Lešek Kolakovski - Užas Metafizike

5/25/2018 Leek Kolakovski - Uas Metafizike

1/13

UASMETAFIZIKE

O FILOZOFIMA

Moderan filozof koji se nikada nije osjeao kao arlatan tako je plitkouman da njegovo djelo,vjerovatno, I ne zasluuje da se ita. Stoljeima je filozofija traila svoju legitimnost

odgovarajui na pitanja koja je naslijedila iz sokratovske i predsokratovske batine, to jest, kako

razlikovati realno od nerealnog, istinito od lanog, dobro od zla. Ima jedan ovjek sa kojim se svi

evropski filozofi poistovjeuju, ak i ako njegove ideje posve odbacuju. To je Sokrat; filozof koji

ne moe da se poistovjeti sa ovim prauzornim likom ne pripada ovoj civilizaciji.

O FILOZOFIJI

Pa ipak, u odreenom momentu filozofi su se morali suoiti, i izai na kraj, sa jednostavnom,bolno nepobitnom injenicom: meu pitanjima koja su tokom dva i po milenija odravala ivot

evropske filozofije nijedno jedino nije nikada rijeeno na nae opte zadovoljstvo; svako od njih

ostaje ili kontraverzno ili su ga filozofi obesnaili i ponitili. Biti nominalist ili anti-nominalist je

kulturno i intelektualno I danas isto tako mogue kao to je to bilo u dvanaestom vijeku;

vjerovati ili ne vjerovati da se moe razlikovati pojava od sutine isto tako je dopustivo kao to je

to bilo u antikoj Grkoj; a isto tako je prihvatljivo vjerovati da je razlika izmeu dobra i zla

sadrana u poretku stvari. I dalje e vas jednako potovati, bilo da vjerujete ili ne vjerujete u

boga; nikakvi standardi u naoj civilizaciji ne spreavaju vas da mislite da jezik odraava

stvarnost ili da je on stvara; a niste ni iskljueni iz dobrog drutva ako prihvatite ili odbacite

semantiki pojam istine. Sve to je bitno u filozofiji a to znai: sve to ini filozofiju

znaajnom u ivotu podlono je istim opcijama koje se odravaju od neodredljivog momenta

kad se nezavisna misao, zanemarujui mitoloko naslijee kao izvor autoriteta, pojavila u naoj

civilizaciji. Rjenik i oblici izraavanja su se zasigurno promijenilii jo mnoge promjene su se

dogodilezahvaljujui nekolicini velikih umova koji se povremeno javljaju u svakom vijeku;

ipak, jezgro koje odrava filozofiju u ivotu je nepromijenjeno.

O SAMOMUENITVU FILOZOFIJE

Razliite strategije su izumljene da se objasni ovaj oigledni samoporaavajui status filozofije.

Najnepouzdanija, ali najuspjenija, barem u okvirima samopouzdanja filozofa, sastoji se u

poricanju da upravo opisana situacija uopte vai. Neka pitanja su proglaena za besmislena, te
http://filozofskitekstovi.wordpress.com/2011/02/13/uzas-metafizike/http://filozofskitekstovi.wordpress.com/2011/02/13/uzas-metafizike/http://filozofskitekstovi.wordpress.com/2011/02/13/uzas-metafizike/


2/13

zbog toga i nisu pitanja; ona koja imaju znaenje su rjeiva, slino problemima u prirodnim

naukama, i mnoga su zaista i rijeena; ako neko nije spreman da prihvati dato rjeenje, time samo

pokazuje svoju intelektualnu nesposobnost. Krajnje konzervativni analitiki filozofi i

tradicionalni fenomenolozi, koji otvoreno filozofiraju u okviru ove strategije, sada su, iako

brojni, ugroena vrsta. Druga strategija prihvata mnotvo relativistikih izlaza. Znaenje

filozofskih pitanja, kao i svih drugih, definie se ili pravilima jezike igre ili istorijskim okvirom,

specifinom civilizacijom u kojoj su izreena ili, pak, razmatranjem njihove korisnosti. Ne

postoje obavezni standardi racionalnosti i stoga, naprosto, ne postoji nita poput validnosti.

Filozofska istina, rjeenje problema, moe stvarno biti osnovana, ali ako je takva, ona je

osnovana u odnosu na igru, kulturu, ili kolektivni ili pojedinani cilj. Mi, jednostavno, ne

moemo odmai dalje, nemamo alatki da probijemo vrata koja nas vode van jezika, van zbira

sluajnih kulturnih normi ili van praktinih zahtjeva koji oblikuju na misaoni proces. Postojedvije osnovne interpretacije ovog relativistikog pristupa: liberalno-anarhistika i restriktivna. U

prvoj, sve to je dopustivo ili dobro dolazi u obzir (jeziki, kulturno, praktino); npr., razlika

izmeu vjerovanja i nevjerovanja u avola je slina razlici izmeu vegeterijanca i onoga koji

jede meso, ili razlici izmeu drutvenih poredaka sa monogamijom i poligamijom. Neke kulture,

ili neke igre, mogu zabraniti ili nametnuti vjerovanje u avola, neke propisuju norme ishrane, a

neke ne. Ako jezik kulture iji sam ja pripadnik dozvoljava i vegeterijansku i nevegeterijansku

ishranu, za mene su pravilna oba izbora pod pretpostavkom da mi odgovaraju, a isto vai i zavjerovanje ili nevjerovanje u avola. Ako neko drutvo nametne monogamiju svojim lanovima,

i opstane, monogamija je pravilna i stoga istinita: u svakom sluaju, nauna, filozofska i

religiozna vjerovanja ne uivaju nikakvu drugaiju vrstu istine. Pravila dolazeprva, stvarnost

zavisi od njih. Bog ne postoji u Albaniji, ali uveliko postoji u Perziji; Hajzenbergov (Heisenberg,

Werner) princip sada vai, ali nije vaio u staroj Atini. Problem sa ovom izdanom

interpretacijom relativizma je to, iako moe zadovoljiti neke filozofe, izgleda loe zamiljena

kada se suoi sa okorjelim (po njihovom miljenju, dostojnim aljenja) misaonim navikama

ljudskog roda, ukljuujui i naunike. U skladu sa tim navikama, kada ja kaem: avo me

doveo u iskuenje, ja mislim da me avo doveo u iskuenje. Jeziki, istorijski, ili utilitaristiki

relativizam dozvoljava postojanje skupa pravila unutar kojeg je dozvoljeno rei: avo me

doveo u iskuenje, ali kada to kaem, oekuje se da tano mislim: dozvoljeno je na osnovu

pravila prema kojima ivim da kaem: ,avo me doveo u iskuenje (ili da kaem: ,zbir tri ugla


3/13

svakog trougla iznosi dva prava ugla). Drugim rijeima, moram se pokoriti pravilu koje mi

nareuje da drim na umu da, ta god da kaem, ne govorim da je neto injenica, nego da

iako nita nije injenica pravila mi daju pravo da to kaem: ovo se svodi na tvrdnju da bismo

svi trebalo da govorimo samo jednom vrstom metajezika. Ovako formulisan, ovaj propis moe

da zvui udno, ali ne vidim kako bi ga izdani relativizam mogao izbjei a da se ne posumnja da

je zapao u stare racionalistike predrasude. Ako pretpostavimo, u svrhu diskusije, da se ovaj

propis moe dosljednoi izgovarati i primjenjivati, on se, oigledno, sukobljava sa glavnim

pravilima govora. Pitanje je: zato bi se preovlaujua pravila ukinula u korist relativistikih?

Ako se za pravilo o relativnosti pravila ne pretpostavlja da je I ono samo relativno, ono e onda

sigurno biti proizvoljna naredba; a ako je relativno kao i pravila na koja se odnosi, nema nita

vie snage od suprotnog pravila i tvrdnja da nita nije injenica nije u nimalo boljoj poziciji od

tvrdnje da nije istina da nita nije injenica. A treba primijetiti da obje tvrdnje da nita nijeinjenica i da nije istina da nita nije injenicanisu izreene metajezikom.

Vitgentajnovsko (Wittgenstein, Ludwig) rjeenje je vjerovatno jedini pouzdan i dosljedan nain

da se razmrsi ova dilema. Ono ima vei domet u samointerpretaciji. Kad govorim o relativnosti

znanja, ja emitujem glasove bez znaenja i ne oekuje se da govorim bilo ta istinito ili

neistinito. Moje rijei, iako ne nose kognitivnu snagu, imaju ipak terapeutsku vrijednost onoliko

koliko pomau meni i vama da se oslobodimo filozofskih problema, ukljuujui naroito

problem relativnosti znanja i paradoks upuivanja na sebe koji on povlai za sobom. I izgleda dase ovo svodi na jedan praktian savjet: prestanite se gnjaviti filozofijom, a, ako vas zadesi

nesrea da ste filozof, bolje vam je da potraite posao dostojniji potovanjai da postanete

bolniar, svetenik, vodoinstalater ili cirkuski klovn; u tim oblastima djelatnosti ljudi se razumiju

sasvim dobro a da ne postavljaju nemogua epistemoloka pitanja. Sam Vitgentajn je oito

pokuao, ali dosljedno nije uspijevao, da slijedi ovaj razumni podsticaj (iako ga, da budemo

pravedni, on nije formulisao), a ini se da ga ne ponavljaju, niti esto glasno izraavaju, ni oni

ije su intelektualne manire oblikovale Vitgentajnove rijei. Restriktivni relativizam je manje

dosljedan po tome to prihvata da je karakter istine vezan za kulturu ili jezik, ili da je

pragmatski, ali unaprijed obezvreuje metafiziku radoznalost, to jest, smatra nezakonitim sva

pitanja o tome ta jeste ili nije stvarno. A ipak, ako smo dosljedni u svom relativizmu, nema

smisla praviti razliku izmeu metafizikih i empirijskih pitanja i nema razloga zato bi pitanje o

istinitosti velike Fermine (Fermat, Pierre) teoreme bilo legitimno za razliku od pitanja o tome, na


4/13

primer, kako je tijelo Isusa Hrista prisutno u prieu. Jedina shvatljiva legitimnost je vezana za

uspostavljene standarde culture ili jezika, a osnovanost pitanjao Ferminoj teoremi ili prieu

odreuju pravila specifine igre, bilo da pravila odslikavaju posebni senzibilitet jedne

civilizacije, ili da su uspostavljena proizvoljno. Ne moemo proglasiti neki skup pitanja

konstantno neosnovanim ukoliko se implicitno ne pozovemo na konstantne standarde

racionalnosti. Antiki skeptici su znali, i od tada je ostalo poznato, da svaka epistemologija,to

jest, svaki pokuaj da se za znanje izgrade univerzalni kriteriji validnosti, vodi ili u beskonanu

regresiju, ili u zaaran krug, ili u nesavladivi paradoks samoupuivanja (tj. koji je nesavladiv

ukoliko se pogreno ne rijei time to se pretvori u beskonanu regresiju). Najproblematinija

strana ovog starog uvida je u tome to, im se on formulie, postaje rtva svoje vlastite presude,

to znai da je skeptik nedosljedan na osnovu same injenice to propovijeda skeptiku doktrinu.

Utoliko, ini se da je (rani) Vitgentajn odbranjen. Uz to, relativistika doktrina, osim to jenesposobna da nae dosljedno sredstvo samoizraavanja, nedosljedna je I utoliko to implicitno

priznajeto se bez razlike dogaa sami princip dosljednosti. Univerzalni relativizam

obino poteuje logiku; to ne iznenauje, poto, ako se proglasi da pravila neprotivrjenosti

vrijede samo unutar granica jezike igre ili civilizacije, to onemoguava dalju komunikaciju i

ostavlja relativizam u stanju paralize koju je sam sebi donio. Najneumoljiviji relativizam ne

dotie validnost pravila neprotivrjenosti i time potajno priznaje neke vjene (ili bar neistorijske

i nevezane za jeziku igru) norme racionalnosti. Univerzalni relativizam obino poteuje imatematiku. Lake je slijediti skokove u istoriji empirijskih i humanistikih nauka nego

odgovoriti na jednostavno pitanje: kako se desilo da su Galilej (Galilei, Galileo) i Njutn (Newton

Isaac) ostavili aristotelovsku fiziku u ruevinama, dok Euklidovi () dokazi jo uvijek

vrijede?

NJENO SAMOIZRUGIVANJE

Vie od sto godina, veliki dio akademske filozofije bio je posveen objanjavanju da je filozofija

ili nemogua ili beskorisna, ili i jedno i drugo. Time filozofija dokazuje da moe bezbjedno i

sretno preivjeti svoju vlastitu smrt tako to e se zaokupiti dokazivanjem da je zaista umrla.

Hjum (Hume, David) je to dokazao. Takoe je i Hegel, (Hegel, G. W. F.) samo na potpuno

drugaijim osnovama. Takoe su to dokazale i pristalice scijentizma, pozitivizma, pragmatizma,

istoricizma; isto tako i barem neki mislioci egzistencijalizma i, takoe, neki mistici i teolozi.

Ogromno mnotvo nepovezanih filozofskih puteva spaja se u jednoj taki antifilozofije. Oprotaj


5/13

s filozofijom nema kraja, poput onog zdravo u uvenoj sceni jednog filma Lorela i Hardija.

Ono to je nekad bilo jezgro filozofije bie i nebie, dobro i zlo, ovjekovo bie i univerzum

izgleda da je potisnuto i odbaeno, izuzev u svrhu istorijskog ispitivanja, u gotovo isto

onoliko mraan ugao u akademskom drutvu kaoto je i Bog u nekim dijelovima teologije, ili

kao to je seksualnost bila u viktorijanskoj konverzaciji. Meutim, nije se mogue rijeiti onoga

to je potisnuto, prognano iz pristojnog govora I proglaeno sramnim, ako to ini neraskidiv dio

kulture. Ono opstaje, privremeno uutkano, u podzemlju civilizacije, ili tei da sebi da oduka u

iskrivljenom izrazu. Viktorijanski maniri nisu uspjeli da zabrane seks, a Bog nije u mislima ljudi

zauvijek sahranjen pod hrpama knjiga posveenih teologiji smrti boga islinim disciplinama.

Ne mora uvijek biti sluaj da izopenja ubijaju. Osjetljivost prema tradicionalnim brigama

filozofije nije nestala; ona je opstala, tako rei, pod koom, spremna da otkrije svoje prisustvo

kao rezultat sitnih sluajnosti. injenica da ta osjetljivost opstaje ne povlai za sobom da se onasastoji od problema za ije e rjeenje neki genije jednog dana izmisliti pouzdan metod.

Ako rije problem nagovjetava da je tehnika rjeavanja u principu mogua i da se moe

pronai, istorijske promjene u filozofiji teko e uspjeti da ne bace sumnju na ovu nadu; moda

nema problema u ovakvom smislu, nego postoje samo brige, a, poto su brige stvarne,

razumno je upitati: odakle dolaze? Kako objanjavamo njihovo prisustvo? Ona ista istorija koja

opravdava jaku sumnju u njihovo mogue pretvaranje u probleme izaziva nita manje jaku

sumnju u njihovo konano izumiranje. Filozofi koji su napustili vjeru u univerzalne normeracionalnostibilo da su pragmatiari ili istoricisti nalaze se u nezgodnom poloaju: ive

ba od onih briga kojih se, kako tvrde, moramo potpuno osloboditi, poto nemaju nikakvog

smisla i nisu ni od kakve zamislive praktine koristi.

NJENA SAMOENJA. JASPERS

Drugaiji stav nam je jo uvijek na raspolaganju. Moemo priznatida tradicionalna metafizika

pitanja nisu rjeiva, a i dalje poricati da je to razlog da ih odbacimo ili proglasimo beznaajnim.

Filozofija je, prema ovom stanovitu, zaista ljubav prema mudrosti, ali ova ljubav nije nikad do

kraja ispunjena; svako ispunjenje je samo iluzija, slabo zadovoljenje u prividnoj izvjesnosti. Ako

je tako, kakva bi mogla biti svrha ove uzaludne potragepotrage za koju se unaprijed zna da e

biti takva. Odgovor je: ono to je vano jeste potraga, jer, bez obzira koliko je bezuspjena, ona

iz korijena mijenja nae ivote. Trebalo bi da znamo da ni empirijski dostupan univerzum ni

matematiki instrumenti koje upotrebljavamo da ga opiemo ne objanjavaju sami sebe i da


6/13

objanjenja za kojima tragamo nikad neemo pronai, jer, da bismoih pronali, trebali bi nam

pojmovi i slike koji se ne mogu izvesti na osnovu ovog univerzuma. Na jezik, bez obzira kako

se rastee i savija, nije sposoban da pobjegne od svog porijekla u percepciji, imaginaciji i logici

koje mu je univerzum nametnuo. Ukratko, ne moemo proniknuti u misteriju i pretvorti je u

znanje, ali vano je znati da postoji misterija; iako neemo skinuti veo sa konane realnosti, treba

da znamo da veo postoji. Ovo je, vjerovatno, pravilan rezime Jaspersovog pristupa, iako ga on

nije izrazio u toliko rijei. Meutim, isti vjeni skeptiki argument moe baciti sumnju na

dosljednost takvog pristupa. Tako zamiljena, filozofija je podsticaj za uzaludno traganje za

znanjem, prije nego za samo znanje (a to je i dugovean podsticaj, imajuiu vidu ukupni obim

Jaspersovih djela). Pa ipak, za ovaj podsticaj se oekuje da podrazumijeva znanje granicama

znanja. Nikada ne moemo pobjei iz paklenog kruga epistemologije: ta god da kaemo, ak i

negativno, znanju to podrazumijeva znanje za koje tvrdimo da smo otkrili; izreka Znam da

nita ne znam, uzeta bukvalno, zaista protivrjei sama sebi. Normalni svakodnevni ivot i vei

dio naune komunikacije meu ljudima ne zahtijevaju nikakvi epistemoloke premise, nikakve

pretpostavke istini uopte, ili odnosu izmeu percepcije i stvarnosti, a i najokorjeliji skeptik

se moe upustiti u verbalnu razmjenu sa drugim ljudima a da je ne tumai filozofskim terminima.

On ak moe upotrijebiti rijei istinito i neistinito u njihovom obinom nerefleksivnom

smislu; ali im pokua da objasni zato je nepravilno prevazii ovu upotrebu i potraiti prirodu

istine, to jest, im se ne samo ponaa kao skeptik nego eli da opravda svoje stanovite, on vienije dosljedan. Ipak, ako i ne daje takva opravdanja, skeptik nije obavezno besprekoran. Ako se

uzdrava da govori filozofiji na temelju toga da se njoj nita ne moe rei dosljedno i da, uz

to, argumenti koji izraavaju nitavnost filozofije pretpostavljaju, kad se izgovore, nedopustive

filozofske premise, on jednostavno odbija da oda tajnu za koju vjeruje da je uva. Drugim

rijeima, on priznaje sebi da on stvarno posjeduje znanje (o nemogunosti znanja) koje moe da

prenese i koje bi ga dovelo u logiki neprijatnu poziciju prema drugim ljudima. Meutim, pod

pretpostavkom da je uspio da potpuno proisti svoje misli i da stoga vie nema na umu osnove za

svoje odbijanje, on vie nije skeptik; vjerovatno je jednostavno zaboravio da je ikad razmiljao

filozofskim pitanjima ili da je bio skeptik. Da li je takav podvigda ovjek svjesno i uspjeno

zaboravi svoj vlastiti raniji misaoni rad, da iisti svoje pamenje od logiki nepoeljnih

sastojaka i da, tako rei, prevari sebe uopte mogu? Najvjerovatnije nije. Kakav god da je


7/13

odgovor, skeptik se suoava sa dilemom: ili on nije uopte skeptic u bilo kom smislu, ili je

njegovo razmiljanje nekoherentno.

NJEN OPSTANAK

Ali ini se da je nekoherentnost neizbjena im se postave istinski filozofska pitanja. Razlog jejednostavan: filozofija traga za apsolutnim jezikom, jezikom koji bi bio savreno proziran i

prenio nam stvarnost onakvu kakva istinski jeste, a da je ne zaprlja u procesu imenovanja i

opisivanja. Ovo traganje je bilo beznadeno od poetka, jer da bismo formulisali naa pitanja, mi

obavezno upotrebljavamo sluajni jezik kakav zateknemo ve stvoren i neprilagoen

metafizikim svrhama. Ne postoji nikakav apsolutni poetak u miljenju, nikakav apsolutni jezik

(Platon je to znaosvjedok je Kratil), pa ak i nikakav nain na koji bismo sluajnim jezikom

jedinim na raspolaganjumogli izraziti sami pojam apsolutnog jezika (a time i pojam

sluajnog jezika) ili apsolutnog poetka. Neizbjeno, poinjemo i zavravamo na sredini naeg

puta. Svijest ovoj neprilici je skeptiko Prosvjetiteljstvo, kojeukljuuje svijest nedosljednosti

koja je njemu isto onako sudbonosno inherentna kao to su cirkularno razmiljanje ili petitio

principii inherentni potrazi za znanjem bez pretpostavki . Ipak, moe se tvrditi da su i ova

potraga i skeptike demonstracije njene uzaludnosti, tako rei, prirodni proizvodi same

konstrukcije ljudskog uma i kulturnog razvoja; kad se filozofija jednom pojavila, bilo je

nemogue ukinuti je, bez obzira koliko je esto i koliko buno bivala osuivana.

O TOME TA JE REALNO

Zato bismo se uopte zamarali oko toga ta je stvarno ili nestvarno, istinito ili lano, u

bilo kom smislu, izuzev ako nije stvarno bitan? U svakodnevnom ivotu ova prva distinkcija je

bitna utoliko to pravi razliku izmeu snova, iluzija, halucinacija iostalih opaaja. Ova razlika

ne nosi u sebi nita metafiziko. Snovi i iluzije su stvari koje se deavaju i oigledno su stvarne u

tom smislu. Nestvarne su po tome to ih ne dijelimo sa drugim ljudima i tako nisu ni ukljueni u

proces komunikacije koji ima praktino znaenje. Zasigurno, snovi mogu biti proroki znaci ili

boje poruke i na taj nain stei drutveni smisao, ali to ne ukida razliku izmeu dvije vrstepercepcije; tumaenje snova poiva u jednom komunikacijskom sistemu koji nije prevodiv u

svjetovni sistem. Mi moemo ili govoriti o dvije oblasti stvarnosti, od kojih svakom upravljaju

posebna pravila, ili zvati jednu od njih stvarnom za razliku od drugeu oba sluaja

razlikovanje nema metafiziki karakter. Ja mogu sanjati poar u svojoj kui i onda otkriti u svom

snu skrivenu poruku iz drugog svijeta, ali, kad se probudim, neu zvati vatrogasce da mi


8/13

pomognu da se odbranim od nesree. Drugim rijeima: stvarno i nestvarno u uobiajenom

smislu su osobine komunikacijskog procesa, a ne samih stvari. Metafizika potraga za onim to

je stvarno stvarno, nasuprot onome to se samo ini, nema praktinih posljedica (barem na

prvi pogled) i moe se proglasiti beznaajnom ili odbaciti iz pragmatikih razloga. Isto se moe

rei i za distinkciju istinito/neistinito. U obinoj upotrebi je sasvim jasno i nisu potrebne

nikakve metafizike pretpostavke o tome kakav svijet stvarno jeste za razliku od onoga

kakvim se ini. Ponovo, izgleda da nita vie nije potrebno u praktine svrhe; istinito i

neistinito su svojstva ljudskog komunikacijskog procesa i ona ne upuuju na pitanje o

podudaranju naih sudova i stvarnosti same po sebi. Moemo samo nagaati krajnjem

porijeklu distinkcije izmeu stvarnog i nestvarnog u smislu koji prevazilazi distinkciju izmeu

onog to jeste i onog to nije zajedniko ljudima, i tako samo spekulisati ideji da je moda

svijet u kome ivimo iluzija ili samo prividni odraz istinske stvarnosti, nedostupne percepciji.Ovo shvatanje je, naravno, starije od filozofije (u evropskom smislu ove rijei): poznato nam je

iz hinduske i budistike mudrosti. Moe se svakako tvrditi da je ova distinkcija bila neophodan

uslov za pojavu nauke u modernom smislu [Vajthed (Whitehead, A. N.) je to istakao]. Desilo se

da je ba Demokrit () rekao da u istim nema niega osim atoma i praznine, ali da

se niko nije sjetio takve spekulativne ideje, moderna atomistika teorija se nikad ne bi pojavila;

desilo se tako i da su pitagorejci smatrali da brojani odnosi imaju neku vrstu ontolokog

prvenstva nad empirijskim fenomenima, ali neko je morao da ustvrdi da je matematikakognitivno nezavisna od iskustva da bi se matematika uopte razvila. Ti argumenti su,

vjerovatno, razumni, ali oni ne objanjavaju porijeklo distinkcije izmeu pojavnosti i stvarnosti;

to je moglo biti sutinski vano u razvitku nauke, ali sluajno; ljudski rod ne bi bio sposoban da

izgradi nauku da prije toga nije stvorio distinkciju izmeu sutine i pojave (sjetimo se insistiranja

istoriara na Galilejevom platonizmu), ali ova distinkcija nije bila uspostavljena da bi omoguila

nauku. Postoji li u ljudskom umu odvojeni poriv koji nas primorava da sumnjamo da je istinski

stvaran svijet sakriven ispod dodirljive povrine? Nosimo li nekakav nepovjerljivi instinkt koji,

iako ga je esto podsticalo i ismijavalo trezveno empiristiko rezonovanje, nikad nije u

potpunosti usnuo kroz istoriju civilizacije i koji pokuava da nas ubijedi da boansko oko (ili

transcendentalni ego) vidi stvari sasvim razliito od onoga kako ih mi vidimo, i da nam nije

zauvijek oduzet udio u ovoj nepogreivoj viziji. ini se da je istorija evropske metafizike jedan

krajnje osujeivan i vjean pokuaj da se ovaj instinkt izrazi jezikom koji udovoljava zahtjevima


9/13

Razuma, koji se imenovao sa sve veom sigurnou u sebe za konanog sudiju pitanjima

validnosti. Ovo samoimenovanje ili samomiropomazanje bilo je djelimino lano, a djelimino

istinsko. Lano je bilo utoliko to je Razum definisao sebe uz pomo kriterija preuzetih iz

postojeih nauka, koji, stoga, nisu imali nikakvu drugu punovanost osim puke naune

efikasnosti. Meutim, istinsko je bilo onoliko koliko je napadalo metafiziku na temeljima logike

i podrazumijevalo da je logika stub koji se ne moe zaobii i van kojeg komunikacija nije

mogua i da je, barem u ovom smislu, ona osnovni temelj. Zato zaista toliki filozofi ulau napor

na pobijanju ideja solipsizma i dokazivanju da svijet postoji, kada, prvo, niko nije nikad vidio

duboko uvjerenog i dosljednog solipsistu i, drugo, kad se ini da nema nimalo praktine razlike

bilo da svijet postoji ili ne? Zato bismo bili nezadovoljni zdravorazumskom distinkcijom

izmeu snova i iluzija, s jedne strane, i normalnih, tj. univerzalno zajednikih opaaja, sa druge, i

traili umjesto toga metod kojim bi se mogli uvjeriti da univerzum koji opaamo nije na krajutvorevina mate, nego da ukljuuje neku vrstu teke stvarnosti? Zato je trebalo da bude toliko

filozofa i mistika dovoljno smjelih da razrade ideju nitavilu i sa strahom se izloe opasnosti

u ovom zamiljenom ambisu, umjesto da shvate na poetku kao to e Karnap (Carnap,

Rudolf) uiniti u svom uvenom napadu na Hajdegera da je nitavilo samo luckasto i

nepravilno poimenienje negativne partikule, jednostavno i strano korisne rijei ne. Gledano

unazadi, naravno, spekulativnomoemo razumjeti zato su se metafizika pitanja

pojavila, i ak i zato bi bilo udno da nisu. Izvor nae strastvene portage za stvarnou jestenaa krhkost, a da je osjetimo nisu nas mogli sprijeiti ni Bog ni priroda, im nas je on ili ona,

ili oniobdario snagom da jezikom izrazimo razliku izmeu iluzije i neiluzije i neizvjesnost

naeg ivota. Zasigurno, postoji takav poznati psiholoki fenomen kao to je osjeanje esto,

ali, obino, kratkotrajnoili irealnost ili derealizacija, i ak je mogue da je ono postalo

psiholoka pozadina Dekartove filozofije. Ali suvie je nestalno da bi objasnilo istrajnost

metafizikog traganja. Ako su zaista metafizika osjeanja neurotini simptomi, to mora da je,

tako rei, antropoloki utemeljena neuroza, stalna, neizljeiva i potencijalno destruktivna

osobina kulture koja je, u svakom sluaju, sposobna da opazi nesigurnost svoje pojedinane i

kolektivne sudbine, nepouzdanost svojih nastojanja i pogreivost svog znanja. Ako je zaista

metafizikato jest, potraga za izvjesnou i za posljednjim temeljem izraz iskustva

ljudskoj krhkosti, ako ba iz ovog iskustva dolazi energija koja konano odrava filozofiju u

ivotu, to uopte ne povlai za sobom da je metafiziko razmiljanje samo zamiljeni eliksir,


10/13

stvoren da bi smirio stvarnu nelagodnost. Sasvim je zamislivo da nas ona specifino ljudska

nemo, koja se sastoji u svijesti tome da je ovjek nemoan, obdaruje naroitom osjetljivou

koja otvara naum prema novim putevima istraivanja i omoguava nam da izrazimo razliku

izmeu sluajnog I neophodnog, izmeu onoga to je prihvatljivo i onoga to je sigurno, izmeu

relativnog i apsolutnog, izmeu konanog I beskonanog. Dekart napominje (u pismu Vatijeu,

22. februara 1638) da izvjesnost njegovih dokaza postojanju boga zavisi od argumenata koji

pokazuju neizvjesnost naeg znanja materijalnim stvarima. Poto je Dekart odbacivao iz

razloga kojima se ne moramo sad bavitiosnovanost tomistikih argumenata postojanju boga

i smatrao svoje vlastite jedinim pouzdanim, jasno je da, s njegovog stanovita, ne bismo znali

nita bogu da nismo spoznali kako je nepouzdano sve to znamo univerzumu, ukljuujui i

njegovo samo postojanje. Ova primjedba je oigledno izuzetak, hapax legomenon, u Dekartovom

radu (vjerovao je da je neprikladno da je ukljui u knjigu za koju je elio da bude razumljiva ienama) i puno nam otkriva. Dokazuje da je on bio svjestan injenice da je jedini put do

Apsolutnog bia kroz iskustvoi krhkost svijeta. Potrebno je naglasiti da za Dekarta nije samo

krhkost svijeta neophodna premisa za nae saznanje Apslutnom nego je to, takoe, i moja

vlastita krhkost: ne, naravno, nesigurnost u moje vlastito postojanje, nego siromatvo mojih

kognitivnih moi; ja poznajem savreno Bie na osnovu injenice da imam predstavu njemu u

svom umu, a moj um, budui nesavren, nikad ne bi mogao biti sposoban da stvori ovu ideju na

osnovu vlastitih izvora. Ako svedemo Dekartov intelektualni napor da dosegne apsolutno na ovujednostavnu i uoptenu ideju poznajemo apsolutno zahvaljujui naoj svijesti krhkosti

svijeta I nas samihodmah primijeujemo da, ovako reduciran, ovaj pojam se moe primijeniti

na gotovo sve pokuaje da se intelektualno ukroti konana stvarnost. Svih pet dokaza svetog

Tome Akvinskog su tvrdnje koje pokazuju da je svijetu, kako ga znamo iz iskustva, potreban

uzrok i cilj; da njegova nesavrenost i nesamodovoljnost, ako ih treba razumjeti, obavezno

zahtijevaju savreno i nuno Bie. ak i ontoloki dokaz, barem u kartezijanskoj verziji (kao

odgovor na Drugi prigovor Meditacijama), upuuje direktno na razliku izmeu sluajnog i

nunog Bia. Kantov praktini razlog postulira Boga kao najvie dobro, jer moralni zakon ne

daje temelje za vezu izmeu morala i sree; drugim rijeima, moramo prihvatiti neophodno

prisustvo Boga, prema Kantu, zato to postoji nepremostivi jaz izmeu nae elje za sreom i

racionalnih moralnih pravila koja nas vezuju; ako se ovo dvoje poklopi, to je samo sluajnost.

Zasigurno, veliki neoplatonisti, od Plotina () i Prokla (), preko Majmonida


11/13

(Maimonides, Moses) pa sve do Spinoze (Spinoza, Baruch de), nisu, barem ne oigledno,

dolazili do zakljuka nunosti Apsolutnog na osnovu sluajnosti svijeta, ali svaki put kad

paljivije pogledamo u temelje njihovog vjerovanja otkrivamo istu ideju: sve komponente

empiriki dostupnog univerzuma, ukljuujui i nas same, i univerzum kao cjelinu, nerazumljive

su same po sebipoto su sklone propadanju, ne mogubiti ukorjenjene u sebi i, tako rei,

srljaju u ambis, ako ne postoji nikakva stvarnost koja se sama ukorjenjuje da ih podri. Moe se

tvrditi, u hjumovskom duhu, da ovo iskustvo, kada se izrazi metafizikom terminologijom, nije

nita do tautologija: kad se jednom napravi pretpostavka da je svemu potreban temelj ili dovoljan

razlog, onda se sve to je sluajno mora, po definiciji, uputiti na neto to je samoutemeljeno, ali

pretpostavka je proizvoljna. Ipak, to je samo prividna tautologija. Tano je da imgovorimo

sluajnom ili relativnom, mi prizivamo i nuno, a im izgovorimo varljivo jasnu riie

konano, prividno nerazumljiva beskonano automatski se pojavljuje; nazvati svijetsluajnim prema ovoj istoj tvrdnjizaista znai postuliratiApsolutno bie, ali zabluda

lei upravo u upotrebi neempirijskih pojmova bez kojih se sasvim lijepo moe. Da li se moe?

To zavisi od toga kakvo je porijeklo i upotreba tih pojmova. Puka injenica da je svaki termin iz

parova sluajno/ nuno ili konano/beskonano razumljiv samo kao termin u paru i da se ne

moe definisati bez pomoi svog parnjaka, tako da svaki podupire ovaj drugi, ne povlai

zasobom da su oni prazni, ili da su izrazi kao sluajnost svijeta zahtijeva Apsolutno bie

tautoloki. Pojmovi koji su bezuslovno ukorijenjeni u iskustvu pokazuju istu osobinu: razumljivisu samo u parovima u kojim se termini uzajamno podupiru (veliki i mali, spor i brz,

teno i vrsto itd.). Da su sva uoljiva kretanja iste brzine, ne bismo mogli stvoriti pojmove

spor i brz, niti bi se, da sva tijela imaju istu gustinu, pojmovi -tean i vrst mogli

konstruisati. Razlika izmeu ove dvije vrste pojmova ne sastoji se u tome da su ovi drugi

empirijski, dok prvi nisu. Razlika je istorijska i ne odnosi se na navodno nepromjenljive

karakteristike iskustva. Shvatljivo je da je razlika izmeu konanog i beskonanog prvo

predloena iz jednostavnih aritmetikih i geometrijskih razmatranja (brojevi, prave i slino).

Meutim, razlika izmeu sluajnog i nunog, ili izmeu relativnog i apsolutnog, nije mogla

nastati na matematikim osnovama. Ona je utemeljena na iskustvu, slino razlici izmeu zelenog

i crvenog, lakog i tekog, dana i noi. Razlog zato su prve odbacivane kao spekulativne, dok su

druge prihvatane kao ispravne, bio je u tome to je razlika izmeu, npr., mokrog i suhog

praktino primjenljiva, za razliku od razlike izmeu sluajnog i nunog. Razlika je, onda,


12/13

pragmatska i zasnovana je na implicitnoj normativnoj premisikoja ograniava ideju iskustva na

ono to je ili to moe biti korisno u postupanju sa predmetima i to je bolje ili pravo u ovom

smislu. Ova premisa je jedan od intelektualnih temeljnih blokova modernih ljudi. Ona je

ideoloka i opravdava se utilitarnim stavom prema ivotu, a nevjenim pravilima racionalnosti.

Ovaj stav, kojem dugujemo nau nauku i tehnologiju, zahtijeva standarde prema kojima

upotrebljivo iskustvo, iskustvo koje je korisno za baratanje stvarima, treba biti definisano i

odvojeno od iskustva koje se ne moe na takav nain upotrijebiti. Moe se tvrditi da metafiziki

pojmovi imaju mjesto u ljudskom ivotnom procesu, naroito u sferi religioznog sluenja. Ipak,

pored injenice da u inovima bogosluenja pretvoriti u instrumente za predvianje ili

kontrolisanje prirodnih pojavavjerski ivot nije izgraen oko metafizikih osobina

sluajnog i nunog. Lini bogovi kojima se ljudi mole, zahvaljuju, koje sluaju, potuju ili

pokuavaju da nadmudre, ne mogu se ni u kom sluaju prirodno poistovjetiti sa apsolutnimbiem koje su metafiziari uzalud pokuavali da uine dijelom svoga izraza. Do takvog

poistovjeivanja je dolo u evropskoj civilizaciji zbog izuzetnih istorijskih dogaaja, ali ono

uopte nije konceptualno zagarantovano. Ubrzo u se vratiti ovom pitanju. Gledano unazad,

izgleda da je proces koji je rezultirao razdvajanjem empirijskih (u smislu efikasno primjenljivih)

distinkcija od metafizikih morao da dobije skeptiki, a onda i idealistiki, oblik. U svojoj

kljunoj fazi, u kasnom srednjovjekovnom nominalizmu, osnovni kartezijanski i hjumovski uvidi

bili su ve razraeni: osim principa kontradikcije, jedina izvjesnost do koje mogu doi prirodnimznanjem, tvrdili su i Don od Maerkorta (John of Mirecourt) i Nikolas od Otrekorta (Nicholac of

Autrecourt), jeste moje vlastito postojanje (quod de substantia materiali alia ab onima nostra non

habemus certitudinem evidentiae, tvrdi jedan od ezdeset pogrenih Nikolasovih stavova,

osuenih 1347); stvarnost supstance je podjednako teko dokazati kao i prirodne uzroneodnose,

i ljudi bi bili u mnogo boljem poloaju da se, umjesto to se bave Aristotelovim ()

raspravama, skoncentriu na uenje male koliine onoga to se efektivno moe nauiti. Poto

Bog, budui da je svemoan, moe proizvesti pojave koje ne moemo razlikovati od realnih

stvari, jednostavno nema svrhe istraivati ta je stvarno u svijetu ulnog iskustva nasuprot onome

to se samo ini. Slinu stvar istakao je kasnije Peter Deli (Peter dAilly). Moda nema direktnog

dokaza za kontinuitet od kartezijanaca i hjumovaca etrnaestog i petnaestog vijeka do velikih i

uvenih mislilaca koji e zadati konani udarac staroj metafizici tri ili etiri vijeka kasnije. Ali

niko se ne dvoumi da su moderni empiricizam i skepticizam izrasli iz tla koje je bilo oploeno


13/13

ovim ranim smjelim napadima na cijeli pojmovni aparat kola. Napadi na aristotelovsko

naslijee ostavili su distinkciju izmeu snova i stvarnosti netaknutu. Njihov cilj je bio da izbriu

empirijski neizvodljivu distinkciju izmeu realnosti i irealnosti u metafizikom smislu. Ne

troei uvijek mnogo rijei na to, oni su sami pojam postojanja proglasili beskorisnim, ukoliko

nije bio primjenljiv na dvije konane realnosti: Boga i ovjekovo bie. I ovdje horror

metaphysicus zapoinje.

(L. Kolakovski: Uas metafizike )

Lešek Kolakovski - Užas Metafizike

Documents

Transcript of Lešek Kolakovski - Užas Metafizike