Istorija medicine i zdravstvene njege

Lepra

Ko nije čuo za gubu ili gubavce?

Počevši od Biblije, preko narodnih izreka i filmova, odjeci istorijskoguticaja gube (poznate i pod imenom lepra) na ljudsku svijest i dalje su vrlo prisutni. Zbog lepre su se za vrijeme antike i srednjeg vijeka pisali zakoni i osnivale posebne bolnice, a jednom oboljeli zauvijek su bili stigmatizovani i izdvojeni iz društva.Teško je povjerovati da ova bolest zapravo ima relativno nisku smrtnost i vrlo se teško prenosi čak i među supružnicima...

U čemu je onda tajna istorijskog uticaja ove bolesti?

Lepra (Guba, Hansenova bolest) je hronična zarazna bolest koja dovodi do oštećenja u prvom redu perifernih nerava, kože, sluznice nosa, testisa iočiju.

Uzročnik lepre zove se Mycobacterium leprae i Mycobacteriumlepromatosis. Prvu je otkrio 1873. Gerhard Armauer Hansen. Simptomisu bijele lezije na kojima se ne osjeća bol. Bakterija napada živce ruku, nogu i lica. Može uzrokovati sljepoću i oduzeti sposobnost pomicanja rukui očnih kapaka. Na kraju, dovodi do deformacija koje se često povezuju s gubom. Oslabljeni su osjeti za hladnoću, toplinu i bol, te se rane moguzagnojiti i inficirati

Prenosi se kašljanjem i kihanjem ili iscjetkom iz nosa, a u nekim slučajevima i kontaktom s ranom na koži. Bolest se najlakše širi unutar porodice, no čak i između bračnih partnera do prijenosa bolesti dolazi tek u 5 do 10% slučajeva. Ako i dođe do zaraze, uobičajeno prođe čak nekoliko godina do pojave prvih simptoma.

Mycobacterium leprae G. A. Hansen

Prve pisane bilješke o postojanju bolesti nalik lepri pojavljuju

se još u hrišćanskom Starom zavjetu, iako su i danas

aktuelne diskusije o tačnosti prijevoda koji je doveo do

ovakvog zaključka. Naime, hebrejska riječ tsara'ath koja je u

zapadnoj verziji Biblije prevedena kao lepra možda ima

drugačije značenje jer je ista riječ upotrebljavana i za

deformacije na tkaninama, koži i kućama.

Iako se slične kožne deformacije spominju i u papirusima iz

starog Egipta, siguran zapis o Lepri u zemljama zapadnog

svijeta datira tek iz 3. vijeka prije Hrista.

Tada je Straton, učenik ljekara Aleksandra Velikog dao tačan

opis ove bolesti.

Postoji i stariji opis lepre, u zbirci tekstova iz Indije koji je

napisan otprilike oko 600 godina prije Hrista, stoga je jedno

od mišljenja da su lepru iz Indije u Europu prenijeli vojnici

Aleksandra Velikog, dok druga teorija kaže da su je donijeli

Pompejevi vojnici nakon ratova protiv pontskog

kralja Mitridata.

Kako u antici, tako i kasnije za vrijeme srednjeg vijeka,

oboljeli su bili u potpunosti izolovani iz društva.

Postojao je i niz zakona koji su određivali ponašanje osobaoboljelih od lepre – gubavaca. Takve osobe nisu smjele stajati bliže od dužine jednog koplja od zdrave osobe, niti stajati uz vjetar od zdrave osobe, a svoju prisutnost morali su objavljivati glasnim uzvicima ili upotrebom zvečki, zvona ili truba.

Ako oboljeli ne bi poštovali ove zakone, za njih je to uglavnom značilo sigurnu smrt.

Gubavci najavljuju svoj dolazak

Lepra je i jedina srednjovjekovna i antička bolest za koju su građene

posebne bolnice. tzv. leprozoriji ili lazareti koji su bili ustanove na

granici između zatvora, samostana i bolnice.

Kolonije gubavaca ili leprozoriji su osnivani kako bi oboljeli mogliživjeti i da bi se o njima moglo brinuti.

Grčko ostrvo Spinalonga je bio kolonija gubavaca

Do 13. vijeka, u Evropi je bilo 19.000 ovakvih ustanova,

stoga opravdano možemo reći da je lepra u odnosu na svoj

patogeni potencijal možda i najuticajnija bolest u istorijičovječanstva. Razlog takvog odjeka bolesti vjerojatno leži u

činjenici da su se ljudi primarno oduvijek oslanjali na čulo vida, pa se oku vidljivo oduvijek činilo opasnijim i gorim od

onoga što ne možemo vidjeti. Lepra možda ne spada u

najsmrtonosnije ili najzaraznije bolesti, ali u to da je jedna

od najuočljivijih nema nikakve sumnje.

Postoje dva klinička oblika bolesti:

- tuberkuloidni

- lepromatozni

Tuberkuloidnim tipom bolesti zahvaćen je uobičajeno jedan

ekstremitet ili samo dio ekstremiteta u kojem dolazi do

uništenja perifernih živaca.

U lepromatoznom obliku imunološki se sistem manje

učinkovito bori protiv mikroorganizma, pa se oni nastavljaju

razmnožavati i šire se u sve ekstremitete. Promjene su

najuočljivije na licu: dolazi do zadebljanja nosa i ušiju te do

pojave dubokih bora.

U naprednim stadijumima bolesti dolazi do uništenja gornje

čeljusti zbog čega lice u potpunosti gubi oblik, a prednji zubi

često ispadaju. Osim toga, dolazi i do deformacije udova, a

osobito je karakterističan za lepru izgled šake nalik na

kandžu. Za razliku od prije spomenutom tuberkuloidnog tipa

bolesti, u lepromatoznom obliku ne može doći do spontanog izlječenja čovjeka.

Na kraju, ostaje pitanje – gdje je nestala ta bolest iz prošlosti?

Odgovor glasi – nikad nije nestala. Na svijetu se godišnje

zabilježi oko 600.000 novih slučajeva, najčešće u Indiji,

Nepalu, Madagaskaru, Mozambiku, Brazilu; za razliku od

Evrope gde je iskorjenjena.

Lepra je danas izlječiva bolest, pa je moguće spriječiti teška i

nepovratna tjelesna oštećenja koja nastaju tek u naprednim

stadijumima bolesti. Nažalost, siromašnim ljudima iz

tropskih zemalja takav tretman koji zahtjeva dugotrajnu

primjenu nekoliko različitih vrsta antibiotika (najpoznatiji je

Dapson) i drugih lijekova često nije dostupan pa i danas

možemo naići na izolovane grupe oboljelih slične onima

iz srednjeg vijeka.