njegovu dola-sku evanđelist smješta u oproštajni govor izre-čen za vrijeme pashal-ne večere. Možda je to Isusov pokušaj da oda-gna razočaranje uče-nika zbog najave nje-gova skorog odlaska. Poručuje im da ih ne-će napustiti, nego da će preko Duha biti traj-no nazočan među njima. Ne opisuje narav Duha Svetoga, ali dajući mu naziv »Branitelj« označava njegovu službu. On će biti s učenicima i podupi-rati ih u teškim trenutcima kojih neće nedostaja-ti. Već prije im je obećao da će i sami poput njega biti progonjeni. Zato im daje Branitelja. No, Bra-

I svi se napuniše Duha Svetoga…(J. Biffel, crkva sv. Martina, Dugo Selo)

25


Odjeci Riječi

Zrnj

e

»Ako me tko ljubi..., i Otac će moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći

i kod njega se nastaniti.« Po ljubavi prema Kristu i njegovoj

riječi, vjernik postaje Božjim hramom. Stari kameni hram Božje

prisutnosti biva napušten. Bog boravi u hramu koji je sagrađen

ljubavlju i posluhom Kristovoj riječi. Umjesto traganja za Bogom

potrebno je dati mjesto Bogu u svom životom, biti njegovim

domom. Samo se tako može razumjeti »silazak Duha«.

Živjeti po Duhu uz: Rim 8,8-17Stari zakon naglašavao je djela »tijela«, a primjer su obrezanjei obdržavanje propisa o hrani i obrednoj čistoći. Novi zakon Duha naglašava nutarnju čistoću. Stoga Pavao i kaže: »Vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama.« (Rim 8,9) Taj je Duh životna sila koja se hrani Kristovim uskrsnućem i rađa uskrsnućem onih u kojima prebiva (8,11). Tako je uskrsnuće kršćana usko povezano s uskrsnućem Kristovim te se događa u istom Očevu Duhu i Očevom snagom. Novi život uskrslih pripravlja se i ostvaruje već u sadašnjem životu: »ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete« (8,13). Živjet će, jer su po Duhu djeca Božja, nanovo stvorena Kristovim vazmenim otajstvom, novi ljudi i »baštinici Božji, a subaštinici Kristovi« (8,14-17). Takav život zajedništva u Duhu s Kristom podrazumijeva trpljenje, ali u isto vrijeme i proslavu (8,17).

Darko Tepert

nitelj je Kristovu učeniku potreban ne samo pred drugima, nego još više pred njim samim. Potre-ban mu je da ga zaštiti od vlastitih sumnji u Boga te nepovjerenja u druge i sebe samoga.

To je tema koju osobito razrađuje sveti Pa-vao u današnjem drugom čitanju. On ne stavlja u oprječnost duh i tijelo, nego »život po tijelu« i »život po Duhu«. Svatko od nas bira što će ga u životu voditi i uz koje će vrijednosti pristajati. Možemo kročiti životnim putem s povjerenjem u Boga ili nepovjerenjem; s pouzdanjem da nas neće izdati ili dvojeći; sa sigurnošću da On že-li naše dobro ili sumnjajući u Njegove nakane; poslušnošću Njegovim zapovijedima ili držeći da sami bolje znamo što je za nas dobro.

I Kristov učenik prolazi kroz takva iskuše-nja. U svakome se ponekad bore Duh i tijelo. Prvi je stav sinovstva i ljubavi, a drugi je, čak i uz poštovanje Boga, robovski stav podložnosti. Prvi vodi u život, a drugi u smrt. Vjernost Bogu, pa i po cijenu patnje, Kristov je stav sinovstva. On vjeruje do kraja. Zna da Bog ne može željeti drugo nego dobro, pa mu se predaje čak i po ci-jenu muke i smrti. Takvo opredjeljenje i od nas čini »baštinike«.

Mirisi Paralelno s porastom temperatura i približava-njem ljetnih vrućina u medijima je sve više re-klama o mirisima. Sve nas nastoje uvjeriti da ćemo se upravo zahvaljujući tom određenom parfemu ugodno osjećati mi osobno, kao i ljudi s kojima se susrećemo. Uvijek ih se opisuje govo-rom o dahu, svježini, blagom lahoru ili snažnom vjetru. No, uz sav napor mi nikako ne uspijeva-mo na daljinu taj miris osjetiti. Zato se organizi-raju njihove promocije. Kad jednom udahnemo i osjetimo više nije potrebno opisivanje. Govor o Duhu Svetom također je u sličnim kategorijama: vjetar, vatra, dah, lahor. Gotovo uvijek nešto le-pršavo, neuhvatljivo i teško opisujuće. Ma koliko se trudili, teško ćemo nekome predstaviti Duha Svetoga. Zato je potrebna Njegova »promocija«. Mi kršćani pozvani smo biti konkretni miris Du-ha Svetoga koji se može osjetiti po njegovim plo-dovima u našem životu. Sveti Pavao ih nabra-ja: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost… To su mirisi koji ne prolaze, nego čine svijet ugodni-jim, kako za nas, tako i za ljude oko nas.

Slavko Slišković


26

30. svibnja 2010.

Svetkovina Presvetoga TrojstvaUlazna pjesmaBlagoslovljen budi Bog Otac, i jedinorođeniBožji Sin, i Sveti Duh za milosrđe koje nam je iskazano.

Zborna molitvaBože Oče, poslao si na svijet svoga Sina, Riječ istine, i Duha posvetitelja,da ljudima objaviš tajnu svoga života. Udjeli nam da ispovijedamo pravu vjeru, priznajemo slavno i vječno Trojstvote se klanjamo tebi, svemogućem i jedinom Bogu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine Bože naš, zazivamo tvoje sveto ime da posvetiš ove darove. Učini da i mi postanemo vječni prinos tebi. Po Kristu.

Prvo čitanje Izr 8,22-31Prije nastanka zemlje Mudrost već bijaše rođena.

Čitanje Knjige mudrih izrekâOvo govori Mudrost Božja:»Gospodin me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam još od vječnosti, odiskona, prije nastanka zemlje. Rodih se kad još nije bilo pradubina, dok nije bilo izvora obilnih voda. Rodih se prije nego su utemeljene gore, prije brežuljaka. Kad još ne bijaše načinio zemlje, ni poljana, ni početka zemaljskom prahu; kad je stvarao nebesa, bila sam nazočna, kad je povlačio krug na licu bezdana. Kad je u visini utvrđivao oblake i kad je odredio snagu izvoru pradubinâ;kad je postavljao moru njegove granice da mu se vode ne preliju preko obala, kad je polagao temelje zemlji: bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme; igrala sam po tlu njegove zemlje, i moja su radost djeca čovjekova.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 8,4-9

Pripjev: Gospodine, Bože naš,divno li je ime tvoje po svoj zemlji!

Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,mjesec i zvijezde što ih učvrsti –pa što je čovjek da ga se spominješ,sin čovječji te ga pohađaš?

Ti ga učini malo manjim od anđelâ,slavom i čašću njega ovjenča.Vlast mu dade nad djelima ruku svojih,njemu pod noge sve podloži.

Ovce i svakolika goveda,i zvijeri poljske k tome,ptice nebeske i ribe morskei što god prolazi stazama morskim.

Drugo čitanje Rim 5,1-5K Bogu po Kristu, u ljubavi izlivenoj po Duhu Svetomu.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu.Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!Riječ Gospodnja.

27



Ulazna: 75 Blagoslovljen budi ili: 165 Oče naš dobri Otpjevni ps.: 159 Hvalite Gospoda s nebesaPrinosna: 230 Darove prinesitePričesna: 850 Klanjam ti se smjerno Završna: 753 Do nebesa

U zajedništvu ljubavi, koja nam je objavljena u trojstvenom Bogu, s pouzdanjem zazovimo nebeskoga Oca da nas pohodi svojom milošću. Molimo zajedno:

Gospodine, učvrsti nam vjeru!1. Gospodine, budi svojoj Crkvi svjetlo na putu.

Čuvaj je u istini vjere i nadahnjuj je za djela ljubavi, molimo te.

2. Gospodine, budi vrelo mudrosti pastirima kojima si povjerio svoj sveti narod: pomozi im da propovijedanjem i svjedočanstvom života budu živi glas tvoje riječi, molimo te.

3. Gospodine, budi bliz svima koju su u vjeri posustali: mudrošću svoga Duha okrijepi im vjeru i vrati ih na put spasenja, molimo te.

4. Gospodine, izliječi nas od sumnji u vjeri;nek nas tvoj Duh uvede u svu istinu i očuva nas u trajnom zajedništvu s tobom, molimo te.

5. Gospodine, daj da, nahranjeni riječjui tijelom Kristovim, iz ovog slavlja u život kročimo s novom snagom vjere, molimo te.

Svemogući Bože, ti si nam zbog naše ljudske nemoći poslao svoga Sina, Otkupitelja, i darovao nam Duha Svetoga, kao trajni znak tvoje blizine. Pomozi nam trajno rasti u zajedništvu s tobom te zavrijedimo biti dionici tvoje nebeske slave. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaBudući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče!

Gal 4,6

Popričesna molitvaGospodine Bože naš,daj da nam bude na spasenje tijelu i dušiova pričest i vjera u tvoje vječno Trojstvo i jedinstvo koju smo ispovjedili. Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Otk 1,8

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu,Bogu koji jest, koji bijaše i koji dolazi!

Evanđelje Iv 16,12-15Sve što ima Otac, moje je; Duh Sveti od mojega će uzimati i navješćivati vama.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh istine – – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.« Riječ Gospodnja.

Vjerujem u jednoga Boga…(Psaltir iz opatije sv. Albana, Engleska, 12. st.)


28

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Svetkovina Presvetoga Trojstva

Kršćanski život započinje krštenjem. Svaki je vjernik kršten »u ime Oca, Si-na i Duha Svetoga«. Kako je onda mo-

guće da mnogim vjernicima Presveto Trojstvo gotovo ništa ne kazuje. Dobiva se dojam, kako je to već davno prije pisao njemački teolog Karl Rahner, da većina vjernika ne bi ni primijeti-la kad bi se kojim slučajem Trojstvo izbrisalo iz kršćanske vjere. Neki su pak mišljenja da za vjernike Trojstvo doduše ništa ne znači, ali zato je ono spekulativno vrlo zanimljivo teolozima. No, situacija nije ništa bolja ni u teologiji. I po-jedini teolozi s podsmijehom govore o Trojstvu ili izjavljuju kako Trojstvo uopće ne pripada kršćanskoj vjeri, nego je posljedica pogansko-ga, filozofskoga utjecaja na kršćanstvo. Tako i

pastoral i teologija potvrđuju be-značajnost Trojstva. Zastrašuju-

će zvuči ta činjenica, posebice ako se ima na umu da smo

krš teni »u ime Troj stva«. Nije li on da bezna-

čaj nost Trojstva samo dokaz beznačajno-

»Sve moje tvoje je, i tvoje moje«

sti same vjere koja je krsna vjera? Ne, kršćan-ska vjera stoji ili pada s Presvetim Trojstvom. Prestanemo li vjerovati u Boga Oca, Sina i Du-ha Svetoga, tada više ne vjerujemo u Boga Isusa Krista; tada više ne vjerujemo u njega i nismo njegovi nasljedovatelji. Pogledajmo ukratko za-što se ne možemo zvati kršćanima ako ne slavi-mo i ne živimo vjeru u Trojedinoga Boga.

Bog je ljubav – Bog nije samac,Bog je trojedin»Bog je ljubav«, piše sv. Ivan (1Iv 4,16). U toj rečenici sažeta je cjelokupna kršćanska vjera, poslanje Isusa Krista, njegov govor o Bogu. A tko pravo razumije i živi tu rečenicu, razumio je i živi Trojstvo. Ako je Bog ljubav, tada Bog mora biti trojedin i takvim nam ga objavljuje Isus Krist. Čitamo li pozorno evanđelja primi-jetit ćemo da Isus nikada ne govori o sebi, nego uvijek o Ocu. A opet, kad god se Otac pojavlju-je, uvijek upućuje na Isusa i nikad ne govori o sebi. I Duh Sveti ne stavlja sebe u središte, ne-go uvijek izriče i uprisutnjuje Oca i Sina. Tako imamo trojicu, Oca, Sina i Duha Svetoga. Nitko ne govori o sebi, svi govore o drugomu. A nitko nije zapostavljen jer Otac govori Sinu i Duhu, Sin o Ocu i Duhu, Duh o Ocu i Sinu. Nije li to zapravo ljubav? Jer, ljubav nije ništa drugo doli govor o drugomu, predanost drugomu.

U Bogu ne postoji ‘ja’ koje ne bi bilo ‘ti’, i u Bogu ne postoji »ja i ti« koje se ne bi otvorilo onomu ‘mi’ (ne postoji egoizam u dvoje). Ra-di se o trajnom ritmu gubitka i dobitka – svat-ko gubi sebe u drugomu i dobiva drugoga i sebe – u ritmu darivanja i primanja, gdje ne postoji samodostatnost darivanja bez primanja, ni ovi-snost primanja bez darivanja. Sjajno to sve sa-žima sveti Augustin u sljedećim pitanjima: »Što li je toliko tvoje koliko ti sam? I što li toliko ni-je tvoje koliko ti sam, ako ono što jesi, pripada drugomu?« Augustinova pitanja još snažnije ističu ono što smo već naznačili. U Bogu svaka osoba jest samostojna, posebna. No, ta poseb-nost nije uperena protiv drugoga, nije dostatna

Krist, objavitelj Oca. (Crkva San Michele in Africisco, Ravenna, 545.)

29


»Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi.« Isusova

rečenica ne govori o prekidu Objave, nego o ljudskoj nemoći otkrivanja

i prihvaćanja potpune Istine. Glagol »nositi« otkriva da to što učenici ne

mogu nositi jest, prije svega, Isusov križ i smrt. Duh će razotkriti tajnu križa

i uvesti ih u svu istinu. Ostaje, međutim, za svakoga osobno pitanje:

Što je to što danas ne mogu nositi? Što je u Isusovoj istini i objavi »križ«

koji još ne mogu ponijeti? Potrebna nam je molitva za dar »Duha istine«.

Zrnj

e

Odjeci RiječiBožja ljubav u srcima vjernika uz: Rim 5,1-5Pavao progovara o opravdanju po kojemu je čovjek »u mirus Bogom« (Rim 5,1). Ta milost mira s Bogom postignuta je »po Gospodinu našem Isusu Kristu« (5,1-2). To je i razlog kršćanske nade koja se sastoji u iščekivanju eshatoloških dobara:u uskrsnuću tijela, u sudioništvu u baštini svetih, u životu vječnom i slavi Božjoj. Zato kršćani mogu biti ponosni i uspravno stajati (5,2). Pritom ih ne mogu obeshrabriti ni nevolje jer i u njima ostaje nada ojačana »ljubavlju Božjom« koja je »razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan« (5,5). Ova »ljubav Božja« ljubav je kojom nas Bog ljubi, a njezin je svjedok i njezino jamstvo Duh Sveti koji prebiva u nama i »u kojem kličemo: Abba! Oče!« (8,15). On je »susvjedok s našim duhom da smo djeca Božja«, Božji »baštinici« i »subaštinici Kristovi« (8,16-17). Tako kršćanin postaje sudionikom ljubavi koja vlada između Oca, Sina i Duha Svetoga.

Darko Tepert

samoj sebi. Naprotiv, svaka osoba pripada dru-goj osobi. Sve ono što ona jest nije samo njezi-no, nego je podijeljeno drugomu i primljeno od drugoga: »I sve moje tvoje je, i tvoje moje.« (Iv 17,19) Nije li upravo to ljubav, a nije li to i istin-ska sreća: u svojoj nutrini ne biti sam sa sobom, nego biti s drugim i imati drugoga uza se; biti potpuno svoj, a opet ne biti svoj?

Pronaći se u ljubavi TrojstvaTako uviđamo kakvu je revoluciju kršćanska vje-ra donijela s obzirom na poimanje Boga. Bog je ljubav i kao takav više nije osamljeni Bog filozofa (»Deus solitarius«), ili sukobljeni Bog s drugim bogovima i božicama u politeističkim religija-ma. To je Bog zajedništva, Bog u kojemu postoje odnosi ljubavi triju osoba Oca, Sina i Duha Sve-toga. Stoga još jednom postaje razvidno kako je misao o beznačajnosti vjere u Presveto Trojstvo samo žalosna potvrda da sve manje vjerujemo u Boga koji je ljubav, da sve manje živimo Božju ljubav. Onaj tko vjeruje u Trojstvo, vjeruje u Lju-bav, živi s Ljubavlju, svoj život posvećuje Ljuba-vi, sebe definira u Ljubavi. Jer, »Što li je toliko tvoje koliko ti sam? I što li toliko nije tvoje koliko ti sam, ako ono što jesi, pripada drugomu, Bo-gu?« Potrebno je prvo sebe pronaći u Trojstvu,

u Božjoj ljubavi, za što snažno moli blažena Eli-zabeta od Presvetoga Trojstva u svojoj molitvi Trojstvu: »O Bože moj, Presveto Trojstvo koje-mu se klanjam, pomozi mi da potpuno zabora-vim sebe kako bih se ustalila u tebi, nepokretna i tiha, kao da mi duša već sada boravi u vječnosti. Da ništa ne može pomutiti moj mir, ni učiniti da iziđem iz tebe, o moj Nepromjenjivi, nego da me svaki trenutak odnosi u dubine tvojega Otajstva. Umiri moju dušu, učini je svojim nebom, svojim ljubljenim boravištem i mjestom svojega počin-ka. Daj da te nikada ne ostavim sama, nego da čitava budem tu, budna u vjeri i klanjanju, posve izručena tvojemu stvaralačkom djelovanju… O moja presveta Trojice, moje Sve, beskrajna Sa-moćo, Neizmjernosti u kojoj se gubim, izruču-jem se vama kao plijen. Nastanite se u meni da bih se ja nastanila u vama dok ne odem motriti u vašem svjetlu bezdan vaše veličine.«

Predani Trojstvu, ljubljeni Presvetom Tro-jicom, pozvani smo donositi Ljubav ovomu svi-jetu, začinjati krhke, tragične, nestalne i ogra-ničene ljudske ljubavi začinom Božje ljubavi. Neka nas svakodnevni znak križa, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, podsjeća, prožima i vodi trojedinoj Ljubavi.

Ivica Raguž


30

3. lipnja 2010.

Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Ulazna: 77 Narod svoj ili: 242 O sveta gozbo Otpjevni ps.: 121 Dovijeka ti si svećenikPosljednica: 202-203 Hvali, Sion Prinosna: 228 Po obećanju (2 kitica)Pričesna: 135 Tko jede moje tijelo ili: 248-256 Zdravo TijeloZavršna: 259 Krist nas je sobom hranio

Ulazna pjesma Narod svoj hrani pšenicom najboljom,siti ga medomiz pećine.

Ps 81,17

Zborna molitvaGospodine Isuse Kriste,u divnom otajstvu ostavio si nam spomen svoje Muke.Daj da tako slavimo svete tajne tvoga tijela i krvi da vazda uživamo plod tvog otkupljenja. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Post 14,18-20Iznese kruh i vino.

Čitanje Knjige PostankaU ono vrijeme:Melkisedek, kralj šalemski,iznese kruh i vino. On je bio svećenikBoga Svevišnjega. Blagoslovi Abrama govoreći: »Blagoslovljen Abram od Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje! I blagoslovljen Bog Svevišnji koji ti u ruke preda neprijatelje!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 110,1-4

Pripjev: Zauvijek ti si svećenikpo redu Melkisedekovu!

Reče Gospodin Gospodinu mojemu: »Sjedi mi zdesnadok ne položim dušmane tvoje za podnožje tvojim nogama!

Žezlo tvoje moći protegnut ćeGospodin sa Siona:vladaj posred svojih neprijatelja!

Spreman je tvoj narod u svetim odoramaza dan tvog junaštva:kao rosa iz krila zorinauza te su mladi ratnici.«

Zakleo se Gospodin i neće se pokajati:»Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu!«

Drugo čitanje 1Kor 11,23-26Kad god jedete i pijete, smrt Gospodnju navješćujete.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi.Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 6,51

Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao, govori Gospodin; tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.


Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti jedan kruh od mnogo zrnja i vinoiz mnogo grozdova. Molimo te, obdari svoju Crkvu jedinstvomi mirom što ih ovi darovi tajanstveno označuju. Po Kristu.

31

Evanđelje Lk 9,11b-17Svi su jeli i nasitili se.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme:Govoraše Isus mnoštvuo kraljevstvu Božjem i ozdravljašesve koji su trebali ozdravljenja.Dan bijaše na izmaku.Pristupe dakle dvanaestorica pa mu reknu: »Otpusti svijet, neka pođupo okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju.«A on im reče: »Podajte im vi jesti!« Oni rekoše: »Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe, osim da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod.« A bijaše oko pet tisuća muškaraca.Nato će on svojim učenicima: »Posjedajte ih po skupinama, otprilike po pedeset.«I učine tako: sve ih posjedaju.A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicimada posluže mnoštvo.Jeli su i svi se nasitili.I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaTko jede moje tijeloi pije moju krv,u meni ostaje, i ja u njemu, govori Gospodin.

Iv 6,57

Popričesna molitvaGospodine, pričest tvoga dragocjenog tijela i krvipredokus je buduće slave. Molimo te, privedi nas uživanju tvoga božanstva u vječnosti. Koji živiš..

Braćo i sestre, Krist Gospodin je po svome križu i smrti predao sebe za život svijeta. S vjerom ga zamolimo da u ovom slavlju sakramentalnog zajedništva obnovi u nama božanski život koji nam je darovao.1. Za Crkvu, kojoj se daruješ u otajstvu euharistije:

da se svakodnevno obnavlja tim darom te i sama postaje kruhom koji se lomi za život svijeta, molimo te.

2. Za svećenike koji su prvi služitelji svetih otajstava: obnovi ih u njihovoj vjernosti da žive dostojno dara što su ga primili, molimo te.

3. Za sve koji osjećaju duhovnu glad:pomozi im da prihvate tvoju riječ i u njoj nađu put života, molimo te.

4. Za nas okupljene oko stola riječi i stola euharistije: da nas ovo blagovanje okrijepiza novo zajedništvo s tobomi s braćom ljudima, molimo te.

5. Za braću i sestre koji u vjeri usnuše: učini ih dionicima nebeske gozbe, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti nas u slavlju euharistije krijepiš svojom riječju i hraniš svojim tijelomi krvlju. Tom spasonosnom hranom obnovinam duh da nam život bude na hvalu tebi. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

Dajte im vi jesti.

Đ. S

eder


32

Tijelovo

mo i prepustimo njima samima. Način otpušta-nja preoblikuje se u našim životima u mnoštvo načina: kada se pretvaramo da ne vidimo što se događa oko nas; kada, da bismo umirili svoju savjest, razmišljamo da ne možemo ništa učini-ti u mijenjanju odnosa i zbilje; kada se predaje-mo još i prije negoli smo se pokušali ozbiljno za-uzeti za nešto novo.

Ići za Učiteljem, sjesti za njegov stol, znači prihvatiti da nas se tiče sve što se događa oko toga stola, i to do mjere da se dajemo kao hra-na onima koji su gladni. Euharistija je suprot-nost sebičnosti, nezanimanju i logici odbijanja, otpuštanju do mjere osamljenosti.

Euharistijski stil životaJedini način za obnavljanje Crkve, za vraćanje snage kršćanskoga govora, jest prihvaćanje to-ga govora koji je u obred stavio životnu snagu; jer, euharistija je način života koji hrani obred-nost i slavlje. Nemoguće je euharistiju slaviti ‘na ispravan način’, ako zajednica izvan crkve, u svojim redovitostima, ne živi euharistijski.

Sjedam za Gospodinov stol svake nedjelje, kako bih primajući dar njegove prisutnosti, mo-gao životnije davati, osjećajući se sustolnikom sa svima, povezan zajedničkom ljudskošću, kr-

Prvi, najstariji spis o euharistiji odmah go-vori da je ona u suodnosu s Gospodinovom smrću. Euharistija je navještaj o tome ka-

ko je i radi čega Krist umro. Na pitanje kako od-govor je prepun grubosti, ali i darivanja: dopu-stio se lomiti poput kruha (premda mu nijedna kost nije bila slomljena). Njegov je život skončan nerazumijevanjem prijatelja i logikom moći ne-prijatelja; tijek njegova zemaljskoga života ispi-li su izdajnici i ‘sitne duše’. Na pitanje radi čega lako se odgovara njegovim riječima: da nasiti i osnaži njihove živote; da nikoga ne isključi s veli-ke gozbe onih koji prihvaćaju njegov život, razlo-mljen i dan za druge; gozbe koja je najpotrebni-jima ljudskim izdajama, nasilju i malodušnosti.

U euharistiji postoji jedan dramatičan vidik kojega se rijetko spominjemo, a zapravo je prvi koji nam predaje naša tradicija/predaja po rije-čima svetoga Pavla. Dok nam govori o načinu i razlogu za umiranje, zapravo nam daruje način i razlog za življenje. Slaviti euharistiju znači na-učiti kako treba živjeti i radi čega živjeti. Iz toga izranja istina o euharistiji kao sakramentu ljuba-vi. Nakon toga izrijeka, kao da su drugi pristupi pomalo blijedi i suvišni.

Predaja koja omogućuje davanjeEuharistija u svijet unosi izazov da se živi pre-dajući sebe (odustajući od neprestanih obrana i strepnja te zaštite svojih ‘nedodirljivosti’) u pri-likama koje su nam povjerene, pristajući na po-stajanje kruhom za druge, hraneći ih svojom pot-porom, utjehom, sposobnostima i zajedništvom te odgovornošću koja može izići iz naših ruku. Slavimo euharistiju »dok on ne dođe«, znajući da ga smrt više ne posjeduje. Uskrsnuće, vječ-nost i Božji život kao neprestano trajanje ozračje su koje živimo svaki put kada slavimo euharisti-ju, a slavimo je jer vjerujemo u Ljubav.

I evanđelje zahtjeva od nas življenje odno-sa euharistije i ljubavi. Našavši se pred poteško-ćama, učenici su bili u kušnji otpustiti mnoštvo da bi se svatko pobrinuo za svoje potrebe. No, euharistija sprječava baš to – da druge otpusti-

Umjesto otpuštanja, ljubav traži upuštanje

Pet kruhovai dvije ribe, slika su neiscrpnosti

Isusove riječi koja hrani mnoštvo.

33


Odjeci Riječi

Zrnj

e

Pet kruhova i dvije ribe – to je sve što apostoli mogaše ponuditi

gladnome mnoštvu. Oskudica hrane koja bi bila dovoljna za

mnoštvo slika je oskudice vjere kojom su učenici pozvani nahraniti

mnoštvo, gladno Božje riječi. Zato im Isus i kaže: »Dajte im

vi jesti.« Isus će umnožiti kruh i nahraniti sve, a zadaća je učenika

da »prikupe sve te ništa ne propadne« od onoga što im je dao. Preostalo jelo nije znak »suviška«, nego »ostatka riječi« koja još nije

prihvaćena i »blagovana«. (A. C.)

Gospodinova »predaja« uz: 1Kor 11,23-26Pavao donosi »predaju« Gospodnje večere koju on sada predaje Korinćanima. Tu izdvajamo upravo ta dva glagola – »primiti«i »predati« – gdje je prvotni izvor »Gospodin«, posrednik Pavao,te primatelji. Sadržaj predaje je dan u nizu akcija i riječi »Gospodina Isusa«. Ime Isus odnosi se na povijesnu osobu koju u vjeri prepoznajemo i naviještamo kao Gospodina (usp. 1Kor 12,3). On je na početku gestâ i riječî koje oblikuju Pavlovu predaju kršćanima u Korintu od utemeljenja zajednice, oko 50. godine. Kontekst u kojem nalazimo čine i riječi Isusove jest»noć u kojoj je bio predan«. Izričaj upućuje na Isusovu smrt iza koje stoji Bog, odnosno ljubav po kojoj se predaje (usp. Gal 2,20; Rim 4,25). Predaja koju Pavao shematski donosi, sadrži najprije geste i Isusove riječi nad kruhom, a zatim samo riječi nad čašom, aludirajući na geste. Te geste su: uzeti kruh, zahvaliti, razlomitii razdijeliti.

Mario Cifrak

šćanskim bratstvom, sa svima, i s onim koji je sjeo kraj mene sasvim slučajno. Činimo to u sna-zi znaka mojega stila života, koji ostaje otvoren, raspoloživ za zauzimanje, za toplinu, za blizinu.

Takva raspoloživost uvijek ima i svoje po-teškoće, zbog raznih motiva: psiholoških, so-cioloških, gospodarskih; zbog pozornosti koju svatko treba posvetiti svojim najbližima, zbog stvarnih životnih ograničenosti, ali to ne smije stvoriti malodušnost. Može se više nego što to na prvi pogled izgleda! Ako se dopuštamo za-hvatiti euharistijom, mijenjamo svijet; ne mi, nego Krist u nama. Kakvoga smisla ima euha-ristija, kršćanska liturgija bez ljubavi? Euhari-stijski ljudi ne mogu jednostavno otpustiti dru-ge, bez izražaja ljubavi. Umjesto otpuštanja, Bog traži upuštanje.

Ostatci za zajedništvo vječnostiEuharistija od nas traži, i radi toga otvara oči, da u prisutnosti drugih znamo vidjeti put do Boga te u potrebama bližnjih čuti njegov glas. Euharistija se ne može svesti na čudnu igru či-stoće, vrijednosti, zasluga; na zazive i odgovore; na isključivost privatnoga odnosa mene i Boga

u kojemu nema drugih i u kojemu je nestala i sama potreba za hranom vječnosti. Gospodin nikada ne će dopustiti da ponestane hrane. To nam obećava svojom euharistijskom prisutno-šću do kraja svijeta.

Na kraju evanđeoskog izvješća sveti Luka dopušta nazrijeti ideju cjelovitosti. Nema, na-ime, nikoga tko bi, došavši na Kristovu gozbu, bio prisiljen vratiti se postu. Dvanaest košarica preostale hrane govori da i oni koji su zakasnili na sudjelovanje, koji nisu stigli tjelesno posjeda-ti oko njega, imaju mogućnost nasititi se. Ostatci nas u razmišljanju o euharistiji ovoga dana vode prema onima koji nisu sjeli s nama i ne mogu bi-ti na našoj euharistijskoj gozbi: progonjeni, uda-reni životom, zastali na pola puta, ranjeni zbog svojih pogrješnih odluka, udaljeni od dragocje-nosti Crkve, zbog nedosljednosti nas kršćana…

Uprimo svoj pogled do kuda može segnuti, svjesni da je euharistija središte svijeta, cijeloga svijeta, i onkraj granica same Crkve, znajući da u našim euharistijskim zajednicama ima blago ostataka koji stvaraju nove susrete i preobraža-vaju svijet jednostavnom činjenicom da uvijek ima barem jedno slobodno mjesto.

Ivan Šaško


34


6. lipnja 2010.

Deseta nedjelja kroz godinu

Ulazna: 108 Kliči BoguOtpjevni ps.: Veličam te, Gospodine (ŽV 4/2007.) Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: Kruše životaZavršna: 175 O Srce Sina Božjega

Ulazna pjesmaGospodin mi je svjetlosti spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kimeda strepim? Protivnici moji i dušmani posrću i padaju.

Ps 27,1-2

Zborna molitvaBože, sve što je dobro od tebe dolazi. Udijeli nam dar svoga Duha da mislimo što je pravoi to u djelo provedemo.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine,usavrši naše služenjeda ovaj prinos budetebe dostojan, a namauveća ljubav. Po Kristu.

Prvo čitanje 1Kr 17,17-24Evo sin tvoj živi!

Čitanje Prve knjige o KraljevimaU one dane: Razbolio se sin domaćice koja je ugostila Iliju i bolest se njegova jako pogoršala, tako te mu je ponestalo daha. Tada ona reče Iliji: »Što ja imam s tobom, čovječe Božji? Zar si došao k meni da me podsjetiš na moj grijeh i da mi umoriš sina!« On joj reče: »Daj mi svoga sina!« Tada ga uze iz njezina naručja, odnese ga u gornju sobu gdje je stanovao i položi ga na svoju postelju. Tada zavapi Gospodinu i reče: »Gospodine, Bože moj, zar da i udovicu koja me ugostila uvališ u tugu umorivši joj sina?« Zatim se tri puta pružio nad djetetom zazivajući Gospodina: »Gospodine Bože moj, učini da se u ovo dijete vrati duša njegova!« Gospodin usliša molbu Ilijinu, u dijete se vratila duša i ono oživje. Ilija ga uze, siđe iz gornje sobe u kuću i dade ga njegovoj majci i reče joj: »Evo, sin tvoj živi!« Žena mu reče: »Sada znam da si ti čovjek Božji i da je riječ Gospodnja u tvojim ustima istinita!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 30,2.4-6.11-12a.13b

Pripjev: Veličam te, Gospodine,jer si me izbavio!

Veličam te, Gospodine, jer si me izbavioi nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.Gospodine, izveo si mi dušu iz podzemlja,na rubu groba ti si me oživio.

Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi,zahvaljujte svetom imenu njegovu!Jer samo za tren traje srdžba njegova,a cio život dobrota njegova.Večer donese suze,a jutro klicanje.

Slušaj, Gospodine, i smiluj se meni; Gospodine, budi mi na pomoć!Okrenuo si plač moj u igranje,Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!

Drugo čitanje Gal 1,11-19Bog mi je otkrio Sina svogada ga navješćujem među narodima.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola GalaćanimaObznanjujem vam, braćo: evanđelje koje sam navješćivao nije od ljudi, niti ga ja od kojeg čovjeka primih ili naučih, nego objavom Isusa Krista.Ta čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu: preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu.Ali kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga

35


Bogu Ocu, koji nam je u svome Sinu darovao vječni život, uputimo svoje prošnje moleći za snagu novoga života. 1. Ravnaj, Gospodine, svojom Crkvom

koju si utemeljio u ljubavi; daj da uvijek naviješta novi život koji si nam darovao i bude blizu svima koji trpe, molimo te.

2. Prodahni, Gospodine, vjerom u uskrsnuće sve kršćane da nadvladaju strah pred životnim iskušenjima i smrću, te budu radosni svjedoci evanđelja, molimo te.

3. Okrijepi, Gospodine, milošću svoga Duha nas ovdje sabrane da uzmognemo ustati iz svojih grijeha i vjerno ići za tvojim Sinom, molimo te.

4. Budi utjeha, Gospodine, svima koji tuguju za svojim pokojnicima: osnaži ih čvrstom vjerom u vječni život, molimo te.

5. Primi, Gospodine, u nebesko blaženstvo sve naše pokojne, molimo te.

Svemogući Bože, izvore zemaljskogai nebeskoga života, usliši nam molitve i naš zemaljski hod upravi na put vječnosti. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaGospodine,utvrdo moja, spase moj, izbavitelju moj, Bože, pomoći moja.

Ps 18,3

Popričesna molitvaGospodine, po ljekovitim otajstvima koje smo primili, daj da ozdravimo od svoje zloće i hodimo putem pravednosti.Po Kristu.

navješćujem među poganima, odmah – ne posavjetovah se s tijelom i krvlju i ne uziđoh u Jeruzalem k onima koji bijahu apostoli prije mene, nego odoh u Arabiju pa se opet vratih u Damask.Onda nakon tri godine uziđoh u Jeruzalem potražiti Kefu i ostadoh kod njega petnaest dana. Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinova.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Lk 7,16

Prorok velik usta među nama!Pohodi Bog narod svoj!

Evanđelje Lk 7,11-17Mladiću, kažem ti, ustani!

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Isus se uputi u grad zvani Nain.Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!« Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: »Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!« I proširi setaj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.Riječ Gospodnja.

Mladiću, tebi kažem, ustani.


36

Deseta nedjelja kroz godinu

Prorok na raskrižju života i smrti

Zašto je Ilija mogao tako djelovati? Zato što je bio otvoren Božjem pozivu i djelovanju u tvr-doći i poteškoćama vlastitog života. S ljudima je dijelio to temeljno životno iskustvo, prizna-vao ga i otvarao se Božjem djelovanju. Nije ži-vio u lažnoj sigurnosti, nije imao gotove odgo-vore, nije dolazio u susret s osjećajem nadmoći premda je bio čovjek snažnog karaktera, riječi i djelovanja. No, pred udovicom je bio drukči-ji. Pred patnjom je bio drukčiji. Pred nevoljom je bio drukčiji.

Krist kao prorokA tek Krist kao prorok? Isus uspostavlja odnos tamo gdje postoji suprotnost, nepomirljivost, izopćenost. Na vratima grada, na pragu, grani-ci koja dijeli grad od okoline, prostor živih od prostora mrtvih, Isus omogućuje susret između pogrebne povorke koja izlazi iz grada i povorke koja njega prati u grad. Dvije suprotnosti. Smrt i život. Tvrdoća boli i nježnost ljubavi susreću se po Kristu i u Kristu. Ne na neki spektakularni način, nego proizlazeći iz srca koje je puno su-ćuti koja se pretvara u čin, u djelovanje koje nije puko sažalijevanje. Velike stvari nastaju u jed-

Tko je prorok? Toliko smo navikli na ovu riječ da o njezinom značenju više i ne razmišljamo. Čini se tako bliskom prem-

da se trebamo pitati što bismo u našem vreme-nu uopće mogli započeti s ovom riječju i oso-bom proroka. Današnje prvo čitanje stavlja pred nas jednoga od najpoznatijih starozavjet-nih proroka, Iliju. Kroz njegovo djelovanje mo-žemo shvatiti barem djelić onoga tko je prorok, u čemu se sastoji njegovo poslanje te što bi za nas danas to moglo značiti.

Tko je prorok?Kad pogledamo Ilijino djelovanje otkrivamo suprotnosti koje nam se čine nepomirljivima. U strahom i očajem prožetim riječima udovi-ce prepoznajemo proroka kao onoga koji ra-zotkriva grijehe i razobličuje slabosti ljudi, kao onoga koji je u službi Boga koji sudi i kažnja-va grješnike. Čini se da je prorok onaj koji op-tužuje, ponižava, vodi k smrti. Istovremeno Ili-ja je onaj koji posreduje i daruje život, oslobađa od zla i čini dobro. Prorok u sebi nosi ambiva-lentnost opomene i blagoslova, srdžbe i blago-sti, kazne i nade. On nas podsjeća na istinu ko-ja u našim promišljanjima i djelovanju počesto ostaje zaboravljena ili je nismo dovoljno svje-sni, a odnosi se na život. Život je ambivalen-tan, dvoznačan – i u međusobnim odnosima i u odnosu prema Bogu. Pun je tvrdoće, nevolja, sučeljavanja. Toliko da je u njemu teško otkri-ti prostore ljubavi, milosrđa, blizine i nade, pa i Božje prisutnosti. Možda ponajprije stoga što nam je teško povjerovati da bi Bog, pa i po pro-roku, ušao u prostor tvrdoće duha, duha koji se s pravom boji jer je ranjen, jer vidi da pomoć ne dolazi niotkud.

Osim toga, teško je u to povjerovati jer se či-ni da oni koji se predstavljaju kao proroci, kao oni koji dolaze u Božje ime, uopće ne razumiju situaciju u kojoj se čovjek nalazi. Tako je mislila i udovica iz prvoga čitanja. Zato se i bojala Ilijine prisutnosti, njegovih riječi i djelovanja – sve dok ju nije razuvjerio svojim djelovanjem.

Isus na razmeđu smrti i života.

37


Naviještati Božju pravednost uz: Gal 1,11-19Pavao je Židov, i to Židov iz dijaspore. Dolazi iz Tarza u Ciliciji (usp. Dj 9,11.30; 11,25; 21,39). No Pavao je odrastao u Jeruzalemu. Usporedba s rabinskim izvorima sugerira da Pavla ne treba gledati u prvom redu kao rabina kakvi su farizeji u Jeruzalemu. On je bio provincijski sljedbenik pokreta koji je revnost za Hrami čistoću pretvorio u revnost za usmeni Zakon. O tome nam jasno govori u Gal 1,13-14: »Ta čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu: preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu.« Također kad govori o Židovima u Rim 10,2: »Svjedočim doista za njih: imaju revnosti Božje, ali ne u pravom razumijevanju.« Misli se na konkretno razumijevanje činjeničnog stanja u kojemu nije riječ o priznavanju Božje pravednosti nego o naglašavanju i provođenju svoje vlastite. (usp. Rim 10,3)

Mario Cifrak

Odjeci Riječi

Zrnj

e

Dok je povorka iznosila pokojnikovo tijelo iz grada, »Isus se približi grad-

skim vratima«. On dolazi smrti u susret. Vraća pokojnika »u grad«,

u život, u zajedništvo s braćom. U susretu s povorkom Isus ne poči-nje tješiti one koji tuguju. Utjehom

se smrt ne pobjeđuje. Smrt se pobje-đuje životom. Umjesto riječi utjehe

tugujućima, on se obraća mrtvome i daruje mu život. Time objavljuje se-be kao Darivatelja života. Tražimo

li od Gospodina samo utjehu za ovaj život ili tražimo sâmi život, život

koji nadilazi granice smrti? (A. C.)

nostavnosti srca koje je sućutno, supatničko, koje ne živi u vlastitoj sigurnosti i jasnoći nego se kroz sućutnost i sâmo izlaže ranjivosti. Upra-vo se tu otkriva »duhovni temelj djelovanja«.

Isus omogućuje susret, a time omogućuje odnos. Ali zna da mora i sam ući u odnos ako že-li biti graditelj odnosâ. Ne može biti graditelj od-nosâ, a da se sam ne ugradi u odnose. Sve je kod njega upravo u službi toga da pokaže kako je dje-latna sućut temeljni čimbenik Božjeg djelovanja u svijetu, da je znak pravoga proročkog djelo-vanja koje u sadašnjosti otkriva dolazak Božjeg kraljevstva. Ta djelatna sućut, koja se pokazuje kao smisao, već i sama govori da mora biti osje-tilna, taktilna, prisna. Ali prije svega iskrena. Isus vidi bol udovice, težinu prouzročenu smrću sina i muža. Isus upućuje riječ ohrabrenja koja proizlazi iz sućutnog i iskrenog srca. Isus dotiče nosilo i izgovara riječi života. On zna prepoznati tragičnost ljudske egzistencije, vidi bol, upuću-je riječ, dotiče, dijeli, osjeća. To je njegovo pro-ročko djelovanje. Njegova je riječ moćna jer do-lazi iz dubine srca, jer i sâm osjeća tragičnost ljudske egzistencije. Ne dolazi izvana, nije nau-

čena, nije lažna, nego je cjelovita, duhovna i tje-lesna. Njegova riječ stvara, oblikuje, izgovorena djeluje. Tako se pokazuje Bog. Tako se pokazu-je njegovo proročko djelovanje. U ljudskom, du-bokom ljudskom i kroz ljudsko, duboko ljudsko, progovara Bog. Ne onkraj, ne iznad, ne ispred. U ljudskom govori Bog. Zato oni koji to ne osjeća-ju, ne vide, ne prepoznaju ne mogu biti proroci. Ne mogu biti Kristovi učenici. Postaju i jesu »ka-rikature sakralnoga« koje ne svjedoče Boga ne-go izazivaju ili podsmjeh ili strah.

Tko ne osjeća iskreno, taj ne zna što će s pat-njom i nevoljom drugoga. Ne razumije ni samo-ga Krista. Ne razumije ni kakva bi trebala biti Crkva. Ne razumije njezinu sakramentalnost. Isus daje život i ujedinjuje dvije suprotstavljene povorke u jednom jedinstvenom činu predanja i hvale. Tako otkriva pravi smisao Crkve u kojoj su zajedno i oni koji traže, i oni koji su pritisnuti životom, i oni koji misle da nemaju ništa zajed-ničkog. Ali u Crkvi nisu oni koji ne osjećaju, koji nisu sućutni, koji ne prepoznaju patnju, koji ni-su spremni susresti vlastitu suprotnost i koji ne vide da u središtu nismo mi, nego Krist.

Željko Tanjić

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

Glazbeni prilog

Go spo- din- kra lju- je,- Sve vi- šnji- nad svom ze mljom!-

Ps 97

1. Gospodin kraljuje: ne ka- kli e- ze mlja,- nek se vesele o to- ci- mno gi:-

prav da- i pra vo- te melj- su prije sto- lja- nje gova.-

3

Stipica Grgat

Gospodin kraljuje, Svevišnji nad svom zemljomOtpjevni psalam za Sedmu vazmenu nedjelju – C

39


2. Ne be- sa- na vje- š u- ju- pra ve- dnost- nje govu,-

svi narodi gleda ju- mu sla vu.- Poklonite mu se, svi bo zi!-

3. Jer ti si, Go spo- di- ne,- Sve vi- šnji, nad svom ze mljom,- vi

3

-

so ko,- vi so- ko- nad bo zima- svi ma.-

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Posebna želja Crkve u promicanju liturgij-ske obnove jest njegovanje Liturgije časova kao zajedničke molitve kojom vjernici posvećuju vrijeme u kojem žive. Istovremeno se ističe da euharistija predstavlja vrhunac zajedništva i vrhunac slavljenja u svakoj liturgijskoj zajedni-ci. U mnogim zajednicama, osobito redovnič-kim i svećeničkim, zajedničarska narav liturgi-je časova i slavlja euharistije pokušava se »njegovati« kroz njihovo spajanje u jedan litur-gijski čin (ili u isti okvir slavlja).

Opća uredba Liturgija časova određuje: »U po-sebnim slučajevima, ako okolnosti to traže, časo-vi se u javnom i zajedničkom slavljenju mogu (...) tješnje povezati s misom. Ipak treba paziti, osobito nedjeljom, da se time ne okrnji pastoralna korist.« (br. 93). Izostavljajući ovdje upute o načinu pove-zivanja pojedinih molitvenih dijelova Liturgije ča-sova sa slavljem euharistije, želimo samo ukazati na potrebu razborite i utemeljene prosudbe o smi-slu i uvjetima koji se traže za razložnost i opravda-nost spajanja tih liturgijskih slavlja.

Vrijedno je uočiti da su slavlje euharistije i li-turgija časova – premda proslavljaju isto Vazme-no otajstvo – po svom nastanku, sadržajnim ele-mentima i pastoralnom usmjerenju dva različita slavlja. Suvremena praksa njihova spajanja nije, dakle, nastala iz traganja za njihovim zajednič-kim elementima i unutarnjim dodirnicama, ne-go najčešće iz razloga »praktičnosti«, s nakanom lakšega zadovoljenja obveze molitve časoslova i obveze slavljenja euharistije, osobito u »stalnim« zajednicama, kao što su redovničke. Potrebno je također prisjetiti se da je liturgija časova obredno i sadržajno strukturirana znatno ranije negoli je euharistija postala svagdanjim slavljem.

Liturgija časova po svom je nutarnjem ustroju molitva kojom Crkva posvećuje vrijeme – prateći molitvom ritam dana, jednako radnog kao i blagdanskog – dok je euharistija bila sve-

Spajanje Liturgije časova sa Slavljem euharistijePoštovani, molimo vas da u vašem listu razjasnite liturgijske odredbe o mogućnostima i kriterijima spajanja Liturgije časo-va (molitve Časoslova) sa slavljem euharistije.

I. M.

čani nedjeljni (dakle tjedni!) spomen Kristova vazmenog otajstva. Postavši svagdanjim slav-ljem i pri tom izgubivši nešto od svoje izvorne vazmeno-nedjeljne, tj. slavljeničke vlastitosti, euharistija je neopravdano ‘izjednačena’ s dru-gim oblicima molitve Crkve, te postala dijelom »duhovnoga programa« pojedinih zajednica. U takvim okolnostima, kad se zasjeni osnovno značenje, zagovaranje »praktičnosti« lako po-staje glasnije od zagovaranja smisla.

Liturgijske odredbe, prihvaćajući s razumi-jevanjem različite okolnosti vjernika i vjernič-kih zajednica, dopuštaju spajanje liturgije časo-va i slavlja euharistije. Dopuštenje se, međutim, uvijek daje mimo redovitosti, kao rješenje za ne-redovitost situacije. Nije potrebno puno riječi da bi se pojasnilo kako spajanjem dvaju spomenu-tih liturgijskih čina dolazi do njihova izvanjsko-ga obrednoga zbližavanja i ujedinjenja, ali isto-vremeno i do njihova unutarnjeg osiromašenja jer kroz spajanje jedan drugom o duzimaju dio vlastitosti i sadržaja. Tako, na primjer, Jutar-nja molitva, koja po naravi molitvenog trenut-ka i samoga sadržaja proslavlja Kristovo uskr-snuće (dovoljno je samo prisjetiti da je Crkva naziva laudes matutinae, »jutarnje pohvale«), u stapanju sa slavljem euharistije postaje dio ili zamjena za uvodni i pokajnički čina. Istovre-meno, psalmodija Jutarnje oduzima euharisti-ji njezin vlastiti uvodni čin zajedništva i kajanja. To je tek jedan od vidova nemogućnosti potpu-noga unutarnjeg pomirenja i usklađivanja litur-gije časova i slavlja euharistije.

Iz tih se razloga, u duhu iste odredbe, savje-tuje da spajanje liturgije časova sa slavljem eu-haristije bude pridržano samo za »posebne okol-nosti« te da se takav način slavljenja nipošto ne pripušta nedjeljom i svetkovinama. Težnja za »praktičnošću« ne bi smjela umanjiti duhovnu i pastoralnu korist zajednice koja slavi.

Liturgijski dijalog ruku B...˜ Liturgijski dijalog ruku B iti prisutan na liturgijskome slavlju i...

Documents

Transcript of Liturgijski dijalog ruku B...˜ Liturgijski dijalog ruku B iti prisutan na liturgijskome slavlju i...