SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET RIJEKA

TAMARA BURZAN

LIKVIDACIJA ŠTETE MOTORNIH VOZILA

DIPLOMSKI RAD

RIJEKA, 2014.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET RIJEKA

LIKVIDACIJA ŠTETE MOTORNIH VOZILA

DIPLOMSKI RAD

Kolegij: Ekonomika osiguranja

Mentor: dr.sc. Frančišković Ivan

Studentica: Tamara Burzan

JMBAG: 0081124129

Smjer: Menadžment

Rijeka, rujan 2014.

SADRŽAJ

1. UVOD ............................................................................................................................ 1

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja ................................................................... 2

1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze ....................................................................... 2

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja ....................................................................................... 3

1.4. Znanstvene metode ................................................................................................. 4

1.5. Struktura rada .......................................................................................................... 4

2. TEMELJNA ZNAČAJKE OSIGURANJA I OSIGURANJE MOTORNIH VOZILA 5

2.1. Pojam osiguranja ..................................................................................................... 5

2.2. Funkcije osiguranja ................................................................................................. 8

2.3. Vrste osiguranja ...................................................................................................... 9

2.4. Osiguranje motornih vozila .................................................................................. 12

2.4.1. Obvezno osiguranje (autoodgovornost)......................................................... 13

2.4.2. Dobrovoljno osiguranje (kasko osiguranje) .................................................. 14

3. RIZICI I LIKVIDACIJA ŠTETA................................................................................ 16

3.1. Rizik i upravljanje rizikom ................................................................................... 16

3.2. Pojam štete i vrste štete ......................................................................................... 26

3.3. Izvid, procjena i likvidacija štete .......................................................................... 28

4. LIKVIDACIJA ŠTETA MOTORNIH VOZILA ........................................................ 32

4.1. Značajke hrvatskoga tržišta osiguranja sa osvrtom na osiguranje motornih vozila 32

4.2. Ugovorene premije osiguranja motornih vozila u Hrvatskoj ................................ 39

4.3. Likvidacija šteta od osiguranja motornih vozila u Hrvatskoj ............................... 43

4.4. Praktični primjer likvidacije štete temeljem osiguranja motornih vozila ............. 47

5. ZAKLJUČAK .............................................................................................................. 50

LITERATURA .................................................................................................................... 52

POPIS TABLICA ................................................................................................................ 54

POPIS GRAFIKONA .......................................................................................................... 54

1

1. UVOD

Sve veća kompleksnost okruženja u kojima ljudi žive i rade, nametnula je osiguranje od

raznih rizika kao jedan od sasvim uobičajenih poslova. Kompleksnije okruženje stvara

svakodnevno sve veći broj rizika kojima se izlaže čovjek i poduzeća, što je utjecalo na

razvoj osiguravajuće industrije. Ona je od poslova koji su se nekada javljali tek u

pomorskim djelatnostima, proširena na širok spektar poslova i aktivnosti koje ljudi svaki

dan obavljaju, što je doprinijelo stvaranju tržišta osiguranja. Danas je pojam osiguranja

sveprisutan u društvima, neovisno o stupnjevima razvijenosti društva, što nekada nije bio

slučaj. Gotovo je nezamislivo da osoba nema zdravstveno osiguranje, a danas sve veći broj

osoba osigurava svoje živote, svoju imovinu, pokretnu i nepokretnu, ali i brojne druge

predmete i prava. Može se reći kako je razvoj osiguranja u Hrvatskoj pokrenut uzorom na

razvijene zemlje, gdje je osiguravajuća industrija jedna od vodećih financijskih industrija u

gospodarstvima. Iako je u Hrvatskoj razvoj osiguranja kao djelatnosti znatno sporiji i teži,

ipak se na tržištu konstantno povećava broj osiguravajućih društava, mahom inozemnih

kompanija. Razvoj osiguranja potiče povoljno zakonodavno okruženje, pod čime se

prvenstveno misli na zakonske obveze odnosno zakonom propisana obvezna osiguranja.

Jedno od takvih svakako je osiguranje motornih vozila. U osiguranju motornih vozila

javlja se i obvezno ali i dobrovoljno osiguranje, a potražnja za njima usko je povezana sa

rastućim rizikom koji se javlja u prometu, ali i sa povećanom potražnjom za automobilima

u zemlji. Potencijalni osiguranici postaju svjesni rizika kojima se svakodnevno izlažu sa

svojim automobilima, ugrožavajući svoj život i imovinu, misleći pod time na automobil,

ali i tuđe živote i imovinu. U tom slučaju, plaćanjem polica osiguranja brinu da se u slučaju

nastupanja rizika, naknada štete vrši iz uplaćene premije, odnosno dogovorene police

osiguranja. S obzirom na nužnost i primjenjivost te visoki broj likvidacija šteta iz polica

osiguranja motornih vozila (i dobrovoljnog i obveznog) ova skupina osiguranja je jedna od

najkorištenijih i najtraženijih polica osiguranja, te svakako čini najveći udio u sklopljenim

policama neživotnih osiguranja na tržištu. Nije stoga začuđujuće da svaka osiguravajuća

kuća/društvo u svojoj ponudi osiguranicima nudi i osiguranje motornih vozila. Osiguranje

motornih vozila te likvidacija šteta po istima središnji je dio koji je analiziran u ovome

radu.

2

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja

Prethodno izložena tematika ukazuje na problem istraživanja obrađivan u diplomskome

radu, a čini ga nedovoljno poznavanje značaja osiguranja motornih vozila te procesa

likvidacije štete iz ugovora o osiguranju motornih vozila u Hrvatskoj. Problem je sama

činjenica da se pod pojmom osiguranja najčešće asocijacije vezuju na razvijenost tržišta

životnih osiguranja, koja se nekako najviše ističu i promoviraju, odnosno stimulira se

njihov rast, dok se ona tradicionalna osiguranja, poput osiguranja motornih vozila, koja

čine najveći dio na tržištima osiguranja, ne analizira niti spominje. Najčešće se osiguranja

motornih vozila smatraju podrazumijevajućima te se smatra da je nepotrebno „dirati u

iste“. Međutim, i njihov je rast potrebno stimulirati i poticati.

U skladu sa problemom istraživanja ističe se sljedeći predmet istraživanja: istražiti i

definirati temeljne odrednice osiguranja te vrste osiguranja, iznijeti osnovne značajke

osiguranja motornih vozila, temeljne značajke rizika i naknade šteta u slučaju nastupa

istoga, te kroz sustavni pregled i analizu tržišta osiguranja motornih vozila u Hrvatskoj

ukazati na osnovne značajke tržišta, pokazatelje njegove razvijenosti te interpretirati i

pojasniti sam primjer likvidacije štete iz ugovora o osiguranju motornih vozila.

Objekt istraživanja jesu osiguranja.

1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze

Radna hipoteza, u svrhu dokazivanja koje se provodi istraživanje u radu, je sljedeća: Na

temelju znanstvenih spoznaja o osiguranjima, osnovnim značajkama osiguranja motornih

vozila od rizika te na temelju stupnja razvijenosti hrvatskoga tržišta osiguranja motornih

vozila, uz teoretsku interpretaciju likvidacije šteta, može se ukazati na specifičnosti

likvidacije šteta iz ugovora o osiguranju motornih vozila.

Uz radnu hipotezu ispunjavanju svrhe rada doprinose i slijedeće hipoteze:

3

Ph1: Znanstvenim spoznajama o osiguranjima, moguće je ukazati na njihovu svrhu i

smisao, te na smisao i ključne značajke osiguranja motornih vozila.

Ph2: Na temelju znanstvene i stručne materije o osiguranjima i naknadama šteta, moguće

je ukazati na temeljne značajke procesa likvidacije šteta nastalih temeljem rizika iz

osiguranja.

Ph3: Sustavnom analizom pokazatelja razvijenosti hrvatskoga tržišta osiguranja motornih

vozila moguće je ukazati na osnovne značajke osiguranja motornih vozila u Hrvatskoj te

na sam postupak likvidacije šteta na temelju polica osiguranja motornih vozila od rizika.

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Svrha pisanja diplomskoga rada je upoznavanje sa važnosti osiguranja motornih vozila te

sa procesom likvidacije štete iz ugovora o osiguranju motornih vozila.

Ciljevi istraživanja provedenoga u radu jesu definirati pojam osiguranja, pojam osiguranja

motornih vozila i njegove vrste, definirati pojam rizika i pojam štete, te teoretski odrediti

proces likvidacije štete iz ugovora o osiguranju. Nadalje cilj je rada donijeti ključne

zaključke o osiguranjima motornih vozila u Hrvatskoj, te prikazati načine likvidacije šteta

iz ugovora o osiguranju motornih vozila potkrijepljeno primjerima.

Kako bi se svrha i ciljevi ispunili potrebno je dati odgovore na sljedeća pitanja:

· Što je osiguranje?

· Koje vrste osiguranja postoje?

· Koja je svrha osiguranja motornih vozila?

· Koje vrste osiguranja motornih vozila postoje?

· Što je rizik, a što šteta?

· Kako se obavlja likvidacije šteta iz ugovora o osiguranju?

4

· Koje su ključne značajke hrvatskoga tržišta osiguranja u domeni osiguranja

motornih vozila?

· Kako se likvidira šteta iz ugovora o osiguranju motornih vozila?

1.4. Znanstvene metode

U radu se koristi nekoliko metoda znanstveno istraživačkoga rada, a to su: metoda analize i

metoda sinteze, metoda indukcije i metoda dedukcije, metoda specijalizacije, metoda

komparacije, metoda klasifikacije, statistička metoda i matematička metoda te metoda

kompilacije i metoda deskripcije.

1.5. Struktura rada

Rad je sastavljen od pet povezanih poglavlja. Prvi je dio uvodni u kojemu je iznesen

problem, predmet i objekt istraživanja, svrha i ciljevi istraživanja, korištene znanstvene

metode, postavljene hipoteze i struktura rada. U drugome dijelu rada teoretski je

interpretiran pojam osiguranja i vrste osiguranja sa njihovim temeljnim značajkama.

Posebna je pažnja svrnuta na osiguranje motornih vozila i njegove temeljne pojavne

oblike. Treći dio rada također je teoretski ali se bavi pojmom rizika i štete te sustavno

razrađuje proces likvidacije štete iz ugovora o osiguranju. U četvrtome dijelu rada

analizirano je hrvatsko tržište osiguranja te je stavljen osvrt na osiguranje motornih vozila.

U tome dijelu analizirana je razvijenost tržišne domene osiguranja motornih vozila te je

prikazan praktični primjer likvidacije štete iz ugovora o osiguranju motornih vozila. Rad

završava zaključkom.

5

2. TEMELJNA ZNAČAJKE OSIGURANJA I OSIGURANJE MOTORNIH

VOZILA

Osiguranje je djelatnost koja je čovjeku poznata od davnina, a usko je povezana sa samim

počecima trgovine i pomorstva. Odnosno njezin se razvoj povezuje sa uočavanjem rizika u

ljudskom okruženju, kako prilikom prijevoza morskim putem tako i prilikom trgovanja.

Pokušavajući se zaštiti od potencijalnih rizika, čovjek otkriva institut osiguranja. Prvi

organizirani institut osiguranja javlja se u Kini gotovo 3000 godina prije Krista. Kineski

trgovci su prevozeći teret preko rijeke Jangtze u toku gdje su bili brzaci, vrtlozi i stijene

koje su ugrožavale sigurnost prelaska prekrcavali teret s većih na manje brodove kako bi

smanjili izloženost robe riziku potonuća ili oštećenja. U slučaju nesreće, trgovci koji nisu

pretrpjeli štetu dijelom svoje robe nadoknađivali su štetu trgovcima čija je roba potonula ili

oštećena. Time je zapravo po prvi put provedena zamisao o raspodjeli jednog značajnijeg

rizika na više manjih, što je ujedno i temeljna svrha osiguranja. (Optimarisk, 2014.) Otada

pa do danas bilježe se brojne zabilješke o pojavi osiguranja. Tijekom povijesti se dakle

razvilo osiguranje koje od tada pa do danas zadržava svoju temeljnu funkciju, nadoknadu

štete temeljem raspodjele rizika. Međutim, kako bi se shvatio sam smisao osiguranja,

neophodno je razumjeti pojam osiguranja te shvatiti funkcije svih pojedinih skupina

osiguranja uključujući i osiguranje motornih vozila, koje je središnji dio ovoga rada.

2.1. Pojam osiguranja

S obzirom na dug povijesni razvoj osiguranja, u praksi se susreće veliki broj definicija i

tumačenja osiguranja, a svim je definicijama jedno zajedničko, da je svrha osiguranja

zaštita. Veliki je broj autora koji osiguranje smatraju zaštitom materijalnih i nematerijalnih

potreba pojedinaca i gospodarskih subjekata od raznih rizika, koji nastaju slučajno i mogu

se procijeniti. U svojem osnovnom kontekstu osiguranje je gospodarska, uslužna djelatnost

koja štiti čovjeka i njegovu imovinu od posljedica događanja brojnih opasnosti koje ga

ugrožavaju. Na taj se način omogućava neophodna sigurnost u gospodarstvu i društvu.

Gospodarski subjekti i fizičke osove izložene su neprekidnoj mogućnosti događanja

6

opasnosti koje mogu prouzrokovati štetu. Osiguranje predstavlja jedan od najvažnijih

vidova osiguravanja od takvih događaja i predstavlja ekonomsku nužnost svakome tko

vodi računa o sigurnosti u poslovnom ili privatnom životu. (Pojam osiguranja i definicija

osiguranja, 2012.) u nastavku su navedene neke od definicija osiguranja: (Bijelić, Miletić,

2009.)

· Osiguranje je uzajamno namirivanje potreba mnogobrojnih i na isti način ugroženih

subjekata.

· Osiguranje podrazumijeva isplatu novčanih iznosa jednoga fonda koji je formiran iz

premije svih onih osoba koje su sudionici u odgovarajućoj vrsti osiguranja.

· Osiguranje je djelatnosti pružanja ekonomske zaštite od određenih opasnosti koje

ugrožavaju imovinu i osobe.

· Osiguranje je nužnost same proizvodnje, ali njegovo mjesto u ekonomskom

procesu ne spada u oblast proizvodnje već u oblast raspodjele.

Brojne su druge definicije osiguranja, koje se razlikuju ovisno o njegovoj svrsi i funkciji.

Sinteza svih tih definicija bila bi sljedeća: Osiguranje je metoda transfera rizika sa

osiguranika na osiguravatelja, koji prihvaća da nadoknadi slučajne štete onima kod kojih

su nastale i raspodjeli ih na sve članove zajednice po načelima uzajamnosti i solidarnosti.

(Andrijašević, Petranović, 1999.)

Predmet osiguranja je temeljni čimbenik po kojemu se najčešće razlikuju skupine

osiguranja. Tako sam pojam životna i neživotna osiguranja ukazuje na predmete osiguranja

u tim skupinama, odnosno dok se kod životnoga osiguranja osigurava život, kod

neživotnoga osiguranja osiguravaju se predmeti, imovina i prava. Predmet osiguranja

mogu biti osobe, stvari (nekretnine i pokretnine) ili interesi iz pravnih odnosa, kao i razni

drugi interesi ekonomske naravi.

Osnovni su sudionici u poslu osiguranja: osiguravatelj, ugovaratelj osiguranja, osiguranik

odnosno korisnik osiguranja i reosiguravatelj, koji se javlja ali se i ne mora javljati.

(Klasić, Andrijanić, 2007.)

7

Osiguravatelj je društvo za osiguranje, odnosno pravna osoba sa kojom je sklopljen ugovor

o osiguranju, koja se obvezuje da će korisniku osiguranja nadoknaditi štetu u skladu sa

uvjetima osiguranja.

Ugovaratelj osiguranja je osoba s kojom osiguravatelj sklapa ugovor o osiguranju, te je

dužan platiti premiju osiguranja kao i ispuniti sve ostale obveze koje proizlaze iz ugovora o

osiguranju.

Osiguranik je osoba iz ugovora o osiguranju čiji je imovinski interes osiguran ili joj je

osiguran život te kojoj pripadaju prava iz osiguranja. To je dakle osoba od čije se smrti,

invaliditeta ili narušenoga zdravlja temeljem životnoga osiguranja isplaćuje naknada iz

osiguranja.

Reosiguravatelj se javlja ali se ne mora javiti u osiguravajućem odnosu. To je

osiguravajuće društvo koje ugovorom o reosiguranju preuzima obvezu da izravnom

osiguravatelju plati dio ili čitav iznos štete koju bi on trebao platiti svojem osiguraniku, a

osiguravatelj se obvezuje da će reosiguravatelju platiti premiju reosiguranja.

Temeljni je zadatak osiguranja da brojne opasnosti kojima su izloženi osiguranici

preraspodjeli na sve osiguranike koji su zaključili osiguranje i da osiguraniku, oštećeniku

ili korisniku osiguranja isplati odgovarajuću naknadu za pretrpljenu štetu ili odgovarajuću

svotu u skladu sa zaključenim ugovorom o osiguranju. (Bijelić, Miletić, 2009.) Zadaća

osiguranja temelji se na pretpostavci da je nastupanje rizika vrlo vjerovatno, i da je prijeko

potrebno od toga se rizika zaštiti.

Uobičajeno je da se osiguranje promatra sa tri stajališta, to jest da ga čine tri temeljna

dijela, a to su: ekonomski, pravni i tehnički dio. (Pojam osiguranja i definicija osiguranja,

2012.)

Ekonomski aspekt osiguranja se iskazuje ciljem koji se želi ostvariti, tu se govori o

zadacima osiguranja: posredna i neposredna zaštita osiguranika, odnosno njegove imovine

kao osnovna svrha, zatim slijede razvojna, socijalna i druge.

Pravni aspekt osiguranja podrazumijeva uređenje izuzetno brojnih pravnih odnosa koji

nastaju u osiguranju počevši od njegovog zaključivanja pa do isplate naknade štete.

8

Tehnički aspekt osiguranja je onaj dio koji uređuje funkcioniranje osiguranja promatranog

kao posebni mehanizam za procjenu težine rizika, njihovo izravnanje u prostoru i vremenu,

proračun premije, sve to uz upotrebu najsuvremenijih statističko-matematičkih i drugih

metoda.

Iz zadaća osiguranja i njegove srži proizlaze ključne funkcije zbog kojih osiguranje

egzistira na tržištu. Funkcije osiguranja njegove su temeljne uloge kroz koje se ostvaruje

prethodno iskazani zadatak osiguranja. U nastavku rada pojašnjene su funkcije osiguranja.

2.2. Funkcije osiguranja

Rastuće tržište osiguranja i sve veći broj osiguravatelja, kao i sklopljenih polica osiguranja

ukazuju na važnost osiguranja kao funkcije koja omogućava normalno funkcioniranje

gospodarstva i tržišta. Tako se u velikom broju literatura raznih autora, spominje

osiguranje kao djelatnost koja omogućava normalno odvijanje reproduktivnoga procesa,

pogotovo u gospodarskim djelatnostima. Funkcije osiguranja u suvremenim društvima

klasificiraju se u dvije temeljne skupine funkcija: (Bijelić, 2002.)

· Osnovne i

· Ostale funkcije.

Osnovne funkcije čine: (Bijelić, 2002.)

· Funkcija naknade šteta i isplate osiguranih izvora,

· Funkcija preventive.

U ostale funkcije osiguranja spadaju: (Bijelić, 2002.)

· Socijalna funkcija,

· Razvojna funkcija,

· Antiinflacijska funkcija.

9

Osnovna funkcija osiguranja je pružanje ekonomske zaštite od opasnosti/rizika koje

ugrožavaju imovinu i osobe, a realizira se kroz naknadu šteta i isplatom osiguranih iznosa

onima koje osigurani rizici pogode. Osiguranje uz osnovnu funkciju naknade šteta i isplate

ima i funkciju prevencije. Ta se funkcija javlja ako se predvidi formiranje fonda preventive

i izdvajanje iz bruto premije određenoga iznosa sredstava za financiranje preventivnih

mjera.

Prva ostala funkcija osiguranja je socijalna funkcija. Što je razvijenije osiguranje to je

manja eventualna obveza države da razne vrste ekonomske pomoći pruža pojedincima i

pravnim subjektima zbog nastupa štetnih događaja ukoliko za iste namjene ima formiran

pričuvni fond. Upravo se stoga u većini dobro uređenih država stimulira provođenje

ekonomske zaštite putem osiguranja te time smanji pritisak na državne fondove. Dobar je

primjer toga u Hrvatskoj stimulacija privatnoga zdravstvenoga osiguranja.

Značajna je i razvojna funkcija osiguranja. Naime, osiguravatelji posjeduju zbog

specifičnosti u poslovanju značajne izvore sredstava koji se mogu ulagati u razne razvojne

programe, pri čemu je dužina jedno od ključnih obilježja razvojne funkcije osiguranja.

Odnosno u što duže razvojne projekte se ulažu sredstva to je učinak na razvoj veći.

Antiinflacijska funkcija je također značajna funkcija osiguranja, posebice u zemljama u

razvoju i tranzicijskim zemljama gdje visina inflacije može imati ozbiljne negativne

ekonomske posljedice na proces privređivanja i standard pojedinaca.

2.3. Vrste osiguranja

Gotovo je svaka polica osiguranja specifična prema svojstvima osiguranika. Otuda i polazi

činjenica da je osiguranje moguće razlikovati prema velikom broju kriterija. Najčešće se

osiguranja dijele u dvije temeljne skupine: životna i neživotna osiguranja. Međutim, uz tu

podjelu u praksi se osiguranja dijele prema slijedećim kriterijima: (Pavić, 2009)

· prema mjestu ostvarenja rizika

o kopneno,

10

o pomorsko,

o zračno.

· prema predmetu osiguranja imovine

o osiguranje imovine,

o osiguranje od odgovornosti,

o osiguranje osoba

· prema obliku organizacijskog vođenja posla

o uzajamno i

o premijsko

· prema pravnoj naravi osiguravateljeve obveze za isplatu osigurnine

o odštetna osiguranja i

o osiguranja na određenu svotu

· prema načinu izravnavanja rizika

o osiguranje,

o suosiguranje i

o reosiguranje.

· prema kriteriju broja osiguranika

o pojedinačno i

o kolektivno osiguranje

· prema načinu odlučivanja osiguranika

o obvezno

o dobrovoljno

11

· prema osiguraniku:

o fizička osoba

o pravna osoba

Unatoč svim navedenim podjelama u praksi se najčešće primjenjuje podjela osiguranja na

životna i neživotna osiguranja. U neživotna osiguranja spadaju sva osiguranja osim

osiguranja života (tu spada i osiguranje nezgoda).

U skupinu životnih osiguranja ubrajaju se: životno osiguranje, rentno osiguranje, dodatna

osiguranja života, ostala životna osiguranja.

U skupinu neživotnih osiguranja ubrajaju se: osiguranje od nezgode, zdravstveno

osiguranje, osiguranje cestovnih vozila, traćničnih vozila, osiguranje zraćnih letova,

osiguranje plovila, osiguranje robe u prijevozu, osiguranje od požara, ostala osiguranja

imovine, osiguranje od odgovornosti za upotrebu motornih vozila, zračnih letjelica i

plovila, ostala osiguranja od odgovornosti, osiguranje kredita, osiguranje jamstava,

osiguranje raznih financijskih gubitaka, osiguranje troškova pravne zaštite, putno

osiguranje.

S obzirom na specifično područje na koje se usredotočuje ovaj rad, potrebno je naglasiti

razliku između obveznih i dobrovoljnih osiguranja. Obvezatnost u sklapanju ugovora o

osiguranju znači da je osiguranik obvezan sklopiti ugovor o osiguranju, unatoč tome što se

sklapanje ugovora temelji na slobodnoj volji ugovornih strana. Za razliku od obveznih

dobrovoljna se osiguranja uistinu sklapaju na slobodnu volju klijenata. Država svojim

zakonskim regulativama određuje koje će se osiguranja utvrditi kao obvezna, a trenutno su

to: osiguranje putnika u javnom prometu od posljedica nesretnoga slučaja, osiguranje

vlasnika vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim licima, osiguranje vlasnika

zrakoplova od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama i putnicima, osiguranje

vlasnika brodice odnosno jahte od odgovornosti na štetu nanesenu trećim osobama.

12

2.4. Osiguranje motornih vozila

Osiguranje motornih vozila nije povijesna kategorija, odnosno usko je vezano sa pojavom

automobila, što ne seže daleko u povijest. Pojava i razvoj automobila, te sve veća

mogućnost ubrzavanja, omogućile su poboljšanje transporta osoba i stvari, smanjujući na

taj način vremensku udaljenost između destinacija, ali se paralelno sa time izlažući sve

većem broju rizika. Tako je razvoj motornih vozila i intenzitet prometa doveo do pojave i

nekih negativnih posljedica, prometnih nezgoda, koje su dotada ljudima bile nepoznanice.

Takva su kretanja dovela do masovnih proučavanja od strane pravnika, koji su koncem

19.stoljeća i početkom 20.stoljeća zbog sve većega broja nezgoda i ugroženih uporabom

motornih vozila. Proučavanja su usredotočena na normiranje dvaju stvari kroz: (Matijević,

2007.)

· Propisivanje uvjeta i načina uporabe i korištenja motornih vozila

· Regulirajući odnose koji nastaju u vezi sa štetom koja bi mogla nastati uporabom i

korištenjem tih sredstava.

Danas se stalno ističe sve veći broj prometnih nezgoda i broja stradalih u njima, zbog čega

se osiguranje motornih vozila, javlja kao obvezno osiguranje, uz mogućnost sklapanja

ugovora i o dodatnom dobrovoljnom osiguranju. U prometnim nesrećama oštećeni su sami

vozači, njihova imovina, putnici te njihove stvari i pješaci. Rješavanje pitanja međusobne

odgovornosti vozača motornih vozila pokazalo je da princip krivnje u većini slučajeva

dovoljan za rješavanje međusobno prouzročenih šteta. Problemi nastaju kada je u

prometnoj nezgodi oštećen pješak ili druga strana, a rješavan je po principu krivnje.

Napuštanje ideje krivice kao osnova odgovornosti automobilista, odnosno proces

objektivizacije tog osnova imao je svoju postupnost u manjim ili većim ustupcima ideji

rizika. On je počeo sa idejom pretpostavljene krivice, pa se nastavio kroz ideju

pretpostavljene odgovornosti koja je u svom daljem razvoju dovela do ideje rizika.

(Matijević, 2007.)

Danas se u praksi razliku dvije skupine osiguranja motornih vozila, ono obvezno

(osiguranje od automobilske odgovornosti) te dobrovoljno (kasko osiguranje). U nastavku

rada dan je njihov pregled.

13

2.4.1. Obvezno osiguranje (autoodgovornost)

Obvezno osiguranje motornih vozila, odnosno osiguranje od autoodgovornosti najveća je

skupina u ukupnim osiguranjima, odnosno u toj kategoriji zaračunava se najveća premija

osiguranja. U Hrvatskoj je već godinama na snazi Zakon o obveznim osiguranjima u

prometu, NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, prema kojemu je obvezno osiguranje vlasnika,

odnosno korisnika vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama. Kako je

prethodno i navedeno, ovaj oblik osiguranja je mlađi oblik osiguranja, usko povezan sa

pojavom i razvojem motornih vozila. Sustav obveznog osiguranja može se javiti u dva

oblika: zakonski obvezno osiguranje i ugovorno obvezno osiguranje. Hrvatski sustav

obveznoga osiguranja od automobilske odgovornosti je sustav ugovornoga obveznoga

osiguranja, kod kojega je sklapanje ugovora zakonom propisana obveza/dužnost, a samo

sklapanje je prepušteno strankama. Tako u Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu

stoji: vlasnik prijevoznoga sredstva dužan je prije uporabe prijevoznoga sredstva u

prometu sklopiti ugovor o osiguranju. (ZOOP, 2013.)

Osiguranje od automobilske odgovornosti, koje se zasniva na pretpostavci postojanja

odgovornosti za štetu je imovinsko (odštetno) osiguranje jer se njime priječi umanjenje

nečije imovine do kojega bi došlo u slučaju nastanka izvanugovorne obveze naknade štete.

Osiguranje od automobilske odgovornosti spada kao i sva ostala osiguranje od

odgovornosti u neživotna osiguranja. (Matijević, 2007.)

Da bi zaštitili svoj ekonomski interes, vlasnici ili eventualno korisnici motornih vozila,

zakonski su dužni sklopiti ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti

za potencijalnu štetu koju uporabom motornog vozila mogu nanesti trećim osobama zbog

smrti, tjelesne ozljede, narušenja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari. Ukoliko se sklopi

osiguranje od automobilske odgovornosti u nekoj osiguravajućoj kući, ista umjesto

osiguranika plaća nastalu štetu koju pretrpe treće osobe ako je do prometne nezgode došlo

krivnjom osiguranika.

Pravo na naknadu štete imaju sve osobe koje se nalaze u vozilu koje je skrivilo prometnu

nezgodu i sve osobe koje se nalaze u drugom vozilu koje sudjeluje u prometnoj nezgodi.

Pravo na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti nemaju:

(Stipić, 2008.)

14

· vozač vozila te njegovi pravni nasljednici glede štete zbog smrti ili tjelesne ozljede

vozača,

· vlasnik, suvlasnik i svaki drugi korisnik vozila u slučaju štete na stvarima.

Najveća nedoumica u pogledu osiguranja od autoodgovornosti je pitanje predmeta

osiguranja. Naime, nejasno je što se točno štiti, imovina ili osoba, s obzirom da se u praksi

spominje osigurano vozilo, a u samom ugovoru ne. Predmet osiguranja u osiguranju od

autoodgovornosti je imovinski rizik-odgovornost za štetu. Taj je rizik inkorporiran u

konkretno (individualizirano) vozilo. Iz tog razloga se pri sklapanju polica osiguranja od

autoodgovornosti moraju navesti sva obilježja vozila (registarska oznaka, broj šasije, …)

Premija osiguranja je usko povezana sa tehničkim i ostalim specifikacijama automobila,

odnosno starosti, svrha uporabe, zanimanje osiguranika. Starost vozila je iznimno

značajna, s obzirom da starija vozila prelazne manje kilometara i manje su izložena cesti.

Osiguranje je uključeno u sustav bonusa (popust na premije) i malusa (nadoplata premije

osiguranja) te franšiza. Osiguravatelji znaju nuditi mogućnost naknade male štete bez

gubitka bonusa kad se šteta dogodi uz doplatnu premiju, a nude i dodatna pokrića za štete

koje se češće događaju, a za koje su u pravilu iznosi odšteta niski.

2.4.2. Dobrovoljno osiguranje (kasko osiguranje)

Dobrovoljno osiguranje motornih vozila je gotovo svima poznato, ali pod svojim

uobičajenim nazivom- kasko osiguranje. Osiguranici svojom vlastitom voljom osiguravaju

svoju imovinu/svoj automobil, s obzirom da je on za njih vrijedna imovina, koja uporabom

može biti oštećena, uništena ili pak otuđena, što može ozbiljno narušiti imovinsko stanje

vlasnika.

Kasko osiguranje se može ugovoriti na određeno, kada počinje 24 sata nakon početka

osiguranja ako nije navedeno drugačije, a obveza osiguravatelja prestaje istekom 24 sata

od dana koji je u polici osiguranja naveden kao dan isteka osiguranja. Ako je osiguranje

zaključeno tako da je u polici osiguranja naveden samo početak osiguranja tada se

15

osiguranje nastavlja iz godine u godinu dok ga jedna od ugovornih strana ne otkaže

najmanje tri mjeseca prije isteka osigurateljne godine. (Bijelić, 2002.)

Predmet osiguranja kaska motornih vozila su sve vrste vozila (motorna, priključna, tračna i

radna), njihovi sastavni dijelovi, kao i standardno ugrađeni dijelovi i oprema.

Sa stajališta širine pokrića u osiguranju kaska motornih vozila postoje tri grupe proizvoda:

· Puno osiguranje kaska

· Djelomično osiguranje kaska (bilo gdje)

· Djelomično osiguranje kaska (za vrijeme mirovanja)

Puno osiguranje kaska pokriva štetu od uništenja, oštećenja ili nestanka osiguranoga vozila

što je nastala kao posljedica iznenadnih i o volji osiguranika ili vozača neovisnih događaja.

Djelomično kasko osiguranje vozila (bilo gdje) obuhvaća niz kombinacija rizika odnosno

troškova. Kombinacije nose oznake slova abecede, a obuhvaćaju niz slučajeva, kao što je

požar, udar groma, ekspolozija, lom, oštećenje ugrađenih stakala, teglenje, oštećenje

uslijed pada snijega, …

Djelomični kasko osiguranja vozila (za vrijeme mirovanja) je osiguranje vozila za vrijeme

mirovanja u zaključanoj garaži kada osiguranje pokriva dvije grupe rizika: požarni paket i

paket rizika krađe.

Premije kasko osiguranja vozila usko su ovisne o specifikacijama vozila, ali i

specifičnostima osiguranja koje se sklapa, stoga se cjenik određuje na temelju vrste i

namjene vozila, tehničkih karakteristika vozila, nabavne cijene vozila, oblika pokrića,

visine pokrića, opsega pokrića, rezultata osiguranja u proteklom razdoblju, trajanja

osiguranja, … (Bijelić, 2002.) I u slučaju kasko osiguranja vozila javlja se sustav malusa i

bonusa ali i drugi oblici naknade štete.

16

3. RIZICI I LIKVIDACIJA ŠTETA

Temeljna je svrha osiguranja zaštita od mogućih rizika. Stoga je prilikom razumijevanja

osiguranja potrebno razumjeti rizike, kao kategoriju koja omogućava egzistenciju

osiguranja. Sam pojam rizika ukazuje na nešto opasno. Međutim, suvremeno poslovanje

temelji se na razumijevanju rizika i upravljanju njime, kako bi se iskoristile i potencijalne

mogućnosti koje proizlaze iz njegova nastanka. Na takvoj filozofiji i počiva djelatnosti

osiguranja. U nastupu rizika pojavljuje se šteta, stoga su rizik i šteta dva temeljna

čimbenika o kojima je pri osiguranjima potrebno raspravljati.

3.1. Rizik i upravljanje rizikom

Rizici su jedno od najčešće analiziranih i interpetiranih područja. Rizik se može definirati

kao efekt neizvjesnosti na ciljeve, što uključuje i pozitivan i negativan utjecaj na ostvarenje

postavljenih ciljeva. S druge strane, sa vremenskoga aspekta postoji i definicija koja kaže

da rizik predstavlja probleme u budućnosti koji se mogu izbjeći ili ublažiti za razliku od

sadašnjih na koje se odmah mora odgovoriti.

Rizici se mogu kategorizirati pomoću različitih kriterija, od kojih su najprikladniji oni

kojima se određuju uzroci, vrste i opseg šteta koje izazivaju način djelovanja, intenzitet i

vjerojatnost nastupa, mogućnost njihova prenošenja na drugog itd.

Po tim kriterijima izdvajaju se ove vrste rizika: (Andrijanić, 1994.)

1. Objektivni i subjektivni rizici. Objektivni su rizici oni na koje se ne može djelovati,

bez obzira na fond raspoloživih informacija. Oni se mogu smanjiti pravodobnim

informacijama o očekivanim promjenama, a po mogućnosti i brzim i efikasnim

prilagođavanjem poslovanja očekivanim promjenama (npr. pad ili skok burzovnih

tečajeva, povećana ponuda ili potražnja, politička ili ratna previranja i sl.).

Subjektivni su rizici oni na koje poduzeće može i mora djelovati (npr. poboljšanje

zakonske legislative, nove tehnologije, prilagođavanje potrebama i željama

potrošača i sl.).

17

2. Mjerljivi i nemjerljivi rizici. Osnovni je kriterij za ovu podjelu mogućnost

kvantitativnog izražavanja rizika. Mjerljivi su rizici, prema tome, oni koji imaju

određeni financijski izraz. Da bi se do toga izraza došlo, upotrebljavaju se

statističke metode promatranja, praćenja i izračunavanja vjerojatnosti nastupa

rizika. Nakon određivanja njihove vjerojatnosti i financijskog izraza postoji

mogućnost da se ti rizici uračunaju u cijenu predmeta kupoprodaje. Nemjerljivi

rizici nemaju svoj financijski izraz, što na prvi pogled ublažava njihov učinak.

Međutim, u razvijenim zemljama, gdje su jaki ekonomski odnosi, a time i mreža

informacija bogatija, taj „nemjerljivi“ učinak dobiva posebnu težinu i ozbiljnost.

Takvi se rizici odnose prvenstveno na bonitet firme do kojeg se vrlo sporo i teško

dolazi, ali se može vrlo brzo izgubiti što je itekako mjerljivo i osjetljivo.

3. Iznenadni i skriveni rizici. Iznenadni ili „udarajući“ rizici su oni rizici u donošenju

poslovnih odluka koji se ne mogu unaprijed predvidjeti. Kada nastaju odmah

pokazuju nepovoljne učinke poslovanja. Ti su rizici mjerljivi, ali tek nakon njihova

nastanka, pa su stoga iznimno opasni. Skriveni ili „šuljajući“ rizici odnose se na

mogućnost stalnog donošenja pogrešnih poslovnih odluka uslijed smanjene

sposobnosti kvalifikacijske strukture i smanjene stručnosti donositelja odluka.

4. Unutarnji i vanjski rizici. Osnovni je kriterij ove podjele mjesto nastanka rizika u

odnosu na tvrtku. Unutarnji su rizici oni koji nastaju unutar poduzeća, u strukturi

procesa rada ili poslovanja. Vanjski rizici nastaju izvan poduzeća (npr.

institucionalne mjere ekonomske politike, tržišni rizici, rizici izvršenja

kupoprodajnog ugovora, transportni rizici i dr.).

5. Tipični i atipični rizici. Treba ih razlikovati. Karakteristika tipičnih rizika je

mogućnost njihova uočavanja i praćenja, a time i pronalaženja načina i mjera da se

oni uklone ili da se ublaži njihov negativni utjecaj (npr. uočavanje postotka robe

koja se kvari ili na drugi način oštećuje tijekom određenog transportnog puta,

stalno kašnjenje u pripremi robe za izvoz i sl.). atipični su rizici oni koji nemaju

vidljivu učestalost događaja i koji se ne mogu svrstati po karakterističnim uzrocima

njihova nastanka. Upravo ta specifičnost nosi veće opasnosti i traži veća financijska

sredstva za uklanjanje ili smanjivanje negativnih učinaka što ih takvi rizici

izazivaju.

18

6. Prenosivi i neprenosivi rizici. Za pojedine rizike može se odrediti vjerojatnost

nastupa i visina štete. Prednost njihova uočavanja je u tome da se njihov negativni

učinak može smanjiti ili izbjeći njihovim prenošenjem na osiguravajuća društva. U

pretežno prenosive rizike spadaju valutni rizici (tečajni rizik, vrijednost valute),

rizik izvoznog kredita, transportni rizici, ratni rizik, politički rizik i djelomično rizik

cijene. Neprenosivi rizici su oni kojima nije moguće odrediti vjerojatnost

nastupanja, pa time niti visinu štete. Tako se eliminira mogućnost prenošenja brige

o riziku, a firmi preostaje da se sama pobrine o sprečavanju ili smanjivanju

negativnih učinaka provođenjem odgovarajuće politike rizika. U pretežno

neprenosive rizike ubrajaju se rizik izgleda i kakvoće robe na putu i skladištu, rizik

smanjenja vrijednosti robe pod utjecajem tržišnih okolnosti, rizik izvoza, rizik

ispunjenja kupoprodajnog ugovora (rizik preuzimanja, odnosno isporuke robe),

rizik cijene prodaje pri izvozu i sl.

U poslovima osiguranja, osiguravajuće društvo je izloženo velikom broju rizika te je

obvezno identificirati, procijeniti i mjeriti rizike kojima se izlaže u poslovanju, ali je

obvezno i istima upravljati. Društvo za osiguranje u svojem je poslovanju izloženo

sljedećim rizicima: (Vujnović, 2009.)

· Rizik osiguranja jesu rizici koji proizlaze iz ugovora o osiguranju, a povezani su sa

opasnostima koje kriju ugovori o osiguranju kao i pratećim postupcima.

· Tržišni rizik, proizlazi iz nepovoljnih promjena na tržištu i to prije svega na tržištu

osiguranja i financijskom tržištu.

· Operativni rizik predstavlja u najkraćem rizik gubitka zbog pogrešnih internih

procesa, ljudskih i sistemskih grešaka, eksternih događaja, …

· Rizik ročne i strukturne neusklađenosti imovine i obveza, koje su direktne prijetnje

izlaganja osiguravača riziku likvidnosti.

· Rizik depozita i ulaganje sredstava društva proizlazi iz rizika ulaganja sredstava,

· Pravni rizik je mogućnost nastanka negativnih efekata na financijski rezultat ili

kapital uslijed kazni i sankcija proizašlih iz sudskih sporova po osnovnu

19

neispunjavanja ugovornih i zakonskih obveza kao i uslijed kazni i sankcija

izrečenih od strane regulatornih tijela.

· Rizik imidža je mogućnost nastanka negativnih efekata na financijski rezultat i

kapital osiguravajućega društva uslijed stvaranja negativnih mišljenja javnosti koje

utiču na tržišno pozicioniranje društva.

· Drugi rizici koji ovise o prirodi, obujmu i složenosti poslovanja.

Kako bi se izbjeglo neželjeno djelovanje rizika, odnsono s druge strane iskoristile

mogućnosti koje bi rizične situacije i okolnosti donijele, primjenjuje se risk management ili

upravljanje rizicima. Upravljanjem rizicima bavi se cijeli spektar domaćih i stranih

znanstvenika, prateći specifičnosti tog procesa u svim domenama gospodarskoga života.

Sama riječ kazuje na što se odnosi: Upravljanje rizicima je proces utvrđivanja,

procjenjivanja i praćenja rizika, uzimajući u obzir ciljeve organizacije, te poduzimanja

potrebnih aktivnosti, posebice kroz primjenu financijskog upravljanja i kontrola, a u

svrhu smanjenja rizika. (Latković, 2002.) Upravljanje rizikom (engl. risk management) ili

menedžment rizika, proces aktivnosti i pristup menedžmenta usmjeren na očuvanje

imovine i dohodovne moći poduzeća i sprečavanje rizika gubitka, posebice slučajnih i

nepredviđenih.

Upravljanje rizicima se prečesto tretira kao pitanje usklađivanja koje se može riješiti

donošenjem velikog broja novih pravila i osiguravanjem potpunog pridržavanja istih od

strane zaposlenika. Mnoga takva pravila su osjetljiva i uistinu smanjuju rizike, koji bi

mogli nanijeti određenu štetu poduzeću. Međutim takav risk management, utemeljen na

pravilima neće umanjiti ni vjerovatnost niti utjecaj potencijalne katastrofe, čemu se

svjedočilo propašću mnogih financijskih institucija tijekom posljednje krize, 2008.-2013..

spomenuti je način upravljanja rizicima prikladan u određenim situacijama, prvenstveno u

slučaju unutarnjih rizika, dok se u drugima menadžerima stavlja na raspolaganje veliki

broj raspoloživih alata kojima se predviđa i ublažava najčešće eksterne rizike. (Kaplan,

Mikes, 2012.)

20

S obzirom da je otklanjanje rizika skupo, smanjenje negativnih učinaka ne mora nužno

eliminirati rizik. Češće sam menadžment mora odlučiti o metodama kojima će se

balansirati rizik i trošak, te će i odabrana alternativa ovisiti o obilježjima rizika u

organizaciji. Autori Miloš-Sprčić, Tekavčić i Šević ( 2008.) analizirali su u svojem radu

upravljanje rizicima u hrvatskim većim poduzećima, zaključujući kako je među vodećim

funkcijama risk managementa u poduzećima transfer rizika kojega poduzeće ne može i nije

voljno podnositi na nekog drugog. O primjenjivosti upravljanja rizikom u hrvatskim ne-

financijskim poduzećima, pogotovo onim većim, kazuje činjenica kako veliki broj

poduzeća koristi upravljanje kamatnim, valutnim ili pak cjenovnim rizikom, koristeći u

pravilu najjednostavnije moguće metode upravljanja rizikom. Poduzeća koja su u dodiru sa

inozemnom praksom, ili su potakla iz razvijenih zemalja implementiraju upravljanje

rizicima kao temeljni mehanizam upravljanja poslovanjem, pogotovo zbog dinamične

prirodne, neizvjesnoti i ubrzanoga razvoja tehnologije. To je posebice izraženo u

telekomunikacijskom i sličnim sektorima 21.stoljeća. Naime, u njima nemogućnost

pravovremenog sagledavanja svih faktora koji unose rizike u njihove informacijske sustave

može rezultirati neefikasnim i nepotrebno skupim sigurnosnim mjerama. Upravo zato,

upravljanje rizicima mora se promatrati kao integralni dio upravljanja životnim ciklusom

sustava. Rizik se dakle smatra neizvjesnom budućnosti, kojime se upravlja sa ciljem

iskorištavanja prilika ili otklanjanja prepreka. S obzirom da se projekt javlja kao također

buduća kategorija, planirane aktivnosti za budućnost, obilježene određenom dozom rizika,

upravo zbog neizvjesnosti budućnosti, posebice je značajna kategorija upravljanja njime u

budućnosti, nazvana upravljanje rizikom u projektima. To je posebice značajan dio

projekta, i prati ga od začetka ideje sve do njezine realizacije. Upravljanje rizicima u

projektu počinje s procjenom rizika i planova donesenih u prethodnim poglavljima rada.

(Kendrick, 2009.) Upravljanje rizicima u implementaciji projekata može se obavljati na

nekoliko načina, među kojima je i pristup planiranja scenarija, implementiran u razvojni

proces telekomunikacijskog sektora sa ciljem razumijevanja nesigurnosti koje stvaraju

buduće ekonomsko, poslovno i tehnološko okruženje. Na taj je način potaknuto i

omogućeno razumijevanje ključnih pokretača nesigurnosti što je pomoglo stvaranju vidika

i novih strategija smanjenja rizika i korištenja prednosti prilika proizašlih iz nesigurnosti

budućeg poslovanja.

21

Rizik se može smanjiti tako da se poduzmu preventivne akcije i povećaju mjere opreza, da

se izdvoje fondovi za plaćanje gubitaka ili da se rizik prebaci na nekog drugog kao što su

osiguravajuća društva. Instrument je anticipativnog kriznog menedžmenta (anticipativno

upravljanje krizom), kojim se teži povećanju sigurnosti. Uobičajeno se taj cilj ostvaruje

pomoću analize rizika (identifikacija i vrednovanje rizika), mjera za povećanje sigurnosti

(smanjenje i izbjegavanje rizika, svladavanje rizika i ulaženje u rizik), nadzora nad

rizicima (izgradnja informacijskog sustava prilagođenog rizicima).

Analizom rizika spoznaju se i vrednuju rizici za ciljeve i aktivnosti poduzeća. Uobičajeno

se razlikuju materijalni i nematerijalni rizici: materijalni se odnose na opasnost od

gubitaka, a nematerijalni na neizvjesnost hoće li zbog nekog događaja nastupiti dobici ili

gubici. Nakon što se određeni ciljevi i aktivnost prepoznaju kao rizični, slijedi definiranje

učestalosti i visine štete ovih rizika. Mjerama povećanja sigurnosti ovladava se opisanim

rizicima ili se oni umanjuju. Nadzor nad rizicima trajna je aktivnost stoga što se oni u

vremenu mijenjaju, nastaju i nestaju, a promjenjiva je i njihova učestalost te visina štete.

Djelotvorno upravljanje njima trajan je proces koji pretpostavlja prilagođen obuhvat i

obradu informacija te jasno utvrđene kompetencije s obzirom na upravljanje rizicima.

Takvo upravljanje rizicima pretpostavlja i trajno obrazovanje kako bi se novim znanjima

moglo ići ususret novim rizicima.

Svrha je upravljanja rizicima povećanje transparentnosti rizika radi olakšanja procesa

upravljanja i odlučivanja. Upravljanje rizicima omogućuje jasniji pogled u budućnost i

potencijalne ishode, otvara nove vidike menedžmentu te procjenjuje ciljeve i strategije

menedžmenta s obzirom na rizike. Upravljanje rizicima važno je za cjelinu poduzeća,

stvara strategijsku prednost pred konkurencijom. Ono ne nadomješta proces poslovnog

upravljanja, već ga čini transparentnijim i efikasnijim. Kako rizik izražava varijabilnost

očekivanog budućeg povrata na ulaganja kapitala, u njegovu utvrđivanju mogu se

primijeniti statističke tehnike vjerojatnosti kao potpora odlučivanju.

22

Osnovne funkcije upravljanja rizikom su: (Andrijašević, Petranović, 1999.)

· Ukazati na potencijalne štete i najpovoljniju metodu ekonomske zaštite analizom

troškova programa zaštitnih mjera (mjera kontrole šteta), troškova za premije

osiguranja, te troškove drugih metoda upravljanja rizikom;

· Stvoriti sigurnost dioničarima i upravi i otkloniti bojazan od potencijalnih šteta;

· Primijeniti odredbe o zaštiti objekata i proizvodnog procesa, o instaliranju

sigurnosne opreme za zaštitu na radu, o obveznom osiguranju imovine koja služi

kao jamstvo za hipoteku, o obveznom zdravstvenom osiguranju kod ozljede na radu

i oboljenja od profesionalnih bolesti i drugo;

· Omogućiti kontinuitet poslovanja gospodarskog subjekta osiguranjem naknade za

zamjenu ključnih stručnih osoba u slučaju njihova odlaska iz poduzeća.

Upravljanje rizikom prolazi nekoliko faza i to su: identifikacija rizika, ocjena rizika,

metoda pokrića rizika i izbor odgovarajuće metode pokrića rizika.

Identifikacija rizika je osnovni element procesa upravljanja rizikom. U postupku

identifikacije rizika potrebno je:

· Utvrditi prirodu rizika,

· Definirati rizik,

· Sistematizirati uzroke i posljedice ostvarenog rizika.

U procesu identifikacije rizika mogu sve potrebne informacije pojedinom subjektu pružiti

osiguravatelji, agenti, profesionalna udruženja, konzultanti za upravljanje rizikom i svi oni

koji raspolažu saznanjima o obilježju rizika kojemu je neki subjekt podložan.

Ocjena rizika je faza u procesu upravljanja rizikom u kojoj se utvrđuje intenzitet i

učestalost pojedinog rizika (požara, provala i dr.) na bazi podataka o kretanjima šteta u

prošlosti. Tako se može utvrditi da mnogi rizici, i ako se ostvare, neće predstavljati velik

problem za pojedince ili gospodarski subjekt, jer bi i šteta, ako nastane, bila malena pa je

stoga nije potrebno posebno kontrolirati, kao što je to potrebno za velike i učestale rizike.

Za ocjenu rizika bitni elementi su učestalost štete, intenzitet štete i vrijednost predmeta

osiguranja.

23

Metode upravljanja rizikom mogu se podijeliti u dvije skupine: Andrijašević, Petranović,

1999.)

1. Metode fizičke kontrole, kojima se smanjuje broj i veličina šteta, a to su:

- Izbjegavanje rizika,

- Smanjenje veličine rizika.

2. Metode financijske kontrole, kojima se osiguravaju sredstva za pokriće šteta, a to

su:

- Zadržavanje rizika,

- Transfer rizika,

- Osiguranje.

Kod metoda fizičke kontrole rizika najvažnije su sljedeće metode:

1. Izbjegavanje rizika je metoda kojom se koriste osobe sa visokim stupnjem

odbojnosti prema riziku. Osoba koja se boji zrakoplovne nesreće izbjegava vožnju

zrakoplovom ili odgađa putovanje zbog loših vremenskih prilika. Štete od poplava

mogu se izbjeći tako da se izbjegava gradnja u poplavnim područjima.

2. Smanjenje veličine rizika je metoda koja uključuje mjere kojima se smanjuje

učestalost i/ili intenzitet štete.

Kod financijske kontrole rizika zadržavanje rizika ili vlastito pokriće rizika je metoda

kojom gospodarski subjekt zadržava rizik u cjelosti ili samo jedan dio, a eventualne štete

pokriva vlastitim sredstvima.

Zadržavanje rizika može biti:

· Aktivno, kada se svjesno zadržava dio rizika, npr. ugovaranjem samopridržaja u

šteti radi smanjenja izdvajanja za premije,

· Pasivno, kada je zadrđžavanje rizika nesvjesno zbog nepoznavanja opasnosti ili

indiferentnosti subjekata prema opasnosti.

24

Zadržavanje rizika je učinkovita metoda upravljanja rizikom: Andrijašević, Petranović,

1999.)

· Ako je očekivana šteta tolika da je može pokriti sam subjekt, npr. ukoliko je

proizvodnja dislocirana, pa se ne mogu pojaviti simultane štete,

· Ako je stupanj predvidljivosti štete visok, tj. ukoliko je posrijedi velik uzorak, velik

broj objekata i šteta koje su manjeg intenziteta,

· Ako je dovoljno velik broj objekata izložen riziku da postoji mogućnost unutarnje

kompenzacije rizika, npr. kod velikih poduzeća,

· Ako su unaprijed formirani fondovi poduzeća dovoljni za pokriće očekivanih šteta.

Transfer rizika je metoda prijenosa rizika na drugoga. Rizik se može prenositi na nekoliko

načina:

· Ugovorom kojim proizvođač preuzima na sebe popravak neispravnog proizvoda u

garantnom roku ili izvođač građevinskih radova preuzima odgovornost za štete

nastale za vrijeme gradnje ili štete utvrđene u određenom razdoblju nakon

primopredaje objekta,

· Kupnjom ili prodajom futures ugovora na organiziranim burzama,

· Lizingom, kada se rizik prenosi na korisnika.

Prednosti ove metode upravljanja rizikom su u tome što se mogu prenositi rizici koji nisu

komercijalno osigurljivi, a i tome što su troškovi naknade obično niži od premije.

Nedostaci metode su u tome što se transfer rizika ne mora i ostvariti zbog: nedorečenosti

ugovora ili zato što korisnik ne može pokriti štetu pa rizik ostaje na davatelju lizinga.

Osiguraje je najpraktičnija i najsigurnija metoda pokrića rizika, a pruža ove usluge:

· Jamstvo: da će se po nastupu osiguranog rizika isplatiti odšteta ili osigurana svota.

Jamstvo pokriva tri aspekta stohastičke prirode štete: učestalost i intenzitet štete

(što je izraženo promjenom bilančnih stavki), te vrijeme nastupa štete (što se

reflektira na novčane tokove).

25

· Organiziranje zajednice rizika (pula): štete nastale pojedincima raspodjeljuju se na

sve članove rizične zajednice. Aktivnost osiguravatelja sastoji se u: prikupljanju

premije, isplati šteta, ulaganju raspoloživih sredstava i praćenju poslovanja.

· Ulaganje: ulaganjem tehničkih sredstava osiguravatelj ostvaruje dohodak koji u

pravilu vraća osiguranicima kao sniženje premijske stope, povrat dijela premije

(bonus), ili kao udio u ostvarenoj dobiti osiguravatelja.

· Savjete osiguranicima: osiguravatelj raspolaže potpunijim saznanjima o riziku

kojemu je osiguranik izložen. Zato on može savjetovati osiguranika o mjerama koje

treba poduzeti kako bi izbjegao ili ublažio posljedice ostvarenja rizika.

Osiguranje kao metodu pokrića rizika karakterizira: prijenos rizika na osiguravatelja,

raspodjela šteta i primjena zakona velikih brojeva.

Svaki subjekt koji je izabrao osiguranje kao metodu pokrića rizika treba: Andrijašević,

Petranović, 1999.)

· Odrediti rizike koje će pokriti osiguranjem,

· Odabrati osiguravatelja,

· Periodično revidirati program svojih osiguranja,

· Analizirati odnos s agentom i brokerom,

· Usporediti visinu uplaćene prremije s visinom naknade koju je primio od

osiguravatelja radi primjene eventualnog bonusa, sniženja premijske stope i sl.

· Upoznati sve osobe koje vode pojedine sektore poslovanja o sklopljenom

osiguranju kako bi u slučaju štete mogle primijeniti odgovarajuće postupke za

zaštitu prava i obveza iz ugovora o osiguranju.

Prednosti osiguranja kao metode pokrića rizika su:

· Naknada štete,

· Smanjenje neizvjesnosti u poslovanju te mogućnost planiranja na duljji rok,

· Davalje savjeta osiguranicima o preventivnim mjerama koje treba poduzeti,

· Niži oporezivi dohodak budući da premija osiguranja predstavlja trošak poslovanja.

Nedostaci osiguranja kao metode pokrića rizika su:

26

· Izdaci za premiju osiguranja,

· Utrošeno vrijeme za izbor osiguravatelja, ugovaranje pokrića, uvjeta osiguranja i

visine premije, utvrđivanje i likvidacija štete,

· Osoba koja upravlja rizikom u poduzeću nije posebno stimulirana za kontrolu

rizika, jer osiguravatelj pokriva štetu ako i kada ona nastane. Ovaj se nedostatak

može ukloniti ugovaranjem samopridržaja, klauzulom bonus – malus, franšizom i

sl.

Izbor metode pokrića rizika određuju mnogi čimbenici: učestalost i intenzitet štete,

maksimalna moguća visina štete, troškovi i dostupnost novih metoda pokrića. Primjenom

čimbenika mijenja se i metoda pokrića. Ipak, postoje načela kojih se treba pridržavati u

upravljanju rizikom. U prvom redu rizik treba izbjeći, ako je to moguće, a za rizike koji se

ne mogu izbjeći treba ocijeniti mogućnost kontrole šteta, zadržavanje rizika ili njegova

transfera.

3.2. Pojam štete i vrste štete

Posljedica nastupa rizika najčešće je nastanak određene štete na predmetu kupoprodaje.

Šteta je materijalni gubitak ili oštećenje robe prouzrokavni nekim određenim rizikom.

(Kilibarda, 2008.) Osiguravateljni pojam štete se razlikuje od pravnoga poimanja štete u

većem ili manjem broju kriterija. Šteta u pravnom smislu obuhvaća samo povrede pravno

priznatih interesa, dok se u osiguravajućem smislu pod štetom podrazumijeva puno više

toga.

U djelatnosti osiguranja, kao i u pravu uopće, postoji više vrsta podjele šteta, ovisno od

izabranog kriterija (osnove) za razvrstavanje. Šteta se dijeli na: (Matijević, 2007.)

· Stvarnu štetu – gubitak imovine ili sredstava odnosno poslovni gubitak koji se

ogleda u činjenici da uložena sredstva nisu donijela nikakve nove vrijednosti,

· Poravnavajuću štetu – kad bi vrijednost koja se dobije iz uloženih sredstava bila

veća da nisu nastupili određeni nepredviđeni događaji koji su doveli do dodatnih

troškova,

27

· Eventualnu štetu (izmakla dobit) –nastaje poradi činjenice što se izabrana poslovna

odluka pokazala pogrešnom zbog nastupa određenih nepredviđenih događaja.

Kriterij prirode štete koji polazi od prirode oštećenih dobara i dijeli štete na materijalne

(imovinske) i nematerijalne (neimovinske). Materijalna ili imovinska šteta je šteta nastala

kao posljedica štetne radnje poduzete na imovini oštećenika, s time da to može biti

materijalna šteta na imovini ali i na samoj osobi. Nematerijalna šteta je šteta nastala kao

posljedica štetne radnje na fizičkoj ili psihičkoj ravnoteži oštećenika. To je šteta koja se

nekome nanosi povredom pravno priznatih odnosno opravdano osobnih interesa.

Kriterij predmeta osiguranja koji polazi od načina razvrstavanja onoga što se smatra

objektom osiguranja i dijeli štete na štete na osobama, štete na stvarima (imovini) i štete iz

odgovornosti. Štetom na osobama smatra se šteta, koja je nastala osobi osiguranika, na

osiguranoj osobi ili na oštećeniku, a koja ugrožava njegov integritet, zdravlje i radnu

sposobnost. Štetom na stvarima (imovini) smatra se šteta, koja je nastala na stvarima

osiguranika koje imaju materijalnu vrijednost. Štetom iz odgovornosti smatra se, šteta koja

je nastala na imovini osiguranika, uslijed njegove građanske odgovornosti za štetu.

Kriterij prirode rizika koji polazi od načina razvrstavanja šteta prema mjestu ostvarenja

osiguranog rizika: na kopnu, na vodi i u zraku.

Kriterij bilanciranja osiguranja koji polazi od načina razvrstavanja poslova osiguranja i

dijeli štet na životne, neživotne i štete reosiguranja.

Kriterij skupina i vrsta osiguranja koji polazi od europskih standarda u osiguranju i dijeli

štete prema skupinama i vrstama (podskupinama) osiguranja: štete po skupini osiguranja

od nezgode, štete po skupini zdravstvenog osiguranja, šteta po skupini osiguranja

cestovnih vozila- kasko, štete po skupini osiguranja tračnih vozila- kasko, šteta po skupini

osiguranja zraćnih letjelica- kasko, štete po skupini osiguranja pomorskog, riječnog i

jezerskog prometa, štete po skupini osiguranja robe u prijevozu, štete po skupini osiguranja

imovine od požara i nekih drugih opasnosti, štete po skupini ostalih osiguranja imovine,

štete po skupini osiguranja odgovornosti brodara, …

28

3.3. Izvid, procjena i likvidacija štete

Likvidacija štete u osiguravajućem društvu počinje sa zaprimanjem odštetnog zahtjeva

osiguranika ili njegovog pravnog sljednika u pisanoj formi, telefonom ili e-mailom.

Ugovorom o osiguranju određena je obveza osiguranika da štetu mora prijaviti

osiguravatelju čim sazna za nju, u roku od tri dana ili prema uvjetima osiguranja. Rok za

rješavanje štete počinje teći od dana prijave štete. Kada osiguravatelj zaprimi odštetni

zahtjev dodjeljuje mu broj štete i otvara spis štete. Ako je šteta prijavljena telefonski ili e-

mailom, postupak likvidacije nastavlja tek nakon što osiguranik dostavi sve potrebne

dokumente. Sve prijavljene štete upisuju se u Knjigu šteta koji osiguravatelj vodi za štete

svih vrsta osiguranja.

Prije procjene visine štete potrebno je utvrditi uzrok štete. U prijevozu se šteta na robi

dokazuje činjenicom da je ona nastala od trenutka kada je prijevoznik primio robu na

prijevoz do njene predaje primatelju. To se dokazuje uspoređivanjem i utvrđivanjem

razlika u podacima o vrsti, količini i stanju pošiljke prilikom predaje prijevozniku i njene

isporuke primatelju.

Troškovi procjene štete, u pravilu, idu na teret osiguravatelja. U transportnim osiguranjima

osiguranik plaća troškove utvrđivanja i procjene štete te, ako se utvrdi obveza

osiguravatelja za isplatu štete, onda se dodatno plaćaju i ti troškovi.

Procedura rješavanja štete (likvidacije štete) odnosi se na sljedeće:

1.) Ispitivanje ispravnosti prikupljenih dokumenata,

2.) Identifikacija predmeta osiguranja uspoređivanjem podataka u svim prikupljenim

dokumentima (kod karga je to identifikacija pošiljke),

3.) Utvrđivanje uzroka štete,

4.) Utvrđivanje kada i gdje je šteta nastala, te je li pravovremeno i na predviđen način

utvrđena,

5.) Ocjenjivanje predviđaju li uvjeti sklopljenog osiguranja pokriće za nastali rizik

(zbog čega likvidator štete mora izuzetno temeljito poznavati uvjete osiguranja),

6.) Utvrđivanje je li policom osiguranja predviđena nadoknada štete uz odbitak

određenog postotka (franšiza),

29

7.) Utvrđivanje je li osiguranik napravio neki propust prilikom izvršavanja svojih

obveza, a za koji osiguravatelj treba tražiti objašnjenje,

8.) Utvrđivanje je li polica osiguranja vinkulirana u korist treće strane,

9.) Obračun osigurnine, ako je utvrđeno pravo osiguranika na isplatu naknade za štetu,

10.) Evidentiranje podataka o šteti u Knjizi šteta.

Osiguravajuća društva obično određuju razine ovlaštenih osoba u postupku likvidacije štete

vezano uz visinu odštete koju smiju odobriti. Tako štete do 1.000,00 kuna većina

osiguravajućih društava isplaćuje samo na temelju računa i bez posebnih provjera. Za veće

štete nužan je izlazak na procjenitelja šteta na teren, te na temelju njegova izvješća

likvidator obračunava štetu, a kontrolor provjerava opravdanost zahtjeva i ispravnost

obračuna. Kod šteta koje mogu narušiti likvidnost podružnice osiguravatelja i

osiguravajućeg društva u postupak rješavanja štete uključuju se direktori nadležni za

rješavanje šteta, direktor podružnice, a ponekad i članovi uprave društva.

Visina odštete može biti:

1.) Jednaka iznosu stvarne štete, ali ne veća od svote osiguranja i to u dva slučaja:

· Ako je svota osiguranja jednaka stvarnoj vrijednosti osiguranja predmeta ili

je veća (poput dvostrukog osiguranja ili nadosiguranja) ili

· Ako se ugovori da odnos između vrijednosti i svote osiguranja nema

značenja za određivanje iznosa naknade, a iznos štete ne prelazi svotu

osiguranja (osiguranje na prvi rizik).

2.) Veća od svote osiguranja, kada se dogodi nekoliko uzastopnih šteta, kod troškova,

gubitka, ili šteta nastalih razumnim pokušajem spašavanja i ograničavanja štetnih

posljedica, bez obzira na njihov rezultat, za iznos troškova vođenja spora uz

suglasnost osiguravajućeg društva zbog pretjeranih zahtjeva oštećenog prema

osiguraniku, za troškove čišćenja, uništenja ili uklanjanja oštećenih stvari ili

ostataka nakon nastanka osiguranog slučaja, te za troškove osiguranika u postupku

utvrđivanja i likvidacije štete,

3.) Manja od iznosa stvarne štete, kada se to ugovori (franšiza ili samopridržaj

osiguranika u šteti), ako je osiguranik prijavio nižu osiguranu svotu pa se

primjenjuje pravilo proporcije (podosiguranje), kada se u tijeku trajanja osiguranja

30

povećava rizik, a osigurani slučaj nastupi prije nego je obračunata i plaćena

povećana premija (primjenjuje se pravilo proporcije), ako osiguranik ne poduzme

zaštitne mjere za iznos povećanja štete koja je nastala zbog tog propusta, te kada je

zbog osiguranikove krivnje onemogućen prijenos njegovih prava na osiguravatelja

prema osobi odgovornoj za štetu. (Frančišković, 2004.)

Likvidacija štete obavlja se po pogodbi ili procjeni, ili po računima popravaka. U slučaju

pogodbe ili procjene osiguravatelj nudi osiguraniku nadoknadu u iznosu do kojeg je došao

na temelju procjene štete, podataka o cijenama i vlastitog iskustva koju on ne mora

prihvatiti. Može se obračunati na osnovi potpunog gubitka ili na bazi postotka gubitka

vrijednosti. U drugom slučaju visina odštete se određuje prema dokumentima kojima je

osiguranik samostalno sanirao posljedice štetnog događaja. Osiguravatelj ih može priznati

djelomično ili u cijelosti. Obračunava se na temelju štete utvrđene u apsolutnom iznosu.

Svaki odštetni zahtjev koji se odbija mora se jasno i prema pravilima struke obrazložiti, te

uz njega treba priložiti i uputu o pravnom lijeku. Ukoliko osiguravajuće društvo odbije

isplatu štete, a osiguranik se ne složi s obrazloženjem osiguravatelja, osiguranik može

tražiti dodatno vještačenje i procjenu štete, prihvatiti otklon štete ili raskinuti osiguranje.

Isplata nadoknade za štetu može se izvršiti na sljedeće načine:

1.) Nagodbom,

2.) Prijebojem nenaplaćene premije i štete,

3.) Regresivnim potraživanjem i

4.) Rokovima zastare kod ugovora u osiguranju.

Likvidacija štete prema nagodbi obavlja se na temelju pisanog nagodbenog naloga. To je

ugovor kojim osobe, između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu,

uzajamnim prepuštanjem prekidaju spor odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja

prava i obveze. (Andrijašević, Račić-Žlibar, 1997.) Nagodba se smatra najpovoljnijim

instrumentom završetka spornog odnosa.

Prijeboj ili kompenzacija je način prestanka obvezno pravnog odnosa gdje se potraživanje

vjerovnika i protupotraživanje dužnika ukidaju međusobnim obračunavanjem. (Baletić,

31

1995.) Može biti potpun kada su potraživanja i dugovanja u istom iznosu ili, češće,

djelomičan, tj. kada se stranci s većim potraživanjem plaća razlika.

Regresivno pravo je pravo koje je određena osoba stekla time što je isplatila određeni iznos

umjesto druge osobe koja je taj iznos trebala platiti na temelju određenog pravnog posla.

Regres označava pravo osiguravatelja da od osobe koja je uzrokovala štetu naplati

isplaćeni iznos štete, što se može ostvariti dogovorom ili sudski.

Potraživanja osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarjevaju za tri godine. Zastara

tražbine koja pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog

slučaja počinje teči kad i zastara tražbine osiguranika prema toj osobi i navršava se u istom

roku.

32

4. LIKVIDACIJA ŠTETA MOTORNIH VOZILA

Osiguranje motornih vozila čini najveći dio na tržištu osiguranja u Hrvatskoj, ali i većini

drugih zemalja. U skupini neživotnih osiguranja tradicionalno ovoj skupini pripada primat

nad ostalim vrstama osiguranja. S jedne strane to potiče činjenica da je osiguranje

motornih vozila, makar u jednom svojem obliku obvezujuće, dok s druge strane poticajno

djeluje činjenica da rast i veći intenzitet prometa na cestama dovodi do sve većega broja

nezgoda, koje nažalost često imaju pogubne posljedica za osobe i imovinu osoba. Takva

kretanja djelovala su na razvijanje jedinstvene tržišne niše na hrvatskom tržištu osiguranja,

koju čine osiguranja od autoodgovornosti i kasko osiguranja. Međutim, kako se povećava

premija osiguranja motornih vozila, u objema skupinama, dolazi i do povećanja broja ali i

vrijednosti likvidiranih šteta u praksi. Upravo stoga dolazi do brojnih izmjena u ponudama

osiguranja motornih vozila, ali se svojevremeno i povećava broj društava u toj niši. U

ovome je dijelu poglavlja analizirano samo tržište osiguranja u Hrvatskoj sa osvrtom na

osiguranje od autoodgovornosti i kasko osiguranje, te su analizirani pokazatelji razvijenosti

te skupine osiguranja. Središnji je dio poglavlja usmjeren prema kretanju likvidacija šteta

po osiguranjima od autoodgovornosti u Hrvatskoj odnosno praktično je prikazan sam

proces likvidacije štete temeljem ugovora o osiguranju motornih vozila.

4.1. Značajke hrvatskoga tržišta osiguranja sa osvrtom na osiguranje

motornih vozila

Tržište osiguranja u Republici Hrvatskoj razvija se od datuma osamostaljenja Hrvatske iz

bivše republike Jugoslavije. Iako se osamostalila Hrvatska je od bivše Republike preuzela

postojeći zakonodavni okvir, kako bi se djelatnost osiguranja mogla i dalje normalno

odvijati. Određene su odredbe djelomično prilagođene novonastaloj situaciji, te se

intenzivno radilo na razvijanju novih, adekvatnih zakonodavnih regulativa u skladu sa

potrebama i opredjeljenjima nove države. Rezultat je usvajanje niza novih zakona i

pratećih propisa koji su pravno uredili područje osiguranja imovine i osoba. Izvršene su

krupne promjene i prilagođavanje poslovanju i funkcioniranju osiguranja u visoko

33

razvijenim tržišnim gospodarstvima. Danas je tržište osiguranja određeno nekolicinom

zakona i regula, među kojima su najbitnije: Zakon o osiguranju i Zakon o obveznim

osiguranjima u prometu.

Djelatnost osiguranja određena je Zakonom o osiguranju (NN 151/05, 87/08, 82/09,

54/13). Navedenim Zakonom uređuju se uvjeti za osnivanje i poslovanje društava za

osiguranje i društava za reosiguranje, obavljanje unutarnje revizije i revizije društava za

osiguranje i društava za reosiguranje, postupak likvidacije stečaja, obavljanje poslova

zastupanja u osiguranju i posredovanja u osiguranju, reosiguranju, ovlasti nadzornoga tijela

te obavljanje nadzora. Zakonom se također uređuje i zaštita potrošača, udruga (pool) za

osiguranje odnosno reosiguranje, Hrvatski ured za osiguranje te oblik udruživanja

osiguravatelja. Zakon se također dotiče i uređivanja i obavljanja poslova osiguranja

društava za osiguranje i reosiguranje država članica i stranih država na području Republike

Hrvatske te primjena mjerodavnoga prava na ugovore o osiguranju s međunarodnim

elementom.

U Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13) uređuju

se i određuju obvezna osiguranja u prometu. Obvezna osiguranja u prometu jesu:

· Osiguranje putnika u javnom prometu od posljedica nesretnog slučaja,

· Osiguranja vlasnika, odnosno korisnika vozila od odgovornosti za štete nanesene

trećim osobama

· Osiguranje zračnoga prijevoznika, odnosno operatora zrakoplova,

· Osiguranje vlasnika, odnosno korisnika brodice na motorni pogon odnosno jahte od

odgovornosti za štete nanesene trećim osobama.

Svrha obveznih osiguranja u prometu je zaštita oštećenih osoba (žrtava u prometu) zbog

nastanka štete koju je pretrpjela bez svoje krivnje kao i zaštita financijskog i socijalnog

položaja osiguranika kao odgovorne osobe za štetu, te kao takva imaju važno gospodarsko,

socijalno i psihološko značenje.

34

Uz navedene zakone tržište osiguranja je regulirano nizom drugih zakonskih i regulativnih

odredbi, kojima je svrha da reguliraju i omoguće normalno funkcioniranje sudionika na

tržištu osiguranja.

Sudionici tržišta osiguranja u Republici Hrvatskoj su: (HANFA, 2014)

· društva za osiguranje i društva za reosiguranje

· pravne i fizičke osobe koje obavljaju poslove zastupanja u osiguranju odnosno

posredovanja u osiguranju i reosiguranju

· Hrvatski nuklearni POOL gospodarsko interesno udruženje

· Hrvatski ured za osiguranje.

Društvo za osiguranje je pravna osoba sa sjedištem u Hrvatskoj koja je dobila dozvolu

nadzornoga tijela za obavljanje poslova osiguranja, dok je društvo za reosiguranje pravna

osoba sa sjedištem u Hrvatskoj koja je dobila dozvolu za obavljanje poslova reosiguranja.

Na hrvatskom je tržištu osiguranja koncem 2012.godine poslovalo 27 društava za

osiguranje i jedno društvo za reosiguranje. U slijedećem je grafikonu prikazano kretanje

broja registriranih društava za osiguranje i reosiguranje u Hrvatskoj od 2003.-2012.godine.

Grafikon 1. Broj društava za osiguranje i reosiguranje u Hrvatskoj od 2003.-2012.godine

35

Izvor: Godišnje izvješće HANFE 2012., dostupno na:

http://www.hanfa.hr/getfile/40143/Hanfa_GI_hrvatski_2012.pdf (30.06.2014.)

Sedam je društava za osiguranje obavljalo isključivo poslove životnih osiguranja, deset

društava za osiguranje isključivo poslove neživotnih osiguranja, a deset društava za

osiguranje poslove životnih i neživotnih osiguranja, dok je poslove reosiguranja obavljalo

samo jedno društvo za reosiguranje. (Tablica 1)

Tablica 1. Pregled društava za osiguranje i reosiguranje u Hrvatskoj (2012.godina)

Životno osiguranje Neživotno osiguranje

Životno i neživotno osiguranje

Reosiguranje

Agram životno osiguranje d.d.

BNP Paribas Cardif

osiguranje d.d.

Allianz Zagreb d.d. Croatia Lloyd d.d.

ERGO životno osiguranje d.d.

Croatia zdravstveno

osiguranje d.d.

Basler osiguranje

Zagreb d.d.

Erste osiguranje

Vienna Insurance

Group d.d.

ERGO osiguranje

d.d.

Croatia osiguranje

d.d.

KD životno osiguranje d.d.

Euroherc osiguranje

d.d.

Generali osiguranje

d.d.

Societe Generale

osiguranje d.d.

HOK osiguranje d.d. Grawe osiguranje

d.d.

Velebit životno osiguranje d.d.

Hrvatsko kreditno

osiguranje d.d.

Helios Vienna

Insurance Group

d.d.

Wustenrot životno osiguranje d.d.

Izvor osiguranje d.d. Kvarner Vienna

Insurance Group

Jadransko

osiguranje d.d.

Merkur osiguranje

d.d.

Sunce osiguranje d.d Triglav osiguranje

d.d.

Velebit osiguranje

d.d.

Uniqua osiguranje

d.d.

Izvor: Godišnje izvješće HANFE 2012., dostupno na:

http://www.hanfa.hr/getfile/40143/Hanfa_GI_hrvatski_2012.pdf (30.06.2014.)

36

Tablica pokazuje osiguravajuća društva razvrstana prema području djelatnosti. Tijekom

2013.godine nije došlo do značajnijih promjena u strukturi tržišta. Kontinuirano vodeću

poziciju na tržištu ima Croatia osiguranje, već duži niz godina. Tijekom 2013.godine zbog

nepovoljnih okolnosti u okruženju ali i zbog izrazito nepovoljne gospodarske situacije

dolazi do pada bruto premije Croatia osiguranja, dok se paralelno sa time ukupna bruto

premija ostvarena na tržištu nakon četiri godine uzastopnog pada bruto premije, čije je

kretanje prikazano na grafikonu 2.

Grafikon 2. Bruto premija osiguranja u Hrvatskoj od 2000.-2013.godine

Izvor: Hrvatski ured za osiguranje, 2014., Izvješče o tržištu obveznih osiguranja u

prometu sa posebnim osvrtom na osiguranje od AO u 2013.godini, dostupno na:

http://www.huo.hr/hrv/publikacije-i-statistika/4/ (30.06.2014.)

37

Od 2009.godine do 2013.godine bruto premija se smanjuje iz godine u godinu. Najveće je

smanjenje zabilježeno 2009.godine a povezano je sa krahom na financijskim tržištima

izazvanim gospodarskom krizom 2008.godine. Napokon je 2013.godine bruto premija

povećana za 0,42%, što je u usporedbi sa 2008.godinom kada je bruto premija zadnji puta

rasla dosta manje. Prosječna je stopa rasta smanjena sa 6,08% na 5,64% za period od

2000.-2013.godine. Prema podacima tijekom 2013.godine 26 društava za osiguranje

zaračunalo je bruto premiju od 9.076 milijardi kuna. Struktura ostvarene premije prema

glavnim skupinama osiguranja prikazana je u nastavku.

Grafikon 3. Struktura ukupne premije prema skupinama osiguranja (2013.godina)

Izvor: Hrvatski ured za osiguranje, 2014., Izvješće o tržištu obveznih osiguranja u

prometu sa posebnim osvrtom na osiguranje od AO u 2013.godini, dostupno na:

http://www.huo.hr/hrv/publikacije-i-statistika/4/ (30.06.2014.)

Neživotna osiguranja čine više od 72% ostvarene zaračunate bruto premije u posljednje

dvije godine. Odnos životnih i neživotnih osiguranja je neznatno izmijenjen u korist

životnih osiguranja, ali ne toliko da bi se hrvatsko tržište osiguranja približilo europskom

38

tržištu prema razvijenosti. Sedam društava za životno osiguranje drži 17,61% udjela u

zaračunatoj bruto premiji životnih osiguranja. Kod neživotnih osiguranja, društva koja

posluju isključivo u domeni neživotnih osiguranja čine 33,74% ostvarene premije

neživotnih osiguranja.

Osim navedene podjele ostvarena premija se može promatrati i prema vrstama osiguranja,

što je prikazano u nastavku.

Grafikon 4. Struktura bruto premije prema vrstama osiguranja (2013.godina)

Izvor: Hrvatski ured za osiguranje, 2014., Izvješće o tržištu obveznih osiguranja u

prometu sa posebnim osvrtom na osiguranje od AO u 2013.godini, dostupno na:

http://www.huo.hr/hrv/publikacije-i-statistika/4/ (30.06.2014.)

U strukturi ukupne premije osiguranja u 2013. godini nema značajnijih promjena u odnosu

na godine prije te je osiguranje od odgovornosti za upotrebu motornih vozila

najzastupljenije sa zaračunatom bruto premijom od 2,978 milijardi kuna. Bruto premija

zaračunata u ovoj vrsti osiguranja veća je za 1,30% u odnosu na 2012. godinu, te čini udio

39

od 45,55% u premiji neživotnih osiguranja i 32,81% u ukupnoj zaračunatoj bruto premiji.

Slijede ga životno osiguranje s 24,59% udjela u ukupnoj premiji, ostala osiguranja imovine

7,38%, osiguranje cestovnih vozila – kasko osiguranje, s 7,30%, osiguranje od požara i

elementarnih šteta 6,42%, osiguranje od nezgode 5,47%, ostala osiguranja od odgovornosti

3,41%, a ostale vrste neživotnih i životnih osiguranja čine 12,89%. Od ukupnog broja

hrvatskih društava za osiguranje koja su poslovala u 2013.godini njih 15 se bavilo

obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti i ostalim obveznim osiguranjima u

prometu, ujedno i činilo prethodno navedeni udio u ukupnoj premiji svojom zaračunatom

premijom. Osiguranja motornih vozila tradicionalno zauzimaju najveće udjele u ukupnoj

premiji, samim time i najveće udjele i najveći značaj na tržištu. Stoga ih je značajno

analizirati i iznijeti ključne značajke osiguranja motornih vozila u Hrvatskoj.

4.2. Ugovorene premije osiguranja motornih vozila u Hrvatskoj

Premije osiguranja su najznačajniji pokazatelj prema kojemu se ocjenjuje razvijenost

tržišta osiguranja. Premija osiguranja je cijena osiguranja koju naplaćuje osiguravatelj od

osiguranika za preuzeti rizik. Način izračuna visine premije ovisi o tome kako su u cjeniku

premija izražene premijske stope. Cjenici premija podijeljeni su na premijske grupe. Mora

se znati na koju osnovicu se primjenjuje premijska stopa i za koje razdoblje. U neživotnim

osiguranjima obično se računa za jednu godinu, a za razdoblja kraća ili duža od jedne

godine stope se određuju prema posebnim tablicama. (Ćurković, 2007.)

U ovome dijelu rada analizirana je premija osiguranja od autoodgovornosti i premija kasko

osiguranja. Osiguranje od autoodgovornosti je obvezno osiguranje zbog čega je njegov

udio u ukupnoj premiji visok, što je u nastavku rada i prikazano. Premija koja se ostvaruje

od osiguranja od autoodgovornosti čini najveći udio u ukupnoj premiji ostvarenoj na

hrvatskom tržištu osiguranja. Kretanje premije temeljem osiguranja od autoodgovornosti

usko je vezano sa kretanjima u gospodarstvu, s obzirom da se predmetom osiguranja

smatra posjedovanje motornoga vozila. U nastavku je prikazano kretanje premije

osiguranja od autoodgovornosti u Hrvatskoj.

40

Grafikon 5. Zaračunata bruto premija osiguranja od autoodgovornosti u Hrvatskoj (2005.-

2013.godine)

Izvor: Hrvatski ured za osiguranje, 2014., Izvješće o tržištu obveznih osiguranja u prometu

sa posebnim osvrtom na osiguranje od AO u 2013.godini, dostupno na:

http://www.huo.hr/hrv/publikacije-i-statistika/4/ (30.06.2014.)

Bruto premija osiguranja od AO tijekom 2013.godine povećana je za 1,18%, što je više u

odnosu na godinu prije kada je rast iznosio 0,15%. Vrijednosno izražena premija

osiguranja od AO iznosila je u 2013.godini 2.949.920.371 kuna. To je znatno više u

odnosu na dosada zabilježene vrijednosti. Bruto premija osiguranja od AO najviše se

povećala 2007.godine kada je rasla godišnje za 11,41%, dok se od 2007.godine pa sve do

2011.godine ne javlja oporavak, odnsono godišnje premija stalno raste opadajućom

stopom. Tijekom 2010.godine zabilježena je negativna tendencija, odnosno smanjenje

premije za 0,66% godišnje. Uz premiju razvijenost ove tržišne niše promatra se i brojem

izdanih polica.

41

Grafikon 6. Broj polica osiguranja od autoodgovornosti (2005.-2013.godina)

Izvor: Hrvatski ured za osiguranje, 2014., Izvješće o tržištu obveznih osiguranja u prometu

sa posebnim osvrtom na osiguranje od AO u 2013.godini, dostupno na:

http://www.huo.hr/hrv/publikacije-i-statistika/4/ (30.06.2014.)

Grafikon pokazuje broj izdanih polica osiguranja od AO. Prosječne godišnje stope rasta se

konstantno mijenjaju, odnosno osciliraju. Stope se povećavaju od 2005.godine do

2008.godine, kada je prosječno broj izdanih polica rastao za 3,74%. Od 2008.godine do

2011.godine broj polica se smanjuje, zbog čega su stope rasta negativne. Mali oporavak se

javlja u 2011.godini, nakon čega se nanovo smanjuje u 2012.godini. U 2013.godini

zabilježen je rast broja izdanih polica, te je svega 10 osiguravajućih društava poslovalo sa

rastom premije i broja izdanih polica.

42

Grafikon 7. Udio društava za osiguranja u zaračunatoj bruto premiji obveznog osiguranja od AO u

2013.godini

Izvor: Hrvatski ured za osiguranje, 2014., Izvješće o tržištu obveznih osiguranja u prometu

sa posebnim osvrtom na osiguranje od AO u 2013.godini, dostupno na:

http://www.huo.hr/hrv/publikacije-i-statistika/4/ (30.06.2014.)

Croatia osiguranje je u 2013.godini ostvarilo najveći udio u ukupnoj premiji i broju izdanih

polica (26,41%). To je tradicionalno da Croatia osiguranje ostvaruje najveći udio na tržištu

, kako životnih tako i neživotnih osiguranja, odnosno u ovom slučaju osiguranja od AO.

Uz Croatia osiguranje ističe se i Euroherc osiguranje sa 22,13% udjela te Jadransko

osiguranje sa 15,16% udjela i Allianz osiguranje sa 9,37% udjela. U 2013. se najviše ističu

Generali osiguranje (porast od 33,5%) te Grawe Hrvatska (porast od 14,4%) kao društva s

najvećim rastom premije Osim osiguranja od AO potrebno je razmotriti i premiju

dobrovoljnih osiguranja, odnosno kasko osiguranja, što je prikazano na sljedećoj tablici.

43

Tablica 2. Premija kasko osiguranja u Hrvatskoj (2012.godina)

VRSTE RIZIKA O S I G U R A N J A

Broj osiguranja

Zaračunata bruto premija

Stanje prijenosne premije

bruto iznos na dan 01.01.

bruto iznos na dan 31.12.

Kasko osiguranje cestovnih motornih vozila na vlastiti pogon

284.846 688.478.844 378.483.221 328.133.455

Kasko osiguranje cestovnih vozila bez vlastitog pogona

4.062 5.083.707 2.485.841 2.033.192

Ostala kasko osiguranja cestovnih vozila

75.064 26.955.868 12.406.797 12.482.595

UKUPNO 363.972 720.518.418 393.375.859 342.649.242

Izvor: HANFA, 2013. Godišnje izvješće 2012.,dostupno na: http://www.hanfa.hr/getfile/40143/Hanfa_GI_hrvatski_2012.pdf

Prema vrijednostima prikazanima u tablici može se zaključiti kako je bruto iznos premije

od kasko osiguranja smanjen tijekom godine. Najveći udio u ukupnoj premiji ujedno i

najveći broj polica javlja se u skupini kasko osiguranja: kasko osiguranje cestovnih

motornih vozila na vlastiti pogon. Druga po veličini kasko osiguranja je skupina ostalih

kasko osiguranja cestovnih vozila, dok najmanji broj polica i ostvarenu premiju bilježe

kasko osiguranja cestovnih vozila bez vlastitog pogona.

4.3. Likvidacija šteta od osiguranja motornih vozila u Hrvatskoj

Iskorištenost osiguranja mjeri se brojem likvidiranih šteta. Osiguranje od AO kao i kasko

osiguranje smatraju se osiguranjima u kojima je likvidiran najveći udio šteta temeljem

uplaćenih premija. Kako je u teoretskom dijelu rečeno, postupak likvidacije šteta polazi od

prijave štetnoga događaja, stoga se u danom trenutku iskorištenost osiguranja kroz štete

mjeri putem likvidiranih šteta i šteta u obradi. U nastavku je prikazana statistika

likvidiranih šteta i šteta u obradi za osiguranje od autoodgovornosti.

44

Tablica 3. Štete temeljem osiguranja od AO (2012-2013.godina)

2012 2013

Broj šteta u pričuvi 40147 36521

Broj prijavljenih

šteta

89209 84672

Broj isplaćenih šteta 80105 77546

Izvor: izrada studentice prema Hrvatski ured za osiguranje, 2014., Izvješće o tržištu

obveznih osiguranja u prometu sa posebnim osvrtom na osiguranje od AO u 2013.godini,

dostupno na: http://www.huo.hr/hrv/publikacije-i-statistika/4/ (30.06.2014.)

Tijekom 2013.godine u odnosu na 2012.godinu dolazi do općenitog smanjenja broja šteta,

kako onih u pričuvi, tako i prijavljenih te onih koje su isplaćene. U nastavku je prikazano

kretanje prijavljenih šteta i šteta u obradi tijekom petogodišnjega razdoblja.

Grafikon 8. Prijavljene štete i štete u obradi od osiguranja od AO (2008.-2013.godine)

45

Izvor: Hrvatski ured za osiguranje, 2014., Izvješće o tržištu obveznih osiguranja u prometu

sa posebnim osvrtom na osiguranje od AO u 2013.godini, dostupno na:

http://www.huo.hr/hrv/publikacije-i-statistika/4/ (30.06.2014.)

Tamnoplavom bojom označene su prijavljene štete, a svijetlo plavom štete u obradi. Može

se zamijetiti kako tijekom godina opada iznos prijavljenih šteta ali i šteta u obradi. U 2013.

godini nastavljen je trend opadanja broja prijavljenih šteta obveznog osiguranja od AO te

su društvima za osiguranje prijavljene ukupno 84.672 štete ili 5,1% manje nego prethodne

godine. Neriješenih je, iz prethodne 2012. godine, bilo 40.347 šteta te je zajedno s

prijavljenima u 2013. u obradi za 2013. godinu bilo 124.819 šteta ili 4,7% manje nego

prethodne godine. (HUO; 2014.) Svaka je šteta specifična sama po sebi, a ovisna je o

premiji osiguranja. Stoga se i isplaćene štete po policama osiguranja razlikuju međusobno.

U nastavku je prikazana prosječni isplaćeni iznos po šteti u periodu od 2005.godine do

2013.godine.

Tablica 4. Prosječna isplata po šteti temeljem osiguranja od AO (2005-2013.godina)

Prosječan isplaćeni iznos po šteti (u kunama)

2005 13.019,00

2006 13.687,00

2007 13.792,00

2008 14.215,00

2009 13.529,00

2010 12.852,00

2011 13.340,00

2012 13.720,00

2013 13.745,00

Izvor: izrada studentice prema HUO Hrvatski ured za osiguranje, 2014., Izvješće o tržištu

obveznih osiguranja u prometu sa posebnim osvrtom na osiguranje od AO u 2013.godini,

dostupno na: http://www.huo.hr/hrv/publikacije-i-statistika/4/ (30.06.2014.)

Tijekom godina prosječan isplaćeni iznos štete po jednoj polici varira i to se od

2005.godine povećava do 2008.godine, nakon čega opada do 2010.godine, te se otada

nanovo povećava. Prema vrijednosnom iskazu može se zaključiti kako je za štete prosječno

isplaćeno 3,0% manje u odnosu na prethodnu godinu, ali da je prosječna isplata za štetu za

0,2% veća. Može se zaključiti, da je zabilježen pad u broju prijavljenih, riješenih i šteta u

46

pričuvi te također u ukupno isplaćenom iznosu šteta i ukupnom iznosu pričuve šteta, dok

su prosječno isplaćeni iznos po šteti te prosječni iznos štete u pričuvi zabilježili porast.

Grafikon 9. Udio društava u isplaćenim i otklonjenim štetama osiguranja od AO (2013.godina)

Izvor: Hrvatski ured za osiguranje, 2014., Izvješće o tržištu obveznih osiguranja u prometu

sa posebnim osvrtom na osiguranje od AO u 2013.godini, dostupno na:

http://www.huo.hr/hrv/publikacije-i-statistika/4/ (30.06.2014.)

Euroherc osiguranje ima najveći udio u ukupnim otklonjenim štetama, dok Croatia

osiguranje ima najveći udio u ukupnim isplaćenim štetama temeljem osiguranja od AO.

Veliki udio u isplaćenim štetama i otklonjenim štetama ima i Jadransko osiguranje, koje je

među prvima u broju polica i pripadajućoj premiji. Od ukupno isplaćenih iznosa šteta iz

obveznoga osiguranja od AO, 50,23% se odnosi na neimovinske štete, a 49,77% na

imovinske štete. Osim isplaćenih šteta temeljem osiguranja od AO isplate i naknade štete

vrše se i temeljem sklopljenoga kasko osiguranja cestovnih vozila. U nastavku su

prikazane statistike za iste.

47

Tablica 5. Štete u kasko osiguranjima (2012.godina)

VRSTE RIZIKA Š T E T E

Broj šteta

Likvidirane štete,

bruto iznos

Stanje pričuva šteta Broj šteta u

pričuvi na dan 31.12.

bruto iznos na dan 01.01.

bruto iznos na dan 31.12.

Kasko osiguranje cestovnih motornih vozila na vlastiti pogon

94.923 597.816.657 282.009.592 256.622.169 27.732

Kasko osiguranje cestovnih vozila bez vlastitog pogona

532 5.167.630 2.590.084 3.151.922 221

Ostala kasko osiguranja cestovnih vozila

6.400 18.647.342 4.670.659 4.335.993 876

UKUPNO 101.855 621.631.629 289.270.335 264.110.084 28.829

Izvor: izrada studentice prema Godišnje izvješće HANFE 2012., dostupno na: http://www.hanfa.hr/getfile/40143/Hanfa_GI_hrvatski_2012.pdf (30.06.2014.)

Tijekom godine 2012.smanjena je pričuva šteta. U ukupnim likvidiranim štetama temeljem

kasko osiguranja najveći udio čine kasko osiguranja cestovnih motornih vozila na vlastiti

pogon, potom ga slijede ostala kasko osiguranja cestovnih vozila te tek potom kasko

osiguranja cestovnih vozila bez vlastitih pogona. Jednako kao i premija i likvidirane štete

ove skupine osiguranja značajno su manje u odnosu na likvidacije iz ugovora o osiguranju

od autoodgovornosti. Unatoč tome, udio kasko osiguranja se konstantno povećava na

tržištu, što je nametnuto zbog okolnosti i većega intenziteta u prometu, te sve većega

uočavanja potrebe sigurnosti vozila. Kretanje pokazatelja i jedne i druge skupine

osiguranja motornih vozila pod značajnim je utjecajem kretanja u okruženju, prvenstveno

makroekonomskih pokazatelja. Odnosno veći dohoci omogućavaju rast potražnje za

automobilima , što implicira rast premija osiguranja motornih vozila, obaju skupina.

4.4. Praktični primjer likvidacije štete temeljem osiguranja motornih vozila

Likvidacija štete temeljem osiguranja motornih vozila je jedan od najčešćih primjera

likvidacije štete u praksi, s obzirom da se u ovoj skupini osiguranja javlja i najveći broj premija. U nastavku je naveden tijek procesa obrade i likvidacije štete:

· Prijava štete;

48

· Prikupljanje dokumentacije;

· Obrada odštetnog zahtjeva;

· Rješavanje odštetnog zahtjeva;

· Likvidacija odštetnog zahtjeva;

· Regresni postupak;

· Arhiviranje predmeta.

Pokretanje postupka za naknadu štete, vrši se podnošenjem popunjenog obrasca - prijave

naknade štete za određenu vrstu štete, ili obrascem u vidu zahtjeva za naknadu štete uz predočenje dokaza u pogledu pravne osnovanosti i visine odštetnog zahtjeva.

Obavezni elementi prijave štete:

· Ime i prezime ili naziv poduzeća

· OIB

· Mjesto boravka za fizičke osobe ili adresa sjedišta za poduzeća

· Kontakt broj podnositelja odštetnog zahtjeva;

· Broj tekućeg ili žiro računa;

· Identifikacijski podaci o uzročniku štete ukoliko je isti poznat podnositelju

zahtjeva;

· Identifikacijski podaci o predmetu štete;

· Datum prijave štete;

· Datum štetnog događaja;

· Broj police osiguranja po kojoj se podnosi odštetni zahtjev;

· Opis štetnog događaja;

· Potpis osobe koja je popunila prijavu.

U slučaju da je prijava uredno popunjena i ne postoje osnovi za odbijanje prijave, šteta se i

službeno evidentira u jedinstvenoj elektronskoj bazi (knjizi šteta) i dodjeljuje joj se

jedinstveni broj koji označava:

· redni broj štete;

49

· kalendarsku godinu, te se prelazi na sljedeću fazu u obradi štete, prikupljanje

dokumentacije.

Kod prijave štete temeljem ugovora o autoodgovornosti dostavlja se slijedeće:

· prijava štete,

· kopija osobne iskaznice oštećenika,

· kopija vozačke dozvole osobe koja je upravljala vozilom u trenutku nesreće,

· kopija saobraćajne dozvole,

· kopija tekućega računa oštećenika,

· kopija police osiguranja osiguranika,

· zapisnik o uviđaju prometne nesreće od strane nadležne policijske uprave te u predviđenim situacijama popunje Europski izvještaj

· izvještaj o provođenju alkotesta

· zapisnik o oštećenju vozila

· račun ili predračun popravka

· obračun visine štete

· fotodokumentacija vozila

· ostala dokumentacija na zahtjev osiguravajućega društva

Stručni suradnik za obradu šteta može utvrditi da je odštetni zahtjev osnovan ili neosnovan.

Utvrđivanje pravne osnovanosti obuhvaća rekonstrukciju štetnog događaja tj. ocjenu: da

li je djelovanjem osigurane opasnosti na predmetu osiguranja, unutar perioda pokrića,

došlo do ostvarenja osiguranog rizika, ocjenu odgovornosti, doprinosa oštećenika nastanku

i visini nastale štete, prava na regresno potraživanje i u konačnici na točno utvrđeno

činjenično stanje primjena adekvatne pravne norme. Na temelju donošenja odluke o

osnovanosti odštetnoga zahtjeva provodi se procjena štete i to materijalne i nematerijalne.

Na temelju procjene štete rješava se odštetni zahtjev.

50

5. ZAKLJUČAK

Osiguranje je djelatnost koja ima dugu povijest, iako se od davnina istoj nije pridavao

toliki značaj. Prve se naznake osiguranja javljaju paralelno sa razvojem pomorske trgovine

i prometa. Od tada pa sve do danas osiguranje ima ulogu zaštite imovine i ljudi od rizika

koji im prijete. Osiguranje je u biti posao kojim se imovina, osobe ili prava pojedinaca ili

fizičkih osoba štite od određenih točno definiranih neželjenih rizika temeljem uzajamne

raspodjele rizika. Uz osiguranje se vezuje premija, temeljem koje se objašnjava pojam

uzajamne raspodjele rizika. Svaki osiguranik po sklapanju određene police osiguranja i

potpisivanju ugovora o osiguranju dužan je plaćati u točno određenim intervalima

dogovorene premije osiguranja. Na temelju uplaćenih premija određuje se naknada za

isplate šteta u slučaju ostvarenja rizika. Dakle osnovni zadatak osiguranja je zaštita, ali u

sklopu tog zadataka, osiguranje ima mnogobrojne funkcije: razvojna, socijalna,

antiinflacijska, naknade štete i preventive. Funkcije osiguranja razlikuju se i izraženije se u

određenim skupinama osiguranja, ovisno o vrsti osiguranja. Osiguranja se razlikuju prema

nizu kriterija, među kojima je najuobičajeniji kriterij raspodjele na životna i neživotna

osiguranja, te kriterij raspodjele na obvezna i dobrovoljna osiguranja. Posebice je značajno

na tržištima osiguranja osiguranje motornih vozila, koje čini najveći dio ostvarene premije

na tržištima osiguranja u Hrvatskoj. Osiguranje motornih vozila se uvrštava u skupinu

neživotnih osiguranja a javlja se u dva temeljna oblika: obvezno i dobrovoljno. Obvezno

osiguranje motornih vozila je osiguranje od autoodgovornosti i zakonski je propisana

obveza postojanja istoga. Ova skupina osiguranja osigurava ne automobil kao imovinu

nego vlasništvo nad automobilom, u slučaju nastanka štete. S druge strane, dobrovoljno

osiguranje od rizika, kasko osiguranje, sklapa se na vlastiti zahtjev osiguranika, i

predstavlja klasično osiguranje imovine.

Temeljna je svrha osiguranja, kako ostalih tako i osiguranja od autoodgovornosti te kasko

osiguranja, osiguranje imovine i osoba od mogućega nastupa neželjenoga rizika, odnosno

prometne nezgode ili bilo kakvog negativnog čimbenika u prometu. Rizikom se smatra

svaka neplanirana aktivnost ili čimbenik, koji može ugroziti normalno funkcioniranje, i

narušiti zdravlje odnosno normalno stanje imovine.

51

U slučaju ostvarivanja rizika dolazi do pojave štete. Svaki štetni događaj se prijavljuje i

obrađuje u skladu sa pravilnikom obrade štetnoga zahtjeva. Proces obrade štetnoga

zahtjeva polazi od prijave štetnoga događaja, potom njezina procjene i zaključno isplate

štete ili likvidacije štete.

Hrvatsko tržište osiguranja ima dugu tradiciju, koja potječe iz bivše republike Jugoslavije,

a koja se osamostaljenjem Hrvatske dodatno izgrađivala. U skladu sa time, današnji su

zakoni i regule utemeljeni na prijašnjim. Iako je relativno razvijeno,u usporedbi sa tržištem

osiguranja razvijenih zemalja, hrvatsko tržište osiguranja i dalje zaostaje , što se primarno

vidi prema udjelu životnih osiguranja na njemu. Na tržištu posluje 27 društava za

osiguranje, jedno društvo za reosiguranje, koja su raspoređena u nekoliko oblasti. Usluge

osiguranja od autoodgovornosti pruža njih 15, a zarađene premije čine najveći udio u

ukupnim zarađenim premijama na tržištu. Tijekom 2013.godine dolazi do blagoga

oporavka poslovanja osiguravajućih društava, što se vidi po oporavku premije, ali i

isplaćenih šteta. Naime, sve do 2013.godine premije su rasle ali po negativnim stopama,

odnosno svake godine sve manje. To se prvenstveno uočava na osiguranjima motornih

vozila, odnosno kasko i osiguranje od automobilske odgovornosti. U istima je premija

tijekom 2013.godine neznatno povećana u odnosu na godinu prije, ali se bilježi rast, koji je

godinama prije oscilirao oko središnje vrijednosti. Jednako tako povećavaju se i naknade

štete temeljem osiguranja od autoodgovornosti u 2013.godini nakon godina smanjenja, a s

time se povećavaju i oporavljaju prosječne isplate po jednoj šteti. Kako kod osiguranja od

autoodgovornosti tako i kod osiguranja kasko.

52

LITERATURA

Knjige:

1. Bijelić, M., 2002., Osiguranje i reosiguranje, Tectus, Zagreb

2. Matijević, B., 2007., Osiguranje u praksi, Naklada, Zadar

3. Matijević, B.,2010., Osiguranje, Naklada, Zadar

4. Andrijašević S., Račić-Žlibar T., 1997., Rječnik osiguranja, Masmedia, Zagreb

5. Baletić, Z., 1995. Ekonomski leksikon, Leksikografski zavod Miroslava Krleže,

Masmedia, Zagreb

6. Frančišković, I.: 2004., Ekonomika međunarodnog osiguranja, Ekonomski fakultet

u Rijeci, Rijeka

7. Kilibarda, M.: 2008., Špedicija i agencijsko poslovanje, Saobraćajni fakultet

Beograd, Beograd

8. Klasić, K., Andrijanić, I. 2007. Osnove osiguranja – načela i praksa, drugo izdanje,

Teb, Zagreb

9. Pavić, D.: 1991. Institutske klauzule pomorskog osiguranja, Croatia osiguranje,

Zagreb

10. Latković M.: Upravljanje rizicima: identifikacija, mjerenje i kontrola, Zagreb,

2002.

11. Andrijašević, S., Petranović, V., 1999. Ekonomika osiguranja, Alfa, Zagreb

12. Ćurković M.: 2007., Obvezna osiguranja u prometu, Inženjerski biro d.d., Zagreb

13. Stipić M. 2008., Osiguranje s osnovama reosiguranja, Sveučilište, Sveučilišni

studijski centar za stručne studije

14. Vujnović, R., 2009., Upravljanje rizicima i osiguranje, Singidunum, Beograd

53

Članci:

15. Miloš Sprčić, D.,Tekavčić, M., Šević, Ž., Corporate Risk Management practices in

Croatian Companies, Ekonomski pregled,59,7-8, 2008.

16. Bijelić, M., Miletić, V., 2009., Osiguranje i reosiguranje u globalizaciji, Ekonomija,

16,2, 311-336

Internet izvori:

17. HANFA, 2014., dostupno na: http://www.hanfa.hr/nav/258/naslovni-tekst---

osiguranje.html (30.06.2014.)

18. Godišnje izvješće HANFE 2012., dostupno na:

http://www.hanfa.hr/getfile/40143/Hanfa_GI_hrvatski_2012.pdf (30.06.2014.)

19. Hrvatski ured za osiguranje, 2014., Izvješče o tržištu obveznih osiguranja u

prometu sa posebnim osvrtom na osiguranje od AO u 2013.godini, dostupno na:

http://www.huo.hr/hrv/publikacije-i-statistika/4/ (30.06.2014.)

20. Povijest osiguranja, dostupno na http://optimarisk.hr/povijest-osiguranja 2014

(30.06.2014.)

21. Pojam osiguranja i definicija osiguranja, 2012., dostupno na:

https://sites.google.com/site/finansijebankarstvo/testimonials-

1/personsnamesavedmybacon (30.06.2014.)

22. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, 2014., dostupno na:

http://www.zakon.hr/z/370/Zakon-o-obveznim-osiguranjima-u-prometu

23. Zakon o osiguranju, dostupno na: http://www.zakon.hr/z/369/Zakon-o-osiguranju

(30.06.2014.)

54

POPIS TABLICA

Tablica 1. Pregled društava za osiguranje i reosiguranje u Hrvatskoj (2012.godina) ......... 35

Tablica 2. Premija kasko osiguranja u Hrvatskoj (2012.godina) ........................................ 43

Tablica 3. Štete temeljem osiguranja od AO (2012-2013.godina) ...................................... 44

Tablica 4. Prosječna isplata po šteti temeljem osiguranja od AO (2005-2013.godina) ...... 45

Tablica 5. Štete u kasko osiguranjima (2012.godina) ......................................................... 47

POPIS GRAFIKONA

Grafikon 1. Broj društava za osiguranje i reosiguranje u Hrvatskoj od 2003.-2012.godine 34

Grafikon 2. Bruto premija osiguranja u Hrvatskoj od 2000.-2013.godine .......................... 36

Grafikon 3. Struktura ukupne premije prema skupinama osiguranja (2013.godina) .......... 37

Grafikon 4. Struktura bruto premije prema vrstama osiguranja (2013.godina) .................. 38

Grafikon 5. Zaračunata bruto premija osiguranja od autoodgovornosti u Hrvatskoj (2005.-2013.godine) ........................................................................................................................ 40

Grafikon 6. Broj polica osiguranja od autoodgovornosti (2005.-2013.godina) .................. 41

Grafikon 7. Udio društava za osiguranja u zaračunatoj bruto premiji obveznog osiguranja od AO u 2013.godini ........................................................................................................... 42

Grafikon 8. Prijavljene štete i štete u obradi od osiguranja od AO (2008.-2013.godine) ... 44

Grafikon 9. Udio društava u isplaćenim i otklonjenim štetama osiguranja od AO (2013.godina) ....................................................................................................................... 46

55