Lisa Kleypas

Tajne ljetne noći

Julie Murphy, za svuljubav, pažnju i

beskonačno strpljenje kojesi pružila Griffinu i

Lindsay, i nesebičnupotporu koju si mi

poklonila. Od srca tihvala na svemu što si

učinila za nas, a više odsvega što si takva kakva

jesi.S ljubavlju, L.K.

PROLOG

London, 1841

Iako joj je majka cijeli život govorila da ne uzima novac od ne-poznatih ljudi, Annabelle Peyton tog dana odlučila se oglušiti nanjezino upozorenje... i u tren oka otkrila zašto ju je trebalaposlušati.Budući da je Jeremy, njezin deset godina mlađi brat, školskepraznike upravo provodio kod kuće, Annabelle ga je, kao iuvijek, povela u rotondu na Leicester Squareu, na najnovijudioramsku predstavu. Doduše, za takvo što trebalo je dva tjednaštedjeti na hrani i ostalim troškovima, no s obzirom da je Jeremybio njezin jedini brat, Annabelle nije žalila ni novčića. Nijednood dvoje djece, rođene između njih, nije doživjelo svoj prvirođendan.- Annabelle, imaš li još novca? — upitao je Jeremy, vrativši se sblagajne.- Bojim se da ne. Zašto? — zbunjeno je upitala.Kratko uzdahnuvši, Jeremy je odmaknuo pramen svoje gusteplave kose s čela. — Udvostručili su cijenu ulaznice. Po svemusudeći, ova predstava znatno je skuplja od ostalih.

- Ali, u novinskoj reklami nije pisalo da su ulaznice poskupjele- ozlojeđeno je odvratila Annabelle. — Dovraga — mrzovoljno jedodala, prekapajući torbicu u potrazi za još kojim novčićem.Dvanaestogodišnji Jeremy tužno se zagledao u veliki transparentpostavljen iznad ulaza u rotondu... DIORAMSKI PRIKAZ PADARIMSKOG CARSTVA: NIKAD VIĐENO! SAVRŠENA ILUZIJA!

Iako se predstava prikazivala već puna dva tjedna, ljudi su jošuvijek stajali u redu kako bi kupili ulaznice. Svi su željeli provje-riti je li iluzija doista toliko uvjerljiva koliko se tvrdi, a sudeći pokomentarima nakon predstave, nisu se razočarali. Ljudi su u pra-vilu iz rotonde izlazili zaneseni, govoreći da je prikaz pada Rim-skog Carstva toliko stvaran, da su imali osjećaj kao da su senekim čudom vratili u prošlost.

Dotad bi, gledatelji okupljeni nasred velike okrugle prostorije,pogledom pratili pripovjedača dok bi kružio oko oslikanog platnasmještenog na unutarnjem zidu, opisujući prizor po prizor nekedrevne bitke ili kakvog dalekog, nepoznatog kraja. Pripovijedanjebi najčešće bilo upotpunjeno glazbom i svjetlosnim efektima, noovoga puta, prikaz je znatno usavršen. Prema pisanju Timesa,radilo se o zapanjujuće realističnoj novotariji. Gledatelji su sadapromatrali slike na novom, transparentnom platnu, stojeći napokretnoj platformi. Drugim riječima, cijeli auditorij polako seokretao unutar rotonde, a u igri svjetlosti i sjene, slike na platnudjelovale su znatno realističnije, odnosno, poput pokretnih slika.Usto, u pojedinim prizorima sudjelovali su i glumci, što je znatnopridonijelo kvaliteti predstave. Po onome što je Annabelle čula,završni prizor erupcije vulkana djelovao je toliko stvarno, da supojedine žene vrištale od straha, a neke su se, navodno, čak ionesvijestile.

Uzdahnuvši, Jeremy je uzeo torbicu iz Annabellinih ruku, od-lučno ju zatvorio i vratio joj ju. — Nemamo novca za dvije ula-znice - rekao je, očito se pomirivši sa sudbinom. — Ti ćeš otići napredstavu. Mene ionako previše ne zanima.

Naravno, Annabelle je znala da je to obična laž. — Ni slučajno- odvratila je. — Za razliku od tebe, ja tu predstavu mogu pogle-dati bilo kad. Ti si taj koji se nakon praznika mora vratiti u školu,i zato ulaznica pripada tebi. Ne brini, neću se dosađivati bez tebe.Najzad, predstava traje samo četvrt sata. Mogla bih to vrijemeiskoristiti u obilasku obližnjih trgovina.

- I što ćeš tamo raditi bez novca? - upitao je Jeremy, skeptično jupogledavši. — Razgledavati stvari koje ne možeš kupiti? To nijenimalo zabavno.- Jasno da jest zabavno. Nije sve u kupnji.

— Kako da ne! To je ono čime se siromašni tješe dok šećuBond Streetom — rekao je Jeremy, ironično se osmjehnuvši. —Usto, ne želim da ti muškarci dosađuju, što bi se zacijelodogodilo kad bi sama šetala ulicom. Jedva čekaju priliku da ti sepočnu nabacivati.

— To je obična glupost — promrmljala je Annabelle. — Tkobi mi se nabacivao?

— Ne trudi se pretvarati kako nemaš pojma o tome — sosmijehom je odvratio Jeremy, zagledavši se u njezine velikeplave oči. Profinjenih crta lica i s raskošnim zlaćanim uvojcima,ukosnicama pričvršćenim u urednu punđu na zatiljku, izgledalaje poput anđela. — Znam da si svjesna njihovih pogleda. I nisamstekao dojam da ti osobito smetaju.

—Je li? — upitala je Annabelle, izigravajući uvrijeđenost. —Što bi ti uopće mogao znati o mojem odnosu premamuškarcima? Provodiš kod kuće premalo vremena da bi to znao.

— To će se ubrzo promijeniti — mirno je odvratio Jeremy inaglo se uozbiljio. — Nemam namjeru nastaviti školovanje —izvijestio ju je. — Pronaći ću posao. Trebao bih tebi i majciolakšati život, umjesto što vam ga otežavam.

— Naravno da nećeš učiniti takvo što — odvratila jeAnnabelle, zaprepašteno ga pogledavši. — Majci bi srce puklo odjada kad bi prekinuo školovanje. Da je naš otac živ...

Jeremy je naglo odmahnuo glavom, spriječivši ju da završirečenicu. —Annabelle, i sama znaš da smo siromašni - tiho jeizgovorio.— Nemamo dovoljno novca ni za kupnju dvije ulaznice, akamoli...

— I što s tim? Kad bi se i zaposlio, to nam ne bi znatnopomoglo. Što bi uopće mogao raditi? — ironično je upitala. —Nemaš završenu školu, niti poznaješ ljude na položaju. Jedinošto ti preostaje jest prati ulice ili raditi kao potrčko. Računaš li sbilo kakvim pristojnim poslom, bolje ti je da se vratiš u školskeklupe. A ja ću se u međuvremenu potruditi udati za nekogdobrostojećeg gospodina. I tako će, napokon, sve biti dobro.—Zaboga, tko će te oženiti bez miraza?—zlovoljno je upitaoJeremy.Kratko su zurili jedno u drugo, namrštenih izraza lica, no vi-djevši kako su se vrata rotonde otvorila, a ljudi pohrlili premaulazu, Jeremy je sestru hitro obgrlio oko struka i poveo ju ustranu.— Nije važno - rekao je. — Ne moramo pogledati tupredstavu. Zabavit ćemo se nečim što ne košta ništa.— Čime? — zbunjeno je upitala Annabelle.— Nemam pojma — odvratio je Jeremy.Trenutak potom oboje su prasnuli u smijeh.—Jeremy?Začuvši dubok, muški glas, Jeremy se brzo okrenuo.— Gospodine Hunt, drago mi je što vas vidim — s osmijehom jeizgovorio i uljudno se naklonio. — Čudim se što ste meprepoznali.— Iskreno, i ja se tome čudim. Prilično si porastao otkad samte zadnji put vidio — s osmijehom je odvratio muškarac. —Pretpostavljam da si na praznicima?— Da, gospodine - odvratio je Jeremy pa, vidjevši kako se Huntokrenuo prema dvojici prijatelja kako bi im rekao neka produžeu rotondu bez njega, iskoristio priliku da objasni sestri o komeje riječ. — To je gospodin Hunt... mesarov sin — prošaputao je.— Nekoliko puta naletio sam na njega kad me majka poslala da

naručim meso. Lovaš je... budi pristojna prema njemu.Diskretno osmotrivši muškarca, Annabelle je opazila kako jeprilično otmjeno odjeven za sina jednog mesara. Odijelo koje jenosio bilo je modernog, šireg kroja, no pod njim se svejednomoglo nazrijeti vitko, ali snažno muško tijelo. Po ustaljenomobičaju, prije ulaska u rotondu skinuo je šešir, otkrivši masucrne, blago valovite kose. Bio je visok muškarac krupnih kostiju iizražajnog, muževnog lica, širokih usana, dugog ravnog nosa iprodornih tamnih očiju. Pogled mu je bio pomalo ironičan, a uosmijehu koji titrao na njegovim usnama nije bilo ničegprijetvornog. Čak i letimičnim pogledom moglo se ustanovitikako čovjek poput njega nije sklon besposličarenju. Djelovao jepoput nekog tko je navikao teškim i upornim radom ostvaritinajviše ciljeve.

Moja sestra, gospođica Annabelle Peyton — rekao je Jeremy,čim se Hunt ponovo okrenuo prema njima. — Annabelle, ovo jegospodin Simon Hunt.

— Počašćen sam što sam vas upoznao, gospođice —promrmljao je Hunt, uljudno se naklonivši.

Unatoč njegovu savršeno uglađenom držanju, Annabelle je unjegovim očima ugledala nešto zbog čega je nakratko ostala bezdaha. Bilo je to nešto poput... bljeska prepoznavanja koji proletiizmeđu dvije osobe koje se ne poznaju... ili se nisu poznavale, svedo trenutka kada je sudbina odlučila staviti ih jedno drugomena put. Nešto posve nestvarno, a ujedno previše stvarno da bi semoglo olako pripisati mašti. Obuzeta osjećajem kako se našlausred neke čarolije, Annabelle se nesvjesno primakla korak bližeJeremyju, kao da pokušava pobjeći od Huntova uporna pogleda.No uzalud. Osjetivši kako joj obraze preplavljuje rumenilo,poželjela je propasti u zemlju od nelagode, no unatoč tome, nijesmogla snage oboriti pogled. Huntove oči jednostavno su ju

zarobile.— Imaš li što protiv da se tijekom predstave pridružim tebi i

tvojoj sestri? — tiho je upitao Hunt, i dalje zureći u Annabelle.Nekoliko trenutaka prošlo je u nelagodnoj tišini, a Jeremy je

tada, naizgled nonšalantno, odmahnuo glavom. — Vrlo steljubazni, gospodine Hunt, no predomislili smo se. Nećemopogledati tu predstavu.

—Jeste li sigurni? — upitao je Hunt, začuđeno podigavši obrve.— Sudeći po svemu, riječ je o spektaklu koji bi bilo štetapropustiti — dodao je, pa svrnuo pogled na Jeremyja. Trenutak jepozorno proučavao izraz njegova lica, a zatim se blagoosmjehnuo. — Dragi momče, znam da o tome ne bih smiogovoriti pred damom, no svejedno te moram upitati... je li moždaproblem u novcu? Ako je tako, rado ću ti pomoći...

— Ne, hvala - hitro je odvratila Annabelle, pa uhvatilaJeremyja pod ruku i laktom ga oštro munula u rebra.

Kratko se trgnuvši, Jeremy se u nedoumici zagledao u gospo-dina Hunta. — Doista ste ljubazni, gospodine, no moja sestrasmatra kako...

— Ne želim vidjeti tu predstavu - uplela se Annabelle, preki-nuvši brata u obrazloženju njezinih motiva. — Čula sam da suneki prizori prilično uznemirujući za dame. Nasilje i tragedijenimalo me ne privlače. Radije bih prošetala parkom.

— Zar ste uistinu toliko plahi, gospođice Peyton? — upitaoje Hunt, ne trudeći se prikriti ironiju.

Ukoliko je imao namjeru podbosti ju, uspio je. Ljutita, Annabe-lle je naglo svrnula pogled na brata. — Vrijeme ja da pođemo,Jeremy — odlučno je izgovorila. — Sigurna sam da će gospodinHunt uživati u predstavi i nije u redu da ga dulje zadržavamo.

— Nažalost, ni približno toliko koliko bih uživao kad bismoju svi zajedno pogledali, gospođice — s uzdahom je odvratio

Hunt, pa svrnuo pogled na Jeremyja. — Pomisao da će mi tozadovoljstvo biti uskraćeno zbog nekoliko šilinga, prilično medeprimira.

Osjetivši kako se Jeremy koleba, Annabelle je čvršće stisnulanjegovu podlakticu. —Jeremy, jasno ti je da ne možeš prihvatititakvo što — prošaputala je. — Zahvali se gospodinu Huntu i...

Na njezinu žalost, Jeremy je potpuno ignorirao njezin savjet.— Gospodine, ako biste na to gledali kao na pozajmicu, mislimda bih mogao prihvatiti vašu velikodušnu ponudu — rekao je. —

Doduše, moram priznati kako u tom slučaju nisam siguran kadabih vam mogao vratiti novac — iskreno je dodao.Začuvši bratove riječi, Annabelle je poželjela propasti u zemlju odsrama. S obzirom da se u svakoj situaciji očajnički trudila prikritičinjenicu kako su spali gotovo na prosjački štap, tome se i nijebilo za čuditi. No više od svega osjećala se posramljenom što jeJeremy bio spreman posuditi novac upravo od tog čovjeka. Ako jemesarov sin imao ikakve dvojbe oko njihova imovinskog stanja,sada mu je sve moralo biti savršeno jasno.

Nema nikakve potrebe za žurbom — s osmijehom je odvratiogospodin Hunt. — Sljedećeg puta, kada dođeš provesti školskepraznike kod kuće, svrati u mesnicu i ostavi novac mojem ocu.Dogovoreno? — upitao je i pružio mu ruku.

Zgranuta, Annabelle je promatrala kako njezin brat i gospodinHunt izmjenjuju kratak muški stisak. — Dogovoreno — veselo jeodvratio Jeremy. - Hvala, gospodine.

Jeremy, doista ne možeš... — prijeteći tiho započela je Anna-belle, no prekasno, jer gospodin Hunt hitro im je okrenuo leđa ipožurio prema blagajni. — Pričekajte me. Začas ću se vratiti —preko ramena im je dobacio.

- Zaboga, Jeremy, nisi smio pristati na takvo što! — promrsilaje Annabelle, ljutito se zagledavši u brata. Ako je na njegovu licu

očekivala ugledati kajanje, prevarila se, jer Jeremy se očito nije ninajmanje kajao. — Nebesa, kako si to mogao učiniti? Kako ti jemoglo pasti na pamet pozajmiti novac? I to od čovjeka poputnjega! To je jednostavno... nezamislivo.

— Što misliš pod tim da nisam trebao pozajmiti novac od čo-vjeka poput njega? — upitao je Jeremy, začuđeno se zagledavši unju. — Rekao sam ti daje lovaš. Ah, da... — rekao je, snuždeno seosmjehnuvši. — Vjerojatno smatraš kako nisam trebao pozajmitinovac od čovjeka iz niže klase, osobito ako je tako besramnobogat. Doduše, ne razumijem zašto tako misliš, budući da ni minismo plemenitaši, samo smo u daljnjem srodstvu s nekima odnjih, i...

— Kako mesarov sin može biti besramno bogat? — upitala jeAnnabelle. — Iskreno sumnjam da se itko može obogatiti proda-jući Londoncima bifteke i slaninu.

— Nisam rekao da radi u mesnici svog oca — istaknuo jeJeremy. — Nego da sam nekoliko puta tamo naletio na njega. Onnije mesar, nego financijaš.

— Financijaš? Dakle, špekulant — rekla je Annabelle, naglose namrštivši. U društvu u kojem se smatralo vulgarnim javnogovoriti o novcu, karijera koja se temelji na novčanimpoduhvatima nije se držala nečim čime bi se itko trebao osobitodičiti.

— Rekao bih da je malo više od špekulanta — odvratio jeJeremy.— No, čini se da nije važno čime se bavi i što je u životupostigao. Jedino što se gleda je porijeklo, zar ne?

Annabelle nije bila naročito oduševljena njegovom ironijom.— Zaslužio si peticu iz demokratičnosti — suho je odvratila. —No ako misliš da se ponašam snobovski, moram te razuvjeriti.Prigovorila bih ti i da si novac za ulaznice posudio od nekog

vojvode.— Možda, ali ni približno toliko oštro — rekao je Jeremy,

glasno se nasmijavši.Vidjevši kako Simon Hunt žuri prema njima, prekinuli su ra-

spravu. — Problem je riješen — s osmijehom je rekao, kratko po-gledavši jedno pa drugo. - Hoćemo li?

Annabelle bi možda ostala stajati kao ukopana, no budući daje Jeremy odmah krenuo prema ulazu u rotondu, morala je poćiza njim. — Molim vas, nemojte se osjećati dužnim praviti namdruštvo — rekla je, iskosa pogledavši gospodina Hunta. Znala jeda zvuči drsko i nezahvalno, no kad god bi ga pogledala... unjezinoj glavi zazvonilo bi na uzbunu. Gospodin Huntjednostavno nije bio muškarac u čijem bi se društvu bilo kojamlada dama mogla osjećati sigurno i opušteno. Unatoč otmjenojodjeći i uglađenom držanju, djelovao je prilično necivilizirano.Bio je jedan od onih muškaraca s kojima djevojka iz dobreobitelji, ako ima imalo mozga u glavi, ne bi nasamo provela nipet minuta. Mišljenje koje je stekla o njemu, nije imalo nikakveveze s njegovim društvenim položajem. Nego s reakcijom nafizičku privlačnost prema punokrvnom primjerku muškarcapoput njega. Takvo što dotad joj je bilo potpuno nepoznato, nonagonski je osjećala da bi se morala zaštiti. — Sigurna sam davaši prijatelji očekuju da im se pridružite - dodala je, nadajući seda zvuči dovoljno odsječno.

Sumnjam da bi ih pronašao u ovakvoj gužvi - nehajno jeodvratio, slegnuvši ramenima.

Bila je to obična glupost. Muškarac visok poput njega mogaobi u tren oka pronaći bilo koga u masi ljudi. Annabelle je to znalajednako dobro kao i on, no nije se željela prepirati. Postalo jeočito da je gospodin Hunt odlučio provesti svoju volju, neovisnoo tome što ona o tome mislila. Drugim riječima, predstavu će gle-

dati stojeći uz njega, i sve što joj je preostalo, bilo je pomiriti se stim. Ipak, vidjevši kako Jeremy uzbuđen, njezina ljutnja priličnoje splasnula.

- Oprostite — znatno je blaže nastavila. — Nisam željelabiti neuljudna. Radi se samo o tome da se ne volim osjećatidužnom nekome koga ne poznajem.

S razumijevanjem je kimnuo i kratko ju pogledao pogledomzbog kojeg ju je ponovo oblila vrućina. - Mogu to shvatiti — re-kao je, i uhvativši ju za lakat, poveo ju prema ulazu. — No, doistanema razloga da se tako osjećate. Najzad, nismo potpuni stranci.Vaši već godinama kupuju kod mog oca.

Ušavši u veliku okruglu prostoriju, popeli su se na masivnuplatformu i produžili do željezne ograde. Prostor izmeđuplatforme i golemog, vješto oslikanog platna na zidu, s prizoromrimskog pejzaža, bio je krcat složenom opremom za specijalneefekte, kakvu, sudeći po komentarima okupljenih, dotad jošnitko nije vidio. Čim se podij napunio, svjetla u prostoriji počelasu se postupno gasiti i, malo zatim, gledatelji su se našli upotpunom mraku. Žamor prepun uzbuđenog iščekivanjapretvorio se u zadivljene uzvike kad se pred publikom ukazaoprizor, difuzno rasvijetljen sa stražnje strane platna. Bio je tolikostvaran, da je Annabelle na trenutak ostala bez daha. Bilo jedoista teško oteti se dojmu kako se odjednom našla u nekomdrugom vremenu i prostoru. Odmah potom, na scenu je stupilonekoliko glumaca, odjevenih u toge i sa sandalama na nogama, apripovjedač je započeo priču o padu Rimskog Carstva.

Iako je predstava višestruko premašila njezina očekivanja,Annabelle se ni uz najbolju volju nije mogla potpuno usredotočitina nju. U blizini muškarca poput gospodina Hunta, takvo što biloje jednostavno nemoguće, pogotovo zato, jer bi se svako tolikosagnuo i šapnuo joj na uho pokoji šaljivi komentar, poput onoga

kako ne bi trebala pokazivati tako otvoreno zanimanje zamuškarce odjevene u jastučnice. Iako se svojski trudila ostati oz-biljna, nekoliko puta kratko se nasmijala, što se ljudima koji sustajali do njih, sudeći po načinu na koji su ju prijekornopogledali, nije osobito svidjelo. No, ako se i ponadala da će segospodin Hunt nakon toga upristojiti, nada joj je bila kratkavijeka, jer nastavio ju je nasmijavati. Srećom, Jeremy je biopreviše očaran predstavom i proučavanjem dijelova opreme kojiproizvode specijalne efekte, da bi obraćao pozornost na njih.

Ipak, silom prilika oboje su se uozbiljili kad se platforma prili-kom okretanja odjednom naglo zaustavila, da bi se odmahpotom, uz kratak trzaj, ponovo počela okretati, uslijed čega jeAnnabelle izgubila ravnotežu i na vlastito zaprepaštenje našla seu Huntovu naručju. Trajalo je samo nekoliko trenutaka, jer čim jeshvatio da se ustabilila, maknuo je ruke s njezina struka. - Jeste lidobro? — tiho je upitao.

—Jesam — odvratila je, jedva se usuđujući disati. —Oprostite... nisam namjerno... ne znam kako se to...

Bila je toliko zgranuta da ni uz najbolju volju nije mogla zavr-šiti rečenicu. Doduše, ne time što se spotaknula, ni time što ju jepridržao. Nego svojom reakcijom na njegov zagrljaj. Jer, nakrat-ko, poželjela je dovijeka ostati u njegovim čvrstim i sigurnim ru-kama. Što bi to moglo značiti i kako joj je takvo što uopće moglopasti na pamet, bilo je van domašaja njezina poimanja. To jezbog njegova mirisa, odjednom je shvatila. Mirisao je poputnekoga tko se upravo vratio s jahanja... svježe i neusporedivomuževnije od bilo kojeg namirisanog aristokrata kojeg je zadnjevrijeme pokušala zavesti, u nadi da će ju zaprositi.

Naglo je uperila pogled u platno, no bila je previše uznemirenai rastresena da bi mogla pratiti radnju. Sve čega je bila svjesnajest da se svjetla i boje prigušuju... očito se bližio suton Rimskog

Carstva. Za razliku od nje, Hunt se nije trudio pretvarati kako gapredstava zanima. Njegov pogled bio je uperen ravno u njezinolice, a budući da su stajali tako blizu jedno drugome, Annabelleje mogla osjetiti da mu se disanje ubrzalo.

— Ne biste... — jedva je čujno prozborila, pa oblizala svojesuhe usnice. — Ne biste smjeli tako zuriti u mene.

— Uz vas, ništa drugo me ne zanima — odvratio je dubokim,senzualnim šapatom.

Ostala je potpuno mirna, pretvarajući se kako ju je njegovkompliment ostavio potpuno ravnodušnom, iako nije bilo tako.Zapravo, istina je bila posve suprotna, jer srce joj je počelosnažno lupati, a u utrobi je osjetila čudno komešanje. Jedva jemogla vjerovati da joj se gospodin Hunt usuđuje otvorenoudvarati usred dvorane pune ljudi i takoreći pred nosom njezinabrata. Pokušavajući suzbiti iznenadni napadaj vrtoglavice,nakratko je sklopila oči.

Srećom, vrtoglavica se mogla pripisati i okretanju platforme,budući da je Jeremy, kada je svrnuo pogled na sestru, upravotako protumačio njezine sklopljene oči.

- Gledaj - rekao je i kratko ju povukao za rukav. — Sada će pri-kazati erupciju vulkana. Ne možeš to propustiti.

Odjednom, nastupio je potpuni mrak, a ispod platforme začulase potmula grmljavina, koja je iz trenutka u trenutak postajalasve jača i zaglušnija. Uzbuđeni žamor popraćen napetimsmijehom i pokojim vriskom, preplavio je prostoriju, a ukoliko jeitko bio na rubu da izgubi svijest, bila je to Annabelle, budući daju je Hunt obgrlio oko struka i privukao ju bliže k sebi. Njegovzamaman miris ponovo joj je ispunio nosnice... i prije nego što jestigla izustiti i riječ, zarobio je njezine usnice svojima. Zgranuta,podigla je ruke da ga odgurne, no ni uz najbolju volju nije tomogla učiniti.

Jer taj poljubac nije bio nimalo nalik poljupcima mladića kojisu joj dotad udvarali. Katkad, tijekom šetnje parkom ili u mrač-nom kutu salona, poneki momak u žaru udvaranja, spustio bi nanjezine usnice brz, nespretan poljubac, no nikada ovakav... spor,a ipak zahtjevan, ujedno blag i sladostrastan... jednostavno zano-san. Omamljena, kratko je zadrhtala u njegovu naručju i bespo-moćno se prepustila njegovim pohotnim usnicama. Shvativši damu uzvraća poljubac, zaključila je kako mora da je potpuno sišlas uma. Ipak, ni to nije bilo dovoljno da ju prizove k svijesti.Simonu Huntu u tren oka uspjelo je pretvoriti ju u zarobljenicuvlastitih čula, i tu, po svemu sudeći, nije bilo pomoći.

Odjednom, naglo je prekinuo poljubac. Na dugi se trenutakzagledao u njezine oči, pa polako spustio usnice tik do njezinauha.— Oprostite — prošaputao je, i vrhovima prstiju pomilovaoju po vratu. — Nisam mogao odoljeti — dodao je. Vidjevši kakoprostoriju preplavljuje jarko crveno, treperavo svjetlo, blago ju jeodgurnuo od sebe i bez riječi se udaljio.

Gluh i slijep za sve osim prizora na platnu, Jeremy ju je ponovopovukao za rukav. — Što kažeš na ovo? — oduševljeno jeuzviknuo, zureći u prilično vjernu simulaciju erupcije vulkana. —Nevjerojatno, zar ne? — zadivljeno je upitao, pa pogledompotražio Hunta u namjeri da i s njim podijeli oduševljenje. —Gdje je gospodin Hunt? — zbunjeno je upitao, shvativši da ganema. Budući da je Annabelle bez riječi slegnula ramenima,zaključio je kako se time ne treba zamarati. — Sigurno sepridružio svojim prijateljima - rekao je, i ponovo svrnuo pogledna platno.

Previše zgranuta time što je upravo doživjela, Annabelle ješirom otvorenih očiju ukočeno zurila pred sebe. Jedva je moglavjerovati da se to uistinu dogodilo. Nebesa, je li moguće da ju je

Hunt doista poljubio usred gomile ljudi? K tomu još tako... grješnopohotno.

Ako već ništa drugo, barem joj je postalo savršeno jasno zaštomu nije smjela dopustiti da plati njihove ulaznice. Muškarcipoput njega takve prilike koriste da bi uslugu naplatili na krajnjenemoralan način. No, ono što u svemu tome nije mogla shvatiti,bilo je njezino ponašanje.

Zaprepaštena koliko i posramljena, uporno se pitala zašto muje uopće dopustila da ju poljubi. Istog trenutka kad je spustiousnice na njezine, trebala ga je odgurnuti i oštro ga upozoriti dase pribere. Umjesto toga, rastala se s pameću i posve mu seprepustila. Štoviše, čak mu je i uzvratila poljubac. Pomisao da juje Simon Hunt u tren oka uspio pretvoriti u robinju požude kojojse nije uspjela oduprijeti, istinski ju je zgranula. Jednostavno nijemogla shvatiti kako mu je to uspjelo. No to, najzad, i nije bilotoliko važno. Ovako ili onako, uspjelo mu je. Što je u konačniciznačilo da će se odsad pa nadalje, pod bilo koju cijenu, moratidržati podalje od njega.

PRVO POGLAVLJE

London,1843.

Krajem sezone društvenih okupljanja

Gotovo da i ne postoji djevojka koja se, ukoliko to želi, ne bimogla udati, pod uvjetom da ima pozamašan miraz.Savršeno mirna izraza lica, Annabelle je živčano lupkala pot-platom svoje plesne cipelice po uglačanom parketu dvorane u ko-joj se održavao još jedan od brojnih balova na koje je uporno od-lazila, nadajući se da će pronaći muškarca za kojeg će se udati. Itako već četvrtu godinu za redom. Bilo bi nemoguće prebrojatikoliko je puta poželjela iskočiti iz kože na pomisao da zaslužujebolje od sjedenja uza zid, u neudobnoj stolici visoka naslona, bezprestanka se nadajući, nadajući i nadajući da će joj se neke večeri,na nekom balu, napokon osmjehnuti sreća. No nije, i stoga je idalje večeri provodila gledajući druge kako plešu i hineći kako jojje svejedno što i ona nije među njima i kako je opuštena i kako jesve u savršenom redu.

Uzdahnuvši, spustila je pogled na svoju malu plesnu knjižicu.Kao i većina knjižica u koje su djevojke upisivale imena svojihpartnera za ples, bila je izrađena od slonovače, s nizom kartica odbjelokosti, koje su, kad bi se raširile, izgledale poput lepeze. Noza razliku od njihovih, na karticama njezine minijaturne lepeze,nije bilo nijednog imena. Raširene, kartice su djelovale poput re-da bijelih, iskešenih zuba. Pomislivši kako to izgleda kao da joj se

smiju u lice, Annabelle je hitro sklopila lepezu i svrnula pogledna tri djevojke koje su sjedile do nje, trudeći se izgledati jednakonehajno i opušteno.

Znala je zašto su tu. Evangeline Jenner bila je iz imućne obiteljikoja je posjedovala brojne, dobro posjećene igračnice, ali ne iplemićko porijeklo. Usto, bila je pretjerano plaha, a i zamuckivalaje, zbog čega bi se svaki razgovor s njom pretvorio u mučenje,bilo za nju ili za sugovornika.

Ostale dvije, odnosno Lillian Bowman i njezina mlađa sestraDaisy, još se uvijek nisu uklopile u englesko društvo — a kako sustvari stajale, činilo se da i neće, barem ne u dogledno vrijeme.Pričalo se da ih je majka dovukla ovamo, jer u New Yorku nisuuspjele pronaći muškarce pogodne za brak. Budući da se njihovotac, imućni industrijalac, bavio proizvodnjom i prodajomsapuna, ljudi su o njima podrugljivo govorili kao o nasljednicimacarstva sapuna, ili kao o udavačama s pozamašnim dolarskimmirazom. Bujne tamne kose i blistavih očiju okruženih dugimtrepavicama, obje su bile veoma lijepe, no Annabelle je znalakako im ni miraz ni ljepota neće pomoći da ih neki engleskiplemić zaprosi. Za takvo što, prije svega bi morale pronaći nekogatko bi ih podučio vladanju među engleskom aristokracijom.

Promatrajući ih, odjednom je shvatila kako od svih mladih da-ma koje zadnjih mjeseci obilaze balove i zabave, njih četirinajčešće sjede postrani, zaboravljene od svih. Unatoč tomu,rijetko su kratile vrijeme razgovorom, kao da se čekanje da ihnetko napokon zamoli za ples pretvorilo u jedinu svrhu njihovapostojanja.

Vidjevši njezin pogled, Lillian joj se široko osmjehnula. —Mogli su se barem pobrinuti osigurati nam udobnije stolice.Dosad je već svima trebalo postati jasno da ćemo cijelu večerprovesti u njima

— rekla je, zakolutavši svojim blistavim tamnim očima.Mogle bismo urezati svoja imena na pozadini — odvratila jeAnnabelle, kiselo se osmjehnuvši. — Nakon toliko vremena kojesmo provele sjedeći u tim stolicama, držim da možemo polagatipravo na njih.

Evangeline se prigušeno nasmijala, pa odmaknula s čela nesta-šan crvenkasti pramen. Njezine velike plave oči nakratko su blje-snule, a blijedi obrazi posuti sitnim pjegama, lagano su sezarumenjeli. Po svemu sudeći, spoznaja kako nije usamljena u tojnadasve glupoj situaciji, predstavljala joj je pravo olakšanje. —Doista ne... ne razumijem kako je moguće da se ljepotica po...poput tebe još nije udala. O... očekivalo bi se da muškarci stoje uredu, sa... samo da te zamole za ples.

— Nemam miraz i zato me nitko ne želi oženiti — odvratilaje Annabelle, slegnuvši ramenima. — Plemići se žene siromašnimdjevojkama samo u ljubavnim romanima. U stvarnosti, to im nijeni na kraj pameti. Održavanje njihovih ogromnih kuća i imanjapreviše košta da bi si natovarili na vrat dodatne obveze premabudućoj supruzi i članovima njezine siromašne obitelji. Iz tograzloga, primorani su tražiti djevojke s bogatim mirazom.

— Ni moja sestra i ja nismo u puno boljem položaju, iakoimamo miraz — promrmljala je Lillian. — Bogatstvo našeg oca nepočiva na starom novcu, i posvuda nas smatraju snobovima, bilou Engleskoj ili u Americi. Nijednom muškarcu iz ugledne obiteljinije ni na kraj pameti ponuditi nam brak — objasnila je.

— Imale bi znatno veće šanse kad bi se neki stari grof ilivojvoda zauzeo za nas i uveo nas u društvo - rekla je Daisy,nestašno se osmjehnuvši. Profinjenog lica s istaknutim, visokimjagodicama i punim usnicama, bila je veoma nalik svojoj sestri,no niža i sitnija od nje. - Ako slučajno poznaješ nekog takvog,bile bismo ti nadasve zahvalne ako bi ga nagovorila da nas

protežira.— Ja se čak ni ne želim udati — rekla je Evangeline. — Vučem

se s bala na bal i sa zabave na zabavu samo zato jer moj otac natome in... inzistira — tiho je priznala pa duboko uzdahnula. —Srećom, iduće godine proslavit ću svoj dvadeset treći rođendan, aako se do tada ne udam, proglasit će me usidjelicom, pa ću sezauvijek riješiti ove gnjavaže. Iskreno, jedva čekam.— Otkad se djevojke koje se ne udaju do svoje dvadeset treće

godine, smatraju usidjelicama? — začudila se Annabelle. — Je lito neko novo pravilo? Nebesa, sudeći po tome, već sam usidjelica.Koliko ti je godina? — upitala je Lillian.

Prije nego što je odgovorila, Annabelle je kratko pogledalalijevo i desno, provjeravajući sluša li ih tko. — Idućeg mjeseca bitće mi dvadeset pet — prošaputala je.Tri djevojke sućutno su se zagledale u nju. — Ne izgledaš ni danastarija od dvadeset — rekla je Lillian, pokušavajući ju utješiti.

Stisnuvši plesnu karticu u ruci, Annabelle se tužnoosmjehnula.Vrijeme uistinu leti, pomislila je. I ova sezona bližilase kraju, a pomisao da bi se iduće godine, pete po redu otkad jepočela izlaziti u društvo, mogla ponovo naći u istoj situaciji, bilaje neizdržljiva. Ispala bi smiješnom, a to nije bilo ono što jenamjeravala dopustiti. Morat će pronaći muža, i to brzo. Uprotivnom, Jeremy će morati prekinuti školovanje. I bit ćeprimorani prodati kuću i preseliti u unajmljeni stan. A jednomkada stvari krenu nizbrdo, teško da će moći vratiti na staro.

Nakon što je, prije šest godina, njezin otac preminuo odsrčanog udara, njihovo financijsko stanje počelo se postupnopogoršavati, i tako da su sada već uistinu jedva spajali kraj skrajem. Naravno, silno su se trudili prikriti pravo stanje stvari,ponašajući se kao da imaju pola tuceta slugu i služavki, iako jeistina bila da su imali samo kuharicu, koja je ujedno bila i

sobarica, i starog poslužitelja. Jedan po jedan, vadili su dragokamenje iz nakita i prodavali ih, umećući na njihovo mjesto lažnekamenčiće, a ona i njezina majka neprestano su prepravljale svojestare haljine, katkad i tako, da bi ih potpuno rasparale i ponovosašile, s naličjem okrenutim prema van, jer je lice tkanine bilopreviše izlizano. Annabelle je već bila doista umorna odneprestanog truda da zavaraju sve i svakoga, pogotovo zato što jeto bilo nemoguće. Svi su ionako znali da su Peytonovi na rubupropasti. To se jednostavno nije moglo prikriti, a zahvaljujućitomu, Annabelle je zadnje vrijeme počela dobivati diskretneponude od oženjenih muškaraca. Naravno, nudili su joj pomoć,no iako neizrečeno, znalo se što takva »pomoć« podrazumijeva.Trebala bi postati njihovom izdržavanom ljubavnicom, eto što.— Annabelle, za kakvog bi se muškarca željela udati? - upitalaje Lillian.— Ah, odgovarao bi mi bilo tko, pod uvjetom da ima plemićkoporijeklo — rezignirano je odvratila Annabelle.— Bilo tko? - skeptično je upitala Lillian. - Bez obzira kakoizgleda?Annabelle je slegnula ramenima. — Upravo tako. Ne mora bitizgodan — rekla je, kao da se savršeno podrazumijeva kakonetko u njezinoj situaciji ne može postavljati osobite uvjete.— Očekuješ li ljubav i strast? — upitala je Daisy.— Ne nužno. Može i bez toga.— Očekuješ li barem da tvoj budući muž bude duhovit? Iliinteligentan? — upitala je Evangeline.— Ne nužno — rekla je Annabelle, odmahnuvši glavom.— Čak ni šarmantan? — ustrajala je Lillian.— Čak ni to.— Ne može se reći da tražiš puno - suho je komentiralaLillian. - Za razliku od tebe, ja očekujem pronaći muškarca koji

će imati sve navedene osobine, i još poneku. Mora biti visok itamnokos. I izvrstan plesač... i nikada ne smije tražiti mojedopuštenje da me poljubi.—Ja se želim udati za muškarca koji je pročitao sve što je Sha-kespeare ikada napisao — rekla je Daisy. — Za nekog tko jepovučen i romantičan. I... bilo bi krasno kad bi nosio naočale...to mi se jako sviđa. Morao bi voljeti prirodu i poeziju. I ne bismio imati previše iskustva sa ženama.

— Očito je da jedna drugoj nećemo biti suparnice — rekla jeLillian, svrnuvši pogled k nebu.

— A ti, Evangeline? Za kakvog bi se ti muškarca željela udati?upitala je Annabelle.— Zovi me Evie — promrmljala je, porumenjevši toliko da se

boja njezina lica sada nije nimalo razlikovala od boje njezine ko-se. Bilo je i više nego očito kako joj je prilično neugodno razgo-varati o tim stvarima. — Mislim da... — nesigurno je započela,pa polako odmahnula glavom, pokušavajući prevladatinelagodu.Željela bih... ne... nekoga tko bi bio do... dobar prema meni i...naglo je zašutjela pa duboko uzdahnula. - Ne znam — trenutakje potom nastavila. — Vjerojatno bih željela ne... koga tko bi mevo... lio. Doista volio.Ganuta njezinim riječima, Annabelle se na dug trenutakzagledala u nju. Bilo je uistinu lijepo čuti takvo što. Nažalost,ona se tome nije mogla nadati. Nije smjela. U njezinoj situacijiljubav je bila luksuz koji si nije mogla priuštiti. Previše toga biloje na kocki i valjalo se pobrinuti za puko preživljavanje.Uzdahnuvši, blago se osmjehnula i kratko stisnula Evienu ruku.— Iskreno se nadam da ćeš se udati za muškarca koji će tevoljeti - tiho je prozborila. — I to uskoro.

— A ja se nadam da ćeš se ti udati prije mene — odvratila je

Evie, sramežljivo ju pogledavši. — Ah, kad bih ti barem moglapomoći - tiho je dodala.

— Rekla bih da nam je svima potrebna pomoć, na ovaj ili onajnačin — komentirala je Lillian i zamišljeno se zagledala u Anna-belle. — Hm, nešto mije palo na um. Možda bismo ti doista mo-gle pomoći.

— Ali, kako? - začuđeno je upitala Annabelle. Iskreno je sum-njala da je takvo što moguće.— Do kraja sezone preostalo je samo nekoliko tjedana. Što zna-

či da do kraja lipnja moraš pronaći muža, u protivnom se nećešnikada udati. Jesam li u pravu?

Annabelle je šutke kimnula.— U tom slučaju, predlažem... — započela je, pa naglo

ušutjela.Slijedeći njezin pogled, Annabelle je ugledala visokog tamno-

kosog muškarca kako im se odlučno približava. Odnosno, Simo-na Hunta, muškarca s kojim nijedna od njih — s dobrimrazlogom - nije željela imati nikakva posla.

— Uzgred, moj budući suprug morao bi biti sušta suprotnostgospodinu Huntu — ispod glasa promrmljala je Annabelle.

— Tko bi to pomislio? - ironično je upitala Lillian. — Čini seda su nam simpatije prema njemu uzajamne - s osmijehom jedodala.

To što je bio spreman doslovce na sve kako bi se uspeo nadruštvenoj ljestvici, gospodinu Huntu možda bi se i moglooprostiti, da je bio gospodin. Što pouzdano nije bio. Netko poputnjega nije bio sposoban za uljudan razgovor, prije svega zato štoje uvijek govorio što misli, neovisno o tome koliko to bilo drskoili uvredljivo.

Istina, što se izgleda tiče, nije se moglo reći da je odbojan. Za-pravo, Annabelle je vjerovala da bi se većina žena složila kako

gospodin Hunt posjeduje izvjesnu robusnu privlačnost. Mišića-vog tijela sapetog u otmjenom večernjem odijelu, izgledao je ne-opisivo muževno. Ipak, vanjština je bila jedno, a karakter neštoposve drugo. Simon Hunt bio je jezivo neotesan, bez osjećaja zamjeru, ukratko... samouvjeren i sebičan baraba kojem je vlastitiinteres uvijek bio na prvom mjestu i koji nije prezao ni od čega dabi ga ostvario. Iako bi se očekivalo da će se netko poput njega udruštvu pripadnika više klase osjećati manje vrijednim, on sepouzdano nije tako osjećao. Štoviše, činilo se da je nedostatakrafiniranosti odlučio pretvoriti u vrlinu, otvoreno ismijavajućiaristokrate i njihove rituale. Drugim riječima, smijao im se u lice iu tome je neopisivo uživao.

Srećom, tijekom proteklih godina, nikada ni na koji način nijejoj dao do znanja kako se sjeća njihova poljupca u rotondi. S pro-tokom vremena, Annabelle se čak uspjela napola uvjeriti da je sveto umislila. Doista, cijela ta epizoda djelovala je posve nerealno.

Bez ikakve sumnje, većina pripadnika londonskog visokogdruštva u potpunosti bi se složila s njezinim mišljenjem o Simo-nu Huntu. No unatoč tomu što nikome nije bio simpatičan, navlastitu žalost, morali su ga trpjeti. Naime, zadnjih godina Huntse nevjerojatno obogatio. Posjedovao je značajne udjele u kompa-nijama za proizvodnju poljoprivrednih strojeva, brodova i loko-motiva, i zahvaljujući tomu, nisu ga mogli ignorirati. Za takvo štobio je jednostavno previše bogat. I zato su ga uporno pozivali nabalove i zabave, glumeći gostoljubivost, iako ga nisu podnosili. Posvemu sudeći, Hunt nije nimalo dvojio kako netko poput njegapredstavlja konstantnu prijetnju da će se ambiciozni pripadnicinižih slojeva postupno uvući među aristokrate i s vremenom uni-štiti njihovu stoljetnu tradiciju i kulturu. Nije ni najmanje sum-njao kako je to, što se ne umije pretvarati i izigravati poniznost, unjihovim očima njegova najveća mana. No, nije se na to obazirao.

Bio je u potpunosti svjestan svoje moći i drsko se njome služio zaprobijanje u društvo ljudi koji ga nisu željeli u svojim redovima.

U prigodama kada ga ne bi uspjela zaobići, Annabelle se premaHuntu odnosila prilično suzdržano. Ako bi pokušao razgovarati snjom, ispričala bi se i hitro se udaljila, a kad god bi ju zamolio zaples, odbila bi ga. Činilo se da ga njezina oholost zabavlja, jerunatoč njezinu hladnu držanju, ostao je uporan. Nije mogla neopaziti kako često, s neskrivenim divljenjem zuri u nju, i svečemu se mogla nadati bilo je da će se jednog dana ohladiti.Vidjevši kako se uputio ravno prema njoj, znala je da je ostalimdjevojkama laknulo. Pravo rečeno, nije im to mogla uzeti za zlo.— Dobra večer, gospođice Peyton — rekao je, a Annabelle jeznala da njegovom podozrivom pogledu nije promaklo kako surubovi rukava njezine haljine urešeni tankom čipkanom trakomsamo zato da bi se prikrilo kako su iskrzani, kao i rub dekoltea,prekriven sitnim vezom s uzorkom ružinih pupoljaka.— Dobra večer, gospodine Hunt - ledenim je tonom odvratila ipogledala ga ravno u oči, primoravši ga da skrene pogled s nje-zinih naušnica s umetnutim lažnim draguljima.— Smijem li vas zamoliti za ples? — bez oklijevanja jeupitao.Dosta je uporan, pomislila je Annabelle. — Nažalost, moram vasodbiti — odbrusila je, prkosno se zagledavši u njega. Dug su tre-nutak izazovno zurili jedno u drugo, a iako je to mrzila priznati,osjetila je kako joj je srce odjednom počelo snažno lupati.— Zašto? - napokon je upitao.— Bole me noge.— Od čega? — upitao je, ironično podigavši obrve. — Nevaljda od sjedenja?— Mislim da vam ne dugujem objašnjenje, gospodine Hunt —odvratila je, i dalje ga drsko gledajući ravno u oči.

-Jedan valcer zacijelo vas neće ubiti.Unatoč trudu da ostane hladna i suzdržana, namrštila se. —Gospodine Hunt, zar vas nitko nije naučio kako se ne pristojidodijavati dami nagovarajući ju da učini nešto što ne želi? —oštro je upitala.— Gospođice Peyton, kad bih razmišljao o tome što se pristojiili ne pristoji, nikada ne bih ništa postigao — odvratio je, blijedose osmjehnuvši. — Pomislio sam da biste se tijekom vašepotrage za mužem, možda željeli malo zabaviti. Pretpostavljamda vam se sjedenje na balovima dosad već popelo navrh glave, asudeći po svemu, moja ponuda za ples bit će jedina koju ćetevečeras dobiti.

— Doista ste šarmantni — ironično je odvratila. — Većodavno mi nitko nije toliko nadahnuto udvarao. Kako bih vasmogla odbiti?

— Dakle, plesat ćete sa mnom? — ponadao se.— Ne — odsječno je odvratila. — Molim vas, budite ljubazni

i udaljite se. Ostavite me na miru.Umjesto da prihvati poraz i pokunjeno se udalji, zabljesnuo ju

je širokim osmijehom. Blistavo bijelih zubi i preplanulog tena,izgledao je poput pirata. — Ne razumijem zašto vam je toliko teš-ko pokloniti mi jedan ples. Na glasu sam kao dobar plesač, i vje-rujem da biste uživali.

— Gospodine Hunt — ljutito je promrsila Annabelle, paduboko udahnula, pokušavajući se smiriti. — Od pomisli da bih svama išta mogla raditi u paru, što god to bilo, krv mi se ledi užilama.

— U redu — rekao je i primakao se korak bliže njezinojstolici. — No, zapamtite jedno, gospođice Peyton — tiho jenastavio, pazeći da ga ostale djevojke ne čuju. - U doglednovrijeme vrlo vjerojatno nećete si moći priuštiti odbiti moju časnu

ponudu... pa čak ni nečasnu.Annabelle doista nije mogla vjerovati da se usudio izgovoriti

takvo što. — Gospodine Hunt, saberite se. Zvučite poput lika iznekog petparačkog romana — srdito je odvratila. — Sada steuistinu pretjerali. Idite i ostavite me na miru — dodala je,pomislivši kako će doista početi vrištati ako ju ne posluša. Bila jeto kap koja je prelila čašu njezina strpljenja. Kao da nije dosta štocijele večeri sjedi uza zid, nego još mora trpjeti uvrede muškarcakojeg prezire iz dna duše.

Ponovo se široko osmjehnuo, a zatim joj se ironično naklonio ibez riječi se udaljio.

Čim im je okrenuo leđa, sve su četiri odahnule. — Po svemusudeći, gospodin Hunt ne poznaje riječ »ne« — rekla je Lillian. —Doista je naporan.

— Što ti je rekao prije nego što je otišao? — znatiželjno jeupitala Daisy. — Sudeći po tome kako si porumenjela, zacijelo nenešto milozvučno.

Annabelle je duboko uzdahnula. — Dao mi je do znanja kakobi mogao doći dan kada ću biti sretna bude li me htio uzeti zaljubavnicu — spuštenih je trepavica odvratila, no kada ih jepodigla, i ugledala kako tri djevojke zapanjeno zure u nju, unatočnelagodi, zamalo je prasnula u smijeh.

— Bi li se to doista moglo dogoditi? — upitala je Lillian.Začuđena, Annabelle se zbunjeno zagledala u nju. Pitanje

poput tog bilo je posljednje što je očekivala. Preko takvih stvarinajčešće se šutke prelazilo. — Teoretski, gospodin Hunt je upravu. Doista sam u očajnoj situaciji - priznala je. — No unatočtome nemam namjeru postati njegovom ili bilo čijompriležnicom. Prije bih se udala za radnika ili seljaka, nego spalana to.

— Doista mi se sviđaš — izjavila je Lillian i, široko se

osmjehnuvši, zavalila se u stolicu pa nehajno prebacila nogupreko noge, iako je morala znati da ženska osoba ne bi smjelatako sjediti u javnosti. Bilo je i više nego očito da nimalo ne marišto će netko o tome misliti.

— I ti meni — automatski je odvratila Annabelle, jer se takopristojalo, i istog trenutka shvatila kako je, zapravo, rekla istinu.

— Iskreno, ne mogu te zamisliti kako hraniš svinje napojem— rekla je Lillian, pozorno se zagledavši u nju. — Zaslužuješbolje od toga.

— Slažem se — suho je odvratila Annabelle. — No kakostvari stoje, morat ću početi snižavati kriterije.

— Možda i ne — hitro je izjavila Lillian. — Prije nego što nasje gospodin Hunt prekinuo, namjeravala sam predložiti da nasčetiri jedna drugoj pomognemo u traženju odgovarajućegsupruga. To mi se čini znatno učinkovitije nego da se svakazasebno trudi postići isti cilj. Umjesto da gubimo vrijemečekajući pravog, mogle bi se baciti u aktivnu potragu zaodgovarajućim ženidbenim kandidatom. Počet ćemo snajstarijom... što si u ovom slučaju ti, Annabelle, i redomnastaviti do najmlađe.

- Što sam, očito, ja — mrzovoljno je dobacila Daisy. — Sudećipo svemu, mogla bih se načekati dok napokon dođem na red.

- Tako je najpoštenije, Daisy — odlučno je odvratila Lillian. —Budući da si najmlađa, imaš najviše vremena.

- Na što bi se, točno, ta pomoć odnosila? — upitala jeAnnabelle.

- Na sve što bude potrebno — rekla je Lillian, rastresenočrčkajući po svojoj plesnoj knjižici. - Uzajamno ćemo se o svemusavjetovati i jedna drugoj pomagati u svemu. Djelovat ćemopoput ekipe, kao u bejzbolu.

- Misliš li na igru u kojoj momci palicom udaraju loptu? —

upitala je Annabelle, sumnjičavo ju pogledavši.- Ne samo momci — s osmijehom je odvratila Lillian. — U

Americi, i ženama je dopušteno baviti se tim sportom. Osim akose previše ne uzbude tijekom igre.

- Poput tebe — dobacila je Daisy, pa svrnula pogled na Anna-belle. — Izbacili su ju, jer se posvađala sa sucem.

Bila sam u pravu — pobunila se Lillian.Kako da ne! Kratila si stazu pokušavajući što prije stići do

sljedeće baze. Svi su to vidjeli — rekla je Daisy, ne obazirući se nanjezin namršten pogled.

Položivši ruku preko usta kako bi prigušila smijeh, Annabelleje svrnula pogled na Evie. Vidjevši kako pomalo začuđeno, noprije svega zabrinuto promatra Bowmanice, mogla se okladiti datočno zna što misli. Amerikanke će morati poprilično poraditi nasebi ako žele privući pozornost nekog plemića. Htjela ne htjela,Annabelle se s time morala složiti. Gledajući Lillian i Daisy, nijejoj bilo teško zamisliti kako s palicama za bejzbol u rukama i shaljinama podignutim do koljena, bezglavo jure po nekakvojlivadi. Djevojke s druge strane Atlantika očito su znatno smjelije islobodnije, zaključila je. No, predobro je znala kako će takvasmjelost prepasti bilo kojeg engleskog plemića... tko bi im seuopće usudio udvarati?— Nisam nikada razmišljala o lovu na muža kao o ekipnomsportu — napokon je izgovorila.— E pa, vrijeme je da počneš - odlučno je odvratila Lillian. -Tako ćemo brže doći do rezultata. Jedino čega se trebamopričuvati jest da jedna drugoj ne budemo konkurencija... ali, tose ne čini osobito vjerojatnim jer su nam ukusi posve različiti.— U redu — kimnula je Annabelle. — Zvuči pošteno. Nećemojedna drugoj biti konkurencija.— I, nećemo jedna drugu ni... kada ničime po... vrijediti —

sramežljivo je promucala Evie.— To mi zvuči prilično hipokratski — složila se Lillian.—Evie je potpuno u pravu - pobunila se Daisy. — Nebesa,Lillian, čemu taj cinizam? Zašto se iskaljuješ na njoj? Nije tiništa skrivila.— Rekla sam hipokratski, a ne hipokritski, glupačo —odbrusila je Lillian, zakolutavši očima.Annabelle se odlučila umiješati prije nego što se prepirka otmekontroli. — Hajdemo se radije potruditi biti konstruktivne —predložila je. — Nema smisla sukobljavati se oko takvihbedastoća.— Bilo bi lijepo kad između nas ne bi bilo nikakvih tajni — re-kla je Daisy. — Kad bismo mogle otvoreno razgovarati o svemu.Što mislite o tome? — upitala je, i okružila ih pogledom punimentuzijazma.— O svemu? — zgranuto je upitala Evie. — Čak i o... in... inti-mnim stvarima?— Ah, posebice o tome!— Slažem se — rekla je Lillian. — Iskrenost je nužna. Za poče-tak, ja ću probiti led — dodala je, pa odmjerila Annabelle odglave do pete. — Ta haljina koju imaš na sebi i više je negojeziva — bez ustezanja je izjavila. — Imam nekoliko lijepihhaljina koje nikada i u nosim jer mi ne pristaju. Dat ću ih tebi.Ne brini, nitko neće saznati za to. Majka ionako nema pojma štosve imam u ormaru.

Umirući od srama što je njezina bijeda toliko očita, Annabe-lle je odlučno odmahnula glavom. — Vrlo si ljubazna, ali nemogu prihvatiti...

Poput svjetloplave s cvjetovima boje lavande — rekla jeLillian, pogledavši Daisy. — Što misliš, bi li joj odgovarala?

Savršeno! Ta boja pristaje njezinoj kosi i tenu. Božanstveno

će joj stajati - oduševljeno je uzviknula Daisy. - Neusporedivobolje nego tebi. Ti u njoj izgledaš prilično bolećivo.

Hvala na komplimentu — ironično je odvratila Lillian. — Nemoraš biti baš toliko iskrena.

Ne, doista ne mogu prihvatiti... — pobunila se Annabelle.Imam i jednu od zelenog muslina s čipkastim ovratnikom i

orukvicama — nastavila je Lillian. — Vrlo je lijepa, no čini se da iu njoj izgledam bolećivo — našalila se na svoj račun.

- Lillian, doista ne mogu uzeti tvoje haljine — tiho, aliodlučno izjavila je Annabelle.

Lillian je prestala črčkati i pozorno se zagledala nju. — Zaštone? — upitala je.

Prije svega zato jer nemam novaca i nikako ti se ne moguodužiti. Usto, lijepe haljine neće prikriti moj najveći nedostatak.Odnosno, činjenicu da nemam miraz.— Ah, novac nije toliko važan — bezbrižno je odvratila Lillian,poput svih koji imaju novca, pa se time ni najmanje ne zamaraju.Ako mi se već želiš odužiti, bilo bi lijepo kad bi Daisy i menepodučila... ah, pravilima ponašanja u ovom društvu. Voljelebismo biti poput tebe. Ti uvijek znaš što treba reći ili učiniti... zarazliku od nas koje se neprestano blamiramo, i tako stotinu putana dan.Usto, ako bi nas mogla uvesti u društvo ljudi koji nas još uvijekignoriraju, bilo bi to uistinu krasno. A što se tiče miraza... sve štotrebaš jest potruditi se privući muškarca na kojeg baciš oko. Mićemo se tada pobrinuti zapečatiti stvar.

Na dug se trenutak Annabelle u nevjerici zagledala u nju. —Doista misliš da je to izvedivo?

— Naravno da jest - odvratila je Daisy, prije nego što jeLillian stigla odgovoriti. - Uostalom, sve je bolje od idiotskogsjedenja uza zid. Ne želim više nijednu večer provesti ovako. Do

kraja sezone poludjela bih od dosade.— Kao i ja — rekla je Evie.— U redu - odvratila je Annabelle. — Dakle, čini se da sve

mislimo jednako. Kako ćemo zapečatiti naš dogovor? Krvlju? - sosmijehom je upitala.

— Zaboga, ne — zgrozila se Lillian. — Radije ćemo jednadrugoj vjerovati na riječ - dodala je, pa otvorila svoju plesnuknjižicu. — Mislim da bismo za početak trebale napraviti popispoželjnih kandidata. Nažalost, neki od njih već su upecani paćemo ih morati izbaciti. Kako god bilo, hajdemo vidjeti što jepreostalo. Mogli bismo početi od vojvoda, pa na niže.

Annabelle je niječno odmahnula glavom. — Zaboravi vojvode.Ne poznajem nijednog mlađeg od sedamdeset, a da pritom imasve zube u čeljusti.

— Želiš li reći da tvoj budući nužno ne mora biti šarmantan,duhovit i pametan, no mora imati zube? — upitala je Lillan, vra-golasto se osmjehnuvši.

— Ne nužno — odvratila je Annabelle, glasno se nasmijavši.— No bilo bi to nadasve poželjno.

— U redu, preskočit ćemo vojvode. Očito su prestari za tebe.Hajdemo na lordove. Znam da je lord Westcliff još uvijek slobo-dan. Bi li ti on odgovarao? — upitala je, pogledavši Annabelle.— Ništa od toga - s uzdahom je odvratila Annabelle. — Nimaloga ne zanimam. Prije četiri godine svojski sam se trudila da mezapazi, no jedva da me i pogledao.— Dobro, preskočimo onda i Westcliffa — složila se Lillian. —

Što misliš o lordu St. Vincentu? Mlad je i prilično naočit.— I njega možeš preskočiti — odvratila je Annabelle. —Vjerujem da bih ga mogla privući, ah ne bi me nikada zaprosio.Nije mu stalo do ženidbe. Sve što želi jest odvesti ženu upostelju. Na glasuje kao veliki zavodnik. S njime bih samo gubila

vrijeme.- A grof Eglinton? — s oklijevanjem je predložila Evie. - Do-

duše, si... sigurno je već prevalio pedesetu i debeo je...- Prolazi — odlučno je rekla Annabelle. — Ne mogu si

dopustiti biti previše izbirljiva.- Bih li stavila na popis i vikonta Roseburyja? — dvojila je

Lillian. — Pomalo je... šašav. Priča se da provodi dane u lovu naleptire. Treba li ti netko toliko nestabilan?

- Sve dok su mu prihodi stabilni, može loviti leptire dokle gavolja - rekla je Annabelle, na što su djevojke prasnule u smijeh.— Stavi ga na popis.

Posve zaboravivši gdje se nalaze, nastavile su slagati popis,povremeno se smijući toliko glasno, da su ih žene i muškarci uprolazu počeli znatiželjno pogledavati.

- Utišajte se — strogo ih je opomenula Annabelle. — Netko ćeshvatiti što radimo, a i same znate da bi to bila katastrofa. Usto...od djevojaka koje se namjeravaju udati ne očekuje se da seglasno smiju u javnosti.

Istog trenutka sve su se smrtno uozbiljile, no kad je Lillian ra-stvorila plesnu knjižicu i izjavila kako je napokon puna imena,morale su se ponovo nasmijati.

- Većina ove gospode krajem sezone vjerojatno će otići naimanje lorda Westcliffa u Hampshireu. Svake godine pozivamuškarce u lov, a kako ne bi bili usamljeni, poziva i žene —rekla je Lillian, proučavajući popis. — Daisy i ja već smo dobilepozivnicu. Jesi li i ti pozvana? — upitala je, pogledavšiAnnabelle.— Još ne, ali poznajem jednu od njegovih sestara, pa vjerujem daće me pozvati.— A ti, Evie?— Ja do... sad nisam do... bila pozivnicu, i...— Pisat ću Westcliffovoj sestri i zamolit ću ju da i tebe pozove

— rekla je Annabelle, kratko joj stisnuvši ruku.— Jedva čekam odlazak u Hampshire — veselo je izjavila Daisy.— Za promjenu, napokon ćemo se početi zabavljati. Sigurnasam da će Annabelle uz našu pomoć pronaći muža — dodala je,široko se osmjehnuvši.Uzbuđene, spojile su ruke i ohrabrile se kratkim, čvrstim sti-skom. Možda za mene ipak ima nade, pomislila je Annabelle,vidjevši njihove tople, iskrene osmijehe.

DRUGO POGLAVLJE

Simon Hunt već je u ranom djetinjstvu shvatio kako će se, sobzirom na činjenicu da se sudbina u njegovu slučaju nije pok-azala darežljivom po pitanju porijekla i imetka, morati sam po-brinuti stvari okrenuti u svoju korist. Budući da je bio desetero-struko uporniji, probitačniji i ambiciozniji od većine mlađih ilistarijih pripadnika muškog roda, to mu nije bilo pretjerano teškoprovesti u praksi. Činilo se kako je ljudima znatno jednostavnijepustiti ga da provede svoje, nego otvoreno mu se usprotiviti.Iako je bio krajnje nepopustljiv, a do izvjesne mjere i okrutan usvojim postupcima, mirno je spavao. Po njegovu mišljenju,priroda je uredila stvari tako da samo jaki preživljavaju, a slabimaje bolje da se sakriju u mišju rupu. I zato je bez imalo grižnjesavjesti mogao slabiće pomesti s puta.

Kao mesar, njegov otac mogao je osigurati relativno dobar životsvakome od svoje četvero djece, no Simona takav život nijezadovoljavao. U očevoj mesnici počeo je raditi čim je dovoljnoporastao da može baratati nožem, a nakon godina napornog po-sla, pretvorio se u snažnog momka, mišićavih ruku i širokih ple-ća. Otac je, stoga, s pravom očekivao da će mu jednoga dana pre-pustiti posao, no na njegovo razočaranje, u svojoj dvadeset prvojgodini, Simon je odabrao drukčiji životni put. U to je vrijeme,naime, otkrio da je nadaren za — zarađivanje novca.

Jezik novca jednostavno mu je bio lako razumljiv, kao i vezaizmeđu proizvodnje i prodaje robe. Bilo je to u osnovi vrlo jedno-tavno. Proizvedena roba preko lanca trgovina dolazi do kupca.I tako, znatno prije nego što je to mnogima došlo do mozga,shvatio je da ulaganje u željeznicu i željezničku infrastrukturunije nimalo rizično. Roba će se morati dopremiti do kupca, a dabi se dopremila, diljem Britanije morat će biti izgrađeno mnogo

željezničkih pruga. I mnogo željeznica. Odlučivši poslušatiinstinkt, uložio je svoju malu ušteđevinu u taj posao... i zaradio.Zaradu je zatim uložio u druge profitabilne poslove, i malo pomalo, novac se gomilao, tako da je Simon, u svojoj trideset trećojgodini posjedovao većinski udio u tri manufakture, a usto je biovlasnik brodogradilišta, ljevaonice željeza i tvornice za izradulokomotiva.

Zahvaljujući tome, postao je stalnim — iako neželjenim — go-stom u salonima imućnih aristokrata i utjecajnih političara.

Nakon svih tih godina koje je proveo neumorno radeći i zara-đujući, Simon je postigao gotovo sve što je ikada želio. Ipak, kadgod bi ga netko proglasio pravim sretnikom, redovito bi se pre-zirno nasmijao. Sreća je po njegovu mišljenju bila usko povezanas osjećajem potpunog ispunjenja. On je, pak, u skladu sa svojomprirodom uvijek težio novim izazovima, i prema tome, nikada senije mogao osjećati posve zadovoljnim i ispunjenim, niti je toželio.

Ipak... unatoč emotivnoj površnosti i bezbrižnosti, u dubininjegova srca skrivala se želja za koju nije vjerovao da bi se ikadamogla ispuniti.

Stojeći uza zid na suprotnom kraju dvorane, ponovo ga je na-kratko obuzeo jad, kao i svaki puta kada bi pogledao Annabelle.Zaokupljena razgovorom s djevojkama, nije na njega obraćala ninajmanju pozornost. Kao da ga nije smatrala vrijednim ni po-gleda. Bilo je to uistinu porazno. Od svih žena koje je poznavao ikoje je mogao imati kad god poželi - a bilo ih je — misli mu jezaokupila upravo ona koju nije mogao imati. Kako god bilo, ni-jedna ga nije privlačila poput nje, i to ne samo fizički. Ako je po-stojala žena koju je Bog širokogrudno obdario vrlinama, bila je

to ona. Kad bi umio baratati riječima, kao što nije umio, Simon bimogao napisati cijelu knjigu zanosnih stihova o njoj. No, budući

da je bio čovjek iz naroda, nije mogao pronaći riječi kojima biopisao koliko je Annabelle divna. Sve što je mogao reći dok jepromatrao njezin lik pod svjetlošću treperavih svijeća, bilo je da jejednostavno čarobna.

Dokle bude živ sjećat će se dana kada ju je prvi puta ugledao.Stajala je pred rotondom, i nabrana čela prekapala po torbici upotrazi za sitnišem. Sunčeve zrake prelijevale su se u njezinojsvjetlosmeđoj kosi prošaranoj pramenovima boje šampanjaca, akada je vidio njezine velike blistave plave oči... prepune nježnostii zabrinutosti... srcem mu se razlila neopisiva toplina. Jedino štoje želio bilo je uzeti ju u naručje i utješiti ju.

Bio je i više nego siguran da će se dosad već udati. Činjenica štosu Peytonovi financijski spali na niske grane, nije mu se činilaosobito bitnom, budući da je bio uvjeren kako svaki plemić simalo mozga u glavi može vidjeti da je Annabelle blago sama posebi, bez obzira na novac. Tek nakon dvije godine njezine neu-spjele potrage za mužem, u Simonovom srcu počela je tinjati sla-bašna nada. Njegovom pozornom pogledu nisu promakli njezinidirljivi pokušaji da unatoč starim iznošenim haljinama zadržihrabro i dostojanstveno držanje. Kao da je željela cijelom svijetuporučiti kako neovisno o nedostatku miraza, drži do sebe. U lovuna muža ponašala se poput vještog pokeraša koji u ruci drži kartekojima ne može dobiti. Bila je pametna, promišljena, oprezna iodlučna, a usto i čarobno lijepa. Doduše, svakodnevna borba sasiromaštvom na njezinu je licu ostavila ponešto traga, osobito upogledu, koji je postao ponešto umorniji, i izvjesnoj tvrdoći nje-zinih usnica. Svejedno, Simon nije mogao reći da suosjeća s njom,iz jednostavnog razloga što mu je očajna situacija u kojoj sezatekla pružala šansu koju u protivnom ne bi nikada dobio.

No najveći problem bio je u tome što nije imao pojma kako biju privukao i zainteresirao za sebe. Kako su stvari stajale, bilo je iviše nego očito da joj je odbojan. Daleko od toga da nije bio svje-stan svojih mana, no unatoč tome, nije težio postati gospodinomnimalo više nego što bi tigar želio postati umiljatom mačkicom.Ipak, ono što ga je najviše frustriralo bila je spoznaja kako unatočgomili novca ne može kupiti ono što je više od svega želio — njui njezinu ljubav.

Dosad, njegova strategija svodila se na čekanje i nadu da će juočaj natjerati da razmotri mogućnosti koje dotad nije uzimala uobzir. Nužda ljude često natjera da stvari počnu promatrati udrukčijem svjetlu. Annabelle će se uskoro morati suočiti s činje-nicom da je njezina igra završena. Njezin izbor tada će se suzitina samo dvije mogućnosti — ili će se udati za siromaha, ili posta-ti ljubavnicom bogataša. U potonjem slučaju, završit će u njego-voj postelji.

— Pravi je kolačić, zar ne? Siguran sam da ima štošta zaponuditi u postelji.

Začuvši komentar muškarca koji je zastao kraj njega, Simon jenaglo skrenuo pogled s Annabelle. Henry Burdick, čiji je otac,inače vikont, bio nasmrt bolestan, većinu vremena provodio je ukockanju i lovu na suknje. Bila je javna tajna kako jedva čeka damu se otac preseli na onaj svijet, tako da može naslijediti njegovutitulu i imanje. — Ne bih znao — ledenim je tonom odvratio, netrudeći se prikriti antipatiju prema svom nametljivom sugovor-niku. Ako je išta iz dna duše prezirao, bila je to vrsta ljudi poputnjega — rođenih s privilegijama koje su im omogućile lagodan ibezbrižan život, i koji unatoč tome nikada u životu nisu učiniliništa iole vrijedno ili značajno.

— Ako mene pitate, namjeravam uskoro saznati — rekao jeBurdick, lascivno se osmjehnuvši.

Kao i većina ostalih muškaraca, pomislio je Simon, budući da je ipredobro znao kako Burdick, što se toga tiče, nije izuzetak. Po-dosta plemenitaša, koji su to bili samo po imenu, bacilo je oko naAnnabelle. Ponašali su se poput vukova koji se polako primičuplijenu, čekajući da ga zaskoče u trenutku kad bude najranjivi.Čim si Annabelle više ne bude mogla priuštiti otpor, krenut će unapad. No, kao i u prirodi, htjeli to ili ne, ostali mužjaci bit ćeprimorani povući se pred najjačim i najmoćnijim.

— Vaš stav prilično me iznenađuje — odvratio je Simon,ironično se osmjehnuvši. — Takvo što nisam očekivao oduglađenog gospodina poput vas. Ne bi li osoba vašega rangatrebala imati više suosjećanja i razumijevanja prema dami unevolji? Umjesto toga, govorite poput nekoga iz moje klase.

Ne obazirući se na njegovu ironiju, Burdick se tiho nasmijao.Bila dama ili ne, ako se ne uda, što se po svemu sudeći neće do-

goditi, morat će postati priležnicom jednome od nas.— Zar joj doista nitko od vas nema namjeru ponuditi brak?

— suho je upitao Simon.— Zaboga, zašto bi itko učinio takvo što? Svi znaju da će

uskoro biti na tržištu, i svatko tko može platiti njezine usluge,stat će u red — odvratio je Burdick, razbludno se osmjehnuvši. —Kad dosadi jednom, preuzet će ju drugi, i tako u krug, sve dokbude imala što za ponuditi.

— Možda ima previše časti i dostojanstva da bi pristala natakvo što.

— Iskreno sumnjam u to - nadmeno je odvratio mladi aristo-krat. — Lijepe žene koje nemaju novca ne mogu si priuštiti časnoponašanje. Usto, čuo sam da se već podala lordu Hodgehamu.

— Doista? — mirno je upitao Simon, unatoč tome što je bioistinski zgranut time što je upravo čuo. - Zacijelo je riječ oglasinama.

I sami znate da ljudi svašta pričaju.— Čini se da te priče imaju osnova — ustrajao je Burdick. —

Njegova je kočija u više navrata viđena pred njezinom kućom, ukasnim noćnim satima. A postoje i trgovci koji tvrde kako upravoon, s vremena na vrijeme, plaća njihove račune — rekao je i krat-ko se nasmijao. — Vjerujem da ćete se složiti kako za nekolikosati provedenih u njezinu naručju vrijedi platiti pokoji račun?

Srećom po Burdicka, Simon se uspio othrvati nagonu da muzavrne vratom. Njegovo drsko i bestidno uživanje u glasinamakoje su najvjerojatnije bile lažne, istinski ga je rasrdilo. Kolikočovjek mora biti zao i pokvaren da pomisli kako bi se netkopoput Annabelle, mogao podati debeloj i smrdljivoj svinji poputlorda Hodgehama?

— Ukoliko imate namjeru uništiti reputaciju jedne mladedame, morali biste biti i više nego sigurni u ono što govorite —opasno tihim tonom ga je upozorio. — To što ste rekli, nije dokaznjezina nemoralna ponašanja.

— Zaboga, glasine ne treba dokazivati — odvratio je mladić,kratko se trgnuvši. — Uostalom, uskoro ćemo se ionako uvjeritida su istinite. Hodgeham si ne može priuštiti izdržavati ljepoticupoput nje, a ona će poželjeti više nego što joj on može pružiti. Biobih se spreman okladiti da će po završetku sezone završiti ukrevetu s muškarcem najdubljeg džepa.

— Dakle, u mojem—promrsio je Simon kroz čvrsto stisnutezube.

Osmjeh na Burdickovu licu naglo je izblijedio. — Što ste rekli?— napokon je upitao, nadajući se da ga je sluh prevario.

— Cijelo vrijeme promatram kako vi, i glupani poput vas,slinite nad njom, zamišljajući ju u svojoj postelji — odvratio jeSimon, ošinuvši ga pogledom. — No odsad pa nadalje možete seoprostiti s pomišlju kako bi se bilo tko od vas, na bilo koji način,

mogao dočepati žene poput nje.— Što bi to trebalo značiti, gospodine Hunt? — uvrijeđeno

je upitao Burdick.To znači da sam u perspektivi spreman psihički, fizički i fi-

nancijski uništiti bilo kojeg od vas, ukoliko mu slučajno padne napamet nogom stupiti na moj teritorij. I čujem li još ikoga da umojoj prisutnosti izgovori bilo kakav trač o gospođici Peyton, iizbit ću mu sve zube u čeljusti — odvratio je Simon, unijevši muse u lice. — Smatrajte se slobodnim o tome izvijestiti svakoga zakoga mislite da bi ga to moglo zanimati — dodao je, i udaljio se,prepustivši naduvenom žgoljavcu da širom otvorenih usta zuri zanjim.

TREĆE POGLAVLJE

Nakon što se pred kućom oprostila sa starijom rođakinjom koja jekatkad preuzimala ulogu njezine pratilje, Annabelle je izašla iznjezine kočije i kamenom popločenim puteljkom požurila ravnoprema ulazu. Ušavši, kratko se trgnula kada je na stoliću nedalekovrata, ugledala poznati cilindar urešen širokom satenskomtrakom boje burgundca. U usporedbi s jednostavnim crnimšeširima kakve je nosila većina gospode, djelovao je prilično raz-metljivo. Kao i njegov vlasnik, kojeg Annabelle nije moglasmisliti.

Do cilindra, oslonjen o rub stola, stajao je štap. Potisnuvši željuda drškom od bjelokosti urešenom velikim briljantom tresne po-sred mrskog šešira, po mogućnosti dok je odvratna stvar navlasnikovoj glavi, ramena pognutih pod teretom briga, požurila jeprema stubama koje su vodile na kat, gdje su se nalazile spavaćesobe.

Ugledavši krupnog muškarca koji je upravo bio na silasku, na-glo je zastala. Drsko ju odmjerivši od glave do pete svojim od-vratnim vodnjikavim očima, nadlanicom je obrisao znojno čelo iporavnao nakrivljenu periku. — Dobra večer, gospođice Peyton— rekao je, sladunjavo joj se osmjehnuvši.

—Dobra večer, lorde Hodgeham—ukočeno je odvratila,primoravši se potisnuti mješavinu srama i ljutnje koja ju je ujelaza srce čim ga je ugledala. Ovako ispršen, s tim nakovrčanimčudom na glavi, Hodgeham je bio neodoljivo nalik kakvomnadmenom pijetlu. Teško da bi mogla pronaći riječi kojima bi

opisala koliko ga prezire. I više od toga — mrzila ga je. Takozvaniprijatelj njezina oca, uvijek bi im u posjet dolazio nenajavljen, i tou neprikladno vrijeme. Drugim riječima, kasno navečer, kada se,protivno svim pravilima pristojnosti, zatvarao u sobu s njezinommajkom. Annabelle ni uz najbolju volju nije mogla ne opazitikako bi, nakon svakih njegovih posjeta, dio njihovih računa,obično onih najhitnijih, bio misteriozno podmiren, a ljutitivjerovnici prestali bi im kucati na vrata, tražeći povrat svognovca. Philippa, njezina majka, istodobno bi, posve suprotnosvojoj blagoj prirodi, postajala neobično tiha i zatvorena u sebe.

Annabelle je uistinu teško mogla povjerovati da bi se žena po-put njezine majke, koja je uvijek nadasve držala do pristojnosti imorala, mogla ikome podati za novac. Ipak, bilo je to jedinomoguće objašnjenje, a ta spoznaja ispunila ju je neopisivimsramom i srdžbom. Doduše, njezina ljutnja nije bila tolikousmjerena na majku, koliko na život koji ih je doveo u bezizlaznusituaciju. Više od svega, ljutila se na sebe što se nije uspjela udati,čime bi majku nesumnjivo spasila poniženja. Možda bi u tome iuspjela da joj nije trebalo toliko vremena da bi shvatila kakobrojni komplimenti koje je od gospode primala na račun svojeljepote i šarma, nisu uvod u bračnu ponudu. Nego u ponududrukčije vrste.

Postupno, bila je primorana suočiti se s činjenicom kako se nje-zini snovi o udaji za zgodnog i kulturnog plemića koji će biti ludza njom kao i ona za njim, a usto i dovoljno bogat da bi riješio svenjezine probleme, nikada neće ostvariti. S posljednjim ostacimatih snova razračunala se nakon tri duge i zamorne sezoneprovedene na zabavama i balovima, a sada, na kraju četvrtesezone, mogućnost da završi kao žena nekog radnika ili seljakačinila se sve realnijom.

Kamena izraza lica, bez riječi pokušala je proći kraj Hodgeha-

ma, no osjetivši kako ju je svojom mesnatom rukom uhvatio zanadlakticu, ustuknula je, toliko naglo da je zamalo pala niz ste-penice. — Ne dirajte me — prijeteći je tiho izgovorila, ninajmanje se ne trudeći prikriti prezir i gađenje.

Ljigavo se osmjehnuvši, stavio je ruku na ogradu, tako daAnabelle više ni uz najbolju volju nije mogla produžiti. -Očekivao bih od tebe malo više gostoljubivosti — promrmljao jekroz debele usnice koje su lagano podrhtavale od ljutnje. - Nakonsvega što sam učinio za tvoju obitelj...

— Niste učinili ništa na čemu bih vam mogla biti zahvalna.— Bez mene i moje velikodušne potpore, već odavno biste se

našli na cesti.— To zovete velikodušnom potporom? — s gnušanjem je

upitala Annabelle. — Doista ste obično smeće od čovjeka.— Nisam uzeo ništa što mi nije bilo dobrovoljno ponuđeno

— rekao je i vrhovima svojih vlažnih prstiju pomilovao ju po licu,na što je Annabelle ponovo naglo ustuknula. — Iskreno rečeno,nisam se osobito zabavio. Tvoja majka previše je podložna za mojukus — rekao je i naglo joj se približio. Udahnuvši odvratnumješavinu ustajala mirisa njegova tijela i kolonjske vode,Annabelle je pomislila da će povratiti. — Sljedeći put možda ćuisprobati tebe — promrsio je.

Ako je očekivao da će se rasplakati, pocrvenjeti ili ga početipreklinjati da joj se smiluje, prevario se. Jer umjesto toga,Annabelle se zagledala u njega dugim ledenim pogledom. —Umišljena stara budalo — prezirno je izgovorila. — Nije li vampalo na pamet da bih, ukoliko bih uopće spala na te grane dapostanem nečijom ljubavnicom, zacijelo mogla pronaći nekogznatno boljeg od vas?

— Nije osobito mudro imati me za neprijatelja - rekao je,usiljeno se osmjehnuvši. — S nekoliko riječi izrečenih tu i tamo,

mogao bih zauvijek pokopati tebe i tvoje. Nitko vas više ne bi nipogledao, a kamoli pozvao u društvo — dodao je, zapiljivši se unjezin dekolte. — Radije pripazi kako se ponašaš. Prilično siohola za curu koja uokolo hoda pokrpana i nakićena lažnimnakitom.

Porumenjevši, naglo je odgurnula njegovu ruku kad ju je po-kušao uhvatiti za grudi. Kratko se nasmijao pa napokon odustaoI niz stube produžio prema predvorju. Annabelle ja pričekala dačuje zvuk zatvaranja ulaznih vrata, pa požurila u prizemlje i hitroih zaključala. Duboko dišući u pokušaju da se smiri, leđima se

oslonila o njih i čvrsto zatvorila oči.Ovome mora doći kraj - srdito je promrmljala. Nisu li dosad

dovoljno patili? Bila je sita neplaćenih računa i prljavih ucjenjiva-ča poput Hodgehama... bila je sita svega. Ne može više odlagatiudaju. Otići će u Hampshire, i bude li joj ikoji iole situiranimuškarac ponudio brak, tko god da to bio, prihvatit će ponudu izavršiti s tim. Propusti li tu šansu...

Nije se usuđivala ni pomisliti što će dogoditi ako tamo ne pro-nađe muškarca koji bi joj ponudio brak. Naravno, kao što je reklaHodgehamu, bila je potpuno svjesna da bi većina dobrostojećihmuškaraca koji ju nisu željeli za ženu, rado s njom dijelilapostelju u nezakonitoj vezi. Kao i činjenice da bi na taj načinmogla zaraditi čitavo bogatstvo. No pomisao kako se nakon togaviše nikada ne bi mogla pojaviti u pristojnom društvu... i kako binjezina čast zauvijek bila ukaljana i kako bi ju cijenili samo ponjezinim vještinama u postelji... bila joj je jednostavnoneizdržljiva. Druga mogućnost bila je ostati kreposna i pomiritise sa životom u siromaštvu. Doduše, mogla bi raditi kao švelja,pralja ili, u najboljem slučaju, kao dadilja, no to je zapravo, zamladu ženu poput nje, bilo prilično opasno. U tom slučaju, bila biizložena doslovce bilo čijoj milosti, a ni na trenutak nije

posumnjala da ima muškaraca koji bi bez imalo grižnje savjestiiskoristili njezin beznadni položaj. Usto, novcem od služenja nebi mogla izdržavati majku i brata. Jeremy bi tada također bioprimoran prihvatiti bilo kakav posao. Čast je, očito, predstavljalaluksuz koji si neće moći priuštiti. Njih troje živjeli su u kući odkarata... koju je i najmanji povjetarac mogao srušiti.Ujutro, Annabelle je sišla u blagovaonicu, pa sa šalicom čaja sjelaza stol. Ispivši gustu crnu tekućinu, nekoliko trenutaka zadržalaje vruću porculansku šalicu u rukama, pokušavajući njome ugri-jati svoje ledene prste. Prelazeći vrhom palca preko okrnjenaruba, zamišljeno se zagledala kroz prozor. Malo zatim, kada jezačula kako njezina majka ulazi u prostoriju, kratko se trgnula,no nije se usudila pogledati ju.

— Čaj? — oborena je pogleda upitala čim je Philippa sjela zastol, pa natočila još jednu šalicu, stavila u nju malu kocku šećera ičaj obilno razblažila mlijekom.

— Nisi trebala stavljati šećer — rekla je Philippa. — Zadnjevrijeme više volim čaj bez šećera.

Onog dana kada je njezina majka prestala voljeti čaj sa šeće-rom, počeo je njihov silazak u pakao. — Još uvijek si možeš priu-štiti popiti šalicu čaja sa šećerom, majko — odvratila jeAnnabelle, pa odlučno promiješala sadržaj, stavila šalicu natanjurić, i spustila ju pred majku. Kao što se moglo i očekivati,Philippa je djelovala umorno i potišteno, a po načinu na koji jeizbjegavala njezin pogled, Annabelle je znala da se stidi. Bilo jeuistinu nevjerojatno da se hrabra, poletna i ponosna, a k tomu ilijepa žena — znatno ljepša od bilo čije majke koju je Annabelleupoznala — mogla pretvoriti u ovakvu hrpu jada. Gledajući ju,Annabelle je u njezinim očima prepoznala razočaranje jednakoonome koje je katkad, gledajući se u zrcalu, mogla vidjeti usvojima.

— Kako je bilo na balu? — upitala je Philippa, pa opreznosrknula gutljaj vruće tekućine.

— Kao i uvijek — odvratila je Annabelle i kratko senasmijala, pokušavajući ublažiti tu lošu vijest. — Doduše, ovogaputa netko me ipak zamolio za ples. No, bio je to gospodin Hunt.

— Nebesa — promrmljala je Philippa, pa srknula još gutljajčaja. —Jesi li prihvatila?

Naravno da ne. Kakvog bi to smisla imalo? Iz načina na kojime promatra nije teško zaključiti što mu je na umu. Uglavnom,sve izuzev braka.

I muškarci poput njega naposljetku se žene, Annabelle — po-bunila se Phlippa, kratko ju pogledavši preko ruba šalice. —Doista, ti bi bila savršena žena za njega... pripadnici visokogdruštva lakše bi ga prihvatili u svoje redove uz nekoga poputtebe.

Zaboga, majko, to zvuči kao da me ohrabruješ da prihvatimnjegovo udvaranje.

Ne... — rekla je Philippa, pa posegnula za žličicom i počelanervozno miješati čaj. - Ne, ako ti je doista odbojan. Ipak, kad bite zaprosio, zacijelo bismo svi bili osigurani do kraja života i...

Ženidba mu nije ni na kraj pameti, majko. Svi to znaju. Netkopoput njega nikada mi ne bi ponudio brak — odvratila je Anna-belle, prekapajući malom srebrnom žlicom po posudi sa šećerom,u potrazi za najmanjom kockicom. Pronašavši komadić smeđegšećera, ubacila ga je u šalicu i prelila čajem.

Nekoliko trenutaka provele su u potpunoj tišini, a Philippa jezatim promijenila temu, ako uopće jest, jer riječ je bila o istojstvari, promatranoj u svjetlu činjenica. — Jeremy uskoro višeneće moći nastaviti školovanje. Nemamo novca za to. Kuharica iposlužitelj već dva mjeseca nisu dobili plaću, a nisam platila ni...

— Ne moraš me na to podsjećati, majko — prekinula ju je

Annabelle, naglo porumenjevši od nelagode i osjećaja krivnje štose dosad nije uspjela udati i riješiti ih muka. — Pronaći ću muža,i to uskoro - dodala je, nadajući se da zvuči dovoljno uvjerljivo. —Što misliš o putovanju u Hampshire? Krajem sezone mnogi ćepohrliti na imanje lorda Westcliffa, u potrazi za zabavom. Dva-tritjedna provedena na ladanju dobro bi nam došla, zar ne?

— Nisam znala da smo i mi pozvani - zbunjeno je odvratilaPhilippa pozorno se zagledavši u nju. — Jesmo li?

— Nismo - iskreno je odvratila Annabelle. - Ali, ne brini,dobi ćemo pozivnicu. I znaš... imam osjećaj da će nam se životnakon toga iz korijena promijeniti.

ČETVRTO POGLAVLJE

Dva dana prije no što se s majkom uputila u Hampshire, An-nabelle je primila ogromnu pošiljku većih i manjih kutija. Kočijaškoji ih je dostavio morao se s prepunim rukama tri puta uspinjatido njezine sobe, da bi ispraznio kočiju. Otvorivši ili, Annabelle jeiz kutija izvadila više od pola tuceta potpuno novih haljina odsvile, tafta i muslina, jednu ljepšu od druge... i upotpunjenihodgovarajućim kratkim kaputićima. Bila je tu i raskošna haljinaza bal, načinjena od svile boje slonovače i bogato urešenaprofinjenom belgijskom čipkom. U ostalim kutijama pronašla jerukavice, šalove, marame i šešire, toliko lijepe i takve vrsnekakvoće, da se pri samom pogledu na njih, gotovo rasplakala odganuća. Stvari poput tih morale su stajati pravo bogatstvo, paiako je znala da je za Bowmanice to sitnica, bila je preplavljenaoduševljenjem.

Posegnuvši za omotnicom koja je stigla zajedno s paketima,pažljivo ju je otvorila i izvadila pisamce, pa pročitala nekolikoočito na brzinu napisanih redaka.

Od tvojih dragih prijateljica, Lillian i Daisy, za uspješan lov uHampshireu.P. S. Nadamo se da ćeš se dotad strpjeti. Nećeš izgubiti živce i učiniti

neku glupost, zar ne?

Naravno, odmah im je odgovorila.

Drage prijateljice,Budući da je strpljenje jedino što mi je preostalo, ne mogu si dopustitiizgubiti živce. Nema tih riječi kojima bih vam zahvalila na prekrasnimstvarima koje ste mi poslale. Napokon ću se moći pred ljudima pojavitidotjerana kako se pristoji. Moram priznati kako je ljubav prema lijepimhaljinama jedna od mojih najvećih mana, no u vezi s tim, ne mogu sipomoći.

Od srca vam hvala. Vaša Annabelle.

P.S. Ipak, moram vam vratiti cipele. Nekoliko su mi brojeva premale. Štome iskreno čudi, budući da svi govore kako Amerikanke imaju velikastopala!

Nakon toga, prepiska se nastavila.

Draga Annabelle,Zar je ljubav prema lijepoj odjeći mana? Mora da je to neka čudna

engleska navada, budući da nikome u Americi ne pada napamet na togledati na takav način. Što se tiče velikih stopala, dobro će ti doći, jertijekom boravka u Hampshireu namjeravamo te naučiti igrati bejzbol.Sigurne smo da ćeš uživati u udaranju lopte palicom. Vrlo je učinkovito zarješavanje svih frustracija.

Drage moje,Pristajem naučiti igrati bejzbol jedino ako uspijete nagovoriti Evie da

nam se pridruži, u što iskreno sumnjam. Iako nisam nikad igrala bejzbol,pa ne mogu ocijeniti koliko je učinkovit za rješavanje svih frustracija,sigurna sam kako postoji i više nego jedan konstruktivniji način za rješenjemojih problema... primjerice, udajom.

Uzgred, što američke žene nose kad igraju bejzbol? Kostime zapopodnevnu šetnju?

Draga Annabelle,U Americi, bejzbol igramo u bermudama. U čemu bi drugome? Ne možeštrčati u haljini.

Drage moje,Što su bermude? Ta riječ posve mi je nepoznata. Je li moguće da mislite nanekakve hlače? Ne mogu vjerovati da uistinu očekujete kako ću trčati ponekoj livadi u hlačama!

Draga Annabelle,Bermude su doista hlače, dužine do polovice listova, kakve u Americi noseigrači golfa. Vrlo su popularne kod oba spola njujorškog višeg društvenogsloja, istog onog iz kojeg smo nas dvije ritualno izopćene. Ali, budući da ihnemamo, igrat ćemo bejzbol odjevene samo u vlastito donje rublje.Uzgred, Evie nema ništa protiv.

Draga Evie,Jedva sam mogla vjerovati vlastitim očima kad su mi Lillian i Daisy javileda si pristala igrati bejzbol odjevena samo u donje rublje. Je li moguće da jeto istina? Nadam se da ćeš mi javiti da nije, jer rekla sam Bowmanicamada neću pristati ako ti nepristaneš.

Draga Annabelle,Vjerujem da će mi druženje s Lillian i Daisy pomoći da svladamsramežljivost. Stoga, za početak, nemam ništa protiv igranja bejzbola udonjem rublju. Jesam li te šokirala? Nikad u životu nisam nikoga šokirala,pa ni sebe! Iskreno se nadam da si pozitivno iznenađena mojomhrabrošću.

Draga Evie,Istina, pozitivno sam iznenađena, no moram priznati, i pomalo zabrinutatako naglim razvojem situacije. Čini se da je Bowmanicama

začas uspjelo pokrenuti stvari koje i tebe i mene već dugo muče.Molim te, reci mi znaš li slučajno hoćemo li taj bejzbol, odjevene samou donje rublje, barem igrati negdje gdje nas nitko neće vidjeti?I da, doista si me šokirala! Pravo si besramno stvorenje.

Draga Annabelle,Počinjem vjerovati da postoje dvije vrste ljudi... oni koji izabiru gos-

podariti nad svojom sudbinom i oni koji sjede uza zid dok drugi plešu.Osobno, radije bih pripadala prvoj skupini. Što se tiče pojedinosti omjestu na kojem se igra bejzbol, s povjerenjem ću prepustiti Bouma-nicama da ga odaberu. Vjerujem da znaju što čine.

Puno toplih pozdrava od besramne Evie.

Razmjenjujući ta i druga prpošna i nadahnuta pisamca s Lillian,Daisy i Evie, Annabelle je ponovo osjetila nešto što već dugonije... užitak u razmjeni misli s prijateljicama. Otkad su se dje-vojke s kojima je nekad bila bliska udale i posvetile se bračnomživotu, između njih i nje nastao je nepremostivi jaz. Usto, za-hvaljujući činjenici što je sve teže prikrivala oskudicu, Annabelleje zadnjih godina počela svjesno izbjegavati društvo mladih ženas kojima je nekad provodila sate u razgovoru i međusobnompovjeravanju.

Ipak, protivno njezinoj odluci da se drži po strani, u tren okasprijateljila se s čak tri djevojke. A unatoč razlici u porijeklu iimovinskom stanju, sve četiri imale su nešto zajedničko... bile suneudane i u vezi s tim dijelile su slične želje, nade i strahove.Više od svega, sve su imale prilike iskusiti neugodan osjećajpoput promatranja gospodina kako prolazi kraj reda njihovihstolica i prilazi nekoj drugoj mladoj dami, jednoj od onih koje su,za razliku od njih, imale što za ponuditi. Uistinu, time što suodlučile jedna drugoj pomoći, nisu mogle ama baš ništa izgubiti.

Samo dobiti.Dan prije putovanja u Hampshire, majka je pokucala na vrata

njezine sobe. Ušavši, kratko se zagledala u kutiju s novim rukavi-cama koju je Annabelle upravo spremala u putnu torbu. - Anna-belle — napeto je izgovorila. — Moram te nešto upitati, i želimda mi iskreno odgovoriš.

- Dobro znaš da ti nemam običaj lagati, majko - odvratila jeAnnabelle, pa stavila u torbu još nekoliko svilenih marama izatvorila ju. Pogledavši majku, na njezinu lijepom licu ponovo jeugledala isti umoran izraz, prepun krivnje i zabrinutosti. Nebesa,u istinu je bila sita krivnje, sita neprestane zabrinutosti... sitasvega. Znala je koliko je njezina majka morala biti očajna kada jepristala leći u postelju s Hodgehamom. Iskreno je suosjećala snjom, no ipak, u vezi s tim mučilo ju je nešto što ni uz najboljuvolju nije mogla shvatiti. Ako je već odlučila na taj načinzarađivati za život, zašto se lordu Hodgehamu podavala za sitniš,umjesto da odabere muškarca s kojim bi živjela u nezakonitojvezi i koji bi ju izdržavao kao svoju priležnicu, onako kako to činimnogo imućnih muškaraca? Bilo je to uistinu neshvatljivo.

- Odakle sva ta odjeća, Annabelle? — upitala je Phillipa,pogledavši ju ravno u oči.

Annabelle se naglo namrštila. - Već sam ti rekla. Dobila sam juod Lillian Bowman. Zašto me tako gledaš? — zbunjeno je upitala.

—Je li ti neki muškarac to poklonio? Možda... gospodin Hunt?Dug je trenutak Annabelle zurila u nju širom otvorenih usta.Zapravo, ono što želiš pitati je... jesam li spavala s njim, zar ne?

Zaboga, majko! Čak i da sam htjela, ne znam gdje i kada bismo toučinili. Nije bilo ni najmanje prilike za takvo što. Nebesa, nemogu vjerovati da ti se takve gluposti motaju po glavi.

- Neprestano ga spominješ. Govoriš o njemu znatno višenego o ikome drugome — odvratila je njezina majka, bez i da je

trepnula. — I tako od početka sezone. Što bih trebala pomisliti?Znam da je bogat, a ove stvari nisu jeftine i...

— Nije mi ih on poklonio — odlučno ju je prekinulaAnnabelle.

— U redu - odvratila je majka. Izgledala je kao da joj jelaknulo, no nastavila ju je upitno promatrati. Nenavikla nasumnjičenje, Annabelle je slegnula ramenima, pa uzela jedan odšešira, slamnati, s ružičastim vrpcama, i stala pred zrcalo. —Kažem ti, nije mi ih on poklonio — ponovila je, i stavila šešir naglavu, spustivši obod nisko na čelo.

Promatrajući svoj odraz u zrcalu, opazila je kako joj je lice ne-obično ukočeno. Njezina majka vjerojatno je bila u pravu — za-dnje vrijeme doista je prečesto spominjala Simona Hunta. No či-nilo se da si u vezi s tim ne može pomoći. Kad god bi ga vidjela,ni uz najbolju volju nije se mogla natjerati prestati misliti o nje-mu. Nijedan od njezinih udvarača nije bio toliko karizmatičan nigrješno privlačan, niti je itko drugi tako otvoreno pokazivao kakoju smatra neodoljivom. I sada, na kraju sezone, zatekla se kako onjemu razmišlja na način na koji pristojna mlada dama ne bismjela razmišljati o muškarcu. Znala je da bi ju bez razmišljanjauzeo za ljubavnicu, a svim njezinim nevoljama tada bi bio kraj.Hunt je doslovce sjedio na novcu, i od njega bi mogla dobiti štogod poželi. Platio bi njihove dugove, kupio joj haljine i nakit, po-klonio joj kočiju pa čak i kuću... uz uvjet da može otići s njom upostelju kad god poželi.

Zamislivši se s njim u postelji, leptirići su joj zaplesali u trbu-hu. Njegove snažne ruke na njezinu tijelu, njegove usnice na nje-zinima...

Naglo porumenjevši, primorala se potisnuti bludne misli ustražnji dio glave, pa svezala krajeve ružičaste svilene vrpce u

decentnu mašnu ispod brade. Bila je i više nego svjesna damuškarac poput Simona Hunta, ne bi dobio samo njezino tijelo.Nego i njezino srce i dušu. Posjedovao bi ju potpuno i mogao bi snjome činiti što god ga volja, a ta pomisao istodobno ju jezgranula i privukla.Nije se mogla ne upitati je li joj čast uistinu toliko važna? Važnijaod dobrobiti njezine obitelji? I osiguranja vlastite budućnosti?Jest, sama je sebi odgovorila, zureći u svoje blijedo, odlučnolice. Barem zasad. Jednoga dana možda će promijeniti mišljenje.No, dok postoji i najmanja nada da bi se mogla udati, zadržat ćedostojanstvo i odbiti svaku pomisao da bi mogla postati Hunto-vom ljubavnicom.

PETO POGLAVLJE

Bilo je lako vidjeti zašto je ime pokrajine Hampshire izvedeno izstaroengleske riječi hamm, koja označuje nizinsko područjebogato vodom. Cijela pokrajina bila je prekrivena rosnim livada-ma, plodnim ravnicama i raskošnim šumama, koje su nekad pri-padale kraljevskom lovnom području. Područje poput tog, bogatovisokim uzvisinama i dubokim zelenim udolinama, te rijekamaprepunim pastrva, moglo je ponuditi mnoštvo sadržaja svakometko uživa u lovu, ribolovu i ostalim sportskim aktivnostima. Go-lemo imanje lorda Westcliffa, u mjestu Stony Cross, poputdragulja se rasprostiralo usred riječne udoline okružene gustom,starom šumom. Budući da je Westcliff istinski uživao u lovu, austo i je bio i vrlo gostoljubiv domaćin, većinu vremena provodioje na svom hampshireskom imanju, često u društvu brojnihgostiju.

Ljudi su o njemu govorili kao o časnom čovjeku visokih mo-ralnih načela, što je, po svemu sudeći, bilo točno. Uz ime lordaWestcliffa nije se vezao nijedan skandal, a svatko tko ga je baremi površno poznavao znao je da prezire intrige i poročnoponašanje pripadnika londonskog društva. Iz tog razloga mnogovremena provodio je na selu, baveći se brojnim vlastelinskimdužnostima, a u Londonu se pojavljivao samo povremeno. Kaoposlovan čovjek s interesima u mnogim kompanijama, koji se,usto, bavio i politikom, takvo što ni uz najbolju volju nije mogaoizbjeći.

Annabelle je Westcliffa upoznala upravo u Stony Crossu, gdje

ju je njegova sestra jednom prigodom pozvala na vikend. Iako ni- i

je bio muškarac kojeg bi ijedna žena opisala kao izrazitonaočitog, bio je zgodan. Zahvaljujući učestalom bavljenjusportom bio je lijepo razvijen i mišićav, a doda li se tomu golemobogatstvo, titula lorda i činjenica da je bio vlasnik jednog odnajstarijih posjeda u Engleskoj, nije ni čudo što ga je svakaudavača smatrala vrhunskim ulovom. Naravno, ni Annabelle utome nije bila izuzetak. Čim su se upoznali počela je otvorenoflertovati s njime, no nažalost očeličen brojnim sličnimiskustvima, Westcliff je brzo prozreo njezine namjere. U tren jojje nalijepio etiketu žene kojoj je jedina namjera uloviti muža —što ju je prilično zapeklo, unatoč tome što je bilo savršeno točno.

Nakon tog ponižavajućeg neuspjeha, Annabelle se trudilaWestcliffa zaobilaziti u širokom luku. Ipak, to se nije odnosilo naledi Oliviju, Westcliffovu mlađu sestru koja joj je bila istinskidraga. Olivija je uistinu bila djevojka zlatna srca, no prošlost joj jenažalost bila ukaljana skandalom, zbog kojeg se gotovo potpunopovukla iz društva. Iz tog razloga, rijetko je dolazila u London, nozahvaljujući njezinoj ljubaznosti, Annabelle i Evie pozvane su uStony Cross, na tri tjedna uživanja u prirodi i društvu. Za gos-podu, to je u perspektivi značilo da će većinu vremena provesti ulovu na četveronošce, a za mlade dame, na dvonošce. Kako godbilo, sezona lova bila je otvorena.

Draga, od srca ti hvala što si nas pozvala - rekla je Annabelle,srdačno zagrlivši Oliviju čim je izašla iz kočije. — U Londonuvlada neopisivo mrtvilo, i sigurna sam da će nam boravak u pri-rodi nadasve goditi.

Ledi Oliviju nitko ne bi nazvao izrazito lijepom, no kada ju jeugledala, Annabelle se iznenadila kako dobro izgleda. Lice joj jebilo obasjano širokim osmijehom, oči su joj blistale i općenito jedjelovala znatno veselije i poletnije nego ikada. Budući da je

Annabelle od Lillian i Daisy saznala da se Olivija uskoro udaje zamladog američkog milijunaša, tome se nije bilo za čuditi,pogotovo zato što se, navodno, radilo o braku iz ljubavi. Doduše,Lillian je rekla kako njezin otac tvrdi da je lord Westcliff odobriotaj brak samo zato što će njime u perspektivi popriličnoprofitirati, s obzirom na poslovnu suradnju sa svojim budućimšogorom. Na temelju čega, najzad, nije bilo teško zaključiti da jegrofu, kao i većini drugih plemića, znatno više stalo do novcanego do ljubavi.

— Ne mogu ti opisati kako se veselim što ste došli — rekla jeOlivija, čvrsto stisnuvši obje Annabelline ruke. — Moj je brat upočetku mislio pozvati samo muškarce, naravno, zbog lova, nouvjerila sam ga da moramo pozvati i žene, ako ne želimo da sedvorac, za vrijeme njihova boravka u njemu pretvori u seoskukrčmu - objasnila je, i glasno se nasmijala. - Hajde, pođimounutra - veselo ih je pozvala. — Otpratit ću vas do vaših soba.

Podigavši rub haljine od ružičastog muslina, jedne od onihkoje joj je Lillian poklonila, Annabelle se, zajedno s majkom,uputila prema ulazu u dvorac. - Kako je tvoj brat? - upitala jeOliviju dok su se uspinjale stubama. — Nadam se da je dobro,kao i uvijek?

-Jest. Dobro je, no zadnje vrijeme previše se zamara planovimaza moje vjenčanje. Želi osobno organizirati sve do posljednjesitnice, a to je uistinu nepotrebno.

— Gospođice Olivia, sigurna sam kako to čini samo zato jervas želi usrećiti — rekla je Philippa.

— Bojim se da nije tako, gospođo Peyton — odvratila jeOlivija, kiselo se osmjehnuvši. — Tu se prije svega radi o njegovojneopisivoj potrebi da sve konce zadrži u svojim rukama.Uvjerenje da nitko ništa ne može napraviti tako dobro kako bi onto napravio. Unaprijed žalim jadnicu koju će oženiti, ne bude li

dovoljno tvrdoglava da mu se suprotstavi.Vidjevši kako ju je majka postrance pogledala, Annabelle je

diskretno odmahnula glavom, u želji da joj dade do znanja kakood toga nema ništa. Svakako ne, ako je riječ o njoj. No...

- Slučajno poznajem jednu upravo takvu djevojku — s osmije-lioinje izgovorila. — Amerikanka je, a osim što je tvrdoglava, pri-lično je lijepa i šarmantna.

Misliš li možda na jednu od kćeri gospodina Bowmana? —upitala je Olivia. — Upoznali smo se dok je jednom nakratkoboravio ovdje. Spomenuo je da ima dvije kćeri.

Jest, i obje su čarobne — odvratila je Annabelle. — Ako menepitaš, pravo su osvježenje za londonsko dekadentno društvo.

-Jedva čekam da ih upoznam — veselo je izjavila Olivia. — Bilobi krajnje vrijeme da se moj brat napokon oženi.

Prošavši kroz golemo predvorje, stubama su se uputile premasobama za goste, koje su se nalazile na drugom katu. Kratko za-stavši na odmorištu prvog kata, Olivia se zagledala u nekolikomuškaraca koji su se predvorjem uputili prema salonu. — Naža-lost, bojim se da ovdje nema puno neoženjenih plemića — reklaje — Ipak, nađe se poneki... primjerice, lord Kendall. Ako želiš,prvom prilikom rado ću te upoznati s njim.

- Hvala ti. To bi me uistinu veselilo.- Ipak, moram ti reći kako imam dojam da je prilično povučen.

Možda čak i bojažljiv — nastavila je Olivia. — Nisam sigurna dabi netko poput njega odgovarao živahnoj i energičnoj djevojcipoput tebe, Annabelle.

- Baš nasuprot — hitro je odvratila Annabelle. — Povučenostje kvaliteta koju izuzetno cijenim kod muškarca. Suzdržani muš-karci u pravilu su znatno pouzdaniji i dostojanstveniji. Ne volimnametljive i hvalisave tipove - objasnila je, pomislivši kako jeupravo savršeno opisala nekoga poput Simona Hunta. Ako se za

ikoga moglo reći da je pun sebe, bio je to on.Olivia je zaustila da odgovori, no vidjevši visokog muškarca

kako se predvorjem kreće prema izlazu, predomislila se. Ponačinu na koji je lijeno zastao kraj velikog prozora, rukuuguranih u džepove hlača, Annabelle je iste sekunde shvatila daje riječ o Amerikancu. Jedino se Amerikanac može tako opuštenokretati u otmjenom odijelu i pritom djelovati kao da se nalazinasred livade, a ne u nekakvom starom engleskom zamku. Usto,čim ga je ugledala, na Olivijinu licu pojavilo se izdajničkorumenilo. - Oprostite — u dahu je izgovorila. - Moj zaručnik...moram s njime hitno o nečemu porazgovarati - rekla je i pojurilaniz stube, preko ramena im dobacivši da je njihova soba nadrugom katu, peta po redu s desne strane hodnika.

Srećom, od nelagodna osjećaja kako su u tuđoj kući prepuštenesame sebi, spasila ih je domaćica. Spustivši se stubama s drugogkata, naletjela je na njih, pa preuzela vodstvo i povela ih donjihove sobe.

— Čini se da ću, što se Kendalla tiče, imati oštrukonkurenciju - promrmljala je Annabelle. — To me ni najmanjene oduševljava.

— Nije moguće da je on ovdje jedini neoženjeni plemić —glasom punim nevjerice rekla je Philippa. — Ne smijemozaboraviti lorda Westcliffa.

— Možeš ga slobodno zaboraviti - odvratila je Annabelle. -Nisam stekla dojam da sam ga bilo čime zadivila. Baš nasuprot.

— Ako je tako, očito nešto ne valja s njegovom sposobnošćuprosudbe.

Toplo se osmjehnuvši, Annabelle je posegnula za njezinom ru-kom i čvrsto ju stisnula. — Hvala ti majko. Ipak, bit će bolje da sepreusmjerim na metu koju mogu pogoditi.

Kako su gosti dolazili, tako su se i razilazili po svojim sobama,

u namjeri da se okupaju i presvuku za večeru i bal koji će se odr-žati nakon večere, pa u dvorcu nije vladala velika gužva. Skupinamladih dama koja se već spustila u salon, kratila je vrijemenajnovijim tračevima, a dio muškaraca povukao se u bibliotekupopiti čašicu brendija i popušiti cigaru. Nakon što je služavkazavršila s raspakiravanjem njihovih stvari, Philippa je odlučilamalo prileći. Soba koja im je dodijeljena bila je mala, ali vrlolijepo uređena, s francuskim tapetama na zidu i s velikimprozorom zastrtim baršunastim svjetloplavim zastorima.

Previše uzbuđena da bi mogla spavati, Annabelle je odmaklazastor i zagledala se u dvorište, pitajući se jesu li njezine tri prija-teljice već stigle. Vjerojatno jesu, zaključila je, no zacijelo se želeodmoriti nakon puta, pa nema smisla da ih pođe potražiti. Radijeće proći prošetati oko dvorca. Popodne je bilo lijepo i sunčano idoista bi bilo šteta provesti ga dosađujući se u sobi. Usto, šetnjaće joj koristiti za razgibavanje umornih udova nakon duge vožnjekočijom. Presvukavši se u plavu plisiranu haljinu od muslina,izašla je iz sobe.

Žureći prema stražnjem izlazu, mimoišla se s nekoliko služav-ki i i napokon se našla u suncem okupanom vrtu. Ugođaj je bioistinski čaroban. Svatko tko bi se našao ovdje, zacijelo bi pomislioda je ušao u neku daleku zemlju iz bajki. Šuma koja je okruživaliimanje bila je toliko stara i gusta, kao da se tu nalazi otpočetkavremena, a ogromni vrt, s malim gajevima, proplancima,ribnjacima i fontanama, izgledao je previše savršeno, da bi biostvaran. Bio je to vrt u kojem je svatko, ovisno o raspoloženju,mogao pronaći ono za čime bi mu srce tog trenutka žudjelo.Mjesto prepuno mira i spokoja, razigrano u raskoši boja irazulareno u svojoj ljepoti, no istodobno savršeno ukroćeno.Njegovan i nadasve dobro održavan vrt, u kojem nije bilo vlatitrave ili grančice koja bi stršila ometajući sklad.

Raspuštene kose, bez uobičajenih dodataka za popodnevnušetnju, poput šešira i rukavica, obuzeta iznenadnim naletomoptimizma, Annabelle je na trenutak zastala kako bi dubokoudahnula čist ladanjski zrak, pa obišla stražnju terasu išljunčanim puteljkom oivičenim gredicama makova i geranija,uputila se prema obližnjem gaju. Prošavši kraj gredica, nastavilaje koračati uz suhozid prekriven grmovima nježno ružičastih iblijedožutih ruža.

U namjeri da što duže uživa u njihovu opojnu mirisu, usporilaje korak i zagledala se u slamnati krov malog paviljona smje-štenog usred šumarka. Bilo je to mjesto gdje je šljunčani puteljakzavršavao. Prišavši paviljonu, na kamenom stolu koji je stajao usredini, ugledala je ostatke dvije rastopljene svijeće. Shvativšikako paviljon predstavlja savršeno mjesto za romantičnesastanke, sjetno se osmjehnula.

Rukom se oslonivši na drveni stup, zagledala se u pet debelihbijelih pataka, koje su se, bez imalo poštovanja prema tomromantičnom mjestu, jedna za drugom gegale prema obližnjemjezercu. Budući da se nisu nimalo obazirale na nju, bilo je očitoda su navikle na prisutnost ljudi u njihovom malom raju. Svakotoliko, poneka od njih, glasno bi zagakala pa ubrzala korak u željida što prije stigne do jezerca, što je s obzirom na njihove kratkenoge i pozamašan obujam djelovalo toliko komično, da jeAnnabelle i protiv svoje volje prasnula u glasan neobuzdansmijeh.

Začuvši zvuk nečijih koraka na pošljunčenom puteljku kojimse do paviljona moglo doći iz šume, shvatila je da joj se netkopribližava. Okrenuvši se, u sjeni gustih krošanja drveća ugledalaje siluetu visokog muškarca. Bilo je očito da se vraća iz šetnje šu-mom, a kada je podigao glavu i pogledao ju...

Annabelle se pretvorila u stup soli.

Simon Hunt, zapanjeno je pomislila. Nebesa, što on radi ovdje?Uvijek joj je djelovao poput gradskog čovjeka, nekoga tko se do-bro osjeća u prostoru omeđenom zidovima, utegnut u strogo ve-černje odijelo, s neizostavnim prslukom i kravatom. Naravno,bilo je to zato što ga je u pravilu viđala u večernjim satima, no sa-da, pri danjem svjetlu, Simon Hunt djelovao je posve drukčije.Njegova široka ramena, za koja je Annabelle često imala dojamkako su neprirodno sapeta klasičnim krojem smokinga, izgledalasu neusporedivo prirodnije u lovačkoj jakni od grubog sukna.Raskopčane košulje, preplanula lica i vrata, izgledao je kao da senalazi u svom prirodnom okolišu, svakako znatno prirodnijem oddvorana u kojima su se održavali balovi. Sunčeve zrake poigravalesu se u njegovoj tamnoj, pomalo raskuštranoj, ali urednopodšišanoj kosi, a crte njegova lica pri danjem svjetlu djelovale suznatno izražajnije i markantnije. Kad lepeza gustih crnihtrepavica na njegovim kapcima, i oblina njegove donje usnice nebi ublažila dojam, Annabelle bi to lice opisala kao od kamenaisklesano. Ovako, bilo je samo izrazito muževno.

U mrtvoj tišini smeteno su zurili jedno u drugo, kao da im jenetko upravo postavio pitanje na koje ni on ni ona ne znajuodgovor.

Moram priznati da je to vrlo lijepo zvučalo - napokon jeizgovorio Simon, prekinuvši nelagodnu tišinu.

Što? - upitala je Annabelle, čudeći se što je uspjela prozboritii riječ.Osjetivši čudan ubod na mjestu tik ispod rebara, koji nijebio neugodan nego jednostavno neobičan, nesvjesno je dlanompipnula trbuh.

Vaš smijeh — odvratio je, kratko se zagledavši u njezinuruku. - Nisam očekivao da ću vas ovdje vidjeti — dodao je,svrnuvši pogled na njezino lice. — Ali naravno, gdje biste drugdjebili? — ironično je upitao, i polako ju odmjerivši od glave do

pete, prišao kamenom stolu. — S obzirom na vašu situaciju, to jeposve logičan izbor.

Kakvu situaciju? - upitala je Annabelle, naglo se namrštivši.S obzirom na činjenicu da pokušavate uloviti muža –

razjasnio je stvar.Ne pokušavam nikoga »uloviti«, gospodine Hunt — oholo je

i odbrusila, pogledavši ga svisoka.— Nazvao bih to ribolovom — nastavio je. — Bacit ćetemamac i čekati da kakva neoprezna ribica zagrize udicu, a zatimćete ju hitro izvući na suho pa utrpati u svoj koš i dobro gazatvoriti poklopcem.— To vas ne bi trebalo ni najmanje zabrinjavati, gospodineHunt - Vi ste posljednji muškarac kojeg bih uvrstila na listu.— Kakvu listu? — začuđeno je upitao, a budući da se nijepotrudila odgovoriti, preostalo mu je da sam dokuči odgovor. —Ah. Dakle, načinili ste listu podobnih ženidbenih kandidata? - sosmijehom je upitao. — Pravo je olakšanje čuti da se potjeraneće odnositi na mene, s obzirom da sam pod svaku cijenuodlučio izbjeći zamke koje bi me odvele u bračni kavez. Ipak, nemogu odoljeti a da vas ne upitam... tko je na vrhu te liste?Nije rekla ni riječ. Pokušavajući prikriti nelagodu, sjela je na rubstola pa vrhovima noktiju odlijepila vosak s glatke, suncemugrijane površine stola.— Vjerojatno Westcliff— nagađao je Simon, pozorno se zagle-davši u nju.— Naravno da ne — odvratila je, tonom punim omalovažava-nja. — Ne bih se udala za njega ni da je jedini muškarac nasvijetu - dodala je, mijeseći vosak među prstima.Simon se ni uz najbolju volju nije mogao suzdržati da ne prasneu smijeh. — Ma hajde? — podsmješljivo je upitao. — Za grofa? Ito još imućnog poput njega? Nema toga što ne biste učinili da ga

se dočepate — rekao je, pa opušteno sjeo na susjedni rub stola.Iskosa ga pogledavši, Annabelle se naglo ukočila. U njegovojblizini ni uz najbolju volju nije se mogla opustiti. Kad bi seradilo o bilo kojem drugom muškarcu, vrijedilo bi nepisanopravilo da gospodin damu ni na koji način neće uvrijediti niriječju ni postupkom, niti ju dovesti u bilo kakvu neugodnusituaciju. Ipak, ako se radilo o Simonu Huntu, takvo jamstvobilo je upitno.— Što je vas dovelo ovamo? — upitala je.— Westcliff je inzistirao da dođem — odvratio je. — On i japrilično smo dobri prijatelji — nehajno je dodao.Annabelle se gotovo nasmijala. Bilo je uistinu teško zamisliti dabi Westcliff, nekoga poput Hunta, smatrao svojim dobrim pri-jateljem. - Nebesa, što bi vas dvojicu moglo povezivati? Nemateništa zajedničko — različiti ste kao noć i dan.— Zapravo, čini se da imamo mnogo toga zajedničkog. Obojicavolimo lov, a ispalo je i da gotovo jednako razmišljamo odruštvenim i socijalnim pitanjima. Za razliku od većine plemića,Westcliff je imao petlje osloboditi se okova koji aristokracijudrže zarobljenu u svom svijetu, onemogućavajući im da videsvijet oko sebe.— Nebesa — nasmijala se Annabelle. — Čini se da aristokratevidite kao zatvorenike.— U pravu ste, upravo tako ih vidim.— U tom slučaju, jedva čekam da se utamničim.— U to ni najmanje ne sumnjam — odvratio je.Ogorčena ironijom koju je začula u njegovu glasu, kratko ga jeošinula pogledom. — Ako toliko prezirete plemiće, zašto nepre-stano visite u njihovu društvu? — drsko je upitala.Sudeći po tome kako se nasmijao, nije ga uspjela podbosti. —Druženje s njima donosi mi izvjesne prednosti — mirno je

odvratio. — I ne radi se toliko o tome da ih prezirem, koliko otome da nimalo ne težim biti poput njih. Pretpostavljam da nistesvjesni da plemstvo — barem onakvo kakvo poznajemo —odumire.— Kako to mislite? — upitala je Annabelle, zapanjeno se zagle-davši u njega.— Mnogi od njih već su prilično osiromašili, bilo zaslugomvlastitog rastrošnog načina života ih razdiobom imanjasinovima. Uzme li se u obzir i obveza izdržavanja brojnerodbine, a u nekim slučajevima i nezakonite djece, postajesavršeno jasno da su im sredstva za život prilično ograničena.Usuđujem se tvrditi da je svaki plemić koji nema smisla zavođenje posla i oplođivanje svog imetka, unaprijed osuđen napropast. Jedino ljudi poput Westcliffa - koji se mogu suočiti spromjenama i primiti se posla — prebrodit će tu krizu.— Razumije se, uz vašu nesebičnu pomoć - rekla jeAnnabelle.— Tako je - samouvjereno je odvratio.Annabelle se morala nasmijati. Doista je bio neopisivo bahat. -Mogli biste se barem potruditi glumiti skromnost — rekla je,iskosa ga pogledavši. — U ime učtivosti, ako već ništa drugo.— Ne vjerujem u lažnu skromnost.— Možda bi vas ljudi više voljeli kad biste se tako ponašali.— Odnosi li se to i na vas?Nesvjesno, zabola je nokte u ružičastu grudicu voska u svojojruci, pa kratko pogledala Hunta, očekujući kako će na njegovulicu ugledati izraz poruge. Na njezino čuđenje, nije izgledao kaoda joj se želi narugati. Zapravo, djelovao je kao da ga njezinodgovor doista zanima. Osjetivši kako joj se licem razlijevaizdajničko rumenilo, hitro je pognula glavu. Njegov prodoranpogled doista ju je izluđivao. U njegovoj blizini osjećala se

onoliko ugodno koliko bi se osjećala u blizini nekog pirata,prividno mirnog, no vraški opasnog. Iako je savršeno opuštenosjedio, ruke oslonjene o stol, znala je da ga ne bi bilo mudropodcijeniti.— Vjerojatno sam odabrala pogrešan izraz, no recimo da bistemi bili simpatičniji kad biste se ponašali poput gospodina —rekla je, pa duboko udahnula pokušavajući se pribrati. Osjetivšikako joj se rumenilo proširilo već do korijena kose, poželjela jepropasti u zemlju od srama.— Što bih konkretno trebao učiniti?— Ah... za početak, mogli biste prestati svima govoriti sve štovam je na umu.— Nije li iskrenost vrlina?

Jest, ali... ne uvijek i ne u svim situacijama — rekla je i prije-korno ga pogledala kada se kratko nasmijao. — Usto, trebali bisteznati da se drži vulgarnim otvoreno govoriti o novcu, osobito uvišim društvenim krugovima — nastavila je. — Pristojni ljudi pre-tvaraju se kako ne mare za novac i pouzdano ne žele razgovaratikako su ga zaradili ni u što ga ulažu ili će ga uložiti, niti o bilo če-mu u vezi s tom, vama neobično dragom, temom.

Nikada neću shvatiti zašto je tema poput načina zarađivanjanovca ljudima toliko odbojna.

Možda zato što je u uskoj vezi s mnogim karakternim mana-ma... poput pohlepe, sebičnosti i lažljivosti.

Nemam nijednu od tih mana.Doista? — upitala je, ironično podigavši obrve.

Široko se osmjehnuvši, polako je odmahnuo glavom. — Kadbih bio pohlepan i sebičan, većinu zarade od svojih poslovazadržavao bih za sebe. No, svi ljudi koje sam ikada unajmio da zamene ubave određeni posao, mogu vam potvrditi kako su biliizdašno nagrađeni za svoj trud. Isto je i sa svim mojim radnicama

i zaposlenicima — nitko od njih ne može se požaliti da je lošeplaćen — rekao je, tonom kao da se takvo što samo po sebirazumije. — A što se tiče lažljivosti, nije li očito da imam upravosuprotan problem? Otvoren sam i istinoljubiv do te mjere, da seupravo moja iskrenost drži manom u uljuđenom društvu o kojemgovorite.

Shvativši kako se osmjehuje tom neodgojenom nitkovu, Anna-belle je naglo ustala i poravnala haljinu. — Nemam namjeru svama gubiti vrijeme i objašnjavati vam stvari koje očito odbijateshvatiti. Slobodno i dalje ostanite neuljudni. Najzad, to nije moj,nego vaš problem - u dahu je izgovorila.

- Ne bih to nazvao gubljenjem vremena — odvratio je, pa hitroustao i stao pred nju. - Mogu vam obećati da ću ozbiljno razmi-sliti o vašim riječima.

— Ne zamarajte se time — rekla je, kiselo se osmjehnuvši. —Bojim se da ste beznadan slučaj. Ukoliko nemate ništa protiv,rado bih nastavila šetnju. Želim vam ugodan ostatak popodneva,gospodine Hunt.

— Dopustite mi da vam pravim društvo — tiho je izgovorio.- Mogli biste me usput još nečemu podučiti. Potrudit ću se shva-titi poantu.

— Ne, nećete — kratko je odbrusila i okrenuvši mu leđazakoračila na pošljunčeni puteljak, više nego svjesna njegovaprodorna pogleda na leđima.

ŠESTO POGLAVLJE

Sišavši u salon, veliku prostoriju s puno stolova i stolica, u kojoj suse gosti redovito okupljali prije večere, Annabelle je najzad međuskupinom ljudi ugledala Lillian i Daisy.

Znala sam da će ti ta haljina stajati puno bolje nego meni —oduševljeno je rekla Lillian, i uhvativši ju za ruke, pogledompunim odobravanja odmjerila ju od glave do pete. — Ah, prava jemuka imati tako zanosnu prijateljicu. Teško mi je ne biti ljubo-morna na tebe.

U lepršavoj žutoj svilenoj haljini, s redovima valovitih naborakoji su u pravilnim razmacima bili podignuti i prišiveni za tkaninii sićušnim kiticama ljubičica, i podignute kose, ukosnicamapričvršćene u zamršeni splet uvojaka na zatiljku, Annabelle jedoista izgledala predivno. — Nemaš nikakva razloga bitiljubomorna na mene — s osmijehom je odvratila. — Puna sammana.

Doista? Kojih?- Teško da ću ih priznati, ako ih dosad sama nisi opazila —rekla je Annabelle, kratko se nasmijavši.

Za razliku od tebe, Lillian ne skriva svoje mane - izvijestila juje Daisy, dobacivši sestri nestašan pogled. — Štoviše, ponosi senjima.

- Istina — samodopadno je izjavila Lillian. — Nesnosne samnaravi. I psujem kao lučki radnik.

Nebesa, gdje si to naučila? — začuđeno je upitala Annabelle.- Kod naše bake — rekla je Daisy, prije nego što je Lillian stiglaodgovoriti. - Bila je pralja, a kako je živjela u blizini luke, većinanjezinih mušterija bili su mornari i lučki radnici. Od njih jeLillian naučila psovke od kojih bi ti se podigla kosa na glavi, kadbi ih čula.

Začuvši to, Annabelle se od srca nasmijala. Bez i trunkeprijetvornosti i vječno spremne na nestašluk, Lillian i Daisy bilesu jednostavno očaravajuće. Nikada dotad nije upoznala nikogpoput njih, no nažalost, bilo ih je teško zamisliti u braku s nekimjengleskim plemićem. Većina njih ženila se mirnim, podložnim isamozatajnim djevojkama besprijekorna vladanja, koje su uživotu imale samo jedan cilj — zadovoljiti i usrećiti supruga. Akobi se Amerikanke i udale za plemiće, morale bi u potpunostipromijeniti karakter, a to bi uistinu bila šteta. Usto, Annabelle jeiskreno dvojila da bi ih takav život usrećio.

Vidjevši kako je Evie, nesigurno i s oklijevanjem, ušla u salon,ohrabrujuće joj se osmjehnula. Sirota djevojka izgledala je poputpreplašenog miša koji se našao usred prostorije pune mačaka, nočim je ugledala Annabelle i Bowmanice, vidno se opustila iprošaputavši nekoliko riječi svojoj staroj mrzovoljnoj tetki,požurila prema njima.

— Ah, pa to je Evie — veselo je uzviknula Daisy i počela jojmahati, no Annabelle ju je hitro zgrabila za ruku. - Ne čini to -upozorila ju je. — Ljudi će se početi osvrtati da vide kome mašeš,a nađe li se Evie u središtu pozornosti, mogla bi se onesvijestiti od

srama.— U pravu si - rekla je Daisy, mangupski se osmjehnuvši. -

Prava sam divljakuša.—Jasno da nisi — hitro ju je razuvjerila Lillian.— O, hvala ti na komplimentu - iznenađeno je odvratila

Daisy, budući daje Lillian rijetko bila sklona ikome laskati.—Ja sam divljakuša, draga - rekla je Lillian. — Ti si u najboljem

slučaju poludivljakuša.Odoljevši želji da se nasmije, Annabelle je zagrlila Evie oko

struka. — Večeras predivno izgledaš, draga - rekla je, nježno joj seosmjehnuvši. Njezine bujne crvene kovrče bile su navrh glavepričvršćene ukosnicama urešenim biserima, a sa sićušnimpjegama raspršenim duž jagodica djelovalaje jednostavnoneodoljivo, kao da je ćudljiva priroda odlučila pokloniti joj tajmaleni dar, ne bi Ii istaknula njezinu ljepotu.

Kao da traži potporu u njezinu zagrljaju, Evie se još višestisnula uz Annabelle. — Tetka Florence kaže da iz... gledampoputbaklje — promrmljala je.

Teško da netko poput nje ima prava komentirati bilo čijiizgled podsmješljivo je izjavila Daisy. — Izgleda poput strašila.

Lakše malo, Daisy — oštro ju je upozorila Lillian. Uzdahnuvši,Annabelle je pomislila kako je uistinu tužno što vična tetka nalazitoliko užitka u sustavnom suzbijanju njezina samopouzdanja.Nakon što je Evie u ranom djetinjstvu ostala bez majke, otac jebrigu o njoj prepustio svojoj krutoj i uštogljenoj sestri, smatrajućikako će netko poput nje u žensko dijete najbolje usaditi visokemoralne vrijednosti. No izložena neprestanoj kritici iomalovažavanju, Evie se pretvorila u nesigurnu djevojku nesvjesnuvlastitih vrijednosti.

Zapravo, oduvijek sam mislila da izgleda poput vještice —rekla je Evie, sramežljivo se osmjehnuvši.

Htjela to ili ne, Annabelle se morala nasmijati. — Nego, je liitko od vas vidio lorda Kendalla? - trenutak je potom upitala. —Čini se da je on ovdje jedini neoženjeni muškarac koji imaplemićku titulu. Naravno, izuzev Westcliffa.

Nećeš ga se lako dočepati — komentirala je Lillian. — Svakaneudana djevojka bacit će oko na njega. Srećom, Daisy i ja smislilesmo plan. Uz malo lukavosti, Kendall bi mogao biti tvoj - znatnoje tiše dodala, uputivši joj zavjerenički pogled.—Jedva se usuđujem pitati — prošaputala je Annabelle. — Ipak,šio ste smislile?— Sve što trebaš, jest potruditi se dovesti ga u sablažnjivusituaciju. Nas tri tada ćemo »slučajno« naići, a nakon što vaszateknemo zajedno, morat će te zaprositi. Tvoja čast bit ćedovedena u pitanje, i nijedan pravi gospodin ne bi se iz togamogao izvući.- Briljantan plan, zar ne? — upitala je Daisy.Evie se, po svemu sudeći, nije bila sklona s time složiti. — Ali,takvo što se... ne priliči — rekla je, sumnjičavo se zagledavši uAnnabelle.— Čini se da nisam u situaciji razmišljati o tome što se priliči, ašto ne — odvratila je Annabelle. - Usto, nemam bolju ideju. A ti?Evie je niječno odmahnula glavom. - Ni ja - priznala je. — Nopitanje je, je... smo li doista toliko o... čajne da se moramo po...služiti takvim sredstvima da bi se udale?—Ja jesam — bez oklijevanja odvratila je Annabelle.— I nas dvije, također — s osmijehom je dodala Daisy.— Nisam si... gurna da bi tako olako trebalo od... baciti sveskrupule - dvojila je Evie, neodlučno ih pogledavši. — Pomisao

da se poslužim lu... kavošću da bih u... pecala muža...— Evie, oni očekuju biti upecanima — nestrpljivo ju je prekinulaLillian. — Tako je to s tim stvarima. Najsretniji su kad seproblem riješi sam od sebe. Nijedna djevojka ne može sidopustiti biti otvorena i iskrena prema muškarcu, jer tada nasnikada ne bi zaprosili. Previše se boje gubitka slobode.— Doista si nemilosrdna — rekla je Annabelle, napola ozbiljno,napola u šali. — Nisi im ostavila ni najmanje šanse.— Riječ je o nasljednoj osobini - s osmijehomje odvratila Lilli-an. — Bowmani nisu osobito milosrdni. A prema potrebi, umijubiti i đavolski prefrigani.Annabelle se kratko nasmijala, pa svrnula pogled na Evie, koja jeiz trenutka u trenutak izgledala sve zabrinutije. — Evie, cijelovrijeme trudila sam se doći do cilja ponašajući se u skladu smoralnim načelima — blago je izgovorila. — No, kao što znaš, tome nije nikamo odvelo. Sada sam posve spremna iskušatidrukčiji pristup. A ti?Evie je dugi trenutak šutjela, pa nevoljko kimnula.- Eto, to je već puno bolje — pohvalila ju je Annabelle, kratko

joj stisnuvši ruku.Malo zatim, u salon je ušao lord Westcliff i u skladu sa svojom

dominantnom prirodom, istog trenutka počeo muškarce i ženeslagati u parove, tako da nijedna dama ne bi u blagovaonicu ušlabez muške pratnje. Iako nije bio toliko naočit da bi zahvaljujućiizgledu privukao pozornost, svi pogledi bili su upereni u njega.Neki ljudi jednostavno imaju sposobnost ispuniti prostor svojomosobnošću, pomislila je Annabelle, zamišljeno ga promatrajući.Svrnuvši pogled na Amerikanke, vidjela je da su i one to opazile.

- Prilično je samouvjeren — suho je izjavila Lillian. — Pitam se,može li ga ikada išta izbaciti iz takta?

- Iskreno sumnjam u to — odvratila je Annabelle. — No, ako ida, voljela bih to vidjeti — dodala je, pa upitno pogledala Evie,koja joj je diskretno stisnula nadlakticu.

- Lord Ken... dall je onaj koji stoji u kutu.- Otkud znaš?- Tko bi dru... gi bio okružen s to... liko mladih dama?- U pravu si — složila se Annabelle. — Mora da je to on —

dodala je, zagledavši se u visokog muškaraca, opkoljenog sdesetak nasmiješenih djevojaka. Po načinu na koji ih je zbunjenopromatrao kroz stakla svojih naočala, William Kendall bio jeprilično iznenađen njihovom pozornošću. Uskog lica, svijetle kosei prilično žgoljav, nije djelovao nimalo muževno. No sada, nakraju sezone, to po svemu sudeći, nije bilo nimalo važno. Nemaprivlačnijeg muškarca od neoženjenog muškarca, i zahvaljujućitomu, iste one djevojke, koje ga od siječnja do lipnja nisu smatraleosobito poželjnim, odjednom su u njemu vidjele muškarca svogživota.

— Djeluje mi prilično bezazleno — zamišljeno je reklaAnnabelle]

— I plaho — nadovezala se Lillian. — Kada se upoznate,radije se pretvaraj kako si stidljiva i bespomoćna, u protivnom ćešga prepasti.

— Teško da ću uspjeti odglumiti da sam bespomoćna. To jeuistinu nespojivo sa mnom. No pokušat ću biti sramežljiva.Doduše, ne mogu obećati da će mi to i uspjeti.

— Mislim da ti neće biti osobito teško zainteresirati ga zasebe. Ljepša si i pametnija od svih ovih djevojka. Za razliku odnjih, vjerojatno bi se trebala pretvarati kako nisi zainteresirana zanjega. To bi moglo upaliti — rekla je Lillian. — Poslije večere, kadase svi ponovo nađemo ovdje, smislit ćemo način da te upoznamo s

njim.— Ah, kako... — započela je Annabelle, pa naglo zašutjela,

budući da je na suprotnom kraju salona ugledala Simona Hunta.Opušteno stojeći kraj jednog od stupova, kratio je vrijemerazgovorom s dvojicom muškaraca, no pritom je, kao i uvijek,zurio u nju, drskim otvorenim pogledom, istim onim od kojeg bise redovito naježila. Izgledao je poput mačka koji razmišlja bi li sebacio na miša, ili bi ga pustio da još malo uživa u iluziji kako ćeizmaći njegovim šapama. Bilo je savršeno jasno kako mu nijepromaklo njezino zanimanje za Kendalla, a iz nekog, njojnedokučivog razloga, činilo se da ga to neopisivo zabavlja.

Dovraga, pomislila je, prkosno okrenuvši glavu na drugu stranu,neće mu dopustiti da joj pokvari planove. - Znate li da je igospodin Hunt ovdje? — tiho je upitala, pogledom obuhvativšiprijateljice.

Sve tri zaprepašteno su ju pogledale, a Daisy se čak i osvrnula,pokušavajući ga pronaći među gomilom ljudi u salonu.

— Tvoj gospodin Hunt? — u dahu je upitala Lillian.— Nije moj! — pobunila se Annabelle, kratko zakolutavši

očima.— No da, tu je. Stoji preko puta nas. Slučajno smo se susrelidanas popodne, dok sam šetala vrtom — objasnila je. — Sigurnasam kako neće prezati ni pred čime, ne bi li me spriječio u namjerida se udam —rezignirano je dodala.

Bi li u... istinu mogao biti toliko sebičan? — u nevjericijeupitala Evie. — Najzad, ne želi te o... ženiti, nego pretvoriti u... u...

Izdržavanu ženu — završila je Annabelle. – I da, mogao bi bititoliko sebičan. Na glasuje kao čovjek koji će se bez imalo grižnjesavijesti poslužiti svim sredstvima kako bi dobio ono što želi.

Možda, ali tebe ipak neće dobiti — odlučno je odvratila Lillian

Nećemo mu to dopustiti. To ti mogu obećati.Gozba koja je uslijedila bila je uistinu veličanstvena. Jedno za

drugim, na tri duga stola u blagovaonici, neprestano su stizalazamamna jela posluženau srebrnim zdjelama i pliticama.Annabelle je jedva mogla vjerovati svoj toj raskoši, no gospodinkoji je sjedio s njezine lijeve strane, a koji je, kako je ubrzo saznala,bio župnik, i vidio je kako je to uobičajena praksa za stolomWestcliffovih. —Oduvijek su bili na glasu kao izuzetni domaćini — rekao je. — Amladi plemić po tome nije izuzetak.

Annabelle se s time morala složiti. Nije se mogla sjetiti kada jeposljednji put tako dobro jela. Osrednja ponuda na londonskimzabavama, ni po čemu se nije mogla usporediti s ovakvimgošćenjem, a proteklih nekoliko mjeseci ona i majka nisu si moglepriuštiti puno više od juhe, kruha i slanine, te pržene ribe ilikuhane ovčetine. Za promjenu, ovoga puta bila je i više negozadovoljna što ne sjedi uz briljantnog sugovornika, budući da sujoj dugi prekidi u razgovoru dopustili da se s užitkom posvetihrani. A uz količinu zamamnih jela koja su neprestano stizala nastol, nitko, srećom, ni uz najbolju volju nije mogao opaziti kakomlada dama ima izuzetno dobar apetit.

Prije svega, pojela je zdjelicu juhe s dodatkom šampanjca i Ca-memberta, pa božanstveni teleći odrezak u umaku od povrća,paribu pečenu u papirnatim zamotuljcima, koja je zamamnomirisala kad bi se papir razmotao... uz vruće krumpirićeprelivene maslacem, poslužene na listićima potočarke. I najzad,najčarobniju voćnu salatu koju je ikada okusila, načinjenu uizdubljenoj naranči.

Bila je toliko zaokupljena jelom da je tek oko sredine večeriopazila kako Simon Hunt sjedi nedaleko od lorda Westcliffa.

Popivši gutljaj vina, na dug se trenutak zagledala u njega. Uodjelu sa svilenim prslukom, izgledao je nadasve otmjeno.Njegovo preplanulo lice bilo je u oštrom kontrastu suškrobljenom bijelom košuljom, a kravata mu je, kao i uvijek,bila savršeno svezana. Kosa mu je uz pomoć pomade bila urednozaglađena... no jedan jogu- nast uvojak ipak mu je pao na čelo.Iako nije mogla dokučiti zašto, Annabelle je iznenada poželjelaodmaknuti ga.

Nije joj promaklo kako se žena, koja mu je sjedila s lijeva, boriza njegovu pozornost sa ženom koja mu je sjedila s desna. To junije osobito iznenadilo jer dotad se već u nekoliko navrata uvjerilakako ga žene drže vrlo privlačnim. A znala je i zašto. Naravno, izbog kombinacije njegova ubitačnog šarma, nadmene inteligencijei opakog izbora riječi. Hunt je djelovao poput muškarca koji jepostelju podijelio s mnogo žena, i koji točno zna što tamo trebačiniti. Annabelle je znala da bi ga takva reputacija trebala učinitimanje privlačnim, a ne obrnuto, no kako su stvari stajale, činilo seda katkad postoji velika razlika između onoga što netko zna ionoga što želi. I htjela to priznati ili ne, Simon Hunt bio je jedinimuškarac koji ju je ikada toliko fizički privukao.

Iako nije znala puno o tim stvarima, ponešto joj je ipak bilopoznato. Njezino oskudno znanje uglavnom se temeljilo nazaključcima izvedenim iz uvijenih razgovara o toj temi. Jedino štoje o tome znala iz osobnog iskustva, bilo je da ju nijedan odmladića koji ju je zadnje četiri godine poljubio, nije poljubioonako kao Simon Hunt.Iako se trudila, ni uz najbolju volju nije mogla zaboraviti tajpoljubac... način na koji je blago, a ipak zahtjevno zaposjeonjezine usnice, kao ni užitak koji je pritom prostrujao cijelimnjezinim tjelom. Više od svega voljela bi znati zašto s nikim

drugim nije osjetila takvo što, no nije imala koga pitati. Razgovor smajkom o stvarima poput tih, nije dolazio u obzir. U tom slučajumorala bi joj objasniti kako se to dogodilo. Naravno, posljednje štobi željela bilo je da majka sazna kako je dopustila nepoznatommuškarcu da kupi ulaznice za predstavu njoj i Jeremyju. S ostalimdjevojkama također nije mogla razgovarati o tome jer je bilosavršeno jasno kako one o ljubljenu ne znaju puno više od nje.

Odjednom, Hunt se zagledao u nju, dugim, intenzivnimpogledom. Pomisao da je vidio kako zuri u njega, prilično ju jeuznemirila. Iako su sjedili prilično daleko jedno od drugoga, krozzrak između njih prostrujao je neopisiv naboj. Činilo se da je Huntpotpuno opčaran onim što je vidio u njezinim očima. No, što bi tomoglo biti, Annabelle ni uz najbolju volju nije mogla dokučiti.Naglo porumenjevši, primorala se svrnuti pogled na umak odporiluka i vrganja upotpunjen naribanim bijelim tartufima, nasvom tanjuru.

Nakon večere, po ustaljenom običaju, dame su se povukle usalon, na razgovor uz šalicu čaja ili kave, a gospoda su ostala ublagovaonici, popiti čašu vina, prije nego što im se pridruže.Naravno, Annabelle je jedva čekala da se ponovo sastane sprijateljicama, pa su njih četiri hitro zaposjele jedan od manjihstolova u kutu, podalje od skupine žena koje su veselo čavrljalesjedeći uz kamin. —Jeste li saznale što o lordu Kendallu? —upitala je, čim su sjele, nadajući se da je neka od njih tijekomvečere možda načula poneki mali trač. - Je li možda zaljubljen? Iliosobito zainteresiran za neku od mladih dama?

- Čini se da ti je put, što se toga tiče, zasad otvoren - rekla jeLillian.

— Pitala sam majku što zna o njemu — hitro se ubacila Daisy.Rekla je da je prilično imućan i neopterećen dugovanjima.

— Otkud bi ona to mogla znati? — začudila se Annabelle.— Tražila je od našeg oca da se raspita o imovinskom stanju

svakog potencijalnog ženidbenog kandidata u Engleskoj. Našamajka bila bi najsretnija kad bismo se udale za nekog vojvodu.Titula koja jamči visok društveni položaj i gomila novca s našestrane, po njezinu mišljenju čine idealan spoj — objasnila je, pa sironičnim osmijehom potapšala sestru po ruci. — Pripadnicinjujorškog višeg staleža čak su u vezi s tim skovali šalu na računmoje sestre. Uzrečica, milijun onome tko oženi Lillian, postala je tolikopopularna, da je naša majka, dobrim dijelom zahvaljujući tom, itome sličnim podsmješljivim komentarima, došla do zaključkakako moramo otići iz Amerike, i muža potražiti među engleskimplemstvom. Iako meni to izgleda posve suludo, jednostavno zatošto englesko plemstvo na nas gleda kao na nekulturne, pretjeranoambiciozne divljake, jednako kao i pripadnici uglednih starihameričkih obitelji.

— Želiš li reći kako su u vezi s tim u krivu? — upitala jeLillian, kiselo se osmjehnuvši.

Daisy je zakolutala očima. — Nažalost, u pravu su — odvratilaje. — Srećom, otišli smo iz New Yorka prije nego što su stigli sko-vati šalu na moj račun.

—Ja jesam — rekla je Lillian. — Oženi Daisy i na gomilu novca lezi.Vidjevši kako ju je Daisy ošinula pogledom, široko se osmjeh-

nula. — Ne brini — nastavila je — prije ili poslije novac će pronaćiput kroz naizgled neprobojan oklop engleskog visokog društva,itako ćemo naposljetku postati suprugama lorda Zgubidana i lordaBesparića, i do kraja života s njima sretno živjeti u nekakvomdvorcu punom vraškog propuha.

Shvativši kako ni njihove šanse da se udaju iz ljubavi nisunimalo veće od njezinih, Annabelle im se sućutno osmjehnula. —

Dakle,vaša majka želi da se udate za plemića — rekla je. — A što o tomemisli vaš otac? Je li i njemu stalo do toga?

Prije nego što je Lillian ili Daisy stigla odgovoriti, Evie seispričala i udaljila, kazavši da mora poći napudrati nos. Kratko ki-mnuvši, ostale tri nastavile su razgovor. - Sve što našeg oca zanimajest zarađivanje novca - rekla je Lillian, slegnuvši ramenima.Brigu o svim ostalim stvarima prepustio je majci. Smatra da senjegova očinska dužnost svodi na plaćanje naših računa. Izuzevtoga ništa drugo vezano uz naše živote, ni najmanje ga ne zanima.Daisy je kratko kimnula, po čemu se moglo zaključiti kako se upotpunosti slaže s mišljenjem svoje sestre. - Mislim da je otaczadovoljan majčinim angažmanom oko naše udaje, jednostavnozato jer joj ne ostaje vremena da bi njemu visjela nad glavom —dodala je.

Nebesa — promrmljala je Annabelle. — Vaš otac plaća sve vašeračune? I ne prigovara vam zbog troškova?

Nikada - odvratila je Lillian, i glasno se nasmijala, vidjevši kakoAnnabelle u nevjerici odmahuje glavom. —Jezivo smo imućni Aimamo i tri starija brata — i nijedan od njih nije oženjen. Bi lirazmotrila mogućnost udaje za jednog od njih? Ako da, možemoti srediti putovanje brodom u New York.

Priznajem, dovela si me u iskušenje, ali mislim da ću ipakodbiti - odvratila je Annabelle. - Ne bih voljela živjeti u Americi.Radije bih se udala za nekog engleskog plemića, i ostala ovdje.

Uopće ne razumijem zašto je tako važno udati se za plemića.rezignirano je izjavila Daisy. — Kakav ti život neki plemić možepružiti? Ako mene pitaš, ne vidim nikakvo zadovoljstvo u životu unekom ogromnom hladnom dvorcu, gdje ćeš se vječno hrvati slošim vodovodnim instalacijama. Usto, udaja za plemića

podrazumijeva ponašanje u skladu s beskonačnim nizom zamornihpravila...- I pruža ti određeni društveni status - prekinula ju jeAnnabelle. — U Engleskoj, ljudi drže do plemstva. To znači dasu ti udajom za plemića sva vrata otvorena. Pozivat će te unajbolja društva, a tvoja djeca pohađat će najbolje škole. Time sedobiva ugled koji inače ni na koji način ne bi mogla dobiti.— Ipak, ne razumijem... — započelaje Daisy, pa zašutjela iupitnoj se zagledala u Evie, koja je, obraza rumenih oduzbuđenja, hitro sjela na rub stolice i povjerljivo se nagnulaprema Annabelle.— Mora... la sam požuriti nazad da ti kažem kako je napokonsam - uzbuđeno je prošaputala.— Tko? - šapatom je upitala Annabelle. — Tko je sam?— Lord Kendall! Sje... di na stražnjoj tera... si. I to potpunosam!— Možda čeka nekoga — dvojila je Lillian. — U tom slučaju,ne bi bilo osobito mudro da uletiš među njih, kao nosorog usredparenja.— Mogla bi se potruditi pronaći neku ljepšu poredbu, dragaprekorila ju je Annabelle.— Oprosti. Samo sam ti htjela savjetovati da pripaziš — reklaje Lillian, pokajnički se osmjehnuvši.— Znam — rekla je Annabelle i uzvratila joj osmijeh, pa ustalai odlučno poravnala nabore haljine. — Idem izvidjeti situaciju.Hvala na obavijesti, Evie.— Sretno — odvratila je Evie.— Držat ćemo ti palčeve — dobacila je Lillian, na što je Daisyhitro kimnula.Žureći prema terasi, Annabelle je bila potpuno svjesna kako je

upravo na putu da prekrši čitav niz društvenih pravila. Dama nebi nikada smjela samoinicijativno potražiti društvo nekoggospodina; jedino ako bi se slučajno susreli u prolazu ili ako bi usalonu stjecajem okolnosti sjedio do nje, mogla je s njimizmijeniti nekoliko riječi. Također, dama i gospodin nisu sesmjeli nasamo i sastajati, a jedino što se u tom smislu toleriralo,bilo je jahanje ili vožnja u otvorenoj kočiji. Ako bi djevojka,primjerice tijekom šetnje vrtom, naletjela na gospodina, moralase potruditi da situacija nikome ne izgleda sumnjivo.

Osim ako nije željela da situacija izgleda sumnjivo.Približivši se nizu širom otvorenih francuskih vrata kojima se

izlazilo na terasu, ugledala je svoju žrtvu. Još uvijek je sjedio sam,udobno zavaljen u stolici, nesumnjivo uživajući u trenutku preda-ha od uspaljenih mladih dama koje su ga proganjale.

Prošavši kroz najbliža vrata, stupila je na terasu pa dubokouzdahnula zrak ispunjen mirisom vrijeska i mirte. Izuzev umiru-jučeg šuma rijeke u daljini, vladala je potpuna tišina. Pognute gla-ve polako se uputila prema ogradi, prstima trljajući sljepoočnice,Kao da pokušava odagnati iznenadni napad glavobolje. Metar ilidva prije nego što je stigla do mjesta na kojem je lord Kendall sje-dio za malim okruglim stolom, podigla je pogled pa nagloustaknula, glumeći kako je zaprepaštena što ga vidi.

Ah, nisam znala da je netko tu — u dahu je izgovorila, i odjed-nom shvatila kako nije nimalo teško izigravati mladu damu obu-zetu nelagodom što se našla u nepriličnoj situaciji. Jer doista jebila mlada dama u nepriličnoj situaciji, a k tomu još i priličnonervozna, s obzirom na potrebu da ovu predstavu odigra kakotreba. Ne uspije li na njega ostaviti dobar dojam, slobodno gamože za sva vremena prekrižiti kao lovinu.

Kad je ustao i uljudno joj se naklonio, Annabelle je nekoliko

puta kratko trepnula, zaslijepljena odrazom baklji u staklu nje-govih naočala. Sudeći po tome kako mu je sako visio s ramena,bio je kost i koža. Iako je bio najmanje desetak centimetara viši odnje, a k tomu još i muškarac, Annabelle se ne bi začudila da sujednake težine. Izgledao je prilično napeto, poput jelena koji jenanjušio lovca, i sprema se na bijeg. Zureći u njega, shvatila je ka-ko ju muškarac poput njega, nimalo ne privlači. S druge strane,ni kuhana ovčetina nije ju osobito privlačila, no kada si gladan, ikada ti netko ponudi kuhanu ovčetinu, sigurno ju nećeš sprezirom odbiti.— Ne bojte se — mirno je odvratio. — Posve sam bezopasan.Ako već ništa drugo, barem zvuči kulturno, pomislila jeAnnabelle. Doduše, možda malo nadmeno, poput svihplemenitaša.— Vjerovat ću vam na riječ — odvratila je i široko mu seosmjehnula, a zatim se trgnula i prstima ponovo pritisnulasljepoočnice.— Oprostite mi što sam vas omela u trenutku kad očito želitebiti sami, gospodine. Željela sam udahnuti malo svježeg zraka —rekla je, pa duboko udahnula. Toliko duboko, da su joj grudizamalo ispale iz dekoltea. — Unutra je prilično vruće, a od sve tegužve i buke zaboljela me glava.Oprezno joj je prišao, pripremajući se daju pridrži, bude li seonesvijestila. - Mogu li vam nešto donijeti? - zabrinuto je upitao.I— Možda čašu vode?— Ne, hvala. Nekoliko trenutaka na svježem zraku bit će midovoljno da se oporavim — rekla je, i graciozno sjela u stolicukoju joj je istog trenutka ponudio. — Ipak... — započela je, iuputila mu kratak nesiguran pogled. — I vi i ja mogli bi se naći u

nezgodnoj situaciji ako nas netko ovdje zatekne, osobito zato štose ne poznajemo.Hitro se naklonio. —Ja sam lord William Kendall, gospođice...!— Annabelle Peyton — rekla je, pa svrnula pogled na susjednustolicu. — Molim vas, sjednite. Obećavam da vas neću zadržatidulje od minute ili dvije. Nužno mi je potrebno malo zraka, i čimse oporavim, vratit ću se u salon.— Nema potrebe za žurbom — odvratio je, pa sjeo. — Ostanitekoliko želite.To je zvučalo doista ohrabrujuće. Čini se da je Lillian bila u pravukad joj je savjetovala da izigrava sramežljivo i bespomoćnožensko stvorenje. A budući da je Kendall očito bio iscrpljen odgomile djevojaka koje su mu se nabacivale, uistinu bi bilo dobrokad bi se pretvarala kako ona jedina nije zainteresirana na njega.— Mislim da znam zašto ovdje sjedite sami — s osmijehom jeizgovorila.Sigurno pokušavate izbjeći društvo pretjerano revnih djevojaka.- Zapravo, moram priznati da ste djelomice u pravu — rekao je,iznenađeno ju pogledavši. — To je uistinu jedan od razloga mogpovlačenja u osamu. Nikad dosad, što se djevojaka tiče, nisam biometom takve srdačne pozornosti.- Pričekajte do kraja mjeseca, pa će postati toliko srdačne daćete ih morati štapom odguravati od sebe.- Želite li reći da su me naciljale kao bračnu metu? — suho jeupitao.- Nedostaje vam samo bijeli krug na leđima — našalila se. —Smijem li vas upitati koji je drugi razlog vašeg povlačenja naterasu?Vidjevši kako je slegnuo ramenima i prijateljski joj se osmjehnuo,Annabelle je bila i više nego zadovoljna. — Nažalost, slabo

podnosim alkohol. Morao sam pobjeći negdje gdje me neće stalnonutkati pićem, u protivnom bih dosad već bio mrtav pijan — sosmijehom je priznao.Annabelle nikad nije upoznala muškarca koji bi bio voljan pri-znati takvo što. Većina njih smatralaje kako sposobnošću ispijanjavelike količine alkoholnih pića dokazuju svoju muževnost. —Je livam zlo kada se napijete? — suosjećajno je upitala.- Toliko, da mi treba dva dana kako bih se oporavio. Govori sekako se podnošenje veće količine alkohola popravlja s praksom,no ja u tome ne vidim nikakva smisla. Postoji bezbroj načina dačovjek pametnije prekrati vrijeme.- Poput?Nakratko se zamislio, pa slegnuo ramenima. — Poput šetnjeprirodom. Ili čitanja dobre knjige — rekao je i ponovo joj se toploosmjehnuo. - Ili ugodnog razgovara, poput ovog kakav mi upravovodimo.

— I ja volim prošetati prirodom i pročitati dobru knjigu – sosmijehom je odvratila. — I provesti vrijeme u ugodnom čavrlja-nju sa simpatičnim ljudima.

— Doista? — upitao je, pa nakratko zašutio i nakrenuo glavu,kao da osluškuje šaputanje vjetra u granama drveća. — Znamnekoliko krasnih staza u okolici. Biste li mi se pridružili najutarnjoj šetnji? S vašom pratnjom, naravno.

Annabelle je zamalo poskočila od veselja. — To bi me uistinuveselilo — odvratila je, nadajući se da ne zvuči previše revno, -Ali... smijem li upitati... što ćemo s vašom pratnjom? — s oklije-vanjem je dodala.

Široko se osmjehnuo, otkrivajući red lijepih bijelih zuba. —Krenemo li dovoljno rano, mislim da bismo mogli izbjećiopasnost da nam se itko pridruži.

— Srećom, ranoranilac sam — rekla je, iako je to bila puka laž.- I obožavam duge šetnje.

— Bi li vam odgovaralo da se nađemo u šest ujutro?— Savršeno - odvratila je, pa hitro ustala. - Mislim da bih se

morala vratiti u salon. Ne mogu si dopustiti biti toliko odsutna. Usvakom slučaju, sada se znatno bolje osjećam. Hvala vam na pozi-vu, gospodine — rekla je, i uputila mu sasvim maleni zavodničkiosmijeh. – i na tome što ste sa mnom podijelili terasu — dodala jei hitro se okrenuvši, požurila prema vratima.

Na putu prema salonu, nakratko je zatvorila oči i s olakšanjemuzdahnula. Upoznavanje s lordom Kendallom prošlo je bolje negošto je očekivala. Nije ni sanjala da će ga tako lako i tako brzonavesti da joj predloži sastanak. Uz malo sreće i pomoći njezinihprijateljica, uskoro bi doista mogla upecati plemića. A nakon togaće se, napokon, sve vratiti u normalu.

SEDMO POGLAVLJE

Na povratku, Annabelle je opazila da se većina gostiju povukla usobe, no kada je po ulasku u salon ugledala prijateljice kako jučekaju, stojeći uza zid nedaleko vrata, istinski se razveselila.Vidjevši kako ju gledaju s izrazima lica punim napeta iščekivanja,široko se osmjehnula i predložila im da se sklone u nišu napočetku hodnika, u koji se ulazilo iz predvorja, tako da mogu namiru porazgovarati.

Dakle? — nestrpljivo je upitala Lillian.Sutra ću ujutro, u pratnji majke, poći s njim u jednu lijepu

dugu šetnju — rekla je Annabelle.Samo vi, i nitko drugi?Samo mi — potvrdila je Annabelle. — Zapravo, dogovorili

smo se naći rano ujutro, tako da izbjegnemo neželjeno društvočopora mladih dama.

U drukčijim okolnostima, sve tri glasno bi izrazileoduševljenje no kako to nije bilo moguće, izmijenile su zadovoljnepoglede. Jedino je Daisy kratko pljesnula rukama, no vidjevšisestrin prijekoran pogled, hitro se pribrala.

Kakav si do... dojam stekla o njemu? — upitala je Evie.Sramežljiv je, ali sve u svemu, prilično ugodan — odvratila je

Annabelle. — I čini se da ima smisla za humor, što me doistaiznenadilo. Tome se nisam usuđivala nadati.

A usto ima i sve zube — izjavila je Lillian. — Nije loše.Bila si u pravu kad si rekla da je plahe naravi i da bih trebala

pripaziti da ga ne prepadnem — nastavila je Annabelle. — Sigurna

sam kako ga odlučna i otvorena djevojka ne bi nimalo privukla,Blage je naravi i vrlo obazriv. Trudila sam se ostaviti dojam kakosam sramežljiva i bespomoćna, no iskreno rečeno, pomalo megrize savjest zbog te obmane.

— Sve žene tijekom udvaranja glume da su nešto što nisu. Apravo rečeno, i muškarci — rekla je Lillian, nehajno odmahnuvširukom. — I jedni i drugi pokušavaju prikriti svoje mane ipokazati se u najljepšem mogućem svjetlu. Zato i govorimo stvariza koje i mislimo da bi ih druga strana željela čuti. I pretvaramose da smo ugodne naravi i puni razumijevanja za sve i svakoga.Tek nakon vjenčanja, možemo se opustiti i biti kakvi jesmo.

— Ipak, rekla bih da se muškarci ni približno ne moraju toli-ko pretvarati - odvratila je Annabelle. — Ako je muškarac debeo,glup ili ima loše zube, svejedno je na cijeni kao potencijalnibračni kandidat, pod uvjetom da ima novca. Od žene se, u tomsmislu, očekuje da posjeduje znatno više kvaliteta.

— Zbog čega se još u... vijek nismo u... dale — rekla je Evie.— Sigurna sam da će se to uskoro promijeniti — odvratila je

Annabelle i toplo joj se osmjehnula, pokušavajući ju utješiti.Florence, Eviena tetka, prekinula ih je u razgovoru kad je

poput vještice uletjela među njih. U crnoj haljini i sive, naboranekože, suha kao prut, vječno obješenih usana i zlovoljna izrazalica, tako je upravo i izgledala. Bilo je uistinu teško pronaćiikakvu sličnost između nje, i lijepe plahe djevojke poput Evie. —Evangeline — oštro je promrsila pa pogledom punim zloćeošinula tri djevojke u društvu svoje nećakinje — upozorila sam teda ostaneš unutar dosega mog pogleda. Već punih deset minutaposvuda te tražim. Ne sjećam se da si me upitala za dopuštenjeda se ikamo povučeš s prijateljicama — rekla je i naglo seokrenuvši hodnikom, uputila se prema predvorju, prepustivši

Evie da trčkara za njom. Dostigavši: ju, djevojka se kratkoosvrnula i diskretno mahnula prijateljicama,no pozornom oku njezine tete, to, dakako, nije promaklo. —Krasno si društvo pronašla! — nastavila ju je ljutito koriti. — Odsvih djevojaka, sprijateljila si se upravo s ovima...

Koliko mi je poznato, njezini su prilično imućni — tiho jerekla Daisy, zamišljeno gledajući za njima. — No unatoč tome,Evie tvrdi da nisu sretni. Nitko od njih. Pitam se, kako je tomoguće?

Ne znam, ali vjerojatno ima istine u tome da nije sve u novcu.Tek u obilju čovjek shvati što mu sve nedostaje - s uzdahom jeodvratila Lillian i primila ju pod ruku. - Hajde, draga. Idemopotražiti majku prije nego što i ona digne buru oko našeg nestankarekla je, pa svrnula pogled na Annabelle. — Ideš li s nama?

Ne, hvala. Dogovorila sam se s majkom da ćemo se sastati krajstepenica.

U tom slučaju, požuri na spavanje, jer ujutro moraš rano ustati- rekla je Lillian, zabljesnuvši ju širokim osmijehom. - Imaj uvidu kako u vrijeme doručka očekujemo potpuni izvještaj o tvojojšetnji s Kendallom.

Naravno — poslušno je odvratila Annabelle, pa pričekala da seudalje, i zatim se polako uputila u predvorje. Stigavši do podnožjastepeništa, nije se osobito iznenadila kada je shvatila kako njezinamajka još uvijek nije izašla iz salona. Kao i uvijek, trebalo joj jebeskrajno dugo vremena da se oprosti s ostalim damama. Ipak,čekanje da se Philippa napokon pojavi, ovoga puta nije joj osobituteško palo, iz jednostavnog razloga što je bila previše zauzeta irazmišljanjem o Kendallu i planiranjem svojih budućih poteza.Naravno, morat će se potruditi biti neodoljivo zabavna išarmantna i svakako neusporedivo lepršavija i inteligentnija od

svih ostalih djevojka koje će ga proganjati tijekom iduća tri tjednaboravka na Westcliffovu imanju.Uspije li ga osvojiti, i ukoliko ju doista zaprosi, kakva ju budućnostčeka s muškarcem poput njega? Znala je da se nikada ne bi moglazaljubiti u nekoga poput lorda Kendalla. Ipak, ako se ikadavjenčaju, bit će mu iskrena i odana supruga. S vremenom će ga, naodređeni način, zacijelo čak i zavoljeti. Zašto i ne bi? Brižnog iugodnog muškarca poput njega ne bi bilo teško zavoljeti, makarkao prijatelja. Uz sve prednosti života u izobilju, to doista ne bibilo nimalo teško. Nikada više ne bi se morala brinuti što će jesti ikako će platiti nagomilane račune. Važnije od svega, Jeremyjevabudućnost bila bi osigurana, a njezina majka napokon bi se zauvi-jek riješila podlaca poput lorda Hodgehama.

Začuvši teške korake na stepenicama, s osmijehom se na licuokrenula... i istog trenutka ukočila se od zaprepaštenja.Hodgeham? Zaboga, to ne može biti istina!

Sišavši, zaustavio se kraj nje i kratko joj se naklonio, pazagledao u njezine oči, pogledom zmije koja promatra svojužrtvu. Iznenada, Annabelle je osjetila kako joj se želudacuskomešao, toliko da se uplašila da će povratiti.

Otkud on ovdje? I kako je moguće da ga dosad nije vidjela?Pomislivši kakav će šok njezina majka doživjeti kada ga ugleda,naglo je porumenjela od ljutnje. Hoće li ih taj odvratni, masni ismrdljivi stvor, koji se drsko naziva njihovim dobrotvorom i kojije njezinu majku primorao da mu se poda u zamjenu za sitniš,ikada pustiti na miru? Kako se usuđuje doći čak ovamo, da bi ih idalje bezočno mučio? Naravno, i predobro je znao da će svojimprisustvom, njoj i njezinoj majci do krajnosti zagorčati život. Jed-na njegova riječ o odnosu s Philippom bila je dovoljna da ihuništi. Koliko čovjek mora biti pokvaren da bi se naslađivaotuđom nevoljom i držao u šaci nekoga tko se našao u bezizlaznoj

situaciji?- O, gospođice Peyton — promrmljao je, sjajeći od zadovoljstva.

- Ne mogu pronaći riječi kojima bih izrazio veselje što ste upravovi prva osoba na koju sam imao sreće naletjeti.

Trudeći se potisnuti nelagodu, primorala se izdržati njegov po-gled. Iako je bila uvjerena da je uspjela dobro prikriti osjećaje,Hodgeham se podsmješljivo nacerio kad je u njezinim očima ugle-

dao bljesak straha. — Nakon naporna putovanja iz Londona, od-lučio sam večerati u svojoj sobi — nastavio je. — Žao mi je štoseranije nismo sreli, no idućih dana imat ćemo mnoštvo prilika zadruženje. Pretpostavljam da je i vaša draga majka ovdje?

Annabelle je od srca poželjela reći mu da nije. Srce joj je tolikosnažno lupalo, da je jedva uspijevala doći do daha. U takvomstanju bilo je uistinu teško staloženo razmišljati. - Ostavite ju namiru — naglo je izgovorila. — Držite se podalje od nje — dodalaje, čudeći se što je uspjela izgovoriti i riječ.

- Ah, gospođice Peyton, duša me boli zbog vašegneprijateljskog držanja. Najzad, ja sam jedini koji je ostao uz vas utrenutku kada su vam svi okrenuli leđa.

Bez riječi nastavila je ukočeno zuriti u njega, poput miša koji senašao pred opakom zmijurinom i svjestan je da nema kamopobjeći.

- Kakve li krasne podudarnosti što smo se svi našli ovdje — re-kao je i tiho se nasmijao, uslijed čega mu je perika skliznula načelo. — Sreća mi se očito odlučila nasmiješiti pruživši mi prilikuda se nađem u blizini prelijepe ženske osobe do koje mi je neiz-mjerno stalo.- Rekla sam vam da se držite podalje od moje majke. Između vasneće biti nikakve prilike ni za što — ljutito je odbrusila Annabelle.- Upozoravam vas, gospodine, budete li nas na bilo koji načinuznemirivali...

- Draga moja, zar ste pomislili kako sam govorio o vašoj majci?Uistinu ste skromni. Mislio sam na vas, Annabelle. Već dugo vamse divim. Zapravo, točnije bi bilo reći da žudim za vama. Čini seda je sudbina najzad odlučila pružiti nam priliku da se boljeupoznamo.

- Radije bih ušla u vučju jazbinu nego u vašu postelju — lede-nim je tonom odvratila, drhteći od navale bijesa i prezira.

- Naravno, očekivao sam otpor — rekao je, nadmeno seosmjeh- nuvši. — Cure poput tebe uvijek u početku pružajuotpor. No po- stupno ćeš popustiti... zato jer ćeš shvatiti da je takonajbolje za sve,zato jer ćeš biti dovoljno mudra i pametna dashvatiš prednosti mog prijateljstva. Mogu biti dragocjen prijatelj,draga moja. Ako me usrećiš, velikodušno ću te nagraditi.

Pokušavajući smisliti čime bi ga se jednom za svagda riješila iprimorala ga da se prestane nadati kako će ikada postatinjegovom ljubavnicom, shvatila je kako je spoznaja da je stupiona tuđi teritorij, vjerojatno jedino pred čime bi ustuknuo. -Mislite li da mi je vaše takozvano prijateljstvo uistinu potrebno?— upitala je i prezirno se osmjehnula. - Ako je tako, ljuto sevarate. Već imam zaštitnika, i to znatno velikodušnijeg i moćnijegod vas. Stoga vam savjetujem da se držite podalje od mene. I odmoje majke,« također. U protivnom biste mogli požaliti.

Niz emocija preletio je njegovim licem, prvo nevjerica, pasrdžba, pa napokon sumnja. — Tko je on? — upitao je, podozrivose zagledavši u nju.

— Zašto bih vam rekla? — ledenim je osmijehom odvratila.— Pokušajte sami dokučiti, ako možete.

— Lažljiva mala kujo! Misliš li da sam ti povjerovao?— Mislite što god želite — promrsila je.Nekoliko trenutaka zurio je u nju, kao da razmišlja bi li ju zgra-

bio za vrat i primorao ju da mu kaže istinu. Najzad je odustao idrsko ju odmjerio od glave do pete. — Nisam završio s tobom-srdito je promrmljao, unijevši joj se u lice. — Ni približno —dodao je i naglo se udaljio, prepustivši joj da zuri za njim.

Nekoliko trenutaka Annabelle se nije mogla ni pomaknuti.Postupno, njezina je ljutnja iščeznula, ali ne i strah. Bila je dokostiju prestravljena. Hoće li se Hodgeham, nakon onoga što ječuo, držati podalje od nje? Možda i hoće, no samo privremeno.Narednih dana pratit će svaki njezin pokret, a dođe li dozaključka da je lagala nastavit će sa svojim prijetnjama iucjenama. Naravno, smatrao je kako je vrijeme na njegovoj strani,no ako je računao s time da će izgubiti živce i postati njegovomljubavnicom, prevario se. To se neće dogoditi. Također, što godrekao ili učinio, neće mu dopustiti da nastavi iskorištavati njezinumajku. Jer, to bi ju uistinu dotuklo. Najgore od svega bilo je to,što ni uz najbolju volju nije vidjela izlaz iz noćne more u kojoj sezatekla. Sve što je znala bilo je da neće popustiti podHodgehamovim prijetnjama, čak ni ako time uništi i svoje šanseza udaju. No što nakon toga? Pritisnuta teškim mislima nije niopazila kako joj se netko približava, pa se gotovo onesvijestila odstraha kad je iza leđa začula tihi muški glas.

Zanimljivo. Oko čega ste se vi i lord Hodgeham prepirali?Naglo se okrenuvši, našla se oči u oči sa Simonom Huntom, pa

hitro ustuknula korak unazad. Uistinu je mrzila kad bi joj senetko prikradao s leđa i prepao ju. Osobito ako se radilo o Huntu.

Ovako visok i jak, širokih ramena, djelovao joj je znatno opasnijeod Hodgehama.

Što ste, točno, čuli? — uplašeno je upitala. — Vjerojatno stenešto krivo shvatili - dodala je, i istog trenutka samu sebe proklelazbog potrebe da se opravda.

Nisam ništa čuo — glatko je odvratio. — No vidio sam izrazvašeg lica dok ste razgovarah s njim. Djelovali ste prilično uzne-mireno.

Prevarili ste se. Nisam bila nimalo uznemirena.Odlučno je odmahnuo glavom, pa na njezino zaprepaštenje, vr-hom kažiprsta pomilovao njezinu nadlakticu. — Kad god se uzne-mirite, naježite se — mirno je odvratio.

Kratko zadrhtavši od njegova dodira, Annabelle je ponovoustuknula korak unazad. No to što je rekao, bilo je točno. Kad godbi se uzrujala, naježila bi se.

—Jeste li u kakvoj nevolji, Annabelle? — blago je upitao.Zvučao je kao da mu ju stalo... štoviše, kao da joj želi pomoći, i

to ju je razljutilo. Nije imao prava ponašati se prema njoj poputprijatelja, ne kad su joj njegove prave namjere bile itekako dobropoznate.

— Bili biste oduševljeni kad biste čuli da jesam, zar ne? —ljutito je odvratila. — Jer tada biste mi mogli ponuditi pomoć i nataj način učiniti me svojim dužnikom. Ni najmanje ne dvojimkakvu biste protuuslugu očekivali.

— Dakle, ipak ste u nevolji — zaključio je. — Što moguučiniti za vas?

— Ništa — odbrusila je. — Ne trebam ništa od vas. I nezovite me imenom. Otkud vam pravo da mi se tako obraćate?Pripazite da se to više ne ponovi. Zapravo... bit će najbolje da mise ubuduće uopće ne obraćate — u dahu je izgovorila i znajući daviše ni trenutka neće moći izdržati njegov prodoran pogled,uputila se prema salonu. — Oprostite — preko ramena mu jedobacila — moram poći potražiti svoju majku.

Sjedeći u stolici kraj malog antiknog stola u kutu njihove sobe,Philippaje zurila u kćer, lica siva poput pepela. Na putu do sobe,

Annabelle joj je rekla dobru vijest, odnosno, da ju je lord Kendallpozvao na šetnju, a što se tiče loše, odlučila je pričekati da senađu iza čvrsto zatvorenih vrata. Činilo se da njezinoj majci trebacijela vječnost kako bi probavila činjenicu da je muškarac kojeg jenadasve prezirala, ovdje. Na trenutak, Annabelle je bila sigurnada će briznuti u plač, pa se istinski iznenadila kada je Philippapolako odmahnula glavom i umorno se osmjehnula. Bio je toosmijeh kakav nikad dotad nije vidjela na njezinu licu, pungorčine i ironije, kao da smatra kako nema nikakva smisla boritise protiv neizbježnog, jer što god učinile, okrutna sudbinapobrinut će se pomrsiti im planove.Hoćemo li otići odavde? — tiho je upitala Annabelle. — Akoželiš, možemo odmah krenuti.Dugu minutu pitanje je ostalo visjeti u zraku, prije nego što jePhilippa ponovo odmahnula glavom. — Odemo li, možemo se ioprostiti s nadom da ćeš se udati - rekla je, pa duboko uzdahnula.Ostat ćemo. Što bismo drugo? Ostat ćemo, i potruditi se nekakoprovući kroz sve to. Neću dopustiti Hodgehamu da uništi tvoješanse za udaju, osobito sada kad te lord Kendall pozvao u šetnju.- Ipak, jasno ti je da nas neće pustiti na miru — ustrajala jeAnnabelle. — Ostanemo li ovdje, život će nam se pretvoriti unoćnu moru.Visoko podignutih obrva, Phillippa se, naizgled začuđeno, za-gledala u nju. No kada se ponovo umorno osmjehnula, Annabelleje shvatila da se u pozadini njezina čuđenja skriva ista gorkaironija. — Draga moja, ako se vratiš kući nezaručena, tek tada ćešshvatiti što je noćna mora — tiho je odvratila.

OSMO POGLAVLJE

Pritisnuta brigama, Annabelle je spavala jedva dva, uvrh glave trisata. Ujutro, kada je ustala i pogledala se u zrcalo, ostala jezaprepaštena onim što je u njemu vidjela. Lice joj je bilo blijedo ipodbuhlo, a ispod očiju imala je tamne podočnjake. – Do vraga— promrmljala je, pa namočila ubrus u ledenu vodu i njimeprekrila lice. - Ne mogu se ovakva pojaviti pred njim. Izgledamkao stogodišnjakinja.

- Što si rekla, draga? - pospano je upitala Philippa, pa navuklana sebe stari kućni ogrtač.

- Ništa, majko. Pričam sama sa sobom — odvratila je Annabe-lle, trljajući lice ubrusom, u namjeri da vrati ponešto boje u svojeblijede obraze. - Loše sam spavala, a bojim se da se to i vidi.

Prišavši joj, Philippa se pozorno zagledala u nju. — Istina,izgledaš prilično neispavano — složila se. — Zamolit ću služavkuda nam donese malo čaja.

- Radije joj kaži da nam donese čitav lonac - odvratila jeAnnabelle, namršteno promatrajući svoj odraz u zrcalu. — Amožda i dva — dodala je.

Philippa se suosjećajno osmjehnula, pa otvorila ormar. — Štoćemo obući za šetnju? — zamišljeno je upitala.

- Šumski put vjerojatno će mjestimice biti blatnjav, pa jenajbolje da idemo u starim haljinama - rekla je Annabelle, paodložila ubrus na rub umivaonika. — No ako se zaogrnemo sdvije lijepe marame, neće se vidjeti da su stare.

Popivši šalicu vrućeg čaja i pojevši nekoliko zalogaja tosta,Annabelle je obukla haljinu bež boje, pa preko ramena prebaciliplavu svilenu maramu i svezala ju na prsima, tako da pokrijeIskrzan rub dekoltea. Na glavu je stavila šeširić boje pijeskaurešen tamnoplavom vrpcom, jedan od onih koje je dobila odBowmanica, a nakon što se kritički pogledala u zrcalu, zaključilaje da je rezultat posve zadovoljavajući.Široko zijevnuvši, uputila se s majkom kroz puste hodnike premastražnjoj terasi, gdje su odmah po izlasku ugledale nekolikomuškaraca kako doručkuju sjedeći za jednim od stolova. Sudećipo štapovima za pecanje i koševima za ribu odloženim uz ogradu,odlučili su poći u ranojutarnji ribolov. Iako se u to doba dana nebi očekivalo čuti puno više od cvrkuta ptica u granama drveća naterasi je vladao neuobičajen žamor.

Nebesa — zaprepašteno je prošaputala Philippa, a slijedećinjezin pogled, Annabelle je u kutu terase ugledala skupinunadasve veselih i uzbuđenih mladih dama. Glasno se smijući,tijesno su okružile nešto... ili nekoga? O kome god da se radilo,nije imao šanse izvući se iz njihova čvrsta obruča. — Što izvode?— u nevjerici je upitala Phillipa. - Ne bih očekivala da ću ih ovdjevidjeti, zbog čega su tako rano ustale?- Čini se da su i one pošle u ranojutarnji lov — s uzdahom jeodgovorila Annabelle. - Koji se, po svemu sudeći, pokazaouspješnim.

Ne misliš valjda da su... zarobile sirotog lorda Kendalla? —zgranuto je upitala Philippa.

Annabelle je kimnula. — I po svemu sudeći, spremaju seraščerupati ga.

Ali... ali, dogovorio se ujutro naći s tobom, a ne s njima — pobunila se Philippa. - Osim mene, niste trebali imati nikakvudrugu pratnju!

Vidjevši kako su se djevojke, čim su ju opazile, još jače zbile

oko Kendalla, Annabelle je u nevjerici odmahnula glavom. Ili jelord bio dovoljno glup da nekome povjeri svoje planove, ili je či-njenica da se sezona lova na muža bliži kraju pomutila djevojačkeumove do te mjere, da su danju i noću odlučile logorovati predvratima njegove sobe.

— Hajde, idi tamo i pokušaj privući njegovu pozornost —nestrpljivo je izjavila Philippa. — Ne možeš tu dovijeka stajati.

— Hm, to mi baš ne izgleda kao osobito mudra zamisao —dvojila je Annabelle. — Neke od njih djeluju mi priličnoratoborno, Ne bih željela uokolo šetati s modricom na oku.

Odjednom, na vlastito čuđenje, ugledala je Simona Hunta kakosa šalicom kave u ruci izlazi na terasu. Poput drugih muškaraca,na sebi je imao lovački kaputić i hlače od grubog platna. Staralanena košulja bila mu je raskopčana na vratu, a kada se nehajnonaslonio na ogradu, pa srknuo gutljaj kave i sa širokim seosmijhom zagledao u sirotog Kendalla okruženog skupinompomalinitalih žena, postalo je očito da se odlično zabavlja.

Prije no što je uopće shvatila što čini, Annabelle se zatekla kakotakođer hoda prema ogradi. Zaustavivši se metar dalje od Hunta,dlanovima se oslonila na ogradu i zagledala se u maglom obavi-jene krošnje drveća.

— Nije li to uistinu komično? — upitao je Hunt, prigušeno senasmijavši.

Iznervirana njegovom samodopadnošću, Annabelle ga je iskosaošinula pogledom. — Doista nije lijepo što se smijete na računlorda Kendalla — promrmljala je. - On nije jedini neoženjenimuškarac ovdje. Uskoro bi i vas mogla zateći slična sudbina.

— O ne, ne bi — odvratio je, pa mirno srknuo gutljaj kave. -ja nisam plemić, a usto, ne djelujem poput muškarca kojeg je lakosmotati. No, kad već razgovaramo o bračnim aranžmanima...započeo je, pa nakratko zašutio i pozorno se zagledao u nju. —Razumijem vašu situaciju, no unatoč tomu, bilo bi bolje da

odustanete od vaših planova s Kendallom.— Moju situaciju — uvrijeđeno je ponovila Annabelle. — Što

bi to trebalo značiti, gospodine Hunt?Ah, jasno mi je da želite proći najbolje što možete — blago je

uzvratio. — Ipak, kanite se Kendalla. On nije muškarac za vas. Vašbrak bio bi katastrofa.

Na temelju čega ste to zaključili? — upitala je, iznenađeno gapogledavši.

Zato jer je on predobar za nekog poput vas — s osmijehom jeodvratio. — Nisam vas kanio uvrijediti — hitro je dodao, vidjevšinjezin pogled. — Ne radi se o tome da ste vi loši, no nipošto vasne bih nazvao blagom i umiljatom ženicom. Vi ste više... poputdivlje mačke, a to je tip žene koji bi zacijelo više odgovarao meni,nego Kendallu. Njemu treba znatno pitomija žena od vas. S vamane bi mogao biti sretan, kao ni vi s njim.

Budući da nikad u životu nije nikoga udarila, Annabelle jeostala prilično zatečena željom da mu raspali jedan pošteni šamar,ne bi li mu njime skinula taj nadmeni osmijeh s lica. Ipak, bio jeupravu, i zato mu nije mogla zamjeriti na iskrenosti. I sama jepredobro znala da je Kendall previše pitom za nju. Njoj bi uistinuznatno odgovarao netko tko ne bi bio toliko mlak i povodljiv. Sve-jedno, Simon Hunt nije imao nikakva prava držati joj predavanjao izboru bračnog partnera. Nije joj ponudio brak, kao ni bilo tkodrugi,stoga, bilo bi mu pametnije da drži jezik za zubima.

Gospodine Hunt — otrovnim je tonom započela — ako uisti-nu tako mislite, možda biste...Dobro jutro, gospođice Peyton — malaksalo je izgovorio lordKendall , zastavši kraj njih. — Čini se da vi i ja nismo jedini rano-ranioci — rekao je, pa nesigurno pročistio grlo i plašljivo pogledaodjevojke koje su, ni metar iza njegovih leđa, poput ptica grabljivicamirno promatrale svaki njegov pokret. — Mlade dame rado binam se pridružile u šetnji — objasnio je, pa drhtavim prstima

smeteno popravio kravatu i poravnao naočale. — Bismo li pošli?Dug je trenutak Annabelle oklijevala s odgovorom. Šetnja sKendallom u pratnji jata brbljavih svraka, koje im neće dopustilida na miru izmijene i riječ, a kamoli da i na trenutak ostanu sami,bila je daleko od onoga što je očekivala. Ipak, nije si mogla dopu-stiti odbiti ga... muškarca plahog poput njega čak i najpažljivijeizrečeno odbijanje najvjerojatnije bi obeshrabrilo do te mjere, dase nikada više ne bi usudio zakazati joj sastanak.

— Drage volje, gospodine—odvratila je i široko mu seosmjehnula,

— Izvrsno — s vidnim je olakšanjem izjavio. — Rado ću vasupoznati s vrstama flore i faune tipičnim za ovaj predio.Amaterski se bavim botanikom, a ni zoologija mi nije strana.

— Ah, ja jednostavno obožavam biljke — uzviknula je jednaod gusaka iza njegovih leđa. — Ne postoji biljka koju nesmatram apsolutno čarobnom.

— Svijet bi definitivno bio pust bez njih—oduševljeno je dodaladruga.

—Jedva čekam da nam lord objasni razliku između flore i faune.— rekla je treća, što je naišlo na sveopće odobravanje. Bilo jeočito da djevojke nestrpljivo čekaju da lord Kendall napokonkrene, I shvativši kako njezina kći nema namjeru prozboriti niriječ, Philippa je stvar uzela u svoje ruke. — Moja je kći još odmalih nogu pokazivala istinsko zanimanje za prirodu, no previšeje sramežljiva da bi vam to rekla — izvijestila ga je.

— Onda... idemo li? — upitao je lord Kendall, plahopogledavši Annabelle, ali prije nego što je stigla odgovoriti, dvijenajsmjelije djevojke uhvatile su ga za ruke i odlučno ga povukleprema stubama kojima se silazilo u vrt. — Gospođice Peyton? —promuca je i uputivši joj kratak bespomoćan pogled, pokušaostati i pričekati ju, što se, dakako, pokazalo neizvedivim, jer jato

nadobudnih udavača jednostavno ga je odvuklo niz stube.— Dolazim — viknula je Annabelle, iako je sumnjala da ju je

čuo, pa duboko uzdahnula i polako krenula za njima.Spustivši šalicu na najbliži stol, Simon Hunt zamolio je jednogod slugu da njegov pribor za pecanje odnese nazad u njegovu so-bu, pa bez žurbe pošao za Annabelle.

Što izvodite? — zapanjeno je upitala, čim ju je dostigao.Idem s vama — nehajno je odvratio. — Odlučio sam propustiti

ribolov u korist predstojeće predstave. Bit će uistinu zanimljivovidjeti kako ćete se dočepati svoje lovine u ovakvoj konkurenciji.Isto, moje znanje o flori i fauni prilično je oskudno. Možda naučimnešto korisno.Pregrizavši jezik, Annabelle se šutke nastavila vući za Kendallom injegovom svitom. Prošavši kroz vrt, uputili su se u šumuputeljkom nadsvođenim krošnjama visokih bukvi i hrastova.Pojedina stabla bila su prekrivena lišajevima, a gusti grmovi pa-prati izrasli iz vlažna mirisna tla, bili su okruženi debelim slojemmahovine. U drukčijim okolnostima Annabelle bi doista uživala utom čarobnom ugođaju, no budući da joj je sudbina, umjestopoželjnog, namijenila društvo nepoželjnog muškarca, kamenaizraza lica hodala je uz Simona Hunta, sve do trenutka kada seskupina ispred njih zaustavila, zbog srušenog stabla koje im jepripriječilo daljnje napredovanje. Zapravo, stabalca, jer deblo jed-va da je bilo deblje od ženske nadlaktice. Ipak, ispalo je da nijednaod djevojaka ne može svladati tu prepreku bez Kendallovepomoći. Gore od svega, svaka iduća kojoj bi lord pružio ruku,činila se sve nemoćnijom, pa je posljednju doslovce morao podići iprebaciti ju na drugu stranu. Naravno, pretvarajući se da je dokostiju prestrašena, ovila mu je ruke oko vrata i čvrsto se stisnulauz njega.

Annabelle je, naravno, ignorirala Simonovu ispruženu ruku,

i bez riječi prekoračila stabalce. Postrance ju pogledavši, Hunt seširoko osmjehnuo. — Mislio sam da ćete se dosad već probiti uprve redove — rekao je.Nemam namjeru gubiti vrijeme i energiju na nadmetanje skokošima. Radije ću pričekati pravu priliku da svrnem Kendallovupozornost na sebe.— Ah, to ste već dobili. Morao bi biti slijep da vas ne zapazi.No pitanje je, kako ga mislite navesti da vas zaprosi, kad vamtakve što, koliko mi je poznato, dosad nije uspjelo ni s kimdrugim?— Ovoga puta imam plan - suho je odvratila.— Kakav?— Zar doista očekujete da vam to kažem?—podrugljivo jeupitala— Nadam se da ćete se ovoga puta poslužiti nekom opakomlukavštinom — s uzdahom je odvratio. — To što ste se dosadponašali poput uzorite mlade dame nije vam osobito pomoglo.— To je samo zato što nemam miraz — odbrusila je. — Uprotivnom bih se već odavno udala.—Ja imam novca — hladnokrvno je izjavio. — Koliko vam treba?— Budući da nisam ni u najmanjoj dvojbi što biste tražili zaprotuuslugu, možete biti sigurni da bih prije umrla nego od vasuzela i novčića — ironično je odvratila.Odmaknuvši tanku granu koja im je pripriječila put, pričekao jeda Annabelle prođe ispod nje. — Lijepo je čuti kako neovisno osituaciji u kojoj se nalazite, ne biste pristali uzeti novac od nekogmuškarca — rekao je. — Drago mi je što glasine koje kruže ovama nisu istinite.— Glasine? — upitala je Annabelle, pa naglo zastala i pozornose zagledala u njega. - Kakve glasine? Što bi itko mogao reći omeni?

Šutke se zagledao u nju, čekajući da sama zaključi o čemu jeriječ.—Je li moguće da ljudi pričaju kako me netko... izdržava? - nagloje upitala, i istog trenutka shvatila kako je to itekako moguće.Ako je Hodgeham nekome nešto natuknuo u tom smislu.Pozorno ju promatrajući, Hunt je opazio kako je njezinim licempreletio niz emocija... poput mržnje, prezira i beskrajnoggađenja,no kad je ponovo svrnula pogled na njega, u njezinimočima vidjela se samo hladna odlučnost. — Nemam se namjeru,ni potrebe nikome opravdavati — ledenim ga je tonomizvijestila, i naglo se okrenuvši, požurila za Kendallom koji jezastao nedaleko od njih, da bi skupini svojih ushićenihslušateljica svrnuo pozornost naljutiće, Šumske orhideje inekoliko vrsta gljiva, što se nije pokazivalo nimalo lakim ijednostavnim, budući da bi ga svako toliko neka od djevojakazamolila da joj podrobnije objasni ovo ili ono. Zaustavivši se nazačelju skupine, Annabelle se, namrštena izraza lica pokušalausredotočiti na njegovo predavanje.

Biljke općenito dijelimo na niže i više — govorio je, pa uproprst na obližnji hrast. — Primjerice, lišajevi koji su napali ovosiroto drvo pripadaju nižoj skupini, a općenito dobro uspijevaju uvlazi. Mahovina, kao najprimitivnija viša biljka, iz razredabryophyta, također ne bi mogla rasti ako bi bila izravno izloženasunčanim zrakama...

Ipak, Annabelle je bila suviše okupirana razmišljanjem o dru-gim stvarima, da bi ga nastavila slušati. Ni uz najbolju volju nije semogla prestati pitati što je potaklo glasine poput tih. Je li mogućeda je netko vidio kako Hodgeham izlazi iz njezina doma u kasnimnoćnim satima? Ako jest, može se oprostiti s udajom. Ne postojimuškarac koji bi ponudio brak djevojci upitne reputacije.Doista ne znam kako ljudi mogu biti toliko zli — promrmljala je,

kratko pogledavši Hunta. Znala je da zvuči kao da se pokušavaopravdati, i to ju je živciralo. Najzad, što ju briga što će on mislitio njoj? — Bilo bi im pametnije da gledaju vlastita posla. Kako godbilo, nemam se zbog čega kajati. Savjest mi je potpuno mirna-dodala je.

Šteta — odvratio je. — Kada vam savjest ne bi bila mirna ikada biste se kajali, to bi značilo da vodite uzbudljiv život.

Kajete li se vi zbog ičega?— Iskreno rečeno, ne — odvratio je. — I moja je savjest

mirna. Ne žalim ni zbog čega što sam učinio. Jedino zbog čega bihse kajao bilo bi kad bih propustio priliku dočepati se nečega dočega mi je stalo, ali to se još nije dogodilo.

Unatoč tome što je bila opterećena vlastitim brigama, Anabellese glasno nasmijala, pa podigla ruku da odmakne jednu odgrančica.

—Ja ću — rekao je Hunt, pa hitro odmaknuo grančicu.— Hvala — odvratila je i hitro se provukavši kraj njega,

požurili za Kendallom i djevojkama. No ne zadugo. — Joj! —uzviknula je osjetivši neugodno peckanje na unutarnjoj stranigležnja. Naglo zastavši, podigla je rub haljine u namjeri daprovjeri što ju je ubolo.

Hunt se u sekundi našao kraj nje. — Što se dogodilo? —zabrinuto je upitao.

— Čini se da sam stala na nešto bodljikavo.— Dopustite da vam pomognem - rekao je, pa hitro kleknuo

kraj nje i pozorno se zagledao u njezin gležanj. Trenutak zatim nanjezino zaprepaštenje, skinuo joj je cipelu i čvrsto obuhvationjezino stopalo. Budući da nikad dotad nijedan muškarac nije do-taknuo bilo koji dio njezine noge, Annabelle je naglo porumenjelaod nelagode.

— Pustite me - zgranuto je prošaputala i gotovo izgubila rav-

notežu pokušavajući izvući stopalo iz njegova čvrstog stiska. Noto se pokazalo nemogućim, pa joj nije preostalo drugo negorukama se osloniti na njegova ramena, u protivnom bi pala. —Gospodine Hunt...

— Otkrio sam na što ste nagazili — rekao je, i iščupao neštoiz njezine čarape. — Na bodljikavu paprat — trijumfalno jeizjavio, pokazavši joj mali bodljikavi list.

Oslonjena o njegova čvrsta, široka ramena, Annabelle je pomi-slila da će umrijeti od srama, osobito kad se uhvatila kakorazmišlja sadržajima o kojima pouzdano ne bi trebala razmišljati,poput onoga kako se tijelo Simona Hunta očito sastoji samo odmišića. Takav dojam je, barem, stekla, s obzirom na ono što jepod prstima mogla osjetiti ispod slojeva njegove odjeće.Opazivši kako je još jače porumenjela, Hunt se široko osmjehnuo.Želite li da vam iščupam iz čarape i ostale listiće? — izazovno jeupitao. — Ima ih još nekoliko.Anabelle je zakolutala očima. Jedva je mogla vjerovati da usredšume stoji na jednoj nozi, dok ju Simon Hunt čvrsto drži zastopalo. Iščupajte ih - odvratila je. — I to brzo. U svakom slučaju,potrudite se to učiniti prije nego što Kendall opazi kako petljatenešto ispod ruba moje haljine.Prigušeno se nasmijavši, vratio se poslu, a Annabelle proučavanjunjegove anatomije. Točnije, mjesta na stražnjoj strani njegovaplanula vrata, gdje mu se kosa blago kovrčala.Završivši, hitro joj je nazuo cipelu. — Stvar riješena, Pepeljugo

s osmijehom je izgovorio, pa ustao i s izrazom čuđenja zagledaose u nju. — Zašto ste, zaboga, izašli u šetnju u tim cipelicama? Odnekoga poput vas očekivao bih kako će imati dovoljno mozga uglavi da za hodanje po šumi obuje par čvrstih gležnjača — rekao jene trudeći se prikriti kako misli da je šašava.

Zato jer ih nemam — uvrijeđeno je odvratila, pitajući se kako

može i pomisliti da bi mogla propustiti obuti pogodnu obuću,kad bi ju imala. — Moje su se stare gležnjače raspale, a ne mogusi priuštiti kupiti novi par.Na njezino čuđenje, nije to iskoristio kako bi se našalio na njezinračun. Umjesto toga, zagledao se u nju dugim nedokučivimpogledom, pa najzad slegnuo ramenima. — Požurimo za ostalimapredložio je. — U protivnom bi mogli ostati zakinuti za nešto štojoš nismo znali o mahovini i lišajevima.

Ili o gljivama — s vidnim olakšanjem dodala je Annabelle.Osmjehnuvši se, propustio ju je ispred sebe, i trenutak potom

nastavili su koračati šumskim puteljkom, kao da se nije ništadogodilo. Pogleda uperena u daljinu, Annabelle je čeznutljivo po-mislila kako bi bilo krasno da je umjesto ove duge, naporne šetnjeprirodom, mogla ostati prirodu promatrati s terase, udobnosmještena u jednu od pletenih stolica, sa šalicom čaja u ruci itanjurom kolačića na stolu.

Uskoro, put ih je doveo do male čistine prekrivene zumbulima.Okružena visokim hrastovima, bukvama i jasenima, ta mala,nestvarno lijepa travnata površina, ispunjena zanosnim mirisomcvijeća, djelovala je poput mjesta iz sna.

Očarana tim predivnim prizorom, Annabelle je nakratkozastala na rubu čistine i leđima se oslonila o obližnji hrast. –Prelijepo - tiho je izgovorila, pogleda uperena u cvjetnu livadu.

—Jest — složio se Hunt, no kada ga je pogledala, Annabelle jeshvatila kako ne govore o istoj stvari. Jer, umjesto u livadu pre-krivenu zumbulima, Simon Hunt gledao je ravno u nju, pogledomod kojeg joj je krv počela jače kolati venama. Dotad je već mnogoputa imala prilike vidjeti kako ju muškarci promatraju ineskrivenim divljenjem, pa čak i s više ili manje dobroprikrivenom požudom, no u Huntovu pogledu, osim divljenja ižudnje, moglo se nazrijeti još nešto... nešto znatno dublje od puke

žudnje za njezinim tijelom.Obuzeta nelagodom, bez riječi uputila se prema Kendallu, koji

je kratio vrijeme u razgovoru s njezinom majkom. Naime, njegoveobožavateljice raspršile su se po livadi kako bi nabrale cvijetićeako se tako mogao nazvati bezdušan pohod skupine razularenihžena koje su pohlepno trgale stapke nježnih cvjetova, kao da senatječu koja će naposljetku sakupiti više blaga. Gledajući ih,Annabelle je pomislila kako su neodoljivo nalik pljačkašima kojigaze sve pred sobom, ne bi li se dokopali svog plijena.

Kada se sa širokim osmijehom na usnama zaustavila nasuprotKendalla, Annabelle je opazila da mu je laknulo. Po svemu sudećiočekivao je da će biti smrtno uvrijeđena što ju je pozvao u šetnju,a zatim ju posve zanemario. Annabelle je znala kako mu većinažena takvo što ne bi lako oprostila, no ona je tu situaciju odlućilapreokrenuti u svoju korist. Ipak, kada je Kendall svrnuo pogled naSimona Hunta, osmijeh na njegovu licu postupno je izbljedio.Nesigurno mu kimnuvši na pozdrav, ponovo je pogledaoAnnabelle. - Čini se da nam se još netko pridružio – zabrinuto jepromrmljao.

Naravno da jest - odvratila je, obasjavši ga blistavimosmijehom - Vi ste poput Čarobnog frulaša, gospodine. Kamo godkrenete, ljudi vas slijede.

Sudeći po tome kako je porumenio, taj šašavi kompliment pri-lično mu je godio. - Nadam se da ste uživali u šetnji, gospođicePeyton — rekao je, presijavajući se od zadovoljstva.

Ah, itekako — odvratila je. — Doduše, imala sam malunezgodu - Nagazila sam na bodljikavu paprat.

Zaboga — zgranula se Philippa i zabrinuto se zagledala u nju.Jesi li se ozlijedila?Ne brini, majko, nije mi ništa — hitro je odvratila Annabelle.

Zaradila sam samo par ogrebotina, i to, moram priznati, vlastitom

krivicom. Bojim se da sam obula krive cipele — rekla je, papodigla rub haljine i pokazala Kendallu jednu od svojih cipela.

Ah, gospođice Peyton, za hodanje po prirodi trebaju vamznatno čvršće cipele od tih — odvratio je Kendall, zabrinuto od-mahnuvši glavom.

Naravno, u pravu ste — s osmijehom se složila. — Ne znamšto mi bi, da o tome nisam ranije razmišljala. I što nisam pazilakamo hodam. Na povratku ću se potruditi biti znatno opreznija.Ipak, kad vidim ove predivne zumbule, nije mi žao što sam došlaovamo. Za samo jedan od njih, ponovo bih prošla cijeli taj naporniput.

Sagnuvši se, Kendall je ubrao jedan cvijet i zataknuo ga podvrpcu njezina šeširića. — Nisu ni upola lijepi kao vaše oči —rekao je, pa spustio pogled na vrhove njezinih cipela. — Bit ćenajbolji da se na povratku oslonite na moju ruku — predložio je.— Taku ćete izbjeći daljnje nezgode.

- Hvala vam, gospodine - s osmijehom je odvratila. - No,moram vas nešto upitati. Bojim se da sam propustila dio vašegpredavanja o papratima. Jeste li govorili kako se ta biljka koristi zaliječenje oboljele slezene? To me uistinu zadivilo i...

Naravno, Kendall je odmah udovoljio njezinoj želji i počeo jojpričati sve što zna o papratima, a kada je pogledala prema mjestugdje je Simon Hunt do maločas stajao, opazila je da se udaljio.

DEVETO POGLAVLJE

Zar se doista nećete predomisliti? — glasa punog nade upitala jeAnnabelle, iako je sumnjala da će ijedna od triju djevojaka skojima je upravo kročila prema šumi, u potrazi za livadom nakojoj bi mogle igrati bejzbol, imati sluha za njezin očajničkivapaj.Cijelo vrijeme mislila sam da je riječ o šali. Ne mogu vjerovatiće mo doista igrati bejzbol, odjevene samo u donje rublje!

Nikada se ne šalimo kada je riječ o bejzbolu — izvijestila ju jeDaisy. — To bi bilo ravno svetogrđu.

Ne brini, Annabelle — nehajno je dodala Lillian. — Sigurnasam da će ti se bejzbol jako svidjeti.

Draže su mi igre koje se igraju na stolu — odvratila jeAnnabelle. — One, za koje se ne moram svući da bi ih igrala.

Kao da je važno u čemu se igra — rekla je Daisy. —Najvažnije je dobro se zabaviti.

Annabelle je znala da ne može uvijek biti po njezinom, i daprijateljstvo u pravilu podrazumijeva ustupke. Ipak, ako bi se njupitali, ovo je bio malčice preveliki ustupak. I zato je jutros, prijeno što su krenule, pokušala odgovoriti Evie od tog suludognauma. Ni uz najbolju volju nije mogla vjerovati kako su njezineprijateljice uistinu spremne svući sa sebe sve osim donjeg rublja,i prepustiti se nekoj suludoj igri na otvorenom prostoru. No Eviese pokazala nepopustljivom, tvrdeći kako će joj situacija poputte, izvrsno poslužiti za razvijanje samopuzdanja. — Že... željelabih biti poput njih — rekla je. — Je... jednako slobodna i smi...ona. Njih dvije ne boje se ni... čega.

Vidjevši kako ju promatra, pogledom prepunim iščekivanjaAnnabelle je nevoljko popustila. — U redu — rekla je, slegnuvširamenima. —Jedino što mi preostaje jest nadati se da nas nitko

neće vidjeti — s uzdahom je dodala. — Ipak, mislim da previšeriskiramo.

— Zato i jest zabavno — odvratila je Evie i glasno senasmijalia vidjevši kako ju je Annabelle pogledala.

Vrijeme je, naravno, bilo na strani Bowmanica. Na nebu nijebilo ni oblačka, a puhao je i ugodan povjetarac. Natovarenekošarama, sve četiri krenule su prema šumi preko livadapreplavljenih ljubičicama i jarko crvenim rosikama.

—Još malo, i stići ćemo do bunara želja — izvijestila ih jeLillian, čim su ušle u šumu. — Od njega se puteljkom može doćido vrhg brda, gdje se nalazi jedna lijepa velika livada. Takobarem tvrdi jedna od služavki. Kaže da tamo nikada nitko neodlazi.

— Naravno, nisam ni mislila da ću imati sreće proći bezuspinjanja — rezignirano je promrmljala Annabelle. — Nego,Lillian kakav je to bunar? Jedan od onih kakvi se viđaju na selu, sdrvenim vedrom i čekrkom?

— Ne. Zapravo, to je jedna duboka rupa u zemlji, puna mut-ne vode.

— Evo ga — uzviknula je Daisy, požurivši prema prirodnombunaru koji se punio vodom iz podzemnih tokova. — Hajde,moramo nešto poželjeti. Slučajno imam i pribadače — veselo jeizjavila. Naime, po lokalnoj predaji, bunar je nastanjivao duh kojije ispunjavao želje u zamjenu za pribadače.

— Odakle ti pribadače? - začuđeno je upitala Lillian.Daisy se nestašno osmjehnula. — Kao što znaš, morala sam

napraviti loptu za bejzbol, pa sam se jučer popodne pridružilaskupini dama koje su u salonu kratile vrijeme vezenjem ipletenjem. Bila je tamo i naša majka — rekla je, pa otvorila svojukošaru i izvukli iz nje kožnu loptu i ponosno ju pokazala

djevojkama. — Doduše, za to sam bila primorana žrtvovati novipar rukavica od srneće kože, no nije mi žao. I, tek toliko daznate, prilično sam se namučila. No eto, kada sam počela loptupuniti ostacima vune, jedna me od znatiželjnih starijih žena višenije mogla izdržati a da me ne upita što zapravo radim. Naravno,nisam joj mogla reći da je to lopta za bejzbol. Sigurna sam da bimajka umrla od srama da sam to rekla, iako vjerujem da je ipredobro znala o čemu je riječ. Pa sam joj kazala da je to jastučićza pribadače.

Tri djevojke kratko su se nasmijale. — Zacijelo je zaključiladaje to najružniji jastučić za pribadače kojije ikada vidjela—reklaje Lillian.

O da, nedvojbeno jest - odvratila je Daisy, mangupski seosmijehnuvši. — Promrmljala je kako je uistinu strašno štoameričke djevojke nemaju pojma o ručnom radu, no čini se da seiskreno sažalila nada mnom, jer dala mi je nekoliko pribadača zataj jastučić. Valjda je zaključila kako sam ipak zaslužila nagradu,kad sam se već toliko trudila — objasnila je, pa izvukla nekolikopribadača i podijelila ih djevojkama.

Spustivši košaru na zemlju, Annabelle je prišla rubu bunara, padržeći pribadaču između palca i kažiprsta, zatvorila oči ipokušala se usredotočiti na svoju želju. Dotad, u sličnimprigodama uvijek bi poželjela udati se za plemića. No ovoga puta,na vlastito iznenađenje, kad je bacila pribadaču u bunar,poželjela je nešto drugo...

Želim se zaljubiti.Naglo otvorivši oči, jedva je mogla vjerovati vlastitoj gluposti.

Kako joj je uopće palo na pamet poželjeti takvo što? Protratila jepriliku da poželi nešto čime bi riješila sve svoje životneprobleme, a zašto? Želja poput te ionako se ne može ostvariti.

Kako je mogla biti toliko nesmotrena i ćudljiva?Poželjela sam nešto što nisam trebala - ogorčeno je izjavila,

pogledavši djevojke koje su, svaka sa svojom pribadačom u ruci,također stale uz rub bunara. — Mogu li ponovo nešto poželjeti?— Ne možeš — odlučno je odvratila Lillian. — Jedan posjet,jedna želja. Kad ubaciš pribadaču, gotovo je.— Ali, bila je to kriva želja — pobunila se Annabelle. —Zabunili sam se. Nešto me spopalo i brzopleto sam poželjelanešto što nisam planirala.— Ne prepiri se, Annabelle - savjetovala joj je Evie. — Zacijelone želiš razlju... titi duha.— Koga? — zaprepašteno je upitala Annabelle.— U bu...naru prebiva duh — s osmijehom ju je izvijestila Evie.— On je taj koji ispunja...va želje. No ako ga razljutiš, mo...gao bi ti skupo na... platiti svoju uslugu. Stvari se u tom slučajuneće gla... glatko odvijati. A ako ga jako ra... zljutiš, čak bi temogao po... vući u bunar.Annabelle se na dug trenutak zagledala u vodu, a zatim se od-lučno nagnula nad bunar, rukama se oslonivši o koljena. — Nemoraš ispuniti moju glupu želju — uzviknula je. — Predomislilasam se. To nije ono što želim.— Prestani ga izazivati — upozorila ju je Daisy. — I zaboga,odmakni se od ruba.— Zar si doista toliko praznovjerna? — upitala je Annabelle,glasno se nasmijavši. — Nije moguće kako doista vjeruješ da ćeme neki duh povući u dubinu — podrugljivo je dodala.— Tek toliko da znaš, ne radi se o praznovjerju — odvratila jojDaisy, ošinuvšiju pogledom. — Svatko tko živi u ovom krajumože ti potvrditi kako svakoga tko se usudi narugati duhu, uvijekdostigne nekakvo zlo — objasnila je, pa duboko udahnula,

zatvorila oči i bacila svoju pribadaču u bunar. — Eto. Poželjelasam nešto umjesto tebe, pa možeš prestati kukati kako siprotratila svoju želju - s osmijehom je dodala.— Ali, otkud znaš što bih ja poželjela?— Ne brini, radi se o nečemu što će za tebe biti nadasvedobro. Doista mrzim kad ljudi misle da znaju što je za menedobro, a što ne - promrmljala je Annabelle, zakolutavši očima.

Jasno da znam...Jasno da ne znaš — ustrajala je Annabelle.Dosta! — prekinula ih je Lillian. — Ne mogu se usredotočiti

na svoju želju dok se prepirete. Ušutite!Istog trenutka obje su ušutjele. Malo zatim, kada da su Lillian

i Evie ubacile svoje pribadače u bunar, sve četiri, veseločavrljajući, nastavile su se šumskim puteljkom uspinjati premalivadi. Ugledavši ju, načas su ostale zatečene njezinom ljepotom,a kada su se preko suncom okupane zelene površine uputileprema jednom od starih hrastova u čijoj su hladovini odlučileotpočinuti, zamaman miris trave ispunio im je nosnice. — Nemogu se sjetiti kada sam posljednji put osjetila taj miris — reklaje Annabelle. — Tek kad se nađeš na ovakvom mjestu, shvatiškako je londonski zrak prepun smoga. Ovdje ne možeš osjetitiišta drugo osim mirisa trave i cvijeća.

Ne baš — odvratila je Lillian. — S vremena na vrijeme na po-vjetarcu doplovi i miris ovčjeg parfema.

Doista? - začudila se Annabelle. — Ne mogu reći da samdosad takvo što osjetila.

Zato jer imaš loš njuh — rekla je Lillian.Imam loš njuh? — zbunjeno je upitala Annabelle.Zapravo, uobičajeno loš — nehajno je odvratila Lillian. — No

ja, za razliku od većine ljudi, imam vrlo istančano osjetilo mirisa.

Kad pomirišem bilo koji parfem, mogu točno razlučiti od čega jesastavljen. To bi se, zapravo, moglo usporediti sa sposobnošću ra-zlikovanja nota. Ima ljudi kojima je dovoljno čuti nekoliko akor-da i nakon toga ih odmah mogu odsvirati, zato jer imaju odličnorazvijen sluh. Kod mene je ista stvar s njuhom. Otac mi jejednom čak dopustio da sudjelujem u kreiranju mirisa za jedanod sapuna koji se proizvode u njegovoj tvornici.

— Misliš li da bi mogla kreirati i parfem? — zadivljeno jeupitala Annabelle.

— Sigurna sam da bih to mogla učiniti—samouvjereno jeodvratila Lillian. — No, takvo što ionako bi bilo uzaludno ipokušavati, budući da se općenito drži kako Amerikanci nemogu napraviti dobar parfem. Usto, nitko iz te branše ne bitakav posao prepustio ženskoj osobi. Muškarci misle kako su usvemu nadmoćniji, pa i u tome.

— Želiš li reći kako smatraju da je žensko čulo mirisaslabijoj muškog?

— Nažalost, da. Uvjereni su da je tako - rekla je Lillian, pa izkošare izvadila pokrivač i rasprostrla ga po livadi. — Dovoljnosmo gubile vrijeme na priče o muškarcima i njihovom glupomnačinu razmišljanja. - Hajdemo radije sjesti na deku i uživati uovom lijepom sunčanom danu.

— Ako pocrnimo, majka će totalno pošiziti — rekla jeDaisy, pa hitro sjela na rub pokrivača.

— Totalno će pošiziti? - s osmijehom je upitala Annabelle.Način izražavanja njezinih američkih prijateljica, doista ju jeoduševljavao. — Morate mi javiti kada se to dogodi. To bihuistinu voljela vidjeti.

— Ah, ne brini, taj spektakl neće ti promaći. Ona stalnozbog nečega šizi — rekla je Daisy.

-Jest ćemo nakon igre - rekla je Lillian, vidjevši kako je

Annabelle otvorila poklopac jedne od košara i zavirila unutra. –Nije dobro igrati s punim želucem.

— Ali, gladna sam — pobunila se Annabelle.— Opet? — začudila se Daisy i glasno se nasmijala. —

Zaboga, pa doručkovale smo prije odlaska. Doista je nevjerojatnokoliko hrane možeš pojesti, i ostati tako žgoljava.

— Žgoljava? — uvrijeđeno je ciknula Annabelle. — Nisamžgoljava, nego sam vitka. Uostalom, radije pogledaj sebe. Nekame vrag odnese, ako si viša od metar i po.

Na tvoje znanje i ravnanje, visoka sam točno 160 centimetara.Samo kad stoji na prstima — dobacila je Lillian, široko seosmijehnuvši. — Što redovito radi kad god ju netko pokušavaizmjeriti. Naša sirota krojačica morala je skratiti najmanje tucenjezinih haljina samo zato jer Daisy uporno odbija priznati daje niska.

Nisam niska — pobunila se Daisy. — Niske žene nikada nisunikome zanimljive. Prema njima se svi odnose kao prema djeci.Nijedan zgodan muškarac neće udvarati niskoj djevojci. Odbi-

jam bit niska.Istina, malo si ni... ža od većine drugih djevojaka — pomirljivo

je rekla Evie, pokušavajući ju utješiti. — Ali, svejedno si vrlo li...lijepa.

A ti si neopisivo mila — odvratila je Daisy, pa uzela košaru shranom i stavila ju nasred pokrivača. — Hajde, idemo jesti. Uprotivnom će nam Annabelle umrijeti od gladi. Ne mogu višeslušati kako joj krule crijeva — dodala je, pa počela vaditi sadržaj.

Sve četiri bacile su se na hranu kao da su tri dana postile, akada su napunile želuce, lijeno su se izvalile na pokrivač. Nekovrijeme čavrljale su o svačemu i ničemu, pa nakratko zašutjele izagledale se u oblačiće koji su sporo plovili nebom.

Gle, tko nam je došao u posjet — odjednom je rekla

Annabelle, vidjevši kako je mala riđa vjeverica zastala nedalekood njih.Istog trenutka Evie je odlomila komadić kruha i bacila ga premavjeverici. Malena životinja napeto se zagledala u njega, no očitoje bila previše plaha da bi se usudila uzeti ga. — O, sirotostvorenje. Bojiš se, zar ne? — tiho je rekla Evie, pa suosjećajnoodmahnu glavom, pri čemu su crveni pramenovi njezine kosekratko zabljesnuli poput plamenih jezičaka. - Hajde, uzmi ga —rekla je, bacivši joj još jedan komadić. — Ne boj se, nećemo tiništa. Nisi valjda takva kukavica? — tiho je upitala. - Ah, očitojesi. Moraš biti malo hrabrija, u protivnom ćeš ostati gladna —dodala je, dobacivši joj hrskavu koricu.

Po svemu sudeći, korica je bila preveliki izazov da bi muvjeverica uspjela odoljeti. Hitro zgrabivši poslasticu, visokopodignuta repa klisnula je u šumu. — Eto, to uistinu nije bilojako teško, ne? — rekla je Evie i široko se osmjehnuvši svrnulapogled na prijateljice. Vidjevši kako ju sve tri zaprepaštenopromatraju, osmijeh na njezinu licu naglo je izblijedio. — Sšš...to vam je? Za... zašto me tako gle... date? — zbunjeno jepromucala.

— Znaš li da nisi nijednom zamucala dok si nagovaralavjevericu da uzme kruh? - upitala je Lillian.

— Ni..kad ne mucam kad se obraćam djeci ili ži... životinjama- rekla je Evie, naglo oborivši pogled. — Ne znam zašto.

Tri djevojke kratko su izmijenile poglede, pa u nedoumici sle-gnule ramenima. — Pravo rečeno, opazila sam da znatno manjemucaš kad razgovaraš sa mnom — zamišljeno je izjavila Daisy,svrnuvši pogled na Evie.

— U tom slučaju, kamo bismo te trebale svstati, draga? —upitala je Lillian, budući da ni uz najbolju volju nije moglaodoljeti da ju ne podbode. — U djecu ili u životinje?

Umjesto odgovora, Daisy joj je uzvratila gestom koju

Annabelle nikad dotad nije vidjela, pa nije bila sigurna što bi tomoglo značiti. No kako je bila i više nego uvjerena da se ne radi oničem pristojnom, odlučila je prijeći preko toga i upitati Evie je lio svom problemu ikada razgovarala s liječnikom. No Evie ju jepreduhitrila. — Gdje je lop... ta za bejzbol, Daisy? — upitala je.— Ako uskoro ne za... započnemo s igrom, zaspat ću.

Evie je očito namjerno promijenila temu, jer joj je biloneugodno raspravljati o njezinom problemu, no time što je rekla,stavila je Annabelle u položaj da se počne rumenjeti. — Ah, činise da ću se morati pomiriti sa sudbinom—promrmljala je. —Hajdemo, onda — s uzdahom je dodala.

— Nećeš nikada pogoditi što imam u košari — rekla jeLillian i širokim osmijehom zagledala se u sestru.

Ne mogu vjerovati! — oduševljeno je uzviknula Daisy, kada jeLillian iz svoje košare izvukla palicu za bejzbol. — Odakle ti?

Posudila sam ju od konjušara. Rekao mi je da seoski momcikoriste svaku priliku da bi igrali bejzbol. Stekla sam dojam da sustrasveni igrači.- Tko bi im na tome mogao zamjeriti? - odvratilaje Daisy, papočela raskopčavati haljinu.—Prekrasnog li vremena! — veselo jeuskliknula. - Bit će pravi užitak trčati livadom bez sve te glupeodjeće.

Vidjevši kako se Daisy i Lillian opušteno svlače, kao da je tonešto što žene svakodnevno čine nasred neke livade, Annabelleje duboko uzdahnula pa svrnula pogled na Evie. No, ako senadala da će draga, sramežljiva Evie naposljetku ipak odustati,prevarila se. Jer, oklijevanje koje je vidjela u njezinu pogledu,trajalo je samo trenutak.- Hajde — rekla je Evie, uputivši joj kratak, izazivački pogled. —Ako mogu ja, možeš i ti — dodala je i hrabro se počelaraskopčavati.

O, Bože — poraženo je uzdahnula Annabelle, pa napokonpopustila i počela se svlačiti. Pravo rečeno, nije mogla shvatiti za-što se toliko srami. Oduvijek se ponosila svojom smjelošću i bilaje uvjerena kako se može nositi sa svakim izazovom. A sada jeispalo da je veća kukavica od svih, pa čak i od Evie, koja je bilapoznata po plahosti. Raskopčavši haljinu, pustila je da joj skliznedo gležnjeva, pa neodlučno iskoračila iz nje, jedva vjerujući dastoji na livadi, odjevena samo u donje rublje. Ipak, osjetivši kakopovjetarac miluje nage dijelove njezine kože, kratko je zadrhtalaod ugode.

Stavivši haljinu na hrpu uz ostale, nesigurno je pogledala dje-vojke, pitajući se što sad. Vidjevši kako su se Lillian i Daisy opu-šteno uputile prema sredini livade, krenula je za njima. —Hajdemo se za početak malo loptati — predložila je Daisy idobacila joj loptu. Spretno ju uhvativši, Annabelle ju je usavršenom luku poslala ravno u Lillianine ruke. Budući da jeimala mlađeg brata, s kojim se često loptala, bila je jednako vještau hvatanju i bacanju, za razliku od Evie, kojoj je, kako se uskoropokazalo, lopta stalno ispadala iz ruku, no više zbog neiskustvanego nespretnosti.

Annabelle nikada u životu nije doživjela ništa što bi ipribližno bilo nalik osjećaju slobode i lakoće kretanja, poputtog. Blago muškarcima — komentirala je. — Oni se zacijelostalno tako osjećaju. Gotovo im zavidim na slobodi inesputanosti.

— Gotovo? — s osmijehom je upitala Lillian. — Ja imdefinitivno zavidim. Ako mene pitaš, bilo bi krasno kad bi i ženemogle nositi hlače.

—Ja bih pri... je umrla od srama, nego se u hla... hlačamapojavila u javnosti — rekla je Evie. — Nebesa, tada bi muška...

muškarci mogli vidjeti oblik naših nogu i... — zastala je, tražećipogodne riječi za opis određenih dijelova ženske anatomije, nokako ih nije našla, nemoćno je slegnula ramenima. — I svegaostaloga - završila je.

— Annabelle, rublje ti je uistinu jezivo — rekla je Lillian, papolako odmahnula glavom. — Ne znam kako mi nije palo napamet da ti pošaljem novo rublje. Trebala sam o tomerazmišljati.

— Nije važno — odvratila je Annabelle, nehajno slegnuvširamenima. — Ionako ga nitko osim vas neće vidjeti.

— Lillian, uistinu ne mogu vjerovati kako smo mogle bititoliko glupe — rekla je Daisy, svrnuvši pogled na sestru. — Akosmo već odlučile izigravati dobre vile, trebale smo našuPepeljugu opremiti kako se pristoji.

— Ne žalim se — odvratila je Annabelle i glasno senasmijala. Najzad, po nečemu se barem ne razlikujemo — upotrazi za princem, sve četiri vozimo se u istoj bundevi.

Po završetku zagrijavanja, Bowmanice su prijateljicama obja-snile pravila igre. — S obzirom da vas dvije nemate iskustva,predlažem da prvo uvježbate udaranje lopte palicom — rekla jeDaisy. - A za označavanje baza, mogli bismo iskoristiti našekošare.

Rečeno — učinjeno. Palica je, za početak, dodijeljenaAnnabelle. Prebacivši ju preko ramena, odlučno se uputila premamjestu koje se, kakoje upravo naučila, nazivalo »kućnombazom«.

Ja ću bacati — dobacila je Daisy svojoj sestri, postavivši se namjesto određeno za bacača. — A ti hvataj.

Ja bih trebala bacati - progunđala je Lillian, pa stala izaAnnabelle. U tome sam bolja od nje.

Malo zatim, kada je Daisy bacila loptu, Annabelle je snažnozamahnula palicom... i promašila. — Dobar pokušaj — viknula jeDaisy ne želeći ju obeshrabriti. — Hajde, probaj ponovo —dodala je, pa pričekala da joj Lillian baci loptu. — Potrudi semirno stajati i ne skidaj oči s lopte. Ne možeš ju pogoditi ako jojse mičeš s puta.

Teško je mirno stajati, kad nešto tom brzinom leti prema te-bi – s uzdahomje odvratila Annabelle. — Što ako opetpromašim? Imam li prava na još koji pokušaj?

Ne zamaraj se pravilima — rekla je Lillian. — Zasad samovježbamo. Moraš naučiti udariti loptu. Zamisli Simona Hunta, pamahni palicom i raspali loptu onako kako bi njega raspalila ponosu.

Odlična ideja — oduševljeno je odvratila Annabelle. —Doduše, s obzirom na njegovu visinu, mislim da bih trebalaciljati na mjesto koje se nalazi malo niže od nosa — dodala je, pačvrsto uhvativši palicu, stala u raskorak i napeto se zagledala uDaisy. Ovoga puta, uspjela je savršeno pogoditi loptu. Radosnociknuvši, odbacila je palicu i počela optrčavati baze, praćenasmijehom i kliktajem svojih prijateljica.

Stani, Annabelle — kroz smijeh je uzviknula Lillian, vidjevšikako se približava trećoj bazi. — Evie je na redu za udaranje.Hajde, draga, uzmi palicu i pokaži nam što znaš.Prilično nervozna, ali odlučna okušati se u ulozi udarača, Evie jepodigla palicu i pozorno se zagledala u Daisy.— Zamisli da je lopta tvoja draga tetka Florence, i svomsnagom ju raspali — savjetovala joj je Annabelle. — Na taj načinne možeš promašiti.Nažalost, promašila je. I još jednom. I još jednom.— Stani u malo širi raskorak — strpljivo ju je savjetovala

Lilian, pa hladnokrvno bacila loptu nazad u Daisyne ruke. — Inagni se malo više prema naprijed. Upravo tako — sodobravanjem je kimnula, kad je Evie napokon zauzela pravilanpoložaj. — Prati pogledom loptu, pa nećeš promašiti.Ipak, ponovo je promašila. — Jezivo sam ne... nespretna — pro-mucala je, lica rumena od frustracije. — Preteško je! Neću ni...kada uspjeti. Bolje da o... odustanem. Ta igra očito nije za mene.— Ni slučajno — odlučno je odvratila Annabelle. — Nikamonam se ne žuri. Prije ili poslije ćeš uspjeti.— Tako je — složila se Daisy. — Nema odustajanja. Prenapetasi i to je sve. Jednostavno se opusti i prestani žmirećkizamahivati palicom. Ne možeš loptu pogoditi naslijepo.— Možeš ti to — dodala je Lillian, otpuhnuvši svilenkastiuvojak koji joj je pao na čelo. — Zadnji put zamalo ti je uspjelo.Zapamti! moraš gledati loptu.Duboko uzdahnuvši, Evie je popustila i pripremila se za idućipokušaj. Beskrajno se dugo zagledala u loptu u Daisynoj ruci, panapokon kratko kimnula. — Spremna sam — hrabro jeuzviknula.Ovoga puta, Evie je pogledom netremice pratila loptu, pa sr-čano zamahnula palicom i... u savršenom luku poslala ju ravnou krošnju jednog od hrastova. — Uspjela sam! Uspjela sam! —veselo je uzviknula i raširenih ruku bacila se u Daisyno naručje.Naravno, Annabelle i Lillian odmah su im se pridružile i u tiličas, šumski mir poremetila je zaglušna vriska. Obuzeteeuforijom, sve četiri djevojke veselo su kliktale, skakale, grlile sei smijale, slaveći Evien uspjeh, no više od svega zato jer je danbio lijep i zato jer su se osjećale slobodnima i zato jer su bilemlade i zdrave i radosne. Odjednom, ugledavši kako iz šumeizranja muškarac na konju...

pa njim još jedan, Annabelle se naglo ukipila. — Netko dolaziovamo! — zapanjeno je uzviknula. — Nebesa, požurimo poodjeću.Uplašeno ciknuvši, Daisy i Evie bezglavo su pojurile naprijed. Bezoklijevanja, Annabelle je potrčala za njima, no jedva što je uspjelaprijeći metar ili dva, put su joj presjekla dva jahača. Naglo sezaustavivši, pogledom je potražila njihova lica i istog se trenut-sledila.Jer, muškarci u koje je gledala bili su, ni više ni manje nego...Lord Westcliff... i Simon Hunt.

DESETO POGLAVLJE

Zureći u Huntovo zapanjeno lice, Annabelle se nije mogla otetidojmu da se našla usred jedne od noćnih mora iz kojih se čovjekredovito probudi kada napetost dosegne vrhunac, pa odahnenakon što shvati kako je sve to ipak bio samo san. Kad cijela tupreglupa situacija ne bi bila toliko osjetljiva, vjerojatno bi uživala učinjenici što joj je barem jednom uspjelo Simona Hunta ostavilibez riječi. Prvih nekoliko trenutaka ukočeno je zurio u nju, kao dani uz najbolju volju ne može povjerovati kako stoji pred njimodjevena samo u donje rublje. Zatim ju je polako odmjerio odglave do pete i nazad, pa ponovo zaustavio pogled na njezinomrumenom licu.

Cijela minuta prošla je u mučnoj tišini prije nego što se uspiopribrati dovoljno da bi progovorio. - Vjerojatno vas to ne bihtrebao upitati — promuklim je glasom izgovorio. — Ali, dovragu,što izvodite?

Njegove riječi probudile su ju iz privremenog mrtvila. Jasno daneće stajati tu, i razgovarati s njim odjevena samo u donje rublje.Ipak, ono malo ponosa što joj je ostalo, nije joj dopuštalo da poputDaisy i Evie panično pojuri prema mjestu gdje je odložila haljinu.Odlučivši se za kompromis, žustro je prišla pokrivaču, pa podignehaljinu i prislonivši ju uz sebe, ponovo se okrenula prema SimonuHuntu. - Igrale smo bejzbol — dostojanstveno ga je izvijestila, alinije mogla prikriti kako joj glas pomalo podrhtava.

Bez riječi Hunt je pogledom kratko okružio livadu, a zatim seponovo zagledao u nju. — Ali, zašto...

Nije mu dopustila da dovrši. — Je li vam slučajno palo napamet kako se ne može dovoljno brzo trčati u haljini?

Iskreno rečeno, ne — odvratio je, pa hitro pogledao u stranu,pokušavajući prikriti osmijeh. — Nisam nikada pokušao trčati uhaljini, no spreman sam vam vjerovati na riječ.

Lillian je rekla da ovamo nitko ne dolazi — izjavila je Daisy, akad ju je Annabelle kratko pogledala preko ramena, vidjela je kakožurno zakopčava haljinu, ljutito zureći u sestru.

Rekla sam da mi je služavka rekla kako ovamo nitko ne dolaziodvratila je Lillian, navlačeći haljinu odozdo prema gore.

Westcliff, koji dotad nije rekao ni riječ, odjednom je odlučiouključiti se u razgovor. — Rekla vam je istinu, gospođice Bowman.Ovdje doista nikad nitko ne dolazi - objasnio je, pogleda diskretnouperenog u daljinu.

Doista? Ako je tako, što vi radite ovdje? — ljutito je upitalaLillian, kao da se Westcliff, sa svojim prijateljem, našao na nje-zinom posjedu, a ne ona na njegovom, skupa sa svojimprijateljicama.

Zaprepašten njezinom drskošću, lord se naglo zagledao u nju.Jedva je mogao vjerovati da ga je to uistinu pitala. — Zatekli smoovdje pukom slučajnošću — ledenim je tonom odvratio. — Jahalismo kroz šumu, jer sam želio provjeriti u kakvom su stanju stajena tom dijelu mojeg posjeda — objasnio je, pa načas zašutio,čekajući da joj sine na čijem se posjedu nalazi. — A onda smozačuli blisku vrisku i zaključili kako će biti bolje da pođemoprovjeriti o čemu se radi. Pomislili smo da vam je možda potrebnapomoć. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bih vas ovdje mogaozateći kako...kako...

Igramo bejzbol u donjem rublju — rekla je Lillian, s obziromna to da se činilo kako lord nije u stanju pronaći dovoljno pristoj-ne riječi kojima bi opisao scenu koju je zatekao.

Kratko kimnuvši, okrenuo je konja postrance. — Uvjeravamvas da ću u roku od narednih pet minuta ovaj događaj upotpunosti izbrisati iz sjećanja - preko ramena je dobacio. - Noprije no što se udaljim, iskreno vam savjetujem da se ubudućekanite sportskih aktivnosti u prirodi, koje uključuju golotinju.Imale ste sreću što smo vas mi zatekli ovako razodjevene. Netkodrugi na našem mjestu možda ne bi bio toliko pristojan isuzdržan.

Unatoč nelagodi, Annabelle se zamalo podrugljivo nasmijala.Pristojni i suzdržani muškarci ne bi ni izlazili iz šume, kad bi udaljini vidjeli razodjevene djevojke. Nego bi se diskretno udaljili.Usto, Hunt je tu priliku lijepo iskoristio kako bi pozorno proučionjezine obline, a što se Westcliffa tiče, iako je bio poneštosuzdržaniji, nije joj promaklo kako je, prije nego što je okrenuokonja, s neskrivenim zanimanjem kratko odmjerio Lillian odglave do pete.

— Hvala vam na mudrom savjetu, gospodine — suho jeodvratila Annabelle, čudeći se vlastitoj pribranosti. — Biste li sesada udaljili i dopustili nam da se dovedemo u red?

— Sa zadovoljstvom — progunđao je Westcliff, pa podbookonja i u galopu odjurio prema šumi.

Na Annabellinu žalost, Hunt nije slijedio njegov primjer. Umje-sto toga, dugi trenutak ostao je nepomično sjediti na konju i bezriječi zuriti u nju. Sudeći po plamenu u njegovim očima, bilo jesavršeno jasno kako teško zadržava prisebnost. Annabelle je odsrca poželjela pogledom mu dati do znanja koliko ga prezire, noni uz najbolju volju nije to mogla učiniti. Osjetivši kako joj selicem razlijeva izdajničko rumenilo, hitro je oborila pogled.

Kao da je to bilo upravo ono što je čekao, Hunt se nadmenoosmjehnuo, pa naglo okrenuo konja i pojurio za Westliffom.

— Od svih muškaraca na imanju, upravo njih dvojica morala

su naići i zateći nas ovdje polugole — s uzdahom je promrmljalaAnnabelle, pogledavši Lillian.

Moraš se diviti takvoj drskosti i bahatosti — suho je odvratilaLillian. — Čovjek se s time valjda mora roditi — dodala je, zako-lutavši očima.

Gledajući ju, Annabelle je opazila kako joj je lice rumenopoput njezina, no sve u svemu, ipak je djelovala znatno pribranije.— Na koga točno misliš? Na Hunta ili Westcliffa?

Na obojicu. Doduše, lord je još, relativno podnošljiv. No, reklabih da Huntu po drskosti nadaleko nema ravna.

Budući da se s time u potpunosti slagala, Annabelle je šutkekimnula, pa odjednom prasnula u smijeh. — Mislim da neću takoskoro zaboraviti izraze njihovih lica — rekla je, pa u nevjerici od-mahnula glavom. — Bili su istinski šokirani.

Ipak, ni upola toliko koliko mi — odvratila je Lillian. - Nebe-sa, kako ćemo im nakon ovoga ikada moći pogledati u oči?

Zapravo, pitanje bi trebalo glasiti kako će oni nama nakonovoga ikada moći pogledati u oči — pobunila se Annabelle. — Minismo nikoga omele ni u čemu. Ponijeli su se poput običnihuljeza.

Istina. Potpuno si u pravu — složila se Lillian, pa zabrinutosvrnula pogled na Evie, koja je sjedila na pokrivaču, glave uronjeniu dlanove. Sudeći po prigušenim jecajima, sirota djevojka nijemogla doći do daha od grčevitog plača.

Zaboga, što joj je? - začuđeno je upitala Lillian, pogledavšisvoju sestru koja je, mrtva hladna, stajala kraj Evie, ruku prekri-ženih na prsima.

Ovo je valjda bilo previše za nju. Čini se da je dobila slomživaca — rekla je Daisy, slegnuvši ramenima.

Annabelle je hitro kleknula do nje i blago joj dodirnula rame.— Evie... — suosjećajno je započela i na vlastito zaprepaštenjeodjednom shvatila da se Evie ne guši od plača. Nego od smijeha.

Ja... doista... ovo je... - promucala je Evie, hvatajući zrak. Du-boko udahnuvši, pogledala je tri djevojke koje su širom otvorenihočiju zurile u nju, pa ponovo prasnula u smijeh.

— Eto, Annabelle — rekla je Daisy, znakovito ju pogledavšisad imaš prilike vidjeti na što Lillian i ja mislimo kad kažemo jenetko totalno pošizio.

Simon i Westcliff usporili su iz galopa tek kad su se ponovo našlina šumskoj stazi. Nekoliko minuta jahali su u potpunoj tišini,posve nesposobni prozboriti i riječ. Simon ni uz najbolju voljunije mogao izbaciti iz glave prizor koji je upravo vidio. Prisjećajućise Annabellinih raskošnih oblina prekrivenih iznošenim, i odbrojnih pranja istanjenim donjim rubljem, zaključio je kako jenadasve dobro što se njih dvoje na toj livadi nisu zatekli sami, jerda nekim slučajem jesu, sumnjao je da bi se tako jednostavnomogao udaljiti. Znatno je vjerojatnije da bi popustio iskonskimnagonima i ponio se poput divljaka.

Nikada u životu nijednu ženu nije toliko poželio, kao što jepoželio Annabelle, kad ju je polugolu ugledao na toj livadi. Naj-radije bi istog trenutka skočio s konja, uzeo ju u naručje i odniodo najbližega grma. Iskušenje da upravo to i učini bilo je tolikojako da mu se jedva uspio othrvati. Čvrstog, razbludnog tijelasvilenkaste kože i s bujnom smeđom kosom protkanom svijetlimpramenovima, izgledala je nadasve zanosno. Bila je jednostavnoneodoljiva. Previše lijepa i izazovna, a onako rumena, izgledalaje još čarobnije. Poželio je strgnuti i to malo odjeće s nje, i cijelojoj tijelo prekriti vrelim poljupcima...

— Ne — promrmljao je, osjetivši kako mu je srce ponovopočelo luđački lupati, a krv jurnula venama. Nastavi li razmišljatio njezinu razbludnu tijelu i pothranjivati vlastitu požudu, boravaku sedlu do povratka u dvorac mogao bi se pokazati kao prokleto

neugodno iskustvo. Duboko uzdahnuvši, svrnuo je pogled naWestcliffa. Vidjevši kako lord izgleda rastreseno i zamišljeno, pri-lično se iznenadio. Westcliff nije bio od ljudi sklonih dubokompromišljanju i analiziranju situacija koje bi se u najmanju rukumogle nazvati neozbiljnima.

Njih dvojica upoznali su se prije pet godina, na večeri kodzajedničkog znanca, lorda naprednih političkih nadzora.Nedugo prije toga, Westcliffje postao grof, nakon smrti ocakoji je bio na glasu kao okorjeli autokrat. Naslijedivši očevutitulu i imanje, mladi grof nemalo se iznenadio kad je shvatiokako obiteljsko bogatstvo počiva na klimavim nogama. Dalekood toga da je situacija bila zabrinjavajuća—jer nije, nodugoročno gledajući, mogla bi postati zabrinjavajućom. Bila jeto jedna od onih bolesnih situacija u kojoj novac polako, alisigurno kopni. I stoga, nakon što je pregledao knjige primitakai izdataka, i vlastitim se očima uvjerio kako su prvi znatnomanji od potonjih, mladi grof zaključio je da su potrebne hitnemjere za oporavak njegovih financija, ukoliko želi izbjećisudbinu plemića koji život provode u traćenju obiteljskogbogatstva. Doduše, s obzirom da mu je način životaaristokracije bio poznat, znao je da plemići rijetko osiromašujuzato jer su ostavili bogatstvo na kockarskom stolu. Zapravo,većina njih jednostavno nije imala pojma o stvarima koje setiču financijskog poslovanja. Sve što su očekivali bilo je da seposlovi i dalje odvijaju na način na koji su se odvajkada odvijali,a to jednostavno više nije bilo moguće. Novo vrijeme donijeloje nove načine poslovanja i nove, ambiciozne ljude, koji suposao i poslovne metode podigli na znatno višu razinu. Svatkotko nije bio u stanju uhvatiti se u koštac s tim promjenama,nalazio se na palubi broda koji je u perspektivi bio osuđen napolako, ali sigurno potonuće... istoj onoj s koje je Westcliff

odlučio sići i hrabro se upustiti u nove izazove.U početku, njih dvojicu spojili su puki zajednički interesi. Bu-

dući da je Simon bio nadasve sposoban poslovni čovjek,Westcliffu je njegovo znanje i iskustvo bilo nužno za daljnjinapredak, jednako kao što je Simonu, za daljini napredak, bilanužna ulaznica u visoko društvo. No postupno, otkrili su daposjeduju mnoge zajedničke sklonosti. Obojica su veoma držalido dobre fizičke kondicije i u skladu s tim, voljeli su slobodnovrijeme provoditi u lovu i jahanju. Također, obojica su biliotvoreni i iskreni, iako je Westcliff po tom pitanju bio znatnoprofinjeniji, pa je, za razliku od Simona, gorku istinu umio vještoservirati na neusporedivo probavljiviji i ukusniji način. Nadalje,nijedan od njih nije bio sklon provoditi sate u razgovoru o poezijiili o bilo čemu što je imalo ikakve veze s romantikom. Umjestotoga, radije su se bavili praktičnom stranom života, razgovarajućio sadašnjim i budućim poslovnim poduhvatima, u čemu su,naravno, obojica neopisivo uživali.

Budući da je Simon postao redovan gost na Westcliffovomimanju u Stony Crossu, kao i u njegovoj londonskoj kući, lordoviprijatelji postupno su ga prihvatili. Simon je, sve u svemu, biougodno iznenađen kad je otkrio kako on nije jedini pučanin kojegje Westcliff uključio u krug svojih bliskih prijatelja. Činilo se dalord daje prednost prijateljstvima s ljudima koji su se uspjeliizboriti za svoje mjesto u svijetu, iako su rođeni bez povlasticauglednog imena i obiteljskog bogatstva. Naime, s vremena navrijeme govorio je kako bi se rado odrekao svoje titule, kad bitakvo što bilo moguće. Po njemu, plemićku titulu trebalo bizaslužiti, a ne dobiti ju u nasljedstvo, na temelju zasluga drvenihpredaka. Iako Simon nije ni najmanje sumnjao u njegovuiskrenost, imao je snažan dojam da Westcliff, s obzirom da jerođen s privilegijama, nije u potpunosti svjestan njihovih

prednosti. Istina, plemićka titula bila je nasljedna, no onaj tko juje naslijedio, dobio je na tanjuru ogromnu moć upravljanjasudbinama ljudi na svim društvenim razinama. Na to se, također,moglo gledati kao na dužnost koja podrazumijeva velikuodgovornost. Kao potomak jedne od najstarijh i najuglednijihplemićkih obitelji, lord Westcliff bio je rođen da bi na najboljimogući način služio drugima, u okviru tradicionalnog poretka, ato je, bio on toga svjestan ili ne, s velikim uspjehom i činio.Westcliffov život nije prolazio u dokolici i ljenčarenju. Upravosuprotno, svaka minuta u njegovom danu bila je ispunjenabrojnim korisnim aktivnostima. Bio je od ljudi koji su čvrstostajali na zemlji, uvijek odmjeren i realan. Pravo rečeno, Simonnikada nije upoznao čovjeka koji bi umio toliko dobro vladatisobom i svojim slabostima.

Iz tog razloga, nije se mogao ne upitati zbog čega je Westclifftrenutačno toliko rastrojen. Je li moguće da ga je jedna, iakoškakljiva, ali najzad, komična situacija poput one u kojoj su senašli, zaista izbacila iz takta?

Prokletstvo — promrmljao je Westcliff, opazivši Simonovupitan pogled. — Poznato ti je da, između ostalog, poslujem i sThomasom Bowmanom. Kako ću mu ikada moći pogledati u oči,a da se ne prisjetim kako sam njegovu kćer vidio u donjemrublju?

Kćeri — podsjetio ga je Simon. — Obje su bile tamo.Pozornost mi je privukla samo visoka. Nižu nisam ni opazio.Dakle, Lillian?Da, ta - odvratio je Westcliff i naglo se namrštio. — Nebesa,

nijedna od njih nije udana! A one dvije Amerikanke prave sudivljakuše, čak i za njihove standarde. Ne mogu vjerovati da se tožensko stvorenje usudilo tako razgovarati sa mnom, kao da bih seja trebao sramiti što sam ih prekinuo u vršenju nekakvog raskala-

šenog poganskog obreda.Zvučiš poput popa s propovjedaonice — rekao je Simon i

kratko se nasmijao, čudeći se njegovoj žestokoj osudi. — To što jenekoliko mladih dama odlučilo skakutati po livadi bez odjećekoja bi ih u tome sputavala, ni u kojem slučaju ne bi se moglonazvati nemoralnim ponašanjem. Najzad, nisu očekivale da bi ihitko tamo mogao vidjeti. Kad bi bila riječ o seoskim curama,zacijeli im ne bi tako oštro sudio. Dovraga, vjerojatno bi im se čaki poželio pridružiti. Najzad, obojica znamo da nemaš ništa protivdruštva dama sklonih izvanbračnim izletima, i stoga...

— Ipak, njih četiri nisu nikakve seoske cure. Nego četirimlade dame, ili bi to barem trebale biti, i u skladu s tim se ivladati. Nebesa, ne mogu shvatiti kako im je moglo pasti napamet ponašati se poput raskalašenih seoskih djevojčura? I, otkadsu uopće toliko bliske?

— Mislim da ih je zbližio uzajamni djevojački status.Proteklih godina jedva da su izmijenile i riječ, no kada su shvatilekako se nijedna od njih dosad nije uspjela udati, sprijateljile su se- s osmjehom je odvratio Simon. Činjenica što se Westcliff tolikozapjenio, istinski ga je zabavljala.

— Što ikoja od njih dobiva druženjem poput tog? —sumnjičavo je upitao Westcliff.

— Možda se prije udaje jednostavno pokušavaju malozabaviti i uživati u životu — rekao je Simon, slegnuvši ramenima.Pravo rečeno, iz trenutka u trenutak bilo mu je sve čudnije štoWestcllif pokazuje toliko zanimanje za taj šašavi događaj. Odnekoga poput njega bilo bi za očekivati da prijeđe preko toga bezpuno filozofije.Nikad dosad nije se zamarao time što žene čine iline čine. Njihove aktivnosti u slobodno vrijeme nisu ga osobitozanimale. Povrh svega, bilo je uistinu zanimljivo primijetiti kakoWestcliff, s obzirom na bogato iskustvo s udanim i neudanim

ženama, nikada nije izgubio prisebnost. U svakom slučaju, nikaddosad.

— Ako su se htjele nečim zabaviti, trebale su se baviti ručnimradom ili kratiti vrijeme na način kako to čine pristojne damepro- gunđao je Westcliff. - Što zacijelo ne uključuje aktivnostipoput ove kojoj smo upravo svjedočili. Nijedna pristojna ženskaosoba ne bi trčala gola po livadi.

Nisu bile gole — istaknuo je Simon. — Na moju veliku žalost –s uzdahom je dodao.Kad smo već kod toga, držim svojom dužnošću upozoriti te na

izvjesne stvari — odvratio je Westcliff, tonom učitelja koji sesprema održati predavanje. — Kao što znaš, nemam običaj dijelitisavjete ljudima koji to od mene nisu tražili. No, ovoga puta...

Je li? — upitao je Simon i glasno se nasmijao. — Koliko mi jepoznato, ne prođe dan a da nekome ne udijeliš pokoji savjet,tražio ga on ili ne.

Dođem li do zaključka da netko ne postupa mudro, smatramda mi je dužnost savjetovati ga — pobunio se Westcliff.

Simon je duboko uzdahnuo. — Dakle, čini se da ću morati mir-rno poslušati što mi želiš reći, neovisno o tome što nisam tražiotvoje mišljenje, zar ne? — ironično je upitao.

Radi se o gospođici Peyton. Imaš li imalo mozga u glavi, ne-ćeš se s njom spetljati ni na koji način. Jezivo je plitka ipovršna. Nikada u životu nisam upoznao žensku osobu koja bibila toliko zaokupljena samom sobom. Jest, mora se priznati daje vrlo lijepa. No ispod te privlačne površine, nema ničega štobi te privuklo. Takav sam dojam barem ja stekao, i uvjeren samda nisam pogriješio I ako joj, u slučaju da ne uspije upecatiKendalla, namjeravaš ponuditi da postane tvojom ljubavnicom,savjetujem ti da se predomisliš. Postoje žene koje će te usrećitiznatno više nego što bi te ona ikada mogla usrećiti.

Dugu minutu Simon nije rekao ni riječ. Njegovo mišljenje oAnabelle svodilo se na čudnu i zamršenu mješavinu više i manjeracionalnih zaključaka s kojima mu nije bilo lako izaći na kraj.Naravno,privukla ga je. Štoviše, žudio je za njom, nopomisao kako je već možda postala ljubavnicom nekog drugog

muškarca, istinski ga je izluđivala. Ne, nije ju zbog togaosuđivao. Mogao je razumjeti kako i zašto se to dogodilo, no kadgod bi se suočio s, ruku na srce, realnom mogućnošću daAnnabelle povremeno dopušta Hodgehamu da se uvuče u njezinupostelju, ni uz najbolju volju nije se mogao othrvati napadajuneopisive srdžbe i ljubomore. I to ga je prilično iznenadilo.Nakon što mu je lord Burdick prenio glasine o tome da ju Hod-geham posjećuje u njezinu domu u vrijeme koje nije predviđenoza posjete, Simon se upustio u malu diskretnu istragu, pretežnoiz želje da se osobno uvjeri koliko u svemu tome ima istine.Budući da je njegov otac prilično pedantno vodio knjige računa,zamolio ga je da provjeri je li ikada itko, osim Peytonovih, plationeki njihov račun. Na njegovo razočaranje, ispostavilo se kakolord Hodgeham s vremena na vrijeme plaća njihove račune.Doduše Simon je znao da to, u konačnici, ništa ne dokazuje, noipak, podatak poput tog imao je izvjesnu težinu koja nipošto nijeišla u Annabellinu korist, pri vaganju mogućnosti da je doistapostala Hodgehamovom ljubavnicom. Kao ni njezinoizbjegavanje izravnog odgovora u vezi cijele te priče, prilikomnjihovog razgovora tijekom šetnje. Ni u jednom trenutku nijerekla da je riječ o neistinama. Nego da joj je savjest mirna i da senema zbog čega kajati se to se, uistinu, moglo svakako shvatiti.

Nadalje, Peytonovi su doista bili u očajnoj situaciji... no unatočtomu, Simon nikako nije mogao shvatiti zašto bi se Annabelle uzamjenu za novac podala masnoj staroj kreaturi poputHodgehama. U drugu ruku, ljudi nerijetko raznorazne odluke

donose na temelju trenutačnih okolnosti. Ako joj je Hodgeham,taj kurvin sin, ponudio novac u zamjenu za određene usluge utrenutku kada je bila previše slaba i ranjiva da bi vidjela ikakavdrugi izlaz iz očajne situacije u kojoj se zatekla, mogla je popustitipred njegovim nagovaranjem.

Nije imala čak ni solidan par cipela za hodanje po grubljem te-renu. Nebesa. Hodgeham je uistinu bio svinja bez premca. Ako jojje mogao kupiti nekoliko novih haljina, mogao je i cipele. No činise da je bio previše škrt i previše podao, da bi na nju trošio višeNego što je nužno, a cipele i donje rublje očito nije smatrao nečimšto bi joj bilo nužno potrebno. Zaboga, ako je već morala postatinečijom ljubavnicom, trebala je odabrati njega, pomislio je Simon,naglo se namrštivši. Dovraga, on bi ju barem velikodušnonagradio za usluge u postelji. Ipak, znao je da je prerano da jojtakvo što otvoreno ponudi. Prije svega, valjalo je pričekati da vidihoće li joj uspjeti namamiti Kendalla u brak. Nije imao namjerupokvariti njezine šanse za udaju, no ako se ne uspije udati, to jeveć posve druga priča. U tom slučaju, ponudit će joj znatno boljiaranžman od onoga koji, po svemu sudeći, ima s Hodgehamom.

Zamislivši ju u svojoj postelji, ponovo se uspalio, pa naglo od-mahnuo glavom i primorao se usredotočiti na razgovor s Westc-liffom. — Odakle ti pomisao da me gospođica Peyton uopćezanima? — upitao je, trudeći se zvučati nezainteresirano za bilošto birano uz Annabelle.

Oči su ti zamalo ispale iz duplji kad si ju vidio u donjem rublju.Izgledao si kao da ćeš dobiti srčani udar.

Htio ne htio, Simon se morao osmjehnuti. — S obzirom na tokako ta žena izgleda, tko bi se zamarao pitanjima ima li što ili ne,ispod privlačne površine? — nehajno je upitao.

Svakako bih ti preporučio da se to na vrijeme upitaš — nagla-sio je Westcliff. — Gospođica Peyton najsebičnije je stvorenje

koje sam ikada vidio.Westcliffe, je li ti ikada palo na pamet da možda nisi uvijek u

pravu? — miroljubivo je upitao Simon. — Barem jednom?Westcliff je kratko razmislio o pitanju, pa zbunjeno slegnuo ra-

menima. — Da budem iskren, ne — priznao je.Duboko uzdahnuvši, Simon je polako odmahnuo glavom, pa

potjerao konja u kas.

:

JEDANAESTO POGLAVLJE

Na povratku u dvorac, Annabelle je shvatila kako ju boligležanj. Zacijelo ga je izvrnula tijekom igre, iako se nijemogla sjetiti kada se to točno dogodilo. Duboko uzdahnupremjestila je košaru u drugu ruku i produžila korak u pokušajuda dostigne Lillian.

— Što te muči? — upitala je, vidjevši ju duboko zamišljenu.— Ona dvojica. Grof i gospodin Hunt. Misliš li da bi nekomu

mogli reći što su vidjeli? To bi moglo prilično naškoditi našemugledu.— Sumnjam da će Westcliff ikome reći i riječ — odvratiliAnnabelle nakon kraćeg razmišljanja. — Najzad, obećao je dazaboraviti što je vidio i sklona sam mu vjerovati. Nije od onih kojise bave tračevima.— A gospodin Hunt?Annabelle se naglo namrštila. - Ne znam. Nije nam ništa obećao,no on je čovjek koji se ponaša u skladu s interesima. Bude li imaointeresa, šutjet će, ako ne, neće.

— Moraš razgovarati s njim, Annabelle. Večeras, kada gaugledaš u plesnoj dvorani, razgovaraj s njim i potrudi senagovoriti ga da nikome ne kaže ni riječ o bejzbolu i ostalome.Pomislivši na tu mogućnost, Annabelle je zamalo glasnozastenjala od muke. Bila je gotovo... ne, bila je i više nego sigurnada se nakon onoga što se dogodilo, neće moći suočiti s Huntom.U drugu ruku, Lillian je bila u pravu - netko bi uistinu morao po-razgovarati s njim. Ako se radi o čovjeku poput njega, nisu mogle

jednostavno čekati i nadati se da će šutjeti. - Zašto baš ja? —upitala je, iako je već znala odgovor. Kako su stvari stajale, moratće taj zadatak preuzeti na sebe, iako trenutačno nije moglazamisliti kako će to izvesti.

Zato jer je slab na tebe. To nam je, barem, poznato. Velika jevjerojatnost da će učiniti što god budeš tražila od njega.Osjetivši kako se bol u njezinu gležnju pojačala, Annabelle se jošviše namrštila. — Vjerojatno će očekivati protuuslugu - pro-mrmljala je. — S obzirom na to da znamo kakav je prostak, nijeteško zaključiti što bi to moglo biti, zar ne?

Dugu minutu Lillian je provela u napetoj tišini, važući razlogeza i protiv. — Morat ćeš mu baciti kost — napokon je rekla, sle-gnuvši ramenima. — Nema druge.

Na što, točno, misliš? - sumnjičavo je upitala Annabelle.Ali, možda bi mogla kupiti njegovu šutnju jednim poljupcem.

To nije prevelika cijena, zar ne?Zaboga, Lillian, ne mogu učiniti takvo što — pobunila se

Annabelle, zgranuta njezinim prijedlogom, koliko i nehajnimnačinom na koji ga je izrekla.

- Zašto ne? Nemoj mi reći kako se dosad još nisi ni s kimljubila.

- Jesam, ali...I, u čemu je onda problem? Poljubac kao poljubac. Kao da je to

nešto osobito. Svejedno je s kim se ljubiš. Jednostavno se pobrinida vas nitko ne vidi i završi s tim. Ne vidim brži i lakši način zarješavanje tog problema. Vuk će tada biti sit, a koza cijela. Nakontoga, možemo mirno spavati.

Annabelle se kratko, napeto nasmijala, pa u nevjericiodmahnula glavom. Prisjetivši se Huntovog poljupca i svojereakcije na njegu, srce joj je počelo snažno lupati. Iako je od togdogađaja prošlo puno vremena, ni uz najbolju volju nije mogla

zaboraviti njegove čvrste, zahtjevne usnice na svojima. Bila jepotpuno opijena, potpuno nemoćna oduprijeti mu se. Nije seusuđivala ni pomisliti što bi se dogodilo ako se to opet ponovi.

— Sve što trebaš, jest dati mu do znanja kako je jedanpoljubac sve što će dobiti od tebe — nastavila je Lillian. — Moramu biti savršeno jasno da nemaš namjeru ljubiti se s njim kad godmu padne na pamet.

— Oprosti, ali imam dojam kako me pokušavaš prevestižednu preko vode — pobunila se Annabelle. — Prije svega, nijesvejedno s kim se ljubiš, i u skladu s tim, Simon Hunt zacijelonije muškarac s kojim bih se željela ljubiti. Usto, on se nikada nebi zadovoljio nečim tako beznačajnim, a jasno ti je da mu nemogu ponudili više od običnog poljupca.

— Zar ti je zaista toliko odbojan? — suho je upitala Lillian. –Čak i ja moram priznati da je naočit. Karakter je nešto posvedrugo, no ne možeš reći da bi ga bilo teško poljubiti jer je ružan.

— Iskreno, toliko mi je antipatičan da nikada nisam o njemurazmišljala na drukčiji način. No, da... mora se priznati da je...— započela je, pa naglo zašutjela, zbunjena vlastitimpodvojenim osjećajima prema Simonu Huntu.

Ako bi isključila vlastiti subjektivni stav koji je uključivaobrojne razloge zbog kojihje Hunta držala odbojnim, morala bipriznati da je, objektivno gledajući, doista naočit. Bila je to pravariječ, jer nekoga poput njega ne bi se moglo nazvati »zgodnim«.Taj pojam najčešće se pripisuje osobama skladnih proporcija iklasičnih crta lica. No građa tijela Simona Hunta nije bila tolikoskladna, koliko impresivna, kao što ni njegovo lice nije biloprivlačno zato što je bilo klasično lijepo, nego zato što je biloizražajno. Usto, velik dio njegove naočitosti počivao je u njegovusamouvjerenu stavu, Snažan i mišićav, s vječno drskimosmijehom na licu i otvorenim izazovnim pogledom, Hunt je

djelovao poput osobe čija se ćud savršeno poklopila s vanjskimizgledom. A budući da mu ćud nije bila pitoma, Annabelle se unjegovoj blizini uvijek osjećala nelagodno. Iako se odijevao poputgospodina i ponašao u skladu s društvenim propisima, ispod teuglačane površine krila se divlja i nesputana priroda. Oslanjajućise na vlastite instinkte, Annabelle je bila i više nego sigurna da jeSimon Hunt, u dubini duše, poput divlje životinje koja se nikadane može potpuno pripitomiti. I zato je bio opasan.

No ono što ju je više od svega plašilo, bio je način na koji je dje-lovao na nju. Pomislivši kako bi ju svojim poljupcem u trenutkumogao ponovo porobiti i učiniti ju nemoćnom da mu se odupre,naglo se razljutila na samu sebe. Zaboga, doista bi morala prestatidramatizirati. Simon Hunt običan je muškarac, a ne nekakavnadčovjek. Ipak, ma koliko bio beznačajan, poljubac predstavljaizvjesnu intimnost između žene i muškarca. I zato, čak i ako biizbacila iz glave gluposti o porobljavanju i sličnome, Annabelle jebila potpuno svjesna da će, bude li Simonu Huntu ponudila po-ljubac , on naposljetku biti taj koji će trijumfirati. Gore od svega,znala je da će joj prilikom svakog budućeg susreta, šutke dati doznanja kako nije zaboravio što se između njih dogodilo. A to, uperspektivi, doista neće biti lako izdržati.

Odjednom, glava ju je zaboljela kao da ju je netko palicom zabejzbol upravo tresnuo po njoj. — Možda za svim tim nema ni-kakve potrebe — s uzdahom je izjavila, pa protrljala bolno čelo.

Najzad, ne možemo biti sigurne da će ikome išta reći, zar ne?Možda je dovoljno kulturan da bi držao jezik za zubima.

O, da — nasmijala se Lillian. — Simon Hunt nadaleko jepoznat po kulturi, kao i po tome da umije držati jezik za zubima.Što u tom slučaju predlažeš? Hoćemo li jednostavno držatipalčeve i nadati se da će šutjeti? Jesi li svjesna u kakvoj ćemoneizvjesnosti živjeti? Možeš li to podnijeti? Iskreno, ja ne.

U redu, u redu — živčano je odvratila Annabelle. — Porazgo-

varat ću s njim. Vidjet ću kako će reagirati, a bude lipotrebno...— zašutjela je, pa duboko uzdahnula. - Bude li potrebno,ponudit ću mu poljubac - nevoljko je dodala. — I tek toliko daznaš, smatraj da sam ti se time odužila za sve haljine koje si mipoklonila.

— Ovako ili onako, sigurna sam da ćeš se s njim uspjetisasvim lijepo sporazumjeti - rekla je Lillian, široko seosmjehnuvši.

Po dolasku u dvorac, Annabelle se odmah povukla u sobu. Svešto je željela bila je prilika da se malo odmori i pribere prijevečera i plesa. Srećom, njezina majka nije bila u sobi. Vjerojatnoje sišla u salon da bi popila šalicu čaja i prekratila vrijemerazgovorom s ostalim damama. Za Annabelle, to je značilo da ćese moći na miru oprati i presvući bez da joj bude primoranaobjašnjavati gdje se i kako ozlijedila. Iako se smatrala pravomsretnicom što ima majku poput nje, trenutačno nije bilaraspoložena slušati njezine dvjbe o aktivnostima koje zaposljedicu imaju ozljeđivanje.

Obukavši čisto donje rublje, uvukla se u postelju i povuklapokrivač do brade. Ipak, noga ju je previše boljela da bi se moglaopustiti i zaspati. Nervozno odmaknuvši pokrivač, zvoncem jepozvala služavku i zamolila ju da joj donese lavor hladne vode.Idućih pola sata provela je namačući stopalo u lavoru, no to jojnije puno pomoglo. Oteklina na gležnju nije nimalo splasnuli, ačinilo se i da neće. Mrzovoljno zaključivši kako danas, očito, nijenjezin dan, stisnutih zuba navukla je čarape, pa ponovo pozvalaslužavku i zamolila ju da joj pomogne odjenuti se.

— Gospođice, je li vam dobro? — zabrinuto je upitalaslužavka, nakon što se Annabelle kratko zaljuljala dok joj jepritezala korzet.

— Blijedi ste — dodala je, pozorno se zagledavši u nju. —Domaćica ima tonik za ženske tegobe. Ako želite, rado ću vam gadonijeti.— Ne, ne radi se o tome — rekla je Annabelle, slabašno seosmjehnuvši. — Uganula sam gležanj.

— U tom slučaju, zacijelo će vam pomoći čaj od vrbe —odvratilaje služavka i pomogla joj da obuče blijedožutu svilenuhaljinu.Začas ću vam ga donijeti. Ionako ćete morati sjesti da vam na-vimfrizuru, pa za to vrijeme možete popiti šalicu čaja.Hvala, bilo bi to uistinu krasno — odvratila je Annabelle, pamirno pričekala da joj služavka zakopča gumbe na leđima. Čim jezavršila, s vidnim olakšanjem sručila se u stolicu kraj toaletnogstola. — Doista ne znam kako mi se to moglo dogoditi. Za meneuistinu ne bi moglo reći da sam nespretna.

Svakome se to može dogoditi, gospođice — odvratila jeslužavka, poravnavajući nabore na rukavima njezine haljine. —Bit će vam bolje kad popijte čaj — dodala je i požurila premavratima.

Malo potom, Philippa je ušla u sobu. Vidjevši kćer u raskošnojhaljini za bal, nježno se osmjehnula. Polako joj prišavši, naslonilaje ruke na njezina ramena i na dugi se trenutak zagledala u odraznjezinih očiju u zrcalu. — Izgledaš predivno, draga — prošaputalaje.

-Šteta što se tako i ne osjećam — s uzdahom je odvratila Anna-belle. - Čini se da sam za vrijeme šetnje s ostalim otpisanim uda-vačama uganula gležanj.

Ružnog li izbora riječi - zgranula se Philippa. — Nijedna od vasnije zaslužila da ju se naziva otpisanom udavačom.

Možda, ali činjenica je da nijedna od nas nema puno šanse zaudaju. Usto, draže mi je šaliti se na vlastiti račun nego plakati nadtužnom sudbinom.

Philippa je tužno uzdahnula. — Bojim se da zadnjih godina sveviše gubim smisao za humor — priznala je. — Tako da mi to nezvuči nimalo duhovito. Nije mi lako gledati te kako se mučišpronaći muža, dok se druge djevojke udaju bez ikakvih problema.Srce mi se cijepa kad pomislim na što si spala... nebesa,Annabelle, prijateljice ti poklanjaju haljine, jer u protivnom bihodala u krpama. Nije li to uistinu strašno? Da je tvoj otac živ, svebi bilo drukčije. Kad bismo barem imali malo više novca...

Ah, majko, i sama znaš da nema smisla razbijati glavu time štobi bilo, kad bi bilo.

— Ako te boli noga, bilo bi bolje da večeras ostanemo u sobitiho je rekla Philippa i nježno ju pomilovala po kosi. — Lezi u po-stelju, a ju ću ti čitati dok ne zaspiš — predložila je.

Ganuta njezinom pažnjom, Annabelle se sjetno osmjehnulaMoram ti priznati kako sam u iskušenju da te poslušam. Nažalost,takvo što ne mogu si priuštiti — s uzdahom je odvratila. —Propustila bih priliku za razgovor s lordom Kendallom —objasnila je, iako to nije bila potpuna istina. Potpuna istinauključivala bi i predstojeće pregovore sa Simonom Huntom.

Nakon što je ulila u sebe vrč čaja od vrbe, Annabelle je uspjelagotovo bez problema sići u prizemlje. Doduše, gležanj joj je i daljebio natečen, no kako je bol privremeno uminula, nije se time op-terećivala. Budući da je kasno sišla u salon, prije večere stigla je sLillian izmijeniti tek nekoliko rečenica.

— Westcliff nijednom nije pogledao ni mene ni ostale cure -Šapatom ju je izvijestila Lillian, zagledavši se u nju očima širomrastvorenim od uzbuđenja. - Očito nas je odlučio ignorirati. Bilasi u pravu, on je preveliki gospodin da bi nas odao. No, što ćemosa Simonom Huntom? Jesi li se možda predomislila?

— Ne — odvratila je Annabelle, usiljeno se osmjehnuvši. —

Ne brini, poslije večere porazgovarat ću s njim.— Pravo si srce — veselo je odvratila Lillian i obasjavši ju

širokim, urotničkim osmijehom, odlepršala prema blagovaonici.

Otkrivši da se raspored sjedenja za stolom promijenio, i da snjezine lijeve strane, umjesto župnika, sada sjedi lord Kendall,Annabelle se prilično iznenadila. Naravno, bilo bi to nadasveugodno iznenađenje, kad ne bi bilo povezano s neugodnim.Naime, gotovo istodobno otkrila je kako nasuprot nje sjedi SimonHunt. Stoga se i ne treba čuditi što ju je ubrzo luđački zaboljelaglava. Jasno da u takvom stanju nije bila sposobna za ikakavsuvisli, a kamoli nadahnuti razgovor s lordom Kendallom. Moždabi se nečeg i dosjetila kad joj Simon Hunt svako toliko ne biuputio pokoji izazovan pogled, popraćen ironičnim osmijehom.Krajnje rastrojena, prebirala je po tanjuru, što je doista bila pravašteta, jer hrana je bila izvrsna. Ne znajući hoće li Hunt neštoizlanuti, nijednog se trenutka nije se mogla opustiti. Srećom, svešto je te večeri izašlo iz njegovih usta, pripadalo je uobičajenodosadnoj konverzaciji kakva se u pravilu vodi za stolom.

Odahnuvši što je večera prošla bez incidenta, Annabelle seuputila prema plesnoj dvorani. Začuvši kako je orkestar počeosvirati, zaključila je kako joj ovoga puta savršeno odgovaraprovesti večer sjedeći postrani s prijateljicama. Barem će odmoritiumorne noge, a o oteklom gležnju da se i ne govori. Usto,vjerojatno je previše vremena provela na suncu, u protivnom ju nebi mučila takva jeziva glavobolja. Lillian i Daisy su, pak, za razlikuod nje, očito navikle na aktivnosti na otvorenom, jer kad im jeprišla, ustanovila je da obje djeluju uobičajeno veselo i živahno.Upitavši li i gdje je Evie, saznala je kako je sirota djevojka, ponalogu svoje tetke, morala ostati u sobi. Naime, od boravka nasuncu izbile su joj pjege, što je njezinu tetku toliko razljutilo, da

joj je do daljnjega zabranila pojavljivanje među ljudima. Navodnoje rekla kako ne može uokolo hodati pjegava poput leoparda.

Začuvši to, Annabelle je prelio val gorčine. — Koje li starevještive, ljutito je promrmljala. — Čini se da joj je jedina životnamisija našoj Evie, što je više moguće, zagorčati život.

I u tome je nenadmašna — dodala je Daisy, pa naglo zašutjelai pozorno se zagledala u točku iza Annabellinih leđa. — Ti bokca!Gospodin Hunt krenuo je prema nama — u dahu je izgovorila, panaglo svrnula pogled na Lillian. — Hajdemo nešto popiti. Umirem iod žeđi, a ti? Zacijelo se slažeš kako će biti najbolje da Annabellena miru porazgovara s...— Vidim da si upoznata sa situacijom — s uzdahom jezaključila Annabelle.— Da, kao i Evie. Lillian nam je sve ispričala. I moram ti priz-nati kako smo obje doslovce ostale bez riječi. Doista je lijepo odtebe što si spremna žrtvovati se za dobrobit svih nas.— Žrtvovati se? — začuđeno je upitala Annabelle. — Nije li tomalo pretjerana riječ za jedan običan poljubac? Najzad, Lilliantvrdi kako to nije ništa osobito. Po njoj, ispada da je posvesvejedno s kim se ljubiš.— Kako da ne! — odvratila je Daisy, mangupski se osmjehnuv-ši. — Lagala ti je. Nama je rekla kako bi prije umrla nego se ljubi-la s Huntom.— Što? - zaprepastila se Annabelle, no Daisy je naglo uhvatilasrestru za ruku, i odvukla ju prema stolu s osvježavajućimpićima.Osjećajući se poput djevice koju je netko u ime viših ciljeviupravo položio na žrtvenik, Annabelle je bespomoćno zurila zanjima, sve dok kraj uha nije začula poznati duboki bariton.— Dobra večer, gospođice Peyton. Za promjenu, lijepo vas jevidjeti odjevenu.

Duboko udahnuvši u pokušaju da potisne navalu srdžbe,Annabelle se polako okrenula i pogledala ga ravno u oči. —Gospodine Hunt, moram vam priznati da ste me uspjeli ugodnoiznenaditi svojom suzdržljivošću za vrijeme večere. Od nekogpoput vas očekivala bih da me obaspe s pregršt uvredljivihkomentara, a ipak vam je cijelih sat vremena uspjelo ponašati sepoput gospodina.— Silom prilika — nehajno je odvratio. — Bilo je to samo zatošto se još nisam pribrao od iznenađenja koje ste mi priredili.— Moje prijateljice i ja nismo učinile ništa loše.— Zar sam rekao da jeste? — upitao je, blijedo ju pogledavši.Pravo rečeno, istinski sam uživao u cijelom tom prizoru. Radobih vas svaki dan gledao u tom izdanju. Bez odjeće ste još ljepšinego u njoj.

Nisam bila bez odjeće. Nego u donjem rublju — oštrim šapat-om odbrusila je Annabelle.

Tako zovete to što ste imali na sebi? — upitao je, ironično po-digavši obrve.Shvativši da mu nije promaklo kako joj je rublje isprano i po-krpano, Annabelle je naglo porumenjela. — Zna li itko, izuzev vasi lord Westcliffa, išta o tome? Jeste li ikome povjerili u kakvom stenas »izdanju« zatekli na livadi? — napeto je upitala.

Još ne — rekao je, ironično se osmjehnuvši.Po kratkom bljesku koji je vidjela u njegovim očima, Annabe-

lle je zaključila kako je jedva dočekao da mu postavi to pitanje.Očito je istinski uživao u njezinoj muci. — Namjeravate linekome reći? — ustrajala je.

Nekoliko dugih trenutaka bez riječi ju je promatrao, pa najzadslegnuo ramenima. — Ne namjerno, ali... znate kako to ide — suzdahom je izgovorio. — Ima situacija u kojima se čovjek i protivsvoje volje jednostavno izlane.

Čime bih mogla kupiti vašu šutnju? — naglo je upitala Anna-belle, zaključivši kako će biti najbolje da izravno prijeđe na stvar.Što biste tražili zauzvrat?

Gospođice Peyton, uistinu biste morali naučiti o tako osjetlji-vim stvarima razgovarati s malo više takta i diplomacije — rekaoje pretvarajući se kako je zgrožen njezinom otvorenošću. — Ova-ko izravan upit posljednje je što bi se očekivalo od dame poputvas.

U razgovoru s nekim poput vas, gospodine Hunt, okolišanje jesamo gubitak vremena — odbrusila je. —Jasno ste mi stavili doznanja kako očekujete da vas nečim podmitim.

Ta riječ zvuči mi prilično odbojno. Ne bismo li to radije na-zvali nagradom?Nazovite to kako vas je volja — nestrpljivo je odvratila. —

Bismo se radije pozabavili pregovorima?— U redu — smrtno je ozbiljno odvratio, iako se po izrazu

njegova lica moglo zaključiti kako se odlično zabavlja. — Ako bihvam obećao kako nikome neću reći ni riječ o toj skandaloznojepizodi čime biste me nagradili?

Prije no što je odgovorila, Annabelle je naglo spustila pogled.Bila je i više nego svjesna kako će onog trenutka kada mu iznesesvoju ponudu, izgubiti svaku šansu za povlačenje i predomiš-ljanje. Simon Hunt takvo što nikad joj ne bi dopustio. Nebesa,zašto je baš nju zapala dužnost da kupi njegovu šutnju? Touistinu nije bilo pravedno. Najzad, upravo se ona cijelo vrijemeprotivila šašavoj zamisli o igranju bejzbola u donjem rublju. Asada jedina treba snositi posljedice. - Kad biste uistinu biligospodin, jednostavno biste zaboravili da ste išta vidjeli -promrmljala je.

— No, i vi i ja znamo da nisam gospodin — odvratio je,iznenadivši ju provalom kratkog, glasnog smijeha.

— I zahvaljujući tomu, ni uz najbolju volju ne moguzaboraviti da sam vidio kako napola gole trčite po livadi.

— Nebesa, utišajte se — hitro ga je upozorila Annabelle. —Netko će nas čuti.Bez riječi zagledao se u nju dugim, prodornim pogledom.Slušam, gospođice Peyton — napokon je prozborio. — Štonudite?

Duboko udahnuvši u pokušaju da prikupi hrabrost, zagledalase u neku daleku točku iza njegovih leđa. Mogla je osjetiti kakojoj čak i vrhovi ušiju crveni i usijani poput žeravice. Toliko, da sene bi čudila kad bi joj se za koji trenutak kosa pretvorila uvatrenu buktinju. — Budete li šutjeli o onome što ste vidjeli...dopustit ću vam da me poljubite — drhtavim je glasomprošaputala.

Dugu minutu nije rekao ni riječ. Skupivši hrabrost da ga po-gleda, Annabelle je, na vlastito čuđenje, vidjela kako Hunt izgledanadasve iznenađeno. Zurio je u nju kao da nije posve siguran daje dobro čuo što je čuo.

Moram naglasiti kako se ta ponuda odnosi na samo jedan po-ljubac - odlučno je nastavila, iako joj je glas i dalje podrhtavao. —Dakle, nemojte očekivati da će se to ponoviti.

— Očekivao sam da ćete mi ponuditi ples ili dva — odvratio jeHunt, tonom iz kojeg se nije moglo jasno razaznati je li ga njezinaponuda usrećila ili razočarala. — Možda valcer i kadrilu.

— Istina, razmišljala sam o tome — rekla je Annabelle. — No,naposljetku sam zaključila da nema bržeg i učinkovitijeg sredstvauvjeravanja od poljupca. Naime, ipak traje kraće od valcera.

— Moj ne.Začuvši to, Annabelle je osjetila kako su joj koljena kratko za-drhtala. - Ne pričajte gluposti — odbrusila je. — Valcer trajenajmanje tri minute. Poljubac ne može trajati ni upola toliko.

Vidim da se razumijete u ljubljenje, pa se neću s vama prepira-ti, gospođice Peyton — ironično je odvratio. — U redu, prihvaćamvašu ponudu. Jedan poljubac, u zamjenu za čuvanje tajne. No, jaću odlučiti kada i gdje će se to odigrati.

To mora biti stvar uzajamnog dogovora — pobunila se Anna-belle. — Nemam namjeru dopustiti vam da odabirom pogrešnogmjesta i vremena, upropastite moju reputaciju i šanse za udaju,takvo što jednostavno ne dolazi u obzir.

Oštar ste pregovarač, gospođice Peyton — s osmijehom jerekao Hunt. — Tako mi Bog pomogao ako se slučajno odlučitebaviti biznisom. Iskreno se nadam da nemate takvih ambicija.

Ne brinite. Moja jedina ambicija svodi se na udaju za lordaKendalla — otrovno slađahnim tonom odvratila je Annabelle. Vi-djevši kako je osmijeh na Simonovu licu naglo izblijedio, samoj jesebi čestitala.

Šteta — suho je odvratio. — Ne znam bih li u tom slučaju višežalio vas, ili njega.

Nosite se sa svojim mišljenjem do sto đavola, gospodine Hunt– u dahu je izgovorila i naglo se okrenuvši, požurila prema terasi.

Bila je to pogreška koju je shvatila tek nakon što ju je presjeklaoštra bol u gležnju. - Dovraga - promrmljala je i naglo usporilakorak. No, ni to joj nije puno pomoglo. Sa svakim novim korakombol je postajala sve jača, a kada je osjetila kako se počinje širitiprema koljenu, mrzovoljno je zaključila kako će biti najbolje davečeras ipak odustane od zamisli o zavođenju lorda Kendalla. Zatakvo što bila je previše iscrpljena. Bit će bolje da pođe u sobu iostatak večeri provede u postelji. To bi zacijelo i učinila, no za-mutilo joj se pred očima, a želudac joj se naglo uznemirio. Nebe-sa, morat će produžiti prema terasi, jer ako ne uhvati malo zrakazacijelo će se onesvijestiti. No problem je bio u tome što se terasačinila jezivo daleko...

Srećom, izgarajući od znatiželje da čuju kako se završio njenrazgovor s gospodinom Huntom, Lillian i Daisy požurile su joj ususret. No vidjevši bolnu grimasu na njezinu licu, obje su se naglouozbiljile. - Što ti je? — zabrinuto je upitala Lillian. - Izgledaš kaoda ćeš se onesvijestiti. Zaboga, je li razgovor s gospodinomHuntom tako loše završio?

— Pristao je na poljubac — izvijestila ih je, teturajući prematerasi. Sve o čemu je mogla razmišljati bilo je da joj hitno trebazraka.

— Ako te pomisao na ljubljenje s njim doista toliko užasava ,- započela je Lillian.

— Nije to — jedva čujno prozborila je Annabelle. — Čini seda sam tijekom igre uganula gležanj. Jezivo me boli i zlo mi je.Jedva se držim na nogama.

— Zaboga, zašto nisi ništa rekla? — zgranuto je upitalaLillian i hitro ju rukom zagrlila oko struka. — Daisy, bi li namotvorila vrata? - dobacila je sestri i povela Annabelle premanajbližim vratima kojima se izlazilo na terasu.

Našavši se na zraku, Annabelle je nadlanicom otrla orošeno če-lo. — Mislim da ću povratiti — prošaputala je, pa nakratko sklpilaoči, pokušavajući potisnuti mučninu. — Zaboga, ne mogu ovdjepovratiti. Ne mogu...

Ne živciraj se, draga - rekla je Lillian i odlučno ju povela premajednoj od dvije velike kamene žardinjere koje su stajale s lijeve idesne strane stuba kojima se silazilo u vrt. — Tu te nitko neće vi-djeti.Ako ti je zlo, povraćaj. Daisy i ja pobrinut ćemo se za tebe.

Tako je — složila se Daisy. — Samo naprijed. Pridržat ćemo tikosu.Unatoč vrtoglavici i grčevima u želucu, Annabelle bi se, da jeimala vremena za takvo što, zacijelo nasmijala. Umjesto toga, iz-bacila je sadržaj želuca ravno u jednu od žardinjera. Srećom, pro-

ces izbacivanja hrane brzo je završio, budući da je za večerom jed-va išta stavila u usta. — Nebesa, umrijet ću od srama — izgovorilaje ,hvatajući zrak. — Lillian...

Ne budali—hitro je odvratila Lillian.—Ti bi isto učinila zamene.

Jasno da bih... ali ti nikada ne bi mogla biti toliko glupa da si-đeš na večeru ako se ne bi dobro osjećala.

Jasno da bih — blago je rekla Lillian i gurnula joj u ruku malusvilenu maramicu obrubljenu čipkom. — Svakome se to možedogoditi.

Uzdahnuvši, Annabelle je počela otirati lice Lillianinom ma-ramicom. — Ah, ne... — trenutak potom gadljivo je prošaputalainaglo je odmaknula od lica. - Namirisana je. Imaš li možda obič-maramicu?

U vrašku mater! Zaboravila sam ju ponijeti — rekla je Lillianpa svrnula pogled na sestru. — Daisy, daj joj svoju.

I ja sam ju zaboravila ponijeti — izvijestila ju je Daisy, slegnu-vši ramenima.

Nema ti druge nego snaći se s tim što imaš — zaključila je Li-llian, ponovo se okrenuvši prema Annabelle.

Odjednom, iza njihovih leđa začuo se muški glas. — Evo —rekao je, pruživši im čistu bijelu maramicu. — Uzmite moju.

DVANAESTO POGLAVLJE

Previše omamljena da bi bila svjesna ičega oko sebe, Annabelle jeprinijela licu maramicu koju joj je netko gurnuo u i lice. Srećom,nije mirisala ni na što izuzev, pomalo, na sredstvo za škrobljenjerublja. Obrisavši lice i usnice, napokon je smogla okrenuti se isuočiti s ljubaznim muškarcem. Shvativši kako gleda ravno uSimona Hunta, poželjela je na licu mjesta umrijeti od srama.Jednostavno se rastočiti, nestati i zauvijek uništiti bilo kakav tragsjećanja na ovaj nadasve neugodan trenutak. Nebesa, zašto ju jeod svih ljudi na svijetu upravo Simon Hunt morao zateći kakoizbacuje sadržaj želuca u žardinjeru?

Vidjevši kako se nesigurno zaljuljala, hitro ju je primio okostruka i privukao ju k sebi. — S obzirom na naš netom sklopljenidogovor, ovo mi nimalo ne laska, gospođice Peyton — progunđaoje.

Ah, odlazite i pustite me na miru — mrzovoljno je promrmljla ijače se oslonila o njega. Jasno, ne namjerno, nego samo za što jojse ponovo zavrtjelo u glavi, a želudac naglo uznemiriti Pritisnuvšimaramicu o usta, primorala se disati na nos, i srećom mučnina jeuskoro prošla. Ipak, osjećaj slabosti i nemoći i dalje je bioprisutan. Nikada u životu nije joj bilo tako zlo. Jedva je stajla nanogama i znala je da bi se, kad ju Hunt ne bi tako čvrsto držao,jednostavno srušila na zemlju. Zaboga, što ju je spopalo da se takološe osjeća?

— Opazio sam da ste blijedi još dok smo razgovarali — rekaoje Hunt i jače ju stisnuo uz sebe, pa odmaknuo uvojak s njezina

znojem orošena čela. — Oslonite se na mene, draga. Imate li jošikavih problema? Je li to zbog ženskih tegoba? Boli li vas još što-god osim želuca?

Iako joj nije bilo ni do čega, nije joj promaklo da ju je nazvaodragom. No više od toga zaprepastilo ju je njegovo raspitivanje onjezinim tegobama. Muškarac nikada ne bi smio žensku osobupitati takvo što. Bilo je to uistinu skandalozno. Kako god bilo,trenutačno je bila preslaba da bi se s njime prepirala oko stvaripoput tih. Umjesto toga, pokušala je odrediti izvorište vlastitihproblema. Što nije bilo lako, jer sve ju je boljelo. — Boli me glava iželudac... zapravo sve me boli — prošaputala je, pitajući se zaštosu joj usta tako suha, a usnice natečene i utrnule. — Ipak, najvišeme boli gležanj — trenutak je potom dodala.

Naravno, budući da joj je bilo toliko zlo, nije opazila kako seSimon Hunt pozorno zagledao u nju, na način na koji ju nikaddotad nije promatrao. Jednog dana, Daisy će joj ispričati kako je utim trenucima bio nevjerojatno pažljiv i brižan. Kako ju je držaokao kap vode na dlanu, nježno, a istodobno zaštitnički. I kako munije bilo ni na kraj pameti nikome, pa ni zapovjednički raspolož-enoj Lillian, dopustiti da stvar preuzme u svoje ruke. A bilo je toovako:

Hvala vam na pomoći, gospodine — ledenim tonom rekla jeLillian i uhvatila Annabelle za lakat. — Odsad pa nadalje, mojasestra i ja pobrinut ćemo se za gospođicu Peyton.

No, gospodin Hunt nije ju ni pogledao. — Ozlijedili ste gležanj?- upitao je, ne skidajući pogled s Annabellina lica. — Kako?

Vjerojatno tijekom igre na livadi — odvratila je, slegnuvši ra-menima. — Ne sjećam se, ali...

Opazio sam da ste tijekom večere pili samo vodu. A prije togau salonu?

Ako vas zanima jesam li se napila, odgovor je negativan —

prošaputala je, pitajući se zašto se iz trenutka u trenutakosjeća sve lošije. Ima li to kraja? Sada joj je već i vid biozamagljen. - Sve što sam popila prije no što sam sišla na večeru,bile su dvije-tri šalice čaja od vrbe — objasnila je, i osjetivši kakoju je oblio hladan znoj, jače se stisnula uz njegovo toplo, snažnotijelo. Nikada u životu nije joj bilo toliko hladno. — S... s...smrzavam se — drhtavim je glasom prošaputala.

Blago joj je položio ruku na čelo, pa hitro skinuo sako i ogrnuoju njime. —Je li sad bolje? — brižno je upitao i ponovo ju priviouz sebe, na što je Annabelle zahvalno kimnula.

Iživcirana njegovom nametljivošću, Lillian se ponovo umiješala.— Gospodine Hunt, doista bi bilo vrijeme da odete. Moja sestra ija posve smo sposobne...

— Gospođice Bowman, radije pođite potražiti gospođuPeyton. - rekao je, tonom koji nije ostavljao nimalo prostora zaraspravu.- Kad to obavite, potražite i lorda Westcliffa i recite mu daodmah nekoga pošalje po liječnika.

Naravno, Lillian nije bila osoba koja bi ikome dopustila da joj seobraća takvim tonom, a kamoli joj pokuša zapovijedati. - Zašto vito ne biste obavili? - pobunila se, ošinuvši ga pogledom, kao štosam rekla, moja sestra i ja savršeno smo sposobne pobrinuti seza...

— Ne, niste - ledenim tonom prekinuo ju je Hunt. — Učinitekako sam rekao, a ja ću gospođicu Peyton odnijeti u njezinu sobu.Ući ćemo u kuću kroz stražnji ulaz, tako da izbjegnemoneugodnosti. Ukoliko sumnjate u moje kavalirske pobude,nemam ništa protiv da vaša sestra pođe s nama.

—Jasno da sumnjam - borbeno je odvratila Lillian. — Nijednogtrenutka nismo vas zamolile za pomoć. Doista ne znam odaklevam pravo...

— Nemam namjeru upuštati se s vama u rasprave - odlučnoju je prekinuo. — Pođite i učinite kako sam rekao. Smjesta.

Dugi trenutak Lillian je srdito zurila u njega, a zatim se bez ri-či okrenula i požurila u kuću.

Ne sjećam se da joj se ikada itko obratio tim tonom, i prošaobez posljedica—zapanjeno je rekla Daisy, gledajući za njom. —Doista ste odvažni, gospodine Hunt!

Sudeći po tome kako je slegnuo ramenima, nije to smatraovrijednim odgovora. — Hajdemo — rekao je, pogledavšiAnnabelle.- Ponijet ću vas u kuću.

Ali... to doista... nije potrebno—promucala je Annabelle,smetena njegovim prijedlogom. — Mogu i sama...

Ne biste nikad uspjeli sići niz ove stube, a kamoli se popeti dosvoje sobe na drugom katu — odvratio je i odlučivši skratiti stvar,hitro ju podigao u naručje. — Ne bunite se — dodao je. — Radijeuživajte u mojoj kavalirštini, kad vam se za to već pružila prilika.Biste li mi stavili ruke oko vrata?

Budući da joj drugo nije preostalo, poslušala ga je. Ma kolikose nelagodno osjećala, morala je priznati da zamisao o nošenjuuopće nije loša. Istog trenutka kad ju je Simon Hunt podigao, bolu njezinu gležnju znatno je popustila. Usto, bilo je ugodno naslo-niti glavu na njegovo široko rame. — Iskreno sumnjam da u pra-vom smislu riječi znate što znači biti kavalir — rekla je, i ponovozadrhtala pod naletom hladnoće. — Meni pretežno djelujetepoput obične hulje. Sve što činite, činite iz osobnog interesa.Doista ne znam zašto ljudi o meni imaju takvo mišljenje — rekao

je, i kratko se nasmijao. - Kako god bilo, netočno je.Ipak, i dalje mislim da ste hulja.Ponovo se kratko nasmijao. — Ako već ništa drugo, slabost

vam barem nije poremetila ono što zovete svojim zdravim

rasuđivanjem — rekao je i krenuo niz stube.Zašto ste mi uopće priskočili u pomoć nakon što sam vas po-

slala dođavola? — šapatom je upitala.— Iz osobnog interesa, naravno — nehajno je odvratio. —

Želim da budete čili i veseli kad dođe vrijeme da uberem svojunagradu.

Silazeći niz stube, kretao se brzo i lako poput tigra. Budući dasu im lica bila tako blizu, Annabelle je mogla opaziti da je svježeobrijan. I da ugodno miriše. Ne napadno, ali vrlo primamljivo. Ikosa mu je bila čista i lijepo zaglađena unazad, s duljim pramen-ovima na vratu. Sve u svemu, Simon Hunt bio je uistinu muževan.Kakve li štete, pomislila je, što mi je tako mučno i hladno, i što ne mogu upotpunosti uživati u njegovu naručju.

Sišavši niz stube, Simon je uskom stazom produžio prema stra-žnjem ulazu u dvorac. Stigavši do njega, zastao je i okrenuo seprema Daisy. — Biste li nam otvorili vrata? — zamolio ju je.

— Naravno — hitro je odvratila. — Kako nekome možeovako pozliti samo zato što je uganuo nogu? - zabrinuto jeupitala. - Nikada nisam čula za takvo što.

— Bojim se da joj nije pozlilo od toga — odvratio je Hunt.— Mislite li da je možda popila previše čaja od vrbe? —

raspitvala se Daisy.— Ne, čaj od vrbe ne može izazvati takvu reakciju. Sumnjam

na nešto drugo. Čim dođemo u sobu gospođice Peyton, provjeritću jesam li u pravu.

— Kako to namjeravate provjeriti? — sumnjičavo je upitalaAnnabelle.

— Pregledat ću vam gležanj — s osmijehom je odvratio. - Nebojte se, nećete mi morati pokazati ništa drugo. Zadovoljit ću setom sitnicom.

Iako je Annabelle očekivala da mu penjanje uz stube s teretom

u naručju neće biti lako, prevarila se. Nijednom nije zastao da bise barem nakratko odmorio i došao do daha. I zato, htjela to ilino, morala mu je reći kako se divi njegovoj izdržljivosti. — Dobardio mladosti proveo sam tegleći na plećima juneće i svinjskepolovice. No mogu vam reći da mi ovo predstavlja znatno većiužitak.

Kako lijepo od vas — promrmljala je Annabelle. — Doista jekrasno čuti da sam vam draža od krepane krave.

Nasmijao se, dubokim bogatim glasom, pa zastao kraj vratanjezine sobe, i nakon što ih je Daisy otvorila, pažljivo unioAnnabelle unutre i položio ju na postelju prekrivenu pokrivačemod brokata.

Eto - rekao je, pa uzeo jastuk i podmetnuo ga pod njezinaleđa.

Hvala — tiho je izgovorila, postrance ga pogledavši ispod dugihtrepavica. - Vrlo ste ljubazni. Nadam se da će liječnik uskoro stići.Nećemo ga čekati. Želim odmah pregledati vašu nogu.Radije bih pričekala liječnika - u dahu je odvratila, užasnuta timskandaloznim prijedlogom. Jasno da mu neće pokazati nogu.Takav stupanj intimnosti bio je potpuno nezamisliv.Nisam tražio vaše dopuštenje — nehajno ju je izvijestio pa po-digao rub njezine haljine.

Gospodine Hunt — ljutito je uskliknula Daisy i u dva korakanašla se kraj njih. — Da se niste usudili ni pipnuti ju! U protivnomću...

Smanjite doživljaj, gospođice Bowman — ironično je odvratioNemam namjeru obeščastiti gospođicu Peyton. Barem ne još-dodao je, pa svrnuo pogled na Annabelle. — Ne mičite se. I nebrinite, neovisno o neupitnoj ljepoti vaših nogu, neću doći unapast da... — rekao je, pa naglo zašutio kada je podigao rubnjezine haljine i vidio kako joj je gležanj natečen. — Prokletstvo!

— ljutito je uzviknuo. — Bio sam uvjeren da ste pametniji.Dovraga, kako vam je palo na pamet silaziti na večeru s takootečenim gležnjem?

Uh, Annabelle — zgranuto je promrmljala Daisy. — Ovozbilja izgleda jezivo.

Prije večere nije izgledalo tako strašno — rekla je Annabelle,pokušavajući se opravdati. — To se dogodilo u zadnjih pola satai... ah! — užasnuto je uzviknula, osjetivši kako ju je Hunt rukamauhvatio za bedro. — Što radite? Daisy, nemoj mu dopustiti da...

— Skidam vam čarapu — hladnokrvno je odvratio Hunt. – Isavjetujem vam da se ne oslanjate na pomoć gospođiceBowman.Jer nemam namjeru odustati.

— A ja vama savjetujem da dobro pripazite što radite,gospodine Hunt — odbrusila je Daisy, ošinuvši ga pogledom. —Izbijte iz glave da ću mirno stajati i gledati kako vršite bludneradnje nad mojom prijateljicom.

Napipavši rub Annabelline podvezice, Hunt ju je hitro skinuo,pa svrnuo pogled na Daisy. — Gospođice Bownan — započeo je,ne trudeći se prikriti ironiju — nije li vam palo na pamet da ćesoba uskoro biti puna ljudi? Bit će tu majka gospođice Peyton,lord Westcliff, vaša svojeglava sestra, a uskoro i liječnik. Čak i kadbih htio vršiti ikakve bludne radnje s vašom prijateljicom, sa ilibez njezina pristanka, ne bih imao dovoljno vremena — rekao je inaglo se uozbiljio začuvši kako je Annabelle zaječala, kad joj jepočeo skidati čarapu. Iako je to činio vrlo pažljivo, bilo je očito dajoj čak i površni dodir nanosi bol. - Draga, pokušajte ostati mirni— promrmljao je. — Začas će biti gotovo.

Zagrizavši usnicu, Annabelle je promatrala kako joj opreznoskida čarapu, pazeći da vrhovima prstiju što manje dotičepovršinu njezine kože. Završivši, na dugi se trenutak zagledao unjezin gležanj. — Tako sam i mislio — tiho je izgovorio.

— Kakve su ovo ranice? — upitala je Daisy, vireći preko

njegova ramena.— Zmijski ujed — kratko je odvratio Hunt, pa hitro

raskopčao orukvice i zasukao rukave, otkrivajući snažne dlakavepodlaktice

— Zmijski ujed? - zapanjeno je upitala Daisy.— Ujela me zmija? — jednako zapanjeno upitala je Annabelle.

Ali... kako je to moguće? Kada? Zar ne bih ništa osjetila? Zacijeloste u krivu. Morala bih nešto osjetiti... zar ne?

- Ljudi katkad ne osjete ujed — rekao je, pa iz džepa sakoa,koji je još uvijek bio prebačen preko njezinih ramena, izvukaopreklopni džepni nož. — Šume u Hampshireu u ovo su dobagodine pune zmija otrovnica. Vjerojatno vas je ujela tijekom vašegjutrošnjeg izleta. Šio ćete s tim? — užasnuto je upitala Annabelle,zureći u nož. Moram vam nečim podvezati nogu — rekao je, pauzeo njezinu čarapu i presjekao ju napola. — Mislim da će mi ovosasvim dobro poslužiti u tu svrhu.

Nosite li taj nož uvijek sa sobom? - upitala je, glasa ispunjenanelagodom. Pravo rečeno, oduvijek joj je djelovao poput gusara, ataj dojam sada se još i pojačao.

Gotovo uvijek — rekao je, pa sjeo na rub kreveta i podigao jojhaljinu do koljena. - Kao mesarov sin, posjedujem doživotnu sklo-nost noževima — dodao je, pažljivo vezujući čarapu iznad njezinakoljena.

To je uistinu... — započela je Annabelle, pa zaječala od boli,kada je jače stegnuo povez.

Žao mi je - rekao je, uputivši joj kratak suosjećajan pogled. -Eto što se događa kad hodate po šumi u laganim cipelama. Morada ste nagazili ravno na zmiju koja se sunčala u travi. Iskreno, nemogu joj zamjeriti što vas je ugrizla. Tko bi odolio gricnuti takolijepu vitku nožicu? — našalio se, vezujući drugu polovicu čarapeiznad njezina gležnja.

Preplavljena bolom, Annabelle je čvrsto stisnula i zabola nokteduboko u brokatni prekrivač. Osjetivši kako joj se oči pune suza-ma, poželjela je propasti u zemlju od srama. — Kako to da je boltek sada postala toliko jaka? — drhtavim je glasom upitala.

Katkad prođe i po nekoliko sati prije nego što otrov počne upotpunosti djelovati — odvratio je Hunt, pa svrnuo pogled na Da-isy , Gospođice Bowman, potražite služavku i recite joj da hitnotrebamo posudu čaja od broćike.

— Što je broćika? — sumnjičavo je upitala Daisy.— Vrsta korova. Otkad je prošle godine vrtlara ugrizla zmija,

domaćica je odlučila u kućnu apoteku uvrstiti i vrećicu sušenihlistova broćike.

Kratko kimnuvši, Daisy je požurila izvršiti zadatak.Cvokoćući zubima od hladnoće, Annabelle se zabrinuto po-

gledala u Hunta. — I, što je bilo s vrtlarom? — drhtavim jeglasom upitala, čim je Daisy izašla iz sobe. —Je li umro?

Iako je izraz njegova lica ostao jednako miran, Annabelle jemogla osjetiti da je užasnut takvom pomišlju. — Ne — rekao je,polako odmahnuvši glavom. — Ne, draga, nemate se razlogabojati. Nećete umrijeti — dodao je, pa uzeo njezinu ruku u svoju inježno ju stisnuo. — Zmije u ovom kraju nemaju dovoljno jakotrov da bi njime ubile ikoju životinju veću od mačke ili omanjegpsa, a kamoli čovjeka — objasnio je, zagledavši se u nju svojimdubokim prodornim pogledom. — Ne brinite, preživjet ćete tajujed. Istina bol bi mogla biti prilično neugodna i nekoliko danamorat ćete ostati u postelji, no izvući ćete se.

— Nadam se da to ne govorite samo zato da biste me utješilirekla je Annabelle, sumnjičavo se zagledavši u njega. — Ne bistemi lagali, zar ne?

Uzdahnuvši, odmaknuo je nekoliko uvojaka kose s njezinaznojem orošena čela. — Nemam običaj ikoga tješiti lažnim

nadama – s osmijehomje odvratio. – Iskrenost je vjerojatno mojanajveća mana.

Kada je, po povratku u sobu, ugledala Hunta kako sjedi uzAnnabelle i drži ju za ruku, Daisy se naglo namrštila. Ipak, od-lučila je suzdržati se od komentara i umjesto toga pozabaviti sekonkretnim problemima. — Gospodine Hunt, ne bi li trebalo za-sjeći ranu i istisnuti otrov? — upitala je.

— Ne, kad je riječ o ovoj vrsti zmija — rekao je, pa ponovosvrnuo pozornost na Annabelle. Opazivši kako plitko i ubrzanodiše, naglo se namrštio. — Imate li problema s disanjem? —zabrinuto je upitao.Obuzeta panikom, Annabelle je šutke kimnula. Ni uz najboljuvolju nije mogla udahnuti dovoljno zraka u pluća. Imala je osjećajda joj cijeli prsni koš stegnut čeličnim oklopom, a da stvar budegora, stezanje se stalno pojačavalo, toliko da se uplašila kako ćejoj se uskoro rebra zdrobiti pod pritiskom.

Uhvativši ju za bradu, Hunt je položio vrh palca na njezinu su-hu donju usnicu. — Otvorite usta — rekao je, i čim ga jeposlušala, pozorno se zagledao u njezinu usnu šupljinu. —Jezikvam nije natečen - zaključio je, zadovoljno kimnuvši glavom. —To je dobar znak. Ne bojte se, nećete se ugušiti. No, morateskinuti korzet, i to odmah. Okrenite se da vas raskopčam.

Prije no što je Annabelle stigla i zucnuti, Daisy se žestoko po-bunila. — Ako se već mora riješiti korzeta, onda ću joj ja u tomepomoći, gospodine Hunt — u dahu je izrekla, ne skrivajući zgra-žanje nad njegovom zamišlju.

Vjerovali ili ne, umijem razvezati korzet — ironično je odvra-tio Hunt. — Nije to nikakva mudrost.

Daisy je nestrpljivo zakolutala očima. — Ne pravite se glupi,gospodine Hunt. Ne radi se o tome što vi umijete ili ne umijete.Nego o osnovama pristojnosti. Mogli biste razodjenuti moju pri-

jateljicu jedino kada bi bila u smrtnoj opasnosti. A ukoliko se nevaram ,rekli ste da to nije slučaj, zar ne?

Dovraga, ženo... — ljutito je započeo, no Daisy nije bila odonih koje je lako zastrašiti.

Slobodno bjesnite koliko vas volja — tvrdoglavo je odvratila.Neće biti po vašem. Ako smatrate da gospođica Peyton trebaskinuti korzet, izađite iz sobe. Pozvat ću vas kad završimo.

Slušajući njihovu raspravu, Annabelle bi ih, da je to ikako mo-gla, najradije oboje poslala dođavola. Prokletstvo, ako joj netkoodmah ne skine taj korzet, ugušit će se!

Vidjevši kako se bori za zrak, Hunt je napokon popustio. Uredu - nevoljko je rekao i uputio se prema prozoru. Skinite joj tuprokletu stvar. Neću gledati.

Shvativši kako nema vremena za daljnju prepirku, Daisy je tak-ođer popustila, pa sjela na krevet i počela žurno raskopčavatiAnnabellinu haljinu. - Ne brini, čim ti razvežem korzet, izvući ćuga ispod haljine, tako da ju ne moraš skidati — šapnula je. — Azatim i'm ju ponovo zakopčati. Grudi će ti cijelo vrijeme ostatipokrivene objasnila je, ne znajući da je čednost posljednje čime bise Annabelle tog trenutka opterećivala. Doslovce se borila za dah,a pluća su je boljela toliko da je mislila kako će se svakog trenutkaraspsnuti. Sve što je željela bilo je što prije osloboditi se vraškogkorzeta. Nažalost, ispostavilo se da Daisy nije osobito vičnarazvezivanju čvrsto svezanih vrpci. Srećom, umjesto da gubidragocjeno vrijeme pokušavajući s tim problemom izaći na kraj,bila je dovoljno mudra da zatraži pomoć. — Gospodine Hunt,biste li mi posudili svoj nož? – upitala je. - Vrpce su prečvrstosvezane i... ah! - iznenađeno je uzviknula, shvativši da se našaokraj nje prije nego što je stigla završiti rečenicu. Bez oklijevanja,prerezao je vrpce Annabellina korzeta, a zatim ga opreznoizvukao ispod njezine haljine i odložio ga u stranu. Iako je znala

kako su cijela njezina leđa upravo izložena njegovu pogledu,Annabelle se time nije zamarala. Znala je da će poslije, kad god setoga prisjeti, poželjeti propasti u zemlju od srama, no njezinanagost sada je bila manje važna.

Začuvši kako panično pokušava usisati malo zraka u plućaHunt ju je polako položio na leđa i blago joj položio ruku na prsnikoš, tik iznad grudi. - Opustite se - tiho je rekao. - Dišite polako ine paničarite.

Širom otvorenih očiju zurila je u njega, kao da je njegov pogledjedino što joj daje snage da izdrži. Željela mu je vjerovati. Moralamu je vjerovati, u protivnom bi se ugušila.

Ne bojte se, bit će sve u redu — smireno je izjavio. — Polakoudahnite, pa izdahnite. Hajde... udahnite... i izdahnite. Tako.Bravo. Njegov pogled i umirujući ton njegova glasa, doista su jojpomogli da se smiri. No više od svega, pomogao joj je blagi priti-sak njegova dlana o njezin prsni koš. Činilo se kao da ima moćpukim dodirom natjerati njezina pluća da uspostave normalanritam disanja. — Upravo prolazite kroz najneugodniju etapu —s uzdahom je rekao, pokušavajući ju ohrabriti. — Kad završite stim,bit će lakše.Annabelle mu je pokušala reći kako je to uistinu krasno, no sve

što je izašlo iz njezina grla bilo je krkljanje i kašljucanje.Ne pokušavajte govoriti. Dišite. Polako udahnite... i izdah-

nite. Još jednom. Odlično!Postupno, Annabelle se uspjela smiriti i uspostaviti više-manje

normlan ritam disanja. Hunt je bio u pravu. Čim se opustila i pre-stala se očajnički boriti za zrak, osjećaj da ga nema dovoljno,posve je nestao.Još uvijek je disala plitko, no barem ravnomjerno.

Nastavite tako. Eto, sad je već znatno bolje, zar ne? — upitaoje , pa počeo dlanom blago kružiti po njezinu prsnom košu. Unjegovu dodiru nije bilo ničega erotskog. Zapravo, činio je to na

način na koji bi otac pokušavao umiriti dijete. Annabelle je bilaistinski zadivljena. Tko bi mislio da Simon Hunt može biti tolikopažljiv i nježan?

Dirnuta njegovom pažnjom, položila je ruku na njegovu, u željida mu izrazi zahvalnost. No Hunt je tu gestu drukčije shvatio.Prepostavivši da joj njegov dodir smeta, pokušao je povući ruku.Ipak, Annabelle mu to nije dopustila. — Hvala — prošaputala je ikratko mu stisnula nadlanicu.

Nekoliko beskrajno dugih trenutaka nije se ni pomakao. Kaoopijen zurio je u njezinu ruku, zbunjena izraza lica, poput čovje-ka koji se našao pred nekom složenom zagonetkom.

Oblizavši suhe usnice, Annabelle je otkrila da su još uvijek na-tečene. — Cijelo mi je lice utrnulo - požalila se, i maknula ruku snjegove.

Osmjehnuvši se poput nekog tko je upravo otkrio neštoneočekivano, vrhom palca prošao je rubom njezine čeljusti. —Čim popijete čaj od broćike, bit će vam lakše — rekao je, papogledom potražio Daisy, kao da se odjednom prisjetio da je i onas njima u sobi. Želio ju je zamoliti da pođe potražiti služavku ikaže joj neka požuri, no to se, na njegovo čuđenje pokazalonepotrebnim. Naime Daisy je upravo zatvorila vrata i sposlužavnikom u rukama uputila se prema postelji. Nebesa, kakoje moguće da nije čuo kucanje na vratima? K tomu, gospođicaBowman zacijelo je sa služavkom izmijenila nekoliko riječi, no ito mu je promaklo. Annabelle, svemu sudeći, također nije bilasvjesna ničega oko sebe. Je li moguće da su njih dvoje doistanakratko otplovili u neki posve drugi svijet? Očito jest, zaključioje, ma koliko god to zvučalo čudno.

— Evo — rekla je Daisy, pa spustila poslužavnik na noćniormarić. — Stigao je čaj od broćike. Uzgred, ima oduran miris.Tu je i bočica tinkture od koprive. Domaćica je poručila kako bi

to moglo pomoći. Nego, čini se da je liječnik upravo stigao.Svakog trenutka mogao bi se pojaviti na vratima, što znači da jedošlo vrijeme da izađete iz sobe, gospodine Hunt.

— Neću izaći — odlučno je odvratio. — Gospođici Peyton jepotrebna je pomoć i...

— Izaći ćete - ustrajala je Daisy. - I to odmah. U protivnomće njezina reputacija biti zauvijek uništena. Ne možete joj toučiniti, gospodine Hunt.

Naglo se namrštivši, Simon je svrnuo pogled na Annabelle.Želite li da izađem?

Pravo rečeno, nije to željela. Upravo suprotno, ma koliko godse to protivilo zdravom razumu, bila je spremna moliti ga daostane.Iskreno nije imala pojma kako je moguće da odjednom žudi zablizinom muškarca kojeg je toliko prezirala. No zadnjih nekolikominuta između njih se dogodilo nešto, što nije mogla u potpunostishvatiti ni objasniti. No što god to bilo, sprječavalo ju je da mukaže kako ne želi da ostane uz nju. — Sada mi je puno lakše-napokon je izgovorila, odlučivši se za kompromis. — GospođicaBowman je u pravu. Vjerojatno biste trebali izaći.Kratkoje kimnuo, pa ustao. - Bit ću pred vratima — rekao je, pasvrnup pogled na Daisy i zamolio ju da natoči čaj u šalicu. —Popijet to, ma koliko god vam se gadilo — nastavio je, ponovopogledavši Annabelle. — U protivnom ću vam osobno sasutitekućinu niz grlo, svidjelo se to vama ili ne — dodao je, pa bezdaljnjeg komentara, uzeo svoj sako i izašao iz sobe.Bogu hvala — s olakšanjem je izjavila Daisy, čim su se za njimzatvorila vrata. - Ne znam što bih učinila da je odbio izaći. Haj-de...pomoći ću ti da se podigneš u sjedeći položaj. Daj da ti stavimjoš jedan jastuk pod leđa - rekla je, iznenađujuće vješto preuzevšistvar u svoje ruke. — Odlično — nastavila je. — A sada ćeš popiti

malo čaja — dodala je, prinijevši šalicu njezinim usnama.Popivši gutljaj tamne tekućine, Annabelle je s gađenjem odgur-

nula šalicu. — Uh, ovo je zaista odvratno...No Daisy se pokazala neumoljivom. —Još — ustrajala je i pono-

vo prinijela šalicu njezinim usnicama. — Pij.Htjela-ne htjela, Annabelle je morala popustiti. No, kako su joj

usnice bile utrnute, dio tekućine slio se iz njih. Vidjevši to, Daisyje s poslužavnika uzela ubrus i pažljivo joj obrisala bradu.Lice mi je poput maske — tiho je rekla Annabelle, pa vrhovimaprstiju oprezno prešla preko obraza i usnica. — Sve je utrnuto.Daisy... nisam valjda slinila pred gospodinom Huntom?Naravno da ne — hitro je odvratila Daisy. — Čak i da jesi,priskočila bih ti u pomoć. Zacijelo ne bih dopustila da te nekimuškarac vidi slinavu. Čak i ako je to muškarac do čijeg ti mi-šljenja nije ni najmanje stalo.Odahnuvši, Annabelle se primorala popiti još nekoliko gutljajačaja od broćike. Imao je okus po ustajaloj preprženoj kavi. Noiako je to vjerojatno samo umislila, mrvicu se bolje osjećala.

- Pitam se, što je toliko zadržalo tvoju majku i Lillian? - reklaje Daisy. - Očekivala bih da će dosad već stići. Vjerojatno juLillian nije mogla pronaći. Ipak, drago mi je što se nisu pojavile, uprotivnom bih propustila vidjeti kako se gospodin Hunt iz vukapretvara u... hm, malo pitomijeg vuka.

— Bilo je to pravo iznenađenje, zar ne? — rekla je Annabelle,slabašno se osmjehnuvši.

- Itekakvo - složila se Daisy. — Nisam očekivala da će na tajnačin preuzeti stvari u svoje ruke. Ponio se baš poput lika izjednog od sablažnjivih ljubavnih romana, koje mi majka stalnobrani čitati, jer tvrdi da takvi sadržaji nisu za mlade djevojke.Dobro je što sam bila s vama, u protivnom bi te valjda svukao dogola - rekla je, pa ponovo približila šalicu Annabellinim usnicamu

Kako god bilo, doista sam iznenađena — nastavila je, pa ubrusomotrla njezinu bradu. - Ispada da gospodin Hunt nije toliko loš,koliko smo mislile.

— Vjerojatno je riječ o privremenoj preobrazbi — odvratila jeAnnabelle, pa prstima ponovo dotakla usnice. Na njezinočuđenje, činilo se da utrnutost doista popušta. — Ne očekuj da ćepotrajati.

TRINAESTO POGLAVLJE

Dvije-tri minute po izlasku iz sobe, Hunt je ugledao lordaWestcliffa, liječnika, gospođu Peyton i Lillian Bowman, kakohodnikom žure prema vratima Annabelline sobe. Vidjevši kakoWestcliff i gospođica Bowman izgledaju prilično ljutito, zamalo jeprasnuo u smijeh. Netrpeljivost između njih bila je gotovoopipljiva. Mogao se okladiti da su usput izmijenili par nadasvezanimljivih riječi.Lječnik je, pak, u skladu sa svojom reputacijom, djelovao priličnodostojanstveno. Taj uvaženi starac već tri desetljeća vodio je briguo zdravlju Westcliffovih, a prema potrebi, i o zdravlju Huntovihrođaka. Naglo se zaustavivši pred Simonom, prodorno pogled sezagledao u njega. — Gospodine Hunt, rečeno mi je da ste pritekliu pomoć gospođici Peyton. Što se točno dogodilo? — oštro jeupitao.Ukratko opisavši Annabellino stanje i simptome, Simon je mudropropustio objasniti na koji je način ustanovio da je gospođicuPeyton ujela zmija. Sve što je u vezi s tim rekao, bilo je da jegospođica Bowman opazila tragove ujeda zmije na gležnjugospođice Peyton, što je najzad, bila čista istina, i da je nogagospođice Peyton nakon toga uredno povezana.Začuvši to, gospođa Peyton prilično se uznemirila, no nakon štojoj je Westcliff prošaputao nekoliko riječi, umirila se. Pozna-vajući Westcliffovu moć uvjeravanja, Simona to nije ni najmanjezačudilo. Vjerojatno joj je obećao kako će se osobno potruditi danjezina kći dobije najbolju moguću pomoć i njegu.

— Ne mogu biti siguran da je gospodin Hunt u pravu, doksam ne pregledam mladu damu — rekao je liječnik, pogledavšiWestcliffa. — Ipak, bilo bi dobro kad biste nekoga poslali po malo

čaja od broćike. Ukoliko je gospođicu Peyton doista ujela zmija...— To je već obavljeno — izvijestio ga je Hunt. — Gospođica

Peyton upravo pije čaj od broćike. Istog trenutka liječnik mu jeuputio pogled pun neodobravanja, jedan od onih kojima selijčnici u pravilu služe u razgovoru s osobama koje postavljajudijagnoze, a nisu liječnici. - Gospodine Hunt, jeste li svjesni dapijenje čaja od broćike može škoditi osobama koje nije ujelazmija? – suho je upitao. — Ne biste smjeli postavljati dijagnoze navlastitu ruku.

- Ne moram biti liječnik da bih prepoznao zmijski ujed - nestrpljivo je odvratio Hunt, pomislivši kako bi tom nadutom starcubilo pametnije da uđe u sobu i pregleda Annabelle nego što gubivrijeme prepirući se s njim u hodniku. — Želio sam gospođiciPeyton što prije olakšati muke. Bilo joj je prilično zlo.

- Kako možete biti toliko sigurni da ste u pravu? — ljutito jeupitao liječnik, naglo se namrštivši. — Što ako ste pogriješili?

- Nisam pogriješio - bez oklijevanja odvratio je Hunt.Odjednom, Westcliff se prigušeno nasmijao, pa položio ruku na

liječnikovo rame. — Doktore, mislim da bi bilo mudrije kad bisteodustali od daljnje rasprave s gospodinom Huntom. Poznat je potvrdoglavosti, i uvjeren sam da neće popustiti. Ne biste li radijepošli pregledati gospođicu Peyton?

— U pravu ste — oporo je odvratio liječnik. — Doduše, sobziri mi da je gospodin Hunt već postavio dijagnozu, čini se daje moje mišljenje posve suvišno — ironično je dodao i odlučno seuputito prema vratima. Trenutak potom, ušao je u sobu, zajednos gospođom Peyton i Lillian Bowman.

Čim su se za njima zatvorila vrata, Simon je zakolutao očima.— Kakvog li prgavog starca — promrmljao je, pa svrnuopogled na Westcliffa. — Nisi li mogao dovesti nekog mlađeg?Sumnjam da ga u tim godinama, oči i uši dovoljno dobro služe.

Tko zna je li uopće sposoban postaviti točnu dijagnozu?Zaboga, ne govori gluposti — odvratio je Westcliff, svrnuvši

oči k nebu. — U cijelom Hampshireu nema boljeg liječnika odnjega - dodao je. — Hajde, popit ćemo čašu brendija u mojojradnoj sobi.

Slobodno idi — rekao je Simon, kratko pogledavši prema vra-tima. Ja ću ti se poslije pridružiti.

Ali, oprosti mi na nesmotrenosti — napadno ljubaznoodvratio je Wcstcliff. — Trebao sam znati da ćeš stajati predvratima poput pokislog psa koji se nada da će mu netko dobacitikost. Ako se slučajno predomisliš, znaš gdje ćeš me naći —ironično je dodao.

U redu — mrzovoljno je rekao Simon, i nevoljko se odmaknuood zida. — Idem s tobom.

Ne brini, nećeš ostati uskraćen za izvještaj o zdravstvenomstanju gospođice Peyton. Čim završi pregled, doktor će me po-tražiti.

Razmišljajući o svom ponašanju prema Annabelle, Simon seprilično ozlovoljio. Uvijek je o sebi mislio kao o čovjeku koji osje-ćaje može držati pod nadzorom. A sada se to uvjerenje pokazalonetočnim. Gledajući kako se muči, pokušavajući doći do zraka,osjećao se kao da mu je netko zario bodež ravno u srce. Kad sezagledala u njega, širom otvorenih očiju prepunih boli i straha...ah, nema toga što ne bi učinio za nju, ako bi joj to barem malopomoglo.

Tako mu Bog pomogao ako ona ikada shvati kakvu moć imanad njim. Mogla bi ga u tren oka pretvoriti u svoju igračku. Na-ravno da joj to neće, i ne može dopustiti, unatoč činjenici da jetoliko silno žudio za njom. I ne samo za njezinim tijelom, već i zanjezinim srcem i dušom. Žudio ju je u potpunosti posjedovati, agore od svega, ta je žudnja svakim danom postajala sve veća.

Jedva je mogao vjerovati da si je takvo što dopustio. Kada biikako mogao, rado bi o tome porazgovarao s nekim od svojihprijatelja ili poznanika. No takvu otvorenost nije si mogaodopustiti. Zacijelo bi pomislili da je slabić. Čak i Westcliff, s kojimje bio uistinu blizak, ne bi to nikada mogao shvatiti. Od nekogapoput njega, tko je vlastite osjećaje uvijek držao na uzdi izaljubljene muškarce smatrao budalama, takvo što bilo bi suvišnoočekivati.

Naravno, daleko od toga da je zaljubljen u Annabelle Peyton.Dotle ipak nije došlo. Ipak, to što je osjećao prema njoj, bilo jemalo više od puke žudnje. Želio ju je posjedovati, učiniti ju svojompretvoriti ju u svoje vlasništvo.

Navukavši na lice uobičajeno ravnodušan izraz, ušao je za Wes-tcliffom u njegovu radnu sobu.

Bila je to relativno mala, gotovo isposnički uređena prostorija,s drvenom oplatom na zidovima i prozorima urešenim vitrajima.Na prvi pogled bilo je jasno da soba poput te, s masivnim pisaćimstolom ispred kojega je stajalo nekoliko stolica ravnog, visokognaslona, ne nudi nikakvu udobnost. Bio je to prostor namijenjenisključivo muškarcima, izolirani kutak gdje su mogli piti, pušiti irazgovarati rječnikom koji se ne rabi u prisustvu dama.

Spustivši se u jednu od stolica, Simon je šutke pričekao da We-stcliff napuni čaše brendijem. Uzevši ponuđenu čašu, u jednomgutljaju ispio je sadržaj. Istog trenutka Westcliff mu je ponovonapunio čašu, pa ostavio bocu na stolu i s vlastitom čašom u ruci,uputio se prema prozoru. Znajući da se sprema održati mu jošjednu propovijed o Annabelle, Simon ga je odlučio omesti. –Stekao sam dojam da si se ponovo zakačio s gospođicom Bowman— nehajno je izgovorio.

Kao što je i očekivao, Westcliff je progutao udicu. — Možeš livjerovati da je vraška neodgojena Amerikanka rekla da sam ja kriv

što je gospođicu Peyton ujela zmija? — mrzovoljno je upitao, papopio gutljaj brendija.Pobogu, kako bi ti za to mogao biti kriv? — začuđeno je upitaoSimon.Rekla je da sam se ja, kao domaćin, morao pobrinuti da očistimsvoje imanje od zmija otrovnica i sličnih pošasti, koje, po njezinuskromnom mišljenju, očito plaze posvuda.I ,što si joj na to odgovorio? — upitao je Simon, trudeći se zadržatiozbiljan izraz lica.Istaknuo sam da dosad nisam dobio nijednu pritužbu poput te,vjerojatno zato što moji gosti nemaju običaj golišavi trčkarati poprirodi.

Ovoga puta Simon se nije uspio suzdržati da ne prasne u smijeh.Morao bi imati više razumijevanja za nju — malo zatim s osmje-hom ga je upozorio. - Zabrinuta je za svoju prijateljicu i to je sve.Naravno da ju mogu razumjeti — složio se Westcliff. — Budućida ima tako malo prijateljica, ne može si priuštiti izgubiti jednuod njih.Slegnuvši ramenima, Simon se na dugi trenutak zagledao u sa-držaj čaše u svojoj ruci. Što se pokazalo kao pogreška, jer time jeWestcliffu pružio priliku da se sjeti što mu je htio reći. — Morada je za tebe ovo uistinu bila jedna od gorih večeri — ironično jekomentirao. — Prvo si bio primoran nositi nimfu poputgospođice Peyton, sve do njezine sobe na drugom katu, a zatimjoj i pregledati stopalo. To ti je zacijelo teško palo, zar ne?Osmijeh na Simonovu licu naglo je izblijedio. — Nisam rekao

da sam joj pregledao stopalo —mrzovoljno je odvratio.Nisi ni trebao. Predobro te poznajem da bih posumnjao kakopropustiti priliku poput te.Istina, pregledao sam njezino stopalo - rekao je Simon i izazovnose zagledao u svog prijatelja. — A učinio sam i više od toga.

Prerezao sam vrpce na njezinu korzetu, jer nije mogla disati.Želišli možda i to komentirati?— Plemenit momak, nema što — promrmljao je lord.— Koliko god to tebi bilo nezamislivo, nisam nimalo uživao

gledajući ju u takvom stanju — odvratio je Simon, ošinuvši gapogledom.Ironično se osmjehnuvši, Westcliff se zavalio u stolicu. —Iskreno se nadam da se nećeš poput zadnje budale zaljubiti u tuspodobu. - s uzdahom je izgovorio. — Poznato ti je što mislim onjoj,i ...—Jest, poznato mi je što misliš o njoj — prekinuo ga je Simon.- Ne moraš mi to ponavljati.— U redu — rekao je Westcliff. — No moram ti reći kako miprilično teško pada pomisao da bi se netko poput tebe mogaopretvoriti u zaljubljenu budalu koja s jezikom isplaženim dopoda trčkara za nekom ženom i...— Nisam zadubljen u nju.— Pa, nešto te je u svakom slučaju spopalo — ustrčao je Westc-liff. - Nikad dosad nisam te vidio takvoga. Stajao si pred onimvratima s izrazom lica kao da se, u najmanju ruku, sprema smaksvijeta. Čemu tolika zabrinutost?— Želio sam pomoći ženskoj osobi u nevolji. Što je čudno utome?— Bilo bi točnije da si rekao kako si želio pomoći ženskoj osobikojoj bi rado skinuo gaćice. Iako nerado, Simon je moraopriznati da je njegovo zapažanje, ma koliko grubo izrečeno,točno. Izuzev jedne sitnice. — Iskreno rečeno, prije par godina,to je bilo sve što sam želio. No sada od nje želim malo više odtoga.Duboko uzdahnuvši, Westcliff je kratko počešao nos. — Nemami goreg, nego gledati prijatelja kako srlja ravno u propast - pro

gunđao je. — Tvoja je najveća slabost što ne možeš odoljetiizazovu. Pa čak ni kada izazov nije nimalo vrijedan tvog truda.— Istina, volim izazove — priznao je Simon. — No ovdje se neradi o tome.

Zaboga, bi li prestao bućkati to piće u svojoj čaši? — zlovoljnoje promrmljao Westcliff. —Nastaviš li s tim, možeš ga slobodnoproliti. Pokvarit ćeš mu okus.

Unatoč mračnom raspoloženju, Simon se kratko nasmijao. —Bi li mi objasnio kako bi se okus pića mogao »pokvariti«bućkanjem? - ironično je upitao. — Zapravo, radije nemoj. Mojmalograđanski mozak to ionako ne bi mogao pojmiti — dodao je,pa popio gutlaj brendija i odložio čašu na stol. — Nego, gdje smoono stali? — s uzdahom je upitao. - Ah, da, govorili smo o mojojslabosti. Prije no što nastavimo o tome, želio bih te upitati je li utvom životu postojala barem jedna ženska osoba koja te jeprivukla više od ostalih? Jer ako nije, nemamo o čemu razgovarati.

Jasno da jest — odvratio je Westcliff. — Kao i u životu svakogmuškarca starijeg od dvanaest godina. No nijedan razuman muš-karac neće podleći takvim primitivnim porivima. Zato i kažemoda postoji viši i niži um. Svatko tko se trudi razmišljati gornjom,a ne donjom glavom...- Eto, napokon smo otkrili u čemu je moj problem — rekao jeSimon, naglo odlučivši prekinuti njegovo izlaganje. — Očito raz-mišljam pogrešnom glavom. To je zato što sam primitivac. Nobudući da me takav način razmišljanja dosad nije razočarao, mi-lim da ću se i dalje oslanjati na svoje primitivne porive.

Dugi trenutak lord ga je bez riječi promatrao. — Simone,postoji dobar razlog zbog kojeg se nijedna od njih četiriju, dosadjoš nije udala - napokon je izgovorio. — Skroz naskroz su puknute.Ako ti ono što si danas vidio na livadi nije dovoljno da bi toshvatio, bojim se da ti nema pomoći.

Kao što je Simon i predvidio, Annabelle je morala provesti u po-stelji nekoliko ne osobito ugodnih dana. Za to vrijeme usvojila jenaviku pijenja odurnog čaja od broćike, i to, po liječnikovoj uputi- prvi dan svaka četiri sata, a zatim svakih šest. Iako se uvjerila data grozna tekućina doista otklanja posljedice zmijskog ujeda,poput utrnulosti i oteklina, loše je djelovala na njezinu probavu.Sve u svemu, Annabelle se osjećala umornom i iscrpljenom kao daje orala i kopala, no unatoč tomu, loše je spavala. S druge strane, utrenucima kada je bila budna, beskrajno se dosađivala, a kad godbi joj se pružila prilika da nečim prikrati vrijeme i baremprivremeno otkloni dosadu, nije joj uspijevalo ni na što seusredotočiti dulje od par minuta.

Cijelo to vrijeme, njezine prijateljice svojski su se trudile zaba-viti ju, na čemu im je Annabelle bila iskreno zahvalna. Evie joj ječitala prilično pikantan ljubavni roman, koji je pronašla ulordovoj biblioteci, a Lillian i Daisy učestalo bi svraćale ispričatijoj najnovije tračeve. Usto, često su ju nasmijavale šalama naračun pojedinih gostiju. Na njezin zahtjev, podnosili su jojredovna izvješća o natjecateljicama u utrci za osvajanjepozornosti lorda Kendalla osobito o jednoj od njih, koja je posvemu sudeći prednjačila. Bila je to ledi Constance Darrowby,visoka vitka plavuša.

— Iskreno rečeno, meni ona djeluje prilično hladno — reklaje Daisy. — Usto, ima vječno naškubljene usnice, a kada se smije,uvijek rukom prekriva usta, kao da se srami smijati pred ljudima.

— Možda ima loše zube — nagađala je Lillian.— Stekla sam dojam i da je glupa — nastavila je Daisy. – Nije

mi jasno što Kendall vidi u njoj. O čemu njih dvoje uopće mogurazgovarati?

— Daisy, čini se da si zaboravila da govorimo o muškarcukoji je zaljubljen u biljke. Što znači da ne vidi puno dalje od njih.

Dakle on priča, ona sluša i to je sve. Ne moraju uopće razgovarati.— Vjerojatno si u pravu — odvratila je Daisy, pa svrnula

pogled na Annabelle. - No, danas prijepodne, dok smo bili napiknuku ponadala sam se da se predmet njezina interesa moždapromijenio.Naime, opazila sam kako se nakratko iskrala iz društva sgospodinom koji nije lord Kendall.

Dioista? — znatiželjno je upitala Annabelle. - Tko je tajmuškarac?Benjamin Muxlow, lokalni zemljoposjednik. Jedan od onegospode koja posjeduju solidno imanje i nekolicinu slugu i sluš-kinja, a u potrazi su za ženom koja će im roditi barem pola tucetadjece, krpati košulje i u vrijeme kolinja raditi hrpu masnih čvara-ka i krvavica od netom zaklanih svinja.Daisy, pokušaj biti malo tankoćutnija — upozorila ju je Lillian,Vidjevši kako je Annabelle naglo pozelenjela. - Oprosti, draga —nastavila je, svrnuvši pogled na Annabelle. - Ipak, moraš priznatida se na engleskim stolovima mogu naći jela koja Amerikanci nebi ni u ludilu okusili.Bi li se vratili temi? — nestrpljivo je upitala Daisy. — Dakle, kadSe ledi Constance s gospodinom Muxlowom uputila premašumarku, pošla sam za njima. Naravno, ne odmah, tako da nepomisle da ih slijedim. Nadala sam se da ću ih zateći kako činenešto neprimjereno. Nešto, nakon čega bi lord Kendall zauvijekizgubio zanimanje za nju, ako bi se to pročulo. Možeš li zamislitikoliko sam oduševljena kad sam vidjela da jedno uz drugo stojeiza drveta?

Jesu li se ljubili? - upitala je Annabelle.Nažalost, nisu. Muxlow joj je pomagao vratiti nekakvog pti- ća ugnijezdo.Ah, kako lijepo od nje — malodušno je promrmljala Annabelle,

svjesna kako se sve to ne bi dogodilo, da stjecajem okolnosti nijeostala prikovana uz krevet. Ipak, svijest o izvoru problema nije jojpuno pomogla, budući da to u pravilu nema puno veze sotklanjanjem istog.Vidjevši ju tako potištenu, Lillian je odlučila promijeniti temu.Pustimo zasad lorda Kendalla i njegovu novu simpatiju — reklaje, pa s komode uzela četku sa srebrnom drškom. — Hajde,isplest ću ti pletenicu. Bolje ćeš se osjećati kad te počešljam.

— Bi li mi dodala zrcalo? — zamolila ju je Annabelle.— Mora da se zagubilo. Ne mogu ga naći — nehajno je

odvratila Lillian, pa sjela do nje i počela ju češljati.Pravo rečeno, Annabelle taj misteriozni nestanak zrcala nije ni

najmanje začudio. Znala je da očajno izgleda, i da njezine pri-jateljice strahuju kako bi još više klonula duhom, kad bi se u touvjerila. No i bez zrcala, znala je da joj je kosa izgubila sjaj, a liceboju. Mogla je osjetiti da su joj usnice ispucane i bila je sigurna daoko očiju ima tamne podočnjake. Usto, s obzirom da je slabo jela,smršavjela je. Promatrajući svoje ruke, pomislila je da izgledajupoput dva suha pruta.

Uvečer, dok je ležeći u postelji kroz otvoreni prozor osluškivalazvukove plesne glazbe iz dvorane, njezino mračno raspoloženjejoš se više pogoršalo. Pomislivši kako ledi Constance vjerojatnoupravo pleše valcer s lordom Kendallom, došlo joj je da iskoči izkože od jada. Zaboga, kakve su joj sada šanse za udaju? Očito ni-kakve. - Mrzim zmije - ljutito je promrmljala. – I mrzim ležati upostelji. Neka sam prokleta ako ikada više nogom stupim u šumu.I ako mi ikada više padne na pamet igrati glupi bejzbol.

— Što si rekla, draga? — upitala je Philippa, koja je upravopokušavala napraviti malo reda na komodi prekrivenoj bočicamažličicama, maramicama, čašama i šalicama.

— Ah... ništa, majko. Govorim sama sa sobom — odvratila je

Annabelle, zdvojno odmahnuvši glavom. — Nego... kad se sveskupa uzme u obzir, mislim da bismo za dan-dva, čim mi budemalo bolje, trebale poći kući. Nema smisla ostati ovdje. Kako stojestvari, ledi Constance uskoro će postati ledi Kendall. A mene,ovako iscrpljenu bolešću, više nitko neće ni pogledati.Čemu...Na tvom mjestu, ne bih bila toliko malodušna — rekla je Philippapa, odložila na poslužavnik nekoliko čaša. — Nije još sveizgubljeno. Lord Kendall i ledi Constance nisu objavili zaruke.Imaj u vidu i činjenicu da se stalno raspituje o tvom zdravlju.Najzad, nije li ti danas poslao ogroman buket zumbula, i zamoliome da ti poručim kako ih je sam ubrao?

Dugi je trenutak Annabelle umorno gledala u vazu punuzumbula koja je stajala na stoliću u kutu. - Doista su lijepi —napokon je izgovorila. — Ali, taj miris... previše je intenzivan. Neradi se o tome da ne cijenim njegovu gestu, majko. Uistinu jelijepo od njega što mi ih je poklonio... no, taj miris uistinu mismeta. Bi li ti bilo teško da ih izneseš?

Ali, naravno da ne. Trebala sam se toga i sama sjetiti — hitroje odvratila Philippa, pa uzela vazu i požurila prema vratima. –Ostavit ću ih na stoliću u dnu hodnika, a ujutro ću zamoliti slu-žavku da ih odnese.

Ostavši sama, Annabelle je pogledom okružila prostoriju. Ken-dallov buket cvijeća nije bio jedini koji je dobila. Čim se pročuloda je bolesna, Westcliffovi gosti počeli su joj masovno slati cvi-jeće, sa željama za brzi oporavak. Naravno, ni domaćin nije bioizuzetak. Osim njegovog buketa ruža s dugom stapkom, bilo je tui cvijeća svih mogućih boja i vrsta. Ugođaj je bio kao na sprovodu.Čudno, no jedino Simon Hunt nije joj poslao ni jedan jedinicvijet. Nakon onoliko skakanja oko nje, Annabelle bi očekivalabarem mali znak pažnje. A na kraju... ništa. Vjerojatno je zaključioda je šašava i problematična, te u skladu s tim, nevrijedna njegove

pozornosti. Ako je tako, trebala bi biti sretna što ga se riješila.Umjesto toga, grlo joj se iznenada stegnulo, a oči napunile

suzama. Nebesa, što joj je? Neće se valjda rasplakati? Zašto bi? Niuz najbolju volju nije mogla shvatiti zašto se njezino beznađeodjednom pretvorilo u osjećaj neopisive žudnje za nečim... no,čime? Kad bi to barem mogla dokučiti. Kad bi barem...

— Ovo je doista čudno — zbunjeno je izjavila Philippa,ušavši u sobu. — Gle što sam našla na dovratku — rekla je, papožurila prema Annabellinu krevetu i stavila joj u krilo par novihgležnjača jomotanih širokom crvenom trakom. — Očito je riječ opoklonu no uz njega nije bilo nikakvog pisamca ili poruke. Mislišli da je to poklon od tvojih američkih prijateljica? Mora da jest.Što bi drugo bilo? Dovoljno su ekscentrične da bi ti takvo štopoklanjale. Sigurno su te željele nečim razveseliti.

I više nego iznenađena, Annabelle se zagledala u par cipelameke sjajne kože crvenkasto smeđe boje. Unatoč širokoj, niskojpeti i debelom potplatu, nisu djelovale nimalo robusno. Negovrlo ukusno i ženstveno, s prednjim djelom načinjenim od kože suzorkom listova. Gledajući ih, Annabelle je zamalo prasnula usmijeh.

— Da, mora da je to poklon od Bowmanica — složila se...iako je znala da nije.

Gležnjače su bile poklon od Simona Hunta. Naravno, bio jesvjestan da muškarac, ni u kojem slučaju, ne može poklonititakvo što ženi koja nije njegova supruga. Trebala bi mu ih istogtrenutka vratiti, pomislila je, no unatoč tome, zatekla se kako ihne želi ispustiti iz ruku. Jedino Simonu Huntu moglo je pasti naum po kloniti joj nešto praktično, za što je znao da joj jepotrebno, unatoč činjenici što se to kosi s društvenim pravilima.

Sa širokim osmijehom na licu razvezalaje vrpcu i uzela u rukujednu cipelu. Bila je lagana poput pera. I bez daju pokuša nazuti,

znala je da će joj veličina savršeno odgovarati. Zaboga, kako jeHunt pogodio broj njezinih cipela? I gdje ih je uopće nabavio! Neznajući što bi o tome mislila, vrhom kažiprsta polako je prešlarubom između potplata i gornjeg dijela.

— Doista su lijepe — rekla je Philippa. — Gotovo prelijepeza hodanje po blatnjavim šumskim puteljcima.

Podigavši gležnjaču do nosa, Annabelle je duboko udahnulamiris uglačane kože, a zatim ju ponovo spustila u krilo, izagledala se u nju, kao u neki nadasve dragocjeni predmet. —Iskreno, sita sam hodanja po šumi — s osmijehom je odvratila. Uovim cipelama šetat ću samo pošljunčenim puteljcima.

Philippa ju je nježno pogladila po kosi. — Nikad ne bih pomislilada bi te par novih cipela mogao toliko razveseliti. No drago mi jezbog toga. Bi li sada pojela malo juhe i tosta? Uskoro ćeš moratipopiti i šalicu čaja od broćike, a znaš da je liječnik rekao kako nijedobro piti ga na prazan želudac.U redu — nevoljko je pristala Annabelle. — Pojest ću juhu.Zadovoljno kimnuvši, Philippa je posegnula za cipelama. —Spremit ću ih u ormar tako da možeš...

Ne, želim ih još malo gledati — pobunila se Annabelle, i po-sesivno ih stisnula uz sebe.

Slegnuvši ramenima, Philippa se toplo nasmijala i pošla potražitislužavku.Zavalivši se u jastuke, Annabelle je vrhovima prstiju pogladilacipele. Čudno, ali pritisak u njezinim grudima iznenada jeiščeznuo. Lijekovi protiv zmijskog otrova očito su djelovali... no,osjećaj spokoja i olakšanja nije se mogao pripisati utjecajulijekova.Naravno, morat će se Simonu Huntu zahvaliti na poklonu i rećimu da je doista krasan, no da takvo što ne može uzeti. Knjiga,

bombonjera ili cvijeće, bilo bi sasvim dovoljno. Ipak, nijedan po-klon koji je ikada dobila, nije ju toliko duboko ganuo.Cijelu večer nije se željela razdvojiti od cipela, unatoč majčinuupozorenju da držanje cipela na krevetu nosi nesreću. Do dugo unoć ostala je budna osluškujući zvukove glazbe iz prizemlja. Naj-zad, trenutak prije nego što je utonula u san, odložila ih je nanoćni ormarić. Ujutro, kada je otvorila oči, još uvijek su biletamo.

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Nakon tri dana ležanja u postelji, Annabelle se dovoljno oporavilada bi ustala. Na njezino olakšanje, većina gostiju otišla je nazabavu koja se održavala na susjednom imanju, tako da je dvoracbio tih i gotovo prazan. Po razgovoru s domaćicom, koja im jeujutro prenijela Westcliffovu poruku da, ukoliko žele, vrijememogu prekratiti u malom, privatnom salonu kojim se služi samočlanovi njegove obitelji, majka ju je otpratila u tu, nadasveugodnu prostoriju sa zidovima prekrivenim plavim tapetama scvjetnim uzorkom i s mnoštvo dražesnih slika djece, pasa i konja.

Prebacivši lagani vuneni pokrivač preko kćerinih koljena,Philippa je na stolić stavila šalicu čaja od broćike. — Popij to —odlučno je izgovorila. - Odmah. Znaš da je to za tvoje vlastitodobro.— Nema potrebe da dežuraš ovdje čekajući da popijem čaj,majko – odvratila je Annabelle. — Malo ću se opustiti i uživati upogledu na vrt, a ti slobodno pođi popričati ili prošetati sprijateljicama.-Jesi li sigurna? — upitala je Philippa.- Apsolutno sigurna — rekla je Annabelle, pa posegnula zašalicom i srknula gutljaj čaja. — Eto, vidiš... popit ću ga. Hajde,majko iskoristi moju ponudu, dok se nisam predomislila - našalilase.

— U redu — s oklijevanjem je izgovorila Philippa. — Nećuse dugo zadržati. Bude li ti štogod trebalo, pozovi služavku. Ipopij sve, do zadnje kapi.

— Hoću — obećala je Annabelle i široko joj se osmjehnula,pričekala da njezina majka izađe iz salona, da bi sadržaj šalicepolako izlila kroz otvoreni prozor iza svojih leđa.

Zadovoljno uzdahnuvši, podvukla je noge pod sebe i skutrilase u kutu sofe. Izuzev prigušenih zvukova poput zveketa posuđa

iz kuhinje ili šuštanja lišća koje su sluge metlama čistile s terase istuba, vladala je potpuna tišina. Podlakticom se oslonivši na pro-zorsku policu, Annabelle je podigla lice prema suncu. Zatvorenihočiju osluškivala je lijeno zujanje pčelica oko cvijeća koje se poputšarenog slapa prelijevalo s ruba kamene posude na balkonu.

Napola drijemajući, nije odmah reagirala na tiho kucanje navratima i osobu koja ih je sporo, gotovo s oklijevanjem otvorila.Žmirkajući, polako je podigla glavu... i na vlastito čuđenje ugle-dala Simona Hunta, kako stoji uz dovratak, i promatraju, sa ši-rokim osmijehom na usnama.Istog trenutka srce joj je počelo luđački lupati. Kao i uvijek, bioje besprijekorno odjeven, no otmjeno odijelo nije prikrilo životnuenergiju koja je isijavala iz njegova snažna muževna tijela. Htjelato ili ne, Annabelle se morala prisjetiti kako ju je, lako poput pe-

ra nosio uz stube... najzad, kako bi ga ikad mogla pogledati, a dase toga ne prisjeti?

Izgledate poput leptira koji je kroz balkonska vrata upravosletio na sofu, u namjeri da malo otpočine — tiho je rekao,

Svjesna svog blijedog, izmučenog lica, Annabelle je zaključila kakomora da se šali. S puno više samopuzdanja nego što je osjećalapodigla je ruku i odmaknula s čela neposlušan uvojak. — Štoradite ovdje? — upitala je, znatno hladnije nego što je željela. —Ne biste li trebali biti na zabavi, na susjednom imanju?

Istina, nije htjela zvučati neljubazno, no njezina uobičajenasposobnost lakoće izražavanja, odjednom ju je napustila.Gledajući ga, prisjetila se kako joj je skinuo korzet i masirao

njezin grudni koš, a to je bilo dovolnjo da porumeni do korijenakose.

Ostao sam ovdje zbog sastanka s poslovnim partnerom koji jeje prijepodne došao iz Londona — pomalo je zbunjeno odvratio.—Za razliku od uglađenih plemenitaša koje toliko cijenite, imampametnija posla od razmišljanja na kojem ću komadiću livaderaširiti deku za piknik — rekao je, i odlijepivši se od dovratka,uputio se prema sofi. —Još uvijek ste slabi? To će se uskoropopraviti. Kako gležanj? Biste li mi ga pokazali? Volio bih seosobno uvjeriti.

Zgranuto se zagledala u njega, no vidjevši kako se osmjehujeshvatila je da se šali i prasnula u smijeh. Ipak, taj drski komentarotklonio je napetost između njih. — Vrlo ste ljubazni — odvratilaje. — No za takvo što uistinu nema potrebe. Moj je gležanj, hvalana pitanju, sasvim dobro.

— Morate znati da je ta ponuda bila posve altruističkeprirode - rekao je, prišavši joj korak bliže. — Ne nalazim nikakavužitak u gledanju vaše gole noge, barem ne dok je u takvomstanju. Bilo bi to bolesno. U redu, moram priznati da sam pomalozaintrigiran, no umijem to dobro prikriti — dodao je, pa zgrabionajbliži naslonjač i stavio ga kraj sofe. Iako se radilo o masivnomkomadu pokućstva, Annabelle je stekla dojam da ga je podigaolako poput igračke. Kratko pogledavši prema vratima, odahnula jekad je vidjela da su otvorena. Sve dok je tako, prihvatljivo je sjeditiu salonu u društvu muške osobe. Uostalom, Philippa će sevjerojatno uskoro vratiti. No s obzirom da im se ukazala prilika dabarem nakratko budu sami, Annabelle je odlučila raščistiti pit-anje njegova poklona.

— Gospodine Hunt — oprezno je započela — postoji nešto,o čemu bih s vama željela porazgovarati.

-Da?

Njegove oči definitivno su bile ono što je na njemu najljepše inajprivlačnije. Tamne, izražajne i pune života. Gledajući ih, nijemogla ne upitati zašto ljudi općenito misle kako su plave očinajljepše od svih. Nijedna nijansa plavih očiju nije se moglausporediti s ljepotom njegovih dubokih, sjajnih očiju bojemahagonija. Nekoliko trenutaka pokušavala je smisliti kako bi problem ci- Pela obradila na najdiskretniji mogući način, pa odustala. —Željela bih s vama porazgovarati o cipelama — naglo je izgovorila,O cipelama? — upitao je, blijedo ju pogledavši. — Bojim se darazumijem što želite reći, gospođice Peyton. Govorite li u me-taforama , ili što?Govorim o gležnjačama — odvratila je Annabelle, pozorno gapromatrajući, tako da joj ne promakne nijedan izraz njegova lica.O paru gležnjača koje je jučer netko ostavio na pragu moje sobe.Znate li štogod o tome?Gospođice Peyton, veseli me što želite sa mnom razgovarati osvojim cipelama, no moj odgovor je negativan. Ne znam ništa ogležnjačama koje vam je netko ostavio na pragu. Svejedno, dragomi je ako ste napokon dobili solidan par cipela u kojima možetešetati po šumskim stazama.Budući da nije skinula pogled s njegova lica, unatoč njegovu ni-jekanju, nije joj promakao kratak bljesak njegovih očiju. Činilo jojse da gospodina Hunta ta priča doista odlično zabavlja? — Dakle,niste mi vi poklonili te gležnjače? — izravno je upitala, odlučivšiga primorati da jednako izravno odgovori.Definitivno ne.Ipak, pitam se... kako je netko mogao znati moj broj cipela? I akoga nije znao, kako je od obućara mogao naručiti par cipela koji misavršeno pristaje?

To možda i ne bi bilo toliko teško saznati — rekao je, nehajno

slegnuvši ramenima. — Primjerice, nije mi teško zamisliti da bidomišljata osoba mogla zamoliti sobaricu da na komadu papiraiscrta vanjski rub potplata vaše cipele. Mjesni obućar po tom biobrisu mogao bez većih problema učiniti novi par cipela.No, takvo djelovanje povezano je s izvjesnim neugodnostima...Zacijelo manjim od nošenja ozlijeđene žene uz stube, sve donjezine sobe, i to samo zato jer je hodala šumom bez odgovara-jućih cipela — odvratio je, mangupski se osmjehnuvši.

Annabelle je shvatila kako iz njega nikada neće izvući priznanjeda joj je upravo on poklonio cipele... a znala je da jest — vidjelaje to po izrazu njegova lica. Naravno, to je značilo da ih nemora vratiti. No ujedno, nije mu mogla zahvaliti, a imala jepotrebu da mu zahvali. No kako to izvesti u ovakvimokolnostima?— Gospodine Hunt — s oklijevanjem je započela. — Željelabih...željela bih...Odučivši joj se smilovati, ustao je i uputio se do pokrajnjepolice, pa uzeo s nje kutiju na rasklapanje. - Igrate li? —nehajno je upitao, spustivši kutiju na stol.— Dame? Da, katkad...— Ne, dame. Šah.— Nažalost, ne znam igrati šah—rekla je, i još se više skutrilau sofi.— Onda je vrijeme da naučite.Odmahnuvši glavom, nesigurno je pogledala prema vratima.— Ne bih željela zvučati neljubazno, no mislim datrenutačno nije najbolje vrijeme...— Dobro je kao i svako drugo — odvratio je, pa otvorio kut-iju i istresao na stol figure od oniksa i bjelokosti. — Kaže sekako ne možete reći da nekog poznajete, ako s njime niste

odigrali partiju šaha.Nervozna zbog njegove blizine, Annabelle se napeto zagledalau njega. Nije joj se sviđalo što sjede u salonu potpuno sami, nos druge, obuzeo ju je čudan osjećaj kako joj Simon Hunt naneki način želi dokazati da mu može vjerovati. Ton kojim joj seobraćao bio je vrlo blag, a osmijeh na licu topao. Zapravo,djelovao je posve različito od vječno bahatog i ironičnogmuškarca kakvog je poznavala ili mislila da poznaje.— Doista vjerujete u to? — upitala je.Naravno da ne — odvratio je i kratko se nasmijao. — Uzrečicazapravo kaže kako ne poznajete osobu dok joj ne pozajmite no-vac.A ja bih rekao i da muškarac ne poznaje ženu, dok s njomnije vodio ljubav — drsko je dodao.Naravno, znala je da je to rekao jer ju je želio šokirati. I uspio je,iako se pravo rečeno, svojski trudila to prikriti. — GospodineHunt, ako namjeravate biti vulgarni, morat ću vas zamoliti daizađete - rekla je, naglo se namrštivši.Oprostite — hitro je odvratio. — Rekao sam to samo zato jer samhtio vidjeti hoćete li porumenjeti. I jeste. U stanju steporumenjeti zbog i najmanje sitnice. Nikada u životu nisam vidioženu koja se toliko rumeni.Sad je istinski porumenjela. Do ruba kose i ušiju. — Nikada mi seto ne događa — odlučno je izgovorila. — Osim kad razgovaram svama – dodala je i ljutito se zagledala u njega. — Vi... vi...Vidjevši ju tako ljutitu, Hunt se htio-ne htio, morao nasmijati.-

Obećavam da ću odsad pa nadalje biti pristojan — svečano je izjavio. Molim vas, dopustite mi da ostanem, S oklijevanjem je kimnula pa dublje utonula u jastučiće. Proma-trajajući kako Hunt bez ikakvih poteškoća slaže figure našahovsku, prilično se iznenadila. Bilo je uistinu čudno damuškarac tako velikih, grubih ruku, može biti toliko umješan.

Odjednom, postala je svjesna njegova intrigantnog mirisa...Mješavine sapuna za brijanje i čiste muške kože. No bilo je tu jošnešto, možda u njegovu dahu... poput tračka mirisa soka odananasa. Istodobno, shvativši kako bi bilo dovoljno da se samomalo nagne preko stola i poljubi ju, kratko je zadrhtala. Jer,iskreno rečeno, voljela bi opet osjetiti njegove usnice na svojima. Ibarem nakratko, utopiti se u njegovu naručju i zaboraviti na sve.Shvativši to, naglo se ukočila. Osjetivši kako se zrak između njihiznenada ispunio napetošću, Hunt je podigao pogled sašahovske ploče, i na dugi se trenutak zagledao u njezine širomrastvorene oči. Što god da je vidio u njima, ostavilo ga je bezdaha. Kako god bilo, ni on ni ona nisu se ni pomakli. Nesvjesno,Annabelle je prstima čvršće stisnula rub naslonjača. Sve što jemogla, bilo je čekati Huntov idući potez.Napokon, kao da se budi iz sna, duboko je udahnuo pa polakoodmahnuo glavom. — Ne... bilo bi prerano — promuklim jeglasom promrmljao.O čemu... go... govorite? -jedva čujno promucala je Annabelle

Ponovo je odmahnuo glavom, pa ispružio ruku i nježno odmaknuopramen kose s njezina čela. — Znam što vam se vrzma po glavi —tiho je, ali odlučno, izgovorio. — I vjerujte mi, na trenutak sam biou velikom iskušenju da vam udovoljim. - No, preslabi ste. Radijeću pričekati da se oporavite, iako mi to, moram priznaiti, nije lakoi jednostavno.

—Ako pokušavate nagovijestiti da sam...—Kao što vam je poznato, nisam od onih koji okolišaju—

odlučno ju je prekinuo, pa spustio pogled na šahovsku ploču. —U vašem pogledu vidio sam što sam vidio. Željeli ste da vaspoljubim. Što se toga tiče, rado ću vam ispuniti tu želju, ali nesad.

—Gospodine Hunt, vi ste...—Da, znam — rekao je, široko se osmjehnuvši. — Prištedite si

trud da mi kažete što mislite o meni. Vaši komplimenti već su mipoznati — dodao je, pa uzeo jednu od figura, ugurao ju u njezindlan i kratko joj stisnuo ruku.

—Ne radi se o komplimentima — odvratila je Annabelle, zbu-njena njegovim stiskom. Dlanovi su mu bili pomalo hrapavi, za-debljale kože, no to, svejedno, nije bio grub i neugodan dodir.Baš nasuprot, bio je iznenađujuće ugodan, topao, izazovan iuzbudljiv.— No, ne čudi me što netko umišljen poput vas, nemasposobnost razlikovanja komplimenta od kritike — rekla je, paotvorila dlan i zagledala se u veliku figuru od oniksa.

Prigušeno se nasmijao, pa svrnuo pogled na figuru u njezinojruci. To je kraljica, najmoćnija figura u šahu — rekao je. — Možese kretati neograničen broj polja, u svim smjerovima... zapravo,može ići kamo god poželi.

Itko to objašnjenje, samo po sebi, nije zvučalo nimalo dvosmi-leno, Annabelle je, zbog blagog, prigušenog tona njegova glasa,stekla dojam da je tu figuru, na neki način, poistovjetio s njom. Ita spoznaja priličnu ju je uzbudila. — Kraljica je najmoćnija figurau šahu? — smeteno je upitala. — Moćnija od kralja?

Da. Kralj se također može kretati u svim smjerovima, ah samoza jedno polje. Ipak, on je najvažnija figura.

Kako to? — začudila se Annabelle. — Zašto je kralj najvažnijafigura, ako je toliko nemoćan?

Zato jer igra završava onog trenutka kada kralj dođe u položajda se više ne može obraniti od napada — odvratio je Hunt, pauzeo kraljicu iz njezine ruke i zamijenio ju pješakom. Prsti su imse pritom nakratko dodirnuli, no to, nesumnjivo, nije bio sluča-jan dodir. Annabelle je znala da bi morala prekinuti tu malu inti-mnost, no na vlastito čuđenje, nije to željela učiniti. Umjesto toga,kao opijena zagledala se u figuricu od bjelokosti.

- To je pješak — baršunasto tihim glasom rekao je Hunt. —Kreće se isključivo naprijed, za jedno polje po potezu, osim priuzimanju protivničke figure, što čini ukoso. Početnici se većinomsluže pješacima da bi njima pokrili veći dio ploče i takokontrolirali igru, no to nije osobito mudra strategija. Za napad jeznatno bolje iskoristiti druge, moćnije figure...

Nastavio je objašnjavati pravila igre i upoznavati ju s figurama,i svaki puta kada bi im se prsti nakratko dodirnuli, Annabellinosrce jače bi zakucalo. Zaboga, ne bi li joj Hunt trebao biti odbo-jan i antipatičan? Dotad, njegovu blizinu uvijek je doživljavala kaoprijetnju, no sada se nešto promijenilo. Između njih se uvuklaneka neobična bliskost i opuštenost. I taj osjećaj joj je godio, iakoje bila svjesna da bi ga morala potisnuti. Simon Hunt definitivnonije bio muškarac s kojim bi se trebala upuštati u bilo kakavblizak i opušten odnos... iz toga nije moglo nastati ništa dobro,ništa pozitivno. No iako je znala da bi se pod hitno moralapribrati i otrijezniti... nije si mogla pomoći.

Malo zatim, kada su započeli igru, čarolija se nastavila. SimonHunt pokazao se kao strpljiv i ugodan suigrač. Nije ju požurivao,a kad god bi napravila kakav nepromišljen potez, s osmijehom bije upozorio na posljedice, ne mareći što je sam time na gubitku.Cijelo vrijeme bio je toliko šarmantan i opušten, da je Annabellestekla dojam kako mu je posve svejedno tko će pobijediti. Što setoga tiče i njoj je bilo svejedno. Zapravo, skoro svejedno. Jer, kadje shvatili kako jednim mudrim potezom može napasti dvijenjegove figure, entuzijazam joj je naglo porastao, a s time i željaza pobjedom.

— Dobar potez — s osmijehom je komentirao Hunt. —Iskreno rečeno, nisam iznenađen. Bio sam siguran da steprirodno nadareni za šah.

— Htjeli to ili ne, morat ćete se povući — pobjednički je

izjavila.— Ne još — s osmijehom je odvratio, pa pomaknuo jednu od

figura na polje s kojeg je napao njezinu kraljicu.Shvativši kako je on nju upravo doveo u položaj da se mora po-

vući, Annabelle se naglo namrštila. - To nije pošteno —mrzovoljno je promrmljala. Nezadovoljna razvojem situacije,oslonila bradu na dlanove i pozorno se zagledala u ploču. Cijeladuga minuta prošla je u potpunoj tišini, no ma koliko intenzivnorazimišljala, Annabelle nije imala pojma kako bi svoju kraljicuizvukla iz opasnog položaja. — Ništa mi ne pada na pamet —napokon je priznala i podigla pogled s ploče. Vidjevši kako juSimon zabrinuto promatra, iznenadila se. Bio je to pogled kakavne bi očekivala od njega... očinski blag i topao. I to ju je neopisivoganulo.

Nisam vam smio predložiti da igramo šah — pokajnički jeizjavio. Preslabi ste da biste se mogli usredotočiti na igru poputte.

Nipošto, osjećam se sasvim dobro — pobunila se Annabelle.Vrijeme je da prekinemo — odlučno je odvratio. — Završit ćemoovu partiju nekom drugom prilikom. Sada se morate odmoriti.Ali, kako? — mrzovoljno je upitala. — Ni vi ni ja više se nećemomoći sjetiti točnog položaja figura.

Ne brinite, zapamtit ću ga — samouvjereno je izjavio, pa od-maknuo šahovsku ploču izvan njezina dosega. — Hajde, otpratitću vas do sobe.Gospodine Hunt, nemam namjeru poći u svoju sobu — tvr-doglavo je odvratila. — Zlo mi je i od same pomisli na ležanje upostelji između četiri zida te sobe. Vjerujte mi, radije bih spavalausred hodnika, nego...

U redu — s osmijehom je promrmljao. — Smirite se. Nemamnamjeru primoravati vas da učinite nešto što ne želite — dodao

je, izvalivši se dublje u stolicu, uputio joj dug, pozoran pogled. —Predpostavljam da ćete za koji dan nastaviti tamo gdje ste stali slordom Kendallom? — nehajno je upitao.Vjerojatno — rekla je Annabelle, pa rukom pokrila usta, po-kušavajući prikriti zijevanje.Ali, zašto? On nije muškarac za kojeg se želite udati.Jasno da jest — pospano je odvratila, naslonivši glavu na dlan.Priznajem da sam istinski uživala u vašem društvu, gospodineHunt, no to ne znači da ću vam dopustiti da mi pomrsite planove.Nekoliko trenutaka šutke ju je promatrao na način na koji jemaločas promatrao situaciju na šahovskoj ploči. — Draga moja, nija vama nemam namjeru dopustiti da mi pomrsite planove — na-pokon je odvratio.Da Annabelle nije bila toliko pospana, zacijelo bi ga upozorila naoslovljavanje i zamolila ga da ju ubuduće ne zove svojom dragom.No kako je bila preumorna za prepirku, odlučila je samo izostavitinebitno i usredotočiti se na bitno. - A to znači da ćete učiniti svešto je u vašoj moći kako biste spriječili moju udaju za lordaKendalla, zar ne? — izazivački je upitala.

— Nemam namjeru povjeravati vam detalje svoje strategije -odlučno je odvratio. — Time bih izgubio prednost, gospođicePeyton. No, sljedeći potez ionako je na vama. Nestrpljivo išče-kujem da vidim što ćete učiniti. A zatim ću reagirati. U to možetebiti sigurni.

Annabelle je znala da bi tu prijetnju trebala ozbiljno shvatiti,no bila je previše umorna da bi sada o tome razmišljala. Osjetivšikako su joj kapci postali preteški, nakratko je sklopila oči. Malozatim, kada se primorala ponovo ih otvoriti, shvatila je kako ni uznajbolju volju ne može razbistriti pogled. Pokušavajući seusredotočiti na Huntov nejasan lik, promrmljala je kako je uistinušteta što njih dvoje ne mogu biti prijatelji.

— Nisam vaš neprijatelj, gospođice Peyton - blago je odvratio.— Nego što? — pospano je promrmljala. — Zacijelo mi niste

ni prijatelj — dodala je, i ponovo sklopila oči.— Ne, mila - prošaputao je Hunt, pa uzeo vuneni pokrivač s

njezina krila i nježno ju njime pokrio. — Nisam vaš prijatelj...Bilo je to sve što je Annabelle čula, jer potreba za snom bila jeprejaka da bi joj se uspjela othrvati. I prije nego što je Hunt izišaoiz salona, utonula je u blaženu izmaglicu. Odjednom, našla se unekom posve drugom svijetu, bez jasnih oblika, no toplom iugodnom poput beskrajnog oceana, prepunom blještavih,razlivenih boja. Postupno, oblici su poprimili oblik...

Lutala je kroz nepoznatu kuću, golemo zdanje preplavljenaiskričavim svjetlom koje se u potocima slijevalo iz visokih uskihprozora. I hodnici i sobe bili su posve pusti, nigdje nije bilo nižive duše, no odnekud je dopirala božanstveno lijepa glazba,tonova koji srce ispunjaju tihom čežnjom. Odjednom, našla se uvelikoj prostoriji omeđenoj mramornim stupovima, ali bezstropa... iznad nje, bilo je samo prostrano plavo nebo, s ponekimbijelim oblačkom. Pod je, pak, bio načinjen poput šahovnice, odcrno bijelih ploča, na kojima su mjestimice stajale ukočeneljudske figure.

Polako se krećući između njih, proučavala je njihova beživotnakamena lica, tražeći u njima malo ljudske topline, nekoga tko bise probudio iz mrtvila i uputio joj barem jednu riječ, ili joj, mož-da, ponudio da zajedno prošeću. No to se nije dogodilo. Obuzetaočajanjem, osvrnula se oko sebe... a kada je između dva stupaugledala visoki tamni lik, naglo je zastala, i srca ispunjena iščeki-vanjem zagledala se u njega...

Bio je to Simon Hunt. Polako joj prišavši, zagledao se u nju svo-jim tamnim prodornim očima, a zatim ju naglo privukao k sebi.

Bismo li zaplesali? — jedva je čujno prozborio.

Ne... ne mogu plesati s vama — u dahu je izgovorila, pokuša-vajući se izvući iz njegova čvrstog zagrljaja.

Možete. I hoćete —blago je, ali odlučno, odvratio. — Zagrliteme. - šapatom je dodao, spustivši usnice tik do njezina uha.

Pokušavajući se osloboditi, začula je kako se kratko prigušenonasmijao, a trenutak potom, kada je spustio usnice na njezine,opijena čarolijom njegova poljupca, bespomoćno mu seprepustila...

Naglo prekinuvši poljubac, Hunt se zagledao duboko u njezi-ne oči. — Kraljica više nema kamo — promrmljao je. — Kamo ćešsada pobjeći, Annabelle?

Odgurnuvši ga od sebe, počela je teturati između kamenih ki-pova, panično tražeći izlaz. No kamo god pošla, Hunt bi se našaoispred nje, priječeći joj put. Najzad, na vlastito očajanje, našavši seu kutu, shvatila je da više nema kamo. Okrenuvši se, ugledala jeHunta kako joj prilazi, i trenutak potom, ponovo se našla u nje-govu naručju. — Annabelle — prošaputao je. — Annabelle...Ne...ne – promucala je i naglo otvorila oči.Annabelle – ponovo se začuo prigušen muški glas... no onaj iznjezina sna.

PETNAESTO POGLAVLJE

Dugi je trenutak Annabelle u nevjerici zurila u debelo rumenolice lorda Hodgehama, iskreno se nadajući da je riječ o nastavkunjezina morbidnog sna. No kad ju je uhvatio za nadlakticu ilagano ju protresao, shvatila je da ne sanja, pa naglo odgurnulanjegovu ruku i podigla se u sjedeći položaj.Doista sam se ražalostio kad sam čuo što vam se dogodilo —rekao je, pogledom polako klizeći njezinim tijelom. - Srećom, či-ni se da se sve dobro završilo. Lijepi ste, kao i prije — dodao je,pa polizao svoje debele usnice. — Doduše, pomalo ste blijedi,no...Kako... kako ste znali da sam tu? - naglo je upitala Annabelle.Ovo je salon u kojem borave samo članovi Westcliffove obiteljiNe biste smjeli...Jedna od služavki otkrila mi je tu informaciju u zamjenu za ne-koliko novčića — odvratio je, lukavo se nacerivši.Izađite. I to odmah — oštro je izgovorila Annabelle. — U protiv-nom ću početi vrištati.Hodgeham se podmuklo nasmijao. —Jasno da to nećete učiniti,draga moja. S obzirom da želite upecati lorda Kendalla, nemožete si dopustiti skandal. I najmanja naznaka da ste upleteniu sumnjiv odnos s bilo kojim muškarcem, bila bi dovoljna davaše šanse za udaju neslavno propadnu - rekao je, i čekajućinjezinu reakciju, lukavo se zagledao u nju. Vidjevši kako ga ješutke prostrijelila pogledom, zadovoljno se nacerio.

— To je već bolje — promrsio je kroz dva reda ružnih žutihzuba. — Ali, teško mi je pri srcu kada vas vidim tako zlovoljnu.Moram vas nečim razveseliti — nastavio je, pa iz džepa izvukaozlatnik. — Vjerujem da će vas ovo oraspoložiti. Hajde,osmjehnite se — dodao je, i spustio ruku do ruba njezinadekoltea, očito u namjeri da tamo ugura zlatnik.Iako nije imala pojma gdje je pronašla snage za takvo što,Annabelle ga je istog trenutka snažno odgurnula od sebe.Zapravo, toliko snažno da mu je zlatnik pritom ispao iz ruke ipao na pod, negdje daleko iza njegovih leđa.Odlazite i ostavite me na miru — ljutito je promrsila.Mala ohola kujo — srdito je odvratio. — Prestani se pretvaratikako si bolja od svoje majke — promuklo je izgovorio i čvrsto juuhvativši za zapešće, privukao ju k sebi.Prljava smrdljiva svinjo! Pustite me — uzviknula je,pokušavajući mu se oteti, no uzalud, jer drugom rukom zgrabioju je za zatiljak i nadvio se nad nju, u namjeri da ju poljubi.Ne... ne... — promrsila je kroz čvrsto stisnute usnice. — Pustiteme!Iako mu nije bilo ni na kraj pameti poslušati ju, bio je primoranupravo to učiniti, budući da su se vrata salona naglo otvorila, itrenutak potom, Philippa je zakoračila u prostoriju, sposlužavnikom u rukama. Shvativši što se zbiva, na trenutak jeostala posve nepomična. Jedva je mogla vjerovati da seHodgeham usudio napatovati njezinu kćer.— Kako vas nije stid? — upitala je, glasa koji je podrhtavao odljutnje, pa hitro prišla stoliću i odložila poslužavnik.— Moja kći ne osjeća se dobro, gospodine — rekla je, teškommukom prikrivajući bijes. — Neću dopustiti da ju uznemirujete.Izađimo.Moram s vama ozbiljno porazgovarati.

— Razgovor je posljednje što bi me trenutačno zanimalo,gospođo — odvratio je, prostački se nacerivši.

Drhtureći od šoka i nelagode, Annabelle je opazila kako jelicem njezine majke proletio čitav niz emocija... poput gađenja,srdžbe, gorčine, straha i najzad... mirenja sa sudbinom. — Uredu - rekla je Philippa, naglo oborivši pogled. — Izađimo. Svešto tražim od vas jest da moju kćer ostavite na miru.

Ne, majko — uzviknula je Annabelle. Pomisao kako je njezinamajka spremna podati se Hodgehamu da bi ju zaštitila, bila joj jejednostavno neizdržljiva. — Ne idi s njim. Ostani sa mnom.

Smiri se, dušo — mirno je odvratila Philippa, ne skidajući po-gled s Hodgehamova masnog rumenog lica. — Nemaš razloga bi-ti zabrinuta za mene. Radije nešto pojedi — dodala je, i polako seokrenuvši, uputila se prema vratima.

Ne, majko — očajnički je povikala Annabelle, vidjevši kako jeHodgeham šutke krenuo za njom. — Vrati se! Ostani sa mnom!preklinjala ju je, no uzalud. Ne obazirući se na njezine molbe,Phillipa je, zajedno s Hodgehamom, bez osvrtanja izašla izsalona.

Nekoliko dugih minuta Annabelleje nepomično zurila u za-tvorena vrata, pa polako svrnula pogled na poslužavnik. No bila jeto pogreška, jer od pomisli na hranu, gotovo joj je pozlilo, pa jehitro zatvorila oči i okrenula glavu na drugu stranu. Preplavljenajadom, kratko je protrljala sljepoočnice, pokušavajući odagna-ti iznenadni napadaj glavobolje. Nebesa, kako je taj odvratni od-nos između Hodgehama i njezine majke uopće počeo?Je li ju onna neki način primorao da mu se poda, ili se radilo o uzajamnomdogovoru? No, kako god započelo, pretvorilo se u nešto krajnjebolesno i izopačeno. Njezina majka u potpunosti je bila svjesnada se uplela u vezu s čudovištem koje ih je svakog trenutka moglouništiti, i zato je pokorno činila sve da bi ga umirila.

Trudeći se ne razmišljati što se između njih upravo događa,dublje je utonula u sofu, no kada se pokušala okrenuti na bok,kratko se trgnula. Sve ju je boljelo, svaki mišić u tijelu. Osjećala sepreviše slabo i iscrpljeno da bi dulje ostala ovdje. Shvativši kakoje krajnje vrijeme da se vrati u svoju sobu, nesigurno je ustala isporo poput umorne starice uputila se prema užetu sa zvoncem,koje je stajalo na zidu kraj vrata. Pozvonivši, oslonila se o zid, unamjeri da pričeka služavku i zamoli ju da ju otprati u sobu. Kadase nakon minutu ili dvije nitko nije pojavio, ponovo je pozvonila.Zatim još jednom. No uzalud, jer nitko se nije odazvao. S obziromda je zbog odlaska gostiju na izlet većina slugu koristila slobodandan, tome se i nije bilo za čuditi. Uzdahnuvši, Annabelle jezaključila kako joj nije preostalo drugo, nego osloniti se navlastite snage. Istina, bila je slaba i iscrpljena, no noge su ju ipakslužile,pa je vjerovala da će uspjeti. Najzad, od sobe su ju dijelilasamo dva hodnika, a budući da je tu udaljenost jutros prevalilagotovo bez majčine pomoći, nije bilo razloga da joj to ponovo neuspije.

Ne obazirući se na iskrice koje su poput krijesnica plesale prednjezinim očima, izašla je u hodnik, i nogu pred nogu nastavilakoračati uza zid, tako da se, u slučaju potrebe, može osloniti nanjega. Što je uskoro morala učiniti, budući da joj se od naporazavritjelo u glavi. Kako je moguće da ju je tih nekoliko korakaumorilo kao da je pretrčala cijelu milju? To je uistinu neobično,zaključila je, pokušavajući smiriti svoje ubrzano disanje. Mrzila jeosjćati se slabom i nemoćnom, a više od svega razljutila se nasamu sebe. Doista je bilo glupo od nje što je čaj od broćike izlilakroz prozor. Trebala ga je popiti, pa bi se sada zacijelo boljeosjećala. Duboki udahnuvši, nastavila je polako koračati nizhodnik, a kada je stigla do mjesta na kojem je trebala skrenuti uistočno krilo dvorca, gdje se nalazila njezina soba, ponovo se

kratko oslonila o zid.Malo zatim, na vlastito zaprepaštenje, začula je prigušene

glasove iz poprečnog hodnika. Dovraga. Ako ju netko vidi ovdje,ovako jadnu i u kućnoj haljini, umrijet će od srama. Iskreno senadajući da je riječ o slugama, leđima se oslonila o zid.

Shvativši kako su dvojica muškaraca dovoljno usredotočeni narazgovor da bi u prolazu obraćali pozornost na bilo što oko sebe,odahnula je. Još samo nekoliko koraka, i proći će kraj nje...

Nažalost, nije bila te sreće. Jedan od njih kratko je pogledao unjezinu smjeru, pa zastao i pošao prema njoj. Iako se nijeusuđivala izravno ga pogledati, Annabelle je po njegovoj visini inačinu hoda znala da je riječ o Simonu Huntu.

Zaboga, mora da se sudbina odlučila okrutno našaliti s njom,kad joj uporno stavlja Simona Hunta na put u svim preglupim si-tuacijama, ojađeno je pomislila. Uzdahnuvši, odmaknula se od

zida i glumeći samouvjerenost, suočila se s njim. — Dobar dan,gospodine Hunt — izgovorila je, trudeći se zvučati što je mogućenehajnije.

Zaboga, što izvodite? — oštro je upitao, no po načinu na kojise zagledao u nju, Annabelle je shvatila da je više zabrinut negoljut.Kamo ste pošli? Trebali biste znati da ste preslabi da biste šetalidvorcem bez pratnje — dodao je, i hitro ju obuhvatio oko struka.

Vraćam se u svoju sobu — odvratila je, zbunjena njegovimpostupkom. — Gospodine Hunt, uistinu nema potrebe da mepridržavate. Mogu i sama...

Preslabi ste — odlučno je odvratio. — Morao bih biti slijep dane vidim kako se jedva držite na nogama. Kako ste mogli biti to-liko lakomisleni da se sami uputite nazad?

A što bih drugo? Nisam mogla dovijeka ostati sjediti u salonuodbrusila je Annabelle, i posve nesvjesno, oslonila se o njegovo

čvrsto, mišićavo tijelo.Gdje je vaša majka? — ustrajao je Hunt, pa nježno odmaknuo

pramen kose s njezina znojem orošena čela. — Bit će najbolje daju pođem potražiti.

Ne, ne — panično je odvratila Annabelle, čvrsto ga uhvativšiza nadlakticu. — Nemojte ju tražiti... samo će se nepotrebnouzrujati hitro je dodala. Zaboga, posljednje što bi njoj i njezinojmajci u životu trebalo jest da se sazna kako je i s kim Philippaprovodila vrijeme, dok je njezina kći bila u salonu. — Mogu sesnaći i bez nje. Nije mi toliko loše da ne bih mogla doći do svojesobe. IDoista inema potrebe... nemojte... mogu i sama...

— U redu - rekao je Hunt, i čvršće ju privio uz sebe. –Smirite se. Neću ju poći potražiti — dodao je, blago ju pogladivšipo kosi.

Šutke je kimnula pa oslonila glavu na njegovo rame. Osjetivšikako svilena tkanina njegova sakoa ugodno hladi njezin užareniobraz, tiho je uzdahnula. — Simone — prošaputala je, nesvjesnada ga je upravo prvi puta oslovila imenom. — Simone...

— Da? — tiho je upitao i ponovo ju nježno pogladio po kosi,— Molim vas... biste li me otpratili do sobe? — prošaputala

je, pa oblizala suhe usnice.Nježno joj podigavši glavu, na dugi se trenutak zagledao u nje-

zine oči. — Draga moja, otpratio bih vas i na kraj svijeta, kadbiste to tražili od mene — s osmijehom je odvratio.

Shvativši da njegov prijatelj nema namjeru uskoro završitirazgovor s gospođicom Peyton, lord Westcliff odlučio seumiješati.— Gospođice Peyton, nije bilo nikakve potrebe da samiizlazite iz salona. Sve što ste trebali, bilo je pozvoniti i pričekatislužavku — suho je izjavio, zagledavši se u nju pogledom punimneodobravanja.

— To sam i učinila, gospodine - nestrpljivo je odvratilaAnnabelle, pokušavajući se odmaknuti od Hunta. Uzalud, jerponovo ju je privio uz sebe. — Pozvonila sam nekoliko puta, alikako se ni nakon četvrt sata nitko nije odazvao, zaključila samda ću se morati vratiti u sobu bez tuđe pomoći.

— Nemoguće - rekao je Westcliff, sumnjičavo ju pogledavši,Moja posluga nadasve je odgovorna. Nitko od njih ne bi učiniotakav propust.

— Propusti se katkad događaju i najboljima, gospodine –ljutito je odvratila Annabelle. — Možda se zvonce pokvarilo ilisu služavke...

Nema potrebe da se uzrujavate — blago je rekao Hunt, pa pri-tisnuo njezinu glavu o svoje rame. — Westcliffe, za nekoliko mi-nuta pridružit ću ti se u prizemlju - jednako je blago nastavio, noovga puta u tonu njegova glasa moglo se čuti izvjesnoupozorenje. Moram otpratiti gospođicu Peyton do njezine sobe.

Po mom mišljenju, to nije osobito mudar potez — progunđaoje Westcliff.

Koliko se sjećam, nisam te pitao za mišljenje — s osmijehomje odvratio Hunt.

Duboko uzdahnuvši, lord se bez riječi okrenuo i hodnikomprodužio prema stubama.Čim su ostali sami, Hunt ju je ponovo uhvatio za bradu i du-

boko se zagledao u njezine oči. — Želim znati što se točno u me-đuvremenu dogodilo, gospođice Peyton — odlučnim je tonomizrekao. —Jer nešto očito jest. U protivnom ne biste sami izašli izsalona. U čemu je problem?Nebesa, doista je previše uživala u njegovoj blizini. Znala je da bise morala pribrati i da je to prokleto pogrešno i da se ne bi smje-

la tako osjećati, no nije si mogla pomoći. Način na koji ju je držaou naručju, na koji ju je gledao... ah, kako rado i kako lako bi mu se

prepustila, dopustila mu da čini s njom što ga je volja... iako jepredobro znala da mu ne bi predstavljala ništa više od prolaznepustolovine. — Ni u čemu — tiho je izgovorila. — Ništa se nijedogodilo — dodala je, polako odmahnuvši glavom.

Naravno da jest — rekao je, i prije nego što se snašla, podigaoju u naručje i ponio ju niz hodnik. — Kad biste mi rekli u čemu jeproblem, siguran sam da bih vam mogao pomoći.Nagonski, ovila je ruke oko njegovog vrata i naslonila glavu nanjegovo rame. — Zašto biste mi uopće pomagali? — upitala je,iako je znala odgovor. Naravno, zato jer je želio učiniti ju svojomljubavnicom. Njegova pomoć podrazumijevala je protuuslugukoju mu ona nije bila spremna pružiti. Zapravo, jest, bila biitekako spremna na takvo što, no bilo je to ono što nije smjelaučiniti.

— Zašto ne? Sumnjate li možda da imam nekakav skrivenimotiv.

— Naravno — istog je trenutka odvratila. — U protivnom mizacijelo ne biste nudili pomoć.

Kratko se nasmijao i spustio ju na pod, budući da su u među-vremenu stigli do vrata njezine sobe. — Pretpostavljam da daljemožete sami - s osmijehom je rekao. — No ukoliko niste sigurni,rado ću vam pomoći da legnete.Iako se po tonu njegova glasa moglo zaključiti da se šali,Annabelle je bila sigurna kako bi upravo to i učinio, ako bi ga nabilo koji način ohrabrila. — Hvala, ali to doista neće bitipotrebno. — hitro je odvratila i položila mu ruku na prsa. —Molim vas, ne ulazite.

— U redu — rekao je, pogleda uperena u njezinu malu,nježnu ruku. — Čim siđem, raspitat ću se kako je moguće daslužavke nisu čule zvonce. Doduše, vjerujem da je Westcliff u vezis tim već proveo istragu.

— Pozvonila sam — čangrizavo je odvratila Annabelle, iistog trenutka posramila se vlastitog svadljivog tona. — LordWestcliff očito sumnja u istinitost mojih riječi, ali...

— Vjerujem da ste pozvonili — prekinuo ju je Hunt, panježno odmaknuo njezinu ruku sa svojih prsa, i kratko ju stisnuoprije nego što ju je pustio. — A što se Westcliffa tiče, nemojte muprestrogo suditi. Lice koje najčešće pokazuje svijetu, ne odražavanjegovu pravu osobnost. Kad biste ga bolje poznavali, i sami bistese u to uvjerili.

— Vjerovat ću vam na riječ — sumnjičavo je odvratilaAnnabelle, pa otvorila vrata. Osjetivši miris ustajalog zraka,kratko se mrštila. Služavke očito nisu prozračile i pospremilesobu. — Hvala vam što ste me dopratili — dodala je, svrnuvšipogled na Hunta.Unatoč zatvorenom izrazu njegova lica, Annabelle je duboko unjegovim očima mogla vidjeti stotinu pitanja. Ipak, nijedno odnjih nije postavio. Sve što je rekao bilo je neka se čuva, i nekaodmah legne u krevet, jer bi i sama morala znati da se ne smijeumarati.

Ništa drugo i ne radim — mrzovoljno je promrmljala. —Stalno ležim i odmaram se. Umrijet ću od dosade — s uzdahomje dodala.Pitam se... — s oklijevanjem je nastavila pa hitro spustila pogled,pokušavajući prikriti nelagodu — biste li možda željeli da večeraszavršimo onu partiju šaha?Nastupila je kratka napeta tišina, a Hunt se zatim tiho nasmijao.Gospođice Peyton, moram priznati da sam iznenađen — rekao ješiroko se osmjehnuvši. — Bio sam siguran da sam ja posljednjaosoba s kojom biste željeli prekratiti vrijeme.

Prekratila bih vrijeme druženjem i sa samim đavlom, ako bi toznačilo da mogu barem nakratko ustati iz postelje — oborena je

pogleda odvratila, nadajući se da u polumraku hodnika nijeopazio kako je porumenjela.

Vidjet ćemo - nehajno je odvratio. - Ne mogu vam ništa obe-ćati, no budu li mi prilike to dopustile, svratit ću do vas.

Izrekavši to, kratko joj se naklonio i dugim koracima hodni-kom se uputio prema stubama.Gledajući za njim, Annabelle se, na vlastitu žalost, nekolikominuta prekasno prisjetila kako je načula da će se te večeri održatineformalno druženje uz glazbu, tijekom kojega će u velikomsalonu biti postavljen stol s kojega će gosti sami birati jela po vl-astitom ukusu. Naravno, Simon Hunt zacijelo neće propustititakvu prigodu, samo zato da bi pravio društvo jednoj bolesnoj,usamljenoj djevojci mušičavog temperamenta. Ah, kad bi baremmogla povući taj poziv! Ponijela se poput zadnje jadnice. Što joj jeto trebalo? Krajnje potištena, odvukla se u sobu i poput kladesrušila se na nepospremljen krevet.

No, nije joj bilo suđeno dugo očajavati, budući da su se u rokuod pet minuta u sobi pojavile dvije mlade služavke, obraza ru-menih od žurbe i ukora primljenih na račun svog odnosa premaposlu. — Gospodar nam je naredio da odmah pođemo do vas ipobrinemo se da dobijete sve što želite, gospođice — rekla jejedna od njih. - Biste li sjeli na stolicu? Mislim da bi bilo dobro daza početak pospremimo sobu.

— Naravno — hitro je odvratila Annabelle, nadajući se dalord Westcliff nije bio preoštar prema djevojkama. — Hvala, to jedoista lijepo od vas — dodala je, pa sjela za toaletni stolić.

Hitro poput vjetra djevojke su promijenile posteljinu,prozračile prostoriju i obrisale prašinu s pokućstva, a nakon što jeAnnabelle rekla kako bi se željela okupati i oprati kosu, nakratkosu izašle i ubrzo se vratile s bakrenom kadom koju su potomnapunile vrućom vodom. Dok se Annabelle svlačila uz pomoć

jedne od djevojaka, druga je skoknula po čiste ručnike i vrč toplevode za ispiranje kose.

— Dopustite da vam pomognem, gospođice — rekla je jednaod djevojki, čim je Annabelle prišla kadi. — Preslabi ste, mogli bise poskliznuti — dodala je, i čvrsto ju uhvativši za nadlakticu,pomogla joj da uđe u kadu.

Utonuvši do brade u toplu kupku Annabelle je zadovoljno uz-dahnula pa svrnula pogled na djevojku. — Kako se zoveš? —upitala je, blago joj se osmjehnuvši.

— Meggie, gospođice.— Meggie, danas prijepodne, dok sam boravila u malom

salonu, iz džepa mi je ispao zlatnik i otkoturao se negdje popodu, bili ga pošla potražiti?

Na trenutak, djevojka se smeteno zagledala u nju. Bilo je i višenego očito da se našla u škripcu. Što ako ne nađe zlatnik? Hoće liju mlada dama optužiti da ga je uzela? Najzad, nevoljko je kl-mnula. — Da, gospođice — tiho je odvratila i žurno izašla izsobe.Čim su se za njom zatvorila vrata, Annabelle je drugu djevojkuzamolila da joj opere kosu. Naslonivši glavu na rub kade,zatvorila je oči i s užitkom se prepustila djevojčinim vještimrukama, budući da uslugu poput te nije imala prilike često dobiti.

Kakvog li olakšanja - rekla je, čim joj je djevojka isprala kosu.Doista je krasan osjećaj skinuti sa sebe svu tu prljavštinu.

Moja majka kaže da nije dobro kupati se kad si bolestan --sumnjičavo je odvratila mlada služavka.

U svakom slučaju, vrijedi riskirati — rekla je Annabelle, padlanovima zagrabila vodu i isprala sapunicu iz očiju.Malo zatim, Maggie se vratila. — Našla sam vaš zlatnik,gospođice veselo je uzviknula i požurila prema kadi. — Kamo daga stavim? — upitala je, pozorno se zagledavši u zlatnu kovanicu.

Po njezinu zadivljenu pogledu, Annabelle je zaključila da takvoblago nikad dotad nije imala prilike držati u ruci. Čemu se, sobzirom na činjenicu da je mjesečna plaća služavke njezina rangabila približno osam šilinga, nije bilo za čuditi.

Poklanjam ga vama dvjema — rekla je Annabelle. — Razmije-nite ga za sitniji novac i podijelite ga između sebe.Obje služavke zapanjeno su se zagledale u nju. — Hvala vam,gospođice — trenutak su potom u isti glas izjavile, jedva vjeruju-

ći vlastitoj sreći.Svjesna gorke činjenice kako je uistinu tragikomično što je

osoba poput nje, na rubu prosjačkog štapa, u nečijim očimaupravo ispala velikodušna mlada dama, Annabelle je hitro oborilapogled.Nema na čemu — tiho je odvratila. Znala je da djevojke ne mogu,znati da je siromašna, niti da je tim zlatnikom lord Hodgehamnamjeravao platiti njezine ljubavničke usluge. Što se nje tiče, tajje novac bio prljav i željela ga se riješiti, po mogućnosti bezpretjerane pompe i previše zahvalnosti. Vidjevši kako služavkejoš uvijek zbunjeno zure u nju, odlučila je promijeniti temu. -Mislim da se ne bih smjela predugo izležavati u kadi — sosmijehom je izgovorila. — Biste li mi pomogle da ustanem?

Izašavši iz tople kupke, uz pomoć služavki na brzinu seobrisala i presvukla u čistu spavaćicu, pa sjela za toaletni stolić ipričekala da joj djevojke posuše kosu i ispletu pletenicu. Čim suzavršile, pošla je u krevet, i u tili čas zaspala. Kad se probudila,već je pao mrak, a njezina majka upravo je palila lampu koja jestajala na malom stolu u kutu.

— Vratila si se — pospano je prozborila i hitro se podigla usjedeći položaj. -Jesi li dobro? - zabrinuto je upitala. -Je li Hodge-ham tražio od tebe da...

— Draga, doista ne bih o tome — blago, ali odlučno

odvratila je Philippa. - Ne brini, sve je u redu.Pozornije se zagledavši u nju, Annabelle je opazila da joj lice,

unatoč tome što se trudila glumiti ravnodušnost, djeluje priličnonapeto. Preplavljena suosjećanjem, duboko je uzdahnula, pabezvoljno odmaknula pokrivač i spustila noge na pod. Trenutakpotom, kada je ustala, na vlastito čuđenje otkrila je da se osjećapuno snažnijom. Tijelo joj je još uvijek bilo ukočeno, no koljenajoj više nisu podrhtavala i mogla je znatno sigurnije koračati. Pri-šavši toaletnom stoliću, rasplela je pletenicu pa uzela četku ipočela raščešljavati svoje duge pramenove. Malo zatim, kada jeshvatila daje gladna, ponovo se ugodno iznenadila. — Majko,rado bih nešto pojela — oprezno je započela. — Ali ne ovdje. Sitasam ovi sobe. Možda bih mogla zamoliti neku od služavki da midonese večeru u mali salon.

— Zašto ne? — odsutno je odvratila Philippa. — Ako želiš,rudo ću ti praviti društvo.

— Ne, hvala... to neće biti potrebno. Ne moraš me čak ni ot-pratiti. Osjećam se sasvim dobro. Usto, sigurna sam da bi seželjela malo... odmoriti... i osvježiti... nakon... — promucala je, pačekajući majčinu reakciju, oborena pogleda polako odložila četkuna stolić.

Umjesto odgovora, Philippa je kratko kimnula i sjela u foteljukraj kamina, a kad ju je Annabelle iskosa pogledala, po izrazu nje-zina lica vidjela je da joj je laknulo. Malo zatim, zatvorila je oči, ipo svemu sudeći, zadrijemala. Na brzinu se obukavši, Annabelleje na prstima izašla iz sobe i tiho za sobom zatvorila vrata.

Našavši se na hodniku, na trenutak je zastala i oslušnula žamorkoji je dopirao iz prizemlja. Gosti su se, očito, već okupili uvelikom salonu, i uživali u jelu i druženju uz svirku gudačkogkvarteta. Čudno, ali skladba koju je kvartet upravo izvodio, bila jeuvelike nalik onoj iz njezina sna. Slušajući ju, nesvjesno je sklopila

oči i čeznutljivo uzdahnula. Trenutak potom, shvativši kakonasred hodnika sanjari o Simonu Huntu i njegovom zagrljaju,naglo je otvorila oči. Tih nekoliko dana koje je provela u postelji,očito su ju učinili preosjetljivom. Priberi se, sama je sebi naredila iodlučno produžila prema salonu. No nakon samo nekolikokoraka, ugledavši kako visok tamnokos muškarac žuri prema njoj,stala je kao ukopana.Naravno, bio je to Simon Hunt, u otmjenom večernjem odijelu i stipično samouvjerenim osmijehom na usnicama. — Kamo stekrenuli? — opušteno je upitao, kao da između njihovog zadnjegsusreta nije prošlo više od pet minuta.

Dakle, ipak je odlučio doći po nju. Tko bi rekao da će mu partijašaha u njezinu društvu biti zanimljivija od vesele zabave u pri-zemlju? — U mali salon — odvratila je, potpuno svjesnaiznenadne slabosti u koljenima. Doduše, koljena joj ovoga putanisu podrhtavala zbog sveopće tjelesne iscrpljenosti, nego zbognjegove blizine, i činjenice da joj je srce luđački lupalo pri pogleduna njegovu markantnu figuru. — Namjeravala sam zamolitislužavke da mi tamo posluže večeru.

— Ah, ne. Na katu postoji puno ljepše mjesto za jedan lijepmiran večernji objed - rekao je, i primivši ju za lakat, poveo ju nizhodnik.

— Doista? — zbunjeno je upitala.— Da. Priredio sam vam malo iznenađenje — s osmijehom je

rekao, pa na trenutak zastao i uputio joj dug ispitivački pogled.Veselim se što vidim da se znatno bolje osjećate. Prijepodne stebili prilično slabašni.

— U pravu ste — priznala je. —Sada se puno bolje osjećam, Ai dobila sam volju za jelom. Zapravo, užasno sam gladna.

— U tom slučaju, moramo vas brzo nahraniti — rekao je ipoveo ju do dvostrukih vrata na sredini hodnika. Otvorivši ih,

uveo je u malu, nadasve ukusno uređenu prostoriju, zidovaprekrivenih palisandrovinom. U kutu se nalazila udobnagarnitura za sjedenje a nasred sobe bio je mali stol, s dvije stolice,prekriven s najmanje tuce srebrnih posudica s poklopcem.

Vidjevši Annabellin začuđen pogled, Hunt je nehajno slegnuoramenima. - Nisam imao pojma što biste željeli jesti, pa samrekao poslužitelju da donese od svega pomalo — objasnio je.

Spoznaja da se neki muškarac toliko potrudio kako bi joj ugo-dio, ostavila ju je bez riječi. Svjesna da je ponovo porumenjela,panično je tražila način da mu se zahvali. — To je doista... bilovrlo lijepo od vas — promucala je i u želji da promijeni temu,hitro se osvrnula oko sebe. - Mislila sam da se na ovom katunalaze samo spavaće sobe — rekla je.

— Malo tko od gostiju zna za ovu sobu - odvratio je Hunt,Majka grofa Westcliffa s vremena na vrijeme radije bi objedovalaovdje nego u velikoj blagovaonici u prizemlju — objasnio je i du-boko joj se zagledao u oči. — Hoćemo li sjesti za stol?

Pod njegovim prodornim pogledom srce joj je počelo tolikojako lupati, da se uplašila kako će ga Hunt zacijelo čuti. — Ali...ne bih smjela biti ovdje... bez pratnje — promucala je.

Polako se osmjehnuvši, vrhovima prstiju pomilovao ju je policu. Ne bojte se. Nemam namjeru učiniti ništa što se ne bi pri-stojalo. Nikada ne bih pokušao navesti na grijeh ženu koja se jošnije oporavila od bolesti.

To je doista vrlo lijepo od vas. Dakle, ipak se umijete ponašatipoput gospodina.

No čim vam bude bolje, to će se promijeniti.Tada ćete me pokušati navesti na grijeh? — s osmijehom je

upitala Annabelle. — Mislila sam da ste znatno samouvjereniji.I jesam. No otac mi je uvijek ponavljao da nikada ne treba

podcjenjivati protivnika — rekao je i poveo ju do jedne od stolica,

pa obišao stol i sjeo preko puta nje. — Jeste li za čašu vina?Radije ne - sa žaljenjem je odvratila. — Ne bih se željela na-

piti, a s obzirom da se još nisam posve oporavila, bojim se da bi seupravo to i dogodilo.

Ne zamarajte se time — rekao je i natočio joj vino u čašu. —Ako se nacvrckate, ja ću se za vas pobrinuti — dodao je,zabljesnuvši ju osmijehom na kojem bi mu i sam đavaopozavidio.

Srknuvši gutljaj vina, uputila mu je dug sumnjičavi pogled. —Pitam se, pripada li ovo vašim uobičajenim metodama zavođenja?Opijate li žene kako biste ih lakše nagovorili da vam se podaju?

Ne. Više mi se sviđa kada mi se podaju zato što su opijenemojim šarmom — rekao je, pa počeo skidati poklopce sa srebrnihposudica.-Je li u vašem životu bilo mnogo žena, gospodine Hunt? — nagloje upitala, iako je znala da ne bi trebala. No nije si mogla pomoći.

Ne mogu se požaliti — ravnodušno je odvratio. Bilo je očitoda ne osjeća potrebu za hvalisanjem ili opravdavanjem svojih po-stupaka. — Ipak, zadnje vrijeme moj interes usmjeren je na drugapodručja — dodao je, gledajući ju ravno u oči.

— Poput?— Poput posla vezanog uz gradnju lokomotiva, u koji sam se

uključio zajedno s Westcliffom.— Doista? - znatiželjno je upitala. - Pitam se, kako je putov-

ati vlakom?Na njezino čuđenje, Hunt se u tren oka pretvorio u uzbuđenog

dječaka. — To je fantastično iskustvo. Vrlo uzbudljivo. Putničkivlak može postići brzinu od pedeset milja na sat, no upravoradimo na lokomotivi koja će moći omogućiti vožnju odsedamdeset milja na sat.

— Sedamdeset milja na sat? — začuđeno je upitala

Annabelle ni uz najbolju volju nije mogla zamisliti kakav jeosjećaj putovati tom brzinom. — Sumnjam da bi se vožnja tombrzinom mogla nazvati ugodnim iskustvom.

— Varate se — s osmijehom je odvratio. — Kad vlakdosegne određenu brzinu, nastavlja se kretati ujednačeno. Iz tograzloga, ne bi ste osjetih razliku.

—Jesu li sjedala u vlaku udobna?— Ne osobito — iskreno je odvratio Hunt, pa popio gutljaj

vina. — Vagoni su najčešće opremljeni nizom drvenih klupa. No,za nekoga poput vas postoje vagoni sa zasebnim odjeljcima i ta-peciranim sjedalima.

— Za nekoga poput mene? - upitala je Annabelle, ironičnose osmjehnuvši. — Mislite li da sam razmažena? Ne znam kakoste došli do tog zaključka, no potpuno ste u krivu.

— Trebah biste biti — rekao je, pogledom polako klizeći odnjezina lica pa niz raskošno poprsje sve do struka i nazad. —Netko poput vas zaslužuje da ga se razmazi - prigušenim jeglasom dodao.

Budući da ju je od njegova pogleda oblila vrućina, Annabella jeponovo zaključila kako bi se pod hitno morala pribrati. No touistinu nije bilo jednostavno, jer svaki puta kada bi joj se obratiotim dubokim, prigušenim tonom, ostala bi bez daha. Sve štomogla, bilo je iskreno se nadati da ju neće pokušati zagrliti ili po-ljubiti. Bude li to učinio... neka joj Bog pomogne... jer, sumnjalaje da će imati snage oduprijeti mu se.

Dakle, vi i Westcliff ušli ste u zajednički posao vezan uzgradnju željeznica? - drhtavim je glasom upitala, očajnički setrudeći vratiti se prijašnjoj temi.

Da, no pritom tijesno surađujemo s Amerikancima. Točnije,s kompanijom gospodina Shawa.

Mislite li na kompaniju koja pripada zaručniku ledi Olivije?

Jest. Njihov način gradnje lokomotiva znatno je brži i učinkovitijiod našega.Ali, zar Britanci nisu u stvarima poput tih na glasu kao najboljimajstori na svijetu? — pobunila se Annabelle, obuzetaiznenadnom potrebom da stane u obranu nacionalnog ponosa.O tome bi se dalo raspravljati. Britanci dosad nisu izradili dvijeiste lokomotive. Takvoj proizvodnji, osim sporosti, velika je manai nedostatak rezervnih dijelova. Ako se bilo što pokvari, mora senanovo načiniti. No, ukoliko bismo slijedili američki primjer, paproizvodili dijelove standardnih veličina i oblika, mogli bi smoizgraditi lokomotivu u roku od nekoliko tjedana. Uzmete li uobzir da nam je za isti posao dosad trebalo nekoliko mjeseci,prednosti su znatne. Usto, ukoliko bi se bilo koji dio pokvario,mogao bi se začas nadomjestiti novim.

Slušajući ga kako govori o poslu, Annabelle je bila istinski za-divljena. Nikad dotad nije susrela muškarca koji bi s tolikooduševljenja i predanosti govorio o banalnoj stvari poput načinana koji zarađuje za život. Zapravo, koliko je njoj bilo poznato,pripadnici viših društvenih slojeva u pravilu su se klonilirazgovora o zarađivanju novca vlastitim radom, budući da jepojam rada bio usko vezan uz pripadnike niže klase. Ako bi sepripadnik višeg društvenog sloja iz nekog razloga moraozaposliti, posao bi obavljao nadasve diskretno i općenito se trudioostaviti dojam kako većinu vremena provodi u dokolici. NoSimon Hunt nije se nimalo trudio prikriti kako uživa u svomposlu - a iz nekog razloga, Annabelle je došla do zaključka kakoga to čini još privlačnijim.

Na njezino inzistiranje nastavio joj je govoriti o svojim poslov-nim poduhvatima, pa je saznala kako je prije izvjesnog vremenakupio ljevaonicu u kojoj je netom započeo sa serijskomproizvodnjom vijaka, svornjaka, klipova, zasuna, ventila i drugih

dijelova neophodnih za gradnju lokomotiva, na način kako se toradi u Americi. Od tih dijelova i onih koje će uvesti iz Amerike, akoje gospodin Shaw proizvodi u svojoj tvornici, Hunt i lordWestcliff namjeravali su graditi nove, brže lokomotive, u tvorniciizgrađenoj do ljevaonice. Gotove lokomotive namjeravali suprodavati diljem Europe, nadajući se unosnoj zaradi.

— Odlazite li često u tvornicu? — upitala je Annabelle, pastavila na tanjur komad fazana prelivenog umakom od potočarki.

— Svaki dan, dok boravim u gradu — rekao je Hunt i natrenutak se zagledao u svoju čašu. — Zapravo, prošlo je previševremena otkad sam zadnji put bio tamo — s uzdahom je dodao.Uskoro bih morao poći u London provjeriti kako radovinapreduju.

Annabelle je znala da bi ju vijesti, poput te, trebala razveseliti,Simon Hunt bio je glavna smetnja ostvarenju njezinih planova, ato što joj je iz dana u dan bio sve privlačniji, dodatno je otežavalostvar. Takvo što nije si mogla priuštiti. Bit će joj znatno lakše kadode. Tada će se u potpunosti moći posvetiti lordu Kendallu. Ipak,pomisao da će uskoro otići s imanja, nije ju nimalo razveselila.Baš nasuprot, shvatila je kako će joj njegovo društvo priličnonedostajati. I da joj boravak u Stony Crossu, nakon njegovaodlaska, neće biti nimalo zabavan.

— Namjeravate li se vratiti? — napeto je upitala i napadnose usredotočila na rezanje mesa na svom tanjuru.Ovisi.O čemu?O budućem razvoju situacije, gospođice Peyton — blago je uz-vratio.Annabelle je znala da gleda ravno u nju, no nije imala hrabrostiuzvratiti mu pogled. Umjesto toga, svrnula je pogled prema ma-lom balkonu, kroz čija su širom otvorena vrata upravo dopirali

nježni zvuci Schubertove Rosamunde.Srećom, tiho kucanje na vratima prekinulo je nelagodnu tišinu.Bio je to poslužitelj, koji je došao odnijeti tanjure i posude s osta-cima hrane. Uznemirena, Annabelle se nije mogla ne upitati hoćeli sluge uskoro među sobom početi šaputati o ovoj malojprivatnoj večeri, i koliko će vremena u tom slučaju proći prijenego što taj trač stigne do ušiju nekog od gostiju. Ipak, čim jeposlužitelj izašao, Hunt, koji je uz ostale sposobnosti po svemusudeći bio nadaren i za čitanje misli, požurio ju je umiriti. — Nebrinite, držat će jezik za zubima — rekao je. — Westcliff jeosobno odabrao njega da nas posluži. Tvrdi da mu se može upotpunosti vjerovati.

Ali... zar grof zna da vi i ja ovdje večeramo? — zbunjeno jeupitala. Ah, sigurna sam da time nije osobito oduševljen.

Kao ni nekim drugim mojim potezima i zamislima — ravno-dušno je odvratio Simon. — S druge strane, ni ja ne odobravamsve njegove poteze i zamisli. Ipak, u interesu održanja obostranokorisnog prijateljstva, trudimo se jedan drugome ne nagaziti nažulj - objasnio je pa ustao i dlanovima se kratko oslonio o stol.Jeste li još uvijek raspoloženi za šah? U slučaju da jeste, doniosam garnituru.

Bez riječi je kimnula. Zureći u njegove tople crne oči,odjednom je shvatila kako se prvi put nakon dugo vremenaosjeća potpuno sretnom i zadovoljnom. I to upravo s njim. Bilo jeto uistinu čudno, no odjednom je poželjela saznati sve o njemu,uključujući njegove najskrivenije misli i osjećaje.— Otkad igrate šah? — upitala je, promatrajući kako slažefigure na ploču, i to onako kako su stajale u njihovoj nedovršenojpartiji.—Još od rane mladosti igram šah s ocem. On je odličan šahist.—Vas otac odličan je šahist?— Držite li možda da mesari nisu dovoljno pametni da bi igrali

šah? — upitao je, ironično se osmjehnuvši.— Ne, ja... nisam tako mislila — promucala je, i nagloporumenjevši do ušiju. Nebesa, kako je mogla biti takonetaktična? - Oprostite, to je doista bilo jako glupo od mene.Na dugi se trenutak zamišljeno zagledao u nju. — Čini se daimate pogrešan dojam o mojoj obitelji — najzad je izgovorio.Oduvijek samo pripadali srednjoj, a ne nižoj klasi. Sva mojubraća i sestre išli su u školu. Kao i ja. No, za razliku od mene,moja braća nastavila su raditi s ocem. A budući da svi žive u istojkući i dan-danas često uvečer igraju šah.Na Annabellino olakšanje, u njegovom tonu nije bilo ni naznakecinizma ili kritike uperene na račun njezina razmišljanja.Odahnuvši, uzela je sa stola jednog od pješaka i počela gaokretati među prstima. — Kako to da ste jedino vi promijeniliposao i otišli od kuće?— Od malih nogu bio sam prokleto tvrdoglav — priznao je.— I u skladu s tim, uvijek sam činio ono što mi je otacsavjetovao da ne činim.— Pretpostavljam da ga to nije oduševilo — zaključila je, kratkose nasmijavši.— I nije. No u početku se trudio biti strpljiv. Kad to nije urodiloplodom, promijenio je taktiku — rekao je, snuždeno se osmijeh-nuvši. — Vjerujte mi, to iskustvo radije bih zaboravio. Znao meje izlupati kao vreću. Mesari su prilično snažni.— U to ni najmanje ne sumnjam - odvratila je, kriomiceodmjerivši njegova široka ramena. Usto, i predobro se sjećala skakvom ju je lakoćom nosio do sobe. — Ipak, vaši su nakon svegašto ste postigli u životu zacijelo jako ponosni na vas.

Vjerojatno, barem do izvjesne granice - rekao je, nehajno sle-gnuvši ramenima. — Čini se da nas je moj uspjeh udaljio.Roditelji mi nisu dopustili da im kupim kuću na West Endu. Po

njihovu pričanju kuća u kojoj žive savršeno zadovoljava njihovepotrebe, i ne vide nikakave potrebe da ju zamijene za nekudrugu. Nadalje, moji uspjesi u poslovnom svijetu nimalo ih nezadivljuju. Više bi im se svidjelo kad bih se bavio nečim...prizemljenijim.

Annabelle je s razumijevanjem kimnula. U potpunosti je moglashvatiti njegove roditelje. U Huntovu sažetom objašnjenju štoštaje ostalo neizrečeno, no poanta je bila u tome što je zacijelo biosvjestan da ne pripada društvenoj klasi u kojoj se sada najčešćekretao. Razmišljajući o tome, Annabelle je odjednom shvatila daje zacijeli vrlo usamljen. Bilo je i više nego očito da ne pripadanijednom od tih dvaju svjetova. Ni ovom u kojem je sada živio, nionom koji je ostavio iza sebe. Možda se i zato toliko posvetioposlu, jer što bi drugo radio? I s kim? — Pravo rečeno, ne znamšto bi moglo biti prizemljenije od izrade lokomotiva —komentirala je.

Nasmijao se, pa posegnuo za pješakom u njezinoj ruci. No, iznekog nedokučivog razloga Annabelle se nije mogla primorati daga pusti, a Hunt, po svemu sudeći, nije imao namjeru maknutiruku. I tako su, beskrajno dugo — ili se tako barem činilo —ostali posve nepomični, gledajući se ravno u oči. Osjetivši kako setopi pod njegovim pogledom, Annabelle je hitro spustila trepavi-

ce. A možda i zato da bi potisnula suze. Jer malo je nedostajaloda se rasplače.Jedva vjerujući da ju je njegov prodoran, topao pogled mogaotoliko ganuti, naglo mu je prepustila pješaka. - Oprostite — reklaje i kratko se nasmijala, pokušavajući prikriti strah i nelagodu.Očito je bilo krajnje vrijeme da prekine tu opasnu igru. Jer, ako tone učini, tko zna što bi se moglo dogoditi? — Umorna sam.- rekla je, pa ustala od stola i pomalo teturavo uputila se premavratima. — Čini se da mi je vino ipak udarilo u glavu. Bolje da se

vratim u svoju sobu, dok se još držim na nogama. Hvala vam navečeri i ugodnom razgovoru. Nadam se da vam nisam oduzelapreviše vremena. Pretpostavljam da se još uvijek možetepridužiti društvu u salonu i...

— Annabelle — tiho je izgovorio i hitro joj prišavši, rukamaju obujmio oko struka. - Je li moguće da se bojite ostati sami samnom?

Bez riječi odmahnula je glavom.— Zašto onda izgledate tako uplašeno? I zbog čega ste se

tako naglo odučili povući?Mogla je smisliti stotinu ijedan razlog i stotinu ijednu ispriku,

no tog trenutka nije imala ni volje ni živaca za okolišanje iliistančane govorne akrobacije. — Zato jer to što mi nudite nijeono što želim — naglo je izgovorila, odlučivši jednom za svagdaotvoreno riješiti to pitanje.

— Kako to mislite?— Neću postati vašom ljubavnicom — kratko je i jasno

objavila. — Vjerujem da zaslužujem nešto bolje od toga.Nekoliko trenutaka zamišljeno ju je promatrao. — Želite li reći

kako vjerujete da bi se naposljetku ipak mogli udati? — najzad jeupitao. — Ili da namjeravate postati ljubavnicom nekog plemićajer držite da ja nisam dovoljno dobar za vas?

— Zar je to uopće važno? — promrmljala je i naglo seodmaknula od njega. — Nijedan od ta dva scenarija ne uključujevas.

Iako ga nije gledala, na sebi je mogla osjetiti njegov pogled.No, ovoga puta, za razliku od prethodnih takvih iskustava,osjećaj leptirića u trbuhu potpuno je izostao. Umjesto toga,prelio ju je val hladnoće. — Otpratit ću vas — ledenim glasomrekao je Hunt i poveo ju prema vratima.

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Sljedećeg jutra, kada je Annabelle napokon sišla u prizemlje,ostala je ugodno iznenađena toplim dočekom i brojnim izrazimasuosjećanja zbog nesreće koja ju je zadesila. Na njezino zado-voljstvo, lord Kendall bio je toliko radostan što ju vidi, da ju je od-imh pozvao da mu se pridruži na kasnom doručku na terasi, gdjeje tog jutra bio postavljen stol s kojeg su se gosti sami posluživali.Čak je inzistirao daju osobno posluži, pa je poput pokornog slugestavio na njezin tanjur pomalo od svega što je odabrala. Usto,pobrinuo se nadopuniti njezinu šalicu čajem, čim bi ju ispraznila.No jednako ljubazno ponašao se i prema ledi Constance, koja imse ubrzo pridružila za stolom.

Njezine prijateljice bile su posve u pravu, zaključila je. LediConstance u međuvremenu je doista uspjela privući pozornostlorda Kendalla, što je u konačnici značilo da je postala opasnomprijetnjom ispunjenju njezina cilja. Gledajući ju, Annabelle jezaključila da je hladna i suzdržana, no budući da je bila vitka iodjevena na po najnovijoj modi, sve u svemu, djelovala je vrlootmjeno. Ipak, Daisyje bila u pravu — usnice su joj bile stalnonaškubljene, i kad god bi se nasmijala, rukom bi pokrivala usta.

Kakvog li strašnog iskustva — komentirala je, kad je čula poj-edinosti o posljedicama zmijskog ujeda. — Prava je sreća što sesve dobro završilo. Mogli ste umrijeti — dodala je, no unatočprividnoj brizi, Annabelle je po hladnoći njezina pogleda shvatilakako joj ne bi bilo osobito krivo da se upravo to i dogodilo.

— Sada se već sasvim dobro osjećam — odvratila je Annabelle.Zapravo, rado bih ponovo pošla na jednu podužu šetnju šumom.

— Na vašem mjestu, ne bih toliko žurila, gospođice Peyt0n.Izgledate prilično iscrpljeno. Očito je potrebno još malo vremena dabi vam se boja vratila u obraze. Radije se poštedite tak velika napora— slađahno je izrekla i hladno joj se osmjehnula.

Ta hinjena briga za njezino zdravlje, Annabelle je tolikoiznervirala da bi joj najradije uzvratila jednako pakosnimkomentarom, no suzdržala se. Umjesto toga, uzvratila joj je jednakoledenim osmijehom.

— Ispričajte me na trenutak — rekla je ledi Constance, paustala od stola. — Čini se da su upravo donijeli svježe jagode. Tomeuistinu ne mogu odoljeti. Začas ću se vratiti.

— Ne žurite — s osmijehom je odvratila Annabelle. - Možemorazumjeti da je to jače od vas.

Jer, slučajno ili ne, trenutak prije nego što je ledi Constance naglopoželjela jagode, gospodin Benjamin Muxlow prišao je stolu da biponovo napunio svoj tanjur. No, čim je vidio kako je mlada damaprišla posudi s jagodama, kavalirski je uzeo zdjelicu iz njezine ruke ipočeo ju puniti odabranim komadima voća. Diskretno ihpromatrajući, Annabelle je zaključila da se jedno prema drugomeodnose vrlo prijateljski... što se moglo svakako protumačiti. Moždasu uistinu bili samo prijatelji, a možda i ne. Kako god bilo Annabelleje odlučila iskoristiti priliku i riješiti se suparnice.

Odbivši razmišljati o nemoralnosti takvog postupka i eventu-alnim posljedicama koje bi ledi Constance mogla pretrpjeti zbogukaljanog ugleda, povjerljivo se nagnula prema lordu Kendallu.— Ledi Constance i gospodin Muxlow prilično dobro prikrivajusvoju malu aferu, zar ne? — prošaputala je. - Naravno, to menajmanje ne čudi. Ni njemu ni njoj zacijelo nije u interesu da sesazna... — zastala je i vidjevši kako se zgranuo, naizgled iznenađeno

zagledala se u njega. — Ah, oprostite. Mislila sam da ste već čuli...Što? — upitao je Kendall, naglo se namrštivši.Ali, nisam od onih koji uživaju u širenju glasina... no, osoba kojoj

se može vjerovati rekla mi je da je nedavno, kad je tijekom piknikapošla prošetati šumom, naletjela na njih dvoje. Stajali supod nekim drvetom i... — promišljeno je zašutjela i odmahnularukom. - Nije važno. Nisam vam smjela o tome govoriti. Možda jeriječ o nečem posve bezazlenom. Ne bi bilo prvi put da je netkonešto pogrešno protumačio — hitro je izgovorila pa uzela šalicu i isrknula gutljaj čaja.

Prije nego što ju je spustila na tanjurić, diskretno je pogledalaKendalla, u namjeri da provjeri jesu li njezine riječi izazvale uči- nakkakav je očekivala. Sudeći po izrazu njegova lica, nije želiovjerovati da se ledi Constance upustila u nekakav neprikladan odnoss gospodinom Muxlowom. Ipak, nije mogao biti posve si-guran da jeriječ o običnom traču. Annabelle je znala kako gospodin poput njegane bi damu nikada otvoreno upitao ima li u priči poput te ikakveistine. Umjesto toga, svoje sumnje zadržat će za sebe... a one ćepostupno zatrovati njihov odnos.

Popodne, kad se s prijateljicama našla u Evienoj sobi, i priznala imšto je učinila, Evie, koja je upravo sjedila za toaletnim stolićem ivlažnim ubrusom otirala s lica debeli sloj kreme protiv pjega, naglose okrenula prema njoj. — Annabelle, nisi to smje... la učiniti —prijekorno je uzviknula, pa nekoliko puta otvorila i zatvorila usta,pokušavajući izraziti svoje neopisivo zgražanje, što se najzad poka-zalo nemogućim, jer za takvo što nisu postojale dovoljno upečatljiveriječi, pa joj nije preostalo drugo nego nemoćno podići ruke u zrak is neodobravanjem odmahnuti glavom.

Zašto ne? — upitala je Lillian, pa s toaletnog stolića uzela tur-pijicu i zavalivši se u fotelju, počela hladnokrvno uređivati nok- te.

Posve iskreno, bila je u potpunosti svjesna da se Annabellinpostupak ne može nazvati osobito moralnim, no unatoč tomeodlučila je stati na stranu svoje prijateljice. - Ne znam zašto im likozgražavaš, Evie? U biti, Annabelle nije lagala. Rekla je lordu Kendalluono što je čula, i to je sve. Usto, da la mu je do znanja da stvarimožda nisu onakve kakve se čine. Na njemu je da procijeni je li riječo običnim glasinama ili u tome ipak ima nešto.

— Ipak, na... mjerno ga je ostavila u dvojbi - ustrajala je Evie.— Svejedno, nije lagala - odlučno je odvratila Lillian.Mučena grižnjom savjesti, Annabelle je zdvojno pogleda Daisy. -

A ti? Misliš li da sam pogriješila? - zabrinuto je upitala.Slegnuvši ramenima, Daisy je nekoliko trenutaka nastavila šutke

prebacivati loptu za bejzbol iz ruke u ruku. — Prešućivanje nekihstvari možda nije laž, ali nije ni daleko od toga. Pripazi Annabelle,na skliskom si terenu. Takve stvari mogle bi ti se obitio glavu — najzad je izgovorila.

— Dovraga, Daisy, zvučiš poput seoske vračare — razljutila seLillian. — Cilj opravdava sredstvo. Nije važno čime će se Anna-belle poslužiti kako bi vodu natjerala na svoj mlin. Jedino što jevažno jest da u tome uspije. I zato, draga moja, zaboravi moralnepropovijedi. A što se tebe tiče, Evie, ako se ne varam, nisi protivilazamisli da lorda Kendalla i Annabelle ulovimo u neugodnojsituaciji. Je li to, po tvom mišljenju, moralnije od ovoga što je jutrospoduzela da bi ga pridobila za sebe?

— Ipak, trebale bismo pripaziti da svojim po... stupcimanekome ne nanesemo zlo — pobunila se Evie, pa nastavila ubrusombrisati lice.

— Nikome neće biti naneseno nikakvo zlo, Evie. Ledi Con-stance nije zaljubljena u lorda Kendalla. I više je nego očito da jebacila oko na njega samo zato jer ovdje, trenutačno, nema punoneženja njegovog ranga. Cijelu sezonu u Londonu nije ga ni po-

gledala. Zaboga, draga, doista bi morala malo očvrsnuti. Po čemuJe bilo koja od nas gora od nje, osim što stalno imamo peh? Ti seboriš s pjegama, Annabelle je ujela zmija, a sve smo se osramotilekad nas je lord Westcliff vidio u gaćama. I zato ne mogu osuđivatiAnnabelle što je lordu Kendallu stavila bubu u uho. Ne možemodopustiti posve poštenu igru. Poneka mala smicalica očito će bitinužna, ako se želimo udati.

Annabelle, koja je sjedila na krevetu, bacila se na leđa i na dugise trenutak zagledala u strop. Ni uz najbolju volju nije se moglariješiti osjećaja krivice. O, kad bi barem mogla biti poput Lillian! Kadbi barem mogla vjerovati da cilj opravdava sredstvo. Ali, nije mogla. Istoga je samoj sebi obećala da će se ubuduće časno ponašati, bezobzira na sve.

Ipak... kao što je Lillian istaknula, na lordu Kendallu bilo je daprocijeni je li to što je čuo istina, ili običan trač. Najzad, zreo muš-karac poput njega trebao bi biti sposoban donositi zrele odluke.Ona je samo posijala sjeme sumnje, a na njemu je bilo da odlučihoće li tu sumnju uzgajati ili ju pustiti da uvene.

Uvečer, odjenula je blijedo ružičastu haljinu s mnoštvom raskošnonabranih volana, pa oko struka svezala široki svileni pojas i ukrasilaga velikom bijelom ružom načinjenom od satena. Pogledavši se uzrcalo, zaključila je kako izgleda poput princeze, a tako se i osjećala.Budući da je njezinoj majci, po običaju, trebala cijela vječnost da seodjene, odlučila je sići u prizemlje prije nje, i prekratiti vrijeme urazgovoru s prijateljicama. Bude li sreće, možda će naletjeti i nalorda Kendalla i izmijeniti s njim nekoliko riječi.

Ipak, kada je hodnikom krenula prema stubama, naglo je pro-mijenila mišljenje i umjesto da siđe u prizemlje, produžila je premamalom salonu. Zašto je to učinila, ostalo je van domašaja njezinapoimanja, no trenutačno se time nije zamarala. Stigavši pred salon,

vidjela je da su vrata širom otvorena, no unutra nije bilonikoga. Ušavši, pogledom je kratko okružila polumračnu prostoriju.Ipak, svjetlo koje je dopiralo iz hodnika bilo je dovoljno jako da bijasno raspoznala konture pokućstva, a kad joj je pogled pao našahovsku ploču ostavljenu na stoliću u kutu, Annabelle se širokoosmjehnula. Prišavši stolu shvatila je da su figure na pločipostavljene točno onako kako su stajale i jučer prijepodne, utrenutku kada su ona i Simon Hunt prekinuli igru. Zaboga, zašto seHunt potrudio ponovo ih postaviti u isti položaj? Bilo je to uistinučudno. Je li možda očekivao od nje da povuče idući potez?

Ne čini to, rekao je njezin unutarnji glas, no umjesto da ga posluša,hitro ga je ušutkala i pozorno se zagledala u ploču. Budući da jeHunt konjem napao njezinu kraljicu, preostalo joj je jedino povućise, ili pronaći način da tu vrijednu figuru obrani od njegova napada.Odjednom, shvativši kako njezin top stoji točno nasuprot njegovakonja, široko se osmjehnula. Naravno, bez oklijevanja uklonila jenjegovog konja iz daljnje igre. Pobjednički se osmijehnuvši, stavilaga je kraj ploče i hitro izašla iz salona.

Sišavši u prizemlje, skrenula je u hodnik koji je vodio premabiblioteci. Ako je koja od njezinih prijateljica sišla, vjerojatno jetamo, jer za odlazak u salon bilo je prerano. Nijedna od njih niježeljela sama sjediti u salonu, a u biblioteci su se ipak mogle zabavitičitanjem.

Odjednom, shvatila je da joj se netko približava s leđa. Iako jezvuk koraka bio prigušen debelim sagom, netko je nedvojbeno žurioza njom, pokušavajući ju dostići. Obuzeta nelagodom kratko seosvrnula... i na vlastito zaprepaštenje ugledala lorda Hodgehama. Zatako krupnog čovjeka, kretao se iznenađujuće brzo. U svakomslučaju, znatno brže od nje, jer iako je produžila korak ubrzo ju jesustigao. Osjetivši kako ju je otraga uhvatio za pojas, ne bi li juprimorao da se zaustavi, jedva je mogla vjerovati da usuđuje biti

toliko drzak.Ne samo što se ponašao prema njoj kao prema nekoj djevojčuri,

nego se to još usudio činiti na mjestu gdje ih je bilo tko od gostijumogao vidjeti. Ljutito se okrenuvši, ledenim pogledom odmjerila gaje od glave do pete. Bio je u večernjem odijelu, no očito se nijepotrudio oprati, jer zaudarao je na mješavinu znoja i kolonjske vode.Lijepo izgledate. Dakle, oporavili ste se — promrmljao je, a kada jojse unio u lice i kratko se nasmijao, po njegovom dahu osjetilaje da je pio. — Nas dvoje imamo jedan nedovršen razgovor,gospođice Peyton. Budući da nas je vaša dražesna majka jučernaprasno prekinula u čavrljanju, bojim se da su neke stvari ostalenedorečene.Gade odvratni, kako se usuđujete...

Ako se ne urazumite, bit ću primoran porazgovarati s Ken-dallom - rekao je, pa kratko oblizao svoje debele usnice. — Buditeuvjereni da sam sposoban dodatno uresiti priču. Nakon što ju ču- je,Kendall vas više neće ni pogledati — dodao je i svojim debelimtijelom pritisnuo ju uza zid. — No, ako me pristanete uveseliti nanačin kao što to vaša majka redovito čini, mogli biste me uvjeriti dase predomislim.

Slobodno mu recite što god želite — odbrusila je Annabelle,prostrijelivši ga pogledom. — Tako da već jednom završimo s tim.Ako mi i cijelo društvo okrene leđa, nije me briga. I to mi je draženego »uveseljavati« odvratnu smrdljivu svinju poput vas.

Pazite što govorite — bijesno je promrsio. — Natjerat ću vas dapožalite svaku izgovorenu riječ.

To se neće dogoditi — s ledenim je osmijehom odvratila, a kakoje, gotovo istodobno, krajičkom oka opazila da im se netkopribližava, snažno ga je odgurnula od sebe. — Pustite me - oštroprošaputala, zgrožena pomišlju da bi iz položaja u kojem su senalazili, netko zabunom mogao zaključiti kako se nasred hodnika

ljubaka s Hodgehamom. Srećom, poslušao ju je, i uputivši joj kratakprijeteći pogled, hitro je produžio hodnikom.

Trenutak potom, kada se okrenula, našla se oči u oči sa SimonomHuntom. Dugi trenutak zurio je za Hodgehamom, pogledom kakavAnnabelle u njega još nikada nije vidjela. Iz očiju su mu sijevalemunje, a sudeći po čvrsto stisnutim šakama, izgarao je od želje datoj debeloj svinji saspe zube u grlo. Bilo je uistinu čudno vidjeti gatakvoga. Simon Hunt pripadao je ljudima koje nije lakoisprovocirati. Prisjetivši se s kakvim je mirom, pa čak i s osmijehom,primao njezine uvrede, Annabelle je bila istinski iznenađena.

— Gospodine Hunt, doista je čudno što se stalno susrećemo.Mogla bih pomisliti da me slijedite — rekla je, trudeći se zvučatistaloženo, a po mogućnosti i duhovito.

Kada ju je pogledao, po izrazu njegova lica stekla je dojam kakobi ju najradije zadavio. — Izašao sam iz salona upravo u trenutkukada ste ušli u hodnik — objasnio je. — A kada sam vidio kako jeHodgeham požurio za vama odlučio sam provjeriti što se događa.Zanimalo me što želi od vas.

— I jeste li saznali? — prkosno je upitala.— Nisam siguran - opasno je tiho odvratio. —Jedna stvar nije

mi jasna... što ste točno mislili kad ste rekli da zaslužujete neštobolji od onoga što vam ja nudim? Odnosi li se to na pružanje uslugajednom masnom i podmuklom prascu, u zamjenu za sitniš? Nisammislio da ste toliko glupi.

— A meni nije jasno kako itko može biti toliki licemjer —srdito je odvratila. — Ljubomorni ste, i to je sve. Što vas briga komeprodajem svoje tijelo? To vas se ni najmanje ne tiče.

— Tiče me se. Zato što znam da ga ne želite — promrsio je.Isto kao što znam da ne želite Kendalla. Ja sam muškarac kojegželite.

Doista je bio nemoguć. Bio je u stanju u trenutku ju izbaciti iz

takta. No istodobno, bio je i neodoljivo privlačan. Annabelle više, niuz najbolju volju, nije mogla razumjeti vlastite osjećaje. Željela ga jepljusnuti. I baciti mu se oko vrata. No više od svega željela ga jenatjerati da iskoči iz kože od ljutnje. O da, to bi uistinu vo- ljelavidjeti. — Dopustite mi da pogađam — započela je. —Pretpostavjam da ćete mi sada predložiti znatno unosniju verzijuaranžmana od onoga koji, po vašem mišljenju, imam sHodgehamom. – rekla je i pobjednički se nasmijala kada je po izrazunjegova lica vidjela da je pogodila. — Odgovor je negativan,gospodine Hunt. Vaša me ponuda ne zanima. Sada kada smo toriješili, zamolit ću vas da me ubuduće ostavite na miru i...

Slučajno pogledavši prema predvorju, vidjela je kako je nekolikumuškaraca iz smjera salona krenulo prema hodniku, pa je naglozašutjela i požurila prema biblioteci, u namjeri da se skloni od njih.

Posljednje što bi joj trebalo jest da ju netko zatekne kako u pustomhodniku razgovara sa Simonom Huntom. No prije negošto je stigla do biblioteke, Hunt ju je primio za ruku i odlučno juuveo u najbližu sobu, pa tiho zatvorio vrata.

Prepoznavši obris glasovira, shvatila je da su ušli u glazbenu sobu.Istrgnuvši ruku iz Huntove, naglo se uputila prema srediniprostorije i istog trenutka naletjela na stalak za note. Srećom,Huntovi refleksi bili su bolji od njezinih, pa ga je uspio uhvatiti prijenego što je tresnuo na pod. — Ako u postelji možete podni- jetinekoga poput njega, tako mi svega na svijetu, ne vidim zašto ne biste mogli podnijeti mene — ljutito je promrmljao. - Najzad,izgledam neusporedivo bolje od te gomile sala. I nemojte mi reći davas nimalo ne privlačim, jer oboje znamo da bi to bila obična laž. Štoželite zauzvrat, Annabelle? Spreman sam vam ispuniti bi-lo koju želju. Bez ograničenja. Želite li kuću? Jahtu? Smatrajteto i riješenim. Hajde, slobodno recite što želite, tako da nakon togamožemo prijeći na stvar. Dovoljno dugo sam čekao, i neću više

izgubiti ni dana.— Kako romantično - rekla je Annabelle i napeto se nasmijala.

— Vaša istančanost doista me zadivljuje — ironično je dodala.Na žalost, bojim se da griješite u pretpostavci da mi ne preostajedrugo nego postati nečijom ljubavnicom. Imam razloga vjerovati dabi me lord Kendall u dogledno vrijeme mogao zaprositi.

Naglo ju je uhvatio za ramena i duboko joj se zagledao u oči. Nivi ni on u tom braku ne biste bili sretni. Taj čovjek uopće vas nepoznaje. Niti će se truditi upoznati vas. Zauvijek biste ostali stranci.Ne volite ga, kao ni on vas.

— Odakle vam pomisao da želim ljubav? — naglo je upitala,pogođena njegovim riječima. — Sve što želim je... — započela je, paosjetivši kako ju je srce zaboljelo od tuge, rukama pritisnula grudi.— Sve što želim je... — ponovo je započela, no začuvši glasovi predvratima, naglo je zašutjela pa panično uhvatila Hunta za ruku ipovukla ga prema lođi. Nebesa, ako ju netko uhvati u mračnoj sobi sHuntom, može zaboraviti na udaju za Kendalla. Uvukavši ga u lođu,naglo je povukla baršunastu zavjesu koja je visjela na brončanojšipci, pa rukom hitro prekrila Huntova usta. Tremutak potom, vratasu se otvorila i nekoliko muškaraca ušlo je u sobu. Napetoosluškujući mješavinu smijeha, razgovora i neobičnog cviljenja iguđenja, Annabelle se zbunjeno namrštila, pa odjednom shvatila očemu je riječ. Naravno, bio je to gudački kvartet. Četvoricamuškaraca došla su ugoditi instrumente prije večerašnje svirke. O,Bože! Od svih nevolja koje su ju pratile zadnjih danu, samo bi jojtrebala još i blamaža pred glazbenicima.

Preko ruba zavjese u lođu je dopiralo dovoljno svjetla da bi moglavidjeti Huntov đavolski osmijeh. Naravno, znao je kako bi jednanjegova riječ bila dovoljna da ju zauvijek uništi. Prikovav- ši pogleduz njegov, jače je pritisnula dlan o njegove usnice. Sve čemu semogla nadati bilo je da je ozbiljno shvatio upozorenje u njezinom

pogledu - bude li zucnuo, ubit će ga.Piljenje, cviljenje i guđenje najzad se pretvorilo u niz skladnih,

uhu ugodnih zvukova. Osluškujući što se zbiva u sobi, Annabelle sesvim srcem nadala da nikome od glazbenika neće pasti na pametodmaknuti zavjesu. Na dlanu je mogla osjetiti Huntov vrući dah, akad ga je ponovo pogledala, vidjela je da se izraz njegova licapromijenio. Više se nije zločesto osmjehivao, no ono što je ugledalau njegovim očima, činilo se znatno opasnijim. Polako je odmaknuonjezinu ruku sa svojih usana, no nije ju pustio. Umjesto toga,poljubio je vrhove njezinih prstiju, a drugom rukom obuhvatio ju jeoko struka i privukao ju k sebi. Ukočena, Annabelle se širomotvorenih čiju zagledala u njega, jedva se usuđujući i disati. Polakoje odmahnula glavom, no kada se stisak njegove ruke na njezinomstruku pojačao, shvatila je da joj nema pomoći. Bila je u zamci, i uvezi s tim nije mogla ama baš ništa učiniti. Kako su stvari stajale,Simon Hunt mogao je s njom činiti što ga volja... a ona je bila ta kojanije smjela ni pisnuti.

Držao ju je dovoljno čvrsto da se nije mogla ni pomaknuti, a kadaje polako spustio pogled na njezine usnice, srce joj je počelo luđačkilupati. Znala je da će ju poljubiti. I željela je to, iako je mislila da jeto posljednje što bi trebala željeti.

Bio je to malen, lepršavi poljubac, ništa više od kratkog i laganogdodira usnica. Ipak, čak i ta malena kušnja bila je dovoljna da slomisav njezin otpor. Obuzeta žudnjom za kakvu nije ni sanjala dapostoji, jedva je čujno uzdahnula i posve mu se prepustila.

Prisjetivši se njihovog prvog poljupca, odjednom je shvatila da,ma koliko god bio uzbudljiv, nije bio ni približno zanosan kao ovaj.Rješenje tog misterija možda se krilo u činjenici da su se njih dvojeu međuvremenu ipak stigli bolje upoznati i do izvjesne mjerezbližiti. Kako god bilo, vlastita reakcija na taj lagani dodir usnicaprilično ju je prepala. U njegovim rukama osjećala se posve

bespomoćnom... čak mu se i nije željela oduprijeti. A osjećaj danetko nad njom ima toliku moć, nije joj se nimalo svidio.

Podigao je usnice s njezinih tek toliko da bi spustio niz malenihpoljubaca na njezino čelo i obraze, a zatim ih ponovo zarobioovoga puta znatno čvršće i odlučnije. Kada je vrhom jezika laganodotaknuo njezin, znala je da je došao trenutak da prekine tu suluduigru. Mogla je to učiniti, no nije. Iako je bila sigurna da ju Hunt nebi primoravao na nešto što ne želi, umjesto da prekine poljubacposve se raspametila i na vlastito čuđenje, razdvojila usnice.Zvuci glazbe bili su oštar podsjetnik kako nisu sami u sobi.No sdruge strane, Annabelle je upravo u tome pronašla izgovor za svojenerazumno ponašanje. I stoga je odlučila narednih nekoliku minutadopustiti Huntu da čini s njom što god ga je volja, samo da bi gaušutkala. Pa, iako to možda nije podrazumijevalo potrebu da muuzvrati poljubac, upravo je to učinila. Po svemu sudeći, njenasmjelost rasplamsala je njegovu požudu. No to se pokazalo kaozatvoren krug, jer iako je u prvi trenutak ostala zatečena navalomnjegove strasti, Annabelle je ubrzo otkrila kako joj se ni sama nemože oteti. Nesvjesna što čini, ovila je ruke oko njegova vrati i jošse jače privila uz njegovo mišićavo tijelo. Duboko uzdahnuvši,nakratko je prekinuo poljubac i nježno zagrizao njezinu gornju padonju usnicu. Izbezumljena, uplela je prste u njegovu kosu i pri-morala ga da ju ponovo poljubi. Ovoga puta učinio je to tolikopohotno, da joj se s usana zamalo oteo glasan jecaj. Ipak, uspjela gaje potisnuti, no shvativši kako više ni trenutka neće moći izdržati toslatko mučenje, naglo je prekinula poljubac i zatvorenih očijunaslonila glavu na njegovo rame. Nekoliko trenutaka oboje su ostaliposve mirni, pokušavajući doći do daha, a Hunt je zatim upleo prsteu masu njezinih bujnih, na zatiljku pričvršćenih kovrča, iprimoravši ju da zabaci glavu, vrhom jezika poče kružiti njezinimuhom. Tiho uzdahnuvši, zadrhtala je od užitka, a kada je počeo

spuštati niz malih, vrućih poljubaca duž njezina vrata, čvrsto jezagrizla donju usnicu. Istodobno, milovao je njezina ramena i leđadugim, čarobno razbludnim pokretima, a kada je položio dlan nanjezinu lijevu dojku, Annabelle je duboko udahnula i naglo gazgrabila za nadlakticu.Dvije ili tri sekunde nijemo su se promatrali, a njihove usnice zatimsu se ponovo spojile u dug pohotan poljubac. Ponovo je pomilovaonjezinu dojku, no ovoga puta, Annabelle se nije pobunila. Malozatim, kada je vrhom palca počeo lijeno kružiti njezinombradavicom, zabacila je glavu unazad i posve se prepustila njegovommilovanju. Znala je da mu ne bi smjela dopustiti da joj čini stvaripoput tih, no njegov dodir previše joj je godio da bi imala snagenatjerati ga da prestane.

Obavijena sladostrasnom izmaglicom, Annabelleje posve izdubilapojam o mjestu, vremenu i bilo čemu oko sebe. Sve što je željela biloje da ju nastavi ljubiti i milovati. Žudeći pod prstima osjetiti njegovuvruću, napetu kožu, grozničavo mu je izvukla košulju iz hlača iuguravši ruke pod nju, počela milovati njegova široka mišićava leđa.Shvativši kako očito ne zna što mu time čini, nježno ju je poljubio papolako odmahnuo glavom. No uzalud. Još se jače privila uz njega iponovo mu ponudila svoje ružičaste nabrekle usnice.

Naravno, tome ne bi nitko odolio, pa ni Hunt. Nastavili su sepomamno ljubiti i milovati, sve do trenutka kada su oboje ostali bezdaha. Duboko dišući cijelu dugu minutu zurili su jedno u drugo,potpuno svjesni svoje opijenosti, kao i nemoći da se otrijezne.Odjednom, gotovo istodobno, shvativši da u sobi vlada tišina,svrnuli su pogled na zavjesu. Po svemu sudeći, glazbenici su unekom trenutku završili s probom i izašli, iako nitko od njih dvojenije shvatio kako i kada se to dogodilo.

Oprezno, Hunt je odmaknuo zavjesu. — Otišli su — rekao je ividjevši kako ga Annabelle zbunjeno promatra, vrhovima prstiju

nježno ju pomilovao po licu.Znala je da bi trebala pribrati se i otići. U protivnom bi se

njezina majka mogla početi pitati gdje je nestala, osobito akoshvati da nije u društvu svojih prijateljica. Ipak, nije željela otići.Tijelo joj je gorjelo od žudnje za Huntovim milovanjem. No kadaju je ponovo uzeo u naručje, ostala je posve mirna, vjerojatno zatojer se ni samoj sebi nije usudila priznati kako želi da ju ponovostrastveno poljubi. Iako se sramila svojih bludnih misli, na vlastituzaprepaštenje, nije rekla ni riječ kada joj je počeo polako raskop-čavati gumbe na leđima. No kada joj je svukao haljinu s ramena, ipočeo ih razbludno ljubiti, svjesna kako ih sada nitko ne možečuti, glasno je zaječala od užitka. I nije ni najmanje marila što ćejoj grudi uskoro biti izložene njegovu pogledu, jer ispod tankesvilene haljine poput te, nije mogla obući korzet.

Trenutak potom, Hunt ju je povukao prema tapeciranoj klupicikoja je stajala pod prozorom. Smjestivši ju u krilo, polako joj jesvukao haljinu sve do struka, a zatim se, kao opijen, zagledao se unjezine raskošne oble grudi. Shvativši u kakvu se situaciju dovela,Annabelle se kratko trgnula pa pokušala ponovo navući haljinu, noHunt joj to nije dopustio. Nježno, ali odlučno, prebacio je njezineruke preko svojih ramena, pa poljupcima prekrio njezine grudi.Osjetivši kako je usnama obujmio njezinu bradavicu i počeo junježno grickati, Annabelleje ponovo zaječala od užitka. Sav njezinsram u trenutku je ishlapio, a kad je usnama obujmio njezinudrugu bradavicu, uplela je prste u njegovu kosu i odlučnopritisnula njegovu glavu o svoju dojku, ne dopuštajući mu daprekine činiti to što je činio.

Preplavljena požudom počela se nemirno meškoljiti u njegovukrilu, očito ne shvaćajući u kakvo ga iskušenje dovodi. — Polako,mila — prošaputao je. — Budi mirna — dodao je, i rukama ju čvr-sto obuhvatio oko struka, no Annabelle je bila previše uspaljena

da bi ga poslušala. U želji da osjeti njegovu kožu na svojoj, drhtavimprstima počela mu je raskopčavati prsluk, pa zatim i košulju, nosrećom, iako mahnit od želje da ju uzme, Hunt se ipak umio boljekontrolirati.Dlanovima obujmivši njezino lice, nježno ju je poljubio, a kada seumirila, polako joj je navukao haljinu i, kao da u rukama držiporculansku lutku, pažljivo ju osovio na noge, pa ustao i zakopčao jojgumbe na leđima. U jednom trenutku, kratko se nasmijao kao da nisam ne može vjerovati što čini. Poslije, prisjećajući se tih trenutaka,Annabelle će shvatiti kako se Hunt ponio poput pravog gospodina,no tada je bila previše omamljena da bi joj to došlo do mozga. Iposramljena.

Jedva vjerujući kako je mogla biti toliko glupa, naglo je odmaknulazavjesu. — Ovo se više neće ponoviti — promuklo je izgovorila iprije nego što se Hunt uspio snaći, izjurila iz sobe.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Nakon što je Annabelle izjurila na hodnik, Simon je još dobrihpola sata ostao u sobi, pokušavajući temperaturu svoje uzavrelekrvi sniziti na normalu. U tu svrhu prije svega se pozabaviodovođenjem sebe u red, pa zakopčao košulju i ugurao ju je uhlače, pa zakopčao i poravnao prsluk, i najzad, ogledavajući se uprozorskom staklu, prstima prošao kroz svoju razbarušenu ko-su. Cijelo to vrijeme razmišljao je o svom idućem potezu, asvako toliko ulovio bi se kako zdvojno izgovara Annabellinoime. Nikada u životu nije bio toliko zbunjen. Činjenica da ga jeneka žena uspjela toliko izludjeti da se najzad izgubio i ponio sepoput zadnje budale, neopisivo ga je razljutila. Posljednje što seočekivalo od muškarca koji je, kad se radilo o poslu, bio na glasukao najstaloženiji, najmudriji i najstrpljiviji pregovarač, bilo bida ženu poput Annabelle onako nespretno i brzopleto upita zacijenu po kojoj bi mu se prodala. Naravno, bilo je toneoprostivo, i stoga s punim pravom zaslužio je biti odbijen.Tako se to jednostavno ne radi, ni u trgovini, ni nigdje. Trebaoje pričekati da shvati što želi. Nakon toga, sve bi išlo lakše ijednostavnije. Svakako prirodnije. No, pomisao da povremenodijeli postelju s Hodgehamom... s Hodgehamom, tom odvratnommasom sala, toliko ga je sludila je potpuno izgubio nadzor nadsvojim postupcima.

Prisjetivši se slatkoće njezinih usana, glatkoće njezine kože injezinih predivnih oblina, ponovo se uspalio. Nevjerojatno, .alinakon svih žena s kojima je bio u postelji, mislio je da više

nema što za otkriti. A sada je odjednom postao svjestan kakoće odlazak u postelju s Annabelle biti posve drukčije iskustvo.Svakako ne samo fizičko. Jer to što je osjećao prema njoj nijebila samo fizička privlačnost. Nego nešto više od toga. I to gaje toliko uplašilo da trenutačno nije imao volje kopati potome.

Ipak, u jedno je bio posve siguran — između njih je postojalamagnetska privlačnost. Točnije, opasna magnetska privlačnost.Strast poput te mogla bi razoriti i nju i njega. A takva opasnostnije se mogla olako shvatiti. I zato, Simon je znao da bi se moraoudaljiti i u miru razmisliti o svemu. Jer kako su stvari stajale, sadai ovdje za takvo što nije bio sposoban.

Tiho opsovavši, izašao je iz sobe, pa zastao, popravio čvor nakravati i mrzovoljno se uputio prema plesnoj dvorani. Od pomi-sli na još jednu dugu i dosadnu večer u društvu dama i gospode izvisokog društva, došlo mu je da iskoči iz kože od muke. Njegovprag snošljivosti prema društvenim okupljanjima i zabavama po-put te, nikada nije bio osobito visok — on jednostavno nije biočovjek koji bi uživao u satima površnih razgovara o svačemu i nio čemu konkretnom. Ostao je ovdje ovako dugo samo zbogAnnabelle u protivnom bi se već odavno vratio u London.

Duboko zamišljen ušao je u plesnu dvoranu, pa pogledomokružio prisutne. Naravno, gotovo odmah spazio je Annabelle.Sjedila je u kutu, zajedno s lordom Kendallom, koji ju jejednostavno gutao očima. Bilo je očito da se nimalo ne trudiprikriti svoje zanimanje za nju. Annabelle je, pak, oborenapogleda zurili u svoje ruke sklopljene u krilu. Sudeći po rumeniluna njezinu licu, osjećala se prilično nelagodno. Malo je govorila, idjelovala je općenito previše tiho i pokorno. Gledajući ju, Simonse zamalo nasmijao. Bio je to, uistinu, vrhunac ironije. Sada, kadaje njezino samopuzdanje naglo splasnulo, Kendallovo zanimanje

za nju odjednom je poraslo. Uspije li ga Annabelle naposljetkuipak upecati, lord će biti prilično iznenađen kad otkrije da musupruga nije sramežljiva i pokorna naivka, kakvom ju jezamišljao. Nego borbena i strastvena žena, koja ne želi živjeti usjeni svog uvaženog supruga. Ukratko, snažna i odvažna ženakojoj treba jednako snažan i odvažan muškarac. Netko tko jumože ukrotiti, što Kendall nikada neće moći. Za takvo što bio jepreveliki gospodin— preblag i previše umjeren, u svakom pogledu suzdržljiv.Kendall je jednostavno bio intelektualni tip muškarca, i kaotakav, posve neodgovarajući za Annabelle. Jer, ona nikada nećepoštovali nikoga poput njega, niti će ju on ičim moći zadiviti.Njegove vrline neće joj ništa značiti. Štoviše, s vremenom će gapočeti prezirati upravo zato što je takav kakav jest. S drugestrane, sve njzine osobine koje je Simon smatrao sjajnima,Kendall će držati i više nego jezivima.

Primoravši se odvojiti pogled od njih, počeo se probijatiprema suprotnom kraju dvorane, gdje je Westcliff stajao u druš-vu nekolicine prijatelja.

—Čini se da večeras nisi osobito raspoložen — rekao je West-cliff čim ga je ugledao.

—I nisam — priznao je Simon. — Postao sam svjestan da samse ovdje predugo zadržao. Morao bih se vratiti u London ipobrinu ti se za svoje poslove.

—Jesi li odlučio što ćeš s gospođicom Peyton? — ispod glasaupitao je lord.

Simon se na trenutak zamislio, pa polako odmahnuo glavom,— Zasad neću ništa poduzimati — tiho je odvratio. —Pričekat ću da vidim hoće li ju lord Kendall zaprositi.

Westcliff je kratko kimnuo. — Kad odlaziš? — upitao je,pozorno se zagledavši u njega.

—Sutra ujutro — rekao je Simon, ispustivši dug, težak uzdahVidjevši to, Westcliff se kiselo osmjehnuo. — Problemi se kat-

kad rješavaju sami po sebi — filozofski je zaključio. — A katkadje potrebno i udaljiti se od njih, da bi ih jasnije vidio. Pođi uLondon i vrati se nakon što zrelo razmisliš o svemu.

Nakon što se cijele noći prevrtala po postelji, Annabelle je na do-ručak sišla prilično neraspoložena. Naravno, u takvom stanju nijeimala volje za jelom, a da stvar bude gora, raspoloženje joj se ubr-zo pogoršalo. Lord Kendall, koji je njezinu potištenost pripisaoposljedicama bolesti, dao je sve od sebe kako bi ju oraspoložio,no uzalud. Išao joj je na živce do te mjere da bi ga najradijeposlala do đavola. Što se toga tiče, i prijateljice su joj iz istograzloga neopisivo išle na živce. Nije željela da ju itko tješi iuveseljava. Zapravo. bila bi najsretnija kad bi ju svi pustili namiru. Pokušavajući otkriti što ju je toliko ozlovoljilo i zašto seuokolo vuče kao da na leđima nosi težak mlinski kamen, shvatilaje da je takva od trenutka kada je za vrijeme prijepodnevnesjedjeljke u salonu, čula da je Simon Hunt otišao iz Stony Crossa.

Jutros je otputovao u London — rekla je Olivija, kad je jedanod muškaraca komentirao kako ga danas još nije vidio. — Rekaoje kako ima previše posla da bi ovdje i dalje gubio vrijeme — ne-hajno je dodala. — No, sumnjam da je to istina. On jednostavnone podnosi zabave i društvena okupljanja. Pravo je čudo što jetako dugo izdržao. Očekivala sam da će ranije otići. Nije od onihkoji mogu dugo ostati najednom mjestu.

Kako je mogao otići bez pozdrava? — začudio se drugi muš-karac — Zar mu se uistinu toliko žurilo?

Ah, Hunt dolazi i odlazi kako mu puhne — s osmijehom jeodvratila Olivija. — Mrzi opraštanja. Kad mu društvo dosadi, jed-nostavno se pokupi — dodala je, slegnuvši ramenima.

Saznavši to, Annabelleje bila prilično povrijeđena. Kako je mo-gao otići, a da joj ne uputi ni jednu jedinu riječ? Osjećala se pre-zirnom i odbačenom, osobito nakon onoga što se između njihdogodilo u glazbenoj sobi. Jedva je moga vjerovati u što seupustila. Nakon njihovih vrućih poljubaca i milovanja, ostatakvečeri nije se uspjela pribrati. Cijelo vrijeme sjedila je u kutu,oborena pogleda, iskreno se nadajući da joj neće prići i zamolitiju za ples. Srećom, nije to učinio. Možda i zato jer se lord Kendallnije micao ni nje. A on je, pak, kao za inat, prema njoj biopažljiviji i ljubazniji nego ikad. Iako, kad malo bolje promisli, nijeimala pojma o čemu su pričali. Zapravo, o čemu je on pričao, jerona jedva da je prozborila i riječ. Tu i tamo blijedo bi mu seosmjehnula ili promrmljalja nešto u znak divljenja i odobravanja,i to je bilo sve. Gore od svega, iako je bila svjesna kako bi trebalabiti oduševljena njegovom iznenadnom pozornošću, sve što ježeljela bilo je da ju ostavi na miru.

No, nagla promjena njezina ponašanja Kendallu se, po svemusudeći, jako svidjela, a pretpostavivši da je riječ o mudrojstrategiji Lillian joj je jutros čak i čestitala. - Bravo, Annabelle —u jednom joj je trenutku prišapnula. — Nastavi tako. Jede ti izruke.

Iako je bila svjesna kako bi tu prednost bilo mudro iskoristitibila je sita svega. Ispričavši se umorom, uputila se prema svojojsobi, no predomislila se i skrenula prema malom salonu. Željelaje provjeriti stoje li figure na šahovskoj ploči u istom položaju ilije Hunt, možda, povukao novi potez. Ne, sve je bilo kao i prije,zaključila je, no kad se pozornije zagledala u ploču, spazila je ne-znatnu promjenu. Simon Hunt pomaknuo je pješaka na položaj skojega ga je mogla uzeti svojom kraljicom. Ako bi to učinila,napala bi njegovu kraljicu, no glavno pitanje bilo je zašto bi jojHunt uopće dopustio da se tako lako dokopa jedne njegove

figure, i zatim ga još stavi u položaj da se mora braniti? To,uistinu, nije bio potez koji je očekivala od njega. Mislila je da ćepostupiti znatno agresivnije. I mudrije. Je li mu igra moždadosadila pa ju želi završiti? Ili joj tim potezom poručuje kako munije stalo što će ona učiniti? A možda je jednostavno postaoneoprezan... ili je riječ o mamcu? Ako jest, ni uz najbolju voljunije mogla dokučiti što bi mogla izgubiti ako uzme njegovogpješaka.

S oklijevanjem, primila je kraljicu u namjeri da njome uzmenjegovog pješaka, pa odustala i ponovo se zagledala u ploču. Ne-besa, pomislila je, pa to je samo igra. Uistinu pridaje previše poz-ornosti svakom potezu, kao da joj život ovisi o tome što ćeučiniti. Ipak, nije si mogla pomoći. Još jednom razmotrila jesituaciju, pa odlučno kimnuvši, kraljicom uzela pješaka. Kratkoga zadržavši u ruci, polako ga je odložila kraj ploče i tiho izašla izsalona.

Kako su dani prolazili, ispostavilo se da je jedini radostantrenutak koji je Annabelle doživjela, bio onaj kada je kraljicomuzela Huntovog pješaka. Nikad dotad život joj se nije činio takoglup i besmislen. Nije bila ni sretna ni nesretna, čak niopterećena brigom za budućnost. Bila je jednostavno prazna inezainteresirana za bilo što oko sebe, otupjela do te mjere da sepočela pitati hoće li se ikada više moći smijati ili plakati. Većinuvremena osjećala se kao da je izašla iz vlastita tijela, pa sa stranepromatra nekakvu lutku na navijanje koja se mehanički kreće igovori.

Istodobno, lord Kendall iz dana u dan sve se više zagrijavao zanju. Plesao je s njom, sjedio kraj nje tijekom glazbenih večeri iizvodio ju na duge šetnje vrtom, u pratnji njezine majke, koja sedržala na pristojnoj udaljenosti. Sada, kada joj se pružila prilika

malo bolje ga upoznati, Annabelle je shvatila da je Kendall vrlougodan, inteligentan i sve u svemu, prilično šarmantan. Usto, ot-krila je i da je vrlo prilagodljiv, što je bilo nadasve dobro, s obzi-rom na psinu koju mu je uz pomoć svojih prijateljica namjeravalaprirediti. Sumnjala je da će se previše odupirati vjenčanju sdjevojkom koju je nenamjerno kompromitirao. S obzirom nanjegovu filozofsku prirodu vjerojatno će se pomiriti sasituacijom.

Što se, pak, Hodgehama tiče, njezina majka tvrdila je kako jestvar sređena, i kako se Annabelle više ne mora bojati da će jojdosađivati. Štoviše, rekla je i da ga je uspjela uvjeriti da ništa nekaže Kendallu, iako je propustila objasniti kojim se metodamauvjeravanja u tu svrhu poslužila. Zabrinuta zbog njezinaangažmana u cijeloj toj prljavoj priči, Annabelle joj je ponovopredložila da se vrate u London, no Philippa nije željela ni čuti zato. - Hodgehama prepusti meni — rekla je. — Ne brini, umijem snjime izaći na kraj. Radije se pobrini da te lord Kendall uskorozaprosi, svemu sudeći, stvari između vas dvoje nadasve se dobrorazvijaju. Svima je već postalo jasno da se zagrijao za tebe.

Kad bi barem mogla izbrisati iz sjećanja ono što se dogodiloizmeđu nje i Hunta! Ali, nije mogla. U bilo koje doba dana ilinoći mogla se savršeno jasno prisjetiti svakog detalja... anjezinim tijelom tada bi se razlila neopisiva toplina. Kaoopsjednuta, stalno je vrtjela po glavi jedne te iste slike,prisjećajući se njegova mirisa, njegovih vrućih poljubaca injegovog snažnog mišićavog tijela utegnutog u otmjeno večernjeodijelo.

Jasno, prijateljicama o svemu tome nije rekla ni riječ. Iako jeznala da je time prekršila zadano obećanje, nije se moglaprimorati povjeriti im detalje te male afere. Bilo je to neštopreviše intimno i previše osobno, nešto što jednostavno nije

mogla podijeliti s njima i dopustiti da ju o tome pomno ispituju.Jer, znala je da bi upravo to učinile. Zahtijevale bi od nje da imispriča svaku, pa i najmanju pojedinost. A čak i kad bi topokušala učiniti, sumnjala je da bi ijedna od njih mogla shvatitišto se između nje i Hunta zapravo zbilo. Nije bilo riječi kojima bise mogla opisati oluja strasti koju je doživjela u njegovomnaručju, niti kako ju je ta strast potpunu poharala, ostavljajući jujednako zbunjenu koliko i čemernu.

Nebesa, kako ju je muškarac kojeg je oduvijek dubokoprezirala, uspio toliko privući? Dvije duge godine zazirala je i odsame pomisli na njihov susret na nekom balu ili zabavi. Nijemogla zamisliti naporniju i dosadniju osobu od njega. A sada... asada...

Primoravši se potisnuti nepoželjne misli, jednog prijepodne-va s knjigom u ruci, uputila se u mali salon, u namjeri da vrijemeprikrati čitanjem korisne literature. Što je u ovom slučaju bilazbirka radova članova Kraljevskog društva uzgajivača ukrasnogbilja, debela knjižurina stranica ispunjenih sitnim slovima. Kakonetko može ispuniti nekoliko stotina stranica pišući o biljkama,bilo je van domašaja njezina poimanja, no barem joj nitko nećemoći prigovoriti da se nije potrudila saznati. Spustivši knjigu nasofu, slučajnoje pogledala prema malom stolu u kutu. Varaju li juoči ili je na šahovskoj ploči uistinu došlo do promjene?

Požurivši prema stoliću, pozorno se zagledala u figure, poku-šavajući se prisjetiti kako su točno stajale prije tjedan dana.Dakle, kraljicom je uzela Huntovog pješaka... no njezina kraljicaviše nije bila na ploči. Nego kraj ploče.

Vratio se, pomislila je i široko se osmjehnula. Bila je i više negosigurna da se nitko od gostiju ne bi upleo u partiju šaha koju jenetko drugi započeo. Dakle, Simon Hunt opet je tu. Shvativšikako ju ta pomisao ne bi trebala toliko veseliti, naglo se uozbi-

ljila. Nakratko, zatvorila je oči i duboko udahnula, pokušavajućismiriti ubrzane otkucaje svog srca. Najzad, to što se Simon Huntvratio, ne bi joj trebalo ništa značiti. On nije muškarac kojeg želi,ni muškarac kojeg bi trebala željeti. Baš nasuprot, Simon Huntbio je muškarac kojeg bi se trebala potruditi izbjegavati pod bilokoju cijenu. Ma koliko ju privlačio, između njih ne može bitiništa.

Smirivši se, ponovo se zagledala u šahovsku ploču, pokušava-jući shvatiti kako je Hunt uzeo njezinu kraljicu. Prisjetivši se pri-šnjeg položaja figura, jedva je mogla vjerovati vlastitim očima.Kako je mogla biti toliko lakomislena? Jasno, Hunt je žrtvovaopješaka da bi ju namamio na mjesto s kojeg je topom mogaolijepo uzeti njezinu kraljicu. Gore od svega, sada kada je njezinakraljica bila izbačena iz igre, njezin kralj ostao je bez zaštite.

Odnosno, Hunt joj je dao šah.Dakle, lukavo ju je zavarao i na temelju toga znatno

profitirao. Izgubila je kraljicu zbog običnog pješaka. Htjela-nehtjela, morala se nasmijati. Trenutak potom, ponovo se pozornozagledala u ploču, pokušavajući smisliti jednako lukav potez.Zacijelo postoji način da se obrani, a ujedno napadne neku odnjegovih figura. Mora postojati. Bude li dovoljno dugorazmišljala, pronaći će način da Hunta dovede u jednakoneugodan položaj. Odjednom, sinulo joj je što treba učiniti. Bioje to uistinu briljantan potez. Široko se osmjehnuvši, s dva prstauhvatilaje skakača i... odjednom se ukočila. Nebesa, mora da jesišla s uma. Što izvodi? Kakvog smisla ima nastaviti tu igru?Čemu uopće poticati tu krhku i naizgled bezazlenukomunikaciju? Jer ne, ništa u vezi sa Simonom Huntom nije bilobezazleno. Nego opasno. Produljivati igru poput te, značilo bidovesti se u situaciju da bira između sigurnosti ili propasti. Apotonje si nije mogla dopustiti.

Drhtavih ruku počela je skupljati figure i slagati ih u kutijuPredajem se — glasno je izgovorila, grla stisnuta od tuge. —Predajem se — ponovila je, jedva prepoznajući zvuk vlastitaglasa. Ne, neće biti toliko glupa da bi nastavila igru sa SimonomHuntom. Odlučno zatvorivši kutiju, na dugi se trenutakzagledala u nju, pa polako odmahnula glavom. Jest, ovu je igruizgubila, ali to ne znači kako neku drugu ne može dobiti.

I to večeras. Njezina igra s Kendallom večeras mora zavšiti.Vrijeme je polako istjecalo, a sada kada se Simon Hunt vratio,sve bi moglo postati znatno zamršenije. Kako god bilo, nije simogli dopustiti rizik da izgubi Kendalla zbog neke gluposti ukoju bi se uplela s Huntom. Primoravši se izravnati pognutaramena, izašla je iz salona i hodnikom se uputila ravno premaLillianinoj i Daisynoj sobi. Došlo je vrijeme da isplaniraju završnipotez. Ove večeri, lord Kendall bit će primoran zaprositi ju.

OSAMNAESTO POGLAVLJE

Najvažnije je odabrati pravi trenutak za prepad — izjavila jeLillian, očiju sjajnih od uzbuđenja. Promatrajući ju, Annablle jezaključila kako na svijetu zacijelo nema generala koji bi planiraoosvajanje neke važne utvrde s toliko iskrenog entuzijazma kolikoje Lillian pokazala planirajući prepad na Kendalla u trenutku kadbude najslabiji. Sve četiri sjedile su na terasi, pijući limunadu itrudeći se izgledati kao da vode neki od uobičajeno površnihrazgovora.

" Prije večere predložit ću jednu lijepu malu šetnju vrtom, aDaisy i Evie oduševljeno će pristati — nastavila je Lillian, ne ski-jajući pogleda s Annabelle. — Naravno, potrudit ćemo se nago-voriti i tvoju majku i Evienu tetku da nam se pridruže. I svakogatko s njima bude u društvu. Što više ljudi uspijemo okupiti, timbolje. Sve što ti trebaš učiniti jest pobrinuti se da vas u trenutkukad uđemo u šumarak, nađemo in flagrante delicto.

- Što bi to trebalo značiti? — sumnjičavo je upitala Daisy.- Ne znam točno — priznala je Lillian. — Ali sigurna sam da

se to odnosi na situacije u kojima se djevojka ne bi trebala zatećis muškarcem. Tako sam barem zaključila na temelju onoga štosam pročitala u ljubavnim romanima.

Annabelle se usiljeno nasmijala. O, kako bi voljela biti neop-terećena poput Bowmanica i na sve to gledati kao na jednu velikušalu. I ne tako davno, zacijelo bi uživala u planiranju podvalepoput te. No u međuvremenu, njezin se stav o tome iz korijenapromijenio. Nije nalazila nikakav užitak u pomisli da bi nekoga

trebala primorati da ju zaprosi. U tome doista nije bilo ničeguzbudljivog, ničeg lijepog ni zabavnog. Bio je to samo neugodnizadatak koji je trebalo učinkovito obaviti. No, Annabelle nije vi-djela nikakva smisla u tome da prijateljicama kvari zabavusvojim sumornim mislima. I zato ih je prikrila, i pretvarala sekako ju je urota zabavlja jednako koliko i njih.Ipak, ispalo je da ne može zavarati i Evie. Crvenokosa jedjevojka, po svemu sudeći, bila znatno senzibilnija odAmerikanki —Je li to do... ista ono što želiš, Annabelle? — tihoje upitala, kada su Lillian i Daisy nastavile razrađivati plan doposljednjeg detalja.— Ne moraš to uči... niti ako ne želiš. Ako ti se Kendall nesvidi, pri... čekat ćemo da se pojavi netko tko će ti se svidjeti —dodala je, zabrinuto ju promatrajući.—Nemam vremena za takvo što—šapatom je odvratilaAnnabella.— Ne... to mora biti Kendall i moram to izvesti večeras, prijenego...— Prije nego, što? — upitala je Evie i pozorno se zagledala unju svojim velikim blistavim očima.Budući da nije dobila odgovor, slegnula je ramenima pa svrnulapogled na Bowmanice, koje su se upravo prepirale oko toga bi liAnnabelle i Kendalla bilo bolje zateći kako se strastveno ljube ušumarku, ili iza živice. Vidjevši to, Annabelle je odahnula. No,ako se ponadala da će Evie odustati, prevarila se. — Znaš li dase gospodin Hunt jučer navečer vratio ovamo? — jedva je čujnoupitala.— Otkud ti to? — začuđeno je upitala Annabelle.— Netko je rekao mojoj tetki.Jao onome tko ikada podcijeni njezinu inteligenciju, pomislilaje Annabelle, susrevši Evien pogled. — Ne, nisam to znala

promrmljala je.Evie je kratko promućkala sadržaj svoje čaše. — Nije li čudno štonikada nije tražio od tebe onaj poljubac koji si mu obećala? tihoje komentirala. — Nakon što te toliko dugo proganjao...Dugi trenutak gledale su se u oči, a osjetivši kako joj se licempreljieva rumenilo, Annabelle je hitro spustila pogled, pa u nedo-umici odmahnula glavom.

Shvativši kako ne želi razgovarati o tome, Evie je odlučila pro-mijeniti temu. - Annabelle — oprezno je započela, pa popila gut-ljaj limunade. — Bi li se ljutila ako se večeras ne bih pridru... žiladruštvu koje će tebe i Kendalla zateći kako se ljubite u šumarku?Najzad, i bez mene imat ćeš dovoljno svjedoka.

Naravno da bih — odvratila je Annabelle. — Očekuješ li izu-zeće zato jer se to kosi s tvojim moralnim načelima? — s osmije-hom je upitala.

Ah, nije to — hitro je odvratila Evie. — U svakom slučaju, bitiću na tvojoj strani što god ti naposljetku odlučila, ali... mislim daKendall nije muškarac za kojeg se zapravo želiš udati. Neistinski. Mislim da te do... voljno dobro poznajem da bih moglazaključiti kako te taj brak neće usrećiti.

Jasno da hoće. Lord Kendall najbliži je mojoj viziji muškarcasavršenog za brak — odvratila je Annabelle, oštrije nego što jenamjeravala, i time privukla Lillianinu i Daisynu pozornost.

- Bit ćete savršeni par — odlučno je izjavila Lillian. —Nadam se da ne pokušavaš posijati sjeme sumnje u njoj, Evie? Zatakvo što malo je prekasno. Najzad, bilo bi šteta odbaciti takodobar plan u etapi kada nam je uspjeh, takoreći, zajamčen.

Evie je odlučno odmahnula glavom. — Ne, ne... nisamnamjerava... la ništa pomutiti — tiho je prozborila. — Samo... ah,nije važno dodala je, slegnuvši ramenima.

- Znam da nisi mislila ništa loše — rekla je Annabelle, pa

svrnula pogled na Lilian. — Hajdemo još jednom dogovoriti svedetalje.

Annabellin prijedlog da prije večere pođu na kratku šetnju vr-tom lordu Kendallu prilično se svidio. Zrak je mirisao na kišu, paje većina gostiju sjedila u salonu, krateći vrijeme razgovoromili kartanjem, što je bilo nadasve dobro, jer mogućnost da u vrtunalete na nekoga bila je ravna nuli. Tako je barem Kendallmislio, a to je bilo ono što je i trebao misliti. Naravno, nitrenutak nije dvojio što bi poziv poput tog trebao značiti.Svakome tko bi se našao na njegovu mjestu bilo bi jasno da jedjevojka voljna pokloniti mu poljubac ili dva. A ako se radilo odjevojci lijepoj poput Annabelle, nema tog muškarca kojeg bi natakvo što trbalo previše nagovarati. I zato se bez imalo krzmanjaiskrao u vrt, gdje mu se Annabelle uskoro pridružila.

— Čudim se da niste inzistirali na pratilji, gospođicePeyton? - našalio se. — Morali biste znati da se ovo ne pristoji.

— Ah, to će ionako ostati našom malom tajnom — odvratilaje, trudeći se zvučati veselo i lepršavo, iako se tako nije osjećala.Baš nasuprot, bila je preplavljena grizodušjem. Osjećala se kaoda vodi janje na klanje. Dobar i drag muškarac poput Kendallanije zavrijedio da ga netko na prijevaru utjera u brak. Kad bibarem imala više vremena... kad bi barem mogla dopustiti da sestvari prirodno razvijaju, možda bi ju Kendall naposljetku izaprosio. Ali do povratka u London preostalo je još samo tjedandana. Vremena za odlaganje jednostavno nije bilo. Htjela-nehtjela, morala je djelovati, i to odmah. Nakon toga, sve će bitilakše. Uskoro će postati ledi Kendall. Bit će ugledna pripadnicavisokog društva, sa svim povlasticama koje idu uz to. Njezin bratmoći će nastaviti školovanje. Nikad više neće razbijati glavurazmišljanjem kako spojiti kraj s krajem. Živjet će u dvorcu i

imati pola tuceta djece, a neka od njih zacijelo će nositi naočale,poput njihova oca. Koje mu će, uzgred rečeno, biti odanasupruga. Tako joj svega na svijetu, iskreno će se potruditiiskupiti što ga je na prijevaru utjerala u brak.

Stigavši do šumarka, ušli su u mali paviljon. Prišavši ogradi,Annabelle se šutke zagledala u tamnoplavo večernje nebo.Naravno, bila je to promišljena gesta, iz koje bi svaki muškaraczaključio da je idući potez na njemu. A kako Kendall nije bio bu-dala, odlučio je stupiti u akciju. Za početak, nježno je odmaknuopramen kose s njezina lica, pa pričekao da ga Annabelle pogleda.Gospođice Peyton — tiho je započeo - vjerujem da ste dosad većshvatili kako prema vama nisam ravnodušan. Zadnjih danaistinski sam uživao u vašem društvu — malo je hrabrije nastavio.Čak sam se ulovio da razmišljam o vama i u trenucima kadanismo zajedno.Začuvši njegove riječi, Annabelle je naglo oborila pogled. Istina,bilo je to ono što je željela čuti, ali... ali, zvučalo je krivo...potpuno krivo. — Vrlo ste ljubazni, gospodine — jedva je čujnoprozborila, pokušavajući se pribrati. — I ja sam nadasve uživalau našim šetnjama i razgovorima.

Moram priznati da ste me očarali — rekao je i duboko joj sezagledao u oči. — Nikad u životu nisam vidio oči lijepe poputvaših.

Nebesa, da je iste te riječi čula prije samo mjesec dana,smatrala bi se najsretnijom ženom na svijetu. Kendall je bionadasve dobar i drag muškarac. Mlad, zgodan i imućan. I bio jeplemić. Plemić! Dovraga, mora da je totalno prolupala. Što joj je?Sve što treba, jest dopustiti da ju poljubi. Jer, po svemu sudeći,upravo se to spremao učiniti. No umjesto da ga potakne,ukočeno je zurila u njega, nadajući se da će se predomisliti. Štose nije dogodilo, jer Kendall je njezin pogled shvatio kao miran

pristanak. Polako je primakao usnice njezinima, no trenutakprije nego što ju je poljubio, Annabelle se probudila iz mrtvila inaglo se povukla korak unazad.

Nastupila je mrtva tišina.Oprostite — tiho je rekao Kendall, glasa puna samoprijekora.

Nisam vas želio uvrijediti.Ah, doista je bio pravi gospodin. Drag i ljubazan, toliko

drukčiji od bahatog i samodopadnog Simona Hunta. — Ne,doista... niste učinili ništa loše... ne radi se o vama —s uzdahomje izgovoril, pa kratko protrljala sljepoočnice. — Nego o meni —ogorčeno je dodala, srca preplavljena krivnjom. —Ja sam ta kojabi vas morala trebala moliti za oproštenje. Nikada u životu nisamupoznala muškarca koji bi bio i upola drag poput vas. Uistinuvam se divim i nadasve sam počašćena vašom pozornošću, no vii ja nismo jedno za drugo. Predobri ste za mene.

— Zašto to mislite? — zbunjeno je upitao.— Zato jer poznajem samu sebe — odvratila je, gorko se

osmijehnuvši. - Vjerujte mi na riječ, vašu i moju narav nemogućeje uskladiti. Ja umijem biti prilično svojeglava, a vi ste previšeblagi i uljudni, da biste mi se usprotivili. Jedno s drugim nebismo mogli biti sretni.

— Gospođice Peyton, nisam siguran da razumijem što želitereći — promrmljao je, začuđeno se zagledavši u nju. — Ni ujednom trenutku nisam stekao dojam da ste...

— Ni ja nisam sigurna da znam o čemu govorim — naglo jeprekinula. — Žao mi je, no doista mislim da ne bismo bili dobarpar. Od srca vam želim da pronađete ženu svog života. Ja, očito,nisam ta, kao što ni vi niste muškarac s kojim bih mogla provestiživot. Meni treba netko poput... ah, nije važno — u dahu jeizgovorila i istrčala iz paviljona.

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Stigavši na pošljunčeni puteljak, pognute glave žurnim korakomuputila se nazad prema dvorcu. Jedva je mogla vjerovati da je utrenutku srušila sve o čemu je godinama sanjala. Mora da jepotpuno poludjela. — Glupačo — promrmljala je. — Glupačo,glupačo...

Nije imala pojma kako će prijateljicama objasniti svojpostupak, zaboga, zacijelo će biti zaprepaštene ako u paviljonuzateknu lorda Kendalla samog i zbunjenog, s izrazom lica kao damu je netko upravo oteo kolač ispred nosa.

Nakon ovoga, doista više neće imati obraza tražiti od njih dajoj pomognu pronaći novog kandidata za brak. Bilo bi tonadasve drsko. I nezahvalno. Najzad, odbila je priliku ponuđenuna tanjuru. Upravo je odabrala vlastitu sudbinu, i ako joj se životuskoro pretvori u pakao, očito bolje ni ne zavrjeđuje.

Uznemirena i zaokupljena vlastitim mislima, nije obraćala po-zornost ni na što, pa je shvatila da netko korača ispred nje tekkada se gotovo zaletjela u njega. Naglo zastavši, promrmljala jeispriku i požurila ga zaobići, no kad se okrenuo prema njoj,shvatila je da gleda ravno u Simona Hunta. Dovraga, da nije bilotako mračno i da je gledala kud hoda, na vrijeme bi ga opazila iskrenula na drugu stazu. Ovako, nije joj preostalo drugo negosuočiti se s njim, a za takvo što nije moglo biti goreg trenutka.

Po svemu sudeći, i on je bio prilično iznenađen što ju vidi, paim nije preostalo drugo nego nekoliko trenutaka blijedo zuritijedno n drugo. Nebesa, pomislila je Annabelle, on i Kendall

različiti su kao nebo i zemlja. Prvi je bio mršav i svijetle puti, adrugi mišićav i tamnoput. Ukratko, Kendall je izgledao poputpravog engleskog gospodina, a Hunt poput gusara. I unatočtome što se nije trudio biti nimalo otmjen i profinjen, cijelimsvojim bićem žudjela je za njim. Shvativši to, Annabelle je bilasigurna da je sišla s uma. Mogla je osjetiti kako je zrak izmeđunjih nabijen uzajamnom privlačnošču. Bilo je to uistinu suludo.— Vi... vi... kako ste mogli otići bez riječi? — ljutio jeupitala.— Niste li rekli da želite Kendalla? —jednako je ljutitoodvratio.— Maknuo sam vam se s puta i to je sve.— Ali... ali... — započela je, pa zašutjela i zagrizla donjuusnicu. Nebesa, činilo se da ne može složiti ni najobičnijurečenicu. To uistinu ne bi očekivala od sebe.— Opazio sam da ste prekinuli našu šahovsku partiju -ustrajao, zagledavši se u nju dugim prodornim pogledom. — Iztoga nije bilo teško zaključiti da želite prekinuti svaku vezu samnom.-Ja... — tiho je prozborila i hitro oborila pogled. - Nisam si mo-gla dopustiti da me i dalje ometate u postizanju zadanog cilja.— U redu, neću vas ometati. Ako želite Kendalla, slobodnoga uzmite.— O, kako je to ljubazno od vas — ironično je odvratila.Nakon što ste se svojski potrudili odvratiti me od zamisli oudaji za Kendalla, galantno me gurate u njegovo naručje.Nažalosi, od toga neće biti ništa.— Kako to mislite? — upitao je, glasa napeta poput strune.Annabelle je odjednom osjetila kako ju oblijeva val hladnoće,što je bilo uistinu apsurdno, jer večer je bila topla i nadasveugodna za boravak na otvorenom, čak i bez marame koju bi

prebacila preko ramena. — Cipele - drhtavim je glasomprozborila. - Sve je to zbog cipela koje ste mi poklonili. Vi stemi ih ostavili pred vratima, zar ne?

Kakve to sad veze ima s vama i Kendallom?Priznajte - ustrajala je. — Vi ste mi poklonili te cipele, zar ne?

U redu. Ja sam vam ih poklonio. I što s tim?Između Kendalla i mene sve je krenulo kako treba... izašli

smo u šetnju i htio me poljubiti... ali, nisam mu to mogladopustiti. Nisam se mogla ljubiti s njim u tim vraškim cipelama,koje upravo imam na nogama! Zacijelo je zaključio da sam sišla suma kad mu rečenica objasnila da nismo jedno za drugo iistrčala iz paviljona. No, bili ste u pravu... on je zaista previšedobar i drag za nekoga poput mene. Naša veza bila bi pravakatastrofa.

Dakle, Kendalla ste izbacili iz igre - tiho je odvratio. –I štomislite sad? Vratiti se Hodgehamu?

Uvrijeđena, Annabelle ga je prostrijelila pogledom. — Ako ida, to vas se ni najmanje ne tiče — odbrusila je, i naglo seokrenuvši, produžila puteljkom.

U dva ju je koraka sustigao i uhvativši ju za ramena, okrenuoju prema sebi i kratko ju protresao. — Igra je gotova, Annabelle -jedva je čujno prozborio, unijevši joj se u lice. — Tko jemuškarac kojeg želite uz sebe?

Njegove ruke na njezinim ramenima, njegov miris... ah,muškarac kojeg je željela bio je upravo on. On! Simon Hunt, tajneopisivo drzak i vraški privlačan prefrigani gad, koji joj jepoklonio gležnjače kako po šumi ne bi hodala u salonkama. O,kako bi voljela skutriti se u njegovu naručju! I ljubiti se s njim dobesvijesti. I osjetiti njegove ruke na svom tijelu. Ali, nije mu tomogla reći. Tako nisko ipak nije pala. - Ne mogu vam to reći -

promuklo je prošaputala.Možete - odlučno je odvratio. – I hoćete. I to odmah, jer na

rubu sam da izgubim strpljenje.Zašto to tražite od mene? I sami znate odgovor na to pitanje.

Zar me uistinu želite poniziti? Zar mi ne možete dopustiti da za-držim barem mrvicu dostojanstva?— Ah, kad već govorimo o ponižavanju, prisjetite se kako stese prije dvije godine ponašali prema meni - ironično jeodvratio. Svaki put kad bih vas zamolio za ples, odbili bisteme, i pritom se niste ni najmanje trudili prikriti koliko meprezirete.— U redu! U redu — naglo je odvratila Annabelle. - Nisamtoliko ponosna da to ne bih mogla priznati. Vi ste muškarackojeg želim uz sebe. Eto, rekla sam vam to što ste željeli čuti.Jeste li sada zadovoljni?— Kako me želite uz sebe? Kao ljubavnika ili kao muža?Annabelle se u nevjerici zagledala u njega. — Kao... što? -zaprepašteno je upitala.Ruku položenih na njezina ramena, bez riječi nastavio je zuritiu nju, čekajući da se pribere i odgovori mu.— Ali, vi do braka držite kao do pišljivog boba —promrmljala je.— U međuvremenu sam otkrio da se želim oženiti - tiho jeodvratio i vrhovima prstiju pomilovao ju po licu. - No, to seodnosi jedino na vas.Njegov nježan dodir uzburkao je krv u njezinim venama.Vjerojatno bismo se poubijali za manje od dva mjeseca—prošaputala je.— Vjerojatno — tiho je odvratio i spustio malen poljubac tikkraj njezina lijeva oka. — Ipak, udajte se za mene, Annabelle.

Kako stvari stoje, time ćete riješiti većinu svojih problema... iponeki moj - dodao je i nježno ju privio uz sebe. — Dopustitemi da vas razmazim - prošaputao je, prislonivši usnice nanjezino uho. - Nemate nikog na koga biste se oslonili, zar ne?Nikog tko bi o vama skrbio onako kako zaslužujte? Ja bihmogao biti taj, Annabelle. Oslonite se na mene. Moja ramenadovoljno su široka. Usto, ja sam vjerojatno jedini muškarackoji si može priuštiti uzeti vas za ženu.Annabelle je bila previše zapanjena da bi rekla i riječ na tu drs-skost. — Ali, kako vam je to odjednom palo na pamet? —upitala je i kratko zadrhtala kad ju je pomilovao po leđima. —Zašto biste me oženili kad biste me mogli imati kaoljubavnicu?

Zato jer želim svima staviti do znanja kome pripadate. I tozauvijek. A osobito mi je stalo da vi to shvatite — rekao je i usni-cama ovlaš dodirnuo njezine.

Duboko uzdahnuvši, zatvorila je oči i prepustila se njegovumilovanju. Imao je nevjerojatnu sposobnost natjerati ju da mu sevoljno i željno preda, bez imalo prisile, a ipak, dovoljnozahtjevno da ga se ne bi moglo prozvati mlakim i bojažljivim.Hunt ni u jednom trenutku nije oklijevao niti je Annabelle u bilokojem trenutku stekla dojam kako očekuje njezin pristanak ilidopuštenje da ju nastavi ljubiti, milovati i istraživati kako reagirana njegove dodire. Njegove usnice nepogrešivo su pronalazileprava mjesta, i njegovi su dodiri njezino tijelo ispunjavalineopisivom žudnjom za nečim još većim i snažnijim, nečim štobi u potpunosti ispunilo i utažilo tu silnu glad koju je osjećalasvaki puta kada bi ju uzeo u naručje. Osjetivši kako dršće,dlanovima je obujmio njezino lice i duboko joj se zagledao u oči.— Annabelle, draga, hoćeš li se udati za mene? — tiho je upitao.

Nakratko je zatvorila oči, uživajući u toplini njegovih čvrstihmuških ruku, a zatim ih ponovo otvorila. — Da — u dahu jeizgovorila. — O, da, Simone, udat ću se za tebe — dodala je,široko se nsmjehnuvši.

Oči su mu nakratko bljesnule trijumfalnim sjajem, a zatim juje čvrsto privio uz sebe i strastveno ju poljubio. Omamljena,nakratko je prekinula poljubac i naslonila glavu na njegovorame, pokušavajući doći do zraka. Osjetivši kako joj koljenaklecaju, prebacio je njezinu ruku preko svog vrata i čvrsto juobujmivši oko struka, ponovo spojio svoje usnice s njezinima udug, požudan poljubac.

Odjednom, u trenutku kad je to najmanje očekivala, tiho senasmijao pa podigao usnice s njezinih. — Dobili smo društvo- prošaputao je. Zgranuta, Annabelle se hitro osvrnula...i da juSimon nije tako čvrsto držao, zacijelo bi izgubila tlo podnogama. Jer, nedaleko njih, posve ukipljeni, stajali su... Lillian,Daisy... njihova majka... ledi Olivija i njezin zaručnik... a, kao dai to nije bilo dovoljno da Annabelle poželi propasti u zemlju odsrama, bio je tu i lord Westcliff. I svi do jednoga, zabezeknutosu zurili u njih. — O, ne — promrmljalaje Annabelle, pa hitronaslonila glavu na Simonovo rame, i zatvorila oči, kao da senada da će svi ti ljudi jednostavno nestati, ne bude li gledala unjih.

— Šah -mat — šapnuo je Simon, prislonivši usnice nanjezino uho i ponovo se tiho nasmijao.

Lillian se, po svemu sudeći, prva pribrala od šoka. – Nebesa,Annabelle, što izvodiš? — upitala je, tonom po kojem nije biloteško zaključiti kako misli da je njezina draga prijateljica, iznekog, njoj trenutačno posve nepoznatog razloga, umeđuvremenu skrenula s uma.

Duboko uzdahnuvši, Annabelle se primorala okrenuti isuočiti s njezinim zapanjenim pogledom. — Žao mi je, Lillian -rekla je, nemoćno slegnuvši ramenima. — Znam da si se iskrenopotrudila učiniti sve da mi pomogneš... ali, nije uspjelo.

— Uspjelo bi da te nismo zatekli kako se ljubiš s pogrešnimmuškarcem — ljutito je odvratila Lillian. — I na pogrešnommjestu. A kako me oči ne varaju, ovo nije lord Kendall. S kojimsi se, uzgred rečeno, trebala ljubiti u paviljonu.

Zaboga, to doista nije bilo nešto o čemu bi Annabelle željelaraspravljati pred svjedocima. No oči svih prisutnih bile suuperene u nju, i htjela to ili ne, morala je nešto odgovoriti.Kratko pogledavši u Simona, shvatila je kako mu nije ni nakrajpameti pomoći joj da se izvuče iz ove neugodne situacije. O ne,sudeći po osmijehu na njegovu licu, odlično se zabavljaočekajući njezino objašnjenje.

Vidjevši kako je Annabelle, pogleda uperena u Lillian, zaustilada odgovori, pa zatvorila usta, Westcliff je kratko pogledaoJednu pa drugu, pa najzad zbrojio dva i dva. — Tako dakle — re-kao je, okrenuvši se prema Lillian. — Napokon sam shvatio zaštoste nas toliko gorljivo nagovarali da pođemo na kratku šetnju ||II

prije večere. Trebali smo gospođicu Peyton zateći u zagrljajulorda Kendalla, zar ne? — upitao je, ne trudeći se prikriti prezir izgražanje nad tom zamišlju. - Krasnog li plana! Uistinu biste setrebale stidjeti.

I ja sam u tome sudjelovala — hrabro je izjavila Daisy,odlučna preuzeti vlastiti dio krivice za sudjelovanje u toj uroti.

No, Westcliff je i dalje zurio u Lillian, gluh i slijep za sve okonjega. Jedva je mogao vjerovati da ni u jednom trenutku nijeoborila pogled, a kamoli porumenjela. Pravo rečeno, izgledala jekao da joj se fućka za njegovo mišljenje. — Nebesa, nemoguće

vas je natjerati da se zamislite nad svojim nemoralnimpostupcima, zar ne? upitao je, glasa ispunjena nevjericom.

Možda i jest — hladnokrvno je odvratila. — No to se dosadjoš nije dogodilo.

Vidjevši izraz lordova lica, Annabelleje zamalo prasnula usmijeh, no u posljednji se trenutak suzdržala. S obzirom naokolnosti, bilo bi to uistinu previše.

Možda bismo još uvijek mogli spasiti stvar — rekla je Lillian,pozorno se zagledavši u nju. — Ne vidim zašto bi itko morao sa-znati kako smo vas zatekli da se ljubite. Ako bismo svi pristalidržati jezik za zubima, bilo bi to isto kao da se ništa nijedogodilo.Lord Westcliff na trenutak se zamislio nad tim, pa nevoljko ki-mnuo. — Iako to nerado priznajem, gospođica je Bowman u pra-vu mrzovoljno je izjavio. Najbolje što možemo učiniti jest za-boraviti da smo išta vidjeli. Čast gospođice Peyton ostat će neu-kaljana, a gospodin Hunt također će se izvući bez posljedica. Nataj način, nitko od njih dvoje neće biti primoran snositiposljedice koje bi po oboje bile pogubne.O ne, dragi moj prijatelju, uz dužno poštovanje moram teizvjestiti da tako ipak neće ići - naglo se pobunio Hunt. Gos-pođica Peyton ljubila se sa mnom, i svi ste to vidjeli. Nije mi nakraj pameti izbjegavati posljedice. Štoviše, u potpunosti samspreman odvesti ju pred oltar i...

—Jasno da to nećeš učiniti - ljutito ga je prekinuo Westcliff- Proklet bio ako ti dopustim da si upropastiš životvjenčanjem s ženom poput nje.

— Sa ženom poput nje?—uzviknula je Lillian, pa u nevjericizakolutala očima. — Mora da ste sišli s uma, gospodine! Ako bibilo čiji život bio upropašten tim vjenčanjem, onda bi to bionjezin. Kako vam može pasti na pamet i pomisliti da ona nije

dovoljno dobra za njega, kad je svakome jasno da ju on ničimne zavrjeđuje.

— Lillian, molim te, ne govori tako — hitro ju jeprekinula Annabelle. — Nisi u pravu...

— Oprostite — umiješao se gospodin Shaw, pa kratkopročistio grlo i uzeo zaručnicu pod ruku. — Molim vas da nasispričate ovo je za nas... hm, malo previše. Ako nemate ništaprotiv, moja zaručnica i ja rado bismo se udaljili. Prepustit ćemovam da se dogovorite što je tko večeras čuo i vidio, a što se lediOlivije i mene tiče siguran sam da govorim i u njezino ime akokažem da ćemo biti i gluhi, slijepi i nijemi poput tri mudramajmuna — s osmijehom je objasnio, pa svrnuo pogled nazaručnicu. — Idemo li, draga? - upitao je, i trenutak potompoveo ju nazad prema dvorcu.

Čim su se udaljili, lord Westcliff okrenuo se prema gospođiBowman, visokoj mršavoj ženi, čije je usko lisičje lice biloprepavljeno neopisivim zgražanjem i nevjericom. Izgledala jekao da je na rubu sloma živaca, no kako je Daisy kasnijeobjasnila, njezina majka nikada si ne bi dopustila pošiziti unapetoj situaciji poput te, iz jednostavnog razloga što bi joj tadamogli promaći pojedini ključni momenti. I zato je čvrstostisnutih usnica promatrala cijeli prizor, stoički čekajući rasplet.

Gospođo Bowman, mogu li vas zamoliti da o ovom nesretnomdogađaju kojemu smo večeras imali prilike svjedočiti, nikome nekažete ni riječ? — upitao je Westcliff, pozorno se zagledavši unju. Ah, ako bi ženu poput nje, plemić njegova ranga zamolio datog trenutka napravi salto mortale, ona bi to bez oklijevanjaučinila, kad bi to značilo da će s njim sklopiti nekakav pakt. —Naravno, gospodine — bez razmišljanja je odvratila. — Buditeuvjereni kako nitko od mene neće čuti ni riječ o tome. Ne moguvjerovati da su se moje kćeri uplele u ovakav skandal. Iskreno se

nadam da im nećete prestrogo suditi. Njih dvije prilično sunaivne i bezazlene - svatko ih može zavarati. Za to smo ponajvišekrivi moj suprug i ja, jer previše smo ih štitili od svijeta, u strahuda im netko ne naudi. I eto vidite u što se to pretvorilo. Sigurnasam da možete razumjeti kako besramnoj djevojci, poputgospođice Peyton, nije bilo nimalo teško moje anđele navesti nakrivi put.Razumijem —kratko je odvratio Westcliff, skeptično pogledavšinjezine anđele.

Hunt, koji cijelo vrijeme nije micao ruku s Annabellina strukahladnokrvno je slegnuo ramenima pa pogledom okružioprisutne.

Biste li bili toliko ljubazni da na trenutak zašutite? — nehajnoje upitao. — Gospođica Peyton večeras će biti zatečena u momzagrljaju, na ovaj ili na onaj način — izvijestio ih je, pa uzeoAnnabelle za ruku. — Idemo - rekao je, i poveo ju prema kući.

Kamo? — upitala je Annabelle i naglo se ukopala na mjestu.U kuću. Ako ne žele svjedočiti da su nas zatekli kako se

ljubimo, morat ću to ponoviti pred nekim drugim. U svakomslučaju, tvoja reputacija večeras će biti ugrožena.

Ali, čemu to? - pobunila se. — Najzad, pristala sam udati se zatebe.

Za svaki slučaj — odvratio je, ne obazirući se na glasneproteste od strane obaju Amerikanki i Westcliffa.

Ljutita, Annabelle je naglo izvukla ruku iz njegove. - Nedolazi u obzir — uzviknula je. — Neću se više ljubiti s tobom nipred kime! Zar doista misliš da bih mogla prekršiti zadanu riječ?

— Iskreno rečeno, da — mrtvo je hladno odvratio i ponovoju zgrabivši za ruku, dugim koracima produžio prema kući,vukući ju za sobom poput vreće. — Dakle, gdje ćemo se ljubiti?

U predvorju? Dovoljno je prometno, netko će nas zacijelovidjeti. Ili u salonu? Sumnjam da tamo neće biti nikoga tko...

— Simone—uzviknula je Annabelle, trčkarajući za njim. –Simone!

To ga je zaustavilo. Valjda ga ne bi pred svjedocima zvalaimenom ako se ne misli udati za njega. Zar ne? — Da, draga? –rekao je, široko se osmjehnuvši.

— Za ime Boga — progunđao je Westcliff. - Hunte, molimte, budi tako dobar i poštedi nas te cirkuske predstave.Prokletstvo, ako ti je toliko stalo do nje, oženi ju. Bude lipotrebno, spreman sam usred večere ustati i javno obznanitikako sam vas vidio da se ljubite. Nadam se da će te tozadovoljiti, tako da nakon toga svi možemo mirno poći naspavanje. No, nemoj očekivati da se pojavim na tvojemvjenčanju. Jer, kunem ti se da to neću učiniti Toliko tolerantanipak nisam.

— Nebesa, kojeg li šupka — promrmljala je Lillian.Ipak, ne toliko tiho da Westcliff to ne bi čuo. Naglo se okre-

nuvši, prostrijelio ju je pogledom. — A što se vas tiče, gospođiceBowman, bilo bi pametnije...

— Dakle, problem je riješen — hitro se umiješao Simon,shvativši kako će se ovo dvoje počupati poput psa i mačke nebude li ih netko u tome spriječio. — Sada kada ste se složili daste nas ipak vidjeli kako se ljubimo, bilo bi vrijeme da postupimpoput svakog časnog muškarca, i izvijestim Annabellinu majkuda namjeravam oženiti njezinu kćer — rekao je, pa svrnuopogled na Annabelle. Bismo li ju pošli potražiti?

Ironično podigavši obrve, na način na koji to samo uvrijeđeniplemenitaš može učiniti, Westcliff je polako odmahnuo glavom.— Nikad nisam vidio muškarca toliko voljnog priznati da jeupravo ugrozio čast neke djevojke — ogorčeno je promrmljao.

DVADESETO POGLAVLJE

Philippa je vijest o kćerinoj predstojećoj udaji za Simona Huntaprimila iznenađujuće mirno. Saznala je to u malom salonu gdje suju Annabelle i Simon zatekli kako krati vrijeme čitajući. SlušajućiHuntovo sažeto izvješće o razlozima koji su dovrli takveiznenadne odluke, naglo je problijedjela, no nije rekla ni riječ.Progovorila je tek kad je završio. — Gospodine Hunt, budući daAnnabelle nema oca, morat ću vam postaviti nekoliko pitanjaumjesto njega. Zacijelo razumijete da je svakoj majci sreća njezinekćeri važnija od bilo čega na svijetu, i da želi biti sigurna da će senjezin budući suprug prema njoj odnositi s poštovanje kakvodolikuje djevojci iz jedne dobre obitelji... neovisno o okolnostimau kojima se večeras...

— Mogu razumjeti razloge vaše zabrinutosti — odlučno ju jeprekinuo Simon. — No, neovisno o okolnostima u kojima samzaprosio vašu kćer, i onome što je tome prethodilo, uvjeravam vasda Annabelle nikada neće imati razloga požaliti što je pristalaudati se za mene.

Philippa je kratko kimnula, a vidjevši kako je njezinim licemproletjela sjena zabrinutosti, Annabelle se naglo ukočila. Jer,znala je što slijedi. — Pretpostavljam da vam je poznato da mojakći nema miraz - tiho je izgovorila Philippa.

—Jest — odvratio je Hunt bez da je i trepnuo.— I, unatoč tome želite se vjenčati s njom?— Naravno. Novac me ni najmanje ne brine, ne moram se

ženiti zbog novca. Imala vaša kći miraz ili ga ne imala, svejedno

bih ju oženio. Štoviše, spreman sam vam pomoći da prebroditekrizu u koju ste stjecajem okolnosti zapali. Rado ću podmiriti svevaše dugove, uključujući i školarinu za vašeg sina. Pobrinut ću seda odsad pa nadalje u svakom pogledu živite kako se pristoji, i davam ništa ne uzmanjka.

Philippa je naglo udahnula pa čvrsto stisnula šake u krilu, što jemogao biti znak nelagode, uzbuđenja, olakšanja ili svega pomalo.Kako god bilo, kada je progovorila, glas joj je prilično podrhtavao.Hvala vam, gospodine Hunt. Kad bi moj muž bio živ, stvari bistajale posve drukčije, ali ovako...

Naravno, gospođo Peyton. U potpunosti vas razumijem.Nastupila je kratka tišina prije nego što je Philippa smogla hra-

piost za nastavak razgovora. — No vidite, gospodine Hunt, pro-blem je u tome što moja kći nema čime kupiti opremu zavjenčanje.

Otvorit ću joj račun u Baringsovoj banci — hitro je odvratioHunt. — Za početak, položit ću na njega pet tisuća funti... usvakom slučaju, pobrinut ću se da se sredstva na tom računu svremena na vrijeme nadopunjavaju, ovisno o potrebi. Naravno,troškovi koji se odnose na konje, kočiju, odjeću, nakit i slično, ićiće na moj račun. Vaša kći u svakoj londonskoj trgovini moći će namoje ime kupiti što god poželi.

Začuvši to, Annabelle se gotovo onesvijestila. Pomisao da ćenakon svih tih godina teške besparice na vlastitom računu imatipet tisuća funti... ah, to je zvučalo toliko nevjerojatno da se natrenutak pobojala da sanja. Nebesa, je li moguće da će uistinumoći naručivati haljine u najboljim krojačkim salonima? I kupitisve one lijepe stvari koje je priželjkivala? S toliko vlastitog novcamogla bi Jeremyju pokloniti konja. I opremiti majčin dom najbo-ljim pokućstvom. Ipak, ovako otvoren razgovor o novcu, nije jojbio nimalo ugodan. Osjećala se kao da se prodaje za novac. Krat-

ko pogledavši Simona, opazila je da ju promatra s uobičajenommješavinom ironije i blagosti koja proizlazi iz razumijevanjasituacije kroz koju prolazi. Čudno, ali činilo se da ju poznajeznatno bolje nego što bi to ikada pomislila.

Naglo porumenjevši, spustila je pogled i šutke nastavila slušatikako njezina majka dogovara s Huntom pojedinosti vezane uzsklapanje braka. To joj je, između ostalog, pružilo priliku da juupozna u drukčijem svjetlu. Philippa je bila oštar pregovarač.Željela se uvjeriti da će Annabelle cijeloga života biti materijalnoosigurana i tretirana kako se pristoji. I stoga je zahtijevala da sesvaka pojedinost stavi na papir, koji će on i njezina kći, prijesklapanja braka, potpisati kod odvjetnika. Što se Philippe tiče, bioje to samo posao. Romantična strana cijele te priče nije ju nimalozanimala. Ni u jednom trenutku nije upitala Hunta voli li njezinukćer, niti je on o tome govorio.

Po njegovu odlasku, Annabelle i njezina majka pošle su ravno usvoju sobu. Iako Philippa putom nije prozborila ni riječ,Annnabelle je bila sigurna da ju, čim za sobom zatvore vrata, čekadug razgovor s majkom. Ipak, na njezino čuđenje, to se nijedogodilo. Ušavši u sobu, Philippa je šutke prišla prozoru izagledala se u daljinu. Malo zatim rukama je prekrila usnice,pokušavajući prikriti tihe jecaje.

— Majko - zabrinuto je prošaputala Annabelle, pa požurilaprema njoj i nesigurno položila ruku na njezina ukočena ramena.Doista mi je žao ako sam te razočarala, ali...

— Hvala ti, Bože, na ovome — promrmljala je Philippa, neobazirući se na njezine riječi. — Hvala ti.

Iako se Westcliff pred svjedocima zakleo da se neće pojaviti naHuntovom vjenčanju, četrnaest dana prije obreda došao je uLondon, i to samo zato da bi osobno nadzirao pripreme i uvjerio

se da će sve biti kako treba. Naposljetku je čak, kisela izraza lica,ali nadasve uljudno i dostojanstveno, predložio da, u nedostatkuoca koji bi to učinio, on bude taj koji će Annabelle otpratiti dooltara.Da nije bilo njezine majke koja se raspametila od sreće kada je točula , Annabelle bi ga s užitkom odbila, no ovako, bila jeprimorana uskratiti si to zadovoljstvo. No, ako već ništa drugo,pronašla je zločesto zadovoljstvo u pomisli da će lord preuzetijednu od značajnijih uloga u vjenčanju kojem se toliko protivio.Ipak, ma koliko joj Westcliff išao na živce, morala je priznati da jezadivljena njegovom iskrenom odanošću prema njezinombudućem suprugu. Prijateljstvo između njih dvojice očito je biloznatno jače nego što bi Annabelle ikada pomislila.

Lillian i Daisy su, u pratnji svoje majke, također došle na vjen- .čanje, no samo zato što je gospođa Bovvman čula da će i lord We-stcliff biti tamo. U protivnom, nikad pa ni onda ne bi dopustilakćerima da prisustvuju vjenčanju djevojke koja se udaje za običnapučanina, posebice zato, jer se dotad već pokazalo da dotičnamlada dama vrši loš utjecaj na njih. Ipak, prilika da Lillian i Daisydovede u blizinu najpoželjnijeg neoženjenog muškarca u Engle-skoj, nije se mogla samo tako propustiti. A budući da je gospođaBowman bila od onih koji se ne zamaraju sitnicama, nije se ni naj-manje obazirala na činjenicu da lord Westcliff potpuno ignoriranjezinu mlađu kćer, dok je sa starijom u neprestanom sukobu. Štose nje tiče, to je pripadalo detaljima koji se rješavaju u hodu.

Nažalost, Evie nije mogla doći na vjenčanje jer su se članoviobitelji njezine pokojne majke, na čelu s tetkom Florence, oštrousprotivili takvoj zamisli. Annabelle je to saznala iz njezina dugogdirljivog pisma, uz koje joj je, kao svadbeni dar, poslala Sevresovservis za čaj, oslikan ružičasto zlatnim cvjetovima. Naravno, vjen-čanju su prisustvovali i Simonovi roditelji, braća, sestre i muž nje-

gove starije sestre. Bertha, Simonova majka, bila je krupna ženahrapavog glasa i nimalo otmjena držanja, no dobroćudne naravi ipo svemu sudeći, spremna prigrliti Annabelle poput vlastite kćeri,izuzev ako bi se dogodilo nešto zbog čega bi promijenila mišljenje.Otac mu je također bio krupan, jak muškarac koji se, ako je suditipo dubokim borama u kutovima njegovih očiju, često i radosmijao, iako je za vrijeme ceremonije ostao krajnje ozbiljan. Kakoje njegovim roditeljima, unatoč činjenici da nisu bili osobitofizički privlačni, uspjelo dobiti petero izuzetno naočite djece,ostalo je van domašaja Annabellina poimanja.

Jeremy... ah, da je barem i on mogao doći... ali, nakon ragovoras majkom Annabelle je zaključila kako će biti najbolje pričekatida po završetku semestra dođe u London, što se poklapalo snjezinim i Simonovim povratkom s bračnog putovanja. Iskrenopomalo se pribojavala bratove reakcije na vijest o njezinoj udajiza Simona Hunta, ne zato što bi mu Simon bio antipatičan, jertad je već shvatila da o njemu ima dobro mišljenje, nego zato jerje Jeremy, još od očeve smrti navikao biti jedinim muškarcem uobitelji. Vjerojatnost da će pokazati otpor prema Simonovompokušaju uplitanja u njegov život, bila je vrlo velika. Što se togtiče, Annabelle općenito nije bila sklona podržati supruga usvemu što mu padne na pamet. Ona jednostavno nije bila tipžene koja bi nekome podilazila, osobito ne muškarcu kojeg,iskreno rečeno, nije toliko dobro poznavala da bi mu spovjerenjem mogla prepustiti odlučivanje o izvjesnim važnimpitanjima.

U to, koliko ga malo poznaje, imala se prilike uvjeriti kada je,za vrijeme jednog od razgovora koji su vodili u skromnom salonukuće u kojoj je Annabelle živjela s majkom, saznala kako će snjim, barem u prvo vrijeme, živjeti u hotelu. Iako se perspektivaboravka u nadasve otmjenom londonskom hotelu poput Rutled-

gea nije činila nimalo lošom, Annabelle se prilično iznenadilakada je saznala da Simon ne posjeduje jednu od malih gradskihkuća u nizu, u kakvima su samci poput njega najčešće živjeli svedo trnutka kad bi odlučili zasnovati obitelj.

Ne vidim u tome ama baš ništa čudnoga — rekao je, čudeći senjezinu čuđenju što netko živi u hotelu.

Ali... takav način života čovjeku ne ostavlja dovoljnoprivatnosti — protuslovila je Annabelle.

Upravo suprotno — odlučno je odvratio. — Mogu doći i otićikad poželim, bez hrpe sluga koje bi pratile svaki moj korak, tra-žeći materijal za olajavanje. S moje točke gledišta, boravak u ho-telu čovjeku pruža znatno veći komfor od onoga koji bi imao unekakvoj kućerini punoj propuha.

Da, no imućan biznismen poput tebe trebao bi imati kuću ihrpu sluga koje će obavljati različite poslove, u protivnom te ljudineće cijeniti i shvatiti dovoljno ozbiljno.

Oprosti, ali nikada mi nije bilo jasno zašto bi itko brojem slugamorao dokazivati svoju moć i društveni položaj. To mi djelujepoput nekakvog uresa na torti ili takvoga nečega. Čemu zapošlja-vati ljude čije ti usluge nisu potrebne? Bih li im trebao izmišljatiposlove i primoravati ih da crnče, kako slučajno ne bi dangubili,kad već »kao« rade za mene?

Ali, svi ti ljudi rade za novac. Nisu roblje.Sudeći po visini naknade koju dobivaju za svoj rad, o tome bi

se dalo raspravljati.Kako god bilo, morat ćemo unajmiti dovoljno sluga za sve

kućanske poslove, ako namjeravamo živjeti u vlastitoj kući, kaosav pristojan svijet. Osim ako me ne želiš zateći kako klečeći nakoljenima ribam pod — odsječno je odvratila Annabelle.- Upravo sam te zamislio u toj pozi... doduše, ne kako ribaš podrekao je, i vidjevši kako ga je ošinula pogledom, hitro ju uzeo u

naručje pa spustio malen i sladak poljubac na njezine rumeneusnice.

- Nebesa, Simone... pusti me — zgranula se. - Moja majkamogla bi svakog trenutka ući. Nađe li nas u zagrljaju, budi siguranda joj se to neće osobito svidjeti.

— Ma nemoj? Pa, zaručeni smo. Imam pravo poljubiti svojuzaručnicu. To bi čak i tvojoj majci trebalo biti jasno.

— Doista si nevjerojatno bahat — zaključila je, i kratko senamrštivši, izvukla se iz njegova naručja. — Vratimo se radijeonom o čemu smo razgovarali. Ozbiljno ti kažem, Simone, neželim dovijeka živjeti u hotelu. Imaš li namjeru u doglednovrijeme kupiti nam nekakvu pristojnu kuću ili ne?

Nasmijavši se, ponovo ju je privukao k sebi i poljubio, pa na-pokon pustio. — Draga, kupit ću kuću kakvu god želiš. Još boljemogao bih ti sagraditi jednu, znatno moderniju i kvalitetniju.

— Doista? Gdje? - začuđeno je upitala Annabelle.— Mislim da bismo mogli pronaći lijep komad zemljišta u

Bloomsburyju ili u Knightsbridgeu.— Ima li štogod u Mayfairu?Osmjehnuo se, na način kao da je znao da će ga to pitati. -

Nemoj mi reći kako bi radije živjela u nekoj prenapučenoj četvrtipoput Grosvenora ili St. Jamesa, gdje s prozora možeš vidjetikako naduveni aristokrati šeću po svojim nacifranim vrtovima sk-rivenim iza kićenih željeznih ograda.

— O, da, to bi bilo upravo savršeno — oduševljeno jeodvratila. Na što se on, naravno, grohotom nasmijao.

-U redu —rekao je. —Pronaći ćemo nešto u Mayfairu, tako miBog pomogao. I možeš unajmiti sluga i sluškinja koliko ti srceželi. Obrati pozornost kako nisam rekao da unajmiš služinčadikoliko ti treba, budući da sam u međuvremenu shvatio kako je todokazivanju statusa. U međuvremenu, nadam se da ćeš izdržati

nekoliko mjeseci u Rutledgeu?Kada su uvečer, nakon vjenčanja, pošli u hotel, Annabelle se

prisjetila tog razgovora. Razgledavši otmjeno uređeni apartman ukojem je Simon boravio, prilično se iznenadila. Posljednje što jeočekivala vidjeti bio je krevet s baldahinom, stolove i komode

od mahagonija, sofe presvučene baršunom, kožnate naslonjače...Htjela to ili ne, morala je priznati da se njezino mišljenje o tomešto hotel jest, i kako može izgledati, uvelike promijenilo. Gospo-dinu Harryju Rutledgeu, tajanstvenom vlasniku hotela, uistinu semoglo čestitati na tom, nadasve uspješno izvedenom projektuizgrađenom u najboljoj europskoj tradiciji, i poboljšanom američ-kim inovacijama poput konstrukcije otporne na vatru. Golemozdanje podignuto u središtu Londona, nedaleko kazališta i obaleTemze, uz dovoljan broj apartmana imalo je i sobe opremljenetoaletom i kupaonicom, a u prizemlju se nalazio nadasve otmjenrestoran. U skladu s tim, nije se bilo za čuditi što je hotel, poputtog, imućnim Europljanima i Amerikancima ubrzo postao prvimizborom za smještaj za vrijeme njihova boravka u Londonu. Višeod svega, Annabelle je bila oduševljena činjenicom da su tu bora-vili i Bowmanovi, što je značilo da će se, nakon povratka s bračnogputovanja često viđati s Lillian i Daisy.

Budući da nikad nije bila u inozemstvu, saznavši da Simon na-mjerava s njom dva tjedna provesti u Parizu, istinski se razveselila.Naravno, Lillian i Daisy odmah su ju izvijestile o modnim kućamakoje obavezno mora obići, i francuskim parfemima koje neizostav-no mora kupiti. Ipak, pomisao da će sutradan krenuti na put, makoliko uzbudljiva, trenutačno je pala u drugi plan. Jer, uzbudljiv-ija od te pomisli bila je pomisao na predstojeću prvu bračnu noć.

Odjevena u dražesnu bijelu svilenu spavaćicu čiji su rukavi i de-kolte bili raskošno obrubljeni nabranom čipkom, nemirno jekoračala amo-tamo po apartmanu, pa najzad sjela za toaletni

stolić i počela četkati svoju dugu kosu. Promatrajući svoj odraz uzrcalu, nije se mogla ne upitati jesu li sve nevjeste tako napete iuzbuđene u iščekivanju onoga što slijedi. Kako će to izgledati?Hoće li joj ta noć ostati u lijepom sjećanju? Ili će predstavljatinešto što bi najradije zaboravila?

Začuvši kako Simon ulazi u apartman, načas se ukočila, pahitro nastavila četkati kosu. Na trenutak je zastao u dovratku spa-vaće sobe, a kad je u zrcalu vidjela njegov zadivljeni pogled, Annabelle je kratko zadrhtala. Visok i jak, u svečanom odijelu,izgledao je nadasve pristalo. Polako joj prišavši, spustio se nakoljena, pa nježno omotao oko prsta pramen njezine kose igotovo sa strahopoštovanjem zagledao se u njega.

Odloživši četku na stolić, drhtavim prstima odmaknula je ne-poslušni uvojak s njegova čela, a zatim mu polako odvezalakravatu. Pogledi su im se pritom nakratko susreli, a prepoznavšižudnju u njegovim tamnim zjenicama, Annabelle je ostala bezdaha.

— Svaki put kada te vidim, sve si ljepša — prošaputao je. -Ne znam kako je to moguće, ali istina je.

Annabelle se napeto osmjehnula, a kada ju je rukamaobuhvatio oko struka, trgnula se i hitro spustila pogled,pokušavajući prikiti paniku. — Nervozna si? — začuđeno jeupitao pa uzeo njezine ruke u svoje i nježno ih stisnuo.

Kadaje šutke kimnula, duboko je uzdahnuo i na trenutak je po-gledao u nju, poput nekoga tko pokušava pronaći riječi kojima biju umirio. — Draga — s oklijevanjemje progovorio — mogurazumjeti da ti ono što si doživjela s Hodgehamom nije ostalo ulijepoj uspomeni. Ali, vjeruj mi, ne mora biti tako. Doista ću sepotruditi...

— Simone — naglo ga je prekinula, pa kratko pročistila grloTo je doista lijepo od tebe... cijenim što si toliko razuman... ali,

bojim se da si promašio poantu. Naime, on i ja nikada nismo biliu takvom odnosu.

Čuvši to, Simon je ostao potpuno miran, no sudeći po načinuna koji se zagledao u nju, izgarao je od želje da što prije čujeostatak njezine priče.

— Istina, Hodgeham je s vremena na vrijeme dolazio k namakasno navečer i platio je neke naše račune u zamjenu za... za...naglo je izgovorila pa nakratko zašutjela skupljajući hrabrost danastavi. — Ali, nije dolazio... k meni.

Što? — zapanjeno je upitao Simon, jedva vjerujući vlastitimušima.

Annabelle je nemoćno slegnula ramenima. — Nažalost,dolazio je k mojoj majci — tiho je izgovorila. — On i ona imali suizvjestan... dogovor.

Dugi trenutak Simon je bez riječi zurio u nju. — Dovraga - na-pokon je promrmljao. — Tko bi to pomislio?

Naše nevolje počele su još od smrti mog oca, no zadnjih godi-nu dana situacija je postala doista kritična — nastavila jeAnnabelle, glasa promukla od nelagode. — Novac je jednostavnohlapio, dobrim dijelom i zbog majčinih loših ulaganja. Uglavnom,dugovi su se nakupili, a lord Hodgeham već se neko vrijememotao oko moje majke. Ne znam točno kada su njegovi noćniposjeti započeli... no katkad, kad bih se kasno uvečer vratila kući,vidjela bih na stoliću u predvorju njegov štap i šešir... a nakontoga, neki od naših dugova bih bi plaćeni. Nije mi trebalo dugo dabih shvatila što se događa. Ipak, nisam o tome otvoreno govorila smajkom, sada mi je jasno da sam trebala — rekla je, pa dubokouzdahnula i kratko protrljala sljepoočnice. — Možda smo moglipronaći nekakvo rješenje, i spriječiti Hodgehama da nas ucjenjuje.Jer, to je bilo točno ono što je učinio. Za vrijeme našeg boravka na

Westcliffovom imanju, otvoreno mi je stavio do znanja da sezasitio moje majke, i da za promjenu želi mene kao ljubavnicu. Uprotivnom, prijetio je da će razglasiti svoj odnos s mojommajkom. Rekao je kako će s užitkom obznaniti da mu se onapodaje za novac. Naravno, odbila sam ga, i predložila majci da sevratimo kući, no ona se tome usprotivila. Ne znam kako, ali posvemu sudeći uspjela ga je uvjeriti da drži jezik za zubima.

Ali, zašto si mi dopustila da mislim kako si se spetljala s njim?— Ionako si bio uvjeren da mu se podajem... i nisam vidjela

zašto bih te uopće trebala razuvjeravati. Ni ujednom trenutku nijemi palo na pamet da bismo nas dvoje mogli završiti u braku Anakon što si me zaprosio, došla sam do zaključka kako ti, posvemu sudeći, nije važno jesam li djevica ili ne.

— I nije mi bilo važno — promrmljao je Simon. — Želio samte bez obzira na tvoja prijašnja iskustva — rekao je, pa u nevjericiodmahnuo glavom. — Annabelle, ne ljuti se, ah volio bih biti si-guran jesam li dobro shvatio... kako dosad još nisi bila u postelji smuškarcem?

— Pa... da — rekla je i izvukla ruke iz njegovih, jer toliko ih jejako stisnuo da se uplašila kako će joj slomiti kosti.

— Što, da? Jesi li bila u postelji s muškarcem ili nisi?— Nisam — odvratila je i pozorno se zagledala u njega,

pitajući zašto se odjednom namrštio. — Ljutiš li se što sam ti totek sad rekla? Oprosti, ali, to nije nešto što sam ti moglaspomenuti dok smo sjedili u salonu pijući čaj, a zatim ti nehajnoponuditi čajne kolačiće.

— Ne ljutim se — rekao je, pa neobično zbunjeno slegnuoramenima. — Samo... nemam pojma što bih sad radio s tobom.

— Možda... isto ono što bi radio da ti nisam rekla? — predložila je.

Naglo je ustao i pomogao joj da i ona ustane, a zatim ju uzeo u

naručje, i to toliko pažljivo, kao da je od stakla. — Vjeruj mi, doćićemo do toga — prošaputao je, uronivši lice u njezinu kosu. No,prije toga... morao bih ti postaviti nekoliko važnih pitanja.

Zagrlivši ga oko struka, naslonila je glavu na njegovo rame, patiho uzdahnula, uživajući u toplini njegova tijela. — U redu —rekla je, nehajno slegnuvši ramenima, a budući da je i dalje šutio,podigla je glavu i zbunjeno se zagledala u njega. - Što je? - upitalaje, vidjevši kako je zaustio da progovori pa odustao i zatvoriousta.Nikad dotad nije ga vidjela takvog. Simon Hunt nije bio muškaracsklon oklijevanju. Što mu je bilo na umu, to mu je bilo i na jeziku.No sada je djelovao neuobičajeno smeteno. I nesigurno... kao dane zna što bi rekao.- Znaš li što se točno događa između muškarca i žene... u po-stelji? - najzad je upitao.- Mislim da znam — rekla je Annabelle i osjetivši kako mu srcesnažno lupa, široko se osmjehnula. — Majka mi je nedavno sveobjasnila. Nakon čega sam, priznat ću ti, došla u veliko iskušenjeda razvrgnem naše zaruke.Na njezino iznenađenje, prigušeno se nasmijao. — A budući danisi, sad je kasno za predomišljanje. Jer, namjeravam iskoristitisvoje bračno pravo, kao svaki pravi suprug — rekao je, pa uzeonjezinu ruku u svoju i poljubio vrhove njezinih prstiju. — Što ti jemajka rekla?- Ukratko mi je objasnila što će se dogoditi i zatim istaknulakako ti trebam dopustiti da činiš što želiš, čak iako mi se to nebude svidjelo. Savjetovala mi je da u tom slučaju razmišljam onečem drugom. Primjerice, o golemoj svoti novca koju si položiona moj račun, i o tome što ću sve njime moći kupiti — rekla je, noshvativši kako to uvredljivo zvuči, istog trenutka požalila vlastitubrzopletost. Doista bi se trebala naučiti držati jezik za zubima.

No, na njezino olakšanje, Simon se ponovo nasmijao. — To jesvakako bolja zamisao nego da ti je rekla neka podneseš tu žrtvui ime ljubavi prema domovini, jer Engleska treba nove naraštajerekao je, pa zabacio glavu i duboko se zagledao u njezine oči. —No, kad smo već kod njezina savjeta, bi li možda željela da ti zavrijeme ljubavnog čina šapućem na uho koliko ćeš novca zaraditisamo na kamatama, budem li redovito nadopunjavao taj račun?- Mislim da to ipak neće biti potrebno — s osmijehom je odvra-tila i vrhom prsta prešla rubom njegovih usnica. — Jednostavnočini ono što inače činiš.— Ah, ne... to neće biti dovoljno dobro — rekao je i uhvativšiju za bradu, nježno ju poljubio. Malo zatim, prekinuo je poljubaci kratko se zagledao u njezine oči, a zatim ju ponovo poljubio.Činilo se kao da ne može odvojiti svoje usnice od njezinih. Osjet-vši kako je položio dlan tik ispod njezine desne dojke, Annabelleje nakratko prestala disati, kad je vrhom palca počeo kružiti nj-ezinom bradavicom, zadrhtala je od užitka koji se proširiocijelim njezinim tijelom.— Prvi je odnos ženama obično bolan — tiho je rekao, preki-nuvši poljubac.— Da, znam.— Ne želim ti nanijeti bol.Annabelle je bila istinski ganuta njegovom pažnjom. — Majkami je rekla da to ionako začas prođe i da nije teško izdržati – od-vratila je.

-Bol? I— Ne, nego sve to — odvratila je, i začuvši kako se nasmijao,zbunjeno se zagledala u njega, pitajući se što je u tome tolikosmiješno.— Annabelle... — započeo je, pa spustio niz malih poljubacaduž njezina vrata. — Znaš li da sam žudio za tobom od prvog

trenutka kada sam te ugledao? Nisam mogao odvojiti pogled odtebe. Izgledala si... poput anđela. Jedva sam mogao vjerovati dasi stvarna.— Sjećam se da si u rotondi cijelo vrijeme zurio u mene — tihoje odvratila i ponovo kratko zadrhtala kad je nježno zagrizaonjezinu ušnu resicu. - Sumnjam da si vidio išta od predstave.— Pogled na tvoje usnice pružio je znatno veće zadovoljstvo,— I onda si me poljubio. Što je bio najčudniji načinupoznavanja koji sam ikada doživjela.— Nisam si mogao pomoći — rekao je i položio ruke nanjezine ne kukove. — Nikad u životu nisam se našao predtakvim iskušenjem. Ni uz najbolju volju nisam mu se uspioothrvati. I onda kad su se svjetla ugasila... jednostavno sam temorao poljubiti. Koliko se sjećam, nisi se pobunila — dodao je,ne bez note mužjačkog ponosa u glasu.— Bila sam previše iznenađena.— I, to je bio jedini razlog zbog kojeg me nisi odgurnula odsebe?— Nije — priznala je, kratko odmahnuvši glavom. — Svidio mi

se tvoj poljubac. Uostalom, to si zacijelo i sam shvatio.Tome sam se i nadao — s osmijehom je odvratio i na trenutak se

zagledao u njezine oči. — Hoćemo li leći? — šapatom je upitao papričekao njezin pristanak, a zatim ju uzeo za ruku i poveo juprema postelji prekrivenoj svilenim prekrivačem boje burgundca.Odmakavši ga, podigao ju je u naručje, pa nježno poljubio i spustioju na snježnobijelu plahtu, a zatim se hitro počeo razodijevati. Sasvakim dijelom odjeće koji je skinuo, bio je manje nalik otmijenomgospodinu, a više snažnom, atletski građenom mužjaku.Promatrajući ga, Annabelle je bila zaprepaštena tom pretvorbom.Znala je da je dobro građen, no ne i toliko dobro. Ravnog trbuha imišića koji su poigravali ispod glatke, brončane kože njegova

torza, izgledao je poput jednog od antičkih kipova muškaraca savr-šenih tjelesnih proporcija. Doduše, s obzirom na modne trendovekoji su trenutačno više ugađali visokim, slabunjavim aristokratima,netko bi ga mogao prozvati previše jedrim, no ne i Annabelle. Onaje mislila da izgleda upravo savršeno.

- Simone — uzbuđeno je prošaputala kad je legao kraj nje iuzeo ju je u naručje — majka mi nije rekla... što bih trebala činiti...da ti udovoljim. Kazala mi je da sve prepustim tebi, ali...

- Noćas ne moraš ništa činiti, najdraža — tiho je odvratio,uplevši prste u njezinu kosu. - Samo se opusti i vjeruj mi da znamšto činim. Potrudit ću se da ti to iskustvo ne ostane u ružnomsjećanju — rekao je, pa počeo polako otkopčavati sićušne bisernegumbiće njezine spavaćice.

— Sjećaš li se one večeri u glazbenoj sobi? — šapatom jeupitala Annabelle, pa hitro zatvorila oči kad joj je razgolitio grudi.Kad smo se ljubili skriveni u lođi?

— Kako bih to ikada mogao zaboraviti — s osmijehom jeodvratio i nastavio ju raskopčavati. — No, kako ti je to sada palona pamet?

— Ne samo sada — priznala je. — Bezbroj puta razmišljalasam o tome — dodala je, i pomogla mu da joj svuče spavaćicu.

— I ja — rekao je, pa dlanom obuhvatio njezinu dojku. —Bila si nevjerojatna. Nikada nisam doživio ništa ni približno naliktomu - dodao je, pa usnicama obujmio njezinu bradavicu.

— Doista? — začudila se. — Dakle, to nije uvijek isto... sasvima? - s oklijevanjem je upitala, milujući njegova mišićavaramena.

— Ne — odvratio je, pa podigao glavu i kratko joj se zagledaou oči. - Ni približno.

— Ali... — započela je i naglo zašutjela, jer Simon jedlanovima obujmio njezine bujne grudi i počeo ih naizmjence

ljubiti. Malo zatim, kada je usisao njezinu bradavicu, tiho jezaječala i nesvjesno razdvojila noge, dopustivši mu da između njihugura svoje snažno bedro. Previjajući se od užitka, zagrlila ga jeoko vrata i potpuno se prepustila njegovim vrelim poljupcima.Pomamno ju ljubeći po cijelom tijelu, Simon se polako spuštao sveniže i niže, no kada se nastavio spuštati niže od pupka, naglo ga jeuhvatila za ramena. — Zaboga, Simone — zaprepašteno jeprošaputala. — Mo lim te... nemoj to činiti.

Istog je trenutka prestao i nježno ju zagrlivši, zagledao se u nje-zino rumeno lice. - Oprosti... zanio sam se — promuklim jeglasom je prošaputao. — To je ipak malo previše za tebe, zar ne?— s osmjehom je upitao, no prije nego što je stigla odgovoriti,njegove usnice spojile su se s njezinima u dug, požudan poljubac.Milujući joj grudi i kukove, polako joj je razdvojio bedra, papoložio ruku na njezin venerin brežuljak. Trenutak potompronašao je osjetljivu točku i počeo ju trljati, sporim laganimpokretima.

Osjetivši kako dršće u njegovom naručju, zadovoljno se osmjeh-nuo, i počeo ju brže i izazovnije milovati, klizeći prstom uz i niznjezine vlažne stidne usne. Omamljena, Annabelle je naglootvorila oči i zapanjeno se zagledala u njega. Bilo je i više negoočito kako se pita je li moguće da postoji takav užitak.

Tiho se nasmijavši, oslonio se na lakte i na dugi se trenutak za-gledao u njezine strašću zamagljenje oči. Činilo se da potpunorazumije što joj se događa i da je očaran njezinom reakcijom nanjegovo milovanje. Uistinu je bila pravo nevinašce. — To je tekpočetak — prošaputao je. — Najbolje tek slijedi... ako mi dopustišdodao je, mrseći njezine svilene kovrče. — Ne boj se... vjeruj mi,svidjet će ti se.

Šapućući joj kako je lijepa, divna, prekrasna, ponovo ju je počeoljubiti po cijelom tijelu, spuštajući se sve niže i niže. Do trenutka

kada ju je čvrsto uhvatio za kukove i ugurao glavu između njezinihnogu, Annabelle je bila previše uspaljena da bi ga odgurnula.Jezikom razdvojivši njezine stidne usne, počeo ju je pomamnolickati i grickati. Malo zatim, izbezumljena od užitka, počela jeglasno stenjati i previjati se u njegovim rukama. Sav njezin stid utrenutku je nestao, ustupivši mjesto besramnoj pohoti, protiv kojese nije mogla, ni željela boriti. Visoko podigavši kukove, ustreptalaod žudnje, potpuno se prepustila užitku. Osjetivši kako dršće,Simon je jezikom još žešće i vatrenije nasrnuo na nju, a kada jeosjetio kako se ukočila i začuo njezin dug čeznutljiv jecaj, usporioje ritam, pa pričekao da se opusti i zatim ju ponovo uzeo unaručje. Duboko se zagledavši u njezine oči, nježno se osmjehnuopa odmaknuo pramen kose s njezina znojem orošena čela.

Pomalo sramežljivo uzvratila mu je osmijeh. — Čudno, alinisam morala razmišljati o novcu koji si položio na moj račun —našalila se.

Glasno se nasmijao, pa duboko uzdahnuo i uplevši prste u nje-zinu kosu, smjestio se između njezinih raširenih nogu. — To ti

uistinu vjerujem — rekao je. — No, bojim se da u ovome štoslijedi nećeš ni upola toliko uživati.— Nije važno... sigurna sam da ćeš to učiniti bolje od bilo kogadrugoga.Pomislivši kako ionako neće dobiti priliku za usporedbu, Simonse široko osmjehnuo i počeo polako prodirati u nju. Vidjevšikako se kratko trgnula, duboko je uzdahnuo i umirio se. - Boli lite? — tiho je upitao.— Nije tako strašno — hrabro je odvratila, iako je znao dalaže.—Još samo malo — prošaputao je i nastavio polako prodirati unju. — Još malo — dodao je i nakratko se ponovo umirio. Jošmalo...

— Koliko još? — procijedila je kroz čvrsto stisnute zube.Zaboga, doista nije mislila da će biti toliko bolno i neugodno.Kako to žene uopće podnose? Bude li stalno tako...— Otprilike sam na pola puta — rekao je, glasom promuklimod napora da bude što je moguće pažljiviji.— Napola puta?— zgranula se, i žestoko se trgnula osjetivšikako dublje prodire u nju. — Nemoguće — pobunila se. — Nemogu to izdržati... ne mogu...No nastavio je prodirati, bez prestanka ju ljubeći i umirujući junježnim riječima. Postupno, kako se bol smanjivala pretvarajućise u neugodno, no podnošljivo žarenje, Annabelle se opustila.Duboko uzdahnuvši, ovila je ruke oko njegovih širokih pleća, ipustila ga da do kraja prodre u nju.— Nevjerojatno si uska — promuklo je izgovorio, pa spustiooznojeno čelo na njezino rame.— Ah, žao mi je...— Ne, ne... ne radi se o mani — zaječao je, trudeći se ostatipotpuno miran. — Upravo si savršena — dodao je, pa podigaoglavu i zagledao se u njezine blistave, velike oči.Odjednom, Annabelle se istinski začudila shvativši kako je Si-

mon potpuno drukčiji od onoga što je očekivala. Bila je uvjerenada će ovu situaciju iskoristi kako bi proveo svoju volju, i to izravnoi energično, na način na koji je inače postupao kad bi želioostvariti bilo koji zadani cilj. No umjesto toga, pokazao sestrpljivim i nadasve pažljivim. Preplavljena osjećajem zahvalnosti,zagrlila ga je oko vrata i strastveno ga poljubila. Milujući ga poleđima, dlanovima je obujmila njegovu stražnjicu, i na njegovozaprepaštenje, ugurala ga dublje u sebe. Kratko zastenjavši odužitka, počeo se polako kretati u njoj, trudeći se biti što je mogućenježniji, no postupno, kad je osjetio da se Annabelle potpunoopustila, ubrzao je ritam. Malo zatim, cijelo njegovo tijelo potresli

su snažni trzaji. Spustivši oznojeno čelo na njezino rame, nekolikominuta ostao je potpuno miran, pokušavajući doći do zraka.Najzad, duboko uzdahnuvši, polako se odvojio od nje i legavši nabok, prebacio i ruku preko njezinih kukova.

— Mogao bih zauvijek ostati s tobom u postelji —promrmljao je, privukavši ju u naručje.

— O, ne, ne bi — pospanim glasom odvratila je Annabelle. —Obećao si da ćeš me odvesti u Pariz. Ne možeš mi uskratiti toveselje.

Uplevši prste u njezine guste kovrče, Simon se tiho nasmijao. —Naravno da nećeš biti uskraćena, draga. Ni u kojem pogledu...

DVADESET PRVO POGLAVLJE

Tijekom dvotjednog bračnog putovanja Annabelle je otkrilakako nije ni upola svjetski tip žene kakvom se smatrala.

Poput većine Britanaca bila je uvjerena kako je London središtekulture i znanosti, no kada je vidjela Pariz, shvatila je koliko sunjezini sunarodnjaci umišljeni i kratkovidni. U usporedbi sPrizom, London je djelovao sumorno i zapušteno. No unatočtome što su Francuzi, po svemu sudeći, bili korak ispred usvemu, njihov glavni grad uspio je zadržati izvjestansrednjovjekovni šarm, s mnoštvom uskih, mračnih ulicaprepunih prelijepih starih zgrada. Pariz, sa svojom raskošnomrazigranom arhitekturom, bilo sakralnom, poput gotičkihcrkava, ili modernijom, poput grandioznog Slavoluka pobjede,bio je jednostavno veličanstven.

Odsjeli su u hotelu na lijevoj obali Seine, između Rue de Mont-parnasse, ulice prepune očaravajućih trgovina, i Saint-Germain-des-Presa, četvrti u kojoj se na štandovima prodavala različita roba,poput tekstilnih proizvoda, čipki, knjiga, slika i parfema. Njihovhotel, Coeur de Paris, nesumnjivo je bio zamišljen kao otmjenapalača za pružanje tjelesnih užitaka. Kao dokaz te tvrdnje bilo jedovoljno vidjeti kupaonicu. Salle de bain, kako se nazivalo tomjesto za održavanje tjelesne higijene, bila je prostorijapopločana ružičastim mramorom, s talijanskim keramičkimpločicama na zidu i malim rokoko otomanom, na koji se mogloprileći poslije kupanja. Nadalje, bile su tu čak dvije porculanskekade, nadsvođene ovalnim stropom oslikanim predivnimpejzažima. Navikla na britanski način razmišljanja po kojemkupanje služi samo održavanju tjelesne čistoće, te se trebaobaviti što je brže i učinkovitije moguće , Annabelle je bila

ushićena otkrićem kako se na takvo što može gledati kao naritual koji uključuje užitak i opuštanje.

Nadalje, Annabelle, koja dotad nije izlazila u restorane,prilično se iznenadila vidjevši kako Francuzi često i radoobjeduju izvan kuće. Usto, jela su im bila jednostavnobožanstvena... poput pijevca u umaku od luka i crnog vina,flambirane patke ili smuđa prelivenog umakom od tartufa. A tekdeserti! Torta natopljena likerom i obložena zapečenim snijegomod bjelanjaka, puding s lješnjacima preliven voćnim želeom... ah,delicije poput tih predstavle su toliku radost njezinim nepcimada bi se svake večeri našla na mukama kad bi morala odabratidesert. Gledajući ju tako neodlučnu, Simon je jednom prilikomkomentirao kako čak ni generali ne proučavaju ratne planove spozornošću kakvom ona proučava jelovnik, dok pokušavaodlučiti hoće li naručiti voćni kolač ili souffle od vanilije.

Jednom prilikom Simon ju je poveo u kabaret, gdje su plesačicebile skandalozno razgolićene, a drugom u lokal u kojem je gostezabavljao pantomimičar. Također, odlazili su na zabave koje supriređivali njegovi brojni znanci, pretežno Francuzi, no bilo je tui Britanaca, Amerikanaca i Talijana, koji su, ovisno o poslu, duljeili kraće boravili u Parizu. Svi ti ljudi na neki način poslovali su saSimonom, bilo kao dioničari njegovih tvrtki, članovi uprave ilisuradnici. — Otkud znaš toliko ljudi? — u jednom trenutkuupitala je Annabelle, na što se Simon od srca nasmijao.

- Čini se da misliš kako osim britanskih aristokrata ne posto-je ljudi koji bi bili vrijedni pozornosti — podboo ju je, no bila jeto čista istina. Dotad joj ni u jednom trenutku nije palo na pametkako bi se ikoga izvan tog uskog kruga moglo smatrati uglednimpripadnikom društva. No sada, na vlastito čuđenje, odjednom jeotkrila koliko su njezini vidici bili ograničeni. Svi ti ljudi, ljudi

poput Simona, bili su društvena elita, no ne na temelju titulekoju su naslijedili, već zahvaljujući vlastitim poslovnimsposobnostima i uspjesima. Bilo je tu mnogo vlasnika tvornica,rudnika, građevinskih i poljoprivrednih zemljišta, mlinova,skladišta i trgovina svih vrsta. Nerijetko su bili toliko imućni dase moglo reći kako posjeduju čitave gradove. I, usto, nijedan odtih biznismena nije je bio opterećen granicama. Bez po mukeposlovali su s inozemstvom, gdje god se ukazala prilika zauspješnu suradnju. I dok su njihove supruge obilazile parišketrgovine u potrazi za najnovijim haljinama i šeširima, njima jebilo znatno draže prikratiti vrijeme u restoranima i salonima,gdje su uz čašicu pića razgovarali o poslu i politici. Mnogi odnjih, umjesto cigara, u to vrijeme počeli su pušiti cigarete, pouzoru na vojnike koji su ratovali u Egiptu. Taj najnoviji modni hitnevjerojatnom brzinom proširio se Europom. Poslije, kad bi sesvi zajedno našli na kakvom ručku ili večeri, razgovori poput tihnastavili bi se, i u tim prilikama Annabelle je, na vlastitozaprepaštenje, često čula stvari o kojim se nije pisalo unovinama.

Također, bila je prilično iznenađena kad je shvatila kakomnogi muškarci uvelike cijene gledišta i savjete njezina supruga.Simon, možda, po mišljenju britanske aristokracije nije bioosoba od naročita značaja, no izvan tog društvenog kruga,njegov je utjecaj, po svemu sudeći bio velik, čak znatno većinego što je Annabelle mogla i sanjati. Vidjevši ga u okruženjudrukčijem od onoga u kojem ga je navikla gledati, najzad jeshvatila zašto ga lord Westcliff toliko cijeni. Simon je,jednostavno rečeno, pripadao najmoćnijim ljudima izvanaristokratskog kruga. Iz tog razloga, muškarci su ga poštovali, amnoge žene promatrale s neskrivenim divljenjem u očima.

Annabelle bi doista morala biti slijepa i gluha da ne opazi kakavdojam njezin suprug ostavlja na njih. Dotad se već u više navratauvjerila kako dame za vrijeme večere pokušavaju koketirati snjim ili na bilo koji način privući njegovu pozornost. I na vlastitočuđenje, shvatila je da ju to živcira. Čak i više od toga...htjela topriznati ili ne, bila je ljubomorna. Na Simona! Tko bi to ikadapomislio?

Koliko malo poznaje svog suprug, shvatila je tijekom bala kojise održavao u kući jednog od brojnih Simonovih imućnih zna-naca. Tijekom razgovora sa suprugom američkog veletrgovca, idvije Francuskinje, čiji su se supruzi bavili kupnjom i prodajomumjetnina, našla se u situaciji da ni uz najbolju volju ne može od-govoriti na neka od njihovih pitanja o Simonu. Srećom, predmetnjihova razgovara spasio ju je od blamaže, pojavivši se pred njombaš u trenutku kad je poželjela propasti u zemlju od srama. Be-sprijekorno odjeven u otmjeno večernje odijelo, uljudno se naklo-nio damama i izmijenio s njima nekoliko riječi i pošalica, a zatimsvoju suprugu zamolio za ples.

Naravno, oduševljeno je pristala, i to ne samo kako bi se spasi-la iz neugodne situacije, već i stoga što je orkestar upravo zasvi-rao njezin najomiljeniji valcer. I ne samo njezin, jer Lillian, Daisyi Evie bezbroj su puta komentirale kako je pravo mučenje mirnosjediti u kutu, dok druge djevojke plešu uz zvukove tako očara-vajuće glazbe.

Kad je s osmijehom prihvatila njegovu ispruženu ruku,dopustivši mu da ju povede prema prostoru određenom za ples,Annabelle je odjednom shvatila komediju situacije. — Eto, najzadsam ipak pristala plesati s tobom — rekla je, iskosa ga pogledavši.— Dobiješ li uvijek sve što poželiš, Simone?

— Zapravo, da—odvratio je, nehajno slegnuvši ramenima. —

Doduše, katkad mi je za nešto potrebno više vremena nego štobih želio, no upornost mi se uvijek isplatila.

Obuzeta čudnim osjećajem da se između njih upravo događanešto osobito, Annabelle se nježno osmjehnula. — Znam da ti tonije poznato, no ovo je moj najomiljeniji valcer — rekla je, čim suzaplesali.

— U krivu si — odvratio je. — Znam da ti je taj valcerposebnu drag. Zato sam te i zamolio da ga sa mnom otplešeš.

— Ali, kako bi to mogao znati? — upitala je, glasa ispunjenanevjericom. — Jesu li ti možda Bowmanice to rekle?

Odlučno je odmahnuo glavom. — Ne. Nebrojeno puta vidiosam izraz tvog lica, kad bi orkestar zasvirao taj valcer. Izgledalasi kao da bi najradije iskočila iz kože od muke što si primoranasjediti na stolici.

Na dugi se trenutak Annabelle začuđeno zagledala u njega,nesposobna prozboriti i riječ. Kako je moguće da je opazio neštotoliko suptilno, poput promjene izraza njezina lica? I više odtoga, potrudio se zapamtiti koji valcer joj je draži od ostalih. Acijelo to vrijeme ona se prema njemu odnosila s neskrivenimprezirom i omalovažavanjem. Shvativši koliko je drag i pažljiv,srce joj se stegnulo od ganuća. Htjela-ne htjela, morala je hitrospustiti pogled i pokušati se pribrati, u protivnom bi se zacijelorasplakala.

Sigurnim koracima vodio ju je po uglačanom parketu, vještoobilazeći ostale parove. U njegovom naručju mogla se potpunoopustiti i uživati u predivnoj glazbi. Uistinu je bio odličan plesačznatno bolji nego što je pretpostavljala.

Što se Simona tiče, bio je to trenutak njegovog, posve osohnogmalog trijumfa. Nakon dvije godine čekanja, Annabelle jenapokon plesala s njim. No više od svega, bit će njegova i nakon

što se valcer završi. Odvest će ju u hotel, razodjenuti ju, i dosvitanja s njom voditi ljubav.

No sada, pod njegovim vodstvom, klizila je parketom lako ilepršavo kao da su već stotinu puta plesali; kao da poznaje svakinjegov korak i unaprijed zna kako i kamo će ju povesti. Bilo je touistinu čudesno, taj nevjerojatan sklad njihovih tijela koji im jeomogućavao da se plesnom dvoranom kreću lako i brzo poputptica u letu.

Uistinu se ponosio njome, u bilo kojem pogledu. Morao bi bi-ti slijep da ne opazi kako ju muškarci s divljenjem promatraju, anekolicina znanaca čak mu je priznala kako mu nimalo ne zavidena borbi koju čovjek zacijelo neprekidno mora voditi sa sobom is drugima, ako za suprugu ima ženu lijepu poput nje. Iako tonisu mogli znati, zadnjih dana, Annabelle se još i proljepšala.Zabrinutost koja se prije često mogla vidjeti na njezinu licu, upotpunosti je nestala. U postelji je, pak, bila strastvena, čak irazigrana. Prošle noći ga je, na njegovo zaprepaštenje, zajahala,pa prekrila poljupcima njegova prsa i ramena. To, doista, nijeočekivao od nje. Prisjetivši se veza s pojedinim ljepoticamakojima nikada nije palo na pamet u postelji preuzeti inicijativu,osjećao se poput nekoga koje upravo dobio dar koji ni u snu nijeočekivao. No umjesto da pasivno leži na leđima, Annabelle jenjega primorala na podređeni položaj, barem do trenutka kadajoj je odlučio pokazati koje gazda. Unatoč njezinu protivljenju izapovijedi da ostane miran, jer još nije završila s njim, prebacioju je na leđa i u šali joj zaprijetio da će ga, prije nego što završi snjom, moliti za milost. Naravno, to se i dogodilo, jer ubrzo jebestidno ječala, moleći ga da prekine slatke muke na koje ju jestavio.

Ipak, nije bio toliko naivan da bi mislio kako će idila između

njih dovijeka trajati. I on i ona posjedovah su čvrstu osobnost, apri takvu stanju stvari, prije ili poslije doći će do sukoba. Usto,nije bio siguran kako će se Annabelle priviknuti na njegov načinživota i okolinu u kojoj se kretao. Propustivši priliku da završi ubraku s plemićem, zatvorila je vrata životu o kakvom je oduvijeksanjala, a Simon joj takav život ni uz najbolju volju nije mogaopružiti. Uključujući Westcliffa, svega dva ili tri plemića mogao jenazvati svojim prijateljima, i bude li Annabelle očekivala da ihpripadnici visokog društva učestalo pozivaju na zabave i prima-nja, mogla bi se razočarati, jer to se zacijelo neće dogoditi.Nje-gov svijet pretežno su sačinjavali obični, takozvani mali ljudi kojisu se na temelju vlastitog rada i snalažljivosti uspjeli enormnoobogatiti. Bili su to ljudi posve različiti od uglađenih aristokratameđu kojima se Annabelle dotad kretala, ljudi koji su preglasnogovorili, preglasno se smijali i koji nisu umjeli razgovarati urukavicama. Simon nije bio siguran može li se Annabelleprilagoditi životu u takvom okruženju, no činilo se da na to gledakao na izazov s kojim je spremna uhvatiti se u koštac. Što senjega tiče, razumio ju je i bolje nego što je mislila, i bio spremanpodržati je u svakom trenutku.

Svoje vatreno krštenje doživjela je prije dva dana, našavši se usituaciji u kojoj bi se svaka dobro odgojena mlada dama, zacijeloizbezumila i briznula u plač. Ipak, Annabelle je, sve u svemu,uspijela ostati prilično pribrana. Bili su na zabavi kod imućnogarhitekta i njegove supruge, koja se postupno pretvorila urazuzdani dernek. Gostiju je bilo previše, vino je teklo upotocima, a muškarci i žene potpuno su izgubili kompas. Kakogod bilo, u trenutku kad se Simon s domaćinom povukao ustranu, da bi nakratko porazgovarali o poslu, dva nadobudnamuškarca prišla su Annabelle i zamolili ju za čast da iz njezine

štikle popiju šampanjac.Jedino oko čega se nisu mogli dogovoriti, bilo je kojemu bi od

njih dvojice trebala pripasti čast da iz njezine štikle prvi popijušampanjac. Najzad su odlučili izvlačiti karte, pa odluku prepu-stiti sreći.

Simonu igre poput te nisu bile nepoznate, i premda je znao dasu prije svega osmišljene za zabavu, bilo mu je savršeno jasno dadvojica muškaraca ne bi ni upola toliko uživala u cijeloj tojpredstavi, kad njihova žrtva ne bi bila toliko čedna i sramežljiva.Iako se trudila djelovati opušteno, osmijeh na njezinu licu bio jeprilično usiljen, a začuvši prijedlog o izvlačenju karata, naglo jeustala sa stolice i pogledom okružila prostoriju, tražeći način dase izvuče iz te neugodne situacije.

Opazivši kako je uznemirena, Simon joj je hitro prišao i zagrlioju oko struka. Istog trenutka osjetio je kako se opustila, no kadga je pogledala, vidio je da je pomalo uspaničena. — Žele pitišampanjac iz moje štikle — prošaputala je. — Ne znam kako imje to palo na pamet, ali ja ih nisam ničim potakla na tu zamisaoi...

— Sve je u redu. To ćemo lako riješiti — s osmijehom jeodvratio Simon, znajući da su sve oči uperene u njega. Naravno,ljudi su htijeli vidjeti hoće li napraviti scenu i zaprijetitimuškarcima da se drže podalje od njegove žene. No prevarili suse, jer Simon nije bio od onih koji bi lako gubili živce ili nasjedajuna takve plitke provokacije. — Sjedi, draga — rekao je, ponudivšijoj stolicu.

Poslušala je, no kada je vidjela kako je kleknuo na koljeno i po-ćeo joj izuvati cipelu, istinski se zaprepastila. — Zaboga, Simone,ne želim... — započela je, no prije nego što je stigla završiti, objenjezine cipele bile su u njegovim rukama. Ne obazirući se na nje-

zin zgranuti pogled, Simon je mirno ustao pa jednu njezinucipelu gurnuo u ruke jednog, a drugu u ruke drugog muškarca.— Eto, sada se više ne morate prepirati — s osmijehom je izjavio.— Ako vam je toliko stalo do njezinih cipela, možete ih dobiti,no ona pripada meni — rekao je i hitro ju podigavši u naručje,ponio ju prema izlazu, praćen smijehom i uzvicima odobravanjasvih prisutnih.

Ipak, prije nego što su izašli, ugledavši poslužitelja kako ulazi usalon s novom bocom šampanjca, kratko je zastao pa uzeo bocu sposlužavnika i gurnuo ju u Annabelline ruke. — Uzet ćemo ju sasobom — objasnio je zbunjenom momku, i bez daljnjihkomentara, produžio prema izlazu.

Smjestivši svoju bosonogu suprugu u kočiju, hitro je sjeo donje i položio joj ruku na koljeno. — Kako stvari stoje, uperspektivi bih mogao potrošiti čitavo bogatstvo samo na tvojecipele — s osmijehom je rekao.

— Srećom, imam još nekoliko pari štikli u hotelu, ukolikopoželiš piti šampanjac iz njih - odvratila je, kratko se nasmijavšiJesi li ga zato uzeo?

— Ne, draga. Namjeravam ga posrkati s tvog nagog tijela.Zaprepašteno ga je pogledala, pa hitro naslonila glavu na nje-

govo rame, pokušavajući prikriti rumenilo. No po kratkom blje-sku njezinih očiju, Simon je shvatio kako joj se ta zamisaoprilično svidjela.

Prisjetivši se te epizode, kao i onoga što je uslijedilo nakontoga Simon je spustio pogled na krasoticu u svom naručju.Svjetlost svijeća kojima je bila rasvijetljena dvorana, treperila je unjezinim zjenicama, čineći ih blistavima poput noćnog nebaposutog zvijezdama. Gledala je u njega pogledom kakav dotadnikada nije vidio, kao da žudi za nečim što misli da možda

nikada neće moći imati. O čemu god da se radilo, Simon je togtrenutka bio potpuno spreman bez pogovara ispuniti joj svakuželju.

Bez sumnje, bili su nadasve intrigantan par, jer Simon ni uznajbolju volju nije mogao ne opaziti brojne zadivljene pogledekoji su pozorno pratili njihovo skladno kretanje po parketu.Malo zatim, kada je glazba utihnula i kad ju je poveo premastolu s osvježavajućim pićima, u prolazu je načuo kako je netkokomentirao da samo netom vjenčani par može plesati s tolikoentuzijazma, jer nakon nekoliko godina braka, takvo je štonemoguće. Možda je to istina, pomislio je, ali ne u njihovomslučaju. — Čini se da smo uspjeli zadiviti sve prisutne —prošaputao je, spustivši usnice tik do njezina uha. — Je li ti sadakrivo što si me toliko puta odbila?

— Nije — šapatom je odvratila. — To te je primoralo da menastaviš proganjati. U protivnom bi vjerojatno izgubio svako za-nimanje za mene nakon najviše tri plesa.

Tiho se nasmijavši, posesivno ju je zagrlio oko struka. — To seni u kojem slučaju ne bi dogodilo — odlučno je odvratio. — Većsam odavno shvatio da si prepuna iznenađenja. Žena poput tebemuškarcu ne može nikada dosaditi.

—Je li? — sumnjičavo je upitala. — Lord Westcliff ne bi se stime složio. Ukoliko me sjećanje dobro služi, opisao me kaoplitku, površnu i samoljubivu.

- Rekao je to samo zato što te ne poznaje.- A ti misliš da me poznaješ?- Uvjeren sam da te poznajem — odvratio je pa nježno odma-

knuo nestašni uvojak s njezina čela. — Ti si osoba koja drži dosebe. Neovisna si, razmišljaš vlastitom glavom i ne želiš ikomepodilaziti. Ono što kažeš, to i misliš. Jest, svojeglava si, ali

nipošto samoljubiva. I svatko tko je s tobom ikada progovorioviše od tri rečenice, ne bi te ni u ludilu nazvao plitkom ipovršnom. Usto, nisam se morao previše truditi da bih tepoljubio — s osmijehom je dodao.

— Očito nisam mogla odoljeti tvom šarmu — odvratila je,glumeći uvrijeđenost. — Inače nisam takva.

Kratko se nasmijavši, uzeo je njezinu ruku u svoju pa spustiopoljubac na njezinu nadlanicu. — Ne zamaraj se time štoWestcliff misli o tebi — rekao je. -Jer, što god mislio, siguransam da će to zadržati za sebe. Jasno mu je da ću u protivnomistog trenutka prekinuti naše prijateljstvo.

— Ali, ja doista ne bih željela biti uzrokom... — započela je,pa zašutjela i pozorno se zagledala u njega. — Doista bi prekinuoprijateljstvo s Westcliffom zbog mene? - trenutak je potomupitala, jedva vjerujući da je to rekao.

— Nema toga što ne bih učinio za tebe - odvratio je, inježno ju pomilovao po licu.

Iako nije mogla tvrditi da ga poznaje u dušu, Annabelle je zna-la da je iskren. Simon nije bio čovjek koji bi ikome davao lažnaobećanja. A pogotovo ne ženi s kojom se vjenčao. Za njega,bračna zajednica podrazumijevala je doživotnu odanost ibezuvjetnu potporu u svemu.

I ta spoznaja istodobno ju je toliko ganula i oduševila, daidućih pet minuta nije bila sposobna prozboriti ni riječ.Pomislivši da je umorna, Simon je predložio da se vrate u hotel.No čim su se našli u apartmanu, bacila mu se u naručje i podalamu strastvenije nego ikada, pokušavajući govorom tijela izrazitiono što nije mogla riječima.

DVADESET DRUGO POGLAVLJE

Kao što je i obećao, Simon se pokazao velikodušnim suprugompo pitanju plaćanja računa za njezine haljine, šešire, rukavice iostale modne detalje. Sve što je kupila, bit će spakirano i brodomposlano u London, no to još ni približno nije bilo sve. Jednogpopodneva odveo ju je u draguljarnicu i rekao joj neka i odaberešto želi. Gledajući prstenje, narukvice i ogrlice izložene napodlošcima od crnog baršuna, u nedoumici je odmahnula gla-vom. Nakon godina nošenja lažnog nakita i triput prekrajanihhaljina, Annabelle se ni uz najbolju volju nije mogla riješiti navi-ke da mora štedjeti na svemu.

- Zar ti se baš ništa ne sviđa? — upitao je, pa podigao ogrlicuod žutih i prozirnih dijamanata spojenih u nizove sićušnihcvjetova, i prislonio ju uz njezin vrat. — Što misliš o ovome?

- Imamo i takve naušnice, madame — hitro je rekao draguljar.— I narukvicu, tako da sve zajedno možete nositi kao komplet.

- Predivna je — odvratila je Annabelle. - Samo, nije mi jasnokako možeš ušetati sa mnom u draguljarnicu kao u slastičarnicui jednostavno mi reći neka odaberem što želim?

Pitajući se je li samo sramežljiva ili ništa od ponuđenog ne od-govara njezinom ukusu, Simon se na trenutak pozorno zagledaou nju, pa odložio ogrlicu na podložak. - U čemu je problem, dra-ga? — tiho je upitao, uzevši njezinu ruku u svoju. Shvativši kakoim je potrebno vrijeme za razmišljanje, draguljar se istodobnodiskretno povukao od pulta.

— Ako ovdje nema ničega što bi ti se svidjelo, možemo poćidrugamo - nastavio je Simon, palcem nježno milujući njenunadlanicu.

— A, ne radi se o tome. Nego... jednostavno nisam naviklakupovati stvari poput tih. Ne mogu se privići na pomisao da sadato mogu.

— Nadam se da ćeš se potruditi s tim problemom izaći nakraj. - suho je odvratio Simon. I to u najkraćem mogućem roku,jer moja supruga neće hodati uokolo nakićena lažnim nakitom. Akako se ne možeš primorati odabrati nešto od ovoga, ja ću toučiniti umjesto tebe - rekao je, pa pozvao draguljara i izvijestioga da su odlučili uzeti cvjetnu ogrlicu zajedno s narukvicom inaušnicama. Nakon toga, ne obazirući se na Annabellineproteste, odabrao je još dva kompleta nakita i prsten skruškolikim dijamantom od pet karata.

— Ali, Simone — pobunila se, zapanjena njegovomekstravagantnim činom — to je doista previše, i...

Kratko se nasmijavši, odvratio joj je kako bi joj bilo pametnijeda se prestane buniti, u protivnom će joj nakupovati još toga.Nakon toga, preostalo joj je zatvoriti usta i promatrati kakodraguljar slaže nakit u baršunom obloženu unutrašnjost kutijeod mahagonija. Jedino je prsten morao ostati kod draguljara, jerje veličinu ringa trebalo prilagoditi njezinu prstu.

— Misliš li da će ga uspjeti smanjiti do večeras, kako jeobećao?— upitala je Annabelle, čim su izašli iz draguljarnice.

— Vjerujem da hoće — odvratio je Simon, iskosa jupogledavši— Kada si postala toliko nestrpljiva? Prvo si rekla da ga neželiš i da ti ne treba, a sad...

— Istina, ali kad si ga već kupio, naravno da ga želim —odvratila je, slegnuvši ramenima. —Rekao je da će nam ganjegov šegrt donijeti u hotel, zar ne? Nadam se da ga nećeizgubiti. Ili da ga netko neće usput orobiti — zabrinuto jedodala, na što se Simon glasno nasmijao.

Na njezino olakšanje, šegrt je uvečer pokucao na vrata njihovaapartmana i predao Simonu malu kutiju s prstenom. Nagradivšimomka, Simon je zatvorio vrata, a kada se okrenuo, ugledao jesvoju suprugu kako umotana u ručnik izlazi iz kupaonice i širomotvorenih očiju žuri mu u susret. Izgledala je poput djeteta kojena božićno jutro žuri odmotati poklone pod borom. Vidjevšikako je sav njezin trud da se ponaša poput dostojanstvene mladedame u trenutku ishlapio, Simon je zamalo prasnuo u smijeh.Ipak, uspio se suzdržati pa otvorio kutiju, izvadio prsten inataknuo ga na njezin prstenjak, tik do jednostavnog zlatnogvjenčanog ringa.

Kao opčinjena, Annabelle se zagledala u blještavi kamen nasvom prstu, pa oduševljeno ciknula i bacila se Simonu oko vrata.

Hvala ti! Uistinu je predivan — u dahu je izgovorila, no prijenego što je stigao bilo što odgovoriti, izvukla se iz njegovanaručja i počela bosonoga plesati po sobi, ako se tako moglonazvati mahnito skakutanje i okretanje oko sebe. — O, kako jelijep! O, kako je lijep! — bez prestanka je ponavljala. — Ah,Simone, molim te, nemoj mi prestrogo suditi. Zacijelo izgledampoput nekoga kome je stalo samo do skupih poklona. Nije tako,ali... da, doista obožavam lijepe stvari, a ovaj prsten uistinu jepredivan. Bi li nakratko izišao i ostavio me samu? Obećavam tida ću se začas pribrati.

— Ni slučajno — s osmijehom je odvratio i privukao ju ksebi. — Neću propustiti priliku da mi izraziš svoju zahvalnost.

-I zaslužio si ju — rekla je i strastveno ga poljubila. - Idemo upostelju — uzbuđeno je dodala. — Odmah!

Iznenađen njezinom smjelošću, Simon se široko osmjehnuo.— Iskreno rečeno, tvoja radost mi je dovoljna nagrada, no akoinzistiraš...

— Da. O, da. Inzistiram—uzviknula je, pa potrčala premakrevetu i teatralno se bacila na madrac. — Hajde! Dođi po svojunagradu.

Gledajući ju, Simon je bio istinski očaran njezinomrazigranošću. Bila je to Annabelle kakvu dotad nije upoznao,vesela i vragolasta poput djevojčice. Hitro je svukao sako irazvezao kravatu a kad je počeo raskopčavati košulju, Annabellese podigla u sjedeći položaj i zadivljeno se zagledala u njega.Uistinu je savršeno građen, pomislila je, pa svrnula pogled snjegovog širokog poprsja na njegovo markantno lice. — Simone,nadam se da znaš kako ovo ne činim samo zbog prstena — reklaje, pogledavši ga ravno u oči.

— Oduševljen sam što to čujem — suho je odvratio. —Svaki muškarac bio bi presretan kad bi saznao da ga žena necijeni samo zbog nadarenosti za zarađivanje novca.

— Ah, što se mene tiče, od svih tvojih brojnih odlika, tu bihvjerojatno stavila na posljednje mjesto — odvratila je, polako gaodmjerivši od glave do pete.

— Vjerojatno? — upitao je, pa sjeo na rub kreveta izgrabivši ju za stopalo, počeo joj ljubiti nožne prste. —Vjerojatno si željela reći »definitivno«.

— O, da... definitivno — prošaputala je, kratkozadrhtavši. - Definitivno!

Tijelo joj je još uvijek bilo vlažno od kupanja, a njezina glatkaružičasta koža predivno je mirisala na ulje od ruže. Vidjevši

kako joj je ručnik u koji je bila umotana skliznuo do vitkihbedara, Simon se uspalio kao nikad dotad. Preko gležnja,nastavio ju je ljubiti sve do koljena, pa uzeo njezinu drugu nogui ponovio cijeli postupak. Anabelle je isprva hihotala i migoljilase, no kada je razdvojio njezina bedra, pa kleknuo između njih inastavio ju ljubiti i iznad koljena, sve do svilenih kovrči njezinavenerina brežuljka, utišala se. Kad je vrhom jezika počeo dražitiosjetljivu točku između njezinih stidnih usana, duboko jeudahnula pa ispustila tih, čeznutljivi jecaj. No, nije se tuzadržao. Razdvojivši krajeve ručnika, jezikom je nastavio utirativlažnu stazu do njezina pupka i linije, između rebara i udolinenjezinih grudi, sve do njezinih rumenih usnica.

Uspaljena, Annabelle ga je zgrabila za ruku i pokušala ju gur-nuti između svojih nogu, no tiho se nasmijavši, odmahnuo je gla-vom i čvrsto ju uhvativši za zapešća, prikovao joj ruke iznadglave, pa spojio usnice s njezinima. Isprva, mogao je osjetiti da jezačuđena što ju je na takav način obuzdao, no malo zatim, ponjezinu ubrzanu dahu, shvatio je kako ju je ta pomisao uzbudila.Bez prestanka ju ljubeći, drugom rukom počeo je milovatinjezine grudi, osjetivši kako su joj se bradavice ukrutile, još jačese uzbudio. U cijelom životu nikada se nije tako uspalio. Bilo jeto zbog Annabelle... njezina pohota raspalila je njegovu, i sada suoboje postali robovima uzajamne strasti. Halapljivo su se ljubili,kao da se ne mogu zasititi jedno drugoga, a kad je spustio rukuizmeđu njezinih nogu i počeo ju milovati, dugim i razbludnosporim pokretima, tiho je zaječala i izvila kukove. Cijelim svojimtijelom slala je jasnu poruku — željela je da ju ispuni, željela gaje osjetiti u sebiI to odmah.

Polako je ugurao prst u nju i nastavio ju njime dražiti, a kada

se počela nestrpljivo meškoljiti, ubrzao je ritam. Svaki mišić unjegovu tijelu napeo se do granica izdržljivosti od žudnje da juuzme, no nije to želio učiniti. Ne još. Znao je da je spremna, nohtio je još više raspaliti njezinu požudu. Što se ubrzo i dogodilo,jer Annabelle se posve izbezumila. — Simone, molim te... —drhtavim je glasom prošaputala — uzmi me... prestani memučiti... želim te.

Pobjednički se osmjehnuvši, okrenuo ju je na trbuh, pa podi-gao njezine kukove. — Ovako ćemo — promuklo je promrmljao.

Svidjet će ti se — dodao je, pa počeo polako odostragaprodirati u nju. Osjetivši kako je vruća i uska, čvrsto je stisnuozube, boreći se sa željom da se zabije u nju i nastavi se zabijati,sve dok ne dosegne žuđeno olakšanje. No, kada je čvrsto zgrabilaplahtu i počela ju gužvati među prstima, zabrinuo se. — Draga,ako ti ovu nije ugodno, ne moramo ovako...

Polako je odmahnula glavom, što je moglo značiti i da i ne.Čekajući odgovor Simon se potpuno umirio, pa je Annabelleshvatila kako nije bila dovoljno jasna. — Ne, nemoj prestati...nastavi—sanjivo je prošaputala, tonom po kojem se nedvojbenomoglo zaključiti kako neopisivo uživa u vođenju ljubavi na taj,za nju potpuno novi način.

Nastavio se pomicati u njoj, što je polakše mogao, u želji daprodulji svoj i njezin užitak. Malo zatim, dlanovima je prekrionjezine ruke i ispreplevši prste s njezinima, nastavio se ritmičkigibati. Pripijenih tijela, skladno su se pomicali, tarući se jedno odrugo do usijanja. Našavši se na rubu vrhunca Annabelle jepočela tiho stenjati, no iako je Simon ubrzao ritam, vrhunac jojje stalno izmicao. — Simone — u dahu je izgovorila i počela sejoš jače nabijati na njega — ne mogu... ne mogu... pomozi mi!

Shvativši što želi, spustio je ruku na njezin vlažan venerin

brežuljak, pa pronašao osjetljivu točku i počeo ju trljati. Ubrzo,osjetio je kako dršće, a začuvši njezin dug, glasan, čeznutljivijecaj, još jače je nasrnuo na nju. Malo zatim, oboje su istodobnodoživjeli žuđeni vrhunac.

Ako je išta pomutilo idilu njihova bračnog putovanja, bio je totrenutak kad je Annabelle, jednog jutra, tijekom razgovora kojisu vodili za doručkom, veselo izjavila kako je poznata izreka daje brak najviši stupanj prijateljstva, doista točna. No, ako senadalia da će Simon to shvatiti kao kompliment, prevarila se, jerprilično je netrpeljivo odbrusio kako bi bilo lijepo kad bi gaubuduće poštedjela izreka Samuela Richardsona i cijele njegoveplitke filozofije. Povrijeđena njegovom reakcijom, do krajadoručka više nije progovorila ni riječ. Ni uz najbolju volju nijemogla shvatili zašto ga je ta primjedba toliko iživcirala.

Nakon toga je izašao, i više se nije vratio, sve do ranog popod-neva, kada ju je našao kako u društvu triju mladih dama krativrijeme kartanjem u jednom od hotelskih salona. Prišavši joj sleđa, Nago joj je položio ruku na rame, pa iako joj je njegov dodirgodio, u prvi trenutak obuzela ju je mala osvetnička želja dahladno otrese njegovu ruku sa svog ramena. Ipak, duboko jeudahnula i sama sebi kazala kako joj neće pasti kruna s glavebude li malo tolerantnija i popustljivija.

- Gospodine Hunt, nadam se da ste se u međuvremenu dobrozabavili — rekla je i slađahno mu se osmjehnuvši, svrnula pogledna karte u svojim rukama. — Pogledajte kakva me je strahotazapala pri zadnjem dijeljenju. Što biste mi savjetovah da bacim?

- Savjetovao bih ti da završiš partiju - prošaputao je, spustivšiusnice tik do njezina uha. — I to brzo.

- Ali, zašto? — šapatom je upitala, svjesna znatiželjnihpogleda svojih suigračica.

- Zato što sam uspaljen — šapatom je odvratio. — I, ako uroku od pet minuta ne budeš u sobi, povalit ću te ovdje... ili nastubištu... ili nasred hodnika... gdje god se zatekla u tomtrenutku. I zato, radije se potrudi završiti partiju što je prijemoguće.

Ne bi to učinio, zapanjeno je pomislila Annabelle. U drugu ruku,poznavajući njega...

Bez razmišljanja odbacila je prvu kartu kojajoj se našla pod pr-stima, no mladoj dami koja je potom bila na redu, trebalo je uža-sno dugo vremena da bi odlučila koju će kartu baciti. Sljedeća jemlada dama, pak, prije bacanja morala izmijeniti nekoliko riječi ipošalica sa svojim suprugom, koji je u međuvremenu prišaostolu. Svjesna kako se počela preznojavati od muke, Annabelle jepočela panično smišljati način na koji bi se izvukla iz igre.Najzad, pronašla je utočište u zdravom razumu. Naravno daSimon ne bi to učinio ovdje ili na stubištu. Toliko lud ipak nije.No utjeha koju je pronašla u zdravom razumu u trenu seraspršila kad je provjerio vrijeme na svom džepnom satu.

—Još tri minute — ležerno ju je izvijestio spustivši usnice tikdo njezina uha. – I tek toliko da znaš, sve sam napetiji.

Sramotno, ali istinito, od njegova vrelog daha i maglovite pri-jetnje u njegovu glasu, Annabelle se odjednom uspalila. Nebesa,i to usred partije karata, u društvu pristojnih mladih dama, kojenisu imale pojma kako joj suprug, umjesto savjeta o kartanju,šapuće na uho prostote. Ne obraćajući pozornost na njih,nastavile su se kartati, opušteno razgovarajući i hladeći selepezama. Kad su ustanovile kako je jezivo vruće i kad je jednaod njih prekinula kartanje kako bi zamolila konobara da imdonese još limunade s ledom, Annabelle se nestrpljivopromeškoljila na stolici. Zaboga, hoće li ova partija ikada

završiti? Najzad, kad je došao red na nju, odmah se riješila svojenajjače karte. Izvukavši drugu, s oduševljenjem je ustanovila daje bezvrijedna i istog trenutka položila ju stol. Bojim se da samispala — u dahu je izgovorila. — Hvala vam na ugodnomdruženju, drage moje. Uistinu mije bilo zadovoljstvo.

— Pričekajte da završimo ovu partiju, pa odigrajte s namajoš jednu - predložila je jedna od dama.

— Da — hitro se složila druga. - Možda ćete imati više sreće,— Pričekajte barem da završimo — rekla je treća. — Zar vas

ne zanima tko će pobijediti?Osjetivši kako se pritisak Simonove ruke na njezinom ramenu

pojačao, Annabelleje naglo ustala od stola. - Hvala, ali... bojimse da me jučerašnji bal prilično izmorio - improvizirala je. –Morala bih poći malo prileći prije večerašnjeg odlaska ukazalište.

Nakon što su joj sve tri uglas poželjele ugodan popodnevniodmor, ne bez izvjesnog dvosmislenog prizvuka, Annabelle je upratnji Simona, čiji je vrući pogled mogla osjetiti na zatiljku, štoje moguće dostojanstvenije izašla iz salona. — Ako si me želioosramotiti, uspjelo ti je — rekla je, čim su se počeli uspinjati stu-bama. — Zaboga, što izvodiš? — trenutak potom zapanjeno jeupitala osjetivši kako joj raskopčava gumbe na leđima. —Prestani s tim glupostima — ciknula je i potrčala uz stube,pokušavajući mu pobjeći.

Uzalud, jer u tren oka ju je dostigao. — Preostala ti je još samominuta - prijeteći je tiho izgovorio.

Krajnje ti je vrijeme da se uozbiljiš — odvratila je. — Ne mo-žemo doći do apartmana za minutu. Ne misliš me valjda doistaovdje... zaboga, Simone prestani s tim — uzviknula je, osjetivšikako joj je raskopčao još jedan gumb. — Priberi se! Ne možemo

ovdje...O, da, itekako možemo — tiho je odvratio.

Vidjevši kako su mu oči nakratko pohotno bljesnule, Annabe-lle je hitro podigla rub haljine i pojurila uz stube. — Lud si. Pustime na miru — kroz smijeh je izgovorila, osjetivši njegove ruke nastruku. — Simone! Ako nas netko ovdje zatekne, nikada ti toneću i oprostiti — u dahu je izgovorila i odlučno ga odgurnulaod sebe pa ponovo pojurila uz stube.

Nažalost, u raskošno nabranoj haljini ispod koje je nosila jed-nako raskošno nabranu podsuknju, nije se mogla kretati onolikobrzo koliko bi željela, pa Simon nije morao osobito žuriti da jusustigne. Kako god bilo, do trenutka kad se popela na prvi kat,ostala je bez daha, pa se morala nakratko rukom osloniti o zid, uprotivnom bi se onesvijestila. Jasno, Simon je tu priliku iskoristiotako što je nastavio raskopčavati njezinu haljinu. Doista je lud,pomislila je, a ona je još luđa, jer hihotanje i migoljenje unjegovu naručju očito nije bio najmudriji način obrane odnjegovih upornih nasrtaja. Ipak, kada je promrmljao kako joj jeostalo još samo pola minute, istrgnula se iz njegova naručja i štoje brže mogla, pojurila hodnikom.

— Nećeš stići — iza sebe je začula njegov tihi glas, što jebila istina, jer do njihova apartmana trebalo je proći još jedanbeskrajno dugi hodnik. Osjetivši njegove ruke na struku, hitroga je odgurnula od sebe, pa pojurila prema izbi u kojoj susobarice držale posteljinu.

— Odličan izbor — promrmljao je Simon i hitro ju uguravšiunutra, počeo ju svlačiti takvom brzinom da je Annabellezaključila kako mora da se pretvorio u hobotnicu, jer drugogobjašnjenja za istodobno svlačenje nekoliko komada njezineodjeće, jednostavno nije bilo.

— Što ako nas netko zatekne ovdje? — upitala je, jedvavjerujući da je u nekoliko sekundi ostala gotovo naga.

— Ne brini, nitko se neće previše iznenaditi. Vjeruj mi,sobarice su se nagledale stvari daleko gorih od tih — odvratio jei hitro ju privukavši k sebi, razdvojio njezina bedra i počeo jumilovali. Osjetivši kako je vlažna, kratko se nasmijao. Jer,protestirala ona ili ne, njezino tijelo o tome je imalo vlastitomišljenje. I, u skladu s njim, svaka daljnja rasprava o vođenjuljubavi na neprikladnom mjestu postala je posve izlišnom.

Hitro se raskopčavši, prislonio ju je uza zid kraj police splahtama, pa visoko podigao njezina bedra i spojivši usnice snjezinima u dug požudan poljubac, žestoko se zabio u nju.Začuvši kako je ushićeno zaječala, nastavio se silovito zabijati,ne ostavljajući joj ni trenutka predaha.

Bilo je to najluđe i najmaštovitije erotsko iskustvo koje joj jeikad dotad priredio. Sve što je imala na sebi, bio je tijesankorzet, no zahvaljujući tomu, Annbabelle je još više uživala.Pritisnuta uza zid i s nogama u zraku, osjećala se posvebespomoćnom i po robljenom, no upravo to ju je još višeuspalilo. Kao pomahnitala pritisnula je njegovu glavu na svojevelike oble grudi, pa raskalašeno izvila leđa, žudeći ga osjetiti jošdublje u sebi. Udovoljavajući njezinom nijemom zahtjevu,ubrzao je ritam, a kada je naglo zabacila glavu i počela prigušenostenjati, još jače je nasrnuo i napokon se prepustio vlastitomvrhuncu.Nekoliko trenutaka ostali su posve nepomični, duboko udišu-

ći zrak zasićen mirisom svježe izglačanih plahti. - Prokletstvo -malo zatim promrmljao je Simon.

Što? — šapatom je upitala Annabelle, podigavši glavu s nje-gova ramena.

- Taj miris... siguran sam da će mi se do kraja života usjeći

u pamćenje.I, što s tim? — zbunjeno je upitala.Kad god ga budem osjetio, uspalit ću se.Očito ćeš se morati naučiti nositi s tim problemom — podbolaga je.I ti, draga — s osmijehom je odvratio, pa spojio svoje usnice s

njezinima u dug, vlažan poljubac.

DVADESET TREĆE POGLAVLJE

U subotu, po povratku s bračnog putovanja, Annabelle i Simon bilisu primorani suočiti se s činjenicom da su članovi njezine obiteljisada u srodstvu s članovima njegove obitelji, i da će se te dvijeobitelji u perspektivi morati potruditi održavati kakve takveobiteljske odnose, neovisno o tomu što je takvo što, s obzirom nameđusobne različitosti, bilo nezamislivo. U skladu s tim, Berta,Simonova majka, inzistiralaje da Annabelle i njezini sutradan dođuna ručak, kazavši kako bi bio red da se svi skupa napokon malobolje upoznaju.

I tako su Annabelle i Simon bili primorani pomiriti se sa sud-binom i u nedjelju prijepodne uputiti se k njezinima, kako bi sviskupa poslije mogli poći k njegovima. Na Annabellinozadovoljstvo, ispostavilo se kako je jedino njezin dragi mali brat,istinski oduševljen njezinom udajom za Simona. Koji, zapravo, višenije bio mal, jer zadnjih mjeseci prilično je narastao, u što se Anna-belle osvjedočila kad ju je čvrsto zagrlio u predvorju kuće njihovemajke. Visok, vitak, blistavih plavih očiju i kože preplanule odboravka na zraku i suncu, izgledao je nadasve zdravo i veselo. —Jedva sam mogao vjerovati kad sam u majčinom pismu pročitao dase udaješ za Simona Hunta — rekao je, obasjavši ju širokimosmijehom. — Nakon svega što si na njegov račun izgovorilizadnje dvije godine, to je uistinu...

—Jeremy — hitro ga je prekinula Annabelle — savjetujem ti dato zadržiš za sebe. U protivnom bismo ti i ja mogli imati jedandug, neugodan razgovor.

Glasno se nasmijavši, Jeremy je svrnuo pogled na Simona. —Gospodine Hunt, primite moje iskrene čestitke - rekao je, i uljudnomu se naklonio. — Zapravo, nakon prvog iznenađenja shvatio samkako se takvo što moglo i očekivati. Annabelle je stalno govorilasamo o vama. Doduše, nije vas opisala u osobito lijepom svjetlu, noi zadnjoj budali postalo bi jasno da se iza toga moraju skrivati nekidrugi osjećaji.

— Doista se ne sjećam da sam ju ikada ičim povrijedio —rekao je Hunt, glumeći zaprepaštenje, no Annabelle je vidjela damu na usnama titra osmijeh.

— Ipak, iznijela je puno zamjerki na vaš račun. Navodno ste...— započeo je pa naglo zašutio nakon što ga je Annabelle laktommunula u rebra.—U redu—rekao je, podigavši ruke u zrak. —Neću reći ni riječ — dodao je, i za svaki slučaj odmaknuo se od njena pristojnu udaljenost. — Samo sam želio sa svojim šogoromizmijeniti nekoliko i rečenica. Nije li to ono što svi pristojni ljudirade kada se susretnu?

— Pristojni ljudi, kada se susretnu, razgovaraju o vremenu ilisugovornika upitaju kako je — ledenim tonom izvijestila ga jeAnnabelle. — Iznošenje stvari koje je netko nekome rekao upovjerenju, zacijelo ne pripada kratkom uljudnom razgovoru.

Osmjehnuvši se, Simon ju je privukao k sebi, i obgrlivši ju okostruka, spustio usnice tik do njezina uha. — Ne brini, mogu zami-sliti što si sve bratu govorila o meni. Najzad, podosta toga i sama simi sasula ravno u lice — prošaputao je.

Osjetivši prizvuk smijeha u njegovu glasu, Annabelle se opustilai kratko ga pogledavši, uputila mu širok, topao osmijeh.

Jeremy, koji svoju sestru nikad dotad nije vidio toliko vedru iopuštenu u blizini nekog muškaraca, prilično se iznenadio. — Činise da ti brak godi, Annabelle — s osmijehomje rekao, no ako jeAnnabelle na to i mislila nešto odgovoriti, nije stigla, jer Philippa

se upravo spustila u predvorje i požurila im u susret.— Draga, ne mogu ti opisati kako se veselim što si se vratila.

Nemaš pojma kako si mi nedostajala — rekla je, čvrsto zagrlilakćer. —Dobar dan, gospodine Hunt. Drago mi je što vas vidim-dodala je, pa predložila da svi zajedno pođu u salon.

— Nadam se da ste uživali u Parizu — nastavila je, čini su sjeli— Itekako — rekao je Simon. — Osobito u šampanjcu.— Ah, naravno, svi kažu... — započela je, no vidjevši kako je

Annabelle naglo skočila i uputila se prema prozoru, začuđeno sezagledala u nju. — Draga, što ti je? Kamo si pošla?

— Otvoriti prozor - odvratila je Annabelle, neobičnopromukla glasa. — Strašno je vruće. U ovo doba godine prozor bitrebao biti stalno otvoren – rekla je, pokušavajući okrenutimasivnu mesinganu prozorsku kvaku, što joj, s obzirom načinjenicu da su joj ruke prilično drhtale, nije najbolje uspijevalo,pa joj je Jeremy pristupio u pomoć i u tili čas širom rastvorioprozorska krila.

Istog trenutka Annabelle se rukama oslonila na prozorskuklupičicu, iskreno se nadajući da će svjež povjetarac ubrzorashladiti njezine užarene obraze. No Jeremyju nije promaklonjezino rumenilo. — Čini se da je provod u Parizu bio priličnovatren promrmljao je — kad se pri samom spomenu bračnogputovanja moraš rashlađivati — dodao je, i mangupski joj seosmjehnuo.

—Jeremy! — zgranula se Annabelle, uputivši mu kratak prije-koran pogled. — Ne bi smio ni razmišljati o stvarima poput tih, akamoli o njima govoriti — šapatom je dodala, pa kratko pogledalamajku i Simona provjeravajući jesu li što čuli. Srećom, nastavili surazgovarati o Parizu, nimalo ne obraćajući pozornost na nju iJeremyja.

Jeremy se potiho nasmijao. — Čini se da si zaboravila kako

nemam četiri, nego četrnaest godina, Annabelle — rekao je. – Da-kle, kako to da si se odlučila udati za gospodina Hunta? — ispodglasa je upitao i pozorno se zagledao u nju. — Majka mi je rekla daste zatečeni kako se ljubite, i da njemu nakon toga nije preostalodrugo nego da te zaprosi, no znajući tebe, ne bih rekao da se toslućajno dogodilo. Mogao bih se kladiti da si sve pomno isplani-rala. Učinila si to zbog novca, zar ne? Ne moraš mi lagati, znam dasmo bili u očajnom stanju — rekao je, a vidjevši kako se naglouozbiljio, Annabellino srce stisnulo se od tuge.

Ne, Jeremy — odvratila je, pogledavši ga ravno u oči. — Ni-sam se udala za njega samo zbog novca — priznala je, iako joj tonije bilo lako priznati. No nikada nije lagala Jeremyju, pa neće nisad. - Za vrijeme našeg boravka u Stony Crossu, Simon je bio vrlopažljiv prema meni, osobito dok sam se oporavljala od zmijskogujeda. Nakon toga moje mišljenje o njemu prilično se promijenilo,I kako je vrijeme teklo, otkrili smo... ah, jednostavno smo shvatilikako se u mnogočemu slažemo.

— Psihički ili fizički? — s osmijehom je upitao Jeremy, avidjevši lako su joj oči kratko zabljesnule, još se šire osmjehnuo. —Dakle, i jedno i drugo — zaključio je. — To je uistinu krasno. —Znači, radi se o braku iz...

— Što vas dvoje tamo šapućete? — upitala je Philippa imahnula im da se vrate nazad.

— Upravo sam svojoj dragoj sestri govorio kako se iskreno na-dam da će biti milostiva prema gospodinu Huntu, i da se neće nanjemu previše iskaljivati — rekao je Jeremy, slegnuvši ramenima.

Začuvši to, Annabelle je zakolutala očima, no Simon je za razlikuod nje ostao mrtvački ozbiljan. — Hvala ti na razumijevanju,Jeremy — dostojanstveno je odvratio. — Doista, sa ženom poputtvoje sestre nije lako izaći na kraj, no kako nisam od onih koji se

lako predaju, vjerujem da ću u tome uspjeti. Nego... — nastavio je,svrnuvši pogled na Annabelle i njezinu majku — siguran sam dabiste vas dvije voljele malo nasamo popričati. Ukoliko nemateništa protiv, Jeremy i ja mogli bismo izaći na kratku vožnjuPhaetonom*

Jeremyja, naravno, nije ni trebao upitati što misli o tom prijed-logu. — Idem po jaknu i kapu — uzbuđeno je uzviknuo i požurioprema vratima.

— Ne treba ti kapa — rekao je Hunt, široko se osmjehnuvši,Ionako bi ostao bez nje za manje od minute — dodao je, pa ustaokratko se naklonivši damama, požurio za Jeremyjem.

— Pobrini se vratiti ga kući živog i zdravog. U protivnom sinadrapao — viknula je Annabelle trenutak prije nego što su se zanjim zatvorila vrata. Ipak, uspjela je čuti kako se Simon, umjestoodgovora, kratko nasmijao.

— Ta vrsta kočije nimalo mi se ne sviđa — zabrinuto je reklaPhilippa. — Prebrza je i prelagana. Imam osjećaj da se lako možeprevrnuti. Nadam se da tvoj suprug umije njome vješto uprravljatii da nije jedan od onih koji luduju po cestama uživajući u brzojvožnji.

— Ne brini - rekla je Annabelle i kratko ju potapšala po ruci.— Na putu od hotela dovde, prestigao nas je čak i fijakernakrcan putnicima i prtljagom.Narednih sat vremena majka i kći provele su u ugodnom raz-govoru uz čaj i kolačiće.Naravno, Philippi nije bilo ni na kraj pameti raspitivati se okćerinim intimnim odnosima s mužem. To je, po njezinumišljenju, pripadalo stvarima koje su se tiču isključivo muža ižene, za razliku od, primjerice, stanja Annbellina bankovnogračuna.Osim novca, zanimalo ju je i gdje su sve bili i s kim su se družili.Shvativši koliko je imućnih biznismena i njihovih supruga

njezina kći upoznala u Parizu, Philippa seodjednom ozlovoljila.

* Vrsta lake gradske kočije, nazvana po Phaetonu, sinu Heliosa, boga sunca, iz grčke mitologije (prim. prev.)

— Nažalost, u zadnje vrijeme i London je postao metom ljudi-ma poput tih — mrzovoljno je primijetila. — Osobito onima kojiimaju kćeri za udaju.

— Poput Bowmanovih — dodala je Annabelle.—Jest, upravo poput njih. Imaju novca kao blata i cilj im je

kćeri udati za plemiće. Jadne naše djevojke. I bez takvekonkurencije nije se lako udati za plemenitaša, a pri ovakvomstanju stvari, šanse za takvo što iz dana su u dan sve manje.Nadam se da će to uskoro prestati. Iskreno, ne vjerujem da takvasuluda situacija može dugo potrajati. Određen broj ljudi uspio setakoreći preko noći enormno obogatiti, no to je sve. Stvari će seuskoro vratiti na staro.

Slušajući majčino izlaganje, Annabelle se kiselo osmjehnula. Niiuz najbolju volju nije znala kako bi joj objasnila da se stvari, po-uzdano, više neće vratiti na staro. I sama je tek nedavno počelashvaćati kakvu će ulogu brodski i željeznički promet odigrati uprijevozu robe, a razvoj industrije i privrednih grana povezanih snjom, bilo je nemoguće zaustaviti. Ljudi poput Simona to su navrijeme shvatili, i u tome prepoznali svoju šansu. Za razliku odvećine plemića, koji su još uvijek kratili vrijeme razgovorima olovu, ribolovu i zabavama.

— Stekla sam dojam da se dobro slažeš s mužem - nastavila jePhilippa. - Jesam li u pravu?

— U pravu si — priznala je Annabelle. — Zapravo, slažemo se

i bolje nego što sam očekivala, unatoč činjenici da on nije poputmuškaraca iz našeg društvenog kruga. Posve je drukčiji... ali, upozitivnom smislu. Iznenadila sam se kad sam otkrila za što jesve nadaren. I prilično je naprednih pogleda.

— O, Bože — zgranula se Phillippa. — Govoriš li možda o nje-govim političkim stavovima? Želiš li reći da ne podržava kon-zervativce?

— Zapravo, da — odvratila je Annabelle i zamalo prasnula usmijeh kad je shvatila kako bi se njezin opis suprugovih osobinamogao i drukčije shvatiti. — Nije nimalo konzervativan. Sudećipo njegovim stavovima, rekla bih da je znatno bliži liberalima.— Nebesa, mislim da bi se morala potruditi postupno ga uv-

riti da promijeni mišljenje — savjetovala joj je majka.Ovoga puta, Annabelle je doista prasnula u smijeh. — Sumnjam

da bi to bilo moguće - odlučno je odvratila. — Ali... nakon što samčula neke od njegovih stavova... moram ti priznati da sam počeladrukčije gledati na stvari — s oklijevanjem je izgovorila. —Zapravo, rekla bih kako će u dogledno vrijeme ljudi poput Simonapostati znatno utjecajniji od većine plemića. Najzad, svijetomuvijek vladaju oni u čijim je rukama novac, a svi ti imućni poslovniljudi...

— Annabelle — blago, ali odlučno prekinula ju je majka - uredu je što podržavaš svog supruga. Ali, moraš shvatiti da ljudipoput njega nikada neće biti moćni i utjecajni poput plemstva.Barem ne u Engleskoj.

Annabelle je zaustila da joj odgovori, no nije stigla, jer Jeremy jepoput vjetra uletio u salon. — Jeremy? Što se dogodilo? —zabrinuto je upitala vidjevši kako je rumen i raščupan. — Gdje jeSimon?

— Začas će se vratiti. Otišao je napraviti još jedan krug okokvarta, da se konji malo rashlade — uzbuđeno je odvratio. —

— Muž ti je totalno lud, Annabelle — bez daha ju je izvijestio. —

Dvaput smo se skoro prevrnuli, a najmanje desetoro ljudi natjeralismo da panično pretrče cestu, u protivnom bi ih pregazili. Savsam izubijan od silnog truckanja i drmusanja. Kladim se da ćuimati modrice po cijelom tijelu. Malo je nedostajalo da se počnemglasno moliti. Bio sam siguran da ćemo poginuti. Siguran sam dana svijetu nema opakijih konja od Huntovih. A da si vidjela kakoih je gonio! I psovao! Kad bih bilo koju od tih psovki izrekao uškoli, sigurno bi me izbacili.,,

—Jeremy, žao mi je, ali... — glasom punim isprike započela jeAnnabelle, pokušavajući pronaći riječi kojima bi opravdala postu-pak svog supruga, no brat ju ionako nije slušao.

— Nikad u životu nisam doživio ništa toliko uzbudljivo — nast-avio je Jeremy. — Kažem ti, Annabelle, muž ti je totalno otkačen.Pitao sam ga hoće li me opet povesti na vožnju, i rekao je da hoće,čim ulovi vremena. Uh, nagutao sam se toliko prašine da jedvagovorim. Idem popiti malo vode — rekao je, pa istrčao iz salona,prepustivši sestri i majci da zaprepašteno zure za njim.

Nedugo potom, svi zajedno krenuli su k Huntovima. Vidjevšimajčin izraz lica, kad su se zaustavili pred dvokatnicom u čijem scprizemlju nalazila mesnica, Annabelle je duboko uzdahnula irezignirano zaključila da će se Philippa, htjela to ili ne, morati po-miriti sa sudbinom. Jer, ma koliko se trudila objasniti joj kako suHuntovi posve zadovoljni svojim načinom života i kako se nimalone srame što pripadaju radničkoj klasi, Philippa je to odbijala shva-titi, uporno ponavljajući kako nitko normalan ne bi odbio prilikuza bolji i kvalitetniji život. Iznervirana, Annabelle je najzad odu-stala od daljnjeg objašnjavanja, no te nedjelje, prije odlaska k Hun-tovima, svratila je u bratovu sobu da bi nakratko porazgovarala snjim i zamolila ga da se potrudi spriječiti majku u eventualnompokušaju guranja nosa u stvari koje je se ne tiču. — Znajući nju, ne

bih se čudila da ih upita zašto nisu prihvatili ponudu svog sina ipreselili u veću i ljepšu kuću — rekla je. — Molim te, Jeremy, čuješli da začinje temu poput te, smisli nešto i prekini ju.

— Pokušat ću — odvratio je Jeremy pa bespomoćno slegnuoramenima. — No, i sama znaš kakva je. Misli da smo neusporedivobolji od njih, i tako će se najvjerojatnije postaviti.

— Toga se i bojim — rekla je Annabelle, naglo se namrštivši.— Od pomisli da će provesti popodne družeći se s ljudima iz rad-ničke klase, mrači joj se pred očima. Ne može zamisliti kako bi odnjih možda mogla nešto i naučiti. Ili se jednostavno opustiti izabaviti... o ne, takvo što zacijelo bi bilo neoprostivo. Doista jeneopisivo umišljena.

— Ne budi tako okrutna prema njoj, Annabelle — sosmijehom mi je odvratio Jeremy. — Donedavno si na ljude poputHunta, i njegovih, i sama gledala svisoka — podsjetio ju je.

—Jasno da nisam! Smatrala sam da između nas i njih postojeizvjesne razlike, ali... — započela je, pa naglo zatvorila usta. Upravu si — trenutak je potom priznala. — Tek sad vidim kako sambila glupa i ograničena. Nije sramota raditi. Zapravo, kako sadgledam na stvari, sramota je ne raditi i provoditi život u dokolici ibesposličarenju.

— Prilično si se promijenila — ustanovio je Jeremy, široko seosmjehnuvši.

— Nadam se, na bolje — s osmijehom je odvratila, pa svrnu lapogled prema vratima. — Hoćemo li sići? Vrijeme je da krenemoHuntovima, bila naša majka spremna na to ili ne.

Ipak, kada su se uskim stubištem počeli uspinjati prema stanuna prvom katu u kojem su živjeli Simonovi roditelji, Annabelle jeopazila da je njezin suprug napet jednako kao i njezina majka.Oboje su, očito, mučile iste dvojbe o srazu njihovih obitelji zbogprevelikog jaza koji je postojao između njih. Iako ni sama nije

imala pojma što u tom smislu može očekivati, Annabelle je čvrstoodlučila kako neće dopustiti da ju išta iznenadi. Iz tog razloga nijeni trepnula kad su, po ulasku u malo predvorje začuli neopisivudernjavu. Dječja vriska miješala se s povišenim ženskim i muškimglasovima, a mogli su se čuti i zvukovi poput prevrtanjanamještaja.

— Bože moj... zvuči kao... kao... — zapanjeno je promrmljalaPhillipa.

— Da, znam — rezignirano je rekao Simon. — Zvuči kao da jeunutra ratno stanje. U obitelji velikoj poput moje, katkad nije jed-nostavno održavati red i mir — objasnio je, nemoćno slegnuvši ra-menima.

Ušavši u prostrani dnevni boravak, ugledali su četvero djecekako se naganja po sobi, rušeći sve pred sobom. Bila je tu i Saly,njihova majka, njezin muž, te Simonovi roditelji, braća i Meredi-th, njegova najmlađa sestra. Vidjevši kako u svoj toj buci i kome-šanju Meredith mirno sjedi kraj prozora čitajući knjigu, Annabe-lle se prisjetila da ju je Simon opisao kao tihu i povučenu, posverazličitu od hahara iz njihove obitelji. No upravo zato bila mu jedraža od svih.

Ugledavši Simona, dječurlija mu je odmah pojurila u susret, anakon što ih je, jednog po jednog, visoko podigao i bacio u zrak, naAnnabellino čuđenje u tren oka uspio je riješiti sukob izmeđudvojice dječaka koji su svađali oko toga tko je kome prvi rekao daje magarac, utješiti djevojčicu čijoj su krpenoj lutki braća potrgalanogu, te obrisati šmrklje s nosa njezine mlađe sestre. Kada su imSimonovi roditelji poželjeli dobrodošlicu i ponudili im da sjednu,Annabelle se iskreno ponadala da će se buka i komešanje smiriti,no to se nije dogodilo. Djeca su se nastavila ponašati kao i prijenjihova dolaska, a situacija se još i pogoršala kada je peto dijete,dječak kojemu je moglo biti oko dvije godine, počeo nemilosrdno

navlačiti mačku koja je dotad mirno spavala kraj kamina.Ozlojeđena životinja frktanjem i mijaukanjem pobunila se protivtakvog postupka i bez odlaganja ogrebla ga po ruci. Naravno, istogtrenutka prostorijom je odjeknulo zaglušno tuljenje. Kratkopogledavši majku, Annabelle je vidjela da joj je lice ukočeno ugrimasu koja se mogla nazvati pokušajem osmjehivanja. Ako većništa drugo, barem se trudila prikriti zgražanje. Za razliku od nje,Jeremy je, sa širokim osmijehom na licu, očito uživao u cijeloj tojludnici. Simon se, pak, također osmjehivao, no prilično usiljeno,poput čovjeka koji osmijehom prikriva nelagodu.

Thomas, Simonov otac, zahvaljujući zadivljujućim tjelesnimproporcijama, djelovao je pomalo zastrašujuće. Ipak, kada bi se svremena na vrijeme osmjehnuo, oštre crte njegova lica postale biznatno mekše i blaže. Promatrajući ga, Annabelle je zaključila da jeSimon, zapravo, po mnogočemu nalik ocu, no znatno markantniji.A nakon što su sjeli za veliki stol u blagovaonici, otkrila je da jeThomas i prilično ugodan sugovornik. Iz tog razloga nije joj bilonimalo žao što je za ručkom sjedila uz njega, za razliku od njezinemajke, koja je sjedila uz Berthu, s izrazom lica po kojemu jenedvojbeno moglo zaključiti kako jedva čeka završetak togmučnog obiteljskog okupljanja. Što se toga tiče, ni Bertha nijeizgledala puno bolje. Doduše, nije se moglo reći da između njihdvije postoji otvorena antipatija. Usiljen razgovor koji su vodilezapravo je bio rezultat činjenice da njih dvije nemaju ništazajedničko.Načini njihova života i njihovi pogledi na svijet bili suposve različiti.

Kao što se moglo i očekivati, ručak nije uključivao ni predjelo,ni nekoliko vrsta jela. Sve što je stiglo na stol bio je poslužavnik sjunećim odrescima i velika zdjela puna kuhanog povrća. Prisje-tivši se pariških delicija, Annabelle je čeznutljivo uzdahnula, pauzela nož i viljušku i hrabro se upustila u bitku s debelim odre-

skom na svom tanjuru.Malo zatim, iako sramežljivo, i Meredith se uključila u razgovor.

— Annabelle, moraš nam ispričati sve o Parizu. Majka i ja uskoroćemo poći tamo, pa bih voljela znati što bi morale neizostavnovidjeti. Nikad dosad nisam bila u inozemstvu, a svi govore da jePariz prekrasan.

— O, uistinu je čaroban — složila se Annabelle. — Kadputujete ?

— Za tjedan dana. Zapravo, bit će to kružno putovanje u traj-anju od najmanje mjesec dana. Poći ćemo i u Rim...

Razgovor o putovanju nastavio se do trenutka kad je služavkaušla da bi raščistila stol, nakon čega su svi složno ustali i vratili seu dnevni boravak, gdje su nastavili druženje uz čaj i kolačiće.Odnosno, svi izuzev Simona i njegove majke, koji su ostali ublagovaonici, očito u želji da nakratko nasamo popričaju. Čekajućinjegov povratak, Annabelle se upustila u razgovor sa Saly, nazadovoljstvo odraslih, četvero malih hahara oduševljeno jeprihvatilo Jeremyjev prijedlog da sjednu na pod kraj kamina i odi-graju partiju mikada, što je značilo da će barem neko vrijeme bitina miru. I bili bi, da se dvogodišnji dječak nije pomokrio u gaće.

Vidjevši lokvicu na mjestu gdje je mališan sjedio na podu, Jere-my je zakolutao očima, pa izvijestio domaćine o stanju stvari. —Mali se popišao na pod — uzviknuo je, očito zaključivši da u obi-telji poput ove nema potrebe za uvijenim načinom izražavanja.

I, bio je u pravu, jer Saly se pokazala jednako izravnom. —Dovraga, to dijete nikako da se nauči pišati u kahlicu —mrzovoljno je komentirala. — Neka netko od vas skokne dokuhinje i pozove sluškinju da počisti nered — hladnokrvno jedodala, slegnuvši ramenima.

Istog trenutka djeca su se počela prepirati tko bi trebao otići posluškinju, pa je Annabelle odlučila skratiti stvar i sama poći po nju.

Ionako je sjedila najbliže vratima, a usto, uz svu tu dernjavu,ionako je bilo nemoguće nastaviti razgovor.

Kazavši sluškinji što se dogodilo, hodnikom se uputila nazad,no, kad je kroz poluotvorena vrata blagovaonice začula uznemirenBerthin glas, naglo je zastala i oslušnula. Znala je da ne bi trebalaprisluškivati, no znatiželja da čuje o čemu Simon razgovara smajkom i zašto je Bertha toliko ogorčena, očito je bila jača odnjezina osjećaja za pristojnost.

— U redu, Simone, neka je i tako kako kažeš. Drago mi je štose lijepo slažete, no to nije odgovor na ono što sam te pitala —govorila je Bertha, ne trudeći se prikriti zlovolju. — Dakle, pitat ćute još jednom: je li se Annabelle za tebe udala iz ljubavi?

— Na to pitanje već sam ti odgovorio, majko — staloženo jeodvratio Simon. — Ljubav nije presudna za brak. Ljudi se žene izstotinu razloga koji...

— Drugim riječima, ne voli te — zaključila je Bertha. — Tosam i mislila. Ženama poput nje brak se svodi na trgovinu ni kadase ne udaju...

— Savjetujem ti da biraš riječi, majko — upozorio ju jeSimon. Sjeti se da govoriš o mojoj ženi.

— Ona je samo ures koji možeš pokazivati na večerama izabavama ljudi iz visokog društva — ustrajala je Bertha. — Recimi, bili se udala za tebe i da si ostao raditi u očevoj mesnici?Naravnu da ne bi. Udala se za tebe samo zato što si bogat. Ako tonije trgovina, onda ja očito ne znam što jest. I hoće li žena poputnje ostati uz tebe i u trenucima kada ti iz bilo kojeg razloga budepotrebna njezina pomoć i potpora? Život prepun uspona i padova.Ah, da si me barem slušao! Trebao si oženiti Molly Havelock. IliPeg Larcher. To su djevojke za brak a ne... Što se Annabelle tiče,čula je i više nego dovoljno. Više od toga ni uz najbolju volju ne bimogla podnijeti. Eto što se događa kad netko gura nos tamo gdje

ne treba. Da nije prisluškivala, sad se ne bi osjećala tako jadno iponiženo. Ljudi su posve u pravu kad kažu kako ne valja sve znati.U svakom slučaju, bilo bi joj znatno draže da nije saznala štoBertha misli o njoj. O da, točno je da istina boli. Ipak, nije moglazamjeriti Simonovoj majci zbog kritika koje je uputila na njezinračun. Iako o tome nije prije razmišljala, odjednomje shvatila da,realno gledajući, ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi bilo komeiz Simonove obitelj trebala biti draga ili simpatična. Tragikomično,ali istinito, nikada joj nije palo na pamet upitati se je li onadovoljno dobra za Simona. Sve o čemu je razmišljala bile suprednosti koje će ona dobiti njihovim brakom, a što je s njim?

Vrativši se u boravak, nije mogla prestati razmišljati o tome. Vi-še od svega, mučilo ju je pitanje bi li Simonu rekla što je čula. Naj-zad je zaključila kako će biti pametnije to prešutjeti. Jer, Simon biju zacijelo pokušao uvjeriti kako njegova majka nije mislila to štoje rekla, nadajući se da će ju time utješiti. U najmanju ruku, rekaobi da mu je žao što njegova majka tako misli o njoj. No istina jebila da Annabelle nije trebala ni njegovu utjehu, ni ispriku. Kakvebi koristi od toga imala? Sve što je mogla bilo je potruditi senjegovoj majci dokazati da je dovoljno dobra za Simona... a moždai samoj sebi.Uvečer, po povratku u hotel, Simon joj je prišao dok se češljalasjedeći za toaletnim stolićem i nježno joj položio ruke na ramena.- Hvala ti — s osmijehom je izgovorio.— Na čemu? - začuđeno je upitala, potraživši njegov pogled uzrcalu.— Na tome što si se lijepo ponijela prema mojima. Ni u jednomtrenutku nisi ih gledala svisoka — rekao je, pa spustio malen po-ljubac na vrh njezine glave. — Dapače, bila si vrlo ljubazna i prija-teljski raspoložena.— Uistinu sam uživala u njihovom društvu — s osmijehom je

odvratila, iako je to bila laž. No željela mu je ugoditi, i bila je si-gurna da joj se to onda ne može uzeti za zlo.— Ne pretjeraj. Jasno mi je da netko poput tebe ne može uživatiu društvu ljudi poput njih. Svjetonazori su vam previše različiti.— Istina, nisam se baš ugodno osjećala kad je tvoj otac počeopričati o načinu obrade sirovog goveđeg želuca za tripice... ili kadje tvoja sestra spomenula što je njezin najmlađi sin napravio ukadi za vrijeme kupanja... ali, gledajući u cjelini, tvoji su doistavrlo...— Bučni? — upitao je Simon, prasnuvši u smijeh.— Htjela sam reći da su simpatični.— Moram priznati da se prilično dobro snalaziš u ulozi žene jed-nog običnog pučanina.Ustavši, položila je dlanove na njegovo široko poprsje i duboko sezagledala u njegove oči. — S obzirom na izvjesne olakšice, nije mipreteško — našalila se. — U međuvremenu sam došla dozaključka kako sam spremna na štošta zažmiriti u zamjenu zatvoj... krasan... veliki...

— Bankovni račun?Široko se osmjehnula pa spustila ruku ispod pojasa njegovih

hlača. — Nisam mislila na bankovni račun — prošaputala je,trenutak prije nego što su im se usnice spojile u dugi strastvenipoljubac.

Ujutro, Annabelleje jedva čekala da završi s doručkom, kako bimogla poći k Lillian i Daisy. Stjecajem sretnih okolnosti,apartmanu kojem su boravili Bowmanovi bio je na istom katu, što je bilonadasve pogodno za njihove učestale uzajamne posjete. Sve tri bilesu toliko vesele što se ponovo vide, da je gospođa Bowman,iznervirana njihovim smijehom i vrištanjem, zamolila služavku daim kaže neka se istog trena izvole utišati, jer ju je od njihove

galame zaboljela glava.— Što je s Evie? — upitala je Annabelle, čim su sjele u salon,

podalje od majčine spavaće sobe. — Viđate li ju?— Nažalost, ne — s uzdahom je odvratila Daisy. — Njezin se

otac razbolio, a tetka joj nije dopustila da ga pođe vidjeti, pa seEvie jednog dana bez njezina znanja pokušala iskrasti iz kuće. Nonetko ju je pritom ulovio, i nakon toga zabranili su joj sve izlaske.Cijela obitelj njezine pokojne majke sada budnim okom prati svakinjezin pokret. Možeš li to vjerovati?

— Nebesa, dokle će to trajati? — zapanjeno je upitalaAnnabelle.

— Vjerojatno do vječnosti — rezignirano je odvratila Daisy.— Ti ljudi uistinu nisu normalni — rekla je Annabelle. — Kad

bi ju barem nekako mogli spasiti od tih luđaka.— Možda bismo i mogli — odvratila je Daisy, naglo se

zagrijavši za tu zamisao. — Zašto ne? Sigurna sam da možemoorganizirati otmicu. Sve što trebamo jest pronaći dovoljno visokeljestve i prisloniti ih na zid ispod njezina prozora....

— Tetka Florence nahuškala bi pse na svakoga tko bi se ponoći šunjao po vrtu — rekla je Lillian, naglo se namrštivši. - A akonas i ne bi vidjela, svejedno bismo nadrapale. Ta dva prokleta psapo noći su uvijek vani, a koliko mi je poznato, prilično su veliki iopasni.

— Mogli bismo ih uspavati komadom mesa s praškom za spa-vanje. A onda...

— Doista nisam raspoložena slušati tvoje ćaknute planove oEvienoj otmici - prekinula ju je Lillian. - Želim čuti kako se Anna-belle provela na svom medenom mjesecu. No prije svega me zani-ma kako je bilo prve bračne noći. Dakle? — znatiželjno je upitala,svrnuvši pogled na Annabelle. — Je li jako boljelo?

— Hajde, Annabelle — nestrpljivo je rekla Daisy, opazivši

kako oklijeva. — Nismo li obećale da ćemo jedna drugoj povjeritisve o tim stvarima? — podsjetila ju je.

Vidjevši kako obje zure u nju širom rastvorenih očiju, Annabellese široko osmjehnula. Za njih, ona je sada bila profesionalac unečemu o čemu one nisu imale blagog pojma. — Ah, morampriznati da je u određenom trenutku doista bilo prilično neugod-no. — rekla je, tonom kao da se ispričava što im mora prinijeti lošuvijest. — Ali, Simon je bio jako pažljiv i... nježan. Zapravo... iako ganemam s kime usporediti, sigurna sam da ne postoji bolji ljubavnikod njega.

— Na što se to točno odnosi? — upitala je Lillian.Annabelle je osjetila kako crveni. Iskreno rečeno, nije imala

pojma kako bi svojim prijateljicama objasnila nešto što je jedno-stavno bilo neobjašnjivo. Mogla bi pronaći riječi kojima bi opisalaizvjesne pokrete ili radnje, ali takav opis bio bi nepotpun.- Intimni odnos između žene i muškarca prelazi granice mašte— započela je. — Iskreno rečeno, nisam ni sanjala da možebiti toliko čaroban. U početku, bilo je trenutaka kada sam mislilada ću umrijeti od srama... no ubrzo sam zaboravila na sve ijednostavno se prepustila. To je poput... bujice koja te u trenutkupreplavi i nemožeš joj se oduprijeti.

Lillian i Daisy izmijenile su kratak sumnjičavi pogled. To što jeAnnabelle pričala djelovalo je previše nerealno, a nijednu nidrugu nije zanimala romantična strana priče. Sve što su željeleznati bilo je kako se stvar odvija u praksi.

— Koliko dugo traje odnos? — smiono je upitala Daisy,odlučivši stvar spustiti na zemlju.

Annabelle je još jače porumenjela. - Katkad samo nekolo tre-nuta... a katkad i nekoliko sati — prošaputala je.

— Nekoliko sati? — u isti glas izgovorile su njezine prijateljice izapanjeno se zagledale u nju.

— O, Bože, to je uistinu grozno. U svakom slučaju, znatnogore nego što sam mislila — komentirala je Lillian, čim se uspjelaoporaviti od šoka.

Vidjevši izraze njihovih lica, Annabelle se morala nasmijati.Vjerujte mi, nije nimalo grozno - rekla je, tonom osobe koja znao čemu govori. — Zapravo je lijepo. Zbilja lijepo - ponovila jenadajući se da će joj povjerovati.

Uzalud, jer Lillian je zdvojno odmahnula glavom. — Morat ćusmisliti kako natjerati muža da skrati stvar — odlučno je odviatila. — Nemam namjeru provoditi sate u krevetu baveći se time.Zacijelo postoji stotinu drugih načina da se konstruktivnije pri-krati vrijeme.

— Kad si već spomenula tog zasad nepoznatog sretnika kojibi jednog dana trebao postati tvojim mužem... možda bismo setrebale pozabaviti planovima za narednu sezonu. Doduše, siječanjje još daleko, ali sigurno ćeš se složiti da je bolje pripremiti se navrijeme — s osmijehom je rekla Annabelle, odlučivši promijenititemu

— Daisy i ja još uvijek nemamo nikoga tko bi nas uveo u viso-ko društvo i predstavio pravim ljudima — s uzdahom je odvratilaLillian. — I još uvijek se ne znamo ponašati poput dama iz togdruštvenog kruga. Nažalost, Annabelle, budući da se nisi udala zaplemića, ne vidim kako bi nas mogla spojiti s ikim tko ima ple-mićku titulu. Nemoj to shvatiti kao uvredu, no svi znamo da tvojmuž na društvenoj ljestvici nije osoba od naročitog značaja.

— Sve je u redu, draga. Nisam se uvrijedila — blago jeodvratila Annabelle. — Ipak, Simon je prilično dobar snekolicinom plemića. Osobito s lordom Westcliffom.

— O, ne — odlučno je odvratila Lillian. — Ni slučajno. Neželim i imati nikakva posla s Westcliffom.

— Zašto ne?

Lillian ju je pogledala kao da se pita kako ju uopće može pitatitakvo što. — U životu nisam susrela nikog toliko bahatog i umi-šljenog — rekla je, ne trudeći se prikriti gnušanje. — Je li to dovo-ljan razlog?

— Ipak, ne možeš zanemariti njegov društveni položaj —pomirljivo je odvratila Annabelle. — Ni činjenicu da je Simonovnajbolji prijatelj. Ni meni nije osobito simpatičan, ali mora sepriznati da je vrlo utjecajan. Najzad, pripadnik je jedne odnajstarijih engleskih plemićkih obitelji. Krv mu ne može biti plavljanego što jest.

— I toga je, nesumnjivo, itekako svjestan — zlovoljno jezaključila Lillian. — Unatoč svim njegovim populističkimnazorima, očito je da uživa u ulozi plemića okruženog gomilomljudi kojima može naređivati. Svatko to može vidjeti.

— Doista je čudno što se dosad već nije oženio — zamišljenoje komentirala Daisy. — Jer, neovisno o manama, ipak je velika lo-vina. Bit će da nije od onih koje bi bilo lako upecati.

— Iskreno rečeno, unaprijed žalim jadnicu koja će ga sedočepati — odvratila je Lillian. — Srećom, ja nisam ta —samouvjereno je dodala, na što su Annabelle i Daisy prasnule usmijeh.

*Iako je London tijekom ljetnih mjeseci patio od odsustva »dobrogdruštva«, daleko od toga da je društveni život u njemu potpunozamro. S obzirom da se u Parlamentu s vremena na vrijeme ipakmorala održati pokoja sjednica, gospoda s titulom bila suprimorani povremeno se pozabaviti stvarima važnijim od lova najarebice. Drugim riječima, vratiti se u grad, zajedno sa svojimuvaženim suprugama, kojima je predah od ladanja i više negodobrodošao, kako bi obišle trgovine i obnovile garderobu, teposjetile prijateljice i izmijenile s njima najsvježije tračeve. Uvečer

bi se u pravilu ponovo sastale sa svojim uvaženim supruzima, kojisu nakon napornih sjednica u Parlamentu popodne proveli usvojim klubovim i kako bi, najzad, zajedno produžili na neki bal,zabavu ili većeru. Takav dnevni raspored bio je posve uobičajenmeđu pripadnicima visokog društva, te uglednim ljudima koji suza životni poziv odabrali zanimanje poput svećenika, časnika ililiječnika.Što, uzgred rečeno, nije bilo ono čime se Simon bavio, a ono čimejest, nije se ni približno moglo nazvati uglednom profesijom. Uskladu s tim, Annabelle je bila primorana suočiti se s činjenicomda je njezin suprug, unatoč poslovnim uspjesima i pozamašnombankovnom računu, u očima aristokracije nitko i ništa. A to je ukonačnici značilo da gospodin i gospođa Hunt, u većini slučajevaneće dobiti pozivnicu za neko od društvenih okupljanja u kruguotmjenih ljudi s kojima bi se Annabelle rado družila. Bilo jenepisano pravilo koje bi se kršilo jedino ako bi određeni plemić izodređenih razloga, koji su ponajviše bili usko vezani s novcemdošao do zaključka da ga je nužno prekršiti. Ili ako bi plemić kaolord Westcliff osobno, odnosno netko iz kruga njegovih osobnihprijatelja. Iz tog razloga, otkad se udala za gospodina Hunta,Annabelle je na prste jedne ruke mogla nabrojati pozive za posjetmladim damama koje je nekad smatrala svojim prijateljicama. Čaki kad bi ih posjetila, držale su se hladno i na odstojanju, jasno jojdajući do znanja kako nisu oduševljene pomišlju o nastavku nji-hova druženja. Ipak, najveće razočaranje i poniženje doživjela jeprilikom posjeta prijateljici koja se udala za vikonta poznatog porasipničkom načinu života i golemim kockarskim dugovima. Iakoje dotična mlada dama živjela u jezivo loše održavanoj kući, i nijesi mogla dopustiti zadržati više od dvije služavke, smatrala seneusporedivo boljom od Annabelle, i to samo zato što je njezinsuprug ipak plemić, a Simon Hunt nekakav trgovac ili takvo što

jednako nevrijedno spomena.Raspaljena do granice na kojoj se opasnost da joj para počne ku-

ljati iz ušiju činila nadasve realnom, Annabelle se po izlasku iz ku-će te guske požurila rashladiti jednim lijepim dugim razgovorom sDaisy i Lillian. — Trebale ste to vidjeti! —jadikovala je, koračajućiamo-tamo ispred sofe na kojoj su djevojke sjedile, uporno ju pra-teći pogledom. — Kuća joj je prljava poput svinjca, a pokućstvo ujezivom stanju. Naslonjač u kojem je sjedila toliko je izlizan da seuzorak više i ne razaznaje, a sag na stotinu mjesta uprljan vinom.I unatoč tomu, usudila se izjaviti kako je šteta što sam toliko niskopala da sam se morala udati za nekog iz niže klase. Možete li tozamisliti? — srdito je upitala, bespomoćno digavši ruke u zrak.- Dakle, ja sam ta, koja je udajom za Simona spala na niske grane,za razliku od nje, koja se udajom za vikonta uzdigla na granu to-liko visoku da ju netko poput mene ne može nikada doseći, unatočtome što svi znaju da joj je muž notorna pijandura, propalica ikockar. Vjerujte mi, jedva sam se suzdržala da joj ne kažem kakonjezin muž nije zavrijedio Simonu očistiti cipele.

— Šteta — komentirala je Lillian. — Trebala si joj to reći. Natvojem mjestu, ja bih to svakako učinila. Nikad ne bih prešutjelatakvu uvredu. Uostalom, zašto bi itko imao potrebe galantno pri-jeći preko toga?

— Zato jer to u konačnici ne bi imalo nikakva smisla — s uz-dahom je odvratila Annabelle. — Simon je dosad spasio najmanjepola tuceta plemića od utapljanja u dugovima, a u tim krugovimasvejedno je na manjoj cijeni od nekog starkelje koji nikada nije niprstom mrdnuo da bi ikome pomogao, no slučajno je lord.

—Jesi li možda ipak požalila što se nisi udala za nekog lorda.-upitala je Lillian, pozorno se zagledavši u nju.

— Ah, ne — hitro je odvratila Annabelle. — Nisam, ali... unekim trenucima uhvatim se u razmišljanju kako bi bilo krasno da

je Simon plemić — oborena je pogleda priznala, srameći se vlasiti-tih riječi.

— Kad bi se mogla vratiti u prošlost, bi li promijenilamišljenje i udala se za lorda Kendalla? — ustrajala je Lillian, neskidajući pogled s nje.

— Zaboga, jasno da ne bih — u dahu je odvratila Annabelle, iutonula u najbliži naslonjač. — Nije mi žao što sam se udala za Si-mona. Ali jest što ne mogu poći na bal kod Wymarksovih. Ili nazabavu kod Gilbreathovih. Umjesto pozivnica u čijem zaglavljupišu imena poput tih, gospodin Hunt i ja dobivamo pozivnice odposve drukčije vrste ljudi — obeshrabreno je dodala.

— Na koga bi se to, točno, odnosilo? — upitala je Daisy.Budući da je Annabelle oklijevala s odgovorom, Lillian je od-

lučila razjasniti stvar. — Rekla bih da Annabelle misli na ljude kojiimaju sramotno previše novca i sramotno premalo kulture sosmijehom je objasnila. — Ukratko, na nekog poput nas.

— Ah, ne, nisi u pravu — hitro je izgovorila Annabelle,porumenjevši do korijena kose.

— O, da, itekako jesam — blago je odvratila Lillian. —Problem je u tome što si se udala za muškarca iz našeg svijeta,draga. A u taj svijet, netko poput tebe ne može se uklopiti, jednakokao sto se ni netko poput Daisy i mene ne može uklopiti u tvojsvijet. I, ako se nas dvije ikada uspijemo udati za plemiće, imatćemo isti problem. Osobno, živo bi mi se fućkalo jesam li dobilapozivnicu za bal kod Wymarksovih ili za zabavu kodGilbreathovih. Što se mene tiče, ijedni i drugi smrtno su dosadni, austo i toliko puni sebe da mi se želudac diže od same pomisli navečer provedenu u njihovu društvu.

Na dugi se trenutak Annabelle zamišljeno zagledala u nju. —Čudno, ali nikada mi nije palo na pamet upitati se imaju li ti ljudiikakvih kvaliteta, osim što pripadaju plemstvu - promrmljala je,

odjednom shvativši kako se na cijelu tu priču može gledati iz posvedrukčijeg kuta. — Pretpostavljam da sam oduvijek željela popeti sešto je moguće više na društvenoj ljestvici, ne pitajući se hoće li mise vizura svidjeti. No to sada više ionako nije važno — rezigniranoje izjavila, pa duboko udahnula i primorala se uspraviti u naslonja-ču. - Sve što znam jest kako više ne smijem dopustiti da me pri-mjedba žene nekog vikonta, toliko izbaci iz takta. I tek kad shvatimda me takva podbadanja više ne diraju, znat ću da sam uspjela.

Ironijom sudbine, Huntovi su ubrzo dobili pozivnicu za bal kodlorda Hardcastlea, kojega je Simon u kritičnom trenutku spasio odutapanja u moru dugova, na način da je vještim financijskimmanevrom začepio rupu kroz koju se odlijevao njegov kapital i ustona dulji rok spriječio mogućnost slične havarije. Predstojeći bal, sobzirom na količinu prvorazrednih uzvanika, nipošto se nijemogao smatrati nekim drugorazrednim zbivanjem, i unatočAnnabellinoj odluci da se neće zamarati takvim stvarima, po pri-mitku pozivnice zamalo se onesvijestila od sreće. Kako bilo da bilo,odjevena u blijedožutu satensku haljinu i uvojaka koji su navrhglave bili pričvršćeni trakama od svile boje starog zlata, zajedno saSimonom ušetala je u prostranu dvoranu, omeđenu stupovima odbijelog mramora. Cijeli prostor kupao se u svjetlosti brojnih svijećai mirisu golemih cvjetnih aranžmana. Uživajući u tom bajkovitomugođaju, s čašom šampanjca u ruci, Annabelle je bez oklijevanjapočela kružiti uokolo, veselo pozdravljajući prijtelje i poznanike.Bili su to ljudi koje je istinski razumjela i u čijem se društvu dobroosjećala — ljudi lijepih manira i istančana ukusa s kojima je moglarazgovarati o stvarima poput glazbe, slikarstva ili književnosti.Muškarci iz tog kruga u pravom smislu riječi bili su gospoda. Što jeznačilo da ni pod kojim okolnostima u društvu dama, ne bi govorilio poslu ili o politici, i da bi se prije ubili nego spomenuli koliko su

novca izdvojili za kuću koju su kupili ili nagađali koliko je nečijakuća mogla stajati.

Annabelle je gotovo stalno plesala, bilo sa Simonom, bilo sdrugim muškarcima, a između dva plesa nastavila je opušteno čav-ljati s damama i gospodom. S osmijehom na licu vješto jeotklanjala komplimente suviše napasne gospode, i sve u svemu,odlično se zabavljala. Sredinom večeri, riješivši se jednog vatrenogudvarača, odlučilaje pridružiti se Simonu, koji je nedaleko ulaza udvoranu razgovarao s dvojicom znanaca. U želji da što prije stignedo njega i pritom izbjegne mogućnost da ju netko putom ponovopresretne, umjesto kroz dvoranu, odlučila je do cilja doćizasjenjenim prolazom iza mramornih stupova. Taj prostor bio jemudro iskorišten tako što su između stupova bile postavljeneudobne sofe i naslonjači. Bilo je to mjesto na kojemu su se damemogle odmoriti od plesa ili se jednostavno povući u stranu kako bipo ustaljenom običaju izmijenile najnovije tračeve. Bezzaustavljanja hitro je prošla iza skupine udovica, neodoljivo naliksovama čijim oštrim pogledima ne može promaći tko s kim pleše,tko s kim razgovara i tko kome udvara, pa iza skupine mladihneudanih dama, koje su napetih izraza lica pogledom kružile podvorani, čekajući da ih netko zamoli za ples, pa iza dvije damekoje su hladeći se lepezama nekoga besramno tračale...

— Ne znam kako je lordu Hardcastleu moglo pasti na pametda ih pozove. Kakve li umišljene koze! Jesi li vidjela kako se šepiri svulgarno velikim dijamantnim prtenom na ruci? Sva je gizdava ilepršava, a nema nikakvog razloga dizati nos...

Začuvši to, Annabelle je naglo zastala i hitro se vratila nazad.Pitajući se je li moguće da govore o njoj, sakrila se iza obližnjepalme, smještene tik do sofe na kojoj su žene sjedile, i u tren okapretvorila se u uho. Jest, govorile su o njoj. Žena koja je upravoprosipala žuč, bila je ledi Wells-Troughton, koja ju je sve do ne-

davno smatrala svojom dragom prijateljicom, a prije samo nekolikominuta rastopila se od sreće što ju vidi.

— Na njezinu mjestu prije bih se ubila nego se pojavila udruštvu s primitivnim i neodgojenim muškarcem poput njezinamuža — nastavila je Troughtonica. — Doista nema ni trunkesrama.

- Ne brini, brzo će se spustiti na zemlju - podsmješljivo je rekladruga dama. — Čini se da joj još nije došlo do mozga kako ihpozivaju samo plemići koje je njezin muž zadužio svojim savjetimao ulaganju novca. Naravno, uvijek može računati na lordaWestcliffa, koji je prilično dobar s njezinim mužem, te nekolicinunjegovih bliskih prijatelja, no to je sve. U svakom slučaju, radi sesamo o šačici ljudi. Društveni život neće joj biti osobito bogat, pasumnjam da će gospođa Hunt imati gdje pokazivati svoje brilijante.

—Jest, Westcliff je prilično utjecajan, ali ne toliko da bi Hun-tove mogao ugurati na nečiji popis uzvanika — odvratila je Tro-ughtonica. — No, kad bi njih dvoje imali minimum dobrog ukusa,ne bi se ni gurali u društvo kojemu ne pripadaju. Njemu se,zapravo, i ne čudim, jer je prostak i primitivac, no ona bi trebalaznati da joj, nakon udaje za njega, više nije mjesto u našem druš-tvu. Udala se za pučanina pa neka se nastavi družiti s tom vrstomljudi. No, problem je u tome što zacijelo misli kako je predobra zanjih i stoga...

Uplašivši se da će joj pozliti, Annabelle je naglo produžila pro-lazom i malo zatim, zaustavila se kraj jednog od stupova, nedalekood ulaza u dvoranu, pa pogledom potražila Simona. Po svemu su-deći, u međuvremenu se udaljio. Pogledom kružeći po dvoranirazmišljala je o tome što je upravo čula. Dovraga, što joj je totrebalo? Večer joj je nakon ovoga bila potpuno upropaštena, i tosamo zato što nije mogla odoljeti porivu da sazna što netko govorio njoj. Doista bi se morala riješiti te glupe navike prisluškivanja.

Prisjetivši se kako se uznemirila kad je na isti način saznalamišljenje Simonove majke o motivima njezine udaje za Simona,kratko je zakolutala očima. Očito ima nevjerojatan peh, uprotivnom se zacijelo ne bi našla na određenom mjestu baš utrenutku kad je netko olajava.

No, pravo rečeno, to što su ona i Simon postali predmetomogovaranja, nije ju ni najmanje čudilo. Čim se udala za njega,znala je da će se to dogoditi. No ono što ju je iznenadilo bio je tonkojim su te dvije žene govorile o njoj i Simonu... posebice tonnjezine drage bivše prijateljice, a sadašnje ledi Wells-Troughton,koji je bio prepun nevjerojatne zlobe i pakosti. Pobogu, što joj jeučinila da ju toliko prezire? Čime je zaslužila takvu antipatiju? Je limoguće da je riječ o... pukoj zavisti? Jest, s uzdahom je zaključila,itekako je moguće. Najzad, Simon ne samo što je bio imućan, negoi naočit, muževan muškarac, za razliku od lorda Wells-Troughtoin, koji je od njezine prijateljice bio stariji tridesetgodina, a izgledo je jednako uzbudljivo kao i uveli fikus u loncu.Gledajući na taj način, bilo je posve logično da Troughtonica, idame poput nje, grčevito žele zadržati jedinu prednost koju suimale u odnosu na nju... a to je bila pripadnost aristokraciji.

Prisjetivši se kako joj je majka nedavno rekla da ljudi poputSimona nikada neće biti moćni i utjecajni poput plemstva, Anna-belle se tužno osmjehnula. Uistinu, među aristokracijom je bilomalo plemića koji bi bili voljni prihvatiti činjenicu da se stvari po-lako, ali sigurno, mijenjaju i da plemićka titula sama po sebi višenije dovoljna kako bi se moć i dalje zadržala u njihovim rukama.I u skladu s tim, od trenutka kada su ljudi poput Simona stupili nascenu, plemstvo je počelo jače zbijati svoje redove. Bio je to jedininačin obrane protiv sve veće moći i utjecaja koju su imućni pučaniimali na društveni i politički život.

Promatrajući sva ta nasmijana, nevjerojatno nadmena ženska i

muška lica, Annabelle se nije mogla ne upitati kako je moguće danikad prije nije opazila koliko su smiješni u tom tvrdoglavomodbijanju suočenja sa stvarnošću. Vremena rođenih s privilegija-ma definitivno su odlazila u ropotarnicu povijesti, ali ti ljudi tonisu bili sposobni shvatiti i prihvatiti. I umjesto da se prilagodepromjenama, i dalje su tvrdoglavo ustrajali na tradicionalnom na-činu razmišljanja i ponašanja. Najžalosnije od svega, iako je okosebe vidjela samo masovno prenemaganje, Annabelle bi bez raz-mišljanja radije odabrala družiti se s njima, nego s ljudima iz Si-monova društvenog kruga. Ipak, više ju nisu mogli zadiviti. Akoveć ništa drugo, barem ih više nije gledala sa strahopoštovanjem.Zapravo...

U daljnjem razmišljanju prekinuo ju je glas ćelavog, gojaznogmuškarca s trostrukim podbratkom. Odnosno, nikog drugog negolorda Wells-Troughtona, plemenitog supruga mlade dame koja jepozelenjela od muke što ju vidi na balu.

— Gospođo Hunt, iskreno se veselim što ste večeras uljepšalinaš mali skup — rekao je, i pružio joj čašu šampanjca, a po načinuna koji se zagledao u njezin dekolte, Annabelle je bila i više negosigurna da je to istina, što je ujedno značilo i da se lord Wells-Tro-ughton nipošto ne bi složio s mišljenjem svoje supruge, kako jojviše nije mjesto na balovima poput ovoga.

Njegovo ponašanje nije ju nimalo iznenadilo, jer Wells-Trou-ghton bio je nadaleko poznat po svojim izvanbračnim izletima.Uostalom, prije godinu dana uvijeno joj je dao do znanja kakosuosjeća s njezinom situacijom i kako je i više nego voljan pomoćijoj da prevlada poteškoće. Iako ga je tada prilično ledeno odbilanadajući se da će ga time dovoljno rashladiti, Wells-Troughtton semeđuvremenu još više zagrijao za nju, i to upravo zahvaljujućivijesti o njezinu vjenčanju. S jedne strane bilo je to zato, što suplemićima udane žene bile znatno draže od djevojaka, a s druge

zato, jer se općenito držalo da bračni status prije pogodujeljubavnoj aferi nego što joj šteti. Iz tog razloga mnoge dame igospoda rado su se upuštali u kratke ili duže izvanbračnepustolovine. A pri takvom stanju stvari, jasno da Wells-Troughtonnije imao namjeru propustiti priliku da mladu ljepoticu namami usvoju postelju.— Čak bi se i ruže mogle sakriti pred vašom ljepotom —nastavio je, nakon što je uzela čašu šampanjca iz njegove ruke.— Hvala vam, gospodine — ledenim je tonom odvratila.— Čemu možemo zahvaliti za taj predivan sjaj u vašim očima.— Mojem suprugu, gospodine. Neopisivo me usrećuje, a i janjega, tako se barem nadam.— Ah, naravno — rekao je, kratko se nasmijavši. — Tako je touvijek u početku. Uživajte, jer neće dovijeka trajati.Ne bih se s time složila — odvratila je. — Za neke je to možda

stvar prolaznosti, ali ne za sve.Ponovo se nasmijao. — Prilično ste naivni, draga moja — rekaoje, i ponovo se zagledao u njezin dekolte. — No, neću vas razuvj-eravati. Ionako ćete se uskoro i sami uvjeriti da sam bio u pravu.Iskreno sumnjam u to.Djelujete prilično sigurni u to što govorite. Bit će da se gospodinHunt pokazao kao nadasve dobar suprug. Znači li to da vas usvakom pogledu zadovoljava?— Upravo tako, gospodine. Ne mogu se požaliti.

— Ovdje je previše bučno - rekao je, uhvativši ju za lakat. -Mogli bismo nastaviti razgovor na nekom mirnijem mjestu. Hajde,izađimo načas. U vrtu ima nekoliko lijepili kutaka za povjerljivočavrljanje poput ovoga.

— Ni najmanje ne sumnjam u to — ledenim je tonomodvratila.

No, nemam potrebu s vama povjerljivo čavrljati, gospodine.

— Ipak, udovoljite mojoj znatiželji — ustrajao je. — Izađimobarem na nekoliko minuta - dodao je, pa položio svoj mesnati dlanu udubinu njezinih leđa. — Hajde, ne budite toliko tvrdoglavi. Neželite valjda svratiti pozornost na sebe? Ljudi su nas već počelipogledavati.

Ako je išta na svijetu mrzila, bila je to situacija poput ove, kad bistari uspaljeni jarac poput njega, doveo damu u položaj poputovoga, znajući da si ne može priuštiti napraviti scenu. Prinijevšičašu usnicama, ispila je gutljaj šampanjca, pa odlučno odmahnulaglavom. — Žao mi je, gospodine, ali ne bih se usudila ni na minutus vama izaći iz dvorane. Naime, moj suprug prilično je ljubomoran—jasno i glasno stavila mu je do znanja.- I to, čini se, s dobrim razlogom - rekao je Simon, odjednom se

stvorivši iza njezinih leđa. Iako nije glasno govorio, u njegovu tonumogla je prepoznati prijeteću zajedljivost. I to joj se nije svidjelo.O, ne, to joj se uistinu nije nimalo svidjelo. Neće valjda napravitiscenu? Nebesa, lord Wells-Troughton bio je naporan, no mogla je isama s njime izaći na kraj. Simon bi to trebao znati. Najzad,dovoljno ju dobro poznaje.

— Hunte! — veselo je uskliknuo lord i široko mu seosmjehnuo, bez i trunke srama ili nelagode. — Primite mojeiskrene čestitke. Pravi ste sretnik što imate ovako divnu ženu zasuprugu.

— Znam - odvratio je Simon, pogledom ga sastavivši sa ze-mljom. — I ako vam još ikada padne na pamet da položite samo iprst na nju ili joj na bilo koji drugi način dosađujete...

— Dragi — hitro se umiješala Annabelle — trebao bi znati daneobično cijenim tvoje primitivne mužjačke nagone, no ne na mje-stu poput ovoga. I zato te lijepo molim...Nije ju ni pogledao. — Pretpostavljam da i sami možete zaključitišto će se dogoditi ne budete li poslušali moj dobronamjerni savjet.

— rekao je, pogleda uprta u Wells-Troughtonovo sve bijeđeobraze.Opazivši kako su ih dame i gospoda u prolazu počeli znatiželjnopogledavati, Annabelle je poželjela propasti u zemlju od srama. —Hvala vam na ugodnom razgovoru, gospodine — u dahu jeizgovorila, svrnuvši pogled na Wells-Troughtona. — Doista samuživala u vašem društvu — s osmijehom je dodala, pokušavajućispasiti stvar.— Bilo mi je veliko zadovoljstvo, gospođo Hunt — odvratio je, ikratko se naklonivši, hitro se udaljio.Istog trenutka Annabelle se bez riječi okrenula i uputila se prematerasi, prepustivši Simonu da ju slijedi. Našavši se na zraku,polako je odložila čašu na kamenu ogradu, pa nakratko zatvorilaoči, prepuštajući povjetarcu da rashladi njezine užarene obraze,— Što je taj stari jarac htio od tebe? — upitao je Simon.— Ništa s čime ne bih mogla sama izaći na kraj, Simone —ljutito je odvratila.— Nabacivao ti se. To je, barem, bilo jasno kao dan.— O tome ti i govorim. Njemu to ne znači apsolutno ništa.Kao ni ikome drugome. Ti ljudi ne smatraju da se vjernost ubraku podrazumijeva. Takvo što smatraju glupošću kojom sezamaraju samo zatucani pripadnici srednjeg staleža. I u skladu stim, kad se muškarac nabacuje ženi ovako kako se lord Wells-Troughton meni nabacivao, nitko se zbog toga ne uzrujava.— Ja se uzrujavam, ako je riječ o nabacivanju mojoj ženi.— Ponio si se poput zadnje budale. Takav ratoboran nastup bioje posve suvišan. Kladim se da nam se upravo svi smiju iza leđa.Usto, upravo si svima dao do znanja kako nemaš povjerenja umene.— Kakve to sad veze ima? Po onome što si maločas rekla, ispadada se ljudima iz tvojeg staleža živo fućka varaš li svog muža ili ne.

-Čini se da više ne pripadam tom staležu — odbrusila je, posveizgubivši strpljenje. — Ne, otkad sam se udala za tebe! Iskreno re-čeno, više ne znam kamo pripadam. Po svemu sudeći, nisam višedobrodošla u svom svijetu, a u tvoj se ne uklapam.

Dugi je trenutak bez riječi zurio u nju. Iako se to po ničemu nijemoglo opaziti, znala je da su ga njezine riječi duboko povrijedile.Uzdahnuvši, polako je odmahnula glavom. — Žao mi je — tiho jeizgovorila, pa kratko protrljala sljepoočnice. — Nisam željela rećida...

— Sve je u redu — osornim je tonom odvratio. — Hajde, vrati-mo se unutra.

— Ali, želim ti objasniti...— Ne moraš mi ništa objašnjavati.— Simone, doista mislim da... — započela je, no nije joj

dopustio da nastavi. Bez riječi, odlučno ju je primio za lakat ipoveo ju nazad u dvoranu. Kratko zatvorivši oči, Annabelle je izsveg srca poželjela povući to što je rekla. No to više nije bilomoguće. Zaboga, hoće li ikada u životu naučiti pregristi svoj glupijezik?

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

Kao što se Annabelle i pribojavala, nakon njezinih nepromišljenihriječi, odnos između nje i njezina dragog supruga postao jemrvicu hladniji. Daleko od toga da mu se nije željela ispričati iobjasniti mu kako se ne radi o tome da je požalila što se udala zanjega, no kad god bi načela tu temu, Simon bi je mirno, aliodlučno izvijestio kako ne želi razgovarati o tome. Za nekoga tkoje poput njega uvijek bio spreman za otvorenu raspravuo svakom problemu, takvo ponašanje bilo je i više nego čudno.Iako nenamjerno, uspjela je pogoditi njegovu bolnu točku, nakončega se povukao u sebe, tiho pateći od osjećaja krivice što se zbognjega odrekla života u visokom društvu, o kojem je oduvijeksanjala.

Doduše, površinski gledano, sve je bilo u savršenom redu. I da-lje su komunicirali s lakoćom, veselo pa čak i razigrano. Nanjezino olakšanje, ni strasti u postelji nisu se rashladile, nounatoč tomu, Annabelle je bila svjesna da stvari između njih višenisu potpuno iste, i to ju je mučilo. U nekim trenucima mogla jeosjetiti kako Simon navlači oklop, kao da se pokušava zaštititi odnje. Jasno, sada je znao da ga može povrijediti. I zato je,vjerojatno nesvjesno, donio odluku kako joj neće dopustiti da muse previše približi, svakako ne dalje od njegove posljednjeobrambene linije. Naravno to nipošto nije značilo da će jojuskratiti svoju nesebičnu pomoć i potporu u bilo čemu... što je idokazao, onog trenutka kada su se nad njezin život nadvili tamnioblaci.

Tog dana, s posla se vratio u hotel neobično kasno, a sudeći potome kako mu je odjeća bila prljava i k tomu jezivo zaudarala nadim, ugljen i motorno ulje, nije bilo teško zaključiti daje većinuvremena proveo u ljevaonici.

— Nebesa, što si radio da si se toliko zaprljao? — začuđenoje upitala Annabelle.

— Ništa naročito. Malo sam prošetao kroz ljevaonicu —odvratio je, pa hitro svukao jaknu i počeo raskopčavati košulju.

— Ako me oči ne varaju, a ne varaju me, ne bih rekla da sisamo prošetao kroz ljevaonicu — sumnjičavo je izjavila, polakoga odmjeravajući od glave do pete. — Hajde, priznaj mi što siradio. Jesi li možda pokušao sam sastaviti lokomotivu?— Postoje situacije u kojima je ljudima potrebna mala pomoć— kratko je odvratio pa svukao košulju i bacio ju na pod.Promatrajući njegova široka prsa i mišićave nadlaktice,Annabelle je mogla razumjeti da muškarac poput njega katkadima potrebu dokazati svoju fizičku snagu, djelomice sebi idrugima, a djelomice i zbog pukog užitka u izazovu. Što se takvevrste užitka tiče, mora da se o tome i radilo, u protivnom Simonzacijelo ne bi bio toliko dobro raspoložen.

Slegnuvši ramenima, pošla mu je pripremiti kupku, a kad sevratila, našla ga je kako šeće po sobi, bokova omotanih ručni-kom. Ugledavši modricu veličine dlana na potkoljenici njegovelijeve noge, i dugu, usku opekotinu na zapešću njegove desne ru-ke, istinski se zaprepastila. — Nebesa, ozlijedio si se! Što se dogo-dilo? — uzviknula je, požurivši prema njemu.

Zbunjeno ju je pogledao, kao da mu nije jasno zašto se tolikouspaničila, pa nehajno slegnuo ramenima. — Ništa naročito —odvratio je, obuhvativši ju oko struka.

Odgurnuvši njegove ruke, hitro je kleknula na pod i pozornose zagledala u modricu na njegovoj potkoljenici. — Gdje si to za-

radio? — upitala je, lagano ju dotakavši vrhovima prstiju. — Uljevaonici, zar ne? Simone, želim da se držiš podalje od togmjesta!Svi ti kotlovi, dizalice i mnoštvo drugih opasnih stvari... ne želimčak ni razmišljati o tome što bi ti se sve moglo dogoditi.

— Annabelle... — započeo je i kratko se nasmijavši, podigaoju je na noge. — Ne mogu razgovarati s tobom dok klečiš predamnom. Barem ne suvislo. Reći ću ti što se dogodilo, ali... — natrenutak je zašutio i pozorno se zagledao u nju. — Doista nerazumijem zašto si se toliko uzbudila.

— Nijednoj ženi ne bi bilo svejedno kad bi vidjela muža utakvom stanju.

— Ipak, ponašaš se kao da mi se ne znam što dogodilo, i tozbog obične modrice i male opekotine. Nisi li pomalo pretjerala?— upitao je, zagledavši se duboko u njezine oči.

— Ne bih rekla — odvratila je i naglo se namrštila. —Možda i jest riječ o običnoj modrici i opekotini, ali kad pomislimgdje si se ozlijedio... ah, bi li mi napokon rekao što se dogodilo?

— Četvorica muškaraca željeznim hvataljkama pokušala suprenijeti kacu taline, od visoke peći do kalupa, no bila jepreteška, i kad sam shvatio kako postoji opasnost da ju ispuste,brzo sam uzeo još par hvataljki i priskočio im u pomoć.

— Zar to nije mogao učiniti netko od radnika?— Vjerojatno jest, no kako sam bio najbliže peći kada se to

dogodilo, odlučio sam stvar riješiti po kratkom postupku -nehajno je odvratio. — Modricu sam zaradio tako što sampotkoljenicom udario u kalup, a opekotinu tako što me netkoočešao željeznom hvataljkom, dok smo izlijevali talinu u kalup.Kao što vidiš, ništa strašno nije se dogodilo.

— Ma nemoj? — ljutito je odvratila. — Koliko čovjek morabiti lud da se golih ruku, bez zaštitnih rukavica i pregače, baci na

prenošenje nekakve kace pune rastaljenog željeza, koja je,uzgred, toliko teška da ju ni četvorica ljudi ne mogu nositi bezdodatne pomoći. Mora da sam zaista pretjerala kad se uzrujavamzbog takve sitnice.

— I jesi — blago je rekao, pa spustio malen poljubac nasrednjezina čela. — Znam se čuvati.

— Nakon ovoga, nisam više sigurna u to — s uzdahom jeodvratila. Istina, Simon je bio mlad, jak i izuzetno krepak, ali ne ineranjiv. Najzad, bio je samo čovjek, podložan ranjavanju iozljedama poput bilo kojeg drugog ljudskog bića. Shvativši kolikoju je pomisao što mu se moglo dogoditi uplašila, Annabelle se,htjela ne htjela, morala priupitati što joj se, pobogu, događa. -Smrdiš poput lokomotive - naglo je izgovorila i u želji da izbjegnedaljnje preispitivanje vlastitih osjećaja, izvukla se iz njegovanaručja i požurila u kupaonicu provjeriti je li se kada napunilavodom.

— A imam i veliki dimnjak — odvratio je, pa pošao za njom.— Ne trudi se biti duhovit — preko ramena mu je dobacila.— Još uvijek se ljutim na tebe.— Zašto? — upitao je Simon, uhvativši ju s leđa. —Jer sam se

ozlijedio? Ne brini, ostatak mog tijela ostao je pošteđen. Osobitotebi najdraži dijelovi — dodao je, poljubivši ju u vrat.Ukrućenih leđa, ljutito je prekrižila ruke na prsima, odbijajući seprepustiti njegovu zagrljaju. — Ako si toliko glup da hodaš poljevaonici bez zaštitne odjeće, briga me i ako naglavačke padnešu kacu rastaljenog željeza — odbrusila je.

— U lavu — rekao je Simon, i nastavio ju ljubiti po vratu, padlanovima obujmio njezine grudi.

— Što? — zbunjeno je upitala Annabelle.— Tako radnici zovu rastaljeni čelik. Zato jer podsjeća na la-

vu — rekao je, i iznenada se namrštio. — Zaboga, što imaš ispodte haljine?

— Najnoviji model korzeta — izvijestila ga je. —Zahvaljujući žičanom ojačanju, znatno je čvršći, pa boljepodupire grudi i steže struk. Upravo su ga uvezli iz Amerike.

— Ne sviđa mi se. Pod tim čudom uopće ne mogu osjetitioblik tvojih grudi.— I ne mora ti se svidjeti. Glavno je da služi svrsi, a to nije pip-anje — nestrpljivo je odvratila, zakolutavši očima. — Simone,ako odmah ne kreneš, voda će se preliti preko ruba kade.— Tko je uopće izmislio taj glupi odjevni predmet? —mrzovovoljno je promrmljao i odlijepivši se od nje, krenuo ukupaonicu.— Koliko mi je poznato, Englezi.— Naravno, tko bi drugi — rekao je, promatrajući kako zavrćeslavine.— Krojačica mi je rekla da je korzet nastao po uzoru na prslukkakve su nekad davno preko odjeće nosile samo služavke.— Ni uz najbolju volju ne mogu razumjeti zašto bi itko želionositi ikakav odjevni predmet u kojem jedva uspijeva disati. Vi,žene, mora da ste lude. Što će vam to?— Kakvo je to šašavo pitanje? Jasno da nam treba. Sužava namstruk i ističe oblik grudi.— Taštino, ime ti je žena — rekao je, pa odmotao ručnik sbokova i bacio ga na pod.— A ti, kao, nosiš kravatu zato jer uživaš da te nešto steže okovrata? — slađahno je upitala.— Nosim ju samo zato da bih u društvu gospode izgledao ulj-uđeno — rekao je i ušao u kadu. — Ionako svi misle da samdivljak, pa što bi tek mislili da se na nekom primanju pojavimbez kravate?Annabelle je sjela na rub kade pa kratko raskuštrala njegove gu-ste pramenove. — Što bi tek mislili kad bi te poznavali toliko

dobro koliko te ja poznajem — našalila se. — Ne, nemoj močitiruku - hitro je izgovorila, kada je posegnuo za sapunom. —Bolje je da opekotina ostane suha. Ja ću te oprati.Sapunajući ga, istinski je uživala u milovanju njegovih glatkih inapetih, jasno definiranih mišića. Ne trudeći se prikriti kako mugodi dodir njezinih ruku, zatvorio je oči i ispustio dug senzualanuzdah. Disanje mu se ponešto ubrzalo, no i dalje je ostaopotpuno miran, kao da se boji da bi i najmanji pokret mogaoprekinuti tu čaroliju.Nekoliko minuta vladala je mrtva tišina. Jedino što se moglo čutibio je zvuk njihova disanja i povremeno kapanje vode iz slavine.— Simone — najzad je prošaputala Annabelle.Otvorio je oči i zagledao se u nju blagim, sanjivim pogledom.- Da? — upitao je, pa uzeo njezinu ruku u svoju, i pritisnuo juna grudi.— Ako ti se ikada išta dogodi, znaj da...Na Simonovu žalost, toj rečenici bilo je suđeno zauvijek ostativisjeti u zraku, budući da je netko pokucao na vrata apartmana, ito prilično glasno i odrješito.— Tko bi to mogao biti? — začuđeno je upitala Annabelle.— Nemam pojma—odvratio je Simon, ne bez prizvuka zlovoljeu glasu. — Jesi li nekoga poslala po nešto?Ođmahnuvši glavom, Annabelle je ustala, pa uzela ručnik iobrisala ruke.— Tko god da je, pusti ga neka kuca. Valjda će uskoroodustati.— Bojim se da neće — rekla je Annabelle jer je kucanje iztrenutka u trenutak postajalo sve glasnije i upornije. - Bolje dapođem vidjeti tko je - dodala je, pa požurila iz kupaonice.Otvorivši vrata, prilično se iznenadila kad je pred njima ugledalasvog brata. — Jeremy — veselo je uskliknula, no vidjevši kako je

blijed, raščupan, bez kape i jakne, njezina radost što ga vidi,naglo je splasnula. — Uđi — pozvala ga je, i zabrinuto sezagledala u njega. — Što se dogodilo? Sudeći po tome kakoizgledaš, nešto zacijelo jest.— Moglo bi se tako reći — jedva je čujno odvratio.Vidjevši kako napeto zuri u nju, pogledom u kojem nije biloteško prepoznati strah i uznemirenost, Annabelle se još više za-brinula. — O čemu se radi? — bez daha je upitalaUzdahnuo je, pa slegnuo ramenima, pa odmahnuo glavom kaoda ni sam ne može vjerovati što se zbilo, ili ne zna kako bi toobjasnio. — O tome da... — započeo je, pa zašutio i ponovoodmahno glavom.—Jeremy, o čemu se radi? — mirno, ali odlučno, ustrajala jeAnnabelle.— O tome da je naša majka... možda... počinila ubojstvo.Dugi trenutak Annabelle je blijedo zurila u njega, a zatim senaglo namrštila. - Jeremy, to je uistinu najgluplja šala koju siikada smislio. I nadasve neukusna. Doista...— Ne šalim se, Annabelle — mrtvački je ozbiljno odvratio.— Kad bih se barem šalio!Annabelle se nije trudila prikriti da mu ne vjeruje. — I, koga jenaša majka, navodno, ubila? — sumnjičavo je upitala.— Lorda Hodgehama. Sjećaš li ga se? Bio je jedan od bliskihprijatelja našeg oca.Začuvši to, Annabelle je naglo problijedjela. — Da —prošaputala je. — Naravno da ga se sjećam — drhtavim jeglasom dodala.— Čini se da je večeras došao u posjet našoj majci, u vrijemedok sam bio vani s prijateljima. Uglavnom, nisam se dugozadržao, a kad sam ušao u kuću, imao sam što vidjeti. Posvudapo predvorju bilo je tragova krvi.

Bez riječi, Annabelle je odmahnula glavom, jedva vjerujući da jeto istina. No, očito, jest bila istina. Jeremy je možda imao bujnumaštu, ali nikad ne bi izmislio nešto poput tog.— Tragovi krvi vodili su do salona. Kada sam ušao, poslužiteljje upravo pokušavao očistiti krvavu mrlju s tepiha. Kuharica jekružila oko njega i čupala kosu, kao da je na rubu živčanogsloma, a naša je majka bez riječi stajala kraj sofe i zurila udaljinu. Na stolu je stajala košara s njezinim šivaćim priborom, ado nje, par krvavih škara. Kuharica mi je ispričala da je čulagalamu, i krenula prema salonu vidjeti što se zbiva, no uhodniku je naletjela na lorda Hodgehama, koji je upravo teturaoprema stražnjem izlazu, rukama pritišćući prsa.

Čudno, ali istinito, unatoč šoku, Annabelle je shvatila kako jojum radi brže i bolje nego ikad. Znala je da Jeremy nema pojma oHodgehamovim noćnim posjetima njihovoj majci. Taj stari po-kvarenjak k Philippi nikada nije dolazio dok bi Jeremy bio u Lon-donu, a njih dvije svojski su se trudile prikriti što se zbiva u vrije-me njegova odsustva. Nebesa, kako će mu sada objasniti da jenjihova majka... ne, ne može to učiniti. Jeremy ni pod koju cijenune smije saznati da su računi za njegovo školovane djelomiceplaćeni novcem koji je njihova majka dobila od Hodgehama uzamjenu za... ne, ne može mu to reći. Ne smije. To bi za njega biopreveliki udarac. Morat će smisliti nekakvo objašnjenje. No nesad. Poslije. Prije svega, trebalo se pobrinuti za Philippu.

— Znaš li možda kamo je Hodgeham otišao? — upitala je,pozorno se zagledavši u brata. — I koliko je teško ranjen?

— Nemam pojma — rekao je, u nedoumici odmahnuvšiglavom.— Kuharica je rekla da ga je kočija čekala u stražnjemdvorištu, i da je vidjela kako mu je kočijaš pomogao da uđe u nju.— Ne znam koliko jako ga je majka ubola, ni koliko puta. Ne

znam čak ni zašto je to učinila. Kad sam ju pitao što se dogodilo izašto je to učinila, zurila je u mene kao da ne razumije što jupitam.

— Gdje je ona sad? Nebesa, nisi ju trebao ostavljati samu...— Rekao sam poslužitelju da ostane s njom dok se ne vratim

— nestrpljivo ju je prekinuo Jeremy, zagledavši se negdje izanjezinih leđa. — Dobra večer, gospodine Hunt. Oprostite nasmetnji, ali morao sam doći jer...

— Sve je u redu — odvratio je Simon. — Ne moraš ništaobjašnjavati. Čuo sam što si govorio sa sestrom dok sam seoblačio u spavaćoj sobi — dodao je, pa zakopčao košulju i uguraoju u hlače.

Vidjevši izraz njegova lica, Annabelle se istinski zaprepastila.Simon je prema njoj uvijek bio toliko blag i pažljiv, da je posvezaboravila kako se ispod njegove uljuđene površine skriva mušk-arac koji, u slučaju potrebe, može biti opasan. Ovo je,nesumnjivo, bio jedan od takvih trenutaka, jer pogled mu je biohladan poput leda, a lice posve bezizražajno. Zapravo, izgledao jetočno onako kako ljudi zamišljaju plaćenog ubojicu.— Ne mogu shvatiti zašto je Hodgeham došao k nama takokasno navečer — rekao je Jeremy, zbunjeno slegnuvši ramenimaI ako već jest, zašto ga je majka uopće primila? Sigurno je rekaoda mora s njom porazgovarati o nečem važnom — nagađao je.Što bi drugo moglo biti? No, pitanje je, o čemu je htiorazgovarati s njom? Majka nije htjela reći ni riječ, ali mora da seradilo o nečem strašnom, u protivnom ga ne bi napala. Možda jojje rekao nešto o našem ocu... ne znam... kuharicaje rekla da su sejako posvađali. A možda ju je pokušao napastovati. Što mislite?— upitao je, na izmjenično pogledavajući sestru i njezina muža.— Je li ju taj gad možda pokušao napastovati?

Nekoliko trenutaka vladala je mrtva tišina, a vidjevši kako ga

je Annabelle upitno pogledala, Simon je polako odmahnuoglavom, pa prišao Jeremyju i položio mu ruke na ramena. — Otome ćemo pričati kasnije, Jeremy — rekao je, pozorno mu sezagledavši u oči. — Prije svega, moramo se potruditi sreditinered. Siđi dolje i reci slugama da upregnu konje u moju kočiju. Ineka mi osedlaju konja. Čim završe, uzmi kočiju i odvezi se kući,pa poberi tepihe i sve ostalo na čemu ima tragova krvi. Jesi lirazumio? Sve na čemu ima tragova krvi — ponovio je, pa prijenego što je nastavio, pričekao da Jeremy kimne. — Zatim toodvezi u moju tvornicu. Kad dođeš tamo, reci čuvaru na ulazukako sam te ja poslao da odvezeš nešto u ljevaonicu... ne brini,poznaje moja kola i konje i neće ti stvarati probleme. Uljevaonici ćeš vidjeti visoku peć...

— Razumijem — hitro je rekao Jeremy. — Htjeli ste reći daubacim u nju sve što sam donio, zar ne?

— Upravo tako — odvratio je Simon. — Požuri.Čim je Jeremy izašao iz apartmana, Annabelle je svrnula

pogled na svog supruga. — Simone... možda bih i ja trebala poći snjim. Zabrinuta sam za majku i...

— Naravno — složio se Simon. — Pođi s njim.— Što ćemo s Hodgehamom? Tko zna...— Taj dio prepusti meni. Preostaje nam jedino nadati se da

nije teško ranjen. Ako umre, bit će vraški teško srediti stvar. Ne inemoguće, no to je već druga priča.

Annabelle je kratko kimnula, pa obeshrabreno slegnula rame-nima. — Bila sam uvjerena da nam više neće stvarati probleme.Nakon što sam se udala za tebe, nisam ni sanjala da bi mu moglopasti na pamet ponovo ucjenjivati moju majku. No gad poputnjega očito ne preže ni od čega...

— Ne brini — prijeteći tiho izgovorio je Simon. — Osobnoću se pobrinuti da jednom za svagda shvati gdje su granice. U to

možeš biti sigurna.Na dugi se trenutak zabrinuto zagledala u njega. - Što namje-

ravaš...— Annabelle, vrijeme leti — upozorio ju je. — Pođi k majci i

čekaj me tamo. Čim završim s Hodgehamom, doći ću po tebe.Hajde, požuri — dodao je, nježno ju gurnuvši prema vratima. — Ine zaboravi preko ramena prebaciti maramu. Noći su hladne, neželim da se prehladiš.

Kratko kimnuvši, Annabelle je požurila uzeti maramu iz or-mara. Simon je uistinu divan, pomislila je. Čak i u ovakvom tre-nutku, mislio je na nju. Na cijelom svijetu ne postoji bolji muš-karac od njega, zaključila je, i dobacivši mu poljubac, hitro izašlaiz apartmana.

Po ulasku u kuću, majku su našli kako pognute glave sjedi nastubama, s čašicom brendija u ruci. Vidjevši ju tako klonulu,Annabellino srce stisnulo se od jada. Hitro joj prišavši, sjela je donje i nježno ju zagrlila. - Ne brini, sve će biti u redu – prošaputalaje, pokušavajući ju utješiti.

Ne obraćajući pozornost na njih, Jeremy se bacio na posao,poput pravog odraslog muškarca pozvao poslužitelja da mupomogne ukloniti tepih iz salona. Za momka od četrnaest godinadoista je nevjerojatno samostalan, pomislila je Annabelle, gleda-jući za njim.

— Žao mi je — prošaputala je Philippa, promatrajući kakonjezin sin i poslužitelj žure prema salonu.

— Ah, ne, doista...— Očito sam bila naivna kad sam pomislila da će me taj gad

ostaviti na miru. Htio je da on i ja nastavimo po starom... a kadsam ga odbila, počeo je prijetiti kako će svima reći da mi je da-vao novac za... ah, znaš već — malodušno je prošaputala. —Vjeruj mi, Annabelle, učinio bi to. Dovoljno ga dobro poznajem.

A kad bi se saznalo... svi bi nam okrenuli leđa. U cijelomLondonu ne postoji pristojna kuća u koju bi nas pozvali. I samato znaš. Molila sam ga da nam se smiluje, ali... nasmijao mi se ulice. Očito je uživao u mojoj nemoći. A onda... kada me jezgrabio i privukao k sebi... nisam to mogla podnijeti. Bezrazmišljanja zgrabila sam škare i ubola ga. Iskreno se nadam daće krepati. Nije me briga što će biti sa mnom...

— Smiri se, majko — blago je odvratila Annabelle. — Nitkonormalan ne bi te mogao okriviti što si se branila od gnusobepopni njega. Hodgeham je bio...

— Bio? — omamljeno je upitala Philippa. — Dakle, mrtav je?— Ne znam — priznala je Annabelle. — No, ne brini. Simon

je obećao da će sve srediti. Sigurna sam da će učiniti sve što je unjegovoj moći, kako bi se ovo riješilo na najbezbolniji mogući na-čin - gorljivo joj je objasnila, ni najmanje ne sumnjajući usposobnosti svog supruga. Najzad, ako je itko bio sposobanuvjeriti ljude da postupe prema njegovim željama, onda je to bioSimon. — Sve će biti u redu — dodala je, pa svrnula pogled naJeremyja i poslužitelja koji su upravo izašli iz salona, nosećiuredno zarolan tepih.

— Majko, znaš li možda gdje su škare? — nehajno je upitaoJeremy, kao da mu trebaju da bi njima odrezao komad papira zazamatanje paketa.

— Mislim da su kod kuharice — smeteno je odvratilaPhilippa.— Čini mi se da sam vidjela kako ih je uzela sa stola. Rekla jeda će ih oprati.

— U redu, uzet ću ih od nje — rekao je Jeremy pa zajedno sposlužiteljem produžio prema stražnjim vratima. — Bi lipregledala svoju odjeću? — trenutak potom dobacio joj je prekoramena. — Sve na čemu ima tragova krvi, mora nestati iz kuće —

objasnio je.— Da, dušo, odmah ću to učiniti — odvratila je majka.Slušajući ih, Annabelle je jedva mogla vjerovati vlastitim uši-

ma. Nebesa, razgovarali su o prikrivanju dokaza umorstva, kaoda su na popodnevnoj čajanci. Prisjetivši se kako je Simonov otacposlije nedjeljnog ručka opušteno govorio o preradi životinjskihiznutrica, zamalo je prasnula u histeričan smijeh. Po čemu su,pobogu, njezini bolji od njegovih?

Nakon Jeremyjeva odlaska, uspjela je majku nagovoriti da po-pije šalicu čaja s brendijem, a zatim ju smjestila u postelju, i osta-la sjediti kraj nje, čak i kad je vidjela da je zaspala. Sat i po nakontoga, začuvši kako se kočija zaustavlja pred kućom, shvatila je dase Jeremy vratio. Istog je trenutka ustala, pa na vrhovima prstijunapustila majčinu sobu i hodnikom se uputila prema stubama.No tek što je stala na prvu stubu, ulazna vrata ponovo su seotvorila, propuštajući u kuću i Simona. Nestrpljiva da čuje što je sHodgehamom, zamalo je pojurila u prizemlje, no vidjevši kako jeSimon nasred predvorja zastao da bi porazgovarao s Jeremyjem,odlučila je pričekati. Minutu ili dvije zatim, Simon je potapšaonjezina brata po ramenu, a zatim mu kratko promrsio kosu. Talijepa, očinska gesta, ostavila ju je bez daha, a sudeći po širok-om osmijehu, i Jeremyju se svidjela.

Jeremyjev odnos prema Simonu prilično ju je iznenadio. Oče-kivala je da će se pobuniti protiv njegova autoriteta, no to se nijedogodilo. Dapače, od prvog trenutka ponašao se prema njemuvedro i opušteno, kao prema nikome dotad, barem koliko je njojbilo poznato. Bio je to znak da u Simona ima povjerenja, što jebilo čudno, jer Jeremyjevo povjerenje nije bilo lako steći. Nikaddotad nije joj palo na pamet da je njezinu bratu u životupotreban netko čvrst i odlučan poput Simona. Za Jeremyja jezacijelo bilo pravo olakšanje kad je shvatio kako napokon ima

nekoga na koga se može istinski osloniti i tko će mu pomoćiriješiti probleme s kojima sam ne može izaći na kraj, jer jepremlad. Vidjevši kako su Simonove oči kratko zabljesnule kad jepodigao glavu i ugledao ju kako stoji uz ogradu, čekajući dazavrši razgovor s njezinim bratom, potrudila se prikriti ganuće,pa požurila niz stube.

—Je li Hodgeham živ? — upitala je, pa u iščekivanju odgovorazadržala dah.

— Živ je — odvratio je Simon, pa s ograde uzeo njezinumaramu i prebacio ju preko njezinih ramena. — Hajdemo, usputću ti sve ispričati.

—Jeremy, možeš li ostati sam s majkom? — upitala jeAnnabelle, okrenuvši se prema bratu. — Ako nisi siguran, radoću...

— Ne brini, situacija je pod kontrolom — samouvjereno jeodvratio Jeremy.

— To je pravi muškarac — s osmijehom je rekao Simon, pazagrlio Annabelle oko struka. — Idemo.

Čim su sjeli u kočiju, Annabelle ga je zasula kišom pitanja. —Nebesa, draga, reći ću ti sve što te zanima, ali prije toga morašzatvoriti usta — rekao je Simon, a kad je naglo zašutjela izagledala se u njega, kratko se nasmijao i spustio malen poljubacna njezine usnice. Trenutak potom, naglo se uozbiljio. — Kadsam upao u Hodgehamovu spavaću sobu, liječnik mu je upravokrpao ranu. Srećom, došao sam k njemu u pravi čas, jer netomprije pozvali su redarstvenika.

— Kako si uspio uvjeriti slugu, koji ti je otvorio vrata, da tepusti k njemu?

— Zar doista misliš da sam s njim pregovarao oko ulaska?Upitao sam ga je li Hodgeham kod kuće, i kad je rekao da jest,pomeo sam ga s puta i produžio na kat. Čak nisam morao nikoga

pitati gdje je Hodgehamova soba, jer je taj kurvin sin tolikoglasno zavijao, da je bilo nemoguće promašiti prava vrata.

— To me istinski veseli — rekla je Annabelle, glasa prepunaneskrivena zadovoljstva. — Ako mene pitaš, koliko god gaboljelo, to je sitnica prema onome što je zaslužio. I, u kakvom jestanju taj gad? Je li ga moja majka teško ranila?

—Ja bih to prije nazvao ogrebotinom - odvratio je Simon, pre-zirno se osmjehnuvši. — Ubola ga je nekoliko centimetra ispodramena. Ništa strašno, doista. No ponašao se kao da mu je netko,u najmanju ruku, mačem rasporio utrobu. Radije ti ne bih govo-rio što je sve rekao na račun tvoje majke. Uostalom, nebitno je.Pustio sam ga da klepeće nekoliko minuta, a zatim sam ljubaznozamolio liječnika da nakratko izađe, jer gospodin Hodgeham i jamoramo o nečemu popričati. Čim smo ostali sami, rekao sam muda mi je uistinu žao što je morao pozvati liječnika zbog svojihproblema s probavom. A kad sam vidio da ne razumije o čemugovorim, objasnio sam mu da će za njega, i za sve nas, biti najbo-lje da prijateljima i rodbini objasni kako se ne osjeća dobro zbogprobavnih problema.

— Sumnjam da se s time složio — rekla je Annabelle,blijedo se osmjehnuvši.

— I nije. No, preporučio sam da posluša moj dobronamjeransavjet, jer, kao što mu je poznato, ja sam ipak mesarov sin, iztogu vjerojatno može i sam zaključiti da umijem narezati mesona vrlo tanke odreske. I u skladu s tim, čujem li da je ikadaikome rekao i riječ o vezi s tvojom majkom, voljan sam mu todokazati u praksi. Što u konačnici znači da, nakon što završim snjim, od njega neće ostati puno toga što bi se stavilo u lijes.Uglavnom, odsad pa nadalje, i ti i tvoja majka možete biti posvemirne. Vjeruj mi, sudeći po tome kako se prepao, šutjet će kaozaliven, a ako negdje slučajno ugleda tvoju majku, prijeći će na

drugu stranu ulice ili izaći van iz prostorije. Bio je nasmrtpreplašen. Što se liječnika tiče, bogato sam ga nagradio za kućniposjet i intervenciju, nakon čega je pristao cijelu tu nesretnuepizodu izbrisati iz svog sjećanja. Nakon sto sam to uspješnoriješio, preostalo mi je pričekati redarstvenika.

— I, što si mu rekao kad se pojavio? — znatiželjno je upitalaAnnabelle.

— Ništa naročito. Kazao sam mu da je došlo do glupezabune i da ga ne trebamo, a kako bih mu dokazao da uistinucijenim njegov trud, predložio sam mu da po završetku smjene,na moj račun, po časti sebe, i koga god želi, jelom i pićem uBrownovoj taverni.

— Dakle, i to je riješeno — s vidnim olakšanjem rekla jeAnnabelle i naslonila glavu na njegovo rame. — No, što ćemoreći Jeremyju?

— Nema potrebe da mu kažemo istinu. To bi ga samopovrijedilo i zbunilo. Ako mene pitaš, posve je dovoljno da mukažemo kako je Hodgeham pokušao napastovati tvoju majku, aona je u panici reagirala kako je reagirala. Toliko istine možeprihvatiti rekao je, vrhom palca milujući ju po bradi. — No,imam prijedlog o kojem bih volio da ozbiljno razmisliš.

— Hm? — sumnjičavo je promrmljala Annabelle, pitajući seradi li se uistinu o prijedlogu o kojemu bi volio čuti njezinomišljenje, ili o lijepo umotanoj zapovijedi.

— Mislim da bi bilo dobro da se Philippa na neko vrijememakne iz Londona.

— Na koliko dugo? I kamo bi, uostalom, pošla?— Mogla bi se pridružiti mojoj majci i sestri na putu po

Europi. Polaze na put za nekoliko dana, i imat će dovoljnovremena...

— To je najšašavija ideja koju sam ikad čula - naglo ga je

prekinula Annabelle, zamalo prasnuvši u smijeh. — Možeš toslobodno zaboraviti. Ne, Simone, Jeremy i ja pobrinut ćemo se zanju, to će joj najviše goditi. Nema potrebe da ikuda odlazi. Usto,jamčim ti da tvoja majka i sestra ne bi bile ni najmanjeoduševljene...

— Poslat ćemo i Jeremyja s njima. Do početka škole ostalo jejoš više nego dovoljno vremena, a uvjeren sam da će im momakpoput njega biti krasan pratilac.

—Jadan Jeremy... — s osmijehom je odvratila Annabelle, poku-šavajući ga zamisliti kako prati taj neobičan trio uzduž i poprije-ko europskog kontinenta. — Ne bih to poželjela ni najgorem ne-prijatelju.

— Mogao bi naučiti štošta o ženama — rekao je Simon,kratko se nasmijavši.

— Zacijelo ništa što bi mu ostalo u lijepoj uspomeni —odvratila je Annabelle. — Zašto uopće misliš da bi moja majkatrebala nekamo otići? Bi li Hodgeham ipak mogao stvaratiprobleme?

— Ne — blago je odvratio i duboko se zagledao u njezineoči. — Rekao sam ti, Hodgeham će šutjeti kao zaliven i tvoju ćemajku ostaviti na miru. Ipak, ukoliko negdje nešto procuri otome što se večeras dogodilo između njih dvoje, znatno lakše ćuto srediti, ne bude li ona u Londonu. Usto, i sama znaš da nakonsvega toga nije posve pri sebi. S obzirom na okolnosti, to je posverazumljivo, no uvjeren sam da bi se nakon nekoliko tjedanaodmora osjećala kao preporođena.

Razmišljajući o tome, Annabelleje morala priznati da Simo-nov prijedlog i nije tako šašav, kako joj je u prvi trenutak izgle-dao. Prošlo je mnogo vremena otkad je Pbilippa posljednji put bi-la na pravom odmoru. A kad bi Jeremy pošao s njom, možda jojdruštvo Simonove majke i sestre i ne bi bilo toliko nepodnošljivo.

Usto, trenutačno je bila previše izvan sebe, da bi oko toga stvara-la probleme. Vjerojatno će se složiti sa svime što joj ona i Jereniypredlože. - Simone... jesi li me uistinu pitao za mišljenje, ili si veći bez toga odlučio? - tiho je upitala.

Na dugi se trenutak pozorno zagledao u nju. — Što bi ti bilodraže? — upitao je, i vidjevši odgovor u njezinim očima, kratkose nasmijao. — U redu. Pitao sam te za mišljenje.

Osmjehnuvši se, Annabelle je ponovo naslonila glavu na nje-govo rame. — U tom slučaju... ako se Jeremy slaže, nemam ništaprotiv.

DVADESET PETO POGLAVLJE

Budući da je to bilo posljednje što bi žudjela saznati, Annabellenije pitala Simona kako su Bertha i Meredith primile vijest oproširenju sastava za putovanje. To je, uostalom, bilo sporedno.

Znatno važnije bilo je da se Philippa i osobe koje imaju izvjesnasaznanja o njezinom nesporazumu s lordom Hodgehamom ma-knu iz Londona. Annabelle se iskreno nadala da će njezina majkapo povratku biti znatno vedrija i spremnija za novi početak, bezdosadašnjih opterećenja. A putovanje će, najzad, koristiti iJeremyju, kojeg je veselila pomisao da će obići neke od država okojima je učio u školi.

Kako je do putovanja preostalo manje od tjedna, Annabelle ses velikim entuzijazmom bacila prvo na kupovinu, a zatim na pa-kiranje svega za što je pretpostavljala da će njezinoj majci i bratubiti neophodno tijekom više od mjesec dana boravka u inozem-stvu. Zapanjen količinom stvari koje je nakupovala, Simon je ko-mentirao kako bi netko mogao pomisliti da se njezini spremajuna istraživanje nepoznatih područja, a ne na putovanje kojeuključuje boravak u hotelima i nadasve solidnim prenoćištima.

— Tko zna što ih čeka u inozemstvu. Štošta bi im moglozatrebati — odvratila je Annabelle, pa gurnula u torbu nekolikolimenki čaja i par kutija keksa. No to je bio tek početak, jer nakrevetu i pored kreveta u njihovoj spavaćoj sobi, gdje seAnnabelle bacila na pakiranje, stajala je još gomila stvari. Izmeđuostalog, bilo je tu sadržaja dovoljno za opremu jedne solidneljekarne, par jastuka i plahti, golemi svežanj časopisa i velikakutija raznorazne kozervirane hrane.— Ljudi tamo imaju drukčije prehrambene navike – rekla segurnuvši u torbu teglu pekmeza.—Naravno—složio se Simon.—Za razliku od nas, znaju što jeukusno.— A i klima im je drukčija.— Misliš na sunčano nebo bez oblačka? Da, takvo što bi imdoista moglo naškoditi.— Zacijelo imaš pametnijeg posla nego gledati mene kako

pakiram stvari u torbe — rekla je, postrance ga ošinuvšipogledom.— Ne, ako to radiš u spavaćoj sobi.Shvativši kako je došlo vrijeme da mu održi predavanje, Anna-belle se postavila u učiteljsku pozu, s rukama prekriženim nagrudima. — Uistinu biste morali poraditi na samokontroli,gospodine Hunt. Jer, ukoliko ste to propustili opaziti, moramvas podsjetiti da je medeni mjesec prošao.— U zabludi ste, gospođo — izvijestio ju je i privukao ju k sebiprije nego što mu je stigla pobjeći. - Nije gotovo kad je gotovo,nego kad ja kažem da je gotovo. A zasad još nisam ni približnozavršio s vama - dodao je i gurnuvši ju na krevet, nadvio se nadnju i strastveno ju poljubio.Hihoćući, Annabelle se pokušala izmigoljiti ispod njega, što se,dakako, pokazalo nemogućim. — Zaboga, Simone, uozbilji se.Moram završiti pakiranje — protestirala je, osjetivši kako joj no-gom razdvaja bedra. — Simone, ozbiljno ti kažem...—Jesam li ti ikada spomenuo da mogu zubima raskopčatigumbe?— Ne bih to nazvala osobito korisnom vještinom — odvratilaje i kratko se nasmijala, no osjetivši kako je spustio glavu nanjezina njedra, i protiv svoje volje, izvila je leđa u luk.— Ipak, ima svojih čari. I sama ćeš se u to uvjeriti...Pakiranje je, barem za taj dan, bilo završeno.

Kako bilo, uspjela je to nadoknaditi idućih dana. Najzad, do-lazio je i dan polaska na put, pa su Annabelle i Simon u rano jutrosvratili k njezinima, u namjeri da im požele ugodan boravak uinozemstvu i ukrcaju ih u kočiju kojom će se njezina majka i bratodvesti do Dovera, gdje će se sastati s njegovom majkom isestrom, kako bi svi skupa produžili u Calais.

Stojeći pred kućom, Annabelle je mahala majci i Jeremyju, sve

dok kočija nije zamakla za ugao, a zatim se, zajedno sa Simonom,uputila nazad u kuću. Ni uz najbolju volju nije se mogla riješitiosjećaja da je majku ostavila na cjedilu, po sistemu »brigo moja,prijeđi na drugoga«.

— Ne budi tako potištena — rekao je Simon, čim je zatvoriovrata. — Donijeli smo najbolju moguću odluku.

— Za njih ili za nas?— Za sve — s osmijehom je odvratio, i okrenuvši ju prema

sebi, duboko joj se zagledao u oči. — Siguran sam da će ti vrijemedo majčina povratka proletjeti puno brže nego što misliš. Jer bitćeš previše zauzeta drugim stvarima, poput razgovora sarhitektom oko izgleda našeg doma. Već danas prijepodne sastatćemo s njim, a nakon toga možemo poći pogledati dva terenakoje je naš agent za nekretnine pronašao u Mayfairu.

— Bogu hvala — s olakšanjemje izjavila Annabelle i zagrlivšiga oko struka, naslonila mu glavu na rame. — Sita sam boravka uhotelu. Već sam se počela pitati hoćemo li tamo dovijeka ostati.Ne radi se o tome da mi tamo nije lijepo, no svaka žena želivlastiti dom... Simone, ne čini to — odjednom je uzviknula,osjetivši kako joj vadi ukosnice iz kose. — Nije lako nanovosložiti punđu...— ah, eto što si sada učinio — razočarano je dodala, kad jojse kosa razlila po ramenima.

— Žao mi je. Nisam si mogao pomoći — nehajno je odvratiouplevši prste u njezine bujne uvojke. — Imaš predivnu kosu.Meka je i glatka poput svile. I predivno miriše. Čime ju pereš datako lijepo miriše?

— Šamponom, čime bih drugim — suho je odvratila. —Zapravo, jednim od onih koji se proizvode u tvornici gospodinaBowmana. Daisy mi je dala nekoliko bočica. Otac im stalno šaljesapune i šampone iz Amerike.

— Mmmm... divota — promrmljao je, nosa uronjena unjezine uvojke. - Ne čudim se što je milijunaš. Svaka žena trebalabi tako lijepo mirisati — dodao je, pa odmaknuo pramen njezinekose u stranu i počeo joj ljubiti vrat. —Jesi li taj šamponuporabila još negdje?

— Prepustit ću ti da to otkriješ — odvratila je. — Ali, nakonsastanka s arhitektom. Ne bismo li trebali krenuti?

— Može pričekati. Nikud mu se ne žuri.— Kao ni tebi — odvratila je i kratko se nasmijala. —

Zaboga, Simone, ne možeš reći da se u tome osjećaš zakinut.Prilično vremena trošim na zadovoljavanje tvojih...

Spojio je usnice s njezinima u dug, strastven poljubac, tijekomkojega je svaka suvisla misao ishlapjela iz njezine glave. Prstijuupletenih u njezinu kosu, naglo ju je pritisnuo uza zid, nedalekoulaznih vrata i nastavio ju pohotno ljubiti. Opijena sladostrašću,Annabelle je zaboravila na sve, i vatreno mu uzvratila poljubac.Malo zatim, polako je razdvojio usnice od njezinih i počeogrickati njezinu ušnu resicu, istodobno joj šapćući riječi kojenikad prije nije čula iz njegovih usta, a ni slučajno se nisu moglenazvati lirikom. Provukavši ruke iza njezinih leđa, uhvatio jerubove haljine na mjestu gdje je bila zakopčana, i jednim jupotezom rasporio.— Simone! — zgranula se Annabelle, no poljupcem je ugušionjezin protest. — Ne mogu se kontrolirati, kad si ti u pitanju.Svaku minutu koju provedem daleko od tebe, žudim za tobom.Najradije bih zauvijek ostao u tebi. Mrzim sve što me razdvaja odtebe.— promuklo je prošaputao, pa strgao haljinu s njezinihramena.

Čim se pocijepani komad odjeće našao pod njegovim nogama,privukao ju je u naručje i zgrabivši ju za ruku, položio ju na svoje

prepone. Osjetivši kako je tvrd i napet, Annabelle je dubokoudahnula i zaboravila ispustiti dah. Poluzatvorenih očiju počelaga je milovati, ustreptala od žudnje koju je u trenutku uspioraspaliti u njoj. — Želim te natjerati da vrištiš i grebeš me ipreklinješ me da ostanem u tebi do iznemoglosti — oštro jeprošaputao. — Želim te posvuda dirati i ljubiti, želim okusitisvaki dio tebe, potpuno se stopiti s tobom, želim...

Naglo je zašutio i posesivno pritisnuvši usnice o njezine, počeoju pomamno ljubiti, kao da je se ne može zasititi, kao da je i samokus njezina poljupca dovoljan da se rastane s pameću. Kao u iz-maglici, Annabelle je vidjela kako izvlači džepni nož, i trenutakpotom... vrpce njezina korzeta svezanog na leđima bile su jednimpotezom prerezane, oslobađajući njezine grudi i struk od čvrstogoklopa u kojemu su bile zarobljene.

Shvativši kako bi mogla biti doslovce silovana u predvorju ku-će vlastite majke, Annabelle se odjednom uznemirila. Nikad do-tad Simona nije vidjela takvog. Čak i u trenucima kada je znalada silno žudi za njom, umio se svladati i pričekati da i ona budespremna za njega. No sada... iz nekog, njoj posve nedokučivog,razloga, posve je izgubio nadzor nad sobom. Mračnog pogledapreplavljenog nečim što se moglo opisati jedino kao neopisivaglad, izgledao je poput predatora spremnog zaskočiti svoju žrtvu.Preplavljena nelagodom, kratko je zagrizla donju usnicu, inesigurno se osmjehnuvši, odmaknula se od njega.

— Pođimo u moju sobu —jedva je čujno prošaputala idrhtavih nogu požurila prema stubama, no tek što se počelauspinjati, Simon ju je naglo podigao u naručje i lako poput pera,ponio ju na kat.

Unijevšiju u sobu, hitro je svukao s nje ono malo preostala ru-blja i zatim ju ponovo podigao i odnio u postelju. Odmaknuvšistari izblijedjeli prekrivač, položio ju je na čistu bijelu plahtu, ko-

ja je poprimila pomalo ustajali miris, poput svega ostalog u toj,već dugo zatvorenoj, maloj prostoriji. Gledajući ga kako se svlači,Annabelle nije mogla ne opaziti kako krupan i muževan muš-karac poput njega djeluje prilično nezgrapno u prostoru punomčipkanih radova, koje je s veseljem izrađivala još od vremena ka-da je bila djevojčica, prekrivši njima svaku izlizanu ili nagriženupovršinu, poput komode, naslonjača ih police iznad kamina.Njegova odjeća u tren oka pridružila se hrpici njezine, nemarnoodbačene na pod, a zatim joj se i sam pridružio u postelji, tijelompotpuno prekrivši njezino, ustreptalo od čežnje za njegovim za-grljajem. Njezina bedra bez otpora su se razdvojila na njegovblagi poticaj, pozivajući ga da ju uzme. Snažno je prodro u nju, upotpunosti ju ispunivši, a zatim se počeo polako ritmički gibati,kao da si nakon tog prvotnog posjedničkog impulsa možedopustit i malo uživanja u ljubavnoj igri. Činilo se da je svaki dionjegova tijela kao stvoren za nju, kao što je i svaki dio njezinatijela bio kao stvoren za njega.

Opijeni neopisivim sladostrašćem, skladno su se gibali, upotpunosti se predajući jedno drugome, uživajući u davanju iprimanju na jedan potpuno nov, dotad nepoznat način.Preplavljena mješavinom razarajuće strasti i neopisive nježnosti,Annabelle je osjetila kako su joj se oči ispunile suzama. Simon juje utješio dugim nježnim poljupcem, no ni u jednom trenutkunije se prestao gibati. Svakim novim nasrtajem prodro bi dublje unju, uzimajući više nego što je ikada pomislila da bi mu mogladati. Jecajući od užitka uputila mu je suptilnu molbu da joj pružižuđeno oslobođenje od tog slatkog mučenja. Odlučivši jojudovoljiti, ubrzao je ritam i malo zatim, oboje su istodobnosagorjeli u vatri uzajamne strasti.

Poslije, ležeći u njegovu naručju, Annabelle je pokušaladokučiti što se upravo zbilo. Nikad dotad jedno drugome nisu se

predali toliko nesputano i jedno drugome pružili tako potpuniužitak. Ipak, bilo je tu još nešto... nešto što je prelazilo granicefizičkog užitka... nešto poput želje ili čežnje za nečim što nijeimalo imena. No što god bilo, ostalo je lebdjeti u zraku izmeđunjih, nedvojbeno prisutno, a ipak neuhvatljivo. Sklopivši oči,Annabelle se udobnije namjestila u Simonovu naručju, posve seprepustivši tom lijepom, umirujućem osjećaju.

Mučena znatiželjom o poslu kojem se njezin suprug toliko posve-tio, Annabelleje zamolila Simona da ju povede u obilazak njegovetvornice, jer bi doista voljela vidjeti kako se izrađuju lokomotive.Protivno svim njezinim očekivanjima, začudno odlučno, odbio jeto učiniti, a zatim pokušao vješto skrenuti razgovor na drugikolosijek. Naravno, nije mu to dopustila. — Ne boj se, neću dugoostati i ometati te u radu. Povedi me samo u kratak obilazak —ustrajala je.— Unaprijed ti obećavam da neću ništa dirati. Sve što želimjest vidjeti kako nastaju lokomotive. Nakon svega što si mi pričaoo tome, jednostavno sam znatiželjna. Voljela bih to vidjetivlastitim očima.

— To nije mjesto za žene. Preopasno je — suho je odvratio. -Posvuda uokolo ima teške mašinerije, a ljevaonica je puna kaca stalinom.

— To je uistinu nevjerojatno — razljutila se Annabelle. —Danima mi govoriš kako je to mjesto potpuno sigurno, i danemam nikakva razloga strahovati da bi ti se tamo nešto moglodogoditi, a onda mi kažeš nešto posve suprotno. Dakle, je liopasno ili nije?

Shvativši grešku u koracima, Simon se naglo namrštio. — Nijeopasno. Ali, svejedno ne možeš ići tamo.

— Zašto ne?

— Zato jer si žensko.Proključavši poput kace pune netom spomenute taline, Anna-

belle ga je ošinula pogledom. — Ne pronađeš li neki boljiodgovor, Simone, kunem ti se da će ti u glavu doletjeti prvi težakpredmet koji mi se nađe pri ruci - srdito je promrsila.

Vidno uznemiren, Simon je počeo nervozno koračati amotamo ispred kamina u salonu. Pola minute prošlo je u mrtvojtišini zatim se naglo zaustavio ispred naslonjača u kojem jeAnnabelle sjedila, i ruku oslonjenih o kukove, mrko se zagledaou nju. Annabelle - osorno je započeo — trebala bi znati datvornica put moje nije nikakvo lijepo i ugodno mjesto, u kojemljudi rade u miru i tišini. Najzad, tu se slažu lokomotive, a necvjetni aražmani. Što u konačnici znači da je to jezivo bučno iprljavo mjesto. Ulazak je u ljevaonicu poput ulaska u pakao...tamo se odvija grub, muški posao koji nije bezopasan. Naravno,poduzete su sve mjere osiguranja, ali uvijek postoji opasnost danešto pođe po i zlu... a ja... — naglo je zašutio, pa prstima prošaokroz kosu, očito se boreći s nelagodom. — Ne mogu dopustiti dati se nešto dogodi — s očiglednim je naporom nastavio. —Previše mi značiš. Dužnost mi je pobrinuti se za tvoju sigurnost izaštitite od svega što je u mojoj moći.

Na dugi se trenutak Annabelle iznenađeno zagledala u njega.Jedva je mogla vjerovati da mu je toliko stalo do nje. To priznanjeistinski ju je ganulo, no i potaklo izvjesna pitanja o kojima jedosad izbjegavala razmišljati, poput definiranja vlastitih osjećajaprema njemu. Zagledana u njegove oči, odjednom je postalasvjesna čudne napetosti koja se uvukla između njih... neneugodne, nego više poput one kad nešto nedorečeno ostanevisjeti u zraku. — Doista cijenim što me želiš zaštititi, Simone —napokon je prozborila. No, nadam se da to ne znači kakoočekuješ od mene da cijeli svoj život provedem zatvorena u kuli

od bjelokosti, bez ikakva dodira s okolnim svijetom - rekla je, iblago mu se osmjehnula, pokušavajući ga umiriti, jer po izrazunjegova lica bilo je savršeno jasno kako se u njemu upravo odvijažestoka unutarnja borba. — Sve što želim, jest vidjeti što radiš uvrijeme kada nismo zajedno, jer znam da posao zauzima važnomjesto u tvojem životu. Kad vidim kako to izgleda, zacijelo ću temoći bolje razumjeti. Molim te, Simone, povedi me u tvornicu.

Nekoliko trenutaka razmišljao je u potpunoj tišini, a kad je na-pokon progovorio, zvučao je poput nekoga tko pristaje na neštopod prijetnjom pištolja uperenog u glavu. — U redu — suzdahom je izgovorio. — Očito me nećeš pustiti na miru doknapokon ne popustim. Sutra ujutro možeš poći sa mnom utvornicu. No, nemoj me kriviti kada se razočaraš. Rekao sam ti dato nije nimalo lijepo mjesto.

— Hvala ti — odvratila je Annabelle obasjavši ga širokimosmijehom, koji se naglo pretvorio u kiseli smiješak nakon što juje izvijestio da će pri obilasku tvornice imati društvo.

— Srećom, Westcliff će sutra također doći u tvornicu. Bit ćeto krasna prilika da se malo bolje upoznate.

— Ugodnog li iznenađenja — odvratila je, boreći se saželjom da zakoluta očima. Ni uz najbolju volju nije moglaoprostiti Westcliffu na zloćudnom predviđanju kako će si Simonupropastiti život, ako ju oženi. Kako god bilo, ako je njezinsuprug slučajno očekivao kako će joj pomisao na obilazaktvornice u društvu pompoznog šupka poput Westcliffa bitidovoljan motiv za odustanak, na vlastitu žalost, bio je u krivu.Ostatak večeri provela je s usiljenim osmijehom na licu,razmišljajući kako je prava šteta što žena ne može mužu odabratiprijatelje, na način na koji odabire odijela koja su upravosavršeno skrojena za njega.

Sljedećeg prijepodneva zajedno su pošli u tvornicu lokomotiva.Očekujući da će vidjeti dvije, najviše tri zgrade, Annabelle se pri-lično iznenadila kad je na golemom komadu zemljišta ugledalačitav niz većih i manjih građevina s dimnjacima iz kojih jesukljao gusti crn dim. Vidjevši gomilu mehanizacije raspršenuposvuda po terenu, ostala je bez riječi. Prije svega, krenuli su uobilazak pogona u kojem su se sastavljale lokomotive. Bilo je tučak devet lokomotiva u različitim etapama izrade. No,iznenađenjima, čini se, nije bilo kraja, jer Annabelleje uskorosaznala kako je Simonu glavni cilj u prvoj godini proizvestipetnaest lokomotiva, a u narednoj dvostruko. Nebesa! A natroškove izrade odlazilo je milijun funti tjedno. — O moj Bože —promucala je, zapanjeno se zagledavši u svog muža. — Koliko sizapravo bogat?

Osmjehnuo se, pa spustio usnice tik do njezina uha. — Dovolj-no da svojoj ženi uvijek mogu kupiti nove gležnjače — prošapu-tao je.

Nakon toga, pošli su u obilazak modelarnice, gdje su se izra-đivah kalupi za lijevanje prema odgovarajućim drvenim modeli-ma. Tu je od Mawera, mladog radnika, saznala mnoštvo zanimlji-vih stvari poput podatka da je kalupiranje priprema za lijevanje, iujedno najstručniji dio ljevačkog posla, jer o njemu ovisi kakvoćaodljevaka. Kada je kalup pripremljen, počinje lijevanje, pri čemuse ljevači, ovisno o potrebi, služe grabilicama i loncima za manjeodljevke, dok veće lijevaju na način da dizalicama prenose kacedo kalupa. Očarana, Annabelle mu je postavila još nekoliko pita-nja o procesu lijevanja i o načinu rada hidrauličnih preša, te zaštoje brzo hlađeni čelik jači od sporo hlađenog.

Unatoč Simonovu dvoumljenju oko njezina posjeta tvornici,sudeći po širokom osmijehu na njegovu licu, istinski je uživao štojoj može pokazati proces izrade lokomotiva. Najzad su pošli u lje-

vaonicu. Čim je nogom stupila unutra, Annabelle je morala pri-znati da Simon nije naročito pretjerao kad je ulazak u ljevaonicuusporedio s ulaskom u pakao. Naravno, kao što je i rekao, mjestoje bilo sigurno onoliko koliko može biti, no sama priroda togteškog muškog posla, sva ta užurbanost, buka, jeka i jarkocrvenilo koje je dopiralo iz brojnih peći, stvarala je ugođaj pakla.Ipak, Annabelle je bila uvjerena kako se ni u samom paklu, podnadzorom đavla, posao ne obavlja ni upola toliko organizirano,kao ovdje. Ramena pognutih pod težinom tereta koje su gurali iliprenašali, ljevači su se kroz labirint vatre i čelika kretali sigurno iopušteno, kao po livadi. Tu i tamo netko biju od njih znatiželjnopogledao, no općenito su bili previše zauzeti poslom, da biobraćali pozornost na nju.

Malo zatim, Simon ju je poveo do visoke peći i počeo joj objaš-njavati kako se proizvodi talina. Za takvo što, visoku peć prijesvega trebalo je napuniti slojevima otpadnog željeza, rudače ikoksa. Sve navedeno se u vagonetima, mosnim dizalicama,prenosilo do grotla na vrhu visoke peći i naizmjenično ubacivalounutra. Proces taljenja odvijao se uz pomoć dovoda vrućeg zrakaiz puhalice za visoku peć, a rastaljeno željezo najzad bi se polakoslijevalo u donji dio peći i skupljalo se na dnu, odakle bi seispuštalo u kalupe ili vagonete kojima se odvozilo na daljnjupreradu.

Od teške mješavine mirisa goriva, rastaljenog željeza i ljudskogznoja, te upornog brujanja, pištanja, cviljenja i šištanja brojnihstrojeva, Annabelle je obuzela lagana vrtoglavica. Nagonski,primaknula se bliže Simonu, koji ju je odmah zaštitnički obgrliooko struka. — Bučno je, zar ne? — upitao je, pokušavajućinadjačati zvuk udaraca čekića po željezu, no prije nego što jestigla odgovoriti, ugledao je poslovođu i kratko mu domahnuo,pozivajući ga da mu priđe.

— Jeste li možda negdje vidjeli lorda Westcliffa? — upitao je.— Dosad se već trebao pojaviti u tvornici, a koliko mi je

poznato, nema običaj kasniti.— Došao je, ali mislim da se zadržao u pogonu za

sastavljanje lokomotiva — rekao je sredovječni radnik, panadlanicom obrisao znoj s čela. — Čini se da se želi uvjeriti kakoje ispao probni odljevak novog cilindra - dodao je, slegnuvširamenima.

Kratko pogledavši Annabelle, Simon je ustanovio da je poma-lo namrštena. Sva ta buka i vrućina, očito je bila malo previše zanju. — Začas ćemo izaći — rekao je, kratko joj se osmjehnuvši.Nema potrebe da Westcliffa čekamo ovdje — dodao je, panastavio razgovor s poslovođom.

Začuvši to, Annabelle je istinski odahnula. Nakon što je zado-voljila znatiželju, nije imala nimalo želje i volje dulje sezadržavati ovdje, makar to značilo i da će ostatak vremenaprovesti u društvu s Westliffom. Čekajući da Simon završirazgovor s poslovođom, pogledom je lutala po ljevaonici. Vidjevšikako je rastaljeno željezo, pod snažnim udarom zraka izpuhalice, kroz otvor peći naglo pojurilo u vagonet, kratko setrgnula, i još se jače stisnula uz Simona.

Gotovo istodobno, gomila starog željeza ubačena je u grotlo...očito prevelika, jer netko je počeo ljutito vikati na radnike. Nadugi se trenutak Annabelle pozorno zagledala u njih, zabrinutose pitajući što se zbiva. S galerije se začulo još nekoliko glasnihpovika upozorenja, čemu je slijedio novi udar zraka iz puhalice...ovoga puta koban... jer količina taline koja je pojurila kroz otvorpeći počela se prelijevati preko ruba vagoneta. Istodobno, izgrotla su izletjeli veći i manji komadi užarena željeza i rudače...

—Isuse — zaprepašteno je povikao Simon, i naglo ju gurnuvšina pod, prekrio ju vlastitim tijelom, u namjeri da ju zaštiti od kiše

užarenih čestica koje su počele pljuštati posvuda oko njih.Na nesreću, pojedine grudice užarena čelika i rudače završile

su u koritima s uljem, što je izazvalo niz uzastopnih eksplozija.Od jačine zračnog udara i vala vrućine koji je potom uslijedio,

Annabelle je ostala bez daha. Nakratko, nastala je mrtva tišina ti-jekom koje se činilo kako je čak i vrijeme prestalo teći, a zatim jeuslijedio potpuni kaos. Omamljena, Annabelle je kao iz daljinepostala svjesna jezivog hučanja plamenih jezika. Provirivši ispodSimonova ramena, mogla je vidjeti kako varnice kao podivljalelete zrakom, zajedno s krhotinama metala. Cijeli prizor djelovaoje gotovo nestvarno. Nejasni obrisi pojedinih strojevaobuhvaćenih plamenom, morbidno su bili nalik zmajevima izdrevnih priča, a svako toliko, zrak bi zatitrao od kratkog bljeskakojemu bi uslijedila potmula eksplozija iz nekog od udaljenihkutova ljevaonice.

Odjednom, Simon je skočio s nje i čvrsto ju uhvativši zanadlaktice, odlučno ju podigao na noge. Privivši ju uz sebe, neštojoj je viknuo na uho... no u svoj toj strahovitoj buci, nije čula što.Zbunjena, podigla je glavu prema njemu, što se nije pokazaloosobito mudrim, jer čestice vruće prašine i strugotina obrušile suse na njezino lice poput jata sićušnih kukaca. Istog trenutkapočela je kao luda mahati rukom po zraku, što je, dakako, bilobeskorisno, no nagon za tom besmislenom samoobranom je, posvemu sudeći, ipak bio jači od razuma.

Čvrsto ju zagrlivši, Simon ju je kroz vatrenu stihiju žurno po-veo prema bližem od dva izlaza, usput ju štiteći vlastitim tijelomkoliko je mogao. Posvuda je vladala neopisiva strka i galama, avidjevši kako se ogroman kotao kotura ravno prema njima, Si-mon je glasno opsovao, pa zajedno s njom skočio u stranu. Čim jeubojiti predmet lijeno prošao kraj njih, ponovo su se pridružiliradnicima koji su očiju iskolačenih od straha jurili prema izlazu,

tražeći spas od sigurne smrti u raljama vatre koja je bezumno gu-tala sve pred sobom. Sa svih strana mogli su se čuti glasni povici,jauci i pozivi u pomoć, a zrak je bio toliko vruć da se Annabellenije mogla ne upitati hoće li stići do izlaza prije nego što buduživi sprženi u tom paklu. — Simone — povikala je, što je glasnijemogla. - Kad malo bolje razmislim... bio si u pravu.

— U vezi s čim? — upitao je, pogleda čvrsto uperena predsebe.

— Nisam trebala doći ovamo.Bez riječi ju je podigao, i poput vreće prebacio je preko ramena

kako bi ju prenio preko srušenih dijelova mosne dizalice. Našavšise u tom šašavom položaju, Annabelle nije mogla ne opaziti kakomu je jakna na više mjesta pocijepana i krvava. Neke od krhotinaželjeza očito su se zabile u njegova leđa, kada se bacio na nju.Preskočivši još dvije ili tri prepreke, Simon je napokon prošaokroz široka vrata, i hitro ju spustio na zemlju. Ali, prije no što seuspjela snaći, na njezino zaprepaštenje snažno ju je gurnuoprema nekom mladiću. — Vodi ju odavde — povikao je. — I nezaustavljaj se dok ne bude na sigurnom.

— Budite bez brige, gospodine — odvratio je mladić.— Simone — povikala je Annabelle, vidjevši kako se okrenuo

u namjeri da se vrati u ljevaonicu. — Kamo ćeš?— Unutra ima ranjenika, Annabelle. Moram im pomoći da

izađu.— Ne! Simone, pođi sa mnom — panično je povikala, pokuš-

avajući se oteti mladićevu čvrstu stisku.— Pridružit ću ti se za manje od pet minuta—osorno je

odvratio.— Nemaš toliko vremena — odvratila je, pa nadlanicom

ljutito obrisala suze koje su joj u hipu navrle na oči. — Plamensamo što nije progutao cijelu zgradu.

— Odvedi ju — preko ramena je dobacio mladiću i produžiosvojim putom.

— Simone! — vrisnula je, no bilo je prekasno. Trenutakpotom nestao je u oblaku crnog dima koji je sukljao iznutra.

Shvativši kako se uzalud odupire mladićevu čvrstu stisku, naj-zad je popustila i dopustila mu da ju odvede do široke pošljun-čene staze. Iskosa ga pogledavši, iznenadila se kada je shvatila daga poznaje. Bio je to Mawer, mladić koji joj je za vrijeme posjetamodelarnici nadasve ljubazno objasnio način izrade kalupa. Nosada nije djelovao nimalo ljubazno.

— Ostanite ovdje — odlučno je rekao, zagledavši se u njudugim, mrkim pogledom. — Vaš suprug uskoro će izaći. Morampoći pogledati je li kome potrebna pomoć. Obećajte mi da senećete micati, gospođo Hunt. Ne trebamo dodatne probleme.

— Neću se micati — obećala je Annabelle. — Idite.— U redu — odvratio je i požurio nazad prema ljevaonici.Ostavši sama, Annabelle se napeto osvrnula oko sebe. Posvuda

je vladala neopisiva strka, netko je izvikivao naredbe, pojedinimuškarci nadvili su se nad ranjenike pokušavajući im pomoći, apojedini su, poput nje, kao ukopani stajali na mjestu i pogledimapunim nevjerice kružili uokolo. Malo zatim, dvadesetak muška-raca dovuklo je pred ljevaonicu ručnu vatrogasnu pumpu.Zacijelo su ju držali negdje u blizini, zaključila je Annabelle, uprotivnom ju ne bi mogli tako brzo dovesti. Naravno, bila je toposve logična mjera osiguranja, jer u slučaju požara svaka jeminuta dragocjena i nema vremena za čekanje da pomoć stigneiz grada. U skladu s tim, muškarci su se odmah bacili na posao paodmotali dugačko vatrogasno crijevo i za tili čas spojili ga napodzemni spremnik vode. Nakon toga, počeli su hitro pumpativodu, i uskoro, snažan mlaz pojurio je iz crijeva. No, iako je biovisok tridesetak metara, učinak na gašenje požara bio je slabašan.

Svaka munuta čekanja da se Simon napokon pojavi, Annabellese činila dugom poput vječnosti. Sve što je mogla, bilo je nijemomicati usnicama, uporno ponavljajući jedne te iste riječi... Simone,izađi... Simone, izađi...

Vidjevši nekolicinu muškaraca kako posrćući izlaze iz ljevao-nice, pogledom je hitro preletjela od jednog do drugog. Iako subili čađavi od glave do pete, nije ih morala još jednom pogledatikako bi se uvjerila da Simon nije među njima. Obuzeta sve većimnemirom, svrnula je pogled na vatrogasce. Oni su, pak, odustav-ši od uzaludnog pokušaja gašenja ljevaonice, odlučili spriječiti dase vatra proširi na okolne objekte, i u skladu s tim, upravo su ihnatapali vodom. Vidjevši to, Annabelle je u nevjerici odmahnulaglavom. Zar će doista dopustiti da ljevaonica izgori do temelja?Sa svime što bi se možda još moglo spasiti... uključujući i ljudekoji su ostali zarobljeni u njoj? Odjednom, ponadavši se kako jeSimon možda izašao kroz vrata na drugom kraju zgrade,probudila se iz mrtvila i kao luda potrčala u tom smjeru. Stigavši,počela je kao muha bez glave kružiti uokolo, tražeći svogsupruga.

Ugledavši voditelja montažerije, kojeg je također upoznala ti-jekom obilaska, požurila je prema njemu. — Jeste li negdje vidjeligospodina Hunta? — hitro je upitala, glasa promukla odnapetosti.

Budući da je, prije no što ih prevezu u bolnicu, upravo poku-šavao napraviti popis ranjenika, čovjek jedva da ju je i pogledao.— Sve što sam čuo jest daje pomogao trojici radnika da seizvuku ispod nekakvog krša. Čini se da ga nakon toga više nitkonije vidio — nestrpljivo je odvratio.

Unatoč vrućem, gotovo užarenom zraku, Annabelle je odjed-nom zadrhtala od hladnoće. — Dosad bi zacijelo izašao... da je toikako mogao, zar ne? — drhtavim je glasom upitala. — Možda je

ranjen. Zar ga nitko neće poći potražiti?—U tom paklu? - upitao je voditelj, pogledavši ju kao da se pita

je li sišla s uma. — Zaboga, bilo bi to samoubojstvo - dodao jei požurivši prema jednom od ranjenika, hitro kleknuo kraj njega,pa skinuo jaknu, nekoliko ju puta presavio i podmetnuo mu jupod glavu. Kada se napokon sjetio kratko pogledati u njezinusmjeru, više je nije bilo.

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

Ako je itko i vidio kako ženska osoba ulazi u ljevaonicu, nije se nato obazirao, niti ju je pokušao zaustaviti. Pokrivši maramicomnos i usta, Annabelle se kroz gustu zavjesu od dima počelaprobijati u unutrašnjost. Plameni jezici na suprotnom krajugrađevine, gdje je požar i započeo, već su dosegli krovište, nostrašnija od vrućine bila je buka. Hučanje vatre bilo jepomiješano s jezivim cviljenjem metala, a kako su se strojevi streskom prevrtali, i raspadali se na dijelove, posvuda jeodzvanjala sablasna jeka. Tu i tamo mogli su se vidjeti potočići ilokvice rastaljenog željeza, pa je valjalo oprezno koračati.

Očiju suznih od dima, Annabelle je podigla rub haljine do vi-sine koljenja i hitro ga nagužvavši, ugurala ga ispod pojasa, u pro-tivnom ne bi mogla koračati preko gomile rasutog građevnog ma-terijala. Spotičući se i posrćući, uporno je glasno dozivalaSimona. Sve čemu se mogla nadati bilo je da će u toj kakofonijizvukova prepoznati njezin glas, i javiti se. No odgovora nanjezine pozive nije bilo. Obuzeta sve većom strepnjom, nastavilaga je dozivati, no malo zatim, kada je kraj hrpe oblutaka ugledalanejasan ljudski lik, što je brže mogla, požurila je prema njemu.

Bio je to Simon, i na njezino ogromno olakšanje, bio je živ i prisvijesti. Ležao je na leđima, noge pritisnute odlomljenim čeličnimkomadom mosne dizalice. Ugledavši ju, istinski se zgranuo.— Annabelle — promuklo je izgovorio i s očitim naporompodigao se u polusjedeći položaj. — Prokletstvo, što radiš ovdje?— ljutito je upitao, pa kratko zakašljao. — Izađi van... odmah!

Ne želeći trošiti dah na raspravu, odlučno je odmahnula gla-vom, pa hitro izvidjela situaciju. Komad mosne dizalice, koji jepao na Simonovu nogu, bio je prevelik i pretežak da bi ga moglapodići. Morat će pronaći nešto... nešto čime bi se mogla poslužitikao polugom i osloncem... jedino tako moći će podići taj težakkomad željeza sa Simonove noge. Nadlanicom obrisavši suzneoči, uputila se prema hrpi starudije odložene kraj zida. No, doćido cilja bilo je teže nego što je očekivala, jer svako toliko poskli-znula bi se na razlivenom ulju ili nogom zapela o nešto. Najzad,stigavši do gomile odbačenih stvari, počela je hitro prekapati ponjoj, gurajući u stranu stvari poput kotača, klinova i osovina. Od-maknuvši prevrnute tačke, ugledala je dugu šipku, debelu poputnjezine podlaktice. To će poslužiti, zaključila je, no kad ju je izvu-kla iz hrpe, shvatila je kako je preteška za nošenje. U redu, pomi-slila je, ako ju ne može nositi, vući će ju. Posrćući pod njezinomtežinom, istim putom uputila se nazad.

Kratko pogledavši Simona, po izrazu njegova lica mogla je za-ključiti kako bi bio savršeno sposoban zadaviti ju golim rukama.— Annabelle — srdito je uzviknuo, pa promuklo zakašljao.— Ostavi to i gubi se odavde. Smjesta!

- Ne bez tebe — odvratila je, pa spustila šipku na zemlju ipošla u potragu za predmetom pogodne visine, koji bi joj mogaoposlužiti kao oslonac. Ugledavši prevrnuti nakovanj, gotovo jeuskliknula od sreće. No iako nije bio prevelik, bio je priličnotežak. Što je, tu je, ako ga ne može nositi, odgurat će ga dokomada željeza koji je Simona držao zarobljenim, zaključila je,odlučno se bacivši na posao.

— Annabelle, ostavi se toga — ljutito je zarežao Simon. —Zar ne vidiš da je pretežak? Ne možeš ga dovući. Dovraga, čuješ lišto ti govorim? Gubi se odavde! Annabelle!

Stenjući od napora, nastavila se boriti s teškim nakovnjem, i

napokon ga dogurala kamo je trebalo. Podigavši šipku, oslonila juje o nakovanj, ufajući se da je Arhimed bio u pravu kad je rekaokako bi uz pomoć oslonca i dovoljno duge poluge, mogao podićicijelu zemaljsku kuglu. No, iako se cijelom težinom oslonila ošipku, komad željeza koji je pritiskao Simonovu nogu, nije se niza milimetar pomakao. Frustrirana, još je jače uprla, no uzalud.Po svemu sudeći, bila je preslaba.

Začuvši snažnu eksploziju, kratko se trgnula, no kad su oštrikomadići željeza poletjeli zrakom, bila je primorana hitro se sa-gnuti i rukama pokriti glavu. Osjetivši kako joj se jedna od krho-tina zabila u nadlakticu, glasno je jauknula i srušivši se nakoljena, otpuzala do Simona. Istog trenutka privio ju je uz sebe,štiteći ju od kiše željeznih krhotina, onoliko koliko je mogao.Čim je opasnost prošla, Annabelle je podigla glavu i duboko sezagledala u njegove, od ljutnje potamnjele oči. — Simone —prošaputala je. - Morat ću ti odsjeći nogu. Ne mogu te drukčijespasiti. Negdje zacijelo postoji sjekira ili nešto čime bih to moglaučiniti.

Dugi trenutak ostao je potpuno miran, razmišljajući o toj mo-gućnosti, a zatim polako odmahnuo glavom. — Ne, od toga ne bibilo nikakve koristi — odlučno je odvratio. — Čak i da mi uspiješodsjeći nogu, ne bi me mogla odvući odavde — dodao je i gruboju odgurnuo od sebe. — Idi. Nema vremena za gubljenje. Morašizaći, i to odmah.

— Ne idem bez tebe — jednako je odlučno odvratila.— Nebesa, Annabelle, ne budi toliko tvrdoglava. Naposljetku

ćemo oboje zaglaviti. To uistinu nema smisla — rekao je, pogle-dom ju zaklinjući da ga posluša. — Molim te, ne čini to. Ako ti jeimalo stalo do mene, učini što sam ti rekao — u dahu je izgovorioi ponovo se nakašljao. — Idi... idi!

Ako ju je i uspio pokolebati, bilo je to samo na trenutak. Una-

toč strahu i želji da što prije izađe iz tog pakla, shvatila je da tone može učiniti. Ne može otići i ostaviti ga da čeka smrt,prikovan o zemlju komadom željeza. Nikada u životu ne bi si tooprostila. Mora ga pokušati spasiti. Jednostavno mora. Ustavši,bez riječi je odmahnula glavom, pa uzela šipku i ponovo juoslonila na nakovanj. Mora podići taj prokleti komad željeza.Jednostavno mora. Bio je to jedini način da Simona izvučeodavde. Ne obazirući se na bol u ranjenoj nadlaktici, svomsnagom bacila se na posao. Osjetivši kako joj od napora šumi uušima, zaključila je da je to nadasve dobro, jer tako barem nemože čuti salvu psovki kojima se Simon obrušio na nju. Kratkoga pogledavši, vidjela je da je izvan sebe od bijesa, no što se njetiče, mogao je bjesnjeti koliko ga volja, jer nije imala namjeruodustati. Gušeći se od žestokog napadaja kašlja, pokušala je jošjednom... pa još jednom. No uzalud. Jednostavno je bila preslaba.Ipak, neće odustati. Makar joj se pluća i raspala od nedostatkazraka, makar se i onesvijestila od slabosti....

Odjednom, netko ju je čvrsto uhvatio za rame, i odlučno juodgurnuo u stranu. Okrenuvši se, kao kroz maglu vidjela je ne-jasne obrise raščupanog, i od glave do pete garavog ljudskog lika,u pocijepanoj odjeći. Žestoko kašljući, pokušala je razbistritipogled, no uzalud, jer oči su ju previše pekle, da bi mogla jasnijerazaznati crte njegova lica. No čim je progovorio, znala je o komeje riječ. Taj zapovjednički, nadmeni ton, mogao je pripadati samojednoj osobi.

— Maknite se. Ja ću podići taj komad željeza. Čim to učinim,pomozite suprugu da se izvuče. Jeste li razumjeli?

Naravno, bio je to Westcliff. I, unatoč tomu što je izgledao po-put rudara, sudeći po tome kako ju je hladno i uljudno uhvatio zalakat, i blago, ali odlučno gurnuo prema Simonu, ponašao sepoput plemića, naviklog da se njegove zapovijedi bez pogovora

poslušaju. No u situaciji poput ove, Annabelle bi bila spremnaurotiti se i sa samim đavlom, pa joj ionako nije bilo ni na kraj pa-meti buniti se protiv ponuđene pomoći. Kleknuvši kraj Simona,nakratko je odmjerila Westcliffa, pitajući se je li dovoljno jak dabi se uhvatio u koštac s predstojećim zadatkom. Vjerojatno jest,zaključila je, jer unatoč tome što nije bio krupan i snažan poputSimona, znala je da puno vremena provodi na otvorenom, bavećise različitim sportskim aktivnostima.

Bez odlaganja, Westcliff je čvrsto zgrabio šipku i jednim snaž-nim trzajem gurnuo ju prema dolje. Uslijedila je škripa i cviljenje,i najzad, pred Annabellinim očima ukazao se procjep dovoljnoširok da kroz njega provuče Simonovu nogu. Istog trenutkasnažno ju je povukla, ne obazirući se na njegovo bolno stenjanje.— Gotovo je — iz sve snage viknula je Westcliffu, nakon čega jeuslijedio zvuk tupog udarca željeznog komada o zemlju.

Odbacivši šipku, lord je požurio pomoći Simonu da se osovi nanoge. Prebacivši njegovu ruku preko svog ramena, čvrsto ga jeobuhvatio oko struka i polako ga poveo prema izlazu. Annabelleim se odmah pridružila, pa zagrlivši Simona oko struka, takođermu ponudila rame kao oslonac, što možda i nije bilo osobitomudro, jer toliko jako ju je stisnuo uz sebe, da joj se zamračilopred očima. Svejedno, jedino što je željela bilo je da što prijeizađu odavde. Od gustog dima nije se više ništa vidjelo, a vrućinaje postala neizdržljiva. Pluća su ju boljela od žestokog kašlja, agležnjevi i koljena bili su joj razderani od neprestanog spoticanjao sve što joj se našlo na putu. Nije imala pojma kamo ide, i da juSimon nije tak čvrsto držao uz sebe, nikada ne bi pronašla izlaz iztog pakla. Sudeći po podrhtavanju tla, cijela zgrada mogla bi sesvakog trenutka urušiti, a oni su se i dalje vukli puževim kora-kom. Boreći se s nesvjesticom, stavljala je nogu pred nogu, jer toje bilo jedino što je mogla učiniti.

Trenutak kada su izašli iz ljevaonice, zauvijek je bio izbrisan iznjezina sjećanja. Sve čega se sjećala bilo je da im je mnogo ljudipojurilo u susret, a netko ju je zatim podigao i ponio nekamo.Sjećala se i da je halapljivo gutala zrak, no trenutak potom lice jojje bilo prekriveno mokrim ubrusom, a nepoznate muške ruke ra-skopčale su joj haljinu na leđima i razvezale vrpce korzeta. Iskre-no, nije marila. Za takvo što bila je previše iscrpljena iošamućena. Bilo čija pomoć u tom trenutku bila je dobrodošla, ikad je osjetila kako joj je netko na usnice prislonio grlić pljoske,bez oklijevanja popila je nekoliko gutljaja konjaka.

Što joj je, najzad, pomoglo da dođe k sebi. Nekoliko putakratko je trepnula, pokušavajući razbistriti pogled, no slika prednjezinim očima još uvijek je bila mutna. — Simon... je li Simonuspio izaći?— promuklim je šapatom upitala, pokušavajući se podići usjedeći položaj, no netko ju je u tome blago, ali odlučno spriječio.

— Ostanite još malo ležati. Vaš je suprug dobro. Izubijan je iima opekotina po licu i tijelu, ali ne takvih, da se ne bi mogleiscijeliti. Mislim da mu čak ni vraška noga nije slomljena.

Odjednom, na vlastito zaprepaštenje došlo joj je do mozgakako leži na zemlji, raskopčane haljine, razvezanog korzeta iglave položene u krilo lorda Westcliffa. Zagledavši se u njega,opazila je kako mu je čelo neobično rumeno, kosa raščupana igotovo crna od čađe, a odjeća jezivo prljava i pocijepana. Takoneuredan, napokon je bio nalik običnom čovjeku, a ne nekakvomnadnaravnom biću.

— Gdje je Simon? — ponovo je upitala.— Maločas su ga utrpali u moju kočiju. Suvišno za reći, ali

stalno pita za vas. Uskoro ćete mu se pridružiti. Poći ćete k meni.Tamo će vas pregledati moj liječnik. Već sam poslao slugu ponjega - rekao je Westcliff i pomogao joj da se podigne u

polusjedeći položaj. — Zašto ste pošli spasiti Simona? -znatiželjno je upitao.— Mogli ste ga ostaviti tamo. Postali biste najmlađom inajimućnijom udovicom u Londonu.

U prvi mah, Annabelle se namrštila, no shvativši kako u nje-govu pitanju nema ni truna ironije, zbunila se. Po svemu sudeći,lord je bio ugodno iznenađen njezinim postupkom. Tko bi toikada pomislio?

Umjesto odgovora, pozorno se zagledala u krvavu mrlju na nje-govoj košulji. — Budite mirni — rekla je, pa oprezno uhvatila vrhkrhotine, i naglo ju izvukla iz njegova ramena. Kratko se trgnuood boli, no nije ispustio ni glasa. Ipak, nekoliko sekundi trebalomu je da se pribere, a zatim je spustio pogled na komadić željezau njezinoj ruci. - O, Bože! Nisam imao pojma da me nešto po-godilo — ravnodušno je komentirao.

— Zašto ste vi pošli po Simona? — tiho je upitala Annabelle.— Čim sam čuo da ste pošli po njega, pomislio sam da će

vam možda biti potrebna mala pomoć. Netko tko bi vam pridržaovrata dok ga iznosite na rukama, ili vam maknuo pokoju ciglu sputa, tek toliko da se ne spotaknete — našalio se.

— Ipak, učinili ste znatno više od toga — s osmjehom jeodvratila.

Slegnuvši ramenima, uzvratio joj je osmijeh, a zatim joj pomo-gao da se uspravi u sjedeći položaj i bacio se na zakopčavanje nje-zine haljine, kao na dosadan posao koji jednostavno treba obaviti.— Čini se da smo izgubili samo dvojicu ljudi — zamišljeno jeizgovorio. — Što je pravo čudo, s obzirom na požar takvihrazmjera.

— Znači li to kraj posla s lokomotivama?— Nipošto. Ubrzo ćemo sve nanovo izgraditi i nastaviti gdje

smo stali — rekao je i na trenutak se pozorno zagledao u nju. —

Nadam se da ćete uskoro biti sposobni ispričati mi svoju verzijudogađaja. No sada, ukoliko nemate ništa protiv, rado bih vas pre-nio do kočije.

— Ah, to doista nije potrebno... — započela je Annabelle, none obazirući se na njezine riječi, lord je ustao i pažljivo ju podigaou naručje.

— To je najmanje što mogu učiniti za vas — s osmijehom jeizgovorio. — Zapravo, morao bih vam se ispričati.

— Zato jer ste se u međuvremenu uvjerili kako se za Simonanisam udala samo zbog novca?

—Jest, no ne samo zato. Po svemu sudeći, posve sam vas krivoprocijenio. Uistinu mi je žao zbog toga. Iskreno se nadam da ćetemi oprostiti.

— Kako bih vam mogla išta zamjeriti? — s osmijehom jeupitala Annabelle, i predobro znajući da Westcliff nije od onihkoji bi se olako ispričavali ili tražili oproštenje. — Najzad, spasiliste Simona od sigurne smrti. A i mene također, jer ne bih gaostavila — dodala je, zagrlivši ga oko vrata.

— Dakle, mogu li računati da smo zakopali ratnu sjekiru?— Definitivno — odvratila je, i spokojno naslonila glavu na

njegovo rame.

Dok je liječnik pregledavao Simona u spavaćoj sobi, Westcliff jeAnnabelle posjeo u salon gdje se osobno pobrinuo za ranu nanjezinoj nadlaktici. Nakon što je pincetom izvukao krhotinu,cijelo osjetljivo područje obilno je natopio alkoholom, uslijedčega se Annabelle zamalo onesvijestila od boli. Nakon toga ranuje premazao melemom, prilično ju stručno povio i, za kraj,naredio svojoj pacijentici da ispije čašu brendija. Je li štogodstavio u piće, ili je iscrpljenost pojačala učinak, zauvijek će ostatiizvan domašaja Annabelline spoznaje, no nakon što je popila dva

prsta tekućine boje tamnog jantara, raspoloženje joj se naglopopravilo. Rekla je Westcliffu kako je prava sreća što nije odabraobaviti se liječničkim pozivom, s čime se on u potpunosti složio.Nakon toga uputila se u potragu za Simonom, no nacvrckanakakva je bila, nije uspjela pronaći njegovu sobu, pa je redomotvarala sva vrata u hodniku, dok ju u tome nisu omele domaćicai dvije služavke, koje su tvrdoglavo ustrajale da se istog trenamora poći okupati. Prije nego što je stigla shvatiti što se događa,ugurale su ju u kadu, a zatim joj navukle spavaćicu koju suiskopale iz ormara Westcliffove majke i najzad ju pospremile ukrevet. Kako bilo, čim je sklopila oči, utonula je u miran, duboksan.

Na vlastitu žalost, probudila se tek oko podneva, a i tada joj jetrebala puna minuta kako bi se prisjetila što se dogodilo i gdje senalazi. Čim jest, skočila je iz kreveta i bosonoga izašla u hodnik,gdje je naletjela na sobaricu, koja je djelovala prilično zgranutošto pred sobom vidi raščupanu ženu neprirodno rumena lica i uspavaćici u kojoj je izgledala kao da je na sebe navukla vreću... ikoja je, uz sve to, unatoč sinoćnjem kupanju, mirisala na dimlje-nu šunku.

— Gdje su ga smjestili? — upitala je Annabelle, preskočivšiuvod.

Srećom, sobarica je u tren oka uspjela zbrojiti dva i dva, pa juje hitro uputila u spavaću sobu na dnu hodnika.

Ušavši, Annabelle je ugledala lorda Westcliffa kako stoji krajmasivnog kreveta u kojem je Simon sjedio udobno zavaljen u ja-stuke. Vidjevši kako su mu naga prsa i nadlaktice na više mjestačvrsto omotani zavojima, Annabelle se kratko trgnula. S obziromda se zamalo onesvijestila od boli tijekom postupka vađenjajedne jedine krhotine, mogla je zamisliti kakve je muke njezinsuprug sinoć bio primoran izdržati. Kako god bilo, čim je nogom

stupila u sobu, oba muškarca bez riječi su se zagledala u nju.Vidjevši kako Simon, kamena izraza lica, nepomično zuri u

nju, Annabelle je shvatila kako ispod te prividno mirne površine,kipti od srdžbe. Očito je čekao da progovori i objasni mu svojeponašanje, no i predobro je znala kako bi tog trenutka, sve što birekla, zvučalo djetinjasto ili izvještačeno. Nije se željela ispriča-vati poput učenice pred učiteljem, niti je htjela ostaviti dojamkao da se ništa nije zbilo. Čudno, no bilo joj je drago što nisusami, jer tog trenutka doista nije znala kako bi se izvukla iz tenelagodne situacije.

— Gospodine, izgledate kao da ste sinoć naletjeli na nekolikopijanih protuha — nehajno je izjavila, pozorno se zagledavši uWestcliffovo natečeno i izranjavano lice.

Osmjehnuvši se, Westcliff joj je prišao i uzevši njezinu ruku usvoju, spustio poljubac na vrhove njezinih prstiju. — Buditeuvjereni, gospođo, da bi u tom slučaju protuhe izgledale znatnogore od mene — jednako je nehajno odvratio.

Htjela ne htjela, Annabelle mu je morala uzvratiti osmijeh. Sa-mo dan prije, njegovo ponašanje ocijenila bi prenemaganjem,no sada joj je djelovao poput pravog kavalira.

— S vašim dopuštenjem, gospođo Hunt, rado bih se povukao— rekao je Westcliff i duboko joj se naklonio. - Vjerujem kakoizgarate od želje da nasamo porazgovarate sa suprugom.

— Hvala vam, gospodine, uistinu ste vrlo ljubazni — uljudnoje odvratila, pa pričekala da izađe i požurila k Simonovojpostelji.

— Što je s tvojom nogom? Je li slomljena? — tiho je upitala.Odmahnuo je glavom i zagledao se u zid preko puta kreveta. —

Ništa strašno. Uskoro ću moći normalno hodati.Nekoliko dugih trenutaka prošlo je u potpunoj tišini. —

Simone, zar si toliko ljut na mene da me ne želiš ni pogledati?

— napokon je upitala Annabelle, ne skidajući pogleda s njegovalica.

-Jesam - odvratio je. — Mogao bih te zadaviti vlastitim rukama.Bilo je suvišno pitati zašto, pa je samo slegnula ramenima.— To što si učinila neoprostivo je — ljutito je nastavio Simon.— Molim? — zaprepašteno je upitala, ne vjerujući vlastitim

ušima.— Odbila si mi ispuniti posljednju želju! Mislio sam da ću

umrijeti u tom paklu, a ti si mi odbila ispuniti posljednju želju.To je uistinu neoprostivo.

— Kako stvari stoje, to ipak nije bila tvoja posljednja želja —razumno je odvratila Annabelle. — Oboje smo preživjeli i sve jeu savršenom redu — dodala je i mirno sjela na rub kreveta.

— Ništa u vezi s tim nije u redu — srdito je odbrusio Simon.— Kako bih ikada mogao zaboraviti da si odlučila umrijeti samnom, a ja nisam mogao ništa učiniti kako bih te u tomespriječio?

Vidjevši kako je uvrijeđeno okrenuo glavu od nje, odbijajući jupogledati, Annabelle je posegnula za njegovom rukom, pa odu-stala i sklopila ruke u krilu. - Kako bih ti mogla udovoljiti? - tihoje upitala, slegnuvši ramenima. — Nisam te mogla ostaviti.Jednostavno nisam mogla.

— Trebala si učiniti to što sam tražio od tebe.Mogla je razumjeti razlog njegove ljutnje. Njome je zapravo

prikrivao strah — strah da ju ne izgubi. I to ju je ganulo. — Ti bipostupio isto tako — istaknula je. — Ne bi me ostavio da ležimtamo posve bespomoćna i čekam...

— Znao sam da ćeš to reći — srdito ju je prekinuo. —Naravno da te ne bih ostavio. No čini se da si zaboravila da zažene ne vrijede ista pravila kao za muškarce. Ja sam tvoj muž idužnost mi nalaže pod bilo koju cijenu te zaštititi.

— I ženi dužnost nalaže u svemu pomagati mužu —pobunila se Annabelle.

— Time što si učinila nisi mi pomogla — odbrusio je. —Nego odmogla. Prokletstvo, Annabelle, zašto me nisi poslušala iučinila to što sam tražio od tebe?

Nakratko je zašutjela pa duboko udahnula, skupljajućihrabrost da mu odgovori. — Zato jer te volim — u dahu jeizgovorila.

Nije ju ni pogledao, ali po izrazu njegova lica, mogla je vidjetida su ga njezine riječi prilično potresle. Sudeći po njegovoj čvrstostegnutoj čeljusti, sam sa sobom vodio je žestoku unutrašnjuborbu. Malo zatim, kada je zdvojno odmahnuo glavom, znala jeda se njegov otpor slomio. — Bio bih spreman i tisuću puta umri-jeti, ako bi to značilo da sam tebe poštedio i najmanjeg zla —drhtavim je glasom progovorio. — Jednostavno se ne mogupomiriti s pomišlju da si bila spremna na takvu uzaludnu žrtvu.Čemu to? Ionako bih umro. Zašto bi riskirala vlastiti život kad miionako ne možeš pomoći? Ne mogu shvatiti kako si mogla učinitinešto toliko suludo.

Osjetivši kako joj se oči pune suzama, Annabelle je duboko uz-dahnula, pa polako odmahnula glavom. — Dok sam stajala predljevaonicom, čekajući da se napokon pojaviš na vratima, shvatilasam da bih radije umrla u tvom naručju, nego nastavila život beztebe — tiho je odvratila. — Pomisao na sve te beskonačnegodine... na sva ljeta, zime... na sve te duge, puste dane bez tebe,bila mi je jednostavno neizdržljiva. Što bih imala od takvogživota? Svakim danom, mjesecom, godinom, bila bih sve starija, ati bi u mojim mislima ostao vječno mlad — rekla je, pa ponovoodmahnula glavom, ne trudeći se obrisati suze koje su joj seslijevale niz obraze.— Bila sam u krivu kad sam rekla da ne znam kamo

pripadam. Jer znam. Pripadam tebi, Simone. Ništa drugo nije mivažno. Jedino što želim, jest biti uz tebe. A budući da smozauvijek vezani jedno uz drugo, morao bi znati da te nikada nećuostaviti. Ne mogu to učiniti i zato ti unaprijed mogu jamčiti da tenikada neću poslušati budeš li takvo što tražio od mene. I zato,preporučam ti da se što prije pomiriš s tim — dodala je,nasmiješivši se kroz suze.

Prije nego što se stigla snaći, čvrsto ju je privio k sebi i uroniolice u masu njezinih raščupanih uvojaka. — O, Bože, ne mogu topodnijeti — prigušeno je izgovorio. — Ne mogu podnijeti pomi-sao da bi ti se nešto moglo dogoditi. Ne mogu živjeti s tim. Polu-dio bih. Već sam lud! Kad bih te barem volio upola toliko kolikote volim... mogao bih živjeti s tim. Ovako, ne mogu. Prokletstvo,doista se pretvaram u luđaka.

Srca ispunjena radošću zbog njegova grubo izrečena priznanja,Annabelle se drhtavo osmjehnula. - Ali, treba mi sva tvoja ljubav,Simone — rekla je, i izvukavši se iz njegova naručja, čvrsto gaprimila za ruke i zagledala se duboko u njegove oči. — Treba micijelo tvoje srce, duša, um i tijelo. Sve to.

Preplavljen silinom osjećaja, drhtavo je uzdahnuo. — Sama se-bi uskačeš u usta. Nisi li jučer bila i više nego spremna odsjeći minogu? — našalio se.

Osmjehnula se, pa nježno odmaknula nestašan pramen kose snjegova čela. — Došla sam do zaključka kako mi taj dio tvojeg ti-jela neće osobito nedostajati, ako to znači da ćeš preživjeti.

— Pristao bih na to, da sam u tome vidio ikakva smisla — suzdahom je odvratio pa uzeo njezinu ruku u svoju, i prinijevši juusnicama, poljubio ju u dlan. — Vrlo si hrabra, Annabelle. I jaka.Jača nego što bih ikada pomislio.

— Moja je ljubav prema tebi jaka, i to je sve — tiho jeodvratila, spustivši trepavice. — Nisam nimalo hrabra. Sumnjam

da bih takvo što mogla učiniti za ikoga drugoga.— Ako ti ponovo, iz bilo kojeg razloga, padne na pamet

riskirati vlastiti život za mene, znaj da ću te zadaviti. Dolaziovamo — naglo je izgovorio i čvrsto ju zagrlivši, povukao ju nasebe. — Prokletstvo, doista te volim — rekao je i poljubio ju uvrh nosa.

— Koliko? — upitala je, usnicama ovlaš dotaknuvši njegove.— Bezgranično. Više nego što možeš i zamisliti — s

uzdahom je odvratio.—Ja tebe volim još više - prošaputala je Annabelle.Dugi trenutak gledali su se u oči, a zatim su im se usnice

spojile, u dug poljubac, prepun neopisive nježnosti, sigurnosti iuzajamne pripadnosti. Ganuta koliko i ushićena, Annabelle jeosjetila kako je tiha, dotad neispunjena žudnja njezina srcanapokon zadovoljena. Polako prekinuvši poljubac, zagledala se uSimonove oči, i vidjevši kako su blistave, shvatila je da i on osjećaisto.

— Bože, kako si lijepa. Divna si, Annabelle. Iznutra i izvana, iduhovno i tjelesno. Poljubi me ponovo — prošaputao je, netrudeći se prikriti zadivljenost.

— Ne, bolje da se maknem od tebe. Ležim ti na nozi.— To na čemu ležiš nije noga — odvratio je, mangupski seosmjehnuvši.— Pravi si razvratnik.— Ipak me poljubi - ustrajao je. - Zato jer sam ja tako rekao.— Da, dragi — s osmijehom je prošaputala i spojila usnice snjegovima.

EPILOG

Čekajte da čujete najbolji dio — rekla je Annabelle, pa okrenulavelik, sitnim slovima ispisan list papira, i pogledom počela hitropretraživati redove. Udobno zavaljena u naslonjač, upravo jeBowmanicima čitala pismo koje je dobila od brata. Sve tri, sjedilesu u salonu njezina apartmana u Rutledgeu, pijuckajući ugodnorashlađeno bijelo vino. — Slušajte... Tijekom obilaska jednog oddvoraca iz šesnaestog stoljeća, podignutog u dolini rijeke Loire, gospođicaHunt upoznala je gospodina Davida Keira, mladog engleskog gospodina,koji je krenuo na kružno putovanje Europom, kao pratilac svojim dvjemasestričnama. Budući da se ubrzo ispostavilo kako je mladi gospodin(uzgred rečeno, neoženjen mladi gospodin), po struci povjesničarumjetnosti, i da upravo piše knjigu o Fancuskoj renesansi ili takvomunečemu, on i gospođica Hunt otkrili su mnoštvo zajedničkih sklonosti itema za razgovor. Ako je za vjerovati majkama — kako sam, odsad panadalje, u namjeri da skratim stvar, odlučio zvati našu majku i gospođuHunt — njih dvoje o svemu razmišljaju kao jedno, i u skladu s tim...

— Nebesa—rekla je Lillian, zakolutavši očima. — Piše li tvojbrat uvijek tako duge rečenice?

— Ne prekidaj ju — upozorila ju je Daisy. — Čekaj dačujemo što majke misle o njemu. Nastavi, Annabelle.

— i u skladu s tim, obje su se složile da mladić pun vrlina, poputgospodina Keira, zaslužuje dobiti priliku....

— Znači li to da je zgodan? — upitala je Daisy.— U to možeš biti sto posto sigurna — s osmijehom je

odvratila Annabelle, pa presavila pismo i gurnula ga nazad uomotnicu.— Ukratko, radi se o tome da je gospodin Keir dobiodopuštenje da piše Meredith, i posjeti ju po njezinu povratku uLondon.

— Krasno — uskliknula je Daisy. — Mislim da bismo u toime trebale popiti još čašu vina. Hoćemo li?

Naravno, Annabelle i Lillian odmah su se složile. — Šteta štoEvie nije s nama. Nedostaje mi—rekla je Annabelle, pa popilagutljaj vina.

— I meni — s uzdahom se složila Lillian. — Preostaje namnadati se da će ju njezini tamničari uskoro pustiti iz zatvora. Neznam kako bih ih drukčije nazvala. Bilo bi krasno kad bi jojbarem dopustili da nas nakratko posjeti.

— Nešto mi je palo na pamet – rekla je Daisy. - Naš će otacsljedećeg mjeseca doći u London, a poznato mi je da tijekomboravka u Engleskoj namjerava posjetiti lorda Westcliffa u StonyCrossu. Sigurna sam da će nas povesti sa sobom. Naravno, i tvojće muž zacijelo biti pozvan — rekla je, svrnuvši pogled naAnnabelle. — Sumnjam da bi ga Westcliff propustio pozvati, štoznači da ćeš i ti biti tamo. Dakle, jedino što nam preostaje jestpobrinuti se da Evie i njezina tetka također budu pozvane. Takoćemo nas četiri opet biti na okupu. A nađemo li neku zgodnulivadu na kojoj bi mogle igrati bejzbol...

Zakolutavši očima, Annabelle je hitro ispraznila svoju čašu iodložila ju na stolić. — Tako mi Bog pomogao — s uzdahom jeizjavila pa iz džepa izvukla mali smotuljak. — Kad smo već kodposjeta Stony Crossu... Daisy, bih li te mogla zamoliti za maluuslugu? — upitala je, gurnuvši joj smotuljak u ruku.

— Naravno — hitro je odvratila Daisy, pa odmotala

smotuljak i vidjevši što je unutra, začuđeno se zagledala uAnnabelle. — Što bi to, pobogu, trebalo biti? — zbunjeno jeupitala.

— Krhotina koju sam izvadila iz ramena lorda Westcliffa,nakon požara u ljevaonici — objasnila je. — Bi li ju ponijela sasobom u Stony Cross i ubacila ju u bunar želja?— A što bih trebala poželjeti?- Isto što si poželjela za mene. No ovoga puta za našeg jadnogdragog Westcliffa.— Za našeg jadnog dragog Westcliffa? — Lillian je ironičnoupitala Annabelle, pa svrnula pogled na Daisy. — Što si, točno,poželjela za Annabelle? — sumnjičavo je upitala. - Nikada mi tonisi rekla.- Nisam ni njoj - promrmljala je Daisy, pa znatiželjno pogle-dala Annabelle. — Otkud znaš što sam poželjela?Annabelle se kratko nasmijala. — Pogodila sam — rekla je, ipodvukavši noge pod sebe, povjerljivo pogledala jednu, padrugu. - Hajdemo malo porazgovarati o muškarcima za koje bise Lillian mogla udati. Što se toga tiče, imam zanimljivu ideju...

S V R Š E T A K