Lektire za osnovnu školu

Srijeda, 10.10.2007.R.Bach - Galeb Jonathan Livingstone

Ime pisca : Richard BachBilješka o piscu: Richard Bach je suvremeni američki pisac. Bio je vojni pilot, a pozornost čitatelja privukao je modernom bajkom "Galeb Jonathan Livingston". U njoj je došlo do izražaja autorove ljubavi prema plavim visinama i sklonost metaforičkome i simboličkom prikazivanju života i spoznaja o njemu. Njegovo djelo "Galeb Jnathan Livingston" mnogi uspoređuju s djelom "Mali princ".Mjesto radnje : nebo i zemljaVrijeme radnje : suvremenska radnjaTema : Galeb Jonathan želi naučiti savršeno letjetiOsnovna misao: Često se dogodi da zajednica ne želi ili ne može razumjeti više ciljeve pojedinaca i stoga taj pojedinac bude isključen iz zajednice.Lica : Galebovi Jonathan Livingston, Fletcher Lynd, Sullivan, Gang

Sadržaj priče:Galeb Jonathan Livingston nije bio kao ostali galebovi. Bio je buntovnik i nije mario za ostale galebove. I dok dok su ga roditelji molili da bude kao ostali galebovi i da se brine kako doći do hrane, on je samo želio postati letački virtouz. Bio je mršav, no letenje je volio više od hrane. Ni manje nesreće koje je imao u zraku nisu ga pokolebale. Napornim vježbanjem uspio je postići brzinu od 396 km/h. To je bio rekord jata i Jonathan je očekivao pohvale od Starješine. Međutim, Starješina ga je ukorio i protjerao iz jata. No, Jonathan je bio uvjeren da slijedi viši cilj života. Bio je protjeran na daleke hridi, ali on je odletio mnogo dalje. Boljelo ga je što njegova braća nisu htjeli ni čuti ni vidjeti što je naučio. A onda, jedne noći Jonathanu se približe dva druga galeba sjajna poput zvijezda. I oni su bez imalo muke izvodili sve akrobacije koje im je Jonathan zadao. Kad je vidio da je našao ravne sebi, Jonathan ih je upitao tko su. Odgovorili su mu da su

njegova braća i da ga vode kući, pravoj kući. Jonathan je bio spreman, tada su tri galeba nestala u tamnom nebu. Jonathan je sve lakše izvodio svoje akrobacije, tijelo mu je postalo blistavo, oči sjajne. Otkrio je da može letjeti brzinom od 500 km/h. Iznenada dva galeba su nestala. Jonathan je sletio na obalu gdje ga je dočekalo desetak drugih galebova. Ubrzo je saznao da je došao u zajednicu u kojoj je svima stalo da svoju tehniku letenja dovedu do savršenstva. Dobio je instruktora galeba Sullivana. Jedne većeri saznao je od starješine Ganga da nebo nije ni u kojem vremenu , ni na kojem mjestu, nebo je savršeno i može biti bilo kad i bilo gdje. Naučio je i da se snagom misli može stići gdje god se želi. Jonathan je naporno vježbao tu vještinu i tako je sa Gangom došao na neki čudni planet. Još je samo trebao naučiti kontrolirati novostečenu vještinu. No, jedne večeri Gang je nestao, umro je. Jonathan he sve više razmišljao o Zemlji. Sullivan ga je nagovarao da ostane, no Jonathan je ipak otišao. Na nebo se mogao vratiti u svakom trenutku jer je svladao vrijeme i prostor. Na Zemlju je otišao zato jer je želio naučiti letjeti ostale galebove koji su protjerani kao što je bio i on zbog letenja. Prvi mu je učenik bio galeb Fletcher Lynd, mladi i neobuzdani galeb koji je težio letačkom savršenstvu. A Jonathan Jonathan je u to vrijeme bio najljepši i najsavršeniji galeb na svijetu. Uskoro je dobio još šest učenika i sa njima i sa Fletcherom želio se pokazati svom starom jatu. Isprva je opet bio odbacivan, no malo-pomalo na tisuće galebova okupljalo se oko njega i željelo postati kao on. Jednog dana Fletcheru se dogodila nesreća. Pri velikoj brzini udario je u stijenu i ništa mu nije bilo. Jonathan je tada vidio da je Fletcher ovladao snagom misli i prepustio mu podučavanje jata, a sam je otišao među druga jata .Fletcher je shvatio da ne postoje granice, da je sve moguće. Tada je počeo njegov lov za Jonathanom, za utjelovljenjem savršenstva i njegova utrka sa znanjem. U toj utrci nije mogao pobjediti jer znanje nema granica.

10.10.2007. u 21:27 • 44 Komentara • Print • #

Đ.Sudeta - Mor

O piscu:Đuro Sudeta bio je hrvatski pjesnik duhovne zakupljenosti i tužnog raspoloželja. Bio je seosko dijete, a rođen u selu kraj Bjelovara gdje je proveo djetinstvo, pa su motivi tog ambijenta ispunili njegovu intimnu liriku. Najčešće je pisao pjesme i prozu u fantastičnom smjeru od kojih je Mor najpoznatije djelo. Objavio je više zbirka pjesama kao npr. Osamljenim stazama, Kućice u dolu i Sutoni. Već prema njihovim naslovima možemo zaključiti ključne motive i raspoloženja. Umro je vrlo mlad zbog oboljenja od tuberkuloze 1927. u Koprivnici. Sudeta je

nagovijestio snažan pjesnički talent koji je usprkos njegovog kratkog života ostavio trag u hrvatskoj književnosti. 

Zapažanja o djelu: Ova fantstična pripovijetka je jedino značajno Sudetino djelo tj. uspjela se probiti i ostavila je trag u našoj književnosti. Ima elemenata stvrnosti, realističnih likova i preplitanja ljubavi i smrti čime je nestvarnost naglašenija. Pisac opisuje čarolije šume, noći, oblaka, livada, mjeseca i ostalo. Opis je vrlo bogat i detaljan, a najviše se opisuje priroda i njezina bogatstva te likovi. Također se isprepliču različiti osjećji, osjećaji sreće, nesigurnosti, mržnje, ljubomore i osvete što možemo primjetiti tijekom cijele radnje u pripovijetci. Nesigurnost se posebno vidi kada Mor gubi osjećaj između realnosti i fantastike. Na svijetu ima različitih osoba i vrlo je teško naći dobru i poštenu osobu kojoj možemo vjerovati i koja nam je spremna pomoći u svakoj situaciji. Nesmijemo se odmah opustiti jer ta osoba smo vreba za novcem kao što je to Arno. Radnja se odvija na vlastelinskom imanju nedaleko Alpa (šume, livade) i u vlastelinovom dvoru. Nažalost se nigdje ne navodi gdje se to imanje nalazi, no ja to zamišljam kao neki posjed u Njemačkoj ili Austriji sa starim dvorcem, gdje ima mnogo šume, brežuljaka i nigdje nema kuća. Nema nikakvih stranih izraza ili nejasnih riječi pa je stoga ova pripovijetka razumljiva i namjenjena mlađem uzrastu. Priroda se opisuje vrlo detaljno, sva zapažanja se bilježe, svaki krik ptice što čitatelju daje poseban ugođaj, pogotovo u kišne dane proljeća kada se javlja želja za tako divnim krajolikom. Također se osim prirode opisuje pejzaž i izgled i ponašanje likova te karakteristike vezne za život tog doba. Kraj je jako tužan i završava smrću Morovog oca i bijegom Mora. Najviše mi je žao Morovog oca jer je prvo izgubio svoju ženu, onda se morao brinuti za Mora i na kraju je dobio otkaz s mjesta gdje je cijeli život radio. Vlastelin je ipak trebao nadzirti dvor je inače nebi došlo da izgubi kontrolu nad svojim dvrom pa je to ujedno i njegova greška. 

Stilske karakteristike djela:Ovo je fantastična pripovijetka koja govori o načinu života na vlastelinovom dvoru i njegovim zaposlenima. Napisan je u pripovijedačkom obliku i to u trećem licu jednine, a isto tako ima dijaloga između likova kojeg ima skoro na svakoj strani. Taj dijalog najviše se vodi između Mora i oca ili Mora i vlastelinova kćeri Šu. 

Citiranje:Kao citat iz ove pripovijetke izdvojio bih tekst od strane 94. do 100. gdje Mor iskazuje mržnju i želju za osvetom, a vlastelin izbacuje Arna i novog upravitelja. Vlastelinu je vrlo žao no sad je već prekasno jer se

Mor nije više pojavljivao u selu od očeve smrti. Tu vlada tuga i jad, a inače je situacija vrlo teška. Od tuda možemo izvući pouku da prvo nego nešto napravimo trebamo promisliti da li je to u redu ili nije jer je kasnije prekasno. 

Opis: Mor je bio vedar i mlad muškarac, koji je često razgovarao sa sobom i biljkama oko njega. Imao je smeđu kosu i lijepe oči pa je u mraku izgledao vrlo zastrašujuće. Bio je poslušan i uvijek je pomagao svom ocu pri teškim radovima na vlastelinovom posjedu. Također je radio za vlastelina kao i njegov otac koji je bio uprvitelj na imanju. Mor je bio zaljubljen u vlastelinovu kćer Šu, ali je ona imala drugogkoji se zvao Arno. Otac je bio dosta star, i znao je da više neće dugo živjeti, no on se usprkos tome brinuo za Mora najbolje što je mogao jer nije imao majku. Morova majka umrla je dok je još bio dijete, a vlastelin je iznimno dozvolio da je pokopaju u njegovoj šumi. Tako je on odrasao bez majke te mu nedostaje ta ljubav i pažnja koju mu otac nije mogao dati. Nakon smrti oca nema više snage da to pretrpi i prihvati i on se osvećuje te preko noći ubija sve pse u selu. Vlastelinova kćer zvala se Šu i bila kao iz sna. Imala je zlatnu kosu, plave oči te je bila vrlo zgodna i privlačna. Voljela je Mora, ali je njen otac stalno govorio da uzme Arna. Bila je sramežljiva i razmažena i nitko joj nije bio ravan ljepoti i znanju. Često je šetala livadama i šumama i razmišljala o svemu i svačemu što joj je plo na pamet. Vrlo se za sve interesirala, bila je vrlo znatiželjna i otac je je vrlo volio. Sve je bilo prekrasno dok se jednog dana nije razbolila. Svi su mislili da će umrijeti no to se na sreću nije dogodilo. Kasnije je otputovala u lijepu romantičnu zemlju, daleko, daleko i nitko nije znao kada će se vratiti. Arno je bio Šuin dragi, no on ju nije previše volio jer je htio novac kako bi odplatio dugove s kartanja. Bio je vrlo podmukao i izbjegavao je Mora koji je primjetio da nešto nije u redu. Uspio je preuzeti kontrolu nad dvorom, ali na vrlo kratko vrijeme dok je Šu bila vrlo bolesna i otac je stalno bio uz nju. Pohlepa i prijevara se nikad ne isplate pa je njega i njegovog prijatelja na kraju stigla sudbina tj. ono što zaslužuje, a to je da su protjerani i osramočeni. 

Kratki sadržaj: Na jednom posjedu živjeli vlastelin i njegova mlada kćer. Bio je vrlo bogat i posjedovao je mnogo zemlje i šuma. Upravitelj je bio otac Mora koji živio zajedno s Morom u drvenoj kućici na kraju šume. Mor je imao smeđu kosu i lijepe oči pa je u mraku izgledao vrlo zastrašujuće. Bio je poslušan i uvijek je pomagao svom ocu pri teškim radovima. Otac je bio dosta star, i znao je da više neće dugo živjeti. Vlastelinova kćer zvala se Šu. Mor ju je jako volio, ali je ona nažalost imala drugog koji se zvao Arno. Bio je samo u interesu novaca, i želio je prodati vlastelinovu šumu i ostalo zemljište kako bi odplatio dugove

koje je na kartanju napravio svom ocu i ostalim prijateljima. To vlastelin i njegova kćer Šu nisu znali. Arno je bio ljubomoran na Mora pa ga nije baš volio. S vremenom ga više nije mogao podnositi pa je dao otkaz njegovom ocu koji je od rane mladosti bio upravitelj na vlastelinovu imanju. Vlastelin nije ni znao što se događa, jer se njegova kćer jako razbolila pa nije vodio brigu o poslu. Kad je Mor saznao novosti od oca nije mogao vjerovati. Nakon dva dana otac mu je umro od velike žalosti i jada, a Mor ga je pokopao u šumi kraj jegove žene. Novi upravitelj kojeg je Arno pozvao bio je njegov prijatelj koji je igrao s njim karte. Od tog momenta Mor se nije više pojavljivao, a u selu su se počeli događivati čudne stvari. Svi psi bili su preko noći rastrgani na vratu tako da su iskrvarili. Na prvi trenutak su pomišljali na je vukodlak ili neko drugo čudovište. Svi su se uplašili, a kasnije je Arno pomislio da bi to mogao biti Mor. I tako je bilo, Mor je to učinio iz osvete prema Arnu i novom upravitelju. Kad je vlastelin saznao tko je zapravo novi upravitelj i šta ima s Arnom odmah ih je izbacio iz dvora , no sad je sve bilo gotovo. Mor se nije pojavljivao i nitko ga kasnije nije vidio. Ova knjiga ima vrlo tragičan kraj, kojemu je kriv čovjek koji ima uvidu samo novac. Posebno mi se sviđa opis odnosa vlastelina i njegovih podanika, kojim se želi reći da čovijek koji ima novaca uvijek nađe prijatelja samo kakvog ! Glavni likovi su Mor, njegov otac, Šu, vlastelin, Arno i upravitelj, što je dobro da ih nema previše kako nebi došlo do zabune. Vrlo mi se sviđa i zbog opisa prirode tog krajolika. Izgled korica mi se vrlo dopao jer nas uvodi na temu i potiče nas na razmišljanje, no ja bih još umetnuo nekoliko ilustracija kako bi to još ljepše izgledalo. 

10.10.2007. u 21:24 • 25 Komentara • Print • #

E.Hemingway - Starac i more

1.BILJEŠKA O PISCU

Ernest Hemingway je poznati američki pripovjedač ovog stoljeća. Živio je od 1898. do 1961. godine. Završio je srednju školu i postao novinskim dopisnikom u Europi. Kao dobrovoljac sudjelovao je u I. svj. ratu. Pisao je mnoge novele i romane, a posebno se istakao romanom o I. svj. ratu “Zbogom oružje”, romanom o španjolskome građanskom ratu “Za kim zvono zvoni” i kratkim romanom “Starac i more”. Za posljednji roman dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Njegova druga poznatija djela su romani “I sunce se ponovo rađa”, “Imati i nemati”, “Smrt popodne”, “Preko rijeke i u šumu” itd.

2.TEMA ove pripovjetke je život ribara Santiaga i njegova pustolovina na moru.

3.IDEJA : Možemo reći da je kroz borbu starca s ribom, koja predstavlja silu prirode, zapravo prenesena ideja o čovjekovoj mudrosti koja može nadvladati i najjačeg neprijatelja.

4.KRATAK SADRŽAJ

UVOD I POČETAK:U prvom dijelu upoznajemo starca Santiaga, njegove prijatelje, a također i malog dječaka kojeg Santiago osobito voli. Upoznajemo način starčevog života, njegove probleme i u tom dijelu najviše saznajemo o sociološkim i psihološkim osobinama glavnog lika. Otkrivamo i druge pojedinosti vezane uz odnose među ljudima, tj. starca i ostalih mještana.

ZAPLET:

U zapletu se počinje razvijati radnja i atmosfera postaje sve napetija. Starac i dječak se pripremaju za isplovljavanje. Namjeravaju i nadaju se nešto uhvatiti. Starac dugo, dugo plovi dok napokon ne naiđe na ribu, mnogo veću nego što je i pomislio. Već na početku je svjestan da će imati puno muke i posla da je savlada.

VRHUNAC:

Starac, čamac i riba danima plove prostranstvom oceana no ni starac ni riba se ne predaju. U dugotrajnoj borbi s ribom, Santiago zadobije teške rane. No, on se ne predaje i ne gubi nadu, jer se osjeća dovoljno jak i mudar da pobijedi. Nakon što savlada ribu, vraća se polako ploveći ka obali i razmišljajući kako borba nije završila i kako će ga sada početi napadati more. I doista, tek tada počinje prava borba za opstanak : borba za ribu, ali i za vlastiti život. Starac se bori svom svojom snagom protiv riba koje ih napadaju, otkidaju komade s njegovog ulova i na kraju se vraća kući dotučen, a na neki način i poražen.

RASPLET:

Suprotno njegovom osjećaju velikog gubitka, po povratku svi ga

poštuju i hvale. No, to Santiagu nije dovoljno, njegova pobjeda nije potpuna, on se ipak osjeća poraženim.

5.PSIHOLOŠKA KARAKTERIZACIJA STARCA SANTIAGA

Starca možemo opisati kao hrabrog i ustrajnog čovjeka koji se bori za sebe, za svoj opstanak, žestoko se boreći protiv svog neprijatelja, ali istovremeno ga poštujući kao protivnika. Riba je za njega neprijatelj, ali ipak joj se divi, zadivljen je njenom jačinom i veličinom, uzbuđen je i doživljava to kao izazov prirode. Ima veliku vjeru u sebe i hrabro ide u borbu s jačim. Starac je primjer čovjekove snage, vjere, upornosti i samopouzdanja.

“>>Bori se<<, reče on. >>Borit ću se dok ne umrem.<< Ali, sada u noći bez tračka svjetlosti, u prisustvu vjetra i ravnomjernog kloparanja jedra učini mu se da je već možda i mrtav. On sklopi ruke i osjeti svoje dlanove. Nisu pripadali lešu, mogao je da osjeti bol života kad bi ih samo otvorio i stisnuo. On nasloni leđa na dasku, siguran da nije mrtav. Leđa su mu to potvrdila.”, citat, str. 89.

“Ribu nisi ubio samo zbog toga da bi uživao i da bi je prodao na pijaci, pomisli on. Ubio si je iz ponosa i zbog toga što si ribar. Volio si je živu, a voliš je i mrtvu. Ako je voliš, nije li grijeh ubiti je. Ili je onda još veći?”, citat, str.82

“Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i opekotinu iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu igrali pred očima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlačenja konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu – a to ga je zabrinjavalo.”,citat, str.69

SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA STARCA SANTIAGA

Santiago potječe iz siromašne obitelji i sam je siromašan što vidimo iz njegovog izgleda i unutrašnjosti njegove kuće.

“Starac je bio tanak i suv, s dubokim brazdama na potiljku. Na jagodicama je imao zagasite mrlje kožnog tumora koji izaziva odsjaj sunca sa površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali, nijedan od onih ožiljaka ne bješe svjež. Oni su bili isto toliko stari kao i erozije u kakvoj pustinji bez riba. Na njemu je sve, osim očiju, izgledalo staro, a oči su mu bile boje mora i sijale vedro i nepobjedivo.”, citat, str. 13

“Koliba je bila sagrađena od žilave kore pupoljka kralevskih palmi, zvane >>guano<<, i u njoj se nalazio krevet, sto, stolice kao i ognjište na zemljanom podu gdje se moglo kuvati na drvenom uglju. Na mrkom zidu od presovanog, isprepletenog lišća žilavog guana visila je slika svetog Isusovog srca u boji kao i slika Gospe od Kobre.”, citat, str. 18

No, znao je kako opstati i to ga je održalo na životu. Starac je duhovno bogat, u snovima doživljava lavove kao simbol snage i hrabrosti. Voli i poštuje druge ljude, posebno mu je drag dječak Manolin, a može se reći da su i drugi ljudi njega voljeli. Jako je vezan za dječaka Manolina, želi ga poučavati ribarenju i drugim životnim stvarima, želi mu uvijek biti prijatelj.

“Dječaku je bilo žao kad bi vidio starca kako se svakog dana vraća svojim malim čamcem praznih ruku. I on je silazio svakodnevno da mu pomogne da iznese užad namotanu u klupčad i kuke za ribe ili harpune, kao i jedro omotano oko jarbola. Jedro bijaše zakrpljeno džakovima od brašna, i savijeno u balu, pa je izgledalo kao zastava poslije beskrajnih poraza.”, citat, str. 13

“Dječak vidje da starac diše i onda ugleda starčeve ruke i poče plakati. Otišao je sasvim tiho da mu donese malo kafe, i plakao je silazeći.”, citat, str.94

6.NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU

U ovome romanu najzanimljiviji je središnji dio koji opisuje borbu između starca i ribe. Taj dio nosi simboliku čitave pripovjetke, jer nam predočava težinu i bespoštednost borbe čovjeka za opstanak. Zato u tom dijelu dolazi do izražaja starčeve osobine kao što su :

1.Hrabrost

“Starac je vidio mnogo velikih riba. Imao je prilike da vidi mnoge teške i preko pet stotina kilograma i ulovio je dvije takve grdosije u toku cijelog svog života. Ali, nikada sasvim sam. Sada, sam i daleko od kopna privezan je za najveću ribu koju je ikada vidio, veću od svih koju je ikada čuo, a lijeva ruka mu je bila još uvijek zgrčena kao kandže u orla.”, citat, str. 52

2.Poštovanje prema protivniku

“>>Ipak ću je ubiti<<, reče on. >>U svoj njenoj veličini i slavi.<< Mada to nije pošteno, mislio je, ali pokazaću joj šta sve jedan čovjek može učiniti i izdržati.”, citat, str. 54

3.Suosjećanje zbog ubijanja

“>>Riba je takođe moj prijatelj<<, reče glasno. >>Takvu ribu nisam nikada vidio niti čuo o njoj. Ali, moram je ubiti. Drago mi je što nas niko ne prisiljava da ubijamo zvijezde.”, citat, str.60

“Tada mu bi žao velike ribe koja nema šta da jede, no odlučnost da je ubije, ni za časak ne popusti usprkos tome što ju je žalio. Koliko će ona ljudi nahraniti. Pa, ipak, jesu li svi oni dostojni da je pojedu. Ne, svakako da nisu. Nema nijednog dostojnog da je pojede, kada čovjek pomisli na njen podvig i na njeno dostojanstvo.”, citat, str.61

“Ubit ćeš me, ribo, pomislio je starac. Ali imaš i prava na to Nikad nisam vidio veće, ljepše, mirnije i plemenitije stvorenje od tebe, brate. Dođi i ubij me. Svejedno mi je ko će koga ubiti.”, citat, str. 73

4.Izdržljivost, ustrojnost

“Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i opekotinu iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu igrali pred očima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlačenja konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu – a to ga je zabrinjavalo.”,citat, str.69

5.Pobožnost

“>>Nisam pobožan<<, reče on. Ali, izgovorit ću deset >>Očenaša<< i >>Bogorodice djevo<< samo da uhvatim ribu, a ako bude moja, otići ću na poklonjenje Kobreanskoj djevici.”, citat, str.53

7.METAFORIČNOSTMetaforičnost ove pripovjetke sadržana je u osnovnoj ideji. Ribe i more su s jedne strane i simboli su snage, a s druge strane je samac ribar sa svojom vjerom, ustrojnošću i mudrošću. Santiago ulazi u borbu iznad svojih mogućnosti bez izgleda da pobijedi ribu koju još nikada do tada nije vidio. No, tu je bila presudna njegova odvažnost i vjera u sebe i Boga da to može uspjeti. Njegova ustrajnost održala ga je i na životu. Simboličnost je u prikazu borbe čovjeka i prirode. Riba je bila fizički jaka, ali čovjek je imao svu duhovnu snagu i mudrost. No, izgleda da u borbi s prirodom, čovjek nikad nije potpuni pobjednik, on na neki način i dobiva i gubi.

8.MIŠLJENJE (DOJAM O DJELU)Ova pripovjetka E. Hemingway–a je uzbudljivo djelo o teškom životu ribara, o pobjedama i porazima s kojima se čovjek susreće u životu.

Također je uvjerljivo prenesena radnja, simbolika i detalji koji doprinose upečatljivosti priče. Okosnica je čovjekova hrabrost i ustrojnost i zato ovu priču treba svakako pročitati i pamtiti.

“>>Ali čovjek nije stvoren za poraze<<, reče on. >>Čovjek može biti uništen, ali ne i pobijeđen.<<”, citat,str. 80

10.10.2007. u 21:21 • 12 Komentara • Print • #

S.Kolar - Breza

1.BILJEŠKA O PISCUSlavko Kolar je suvremeni hrvatski pisac i dramatik. Rođen je 1891. u Garešnici, a umro 1963. u Zagrebu. Po zanimanju je bio agronom pa je službovao u raznim krajevima Hrvatske. Sudjelovao je u II. svjetskom ratu, nakon kojeg se povukao u mirovinu. Najvažnija prozna djela su mu Nasmijane pripovijesti, Ili jesmo – ili nismo, Mi smo za pravicu, Svoga tijela gospodar, Glavno da je kapa naglavi i druga. Kroz svoje likove pprikazuje socijalne i ekonomske odnose na selu, a probleme oslikava s blagom dozom humora. Pisao je također drame i filmske scenarije 

2.MJESTO RADNJE : Zagorsko selo

VRIJEME RADNJE : Nepoznato

3.KRATAK SADRŽAJUvod i početak :

U prvom dijelu priče upoznajemo Janicu i njenog muža te ostale stanovnike sela, saznajemo da je Janica rodila dijete. Marko Labudan je zaokupljen svime, samo ne svojom ženom. Također saznajemo podosta o svakodnevici njihovog života.

Zaplet :

Kata i Mika Labudan, Janičini svekrva i svekar, tjeraju Janicu na rad neposredno nakon poroda. Uz teške poslove, njeno krhko zdravlje vremenom se sve više pogoršava dok na kraju nije više mogla iz kreveta. Nažalost, i dijete je umrlo. Marka se to nije odviše ticalo, jer je bio zaokupljen sastavljanjem nekakve patentne klopke. Želio je zadiviti svog šefa, gospodina nadšumara.

Vrhunac :

Cijelo je selo shvatilo kako Janici nema pomoći i pribojavali su se onog najgoreg. Iako su je sažaljevali, njena tragedija je većini bila samo teret. Marko i dalje nije obraćao mnogo pozornosti na nju. Na kraju je sirota Janica umrla.

Rasplet :

Janicu su pokopali, a već nakon 8 dana Marko je otišao na svadbu sina Tome Žugečića. Tamo se posvađao i potukao sa suseljanima te je uvrijeđen otišao svojoj kući. Tik pred svojim domom ugledao je Janičin lik. Zapravo, on je onako mamuran ugledao brezu koja ga je neodoljivo podsjećala na pokojnu ženu. U prvi mah ju je htio posjeći, ali mu savjest nije dopustila da na taj način iskali svoj bijes. Njegova pokojna Janica tek je tada potakla Marka na razmišljanje o tome što je učinio i izgubio.

4.TEMA ove pripovjetke je život i običaji jedne seoske sredine prikazan kroz život obitelji Labudan

5.IDEJA ILI PORUKA :Ova nam priča govori o ljudskim slabostima, o zaostalosti jedne seoske sredine, o praznovjerju. Pripovjetkom je pisac želio ukazati na nepravde prema čovjeku, na odnose među ljudima koji vladaju u jednoj takvoj primitivnoj sredini.

6.SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA SELA :

Cijela se radnja odvija u jednom zagorskom selu. Od glavnih likova, tu je obitelj Žugečić koja živi bogato i raskošno, donekle izolirano od ostalog sela. Tu je i obitelj Labudan, koja bi se prema svojim sociološkim karakteristikama mogla poistovijetiti s ostatkom sela. Naime, oni su siromašni i žive u oskudici. Rade i prehranjuju se onim što stvore dok za bogate Žugečiće uvijek radi netko drugi. Time nam pisac ukazuje na razlike među seljanima koje su na neki način i dovele do različitih odnosa među ljudima i različitog shvaćanja pravih vrijednosti u životu. Janica je potpuno drugačija od ostalih u obitelji. Ona je nježna, fina i krhka poput breze, ona se ne uklapa u grubu sredinu u kojoj živi.“Spava i Jaga, žena drugog Mikinog sina koji je u vojsci. Nju stara Kata ne goni, jer ona tobože kućevne poslove obavlja, a u stvari njih dvije složno drže protiv Janice.”“I nju je svekrva prije gnjavila, ali otkako je došla Janica, složile se njih dvije protiv Janice i postale prisne prijateljice.”, citat,str.161

“Studeno je u sobi, mada su sinoć dobro naložili onu veliku peć na kojoj se suše bezbrojni, komplicirano musavi obojci i teški opanci.”,citat,str.161“U sobi je tmurno i nekako kiselo. Možda od onog napoja uz peć ili od krompira i drača što se na peći kuha za svinje. Dva okanca, mutna i malena (toliko da glava nešto jačeg kalibra ne može kroz njih), propuštaju malo svjetla.”,citat,str.167“Po zemljanom neravnom podu koprca se dvoje musave djece Janičine jetrve Jage.”,citat,str.167

7.PSIHOLOŠKA I SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA MARKA LABUDANA

Marko Labudan je čovjek za kojeg bi se moglo reći da je bezdušan, ograničen i misli samo na sebe i vlastitu korist. Njegova se bezdušnost pokazuje u površnom i nezainteresiranom odnosu prema njegovoj ženi koja ga je istinski voljela. On se njome oženio samo da bi podigao svoj ugled kod onih koji su Janicu doživljavali kao izuzetnu osobu.“Neki šumar, to jest sam gospodin nadšumar, Markov šef i bog bogova, kad je vidio Janicu još kao djevojku, sav se oduševio.- To je cura! –Rekao je on. – Vidiš li kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza! Upravo kao breza! Gotovo bih rekao; otmjena pojava!…”,citat,str.161“Bio je Marko čovjek služben, pa tako je valjda došlo te je izabrao baš Janicu za ženu. Da ugodi g.nadšumaru i da se pogizda pred drugom gospodom!”,citat,str.162Njegova primitivnost i ograničenost u razmišljanju prikazana je kroz njegovo ulizivanje i nametanje bogatijima u selu i onima koji uživaju ugled u toj seoskoj sredini. Međutim, puno toga je uvjetovano njegovim odgojem, načinom života u kojem živi i time što je zapravo nemoćan i nesposoban da tu nešto promijeni. Tek ga smrt njegove Janice na kraju podsjeti koje su to istinske vrijednosti koje čovjek ima u životu.“Lijepo ti je biti bolestan dva – tri dana, onako ko od šale, ali ležati četiri – pet tjedana na tvrdom krevetu, u neprestanoj i nepodnošljivoj žari, tako da se čovjeku pamet muti, kad utroba hoće od grčeva i boli da se iskida i izgori, e to je muka velika, jad golem! Pogotovu kad Marko kao da svega toga ne vidi.”,citat,str.162“Njegov sin Marko stajao je u suši, duboko zamišljen, mučeći se sastavljanjem nove klopke za hvatanje tvoraca. Bio je to “patent”, kojim je mislio iznenaditi gospodina nadšumara, a možda steći i mnogo para.Marko nije pačao u domaće poslove, pa se tako nije izjavio niti da dovezu daske za lijes niti protiv toga.Njemu je bilo svejedno.”,citat,str.163

Breza ostaje kao vječna uspomena na njegovu Janicu koju nije dovoljno cijenio i koja će ga navesti da se pokaje.

8.NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU

Meni je najzanimljiviji dio pripovijetke prizor kad se Marko suočava s vizijom svoje Janice na povratku sa svadbe kod Žugečićevih.“Najednom, kad je bio već pri izlazu iz šume, pa da udari na svoje Labudan – brdo, on zastade. Zaustavio se, ne od svoje volje, već preneražen, zgranut razrogačio oči, zaustavio dah.Na pedeset koraka, prema samom kraju šume, stajala je sva u neko zlatno, prozirno, drhtavo tkanje odjevena njegova žena. Njegova pokojna Janica. Ona ista koju je pred osam dana sahranio.”,citat,str.179“Na obronku stajala je breza. Visoka, tanka i prava. Na njoj još nekoliko listića, žutih,crvenkastih, uvelih, zlatilo se na onom jutarnjem jesenskom suncu. Oko nje i iza nje stajala je šuma. Velike i snažne bukbe, čvornasti i grubi grabovi. Hlad i tišina.”,citat,str.180U ovom citatu breza ponajviše opisuje Janicu, s malo listova ljubavi i pažnje koja joj je pružana, visoka, vitka i krhka, okružena velikim i snažnim bukvama, velikim i snažnim ženama iz sela. Zbog toga je Marka ova breza toliko podsjećala na Janicu.To je trenutak kada se Marko Labudan, ne samo suočava s uspomenom na Janicu, već i sa svojim vlastitim osobinama. Suočen je sa činjenicom da je do tada mislio da se može ponašati kako mu se prohtije i da može sve popraviti kad god želi. Sama činjenica da je bio pobijeđen duhom svoje Janice probudila je u njemu savjest i pokazala mu sve njegove slabosti. On se povlači posramljen i utučen.“Zaustavio se Marko pred brezom i pljunuo u dlavove. Posjeći će je da ga više ne sjeća sramote, da ga više ne plaši… Omjeri je krvavim okom, a ona stoji visoka, vitka i prava. Bezazleno mu se učini to fino, nježno drvo s bijelom, tankom, skoro svilenom korom. Tako je bila mila ta breza, tako fina i lijepa. Kao neka svetica … Nije li to ipak njegova pokojnica, Janica?Zadrhta mu ruka i nemoćno se spusti. Okrenu se naglo Marko, ispane iz šume, pa udari kući.”,citat,str.181“Marko je upravo dovršio svoju patentnu klopku i digao glavu kad je ugledao gdje se s njegove kućne strehe podigla bijela golubica. Podigla se i otprhnula naglo i nestala u mutnom jesenjskom nebu.Kako u čitavu selu nitko nije imao bijelih golubova, Marko se odmah dosjetio što se dogodilo. Znao je on da je to bila dušica njegove Janice.”,citat,str.170

8.DOJAM

Ovo je jedna tragična priča. Ona duboko uranja u ponore ljudskih slabosti, ona pokazuje svu tragediju kako čovjek može poniziti sebe i druge. Ona istovremeno upozorava da je čovjek nemoćan ispraviti svoje pogreške ako dozvoli da mu vrijeme izmakne iz njegove kontrole. U ovom našem svijetu jedinstven primjer za to bio je život i smrt princeze Diane. Pripovjetka “Breza” me pomalo podsjetila na tu suvremenu tragediju. Dok je živjela, Diana je trpjela svakakva poniženja, nerazumijevanja i ogovaranja. Obitelj u koju je došla izolirala ju je zbog toga što je bila drugačija od njih, a to oni, opterećeni vlastitim ograničenjima, nisu mogli prihvatiti. Tek je njena smrt podsjetila čitav svijet, ali i njenu obitelj, na njenu istinsku vrijednost. Tako nas i ova pripovijetka “Breza” podsjeća na vječne istine o čovjeku i time dokazuje koliko je ova tema prisutna u svakom vremenu i svakoj sredini.

10.10.2007. u 21:17 • 46 Komentara • Print • #

D.Šimunović - Alkar

Bilješke o piscu: Dinko Šimunović rođen je u Kninu 1873. godine. Predavao je po selima Dalmatinske zagore. Pisao je pripovijesti, romane, feljtone. Tvorac je moderne, simbolističke seoske novele u hrvatskoj noveli. Najpoznatija djela su mu: Mrkodol, Alkar, Tuđinac, Porodica Vinčić, Sa Krke i sa Cetine. Umro je u Zagrebu 1933. godine. 

Tema: Ljubav harambaše Rašice i sina Salka prema Marti, prema tradiciji i junaštvu. 

Lokalizacija: Radnja se zbiva u Sinjskom polju, točno u selu Begluk, u vrijeme kada su Cetinjani istjerali Turke iz svog kraja. 

Likovi:glavni: Marta, Rašica, Salko-sporedni: Stana, Juriša, Gare, Vukelja, Ilija, Iva, mještani sela

Karakterizacija lika:MartaMarta je mlada i lijepa djevojka, najljepša u tom kraju. Iako siromašna svidjela se mnogim mladićima. Osječajna je i nije nikoga htjela povrijediti, no zbog svoje ljubavi i nesigurnosti bila je jako nesretna. Odjednom se u njoj bude osjećaji odlučnosti i ona odabire svoj životni put. -fizički opisi i socijalni status:' Bila je zor-cura ta Marta. Lijepa joj glava ovita crnom kosom a lice tamnorumenkasto s garavim

obrvama i usnicama crvenim kao skrlet. Velike tamne oči. . . . 'Marta je imala 20 godina i uskoro se trebala udavati. Njezin odnos sa Salkom je bio iskren, no kasnije je shvatila da ona njega ljubi samo kao lijepa dječaka i druga iz djetinjstva. Znala je da on nju silno ljubi i nije ga htjela povrijediti. Ona je zavoljela Rašicu, čovjeka punog časti i ponosa i kojeg treba da se boji. U Rašici je vidjela pravog muškarca i junačinu i očekivala je da će Rašica i Salko to rješiti. Čim bi pomislila da ju obojica ljube, smutila bi joj se duša i samo bi plakala. Njezinu tugu i bol razujela je njezina majka, koju je voljela svim srcem i ništa nije skrivala od nje, iako su mnogi tvrdili da je Stana vještica. Marta na rubi iznemoglosti i patnje donosi odluku da se neće udati za Salka nego za Rašicu. Htjela je kraj toj tjeskobi što je muči i tugi što joj srce davi, pa je odlučno postupila i nije požalila, jer je znala da bi udajom za Salka počinila još veći grijeh, jer ona voli Rašicu i nije spremna lagati i varati. U tim trenucima zaboravila je na Salkove osjećaje, ali i patnju koju ju i ona proživljavala. Prenaglo je reagirala otjeravši ga iz kuće, no vjerojatno je shvatila da i ona ima pravo sretnoga života do kojeg je teško doći. Mnogi pate, a na kraju je patio i Salko, no ciljevi koje je htio ostvariti u životu potaknuli su ga na daljnju borbu. 

10.10.2007. u 21:14 • 33 Komentara • Print • #

A.šenoa - Prosjak Luka

BILJEŠKA O PISCU :

August Šenoa rođen je 1838. godine. On jeutemeljitelj hrvatske umjetničke proze. Jedan odnajblistavijih umova druge polovice 19. st. umjetničkim i društvenim rodom obilježio je svojevrijeme i utemeljio modernu hrvatskuknjiževnost. Ulazeći s jednakom stvaralačkomznatiželjom u prosjačku kolibu, Šenoa u djelu «ProsjakLuka» svojim neobičnim darom zapažanja i vještim peromoslikava društvene slojeve svog vremena. Umro je 1881. godine. 

DNEVNIK ČITANJA :16-50 str. 

-selo Jelenje u Zagrebu-u gostionici prosjak Luka, Mikica i njihoviprijatelji piju

-dogovor za posao-opis bijednog Lukinog života-Luka prosi-Luka i Mato razgovaraju-Mato umire-Luka kao prosjak vrlo bogat-nitko za to nije znaoLuka želi Maru za ženuDogovor s Mikicom

50-198. str

-Mara i Andro se prvi put sastaju-razgovor-problemi sa šljivom-Mikica nagovara Andrinog oca Matu da ne prihvati Maruza nevjestu-Andro razgovara s ocem-Andro i Mikica razgovaraju-Mikica i Ciganin-Martin treba novac-izabiranje nove vlasti-Martin se prisjeća pokojne žene-Andro spašava oca-požar kod Martina-Mato moli za oprost-Luka prosi Maru-Mikica smišlja plan-Luka odlazi iz Jelenja-Luka se baca u Savu

LIKOVI I KARAKTERISTIKE LIKOVA KROZ POSTUPKELUKA je bio siromašan čovjek . Rodio se kao zagrebačkodijete. Srednje je visine. Ljudi su mu dali prezimeNepoznania. Od rođenja pa do svoje smrti živio je kaosiroče. Jedino je imao jednu ženu , koju je nazivaobakom. Ona je bila zla prema njemu. Često ga je tukla irijetko kad nahranila. Prvu suhu koru koju je dobio upetoj godini bacili su mu pod noge kao da je pas. Prveriječi koje razumije iz ljudskih usta su kletve nanjega. Bio je živ čovjek. Rekao je Mikici da će mu dati100 forinti ako mu nađe zenu i to ne bilo koju negoMaru. Od trenutka kada ga je odbila, povukao se i polagodine živio sam. Vrativši se u selo saznao je da Androi Mara imaju dijete. To dijete Luka je smatrao vezom

između Andra i Mare i ako ubije to dijete, njih će sedvoje rastati. Međutim, to nije učinio. Luka je, pomišljenju Mikice, bio vrlo mudar. Svi su se čudili kadje on otišao na sud, jer obično šalje pisara. Uvijek seklonio varoške kuće. Za njega su govorili da je bogatseljak. Svatko mu je bio dužan. Starog Matu smatrao jeocem. Iako je imao nešto novca živio je kao prosjak jernije zelio život s ljudima kao ni stari Mato. Nije biopohlepan za novcem. Ljudi su se prema njemu ponašali"nehumano". Njima je bilo važno je li čovjek bogat ilisiromašan. Sreća ga je cijelo vrijeme zaobilazila. Nakraju je poginuo bacivši se u Savu. 

MARA LONEARIA je bila bosonoga djevojka zasukanihrukava koju je Luka jako volio, ali ona to nijeznala. Bila je veoma dobra, poštena i vrijednadjevojka. Njezino srce pripadalo je Andriji. Prodavalaje mlijeko i povrće u gradu. Bila je oličenje ljepote idobrote. Iako je imala puno ponuda za udaju, čekala jesvog izabranika da se vrati iz vojske. Najsretnija jebila kad su se njezin otac Martin i Andrijin otac Matopomirili. Tada se vjenčala i rodila sina. 

MATO je bio prosjak kojeg je Luka gledao kao ocakojeg nikad nije imao. Nije želio zivot sljudima. Stanovao je u staroj hrastovoj šumi, u rupi ukoju se jedva uđe. Tri godine Luka je glumio slijepca, aMato njegovog jadnog oca. Išli su po Međimurju, Slavoniji, Zagrebu dok Matu nije uhvatio opaki kašalj. Luka je ostao vani, a Mato je otišao u spilju i zaspao. Nakon nekoliko sati se probudio i objasnio Luki gdje se nalaze novci i papir. I onda je mirnoumro. Dok je imao ženu bio je pošten seljak, posjedovaoje samo malu kolibicu, komadić zemlje i kravicu. Žena muje bila lijepa. No, došao je neki gospodin i zaveoje. Kada je ona priznala svoj grijeh, on je pio i tukaoje dan za danom. I umrla je. On se kasnije pokajao, noto nije moglo vratiti njegovu ženu. On i Luka našli suse jedni u drugome; Mato je imao sina, a Luka oca. 

MENI NAJRAŽI ODLOMAK nalazi se na 145. str , aopisuje radost i veselje u obitelji Pavlekovia iobitelji Lonearia. Sviđa mi se zato jer se u ovoj knjiziizmeđu toliko tuge našla i radost. 

SUD O DJELU : Ovo djelo mi se sviđa i ne sviđa. Sviđami se zato jer pisac oslikava društvene slojeve svogavremena da vidimo kako je to nekad bilo, da zamislimoprošlost i sviđa mi se jer jako zanimljivo. Ne sviđa mise zato jer ima više tuge nego radosti, završavatragedijom glavnog lika, predugo je i ima puno likova. 

10.10.2007. u 21:10 • 26 Komentara • Print • #

I.Mažuranić - Smrt Smail-Age Čengića

ŽIVOTOPIS:Ivan Mažuranić rodio se 1814. godine u Novome Vinodolu, gdje je završio njemačku pučku školu. 1873. godine Ivan Mažuranić postao je hrvatski ban, prvi “ban pučanin”. Sišavši s banske stolice ne bavi se više politikom. Posljednje godine života proveo je u miru baveći se matematikom i astronomijom. Umro je 1890. godine u Zagrebu.   Mažuranić ja autor malog broja djela, ali po umjetničkoj vrijednosti jedan je od najznačajnijih hrvatskih književnika. Mažuranić je nadopunio izgubljeno 14. i 15. pjevanje Gundulićeva epa “Osman”. Mažuranićevo životno djelo “Smrt Smail-age Čengića” objavljeno je 1846. u almanahu “Iskra”.

KNJIŽEVNI ROD: prozaVRSTA DJELA: ep

MJESTO RADNJE: HercegovinaVRIJEME RADNJE: 16. stoljeće

ANALIZA JEZIKA I STILA: epiteti: lijepo, hladnoj, gladna, planinskog, ljući, gorski, sviloruna, malenoga- personifikacija: ''zadrhtaše ta vješala tanka''- kontrast: ''zadrhtaše ta vješala tanka,al nepisnu Crnogorčad mlada''''Sunce zađe, a mjesec izađe''- arhaizmi: dželate, arslan- onomatopeja: ''Krcnu kolac njekoliko putaZviznu pala njekoliko puta'''' Ni tko šapće, ni tko zbori,Ni tko pjeva, niti se smije''- usporedba: ko' tajni glas duhova- metafora: Studen kamen prima život''- ponavljanje: Čije 'e ovo ...

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:- glavni: Smail-aga

- sporedni: Smail-agine sluge, Crnogorci, Durak, Novak...

SMAIL-AGA: Smail-aga je silni turski ratnik, koji je veoma krvoločan i uživa ubijajući nevine i bespomoćne ljude. Svoje zarobljenike muči nečuvenim mukama, da bi ih zatražio i iz njih izvukao što veči harač. Međutim, on je u duši kukavica koja svoje vlastite slabosti prikriva mučenjem drugih ljudi.

CRNOGORCI: Crnogorci su ljudi koji se zadovoljavaju malim stvarima. Bogatstvo za njih ne predstavlja ništa značajno, njima je važnija njihova sloboda od svog zlata na svijetu. Umiru bez straha, ne ispuštajući ni jednog jauka, iako umiru u strašnim mukama. Vjeruju u pravdu i Boga, i znaju da na kraju svako nasilje mora prestati, mora biti skršeno. 

10.10.2007. u 21:05 • 3 Komentara • Print • #

W.Shakespeare - Romeo & Julia

O piscu:William Shakespeare rodio se 1564. u engleskom gradiću Stratfordu na rijeci Avon u imućnoj obitelji. Otac mu je bio trgovac i ugledan građanin, pa je bio čak i biran za gradonačelnika. Međutim, oko 1577. obitelj je zappala u materijalne poteškoće i osiromašila. Godine 1582. William se ženi s osam godina starijom Ann Hathaway. Ubrzo im se rađa kći Susan, a dvije godine kasnije blizanci Hamnet i Judit. Shakespeareu se zameće svaki trag do 1592. kada saznajemo da je u Londonu i da se bavi glumom i pisanjem drama. Shakespeare je pisao vrlo mnogo, a njegove drame su često izvođenje te stječe ugled najboljega engleskoga pisca komedija i tragedija. Finacijski neovisan, Shakespeare postaje suvlasnikom poznatog kazališta ˛ The Globe˛. Potkraj života vraća se u rodni Straford, gdje umire 1616.DJELA: Shakespeareove drame ( njih 37 ) dijele se na kraljevske drame ili historije, komedije, tragedije i romantične igre. Najpoznatije su: Hamlet, Romeo i Giulietta, Otelo, Kralj Lear, Macbet ( tragedije); San Ivanjske noći, Mletački trgovac, Ukroćena goropadnica ( komedije ).Shakespeare je pisao i pjesme, od kojih su najznačajniji njegovi ljubavni Soneti.

Sadržaj:U moćnim i uglednim obiteljima Capuleti i Montecchi

zametnulo se žestoko neprijateljstvo koje se prenosilo s generacije na generaciju.Jedne tople srpanjske nedjelje gradom šeću Samson i Grgur Capuletijeve sluge u potrazi za kavgom. Idealna prilika ukaže se kada sretnu sluge iz suparničke obitelji Montecchi. Dolazi do tučnjave i borbe mačevima, koja postaje sve masovnija i u koju se na kraju uključuju čak i sami glavari navedenih veronskih obitelji. Borbu uspijeva prekinuti tek dolazak kneza Scale, koji upozorava obje obitelji da će ih drastično kazniti budu li se neredi ponovili. Stari Montecchi i njegova supruga sretni su što u tučnjavi nije sudjelovao njihov sin Romeo. No Romeovo ponašanje u posljednje vrijeme je čudno: noću luta šumom, bolno uzdiše, izbjegava društvo, a preko dana zatvara se u svoju zamračenu sobu. Zabrinuti roditelji pokušavaju saznati od Benvolija, Romeova rođaka i najboljega prijatelja, što je tome uzrok. Benvolijo uskoro otkriva da je Romeo zaljubljen, ali nesretno, jer lijepa Rozalina ne mari za njega. Da bi ga oraspoložio, Benvolio predlaže da navečer tajno pohode bal koji priređuju Cappuletijevi, uvjeravajući ga da će ondje među veronskim ljepoticama pronaći lijek svojoj bolesti. Iako ima čudan predosjećaj da će se dogoditi zlo, Romeo prihvaća prijateljev prijedlog. Za to vrijeme u domu Cappuletijevih uzbuđenje raste. Ne samo zbog bala koji se treba održati već i zbog dolaska mladog grofa Parisa, koji je došao isprositi Cappuletijevu kći Giuliettu. Stari Cappuleti izjavljuje da je Giulietta još premlada za udaju, no ne skriva svoje zadovoljstvo Parisovom ponudom. Trinaestogodišnja Giulietta prekrasna je djevojka puna života. Još neiskusna u ljubavi, smjerno obećava ocu da će se nastojati svidjeti Parisu kada ga bude upoznala na plesu. No te noći Giulietta susreće Romjea i u hipu Paris i Rozalinda bivaju zaboravljeni. Bila je to ljubav na prvi pogled. Problemi nastaju kada Tebaldo, nećak gospođe Cappuleti, prepozna maskiranog Romea i hoće se odmah s njim obračunati. Stari ga Cappuleti uspijeva nekako smiriti, ali ne i zatomiti njegovu želju za osvetom. Nakon bala, Romeo se nađe u vrtu ispod Giuliettina prozora. Dvoje zaljubljenih zaklinju se na vječnu ljubav i odlučuju se vjenčati. Fra Lovro, franjevački redovnik, zabrinut je zbog njihove nagle i strasne ljubavi. Ipak, pristaje ih tajno vjenčati, nadajući se da bi njihovo vjenčanje moglo prekinuti krvave sukobe između njihovih obitelji. Ali sudbina stavlja novu prepreku. Romeo, koji se netom tajno

vjenčao s Giulietom, ztaiće svoje prijatelje Mercuzija i Benvolija u svađi sa Tebaldom, koji je došao osvetiti se. Tebaldo naziva Romea huljom i izaziva ga na dvoboj, no Romeo ne prihvaća borbu. Izjavljuje da Cappuletijeve voli jednako kao svoju obitelj. Svi su iznenađeni Romeovim ponašanjem. Vatreni Mercuzio prihvaća Tebaldov izazov. Prije negoli ih Romeo uspijeva rastaviti, Tebaldo probode Mercuzija. Ispunjen osjećajem krivnje i nabujale mržnje zbog stradalog prijatelja, Romeo nasrće na Tebalda. U borbi na život i smrt, Romeo pobjeđuje svoga suparnika. Zbog Tebaldovog ubojstva, Romeo mora u progonstvo. Giulietta s uzbuđenjem iščekuje svoju prvu bračnu noć kad stiže dadilja s lošim vijestima: njezin rođak Tebaldo je mrtav, a knez je potjerao Romea iz grada. Giulietti, skrhanom bolom, dadilja otkriva da se Romeo sakrio u ćeliji kod fra Lovre. Stari Cappuleti strašno je pogođen Tebaldovom smrti, a još više patnjom svoje miljenice Giuliette. Stoga odlučuje da je najbolje odmah sve pripremiti za Giuliettino vjenčanje s grofom Parisom. No Giulietta se odbija udati za Parisa, što naljuti starog Cappuletija. Ne nalazeći od nikoga razumijevanje i pomoći, Giulietta odlazi fra Lovri koji smišlja opasan plan: Giulietta treba popiti tajanstveni napitak koji će na 42 sata zaustaviti njezino disanje pa će svi pomisliti da je mrtva. Kroz to vrijeme fratar će poslati glasnika po Romea, koji se sklonio u Mantovu. Potom će se Romeo i Lovro sakriti u grobnicu i pričekati dok se Giulietta ne probudi. Romeo će je odvesti sa sobom, a kada fra Lovro objavi da su vjenčani, moći će se oboje vratiti u Veronu. Giulietta ispija napitak.Idućeg jutra, kada je dadilja došla u Giuliettinu sobu kako bi je pripremila za vjenčanje, vidi njezino beživotno tijelo i u kući Cappuletijevih zavlada duboka tuga. Fra Lovro šalje Romeu poruku, no pismonoša ne uspijeva stići do Mantove. Romeov sluga Baltazar prvi stiže do njega i priopći mu da je Giulietta mrtva. Izvan sebe od boli, Romeo kupuje otrov i juri u Veronu. Pred grobnicom nalazi žalosnog Parisa, koji ga ne želi prpoustiti do tijela voljene. Dolazi do borbe u kojoj Romeo ubija Parisa. Posljednja Parisova želja bila je da bude pokopan uz Giuliettu, što mu Romeo i obeća. Kada ugleda svoju voljenu Giuliettu, Romeo, misleći da je mrtva, ispija otrov i umire. Fra Lovro požurio je u grobnicu kako bi bio ondje kada se Giulietta probudi. Kada je stgao našao je Parisa i Romea mrtve. Uskoro napitak prestaje djelovati i Giulietta se budi. Kada otkrije da je Romeo mrtav, ne želi izaći iz grobnice. Uzima Romeov bodež i ubija se. 

Tragična smrt Romea i Giuliette ujedinila je njihove obitelji i prekinula dugogodišnju mržnju. 

Tema djela:Tema ove tragedije je velika ljubav Romea i Giuliette, čije su obitelji u svađi.

Mjesto radnje:Mjesto radnje je talijanski grad Verona.

Vrijeme radnje:Vrijeme radnje je početak 16. st. Radnja se odvija tokom pet dana.

Likovi:Likovi ove tragedije su: Romeo Montecchi, Giulietta Cappuleti, Mercuzio, Benvolio, Tebaldo, gospodin i gospođa Cappuleti, gospodin i gospođa Montecchi, fra Lovro, Giuliettina dadilja i sluge.Romeo Montecchi: pametan je i simpatičan mladić pun plemenitih vrlina. Na početku Romeo je zaljubljn u lijepu Rozalinu koja ne mari za njega. No to i nije prava ljubav. Nju će otkriti tek kada upozna Giuliettu. Romeo je pomalo sanjar, osjećaji su mu najvažniji i ne obazire se na realan svijet koji ga okružuje. Kada upozna Giuliettu potpuno je zaluđen njome, ta zaluđenost i nedostatak zdravog razuma tjeraju ga da počini ubojstvo .

10.10.2007. u 21:04 • 31 Komentara • Print • #

VII.RAZRED

LEKTIRA

10.10.2007. u 20:59 • 1 Komentara • Print • #

A.de Saint Exupery - Mali Princ

Pisac:Antonie de Saint Exupéry (1910 – 1944) francuski pisac, napisao je neveliko ali značajno djelo – Mali Princ. Napisao je i romane Pošta za jug, Noćni let, Zemlja ljudi, Ratni pilot, Tvrđava. Osim što je bio pisac, Antonie de Saint Exupéry je bio vojni pilot i sudjelovao je u II svjetskom ratu u kojem je i poginuo.

Sadržaj:Mali Princ je živio na svojem malom planetu pod imenom B-612. On je bio jako usamljen na planeti, sa crvenom ružom. Crvena ruža je za njega bila sve. Ona mu je bila jedino društvo. Vodio je brigu o njoj. Princ jednoga dana odluči otputovati. Prolazio je kraj mnogih, također malih, planeta na kojemu su živjeli raznoliki ljudi. Svi oni su bili veoma čudni, zauzeti svojim poslom i nisu imali vremena ni za što drugo. Na kraju je stigao na Zemlju, u Afriku. Hodao je pustinjom i naišao na osamljenog čovjeka - pisca. Pisac je imao kvar na motoru aviona. Mali Princ i pisac su se upoznavali. Mali Princ mu je pričao o svojoj planeti i crvenoj ruži. Pričao je o tome kako je susreo veoma čudne ljude.Mali Princ je spoznao da su rad, prijateljstvo i ljubav vrijednosti bez kojih čovjek ne može živjeti. Princ je shvatio da je povrijedio crvenu ružu i odlučio se vratiti na svoju planetu. Pisac ga je tražio da ne odlazi, no Mali Princ je čvrsto odlučio i vratio se na svoju planetu.

Pisac je pisao ovo djelo u prvom licu. Ovdje prevladavaju osjećaji. Svi oni čudni stanovnici malih planeta su osobe modernog čovjeka. Princa kod tih likova zapanjuje besmislenost, besciljnost i beskorisnost njihova rada, silna uobraženost i samoživost, te potpuno odsustvo ljubavi i razumijevanja prema poslovima što ih obavljaju. Tamo vlada duhovna pustinja. Pisac nam u ovoj pripovijetki dočarava stvaran svijet i želi da ljudi budu što sličniji Malom Princu.

LICA:Mali Princ je glavni lik u ovoj pripovjetci. On je osamljen. Ima osjećaja i ljubavi prema svakome. Bez svoje crvene ruže ne bi mogao živjeti. Zaljeva ju svaki dan i s njom razgovara. Njoj povjeruje svoje probleme. Nikada ju ne bi mogao ostaviti da se sama bori za život sa četiri trna. 

Mjesto radnje:Radnja se odvija u svemiru na malim planetama i na Zemlji u Africi, pustinji Sahari.

Dojam:Ova pripovijetka me potiče na razmišljanje o ljudima i o samom sebi, o ponašanju prema drugima. Pripovijetka me se jako dojmila jer opisuje ljude, kakvi zbilja jesu. Nadam se da su druge knjige slične ovoj.

10.10.2007. u 20:54 • 8 Komentara • Print • #

E.Kumičić - Začuđeni svatovi

Bilješke o piscu:Eugen Kumičić rođen je 11. siječnja 1850. u Brseču, a umro je13. svibnja 1904. godine u Zagrebu. Studirao je filozofiju u Beču.Godine 1883. povukao se iz službe i posvetio književnom i političkomradu. Više puta je bio zastupnik u Hrvatskom saboru. Njegovi romanidijele su u tri skupine. Prvu skupinu sačinjavaju istarsko-primorski romani(Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi i drugi) u kojima na romantičan načinopisuje istarske ljude, u prvom redu ribare, pomorce i seljake.Drugoj skupini pripadaju gradski romani u kojima je pokušao kritičkiprikazati zagrebačko građansko društvo (Olga i Lina, Gospođa Sabina idrugi). Trećoj skupini pripadaju povijesni romani(Urota Zrinsko-Frankopanska i Kraljica Lepa). Ostala djela su romani ipripovijetke: Neobični ljudi, Primorci, Sirota, Preko mora, Teodora,Pobijeljeni grobovi te drame Sestre, Obiteljska tajna i Petar Zrinski.

Mjesto radnje:Lučica, crkva, Sadrišće, Šabarićeva kuća, načelnikova kuća, stupovi,carska cesta, Stipina kuća, Salettijev posjed, groblje, Martinova kuća.

Vrijeme radnje:Prošlost, dok je Istra bila pod talijanskom vlašću.

Tema:

Sukobi između bogatih stranaca koji moralno i materijalno upropašćujuselo i siromašne istarske ribare koji se bore za svoje poštenje i opstanak.

Osnovna misao:Djelo govori o otimanju hrvatske obale i tlačenju hrvatskog puka uprošlosti. Bogati stranci uzimali su sve siromašnim seljacima i ribarima,a na kraju oni kobno završavaju shvaćajući da nitko ne može dugo držatihrvate u šaci. Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada.Svakoj sili dođe kraj.

Problematika koja se obrađuje u djelu:Odnos tuđinaca koji su na vlasti i domaćeg stanovništva koje je potlačeno.

Kompozicija djela:Uvod - Brodolom kod Lučice.Zaplet - Alfredo Saletti i Mato Bartolić se zaljubljuju u MarijuVrhunac - Antonio ubija AlfredaRasplet - Mato i Marija se vjenčajuZavršetak - Antonio ubija Marina Salettija i sam umireKratki sadržaj:Lučica je bio miran primorski gradić sve dok se nije desio brodolom uSadrišću. Tada je udarcem u glavu ozlijeđen Mato. Odnijeli su ga u kućuribara Šabarića. Njegova kći Marija njegovala je Matu.

Mato se oporavio i zaljubio u Mariju. Nakon nekog vremenazaprosio ju je, a ona je pristala. Mato nije znao da je bogatašev sinAlfredo Saletti također zaljubljen u Mariju i da je stalno salijeće inapastuje. Nakon što je Antonio osramotio Alfreda i spasio Mariju,Alfredo naručuje njegovo ubojstvo. Antonio ubija Alfreda u samoobrani,a kasnije saznaje da su zapravo bili braća. Marijin brat Marko tajno sesastaje s Elvirom, Alfredovom sestrom. Njezin otac Marino ne zna za tuvezu. Antonio prenosi njihova pisma. Jednom, dok je tako nosio

pismoElviri nalazi ga njezin otac, i Antonio ubija i njega u samoobrani.

Nakon Marijinog i Matinog vjenčanja Antonio se, želeći pobjeći od samogasebe, skriva kod groblja, gdje i umire znajući da je ubio svoga brata i oca.

Prepričana epizoda:Dok je trajao tajni sastanak Elvire i Marka Antonio je čuvao stražu.Alfredo idući kući nailazi na Antonija i napada ga. Antonio ga ubija nožemi bježi. U strahu odlazi kod prijatelja Jose i njegovog oca Martina te imkaže što se dogodilo. Od njih saznaje da mu je Alfredo Saletti brat po ocu.

Analiza likova:Antonio MarolaMladić niska stasa. Imao je jake ruke i široka prsa. Bio je siromašni ribar:"Odijelo Antonijevo je poderano, gdjegdje krpa na krpi".

Bio je veoma izdržljiv:"Ljuta je zima, no on kao da je ne osjeća, jer mu jedna nogavica odhlača tija do koljena zavrnuta."

Vrlo je požrtovan. Povučen je i čudan. Bilo bi dana da ništa ne kaže ili daode i ne vrati se nekoliko dana. Na njega je pazila obitelj Šabarić primivšiga kao člana obitelji. Najviše je volio Mariju i Marka, za njih bi skočio i upakao. Marku je pomagao prenoseći njegova pisma Elviri. Mariju je višeputa spasio od napasnika Alfreda Salettija. Alfredo ga je zbog toga mrzio. Antonio kasnije ubija Alfreda u samoobrani. Cijela Lučica je za njegamislila da je nahod. Kasnije se saznaje da mu je otac Marino Saletti,a majka Marica Kozulić. Marino Saletti ga napada i Antonio ubija i njega.

Skrivajući se na groblju umro je od hladnoće.

Marija ŠabarićMlada djevojka vitkog i punog tijela. Bila je snježne puti. Njezina glatkopočešljana kosa podavaše čednu i nježnu dražest smrknutom joj čelu.Duboke i crne obrve krasile su joj lice. Imala je male, bjeloputne i oblenoge.

"… bijaše Marija najdivnija tačka. Njezino rascvjetano, gipko i slikovitotijelo, bljesak sreće na prekrasnom joj licu, snježna put i sjajna kosa,bujne joj grudi i sav onaj nježni sklad čarobnih uda, sve to bijaše takomilo, zdravo i puno života i tako dražesno."

Dok je Mato ležao ranjen, ona je pazila na njega. Kasnije se on zaljubio unju. Alfredo je također bio zaljubljen u Mariju. Na putu do nje uvijek bi muse ispriječio Antonio što je jednoga dana završilo Alfredovom pogibijom.Antonio bi za Mariju skočio u pakao. Kad su prošle Marijine nevolje saAlfredom, ona se udala za Matu Bartolića.

10.10.2007. u 20:47 • 4 Komentara • Print • #

A.Šenoa - Branka

Pisac:August Šenoa rođen je u Zagrebu 1838. i umro 1881. godine. Doba od 1865. do 1881. godine naziva se Šenoinim dobom jer ga je Šenoa obilježio značajnom djelatnosti u hrvatskoj kulturi. August Šenoa je pisao poeziju, prozu, dramu, kritiku, novinarstvo. Studirao je u Zagrebu, Beču i Pragu. Objavio je novinarske tekstove i pjesme u “Pozoru” i “Naše gore list”. Objavio je feljtone pod nazivom Zagrebulje i komediju Ljubica. Njegova poznata djela su Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke, Branka, Prijan Lovro i Prosjak

Luka.

Sadržaj:Branka je još kao dijete doživjela tragične događaje. Otac je pretukao majku na smrt te je on sam poslije poginuo u ratu. Ona je bila tvrdoglava, osjećajna, lijepa i pametna djevojka. Njezina baka ju je odgojila. Brankina najbolja prijateljica je bila Hermina kojoj govori svoje probleme. Branka joj je govorila o tome kako želi postati učiteljicom. Branka je odbila gospodina Marića, umišljenoga gospodina koji je poznavao poglavare u gradu, koji ju je zaprosio. Marić se je zbog toga svim silama trudio da Branka nigdje ne pronađe posao. Njezinu molbu nisu nigdje prihvatili. Ali je Herminin otac čuvši to odmah poglavarima objasnio kako je Branka djevojka koja ima talenta te je ona dobila posao u Jalševu. U početku joj je bilo teško, imala je puno neprijatelja koji su se protivili mladim ilircima, te su je htjeli što prije svrgnuti. Ali ipak su ju podržavali dobri ljudi, župnik, načelnika, načelnica i grof Belizar. Branka je “probudila Jalševo iz zimskog sna”. Između grofa i Branke se stvarala ljubav. Tako je grof Belizar na njegovoj zabavi u gradu zaprosio Branku. Ona nije odgovorila. Sutradan ju je savjetovao župnik, dobar starac, da slijedi srce. Tako je Branka odlučila udati se za grofa i postala groficom.

Ovaj roman govori o teškom životu jedne zagrebačke djevojke koja želi nešto učiniti za domovinu. Ona je htjela postati učiteljicom. Tako je dobila posao u Jalševu. Tamo joj je bilo teško jer su joj se neki ljudi protivili. Ona se ne obazire na njih i napreduje. Naučila je djecu osnove za život. U međuvremenu se i stvara ljubav između nje i grofa Belizara. Na kraju ona ipak pristaje postati groficom.

Mjesto radnje:Radnja se odvija u Zagrebu, središtu hrvatske kulture, te u Jalševu, gorskom selu koje je kulturno siromašno.

Vrijeme radnje:Sve se zbiva za vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda (ilirskog pokreta), kada se počinje buditi Hrvatska.

Dojam:Ovaj roman budi u meni osjećaje prema domovini, govori kako smo svi mi dužni domovini za njezin napredak. Tako i Branka uvijek ima nade i svojim znanjem doprinosi narodu.

10.10.2007. u 20:42 • 5 Komentara • Print • #

VI.RAZRED

LEKTIRE10.10.2007. u 20:36 • 2 Komentara • Print • #

B.Prosenjak - Divlji konj

Biljeske o piscu:

Bozidar Prosenjak roden je 1948. godine u Koprivnici. Sretno djetinjstvo proveo je u Podravskom seocetu Kuzmincu. Tamo je zapoceo svoje skolovanje, a nastavio ga zatim u Koprivnici ,Parizu I Zagrebu ,gdje je diplomirao romanistiku na Filozofskom fakultetu.Radio je kao novinar u Narodnom sveucilištu u Velikoj Gorici ,te pokrenuo i uredivao biblioteku « Albatros « u velikogorickom Centru za kulturu .Od godine 1984., djeluje kao slobodni stvaralac. ?lan je DHK. Prozne, pjesnicke i dramske priloge objavljuju u dnevnom I periodicnom tisku, na radiju i televiziji. Sura?uje u ?asopisima za djecu. Radovi su mu uvršteni u zbornike, antologije i skolske udzbenike. Godine 1980. objavio je zbirku pjesama I kratkih proza za djecu pod nazivom « A ». Zapažen književni uspjeh zabilježio je romanom «Divlji konj» za koji je 1989. godine primio nagrade «Ivana Brli? Mažurani?» I «Grigor vitez ».

Tema:Zivot Divljeg Konja i problemi s kojima se susrece u životu.

Ideja:Ne treba uvijek biti nepovjerljiv.

Mjesto radnje:

Divljina, kod gospodara, Podzemlje, Hipodrom.

Vrijeme radnje:

Neodredeno.

Analiza gl. likova:

Divlji Konj:

a) vanjski opis: Blistava dlaka, zapjenjen, prasnjav, krvav, cvrsti misici."Dlaka mi je blistala. ", "Sav zapjenjen, prasnjav, krvav. ", "Misici su mi postali kvrdi kao kamen. "

b) psiholoska karakterizacija: cvrsta volja, ponosan, borac, razdragan, iskren, spontan."Volja mi je postala cvrsta kao da je od kamena.", "Osjecao sam se ponosnim i bogatim. ", "Da, ja jesam borac. ", "Bio sam razdragan, iskren, spontan"

c) socioloska karakterizacija: slobodan konj, zarobljen u rudniku, kasnije dresiran.

d) eticka karakterizacija: tuzan, pokunjen, posramljen."Silno sam se rasuzio zbog oca. ", "Pokunjio sam se od sramote. "

Sporedni likovi:Zvijezda, Gospodar, Ceza, Sarac, Bijelac, Nera, Vihor, Vulkan. . . 

Fabularni tijek i dijelovi kompozicije:Uvod: Zdrijebe Divlji konj zivi u stadu. Upozanaje svog oca koji uskoro pogine u borbi s vukovima. 

Zaplet: Divlji konj uskoro postaje predvodnik stada, ali odlazi na gospodarevo imanje. Tamo se zaljubi u Neru, ali ona dobije zdrijebe sa Sarcem. Kasnije se zaljubi u Zvijezdu. 

Vrhunac:Divlji konj bjezi s imanja, konjokradice ga uhvate i on zavrsi u rudniku. Tamo srece Neru i sve joj oprosti. Uskoro uspije pobjeci. 

Rasplet:Na imanju ga do?eka Nera s njihovim zdrijebetom. On je mislio da je zdrijebe tude i priznao je Zvijezdi da je podzemlju bio zaljubljen u Neru. Ona je zbog toga pobjegla. Nakon nekog vremena se ipak vratila. Poceli su vjezbati plesati i osvojili su mnoga prva mjesta. 

Zavrsetak: 

To su nastavili i njihovi potomci. Divlji konj je doživio duboku starost i, konacno, umro.

Sadrzaj vrhunca i raspleta:Divlji Konji još uvijek nije vjerovao gospodaru pa je pobjegao. Uhvatile su ga konjokradice. Odveli su ga u podzemne rudnike da vuce rude. Sreo je Neru i sve joj oprostio. Jednog dana su konji uspjeli pobjeci iz rudnika, a gospodar je došao po njih i sve ih odveo na imanje gdje je Divljeg konja cekala Zvijezda s njihovim zdrijebetom. On je mislio da je zdrijebe tude i priznao je Zvijezdi da je podzemlju bio zaljubljen u Neru. Ona je zbog toga pobjegla. Nakon nekog vremena se ipak vratila. Na imanju su vjezbali plesati i osvajali su prva mjesta, a to su nastavili i njihovi potomci. Divlji konj umire.

10.10.2007. u 20:32 • 28 Komentara • Print • #

S.Tomaš - Dobar dan,tata

Pisac: Stjepan Tomaš rođen je 2. 01. 1947. godine u Novoj Bukovici kod Slatine. Gimnaziju je završio u Našicama, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Živi i radi u Osijeku. Objavio je nekoliko romana i zbirki pripovjedaka za odrasle, te omladinski roman " Građani u prvom koljenu ".Njegov prvi roman za djecu " Moljac i noćni čuvar " napisan je 1982. godine, a napisan je na osnovu istoimene, nagrađene radio igre za djecu. " Dobar dan tata " drugi je Tomašev roman namijenjen djeci. 1987. godine dobio je republjčku nagradu " Grigor Vitez ".

Vrijeme radnje: Školski ljetni praznici

Mjesto radnje: Izmišljeni gradić Medarevac u blizini Osijeka, a dio radnje odvija se u Stipanovcu i Osijeku.

Likovi: Dragutin Vincetić glavni je lik romana. Rano saznaje istinu o svom porijeklu. Pomno promišlja sve svoje odluke, pa možemo reći da je prerano odrastao. Pati za roditeljima i nikako ne može dokučiti zašto su ga ostavili. Svojoj pomajci Elviri isprva taji posjete ocu no kasnije ih priznaje. U tim je trenucima bio prilično grub, a i sam je toga bio svjestan. Na kraju se ipak bude pravi osječaji prema pomajci Elviri i on joj se vraća.Pomajka Elvira dugo pokušava kriti Dragutinu njegovo porijeklo i to sve zbog straha da ga ne izgubi. Kad Dragutin

sazna istinu odnosi među njima se mijenjaju, ali samo zbog promjene dječakovog odnosa prema pomajci. Iako duboko povrijeđena, ona kao prava majka sve oprašta i nastavlja graditi odnose međusobnog povjerenja i razumijevanja. Takav stav dovodi do za nju sretnog završetka, to jest povratka Dragutina.

Tema: Problem usvojenog djeteta koji se za rana suočava sa tom spoznajom injegovo nastojanje da sazna svoje porijeklo.

Pouka: U nastojanju da ostvarimo životnu sreću i zadovoljstvo valja uvijek odabrati put ljubavi iskrenosti i poštenja. 

Kratak sadržaj: Već sa desetak godina Dragutin saznaje istinu o njegovom porijeklu. Od tada njegov se odnos prema pomajci Elviri počinje mijenjati. Nekoliko godina kasnije kad ga je počeo posječivati djed to jest majčin otac Draguti je konačno otkrio tajnu svog porijekla. Silno je želio upoznati roditelje. Zaoštreni odnos sa pomajkom Elvirom sve se više produbljuje. No ubrzo stiže prvo veliko razčarenje. Otac ne želi zbog njega dovesti u pitanje odnose u svojoj obitelji i razočarani dječak odluči prikloniti se majci. Jedini lijepi trenutci bili su susreti sa prijateljem Pajom i djevojčicom Belindom u koju je Dragutin bio zaljubljen. Dopisuje se s majkom koja živi u Njemačkoj i ona ga poziva da provedu ljeto zajedno u Splitu. Nakon velike svađe s pomajkom Elvirom dječak odlazi u Split i sastaje se spravom majkom. Ona ga upoznaje sa svojim prijateljem, no predstavlja ga kao sina svoje sestre. Razočarani dječak vraća se pomajci Elviri, a ona ga dočekuje raširenih ruku, puna ljubavi i razumijevanja.

Rastužilo me kad je Dragutin odgurnuo pomajku Elviru i otišao u Split.

Razveselio sam se kad se je Dragutin vratio pomajci Elviri.10.10.2007. u 20:26 • 2 Komentara • Print • #

A.Majetić - Omiški gusari

Pisac: Alojz Majetić rođen je u Rijeci 30.08.1938. Srednju školu završio je u Delnicama, a studirao je na filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao korektor, novinar i urednik. Priredio je Antologiju hrvatskog humora u šest knjiga, a uređivao je časopise "Paradoks" i "Kerempuh".Objavio je više zbirki pjesama, a poznatije su mu: "Dijete s

brkovima priča", "Otimam", "Zapovijedni način", "Kako uspjeti u životu". Piše i romane, a za povijesni roman "Omiški gusari" dobio je 1981. godine Nagradu "Grigor Vitez". Poznat je i kao autor radijskih i filmskih scenarija.

Vrijeme radnje: Razdoblje izmeđe 1180. i 1226. godine.

Mjesto radnje: Split, te okolica Splita i Omiša.

Likovi: Malduh Kačić glavni lik romana ujedno je i povijesna ličnost. 1221. godine postao je omiški knez. Već kao dječak bio je srčan, strastven i odlučan. Zbog izvanrednog pamčenja bio je živa pomorska karta i u tri je godine upoznao obje obale Jadrana. Ima veliku duhovnu i fizičkusnagu, te se ističe kao srčan, neustrašiv i mudar vođa, posebno odan ideji borbe protiv Mlečana.Marija Pulsnikova nije povijesna ličnost. U romanu pisac je opisuje kao Malduhovu ženu. Krase je odanost, ljubav i razumijevanje. Za razliku od oca i brata Dominika ne podnosi ubijanje, podvale i surovost. Dobra je majka i odana žena.

Tema: Borba plemena Kačića, protiv jačih neprijatelja, za očuvanje svoje djedovine i slobode.

Pouka: Treba biti hrabar, pravedan, odlučan i ustrajan u borbi za slobodu i očuvanje svogognjišta.

Kratak sadržaj: Pohlepan splitski nadbiskup Rajneri nastoji nizom spletki prisvojiti za splitskucrkvu zemlju u selu Srinjinama podno Mosora. Uz pomoć carskog namjesnika Rugerija ishodio je pravo na navedenu zemlju, no ova je pripadala omiškom plemenu Kačića. U borbi za očuvanjesvoje zemlje razljučeni Kačići predvođeni knezom Nikolam ubiše gramzivog nadbiskupa. Bojeći se odmazde močnijeg neprijatelja Kačići skloniše u Split malog Malduha od kojeg je knez Nikola puno očekivao. U gradu, Malduh se ubrzo zagledao i zaljubio u plemkinju Mariju Plusnik. Njeni otac Petar i brat Dominik bili su probizantinci i veliki neprijatelji Kačića.Kaznena bizantska ekspedicija bila je potučena do nogu i doživjela je veliku sramotu.Marijin otac Petar, brat Dominik i pohlepni nadbiskupov sluga Mačica odlaze u Ravenu po opljačkano blago koje je tamo skrio

pokojni nadbiskup. U gužvi u luci Malduh je izrazio Marijiželju da je jednog dana uzme za ženu. Pokazao je pritom odlučnost pravog muškarca. Marija jeodmah pristala, no te je riječi čula Jurislava, očeva sestra koja je nakon majčine smrti brinula o Mariji. Malduha su uhvatili i bacili u tamnicu. Knez Nikola odluči spasiti Malduha, te otme Dominika kako bi napravili zamjenu zarobljenika. U međuvremenu Marija sazna da je Jurislavaočeva ljubavnica a ne sestra i ova joj pomogne doći do voljenog Malduha prije razmjene.Mladić se vraća kući, a otac i Jurislava odvedoše Mariju u samostan. Odrastao Malduh uzaludnotraži Mariju i u toj potrazi dolazi blizu Venecije gdje biva uhvaćen i bačen na galiju kao veslač.Na galiji je i Dominik poznat kao posebno okrutan gonič veslača. U napadu Omišana na galijuoslobođen je Malduh, a zarobljen Dominik. U zamjenu za slobodu Dominik otkrije mjesto gdj se nalazi Marija. Nakon šest godina traganja Malduh je konačno našao voljenu Mariju. Oženili su se i ona mu rodi sina Osora. Malduh je ponovo na moru i planira stvoriti savez gradova koji će se onda lakše oduprijeti Veneciji. Ne uspijeva u svojoj nakani, pa gradi flotu i uspješno se bori protiv Mlečana. U jednoj od borbi ponovo biva zarobljen Dominik. Malduh mu poklanja život, no ovaj za uzvrat mora potopiti onoliko brodova koliko ih je potopio brod na kojem je služio.Održao je obečanje i između Dominika i Malduha razvilo se čak i neko pritajeno prijateljstvo.Omiška flota zadaje teške udarce neprijatelju sve dok 1226. godine nisu potpisali mir s papom,a Malduhu se gubi svaki trag.

Rastužilo me kad su kažnjenicima odsijecali ruke ili noge.

Uzbudilo me kad su Malduha zarobili i bacili u tamnicu.

Razveselilo me kad je Malduh našao Mariju.10.10.2007. u 20:21 • 33 Komentara • Print • #

B.D.Matković - Zagrebačka priča

Bilješke o piscu:Blanka Dovjak Matković rođena je 1920. u Zagrebu.Dječje knjige: Neobična ulica, Priče iz Dubrave, Neke male važnosti,

Zagrebačka priča. Umrla je u Zagrebu 1993. godine.

Mjesto radnje: Kuća, ulica, Zagorje, bolnica

Vrijeme radnje: Ljeto, zima

Glavni likovi: Kačkica, Milka, tatek, mamica

Sporedni likovi: Borek, Berti, učiteljica, pradjed, Pepica, Persida, itd.

Kratki sadržaj:- Dolazak Milke- Rađenje prvoga sina Boreka- Nakon nekoliko mjeseci Borek umire, a za to okrivljuju Milku- Stigla je nova pomoćnica, a Kačkica nije bila zadovljna sa njom- Milka se vratila- Svi žive sretno- Majka se razboljela i odveli su je u bolnicu- Nekoliko dan bila je u bolnici, a onda je preminula- To je jako pogodilo njezinu obitelj- Tetek je počeo piti- Kačkica i Milka bile su jako tužne- Pali su u krizu i nisu imali što jesti- Tatek je počeo nakit i druge vrijedne stvari mijenjati za novac- Tako su živjeli neko vrijeme - Kada je bila gotova školska godina Kačkica i Milka otišli su u Zagorje- U Zagorju su bili dva mjeseca- Jednog dan došlo im je pismo da su tateka odvezli u bolnicu i da jePersida kupila njihovu kuću na dražbi- Oni su se vratili u Zagreb- Kada su htjeli ući u kuću vidjeli su da brave na vratima nisu iste- Sve njihove stvari Persida je izbacila na ulicu- Oni su si našli novi dom u podrumu jedne kuće- Tatek je preminuo

Dojam o djelu:Ovaj roman mi se jako svidio, malo je tužan jer stalno netko umire.Najviše mi se svidjelo kada je u Kačkičin život došla Milka; koja joj je jako

pomogla, a nije mi se svidjelo kada su Kačkičini roditelji i brat umrli.

10.10.2007. u 20:14 • 66 Komentara • Print • #

V.Nazor - Veli Jože

Bilješke o piscu :Vladimir Nazor je jedan od naših najznačajnijih pisaca. Napisao je gotovo čitavu biblioteku knjiga u kojoj su zastupljeni mnogi radovi književnosti :pjesme ,romani ,pripovijetke ,eseji ,članci ,putopisi , dnevnici ,govori …V. Nazor rođen je 1876.god. u Pastirama na otoku Braču. Na svom rodnom otoku proveo je djetinjstvo ,a gimnaziju je završio u Splitu. Studirao je prirodne nauke u Grazu i Zagrebu. Kao profesor službovao je u srednjim školama u Splitu ,Zadru ,Pazinu ,Kastru i Sušaku. Niz godina je bio i upravitelj omladinskih domova u Crikvenici i Zagrebu. Poslije umirovljenja neko je vrijeme živio na svojem rodnom otoku Braču, a onda se je opet vratio u Zagreb i nastavio svoj raznovrsni književni rad. U njegovim književnim djelima najznačajnije mjesto zauzima poezija. Objavio je oko dvadeset zbirki poezija :Slavonske legende ,Hrvatski kraljevi ,Lirika ,Nove pjesme ,Istarski gradovi ,Deseterci ,Pjesme u šikari ,iz močvare i nad usjevima ,Pjesme o bratu gavran i seki siromaštini ,Knjigu pjesama ,Pjesme partizanske ,stare istarske balade ,Legende o drugu Titu. Od epskih spjevova najpoznatiji su : Živana ,Utva ,zlatokrila i Medvjed Brundo .Napisao je i veći niz pripovijedaka i priča :Krvava košulja ,Veli Jože , Mrtvo ostrvo ,Istarske priče ,Mrtvo more ,Gospa od snijega ,Nove priče ,Priče iz djetinjstva. Priče sa otoka i sa planine ,Istarski bolovi ,Šarko ,Dedek Kajbumšar…Nazor se je bavio i problemima književne teorije i drugim pitanjima ,te je objavio nekoliko knjiga sa toga područja : Na vrhu jezika i pera ,Eseji i članci ,Govori i članci i Čitajući Kranjčevića. Vladimir Nazor je umro u Zagrebu 1949.god.

SADRŽAJ:Bilo je to davno dok su providur Barbaianka ,šjor Zvane i kapetan motovunske šume išli po Istri i označavali vapnom cerove koje će obraditi i prevesti u Mletke. Bio je vruć ljetni dan. Providur je jahao na magarcu. Magarac je poskočio ,jer je

ugledao stog sijena uz doščaru ,gdje je rastao lijepi cer. Barbabianka je rekao da će ga ovaj cer grijati ove zime u Kopru. Kada je počeo označavati cer ,nečije snažne ruke pograbile su magarca i bacile ga u krošnju cera. Pokraj mrtvog magarca stajao je kmet Jože i mrko gledao u providura. Providur se je uplašio ,ali šjor Zvane je umirio diva. Div je ponio providura u grad gdje su ulice vrvjele naoružanim ljudima .Oni su odlučili da više neće hraniti Jožu. Providur je sa ostalim vijećnicima rješavao što će sa Jožom. Providur je rekao da će Jože za Uskrs otići u Kopar ,a do tada će ga hraniti kao i do sada. Došao je Uskrs .Jože je bio zadovoljan svojim životom. Motovunjani su vječali. Proto i još neki tražili su da Jože ostane u Motovunu jer im mnogo vrijedi, ali većina je bila za to da on ode. Iz Kopra je Jože otplovio s providurom u Mletke. Plovili su na jedra ,ali vjetar utihnu i iz trupa broda pojave se vesla. Jože se čudio tko to maše motkama. Iz utrobe broda čulo se je zviždanje bičeva ,psovke ,zveketi lanaca ,a potom i pjesma. Div podigne poklopac na palubi ,a iz otvora pojavi se velika glava. Taj čovjek zvao se je Ilija i bio je jedan od galiota. On je Joži ispričao sve o životu na galiji i rekao je Joži da će i on postati rob. Počela je velika oluja i valovi su nosili brod prema obali. U blizini obale Joža skoči u vodu ,a valovi odnesu brod na pučinu. Jože je izašao na kopno toga jutra. Išao je Istrom i sakupljao divove kmetove, pa su svi zajedno krenuli u gore između Pazina i Motovuna. Ljudi su ih se bojali i svašta su govorili o njima. Nastanili su se na brdu gdje su nekada živjeli psoglavci. Bez kmetova opustješe polja ,vinogradi i vrtovi. Plemići i glavari iz grada sastaše se da vijećaju što učiniti sa kmetovima. Plemići su bili za to da ih se ubije ,a građani da ih se privoli i da im se obrađivati zemlja. Sakupila se je velika vojska i dva viteza ,a uz njih građani ,te krenuše prema Psoglavčevu brdu. Vitezovi sa vojskom krenuše na divove ,ali ih oni pometaše cerovima. Odlučili su razgovarati sa divovima. Dugo su razgovarali ,ali divovi se nisu pristali vratiti jer su željeli biti sami svoji gospodari. Divove su nagradili zlatnim dukatima ,prstenjem i lancima. Kada su se vratili u gradove ,građani i plemići su tražili dio zlata. Govorili su da je sve to zlato nekada pripadalo njihovim pradjedovima. Tako su nastale velike svađe između njih. Budući da nisu mogli osvojiti Psoglavćevo brdo , građani su kopali noću po svim stranama brda ,ali ništa nisu našli. Jedne noći Jože je uhvatio nekoliko građana kako traže zlato. On im je rekao da će ga dobiti ,ali da ga moraju zaraditi. Oni su pristali da rade sa Jožom. Žetva je bila bogata. Radnici su morali sve nositi u grad divovima. Građani se vratiše u svoje gradove ,a na

Štriginoj glavi ostalo je samo kamerlengo Ciretta. On se je sprijateljio sa divovima. Kada su se divovi posvađali i htjeli ubiti Jožu ,on je zapalio grad i pobjegao Ciretti. On ga je sakrio. Ciretta je krenuo na razgovor sa divovima. Oni su ga izabrali za svoga glavara i obećali su da će ga slušati. Civetta podijeli zemlju među divovima ,a oni se zakunu na knjigu ugovora da će poštivati tuđe. U početku su bili zadovoljni što imaju svoj komadić zemlje .Kada su je počeli obrađivati vidjeli su da je nečija veća i bolja ,pa je onda nastala svađa među njima. Civetta više nije htio biti njihov glavar ,pa im je rekao da se sami brinu za sebe. Kmetovi : Marko i Liberat htjeli su obrađivati svoju zemlju u docu ,ali im Joža nije dao. Marka je istukao ,a Libreta ubio motikom. Pozvaše Ciretta, a on ih još više prestraši rekavši im da moraju zakopati Liberta i krenuti nekamo drugdje ,jer tu će ih dostići velika kazna. Divovi su se odlučili vratiti svojim prijašnjim gospodarima ,a Ciretta povede Jožu u Motovun ,ali on putem nestade.

Likovi : Jože, Ilija ,providur Barbarijanka , kamerlango Ciretta , divovi ,građani ,šjor Zvane ,kapetan motovunske šume…

Odlomak koji mi se najviše svidio:Noge su mi polomili, strli su mi dušu mladu. Brižan san ti na ten svete!-Galebi, oj beli tići. Poletite k jugu, ter pozdravte moju majku! More, more sinje!Opis likova :Veli Jože : star 300-tinjak godina , pokoran ,dobar ,marljiv ,dobričina ,ništa nije tražio za rad …Divovi :podložni ,vjerni ,pokorni…

Moj dojam:Djelo je vrlo ugodno za čitati, puno mašte, u nekim djelovima tužno...

Mjesto i vrijeme radnje:Radnja se odvija u Istri, najviše u Motovunu i njegovoj okolici. Prošlost, doba mletačke vladavine nad Istrom.

Kompozicija: 

Uvod-upoznavanje s Velim Jožom 

Zaplet-sukob Jože i Motovunjana, susret galeote Ilije 

Vrhunac-rezultat pogubnog djelovanja lugovog Civette, nesloga i svađa među divovima 

Rasplet-povratak divova u ropstvi, ali i Jožin bjieg 

Tema:Sloboda i očuvanje slobode.

Pouka:Ako si slobodan očuvaj tu slobodu, nemoj je prodati!

Koje godine je rođen V.Nazor? (1876 god.) 

Gdje je studirao V.Nazor? (U Grazu i Zagrebu) 

Kada je umro V. Nazor? (1949 god) 

Što je bio Veli Jože? (div) 

Gdje je živio Veli Jože? (u Istri)10.10.2007. u 20:09 • 253 Komentara • Print • #

O.Wilde - sretni kraljević

Bilješke o piscu:Oscar Wilde rođen je 1854. godine u Dublinu, a školovanje je završio uOxfordu. Bio je glavni predstavnik engleskog larpurlartizma (umjetnostradi umjetnosti). Najpoznatija su mu djela: algorične bajke "Sretnikraljević" i "Mladi kralj", roman "Slika Doriana Graya" i drame "Saloma"(na francuskom jeziku) i "Idealan suprug". U najranijem razdoblju životapisao je poeziju, kojoj se vraća pred kraj života. Po izlazu iz zatvoranapisao je svoju najbolju pjesmu "Baladu o tamnici u Readingu",uz "Sliku Doriana Graya", njegovo najbolje djelo. Oscar Wilde iznenada jeumro 30. studenoga 1900. godine od upale mozga, u svojoj 47. godini.Pokopan je u Parizu.

Vrsta djela:Bajka

Vrijeme radnje:Jesen i prijelaz iz jeseni u zimu.

Tema:Bajka o ljubavi, požrtvovnosti i osjećajnosti prema ljudskoj bijedi isiromaštvu, kao i o bezobzirnosti ljudi prema drugima i njihovimpatnjama.

Pouka:Treba biti obziran prema drugima, primjećivati tuđu nesreću i pomagatiljudima čineći dobra djela.

Analiza likova:Sretni kraljevićKip koji stoji na visokom stupu. Svi mu se dive i uživaju u njegovoj ljepoti,no kraljević je vrlo nesretan. Za života kraljević je bio gotovo potpunoodvojen od svijeta izvan dvora, i cijeli je život proživio u sreći iblagostanju. Nakon smrti njegov su kip postavili tako da kraljević sadamože vidjeti svu bijedu i siromaštvo grada. Kraljević nije bez osjećaja zadruge i želi vidjeti patnju i siromaštvo građana. Njegova najsnažnijaosobina je požrtvovnost i ljubav prema prijateljima.

LastavićMala ptica koja je upoznavši kraljevića odlučila ostati uz njega i činitidobra djela. Krase ga požrtvovnost, ljubav i odanost prijatelju te izuzetnahrabrost i odlučnost u pomaganju siromašnima i uz najveću žrtvu.

Kratki sadržaj:Na visokom stupu u gradu stajao je kip Sretnog kraljevića. Tijelo mu jebilo prekriveno listićima suhog zlata, oči su mu bila dva plava safira,a na dršci njegova mača stajao je veliki crveni rubin. Svi su mu

se divili.Mali lastavić doletje jedne noći do grada i odluči se odmoriti od napornaleta između nogu kraljevića. Kraljević ispriča lastaviću svoju životnu priču,priču o sreći i obilju, ali i svoju tugu otkako je kao kip spoznao svu bijedu isiromaštvo građana. Kraljević zamoli lastavića da mu pomogne u njegovojnakani da pomogne siromašne. Iako je bilo već prilično hladno lastavićodluči ostati i pomoći. Najprije je skinuo rubin sa mača, a potom jedan padrugi safir i kraljević je oslijepio. Kraljević za to nije mario. Bio je sretanšto je pomogao onima kojima je pomoć bila najpotrebnija. Vidjevši gatako slijepa lastavić odluči ostati uz kraljevića. Letio je po cijelom gradu ipričao kraljeviću o siromaštvu građana. Tada ga kraljević zamoli da skinesa njega listić po listić zlata i odnese ih sirotinji. Pao je prvi snijeg ilastavić osjeti da će umrijeti. Poljubi kraljevića i lastavić pade mrtav.Sutradan gradonačelnik naredi da se kip kraljevića skine sa stupa i pretaliu talionici u novi kip. Olovno srce kraljevića nije se rastalilo i baciše ga nasmetlište. Palo je tik do mrtvog lastavića pa Bog reče anđelu da će pticazauvijek pjevati u njegovom Rajskom vrtu, a kraljević će ga zauvijekslaviti.

10.10.2007. u 19:55 • 132 Komentara • Print • #

A.Šenoa - Povjestice

Bilješke o piscu: AUGUST ŠENOA, pjesnik, pripovjedač, feljtonist, urednik, središnja ličnost hrvatske književnosti 19. stoljeća, rodio se 14. studenog 1838. godine u Zagrebu, a u njemu je 13. prosinca 1881. godine, u 43. godini života, završio kratak, ali plodan život. Nazivali su ga pjesnikom Zagreba jer je u svojim djelima često pisao o svom rodnom gradu. U njegovim

djelima vidljiva je ljubav prema domovini i svom narodu. Rodoljublje i čovječnost dva su osnovna osjećaja kojima je prožet njegov cjelokupni književnički rad. 

KAMENI SVATOVI narodna pričaFabula: ispod Susjedgrada je živio mlinar sa ženom i sinom. Roditelji su željeli da se sin oženi i dovede snahu koja će im pomagati. Sin je rekao majci da je zaljubljen u lijepu, ali siromašnu Janu. Majka je bila protiv vjenčanja, ali joj mlinar nije dozvolio da ga spriječi. Na dan vjenčenja ostala je kod kuće spremajući ručak za goste. Izrekla je kletvu i pretvorila svatove u kamen, a oni su na istom mjestu ostali do danas.

Kompozicija:Uvod: ispod Susjedgrada je živio mlinar sa ženom i sinom. On su priželjkivali da se sin oženi.Zaplet: sin je rekao majci da je zaljubljen u Janu. Majka je bila protiv vjenčanja, ali ga nije mogla spriječiti.Vrhunac: na dan vjenčanja majka je izrekla kletvu kojom je svatove pretvorila u kamen.Rasplet: svi svatovi su se okamenili na mjestu.Završetak: na tom mjestu stoje i danas.

Mjesto radnje: ispod Susjedgradacitat: “Pod vrletnim Susjedgradom živio vam starac mlinar.”

Vrijeme radnje: prije mnogo godinacitat: “Projurilo mnogo ljeta preko lijepog Božjeg svijeta”

Tema: vjenčanje bogatog mladića i siromašne djevojke protiv majčine volje.

Ideja: Čovjek treba živjeti život kako sam odluči. Drugi ne mogu donositi odluke o tuđem životu.

Motivi: ljubav, neslaganje, svatovi, kamen, kletva, vjenčanje…

Stih: poluvezan, ali gotovo vezan - rime nema samo u nekoliko stihova.

Strofa: ima deset strofa, prvih nekoliko su kratke (osmerostih), a ostale puno duže.

Rima: ima svih vrsta rime - parne, unakrsne i obgrljene.

Karakterizacija glavnog lika: MAJKA (MLINARICA) - mlinarica je stara žena, vrijedna, ali želi da se sin oženi. Kad se on zaljubi u siromašnu djevojku, postaje jako gnjevna, ljuta, bijesna. Pod utjecajem toga, baca kletvu na svatove. Nakon toga ljudi govore da je luda.

Sporedni likovi: sin, Jana, mlinar, svatovi…

Jezik i stil: pjesma je napisana na hrvatskom književnom jeziku. Neke su riječi skraćene radi dobivanja jednakog broja slogova u stihovima. Ima metafore, usporedbe, epiteta, eufenizama, ironije…

10.10.2007. u 19:47 • 130 Komentara • Print • #

D. Defoe - Robinson Crusoe

Ime pisca: Daniel DefoeO piscu: Daniel Defoe, engleski pripovjedač,utemeljitelj modernoga romana. Živio je od 1660.g do 1731.g. Pažnju publike pobudio je svojim pustolovnim romanima, a kao romanopisac pojavio se u kasnijim godinama života. Koristio se pripovijedanjem u prvome licu i jednostavnim svakodnevnim govorom. Njegov prvi i najpoznatiji roman je "Život i čudne neviđene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz Yorka" zasnovan na stvarnom događaju. To je priča o brodolomcu, koji se, udaljen od civilizacije uspjeva održati u sukobu s nesklonom prirodom. Drugi i treći dio tog romana manje su uzbudljivi. Od ostalih Defoeovih djela poznat je njegov roman o kradljivici "Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders". Ističe se i njegova kronika o epidemiji kuge "Dnevnik kugine godine".Tema: Robinsonov boravak na pustom otokuOsnovna misao: Treba biti snalažljiv da bi se preživjeloVrijeme radnje: 1632-1637 g.Mjesto radnje: Pusti otokLikovi: Robinson Cruso,Petko,Četvrtko,roditelji,mornari,divljaci,ljudožderi.Sadržaj: Dječak Robinson živio je s roditeljima u Engleskoj. Htio je kada odraste da bude mornar i da putuje svijetom. Svaki dan je na obali gledao brodove i mornare kako iskrcavaju robu. Cijelo vrijeme razmišljao je odakle je ta roba došla. Jednog dana otac mu je rekao da želi da postane trgovac, i da nastavi posao koji je on započeo. Robinson je to prihvatio, ali dok je robu prodavao uvijek je mislio odakle je ona došla i kakav je i koliki put prešla. Jednog dana sreo je prijatelja koji se spremao na put u London. Prijatelj ga je pozvao da pođe s njim. Robinson je

pristao ali bojao se to reći svojim roditeljima. Ukrcao se i otplovio u nepoznato. Na putu ih je zahvatilo nevrjeme. Robinson se jako uplašio pa je otišao u svoju kabinu. Ujutro kada se bura smirila stigli su u London. Robinson se tada oprostio od prijatelja. Šetajući gradom sreo je jednog mornara koji mu je ponudio da će ga besplatno prevesti nazad k ocu. Nakon duge plovidbe u daljini su ugledali crnu točku. Ta točka je bila gusarski brod. Digli su jedra i krenuli punom snagom ali gusari su ih ipak stigli. Prešli su na njihov brod i zauzeli ga. Neke su mornare ubili, a neke bacili morskim psima. Robinsona su uzeli u robstvo. Putem je naišla jaka bura. Brod je bio pun vode. Mornari su pumpali, ali to nije ništa pomagalo. Brod je potonuo. Robinson se probudio na pustom otoku. Prvo je pokušao naći skrovište. Na vrhu jednog brežuljka bila je pećina. Robinson je odlučio da se smjesti u nju. Htio je znati kada je koji dan pa je napravio kalendar. Pokraj njegove pećine bila su dva stabla. Znao je da je danas nedjelja 26.svibanj 1654.g. i za svaki je dan na stablu urezao crtu. Jeo je kukuruz, a pio vodu iz izvora blizu njegove pećine. Četvrtog dana želio je promjeniti jelo i pošao je otokom u potrazi za hranom. Primjetio je da tamo ima divljih koza, ali da bi ih mogao uloviti bio mu je potreban luk i strijele. Sutradan je od savitljivog pruća napravio luk. Strijele je bilo teže napraviti jer ih je trebalo šiljiti, a to je teško išlo kamenim nožem.Od lišća je napravio odjeću, sandale, kapu i vreću. Sutradan je krenuo u lov. Uhvatio je jednu kozu i ponio ju kući. Ogulio je kožu i počeo jesti sirovo meso, ali mu nije bilo ukusno pa je odlučio da meso stavi na vrući pjesak. Sunce je bilo tako jako da je meso bilo polupečeno. Pala je noć i Robinson je odlućio spavati, legao je na slamu i zaspao. Oko ponoći započela je jaka kiša. Jedan grom je udario blizu njegove pećine i on se jako uplašio. Kada je izašao van vidio je da drvo pred njegovom pećinom gori. Bio je sretan, jer kada je vidio vatru to je bilo veliko otkriće, jer će sada moći jesti pečeno meso i grijati se noču. Morao je paziti da se vatra ne ugasi. Sutradan je ispleo mrežu i krenuo u ribolov. Uhvatio je tri ribe, ali je dvije pustio jer su bile male. Zadržao se dugo nemisleći na vatru, a kada se sjetio bilo je kasno jer se vatra ugasila. Robinson je tužan otišao u krevet. U jutro se probudio bolestan. Mislio je da je sada kod kuće majka bi mu kuhala čaj i bilo bi mu lijepo. Iznenada se zemlja počela tresti. Vulkan je proradio i izbacio užarenu lavu. Robinson se uplašio ali kada je vidio da lava pali drveće bio je sretan jer je na taj način ponovno došao do vatre. Od cigli što ih je sušio napravio je peć. Riba što ju je lovio više mu nije bila fina pečena jego ju je kuhao. Počeo je praviti lonce, ali imao je jedan problem, lonci su propuštali

vodu. Na dno lonca je stavio sol tako da voda nije izlazila van. Oko kuće je zasadio drveće pa je imao i dvorište, pokušao je napraviti i stol i stolice. Kada je počeo bušiti rupu u drvetu odjednom su počele letjeti iskre koje su palile vatru. To je bilo novo otkriće kako da vatru dobije kada on to želi. Bojao se da kada dođe zima neće imati što jesti jer će biti previše hladno, pa je odlučio napraviti podrum u kojem će spremati hranu. Lopatom koju je napravio od školjke iskopao je duboku rupu i u nju spremao zimnicu. Nakon nekog vremena odlučio je Robinson da napravi i čamac. Zapalio je jedno drvo i obrađivao ga dok nije izgledalo kao čamac. Odlučio ga je isprobati, pa sjedne i otisne se dalje od otoka. Struja je bila jaka i nosila ga sve dalje. Jedva je uspio da se izvuče. U daljini je vidio brod koji prilazi otoku. Bura je bila jaka i brod je počeo tonuti. Sutradan je otišao do broda i tamo ugledao psa koji je jedini preživio brodolom. Robinson je psa poveo sa sobom i dao mu ime Džek. Jednog dana čuo je jaku buku sa obale. kada je pogledao uplašio se jer su na otok stigli ljudožderi. Vodili su jednog divljaka. Divljak se otrgnuo i pobjegao im. Za njim su krenula dva ljudoždera.Robinson je pomogao divljaku i spasio ga od ljudoždera. Pošto je bio petak Robinson je divljaka nazvao Petko. Petko je bio u početku plašljiv Robinson ga je odveo u pećinu i učio ga engleski. Petko i robinson su razgovarali o ljudožderima. Ujutro se u daljini vidio brod koji je topovima dozivao pomoć. Petko i Robinson su sa tog broda uzeli puške, pištolje, barut i top. Divljaci su opet došli na otok ali, sada su Petko i Robinson bili naoružani. Pucali su jednom iz topa i svi su pobjegli, samo je u jednom čamcu ostao starac koji se nije mogao micati. Petko dotrča čamcu i počne grliti starca jer je to bio njegov otac Četvrtko. On je krenuo po pomoć na drugi otok. Robinson i Petko su u daljini ugledali brod koji je prilazio otoku. Sutradan je došao jedan divljak i rekao da je Petkov otac umro. Petko se ražalostio. Brod koji je dolazio bio je europski. Petko i Robinson su krenuli na put. Kada su stigli u Englesku Robinson je otišao kući gdje je našao oca. Nakon pozdravljanja Robinson ga je upitao gdje mu je majka, ali on mu je odgovorio da je ona umrla. Kada je došla zima Petko je bio začuđen , jer nije prije nikada vidio snijeg i stalno je bio uz peć. Robinson i Petko nastavili su zajedno živjeti.

10.10.2007. u 19:43 • 48 Komentara • Print • #

V.RAZRED OSNOVNE ŠKOLE

LEKTIRE10.10.2007. u 19:41 • 2 Komentara • Print • #

H. Hitrec - Eko-Eko

O piscu: H. Hitrec, suvremeni hrvatski pisac rođen je u Zagrebu krajem prve polovice dvadesetog stoljeća. Diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Najveći uspjeh postigao je Hitrecov roman: Pustinjski pupak. 

Likovi: Eko Eko, Vesna, blizanci…

Vrijeme radnje: ljetoMjesto radnje: jaruga, planet Zmaz

Opis likova:

Eko Eko: On je neobičan čovječuljak s planeta Bon. Eko Eko je možda metar visok. Snježnobijelo svjetlucavo odijelo pripijalo mu se uz malo, čvrsto tijelo. On je dobroćudno biće. Došao je na Zemlju da pomogne ljudima da se riješe otpada. Pametan je i spretan. 

Vesna: Vesna je djevojčica koja živi s majkom i braćom u jaruzi. Druži se s blizancima iz susjedstva. Vesna je zaigrana i vesela djevojčica. Uvijek se šali na tuđi račun. Lukavo i radoznalo pomaže Eku Eku. 

Sadržaj:

U jaruzi na Hrčkovom brdu živi djevojčica Vesna i njezini susjedi. U mirnoj jaruzi jednog podneva, život remeti pojava neobičnog čovječuljka Eka Eka. Eko je došao s namjerom da očisti Zemlju od otpada. Kad mu je ponestalo energije Vesna mu je pomogla obnoviti je. Eko Vesna i blizanci su se izvrsno sprijateljili. U priči se spominje planet Zmaz. Na njemu je zarobljena Ekova sestra Eka Eka. Vesna, Eko i blizanci krenuli su na planet Zmaz. Tamo se susreću s kraljem smeća i gomilom otpadaka. Kralja i vojsku trebalo je porazit da bi mogli oslobodit Ekovu sestru. Porazili su ih uz pomoć dobroćudnih bića s planeta Zmaz. Oslobodili su Eku i vratili djecu na Zemlju. Zemlja je očišćena, a Eko se sa sestrom vratio na planet Bon. 

10.10.2007. u 19:38 • 12 Komentara • Print • #

I. Kušan - Koko u Parizu

Bilješka o piscu:Ivan Kušan, književnik i prevoditelj, rođen je 1933.godine u Sarajevu.1939.godine se seli u Zagreb, gdje je završio osnovnu i srednju školu i diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Najpoznatija djela su mu:Koko u Parizu, Domaća zadaća, Lažeš, Melita, Koko i duhovi, Uzbuna na Zelenom Vrhu, Zagonetni dječak i Strašni kauboj.

Bilješke tijekom čitanja:trinaestogodišnji Ratko Milić, zvan Koko, Zlatko Brnčić, Zlatkov ujak(Pokle), Marie Clever, Alles Worson, Marcel Clever, Nikolas Somais, Katsarida, papagaj Cesar, Maurice, Frederic, Charles, Jean, Michael, pisac-Koko i njegov prijatelj Zlatko spremaju se u Pariz u goste Zlatkovu ujaku, slikaru Poklepoviću, zvanom Pokle-Koko uči francuski jezik-Zlatko plaši Koka da se u Parizu otimaju dječaci njihovih godina, svuda vrebaju snajperisti, bogalji imaju ugrađene strojnice, slijepci pucaju po prolaznicima-Koko sav prestrašen od Zlatkovih priča, ipak sretno sa Zlatkom dolazi u Pariz-slikar Poklepović, zvani Pokle odvodi ih u svoj čudan stan i pokazuje sliku Mona Lize-Marie Clever, kći poznatog francuskog novinara Marcela Clevera, ljuta je na tatu što je nije poveo sa sobom k režiseru Worsonu koji je u Parizu snimao film o krađi Mona Lize-Nikolas Somais želi svom slijedećem brodu dati ime Mona Liza po čuvenoj slici-Katsarida Somais, prijatelj Marie Clever-Koko bježi za lopovima u crvenom automobilu-Jean i Michel otimaju Koka-Zlatko uzima sliku Mona Lize kako bi je dao u zamjenu za Koka-Jean i Michel otimaju Zlatka i sliku-za sliku Mona Lize Jean i Michel traže 10 milijuna franaka od gospodina Somaisa-Koko i Zlatko, zajedno sa slikarom, pobjegnu autobusom-Marie Clever i Katsarida Somais prate Koka i Zlatka-bogalj(pisac Kušan) razgovara sa slikarom Poklepovićem-slika Mona Lize nije orginal-Charles i Frederic traže sliku kod gospodina Somaisa-Jean, Michel i gospodin Alles Worson kod gospodina Somaisa-zajednički susret sviju kod gospodina Somaisa i spoznaja da nitko nije "pravi lopov"-Koko odlazi stepenicama do prijatelja i trči, trči beskonačno

trči-Koko se probudi jer to je bio san i odluči sanjati što više tako lijepih snova

Doživljaj djela:Roman Koko u Parizu mi se sviđa zato što je u njemu opisan san dječaka Koka.Koko sanja da se nalazi u Parizu sa prijateljem Zlatkom, da je Mona Liza ukradena, no ipak se na kraju probudi i dozna da mu je to san.Knjiga je i vrlo smiješna i pomalo napeta.

Sadržaj:Na početku romana saznajemo da Koko s prijateljem Zlatkom putuje u Pariz, gdje živi Zlatkov ujak Poklepović, slikar kojeg Francuzi zovu Pokle.Prije odlaska u Pariz, Zlatko, koji je već bio u Parizu, pričao je Koku strašne priče o Parizu, pa ga je zastrašio.Prestrašen Koko ipak s Zlatkom sretno avionom dolazi u Pariz gdje ih dočekuje Zlatkov ujak slikar Poklepović.Slikar Koka i Zlatka odvodi u svoj skroman stan, gdje im pokazuje čuvenu sliku Mona Lize.Prvi izlazak u Parizu bio je u brijačnicu, iako je Koko htio vidjeti poznate znamenitosti grada Pariza.Koko je primjetio neke nepoznate osobe koje bježe preko terase u crvenom automobilu pa ih je pratio, ali se nažalost izgubio.Dječaci Jean i Michel željni avanture otmu Koka misleći za njega dobiti otkupninu.Koko im je rekao da je siromašan i spomenuo je sliku Mona Lize.Jean i Michel traže od Zlatka da im za otkup Koka donese sliku.Zlatko je donio sliku, ali su i njega oteli.Koko i Zlatko uspiju pobjeći otmičarima noseći sa sobom sliku.Djevojčica Marie Clevere, kći poznatog novinara i njezin prijatelj Katsarida Somais, sin bogatog brodovlasnika, prate Koka i Zlatka.Katsarida je smatrao da njegov otac želi na svome brodu imati sliku Mona Lize, a Marie je iz očevih članaka saznala da je slika nestala.Slikar Pokle trebao je sliku donijeti na snimanje filma "Slika za milijardu", ali kako je slika nestala, on se htio baciti s Eifelovog tornja.U potrazi za slikom Mona Lize svaki od likova odlazi najprije u stan slikara Poklea, a nakon toga u stan gospodina Somaisa, gdje svatko iznosi svoj razlog zbog čega je htio tu čuvenu sliku.Zajednički prijatelj, bivši bogalj, želio je razgovarati s Kokom, pa je on trčao beskrajnim stepenicama i probudio se.To je u stvari bio san dječaka Koka koji je pod utjecajem Zlatkovih priča bio jako uzbuđen i prestrašen, uhvatila ga je groznica i utonuo je u duboki san"A Koko se pokrije preko glave, pomislivši kako bi možda bilo zgodno da

još večeras otputuje na drugu stranu svijeta."

Mjesto i vrijeme radnje:Mjesto radnje je Pariz, glavni grad Francuske "Ne znaš ti što je Pariz.Ondje svaki dan ima 3000 otmica.Najviše otimaju dečke naših godina, pogotovo strance."Radnja romana počinje i završava u Zagrebu.Vrijeme radnje je oko 1970.-1980. kad je kao glumica bila popularna Monica Vitti i glumac Peter O`Toole.Vrijeme radnje je ljeto.

Tema djela:Tema djela su dogodovštine dječaka Koka i Zlatka u Parizu.Oni, kao i ostali likovi u romanu, pokušaju saznati gdje je nestala slika Mona LIze.Svi to čine na vrlo zanimljiv i zabavan način.

Ideja djela:Slika Mona Lize je glavni razlog zbog kojeg su svi likovi u romanu nastojali poput pustolova i kriminalaca doći do te slike i na lak način se obogatiti.

Analiza likova:Koko, Zlatko, ujak Pokle, Marie Clever, Katsarida Somais, Marcel Clever, Nikolas Somais, Alles Worson, papagaj Cesar, Maurice, Frederic, Charles, Jean, Michel, pisac Kušan-Koko-trinaestogodišnji dječak iz Zagreba, željan pustolovina, dobar, pravi se važan pred svojim prijateljima, plašljiv, ali to ne želi pokazati, voli da ga smatraju da je hrabar, voli punjenu papriku i stalno je gladan-Zlatko-kokov najbolji prijatelj, pametan, hrabar, puno čita, voli pretjerivati, bistar, snalazi se u svakoj situaciji-Marie Clever-hrabra, snalažljiva, voli špijunske romane i mašta da će postati šrijunka kao Mata Hari-Katsarida Somais-sin bogatog brodovlasnika, bojažljiv, neodlučan, želi postati biciklistički as i svirati električnu gitaru

Književna vrsta:pustolovni roman10.10.2007. u 19:34 • 93 Komentara • Print • #

D. Šimunović - Duga

Bilješke o piscu: DINKO ŠIMUNOVIĆ (Knin, 1. 9. 1873. - Zagreb, 3. 8. 1933. ) zauzima posebno mjesto u novijoj hrvatskoj književnosti kao pisac koji je stvorio našu modernu seosku novelu. U pripovijetkama ("Mrkodol", "Đerdan", "Duga", "Alkar") je opisivao Dalmatinsku zagoru i Cetinsku krajinu, a u romanima ("Porodica Vinčić, "Tuđinac") je zahvaćao i druge teme. Šimunović piše jezgrovito, sažeto, krepko. Matoš je s pravom primijetio da Šimunovićev realizam djeluje poezijom narodne pjesme. 

Vrsta književnog djela: pripovijetkaFabula: Srna je živjela u doba kad djevojčice nisu smjele mnogo toga da ostanu vitke, blijedopute. . . Jednog je dana išla s roditeljima u vinograd kupiti grožđe. Tamo je srela Savu i Klaru. Sava je pričala kako ju je zbog njezinog veza snašla nesreća. Srna je od njih čula da se djevojčica kad prođe ispod duge promijeni u dječaka. Tada se na nebu pojavila duga i Srna je htjela proći ispod nje. Tako je išla i došla do močvare. Mislila je da ju može prijeći, ali nije mogla i utopila se. Nakon toga su se njeni roditelji preselili u napuštenu tvrđavu i tugovali. Jedne noći su se bacili s visoke litice.

Kompozicija:Uvod: Srna stalno mora biti u kući. Zaplet: u vinogradu čuje da se djevojčica pretvori u dječaka kad prođe ispod duge. Vrhunac: nekon što se pojavi duga, Srna odluči proći ispod nje, ali se utopi u močvari. Rasplet: Srnini roditelji sele u tvrđavu o tuguju. Završetak: bace se s litice. 

Mjesto radnje: u i oko varoši Čardake

citat: "Odozdo rijeka Gilbuša, a odozgo klisure zarobile malu varoš Čardake na strmu obronku. "

Vrijeme radnje: prošlost

Tema: Srnina želja da bude dječak i pokušaj ostvarenja te želje. 

Ideja: zabranjivanjem željenih stvari može se postići samo loše. 

Motivi: zabrane, prolazak ispod duge, želja, smrt, oluja kao znak smrti. . . 

Glavni likovi: Brunhilda - Srna, Sava

Sporedni likovi: majka Emilija, otac Janko, udovica Klara, Sava, ostali ljudi. . . 

Jezik i stil: pripovijetka je napisana na hrvatskom književnom jeziku: štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru. U knjizi ima mnogo opisa, najčešće osoba i krajolika. Pisac se koristi i usporedbom, metaforom, onomatopejom. . . 

10.10.2007. u 19:29 • 49 Komentara • Print • #

F.Molnar - Junaci Pavlove ulice

Bilješka o piscu:Ferenc Molnar je mađarski književnik rođen 1878. u Budimpešti. Pisao je komedije, romane i dječje pripovijetke. Najpoznatiji su mu romani: Čamac bez gospodara, Eva i Junaci Pavlove ulice. Umro je 1952. godine u New Yorku. 

Bilješke tijekom čitanja: pisac opisuje radnu atmosferu u prirodopisnom kabinetu učenika 4. razreda- Čonakoš šalje pismo Boki u vezi sastanka na grundu- vrlo lijepo je opisan grund koji je dječacima iz Pavlove ulice značio beskrajnost i slobodu- Nemeček na grundu susreće Feri ača koji krade njihovu zastavu- dječaci se sastaju na grundu i izaberu Boku za predsjednika- Čonakoš, Boka i Nemeček odlaze na otok u botaničkom vrtu gdje ostavljaju papir s porukom "Tu su bili dečki iz Pavlove ulice. "- hrabri Nemeček sam odlazi kod crvenokošuljaša, oni ga uhvate i bacaju u vodu "a on iz vode gleda tako tužnim pogledom kao kakva žalosna žabica"- dječaci Pavlove ulice pripremaju plan za obranu svojeg grunda- hrabri mali Nemeček se razbolio- Gereb šalje pismo u kojem otkriva plan crvenih košulja, moli da mu oproste i opet prime u svoje društvo- započinje borba za grund "dan bitke bio je divan proljetni dan, vrijeme koje se samo moglo poželjeti. "- borba je opisana kao žestok susret dvije grupe dječaka "a mala truba je odjeknula u znak da tvrđave otpočnu s bombardiranjem. Pješčane bombe počele su letjeti. "- Nemeček je jako bolestan "taj tako veseli pješak, a sada tako žalosni kapetan Pavlove ulice jako se promijenio. "- Boka saznaje da će se na grundu, kojeg je toliko volio i borio

se za njega, graditi nova zgrada "čitav svijet okretao se oko Boke, počeo je plakati, a velika bol pritiskivala je njegovo srce. "

Doživljaj djela:Roman Junaci Pavlove ulice mi se sviđa jer je u njemu opisano veliko prijateljstvo među djecom, njihova borba, požrtvovnost, hrabrost i ljubav za komadić zemlje na kojoj su se uvijek igrali i bili zajedno. Na slikovit način je opisan grund kao i osjećaji koji su ta djeca osjećala prema njemu. Gubitak dobrog prijatelja kao i grunda slomio je mala srca dječice tako da me taj roman na kraju rastužio. 

Sadržaj: Grupa dječaka, učenici 4. razreda, svoje slobodno vrijeme provodili su na grundu koji se nalazio u Pavlovoj ulici. To je bilo mjesto koje su dječaci jako voljeli i ono im je značilo beskrajnu slobodu igre. Taj grund htjela im je oduzeti grupa dječaka zvanih crvenokošuljaši. Dječaci te grupe učinili su "einstand" a što znači objavu rata. Izazov su prihvatili dječaci iz Pavlove ulice i počeli se pripremati za borbu, borbu za svoj grund. Grupe dječaka su se hrabro borile, ali su na kraju pobijedili dječaci Pavlove ulice. Pomogao im je njihov prijatelj, mali i bolesni Nemeček. Grund je bio njihov, ali su nažalost izgubili hrabrog Nemečeka koji je uskoro umro. Osim prijatelja, izgubili su i grund na kojem se je trebala graditi kuća, izgubili su komad zemlje koji su branili s toliko boli, s toliko junačke hrabrosti. 

Mjesto i vrijeme radnje:Radnja je smještena u glavni grad Mađarske, Budimpeštu. Najvažniji događaji zbivaju se u Pavlovoj ulici, na grundu "ono je peštanskom djetetu ravnica, poljana, livada. ono za njega znači beskrajnost i slobodu." Vrijeme radnje je mjesec ožujak ("mart") "prozori su bili širom otvoreni tog martovskog dana." Mislim da se radnja romana događa krajem prošlog stoljeća kada još nije otkriven lijek protiv upale pluća. 

tema djela:Tema djela je borba dvije skupine dječaka koji žele obraniti, odnosno osvojiti mjesto za igru kojeg u velikim gradovima nema. Borba je bila organizirana kao da se brani svoj dom ili domovina. Nažalost, dječaci su izgubili grund i dobrog prijatelja Nemečeka. 

Ideja djela:

Dječaci Pavlove ulice i crvenokošuljaši trebali su zajedno dijeliti grund. Njihova dječja igra bila je kao pravi rat u kojem je bilo i žrtava, a izgubljen je i teritorij zbog kojeg su ratovali. Dogovorom se mogu postići bolji rezultati, nego svađom i borbom.

Analiza likova: Boka, Gereb, Nemeček, Barabaš, Kolnai, Lesik, Rihter, Vajs, Čele, Čonakoš, Čengej, Pastori, Feri, Ač, profesor Rac, Slovak Janko, pas Hektor, Gerebov otac, Nemečekova majka, Nemečekov otac- Nemeček - mali, mršav dječak krhke građe, dobrodušan i sretan što ga prijatelji kao takvog žele u svojoj družini. Bio je "običan vojnik" pa su mu svi mogli naređivati, morao je izvršavati tuđe naredbe i ići u zatvor. Njegova hrabrost i ljubav prema grundu bili su toliki da je, iako jako bolestan, bio zaslužan za pobjedu. Zbog toga je imenovan kapetanom, ali teška bolest skrhala je tog malog junaka "u krevetu je ležao kapetan, velikih očiju, duboko i teško dišući otvorenih, malih, tankih usta. Ali on nije nikog prepoznao. Možda je već vidio stvari koje su skrivene ljudskom pogledu. "- Boka - hrabar, mudar, pravedan i pošten dječak. Bio je vođa dječaka iz Pavlove ulice. Prijatelji su ga jako voljeli, slušali i poštovali "jednom riječju, Boka je ostavljao dojam pametnog dječaka koji je krenuo u život kao čovjek koji će, ako se ne i popne visoko, pošteno i muški opstati na svom mjestu." Znao je i plakati za svojim prijateljem Nemečekom, a kada je čuo da će se na "njegovom" grundu graditi zgrada, velika je bol pritiskivala njegovo srce. - Feri ač - krupan crnomanjast dječak, lijep, hrabar i simpatičan. Bio je vođa crvenokošuljaša. Bio je pravedan, mrzio je izdaju, a bio je duboko potresen bolešću i smrću malog Nemečeka. 

Analiza stila:Stil u kojem je pisan ovaj roman je zanimljiv, napet, pun događaja. Likovi su vjerno opisani, tako da sami možemo vizualno zaključiti kako je izgledao pojedini lik. Borba između dječaka opisana je kao da se vodi pravi rat. S puno osjećaja je opisana smrt malog Nemečeka. 

Književna vrsta:dječji pustolovni roman

10.10.2007. u 19:23 • 86 Komentara • Print • #

S. Lagerlof - Legenda o Kristu

Naslov djela : SVETA NOĆ

Na početku priče spisateljica govori o svojoj baki. Govori kako je njoj i djeci pričala puno priča. Najžalosnije od svega je to što je njena baka umrla. Od tada više nikad nije čula njezine priče. Poslije 40 godina sjećala se samo jedne priče o Isusovu rođenju.Bio je Božić. Baka i djevojčica su željele ići na ponoćku ali nisu mogle jer je jedna bila prestara a druga premlada. Te večeri je baka pričala jednu priču. Bio je jednom jedan siromašan čovjek koji je molio ljude za pomoć jer će mu se smrznuti djetešce i žena. Tako je išao do vrata svake kuće i svatko ga je odbio. Najednom vidi vatru u daljini. Ode tamo i vidi stado ovaca i tri psa. Ovce se nisu preplašile, a psi nisu lajali. Tada se probudi pastir i baci svoj šiljasti štap na čovjeka. Taj štap ne pogodi čovjeka nego pade u polje. Onda čovjek stane pred pastira i zamoli ga da mu pozajmi malo vatre. Pastir se sjeti da psi nisu lajali na čovjeka, da ovce nisu pobjegle i da ga štap nije pogodio. I on mu pozajmi vatru. Čovjek golim rukama uze žar vatre i ništa ga ne oprži. Tada ga pastir zaustavi i pita zašto je tako milosrdan. Siromašan čovjek mu kaže da on to mora sam shvatiti. Čovjek ode, a pastir ga pođe pratiti. Kada su došli do spilje pastir vidje gdje čovjek živi. Bilo mu je žao da se smrzne djetešce, pa dade vune čovjeku da pokrije djetešce. Anđeli dođu na brijeg, oko spilje, u spilju i pođoše pjevati. Pastir onda shvati zašto je sve večeras tako radosno.Baka stane s pričanjem i kaže:»Ono što je pastir vidio možemo i mi». Baka položi svoju ruku na djevojčinu glavu i kaže:»Upamti ovo, jer je to istina kao što ja tebe vidim i kao što ti mene vidiš».

10.10.2007. u 19:20 • 15 Komentara • Print • #

A.Daudet - Pisma iz mog mlina

Bilješka o piscu:Alphonse Daudet rođen je u Nimesu u južnojFrancuskoj, umro je 1897.g u Parizu.U dvadesetoj godini posto je tajnik bogatog plemića i moćnog ministra u vladi cara Napleona III. U svojoj 28. godini objavljuje roman «Mališan» ili «Povijest jednog

djeteta».

Naziv priče:Tajna djeda Cornillea

Fabula: Djed Cornille bio je stari mlinar;punih 60 g. bavio se brašnom.S velikom je ljubavlju hranio mlin. Mlinove koje je para pokretala izluđivali su ga.Stalno je govorio da ne idu tamo ida se ti razbojnici koriste parom da izrađuju kruh.Svaki dan je u mlin donosio jako puno vreća brašna u kolicima.Nitko nije znaokakva je to tajna djeda Cornillea,jedanput kada je išla njegova unuka s dečkom do mlina da dobije blagoslov.Poslije kad je djed izišao njegova unuka je vidjela da ga nema.Sjetila se da pogleda kroz prozor i vidje da je to samo prazna prostorija,a nema ni zrna žita.Vratili su se u selo i rekli sve što su vidjeli.U 2 riječi su se dogovorili da skupe pšenicu i odnesu je.Vrata mlina su bila širom otvorena i vidjeli su djeda kako sjedi tužno.Ušli su punih vreća u mlin.Djed je ponosno radio i mljeo žito.

Vrsta djela:Alegorična priča.

Tema djela:Djed Cornille više voli kruh koji je rađen od vlastite ruke nego od pare.

Mjesto radnje:Mlin.

Vrijeme radnje:Ljeto.

Opis lika:Djed Cornille je vrlo odlučan čovjek koji više voli obične mlinove od paro-mlinova.Ima 60 godina.

Naziv priče:Koza gospodina Seguina

Fabula:Gospodin Seguin nikada nije imao sreće sa svojim kozama.Svakoga jutra bi prekinule konopac i odlazile u planine gdje bi ih vuk pojeo.Tako ih je sve gubio na isti način.Zato je kupio mladu kozu jer je mislio da će se priviknuti i ostati.No bio je u krivu no onda joj reče da je imao kozu koja je bila jaka i opasna kao jarac.Borila se s vukom cijelu noć i onda ujutro postalazajutrak vuku.Bika je ujutro otišla u planinu i igrala se.Odjednom je izašao vuk i borio se s Bikom cijelu noć.Ujutro se umorila i vuku je postala sladak zajutrak.

Vrsta priče:Alegorična priča.

Tema:Bika je uvijek htjela u planine pa makar riskirala život.

Mjesto radnje:Planina,livada gospodina Seguina.

Vrijeme radnje:Dan.

10.10.2007. u 19:15 • 31 Komentara • Print • #

J.Verne - 20 000 milja pod morem

LICA:profesor Arronax,Savjet,Kanađanin,Ned Land,kapetan NemoMJESTO RADNJE:u dubinama moraVRIJEME RADNJE:19.stoljećeTEMA:pustolovine i plovidba podmornicomOSNOVNA MISAO:normalan život na zemlji je privlačnij od svega blaga i zlata pod moremSADRŽAJ:Godinu 1886. svi ljudi po pojavi morskog čuda.Koji god brodovi išli na istraživanj vratili su se bez rezultata.Neki su mislili da je to čudovište neprirodne snage, a druči su mislili sa je to podmornica sa beskrajno jakom pokretnom snagom:Tako je jedan brod krenuo u istraživanje namjerom da se ne vrati dok nešto ne sazna.Na tom brodu je bio profesor Arronax,njegov vječni pratilac Savjet i Kanađanin Ned Land.Profesor Arronax je rekao svim mornarima da gledaju u more ne bi li ugledali čudovište.Na moru se pojavila velika riba i prevrnula brod.Arronax,Savjet i Ned Land su skočili u more.Ugledali su podmornicu i popeli se na nju.Vrata podmornice im je otvorio

kapetan Nemo.Sutradan je kapetan Nemo vodio Arronax,Savjeta i Ned Landa na ronjenje da upoznaju svijet pod morem.Tu su bile razne Školjke,ribice i različite morske trave.Arronax,Savjet i Ned Land su se čudili ljepoti morskog dna.Kapetan Nemo se hvalio podmornicom koja se zvala "NAUTILUS".Podmornica je bila vrlo lijepa.Imala je muzej u kojoj su se držali zlato,bisere i drago kamenje.Kapetn Nemo im je rekao da tko god dođe na podmornicu mora na njoj ostati do kraja života.Prolazili su dani i tjedni.Jednog dana Savjet je gledao kroz prozor pa povika:"profesore,dođite!"profesor priđe prozoru,pogleda i vidi čamac.Na palubi je bilo nekolko leševa jer ih je zatekao brodolom.Plovili su ka ostrvu Vanikovo.Nakon tjedan dana bili su na ostrvima Australije.Profesor je zamolio kapetana Nema da ih pusti da odu na ostrvo.Kapetan Nemo je dozvolio.Ušli su u čamac i bili naoružani električnim puškama.Ostrvo je bilo prekriveno divnom šumom.Iz dana u dan su išli na ostrvo.Jednog dana kada su bili na ostrvu i grijali se na vatri,počne padati kamenje na njih.Uhvatiše puške i pobjegoše u čamac.Uto iz šume izađoše divljaci i počnu ih gađati strijelama.Zaveslaju i odu na podmornicu.Prolazili su mjeseci plovidbe na podmornici.Jednog dana Arronax,Savjet i Ned Land se dogovore za bijeg.No nisu uspijeli jer je podmornica zaronila u morske dubine,ali nisu odustajali nego su čekali novu priliku.Podmornica je plovila prema jugu do južnog pola.Dok su plovili našli su se u klopci od ledenih stijena.Podmornica je radila punom parom i sljedećeg dana su se probili.Podmornica je jurila velikom brzinom ka sjeveru.Jednog dana Ned reče profesoru :"noćas bježimo!"Došla je noć.Profesor,Savjet i Ned ukrcaše se u čamac.U tom trenutku podmornica se našla u vrtologu.Čamac se otkvačio i našao usred vrtloga.Ujutro kada su se probudili bili su u kolibi .Pitali su se da li se podmornica izvukla?Svi troje bili su sretni što su živili

10.10.2007. u 19:12 • 8 Komentara • Print • #

A.S.Puškin - Bajka o ribaru i ribici

Bilješka o piscu:Aleksandar Sergejevič Puškin rodio se u moskvi 1799.godine. Pohađao je elitnu školu za plemićku djecu, gdje je već pokazao pjesnički dar. Umro je u 38.godini života od posljedica zadobivenih na dvoboju. Njegova najpoznatija djela su Evgenij Onjegin, Kapetanova kći, Bajke, Boris Godunov i Belkinove

pripovijesti.

Bilješke tijekom čitanja:-stari ribar i njegova žena-zlatna ribica koja ispunjava želje-pohlepna i zločesta starica koja od ribice traži korito, kuću, želi biti vlastelinka, svijetla carica i na kraju vladarica mora-žao mi je starog ribara, a ne sviđa mi se njegova pohlepna žena-smatram da je na kraju starica zaslužila da bude opet siromašna u staroj kolibi

Doživljaj djela:Ova kratka bajka mi se dosta svidjela jer je u njoj opisana zlatna ribica koja ispunjava želje. Ja bih isto htjela imati takvu ribicu koja bi mi ispunjavala sve moje želje.

Kratak sadržaj:Na obali mora živjeli su starac i starica. Starac je lovio ribe, a njegova žena je prela pređu. Jednog dana je starac lovio ribe i uhvatio je zlatnu ribicu koja govori. Ribica je molila starca da je ne ubije, već je pusti natrag u more, a ona će njemu ispuniti njegove želje. Starac ju je pustio u more, ali nije ništa tražio od ribice. Kad je to ribar ispričao svojoj ženi ona ga je grdila i nazvala prostačinom i budalom i tražila da od te ribe traži novo korito. Kad je to dobila, tražila je novu kuću, željela je biti moćna vlastelinka, a zatim i svijetla carica. Živjela je u dvorcu, imala je sve što je poželjela dok je svoga muža poslala da radi u staji. Na kraju je željela biti vladaricom mora i da joj zlatna ribica služi. Ribica se na to razljutila i ništa nije na tu želju odgovorila, a kada je ribar došao kući, našao je opet svoju kolibu, ženu i prepuklo korito.

Mjesto i vrijeme radnje:Obala i more. Ribar i njegova žena stanovali su u kolibi na obali mora, a zlatna ribica je živjela u moru.

Tema: zlatna ribica

Ideja djela:Čovjek ne smije biti pohlepan.

Analiza likova:Stari ribar - dobar i pošten staracStarica - zla, pohlepna i nikad zadovoljnaZlatna ribica - dobra ribica koja održava svoje obećanje

Dojam : Ova bajka mi se svidjela zato što je starac našao zlatnu ribicu, a nije mi se svidjelo što je baka bila tako okrutna i

sebićna

Vrijeme radnje : Ljeto

Mjesto radnje : More, dvori, 

Glavni likovi : Starac – bio je pošten i dobarBaka – okrutna i sebičnaZlatna ribica – ribica koja je ispunila sve želje satrcu koje ih je zadala baka, ali ne izadnju

Sporedni likovi : Sluge, lude

Sadržaj : Živjeli su starac i baka u staruj kolibi od gline. Starac se je bavio ribolovom, a starica je prela. Jednoga dana starac je bacio mrežu u more i izvukao punu mulja, tako nekolio puta. Kada je izvukao treći put u njoj je bila samo jedna riba i to zlatna. Riba ga je zamolila da ju pusti i da će joj tada ispuniti želje. Starac ju je pustio. Vratio se kući i to rekao starici. On ga je izgrdila i poslala da zamoli da mu da novo korito. Ribica mu je rekla samo neka se vrati kući. On je pred kolibom našao novo korito. Baka ga je izgrdila i poslala sa zatraži kuću. On je otišao i ribica mu je to ispunila. Zatim je baka kazala da želi biti bogata vlastelinka. Starac je otišao na more i zamolio ribu. Ona mu je to ispunila. Kada se je vratio vidio je veliki dvorac. U njemu je bila baka. Tukla je i derala se na sluge. Tako je prošlo nekoliko nedjelja. Tada je došao starac i baka mu je naredila da želi biti carica. Starac se je protivio ali je kasnije otičao. Zamolio je ribicu. Nakon nekog vremena se vratio, a pred sobom je vidio još veči i raskošniji dvorac. Kada je došao do bake htio joj je poljubiti noge ali ona je pozvala stražare da ga odnesu. Baki je već postalo dosadno i rekla je starcu neka zaželi od ribice daona bude carica mora i da zlatna ribica pliva oko nje i da joj ispunjava želje koje se njoj prohtije. Starac je otišao i zamoloi rabicu. Ona ga je slušala i zatim zaronila. Starac je dugo čekao odgovor. Zatim se je vrato. Vido da nema više dvorca nego open ona stara koliba. 

Poučnost o djelu : Nikada ne smijemo biti oholi i sebični kao baka

10.10.2007. u 18:59 • 48 Komentara • Print • #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  listopad, 2007  P U S Č P S N1 2 3 4 5 6 78 9 10 11 12 13 1415 16 17 18 19 20 2122 23 24 25 26 27 2829 30 31        

Listopad 2007 (30)

Dnevnik.hrNovaTV.hrGol.hrZadovoljna.hrDomaTV.hr

Komentari da/ne?

Opis blogaSve lektire potrebne za OSNOVNU ŠKOLU...Od 1. - 8. razreda

LinkoviDnevnik.hrVideo news portal Nove TV

Blog.hrBlog servis

Forum.hrMonitor.hr

Malo o autoru ovog BLOGA.Ime:Pero Prezime:M...sRazred:8.Škola:BolDatum rođenja:29.04.1993.gMjesto rođenja:SplitHoroskop:BikKratki opis:Plavo-smeđa kosa,kafene oči 178 visok,63kg

ZAUZET-s najlipšon ženskon u HrvatskojMoj MSN - Bol-Hool_St@hotmai.comSlušan:Tehno,Rap,Cajke

Sadržaj:8.RAZRED

Bach-G.J.LivingstoneSudeta-MorHemingway-Star. i moreKolar-BrezaŠimunović-AlkarŠenoa-Prosjak LukaMažuranić-Smrt S.A.Č.Shakespeare-R. i Julia

7.RAZRED

Exupery-Mali princKumičić-Zač. svatoviŠenoa-Branka

6.RAZRED

Prosenjak-D. konjTomaš-Dobar dan TataMajetić-Omiški gusariMatković-Zg. pričaNazor-Veli JožeWilde-Sretni kraljevićŠenoa-PovjesticeDefoe-R. Crusoe

5.RAZRED

Hitrec-Eko-EkoKušan-Koko u ParizuŠimunović-DugaMolnar-Junaci P. ul.Lagerlof-Leg. o KristuDaudet-Pisma iz m.m.Verne-20 000 m.pod m.Puškin-Bajka o rib. i rib.

Blog.hrPrijavi seNakon prijave pratite svoje najdraže blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica

lektire

Prosjak Luka - August ŠenoaBilješke o piscu:A. Šenoa je rođen 1838. g. u Zagrebu. Osnovnu školu pohodio je u Zagrebu, daljnje školovanje nastavio je u Pečuhu, a pravne nauke završio je u Pragu. Godine 1868. izabran je za gradskog bilježnika. U isto vrijeme radi u zagrebačkom kazalištu kao umjetnički direktor, a od

1870. kao dramaturg. Kazalište je napustio 1873. kad je imenovan gradskim senatorom. Od 1874 pa sve do smrti, 1881. g., uređivao je “Vijenac”.

Šenoa je bio jedan od najobrazovanijih Hrvata svog vremena. Znao je mnoge europske jezike pa je i mnogo prevodio.

Poznate su njegove povjestice: “Kugina kuća” i “Propast Venecije”, romani: “Zlatarevo zlato”, “Čuvaj se senjske ruke”, “Seljačka buna” te pripovijesti: “Prosjak Luka”, “Branka”, “Barun Ivica”, “Mladi gospodin” i “Turopoljski top”.

 

Tema: život prosjaka Luke i njegova upornost da postane običan seljački čovjek.

 

Glavna misao: “Važnije biti siromašan i sretan čovjek, nego nečovječna varalica.”

 

Mjesto radnje: Hrvatska

 

Vrijeme radnje: XIX. stoljeće

 

Likovi: Luka, Mara, Mato, Martin, Mikica

 

Sadržaj:Uz obalu Save nalazilo se malo, prljavo selo Jelenje. Stanovnici su

bili lijeni, nepošteni, voljeli se ići u krčmu, osim rijetkih ljudi koji su pošteno radili. Kroz to selo često je prolazio Luka. On je bio prosjak, a da bi stekao novac varao je i bavio se nutnim poslovima. Luka se zaljubio u bogatu i poštenu Maru. Poželo je biti pošten. Mara je voljela drugoga, svog susjeda Andru, ali su njihovi očevi bili u svađi. Luka je obećao pisaru Mikici 100 forinti ako Mara bude njegova. Stoga je Mikica nagovarao Andrinog oca da ne dozvoli da se Andro oženi Marom. Te je godine Marinog oca zadesila nesreća. Netko mu je ubio krave i spalio spremište za sijeno. Postali su veoma siromašni. Vidjevši njihovu

nevolju Andrin otac je shvatio kako je bio nepošten prema Martinu, Marinom ocu, i prvom susjedu. Oni su se pomirili te su se Mara i Andro zaručili. Luka je skupio mnogo novca i želio je dati Martinu u zamijenu za Maru. Želio je živjeti kao običan čovjek. Saznavši da je Mara zaručena veoma se razočarao. Znao je da bi ga jedino ona vratila na pravi put, da bi jedino ona od njega učinila čovjeka.

Kad su se Mara i Andro vjenčali i dobili dijete, Luka je bio zavidan. Htio se osvetiti, ali ga je pekla savijest. Kod njega je prevladao razum i otišao se ispovijedati. U krčmi je sreo Mikicu. On mu je nudio prijateljstvo, ali ga je Luka odbio. Znao je da je Mikica varalica i da želi samo novac, jer je takav i on bio.

Luka je shvatio da je važnije biti siromašan i sretan čovjek, nego nečovječna varalica. Luka je otišao do rijeke Save i skočio u vodu gdje je umro. Oni koji se ga poznavali brzo su ga zaboravili. Nakon godinu dana Mara i njen otac morali su na sud. Luka im je ostavio 800 forinti i svečeniku je ostavio poruku za njih. Želio je da prime novac i da se svake godine pomole za njega.

 

 

 

 

 

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 21:06:00 | 54 komentara

Proza - Antun Gustav Matoš1. Bilješka o piscu:

 

MATOŠ, Antun Gustav (Tovarnik, 13.06. 1873 - Zagreb, 17. 03. 1914), književnik. Učiteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Beč na vojnu veterinarsku školu, koju nije svršio. Ne podnosi vojnu disciplinu, 1894 godine dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu. 1898 godine odlazi u Ženevu, u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim seli u Pariz, gdje ostaje pet godina, vrača se kući. Kad je amnestiran seli se u Zagreb, gdje živi do kraja

života. Kniževnik profesionalac, od nužde novinar, Matoš nije imao stalnog zaposljenja. Živići teško Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom pogledu. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio masku cinka, borbenog paskvaliste uvijek spremnog da na protivnika saspe slapove riječi.

Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše feljtone, pripovjetke, crtice, eseje, putopise, književne, muzične, likovne i kazališne kritike, pjesme, a okušao se i u dramskom radu        Kompozicijski solidno postavljene, njegove su pripovjetke pune lirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja.        Punu mjeru svoga talenta dao je Matoš u književnoj kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom, pišući redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujući pojedino djelo ili cjelokupni rad nekoga pisca, gotovo uvijek, majstorski uočio bitne karakteristike umjetničkog opusa. Često ćudljiv, cjeneći katkada kalambur više od misaono staložene ocjene, on je ipak u većini svojih sudova tačan i njegova se mišljenja često javljaju u književnim udžbenicima kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. On je bio najuspješniji i najsustavniji ambasador hrvatske kulturne suradnje. Matoš stvara pokretan, živ, prodoran jezik, poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna stanja suvremenog čovjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom značenju riječi.

 

 

 

 

2. Matoševo prozno stvaralaštvo:

 

        Matoševe novele i crtice sabrane su u knjigama:Iverje (Moć savjesti, Kip domovine leta 188*, Miš, Nezahvalnost, Pereci, friški pereci, Čestitka);Novo iverje (Nekad bilo - sad se spominjalo, U čudnim gostima, Camao, Božična priča, Samotna noć);Umorne priče (O tebi i o meni, Moć štampe, Ugasnulo svijetlo, Bura u tišini, Duševni čovjek, Lijepa Jelena, On, Poštenje, Jesenska idila, Prijatelj, Ministarsko tijesto, Vrhovac, Osveta ogledala, Ubio, Cvijet sa raskršča, Sjena).

Matoševa proza može se uglavnom podjeliti u dva osnovna kruga i to: Prvo, krug novela o domaćem kajkavskom kraju, zagrebačko - zagorskoj sredini, i drugo, krug novela bizarnog sadržaja, novele o čudacima, neobičnim tipovima i nevjerojatnim malograđanskim zgodama; o građanskim inteligentima i tragičnim scenama i sudbinama.        Prvi krug je nastao još u živoj matici prve faze našeg realizma, dvojen je pravaškim i patriotskim stilom, emocionalnim ritmom i sentimentalnostima, odvija se prirodno, pun koloristične i pučke sredine.        Drugi krug ponajviše je nastao u polemičkim borbama, na putu i lutanju - a takva je gotovo sva knjiga Umorne priće - otvara put psihološkoj prozi, otkriva tematiku psiholoških složenosti. U noveli Osveta ogledala kako je Matoš prikazao čudnog bizarnog pojedinca koji je bio “vudren na svoju stranu”, koji je sve mrzio:

 

“Taj demokrat, pripovjednik sveopćeg bratimstva i usrečitelj jedakle neobično mrzio. Od prokletih predmeta pak ga najviše puzrujivala laž ogledala... Jer zrcalo je hladno i mlako kao skeptik. Jer previše laska srečnicima. Jer nije dano utopijsko i idealno. Jer je sasvim nekorisno kao kristal dokonog soneta. Jer je sjajno i uglađeno kao laž diplomatskog egoizma. Jer ima grasnost vode bez dna. Napokon jer je privlačno kao magnet grijeha. Mami samotnu ljepoticu...”

 

(OSVETA OGLEDALA)

 

Matoševe novele i proza, koje su vezane za domaće tlo i u kojima se slika uglavnom kajkavski kraj (pejzaž domovine) i prizori iz provincije, ističu se svojom neposrednošču i izvornošču. Iako su često bačene na papir u brzini i u prvom zamahu, iako su im likovi izrazitiji tek u nekim prizorima, značajna su pojava u našoj književnosti, navještaju jednu novu stilsku proznu mogučnost. I dok s jedne strane pomalo dopunjuju krug tema prvih modernista, u isti mah su i težnja za novom tematikom i jednim drugim, intenzivnijim proznim izrazom.3. Pejzaž u Matoševom proznom    stvaralaštvu:

 

U Matoševom proznom stvaralaštvu pejzaž se često javlja kao samostalna literarna tema, a on istovremeno asocira na nešto drugo, neku drugu temu koja se razvija i dodiruje kroz čitavo dijelo. Matoš isto tako humanizira pejzaž, oživljuje ga i u njega smješta ljude, povezuje krajeve s ljudima (pripovjetka Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi).        Sinestezija, kojom su prozimana sva Matoševa djela, bitan je dio u slikanju pejzaža, života i svijeta, ljudi uopće. Iskončana Matoševa osjetljivost za boju, zvuk i miris učinilo je njegove prozne pejzažne slike izrazitijima, dubljima, svjetlijima.npr: “San se hvata zelenih brda, i bujnih vinograda po kojima ruji

rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih brganica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane...        Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val šušteći kao svrha koke kneginje, ruže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.        Sa purpurne se vode stade pušiti mliječna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade ručati draguljno trunje, padajući sa neba vedroga, večernjega, zvjezdanoga.

      ...mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!”

         (SAMOTNA NOĆ)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

4. Zaključak:

 

        Pod utjecajem francuskih simbolista, Matoš je nastojao u našem jeziku ostvariti glazbenu sugestivnost, pa je zbog toga brižno birao riječi i usklađivao sonornost vokala i konsonanta. Matoševa je sklonost sentimentalizmu dokazana nizom pijesama, ali njegovo tragično osjećanje života ne iscrpljuje se melankolijom nego prelazi i u karakteristični bunt.        Matoš je začetnik moderne dijalektalne lirike i fraze, a neki njegovi stihovi postali su političko geslo čitavih generacija:

 

“I dok je srca, bit će i Kroacije!”

 

            (PRI SVETOM KRAJU)

 

“Već je zorja, a nemrem spatiPo hiži me hinca mušlih črni raj,Ko kotiček već kriči za vratiHajči Smiljček, hajček picej moj!”

 

    (HRASTOVAČKI NOKTURNO)

 

 

 

 

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 21:05:00 | 3 komentara

Putovanje Childa Harolda - GEORGE GORDON BYRON

 

1. TEZA

 

BILJEŠKA O PISCU:

 

        B Y R O N , G e o r g e G o r d o n ( 2 2 . 1 . 1 7 8 8 . - M i s s o l o n g h i , G r c k a , 1 9 . 4 . 1 8 2 4 . ) , e n g l e s k i k n j i z e v n i k . P o t o m a k N o r m a n a , s i n “ m a h n i t o g J a c k a “ i e k s c e n t r i c n e m a j k e , B y r o n j e b i o u p r i l i c n o j m j e r i n a s l j e d n o o p t e r e c e n . N e k o j e v r i j e m e , k o a l o r d , s u d j e l o v a o u r a d u G o r n j e g d o m a i s t a k a o s e g o v o r n i c k o m v j e s t i n o m . N j e g o v a p r i m a m l j i v a v a n s t i n a i z a n i m l j i v a l i c n o s t u c i n i l a g a j e l j u b i m c e m z e n a . N a k o n r a z v o d a , i n d i n i r a n k l e v e t i c k o m h a j k o m , n a p u s t a z a u v i j e k E n g l e s k u . P u t u j e c i j e l o m E u r o p o m i B l i s k i m i s t o k o m . N e u k r o t i v j e b u n t o v n i k : u p l e c e s e u z a v j e r u t a l i j a n s k i h k a r b o n a r a ; p r o t j e r a n i z I t a l i j e o d l a z i u G r c k u , g d j e m o r a l n o i m a t e r i j a l n o p o m a z e n j e z i n o s l o b o d i l a c k i p o k r e t i u m i r e u t a b o r u u s t a n i k a .

 

          B y r o n j e d a n j e o d n a j i s t a k n u t i j i h e n g l e s k i h k n j i z e v n i k a . G l a v n a s u m u d j e l a : P u t o v a n j e C h i l d a H a r o l d a , D o n J u a n , T h e G i a o u r , T h e t w o F o s c a r i , C a i n , H e a v e n a n d E a r t h , i t d . O s o b i t o j e p o z n a t a i p o e m a T h e p r i s o n e r o f C h i l l o n .

 

          B y r o n j e u p o e z i j u u v e o n e k o l i k o g l a v n i h m o t i v a r e v o l u c i o n a r n o g r o m a n t i z m a : i d e a l i z i r a p r i m i t i v n e d o m o r o c e , j u n a c i s u m u s t r a s t v e n i b o r c i i r a z o c a r a n i i n d i v i d u a l i s t i k o j i m r z e s u v r e m e n o d r u s t v o . B y r o n o v i m d j e l i m a d o m i n i r a s l o b o d a r s k a m i s a o i p r o t e s t p r o t i v z l a u z i v o t u . S v o j i m b u n t o v n i m s t a v o m , t i t a n i z m o m , s a t i r c k i m d u h o m i m e l a n k o n i j o m B y r o n j e i z v r s i o s n a z a n u t j e c a j n a o s t a l e r o m a n t i c a r e t e p o r e d S h a k e s p e a r e a n a j v i s e u t j e c a o n a k n j i z e v n o s t X I X . s t o l j e c a .

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

2. TEZA

 

STIL PISCA:

 

        U B y r o n o v i m d j e l i m a r o m a n t i c k i z i v o t n i n a z o r p r e d s t a v l j a s e u s v o m d e f i n i t i v n o m o b l i k u . B y r o n o v i j u n a c i o s j e c a j u p o t p u n n e s k l a d i z m e d u s e b e i s v o j i h m o r a l n i h n a c e l a , d r u s t v e n i m k o n v e n c i j a m a i u p r a v o t o o s j e c a n j e n e s k l a d a i r a s k o l a u z r o k j e r a d a n j a o s j e c a j a p r o m a s e n o s t i , u s a m l j e n o s t i , s u v i s n o s t i . . .

 

          U z o r e z a s v o j e j u n a k e B y r o n j e t r a z i o u s v o m v l a s t i t o m z i v o t u , t a k o d a s e n j e g o v z i v o t d o i m a k a o z i v o t n a j i z r a z i t i j e g r o m a n t i c n o g j u n a k a . N j e g o v i j u n a c i s u i n d i v i d u a l i s t i s b u r n i m u n u t a r n j i m z i v o t o m k o j i u s e b i n o s i c r t e d e m o n s k o g .

 

 

 

 

 

 

 

3. TEZA

 

ANALIZA DIJELA:

 

        B y r o n u s v o m v e l i k o m i z n a c a j n o m d j e l u P u t o v a n j e C h i l d a H a r a l d a o p i s u j e c o v j e k a k o j i n i j e n a s a o s v o j e m j e s t o p o d s u n c e m , c o v j e k a k o g a j e s r e d i n a o d b a c i l a i n i j e m u n a m j e n i l a n e k u d r u s t v e n u u l o g u . N j e g a o d b a c u j u o n i k o j i s u m u b i l i     n a j m i l i j i i z b o g t o g a p r i m o r a n j e o t i c i i z d o m o v i n e k o j u j e t o l i k o v o l i o . N j e g o v a j e d i n a u t j e h a j e b o r b a s p r i r o d o m , s o l u j a m a i v a l o v i m a . D o k m o r n a r z a l i z a d o m o v i n o m , z e n o m i d j e c o m k o j i o s t a j u s a d a s a m i , o n n e z a l i z a n i c i m , s a m o z a l i s t o j e p o s t a o b e z o s j e c a n , b e z z e l j a i n e k o g o d r e d e n o g c i l j a , u s t v a r i o n z a l i s t o n e z a l i z a n i c i m .

 

          O d l o m a k i z P u t o v a n j a C h i l d a H a r a l d a

 

          . . . Z a s i c e n s v i m e , i z g u b l j i v s i s a n o s r e c iO n j e p r e s t a o d a s e s d r u g i m a v i d a

U o c i m a s u m u k a t k a d s j a l e s u z eA l ´ p o n o s n i C h i l d e i m n i j e d a v a o s l o b o d u

 

O d u z e t t u g o m o n j e l u t a o u s a m l e nI o d l u c i o d a s v o j r o d n i k r a j

N a p u s t i k r e c u c i n a d a l e k p u t

 

P o k o r e n s a m o s v o j i m t e z n j a m aN i j e s e m o g a o u m i r i t i s a v l a d a j u c i m z l o m

P u n p o n o s a , T u d i m m i s l e n j i m a n i j e v j e r o v a o .

 

I s h v a t i o j e , g l e d a j u c i p r e z i r n u j a n i l u ,D a m o z e , n a p u s t i v s i s v i j e t , z i v j e t i u s e b i s a m e m u . . .

 

          U p r a v o i z o v i h s t i h o v a v i d i m o k a k a v j e b i o C h i l d , c o v j e k k o j i s e n i j e m o g a o u m i r i t i s v l a d a j u c i m z l o m o m . V i d i m o d a j e t o c o v j e k k o j i p r e z i r e d r u s t v o , o v a j s v i j e t , c o v j e k k o j i j e z a s i c e n s v i m e , k o j i j e i z g u b i o s a n o s r e c i .

 

 

 

 

4. TEZA

 

POZDRAV  DOMOVINI:

 

        . . . Z b o g o m ! Z b o g o m ! - R o d n i z a l iV e c s ´ o t i m l j i m o k u m o m

v j e t a r h u c e , r i c u v a l i ,a g a l e b i g r a k c u k t o m .

O n o s u n c e g d j e z a p a d a ,T a m o j e i n a m a p o c !

T e b ´ I n j e m u z b o g o m s a d a ,D o m o v i n o - l a k u n o c ! . . .

 

          O v a j d i o g o v o r i n a m k a k o C h i l d e o s t a v l j a s v o j u d o m o v i n u . T u j e k r a j n j e g o v a z i v o t a u d o m o v i n i , a u j e d n o p o c e t a k l u t a l a c k o g z i v o t a , p o c e t a k p o t r a g e z a n o v o m , n e z a m a g l j e n o m i a u t e n t i c n o m i s t i n o m .

 

 

 

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 21:04:00 | 7 komentara

Planine - Petar ZoranicBILJEŠKA O PISCU         ZORANIC,PETAR(1508.-?),hrvatski renesansni književnik.Zoranic je roden 1508.godine u Zadru, ali njegova obitelj Tetacic potjece in Nina, kamo se doselila iz Like .O njgovu se životu vrlo malo zna.Bio je pravnik,notar i sudski ispitivac javnih spisa.Ne zna se kada je i kako umro.Ime mu se posljednji put spominje 1543.(iako je po jednom novijem podatku neki Petar Zoranic živio u Bihacu 1547.godine.),a 1569.godine,kada je tiskan roman Planine, Zoranic je vec bio mrtav.

 

       Do nas  je doprlo njegovo glavno djelo Planine, koje su nastale g.1536.,godinu dana dakle prije propasti Klisa, u vrijeme, kad su Turci duboko zašli u naše krajeve poslije Bitke na Mohacu i prve opsjede Beca.Sve je to djelovalo na pjesnika, da u svom djelu, koje je po vanjskom obliku pastirski roman u prozi i u stihovima, nastoji pobuditi kod svojih sunarodnjaka ljubav prema rodnom kraju, prema hrvatskoj domovini i prema hrvatskom narodu.Djelo posvecuje ninskom kanoniku Mati de Mateisu, pa u posveti kaže: “Hrvatom i vašoj milosti, ki znam, da dobar bašcinac i Hrvat poštovan jest.” Rijecju bašcina oznacuje domovinu, a bašcinac mu je jednako rodoljub.Zoraniceve Planine, iako je na njima ocit trag

nekolikih stranih pisaca, idu u red naših najboljih književnih djela iz starije dobi.Djelo je s kraja na kraj rodoljubivo, u njoj je hrvatska svjest vrlo jaka. Tužba vile Hrvatice podsjeca nas na pjesmu Kip domovine P. Stoosa nastale u 19. vjeku. Usprkos toga, što je Zoranic pod velikim uplivom tadašnje pastirske književnosti te svoje pastire ugladio ucinivši od njih nekakve trubadurske pjevace, ipak je u djelu u mnogocemu data naša stvarnost. Djelo je napisano s izrazitom svrhom, da podigne duh u borbi protiv vukova (Turaka). Opisuje prilicno realisticki nesrece, koje su snašle naš narod turskom provalom, i uteškoj borbi pjesnik odbacuje izlišene ljubavne brbljarije te upozoravana važnost cudorednosti u narodnoj borbi.Tješi svoje sunarodnjake i govori o budocoj propasti Turaka. Dalje i s oblikovne strane, a narocito obzirom na razvoj našeg književnog jezika.Zoranic stvara prvi od svih naših pisaca našu pripovjedalacku prozu i prvi od svih ostalih pisaca opisuje naše kopno. On je pošao korak dalje od Marulica: jer dok Marulic pjeva nešto i u hrvatskom, a glavnu svoju književnu djelatnost razvija na latinskom jeziku. Zoranic kori svoje sunarodnjake, što pišu na kome drugom jeziku, a ne na hrvatskom.Citavo je njegovo djelo protkano velikom ljubavlju prema hrvatskom narodu.

 

ANALIZA  DJELA

 

 

Planine Petra Zoranica su pastirsko - alegorijski roman pisan u prozi i stihu. Pisan je narodnim hrvatskim jezikom, a sastoji se od novela epistularne književnosti (pismo posvete), petrarkisticke lirike (ljubavne pjesme), bukolicke lirike (pastirske pjesme) i politicke pjesme (prepjev “ Molitve suprotiva Turkom “). Nastao je izmedu dva razdoblja, pa i nacina pisanja - srednjeg vijeka i renesanse. Djelo je napisano 1536. g., a tiskano u Veneciji 1569.g. Okosnicu fabule cini pjesnikovo fiktivno (izmišljeno) sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama, koje poduzima kako bi zaboravio svoju nesretnu ljubav. Medutim temeljna ideja djela je domoljubna: pjesnik želi opjevati i proslaviti svoju - bašcinu - (domovinu). U romanu se osjeca znatan utjecaj Zoranicevih književnih uzora: Jacoba Sannazara (autora pastirskog romana Arcadia), Dantea, Petrarce, Boccaccia, Ovidija, Vergilija, ali i domace književne tradicije (zacinjavci Marko Marulic). Roman se sastoji od 24 poglavlja, s uvodnom posvetom ninskom kanoniku Mateju Matijevicu.U njoj govori kako je susreo “vilu jednu, ka po obicaju hrvackom gizdavo dali pocteno narešena biše”, koja ga je ukorila što tako beskorisno luta:“Nisi li veckrat ctil i ctiš sfaki dan razlike pisce ki deželje sfoje razlikim i narešenim govorenjem ca vec mogu hvale?”

Ovime Zoranic želi reci da su kod stranih naroda (Grka) svaka gora i vrhunac, svaka rijeka i vrelo, svaki dio njihove zemlje opisani, iako oni o tome moraju i lagati dok su hrvatski krajolici i predjeli uglavnom neopisani i neopjevani.“ Planine” nastaju za vrijeme Bitke na Mohacu pa ti dogadaji utjecu na Zoranica i on opisivanjem Hrvatske nastoji pobuditi ljubav prema rodnom kraju, domovini i hrvatskom narodu. Fabulu cini pjesnikovo fiktivno sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama. To je njegov alegorijski put u samocu i pustinju da se oslobodi ljubavne boli koja ga drži vec 7 godina, te da se u zrenju Istine, na kraju puta i na završetku djela, okrene drugacijoj, duhovnoj ljubavi. Protagonist je roman, a ujedno i pripovjedac, pastir Zoran(Zoranic).

 

FABULA

 

Putovanje zapoconje s vilom Zoricom (Napeja) u koju bijaše zaljubljen mladic Žiljbil, pretvoren od bogova u cvijet ljiljan (žilj=ljiljan), a on je u grbu Zoranica. Ona mu predloži da pode u planine, kako bi pronašao biljku koja ce ga izlijeciti ljubavne boli. Nakon što je napustio Zoricu, vila Milost ga prenese preko mora i ostavi u Primorju. Zoran krece u planine no nakon nekog vremena put mu preprijeci sedmoglava neman. Zorana spašava vila Milost i vodi do Vražjih vrata (kanjon Velike Paklenice) i do otvora iz kojeg izlazi Burin bijes. Vila mu prica o Burinom životu i objašnjava mu rodbinske veze u Paklu.Drugog, treceg i cetvrtog dana Zoran je u društvu pastira, te s njima pjeva, razgovara, pomaže im i zabavlja se. Petog dana Zoran krece na istok prema Dinari. Nailazi na pastire koji cuvaju svoje stado od vukova. No ondje vukovi predstavljaju Turke i Zoranic ovime poziva Hrvate na borbu protiv Turaka. Kasnije Zoranic susrece vilu Svist koja ga uputi vili Dinari.Dinara pomaže Zoranu u njegovoj ljubavnoj nevolji. Kasnije on zaspiva i sanja “ Perivoj od Slave “. U zoru šestog dana Zoran se oprašta od vile Dinare i krece kuci. Uputivši se niz goru susrece vilu Krku, Dinarinu kcer.Ploveci njenom ladom razgleda Knin, Skradin i Šibenik. Tada ga vila Krka napušta i vila Milost ga nosi na kraj Zatona i odlazi u Nin.Prolazi kraj groba plemenite Jelene (njegove majke) te groba Jurija Divnica biskupa ninskog, ciji grob kite pastiri. Poklonivši se nad njegovim grobom Zoran ima viziju: otvorilo se nebo i pred njim se pojavi Istina u društvu sa sv. jeronimom i biskupom Divnicem. Zoran im obecaje da ce se ostaviti svjetovnih taština i pjevanja o zemaljskoj ljubavi te od sada slijediti put Božje ljubavi. Uto vizije nestane, a pjesnik “ protrizniv se rici, naukom i vidinjem pokripljen sedmi dan u bašcini pocinu ”.

 

PERIVOJ  OD  SLAVE

 

Perivoj od Slave je Zoraniceva vizija u snu u kojoj on alegorijski prikazuje siromaštvo hrvatskog književnog stvaralaštva. Usnuvši petog dana, Zoran hoda po širokom polju. Gubi stazu i dolazi do brzog potoka i te nailazi na neobicno lijep perivoj da je zemaljski raj. No isprijecila mu se oveca rijeka i pošto je nije mogao preskociti, skoro zapadne u ocaj, ali se odjenom stvorila vila Milost, koja ga “stavi” na drugu stranu. Ondje se našao u perivoju koji je sav bio okružen šimširom, a unutar tog kruga bilo je sedam redova drveca, sva u punom cvatu ili sa zrelim plodovima. Takoder je cuo i mnoge ptice. Slavic (slavuj), pronja (lastavica) i petelin(pupavac) su Filomena, Prokna i Terej. Ispod drveca bilo je mnogo cvijeca i grmlja, u tolikom broju da ih nije mogao prebrojiti. Došavši do sredine perivoja naišao je na jedno krupno drvo, lišca zeleno - zlatnog, a plodovi su rumene i mirisne jabuke. Jabuke predstavljaju književna djela, njihovu kvalitetu i ljepotu. Pod drvetom bijaše fontana napravljena od žutog i zelenog dragog kamenja koju je držalo 7 djevojaka od  cistog zlata.Iz te fontane izljevala se voda koja je granajuci se zaljevala cijeli perivoj.Fontana predstavlja znanost podijeljenu na 7 slobodnih umijeca (aritmetiku, muziku, geografiju, astronomiju, gramatiku, retoriku i logiku)Ispod drveta sjedile su mnoge vile, svaka sa pregrštom jabuka u krilu. Zoran prvo ugleda ponosnu vilu Latinku koja je imala mnogo velikih i malih jabuka, a stalno su joj pristizale nove. Zatim primjeti vilu Grkinju, stariju, takoder s mnogo jabuka i Kaldejku(Kaldeja-južni dio Mezopotamije, Babilona), najstariju, s mnogo jabuka davno ubranih, ali ipak lijepih.Vile predstavljaju pojedini jezik, a kolicina jabuka broj književnih djela.Tada Zoran ugleda mladu vilu Hrvaticu s par jabucica.Na jednoj od njih pisalo je “Petar Zoranic” te “Ljubveni lov” i “Vilenica”-njegova dotadašnja djela, a napola napisano i novo djelo - “Planine”.Vila se tuži Zoranu na broj svojih jabuka, tj. kako hrvatski pisci, iako ih ima sposobnih, ne pišu hrvatskim jezikom, ali mu se i zahvaljuje jer je zbog njega ne smatraju potpuno neplodnom. Ovime Zoranic pokušava potaci hrvatske pisce na  pisanje materinjim jezikom, a ne latinskim, kako je tada pisala vecina pisaca. Tada dolazi vila Slava i Zoran se budi.

 

KRITIKE

 

O Zoranicevom jeziku i recenici oprecne su kritike. Tako Josip Voncina u tekstu “ u susret Planinama”, kaže : “Sam ponajprije pjesnik, Zoranic je, pišuci prozu, nju gradio na svojim pjesnickim iskustvima. Zato je njegov stil u prvom redu slojevit i težak, a stoga su i u pretežnim proznim partijama njegovog djela stilski postupci izrazito stihotvoracki, tj. u njegovoj prozi stihotvorac nadvladava prozaika.”

No susrece se i ocjena da mu je stih okretniji od proze. Nikica Kolumbic u clanku “Najrodoljubivije djelo hrvatske renesanse” navodi : “U prozi se uz nerazumljive poetske opise, osjeca podredenost latinskoj i talijanskoj sintaksi, što uz brojne arhaizme cini, pogotovo danas, njegov jezik teškim.”

 

Marin Franicevic u knjizi “Pjesnici i stoljeca” u eseju o poetici P.Zoranica iznosi jasni stav : “U prvi red naših renesansnih pjesnika, Zoranic ide po svojoj prozi. Rekao sam pjesnika, a ne pisaca jer u proznom dijelu Planina ima više poezije nego u stihovima. U proznom tekstu Zoraniceva recenica, i onda kada je naivna, zvoni cisto i autenticno, a mnogi lirski  i drugi raznovrsni elementi složeni su s osjecajem za muzikalnost i izražajnost pripovjedacke, ali i lirske proze.”O vrednovanju Zoranicevog djela u odnosu na njegov uzor, kriticar Josip Torbarina u clanku “Planine i ostale Arkadije” daje slijedecu ocjenu :“ Zoraniceve su Planine jedna od najslobodnijih i najorginalnijih i najmanje ropskih imitacija Sannazzarova djela, ako se o imitaciji uopce može govoriti. Jer moramo reci da se Zoranic nikad slijepo ne povodi za svojim uzorom koji, presaden u sredinu sasvim razlicitu od one gdje je nikao, biva prožet novim duhom.”

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 21:03:00 | 4 komentara

Prokleta avlija - Ivo AndrićMjesto i vrijeme radnje: carigradski zatvor Prokleta avlija,Likovi: fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađos, zatvorenik Haim - Židov iz               Smirne, zatvorenik Ćamil-efendija - bogati, mladi zatvorenik iz SmirneVrsta: romanCitat:        Sadržaj:

 

            Zima je. Prevladava samo jedna boja - bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josić, mladi fra Rastislav… Popisuje se imovina fra Petra. To je većinom raznovrstan alat. Još prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz svog života. Najviše je pričao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojića i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i svećenika iz  Albanije koje je bilo upućeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo

drugih svećenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao.            Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako je zove narod. Ta Avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih  i krupnih prijestupnika. Od dječaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upućeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kući ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište, bez trave i s dva-tri kržljava stabla. Po danu zatvorenici se šetaju po dvorištu, a po noći odlaze u ćelije - petnaest do trideset u jednu. Ali, ni po noći nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz ćelija i stvaraju male skupove gdje pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog čovječuljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim mnogobrojnim vjenčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili čim bi on počeo pričati.            Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo lijepo vrijeme. Ali, nekad se nebo naoblačilo, počeo je puhati južni vjetar donoseći zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Čuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguće uspostaviti red. Kada je zapuhao sjeverni vjetar, sunce grane svi su ponovo izašli na dvorište zaboravljajući svađe i prepirke. Upravitelj tog zatvora bio je Latifaga zvan Karađoz (groteskna ličnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promjenio, čak i fizički. Napustio je školu i počeo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konačno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kuću iznad Avlije i mnogim je putovima mogao doći od kuće do Avlije i obrnuto tako da nitko nije znao gdje će se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako će se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.            Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tučnjava fra Petar je izabrao jedan zabačen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva građanina iz Bugrske koji su ga primili bez riječi. Fra Petar je zaključio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeći dan probudio prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladića bilo je bijelo, blijedo. Oko očiju je imao tamne kolute. Razgovor je počeo sam od sebe. Mladić se zvao Ćamil. Često su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez riječi su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak čovjek. Bio je Židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Ćamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Ćalim je bio čovjek mješane krvi. Otac mu je bio Turčin, a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dijete, djevojčicu. Kada je djevojčica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su rođaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se

branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijeđe. Kada se vraćala nazad, umrla joj je kćerka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesreću, ali majka nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojčicom bačen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakoga je dana žena odlazila na grob, ali postepeno bol se smanjivala kad se dogodilo nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojčici i ispričala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu ispričala drugima. Tako je priča došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi Grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opće iznenađenje udala za nekog Turčina, Tahir-pašu, i snjim imala sina i kćerku. Sin je bio snažan, a kćerka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedeće godine. Sin koji se zvao Ćamil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladić je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za Turčina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Poslije toga Ćamil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i čitao knjige. Tada su počele glasine da su Ćamilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princem. To se pročulo i Ćamila je uhitio valija izmirskog vilajeta jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Ćamila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Ćamil odveden u zatvor. Karađoz nije volio političke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Već drugi dan čovjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Ćamil izdvoji i da mu se da posebna soba što je i učinjeno. Idućih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Ćamila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Ćamil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo povećalo. Odjednom Ćamil počne pričati povijest Džem- sultana(onaj s kojim se poistovjetio).                      To je bila pričao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jači, a drugi čovjek zle sreće i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi Džem guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivač i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovo je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište nekog katoličkog reda i gdje je zatražio utočište. Primio je ga je Pierre d’Aubusson i dočekao s carskim počastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego držan zatočen u tvrdim gradovima. Oko Džema stvorile su se razne spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatočeništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima. Dok je Ćamil to pričao fra Petar ga često nije mogao slušati i pratiti, ali Ćamil to nije ni primjećivao. Jednog se dana Ćamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Ćamila došli neki činovnici, da je došlo do svađe i obračuna.

Ne zna se da li je Ćamil mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao o Ćamilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da će za dva dana biti oslobođen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 21:02:00 | 1 komentara

NOVELE - Ranko Marinković1.TEZA O PISCU.               Ro|en je na otoku Visu 22.11.1913. godine. Osnovnu {kolu polazio je u rodnom mjestu. Gimnaziju je zavr{io u Splitu i Zagrebu. Diplomirao je na fi lozofskom fakultetu u Zagrebu. Za vri jeme rata interniran je u logor Ferromonte u Ital i j i , zatim su ga prebacil i u Bari i na kraju u sinajski zbjeg “El Shatt”. Posli je rata radi u ministarstvu prosvjete, a naknadno u zavodu Hrvatske te kao direktor HNK u Zagrebu. Od 1951. g. radi kao profesor na Zagreba~koj Akademiji za kazali{nu umjetnost. Redovito je ~lan HAZU.Njegova djela su:

 

               Proze, Zagreb, 1948.g.; Ni bra}a ni ro|aci, novele, Zagreb 1949.g.; Oko bo`je, novele, Zagreb 1949.g.; Geste i grimase, eseji , Zagreb 1951.g.; Pod balkonima, novele, Beograd 1965.g.; Tri drame, Zagreb 1977.g.; Zagreba~ka kupka, roman,Zagreb 1980.g.; Pustinja, drama, Zagreb 1981.g.; Sabrana djela 1.-4.,Zagreb 1982.g.; Nevesele o~i klauna, eseji , Zagreb 1986.g.; Sabrana djela 1.-7., Zagreb, 1988.g.; Never more, roman, Zagreb 1993.g.2.TEZA “Mrtve du{e”.

 

         Pisac je glavno lice. De{avaju se ~udni doga|aji pri ~udnim okolnostima. Neobi~na je simbolika u kojoj je vrijeme stalo, npr. “ni kazaljki nema na satu”. Pisac se nalazi negdje kraj vode. No`em si je odrezao glavu i pona{a se kao da je i dalje du{a u tijelu. Glava mu slu`i kao neka lopta u vodi. Ona se gubi i na kraju nestaje. Kad se probudo pri svjetlu opazio je no` zaboden u knjigu. Zaklju~io je da je to ipak morao biti on. Taj no` je donio gazdari~in pokojni mu` pomorac iz Carigrada. Postavlja si pitanje da li ima ne{to ratni~kog u njemu. @eli ga se rije{iti pa razmi{lja da li da ga zaklju~a u ormar ili da ga baci kroz prozor. Prisjetio se da je to gazdari~ina uspomena. Boji se spavati u njegovoj blizini. Zaklju~uje da je slabo za{ti}en od samog sebe. U dubokom razmi{ljanju do~ekao je jutro na prozoru sobe. Gazdarica prolazi kraj sobe i jo{ sva snena budi ga. On ju zamoli da uzme veliki no`

pod isprikom da ga treba bolje osvjetlati. Pisac sam sebi od umora ka`e: ”Mrtve, mrtve du{e... Sad legnimo mrtve du{e”.

 

Licapisac  i gazdarcaVrijemeno}Prostoru sobiTemaparalelom stvarnosti i ma{te, `ivota i literature,½½½½ drasti~no poja~ava sliku apsurda ljudskog polo`aja.3.TEZA “Samotni `ivot tvoj”.

 

         Na otok je doplovio biskup. On izjavljuj da voli oblake a ne `ene. Dok je ispovjedao `ene do`ivljavao ih je kao bludnice. Misli su mu bludne. ^esto se ispovjedao nebu. U mjestu je velika crkvena sve~anost, skupilo se mnogo vjernika. U masi netko se potukao. U zraku se ~uje lupet bubnja. Biskup je odr`ao “Molidbu za magare}i rod”. Sve}enstvo je sjelo za banket. Djeca su ih ga|ali kamen~i}ima. Kad je fratri} do{ao prevaril su ga da je banket na drugom mjestu. Kad se vratio ustanovio je da je prevaren. U selu `ivi Toninka koja vu~e za nos sve}enstvo, a posebno biskupa na taj na~in {to ni`e haljinu pred ljudima i pokazuje biskupu stra`njicu .Nema mjere tako da ju `andari trebaju odvest u `andarisku stanicu. Na kraju banketa na{li su se i prosjaci da malo maste brk. Luda Tonka istrgala se i pobjegla tako da je jo{ mogla nastaviti sa svojim {alama. Nave~er je usljedio bal. Pred zoru mnogi su se vratili ku}ama. Biskup i fratri} spavaju. Jedan od njh je pisac i dugo jo{ slu{a kako se psi na ulci kolju oko kostiju {to su ostale nakon ve~era{nje gozbe i kako zlosutno tule u no} i laju na mjesec.

 

Licabiskup, fratri}, Toninka, `andari i narodVrijemepredve~erje i no}Prostoroto~no mjestoTemaIronija koja prati izlizane crkvene formule “Mir s tobom!”, koja personificira jednu vjeru ~iju neozbiljnost shva}a ve} i bogoslu`na |a~ka {kola “I sa zrnom soli!”. ^ovjeka prepu{ta vlastitom ljudskom nespokojstvu. Idila patrijahalnog `ivota, ladanjske (seoske) samo}e i dokolice raspoznata je u ovoj noveli kao gruba proza, kao tragi~na farsa.

 

4.TEZA “An|eo”.

 

         Klesarski majstor je na samrti. Njegov pomo}nik Lojze do{ao je po klju~ radione i ispri~ao mu je neobi~an san. U klesarskoj radioni bio je nedovr{en spomenik an|ela koji u ruci dr`i otvorenu knjigu. Klesar je objasnio nau~niku da je taj spomenik za njega. Smetalo ga je nau~nikovo neprestano nabijanje pa je zamolio suprugu da ode do nau~nika i da prestane s radom. ^udne su mu se misli vrzmale ({uljale) po glavi. Skupio je snagu i spustio se do radione iako je bio mrak. Na an|elovoj knjizi vidio je krasnim pisanim slovima Albert Knez, klesar majstor - umjetnik ro|en odre|enog datuma - umro u zagradi bez datuma. Stari klesar je upisao datum njegovog posljedneg dana `ivota. Odbacio je oru|e i predao se svom an|elu.

 

Licaklesar Albert Knez, nau~nik Lojze i `ena FridaVrijemezadnji dan `ivota klesaraProstorsoba i radionaTemaKlesar nastavlja `ivot kroz svog an|ela od mramora.

 

5. TEZA “Prah”

 

Oto~anin Tonko Jankin primio je pismo kojeg mu je donijela stara Lucija. Vratila mu se uspomena na Anu koju je jo{ uvijek volio. Ona ga je ostavila jer se zaljubila i udala za jednog geometra. Sada `ive u Splitu. Laskalo mu je {to ga Ana nije zaboravila, ve} od njega tra`i uslugu tj. pomo}. @eli krstiti sina ali tako da njezin mu` ni{ta ne zan za to. Poslije pro~itanog pisme se razljuti ali kasnije su mu se vratile drage uspomene i trenuci zajedni~ke ljubavi i odmah se odlu~io da prvim jutarnjim brodom otplovi za Split. U luci ga je do~ekala Ana jo{ uvijek za njega vrlo privla~na  lijepa, ali nedosti`na. U ku}i su ga lijepo primili i sve te okolnosti su ga skrhale. Kad se na{ao sam u sobi poku{ao si je oduzeti `ivot tako {to se je objesio na konop~i} na prozor. Apsurd je u tome {to su tim konop~i}em tj.  uzicom bila vezana njegova pisma koja mu je Ana ovom prilikom vratila staviv{i ih ispod njegovog jastuka. U ku}i su ~uli njegov pad. Dotr~ali su do njega, a on im je rekao: “Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da }u se najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama na{alio? He?”.LiucaTonko Jankin, Lucija, Ana, geometar i sinVrijemeposlije drugog svjetskog rataProstorDalmatinski otok i SplitTemaSav smisao strasti, ~ekanja i osvete, sitan, zloban, ali ipak bar neki smisao, neka iluzija `iivota, rasipa u prah koji treba prikriti izgovor bijedne {ale.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 21:02:00 | 0 komentara

Glorija - Ranko Marinković

Osnovni podaci o autoru: Ranko Marinkovi} je ro|en 1913. godine na Visu. Najistaknutiji je suvremeni hrvatski novelista, romanopisac, dramski autor i esejist. Teme i likovi njegovih djela pripadaju mediteransko-oto~kom ili gradskom, gra|anskom ili malogra|anskom svijetu. Djela su mu pro`eta crnim humorom, ironijom i tragi~nim shva}anjem svijeta. Najpoznatija njegova djela su: zbirka novela “Ruke”, roman “Kiklop”, drama “Glorija”... Najosnovnije crte fabule: 1.slika U maloj `upi u Dalmaciji sve}enici poku{avaju razbiti monotoniju malog mjesta i jedan od najmla|ih, don Jere smi{lja na~in na koji bi u~vrstio vjeru naroda. Zami{lja kako bi bilo dobro zamjeniti kip bogorodice s `ivom opaticom koja bi povremeno pomakla o~i i tako uvjerila ljude u postojanje Boga. Ostali sve}enici se ba{ i ne sla`u s tom idejom ali ipak pristaju. Don Jere zamoli predstojnicu obli`njeg samostaana da mu po{alje jednu opaticu, i jednog jutra sti`e Magdalena. Prije nje toga jutra u biskupiju dolazi i ~ovjek po imenu Rikardo Kozlovi} alias Floki Fleche. On pri~a sve}enicima o svom kipu Isusa na raspelu u koji je ugradio mehanizam koji pokre}e Isusovao tijelo, koje izgleda kao da je `ivo. @eli da ga sve}enici prika`u narodu, ali ga don Jere otjera iz biskupije, jer smatra takvo djelo oskrvnu}em prirodne ljepote, a ne svetom stvari. Nakon toga Magdalena sti`e u biskupiju i don Jere joj povjerava zadatak. Ona mu pri~a kako se zaredila i pri~a o svome ocu i njegovu cirkusu, te na kraju ispada da je Kozlovi} Magdalenin otac. 2.slika Radnja se nastavlja odvijati u crkvi gdje Magdalena sjedi glume}i Madonu. Njezin otac dolazi u crkvu i prepozna ju, ali ga don Zane odvla~i i tra`i od njega da {to prije predstavi kip Biskupu koji je za nj jako zainteresiran. Kozlovi} odlazi da uredi kip. 3.slika Scena predstavlja sakristiju. Magdalena se gleda u ogledalu i divi se samoj sebi. Don Jere koji ve} du`e vrijeme gaji ljubav prema njoj, a ne `eli to priznati, ulazi i kori ju jer je raspustila vi{e kose nego prije, a to bi ljudi mogli primjetiti. Ukorava ju i zbog njenog pona{anja, a sve zato {to joj ne mo`e otvoreno pristupiti. Tome odvodi Magdalenu u crkvu, a don Zane ulazi. Don Jere i don Zane se sva|aju, a don Zane mu ka`e da se Magdalena zaljubila u njega. Odlaze odslu`iti ve~ernjicu. 4.slika Radnja se odvija u Katedrali, kasno popodne poslije ve~ernjice. Svi ljudi su ve} iza{li iz crkve osim Kozlovi}a i `ene koja moli za svoga sina. Kozlovi} gleda u Gloriju, a ona svijesna svoga zadatka ignorira oca. @ena ju moli da joj spasi sina, a otac ju moli da ga prihvati. Toma za to vrijeme `eli zatvoriti crkvu pa tjera Kozlovi}a van, ali Kozlovi} se neda. On tvrdi da je to Glorija, a Toma ga uvjerava da je to samo kip. Dolazi don Jere i uvjerava Kozlovi}a da to nije Glorija nego kip. Kozlovi} krene prema vratima, ali zastane i ka`e kako je to nekad bila njegova k}i, ali ju je sada izgubio. Uto Glorija zajeca, a don Jere pri|e oltaru i u molitvi se ispri~a gospi: “ Gospo, sagrije{io sam

te{ko, oprosti. To je bilo za tvoju ~ast i slavu. Oprosti.” Uto u|e don Zane i ni{ta ne rekav{i prijekorno pogleda don Jerea. 5.slika Scena prikazuje sakristiju katedrale. Don Jere sjedi u fotelji, a Magdalena pla~e. On ju kori zato {to je proplakala pred ocem, a ona se pravda:” Ro|eni se otac previjao preda mnom, a ja sam stajala mirno kao kip! Gledala sam kako mi se starac mu~i, kako vas na koljenima moli za jednu moju rije~, a ja sjedim tamo podlo, kao najgora ni{tarija, bez i jedne suze u oku!” Ona ga pita za{to joj nije dopustio da vidi oca, a on joj priznaje da nije `elio da joj se vrati ljubav za “onim” `ivotom. Ona mu na to priznaje da ga voli, ali on ipak ne `eli potpuno priznati da i on nju voli. Tada ulazi Tomo nose}i novo raspelo. Don Jereu obja{njava da ga je biskup kupio od Kozlovi}a. Tad dolazi i `ena koja je molila za svoga sina. Toma obja{njava da joj je sin umro. Don Jere okrivljuje Magdalenu zato {to je `eni dala la`nu nadu, a ona sada `eli samo vidjeti svoga oca. Kozlovi} nato provaljuje u sakristiju i ona odlazi s njim. Don Jere jo{ dugo ostaje sam i u napadu bijesa razbije raspelo. 6.slika Radnja se zbiva u cirkusu. Glorija opet nastupa, kao artistica. U garderobi pri~a sa Tonijem, jednim od klauna. Ka`e mu kako vi{e ne mo`e moliti, kako je sve izgubila i kako je ustvari jako zla. Pri~a mu kako je prije sedam godina skoro poginula, jer se trapez malo prije njene to~ke otrgnuo. Ona ga je primjetila jer je ~ula glas:” Pazi! Pazi!” Toni ju razuvjerava, a ona kao da ne{to predosje}a tra`i od Tonija da prenese poruku maestru, da orkestar svira fortissimo. Toni izlazi, a ulazi Kozlovi}. On joj prigovara da se Toni stalno smuca oko nje, a ona ga samo umiri. Ponavljaju jo{ jednom neke datalje o to~ki i on odlazi. Dolaze ~etri klauna i zabavljaju je. U zavr{nom dijelu to~ke netko pokuca na vrata. U sobu ulazi don Jere, a klauni izlaze. On joj govori kako je biskup umro, kako je don Zane dobio Biskupiju, a na kraju joj priznaje da je “obolio na `ivcima” i da je ovdje na lje~enju, te je do{ao kada je vidio plakat. Zatim joj ka`e kako je uni{tio kip, i kako njoj, zbog njegovih grijeha, prijeti propast. Ka`e joj da }e tra`iti od njenog oca da ju ne pusti da izvede to~ku, ali uto u sobu ulazi Kozlovi}. On ne `eli poslu{ati don Jeru, {to zato {to mu ne vjeruje, {to zato {to je pohlepan za slavom. Glorija otjera don Jeru u gledali{te i krene izvesti to~ku. Toni moli Kozlovi}a da zaustavi to~ku jer je Glorija rastresena, ali Kozlovi} ni njega ne poslu{a. Glorija pada i umire. Kozlovi} ni ne pla~e za njom, ve} joj samo gladi lice i popravlja joj kosu. Orkestar zasvira posmrtnu kora~nicu, a ~etri klauna iznose Gloriju. Don Jere ostaje sam i zapla~e, a zastor se spu{ta svr{avaju}i tragediju. Likovi: sestra Magdalena (Glorija Fleche) Rikardo Kozlovi} (Floki Fleche) Biskup don Jere don Zane Toma majka Toni, Bimbo, Bepp i Kock- ~etri klauna Karakterizacija likova: Glorija je `ena sa dva `ivota, ali nije kako sama ka`e “bludnica”. Ona unato~ poznavanju vanjskog svijeta i odbojnosti samostana, prihva}a taj samostanski, strogo vjerski `ivot. Svoju `elju da ga napusti uspje{no potiskuje sve dok se svojim ~istim srcem ne

zaljubi u don Jerea. Njezina ljubav je ~ista i iskrena, ali se don Jere ne usu|uje otvoreno priznati da je voli. On se boji priznati tako ne{to, jer nema onu unutra{nju snagu koju posjeduje Glorija. Umjesto da joj ka`e da je voli on je stalno kori, vje~ito pronalazi pogre{ke u njenom pona{anju, izgledu... Iako se na po~etku ~ini da Kozlovi} bezgrani~ni voli svoju k}i, iz zadnje slike proizlazi da je ta ljubav ljubomora, a njegova silna `elja za Glorijom postoji ve}inom zato {to bez nje cirkus propada. Don Zane je stariji ~ovjek, koji je zbog svog `ivotnog iskustva obi~no u pravu, ali ipak se on i don Jere vje~ito sva|aju oko ovog ili onog. On cijeloj radnji daje stanovit balast, jer su njegove radnje dobro promi{ljene i razra|ene. Mjesto i Vrijeme u djelu: Radnja se odvija negdje u Dalmaciji, ubrzo nakon drugog svjetskog rata. Tema djela: Neostvariva ljubav izme|u sve}enika i redovnice. Ideja djela: Dokaz da ljudska dijela nisu uvjek dobra, iako su u~injena s plemenitim ciljem. Sukobi: Glavni sukob je ljubav izme|u don Jere i Magdalene i vjera koja takve veze zabranjuje. Drugi sukob je izme|u Magdalene i Jagode tj. Glorije odnosno sukob vjerskog `ivota i svijetovnog `ivota. Simboli~nost: Cirkus u ovoj drami ne postoji slu~ajno, ve} zato da bi se crkvena “~uda” mogla prikazati kao cirkusarije.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 21:02:00 | 3 komentara

Gospodar prstenova - J. R. R. TolkienGospodar prstenovadio prvi -  Prstenova družina

 

BILJEŠKA O PISCU:          Tolkien, John Ronald Reuel (1892-1973). Engleski pisac rođen u Južnoj Africi. Kao stručnjak za rane forme engleskog od 1945-1959. bio je profesor engleskog jezika na oksfordskom sveučilištu. U razdoblju  prije drugog svjetskog rata bio je blizak prijatelj poznatih pisaca fantastike (Owen Barfield, C. S. Lewis, Charles Williams) koji su zajedno, izmjenjujući međusobno mišljenja, ideje i djela u radu, bili poznati kao grupa The Inklinkgs. Na njihovim redovnim sastancima Tolkienov zamišljeni svijet i njegova hinjena prošlost (feigned history kako je naziva sam Tolkien) dobili su svoj prvotni oblik.          Prva knjiga o Međuzemlju, Hobit (Hobbit, 1937. g. ) nastala je kao bajka koju je Tolkien napisao za svoju djecu i imala je trenutačan uspjeh kod publike i kod kritike, ali je 1951. g. doživjela bitne izmjene kako bi se tekst uskladio sa skorim objavljivanjem prvog dijela trilogije Gospodar prstenova (Fellowship of the Ring, 1954, Two Towers, 1954, i

Return of the King, 1955). Sve četiri knjige doživjele su još jednu reviziju 1968. g.          No kao i kod većine obimnih i razrađenih opusa u književnosti, priča o Međuzemlju objavljena u ove četiri knjige bila je samo dio materijala koji je Tolkien napisao. Nakon njegove smrti objavljen je 1977. g. Simarillion, zbirka mitova i epova vilinskoga naroda, koju je Tolkien počeo pisati još prije Prvog svjetskog rata s namjerom da stvori originalnu englesku mitologiju. Knjigu je iz Tolkienovih mnogobrojnih nedovršenih radova i zabilješki uredio njegov sin Christopher Tolkien zajedno s Guyom Guvrielom Kayom. Christopher Tolkien nastavio je s radom na sređivanju očevih zapisa i do danas je objavio deset knjiga pod zajedničkim naslovom Povijest Međuzemlja.          Osim ovih pet knjiga Tolkien je objavio i nekoliko kratkih radova u obliku pripovijedaka kao Farmer Gils of Ham (1949) i Smith of Wooton Major (1967), ili u obliku pjesama kao Adventures of Tom Bombandil and Other Verses from the Red Book (1962). Tolkien je tokom svog života s dosta uspjeha ilustrirao neke svoje radove, a najveći broj ilustracija napravio je za Hobita. Ilustracije koje je sam nacrtao i kolorirao za ovu knjigu su pod brojevima I, II, III, IV, V, dok je ostale kolorirao H. E. Riddett.          Utjecaj koji je J. R. R. Tolkien ostavio ne samo na svoje mnogobrojne čitatelje i na druge pisce u posljednjih pedeset godina, svrstava ga, nesumnjivo, među velikane svjetske književnosti dvadesetog stoljeća.

 

DNEVNIK ČITANJA:          Knjiga mi se jako svidjela jer je nastavak na “Hobita”, istog autora: Tolkiena. Knjiga ima puno zanimljivih i smiješnih događaja. Najsmješniji događaj mi je bio kada se Gimli posvađao sa Legolasem i drugim vilenjacima iz šume Lothlorien jer je on jedini morao nositi povez preko očiju. Strider(Aragorn) je odlučio da svima stave povez na oči uključujući i Legolasa. Legolas se nije lako s time pomirio jer je ipak on bio vilenjak. Najuzbudljiviji događaj mi je bio kada su Frodo, Aragorn, Merry, Sam i Pippin nabasali na Crne Jahače, a najzanimljiviji događaj mi je bio kada su iz Rivendella krenuli Frodo, Aragorn, Boromir, Gimli, Legolas, Sam, Merry, Gandalf i Pippin krenuli uništiti Prsten Vladar (kletva Isildurova). U knjizi ima više pjesama i stranica nego kod “Hobit”-a, ali i više zanimljivijih događaja. Kod knjige mi se jedino ne sviđa što se vatra u kojoj bi se trebao uništiti prsten piše velikim slovom i još kod nekih imenica. Knjiga ima tri djela (Prstenova družina, Dvije kule i Povratak kralja), a izdana je u Zagrebu 1997 godine. U knjizi je nekoliko autorovih ilustracija.

 

TEMA:          Uništenje Prstena vladara.

 

MJESTO RADNJE:          Međuzemlje

 

VRIJEME RADNJE:          Sva četiri godišnja doba

 

FABULA:                                   - KNJIGA PRVA -          Na Bilbov i Frodov zajednički rođendan došlo je 144 ljudi, točno koliko su Bilbo i Frodo imali zajedno godina. Na tu su proslavu bili pozvani čak i Sackville-Bagginsovi. Gandalf je priredio nezaboravni vatromet. Bilbo je odjednom nestao. Stvorio se u svojoj sobi, gdje ga je čekao Gandalf. Gandalf je jedini znao da se on poslužio Prstenom. Taj Prsten je imao čarobnu moč: tko god ga je nataknuo postao je nevidljiv. Bilbo je namjeravao krenuti na svoje zadnje putovanje, ali je po dogovoru sa Gandalfom morao ostaviti prsten Frodu. Bilbo se tomu odupirao, ali mu je Gandalf zaprijetio, te ga je ipak ostavio. Frodo je ušao u sobu čim je Bilbo otišao. Gandalf je objasnio Frodu kakvu moč ima taj prsten i da ga se pothitno mora uništiti. Bacio ga je u vatru na što se Frodo zgrozio, ali na njegovo čuđenje prstenu ništa nije bilo. Gandalf mu je rekao da ga se može uništiti jedino u vatri u kojoj je sakovan. Frodo je rekao da će krenuti na to putovanje na svoj pedeseti rođendan. Frodo je na svoj pedeseti rođendan prodao Vrećasti vijenac Sackville-Bagginsovima. Za suputnike je odabrao Sama i Pippina. Noć pred putovanje Frodo je čuo kako Čiča Gamgee razgovara sa nekom osobom. Sutradan se moralo krenuti na put, a Gandalfa još nije bilo. Trojica hobita su krenula usprkos tome na svoj put u Bucklebury. Na tom putu su im se dogodile nevolje. Frodo, Pippin i Sam naišli su na Crnog Jahača. Brzo su se sakrili pokraj puta. Jahač je njuškao oko sebe. Froda je iznenada obuzela želja da natakne Prsten na prst, iako mu je Gandalf rekao da to ne radi ni u najvećoj opasnosti. Jahač je odjahao Cestom, a družini je laknulo. Tog dana družina je razgovarala da li je to isti Jahač koji je bio u Vrećastom vijencu. Odlučili su da ne idu više po Cesti jer je preopasno. U slijedećih nekoliko dana naišli su na skupinu vilenjaka kojoj je vođa bio Gildor. Frodo ga je pitao u svezi Crnih

Jahača, ali im je on rekao da im ništa neće reči o njima, ako im Gandalf već nije rekao. Ubrzo su došli i u Bucklebury, na posjed starog Maggota. Frodo se sjetio, dok je još živio u Brandy Hallu, da je kod njega krao gljive. Maggot im je ispričao da je kod njega bio čudan svat, visoka osoba u crnom sa crnim konjem i da je tražila njega, Froda Bagginsa. Rekao im je da su mu se psi, Panđža, Derač i Vučina, na smrt preplašili. Na večer je farmer Maggot odvezao kolima Froda, Sama i Peregrina do skele, a usput im je ponio nešto za prigristi. Na pola puta su začuli topot konja. Pomislili su da su to možda Jahači, ali je to zapravo bio Merry. Svima je laknulo. Farmer ih je napustio i ostavio Frodu košaru. Kada je Frodo pogledao košaru osmjehuo se jer je osjetio je miris gljiva. Kod Merrya su ostali jako malo, odmah su slijedeći dan krenuli na put. Na tom putovanje im se i Merry pridružio. Frodo nije htio ići Cestom jer bi se izložili velikoj opasnosti od Jahača, nego je odlučio krenuti jako opasnim putem - putem kroz Staru šumu. Na tom putu im svašta dogodilo – od dobrog do lošeg. Jednom prilikom su zaspali ispod Vrbovog starca. Vrbov starac je gospodario šumom. Frodo se digao da bi se otišao umiti u potoku, ali je bučnuo u vodu. Sam ga je izvukao iz vode, ali kad su se vratili do mjesta gdje su spavali Merrya i Pipina više nije bilo, jedino su Merryeve noge ostale vani, dok mu je tijelo bilo u Vrbovom starcu. Sam se dosjetio da bi mogli zapaliti drveče, što su i učinili. Odmah zatim Merry je počeo vikati da zgase vatru. Frodo je odjednom počeo vikati na sav glas: U pomoć! . Ubrzo je zastao jer je netko počeo pjevati. Pjesma se činila besmislenom, ali kako im se taj glas približavao Frodo je čuo pjesmu kako zapravo ide. Uto dođe i Tom Bombadil, čovjek koji je pjevao tu pjesmu i spasi Merrya i Pippina od Vrbovog starca. Hobiti su zajedno sa Tomom otišli u njegovu kuću i upoznali Goldberry, djevojku o kojoj je pjesma govorila. U Tomovoj kući ostali su svega par dana. Tom ih je čas prije odlaska naučio pjesmu koju moraju pjevati ako zapadnu u bilokakvu nevolju. Pjesmu su morali upotrijebiti samo jednom, i to kod Grobnog humlja. Ubrzo su došli u svratište Kod razigranog ponija. Tamo se Frodo predstavljao pod imenom Podgorski i upoznao Stridera koji je znao za njihov put. Te večeri su ih napali Jahači, ali nitko nije bio ozlijeđen. Sutradan su krenuli rano ujutro na put sa Striderom, koji im se u međuvremenu pridružio. Usput su kupili izgladnjelog ponija od Billa Papratovine. Sam mu je nadjenuo ime Bill. Krenuli su Zelenim putem, prema Vjetrovrhu. Strider se ubrzo predomislio i krenuo Cestom. Nakon kračeg putovanja Cestom, skrenuli su sa puta i sišli u zaklon. Trećeg dana odlaska iz Breeja izaši su iz šume Chetwood, približavali su se Muhovodnoj mlaki. Isprva im je dobro naprdovalo putovanje po Muhovodnoj mlaki, ali što su više odmicali kretanje im je postajalo sporije i nepouzdanije. Muhe su ih počele peckati. Frodo je na istočnom nebu ugledao neko svjetlo i upitao Stridera što je to. Frodo je dobio odgovor koji je glasio: Ne znam. Predaleko je da bi se moglo razabrati. Nalik

je                                                                                               na munju koja skače s vrha na vrh brda. Petog dana putovanja su ugledali Vjetrovrh. Na zapadnoj strani Vjetrovrha našli su uvalu. Na tom mjestu su ostavili Sama, Pippina i ponije, dok su ustali krenuli dalje. Kada su došli na vrh naišli su na širok prsten od prastarog kamenog zida. Na vrhu su našli na kamen koji je bio ravniji od ostalih i činilo se da je izmakao vatri. Na njemu su ugledali rune. Strider je mislio da stoje umjesto G3 i da znače da je Gandalf bio na tom mjestu trećeg listopada, prije tri dana. Strider je zaključio da je na tom mjestu došlo do bitke i da je tu bilo ono svjetlo koje su vidjeli na istoku prije tri dana. Merry je nešto ugledao i obavijestio Stridera o tome, a Strider se bacio na zemlju i povukao Froda za sobom, a ni Merry nije bio blesav, te se i sam bacio na pod. Svi su se bojali najgoreg, što je Strider i  potvrdio. Družina je otišla u šumu i naložila vatru. Ubrzo su ugledali i nekoliko spodoba koje su krenule na njih. Froda je odjednom obuzela želja da natakne Prsten, što je i učinio. Frodo je mogao gledati Prstenove utvare kakve zapravo jesu, a one njega isto. Odjednom su krenule na njega, a Frodo isuče mač i usklikne: O Elbereth! Gilthoniel! Istodobnozada neprijatelju jak udarac. Noć  se prolomi od prodorna krika, a Frodo osjeti da ga je neka oštrica, poput strijele ubola u lijevo rame. Mač se slomio pod njim i Frodo zadnjim snagama skine Prsten s prsta i čvrsto ga stisne u ruci. Kad se Frodo osvjestio, vidio je da je ležao uz vatru koja je još jače gorjela. Sam je Frodu ispričao što se dogodilo. Uto je došao i Strider. Kad je Strider čuo što mu Frodo ima reči, udaljio se i pozvao Sama. Ispričao mu je sve što mu je imao reči i rekao da će učiniti sve što može da pomogne Frodu. Ujutro su krenuli na jug, a to je značilo da moraju ići Cestom. Frodo nije mogao hodati, pa su ga posjeli na ponija. Prije nego što je prošao prvi dan marša, Frodovi bolovi su se pojačali. Na kraju petog dana tlo se počelo uzdizati. U daljini se nazirala još jedna rijeka u kamenitoj dolini napol obavijenoj izmaglicom. Došli su do rijeke Mitheithel, a na njoj je bio Posljednji most preko kojeg prelazi Cesta, a to je značilo da ponovo moraju Cestom. Sutradan su nastavili putovanje. Nisu ugledali neprijatelja, ali je Strider našao blijedozelen dragulj zvan beril, vilin-kamen. To im je ulilo nadu. Prešli su preko mosta. Pippin je ubrzo našao stazu kojom su nastavili put. Naišli su na trolovsku jazbinu te oprezno krenuli dalje. Produžili su stazom i naišli na tri velika okamenjena trola. To su bili oni trolovi na koje su nabasali patuljci i Bilbo, koji su se svađali kako će ih spremit za jelo. Popodne sunastavili putem kojim su vjerojatno išli Bilbo, Gandalf i patuljci. Ubrzo su naišli na Glorfindela koji boravi u Elrondovoj kući. Ubrzo su naišli na Jahače. Glorfindel posjedne Froda na konja i dovikne konju nešto na vilin-jeziku i konj pojuri brže od neprijateljevih. Konj zastane pred vodom, a Jahači počnu vikati Frodu. Prsten! Prsten! Iznenada rijeka podivlja, a neprijatelji i njihovi konji se utope.

 

- KNJIGA DRUGA -          Kad se Frodo probudio, vidio je da leži u krevetu, u Elrondovoj kući. Frodo upita strop na sav glas gdje je i koliko je sati. Nečiji mu glas odgovori da je u Elrondovoj kući i da je deset sati prije podne. To je bio Gandalfov glas. Gandalf mu kaže da je sva družina zdrava i čitava. Sutradan se Frodo rano probudio. Morali su odabrati tko će sve ići na put. To su bili hobiti, Dunadan(Aragorn ili Strider), Boromir, Gandalf, Gimli(sin Gloinov) i Legolas. Družina je krenula u prosincu na put, ali je prije toga putovanja Bilbo darovao Frodu vilenjački bodež i košulju od mithrila, koju mu je darovao Thorin. Nisu ponijeli puno prtljage na put. Jednom zgodom nisu mogli proći vrh Caradhras te su morali ići rudnicima Morije. U njima su pronašli knjigu u koju su Balin, Ori i Nori zapisivali događaje. U knjizi su naišli na puno čudnih zapisa. Odjednom su ih napali orci i trolovi. Froda je pogodilo koplje, ali mu ništa nije bilo zato jer je nosio pancirnu košulju od mithrila. Samo se Gandalf nije živ izvukao iz rudnika Morije. Poginuo je u borbi protiv propasti Durinove - Balrogom. Kada je Dunadan pregledavao Froda, vidio je da ima pancirnu košulju od mithrila i da ga zato koplje nije proburazilo. Ubrzo su došli u šumu Lothlorien. Vilenjaci su svima morali staviti povez na oči, uključujući i Legolasa, jer se Gimli protivio da jedini ima povez na očima. Došli su do gospodara i gospodarice Lothloriena koji su ih jako dobro ugostili. Galadriel, gospodarica Lothloriena, je pokazala Frodu i Samu svoje zrcalo u kojem su mogli vidjeti što će se sve događati. Samo je Frodu pokazala Prsten. Jedan od tri koja su bila sakrivena od Saurona. Družina je opet morala krenuti na put, ali su im gospodar Celeborn i gospodarica Galadriel dali čamce i zalihe za put. Prvog dana putovanja čamcima opazili su Goluma. Uspješno su ga potjerali. Utaborili su se kod Kresokama. Tamo je Boromir pokušao oduzeti Prsten Frodu. Zbog toga je Frodo zajedno sa Samom uzeo jedan čamac, a da nikom nije rekao, jer nije htio žrtvovati prijatelje.

 

 

DIJELOVI FABULE:

 

UVOD:          Frodo, Sam i Pippin kreću na put.

 

ZAPLET:          Tri hobita nalijeću na Crne Jahače.         VRHUNAC:          Gandalfova smrt u rudnicima Morije.

 

RASPLET:          Frodo i Sam bježe od ostatka družine.

 

LIKOVI:          Frodo, Elrond, Gandalf, Celeborn, Galadriel, Gimli, Legolas, Aragorn, Boromir, Merry, Pippin, Sam i Jahači

 

OPIS LIKOVA:LIK CITAT FIZIČKA SOCIOLO

ŠKAETIČKO - PSIHOLOŠKA

Hobiti

“… mali ljudi, otprilike upola naše visine, manji su i od bradatih patuljaka. Hobiti nemaju brade. ”                   “… na tabanima izrastu prirodni potplati i gusta topla smeđa dlaka kakva im raste i na glavi (kovrčava) …”1                                 str. 7-8

niski, kovrčave kose, dlake među nožnim prstima, dugi smeđi prsti

hobiti pouzdani, povjerljivi

Aragorn

“To vam je jedan od onih lutalica – mi ih zovemo graničari. ”          “… on zabaci kukuljicu i otkrije razbarušenu glavu tamne kose prošarane sjedinama, i dva oštra siva oka na blijedu i ozbiljnu licu. ”   str. 189

visok, tamne kose prošarane sjedinama, razbarušene glave, dva oštra

kraljevskog soja

odan prijatelj

siva oka na blijedu i ozbiljnu licu 

Boromir

“… visok čovjek lijepa i plemenita lica, crne kose i sivih očiju, ponosita i stroga pogleda. ”           str. 286

visok, jak, lijepa i plemenita lica, crne kose i sivih očiju, ponosita i stroga pogleda. ”

kraljevskog soja

odan, pohlepan

Gandalf

“… stari lutajući opsjenar Gandalf…”  str. 35

visok, sijede kose i brade, star

čarobnjak požrtvovan

Gimli “… jedan mlađi patuljak: njegov sin Gimli. ”                          str. 286

nizak, mlad

patuljak ratoboran

Legolas

“… strani vilenjak odjeven u zeleno i smeđe, Legolas…”            str. 286

duge kose, visok

vilenjak odan prijatelj

1 – citati uzeti iz knjige Hobit

 

POUKA:Šimunovićev realizam djeluje poezijom narodne pjesme.

 

Vrsta književnog djela: pripovijetkaFabula: Srna je živjela u doba kad djevojčice nisu smjele mnogo toga da ostanu vitke, blijedopute. . . Jednog je dana išla s roditeljima u vinograd kupiti grožđe. Tamo je srela Savu i Klaru. Sava je pričala kako ju je zbog njezinog veza snašla nesreća. Srna je od njih čula da se djevojčica kad prođe ispod duge promijeni u dječaka. Tada se na nebu pojavila duga i Srna je htjela proći ispod nje. Tako je išla i došla do močvare. Mislila je da ju

može prijeći, ali nije mogla i utopila se. Nakon toga su se njeni roditelji preselili u napuštenu tvrđavu i tugovali. Jedne noći su se bacili s visoke litice.

 

Kompozicija:Uvod: Srna stalno mora biti u kući.Zaplet: u vinogradu čuje da se djevojčica pretvori u dječaka kad prođe ispod duge.Vrhunac: nekon što se pojavi duga, Srna odluči proći ispod nje, ali se utopi u močvari.Rasplet: Srnini roditelji sele u tvrđavu o tuguju.Završetak: bace se s litice.

 

Mjesto radnje: u i oko varoši Čardake

 

citat: "Odozdo rijeka Gilbuša, a odozgo klisure zarobile malu varoš Čardake na strmu obronku. "

 

Vrijeme radnje: prošlost

 

Tema: Srnina želja da bude dječak i pokušaj ostvarenja te želje.

 

Ideja: zabranjivanjem željenih stvari može se postići samo loše.

 

Motivi: zabrane, prolazak ispod duge, želja, smrt, oluja kao znak smrti. . .

 

Glavni likovi: Brunhilda - Srna, Sava

 

Sporedni likovi: majka Emilija, otac Janko, udovica Klara, Sava, ostali ljudi. . .

 

Jezik i stil: pripovijetka je napisana na hrvatskom književnom jeziku: štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru. U knjizi ima mnogo opisa, najčešće osoba i krajolika. Pisac se koristi i usporedbom, metaforom, onomatopejom. . .

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:59:00 | 13 komentara

Galeb Jonathan Livingston - Richard BachIme pisca : Richard BachBilješka o piscu: Richard Bach je suvremeni američki pisac. Bio je vojni pilot, a pozornost čitatelja privukao je modernom bajkom "Galeb Jonathan Livingston". U njoj je došlo do izražaja autorove ljubavi prema plavim visinama i sklonost metaforičkome i simboličkom prikazivanju života i spoznaja o njemu. Njegovo djelo  "Galeb Jnathan Livingston" mnogi uspoređuju s djelom "Mali princ".Mjesto radnje : nebo i zemljaVrijeme radnje : suvremenska radnjaTema : Galeb Jonathan želi naučiti savršeno letjetiOsnovna misao: Često se dogodi da zajednica ne želi ili ne može razumjeti više ciljeve pojedinaca i stoga taj pojedinac bude isključen iz zajednice.Lica : Galebovi Jonathan Livingston, Fletcher Lynd, Sullivan, Gang

 

Sadržaj priče:

 

        Galeb Jonathan Livingston nije bio kao ostali galebovi. Bio je buntovnik i nije mario za ostale galebove. I dok dok su ga roditelji molili da bude kao ostali galebovi i da se brine kako doći do hrane, on je samo želio postati letački virtouz. Bio je mršav, no letenje je volio više od hrane. Ni manje nesreće koje je imao u zraku nisu ga pokolebale. Napornim vježbanjem uspio je postići brzinu od 396 km/h. To je bio rekord jata i Jonathan je očekivao pohvale od Starješine. Međutim, Starješina ga je ukorio i protjerao iz jata. No, Jonathan je bio uvjeren da slijedi viši cilj života. Bio je protjeran na daleke hridi, ali on je odletio mnogo dalje. Boljelo ga je što njegova braća nisu htjeli ni čuti ni vidjeti što je naučio. A onda, jedne noći Jonathanu se približe dva druga galeba sjajna poput zvijezda. I oni su bez imalo muke izvodili sve akrobacije koje im je Jonathan zadao. Kad je vidio da je našao ravne sebi, Jonathan ih je upitao tko su. Odgovorili su mu da su njegova braća i da ga vode kući, pravoj kući. Jonathan je bio spreman, tada su tri galeba nestala u tamnom nebu. Jonathan je sve lakše izvodio svoje akrobacije, tijelo mu je postalo blistavo, oči sjajne. Otkrio je da može letjeti brzinom od 500 km/h. Iznenada dva galeba su nestala. Jonathan je sletio na obalu gdje ga je dočekalo desetak drugih galebova. Ubrzo je saznao da je došao u

zajednicu u kojoj je svima stalo da svoju tehniku letenja dovedu do savršenstva. Dobio je instruktora galeba Sullivana. Jedne većeri saznao je od starješine Ganga da nebo nije ni u kojem vremenu , ni na kojem mjestu, nebo je savršeno i može biti bilo kad i bilo gdje. Naučio je i da se snagom misli može stići gdje god se želi. Jonathan je naporno vježbao tu vještinu i tako je sa Gangom došao na neki čudni planet. Još je samo trebao naučiti kontrolirati novostečenu vještinu. No, jedne večeri Gang je nestao, umro je.     Jonathan he sve više razmišljao o Zemlji. Sullivan ga je nagovarao da ostane, no Jonathan je ipak otišao. Na nebo se mogao vratiti u svakom trenutku jer je svladao vrijeme i prostor. Na Zemlju je otišao zato jer je želio naučiti letjeti ostale galebove koji su protjerani kao što je bio i on zbog letenja. Prvi mu je učenik bio galeb Fletcher Lynd, mladi i neobuzdani galeb koji je težio letačkom savršenstvu. A Jonathan Jonathan je u to vrijeme bio najljepši i najsavršeniji galeb na svijetu. Uskoro je dobio još šest učenika i sa njima i sa Fletcherom želio se pokazati svom starom jatu. Isprva je opet bio odbacivan, no malo-pomalo  na tisuće galebova okupljalo se oko njega i željelo postati kao on. Jednog dana Fletcheru se dogodila nesreća. Pri velikoj brzini udario je u stijenu i ništa mu nije bilo. Jonathan je tada vidio da je Fletcher ovladao snagom misli i prepustio mu podučavanje jata, a sam je otišao među druga jata .       Fletcher je shvatio da ne postoje granice, da je sve moguće. Tada je počeo njegov lov za Jonathanom, za utjelovljenjem savršenstva i njegova utrka sa znanjem. U toj utrci nije mogao pobjediti jer znanje nema granica.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:59:00 | 2 komentara

Regoč - Ivana Brlić Mažuranić

Bilješke o piscu:Autorica ove sad već potpuno priznate klasične knjige, Ivana Brlić Mažuranić unuka je pjesnika "Smrt Smail-age Čengića" Ivan Mažuranić. Otac joj je također poznati pisac -Vladimir Mažuranić. Rođena je u Ogulinu, gje je provela jedan dio svog djetinstva, a ostali dio u Zagrebu u djedovoj kući. Škole je učila privatno, posvećujući osobito brigu izućavanja jezika, te je već u najmlađim godinama govorila i pisala francuski, a kasnije još njemački, ruski i engleski. U 18 godini udaje se za Vatroslava Brlića, odvjetnika i političara u slavonskom brodu. Umrla je u Tagrebu 21.09.1938. Objavila je sljedeća djela:"Valjani i nevaljani" (1902), "Škola i praznici"(1905), "Slike" (zbirka pjesama 1912), "Zgode Šeegrta Hlapića" (1913), "Priče iz davnine" (1916)...

Lica:Kosjenka  - vila

Regoč       - divLiljo          - najljepši dječak iz oba kotara

Tema:Susret Kosjenke s Regočom te svađa između dva sela

Sadržaj:Radnja započinje na livadi s konjima na kojima jašu prekrasne vile. Najmlađa među njima Kosjenka dobila je najbržeg konja koji je odvoji od ostalih vila i odvede preko širokih ravnica, šuma, sve do grada Legena gdje Kosjenka upoznaje Regoča, ogromnog diva koji je cijeli svoj život proveo brojeći srušene zidine grada Legena. Pošto tamo vječno pada snijeg odnosno nikada nema ljeta, Kosjenka i Regoč odlaze tražiti dva sela koja su se Kosjenki učinila prelijepim dok je jurila na svom hirovitom konju. Kopajući ispod zemlje (jer je Kosjenka željela vidjeti što je ispod nje), Regoč i Kosjenka nailaze na mnoge probleme koje uspješno rješavaju te tako dolaze do svog cilja. Izašavši na svjetlo dana kosjenka upoznnaje male pastire s kojima se vrlo brzo sprijatelji, a Regoč Ljilju najpametnijeg i najljepšeg dječaka u oba kotara, koji mu ispriča nesretnu priču o oba sela. Naime, stanovnici i jednog idrugog sela bili su u stalnoj zavadi pa su se starješine Ljiljinog sela uputile prema rijeci Zlovodi u namjeri da otklone nasip i tako potope susjedno selo.

No brza i jaka rijeka Zlovoda potapa oba sela, a pastiri se spašavaju tako što ih Regoč prenosi na uzvisinu do koje još nije dolazila voda. Svi bi tako gledali kako Zlovoda ruši sve što se pred njom nađe da se Kosjenka ne dosjeti i poviče Regoču da rupu kroz koju je prolazila voda začepi svojim tijelom. Nakon nekoliko pokušaja Regoč ipak zaustavlja vodu, te tako izazove val veselja koji brzo splasne jer je cijelo selo odnosno sela bila pod vodom  bez žive duše. Tužni pastiri priopćavaju Kosjenki koja ih je u međuvremenu jako zavoljela, da nemaju kako živjeti jer nitko od odraslih nije preživio, ne znaju obrađivati zemlju, a da i znaju sve je onako pod vodom. Tada Ljiljo naredu Regoču da probuši rupu u zemlji koja proguta svu vodu i ponovo se pokažu krovovi sela, a na njihovo najveće iznenađenje na jednom prozoru ugledaju lica djeda i bake. Otad pastiri žive u sreći i veselju, sagradivši samo jedno selo, a usred sela kula u kojoj je živjela preljepa Kosjenka. A što je bilo s Regočom?On se  naime uplašio kad je vidio naborana lica djeda i bake te je pomislio da su oni proživjeli strašne muke, pa tako krene on nazad u svoj hladni Legen, a ionako ga se je zaželio.

 

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:59:00 | 2 komentara

Ribanje i ribarsko prigovaranje - Petar Hektorović

Bilješke o piscu:Pripadao je hrvatskom uskom krugu hrvatskih pisaca XVI stoljeća. Rodio se 1487. godine u starom gradu na Hvaru, u istaknutoj plemičkoj obitelji. Školovao se u splitu, gdje je stekao prvo humanističko obrazovanje, znanje latinskog jezika i filozofije. Nasljednjik bogata očeva imanja na Hvaru i Visu, Petar je proživio kugu na Hvaru, a 1539. godine i provalu turaka na otok, pred kojima je bježao u indiju. Vrati se nakon godinu dana i našao sve u neredu. Hektorović je doživio dugu starost i umro u Starom gradu 1572. godine.

Lica:Nikola, Paskoje

Tema:Trodnevni lov

Sadržaj:Prvi danNikola i Paskoje otkrivaju nam veliku radost opisivajući svoj Tvrdalj, načine ribanja, ribe i ribarski pribor, jela i vrijeme objeda, većere i počinka, razgovor i pjevanje za vrijeme veslanja i odmora i ostale djelove puta. Obišavši cijelo mjesto i dočekavvšivečeru i počinak s kojim završava prvi dan.Drugi danVeć na početku drugog dana plovidba je ispunjena bugaranjem, najprije Paskojevim pa Nikolinim, pa zajedničkim u dva glasa. Drugi dan završava s pjevanjem i pripjevanjem pitanja i odgovora, čime se nesumljivo opterećuje pjev.Treći danPočetkom trećeg dana u epizodi s galijom koju će sresti na svom putu, opet u središtu pažnje bili Tvrdanj i to u punoj ljepoti, sa svojim zidovima, kamenim stupovima, lozom, čemppresima, i drugim ljepotama što ga krase.

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:58:00 | 0 komentara

Kći Lotršćaka - Marija JurićMarija Jurić  Zagorka   rođena  je 1873. u  selu  Negovcu  pokraj  Vrbovca , a umrla  1957. u  Zagrebu. Bila  je  istaknuta  hrvatska  novinarka i   spisateljica, pretežno  povijesnih, ali i  socijalnih  i  pustolovnih  romana  kojima  je  stekla  veliku naklonost  široke  čitateljske  publike. Kao  novinarka  razobličavala je  režim Khuena  Hedervaryja, a   borila se  za  žensku  ravnopravnost. Među  njezinim brojnim romanima  ističu se  Grička  vještica, Kći Lotršćaka, Gordana, Kraljica Hrvata, Republikanci i  drugo. Nadimak  Zagorka  uzela je  iz  ljubavi  prema Hrvatskom  zagorju, u  kojem  je  provela  djetinstvo.

 

 

      Grič  je  imao  dvije  znamenitosti, a  to  je  bila  Manduša i   krasopisac  Iglica. Manduša  je  bila  mlada djevojka, zlatne  kose, plavih  očiju te  dobre  duše. Svaki put je zvonila no ta zvonjava  imala je ritam pa su građani to  posebno voljeli. Čekala  je svog  zaručnika  ptičara  Bolteka  koji  ju  je  trebao zaprositi. Iste  te večeri  ptičar Boltek  zaprosio  je Mandušu na  što je  ona  željno čekala.      Sljedećeg  dana  na Griču  je  izbio  požar, pa  su  svi muškarci išli  pomagati pri  gašenju. Taj  požar  nije  sam  izbio  već  su  ga  kanonik  Šimun i njegov  rođak Tomica podmetnuli kako bi za vrijeme zvonjave  kanonik mogao  ljubiti  Mandušu. Kako  je  krasopisac  Iglica  slučajno  naišao spasio je Mandušu, no  kad su  se vratili sa  svijetiljkom  nije  ga  više  bilo. Nekoliko trena  kasnije Gričom  je prohujao antikrst. Nije  se  znalo  tko je  zapravo  on  ali  se sljedećeg  dana o njemu pričalo.               Mandušu  su  nazvali  kći Lotršćaka, jer  ona u stvarnosti nije  bila Plemenšćakova  kćer  već  ju  je  netko kao  dijete  ostavio ispod  Lotršćaka. Boltek  je  raskinuo  zaruku  s  njom, jer  se  doznalo  za  događaj u  tornju, te  su Mandušu ogovarali i  dobacivali riječi.      Pošto  je  antikrst  demolirao  Plemenšćakovu  gostionicu, htijeli su  ga smaknuti. U  zadnji  čas  Manduša je  dotrčala  i  rekla  da  ga  uzima za muža, na što  su  ljudi  dobacivali  da  je  antikrstica. Odmah  su  ih vijenčali, a  je  time Manduša  spasila život  antikrstu.      Antikrstovo  ime  bilo  je  Divljan. Bio  je vrlo visok,     mlad i  zgodan  čovjek. Imao  je kosu  boje  noći, a  oči  smeđe  kao drvo. Divljan  se  čudio  što ga  je spasila  nepoznata  djevojka, te  joj  je zauzvrat  ostavio  njezinu nevinost. Manduša je  dva puta  pobijegla  od  Divljana, no njemu  je ona  zapela  za  srce pa ju  je išao  tražiti.         Kad  su  se našli, ugodno su se  smjestili su  se u Pogledićevom dvorcu. Kako bi se Divljan  odužio vratio  je Poglediću kćer koji  je  bio  zarobio Brandenburg.

Bradenburg  je  želio uzeti  Turopoljcima  njihove plemićke povelje te  je  zbog toga došlo do bitke u kojoj su Turopoljci pobijedili. Manduša  je  pala u  ruke Brandenburga na  čijoj  se  strani  nalazio  i  kanonik Šimun te je tražio Divljanovu glavu zauzvrat. On je  dobio Mandušu  te  ju  je odveo na “crni  otok” . Manduša ga je  odbila  te  ju  je  Šimun  zatvorio  u  kulu i  zazidao  ulaz tj. vrata.      Nedugo  kasnije  Divljan   je  saznao  da je  Šimun  odveo  Mandušu. Znao je da  je  u većoj opasnosti  nego kod  Brandenburga. Mandušini  pravi  roditelji  bili su  turopoljski plemići. Otac je bio vrlo bogat  turopoljac, a  majka Marta  je kasnije proglašena  ludom. Njezin  otac  obećao je Šimunu  dvorac  na  Jablanovcu, no  budući  da je  žena  bila trudna  bojao da  će sve ostaviti dijetetu  pa je izmislio da  se  dijete  rodilo  izobličeno. Marta  je  na to  poludila, a  za  oca  se ništa nezna. Šimun je dijete podmetnuo  pod  zvono znajući da  će ga  Plemenšćak  uzati.      Divljan  je  na “crnom  otoku”  sreo Martu  te  je naišao  na  svježe zazidani  zid. Brzo ga je  razbio  i  unutra  našao  Mandušu koja je izgledala kao  kostur jer nije imala dva mjeseca ni mrvicu  kruha. Zid su ponovo  zazidali te  su se  kasnije vratili na Grič. Svi su se ispričali  za  događaje , a  Šimuna  su  prokleli te  ga  izbacili  iz Griča. U  međuvremenu  je  Šimun ponovo podmetnuo  požar , samo  je  ovaj puta Divljan  brzo  dotrčao  pa su  se našli  samo njih  dvoje. Divljan  ga  je  upitao  dali se  sijeća  kako je  obesčastio  njegovu  majku  te  mu  rekao  da  će ga  on  kao njegov sin  golim rukama  zadaviti. To je i učinio. Ljudi su  ga  proglašavali junakom, a  on  i Manduša  opet  su se  našli u  toplom zagrljaju. U  nama  još  samo  žive kao   legenda.

 

      U ovoj  knjizi  glavne  likove  čine  Divljan, Manduša, Šimun, dok  su  ostali sporedni. Radnja  se  pretežno  vrši  na  Griču i   jednim  dijelom u  Turopolju. Prevladavaju  osijećaji  između  Divljana i  Manduše te  ima  puno  opisa   okoline, grada i  dvorca. Knjiga  mi  se  sviđa  jer  nema  dosadnih  dijelova  i  jer  govori  o prošlim  zbivanjima. To  je  legenda  koja  spada među  najpoznatije i   najljepše legende u Hrvatskoj.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:57:00 | 0 komentara

Galeb Jonathan Livingston - Richard BachIme pisca : Richard BachBilješka o piscu: Richard Bach je suvremeni američki pisac. Bio je vojni pilot, a pozornost čitatelja privukao je modernom bajkom "Galeb Jonathan Livingston". U njoj je došlo do izražaja autorove ljubavi prema plavim visinama i sklonost metaforičkome i simboličkom prikazivanju života i spoznaja o njemu. Njegovo djelo  "Galeb Jnathan Livingston" mnogi uspoređuju s djelom "Mali princ".Mjesto radnje : nebo i zemljaVrijeme radnje : suvremenska radnjaTema : Galeb Jonathan želi naučiti savršeno letjeti

Osnovna misao: Često se dogodi da zajednica ne želi ili ne može razumjeti više ciljeve pojedinaca i stoga taj pojedinac bude isključen iz zajednice.Lica : Galebovi Jonathan Livingston, Fletcher Lynd, Sullivan, Gang

 

Sadržaj priče:

 

        Galeb Jonathan Livingston nije bio kao ostali galebovi. Bio je buntovnik i nije mario za ostale galebove. I dok dok su ga roditelji molili da bude kao ostali galebovi i da se brine kako doći do hrane, on je samo želio postati letački virtouz. Bio je mršav, no letenje je volio više od hrane. Ni manje nesreće koje je imao u zraku nisu ga pokolebale. Napornim vježbanjem uspio je postići brzinu od 396 km/h. To je bio rekord jata i Jonathan je očekivao pohvale od Starješine. Međutim, Starješina ga je ukorio i protjerao iz jata. No, Jonathan je bio uvjeren da slijedi viši cilj života. Bio je protjeran na daleke hridi, ali on je odletio mnogo dalje. Boljelo ga je što njegova braća nisu htjeli ni čuti ni vidjeti što je naučio. A onda, jedne noći Jonathanu se približe dva druga galeba sjajna poput zvijezda. I oni su bez imalo muke izvodili sve akrobacije koje im je Jonathan zadao. Kad je vidio da je našao ravne sebi, Jonathan ih je upitao tko su. Odgovorili su mu da su njegova braća i da ga vode kući, pravoj kući. Jonathan je bio spreman, tada su tri galeba nestala u tamnom nebu. Jonathan je sve lakše izvodio svoje akrobacije, tijelo mu je postalo blistavo, oči sjajne. Otkrio je da može letjeti brzinom od 500 km/h. Iznenada dva galeba su nestala. Jonathan je sletio na obalu gdje ga je dočekalo desetak drugih galebova. Ubrzo je saznao da je došao u zajednicu u kojoj je svima stalo da svoju tehniku letenja dovedu do savršenstva. Dobio je instruktora galeba Sullivana. Jedne većeri saznao je od starješine Ganga da nebo nije ni u kojem vremenu , ni na kojem mjestu, nebo je savršeno i može biti bilo kad i bilo gdje. Naučio je i da se snagom misli može stići gdje god se želi. Jonathan je naporno vježbao tu vještinu i tako je sa Gangom došao na neki čudni planet. Još je samo trebao naučiti kontrolirati novostečenu vještinu. No, jedne večeri Gang je nestao, umro je.     Jonathan he sve više razmišljao o Zemlji. Sullivan ga je nagovarao da ostane, no Jonathan je ipak otišao. Na nebo se mogao vratiti u svakom trenutku jer je svladao vrijeme i prostor. Na Zemlju je otišao zato jer je želio naučiti letjeti ostale galebove koji su protjerani kao što je bio i on zbog letenja. Prvi mu je učenik bio galeb Fletcher Lynd, mladi i neobuzdani galeb koji je težio letačkom savršenstvu. A Jonathan Jonathan je u to vrijeme bio najljepši i najsavršeniji galeb na svijetu. Uskoro je dobio još šest učenika i sa njima i sa Fletcherom želio se pokazati svom starom jatu. Isprva je opet bio odbacivan, no malo-pomalo  na tisuće galebova okupljalo se oko njega i željelo postati kao on. Jednog dana Fletcheru se dogodila nesreća. Pri velikoj brzini udario je u stijenu i ništa mu nije bilo. Jonathan je tada vidio da je Fletcher ovladao snagom misli i prepustio mu podučavanje jata, a sam je otišao među druga jata .

       Fletcher je shvatio da ne postoje granice, da je sve moguće. Tada je počeo njegov lov za Jonathanom, za utjelovljenjem savršenstva i njegova utrka sa znanjem. U toj utrci nije mogao pobjediti jer znanje nema granica.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:57:00 | 0 komentara

Galeb Jonathan Livingston - Richard BachRichard  Bach, suvremeni američki pisac rođen je u SAD. Po zanimanju je bio vojni pilot, a bavio se  i  akrobacijama  športskim avionima. Pozornost čitatelja privukao je modernom bajkom Galeb      Jonathan Livingston, u kojoj je došla do izraza autorova ljubav prema plavim visinama . U njegovom životu i književnom djelu Richarda Bacha ima mnogo sličnosti s francuskim pilotom i književnikom Antoineom Saint-Exuperyjem i njegovim djelom  Mali princ. Tragovi toga djela prepoznaju  se i u Galebu Jonathana Livingstona.  

 

 

 

      Bilo je to jednog mladog i sunčanog jutra. More je bilo kao ulje i nije bilo ni daška vjetra. Milju od obale bili su ribarski čamci koji su bacali loše mamce galebovima. Tako je kod galebova počeo radni dan.      Na pučini, daleko od obale, potpuno sam vježbao je galeb Jonathan Livingston.Bio je vrlo mlad i znatiželjan, a imao je tako sjajno perije da se iz daljine činilo zlatno. Za njega je letenje bila umjetnost koju je želio temeljno savladati.Uvijek je ekspepimentirao, isprobavao niske letove i sve moguće akrobacije, ali mu nije išlo.      Kad je odrasao jato ga je odbacilo, jer  su bili suprotnog mišljenja. Jonathan je raširio krila i odletio u nepoznato. Nakon dugog leta došao je    skupine  galeba  koji su se također posvetili letenju.Tamo je bio dobar učenik, i sve je davao od sebe daostvari svoj san. Starješina ga je dugo vremena podučavao i tako je nakon nekoliko godina napustio svoje prijatelje. Kad je došao do druge obale naišao je na mlade galebe koji su došli da nauče letiti. Jonathan ih je počeo podučavati.           Najviše mu se sviđao galeb Fletcher Lynd. Bio je mlad,brz i jak, a  jato nikad  nije tako kaznilo kao njega. Imao je vruću želju da nauči letjeti.Svo znanje koje  je imao Jonathan  prenio  je  Fletcheru.        Sve je više bilo mladih, znatiželjnih i odbačenih galeba  da su osnovali školu. U njoj su pretežno učitelji bili prvi galebovi koji su učili kod Jonathana. Učenici su smatrali Jonathana kao sina Velikog Galeba. Uvijek im je tumačio da nema ograničenja tj. da nema granica. Nakon dugog vremena Jonathan se uzdigne u zrak i napusti učenike kličuči:”Nema granica”. Fletcher se nasmiješi, misleći na Jonathanove riječi. Tako je počela njegova utrka za znanjem.

     Ova  knjiga  govori  o ljepoti  visina,  mora tj. o   njihovom kontrastu. Ima puno opisa, što mi se posebno sviđa. U knjizi ponekad prevladavaju dosadni i  nepotrebni odlomci, pa bi se moglo nešto izbaciti, ali  je inače dobra. Glavni lik je galeb Jonathan Livingston,a govori se o galebu Fletcheru,    Lowellu, Henry i ostali. Radnja se odvija na obalama, moru i na  početku u ribarskom selu. Knjiga nije baš od najboljih, ali se može pročitat.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:57:00 | 3 komentara

DUNDO MAROJE - Marin Držić1. TEZA : BILJEŠKA O PISCU

 

            Marin Držić (1508-1567) je u Dubrovniku sredinom 16. stoljeća razvio živu i plodnu kazališnu djelatnost. Snabdijevao je amaterske družine  (Pomet-družina, Njarnjasi, Garzarija, Družina od Bizara) scenskim djelima i sudjelujući i sam u organiziranju predstava postao je središnja ličnost dubrovačkog kazališnoga života. U nepunih deset godina (1548-1557) napisao je dvanaest djela za pozornicu, od kojih su se neka izgubila (naprimjer komedija “Pomet”), a neka su sačuvana samo djelomično. Preveo je i tragediju “Hekuba”, talijanskog pjesnika Lodovica Dolce.            Svoje drame Držić je pisao za prikazivanje u određenim prigodama. Razumljivo je stoga da su Držićevi komadi osim u Vijećnici i na prostoru ispred Kneževa dvora prikazivali i u salonima gospodskih kuća u gradu i okolici.            Kad se spremao da piše scene za svoju publiku Držić nije morao izmišljati okvire svojih drama. Oni su u renesansnoj dramaturgiji bili zacrtani i prihvaćeni.            Za vrijeme boravka u Italiji (1539-1545) Držić je pored ostalog upoznao i dostignuća pastirsko-mitološke drame, te je posebno dobro osjetio kakve sve scenske mogućnosti pruža ona grana pastirske igre koja svoj zaplet i svoj smijeh zasniva prvenstveno na susretu između rafiniranog pastira, a te su drame bile posebno razvijene u gradu Sieni gdje je on i boravio.            Njegova djela: Komedija od Pometa, Dundo Maroje, Skup, Pjerin, Arkulin, Tripče od Utolče...

 

 

 

Podatke našao: U knjizi “Izabrana djela” od Marina Držića,                         izdavačko poduzeće, ”Mladost”, Zagreb, 1972.

 

 

 

 

 

 

2. TEZA : KRATAK SADRŽAJ

 

 

 

            Dundo Maroje, dao je svom sinu Maru pet tisuća dukata da ode iz Dubrovnika u Jakin, pa potom iz Jakina u Firencu te mu je još rekao ako mu dobro krene neka ode na Sofiu. Na taj je način novčano pohlepan otac, mislio da će mu se sin Maro obogatiti.            Ali Maro nije poslušao oca, te je iz Jakina otišao u Rim, a ne u Firencu. Ubrzo tamo Maro potroši sav novac. Kad je Maroje to doznao, odmah je sa svojom slugom Bokčilom otišao u Rim da ga nađe. U potrazi su mu pomagali neki dubrovčani. Dotle je sin Maro živio kao bogataš. Novce je potrošio na djevojku Lauru.            Kad se u Dugrovniku doznalo šta Maro radi u Rimu došla je i njegova vjerenica Pera, njena baba i njen brat Dživo. Njihov prijatelj Dživolin ih je o svemu obavijestio. Dotle je Laura doznala za dolazak Marova oca (čula je razgovor Bokčila i Popive).            Kad je Maro doznao za dolazak oca, pravio se da ga ne poznaje (zbog toga da mu ne skine nasljedstvo). Zatim ga je njegov sluga Popiva savjetovao da uzme Lauri tri tisuće dukata, što je on ubrzo zatim i učinio (kasnije ih je dao ocu da ih stavi u jednu kutiju). Uskoro su se otac i sin sreli, raspravili i razjasnili.            Potom dolazi do svađe između Mare i Laure jer Maro nije htio priznati za Peru, te je krivio  Pometa(slugu od Uge Tudeška, njemca) da laže. Na kraju su ipak Ugo Tudeško i Laura postali vjerenici. Isto je zadesilo i (njegovog slugu) Pometa i (njezinu slugu) Petrunjelu.            Potom se svi vraćaju u Dubrovnik. Maro je najgore “prošao” jer je izgubio Lauru i Peru (a i njegov sluga Popiva dugoželjenu Petrunjelu).       

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

3. TEZA : USPOREDBA DUNDA MAROJA I MARKA

 

            U ovom djelu u največem su kontrastu sin i otac. Dundo Maroje je veoma škrt i voli novac, a njegov sin Maro za kojega novac i nema neku veliku vrijednost.            Po mom mišljenju ovo je djelo prikazuje likove koji su u kontrastu jer nije dobro biti kao Dundo Maroje veliki škrtac, a ni kao Maro veliki rasipnik. Mislim da nam je tu poruku htio prenijeti i sam pisac okarakterizirajući ova dva lika i njihove postupke da i sami shvatimo da treba voljeti i čuvati novac do neke mjere.

 

 

 

4. TEZA : ANALIZA DJELA

 

 

 

            Ova komedija ima dva prologa. U prvom pjesnik pozdravlja vlastelu, puk, ljude i žene, staro i mlado. Sjeća ih, kako je pred tri godine učinio svojim dijelom čudesa, a kako ga je i ove godine vjetar ovamo donio. Prikazat će im opet svoju vještinu, samo neka se čuvaju zlih jezika.            U drugom prologu govori pjesnik:”Ova će komedija biti nova i stara; nova, jer sljedi onu prvu komediju od Pometa, a stara, jer će u njoj biti ista lica.”            Dundo Maroje sastavljen je na način Plautinsko-talijanskih komedija šesnaestoga stoljeća, u kojima se pjesnička mašta napinje i natječe kako će intrigom prikazanih osoba bolje zamrsiti čin, ne pazeći da zgode budu udešene. Tu se u jedan dan križaju zgode i nezgode nemogučim, brojem, da čovjeku treba mnogo razmišljanja, da se sabere i razabere.            Usporedimo li ga sa komedijama koje su nastale u to doba, on daleko nadmašuje ostale svojom zapletenošču i svojom originalnišču.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

5. TEZA : KONTRASTI

 

 

 

U ovom djelu možemo nači neke kontraste kao što su :

 

1.Građansko - patricijskog sloja i sloja obespravljenih : Građansko - patricijski sloj je bjesan, intelektualno bezizražajan, a dok je sloj obespravljenih tj. sloj sluga; bistar, duhovit i snalažljiv. Mislim da Držić zauzima negativan stav prema prvom sloju tj prema građansko - patricijskom sloju.

 

2.Sukob starosti i mladosti (sukob generacija) : Staru generaciju bi u ovom djelu predstavljao Dundo Maroje a mlađu Maro.

 

 

 

6. TEZA : ZAKLJUČAK

 

 

 

            Ovo djelo mi se veoma sviđalo, jer je napisano takvim jezikom da ga mogu svi razumjeti tj. nije pre teško za shvatiti, a radnja  je  zanimljiva.            Mislim da nam je pisac ovom dramom želio prenijeti poruku da ne smijemo biti ni rasipni kao Maro pa ni škrti kao Dundo Maroje, već moramo biti negdje između ova dva lika, te mislim da je tako Marin Držić želio stvoriti idealan lik.ljudi koji su veliki rasipnici te oni koji su veoma škrti.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:56:00 | 0 komentara

ANĐEO - RANKO MARINKOVIĆ

Pripovjetka “Anđeo” opisuje posljednje dane bolesnog majstora kojega razdiru sumnja i strah, čiji se svijet ruši. U djelu prevladavaju monolozi i razmišljanja. Glavni lik (majstor) i njegovo duševno stanje opisani su u detalje. MJESTO RADNJE: Radnja dijela je smještena u Zagreb, u kuću bolesnog majstora Alberta Kneza koji umire. S njim žive i njegov šegrt Lojz, te njegova druga žena Frida. KRATAK SADRŽAJ: Majstor je prije nego što ga je shrvala bolest isklesao velikog anđela za svoj grob i želi ga dovršiti. Kako majstor sve više oboljeva, u njegovoj se glavi rađaju sve mračnije misli. Boji se da Lojz ne dovrši anđela, počinje o njemu razmišljati kao o čovjeku koji mu priželjkuje smrt. Njegova nada sve više tone u more mračnih misli. Osjeća se usamljenim, napuštenim, počinje sumljati da mu žena voli Lojza. Jedne noći ustaje, skupivši zadnje snage i potvrđuje svoju sumnju. Nakon toga dovršava skulpturu svoga anđela i umire. Anđeo je simbol životnog stvaralaštva pojedinca koje on čuva i želi ga dovršiti da ono postane trajna vrijednost i simbol njegove muke. BILJEŠKA O PISCU: Ranko Marinković, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih književnika, rođen je 1913. godine na otoku Visu. Filozofski fakultet završio je u Zagrebu. Svoj književni rad počinje vrlo rano, u godinama uoči drugoga svjetskog rata, objavljivanjem poezije u časopisima. Kao dramatičar predstavlja se 1939. g. praizvedbom drame “Albatros” na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. U godinama odmah iza drugog svjetskog rata uvrštava se u red naših istaknutih književnih stvaralaca pišući pripovijetke, novele, drame, romane, eseje i kritike. Njegova su djela do danas doživjela brojna izdanja u zemlji i inozemstvu, drame se i danas izvode na domaćim i brojnim svjetskim pozornicama, a pripovijetke i romani doživjeli su mnoge kazališne, filmske, radio i televizijske adaptacije i izvođenja. Popis Marinkovićevih djela prema godinama prvih izdanja: “Albatros”, drama, 1939.; “Proze”, pripovijetke, 1948.; “Ni braća ni rođaci”, pripovijest, 1949.; “Oko božje”, pripovijest, 1949.; “Pod balkonima”, pripovijetke, 1953.; “Ruke”, pripovijetke, 1953.; “Geste i grimase”, kazališne kritike i eseji, 1951.; “Glorija”, drama, 1955.; “Poniženje Sokrata”, pripovijetke, 1959.; “Karneval i druge pripovijetke”, 1964.; “Kiklop”, roman, 1966.; “Politeia ili inspektorove spletke”, vodvilj, 1977.; “Zajdenička kupka”, roman, 1980.; “Pustinja”, drama, 1982.; “Nevesele oči klauna”, zbirka eseja, 1986.; “Never more”, roman, 1993.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:56:00 | 0 komentara

Divlji konj - Božidar Prosenjak

Bilješke o piscu : Božidar Prosenjak rođen je 1948. godine u Koprivnici. Sretno djetinjstvo proveo je uPodravskom seocetu Kuzmincu .Tamo je započeo svoje školovanje ,a nastavio ga zatim u Koprivnici ,Parizu I Zagrebu ,gdje je diplomirao romanistiku na Filozofskom fakultetu.Radio je kao novinar u Narodnom sveučilištu u Velikoj Gorici ,te pokrenuoi uređivao biblioteku « Albatros « u velikogoričkom Centru za kulturu .Od godine 1984., djeluje kao slobodni stvaralac .Član je DHK .Prozne , pjesničke I dramske priloge objavljuju u dnevnom I periodičnom tisku,na radiju I televiziji .Surađuje u časopisima za djecu .Radovi su mu uvršteni uzbornike ,antologije I školske udžbenike.Godine 1980. objavio je zbirku pjesama I kratkih proza za djecu pod nazivom « A »Zapažen književni uspjeh zabilježio je romanom «Divlji konj» za koji je 1989. godine primio nagrade «Ivana Brlić Mažuranić» I «Grigor vitez » Fabula:Uvod : Život divljeg konja u divljini kad je bio ždrijebeZaplet : Kod Gospodara I bijeg od njega(Divljeg konja)Život u Podzemlju I njegovo maltretiranjeVrhunac : Utrka divljih konja kod Gospodara I na HipodromuRasplet : Divlji konj je uginuo prirodnom smrću     Mjesta radnje : U divljini ; kod gospodara ; u Podzemlju ; na HipodromuVrijeme radnje : nepoznato ???L I K O V I :Divli konj : hrabar ,imao je puno prijatelja Neru , Sivku ,Šarca; imao je svojukolibu Zvijezdu I svoju kćer Cezu ; mrzi Podzemlje , štiti prijatelje , kad je bio malenmrzio je I Zakon , ali poslije ga je shvatio ; bio je uporan kad je tražio Zvijezdu;Nera : susrela je Divljeg konja kod Gospodara , vjerna prijateljica Divljeg konja;Ponovno je srela Divljeg konja u podzemlju ; malo je strah bilo kad je bila uPodzemlju ;  poginula je kad je ušla kroz vrata iz kojih konji više ne izlaze( ubijena je )Šarac : Isto jedan od vjernih prijatelalja Divljeg konja ; hrabar kao Divlji konj , poslijemu je Sivka rodila sina ,Vulkana ;On nije bio u Podzemlju I nije vidio užasu Podzemlju ;Sivka : Vjerna prijateljica Divljeg konja , rodila je sina ,ona isto nije bila u Podzemlju;Snažna kobila , hrabra ;Zvijezda : Bila je vjerna kobila Divlje konja , kad se vratio Divlji konj Iz Podzemljapobjegla ; rodila je kobilu Divljem konju Cezu , jako se brine o Cezi ;Garov : pas koji je čuvao konje kod Gospodara , na kraju se ispostavilo da jeŽenka koja je rodila nekoliko mladih ;

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:56:00 | 0 komentara

Glorija - Ranko MarinkovićOsnovni podaci o autoru:

Ranko Marinkovi} je ro|en 1913. godine na Visu. Najistaknutiji je suvremeni hrvatski novelista, romanopisac, dramski autor i esejist. Teme i likovi njegovih djela pripadaju mediteransko-oto~kom ili gradskom, gra|anskom ili malogra|anskom svijetu. Djela su mu pro`eta crnim humorom, ironijom i tragi~nim shva}anjem

svijeta. Najpoznatija njegova djela su: zbirka novela “Ruke”, roman “Kiklop”, drama “Glorija”...

 

Najosnovnije crte fabule:1.slikaU maloj `upi u Dalmaciji sve}enici poku{avaju razbiti monotoniju malog mjesta

i jedan od najmla|ih, don Jere smi{lja na~in na koji bi u~vrstio vjeru naroda. Zami{lja kako bi bilo dobro zamjeniti kip bogorodice s `ivom opaticom koja bi povremeno pomakla o~i i tako uvjerila ljude u postojanje Boga. Ostali sve}enici se ba{ i ne sla`u s tom idejom ali ipak pristaju. Don Jere zamoli predstojnicu obli`njeg samostaana da mu po{alje jednu opaticu, i jednog jutra sti`e Magdalena. Prije nje toga jutra u biskupiju dolazi i ~ovjek po imenu Rikardo Kozlovi} alias Floki Fleche. On pri~a sve}enicima o svom kipu Isusa na raspelu u koji je ugradio mehanizam koji pokre}e Isusovao tijelo, koje izgleda kao da je `ivo. @eli da ga sve}enici prika`u narodu, ali ga don Jere otjera iz biskupije, jer smatra takvo djelo oskrvnu}em prirodne ljepote, a ne svetom stvari. Nakon toga Magdalena sti`e u biskupiju i don Jere joj povjerava zadatak. Ona mu pri~a kako se zaredila i pri~a o svome ocu i njegovu cirkusu, te na kraju ispada da je Kozlovi} Magdalenin otac.

2.slikaRadnja se nastavlja odvijati u crkvi gdje Magdalena sjedi glume}i Madonu.

Njezin otac dolazi u crkvu i prepozna ju, ali ga don Zane odvla~i i tra`i od njega da {to prije predstavi kip Biskupu koji je za nj jako zainteresiran. Kozlovi} odlazi da uredi kip.

3.slikaScena predstavlja sakristiju. Magdalena se gleda u ogledalu i divi se samoj sebi.

Don Jere koji ve} du`e vrijeme gaji ljubav prema njoj, a ne `eli to priznati, ulazi i kori ju jer je raspustila vi{e kose nego prije, a to bi ljudi mogli primjetiti. Ukorava ju i zbog njenog pona{anja, a sve zato {to joj ne mo`e otvoreno pristupiti. Tome odvodi Magdalenu u crkvu, a don Zane ulazi.Don Jere i don Zane se sva|aju, a don Zane mu ka`e da se Magdalena zaljubila u njega. Odlaze odslu`iti ve~ernjicu.

4.slikaRadnja se odvija u Katedrali, kasno popodne poslije ve~ernjice. Svi ljudi su ve}

iza{li iz crkve osim Kozlovi}a i `ene koja moli za svoga sina. Kozlovi} gleda u Gloriju, a ona svijesna svoga zadatka ignorira oca. @ena ju moli da joj spasi sina, a otac ju moli da ga prihvati. Toma za to vrijeme `eli zatvoriti crkvu pa tjera Kozlovi}a van, ali Kozlovi} se neda. On tvrdi da je to Glorija, a Toma ga uvjerava da je to samo kip. Dolazi don Jere i uvjerava Kozlovi}a da to nije Glorija nego kip. Kozlovi} krene prema vratima, ali zastane i ka`e kako je to nekad bila njegova k}i, ali ju je sada izgubio. Uto Glorija zajeca, a don Jere pri|e oltaru i u molitvi se ispri~a gospi:            “ Gospo, sagrije{io sam te{ko, oprosti. To je bilo za tvoju ~ast i slavu. Oprosti.” Uto u|e don Zane i ni{ta ne rekav{i prijekorno pogleda don Jerea.

5.slika

Scena prikazuje sakristiju katedrale. Don Jere sjedi u fotelji, a Magdalena pla~e. On ju kori zato {to je proplakala pred ocem, a ona se pravda:” Ro|eni se otac previjao preda mnom, a ja sam stajala mirno kao kip! Gledala sam kako mi se starac mu~i, kako vas na koljenima moli za jednu moju rije~, a ja sjedim tamo podlo, kao najgora ni{tarija, bez i jedne suze u oku!” Ona ga pita za{to joj nije dopustio da vidi oca, a on joj priznaje da nije `elio da joj se vrati ljubav za “onim” `ivotom. Ona mu na to priznaje da ga voli, ali on ipak ne `eli potpuno priznati da i on nju voli.  Tada ulazi Tomo nose}i novo raspelo. Don Jereu obja{njava da ga je biskup kupio od Kozlovi}a. Tad dolazi i `ena koja je molila za svoga sina. Toma obja{njava da joj je sin umro. Don Jere okrivljuje Magdalenu zato {to je `eni dala la`nu nadu, a ona sada `eli samo vidjeti svoga oca. Kozlovi} nato provaljuje u sakristiju i ona odlazi s njim. Don Jere jo{ dugo ostaje sam i u napadu bijesa razbije raspelo.

6.slikaRadnja se zbiva u cirkusu. Glorija opet nastupa, kao artistica. U garderobi pri~a

sa Tonijem, jednim od klauna. Ka`e mu kako vi{e ne mo`e moliti, kako je sve izgubila i kako je ustvari jako zla. Pri~a mu kako je prije sedam godina skoro poginula, jer se trapez malo prije njene to~ke otrgnuo. Ona ga je primjetila jer je ~ula glas:” Pazi! Pazi!” Toni ju razuvjerava, a ona kao da ne{to predosje}a tra`i od Tonija da prenese poruku maestru, da orkestar svira fortissimo. Toni izlazi, a ulazi Kozlovi}. On joj prigovara da se Toni stalno smuca oko nje, a ona ga samo umiri. Ponavljaju jo{ jednom neke datalje o to~ki i on odlazi. Dolaze ~etri klauna i zabavljaju je. U zavr{nom dijelu to~ke netko pokuca na vrata. U sobu ulazi don Jere, a klauni izlaze. On joj govori kako je biskup umro, kako je don Zane dobio Biskupiju, a na kraju joj priznaje da je “obolio na `ivcima” i da je ovdje na lje~enju, te je do{ao kada je vidio plakat. Zatim joj ka`e kako je uni{tio kip, i kako njoj, zbog njegovih grijeha, prijeti propast. Ka`e joj da }e tra`iti od njenog oca da ju ne pusti da izvede to~ku, ali uto u sobu ulazi Kozlovi}. On ne `eli poslu{ati don Jeru, {to zato {to mu ne vjeruje, {to zato {to je pohlepan za slavom. Glorija otjera don Jeru u gledali{te i krene izvesti to~ku. Toni moli Kozlovi}a da zaustavi to~ku jer je Glorija rastresena, ali Kozlovi} ni njega ne poslu{a. Glorija pada i umire. Kozlovi} ni ne pla~e za njom, ve} joj samo gladi lice i popravlja joj kosu. Orkestar zasvira posmrtnu kora~nicu, a ~etri klauna iznose Gloriju. Don Jere ostaje sam i zapla~e, a zastor se spu{ta svr{avaju}i tragediju.            

 

Likovi:sestra Magdalena (Glorija Fleche)Rikardo Kozlovi} (Floki Fleche)Biskupdon Jeredon ZaneTomamajkaToni, Bimbo, Bepp i Kock- ~etri klauna

 

 

Karakterizacija likova:Glorija je `ena sa dva `ivota, ali nije kako sama ka`e “bludnica”. Ona unato~

poznavanju vanjskog svijeta i odbojnosti samostana, prihva}a taj samostanski, strogo vjerski `ivot. Svoju `elju da ga napusti uspje{no potiskuje sve dok se svojim ~istim srcem ne zaljubi u don Jerea. Njezina ljubav je ~ista i iskrena, ali se don Jere ne usu|uje otvoreno priznati da je voli. On se boji priznati tako ne{to, jer nema onu unutra{nju snagu koju posjeduje Glorija. Umjesto da joj ka`e da je voli on je stalno kori, vje~ito pronalazi pogre{ke u njenom pona{anju, izgledu... Iako se na po~etku ~ini da Kozlovi} bezgrani~ni voli svoju k}i, iz zadnje slike proizlazi da je ta ljubav ljubomora, a njegova silna `elja za Glorijom postoji ve}inom zato {to bez nje cirkus propada. Don Zane je stariji ~ovjek, koji je zbog svog `ivotnog iskustva obi~no u pravu, ali ipak se on i don Jere vje~ito sva|aju oko ovog ili onog. On cijeloj radnji daje stanovit balast, jer su njegove radnje dobro promi{ljene i razra|ene.

 

Mjesto i Vrijeme u djelu:Radnja se odvija negdje u Dalmaciji, ubrzo nakon drugog svjetskog rata.

 

Tema djela:Neostvariva ljubav izme|u sve}enika i redovnice.

 

Ideja djela:Dokaz da ljudska dijela nisu uvjek dobra, iako su u~injena s plemenitim ciljem.

 

Sukobi:Glavni sukob je ljubav izme|u don Jere i Magdalene i vjera koja takve veze

zabranjuje. Drugi sukob je izme|u Magdalene i Jagode tj. Glorije odnosno sukob vjerskog `ivota i svijetovnog `ivota.

 

Simboli~nost:Cirkus u ovoj drami ne postoji slu~ajno, ve} zato da bi se crkvena “~uda”

mogla prikazati kao cirkusarije.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:55:00 | 0 komentara

Novele - RankoMarinković1.TEZA O PISCU.               Ro|en je na otoku Visu 22.11.1913. godine. Osnovnu {kolu polazio je u rodnom mjestu. Gimnaziju je zavr{io u Splitu i Zagrebu. Diplomirao je na fi lozofskom fakultetu u Zagrebu. Za vri jeme rata interniran je u logor Ferromonte u Ital i j i , zatim su ga prebacil i u Bari i na kraju u sinajski zbjeg “El Shatt”. Posli je rata radi u ministarstvu prosvjete, a naknadno u zavodu Hrvatske te kao direktor HNK u Zagrebu. Od 1951. g. radi kao profesor na Zagreba~koj Akademiji za kazali{nu umjetnost. Redovito je ~lan HAZU.Njegova djela su:

 

               Proze, Zagreb, 1948.g.; Ni bra}a ni ro|aci, novele, Zagreb 1949.g.; Oko bo`je, novele, Zagreb 1949.g.; Geste i grimase, eseji , Zagreb 1951.g.; Pod balkonima, novele, Beograd 1965.g.; Tri drame, Zagreb 1977.g.; Zagreba~ka kupka, roman,Zagreb 1980.g.; Pustinja, drama, Zagreb 1981.g.; Sabrana djela 1.-4.,Zagreb 1982.g.; Nevesele o~i klauna, eseji , Zagreb 1986.g.; Sabrana djela 1.-7., Zagreb, 1988.g.; Never more, roman, Zagreb 1993.g.2.TEZA “Mrtve du{e”.

 

         Pisac je glavno lice. De{avaju se ~udni doga|aji pri ~udnim okolnostima. Neobi~na je simbolika u kojoj je vrijeme stalo, npr. “ni kazaljki nema na satu”. Pisac se nalazi negdje kraj vode. No`em si je odrezao glavu i pona{a se kao da je i dalje du{a u tijelu. Glava mu slu`i kao neka lopta u vodi. Ona se gubi i na kraju nestaje. Kad se probudo pri svjetlu opazio je no` zaboden u knjigu. Zaklju~io je da je to ipak morao biti on. Taj no` je donio gazdari~in pokojni mu` pomorac iz Carigrada. Postavlja si pitanje da li ima ne{to ratni~kog u njemu. @eli ga se rije{iti pa razmi{lja da li da ga zaklju~a u ormar ili da ga baci kroz prozor. Prisjetio se da je to gazdari~ina uspomena. Boji se spavati u njegovoj blizini. Zaklju~uje da je slabo za{ti}en od samog sebe. U dubokom razmi{ljanju do~ekao je jutro na prozoru sobe. Gazdarica prolazi kraj sobe i jo{ sva snena budi ga. On ju zamoli da uzme veliki no` pod isprikom da ga treba bolje osvjetlati. Pisac sam sebi od umora ka`e: ”Mrtve, mrtve du{e... Sad legnimo mrtve du{e”.

 

Licapisac  i gazdarca

Vrijemeno}Prostoru sobiTemaparalelom stvarnosti i ma{te, `ivota i literature,½½½½ drasti~no poja~ava sliku apsurda ljudskog polo`aja.3.TEZA “Samotni `ivot tvoj”.

 

         Na otok je doplovio biskup. On izjavljuj da voli oblake a ne `ene. Dok je ispovjedao `ene do`ivljavao ih je kao bludnice. Misli su mu bludne. ^esto se ispovjedao nebu. U mjestu je velika crkvena sve~anost, skupilo se mnogo vjernika. U masi netko se potukao. U zraku se ~uje lupet bubnja. Biskup je odr`ao “Molidbu za magare}i rod”. Sve}enstvo je sjelo za banket. Djeca su ih ga|ali kamen~i}ima. Kad je fratri} do{ao prevaril su ga da je banket na drugom mjestu. Kad se vratio ustanovio je da je prevaren. U selu `ivi Toninka koja vu~e za nos sve}enstvo, a posebno biskupa na taj na~in {to ni`e haljinu pred ljudima i pokazuje biskupu stra`njicu .Nema mjere tako da ju `andari trebaju odvest u `andarisku stanicu. Na kraju banketa na{li su se i prosjaci da malo maste brk. Luda Tonka istrgala se i pobjegla tako da je jo{ mogla nastaviti sa svojim {alama. Nave~er je usljedio bal. Pred zoru mnogi su se vratili ku}ama. Biskup i fratri} spavaju. Jedan od njh je pisac i dugo jo{ slu{a kako se psi na ulci kolju oko kostiju {to su ostale nakon ve~era{nje gozbe i kako zlosutno tule u no} i laju na mjesec.

 

Licabiskup, fratri}, Toninka, `andari i narodVrijemepredve~erje i no}Prostoroto~no mjestoTemaIronija koja prati izlizane crkvene formule “Mir s tobom!”, koja personificira jednu vjeru ~iju neozbiljnost shva}a ve} i bogoslu`na |a~ka {kola “I sa zrnom soli!”. ^ovjeka prepu{ta vlastitom ljudskom nespokojstvu. Idila patrijahalnog `ivota, ladanjske (seoske) samo}e i dokolice raspoznata je u ovoj noveli kao gruba proza, kao tragi~na farsa.

 

4.TEZA “An|eo”.

 

         Klesarski majstor je na samrti. Njegov pomo}nik Lojze do{ao je po klju~ radione i ispri~ao mu je neobi~an san. U klesarskoj radioni bio je nedovr{en spomenik an|ela koji u ruci dr`i otvorenu knjigu. Klesar je objasnio nau~niku da je taj spomenik za njega. Smetalo ga je nau~nikovo neprestano nabijanje pa je zamolio suprugu da ode do nau~nika i da prestane s radom. ^udne su mu se misli vrzmale

({uljale) po glavi. Skupio je snagu i spustio se do radione iako je bio mrak. Na an|elovoj knjizi vidio je krasnim pisanim slovima Albert Knez, klesar majstor - umjetnik ro|en odre|enog datuma - umro u zagradi bez datuma. Stari klesar je upisao datum njegovog posljedneg dana `ivota. Odbacio je oru|e i predao se svom an|elu.

 

Licaklesar Albert Knez, nau~nik Lojze i `ena FridaVrijemezadnji dan `ivota klesaraProstorsoba i radionaTemaKlesar nastavlja `ivot kroz svog an|ela od mramora.

 

5. TEZA “Prah”

 

Oto~anin Tonko Jankin primio je pismo kojeg mu je donijela stara Lucija. Vratila mu se uspomena na Anu koju je jo{ uvijek volio. Ona ga je ostavila jer se zaljubila i udala za jednog geometra. Sada `ive u Splitu. Laskalo mu je {to ga Ana nije zaboravila, ve} od njega tra`i uslugu tj. pomo}. @eli krstiti sina ali tako da njezin mu` ni{ta ne zan za to. Poslije pro~itanog pisme se razljuti ali kasnije su mu se vratile drage uspomene i trenuci zajedni~ke ljubavi i odmah se odlu~io da prvim jutarnjim brodom otplovi za Split. U luci ga je do~ekala Ana jo{ uvijek za njega vrlo privla~na  lijepa, ali nedosti`na. U ku}i su ga lijepo primili i sve te okolnosti su ga skrhale. Kad se na{ao sam u sobi poku{ao si je oduzeti `ivot tako {to se je objesio na konop~i} na prozor. Apsurd je u tome {to su tim konop~i}em tj.  uzicom bila vezana njegova pisma koja mu je Ana ovom prilikom vratila staviv{i ih ispod njegovog jastuka. U ku}i su ~uli njegov pad. Dotr~ali su do njega, a on im je rekao: “Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da }u se najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama na{alio? He?”.LiucaTonko Jankin, Lucija, Ana, geometar i sinVrijemeposlije drugog svjetskog rataProstorDalmatinski otok i SplitTemaSav smisao strasti, ~ekanja i osvete, sitan, zloban, ali ipak bar neki smisao, neka iluzija `iivota, rasipa u prah koji treba prikriti izgovor bijedne {ale.

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:55:00 | 0 komentara

ROBINSON CRUSOE - Daniel Defoe

Bilješka o piscu: Iako je Daniel Defoe napisao vrlo mnogo djela, zna se da je tek s Robinsonom postao slavan i poznat u cijelome svijetu. Rodio se u Londonu 1659. Otac mu je bio mesar, a sin se bavio različitim poslovima. Defoe je bio, zapravo, jedan od najmarljivijih književnika što su ikada živjeli. Njegova su književna djela tako brojna da bi ih bilo teško skupiti u jednom izdanju. Zna se da je napisao preko dvjesta svezaka, uz bezbroj članaka o svim mogućim predmetima. Međutim, najviše se proslavio onom značajnom serijom romana koja je 1719. počela s Robinsonom, a uključuje Kapetana Singletona (Captain Singleton), Moll Flanders, Povijest Kuge i Roxanu. Kao što je poznato, Defoe je našao materijal za Robinsona u čudnim doživljajima nekog škotskog mornara, Alexandra Selkira, koji je 1704. pošao s Wiliamom Dampierom, glasovitim moreplovcem, na put u Južno more. Zbog svađe s kapetanom zatražio je da ga iskrcaju na samotni otok Juan Fernandez, trista milja zapadno od Valparaisa. Ostao je tamo četiri godine i četiri mjeseca, dok ga nije konačno izbavio jedan od brodova kraljevske mornarice. Tu je povijest prvi objavio Roger u svom djelu  Krstarenje oko svijeta, koje je izašlo 1712. Očito je to putovanje uskoro postalo glavna tema razgovora.Tema: borba čovjeka s prirodom i opstanak.O djelu: Zapanjujuća uvjerljivost većim dijelom izmišljenih zgoda Robinsona Crusoea, dala je cijelom nizu generacija vrlo jasnu sliku o borbi čovjeka s prirodom. Taj je predmet odgovarao općim osjećajima  i predstavljao možda najživlji dio ljudskog zanimanja što ga literatura uopće može pružiti. Nenamjerno, ali po svom unutarnjem osjećaju, Defoe je napisao ne samo poučnu pripovijest o nevoljama koje mogu zadesiti krhko ljudsko stvorenje nego i simboličnu dramu o mučnim i strpljivim naporima s pomoću kojih je ostvarena civilizacija.Vrijeme radnje: kroz godine.Mjesto radnje: nenaseljen otok.Likovi: Robinson Crusoe          Petko          kapetan          Španjolac          Petkov otac

 

 

 

 

 

Opis glavnog lika:

 

Snalažljivost: “Ta bezizlaznost probudi moju snalažljivost. Imali smo na brodu nekoliko doknadnih jarbola, dva ili tri drvena balvana i jedan ili dva gornja jarbola.”

 

Ne sviđa mi se njegov postupak s životinjama na otoku: “ … ali sam vidio mnoštvo ptica, samo nisam znao kakvih; a kad sam ih ubio, nisam znao koje su za jelo, a koje nisu. Vraćajući se ubio sam nekakvu veliku pticu što sam je vidio kako sjedi na drvetu pokraj velike šume. Prvim hicem što sam ga opalio među njih ubio sam kozu kraj koje je stajalo jare i sisalo je.”

 

Muka, rad, strpljivost, marljivost neke su od stvari što ih je morao prihvatiti:“ Trebalo mi je puna četrdeset i dva dana da napravim dasku za dugačku policu što mi je trebala u spilji, a dva bi tesara, sa svojim oruđem i pilama, od istog drveta u pola dana izrezali šest.”

 

Vanjski opis (opis njegova lica): “Što se tiče moga lica, ono doista nije bilo toliko pocrnjelo koliko bi se očekivalo kod čovjeka koji uopće ne pazi na nj. Bradu sam jednom pustio da raste, pa mi je bila duga oko četvrt metra. Međutim kako sam imao dovoljno škara i britava, dosta sam je kratko podrezivao, a dlake na gornjoj usnici dotjerao sam tako da sam imao velike muslimanske brkove.”

 

Kolebljivost prema divljacima: “Pitao sam se također koliko su se ti ljudi ogriješili o mene, i kakvo pravo imam ja da se uplićem u svađu o onoj krvi što je oni prolijevaju među sobom.”

 

Opis Petka (vrlo slikovit): “Bio je to pristao, lijep momak, savršeno građen, ravnih, dugačkih nogu. Nije bio prekrupan, ali je bio visok i skladan, a po mome mišljenju oko dvadeset i šest godina star. Izraz lica mu je bio vrlo dobroćudan, u njemu nije bilo ništa divlje i

neprijazno. U njemu kao da je bilo nešto muževno, ali je u isto vrijeme u izrazu njegova lica bila neka mekoća i blagost Europljanina, pogotovu kad bi se nasmiješio. Kosu je imao crnu i dugačku, i nije bila kovrčasta kao vuna. Čelo mu je bilo visoko i široko, a oči su mu sijevale živahnošću i oštrinom. Boja njegove kože nije bila sasvim crna, ali vrlo zagasita, a ipak ne onako ružno žuta i odbojno tamna kao kod Brazilijanca … nego nekako jasna, sivkastosmeđa. Lice mu je bilo okruglo i puno, nos malen, ali ne plosnat kao u crnca, lijepa usta i tanke usne, a zubi su mu bili pravilni i bijeli poput bjelokosti.”

 

Usporedba filma i knjige: Film je uvelike skraćena verzija knjige. U njemu se sve događa iznimno brzo, dok je u knjizi vrlo temeljito opisano, no ipak mislim da je to u redu jer za temeljito opisivanje u filmu  trebali bi sati i sati. Film ima i dosta neugodnih prizora što uništava čar cijele priče. Knjiga mi je bila mnogo zanimljivija i uživao sam u čitanju; imam samo jednu zamjerku, a to je uzastopno ponavljanje npr. “… kao što sam već rekao.”

 

 

Najviše me se dojmila ova rečenica: “Katkad bih sam sebe pitao zašto sudbina tako temeljito uništava svoja stvorenja i čini ih tako strašno nesretnima, napuštenima i bespomoćnima, tako potpuno bijednima da bi jedva bilo razumno biti zahvalan za takv život.”Potresla me je tragičnost te misli.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:53:00 | 7 komentara

PRIPOVIJETKE - Ivo AndrićBilješka o piscu:

 

Istaknuti romanopisac, pripovjedač, pjesnik i esejist. Ivo Andrić rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtničkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradu, gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajev, gdje je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoća i prepreka, Andrić je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču,

Krakovu i Gracu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima.

Kao srednjoškolac i student Andrić sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno oslobođenje. Za vrijeme drugog svjetskog rata živi povućeno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajući nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih djela.            Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prevode O. Župančića, M. Aleksandra, V. Levstika … Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedačku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri. Između dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a od pripovjedaka Nove pripovjetka, Priča o vezirovom slonu, Lica …            Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. Među njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kočiću …            Godine 1956. Dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodjeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

 

 

Podaci iz: Enciklopedija leksikografskog zavoda,                Hrvatski leksikografski zavo, Zagreb, 1963.

 

Priča o kmetu Simanu

 

- vrijeme : krajem 19. stoljeća- mjesto : kraj oko Sarajeva

 

            Godine 1876. Bosanski narod digao se na ustanak protiv Turaka u malome gradiću Nevesinju. Tu  je poražena Turska vojska, a time slabi i čitavo tursko carstvo. Usporedo s tim, Austrijska vojska jača i postaje najveća politička i vojna sila u tom dijelu Evrope. Godine 1878. Austrija je okupirala Bosnu i Hercegovinu. Kmetovi su mislili da će austrijska vlast donijeti nove uvjete života međutim za kmeta nije bilo nokakove promjene,  kmet je i dalje ostao kmet, a age su ostali age. Promijenilo se samo ime države i vlasti, a sve ostalo, naročito društveni položaj kmeta nije se ni u čemu poboljšao. Nastala se teška vremena i nesigurna za bosanski narod.

__________________________________________________     U dijelu Ive Andrića prikazuje se vjekovna borba između kmetova i turskih

feudalaca. Kada je u Bosni Austrijska okupacija zamijenila Tursku, kmetovi su povjerovali da je došao kraj  iskorištavanja.___________________________________________________

 

            U dijelu je dat primjer sukoba kmeta Simana Vaskovića i age Ibraga Kološa. Kad su austrijanci okupirali Bosnu kmet Siman suprotstavio se agi i nije više htio da mu daje trećinu uroda. Mislio je da je s promjenom vlasti donešena i promjena o daćama kmetova. Ali Siman se grdno prevario, vlast je još uvijek bila na strani age. Siman je tako iz dana u dan provodio vrijeme na raznim suđenjima, misleći da je u pravu. . Simanu su umrla dijeca, žena otišla kod rodbine, a on se odao pijanstvu. Tvrdoglavo se pridrćžavao svoga stava i tako je upropastio svoj život.___________________________________________________

 

Siman Vasković: kmet koji je živio svojim mirnim, uobučajenim životom. Siman je tražio svoje pravo, ali ondašnje “visoko društvo” nije dozvoljavalo da običan kmet traži pravdu jer je nikada nije ni imao. Siman se prerano digao u borbu za pravdu, jer da je još  malo pričekao uz njega bi bilo još mnogo bosanskih kmetova kojima se kasnije poćela buditi savijest. Siman se nije imao na koga osloniti, a pratile su ga same teškoće. Smirenje je nalazio u alkoholu, a zapao je u najlošije društvo,  među pijance i propalice.

 

Ibraga Kološ: Turski feudalac. Razlikovao se od drugih aga. Nije bio loš čovjek, naprotiv, u mnogome je popuštao Simanu. Kao ni jedan aga Ibraga je sam dolazio po urod. Ali kada mu se Siman suprostavio i nije mu htio davati daće, aga  ga je tužio sudu i dobio ono što je tražio.  Od Simana je stvorio propalicu.

 

 

 

Veletovci

 

- vrijeme: početak 19. Stolječa- mjesto: na granici Bosne i Srbije

 

Turci su odlučili da potpuno očiste planine i oslobode putove u tom kraju. Otpor su im davala dva hajduka koja su već pet godina bili klica bune na tom području. Jedan od njih je bio Stojan Veletovac iz malog sela Veletovci nedaleko od granice. Turci su opkolili tu dvojicu, koja se nalazila u kuli, koja je pripadali porodici Crnojevića. Stojan je sa svojim drugom pružao veliki otpor i Turci ni nakon desetak dana nisu uspjeli uhvatiti hajduke. Jedan od Turaka se dosjetio kako bi mogli izmamiti Stojana , pošto su ubili Stojanovog prijatelja. Varka se sastojala u tome, što su trebali dovesti Stojanova strica, kojeg je ovaj jako volio. Tako su i učinili. Stojanov stria čiča Miloje trebao je na nagovor Turaka pozvati Stojana na predaju. Ali čiča Miloje, iako u smrtnoj opasnosti, nije to učinio već je savjetovao sinovca da se ne preda Turcima, a pogotovo ne živ. Turcoi ubiše čiču Miloja.Bila je oluja, koju je Stojan iskoristio i tu je noć pobjegao. Turci su se morali vratiti u Užice i  umjesto Stojanove glave poslali su čiča Milojevu glavu  i glavu Stojanova prijatelja u Beograd. Tako se čičina glava, ni kriva ni dužna našla na Beogradskom bedemu. Kao i mnogih drugih vojnika,  hajduka.___________________________________________________

 

Ideja: Ova kratka Andrićeva pripovjetka prikazuje nam junaštvo, veliku hrabrost i borbenost hajduka.

 

 

 

Analiza djela

 

Andrić u svojima lektirama najčešće piše o događajima u našim krajima u vremenskom razmaku od dolaska Turaka pa do danas, piše o samovolji, tvrdoglavosti i o patnjama naroda. Na poseban način opisuje likove u svojim odlukama, zaključcima, mišljenjima, doživljajima. Andrić to opisivanje prikazuje na početku pripovjetke kako bi u daljnem pisanju još više obradio njihove postupke i to na takav način da izazove čitaočevo razmišljanje i zaključke.

 

 

 

Zaključak

 

            U svojim pripovjetkama Ivo Andrić slika život Bosne, njene ljude i pejzaže kao i posebnu atmosferu njenih sela i gradova. Kroz njegove pripovjetke prodire osjećaj o praznini ljudskog života, o njegovom nestajanju da se suprostavi strastima i bolu, te osjećaj o njegovom vječnom i neizbježnom padanju u siromaštvo i smrt.            U njegovim pripovjetkama dolazi do izražaja društvena problematika koja je savršeno iskazana u stilu i ljepoti njegovih rečenica.

Ssavršeno jasan, s plastičnim opisima i uzbudljivom radnom Ivo Andrić je stvorio poseban stil kojem nema premca u našoj književnosti.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:53:00 | 0 komentara

ROMEO I JULIJA - William Shakespeare

 

1.    KRATAK SADRŽAJ

 

UVOD:

 

Već u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji : Montecchi i Capuletti u svađi. Tako na glavnom veronskom trgu izbija svađa koja završava upozorenjem kneza Escala. Naslućujemo da je Romeo zaljubljen u Rosalinu, djevojku iz roda Capulettija.

 

POČETAK:

 

Glava obitelji Capuletti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema Rosalini navede ga da dođe na zabavu.

 

ZAPLET :

 

Na zabavi Romeo susreće  Juliju. Između njih se rodi ljubav, čista i iskrena, bez ograničenja koje nameće mržnja između njihovih obitelji. Romeo tek tada shvaća pravi smisao života.Romeo i Julija se tajno vjenčaju

 

VRHUNAC :

 

U jednoj svađi, Tibaldo, Capulettijev sinovac, ubija Mercuzia, Romeovog prijatelja. Želeći osvetiti smrt svog dobrog prijatelja, Romeo ubija Tibalda. Zatim mora pobjeći, jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom, knez osuđuje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjećaji prema Juliji priječe ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenza.

 

RASPLET:

 

Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i bogatog plemića. Zbog vječne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea, ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeći spriječiti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati, a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne dospijeva na vrijeme reći Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capulettija i misleći da mu život bez Julije više nema smisla, ispije otrov i umire. Neposredno nakon toga Julija se budi i vidjevši da joj se muž ubio zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život.

 

KRAJ:

 

Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali članovi obiju obitelji. Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire jer shvaćaju da je uzrok tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i čistoj ljubavi i time donijela svima golemu nesreću.

 

2.    SOCIOLOŠKA I PSIHOLOŠKA KARAKTERIZACIJA GLAVNIH LIKOVA

 

Romeo je mladić iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki način žrtva sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji Capuletti. Nerazumnu mržnju pobjeđuje njegova beskrajna ljubav i odanost Juliji.

 

“Zublja samaNek od nje uči sjati. Djeva taNa crnom plaštu mrkle noći sjaKo alem kam na uhu crne žene –I nije vrijedan svijet krasote njene.Uz druge djeve kao snježna, čistaGolubica u jatu vrana blista.Kad ples se svrši, ja ću je potražitI uz nju blagu divlju ćud ću razblažit.Sad vidim da je to mi prva ljubavJer ne vidjeh još cvijetak tako ubav.”, citat, str.74

 

Romeo shvaća da je sreo sudbinu te je spreman učiniti sve. Za Romea, osim što je smrtno zaljubljen u Juliju, ne možemo, a ne reći da je poduzetan i hrabar mladić.  Pun je vedrine i mladenačkog zanosa. Nikad mu ne ponestaje motiva, sve dok postoji veza s Julijom. Bez Julije život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i izaziva veliku tragediju.

 

“Dvije ponajljepše zvijezde na nebuU nekom poslu sad odilazeI mole oči njene neka sjajuNa njinoj stazi dok se ne vrate.

Ej, da su njene oči tamo gore,A zvijezde tu u glavi njezinoj,Od sjaja njenih obraza bi zvijezdePotamnjele ko svijeća od sunca,A njezine bi oči na nebuObasjale sav svemir takvim sjajemTe ptice bi ko obdan zapjevale.”, citat, str. 83

 

 

Julija potječe iz ugledne obitelji Capuletti, a susret s Romeom označit će njen život. Shvaća kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju odviše sveta da bi joj bilo što mogla biti zapreka.

 

“Iz ljute mržnje niče ljubav medna!Ah, prekasno te ja upoznah bijednaI nemila je srca mog sudbinaDa mora ljubit mrskog dušmanina!”, citat, str. 78

 

Spremna je odreći se svega, pa čak i roditelja i svog imena da ostane s Romeom.

 

“Romeo, o Romeo! Zašto siRomeo? O zataji oca svog,Odbaci ime to – il ako ne ćeš,Prisegni da me ljubiš, pa ću jaPoreći da se zovem Capuletti.ROMEO(za se). Da slušam još il da odgovorim?JULIJA.Tek tvoje ime moj je dušmaninJer ti si ti i bez tog imena.“Montecchi” nije niti ruka niti nngaNiti lice niti trup ni drugo ništaŠto pripada muškarcu. Drugo imeNa sebe uzmi – ime nije ništa!Što nazivljemo ružom, slatko biMirisalo i s drugim imenom.Baš tako bi Romeo, da i nije

Romeo, svu milinu svoju divnuSačuvao i bez tog imena.Romeo moj, odbaci svoje imeJer ono nije dio bića tvog,I mjesto njega uzmi mene svu!”, citat, str. 84

 

 

 

3.    TEMA

 

Sjajna, čudesna, neiscrpna, duboka i veličanstvena ljubav dvoje mladih koja je kao da kroz cijelu priču strmoglavo ide ka propasti i zloj kobi. To je ljubav koja probija hladne zidine dvaju svjetova, ljubav koja istovremeno spaja i razdvaja.

 

4.    IDEJA

 

Ljubav je temelj na kojem se gradi život, ali nažalost i polaže kao žrtva besmislenim ljudskim slabostima. U romanu o Romeu i Juliji ovo je na prvi pogled tragedija koja se nepotrebno desi. To je konac ogromne i bogate ljubavi i početak najveće tragedije koja može zadesiti roditelje. Ona je sama po sebi besmislena, ali je na neki način bila nužna da se nadvladaju ljudske slabosti. Ne kaže se uzaludno da ljubav pobjeđuje mržnju.

 

5.    METAFORIČNOST

 

Metaforičnost u ovom romanu uočava se u monolozima glavnih likova, a izražena je u prvim razgovorima između Romea i Julije.

 

1)    “ROMEO.Tko nije nikad osjetio ranaI brazgotini taj se podsmijeva –Al tiho! Kakva svjetlost prodireKroz onaj prozor tamo? To je istok,A Julija je sunce. – Sunašce,Izađi sada i udavi mjesec,Što zavidan je, smućen već i blijedOd bijesa što si ljepše ti od njega,A služiš njemu. Zato nemoj njemuDa služiš više kad je zavidan.Livreja mu je vestalska zelenaI bijela, kakvu tek budale nose –Odbaci je –“, citat, str.82

 

2)”A bujna glazba tvog jezikaNek objavi svu sreću naših dušaŠto daje nam je ovaj susret mili.”, citat, str.108

 

6.    NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU

 

Najzanimljiviji dijelovi u romanu su prvi susret između Romea i Julije, te borba u kojoj Tibaldo i Mercuzio pogibaju.Susret Romea i Julije zanimljiv je jer označava bit ovog romana, ljubav. Njihova je ljubav kao svjetlo u beskraju mraka i mržnje, izuzetna, savršena i jedinstvena. Ona je više od obične ljubavi, više od smrti i od samog života, zato je ovaj dio značajan.Borba između Tibalda i Mercuzija također je jedan zanimljivi dio. U njemu poginu nevini mladi ljudi i taj dio označava početak ove čitave tragedije i sudbonosnih događaja. Treba spomenuti da je zapravo uzrok tragedije prije svega mržnja između dviju obitelji, ali istovremeno razlog je i ljubav, gotovo nerazumna, snažna, plamteća ljubav koja se, prema priči, dogodi u svega nekoliko dana. Možda bi u nekim drugačijim okolnostima tijek ovih događaja krenuo prema sretnijem kraju.

 

“LORENZO. E, takva divlja naslada imadeI divlji kraj – u slavlju svome gine,

Baš ko barut, kad se s vatrom združi,U isti tren se s njom i raspline.I najslađi se med nam gadit staneKad okus mu je najugodnijiJer jedući uništavamo tek –Pa zato budi umjeren u milju,Jer naglost ko i tromost kasni k cilju. – “, citat, str.107

 

“LORENZO. Ne – pasti može tko bez glave juri.”, citat, str.95

 

8.DOJAM O KNJIZI

 

Kad sam dobio knjigu, mislio sam da je to priča o kojoj se već sve zna. Zatim sam je počeo čitati i tako, stranicu po stranicu, shvatio sam da je ona i sada posebna, tim više što u vremenu u kojem živimo previše mržnje ima u svijetu oko nas. Ono što tu knjigu čini posebnom je da od početka naslućujemo nesretan kraj i ta se slutnja osjeća i u najsretnijim trenucima u priči. U tome je sva ironija ovog djela. Ova će priča uvijek ponovno oživljavati u svim generacijama koje osjećau ljubav. Ona će uvijek buditi mladost i uzbuđenje u čovjekovom srcu.“Da li je tragedija Romeo i Julija doista istinit događaj ili nije, neće se valjda nikad pouzdano utvrditi, ali tradicija o tom živi još i danas te se u Veroni na jednom vrlo romantičnom mjestu strancima pokazuje neki stari sarkofag, za koji tvrde da je bio lijes Julije Capulettijeve. Ako Romeo i Julija možda nisu živjeli u Veroni, živjet će vječno u ovoj tragediji.”, citat, str.35

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:53:00 | 0 komentara

ROBINJA - Hanibal Lucić1. TEZA : BILJEŠKA O PISCU

 

 

 

        Hanibal Lucić (1495 - 1553) hrvatski pjesnik iz jedne od najpoznatijih i najbogatijih tadašnjih vlastelinskih porodica. Školovao se u Italiji, te se nakon tog školovanja vraća u Hrvatsku te živi na Hvaru. U njegovom se književnom radu osjeća utjecaj humanizma i Petrarke a pogotovo talijanskog pjesnika Pietra. On nije mnogo poštovao puk tj. uvijek je u skladu sa svojim plemenskim rodom, pa tako kaže da je puk “mnoštvo koje razuma nema”.        Stoga je ironično da se oženio pučankom i sve svoje imanje ostavio vanbračnom sinu Antunu.        Njegov sin Antun Lucić poslije Hanibalove smrti objavljuje njegova djela pod nazivom “SKLADANJA IZVRSNIH PISAM RAZLICIH”.        Njegova najpoznatija djela su:                1. Trubadurska pjesma “Jur nijedna na svit vila”                2. Pjesma “U pohvalu grada Dubrovnika”                3. Drama “Robinja”; naša prva drama svjetovnog sadržaja.

 

 

 

 

 

 

 

Podatke našao : U knjizi “Hanibal Lucić i Petar Hektorović”, izdavačko poduzeće “Matica Hrvatska”, Zagreb, 1968.2. TEZA : KRATAK SADRŽAJ

 

 

 

PRVI PRIZOR

 

 

Derenčin govori svojim slugama kako je sretan što je našao svoju dragu koju su Turci oteli te da ih je sreća nanijela u Dubrovnik. Obećava slugama veći dio blaga koje je obećao ugarski kralj onome ko pronađe robinju jer mu nije stalo do blaga. Zatim nalaže momcima da uz svaku cijenu otkupe robinju, kad je Turci dovedu na trg da je prodaju jer bi htio s njom govoriti dok još nije slobodna.

 

 

DRUGI PRIZOR

 

 

Gusari dovode robinju koja se tuži na zlu sudbinu. Derenčin prilazi kao kupac i pita je odakle je. Na to mu je ona ispričala svoju povijest. Nakon što mu je ona ispričala svoju povijest, on joj je rekao da će je otkupiti i vratiti kući ako je spremna udati se za Derenčina. Ona mu je odgovorila da se sa time slaže jer da ga je ona oduvijek voljela ali mu to nije priznala jer joj on nije prišao pravim putem. Sada joj Derenčin reče ko je on ali da je samo preobučen te ju je oslobodio, dodijelio joj dvorkinje te ju poslao da se odmori.

 

 

TREČI PRIZOR

 

 

Služavka Pera se žuri da pozove goste na vjenčanje. U međuvremenu je pričala drugim slugama kako živi robinja u svratištu te kako je sretna sa Derenčinom. Nakon toga se oni vjenčaju.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

3. TEZA : ANALIZA DJELA

 

 

 

Hanibal Lucić je napisao “Robinju” prema jednoj narodnoj pjesmi. U njoj je provedeno jedinstvo mjesta, vremena i radnje. Čitavo djelo je dokaz autorove ljubavi prema Dubrovniku. Ono slavi dubrovačko gostoprimstvo, slobodu, bogatstvo i mudru upravu Republike koja graniči s Turcima, ali živi u miru.

“. . .U Dubrovnik koji viru štuje našuI mirno pokoji s Turci na mejašu.

   . . .”Osjeća se i potajni Lucićev strah od Turaka. Njegovo štovanje plemstva i starih porodica dolazi također do izražaja.

“. . .Za to bud velika tebi, kneže, hvala,I vam, Dubrovnika gospoda ostala.

   . . .”

 

 

 

 

 

4. TEZA : ZAKLJUČAK

 

 

Ovo djelo iskazuje veliko rodoljublje Hanibala Lucića prema Dubrovniku te je on ponosan da je Dubrovnik slobodan, ali međutim on se i boji močnih Turaka, te se nada da će Dubrovnik ostati slobodan. On poštuje starije ljude te njegovo stanovništvo.

 

 

 

 

 

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:52:00 | 0 komentara

POVRATAK FILIPA LATINOVICZA - MIROSLAV KRLEŽA1. BILJEŠKA  O  PISCU

 

            Miroslav Krleža (1893.-1981.), središnja je osobnost hrvatske književnosti 20. stoljeća, s iznimno opsežnim i raznovrsnim književnim opusom. Pjesnik je, dramatičar, romanopisac, novelist, kritičar, esejist, putopisac, memoarist, pokretač i urednik časopisa, te enciklopedist.            Rođen je u Zagrebu u obitelji gradskoga redarstvenoga nadstražara. Pučku školu završio je u Zagrebu (Kaptol). Četiri razreda gimnazije završio je u Zagrebu, a nakon toga upisao se na kadetsku školu u Pečuhu. Dvije godine je zatim na vojnoj akademiji u Budimpešti (1911.-1913.). Napušta je i odlazi preko Francuske i Soluna u Skopje pokušavajući se prključiti srpskoj vojsci. Uhićen je zbog sumnje da je austrijski špijun i protjeran je u Zemun gdje ga prihvača austrijska pogranična policija. Kratko je u zatvoru,

a onda se počinje baviti književnim radom. Bio je mobiliziran 1915., ali vojnu obvezu obavlja u Zagrebu. Nakon boravka u vojnoj bolnici bio je upućen na bojišnicu u Galiciju, ali se brzo vraća u Budimprštu, pa u Zagreb, gdje je do konca I. svjetskog rata obavljao svoje vojne dužnosti.            Izvan Zagreba je proboravio godinu dana (od ljeta 1920. do ljeta 1921.) u Rijeci gdje mu je supruga bila učiteljica. Osim višemjesečnih putovanja u Rusiju, Austriju, Njemačku, Poljsku i Francusku neprekidno je živio u Zagrebu.            Prvi svoj književni časopis “PLamen” tiskao je 1919.; “Književnu republiku” objavljivao je i uređivao od 1923. do 1927.; “danas” izdaje 1934.; “Pečat” od 1939. do 1940. Jedan je od urednika časopisa “Republika” (1945.).            U književnosti se javlja 1914.(drama Legenda).            Njegov književni razvoj prošao je više mijena. Prva je romantično-simbolička (1914.-1918.), slijedi ekspresionistička (1918.-1926.), te realistička (1926.-1932.). Zanima ga psihološka, a zatim ponajviše socialna tematika. Nije moguće razgraničiti precizno njegova stvaralačka razdoblja.            Od 1950. ravnatelj je Leksikografskog zavoda u Zagrebu.STVARALAŠTVO:Pjesništvo:            Pan, Tri simfonije, Pjesme I. II., Pjesme III., Lirika, Knjiga pjesama, Knjiga lirike, Simfonije, Pjesme u tmini, Balade Petrice Kerempuha.2. Proza:            Tri kavalira gospođice Melanije, Hrvatska rapsodija, Hrvatski bog Mars, Novele, Vražiji otok, Povratak Filipa Latinovicza, Banket u blitvi, Na rubu pameti, Zastave.3. Drame:            Legenda, Saloma, Michelangelo Buonarotti, Vučjak, Gospoda Glembajevi, U logoru, U agoniji, Golgota, Artej, Leda.

 

 

Podatke pronašao u knjizi:“Knjiženvost IV udžbenik za IV. razred gimnazije”Izdavačko poduzeće:Profil International d.o.o., Zagreb, 1996.

 

( Nemajući volju tražiti druge bilješke o piscu Miroslavu Krleži, odlučio sam  na tu gomilu Pandžićevih gluposti dodati još poneke podatke za koje smatram da su bitni za Krležino stvaralaštvo(Nadam se da će te mi uvažiti, ako negdje pogrešim).            Nakon što je Krleža napustio Peštu, on se nije pokušao priključiti srpskoj vojsci zbog ljubavi prema Srbiji kao što bi se dalo naslutiti iz Pandžićeva teksta, već joj se pokušao pridružiti kao borac protiv Trojnog pakta u čijem je sastavu bila i njegova voljena Hrvatska. Nakon što je proglašen austrijskim špijunom  život mu spašava crnogorski činovnik čije ime nažalost ne znam.

            Tijekom II. svjetskog rata Ustaše, među njima prvenstveno ministar provjete Mile Budak, tražili su od Krleže da pristupi ustaškom pokretu na što on nije pristajao. U tom je razdoblju Krleža surađivao sa lijevičarskim književnikom Cesarcem koji je kasnije streljan. Taj ga je događaj prisilio na pasiviziranje. Njegov je život pod ustaškim režimom bio stalno u opasnosti. Jednom ga je spasio čak i Pavelićev liječnik koji ga je sakrijo u samostan.

Krleža nije htio postati niti članom  KPJ što će mu izazvati goleme probleme nakon II. svjetskog rata. Po završetku rata jugoslavenski ministar prosvjete pokušao ga je osuditi na smrt. Život mu spašava predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito koji ga stavlja pod svoj protektorat.  Krleža ipak orelazi u KPJ, no nakon potpisivanja Deklaracije o jeziku 1963. bio je izbačen iz CK-a.)           

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

POVRATAK  FILIPA  LATINOVICZA

 

 

            Naslov romana POVRATAK FILIPA LATINOVICZA i prvih nekoliko rečenica upućuje nas na osnovni problem ovog romana.

 

 

“          Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako sve dolazi:”           

str.

 

 

Filip, predstavnik modernog beskućništva i odisejskog lutalice, se nakon dvadeset i tri godine vraća u prostore svoga djetinstva i rane mladosti, u svoj blatni panonski zakutak, da u potrazi za izguibljenim djetinstvim pokuša naći “pozitivnu podlogu”, neko čvrsto uporište na temelju kojega da učvrsti svoju ljudsku i umjetničku egzistenciju. Krleža prustovski ispovjeda Filipovu prošlost i tako od te retrospekcije nastaje ovo Krležino remek-djelo.

 

 

“          A sve je počelo kod ovog sivog, prljavog prozora one davne listopadske noći s engleskim kojima.            Drama jedne provincijonalne trafikantkinje! Gavran koji govori francuski! Bankonote na stoljnjaku i ona antipatična  stara baba s crnom perikom! Kakva je ono bila drama? Kakav je ono bio tajanstveni osjet u onoj mračnoj palači? Gdje je ono sve danas i kamo se ono sve rasplinulo kao magla?            Stojeći uz taj prljavi prozor...”

 

20.str.

 

 

 

            Senzibilnost Filipova prvenstveno je izražena likovno, jer ovdje je riječ o neoimpresionističkom slikaru, pa je njegova doživljajnost određena karakterom njegovog vidnog kuta.            Pisac često razbija kronološki tok događaja koji je i ovako već subjektivan čime on pridobiva na dinamičnosti teksta što zahtjeva i pažljivije čitanje. Kod Filipa zapravo se radi o “paklenom simultanizmu” događaja,odnosno nastojanju da se obuhvati prostorna i vremenska istovremenost događaja. Upravo je taj simultanitet temeljna slikareva opsesija: Slika se stvara i predstavlja odjednom, a ne postupno. Sve te filipove opsesije, unutarnji nemiri dostižu kulminaciju u trenutku kad on posumnja u svoje umjetničke vrednote. Sve se u njemu raspada na “sastavne djelove”, on se počinje gubiti u mutnim slikama svoje ličnosti.

 

 

“Život počeo se u Filipu topiti na sastasvne dijelove: u njemo je neprekidno rastvorno, analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije, to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo na svoje svrhe, i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je satala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivnije: pred njegovom vlastitom predodžbo o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki, pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji, i to već prilično dugo traje, a postaje sve teže i sve zamornije.”

 

36.str

 

 

“          Razmišljajući o sebi i osvome trajanju, o svojim počecima i međama svoje ličnosti, Filip se gubio u mutnim slikama te nikako nije mogao da se snađe.            Doista, izgledalo je tako kao da kroz naše ruke kulja tuđi život u toplim opipima, a sve te plohe starih igračaka, svi ti dršci napuklog porcelana, te pukotine pod jezikom na rubovima starih čaša, i pisama, i klečanja, i trzaji, sve će to biti ništa drugo nego odgovaranje na stara i davno pročitana pisma, sjećanje na stare krivnje i mučenje nad tuđim bezizlaznostima.”

 

143.str.

 

 

“          Ime i prezime, stanje oko izvjesnog imena i prezimena, to su samo nekakve vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke građanske mjere! Po čemu bi on mogao uvjeriti “sebe” s nekim izvjesnom, izvan svake sumnje pouzdanom garancijom da on to doista mjeri “sebe”? Po licu? Pa to se lice potpuno izmjenilo! Po kretnjama? Te njegove kretnje danas to su kretnje sasvim drugog čovjeka!/.../            A tu, u prvome planu, odmah ispred sivog i mutnog stakla, gleda u kavanu jedan čovjek, blijed, neispavan, umoran, prosijed, s dubokim podočnjacima i gorućom cigaretom na usni, uzrujan, ispijan, ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmišlja o identitetu “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svog “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije /...//.../            Čudno! Sjedi takav jedan neodređeni “netko” u jednom ogledalu, naziva samoga sebe “sobom”, nosi to svoje mutno i sasvim nejasno “ja” u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osječa kako mu je mučno, kako ga steže srce,boli glava, /.../ i sve je tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta!”

 

40.,41. str.

 

 

                       Vi profesorice Benjak, tvrdite u vašoj diplomskoj radnji na stranici 7. da Filipove sumnje i zanose, pa čak i osvjedočenja da je slikati potrebno i moguće, naprosto “isjeckao” Grk Kyriales čime sa ja i slažem. No ne slažem se sa Vašom tvrdnjom da je on “DIABOLIČKI LIK” jer on u toj kostanjevačkoj drami po sve slabiće i zbunjene dekadente odigrao presudnu ulogu i kako Vi kažete “uzmorao je da razara sve Filipove zamisli, da mrvi njegove istine i zanose, i da sve Filipove tjelesne i duševne snage atomizira u prašinu i potpuno bezvrijedan pepeo”.            Kyriales nije “diabolički lik” kako ga Vi nazivate, već je on svojim objektivizmom, racionalizmom i čvrstom logikom sudova atomizirao i pretvorio u bezvrijedan pepeo Filipov idealizam i subjektivizam. Istina je da Kyriales ponekad govori demonski, divlje, ali se njega zato ne smije smatrati demonskom ličnošću, pa prije svega on je obrazovana osoba, on je dermatolog i oringolog, odnosno liječnik, a za liječnika se znade da treba biti objektivan, razuman i racionalan. Kyriales ipak ponekad pretjeruje u

svojim zaključcima i poredbama što mu možda i daje negativne atribute, ali u svim tim njegovim tvrdnjama postoji pomalo karikirana istina:

 

 

“Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna, u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji namie od svake druge zvijeri. Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna, majmunska zvijer! Najsmiješnjija među životinjskim vrstama, sigurno je majmunska vrsta, a koliko je majmun bliži posrednom i logićnom životu čovjeka?/.../Ta zvijer je proždrljivija od hijene jer hijena prežderana strvinom  pokraj smrdljivog mesa može da zaspi, dok čovjek koji se prežderao da mu se od sitosti diže utroba - još uvijek ždere i, promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.”

 

str.

 

 

            Pojavom Kyrialesa roman postaje i filozofski jer Grk spominje filozofe poput Kanta, Platona te objašnjava njihova učenja, dalje Kyriales objašnjava aperioritete, posterioritete, on priča o oblicima spoznaje. Objašnjava Kantove Kategorije vremena i prostora te na kraju bavi se i logikom, točnije logikom sudova.            TKO JE FILIP LATINOVICZ ?,-pitanje je koje se nameće već prilikom čitanja prvih stranica romana, a na kraju ove povijesti jednog slikara, ugledamo njega koji je krvav, razderan, blatan, mokar kao utopljenik utrčao u Bobočkinu sobu gdje je sve bilo krvavo: i posteljina, i jastuci, i njena svilena bluza. “Oči su joj bile otvorene, te činilo se kao da gleda”. Pri samom određivanju Filipa, odnosno pro dogovaranju na prethodno postavljeno pitanje potrebno je naznačiti odrednice Filipova stanja:1. nerješeno pitanje tko mu je otac:

 

 

“          -Evo, ja sam navršio četrdesetu godinu, a još ni dan današnji ne znam, tko mi je zapravo otac! Čitavog sam se svog djetinstva grizao nad tim pitanjem, moja mladost ostala je razorena zbog te tajne.

/.../-Na, gledajte te svoje slike, ozvolite pogledajte te svoje divne slike, i onda moralizirajte! Tko su ta lica, odakle su došla ta lica? /.../ Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac ?”

 

215.,216. str.

 

 

kobna izolacija od svake stvarnostisve sami detalji oko njega

 

 

“Sve sami detalji oko njega: razmočena kifla, cvrkut vrabaca, stara vještica što diže prašinu, rano jutro i umor u člancima prstiju, u tjemenu, u rukama, u mislima, u svemu. Svi samo detalji i neki neizrecivo težak, neshvatljiv umor.”

 

28.str.

 

 

nesnalaženje u zbivanjimabiti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta ( str. 5.)trajne ozlijede od prvih gnjiloća

 

 

“          Čitavo njegovo djetinstvo, i ne samo djetinstvo, nego i on sam, njegov karakter, sve što je bilo važno u njemu i u njegovom životu, sve je ostalo ozlijeđeno od prvih gnjiloća u kojima je nestajao.”

 

217.str.

 

 

morbidne ideje o ženstvu ( str.  )slikati zvukove i mirise ( dodano 18. travnja 1997. nakon ispitivanja iz hrvatskog )

 

 

“ Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamišljive u svojoj savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa!”

 

46.str.

 

 

gradskoj gomili slikarstvo je potpuno suvišno

 

 

“          Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike? /.../ on prisluškuje razgovorima uličnim već godinama i još nijednom ni jednog prolaznika nije čuo gdje bi govorio o slikarstvu.”

 

str.

 

 

            “Povratak Filipa Latinovicza” predstavlja uski nastavak, produbljenje glembajevsko-klanfarovskog života. realnost hrvatske provincije, njeno jadno stanje,

bezlično trajanje, ništavilo, propadanje u blatu, osnovni je problem ovog romana. U toj panpskoj baruštini postoje dva distantna svijeta, tragični svaki na svoj način. Zdrava, seljačka narodna masa, sa kerempuhovskim mentalitetom, gažena i pljačkana “po svetom zakonu dragog Boga”, od njihove gospode doktora, a gospoda u svojim trulim kurjama, kronično bolesna, degenerirana, jedva gmižu, spremna da izdahnu. Zaostalost, jednolikost života, propadanje jedne epohe, jednog doba na zalasku, moto je romana. Glembajevsku klan farovsku sredinu upoznajemo preko neoimpresionističkog slikara Filipa Latinovicza.            U Filipu pokrenuto je nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti, što roman započinje retrospektivno, što pisac pronalazi požar psiholoških kompleksa, već karakteristićnosti momenta u kojemu je djelo nastalo.            Krleža kao da nije bio zadovoljan onim što je rekao Leonom Glembajem. Želio ga je produbiti, prikazati sve njegove momente postojanja. Leone je prikazan u zadnjem stadiju, u trenutku njegovog kobnog akta, kada progovara njegova otrovana krv, u kulminaciji užasa. Fili još je tragičniji lik. Pisac kao da muči svog junaka, postepeno, sve teže, ne dopušta mu da učini svoj fatalni potez, kao spas. Ono što je Leone doživio u rasponu jedne noći, Filip doživljava korak po korak, u sve snažnijem rastu. U gradaciji, od tihog monologa, snažne orkestracije uspomena, do krvavog završetka.            Žena u romanu zauzima posebno mjesto. Način na koji joj Krleža prilazi veoma je rijdak i izuzetan. U literaturi žene ili majke predstavljaju svetinje. Pisac kao da ruši njihov mit. Čudno je zašto on slika toliko pokvarenih žena, karaktera. U njihovoj obradi postoje razlike u stupnju pokvarenosti. To su lažne dame, sa sumnjivom prošlošću, a ispod maske krije se ppokvarenost i grabežljivost. Jedino tjelo i tjelesno čini ih ženama. Ovim “damama” pisac prilazi s najviše mržnje, s najviše gađenja.            Drugi tip žene predstavljaju nesretne, prevarene djevojke, koje su mogle  i nešto postati, ali su ih ljudi izigrali, odbacili i one sada životare na ulici, u bijednoj krčmi prodajući svoja tijela. Postoji u njima nešto osjećajno, ali ih je život izopačio i kao takve propadajuRoman Posljednji Stipančići mi se posebno dopao, zbog puno likova i puno događaja. Najviše  mi se  dopala Valpurga jer je ona brinula i o Juri i o Luciji, a voljela je i Antea. Ona je više brinula o Luciji kad je bila bolesna, nego o sebi. Manje mi se dopao Ante Stipančić, jer je mario samo za Juru. Najmanje mi se dopao Jura, zato jer je iznevjerio oca. Ante je u njega ulagao sve napore, a on je promjenio ime i prezime i nije htio pomoći ni Valpurgi, ni Luciji već ih je iskorištavao. On je znao da se Lucija zaljubila u Alfreda, znao je da će Lucija trpjeti i nije joj pomogao, kao da joj nije

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:51:00 | 0 komentara

Antigona - SofokloOsnovni podaci o autoru:         Sofoklo je ro|en 495.g. pr. Kr. a umro je 406.g. pr. Kr. U svom je dugom `ivotu imao prilike da vidi uspon i pad atenske demokracije. ^itavog je `ivota bio istaknuta li~nost i u ratu i u miru. Bio je vojskovo|a i diplomat, cijenjeni pjesnik, prijatelj Perikla

i ljubimac cijele Atene. Napisao je 123 drame,te je njima i drugim svojim djelima unaprijedio Gr~ko kazali{te i dramu uop}e. Najpoznatije Sofoklove drame su: Ajant, Antigona, Kralj Edip, Elektra...

 

Najosnovnije crte fabule:         Edip, kralj Tebe, je imao dvije k}eri i dva sina; Antigonu i Ismenu i Eteokla i Polinika. Kada je saznao da je ubio oca i o`enio svoju majku, Edip se oslijepio i napustio Tebu. Antigona je krenula s njim. Nedugo nakon toga Eteoklo i Polinik su se posva|ali oko vlasti. Eteoklo se udru`io s Kreontom-svojim stricem i prognao Polinika iz Tebe. Oboje su nastojali uz sebe pridobiti Edipa, ali on je bacio prokletstvo na obojicu. Polinik se udru`io s Argejcima i napao Tebu. Tebanci su pobjedili, ali su Eteoklo i Polinik poginuli. Kreont je po~asno pokopao Eteokla, a Polinika je ostavio nepokopanog ispred zidina Tebe, zato {to je izdao svoj grad. Edip je ubrzo umro i Antigona je do{la u Tebu i odlu~ila sahraniti brata, iako je to Kreont zabranio. Poku{ala je nagovoriti Ismenu da joj pomogne, ali se Ismena toliko bojala Kreonta da joj se nije usudila pomo}i. Oko tijela su stajali stra`ari, ali su Bogovi odlu~ili pomo}i Antigoni, te su podigli oluju. Stra`ari nisu ni{ta vidjeli i Antigona je pokopala brata. Ali tek {to ga je pokopala oluja je prestala i stra`ari su je uhvatili. Kada su je doveli Kreontu ona je hrabro priznala i rekla mu da nije po~inila zlo~in nego pobo`no djelo, te ako se po svjetskim zakonima pobo`nost ka`njava ona se ne boji smrti ve} ~ezne za njom. Kreont se na te rije~i jo{ vi{e naljutio te je odlu~io osuditi Antigonu i njenu sestru, jer je mislio da joj je Ismena pomogla. Ismena se toliko bojala Kreonta da je priznala nepo~injeno djelo. Antigona ne `eli `rtvovati i Ismenu pa joj protuslovi, a Ismena se, `ele}i joj pomo}i, poziva i na Antigoninog zaru~nika Hamona-Kreontovog sina. Hamon upozorava Kreonta da se puk ne sla`e s njim, ali Kreont se ne obazire na to. Ka`e Hamonu da mu Antigona ne}e biti `ena, a ovaj mu odvra}a da ne}e ni umrijeti sama. Kreont odlu~uje da Antigona ne}e umrijeti, ali ne}e ni `ivjeti u svijetu `ivih, te ju zazida u kraljevsku grobnicu. Nakon {to odvedu Antigonu prorok Tirezij dolazi Kreontu i ka`e mu da mora pokopati Polinika i pustiti Antigonu jer }e ina~e prekr{iti Bo`je zakone, te }e to izazvati jo{ smrti u njegovoj obitelji. Kreont se ipak odlu~i pokopati Polinika i osloboditi Antigonu. Priredi sve~an pogreb Poliniku, ali kada do|e osloboditi Antigonu na|e ju obje{enu, a Hemona kako ju oplakuje. Kada ga Hemon vidi poku{a ga ubiti, ali ne uspije, te po~ini samoubojstvo. Njegova majka Euridika po~ini samoubojstvo od `alosti za njim, a Kreont ostavljen sam po~ne se kajati i moliti Bogove da mu podare smrt.

 

 

 

Likovi:

Antigona i Ismena -Edipove k}eriKreont-njihov ujakEuridika-Kreontova `enaHeman-Kreontov sinTiresija-ProrokStra`ari, glasnici, zbor

 

Karakterizacija likova:            Antigona je odlu~na i hrabra `ena koja ne odustaje od svojeg nauma ni pod prijetnjom smrti. Ni u jednom trenutku se ne koleba i ne kaje se zbog toga {to je sahranila svoga brata Polinika, koji je ipak bio napada~ na njen rodni grad Tebu. Hrabro se odupire Kreontu i ne pokorava mu se. Njezina sestra Ismena nije tako hrabra, ali joj je ipak odana i `eli umrijeti s njom. Kreontov sin Hemon je pravedan i odlu~an, te dr`i svoju rije~. Neizmjerno voli Antigonu i to dokazuje time {to umire kraj nje u grobnici svoje obitelji. Kreont je tiranin. Ne slu{a mi{ljenje drugih ljudi, ve} ~ini samo ono {to on misli da je ispravno. Usprkos tome mora se priznati da on dr`i svoju rije~ i ~ini ono {to je rekao, a to bi se u drugim prilikama i uvjetima maoglo nazvati i vrlinom. U du{i je ipak samo ~ovjek, i to dokazuje na kraju drame pjevaju}i tu`aljku u kojoj sebe okrivljuje za smrt svoje `ene i svoga sina.

 

Sukobi:         U Antigoni u sukob dolaze Kreont i Antigona zbog zahtjeva dr`ave i zahtjeva porodice, a kako ni Kreont ni Antigona ne odstupaju tragedija je neminovna. Kako se Kreont ogrije{io i o Bo`je zakone postoji i sukob izme|u Bogova i Kreonta, a budu}i da su Bogovi svemo}ni, tu gubitnik mora biti Kreont.

 

Ideja:         Treba po{tovati one zakone koji ne ugro`avaju ljudski moral i koji podsti~u ljudsko dostojanstvo.

 

Mjesto i vrijeme u djelu:         Atena oko petog stolje}a prije Krista.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:50:00 | 0 komentara

PJESME - Dobriša Cesarić

 

O PISCU:Književnik Dobriša Cesarić rodio se 10.1.1902 u Slavonskoj Požegi, a umro

18.12.1980. godine u Zagrebu. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisao je lirske pjesme i pjesme u prozi. Napisao je zbirke pjesama: Lirika, Osvjetljeni put, Goli časovi, Spasena svjetla, Izabrani stihovi, Knjiga prepjeva, Proljeće koje nije moje, Izabrane pjesme, Slap, Voćka poslije kiše i Pjesme. Dobriša Cesarić je jedan od najvećih naših pjesnika.

 

 

SLAP

 

Teče i teče, teče jedan slap;Što u njem žnači moja mala kap?

 

Gle, jedna duga u vodi se stvara,I sja i dršće u hiljadu šara.

 

Taj san u slapda bi mogo sjati,I moja kaplja pomaže ga tkati.

 

 

DOJAM O PJESMI:Lirika Dobriše Cesarić je jednostavna, čista i jasna, snažna, duboko misona i

ljudski topla. Iz nje sja vječita svjetlost i nada u ljudsku dobrotu. Cesarićeva je poezija duboko osjećajna i humana, govori čovjeku i o čovjeku, a Cesarićevi dožljivaji prirode su čisti i snažni. Pjesnički izraz je bogato izražajan i prirodan. Pjesnik ima osjećaja za socijalne teme, biejdu i nepravdu. Zaokupljen je pitanjem smisla života, vezom čovjeka i prirode. S malo riječi pjesnik oživljuje slike iz prirode i grada ili izražava najdublja osjećanja.

 

 

 

SADRŽAJNA ANALIZA:            Pjesnik je uzeo motiv slapa da dočara trajanje života, postavi pitanje što u njem znači pojedini čovjek i pokuša na njega odgovoriti.

Motiv slapa i kapi u pjesmi imaju preneseno značenje - slap predstavlja život, čovječanstvo, zajednicu, a kap pojedinca.

 

STILSKA I STRUKTURALNA ANALIZA:            Pjesnik se služi akustičkom slikom i ritmom riječi “Teče i teče, teče jedan slap” da izreče misao kako život traje i traje (ponavljanje glagola “teče”).            Vizualna slika “Gle, jedna duga u vodi se stvara, I sja i dršće u hiljadu šara” kazuje nam da kao što kapi u slapu zajedno stvaraju igru svjetla i boja, tako i pojedinci doprinose svojim djelima boljem i ljepšem životu.            Pjesnik postavlja pitanje “Što u njem znači moja mala kap?” - Što znači jedan čovjek?            Epitet uz imenicu kap (“moja mala kap”) kazuje da jedan čovjek sam za sebe ne znači puno.            I daje odgovor “Taj san u slapu da bi mogo sjati I moja kaplja ga pomaže tkati.” - Svaki pojedinac daje neki svoj doprinos zajednici.            Pjesma se sastoji od 3 kitice. Kitice imaju po 2 strofe sa 1o slogova. Rima pjesme je parna. Pomoću običnih, jednostavnih riječi pjesnik postiže skald, ljepotu i misaonost pjesme.

 

 

TIHO, O TIHO GOVORI  MI JESEN

 

Tiho, o tiho govori mi jesen:Šuštanjem lišća i šapatom kiše.

Al zima srcu govori još tiše.I kada snježi, spušta se tama,U pahuljama tišina je sama.

 

 

DOJAM O PJESMI:Pjesma je nježna i osjećajna, pomalo sjetna, ali ne i tužna, iako pjeva o jeseni i

zimi. Bez puno pjesničkih ukrasa, s pjesmom od samo pet stihova, pjesnik postiže pravi jesensko - zimski ugođaj.

 

SADRŽAJNA ANALIZA: Ovo je pjesma tišine, smirenja i jesenskog - zimskog                      ugođaja.

 

 

 

STILSKA I STRUKTURALNA ANALIZA:            Jesen ima svoje zvukove “šuštanje lišća” i “šapat kiše”. Pjesnik osluškuje te zvukove i dočarava nam ih korištenjem onomatopeje. zatim sve utihne, smiruje se i spušta se tama. Samo se pahuljice bijele i donose s neba mir i tišinu. Najjednostavnijim riječima pjesnik postiže vizualnu i akustičnu sliku zime “I kada snježi, a spušta se tama, U pahuljama tišina je sama.”            Prvi stih se ne rimuje s ostalima - najvljuje kako to jesen “govori”. Ostali stihovi imaju parnu rimu.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:50:00 | 2 komentara

Kralj Edip - SofokloIzdavač: “Grech”, “Hrvatska kazališna knjižnica”, Zagreb, 1993.

 

Prijevod: dr Bratoljub Klaić

 

 

 

Bilješka o piscu:

 

                 Sofoklo ( 496 - 406 prije Krista ) starogrčki je tragik. Rodio se na Kolonu, a kao potomak imućne obitelji stekao je dobro gimničko ( tjelesne vještine ) i glazbeno obrazovanje. Već kao mladić vodio je zbor mladića na atenskim proslavama zbog pobjede kod Salomine godine 480. prije Krista. Poslije završena školovanja stupio je u javni život i obavljao različite visoke državne dužnosti. Dvaput je bio strateg, i to godine 441. zajedno s Periklom, i  428. – 427. s Nikijom. Poslije katastrofalnoga sicilskoga poraza atenske mornarice bio je godine 413. jedan od desetorice odbornika koji su pripremali nacrt oligarhijskoga ustava, ali je kasnije osuđivao samovoljne i nasilne akte oligarhijske vlasti koja je ubijala i zatvarala demokrate. Umro je u poznoj dobi od 90 godina.

 

         Sofoklo se uz javne dužnosti istodobno bavio i književnim radom. Napisao je stotinjak tragedija, od kojih je do danas sačuvano samo sedam. Ponajbolje su one koje čine trilogiju - obradu drevnoga mita o tragičnoj ličnosti kralja Edipa - “ Kralj Edip”, “Edip na Kolonu” i “Antigona”. Ostale su sačuvane Sofoklove tragedije “Ajant”, koju smatraju najstarijom, te “Filoktet”, “Trahinjanke” i “Elektra”, a uz fragmente, sačuvan je i velik dio njegove satirske igre “Sljednici”. Poznato je da je na dramskim natjecanjima osamnaest, a po nekim izvorima čak dvadeset i četiri puta odnio prvu nagradu. Već za života stekao je veliku popularnost, a nakon smrti je proglašen herojem.                 Sofoklo je produžio Eshilovu tradiciju, ali je bio i reformator tragedije. Napustio je svijet grčke mitologije da bi tema njegovih tragedija postao čovjek - njegovo djelovanje i njegove strasti. Radnju više ne pokreće božanstvo, nego slobodna ljudska volja. Sofoklo je uveo trećega glumca, broj osoba u zboru povećao s 12 na 15, ali je smanjio djelovanje zbora i njegov utjecaj na radnju. U njegovim tragedijama zbor nastupa kao posebno tijelo, koje iznosi lirsku  i misaonu stranu samoga autora. Treća novina bilo je sastavljanje trilogija, u kojima je svaka tragedija činila zasebnu cjelinu, te nije morala biti sadržajem ni u kakvoj vezi s druge dvije tragedije.                   Sofoklo je majstor dramaturgije i izvrsno vodi radnju, a u svojim tragedijama s pozornošću prikazuje karakter likova, čije osobine pojačava sukobljavanjem kontrastnih likova. Jezik mu je jednostavniji, jasan, čitak i

lijep, u stihovima koji vode tragičnom klimaksu. Svojim djelima, kao Eshil i Euripid, djelovao je na mnoge europske dramske pisce.

 

 

Obrada djela:

 

 

         “Kralj Edip” je najpoznatija i najviše slavljena grčka tragedija. Tema tragedije je iz mita o Edipu, ali se Sofoklo usredotočuje na Edipovu sudbinu. MJESTO RADNJE  je Teba, a FABULU čini Edipova tragedija – otkriće grijeha koje je počinio u neznanju.

 

         Edip je bio kralj Tebe, u kojoj se pojavila kuga. Proročanstvo traži od Tebanaca da iz grada prognaju ubojicu svojega bivšega kralja Laja. Edip, koji je nakon Lajeve smrti, došao u Tebu, postao je kralj nakon što je riješio zagonetku Sfinge, i tako Tebu spasio od opasnosti. Kao kralj, Edip, iako su od ubojstva protekle duge godine, pokušava otkriti tko je ubojica, jer proročanstvo je jasno – ubojica je još u Tebi. Na njegovu zapovijed Kreont, brat Edipove žene Jokaste, supruge pokojnoga kralja Laja, dovodi slijepoga vrača Tiresiju. Tiresija isprva ne želi odgovoriti, ali zatim Edipu otkriva da je ubojica upravo on. Užasnut takvom optužbom, za koju drži da je nemoguća, Edip tjera Tiresiju, i ruga mu se zbog sljepoće, a Tiresija mu navješćuje da će oslijepiti upravo on. Edip Kreonta optužuje za zavjeru, misleći da ga Kreont tako želi svrgnuti s vlasti. U razgovoru s Jokastom, Edip saznaje za proročanstvo da će Laj poginuti iz ruke svojega sina, ali, kaže Jokasta, to se nije moglo ispuniti, jer je Laj dao pogubiti njihovoga jedinog sina, još u novorođenačkoj dobi. Edip se pak sjeća Apolonovoga proročanstva da će ubiti svojega oca i oženiti majku. Sin - nasljednik kralja Poliba u Korintu, Edip odlazi, kako se to proročanstvo ne bi moglo ispuniti. Čuvši od Jokaste na kojem je raskrižju ubijen Laj, Edip se sjeća da ga je na tom istom mjestu, na putu od Korinta prema Tebi, napala pratnja jednoga putnika tjerajući ga da se skloni s ceste, a putnik ga je udario bičem, pa ga je Edip ubio, kao i malenu pratnju, a ostaje živ tek jedan pastir. Sjećajući se

toga događaja, Edip shvaća da bi to mogao biti kralj, ali je jedini preživjeli svjedok događaja – pastir, koji je izvan Tebe – tada je tvrdio da ih je napala razbojnička četa, a Edip je na putu bio sam. Čekajući pastira, koji treba razriješiti dvojbu je li ubijeni starac bio Laj, Edip razmišlja o davnom proročanstvu. Dolazi glasnik iz Korinta i donosi vijest da je od starosti umro kralj Polib, i da Edip treba preuzeti prijestolje. Edip mu govori o razlozima svojega odlaska iz Korinta, i o Apolonovom proročanstvu, i kaže da ne može u Korint dok mu je majka živa. Glasnik mu tada otkriva da nije Polibov sin, već da ga je on – glasnik, donio u Polibov dom, i da ga je Polib, bez djece, posinio. Glasnik ne zna njegovo porijeklo, ali se sjeća da mu ga je predao pastir. Na to dolazi pastir, koji isprva ne želi odgovarati na kraljeva pitanja, ali pod prijetnjom mukama, izriče istinu – dijete koje je predao glasniku jest sin kralja Laja i Jokaste. U užasnom trenutku, Edip shvaća istinu – proročanstvo se ispunilo. Jokasta, njegova žena i majka, u grozi zbog saznanja se vješa, a Edip iglom s plašta iskopa vlastite oči. Oprašta se od svoje djece, posebice dvije kćeri – Antigone i Izmene, svjestan da zbog sramote njegova čina nikada neće pronaći muževe. Slomljen, opterećen grijehom i sramotom, slijepi Edip odlazi u izgnanstvo.

 

         Glavni i naslovni LIK jest EDIP, koji je na početku tragedije na vrhuncu svoje moći – slavljeni kralj Tebe, i njezin osloboditelj od opake Sfinge. Svećenik, koji mu govori o kugi koja vlada Tebom i traži njegovu pomoć, podsjeća na njegova ranija djela:

 

“Ti u naš dođe grad i oslobodi nas  od Sfinge, što nam danak nametnula krut.  I poslije o tome više nije bio zbor  nit mi smo išta dalje tebi rekli još,  već ti – uz pomoć božju, za to znade svak  uredio si dobro našeg žića tok.”

 

         Edip podsjeća svećenika da je već djelovao i da se Kreont treba svaki trenutak vratiti iz Delfa s tumačenjem zašto su Tebu zahvatile takve strahote. Edip se pred svećenikom i pred pukom kune:

 

“A kada stigne, neka zadnji budem skot  ne učinim li sve, što naloži mi bog.”

 

         Saznavši od Kreonta da treba naći ubojicu pokojnoga kralja Laja, koji je, kaže proročanstvo, još uvijek u Tebi, Edip je odlučan:

 

“Ja ponovo pokrenut čitav taj ću spor,  jer dostojno je Feba, a i tebi čast,  što skrećete nam skrb na kralja Laja smrt.  I vidjet ćete, ja ću, kao što je red,  pomoći gradu tom i bogu milosnom.”

 

         Edip izdaje naređenje da se jave svi koji nešto znaju o smrti kralja Laja i proklinje ubojicu, koji je Tebi nanio toliko strahote. Zatim izriče zakletvu:

 

“I k tome molim višnje: nađe li se taj  u domu mom, a ja zatajim li ga sam  nek vlastite me moje kletve stigne pest.”

 

         Edip je vrlo odlučan da pronađe ubojicu, i traži njegovo ime od slijepoga proroka Tiresije. Na Tiresijino odbijanje, Edip je toliko bijesan da optužuje samoga proroka, kao začetnika Lajeva ubojstva. Slijede oštre Tiresijine riječi da je sam Edip zločinac:

 

“Ti ne znaš, da u grijehu krvi skvrniš rod,  i kala, kojim grezneš, ne vidi ti svijest.”        

 

         Za Tiresijine riječi Edip optužuje Kreonta, smatrajući da mu Kreont želi oteti vlast:

 

“O vlasti, ponajveće od umijeća svih  u ovome životu, što je borbe pun,  kolika li nenavist na te vreba svud!  Zbog vlasti ove koju meni dade grad,  ne na moj zahtjev, već je dobih kao dar,  sad eto Kreont vjerni, od davnine drug,  ko razbojnik se šulja da mi spremi pad.”

 

         Edip se ruga Tiresiji zbog sljepoće, i tvrdi da su mu proročanstva nejasna, podsjećajući da je Sfingu nadmudrio “bez ikakvih ptica”. Doživljava jasne i optužujuće Tiresijine riječi:

 

“                      … Ti reče da sam slijep,  no ja ti kažem – ti si, premda imaš vid.  Nit vidiš s kime živiš, niti vidiš grijeh,  u kome si, nit znadeš kom si stvoru sin.  I dušman svom si rodu tu na zemlji toj  i onima pod zemljom, što ih krije Had.  I proklet će te majka, proklet otac tvoj,  i iz tog će te grada dvostruk izgnat bič.  Sad vidiš još, al’ skoro snaći će te mrak.  I nema luke te i nema brijega tog,  gdje oriti se neće jauk tvoj i krik  kad spoznaš, da si – prošav mučan put i dug  u neprijaznu luku u svoj stigo brak.  I ne znaš da imade jošte zala tih:  da bit ćeš otac svoj, a djece svoje brat.  Pa slobodno ti stoga: grdi me i psuj  i Kreonta uz mene. Ali čitav svijet  još ne vidje stvorenja, što ko ti će mrijet.”

 

         Edip tjera Tiresiju, a Kreonta optužuje za izdaju. Čak se ne osvrće na upozorenje zborovođe da nije dobro suditi naglo:

 

“No ako neko naglo meni sprema slom,  tad moram se poslužit naglom obranom,  a ako mirno gledam razorni mu rad,  on svršit čin će svoj, a ja doživjet pad.”

 

         Sukob između Edipa i Kreonta smiruje Jokasta, i Edipu primjerom proročanstva da će Laja ubiti sin, a koje se nije ispunilo, obrazlaže da ne treba uvijek vjerovati proročanstvima. No, njezina priča unosi crv sumnje u Edipa – Laj je poginuo na raskrižju u gori, upravo na mjestu gdje je Edip ubio jednoga starca:

 

“Kad već sam bio onoj raskrsnici bliz,  tu glasnik bješe neki, a i neki muž  u karucama, što ih vuko konja spreg  baš kako ti mi reče. Nato s puta mog  kočijaš sta me tjerat, a i starac s njim.  Raspalih se i lupih kočijaša tog  u gnjevu svom, i htjedoh putem dalje poć.  No starac, kada bjeh kraj kola njegovih  po glavi mene shvati bičem dvostrukim.  Uzvratih njemu jače, podigavši štap,  a on se s kola svali, pade nauznak.  I druge pobih sve. Pa ako starac taj  imade nešto s onim, što se zvao Laj,  tad bijednog li mene! Je li itko još  nesretniji, da l’ ikog više mrzi bog?”

 

         Edip se ipak nada da to nije istina, uzdajući se u riječi pastira da je Laja napala razbojnička četa:

 

“Ti kaza da je pastir donio vam glas.  od razbojničke čete da je pao Laj.  Pa ako reče isti razbojnika broj  ko ti, tad ja ne ubih, jer sam bio sam,  a jedan nije isto što i više njih.”

 

         Edip grozničavo želi saznati istinu, a njegovo stanje najbolje opisuje Jokasta u molitvi u hramu:

 

“Jer Edipu sve više smućuje se duh  od briga premnogih. Rasudit ne zna već  i prema starom izvest izvod neki nov,  no najvećih grozota rado sluša glas.”

 

         Tračak nade u neispunjena proročanstva donosi glasnik iz Korinta. Edipov otac Polib umro je prirodnom smrću – proročanstvo da će Edip ubiti svojega oca, izgleda, nije se obistinilo. Edip i sam počinje sumnjati u točnost proročanstava:

 

“O jao, jao! Ženo ima l’ smisla još  sa povjerenjem slušat što nam kaže Feb,  il’ ptica krik, u svjetli kad se krile vis.  Ne poteče li od njih onaj strašni glas,  da ja ću ubit oca, a sad čujem vijest,  da od starosti umrije, da ga pokrije Had.  Bez mene to se zbilo. Ne potegnuh mač.  Tek ako starac svenu od čeznuća svog  za sinom u tuđini, tad sam smrti kriv.  I sada Polib kralj u grobu leži svom,

  a proroštva su zla također tamo s njim.”

 

         Edip se ipak boji vratiti u Korint i preuzeti prijestolje, jer mu je majka još živa, i dio proročanstva – da će se oženiti svojom majkom, još je moguće ostvariti. Glasnik ga pokušava osloboditi straha, i otkriva mu da mu Polib nije uopće bio rod. Glasniku ga je dao kao novorođenče sputanih nožica, pastir. Edip želi saznati tko je taj pastir, kako bi otkrio svoje porijeklo, iako ga Jokasta moli da to ne čini:

 

“Pa što! A mene nije mog podrijetla sram,  već hoću da mu prodrem do u samu srž.  A za nju, to joj kaže ženski ponos njen,  sramotu znači što sam možda rodom prost.  No ja sam čedo Sreće, što me prati svud,  pa obrukat se neću niti ovaj put.  Promjenjivi pak Mjesec bratac mi je drag,  što jednako se mijenja ko i usud moj:  od nahočeta bijednog ja se stvorih kralj.  Uz majku svoju Sreću i uz brata tog  predomislit se neću, svoj ću saznat rod.”

 

         Kad se pojavi pastir – ključni svjedok i predaje djeteta, ali i Lajeva ubojstva, Edip inzistira da mu otkrije istinu, pa čak pastiru prijeti mučenjem. Pastir priznaje – Edip je Lajev i Jokastin sin, a proročanstvo se ispunilo u svoj svojoj strahoti:

 

“O jao, sad je jasno. Posljednji mi put,  o sunce sjajno, sada svjetli šalješ trak.  Od krivog ja se rodih, grešni sklopih brak  i ubivši kog ne smjeh, zločin svrših crn.”

 

         Od glasnika saznajemo da se ispunilo i Tiresijino proročanstvo – Edip je u očaju, našavši Jokastu mrtvu, sam sebi iskopao oči:

 

“                             …. Zatim Edip kralj  - grozota bješe gledat krvav njegov čin      iz halje zlatnu sponku trže joj i njom  u zjene svoje sta za bodom bosti bod.  I govoraše tako: na što meni vid,  kad ne vidjeh svoj udes, ne vidjeh svoj grijeh.”

 

         Edipu, slijepom i shrvanom, sućut izražava Kreont, a Edip ga moli da ga pošalje u progonstvo:

 

“Dopusti mi da odem na Kiteron svoj,  gdje roditelji preran spremiše mi grob.  U gori želim živjet, tamo želim mrijet  od onih, što mi nekad pripraviše smrt.  Ja znam, da bolest mene nikad neće strt,  već tad se spasoh ja za neki gori cilj,  No nek se vrši kob, nek teče njezin tok.”

 

         Edip ne brine za sinove, koji su već odrasli mladići, već brine za kćeri, Antigonu i Izmenu. Pita se kakav li će biti njihov život, i hoće li se ikada naći mladić koji će ih, s takvom obitelji, prihvatiti za ženu. Moli Kreonta da mu kćerima bude skrbnik, i daje im posljednji savjet:

 

“Poživite pošteno, bilo to gdje god,  a skloniji od mene nek vam bude bog.”

 

         Ostali su likovi sporedni i u funkciji Edipa, kao središnjega lika radnje. Prvi je njegov sukob s TIRESIJOM, prorokom, koji Edipu u početku ne želi odgovoriti na pitanje o Lajevom ubojici:

 

“Ne želim tebi zla, a i svoj čuvam mir,  stog uzalud me pitaš. Šutim kao grob.”

 

         Na navaljivanje, vrijeđanje i optužbe Tiresija napokon Edipu u lice kaže da je sam zločinac, ali Edip u to ne vjeruje, i tjera Tiresiju. Tiresija izriče svoje proročanstvo:

 

“Stog znaj: čeljade koje tražiš dugo već  i proklinješ, jer od njeg pade kralj nam Laj,  izmeđ vas ovdje živi. Strancem taj je zvan,  a rođen je Tebanac. No saznanju tom  veselit on se neće. Taj će čovjek – slijep,  a nedavno još zdravlja i bogatstva pun –  ko prosjak, oprt o štap, u tuđinu poć.  I djeci on će svojoj sve u isti mah  i otac bit i brat, a majci sin i muž,  dok ocu bit će krvnik i u braku drug.”

 

         Edipovim opružbama zgranut je i KREONT, brat njegove žene Jokaste.

 

“O, ako u svom srcu tako misli on,  da riječju ili činom ja mu nanijeh zlo  u nevoljama ovim, što ga tište sad,  tad nek mi dođe smrt….”

                 Kreont se pokazuje kao mudar savjetnik, i na Edipove optužbe odgovara da uopće ne žudi za vlašću, jer je i ovako zapravo ima:

 

“U prvom redu, da li stvora takvog znaš  kom draže bit je kralj, no miran imat san  ko ja što spim, a tvojom ista mi je moć.  Pa stog bih bio glup, da želim postat kralj,  kad s kraljevskom je tvojom moja ista vlast.  I svatko tako misli tko je razuman.”

 

         Kreont se pojavljuje pred Edipom kad je on već slijep i shrvan sudbinom. Kreont mu izražava sućut:

 

“O Edipe, ne dođoh da se narugam,  ni na zlo staro zlom da novim uzvraćam.         (Slugama)  A vas, što tu ste stali, ako nije stid  od ljudi, nek vas sunca barem plaši trak,  što hrani sve na svijetu. Nije poso lijep  da ostavljate tako nezakriven jad,  od kog se gnuša zemlja, dan i sveti dažd.  Odvedite ga odmah tu u njegov dvor,  jer od davnine u nas običaj je svet,  da sućut s nekim dijeli samo bliski rod.”

 

         Kreont prihvaća kao skrbnik Edipove kćeri, a tu je začetak i druge tragedije – Antigone, u kojoj se brižni Kreont pretvara u tiranina.

 

         JOKASTA se među likovima pojavljuje kad pokušava razriješiti sukob između Edipa i Kreonta. Djeluje razumnim riječima i upozorava ih:

 

“O nesretnici bijedni, zar vas nije stid  da raspravljate tu svoj vlastit, lični spor,

  a onamo nam strada narod i sav grad.  Ti u dvor pođi sad, a i ti u svoj dom,  od sitnog jada velik ne pravite jad!”       

 

         Jokasta, saznavši za Tiresijino proročanstvo, Edipu govori da ne treba u njih uvijek vjerovati. Kao primjer navodi davno proročanstvo Laju:

 

“Prorekoše za Laja – ne doduše Feb,  već neki mu pomoćnik – da ga čeka smrt  od vlastitoga sina njegovog i mog.  A ono, svatko zna: od razbojnika Laj  na raskršću u gori kraj doživje svoj,  dok djetetu već treći od rođenja dan  na nožicama zglavke otac sape sam  i dade da u guštik njega nosi rob,  pa tako ne izvrši proroštva se riječ:  Nit ikad ocu bit će ubojicom sin,  a niti Laj pade od ruke sina svog,  iako Apolonov tako reče vrač.”

 

         Polako se otkriva priča – Edip je ubio starca na mjestu gdje je poginuo Laj, a glasnik iz Korinta Edipu otkriva da mu Polib nije otac. Jokasta preklinje Edipa da ne traži svoje pravo porijeklo:

 

“O jao si ga tebi! Zadnja to je riječ,  što kažem ti, a zatim slijedi vječni muk.”

 

         Jokasta je saznala da se proročanstvo ispunilo, i da je Edip zapravo njezin sin, za kojega je mislila da je mrtav. Glasnik iz dvora prenosi njezin očaj:

 

“Kad razjarena otud u svoj dođe trijem,  poletje tamo, gdje joj bračni stoji log,  sve čupajući putem kose pram po pram.  Kad k logu stiže, lupi vrata za sobom  i vikat stade Laju ime pokojnom  i proklinjati onaj davni porod svoj,  s kog pade kralj, da ona novi sklopi brak  i vlastitome sinu bijedan rađa rod.  Tad stade ridat tu, naricat u sav glas  nad krevetom, u kojme dvostruk rodi jad:  od muža – muža svog i od svog ploda plod.”

          Glasnik nadalje priča kako je Edip, tražeći s mačem svoju ženu, odnosno majku, naišao na njezin tragičan kraj:

 

“On riknu, i poveden valjda slutnjom zlom,  poteče, grunu vrata krila dvostrukog.  Ulekoše se tek, a on im sruši stup  i provali i vidje i mi skupa s njim:  da užetom se gospa skonča pletenim.”

 

         Važnu ulogu u “Kralju Edipu” ima zbor, koji komentira radnju i iznosi stajališta autora. Tako zbor podsjeća na nebeske zakone, koje Sofoklo i u “Antigoni” stavlja iznad ljudskih pravila:

 

“O da mi sudba dosudi, da riječima  i djelima čuvarom vjernim budem  čistoći svetoj. No postoje zakoni  božanski, nebeski.  U eteru se rodiše  i otac im je Olimp sam,  a ne porodi smrtnik njih,  i stog su vječno budni.  U njima velik živi bog,  i stog su vječno mladi.”

 

         U riječima zbora sabrana je sva tragedija Edipa – od njegova uspona do pada, koji je određen sudbinom:

 

“O jao ljudski rode moj,  koliko li si ništavan  sve dokle god je čovjek živ.  Koliko dug je sreće vijek?  Toliko da se ponadaš,  već dočeka te jadan pad.  Jer dokle god, o Edipe,  razmatrat mogu primjer tvoj,  ni jednog ne ću čovjeka  na zemlji smatrat blaženim.”

 

         Sofoklov “Kralj Edip” jednostavan je i jasan u STILU i JEZIKU. Kao i kod drugih grčkih autora, pojavljuju se stalni pridjevi - “lakokrile ptice”, “neustavljive strijele”, “časni starac”. Sofoklo vješto riječima slika prizore, pa je živopisan opis tragedije koju je kuga donijela Tebi:

 

“A kako i sam vidiš, cijeli nam je grad  već uzrman i zalud čitav mu je trud  da ispliva i svlada krvav ovaj val.  Oranice nam puste, jalov nose plod  i stoka se ne koti, a naš ljudski soj  ne rodivši se mre u krilu majčinom.  Božanstvo smrti sije kugu među nas  a od nje Kadmov dom je bezljudan i pust  a lelekom i cvilom crn se puni Had.”

 

         Dijalozi su puni ritma, posebice u replikama s jednim, ili čak pola  stiha. Opisi grčke mitologije, slični Homeru, pojavljuju se u nastupima

zbora. Iako je o jeziku originala teško suditi na osnovi prijevoda, jezik je arhaičan, a zbog ritma stiha česte su inverzije rečenice.

 

Doživljaj djela u cjelini:

 

 

         U tragediji “Kralj Edip”, Sofoklo je stvorio klasičan primjer tragedije pojedinca, čijom sudbinom ravnaju božanske odluke. Edip nije mogao izbjeći svoju sudbinu – bježao je iz Korinta da ne postane oceubojica, pa je to ipak postao nadomak Tebe. Smisao tragedije je u kontrastu – slavljeni kralj Edip u kratkom vremenu postaje najbijedniji čovjek na svijetu. Zato je uvijek primjenjiva poruka, koju Sofoklo izriče na kraju tragedije,  kroz usta zbora:

 

“ Zato nijednog smrtnika blaženim ne smatram,   dokle ne dočeka zemskoga života posljednji dan,   dokle bez nedaća ne završi vijek. ”  

         Tragediju se također može doživjeti kao svojevrsni dva tisućljeća stari “krimić”. Sofoklo s ograničenim brojem likova stvara uzbudljivu priču razrješenja godinama staroga ubojstva. Na početku čitatelj ne zna tko je ubojica, Edip ga traži, a zatim se polako otkrivaju tragovi starih proročanstava. Glasnik donosi obavijest o Edipovom pravom porijeklu, a u pravom trenutku pojavljuje se i jedini svjedok – pastir. Zato je Sofoklova drama i danas zanimljiva i šteta je što se na hrvatskim kazališnim pozornicama pojavljuje rijetko

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:50:00 | 40 komentara

Školjka - Ivan Aralica

Priča  Školjka vrlo je osjećajna i materijalna što znači da pisac piše o siromaštvu  i osjećajima koji tada čeznjivo

dolaze do izražaja. U tim trenucima  vrlo je teško suočiti se sa životom kao što se događa u priči, jer vlada jad, tuga i strah. Opis okoline  je vrlo prazan, jer u prostoru nema mnogo stvari, no u sobi ima stol oko kojeg su poslagani stolci. Atmosfera je vrlo napeta jer Vanin otac mora krasti te neželi da ga uhvate. Vojnici kradu sve što mogu, te nema veselja nego sve ima ambijent groblja, sve je tiho, u svima vlada strah. Fabula ima uvod ( opis stanja siromašne obitelji), početak radnje( otac dolazi kući iz sela i donosi ukradene predmete), vrhunac (strah i opisivanje događaja u selu, ubijanja nedužnih ljudi ) i  rasplet ( dolazak vojnika i ubijanje Vaninog oca) .       Posebno su mi se svidjele rečenice: “ Majka je prisvjetljavala, otac se prao, crni zavežalj ležao na stolu. O njemu je Vana u polusnu natucala:suharici maslinovih grana ubrani u zabranjenim maslinicima, ukradeni krumpiri, preko prekupaca nabavljeno brašno … ” (str.33). U toj  rečenici  osjeća  se napetost i brzina  koju otac želi što brže odstraniti jer zna da radi krivična djela i time se  pravi lopovom, kao i u ovoj rečenici: “Otac je bio u smrtnome strahu. Čim bi začuo cokule da udaraju o kamenje ispod vrata, sjedao bi na bilo što ondje gdje je zatečen “(str.39). “ Na odlasku teta pokloni Vani kišobran, nov, velik  kao balahin. Nije bilo mnogo potrebe da se majka i kćerka dogovaraju : Od kišobrana se dade načiniti lijepa i obilata suknja - odvojit ćemo platno od žica, razrezati svedeni dio u širinu struka, obrubiti krajeve i suknja je za nošenje “. U ovoj rečenici vidimo da se Vana i majka dobro slažu te da iz svake dobivene stvari mogu napraviti nešto korisno za njihov život. ”Plava, crvena i žuta boja ovojaju poprijeko nareze lukova koji se lepezasto

izvijaju iz unutra poudvračenog koljenašca … koliko god se položaja izmjeni, uvijek će se nešto drugo otkriti”. Pisac opisuje školjku uz mnogo ukrasnih pridjeva, opisuje ljepotu školjke. “ Sakupljala  sam vunu po proplancima, ostaše na grmlju …   Navečer  sam majci donijela šaku grube i zaprljane vune … “ (str.39) Ovdje Vana svojom željom  da dobije kaput dokazuje da joj ništa nije teško te  se muči da nađe i najmanji komadić vune i tome se jako veseli. “ Nađe se u dvorištu onoga časa kad su vojnici nahrupili na vrata, opkolili je strgali joj školjku sa đempera i među sobom je ponijeli prema ranjeniku koji se dovlačio. Otac je sjedio na panju i brisao znoj sa  čela, nije se usudio pomaknuti kads je vidio vojnika sa povezanom glavom ”. U toj rečenici otac se suočuje sa svojom sudbinom i zna što ga čeka. Kraj je vrlo senzibilan  te završava s rečenicom :  “ Zapazivši da čovjek hramlje, ranjenik reče nešto svojim drugovima … Začudo ni pod tim paklenastim osvjetljenjem više nije mogla u mraku pronaći svoju školjku “. Vojnici  su ubili Vanu i njenog oca , a uzrok tomu je bila preljepa školjka.       Knjiga Školjka od Ivana Aralice vrlo mi se svidjela jer je vrlo jednostavno  napisana. Nema mnogo opisa, a rečenice su lako razumljive, ne mora se mnogo razmišljati kao kod nekih drugih pisaca. Govori i podsijeća nas kako je nekim ljudima u životu pogotovo u ratu. Glavni lik čini  Vana, a sporedni njen otac i majka. Školjka ima glavnu ulogu jer mami Vanu svojom ljepotom. Radnja se odvija u malom selu kraj granice, a događa se za vrijeme rata. Vrlo je zgodno napisana i isto bih ju tako napisao, te mi se zato sviđa.        

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:49:00 | 2 komentara

Sadako hoće živjeti - Karl BrucknerBilješka o piscu:Karl Bruckner rođen je 1. 9. 1906. godine u Beču kao sin radnika, tiskara. Rastao je u radničkoj četvrti Otakringer. Otkriva slikarski talent i izrađuje kopije starih majstora. Tada piše prvu pjesmu. Objavljuje svoju prvu knjigu za omladinu “ Dijamant Tobije Amberqera” o sudbini austrijskih iseljenika u Brazilu. Prvi je uspijeh postigao knjigom o nogometu “ Die Spanzenelf”, a prvu afirmaciju stekao je romanom “ Pablo, Indijanac”. Najpoznatije dijelo mu je “ Sadako hoće živjeti”, izdano prvi put 1961. godine. S 93 prijevoda svojih djela na 22 jezika, postao je jednim od najpoznatijih omladinskih pisaca njemačkog književnog izraza, čija su djela objavljena u najudaljenijim krajevima svijeta.

 

Vrsta djela:Roman

 

Mjesto i vrijeme radnje: Hirošima za vrijeme II. svjetskog rata, kada je bačena atomska bomba

 

Tema:Želja za normalnim životom (bezbrižnim životom), preživljavanje u teškoj ratnoj situaciji, glad, umor, neimaština, tuga.

 

Sadako:Četverogodišnja djevojčica, znatiželjna, puna strahopoštovanja, nestrpljiva:“ Šigeo i Sadako stali su u red tek pred jedan sat. Mala je u dječjem nemiru tapkala nogama na mjestu. Okružena tolikim nepoznatim ljudima, osjećala se kao zatvorena u kavezu. Vidjela je samo odijela i noge i – kad bi pogledala prema gore – glave velikih ljudi. Postalo je nepodnosivo vruće, glad ju je morila, pa i žeđa, ali od straha pred starijim ljudima nije se usudila potužiti na to”

Jedna od tisuće nevinih žrtava oboljela od gama – zračenja, bila je i Sadako. Nakon pada atomske bombe, protiv koje nema lijeka, postala je ranjiva:“ Haljinica joj se pretvorila u krpe. Tijelo joj je bilo krvavo, izgrebeno. Jecala je. Ali živjela.”Željela je živjeti kao što i pluća žele disati:“ Sadako Sasaki htjela je dovršiti devet stotina devedestog ždrala od papira. Smrt nije dopustila djevojci da ostvari tu skromnu želju. Još jednom je uzmakla. Vrijeme je nije gonilo. Ovo dijete nema starha pred njim. Tu dušu mora uzeti k sebi sasvim nježno, da bi je vratila stvoritelju.”

 

 

 

Šigeo:Dobar, pametan i osjećajan dječak koji je toliko volio svoju sestricu Sadako, da se nije želio suočiti s činjenicom da je ona zaražena:“ Zašto nije mene ubilo?”“ Postavljaš glupa pitanja, Sadako! Imala si tada upravo veliku sreću. Bila si sa mnom u parku Hijiyama. Ionako umalo da te nisu ubile otrgnute grane. Ležala si među samim otkinutim komadima drva. Pritisak zraka te odbacio.”“ I opržilo me.”“ Ne, bila si samo izgrebena.”“ O ne, osjetila sam nešto vruće, Šigeo. Puhnulo je u meni.”“ To nije moguće. Nisi mogla ništa osjetiti jer si spavala pod jednim drvetom. Sjećam se točno – ja sam bio u vodi, s ti si ležala na obali.”Bio je to desetogodišnji dječak koji se brine i ima strpljenja sa sestricom Sadako. U najtežim situacijama, znao joj je odvući misli od nečega što bi tražila, a što joj on nije bio u mogućnosti ispuniti.

 

Hirošima za pada bombe:“ I ta vatrena kugla obasjala je zrakama od nekoliko milijuna stupnjeva vrućine grad Hirošima. U toj sekundi izgorjelo je 86100 ljudi. U toj sekundi je 7200 ljudi pretrpjelo teške ozljede. U toj sekundi je 6820 kuća bilo pretvoreno u prah, a isisavanjem zrakopraznog prostora ti su se dijelići prašine uzvitlali nekoliko kilometara u visinu. U toj jednoj sekundi srušilo se osim toga 3750 zgrada, a ruševine su počele gorjeti. U toj sekundi bombardirali su smrtonosne neutronske i gama – zrake

eksplozivno mjesto u krugu od jednog i po kilometra. U toj jednoj sekundi je slika i prilika Božja izvršila prvi pokušaj da uz pomoć nauke uništi samu sebe. Pokušaj je uspio.”

 

Dojmovi i kritike:Pisac nam ovom pričom želi poručiti kako je teško živjeti u vrijeme rata, gladovati i boriti se da bi preživjeli; poručuje nam kako su ozbiljne i tragične posljedice i koliko je japanski narod propatio zbog bolesti i godinama nakon događaja koji je trajao – samo nekoliko sekundi. Nadam se da su ljudi spoznali što su u stanju učiniti i da se takvo što nikad više neće dogoditi. Iz ovog možemo naučiti lekciju i nastojati da se tih PAR SEKUNDI nikad više ne ponovi, jer bi moglo biti kobno za čovječanstvo.

 

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:48:00 | 0 komentara

Čudnovate zgode šegrta Hlapića - Ivana Brlić MažuranićVrijeme radnje: prije mnogo godinaMjesto radnje: selo, okolica i jedan veliki gradGlavni lik: šegrt HlapićOstali (sporedni) likovi: Gita, majstor Mrkonja, majstorica, pas Bundaš, Marko, kamenari, crni čovjek, Rđavi Grga, težaci, Miško, pastiri, prosjakinja Janja, prodavač košara,

 

Najvažniji događaji s putovanja:

 

1. dan putovanja:-   Šegrt Hlapć pomogao je starom mjekaru raznositi mlijeko-         Dostigao ga je pas Bundaš-         pomogao je malom Marku pronaći guske

 

2. dan putovanja:

-         susret sa kamenarima (Hlapić ima jake čizme, čvrste šake i pametnu glavu)

-         susret sa crnim čovjekom i spavanje ispod mosta

 

3. dan putovanja:-         Hlapić je ostao bez svojih čizmica-         susret sa Gitom-         Hlapić je pomogao seljenima u sjenokoši, a Gita je izvela

predstavu za umorne sjenokoše

 

4. dan putovanja:-         požar u selu u kući Rđavog Grge-         Hlapić je pronašao svoje čizme i sve ukradene stvari-         Grgina majka daje Hlapiću  rubac sa srebrnim novcem za

svojega Grgu-         Gita je pokazala Hlapiću brazgotinu na prstu nalik na križ

 

5. dan putovanja:-         susret sa pastirom Miškom, pečenje kukuruza i krumpira

na vatri-         crni čovjek i Grga padaju sa kolima blizu Hlapića-         Hlapić Grgi daje rubac sa srebrnim novcem od majke-         Hlapić i Gita spavaju kod Miška

 

6. dan putovanja:-         Hlapić popravlja opanke Miškovoj braći i prosjakinji Janji-         dolazak u veliki grad na sajam-         Gita prodaje siromahove košare-         pomažu vlasniku vrtuljka-         ostali su spavati na sajmu pod vedrim nebom

 

7. noć Hlapićeva putovanja:-         noć najvećih čuda za Hlapića-         Gita prepoznaje svog konja Sokola

-         saznaju za strašnu namjeru crnog čovjeka i odluče pomoći

-         putuju po noći do Markove kuće, pomaže im siromah sa sajma

-         sreću se sa majstorom Mrkonjom i vesele se susretu-         odlaze do Markove kuće da ispričaju namjere crnog

čovjeka-         doznaju da je crni čovjek nastradao

 

8. Završetak:-         Hlapić, majstor Mrkonja, Gita i Bundaš vratili se sretno

kući-         saznajemo da je Gita Marica (kčer od majstora i

majstorice)-         Hlapić je naslijedio magarca i kola

 

 

Odnos majstora prema Hlapiću:

 

Majstor je u početku bio vrlo strog prema Hlapiću, tjerao ga je da punu radi, bio je vrlo nepošten prema njemu i okrivljavao ga za stvari koje Hlapić nije uradio. Kasnije se mastor promijenio i zavolio Hlapića kao svojeg sina.

 

Odnos majstorice prema Hlapiću:

 

Majstorica je uvijek pomagala Hlapiću i veoma ga je voljela.

 

Koji su likovi u knjizi postali dobri:

 

Majstor Mrkonja – kad su ga zlikovci zarobili u dubokoj šumi dva dana i dvije noći razmišljao je o svom životu i shvatio da je krivo postupao sa Hlapićem.Rđavi Grga – kad mu je Hlapić dao rubac sa srebrnim novcem Grga je shvatio da mora otići od crnog čovjeka i promijeniti se.

 

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:48:00 | 0 komentara

Seljačka buna i Prijan Lovro - August ŠenoaIzdavač: Mladost, Zagreb, 1974

 

Ponešto o piscu:Auguse Šenoa je rođen 1838. godine u Zagrebu, gdje  u burnim godinama ilirskog preporoda provodi djetinjstvo. U doba njegova odrastanja, na političkom planu se zbivaju mnoge promjene, koje utječu kako na Hrvatsku tako i na njega. Otac mu je bio dvorski slastičar, čeh, a majka, mađarica. Gimnaziju je pohađao u Pragu i Zagrebu. U 22. godini piše svoje prvo  djelo dopis U zlatnom Pragu. S obzirom na to da je već tada bio poznat kao panslavist, nije se mogao dalje školovati. Njegova najveća djela su; Kameni svatovi, Zlatarovo zlato, Prijan Lovro, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke, Diogenes, Prosjek Luka, Mladi gospodin…Umro je mlad 1881. godine u Zagrebu, nesretan što je ostavio mnogo nezapočetih i nezavršenih djela. Doba od 1871. do 1881. godine naziva se šenoinim dobom.

 

 

Likovi:Ursula       - vlasnica polovice stubičko - susedgradskog imanja                -čvrsta i ponosna žena                -pomalo naivna                -vjeruje kako ju Andrija Batur neće zakinutiAndrija Bator      - madžarski kraljevski sudac

- prepreden do kraja- ne preže ni pred čim

Palffy        - Batorov poslanik      -preprepredeniji od gazde

 

Ovo je povjesni roman iz razloga što opisuje Seljačku bunu - povjesni događaj. Premda se radi o romanu u kojem su posebno izražene masovne scene, Šenoa je uspio izdvojiti Gupca kao individuu. No je simbol potlačene hrvatske i njenog naroda. Patnje naroda Šenoa naglašava čestim biblijskim motivima.Kontrasti u djelu se zasnivaju na razlikama između plemstva i seljaštva, a u trenutku predaje, Gubac postaje simbol velikog čovjeka, koji se odrekao sebe za druge.Masovne scene su toliko realne da se čitaoc može uklopiti u djelo. Primjerice borbe su opisane s toliko detalja da se možemo poistovjetiti s nekim od boraca. Tome pridonose mnogi akustični efekti, te su te scene sve u svenu dinamične izanimljive.Unutar velike i neumoljive povjesti Šenoa nalazi mjesta i za ljubavnu priču. Opisuje ljubav Jane i Đure Magdića. To je idealni model ljubavi, jer draga čeka svog junaka da se vrati iz rata. Naravno kako bi se potkrijepio opći ton knjige, Jana je silovana,a Đuro se, kad ju vidi takvu, vraća u boj. To samo pokazuje kako je  osobna patnja, pretočena u patnju naroda.Roman ipak završava u oportunističkom tonu, koji predviđa svjetliju budućnost.Mjesto i vrijeme radnje:Radnja se zbiva u hrvatskom Zagorju oko 1573. godine.

 

 

Prijan Lovro

 

Prijan Lovro je kraća pripovjest, u formi nešto duže novele.Likovi su stvarni i proizlaze iz Šenoina života. Naime pouzdano se zna da je Lovro postojao i bio Šenoin prijatelj u Pragu.Uloga piščeva lika u pripovjesti je vrlo značajna jer je, na taj način, autror mogao sudjelovati u građi te pripovjetke. U ono doba vladalo je uvjerenje da je život u Hrvatskoj malen i stisnut, te da nema događaja koji bi pobudili razvoj hrvatske književnosti.Še4noa kritizira situaciju u kojoj se hrvatski jezik zapostavlja u korist njemačkog, francuskog i talijanskog.

Lovro je mladić čije neprilike potiču iz životnih činjenica. On nema sredstava za školovanje, mora primati kojekakve službe jer je siromah; plemenitaška djevojka ne prihvaća njegovu ljubav jer je seljak, u nevolji se želi oženiti bogatom djevojkom, te ga zbog toga optužuju za pohlepnika, a on se ubije.Šenoa je fabulu gradio na psiho-socialnim kontrastima. Glavni kontrast je želja - mogućnost, a sporedni su grad - selo, duhovno - svjetovno, moć, bogatstvo - siromaštvo.Tema ovog djela je težnja čovjeka da se iz primitivne, seoske sredine uzdigne do ravnopravnog građana.

 

 

 

 

 

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:47:00 | 0 komentara

Poezija - Silvije Strahimir Kranjčević1. Bilješka o piscu:

Silvije Strahimir Kranj~evi} najsna`niji je hrvatski pjesnik do prvoga svjetskoga rata. Napustio je studij teologije i sve}eni~ko zvanje te je radio kao nastavnik i ravnatelj srednje trgova~ke {kole u Bosni. Sura|ivao je s glavnim knji`evnim ~asopisima, ure|ivao je u Sarajevu ~asopis Nada(1895-1903),a pored pjesama pi{e manje informativne i kriti~ke ~lanke. Kranj~evi} je jedan od rijetkih na{ih pjesnika koji je duboko osjetio osnovne probleme svoga naroda i suvremena dru{tvena kretanja te je o njima pjevao neposredno i spontano u svojim pjesmama kao o svojim osobnim pitanjima. On ne izdaje program, on ne tima~i teoretski svoj umjetni~ki credo, nego u pjesmama iznosi potresno ono {to ti{ti i mu~i njegovo vrijeme.         Djela: Bugarkinje (1885)                    Izabrane pjesme(1898)                    Trzaji (1902)                    Pjesme (1908)                    Pjesni~ka proza (1912)                    Sabrana djela: Djela, I-IV (1993-1934)Podatke prona{ao u : “Knji`evni leksikon”, Zagreb 1972.

Autor:Tvrtko ^ubeli}2. Poezija

 

         Silvije Strahimir Kranj~evi} svoj umjetni~i svijet otvara nacionalnim temama iz pro{losti i iz neposrednog zbivanja, pro{iruje ga dubljom dru{tvenom i op}e~ovje~anskom tematikom, zaokru`uje ga filozofijskim i kozmi~kim problemima svoga doba, ali uvijek na svoj osobni, potpuno nov i impresivan poetski na~in, bogatijim jezikom i svestranijim pjesni~kim izrazom. On je najizrazitiji hrvatski nacionalni pjesnik, ali bez romanti~kog patosa i programatskog pozerstva, pjesnik {irih, revolucionarnih perspektiva i tuma~ nekih osnovnih ~ovjekovih preokupacija.         Tematika Kranj~evi}eve poezije veoma je op{irna, pisao je o svemu. U svojim pjesmama  pjesnik je naj~e{}e iznosio osje}aje patnje uz koju se gotovo uvijek javljala magi~na `elja ljubavi. Kranj~evi} je kao osoba vrlo po{tivao pravdu i rad i stoga nije ~udno {to je mnogo pisao o radni{tvu i pravdi. U radniku je Kranj~evi} pronalazio jamstvo bolje budu}nosti ~ovje~anstva. Osim {to je pisao o radni{tvu,pravdi,ljubavi i patnji u njegovim pjesmama nailazimo na slike iz biblije kao {to je pjesma. Kranj}evi} je preuzeo mitive I likove iz Biblije Mojsije u kojoj pjesnik prikazuje Mojsijevu propast zbog nepromi{ljenosti. Mojsije je bio biblijski prorok, vo|a i zakonodavac starih @idova. Izveo je narod iz Egipatskog ropstva i doveo ga u obe}anu zemlju Hanaan. Me|utim u tu zemlju nije u{ao.         Kranj~evi} kao pjesnik poznat je bio po svom pesimizmu o kojem su govorili mnogi. U svojim pjesmama iznosio je svoja razmi{ljanja koja su ~esto bila sumorna, tmurna, crna , nigdje to~ke svijetla, nade.

 

“Ni mislit mi se ne}e,Sve pepeo gledam svud,

On zasno je cvije}eI zapunio grud...

A preko njega strujneKadikad ~udan {um;To katkad cvili srce,A ruga mu se um.”

 

Kranj~evi}ev pesimizam najvi{e se isti}e u njegovim posljednjim dvijema zbirkama “Trzaji” i “Pjesme”. Pesimizam je za Kranj~evi}a vrlo bitan jer je ba{ zahvaljuju}i svom pesimizmu ostvario najbolja djela i u svezi toga jednom je rekao : “ Ja odvajam pesimizam ~ovjeka koji osje}aju}i se uvre|enim, neuspjelim tra`enjima harmonije  u svijetu i samome sebi, strasno prokljinje i sebe i svijet; taj oblik pesimizma odvajam od beznadne pot~injenosti mu~enjima duha i tijela, koja su toliko obilna u na{em

svijetu i koja treba uni{titi.” Kranj~evi} sigurno nije spadao u one pasivne ljude, a to dokazuje i reakcije crkvenih kriti~ara na neka njegova djela.         Razvitak Kranj~evi}eve poezije mo`e se razviti u nekoliko stupnjeva i razdoblja. Prvo se javlja Kranj~evi} rodoljubni pjesnik, zatim Kranj~evi} buntovnik, te Kranj~evi} pjesnik kozmi~kog polo`aja ~ovjeka. I bez obzira na razvoj i napredovanje jedno je u Kranj~evi}u ostalo isto, a to je stav prema bijednima:

 

“Te on je ustao sa trula le`i{ta,On - prezren, rop~e uzaludno,

I sad sa Kremlja ba{ u rusku gleda no},O, nekud ~udno...~udno..~udno...”

 

(Vizija,1906.)

 

Jedna od najboljih Kranj~evi}evih pjesama zasigurno je pjesma “Misao svijeta” koju je pjesnik napisao 1896. U pjesmi Misao svijeta pjesnik iznosi motiv ~oje~anstva, ~ovje~anstva u usporedbi sa svemirom, beskrjnim prostranstvom. U po~etku pjesme Kranj~evi} spominje zvijezdu koja negdje trepti i koju samo srce sluti.

 

 “Ima vje~na zvijezda zlatna - za oblacima negdje trepti,Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom klepti.Srece samo zvijezdu sluti - ideja je vje~na, sama,

Adamovo te`i pleme k njoj krvlju i suzama.”Zvijezda predstavlja savr{enstvo, besmrtnost, predstavlja ostvarenja svih `elja, ona je ustvari misao svijeta. U nastavku pjesme pjesnik poziva se na povijesne epohe koriste}i se simbolima koji odre|uju svaku epohu. Kre}e od Krista, uzimaju}u kao simbol Getsematsku ba{tu gdje je po~ela Kristova muka i potok Kedeon gdje je po bibliji Krist provodio posljednje trenutke prije uhi~enja.

 

 “Sveta ba{to Getsemantska, sveta vodo od Kedeona,Recite mi gdje je ona tajna zvijezda variona?”

 

Pjesnik nastavlja pjesmu pozivaju}i se na Staru Gr~ku i Rim, a ako simbole uzima Akropolu  i Kapitol da bi zavr{io sa franciskom revolucijom ~ije je simbol giljotina. Na kraju prvog djela pjesme Kranj~evi}  izri~e misao kojom iskazuje zasljepljenost ~ovje~anstva:

 

 “Il su la`ni ideali, ili la`e ovo doba, “

 

U drugom djelu pjesme Kranj~evi} spominje radni~ku klasu, siroma{an sloj dru{tva.

 

 “Smrdilo im ~elo uljem, smolom, lojom, jalovinom,Starim gvo`|em i jo{ nekim izmetninom...

 

Upravo u tom drugom djelu dolazi do izra`aja pjesnikov odnos prema radni{tvu i radu, a i njegova nada da }e proletarijat pobijediti:

 

 “Nasmija se ~udni junak i sva zemlja porumenjeTakva rumen tele se vidi kad se smje{i zora rana,

Pa nvijesta milim stidom osvit novog, ljep{eg dana.Di`e desnu junak dobar, preko neba noktom manu,

Obla~ine s neba zgna ko hartiju tan - tanaem!A oblaci to su bili osni, te{ki, ledni, gusti.Sa zemljice vjkovi ih isparili mu~ni, pusti!

Pa su krili onu zvijezdu {to je ljudsko srce sluti.”

 

Misao svijeta (1896)

 

 

Krajn~evi} radnike po{tuje i vjeruje da }e oni promjeniti svijet i upravo ovom pjesmom sam daje doprinos za bolje sutra.

         Najzna~ajnija Kranj~evi}eva rodoljubna pjesma je zasigurno pjesma “Moj Dom” koja se ujedno smatra jedna od najboljih Kranj~evi}evih pjesama uop}e. Ve}  je prije pjesnik u nekom svojim pjesmama, poput Utjehe i Pla}e pravde, najvio motive koje je kasnije vje{to unio u pjesmu “Moj Dom”.         Pjesnik ovom pjesmomIskazuje svoju ljubav prema domovini, ljubav koja ga boli i koju sakriva u srcu:

 

“Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,I brda joj i dol;

Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,I...gutam svoju bol!”

 

On je nosi u svom srcu i ponosan je na nju:

 

 “O gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,To moj je, moj je dom!”

 

Prije Kranj~evi}a pisane su tako|er rodoljubne pjesme, naro~ito u kni`evnosti ilirizma. Najpoznatija pjesma tog razdoblja je “Hrvatska domovina” Antuna Mihanovi}a. Mihanovi} pro{lost svoje domovine slavi stihovima:

”Oj juna~ka zemljo milaStare slave djedovino.”

 

Za razliku  od Mihanovi}a Kranj~evi} hrvatsku povijest prikazuje ovako:

 

 “I kralje iznijeh njene i velike joj bane,Svih pradjedova prah,

Nepoga`ene gore i {aren - |ulistaneI morske vile dah”

 

Daljnim uspore|ivanjem Mihanovi}eve Hrvatske domovine i Kranj~evi}eva Doma pronalazimo razlike u opisivanju krajolika. Dok Mihanovi} slavi hrvatske ravnice, planine i nebo :

 

“Mila, kuda si nam ravnaMila, kuda si planina

Vedro nebo, vedro ~elo”

 

Kranj~evi} opisuje jedro koje nad {umom strmi pjenu i cvjetno kopno i veliko more koje mu posve}uje grud.

 

 “I jedro gdje joj bojno nad {umnu strmi pjenuU pola mora {ir!”

 “Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj morePosve}uje mi grud;”

Svi ovi stihovi dokazuju Kranj~evi}evu ljubav prema domovini i snagu stihova i snagu stihova kroz koje je on tu svoju ljubav izrekao.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:45:00 | 0 komentara

Škrtac - Moliere                       Moliere, pravim imenom Jean-Baptiste Poquelin, rođen je u Parizu, u imučnoj trgovačkoj obitelji.Završio je gimnaziju kod isusovaca u Clermontu,a pravo je studirao u Orleansu.U Pariz se vraća , kad je imao 36 g. 1643 g utemeljuje s obitelji Bejart “Illustre Theatre”.To kazalište djeluje uglavnom u Lyonu, Avignonu, Grenobleu, Rouenu.Njegova kazališna družina 1658 g. ima deset članova i dolazi u Pariz.Pod zaštitom kraljevske obitelji brzo je stjecala veliku slavu.U kraljevskoj palači družina ostaje sve do Molierove smrti.Razbolio se za vrijeme izvedbe svoje komedijeUmišljeni bolesnik.Nakon njegove smrti pravnicima je trebalo tjedan dana , da popišu njegovo bogastvo.Naslijedio je od oca dobar dio tog bogastva, ali je svojim radom uvećao bogastvo.            Djela su mu:Lakomislenik, Ljubavna srdžba, Kaćiperke, Škola za žene, Don Juan, Mizantrop, Škrtac, Građanin-plemić, Učene žene, Umišljeni bolesnik.

 

 

 

 

 

 

                                                                   

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                                                                    Podatke izvadio iz Književnost 2-Kekez, Pandžić

 

 

 

                                Klasicizam  i Moliere

 

 

Klasicizam je razdoblje od sredine 17 do kraja 18 st.Glavna karakteristika tog razdoblja je čovjekova težnja za upotrebom razuma i susprezanja osjećaja.Tadašnje društvo  vladalo se po određenim pravilima.Ta pravila određivala su sve,od odnosa u društvu do odnosa u obitelji.Ta pravila vladaju i u Molierevu Škrtcu te su uz razum ,  jedan od načina postizanja zapleta u duhu onoga vremena, kao npr.”da se ne smijemo ni skim vezati bez prestanka onih koji su nam dali život” i “mnogo bolje vide što je za nas dobro , jer nisu zaneseni nikakvom ludom strašću”.Tadašnje doba je u svom duhu njegovalo tragediju, kao uzvišenom dramskom formom, nasljeđenom još iz Antike (u kojoj su imali svoj uzor).Ali Moliere njeguje komediju, te svojom komikom dovodi svoje likove u smješne situacije u kojima kritzira društvo, ljudske mane te pojedine profesije(npr.”Zar se se liječnici u što razumiju?Ne bojte se, pokraj njih možete izabratti koju vam drago bolest, oni će joj pronaći razlog i kazati vam zašto se oboljeli”).Glumci su  u Molierevo doba bili nepoštivana grupa ljudi , isključivana od strane crkve jer kvari maldež, pa zbog toga se Moliere okomio u svoji djelima na lječnike jer su oni u ono vrijeme vrlo cijenjen stalež.U svojim djelima Moliere  poštuje pravilo o triju jedinstva koje je zadao Aristotel prije 2500 g.Pravila se odnose na jedinstvo vremena, mjesta i radnje.Što susrećemo u Molierovim komedijama.

 

 

 

 

                                  

 

                                                   Moral ili razum?  

 

 

                             Tko po vašem mišljenju čini veće zlo: onaj tko treba                             novac i zato uzima zajam ili onaj koji krade novac                             a ne zna što da s njim započne?

 

 

Cjelo to razdoblje je prožeto filozofijom.Filozofija postaje jedna od najpopularnijih znanosti.Potpomognuta racionalnošću ona razmišlja o svjetu, o njegovoj biti.Mnoga takva shvaćanja dovest će do rušenja tadašnjeg načina života i pojave novog, mnogo liberalnijeg.Ljudi će početi razmišljati o uzaludnosti nekih egistencija, egzistencija čije postojanje stoji na dugogodišnjoj tradiciji, te će ih proglasiti nemoralnim i uništiti njihov tadašnji svjet.Ta moralna odluka, bolje bi bilo reći racionalna odluka , budući da je upitanju njihov bolji život  ,  dovest će do promjena u tadašnjem društvu i umjetnosti.Čast i moral postaju jedna nedjeljiva cjelina , ali što je čast ? - samo težnja da se razumom dokući smisao života, samo drugi naziv za strogost crkve i hladnu proračunatost ljudskog mozga.Ta filozovska razmatranja, taj moral, ta čast i  taj razum , su samo sredstva da se dokući smisao našeg života, njegova bit i esencija.  

 

 

 

 

 

                                                   Komika

 

 

 

            Molierova uvijek zanimljiva i originalna komika (koja je uvijek komična) gledaocu živo dočarava moralne osobine likova i piščevu misao.Moliere se u svojim djelima često koristi metodom quiproquo, tj. kad se dva lika svađaju zbog različite stvari a oboje misle da govore o jednoj stvari.Jedna od poznatijih scena u kojoj se upotrebljava ta tehnika , je ona u kojoj Valere moli Elisinu ruku a Harpagon ga optužuje da mu je ukrao zlato (novac=Elise).Mnoge mu komične situacije služe da bi naglasio neku bitnu karakteristiku nekog lika, kao u ovom slučaju Harpagonovu škrtost, što je pokazato nizom primjera (Harpagon pregledava sve na izlazu iz kuće, kori djecu da se previše raskošno oblače(a jedva da nađu neku pristojnu odjeću), Harpagonovo lihvarenje itd.

 

 

 

 

 

 

                                 Harpagon ili ti škrtac

 

 

Gdje?U Parizu.Zašto?Sam bog zna.Kako bilo da bilo ,  Harpagon je tu i kani ostati gdje je.Namjerava do kraja  vječnosti gomilati novac u svojoj škrinjici i terorizirati sve oko sebe svojom škrtošću.Njegova je škrtost epska i proteže se kroz stoljeća

od Plauta preko Držića i Moliera pa sve do današnjih dana.Ta je škrtost centralna tema Moliereve drame, ona pokreće sve likove u njihovim kretanjima i razmišljanjima koja dovode gledatelja do smjeha a istovremeno  ga potiču da razmišlja i da si postavi pitanje, jesam li ja takav?Za njega je novac , njegova ljubav i jedina religija koju priznaje.Iskrištavanje tuđeg jada , da bi što više zaradio ,  za njega je način života a škrtost njegovo biće u cjelosti.Svako je za njega sumnjiv, sam da je nasvjetu njegov je najslađi san.

 

 

 

        Gospodin je Harpagon čovjek koji je od svih ljudi najmanje        čovjek, smrtnik, koji je od svih smrtnika najtvrđi i najne-       darežljiviji.Nema te usluge koja bi dirnula njegovu zahvalnost       tako da razveže kesu.Pohvala, poštovanja, dobronamjernosti i        prijateljstva na jeziku koliko ti srce želi, ali novaca ni pomirisati.      Ništa nije tako suho i jalovo ko njegovo zahvaljivanje i njegova      ljubaznost.A riječ dati tako mu je mrska da nikad ne kaže:

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:45:00 | 3 komentara

Breza - Slavko KolarIme pisca: Slavko KolarBilješka o piscu:  U ličnosti Slavka Kolara nova i suvremena hrvatska književnost dobila je prvog autentičnog i izvornog humorista.     Slavko Kolar rodio se 1891.. u Palešniku, pokraj Garešnice, a djetinjstvom je vezan za taj kraj kao i zavičaj svoje majke (Moslavina). Najpoznatija književna djela su mu dvije antologijske knjigepripovjedaka “Ili jesmo - Ili nismo” (1933) i “Mi smo za pravicu” (1936). Vrijedi spomenuti da su u tim knjigama i antologijske Kolarove pripovjetke i to: “Svoga tijela gospodar”, “Breza”,  “Kriza”, “Mi smo za pravicu” i dr.       Slavko Kolar je umro 1963.g. u Zagrebu.Mjesto radnje: Zaostalo selo u Hrvatskom zagorjuVrijeme radnje: Prva polovica XX stoljećaTema: Težak život i smrt mlade žene JaniceOsnovna misao: Ako je netko koga volimo neizlječivo bolestan, treba mu posvetiti malo više pažnje kako poslije ne bi osijećali krivicu ako nam voljena osoba umre.Lica: Janica, Marko, Mika, Kata, JagaSadržaj priče:

 

          Nekoliko dana poslije poroda Janicu, ženu Marka Labudana, svekar Mika i svekrva Kata,  potjerali su na pašu. Padala je tužna jesen i rominjala kiša, a Janica se u cik zore morala ustajati. Postajala je sve blijeđa i svakim danom sve bolesnija dok jednog jutra dva mjeseca nakon poroda, nije pala u nesvijest. L U međuvremenu joj je umrlo dijete, a sve je to počelo kad se udala za Marka. U kući su je svi tjerali na posao, počevši od Mike i Kate, Marka, do šogorice Jage. Teško je ona to podnosila, ali sve iz ljubavi prema Marko . Nije bila kao ostale snaše, već se za nju moglo reći da je gospodarska kći.           Tako je jednog jutra stari Mika krenuo u obilazak sela u potrazi za lječnikom. Na pola puta predomislio se i vratio kući. Počeo je razmišljati o organizaciji Janičinog pokopa jer je znao da joj nema spasa.            Otkad se Janica razboljela, Mikina je kuća bilapuna ljudi Koji su oblilazili Janicu. A ona je samo željela vidjeti Marka, okji s njom nije ni riječi progovorio otkad se razboljela. No sve su mlade žene većinom dolazile zbog Marka, a Janici sus e dodvoravale lažnom ljubaznošću. kad je Janica vidjela da Marko ne želi doći, silno se rastužila. U tom trenutku njezine zjenice su se proširile i ona je izdahnula. L. U kući je nastala panika jer je Janica umrla bez svijeće. Sutradan je uprilićen skroman pokop.            Osam dana nakon sprovoda , Marko je bio pozvan na svadbu kod Žugečića u susjedno selo. K Marko je bio općinski lugar i samim time uvažena osoba. No, na svadbi Marko se napio i bio otjeran iz svatova. C. U želji za osvetom krenuo je kući po pušku. Na putu je imao priviđenje. U liku breze vidio je Janicu i jako se uplašio.             Sutradan je želio posjeći drvo, no nije imao hrabrosti. Poštedio je brezu koja ga je kasnije uvije podsjećivala na sramotan odnos prema Janici za vrijeme njezine bolesti , ali i na sretne trenutke pune ljubavi koje je proveo s njom.

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:44:00 | 0 komentara

Škrtac - Moliere (Jean Baptiste Poquelin)

Bilješke o piscu:J.B.Poquelin rođen je 1622.g. kao sin dvorskog tapetara. Prvo studira u Orleonsu, a službuje i kao odvjetnik 1642.g. Umire 1673.g. Djela: "Kaćiperke", "Škola za žene", "Umišljeni bolesnik", "Škrtac",...

Lica:Harpagon - Cleanteov i Elersin otacAriselne - Volereov i Marianin otacLa Fleshe - Cleantova sluga

Mjesto radnje:Pariz

Sadržaj:Harpagon, škrti čovjek, kojemu je bilo samo do novca odluči se oženiti za Marianu koju voli njegov sin Cleante, a njega odluči oženiti za neku bogatu udovicu. Cleante se usprotivi ocu i neda mu Marianu, ali stari škrtac neće popustiti. Tada Cleante uz pomoć svojega sluge La Fleche krade očevu škrinjicu sa novcima i tada ga ucijeni. Ili će mu Harpagon dati Marijanu ili će ostati bez škrinjice. Harpagon pristade samo zbog novca i prepusti mu Marianu.

 

 

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:43:00 | 0 komentara

Breza - Slavko KolarIme pisca: Slavko KolarBilješka o piscu:  U ličnosti Slavka Kolara nova i suvremena hrvatska književnost dobila je prvog autentičnog i izvornog humorista.     Slavko Kolar rodio se 1891.. u Palešniku, pokraj Garešnice, a djetinjstvom je vezan za taj kraj kao i zavičaj svoje majke (Moslavina). Najpoznatija književna djela su mu dvije antologijske knjigepripovjedaka “Ili jesmo - Ili nismo” (1933) i “Mi smo za pravicu” (1936). Vrijedi spomenuti da su u tim knjigama i antologijske Kolarove pripovjetke i to: “Svoga tijela gospodar”, “Breza”,  “Kriza”, “Mi smo za pravicu” i dr.       Slavko Kolar je umro 1963.g. u Zagrebu.Mjesto radnje: Zaostalo selo u Hrvatskom zagorjuVrijeme radnje: Prva polovica XX stoljećaTema: Težak život i smrt mlade žene JaniceOsnovna misao: Ako je netko koga volimo neizlječivo bolestan, treba mu posvetiti malo više pažnje kako poslije ne bi osijećali krivicu ako nam voljena osoba umre.Lica: Janica, Marko, Mika, Kata, JagaSadržaj priče:

 

          Nekoliko dana poslije poroda Janicu, ženu Marka Labudana, svekar Mika i svekrva Kata,  potjerali su na pašu. Padala je tužna jesen i rominjala kiša, a Janica se u cik zore morala ustajati. Postajala je sve blijeđa i svakim danom sve bolesnija dok

jednog jutra dva mjeseca nakon poroda, nije pala u nesvijest.  U međuvremenu joj je umrlo dijete, a sve je to počelo kad se udala za Marka. U kući su je svi tjerali na posao, počevši od Mike i Kate, Marka, do šogorice Jage. Teško je ona to podnosila, ali sve iz ljubavi prema Marko . Nije bila kao ostale snaše, već se za nju moglo reći da je gospodarska kći.           Tako je jednog jutra stari Mika krenuo u obilazak sela u potrazi za lječnikom. Na pola puta predomislio se i vratio kući. Počeo je razmišljati o organizaciji Janičinog pokopa jer je znao da joj nema spasa.            Otkad se Janica razboljela, Mikina je kuća bilapuna ljudi Koji su oblilazili Janicu. A ona je samo željela vidjeti Marka, okji s njom nije ni riječi progovorio otkad se razboljela. No sve su mlade žene većinom dolazile zbog Marka, a Janici sus e dodvoravale lažnom ljubaznošću. kad je Janica vidjela da Marko ne želi doći, silno se rastužila. U tom trenutku njezine zjenice su se proširile i ona je izdahnula. . U kući je nastala panika jer je Janica umrla bez svijeće. Sutradan je uprilićen skroman pokop.            Osam dana nakon sprovoda , Marko je bio pozvan na svadbu kod Žugečića u susjedno selo.  Marko je bio općinski lugar i samim time uvažena osoba. No, na svadbi Marko se napio i bio otjeran iz svatova. . U želji za osvetom krenuo je kući po pušku. Na putu je imao priviđenje. U liku breze vidio je Janicu i jako se uplašio.             Sutradan je želio posjeći drvo, no nije imao hrabrosti. Poštedio je brezu koja ga je kasnije uvije podsjećivala na sramotan odnos prema Janici za vrijeme njezine bolesti , ali i na sretne trenutke pune ljubavi koje je proveo s njom.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:43:00 | 0 komentara

Seljačka buna - August ŠenoaPonešto o piscu:Auguse Šenoa je rođen 1838. godine u Zagrebu, gdje  u burnim godinama ilirskog preporoda provodi djetinjstvo. U doba njegova odrastanja, na političkom planu se zbivaju mnoge promjene, koje utječu kako na Hrvatsku tako i na njega. Otac mu je bio dvorski slastičar, čeh, a majka, mađarica. Gimnaziju je pohađao u Pragu i Zagrebu. U 22. godini piše svoje prvo  djelo dopis U zlatnom Pragu. S obzirom na to da je već tada bio poznat kao panslavist, nije se mogao dalje školovati. Njegova najveća djela su; Kameni svatovi, Zlatarovo zlato, Prijan Lovro, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke, Diogenes, Prosjek Luka, Mladi gospodin…Umro je mlad 1881. godine u Zagrebu, nesretan što je ostavio mnogo nezapočetih i nezavršenih djela. Doba od 1871. do 1881. godine naziva se šenoinim dobom.                                              

 

Likovi:Ursula        - vlasnica polovice stubičko - susedgradskog imanja                   -čvrsta i ponosna žena                   -pomalo naivna                   -vjeruje kako ju Andrija Batur neće zakinutiAndrija Bator     - madžarski kraljevski sudac

- prepreden do kraja- ne preže ni pred čim

Palffy         - Batorov poslanik      -preprepredeniji od gazde

 

Ovo je povjesni roman iz razloga što opisuje Seljačku bunu - povjesni događaj. Premda se radi o romanu u kojem su posebno izražene masovne scene, Šenoa je uspio izdvojiti Gupca kao individuu. No je simbol potlačene hrvatske i njenog naroda. Patnje naroda Šenoa naglašava čestim biblijskim motivima.Kontrasti u djelu se zasnivaju na razlikama između plemstva i seljaštva, a u trenutku predaje, Gubac postaje simbol velikog čovjeka, koji se odrekao sebe za druge.Masovne scene su toliko realne da se čitaoc može uklopiti u djelo. Primjerice borbe su opisane s toliko detalja da se možemo poistovjetiti s nekim od boraca. Tome pridonose mnogi akustični efekti, te su te scene sve u svenu dinamične izanimljive.Unutar velike i neumoljive povjesti Šenoa nalazi mjesta i za ljubavnu priču. Opisuje ljubav Jane i Đure Magdića. To je idealni model ljubavi, jer draga čeka svog junaka da se vrati iz rata. Naravno kako bi se potkrijepio opći ton knjige, Jana je silovana,a Đuro se, kad ju vidi takvu, vraća u boj. To samo pokazuje kako je  osobna patnja, pretočena u patnju naroda.Roman ipak završava u oportunističkom tonu, koji predviđa svjetliju budućnost.Mjesto i vrijeme radnje:Radnja se zbiva u hrvatskom Zagorju oko 1573. godine.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Prijan Lovro 

Prijan Lovro je kraća pripovjest, u formi nešto duže novele.

Likovi su stvarni i proizlaze iz Šenoina života. Naime pouzdano se zna da je Lovro postojao i bio Šenoin prijatelj u Pragu.Uloga piščeva lika u pripovjesti je vrlo značajna jer je, na taj način, autror mogao sudjelovati u građi te pripovjetke. U ono doba vladalo je uvjerenje da je život u Hrvatskoj malen i stisnut, te da nema događaja koji bi pobudili razvoj hrvatske književnosti.Še4noa kritizira situaciju u kojoj se hrvatski jezik zapostavlja u korist njemačkog, francuskog i talijanskog.Lovro je mladić čije neprilike potiču iz životnih činjenica. On nema sredstava za školovanje, mora primati kojekakve službe jer je siromah; plemenitaška djevojka ne prihvaća njegovu ljubav jer je seljak, u nevolji se želi oženiti bogatom djevojkom, te ga zbog toga optužuju za pohlepnika, a on se ubije.Šenoa je fabulu gradio na psiho-socialnim kontrastima. Glavni kontrast je želja - mogućnost, a sporedni su grad - selo, duhovno - svjetovno, moć, bogatstvo - siromaštvo.Tema ovog djela je težnja čovjeka da se iz primitivne, seoske sredine uzdigne do ravnopravnog građana.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:43:00 | 0 komentara

BREZA - Slavko KolarKolar – Pripovijetke              Satire              Humoreske              Drama”,Znanje, Zagreb 1966

 

1.BILJEŠKA O PISCUSlavko Kolar je suvremeni hrvatski pisac i dramatik. Rođen je 1891. u Garešnici, a umro 1963. u Zagrebu. Po zanimanju je bio agronom pa je službovao u raznim krajevima Hrvatske. Sudjelovao je u II. svjetskom ratu, nakon kojeg se povukao u mirovinu. Najvažnija prozna djela su mu Nasmijane pripovijesti, Ili jesmo – ili nismo, Mi smo za pravicu, Svoga tijela gospodar, Glavno da je kapa naglavi i druga. Kroz svoje likove pprikazuje socijalne i ekonomske odnose na selu, a probleme oslikava s blagom dozom humora. Pisao je također drame i filmske scenarije 2.MJESTO RADNJE : Zagorsko selo   VRIJEME RADNJE : Nepoznato3.KRATAK SADRŽAJUvod i početak :

U prvom dijelu priče upoznajemo Janicu i njenog muža te ostale stanovnike sela, saznajemo da je Janica rodila dijete. Marko Labudan je zaokupljen svime, samo ne svojom ženom. Također saznajemo podosta o svakodnevici njihovog života.Zaplet :Kata i Mika Labudan, Janičini svekrva i svekar, tjeraju Janicu na rad neposredno nakon poroda. Uz teške poslove, njeno krhko zdravlje vremenom se sve više pogoršava dok na kraju nije više mogla iz kreveta. Nažalost, i dijete je umrlo. Marka se to nije odviše ticalo, jer je bio zaokupljen sastavljanjem nekakve patentne klopke. Želio je zadiviti svog šefa, gospodina nadšumara.Vrhunac :Cijelo je selo shvatilo kako Janici nema pomoći i pribojavali su se onog najgoreg. Iako su je sažaljevali, njena tragedija je većini bila samo teret. Marko i dalje nije obraćao mnogo pozornosti na nju. Na kraju je sirota Janica umrla.

 

Rasplet :

 

Janicu su pokopali, a već nakon 8 dana Marko je otišao na svadbu sina Tome Žugečića. Tamo se posvađao i potukao sa suseljanima te je uvrijeđen otišao svojoj kući. Tik pred svojim domom ugledao je Janičin lik. Zapravo, on je onako mamuran ugledao brezu koja ga je neodoljivo podsjećala na pokojnu ženu. U prvi mah ju je htio posjeći, ali mu savjest nije dopustila da na taj način iskali svoj bijes. Njegova pokojna Janica tek je tada potakla Marka na razmišljanje o tome što je učinio i izgubio.4.TEMA   ove pripovjetke je život i običaji jedne seoske sredine prikazan kroz život obitelji Labudan5.IDEJA ILI PORUKA   :Ova nam priča govori o ljudskim slabostima, o zaostalosti jedne seoske sredine, o praznovjerju. Pripovjetkom je pisac želio ukazati na nepravde prema čovjeku, na odnose među ljudima koji vladaju u jednoj takvoj primitivnoj sredini.6.SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA SELA : Cijela se radnja odvija u jednom zagorskom selu. Od glavnih likova, tu je obitelj Žugečić koja živi bogato i raskošno, donekle izolirano od ostalog sela. Tu je i obitelj Labudan, koja bi se prema svojim sociološkim karakteristikama mogla poistovijetiti s ostatkom sela. Naime, oni su siromašni i žive u oskudici. Rade i prehranjuju se onim što stvore dok za bogate Žugečiće uvijek radi netko drugi. Time nam pisac ukazuje na razlike među seljanima koje su na neki način i dovele do različitih odnosa među ljudima i različitog shvaćanja pravih vrijednosti u životu. Janica je potpuno drugačija od ostalih u obitelji. Ona je nježna, fina i krhka poput breze, ona se ne uklapa u grubu sredinu u kojoj živi.“Spava i Jaga, žena drugog Mikinog sina koji je u vojsci. Nju stara Kata ne goni, jer ona tobože kućevne poslove obavlja, a u stvari njih dvije složno drže protiv Janice.”

“I nju je svekrva prije gnjavila, ali otkako je došla Janica, složile se njih dvije protiv Janice i postale prisne prijateljice.”, citat,str.161“Studeno je u sobi, mada su sinoć dobro naložili onu veliku peć na kojoj se suše bezbrojni, komplicirano musavi obojci i teški opanci.”,citat,str.161“U sobi je tmurno i nekako kiselo. Možda od onog napoja uz peć ili od krompira i drača što se na peći kuha za svinje. Dva okanca, mutna i malena (toliko da glava nešto jačeg kalibra ne može kroz njih), propuštaju malo svjetla.”,citat,str.167“Po zemljanom neravnom podu koprca se dvoje musave djece Janičine jetrve Jage.”,citat,str.167

7.PSIHOLOŠKA I SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA MARKA LABUDANAMarko Labudan je čovjek za kojeg bi se moglo reći da je bezdušan, ograničen i misli samo na sebe i vlastitu korist. Njegova se bezdušnost pokazuje u površnom i nezainteresiranom odnosu prema njegovoj ženi koja ga je istinski voljela. On se  njome oženio samo da bi podigao svoj ugled kod onih koji su Janicu doživljavali kao izuzetnu osobu.“Neki šumar, to jest sam gospodin nadšumar, Markov šef i bog bogova, kad je vidio Janicu još kao djevojku, sav se oduševio.- To je cura! –Rekao je on. – Vidiš li kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza! Upravo kao breza! Gotovo bih rekao; otmjena pojava!…”,citat,str.161“Bio je Marko čovjek služben, pa tako je valjda došlo te je izabrao baš Janicu za ženu. Da ugodi g.nadšumaru i da se pogizda pred drugom gospodom!”,citat,str.162Njegova primitivnost i ograničenost u razmišljanju prikazana je kroz njegovo ulizivanje i nametanje bogatijima u selu i onima koji uživaju ugled u toj seoskoj sredini. Međutim, puno toga je uvjetovano njegovim odgojem, načinom života u kojem živi i time što je zapravo nemoćan i nesposoban da tu nešto promijeni. Tek ga smrt njegove Janice na kraju podsjeti koje su to istinske vrijednosti koje čovjek ima u životu.“Lijepo ti je biti bolestan dva – tri dana, onako ko od šale, ali ležati četiri – pet tjedana na tvrdom krevetu, u neprestanoj i nepodnošljivoj žari, tako da se čovjeku pamet muti, kad utroba hoće od grčeva i boli da se iskida i izgori, e to je muka velika, jad golem! Pogotovu kad Marko kao da svega toga ne vidi.”,citat,str.162“Njegov sin Marko stajao je u suši, duboko zamišljen, mučeći se sastavljanjem nove klopke za hvatanje tvoraca. Bio je to “patent”, kojim je mislio iznenaditi gospodina nadšumara, a možda steći i mnogo para.Marko nije pačao u domaće poslove, pa se tako nije izjavio niti da dovezu daske za lijes niti protiv toga.Njemu je bilo svejedno.”,citat,str.163Breza ostaje kao vječna uspomena na njegovu Janicu koju nije dovoljno cijenio i koja će ga navesti da se pokaje.8.NAJZANIMLJIVIJE U ROMANUMeni je najzanimljiviji dio pripovijetke prizor kad se Marko suočava s vizijom svoje Janice na povratku sa svadbe kod Žugečićevih.“Najednom, kad je bio već pri izlazu iz šume, pa da udari na svoje Labudan – brdo, on zastade. Zaustavio se, ne od svoje volje, već preneražen, zgranut razrogačio oči, zaustavio dah.

Na pedeset koraka, prema samom kraju šume, stajala je sva u neko zlatno, prozirno, drhtavo tkanje odjevena njegova žena. Njegova pokojna Janica. Ona ista koju je pred osam dana sahranio.”,citat,str.179“Na obronku stajala je breza. Visoka, tanka i prava. Na njoj još nekoliko listića, žutih,crvenkastih, uvelih, zlatilo se na onom jutarnjem jesenskom suncu. Oko nje i iza nje stajala je šuma. Velike i snažne bukbe, čvornasti i grubi grabovi. Hlad i tišina.”,citat,str.180U ovom citatu breza ponajviše opisuje Janicu, s malo listova ljubavi i pažnje koja joj je pružana, visoka, vitka i krhka, okružena velikim i snažnim bukvama, velikim i snažnim ženama iz sela. Zbog toga je Marka ova breza toliko podsjećala na Janicu.To je trenutak kada se Marko Labudan, ne samo suočava s uspomenom na Janicu, već i sa svojim vlastitim osobinama. Suočen je sa činjenicom da je do tada mislio da se može ponašati kako mu se prohtije i da može sve popraviti kad god želi. Sama činjenica da je bio pobijeđen duhom svoje Janice probudila je u njemu savjest i pokazala mu sve njegove slabosti. On se povlači posramljen i utučen.“Zaustavio se Marko pred brezom i pljunuo u dlavove. Posjeći će je da ga više ne sjeća sramote, da ga više ne plaši… Omjeri je krvavim okom, a ona stoji visoka, vitka i prava. Bezazleno mu se učini to fino, nježno drvo s bijelom, tankom, skoro svilenom korom. Tako je bila mila ta breza, tako fina i lijepa. Kao neka svetica …  Nije li to ipak njegova pokojnica, Janica?Zadrhta mu ruka i nemoćno se spusti. Okrenu se naglo Marko, ispane iz šume, pa udari kući.”,citat,str.181“Marko je upravo dovršio svoju patentnu klopku i digao glavu kad je ugledao gdje se s njegove kućne strehe podigla bijela golubica. Podigla se i otprhnula naglo i nestala u mutnom jesenjskom nebu.Kako u čitavu selu nitko nije imao bijelih golubova, Marko se odmah dosjetio što se dogodilo. Znao je on da je to bila dušica njegove Janice.”,citat,str.1708.DOJAMOvo je jedna tragična priča. Ona duboko uranja u ponore ljudskih slabosti, ona pokazuje svu tragediju kako čovjek može poniziti sebe i druge. Ona istovremeno upozorava da je čovjek nemoćan ispraviti svoje pogreške ako dozvoli da mu vrijeme izmakne iz njegove kontrole. U ovom našem svijetu jedinstven primjer za to bio je život i smrt princeze Diane. Pripovjetka “Breza” me pomalo podsjetila na tu suvremenu tragediju. Dok je živjela, Diana je trpjela svakakva poniženja, nerazumijevanja i ogovaranja. Obitelj u koju je došla izolirala ju je zbog toga što je bila drugačija od njih, a to oni, opterećeni vlastitim ograničenjima, nisu mogli prihvatiti. Tek je njena smrt podsjetila čitav svijet, ali i njenu obitelj, na njenu istinsku vrijednost. Tako nas i ova pripovijetka “Breza” podsjeća na vječne istine o čovjeku i time dokazuje koliko je ova tema prisutna u svakom vremenu i svakoj sredini.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:42:00 | 1 komentara

Seljačka buna - August Šenoa1.Bilješka o piscu.

 

      August Šenoa je rođen 14. studenoga 1838. godine u Zagrbu. U roditeljsom domu u ponjemšenoj obitelji Češkoga podrijekla stekao je ljubav prema umjetnosti: Otac mu je rado polazio koncerte i kazalište, a mati je voljela književost. Poslje smrti majke 1848. god., svršivši u Zagrebu osmi razred odlazi u Pečuh k ro|acima, gdje završava prvi razred gimnazije 1850. god. Vraća se u Zagreb i maturira 1857. god. u gornjogradskoj gimnaziji, pa upisuje Pravoslovnu akademiju. Od početka listopada 1859. god. nastavlja pravni studj u Pragu. Tu ostaje do 1865. godine. Ne položivši na vrijeme odre|ene ispite, bio je prisiljen baviti se žurnalistikom, te se vraća u Zagreb i radi u redakciji "Pozor". 1868. godine postaje gradski bilježnik. Iste godine vjenča se sa Slavom pl. Ištvanić. Postaje ravnatelj hrvatskoga zemaljskog kazališta 1870. god. Njegov prvi roman Zlatarovo zlato izlazi 1871.god. 1873. godine postao je gradski senator i napušta kazalište. Od 1874. godine do smrti ure|uje hrvatski književni časopis "Vijenac". Umro je 13. prosinca 1881. godine. Ležeći bolestan diktirao je "Kletvu" i rekao je "Nedajte mi umrjeti imam još toliko toga napisati". Najpoznatija djela su mu: "Seljačka buna", "Zlatarovo zlato", "Prosjak Luka", "Mladi gospodin", "Prijan Lovro", "Dijogenes", "Kanarinčeva ljubovca", "Vječni @id"i "Zagrebulje".

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:42:00 | 0 komentara

BREZA - Slavko KolarBilješka o piscu:  U ličnosti Slavka Kolara nova i suvremena hrvatska književnost dobila je prvog autentičnog i izvornog humorista.     Slavko Kolar rodio se 1891.. u Palešniku, pokraj Garešnice, a djetinjstvom je vezan za taj kraj kao i zavičaj svoje majke (Moslavina). Najpoznatija književna djela su mu dvije antologijske knjigepripovjedaka “Ili jesmo - Ili nismo” (1933) i “Mi smo za pravicu” (1936). Vrijedi spomenuti da su u tim knjigama i antologijske Kolarove pripovjetke i to: “Svoga tijela gospodar”, “Breza”,  “Kriza”, “Mi smo za pravicu” i dr. Slavko Kolar je umro 1963.g. u Zagrebu.Mjesto radnje: Zaostalo selo u Hrvatskom zagorjuVrijeme radnje: Prva polovica XX stoljeća

Tema: Težak život i smrt mlade žene JaniceOsnovna misao: Ako je netko koga volimo neizlječivo bolestan, treba mu posvetiti malo više pažnje kako poslije ne bi osijećali krivicu ako nam voljena osoba umre.Lica: Janica, Marko, Mika, Kata, JagaSadržaj priče: Pokraj jedne šume na Labanbrdu pokraj sela binkovca živio je stari Mika Labudin, šef kuće broj 27. Mika Labudin imao je zlu ženu Katu. Oni su imali dva sina. Prvi je u vojsci, a njegova žena Jaga ništa ne poriče za njim. Drugi sin Marko samo je ljenčario,a njegova žena Janica bila je jako bolesna. Jedne hladne noći Janici je pozlilo. Stari Mika govorio je da joj nema spasa pa se Kata sa njim složila. Jaga je govorila to ti je žena,no Marka to uopće nije diralo. Janica je te noći rodila sićušnu djevojčicu kao pile, no ta djevojčica bila je glasna kao jare. Odležala je Janica par dana u krevetu,desetak dana hodala po kući, a onda je Kata potjera na pašu. Janici nije bilo baš najslađe, ali tko da viječno ratuje s tom babom. Dok je Janica pasla krave počela je padati kiša, ne ona blaga proljetna kiša, već ona jesenska hladna. Janica se vraćala kući. Kad je došla u kuću bila je sva mokra i blijeda, izgledala je prehlađena. Dolazile stare babe iz sela pa složno rekoše –“prehladila joj se krv.”- Dolazila je i baba Roža Ježovitka iz Grđijanke, pa i slavni Rok Ćuk. Oni su govorili i prigovarali kako god su najbolje mogli,ali Janici nije bilo suđeno da ozdravi. Umrlo joj i u to vrijeme dijete. Janici je bilo onda sve gore i gore. Oslabila je toliko da ni glave nije mogla podići pa ni žlice u ruci držati. Počela je buncati i fantazirati o nekakvim anđelima,cvijeću,muzici,o tamburašima, pa opet o svom mužu. Spremio se stari Mika Na put  na Bikovski vrh. Izlazeći iz sobe, on je kritički priškiljio na bolesnicu Janicu, a onda skeptički i obilno pljucnuo, pa važno i zamišljeno zakimao glavom. Jednog dana Marko je krenuo na put u Ameriku. Janica ga je htjela vidjeti, ali onda Kata reče:”Otišao je on u Ameriku, neće tebe čuvati i gledati kako umireš”!... To je Janicu jako povrijedilo makar je ona buncala i fantazirala. Poslije 2 mjeseca došao Marko kući. Bilo je već kasno u noć, no Janica je još bila budna. Marko je zavirio u sobu gdje je Janica spavala. Janica ga pogledala i kaže:” Ti si sad otmjeni gospodin, a ja, što sam ja ?” Marko je vidio da ga žena više ne želi i pošao spuštenom glavom u drugu sobu. Cijelu je noć razmišljao. Vidio je da joj mora pomoći makar ga ona ne želi. Otkad se Janica razboljela, Mikina je kuća bila puna ljudi koji su oblilazili Janicu. A ona je samo željela vidjeti Marka, on s njom nije ni riječi progovorio otkad se razboljela. No sve su mlade žene većinom dolazile zbog Marka, a Janici su dodvoravale lažnom ljubaznošću. Kad je Janica vidjela da Marko ne želi doći, silno se rastužila. U tom trenutku njezine zjenice su se proširile i ona je izdahnula. U kući je nastala panika jer je Janica umrla bez svijeće. Sutradan je uprilićen skroman pokop.Osam dana nakon sprovoda, Marko je bio pozvan na svadbu kod Žugečića u susjedno selo.Marko je bio općinski lugar i samim time uvažena osoba. No, na svadbi Marko se napio i bio otjeran iz svatova. U želji za osvetom krenuo je kući po pušku. Na putu je imao priviđenje. U liku breze vidio je Janicu i jako se uplašio. Sutradan je želio posjeći drvo, no nije imao hrabrosti. Poštedio je brezu koja ga je kasnije uvije podsjećivala na sramotan odnos prema Janici za vrijeme njezine bolesti , ali i na sretne trenutke pune ljubavi koje je proveo s njom.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:41:00 | 1 komentara

Smrt Smail-age Čengijića - Ivan MažuranićBilješka o piscu : Ivan Mažuranić se rodio 1814 god. u Novom Vinodolskom. Bio je istaknuti hrvatski političar, a 1873.g izabran je za hrvatskog bana. Bio je prvi hrvatski ban pučanin i upravljao je hrvatskom 7 godina. Umro je 1890.g. Ivan Mažuranić je napisao spjev "Nenadović Rado", ljubavnu pjesmu "Javor i tamnjanika" i programsku pjesmu "Vjekovi Ilirije". Također je dopunio "Osmana" Ivana Gundulića XIV. i XV pjevanjem. Najznačajnije Mažuranićevo djelo je "Smrt Smail-age Čengića". Ono predstavlja najviši domet Mažuranićevog pjesničkog stvaranja i ujedno jedno od najboljih djela naše književnosti.

 

Vrsta pjesme: Umjetnički ep

 

Vrsta stiha: Slobodni

 

Mjesto radnje: Hercegovina

 

Vrijeme radnje: XVI. stoljeće

 

Tema: Krvnički život Smail-age Čengića

 

Lica: Smail-aga Čengić, Novica, Durak, Hasan, Mujo, Mer, Jašar, Bank, Saruk

 

Ritam : umjereno polagani

 

Sadržaj pjesme :AGOVANJE

Silni turski ratnik, Smail-aga Čengić. imao je puno robova, Crnogoraca. Budući dfa je bio krvoločan ubijanje nevinih i bespomoćnih bilo mu je zabavno. Tako je jednog dana odlučio da ubije skupinu mladiča. Starac Durak molio ga je da ih poštedi, što je aga odbio. Nakon što je ubio mladiće starcu je odredio smrt vješanjem. To bi učinjeno naočigled Durakova sina Novice, aginog vojnika. Gledajuči tjela ubijenih Smail-aga se divio svojoj moći, ali istodobno ga je mučilo to što su mladići pred njim poginuli bez straha.

 

Stil: epiteti (lijepo,hladnoj,gladna,planinskog)        personifikacija (zadrhtaše ta vješala tanka)        kontrast ( zadrhtaše ta vješala tanka,                        al nepisnu Crnogorčad mlada)         arhaizmi (dželate, arslan)         onomatopeja ( Krcnu kolac njekoliko puta                                 Zviznu pala njekoliko puta )

 

NOĆNIKVidjevši kakva mu je sudbina zadesila oca i vidjevši pravu aginu narav, Novica se odlučio pridružiti svojim dotadašnjim neprijateljima u borbi protiv Smail-age vođen željom da osveti oca

 

Stil: epiteti (ljući, gorski, sviloruna, malenoga)        kontrast ( Sunce zađe, a mjesec izađe )       

 

ČETA

 

 

U Cetinju se skupila mala četa onih kojima je bilo dosta aginih zlodjela. Odlučili su da se sukobe s agom . Na putu ih je stari svećenik blagoslovio i upozorio da je njihov pohod velika i sveta stvar jer brane svoju rodnu grudi i svoj narod.

 

Stil:  epiteti (mala, noćna, tamna, brze )         kontrast (Malena je, ali hrabra )         usporedba (Već ko' tajni glas duhova )         metafora ( Studen kamen prima život )         onomatopeja ( Ni tko šapće, ni tko zbori,                                 Ni tko pjeva, niti se smije )

HARAČ

 

 

U međuvremenu zli aga odlučio je kupiti od naroda harač tj. porez. Sa svojim podanicima utaborio se na Gackom polju. One ljude koji nisu mogli platiti porez odvodio bi ih kao zarobljenike. Jednog dana, aga je došao u neugodnu situaciju. Naime, za vrijeme jedne igre, svom je vojniku slučajno izbio oko, što je izazvalo podsmjehivanja među narodom. Budući da je zbog toga aga bio ljut odlučio se opustiti uz večeru.  Iznenada hrabra četa je napala Turke. Zatečeni turci nisu pružili jak otpor. Hajduk je Mirko puškom ubio zlog Smail-agu Čengića. tako je Novica dočekao osvetu, ali i sam je poginuo od ruke turčina Hasana.

 

Stil: epiteti (lijepo, ljuta, debela, žuti, nevesela)        gradacija ( Hljeba, hljeba, gospodaru !                          Ne vidjesmo davno hljeba !)        usporedba ( Riknu aga ko' bik ljuti )        metafora ( Ljuta glada i nevolje ljute )       

 

KOB

 

 

Zli Smail-aga Čengić dočekao je svoju sudbinu. Godinama je nanosio zlo drugima, a sada je zlo došlo njemu. Svu njegovu sjajnu opremu uzeo je plahi Turčin koji je nije vrijedan i oprema više ne blista na

njemu kao što je blistala na velikom ratniku, ali zlom čovjeku, Smail-agi Čengiću.

 

Stil: epiteti (zlatno, žalosno, tužno)        personifikacija ( Čija 'e ovo ponosita čalna ? )        arhaizmi ( izba, gataj )        ponavljanje ( Čije 'e ovo ... )

 

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:41:00 | 5 komentara

Antigona - SofokloBlješke o piscu:Čitavog svog života Sofoklo je i u ratu i u miru bio istaknuta ličnost javnog života, bio je vojskovođa i diplomat, cjenjeni pjesnik, ljubimac cijele Atene. Poslije smrti proslavljen je kao heroj. Sačuvano je samo sedam njegovih tragedija. Većinu tih tragedija i danas izvode pozorišta širom svijeta.

 

Lica:Antigona - kćer EdipovaIzmena - kćer EdipovaKreont - njihov otac, kralj LebanonskiHemon - njegov sin

 

Tema:Sukob zakona i individualnog svaćanja života

 

Mjesto radnje:Teba

 

Sadržaj:

I činAntigona moli svoju sestru Izmenu da zajdno pokopaju svoga brata Polinika koji bijaše zbog napada na grad i svog brata osuđen da se ne smije pokopati ni oplakivati. No Antigona prepuna sržbe i ljuta zbog Izmene koja odbija njen prijedlog jer se boji vlasti, po svaku cijenu želi ostvariti svoj cilj. 

II činKreont sada kao novi kralj zaklinje se svome narodu da će mu biti vjeran te da ga neće nikada iznevjeriti, ali u to stiže stražar koji jako uznemiren  priopćava vijest da je Antigonin brat odnosno Poliniko ipak zakopan. Ljutit Kreont okrivljuje stražara da je primio mito i zapovjeda da nađe pravog krivca ili će inače umrijeti strašnom smrću.

III činDolazi stražar vodeći Antigonu kao krivca. Ispričavši Kreontu kako je otkrio Antigonu stražar odlazi, a Kreon vidno uzbuđen zapita Antigonu zašto je to učinila iako je znala za zapovjed te posla jednog od svojih ljudi da dovedu Izmenu te da i nju osude na smrt. Antigona započinje priču o slavi i ponosu koje je osjetila pokapajući svog brata. U to dolazi Izmena koja želi zajedno s Antigonom biti osuđena na smrt, ali je Antigona odgovara od tog nauma. Zbog toga moli Kreonta da oslobodi Antigonu kao zaručnicu svog sina. No on to odbija. 

 

 

IV činKreontu dolazi njegov sin Hemon priopćavajući ocu da se bjegov narod ne slaže s njegovom odlukom te ga moli daa oslobodi Antigonu. Kreon uvrijeđen okrivljuje svog sina da je rob jedne žene te obećava da će Antigonu ubiti pred njegovim očima, no Hemon iznenađen očevim ponašanjem odlazi pun sržbe u nadi da će nekako osloboditi Antigonu. Kreont izgovara Antigoninu osudu. Naime ona će biti živa zazidana u kulu svog doma.

V činAntigona odlazi u smrt poput božice, osuđujući ljudsku nepravdu, ali i ponosna zbog svog čina govori o svijim roditeljima i braći kojima će se uskoro pridružiti.

VI činDo Kreonta dolazi Tiresija, vrač koji priopćava da bogovi nisu primili

njegovu žrtvu zbbog Kreontova naloga da se Antigonin brat ne smije pokopati i da će zbbog toga nna njegovu obitelj doći strašna nesreća. Kreont govori starcu da laže i neće poništiti nalog i zbog toga ovaj na njega šalje kletvu. Sav uplašen Kreont ipak popušta te u dogovoru sa svojim zborovođom obećava da će osloboditi Antigonu i pokopati njenog brata, ali u najvećoj tajnosti.

VII činGlasnik izgovara tušnu vijest o smrti Hemanovoj. U to dolazi Euridika te čuvši vijest odlazi ne izgovaravši niti jednu riječ. Tada glasnik ispriča kako se Hemon ubio. Naime, kada je Kreon zakopao Polinika, pošao je osloboditi Antigonu. Došavši do kule ugleda Antigonu koja se ubila, tj. objesila, a kraj nje je stajao Hemon. Želeći Hemena odgovoriti on nemilog čina Kreont biva napadnut od svog sina. Ne ubivši svog oca Hemon ubija sebe te zajedno s Antigonom odlazi u smrt. Zajedno s umrlim sinom Kreont dolazi na dvor gdje mu priopćavaju da se Euridika ubila. Kreont odlari i sam želeći svoju smrt proklinje svoj život i svoju sudbinu.

 

Karakterizacija likova:AntigonaŽena poput Antigone okarakterizirala je XX. stoljeće. Jaka, samouvjerena i ponosna zbog svog čina učinila se poput nedodirljive božice. Zračila je i unutrašnjom i vanjskom ljepotom. Ona je ostala kod svog nauma i ostvarila ga.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:40:00 | 3 komentara

SPORTSKI ŽIVOT LETEĆEG MARTINA - Dubravko Jelačić - BužimskiIZDAVAČ: Znanje, 1990. godine

 

BILJEŠKA O PISCU:        Dubravko Jelačić - Bužimski je rođen 1948. godine u Zagrebu. Poznati je naš pripovjedač i dramski pisac (Gospodar sjena, Poštar zvoni samo jedanput). Piše romane za mladež koji izlaze u biblioteci HIT-JUNIOR.

 

DOJAM O PROČITANOME DJELU:        Žao mi je što je sve Martin morao proživjeti samo zato što je sportski nadaren. Drago mi je da je na kraju uspio. Pokazao je i ljudsku veličinu jer je oprostio svojim neprijateljima.

 

KOMPOZICIJA:        Uvod:                Dabo otkriva Martinov talent.        Zaplet:              DCFK želi da Martin nastupi na Svjetskom atletskom kupu.        Vrhunac:    Martin pristaje nastupiti na Svjetskom atletskom kupu.        Rasplet:    Martin iz trećeg pokušaja uspijeva preskočiti letvicu i odletiti

visoko iznad stadiona.        Završetak: Martin je tako lebdeći iznad stadiona oprostio Dabi, Lobi i                        Gobi.

 

SAŽETO PREPRIČAVANJE:        Martin živi s djedom u jednoj kućici. Često odlazi u šumu gdje, opijen prirodom, dobiva golemu snagu i skače uvis i udalj, obarajući svjetske rekorde. Dabo iz Državnog centra za fizičku kulturu nagovara Martina da nastupi na Svjetskom atletskom kupu. Martin nije siguran da može nastupiti pred tolikom publikom i odbija. Dabo čini sve da ga prisili na nastup. Nagovara direktora Martinove škole da utječe na profesore kako bi Martin dobio jedinice iz njihovih predmeta. U urotu protiv Martina uključuju se Lobo i Gobo. Martinovoj djevoci Veronici, koja svira violinu, pruža se prilika da dobije stipendiju u Beču. Lobo upozorava Veronikinu majku da pripazi s kim joj se kćerka druži jer bi mogla ostati bez stipendije. Veronika se više ne može viđati s Martinom i odlazi s majkom u Beč. Martin se s tugom oprašta od djevojke. Gobo, generalni direktor DCFK-a, skrivljuje smrt Martinovog papagaja Falstaffa. Djed mu se osvećuje, ali zato završava na policiji. Tako Martin ostaje bez najdražih zbog ljudi iz DCFK-a. Jedino mu preostaje da prizna poraz i nastupi na Svjetskom atletskom kupu. Gobo mu daje obećanje da djed neće u zatvor ako nastup bude uspješan. Prva dva skoka su neuspješna. Ostaje još samo jedan pokušaj. Martin se snažno vinuo i letvica je ostala duboko ispod njegovih nogu. Nije padao. Ispod njega ležao je stadion. Tisuće glava su gledale za njim. Mahnuo im je, pun sreće.

 

PREPRIČANA EPIZODA:Martinu je ostao još jedan pokušaj da preskoči letvicu. Dok je

trčao prema letvici, ugleda svoga djeda. Skočio je snažno kao da je izbačen snažnim oprugama.  Pričini mu se da je ugledao Falstaffa. Tako, sav sretan počeo se dizati u visinu. Djedovo lice mu je dalo ta snagu i lakoću u tijelu.

Tako lebdeći visoko iznad stadiona mahnuo je gledateljima, pun sreće jer je Dabi, Lobi i Gobi oprostio i sad ih već i zaboravio.

 

 

 

OPIS GLAVNOG LIKA:        Martin je visok, "Kosa mu je bila dugačka, pokrivala vrat i jedan smeđi pramen, kao sjena, padao mu je preko čela.", dugonog i dugoruk. Martin želi saznati kako mravi vide svijet. Ima papagaja Falstaffa. Martin skače dva i pol metra uvis i devet metara udalj. Roditelji su mu poginuli u prometnoj nesreći. Otada je brigu za njega preuzeo djed. Martin ima petnaest godina. "…gotovo povučen dječak…". Zaljubio se u Veroniku. "Osjećao je kako čežnja za njom sasvim ispunjava njegovo tijelo", sretan je jer mu Veronika uzvaraća ljubav. "Osjećao je silno povjerenje prema njoj…", "Nije se libio da joj prizna kako odlazi u šumu gdje, opijen prirodom, dobiva najednom snagu kakvu inače ne posjeduje." Martin skače samo za vlastito zadovoljstvo. On je šumski rekorder. Najmilije mu je štivo Kiplingova Knjiga o džungli. Martin je dobar đak i mnogi ga profesori vole. Ne želi javno nastupati. Prema Dabi osjeća netrpeljivost. Ljudi iz Državnog centra za fizičku kulturu odlučili su ga pritisnuti lošim ocjenama, kako bi nastupio na Svjetskom atletskom kupu. Martin dobiva jedinicu iz matematike, kemije, dokumentacije i zemljopisa. Ljudi iz DCFK-a žele nauditi Martinu, čak mu ubijaju papagaja. Dabo je obećao dvojici mladića novac ako pretuku Martina. Lobo savjetuje Veronikinoj majci da pripazi s kim se njena kćerka druži, jer joj o tome ovisi stipendija. "Za tako kratko vrijeme, čudnim spletom okolnosti, Martin je ostao bez najdražih. Sve to zahvaljujući moćnoj ustanovi s kojom najprije nije mogao, a kasnije nije htio surađivati. On je bio poražen." Prezire Dabu, Lobu i Gobu. Ipak je odlučio nastupiti na Svjetskom atletskom kupu. Školska godina mu zavisi od uspjeha u Kupu. Obećali su mu da njegov djed neće u zatvor ako nastup bude uspješan. Naime, Martinov djed je prebio Gobu i završio na policiji. Prva dva skoka su bila neuspješna. Ostao mu je još jedan pokušaj. "Točno iznad letvice sjalo je djedovo lice poput blistave zvijezde. On se vine u zrak u želji da ga što prije

dohvati. Poletio je kao izbačen snažnim oprugama. Letvica je ostala nisko ispod njegovih nogu…On nije padao. Letvica je sad bila duboko ispod njega, a on se i dalje lagano dizao u visinu…Duboko dolje ispod njega ležao je stadion…" Martin je oprostio ljudima iz Državnog centra za fizičku kulturu.

 

OPIS SPOREDNOG LIKA:        Martinov djed je "Srednjeg rasta, ali čvrst, s rukama koje su bile pošarane ispupčenim plavim žilama i svijetlih očiju koje su odudarale od izborana i potamnjela lica." Život ga nije štedio, prošao je kroz sito i rešeto. Sasvim se posvetio Martinu. Bio je kuhar trideset i pet godina, od toga dvadeset na trgovačkom brodu. "Onda se oprostio od mora i sve do mirovine kuhao u kuhinji najvećeg i najskupljeg hotela…", brižan i snažan. Voli fućkati melodiju Oh, when the saints go marchin'in. Najmilija mu je knjiga Cyrano de Bergerac. Na voli ljude iz DCFK-a . Osvećuje se Dabi i Lobi zato što ne ostavljaju njegovog unuka na miru. Prebio je Gobu i završio na policiji. "Djed je propisno naplatio smrt Falstaffa…"

 

MJESTO RADNJE: šuma, Državni centar za fizičku kulturu, Martinova kuća,                        knjižara, tramvajska stanica, Veronikina kuća, stadion,                        škola, robna kuća, slastičarnica, park kraj škole, hotel Palača,                        Lobin stan, dječji park, željeznička stanica, restoran, policijska                        stanica, sportski hotel i dr.

 

VRIJEME RADNJE: suvremeno doba

 

TEMA: Sport i zbivanja oko njega (nepoštenje, prljava igra).OSNOVNA MISAO:        Sport nije samo ono lijepo što vidimo kad nastupaju vrhunski sportaši. Iza njega se često krije prljava igra, nepoštenje, koristoljublje i ucjena lovaca na sportske talente. Oni maltretiraju talentiranu djecu kako bi iz njihovog uspjeha izvukli korist za sebe.

 

PROBLEMATIKA:Ljudi iz DCFK-a su zbog vlastitih interesa tjerali Martina da

nastupi na Svjetskom atletskom kupu i zbog toga mu skoro uništili život.

 

 

 

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:40:00 | 1 komentara

Ruke - Ranko Marinković

Bilješka o piscu: 

 

    MARINKOVIĆ, Ranko (Vis, 1913. - ), književnik. Svršio Filozofski fakultet u Zagrebu. Za okupacije onterniran u Italiji, suradnik NOP. Poslije oslobođenja direktor narodnog kazališta i profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Javio se u Krležinu Pečatu dotjeranom prozom (Balonijeri pod balkonom: Sunčana je Dalmacija). Osim proze piše drame, književne i kazališne kritike. Drame:Albatros, Glorija. Proza: Proze, Ruke, Poniženje Sokrata; Kiklop (roman). Eseji i kritike: Geste i grimase.

 

Podaci iz: Hrvatski leksikografski zavod, Jugoslavenski lekskografski zavod, Zagreb, 1966.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:39:00 | 1 komentara

Srebrne svirale - Dragutin TadijanovićBilješka o piscu: Dragutin Tadijanović rođen je u Rastušju, kod Slavonskog Broda,                                                      4.

studenoga 1905. u siromašnoj i brojnoj obitelji. Osnovnu je školu polazio u Podvinju, susjednom selu, pješačeći svakoga dana po nekoliko kilometara. Te je rane đačke dane poremetio Prvi svjetski rat koji je odmah odvukao oca na bojišnicu. U tim godinama, kao desetogodišnji dječak, doživio je Tadijanović prvi susret s gradom. Gimnaziju je polazio u Slavonskom Brodu. Prve je četiri godine pješačio od Rastušja do Slavonskog Broda, svaki dan oko petnaest kilometara. Zatim je godinu dana stanovao u brodskom samostanu, a jednu godinu kod nekog građevinskog poduzetnika kao podučavatelj njegovih sinova i kćeri. Sveučilišni je studij započeo 1925. na Gospodarsko–šumarskom fakultetu u Zagrebu, a 1928. prešao je na Filozofski fakultet, na kojemu je kasnije i diplomirao. U proljeće 1953. izabran je za redovitog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Tadijanović je počeo pisati pjesme vrlo rano: u trećem razredu gimnazije, u trinaestoj godini svog života, a sačuvao je samo one koje je napisao potkraj 1920. i dalje.O njegovoj poeziji: Poezija Dragutina Tadijanovića, živog klasika i prvaka hrvatskog pjesništva, javlja se iz dubokoga punoga doživljaja, i kada se pjesnik vraća u rano djetinjstvo i dane mladosti zarobljen bojama zavičajnih krajolika i melodijom svoje Slavonije, i kada u stihovima na svoj način poetski ispisuje kronologiju svog života na putovima izvan zavičaja. Njegove su pjesme osebujna ugođaja, slobodna stiha, dojmljive u svojoj sažetosti.

 

 

         Uspomene

 

-         lirska pjesma koja nam govori  o ljubavi-         metaforičkog je značenja-         tema pjesme – pjesnikovo sjećanje na svoju ljubav-         metafore – “Jesenas sam ostavio                    Sedam zrelih jabuka                 Da uvenu na granama,                 Neuzbrane.”-         personifikacija – “... a kad bi večer raširila crna krila”-         bogata epitetima – zrelih, neuzbrane, bijelih-         stih je slobodan, deveterac, tužna je ugođaja-    ritam spor, polagan

 

 

 

 

  Pustoš

 

 

-    lirska pjesma-         misaona (kontemplativna) pjesma-         tema – usamljenost-         pomalo turobna ugođaja-         preneseno značenje pjesnikove osamljenosti i tuge “Nigdje

nikog nema:                                                                     Ni čovjeka,  ni ptice.                                                                     ... pusto mi je srce                                                                     i žalosno lice.”

-         kratka, u svojoj sažetosti duboke poruke-         vrlo dojmljiva u svojoj kratkoći, tek s jednim, dva, snažna u

svojoj jednostavnosti-         metafora – “prolazim kroz tišinu”-         pjesma je sastavljena od tri kitice: dva dvostiha i kitice od

jednog stiha-         slobodna stiha bez rime

 

 

Vraćanje u noć

 

 

-    sretna ugođaja-         tema - sjećanje na slike iz djetinjstva: povratak kosaca u

predvečerje-         kratka, ali snažna pjesma

-         bogata epitetima – sivim, oštre, tamnim-         metafore - “noseći miris...; oštre im kose zaspale preko

ramena”-         nostalgična je ugođaja, stih je slobodan, četverostih ili

katrena, nema rime

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kada prolaziš iznenada

 

 

 

 

        -    lirska pjesma-         tema – ljubav jednoga mladog para (pjesnika i djevojke)-         sastavljena je od tri pjesničke slike:

- u prvoj pjesničkoj slici pjesnik nam  govori svoje osjećaje prema jednoj djevojci- u drugoj pjesničkoj slici pjesnik susreće anđela koji  korača i smiješi mu se (preneseno značenje)- u trećoj pjesničkoj slici pjesnik opisuje anđela

-         pjesmu sam doživio kao neostvarljivu ljubav-         bogata epitetima – iznenada, brzo, nestašno, veselo, sitno-         pjesma ima dva dvostiha i jednu katrenu

 

 

Vlastiti dojmovi – Mislim da se Tadijanović potrudio približiti elementarnom i izvornom lirskom izrazu, napustivši sve obveze u stihu: težište je stavio isključivo na pjesnički ritam u poetskom rasporedu riječi i građi rečenice. Po tome je najviše svoj, a istodobno i moderan pjesnik koji pronalazi nove, neotkrivene izražajne mogućnosti.

 

 

 

 

 

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:39:00 | 1 komentara

Sretni Kraljević - Oscar WildeBilješka o piscu: OSCAR WILDEOscar Wilde rođen je 16. 9. 1854. godine u Dublinu. Uspješno se školovao i stekao vrlo široku naobrazbu, najprije u Dublinu od 1871. do 1874. godine, a zatim i na jednom od najboljih koledža, u Oxfordu od 1874. do 1878. godine. Njegova su najpoznatija djela: alegorične bajke Sretni kraljević, Mali kralj i druge pripovijesti, roman Slika Doriana

Graya. Od dramskih djela najistaknutija su: Saloma, Idealan muž. U najranijem i najkasnijem razdoblju života pisao je poeziju. Najpoznatija pjesma: Balada o tamnici u Readingu. Oscar Wilde iznenadno je umro 30. studenoga 1900. godine od upale mozga, u svojoj 47. godini. Pokopan je u Parizu.

 

Tema: dobrota, pomaganje siromašnima, radost davanjaVrsta djela: alegorična pričaO djelu: Pisano je vrlo neobično, a govori nam o prijateljstvu sretnoga kraljevića i lastavića. Upoznaju se kada se lastavić, sklanjajući se od kiše, sakrije kod kraljevića. Tada počinje njihovo prijateljstvo i dobra djela koja su učinili za ljude kojima je to bilo potrebno. Pozitivnom djelovanju kraljevića i lastavića suprotstavlja se okrutan i tužan kraj (lastavić ugiba, a sretni kraljević odvezen je u talionicu). Jedan je od najdojmljivijih trenutaka onaj kada u peći izgori sve osim kraljevićeva srca.Likovi: lastavić

 sretni kraljević

 

 

 

Opisi glavnih likova

 

SRETNI KRALJEVIĆ – Sav je bio pozlaćen tankim listićima suhoga zlata, oči su mu bile dva sjajna safira, a velik crveni rubin sjao je na dršku njegova mača. Svi su mu se divili i mnogi su govorili da je lijep; on je i u duši bio lijep, ali i vrlo ravnodušan. Kada je kraljević upoznao malog lastavića stekao je pravog prijatelja i počeo izvršavati svoja velika dobra djela. Na kraju priče sretni kraljević ostao je posve gol jer je sve svoje dragulje i sve svoje zlatne pločice darovao najsiromašnijima.

 

LASTAVIĆ –   Na početku priče zaljubio se u prelijepu trsku. Upoznao ju je u rano  proljeće, kada je letio nad rijekom loveći jednog žutog leptira, i bio sav očaran njezinim vitkim stasom i prevelikom ljepotom. Ali nije sve bilo tako divno, već pomalo i žalosno jer trska nije mogla

putovati s lastavićem. Morao ju je ostaviti i zaželio joj svu sreću s nekim drugim. Na svome putu prema Egiptu sklanja se od kiše ispod kipa sretnog kraljevića, s kojim se odmah sprijateljuje. Zajedno počinju činiti dobra djela. Naime, lastavić  je sve ono zlato i dragulje nosio na svojim malim krilima onima kojima je to bilo najpotrebnije. Na kraju priče lastavić ugiba od hladnoće, a sretni kraljević gubi sve ono što je imao. No svoj život nastavljaju  u Božjem vrtu; lastavić pjevaše, a sretni kraljević u zlatnome gradu zauvijek će se slaviti.

 

Vlastiti dojmovi: Priča mi se svidjela zato što je poučna i što nas upućuje da činimo što više dobrih djela. Glavni su  mi likovi osobito dragi ponajprije zato što su pošteni, plemeniti i što su napravili mnogo dobrih djela onima kojima je to najviše bilo potrebno. Pročitavši priču bio sam vrlo tužan. Mislim da je Wilde posebnu pozornost posvetio kraljevićevu neuništivom i plemenitom srcu, simbolu koji ni vatra nije mogla uništiti. Dirljiva pripovijest koja nas uči da je ljepota i dobrota u davanju.

 

 

 

 

 

 

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:38:00 | 7 komentara

Ulica Predaka - Sunčana ŠkrinjarićSadržaj: Tajana je djevojčica koja živi u gradu s mamom i drugim ocem.Nakon nekog vremena pridružuje im se tetica za koju govore da je luda. Tajana je jako povučena , u školi nema prijatelja. Roditelji joj se svađaju i ne brinu za nju. Ona saznaje mnogo stvari iz svijeta odraslih, ali samo površno.Rat ne shvaća kao strahotu.Brata je dobila kada je završio rat. Nakon završetka rata upoznala je i svog pravog oca.Tada je

razrezala svog pravog medvjedića koji je uz nju bio cijeli život i za kojeg je mislila da ponoći potajno oživljava.

 

Jezik i stil: Ovaj roman ima autobiografske elemente.Pisan je u trečem licu. Roman ima oznake suvremene proze ; nema kompromirane fabule ; Tajana je centralna svijest romana.Tajanina svijestprikazana je unutrašnjim monologom.Iskazi likova i Tajanina razmišljanja vezana uz purgerski Zagreb 30-ih godina. Jezik blizak govornom, uz unošenje dijalektizma , tuđica , zg. šlanga.Pripovjedać "ulazi" u svijet lika.

 

Tema: Djetinjstvo djevojčice Tajane u Zagrebu prije i za vrijeme drugog sv. rata

 

V. radnja: prije i za vrijeme svj.rata

 

M. radnje: Zagreb , Split

 

O. misao: Odrastanje je bolan proces koji je nekima lijep ,a nekima ne.

 

G. lik: Tajana

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:37:00 | 10 komentara

RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE - Petar Hektorović1. TEZA : BILJEŠKA O PISCU

 

 

 

Petar Hektorović (1487 - 1572), rođen je u Starigradu. Otac mu se zvao Marin te je bio na čelu plemstva, kad su odbijali zahtjeve puka. Kada su Turci udarili na Hvar, najviše je stradao Starigrad, a Petar se jedva spasio preplovivši u Italiju na ribarskom čamcu. Da sačuva sebe i građane, kada bi se napad ponovio, sagradio je Tvrdalj, utvrdu blizu svoje palače pomoću čega su se spasili on i svi oni koji su se u nju sakrili. Umro je 1572 godine kada su Turci ponovo udarili. Njegovo najpoznatije djelo je “Ribanje i ribarsko prigovaranje”.

 

 

 

 

Podatke našao : U knjizi “Hanibal Lucić i Petar Hektorović”, izdavaćko poduzeće “Matica Hrvatska”, Zagreb, 1968.

 

 

 

2. TEZA : KRATAK SADR@AJ

 

 

 

PRVI DAN

 

 

 

Hektorović piše prijatelju Brtučeviću da je odlućio provesti tri dana na moru radi odmora. Krenuo je sa dva ribara, Paskom i Nikolom, a sa sobom su uzeli i sav ribarski pribor. Na početku nisu puno lovili, a pred kraj su ulovili mnogo riba i jednog velikog zubaca. Tada su se uputili prema obali da bi skuhali ručak. Pošto im je u leđa puhao vjetar, nisu morali veslati te su na putu pričali narodne pitalice. Na obali su skuhali ručak te su pogostili i druge kmetove. Dva su ribara ispjevali Hektoroviću jednu narodnu počasnicu. Na kraju su kmetovi upitali Hektorovića kako nastaju rijeke te im je on to objasnio.

 

 

 

DRUGI DAN

 

 

 

Dok su drugo jutro brodarili Pasko je zapjevao narodnu pjesmu “Kraljević Marko i brat mu Andrijaš“, a za njim  Nikola pjesmu “Kada mi se Radoslave ...”, koje je Hektorović zapisao. Nakon dalnjeg ribarenja  i veslanja, nakon ručka zapjevali su kmetovi u dva glasa “I kliče divojka”. Predvečer su otišli do Nečujma gdje je neko vrijeme `ivio Marulić. Hektorović je hvalio starog pjesnika i grad Split. Navečer su se još zabavljali narodnim pitalicama.

 

 

 

 

 

 

TREČI DAN

 

 

 

Poslije šetnje Nečujmom i spominjanjem slavnih ljudi, nastavili su ribolov. Hektorović je spomenuo mnogo vrsta riba. Na moru su susreli nekog Hektorovičevog znanca s društvom. U razgovoru su spomenuli Hektorovičevu kulu Tvrdalj. Nakon što su se rastali, ribari nastave veslati te pričaju stare priče koje Hektorović zapisuje. Predvečer su ušli u jednu uvalu u kojoj su nakon večere nastavili pjevati i pričati priče. Hektorović je sjedeći uz obalu razmišljao kako postoji mnogo siromašnih ljudi, ali koji u sebi imaju veliko bogatstvo uma. Nakon toga zahvali kmetovima te krene kući te za`eli da još do`ivi takve dane.

 

 

 

3. TEZA : ANALIZA DJELA

 

 

 

Ribanje i ribarsko prigovaranje je najpoznatije djelo Petra Hektorovića, tiskano je prvi put u Veneciji 1568 godine. “Ribanje i ribarsko prigovaranje” je epski spjev kojeg je Petar Hektorović posvetio svom prijatelju, hrvatskom vlastelinu J. Brtučeviću. Ovo djelo spada u putopis tj. to je trodnevni izlet morem. Put je vrlo vjerno prikazan realističkim postupkom.

 

“. . .Koga istezaše, zubaca veloga.

Nikad jih brojaše: drugi, treti, peti,   . . . “

 

Pjesnik nalazi odmor u dodiru s prirodom te u epu iskazuje do`ivljaj ljepote. U djelu je prisutna “humanistička nota “ tj. odnos pjesnika patricija i ribara (pjesnik ne pravi razliku u stale`ima več uči od ribara, te se divi njihovom znanju). Razgovor među njima je iskren, te cijeni poštenje i bistroću ribara (naziva ih bračom).U djelu su zapisane i dvije bugaščice:         1. “O kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu” što je ujedno i prva         zapisana narodna pjesma.

 

“Dva mi sta siromaha dugo vrime drugovala,Lipo ti sta drugovala i lipo se dragovala,

Lipo plinke dilila i lipo se razdilila,I razdiliv se opet se sazivala.

Već mi nigda zarobiše tri junačke dobre konje dva siromaha,Tere sta dva konjica mnogo lipo razdilila.

. . . “

 

         2. “O Radovanu Siverincu”

 

“Kada mi se Radoslave vojevoda odiljašeOd svojega grada divnoga Siverina,

^esto mi se Radoslav na Siverin obzirašeTere to mi ovako belu gradu besijaše:

Ovo mi te ostavljam, beli grade Siverine, moj divni grade.. . . “

 

U “Ribanje i ribarsko prigovaranje” zapisane su i lirske pjesme i balade ”I kloče djevojka”, “Majka mu je lipo ime dala”, te čitav niz narodnih mudrosti, pitalica, poslovica...Ugledavši grad Split pjesnik se sjeti velikog M. Marulića te mu je spjevao stihove u njegovu slavu.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:37:00 | 0 komentara

Poezija - Silvije Strahimir Kranjčević1. Bilješka o piscu:

 

Silvije Strahimir Kranjčević najsnažniji je hrvatski pjesnik do prvoga svjetskoga rata. Napustio je studij teologije i svećeničko zvanje te je radio kao nastavnik i ravnatelj srednje trgovačke škole u Bosni. Surađivao je s glavnim književnim časopisima, uređivao je u Sarajevu časopis Nada(1895-1903),a pored pjesama piše manje informativne i kritičke članke. Kranjčević je jedan od rijetkih naših pjesnika koji je duboko osjetio osnovne probleme svoga naroda i suvremena društvena kretanja te je o njima pjevao neposredno i spontano u svojim pjesmama kao o svojim osobnim pitanjima. On ne izdaje program, on ne timači teoretski svoj umjetnički credo, nego u pjesmama iznosi potresno ono što tišti i muči njegovo vrijeme.         Djela: Bugarkinje (1885)                    Izabrane pjesme(1898)                    Trzaji (1902)                    Pjesme (1908)                    Pjesnička proza (1912)                    Sabrana djela: Djela, I-IV (1993-1934)

 

Podatke pronašao u : “Književni leksikon”, Zagreb 1972.Autor:Tvrtko Čubelić

 

2. Poezija

 

         Silvije Strahimir Kranjčević svoj umjetniči svijet otvara nacionalnim temama iz prošlosti i iz neposrednog zbivanja, proširuje ga dubljom društvenom i općečovječanskom tematikom, zaokružuje ga filozofijskim i kozmičkim problemima

svoga doba, ali uvijek na svoj osobni, potpuno nov i impresivan poetski način, bogatijim jezikom i svestranijim pjesničkim izrazom. On je najizrazitiji hrvatski nacionalni pjesnik, ali bez romantičkog patosa i programatskog pozerstva, pjesnik širih, revolucionarnih perspektiva i tumač nekih osnovnih čovjekovih preokupacija.         Tematika Kranjčevićeve poezije veoma je opširna, pisao je o svemu. U svojim pjesmama  pjesnik je najčešće iznosio osjećaje patnje uz koju se gotovo uvijek javljala magična želja ljubavi. Kranjčević je kao osoba vrlo poštivao pravdu i rad i stoga nije čudno što je mnogo pisao o radništvu i pravdi. U radniku je Kranjčević pronalazio jamstvo bolje budućnosti čovječanstva. Osim što je pisao o radništvu,pravdi,ljubavi i patnji u njegovim pjesmama nailazimo na slike iz biblije kao što je pjesma. Kranjćević je preuzeo mitive I likove iz Biblije Mojsije u kojoj pjesnik prikazuje Mojsijevu propast zbog nepromišljenosti. Mojsije je bio biblijski prorok, vođa i zakonodavac starih Židova. Izveo je narod iz Egipatskog ropstva i doveo ga u obećanu zemlju Hanaan. Međutim u tu zemlju nije ušao.         Kranjčević kao pjesnik poznat je bio po svom pesimizmu o kojem su govorili mnogi. U svojim pjesmama iznosio je svoja razmišljanja koja su često bila sumorna, tmurna, crna , nigdje točke svijetla, nade.

 

“Ni mislit mi se neće,Sve pepeo gledam svud,On zasno je cvijećeI zapunio grud...A preko njega strujneKadikad čudan šum;To katkad cvili srce,A ruga mu se um.”

 

Kranjčevićev pesimizam najviše se istiće u njegovim posljednjim dvijema zbirkama “Trzaji” i “Pjesme”. Pesimizam je za Kranjčevića vrlo bitan jer je baš zahvaljujući svom pesimizmu ostvario najbolja djela i u svezi toga jednom je rekao : “ Ja odvajam pesimizam čovjeka koji osjećajući se uvređenim, neuspjelim traženjima harmonije  u svijetu i samome sebi,  strasno prokljinje i sebe i svijet; taj oblik pesimizma odvajam od beznadne potčinjenosti mučenjima duha i tijela, koja su toliko obilna u našem svijetu i koja treba uništiti.” Kranjčević sigurno nije spadao u one pasivne ljude, a to dokazuje i reakcije crkvenih kritičara na neka njegova djela.         Razvitak Kranjčevićeve poezije može se razviti u nekoliko stupnjeva i razdoblja. Prvo se javlja Kranjčević rodoljubni pjesnik, zatim Kranjčević buntovnik, te Kranjčević pjesnik kozmičkog položaja čovjeka. I bez obzira na razvoj i napredovanje jedno je u Kranjčeviću ostalo isto, a to je stav prema bijednima:

 

“Te on je ustao sa trula ležišta,On - prezren, ropče uzaludno,I sad sa Kremlja baš u rusku gleda noć,O, nekud čudno...čudno..čudno...”

 

(Vizija,1906.)

 

Jedna od najboljih Kranjčevićevih pjesama zasigurno je pjesma “Misao svijeta” koju je pjesnik napisao 1896. U pjesmi Misao svijeta pjesnik iznosi motiv čoječanstva, čovječanstva u usporedbi sa svemirom, beskrjnim prostranstvom. U početku pjesme Kranjčević spominje zvijezdu koja negdje trepti i koju samo srce sluti.

 

 “Ima vječna zvijezda zlatna - za oblacima negdje trepti,Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom klepti.Srece samo zvijezdu sluti - ideja je vječna, sama,Adamovo teži pleme k njoj krvlju i suzama.”

 

 

Zvijezda predstavlja savršenstvo, besmrtnost, predstavlja ostvarenja svih želja, ona je ustvari misao svijeta. U nastavku pjesme pjesnik poziva se na povijesne epohe koristeći se simbolima koji određuju svaku epohu. Kreće od Krista, uzimajuću kao simbol Getsematsku baštu gdje je počela Kristova muka i potok Kedeon gdje je po bibliji Krist provodio posljednje trenutke prije uhičenja.

 

 

“Sveta bašto Getsemantska, sveta vodo od Kedeona,Recite mi gdje je ona tajna zvijezda variona?”

 

 

Pjesnik nastavlja pjesmu pozivajući se na Staru Grčku i Rim, a ako simbole uzima Akropolu  i Kapitol da bi završio sa franciskom revolucijom čije je simbol giljotina. Na kraju prvog djela pjesme Kranjčević  izriče misao kojom iskazuje zasljepljenost čovječanstva:

 

 

“Il su lažni ideali, ili laže ovo doba, “U drugom djelu pjesme Kranjčević spominje radničku klasu, siromašan sloj društva.

 

 

“Smrdilo im čelo uljem, smolom, lojom, jalovinom,Starim gvožđem i još nekim izmetninom...Upravo u tom drugom djelu dolazi do izražaja pjesnikov odnos prema radništvu i radu, a i njegova nada da će proletarijat pobijediti:

 

 

“Nasmija se čudni junak i sva zemlja porumenjeTakva rumen tele se vidi kad se smješi zora rana,Pa nvijesta milim stidom osvit novog, ljepšeg dana.Diže desnu junak dobar, preko neba noktom manu,Oblačine s neba zgna ko hartiju tan - tanaem!A oblaci to su bili osni, teški, ledni, gusti.Sa zemljice vjkovi ih isparili mučni, pusti!Pa su krili onu zvijezdu što je ljudsko srce sluti.”

 

Misao svijeta (1896)

 

 

Krajnčević radnike poštuje i vjeruje da će oni promjeniti svijet i upravo ovom pjesmom sam daje doprinos za bolje sutra.

         Najznačajnija Kranjčevićeva rodoljubna pjesma je zasigurno pjesma “Moj Dom” koja se ujedno smatra jedna od najboljih Kranjčevićevih pjesama uopće. Već  je prije pjesnik u nekom svojim pjesmama, poput Utjehe i Plaće pravde, najvio motive koje je kasnije vješto unio u pjesmu “Moj Dom”.         Pjesnik ovom pjesmomIskazuje svoju ljubav prema domovini, ljubav koja ga boli i koju sakriva u srcu:

 

“Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,I brda joj i dol;Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,I...gutam svoju bol!”

 

 

On je nosi u svom srcu i ponosan je na nju:

 

 

“O gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,To moj je, moj je dom!”

 

 

Prije Kranjčevića pisane su također rodoljubne pjesme, naročito u kniževnosti ilirizma. Najpoznatija pjesma tog razdoblja je “Hrvatska domovina” Antuna Mihanovića. Mihanović prošlost svoje domovine slavi stihovima:”Oj junačka zemljo milaStare slave djedovino.”

 

Za razliku  od Mihanovića Kranjčević hrvatsku povijest prikazuje ovako:

 

 

“I kralje iznijeh njene i velike joj bane,Svih pradjedova prah,Nepogažene gore i šaren - đulistaneI morske vile dah”

 

 

Daljnim uspoređivanjem Mihanovićeve Hrvatske domovine i Kranjčevićeva Doma pronalazimo razlike u opisivanju krajolika. Dok Mihanović slavi hrvatske ravnice, planine i nebo :

 

“Mila, kuda si nam ravnaMila, kuda si planinaVedro nebo, vedro čelo”

 

Kranjčević opisuje jedro koje nad šumom strmi pjenu i cvjetno kopno i veliko more koje mu posvećuje grud.

 

 

“I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenuU pola mora šir!”

 

“Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj morePosvećuje mi grud;”

 

 

Svi ovi stihovi dokazuju Kranjčevićevu ljubav prema domovini i snagu stihova i snagu stihova kroz koje je on tu svoju ljubav izrekao.

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:36:00 | 0 komentara

Dobar dan, tata - Stjepan TomašIme pisca: Stjepan TomašTema: otkrivanje pravih roditeljaOsnovna misao: majka je ona koja djetetu pruža dom, ljubav, toplinu i brine se o

njemuLikovi: Dragutin, Elvira, djed, baka,mama, tataSadržaj:

Dragutina su rano ostavili roditelji pa ga je usvojila Elvira. Dragutin je dugo smatrao da mu je Elvira paraca majka. No kada se jednom vratio kući iz škole Elvira mu je priznala da mu ona nije prava mama, nego da ga je ona usvojila. Sljedeći dan u nogometnom klubu prišao mu je neki stranac. Predstavio se kao njegov djed. Djed mu je rekao da živi u Stipanovcu i da mu tata živi u Osijeku, a mama u Njemačkoj. Dragutin se sjetio da je Stipanovac blizu pa je odlučio posjetiti djeda. Kada je odšao , djeda nije bilo, a baka se iznenadila i stala plakati. Dragutin je obrzo vidio sliku svoje majke. Pričao je s tatinim prijateljima i doznao da je njegov tata vlasnik bifea “Papagaj”. Jednoga dana Dragutin je otputovao u Osijek. Ušao je u očev bife i tamo proveo punih deset minuta, a onda je čuo da je otac otišao u Zagreb. Dragutin tada krene na autobus. Pokraj njega zaustavi se automobil u kojem je bio njegov djed. On ga je pozvao na piće. Dragutin je primjetio da ga vozi u Stipanovac. Kada su stigli Dragutin se jako iznenadio, jer je ugledao novi bicikl. Pružila mu se prilika da posjeti tatu jer je Elvira otišla u Mađarsku. Došao je u tatin bife. Tražio je gazdu. Prvi put je vidio oca. Sve su saznali dok su razgovarali. Baka mu je dala pismo koje je pisala njegova majka. Pisalo je da ga mama želi vidjeti u Splitu u motelu Marijan. Puno su pričali. Dragutin se vratio Elviri i sretno je živio.

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:35:00 | 4 komentara

TAJNI DNEVNIK ADRIANA MOLEA - SUE TOWNSEND 1. BILJEŠKA O PISCU

 

Sue Towsend je suvremena engleska spisateljica čiji su romani za omladinu prevedeni na mnoge svjetske jezike, a neki su postali predloškom za radio i scenska djela. Nakon što je 1982 . godine objavila prvo djelo, pod naslovom "Adrian", uskoro je, zahvaljujući izvanrednom prijemu kod čitatelja, napisala i objavila "Tajni dnevnik Adriana Molea" i "Novi jadi Adriana Molea".

 

  2. KRATAK SADRŽAJ

 

U ovom modernom romanu, upoznajemo glavni lik, trinaestogodišnjeg Adriana Molea, te kroz njegova razmišljanja saznajemo o svim problemima koji ga muče, kao i osobama s kojima se prepliće njegov život. Roman je zapravo njegov vlastiti dnevnik u kojem se nižu njegove misli i zbivanja koja ga zaokupljaju, od dana do dana, od siječnja jedne godine do travnja iduće. Sadržaj knjige nije vezana radnja, to je niz sličica iz njegovog života, niz njegovih "jada", njegovi sukobi s okolinom, s roditeljima, njegove nedoumice, njegova traganja za stotinama odgovora.   3. ANALIZA LIKOVA

 

Adrian je dječak u pubertetu. O njegovom izgledu znamo malo. Znamo da ga muče bubuljice i prištevi, možda je  pomalo "bucmast", kako kaže njegov liječnik.Više znamo o njegovim životnim prilikama i neprilikama. Roditelji su mu u stalnoj svađi, čak se na neko vijeme i rastaju, povremeno se baka pojavljuje u kući, s njima živi pas, a kasnije čak i očeva ljubavnica s djetetom i starac Bert. Unatoč svim tim problemima, Adrian polako odrasta, isključuje se iz svijeta odraslih kad je to potrebno za njegov vlastiti mir, gotovo sve situacije uspijeva sam riješiti. On zapravo voli svoje roditelje,  pokušava ih vidjeti sa svim vrlinama i manama, ne sukobljava se s njima otvoreno. Ima plemenitu narav (brine o starcu Bertu Baxteru), školskim drugovima oprašta neke njihove propuste, pažljiv je i osjećajan (bira poklone za svoje drage, piše pjesme). On je zapravo jedno dobro dijete koje na neobično duhovit način pliva u "olujnom pubertetskom moru". Čak je i ambiciozan, trudi se biti što bolji u školi, mašta o svojoj budućnosti. Zaljubljen je u Pandoru i ljubav mu pomaže u svakodnevnim "nevoljama", uz nju uspijeva održavati ravnotežu u svom životu : " Nazvao sam Pandoru. Posjetit će me nakon sata iz viole. Ljubav mi je još jedini spas da totalno ne poludim..."(citat, str 217)                                           - 2 -

 

Pandora je Adrianova vršnjakinja, zgodna djevojčica, "kose boje sirupa", svjesna svog izgleda i svog utjecaja na dječake, ali zapravo dobra kao osoba. Ona puno pomaže Adrianu, daje mu podršku, voli ga i razumije. Njene su obiteljske prilike puno bolje od njegovih, ne živi u oskudici. Prilično samosvjesna i odlučna.Od ostalih likova mogu spomenuti Adrianovog oca, kako je opisan, ne previše poduzetnog, sklonog alkoholu i samosažaljavanju.Tu je i Adrianova mama, očito nezadovoljna s onim što joj pruža brak i muž, možda i malo nemarna prema Adrianu, odlazi od kuće kroz neko vrijeme, ali se ponovo vrati i nastoji održati obitelj.Susrećemo i neke sporedne likove : starca Berta Baxtera, baku Mole, Adrianove kolege, Barrya i Nigela, školske profesore i ravnatelja, neke susjede i druge.   4. DOJAM O KNJIZI

 

Ugledavši ovu knjgu, pomislio sam si : "Još mi je samo ovo trebalo!". I tako je bilo sve dok nisam počeo čitati. Polako ulazeći u svijet Sue Townsend i Adriana Molea, shvatio sam kako je ovo djelo veoma zanimljivo i interesantno. Ono što tu knjigu čini još zanimljivijom jest da u tom romanu mogu prepoznati i neke svoje probleme. Knjiga govori o mom vršnjaku koji proživljava doba sazrijevanja i u tom razdoblju pronalazi bezbroj razloga za nezadovoljstvo, ali je poučno i pomalo iznenađujuće da to uspijeva nadvladati svojim prirođenim smislom za humor. Ima dobre prijatelje i to je očito jedna od najvažnijih stvari u životu. Kad sam pročitao knjigu, mogao sam samo reći : "Bravo, Adriane!"

 

Na kraju bih izdvojio neke humoristične odlomke :"Našao sam u riječniku riječ koja potpuno odgovara mome starom - simulant. Još je u krevetu, i dalje se kljuka vitaminom C. Pas je zatvoren u drvarnicu.Bogojavljenje je nešto u vezi s tri mudraca. Velika mudrost!"

 

"Otišao sam u posjet psu. Operiran je. Veterinar mi je pokazao plastičnu vrečici punu svakakvih jezivih stvarčica. Bio je tu komad ugljena, pa malo božićno drvce s torte, pa figurice gusara s modela broda. Jedan je od gusara držao u zamahnutoj ruci bodež, taj je sigurno

zadao psu gadne muke. Pas sad izgleda puno bolje. Za dva dana moći će se vratiti kući, nažalost!"

 

 

 

                                          - 3 -

 

"Stara traži posao! Još ću završiti na ulici kao besprizorni ili tako nešto. Bojim se da ću morati po cijeli dan sjediti u javnoj praonici rublja da se ne smrznem . I što ću jesti cijeli dan? Morat ću jesti pomfrit i slatkiše sve dok ne upropastim tek i dok mi ne popadaju zubi."

 

"Kupio sam dvije kantice vinilske crne boje i gustu četku. Čim sam se vratio kući iz kluba "Uradi sam", prihvatio sam se posla. Kroz crnu boju neprestano se probija lakrdijaš Noddy...Premazao sam zidove dva puta crnom bojom, ali Noddy se ne da!...Treći premaz. Malo je bolje, ali još proviruje Noddyjeva kapa dvorske budale...Ostatkom crne boje  i finom četkicom premazao sam Noddyjevu kapu, ali se on prokleti zvončići i dalje vide!...Premazao sam večeras crnim flomasterom 69 zvončića na kapi. Ostalo ih je još 124...U 11 sati i 25 minuta premazao sam i posljednji zvončić. Sad znam kako se Rembrandt osjećao nakon što je oslikao Sikstinsku kapelu u Veneciji.2 sata u noći. Boja se osušila, ali mora da je loše kvalitete jer posvuda ima pruga, a tu i tamo probijaju Pinokijeve prugaste hlače i njegov crveni nos. Zvončići se, hvala Bogu, više ne vide! Stari je  maloprije došao da me potjera u krevet. Rekao je da ga moja soba podsjeća na jednu sliku Salvadora Dalija, da je to pravi nadrealistički košmar, ali ja mislim da to iz njega govori jer zato što su u njegovoj sobi na zidovima same ružice."

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:35:00 | 2 komentara

Regoč Ivana Brlić Mažuranić

Biljeąke o piscu:Autorica ove sad već potpuno priznate klasične knjige, Ivana Brlić Maľuranić unuka je pjesnika "Smrt Smail-age Čengića" Ivan Maľuranić. Otac joj je također poznati pisac -Vladimir Maľuranić. Rođena je u Ogulinu, gje je provela jedan dio svog djetinstva, a ostali dio u Zagrebu u djedovoj kući. ©kole je učila privatno, posvećujući osobito brigu izućavanja jezika, te je već u najmlađim godinama govorila i pisala francuski, a kasnije joą njemački, ruski i engleski. U 18 godini udaje se za Vatroslava Brlića, odvjetnika i političara u slavonskom brodu. Umrla je u Tagrebu 21.09.1938. Objavila je sljedeća djela:"Valjani i nevaljani" (1902), "©kola i praznici"(1905), "Slike" (zbirka pjesama 1912), "Zgode ©eegrta Hlapića" (1913), "Priče iz davnine" (1916)...

Lica:Kosjenka  - vilaRegoč       - divLiljo          - najljepąi dječak iz oba kotara

Tema:Susret Kosjenke s Regočom te svađa između dva sela

Sadrľaj:Radnja započinje na livadi s konjima na kojima jaąu prekrasne vile. Najmlađa među njima Kosjenka dobila je najbrľeg konja koji je odvoji od ostalih vila i odvede preko ąirokih ravnica, ąuma, sve do grada Legena gdje Kosjenka upoznaje Regoča, ogromnog diva koji je cijeli svoj ľivot proveo brojeći sruąene zidine grada Legena. Poąto tamo vječno pada snijeg odnosno nikada nema ljeta, Kosjenka i Regoč odlaze traľiti dva sela koja su se Kosjenki učinila prelijepim dok je jurila na svom hirovitom konju. Kopajući ispod zemlje (jer je Kosjenka ľeljela vidjeti ąto je ispod nje), Regoč i Kosjenka nailaze na mnoge probleme koje uspjeąno rjeąavaju te tako dolaze do svog cilja. Izaąavąi na svjetlo dana kosjenka upoznnaje male pastire s kojima se vrlo brzo sprijatelji, a Regoč Ljilju najpametnijeg i najljepąeg dječaka u oba kotara, koji mu ispriča nesretnu priču o oba sela. Naime, stanovnici i jednog idrugog sela bili su u stalnoj zavadi pa su se starjeąine Ljiljinog sela uputile prema rijeci Zlovodi u namjeri da otklone nasip i tako potope susjedno selo. No brza i jaka rijeka Zlovoda potapa oba sela, a pastiri se spaąavaju tako ąto ih Regoč prenosi na uzvisinu do koje joą nije dolazila voda. Svi bi tako gledali kako Zlovoda ruąi sve ąto se pred njom nađe da se Kosjenka ne dosjeti i poviče Regoču da rupu kroz koju je prolazila voda začepi svojim tijelom. Nakon nekoliko pokuąaja Regoč ipak zaustavlja vodu, te tako izazove val veselja koji brzo splasne jer je cijelo selo odnosno sela bila pod vodom  bez ľive duąe. Tuľni pastiri priopćavaju Kosjenki koja ih je u međuvremenu jako zavoljela, da

nemaju kako ľivjeti jer nitko od odraslih nije preľivio, ne znaju obrađivati zemlju, a da i znaju sve je onako pod vodom. Tada Ljiljo naredu Regoču da probuąi rupu u zemlji koja proguta svu vodu i ponovo se pokaľu krovovi sela, a na njihovo najveće iznenađenje na jednom prozoru ugledaju lica djeda i bake. Otad pastiri ľive u sreći i veselju, sagradivąi samo jedno selo, a usred sela kula u kojoj je ľivjela preljepa Kosjenka. A ąto je bilo s Regočom?On se  naime uplaąio kad je vidio naborana lica djeda i bake te je pomislio da su oni proľivjeli straąne muke, pa tako krene on nazad u svoj hladni Legen, a ionako ga se je zaľelio.

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:34:00 | 19 komentara

Proza - Antun Gustav Matoš

1. Bilješka o piscu: 

MATOŠ, Antun Gustav (Tovarnik, 13.06. 1873 - Zagreb, 17. 03. 1914), književnik. Učiteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Beč na vojnu veterinarsku školu, koju nije svršio. Ne podnosi vojnu disciplinu, 1894 godine dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu. 1898 godine odlazi u Ženevu, u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim seli u Pariz, gdje ostaje pet godina, vrača se kući. Kad je amnestiran seli se u Zagreb, gdje živi do kraja života. Kniževnik profesionalac, od nužde novinar, Matoš nije imao stalnog zaposljenja. Živići teško Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom pogledu. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio masku cinka, borbenog paskvaliste uvijek spremnog da na protivnika saspe slapove riječi.

Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše feljtone, pripovjetke, crtice, eseje, putopise, književne, muzične, likovne i kazališne kritike, pjesme, a okušao se i u dramskom radu         Kompozicijski solidno postavljene, njegove su pripovjetke pune lirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja.         Punu mjeru svoga talenta dao je Matoš u književnoj kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom, pišući redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujući pojedino djelo ili cjelokupni rad nekoga pisca, gotovo uvijek, majstorski uočio bitne karakteristike umjetničkog opusa. Često ćudljiv, cjeneći katkada kalambur više od misaono staložene ocjene, on je ipak u većini svojih sudova tačan i njegova se mišljenja često javljaju u

književnim udžbenicima kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. On je bio najuspješniji i najsustavniji ambasador hrvatske kulturne suradnje. Matoš stvara pokretan, živ, prodoran jezik, poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna stanja suvremenog čovjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom značenju riječi.

 

 

 

 

2. Matoševo prozno stvaralaštvo: 

         Matoševe novele i crtice sabrane su u knjigama:Iverje (Moć savjesti, Kip domovine leta 188*, Miš, Nezahvalnost, Pereci, friški pereci, Čestitka);Novo iverje (Nekad bilo - sad se spominjalo, U čudnim gostima, Camao, Božična priča, Samotna noć);Umorne priče (O tebi i o meni, Moć štampe, Ugasnulo svijetlo, Bura u tišini, Duševni čovjek, Lijepa Jelena, On, Poštenje, Jesenska idila, Prijatelj, Ministarsko tijesto, Vrhovac, Osveta ogledala, Ubio, Cvijet sa raskršča, Sjena).Matoševa proza može se uglavnom podjeliti u dva osnovna kruga i to: Prvo, krug novela o domaćem kajkavskom kraju, zagrebačko - zagorskoj sredini, i drugo, krug novela bizarnog sadržaja, novele o čudacima, neobičnim tipovima i nevjerojatnim malograđanskim zgodama; o građanskim inteligentima i tragičnim scenama i sudbinama.         Prvi krug je nastao još u živoj matici prve faze našeg realizma, dvojen je pravaškim i patriotskim stilom, emocionalnim ritmom i sentimentalnostima, odvija se prirodno, pun koloristične i pučke sredine.         Drugi krug ponajviše je nastao u polemičkim borbama, na putu i lutanju - a takva je gotovo sva knjiga Umorne priće - otvara put psihološkoj prozi, otkriva tematiku psiholoških složenosti. U noveliOsveta ogledala kako je Matoš prikazao čudnog bizarnog pojedinca koji je bio “vudren na svoju stranu”, koji je sve mrzio:

 

“Taj demokrat, pripovjednik sveopćeg bratimstva i usrečitelj jedakle neobično mrzio. Od prokletih predmeta pak ga najviše puzrujivala laž ogledala... Jer zrcalo je hladno i mlako kao skeptik. Jer previše laska srečnicima. Jer nije dano utopijsko i idealno. Jer je sasvim nekorisno kao kristal dokonog soneta. Jer je sjajno i uglađeno kao laž diplomatskog egoizma. Jer ima grasnost vode bez dna. Napokon jer je privlačno kao magnet grijeha. Mami samotnu ljepoticu...”

 

(OSVETA OGLEDALA)

 

Matoševe novele i proza, koje su vezane za domaće tlo i u kojima se slika uglavnom kajkavski kraj (pejzaž domovine) i prizori iz provincije, ističu se svojom neposrednošču i izvornošču. Iako su često bačene na papir u brzini i u prvom zamahu, iako su im likovi izrazitiji tek u nekim prizorima, značajna su pojava u našoj književnosti, navještaju jednu novu stilsku proznu mogučnost. I dok s jedne strane pomalo dopunjuju krug tema prvih modernista, u isti mah su i težnja za novom tematikom i jednim drugim, intenzivnijim proznim izrazom.

 

 

3. Pejzaž u Matoševom proznom       stvaralaštvu:

 

U Matoševom proznom stvaralaštvu pejzaž se često javlja kao samostalna literarna tema, a on istovremeno asocira na nešto drugo, neku drugu temu koja se razvija i dodiruje kroz čitavo dijelo. Matoš isto tako humanizira pejzaž, oživljuje ga i u njega smješta ljude, povezuje krajeve s ljudima (pripovjetka Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi).

         Sinestezija, kojom su prozimana sva Matoševa djela, bitan je dio u slikanju pejzaža, života i svijeta, ljudi uopće. Iskončana Matoševa osjetljivost za boju, zvuk i miris učinilo je njegove prozne pejzažne slike izrazitijima, dubljima, svjetlijima.npr: “San se hvata zelenih brda, i bujnih vinograda po kojima ruji

rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih brganica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane...         Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val šušteći kao svrha koke kneginje, ruže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.         Sa purpurne se vode stade pušiti mliječna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade ručati draguljno trunje, padajući sa neba vedroga, večernjega, zvjezdanoga.

        ...mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!”

         (SAMOTNA NOĆ)

 

 

 

4. Zaključak: 

         Pod utjecajem francuskih simbolista, Matoš je nastojao u našem jeziku ostvariti glazbenu sugestivnost, pa je zbog toga brižno birao riječi i usklađivao sonornost vokala i konsonanta. Matoševa je sklonost sentimentalizmu dokazana nizom pijesama, ali njegovo tragično osjećanje života ne iscrpljuje se melankolijom nego prelazi i u karakteristični bunt.         Matoš je začetnik moderne dijalektalne lirike i fraze, a neki njegovi stihovi postali su političko geslo čitavih generacija:

 

“I dok je srca, bit će i Kroacije!”

 

            (PRI SVETOM KRAJU)

 

“Već je zorja, a nemrem spatiPo hiži me hinca mušlih črni raj,Ko kotiček već kriči za vratiHajči Smiljček, hajček picej moj!”

 

    (HRASTOVAČKI NOKTURNO)

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:34:00 | 0 komentara

ÐULABIJE - STANKO VRAZ1. TEZA

 

BILJEŠKA O PISCU:

 

V R A Z , S t a n k o ( J a k o b F r a s s ;   C e r o v e c , 3 0 . 6 . 1 8 1 0 . -Z a g r e b , 2 0 . 5 . 1 8 5 1 . ) , k n j i ž e v n i k . P o s v o j o j r a z n o v r s n o j d j e l a t n o s t i ( p j e s n i k , k r i t i č a r , p u t o p i s a c , p r e v o d i l a c ) V r a z j e j e d a n o d n a j i s t a k n u t i j i h i l i r a c a i p r v i h r v a t s k i p r o f e s i o n a l n i k n j i ž e v n i k . 1 8 4 2 . s V u k o t i n o v i ć e m i R a k o v c e m i z d a j e k r i t i č k i č a s o p i s " K o l o " . U k r i t i c i s e b o r i z a e v r o p s k i k r i t e r i j i p r o t i v d i l e t a n t i z m a , a z a k n j i ž e v n o j e s t v a r a n j e t r a ž i o d a s e o s l a n j a n a t e k o v i n e n a r o d n e i s l a v e n s k e k n j i ž e v n o s t i . N a j v r e d n i j i d i o n j e g o v a r a d a j e s t l j u b a v n a l i r i k a . K a o p j e s n i k   Đ u l a b i j a     i n i z a s o n e t a   S o n a k i i s t i n a ,   o n u n o s i u h r v a t k u l i r i k u s v j e ž , l a k i n e p a t v o r e n i z r a z , n a s u p r o t d e k l a m a c i j a m a i r e t o r i c i , š t o j e p r e v l a d a v a l o u p j e s m a m a v e ć i n e i l i r a c a . U s a t i r a m a i e p i g r a m i m a i s m i j a v a n e d o s t a t k e d r u š t v e n o g i k n j i ž e v n o g ž i v o t a , p o s e b n o u t i l i t a r i z a m i d i l e t a n t i z a m p a t e t i č n i h t a m b u r a š a i b u d n i č a r a . N j e g o v a l i r i k a i n s p i r i r a n a j e

r o m a n t i č n o m e r o t i k o m u s t i l u i u m o d i n j e g o v a d o b a , p o s v e ć e n o m i m a g i n a r i o m l j u b a v n i m i d e a l i m a .

 

 

 

 

 

 

 

 

2. TEZA

 

ANALIZA DIJELA:

 

Đ u l a b i j e   s u c i l k u s l j u b a v n i h p j e s a m a k o j e j e V r a z p o ć e o o b j a v l j i v a t i u   D a n i c i   1 8 3 7 . g o d i n e , d a i h z a t i m i z d a u z a s e b n o j k n j i z i 1 8 4 0 . g o d i n e . U t o m i z d a n j u i z a š l a s u p r v a d v a d i j e l a t o g c i k l u s a , a k a s n i j e , p o s l i j e s m r t i L j u b i c e C a n t i l l i , k o j o j s u p o s v e ć e n e . V r a z j e n a p i s a o j o s t r e ć i i č e t v r t i d i o t o g c i k l u s a p j e s a m a k o j e s u n a s u p r o t I . i I I . p j e v a n j u p o s v e ć e n e d o m o v i n i .

 

I . p j e v a n j e

 

  3 5 .   L j u b i c e n e m i l a ,t i m o j n e p o k o j u !K u p i m e u s r ć e

i d u š i c u s v o j u

 

J e r s m r t n a j ´ g r e h o t ag d j e b r a t b o l a n č e k a .

A s e s t r i c a n e ć ed a p r i n o s e l i j e k a .

 

3 8 .

 

L j u b i m e , L j u b i c e ,L j u b i , d j e v o m i l a !

D o k s u n a m j o s v i t ao d m l a d o s t i k r i l a .

 

S r e ć a b e z p o k o j am i j e n j a b r z u n o g u . . .Š t o ć e d o n i j e t s u t r az n a n o j ´ s a m o B o g u

 

            Ć a r j e   Đ u l a b i j a   u n j i h o v o j g o t o v o n a i v n o j j e d n o s t a v n o s t i i n e p o s r e d n o s t i . U p o j e d i n i m p j e s n i c a m a V r a z j e n e k i o b i ć n i d o ž i v l j a j z n a o t a k o u m j e t n i č k i z a o k r u ž i t i d a s e s v a k a o d n j i h d o i m a k a o p o t p u n a u m j e t n o s t .   Đ u l a b i j e s a d r ž a v a j u d o ž i v l j e n e d j e l o v e , ( l j u b a v p r e m a L j u b i c i ) , a l i i m j e j e z g r a i z r a z i t o r o m a n t i č k a . U p j e s m i , V r a z i z n o s i l j u b a v p r e m a L j u b i c i . V l a d a v e d r o i o p t i m i s t i č k o r a s p o l o ž e n j e . N a k o n n j e n e u d a j e n o s t a l g i j a i p o t i š t e n o s t , a p o s l i j e s m r t i b o l i s u ć u t , j o s j e d n o m i z r a ž a v a k o l i k o j u j e v o l i o . N j e g o v i o s o b n i o s j e ć a j i k o j i s e o d n o s e n a l j u b a v p r e m a ž e n i i d o m o v i n i s u v e d r i , k a s n i j e n o s t a l g i č n i i p o t i š t e n i , p o v e z a n i s u s a p e j z a ž o m .

 

            Đ u l a b i j e   s u t i p i ć a n i z r a z r o m a n t i č a r s k o g m i š l j e n j a i n a z o r a s t o s e n a r o ć i t o o ć i t u j e u p o v e z i v a n j u t i h d v a j u

e l e m e n a t a , a š t o u k o n a č n o j v a r j a n t i d o n o s i d o o s j e ć a n j a s v e l j u d s k o g .

 

I I I . p j e v a n j e

 

6 9 .K r a s a n s i m o j k r a j us v a s u m j e s t a i s t a ;A l ´ o d c v i j e t a s r e ć e

n i j ´ v e ć n i j e d n o g l i s t aS a m c a t p o n i j h s e ć e m

s t u g o m b e z b r o j ak o p o g r o b l j u d j e c e

S l a v a m a t i m o j a

 

            Đ u l a b i j e   s u u h r v a t s k o j k n j i ž e v n o s t i i n j e n o j p o v i j e s t i p r o g l a š e n e l j u b a v n i m r o m a n o m u s t i h o v i m a . T o j e o ć i t a z a b l u d a . S r o d n o s t i i z m e d u   Đ u l a b i j a   i r a z l i ć i t i h r o m a n a i z v r e m e n a r o m a n t i k e , d o d u š e i m a . N o o n e s u u č i t a v o m n j i h o v o m u g o đ a j u , a n e u k o m p o z i c i j i . P o č e v s i p i s a t i p j e s m e L j u b i c i , V r a z n i j e n i m o g a o z n a t i , k a k o ć e i h z a v r š i t i .   Đ u l a b i j e   s u u c j e l o s t i z b i r k a l j u b a v n i h p j e s m a , p o v e z a n i h , n o n i k a k a v r o m a n . P o s v o m s a d r ž a j u i p o p j e s n i k o v u o s j e ć a n j u   Đ u l a b i j e   s u i s t o     t o l i k o s l o v e n s k e k o l i k o i h r v a t s k e . U n j i m a j e u p o r e b l j e n k r a k o v j e k , š t o g a j e V r a z i s k o r i s t i o v e ć u s l o v e n s k i m s t i h o v i m a .

 

 

3 . T E Z A

 

S T I L P I S C A :

 

 

            U t e ž n j i d a n a đ e š t o a d e k v a t n i j i i z r a z z a s v o j e p j e s n i č k e v i z i j e V r a z j e p r o n a l a z i o r a z l i č i t e f o r m e : o d k l a s i č n i h s o n e t a d o r o m a n c e i b a l a d e , t e g a z e l e ; p a j e i n a t a j n a ć i n o b o g a t i o n a š u k n j i ž e v n o s t o n o g a v r e m e n a . B i l o j e u t o m t r a ž e n j u i l u t a n j a , i s l a b i h s t i h o v a , b i l o j e n a r o č i t o m n o g o b o r b e s j e z i k o m , š t o n i j e n i k a k v o ć u d o k a d j e V r a z s l o v e n a c . N o u s p r k o s s v i m t i m s l a b o s t i m a V r a z j e u s v o j u p o e z i j u u n i o m n o g o i s k r e n i h , o s o b n i h m o m e n a t a k o j i v a r i r a j u o d v e d r i h s t i h o v a d o s u m o r n i h m o t i v a i a t m o s f e r a .

 

 

Objavio lektire u 30. prosinac 2004 20:34:00 | 0 komentara

Eshil: Okovani Prometej1. TEZA: Bilje{ka o piscu

 

 

 

      Kao za ve}inu anti~kih pisaca nemamo mnogo biografskih podataka. Rodio se 525. god. prije n.e. u

Eleusini. Potjecao je iz zemljoposjedni~kog roda. Bio je svjedok svrgnu}a tiramide u Ateni, uspostavljanja

demokratskog ure|enja i uspje{ne borbe protiv intervencije aristokratskih dr`ava. Bio je, kako ga neki

nazivaju "otac tragedije". Iz njegovih pjesama vidi se da je bio prista{a demokratske dr`ave, iako je

pripadao konzervativnoj grupaciji u samoj demokraciji. Ta je grupica imala znatnu ulogu u Ateni u prvim

desetlje}ima. Eshil je sudjelovao u borbi protiv perzjanaca i to na bitki na Maratonu, kod Salamine i

Plateje. Eshilove politi~ke simpatije o~ituju se u njegovim djelima. Engels ga je opisao kao jasno izra`enog

tendencioznog pjesnika. Nastali su golemi nesporazumi i sva|e izme|u Eshila i naroda. Uzroci tih

nesporazuma nisu poznati. Zbog tih nesporazuma morao je provesti posljedne godine `ivota na siciliji izvan

domovine. Znao je i prije odlaziti tamo i prikzivati svoje drame. U Sicilskom gradu Geli Eshil je umro 456.

god. prije n.e.

2. TEZA: Sadr`aj

 

 

 

      "Nebo i zemlja bijahu stvoreni" tim rije~ima Eshil zapo~inje svoje djelo. Zemlja je vrvila `ivotinjama

ali nije postojao jedan duh koji bi vladao zemljom u svoju korist. Za takvo stvorenje mudri Prometej sin

Japetov uzme ilova~u, nakvasi je vodom i stane ju mjesiti. Iz te smjese nastane lik po vanjskom izgledu

jednak bogovima ali bez du{e. Da bi stvorio du{u uzme iz `ivotinja sva dobra i zla svojstva i zatvori ih u

grudi ~ovjeka. Bo`ica Atena mu je pomogla u tome {to je tom liku udahnula duh ( bo`anski dah ). Tako su

nastali ljudi koji su mogli gledati, slu{ati ali nisu mogli vidjeti niti ~uti. Sve {to su radili bilo je bez

smi{ljene osnove. @ivjeli su pod zemljom u mra~nim pe}inama. Tada ih je Prometej po~eo podu~avati

kako }e vidjeti, ~uti, uptrebljavati `ivotinje, ploviti morem, hraniti se, lje~iti se,... Ukratko uputio ih je u

sve `ivotne potrebe.

      Na nebu je sa svojom obitelji vladao Zeus. On je pokorio svog oca Krona i Titane ( stari bogovski rod ).

Prometej je bio tog Titanskog roda.

      Bogovi su po~eli od ljudi tra`iti da ih ~aste uz uzvrat njihove za{tite. U Mekoni organizirali su susret

bogova i smrtnika. Tamo su se utvrdila prava i du`nosti ljudi. Prometej je zastupao ljudski narod kako ga

bogovi nebi previ{e iskori{tavali. On sa svojom lukavlju{}u `eli prevariti bogove. Bogovi su imali izabrati

{to `ele od jednog bika. Prometej je ubio tog bika i od njega je stvorio dva kupa. U manjem kupu bija{e svo

meso, mi{i}i, mozak, utroba,... ukratko sve korisno, a u drugom ve}em kupu bijahu kosti i salo. Zeus je

reko da je ta podjela nepravedna. Prometej mu je predlo`io da izabere koji od dva kupa `eli. Zeus se odlu~i

za ve}i kup i odgrne ga. Stra{no se razljuti na Prometeja kad je pred sobom na{ao samo salo i kosti. Za

uzvrat Zeus je ljudima uskratio posljedni dar za savr{en `ivot tj. vatru. No Japetov sin je i za to na{ao

rje{enje. Pomo}u u`arene tinjaju}e tre{}ice na zemlji je stvorio prvi plamen od kojeg su ljudi dobili

ogromnu korist. Za uzvrat Zeus je stvorio novo zlo. Naredio je Hefestu bogu vatre i umjetnosti da napravi

varljivi lik lijepe djevojke. Sama Atena iz zavisti prema Prometeju ogrne djevojku sa bjelom svjetlucavom

haljinom a glavu joj ovjen~a svje`im cvje}em i zlatnom vrpcom. Hermo joj podjeli dar govora a Afrodita

svaku dra`esnost i milinu. Zeus je tako stvorio to ljupko zlo i dao mu ime Pandora. Hermo odvede Pandoru

na Zemlju i uputi je prema Epimeteju. Prometej je uzalud opomenuo jadnog Epimeteja da se ~uva bilo

kakvog bo`jeg dara. Epimetej je ugostio Pandoru. Do tada su ljudi na zemlji `ivjeli mirno, slobodno i bez

ikakve nevolje. Pandora je sa sobom nosila lonac pun nevolja i ulaskom u ku}u ga otvori. Tako je na

Zemlju do{lo zlo. U loncu je bila samo jedna dobra stvar, a to je bila nada. Pandora nije dala nadi da iza|e

iz lonca, nego ga poklopi prije njezinog izlaska. Pisac groznice i razne druge bes~ujne ali vrlo mu~ne

nevolje opisuje kao ~ete bez dara govora. ^ak i smrt koja je nekad sporo dolazila ubrzala je svoje korake.

Sve krivice za taj ~in Zeus je predao Hefestu i njegovim slugama. Hefest je morao Prometeja lancima

prikovati na stjenu Kavkaza pred strahovitim ponorom. Hefest je tu naredbu izvr{io. Jadan Prometej nije

smio zaspati niti kleknuti nego smo mukotrpno bezograni~eno stajati. Nezasitan Zeus mu po{alje jo{ i orla

koji bi mu svaki dan kljuvao jetru. Pojedena jetra bi svaki dan na novo izrasla. Zeus je rekao da te patnje

trebaju trajati sve dok jedan zemljanin ne daruje svoj `ivot smrti i tako preuzme krivicu na sebe. Nakon

nekoliko tisu}a stolje}a nai{ao je tamo Heraklo u potrazi za zlatnim jabukama. ^im je to ugledao napnuo je

luk, odapnuo strijelu i skinuo orla sa Prometejevih koljena. Zatim mu je skinuo okove i poveo oslobo|enog

Prometeje sa sobom. Kako bi ispunio Zeusovu volju Heraklo mu namjesti zamjenika Kentaura Hirona koji

je bio spreman umrijeti premda je bio besmrtan. Kako nebi optu`ivali da je Zeus oslabio Prometj je morao

nositi `eljezni prsten s ukovanim komadi}em kavka{ke stjene. Tako je Zeus mogao govoriti daj je

jo{ Prometej prikovan na Kavkaz.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

3. TEZA: Mi{ljenje o djelu

 

 

 

Slavonska šuma" Kozarac je dao prekrasne slike šumskog života, biljnog i životinjskog. Osim pripovjetki među kojima se ističu "Tena", "Biser Kata", "Proletarci" i "Među svjetlom i tminom". Pisao je romane među kojima je najpoznatiji "Mrtvi kapitali" u kojemu otkriva nedostatke u društvenom životu, loše gospodarenje zemljom i pogrešan odgoj i obrazovanje intelektualaca. U posljednjem periodu života i rada pisao je pripovjetke u kojim je pokušavao rješavati neke psihološke probleme suvremenog čovjeka kao što su "Mira Kodolićeva", "Oprava". Josip Kozarac je umro 1906.g. u Koprivnici.

 

Tema: Piščeva ljubav prema, šumi, Slavoniji i njenim ljudima i običajimaOsnovna misao:  Treba čuvati šumuVrijeme radnje: DavnoMjesto radnje: Slavonska šumaLikovi: Josip Kozarac, Bartol, lugar

 

Sadržaj:                 Slavonska šuma je šuma s divnim i visokim stablima. Slavonac voli svoju hrastovu šumu. On je u njoj kao u svojoj kući. On pozna svaku pticu, svako drvo i svaki glas. Šuma je oduvijek bila njegovo nepresušivo blago. Pokraj šume, sagradio je kuće, staje i štagljeve, posadio voćnjake i šljivike. Kada mu zbraniše i zatvoriše šumu, on postade siromah, jer ona mu je pašom odgajala volove, svojim žirom hranila svinje, svojim drvetom dizala kuće i ograde. Vuk, lisica i kuna davali su mu skupo krzno, a zec i srna hranu. Tu se dižu veliki hrastovi sa sivkastom korom i brazdama koje teku duž cijeloga dvadeset metara visokog debla sa snažnom širokom krošnjom koja ih je okrenula kao stasite junake. Kada vjetrić zapuhne, tvrdo glatko lišće zašapće, zatim zašuti i zašumi. Sa godišnjim dobima šuma se mijenja, a i život u njoj. U proljeće kad se sve oživljuje u šumi je najpustije. Ptice pjevice su u svojim gnjezdima, po šikarama i i livadama oko sela. U šumi su samo kos i drozd. Kada dođe ljeto, u šumi sve postaježivlje i raznolikije. Priroda buja, sve je u pokretu. Na jednom visokom brijestu sagradio je orao gnijezdo. kada su ga ljudi opazili, dogovorili su se da će mlade orlove popovaditi ili ubiti zato što im je orao ubijao domaće životinje. Nisu mogli ni jedno ni drugo zato što je brijest bio jako visok, a nije imao grana po kojima bi se popeli. Gnijezdo je bilo dobro naslagano tako da ga zrno nije moglo probiti. Ljudima nije ništa drugo preostalo nego da sruše brijest.  Dok su jedni rušili drugi su puškama pazili na orla. Odjednom ugledaju orla kako se vraća u gnijezdoi pandžama nosi plijen. Jedan je čovijek pucao u orla. Kako je orao bio ranjen svoj je plijen ispustio i srušio se u šumu. Kad su ljudi pogledali orlov plijen, začudili su se jer je to bio jastreb. kada je brijest bio skoro srušen na njega su doletjela dva čvorka koja su ušla u orlovo gnijezdo. od jakoga udarca kada je brijest pao, čvorci su uginuli. O Ilinju love se divlj patke. Neki lovci gaze po vodi, tjerajući patke i pucaju, a neki imaju pse koji im donose. Usput se ulovi i koja štuka i šaran. kada dođe ljeto, radi se procijena šuma. Dva lugara, jedan radnik i kolibar Bartol prenoćili su u kolibi koja je ostala iza šumskih radnika koji su preko zime ovdije radili. Procijena je težak posao, a šuma puna komaraca.  Kud god čovijek ide tamo i oni.  Vračajući se sa teškoga posla očekivali su da će im Bartol pripremiti dobar ručak. Kada su su došli u kolibu vidjeli su da im je Bartol pripremio paprikaš. Bio je ukusan, ali crn kao tinta. Bartol nije znao zbog čega je paprikaš crn , ali je bio toliko ukusan, a oni gladni tako da su ga jeli i za večeru.

Kada su pojeli, Bartol ode u kuhinju i otkrije da je paprikaš crn zbog toga što je zdjele pokrio hrastovinom iz koje je curio tanin crn kao tinta. I tako je spašeno Bartolovo kuharsko umiječe, a društvo ohrabreno da i dalje jede bartolova jela. Sredinom rujna nastaje važno razdoblje za slavonsku šumu. Šumski trgovci obilaze dijelove šume koje su preko ljeta procijenili i obilježavaju stabla koja će preko zime doći na prodaju. Osim bogatih trgovaca tu su i Turopoljci koji prolaze šumom i procijenjuju urod žira koji je zbog sječe šume i njegove upotrebljivanosti na sve većoj cijeni. U listopadu poćinje lov na srne, a u studenome je šuma mirna. U to doba sije se žir. Koliko se je stare šume posjeklo, toliko nove treba zasaditi. Na to sijanje izađe čitavo selo.  I dok se uz pijesmu sadi mlado drveće na drugom kraju žalosno otpada žuto lišće, a tamo još dalje udara sjekira i ruši se što je dvije stotine godina raslo.  I tako je u isto vrijeme na jednom mjestu  smrt, a na drugom život. Tko bi nabrojio što je sve šuma u tih dvjesto godina dala, što je sve vidjela i doživjela. Što se sve u njoj događalo i što će se dogoditi. To je ta njena tajna, njen čaroban mir.

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:29:00 | 4 komentara

Gdje priče rastu - Grigor VitezPonešto o piscu:  Grigor Vitez rođen je 1911.g. u Kosovcu, u Slavoniji.Objavio je zbirke pjesama ; “San boraca u zoru” (1955), “Pjesme” (1950), “Naoružane ruže” (1955), “Povjerenje životu”(1985), i poezije “Kao lišće i trava”(1960). Za djecu je je objavio zbirke pjesama: “Vesele zamke”(1955), “Prepelica”(1956), “Sto vukova”(1957), “Kad bi drveće hodalo”(1959), “Hvatajte lopova”(1964), “Gdje priče rastu”(1965), “Igra se nastavlja”(1967), i slikovnice;“Medvjed kao pudar”, “Dva pijetla”, “Tko će s nama u šumicu”, “Životinje spavaju”, “Maksimir”, “Doživljaj svjetskog putnika” i “Čudna škola”. Neke od pjesama Grigora Viteza prevedene su i objavljene na petnaestak jezika izvan naše zemlje. Osim pjesama Grigor Vitez je pisao priče i članke za novine i časopise. Grigor Vitez je umro 23. studenog 1966. godine u Zagrebu, a sahranjen je u svom rodnom selu.

 

               Tulipani dižu čaše

 

Tema: Radost tulipanaOsnovna misao: Treba čuvati cvijeće, odnosno prirodu koja nam uzvraća svojom ljepotomVrsta stiha: VezaniVrsta pjesme: Lirska - pejzažnaStil: personifikacija (“Sunce toči”)

 

Lastavica

 

Tema: Povratak lastavica s jugaOsnovna misao: Kada dođu lastavice počinje proljećeVrsta stiha: SlobodanVrsta pjesme: Lirska - pejzažnaStil: personifikacija (“a što si nam donjela?                                   proljeće na repu“)

 

 

ZmajTema: Putovanje avionomOsnovna misao: Ne treba se bojati leta avionomVrsta stiha: SlobodanVrsta pjesme: Lirska - misaonaStil: poredba (“zmaj je avion”)

 

 

 

Olovko,olovko

 

Tema: Želja učenika da ne moras sam pisati zadaču i učitiOsnovna misao: Ne teba biti lijenVrsta stiha: SlobodanVrsta pjesme: Lirska - misaona

Stil: personifikacija (“Knjižice, knjižice,                                   Nauči se !”)

 

Lovačka priča

 

Tema: Priča lovca o lovu na jelenaOsnovna misao: Treba biti mudar i snalažljivVrsta stiha: SlobodniLirska - misaona

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:28:00 | 0 komentara

TAJNI DNEVNIK ADRIANA MOLEA - SUE TOWNSEND 1. BILJEŠKA O PISCU

 

Sue Towsend je suvremena engleska spisateljica čiji su romani za omladinu prevedeni na mnoge svjetske jezike, a neki su postali predloškom za radio i scenska djela. Nakon što je 1982 . godine objavila prvo djelo, pod naslovom "Adrian", uskoro je, zahvaljujući izvanrednom prijemu kod čitatelja, napisala i objavila "Tajni dnevnik Adriana Molea" i "Novi jadi Adriana Molea".

 

  2. KRATAK SADRŽAJ

 

U ovom modernom romanu, upoznajemo glavni lik, trinaestogodišnjeg Adriana Molea, te kroz njegova razmišljanja saznajemo o svim problemima koji ga muče, kao i osobama s kojima se prepliće njegov život. Roman je zapravo njegov vlastiti dnevnik u kojem se nižu njegove misli i zbivanja koja ga zaokupljaju, od dana do dana, od siječnja jedne godine do travnja iduće. Sadržaj knjige nije vezana radnja, to je niz sličica iz njegovog života, niz njegovih "jada", njegovi sukobi s okolinom, s roditeljima, njegove nedoumice, njegova traganja za stotinama odgovora. 

  3. ANALIZA LIKOVA

 

Adrian je dječak u pubertetu. O njegovom izgledu znamo malo. Znamo da ga muče bubuljice i prištevi, možda je  pomalo "bucmast", kako kaže njegov liječnik.Više znamo o njegovim životnim prilikama i neprilikama. Roditelji su mu u stalnoj svađi, čak se na neko vijeme i rastaju, povremeno se baka pojavljuje u kući, s njima živi pas, a kasnije čak i očeva ljubavnica s djetetom i starac Bert. Unatoč svim tim problemima, Adrian polako odrasta, isključuje se iz svijeta odraslih kad je to potrebno za njegov vlastiti mir, gotovo sve situacije uspijeva sam riješiti. On zapravo voli svoje roditelje,  pokušava ih vidjeti sa svim vrlinama i manama, ne sukobljava se s njima otvoreno. Ima plemenitu narav (brine o starcu Bertu Baxteru), školskim drugovima oprašta neke njihove propuste, pažljiv je i osjećajan (bira poklone za svoje drage, piše pjesme). On je zapravo jedno dobro dijete koje na neobično duhovit način pliva u "olujnom pubertetskom moru". Čak je i ambiciozan, trudi se biti što bolji u školi, mašta o svojoj budućnosti. Zaljubljen je u Pandoru i ljubav mu pomaže u svakodnevnim "nevoljama", uz nju uspijeva održavati ravnotežu u svom životu : " Nazvao sam Pandoru. Posjetit će me nakon sata iz viole. Ljubav mi je još jedini spas da totalno ne poludim..."(citat, str 217)                                           - 2 -

 

Pandora je Adrianova vršnjakinja, zgodna djevojčica, "kose boje sirupa", svjesna svog izgleda i svog utjecaja na dječake, ali zapravo dobra kao osoba. Ona puno pomaže Adrianu, daje mu podršku, voli ga i razumije. Njene su obiteljske prilike puno bolje od njegovih, ne živi u oskudici. Prilično samosvjesna i odlučna.Od ostalih likova mogu spomenuti Adrianovog oca, kako je opisan, ne previše poduzetnog, sklonog alkoholu i samosažaljavanju.Tu je i Adrianova mama, očito nezadovoljna s onim što joj pruža brak i muž, možda i malo nemarna prema Adrianu, odlazi od kuće kroz neko vrijeme, ali se ponovo vrati i nastoji održati obitelj.Susrećemo i neke sporedne likove : starca Berta Baxtera, baku Mole, Adrianove kolege, Barrya i Nigela, školske profesore i ravnatelja, neke susjede i druge.   4. DOJAM O KNJIZI

 

Ugledavši ovu knjgu, pomislio sam si : "Još mi je samo ovo trebalo!". I tako je bilo sve dok nisam počeo čitati. Polako ulazeći u svijet Sue Townsend i Adriana Molea, shvatio sam kako je ovo djelo veoma zanimljivo i interesantno. Ono što tu knjigu čini još zanimljivijom jest da u tom romanu mogu prepoznati i neke svoje probleme. Knjiga govori o mom vršnjaku koji proživljava doba sazrijevanja i u tom razdoblju pronalazi bezbroj razloga za nezadovoljstvo, ali je poučno i pomalo iznenađujuće da to uspijeva nadvladati svojim prirođenim smislom za humor. Ima dobre prijatelje i to je očito jedna od najvažnijih stvari u životu. Kad sam pročitao knjigu, mogao sam samo reći : "Bravo, Adriane!"

 

Na kraju bih izdvojio neke humoristične odlomke :"Našao sam u riječniku riječ koja potpuno odgovara mome starom - simulant. Još je u krevetu, i dalje se kljuka vitaminom C. Pas je zatvoren u drvarnicu.Bogojavljenje je nešto u vezi s tri mudraca. Velika mudrost!"

 

"Otišao sam u posjet psu. Operiran je. Veterinar mi je pokazao plastičnu vrečici punu svakakvih jezivih stvarčica. Bio je tu komad ugljena, pa malo božićno drvce s torte, pa figurice gusara s modela broda. Jedan je od gusara držao u zamahnutoj ruci bodež, taj je sigurno zadao psu gadne muke. Pas sad izgleda puno bolje. Za dva dana moći će se vratiti kući, nažalost!"

 

 

 

                                          - 3 -

 

"Stara traži posao! Još ću završiti na ulici kao besprizorni ili tako nešto. Bojim se da ću morati po cijeli dan sjediti u javnoj praonici rublja da se ne smrznem . I što ću jesti cijeli dan? Morat ću jesti pomfrit i slatkiše sve dok ne upropastim tek i dok mi ne popadaju zubi."

 

"Kupio sam dvije kantice vinilske crne boje i gustu četku. Čim sam se vratio kući iz kluba "Uradi sam", prihvatio sam se posla. Kroz crnu boju neprestano se probija lakrdijaš Noddy...Premazao sam zidove dva puta crnom bojom, ali Noddy se ne da!...Treći premaz. Malo je bolje, ali još proviruje Noddyjeva kapa dvorske budale...Ostatkom crne boje  i finom četkicom premazao sam Noddyjevu kapu, ali se on prokleti zvončići i dalje vide!...Premazao sam večeras crnim flomasterom 69 zvončića na kapi. Ostalo ih je još 124...U 11 sati i 25 minuta premazao sam i posljednji zvončić. Sad znam kako se Rembrandt osjećao nakon što je oslikao Sikstinsku kapelu u Veneciji.2 sata u noći. Boja se osušila, ali mora da je loše kvalitete jer posvuda ima pruga, a tu i tamo probijaju Pinokijeve prugaste hlače i njegov crveni nos. Zvončići se, hvala Bogu, više ne vide! Stari je  maloprije došao da me potjera u krevet. Rekao je da ga moja soba podsjeća na jednu sliku Salvadora Dalija, da je to pravi nadrealistički košmar, ali ja mislim da to iz njega govori jer zato što su u njegovoj sobi na zidovima same ružice."

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:28:00 | 0 komentara

Tena - Josip Kozarac

O piscu:Hrvatski pripovjedač, romanopisac. Rođen je 1858 u Vinkovcima. Pučku školu i gimnaziju završio je u vinkovcima, u Beču je diplomirao poljodjeljstvo i šumarstvo. Sva su mu djela tematski vezana za Slavoniju. Najpoznatija djela su mu : "Priče djeda Nike", " Biser-Kata", "Slavonska šuma", "Tena", i druge. Umro je 1906 godine.

Tema: život slavonske žene

Vrijeme radnje: 19. stoljeće

Mjesto radnje: Slavonija

Vrsta: Pripovjetka

Likovi:Tena (Terezija) , Jerko Pavletia , Beranek , Leon Jungman , Đorđe , Maruška , Joza Matijević , Ivka

Sadržaj:Tena je mlada Slavonska djevojka i polako postaje jedna od najljepših cura u selu. U 16 godini života umire joj majka i ona ostaje sama s ocem Jerkom. U to doba kraj njezinog sela bila je Češka vojska, a u njoj je bio mladi vodnik Beranek. Tena se zaljubila u njega i prvi put u životu osjetila ljubav, no došla je zapovjed i Beranek je mora krenuti u Bosnu. Nakon Boranekovog odlaska Tena je nosila crninu i povukala se u sebe. Nedugo zatim u selo je došao bogataš iz jedne Pariške tvrtke, zvao se Leon Jungman. Kada je opazio Tenu odmah mu se svidjela, ali Tena je i dalje bila povučena. Leon je organizirao primanja u svojoj velikoj i prostranoj kući, s nakanom da će Tena doći. Došle su sve seoske cure, ali Tena nije. Tada je Leom pričao sa Teninim ocem Jerkom da pošalje Tenu na primanje. Jerko je uspio nagovoriti Tenu da ode na primanje i sam ju je otpratio do Leonove kuće. Na primanju sve su se cure nabacivale Leonu, ali on je samo gledao Tenu. Prišavši Teni obasuo ju je prostranim sobama i oni svježim mirisima. Tenu se je dojmio sav taj raskoš i bila je očarana s njime. Tena nije voljela Leona, ali bila je kod njega zato da osjeti čari luksuznog života. Leon je i dalje organizirao primanja, a na njima je svirao cigan Đorđe. Iako je bio cigan on se Teni sviđao. Nakon izvjesnog vremena Tena je prešla Leona sa Đorđom. Cijelo selo je ogovaralo Tenu i došao je glas do Leona. Leon je znao da ga Tena ne voli. Leon je dobio premještaj, a Tena je ostala bez luksuznog života. Pošto je Tena bila s Leonom, on je uzdržavao i njezina oca, a nakon Leonovog odlaska on je zapio sav novac, a kuću i zemljište je dano na dražbu zbog neplaćenog poreza. Tenu to nije zanimalo jer joj je ostalo puno haljina i novaca od Leona. Nakon što je potrošila taj novac morala je smislit način kako ae živjeti. Našla je Jozu Matijevića . Osvojila ga je na jednom plesu. A usto je bila i s Đorđom. Tako je živjela s dvojicom ljubavnika. Jozo je imao ženu Ivanku, ali na nju nije previše mario za to što je imao Tenu. Tena se doselila kod Joze i preuzela vlast u kući. Jozo bi znao često vikati na Ivanku, pa se ona žalila Teni i molila ju za zaštitu. S vremenom Ivanka je postala prijateljica s Tenom. Kod Đorđa je bila još teža situacija, on je redovito tukao svoju ženu Marušku i maltretirao je. Sav novac koji je Đorđe zaradio odlazio je Teni. U među vremenu Ivanka je ostala trudna, a jedna ciganka je donjela Maruški veo koji je zaražen vodenim kozicama. Maruška je dala veo Teni i Tena se razboljela. Usto su ciganka i Maruška napravile prijevaru

i uvjerili Đorđa da je Maruška trudna. Tena je od bolesti dobila plihove po licu i više nije ličila na staru Tenu. Ivanka je rodila i nakon poroda se proljepšala , a kada je Jozo vidio Tenu onakvu nije mu  više stalo do nje. Tada se pojavio Đorđev navodni sin i on više nije htjeo uzdržavati Tenu. Nakon Što se oporavila Tena više nije bila ona stara , postala je starija. Nakon završetka rata Češki vojnici su se vratiili u selo da bi otkupili zemlju i tu se nastanili. Kada je Beranek vidio da je na prodaju Tenina kuća i zemljište za vrlo malo novac odmah je dao polog. On se radovao ponovnom susretu sa Tenom iako je strepio dali će ga tena primiti pošto je u ratu ostao bez desne ruke. Njihov susret nije bio sretno sjedinjenje nakon drugog vremena. Beranek je ostao na imanju sa Tenom da iznova podigne zapuštena polja i pruži mlađem pokoljenju ljepši život.

Karakterizacija likova:

TenaU mladosti Tena je bila cura koja nije potpuno bila svjesna svoje ljepote. S vremenom, odnosno nakon svoje prve ljubavi počela je shvaćati koliko je ljepota bitna za ugodan život jedne seoske cure. Uvjek je gledala na svoje dobro bez obzira kako to utječe na druge. Nije imala nimalo srama što ju selo ogovara, zapravo moglo bi se reći da je prkosila selu i stvarala zavist među drugim seoskim curama. Na kraju je imala sreće što joj se vratila prva ljubav kod koje je pronašla svoju sreću.

BeranekMladi vodnik u Češkoj vojsci koji se istinski zaljubljuje u Tenu i na kraju rata se vraća Teni i s njom provodi ostatak svog života.

Leon Bogati čovjek koji dolazi u Slavoniju da bi zaradio novaca a usput da ne bude sam spetlja se sa Tenom. Bio je mlad ljepuškast, sitnih vatrenih očiju, crnomanjastobjelkaste puti, guste, tamne kose , a plavih brkova.

ĐorđeCigan koji svira gusle. Tena ga koristi kao izvor novčanih prihoda. Grub prema ženi, tuče ju, maltretira, ponižava.

JozoŽelio se oženiti sa Tenom još dok je bila cura, ali ga onda nije htjela, sada ga koristi samo kao sredstvo pomoću kojeg se uzdržava. Grub je prema ženi

IvankaPokorna žena. Bila je sitna, ali nakon poroda se proljepšala. Morala je podnositi drugu ženu u kući i biti podložna njoj. Vrlo plemenita žena, jedina je pomagala Teni dok je imala vodene kozice.

MaruškaŽena kojoj je bilo dosta što je druga žena. Pomoću varke pridobija muža.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:27:00 | 8 komentara

Tri sestre - Anton Pavlović ČehovBilješka o piscu:

A. P. Čehov (1860-1904) ruski je pripovjedač i dramatičar,a po zanimanju liječnik. Rođen je u trgovačkoj obitelji. Nakon gimnazije u rodnom gradu se upisuje na medicinu u Moskvi, te se kao student počinje baviti pisanjem. Najbolja njegova djela su novele i pripovjesti. Bio je, simptomatično za pisce tog doba, bolestan, siromašan. Surađivao je s velikom opernim redateljima, putovao je na Sahalin, izbjegavao je politiku, ali je istupio iz Akademije zbog nepriznavanja Maksima Gorkog.

Čehov je među ostalim i tvorac antiteatralnog kazališta i psihološke drame, te je uvelike djelovao na kasnije generacije pisaca, kako u Rusiji tako i van Rusije.

Poznatija djela su mu: Tri sestre, Galeb, Ujak Vanja, Čovjek u futroli…

 

 

Likovi:

 

Olgaje najstarija sestra, nije oženjena, nezadovoljna životom koji vodi

a ne vidi izlaz. Potajno se nada koko bi u Moskvi mogla naći muža i onda bi, barem tako misli, bila sretnija.

“Ako bi se udala, cijeli dan bi sjedila u kući, bilo bi to bolje. Voljela bih muža.”

 

Mašaje vječno nezadovoljni melankolik, koji stalno teži nemogućem.

Rano se udala, a da nije promislila, mrzi svoj život, i masli o svemu na loš način.

 

Irinaje najmlađa od sestara, čeka princa na bjelom konju, i

prtpostavlja da bi ga sigurno našla u moskvi. Traži životnu sreću, i smatra kako joj rad djelomično zamjenjuje ljubav. Svoje nezadovoljstvo neće nikad riješiti jer su joj ciljevi nerealno visoki, a uza sve to tu je još i unutarnji sukob.

 

 

 

 

Natalijaje poprilično težak lik, lik malograđanke koju nitko ne prihvaća,

no ona je uz to i lik koji se najviše mjenja, te se kasnije ipak koliko - asimilira u društvo.

 

Andrejje sin, velikih ambicija, s malim šansama za ostvarenje. Kako ima

dominantnu ženu, on se povlači, postaje papučar i pušta svoje ambicije da padnu u blato.

 

Forma i stil:        Ovo djelo je drama ods četrri čina, mirna i glatk bez većih preokreta.        Zasniva se uglavnom na samim likovima i njihovoj tragičnosti koja samo kazuje kako promjene nema unatoč vječitom optimistu i njegovoj priči o svjetloj budućnosti.

 

Vrijeme i mjesto radnje:        Radnja se odvija u malom Ruskom gradiću u provinciji, negdje u 19. st.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:26:00 | 0 komentara

PRIjAN LOVRO - AUGUST ŠENOA

Bilješka o piscu:

 

August Šenoa rođen je u Zagrebu 14. IX. 1838. Osnovnu je školu polazio u

Zagrebu, gimnaziju u Pečuhu i Zagrebu , a pravne je nauke završio u Pragu i

Zagrebu. Iz Praga je prešao u Beč gdije je uređivao časopis  “Glasonoša”. 1866.

g. vratio se u Zagreb i ušo u redakciju “Pozora”(kasnije “Obzora”), zatim je bio

gradski bilježnik Zagreba i umjetnički ravnatelj zagrebačkog kazališta 1870 bio

je dramaturg kazališta a 1873. postao je gradski senator. Umro je 13. XII. 1881

u četrdesettrećoj godini života. Godine1871 štampao je svoj prvi veliki

historijski roman iz prošlosti Zagreba, “Zlatarevo zlato” zatim je napisao veći

broj pripovjesti  “Prijan Lovro”, “Mladi Gospodin” “Ilijina oporuka”

“Vladimir”, “Branka” i dr. zatim tri historijska romana: “Čuvaj se senjske

ruke”, “Seljačka buna”i “Diogenes” roman iz suvremenog života “Prosjak

Luka”dok povijesni roman “Kletva”koji je izlazio u “Narodnim novinama

” 1880/1881 nije završen, jer ga je zatekla prerana smrt. Građu za svoja

mnogobrojna književna djela crpio je Šenoa iz hrvatske prošlosti i sadašnjosti ,

a pisao je  mnogo i neumorno u želji da svojiim književnim radom poradi na

političkom , kulturnom i prosvjetnom podizanju naroda. U svojim

članicama  “Naše književnosti” rekao je Šenoa na jednom mjestu ovo :”Zašto

pišemo? Da si ovaj ili onaj čitalac ne znajući šta da pametno radi prikrati

vrijeme ? u tom slučaju ne bi novele više vrijedile od one brojanice, koje

Turčin od  duga časa broji. Mi hoćemo da dignemo narod da ga osvijestimo, da

mane prošlosti popravimo, da budemo u njem smisao za sve što je lijepo, dobro

i plemenito.”      

 

Podatke pronašla u A:Šenoa “Seljačka buna” (str. 5-6 )

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Bilješka o djelu :

 

Djelo je posve realistično . Šenoa u ovoj pripovijetci kritizira ondašnje društvo ,

ondašnje pisce . To prikazuje kroz razgovor njega i crne udovice koja je iskazala

svoje misli o Hrvatskoj književnosti i koja govori kako jednoj ženskoj osobi čija

ćud je strasna, fantazija bujna , misao živa nije dovoljno dvoje mladih koje se

zavoli onda malo prepreka koje jednostavno prijeđu , k tome malo sunca, mjeseca,

suza i pripovijest je završena.

“Ženska ćud je strasna, fantazija bujna , misao živa i brza kao ptica. A kakvu

hranu davaju naši novelisti toj nestašnoj ptici koja leprša od mjesta do mjesta,

koja, vječne promjene željna, nikad ne miruje? Vazd jedno te isto. Dvoje

mladih se zavoli , al im se nameću kojekakve kojekakve vrlo obične prepone

kojih vrlo običnim načinom uklone , pa budu , hvala budi bogu , svoji. K tomu

malo sunca, mjeseca cvijeća , suza— i pripovijestje svršena”

 Ona kaže da rijetko kojem piscu uđe u galavu da se ta junakinja li junak

otrovaju probodu mačem i umru : “Samo katkad  uđe kojem piscuu glavu , te

junak ili junakinja moraju se otrovati , probosti, pače umrijeti od suhe bolesti !

Vječna idila , vječna monotonija.”

Nato se ona pita jesu li pisci kadri u malen okvir naslikati velike divske slike ,

mogu li naši pisci stvoriti velikog junaka: “Jesu li pisci kadri naslikati u malenu

okviru velika divske slike , može li u naših okolnosti postati kakav zanimljiv junak

romanu ?”

Nato joj Šenoa odgovara da junaka ne treba stvarati ,nego da je dovojlno okrenuti

se oko sebe da bi se našlo junaka tj. može se ga naći u svakodnevnom životu.

Rekao joj je i to da upravo zato što smo mali narod koji je imao tolike borbe

upravo mi možemo napisati najljepše romane :”Upravo okvir naše malešnosti koja

sapinje često smjelu dušu i žarko srce, rodi tolike borbe, tolike sukoba da će dušu

silno potresti , i povijest ljudskog srca u nas toli razlika, toli živada našim piscima

ne treba nego prepisati je pa su napisali najljepši roman.”

 

Opis likova :

 

Opis prijan Lovre:

 

 

 “Po naglasku sudeći bijaše pohrvaćeni Slovenac.

 

 Bio čovjek srednjeg stasa, koščast , širokih plećiju. Glava neobično velika naličila

posve kuglji; čelo mu bilo široko, visoko, reć bi uglasto, lice osuho, blijedo , u

srijedi široko, zdola posve šiljasto , nos fin , usne tanke, stisnute , brčići slabi ,

kosa crna i glatka, duga, pravilno u dvoje razdjeljena ,a oči male , tamne ,

žmirkave, al i vrlo žacave.”(str. 12)

“Govorio je sprvine polagano, svečano, kratko poput epigrama , al i apodiktički ,

prepličući govor franceskim dosjetkami. Bio je pod silu miran ,al neobični sjaj

njegova oka odavao je da je čovjek strastven. Kad bi zapodjela živahna prepirka o

kakvoj neznatnoj stvarci– a tog a je bilo zaonda dosta – šutio Lovro marmorkom te

bi samo potkraj govora ironičkom izrekom izvrnuo cijelu raspravu na šalu. Po

prvom razgovoru razabrah da je Lovro vanredno darovit čovjek , da mnogo,

veoma mnogo znade. Kraj svih tih vrlina ne bijaše mi Lovrin prvipojav prijazan.

Nešto me odbijalo od njega ”(str. 13)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Opis Malvine:“ U vlastelina bila ljepušna jedinica , crnooka i zlatokosa , bujna i vesela,  a

pametna, vanreda pametna. Umjela ona više jezika, umjela crtati , udarati u

glasovir i više toga. Osobito rado govorila je franceski, pa je francesku knjigu i

dobro poznavala. I Lovro biješe tom jeziku vrlo vješt. Nije dakle ni čudo da se

mladi svetac i crnooka, plavka mnogo međ sobom čavrljali o cvijeću , o suncu , o

glazbi , o Berangeru i o koječemu. Mladica biješe živa, vrlo živa. Dosjetljivost i

oštroumlje mililo se Malvini – tako bijaše joj  ime—nad sve ino.” (str. 18)   

 

Opis Minke kakvu je vidio Lovro :

“Na prvi mah smetoh se ponešto . Nisam znao da l’ je mlada , da l’ prizrela

djevojka. Bijaše visoka, tanka, gipka , blijeđana lica, krasna profila , tamne

kose u uvojke spletene i tamnih žarkih očiju. Iza širokih rukava tamne svilene

haljine virile bijele drobne ruke  a nad čelom treptila zvijezda od brušene ocjeli.

Uprla bje glavuo ruku, da joj je mjesečina padala na sjajnu kosu i iskrami se

preljevala u tamnih očih.  Ljepa je, mišljah u prvi mah. “

                                                                                  (str. 47)

Istiniti opis Malvine:Mjesečina pokaza mi cijelo joj lice. Zadrhtah. To ne bijahu cvatući obrazi

mladosti. Od nosnica prema kraju usnica pružile se dvije crte, svjedočice

zrelijih ljeta, usnice bijahu vehle, pod očima si vidio nagrešpanu kožicu ; cijelo

lice bijaše osuho, uvehlo. Ne , to nije rascvala ružica— to je usidjelica koja

doziva u pomoć mjesečinu da joj pozčati uvehlo lice. Minka prepa se mog

pogleda i okom joj sinu iskrica demonske ljutine, al ubrzo zapita me smiješeći

se :— Šta ste zamukli ? — Al Minkin posmjeh ne bijaše smiješak anđela od

šesnaest godina.

 

Moje mišljenje o djelu :

 

Meni se djelo svidjelo pogotovo zato jer takeve stvari još su i danas aktualne .

Ako je osoba iz slabo stojeće obitelji onda je jako mala vjerojatnost da će doć

na položaj o kojem mašta tj. biti ugledan u društvu i imati moć. Isto tako sviđa

mi se to kako je pisac dokazao da naši pisci nisu bezvrijedni , i da mi ne

moramo izmišljati junake i uvrštavati ih u nepostojeće vrijeme i mjesto , nego

je dovoljno da prelistamo našu povijest i dobili smo junake koje ne treba da

opisujemo onakvi kakvi nisu nego istinit izgled istinite osobine. Tim djelom

Šenoa daje kritiku svog vremena koje je i danas prisutno. On potiče Hrvate da

počnu čitati vlastito bogatstvo i da se  ne trebaju sramiti onog što jesu i glumiti

ono što nisu čitajući izričito strane literature.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sadržaj:

 

U pripovijesti prijan Lovro opisao je Šenoa tragičan udes mladog učitelja,

njegovog prijaltelja Lovre. Lovro je sin iz slabo imućne Slovenske obitelji.

Roditelji su željeli da im se bar jedno djete digne na imućan položaj, a pošto je

Lovro bio od malih nogu jako inteligentan i željan znanja roditelj su odlučili da

on bude svećenik. Lovro je počeo učiti za svećenika , ali on se zaljubio i

shvatio da kao svećenik neć moći nikad imati voljenu osobu pokraj sebe i on je

odustao od svećeničkih studija. Taj je događaj jako povrijedio njegovu obitelj,

jer je njegova majka samo željela da ga vidi u odori svećenika. Kad je odlučio

odustati od svećeničkog reda pozvao ga je predsjednik k  sebi da uči njegova

sina i Lovro pristane.

Neko je vrijeme on tako učio njegova sina ,ali njemu je bilo neugodno da je on

na teret tuđoj obitelji i on je odlučio  da okuša sreću tako da se upiše u

orijentalnu akademiju. Grof mu je pomagao da dospije u orijentalnu akademiju

putem veza, ali nije bilo uspjeha jer je bilo jako puno kandidata i Lovro nije

uspio. Nakon toga Lovro odluči pisati molbu u ministarstvo da postane učitelj ,

ali i tu je bio razočaran nisu ga primili. Kada je njegov otac pročitao to pismo

on je odlučio da će Lovri pomoći i da će mu dati sav novac samo da ostvari

svoje želje i da otiđe u Beč. Neko vrijeme otac mu je slao novac ali je nakon

toga zapao u velike dugove i nije mogao potpomagati Lovri, i jedan od đaka

mu je savjetovao da ide u Hrvatsku raditi kao učitelj  i Lovro to prihvat. Nako

završenog trećeg tečaja sveučilišta Lovro odluči otići u Zlatni Prag. Lovro je u

Pragu upoznao djevojku po imenu Minka , kroz razgovor je doznao da je ona

bogata a to je upravo njemu trebalo, bogata djevojka koja će izbaviti njegove

roditelje iz dugova. I on je imao na umu da se oženi tom djevojkom sve dok mu

Šenoa nije otvorio oči i rekao da je to stara usidjelica koja neće donjeti miraz

udajom jer njen otac ima još šestero djecena koje treba podjeliti svoje

bogatstvo. Nakon ntog saznanja Lovro je odustao od nje. Nakon završenih svih

ispita Lovro je čekao samo da mu dodjele mjesto na jednoj od hrvatskih

gimnazija. I dok su jednog dana Lovro i Šenoa bili u jednoj kavani priđe im

jedan debeli čovjek kojega su trebali podučiti , on je savjetovao Lovri nakon što

je čuo njegovu priču da traži bogatu djevojku da se oženi, i on mu savjetova

neka ide u Split jer da on pozna jednu mladu djevojku koja živi sa stricem a

bogata je. I tako Lovro otiđe u Split i tamo upzna tu djevojku po imenu

Anđelika u koju se on i zaljubio, a nije bio samo interes, novac. Anđelika se

zaljubila u njega i odlučili su tu vezu okruniti brakom. U međuvremenu njen je

stric doznao da je Lovro potekao iz siromašne obitelji i zabranio Anđeliki

vjenčanje s Lovrom. Kad je Lovro to doznao on se ubio u stanu u kojem je

živio tako da si je britvom prerezao grkljan. I tako završava životna priča

mladog,  inteligentnog, učenog čovjeka koji je imao znanja za velike uspjehe

ali nije imao ono najvažnije novac. I sad nakon tog pročitanog djela postavljam

si pitanje jeli bolje biti glup i bogat ili pametan i siromašan!?  

 

 

 

 

  

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:26:00 | 1 komentara

Družina Sinjega galeba - Tone SeliškarBilješke o piscu:Slovenski pisac Tone Seliškar rodio se 1.4.1900. u Ljubljani, a umro 1970.g. Objavio je knjige pjesama:Trobovlje, Pjesme ocekivanja i mnogo proznih djela: Družina Sinjega galeba, Jedra na kraju svijeta, Drugovi, Mazge, Rudi, Nasukani brod, Tršcanska cesta. Više Seliškarovih knjiga prevedeno je na hrvatski jezik, a Družina Sinjega galeba objavljena je u više izdanja.

Tema: djecja družina koja se bavi poslom za odrasleGlavni likovi: Ivo i družinaSporedni likovi: Ivini roditelji, Mileva, stari Nikola, mještani, Ante, Lorenza...Mjesto radnje: Galebov otok i moreVrijeme radnje: Ljeto (u prošlosti)Poruka djela: Ako ti samo jedna uspomena ostane od neke voljene osobe, nemoj dopustiti da se još više uništi od starosti, nego je cuvaj od propasti.

Kratak sadržaj:Bio jedan djecak Ivo, koji nije imao ni oca ni majku.Otac mu je protjeran s otoka, a majka mu je zbog tuge umrla.Živio je sam u jednoj staroj napuštenoj kuci. Jednoga dana otac se jako bolestan vraca kuci i kod kuce umire. Starac Nikola ga zajedno sa Ivom sahranjuje. Jedino što je Ivi za uspomenu od oca bio je jedrenjak koji se zvao "Sinji galeb". Ivi je odlucio da Sinjeg galeba uredi, da izgleda kao nov. Ivi se pridružuju djecaci iz sela; Petar, Jure, Mijo, Pere i Frane. Oni odlucuju zajednicki urediti brod. Djecaci su sve uredili, samo još treba ofarbati krmu. Pošto je farba bila jako skupa oni odluce da nekako zarade novac da bi to nekako kupili. Djecaci odlaze na kamenolom. Tamao su radili jako dobro. Prvi sat bilo je lagano, ali kasnije je sunce sve jace pržilo tako da je raditi bilo zaista teško. Na kamenolomu se morao napraviti doista velik posao. Opasnost je prijetila od jedne velike kamene gromade. Trebalo se popeti na vrh te velike stjene koja se svaki cas mogla srušiti. Poslovoda je iz džepa izvadio stotisucicu i rekao: "Tko ode gore i postavi dijamant dobije ovu stotisucicu!"Svi su šutili dok se nije javio Ive. Otišao je gore, sretno se popeo i postavio dijamant. Medutim,kada se vracao nazad tlak zraka ga je odbacio i on je lupio o jedan kamen. Razbio je celo, alimu je bol jako brzo prošla. Kada su zaradili za farbu, otišli su kupiti je i potpuno uredili "Galeba". Medutim, jedne zore, kada se Ivo probudio, nije vidio svog "Galeba" na šalu. Mještani su odlucili uzeti "Galeba" jer su htjeli naplatiti barem jedan mali dio onoga što im je Ivin otac ucinio. Kasnije su Ivo i družina uzeli jedrenjak i s njime otišli na more.

Doživljaj djela: Ovo djelo mi se svidjelo jer je djecaku za uspomenu od oca ostao samo taj jedrenjak, a on ga nije htio ostaviti da trune, nego je sakupio družinu djecaka i s njima ga obnovio, da mu jedina uspomena od oca ne "potone u zaborav".

Karakterizacija likova: a) Ive: bio je uistinu mrk djecak, crne kose. Zaboravio je sve one nježne rijeci što ih majke govore djeci. Ne poznaje majcina zagrljaja ni ocevih brižnih, milih pogleda. Sam je rastao, sam se mucio i kada je urlala bura, nije se bojao. Nije imao nikoga da su uza nj privine i tako se na sve priucio.

b) djecaci: dobri i pomažu Ivi u obnovi jedrenjaka.

c) Mileva: Smedokosa, zdravih, rumenih i vjecno nasmijanih obraza, sa svom djecom je mila i dobra, ali, prije, cim je vidjela Ivu odmah se smrkla, jer ga se bojala, kasnije se oslobodila toga straha.

d) Stari Nikola: Petrov i Milevin otac, voli Ivu i pomaže mu u najtežim trenutcima.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:25:00 | 1 komentara

GALEB JONATHAN LIVINGSTONE - RICHARD BACH1.KAKO SI DOŽIVIO LIK JONATHANA U OVOJ BAJCI ?

 

Doživio sam ga kao simbol slobode duha, tijela i uma koju bi svatko trebao imati. On ne priznaje granice, otkriva smisao života i ne zadovoljava se s običnim. Jonathan uvijek dijeli s drugima, uvijek želi podučiti druge i svima želi dobro, pa i onima koji mu nanose zlo. Spreman je oprostiti i pomoći drugima. Galebovi su bili zatočeni na malom prostoru i nisu se dali razuvjeriti da im treba sloboda. Međutim, Jonathanov slobodni duh je bio poput znaka ostalim galebovima da bi trebali poći za njim. Otvorio im je oči i oni su tek tada shvatili što je i sam Jonathan predstavljao: slobodu, pravdu i ono za čim bi svaki galeb trebao težiti. Tek tada su shvatili što su imali u sebi, a nisu iskoristili.

 

2.U ČEMU JONATHAN NALAZI SMISAO ŽIVOTA ?

 

"Koliko je život sada bogatiji! To je smisao života, a ne ono sumorno vucaranje do ribarskih brodica i natrag! Možemo se uzdići iz neznanja, možemo postati umješna, pametna i savršena bića. Možemo biti slobodni!Možemo naučiti letjeti!",citat,str.37Jonathan je želio svakom galebu objasniti smisao života, naučiti ih novome i da otkrivaju nova prostranstva , do savršenstva i dalje. Kad to nauče , to trebaju prenositi "s koljena na koljeno" narednim generacijama. Želio je dokazati da galebovi nisu samo stvoreni za traženje hrane, jer im u tom slučaju ne bi trebala krila. Oni trebaju iskoristiti taj prirodni dar za dostizanje novih ciljeva.

 

3.JEDNA PRIPROSTA SREDINA TEŠKO MOŽE RAZUMJETI VIŠE IDEJE I CILJEVE. PRONAĐI PRIMJER ZA TO U KNJIZI I PROKOMENTIRAJ, TJ. IZNESI SVOJE MIŠLJENJE O TOMU

 

"- Neodgovornost? Braćo!- uzvikne.- Tko je odgovorniji od galeba koji pronađe i slijedi viši cilj života? Tisuću godina mučimo se da dođemo do ribljih glava, a sad imamo razloga da živimo- da učimo, da otkrivamo i da postanemo slobodni! Dajte mi priliku, dopustite mi da vam pokažem što sam naučio...Jato je stajalo nepomično, kao ukopano.",citat,str.39Primjer za to je odluka jata da ga izopće, a oni ga zapravo nisu shvatili, pa ga stoga nisu ni prihvatili. Kasnije , kada se Jonathan vratio, ostali su galebovi spoznali koliko su bili ograničeni i bezumni te da je  ono što su radili, zapravo beskorisno ponavljanje istog dok im je vrijeme izmicalo. Tada su konačno prihvatili i svi su iz jata pošli za njim. Ja mislim da su to postupci nekoga koji ne poznaje sebe, koji ne vidi svoju dušu i ono za što je stvoren, za čim bi trebao težiti neprekidno.

 

 

 

 

4.ŠTO MISLIŠ O ZAKONIMA JATA?

 

Mislim da su zakoni jata prepreke, tj. stvoreni su da sve galebove sprečavaju u njihovom razvoju.Nitko se nije smio pobuniti makar su sami željeli postići nešto više. Uvijek kad su to pokušali , kad su htjeli i druge potaknuti, Starješina, pravi zarobljenik svog ograničenog uma , podsjećao ih je na zakone, misleći da će ih sve zadržati. No , kad su i sami shvatili što je Jonathan uspio, uvidjeli su sve besmislice i odbacili zakone."Tek nakon sat vremena odjeknuše riječi Starješine.-"Ne osvrćite se na njih. Galeb koji razgovara s prognanikom i sam će biti prognan.Galeb koji se divi prognaniku krši zakon jata.",citat,str.87"Jedini je pravi zakon onaj što vodi do slobode -odgovori mu Jonathan",citat,str.94

 

5.OBJASNI PRENESENO ZNAČENJE I ULOGU JONATHANA I JATA

 

Ova knjiga je zapravo pisana u prenesenom značenju, puna je simbolike koja bi se trebala odnositi na sve nas. Mi predstavljamo Jonathana, mi trebamo prijeći sve prepreke i zakone da postanemo slobodni i savršeniji. Trebamo i drugima pomagati, onima kojima je potrebna pomoć i ne treba svakome pronalaziti zamjerke. Uloga Jonathana je da shvatimo našu stvarnu prirodu i iskoristimo je potpuno.

 

6.KOJE JONATHANOVE OSOBINE OPAŽAŠ (PRIVLAČE LI TE I ZAŠTO)?

 

Jonathan prije svega ima snažan duh i smisao za istraživanjem, nagon za avanturama, nepresušnu želju za znanjem, plemenitost, hrabrost i ustrajnost. Sve me te osobine privlače jer se one ne mogu lako steći ili naučiti. Te osobine imaju samo rijetki pojedinci.Takav pojedinac ne zna za zemaljske granice, jer sve što je na Zemlji, na neki način je ograničeno. Ono što bi trebala takva osoba jest ohrabrivati i poticati ostale u svojoj okolini na put kojim treba ići, jer je to težnja k savršenstvu. Snaga misli i duha, kad nečem stvarno težiš može nadvladati mnoge prepreke."Po Čjangovim riječima, stvar je u tome da se oslobodiš osjećaja da si sputan ograničenim tijelom kojem je raspon krila metar i pet centimetara i da su ti mogućnosti točno određene. Stvar je u tom da znaš da je tvoja prava pririoda, savršena kao i neispisan broj, istovremeno svagdje u vremenu i prostoru.",citat, str.64"Pa, to je istina! Ja jesam savršeni galeb, bez ograničenja. - Osjeti svu silinu sreće.", citat, str.65"Time što su te protjerali naudili su sami sebi i jednoga će dana i sami vidjeti ono što ti sada vidiš. Oprosti im i pomozi da im se otvore oči.",citat, str.73

 

 

 

 

7.OSNOVNA MISAO VEZANA JE UZ SMISAO ŽIVOTA, UZ ČOVJEKOVU SREĆU. OBJASNI!

 

"- Svak je od nas, u suštini, simbol Velikoga Galeba, neograničen simbol slobode- govorio im je Jonathan kad bi se pred večer spustili na obalu. - Pravilno letenje korak je bliže mogućnosti da izrazimo svoju pravu prirodu. Moramo odbaciti sve što nas ograničava.",citat,str.79Osnovna misao je to da čovjek, bez obzira kakav se rodi, može se stalno razvijati i može puno postići, samo treba na vrijeme spoznati smisao života. Taj smisao govori kako ne treba odustati od pokušaja iako postoje neke zapreke do cilja. Bit života je da očuvamo ono lijepo i da to razvijamo. Primjer za to je priroda. Prirodu treba proučavati, treba je oplemenjivati, sve do savršenstva. Uništavanjem ili sprečavanjem prirodnog, u bilo kojem smislu, čovjek ostaje usamljen uništavajući  time i samog sebe. Galebovima i Jonathanu ta bit života je letjenje.

 

8.O KOJOJ TEMI KNJIGA GOVORI?(ČITANKA,TOČKA 8, STR.96)

 

Tema ove knjige je galeb Jonathan Livingston i njegov život. Od njegovog izopćenja iz jata galebova, preko znanja koje dobiva od Čjanga i Sullivana, do Fletchera Lynda i njegovog daljnjeg prenošenja Jonathanove ideje. Knjiga govori o njegovim pothvatima, otkrivanju nebeskih prostranstava, putu prema savršenstvu, pomaganju ostalim prognanicima, putovanjima drugim svjetovima i na kraju prenošenju znanja na slijedeću generaciju galebova.

 

9.NAVEDI BAREM JEDAN KNJIŽEVNI TEKST KOJI IZRAŽAVA ŽELJU SLIČNU JONATHANOVOJ!(ČITANKA,STR.96,IZRAŽAVANJE I STVARANJE, TOČKA 1

 

Ova knjiga i lik Jonathana prenose slične ciljeve i misli kao i bajka "Waitapu". U njoj Iteo i starac Pirana nastoje otkriti novi svijet Waitapu

i njegova čudesa. No, pri tome nailazi na suprotstavljanje Vrača i čitavog plemena koje čitav život živi po zakonima. No, hrabri dječak ipak kreće u najveću pustolovinu svoga života prema otocima Wa i Tapu. To je slično kao i s Jonathanom, jer je i on bio znatiželjan i žudio za znanjem i novim svjetovima. Obojici je smisao života ne stati na granicama koje su odredili drugi ili njihove tradicije, nego ići dalje u potrazi za novim, neotkrivenim. Ne žele živjeti u okolini koju su nametnuli oni koji žele imati svu vlast u svojim rukama.

 

10.IZDVOJI NAJLJEPŠE REČENICE!

 

Ova knjiga ima jako puno lijepih rečenica jer zapravo čitava knjiga govori o slobodi čovjekovog duha i misli. Ipak, evo nekih :"Sve što je nekoć želio jatu, sad je činio sam za se; naučio je letjeti i nije mu bilo žao cijene koju je platio. Jonathan je otkrio da su dosada, strah i gnjev glavni razlozi zbog kojih galebovi žive kratko, a budući da se svega toga oslobodio, poživio je zaista dugo i lijepo.",citat,str.41."Sada, naravno, vrijedi jednako pravilo za sve nas : biramo svoj idući svijet prema onom što smo naučili u ovom. Ne naučiš li ništa, idući ti je život jednak sadašnjem, ista ograničenja i iste poteškoće koje treba nadvladati.",citat, str.54"Nebo nije ni mjesto ni vrijeme. Nebo je savršenstvo.",citat,str.56"Dodirnut ćeš nebo, Jonathane, kad dosegneš savršenu brzinu. To ne znači letjeti tisući kilometara na sat ni milijun, ni letjeti brzinom svjetlosti. Jer, svaki je broj ograničen, a savršenstvo nema granica. Savršena brzina, dijete moje, znači biti ondje.",citat,str.57"Moramo početi od vremena, ako želiš - obrati mu se Čjang - i vježbati let u prošlost i budućnost. Tek nakon toga bit ćeš spreman da naučiš ono najteže, najmoćnije, ali i najzgodnije.Tada ćeš moći uzletjeti i spoznati smisao dobrote i ljubavi.", citat, str.67"Tim riječima se Jonathan oprosti i prenese u mislima među veliko jato galebova, na obalu nekog drugog vremena, i shavti s uvježbanom lakoćom da nije samo kost i perje, već ničim neograničen, savršen simbol slobode i leta.", citat, str.72"Treba učiti da se spozna istinski galeb, ono dobro u svakom galebu i pomoći im da i sami to vide u sebi.To je ljubav o kojoj sam ti govorio.",citat,str.100

 

11.IZRAZI SVOJE MIŠLJENJE O KNJIZI

 

Ova bajka govori o cilju i smislu života, o galebu Jonathanu koji se ističe među drugim galebovima. Knjiga je jako poučna i zapravo je pisana u prenesenom značenju. Jonathan Livingston bi trebao biti svatko od nas. Pisac je uspio prenijeti poruke kroz život jednog galeba, svaka stranica ove knjige je uzbudljiva i nova. Ona nam kazuje da bi svi mu trebali probuditi tog galeba slobode u nama. Mislim da bi tako trebalo shvatiti i doživjeti ovu knjigu.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:25:00 | 0 komentara

U glib - Vjenceslav NovakMoje osobno(subjektivno) misljenje o djelu “U glib”:               Djelo moze emotivno djelovati na svakoga,a kamoli ne na nekog osjecajnog poput mene.Pisac je odlicno u svom djelu”U glib” prikazao razliku izmedu siromasnih I bogatih na primjeru bogatijeg I manje talentiranog te siromasnijeg I puno vise talentiranog ucenika .Bogatiji “uzima” stipendiju siromasnijem.Ja osobno ne volim takvu vrstu nepravde I to je razlog zasto je ovo djelo emotivno djelovalo na mene.Takve stvari se dogadaju I dan-danas,kako se onda ne bi dogadale I prije 100 godina.To je sve nepravda koju treba ispraviti.Ocev odgovor na sinovo pismo pobudio je u meni upravo ono suprotno od onoga sto sam napisao gore(procitati odgovor na pismo str.61 pogotovo zadnju recenicu) ,cuvaj prvo sam sebe ,pa se tek onda brini za druge!

 

Izvadak iz  predgovora:

 

…U noveli “U glib” kriticar je Hrvat,siromasni student Pavlicevic…I sablje I cilindre(str 14)

 

Tema djela :odnos siromasnih I bogatihVrsta djela: socijalna pripovijetkaVrijeme kada je dijelo napravljeno: krajem 19 st.Mjesto:Zagreb

 

Fabula:  Uvod: upoznajem lik Artura bogatasa koji dobija stipendiju I potporu ,te siromaha Jakova koji se bori za zivot I dobijanje stipendije mu je sveZaplet: Jakovov dolazak I upoznavanje sa svojim mozda buducim cimerom(sve je ovisilo o stipendiji) odlazak u dekanat da                                                                                   Stranica 1                     vidi je li  dobio stipendijuVrhunac:saznanje da nije, odlazak u neki oliznji kafic,odlasak kuci I dolazak Artura kod njega,Pavliceviceva “jezikova” juha                                                                            Rasplet :Artura grize savjest te obecava da ce pokusati nesto napraviti,pise pismo ocu da nece prihvatiti stipendiju,odgovor oca na pismo jedan od zakljucaka na djelo

 

Karakteristike likova:Artur(stranice 31, 1 odjeljak I zadnji)(njegovi osjecaji52 str.)Vanjski izgled,piscev komentar,razgovor    Jakov(stranice 33.1,,45.2,)                                                     naracija(pripovjedanje),vanj. Izgled                                            

 

Jerko Pavlicevic(stranice 37.4)                                                       Opis vanj.izgleda,

 

Opis stana u kojem  je stanovao Jerko(38-39str.)

 

Ideja djela:“Kako smije bogat covjek uzeti ono sto je namijenjeno siromahu”“Pazi Zivot je prava skola,a tu skolu nijesi ucio”

 

 

Jezik I stil:  djelo obituje dijalozima ,personifikacijama,eptitima malo manje od prije navedenih kontrastima (navedeno je dnevniku citanja)                                                                         Zivotopis pisca:         

 

Vjencelav Novak(1859-1905)Pisao realizam,bio najmladi ali I najplodniji pisac.Sa 23 godine napravio svoje prvo djelo pripovijest “Maca”,a njegov posljednji roman je bio “Tito Dorcic”.Roden u Senju.Sirinom podrucja  koje je u svojim spisima obuhvatio nadvisuje sve hrv. Pripovjedace svoga doba, u svojim  opisima nije samo opisivao zavicaj vec I raznolikost hrv. Zivota.U svojim je romanima  I pripovjestima  zahvatio  4 posrucja: grad Senj u svojoj proslosti I u svome vremenu,Podgorje,hrv. Gradanstvo I malogradanstvo,hrv. Proletarij.Prvi hrv. Prpiovjedac koji je u knjiz. Djelima sutavno iznosio pojave socijalizma u Hrvatskoj I pokusao ukazati na goruca drust. Pitanja.No on je otisao I mnogo dalje. U svojim je djelima “ulazio” u svijet  radn. sirotinje,ucenika,prosjaka,izganika I beskucnikaCjeloukupni Novakov knjizevni rad-bez obzira na podrucja Iz kojih je uzeta grada pojedinih pripovijesti-ima izrazito socijalno znacenje.

    

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:24:00 | 0 komentara

PROCES - FRANZ KAFKABilje{ka o piscu:

 

            Franz Kafka (Prag, 3.8.1883.-3.6.1924.), austrijski knji`evnik. Podrijetlom iz imu}ne obitelji pra{kog Jevreja. Radio je kao ~inovnik osiguravaju}eg dru{tva. Radi lije~enja putovao je u Njema~ku, Italiju, Francusku i [vicarsku. Umro od tuberkuloze grla.Djela:            “Betrachtung”, “Die Verwandlung”, “In der Strafkolonie”, “Ein Landarzt”, “Ein Hungerkuenstler”, “Der Prozess”, “Das Schloss”, “Amerika”, “Beim Bau der Chinesischen Mauer”, “Gesammelte Schriften”, “Gesammelte Werke”, “Tagebuecher”, “Briefe an Milena”.

 

Podatke prona{ao u djelu:”Enciklopedia leksikografskog zavoda”, Leksikografski zavod, Zagreb, 1968.

PROCES I PREOBRA@AJ

 

 

 

 

            Franz Kafka bio je samokriti~an pisac i strog prema samome sebi, {to se mo`e zaklju~iti iz ~injenice da je za `ivota objavljivao samo manji broj djela s kojima je on bio koliko-toliko zadovoljan, te da je nakon njegove smrti prona|eno pismo naslovljeno Maxu Brodu koje je glasilo:

 

 

 

 

“Dragi Maxe, moja posljednja `elja: sve {to ostavljam za sobom ( dakle, u prmaru za knjige, u komodi, u pisa}em stolu, kod ku}e i u uredu, ili je bilo kamo odneseno pa ti na|e{ ), dnevnike, rukopise, pisma, tu|a i moja, bilje{ke i tako dalje, neka se sve odreda spali nepro~itano, a isto tako i svi moji spisi ili zapisi koji se na|u kod tebe ili kod drugih, od koji ih zatra`i u moje ime. Pisma koja ti ne budu htjeli date neka ih bar po{teno spale.

 

Tvoj Franz Kafka.”

 

 

 

 

Na sre}u Max Brod nije ispunio posljednju Kafkinu `elju i njegovom zaslugom sa~uvala su se sva Kafkina djela koja se smatraju remek djelima moderne knji`evnosti.

            Kafka u svojim djelima razvija Kafkijansku atmosferu, {to se najbolje o~ituje u Procesu. K. je optu`en, ne osje}a se kriv i nema pojima zbog ~ega je optu`en, a isto }e se tako osje}ati milijoni ljudi zatvoreni u koncentracionim logorima. Upravo atmosfera koja vlada u takvim prilikama naziva se kafkijanska. To je sablasna atmosfera pani~nog straha, ljudi se svode na poslu{ne automate samo kako bi sa~uvali `ivu glavu.

 

 

 

 

“Priznajte prvom prilikom sve. Tek }ete se tada mo}i izvu}i, tek tada. Pa ~ak ni tada bez tu|e pomo}i, ali {to se pomo}i ti~e, ne bojte se ni{ta, ja }u vam osobno pomo}i.”

 

 

 

 

Sam K. po~inje tako razmi{ljati, ali se jo{ uvijek poku{ava braniti:

 

 

 

 

 

“Proces mu vi{e nije izlazio iz glave. Vi{e puta je ve} pomislio da ne bi bilo lo{e dasam sastavi svoju obranu i preda je sudu. U njoj je kanio izlo`iti svoj kratki `ivotopis i uz svaki malo va`niji doga|aj navesti razloge zbog kojih je tako postupio., treba li ovaj ili onaj njegov postupak, po njegovom shva}anju pokuditi ili pohvaliti, i koje razloge mo`e navesti za taj doga|aj. Nesumljivo bi bilo olje da sam sastavi takav spis nego da obranu prepusti odvjetniku, koji i onako nije besprijekoran.”

 

 

 

 

I bez obzira na te povremene poku{aje da se izvu}e i nade u spas na kojima se ipak pomiri sa svime, jo{ jedan gr~, ali sve je gotovo.

 

 

 

 

“Pogled mu pade na najvi{i kat ku}e pokraj kamenoloma. Kao kad svijetlo sijevne, tako se naglo rastvori{e ondje krila jednog prozora, a jedan ~ovjek slaba{an  i kanokan na toj daljini i visini, sagne se odjednom daleko napolje, a jo{ dolje ispru`i ruke. Tko je to? Prijatelj? Neki dobar ~ovjek? Netko tko ga `ali? Netko tko mu ho}e pomo}i? Ima li jo{ utoka na koje su zaboravili? Dakako da ima (...) Dignu ruku i ra{iri prste.Ali K-ov grkljan pado{e ruke jednog od one gospodi, a drugi im zari no` duboko u srce i dvaput ga okrenu. O~ima {to sve su gorile K. jo{ vidje kako gospoda, priljubljanih obraza, pred samim njegovim licem, kona~nu odluku.”

 

 

 

 

Na`alost, sve {to je moglo djelovati na Kafkine suvremenike, proizvod bolne ma{te oslikao se kasnije u drugom svjetskom ratu.            ^itaju}i Kafku, naru~ito proces ~esto ~itaoca iznena|uju neobi~ni doga|aji pa se ~esti ima dojamkao da se sanja. Doga|aji se ni`u kao u snu i ~esto se ~ne nevjerovatnim, ali su istovremeno uvjerljivi i vjerodostojni.

 

 

 

 

“Stanite!- re~e onaj pokraj prozora, baci knjigu na stoli} i ustade.-Ne smijete oti}i jer ste uhap{eni.-Tako se nekako i meni ~ini- Re~e K.-Ali za{to?-pripita-Mi nismo mjerodavni da vam to saop}imo. Vratite se u svoju sobu i ~ekajte! Postupak je ve} u toku i sve }ete doznati na vrijeme. Ja prekora~ujem svoja ovla{tenja kad vam ovako prijatelju govorim.”

 

 

 

 

Ta ~udnovata smjesa sna i jave je ustvari Kafkina vizija svijeta. To je poseban svijet u kojem djluju posebni zakoni, sve je izvrnuto naopako, ali ne mo`e se re}i da je misti~no i proizvoljno. To je svijet u kojemu vlaa logika, ~vrsta i neumoljiva, poput logike zdravog razuma.            Otu|enje ili alijenacija, fenmen koji je prisutan u suvremenoj civilizaciji. Upravo se Kafka time bavio i pisao o tome. Dotaknuo se otu|enja u svim svojim djelima, problema izgubljenosti ~ovjeka u suvremenoj civilizaciji, nemo}i ~ovjeka da komunicira sa svojom okolinom, da je prilagodi svojim potrebama i `ivotnim uvjetima koje je sam stvorio, on opisuje ~ovjeka koji nilazi samo na nerazumjevanje okoline. U Preobra`aju je Gregor Samza na neki na~in otu|en jer pretvoriv{i se u kukca on za svoje bli`e prestaje biti `ivo bi}e,a nako {to umire svi se pona{aju ravnodu{no kao da nikada nije ni postojao. Pa i u procesu Josef K. je otu|en, osu|en zbog ne~ega ~ega ni sam nije svjestan, u nemogu}nosti da se brani ~ak i bez da zna tko ga je optu`io pro`ivio je godinu muka i gre{aka da bi na kraju osudu do`ivio kao neku vrstu spasa, pomirenja sa sudbinom.            Kafka je pisac koji sam sebi nije pridjeljivao neki osobi zna~aj,a naru~ito nije vjerovao u svoj kji`evni geniji. Njego pesimizam stalno ga je pratio u `ivotu i u djelima. Kafka je na neki na~i vizionar, prorok koji je u svojim djelima predvi|ao {to }e nekoliko godina ksnije potresti ~ovje~anstvo.            Zanimljivost Kafkinih djela je u tome {to se ona mogu interpretirati na bezbroj na~ina, budu}i da raspleta u njegovim djelima obi~no nema, a nisu dana ni obja{njenja pa se djela ponekad ~itaju i dva puta kako bi se shvatila, ali uzalud.            Milna, `ena koju je on ljubio, a nadvi{e i cjenio i kojoj je uputio mno{tvo pisma koja se danas ubrajaju u jedna od najljep{ih ljubavnih pisama, za Kafku je rekla:” On stoji me|u ljudima i u ~udu ih gleda. Nikad se  nije sklonio ni u kakvo uto~i{te. Zato je izlo`en svemu od ~ega smo mi za{ti}eni. On je gol me|u obu~enima.”            Kafka, geniji koji nikada nije sam skrivao svoju veli~inu..

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:24:00 | 0 komentara

Ujak Vanja - Antun Pavlovič ČehovBilješka o piscu        Čehov, Anton Pavlović ( 1860.-1904. ), ruski novelist i dramatičar, po zanimanju liječnik. Započeo je knjiženi rad kritikama humoreskama, nastavlja novelama u kojima obrađuje izgubljene i otuđene likove. Čehov ne donosi u svojim novelma događaje, zbivanja, a niti velike izrazite ličnosti koje nastupaju u društvu glasno i bučno. Fabule su vrlo jednostavne, ili uopće nije težište na njima, jer Čehov nastoji izazvati dojam, ugođaje, atmosferu; on stvara raspoloženje oko likova, u kojima se oni potpuno očituju. Zbog toga je uvijek sažet, na svoj način lakoničan,a obilno se sliži pejzažima i lirskim digresijama.        I u drame Čehov ne unosi veće dramske zaplete, nego je sav u stvaranju scenskih raspoloženja i onoga neuhvatljivog ugođaja u kojima se likovi očituju kao živi i neposredni ljudi. U tome je Čehov velik majstor i s potpunim opravdanjem nazvan je osnivačem ruske impresionitičke drame; njegove se drame uzimaju kao iprimjer tzv. lirske drame.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ujak Vanja

 

        Na kazališnome oglasu naslov drame i posebno dodatak Scene  iz života na selu..., upućuje nas na neku idiličnu ili realističku priču iz života sela. Pisac nas je zavarao. Radnja se odvija u zabiti ruskih prostranstava u selu na imanju Serebrjakova. Ista drama mogla se odigrati u provinciji bilo kojeg drugog gradića, bilo koje zemlje ili kontinenta. Rusko selo samo je okvir zbivanja, istina jako utjeće na protagoniste, ali pisac samo marginalno prikazuje rusko selo.        Čehov nam je satkao lirsko-psihološku dramu koja se temelji na oslikavanju morbidne atmosfere jedne porodice. Na unutrašnjoj dramatičnosti anti junaka otkrivamo zamorni i promašeni život glavnih likova.        Porodični odnosi na plakatu daju naslutiti zamršenost koja može dovesti do dramatičnosti. Jer tada su zajedno na imanju profesor u penziji Serebrjakov i njegova mlada žena Jelena od 27 godina, te profesorova kćerka Sonja iz prvoga braka,pa Marija Sonjina baka i onda Vojnicki Sonjin ujak, pa još Telegin kao propali spahija te liječnik i osebnjak Astrov, ta zabitist karaktera u uskom prostoru različitih interesa može dovesti samo do sukoba. U toj nepovoljnoj rodbinskoj i krvnoj strukturi likova u zabiti imanja sudaraju se antijunaci koji oplakuju svaki na svoj način svoj propali i izgubljeni život. Naši su junaci svijesni da su prokockali smisao svoga života i da nemaju izlaza da sa poprave, a kamo li izmjene.        Naši su slabići samo drhtaji, osuđeni ne umrijeti nego na umiranje, ne živjeti nego vegetirati. Ne mogu pobjeći od sebe ni iz sebe, ne mogu se pomaknuti iz buke gdje su se nasukali i sada trunu kao olupine dok se ne raspadnu.        Serebrjakov, Jelena, Vojnicki, Sonja, Astrov, Telegin pripadaju ruskoj inteligenciji koja živi na zabačenom imanju okružena provincijalizmom, primitivizmom i zaostalošći ruskoga sela i sredine. Sredina ih je skrhala kao individue i preobrazila u prosjećnost u kojoj se kreću. Bježeći od malograđanštine na kraju se utapaju u njoj. U

podmaklim godinama, oko pedesetak i više, kada prave invebturu svoga života shvaćaju da su ga prokockali u zabiti, da ga nisu iživjeli, da su ga utrošili uzalud, a najtragičnija je spoznaja da će i ostatak života provesti besmisleno, besciljno, dosadno, ubitačno dosadno čekajući smrt kao jedinu moguću promjenu.        Kada se tih šest nesretnika nađu zajedno svjesni svojih promašenih života i kada pokušaju pronaći krivca za svoje stanje, Čehov nam razotkriva njihove psihloške drhtaje, ugođaj trule atmosfere, a sve to ukomponirano u lirskom ruhu. Nema retorike, nema fabuliranja, nema dramskih zapleta i efekata umjesto zbivanja u drami imamo raspoloženje.        Pisac ne ocjenjuje postupke likova, pa iz dijaloga ne upoznajemo sve njihove osobine. Čehov ne opravdava niti otkrivljenje razvoj ili razmišljanje svojih junaka. Ulazi u njihovu psihu i neutralno je razotkriva. Upoznajemo nemire i osjećaje junaka a vanjsko kretanje i zbivanje sporadična su.        Skučenost i ograničenost vanjskih zbivanja dramski je opravdano zbivanjem u jednom danu i noću na verandi i u sobi imanja Serebrjakova.        Dramsko književno djelo Ujak Vanja slojevito je, umjetnički virtuozno i spada u antologijske klasike. Redatelj mora biti samo oprezan da u kazališnoj izvedbi nečim ne pokvari vrijednost književnog djela.        Drama nosi naslov Ujak Vanja, pa bi glavni lik trebao biti Vojniciki, Ivan Petrović. Vojnicki je dekadent koji u 47. godini spoznaje uzaludnost svoga života. Dvadesetipet godina radio je na imanju profesora Serebrjakova da bi se ovaj mogao u gradu baviti naučnim radom. Vojnicki spoznaje da profesor nije bio nikakav veliki literarni stručnjak kojemu se trebalo diviti kao božanstvu i da je on Vojnicki utukao svoj život za jednu običnu ništicu.-------------------------------------------------“Vojnicki: Ti si za nas bio više biće, a tvoje smo članke znali napamet...Ali sad mi je puklo pred očima! Ja sve vidim! Ti pišeš o umjetnosti, a ništa ne razumiješ u umjetnost! Svi tvoji radovi koje sam ja volio ne vrijede ni prebijene pare! Ti si nas obmanjivao!”           (str. 45.)

 

“Vojnicki: ... Ti si upropastio moj život.”        ( str. 45.)

 

“Sad je on u penziji i sada se vidi cijela bilanca njegova života: poslije njega neće ostati nijedne stranice iz njegovih djela, on je potpuno nepoznat,on je - nula ! Mjehur od sapunice!”      ( str. 25.)-------------------------------------------------Vojnicki je nesretan on se ne može pomirita sam sa sobom, svojim stanjem. -------------------------------------------------“Vojnicki: Prvo, pomirite me sa samim sobom!”   (str.23.)-------------------------------------------------        Iako nemoćan i izgubljen u svojim mislima Vojnicki jednom progovara muški, odlučno. Kada profesor želi prodati imanje a njega i Sonju izbaciti na ulicu kao stari kufer, Vojnicki reagira elementarno ljudski i pokušava u efektu pištoljem ubiti profesora. Njegov je čin završio očajno i sramotno, promašio je profesora.        Vojnicki je zaljubljen u prelijepu mladu Jelenu ali mu ona ne odvraća ljubav. Tragedija je Vojnickog kao i Sonje kada shvate da će još živjeti a da ne znaju zašto i za koga i da im je budućnost besmislena.

 

-------------------------------------------------“Vojnicki: ... Meni je četardesetisedam godina; ako budem živio, recimo do šezdesete, ostaje mi još trinaest godina. Mnogo! Kako ću proživjeti tih trinaest godina? Što ću da radim, ćime ću ih ispuniti? ”       (str.51.)-------------------------------------------------Vojnicki bi želio nemoguće, novi život.-------------------------------------------------“Vojnicki:...Početi nov život...Reci mi, kako da počnem...od čega da počnem?”   

             (str. 52.)-------------------------------------------------Astrov odgovor izgorio je Vojnickove želje u hip, bez okolišanja.-------------------------------------------------“Astrov: Kakav nov život! Naš je položaj, i moj i tvoj, bezizlazan.”  (str.52.)-------------------------------------------------        Sonja je nesretna žena, zaljubljena u liječnika Astrova koji je ne voli. Sonja sa svojim ujakom Vojnickim vodi imanje. Ona puno radi. Sonja je realni lik. Predstavlja tip žene koja je bez prava na pobune, primorana da prihvati svoju nesretnu sudbinu. Sonja je neiživljena i nikada neće ni živjeti. Nikada neće biti voljena. Ona je žrtvovana i svoju žrtvu prima mirno. Sonja je smirenje, nema krika ni pobune kod nje.-------------------------------------------------

“Sonja: ...Nismo mi jeli kruh zabadava! Ja ne govorim što treba reći, ne govorim ono što treba, ali ti nas moraš razumjeti tata. Treba biti milostiv!”      (str. 47.)-------------------------------------------------                Kada spoznaje da joj je sudbina okrutno zaprčaćena očekujemo njen jauk. Naprotiv, Sonja pronalazi bizarno kršćansko otkupljenje i spas. Tko je patio na ovome svijetu, a do tog kraja mora se strpljivo raditi.        Sonjinim dijalogom točno završava drama:-------------------------------------------------“Sonja: ..., a kad nam dođe naš sudnji čas, pokorno ćemo umrijeti i tamo, na onom svijetu, reći ćemo da smo patili, da smo plakali, da nam je bilo teško i bog će se sažaliti na nas; onda ćemo, ujko, mili ujko, vidjeti drugi život- svijetli, divan, lijep, radovati ćemo se  i na sve sadašnje naše patnje pogledati ćemo ganuto, s osmjehom- i odmoriti ćemo se.”   (str.59.)-------------------------------------------------        Astrov je liječnik u zabiti i primitivnosti ruskih sela. Naporno radi. Određenu simpatiju Čehov poklanja Astrovu iako stidljivo. Možda je uzrok tome što je i Čehov bio liječnik. Astrov je osebnjak, bez porodice. Za razliku od Vojnickog gotovo ravnodušno i bez borbe pomirio se sa besmislom svoga života. Astrov više ne vjeruje ni u svoje sposobnosti pa za sebe kaže:-------------------------------------------------“Astrov: ... Kod Ostrovskog u jednom komadu postoji čovjek s velikim brkovima i malim sposobnostima...To sam ja.”        ( str. 14. )-------------------------------------------------Tragedija je Astrova što je on gotovo prestao postojati kao čovjek, jer ne vjeruje više u ljude i nema više osjećaje, ne može voljeti.-------------------------------------------------“Astrov:... Ja za sebe više ništa ne očekujem, ne volim ljude... Odavno već nikog ne volim.”      (str. 28.)-------------------------------------------------Jelena Andrijevna, mlada žena staroga profesora u žabokrečinu ljudskih duša unijela je nemir. Probudila je mrtvilo u Astrovu , a naročito u Vojnickom. Jelena postaje žena fatum.        Jelena je nesretna žena koju svoju najveću nesreću prima sa manje emocija donekle racionalno.-------------------------------------------------“Jelena Andrejevna: I mrzi me da živim i dosadno mi je! Svi napadaju mog muža, svi me gledaju sa željenjem: nesrećna žena, ona ima staroga muža! To je saučeše pram meni - o, kako ga dobro razumijem”               (str.17.)-------------------------------------------------        Jelena mrzi muža, ali zna da mora živjeti sa njime.

-------------------------------------------------“Jelena Andrejevna: Ćuti! Ti si me ubio!”       (str. 20.)-------------------------------------------------Jeleninoj vjernosti filozofski i lirski razmišlja Vojnicki.-------------------------------------------------“Vojnicki: Zato što je ta vjernost neprirodna i izvještačena od početka do kraja. U njoj je mnogo retorike, ali nema logike. Iznevjereti starog muža kojega ne možeš podnijeti- to je nemoralno.”       (str.11.)-------------------------------------------------

 

        Stari profesor uzrok je uništenja mnogih života. Optužuje ga i mrze njegova žena i Vojnicki. Sonja svoga oca voli i žrtvovanje za njega prihvaća kao nešto prirodno.        Profesor je star i bolestan i ljubomoran je na mladost. U biti je umišljena veličina koja u zimi svoga života očekuje od svih još malo pažnje. Profesor ne govori o svome radu, ali ga Vojnicki bolno secira.

 

 

 

“Vojnicki: Čovjek punih dvadesetipet godina predaje i piše o umjetnosti, a nimalo ne razumije umjetnost.”  (str.10.)-------------------------------------------------        Ono što ubija profesora  i čini ga nesretnim je starost. Čitav je život bio sebičan, a sada život ostavlja drugima, mlađima.-------------------------------------------------“Serebrjakov: ... Prokleta, odvratna starost. Đavo da je nosi! Otkako sam ostario, gadim se samom sebi. A i svima vama, vjerovatno, gadno je da me gledate.”    

(str.20.)-------------------------------------------------        Likovi drame su slabići i malenkonični tragičari. Nihilizam se bolesno uvukao u njih i spremni su na tiho propadanje.        Vojnicki koji je na tren reagirao ljudski i pobunio se pretvara se ponovo u bezličnu sjenu spreman da sa Sonjom propati ostatak života.        Pristati svjesno na predaju, na vegetiranje, pomiriti se sa činjenicom da si živ zakopan u zaostalosti riskog sela i da ćeš tu lagano umirati, čini likove drame drastično tragičnim. Oni nemaju moć ni umrijeti brzo. U takvoj atmosferi života Čehov ponire duše svojih junaka i prikazuje ih kroz dramski dijalog. On ih slika, prikazuje, ali ih

ne objašnjava ili optužuje. Kroz dijaloge je oslikana atmosfera i nema poruke ili poruke pisca. Prikazano je stanje duša u određenom prostoru i vremenu iz kojega nisu mogli pobjeći.

 

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:24:00 | 0 komentara

Evgenije Onjegin - Aleksandar Sergejevič PuškinUkratko o piscu:Aleksandar Sergejevič Puškin je rođen 1799. Godine u bogatoj obitelji. Svojim djelom Oda slobodi zamjerio se sudu, te je prognan u južnu rusiju, te tamo piše svog Zarobljenika Kavkaza. Pomilovan je 1826. Godine, te se vraća u Moskvu i St. Petersburg. Umro je u dvoboju 1837. godine. Puškin se smatra osnivačem moderne ruske književnoisti. Njegova veća djela su: Evgenij Onjegin, Kapetanova kći, Oda slobodi, Zarobljenik Kazkaza, Brončani konjanik, Ruslan i Ludmila…

 

Ponešto o likovima:Evgenije Onjegin je tipični lik suvišnog čovjeka, a tome pripomaže i njegova sveopća nezainteresiranost, možda čak ljenost.Lenski je romantičar, poeta, zanesenjak, sušta suprotnost Evgeniju, kada voli voli strasno, i ne suspreže svoje osjećaje.Tatjana je seoska djevojka odgojena na romanima Richardsona i Rousseauu, posjeduje neposrednost, nesumljivo stečen u provinciji, među pukom, sa dadiljom.

 

 

Kratak sadržaj:Radnja započenje pričati o mladom plemiću Evgeniju Onjeginu, “suvišnom čovjeku”, koji je dovoljno bogat da se ne angažira ni na kojem planu. Takav život mu ubrzo dosadi. Uto nasljeđuje neko imanje, te mora otićiu u unutrašnjost zemlje na neko vrijeme. Tamo se upozna sa Lenskim, romantičarom, koji je zaljubljen  u Olgu. Olga pak ima sestru Tatjanu, mirnu povučenu, koja samo čita knjige. Ona se zaljubljuje u Evgenija, te mu piše pismo u kojem izjavkljuje ljubav, no Onjegin ju odbija. Uskoro na proslavi Tatjanina imendana, Onjegin iz

prkosa koketira s olgom. Lenskog to uvrijedi, te traži satisfakciju. Onjegin ga ubija u dvoboju, te odlazi na duggo putovanje od više godina. Jednog dana na nekoj zabavi u Petersburgu sreše Tatjanu, te joj piše strastveno pismo. Ona pak kao žena generala, oglušuje se na njegove izjave, te on odlazi na daljnja putovanja.

 

Vrijeme radnje:Radnja se odvija oko 19.stoljeća.

 

Mjesto radnnje:Radnja se odvija u Rusiji. 

 

 

 

 

 

Napomena:

 

Puškon je na onjeginu radio osam godina. Isprva zamišljen kao oponašanje Byronova komičnog epa Don Juan, an epic satire, pa prema tome kao romantična knnjiževna vrsta. Tek kasnije djelo zauzima mjesto uz ruske realističke romane, gdje je čest lik suvišnog čovjeka.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:23:00 | 0 komentara

UKROĆENA GOROPADNICA - WILLIAM SHAKESPEARE1.  Bilješka  o  piscu

 

        Wiliam  Shakespeare  bio  je  pjesnik  i  dramatičar, rođen  1564.  godine  u  Stratford-on-Avonu  u  Engleskoj. Mnogi  tvrde  da  je  najveć

i  dramski  stvaratelj  svih vremena.  Oko  1585.  odlazi  u  London,  gdje  djeluje  kao glumac,  redatelj  i  kazališni  pisac.        Napisao  je  36  drama  koje  djelimo  na:                1.  tragedije - Hamlet,  Julije  Ceza,  Otelo,                                         Antonije    i  Kleopatra, Koriolan,                                      Kralj  Leart,  Machetb;                2.  komedije - Ukroćena  goropadnica,  San                                          Ivanjske    noći,  Na  Tri kralja,                                          Mjera  za  mjeru, Mnogo  vike  ni                                  za  što;                3.  romance - Romeo  i  Julija,  Zimska  priča  i                                            Oluja;                4.  povijesne  drame - Kralj  John,  Richard  II.,                                    Henrik  IV.,  Henrik  V.,  Henrik VI.,                                    Richard  II.  i          Henrik VIII.A  1609.  izišli  su  njegovi  Soneti,  zbirka  od  154  pjesme.        Shakespeare  je  svoje  dramske  tekstove  tvorio podacima  iz  usmene  književnosti,  iz  starije  pisane književnosti,  iz  povijesti,  iz  svoje  suvremenosti,  ali  i iz  svakidašnjeg  pripovijedanja.  Sve  to  samo  znači  da svi  podaci  potječu  iz  ljudskoga  ponašanja,  neovisno  o tome  gdje  i  kada  čovjek  živi.        Najčešče  upotrebljava  teme  smrti,  zla,  ubojstva, ljubavi  i  odnose  među  ljudima  (muž - žena,  otc - sin, sestra - brat,  suprug - supruga).

 

 

 

 

2.  Bilješka  o  djelu

 

        Radnja  Ukroćene  goropadnice  je  uzeta  iz  neke starije  komedije  koja  je  u  ono  doba  bila  vrlo popularna.  U  njoj  vidimo  pravog  Shakespearea,  velikog i  neusporedivog  poznavaoca  ljudske  duše.  Njegovi  su likovi  puni  jake  psihologije  i  pokazuju  veliko poznavanje  ženske  ćudi.        U  komediji  postoje  dvije  radnje:                         -  kroćenje  goropadne  Katarine                        -  prosidba  Bjanke.

A  povezane  su  time  što  se  Bjanka  ne  može  da  uda prije  svoje  sestre,  koja  je  goropadna  i  koja  se  ne  želi udati   samo  kako  bi  omogučila  slobodno  prošenje Bijanke.  Radnje  se  zbivaju  u  Pisi  u  Shakespeareovo doba.        To  je  sasvim  realistična  komedija  bez  fantastike u  kojoj  ne  glume  nikakvi  vitezovi  ni  velikaši,  nego ljudi  iz  svakodnevnog  života.

 

3.  Uloga  prologa

 

        Prije  same  komedije  nalazi  se  kratki  prolog (induction),  koji  služi  kao  uvod,  ali  ne  utjeće  i  na samu  radnju.  Zapravo  tu  nalazimo  pozornicu  na pozornicu,  jer  se  u  određenom  trenutku  u  prologu pojavljuju  glumci  koji  će  glumiti  komediju  Ukroćena goropadica.        U  prologu  doznajemo  da  je  neki  lord,  vraćajuči se  iz  lova,  naišao  na  kotlokrpu,  gdje  na  zemlji  spava. Željan  šale  naredi  slugama  da  ga  donesu  u  dvor  i obuču  u  sjajne  haljine.  Kad  se  ovaj  probudi,  sluge ga uvjere,  da  je  ugledan  gospodin,  koji  je  mnogo  godina bio  bolestan.  Tada  u  dvor  dolaze  glumci,  koji prikazuju pred  tim  preodjevenim  kotlokrpom  komediju  "  Ukroćena goropadica.         Ta  zamisao,  o  pozornici  na  pozornici,  nije Shakespereova.  Ona  ima  korjen  u  jednoj  priči  iz  " Tisuću  i  jedne  noći  ",  no  ona  u  ovoj  komediji  nije  do kraja  izrađena.  Mi  ne  znamo  što  se  desilo  kotlokrpi nakon  što  su  glumci  odglumili  komediju.  Neki šekspirologi  misle  da  je  Shakespir  napisao  i  završetak prologa,  ali  se  ono  u  prepisivanju  izgubilo.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

4.  Petruccio

 

        Njega  ne  vode  nikakvi  idealniji  motivi,  nego  neka težnja  za  pustolovinama,  te  želja  da  se  nagleda svijeta  i  bogato  oženi.  On  prihvača  Katarinino  kroćenje samo  iz  pasije  i  za  zabavu,  a  ne  (barem  iz  početka) iz  ljubavi.  Ipak  nam  je  on  simpatičan.  Valjda zbog svoje  srčanosti,  neustrašivosti  i  potpunog  uvjerenja,  da će  ukrotiti  "ženskoga  zmaja",  kao  i  duhovitost, i  zbog svoga  vanrednoga  humora  i  duhovitosti.         Ispod  maskom  žestoke  i  tvrde  ćudi,  krije  se veseljak  i  dobar čovjek.  On  te  svoje  postupke  pred Katarinom  samo  glumi,  kako  bi  joj  pokazao  da  s njime  nema  šale  i  kako  sve  treba  da  bude  po njegovoj  volji.  No  prema  samoj  Katarini  nije  nikad žestok,  nego  postupa  prema  njoj  sa  nekom  vedrom galanterijom  i  hinjenom  bezazlenošću  te  ne  če  da shvati  nijednu  njezinu  oštru  i  pogrdu  riječ,  nego  u svemu  vidi  samo    tobožnju  blagost  i  dobrotu.

 

5.  Katarina

 

        Za  nju  govore  da  je  "divlja  mačka",  "gadni  vrag", i  "pakleni  đavol".  Vidi  se  i  razlog  tom  mišljenju,  jer se  ona  u  početku  ponaša  kao  razmažena,  tvrdoglava  i prkosna  mlada  djevojka.        A  zapravo   kad  malo  dublje  pogledamo,  ona  je jaka  i  samostalna,  sa  lošim  odgojem  i  tvrdoglavošću zbog  ranog  gubitka  majke.  Ona  je  znala  da  žena  mora biti  prema  mužu  odana  i  vjerna,  ali  joj  se  to  činilo smješnim,  jer  su  svi  muškarci  oko  nje  bili  slabići (Baptista,  Hortenzijo),  a  drugih  nije  poznavala.        Petruccio  je  u  njoj  ubio  "goropadicu",  a  pobudio one  iskre  dobrote  i  plemenitosti,  koje  su  već  otprije tinjale  u  njenom  srcu,  ali  dotle  nije  bilo  nikoga,  tko bi  ih  umio  razgrnuti  i  raspiriti.

        Petruccio  i  Katarina  ne  govore  nigdje  o  svojoj uzajamnoj  ljubavi,  ali  se  osjeća,  da  za  vrijeme  borbe u  njima  rađa  i  učvrščuje.  To  što  je  oni  ne  će  da priznaju,  to  je  kod  Petruccija  taktika,  a  u  Katarine prkos.

 

6.  Ostali  likovi

 

        BIANCA - je  mala  himbenica  i  koketa,  koja  iza svoje  nježnosti  i  bezazlenosti  krije  želju  za gospodovanjem,  što  vidimo  jasno  u  posljednjem  prizoru.        LUCENZIJO - je  običan  zaljubljeni  mladić,  bez dubljih  psiholoških  crta,  ali  vatren  i  simpatičan. Zaljubljuje  se  na  prvi  pogled  (kao  Romeo)  i  tako  je očaran,  da  sve  vidi  u  najljepšoj  slici.        HORTENSIO - nije  takav  idealist,  nego  više  tašt  i ograničen.  On  je  kavalir,  ali  slabić.  Kad  vidi,  da  ne može  dobiti  Bjanku,  prihvati  se  svoje  "udovice",  pošto je  naučio  u  Petruccija,  kako  valja  krotiti  goropadnu ženu-ali  to  njemu  nije  pošlo  za  rukom.        GREMIJA - nasamaren  zadovoljava  se  sa  gozbom        TRANIO - je  napola  sluga,  a  napola  pouzdanik svoga  gospodara,  dosta  obrazovan  i  duhovit.        GREMIO  i  BIONDELLO - sluge  i  komedijaši,  samo je  Gremio  duhovitiji,  živahniji  i  brbljiviji.        VINCENZIO - miran  i  prijazan  gospodin,  ali  ga Tranijeve  i  Biondellove  šale  naljute.        "UDOVICA" - tvrdoglava  i  neposlušna  žena,  na Hortenstijevu  žalost  jer  on  nije  Petruccio.

 

7.  Zaključak

 

        Ukroćena  goropadnica  je  jedno  od  ranijih  djela, nastalo  oko  1595  godine.  To  se  vidi  po  gradnji komedije,   metrici,  mnogim  latinskim  i  talijanskim riječima  i  po    karakterizaciji  lica  koja  je  snažna  

i konsekventna,  ali  nije  tako  oštra  i  duboka  kao  u kasnijim  djelima.        U  ovom  se  djelu  saznaje  da  je  Shakespeare vjerojatno  bio  u  tadašnjoj  Italiji.  On  zna  kakva  je  bila tadašnja  Pisa  (na  glasu  s  vrlih  građana),  da  je  njihov običaj  da  mladencima  otac  stavlja  ruke  pred svjedocima  te  precizno  nabrajanje    dragocijenih predmeta  u  Petrucciovoj  kući  (koji  su  bili  tipični  u Taljana  u  to  doba.        U  Shakespeareovo  doba,  uspjeh  jedne  glumačke grupe  ovisio  je  isključivo  o  kvaliteti  djela  i  njegovoj lakoj  izvedivosti  na  pozornici. A  ovo  je  jedno  od  onih djela  koje  se  najviše prikazivalo,  prikazuje  se  i prikazivat  će  se na  pozornici,  jer  je  prikladno  za  nju.

 

 

 

                                                              

 

 

 

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:23:00 | 0 komentara

Preobražaj - Silvije Strahimir Krančević

Bilješka o piscu: 

         KAFKA, Franz (Prag, 3. 7. 1883 - Beč 3. 6. 1924), austrijski književnik. Podrijetlom iz imučne obitelji praškog Jevreja. Radi liječenja putovao u Njemačku, Italiju, Francusku, Švicarsku. Umro od tuberkuloze grla. Kafka je odredio da se njegova književna ostavština nakon smrti spali, ali ju je njegov prijatelj M. Brod ipak objavio.         Neprestano pod pritiskom i u tjeskobi, poslušan sin autorativnog oca, bolesnik i osamljenik, Kafka već u svojim prvijencima otkriva motive i ideje

koje će ga mučiti cijeloga života. Neki se početnčki fragmenti ili prvobitne pripovijesti javljaju kasnije kao dijelovi romana ili kao nove, prerađene cjeline pokazujući tematski i misaoni kontinuitet. Kafka obogačuje ekspresionizam svojevrsnom zagonetnom simbolikom i aforističkim izrazom. Kafkin svijet nije više onaj  klasičnog realističkog romana; likovi su podvrgnuti metodi redukcije sve dok od njih ne ostane golo bezumlje. Njegov čovjek je usamljen i uplašen, dio mehanizma čiji mu je sastav nepoznat, a sustav nedohvatljiv. Kafkin pesimizam, koji prelazi u potpunu nemoć pred višim silama i u nihilizam, često prati crni humor, s elementima makabra i dvostruke perspektive. Osnova njegovog stila je jasan, aforističan izraz, dotjerane realističke pojedinosti i elementi vizija i fantastika. U krajnoj crti njegova metaforička proza ostavlja dojam složene alegorije, za koju nema određenog racionalnog ključa, i svijet koji ona sadržava gubi se u beskonačnoj perspektivi alogičnosti, pa se autorove parabole otkrivaju kao zagonetka bez konačne odgonetke.

 

 

Podaci iz:    Enciklopedija leksikografskog zavoda, Hrvatski  leksikografski zavod, Zagreb, 1967

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Odnosi među likovima: 

OTAC: Odnos oca prma svom sinu Gregoru je grub, on njega mrzi i ne smatra ga sinom . Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu. Otac Gregora tuče i ne pušta ga da uopće izađe iz kuće, ne pušta ga čak ni iz sobe. Tako je bio grub da ga je gađao jabukama i jednom ga je pogodio u leđa, a poslije umire zbog toga.

 

MAJKA: Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne želi vidjeti. Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi išla k njemu. Tako je i on bio sretan, jer njemu je bilo dovoljno da čuje njihov glas da bi se razveselio.

 

GRETA:  Greta je jedina u obitelji koja stvarno voli  Grogora, ona se brine za njega, hrani ga i pomaže mu kad god može. Grogor je isto volio nju i stoga mu je bilo žao što joj nije rekao o namjerama da ju upiše u konzervatoriji, budući da je tako lijepo svirala. No i ona ga počinje zanemarivati, diže ruke s njega.

 

 

 

 

 

 

Tematika: 

           Kafka u ovom djelu prikazuje otuđenost Gregora. On je čovjek,  ali je sasvim drukčiji, različit i stoga ga nitko ne voli, cijela obitelj ga mrzi i hoće ga se riješiti tako da bi ih što manje osramotio. Jedino se sestra brine za njega. Unatoč svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga, cijeli njegov svijet je mala soba iz koje nesmije izaći. Jako se bojao oca koji ga je mrzio i htio je učiniti bilo šta da bi ga se riješio. To se i dogodilo, on je bio krivac za njegovu smrt kad ga je pogodio jabukom u leđa. Mama ga je također voljela, ali upravo zbog toga ga njie željela vidjeti jer nije podnijela sve to.

 

Zaljučak: 

         Kafkin je svijet apstraktan i anormalan. Za njega sve što je normalno je anormalno. Okolni likovi u Kafkinim romanima smatraju junake funkcionare u obliku šahovskih figura. Međutim te figure žive u svojim nepojmljivim zakonitostima i umjesto da im koriste pripremaju im neodgodivi mat.         Svijet u kome je Kafka vođen i u kome je on živio jest onaj Staroga zavjeta. On je taj svijet napustio, ali ga se nije riješio, transponirao ga je u svoje vrijeme, zapravo ga je učinio bezvremenskim. Posebna značajka svijeta Starog zavjeta jest apsolutni suverenitet božiji. On je slobodan na strašan besprigovoran način.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:22:00 | 0 komentara

ULICA PREDAKA - Sunčana Škrinjarić1.BILJEŠKA O PISCU

 

Sunčana Škrinjarić je jedna od najznačajnijih hrvatskih književnica rođena 1931. g. u Zagrebu. U brojnim njenim djelima (Ljeto u modrom

kaputu, Kaktus-bajke, Svaštara, Ulica predaka, Pisac i princeza, Slikar u šumi), namijenjenima djeci i odraslima, do izražaja dolazi njena mašta, njeni osjećaji prema vremenu djetinjstva i ljubav prema prirodi. Njene priče, uvijek zanimljive i maštovite, često su služile kao scenarističke podloge za filmove i televizijske serije.

 

2.MJESTO I VRIJEME RADNJE

 

Mjesto radnje: Zagreb

 

Vrijeme radnje: Predratno i ratno doba 2. svjetskog rata

 

3.KRATAK SADRŽAJ

 

UVOD I POČETAK :

 

U prvom dijelu knjige upoznajemo Tajanu i svijet u kojem živi. Upoznajemo njezinu majku, “novoga tatu”, teticu i ostale likova iz njenog života, vidimo njezine probleme, ljubavi, svakodnevicu u školi i kod kuće. Otkrivaju se i druge pojedinosti, pa tako  upoznajemo njene učitelje i vršnjake, odnose drugih ljudi prema njoj i obratno. Polako saznajemo njene tajne, strahove, želje i sve po čemu se razlikuje od ostalih.

 

ZAPLET :

 

U zapletu uočavamo njenu oštroumnost, radoznalost i otuđenost od drugih. Knjiga počinje govoriti o Tajaninim mislima i maštanjim, njenim

lutanjima u svijetu odraslih, putovanjima po zavičaju i lutanjima po prirodi. Počinje II. svjetski rat, a Tajana sve više duševno sazrijeva i zanima se za život drugih. Odlazi na more, gdje upoznaje mnoge nove ljude, sreće novu ljubav i doživljava bombardiranje Splita.

 

 

 

 

VRHUNAC :

 

U najuzbudljivijem i najboljem dijelu knjige se Tajana vraća kući, njezin poočim odlazi u vojsku, stanje u njenom domu i kući se pogoršava. Događaju se česte uzbune, Tajana se upisuje u gimnaziju, a ljude počinju ocjenjivati po pripadnosti, prema Židovima se odnose na poseban i drugačiji način, pa tako nestaju i neki njezini učitelji i rođaci. Stječe prijatelje i upoznaje nove ljude, sve se naglo mijenja u tim teškim ratnim okolnostima. Tajana, naime, nije previše time opterećena, većinu vremena provodi sa svojom teticom ,koju su na neki način odbacili, Tajanini roditelji se neprestano svađaju.

 

RASPLET :

 

Kroz rasplet knjige pratimo prestanak rata, Tajana dobiva malog brata, roditelji su se pomirili. Na samome kraju knjige, pravi otac joj se vraća nakon 12 godina i cijela obitelj sve počinje ispočetka.

 

4.PSIHOLOŠKA KARAKTERIZACIJA TAJANE

 

Tajana je na neki način posebna djevojčica i mislim da je to razlog njenog ponašanja kao da je u “svom svijetu”. Ostali ljudi i događaji

izvan toga svijeta je nisu uopće zanimali. U njezinom svijetu razumije je samo njezin medvjedić i nitko je ne poznaje kao on. Taj medvjedić joj je bio jedini oslonac, jedina sreća u tom bezdušnom djetinjstvu i zbog toga joj je prirastao srcu.”On je dlakav, mio, njuška mu je okrugla, uši malene, meke. Mala ga povlači za uši, moli ga da oživi u velikoj kući u kojoj je sve mrtvo.” Izvan toga svijeta nitko je ne shvaća, osjeća se odbačenom, no niti ona ne shvaća druge, pogotovo kako se odnose prema onima koji su njoj zanimljivi i zabavni. Nije bila zaokupljena razmišljanjima običnih ljudi i na kraju, ona je mogla zapaziti i uočiti više od ostalih. Tome je djelomično koristila njena maštovitost i oštroumnost.

 

SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA TAJANE

 

Tajana potječe iz jedne bogate obitelji gdje ima sva materijalna dobra i gdje joj ništa ne bi trebalo nedostajati. Ipak, Tajana je voljela neke ljude, ne ljude koji su bili bogati već one koji su imali bogatstvo u srcu. Zato je ona voljela teticu iako su svi govorili da joj je ona loše društvo, voljela je i medvjeda, jer i on je bio više od oslonca, i on je bio simbol topline u tom ledenom vremenu. Tajana nije željela živjeti u bogatstvu, jer je u siromaštvu njena duša slobodnija. Zato je ona voljela biti na selu, jer su tamošnja djeca bila sretnija, ispunjenija. Tajana se u bogatstvu osjećala zarobljenom i njeno unutarnje bogatstvo nije postojalo. (”...oh, dosta tog nabrajanja, od svega bogatstva postojao je samo medvjed...”)

 

 

 

 

5.NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU. METAFORIČNOST.

 

Zanimljiv je cijeli roman, jer govori o djetinjstvu koje je malo tko proživio. To nije djetinjstvo koje bi netko očekivao da bude lijepo i bezbrižno, već grubo i okrutno. Svi bi pomislili da je u bogatoj obitelji

djetinjstvo najljepše, a ono je zapravo bez ljubavi, podrške, bez bliskosti. Zanimljiva je i metaforičnost romana, jer svaki predmet u ovome romanu ima svoje preneseno značenje, kao npr. njezin otac.(”Zvuk kamena bačenog s ulice u sobu . Zveket stakla i majčin glas, promukao i odbojan : To je bio tvoj otac.”, citat, str.9). Njezin otac je predstavljao na neki način taj kamen, kao simbol bezdušnosti, škrtosti, oholosti i nečeg mrtvog, nečeg što je razrušilo cijelu obitelj i njen sklad. Razbijanje tog sklada dovelo je do problema u Tajaninom djetinjstvu. Ona nikada u tih 12 godina nije vidjela svog oca, nije bila potpune sreće jer joj je nedostajala obitelj. Ona je tražila utjehu u medvjedu kao simbolu topline i nečega što je sasvim njeno. Cijeli je Tajanin život simboličan, predstavlja prošlost koja ne može biti obnovljena, predstavlja tugu u hladnom djetinjstvu, okrnjeno srce koje nitko ne vidi niti pokušava vidjeti, ne razumije dobrotu i ne prihvaća iskrenost.

 

6.TEMA

 

Tema : Ratno doba, II. svjetski rat i djetinjstvo djevojčice Tajane

 

7.IDEJA ILI PORUKA

 

Ideja ili poruka knjige jest da sačuvamo iskrenost djetinjstva, da se oslobodimo od duhovne ograničenosti i da nikome ne poželimo tako nešto kroz što je prošla Tajana

 

8.IZDVOJI PROBLEME KOJI SU TE NAJVIŠE ZAOKUPLJALI DOK SI ČITAO ROMAN

 

Misli koje su mi se vrtile po glavi cijelo vrijeme dok sam čitao knjigu, jest kako sve to opisuje jedno djetinjstvo puno sukoba, nezadovoljstava, bez sigurnosti, bez ljubavi. To je djetinjstvo koje si ne mogu uopće zamisliti. Pitao sam se : “Da li će se Tajana vratiti životu i odraslima nakon onoga što je život njoj dao? Da li će Tajana ipak

uspijeti nadvladati to zatočeništvo svog duha? Hoće li uspijeti izvući najbolje u budućnosti i tako pokazati drugima što je ona željela?” No, to možemo samo nagađati i čekati da nam autorica dade naslutiti odgovore na takva pitanja.

 

 

9.IZDVOJI NAJZANIMLJIVIJE KOMENTARE KOJI SE ODNOSE NA :

 

a) Politiku

 

“…inače društvo joj je bilo strašno dosadno, sami odrasli ljudi koji su pričali viceve i govorili o politici. Politika je bila još jedna nerazumljiva riječ, kao platonska ljubav, kao mačekovac i frankovac…”,citat, str.33

 

“…samo su hitlerovci imali veze s Hitlerom, bilo je očigledno da taj čovjek postaje važniji i da to ima veze s ratom…”, citat, str.33

 

“Ali rat je bio svuda oko njih, Hitler se motao vrlo blizu, odrasli su stalno govorili o politici…”,citat, str.57

 

“…taj Hitler neće mirovati, to je novi Napoleon , teško onome tko je Židov, traži se svjedodžba o arijevskom porijeklu, važno je i tko ti je bila baka i djed, pa čak i šukundjed…”, citat, str. 75

 

b) Kulturu

 

“Tajana je lutala gradom i upoznavala razne ljude, razgovarala je s prosjacima i djecom koju je njena mama smatrala ciganskom, djeca su

bila bosa, ali bezbrižna i unjihovim kućercima bilo je veselo, izbijale su svađe, ali nekako svjetlije i manje bolne, vikali su i praskali, pa su se opet i smirili, očevi su držali djecu na koljenima, majke su često puta u prolazu, kao uzgred, milovale i ljubile svoje dječake i djevojčice. Tajani se činilo da je nikada u životu nitko nije poljubio, osim za Božić i za Uskrs, a to je bilo nekako službeno, nije bilo iznenadnog maženja, kiše poljubaca, sigurnosti da dolaziš u dom gdje te čekaju.”, citat, str.36

 

“Tajanina predstava bila je uvijek kratka, mama je rekla da se ne zna ponašati, a to je bilo i točno, ona je uvijek mrzovoljno šutjela, odgovarala sa da ili ne , ne bi se dovoljno zahvaljivala na darovima, nije htjela biti kao tetica, zapravo nitko nije morao ništa donijeti, zahvalnost je ljigava stvar, kao hladna i mrtva riba.”, citat,str.47

 

c) Odnose među ljudima

 

“…uvijek je govorila ono što misli i zato su je smatrali zaostalom.”,citat, str.14

 

“Dobrota se prezirala, uvijek su zli ljudi dobro prolazili osim u nježnim, poučnim pričama, a novi tata bi za stolom govorio, što si bolji to ti manje vjeruju, nastupaju strašna vremena, bit će rata, a onda nam je svima odzvonilo.”,citat,str.14

 

“Tajana je lutala gradom i upoznavala razne ljude, razgovarala je s prosjacima i djecom koju je njena mama smatrala ciganskom, djeca su bila bosa, ali bezbrižna i unjihovim kućercima bilo je veselo, izbijale su svađe, ali nekako svjetlije i manje bolne, vikali su i praskali, pa su se opet i smirili, očevi su držali djecu na koljenima, majke su često puta u prolazu, kao uzgred, milovale i ljubile svoje dječake i djevojčice. Tajani se činilo da je nikada u životu nitko nije poljubio, osim za Božić i za Uskrs, a to je bilo nekako službeno, nije bilo iznenadnog maženja, kiše poljubaca, sigurnosti da dolaziš u dom gdje te čekaju.”, citat, str.36

 

d) Odnose prema Židovima

 

“…Edita Goldberger dolazila je samo u sumrak, morala je nositi sprijeda i straga veliku žutu zvijezdu, to je značilo da je ona Židov…”,citat,str.74

 

“…Edita Goldberger ulazi u njihovu kuću, ona je Židovka, nju treba izbjegavati, mora se čuvati čistoća rase, zar ne shvaćaš, na svijetu moraju živjeti samo visoki, lijepi i plavi ljudi, svijet mora biti divno uređen, a mi ćemo u njemu uživati, neki robovi će ga obrađivati kao u starom vijeku, a poslije ni to neće biti potrebno, jednostavno bacit ćemo suvišne ljude u smeće.”,citat,str.76

 

“…samo se sirota Edita Goldberger bojala i nije htjela doći, kakve su to ludosti, ona je mamina prijateljica i nikakav Hitler se ne može u to miješati.”,citat,str.78

 

“…o tome kako je nestala Edita Goldberger. Ona je dolazila mami u posjete, nosila je žutu traku i židovsku zvijezdu, dolazila je uvijek u sumrak, nikada po danu, a Tajana je jednom vidjela kako ljudi za njom pljuju i kunu.”,citat,str.88

 

10.JEZIK ? ZAŠTO GERMANIZAM ?

 

Jezik koji se koristi je svakodnevni, uglavnom u žargonu. Iako se radnja odvija u Zagrebu, ljudi u svakodnevnom govoru koriste i neke izraze iz njemačkog jezika.“…Tvojoj mamici je uvijek išlo kak po žnorici, a meni nije niš štimalo i samo su me nacukavali sim i tam. I pokojni tata je bil šuft, samo je grosmama bila dobra, a i ona je bila preveč škrta, no to ti je tak, drago moje dete, moraš se šmajhlati…”(citat str. 103).

Na ovom tlu, gdje se radnja priče odvija, uvijek je bio prisutan utjecaj Austrije i Njemačke pa se to odrazilo i na jezik stanovnika ovog dijela Hrvatske.

 

11.MIŠLJENJE O KNJIZI

 

Ovo je vrlo osjećajno ispričana priča o jednom djetinjstvu i teškoj svakodnevici u predratnom i ratnom razdoblju. Autorica je uspješno prenijela radnju i djetinjstvo jedne djevojčice koja raste i sazrijeva u jednom preteškom vremenu. Također su vjerno preneseni Tajanini pogledi na život i njeni stavovi prema problemima s kojima se susreće. Time nam je priča postala bliža srcu i sigurno neće biti zaboravljena.

 

 

 

 

 

 

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:21:00 | 0 komentara

U registraturi - Ante KovačićBilješka o piscu:         Ante Kovačić je rođen 1854.g. u Celinama kraj Sutle, nedaleko odMarije Gorice. Iako darovit učenik, siromaštvo ga je primoralo da ostane na selu, dok ga zagrebački kaninik nije stipendirao do studija prava. Svoje dane provodi u književnosti i borbi za egzistenciju. Putovao je po hrvatskoj, oženio se, živio u oskudici, s brojnom obitelji, te nakraju završio u Vrapču.Pisao je još od ranih dana i to liriku i epiku, članke, pipovjetke, romane…

Smatra se najistaknutijim predstavnikom hrvatskog realizma. O djelu:

         U registraturi je svojevrsna biografija pisca, smatra se njegovim najvećim djelom, i realističkim mozaikom.Fabula:         U registraturi, među hrpama sličnih spisa, nalzi se i spis Ivice Kičmanovića. Bio je bistar seoski dječak i to ga je dovelo u Zagreb u kuću Mecene, gdje mu rođak (kumordinator Žorž) službuje. Ivica tu upoznaje život kada dolazi Laura, Ivica se zaljubljuje i jednom ga Mecna zatekne u Laurinoj sobi. Zbog toga mora napustiti grad i Lauru.U gradu se Mecena razboli i Laura mu mjest lijek daje otrov, a Žoržovom nepažnjom izbija požar, te je njen integritet sačuvan. Spase samo kovčeg, koji, među ostalim, sadrži i tajnu Laurine prošlosti. Laura odlazi na selo i diže kuću kraj Ivičine, u kojoj želi s njim živjeti. On se želi odškolovati do kraja, a zaljubljujew se u Anicu. Odlazi u grad, a od oca saznaje da ga Laura vara s Mihom. Oni raskidaju, a Laura i Miho nestaju iz sela i natanjuju se u dvorcu u koji Miha dovodi Ferkonju - čovjeka iz Laurinog djetinjstva. Laura osniva hajdučku skupinu, poziva Ivicu, kojine pristaje, ubija Ferkonju i bježi. Na svadbi otima Anicu i ubija ju u šumi. Na kraju je uhvaćena, Ivica se opija, potpali registraturu i izgori.Likovi:Ivica

je u početku naivni mladić, koji s vremenom odrasta patnika. U djetinjstvu je bio sretan, a kasnije ga je život učio na sve gore i gore stvar. Prisiljen je na skromnost, rad, siromaštvo i seoski mentalitet. Ipak on voli selo i svog oca i majku. Odlazak u grad ga mjenja. Prisilno odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana koji ne pronalazi svoj unutrašnji mir.Njegov lik kao i ostali prolazi kroz promjene. U početku je zbunjeni dječarac koji ne shvaća sve što se događa oko njega. Nakon toga dolazi faza mladog štićenika, koji shvaća okolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar, nakon toga je mladić uhvaćen u koštac s dvije žene, da bi na kraju završio kao neretni alkoholičar, bez vidljivog cilja na obzoru.Laura

je ključni faktor Ivičina života, njegova prva ljubava i famme fatal.Njena privlačnost ga u isto vrijeme i privlači i odbija isto tako kao što i on nju privlači i odbija. Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Ona je jako emocionalno ili jako mrzi ili jako mrzi. Takvi sukobi su od nje učinili nladhno neemocionalno biće, koje na  kraju završi hajdučeći uokolo. Među ostalim ona je i glumica i to takva koja glumi iz osobne koristi. Njezin životni put pun je razočaranja i ona na kraju ostaje nezadovoljna - isto kao i Ivica.Kumordinator Žorž

je lažni lik. Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je on u stvari samo Mecenin rob. On je oličenje nesklada između želje i stvarnosti, i pokazuje čovjekovu želju da se pretvara da je ono što nije. Njegova stvarna uloga je da se ulaguje Meceni.Mecena

je lažni dobročinitelj. Njegov dobar glas počiva na neobjašnjivoj činjenici da ljudi imaju visoko mišljenje o njemu (bar oni koji ga ne poznaju). Ipak to nije baš toliko čudno ako se uzme u obzir da je i on jedan glumac. Ne toliko velik kao Laura,

ali sasvim dostatan da zavara okolinu. U stvari je priglup i dvoličan čovjek, a to se vidi u svakodnevnim prilikama; npr Učenje govora. Iza njegove površinske kreposti, skrivena je razbludnost i hedonizam.Malo o djelu:

O ovom djelu naturalizam je izražen u svoj svojoj grubosti i jednostavnosti, a cijelo djelo je naizgled lažno i dvolično. Likovi lažu, pretvaraju se, nade su lažne, fabula je izražena pomoću hrpe laži, te stoga mislim kako ovo djelo laži govori jednu veliku istinu; Laž je prisutna svuda.To po  meni daje jaku uvjerljivost i snagu djelu.Mjesto i vrijeme radnje:         Radnja se zbiva u Hrvatskoj u 19.st.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

sYour Ad Here

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:20:00 | 0 komentara

MIROSLAV KRLEŽA - POVRATAK FILIPA LATINOVICZA- GLEMBAJEVI1. BILJEŠKA  O  PISCU

 

        Miroslav Krleža (1893.-1981.), središnja je osobnost hrvatske književnosti 20. stoljeća, s iznimno opsežnim i raznovrsnim književnim opusom. Pjesnik je, dramatičar, romanopisac, novelist, kritičar, esejist, putopisac, memoarist, pokretač i urednik časopisa, te enciklopedist.

        Rođen je u Zagrebu u obitelji gradskoga redarstvenoga nadstražara. Pučku školu završio je u Zagrebu (Kaptol). Četiri razreda gimnazije završio je u Zagrebu, a nakon toga upisao se na kadetsku školu u Pečuhu. Dvije godine je zatim na vojnoj akademiji u Budimpešti (1911.-1913.). Napušta je i odlazi preko Francuske i Soluna u Skopje pokušavajući se prključiti srpskoj vojsci. Uhićen je zbog sumnje da je austrijski špijun i protjeran je u Zemun gdje ga prihvača austrijska pogranična policija. Kratko je u zatvoru, a onda se počinje baviti književnim radom. Bio je mobiliziran 1915., ali vojnu obvezu obavlja u Zagrebu. Nakon boravka u vojnoj bolnici bio je upućen na bojišnicu u Galiciju, ali se brzo vraća u Budimprštu, pa u Zagreb, gdje je do konca I. svjetskog rata obavljao svoje vojne dužnosti.        Izvan Zagreba je proboravio godinu dana (od ljeta 1920. do ljeta 1921.) u Rijeci gdje mu je supruga bila učiteljica. Osim višemjesečnih putovanja u Rusiju, Austriju, Njemačku, Poljsku i Francusku neprekidno je živio u Zagrebu.        Prvi svoj književni časopis “PLamen” tiskao je 1919.; “Književnu republiku” objavljivao je i uređivao od 1923. do 1927.; “danas” izdaje 1934.; “Pečat” od 1939. do 1940. Jedan je od urednika časopisa “Republika” (1945.).        U književnosti se javlja 1914.(drama Legenda).        Njegov književni razvoj prošao je više mijena. Prva je romantično-simbolička (1914.-1918.), slijedi ekspresionistička (1918.-1926.), te realistička (1926.-1932.). Zanima ga psihološka, a zatim ponajviše socialna tematika. Nije moguće razgraničiti precizno njegova stvaralačka razdoblja.        Od 1950. ravnatelj je Leksikografskog zavoda u Zagrebu.STVARALAŠTVO:1.   Pjesništvo:        Pan, Tri simfonije, Pjesme I. II., Pjesme III., Lirika, Knjiga pjesama, Knjiga lirike, Simfonije, Pjesme u tmini, Balade Petrice Kerempuha.2. Proza:        Tri kavalira gospođice Melanije, Hrvatska rapsodija, Hrvatski bog Mars, Novele, Vražiji otok, Povratak Filipa Latinovicza, Banket u blitvi, Na rubu pameti, Zastave.3. Drame:        Legenda, Saloma, Michelangelo Buonarotti, Vučjak, Gospoda Glembajevi, U logoru, U agoniji, Golgota, Artej, Leda.

 

 

Podatke pronašao u knjizi:“Knjiženvost IV udžbenik za IV. razred gimnazije”

Izdavačko poduzeće:Profil International d.o.o., Zagreb, 1996.

 

( Nemajući volju tražiti druge bilješke o piscu Miroslavu Krleži, odlučio sam na tu gomilu Pandžićevih gluposti dodati još poneke podatke za koje smatram da su bitni za Krležino stvaralaštvo(Nadam se da će te mi uvažiti, ako negdje pogrešim).        Nakon što je Krleža napustio Peštu, on se nije pokušao priključiti srpskoj vojsci zbog ljubavi prema Srbiji kao što bi se dalo naslutiti iz Pandžićeva teksta, već joj se pokušao pridružiti kao borac protiv Trojnog pakta u čijem je sastavu bila i njegova voljena Hrvatska. Nakon što je proglašen austrijskim špijunom  život mu spašava crnogorski činovnik čije ime nažalost ne znam.        Tijekom II. svjetskog rata Ustaše, među njima prvenstveno ministar provjete Mile Budak, tražili su od Krleže da pristupi ustaškom pokretu na što on nije pristajao. U tom je razdoblju Krleža surađivao sa lijevičarskim književnikom Cesarcem koji je kasnije streljan. Taj ga je događaj prisilio na pasiviziranje. Njegov je život pod ustaškim režimom bio stalno u opasnosti. Jednom ga je spasio čak i Pavelićev liječnik koji ga je sakrijo u samostan.

Krleža nije htio postati niti članom  KPJ što će mu izazvati goleme probleme nakon II. svjetskog rata. Po završetku rata jugoslavenski ministar prosvjete pokušao ga je osuditi na smrt. Život mu spašava predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito koji ga stavlja pod svoj protektorat.  Krleža ipak orelazi u KPJ, no nakon potpisivanja Deklaracije o jeziku 1963. bio je izbačen iz CK-a.)       

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

POVRATAK  FILIPA  LATINOVICZA

 

 

        Naslov romana POVRATAK FILIPA LATINOVICZA i prvih nekoliko rečenica upućuje nas na osnovni problem ovog romana.

 

 

“       Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako sve dolazi:”       

9.   str.

 

 

Filip, predstavnik modernog beskućništva i odisejskog lutalice, se nakon dvadeset i tri godine vraća u prostore svoga djetinstva i rane mladosti, u svoj blatni panonski zakutak, da u potrazi za izguibljenim djetinstvim pokuša naći “pozitivnu podlogu”, neko čvrsto uporište na temelju kojega da učvrsti svoju ljudsku i umjetničku egzistenciju. Krleža prustovski ispovjeda Filipovu prošlost i tako od te retrospekcije nastaje ovo Krležino remek-djelo.

 

 

“       A sve je počelo kod ovog sivog, prljavog prozora one davne listopadske noći s engleskim kojima.        Drama jedne provincijonalne trafikantkinje! Gavran koji govori francuski! Bankonote na stoljnjaku i ona antipatična  stara baba s crnom perikom! Kakva je ono bila drama? Kakav je ono bio tajanstveni osjet u onoj mračnoj palači? Gdje je ono sve danas i kamo se ono sve rasplinulo kao magla?        Stojeći uz taj prljavi prozor...”

 

20.str.

 

 

 

        Senzibilnost Filipova prvenstveno je izražena likovno, jer ovdje je riječ o neoimpresionističkom slikaru, pa je njegova doživljajnost određena karakterom njegovog vidnog kuta.        Pisac često razbija kronološki tok događaja koji je i ovako već subjektivan čime on pridobiva na dinamičnosti teksta što zahtjeva i pažljivije čitanje. Kod Filipa zapravo se radi o “paklenom simultanizmu” događaja,odnosno nastojanju da se obuhvati prostorna i vremenska istovremenost događaja. Upravo je taj simultanitet temeljna slikareva opsesija: Slika se stvara i predstavlja odjednom, a ne postupno. Sve te filipove opsesije, unutarnji nemiri dostižu kulminaciju u trenutku kad on posumnja u svoje umjetničke vrednote. Sve se u njemu raspada na “sastavne djelove”, on se počinje gubiti u mutnim slikama svoje ličnosti.

 

 

“Život počeo se u Filipu topiti na sastasvne dijelove: u njemo je neprekidno rastvorno, analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije, to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo na svoje svrhe, i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je satala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivnije: pred njegovom vlastitom predodžbo o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki,

pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji, i to već prilično dugo traje, a postaje sve teže i sve zamornije.”

 

36.str

 

 

“       Razmišljajući o sebi i osvome trajanju, o svojim počecima i međama svoje ličnosti, Filip se gubio u mutnim slikama te nikako nije mogao da se snađe.        Doista, izgledalo je tako kao da kroz naše ruke kulja tuđi život u toplim opipima, a sve te plohe starih igračaka, svi ti dršci napuklog porcelana, te pukotine pod jezikom na rubovima starih čaša, i pisama, i klečanja, i trzaji, sve će to biti ništa drugo nego odgovaranje na stara i davno pročitana pisma, sjećanje na stare krivnje i mučenje nad tuđim bezizlaznostima.”

 

143.str.

 

 

“       Ime i prezime, stanje oko izvjesnog imena i prezimena, to su samo nekakve vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke građanske mjere! Po čemu bi on mogao uvjeriti “sebe” s nekim izvjesnom, izvan svake sumnje pouzdanom garancijom da on to doista mjeri “sebe”? Po licu? Pa to se lice potpuno izmjenilo! Po kretnjama? Te njegove kretnje danas to su kretnje sasvim drugog čovjeka!/.../        A tu, u prvome planu, odmah ispred sivog i mutnog stakla, gleda u kavanu jedan čovjek, blijed, neispavan, umoran, prosijed, s dubokim podočnjacima i gorućom cigaretom na usni, uzrujan, ispijan, ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmišlja o identitetu “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svog “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije /...//.../

        Čudno! Sjedi takav jedan neodređeni “netko” u jednom ogledalu, naziva samoga sebe “sobom”, nosi to svoje mutno i sasvim nejasno “ja” u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osječa kako mu je mučno, kako ga steže srce,boli glava, /.../ i sve je tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta!”

 

40.,41. str.

 

 

               Vi profesorice Benjak, tvrdite u vašoj diplomskoj radnji na stranici 7. da Filipove sumnje i zanose, pa čak i osvjedočenja da je slikati potrebno i moguće, naprosto “isjeckao” Grk Kyriales čime sa ja i slažem. No ne slažem se sa Vašom tvrdnjom da je on “DIABOLIČKI LIK” jer on u toj kostanjevačkoj drami po sve slabiće i zbunjene dekadente odigrao presudnu ulogu i kako Vi kažete “uzmorao je da razara sve Filipove zamisli, da mrvi njegove istine i zanose, i da sve Filipove tjelesne i duševne snage atomizira u prašinu i potpuno bezvrijedan pepeo”.        Kyriales nije “diabolički lik” kako ga Vi nazivate, već je on svojim objektivizmom, racionalizmom i čvrstom logikom sudova atomizirao i pretvorio u bezvrijedan pepeo Filipov idealizam i subjektivizam. Istina je da Kyriales ponekad govori demonski, divlje, ali se njega zato ne smije smatrati demonskom ličnošću, pa prije svega on je obrazovana osoba, on je dermatolog i oringolog, odnosno liječnik, a za liječnika se znade da treba biti objektivan, razuman i racionalan. Kyriales ipak ponekad pretjeruje u svojim zaključcima i poredbama što mu možda i daje negativne atribute, ali u svim tim njegovim tvrdnjama postoji pomalo karikirana istina:

 

 

“Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna, u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji namie od svake druge zvijeri. Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna, majmunska zvijer!

Najsmiješnjija među životinjskim vrstama, sigurno je majmunska vrsta, a koliko je majmun bliži posrednom i logićnom životu čovjeka?/.../Ta zvijer je proždrljivija od hijene jer hijena prežderana strvinom  pokraj smrdljivog mesa može da zaspi, dok čovjek koji se prežderao da mu se od sitosti diže utroba - još uvijek ždere i, promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.”

 

160. str.

 

 

        Pojavom Kyrialesa roman postaje i filozofski jer Grk spominje filozofe poput Kanta, Platona te objašnjava njihova učenja, dalje Kyriales objašnjava aperioritete, posterioritete, on priča o oblicima spoznaje. Objašnjava Kantove Kategorije vremena i prostora te na kraju bavi se i logikom, točnije logikom sudova.        TKO JE FILIP LATINOVICZ ?,-pitanje je koje se nameće već prilikom čitanja prvih stranica romana, a na kraju ove povijesti jednog slikara, ugledamo njega koji je krvav, razderan, blatan, mokar kao utopljenik utrčao u Bobočkinu sobu gdje je sve bilo krvavo: i posteljina, i jastuci, i njena svilena bluza. “Oči su joj bile otvorene, te činilo se kao da gleda”. Pri samom određivanju Filipa, odnosno pro dogovaranju na prethodno postavljeno pitanje potrebno je naznačiti odrednice Filipova stanja:1. nerješeno pitanje tko mu je otac:

 

 

“       -Evo, ja sam navršio četrdesetu godinu, a još ni dan današnji ne znam, tko mi je zapravo otac! Čitavog sam se svog djetinstva grizao nad tim pitanjem, moja mladost ostala je razorena zbog te tajne./.../-Na, gledajte te svoje slike, ozvolite pogledajte te svoje divne slike, i onda moralizirajte! Tko su ta lica, odakle su došla ta lica? /.../ Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac ?”

 

215.,216. str.

 

 

2.   kobna izolacija od svake stvarnosti3.   sve sami detalji oko njega

 

 

“Sve sami detalji oko njega: razmočena kifla, cvrkut vrabaca, stara vještica što diže prašinu, rano jutro i umor u člancima prstiju, u tjemenu, u rukama, u mislima, u svemu. Svi samo detalji i neki neizrecivo težak, neshvatljiv umor.”

 

28.str.

 

 

4.   nesnalaženje u zbivanjima5.   biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta ( str. 5.)6.   trajne ozlijede od prvih gnjiloća

 

 

“       Čitavo njegovo djetinstvo, i ne samo djetinstvo, nego i on sam, njegov karakter, sve što je bilo važno u njemu i u njegovom životu, sve je ostalo ozlijeđeno od prvih gnjiloća u kojima je nestajao.”

 

217.str.

 

 

7.   morbidne ideje o ženstvu ( str.  )8.   slikati zvukove i mirise ( dodano 18. travnja 1997. nakon ispitivanja

iz hrvatskog )

 

 

“ Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamišljive u svojoj savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa!”

 

46.str.

 

 

9.   gradskoj gomili slikarstvo je potpuno suvišno

 

 

“       Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike? /.../ on prisluškuje razgovorima uličnim već godinama i još nijednom ni jednog prolaznika nije čuo gdje bi govorio o slikarstvu.”

 

33. str.

 

 

        “Povratak Filipa Latinovicza” predstavlja uski nastavak, produbljenje glembajevsko-klanfarovskog života. realnost hrvatske provincije, njeno jadno stanje, bezlično trajanje, ništavilo, propadanje u blatu, osnovni je problem ovog romana. U toj panpskoj baruštini postoje dva distantna svijeta, tragični svaki na svoj način. Zdrava, seljačka narodna masa, sa kerempuhovskim mentalitetom, gažena i pljačkana “po svetom zakonu dragog Boga”, od njihove gospode

doktora, a gospoda u svojim trulim kurjama, kronično bolesna, degenerirana, jedva gmižu, spremna da izdahnu. Zaostalost, jednolikost života, propadanje jedne epohe, jednog doba na zalasku, moto je romana. Glembajevsku klan farovsku sredinu upoznajemo preko neoimpresionističkog slikara Filipa Latinovicza.        U Filipu pokrenuto je nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti, što roman započinje retrospektivno, što pisac pronalazi požar psiholoških kompleksa, već karakteristićnosti momenta u kojemu je djelo nastalo.        Krleža kao da nije bio zadovoljan onim što je rekao Leonom Glembajem. Želio ga je produbiti, prikazati sve njegove momente postojanja. Leone je prikazan u zadnjem stadiju, u trenutku njegovog kobnog akta, kada progovara njegova otrovana krv, u kulminaciji užasa. Fili još je tragičniji lik. Pisac kao da muči svog junaka, postepeno, sve teže, ne dopušta mu da učini svoj fatalni potez, kao spas. Ono što je Leone doživio u rasponu jedne noći, Filip doživljava korak po korak, u sve snažnijem rastu. U gradaciji, od tihog monologa, snažne orkestracije uspomena, do krvavog završetka.        Žena u romanu zauzima posebno mjesto. Način na koji joj Krleža prilazi veoma je rijdak i izuzetan. U literaturi žene ili majke predstavljaju svetinje. Pisac kao da ruši njihov mit. Čudno je zašto on slika toliko pokvarenih žena, karaktera. U njihovoj obradi postoje razlike u stupnju pokvarenosti. To su lažne dame, sa sumnjivom prošlošću, a ispod maske krije se ppokvarenost i grabežljivost. Jedino tjelo i tjelesno čini ih ženama. Ovim “damama” pisac prilazi s najviše mržnje, s najviše gađenja.        Drugi tip žene predstavljaju nesretne, prevarene djevojke, koje su mogle  i nešto postati, ali su ih ljudi izigrali, odbacili i one sada životare na ulici, u bijednoj krčmi prodajući svoja tijela. Postoji u njima nešto osjećajno, ali ih je život izopačio i kao takve propadaju        Svaki karakter predstavlja temu za sebe, pa i one iz salonskog života mogle bi biti lik za novi roman. Filip se kretao u moralno pokvarenom društvu, slušao je prazne salonske razgovore.       

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:20:00 | 0 komentara

Candide - VOLTAIRE

BILJEŠKE O PISCU:Volteiere je rođen 1694.g., u porodici siromašnog plemića u Parizu. Književnošću se počinje baviti jako rano, a pokazuje i neosporan književni talent. Ali taj svoj talent slobodoumlje, pa već u prvom koraku dolazi u sukob s režimom i u 23.g. života morao je biti u tamnici 11 mjeseci u Bastilji zbog jednog epigrama, koji je izvrgao ruglu samog regenta. Svoja prva književna djela Volteire je ustvari počeo

pisati u Bastilji te po izlasku iz zatvora ubrzo dolazi u novi sukob s vlastima, te se je morao skloniti u Englesku. To sklanjanje u Englesku, imalo je presudan značaj za njegov daljnji život i misaoni razvoj. U Londonu, osjećao se kao čovjek koji se našao na slobodi nakon tamnice: u političkom životu , književnosti i u filozofiji, našao je mnogo onoga za čime je uzaludno težio u Francuskoj. Našao se u krugovima najistaknutijih književnika, filozofa i naučnika, te se posvetio ozbiljnom studiranju filozofije i nauke. Šta je to za njega značilo, pokazala su Filozofska pisma, koja je objavio najprije na engleskom, a zatim na francuskom 1734.g., a djelo je napisao uspoređujući francusku sa engleskom književnošću. On je u ovom djelu dao takvu sliku francuskog apsolutnog feudalizma, da je izdavač francuskog izdanja odmah uhapšen i strpan u Bastilju, a knjiga javno spaljena pred pariškim parlamentom kao drvo koje stoji u suprotnosti s religijom, dobrim naravima i uvaženjem vlasti. Sam Volter izbjegao je hapšenje napustivši Pariz. Utočište i zaštitu dala mu je njegova prijateljica madam di Šatle. Na njenom imanju on je proveo punih 10.g. bogatog književničkog stvaranja. Ali ona ubrzo umire. Ne samo da ga je duboko potresla njena smrt, već ga je ponovno bacila u nezavisnost. Poslije kratkotrajne blagonaklonosti dvora, što mu je i pribavilo prijem u Francusku akademiju (pošto je dvaput 1734.g. i 1743.g. bio odbijen), morao je da napusti Francusku, jer ga je zbog nekih šala omrzila kraljeva milosnica (madam Pompadur). Pruski kralj – filozof, Fridrih II. koji je već ranije činio sve da pridobije Voltiera da živi na njegovom dvoru, kao da je samo čeko ovaj trenutak. Ponudio je Voltieru da dođe u Potsdam i kad se ovaj odazvao pozivu, nagradio ga je raznim nagradama i počastima. Ali to prijateljstvo nije moglo dugo trajati. Čim se Voltiere usudio da kritikuje kraljeve postupke, kralj je pokazao svoje pravo “prosvećeno” vladarsko lice. Volteire se ponovno našao u bespuću. Lutao je po Švicarskoj i raznim gradovima i dvorcima unutrašnje Francuske, zato što nije smio ići u Pariz. Unatoč tim silnim progonima i kaznama, Volteir neprekida niti na trenutak svoj književni rad.  I upravo u to doba bio je napisao Candida. Nakon objave Candida, skrasio se u dvorcu Fernej, na granici između Švicarske i Francuske. Taj dvorac je kupio za stare  dane, i u njemu je bio proveo cio ostatak svoga života, učinivši svoj dom književnom prijestolnicom Europe. U Fernej se počelo hodočastiti, a Volteir nije imao nikakvih prigovora da igra ulogu nekrunisanog monarhaknjiževnosti nove filozofske religije, koju je htio osnovati. Tek kad je umro Luj XV. i kad je nešto popustio apsolutizam u Francuskoj, ponovno se vratio u svoj rodni Pariz. To je bio pravi trijumf, jer ga je čitav Pariz dočekao na nogama. Ali to je bio i kraj, jer nekoliko mjeseci kasnije umro je na obali Sene, prekoputa kraljevskog dvorca na Tiljerijama, koji mu je nanio mnogo zla. *Za sobom je ostavio ogromno književno djelo, Kandid. *Njegov protuslovan životni put u odrednicama:prosvjetliti ljude, razjasniti stvari, osloboditi put nepotrebnih stega i braniti pravo čovjeka na vlastito mišljenje

 

 

O CANDIDU:Candid je napisan prije otprilike 2 stoljeća. Na naslovnoj strani prvog izdanja, koje se pojavilo u Ženevi u siječnju 1759.g., bio je predstavljen francuskim čitaocima kao prijevod s njemačkog  od g. doktora Ralfa, sa dodacima koji su nađeni u doktorovom džepu kad je umro u Minhenu ljeta gospodnjeg 1579.g., dakle kao francuski prijevod jednog njemačkog djela, a ne kao djelo francuskog pisca. Ali u to čitatelji nisu vjerolvali, ali ni cenzori Luja XV. I svojim sadržajem i svojim stilom Kandid je otkrivao svoje francusko, prosvjetiteljsko podrijetlo, a znalo se zašto je pisac morao kriti svoje ime. Oduševljenim čitateljima, kao i uzbuđenim cenzorima, ostalo je samo da nagađaju pravog pisca i to prvima da ga još više cijene, da još više budu privrženi njegovom kritičkom i revolucionarnom duhu, koji je suvremeno izrugivao ruglu "sve svetinje” na koje se oslanjao stari režim, a drugima da mu se osvete za sva poniženja koja im je naneo bez ikakve milosti i za slobodu koju je sebi izvoljevao da govori istine koje su prijanjale samo za srce ogromne većine naroda. Pravi pisac, međutim, bio je dovoljno razborit i dovoljno oprezan da se ne otkriva, ni prvima ni drugima. Režim Luja XV. nije obećavao ništa dobro slobodnim misliocima. Kancelar Luja XV., Sergije, bio je pokrenuo pravu hajku protiv protiv svega što je slobodno i kritički mislilo, govoreći kao tužilac pred parlamentom:

“Pojavila se nečastiva i osiona sekta koja svoje lažno učenje uljepšavaimenom filozofije...

Sloboda misli, to je njihov borbeni poklič koji se razleže s jedne stranesvijeta na drugu...

Broj njihovih pristaša raste. Države se ljuljaje na svojim vjekovnimtemeljima.”

Takvi pozivi na uzbunu nisu mogli ostati bez posljedica. Filozofi su stekli, svojim isticanjem pred narodom,  veliki ugled svepravičnosti i neustrašivih boraca za trijumf znanja, pravednosti, poštenja, jednakosti i slobode za neznanjem, nepravednošću, nepoštivanjem. Zbog toga ih je dotrajali stari režim nemilosrdno progonio, spaljujući javno ljihove knjige, bacajući ih u tamnice, progoneći ih na sve strane i  na sve moguće načine, što su razlozi zašto su se u to vrijeme sva djela francuskih pisaca pojavljivala sa lažnim imenima. Tako je i sam Volter izmislio tijekom svog života gotovo 200 različitih imena, gdje je za svoga Kandida upotrijebio naziv g. Ralf, te tvrdi da Kandid upoće nije njegovo djelo. Prvo se sumnjalo u Voltera, zato što je djelo bilo puno raznih elemenata, lagan i dugovit stil. Kasnije su se te sumnje obnovile. Pošto se nije znalo tko je pisac romana Bezazleni. Tek tada su ga prepoznali i počeli vikati: znam taj stil, to je on!.Kandid je jedan od najljepših plodova njegovog stvaralačkog duha, pokome se često i cijela epoha književnosti u Francuskoj nazivala i epohom volterijanstva. O utisku koji je Kandid izazvao kod svojih prvih čitatelja, govore razna svjedočanstva, a svakako više i karakterističnije od svega i pisma dvojice najviših funkcionera tadašnjeg režima., kojima je bilo povjereno da budno paze

na svako novo književno – filozofsko djelo. Ali na žalost koji su izrazili tjeralicu za autorom Kandida (čim je izašao), ništa se nije moglo učiniti, osim spaliti  ih. *Kalvinistička, republikanska cenzura Švicarske uspjela preduhitritikatoličku kraljevsku cenzuru Luja XV, te je tako Volterov Kandid doživio čast da najprije bude spaljen u Švicarskoj, što je samo doprinijelo popularitetu i izvan Francuske.

 

 

 

 

JEZIK I STIL:O jeziku i književnim rodovima Didro je stalno govorio da je Volteir uvijekdrugi po redu, onda svakako treba načiniti izuzetak kada je riječ o Volteirovoj satiri. Zato što je vrlo malo pisaca imalo talent za satiru, kakav je imao on. Taj talenat je obogatio svestranim književnim i filozofskim obrazovanjem, kao i bogatom stvaralačkom djelatnošću, koja se često iscrpljivala u malim i efektivnim romanima. Jako je karakteristično njegovo shvaćanje da svaki metafizički sistem stvari ustvari jedan metafizički roman. U tome se koristio metafizičkim sistemima Dekarta, Malbranša, Spinonce i Galilea. Ustvari Volteir je odlučno bio protiv filozofskih sistema, a činilo mu se da je najprirodnije da se filozofija izlaže u književnim elementima. Taj tip filozofije održao se u Francuskoj i do današnjih dana. Svoje druge utjecaje Volter je našao i kod Rabilea, Fenelona, a i španjolske književnosti (Cervantes i Grasiana). A tu su i Engleski utjecaji, počevši od Ben Đonsona i Šekspira do Svifta. On se predano trudio da pozna i sve ono što je  najznačajnije u nauci. U osnovi svoga stvaralaštva Volteir je sjedinio i galsku duhovitost, ljubav za sve što je ovozemaljsko, za realistički smisao, za upoznavanje stvarnosti i djelatnosti. Volteir je osobito jak u satiri. Taj književni rod Volteir je pretvorio u satiru naravi, a glavna karakteristika tog stila je to da ličnosti koriste samo personifikaciju izvjesna obilježja i pojmove da bi se vidjelo koliko one u sebi nose istinitosti i razuma. Volteirovi pripovijedni tekstovi u prozi okupljeni su pod nazivomRomani i Pripovijesti. U njima prevladava autorov postupak da kroz priču provjerava, zagovara ili ismijava određene filozofske zamisli. Stoga se Volteirovi tekstovi pobliže određuju kao filozofski romani ili filozofske pripovijesti. U njima je riječ o nekoliko filozofskih ideja koje su pojednostavljeno prikazane u obliku svakidašnjih životnih uputa.

 

 

 

 što lako im je kupiti igračke!"

"A što je život - ko i pustara,   A što su ljudi - ko i prašina."

Molba

"Izvedi narod moj, o gospode,Izvedi ga iz ropstva zlopatna I ne daj da ti stvar na oblik tvoj U prahu leži, čelom pružeći!"

Nezahvalnost

"To je dokle zemlja Hanaan?! I zato si nas vukao pustarom, Da još nam za nju valja strmoglav Niz ovo gadno brdo smrti, Da padnemo na hladna ognjišta! I tko je tebi pravo podao, Slobodi da nas vodiš silovno Po svojoj volji - ko na uzici Od lanaca iz zemlje misirske?!"

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:16:00 | 0 komentara

G O S T - Vjekoslav KalebVjekoslav Kaleb (Tijesno na Murteru, 1905 - ). Već privm knjigama novela (Na kamenju, Izvan stvari) uvrstio se u red naših najboljih prozaika. U izvrsno komponiranim novelama daje sugestivnu sliku zaostalog sela šibenske Zagore, osebujnim stilom i jezikom, što je rezultat njegovog boravka kao učitelja u kamenjaru kopnene Dalmacije. Poslije završetka NOB-e u kojoj je i sam učestvovao, piše romane i kraće proze iz borbe i okupacije, u kojima slika našeg čovjeka u njegovim najtežim i najsvjetlijim trenutcima (Divota prašine). Osim toga napisao je novele Brigada i Nagao vjetar; romane Ponižene ulice, Bijeli kamen i Mrtvi zvuci.

Vrsta djela: psihološka novelaMjesto radnje: seoska kuća u dalmatinkoj ZagoriVrijeme radnje: rana jesenska večer

Fabularni tijek: Jedne večeri u kuću seljačke obitelji dolazi pas. Jednostavno se pojavio na vratima kuće i ušao. Domaćini su se jako začudili. Dok su večerali, pas je prišao ocu Franji i stavio mu šapu na koljeno. Frane mu je bacio na pod hrane, ali pas nije htio jesti dok mu Mara nije dala hranu na tanjuru. Uskoro su se pojvaili susjedi i počeli znatiželjno i s poštovanjem promatrati psa, ispitivati njegove domaćine i svrhu dolaska psa. Dok su oni pričali i nagađali odakle je pas i zašto je tu, on je otspavao i otišao. 

Kompozicija djela:Uvod: U dosadno blagdansko veče obitelj (otac Frane, majka Mara i slaboumna kči, čije se ime čak i ne spominje) se sprema na počinak, ali tišinu i ispražnjenost prekida nenajavljeni gost - pas. Zaplet: Njegovo prisustvo kod ukućana izaziva strah i poštovanje kao odraz njihovog neznanja i neukosti. U kratkom vremenu koje je kod njih proveo ništa se bitnog nije desilo, tek se u mužu probudila lagana nada kako jedan neznatan i čudan događaj može u život unjeti željenu promjenu. Epilog: Odlaskom psa, pred kojim su se svi povukli i napravili put, mimo njih je prošla životna prilika o kojoj su u sivilu svoje svakodnevnice snivali. Analiza likovaPas: Jedini zanimljivi i karakteran lik ove novele je pas. Ne samo izgledom nego i ponašanjem već je na samom početku jasno da nije riječ o lutalici nego o gospodskom psu pedigriranog porijekla. Ima pametne oči koji su fascinirale seljane. On je tih i svojim držanjem i suzdržanim ponašanjem ostavlja dojam nekog gospodina."S vratiju su gladala dva blaga, pametna oka, mirna i sama kao dvije svijeće na oltaru... Ovelik lovčarski pas prepeličar, duge sive dlake, tankih smeđih ušiju obješenih i priljubljenih uz obraze kao baršunaste krpe. Nekako je tih, svečan i bojom se slaže s mrakom, a oči mu su odvajaju. Gleda ljude napeto, ali pristojno i očekuje znak dobre volje."Mara: seljačka žena u kojoj je pas probudio veliko poštovanje, te se ona prema njemu odnosi kao prema uvaženom gostu. Kći: ona je raščupane kose, slaboumna.Seljani: sviju je strah psa, osjećaju da je on kulturniji, civiliziraniji i nekako u svemu bolji. Zbog tog osjećaja ga jako poštuju, ali ga ni ne žele u svome selu.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:16:00 | 3 komentara

POEZIJA - Petar Preradović1 TEZA : BILJE[KA O PISCU

 

         Petar Preradovi}, bio je potomak siroma{ne kraji{ni~ke obitelji, te je zbog toga po{ao u vojni~ke {kole, jer su one bile jedine {kole koje je mogao zavr{iti na tro{ak dr`ave, te se tako njegova majka (udovica) nije morala brinuti za njegovo uzdr`avanje.         No on nije bio zadovoljan svojom vojni~kom slu`bom, iako je kao oficir bio sposoban.         @ivot mu nije bio uop}e lagan. Tokom svoga `ivota imao je gospodarske i tjelesne brige. Po{to je bio Slaven, morao je slu`iti stalno izvan domovine, i to u sredini koju nije poznao. Samo je kratko kao kapetan `ivio u Zagrebu od 1849. godine pa do 1852. godine.         Njegova prva `ena bila je talijanka, a druga njemica.         On je bio jako obrazovana osoba za ono vrijeme u kojemu je `ivio. Osim njema~kog jezika, vrlo je dobro poznavao francuski i talijanski jezik, a osim toga znao je i sve slavenske jezike. Po{to se bavio europskom knji`evno{~u, ponekad je i preva|ao evropska djela, te sa ~e{kog na njema~ki, te sa hrvatskog na njema~ki (Osmana te neka njegova djela).         Umro je nakon duge bolesti u 54. godini `ivota.         Pojavio se u knji`evnosti s mladom grupom iliraca, koji su u vrijeme prvih pothvata i uspjeha ilirizma jo{ bili u {kolama. Me|utim on je u knji`evnost u{ao kao zreli ~ovjek, te su se njegova djela cjenila kao umjetnine prvoga reda.         On je bio prvi hrvatski pjesnik, za ~ijega je `ivota prvi put napisan cjeloviti prikaz (u Glasono{i 1865. godine).         Prvi je put Petar {tampao svoje stihove u 26. godini `ivota, te je on zbog toga bio veoma suzdr`ljiv, naprema naprimjer Ma`urani~a i Vraza koji su nastojali {to prije prodrijeti u javnost.         Njegove su pjesme u doba Austro-Ugarske, sa~injavale najzna~ajniji dio hrvatskih ~itanka za srednje {kole, jer su one bile najprikladnija gra|a, sa kojom je vlast `eljela posti}i najva`nije odgojne svrhe.         On je svojim pjesmama zasjenio ostale pisce pa tako Ma`urani~a i Vraza.

 

 

Podatke na{ao:U knjizi "Djela hrvatskih pisaca", od Vraza i Preradovi~a", izdava~ko poduze}e, "Zora", Zagreb, 1954. godine

2 TEZA : PRERADOVI^EVA DJELA ZA [KOLSTVO

 

                   Preradovi~evi su stihovi bili jako va`ni u vrijeme dok je on bio `iv te neko vrijeme i nakon njegove smrti. To je zbog toga {to su njegove pjesme za vrijeme Austro-Ugarske sa~injavale najzna~ajniji dio hrvatskih ~itanka za srednje {kole, te su one za u~enike bili stihovi na vrhuncu pjesni{tva. Osim toga na njegovim su stihovima nastavnici knji`evnosti obja{njavali razne pojmove iz `ivota i umjetnosti: domoljublje, religjoznost, zna~enje jezika, smisao umjetnosti te slobodu umjetni~kog stvaranja.         On je neke od svojih stihova namjerno stvarao  za potrebe u~enja kao naprimjer:O slobodi stvaranja:

"Ne razumije pjesma zapovjedi,Slobodna je, svomu glasu sljedi !"

O ljubavi prema domovini:"Zdravo da si, domovina mila,

Zdravo majko, zdravo, zdravo bila,Pozdravlja te vjeran sinak tvoj!"

O karakteristici ~ovjeka:"Ljudskom srcu uvjek ne{to treba,

Zadovolnjo nikad posve nije,^im `elnja cilja se dovreba

Opet iz njeg sto mu `elja klije !"O prolaznosti i promjenjivosti svega na zemlji:

"Stalna na tom svijetu samo mijena jest !"

 

         Preradovi~eve je pjesme, {kolski sustav vje{to iskori{tavao. U njima se govorilo o svim vrlinama ~ovje~anstva te o te`njama za napretkom.         Me|utim njegovo stvaranje za {kolovanje nije dolazilo iz njegovog srca, ve} ono je nastajalo sa zadanim i to~no ucrtanim temama, a osim toga ljudi mu nisu vjerovali jer nisu vjerovali u njegovu iskrenost, jer je u vojisci suprotne dr`ave stekao najve~i ~in.        

 

 

 

3 TEZA : PRERADOVI^EVO KNJI@EVNO STVARALA[TVO

 

         Preradovi~ je svoju vojnu slu`bu do`ivljavao kao poslom za kruh, a u njoj je on bio smatran kao sposoban i vrijedan oficir, ali je on ipak bio nezadovoljan {to nije mogao napustiti vojnu slu`bu.         Me|utim moramo spomenuti da se Preradovi} knji`evno{~u bavio samo usput, i to onda kada je bio slobodan.. Njegovu sposobnost za pisanje, isti~e se ve} u vojni~koj {koli, kada se on u stilu pisanja isti~e pred svojim drugovima. Posebno se isticao sa svojim njema~kim stihovima, pisanih u duhu romantike i naro~ito pod utjecajem Byrona. U svojim je stihovima na po~etku prikazivao izuzetne li~nosti, optere}ene tajnom ili zlo~inom. Tek kada je u Milanu upoznao Ivana Kukuljevi}a, zapo~eo je pratiti knji`evno stvaranje iliraca i vra}ati se svom narodu.         Kada je u Zadru zapo~eo izlaziti list Zora dalmatinska(1844), Preradovi} je postao njegov stalni suradnik. 1846. godine izdao je u Zagrebu svoju prvu knjigu pjesama "Prvenci", a nakon toga 1851. godine drugu pod imenom "Nove pjesme". Osim toga sura|ivao je i sa drugim ~asopisima kao {to su Vjenac te Na{e gore list.

         Po{to je Preradovi} dobro napredovao u knji`evnosti, te je svojim radom ubrzo zasjenio sve pjesnike ilirizma, pa tako Ma`urani~a i Vraza. On je osje}ao snagu i ljepotu hrvatskog jezika, i slutio je {to bi se sve moglo re}i.         U pjesmama "Rodu o jeziku" i "Jezik roda moga" nisu samo domoljubne pjesme, ve} su u njima izra`ene i goleme mogu}nosti na{ih rje}i i na{eg jezika:

 

"Kao vje~no more sinjeU kretu si gipkom lakom,Podaje se dahu svakom,I mre{ka se i propinje."

 

         Preradovi} je bio vrlo kriti~an prema sebi. On se nije smatrao velikanom, ni kao ~ovjek, ni kao pjesnik. U svojoj pjesmi pod imenom "Pustinjak" najotvorenije je iznio svoje mi{ljenje o vlastitom polo`aju i zna~enje u hrvatskoj knji`evnosti:

 

"@ivi, rode, i sjaji kroz vijekeSvijetlom umu tvojijeh sinova,

koji zlatne u tvom plovu strijekeNeka ~ine sa tvojijeh plova.A spazi{ li u struji te rijekeI iskricu, {to ti je darovak,Spomeni se, da iz srca sinu

Tvomu pravom, ro|enom sinu."

 

4. TEZA : ZAKLJU^AK

 

         Ako Preradovi~ i ne spada u pjesni~ke velikane 19. stolje}a, kao {to su tvrdili njegovi obo`avatelji, Preradovi} je ipak jedan od na{ih prvih pjesnika. On je postao vo|a onima, koji su osjetili na{u narodnu te`nju, na{e vrline i nedostatke, na{e pro{losti.         Iako on nije bio kao Njego{, Pre{eren ili Ma`urani}, on se po svojoj veli~ini, po plemenitosti, ipak me|u onima koji su izgra|ivali hrvatsku knji`evnost i hrvatski narod.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Literatura :1. Knjiga "Djela hrvatskih pisaca" od Vraza i Preradovi}a, izdava~ko poduze}e "Zora", Zagreb, 1954. godine

2. Knjiga "Knji`evnost 2", izdava~ko poduze}e "[kolska knjiga", Zagreb, 1994. godine

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:16:00 | 0 komentara

ČIČA GORIOT - HONORÈ de BALZAC

Bilješka o djelu:

 

 

»Čestit čovjek – građanski pansion – 600 franaka rente – lišio se svega u korist

svojih kćeri, od kojih svaka ima po 500 000 fr. rente, umire kao pas.«  Balzac je

razvio paralelno dvije fabule, jedna je bjedan pansion gđe Vauquer a druga je u

bogatim i elegantnim salonima pariških četvrti. Balzac najprije daje detaljan opis

same sredine u kojima se njegovi likovi kreću, opis okoliša, kuće, opis vanjskog

izgleda zgrade, opis unutarnjih prostorija i onda postepeno razvija atmosferu u

kojoj se pojavljuju i sami likovi. I u opisu likova Balzac najprije polazi od

vanjskog opisa koje veže s psihološkim osobinama, onda karakter pojedinog lika,

njegovo matrijalno stanje, njegovo porjeklo… U Čiči Goriotu nailazimo na tri

fabule. Prva fabula vezana je uz nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara rezanaca , koji

se odrekao svega samo da bi bogato udao svoje dvije kćeri. Međutim one nakon

što su postigle uspjeh počinju se stidjeti vlastitog oca i pošto su mu izvukle i

poslijednji novčić puštaju ga da umre u bjedi i samoći kao napušten pas.  Druga

fabula je priča o mladom provincijskom plemiću Eugène de Rastignacu, koji je

došao u Pariz pun ideala i očaran pariškom gospodom odlučuje da napusti svoje

ideale i da se suoči sa životom kakvim ga on želi. I treća fabula se vrti oko bivšeg

robijaša  Vaturina koji uvjerivši se u pokvarenost ljudskog društva odlučuje uzeti

pravdu u svoje ruke ne posustajući ni pred ubojstvom ako je potrebno za

postizanje ciljeva.  U tako komplicirano razrađenom romanu teško je

raspoznati  koji je od njih glavni lik. Svako neka odluči sam na čijoj je strani i za

koga bi se borio…

 

 

Opis likova  :

 

Eugène Rastignac:

“Eugène de Rastignac, tako se zvao ,bio je jedan od onih mladića koji se iz nevolje

privikavaju na rad, koji od najranije dobi shvaćaju nade što ih roditelji u njih

polažu, te sebi pripremaju lijepu budućnost već sada proračunavajući buduće

kretanje društva,kako bi bili prvi koji će ga dokraja iskoristiti.”

                                                                                                                                (st

r. 34)

 

“Eugène de Rastignac imao je posve južnjačko lica, bijelu put, crnu kosu, plave

oči. Njegov način izražavanja, ponašanje i uobičajeno držanje odavali su sina

plemenite obitelji gdije su prvim odgojem bile obuhvaćene samo tradicije dobrog

ukusa. Ako se i štedio na odjeći, ako je u obične dane i nastojao pohabiti odjela

sašivena prošle godine, svejedno je pokatkad mogao izaći i kao otmjen

mladić.  Obično je nosio stari kaput, iznošen prsluk, neuglednu crnu, izblijedjelu,

nemarno svezanu studensku kravatu, hlače u skladu s ostalim i zakrplljene čizme.”

                                                                                                                      (str. 38)

 

 

 

 

 

 

 

 

Opis čiče Goriota:

 

“Čiča Goriot, starac otprilike od šezdeset i devet

godina------------------------------------------“

                                                                                                                                (st

r. 41)

 

“Uostalom, njegovi su mesnati,  nabrekli nožni listovi, kao i dugi istaknuti nos,

nagovještali nake duševne osobine od kojih je udovica, čini se, bilo stalo, a koje je

potvrđivalo njegovo mjesečasto i bezazleno, nevjšto dobrodušno lice. Mora da je

bio čvrsto građena životinja kadra da svoj duh izoštri u osjećaju. Kosa, počešljana

na razdjeljak, koju mu je vlasuljar Politehničke škole svako jutro dolazio naprašiti,

na pet mu se mjesta spuštala na nisko čelo i lijepo ukrašavala lice. Premda je

djelovao malčice neotesano , bio je tako pomno dotjeran, tako je obilato trošio

duhan, pušio ga kao čovjek siguran u to da će mu kutija za duhan uvijek biti puna

makube.”

                                                                                                                      (str. 43)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Opis Vaturina:

 

“-----------------------------, u drugom čovjek od svojih četrdesetak godina koji je

nosio crnu vlasulju, boji zaliske, izdavao se za bivšeg trgovca, a zvao se gospodin

Vaturin.”

                                                                                                                      (str. 34)

 

“Znao je ili je ponešto nagađao o poslovima onih koji su ga okruživali, dok nitko

nije mogao proniknuti ni u njegove  mislini u njegove poslove. Premda je svoju

prividnu dobroćudnost, stalnu ljubaznost i veselost postavio kao nekakvu prepreku

između sebe i svih ostalih, često bi dopuštao da iz njega izbije strahovita dubina

njegova značenja. Često je kakva doskočica, dostojna Juvenala, kojom kao da je

uživao izrugivati se zakonima, šibati visoko društvo, optuživati ga da je samo sebi

nedosljedno, morala izazvati pretpostavku da je taj čovjek kivan na društveni

poredak i da je u dubini njegova života brižljivo zakopana neka tajna.”

                                                                                                                                (st

r.40)          

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sadržaj:

 

Djelo počinje opisom penziona gđe. Vauquer. Pisac pomno opisuje penzion

okoliš prostorije u penzionu itd. U Pariz je došao mladić iz plemićke obitelji

koji želi studirati pravo, nastanio se i on u penzion. U penzionu se nalaze još i

bivši proizvođač rezanaca čiča Goriot te bivši trgovac Vaturin. Na početku svi

su se divili čiči Goriotu na njegovoj odjeći ,na srebrnini koju je imao u ormaru,

ali nakon nekog vremena on se preselio iz skuplje sobe u onu jeftiniju. Čiča

Goriot ima i dvije kćeri koje je uspio udati u bogato društvo, i na njih je

potrošio i zadnji novčić. Mladi Rastignac napušta svoje ideale i okreće se

Parizu i njegovom otmjenom društvu. On doznaje da u Parizu ima rođakinju po

imenu Beausèant i od nje traži pomoć da mu ona pokaže put do uspjeha u

bogatom društvu. On ga upoznaje sa jednom od kćeri čiče Goriota,

Anastasie.Grofica Anastasie je imala svog ljubavnika Maxa koji je dolazio kod

nje. Jednom prilikom dok je bio kod nje iz jedne prostorije izađe Čiča Goriot i

Rastignac je upitao šta ona ima s Goriotom, i od tada su vrata za Rastignaca

zatvorena kod gđe. de Restaud. Kad je Rastignac to ispripovjeda svojoj

rođakinji kako se gđa. de Restaud ponijela prema njemu, ona odluči da će ga

upznati sa drugom Goriotovom kćerkom groficao Delphine de Nucingen. U

međuvremenu pojavio se tu i Vaturin koji savjetuje Rastignaca kako uspjeti da

svog cilja, on mu savjetuje da ako treba ubiti neka ubije samo da ostvari svoj

cilj. Vturin je pronašao i žrtvu koja bi to mogal biti, trebao je to biti brat gđice.

Victorine. Međutim Rastignac nije htio niti čuti za to. Jedne se večeri u

talijanskoj operi upoznao sa Delphine, ona ga je očarala na prvi pogled. Od tog

dana Rastignac je mnogo vremena provodio kod nje razgovarajući o njenom

ocu. A kad je dolazio doma odmah je odlazio reći čiči Goriotu šta je rekla za

njega , a on je bio presretan, iako su ga obje kćerke odbacile on je živio samo

za njihovu sreću. Vturin se nije slagao s Rasignacovim načinom na koji on

pristupa tom svijetu jer je rekao da je svijet pokvaren i ako ti njega ne uništiš da

će on tebe. Rastignac je tražio novac i od majke i od sestara da mu posude da

uspije u tom visokom društvu, one su mu poslale i zaželile mu sreću. Nakon tog

daznalo se u penzionu da je Vaturin odbjegli trobijaš i prijavili su ga, tako da je

Vaturin zauvijek nestao iz penziona. Iako je Rastignac bio dobar s Delfine on

nikad nije dolazila vidjeti oca, sve dok nije bio pred smrt ond ga je došla

vidjeti. Gorio je cijelo vrijeme mislio na njh kako se zabavljaju, kako je sretan

zato jer su i one, a nikad nije rekao ništa protiv njih iako su ga »pokrale«. Kad

je umro čiča Goriot na pogreb su došle samo prazne kočije njihovih kćeri sa

slugama unutra jer one nisu mogle, jer su došle rano ujutro sa plesa i morale su

spavati. Mladi Rastignac platio je i pogreb jedinom prijatelju koji nije nikad

protiv nikog rekao ništa loše, i vidio da je Vaturin imao pravo da protiv takvog

svijeta ne možeš ići »pješice« i okrene se prema veličanstvenom Parizu i reče:

»Sad je na nama dvoma red!«

 

 

 

 

 

 

  

 

 

 

 

 

Moje mišljenje o djelu:

Djelo je po meni fantastično jer se u njmu isprepleću ljubav koja nije uzvraćena i želja za uspjehom koja je tako blizu a tako daleko. U čemu je Goriot pogriješio da je za uzvrat umjesto ljubavi kćerka dobio to da se one njega srame. Dali su se one osjećale kao psi na uzicama od prevelike ljubavi ili je tu pitanje odgoja, previše popuštanja i udovoljavanja njihovim hirovima? Na to je pitanje teško dati odgovor. S druge strane dolazi teška borba mladog studenta koji nema neko bogatstvo da uspije u društvu gdije je glavna sreća novac. Da je on iz jedne obitelji koja ima novaca za njemu priuštiti toliko da se on zabavlja i troši koliko želi sigurno se nebi spominjala borba za uspijeh, nego bi bilo puno lakše imao bi onu “otskočnu dasku “koja omgućava uspjeh. Teško je razdvojiti ono što  je bitno u djelu. Ali ono šta je sigurno točno to je ono da je i danas takvo stanje u svjetu. Ako ti previše poklanjaju ljubavi  i pažnje da ćeš se osjećati kao u kavezu i da ćeš pobjeći, isto tako ako imaš moć i novac dobar i ugodan život ti je zajamčen , a ako ne onda se moraš boriti za postić makar pola od onog o čemu sanjaš.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Bilješka o piscu:Honorè de Balzac jedan od najvećih predstavnioka realističkog romana u svjetskoj književnosti, rodio se 20. V. 1799. u Toursu a umro 18. VII. 1850. u Parizu. Trebao je postati bilježnik ili odvjetnik, ali se za rana dao na književni rad. Napisao je stotinjak romanai pripovijedaka, ocrtao sva društvene slojevesvog doba i stvorio preko dvije tisuće lica, od kojih su neka postala tipovima. S “Ljudskom komedijom “kojoj se prvi dio pojavio u francuskoj književnosti, no zanimljivo je da su ne samo prvi romani iz tog ciklusa, nego i

njegova prva remek – djela, izašli iz štampe u vrijeme kad je romantizam bio u punom jeku.Njegova djela: “Les choauans”, “Etudes des moeurs”, “Le scenèsdela vie privèe”, “Le curè de Tours”, “L’ illustre gaudissart”

 

 

                                              Podatke pronašla u : Hnorè de Balzac “Čiča Goriot”

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:15:00 | 0 komentara

Iz velegradskog podzemlja - Vjenceslav NovakSadržaj

U jednom mračnom podrumu živjela je siromašna obitelj. Otac, glava obitelji, zvao se Mika i bio je drvosječa. Uvijek kada je nešto zaradio, to je potrošio na alkohol u krčmi. Kući se vraćao pijan i uvijek se svađao sa ženom. Često je znao pretući jedno od svojih djeteta. Djeca su bila gladna, nisu imala što za jesti jer je otac potrošio novac na piće. Žena je uvijek to gledala velikom boli u srcu. Tako je Mika jedne večeri stigavši kući legao na krevet i svađao se sa ženom. Htio je tući dječake, ali su oni utekli. Jedino Evica nije uspjela uteći pa je nju pretukao. Ujutro kada se probudio vidio je žalosnu ženu. Plakala je i rekla mu da je prebio Evicu na mrtvo ime. Evica je krvarila i bila je pri kraju života. Otišao je do njezinog kreveta i kajao se nad njom. On nije bio svjestan da ju je pretukao. Mika je otišao na posao da nešto zaradi za Evicu. Nakon što je obavio posao uputio se kući, ali je ipak sjeo na klupu nedaleko od kuće. Razmišljao je o svome životu i svome lošem činu što ga je učinio. Žena ga je opazila i došla do njega, te mu priopćila da je Evica preminula. Mika se jako rastužio i kajao u sebi. Žena ga je tješila i govorila mu da je to Božja volja.

 

Ova mala pripovijetka govori o siromašnoj obitelji koja je “jedva vezala kraj s krajem”. Otac je bio pijanac i mnogo novaca je potrošio na piće. Žena se ljutila na njega. Tako je jednom otac u pijanom stanju pretukao svoju kćer koja je sutradan preminula. On je vidio kakav on zbilja je te se kajao za svoj grijeh.

 

Lica

Mika je otac i glava obitelji. On je po zanimanju drvosječa. Često se je znao napiti. Ali, on je ipak imao i dobrih strana, bio je osjećajan samo što je uvijek skrivao svoje

osjećaje. Na kraju tek shvaća kako mu je piće škodilo te što je sve loše učinio svojoj ženi i djeci.

 

Mjesto radnje

Radnja se odvija u mračnom podrumu i na hladnim ulicama grada.

 

Dojam

Pripovijetka u meni ostavlja tužan dojam. Sve izgleda nekako mračno u toj zimi i mračnom podrumu. Otac uvijek pije, a žena i djeca ostaju sama i gladna. Kući se vraća pijan i jedva da je ostavio koji novčić za obitelj. Na kraju otac pretuče Evicu i ona premine.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:15:00 | 0 komentara

IZ VELEGRADSKOG PODZEMLJA - VJENCESLAV NOVAK

 očiju sve više u daljinu odakle bi još katkad jeknuo njegov slabi glas... dok nije i on posve iščezao u zaglušnoj buci života."

Kompozicija djela: 

U uvodnom djelu upoznajemo dva glavna lika koji dolaze iz istog kraja u Zagreb na studij, ali su oprečnih ekonomskih mogućnosti. Artur je jedinac imućnog trgovca i gradonačalnika, dok je Jakov seljački sin - siromah. 

Početak radnje je oglas kojim Jerko Pavličević, traži "cimera" kako bi djelili troškove stanovanja. On je gnjevan kritičar društva, ali i simbol siromašnog studenta koji se kroz život probijao sam doživaljavajući pri tom uvrede i poniženja. 

Arturovim dolaskom Jakovu započinje zaplet koji postepeno vodi do vrhunca kroz Pavličevićevu optužbu lažnog morala malograđanstva, koje propagira humanost i ljubav prema bližnjemu, a u stvari je sebično i proračunato "Ja dižem svoj glas protiv nepravici ovdje u vlažnoj sobi, gdje boravi glad, gdje sve plače i suzama potištenih prosvjeduje u ime nauke Isusove protiv nasilja; jer ja sam sačuvao vjeru u njega, a oni je 

nemaju: rječima hvale, a djelima hule nauku njegovu ..."

U Arturovoj odluci da napiše ocu pismo kojim ga moli da se odrekne stipendije, a koje je rezultat Pavličevićeva govora počinje rasplet. "Oče! Ja živim vrlo udobno na račun nekoga, tko bi trebao potporu za svagdanji hljeb. To nije moralno, tome se protivi glas moje savijesti ... Moja duša hrli za idealima, otereti me, da se slobodno dignem opet k njima..."

Očevo negativno pismo čini epilog ove novele. 

Analiza glavnih likova:

Arturov otac: on je dobrostojeći načelnik, bezosječajan je i bezobziran, za njega ne postoje granice i pravila, on je pohlepan i škrt, te tako odgaja svog sina, odnosno, tjera da tako postupa. Izmolio je za Artura stipendiju koja je namjenjena sirotinji. 

"Ovaj vaš drug gladuje... a gladuje zato jer je vaš otac oteo kruh što ga je narod, zemlja, dobrotvor neki, sad bilo tko namjenio bio za školovanje sirotinji, dakle, njemu. To je, gospodine, grijeh koji vapije k nebu za osvetom".

Kad je Artur ocu u pismu napisao strašni grijeh što ga je počinio prema Jakovu, otac mu je napisao:

"U buduće, da me više ne uznemirujuš ovako! To su tlapnje, u život treba gledati drugačijim očima... Jednom zasvagda: s takvim psinama da mi ne dolaziš! Međutim, (za tvoje umirenje) znaj da ima sinova iz većih kuća nego što je naša, pa uživaju potpore za svoje nauke... to iz onih koji su te smeli govori zavist... Ti si mlad. Život je prava škola, a tu još nijesi učio."

Artur Kranjčić: za razliku od oca on nije negativan lik. On je mlad, silno zanesen, lijepo odgojen, ne zna ništa o boli i nepravdama, neiskusan je te takav dolazi u Zagreb na školovanje. Po prvi put je prepušten sam sebi, te uviđa nepravdu koju je njegov otac nanio Jakovu izmolivši stipendiju. Ne mogavši to podnjeti, pisao je svom ocu:

" Pisat ću ocu rekao je sebi da se odričem stipendije... stipendija me guši Još nikad nije stupio svojom voljom pred oca u ovako

zamršenoj stvari: što će na to on? Stala ga je savladati slaboća... a njegov mladi duh opirao joj se gonjen šibama teških rječi kojima ga je bičevao polunagi čovjek mršava lica i suha tjela na kom su bila izbočena rebra... Napokon je napisao ocu pirmo."

Jakov Kosović: On je siromašni seljački sin iz najrđavijeg kraja u Lici. Izuzetno je tolerantan, te ima silnu želju za višom naobrazbom, stoga šalje molbu za stipendiju koja bi mu omogućila školovanje u Zagrebu. Međutim, molba mu je bila vraćena, jer je potpora već udjeljena Arturu Kranjčiću. Nadajući se da je došlo do neke pogreške pri dodjeli potpore, Jakov dolazi u Zagreb, gdje nalazi smještaj u maloj, jeftinoj sobici koju djeli s Jerkom Pavličevićem. On je dobar i pošten, i nikako ne shvaća i miri se s nepravdom koja mu je učinjena.

"Kroz gimnaziju se provlačio uvijek lijepim uspijehom, ali više gladan nego sit... Kako smije bogat čovjek uzeti ono što je namjenjeno siromahu?"

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:11:00 | 0 komentara

Divlji konj - Božidar ProsenjakBilješke o piscu : Božidar Prosenjak rođen je 1948. godine u Koprivnici. Sretno djetinjstvo proveo je u

 

Podravskom seocetu Kuzmincu .Tamo je započeo svoje školovanje ,a nastavio ga

 

zatim u Koprivnici ,Parizu I Zagrebu ,gdje je diplomirao romanistiku na Filozofskom

 

fakultetu.

 

Radio je kao novinar u Narodnom sveučilištu u Velikoj Gorici ,te pokrenuo

 

i uređivao biblioteku « Albatros « u velikogoričkom Centru za kulturu .Od godine 1984., djeluje kao slobodni stvaralac .Član je DHK .Prozne , pjesničke I dramske priloge objavljuju u dnevnom I periodičnom tisku,na radiju I televiziji .Surađuje u časopisima za djecu .Radovi su mu uvršteni uzbornike ,antologije I školske udžbenike.Godine 1980. objavio je zbirku pjesama I kratkih proza za djecu pod nazivom « A »Zapažen književni uspjeh zabilježio je romanom «Divlji konj» za koji je 1989. godineprimio nagrade «Ivana Brlić Mažuranić» I «Grigor vitez ».Fabula:Uvod : Život divljeg konja u divljini kad je bio ždrijebeZaplet : Kod Gospodara I bijeg od njega(Divljeg konja)Život u Podzemlju I njegovo maltretiranjeVrhunac : Utrka divljih konja kod Gospodara I na HipodromuRasplet : Divlji konj je uginuo prirodnom smrću     Mjesta radnje : U divljini ; kod gospodara ; u Podzemlju ; na HipodromuVrijeme radnje : nepoznato ???L I K O V I :Divli konj : hrabar ,imao je puno prijatelja Neru , Sivku ,Šarca; imao je svojukolibu Zvijezdu I svoju kćer Cezu ; mrzi Podzemlje , štiti prijatelje , kad je bio malenmrzio je I Zakon , ali poslije ga je shvatio ; bio je uporan kad je tražio Zvijezdu;Nera : susrela je Divljeg konja kod Gospodara , vjerna prijateljica Divljeg konja;Ponovno je srela Divljeg konja u podzemlju ; malo je strah bilo kad je bila uPodzemlju ;  poginula je kad je ušla kroz vrata iz kojih konji više ne izlaze( ubijena je )Šarac : Isto jedan od vjernih prijatelalja Divljeg konja ; hrabar kao Divlji konj , poslijemu je Sivka rodila sina ,Vulkana ;On nije bio u Podzemlju I nije vidio užasu Podzemlju ;

Sivka : Vjerna prijateljica Divljeg konja , rodila je sina ,ona isto nije bila u Podzemlju;Snažna kobila , hrabra ;Zvijezda : Bila je vjerna kobila Divlje konja , kad se vratio Divlji konj Iz Podzemljapobjegla ; rodila je kobilu Divljem konju Cezu , jako se brine o Cezi ;Garov : pas koji je čuvao konje kod Gospodara , na kraju se ispostavilo da je

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:09:00 | 0 komentara

Nana Emile ZolaIzdava~ko poduze}e : “Mladost” Zagreb, 1974.

 

1. Bilje{ka o piscu                  Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, zan~ajni teoreti~ar naturalizma i dru{tveni borac. Do knij`evnog uspjeha pro`ivio je te`ak `ivot, rade}e izme|u ostalog i kao novinar.         Eksperimentalnu metodu iz prirodnih nauka i medicine Zola prenosi prenosi u stvarala~ki knji`evni postupak. ^ovjeka treba prou~avati s biolo{ko-fiziolo{koga i socialnoga stanovi{ta opa`anjem i eksperimentom. @ivot je pojedinca uvjetovan naslje|em i sredinom, i u njima teba otkriti mehanizam op}ih zakona. Zato }e Zola otkriti svijet proroka, pogubnih i tiranskih strasti, nasilni~kih nagona, bioli{kih i animalnih strana u ~ovjekovu bi}u - potpunije i grublje nego itko prije njego u svjetskoj knji`evnosti.         Prvi ve}i uspjeh posti`e romanom Theresea Raquin, s temom o mr`nji i dubokim nesporazumima izme|u mu{karca i `ene.         Godine 1868. zavr{en je plan ciklusa romana pod naslovom Prirodna i dru{tvena povijest jedne obitelji pod Drugim carstvom, po ugledu na La comedie humanie H. de Balzaca. U nizu romana, Zola prikazuje razli~ite sredine u kojima se kre}u ~lanovi obitelji Rougon-Macquart, ali pod te{kim i sumornim pritiskom naslje|a, bolesti i dru{tvene depresije. U triologiji Zola se bavi vi{e dru{tveno-politi~kim problemima, obra}aju}i se poraznom kritikom na crkvenu organizaciju. U tetralogiji Zola otvara ne{to svijetlije perspektive u pogledima na ljudko dru{tvo i njegovu budu}nost. U skladu s teorijskim postavkama naturalizma Zola donosi u svojim djelima obilnu gra|u i obilje podataka iz vanjskog svijeta s nagla{enom te`njom da bude {to

objektivnije i prirodonau~nije. Ali u osnovi svega le`i Zolna strasna , li~na priroda, i on je dao vi{e svoju li~nu sliku zami{ljenog svijeta, nego objektivnu, prirodnim zakonima strukturiranu stvarnost.

 

 

 

 

 

 

 

 

Podatke prona{ao u knjizi:Tvrtko ^ubeli} : “Teorija knji`evnosti”, Zagreb 1972.

 

 2. Pone{to o djelu “Nana”.“Nana” odli~an je naturlisti~ki roman, koji uz Germinal zasigurno

~ini najbolje djelo Zolina knji`evna rada. Temeljnu ideju roman pisac daje u samom romanu uspore|uju}i Nanu sa muhom.

 

“... muhom boje sunca, koja dolazi sa smeti{ta, muhom koja uzima smrt sa stvarima du` ceste, pa zuje}i, ple{u}i i prelijevaju}i se kao

drago kamenje, samo {to stane, truje ljude po pala~ama, u koje ulazi kroz prozor.”

 

Zola Nanu prikazuje kao predivnu prenosnicu klice smrti. Tokom cijelog romana pisac se najvi{e bavi Naninim likom, isti}i}i njenu ljepotu i njenu snagu koju suprotstavlja njenoj otrovnosti.

 

“Nana, vrlo visoka, vrlo razvijena za svojih osamnaest godina, u bijeloj tunici boginje, sa dugom plavom kosom rasutom po ple}ima...” ---------------------------------------------------------------------------------

 

“On je vidio njene poluzatvorene o~i, poluotvorena usta, njeno lice o`areno zaljubljenim osmjehom, i pozadi opu{tena kosa pokrivala je le|a kao u lavice.  Savijena i zategnutih udova, ona je pokazivala svoje jake kukovw, svoje tvrde dojeke kao u kakve amazonke, jake mi{i}e pod svilenom ko`om. Fina linija, jedva ustalasanih ramena i kukova klizila joj od koleta do stopala”

 

Roman izgleda kao niz slika iz `ivota kurtizane Nane i tek pomalo se nazire optu`ba nemoralom tada{njeg dru{tva. Zola Nanu ne opisuje kao neku pokvarenu djevojku, ve} je u cijelom romanu ~ini privla~nom opravdavaju}i njene postupke. Ona se preko svojih ljubavnika izdigla visoko, ali je istovremeno propadala dok se nije utopila u nemoralnoj prljav{tini.         Zola je u promatranju destruktivnog pona{anja svoje glavne junakinje, njoj pot~inio svaki detalj svog pripovijedanja. Pomo}u Naninih razli~itih ljubavnih pokreta pisac ju je prikazao kao fotografski snimak stvarnosti {to je i temelj naturalizma.         Nana je svoje ljubavnike , Steinera i Muffata, podnosila samo zato {to joj je trebao njihov novac. Ona je grabila zlato ne razmi{ljaju}i o posljedicama, povode}i se samo svojim instinktima. pojavom Fontana javlja se u njoj neki novi osje}aj koji je do tada zanemarivala, Nana se zaljubljuje i upravo ta njena ljubav prema Fontanu dovodi je do propasti. Sanjaju}i o sre}i ona trpi sve Fontanove udarce i tu je Zola prikazuje kao slabu i podlo`nu `enu koja je prepi{taju}i se u potpunosti svojim instinktima i osje}ajima morala do`ivjeti pad. Odav{i se ponovo prostituciji da zaradi za `ivot dala se izbaciti iz vlastita stana.         U svim svojim ljubavnim, odnosno mo`da ipak poslovnim pothvatima ona je tra`ila korist. Bez obzira na njenu destruktivnu stranu li~nosti ona je bila jaka osoba, uspjela je od svojih ljubavnika dobiti ono {to je `eljela. Nana bila je kurtizana koja je uz svu nemoralnost ipak imala neki svoj ponos.

 

“To je smije{no, bogati ljudi zami{ljaju da mogu sve dobiti za svoj novac... E pa lijepo! A ako ja ne}u?... Nije meni stalo ddo tvojih problema. Kad bih mi ponudio cio Pariz, opet bi rekla da ne}u, i uvijek ne}u...”

 

Iza Naninog ponosa ipak se krije lukavstvo, unaprijed je prora~unavala metode koko bi ne{to izvukla iz svojih ljubavnika  i mo`da je jedan koji je najlo{ije pro{ao bio ba{ grof Muffat kojemu je Nana oduzela razum.

 

“ Ti uzima{ - prihvati ona odlu~no - ti }e{ udesiti da mi je do uloge.On je ostao iznena|en. Zatim re}e uz o~ajan pokret: - Ali to je nemogu}e! Ti si sama rekla da to ne zavisi od mene.Ona ga prekide skvr{iv{i ramenima:Ti }e{ sada i}i dolje i re}i Boreknoveu da tra`im tu ulogu... Ta nemoj da bude{ toliko naivan. Bordenaveu je potreban novac. Pa lijepo ti }e{ mu ga pozajmiti jer ga ima{ toliko da ga mo`e{ kroz prozore bacati.”

 

Nana nikada nije skrivala svoj prezir i mr`nju prema bogatim osobama i takozvanim po{tenim `enama koje su bile po{tene samo izvana, ali su se kako Nana ka`e skrive~ki provodile, daleko od o~iju javnosti.         Nana je bila ustvari jedna priglupa djevojka koja je raspoklanjala ~itavo bogatstvo , a nije imala {to jesti. Sa svim svojim slabostima i gre{kama predstavljala je vid jedne francuske povijesne epohe. umrla je u jednoj hotelskoj sobi od boginja dok je svugdje odjekivalo: U Berlin! U Berlin! U rat! Spremao se rat koji je upleten u igru ljudske strasti.         Zola Nanu u odnosu s ostalim mu{karcima. On je neprestano prati, slijedi portretiraju}i svaki njen dio, svaki pokret. Zola je pristupio pokretima s takvom vjerodostojno{~u, opisuju{i svaki najmanji detalj, kao fotografija. ^ak prilikom Nanine smrti Zola je upotrebio svu svoju opisiva~ku umje{nost i opisao joj lice puno gnoja, ali uvijek isti~u}i Naninu ljepotu.

 

“To je bila jedna masa, gomila gnoja i krvi, hrpe smrdljivog mesa, ba~ena tu na jastuke. Gnojane bubuljice ra{irile su se po cijelom licu, jedna do druge, skvrgnute sa sivim izgledom blata, one su ve} li~ile na neku plijesan zemlje,na ovoj bezli~oj ko`i gdje se crte vi{e nisu poznavale. Lijevo oko se potpuno izgubilo u klju~anju gnojiva , drugo udubilo se kao crna pokvarena rupa. Iz nosa je jo{ curio gnoj. Velika crvenkasta krasta pru`ala se od jednog obraza i prelazila preko usta iskvariv{i ih u grozan sijeh. I na ovu u`as i gtotesnu masku ni{tavila kosa lijepa kosa, sadr`av{i svoj plemeni sjaj sunca klizala je, prelijevaju}i se kao zlato. Venera se raspadala.”

 

Od onako lijepe `ene ostala je samo hrpa smrdljivog gnoja, a re~enicom :” Venera se raspala .”, re~eno je sve. Sva njena ljepota stopila se u tu bolest i Nana je nestala ostaviv{i samo mali trag - kosu.          Zola kao pisac naturalizma smatra da u svom radu treba primjeniti postupke znanstvenika. Stvarala~ki rad odre|en je s tri momenta: sredinom, rasom, trenutkom. On je to primjenio u “Nani”. Nana je bila destruktivna li~nist koja je ~esto gre{ila, a sredina u kojoj je `ivjela i vrijemo koje je bilo te{ko natjeralo ju je da bude to {to je bila.         Zolin cilj bio je uzdi}i roman u sfere nauke. On je na `ivim tijelima vr{io analiti~ki rad koji kirurzi vr{e na le{evima. Smatra da likovi moraju biti fotografski snimak stvarnosti. ristupanje djelu s nau~ne strane i isticanje krajnje objektivnosti oduzimalo je piscu subjektivan odnos prema svijetu o kojem govori. Zola je bio pisac masa, opisivao je sve dru{tvene slojeve tako da je ~esto bio napadan.         Roman “Nana” jedan je od onih romana u kojima je prikazan `ivotni put glavnog junaka, njegovi padovi, usponi i razo~aranja te podlost jednog dru{tva i vremena. Prolaznost, smrt od kojih se svi pla{e prikazana je ovdje an najgori mogu}i na~in, {to i jeste osnova naturalizma. Nana ,nekada{nja ljepotica, pretvorila se u rugobu. U njenom posljednjem opisu prikazana je stravi~no, gadljivo, a uostalom to i jest cilj svega, nestanak.         Najve}i dio radnje romana odvija se u potpunoj tmini i mraku, u zagu{ljivim i prljavim prostorima sa odvratnim  i gadljivim ljudima. 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:08:00 | 0 komentara

Veli Jože - Vladimir Nazor

Ime pisca: Vladimir NazorTema: doživljaji diva Velog JožeOsnovna misao: pohlepa nam može biti samo na štetu, a ne na koristLikovi: Veli Jože, Ilija, Libert, Jurić, ovčar Ivan, Civetta itd.Sadržaj:U gradu Montovnu živo je jedan kmet koji je bio velik kao div. Bio je veoma snažan, ali je služio i pokoravao se gospodi, a pomogao je i radnicima. Orao je po polju, vukao najveće terete, tj. radio je najteže poslove. Taj div zvao se Jože. Jože je zanosno obavljao svoje dužnosti dok nije došao providur i odveo ga brodom u Mletke. Na moru ih je uvatila bura i lađa se potopila, ali Jože se spasio. U toj lađi bio je zatvoren Galeat Ilia. On je bio div sa puno ruku, ali bez nogu. Također je bio i rob. Prije smrti rekao je Joži da ne dopusti nikom da mu gospodari, nego da bude slobodan čovjek. Pošto je Joži bilo jako žao Ilije, odlućio je poslušati savijet. Nakon nekoliko dana Jože i kmetovi su pobjegli od svojih gospodara na neko brdo. Tamo su jako lijepo živjeli. Jednom prilikom dok su kopali iskopali su gomilu zlata. Njihovi su im gospodari došli pomagat za zlatnike. Gospodari su radili svakojake poslove za svoje bivše sluge, a kući su se vraćali bogati. Došlo je vrijeme dijeljenja posjeda. Zbog svoje pohlepe, divovi su se posvađali. Jože je bio najžalosniji, jer nije dobio sve ono što je zaslužio. Osvetio se ostalim divovima tako što je spalio kolibu žita. Divovi su bili ljuti pa su progonili Jožu. Joža je našao svoj zaklon kod Civette. Civetta je postao vođa kmetova pa je on razdijelio posjede. Joži je dao najbolju zemlju. Joža je ubio dva diva. Divovi su bili žalosni i nisu znali šta da rade. Pitali su Civettu za savjet. On im je rekao da ih je to Bog kaznio što su bili nepravedni prema Joži. I Jože se vraćao svojim Montovljanima, ali prije ulaska u grad sjetio se Ilijinih riječi pa je odlučio da više ne bude kmet nego slobodan čovjek. Napustio je Civettu i Mautovena i više se nikad nije vratio.

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:08:00 | 123 komentara

Voda - Vladimir NazorIme pisca: Vladimir NazorPonešto o piscu:  Vladimir Nazor rodio se 1876.g. u Postirama na otoku Braču, a umro u Zagrebu 1949.g. Ubraja se među najplodnije hrvatske pisce. Pisao je lirske i epske pjesme , pripovjetke, romane, putopise, i dnevnike. U prvim pjesničkim zbirkama sa zanosom pjeva o prirodi, zemlji i čovjeku radujući se ljepotama i vedrinama života, te vjerujući u moć i snagu slavenskog čovjeka. Cijelog života je vjerovao u pobjedu dobra nad zlim, a to životno uvjerenje potvrđuje djelima koja su nastala u antifašističkom ratu. To su“Pjesme partizanke” i dnevnik “S partizanima”. Poznata su mu djela “Medvjed Brundo”(epski spjev), “Pastir Loda” (roman), “Veli Jože”(pripovjetke), te zbirke lirike ; “Slovenske legende” i “Hrvatski Kraljevci”. Nazor je pisao i za djecu - pjesme, priče, igrokaze. Među pričama se ističu posebno “Bijeli jelen”, “Dupin”, “Min-Čan-Lin”, a igrokazi su mu “Crvenkapa”, “Pepeljuga” i “Pionir Grujo”.

Tema: Preživljavanje sušeGlavna misao: uvijek dijelimo s drugima jer će nam se to vratitiLikovi: Vlado, Košće, kapetan, Vladin otac, Vladina majkaMjesto radnje: Velo seloVrijeme radnje: nekad davnoSadržaj:         Više od tri mjeseca nije padala kiša. Ljudi se boje za svoje vinograde i maslenike. Sve je bilo pusto, jedino na obali su ljudi dočekivali lađu koja im je trebala dovesti vodu.  Tih dana je otac bio veoma zabrinut zbog Vladinog školovanja. U selu su zbog žeđi umrle dvije mazge. Tog istog dana su došle vijesti s kopna da lađa s vodom dolazi sutra u luku. Ljudi su iščekivali vodu , i žene su nosile prazna vedra na glavi. Odjednom se začu zvižduk broda koji je prevozio vodu. Ljudi su pili vodu i napajali svoje životinje. Od kapetana su tražili vodu da bi napunili svoje bunare. Kapetan je spojio cijevi iz lađeprema bunarima. U lađi je bila pump koja je dizala vodu.  Kada su cijevi bile postavljene izgledale su kao dvije mrtve zmijurine. Svi seljaci su bili nestrpljivi čekajući da voda poteće cijevima. Nakon nekog vremena voda je potekla, a one dvije cijevi kao da su oživjele. Kada je Košće vidio vodu nožem je probio cijevi i počeo piti. Nije ga smetalo što su ga žene tukle i ogovarale. Kasnije neka žena uzme Košći nož iz ruke i učini isto što i on. Žene su britvicama, iglama za pletenje i vretenima bušile cijevi i pile vodu. Većina vode gubila se u zemlji. Uskoro je voda opet prestala teći i one dvije cijevi su izgledale kao mrtve zmije. U isto vrijeme na drugoj strani otoka spremalo se nevrijeme. Svi su potrčali da tamo dočekaju kišu. Kada je kiša pala svi su bili sretni, a bunari su se napunili vodom , vinogradi i maslenici ponovno su bili zeleni i sve je opet bilo u redu. Kada je Vlado ugledao oca odlučio je da neće otići u grad na školovanje nego da će ostati u selu i pomagati mu na zemlji, ali Vladin otac je rekao da mora otići u grad na školovanje da ne bi bio siromah i bjedan. Ocu je bilo žao što mu sin živi tim teškim životom kroz koji je i sam prošao, zato je nagovorio sina da ode u grad na školovanje kako bi mu život bio lakši i bolji od onoga koji bi imao, ako bi ostao s njim na selu.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:07:00 | 0 komentara

Mizantrop - Jean-Baptiste poyelin

Bilješke o piscu:Jean-Baptiste poyelin - umjetnički: Moliere. Rođen je 1622 godine, kao sin dvorskog tapetara. Kao sin situirane građanske obitelji polazi gimnaziju kod isusovaca u Parizu, a pravo studira u Orleansu. Nakon kratkog odvjetničkog posla osniva sa suradnicima kazališnu družinu pod nazivom "Znamenito kazalište" nakon koje piše i izvodi velika djela. A od djela najpoznatija su: Smušenjak (izveden 1655), Kačiperka (1659), Škda za žene, Tartuff, Umišljeni bolesnik, Mizantrop, Škrtac, Don Juan i mnoga druga.

Lica:Alcelse - štovatelj Celimenin Philinte - prijatelj Alcesteov Oronte - štovatelj Celimenin Celimena - Alsesteova ljubav Elijanta - kuzina Celimenina Arsunoja - prijateljica Celimenina Acaste i Clitandre - markizi Basque - Celimenin sluga Du Bios - Alcesteov sluga

Mjesto radnje:Pariz, Celimenina kuća

Vrijeme radnje:XVII stoljeće

Sadržaj:

Prvi činU prvom činu dolazi do svađe između Alcestea i Philintea zbog prijateljstva, jer jedan smatra da se prijateljstvo sklapa sa svim dobrim ljudima dok Alceste smatra da se prijateljstvo mora sklapati korak po korak i da njegovi prijatelji mogu biti samo odabranni ljudi. U to dolazi Oronte koji štuje Alcestea i koji mu nudi prijateljstvo, a ujedno želi da Alceste čuje njgove pjesme i da o njima da svoj sud, na što Alceste pristaje. Nakon pročitanih pjesmi mrzovoljni Alceste govori da te pjesme nisu za ništa i da se Oronte ostavi pjesništva. Na to Oronte odlazi uvrijeđen.Drugi činDrugi čin započinje Alcestoim prigovaranjem Celimeni zbog toga što ona ima mnogo udvarača. Nakon toga ona mu odgovara da za za to ona nije kriva i nakon toga izbija svađa pa tako Alcelse govori da se Celimena mora odlučiti između njega i markiza (njezinih udvarača). U to dolaze Acaste i  Uitandre te je ispituju o ponašanju članova visokog društva. Na to Alceste prigovara jer smatra da nije lijepo izrugavati tuđe osobine. Po Alcesa dolazi stražar no on ne zna zbog čega.Treći činDogovor dva markiza da će se jedan drugome maknuti sa puta ako kome od njih Celimena uzvrati ljubav. Dolazi Arsinoja, Celimenina prijateljica koja joj predbacuje što ima toliko udvarača i govori joj što ljudi misle o njoj, ali zapravo je ljubomorna na Celimenu zbog njezine ljepote i mladosti. Na to joj Celimena vraća malim "savjetom" da ne stavlja nos gdje mu nije mjesto.Četvrti činAlceste sav ogorčen dolazi kod Celimene gdje susreće Philintea i Elijantu koji su govorili o ljubavi i otkrili da se oni zapravo vole. Dok Alceste nosi pismo kao dokaz Celimenine nnevjernosti, Celimena mu otvoreno priznaje da ga voli  i

govori mu da gi mu zapravo priznala svoju ljubav da je to pismo istina. U to dolazi Alcesteov sluga koji mu govori  da moraju bježati jer će inače Alceste završiti u zatvoru, zbbog vrijeđanja pjesnika.Peti činAlcaste priopćavaPhilinteu da kani otići iz njihova društva,  no prije toga želi iskušati Celimeninu ljubav. U Celemeninu domu susreću Alceste i Oronte te traže od Celimene da se odluči između njih dvojice.Uto stižu dva markiza i donose Celimenino pismo u kojem izruguje svakog od svojih udvarača. To donekle odbija Alcastea  no on još uvjek voli Celemenu i želi da mu ona postane žena. No ona kaže na se boji braka i da će u braku s Alcasteom biti osamljena. Duboko uvrijeđen Alcaste odlazi i govori da više nikada ne želi čuti za Celimenu.

Djelo poput ovog procijenjuje iskrenost ljudskih osjećaja. U današnjem svijetu gdje se sve zasniva na laži, korupciji i zarađivanju može se vjerovatisamo onima iz čilih usta govori iskrenost. Možda nam nekad nije lijepo za naše male nepodopštine ili mane no na istini čovjek izgrađuje svoj život. Ono, čemu se smijemo u ovom djelu, nije Alcesov značaj i njegova vrlina, nego možda jedino njegova pogreška, što nije uvidio, da društveni život zahtjeva od svakog čovjeka izvjesnu dozu kompromisa, vrlina možda pa i treba bezuvjetno da se štuje, ali zahtjevati je kod svih ljudi i to kod svih ljudi u najvećem mogućem stupnju, stvar je nemogućnosti. To dovodi do rata sa čitavim ljudskim rodom, ili do povlačenja iz društva i do usamljenosti, za koju se odlučio i Alceste.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:07:00 | 0 komentara

Pjesme - Vladimir VidrićBilje{ka o piscu      Vidri}, Vladimir ( 1875.-1909. ), po zanimanju advokatski pravnik. Malo je pisao ( jedina zbirka Pjesme, 1907. ), ali je vrlo zna~ajan i izrazit pjesnik. Po vanjskom okviru svojih motiva pjevao je najvi{e o pro{losti: ni`u se slike iz anti~kog `ivota Egip}ana, @idova, Grka, Rimljana, i iz {panjolske pro{losti, prisutna je srednjovjekovna tematika, a mnogobrojne su slike pejza`a. Ali tu se kriju obilje`ja Vidri}eva stava: na taj na~in sna`nije pjeva o problemima svog doba i svoje generacije. Jednostavnim izra`ajnim sredstvima i nagla{enim slikarskim elementima izrazio je svoja napredna uvjerenja, te{ki problem hrvateke emigracije, klasne napetosti u dru{tvu. Najsna`nije se dojmlju u njegovoj poeziji slike prirode i pekza`a, ugo|aji `ivotne radosti, dionizijski zanosi za ljeotu, vino, u`itak.         Vidri}eva poezija ima svoju dubinu i kvalitete po kojima je odmah dobila svoje priznanje.

Pjesme

         Vladimir Vidri} se sa svojom zbirkom pjesama Pjesme predstavlja kao pjesnik s izuzetnim osje}ajem za boju. Neka pritajna bol i ~e`nja za idealnim do`ivljajem ljepote osnovna je karakteristika ovog na{eg vrhunskog pjesnika         U Vidri}evim pjesmama dolazi do izra`aja nov , moderan senzibilitet, a element subjektivnog name}e se na prvo mjesto, zamjeniv}i tako dotada{nje lirsko stvarala{tvo koje je bilo programatske prirode, obilno zasi}eno folklornim elementima i uglavnom svedeno na dvije, tri teme od kojih je najzna~ajnija bila rodoljubljle.         Slobodan stih, simbolika, vanjski svijet slu`e Vidri}u kao okvir za izra`avanje subjektivnih stanja i osj}enja Vidri} je u svojim pjesmama obsjednut pesimizmom, nostalgijom, ~unnos}u i svim formama ljubavi, otkriva  muzikalnu vrijednost rije~i, usavr{ava stih, osvje`ava metaforiku.         Tematiku Vidri}eve poezije ~ine aktualni prblemi njegova vremena, a zanimljivo je da bilo koji problem iznio, uvijek njime izra`ava svoju li~nost.         ^esta tema pjesama jesu robovi, obespravljeni ljudi li{eni slobode i ljudskog ponosa.

 “ Ogromna, crna. Na svijetloj proviVrzu se sapeti ljude i `ene

I lamaju ruke i nijemo pla~uA kose im lete raspletene.

Sti{tu prsti i gr~e ruke,Okovane pru`aju k nebosklonu,

Sa tala se di`u i ka`u i ka`u,Gdje sunce tone na stranu onu. “                                      ( Roblje )

         Vidri} je tako|er pjevao o ljudskim odnosima. “Da, svetac je halje skupio,

I poao je uza stube,I nije se ni osvrnuo

Na jecaj zemaljske ljube.Al se an|el ganuo

i rekao: -“Pre~asni, stani,I koji su mnogo ljubili,I oni su Bogu zvani” “

                                               ( Gonzaga )         U pjesmi “Mrtvac” javlja se Vidri} pesimist, svjestan nemo}i nemo}i ~ovjeka prema zakonima prirode.

 “ Ubila ga ruka silna,Vje~no jaka, vje~no `iva,

[to `ivote rasipavaI `ivote utrunjava.”

                  ( Mrtvac )         Zbog spoznaje eda je ~ovjek nemo}an, u njegovim pjesmama stalno je prisutna bol, bol koju pjesnik sakriva u svojim pjesmama, ali bol koja se ipak osje}a.

Vidri}eva poezija primarno je poezija bola, bilo da je to bol roba koji pati za svojom domovinom dok hladi bezbri`nu gospodaricu,

 “A kad bi se na{la dobra du{a,Da i roba pita i saslu{a,

Taj bi rekao:” Od tuge pogibam,Moje srce leti k libijskim kolibam” ”

                            ( Pomona )ili da je to bola koja no~as zbli`avapatricija i roba u pjesmi “ Ex  Pannonia”.

 “A kad se on sagnu k robuI nemo}no po~e da gleda

“Idimo!” {anu mi ona,I trznu i - posta blijeda.

A mene, da pravo ka`em,Kosnu se suza njina:

“ Idimo, rekoh, a njemuPodajte kr~ag niva.” “

                            ( Ex Pannonia )         Vidri}evo glavno izra`ajno sredstvo je slika. Imao je istan~an osje}aj za boje. Vidri} je u svojim pjesmama oslikavao predivan pejza`.

 “A svita{e jutro. rosa je pala,Pa se u krupnih kapljah blista.

Sja jutarnja zvijezda. Dr{}e i trepetiJasika {irokog lista”

                 (  Jutro ) “Zvijezde se roje visokoI dasi }e sad da krenu,U zrku se kupa mjesecI sipa svijetli i sjenu.

A krasna se `ena budiI grud joj otajno di{eI svilne vje|e obara

I no} je i - biva ti{e. “         (  Notturno )

         Najzna~ajnija i najzanimljivija pjesnikova ostvarenja zasigurno jesu Pejza` I i Pejza` II, u kojima je on prikazao stvaran `ivot.         U Pejza`u I sve vrvi od `ivota.

 “ U travi se `ute cvjetoviI zuje zla}ane p~ele

Za sjenatim onim stablimaKrupni se oblaci bijele.”

                  ( Pejza` I )         Dok pjesnik U Pejza`u I upotrebljava glagole kako bi {to vjernije opisao krajolik u Pejsa`u II upotrebljava glagole kako bi prikazao radnju.

 “Nebeski putnik mjesecLako je odskakivao

Nad svijetlim obla~nim rubomI opet u nebu plivao.

 

I kad sam otvorio prozor...”                  (  Pejza` II  )

          Vidri}ev stil, a i stih u kojem je ispjevao svoje pjesme, bili su u to vrijeme novi. Budu}i da je svoje pjesme deklamirao morao ih je {to vi{e skratiti, svesti jezi~ni izra`aj na najmanju mogu}u mjeru. Vizualnost bila je jedna od najve}ih pjesnikovih vrlina, stoga nije ni ~udno da mu je slika bila glavno izra`ajno sredstvo. U nekim svojim pjesmama Vidri} daje samo impresionisti~ke sli~ice.

 “ Plahe su sjene do{le iz tameI plesat stale u zelenoj travi.

Bile su dvije plavojke NympheS bijelimi vjenci na glavi... “

                            (  Jutro ) “ I vjen~av se li{}em vinjage bujne

Buku podi`u divlju.Kucaju srca. S ljpkog se gaja

Bijele nimpfe ozivlju.”         (  Pompejanska sli~ica )

         U drugim pak pjesmama Vidri} pravi do`ivljaj potis}e u pozadinu i u prvi plan dovodi slike koje poput zrcala reflektiraju taj doga|aj.

 “ U omrkom parku jablaniBunar okru`uju bijeli,Gdje smo ja i gospoja

Kao saneni sjeli,Dok tavni - {ume i tuguju

Gordi i neveseli.                  (  Kipovi )

 “Ja vidim grijeh. Gle! gola, divlja hridI oblak tavan, vihrom raskidan,A s hridi zublja. Krvav joj je `ar

I pada u no} i u ocean.                            (  Grijeh )

         Posljednji na~in pjesnikova slikovna izra`avanja, koji je vjerovatno i njabolji je taj u kojemu sama misao obuhva}a sliku, slikovna i misaona komponenta zdru`eni su u jedno.

 “ S kamena po crnoj zemljiVal se dima povijava.Ukraj `rtve utrnute

Oboreni starac spava”                            (  Mrtvac )

         Vidri} se pred kraj svoga `ivota razbolio i zavr{io je u ludnici {to je ostavilo mnoge tragove u njegovu daljnjem stvarala{tvu. U njegovim pjesmama po~inju se javljati demoni i sablasti, a doga|aji bivahu zahva}eni povr{no bez neka opipljiva sadr`aja. Pjesnik je za vrijeme svoje bolesti naslu}ivao smrt i prikazivao u svojim posljednjim pjesmama.

Adieu

 

O moja je le|a laganoKrcnula mandolina

I moj se kaput raskrio.Purpurna pomr~ina

moje je vje|e prekrilaOs sunca, vjetra i vina.

 

A moja se ruka ganulaKoja pjesmice sklada,Svijetlu je suza utrla[to mi sa zjena pada.

-Tako silazim, gospojo,Stubama tvojega grada.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:06:00 | 4 komentara

Dečko, dama,kralj, špijun - John le CarreBilješka o piscu: John le Carre rođen je 1931.g. Njegov treći roman "Špijun koji je došao sa hladnoće" lansirao ga je među najbolje pisce špijunskih romana. I budućim romanima potvrdio je tu zasluženu titulu. Roman "Krojač Paname" postigao mu je svjetsku slavu i preveden je na šezdesteak jezika! Napisao je sveukupno 11 djela: "Naša igra", "Noćni menadžer", "Tajni hodočasnik", "Ruska kuća", "Savršeni špijun", "Mala bubnjarka", "Smiley-evi ljudi", "Počasni đak", "Ratni dalekozor", "Špijun koji je došao sa hladnoće" i "Dečko, dama, kralj, špijun". Nemam podatka o njegovoj smrti.U jednom intervjuu izjavio je da mu laska što njegova djela shvaćaju tako ozbiljno, ali svi su likovi i operacije izmišljene.

 

 

 

Žanr:Špijunski roman

 

Tema:Umirovljeni djelatnik engleske špijunske službe pokušava razotkriti "krticu" duboko ukopanu u sam vrh te važne organizacije.

 

Mjesto radnje:London, Engleska: "Mrzio je City. velik, tmuran, zaglušan grad sa previše golubova.", "...hitao je sitnim koracima uz pocrnjele arkade Victoria Station", "Požurio je do Martindaleovog kluba na polovici King's Roada.", "...jedan od onih poniznih stanovnika Londona...".

 

Vrijeme radnje:Doba hladnog rata: To možemo to zaključiti po mnogobrojnim špijunskim operacijama: "..i sve ostale neugodne fraze koje su u najboljim danima hladnoratovske kulture gotovo pretvorile Školu u...", "Upuštajući se u čitanje Smiley je iznova proživljavao glavne bitke tog dugog i okrutnog rata.", "Morali smo zbog sigurnosti naše mornarice izviditi te ruske podmornice!".

 

Motivi:-privrženost prema Kontroli: "Sam sam ispratio Kontrolu u nekakvom užasnom krematoriju u East Endu, prošlog Badnjaka, i osim mene nije bilo nikoga. Svećenik je imao govornu manu.", "Smiley se sjećao kako je Kontrola mršavio, kako su mu se obrazi rumenjeli i kako su mu oni koji ga nisu dobro poznavali čestitali na dobrom izgledu. Samo je Smiley primijetio kapljice znoja što su mu tih kobnih dana pratile granicu rasta kose.", "Shvatio je samo: vrati se u Cirkus i dovrši posao."

 

-znatiželja: "Tko je taj misteriozni pukovnik Viktorov, ta krtica koja se tako duboko i neprimjetno uvukla u sam vrh Circusa i tko je to stajao iza Connieina otpusta. Tko štiti krticu i da li je Poljakov krtićin kurir?"Opis likova:

 

Smiley- a) vanjski opis:"Štaviše on je lako mogao biti konačni oblik kojeg je Bill Roach bio prototip. Nizak,debeljuškast, i u najboljem slučaju srednjh godina, bio je po izgledu jedan od onih poniznih stanovnika Londona koji nikad neće baštiniti Zemlju. Noge su mu bile kratke, hod sve prije nego žustar, a odjeća skupa, loše skrojena i skroz-naskroz mokra. Njegov kaput koji je pomalo podsjećao na udovištvo, bio je izrađen od onog crnog, rijetko tkanog materijala koji kao da je posebno izrađen kao da je posebno namijenjen upijanju vlage. Rukavi su bili predugi ili ruke prekratke jer bi mu rukavi- kao Roachu kad bi obukao kabanicu- sakrivali prste. Iz taštine nije nosio šešir, ispravno vjerujući da ga čini smiješnim. "Kao podstavljuno zvono što se stavlja na kuhano jaje da se ne ohladi.", primijetila je njegova prekrasna žena prije no što ga je posljednji put ostavila. Stoga se kiša nakupljala u krupnim, neobrisivim kapima na debelim staklima njegovih naočala. Korak mu je bio pomalo nesiguran dok je mokar koračao...""Sjedio je, naslonivši se,savijenih kratkih nogu, glave pognute naprijed, sklopivši debeljuškaste ruke na trbuhu kojim ga je mojka priroda obilno nagradila. Iza debelih leća nazirale su se oči opuštenih kapaka. Tu i tamo protrljao bi stakla svilenom podstavom kravate, i to bi bio jedini znak njegove uznemirenosti,a kad bi to učinio pogled bi mu opet postao kiseo i bespomoćan, neugodan svakome tko bi ga u tom trenutku pogledao.""-Pretpostvljam da uviđate kako užasno izgledate!...zrcalo mu je pokazalo zakrvavljene oči i jasne tragove zamora na bucmastim očima.""U svakom slučaju prestar sam za ovakve automobile...""...podigavši ovratnik do povelikih podbradaka."                            

 

               - b) unutarnji opis:-marljiv: "Radio je jučer do kasno navečer, sve dok nije završio neki izvještaj o odnašanju smeće. kad je uvidio da mu je nestalo kave i da zato više ne može nastaviti, otišao je u dućan i stao u red...", "Smiley se ponovno baci na ćitanje suhoparnih podataka u prašnjavim

mapama. Navikao je puno raditi i svoje obaveze marljivo i savjesno izvršiti. To se naučio još u Oxfordu,a posebno koristio za vrijeme svog dugog rada u Cirkusu."-nesiguran: " Nije nosio šešir, ispravno vjerujući da ga čini smiješnim, primijetila je njegova prekrasna žena prije no što ga je posljednji put ostavila.. stoga se kiša nakupljala u krupnim, neobrisivim kapima na debelim staklima njegovih naočala. Korak mu je bio pomalo nesiguran dok je mokar koračao...""Nesigurno se meškoljio u prevelikom kaputu dok je Peter jurio seoskim cestama po Smileyu prevelikom brzinom.""Otkako ga je Ann napustila, otičla je i čistačica: samo je dakle Ann imala ključ. Hrastova vrata imala su dvije brave,"banham" sa zasunom i "chubb pipiekey" te dvije treščice. Počeo ih je ponovno stavljati, možda zato da ga ona ne iznenadi!"-ponizan i slab: "Bio je po izgledu jedan od onih poniznih stanovnika Londona koji nikad neće baštiniti Zemlju.""Pravo pravcato pomanjkanje snage volje. Zovu to uglađenošću, iako to nije ništa drugo doli slabost. Slabost- nesposobnost življenja bez tuđe pomoći, neovisno institucijama i emocionalnim vezama koje su nadživljele svoju svrhu. To jest moja žena, to jest Cirkus, to jest življenje u Londonu. Taksi su mu bezobrazno otele dvije djevojke cereći se zajedno ispod jednog kišobrana."-pun starih navika: "Već iz dugogodišnje navike Smiley je vršio smotru automobila...činio je to i kao dio vježbe memorije, ali i zbog straha koji zauvijek prati jednog profesionalca.", " Navikao je puno raditi i svoje obaveze marljivo i savjesno izvršiti. To se naučio još u Oxfordu,a posebno koristio za vrijeme svog dugog rada u Cirkusu."

Opis jezika:Djelo je pisano književnim jezikom bez ikakvih stilskih sredstava ili neobičnosti

 

Mišljenje o djelu:Pročitala sam knjigu prije roka lektire jer me zaintrigirao naslov i sam žanr teksta. Napokon nešto što se lako i tečno čita! Međutim već u prvim poglavljima izgubila sam se u gomili imena, nepovezanih radnji, umetaka i naizgled nepovezanih likova. Nisam mogla shvatiti hijerarhijsku ljestvicu Cirkusa tko je glavni, a tko kome odgovoran. Ipak, uporno sam se pokušavala koncentrirati na rečenice i pohvatati konce. Tek nakon polovice odlistanih stranica počela sam nazirati tok radnje i povezivati događaje sa prethodnih stranica. Čitala sam knjiga od kraja prema početku. Zamislila sam se nad time i otkrila uzročnika. Likovi jako malo "razmišljaju naglas". Tako ne pojašnjavaju pojmove ni ljude. A djelomičan uzrok tome je i  pisanje u trećem licu.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:06:00 | 0 komentara

Iz velegradskog podzemlja - Vjenceslav NovakPonešto o piscu: Vjenceslav Novak rođen je 1859.god. u Senju. Gimnaziju je pohađao u Senju i Gospiću. U učiteljsku školu je išao u Uagrebu. Kasnije je nastavio muzičke studije u Pragu. Službovao je kao profesof muzike na učiteljskoj školi u Zagrebu. Vjenceslav Novak je jedan od prvih pisaca u Hrvatskoj književnosti koji je u svojim djelima počeo slikati probleme društvenih nepravdi i nevolja koje su pogađle mali svijet seljačke sirotinje , siromašnih otoka i intelektualaca koje opisuje s dubokim suosječanjem. Napisao je sedam romana i oko stotinu pripovjedaka. Romani su mu : “Pod Nehajem”m “Poslijednji Stipančić”, “Dva svijeta”, “Zapreke”, “Pavao segata” i “Tito Dorčić”. Važnije pripovjetke su mu: “Podgorske pripovjetke”, “U Glib”, “Majstor Adam”, “Iz velegradskog podzemlja” i dr. Vjenceslav Novak umro je 1905.g. u Zagrebu.Tema: Težina života u siromašnoj obiteljiOsnovna misao: Neke loše navike mogu nam promjeniti životLikovi: Mika, Jankić, Lucija, EvicaSadržaj:        Padao je snijeg i bilo je hladno, a neki je čovjek sjedio nepomično na klupi na Iličkom trgu. Gledao je Mika jednog pijanog Slovaka. Slovak je par puta pao potrbuške i nije se mogao dići pa je trebao pomoć stražara da bi otišao kući. Zamišljeno gledajući, Mika se sjetio onog što je doživio zbog pijanstva. Mika i Jankić su ispilili i nacijepali jednom čovjeku drva i dobili za to 5 kruna. Odmah su otišli u gostionicu i popili dvije litre, pa zatim, tri, četiri. Tada je Mika pomislio da bi mogli poći kući , ali

Jankić je još želio piti. No kada su ispili još pola litre, ali ni to nije bilo dovoljno pa su pili i pili… U razgovoru uz piće Mika je hvalio svoju djevojčicu Evicu. Na poziv stražara krčma se ispraznila, a Mika i Jankić su pošli kući. Mika je putem razmišljao što će li mu žena reći. Dali će ga psovati ?! Skupio je hrabrosti i ušao u kuću. Kako je zamislio tako je i bilo. Žena ga je psovala, a on onako pijan uhvatio Evicu i pretuče je. Žena istrgne Evicu iz ruku pijanog muža, a on padne na krevet i zaspe. Ujutro kada se probudio, žena mu je rekla da je pretukao Evicu. Mika bez ženinog saznanja ode u Evičinu sobu. Evici je iz usta neprestano curila krv i nije mogla jesti i piti. Mika je sijeo pokraj nje i počeo joj tepati, te joj darovao kutiju sa slatkišima. Sutradan je Mika otišao na posao i nije se želio vratiti kući i čuti što je Evici rekao liječnik. Hodao je ulicama i susreo svoga sina koji mu je rekao da je Evici vrlo loše.  Kada se smračilo, žena je krenula tražiti Miku. Vidjela ga je kako šeće te je otišla do njega i tužno mu izjavila : “Preminula je”. Mika je stajao nepomično. Žena ga je pozivala u kuću uvjeravajući ga da nije on kriv jer je bio pijan. Vrativši se kući nije više bilo isto. Nije bilo djevojčice Evice i tek je tada shvatio da pijanstvo nije bilo toga vrijedno.

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:05:00 | 4 komentara

Knjiga pjesama - Federico Garcia Lorca

Bilješka o piscu                             F.G.Lorca, španjolski pjesnik i dramatičar, rodio se 15.6.1899 u Fuenteroquenosu, Andaluzija, umro 19.8.1936. u Granadi. Studirao književnost i pravo, ujedno pokazuje interes za muziku, slikarstvo i kazališnu umjetnost. Godine 1921. izveden je u Madridu njegov dramski prvjenac Leptirove čarolije. Iste godine objavljuje Libro de poemas. Renome stječe zbirkom Cauciones 1927, godine i patriotskim komadomMariana Pineda. Godine 1928. izlazi njegova najbolja knjiga stihovaRomancero gitano (Ciganski romancero). U toj je zbirci dao sintezu španjolskih lirskih inspiracija (duh pučke poezije, kojim se nekada napajao Lope da Vega, i blistavu raskoš kojim se Gomgoneava jezika). Godine 1930. održava niz predavanja u SAD-u. Na povratku iste godine piše knjiguPjesnik u New Yorku, u kojoj se nalazi čuvena oda Waltu Whitmanu. Od 1931. direktor je kazališne grupe “Barroco” koja obilazi sve španjolske pokrajine igrajući djela klasičnog teatra (Lope de Vega, Calderon, Cerevantes). U tom periodu sav se posvećuje pisanju za kazalište:Don Cristobaldovo malo kazalište (1928); Čudesna obućarka (1930); Ljubav don Perimplina i Belise u ujakovu vrtu...U spomen svog prijatelja piše tužaljku Hanto per Ignacio Sanchez Mejias(1935). U augustu 1936. uhapsili su ga i streljali pripadnici Francove civilne garde. G.L. jedan je od najvećih španjolskih lirika uopće. U španjolskoj poeziji svoga vremena on je unio novi, moderniji izraz i dah istinskog lirizma. Andaluzijski slavuj skladno

je spojio modernizam s tradicijom. U nas je mnogo prevođen i igran. Znatan je njegov utjecaj na naše mlado pjesničko pokoljenje.

 

                               Podaci iz     Enciklopedija leksikografskog zavoda, Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1967

 

 

Analiza dijela

 

 

           Konjikova pjesma

 

       Cordoba.       Daleka i sama.             Kobila crna, velika luna,       masline u bisagama.       Ako i znam pute, nikad       neću stići u Cordobu.

 

       I u ravni i na vjetru,       kobila crna, crvena luna.       Smrt na me vreba onamo       s kruništa kule Cordobe.

 

       Jao, duga li cesta!       Jao, vrli moj konjiću!       Jao, smrt me čeka prije       nego stignem u Cordobu!

 

       Cordoba.       Daleka i sama.

 

            Konjikova pjesma razvija temu nedostižnosti, smrti. Razvija je tako da ponavlja i izmjenjuje neke slike. Temeljni je motiv konjikova slutnja smrti, samoće. Ta se slutnja smrti kasnije preobražava u strah.

 

”Smrt na me vreba onamo                          s kruništa kule Cordobe” -SLUTNJA SMRTI

 

                        “Jao, smrt me čeka prije                          nego stignem u Cordobu!”-STRAH

 

Lorca stvara sažete i jednostavne pjesničke slike koje ponavlja, izmjenjuje i gradira.

 

                        “Cordoba.                          Daleka i sama.”- PONAVLJA

 

                        “Kobila crna, velika luna...                         ...kobila crna, crvena luna”- IZMJENJENE SLIKE        

 

                        “Smrt na me vreba onamo                          s kruništa kula Cordobe...

          ... Jao, smrt me čeka prije                          nego stignem u Cordobu.”- GRADIRANO

 

            Svijet pjesme otvara ovom pjesničkom slikom: “Cordoba. Daleka i sama”. Ponavlja je na kraju pjesme kako bi dokazao kako je Cordoba za konjanika bila nedostižna, pošto je kao i s početka pjesme ostala “Daleka i sama”. Pjesnik pojedine slike izmjenjuje. Takvim postupcima u komponiranju pjesme nam bolje prikazuje konjanikove osjećaje, emocije. Gradirajući pojedine slike prikazuje nam da se konjanik sve više boji. Najprije se kod konjanika pojavljuje slutnja smrti koja se postepeno pretvara u strah. Pjesnikove emocije najjače progovaraju u četvrtoj strofi, a emocionalni naboj ostvaruje jadikovanjem.

 

 

                  Benasta pjesma

 

            Mama,            hoću biti od srebra.

 

            Sine,            bit će ti hladno.

 

            Mama,            hoću biti od vode.

 

            Sine,            bit će ti jako hladno.                       Mama,            na jastuku me svom izvezi.

 

            To da!            Ovog časa, sine!

 

            Iako se po naslovu ne bi reklo, ova pjesma ima svoje značenje i nije tako “benasta”. Srebro i voda su dragocijene stvari za život ljudi, bogatstvo, međutim kada bi se sin pretvorio u srebro ili vodu nikad ga ljubav ne bi tako grijala kao majčinska. Ne treba zahtjevati da budemo netko ili nešto drugo nego prihvatiti onakve kakvi jesmo jer uvijek postoji netko tko nas prihvaća baš takve. Normalno, trebamo se truditi da postanemo što bolji (brže, više, snažnije), ali svojim trudom i na taj način doći do pozitivnih promjena.

 

 

Portret Silvija Franconettija

 

Njegov krik bijaše strahotan.starcikažu da se kosaježilai da se živa rastvaralau zrcalima.Prelazio iz tona u tona da ih ne razbija.I biješe stvaralaci vrtlar bje.Stvaralac sjenicatišina.Sada njegova melodijaSniva s odjecima.Konačna i čista.S posljednjim odjecima.

 

            Conte jondo ima neobično bogatstvo forma, ali u svim varijantama sačuvao je bitnu karakteristiku: izraz neizmjerne tuge i patnje, vezanost za zemlje, za kraj naranača i pustih neplodnih brda, prijateljstvo, strasno prijateljstvo sa smrću. Lorca je u pjesmi “Portret Silvija Franconettija”, iz svoje zbirke pjesama “Conte jondo” ocrtao pjevača andaluziskog i dao poetsku karakteristiku ciganskog conte jonda.

 

 

 

 

Lorca o teatru...

 

            U sjajnom i dubokom “Razgovoru o teatru”, održanom u Madridu 1935., Lorca je izložio svoje gledanje na teatar i njegovu društvenu funkciju; on na tatar postavlja maksimalne zahtjeve, smatra ga “najjačim i najkorisnijim oružjem u podizanju zemlje i barometrom što pokazuje njezinu veličinu i pad”. “Narod”, kaže Lorca, “koji ne pomaže rast svoga tatra, ako nije mrtav, blizu je smrti, kao što teatar, koji ne osjeća socijalnog bila, političkog bila, drame svoga naroda te ne vidi istinske boje  njegova krajolika i njegova duha, s njegovim smijelom i suzama, nema prava da se zove teatar, već igralištem ili mjestom gdje se vrši ona ritualna stvar što se zove ubijanje vremena.”

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:04:00 | 0 komentara

Posljedni Stipančići - Vjenceslav NovakTema: propast jedne hravatske patricijske obitelji za vrijeme ilirskog pokreta; problem patrijahalnog odgoja; intimna tragedija Lucije; povjesno politički trenutak Senja.

 

Fabula: Sve počinje krštenjem malog Jurja, sina Valpurge i Ante Stipančića. Dalje se nastavlja opisivanjem života Stipinovića te velike očinske ljubavi prema Jurju. Ti privatni događaji popračeni su političkom pozadinom o početku buđenja nacionalne svjesti u Hrvata i o počecima ilirskog pokreta, te o trgovini i gospodarstvu Senja. Sve to završava Lucijinom nesrećon i bolesti, te nakraju njenom smrću.

 

Kompozicija:Kopozicija: pisac počinje sa sadašnjošću; bolest i nesreća Lucije te briga ValpugreZaplet: vračanje u prošlost od krštenja Jurja sve do ulaska Lucijine nesreće i bolesti

(siže)Završetak: pisac nastavlja tamo gdje je stao; smrt posljednjih stipančića: Lucije i

Valpurge.

 

Ideja: Socijalni položaj ljudi u određenom povjesnom razdoblju; Odupiranje Mađarima; Očinska ljubav.

 

Mjesto radnje: Senj, koji je u biti zatvoren i izoliran od svjeta.

 

Vrijeme radnje: XIX. st., doba ilirskog preporoda i buđenja nacionalne svjesti Hrvata

 

Karakterizacija likova:    Ante Stipančić: Njegove je karakteristike najbolje opisao njegov sin Juraj u pismu koje je pisao svom prijatelju: ,,moj tatica nije bio, čini mi se, od najčistijih karaktera. Htio je pošto-poto plivati na površini, a neprestano je tonuo. Htio je biti i izvan kuće ono što je bio u kući: prvi autoritet u svemu i svačemu, ali nije išlo. A nije išlo zato što je u isti čas trožio uporište na raznim stranama - jer vlastitog nije imao. Nije bio ni političar. Da je poživio, ja kriv ako ga ne bi lako našao i među našim ilirima. Bio je Austrijanac, Francuz, Taljan i Mađar u isti čas. Otac i mati bili su mu zapravo krčmar i krčmarica, za svoj staleš i u ovo doba vrlo bogati ljudi. Od njih je kao jedinac primio uzgojem svoju taštinu koja mu je ostala neotklonjiva volja na svakom koraku života. Morao je naravno zaboraviti što su mu otac i mati zaista bili i gledati u davninu da potraži plemički list svojih pradjedova, česa nije mogao naći. Ali držao se svejedno plemićem. Kako je učio, rekao sam ti: znao je od svačesa nešto, a od svega ništa. Zato je ipak držao sebe čovjekom učenim. Kod kuće je bio strah ukučana, a mali su ga ljudi na ulicama pozdravljali dubokim poklonima na koje nije nikada pozdravom odvraćao. Bio je ipak nesiguran na svakom svom koraku i nigdje nije uspijevao. Lebdio je tako neprestance i bio naravno svojim položajima nezadovoljan.’’ Osim toga, brinuo se previše za sina, a svoju kćerku i ženu je zanemarivao. Ustvari je želio da Jurja napravi ono što on nije uspio, tj. Da se Stipančićev san ostvari preko Jurja što naravno nije uspjelo. Na krau svog jadnog života koji je svršio na ruševinama zbog nepravde koju je nanio svojoj ženi i kćeri, a samo zato jer je smatrao da ga je Juraj iznevjerio. Umro je onako kako je živio. Okružen svojom ženom i kćeri koje su ga jedine donekle voljele i o njemu se brinule.    Lucija Stipančić: Za njenu sudbinu kriv je njen otac i samo to patrijahalno društvo. Zbog prestrogog odgoja nije znala za okrutnost i nepoštenje vanjskog svijeta jer je između ostalog stalno boravila u kući. Usprkos svemu tome ipak ja imala hrabrosti da se suprostavi ocu kojeg nije mogla iskreno voljeti jer je on za nju bio potpuni stranac kojeg bi vidjela samo ponekad, a kad je bio prisutan znala je da se mora ozbiljno (njoj mrsko) ponašati. Upravo zbog te ,,izoliranosti’’ od svijeta je u nevinost i istinitost  Albertovih namjera te ga je voljela samo onako kako se može voljeti

pravom, prvom, istinitom ljubavlju. Bila je jako osječajna i krhka, a to je ujedno i razlog njene smrti na kraju romana. Ona jednostavno nije mogla shvatiti Alberta i žalila je za svojom mladosti i nevinosti koju je izgubila zbog svoje naivnosti i neznanja. Iako je Lucija umrla zbog tuberkuloze, njeno duševno stanje puno je pridonjelo ranijoj smrti. Zavoljela je Martina, ali jednostavno sa svojom sudbinom nije mogla živjeti. Sada ljubav ipak nije bila dovoljna. Na njenom liku se temelji slučaj posrnule djevojke.   Valpurga Stipančić: Tipičan prikaz tadašnje žene. U ranoj se dobi udala za Stipančića i pošto je on bio iz više porodice smatrala ga je savršenim. Uvijek mu je bila poslušna i radila je sve što se od nje tražilo iako se to kadkad i kosilo njenom mišljenju ili želji. Kada je pronašla spise koji su u biti prikazivali u potpunosti njegov karakter i osobine (negativne) nije odustala od svog uvjerenja da je Stipančić ipak najbolji čavjek Nakon rođenja Jurja i Lucije pokazala je pravu majčinsku ljubav prema svojoj djeci koju je iskreno voljela iako joj Stipančić nije dao skoro ni pristup k njenom sinu jer je vjerovao da bi ga tako razmazila i odgojila kao žensko. Sve bi učinila za svoju djecu. Kada nije bilo Stipančića ispunjavala je želje Lucii jer je bila takva osoba koja nije mogla nikog odbiti. Nakon Stipančićeve smrti mnogo je patila, ali se zbog siromaštva morala povući u malenu kućicu zajedno s Lucijom.Jedva je dočekala sinov dolazak, koji se u potpunosti promjenio. Pa čak i kad je prijetio svojim samoubojstvom, smatrala je da tako mora biti i ništa mu nije zamjerila te ga je istom ljubavlju voljela iako je kasnije saznala da je čak i svoje hrvatsko ime promjenio u mađarsko. Kada je vidjela koliko Lucija pati zbog Alberta otišla je do Martina da se dogovori da joj on napiše pismo (jer je znala da je zaljubljen u Luciju), ali da se potpiše sa Albert. Sve je željela dati, pa čak i svoj život za sreću svoje kćeri, iako je znala da joj možda Lucija ne bi mogla nikada oprostiti kad bi saznala za njezinu tajnu. Nadživjela je Luciju dvije godine i jako je za njom patila, a najviše ju je boljelo što je izgubila sina kojeg ubiti nije nikada niti imala. Svoj tužni život završila je smrznuta u hladnoj noći tražeći milostinju. Tada je završila patnja njenog srca.   Juraj Stipančić: Bio je prvo dijete, a još k tome i sin pa je upravo k njemu Ante Stipančić njemu posvetio cijeli svoj život. Kada je bio još malen dovodio bi mu učitelje kako bi skupio što više znanja za tvz. misiju koja ga je čekala. Majčinu i sestrinu ljubav nikada nije ni osjetio jer mu to otac nije dozvoljavao. Zbog toga kasnije nije osječao ništa prema njima i uopče za njih nije mario. Kada je pisao pismo svom prijatelju moglo se vidjeti da je želio imati i majku i sestru, ali je tada već bilo kasno. Mislim da je za njegovo ponašanje nakon odlaska iz kuće bio kriv upravo njegov otac. Kada je Juraj otišao, znao je da će mu otac slati novac, pa se prepustio lagodnom životu. Nakon dugo godina i zbivanja te nakon očeve smrti više ga nije ništa vezivalo za njegovu domovinu, pa kada je izmamio novac kod majke promjenio je ime u mađarsko i više se nije javljao. Ja Jurju ne okrivljujem jer smatram da je njegovoj duši jako puno utjecaja dao i odgoj njegova oca.

 

Opći dojam: ovo je jedna od najdosadnijih ako ne i najdosadnija knjiga koju sam ja ikada pročitao. Radnja je užasno dosadna, zapleti ofucano orginalni i rasplet onakav kakav sam i očekivao. Ovu knjigu bih preporučio svim neprijateljima.

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:04:00 | 0 komentara

kakO došlo, tako prošlo - AUGUST ŠENOA

1. Bilješka o piscu

 

         August Šenoa je roðen 1838. godine u Zagrebu. S ocem, njemaèkim kraljevskim slastièarom, nije se slagao, a majka, slovaèka Maðarica, mu je umrla kad je imao osam godina.         Puèku je školu završio u Zagrebu, jedan razred gimnazije u Peèuhu, a ostalih sedam u Zagrebu. Studirao je u Zagrebu, Beèu i Pragu. Iako je uvijek bio meðu najboljim uèenicima nije završio studije.         August Šenoa je prvi u obitelji poèeo pisati hrvatski svoje prezime Schönoa.         Pisao je lirske i epske pjesme, pripovijetke, povjestice, novele, romane, kritike i feljtone (Zagrebuljke). Teme svojih djela uzimao je najèešæe iz hrvatske prošlosti, ali i iz suvremenih društvenih zbivanja. Više djela posvetio je Zagrebu, u kojemu je roðen i gdje je živio do smrti. Šenoa je prvi hrvatski pisac koji je književnu pozornost usmjerio na društvene slojeve - feudalce, graðane, seljake. Zahvaljujuæi zanimljivosti tema, privlaènosti sadržaja i likova te živom pripovjedaèkom jeziku, doslovce je stvorio i odgojio hrvatsku èitateljsku publiku.         Oženio se Slavom Ištvaniæ i imao sina Milana. Kako bi se riješio siromaštva i osigurao dobar život svojoj obitelji, radio je razne poslove. Bio je umjetnièki ravnatelj kazališta, dramaturg, veliki gradski bilježnik, gradski senator, državni èinovnik i radio kao ureðivaè èasopisa “Vijenca”.         Kad je nakon potresa u Zagrebu 1881. godine, pomagao ljudima na ulici dobio je upalu pluæa od èega je i umro.

         Neka Šenoina djela:                   a) Romani: “Zlatarovo zlato” (1871.g.), “Èuvaj        se senjske ruke”                              (1876.g.), “Seljaèka buna” (1878.g.), “Diogenes”                                         (1878.g.) i “Kletva” (1882.g.)                   b) Pripovijesti: “Prijan Lovro” (1873.g.), “Prosjak Luka”                                                (1879.g.), “Barun Ivica”, “Branka”, “Karanfil s                                             pjesnikova groba”, “Mladi gospodin”, “Turopoljski                                               top”, “Kako došlo, tako prošlo” (1876.g.)…                   c) Povjestice: “Smrt Petra Svaèiæa”, “Propast Venecije”,                                                         “Fratarska oporuka”, “Kugina kuæa”, “Kameni                                            svatovi”, “Grobovi Hrvata”…                   d) Kritika i esejistika: “Naša književnost” i “Zašto pišemo”

 

 

 

 

2. Protorealizam - Šenoino doba

 

         Razdoblje hrvatske književnosti od 1849.g., kada završava ilirizam, do Šenoine smrti 1881.g., naziva se protorealizam iliŠenoino doba.         Od kraja ilirizma poèela je ponovna germanizacija, te se ponovno postavlja pitanje nacionalne opstojnosti. Uveden jeBachov apsolutizam (1850.g.) kojim hrvatska gubi sva ustavna prava koja je do tada imala. Ukidaju se feudalno-kmetski odnosi èime plemiæi ostaju bez posjeda, a osloboðeni sljaci su potpuno osiromašeni.         1860.g. objavljena je Listopadska diploma koja vraæa u Hrvatsku parlamentarni život i nacionalno-politièku aktivnost.         U Hrvatskoj poèinju djelovati politièke stranke. Narodnu stranku osnivaju nekadašnji ilirci Strossmayer, Mažuraniæ,

Kukuljeviæ, Raèki i dr. Stranku prava traži teritorjalnu cjelovitost i potpuni suverenitet hrvatske države. Njen je voða Ante Starèeviæ, koji zastupa radikalno hrvatstvo, suprostavlja se ilirstvu, jugoslavenstvu i srpstvu.         Godina 1868. sklopljena je Ugarsko-hrvatska nagodba, prema kojoj kraljevine Ugarska, Erdelj, Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, èine istu državu.         Nagodba iz 1868. priznaje narod Hrvatske i Slavonije kao poseban politièki narod, a Dalmacija i Istra pripale su austrijskom dijelu monarhije.         U Dalmaciji se vodi borba protiv talijanskih autonomaša i hrvatskih domoljuba, a u Istri zapoèinje nacionalni preporod što ga predvodi biskup Juraj Dobrila, koji okuplja hrvatske sveæenike koji šire hrvatsku nacionalnu svijest.         U kulturnom životu posebnu je ulogu imao Ðakoveæki biskup Josip Juraj Strossmayer. Na njegov poticaj osniva se Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti, Leksikografski savez, Sveuèilište i Kazalište.         Što se tièe književnog života, Hrvatska je ostala bez književnog èasopisa. Tek 1852. Mirko Bogoviæ, pripovjedaè, pjesnik i dramatièar, pokreæe èasopis Neven.         U tom razdoblju Ilirci se povlaèe iz književnog života, a novi književni naraštaj objavljuje u Nevenu. Osim Augusta Šenoe istièu se i: Mirko Bogoviæ, Janko Jurkoviæ, Luka Botiæ, Adolf Veber Tkalèeviæ, Josip Eugen Tomiæ, Ante Starèeviæ i Franjo Markoviæ. A za razvoj dramske književnosti i hrvatskog kazališta zaslužni su Dimitrij Demetrev i Josip Freudenreich.

 

 

 

 

3. Sadržaj        

         Šenoa zapoèinje prièu o Martinovom mlinu usporeðujuæi ga kakav je nekada bio s onim što je od njega danas ostalo. Mlin se nalazio sat hodanja udaljen od Zagreba, pokraj nekog potoka izmeðu stabala trešnja i šljiva. Bio je èist i bijel, a njegova su se dva kotaèa vrtila danonoæno. A danas stoji napušteni mlin ispucanih zidova, razlupanih vratiju, izgorjela krova i bez kotaèa kojih su odnjeli pastiri da se ugriju. Oko mlina voæke su posjeèene, a vrt izrastao travom i koprivama.         Prije trideset godina na tom je podruèju došao mršavi siromah, zvan Martin, sa svojom mršavom kobilom i kolima na kojima je bilo pokrivaèa, lonaca, baèvica i slame. Gospoda iz sela dodjelila mu komad zemlje da se prehrani kako bolje zna. Martin je podigao dašèaru, išèistio potok i napravio nekakav mlin. Išèupao je korjenje i posadio krumpira. Živio je jedeæi kruh, luk, sir i jaja što su mu davali seljaci kojima bi samljeo žito i prodavanjem krumpira, povræa i drvenih žlica.         Jedne veèeri ispred Martinova mlina pojavio se èovjek tražeæi da ga primi unutra kako bi se sklonio od jake bure. Bio je to seljak Kranjc. Vraæao se sa sajma u Zagrebu gdje je prodao èetrdeset svinja. Martin mu dopusti da uðe, popi malo rakije i prenoæi. No èim je ovaj utonuo u dubok san, Martin ga konopcem uguši i uzme sav novac. Zakopao ga je u svojoj kuæi i o njemu se više nije znalo ništa.         Dvije godine Martin nije trošio novac i živio siromašno kao i prije. Nakon tog vremena poèeo je polagano popravljati svoju dašæaru, kupio nove kotaèe, uèvrstio tlo pod potokom, ogradio male vrt, kupio kravu i svinju, prestao prodavati žlice i mreže, te se oblaèio èisto. Ljudi su mu se divili misleæi da je sve to zaradio mukotrpnim radom. I dalje je Martin kupio nešto zemlje i sagradio staju. Kako bi mogao poèeti graditi novi, zidani mlin, Martin je iskopao Kranjèeve kosti i bacio ih u Savu. Sagradio Martin pokraj mlina i malen duæan i krèmu.         Martinu je trebala bilježnikova pomoæ protiv seljaka, a tu je dužnost obavljao bilježnik Ugrinoviæ:         “Ugrinoviæ zalazio èesto u Martinovu kuæu da pije i jede i da se dogovori o poslovih. Martin je toga èovjeka gledao kao psa svoga pred mlinom, al ga je trpio, davao mu badava jelai pila i uzajmljivao mu novaca na zadužnice. Martinu je èesto trebalo bilježnikove pomoæi, pravedne i nepravedne, proti seljakom, a     Ugrinoviæ, èovjek rutave duše i maloga poštenja, robovao         mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu.” (str.440)

         Na savjet bilježnika Ugrinoviæa, Martin se oženi bogatom udovicom koju su zvali Grgurinkom. Nakon nekoliko godina rodila mu ona sina Janka:     “Da, bogati Martin imao je sinka Janka, lijepa mladiæa.  Dok je malen bio, hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko dirnuo u Janka ili ga muèio knjigom ili molitvom. Djeèak        bijaše svojeglav, dosta tup, razmažen. Ljudi po selu nijesu bili od njega sigurni. Svaki èas letio od Jankove ruke kamen u èiju glavu i èiji prozor, svaki èas podavio Janko èiju kokoš ili ustrijelio iz     male puške èijega psa. A kad je tek Janko lupio od prokšije batinom majku po glavi ili oca po leðih, ej, kako se roditelji smijali vièuæ: - Gle, gle! To æe biti junak!” (str.443)         Kad su došli Njemci na vlast seljaci su postali vlasnici zemlje na kojoj su živjeli. To je dobro došlo Martinu. Davao je u zajam ljudima žita, vina, rakije i novaca, ako potpišu kod bilježnika Ugrinoviæa. Sprijateljio se sa Njemcima i prijavljivao seljake koji su uzgajali duhan ili palili šljivovicu, te od njih dobivao novaca i posao na cesti. Seljaci su morali besplatno raditi na cesti za Martina kako bi mu vratili dugove, a kad nebi uspjevali vratiti dug Martin bi im oduzeo posjede.         Prolazile su godine, a Martin je bivao sve bogatiji. No kako su prolazile godine tako je raso i Janko i trošio Martinovo bogatstvo. Imao je vlastitog uèitelja koj ga nije muèio uèenjem, jer ga je i onako Martin dobro plaèao. Nakon što su Janka protjerali iz škole, dali su mu da radi u trgovini. No Janko se raðe kartao i sladio lulom duhana. Putovao je od grada do grada sa mladom djevojkom koju je upoznao:         “Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toli silno, a Martin je plaæao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na èelo.” (str. 444)         Martin je polagano potrošio sav novac te se morao zadužiti kako bi platio Jankove dugove. Zbog silnih je dugova sud prijetio da æe prodati Martinov mlin. Kad je i taj dan došao, Martin se smijao. No vidjevši da je to ozbiljno, Martin je zapalio krov mlina, viknuo da je za to kriv Kranjec i bacio se kroz prozor.         Mlin je izgorio, a zemljište je prodano sinovima onih seljaka od kojih je Martin krao. Slijedeæeg jutra ispred mlina našli su seljaci odrpana i bosa, mrtva èovjeka. Bio je to Janko, ubila ga rakija:

         “Tako stajaše mlin pust, prazan. Zato ljudi govorili o èovjeku nesretnu: - E, baš kao Martinov mlin! - Kako došlo tako prošlo! (str. 445)

 

 

 

 

  4. Lica

 

MARTIN         Plavokosi èovjek, sivih oèiju i šiljastih zubiju. Znao je plesti mreže, izraditi drvene žlice i samljeti kukuruz, ali i graditi si bogatstvo na raèun drugih. Bio je zle duše i tvrda srca.         “Martin bijaše mrk, èudan svat; vazda gledao pred sebe u zemlju, nikad se nije smijao, govorio kratko, malo, a za robu nije bilo š njim nikad pogaðanja; što je tražio, to je valjalo platiti, drukèije pokupio robu pa otišao, ni da je komu rekao “zbogom”.” (str. 436)         Mudro je iskoristio ukradeni novac, ali ga je njegova prevelika popustljivost prema sinu uništila.

 

KRANJAC         Seljak koji je na sajmu u Zagrebu vrlo dobro prodao svojih èetrdeset svinja. Bio se uputio iz Zagreba u obližnje mjesto, na sud radi baštine, kad ga je sprijeèila jaka bura. Martin ga je primio u svoju dašæaru i ubio ga dok je spavao:         “Cestom nije bilo vidjeti žive duše do jednog jedincatog èovjeka - seljaka Kranjca pod malim klobukom, u visokih   èizmah, koji je jurio i jurio boreæi se s burom.” (str. 436)                           

UGRINOVIÆ

         Martinov bilježnik:         “Najviše je seljakom Martina hvalio bilježnik Ugrinoviæ, èovjek crne kuštrave kose, crvena nosa, odjeven zelenim omazanim kaputom.”    (str. 440)         Obavljao je i prljave poslove za piæe i hranu:         “Martinu je èesto trebalo bilježnikove pomoæi, pravedne i nepravedne, proti seljakom, a        Ugrinoviæ, èovjek rutave duše i maloga poštenja, robovao mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu.” (str.440)

 

JANKO              Martinov sin. Od malena su ga navikli na lak i bogat život.         “Dok je malen bio, hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko dirnuo u Janka ili ga muèio knjigom ili molitvom. Djeèak bijaše svojeglav, dosta tup, razmažen.” (str. 443)         Nije mario uèiti i raditi, jer mu je otac davao novac:         “Al  Janko  šupalj kao i prije. Janko se vukao od škole do škole, al kad je došlo na latinsku i  grèku, ostadoše Jankova kola u blatu, i oèev zlatni kolomaz ne  bijaše od pomoæi.  Istjeraše ga iz škole, jer Latini i Grci ne znaju za  šalu. Dadoše ga u trgovinu.  I  to je dobro, to jest, kad si dobar. Janku omilila fina šljivovica, šampanjsko vino.  Pa šta? Martin je platio. Janko nosio se fino kao gospodèiæ, èastio prijatelje.  Martin je platio. Janko se kartao.    Zašto ne bi? Jadno dijete! Kad se muèi, neka mu je i malo zabave. Martin je platio. “ (str. 444)         Putovao je po gradovima sa djevojkom i trošio na Martinov raèun. Njegova je prevelika rastrošnost dovela Martina do smrti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

5. Zakljuèak

                 Pripovijetka stvorena kao jednostavna prièa o siromahu koji je stvorio svoje bogatstvo na raèun drugih ljudi, ali obogaèenom opisima tadašnjih vremena i navika ljudi:         “Iza nekoliko godina doðe njemaèka vlada u našu zemlju, i sve da bude po njemaèku. Bila su to zla vremena, jer šta æe nijemština èovjeku koga je bog stvorio Hrvatom? Zašto èovjeku kratiti materinje mlijeko, svoj jezik, svoje obièaje? Ali su bila vremena ponekle dobra. Nestalo robote, seljaci postali svoji na svojem.” (str. 441)         “Nu mene duša boli kad gledam što Švabe od nas rade. Sve hoæe oni prekrojiti na svoju. Preziru nas, grde nas, gledaju nas kao sluge, a ova zemlja kao da nije naša. Bože moji! Kad pomislim kako smo godine 1848. lijepo sanjali, a sada?” (str. 442)         Šenoa je privukao èitateljsku pažnju stavljanjem oštrih ironija u tekstu:         “Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toli silno, a Martin je plaæao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na èelo.” (str. 444)         “A kad je tek Janko lupio od prokšije batinom majku po glavi ili oca po leðih, ej, kako se roditelji smijali vièuæ: - Gle, gle! To æe biti junak!” (str.443) i dok opisuje kako su seljaci hvalili Martina što im je posuðivao novac, zbog kojeg su morali zadužiti svoje posjede.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:03:00 | 0 komentara

Tito Dorcic - Vjenceslav NovakCitatiLJUBAV I RADOST PREMA MORU:"Ni grožnja ni obecanja nisu mogla da odvrate malog Tita od mora i ribarije. Živio je s ribarima, kao da je clan njihove družbe; kad nije lovio udicom ili vršom, pomogao im je izvlaciti mrežu, motati u kolut izvuceno uže i privesti od jednog kraja k drugomu ribarsku barku.""Ali škola je ostala vazda crna strana njegova života. I sama rodna kuca bila je za nj sporedna stvar - tek more i morska obala njegovo rodeno tlo, njegova misao, njegovo cuvstvo. Tada je vec - u devetoj svojoj godini - tukao ostima uz oca ribu pod malom svijecom tako vješto, te ribari veslaci nijesu nikada ni pomislili, da prosvjeduju protiv toga, što je kod diobe ubijene ribe zapadao i jednak dio i Tita.""A more je i život u njemu privlacilo Tita kao carobnom snagom k sebi. Usprkos ocevih i majcinih molba i neminovnih šiba izostajao je poradi ribarije iz škole. Jedna ribica, kojoj bi bacio udicu, odnijela bi svojom pojavom strah od ljutih šiba. Takva

jedna ribica kao da je mogla ucarati njegovu pamet, povukla bi sa sobom svu njegovu misao, fantaziju i cuvstvo k morskom dnu, gdje je pred njegovim ocima vrvjelo još toliko života, što su cekali svoj stalni konac od njegove ruke."KAKO TITO LOVI RIBU:"- Naprijed... natrag... ne pljuskaj veslom ... - odrešito je, ali s primjesom strasti zapovjedao Tito. Ozbiljnost i uzbudenje duše, kojim se našao na tom mjestu, davao je njegovom djetinjem licu cisto muževni izražaj, ako prem mu se je nenadano ispunila smjela želja, da se nade jednom onako samostalan bez icijega nadzora na mjestu svjecara. Kako se slatko i zanosno zamišljao u tu želju, koja je znacila vrhunac svega ... Kako bi se pred njegovom fantazijom bujno redale slike pod plamtecom luci ... Kako bi muduša rasla kao nabreknuta od osjecaja vlasti, da je tu Ijudima i ribi zapovjednik i gospodar! Zato se sav kao nadahnut našao na mjestu oboljelog ribara; sva duša ronila mu je s pogledoma uz ribu pod morem ... a onda je morao zakipjeti gorkim prosvjedom proti veslacu, koji se još jednom usudio izustiti sumnju: Može li on ovako nejak da bude svjecarom? ... A on se cutio velik, jak i samostalan na tom mjestu, ravan ocu i izabranim ribarima, koji su umjeli voditi ribu pod svijecom."IDEJA ROMANA:".. Pod svakim onim kameckom utisnut je barem koji hip moga života... moga razuma, razmišljanja, moje fantazije, cuvstva i volje... ukratko: moga života... Kolik raskošni pocut, što bi se rodio u meni, kad bih vidio, da je ispod kamena pomolila ribica glavu! Dobacio bih joj sav zanesen udicu, a pri tome nijesam uživao, što joj uzimama život, nego sam cutio, kao da je ona došla tu iz Ijubavi prama meni, samo da ja mogu proživjeti onaj neiskazani pocut, kad je osjetim u svojoj vlasti... Ah, ono cuvstvo jakosti, slobode i moci, kada sam na mahnitim krilima bure upravljao sam jedarcem i kormilom i poput poluboga jurio svojom barkom preko bijesnih valova; drugi su se zgražali gledajuci me s obale, a ja sam cutio buru i valove u njihovoj pokornoj službi, kojom su htjeli da podignu radost moga života! Onda sam bio sretan... Ono je bilo moje pravo tlo, u koje bijaše pustio duboko svoje korjenje moj život, da upije iz njega u sebe snagu i radost... Pa zašto su me išcupali i prenijeli s rodnog tla na tude? Da mi bude bolje! Stare lude! Bez poznavanja i bez razumijevanja života oni su se drznuli da sude, gdje ce meni biti bolje! Kojim su pravom odlucivale onake neznalice mojim životom? Kojim su mi pravom oteli radosti života i... kako su smjeli da me unesrece? Ja sam bio dijete, nijesam smio ni mogao prosvjedovati proti njihovu naumu, i ako sam cutio, da sam tudu školama, u koje su oni mene silom turali. A vidjeli su to i oni, ali nijesu odustajali, da ne budu krvnici svoga djeteta. Lude, lude, lude!... Njihovo roditeljsko pravo... Sloboda volje... A moje pravo? A moja sloboda volje? Pravo jednoga, nepravda drugoga; slobodno izvršivanje volje jednoga, ropstvo volje drugoga. Osveta nije izostala: evo me kukavnoga ostatka života... a iz one bistrine mora, gdje sam proživljavao dneve srece, upija se sada u moju misao želja, da taj ostatak satrtog života darujem moru, koje je meni darivalo radost i slast života. A one dvije stare lude gledaju me kano dvije okamine... samo im teku suze iz ociju, a mrcvare me me glupim pitanjima... ili bulje u me i nikako da shvate još ni danas, koliki su pocinili grieh. . ."

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:03:00 | 0 komentara

U G L I B - Vjenceslav NovakVjenceslav Novak je rođen 1859 godine u Senju, a umro u četrdeset i šestoj godini (1905 godine) od tuberkuloze. Školovao se u rodnom gradu, Gospiću i Zagrebu.

U književnost je ušao rano. Tijekom dvadeset i pet godina djelovanja postao je jednim od najplodnijih hrvatskih književnika. Poznat je kao predstavnik hrvatske književnosti u doba realizma. U svojim djelima, pripovjetkama i romanima, opisao je život u malim primorskim gradićima, siromašnoj Podgori i u velikim gradovima - Zagrebu i Pragu. Opisao je propadanje senjskih patricija (roman Podljednji Stipančići), moralnu stranu seoskoga života (Podgorske pripovijesti), a obrađivao je i temu sukoba umjetnika s malograđanskom sredinom. Privukli su ga i socijalni motivi - život i bijeda radnika i beskućnika, čije je plastične likove dao u pripovjetkama Iz velegradskog podzemlja i U glib... 

Vrsta djela: socijalna pripovjetkaMjesto radnje: ZagrebVrijeme radnje: početak jeseni

Sažetak: Artur Kranjčić, sin imućna oca, došao je u Zagreb jer je dobio stipendiju za fakultet. Ubrzo je osjetio čežnju za domom, pa je otišao do svog prijatelja iz gimnazije Jakova Kosovića, za kojeg je mislio da je došao tu na studij. Jakov je bio vrlo talentiran i siromašan seljački sin. Podnio je molbu za stipendiju, ali je ona dodjeljena Arturu. On je ipak otišao u Zagreb gdje je živio u sobici sa Jerkom Pavličevićem, siromašnim pravnikom IV godine. Čim je Artur došao u njihovu sobicu i predstavio se, temperamentni Jerko koji je u međuvremenu saznao sve o slučaju te nesretne stipendije, odmah se grubim i oštrim riječima okomio na Artura koji je, ne izdržavši pritisak, zaplakao. Artur je uočio nanjetu nepravdu, te pisao ocu da se odriče stipendije. No u očevom odgovoru stajalo je nešto posve neočekivano: otac je napisao da su to gluposti i da mu s takvim pismom više ne dolazi.

"I Artur je pošao u život... a polunagi čovjek gubio se ispred njegovih očiju sve više u daljinu odakle bi još katkad jeknuo njegov slabi glas... dok nije i on posve iščezao u zaglušnoj buci života."

Kompozicija djela: 

U uvodnom djelu upoznajemo dva glavna lika koji dolaze iz istog kraja u Zagreb na studij, ali su oprečnih ekonomskih mogućnosti. Artur je 

jedinac imućnog trgovca i gradonačalnika, dok je Jakov seljački sin - siromah. 

Početak radnje je oglas kojim Jerko Pavličević, traži "cimera" kako bi djelili troškove stanovanja. On je gnjevan kritičar društva, ali i simbol siromašnog studenta koji se kroz život probijao sam doživaljavajući pri tom uvrede i poniženja. 

Arturovim dolaskom Jakovu započinje zaplet koji postepeno vodi do vrhunca kroz Pavličevićevu optužbu lažnog morala malograđanstva, koje propagira humanost i ljubav prema bližnjemu, a u stvari je sebično i proračunato "Ja dižem svoj glas protiv nepravici ovdje u vlažnoj sobi, gdje boravi glad, gdje sve plače i suzama potištenih prosvjeduje u ime nauke Isusove protiv nasilja; jer ja sam sačuvao vjeru u njega, a oni je nemaju: rječima hvale, a djelima hule nauku njegovu ..."

U Arturovoj odluci da napiše ocu pismo kojim ga moli da se odrekne stipendije, a koje je rezultat Pavličevićeva govora počinje rasplet. "Oče! Ja živim vrlo udobno na račun nekoga, tko bi trebao potporu za svagdanji hljeb. To nije moralno, tome se protivi glas moje savijesti ... Moja duša hrli za idealima, otereti me, da se slobodno dignem opet k njima..."

Očevo negativno pismo čini epilog ove novele. 

Analiza glavnih likova:

Arturov otac: on je dobrostojeći načelnik, bezosječajan je i bezobziran, za njega ne postoje granice i pravila, on je pohlepan i škrt, te tako odgaja svog sina, odnosno, tjera da tako postupa. Izmolio je za Artura stipendiju koja je namjenjena sirotinji. 

"Ovaj vaš drug gladuje... a gladuje zato jer je vaš otac oteo kruh što ga je narod, zemlja, dobrotvor neki, sad bilo tko namjenio bio za školovanje sirotinji, dakle, njemu. To je, gospodine, grijeh koji vapije k nebu za osvetom".

Kad je Artur ocu u pismu napisao strašni grijeh što ga je počinio prema Jakovu, otac mu je napisao:

"U buduće, da me više ne uznemirujuš ovako! To su tlapnje, u život treba gledati drugačijim očima... Jednom zasvagda: s takvim psinama da mi ne dolaziš! Međutim, (za tvoje umirenje) znaj da ima sinova iz većih kuća nego što je naša, pa uživaju potpore za svoje nauke... to iz onih 

koji su te smeli govori zavist... Ti si mlad. Život je prava škola, a tu još nijesi učio."

Artur Kranjčić: za razliku od oca on nije negativan lik. On je mlad, silno zanesen, lijepo odgojen, ne zna ništa o boli i nepravdama, neiskusan je te takav dolazi u Zagreb na školovanje. Po prvi put je prepušten sam sebi, te uviđa nepravdu koju je njegov otac nanio Jakovu izmolivši stipendiju. Ne mogavši to podnjeti, pisao je svom ocu:

" Pisat ću ocu rekao je sebi da se odričem stipendije... stipendija me guši Još nikad nije stupio svojom voljom pred oca u ovako zamršenoj stvari: što će na to on? Stala ga je savladati slaboća... a njegov mladi duh opirao joj se gonjen šibama teških rječi kojima ga je bičevao polunagi čovjek mršava lica i suha tjela na kom su bila izbočena rebra... Napokon je napisao ocu pirmo."

Jakov Kosović: On je siromašni seljački sin iz najrđavijeg kraja u Lici. Izuzetno je tolerantan, te ima silnu želju za višom naobrazbom, stoga šalje molbu za stipendiju koja bi mu omogućila školovanje u Zagrebu. Međutim, molba mu je bila vraćena, jer je potpora već udjeljena Arturu Kranjčiću. Nadajući se da je došlo do neke pogreške pri dodjeli potpore, Jakov dolazi u Zagreb, gdje nalazi smještaj u maloj, jeftinoj sobici koju djeli s Jerkom Pavličevićem. On je dobar i pošten, i nikako ne shvaća i miri se s nepravdom koja mu je učinjena.

"Kroz gimnaziju se provlačio uvijek lijepim uspijehom, ali više gladan nego sit... Kako smije bogat čovjek uzeti ono što je namjenjeno siromahu?"

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:02:00 | 0 komentara

KabanicaNikolaj Vasiljevi~ Gogolj

 

         Ruski knji`evnik ukrajinskog podrijetla (Soro~incy, Poltava). U Petrogradu radi kao ~inovnik, predava~ povijesti na Sveu~ili{tu, odgajatelj. S Pu{kinom sura|uje u revijiSovremenik 1836. Te godine izvodi se njegova dramaRevizor. Putuje po Italiji, Njema~koj i Francuskoj,

obilazi Jeruzalem. Posljednje godine `ivota provodi u Moskvi rade}i na drugom dijelu Mrtve du{e.         Objavio zbirku pripovjesti iz ukrajinskog `ivota na Ve~eri na imanju kraj Dikanjke (Soro~inski sajam, Svibanjska no}, Stra{na osveta, Za~arano mjesto...), Mirgorod, pripovjetke Starovremenske spahije, Pri~a o tome kako su se posva|ali Ivan Ivanovi~ i Ivan Nikiforovi~, Kabanica, Nos, Vij, Petrogradske pri~e, roman novelu Portret, Dnevnik jednog lu|aka, Nevski prospekt, povijesni roman Taras Buljba, romaMrtve du{e, komediju @enidba, dramu Revizor.         O njegovu kontroverznom stavu prema politi~kim i kulturnim zbivanjima svjedo~e tekstovi Odabrana mjesta iz prepiske s prijateljima i Autorska ispovijed.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

2.O Kabanici

 

         Dostojevski je izjavio da svi pisci potje~u iz kabanice. Kabanica predstavlja novi tip proze. Stil pisanja je fantasti~no groteskan. Gogolj svojim djelom najavljuje modernu knji`evnost. Specifi~nost te knji`evne forme je iskazvanje obi~nih gotovo jadnih ljudi za razliku heroja iz romantizma. Gogolj ovim djelom opisuje jednog jadnog, monotonog ~inovnika i njegovih naizgled banalnih problema. On pirkazuje zapravo veliku va`nost tih nama banalnih probelema. Svog junaka dovodi do smrti zbog kra|e kabanice. Cijelu pri~u pripovjeda gotovo pu~ki. Sam fizi~ki izgled junaka daje opis karaktera. Opisuje ga kao malog ~ovjeka.         Akaki Akakijevi} je ~inovnik. To~nije prepisiva~ dokumenata. Bjedan je jer radi za 400 rubalja godi{nje. Jedna skromnija kabanica ko{ta 180 rubalja.

 

 

3. Fabula

 

 

         Pripovjetku mo`emo podjeliti na pet djelova:

 

Uvodni dio gdje pisac opisuje kr{}enje i imenovanje Akakija     Akakijevi}a.

 

Zaplet gdje pisac opisuje ponizni i monoton `ivot jednog bjednog     ~inovnika.

 

Vrhunac radnje traje jedan dan. Ujutro ~inovnik dobija svoju novu      kabancu, a nave~er mu biva ukradena.

 

Rasplet se sastoji od dugih slu`benih postupaka, koje Akakijevi} mudro    izbjegava. No nisu mu vratili ono {to je tra`io. Prije ga je sna{la smrt.

 

Kraj se sastoji od osvete. I nepisane poruke da pravda donekle i     pobje|uje.

 

 

 

 

 

 

4. Kratak sadr`aj

 

 

         Pisac nas ve} na uvodnom djelu upoznaje sa nesre}om koja prati Akakija Akakijevi}a. Pri kr{}enju nije bilo drugih imena nego onog od svog oca.         Akaki je radio kao ~inovnik. On je imao zadatak da prepisuje slu`bene tekstove. Toliko se trudio u svom poslu da nije primjetio okolinu koja ga je zadirkivala. On se brinuo naizgled o bezna~ajnim problemima kao uspravnost i linearnost slova. Ipak je jedan od njegovih vi{ih ~inova to donekle i cjenio. Akaki je imao toliko nesre}e da hodaju}i ulicom bi mu ~esto neko sme}e palo na glavu s balkona. Tako da je na njegovom {e{iru bilo i otpadaka od banane i sl. @ivot mu je bio monoton, ali njemu je odgovarao. Suprostavio se i ponudi pove}anja ~ina. Jednog dana je primjetio da mu je kabanica dosta uni{tena i da bi tako mogao oboljeti. I{ao je do kroja~a Petrovi~a i zamolio da mu zakrpa kabanicu. Nakon svakakvih nadmudrivanja Petrovi~ mu je odlu~io sa{iti kabanicu za samo osamnaest rubalja. Akaki nakon mnogo {krtarenja i malo sre}e je sakupio novac potreban za kabanicu (platio ju je mnogo manje nego {to joj je bila prava po~etna cjena). Na poslu je bio slavljen. Odr`ana je i ~ajanka u njegovu ~ast. To je bio zacjelo preokret u njegovom `ivotu. Na povratku ku}i do~ekala ga je najte`a kazna, ukradena mu je najva`nija stvar koju je posjedovao kabanic. Pisac prikazuje razne podhvate koje je Akaki poku{ao da se prona|e njegova kabanica. Posebno isti~e drskost jedne visoke li~nosti. Akaki je umro od bolesti u pedesetoj godini `ivota. Ali se osve}ivao vlasti kra|om kabanica. Pred kraj pri~e biva ukradena i kabanica te visoke li~nosti ba{ pri jednoj od njegovih vedrijih raspolo`enja.         Na kraju se pisac osve}uje i posljednjoj osobi za svoju krivicu, jednom stra`aru.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

5. O Akakiju

 

         Akaki Akakijevi} je prikazan kao najbezna~ajnija li~nost na svijetu. Njegova osbna vrijednost na po~etku pri~e jednaka je jednom dana{njem fotokopirnom stroju. Jedini pravi preokret u `ivotu prikazan je pomo}u jedne kabanice. Pomo}u te kabanice pisac dokazuje da i Akaki mo`e pokazati zube i snala`ljivost kad je to potrebno. Prikazuje ga kao inteligentnu i hrabru osobu koja nije `eljela izkazati i iskoristiti svoje vrline. Akaki je toliko du{evno jak da se vra}a na zemlju i osve}uje za nepravdu koju je pro`ivio.

 

 

6. Moje mi{ljenje o djelu

 

         Gogolj je jedno na prvi pogled dosadno djelo napravio zaista zanimljivim. Pgotovo mi se dopao Akaki sa svim preokretima u njgovom `ivotu. Drago mi je {to sam pro~itao ovu knjigu.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:01:00 | 1 komentara

Voda - Vladimir NazorIme pisca: Vladimir NazorPonešto o piscu:  Vladimir Nazor rodio se 1876.g. u Postirama na otoku Braču, a umro u Zagrebu 1949.g. Ubraja se među najplodnije hrvatske pisce. Pisao je lirske i epske pjesme , pripovjetke, romane, putopise, i dnevnike. U prvim pjesničkim zbirkama sa zanosom pjeva o prirodi, zemlji i čovjeku radujući se ljepotama i vedrinama života, te vjerujući u moć i snagu slavenskog čovjeka. Cijelog života je vjerovao u pobjedu dobra nad zlim, a to životno uvjerenje potvrđuje djelima koja su nastala u antifašističkom ratu. To su“Pjesme partizanke” i dnevnik “S partizanima”. Poznata su mu djela “Medvjed Brundo”(epski spjev), “Pastir Loda” (roman), “Veli Jože”(pripovjetke), te zbirke lirike ; “Slovenske legende” i “Hrvatski Kraljevci”. Nazor je pisao i za djecu - pjesme, priče, igrokaze. Među pričama se ističu posebno “Bijeli jelen”, “Dupin”, “Min-Čan-Lin”, a igrokazi su mu “Crvenkapa”, “Pepeljuga” i “Pionir Grujo”.Tema: Preživljavanje sušeGlavna misao: uvijek dijelimo s drugima jer će nam se to vratitiLikovi: Vlado, Košće, kapetan, Vladin otac, Vladina majkaMjesto radnje: Velo seloVrijeme radnje: nekad davnoSadržaj:         Više od tri mjeseca nije padala kiša. Ljudi se boje za svoje vinograde i maslenike. Sve je bilo pusto, jedino na obali su ljudi dočekivali lađu koja im je trebala dovesti vodu.  Tih dana je otac bio veoma zabrinut zbog Vladinog školovanja. U selu su zbog žeđi umrle dvije mazge. Tog istog dana su došle vijesti s kopna da lađa s vodom dolazi sutra u luku. Ljudi su iščekivali vodu , i žene su nosile prazna vedra na glavi. Odjednom se začu zvižduk broda koji je prevozio vodu. Ljudi su pili vodu i napajali svoje životinje. Od kapetana su tražili vodu da bi napunili svoje bunare. Kapetan je spojio cijevi iz lađeprema bunarima. U lađi je bila pump koja je dizala vodu.  Kada su cijevi bile postavljene izgledale su kao dvije mrtve zmijurine. Svi seljaci su bili nestrpljivi čekajući da voda poteće cijevima. Nakon nekog vremena voda je potekla, a one dvije cijevi kao da su oživjele. Kada je Košće vidio vodu nožem je probio cijevi i počeo piti. Nije ga smetalo što su ga žene tukle i ogovarale. Kasnije neka žena uzme Košći nož iz ruke i učini isto što i on. Žene su britvicama, iglama za pletenje i vretenima bušile cijevi i pile vodu. Većina vode gubila se u zemlji. Uskoro je voda opet prestala teći i one dvije cijevi su izgledale kao mrtve zmije. U isto vrijeme na drugoj strani otoka spremalo se nevrijeme. Svi su potrčali da tamo dočekaju kišu. Kada je kiša pala svi su bili sretni, a bunari su se napunili vodom , vinogradi i maslenici ponovno su bili zeleni i sve je opet bilo u redu. Kada je Vlado ugledao oca odlučio je da neće otići u grad na školovanje nego da će ostati u selu i pomagati mu na zemlji, ali Vladin otac je rekao da mora otići u grad na školovanje da ne bi bio siromah i bjedan. Ocu je bilo žao što mu sin živi tim teškim životom kroz koji je i sam prošao, zato je nagovorio sina da ode u grad na školovanje kako bi mu život bio lakši i bolji od onoga koji bi imao, ako bi ostao s njim na selu.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:01:00 | 5 komentara

Cvijet sa raskršća - A. G. MatošBilješke o piscu:G. Matoš rođen je 13. 6. 1873. u Tovarniku, a umro je 17. 3. 1914. u Zagrebu.Pisao je pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, muzičke, likovne i kazališne prikaze, pjesme, a okušao se i u dramskom radu.Kompozicijski solidno postavljene, njegove pripovijetke su pune ilirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja.Nov u pjesničkoj frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoeuropskog simbolizma s kraja 19. st.          Tema djela: ljubav između Solusa i IzabeleVrsta djela: NovelaCitat za glavni lik:«Kosa se raskošljala u rumenozlatnim pramovima niz nježni, snježni, goluždravi vrat, tresući se u dugačkim, teškim zavojcima na pupoljastim, mladim i slabačkim grudima.»

 

Citat opisuje Izabelu kako je vidi Solus dok se polagano budio.

 

Citat za eksterijer:!Jezero šumi srebrnu himnu, iz tamnih šuma bruje crni koralji. Nebo šušti zastavom od modre svile. Iz dubine grmlja, gajeva i gore skaču razigrane djevojke, šibajući uzduh znojnom, bahantskom kosom. Kao nabujala bujica struje u bučnoj, krvavoj orgijskoj pjeni niz glasnu goru i kotlinu, a u njoj graja. Bleka stoke, duduk gajda kroz pastirski dim, kroz satirsko, vinsko jecanje od požude, kroz jareće drhtavo, požudno blejanje.»

 

Citat opisuje neki krajolik kako ga u snu vidi Solus.

 

Citat za glavni događaj:«I debeli gospodin otrgne sa mene i brutalno povede bijedno djevojče.- Pardon, gospodine! Zahvalite gospođici ako ne razumjeh smisaovaših kleveta!- reknem muklo, gotov na sve.

-                     Gospođica je nabasala slučajno, pošto spavah, i ja je nagovarah da se vrati u kuću.-                     No gospodin učini kao da me ne ču, i pođe, vukući te se morah braniti toljagom.»

 

Citat opisuje trenutak kada Izabelin otac vodi Izabelu podalje Solusa.

 

Karakterizacija likova:Solus- samotnjak, brižan, hrabar, slobodanIzabela- slijepa, nježna, znatiželjna

 

Kratak sadržaj:Novela govori o čovjeku koji sebe naziva Solus i koji  sam putuje svijetom jer ne voli gradove. Uz to on ne voli biti slobodan. Jednog dan zaustavio se u jednom francuskom gradiću gdje nakon što se okrijepio, zaspi na jednom lovačkom puteljku nedaleko od novog ljetnikovca.Dok se budio osjeti da nije sam. Ugledao je pored sebe prekrasnu djevojku, ali ubrzo shvati da je ona slijepa. A ona je toga dana prvi puta otišla sama s svojim psa od kuće dok nitko nije pazio na nju. Djevojci se Sulus odmah svidio i nagovarala ga je da zajedno pođu u njezin dvor. Kad on to otkloni, ona poželi sa Solusom lutati svijetom. I baš dok ju je uvjeravao da ni to nije dobro za nju, pojavi se djevojčin otac i grubo prekine njihov razgovor, odvevši djevojku kući.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:01:00 | 0 komentara

Veli Jože - Vladimir NazorIme pisca: Vladimir NazorTema: doživljaji diva Velog JožeOsnovna misao: pohlepa nam može biti samo na štetu, a ne na koristLikovi: Veli Jože, Ilija, Libert, Jurić, ovčar Ivan, Civetta itd.Sadržaj:U gradu Montovnu živo je jedan kmet koji je bio velik kao div. Bio je veoma snažan, ali je služio i pokoravao se gospodi, a pomogao je i radnicima. Orao je po polju, vukao najveće terete, tj. radio je najteže poslove. Taj div zvao se Jože. Jože je zanosno obavljao svoje dužnosti dok nije došao providur i odveo ga brodom u Mletke. Na moru ih je uvatila bura i lađa se potopila, ali Jože se spasio. U toj lađi bio je zatvoren Galeat Ilia. On je bio div sa puno ruku, ali bez nogu. Također je bio i rob. Prije smrti rekao je

Joži da ne dopusti nikom da mu gospodari, nego da bude slobodan čovjek. Pošto je Joži bilo jako žao Ilije, odlućio je poslušati savijet. Nakon nekoliko dana Jože i kmetovi su pobjegli od svojih gospodara na neko brdo. Tamo su jako lijepo živjeli. Jednom prilikom dok su kopali iskopali su gomilu zlata. Njihovi su im gospodari došli pomagat za zlatnike. Gospodari su radili svakojake poslove za svoje bivše sluge, a kući su se vraćali bogati. Došlo je vrijeme dijeljenja posjeda. Zbog svoje pohlepe, divovi su se posvađali. Jože je bio najžalosniji, jer nije dobio sve ono što je zaslužio. Osvetio se ostalim divovima tako što je spalio kolibu žita. Divovi su bili ljuti pa su progonili Jožu. Joža je našao svoj zaklon kod Civette. Civetta je postao vođa kmetova pa je on razdijelio posjede. Joži je dao najbolju zemlju. Joža je ubio dva diva. Divovi su bili žalosni i nisu znali šta da rade. Pitali su Civettu za savjet. On im je rekao da ih je to Bog kaznio što su bili nepravedni prema Joži. I Jože se vraćao svojim Montovljanima, ali prije ulaska u grad sjetio se Ilijinih riječi pa je odlučio da više ne bude kmet nego slobodan čovjek. Napustio je Civettu i Mautovena i više se nikad nije vratio.

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:01:00 | 4 komentara

Ilijada - Homer

Likovi:Ahil, Agamnemon, svećenik Hris, Briseida, Hektor, Apolon, Hera, Kalhant, Nestor, Zeus, Patrokolo, Tetida

Sadržaj:I pjevanjeNakon devet godina ratovanja između Ahejaca (Grka) i Trojanaca odluka o pobjedniku nikako ne pada. Razorivši jedan grad u borbi protiv trojanskih saveznika Ahil je u ropstvo poveo i kćerku Apolonova svećenika Hrisa, Briseidu. Ona je pripala kralju Agamemnonu. Njezin otac donio je otkupninu ne bi li mu Agamnemon vratio kćer. Nakon pogrdnog odbijanja svećenik Hris zamoli njegovog zaštitnika boga Apolona da kazni Ahejce. Apolon usliša Hrisovu molitvu, te pošalje svoje nevidljive strijele. Tko god je bio pogođen umro bi od kuge. Devet dana padale su strijele po Ahejcima. Zbog tog napada boga Apolona biva sazvana Narodna skupština na kojoj Agamnemon sazna uzrok Apolonove ljutnje, te u zamjenu za svećenikovu kćer on traži Ahilovu robinju Briseidu, čim je vrlo rasrdio Ahila koji više ne želi pomagati ahejskoj vojsci. Nakon što mu biva oduzeta Briseida Ahil tužno zaziva majku Tetidu i moli je za pomoć. Kako bi mu pomogla, Tetida odlazi na Olimp te se tuži Zeusu zbog svog sina Ahila. Zeus odluči kazniti Ahejce neuspjehom u njihovom boju protiv

Trojanaca, no na tu Zeusovu odluku božica Hera, Zeusova žena strašno se uzbuni, no Zeus ne posustaje od svoje odluke.XVI pjevanjeNakon što izgubiše sve junake Ahejci su se našli u veoma teškoj situaciji i bili su pred porazom, te Patrokolo moli Ahileja da mu pomogne ili da ga pusti da vojska predvođena njim napadne Trojance. Ahilej ga pusti davši mu svoje oružje u pridruživši mu Mirmidonce, no preporuči mu da se odmah odagnavši Trojance od lađa vrati da se ne bi bogovi naljutili. Vidjevši Patrokola u Ahilejevom oružju s Mirmidoncima Trojanci su pobježali misleći da je to Ahilej. Patrokolo je junački s vojskom udario na Trojance te ubije vojvodu Sarpendona, te pokuša osvojiti i Troju. Došavši pred zidine grada pokušao je da se popne na gradske zidine i tri puta biva odbijen od Apolona. Četvrti puta Apolon ga oštro upozori te se Patrokolo povuče od straha prema Apolonovom gnjevu. Apolon nagovori Hektora da krene u napad. U borbi između Patrokola i Hektora Apolon udari Patrokola u leđa te ga onesvijesti. Patrokola je prvi ranio Euforo kopljem u leđa. Patrokolo teško ranjen jedva se dovuče do svoje čete, te pade na pod i Hektor ga ubi.

Karakterizacija likova:AhilSin kralja Peleja i morske božice Tetide, ahejski junak, hrabar, neustrašiv, uvijek spreman na borbu. AgamnemonVrhovni komandant ahejske vojske pod Trojom, lakom, nesmotren, voli naređivati.PatrokoloHrabar, borben vjeran, prijatelj i suborac.HektorHrabar, najveći trojanski junak, glavna trojanska snaga.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:00:00 | 1 komentara

Voćka poslije kiše - Dorbiša CesarićOsnovni podaci o autoru:Dobriša Cesarić rođen je 10.1.1902 u Slavonskoj Požegi. U trećoj godini se obitelji seli u Osijek, gdje se i školovao. Poslije male mature se ponovo sa obitelji seli u Zagreb, gdje završava realnu gimnaziju, i Filozofski fakultet. Najviše je pisao lirsku poeziju i balade, a poznatija djela su mu: Lirika, Spasena svijetla, Osvijetljen put, Slap, Voćka poslije kiše. Dobrića Cesarić je umro u Zagrebu 1980. godine.

 

Voćka poslije kišeGle malu voćku poslije kiše:Puna je kapi pa ih njiše.I bliješti suncem obasjana,Čudesna raskoš njenih grana.

 

Al nek se sunce malko skrije,Nestane sve te čarolije.Ona je opet kao prvo,Obično, jadno, malo drvo.

 

Ovo je kratka lirska pejzažna pjesma. Rima je parna. Od SIS se pojavljuje simbol što je u stvari samo jedna vrsta metafore, a ustvari se odnosi na druga dva stiha prve strofe. Tema pjesme je ponovno rađanje, bilo voćke bilo nekog drugog živog bića. Motiv je ustvari baš voćka koju je pjesnik ugledao poslije kiše.

 

SlapTeče i teče, teče jedan slap;Što u njem znači moja mala kap?

 

Gle, jedna duga u vodi se stvara,O sja i dršće u hiljadu šara.

 

Taj san u slapu da bi mogo sjati,I moja kaplja pomaže ga tkati.

 

Ovo je kratka lirska pjesma. Rima je parna. Od SIS se pojavljuje preneseno značenje (Teče i teče, teče jedan slap--pjesnik uspoređuje slap sa cjelim narodom, civilizacijom;Što u njem znači moja mala kap--pjesnik uspoređuje jednu kap slapa sa svojom prividnom ništavišću u društvu;

Gle, jedna duga u vodi se stvara--Duga simbolizira sva lijepa i dobra postignuća u životu).Ma koliko se čovjeku činilo da je nevažan u društvu ,koje nikad ne miruje, bez njega se puno toga dobroga ipak ne bi moglo dogoditi. Motiv pjesme je slap koji stalno i nezaustavljivo teče.

 

U spomen Sergeju JesenjinuIzmeđu ljudi što pjevaju životI grabe užitke iz noći i vina,Ima ih koji padajuć rastu,Padajuć rastu kao lavina.

 

Njihova duša gasne i gasne,Da sto puta jače u pjesmama sine,A njihov put je čist i bijelKao snježni put lavine.

 

Ovo je kratka lirska pjesma. Rima je abcb. Od SIS se pojavljuje poredba (Padajući rastu kao lavina; A njihov put je čist i bijel Kao sniježni put lavine). Tema pjesme je život pjesnika Sergeja Jesenjina koji je u potpunosti žrtvovao svoj život i svoje zdravlje, zato što je to bio njegov način dolaženja do inspiracije. Motiv je S. Jesenjin.

 

ShelleyKadikad, u kasni sat,Tajanstven dar mi bude dat,I slušam šumne razgovoreSa vjetrom što ih vodi more.

 

Na vrućem čelu u taj mahOsjetim cijelog svijeta dah.Trepere zvijezde u visini,I njihov sjas me sretnim čini.

 

Prolazi noć. Ja lutam sam.O, kom da ovaj zanos dam?Ja živim njime, u njem bdim.Da plačem? Pišem? Što ću s njim?

 

Ovo je kratka lirska pjesma. rima je parna. od SIS se pojavljuje metafora(Tajanstven dar mi bude dat--pjesnik dobiva inspiraciju; I slušam šumne razgovore Sa vjetrom što ih vodi more.---Pjesnik čuje neke čudne       šumove koji ga podsjećaju na razgovor likova u nekoj njegovoj pjesmi; O, kome da ovaj zanos dam?--pjesnik nezna u koju bi pjesmu pretočio inspiraciju).Tema ove pjesme je inspiracija koja je piscu došla u kasne noćne sate. Motiv pjesme je inspiracija.

 

Predjesenji danVeć nema sunce starog žara,Al dan je nasmješen i vedar.Bez Posla i ne vičuć višePosljednji prođe sladoledar.

 

Tumara bijeli čovjek ljetaPo gradu, nevesela lica.Kadikad padne žuti listPred kotač njegovih kolica.

 

To javlja jesen, da je tu,I zemlja čeka prvu kišu,A kestenjari-ti uglari-Prašinu ljeta s peći brišu.

 

Ovo je kratka lirska pjesma. Rima je abcb. od SIS se pojavljuje personifikacija (Al dan je nasmiješen i vedar; To javlja jesen, da je tu).

Tema pjesme je preobrazbe iz ljeta u jesen i zimu. Motiv su ljudi koji se spremaju za zimu npr. Sladoledar prestaje raditi, a kestenjar počinje. 

 

 

 

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 23:00:00 | 1 komentara

Voda - Vladimir NazorPonešto o piscu:  Vladimir Nazor rodio se 1876.g. u Postirama na otoku Braču, a umro u Zagrebu 1949.g. Ubraja se među najplodnije hrvatske pisce. Pisao je lirske i epske pjesme , pripovjetke, romane, putopise, i dnevnike. U prvim pjesničkim zbirkama sa zanosom pjeva o prirodi, zemlji i čovjeku radujući se ljepotama i vedrinama života, te vjerujući u moć i snagu slavenskog čovjeka. Cijelog života je vjerovao u pobjedu dobra nad zlim, a to životno uvjerenje potvrđuje djelima koja su nastala u antifašističkom ratu. To su“Pjesme partizanke” i dnevnik “S partizanima”. Poznata su mu djela “Medvjed Brundo”(epski spjev), “Pastir Loda” (roman), “Veli Jože” (pripovjetke), te zbirke lirike ; “Slovenske legende” i “Hrvatski Kraljevci”. Nazor je pisao i za djecu - pjesme, priče, igrokaze. Među pričama se ističu posebno “Bijeli jelen”, “Dupin”, “Min-Čan-Lin”, a igrokazi su mu “Crvenkapa”, “Pepeljuga” i “Pionir Grujo”.Tema: Preživljavanje sušeGlavna misao: uvijek dijelimo s drugima jer će nam se to vratitiLikovi: Vlado, Košće, kapetan, Vladin otac, Vladina majkaMjesto radnje: Velo seloVrijeme radnje: nekad davnoSadržaj:         Više od tri mjeseca nije padala kiša. Ljudi se boje za svoje vinograde i maslenike. Sve je bilo pusto, jedino na obali su ljudi dočekivali lađu koja im je trebala dovesti vodu.  Tih dana je otac bio veoma zabrinut zbog Vladinog školovanja. U selu su zbog žeđi umrle dvije mazge. Tog istog dana su došle vijesti s kopna da lađa s vodom dolazi sutra u luku. Ljudi su iščekivali vodu , i žene su nosile prazna vedra na glavi. Odjednom se začu zvižduk broda koji je prevozio vodu. Ljudi su pili vodu i napajali svoje životinje. Od kapetana su tražili vodu da bi napunili svoje bunare. Kapetan je spojio cijevi iz lađeprema

bunarima. U lađi je bila pump koja je dizala vodu.  Kada su cijevi bile postavljene izgledale su kao dvije mrtve zmijurine. Svi seljaci su bili nestrpljivi čekajući da voda poteće cijevima. Nakon nekog vremena voda je potekla, a one dvije cijevi kao da su oživjele. Kada je Košće vidio vodu nožem je probio cijevi i počeo piti. Nije ga smetalo što su ga žene tukle i ogovarale. Kasnije neka žena uzme Košći nož iz ruke i učini isto što i on. Žene su britvicama, iglama za pletenje i vretenima bušile cijevi i pile vodu. Većina vode gubila se u zemlji. Uskoro je voda opet prestala teći i one dvije cijevi su izgledale kao mrtve zmije. U isto vrijeme na drugoj strani otoka spremalo se nevrijeme. Svi su potrčali da tamo dočekaju kišu. Kada je kiša pala svi su bili sretni, a bunari su se napunili vodom , vinogradi i maslenici ponovno su bili zeleni i sve je opet bilo u redu. Kada je Vlado ugledao oca odlučio je da neće otići u grad na školovanje nego da će ostati u selu i pomagati mu na zemlji, ali Vladin otac je rekao da mora otići u grad na školovanje da ne bi bio siromah i bjedan. Ocu je bilo žao što mu sin živi tim teškim životom kroz koji je i sam prošao, zato je nagovorio sina da ode u grad na školovanje kako bi mu život bio lakši i bolji od onoga koji bi imao, ako bi ostao s njim na selu.

 

 

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:59:00 | 192 komentara

Crni mačak - Edgar Allan PoePonešto o piscu:Edgar Allan Poe je rođen 1809. godine u Bostonu. Posvajaju ga g. i gosp. Allan iz Richmonda. Pohađao jeUniversiy of Virginia, i, West Point, ali ih nije dovršio. Nakon što je između 1827. i 1831. godine objavio tri sveska pjesama, Poe se bavio kritikom, uredništvom, i pisanjem kratkih priča za magazine. Jedna od njih je bila iMaska crvene smrti. Zbog svojih Ubojica u Rue Morgue, smatra se ocem modernog detektivske priče. Njegova druga velika djela su: Zvona, Annabel Lee, Arhur Gordon Pim, Priče groteske i arabeske, te Gavran i druge pjesme.Poe je bio inteligentan i duhovit kritičar, koji je često teorizirao književnost, na primjer, u Poetskom principu. Poe je umro 1849. godine od posljedica alkoholizma.                

Ukratko o likovima…ili možda o liku…koji nije imenovan.On je čovjek pomajo nestalne psihe, vjerojatno utjecaj alkoholizma, čovjek koji je naglo postao siromašan i razdražljiv. On se malo po malo utapa u svojem vlastitom sve nebuloznijem shvaćanju i razmišljanju. Ne mogu reći da ga krivim, niti da ga opravdavam.Kratak sadržaj:Priča se o čovjeku, koji je od rane mladosti privržen životinjama, te ih je uvijek držao u kući, mazio… Kasnije se oženio sličnim takvom osobom. Držli su mnogo ljubimaca, među kojim i crnog mačka Plutona. Čovjek se jedne noći vrati pijan i iskopa mačku oko. Jednog dana, ne mogavši više gledati životinju, objesi je na drvo. Te noći bukne mu vatra u kući i jedva se sa ženom spasi, a na zidu iznad njegovog kreveta,m na zgarištu pojavi se slika velikog mačka. Presele se u trušnu staru zgradu, radi besparice, a, čovjek dovodi kući crnog mačka iz neke krčme. Tako žive neko vrijeme, a onda čovjek zapazi mrlju na mačkovim prsima, koja ima oblik vješala. Tako redom, čovjek digne sjekiru na mačka, žena ga zaustavi, on digne sjekiru na ženu, ubije ju i zazida ju u podrumu. Nakon toga mačak nestaje, i on konačno mirno spava. Dolazi policija i ne otkriva nikakvog traga, ali čovjek lupi o zid, koji je nedavno sagradio, a iznutra se javi cviljenje. Poolicajci sruše zid, te nađu ženu i mačka.

 

 

 

Mjesto radnje:Radnja se odvija negdje u Americi.

 

Vrijeme radnje: Radnja se odvija u 19. stoljeću.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:59:00 | 1 komentara

Candide - VOLTAIREFrancuski književnik, povjesničar i filozof;  najznačajniji književnik iz razdoblja

prosvjetiteljstva.Voltaire, prvim imenom Francois-Marie-Arouet, rođen je 21. Studenog 1694. U

Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717 u tvrđavu  Bastilju, gdje ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja će mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeća. U razdoblju od 1717 do 1726 slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Voltaire opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726 odlazi u Englesku, gdje će ostati tri godine. Rečeno je "da je Voltaire napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao  novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da budeuhićen. Uz to Voltaire sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne manje značajno bilo je njegovo upoznavanje političkogsustava parlamentarne monarhije te filozofskih djela Newtona, Lockea i shaftesburyja. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska   pisma ili engleska pisma. Kada se djelo pojavilo u Francuskoj (1734), pariški parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Voltaire, da bi izbjegao uhićenje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova života. Godine 1744 vraća se Voltaire u Pariz, gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV, ali zbog šale na račun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kraćeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Voltaireovi odnosi s carem pogoršali, pa ga nakon trogodišnjeg boravka napušta. Voltaire se konačno smirio na imanju Ferney, što ga je radi osobne sigurnosti kupio na švicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak života u vrlo živoj aktivnosti. Godine 1778 vraća se trijumfalno u Pariz, gdje ubrzo umire. 

"U Voltaireovu liku susrećemo pravoga vođu i organizatora prosvjetiteljskog pokreta. Rijetko je koji prosvjetitelj s tolikom izrazitošću i uspjehom u sebi sjedinio sve osnovne tendencije 18 stoljeća, i stoga ono s punim pravom nosi njegovo ime, te ako je jednom riječju pokuša izraziti, što je prosvjetiteljstvo, nije pretjerano reći: to je Voltaire sam. Ogroman utjecaj, što ga je vršio na suvremenike, ostavio je tragove, koji se još i danas osjećaju u kulturnoj svijesti europskoga čovjeka i neprimjetno su prisutni na svim područjima duhovnoga stvaralaštva što Voltaire nesumnjivo zahvaljuje svojoj besprimjernoj univerzalnosti. On je pjesnik i romansijer, epigramatik i dramski pisac, satirik i esejist, prirodoslovac i historičar, teolog i filozof, a prvenstveno kritičar. U povijesti europske kulture teško je naći pojavu toliko osebujnu i proturječnu, utjecajnu i borbenu i nadasve humanu. "Ferneyski patrijarh" doista u svoje doba predstavlja "savjest čovječanstva" i njegova mukotrpna, teška,no

svagda uporna i beskompromisna borba protiv svih mogućih predrasuda i praznovjerja, svakojakih sumnjičenja, protiv socijalne nepravde i ugnjetavanja, a najviše protiv strašnog fanatizma, nesnošljivosti i terora, ostat će zauvijek svijetao primjer borbe europskoga čovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres, za svoju političku i duhovnu slobodu."

 

"Kad mu je bilo 18 godina, Voltaire je vjerovao, da će ući u povijest kao veliki pisac tragedija; kad mu je bilo trideset kao veliki povjesničar, a u četrdesetoj je godini vjerovao da će ući u povijest kao epski pjesnik. Sigurno nije ni zamišljao da će ljudi sa zadovoljstvom čitati njegove male pripovjetke, dok će mu sva druga djela spavati vječnim snom na policama biblioteka."

 

"Oni koji se nisu usuđivali napasti Voltairea zbog njegove teologije, optuživali su ga za plagijat. To je uvijek bio najlakši način, da se omalovaži jedan veeliki pisac; sve je to rečeno, rečeno je čak i to , da je sve rečeno, i ništa nije lakše nego približiti odlomak jedne knjige odlomku druge."

 

"Ono što Voltaireovim pripovjetkama daje jedinstveni sjajan karakter, nije izmišljanje subjekta, nego splet raznih vrlina, prividno proturječnih, koje je autor prikazao."

 

Što ima zajedničko tako raznovrsnim Voltaireovim djelima? Prije svega ton, koji je kod Voltairea uvijek podrugljiv, brz i, barem po izgledu, površan. U tim djelima vi nećete naći ni jedne jedine osobe koju autor  smatra sasvim ozbiljnom. Sve su one ili utjelovljenje jedne ideje, jedne doktrine, ili heroji mašte, izvučeni iz nekog paravana od laka, ili iza nekog kineskog zastora. Možete ih mučiti, spaljivati, a da ni autor, ni čitalac ne osjete pravog uzbuđenja.  Njegova pripovjedanja su samee katastrofe, ali ih duh uvijek natkriljuje; njihov tempo je tako brz da nitko nema vremena da se ražalosti. Prestissimo na bi bio na svom mjestu ni u posmrtnom maršu, ni u misi Requiem, ali baš prestissimo ili allegretto najmiliji su Voltaireovi oblici. Voltaire uživa da prikaže svećenike, koje naziva magima, suce, koje zove muftijama, novčara, inkvizitore, Židove, naivčine i filozofe. On ima nekoliko izabranih neprijatelja, koji se pojavljuju u svakom romanu nanovo prerušeni. Što se žena tiče, on ih malo cijeni, prema njegovu mišljenju, one misle samo na to kako će obljubiti nekog mladog, lijepog i dobro građenog muškarca, ali, kako su podmitljive i bojažljive, one će se podati i nekom starom inkvizitoru ili nekom vojniku, ako se tako mogu obogatiti ili spasiti svoj život; one su prevrtljive i odrezale bi nos svome mužu,

koga gorko oplakuju, samo da izliječe nekog novog ljubavnika. Ono što zapravo čini jedinstvo ovih pripovjedaka je Voltaireova filozofija. Za nju su rekli, da je "kaos jasnih ideja", i da je , prema tome, neskladna. Faguet  prigovara Voltaireu, da je sve pregledao, sve ispitao, a ništa produbio: "je li optimist? Je li pesimist? Vjeruje li u slobodnu volju ili u sudbinu? Vjeruje  u besmrtnost duše? Vjeruje li u boga?  Niječe li svaku metafiziku i je li donekle agnostik, ili, nije lli to samo do izvjesne mjere, to jest, je li ipak metafizik?… Tko će mi odlučno odgovoriti sa da ili ne na ma koje od ovih pitanja…"

 

VOLTAIREOVI AFORIZMI:

 

Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukući noge.

 

Tko ograničava svoje želje, uvijek je veoma bogat.

 

Ljude hvalimo kad ih smatramo oholima, a molimo kad ih smatramo slabima.

 

Najbolja vladavina je ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima.

 

ANEGDOTA O VOLTAIREU:Kada su 1734 godine tiskana Voltaireova Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i političku toleranciju i engleski način života, francuska ih je javnost oduševljeno primila, ali službeno je mišljenje djelo smatralo heretičkim, knjiga je spaljena, a Voltaire je morao napustiti Pariz. Gledajući kako mu spaljuju knjige na lomači, Voltaire je prokomentirao: "Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku, više se prodaju.

 

FILOZOFSKI ROMAN:

 

Filozofski roman je teška književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hoće da izloži ili napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre koji mu je svojstven. Pisci stvarajući takva djela, ne misle ni jednog trenutka, da će čitalac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotov čini im se poželjnim da se filozofski roman pokaže kao neko fantastičko pripovjedanje.Pa onda, zašto je autor pribjego toj čudnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato, da bi s više slobode izrazio ideje, koje bi se u jednom eseju pokazale kao prevratničke i vrijeđale ili ozlojedile čitaoce. Što se čitalac više osjeti prenesen u neki svijet, u kojem vlada čista ludost, to će biti umireniji i lakše će prihvatiti istine koje iznenađuju.Zato će filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme, kada se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošću policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim čineći se nevjerojatnim.

 

CANDIDE ILI OPTIMIZAM

 

filozofski roman francuskog književnika Voltaira.Voltaire je svoj roman objavio 1759 godine u Ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijeće ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40 izdanja za Voltaireova života), ali i napadana. Na optužbe Voltaire jednostavno odgovara da on tu djetinjariju nije napisao.

 

"Candide" je nastao u isto vrijeme iz Voltaireova iskustva i iz ogorčenja, koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: "Ako vječno biće nije ništa bolje stvorilo, to je  zato, što ništa bolje nije moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u najboljem od mogućih svjetova. Voltaire će staviti tu misao u usta   Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova naivnog učenika, mladog Candida, koji će upoznati armije, inkviziciju, ubojstva, krađe, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku, Tursku, i svuda ustanoviti da je čovjek veoma zla životinja. Međutim će posljednja riječ knjige biti: "Treba obrađivati svoj vrt", što će reći, svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a neebo grmi, kraljevi se tuku, a crkve razdiru; ograničimo svoju djelatnost i pokušajmo izvršiti svoj zadatak što najbolje možemo.  Zaključak naučen građanski, koji je Voltaireova posljednja riječ, kao što će kasnije biti Goetheova. Sve je loše, ali se sve može popraviti. Time je Voltaire najavio moderna čovjeka i mudrost inžinjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu."  (A. Maurois)

 

Promotrimo li strukturu Candida, uočavamo da Voltaire nije previše pozornosti posvetio ni čvršćoj povezanosti fabule ni produbljenijoj karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba čuditi, jer kad bismo Voltaireove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi  nam njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio neumjesan šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja Voltaire postiže različitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne fizike), neobičnim paradoksima te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim nevoljama u kojima se nalazi, Candide živi "u najboljem od svih mogućih svjetova".Voltaireov roman je jetka satira na račun ideje njemačkog filozofa Leibinza, po kojoj je svijet u kojem živimo baš onakav kakav je morao i mogao biti, to jest da je on najbolji od svih mogućih svjetova. U romanu se Leibnizova teorija ne osporava direktno, već Voltaire svom junaku "podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih mogućih svjetova" zvuči jednostavno groteskno. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Voltaireove kritike našli su se i rat, vjerska netolerancija,  nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogrešno zaključiti da je Voltaire propovijedao pesimizam. On drži da se čovjek, ako  već ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom radu kako bi taj svijet unaprijedio. To bi mogao biti smisao Candidovih riječi upućenih Panglossu kako svaatko treba uzgajati svoj vrt. Voltaire je svoje remek-djelo Candida, napisao 1759., u svojoj šezdeset petoj godini. Paul Morand je iz toga zaključio, da u Francuskoj pisci nisu nikad mlađi, nikad toliko slobodni od svakog pritiska kao poslije šezdeset godine. Oni su oslobođeni od mlaadenačkih tjeskoba, od jurnjave za položajima, koja im, u jednoj zemlji u kojoj literaturaa ima socijalnu ulogu, u zrelim godinama  oduzima prevelik dio njihovih snaga.

 

"Jednog dana sve će biti dobro, to je naša nada; Sve je dobro danas, to je iluzija." Već se u ovoj pjesmi vidi nacrt doktrine progresa i filozofije, koju će Voltaire razraditi u Candidu.

Pisci našeg vremena otkrili su, da je svijet besmislen; ali je Voltaire u Candidu napisao sve, što se o tome može reći; rekao je on to duhovito, što je bbolje nego se ljutiti, i što ostavlja nešto hrabrosti za budući rad.

 

BILJEŠKE UZ ČITANJE:

 

POGLAVLJE PRVO:

 

CANDIDE, od latinski candidus što znači čist. U francuskom dolazi u značenjau naivan, nevin.         U zamku gospodina baruna Thunder - ten - tronckha, u Vestfaliji, živio je jedan mali dječak, kome je priroda bila dala najblaža navike. Duša mu se na licu ogledala. Rasuđivao je prilično zdravo i vrlo jednostavno; zato su ga, mislim, i zvali Candide. Stare su kućne sluge naslućivale, da je sin sestre gospodina baruna i nekog dobrog i poštenog vlastelina iz susjedstva, za koga se ta djevojka nije nikada htjela udati, jer je mogao nabrojiti samo sedamdeset i jedno koljeno; ostatak njegova genealoškog stabla uništio je zub vremena.

 

BARUN, BARUNICA & OBITELJ:         Gospodin barun bio je jedan od najmoćnijih plemića Vestfalije, jer je njegov zamak imao prozore i vrata. Čak je i njegova velika dvorana bila ukrašena jednim velikim sagom. Od svih pasa iz svojih dvorišta po potrebi je sastavljao svoj lovački čopor; konjušari su bili vodiči pasa, a seoski kapelan vrhovni ispovjednik. Svi su ga zvali monseigneur i smijali se, kad je nešto propovijedao.         Gospođa barunica, koja je težila oko tri stotine i pedeset funta, bila je zbog toga vrlo poštovana. Dočekivala je goste s dostojanstvom, koje ju je činilo još uglednijom. Njezina kći Cunegonda, koja je imala sedamnaest godina, bješe rumena, svježa, debela, poželjna. Barunov sin u svenu je izgledao dostojan svoga oca.

 

PANGLOSS:Odgajatelj Pangloss bio je kućni prorok, i mali je Candide slušao njegova

predavanja sa dobrobušnošću svoje dobi i svoga karaktera. Pangloss je poučavao metafiziko - teologo - kosmolonigologiju. Divno je dokazivao, da nema poslijedice bez uzroka i da je u ovom, najboljem od svih mogućih svijetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa barunuca najbolja od svih mogućih barunica.

-Dokazano je- govoraše on - da stvari ne mogu biti drugačije, jer pošto je sve stvoreno za neku svrhu, sve je nužno za najbolju svrhu. Upozoravam, da su nosevi stvoreni, da nose naočari, i mi imami naočari. Noge su očito stvorene, da budu obuvene, i mi imamo obuću. Kamenje je stvoreno, da se kleše i da se od njega prave zamci, zato gospodin ima vrlo lijep zamak; najveći barun pokrajine mora najbolje stanovati; a kako su svinje stvorene, da budu pojedene, mi jedemo svinjetinu čitave godine. Prema tome, oni, koji tvrde da je sve dobro, govore gluposti; treba reči, da je sve najbolje.

 

LUBAV CANDIDA I CUNEGONDE:         Ona ga bezazleno uhvati za ruku, mladić bezazleno poljubi djevojci ruku s mnogo žara, osjećaja i naročitog milja; njihova se usta sretoše, oči zažariše, koljena zadrhtaše, ruke zabludiše. Gospodin barun Thunder - ten - tkonckh prođe pored paravana, i, videći taj uzrok i tu posljedicu, najuri Candida iz zamka snažnim udarcem noge u stražnjicu.

 

 POGLAVLJE DRUGO:

 

AFORIZAM:Ljudi su stvoreni samo zato, da pomažu jedni drugima.

 

BUGARI SU GA OTELI, I VJEŽBALI GA ZA RAT:         Tjerali su ga, da se okreće nadesno, nalijevo, da izvadi iz puške šipku, da je opet uvuće, da nišani, da gađa, da stupa ubrzanim korakom, i udarili su mu trideset batina pušćanom šipkom. Sutradan vježbao je malo bolje, tako da je dobio samo dvadeset udaraca; prekosutradan dobio je samo deset, a drugovi su ga gledali kao neko čudo.

 

POGLAVLJE ŠESTO:

 

NAROD ŽIVI U STRAHU OD INKVIZICIJE:Poslije zemljotresa, koji je porušio tri četvrtine Lisabona, mudraci tezemlje

nisu bili našli uspješnijeg sredstva, da spriječe potpuno uništenje, već da pripreme narodu jedan lijep autodafe.

 

CANDIDE SUMNJA DA JE OVO NAJBOLJI SVIJET:Ako je ovo najbolji od mogućih svijetova, kakvi su tek ostali? Hajde, još nekaka

da su me samo išibali, to mi se dogodilo kod Bugara. Ali, vi, dragi Panglosse, najveći među filozofima, zar sam morao vidjeti, kako su vas objesili, a da ne znam zašto! O, dragi moj anabaptiste, najbolji među ljudima, zar ste se morali utopiti u toj luci? O, gospođice Cunegondo, biseru među djevojkama, zar je trebalo da vam raspore trbuh?

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:58:00 | 0 komentara

Hamlet - William Shakespare

Bilješke o piscu:Živio je u jednom od najvitalnijih djelova engleske povjesti. Bilo je to doba engleske kraljice Elizabete I, vrijeme opće prihvaćene središnje vlasti nakon burnih godina građanskih ratova u 15. stoljeću. Bio je glumac, redatelj, pisac, a od stihova najpoznatiji su: Soneti i romantična igra Oluja. Najpoznatije tragedije: Otello, Romeo i Julija, Kralj Lear. Najpoznatije povjesne drame: Richard III, Henrik IV,V. Najpoznatije komedije: Mletački trgovac, Ukroćena gospodarica..

Lica:Hamlet - sin pokojnog i sinovac sadašnjeg kralja Klaudije - Dannski kralj Polonije - kraljev komornik i glavni državni tajnik Horacije - Hamletov prijatelj Getrurda - Danska kraljica, Hamletova majka Ofelija - Polonijeva kći

Vrijeme radnje:XV stoljeće

Mjesto radnje:Danska

Sadržaj:Danski kralj nenadano umire, a nasljeđuje ga njegov brat Klaudije koji se ukoro ženi s udovicom pokojnog kralja. Sin pokojnog kralja Hamlet, javlja se duh oca i otkriva mu da ga je Klaudije zapravo otrovao i da nije umro prirodnom smrću. Hamlet želi potvrdu za te riječi duha, pa se pretvara da je lud kako bi na taj način saznao istinu. Kraljevski savjetnik polonije uvjren je da je Hamlet poludio zato što njegova kći Ofelija odbija Hamletovo udvaranje. Hamlet na dvoru upriličuje predstavu koja sadržajem nalikuje na umorstvo njegova oca. Kralj ne može izdržati očitu aluziju na njegov zločin i pekida predstavu. Hamletu to služi kao dokaz da su riječi duha bile istinite.Nakon prekinute predstave Hamlet posjećuje majku i misleći da kralj prisluškuje iza zavjese ubija polonijakoji se tamo sakrio. Lukavi kralj osjeća da mu od Hamleta prijeti opasnost te ga šalje brodom u Englesku uz tajni nalog da ga tamo smaknu. Ofelija poludi od boli za ocem, ali i zbog Hamletove sudbine.Njezin brat Leart hitno se vraća izPariza i doznavši da je Hamlet ubio njegovog oca, želi mu se osvetiti. Hamlet se, kada je bio na brodu otkrio zavjeru protiv sebe, vraća u dansku i sprema se na dvoboj. Kralj i Leart se dogovaraju kako će na prijevaru ubiti Hamleta. Za vrujeme dvoboja Hamlet i

Leart u metežu mjenjaju mačeve te obojica bivaju ranjeba otrovnom oštricom. I kraljica koja je popila otrovno vino, koje je Kralj namjenio Hamletu, umire, a umirući Leart otkriva spletku nakon čega ovaj, još prije nego je počeo djelovati smrtonosni otrov, ubija Kralja.

U ovom djelu Hamlet se iskazao kao čovjek u kojem je okupljena borba za pravdu, ljubav, razboritost, hrabrost, velikodušnost, mudrost, ali i ludost. U ovom djelu može se puno naučiti o životu, ljudskim osječajima i tragediji.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:58:00 | 0 komentara

Combray - MARCEL PROUST1. Bilješka o piscu:

 

        PROUST, Marcel (Pariz,10. 7. 1871. - 18. 9. 1922.), francuski književnik. Poteječe iz građanske sredine i već u mladosti pokazuje interes za mondeni život tzv. visokoga društva. Suradnik je Figaroa, pokretač časopisa Le Banquet (1892); A. France piše mu predgovor za knjiguLes Plaisir et Les Jours (1896). Slabo zdravlje primorava ga da se povuče, pa živi mnogo godina u izolaciji. U tišini radi na svojemu opusu. 1913 objavljuje Du chote de chez Swann. Njegov autobiografski roman Jean Santeuil(1952) objavljen posmrtno. Ta, i sva njegova ostala dijela pokazuju zajedničku atmosferu, povezuje ih bogata imaginacija njihova autora, a imaju i jednog zajedničkog junaka: Vrijeme. Vrijeme koje obara, ruši, mijenja svijet oko nas, neukrotiva sila koja nas podvrgava svome toku; vrijeme kao uzrok nestalnosti, vrijeme kao opsesija i bol zbog prolaznosti. Nastojanje da se vrijeme zadobije, da odabrana razdoblja potraju, da se izbriše granica između onoga što jest i onoga što je bilo inspiriraju Prousta, tragatelja za izgubljenim vremenom; tako je nastao njegov opsežni ciklus A la recherche du temps perdu.

 

        Proust fautovski tuguje za trenutkom što prolazi, fiksira sunčane predjele jednoga djetinstva, mnoga lica u prolazu, pariške salone, sjedeljke, susrete, igre, rastanke i snove. On je kreator mitološkog djetinstva, Proustovvječiti mladić,

analitičar, artist, lirik građanskoga komfora, tvorac izvanrednih metafora u čijem se traženju osjeća tipično francuska vibracija. Snagom imaginacije, Proust je obogatio svoju spiritualnu realnost, pokazao primjerom da umjetnik ne izmišlja nego otkriva: L’ artite n’ invente pas, il decuvre. Svojim djelom Proust je ostavio dubok trag ne samo u francuskoj već i u današnjoj europskoj književnosti. Proustov osjećaj za stil, za vrijeme, za minucioznost, za analizu najtananijih osjećanja obogatio je suvremenu francusku literaturu, a neki njegovi opisi pejzaža postaju duhovni zavičaj mnogih miljuna čitalaca.

 

 

Podaci iz:  Enciklopedija leksikografskog zavoda, Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1969.

 

 

 

 

 

 

 

2. Društvo:

 

 

        Riječ društvo nekako čudno zvuči kad se govori o svijetu koji nam je Proust naslikao. To je društvo sastavljeno od samih

grupa pojedinaca, koji se kreću u uskom krugu svojih osobnih interesa, a s drugim dolaze u dodir samo onda kada su im ti drugi osobno potrebni. Najsavršenije osvijetljenje društva, visokog društva daje nam Proust na posljednjih dvadesetak stranicaVojvotkinje de Guermantes. Razgovor vode tri protagonista U traganju za izgubljenim vremenom: Swann, najprofinjeniji predstavnik kulture svoga doba, alter ego samog pisca, vojvoda de Guermantes, najsebičniji, najglupiji i načistiji predstavnik europskog plemstva i vojvotkinja Oriane, jedinstven primjerak stila, finese, šarma, površnosti i nehumanosti istoga društva. A za stvaranje njezina lika Proust se poslužio princezama, vojvotkinjama i groficama iz njegove najbliže okoline, jer Proust je svoja lica transponirao prema licima društva u kojem je živio.

 

        Društvo romana U traganju za izgubljenim vremenomkreče se u zatvorenom krugu, koji ne obuhvaća ništa drugo osim svoje bogate četvrti u Parizu, jednog normadijskog dvorca i jednog luksuznog ljetovališta na normandijskoj obali. Članovi tog društva lišeni su svake aktivne volje i zato nesposobni da vrše bilo koju radnju koja bi ih vodila do nekog cilja izvan njih samih. Ta lica ništa neće i zato ništa ne rade, njihova budućnost ne ovisi o njihovu htijenju već o stjecaju okolnosti. Ni jedno od njih ne pokazuje neki napredak ili neki razvoj, ni jedno od njih ne vrši nikakve vanjske radnje tako da na kraju osjećamo potpunu dekadenciju Proustova društva.

 

        Proustovo djelo isto tako nije ni tendeciozno ni moralno. Ono ne proučava vanjsku radnju već unutarnje činjenice, njegova se karakteristika nalazi u samoj mehanici ljudskog zbivanja. To je društvo koje se raspada bez obzira na bilo koji ljudski moral. No, ako kod Prousta nema vanjske radnje, ne smijemo zaključiti da kod njega nema dinamike, što bi ujedno značilo da nema života, jer njegovo djelo daje dojam veoma bogatog vrenja, u unutrašnjosti mehanizma sakrivenog ispod površine bića i stvari.

 

 

 

3. Slikar prostora i vremena:

 

        U jednom pismu Proust kaže: “Što se tiče stila, nastojao sam odbaciti  sve ono što diktira čisti razum, svu retoriku, uljepšavanje i gotovo sve homotične i tražene slike, da bih izrazio svoje duboke i autentične impresije i poštovao prirodni tok moje misli”.

 

        Proust se služi bojama kao impresionistički slikar, stvarajući najprije ambijent koji obavija osjetila određenim svjetlom i tonom, te na taj način pruža uvjete za postanak čistih impresija.

 

        Proust, osim što je slikar prostora, on je i slikar vremena. On nije poznavao sata, njegov se život odvijao izvan praktičkog vremena  koje su ljudi ustanovili da organiziraju rad koji od njih zahtijeva socijalni život. On je u potpunosti raspolagao svojim vremenom i služio se njime samo za vlastita istraživanja. Proust nastoji posjedovati vrijeme u čistom stanju, osjećati se suvremenikom stoljeća i tako izbjeći smrt koja nije drugo nego fenomen memorije. Umrijeti znači ne imati više uspomena, znači pustiti vrijeme da pobjegne. Posjedovati vrijeme znači posjedovati prošlost, sadašnjost i budućnost. Posjedovati sve to, znači živjeti u istio vrijeme u jednom, drugom i trećem, i prema tome, ne živjeti ni u jednom potpuno. To je isto kao izbjeći sva tri i naći se izvan njih, tj izvan vremena.Taj susret prošlosti i sadašnjosti jedna je od karakteristika njegova slikanja izvan svijeta, jedan od bitno proustovskih postupka. Ali Proust nije prvi uveo te skokove u prošlost da bi dao slici više reljefa. No tada su te usporedbe bile većinom paralele bez osjetnih dodirnih točaka. Prošlost je služila kao muzej uzoraka koji su piscu stajali na raspolaganju. Kod Prousta, naprotiv, prošlost je isto tako živa kao i sadašnjost, s

tom razlikom da je u isto vrijeme poetičnija i slikovitija, jer nam otkriva proces postajanja sadašnjosti. Prošla se stoljeća pomiču i približavaju nama stvarajući sadašnjost.

 

 

4. Dinamične slike

 

        Unutrašnjo neprekidno gibanje oživljuje dekor i prirodu: predmeti, sobe, gradovi, cvijeće, drveće i pejzaži žive, kao što živa lica; autorov stvaralački duh ulijeva život u neživi svijet u kojem stvari postaju individualne i ponašaju se ka živa bića.

 

        Proustove dinamične slike i njegovo opisivanje predmeta vidimo na 158. i 159. stranici ovog romana. Te stranice poznate su zbog karakternih crta koje pojedinim licima daju njihovi monokli. Tako se npr. staklo monokla generala de Fraubervilla pretvara u jednu monstruoznu ranu, a monokl mondenog romansijera izražava njegov jedini organ psihološkog prodiranja i nemilosrdne unutarnje analize, dok markizu de Forstelleu monokl daje melankoličnu osječajnost u kojoj žene otkrivaju velike mogučnosti ljubavnih patnji.

 

        Taj odejevni individualizam izražava naša različita duševna stanja, crte našeg karaktera kao i karakter epohe u kojoj živimo. Tako odjeća prestaje biti samo tkanina i suvišni ukras i postaje sasvim sastavni dio nas samih, naš vlastiti izraz.

 

        U slikama prirode Marcel Proust najviše pažnje posvečuje cvijeću, drveću i moru. More, ta nepregledna snaga, to vječno gibanje, ta vječna promjena, našlo je u Proustu svog velikog

pjesnika. Beskrajana i nemirna površina, koju su ljudi ukrasili brodovima, predstavljala je za njega princip mladosti: “(Mladost) je stanje prije potpunog ukrućenja i zato u društvu mladih djevojaka osjećamo ono isto koje osjećamo pred oblicima, koji se pred nama bez prestanka mijenjaju, koji se poigravaju s nestalnim oprečnostima i što nas podječa na neprekidno ponovno stvaranje primarnih elemenata prorode, koje vidimo kad smo na moru”.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:58:00 | 1 komentara

VUCI - Milutin Cihlar NehajevBilješka o piscu: Milutin Cihlar Nehajev rodio se 1880. godine u Senju, a umro 1931.g. u Zagrebu. Bio je veliki poznavatelj europske književnosti. Svoje prve uspjehe postigao je pišući drame: “Prijelom” i “Svjećica”. Kao jedna od najvažnijih i najizrazitijih ličnosti hrvatske moderne napisao je novelu “Veliki grad” . U svojim posljednjim goinama života napisao je  vrlo zapažen roman “Vuci”. To je prvi hrvatski roman koji govori o bujnoj hrvatskoj prošlosti.Mjesto radnje: Hrvatska, Ugarska, Venecija, NjemačkaVrijeme radnje: XVI. stoljećeTema: Život i smrt velikog hrvatskog domoljuba i vojskovođe,kneza Krste Frankopana.Glavna misao: Ljubav prema rodu, i domu nema granica, za domovinu vriejdi i umrijetiikovi: Knez Krsto Frankopan, knez Bernardin Frankopan, kardinal Matej Lang, grofica Apolonija, knez Ivan Karlović, nadvojvoda Ferdinand, biskup Jožefić , Zuan Antonio Donaldo, ban Ivan Zapolja, grofica Katarina, Marino Lamudo, Evanjelist, ban Petar Bersilavić, kralj Ljudevit II., kraljica Marija, kancelar Salkaj, knez Burgio, Jakob Rainer, Bernardo Ričan i dr.Sadržaj priče: Šesnaesto stoljeće bilo je vrijeme burnih povijesnih zbivanja na tlu Europe. Njemačka je ratovala s Venecijom, zbog Jadrana i pograničnog dijela između te dvije države. Ugarska i Hrvatska bile su na strani Njemačke i Karla V., njemačkog cara. Austrijski nadvojvoda, Franjo Ferdinand I. želio je Hrvatsko-ugarsku državu pripojiti Austriji i Hasburgovcima. Francuska i njen kralj Franjo I. otvoreno su poktirali s Turcima, koji su bili velika prijetnja kršćanstvu. Na čelu turske vojske bio je sultan Selim I.          Zbog svih tih događaja, u Ljubljanu ej 1514.g. trebao doći cesar Maksimilijan, da obiđe svoje čete koje su se borile protiv Mlečana. Tri dana prije u Ljubljanu je došao cesarov doglavnik, kardinal Matej Lang. Za večerom je saznao da je jedan od cesarovih vojskovođa hrvatski knez Krsto Frankopan, zarobljen i odvezen u Veneciju. To mu je poslije

potanko opisala njegova sestra i Frankopanova žena, grofica Apolonija. Kad je došao cesar, grofica je od njega zatražila pomoć. Za to je vrijeme knez Frankopan došao u Veneciju. Zatvoren je u Venecijanskom zatvoru Torreselli, a za čuvara mu je dodjeljen njegov rođak, Zuan Antonijo Dandalo. Torresella zapravo i nije bio zatvor. Frankopan je zatvoren s još dva sužnija, Jakobom Rainerom i Bernardom Ričanom. Otac Krste Frankopana , Bernandin, na sve ga je načine pokušao izbaviti iz zatvora , ali bezuspješno. Krsti su zatvoreničke dane nastojali olakšati i hercegovački ban Ivan Košača, kojega su Turci otjerali s ognjišta, Bernardinov pomoćnik Evanjelist i sam Dandolo . Polako je došla i godina 1516. Krsto je još bio zarobljen , a Rainer i Ričan su, uz jemčevinu, bili pušteni na uvjetnu slobodu. Bez pravog vojskovođe, cesar nije imao vojnih uspjeha,ali nije se ni potrudio izbaviti Krstu iz zatvora. Stari i lukavi Bernardin čak je i razmišljao o savezu s Venecijom da bi oslobodio sina. Venecija je željela savez s Frankopanima zbog opasnosti od Turaka , a Frankopani su očekivali od Venecije da im pomogne vratiti grad Senj, koji je bio u posjedu Frankopana, kao i drugi djelovi neosvojene Hrvatske od strane Turaka.           Za to vrijeme grofica Apolonija nije znala što da učini za muža . Zato se 1517.g. plemenita grofica uputilau Veneciju. Tamo se poklonila duždu, a zatim se pridružila Krsti u tamnici. Odbijala je izaći ako ne puste Krstu. Saznavši za te događaje, Franjo I, zatražio je oslobađanje Krste . Mletačko viječe desetorice na čelu sa starim Marinom Saudom je to odbilom ali je pristalo premjestiti Krstu u francuski zatvor u Milanu. Apolonija zbog bolesti nije mogla poći s njim. Čim je došao u Milano, Krsto je dobio obavjest da je cesar Maksimilijan umro. Još dok je bio u Veneciji sklopljeno je primirje , a Maksimilijan ga nije htio izvuči. Tri mjeseca po dolasku u Milano, Krsto je pobjegao . U Oriveniku se sastao s fratrom Jožefićem i svojim ljudima. Nekoliko dana poslije za Krstom je stigao lijes s Apolonijinim posmrtnim ostacima. U međuvremenu fratar Jožefić je postao senjski biskup,  ali u Senju su vladali protivnici Frankopoana, te je Jožefić postao biskup bez biskupije.            Jednog dana na Trsatu su se sastali ban Petar Berislavić, koji je došao iz Budima, knez Ivan Karlović, Ivan Kožulić, knez Bernardin i knez Ivan Mrsinjski. Njihov sastanak prekinula je vijest da je grupica Turaka, prošavši straže kod Modruša, Senja i Otočca, zapalila grad Bribir. Mjesec dana kasnije, ban Petar Berislavić poginuo je u turskoj zasjedi.           U teškom položaju i opasnosti od Turaka, 1524.g. Krsto je boravio u Rimu, kod pape Hadrijana VI. Ondije je podnio izvještaj o obrani od Turaka, problemima koje ima Hrvatska i o stanju kršćanstva u Hrvatskoj. Papa je obećao da će slati vojnike i novce u Hrvatsku, jer je i njemu, kao i razumnom dijelu Europe postajalo jasno da će, ako padne Hrvatska, pasti i Europa. Zadovoljan Krsto je pošao u Hrvatsku.

            Godine 1524. u Križevcima je održan sabor slavonskih i hrvatskih plemića, koje je sazvao ban Ivan Karlović. Na saboru su bili svi plemići osim Ivana Tahija. Sastanku je prisustvovao i papin izaslanik barun Burgio. Papa više nije bio Hadrijan VI., koji je umro, već Klement. Burgijeva zadaća bila je pomiriti hrvatske knezove i ujediniti ih u borbi protiv Turaka, koji su sada imali novog sultana, Sulejmana II. “Veličanstvenog”. Za pomirbu se zalagao i ban Ivan Karlović, knez Krbavski. Ban je bio u teškoj situaciji. Izgubio je svoj poslijednji grad Oštrovicu. Zbog toga je Ivan Tahi tražio od ugarskog kralja  Ljudevita II. da ga imenuje hrvatskim banom. Na kraju sabora odlučeno je da Ivan Karlović ostane hrvatski ban dok to želi. Krsto Frankopan poslao je Jožefića da izvidi stanje u Budimu. U Budimu se živjelo jako rastrošno, a kralj Ludevit II. bio je krajnje nesposoban. Pod pritiskom knezova Stjepana Vrbecija i Ivana Zapolje, imenovao je Krstu Frankopana hrvatskim banom, a Ivan Karlović je na to pristao. Krsto nije zbog toga otišao u Budim, več je otišao u Senj. Tamo je susreo Stjepana Brodarića, i na njegov zahtjev je otišao s njim u Budim , nakon što je saznao da je Jajce pod opsadom. Nekoliko dana poslije, Dandolo je u Veneciji presretan govorio Ivanu Kosači o blistavoj bitci kod Jajca. Knez Frankopan je sa šest tisuća vojnika oslobodio Jajce . Svima je postalo jasno da je ban Krsto Frankopan najveći vojskovođa svoga vremena.           Ugarska je Krsti obećala Senj ako oslobodi Jajce. No, kad je došao u Budim, Kancelar Salkaj, postolarski sin odbio mu je dati zasluženu nagradu ž. Ljut Krsto je fizički napao ugarskog kancelara i zbog toga je bio zatvoren. To je bila velika sramota za Ugarsku. Nakon što je oslobođen prestao je tražiti pomoć ugarske u borbi protiv Turaka i okrenuo se Veneciji, pa i Njemcima.Stoga je otišao u Augsburg , na sastanak s austrijskim nadvojvodom Ferdinandom, bratom ugarske kraljice Marije. Na sastanku se raspravljalo o vojnoj pomoći njemačke Hrvatskoj, jer se znalo da je Sulejman II. okupljao vojsku od sto tisuća ljudi kod Beograda. Nakon toga Krsto je otišao u Zagreb i tamo poćeo okupljati vojsku. Kad ju je skupio, poveo je vojsku prema Sisku. Na putu je saznao da je Hrvatsko-ugarska vojska katastrofalno uništena na Mohačkom polju. Kralj Ludevit utopio se u rijeci, a kraljica marija pobjegla je nadvojvodi Ferdinandu. Sada je Hrvatsko-ugarska država bila bez vlasti, a Krsto je bio na čelu svoje, hrvatske i frankopanske vojske. Nakon Ljudovitove smrti u Hrvatskoj sus e stvorile dvije stranke. Jedna je bila njemačka u kojoj su bili Ivan Karlović, Petar Zrinski i mnogi drugi, koji su htijeli nadvojvodu Ferdinanda za kralja ugarske. I s druge strane, Krsto Frankopan, Ivan Banić, Ivan tahi i drugi knezovi i gospoda, željeli su češkog kralja Ivana za Hrvatsko-ugarskog kralja. Postalo je jasno da će između te dvije stranke doći do sukoba. U međuvremenu, Krsto se u Velikoj oženio za Katarinu, u koju je bio zaljubljen. Kratko su bili

zajedno. Krsto je morao poći u bitku. Ferdinanove čete čekale su ga kod Varaždina.          Bitka je započela jednog jutra. Krsto je imao vojsku sastavljenu od seljaka i kmetova. Junački se borio, ali nije preživio. Topovska kugla pogodila ga je u trbuh i jedan od najvećih vojskovođa koje je Hrvatska imala, knez Krsto Frankopan, poginuo je, onako kao je to želio, u boju. Knez Krsto pokopan je, ostavljen od svih, osim od Katarine u blizini Koprivnice. nakon te bitke, potučen je i Ivan Zapolja, Krstin prijatelj.           Prošle su dvije godine. Ferdinand se okrenuo Budimu i Hrvatska je pala pod vlast Hasburgovaca. Knezu Bernardinu se pomutio um. Morao je s Katarinom pobjeći iz Modruša i otići u Grobnik. Na taj način, svedena na “ostatke ostataka”, Hrvatska je nekad moćna kraljevina, pala pod vlast Habsburške Monarhije i izgubila svog velikog junaka, “strašnog” kneza Krstu Frankopana.

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:57:00 | 0 komentara

BUKA I BIJES - William FaulknerO PISCU:

 

Wiljem Fokner (1897. -1962. ), američki pripovjedač I romansijer, dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1950. g. U književnosti se javio s pjesmama pod nazivom “Mramorni faun” (1924. g. ). Najbolji romani su: “Krik I bijes”, “Vojnikova plaća”, “Komarci”, “Sartoris”, “Utočište”, “Dok ležah umirući”, “Svijetlost u augustu”, “Absalome, Absalome”, “Idi, Mojsije”, “Uljez u prašinu”, “Rekvijem za redovnicu”, “Gospodske kuće”, kao I trilogija “Seoce”, “Grad” I “Palača”. Pored romana, Fokner je napisao I nekoliko novela I pripovjesti: “Svi piloti mrtvi”, te “Smrtna trka”.

 

KARAKTERISTIKE “NOVOG” ROMANA:

 

Karakteristike “novih” romana ili “moderne” književnosti izlaze iz klasićnih okvira književnosti 18-og stoljeća. U modernoj književnosti radnja kao I da ne postoji, što je za mnoge čitaoce bilo nerazumnoi teško za shvatiti. Mnogo više pažnje se posvećuje psihičkom stanju

čovjeka, razmišljanju I osjećanjima, što se u suštini mnogo razlikuje od klasične književnosti, ali to nikako ne umanjuje književnu vrijednost modernog romana. U romanu moderne književnosti, mnogo više pažnje posvećuje se svijesti ili podsvijesti, da bi se najbolje otkrilo psihičko stanje jednog ili više karaktera.

 

OSOBINE FOKNEROVOG STVARALAŠTVA:

 

Svi Foknerovi romani sadrže, do kraja, nepovezane konce I nerazriješene ljudske odnose. Fokner je u svakoj knjizi stvarao jedan poseban imaginarni svijet, koji je nešto drukčiji od prethodnih I budućeh. On nastoji da književno izrazi tamu ljudske podsvijesti, što predstavlja pokušaj izražavanja psihičkih procesa I pojava, te titranje uspomena, slika, neostvarenih težnji, misli I osjećanja izvan racionalnog plana ljudske svijesti. Prihvatajući za književnu orijentaciju praćenje “toka svijesti” ili ljudska stanja podsvijesti, fokner pažljivo posmatra čovjeka I nastoji da otkrije najbitnije u njemu u trenutku radnje, kao I u njegovoj prošlosti. Gradić Jefferson, mjesto gdje se odigrava većina njegovih romana, odražava sve raspetosti Juga, prouzrokovane odvojenošću ljudi aparthejdom, koja upražnjavaju njeni stanovnici I bijeli I crni. Tu podjeljenost, ne treba shvatiti kruto ili doslovno. Kod foknera postoji čitav niz maglovitosti I dvosmislenosti, jer I jedna I druga rasa sadrže u sebi nizove slojeva ili potklasa, koje imaju posebne međusobne odnose. Društveni položaj ličnosti u Foknerovim romanima je krajnje iznijansiran, kakav je historijski I bio na Jugu, vrlo daleko od onog uobičajenog shematiziranog viđenja svih bijelaca kao bogatih plantažera, a crnaca kao najamnih radnika.

 

Roman “Krik I bijes”, nije posebno potimističan, bez obzira na dvosmislenost završnog dijela, u kome iracionalnos pobjeđuje logiku. Roman je slika intelektualno, moralno, emocionano I fizičko rasulo svijeta na prekretnici, oslobođenog ne samo većine bivših čvrstih tačaka, nego I sposobnosti za ljubav. Roman je ustvari metaforična slika cijelog svijeta na kraju treće decenije 20. Stoljeća. Roman “Krik I bijes”, prikazuje priču sa četiri različite prspektive raspadanja jedne južnjačke porodice. Američki Jug I gradić Jefferson, za Foknera nisu neke realističke slike, nego simboličko sredstvo u izražavanju sopstvenog viđenja svijeta, složenog mozaičnog portreta modernog čovjeka, njegovih otuđenja, padova, ali I istrajanog trpljenja,

savladavanja naizgled nesavladivih prepreka. “Krik I bijes” jeste modernistički roman, jer nije tehnički proziran, I zato što upotrebljava stilske postupke koji slijede svoje komplicirane zakone, kojima se treba prilagoditi. “Krik I bijes” čine dvije stvari:   -poigravanje sa sviješću Benjija, Quentina I Jasona, te   -pričanje I prepričavanje jedne određene priče sa redoslijedom događaja koji vodi kroz 30. g. povijesti Compsonovih.

 

TOK DOGAĐAJA:

 

Roman “krik I bijes”, ispričan je u četiri dijela:-                 Bakitina smrt-                 Caddyna veza sa Daltonom Amesom-                 Njezina udaja za Herberta Heada-                 Rođenje vanbraćnog djeteta-                 Poništenje braka-                 Quentinovo samoubistvo-                 Smrt oca-                 Bijeg Quentin sa Jasonovim novcem-                 Jasonov uzaludni pokušaj da je pronađe  

 

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

 

Svi likovi u ovom romanu žive u jednom vrlo teškom vremenu. Svi oni su odrasli bez ljubavi, pažnje I razumijevanja, koje je praćeno jednim unutrašnjim rasulom. Počevši od majke, nesposobne da pruži svojoj djeci ljubav, zbogsvojih kompleksa koji proizilaze iz vremena u kojem je I ona odrasla, I koja želi biti dama, ali drži samo do forme. Zatim, neurotičan I romantičan, Quentin, koji odlazi na Hardvard da bi udovoljio želji svoje majke. On ima kodeks časti, ali ga svodi na pitanje sestrinog djevičanstva. Topla I divna Caddy, nezdrave senzualnosti, još kao tinejđer ostaje trudna, zbog čega se ubrzo udaje za za muškarca, koji je nakon saznanja da dijete nije njegovo izbacuje iz kuće. Dalje se susrećemo sa srednjim bratom Jasonom, koji je u ovoj knjizi foknerova najružnija ličnost. Opisan je kao čovjek koji voli samo sebe; čovjeka koji je predstavljen kao ženomrzac, koji takođe, čitavo vrijeme pati zbog ponašanja svoje sestre, I želi bar malo neke ljubavi od nje. Ali, ustvari

on želi da se domogne položaja u banci. Međutim, neuspjevši da ostvari svoju ambiciju, on se sveti I sestri I njezinoj kćerki. Quentin je druga izgubljena žena u romanu, koja takođe ponavlja greške svoje majke, I koja je već samim svojim rođenjem bila osuđena na propast. Najmlađi sin, Benji, gluhonijemi idiot, star je 33. g. , ali sa duhovnim uzrastom trogodišnjeg djeteta. On nije svjestan vremena kao toka, nego ga doživljava kao cjelinu, u kojoj se različiti vremenski planovi miješaju I poklapaju. Tu je takođe još I Dilsey, junakinja romana I jedini vezni element obitelji Compson; predstavljena kao jedini pozitivni Foknerov lik. S obzirom na nesposobnost majke da se brine za svoju djecu, tu ulogu preuzima Dilsey. Uprkos sve njene brige, ljudske topline, vrednoće I vještine, Dilsey je svjesna da je raspad obitelji neizbježan. Ona je takođe I jedina Foknerova ličnost u ovom romanu koja nema problema sa vremenom.Ni jedna od ovih ličnosti u romanu nema izgrađen kompletan I samostalan karakter, I svaka od njih ima svoje nedostatke.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:57:00 | 0 komentara

Pjesme - Vladimir VidrićBilješka o piscu        Vidrić, Vladimir ( 1875.-1909. ), po zanimanju advokatski pravnik. Malo je pisao ( jedina zbirka Pjesme, 1907. ), ali je vrlo značajan i izrazit pjesnik. Po vanjskom okviru svojih motiva pjevao je najviše o prošlosti: nižu se slike iz antičkog života Egipćana, Židova, Grka, Rimljana, i iz španjolske prošlosti, prisutna je srednjovjekovna tematika, a mnogobrojne su slike pejzaža. Ali tu se kriju obilježja Vidrićeva stava: na taj način snažnije pjeva o problemima svog doba i svoje generacije. Jednostavnim izražajnim sredstvima i naglašenim slikarskim elementima izrazio je svoja napredna uvjerenja, teški problem hrvateke emigracije, klasne napetosti u društvu. Najsnažnije se dojmlju u njegovoj poeziji slike prirode i pekzaža, ugođaji životne radosti, dionizijski zanosi za ljeotu, vino, užitak.        Vidrićeva poezija ima svoju dubinu i kvalitete po kojima je odmah dobila svoje priznanje.

 

 

 

Pjesme

 

        Vladimir Vidrić se sa svojom zbirkom pjesama Pjesme predstavlja kao pjesnik s izuzetnim osjećajem za boju. Neka pritajna bol i čežnja za idealnim doživljajem ljepote osnovna je karakteristika ovog našeg vrhunskog pjesnika        U Vidrićevim pjesmama dolazi do izražaja nov , moderan senzibilitet, a element subjektivnog nameće se na prvo mjesto, zamjenivći tako dotadašnje lirsko stvaralaštvo koje je bilo programatske prirode, obilno zasićeno folklornim elementima i uglavnom svedeno na dvije, tri teme od kojih je najznačajnija bila rodoljubljle.        Slobodan stih, simbolika, vanjski svijet služe Vidriću kao okvir za izražavanje subjektivnih stanja i osjćenja Vidrić je u svojim pjesmama obsjednut pesimizmom, nostalgijom, čunnosću i svim formama ljubavi, otkriva  muzikalnu vrijednost riječi, usavršava stih, osvježava metaforiku.        Tematiku Vidrićeve poezije čine aktualni prblemi njegova vremena, a zanimljivo je da bilo koji problem iznio, uvijek njime izražava svoju ličnost.        Česta tema pjesama jesu robovi, obespravljeni ljudi lišeni slobode i ljudskog ponosa.-------------------------------------------------------------------------------------

 

“ Ogromna, crna. Na svijetloj proviVrzu se sapeti ljude i žene

I lamaju ruke i nijemo plačuA kose im lete raspletene.

 

Stištu prsti i grče ruke,Okovane pružaju k nebosklonu,

Sa tala se dižu i kažu i kažu,Gdje sunce tone na stranu onu. “

                               ( Roblje )-------------------------------------------------        Vidrić je također pjevao o ljudskim odnosima.-------------------------------------------------

“Da, svetac je halje skupio,I poao je uza stube,I nije se ni osvrnuo

Na jecaj zemaljske ljube.

Al se anđel ganuoi rekao: -“Prečasni, stani,

I koji su mnogo ljubili,I oni su Bogu zvani” “

                                       ( Gonzaga )-------------------------------------------------        U pjesmi “Mrtvac” javlja se Vidrić pesimist, svjestan nemoći nemoći čovjeka prema zakonima prirode.-------------------------------------------------

“ Ubila ga ruka silna,Vječno jaka, vječno živa,

Što živote rasipavaI živote utrunjava.”

               ( Mrtvac )-------------------------------------------------        Zbog spoznaje eda je čovjek nemoćan, u njegovim pjesmama stalno je prisutna bol, bol koju pjesnik sakriva u svojim pjesmama, ali bol koja se ipak osjeća.Vidrićeva poezija primarno je poezija bola, bilo da je to bol roba koji pati za svojom domovinom dok hladi bezbrižnu gospodaricu,-------------------------------------------------

“A kad bi se našla dobra duša,Da i roba pita i sasluša,

Taj bi rekao:” Od tuge pogibam,Moje srce leti k libijskim kolibam” ”

                       ( Pomona )-------------------------------------------------ili da je to bola koja nočas zbližavapatricija i roba u pjesmi “ Ex  Pannonia”.-------------------------------------------------

“A kad se on sagnu k robuI nemoćno poče da gleda

“Idimo!” šanu mi ona,I trznu i - posta blijeda.

A mene, da pravo kažem,Kosnu se suza njina:

“ Idimo, rekoh, a njemuPodajte krčag niva.” “

                      ( Ex Pannonia )-------------------------------------------------        Vidrićevo glavno izražajno sredstvo je slika. Imao je istančan osjećaj za boje. Vidrić je u svojim pjesmama oslikavao predivan pejzaž.-------------------------------------------------

“A svitaše jutro. rosa je pala,Pa se u krupnih kapljah blista.

Sja jutarnja zvijezda. Dršće i trepetiJasika širokog lista”

                       (  Jutro )--------------------------------------------------

“Zvijezde se roje visokoI dasi će sad da krenu,U zrku se kupa mjesecI sipa svijetli i sjenu.

A krasna se žena budiI grud joj otajno dišeI svilne vjeđe obara

I noć je i - biva tiše. “       (  Notturno )

-------------------------------------------------        Najznačajnija i najzanimljivija pjesnikova ostvarenja zasigurno jesu Pejzaž I i Pejzaž II, u kojima je on prikazao stvaran život.        U Pejzažu I sve vrvi od života.-------------------------------------------------

“ U travi se žute cvjetoviI zuje zlaćane pčele

Za sjenatim onim stablimaKrupni se oblaci bijele.”

               ( Pejzaž I )-------------------------------------------------        Dok pjesnik U Pejzažu I upotrebljava glagole kako bi što vjernije opisao krajolik u Pejsažu II upotrebljava glagole kako bi prikazao radnju.-------------------------------------------------

 

“Nebeski putnik mjesecLako je odskakivao

Nad svijetlim oblačnim rubomI opet u nebu plivao.

 

I kad sam otvorio prozor...”               (  Pejzaž II  )

-------------------------------------------------         Vidrićev stil, a i stih u kojem je ispjevao svoje pjesme, bili su u to vrijeme novi. Budući da je svoje pjesme deklamirao morao ih je što više skratiti, svesti jezični izražaj na najmanju moguću mjeru. Vizualnost bila je jedna od najvećih pjesnikovih vrlina, stoga nije ni čudno da mu

je slika bila glavno izražajno sredstvo. U nekim svojim pjesmama Vidrić daje samo impresionističke sličice.-------------------------------------------------

“ Plahe su sjene došle iz tameI plesat stale u zelenoj travi.

Bile su dvije plavojke NympheS bijelimi vjenci na glavi... “

                       (  Jutro )-------------------------------------------------

“ I vjenčav se lišćem vinjage bujneBuku podižu divlju.

Kucaju srca. S ljpkog se gajaBijele nimpfe ozivlju.”

       (  Pompejanska sličica )-------------------------------------------------        U drugim pak pjesmama Vidrić pravi doživljaj potisće u pozadinu i u prvi plan dovodi slike koje poput zrcala reflektiraju taj događaj.-------------------------------------------------

“ U omrkom parku jablaniBunar okružuju bijeli,Gdje smo ja i gospoja

Kao saneni sjeli,Dok tavni - šume i tuguju

Gordi i neveseli.              (  Kipovi )

-------------------------------------------------“Ja vidim grijeh. Gle! gola, divlja hrid

I oblak tavan, vihrom raskidan,A s hridi zublja. Krvav joj je žar

I pada u noć i u ocean.                       (  Grijeh )

-------------------------------------------------        Posljednji način pjesnikova slikovna izražavanja, koji je vjerovatno i njabolji je taj u kojemu sama misao obuhvaća sliku, slikovna i misaona komponenta združeni su u jedno.-------------------------------------------------

“ S kamena po crnoj zemljiVal se dima povijava.Ukraj žrtve utrnute

Oboreni starac spava”                       (  Mrtvac )

-------------------------------------------------        Vidrić se pred kraj svoga života razbolio i završio je u ludnici što je ostavilo mnoge tragove u njegovu daljnjem stvaralaštvu. U njegovim pjesmama počinju se javljati demoni i sablasti, a događaji bivahu

zahvaćeni površno bez neka opipljiva sadržaja. Pjesnik je za vrijeme svoje bolesti naslućivao smrt i prikazivao u svojim posljednjim pjesmama.-------------------------------------------------

Adieu

 

O moja je leđa laganoKrcnula mandolina

I moj se kaput raskrio.Purpurna pomrčina

moje je vjeđe prekrilaOs sunca, vjetra i vina.

 

A moja se ruka ganulaKoja pjesmice sklada,Svijetlu je suza utrlaŠto mi sa zjena pada.

-Tako silazim, gospojo,Stubama tvojega grada.

                       (  Adieu )

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:57:00 | 0 komentara

UKROĆENA GOROPADNICA - WILLIAM SHAKESPEARE

1.  Bilješka  o  piscu

 

        Wiliam  Shakespeare  bio  je  pjesnik  i dramatičar,  rođen  1564.  godine  u  Stratford-on-Avonu  u  Engleskoj.  Mnogi  tvrde  da  je  najveći dramski  stvaratelj  svih  vremena.  Oko  1585. odlazi  u  London,  gdje  djeluje  kao  glumac, redatelj  i  kazališni  pisac.        Napisao  je  36  drama  koje  djelimo  na:

                1.  tragedije - Hamlet,  Julije  Ceza, Otelo,                                               Antonije  i Kleopatra,  Koriolan,                                       Kralj Leart,  Machetb;                2.  komedije - Ukroćena  goropadnica, San                                              Ivanjske          noći, Na  Tri  kralja,                                            Mjera  za mjeru,  Mnogo  vike  ni                                       za što;                3.  romance - Romeo  i  Julija,  Zimska priča  i                                                 Oluja;                4.  povijesne  drame - Kralj  John, Richard  II.,                                       Henrik  IV., Henrik  V.,  Henrik  VI.,                                 Richard  II.  i         Henrik  VIII.A  1609.  izišli  su  njegovi  Soneti,  zbirka  od  154 pjesme.        Shakespeare  je  svoje  dramske  tekstove tvorio  podacima  iz  usmene  književnosti,  iz starije  pisane  književnosti,  iz  povijesti,  iz  svoje suvremenosti,  ali  i  iz  svakidašnjeg  pripovijedanja. Sve  to  samo  znači  da  svi  podaci  potječu  iz ljudskoga  ponašanja,  neovisno  o  tome  gdje  i kada  čovjek  živi.        Najčešče  upotrebljava  teme  smrti,  zla, ubojstva,  ljubavi  i  odnose  među  ljudima  (muž - žena,  otc - sin,  sestra - brat,  suprug - supruga).

 

2.  Bilješka  o  djelu

 

        Radnja  Ukroćene  goropadnice  je  uzeta  iz neke  starije  komedije  koja  je  u  ono  doba  bila vrlo  popularna.  U  njoj  vidimo  pravog Shakespearea,  velikog  i  neusporedivog poznavaoca  ljudske  duše.  Njegovi  su  likovi  puni ja

ke  psihologije  i  pokazuju  veliko  poznavanje ženske  ćudi.        U  komediji  postoje  dvije  radnje:                         -  kroćenje  goropadne  Katarine                        -  prosidba  Bjanke.A  povezane  su  time  što  se  Bjanka  ne  može  da uda  prije  svoje  sestre,  koja  je  goropadna  i  koja se  ne  želi  udati   samo  kako  bi  omogučila slobodno  prošenje  Bijanke.  Radnje  se  zbivaju  u Pisi  u  Shakespeareovo  doba.        To  je  sasvim  realistična  komedija  bez fantastike  u  kojoj  ne  glume  nikakvi  vitezovi  ni velikaši,  nego  ljudi  iz  svakodnevnog  života.

 

3.  Uloga  prologa

 

        Prije  same  komedije  nalazi  se  kratki  prolog (induction),  koji  služi  kao  uvod,  ali  ne  utjeće  i na  samu  radnju.  Zapravo  tu  nalazimo  pozornicu na  pozornicu,  jer  se  u  određenom  trenutku  u prologu  pojavljuju  glumci  koji  će  glumiti komediju  Ukroćena  goropadica.        U  prologu  doznajemo  da  je  neki  lord, vraćajuči  se  iz  lova,  naišao  na  kotlokrpu,  gdje na  zemlji  spava.  Željan  šale  naredi  slugama  da ga  donesu  u  dvor  i  obuču  u  sjajne  haljine.  Kad se  ovaj  probudi,  sluge ga  uvjere,  da  je  ugledan gospodin,  koji  je  mnogo  godina  bio  bolestan. Tada  u  dvor  dolaze  glumci,  koji prikazuju  pred tim  preodjevenim  kotlokrpom  komediju  " Ukroćena  goropadica. 

        Ta  zamisao,  o  pozornici  na  pozornici,  nije Shakespereova.  Ona  ima  korjen  u  jednoj  priči  iz "  Tisuću  i  jedne  noći  ",  no  ona  u  ovoj komediji  nije  do  kraja  izrađena.  Mi  ne  znamo što  se  desilo  kotlokrpi  nakon  što  su  glumci odglumili  komediju.  Neki  šekspirologi    misle  da je  Shakespir  napisao  i  završetak  prologa,  ali  se ono  u  prepisivanju  izgubilo.

 

4.  Petruccio

 

        Njega  ne  vode  nikakvi  idealniji  motivi, nego  neka  težnja  za  pustolovinama,  te  želja  da se  nagleda  svijeta  i  bogato  oženi.  On  prihvača Katarinino  kroćenje  samo  iz  pasije  i  za  zabavu, a  ne  (barem  iz  početka)  iz  ljubavi.  Ipak  nam  je on  simpatičan.  Valjda zbog  svoje  srčanosti, neustrašivosti  i  potpunog  uvjerenja,  da  će ukrotiti  "ženskoga  zmaja",  kao  i  duhovitost, i zbog  svoga  vanrednoga  humora  i  duhovitosti.         Ispod  maskom  žestoke  i  tvrde  ćudi,  krije  se veseljak  i  dobar čovjek.  On  te  svoje  postupke pred  Katarinom  samo  glumi,  kako  bi  joj pokazao  da  s  njime  nema  šale  i  kako  sve  treba da  bude  po  njegovoj  volji.  No  prema  samoj Katarini  nije  nikad  žestok,  nego  postupa  prema njoj  sa  nekom  vedrom  galanterijom  i  hinjenom bezazlenošću  te  ne  če  da  shvati  nijednu  njezinu oštru  i  pogrdu  riječ,  nego  u  svemu  vidi  samo   tobožnju  blagost  i  dobrotu.

 

5.  Katarina

 

        Za  nju  govore  da  je  "divlja  mačka",  "gadni vrag",  i  "pakleni  đavol".  Vidi  se  i  razlog  tom mišljenju,  jer  se  ona  u  početku  ponaša  kao razmažena,  tvrdoglava  i  prkosna  mlada  djevojka.        A  zapravo   kad  malo  dublje  pogledamo, ona  je  jaka  i  samostalna,  sa  lošim  odgojem  i tvrdoglavošću  zbog  ranog  gubitka  majke.  Ona  je znala  da  žena  mora  biti  prema  mužu  odana  i vjerna,  ali  joj  se  to  činilo  smješnim,  jer  su  svi muškarci  oko  nje  bili  slabići  (Baptista, Hortenzijo),  a  drugih  nije  poznavala.        Petruccio  je  u  njoj  ubio  "goropadicu",  a pobudio  one  iskre  dobrote  i  plemenitosti,  koje su  već  otprije  tinjale  u  njenom  srcu,  ali  dotle nije  bilo  nikoga,  tko  bi  ih  umio  razgrnuti  i raspiriti.        Petruccio  i  Katarina  ne  govore  nigdje  o svojoj  uzajamnoj  ljubavi,  ali  se  osjeća,  da  za vrijeme  borbe  u  njima  rađa  i  učvrščuje.  To  što je  oni  ne  će  da  priznaju,  to  je  kod  Petruccija taktika,  a  u  Katarine  prkos.

 

6.  Ostali  likovi

 

        BIANCA - je  mala  himbenica  i  koketa,  koja iza  svoje  nježnosti  i  bezazlenosti  krije  želju  za gospodovanjem,  što  vidimo  jasno  u  posljednjem prizoru.

        LUCENZIJO - je  običan  zaljubljeni  mladić, bez  dubljih  psiholoških  crta,  ali  vatren  i simpatičan.  Zaljubljuje  se  na  prvi  pogled  (kao Romeo)  i  tako  je  očaran,  da  sve  vidi  u najljepšoj  slici.        HORTENSIO - nije  takav  idealist,  nego  više tašt  i  ograničen.  On  je  kavalir,  ali  slabić.  Kad vidi,  da  ne  može  dobiti  Bjanku,  prihvati  se svoje  "udovice",  pošto  je  naučio  u  Petruccija, kako  valja  krotiti  goropadnu  ženu-ali  to  njemu nije  pošlo  za  rukom.        GREMIJA - nasamaren  zadovoljava  se  sa gozbom        TRANIO - je  napola  sluga,  a  napola pouzdanik  svoga  gospodara,  dosta  obrazovan  i duhovit.        GREMIO  i  BIONDELLO - sluge  i komedijaši,  samo  je  Gremio  duhovitiji,  živahniji  i brbljiviji.        VINCENZIO - miran  i  prijazan  gospodin,  ali ga  Tranijeve  i  Biondellove  šale  naljute.        "UDOVICA" - tvrdoglava  i  neposlušna  žena, na Hortenstijevu  žalost  jer  on  nije  Petruccio.

 

7.  Zaključak

 

        Ukroćena  goropadnica  je  jedno  od  ranijih djela,  nastalo  oko  1595  godine.  To  se  vidi  po gradnji  komedije,   metrici,  mnogim  latinskim  i talijanskim  riječima  i  po    

karakterizaciji  lica koja  je  snažna  i  konsekventna,  ali  nije  tako oštra  i  duboka  kao  u  kasnijim  djelima.        U  ovom  se  djelu  saznaje  da  je  Shakespeare vjerojatno  bio  u  tadašnjoj  Italiji.  On  zna  kakva je  bila  tadašnja  Pisa  (na  glasu  s  vrlih  građana), da  je  njihov  običaj  da  mladencima  otac  stavlja ruke  pred  svjedocima  te  precizno  nabrajanje   dragocijenih  predmeta  u  Petrucciovoj  kući  (koji su  bili  tipični  u  Taljana  u  to  doba.        U  Shakespeareovo  doba,  uspjeh  jedne glumačke  grupe  ovisio  je  isključivo  o  kvaliteti djela  i  njegovoj  lakoj  izvedivosti  na  pozornici. A ovo  je  jedno  od  onih  djela  koje  se  najviše prikazivalo,  prikazuje  se  i  prikazivat  će  se na pozornici,  jer  je  prikladno  za  nju.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:56:00 | 0 komentara

HAMLET - WILLIAM SHAKESPEARE1.  Bilješka  o  piscu

 

         Wiliam  Shakespeare  bio  je  pjesnik  i  dramatičar,  rođen  1564. godine  u  Stratford-on-Avonu  u  Engleskoj.  Mnogi  tvrde  da  je  najveći dramski  stvaratelj  svih  vremena.  Oko  1585.  odlazi  u  London,  gdje djeluje  kao  glumac,  redatelj  i  kazališni  pisac.Napisao  je  36  drama  koje  djelimo  na:         1.  tragedije - Hamlet,  Julije  Ceza,  Otelo,  Antonije                              i  Kleopatra,  Koriolan,  Kralj  Leart,                                        Machetb;         2.  komedije - Ukroćena  goropadnica,  San                                                    Ivanjske        noći,  Na  Tri  kralja,                                                       Mjera  za  mjeru,     Mnogo  vike ni                                              za  što;         3.  romance - Romeo  i  Julija,  Zimska  priča  i                                                         Oluja;                   4.  povijesne  drame - Kralj  John,  Richard  II.,                                              Henrik  IV.,  Henrik  V.,  Henrik  VI.,                                            Richard  II.  i           Henrik  VIII.A  1609.  izišli  su  njegovi  Soneti,  zbirka  od  154  pjesme.

         Shakespeare  je  svoje  dramske  tekstove  tvorio  podacima  iz usmene  književnosti,  iz  starije  pisane  književnosti,  iz  povijesti,  iz svoje  suvremenosti,  ali  i  iz  svakidašnjeg  pripovijedanja.  Ni  fabule Shakespeareovih  djelova  nisu  njegove.  On  ih  preuzima  od  drugih pisca  i  preoblikuje  ih.  Čini  od  njih  vrhunska  djela,  kraseči  ih  pučkim pjesmama,  izrekama  tadašnjeg  vremena,  a  bio  je  i  majstor  stvaranja mnogoznačnosti  pjesničkog  jezika.  Tako  Shakspeareove  riječi,  osim  što sadrže  osnovno  značenje,  kriju  u  sebi  niz  suznačenja.

 

2.  Bilješka  o  djelu

 

         Mnogi  tvrde  da  je  Shakespeareova  tragedija  Hamlet  (1600.-1601.)  najbolja  tragedija  u  povijesti  svjetske  književnosti.  No  to  nije samo  djelo  povijesti.         Suvremenost  tragedije  svijedoče  moderna  djela  s  temom  o Hamletu  prenesenom  u  današnje  doba  (u  nas  je  najpoznatije  takvo djelo  drama  Ive  Brešana  "Hamlet  u  selu  Mrduša  Donja",  te adaptacija  od  Slobodanke  Aleksić  "Hamlet  u  podrumu").         Shakespeare  je  stvorio  djelo  za  sve  ukuse  i  sva  vremena.  U njegovo  su  doba  svakakvi  ljudi  gledali  pretstave  i  pridonosili  njenom uspjehu.  Zato  je  morao  stvoriti  djelo  prikladno  i  školovanom  plemstvu i  običnom  puku.  To  je  i  učinio.  Izabrani  su  stihov  zadovoljili školovane  plemiće,  mačevanje  ukus  šire  publike,  a  Hamletovo  ludilo  i dosjetke  zabavljale  su  običan  puk.           Fabula  ove  tragedije,  kao  i  večine  Shakespearovih  djela,  je poznata  jer  ju  je  Shakespeare  uzimao  iz  drugih  djela  iz  svojih suvremenika  ili  ranijih  pisca.

 

3.  Fabula

 

         Danski  kralj  iznenada  umira,  a  nasljeđuje  ga  njegov  brat Klaudije,  koji  se ženi  udovicom  pokojnog  kralja.  Sinu  pokojnog  kralja, Hamletu,  javlja  se  duh  njegova  oca  i  otkriva  mu  da  ga  je  Klaudije otrovao,  čime  traži  osvetu.  Želeć  potvrdu,  za  tu  strašnu  optužbu, Hamlet  se  pretvara  lud.  Njegvu  ludost,  kralj  i  kraljica,  tumače Ofelijinim  odbijanjem  Hamletova  udvaranja.  Hamlet  organizira predstavu,  koja  radnjom  sliči  na  umorstvo  njegova  oca.  Kad  Klaudije vidi  aluziju  na  njegov  zločin,  prekida  predstavu  i  time  daje  Hamletu dokaz  na  Duhove  riječi.  Nakon  prekinute  predstave,  Hamlet  posječuje majku  i  misleći  da  ga  Klaudije  prisluškuje,  ubija  Polonija  koji  se  sakrivao iza  zavjesa.  Bojeći  se,  Klaudije  šalje  Hamleta  na  brod  u  Englesku  s namjerom  da  ga  tamo  ube.  Saznavši  za  očevu  smrt,  Ofelija  se ubija,  a  Laert  traži  osvetu  za  oca  i  se

stru.  Hamlet,  saznavši  za urotu,  vrača  se  u  Dansku  i  prihvaća  dvoboj  s  Laertom.  Kralj  i  Laert odluče,  na  prijevaru  s  otrovanim  mačem,  ubiti  Hamleta.  U  dvoboju, Hamlet  i  Laert  mjenjaju  mačeve  i  obojca  bivaju  ranjeni  otrovom. Kraljica  ispije  čašu  s  otrovom,  namjenjenu  Hamletu,  te  umire.  Laert otkriva  Hamletu  spletku  s  kraljem,  nakon  čega  ovaj  ubija  kralja.         No  Hamlet  nije  toliko  cijenjen,  po  fabuli,  koliko  po karakterizaciji  samih  lica.  Pogotovo  se to  odnosi  na  Hamleta.

 

4.  Hamlet

 

         U  Hamletovom  ponašanju  postoje  najraznovrsnija  tumačenja, nastala  u  različitim  vremenima  i  shvačanjima  ljudi.  Jedno  od tumačenja  odnosi  se  na  edipski  kompleks,  tj.  ljubomora  sina  prema ocu  kao  suparnika  u  ljubavi  prema  majci.  Hamleta  više  boli  to  što se  majka  udala  za  stric,  nego  što  mu  je  oca  ubio  taj  stric.  No najrasprostranije  tumačenje,  o  Hamletovom  ponašanju,  odnosi  se  na njegovu  neodlučnost.  Hamlet  je  paraliziran  od  prevelikog  razmišljanja. Zbog  svoje  neodlučnosti  i  boježljivosti  da  ne  povrijedi  majku,  odlaže i  usporava  samo  izvršenje,  koje  dovodi  do  gore  situacije.         Za  Hamleta  ne  postoji  osjećaj  djelovanja  u  pravo  vrijeme.  On   razmišlja  kada  treba  da  djeluje  (kao  nakon  povratka  u  Dansku,  na groblju),  a  djeluje  kada  to  nije  potrebno  (kad  ubija  Polonija).         Sam  lik  Hamleta  otkriva  se  u  svojoj  raznolikosti  tek  u  odnosu prema  drugim  likovima.  Likovi  se  u  svojim  odnosima  nadopunjuju: Hamletovo  poštenje  nasuprot  Klaudijevoj  podlosti,  Hamletova intelektualnost  nasuprot  malo  pametnih  ljudi  kraljeve  okoline, Hamletova  pretjerana  osjetljivost  nasuprot  Horacijevu  preciznošću, Hamletovo  pretjerano  razmišljanje  i  odlaganje  nasuprot  Laertovu  brzom djelovanju.         Hamlet  je  zapravo  lik  noćne  more  koja  se  ostvaruje.  Mora  u kojojoj  prisustvuje  sve  ono  najgore  od  ljudskih  strasti:  podlost, sebičnost,  prevare  i  izdaje.  Hamlet  iz  more  izlazi  sav  rastrgan  i nemoćan  dase  opire.

 

5.  "Biti  ili  ne  bit"

 

         U  Hamletu  se  ne  javlja  toliko  sukob  sa  svijetom,  koliko  sa samim  sobom.  Hamlet  postavlja  pitanje  biti  ili  ne  biti?,  živjeti  ili umrijeti?,  ubiti  ili  oprostiti?.  On  si  postavlja  taj  problem  i  nijedan vanjski  događaj  nemože  mu  više  škoditi  ko

liko  on  sam  sebi  može. Njegov  je  problem  što  postoji  na  ovome  svijetu.  Hamlet  zapravo strada  od  borbe  sa  samim  sobom.

 

6.  Zakljućak

 

         Hamlet  je  jedna  od  ranijih  komedija,  nastala  u  drugoj  fazi, nakon  komedija  i  povijesnih  drama  iz  prve  faze  i  prije  ostalih  slavnih tragedija  iz  treće  faze.  Razlika  između     dviju  faza,  su  tragični junaci.  Samim  time  što  Hamlet  nije  nikakav  div  ili  heroj,  nego  običan čovjek,  čini  ga  bližem  i  modernijim.         U  Hamletu  otkrivamo  Shakespeareovu  borb  protiv  svijeta.  On nam  uz  pomoć  Hamletovih  monologa,  otkriva  pokvarenost  u  svijetu (ratovi  i  pokvarenost  u  kraljevskim  obiteljima).  U  Hamletu  Izgleda  kao da  se  i  sam  Shakespeare  želi  suprostaviti  svijetu,  dok  u  četvrtoj fazi  izgleda  da  se  on  pomirijo  sa  svijetom.         To  je  jedna  od  rijetkih  drama  u  kojima,  tijekom  čitavih  pet čina,  glavni  junak  dominira  nad  okolišem  i  zaokuplja  sav  interes.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:55:00 | 0 komentara

Gostioničarka Mirandolina - Carlo Goldoni

Biljeąke o piscu:Carlo Goldini rodio se u Mlecima 1707.g. u imučnnoj obitelji lječnika Giulija rodom iz Modene i Mlečanke Margarite Sadoni. 1731.g. diplomirao je pravo na sveučiliątu u Padovi. Umro je u oskudici početkom veljače 1793.g. Napisao je preko dvjesto komedija.

Likovi:Vitez od Ripafratte, markiz od Forlipopolia, grof od Allaflorite, Mirandolina, Ortencija

Mjesto radnje:Firenca (Mirandolinina gostionica)

Sadrľaj:U Firenci u gostionici Mirandoline koja osvaja srca mnogih koji u njenu gostionicu svrate odsjela su tri stranca. Matkiz od Forlipopolia, grof od Allaflorite koji su u nju zaljubljeni te treći vitez od Ripafratte koji nije naklonjen ľenama. Mirandolina ga ľeli poniziti i pokoriti te mu otkrije slabost. Ona se sluľi pretvaranjem te mu udovoljava na sve načine i kad stekne njegovo povjerenje, on

se u nju zaljubi i smatra je izvanrednom ľenom. Na kraju kad ga izmuči i ponizi udaje se za drugoga.

Miąljenje o djelu:Djelo je zanimljivo jer prevladava humor. Mirandolina je snalaľljiva ľena i uz pomoć svojih sposobnosti uspjeva pokoriti muąkarca koji nikad nije volio ľene, te na kraju on postaje strastveni zaljubljenik u njih.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:55:00 | 0 komentara

Budi Svoj - Vinko BrešićPriređivačVinko Brešić je rođen 1952. godine, profesor je hrvatske književnosti na zagrebačkome filozofskom fakultetu, autor književnopovijesnih studija i eseja, članaka, recenzija i kritika te nekoliko knjiga (Dobriša Cesarić, 1984;časopisi Milana Marjanovića, 1990; Dragi naš Šenoa, 1992; Autobiographies by Croatian Writers, 1993; Novija hrvatska književnost, 1994.). Uz više izdanja djela hrvatskih pisaca sastavio je također antologiju hrvatskoga putopisa (Hrvatski putopisi, 1996.) i suvremenoga pjesništva o Zagrebu (Zabreg, 1996.).                SadržajOva zbirka pjesama govori o hrvatskom narodnom preporodu. Priređivač Vinko Brešić je od mnogobrojnih pjesnika XIX. stoljeća izabrao one tekstove koji najviše nadahnjuju i bude nadu. Ti pisci, pjesnici su bili nositelji hrvatskog narodnog preporoda. Njihovi tekstovi nadahnjuju hrvatski narod da se bore za svoju nacionalnost, domovinu i jezik.

 

Devetnaesto je stoljeće jedno od bremenitijih u hrvatskoj povijesti. Ispunjavaju ga mnogi značajni događaji koji su bili presudni za nacionalni opstanak i mnogi značajni ljudi koji su u njima sudjelovali. Središnje mjesto pripada razdoblju tridesetih i četrdesetih godina poznatome pod imenomilirski pokret; ilirski je pokret bio samo središnji, aktivni dio jednoga znatno širega i dugotrajnijeg procesa nazvanoga hrvatskim narodnim preporodom.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:55:00 | 0 komentara

Hamlet - William ShakespeareBilješke: William Shakespeare živio je u jednom od najvitalnijih razdoblja engleske povijesti. Shakespeare rođen uz gradiću Stratfordu, kao dvadeset jednogodišnji

mladić kreće u London gdje je surđivao s dramatičarima te je ubrzo počeo sam surađivati. Napisao je mnogo vrhunskih djela koja su se proslavila cijelim svijetom a to su Romeo i Julija, Hamlet, Macbeth, Otelo, Kralj Lear i Kleopatra. Ta djela pisana su u nekoliko faza, a kraj tj. zadnja faza saszoji se od smirenih djela gdje se pisac pomiruje sa svijetom. U to vrijeme engleski jezik postiže zrelost i bogatstvo koje daje odlične uvijete za stvaranje književnih djela.Zapažanja o djelu:      Ova drama spada u jedno od Shakespearovih remek djela koja su se proslavila oko cijelog svijeta. Smatra se da je Hamlet već postojao prije te je Shakespeare samo poboljšao, nadopunio Hamlet.Ta drama je možda doživila najraznovrsnija tumačenja ostlih kritičara. Da se radi o drami to vidimo po načinu pisanja te po završetku koji u drami uvijek završava tragično, odnosno smrću glavnih likova. Pisac opisuje staru Dansku uglednu, kraljevsku  obitelj u kojoj  vlada tjeskobna atmosfera. Vrlo jako dolazi do izražaja nezadovoljstvo i mržnja te su svi osjećaji u negativnom pravcu. Radnja se odvija u Danskoj u kraljevskom dvorcu.Osim što se radi o spletkama u kraljevskom dvoru, državi prijeti i vanjska opasnost od neprijatelja. Čitajući knjigu možemo primjetiti da je uništen život te obitelji jer se međusobno sukobljavaju. Opis je vrlo detaljan što znači da je i najmanja sitnica zapažena. Na mene je ova drama  ostavila trag u savijesti, jer sve na ovom svijetu kao novac nemože nas usrećiti ako nas stalno “grize” savijest. Sigurno je bolje biti pošten s čistom savijesti nego da sve imamo te da nas savijest muči cijeli život. Inače odnosi su vrlo primitivni, a postupci se svi svode na staru uzreku “Oko za oko, zub za zub”, što se posebno vidi na Hamletu.Stilske karakteristike djela:      Ovo je povijesna drama koja nam govori o tragičnom životu danske obitelji. Svodi se na osjećajnost, očajnost i nadu koja se posebno vidi kod Hamleta. Drama je prevedena s engleskog jezika, pisana je u dijalogu i sastoji se od pet glavnih čina. Ima posuđenih riječi iz latinskog, a nejasni izrazi su  objašnjeni ili prevedeni pa su na krajevima stranica otisnuti mali riječnici. Također kod svakog novog prizora je kratko opisano mjesto radnje i ponašanje osoba, koje nas kratko uvodi u događajnu       situaciju.     Citiranje:     Kao citat bih izdvojio tekst od strane 37. od 40. (četvrti čin ), gdje se Hamletu javlja duh mrtvog oca te mu ispovijeda istinu. Ja bih tog duha definirao kao neku energiju, savijest koja je mučila Hamleta, te se njegov otac pojavio u obliku duha tj.energije  da mu odgonetnuo tajnu koju je poveo u grob.  Isto tako vrlo mi se dopao peti čin i to od 141. od 150. stranice gdje se vidi sva ta mržnja, pokvarenost i zlo u obitelji. U borbi Hamlet i Laert iskazuju svu mržnju i dolazi do borbe za život ili smrt, no pošto su oštrice otrovane oni umiru, a zajedno i kraljica s kraljem kojeg je probo Hamlet. Tada prestaje postojanje kraljevske obitelji, ona propada.Tema:      Tema ove drame je propast kraljevske obitelji zbog međusobne mržnje, izdaje, očajnosti i ljubomore koja  dovela od kraja postojanja, a time i nesigurnosti u državi. Glavni krivac tomu je   Klaudije koji je to uzrokovao zbog političkog i društvenog okvira.

Ideja:      Ideja ove drame bi bio temeljit i ne uvijek lak životni prikaz jedne ugledne kraljevske danske obitelji. Shakespeare nam je htio objasniti da nije tako završila samo jedna obitelj već ih je u tom vremenu, doba renesanse mnogo izgubilo kontrolu nad dvorom.Opis:      Hamlet je bio dobro odgajan i ugledan muškarac koji je trebao naslijediti svog oca, no očevom smrti on gubi nadu, postaje nesiguran i zna da otac nije mogao odjednom umrijeti. Vrlo se teško, gotovo nikako nije mogao pomiriti s tim događajem i pojavom očevog duha on se zaklinje da će se osvetiti. Ostale osobe u dvoru to shvaćaju kao da je Hamlet poludio te da ne želi prihvatiti stvarnost. Vrlo je nesretan i postavlja si pitanje “biti ili ne biti” , pitanje života ili smrti u svom životu. Jako  je osjećajan i sentimentalan  što se posebno vidi u njegovom ponašanju.      Kraljica Gertruda, Hamletova majka vrlo se lako pomirila sa smrću svog muža što nam govori da ta ljubav nije mogla biti velika, ljubav života. Ipak prema Hamletu je  vrlo vezana, osjećamo ljubav koja nema granica te bi sve učinila za njega. Možemo pretpostaviti da je bila prisiljena da  se uda Klaudija, no to joj je bila najveća greška u životu koju je morala platiti smrću. Da ju je Klaudije uistinu volio priječio bi ju da popije otrovani vrč no njemu to nije bilo bitno.      Horacije je Hamletov najbolji prijatelj, koji su zajedno odrasli. Uvijek je bio uz Hamleta i spreman saslušati ga te ga   nikada  nije ostavio u “štihu” te se pokazao kao njegov brat. Njih dvoje mogli su međusobno diskutirati probleme, ma kakvi oni bili. Kao čovijek je uvijek brinuo o drugome brigu te nije imao svoje mišljenje i mogao se lako nagovvoriti.      Klaudije, danki kralj vrlo je hladana, bezosjećajana i tvrdoglava osoba koja si je zabila cilj u glavu i uporno ga želi dostići, pa možemo reći da za njega  vrijedi uzreka “prošao bi kroz vatru da dostigne cilj”.Ne obazire se na ništa te on nema nikakvih osjećaja, i nema nikakvu odgovornost prema drugima. Možda on želi biti kralj, ali po svojim sposobnostima on to nikako nemože postići ili biti. Ubojica je i to je platio svojom smrću te je od Hamleta  pronađen i uklonjen kao izdajnik kraljevskog dvora.Kratki sadržaj:      Jedne večeri na straži dogodilo  se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao duh bivšeg danskog kralja. Vrlo su bili začuđeni i odlučili da samo Hamletu priopče taj događaj. Sljedećeg puta Hamlet je također bio na straži, duh oca otkrio mu  je da ga je Klaudije otrovao. Hamlet nije mogao vjerovati tese zakleo da će se osvetiti. U to vrijeme kralj i kraljica su slavili svoj novi brak, ali Hamlet  nije mogao podnijeti bol i očaj pa se nije pojavio. Kad  su došli glumci koji su trebali zabaviti goste neočekivano se pojavio Hamlet. Glumci su prikazivali dramu u kojoj je kralj bio prevaren i otrovan, a to je Hamlet iskoristio i riječima napao kralja. Nitko mu nije vjerovao i svi su govorili da nemože podnijeti smrt oca. Hamlet je bio zaljubljen u Ofeliju, Polonijevu kćer i svi  su se nadali svadbi. Jednim slučajem majka je pozvala Hamleta na razgovor, a iza zavjese se nalazio Polonije kojeg je Hamlet zabunom ubio. Zbog sigurnosti kralj ga šalje u Englesku, ali se on nenadano vraća, no u međuvremenu se Ofelija utopila. Zbog nje dolazi do sukoba između Laerta i Hamleta, a kralj predlaže danaest borbi. Oni  započnu mačevanje, ali su oštrice bile

namazane otrovom što oni nisu znali. Kada je kralj predložio da nazdrave oni nisu pristali, pa je kraljica popila vrč i umrla, a Hamlet je nato probo Klaudija koji im je priznao da su oštriče otrovane. Opraštaju se od života i zaajedno umiru, a Horacije i Osric gledaju mrtve. Tada se začuje buka koja je bila posvećena Fortinbrasu jer se vratio kao pobijednik iz Poljske. Na kraju svi odlaze i iznose mrtva tijela te se čuje pucanje topova u čast mrtvih.                   Mišljenje:      Ova drama vrlo mi se svidjela, jer na čitatelje ostavlja osjećaj tragedije, nečega tužnog. Iza pisanih riječi nalazi se više značenja kod kojih se treba malo zadržati jer se inače gubi stvarna smisao te Shakespearove drame. Ima mnogo radnje i nema opisnih odlomaka te mi se zato sviđa i svakako bih ju dalje preporučio za čitanje, ne samo za lektiru već i za opće obrzovanje.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:54:00 | 9 komentara

FATALIST - M. J. LJERMONTOV

Bilješka o piscu :

 

Mihail Jurčević Ljermontov rodio see 2. listopada 1814. u Moskvi . Otac mu je bio iz stare ali osiromašene plemičke obitelji, koju je u 17. st osnovao došljak iz Škotske , koji je bio stupio u rusku službu . Kad mu je bilo tri godine, umrla mu je majka. Njegova baka nije se od samog početka slagala sa zetom, a nakon kćerine smrti nastao je između njih dvoje otvoren sukob. Oboje su svojatali malog Mihaela , ali je pobjedu izvojevala baka i zadržala dječaka kod sebe . Jurij Petrovič vraio se na svoje imanje i samo je od vremana do vremena posjećivao sina . Mališan je volio i oca i baku , a njihov razdor utjecao je na njega tako da se za rana povukao u sebe . Ta je činjenica pridonijela da je dječak prerano sazrio. Budući da je bio slabašan i boježljiv baka ga je tri puta vodila u toplice na Kavkaz. Ti su se boravci, a pogotovo treći kad mu je bilo jedanaest godina , snažno dojmili taknoćutog dječaka. Divlja ljepota kavkaskog gorja ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj psihi i nadahnula ga na mnoga kasnja knijževna djela. Tek kad je, potresen viješću o Puškinovoj pogiblji, napisao je pjesmu Pjesnikova smrt ,privukao je na se pozornost šireg čitateljstva, pa i dvora. Puškinova smrt nije bila prekretnica samo u  Ljermontovu životu nego i u njegovu stvaranju. U preostale četiri godine, od 1837. do 1841, on je napisao svoje najbolje djelo i jedini roman Junak našeg doba. Teško je shvatiti koliko je taj mladić koji je za sve to vrijeme vrlo burno živio i mnogo putovao , stvorio u te četiri godine – mnoštvo potpuno zrelih umjetničkih djela , od kojih su neka

ugrađena u temelje ruske književnosti 19. st.  Na dan 15. Srpnja 1841.održan je dvoboj u podnožju planine Mašuk. Uvijeti su bili vrlo strogi – mala udaljenost i pištolj velikog kalibra . Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je protivnik pogodio ravno u srce. Pjesnikova smrt izazvala je duboku žalost u naprednom djelu ruske javnosti ali komentar na »na najvišem mjestu «glasio je :«Tako mu i treba !«      

 

 

Podatke pronašla u M. J. Ljermontov »Junak našeg doba« (str. 161.-167.)

 

Bilješka o djelu :

 

  U svim djelima koje sam da sada čitala ima neka pitanja na koja ni mi nikad nećemo moći odgovoriti,  tj. pitanja koja ćemo odnijeti u grob ne riješena. Ovo djelo govori o tome dali netko vjeruje da mu je sudbina već određena, ili je to sve puka slučajnost ono što nam se dogodi. Pisac je u ovom djelu upotrijebio jednu vrlo posebnu metodu kako dokazati dali je čovjeku određena sudbilna ili samo slučajnost , to je prikazao kao okladu između Pečorina i poručnika Vulića. Pisac je u jednom djelu djela otvorio pitanje da li čovjek može predvidjeti sudbinu nekog drugu, da li je to očito na njegovom licu. Može li se sudbina mjenjati , može li netko izbjeći on što mu je suđeno!? U ovom djelu mi možemo samo pročitati opis poručnika Vulića, jer pisac piše u prvome licu i piše samo o svojim unutarnjim osobinama , šta je volio u mladosti …

 

 

  Pitanje koje je Ljermontov postavio u djelu Fatalist nećemo moći nikad odgovoriti:

»…. I, ako je zbilja sve preodređeno, zašto nam je onda dana volja, razum ? Zašto moramo odgovarati za svoje postupke ?« (str. 151)

 

 Jeli naša sudbina već određena ili je to samo slučajnost?» Vi tražite dokaze – predlažem vam da na sebi iskušamo može li čovjek po svojoj voli raspolagati svojim životom , ili je svakome od nas naprijed određen kobni trenutak … Tko hoće da proba ?--------------------------------------------------------------------------------------------------------Hajde da se kladimo – rekoh u šali .-Kako?-Tvrdim da sudbine nema – rekoh istresući na stol dvadeset zlatnika , sve što sam imao u džepu.« (str. 153.)

 

 

Može li netko predvidjeti nečiju smrt?»zagledah mu se u oči, ali on odčeka moj ispitljivi pogled mirno i netrmice i osmjehne se blijedim usnama ; ali ,unatoč njegovoj hladnokrvnosti , učinilo mi se da vidim pečat smrti na njegovu blijedom licu.--------------------------------------------------------------------------------------------------------Imao je pravo ! – Ja sam jedini shvatio zagonetno značenje tih riječi jer su se  mene ticale , i nehotice sam bio prorekao nevoljniku njegovu sudbinu ; instinkt me nije

prevario – dobro sam zapazio na njegovu izmjenjenu licu  pečat skore smrti.« (str. 158)

 

Može li čovjek izbjeći sudbinu ?»- Da, šteta je tog čovjeka …. Koji ga je vrag tjerao da noću razgovara s pijancem ! Uostalom ,valjda mu je tako suđeno!…« (str. 160)

 

Opis pručnika Vulića:“Vanjština poručnika Vulića potpuno je odgovarala njegovu značenju. Visok rast i tamna put , crna kosa, crne prodorne oči, prevelik ali pravilan nos – njegova nacionalna značajka, tužan i hladan osmijeh što mu je vječito lebdio na usnama, sve to kao da mu se uskladilo samo da mu može dati pečat posebna stvora, koji ne može imati iste misli i strasti kao oni koji mu je usudosudio za drugove.Bio je hrabar , govorio je malo  ali oštro ; nikom nije povjeravao svoje osobne i obiteljske tajne ; gotovo nikad nije pio vina, nikad se nije udvarao mladim kokinjama….” (str. 152.)

 

 

 

 

 

 

Sadržaj:  Djelo počinje kako pjesnik govori o tome kako mu se samo jednom dogodilo da dva tjedna provede u kozačkom naselju. Navečer su uvijek igrali karte , jednu večer kad im je to dosadilo počeli su razgovarati o tome dali netko vjeruje u sudbinu ili ne. Neki  su govorili da postoji popis u kojem piše čas naše smrti , ali ga nitko nije vidio. Uto jedan srpski poručnik ustane od stola i predložio da dokaže kako je sudbina u pitanju a ne samo slučajnost. Kakd je pitao tko želi to isprobati na vlastitoj koži ,nitko nije imao hrabrosti , a Pečorin je predložio okladu. Pečorin je tvrdio da na poručnikovu licu vidi pečat skore smrti , i to iznijeo ,a poručnik je tvrdio da neće uskoro umrijeti. Tada je oficir ustao od stola i krenu u drugu sobu gdije je stajao obješen jedan pištolj,i uzeo ga. Kad su svi vidjeli namjere poručnika pale su još neke oklade. Poručnik je uzeo pištolj i uperio ga sebi u glavu i opalio, ali u tom trenutku u pištolju nije bilo metaka. Radi dokaza da u pištolju ima metaka opalio je jedan hitac u zrak ali  tada je pištolj opalio. Nakon završene oklade svi su se vratili svojim kućam , Pečorin je živio u jednom malom stančiću. Zaspao je pred zoru ,ali ga je u četiri sata ujutro probudilo neko lupanje na prozoru. Javili su mu da je Vulić , poručnik ubijen. Ubio ga je jedan pijani kozak sa sabljom. Nakon tog događaja kozak se zatvorio u jednu kuću na kraju sela.Pečorin je rekao kozačkom kapetanu neka zabavi

kozaka , a da će on ući u kuću. Pečorin je ušo kroz prozor u kuću i uspio uhvatiti kozaka.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:54:00 | 0 komentara

ROMEO I JULIJA - William Shakespeare1.      BILJEŠKA O PISCU

 

 

 

2.      KRATAK SADRŽAJ

 

UVOD:

 

Već u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji : Montecchi i Capuletti u svađi. Tako na glavnom veronskom trgu izbija svađa koja završava upozorenjem kneza Escala. Naslućujemo da je Romeo zaljubljen u Rosalinu, djevojku iz roda Capulettija.

 

POČETAK:

 

Glava obitelji Capuletti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema Rosalini navede ga da dođe na zabavu.

 

ZAPLET :

 

Na zabavi Romeo susreće  Juliju. Između njih se rodi ljubav, čista i iskrena, bez ograničenja koje nameće mržnja između njihovih obitelji. Romeo tek tada shvaća pravi smisao života.Romeo i Julija se tajno vjenčaju

 

VRHUNAC :

 

U jednoj svađi, Tibaldo, Capulettijev sinovac, ubija Mercuzia, Romeovog prijatelja. Želeći osvetiti smrt svog dobrog prijatelja, Romeo ubija Tibalda. Zatim mora pobjeći, jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom, knez osuđuje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjećaji prema Juliji priječe ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenza.

 

RASPLET:

 

Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i bogatog plemića. Zbog vječne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea, ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeći spriječiti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati, a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne dospijeva na vrijeme reći Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capulettija i misleći da mu život bez Julije više nema smisla, ispije otrov i umire. Neposredno nakon toga Julija se budi i vidjevši da joj se muž ubio zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život.

 

KRAJ:

 

Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali članovi obiju obitelji. Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire jer shvaćaju da je uzrok tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i čistoj ljubavi i time donijela svima golemu nesreću.

 

3.      SOCIOLOŠKA I PSIHOLOŠKA KARAKTERIZACIJA GLAVNIH LIKOVA

 

Romeo je mladić iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki način žrtva sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji Capuletti. Nerazumnu mržnju pobjeđuje njegova beskrajna ljubav i odanost Juliji.

 

“Zublja samaNek od nje uči sjati. Djeva taNa crnom plaštu mrkle noći sjaKo alem kam na uhu crne žene –I nije vrijedan svijet krasote njene.Uz druge djeve kao snježna, čistaGolubica u jatu vrana blista.Kad ples se svrši, ja ću je potražitI uz nju blagu divlju ćud ću razblažit.Sad vidim da je to mi prva ljubavJer ne vidjeh još cvijetak tako ubav.”, citat, str.74

 

Romeo shvaća da je sreo sudbinu te je spreman učiniti sve. Za Romea, osim što je smrtno zaljubljen u Juliju, ne možemo, a ne reći da je poduzetan i hrabar mladić.  Pun je vedrine i mladenačkog zanosa. Nikad mu ne ponestaje motiva, sve dok postoji veza s Julijom. Bez Julije život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i izaziva veliku tragediju.

 

“Dvije ponajljepše zvijezde na nebuU nekom poslu sad odilazeI mole oči njene neka sjajuNa njinoj stazi dok se ne vrate.Ej, da su njene oči tamo gore,A zvijezde tu u glavi njezinoj,Od sjaja njenih obraza bi zvijezdePotamnjele ko svijeća od sunca,A njezine bi oči na nebuObasjale sav svemir takvim sjajemTe ptice bi ko obdan zapjevale.”, citat, str. 83

 

 

Julija potječe iz ugledne obitelji Capuletti, a susret s Romeom označit će njen život. Shvaća kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju odviše sveta da bi joj bilo što mogla biti zapreka.

 

“Iz ljute mržnje niče ljubav medna!Ah, prekasno te ja upoznah bijednaI nemila je srca mog sudbinaDa mora ljubit mrskog dušmanina!”, citat, str. 78

 

Spremna je odreći se svega, pa čak i roditelja i svog imena da ostane s Romeom.

 

“Romeo, o Romeo! Zašto siRomeo? O zataji oca svog,Odbaci ime to – il ako ne ćeš,Prisegni da me ljubiš, pa ću jaPoreći da se zovem Capuletti.ROMEO(za se). Da slušam još il da odgovorim?JULIJA.Tek tvoje ime moj je dušmaninJer ti si ti i bez tog imena.“Montecchi” nije niti ruka niti nngaNiti lice niti trup ni drugo ništaŠto pripada muškarcu. Drugo imeNa sebe uzmi – ime nije ništa!Što nazivljemo ružom, slatko biMirisalo i s drugim imenom.Baš tako bi Romeo, da i nijeRomeo, svu milinu svoju divnuSačuvao i bez tog imena.Romeo moj, odbaci svoje imeJer ono nije dio bića tvog,I mjesto njega uzmi mene svu!”, citat, str. 84

 

4.      TEMA

 

Sjajna, čudesna, neiscrpna, duboka i veličanstvena ljubav dvoje mladih koja je kao da kroz cijelu priču strmoglavo ide ka propasti i zloj kobi. To je ljubav koja probija hladne zidine dvaju svjetova, ljubav koja istovremeno spaja i razdvaja.

 

5.      IDEJA

 

Ljubav je temelj na kojem se gradi život, ali nažalost i polaže kao žrtva besmislenim ljudskim slabostima. U romanu o Romeu i Juliji ovo je na prvi pogled tragedija koja se nepotrebno desi. To je konac ogromne i bogate ljubavi i početak najveće tragedije koja može zadesiti roditelje. Ona je sama po sebi besmislena, ali je na neki način bila nužna da se nadvladaju ljudske slabosti. Ne kaže se uzaludno da ljubav pobjeđuje mržnju.

 

6.      METAFORIČNOST

 

Metaforičnost u ovom romanu uočava se u monolozima glavnih likova, a izražena je u prvim razgovorima između Romea i Julije.

 

1)     “ROMEO.Tko nije nikad osjetio ranaI brazgotini taj se podsmijeva –Al tiho! Kakva svjetlost prodireKroz onaj prozor tamo? To je istok,A Julija je sunce. – Sunašce,Izađi sada i udavi mjesec,Što zavidan je, smućen već i blijedOd bijesa što si ljepše ti od njega,A služiš njemu. Zato nemoj njemuDa služiš više kad je zavidan.Livreja mu je vestalska zelenaI bijela, kakvu tek budale nose –Odbaci je –“, citat, str.82

 

2)”A bujna glazba tvog jezikaNek objavi svu sreću naših dušaŠto daje nam je ovaj susret mili.”, citat, str.108

 

1.      NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU

 

Najzanimljiviji dijelovi u romanu su prvi susret između Romea i Julije, te borba u kojoj Tibaldo i Mercuzio pogibaju.Susret Romea i Julije zanimljiv je jer označava bit ovog romana, ljubav. Njihova je ljubav kao svjetlo u beskraju mraka i mržnje, izuzetna, savršena i jedinstvena. Ona je više od obične ljubavi, više od smrti i od samog života, zato je ovaj dio značajan.Borba između Tibalda i Mercuzija također je jedan zanimljivi dio. U njemu poginu nevini mladi ljudi i taj dio označava početak ove čitave tragedije i sudbonosnih događaja. Treba spomenuti da je zapravo uzrok tragedije prije svega mržnja između dviju obitelji, ali istovremeno razlog je i ljubav, gotovo nerazumna, snažna, plamteća ljubav koja se, prema priči, dogodi u svega nekoliko dana. Možda bi u nekim drugačijim okolnostima tijek ovih događaja krenuo prema sretnijem kraju.

 

“LORENZO. E, takva divlja naslada imadeI divlji kraj – u slavlju svome gine,Baš ko barut, kad se s vatrom združi,U isti tren se s njom i raspline.I najslađi se med nam gadit staneKad okus mu je najugodnijiJer jedući uništavamo tek –Pa zato budi umjeren u milju,Jer naglost ko i tromost kasni k cilju. – “, citat, str.107

 

“LORENZO. Ne – pasti može tko bez glave juri.”, citat, str.95

 

8.DOJAM O KNJIZI

 

Kad sam dobio knjigu, mislio sam da je to priča o kojoj se već sve zna. Zatim sam je počeo čitati i tako, stranicu po stranicu, shvatio sam da je ona i sada posebna, tim više što u vremenu u kojem živimo previše mržnje ima u svijetu oko nas. Ono što tu knjigu čini posebnom je da od početka naslućujemo nesretan kraj i ta se slutnja osjeća i u najsretnijim trenucima u priči. U tome je sva ironija ovog djela. Ova će priča uvijek ponovno oživljavati u svim generacijama koje osjećau ljubav. Ona će uvijek buditi mladost i uzbuđenje u čovjekovom srcu.“Da li je tragedija Romeo i Julija doista istinit događaj ili nije, neće se valjda nikad pouzdano utvrditi, ali tradicija o tom živi još i danas te se u Veroni na jednom vrlo romantičnom mjestu strancima pokazuje neki stari sarkofag, za koji tvrde da je bio lijes Julije Capulettijeve. Ako Romeo i Julija možda nisu živjeli u Veroni, živjet će vječno u ovoj tragediji.”, citat, str.35

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:54:00 | 0 komentara

KOKO U PARIZU - Ivan KušanNaziv djela: " KOKO U PARIZU "

 

Pisac: Ivan Kušan, akademski slikar, književnik i prevodioc. Rođen je 1933. godine u Sarajevu, a od 1939. godine živi u Zagrebu, gdje se i školovao. Piše romane i novele za djecu i odrasle, tedrame, kritike, filmske i TV - scenarije. Poznat je i po prevođenju sa engleskog, francuskog iruskog jezika. Najpoznatija djela za djecu i omladinu su mu: "Koko u Parizu", "Ljubav ili smrt","Zagonetni dječak", "Domaća zadaća", "Uzbuna na Zelenom Vrhu", "Koko i duhovi", a oddjela za odrasle značajnije su mu knjige: "Razapet između", "Zidom zazidani", "Toranj" i"Trenutak unaprijed". Napisao je niz TV - scenarija prema vlastitim djelima i dobitnik je gotovosvih književnih nagrada za dječju i omladinsku književnost. Bio je i nosioc hrvatske kandidatureza Andersenovu nagradu, najveću svjetsku nagradu za dječju književnost. Mnoge svoje knjige sam je ilustrirao.

 

Vrijeme radnje: Sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

 

Mjesto radnje: Početak i završetak radnje odvija se u Zagrebu, dok se radnja odvija u Parizu.

 

Likovi: Koko, trinaestogodišnjak iz Zagreba, pravog imena Ratko Milić. U njegovj glavi rodio se san iz kojeg proizlazi čitava radnja. Koko ne voli učiti, a ni kupati se. Često se češka lijevom rukom iznad desnog uha, a od jela jako voli punjenu papriku. Iako nije osobito hrabar, ne bježi ni od najgorih sitiuacija. Želi da mu se prijatelji dive kao hrabrom i domišljatom dječaku, a ne da gadrže kukavicom i slabićem.Zlatlo je Kokov prijatelj. Načitan je i pun znanja. Dobro pozna Pariz, a u njegovom opisivanjujako pretjeruje. Koko mu slijepo vjeruje, jer je zadivljen njegovim svekolikim znanjem. Zlatko jebistar i domišljat dječak i nadasve veliki prijatelj.Koko i Zlatko glavni su likovi priče. Osim njih tu su još Merie i Katsarida, kći uglednog novinara i sin bogatog brodovlasnika. Negativci Jean i Michel koji se žele proslaviti nekim "velikim" djelom i njihovo očevi, nespretni brijači, zapravo agenti osiguravajućeg društva Frederic i Charles. Zlatkov ujak, slikar Poklepović zvani Pokle. Otac od Merie , Marcecel , pomalo umišljeni novinar, reditelj Worson i brodovlasnik Somais predstavnici su imučnijeg sloja Pariza.Bogalj sa drvenom nogom tajanstvena je ličnost u romanu,pojavljuje se kad je najpotrebnije i na kraju se ispostavlja da je to sam Kušan.

 

Tema: Kriminalističko-pustolovna, zamršena priča o nestanku najpoznatije slike na svijetu i njenpronalazak uz niz smiješnih i opasnih dogodovština.

 

Pouka: Prijateljstvo i odanost prijatelju u najtežim situacijama, pa čak i po cijenu vlastitog života. Poštenje i otpor prema svakoj vrsti kriminala.

 

Kratak sadržaj: Koko se veseli putu u Pariz iako ga je Zlatko pomalo prestrašio svojim pričama o tom gradu. Na aerodromu ih dočekuje slikar Poklepović, Zlatkov ujak. Vodi ih u svoj skroman stan i pokazuje im sliku Mona Lisu, koju je naslikao slavni talijanski slikar Leonardo da Vinci.Koko i Zlatko zbunjeno gledaju u sliku, a slikar Poklepović ispriča im priču o filmskom redateljuAllesu Worsonu i njegovom filmu koji se snima u Parizu i svojoj ulozi u čitavom poslu. No o svom filmu Worson je dao intervju čuvenom pariškom reporteru Marcel Cleveru i na taj načinmnogi su se zainteresirali za čuvenu sliku, pa čak i agenti osiguravajućeg društva koji su se prerušili u brijače. Oko otmice slavne slike ispreplelo se mnoštvo uzbudljivih događaja i Koko na kraju biva otet. Oteli su ga sinovi lažnih brijača Michel i Jean.  Zlatko spašava Koka i ispostavlja se da slika uopće nije ukradena, a Koko se budi iz sna.

 

Nasmijalo me kad je u početku priče Zlatko pričao Koku o Parizu.

 

  Ukroćena  goropadica.          Ta  zamisao,  o  pozornici  na  pozornici,  nije  Shakespereova.  Ona ima  korjen  u  jednoj  priči  iz  "  Tisuću  i  jedne  noći  ",  no  ona  u  ovoj komediji  nije  do  kraja  izrađena.  Mi  ne  znamo  što  se  desilo  kotlokrpi nakon  što  su  glumci  odglumili  komediju.  Neki  šekspirologi    misle  da  je Shakespir  napisao  i  završetak  prologa,  ali  se  ono  u  prepisivanju izgubilo.

 

4.  Petruccio

 

         Njega  ne  vode  nikakvi  idealniji  motivi,  nego  neka  težnja  za pustolovinama,  te  želja  da  se  nagleda  svijeta  i  bogato  oženi.  On prihvača  Katarinino  kroćenje  samo  iz  pasije  i  za  zabavu,  a  ne (barem  iz  početka)  iz  ljubavi.  Ipak  nam  je  on  simpatičan.  Valjda zbog  svoje  srčanosti,  neustrašivosti  i  potpunog  uvjerenja,  da  će ukrotiti  "ženskoga  zmaja",  kao  i  duhovitost, i  zbog  svoga  vanrednoga humora  i  duhovitosti. 

         Ispod  maskom  žestoke  i  tvrde  ćudi,  krije  se  veseljak  i  dobar čovjek.  On  te  svoje  postupke  pred  Katarinom  samo  glumi,  kako  bi joj  pokazao  da  s  njime  nema  šale  i  kako  sve  treba  da  bude  po njegovoj  volji.  No  prema  samoj  Katarini  nije  nikad  žestok,  nego postupa  prema  njoj  sa  nekom  vedrom  galanterijom  i  hinjenom bezazlenošću  te  ne  če  da  shvati  nijednu  njezinu  oštru  i  pogrdu riječ,  nego  u  svemu  vidi  samo    tobožnju  blagost  i  dobrotu.

 

5.  Katarina

 

         Za  nju  govore  da  je  "divlja  mačka",  "gadni  vrag",  i  "pakleni đavol".  Vidi  se  i  razlog  tom  mišljenju,  jer  se  ona  u  početku  ponaša kao  razmažena,  tvrdoglava  i  prkosna  mlada  djevojka.         A  zapravo   kad  malo  dublje  pogledamo,  ona  je  jaka  i samostalna,  sa  lošim  odgojem  i  tvrdoglavošću  zbog  ranog  gubitka majke.  Ona  je  znala  da  žena  mora  biti  prema  mužu  odana  i  vjerna, ali  joj  se  to  činilo  smješnim,  jer  su  svi  muškarci  oko  nje  bili  slabići (Baptista,  Hortenzijo),  a  drugih  nije  poznavala.         Petruccio  je  u  njoj  ubio  "goropadicu",  a  pobudio  one  iskre dobrote  i  plemenitosti,  koje  su  već  otprije  tinjale  u  njenom  srcu,  ali dotle  nije  bilo  nikoga,  tko  bi  ih  umio  razgrnuti  i  raspiriti.         Petruccio  i  Katarina  ne  govore  nigdje  o  svojoj  uzajamnoj ljubavi,  ali  se  osjeća,  da  za  vrijeme  borbe  u  njima  rađa  i  učvrščuje. To  što  je  oni  ne  će  da  priznaju,  to  je  kod  Petruccija  taktika,  a  u Katarine  prkos.

 

6.  Ostali  likovi

 

         BIANCA - je  mala  himbenica  i  koketa,  koja  iza  svoje  nježnosti  i bezazlenosti  krije  želju  za  gospodovanjem,  što  vidimo  jasno  u posljednjem  prizoru.         LUCENZIJO - je  običan  zaljubljeni  mladić,  bez  dubljih  psiholoških crta,  ali  vatren  i  simpatičan.  Zaljubljuje  se  na  prvi  pogled  (kao Romeo)  i  tako  je  očaran,  da  sve  vidi  u  najljepšoj  slici.         HORTENSIO - nije  takav  idealist,  nego  više  tašt  i  ograničen.  On je  kavalir,  ali  slabić.  Kad  vidi,  da  ne  može  dobiti  Bjanku,  prihvati  se svoje  "udovice",  pošto  je  naučio  u  Petruccija,  kako  valja  krotiti goropadnu  ženu-ali  to  njemu  nije  pošlo  za  rukom.         GREMIJA - nasamaren  zadovoljava  se  sa  gozbom

         TRANIO - je  napola  sluga,  a  napola  pouzdanik  svoga  gospodara, dosta  obrazovan  i  duhovit.         GREMIO  i  BIONDELLO - sluge  i  komedijaši,  samo  je  Gremio duhovitiji,  živahniji  i  brbljiviji.         VINCENZIO - miran  i  prijazan  gospodin,  ali  ga  Tranijeve  i Biondellove  šale  naljute.         "UDOVICA" - tvrdoglava  i  neposlušna  žena,  na Hortenstijevu žalost  jer  on  nije  Petruccio.

 

7.  Zaključak

 

         Ukroćena  goropadnica  je  jedno  od  ranijih  djela,  nastalo  oko 1595  godine.  To  se  vidi  po  gradnji  komedije,   metrici,  mnogim latinskim  i  talijanskim  riječima  i  po    karakterizaciji  lica  koja  je  snažna i  konsekventna,  ali  nije  tako  oštra  i  duboka  kao  u  kasnijim  djelima.         U  ovom  se  djelu  saznaje  da  je  Shakespeare  vjerojatno  bio  u tadašnjoj  Italiji.  On  zna  kakva  je  bila  tadašnja  Pisa  (na  glasu  s  vrlih građana),  da  je  njihov  običaj  da  mladencima  otac  stavlja  ruke  pred svjedocima  te  precizno  nabrajanje    dragocijenih  predmeta  u Petrucciovoj  kući  (koji  su  bili  tipični  u  Taljana  u  to  doba.         U  Shakespeareovo  doba,  uspjeh  jedne  glumačke  grupe  ovisio  je isključivo  o  kvaliteti  djela  i  njegovoj  lakoj  izvedivosti  na  pozornici. A ovo  je  jedno  od  onih  djela  koje  se  najviše prikazivalo,  prikazuje  se  i prikazivat  će  se na  pozornici,  jer  je  prikladno  za  nju.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:52:00 | 0 komentara

Hamlet - William Shakespeare

Ovo je jedna tragična priča. Ona duboko uranja u ponore ljudskih slabosti, ona pokazuje svu tragediju kako čovjek može poniziti sebe i druge. Ona istovremeno upozorava da je čovjek nemoćan ispraviti svoje pogreške ako dozvoli da mu vrijeme izmakne iz njegove kontrole. U ovom našem svijetu jedinstven primjer za to bio je život i smrt princeze Diane. Pripovjetka “Breza” me pomalo podsjetila na tu suvremenu tragediju. Dok je živjela, Diana je trpjela svakakva poniženja, nerazumijevanja i ogovaranja. Obitelj u koju je došla izolirala ju je zbog toga što je bila drugačija od njih, a to oni, opterećeni vlastitim ograničenjima, nisu mogli prihvatiti. Tek je njena smrt

podsjetila čitav svijet, ali i njenu obitelj, na njenu istinsku vrijednost. Tako nas i ova pripovijetka “Breza” podsjeća na vječne istine o čovjeku i time dokazuje koliko je ova tema prisutna u svakom vremenu i svakoj sredini.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:50:00 | 33 komentara

TROJICA U TRNJU - Pavao PavličićNaziv djela: "TROJICA U TRNJU"

 

Pisac: Pavao Pavličić rođen je u Vukovaru 1946. godine. Piše romane, eseje i scenarije. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje i danas radi kao sveučilišni profesor.Jedan je od najpoznatijih hrvatskih pisaca kriminalističkih romana, a istaknuti je pisac romanaza djecu i mladež. Značajna su mu djela: "Plava ruža", "Umjetni orao", "Dunav", "Vukovarskerazglednice", "Trojica u Trnju", "Zeleni tigar", "Koraljna vrata" i "Pokora".

 

 

Vrijeme radnje: Ljetni praznici u vrijeme izgradnje naselja Dugave.

 

 

Mjesto radnje: Zagrebačko naselje Trnje . Naselje Dugave u izgradnji.

 

Likovi: Hrvoje živi u novoizgrađenoj kući u Dugavama, a rado odlazi u Trnje gdje je prije živio i gdje ima puno prijatelja. Najvišr voli djevojčicu Bibu i gospodina Solarića. Hrvoje je plemenit, hrabar, snalažljiv i uporan. Zahvaljujući njegovoj oštroumnosti i upornosti započelo je traganje za pljačkašem banke.

Braco živi u istoj zgradi u kojoj i Hrvoje. Oca nerado spominje, jer se rastavio od mame. Dobar je prijatelj i inteligentan. Po svojim osobinama pravi je vođa.Tut je najmanj od trojice dječaka. Dobar je prijatelj i slijedi Bracu u svim akcijama iako se boji.Prilično je brbljiv, pa često dovodi sebe i prijatelje u neugodne i smiješne situacije. Žgoljav je i slabašan i stalno radi sklekove kako bi ojačao.

 

 

Tema: Pustolovno-kriminalistička priča sa naglašenom humanosti i poštenjem.

 

 

Pouka: Prijateljstvo i odanost prijateljima. Poštenje, humanost i zajednički rad uvijek dovode dopozitivnih rezultata. Zločin se za ispunjenje ciljeva ne isplati.

 

 

Kratak sadržaj: Hrvoje,Braco i Tut žive u nezanimljivom zagrebačkom naselju Dugavama. Po cijele se dane igraju pucajući iz pištolja na napuštenom gradilištu. Hrvoje je morao otići u Trnje, naselje u kojem je nekad stanovao, nahraniti bakinog psa i mačka, jer je baka otišla u toplice.No više se nije vratio. Svi su ga uzaludno tražili, a u isto vrijeme opljačkana je i banka u Trnju.Braco i Tut dali su se u potragu za Hrvojem. Svi su im u tome pomagali i uspjeli su mu ući u trag. Konačno su na bakinoj kući u Trnju ugledali znak koji je Hrvoje uvijek crtao. Dječaci su odmah znali da im Hrvoje želi nešto poručiti. Našli su ključ  bakine kuće i ušli unutra. Ugledali su poruku i postalo im je jasno zašto se Hrvoje krije. Dječaci su primijetili čovjeka kojeg je opisao Hrvoje i počinje potjera. Neznanac im je uspio umaknuti i oni se vratiše kući. Sutradan  su se uputili u napuštenu baraku, a iz nje je izašao neznanac koji im je jučer umaknuo. Dječaci

su se uputili na policiju i sve su ispričali policijskom inspektoru. Vratili su se natrag u baraku ipronašli torbu punu novčanica. U tom trenutku pojavio se Hrvoje. Dok je pričao svoju priču navratima barake pojavio se susjed Cvik i tetovirani. Pljačkaši su ih vezali i zakucali vrata barake izvana, na nisu daleko stigli. Vani je već bila ploicija u zasjedi. Dovela ju je Biba po Hrvojevoj uputi. Slavlju nije bilo kraja.

 

Nasmijalo me: Kad je Tut trčkarao i radio čučnjeve.

 

Uzbudilo me: Kad su lopovi upali u baraku u kojoj su bila djeca.

 

Rastužilo me: Kad je striček Solarić morao u bolnicu.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:50:00 | 69 komentara

UKROĆENA GOROPADNICA - WILLIAM SHAKESPEARE1.  Bilješka  o  piscu

 

         Wiliam  Shakespeare  bio  je  pjesnik  i  dramatičar,  rođen  1564. godine  u  Stratford-on-Avonu  u  Engleskoj.  Mnogi  tvrde  da  je  najveći dramski  stvaratelj  svih  vremena.  Oko  1585.  odlazi  u  London,  gdje djeluje  kao  glumac,  redatelj  i  kazališni  pisac.         Napisao  je  36  drama  koje  djelimo  na:                   1.  tragedije - Hamlet,  Julije  Ceza,  Otelo,                                                    Antonije         i  Kleopatra,  Koriolan,                                            Kralj  Leart,  Machetb;                   2.  komedije - Ukroćena  goropadnica,  San                                                    Ivanjske           noći,  Na  Tri  kralja,                                                        Mjera  za  mjeru,  Mnogo  vike  ni                                                za  što;                   3.  romance - Romeo  i  Julija,  Zimska  priča  i                                                         Oluja;                   4.  povijesne  drame - Kralj  John,  Richard  II.,                                              Henrik  IV.,  Henrik  V.,  Henrik  VI.,                                           Richard  II.  i           Henrik  VIII.

A  1609.  izišli  su  njegovi  Soneti,  zbirka  od  154  pjesme.         Shakespeare  je  svoje  dramske  tekstove  tvorio  podacima  iz usmene  književnosti,  iz  starije  pisane  književnosti,  iz  povijesti,  iz svoje  suvremenosti,  ali  i  iz  svakidašnjeg  pripovijedanja.  Sve  to  samo znači  da  svi  podaci  potječu  iz  ljudskoga  ponašanja,  neovisno  o  tome gdje  i  kada  čovjek  živi.         Najčešče  upotrebljava  teme  smrti,  zla,  ubojstva,  ljubavi  i odnose  među  ljudima  (muž - žena,  otc - sin,  sestra - brat,  suprug - supruga).

 

2.  Bilješka  o  djelu

 

         Radnja  Ukroćene  goropadnice  je  uzeta  iz  neke  starije  komedije koja  je  u  ono  doba  bila  vrlo  popularna.  U  njoj  vidimo  pravog Shakespearea,  velikog  i  neusporedivog  poznavaoca  ljudske  duše. Njegovi  su  likovi  puni  jake  psihologije  i  pokazuju  veliko  poznavanje ženske  ćudi.         U  komediji  postoje  dvije  radnje:                             -  kroćenje  goropadne  Katarine                            -  prosidba  Bjanke.A  povezane  su  time  što  se  Bjanka  ne  može  da  uda  prije  svoje sestre,  koja  je  goropadna  i  koja  se  ne  želi  udati   samo  kako  bi omogučila  slobodno  prošenje  Bijanke.  Radnje  se  zbivaju  u  Pisi  u Shakespeareovo  doba.         To  je  sasvim  realistična  komedija  bez  fantastike  u  kojoj  ne glume  nikakvi  vitezovi  ni  velikaši,  nego  ljudi  iz  svakodnevnog  života.

 

3.  Uloga  prologa

 

         Prije  same  komedije  nalazi  se  kratki  prolog  (induction),  koji služi  kao  uvod,  ali  ne  utjeće  i  na  samu  radnju.  Zapravo  tu  nalazimo pozornicu  na  pozornicu,  jer  se  u  određenom  trenutku  u  prologu pojavljuju  glumci  koji  će  glumiti  komediju  Ukroćena  goropadica.         U  prologu  doznajemo  da  je  neki  lord,  vraćajuči  se  iz  lova, naišao  na  kotlokrpu,  gdje  na  zemlji  spava.  Željan  šale  naredi slugama  da  ga  donesu  u  dvor  i  obuču  u  sjajne  haljine.  Kad  se  ovaj probudi,  sluge ga  uvjere,  da  je  ugledan  gospodin,  koji  je  mnogo godina  bio  bolestan.  Tada  u  dvor  dolaze  glumci,  koji prikazuju  pred tim  preodjevenim  kotlokrpom  komediju  "  Ukroćena  goropadica.          Ta  zamisao,  o  pozornici  na  pozornici,  nije  Shakespereova.  Ona ima  korjen  u  jednoj  priči  iz  "  Tisuću  i  jedne  noći  ",  no  ona  u  ovoj komediji  nije  do  kraja  

izrađena.  Mi  ne  znamo  što  se  desilo  kotlokrpi nakon  što  su  glumci  odglumili  komediju.  Neki  šekspirologi    misle  da  je Shakespir  napisao  i  završetak  prologa,  ali  se  ono  u  prepisivanju izgubilo.

 

4.  Petruccio

 

         Njega  ne  vode  nikakvi  idealniji  motivi,  nego  neka  težnja  za pustolovinama,  te  želja  da  se  nagleda  svijeta  i  bogato  oženi.  On prihvača  Katarinino  kroćenje  samo  iz  pasije  i  za  zabavu,  a  ne (barem  iz  početka)  iz  ljubavi.  Ipak  nam  je  on  simpatičan.  Valjda zbog  svoje  srčanosti,  neustrašivosti  i  potpunog  uvjerenja,  da  će ukrotiti  "ženskoga  zmaja",  kao  i  duhovitost, i  zbog  svoga  vanrednoga humora  i  duhovitosti.          Ispod  maskom  žestoke  i  tvrde  ćudi,  krije  se  veseljak  i  dobar čovjek.  On  te  svoje  postupke  pred  Katarinom  samo  glumi,  kako  bi joj  pokazao  da  s  njime  nema  šale  i  kako  sve  treba  da  bude  po njegovoj  volji.  No  prema  samoj  Katarini  nije  nikad  žestok,  nego postupa  prema  njoj  sa  nekom  vedrom  galanterijom  i  hinjenom bezazlenošću  te  ne  če  da  shvati  nijednu  njezinu  oštru  i  pogrdu riječ,  nego  u  svemu  vidi  samo    tobožnju  blagost  i  dobrotu.

 

5.  Katarina

 

         Za  nju  govore  da  je  "divlja  mačka",  "gadni  vrag",  i  "pakleni đavol".  Vidi  se  i  razlog  tom  mišljenju,  jer  se  ona  u  početku  ponaša kao  razmažena,  tvrdoglava  i  prkosna  mlada  djevojka.         A  zapravo   kad  malo  dublje  pogledamo,  ona  je  jaka  i samostalna,  sa  lošim  odgojem  i  tvrdoglavošću  zbog  ranog  gubitka majke.  Ona  je  znala  da  žena  mora  biti  prema  mužu  odana  i  vjerna, ali  joj  se  to  činilo  smješnim,  jer  su  svi  muškarci  oko  nje  bili  slabići (Baptista,  Hortenzijo),  a  drugih  nije  poznavala.         Petruccio  je  u  njoj  ubio  "goropadicu",  a  pobudio  one  iskre dobrote  i  plemenitosti,  koje  su  već  otprije  tinjale  u  njenom  srcu,  ali dotle  nije  bilo  nikoga,  tko  bi  ih  umio  razgrnuti  i  raspiriti.         Petruccio  i  Katarina  ne  govore  nigdje  o  svojoj  uzajamnoj ljubavi,  ali  se  osjeća,  da  za  vrijeme  borbe  u  njima  rađa  i  učvrščuje. To  što  je  oni  ne  će  da  priznaju,  to  je  kod  Petruccija  taktika,  a  u Katarine  prkos.

 

6.  Ostali  likovi

 

         BIANCA - je  mala  himbenica  i  koketa,  koja  iza  svoje  nježnosti  i bezazlenosti  krije  želju  za  gospodovanjem,  što  vidimo  jasno  u posljednjem  prizoru.         LUCENZIJO - je  običan  zaljubljeni  mladić,  bez  dubljih  psiholoških crta,  ali  vatren  i  simpatičan.  Zaljubljuje  se  na  prvi  pogled  (kao Romeo)  i  tako  je  očaran,  da  sve  vidi  u  najljepšoj  slici.         HORTENSIO - nije  takav  idealist,  nego  više  tašt  i  ograničen.  On je  kavalir,  ali  slabić.  Kad  vidi,  da  ne  može  dobiti  Bjanku,  prihvati  se svoje  "udovice",  pošto  je  naučio  u  Petruccija,  kako  valja  krotiti goropadnu  ženu-ali  to  njemu  nije  pošlo  za  rukom.         GREMIJA - nasamaren  zadovoljava  se  sa  gozbom         TRANIO - je  napola  sluga,  a  napola  pouzdanik  svoga  gospodara, dosta  obrazovan  i  duhovit.         GREMIO  i  BIONDELLO - sluge  i  komedijaši,  samo  je  Gremio duhovitiji,  živahniji  i  brbljiviji.         VINCENZIO - miran  i  prijazan  gospodin,  ali  ga  Tranijeve  i Biondellove  šale  naljute.         "UDOVICA" - tvrdoglava  i  neposlušna  žena,  na Hortenstijevu žalost  jer  on  nije  Petruccio.

 

7.  Zaključak

 

         Ukroćena  goropadnica  je  jedno  od  ranijih  djela,  nastalo  oko 1595  godine.  To  se  vidi  po  gradnji  komedije,   metrici,  mnogim latinskim  i  talijanskim  riječima  i  po    karakterizaciji  lica  koja  je  snažna i  konsekventna,  ali  nije  tako  oštra  i  duboka  kao  u  kasnijim  djelima.         U  ovom  se  djelu  saznaje  da  je  Shakespeare  vjerojatno  bio  u tadašnjoj  Italiji.  On  zna  kakva  je  bila  tadašnja  Pisa  (na  glasu  s  vrlih građana),  da  je  njihov  običaj  da  mladencima  otac  stavlja  ruke  pred svjedocima  te  precizno  nabrajanje    dragocijenih  predmeta  u Petrucciovoj  kući  (koji  su  bili  tipični  u  Taljana  u  to  doba.         U  Shakespeareovo  doba,  uspjeh  jedne  glumačke  grupe  ovisio  je isključivo  o  kvaliteti  djela  i  njegovoj  lakoj  izvedivosti  na  pozornici. A ovo  je  jedno  od  onih  djela  koje  se  najviše prikazivalo,  prikazuje  se  i prikazivat  će  se na  pozornici,  jer  je  prikladno  za  nju.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:50:00 | 1 komentara

ZAČUĐENI SVATOVI - EUGEN KUMIČIĆBILJEŠKE O PISCU:        Eugen Kumičić rođen je 11. siječnja 1850. u Brseču, a umro je 13. svibnja 1904. godine u Zagrebu. Studirao je filozofiju u Beču. Godine 1883. povukao se iz službe i posvetio književnom i političkom radu. Više puta je bio zastupnik u Hrvatskom saboru. Njegovi romani dijele su u tri skupine. Prvu skupinu sačinjavaju istarsko-primorski romani (Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi i drugi) u kojima na romantičan način opisuje istarske ljude, u prvom redu ribare, pomorce i seljake. Drugoj skupini pripadaju gradski romani u kojima je pokušao kritički prikazati zagrebačko građansko društvo (Olga i Lina, Gospođa Sabina i drugi). Trećoj skupini pripadaju povijesni romani (Urota Zrinsko-Frankopanska i Kraljica Lepa). Ostala djela su romani i pripovijetke: Neobični ljudi, Primorci, Sirota, Preko mora, Teodora, Pobijeljeni grobovi te drame Sestre, Obiteljska tajna i Petar Zrinski.

 

DOJAM O DJELU:        Djelo je zanimljivo. Iz njega se može mnogo toga naučiti o poštenju i borbi za život dostojan čovjeka..

 

KOMPOZICIJA:        Uvod:                Brodolom kod Lučice          Zaplet:              Alfredo Saletti i Mato Bartolić se zaljubljuju u Mariju        Vrhunac:    Antonio ubija Alfreda         Rasplet:    Mato i Marija se vjenčaju                    Završetak: Antonio ubija Marina Salettija i sam umire

 

SAŽETO PREPRIČAVANJE:        Lučica je bio miran primorski gradić sve dok se nije desio brodolom u Sadrišću. Tad je udarcem u glavu ozlijeđen Mato. Odnijeli su ga u kuću ribara Šabarića. Njegova kći Marija njegovala je Matu.        Mato se oporavio i zaljubio u Mariju. Nakon nekog vremena zaprosio je Mariju, a ona je pristala. Mato nije znao da je bogatašev sin Alfredo Salleti također zaljubljen u Mariju  i da je stalno salijeće i napastuje. Nakon što je Antonio osramotio Alfreda i spasio Mariju,

Alfredo naručuje njegovo ubojstvo. Antonio ubija Alfreda u samoobrani, a kasnije saznaje da su zapravo bili braća. Marijin brat Marko tajno se sastaje s Elvirom, Alfredovom sestrom. Njezin otac Marino ne zna za tu vezu.  Antonio prenosi njihova pisma. Jednom, dok je tako nosio pismo Elviri, nalazi ga njezin otac i Antonio ubija i njega u samoobrani.               Nakon Marijinog i Matinog vjenčanja Antonio se, želeći pobjeći od samoga sebe, skriva kod groblja, gdje i umire znajući da je ubio svoga brata i oca. 

 

PREPRIČANA EPIZODA:        Dok je trajao tajni sastanak Elvire i Marka, Antonio je čuvao stražu. Alfredo idući kući nailazi na Antonija i napada ga. Antonio ga ubija nožem i bježi.       U strahu odlazi kod prijatelja Jose i njegovog oca Martina i povjeri im što se dogodilo. Od njih saznaje da nije nahod već da mu je Alfredo Saletti brat po ocu.

 

 

 

OPIS GLAVNOG LIKA:        Antonio Marola je mladić oniska  stasa. Imao je jake ruke i široka prsa. Bio je siromašni ribar "Odijelo Antonijevo je poderano, gdjegdje krpa na krpi." Bio je veoma izdržljiv "Ljuta je zima, no on kao da je ne osjeća, jer mu jedna nogavica od hlača tija do koljena zavrnuta." Vrlo je požrtovan. Povučen je i čudan. Bilo bi dana da ništa ne kaže ili da ode i ne vrati se nekoliko dana.

Na njega je pazila obitelj Šabarić primivši ga kao člana obitelji. Najviše je volio Mariju i Marka, za njih bi skočio i u pakao. Marku je pomagao prenoseći njegova pisma Elviri. Mariju je više puta spasio od napasnika Alfreda Salletija. Alfredo ga je zbog toga mrzio. Antonio kasnije ubija Alfreda u samoobrani.

Cijela Lučica je za njega mislila da je nahod. Kasnije se saznaje da mu je otac Marino Salleti, a majka Marica Kozulić. Marino Salleti ga napada i Antonio ubija i njega. Skrivajući se na groblju umro je od hladnoće.

 

OPIS SPOREDNOG LIKA:

        Marija Šabarić je mlada djevojka vitkog i punog tijela. Bila je snježne puti. Njezina vrana i glatko počešljana kosa podavaše čednu i nježnu dražest smrknutom joj čelu. Duboke i crne obrve krasile su joj lice. Imala je male, bjeloputne i oble noge."… bijaše Marija najdivnija tačka. Njezino rascvjetano, gipko i slikovito tijelo, blijesak sreće na prekrasnom joj licu, snježna put i sjajna kosa, bujne joj grudi i sav onaj nježni sklad čarobnih uda, sve to bijaše tako milo, tako zdravo i tako puno života i tako dražesno."

Dok je Mato ležao ranjen, ona je pazila na nj. Kasnije se on zaljubio u Mariju. Alfredo je također bio zaljubljen u Mariju. Na putu do nje uvijek bi mu se ispriječio Antonio što je jednoga dana završilo Alfredovom pogibijom Antonio bi za Mariju skočio u pakao. Kad su prošle Marijine nevolje a Alfredom, ona se udala za Matu Bartolića.

 

MJESTO RADNJE: Lučica - crkva, Sadrišće, Šabarićeva kuća, načelnikova kuća,                                 Stupovi, carska cesta, Stipina kuća, Salletijev posjed,                                 groblje, Martinova kuća 

 

VRIJEME RADNJE: Prošlost dok je Istra bila pod talijanskom vlašću.

 

TEMA:        Sukobi između bogatih stranaca koji moralno i materijalno upropašćuju selo i siromašne istarske ribare koji se bore za svoje poštenje i opstanak.

 

OSNOVNA MISAO:        Djelo govori o otimanju hrvatske obale i tlačenju hrvatskog puka u prošlosti. Bogati stranci uzimali su sve siromašnim seljacima i ribarima. Na kraju oni kobno završavaju shvaćajući da nitko ne može dugo držati Hrvate u šaci. Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada. Svakoj sili dođe kraj.

 

PROBLEMATIKA: Odnos tuđinaca koji su na vlasti i domaćeg stanovništva koje je potlačeno i njihovi stalni sukobi.

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:48:00 | 0 komentara

Branka - August ŠenoaPisacAugust Šenoa rođen je u Zagrebu 1838. i umro 1881. godine. Doba od 1865. do 1881. godine naziva se Šenoinim dobom jer ga je Šenoa obilježio značajnom djelatnosti u hrvatskoj kulturi. August Šenoa je pisao poeziju, prozu, dramu, kritiku, novinarstvo. Studirao je u Zagrebu, Beču i Pragu. Objavio je novinarske tekstove i pjesme u “Pozoru” i “Naše gore list”. Objavio je feljtone pod nazivom Zagrebulje i komediju Ljubica. Njegova poznata djela su Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke, Branka, Prijan Lovro i Prosjak Luka.

 

Sadržaj         Branka je još kao dijete doživjela tragične događaje. Otac je pretukao majku na smrt te je on sam poslije poginuo u ratu. Ona je bila tvrdoglava, osjećajna, lijepa i pametna djevojka. Njezina baka ju je odgojila. Brankina najbolja prijateljica je bila Hermina kojoj govori svoje probleme. Branka joj je govorila o tome kako želi postati učiteljicom. Branka je odbila gospodina Marića, umišljenoga gospodina koji je poznavao poglavare u gradu, koji ju je zaprosio. Marić se je zbog toga svim silama trudio da Branka nigdje ne pronađe posao. Njezinu molbu nisu nigdje prihvatili. Ali je Herminin otac čuvši to odmah poglavarima objasnio kako je Branka djevojka koja ima talenta te je ona dobila posao u Jalševu. U početku joj je bilo teško, imala je puno neprijatelja koji su se protivili mladim ilircima, te su je htjeli što prije svrgnuti. Ali ipak su ju podržavali dobri ljudi, župnik, načelnika, načelnica i grof Belizar. Branka je “probudila Jalševo iz zimskog sna”. Između grofa i Branke se stvarala ljubav. Tako je grof Belizar na njegovoj zabavi u gradu zaprosio Branku. Ona nije odgovorila. Sutradan ju je savjetovao župnik, dobar starac, da slijedi srce. Tako je Branka odlučila udati se za grofa i postala groficom.

 

Ovaj roman govori o teškom životu jedne zagrebačke djevojke koja želi nešto učiniti za domovinu. Ona je htjela postati učiteljicom. Tako je dobila posao u Jalševu. Tamo joj je bilo teško jer su joj se neki ljudi protivili. Ona se ne obazire na njih i napreduje. Naučila je djecu osnove za život. U međuvremenu se i stvara ljubav između nje i grofa Belizara. Na kraju ona ipak pristaje postati groficom.

 

Mjesto radnjeRadnja se odvija u Zagrebu, središtu hrvatske kulture, te u Jalševu, gorskom selu koje je kulturno siromašno.

 

Vrijeme radnjeSve se zbiva za vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda (ilirskog pokreta), kada se počinje buditi Hrvatska.

 

DojamOvaj roman budi u meni osjećaje prema domovini, govori kako smo svi mi dužni domovini za njezin napredak. Tako i Branka uvijek ima nade i svojim znanjem doprinosi narodu.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:48:00 | 0 komentara

Božanstvena komedija - Dante AlighieriPonešto o piscu:        Dante Aliaghieri rođen je 1265. u Firenzi, a umro je između 13. i 14. rujna 1321. u Ravenni. Već kao mlad pjesnik istakao se u novom “slatkom stilu” (dolce stil nouvo), ali vrhunac svog stvaralaštva je za sigurno postigao “Božanstvenom Komedijom”. Od drugih njegovih djela ističu se “Novi život” i “De vulgari eloquentia”.                   Najosnovnije crte fabule:        Dante se na polovici života nađe u šumi. Dugo luta šumom i izađe iz nje, te dođe do nekog brijega. Krene prema vrhu, ali mu put zapriječe gepard, lav i vučica. On krene natrag, ali dođe Vergilije i povede ga za sobom. Vergilije mu objasni da ga je poslala Beatrice, lik iz Danteovog romana Vita nuova. Vergilije vodi Dantea kroz pakao i čistilište u raj. Pakao je Dante opisao kao devet krugova. U svakom

krugu nalaze se duše griješnika, a raspoređeni su po težini grijeha - što su grijesi teži to su krugovi niži i uži.

 

         Prvi KrugU prvom krugu - Limbu nalaze se duše nekrštenih. Njihove duše se ne muče i jedina muka im je neispunjiva želja da vide Boga. Tu se nalaze djeca i antičke ličnosti koje su se rodile prije stvaranja kršćanstva; Homer, Ovidije, Vergilije...

 

        Drugi krugU drugom krugu nalaze se duše ljubavnika, kojima vitla paklena oluja. Čuva ga Minos, a on ujedno i razvrstava teže griješnike. U ovom krugu Dante razgovara s Franceskom i Paolom, ljubavnicima iz Ravenne.

 

        Treći krugU trećem krugu muče se duše proždrljivaca. Njihove muke su da ih, polijegale po blatu, šiba kiša i snijeg dok ih Kerber, mitski čuvar Hada, rasčetvoruje.

 

         Četvrti krugU Četvrtom krugu su duše raspinika i škrtaca. Oni prsima guraju teške terete, a čuva ih Pluton.

 

         Peti krugPeti krug je krug duša srditih i žestokih, koji su zagnjureni pri vrhu, a ljeni se dave pri dnu. Čuva ih Flegija.

 

        Šesti krugTo je krug krivovjeraca koji su zakopani u vatrenim grobovima. Ovdje Dante priča s Farinatom i Cavalcantiem.

 

        Sedmi krugSedmi krug je podjeljen na tri pojasa. U prvom pojasu se nalaze nasilnici na bližnjega, a čuvaju ih kentauri, koji ih dok su uronjeni u Flagetont, rijeku od vruće krvi, gađaju strelicama. U drugom pojasu nalaze se samoubojice, koji su pretvorene u otrovno granje, te rasipnike, koji gonjeni Harpijama trče kroz šume samoubojica. U trećem krugu se na užarenom pijesku nalaze nasilnici protiv Boga, leže nepokretni nauzak, protiv prirode, moraju trčati i protiv rada, moraju sjediti. Ovdje Dante sreće Brunetta Latinija, protivnika prirode, njegovog učitelja i uglednog književnika, te mu on proriče da će biti prognan iz Firence.

 

        Osmi krugMetabolge ili zle jaruge, kako se još zove osmi krug pakla, sadržavaju deset rovova. U prvom rovu su zavodnici žena (njih bičuju đavoli), u drugom laskavci (zaronjeni u ljudsku nečist. U trećem rovi su simonisti - ljudi koji su prodavali ili kupovali crkvene časti, naglavce zabodeni u šuplju stijenu. Tamo Dante sreće Papu Nikolu III. U četvrtom krugu se nalaze vračevi i lažni proroci, koji hodaju unatrag, glave okrenute naopaku. U petom krugu su podmitljivci i varalice, zagnjureni u vrelu smolu, a čuvaju ih vrazi. U šestom krugu su licemjeri, prisiljeni da hodaju pod debelim pozlaćenim kabanicama. U sedmom rovu su lupeži koji trče progonjeni od otrovnih zmija. U osmom krugu se himbeni savjetnici, a među njima Dante sreće Odiseja, koji mu opisuje svoje zadnje putovanje. U devetom rovu su sijači nesloge, koje vrag ranjava mačem, a u desetom rovu su krivotvoritelji, kažnjeni strašnim bolestima.

 

        Deveti krugU deveti krug Dantea i Vergilija prenese div Antej. Taj krug je podjeljen na četri zone; Kain - zona izdajica rođaka, Antenori - zona izdajica domovine ili stranke, Tolomeja - zona izdajica gostiju, Guidecca - zona izdajica svojih dobročinitelja.U središtu Kocita, ujedno i središtu zemlje, nalazi se gorostasni Lucifer, koji je do pola zaronjen u led. Ima tri glave, a ispod svake po par ogromnih krila kojima stvara hladan vjetar. U ustima su mu Juda, Brut i Kasije.

 

Vergilije se s Danteom uspinje uz Luciferove noge do južnog pola i stiže do južnog pola, gdje se po Danteovoj viziji nalazi čistilište u obliku brda.

 

Tema djela:        Tema je Danteova vizija trodnevnog putovanja kroz zagrobni život, tj. kroz pakao, čistilište i raj.  

 

Simbolike:Dante - simbol grešnog čovjekaVergilije - simbol mudrosti i razumaBeatrice - simbol božanske milosti i objavemračna šuma - simbol grešnog života

 

Struktura:        Božanstvena komedija se sastoji od tri dijela koji simboliziraju sveto Trojstvo. Svako dio se sastoji od 33 pjevanja, a “Pakao” ima jedno uvodno poglavlje tako da je ukupno sto pjevanja.        Strofe su sastavljene od po tri jedanesterca, od kojih se prvi rimuje s trećim, a drugi s prvim iz sljedeće strofe.

 

 

Karakterizacija likova:        Francesca je griješnica iz poravednih razloga, a njena duša je bez ikakve sumnje čišća od mnogih koje stižu u raj. Njezina želja da moli s Paolom za Dantea samo dokazuje njenui dobrotu i nepripadnost paklu.        Farinata je u neku ruku proglašen krivovjercem iz zlobe. Njegovi protivnici su u stvari pravi krivci koji bi trebali trpjeti u paklu. Farinata je plemenit, i iako je protiv Dantea po političkom uvjerenju, on ga moli da razgovara s njim.        Pierre delle Vigne (trnovito stablo) je još jedan od ljudi koji nisu zaslužili pakao. Njegovo samoubojstvo nije u stvari njegova krivnja, već krivnja njegove okoline. U suštini je on dobar čovjek, koji se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.

        Papa Nikola III je, za razliku od prošla tri griješnika, osoba koja je u potpunosti zaslužila pakao. Njegovi grijesi se ne mogu opravdati ničim osim pohlepom.        Odisej je još jedan griješnik, čija djela ovise o kutu gledanja. Općenito je on lukavštinom uništio Troju, ali ako se cijela stvar pogleda iz ugla Grka, napravio je veliko i hrabro junačko djelo.        Alberigo del Manfredi je okrutan čovjek, koji je bio u stanju ubiti rođaka, samo zbog osvete. Njegovo djelo nije bilo opravdano i zato je zaslužio da ode u pakao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mišljenje o djelu:        Djelo je tajanstveno i mistično. U njemu se vide tragovi prethodnika i ljudi ondašnjeg vremena. Vrlo je naporno za čitanje, jer zahtjeva iznimnu koncentraciju i visok nivo opće kulture. Usprkos svemu tome nisam siguran da bi ovo djelo mogao proglasiti interesantnim. Sama ideja prolaska kroz čovjeku nedostupna mjesta je vrlo uzbudljiva, ali kompliciran stil je ipak učinio svoje i učinio ovo djelo nedostupno većini čitatelja. 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:47:00 | 3 komentara

ZAPISI IZ MRTVOG DOMA - F. M. Dostojevski

 “ Zapisi iz podzemlja” samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom “Zapisi iz mrtvog doma” - zbirke poznatog ruskog realista-F.M.Dostojevskog. Novela “ Zapisi iz podzemlja” u sebi sadrži mnoge ideje o čovjeku, njegovom životu te o individui i njezinom ponašanju i

uklapanju u društvu. Individua tj. glavni lik ove novele bolje nam predočava samog sebe a ujedno preko sebe izriče pravu istinu o čovjeku. Prema njegovim riječima, čovjek je negriješeno biće, pakosno biće, nezahvalno biće, stvaralačka životinja, lakosmisleno biće,nedolično biće te biće koje u svemu ima cilj i teži ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna se osobina posebno ističe a to je samostalnost, čiju veliku učestalost možemo vidjeti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaže se dobro s društvom i prezire ljude u njemu, no ipak želi ući u društvo i osjetiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj želji, biva odbačen i postaje željan osvete za neuspjehom. Sve mu u životu propada a nesreća mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome možemo zaključiti i da zapravo podzemlje za glavnog lika možda i predstavlja ovaj bijedan i nesretan život, a ponajviše izolaciju od društva, od cijelog svijeta.

     Ova se novela sastoji od dva dijela, gdje bi prvi dio mogli nazvati filozofskom raspravom o čovjeku, a drugi dio dokaz za sve ono što je rečeno u prvom dijelu.Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu ove novele,mogli bismo reći da radnja teče kronološki, a jedna od zanimljivosti vezana upravo za radnju je da je radnja izmišljena kao i sami zapisi.

U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga -Apolon, Liza, Ferfičkin, Simonov i Zverkov.

     Ipak, posebnu pažnju mogli bismo dati upravo glavnom liku jer on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadašnjeg vremena. O njegovoj karakterizaciji možemo ponajviše saznati u prvom dijelu ove novele, gdje odmah na samom početku možemo uočiti pakosnost, koja se uočavala i u njegovom poslu. No, pored toga što je pakostan, on je dosta i radoznao a možemo reći i da voli sanjariti, fantazirati a ponajviše filozofirati. U njegovoj filozofiji možemo kao glavnu ličnost uočiti čovjeka i njegove probleme u društvu. Sve te probleme možemo pronaći i u glavnom liku, jer je totalno izoliran od društva i velika je individua. Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime što imaju, on je zadovoljan svojim načinom života.Na samom kraju novele možemo uočiti da nikoga ne voli, nikoga ne poštuje, no ono što je najgore, ne voli ni samog sebe.Sve je to uzrok njegovog bijednog života, kojeg je on silno želio popraviti. No, nedovoljna upornost dovela je do toga da je uvijek bio odbačen. Glavnu je riječ u njegovom životu vodila povučenost od društva, a sudeći po svemu ovome, možemo zaključiti da on u biti i nije shvatio svijet, život, već je sve to promatrao sa svog stajališta, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio vidjeti ni shvatiti. Tokom cijele novele činio se nervoznim, nesigurnim, izbezumljenim, neodlučnim a pomalo i strašljivim. Neke od ovih osobina mogu se uočiti i u današnjem svijetu, u današnjem

čovjeku,no ima nešto što odskače od svega, a to je nezadovoljstvo čovjeka s onim što ima, jer čovjeku uvijek treba nešto više.

     Osim glavnog lika, u radnji novele sudjeluju i ostali likovi s kojima se naš glavni lik i nije baš previše slagao. Jedan od tih likova je i lik Ferfičkina.Prema riječima glavnog lika, bio je to čovjek kojeg je glavni lik ponajviše mrzio, i za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica. Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najosjetljiviju ambicioznost, budio je sve negativne osobine u očima glavnog junaka. Bio je jedan od onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika,koji ga nije prihvaćao i niti to nije ni pokušavao. Kao i svima, najvažniji mu je bio novac te iz pojedinih njegovih situacija vidimo kako je bio uistinu velik podlac, gotovo zao čovjek koji je s zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih. Gotovo sve možemo reći i za preostala dva neprijatelja glavnog lika-Trudoljubova i Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u životu bio novac, često su omaložavali glavnog lika,koji je sve to trpio i čak im se u jednom trenutku htio i ispričati. Svi oni isticali su se jednom velikom negativnom osobinom-iskorištavanjem, kojom bi samo gledali da sebi ugode, da sebi učine život boljim, ne misleći na posljedice.

     No, u cijelom društvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila posebne osjećaje.To je bila djevojka Liza, izgledom veoma lijepa i dobra u duši i srcu. U početku je upoznajemo kao povučenu, šutljivu  i zbunjenu djevojku. Ipak, bila je osoba s kojom se moglo smireno i bez diskusija popričati i izmjeniti mišljenja o životu, budućnosti i ljubavi. Za razliku od drugih likova, pakost, zlo i egoizam se u toj djevojci nije mogao uočiti već je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je volio no ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav način života.

     Već nam je poznato da su stil i jezik Dostojevskog veoma jednostavni, gdje se autor često koristi jednostavnim i jasnim rečenicama koje nisu toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primjer jednostavne i kratke rečenice možemo navesti jedan od brojnih dijaloga iz novele:

 

                                                           ”Ti si odavde?                                                           Nisam.

                                                                     Odakle si?                                                                     Iz Rige.                                                                     Njemica?                                                                     Ruskinja.                                                                     Jesi li već dugo ovdje?

                                                                     Gdje?                                                                     U kući. “

 

Često se u rečenicama pa i među rečenicama javlja kontrast, koji je u funkciji humorističnosti i originalnosti rečenica ,kao npr.”Tada sam pobijedio,ali se Zverkov,koji je doduše bio glup ali veseo i drzak, na sve samo nasmijao i to tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio –smijeh je ostao na njegovoj strani.” ili pak “ Ta čovjek je glup, fenomenalno glup.Naime, uopće i  nije glup, ali je tako nezahvalan da nema nezahvalnijeg stvorenja od njega.”Specifičnost ove novele je i početak, gdje se također uočavaju jednostavne i humoristične rečenice:” Bolestan sam čovjek...Pakostan sam čovjek. Neprivlačan sam čovjek. Mislim da me boli jetra. Uostalom,nemam pojma o svojoj bolesti i ne znam pouzdano što me boli.”,a i cijela je novela napisana tako da autor direktno razgovara s čitateljem i daje mu poneke savjete, a sve se to izražava rečenicama poput ovih:”...Stanite! Dopustite da predahnem...”,”Pa zašto ste onda sve ovo pisali?- pitate me.

Znate šta, strpao bih ja vas na četrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon četrdeset godina došao k vama da se raspitam do čega ste došli.”.Osim ovih rečenica , Dostojevski se obraćao čitatelju putem zagrada “ (Slaba dosjetka, ali neću je prekrižiti. Napisao sam je,misleći da će ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se želio samo napraviti odurno važan- namjerno je neću prekrižiti!).Sam jednostavan stil govori nam kako rečenice nisu toliko bogate stilskim sredstvima, no u noveli možemo pronaći i poneku metaforu: ”Bilo je tiho, pahuljao je snijeg padajući gotovo okomito i prostirajući jastuk po pločniku i pustoj ulici.”

     Realističnost stila također ne možemo izostaviti, a ta je realističnost i specifična za razdoblje u kojem je nastalo ovo djelo. Realističnost je izražena već putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne probleme. Ti se problemi očituju na posebnim realističkim likovima – likovima iz svakodnevnog života koji se kreću na svakodnevnim, običnim mjestima (gostionica, malena sobica).U noveli možemo uočiti i opis interijera:” U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim ormarom za odijela i krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim odijevnim starudijama - bilo je posve tamno.”čija je funkcija opisivanje i predočavanje socijalnog statusa likova,dok u jednom dijelu novele možemo uočiti i pozitivizam:”Pa i uopće ,dužni smo sebi ponavljati, neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda nipošto u tim i tim okolnostima neće ništa pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest, a ne onako kao što fantaziramo, pa ako stvarno težimo za tablicom i

kalendarom,no,i...no,pa makar i za retortom,što se može, treba prihvatiti i retortu!”

     Jezik u ovoj noveli je razumljiv no ima i pokojih francuskih izraza”a l’homme de la nature et de la verite”.

 

     I kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja:

1.                Čovjek nije nikada sretan onime što ima.

2.                Svaki je čovjek kukavica.

3.                Čovjek nije savršeno biće.

4.                Društvo čini čovjeka čovjekom.

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:47:00 | 0 komentara

Omiški gusari - Alojz MajetićNaziv djela: "Omiški gusari"

 

Pisac: Alojz Majetić rođen je u Rijeci 30.08.1938. Srednju školu završio je u Delnicama, a studirao je na filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao korektor, novinar i urednik. Priredio je Antologiju hrvatskog humora u šest knjiga, a uređivao je časopise "Paradoks" i "Kerempuh".Objavio je više zbirki pjesama,  a poznatije su mu: "Dijete s brkovima priča", "Otimam", "Zapovijedni način", "Kako uspjeti u životu". Piše i romane, a za povijesni roman "Omiški gusari" dobio je 1981. godine Nagradu "Grigor Vitez". Poznat je i kao autor radijskih i filmskih scenarija.

 

Vrijeme radnje: Razdoblje izmeđe 1180. i 1226. godine.

 

Mjesto radnje: Split, te okolica Splita i Omiša.

 

Likovi: Malduh Kačić glavni lik romana ujedno je i povijesna ličnost. 1221. godine postao je omiški knez. Već kao dječak bio je srčan, strastven i odlučan. Zbog izvanrednog pamčenja bio ježiva pomorska karta i u tri je godine upoznao obje obale Jadrana. Ima veliku duhovnu i fizičkusnagu, te se ističe kao srčan, neustrašiv i mudar vođa, posebno odan ideji borbe protiv Mlečana.Marija Pulsnikova nije povijesna ličnost. U romanu pisac je opisuje kao  Malduhovu ženu. Krase je odanost, ljubav i razumijevanje. Za razliku od oca i brata Dominika ne podnosi ubijanje, podvale i surovost. Dobra je majka i odana žena.

 

Tema: Borba plemena Kačića, protiv jačih neprijatelja, za očuvanje svoje djedovine i slobode.

 

Pouka: Treba biti hrabar, pravedan, odlučan i ustrajan u  borbi za slobodu i očuvanje svogognjišta.

 

Kratak sadržaj: Pohlepan splitski nadbiskup Rajneri nastoji nizom spletki prisvojiti za splitskucrkvu zemlju u selu Srinjinama podno Mosora. Uz pomoć carskog namjesnika Rugerija ishodio je pravo na navedenu zemlju, no ova je pripadala omiškom plemenu Kačića. U borbi za očuvanjesvoje zemlje razljučeni Kačići predvođeni knezom Nikolam ubiše gramzivog nadbiskupa. Bojeći se odmazde močnijeg neprijatelja Kačići skloniše u Split malog Malduha od kojeg je knez Nikola puno očekivao. U gradu, Malduh se ubrzo zagledao i zaljubio u plemkinju Mariju Plusnik. Njeni otac Petar i brat Dominik bili su probizantinci i veliki neprijatelji Kačića.Kaznena bizantska ekspedicija bila je potučena do nogu i doživjela je veliku sramotu.Marijin otac Petar, brat Dominik i pohlepni nadbiskupov sluga Mačica odlaze u Ravenu po opljačkano blago koje je tamo skrio pokojni nadbiskup. U gužvi u luci Malduh je izrazio Mariji

želju da je jednog dana uzme za ženu. Pokazao je pritom odlučnost pravog muškarca. Marija jeodmah pristala, no te je riječi čula Jurislava, očeva sestra koja je nakon majčine smrti brinula o Mariji. Malduha su uhvatili i bacili u tamnicu. Knez Nikola odluči spasiti Malduha, te otme Dominika kako bi napravili zamjenu zarobljenika. U međuvremenu Marija sazna da je Jurislavaočeva ljubavnica a ne sestra i ova joj pomogne doći do voljenog Malduha prije razmjene.Mladić se vraća kući, a otac i Jurislava odvedoše Mariju u samostan. Odrastao Malduh uzaludnotraži Mariju i u toj potrazi dolazi blizu Venecije gdje biva uhvaćen i bačen na galiju kao veslač.Na galiji je i Dominik poznat kao posebno okrutan gonič veslača. U napadu Omišana na galijuoslobođen je Malduh, a zarobljen Dominik. U zamjenu za slobodu Dominik otkrije mjesto gdj se nalazi Marija. Nakon šest godina traganja Malduh je konačno našao voljenu Mariju. Oženili su se i ona mu rodi sina Osora. Malduh je ponovo na moru i planira stvoriti savez gradova koji će se onda lakše oduprijeti Veneciji. Ne uspijeva u svojoj nakani, pa gradi flotu i uspješno se bori protiv Mlečana. U jednoj od borbi ponovo biva zarobljen Dominik. Malduh mu poklanja život, no ovaj za uzvrat mora potopiti onoliko brodova koliko ih je potopio brod na kojem je služio.Održao je obečanje i između Dominika i Malduha razvilo se čak i neko pritajeno prijateljstvo.Omiška flota zadaje teške udarce neprijatelju sve dok 1226. godine nisu potpisali mir s papom,a Malduhu se gubi svaki trag.

 

Rastužilo me kad su kažnjenicima odsijecali ruke ili noge.

 

Uzbudilo me kad su Malduha zarobili i bacili u tamnicu.

 

Razveselilo me kad je Malduh našao Mariju.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:47:00 | 41 komentara

Bitka kod Bistrice Lesne - Miroslav KrležaIzdavac:“Vijesnik”, Zagreb – 1990          Bilješka o piscu:Miroslav  Krleža  rodio se  1893. u  Zagrebu, gdje je  završio  pučku  školu  i nižu  gimnaziju. Polazio je  kadetsku  školu u  Pečuhu, a  zatim  poznatu vojnu  akademiju Ludoviceum  u  Budimpešti, koju je  bijegom  napustio. Između  prvog  i  drugog  svjetskog  rata  pokretao je  i  uređivao  razne časopise  ( “Plamen”, “Danas”, “ Književna republika”). Krleža  je  kao novelist bio  vezan za   prvi  svjetski rat i  malograđanski  rat. Zbirka pripovijedaka  Hrvatski  bog mars  snažna  je slika   ratnog  bezumlja i tragičnih  sudbina  ljudi. Osim ratne  novelistike  značajan  je  i ciklus Krležinih drama  s  ratnom tematikom Vučijak, U logoru. Umro  je  krajem 1981. godine. Ostala  najveća  djela  su  mu  Na rubu pameti, Povratak Filipa  Latinovicza , Zastave, Leda, U agoniji, Gospoda Glembajevi, Deset krvavih  godina i  drugo.

 

Bilješke tijekom citanja:-na pocetku novele primjecujem težak nacin pisanja, dugacke i složene recenice koje mi je teško razumijeti-opis nacina zivota rastuzuje me-osjecam suosjecanje s “junacima”-u pismima pred kraj novele vidim neku ironiju, vrlo su komicna-osjecam veliko nezadovoljstvo i razocarenje jer nitko nije preživio

 

Doživljaj djela:Djelo mi se nije narocito svidjelo. Teško je razumjeti ga, kratko je, a radnja otužna i skromna. Pisac opisuje jad i bijedu koju mi je teško razumijeti, opis je rijecit i bogat, ali pre realan i zahtjeva citatelja boljeg želuca.

 

Najlijepši ulomak:Str. 29. – str. 30.“Divizijski mrtvozornik Palcic…” “…pozdrav od Ljubice Jankic. ”

 

Tema djela:Knjiga  Bitka kod  Bistrice  Lesne  opisuje  hrabrost i  jad slavnih  junaka koji su  poginuli u  toj bitci.

 

Ideja djela:Bez obzira na poraz ili pobjedu, rat je iz perspektive vojnika uvijek tragican. Hrabrost se kadkada i ne isplati.

 

 

Kratak sadržaj:Pisac djelo zapocinja posvetom. Posvecuje ga šestorici palih domobrana i njihovom deseniku.Nastavlja opisom teškog života u to doba te opisom sudbina šestorice domobrana.Vid Trdak, jedan od domobrana, ostao je bez žene te sam sa svoje dvoje djece. Pred odlazak u rat traži pomoc od vlade u vezi s djecom koju nema kome ostaviti, no, kao i mngi seljaci tog doba nalazi nerazumijevanje i odlazi potišten.Loborec Štef bijaše ponižen od kraljevske vlasti koja ga nije željela ni saslušati. Takav odnos u seljaku budi gnijev, mržnju, ali i veliku nemoc opiranju vladi.Još jedan od poginulih domobrana doživljava nepravdu. Nakon teška ranjavanja ponovo ga šalju na bojište oduzimajuci mu šest tjedana odmora.U trenucima borbe domobrani neprestalno misle o ucinjenoj nepravdi.Matija Križ je tragokomican lik o kojemu se sve saznaje iz dva pisma koja su njegova jedina ostavština, a u njima se ocrtava sav jad i siromaštvo zagorskih seljanki.Novela završava opisom bitke kod Bistrice Lesne. To je najtragicniji dio u kojem se mješaju blato, suze i krv. Svi domobrani pogibaju u teškim mukama doživljavajuci grozote koje ni jedan covijek nebi trebao doživjeti.

 

Mjesto radnje:Selo u Zagorju i Bistrica Lesna.

 

Vrijeme radnje:Bilo  je  to  davne  914. za  vrijeme  vladavine  Franje  Josipa  Prvog  kada je  bijednim  hrvatskim  selima  i  naseljima  vladalo feudalno  društvo.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:46:00 | 0 komentara

Zagonetno pismo - Zlatko KrilićBILJEŠKE O PISCU :Zlatko Krilić rodio se u Osjeku 1955 godine, djetinjstvo proveo u Čepinu, a danas živi u Zagrebu. Do sada je za djecu i omladinu objavio pet knjiga: " Prvi sudar ", " Čudnovata istina ", " Početak plovidbe ", " Veliki zavodnik ", Zabranjena vrata ", i " Živi pjesak ". Napisao je i nekoliko kazališnih igrokaza : " Uskočka kapa ", " Jaje ", " Gozba u ponoć ",         " Bajka o divu ", " Kazalište lutaka " i druge. Piše za radio i televiziju, kao i scenarije za crtane filmove.

 

VRSTA :Dječiji roman

 

MJESTO RADNJE :Zagreb - kuća, igralište, škola i policijska stanica

 

VRIJEME RADNJE :Sadnjašnjost - proljeće

 

TEMA :Život djece zaposlenih roditelja

 

OSNOVNA MISAO :Nepoznatima se ne otvaraju vrata

 

LIKOVI :

Kištra, Marina, Lili, bradati, brkati, Zraka, Silos, Anđelak i profesor iz matematike, itd...

 

OPIS LIKOVA :Kištra - dječakkoji poslije provale postaje poznati. Kad su lopovi napali Marinu, on je pozvao policiju i pokazao se prijateljem.Marina - djevojčica zaljubljena u Kištru. Ima dugu kosu i svako se jutro muči s jednim čvoričem kojeg ne može rasčešljati. Dobra je, iskrena i hrabra.

 

KRATAK SADRŽAJ :Jednog jutra su Kištri na vrata pozvonila dva čovjeka koji su se predstavili kao policajci iz specjalne policije. Nisu to bili nikakvi policajci već lopovi. Prokopali su cijeli stan i odnjeli sve vrijedne stvari. Kištra je od susjede pozvao mamu i sve joj ispričao. Ubrzo je došla i prava policija. Ispitivali su Kištru i pomoću foto - robota pokušali ući u trag lopovima. Kištra je bio zaljubljen u Marinu, djevojčica iz škole koja je bila zaljubljena u njega. Nakon provale Kištra je postao jako popularan. Dječaci su se divili njegovoj hrabrosti, a djevojčice su mu slale ljubavne poruke. Kištra je Marini ispričao sve o provali i o zagonetnom pismu koje je dobio prije provale. Lili, djevojčica za koju su svi rekli da je najzgodnija cura u školi, zaintresirala se za Kištru. Marina je bila ljubomorna i posvađala se sa Kištrom. Na isti način kao kod Kištre lopovi su pokušali opljačkati Marinin stan. Poštar Luna, koji je radio s lopovima, uručio je Marini preporučeno pismo. Marina je odmah shvatila da se radi o provali. Telefonom je odmah pozvala Kištru. On je još bio ljut na Marinu i nije joj povjerovao. Kad je spustio slušalicu shvatio je da Marina nije lagala i odmah pozvao policiju. U trenutku kad su lopovi odnosili iz Marinina stana, Kištra je s policajcima već bio pred kućom. Uhvatili su lopove, a Kištra i Marina otišli su zajedno.

 

NAJLJEPŠI DIO :" Polako, vrlo polako mu se primicivala. Glave su im bile sve bliže i bliže. Marina ga je gledala u oči a onda obori pogled na njegove usne.Poljubila ga je. "       ( 121 str. )

 

Ova priča mi se sviđala zato jer priča kako djeca hvataju lopove.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:46:00 | 0 komentara

Sadako hoće živjeti - Karl BrucknerNaziv djela: " Sadako hoće živjeti "

 

Pisac: Karl Bruckner rođen je 09.01.1906. godine u Beču kao sin tiskara. Pripremao se za trgovački zanat, a radio je i kao tehničar, prodavač novina i čuvar garaža. Otkriva slikarsku nadarenost i piše svoju prvu pjesmu. Odlazi u Brazil, a u domovinu se vraća 1938. godine i odmah biva unovačen u njemačku vojsku. Nakon rata piše crtice za novine, a poslije tri romana za odrasle piše svoju prvu knjigu za mladež " Dijamant Tobije  Ambergera ". U njemu opisuje sudbinu austrijskih iseljenika u Braszilu. Pozornost čitatelja zaokupio je romanom o nogometu, anajpoznatije mu je djelo " Sadako hoće živjeti ". Roman je prvi put objavljen 1961. godine i s njim postiže svjetsku slavu. Više je puta nagrađivan kao najbolji pisac za mladež, a može  mu se odati priznanje za 93 prijevoda njegovih djela na 22 jezika.

 

Vrijeme radnje: Razdoblje od kolovoza 1945. godine pa do proljeća 1955. godine.

 

Mjesto radnje: Hirošima i američka vojna baza na Tinianu u zapadnom Tihom oceanu.

 

Likovi: Sadako je mala četverogodišnja djevojčica koja je doživjela strahotu i užas nuklearnog udara na Hirošimu 06.08.1945. godine. Nekim je čudom preživjela i u poratnim godinama velikog siromaštva stoički podnosi, skupa sa svojom obitelji, veliku glad, neimaštinu i beznađe.Uporna je, poštena, hrabra i odana obitelji. Iako malena sa starijim bratom satima skuplja metalne predmete iz gradskih ruševina. Desetak godina od pada atomske bombe Sadako počinje osjećati posljedice radijacije. Započinje svoju posljednju bitku, bitku za život. Veliko htijenje i upornost budili su njoj nadu u ozdravljenje, u život koji je toliko voljela. Opaka je bolest ipak na kraju pobjedila, ali Sadako će vječno živjeti u nama koji smo

pročitali ovu knjigu, živjet će kao opomena čovječanstvu da nikad više ne ponovi istu grešku.Šigeo je stariji brat svoje male sestrice Sadako. Dobar je, pametan, osječajan i odan dječak. Pošten je i odgojen u skladu sa starim japanskim tradicijama. Puno vremena posvećuje čuvanju svoje sestrice. Odan je obitelji i ne može se pomiriti sa činjenicom da Sadako mora umrijeti.Pomaže joj u izradi zlatnih ždralova bodreći nju a i sebe u njenim najtežim trenucima.

 

Tema: Nuklearni udar na Hirošimu i posljedice koje je on izazvao.

 

Pouka: Među ljudima različitih nacija treba graditi prijateljstvo, suradnju i dobre odnose, kako bi svi zajedno mogli  živjeti u slozi i ljubavi, čuvajući ovu našu prelijepu Zemlju za generacije koje dolaze. 

 

Kratak sadržaj: Sredina je srpnja 1945. godine. Hirošima je pust grad. Muškarci su na frontu, nesposobni za vojsku i žene rade u tvornicama za potrebe vojske, a nemoćni starci i djeca lutaju ulicama tražeći komadiće hrane. Četverogodišnja Sadako luta ulicama zajedno s bratom Šigeom, dok im majka radi u Brodogradilištu Micubiši. Otac, prijeratni brijač, već je dugo u vojsci i niko ne zna gdje se nalazi. Japan je pred porazom i sva su dopisivanja sa vojnicima zabranjena. Za razliku od drugih japanskih gradova koji se svakodnevno bombardiraju Hirošimu samo nadliječu izviđački avioni i na njih se više niko ne osvrće. U isto vrijeme u američkoj bazi na Tinianu odvijaju se pripreme za ubrzani završetak rata bez invazije na Japan. U najvećoj tajnosti vrše se pripreme za prvu uporabu atomske bombe. Cilj je Hirošima. Tog kobnog jutra Šigeo je stao u red za hranu. S njim je bila i njegova sestrica Sadako. Red je bio dugačak i dječak je znao da mala sestrica ne može dugo stajati u redu, pa odluči poći kući. Vratiti će se kasnije sam i donijti će kući toliko potrebne namirnice. U tom trenutku nije ni slutio kakav ga pakao čeka samo dvadesetak minuta kasnije. I dok je hodao ulicama prema kući, "Enola Gay" se sa smrtonosnim teretom približavala Hirošimi. Sadako je bila umorna od hodanja i Šigeo odluči zastati u parku kako bi se djevojčica odmorila. Sadako je legla pod vrbu i odmah zaspi, a Šigeo skoči u obližnje jezerce. I tada se dogodi užas kakav ljudski rod još

nije vidio. U nekoliko sekundi zbrisan je čitav jedan grad, poginulo je preko 80 000 ljudi. Rat je završen. Cilj je ostvaren, užasne su posljedice ostale kao vječna opomena ljudskom rodu. Nekim čudom obitelj Sasaki čitava je na okupu. Na mjestu gdje je bila njihova kuća, otac kojeg su otpustili iz vojske sklepao je mali kućerak. Bez puno materijala skromna kućica pružala je tek minimalnu zaštitu od kiše i hladnoće. Djeca po cijele dane skupljaju metalne predmete po ulicama, a otac nastoji nešto zaraditi da može kupiti daske za novu kuću. Zahvaljujući brončanom zmaju kojeg je pronašla Sadako otac namjerava kupiti brijački alat i započeti svoj stari zanat. Iako biva pokraden nije pokleknuo. Upoznaje predratnog proizvođača zmajeva i oni zajedno započinju posao. Krenulo je dobro i otac uspijeva sagraditi pristojnu kuću. Deset je godina prošlo od završetka rata. Sadako pada u nesvijest poslije biciklističke utrke u kojoj je učestvovala. Obolila je od posljedica radijacije i započinje svoju posljednju bitku, bitku za život. Izrađuje papirnate ždralove i vjeruje u ozdravljenje izradi li ih tisuću. Iznemogla i iscrpljena bolešću sklopila je svoje umorne oči posljednji put. Iznad njenog kreveta ostalo je visjeti 990 zlatnih ždralova. U spomen na nju u Vrtu mira u Hirošimi stoji spomenik s njenim likom izliven iz bronce, a njene ruke uzdignute prema nebu drže zlatnog ždrala.

 

Mišljenje o djelu: Tužna pripovjetka koja nam govori o strahotama rata, o stradanjima malih ljudi koje niko ništa nije pitao kad se udaralo u bubnjeve rata. Stradanja milijuna ljudi prouzročili su bezočni političari, ratni huškači, koji su svu tu strahotu kasnije promatrali iz sigurnosti svojih domova, a nerijetko su se pritom i enormno obogatili.

 

Ništa me nije nasmijalo

 

Rastužilo me kad je Sadako umrla.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:45:00 | 0 komentara

Zlatarevo zlato - August ŠenoaTema Zlatareva zlata je povijesni sukob medvedgradskog velmože Stjepka Gregorijanca i grada Zagreba. U središtu tog sukoba nalazi se

ljubav Gregorijančeva sina Pavla i Dore, kćeri gričkog zlatara PetraKrupića. Jedan od najvažnijih i meni najdražih likova je Jerko. Najprije je nijemi mladić koji guta svoju bol i gradsko "spadalo", a poslije Pavlov brat i pomagač. Također je i Pavao razdvojen u dvije situacije, kao hrvatski kapetan, sin najljučeg neprijatelja Zagrebčana, živ i vjetrovit junak, a na drugoj strani romantičan i nježan mladić, zaljubljen "do ušiju". Od dobrih likova tu su još : Petar Krupić , zlatar i Dorin otac, brižan i zaštitan otac, sama Dora, skromna, poslušna i vrlo inteligentna, Magda, pobožna, malo brbljava, ali poštena starica koja je zlataru Krupiću pomogla odgojiti Doru. Radnja romana se zbiva u Zagrebuu drugoj polovici XVI. stoljeća.

 

 

        U gradu Zagrebu živio je zlatar Krupić koji je nakon smrti svoje voljene supruge, odgajao svoju kćer, jedinicu Doru, uz pomoć starice tj. njegove kume Magde. Magda je prodavala paprenjake i svijeće na Trgu sv Marka, po čemu su je i nazvali paprenjarka. Najveći zagrebački neprijatelj je bio Stjepko Gregorijanac, gospodar Medvedgrada. Dok je jednog dana razbješnjeli narod palio kuću Franje Filipovića koji je izdao svoje hrvatstvo i otišao u Turke , jedna iskrica velikog plamena pala je među konje koji su se zatim razbježali. Pred podivljalim konjima se slučajno zatekla Dora koju je Pavao , sin Stjepka Gregorijanca spasio i zavolio.  Viđao ju je više puta, a opet joj je spasio život. Saznavši da mu se sin viđa s građankom Stjepko je skovao urotu. Sve političke spletke i sva građanska ogovaranja doveli su do ranjavanja Magde i krupića, a također smrti Dore. Pavao ju ovaj put nij usopio spasiti. Udovica Klara je htijela Pavla za sebe. Uz pomoć Grge Čokolina, gradskog brijača, tj. brbljavog, oholog i pohlepnog varalice, ona je poslala svoje vojnike da otruju Doru. Ljubomorna udovica je ostvarila svoj cilj. U poćetku svih tih nesreća Pavao je stekao saveznika i u njemu otkrio svoga brata Jerka. Shrvan što mu je zbog urote sin Pavao otišao, Stjepan Gregorijanac je sklopio mir s Zagrebom. Umro je u okruženju, ipak sa sva tri svoja sina Pavla, Nika i Jerka. Rekavši da će jednog dana nestati ime Gregorijančevo imao je pravo jer su Pavao i Niko poginuli u bitci protiv Turaka, a Jerko je otišao u samostan i zaredio se.

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:44:00 | 0 komentara

Zagonetno pismo - Zlatko Krilić

BILJEŠKE O PISCU :Zlatko Krilić rodio se u Osjeku 1955 godine, djetinjstvo proveo u Čepinu, a danas živi u Zagrebu. Do sada je za djecu i omladinu objavio pet knjiga: " Prvi sudar ", " Čudnovata istina ", " Početak plovidbe ", " Veliki zavodnik ", Zabranjena vrata ", i " Živi pjesak ". Napisao je i nekoliko kazališnih igrokaza : " Uskočka kapa ", " Jaje ", " Gozba u ponoć ",         " Bajka o divu ", " Kazalište lutaka " i druge. Piše za radio i televiziju, kao i scenarije za crtane filmove.

 

VRSTA :Dječiji roman

 

MJESTO RADNJE :Zagreb - kuća, igralište, škola i policijska stanica

 

VRIJEME RADNJE :Sadnjašnjost - proljeće

 

TEMA :Život djece zaposlenih roditelja

 

OSNOVNA MISAO :Nepoznatima se ne otvaraju vrata

 

LIKOVI :Kištra, Marina, Lili, bradati, brkati, Zraka, Silos, Anđelak i profesor iz matematike, itd...

 

OPIS LIKOVA :Kištra - dječakkoji poslije provale postaje poznati. Kad su lopovi napali Marinu, on je pozvao policiju i pokazao se prijateljem.

Marina - djevojčica zaljubljena u Kištru. Ima dugu kosu i svako se jutro muči s jednim čvoričem kojeg ne može rasčešljati. Dobra je, iskrena i hrabra.

 

KRATAK SADRŽAJ :Jednog jutra su Kištri na vrata pozvonila dva čovjeka koji su se predstavili kao policajci iz specjalne policije. Nisu to bili nikakvi policajci već lopovi. Prokopali su cijeli stan i odnjeli sve vrijedne stvari. Kištra je od susjede pozvao mamu i sve joj ispričao. Ubrzo je došla i prava policija. Ispitivali su Kištru i pomoću foto - robota pokušali ući u trag lopovima. Kištra je bio zaljubljen u Marinu, djevojčica iz škole koja je bila zaljubljena u njega. Nakon provale Kištra je postao jako popularan. Dječaci su se divili njegovoj hrabrosti, a djevojčice su mu slale ljubavne poruke. Kištra je Marini ispričao sve o provali i o zagonetnom pismu koje je dobio prije provale. Lili, djevojčica za koju su svi rekli da je najzgodnija cura u školi, zaintresirala se za Kištru. Marina je bila ljubomorna i posvađala se sa Kištrom. Na isti način kao kod Kištre lopovi su pokušali opljačkati Marinin stan. Poštar Luna, koji je radio s lopovima, uručio je Marini preporučeno pismo. Marina je odmah shvatila da se radi o provali. Telefonom je odmah pozvala Kištru. On je još bio ljut na Marinu i nije joj povjerovao. Kad je spustio slušalicu shvatio je da Marina nije lagala i odmah pozvao policiju. U trenutku kad su lopovi odnosili iz Marinina stana, Kištra je s policajcima već bio pred kućom. Uhvatili su lopove, a Kištra i Marina otišli su zajedno.

 

NAJLJEPŠI DIO :" Polako, vrlo polako mu se primicivala. Glave su im bile sve bliže i bliže. Marina ga je gledala u oči a onda obori pogled na njegove usne.Poljubila ga je. "       ( 121 str. )

 

Ova priča mi se sviđala zato jer priča kako djeca hvataju lopove.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:43:00 | 0 komentara

Bijesni Orlando - Ludovico ariostoBIBLIOGRAFIJA   PISCA: Ludovico (Lodovico) Ariosto rodio se 1474. godine. Bio je najveci pjesnik talijanske renesanse, usporedivan po plastici svojih slika i zivotnoj djelotvornosti, dakako u stihu, sa slikarima kao što su Giorgione i  Tizian, rodio se u Reggio Emiliji. Sljedeci oca, koji je bio u sluzbi vojvoda d,    ,Este, cijela se obitelj seli u Ferraru, gdje je Ariosto, uzivajuci zaštitu vladarske kuce, stekao klasicnu naobrazbu zajedno s vladarskim sinovima, zanimajuci se prije

svega za pjesništvo, a zanemarujuci studij prava koji je upisao na nagovor oca. Otac mu je umro 1500. godine i tada završava lagano razdoblje Ariostova zivota jer je otada primoran skrbiti za majku i brojnu bracu.              Godine 1503. Postaje osobnim tajnikom kardinala Ippolita d,Este u cijoj je sluzbi ostao do 1517. godine. Te je godine stupio u sluzbu Alfonsa d,Este, vojvode od Ferrare. U razdoblju od 1522. do 1525. godine bio je guverner Garfagnane, provincije u Apeninima. Dvije godine kasnije potajno se, da ne povrijedi osjecaje vanbracnog sina Virginija, vjencao svojom dugogodišnjom ljubavi Alessandrom      Benucci. Ludovico Ariosto umro je u Ferrari 1533.godine od tuberkuloze.             Pored svog najveceg djela Bijesni Orlando, Ariosto je pisao i pjesme, u mladosti na latinskom jeziku po uzoru na rimske pjesnike, a kasnije uglavnom petrarkisticki intoniranu poeziju na talijanskom jeziku. Napiso je i pet komedija, cija se umjetnicka vrijednost ne moze mjeriti s njegovim najvecim djelom. Romanticni ep                 Bijesni Orlando ( Orlando Furioso ) Ariosto je pisao od 1504. do 1514.godine. Djelo je objavljeno 1516. godine, a konacni oblik dobilo je u trecem izdanju 1532. godine. Spjev ima 46 pjesama u strofama od 8 stihova.           LOKALIZACIJA TEKSTA:Radnja se odvija u vrijeme imaginarne opsade Pariza. Nije navedeno vrijeme borbi, ali zbog spominjanja Karla Velikog kao povijesno poznate osobe moze se zakljuciti da se radnja odvija u VIII. stoljecu. Radnja nije locirana na samo jednom podrucju vec se premješta iz okolice Pariza i bojnog polja, preko Gibraltara u Afriku, a kasnije i na sam Mjesec.            ODREDENJE TEME: Sama fabula Ariostova epa nadovezuje se na viteški spjev Zaljubljeni Orlando (Orlando Innamorato ) darovitog Ariostova prethodnika Mattea Marie Boiarda. Ariosto je ziveci u dodiru s vladarskom obitelji d,Este došao u doticaj s Boiardovim djelom (koji je svoj ep spjevao po nalogu vladarske obitelji), pa je i tema i konstrukcija fabule Bijesnog Orlanda zamišljena kao nastavak Zaljubljenog Orlanda.            Temu je vrlo teško odrediti, a ona se nastavlja od mjesta gdje je Boiardo         stao- Angelica u bijegu od zaljubljenog Rinalda. Kroz djelo se ispreplice mnoštvo dogadaja i situacija, stvarnih (Karlo Veliki) i izmišljenih (Medoro) likova. Jedna tema koja sve te situacije i likove medusobno povezuje je u prvom planu zaljubljenost Orlanda i Rinalda u Angelicu te Orlandovo ludilo u nastupu bijesa i ljubomore.U drugom planu nalazi se ljubav Rinaldove sestre, franacke ratnice Bradamante prema saracenskom vitezu i junaku Ruggieru, te borbe za Pariz i cijeli niz sporednih tema.            FABULA:Podloga za razvitak fabule je imaginarna opsada Pariza oko koje Ariosto velicanstveno zapleo klupko dogadaja i

zbivanja. Saraceni pod vodstvom africkog kralja Agramantea i spanjolskog kralja Marsilia u nastojanjima da osvoje Francusku opsjedaju Pariz. Na celu kršcanske vojske koja brani Pariz je franacki kralj Karlo Veliki. Njegova dva najsjajnija paladina (viteza) su Orlando i njegov rodak Rinaldo. Oni su obojica, kao i mnogi drugi vitezovi, zaljubljeni u kcerku velikog kitajskog kana Angelicu, koju je Orlando doveo s Istoka. Iako rodaci, Orlando i Rinaldo su veliki suparnici u borbi za Angelicu. Angelica je prije voljela Rinalda, ali nesreca je bila u tome što su oboje pili vodu iz magicnog izvora. Ona je pila vodu ljubavi, a on vodu omraze. Angelica je, povrijedena, kasnije pila vodu omraze, a Rinaldo vodu ljubavi. Tada zaljubljeni Rinaldo pocinje traziti Angelicu, koja mu, puna mrznje, stalno uzmice, kao i takoder zaljubljenom Orlandu. Videci kako njegovi najbolji vitezovi, a i mnoštvo drugih, obozavaju Angelicu, Karlo Veliki pokušava iskoristiti situaciju. Naime, odlucio je zadrzati Angelicu kao nagradu onom ratniku koji ubije više poganski Saracena, smatrajuci da ce Angelica kao nagrada dodatno stimulirati njegove vojnike. Medutim, Angelica, odbijajuci sve najslavnije vitezove na celu s Orlandom, uspijeva pobjeci i od tog trenutka pocinju brojne pustolovine za Orlanda i Rinalda, koji krecu u potragu za njom. Rinaldo, u bjesomucnoj potrazi potican velikom ljubavlju, dozivljava mnoge cudesne i fantasticne pustolovine. Videci da Angelica nije u Parizu zeli ju nastaviti traziti, ali Karlo Veliki mu nalozi da ode u Englesku i potrazi pomoc. U svom traganju ponovno dolazi do magicnog izvora i popivši vodu izlijeci se od ljubavi. Tako se rješavaju Rinaldove ljubavne brige i on je opet spreman pridruziti se ostalim vitezovima u velikim bitkama.            Paralelno s tom radnjom pratimo ljubavnu pricu o Bradamanti, ratnici i Rinaldovoj sestri, te saracenskom vitezu Ruggieru. Bradamante je silno zaljubljena u Ruggiera, a ni on nije hladnokrvan. Bradamanti je bilo prorokovano da ce ona i Ruggiero postati rodonacelnici i utemeljitelji obitelji d,Este. Spletom okolnosti Ruggiero dozivljava brodolom, ali ga je na nekom otoku spasio kršcanski isposnik, koji ga je ujedno i preobratio na kršcanstvo. Nakon brojnih peripetija, zapleta i raspleta, Bradamante i Ruggiero svojom zenidbom ispunjavaju prorocanstvo.            Za to vrijeme borbe za Pariz su sve zešce. Saracenski kralj Agramante podmece pozar u Parizu. Kada situacija izgleda bezizlazna i kada bi logicki bilo da Saraceni nadjacaju vojsku Karla Velikog, Ariosto pokazuje da su svi dogadaji plod njegove iluzije i poigravanja likovima i situacijama.Javlja se motiv cudesne kiše, koja uspijeva ugasiti pozar. U tom trenutku, ponovno se vraca Rinaldo i pomaze Karlu Velikom da nadjaca pogane i sprijeci osvajanje grada.            U pozadini tih dogadaja, Angelica, u svom bijegu pred zaljubljenim vitezovima, nailazi na ranjenog mladica, saracenskog pastira Medora. Angelica se zaljubi u Medora, cije je rane njegovala.

Kasnije, simbolicnim urezivanjem svojih imena u koru drveta, njih dvoje se vjencaju.            Vratimo se sada na Orlanda. U svojim lutanjima on naide na drvo u kojemu su bila urezana imena Angelice i Medora. Videci to Orlando pomahnita, izbezumljen od ljubomore. U svom ludovanju dozivio je mnoge pustolovine. Prvo juri za Angelicom u Španjolsku, prepliva Gibraltar i dospije u Afriku. Obdaren je neranjivošcu i tu Ariosto uvodi motiv Ahileja, drevnog grckog junaka, koji je poput Orlanda poludio, ali od boli za izgubljenim prijateljem. Obojica su pocinili zlodjela iz osobne osvete. Orlando je ipak, osim velikih zlodjela i ubijanja neduznih seljaka u cijim je licima vidi Medora, ucinio mnoga junaštva. Orlando je na rubu propasti izjedan ljubomorom. Nakon tri mjeseca ludovanja, pojavljuje se plemeniti engleski vitez Astolfo, cijom pojavom Ariosto dovodi do vrhunca svoju maštu i fantastiku. Astolfo na krilatom konju odleti na Mjesec i tamo pronade Orlandov razum zatvoren u boci. Zbog svoje fanaticne ljubavi, Orlando je izgubio razum, koji je odlutao na Mjesec. Time Ariosto zeli pokazati snagu i velicinu Orlandova ludila, u kojem je Mjesec motiv velike udaljenosti kao što je Orlando daleko od razumnog covjeka. Sada se Orlando, osloboden ljubavnih okova, moze vratiti u borbu.            Astolfo prenosi borbu u Afriku, a Orlando ga prati i pridruzuje mu se u borbi. Natjeraju u bijeg Agramantea, koji kasnije pogiba. Ep se završava velikom bitkom za Pariz. Ona završava pobjedom kršcanske vojske Karla Velikog. Orlando i Rinaldo više ne luduju za Angelicom jer je ona s Medorom pobjegla na Istok.            Tako bismo sazeto mogli prikazati zbivanja u ovom konstrukcijski vrlo slozenom, ali umjetnicki neprocjenjivom Arostovu djelu.                         ANALIZA GLAVNOG LIKA: Ariosto se koristi cijelom galerijom likova. Sve ih je prikazao vrlo plasticno i slikovito, no glavni lik Orlando potpuno je psihološki rašclanjen. Orlando je veliki i slavni vitez. Prikazan je kao covjek ogromne snage i energije. Orlando sebi prilagodava dogadaje, ponosan je, hrabar, a nadasve mudar, te potpuno gospodari svojim zivotom. No tada se pojavljuje Angelica. Orlando se zaljubi u nju, ali ona ga konstantno odbija, što smanjuje Orlandovo samopouzdanje. Prvi  put u zivotu zeli nešto što ne moze dobiti. Ali kada ugleda urezana imena Angelice i Medora to slomi njega i cijelu njegovu psihu. Naime, Orlandov ponos je povrijeden. On, veliki, sjajni i ponosit vitez, Angelici je manje vrijedan od priprostog pastira. Angelica mu se, iz njegove perspektive, narugala, a on je ocekivao uzvracenu ljubav. Taj dogadaj je srušio cijelu njegovu osobu, koja je izgradena na casti i uspjehu. Tu se javlja Astolfo i ukazuje mu na njegove pogreške (ubijanje neduznih ljudi). Orlando shvaca da nije bio u pravu i da ne moze kontrolirati tude osjecaje. Polako mu se vraca

razum i prestaje tako tragicno prihvacati dogadaje koji su prethodili njegovu ludilu.            JEZIK I STIL: Ariostov ep napisan je u strofama od osam stihova (oktave). Stih je pretezno dvanaesterac. U tom golemom djelu koje sadrzi preko pedeset tisuca stihova nailazimo na obilje stilskih figura i slikovitih motiva.      Neka od stilskih izrazajnih sredstava su:Aliteracija: "Agrican za to kralj je Tartarije"Poredba: "Zeljezne gdje da košulje i ploce                Izdrze udar ko po nakovnjima ? "Personifikacija: "Tamo gdje šljem mu u val se uvali,                          Niz vlazne prude silaziti stane."                                                             Epiteti: ognjevito, kruta, radosno, strašan, suncani, zuti, zeleni, crveni, golo, lagan,            gustoj, tamnojAnafora: "Rad tebe smrt je svakoj bojnoj slavi,                Rad tebe cast za vojnika nesta,                Rad tebe hrabrost i krepost ostavi"Polisindeton: "Glave, i plecke, i ruke i noge,                       I stazu probi, kada pobi mnoge"Metafora: "O, Ipolite, loze plemenite                  Erkola grano, uzore svjetlilo"U strofama ima mnogo opkoracenja i prebacivanja:                    "Pitajuc cesto za nju, Orland krenu                                Niz ravna polja il kroz šume luta;"                                          "Viteške igre moj otac zakaza                       U Baion, bit ce pred godinu dana:                       Naše se zemlje dobri glas pokaza,"Kontrast: "One ih svojim plaštima odjenu,                 S pleca ih skinu, ganute dobrotom,"                       Pjesnicke slike:                 olfaktivne: "Miris iz kose lijepe, njegovane,                                   Iz brade momka il iz ruha djevice,"                 taktilne: "S krme ih, s pramca il s boka udara                                Nestalna vjetra sila promjenljiva."                 vizualne: "Zauvijek netko potone u more,                                   Izbaci vrtlog nad valove mnoge;                                   Plivaju neki, tu se glave bore,                                   Provire ruke ili gole noge."

 

                  auditivne: "Tu mnogi place, tu mnogi jauce,

                                   Zaziva pomoc carstva nebeskoga"Glavni motivi:             - motiv urezanih imena Angelice i Medora koji se time zele narugati Orlandu             - brodolom kao motiv zivotne prekretnice za Ruggiera, koji se nakon toga preobratio na kršcanstvo             - motiv Mjeseca kao metafora opsega Orlandova ludila             - Angelica simbolizira Orlandovu neostvarenu zelju te postaje uzrok njegovog bijesa i patnji            ZAKLJUCAK: Ne mogu reci da sam uzivao citajuciBijesnog Orlanda. Zbog mnogih opkoracenja, prebacivanja i specificne konstrukcije recenica, u nekim mi je trenucima postajao potpuno dosadan i nerazumljiv. Djelo je vrlo teško za citanje pa sam na trenutke pomišljao da je Ariosto mogao umjesto epa napisati viteški roman. No, tada Ariostovo djelo ne bi imalo ovako veliku umjetnicku vrijednost. U stihovima najbolje dolazi do izrazaja Ariostovo umijece prikazivanja dogadaja, kombinacije razlicitih situacija i povezivanja likova. Na vrhunski nacin Ariosto i najvece fantazije (Astolfov odlazak na Mjesec), uspijeva prikazati kao normalnu pojavu.            Posebno me se dojmilo cetrdeset i prvo pjevanje u kojem je opisan Ruggierov brodolom. Pjevanje je krcato pjesnickim slikama, a prikaz utapljanja i nemoci ljudi u odnosu na prirodu jednom je rjecju genijalan. Tada mi je postalo jasno zašto se Bijesni Orlando smatra vrhunskim knjizevnim ostvarenjem.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:42:00 | 0 komentara

Zločin i kazna - Fjodor Mihajlovič DostojevskiBILJEŠKE O PISCU:Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821—1881), sin vojnog liječnika, po završetku jedne privatne škole u Moskvi 1837. stupa u Vojnu inžinjerijsku školu, gdje ga mnogo više zanima književnost nego učenje. Ističe se u čitanju zabranjenih djela i žestokim revolucionarnim uvjerenjem. Kad se 1846. pojavilo njegovo prvo djelo -- roman Bijedni ljudi – Bjelinski ga pozdravlja kao novog Gogolja. U to vrijeme Dostojevski postaje član kluba Petraševskoga, u kom se potajno kupljaju mladi revolucionari. Među onima koji su 1848. uhapšeni i osuđeni na smrt nalazi se i on. Nekoliko minuta prije vješanja stiže carevo pomilovanje kojim se kazna smrću mijenja u pet godina prisilnog rada i daljnje četiri godine izgona u Sibir. To su bili presudni događaji. Iz progonstva se u Petrograd vratio drugi Dostojevski. Djela koja slijede – Zapisi iz mrtvog doma, Zločin i kazna, Idiot, Bjesovi, Mladić, Braća Karamazovi itd. – stvara politički konzervativac. Pored velikog broja romana i pripovijedaka, Dostojevski piše osvrte, članke,

polemike, razvija golemu književnu aktivnost uređuući i izdajući sa svojim bratom Mihajlom najprije časopis Vrijeme, a onda Epoha. U međuvremenu putuje na Zapad i vraća se razočaran, uvjeren da je veličina Evrope prošlost, da budućnost pripada Rusiji i pravoslavlju. Do kraja života on radi tjeran materijalnim nedaćama, ali prije svega, svojim izuzetnim genijem koji je nadvladao sve slabosti njegovih uvjerenja i ostavio čovječanstvu djela jedinstvena po snazi, po problemima, po otkrićima  čovjeku našeg vremena. Jer može se sa sigurnošću reći da je Dostojevski prvi veliki pisac suvremenog svijeta. Posebno mjesto u tom stvaranju pripada romanu Braća Karamazovi, njegovu posljednju djelu, u kome je u najzrelijem obliku postavio sve  svoje najznačajnije probleme.

 

 

F.M.Dostojevski:Zločin i kazna

 

SADRŽAJ

 

Glavni junak romana je siromašan student prava Rodion Raskoljnikov . Raskoljnikova progoni ideja o izvršenju “više pravde” koju će ostvariti ubojstvom Aljone Ivanove, gramzive i podle stare lihvarice, čijim bi se novcem moglo usrećiti barem sto ljudi i čijim bi nestankom bili zadovoljni mnogi, uključujući i njenu sestru Lizavetu koju Aljuna muči i iskorištava. Raskoljnikova zatičemo u početku romana u rascjepu između jednostavnosti rješenja koje je smislio i gnušanja nad mogućnošću da se ta ideja uopće rodila u njegovoj glavi. Raskoljnikov pomno razrađuje i provjerava plan iako jedan dio njega ne vjeruje u izvršenje plana. Sklop životnih okolnosti naprosto gura Raskoljnikova u zločin: dobiva majčino pismo, razgovara u krčmi s Marmeladovim, susreću Sonju, doznaje da će lihvarica biti sama oko sedam sati. Majčino pismo puno je nemočne pomirenosti sa životom: sestra Dunja da bi se spasila sramne i ponižavajuće guvernantske službe kod razvratnika obećala je ruku bogatom Lužinu, koji traži siromašnu djevojku da bi mu bila pokorna i zahvalna. Mati se nada da će tako pomoći sinu materijalno, jer je sestra vezana obvezom vraćanja za Rodionovo školovanje posuđenog novca, strpljivo podnosila teror Svidrigajlova. Raskoljnikov ne može prihvatiti sestrinu žrtvu. Teško

opterećen time u krčmi susreće Marmeladova, propalog alkoholičara koji utapa tugu pićem kupljenim novcem koji zarađuje starija kći Sonja prostituirajući se. Raskoljnikov upoznaje obitelj Marmeladovih, čija sudbina pokazuje pogubnost djelovanja bijede na ljudski rod. Najveći je stradalnik Sonja, ali ona im pruža najveće nade. Ostat će moralno čista uz sva zla koja je zadese u životu. Raskoljnikov gotovo podsvjesno donosi odluku, pada u san ispunjen košmarima. Kao da je upravljan nečim izvan svijesti, pomno i hladno ostvaruje svoj plan. Nepredviđenu okolnost, prisustvo Lizavete, rješava brutalno, ubija je zajedno sa sestrom. Opljačkan novac skriva pod kamen ne brojeći ga. Vraća se u stan i pada u groznicu. Počinje mučna psihološka drama: borba sa savješću koju vodi Raskoljnikov i borba s istražiteljem Poefirijem Petrovičem koji oko Raskoljnikova steže “psihološki obruč”. Pronađeno je više rješenja i pitanja:najekstremnije nude Sonja i Svidrigajlov. On predlaže bijeg i amoralnost: Sonja priznanje, kajanje i oprost zaslužen patnjom i žrtvom. U trenutku kada ga Petrovič  gotovo natjera da prizna, upada Nikolaj i priznaje da je ubojsvo počinio u trenutku pomračene svijesti. Raskoljnikov se dvoumi i odlazi na mjesto zločina razmišlja o rješenju, nagovještava i priznaje ubojstvo. Osjeća neumitnost pobjede dobra nad zlom. Pod Sonjinim utjecajem potresen samoubojstvom Svidrigajlova koji sav svoj novac ostavlja kao dobročinstvo djeci Marmeladova, okajavši tako svoj razvratni život Rodion prijavivši se policiji doživljava pročišćenje. Završetak romana nas izvještava o sudbinama likova. Sonja prati Raskoljnikova u Sibir. Dunja se iz ljubavi udaje za bratova prilatelja Razumihina. Umire im majka. Raskoljnikov se razboli. Nakon dugog bolovanja vraća se u život proćišćen i vedar, pun nade. Sedam preostalih godina u Sibiru čine se kratke kao tren uz utjehu nađenu u evanđelju i Sonjinoj ljubavi.

 

 

TEMARaskoljnjikov i njegov zločin,njegove psihičke dileme te na kraju njegova zaslužena kazna. IDEJA DJELADobro uvijek pobjeđuje zlo,tj.za svaki počinjeni zločin mora se snositi primjerena kazna.

 

MJESTO RADNJERusija

 

VRIJEME RADNJE19.st.(radnja se događa u svega 9 dana)

 

 

KARAKTERIZACIJA LIKOVA

 

Rodion Raskoljnjikov

 

On je mlad,inteligentan i obrazovan čovjek koji suosjeća sa siromasima i spreman im je pomoći.Povučen je u sebe.Ima razvijenu intelektualnu svijest.Gnjevan je i prezire sadašnji poredak u Rusiji te se tu pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve,pa i na zločin kao što je ubojstvo.Svoju unutrašnju borbu potkuruje mišlju kako bi jedan život mogao od bijede spasiti tisuće života.Raskoljnjikov je,dakle,pobunjenik protiv društva,ali on je ujedno i usamljenik što se muči etičkim i moralnim pitanjima. Njegovi činovi nisu motivirani samo njegovim shvaćanjem etike,već i bijedom što ga okružuje,socijalnim zlom koje navodi čovjeka na zločin, Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza,izgubljen je i uplašen. Iako se zanosi idejom da postoje tvz.neobični,odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog općeg dobra čine zločine njega na kraju satire savjest,on popušta u sukobu sa “psihološkim obručem” oko sebe i priznaje ubojstvo.On je cijelo vrijeme razapet između pobune i smirenja,ljubavi i mržnje,on terorizira,razmišlja i ispovijeda se.U njemu se stalno bore dva karaktera,pa se njegovi unutrašnji monolozi pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji čitaoca stalno tjeraju na razmišljanje.Već u samom njegovom imenu,Raskoljnikov,vidimo da je on čovjek u raskolu između svoje humane biti i surovosti traženja koju pred njega postavlja životna stvarnost.Citat koji potvrđuje Raskoljnjikovu unutrašnju borbu:“Za Raskoljnjikova nastadoše neobični dani:kao da je odjednom pala pred njim magla i zatočila ga u bezizlaznu,tešku samoću.Sjećajući se toga vremena kasnije,nakon dugog razmaka,nagađao je da mu se gdjekada mračila svijest i da je tako potrajalo,uz neke prekide,sve do konačne katastrofe.......Miješao je na primjer jedan događaj s drugim,a drugi opet smatrao posljedicim kakvog događaja koji je postojao samo

u njegovoj mašti.Gdjekada ga je zaokupljalo bolesno i mučno uzbuđenje,pa se dapače prevračalo i u panični strah.Ali se se sjećao također da je bivalo časova,sati,pa možda i dana punih apatije,koja ga je zaokupljala kao protivnost pređašnjem strahu,-apatije,nalične na ono bolesno,ravnodušno stanje u gdjekojih ljudi na samrti.Uopće za tih posljednjih dana kao da je i sam nastojao da izbjegne jasnom i potpunom poimanju svoga stanja; neke vazdanje činjenice,koje iziskuju da budu odmah objašnjene,tištale su ga osobito; još kako bi se volio osloboditi i umaći nekim brigama,koje kad bi zaboravio u svom položaju,zaprijetila bi mu potpuna,neminovna propast.”Citat u kojem je vidljiv Raskoljnjikov unutarnji monolog:“Tog braka neće biti dok ja živim,i neka gospodin Lužin ide do đavola!-Jer je očevidna stvar-mrmljao je u sebi, smješkajući se i slaveći unaprijed svoje odluke-Ne mama,ne,Dunja,nećete vi mene prevariti...I još se ispričavaju što nisu pitale za savjet,nego su bez mene riješile stvar!Koješta!Misle one da sada više ne mogu raskinuti;da vidimo,može li se ili ne može!Divna li mi izgovora:”Takav je,veli,poslen čovjek PetarPetrovič,takav poslen čovjek da se ni ženiti ne može drugačije nego na diližansi ili čak u vlaku”Ne,Dunječka,sve to ja vidim i znam o čemu ti namjeravaš mnogo govoriti sa mnom...”No zašto je Raskoljnjikov ubio staru lihvarku?Očigledno da bi svoju porodicu spasio bijede,poštedio svoju sestru koja je da bi mu pomogla u školovanju bila spremna da se uda za jednog bogatog,surovog čovjeka.Ali on je izvršio ubojstvo i da bi sebi dokazao da nije običan čovjek koji poštuje moralne zakone koje su drugi stvorili,već sposoban da sam stvori vlastiti zakon ida snosi ogroman teret odgovornosti,da svojem životu opovrgna grižnju savjesti i da podmuklim sredstvima(ubojstvom)postigne dobar cilj bez imalo predrasuda prema svojoj unutrašnjoj ravnoteži i svom vrlom životu.Počinio je on ovo ubojstvo i stoga što je jedna od omiljenih ideja Dostojevskog bila da širenje materijalističkih ideja može uništiti moralne vrijednosti mladih i napraviti ubojicu čak i od sasvim dobrog mladića koga bi nesretni stjecaj okolnosti lako mogao gurnuti u zločin.Progonstvo u Sibir za Raskoljnjikova znači novi život,a utjehu i mir nalazi u Sonji i u evanđelju.“Pod uzglavljem mu je ležalo evanđelje.Uzme ga makinalno.Njena je to knjiga,ona ista iz koje mu je čitala o uskrsnuću Lazarevu.Na početku robije mislio je da će ga Sonja mučiti religijom,da će mu sve govoriti o evanđelju i narivavati mu knjige.Ali na preveliko čudo njegovo nije ni jedanput progovorila o tom,nije mu ni jedanput ponudila evanđelje.On ga je sam zaiskao od nje kratko vrijeme prije svoje bolesti i ona mu je šuteći donijela knjigu.Dosad je nije ni rasklapao.Nije je rasklopio ni sada,ali jedna mu misao sine glavom:”Zar mogu njena uvjerenja sad ne biti i mojim uvjerenjima?Njena čuvstva,njene težnje bar...”I Sonja je cio taj dan bila uzrujana,a na noć opet oboljela.Ali tako je sretna

bila,tako neočekivano sretna da se gotovo uplašila svoje sreće.Sedam godina,samo sedam godina!Na početku svoje sreće tih se sedam godina čini njima pogdjekada kao da je to sedam dana.I ne zna on da mu se novi život ne poklanja,nego da ga mora skupo platiti,mora ga platiti velikim budućom podvigom...”

 

 

Sonja Marmeladova

 

Ona je prostitutka čista srca.Vrši zločin na sebi da bi prehranila mačehinu djecu i pijanog oca.Mirna je,pati u sebi,čita Bibliju(evanđelje) i vjeruje u Boga.Voli Raskoljnjikova i ona je ta u kojoj on vidi spasenje.“Sjede jedno do drugoga,tužni i utučeni,kao da su nakon bure izbačeni sami samcati na pustu obalu.Raskoljnjikov gleda Sonju i osjeća kolika je njena ljubav prema njemu,i začudo mu odjednom bude teško i bolno što ima nekoga da ga ovako ljubi.Jest,čudno je i užasno bilo to čuvstvo!Idući k Sonji osjećao je da mu je u njoj sva njegova nada i sve spasenje;mislio je da će stresti sa sebe bar jedan dio svojih muka,a sada,gdje se cijelo srce njeno obratilo k njemu,osjetio je i spoznao da je kudikamo nesretniji nego što je bio prije.”Nasuprot razumnom i buntovnom Raskoljnjikovu Sonja je smirena i osjećajna.Njen je karakter apologija ljubavi i patnje u ime drugih ljudi.Njena je ljubav spram Raskoljnjikova toliko velika da mu želi pomoći u njegovoj patnji,želi da on podijeli teret i patnju s njom;zato ga i slijedi u Sibir.“....Ta zajedno ćemo patiti,zajedno ćemo i križ nositi!       -Daj!-reče Raskoljnjikov.Nije htio da je ogorči.Ali odmah trgne opet ruku koju je bio pružio za križem.       -Neću sada Sonja.Bolje će biti kasnije-dometne da je umiri.       -Jest,jest,bolje,bolje-prihvati Sonja zanosno.       -Kad počne tvoja patnja,onda ćeš ga objesiti.Doći ćeš k meni,ja ću ti ga objesiti,pomolit ćemo se i krenut ćemo.”Iz svojeg prvotnog nesretnog i jadnog života na kraju doživljava sreću s Raskoljnjikovim.   

 

 

JEZIK I STIL

 

Roman o zločinu Rodiona Raskoljnjikova,studenta koji je izgradio cijelu teoriju da bi ubio staru lihvaricu,a zatim je bio natjeran imperativom svojih psihičkih doživljaja i vještim djelovanjem sudskog istražitelja da to ubistvo prizna i podnese tešku kaznu,bez sumnje je najcjelovitiji roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog,roman s najskladnijom strukturom i ravnotežom pojedinih njegovih elemenata,najvećom dinamikom i najpotpunijom sadržajnošću.To je njegov prvi problematsko-filozofski roman izgrađen na osnovi kriminalne fabule,koji ujedno razvija psihološko oblikovanje karaktera sve do prodiranja u psihopatološke pojave,a ujedno sadržava u sebi i značajne elemente socijalno-analitičkog postupka koji je toliko značajan za europski,a posebno za ruski realizam.U ovom djelu kao da se ukrštava,a ujedno i račva problematika ne samo ruskog,nego i europskog romana XIX.st.,a nagovještaju se i mnogi postupci suvremenog romana.”Detektivska” tj. kriminalna fabula poslužila je Dostojevskom da s pomoću stvorene napetosti privuče i zadrži čitaoca,ali ne samo na golom zbivanju,već i na problematici kojom je pisac htio da ga zarazi.Kriminalna fabula ne služi tu,dakle,kao u suvremenom kriminalnom romanu,da odvuče čitaoca od temeljneproblematike društva i čovjeka u njemu,već naprotiv da mu naturi mnoge probleme uključujući ovamo i filozofske,pa čak da mu naturi i njihova rješenja u smislu piščevih religioznih ideala.Međutim fabula nije funkcionalna samo u tom najužem smislu.Upravo ona daje romanu i ono unutrašnje jedinstvo zbivanja i karaktera,upravo ona koncentrira čitaočevu pažnju na određeni čin.(Raskoljnjikov zločin)i vrlo kratko “trajanje romana”(samo devet dana),a ujedno daje unutrašnju dinamiku i snagu koja privlači čitaoca prema vrlo širokoj problematici.Čitaoc je ovom koncetracijom fabule prisiljen da ulazi najprije u unutrašnju Raskoljnjikovljevu borbu pred ubojstvo u njezinim raznolikim psihološkim,moralno-etičkim i intelektualnim aspektima,zatim u Raskoljnjikovljevu borbu sa svojom savješću poslije ubojstva i dvoboj s istražiteljem Petrovičem,a na kraju i u Raskoljnjikovljev unutrašnji svijet kad on pod Sonjinim izravnim utjecajem prima konačno svoju kaznu,a ujedno doživljava preporod u smislu piščevih ideoloških ideja.Uprvo ta fabula omogućila je Dostojevskom da uz Raskoljnjikova naniže i cijeli niz socijalno i ideološki značajnih karaktera,koji uza svoj strogo funkcionalni smještaj,znače,svaki za sebe,posebni društveni i ideološki problem.Porodica Marmeladovih i njihova bijeda su,na primjer, jedan od najjačih argumenata za izvršenje zločina no na takvim se karakteristikama Dostojevski nigdje dulje ne zadržava,njihovi su

portreti samo skice koje nekada ostaju u trajnom sjećanju čitaočevu zahvaljujući elementima groteske koju pisac često upotrebljuje,ali svaki od njih u romanu ipak živi sa svojim problemima-i sa svojim ideološkim stavom.U Zločinu i kazni Dostojevski je podređujući opisnost dinamičnosti fabule,stvorio u prvom redu atmosferu krčmi, petrogradskih potkrovlja,uličnih prizora i policijskih kancelarija,služeći se vrlo često gotovo rembrantovskim postupkom kontrastiranja svjetla i mraka,opisivanja tamnih uličica kojih tama dolazi još više do izražaja kad je djelomično osvjetlimo difuznim svjetlom plinskih svjetiljki.( opis Raskoljnjikove sobe:“To je zapravo bila krletka pet-šest koraka u dužinu. Sa svojim požutjelim, prašnjavim  i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši čovjek osjećao zebnju i sve mu se činilo da će glavom udariti u tavanicu. I namješta je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice, u uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; već samo po tome koliko je na njima bilo prašine, moglo se vidjeti da ih već odavno nije dotakla ničija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad presvučena cicom, a sad sva u krpama, koja služi Raskoljnjikovu kao postelja. Često je on na njoj spavao onako kako bi došao, ne svlačeći se, bez deke i pokrivajući se starim, iznošenim studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve rublje što je imao – i prljavo i čisto – da bi mu uzglavlje bilo više. Ispred sofe je stajao mali stol.”)Upravo je po svom naglašenom urbanizmu,koji se također ispoljio i u dinamici,uzastopnom i kontrastnom redanju prizora,ovog romana,Dostojevski vjesnik novih putova velikog dijela ruske i europske proze.Stalnoj unutrašnjoj borbi i sukobu sa”psihološkim obručem”oko njega-Raskoljnjikova-odgovara i stilski postupak unutrašnjeg monologa(citat:prije naveden),kao i česti dijalozi kojima obiluje ovaj roman.Zamišljen isključivo kao monolog ubojice u prvom licu(Ich-Form)ovaj je roman izrastao u djelo u kojem pripovjedač pripovjeda o Raskoljnjikovljevoj sudbini,gotovo ga ne ispuštajući iz vida i vrlo često prepuštajući ga da bude bilo to u unutrašnjim monolozima nasamo s čitaocem,bilo da izriče svoja mišljenja i polemizira sa svojim protivnicima ili suglašava sa srodnicima.Uz sve navedeno roman obiluje mudrim mislima i porukama koje su pretežno Raskoljnjikove,te izrečene u njegovim razmišljanjima.(npr.”Što god je korisno čovječanstvu,to je i plemenito.Ja razumijem samo jednu riječ:korisno!Vlast zadobiva samo onaj koji se usudi da se sagne i da ju uzme.Radi se samo o jednom:treba se samo usuditi!Ne radi se o vremenu nego o vama samom.Budite sunce i svi će vas ugledati.Sunce treba prije svaga da bude sunce.

Samo ako si plemenit,sve drugo možeš steći talentom,znanjem razboritošću genijalnošću.-Šešir-što npr.znači šešir?Šešir je tričarija,ja ću ga kupiti kod Zimmermanna;ali što se pod šeširom čuva i šeširom pokriva,to ja ne mogu kupiti!”)Također se u djelu mogu naći umjetničke pjesničke slike(npr.”Ljuta guja povrijeđenog samoljublja svu noć mu je pila srce”.-koja je ujedno i metafora“I cio taj rajski dan mojeg života i cijelo to veče ja sam i sam proveo u poletnim sanjarijama...”)I za kraj:Romani Dostojevskog i pored sve svoje “filozofičnosti” nisu filozofija;oni su književnost koja to iskustvo može prenijeti čitaocima jedino i isključivo na onaj način kakav pripada samo umjetničkoj književnosti.On je začetnik jednog razvoja u umjetničkoj prozi koji misaono previranje i borbu mišljenja čini svojom središnjom temom.Zbog toga se struktura suvremene književnosti naprosto ne može razumjeti bez Dostojevskog;tko nije pročitao njegove romane,teško da može shvatiti ono”o čemu se radi”u suvremenoj prozi i o čemu to zapravo njen velik dio govori.

 

 

 

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:42:00 | 1 komentara

KRALJEVIĆ I PROSJAK - Mark TwainPisac: Mark Twain rodio se u mjestu Floridi, u saveznoj državi Missouri, a djetinjstvo je proveo u gradiću Hannibal u dolini rijeke Missouri. Školu je napustio već u dvanaestoj godini i od tad se bavio raznoraznim poslovima. Bio je radnik u tiskari, kormilar na brodu, novinar, izdavač i poduzetnik, pa čak i kopač zlata. Na kraju se počeo baviti pisanjem. U početku je pisao novinske članke sa jasno izraženom humorističnom i satiričkom notom. Najpoznatija su mu djela: "Doživljaji Toma Sawyera", "Kraljević i prosjak", "Pustolovine Huckleberry Finna", "Život naMississippiju" .  U svojim djelima promiče pravdu, jednakost, humanost, slobodu i istinu. Iako nije imao književno obrazovanje smatra ga se ocem američke književnosti.                                       Vrijeme radnje: Druga četvrtina šesnaestog stoljeća

 

Mjesto radnje: London, siromašne četvrti i kraljevska palača

 

Likovi: Kraljević je bistar i nadaren dječak. Sa lakoćom uči jezike i uglađenog je ponašanja. Ne podnosi nepravdu, a svojom upornošću postiže cilj. Hrabar je i pun želje za pustolovinom.Prosjak je siromašan dječak iz sirotinjske četvrti  Londona. Snalažljiv je i spretan, a kad je nepravedan stidi se sam sebe, a dušu i srce izjeda mu grižnja savjesti. Teško glumi ono što nijeiako ga to zabavlja. Srce mu je dobro i plemenito.

 

Tema: Doživljaji kraljevića i prosjaka u zamijenjenim ulogama.

 

Pouka: Dobrota, plemenitost i pravednost pobjeđuju bogatstvo, raskoš, netrpeljivost i nepravdu.

 

Kratak sadržaj: Siromašan dječak Tom upoznaje kraljevića Edvarda. Kraljević je bio željan pustolovina i dječačke igre, a Tom je čeznuo za životom u obilju. Kako su bili jako slični, dječaci odluče nakratko zamijeniti uloge. Promijenili su odijela i Tom ostade na dvoru, a kraljević se uputi ulicama i predgrađima Londona. Dvorski život bio je težak za Toma, a borba za opstanak i preživljavanje još teži za kraljevića. Uz veliku i nesebičnu pomoć prijatelja Hendona kraljević se vraća na dvor , a Tom ostaje živjeti s njim kao njegov štičenik.

 

Nasmijalo me kad je kraljević s Hugom trebao opljačkati prolaznika.

 

Rastužilo me kad je stražar ispred dvora grubo odgurnuo Toma.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:41:00 | 2 komentara

Bijeg - Milutin Cihlar NehajevStvaralački portret pisca i životopis:

 

Milutin Cihlar Nehajev  rođen je 1880. godine u Senju, u doseljeničkoj češkoj obitelji. Njegov otac kao učitelj, došao je u Kraljevicu i oženio se Ludmilom Polić iz ugledne kraljevičke obitelji. Gimnaziju je pohađao u Kraljevici i Zagrebu, a studij kemije završio u Beču, gdje je stekao doktorat znanosti. Bio je gimnazijski profesor u Zadru. U Zagrebu radi kao novinar i književnik. Godine 1926. Izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika. Umro je u Zagrebu 7. travnja 1931. godine.On je svestrani stvaralac: novelist, romanopisac, dramatičar, književnik i kazališni kritičar, prevoditelj, publicist, svestrano obrazovanintelektualac (poznavatelj likovne  i glazbene umjetnosti, poznavatelj prirodnih znanosti). U trideset godina književnog rada stvorio je pozamašan broj djela (novela, dva romana, drame, kritike i veliki broj članaka). Zanimao se i za hrvatsku političku prošlost. Nehajev pripada čelnicima hrvatske moderne, osobito svojim esejističko-kritičkim tekstovima i romanom Bijeg. To je jedan od prvih romana u Hrvatskoj književnosti u kojemu dolazi do značajne defabularizacije, pri čemu se pisac poslužio modernom tehnikom pisanja, pokušajem zatvaranja interesnog kruga na bitne probleme čovjeka. Pri tome sve drugo ostaje u drugom planu, a posebno nacionalna i socijalna motivacija.

 

Tema: Bijeg od svakodnevnog života i odluka o smrti.

 

Problematika koja se obrađuje:-                                 Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim zbivanjima.-                                 Retrospekcija događaja glavnog lika iz dana školovanja.-                                 Opis unutrašnjeg života glavnog lika koji je bio bujan i raznolik, bez silnih događaja sa mladenačkim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet.-                                 Rađanje sumnje da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života.

-                                 Opis Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva).-                                 Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u «apsolutno istinite» ideje.-                                 Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti.-                                 Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih funkcija.-                                 Sjećanje na posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize.-                                 Napola rezignirani čovjek prisjeća se svoje ljubavi i zbivanja, koji su se isprepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada.-                                 Prevladava moderna pripovjedačka tehnika (autoanaliza).-                                 Psihološka razmatranja i priželjkivanje kraja života i smrti.

 

Struktura djela: Roman kao pripovjedačko sredstvo, kojim se lik predstavlja u prvome licu i služi se pismom i dnevnikom u oblikovanju romana. Roman našeg vijeka, psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i nove književne forme – defabulativni roman.

 

Književna vrsta: Roman.

 

Inspiracija iz sličnog djela: U svojim djelima se osjeća utjecaj Turgenjeva i njegovo opisivanje filozofije utučenih ljudi u malograđanskom životu, sa vječno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj budućnosti. Netko za sve životne probleme pronalazi svoje gotove formule, no jedino je istina da se život ne da strpati u formule. Nadahnjivale su ga pjesme Nordsee od Heina u hrvatskom prijevodu, te Homerova djela. Veoma su mu se dojmila djela Tolstoja čiju je formu pisanja i on koristio.

 

Mjesto i vrijeme radnje: U Trstu krajem siječnja 1909. godine.

 

Likovi:Đuro Andrijašević je mladi daroviti intelektualac koji studira u Beču da postane doktor. Njegov lik odražava raspoloženje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna snova, nije mogla potpuno snaći u konkretnim društvenim prilikama, već je naginjala skepsi i depresiji. Kroz njegov lik se izražava tragični nemir modernog čovjeka. Propast talentiranog čovjeka nije izazvan uskim prilikama provincijskog mjestanca u kojem živi, već je samo tragičan finale uslijedio nešto brže. On u svojoj  duši nosi klicu sloma svojom jako razvijenom prevlašću misli i konstantne autoanalize. Ne predstavlja prosječnu ličnost, zamišljen je kao izraz tragičnih nemira modernog čovjeka, nervoznog, tjeskobnog i umornog, koji je ovu baštinu primio u nasljeđe, pa nije imao dovoljno snage, ni bioloških uvjeta, da aktivnošću ispuni život.

 

Bartol Andrijašević je Đurin otac i pomorski kapetan koji je plovio godinama po morima i na kraju je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici.

 

Toma njegov stric (bivši trgovac drvima iz Like) koji je bio bez obitelji i zavolio je Đuru kao svoje dijete i pomagao mu u školovanju koliko je mogao.

 

Teta Klara je ukazivala da će od Đure postati veličina i da se od majčine strane sva obitelj sastojala od duševno silno razvijenih ljudi, koji su više ili manje pustolovno završili život. Rekla je da će od dječaka biti ili nešto ili ništa.

 

Zora Marakova bila je kći doseljenog Čeha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i koštunjava djevojka s licem opaljenim od sunca i zvonkim smijehom. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala

se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito.

 

Vera Hrabarova je djevojka i dobre obitelji koju su preporučali Đuri, darovita, završila gimnaziju, naučila govoriti tri strana jezika, svirala glasovir, a u društvu znala besprijekorno voditi konverzaciju. Bila je visoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim očima.

 

Tošo njegov najbolji prijatelj, koji ga je uvijek razumio u teškoćama.

 

Jagan novi znanac, bio je nabit, nizak, debeo, kratko podrezane kose i plav, oštar brk činili su crvenu, dosta ćelavu glavu karakterističnom. Bijele, vodene oči i podbuhli obrazi govorili su da se ne bavi puno ozbiljnim poslovima, nego veći dio svog vremena provodi u krčmi. Tu je bilo njegovo carstvo. Po ulici se vukao tromo, pospano, gotovo plašljivo, kao da se stidi svog odrpanog odijela. A u krčmi, što je bila prostija, jače ga je dojmila. Bio je uman čovjek, nego što se na prvi pogled moglo zaključiti. Sa pregršt duhovitih paradoksa znao je braniti svoje mišljenje oštrom poraznom dijalektikom. Bio je kruta pijanica i navikao na neuredan život. Jeo je vrlo malo i to najprostija jela, a odijevao se više nego siromašno. Za prijatelja dao bi sve, pod uvjetom da se taj slaže s njegovim običajima kada se nazdravljalo.

 

Kratka bilješka o djelu:Roman o mladom darovitom intelektualcu Đuri Andrijaševiću, koji piše pismo prijatelju Toši i u tom oproštajnom pismu sažima temeljne odrednice njegova života i koji se u sudaru sa životnom zbiljom slama, predaje se piću i završava samoubojstvom.

 

Sadržaj:Mladi daroviti intelektualac Đuro Andrijašević je iz mjesta studiranja putovao kući, pa se tako prisjećao prohujalih godina i zbivanja. Toliko se naputovao u svom životu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Prisjećao se mirnih dana i đačkih običaja kada se kretao između mjesta stanovanja, sveučilišnih zgrada i kavane. Bilo mu je

lijepo studirati u Beču i kada bi zapao u tromost, ne brinući se ni na što i ne odgovarajući na materina pisma, sam sebi je govorio da treba svršiti studiranje za doktora i vratiti se u svoj rodni kraj. U Beču se govorilo da je svaki đak doktor za gazdaricu i kelnere, a kada zbilja dobije doktorat svi ga promaknu u profesora. Svaki puta kada bi trebao dalje putovati upravo je bio bolesno nervozan zbog dolaska u neku nesigurnu i strašnu neizmjernost, o beskućništvu i vječnom nespokoju. Prisjetio se kako su ga posljednji puta ispraćali Hrabarovi na put u Beč. Dok je čekao da vlak krene, njega je svaka minuta tako uzrujavala, da je bio prema svojoj zaručnici Veri upravo nepristojno hladan, što mu je ona u pismu prigovorila. Đuro je odgovorio i mučio se da joj objasni to svoje nesretno raspoloženje, ali ni sam nije mogao da nađe pravih riječi. Njemu se pričinjalo da u svakom odlaženju ima nešto užasno i tajnovito, kao da iza njega ostaje komad života koji nikada neće moći dostići. Hvata ga strah da će u onom drugom svijetu naći nešto nepoznato i novo na što se neće moći priviknuti. To je možda još iz djetinjstva, kada je svoga oca slabo viđao, koji je na kratko dolazio kući i uvijek neprestano odlazio, jer je tako zahtijevala služba pomorskog kapetana. Nakon dvadeset i pet godina potucanja po morima kapetan Bartol Andrijašević je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici, gdje je dosta nespretno obavljao službene formalnosti. Čim je sin dorastao do pučke škole dao mu je ispisivati liste o svjetionicima i barkama. Kada je otac umro, mati se preselila u Rijeku gdje je iznajmljivala sobe đacima. Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje je Vera rado primila, no gospođa Nina Hrabarova nije još dugo vremena mogla da razumije Andrijaševićevo ponašanje.Putujući dalje bio je svjestan da ne radi lijepo što putuje u Slavoniju k prijatelju, a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno računali da će kao doktor doći i službeno zaprositi Veru. Uistinu je da će oni pomisliti da on bježi od njih, a osobito stara će imati pravo. Bojao se da još nije spreman za taj trenutak, jer bi ga stara zapitala za zaruke. On je mislio dalje nastaviti nauke i prijaviti profesorski ispit, da nije umro taj nevoljeni stric Toma i ostavio zaduženu kuću, a svi su mislili da će iza njega ostati imetak. Andriješević je sve svoje misli izražavao riječima, tako je i sada misli gotovo glasno završio razgovor sa samim sobom. U dnu duše je znao da to nije rješenje, da sa Verom samo odgađa stvar i da o tome ovisi njena sreća. Prisjetio se da je u trećoj godini sveučilišta upoznao Veru i zaljubio se. Ona ljubav priznaje majci, dobiva dozvolu dopisivanja, inače pred ljudima sve mora ostati tajno. Predočio si je kao rješenje da mu Hrabarovi vrate obavezu i udaju Veru za nekoga drugoga. Uzalud je tu zadnju misao pokušavao otjerati. Ako bi se uzeli morao bi imati zaposlenje i nekakvu plaću i da li bi im ona bila dovoljna za život, jer profesorske plaće su male. Sve je to lijepo rekao svojoj budućoj punici, no ona je i dalje bila jako nepovjerljiva. Bilo bi najbolje sve prepustiti vremenu, kada bi se ticalo samo njega. Prisjetio se kako

su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo za njihovog vremena u školi. Još jače se raširilo to uvjerenje kada su u omladinskim listovima počeli izlaziti neki Đurini književni pokušaji i pokazivao se kao sigurna buduća veličina. UVijencu je izašao njegov prvi veći rad i svi su se čudili formalnoj savršenosti koju je imao taj početnik. Opčinila ga je želja za slavom i prvi književnički uspjesi dali su njegovom mišljenju novi pravac.Praznike nakon sjajno položene mature proveo je u Kraljevici u kući strica Tome, koji je preko ljeta iznajmljivao sobe kupališnim gostima. Tamo je upoznao gospođicu Zoru Marakovu i njenog brata Marka. Mladići ubrzo postadoše vjerni drugovi na izletima i zabavama. Njihovim izletima se pridružila gospođica Zora i poslije par susreta Đuro je osjetio da njena blizina na njega djeluje neobično. Njegov pojam o ženi kretao se između dva kontrasta. Jedno je bila umilna djevojčica, vrijedna ljubavi, a drugo kao majka, požrtvovna i brižna. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito. Đuro je iz početka osjećao neku antipatiju prema njoj i nije mu se sviđalo što ona tako muškarački govori i radi. Instinktivno je osjećao da mu se ona ne uklapa niti u jedan njegov razred koji si je on stvorio u svojoj fantaziji. Zorina iskrenost razbila je brzo nepouzdanje i plahost i sve su se više družili. Đuro je Zori čitao pjesme i druga književna djela i nakon raspredanja sve se svršilo u ljubavi. Kao san bijaše ta ljubav. Đuro je pratio Zoru do usamljenih morskih rtova, gdje su mogli nesmetano usisavati sav čar naglo rođene ljubavi.Nakon par dana su otišli Zora i njen brat i Đuro je osjetio grižnju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Beč da se upiše na sveučilište. Osjećao se slabo da razmišlja o tome kako je postupio prema njoj i pokušao se izjadati u pjesmi u kojoj je htio opisati svoju slabost i tako je prvi puta osjetio da nema vjere u pisanu riječ. Prvi puta rodila se u njemu sumnja da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života. Napisao joj je pismo proklinjući je i u isti mah strašno i samilosno žaleći. U velegradu se Andrijašević preobrazio u drugog čovjeka i nakon prve navale boli radi jadnog završetka ove druge ljubavi dođe pokajanje. Čekao je danima neće li od Zore doći nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao završiti. Osjećao se vezanim za tu djevojku i nije znao kako da popravi što je skrivio pismom, poslanim u omaglici prvog razočaranja. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir, da ga ona drži kukavicom, slabićem, koji je uzmakao kada je došao čas ozbiljnih obaveza.Izmučivši živce, izgubio je interes za nauku i stane tražiti načine da sam sebe ponizi još gore, misleći da više nije vrijedan života. Osjećao

se i sam star, propao, nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u duši i tijelu, kretao se u najgorim đačkim društvima i došao na glas pokvarenog čovjeka. Nije se javljao kući bojeći se da su i do njih doprli glasovi o njegovom životu. Ružna su bila ta vremena i došle su materijalne brige, neplaćeni računi, dugovi. Uloga očajnika postala mu je drugom naravi i stane se opijati iz noći u noć, da svoj nemir utopi u alkoholu. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao.Ipak je otišao kući i majka i stric Toma su očekivali da će im objasniti u što je protratio dvije godine boravka u Beču. Napisao je pismo drugu Toši iz gimnazije da ga ovaj pod bilo kojim izgovorom pozove u goste.Otišao je kod prijatelja Toše i nakon nekog vremena se okanio svojih loših navika. Postepeno se oslobodio jadi i povjerio se prijatelju što ga je mučilo. On mu je rekao da je proživio normalno razočaranje u prvoj ljubavi i da je loše što je zapustio svoj književnički rad. Đuro je poslušao savjet i treću godinu studija upisao u Zagrebu. Počeo je objavljivati u novinama kritike i novele. Upisao se u glazbenu školu na nagovor gazdarice kod koje je stanovao, udovice majora R. Bio je uveden u kuću višeg činovnika Hrabara, bolje rečeno u kuću njegove žene. Kod prvih susreta nije mogao da prodre u Verinu dušu. Novi osjećaj ga je odveo dalje od očajanja zbog prijeloma sa Zorom, koji mu je postao daleka uspomena. Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevičanstva i netaknutosti koju bijaše zamislio. Sve snažnije je primjećivao da mu se Verina duša približava. Nevidljiva veza između njih dvoje sve se više stezala i Đurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jače i hrliti njoj u susret. Ipak je Đuro uvjeravao sebe da je odviše star i grešan za tu novu, veliku ljubav i da se ne može izbrisati prošlost koja ga čini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Povukao se u sobu i par dana si je ponavljao isu frazu: «Što se ti pokvareni, izmoždeni čovječe usuđuješ kao zločinac ulaziti u njen svijet! Tko ti daje pravo da djevici mutiš spokojnost duše?» Napisao je i objavio pjesmu u čijim stihovima je ispričao cijelu svoju ispovijest i plašio se pri pomisli da će Vera razumjeti njegovu pjesmu. Otišao je u svoj stan da je više ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zločin što radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov život sagrađena na ogromnom razočaranju. Stiglo je pismo na brzinu napisano: «Ako vjerujete u me da mogu biti tješiteljica Vaših boli, ja sam spremna. »Tako je Đuro otputovao prijatelju Toši i u prilikama odmora pisao dnevnik događanja. Slučajno je u novinama pročitao o imenovanjima i premještajima da je Zora Marak, učiteljica više pučke škole premještena na višu djevojačku školu u V. Tako je saznao gdje je završila Zora kao učiteljica, odgajajući djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. Teško je pomislio, kako je proživjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadržala uspomenu

na našu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to muči. Ružno je misliti na to, ali se ništa više ne da popraviti. Sjetio se kako je bio očajan nakon događaja sa Zorom i bio mu je jasan Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva), a kod Shopenhauera ga je smetao njegov smisao za umjetnost, jer je gledao sve crno i nemilo. Tošo mu je rekao kako ga otac želi nagovoriti da se oženi za Diklićevu kćer, jer bi se onda dva susjedna imanja složila u jednu cjelinu. No on se zaljubio u njegovu Anku, koja nije ocu u računici. Tošo je učitelj sa stalnom plaćom i živi u obiteljskom životu sa Ankom. Kako malo treba da se ostvari ta sreća, ako se ima hrabrosti.Došlo je pismo kojim Đuru pozivaju Hrabarovi da dođe. No gospođa Hrabar zna da Đuro treba položiti profesorski ispit, a za prijavu nema novaca. Tako će proteći godine, a Vera će biti u dvadeset osmoj i nema više čekanja za njenu udaju. Smislili su da razvrgnu zaruke i da ju udaju za nekoga drugoga. Premda gospođa mama nije znala da je Đuro upravo Veri za volju napustio pravni fakultet, u koji je bio upisan već četiri semestra i pošao na filozofiju samo da brže završi. No razmišljali su ako i završi studije treba se zaposliti. No imala je Vera i drugih prosaca, koji su svi bili besprijekorno odjeveni, u društvu duhoviti, muzikalni. Svi su muškarci živjeli u atmosferi odmjerene etiketnosti, govorili o kazalištu, literaturi. Andrijašević nije bio čovjek iz toga svijeta, nije mnogo govorio i ozbiljnije od ostalih je shvaćao svoje riječi. Kod Vere riječ «ljubav» joj nije dolazila na um. Svoje osjećaje tumačila je kao simpatiju, a kako je bila puna reminiscencija iz literarne povijesti o prijateljstvu duhovitih žena i genijalnih muževa, njeno poznanstvo s Đurom, umnikom i književnikom, dobivalo je za nju posebnu aureolu. Đurine pjesme, jasne i bolne ispovijesti ljubavi, doimale su se kod nje kao prava oluja. Nina je zadovoljno gledala kako njena kćerka pomalo dobiva navike gospođice koja više nije mlada. Mati je htjela svoju kćer vidjeti kao sretnu mladu gospođu, udatu za muža koji joj može dati bar ono na što je kod kuće naučena, no sve je više vidjela kako se udaljava od te budućnosti. Gospođa Nina je odlučila da ne popusti i svoju kćer oslobodi od upliva Andrijaševića. Majka se sjetila kako se obećala đaku iz škole, klonila društva, a on nema nikakvih obaveza. Nije završio studij, pripovijedao je o imetku od kojega nema ništa. Može reći da ga nije briga i onda će draga kćerka ostati neopskrbljena i biti velika žalost roditeljima pod stare dane.Andrijašević je stigao u kuću Hrabarovih gdje mu je gospođa govorila da je njena kćer za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne završi ne smije se dopisivati s Verom. Bilo mu je jako neugodno i postalo jasno da je u njihovoj kući suvišan, te da ga tjeraju zbog njegove nesigurne budućnosti. Pomislio je da što prije negdje pobjegne i preda se alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve. Njemu ne odolijeva ništa, nisu

potrebne fantazije ni osjećaji, pretvara te u drugog čovjeka, trgne iz ružne sadašnjosti. Sa užitkom alkohola raste i ironija. Sav rad proteklih godina mu je bio besmislen, otopio je i piljio u dim od cigarete, gledajući sebe kao uboga prosjaka koji je bio lud i nadao se milosti od dobrih ljudi. Spopao ga bijes na samoga sebe, srdžba, očaj, lakovjernost, sulude snove.Stigao mu je odgovor na molbenicu, da je namješten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da ona vijest pročita iz novina. , te se uputi u svoje novo boravište. U školi je mnogo ljepše nego je očekivao, ima mnogo dosadnih i suvišnih stvari koje su spojene sa pedagoškim dužnostima (filozof sa šibom!). Bio je previše fino odjeven prema ostalim kolegama i u malom gradu ljudi slabo paze na toaletu. Prvih dana je rješavao statistike i popise, a kasnije je imao vremena da se bavi u laboratoriju. Ljudi oko njega nisu zli niti odvratni, ali su užasno prazni i jednaki. Svi gledaju jedan na drugoga, imaju jednake navike i sjetio se kada je i on živio tako mrtvo, bez osjećaja i monotono. Ali ono je bila posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize. Svi ovi ljudi sasvim su normalni i nisu niti nezadovoljni. Ljudi se osjećaju mladi sve dokle ih ne uhvati u svoje kolo malograđanski život. Preporučili su mu da ne predaje u razredima previše pametno, nego da treba raditi samo toliko da ga ne mogu otjerati s posla. Teško je vjerovati u vrijednosti onoga što sam stvaraš, a radiš za druge. Od plaće koju dobije nije se moglo živjeti, pa je posudio od matere još novaca. I kako sada da se oženi, tj. da bježi iz zla u još gorje. Mladi ljudi zaljube se i ožene, dođu brige i oskudijevanja i gotov glad. Čežnja za Verom morila ga je jače nego ikada. Sve je više osjećao težinu obaveze što ju je preuzeo na sebe obećavši da joj se neće približiti dotle dok ne položi ispite. Uviđao je da će do tada proći više vremena nego je mislio. Svako dan donosio mu je nova razočaranja, jer je u školi bivalo sve dosadnije, otkada je morao napustiti svoj slobodni razgovor sa djecom i držati se suhe šablone zadavanja i ispitivanje lekcija. Materijalne brige su ga tištale svaki dan sve jače. Pomisao da će Vera biti njegova svakim danom se sve više udaljavala od njega. Gledao je oženjene drugove, njihovu bijedu, njihove navike, uviđao da ne može sada, a neće ni kasnije moći držati se na površini sa plaćom koju dobiva. Vera je polako za njega postajala nedohvatljivo biće, lagodan život u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju dosta da si priušte luksuza, te je uzaludno tražio izlaz. Pozajmljivao je novac od majke koja je sve teže shvaćala njegove potrebe, jer je on sad konačno stao na svoje noge. Odlazila je sve više u crkvu i udaljavala se od svijeta, te je svaki dan slabije shvaćala potrebe života. Stiglo mu je pismo od matere u kojem ga obavještava, da misli da je on završio nauke i da mu više ne treba slati novaca, niti više računati na ičiju pomoć, jer ima svoje zaposlenje i prima plaću. Zato je odlučila Tominu kuću sa nešto gotovine pokloniti opatičkom samostanu, za čeka će je opatice hraniti do smrti, a poslije

smrti čitati vječnu misu za spas njene duše. Počeo je prekoravati sebe za taj događaj, jer je slabo obilazio mater osim kada je trebao novaca. To je nju sigurno boljelo i zato je tražila utjehu u crkvi. «Ako je kuća poklonjena, ne može tražiti gostoprimstvo kod matere. Baš je fatalno sve to. »Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dođe. Pomislio je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoći. Slabost, gotovo očaj, zahvati mu čitavu dušu. Andrijašević se u svojim osjećajima približavao njenoj boli i utapao se u tu bol, zajedno s Verom. Napola rezignirani čovjek prisjećao se njihove ljubavi, koji su se prepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada. Đuro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana takve uzrujanosti, da mu se činilo da to neće moći izdržati i da će poludjeti. Tražio je kod svojih kolega novaca na posudbu, ali svi su također u teškoj situaciji sa već založenim mjenicama. Pokušao je kod ravnatelja, koji se službeno držao i izjavio da «nema naslova» za predujam, te ga nije dalje ni slušao i gotovo je pobjegao iz sobe. Treći dan je Đuro nakon uzaludnog trčanja, ponižavanja i muka, postao sasvim apatičan. Napala ga je takva tjeskoba, da se nije mogao ničim rastresti. Noći nije mogao spavati i napiše Veri pismo. Opisivao je svoj život, ali je pazio da ne ističe bijedu, naglasio je da preko ferija mora učiti za ispit, te je pisao riječi ljubavi koje mu se nisu tako često izmicale ispod pera i napokon ju molio da se strpi. List je poslao, ali ga treći dan neotvorenog dobije natrag. Napisao je pismo prijatelju Toši da ode u Zagreb i da preda pismo Veri, jer je gospođa Hrabarova prepoznala rukopis i odmah ga vratila natrag. Molio ga je da ide odmah, jer je bolestan od nemira i očekivanja.Dobio je pismo od Toše koji ga obavještava da je pismo lutalo jer on nije bio u Zdencima nego kod oca koji se pomirio sa Ankom jer je rodila dečka. Bio je kod Hrabarovih i saznao da je Vera gotova učiteljica. Roditelji su zbog bolesti otišli u Štajersku na oporavak.Da bi nekako suzbio tjeskobu koji puta je šetao sa dvjema učiteljicama Darinkom i Minkom. Đuro se na nagovor prihvatio posla da bude redatelj diletantskog društva i priređivali su đačke zabave. Đaci su u njemu vidjeli poštovana pisca i čovjeka «od imena». Najviše ga je zadovoljavalo što je bio u središtu neke, makar i male akcije, koja ga je uvjeravala o vlastitoj vrijednosti i popunjavala prazninu u duši.U zagrebačkim dnevnicima iziđe poziv đačke grupe da se upišu u zadrugu radi popularizacije kulture i sa imenima priređivača. Iz toga nastane čitava bura negodovanja protivne stranke koji hoće rušiti temelje naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Afera he Đuru zaboljela i rasrdila, te odluči da se svemu tome izruga. Napisao je komediju Rat u Ždrenju a osobe na pozornici su se redale same od sebe, a fabuli je trebao kopirati događaj. Središte borbe je bilo između

žaba i miševa. U prvom činu je išlo lako sa navalom ruganja, a u trećem činu mu je pofalilo ironije. Komedija se pretvorila u žalosnu sliku malograđanskog života i bez završetka. Tako je komedija ostala u ladici nedovršena. Ipak je predstava imala negativnog odjeka sve do biskupa.Na ponovljeni nagovor je napisao novi komad Revolucija u Ždrenju koja se prikazivala u Zagrebu. Mislio je da će ga vidjeti i Vera, ali kada je pročitao nepovoljne kritike , jako se razočarao i upravo radi Vere bilo mu je strašno. Misao da nešto radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila je sve rjeđe i sve više se opijajući.Stiglo je pismo od Verina oca u kojem ga obavještava da nije ispunio obaveze za njegovu kćer i da mu vraća njegova pisma natrag i da to isto on učini sa Verinim pismima i da prekine sa svim uspomenama.Đuro je zapao u još veću depresiju govoreći: «Ljubiti ne vrijedi. Ne isplati se. Vino je bolje od žene, kušaš ga i ako ti se ne sviđa, izbaciš, a žena ti sjedne na vrat. » Kod kuće su ga mučili vjerovnici. Gazdarici je bio dužan i tražila ga je svaki dan. Na povjerenje mu nitko ništa nije davao, hodao je sa potrganim cipelama i izderanim hlačama. Na Veru je rijetko mislio, što je ona morala pretrpjeti radi njega, prije nego je pošla za drugoga. Žalio je za izgubljenim životom i opijanje mu je postalo fizičkom potrebom. Dobio je od ravnatelja dopis da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i da ga rješavaju službe namjesnog učitelja.Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga obavještava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u krčmi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Vera se udala, a on od života ne može pobjeći.Tošo je došao u Novi da pokopa prijatelja, ali leša mu nigdje nisu našli, valjda ju je bura odnijela u dubine mora.

 

 

 

 

Podaci izvađeni iz: Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica Hrvatska «Zora»  Zagreb, 1964. godina   Grafička oprema Majstorska radionica Krste Hegedušića, Zagreb – 1964. godina.   “Književnost 3”, Dragutin Rosandić, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:41:00 | 0 komentara

Zvižduk s Bukovca - Zvonimir MilcecPisacZvonimir Milcec roden je 1938. godine u Zagrebu. Po zanimanju je novinar. Dosad je objavio knjige: Piti ili ne piti, Zadnja pošta Zagreb, Pozdravi doma, U Zagrebu prije podne, Posljednji zvižduk, Prica o novinama i Zagreb je Zagreb.SadržajKnjiga Zvižduk s Bukovca govori o nemirnom djetinjstvu provedenom na tom zagrebackom brijegu. Giza, Truli, Dugi, Bimbo, Kanta i Rolo su djecaci s Bukovca. Svi oni pohadaju peti razred.Giza je ban, Truli nije bio dobar u sportovima, ali je umjetnik u zviždanju, Dugi je visok i mršav djecak, Bimbo je nizak i debeo, Rolo nizak i mršav djecak kao i Kanta, samo što Rolo stalno muca.Djecaci su se uvijek sastajali kod križanja Gornjeg Bukovca. Tako im je, jednom kada su igrali nogomet, pristupio trgovac Špoljaric, debeo covjek koji je imao trgovinu, i objašnjavao djecacima kako se puca lopta. Rekao je kako ce im pokazati kako se puca lopta, uzeo je zalet i u trenutku kada je zamahnuo nogom netko je kamencicem pogodio loptu, trgovac promašio loptu pao na pod. To je bila osveta djecaka za kradu novca u trgovini kada je on povecao racun za svoj džep. Djecaci su imali još mnoge okršaje s trgovcem.Gizovu obitelj cine Giza, njegov otac i majka te njegove sestre Ivka i Branka. Otac i majka su se cesto svadali, ali je jednom svadu prekinuo trgovac koji se došao žaliti da je Giza ukrao bombone iz njegovog ducana. Otac je ispravno zakljucio i rekao mu neka ide drugdje tražiti krivca jer Giza ne krade.Giza je imao starog razrednika Vjekoslava Dešcaka, koji ih je u svemu mudro poucavao i rekao je kako sve treba znati, pa tako i zviždati te je i on sam jednoga dana odvratio umjetnickim zviždukom zvižduku koji se zacuo iz školskog dvorišta.RadnjaRadnja se odvija u vrijeme kraja školske godine, poslije drugog svjetskog rata u zagrebackoj cetvrti Bukovcu.DojamKnjiga je zanimljiva jer opisuje djetinjstvo jedne grupe djecaka.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:40:00 | 0 komentara

Zvižduk s Bukovca - Zvonimir Milčec

PisacZvonimir Milčec rođen je 1938. godine u Zagrebu. Po zanimanju je novinar. Dosad je objavio knjige: Piti ili ne piti, Zadnja pošta Zagreb, Pozdravi doma, U Zagrebu prije podne, Posljednji zvižduk, Priča o novinama i Zagreb je Zagreb.

 

SadržajKnjiga Zvižduk s Bukovca govori o nemirnom djetinjstvu provedenom na tom zagrebačkom brijegu. Giza, Truli, Dugi, Bimbo, Kanta i Rolo su dječaci s Bukovca. Svi oni pohađaju peti razred.Giza je ban, Truli nije bio dobar u sportovima, ali je umjetnik u zviždanju, Dugi je visok i mršav dječak, Bimbo je nizak i debeo, Rolo nizak i mršav dječak kao i Kanta, samo što Rolo stalno muca.Dječaci su se uvijek sastajali kod križanja Gornjeg Bukovca. Tako im je, jednom kada su igrali nogomet, pristupio trgovac Špoljarić, debeo čovjek koji je imao trgovinu, i objašnjavao dječacima kako se puca lopta. Rekao je kako će im pokazati kako se puca lopta, uzeo je zalet i u trenutku kada je zamahnuo nogom netko je kamenčićem pogodio loptu, trgovac promašio loptu pao na pod. To je bila osveta dječaka za krađu novca u trgovini kada je on povećao račun za svoj džep. Dječaci su imali još mnoge okršaje s trgovcem.Gizovu obitelj čine Giza, njegov otac i majka te njegove sestre Ivka i Branka. Otac i majka su se često svađali, ali je jednom svađu prekinuo trgovac koji se došao žaliti da je Giza ukrao bombone iz njegovog dućana. Otac je ispravno zaključio i rekao mu neka ide drugdje tražiti krivca jer Giza ne krade.Giza je imao starog razrednika Vjekoslava Deščaka, koji ih je u svemu mudro poučavao i rekao je kako sve treba znati, pa tako i zviždati te je i on sam jednoga dana odvratio umjetničkim zviždukom zvižduku koji se začuo iz školskog dvorišta.

RadnjaRadnja se odvija u vrijeme kraja školske godine, poslije drugog svjetskog rata u zagrebačkoj četvrti Bukovcu.

DojamKnjiga je zanimljiva jer opisuje djetinjstvo jedne grupe dječaka.

 

 

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:38:00 | 0 komentara

Zvižduk s Bukovca - Zvonimir Milčec

Pisac

Zvonimir Milčec rođen je 1938. godine u Zagrebu. Po zanimanju je novinar. Dosad je objavio knjige: Piti ili ne piti, Zadnja pošta Zagreb, Pozdravi doma, U Zagrebu prije podne, Posljednji zvižduk, Priča o novinama i Zagreb je Zagreb.                

Sadržaj

Knjiga Zvižduk s Bukovca govori o nemirnom djetinjstvu provedenom na tom zagrebačkom brijegu. Giza, Truli, Dugi, Bimbo, Kanta i Rolo su dječaci s Bukovca. Svi oni pohađaju peti razred.Giza je ban, Truli nije bio dobar u sportovima, ali je umjetnik u zviždanju, Dugi je visok i mršav dječak, Bimbo je nizak i debeo, Rolo nizak i mršav dječak kao i Kanta, samo što Rolo stalno muca.Dječaci su se uvijek sastajali kod križanja Gornjeg Bukovca. Tako im je, jednom kada su igrali nogomet, pristupio trgovac Špoljarić, debeo čovjek koji je imao trgovinu, i objašnjavao dječacima kako se puca lopta. Rekao je kako će im pokazati kako se puca lopta, uzeo je zalet i u trenutku kada je zamahnuo nogom netko je kamenčićem pogodio loptu, trgovac promašio loptu pao na pod. To je bila osveta dječaka za krađu novca u trgovini kada je on povećao račun za svoj džep. Dječaci su imali još mnoge okršaje s trgovcem.Gizovu obitelj čine Giza, njegov otac i majka te njegove sestre Ivka i Branka. Otac i majka su se često svađali, ali je jednom svađu prekinuo trgovac koji se došao žaliti da je Giza ukrao bombone iz njegovog dućana. Otac je ispravno zaključio i rekao mu neka ide drugdje tražiti krivca jer Giza ne krade.Giza je imao starog razrednika Vjekoslava Deščaka, koji ih je u svemu mudro poučavao i rekao je kako sve treba znati, pa tako i zviždati te je i on sam jednoga dana odvratio umjetničkim zviždukom zvižduku koji se začuo iz školskog dvorišta.

Radnja

Radnja se odvija u vrijeme kraja školske godine, poslije drugog svjetskog rata u zagrebačkoj četvrti Bukovcu.

Dojam

Knjiga je zanimljiva jer opisuje djetinjstvo jedne grupe dječaka.

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 22:35:00 | 0 komentara

Dundo Maroje - Marin Držić

Bilješke o piscu:Marin Držić, nadimkom vidra, rodio se godine 1508. u Dubrovniku, u obitelji trgovca pučanina. Obitelj Držić, koja je u prethodnoj generaciji dala poznatoga petrarkističkog pjesnika Džoru Držića, nije imala sreće u

trgovačkim poslovima pa je gospodarski propala, što je imalo bitnog odraza na Marinov životni put. Godina 1538. važna je u Marinovu životu. Te godine je izabran za orguljaša u dubrovačkoj katedrali i, što je još važnije, dobio je potporu od 30 dukata kako bi otišao na nauke u toskanski grad Sienu. U to vrijeme Siena je bila živo renesansno središte, grad duge sveučilišne tradicije u koji su dolazili studenti iz cijele Europe. Držić je u Sieni proveo nekoliko godina, ne svršivši studij prava. Najzanimljiviji podatak o Držićevom boravku u Sieni odnosi se na njegovo bavljenje kazalištem. Držić od 1548. do 1562. godine živi u Dubrovniku. To je razdoblje njegovog plodnog književnog stvaralaštva. U tim godinama nastala su sva njegova poznata djela. Godine 1548. prikazana je, danas izgubljena, komedija "Pomet" u izvedbi Pomet-družine. Iste godine napisao je pastoralu "Tirena", koja je prikazana iduće godine pred Kneževim dvorom. Držićevi književni protivnici optužili su ga da je plagirao svog suvremenika Mavra Vetranovića. Držić e žestoko branio od optužbi zavidnika, pri čemu mu je pomogao sam Vetranović pjesmom "Pjesanca Marinu Držiću ipomoć", u kojoj odbacuje sve objede protiv Marina. Godine 1550. tiskana je u Mlecima jedina za Držićeva života objavljena knjiga "Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi", u kojoj je uz ljubavnu liriku uvrštena i farsa "Novela od Stanca", pastorala "Tirena" te "Venera i Adon". Iste godine bila je premijera najpoznatije Držićeve komedije "Dundo Maroje". Držić umire 1567. godine u Veneciji.

Likovi: 

Dundo Maroje, Maro Marojev, Pomet Trpeza, Popiva, Bokčilo, Pera, Dživo, Perina baka, Laura, Petrunjela, Ugo Tudeški Pomet Trpeza (sluga koji želi pametno iskoristiti fortunu kako bi namjestio Lauru Ugu Tudeškom, što mu na kraju i uspijeva, on je kriv za sve zavrzlame u djelu)

Sadržaj:

I činDundo Maroje traži svoga sina kojeg je poslao u Firenzu da izuči zanat za trgovca. Njegov sin Maro je sa 5000 dukata umjesto da ide u Firenzu otišao u Rim i tu se prepustio lagodnom životu. Kada je njegov otac otišao da ga potraži sa sobom je poveo svoga slugu Bokčila koji nije mislio na ništa drugo nego na jelo i piće. Nakon što su stigli u Rim sreli su jednog Kotoranina, Tripčetu koji ih je poveo u neku gostionu a začudili su se kada su čuli da u Rimu postoji neki gospodin Marin koji živi veoma raskošno. Dundo Maroje je odmah znao da se radi o njegovom sinu. Kada su došli u jednu četvrt, Tripčeta reče da ovdje stanuje ljubavnica gospodina Marina. Došli su pred jednu gostionu, ali mu se činilo veoma skupo te je Dundo Maroje rekao: "Gdi gospoda i sinjori alodžaju tu ja siromah ne alodžavam tu sinjor Marin alodžava.". Tada se upute do druge gostione koja je bila veoma blizu. U to doba Ugo je sinjori Lauri, Marinovoj

ljubavnici obećavao sve samo da mu pokloni malo pažnje ali ona to nije htjela. Upravo u to doba očekivala je Marina. Kada je Marin došao obavijesti svog slugu kako će ostati na ručku sa Laurom. Osim Marinova oca tražila ga je i njegova zaručnica Pera koju je ostavio u Dubrovniku. Ona se je preobukla u momka i zajedno s još jednim momkom tražila ga već tri dana.II činPetrunjela, Laurina služavka razgovarala sa Pometom. On joj je rekao kako je Marinu došao otac i kako će ga ubrzo odvesti sa sobom u iz Rima natrag u Dubrovnik. Također joj je rekao da je Marin ostao bez novaca i da bi za Lauru bilo bolje da gleda za gospodinom Tudeškom, njemačkim plemićem. Petrunjela mu obeća da će utjecati na njenu gospodaricu. U gradu su došla tri prijatelja koji također traže Marina. Jedan od njih je prepoznao Petrunjelu. Maro je sa Laurom stajao na balkonu, a pošto je Laura počela zvati Petrunjelu da uđe u kuću, on se okrenuo i prepoznao svoje prijatelje. Nakon toga iz gostione izlazi Dundo Maroje i sukobljava se sa sinom. Najprije ga je pitao gdje su 5000 dukata, Marin se je pravio da ga ne poznaje. To je oca rasrdilo, te je on potegao nož da ulovi sina. Uto dođe kapetan i Dunda Maroja odvede u tamnicu. Nakon što su Dunda Maroja odveli u zatvor, Bokčilo je ostao sam, a nakon lutanja gradom sreo je Pometa. Pošto su se poznavali još iz Dubrovnika, Bokčilo ispovijedi nezgodu koja ga zadesi. Na to Pomet savjetuje Bokčila da pokuca na Laurina vrata i da kaže da je Dundo Maroje sinu donio tovar vrijedne robe, te traži da se pomire. Kada je to Popiva čuo odmah ga je uveo gospođi Lauri da ga dobro nahrani.III činKada se Marin vratio, pred kućom ga dočeka gospodin Sadi koji je tražio da mu Marin plati svotu od 200 dukata koju mu je bio dužan zbog ogrlice koju je poklonio Lauri. Pošto nije imao baš mnogo novaca, Marin je najprije odugovlačio, a onda je vidio da ne može izbjeći plaćanje, te plati dug. Kada mu je Laura rekla da je Popiva sa Bokčilom otišao po Dunda Maroja, te da će ga dovesti onamo, Marin se razbjesni. Kada je našao Popivu ovaj ga savjetuje da ode k Lauri i da je zamoli da mu posudi 3000 dukata, da kupi robu. Ugo ponovno dolazi kod Laure, te moli Petrunjelu da kaže Lauri da će joj dati dukata koliko joj drago, samo da bude njegova žena. Kada ga Tripče sve to čuje on se posvadi s Ugom. Popiva govori Lauri o tome kako je Marin u teškom stanju i kako nema novaca, a Laura mu odgovara neka Marin dođe k njoj i ona će mu pomoći. Marinova zaručnica Pera, susrela je Petrunjelu i kaže da su Marin i ona zaručeni već 3 godine. Prvom prilikom će to Petrunjela prenijeti gospodarici.IV činDundo Maroje saznaje da je Bokčilo dosta novca potrošio na hranu i to ga ljuti jer je on veoma škrt. Pošto je Marin nabavio novca od Laure, kupio je robu kojom bi se ocu dokazao kao trgovac. Marin se skromno odjene te pođe ocu u susret. Kad su se susreli Maro kaže ocu da ga je napao netko njemu sličan, pretvarajući se uzornim građanom i poštenim trgovcem. Dundo Maroje se u ovoj situaciji pokazao lukavijim rekavši da treba pohraniti zlato koje je sa sobom donio. Tako je na prevaru uspio nadmudriti Marina i preoteo mu robu. U grad dolazi neki čovjek i traži djevojku po imenu Mandalijena. On je iz Kotora, a poslao ga je otac

te djevojke da ju pronađe jer ju je izgubio. Kada se Petrunjela vratila Lauri, rekla joj je da je Marinu u Rimu došla zaručnica, da ju je Marin prevario i da mu je bez veze dala 3000 dukata. Nakon nekog vremena dolazi Popiva donoseći poklon Lauri od Marina. Ona primi poklon i naredi Popivi da joj hitno dovede Marina.V činU petom činu se očituje potpuna pobjeda Pometa koji zna upravljati fortunom. On odjeven poput plemića, s ogrlicom oko vrata dolazi Lauri i u zamjenu za 3000 izgubljenih dukata ponudi Uga Tudeškog. Pomet se s Laurina balkona ruga Marinu i Popivi, koji bjesne. Nakon sve zavrzlame napokon su se na okupu našli Dundo Maroje, Bokčilo, Baba, Pera i Dživo. Dundo Maroje se jako razljutio zbog svog sina, te ga se odriče. Pera je razočarana, no još i dalje voli Mara. No ipak, na kraju, sve je sretnije završilo povratkom svih u Dubrovnik, dok se sinjora Laura vratila u Kotor.

 

Novac ne treba trošiti bez nekakve veze jer to ima smisla samo neko vrijeme dok novca ima, no kad ga ponestane život se gotovo pretvara u noćnu moru iz koje se teško izlazi, djelo još govori o potrazi oca za gotovo izgubljenim sinom koji uzevši ocu novce živi lagodan život zabavljajući se poput svojih vršnjaka.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:51:00 | 7 komentara

Bez trećega - Milan BegovićStvaralački portret pisca i životopis:

 

Milan Begović  rođen je 1876. godine u Vrlici. Srednju školu je završio u Splitu, studij slavistike i romanistike u Beču i Zagrebu. Službovao je kao profesor u Splitu, a kasnije je radio kao dramaturg i režiser u Hamburgu i Beču. Poslije je bio na mjestu ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Radio je kao profesor književnosti u Glumačkoj školi. Umro je 1948. godine u Zagrebu.On je dramski pisac, novelist i romanopisac. Zbirkom pjesama predstavio se kao pjesnik erotskih motiva i hedonističkog shvaćanja života. Begović je dramski pisac i bavi se ljubavnim i bračnim temama. Dobar je poznavalac teorije drame i svoja je dramska djela oblikovao izgrađenom dramskom tehnikom.Begović je romanopisac i ostavio je nekoliko romana, od kojih je najpoznatiji Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca, koji je

dramatiziran pod naslovom Bez trećega. Pisao je i novele, od kojih je najpoznatija Dva bijela hljeba.

 

Tema: Psihološka razmatranja na ljubomoru.

 

Problematika koja se obrađuje:-                                 Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim i političkim zbivanjima.-           Oslikava se galerija likova iz dana prije prvog svjetskog rata, za vrijeme rata, te poratnog razdoblja-                                 Obrađuje se stanje Markove bolesne ljubomore koji se bavi mišlju da ga je žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće-                                 Pokušaj realizacije jedne tipične društvene drame – ljubomora na mogućnost nevjere-                                 Scenski oživljava poistovjećivanje lika Gige sa likom Laure ( Bez trećega – u agoniji)-                                 Sadrži mnoga objašnjenja, kao objašnjenje pojma ljubavi-                                 Intimne uspomene-                                 Dramaturška funkcija sjećanja-                                 Dramaturška funkcija šutnje-                                 Psihološka razmatranja

 

Struktura djela: Dramsko djelo sa psihološkim razmatranjima na ljubomoru, koja nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomoru između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost – a to postoji uvijek u mislima onoga koji strepi za nekoga koga voli – da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći. Ljubomora je kao i ljubav, tu ne treba trećega, dvoje je dosta.        Drama unatoč minucioznoj obradi pojedinih prizora i senzibilnoj razradi lika Gige, djeluje kao konstrukcija u kojoj nije ostvarena idealna harmonija između pojedinih rješenja i dramaturške cjeline. Mogućnost nevjere je kao teza prikazana kroz uzrok ljubomore s time što je akcentiran prethodnim upoznavanjem Gige i njenog života, koji u drami predstavlja samo pretpostavljanu ali ne i stvarno poznatu ekspoziciju. Begovićev smisao za humor koji nije pršav i glasan već dobrodušan, istančan i raznolik, katkada u uslovnoj povezanosti o piščevom imaginacijom. Njegova naklonost prema humoru je izražena u komediografskim tekstovima. Dok je u Krležinoj Agoniji postignuta

maksimalna povezanost i uslovnost lica i prilika u kojima oni žive, pa je ta povezanost izražena u dramaturškim finesama u samoj zamisli i razradi drame, dok je u Begovićevoj drami čak i dramski intenzitet postignut artističkim putem kao što je psihološko nijansiranje dosta nategnuto i djelomično podložno čisto erotskim elementima. Tu se primjećuje da progovara pravi umjetnik koji osjeća i estetski vrednuje riječ. Pisani jezik lagano teče i ima svoj osebujni ritam i ponekad se dobiva utisak da u tom jeziku postoji nešto iracionalno i neuhvatljivo.       Književna vrsta: Drama.

 

Inspiracija iz sličnog djela: U svojim djelima lutao je bez prave orijentacije i kontinuiteta kao i mnogi drugi hrvatski dramatičari njegovog doba, ali je ipak uspio iskazati jedan svoj lični odnos prema dramskom. On se može predočiti pomoću paralele s Krležom i njegovim shvaćanjem dramskog. Dok je Krleža sav u jednom povišenom, ekstatičkom stanju, zaokupljen unutrašnjim lomovima pojedinca koji se dramaturški transformiraju u direktne sukobe s okolinom i društvom. Kod Begovića nema pravih i direktnih konflikata, već se nižu događaji koji pospješuju dramatsku radnju. U djelu Gospođa Walewska se osjeća utjecaj Ive Vojnovića, koji je vidljiv i u nekim drugim dramama koje su izrasle na kozmopolitskim ili čak pseudokozmopolitskom shvaćanju. Giga po svojim reakcijama podsjeća na Lauru i daje zavisnost o Krležinoj Agoniji.

 

Vrijeme radnje: krajem veljače 1926. godina.

 

Mjesto radnje: Radnja se događa u Zagrebu, u jednoj jedinoj noći, u jednoj prostoriji male barokne jednokatnice sa visokim parterom i mansardom, u Kuševićevoj ulici u Gornjem gradu.

 

Likovi:Marko Barić bio je nekoliko godina u zarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji i nakon lutanja vraća se kući. U suštini one je zapravo ljubomoran pri pomisli da ga je za to vrijeme izbivanja Giga iznevjerila. On živi i kida se od ljubomore zasnovane na indicijama koje pohranjuje svojom bolesnom fantazijom.

Giga Barićeva njegova žena, koja po pojedinim svojim reakcijama podsjeća na Lauru. U njenom liku se afirmira specifičnost kompozicije koja nije realizirana naročito sretno i uvjerljivo.

 

Kratka bilješka o djelu:Gigin suprug Marko uvojačen je i zarobljen. Bio je nekoliko godina u zarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji. Njegova ga supruga vjerno čeka, ali Markov povratak izaziva veliki sukob koji proizlazi iz ljubomorne sumnje. Begovićeva pažnja je koncentrirana na dosta namještenih detalja i zapleta, na Markovu ljubomoru, koja nema direktnog povoda. Marko je u suštini ljubomoran na mogućnost da ga je njegova žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće. On živi i kida se u toj zasnovanoj ljubomori na indicijama koje pothranjuje svojom bolesnom fantazijom. Ponašanje Gige po svojim reakcijama podsjeća na Lauru.

 

Sadržaj:

I Čin

Na vratima kuće Gige Barićeve stajao je krupan, visok, muškarac u kabanici i šeširom na glavi, a u svakoj ruci držao je kovčeg. Bio je to Marko Barić. Ušao je u salon, ogledao se, kao da ne vjeruje sam sebi da je tu, gdje sada stoji. Sjedne u fotelju i reče: «Harašo!» Pod svjetlom lustera jasno se vidi njegovo naborano lice s velikom brazgotinom na čelu. Obrastao bradom, dugih kosa u svojoj ruskoj bluzi daje dojam ruskog čovjeka.Dolazo Giga, iznenađena i radosna. Kada ga je ugledala ostane zapanjena, kao da ga ne prepoznaje: «Jesi li to ti Marko?» - prepoznavši ga poleti k njemu raširenih ruku.A on reče hladno: «Jest, ja sam Marko! A vi gospođo, tko ste vi, ako smijem pitati?»«Kakove su to šale?» - pita Giga.Marko će: «Ja se ne šalim, i nije mi do šale, ali sada nisi više ona. Jest potpuno si druga. » I tako započne svađa.Spočitnuo joj je što je odrezala kosu, te zbog telefonskog poziva dra. Mike. «Lukava si. Vrlo lukava. Ali ne treba bogzna kakove pameti da se odgonetne taj tvoj nedužni razgovor. I dala si razumjeti, da sam ja tu i da slušam kako se razgovarate. Divno! , divno!»Giga: «I ti dakle misliš da je konte moj ljubavnik?»Marko: «Pa vidim, čujem, znam, njušim do vraga! Sva mi čula to potvrđuju, sva u jedan glas!» Nije ga mogla razuvjeriti, govorila mu je

koliko je patila. Imala je i svjedoke i dokaza kako je sve to drugačije, nego što on sada misli. Povede ga do vrata, otključa ih i reče: «Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju. Spremne ako se ti vratiš, a ja spavam na divanu. » Htjela ga je poljubiti, ali se on nije dao: «Misliš da sam idiot! Misliš da ne opažam što se sve događa od našeg posljednjeg poljupca i ovog današnjeg? A kakva su to usta danas? Tako ljube sve kokote od Amura do Volge i od Volge do Save. I ja sam prošao svoju školu. »I svađa se nastavlja!Goga je bila zapanjena njegovom brutalnosti. Da bi ublažila tu napetost upita: «Pa kaži mi gdje si bio, što si sve podnio?»«U paklu!» - odgovori on – «lijepo je tebi bilo ovdje! Čak luksuz da spavaš na širokom divanu, a dvije čiste postelje čekaju tamo kad dođe netko da može leći uza nj. »«Ti kada dođeš!» - odgovori Giga i ona dobije odgovor: «Ja ili tko drugi svejedno! U jednom sam paklu bio, u drugi došao!»«Ni sa kim ja nisam ništa imala. U meni si uvijek bio živ i sve sam ih odbila. »

 

II Čin

Marko je nakon večere i pića izgledao zadovoljan. No, ne zadugo, opet ga je počela mučiti ljubomora: «Sve ostale patnje mogu se izdržati i sve bih mogao još jednom doživjeti i pregurati, ali samo da mi je bilo: «z n a t i» Iz ruskog logora ga je samo vukla želja da dozna: «što radi, kako živi i koliko je ona još njegova. »«Isto kao i ja!» - reče mu ona. To je Marko htio da čuje i kod večere je on njoj obećao da se neće više vraćati na ono što je nekada bilo, da će pokušati zaboraviti.Giga je već bila premorena i iznervirana, a on ju je ipak još mučio pitanjima. Iz ormarića je izvadila snop pisama: «čitaj ih, čitaj ta vatrena pisma!» Nije ih htio čitati jer on nije policijski činovnik i ne njuška po tuđim papirima. Razočarana, dala mu je do znanja da bi lakše odgovarala pred zakonom za bilo kakav zločin, nego njemu da prizna nešto što je on sam sebi iskonstruirao: «Znaš li što govoriš? Gdje su ti dokazi? Svagdje gdje god pogledaš!» - i on počne prevrtati po pismima. Iznenada opazi veliku kovertu i veliki složeni komad papira. Ispravi se i podigne zapečaćenu kovertu, iznenađen što je adresirana na njega. Bilo je to pismo od njezinog oca. Tada je počeo rastvarati onaj veliki papir, iako se ona protivila i tako sazna Marko da je to «Uvjerenje kojim je on Marko Barić proglašen mrtvim, nakon sveopće dugogodišnje potrage. » Bio je zaprepašten: «Taj akt ne smijem izgubiti. To je moja

putovnica za ovaj svijet. Da se jedan mrtvac prošeta po asfaltu, koji je samo za žive rezerviran. Vanredan je to osjećaj!»Priznala je da ga je dala proglasiti mrtvim, ali ga nije zakopala. Za nju je uvijek bio živ: «Marko ničija nisam, nisam ni sada, ni ikada prije, nego samo tvoja!»No on se samo protegne i reče: «Sad će jedan sat. Vrijeme kada se mrtvi što se skitaju po svijetu vraćaju na svoj konak. Laku noć!» - i izađe i polako zatvori vrata za sobom, kao da zatvara jednu grobnicu.

III Čin

 

Giga ne leži, nego skupljena sjedi na divanu koji je pretvoren u krevet. Odjednom začuje kako je Marko zove glasom punim srdačnosti. Brzo ugasi lampu i ispruži se kao da spava. Bilo je već dva sata iza ponoći. Ona primijeti da se u vrijeme dok je bio u drugoj sobi u njemu nešto promijenilo, nekakav preokret, nije bilo više ni traga onoj njegovoj sumnjičavosti.Bila je tužna, nije ga gotovo ni slušala dok je govorio, bojala se da ponovo ne započne sa svojim uvredama. No, Marko je bio sretan: «Sve je prošlo. Znaš, moći reći i biti uvjeren da govoriš nešto što je uistinu tako, ni san, ni nada, nego stvarnost, široka stvarnost, onda mi dođe da poludim od veselja!» I on počne da je miluje i nastavlja: «Imati te pod svojim rukama i osjećati da si tu, pored mene, onakva, kakovu sam te nekad izgubio, uistinu dođe čovjeku da rastvori prozore i da se razviče od sreće!» - zgrabi harmoniku, zasvira i zapjeva rusku pjesmu, te zapleše na ruski način. Gledala ga je zabezeknuta od te njegove razdraganosti i najzad reče: «Harašo!» A on i dalje pleše, pjeva i poskakujući. Iznenada skoči k njoj kličući: «Imam te! Moja si! Mislit ćeš da sam lud. Ali nisam. Sretan sam!»«Samo budi sretan, dragi» - odgovori Giga – «hoću da me imaš dulje nego jedan dan». «Kao da si čitala ono pismo što mi ga je pisao tvoj otac. I on veli isto» - reče Marko – «On mi piše nešto što mi je potpuno otvorilo oči, što me je izliječilo. Sad vidim sve! I znam sve! I nisam više ljubomoran!» Kako njoj nije bilo jasno, što je njen otac mogao njemu napisati, što mu ona nije mogla reći, to joj Marko s frivolnim akcentom prošapne nekoliko riječi.Ona se naglo digne s njegovih koljena, bez riječi, uvrijeđena i pođe prema divanu tiho plačući. Marko je bio iznenađen, jer je to bilo u pismu njezinoga oca – njemu. «Da, ali on nije znao da ću ja tebi vrijediti tek kada budeš imao u ruci nekakav dokaz, da sam ja onakva kakovu si me ostavio. »Njegovo frivolno i obijesno držanje otkada je izašao iz sobe bilo je odraz njegovih misli. Trebao joj je vjerovati, a ne tražiti dokaze: «Zašto

tražite od nas da budemo ono što vi niste?» «Tvoj otac je tako precizno istaknuo sve momente tvojega života i tako jasno prikazao tvoj karakter, da se ne može sumnjati u ono što je napisao» - govorio joj je Marko. I on ju pozove da pođe s njim. No ona nije htjela, on joj zakrči put podigne ju u naručje i ponese u spavaću sobu. Ona se otimala: «Ja se ne dam!» Izleti iz sobe sva usplahirena i bez daha: «Još se ne dam! Živa se ne dam!»Marko stane pred nju i onako bijesan reče: «Sad te ne puštam! Ja sam ti muž, ja imam pravo ne te!»«Pravo? Tko ima pravo na me? Nitko nema pravo na me, dok mu ja ne dam» - reče Giga.Marko: «Kako to govoriš? Kao da je već netko imao to pravo?»Giga: «Oh da, bilo ih je više! Zacijelo si pogodio da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik? Još kao djevojčica bila sam luda za njim i kakove me je perverzitete naučio. »«Lažeš! Lažeš!» - vikao je Marko – «uistinu si kolosalna glumica! To je tvoja taktika! Zašto bi se onda baš meni otimala?»«Jer mi se gadiš!» - bila je Giga iskreno brutalna.Kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvati revolver te ga uperi u njega: «Ne približuj mi se! ««Ah što, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imati ću te!»međutim plane revolver i on se sruši udarivši se u fotelju. Giga je nekoliko trenutaka stajala, a onda dođe do telefona i nazove : Dr. Mika. Ubila sam svoga muža!»

 

 

Podaci izvađeni iz: Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica Hrvatska «Zora»  Zagreb, 1964. godina   Grafička oprema Majstorska radionica Krste Hegedušića, Zagreb – 1964. godina.   “Književnost 3”, Dragutin Rosandić, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:51:00 | 4 komentara

Basne -EzopEzop (Aisopos, 6. st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u Maloj Aziji, vjerovatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom došlo je do nas oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerovatno dodali kasniji priređivači. Koristeći se vješto starim temama i spajajući ih s oštrim 

promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu, davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim završetkom i s poučnom poentom, koja je često dodana na koncu i u obliku posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog svijeta - u čemu je naš najveći broj nasljedovatelja - ali mnogima su protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi. Život je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što u njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono doba napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline, ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg ipametnijeg. 

Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom, a posebnu im draž daje fini humor kojim su protkane. 

CVRČAK I MRAVI

U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo. Dođe gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše: "Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reče: "Nisam imao vremena jer sam krasno pijevao. " Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba svirao, onda zimi pleši. "

Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, a govori o posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad tijekom lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio ni zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će ostali radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da oni koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim radom, jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u beskrajnim kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na određeni način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i negativnih likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za sretan kraj dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog bogatog ljetnog repertuara. Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka, i naše životne svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan

karakterističan ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju one radišne i marljive ljude, koje se brinu za svoju budućnost, za budućnost svoje obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan predstavnik boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim umjetničkim radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra, bez kojih nema gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca niti za društvo u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička nadahnuća bez kojeg također nema života, ali sada onog duhovnog što svako od nas nosi negdje duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i potreba za takvim duhovnim doživljajima kod svakog različit. Idelno bi bilo kada bi ove dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu, jer tada pri nadlosaku zime, odnosno neizvjesne budućnosti kada za određene stvari može biti i preksano, društvo bi savršeno funkcioniralo. 

Poruka basne: Radi danas da imaš sutra

TRSKA I MASLINA

Trska se i maslina prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi. Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a maslina, jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra. Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom. 

Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg posla nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je dečko koji ih želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost iljepotu. Trska je ovaj put imala više sreće, fleksibilna i podatna plesala je s vjetrom i prilagodila se njegovim vratolomnim hujanjima, dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u stavovima, ostala je malo zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo složiti, ali iako krasna ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna. Trska je pokorno koristila mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode, uspijela je iako tanka i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra. Ali trska nije nimalosamouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za sebe - maslina pak biva iskorijenjena samo jer je korijen zakopala preduboko u zemlju, samo jer je bila isuviše tvrdoglava i ponosna, pa ni njena "smrt" nije baš 

pravedena. Isto je kao i kod ljudi - pokorni, poslušni ljudi, bez previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se usporedno s nadređenim i nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači, koji je na vlasti, a tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s razvikanim činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće, samo za inat čvrsto stoje pri svojim zamislima i tako stradaju. . . 

ZID I ČAVAO

Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: "Što me trgaš, iako ništa zlo nisam učinio. " Čavao mu tada kaže: "Nisam ja za to kriv, nego onaj koji me otraga žestoko udara. "

Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao ni kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija - možda i on to radi predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga samo da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u pravo. Sve se to odvija po nekom planu - nitko nije slobodan i sretan, nitko nije podređen sam sebi - uvijek je tu netko drugi da ga hladnim postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti prema stradavanjima bez razloga i značaja. 

STARAC I SMRT

Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća. Kad je već natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati smrt. Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove, starac reče: "Da to breme podigneš i naprtiš mi ga. " 

Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim stvarima nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na plećima. On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio. Draži mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima, bez obzira na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i bol, i nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u 

zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo kad čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti. 

ČAVKA I SOVA

Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se podvrgnu izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga skupljali su se sve one na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje, a bolje čistile. Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote, skupi kao svoj ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre i oduzme čavci svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena perja sviju, dođe čavka gola na Zeusovu presudu. 

Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona, samo bi malo pazili s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim perjem, ali ljudi katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke mažu bezbrojnim kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz pomoć čajeva . . . Zato da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i uopće im nije stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale princeze iz bajke. One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota nešto najvažnije na svijetu, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti. . . 

A osim svega, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem smislu riječi, jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile. Mudra sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje. 

Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspijeli donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su, svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala prekrasno. No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari njihovo "smeće" krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je opet u razderanoj ružičastoj svili i . . . 

No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom. Ima samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog stajališta. . .

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:50:00 | 2 komentara

Basne - Jean de la FontaineLa Fontaine (1621-1695) francuski pjesnik i basnopisac. Okušao se u raznim pjesničkim vrstama, no kao rođeni pripovjedač daje najbolja ostvarenja u četiri knjige stihovanih Priča i dvanaest knjiga Basna, kojima je stekao trajnu slavu. Napisao je ukupno 240 basna, u kojima obrađuje motive preuzete većim dijelom od Ezopa, Fedra, Pilpaja i drugih basnopisaca, ali se ne zadovoljava didaktičkim okvirima i utilitarnim karakterom dotadanje basne, već razvija fabulu, proširuje opise i produbljuje karakterizaciju likova te, prema vlastitim riječima, u svojim basnama daje "komediju u sto raznih činova" i široku sliku ljudskog života i francuskog društva. Moral njegovih basna, pisnih s puno topline za mladog čovjeka i s oštrom osudom vladajuće klase često i nije dan u vidu posebne poruke, več izvire iz samog teksta, u kojem prikazuje svoje bogato životno iskustvo i zastupa načelo zdravog razuma i praktične životne filozofije. Basne su pisane u metrički vrlo razlnolikim, ponekad i gotovo slobodnim stihovima, komparirane su često kao male komedije sa svim elementima dramskog zapleta, a posebnu im vrijednost daje izvanredno uspijela karaterizacija likova ljudi i životinja, kao i lirski opisi prirode. 

SMRT I DRVOSJEČA

Pripovjedač nam govori o nesretnom drvosječi, njegovom teškom i turobnom životu. Starcu je dosta svega, on zaziva smrt i ona dolazi. Međutim suočen s njom, starac se ipak predomišlja i odabire da je težak život bolji od nikakvog. 

Smrt će boli sve odnijeti; Al gdje jesi, tu i budi!Bolje trpjet no umrjeti:

tako mudri zbore ljudi. 

Život je težak. Iako vele da je Božji dar, i da se životu treba veseliti, jadan starac suočen s njegovom surovošću, poželi da dođe kraj njegovim teškim mukama, vječitoj besparici i bijednom životu. On zaziva Smrt misleći da će ga ona riješiti svih njegovih problema, ali u trenutku kada se nađe licem u lice s njom, on shvati da je život previše dragocijen, da sve one njegove teške godine još uvijek nije spreman predati Smrti, da bi rađe gledao i radovao se svojoj obitelji nego zauvijek otići od njih. 

ŽIVOTINJE OBOLJELE OD KUGE

Had je prazan i nebo šalje kugu onim životinjama koje su griješile da se on ispuni. Kuga je došla i sve su životinje oboljele, ali nisu sve umrle. Nesalo je i sreće i ljubavi, čak i oni najjači su podlegli kugi i postali slabašni. Lav saziva vijeće i moli najvećeg zločinca da da svoj život da bi ostali mogli preživjeti, a ako on umre nebo bi se možda smirilo. Lav moli da se prema tom zločincu bude blag, jer su i ostali mnogo griješili. Javlja se jedan zločinac, predsjednik skupa - lav, i govori da je on veliki proždrljivac i da je pojeo čak jednog pastira, te će on ako je potrebno sebe žrtvovati, ali neka svatko preispita svoju savjest, jer ako najveći zločinac ne strada Bog se neće umiriti. Na to se javlja lisica i govori da nije zločin pojesti životinju ako si gladan, a što se tiče pastira, oni i tako životinjama nose veliko zlo i misle da nad njima imaju nekakvu vlast. 

Kralju, reče lija, svi smo mi to već znaliDa tvoj obzir znak je srca ti finoće; A kad ti se ovce, ta stoka, jesti hoćeTo da grijeh je? Ne, ne, Gospodaru, to jeZa njih milosti znak tvoje. . . 

Javili su se i druge životinje, ali i njihovi zločini bili su mali i ne toliko značajni. Na kraju se javlja magarac, koji kaže da je popasao malo fine trave koju nije smio, i svi su ga optužili da ne smije jesti tuđu travu "i osta magarac bez kože". 

Na pozornici života stoje lav sinonim mudrosti, lisica sinonim lukavosti, tigar sinonim moći a nasuprot njih magarac koji je sinonim gluposti. Svatko od njih, zahvaljujući jednoj od svojih sposobnosti a 

bez obzira na veličinu zločina uspijeva se odbraniti i zazvati pravednost u svoju korist nalazeći pritom dovoljno opravdanja i suvislih argumenata za svoje zločine. Nažalost magarac, koji je po prirodi glup i nesnalažljiv biva žrtveni jarac za sve zločine učinjene u njihovoj zajednici, bez obzira na to što je njegov "grijeh" bezazlen.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:49:00 | 0 komentara

Ivan Gundulić - Dubravka

 

                                             Bilješka o piscu

 

            Rođen je u Dubrovniku u plemičkoj obitelji. U rodnom gradu se školovao i poslije obavljao više državnih dužnosti.Odgojen je u duhu katoličke obnove , te je u tom smislu živio i pisao u svojim djelima.Umro je u 49 godini života.Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.            Književno je stvaranje započeo u mladosti , pišući ljubavne pjesme i prerađujući talijanske mitološke drame.Sačuvano ih je četiri.Djela su mu: Arijadna, Prozepina ugrabljena, Dijana, Armida, Pjesni pokorne kralja Davida, Suze sina razmetnoga, Dubravka, Osman.

 

 

Podaci izvađeni iz:Književnost 2, Profil International Zagreb, Kaptol 25

 

O djelu

 

            Dubravka je pastirska igra, zapravo melodrama , jer su uvedeni glazbeni elementi.Sastoji se od tri čina.Djelo je hvalospjev dubrovačkoj slobodi i oštra kritika dubrovačkog građanstva.Radnja je prilično jednostavna:Na dan nezavisnosti izaberu se naljepši pastir i najljepša pastirica , te se oni međusobno ožene.Ove godine je izabrana Dubravka , koja se  trebala udati za

Miljenka (plemstvo) ali ružni i bogati Grđan je odlučio , da će imati Dubravku , te je odlučio potplatiti suce , što oštro kritizira Gundulić:

 

                                      “Razlog,pravda i mjera svemu je zlato u nas,                                        prodava na nj vjera, život se, duša i čas;                                        duša i čas ovuda ne ide za platom,                                       ni mjere u suda pritežu pod zlatom.”

 

Djelo završava s deux ex machina.Bog Ler dolazi na zemlju i sređuje situaciju.

 

                                              

 

                           Dubrovnik u Gundulićevo doba

 

 

            17 st. Dubrovnik slabi , zbog gubitka monopola nad trgovinom između Istoka i Zapada,  jer se javljaju se novi konkurenti: Francuzi, Židovi, Mlečani …koji sve više i više istiskuju Dubrovnik sa svjetske scene. Sredozemljem je sve opasnije ploviti zbog gusara , a zbog čestih ratova sa Turcima opasnom je postala i trgovina kopnom. Svjetski se trgovački putovi pomiču sa Sredozemlja na Atlanski ocean, javljaju se nove pomorske sile. Građanstvo , relativno     mladi  sloj društva, koje nije imalo nikakvih ograničenja , te se bavilo  trgovinom, manufakturom i drugim unosnim poslovima  , sve  se  je više bogatilo i težilo prema vlasti.Kako su u Dubrovniku vladali plemići ,  građanstvo je težilo da postane plemstvo i da ima udjela u vlasti.Plemkinje se zbog strogih, konzervativnih normi nisu mogle udavati za građane ,  ma koliko da je iznosilo njihovo bogastvo.Protiv građanstva , koje je svojim novcem kupovalo plemičke titule ,  oštro je istupio Gunduliuć blateći ih i  iznoseći svoja mišljenja uDubravci i Osmanu.

 

 

 

                                                 Metafore

 

            U duhu baroka djelo obiluje kićenim metaforama kao što je ova:

 

                                     “Livade su uzeli odjeću zelenu,                                       da obuku dan bijeli i zoru rumenu.”

 

Ovom metaforom Gundulić opisuje svitanje novoga dana.Ali pomoću drugih metafora Gundulić opisuje stanje stvari:

 

                                     “Primorja naša sva u ništa sila zbi”

 

te:

 

                                      “Po njih svijeh srdita zvijer trči i rži,                                        i grabi i hita i u noktijeh sve drži”

 

tim dvjema metaforama  , Gundulić govori o našem okupiranom i porobljenom primorju i Mlečanima , koji kao zvijer samo hrle, pljačkaju i osvajaju.Kao što znamo  , oni su jedan od uzroka opadanja dubrovačke moći.

 

 

                                                      Dubrovnik

 

            Kao što znamo , ovo djelo je alegorija na stanje u Dubrovniku , ali i hvalospjev Dubrovniku i njegovoj slobodi:

 

                                           “  O Dubravo, slavna svima                                             u uresu slobodnomu,                                             lijepa ti si mojijem očima,                                             draga ti si srcu momu.                                               U veseloj ovoj sjeni                                             od čestitih tvojih grana                                            provesti je milo meni                                            dio najdraži mojijeh dana.                                                Tim raspinam mreže moje,                                            i u zavjet vješam vrše                                            na zeleno dubje tvoje,                                            po kom blazi vjetri prše.”

 

Osim toga Gundulić govori o nepriličnom odnosu između plemkinje i građana:                                       “Ni muž i žena ugađa, kad su oba                                         razlika plemena, imanja i doba”                                                      

 

 

                                                         Zaključak

 

 

                                           “O lijepa, o draga, o slatka slobodo,                                            dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,                                            uzroče istini od naše sve slave,                                            uresu jedini od ove Dubrave,                                            sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi                                            ne mogu biti plata tvojoj čistoj ljepoti!”

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:48:00 | 0 komentara

BARAKA PET BE 5b - Miroslav KrležaSadržaj:

 

Opisiva se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika. Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt u rkou od jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima” barake hoće li ili neće doživjeti jutro.

 

Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa Axelrode-a koji obilazi ranjenike. Te noći, Vidović je i dalje živ, Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje u baraci, iako je to strogo zabranjeno.

 

Front je probijen (radi se o II. svjetskom ratu, logor - baraka je smješten negdje gore, oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekivaju prekid puškaranja, tj. da se puškaranje od njih udalji.. Kad je ipak fronta odbačena dalje odbarake grof priređiva mimohod u čast pobjede. Svi, baš svi, moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni;  napola mrtvi; bez udova; medicinsko osoblje.

 

Broj devet, koji je boravio do Vidovića, umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre.

 

Ključevi:

 

  Krleža želi pokazati besmislenost rata, kako u njemu plaćaju samo mali ljudi svoj danak u krvi, dok se oni glavni, koji su ga i prouzrokovali često ostaju u foteljama.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:48:00 | 4 komentara

Hans Christian Andersen - Bajke i pričeH. C. Andersen (1805-1875) je danski književnik, sin siromašnog postolara koji je proveo djetinstvo u bijedi, prepušten sam sebi i svojoj mašti. Izbjegavao je školu, pa je s redovitom obukom počeo kasno, kad je sa 14 godina došao u Kobenhavn. Kasnije mnogo putuje po Europi i Americi. Godine 1827. objavio je svoju prvu pripovijest, a zatim 1829. i putopis "Pješice od Kanala Holmen do istočne točke Amagu", pa niz lirskih pjesama, melodrama, romana itd. Svoj pravi izraz našao je tek u bajkama kojima je stekao svjetsku slavu i priznanje. Bajke, bilo da su uzete iz vilinskog svijeta, pučke predaje, bilo da pripovijedaju o jednostavnim ljudima i stvarima svakidašnjice, zapravo su slike života s njegovim dobrim i lošim stranama. Odlikuju se humanošću, prostodušnošću i mudrošću, a prožete su profinjenim osjećajem pjesnika za neiscrpive ljepote svijeta. Njegova ostala dijela su: "Melodije srca", "Fanazije i skice", "Vinjete", "Dvanaest mjeseci", "Agneta i vilenjak", "Improvizator", "O. T. ", "Samo guslač", "Mulat", "Slikovnica bez slika", "Maurka", "Pjesnikov bazar, "Nove bajke", "Sabrane bajke i priče", "Ahasver", "Dvije baronese", "U Švedskoj", "Bajka mog života", "Biti ili ne biti", "U Španjolskoj", "Posijet Portugalu", "Sretni Peer" i "Bajki i priča". 

CAREVO NOVO RUHO

Vrsta dijela: bajka

Vrijeme radnje: kao u svim bajkama, prije mnogo godina

Mjesto radnje: u velikom gradu

Fabularni tijek: U jednom je gradu živio car poznat po tome što je najviše volio lijepo, novo ruho, te je sav svoj novac trošio samo na to da se lijepo obuče, dok je sve ostale carske dužnosti u velikoj mjeri zanemarivao. Saznavši za tu neobičnu carevu strast u grad su pristigli varalice koji su tvrdili da mogu istkati najljepše ruho na svijetu, ali tako neobično ruho da ga mogu vidjeti samo oni koji su nadasve sposobni i pametni. Polakomivši se za novim ruhom car je naručio da mu se istka to neodoljivo lijepo ruho, platio je varalicama velike novce i živio u iščekivanju novog ruha. 

Podanici kao podanici, videvši da od tog ruha nema ništa, a bojeći se

za svoj položaj i carsku milost nisu se usuđivali glasno izreći svoja saznanja da ruho ustvari ne postoji. Tako je i car, bojeći se da ne ispadne glup i nesposoban, nije niti samom sebi priznao da ne vidi ruho, obukao ga, i ponosan na njegovu ljepotu izašao pred svoje podanike i građane. "Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time pokazao kako nije za svoju službu ili kako je veoma glup. "

Jedino je dječak sa svojom iskrenošću i nevinošću viknu kako car nema ništa na sebi od čega je car protrnuo ali ipak odluči da ostane u povorci do kraja, "a komornici i dalje nošahu skute kojih nije bilo". 

Analiza likova:

". . . živio vam car poznat po tome što je nadasve volio lijepo, novo ruho: sav je novac tratio samo na to da se što bolje odjene i nakiti. Nije mario ni za vojnike, ni za kazalište, ni da se izveze u štenju po šumi - jedino mu bijaše do toga da pokaže svoje novo ruho. Imao je posebno ruho za svaki sat u danu, pa kako se inače kaže o kralju da se nalazi u vjećnici, tako su o tome caru uvijek govorili: "Car je u rušnici!"

Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do vođenja svoje zemlje, već su mu njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje svojih strasti za lijepom odjećom. Pri tom je bio isuviše ponosan na dužnost koju je obnašao te niti u izvanrednim okolnostima nije htio priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar. Svoju nesposobnost nadoknađuje gomilanjem odjeće, jer se jedino na tom polju osjeća dovoljno sposoban. Okružen je licemjernim podanicima, koji bojeći se za svoj položaj i status, podržavaju tezu o "lijepom" ruhu, s čime zadržavaju svoj položaj savjetnika u carskim dvorima i dokazuju svoju pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova stoji dijete sa svojom dječjom iskrenošću i nevinošću, koje jedino ima hrabrost na glas reći istinu o carevom ruhu. 

Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposbni glumci i pntomimičari, koji su znali i uspijeli iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist. Svjesni da je čovjeku potrebna potvrda njegove mudrosti i pameti, oni igraju na tu kartu, dokazujući pri tom da ljudskoj gluposti nema kraja. 

Analiza stila pisanja i jezika djela: 

Ova bajka je namijenjena maloj djeci te je zbog toga pisana jednostavnim stilom i jezikom, koji oni mogu razumjeti. Odlikuje se svim epskim elementima, pisana je u prozi, ima fabulu i možemo je svrstati u sveobuhvatnu podjelu književnih rodova.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:47:00 | 0 komentara

Miguel de Cervantes Saavedra - Quijote od Manche

 

                                  Bilješka o piscu

 

 

   Miguel de Cervantes Saavedra(1547-1616) je najistaknutiji španjolski pripovjedač i jedan on najvećih romanopisca svjetske književnosti.Rodio se u gradiću Alcala de Henares.U vrijeme njegova rođenja obitelj mu je već bila osiromašena.Školovao se u Madridu i Servilli. U vojsku je stupio kao vrlo mlad čovjek,a u njoj je proživio vrlo burne godine.U bitki kod Lepanta izgubio je ruku.Pet godina proveo je u Alžiru kao zarobljenik maurskih gusara.Nakon povratka u domovinu , radio je kao službenik,pa je ponovno bio vojnik, a književni ga rad nije mogao izvući iz siromaštva.Umro je u Madridu.Cervantes je pisao drame i komedije, novele i romane.         Djela:La Galatea, Bistri vitez don Quijote od Manche.

 

 

 

 

 

                                            Podaci izvađeni:                                                Književnost 2, Kekez - Pandžić,                                                 Profil international, 1996, Zagreb

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

              Cervantesovo karakteriziranje don Quijotea                                    i  Sancho Panze

 

 

Don Quijotea Cervantes karakterizira kao: “suhoparnom, mrzovoljnom, hirovitom sinu, natrpanom svakakvim mislima, koje nikomu drugom na pamet ne padaju “.Cervantes nas već u proslovu upoznaje sa karakterom svog lika.Djelo se većinom zasniva na sukobu dva svijeta.Tako je don Quijote čista suprotnost od Sancha.Tako je naš vitez “pedesetih i bio snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, velik ranoranilac i ljubitelj lova” dok je naš Sancho imao “golemu trbušinu a nizak rast i tanke noge”.Iako je Sancho realan čovjek nije osobito inteligentan, “bez mnogo soli u glavi”, te se dade nagoviriti on strane našeg viteza da pođe s njim, obečavši mu pritom namjesništvo nad kakvim otokom ili kraljevstvo koje bude pridobio.Dok don Quijote na tim putovanjima bude živio u svojim fantazijama, Sancho će naprotiv misliti najprije na sebe, svoj trbuh i svoj džep,”Cijele te noći nije don Quijote spavao, nego je premišljao o svojoj vladarici Dulcineji, da udesi po onomu što je čitao u svojim knjigama, kako su vitezovi bez sna provodili mnoge noći po šumama i pustinjama zabavljeni mislima na odabranice svoga srca.Ali nije tako proveo noć Sancho Panza, jer on je

ljudski napunio želudac, no nije ga napunio vodom od cikorije, pa je cijelu noć prespavao.”

 

 

               Dijalog između don Quijotea i Sancha Panze

 

                 Djelo se zasniva na sukobu dva svjeta, a to se vidi u dijalozima između don Quijotea i Sancho Panze.Naš bistri vitez zamišlja pustolovine na svakom koraku, te glavom bez obzira srlja u njih ne mareći na Sanchova upozorenja( “ne mareći što mu Sancho Panza dovikuje i kazuje da su ono na što on navaljuje uistinu vjetrenjače a nisu gorostasi”).Dok Don Quijote podučava Sancha viteškom kodeksu, Snacho upozorava da će se on toga pridržavati sve dok se sam ne nađe u opasnosti, “ako uzmoram braniti sebe, neću ja mnogo pazti na te zakone”, u tim rječima vidimo da Sancho prestavlja tipičnog renesansnog čovjeka koji neće pustiti da ga netko premlati zbog viteških zakona.Taj način gledanja na svijet Cervantes sukobljava sa fiktivnim pogledom na svijet od strane don Quijota.Taj sukob svijetova Cervantes majstorski prikazuje kroz različite dogodovštine čiji su sudionici don Quijote i Sancho Panza.

 

 

 

                 Don Quijote poražen ili pobijeđen?

 

Pitanje u naslovu postavljaju si svi čitatelji ovog romana.Don Quijote na kraju svake svoje pustolovine biva poražen, pretučen i ponižen.Ali on upornu nastavlja dalje “da osvećuje krivice, da priskakuje udovicama u pomoć, da zakriljuje djevice”.On u svojoj ludosti ide protiv onog što su postali ideali renesansnog čovjeka.U stvari don Quijote donosi ono malo mašte što nedostaje svjetu koji pomalo opada zarobljen u svojoj realnosti.Time don Quijote zadobija simpatije ljudi koje sreće na svojim putovanjima i koji mu pomažu u njegovim svetim ciljevima da bi se malo zabavili.Don Quijote je “doduše pobijeđen od tuđe ruke, ali   je pobjednik nad samim sobom, a to je, kako mi je on govorio, najveća pobijeda što se može poželjeti”.

 

                                 Donkihotizam

 

         U čestoj je porabi pojam donkihotizam(donkihotstvo, donkihoterija) koji potječe, gledaj čuda, od imena don Quijotea, glavnog lika Cervantesovog  romana.Znači smiješan, nesuvremen, besmislen pohvat.

 

 

                                    Zaključak                                                        Što je ljepo u njemu

 

                 Don Quijote prestavlja dio svakog od  nas , i to onaj dio koji vjeruje u njegove priče, ideale i maštanja.Kad on nestane nestaće dio svih nas.”Kad ne bi bio grijeh protiv ljubavi prema bližnjem, poželio bih da nikada i ne ozdravi don Quijote, jer ako on ozdravi, nestade nam njegovih dosetaka, pa i dosjetaka perjanika njegova Sancha Panze, a svaka od tih dosjetaka da prevrati i samu melankoniju u radost.”

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:47:00 | 0 komentara

Decameron 2

 

                                      Bilješka o piscu

 

Giovanni Boccaccio 1313-1375.Talijanski predrenesansni književnik,smatra se utemeljiteljem novele.Rođen je u Parizu kao rezultat ljubavi francuske plemkinje i firentinskog trgovca.Nakon povratka iz Pariza ,otac ga je poslao u Napulj da postane trgovac.On to nije želio.Nije prihvatio očevu želju da studira pravo.Od rane mladosti usmjerio se na književnost.U Napulju je napisao nekoliko djela koja su istinska novost u talijanskoj književnosti.

Vraća se u Firenzu ,nakon petnaest godina provedenih u Napulju.U službi Republike više puta je bio njezin poklisar.Njegovo je najznačajnije djelo “Dekameron” (1348-1353).Djela koja je napisao:“Rime”,”Epistole”,”Filostrato”,”Teseida”,”Elegija gospepo njoj ženama zaljubljenim ispričana”,”Danteov život” i“Dekameron”.           

 

 

 

 

 

Podaci izvađeni iz “Književnost 2”-užbenik za II.razred gimnazije,Kekez-Pandžić,Profil international,Zagreb,Kaptol 25

 

 

                                                                     I.teza                                   “Dekameron”

 

 

Naslov djela “Dekameron”(“Il Decamerone”) značiknjiga deset dana, koja ima 100 zaokruženih novela, podijeljeno na 10 dana.Boccaccio započinje pripovije-

danjem o kugi koja je zavladala u Firenzi 1348 g. “...od spasonosnog utjelovljenja sina božjeg bijaše proteklo tisuću tri stotine četrdeset i osam godina,kad je u divni grad Firenzu,...,naišla smrtonosna kuga”,pjesnikova reakcija na taj događaj je pohvala vitalnoj mladosti.Boccaccio zamišlja da su se u crkvi Santa Maria Novella našla trojica mladića i sedmoro djevojaka:Panfilo,Dioneo i Filostrato(sva trojica kao da simboliziraju različite aspekte piščeve osobnosti),Pampinea,Filomena,Elissa,Neifile,Emilia,Lauretta i Fiammetta.Dogovoriše se da otiđu zajedno na jedno udaljeno imanje gdje će provoditi dane u smijehu,pjesmi,zabavi i gozbi.Da bi im brže prošlo vrijeme, dogovorili su se, da svakodnevno, svaki od njih ispriča jednu novelu.Svakog dana su izabrali kralja ili kraljicu koja će odrediti temu tog dana.Tako u 10 dana je ispričano 100 novela i time,po srednjovjekovnoj poetici, dostignut  je savršeni broj sto.

 

                                         II.teza                                                                    Boccacciova shvaćanja

 

U svjetu kojega je stvorio Boccaccio ,ne nedostaje ljubavi i požrtvovanja ,ali prevladava tjelesna ljubav koja je prikazna s određenom dozom humora u najrazličitijim aspektima.Pisac kritizira lažnu moralnost klera i to jasno navodi “...da dokažem kakvo je i koliko licemjerje redovnika...”,a veliča inteligenciju ljudi koji se po njemu ne razlikuju po staležu i imovini već po sposobnostima“A mi koji se rodismo i rađamo jednaki samo se po vrlinama razlikujemo...”.

 

 

                                        III.teza                                     Erotika u Boccacciovim pričama

 

Ideal slobodne ljubavi koju Boccaccio veliča i opisuje u najrazličitijim situacijama je odraz pišćeva života i shvaćanja tog vremena.Boccaccio to jasno navodi u svojim djelima “...su sve miline ovoga svijeta ništavne prema milini koja ženu obuzme u muškarčevu zagrljaju...”.Ta strast zahvaća pripadnike različitih staleža plemstva,građanstva,seljaštva i klera.Boccaccio pogotovo kritizira lažnu moralnost klera koji se okorišćuje vjerom da bi zadovoljilo svoje putene potrebe i olako zaboravlja na datu zakletvu “Neka bog nađe drugu ili druge što će ovaj zavjet održavati.” i rade ono zbog čega su kritizirali druge ljude “...te se nauživa onih milina zbog kojih je prije obično proklinjala sve druge žene.”.Ljubav je po Boccacciu raj premda on možda ne postoji “Ti si Puccia potaknuo na pokajanje pomoću koga smo nas dvoje ušli u raj.”

 

 

 

 

                                           IV.teza                             Osma priča petog dana

 

Nastagio degli Onesti neuspjeli ljubavnik u blizni mjesta Chiassi udaljenog 3 milje od Ravene je ugledao konjanika obučenog u crno kako goni golu djevojku sa dvoje pasa.Vitez mu objašnjava ,da je to kazna ,koju su mu odredili u paklu.On je nekada bio plemić i bio se zaljubio u tu djevojku.Ona mu nije uzvratila ljubav i uživala je u njegovim mukama te se on ubio, nedugo poslje i ona umire.Te ju on mora goniti toliko godina, koliko je ona bila mjeseci okrutna prema njemu.Građu za tu novelu Boccaccio uzima iz vrlo raširene srednjovjekovne legende ,prema kojoj žena i njezin ljubavnik su kažnjeni zbog putenog grijeha , strašnim mučenjem u prizoru paklenog lova.Međutim pisac je izokrenuo njezinu pouku ,kaznivši ženu zato, što je bila odbojna prema čovjeku, koji ju je volio.Time joj je dao oblik priča koje će strašiti ljude u 19 i početkom 20 st.

 

                                        V.teza                       Italija na kraju srednjeg vijeka

 

 

Italija je na kraju srednjeg vijeka bila podjeljena na niz gradova - država .Vladari tih gradova bijahu sposobni ljudi (prvenstveno condotireri )koji su se uzdigli zahvaljujući svojim sposobnostima.Okolicu tih ljudi su sačinjavali isto tako sposobni ljudi.Tadašnji čovjek nalazi izvor i vjeru u samome sebi ,te se vse više okreće od crkve i njezinog učenja i ustaljenih moralnih pravila.Tadašnji čovjek proučava sve aspekte života i ljudskog tijela i veliča sve ljudsko.U takvom okružju ,u kojemu feudalni sustav prepušta mjesto

građanstvu ,su živjeli veliki pisci, u koje spada i Boccaccio, koji su širili ideje svoga doba.                      

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:46:00 | 4 komentara

DEKAMERON - Giovanni Boccaccio1. TEZA : BILJE[KA O PISCU

 

 

 

Giovanni Boccaccio (1313-1375),bio je talijanski pripovijeda~ i romanopisac, prou~avatelj Dantea (napisao @ivot Danteov i komentar Bo`anstvene komedije). U romanu u prozi Filocolo (1338) obradio je ljubavno-pustolovnu temu o ustrajnoj ljubavi, vrlo poznatu u srednjem vijeku. Uromanima u stihovima (u oktavama) Filostrato (1338) i Teseida (1339/40) obra|uje teme iz gr~kih bajki. Autobiografsku gra|u obradio je u proznom romanu Elegija gospe Fiammette (1343). Legendarnu gra|u o postanku Fiesola i Firence obradio u oktavama u spjevu Ninfale fiesolando (1344-1346). Najzna~ajnije je djelo Dekameron (1348-1353), {to zna~i knjiga deset dana. U zbirci od sto novela, dok kuga vlada u Firenci, sedam djevojaka i tri mladi}a provode vrijeme u prirodi pri~aju}i naizmjenice deset novela u deset dana. Svojim djelom Boccaccio je otvorio nova tematska podru~ja iz li~nog i intimnog `ivota, potvrdio nove renesansne poglede na ljudski `ivot, a noveli postavio njene klasi~ne izra`ajne okvire tako da }e stil njegove novele stolje}ima biti i ostati uzor talijanske umjetni~ke proze. Na sli~an na~in kao Petrarchin Canzionijere u lirici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Podatke na{ao:

 

U knjizi Decameron Giovannia Boccaccia, izdava~ko poduze}e “Re~ i Misao”, Beograd, 1962.god.

 

 

 

 

2. TEZA : ANALIZA DJELA

 

 

TRE]I DAN, NOVELA PRVA

 

 

LIKOVI: Nuto (vrtlar)                Masetto                Nadstojnik                Glavna ~asna sestra                Opatice

 

MJESTO DOGA\ANJA: ”U ovom na{em kraju bio je, a i sada je jedan...”

 

FABULA:  U nekom je kraju postojao samostan. U njemu je radio vrtlar po imenu Nuto. Odr`avao je vrt, ali kako su ga zadirkivale opatice i po{to nije bio zadovoljan pla}om, izravnao je ra~une i vratio se u svoj rodni kraj Lamporecchio. Tamo ga je do~ekao mudri Masetto, i ~uv{i ~ime se i kako Nuto, uzeo je sjekiru i uputio se prema samostanu. Malo je razmislio i do{ao do zaklju~ka, po{to je mlad, da se pravi da je nijem, jer ga ina~e mo`da ne bi htjeli uzeti da radi za njih. Kad je do{ao tamo, obavio je nekoliko poslova. Nadstojnik se uvjerio da on vrlo dobro obavlja svoj posao, dogovorio se sa glavnom ~asnom sestrom da ga zadr`e. Dok se jednog dana pravio na livadi da drijema, pored njega su pri~ale dvije opatice kako su ~ule, da je ono {to mu{karac mo`e pru`iti `eni mnogo ljep{e od najljep{ih zadovoljstava na svijetu, te odlu~e to isprobati s njim. Nakon {to su to radile vi{e dana, opaze ih tako druge opatice, pa im se i one pridru`e. Tako je Masetto morao zadovoljavati svih deset opatica. [etaju}i se vrtom jednog dana glavna ~asna sestra primijeti Masetta napola gola, pa i ona odlu~i to isprobati. Odnese ga u dvor i zadr`i ga tamo par dana. Nakon vi{e dana,  Masetto nije mogao vi{e izdr`ati sve to,pa je

progovorio glavnoj ~asnoj sestri. Ispri~ao joj je da ta bolest nije njemu uro|ena, i da sada nije naglo progovorio. Priznao joj je istinu o opaticama i molio je da ona to sredi. Ona se dogovorila sa drugim opaticam o tome kada }e ga koja imati. Kada je umro nadstojnik, njega su stavili na njegovo mjesto. Kada je Masetto ostario, vratio se u rodni kraj  Lamporecchio veoma bogat.

 

 

 

TRE]I DAN, NOVELA ^ETVRTA

 

 

 

LIKOVI: Puccio di Rinieri                 Isabetta (Pucciova `ena)                 Don Felice

 

MJESTO DOGA\ANJA: ”Blizini San-Brankacija `ivio je jedan...”

 

FABULA: Nedaleko crkve San-Brankacija `ivio je Puccio di Rinieri. Bio je vrlo pobo`an. Imao je mladu i vrlo lijepu `enu pod imenom Isabetta. Jednog je dana u taj kraj do{ao redovnik imenom Don Felice. Odmah je otkrio `elje Puccia, i ono {to mu~i njega i njegovu `enu. Puccio je bio vrlo pobo`an, i nije mogao pono u`ivati s `enom.

On i njegova `ena su se zavoljeli, ali toj njihovoj ljubavi je bio prepreka Puccio, koji nije ~esto izlazio iz svoje ku}e. Don Felice je rije{io problem tako {to je Pucciu izmislio na~in kako da postane svetac. Rekao mu je da mora svaki dan postiti i svake no}i moliti na terasi o~ena{e i zdravomarije. Puccio di Rinieri je to povjerovao i dok je molio na terasi, Don Felice je u`ivao sa njegovom `enom u njegovoj sobi.

 

 

 

 

 

 

 

^ETVRTI DAN, NOVELA PRVA

 

 

 

LIKOVI: Salernski knez Tancredi              Vojskovo|a Capove                 Ghismonda (K}i kneza Tancreda)                 Guiscardo

 

MJESTO DOGA\ANJA: “Tancredo, knez od Salerna, bio je...”

 

FABULA: Salerinski knez Tancredi, imao je k}erku jedinicu imenom Ghismonda. Volio ju je vi{e nego {to su drugi roditelji volili svoju djecu, i zato ju nije htio udati. Kada je ona ve} bila u godinama kada se druge djevojke udaju, on ipak odlu~i da je uda, za vojskovo|u Capova. Me|utim ona nije voljela Capova, ve} se zaljubila za Guiscarda koji je bio iz ni`eg stale`a. Takav brak njen otac nebi nikad dopustio. Dala je naslutiti Guiscardu da ga voli. Po~eli su se tajno vi|ati. Jednog je dana Tancredi tra`io k}erku. Obi~avao ju je posje}ivati u sobi. Jedan dan do{ao je u njenu sobu i zaspao. Zaspao je na sakrivenom mjestu. Ona ga nije vidjela i po~ela se zabavljati sa Guiscardom. Kada je to vidio Tancredi, nije ni{ta rekao. [utio je i ~ekao, pa kada su oboje oti{li, neprimjetno se i{uljao iz sobe. Drugo jutro naredio je svojim slugama da zarobe Guiscarda, i odtad su ga u najve}oj tajini dr`ali zarobljenog u jednoj prostoriji dvora. Kad je saop}io k}erki da je zarobio Guiscarda, ona je rekla da treba oboje kazniti. Drugo je jutro knez Tancredi zagu{io Guiscarda. Izvadio mu srce i na tanjuru ga je poslao svojoj k}erki. Kada je ona vidjela to srce, dugo je vrijeme plakala nad njim, a kasnije je ulila u tu krv otrov i sve skupa popila. ^im je to ~uo knez Tancredi, dotr~ao je u njenu sobu, u kojoj je ona le`ala sa srcem Guiscarda naslonjenim na njeno srce. Zadnje rje~i koje je Ghismonda izgovorila bile su, da `eli da ih pokopaju zajedno da bude stalno s njim. To je njen otac kasnije i u~inio.

 

^ETVRTI DAN, NOVELA [ESTA

 

 

 

LIKOVI: Plemi} Negro da Ponte Cararo                 Andreuola (k}i plemi}a Negra)                 Gabriotto                 Slu{kinja

 

MJESTO DOGA\ANJA: “U gradu Breschi `ivio je nekada jedan...”

 

FABULA: Plemi} Negro da Ponte Cararo imao je vi{e djece me|u kojima i k}erku Andreuolu. Andreuola se zaljubila u susjeda pod imenom Gabriotto, koji je pripadao ni`em stale`u od njenog. Slu{kinja joj je pomogla pri tome da Gabriotto dozna o tome kako ga ona voli, te da se oni vi|aju i u`ivaju skupa. Andreuola je sanjala da u`iva s njim, i da iz njega iza|e ne{to crno, i da ga ona gubi. Kada mu je ona to ispri~ala, nije htio vjerovati, pa ju je poku{ao smiriti. Malo kasnije umro je u njenim rukama. Slu{kinja joj je pomagala odnijeti tijelo do njegove ku}e. Putem su ih uhitili ~uvari i odnijeli pred sud. Nakon {to je ispri~ala istinu, otac se uvjerio da je nevina, pa ju je poveo ku}i. Gabriotta su zakopali sa svim po~astima a kasnije su Andreuola i slu{kinja oti{le su u samostan i `ivjele jo{ dugo o~i{~ene od grijeha.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PETI DAN, NOVELA ^ETVRTA

 

 

 

LIKOVI: Lucio da Valbona (mesar)                 \akomina (`ena mesara Lucia)                 Catarina (k}i mesara Lucia)                 Ricardo Manardi

 

MJESTO DOGA\ANJA: “Nedavno je u Romaniji `ivio jedan...”

 

FABULA: Mesar Lucio da Valbona imao je k}erku Catarinu. Bila je najljep{a djevojka u tom kraju. Nakon {to ih je vi{e puta posijetio Ricardo Manardi, priznao joj je svoju ljubav. Po{to je njen otac pazio na nju, bio je problem kako da se sastanu. Ricardo je rekao neka no} prespava na terasi, pa da }e on na}i na~in da do|e kod nje. Ona je rekla roditeljima da joj je u sobi vru}e spavati, pa da uz njihovo dopu{tenje namjerava spavati na terasi. Ricardo je do{ao te no}i na terasu. Cijelu no}

bili su zajedno, a pred jutro su zaspali. Kad se njen otac pred jutro probudio, vidio ih je na terasi kako skupa le`e. Pozvao je `enu da se i ona uvjeri u njihovu ljubav. Kad su se probudili, Catarina je po~ela plakati, jer se bojala oca i njegove osvete. Iznenadila se je kad je dobila dopu{tenje za njihovo vjen~anje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PETI DAN, NOVELA OSMA

 

 

 

LIKOVI: Nesta|o degli Onesti                  Paola Traversi

 

MJESTO DOGA\ANJA: “U Raveni, prastarom gradu Romanjie, bilo...”

 

FABULA: Nesta|o degli Onesti, bogat i otmjen plemi} zaljubio se u djevojku plemi}ke obitelji Traversi. Htio ju je osvojiti rasipaju}i svoje bogatstvo nad njom, me|utim ona ga nije htjela. Jednog je dana on poslan na molbu roditelja u Kjeso, gdje je ugledao scenu kako vitez tjera mladu djevojku. Pomislio je kad bi Poala vidjela takvu scenu, da bi ga od straha mo`da zavoljela. Vratio se u Ravenu, pozvao je nju i svoju rodbinu na ru~ak. Vidjev{i takvu scenu, Paola je pomislila da je njoj namjenjena, i strahuju}i za sebe zavoli Nesta|a. Uskoro su se nakon toga vjen~ali.

 

 

 

[ESTI DAN, NOVELA SEDMA

 

 

 

LIKOVI: Madona Filipa                 Rinaldo de Puljezi                 Lazarina de Gvacaljotrija

 

MJESTO DOGA\ANJA: “U gradu Pratu postojao je nekad...”

 

FABULA: U ono vrijeme, u Pratu je postojao zakon koji je govorio da ako je mu` na|e u preljubu, `enu mo`e dati

na sud i da ona mo`e biti obje{ena. Rinaldo de Puljezi je tako prona{ao u preljubu svoju `enu sa Lazarinom. Priveo ju je pred sud da joj oni sude. Kad su je upitali da li priznaje preljub, ona je potvrdno odgovorila, ali da `eli upitati mu`a, da li mu je ona uvijek udovoljavala `elje kada je on to htio. On je na to pitanje odgovorio potvrdno. @ena je rekla sudu da ne vidi razloga zbog }ega bi doma stajala neiskori{tena, za vrijeme dok nije potrebna svome mu`u. Sud je rekao da ona ima pravo, pa su izmjenili zakon tako, da bilo koja `ena koja zadovolji svog mu`a, mo`e zadovoljavati i druge mu{karce.

 

 

 

SEDMI DAN, NOVELA DRUGA

 

 

 

LIKOVI: Peronela                 Mu` Peronele                 \anelo Striniario

 

MJESTO DOGA\ANJA: “Prije kratkog vremena se u Napulju...”

 

FABULA: Peronela se o`enila siromahom. Po{to nisu imali novaca, on je svako jutro i{ao rano raditi ili tra`iti

posao. Kasno se vra~ao doma. Za to vrijeme, dok je on radio, Peronela se zabavljala s \anelom Striniarom, koji bi dolazio kod nje ~im bi joj mu` oti{ao na posao. Tako je bilo vi{e dana, sve dok se jednog jutra ne vrati ku}i. Kada Peronela primjeti da se mu` ve} vratio sa posla, re~e \anelu da se brzo sakrije u jedno veliko bure koje su imali u ku}i. Peronela ka`e mu`u da ne}e imati {ta jesti ako se misli tako rano vra}ati s posla. On je  doveo kupca za veliko bure koji }e mu dat pet srebrnih forinta. Rekla mu je da je iona isto na{la kupca koji }e joj isto dati sedam srebrnih forinta te da je taj kupac u{ao u bure da pregleda da li je cijelo. Kada je to ~uo njen mu`, potjera svog kupca, jer mu je on davao dvije forinte manje nego onaj drugi, te oti|e kod bureta da zavr{i posao. \anelo je rekao da je bure cijelo i da }e ga kupiti ako mu ga o~isti, {to je Peronelin mu` i u~inio. Dok je on ~istio to bure, Peronela i \anelo su se zabavljali. Kad je on zavr{io posao, \anelo je platio bure i odnio ga ku}i.

 

 

 

DEVETI DAN, NOVELA DRUGA

 

 

 

LIKOVI: Izabeta                 Mladi}                 Glavna ~asna sestra                 Opatice                 Sve~enik

 

MJESTO DOGA\ANJA: “U Lombardiji se nalazio jedan po...”

 

FABULA: Izabeta je bila opatica u samostanu. Zaljubila u mladi}a koji je dolazio u taj samostan. Priznala mu je svoju ljubav, pa su oni ~esto zabavljali. Kada su to druge opatice vidjele, otr~ale su do sobe glavne ~asne sestre. Strahuju}i da je ne na|u da spava sa sve}enikom, brzo se obukla i u `urbi umjesto marame na glavu je stavila sve}enikove ga}e. U `urbi to nije primjetila niti jedna opatica. Kad su do{li pred Izabetinu sobu, provalili su, i zatekli Izabetu i mladi}a kako se zabavljaju. Izabetu su otjerale iz sobe da joj sude. Kada je kasnije Izabeta primjetila {to je na glavi glavne ~asne sestre, kazala je neka si prvo sve`e maramu pa neka onda razgovara s njom. Tada su i opatice primjetile {to se nalazi na glavi glavne ~asne sestre, te je ona bila prisiljena da dopusti svim opaticama da vode ljubav kad god `ele. Tada se Izabeta vratila svom ljubavniku i nastavili su i dalje nesmetano se vi|ati.

 

 

 

DESETI DAN, NOVELA ^ETVRTA

 

 

 

LIKOVI: Meser Gentile de Karizendi                 Nikola Ka~animik                 Katalina

 

MJESTO DOGA\ANJA: “U Bologni, divnom lombardijskom gradu...”

 

FABULA: U Bologni je `ivio mladi ~ovjek imenom \entile de Karizendi. Zaljubio se u jednu plemkinju Katalinu. Ona njemu nije uzvra}ala ljubav i nije ga voljela. Ona oti|e na svoj posjed gdje se razbolila. Doktori nisu mogli na}i znakove `ivota, pa su je zakopali. Kada je \entile doznao da je ona umrla, uputio se u najve}oj tajnosti sa slugom do njenog groba. Do{av{i tamo u|e u grobnicu i poljubi je vi{e puta, a kasnije odlu~i da joj mo`e dotaknuti grudi. Primjetio je da u njenim grudima ima jo{ malo `ivota, pa je odnese u svoju ku}u gdje mu je njegova majka pomogla da je ozdrave. Kad je ona ozdravila zamolila je \entila da joj dopusti da se vrati svojoj rodbini. On je rekao da po{to svi misle da je ona mrtva da }e pozvati neke plemi}e na gozbu kod sebe te tako i njenog mu`a i da }e je pred svima njemu uru~iti kao poklon. Ona je na to pristala. Morala je po~ekati da se on vrati s puta, da bi vidjela svoju rodbinu. U me|uvremenu je rodila sin~i}a. Kada se \entile vratio s puta i vidje kako je ozdravila, napravi gozbu i pozove plemi}e na ru~ak. Zapitao je da li bi bilo pravedno kada bi neki ~ovjek bacio svog bolesnog slugu na ulicu, a drugi bi ga izlje~io da ga taj drugi zadr`i za sebe. Na to su se svi dogovorili a Nikola je izrekao u ime svih da je to pravedno. Tada Gentile naredi slugama da uvedu Katalinu {to i u~ine. Kad je do{la on se udalji, a drugi su gosti ispitivali Katalinu o tome ko je, to ona nije odgovarala. Kasnije je \entile predao Nikoli svoju `enu i dijete. Kasnije su ga za to svi hvalili.

 

3. TEZA : O DEKAMERONU

 

 

 

        Dekameron nije proizvod jednog bludnog i ustreptalog  `ivota kakav je bio Boccacciov, ve} plod profinjene umjetni~ke analize i tihog izra`avanja genijalnosti koja `ivi u prostoru i vremenu, te osije}a pravi trenutak. (komentar iz dijela).       Dekameron je produkt pona{anja gra|ana tog vremena. @ene su bile varljive. Napravile su }ak i zakon koji im dopu{ta da se dru`e s drugim mu{karcima. Neki mu{karci su bili naivni i glupi, a drugi mladi}i hrabri i nepromi{ljeni. Izgleda da je u to vrijeme bilo dosta vanbra~ne dijece, ~ak mo`da vi{e nego danas.             Dekameron je ve} u 14. stolje}u bio preveden na francuski, a onda i na engleski jezik. Nastav{i u najgorem vremenu tj. za vrijeme kuge, te pored svih grozota, zra~i sna`nom `ivotnom voljom i optimizmom. i kukavičluk (…) i svemu tome unatoč tvrdimda Pariz nikada nije bio pravedan premameni – da mi nikada nisu uzvratili štovanjem,kao ni platili novcem, ono što mi se duguje. I ponajbolji dokaz da mi nad glavom visi svo-je vrstan baksuz je taj što se čak i moja majka(…) okreće protiv mene."

Baudelaire je svakako težio idealnom, a pošto mu idealno dobro nije uvijek bilo pristupačno, poslužilo je i zlo, pa su mnoge pjesme bile cenzurirane zbog raznoraznih nemoralnosti, prevelike slobode pisanja i mnogih nepoćudnih stihova. On tu svoju neobičnost tijekom vremena i sam počinje shvaćati, pa piše: (XII.). Njegova najpoznatija zbirka pjesama – "Cvjetovi zla", već u naslovu sadržava cijelu bit Baudelairove poetike: izvuci ljepotu iz rugobe života i nesreće ljudskog postojanja, otkriti vječno u prolaznoj, otrcanoj svakodnevici.

"Štiocu"

Žestoka borba dobra i zla izražena je u većini njegovih pjesama i on sam, razapet izmedu poroka i duhovnog uzdizanja, često popušta pred slabostima grijeha i to ga snažno frustrira, te on svoju žalost pretače na papir.

"Uništenje"

On kršcansku vjeru tumači na svoj način i kako priznaje nerijetko prema njoj osjeća otpor, često ju, kroz razne pjesme, izruguje u trenutcima svoje duhovne slabosti i nastoji pobjeci od njenih stereotipa i granica.

Uz svjetski poznate pjesme "Albatros" i "Suglasja" najviše pozornosti plijeni pjesma "Neizlječivo". Ona počinje s pjesnikovim videnjem stvaranja čovjeka i svijeta. Medutim Božja zamisao ovdje skreće sasvim (ne)očekivanim tokom i "Jedna Ideja, Oblik, Biće krenu iz modrine i pade u olovnosiv i blatan Stiks gdje nikad s Neba ne progleda oko" . Protagonist u idućim stihovima je pali andeo, koji zapravo simbolizira modernog kršćanina koji se nepažnjom ili pak zaveden žudnjom za nakaznim zatekao u golemom košmaru zemaljske stvarnosti. On pada sve dublje, u sve mračnije ponore no pri tom se ne predaje i očajnički traži tračak svjetla i izlaz iz tih krugova agonije. Medutim sva njegova nastojanja da se spasi su sasječena u samom korijenu i sav njegov trud samo je prazno tapkanje u mjestu. Uzaludnost njegovih pokušaja posljedica su ljudske pokvarenosti u modernom svijetu i njegovo mračno potonuće zaustavlja se u kristalnoj klopki leda koja je zapravo ekvivalent Danteovom zadnjem ledenom krugu pakla (čitaj, 29. str.). Baudelaire je danas vjerojatno shvaćeniji nego ikad prije i njegove nekad cenzurirane pjesme, danas su nezaobilazne u školskim lektirama jer modernom Baudelairovom svijetu 19. stoljeća danas se suprodstavlja moderni svijet 20. Stoljeća koji je opakiji i pokvareniji i zato ljudi današnjice Baudelairovu "svjetsku bol grijeha" shvaćaju puno iskrenije i danas u njemu nalaze inspiraciju snažniju nego ikad prije.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:44:00 | 0 komentara

CRNI MAČAK - EDGAR ALLAN POE1. TEZA

 

BILJEŠKA O PISCU:

 

       POE, Edgar Allan (Boston, 19. 1. 1809 - Baltimore 7. 10. 1849), americki knjizevnik. Roditelje, siromasne putujuce

glumce, izgubio je u djetinstvu. Odrastao je na Jugu, u kuci trgovca Johna Allana. Osnovno obrazovanje stekao u koledzu u Londonu. Po povratku u domovinu laca se knjizevno - publicistickog posla: pise recenzije, eseje, kritike, pjesme i pripovjetke, drzi predavanja, itd. 1827. godine objavljuje prvu zbirku Tamerlane and Other Pcems. Uvijek vise gladan nego sit, povremeno zapada u teska depresivna stanja te trazi spasa u alkoholu i narkoticima. U takvim se prilikama Poeu rodila misao da je poezijaritmocko stvaranje ljepote, koje je samo sebi svrhom, sto je realizirao u lirskim ostvarenjima i pripovijestima, koje su cesto gradene na efektima groze, napetosti. U Poeovim djelima, pored razigranosti maste ima i hladne cerebralne proracunatosti.

 

       Poe je po izuzetnom intenzitetu svojih patnja bio kadar da od izbalaniziranih kantelina romanticke

skole satka jedan novi carobni svijet snova i da mu poda stravicnu realnost tragedije. U Poevo vrijeme,

medutim, nije se u SAD-u jos formirao ukus koji bi znao ocijeniti njegove vrednoste. U Europi,

originalnost i elementarna snaga Poevova stvaralackog duha priznate su ubrzo nakog njegove smrti.

 

 

2. TEZA

 

FABULA:

 

       Postajuci sve vise rob alkohola, junak ove pripovjesti propada i fizicki i psihicki. U stanjima pijanstva,

on zlostavlja i svoju zenu i svog mezimca, crnog macka, kojeg jednog dana, razdrazen grizodusjem

hladnokrvno i okrutno objesi.

 

       Od tada se njegove nevolje gomilaju. Izgorila mu je kuca, a uza sve to jos ga podjaruje prisutnost

nekoga jednookog crnog macka posve slicnoga njegovom ljubimcu koji ga neprestano prati kao ziva

uspomena na pocinjeno zlodjelo.

 

       Djelo Crni macak sastavljeno je od niza kratkih prica za koje je sam Poe rekao da njegove price

prikazuju “ smjesno dovedeno do grotesnog, stravu natopljenu u uzas; duhovitost pretjeranu do burleske i

posebnost preobrazenu neobicnost i mistiku ”.

 

 

3. TEZA

 

STIL     PISCA:

 

       Mnoge teme i gotovo sav dekor Poeovih prica proizlaze iz konvencija koje su postajale u romanticnoj

knjizevnosti  njegova  vremena,  narocito  u  njenoj  “ gotickoj “ struji. Goticka se knjizevnost koristila

interesom romanticara za srednji vijek, folklorom i egzotickim ugodajima: otuda motivi rusevina, starih

kula i dvoraca, podzemnih hodnika i tamnica, kostura, sablasti i grobova, demona i vampira. Strah i jeza,

uzas i smrt i ludilo prevladavaju u svim kratkim pricama.

 

       Poeve su teme uglavnom potekle iz njegova osobna iskustva, iz njegovog nebicno nesretnog zivota i njegove bolecive  prirode. Zato je Poe jednom prilikom rekao: “ Ako se moja djela i temelje na strave, tvrdim da strava potjece iz moje duse, da sam tu stravu crpio iz njenih zakonitih izvora i uvijek je vodio samo do njena zakonita ishoda “.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:44:00 | 0 komentara

Combray MARCEL PROUST

1. Bilješka o piscu: 

 

         PROUST, Marcel (Pariz,10. 7. 1871. - 18. 9. 1922.), francuski književnik. Poteječe iz građanske sredine i već u mladosti pokazuje interes za mondeni život tzv. visokoga društva. Suradnik jeFigaroa, pokretač časopisa Le Banquet (1892); A. France piše mu predgovor za knjigu Les Plaisir et Les Jours (1896). Slabo zdravlje primorava ga da se povuče, pa živi mnogo godina u izolaciji. U tišini radi na svojemu opusu. 1913 objavljuje Du chote de chez Swann. Njegov autobiografski roman Jean Santeuil (1952) objavljen posmrtno. Ta, i sva njegova ostala dijela pokazuju zajedničku atmosferu, povezuje ih bogata imaginacija njihova autora, a imaju i jednog zajedničkog junaka: Vrijeme. Vrijeme koje obara, ruši, mijenja svijet oko nas, neukrotiva sila koja nas podvrgava svome toku; vrijeme kao uzrok nestalnosti, vrijeme kao opsesija i bol zbog prolaznosti. Nastojanje da se vrijeme zadobije, da odabrana razdoblja potraju, da se izbriše granica između onoga što jest i onoga što je bilo inspiriraju Prousta, tragatelja za izgubljenim vremenom; tako je nastao njegov opsežni ciklus A la recherche du temps perdu.

 

         Proust fautovski tuguje za trenutkom što prolazi, fiksira sunčane predjele jednoga djetinstva, mnoga lica u prolazu, pariške salone, sjedeljke, susrete, igre, rastanke i snove. On je kreator mitološkog djetinstva, Proustov vječiti mladić, analitičar, artist, lirik građanskoga komfora, tvorac izvanrednih metafora u čijem se traženju osjeća tipično francuska vibracija. Snagom imaginacije, Proust je obogatio svoju spiritualnu realnost, pokazao primjerom da umjetnik ne izmišlja nego otkriva: L’ artite n’ invente pas, il decuvre. Svojim djelom Proust je ostavio dubok trag ne samo u francuskoj već i u današnjoj europskoj književnosti. Proustov osjećaj za stil, za vrijeme, za minucioznost, za analizu najtananijih osjećanja obogatio je suvremenu francusku literaturu, a neki njegovi opisi pejzaža postaju duhovni zavičaj mnogih miljuna čitalaca.

 

 

Podaci iz:  Enciklopedija leksikografskog zavoda, Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1969.

 

 

 

2. Društvo: 

 

         Riječ društvo nekako čudno zvuči kad se govori o svijetu koji nam je Proust naslikao. To je društvo sastavljeno od samih grupa pojedinaca, koji se kreću u uskom krugu svojih osobnih interesa, a s drugim dolaze u dodir samo onda kada su im ti drugi osobno potrebni. Najsavršenije osvijetljenje društva, visokog društva daje nam Proust na posljednjih dvadesetak stranica Vojvotkinje de Guermantes. Razgovor vode tri protagonista U traganju za izgubljenim vremenom: Swann, najprofinjeniji predstavnik kulture svoga doba, alter ego samog pisca, vojvoda de Guermantes, najsebičniji, najglupiji i načistiji predstavnik europskog plemstva i

vojvotkinja Oriane, jedinstven primjerak stila, finese, šarma, površnosti i nehumanosti istoga društva. A za stvaranje njezina lika Proust se poslužio princezama, vojvotkinjama i groficama iz njegove najbliže okoline, jer Proust je svoja lica transponirao prema licima društva u kojem je živio.

 

         Društvo romana U traganju za izgubljenim vremenom kreče se u zatvorenom krugu, koji ne obuhvaća ništa drugo osim svoje bogate četvrti u Parizu, jednog normadijskog dvorca i jednog luksuznog ljetovališta na normandijskoj obali. Članovi tog društva lišeni su svake aktivne volje i zato nesposobni da vrše bilo koju radnju koja bi ih vodila do nekog cilja izvan njih samih. Ta lica ništa neće i zato ništa ne rade, njihova budućnost ne ovisi o njihovu htijenju već o stjecaju okolnosti. Ni jedno od njih ne pokazuje neki napredak ili neki razvoj, ni jedno od njih ne vrši nikakve vanjske radnje tako da na kraju osjećamo potpunu dekadenciju Proustova društva.

 

         Proustovo djelo isto tako nije ni tendeciozno ni moralno. Ono ne proučava vanjsku radnju već unutarnje činjenice, njegova se karakteristika nalazi u samoj mehanici ljudskog zbivanja. To je društvo koje se raspada bez obzira na bilo koji ljudski moral. No, ako kod Prousta nema vanjske radnje, ne smijemo zaključiti da kod njega nema dinamike, što bi ujedno značilo da nema života, jer njegovo djelo daje dojam veoma bogatog vrenja, u unutrašnjosti mehanizma sakrivenog ispod površine bića i stvari.

 

 

 

3. Slikar prostora i vremena: 

 

         U jednom pismu Proust kaže: “Što se tiče stila, nastojao sam odbaciti  sve ono što diktira čisti razum, svu retoriku, uljepšavanje i gotovo

sve homotične i tražene slike, da bih izrazio svoje duboke i autentične impresije i poštovao prirodni tok moje misli”.

 

         Proust se služi bojama kao impresionistički slikar, stvarajući najprije ambijent koji obavija osjetila određenim svjetlom i tonom, te na taj način pruža uvjete za postanak čistih impresija.

 

         Proust, osim što je slikar prostora, on je i slikar vremena. On nije poznavao sata, njegov se život odvijao izvan praktičkog vremena  koje su ljudi ustanovili da organiziraju rad koji od njih zahtijeva socijalni život. On je u potpunosti raspolagao svojim vremenom i služio se njime samo za vlastita istraživanja. Proust nastoji posjedovati vrijeme u čistom stanju, osjećati se suvremenikom stoljeća i tako izbjeći smrt koja nije drugo nego fenomen memorije. Umrijeti znači ne imati više uspomena, znači pustiti vrijeme da pobjegne. Posjedovati vrijeme znači posjedovati prošlost, sadašnjost i budućnost. Posjedovati sve to, znači živjeti u istio vrijeme u jednom, drugom i trećem, i prema tome, ne živjeti ni u jednom potpuno. To je isto kao izbjeći sva tri i naći se izvan njih, tj izvan vremena.Taj susret prošlosti i sadašnjosti jedna je od karakteristika njegova slikanja izvan svijeta, jedan od bitno proustovskih postupka. Ali Proust nije prvi uveo te skokove u prošlost da bi dao slici više reljefa. No tada su te usporedbe bile većinom paralele bez osjetnih dodirnih točaka. Prošlost je služila kao muzej uzoraka koji su piscu stajali na raspolaganju. Kod Prousta, naprotiv, prošlost je isto tako živa kao i sadašnjost, s tom razlikom da je u isto vrijeme poetičnija i slikovitija, jer nam otkriva proces postajanja sadašnjosti. Prošla se stoljeća pomiču i približavaju nama stvarajući sadašnjost.

 

 

 

 

 

 

 

 

4. Dinamične slike 

 

         Unutrašnjo neprekidno gibanje oživljuje dekor i prirodu: predmeti, sobe, gradovi, cvijeće, drveće i pejzaži žive, kao što živa lica; autorov stvaralački duh ulijeva život u neživi svijet u kojem stvari postaju individualne i ponašaju se ka živa bića.

 

         Proustove dinamične slike i njegovo opisivanje predmeta vidimo na 158. i 159. stranici ovog romana. Te stranice poznate su zbog karakternih crta koje pojedinim licima daju njihovi monokli. Tako se npr. staklo monokla generala de Fraubervilla pretvara u jednu monstruoznu ranu, a monokl mondenog romansijera izražava njegov jedini organ psihološkog prodiranja i nemilosrdne unutarnje analize, dok markizu de Forstelleu monokl daje melankoličnu osječajnost u kojoj žene otkrivaju velike mogučnosti ljubavnih patnji.

 

         Taj odejevni individualizam izražava naša različita duševna stanja, crte našeg karaktera kao i karakter epohe u kojoj živimo. Tako odjeća prestaje biti samo tkanina i suvišni ukras i postaje sasvim sastavni dio nas samih, naš vlastiti izraz.

 

         U slikama prirode Marcel Proust najviše pažnje posvečuje cvijeću, drveću i moru. More, ta nepregledna snaga, to vječno gibanje, ta vječna promjena, našlo je u Proustu svog velikog pjesnika. Beskrajana i nemirna površina, koju su ljudi ukrasili brodovima, predstavljala je za njega princip mladosti: “(Mladost) je stanje prije potpunog ukrućenja i zato u društvu

mladih djevojaka osjećamo ono isto koje osjećamo pred oblicima, koji se pred nama bez prestanka mijenjaju, koji se poigravaju s nestalnim oprečnostima i što nas podječa na neprekidno ponovno stvaranje primarnih elemenata prorode, koje vidimo kad smo na moru”.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:43:00 | 0 komentara

Cid - Pierre CorneilleSadrzaj:     Himena,kci grofa Gormaza,ludo je zaljubljena u don Rodriga,sina don Diega.U njega je zaljubljena i dona Uraka,kastiljska infantkinja.Don Diego i grof se posvadjaju,te grof don Diega udari.Posto je star don Diego se ne moze odbraniti te poziva u pomocsvoga sina Rodriga.Rodrigo je zaljubljen u Himenu, ali mu je cast vaznija i od ljubavii zbog casti i uvrede nanesene ocu ubija grofa Gormaza.Nakon toga Himena kodkastilskog kralja Fernanda trazi kaznu za Rodriga iako je zaljubljena u njega.Don Diegosalje Rodriga u boj protiv Maura da bi ga bar na kratko udaljio s dvora.Rodrigo jepostavljen za vodju u tom boju.On sa svojom vojskom unistava Maure i slavno se vraca nadvor.Kralj ga hvali te ga stavlja pod svoje okrilje.Himena i dalje uporna u svojoj zelji daosveti oca iziskuje od kralja da pusti Rodriga u dvoboj,a ona ce pobjedniku biti zena.Kralj je primoran prihvatiti te daje Himeni pravo da izabere covjeka koji ce braniti njenucast.Himeni se odmah ponudi don Sancho kao covjek koji ce stati pred Rodriga da obraninjenu cast i Himena prihvaca don Sanchovu ponudu,koji je zaljubljen u Himenu.Mladici sesusreucu u dvoristu dvora i Rodrigo pobijedi don Sancha.Himeni kazu da je Rodrigo mrtavte ona padne u nesvijest i time dokaze da je zaljubljena u Rodriga.Kralj na kraju kaze daje sramota s Himenina imena sprana te da se ona  Rodrigo mogu vjencati.

                              Kraj       

Likovi u drami su:DON FERNANDO,prvi kastilski kralj                             DONA URAKA,kastilska infantkinja                             DON DIEGO,don Rodrigov otac                             DON GOMEZ,grof Gormaz,Himenin otac                             DON RODRIGO,Himenin dragi                             DON SANCHO,zaljubljen u Himenu                             DON ARIJA,kastilski plemic                             DON ALONSO,kastilski plemic                             HIMENA,don Gomezova kci                             LEONORA,infantkinjina odgojiteljica                             ELVIRA,Himenina odgojiteljica                             PAZ,infantkinjinRadnja drame Cid odvija se u Sevilji.Drama ima 5 cinova.Naslov originala je Le Cid.Rijec Cid na Maurskom

,prema Corneilleu znaci gospodar.                                                                       

O piscu:       Pierre Corneille rodjen je u Rouenu 1606.godine gdje ce I umrijeti docekavsi starost,zaboravljen i jadan.Francuski dramski pisac.Odgojen kod isusovaca;kao odvjetnicki sin ucio pravo i zivio od odvjetnicke sluzbe u Rouenu.Nakon prvih kazalisnih uspjeha,kardinalRichelieu izdvojio je njega i jos cetvoricu dramaticara s nakanom da ih materijalno i moralno podupre u stvaralackim nastojanjima. Time njegov stavralacki kazalisni rad biva jos djelotvornijim.Djela su mu:Melita;Udovica;Cid;Cinna;Polijekt;Pompejeva smrt.Od djelanajvaznije mu je Cid (1636),u kojem slavi domoljublje iprimjenjuje Decartesovu filozofiju: duznost,volja i razum odredjuju postupak likova.                                                                                                                              

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:43:00 | 0 komentara

PUTOVANJE CHILDA HARALDA - GEORGE GORDON BYRON1. TEZA

 

BILJEŠKA O PISCU:

 

                B Y R O N , G e o r g e G o r d o n   ( 2 2 . 1 . 1 7 8 8 . -   M i s s o l o n g h i , G r c k a , 1 9 . 4 . 1 8 2 4 . ) , e n g l e s k i k n j i z e v n i k . P o t o m a k N o r m a n a , s i n “ m a h n i t o g J a c k a “ i e k s c e n t r i c n e m a j k e , B y r o n j e b i o u p r i l i c n o j m j e r i n a s l j e d n o o p t e r e c e n . N e k o j e v r i j e m e , k o a l o r d , s u d j e l o v a o u r a d u G o r n j e g d o m a i s t a k a o s e g o v o r n i c k o m v j e s t i n o m . N j e g o v a p r i m a m l j i v a v a n s t i n a i z a n i m l j i v a l i c n o s t u c i n i l a g a j e l j u b i m c e m z e n a . N a k o n r a z v o d a , i n d i n i r a n k l e v e t i c k o m h a j k o m , n a p u s t a z a u v i j e k E n g l e s k u . P u t u j e c i j e l o m E u r o p o m i B l i s k i m i s t o k o m . N e u k r o t i v j e b u n t o v n i k : u p l e c e s e u z a v j e r u t a l i j a n s k i h k a r b o n a r a ; p r o t j e r a n i z I t a l i j e o d l a z i u G r c k u , g d j e m o r a l n o i m a t e r i j a l n o p o m a z e n j e z i n o s l o b o d i l a c k i p o k r e t i u m i r e u t a b o r u u s t a n i k a .

 

                B y r o n j e d a n j e o d n a j i s t a k n u t i j i h e n g l e s k i h k n j i z e v n i k a . G l a v n a

s u m u d j e l a :   P u t o v a n j e C h i l d a H a r o l d a , D o n J u a n , T h e G i a o u r , T h e t w o

F o s c a r i , C a i n , H e a v e n a n d E a r t h ,   i t d . O s o b i t o j e p o z n a t a i p o e m a T h e

p r i s o n e r o f C h i l l o n .

 

                B y r o n j e u p o e z i j u u v e o n e k o l i k o g l a v n i h m o t i v a r e v o l u c i o n a r n o g r o m a n t i z m a : i d e a l i z i r a p r i m i t i v n e d o m o r o c e , j u n a c i s u m u s t r a s t v e n i b o r c i i r a z o c a r a n i i n d i v i d u a l i s t i k o j i m r z e s u v r e m e n o d r u s t v o . B y r o n o v i m d j e l i m a d o m i n i r a s l o b o d a r s k a m i s a o i p r o t e s t p r o t i v z l a u z i v o t u . S v o j i m b u n t o v n i m s t a v o m , t i t a n i z m o m , s a t i r c k i m d u h o m i m e l a n k o n i j o m B y r o n j e i z v r s i o s n a z a n u t j e c a j n a o s t a l e r o m a n t i c a r e t e p o r e d S h a k e s p e a r e a n a j v i s e u t j e c a o n a k n j i z e v n o s t X I X . s t o l j e c a .

 

 

2. TEZA

 

STIL PISCA:

 

                U B y r o n o v i m d j e l i m a r o m a n t i c k i z i v o t n i n a z o r p r e d s t a v l j a s e u

s v o m d e f i n i t i v n o m o b l i k u . B y r o n o v i j u n a c i o s j e c a j u p o t p u n n e s k l a d

i z m e d u s e b e i s v o j i h m o r a l n i h n a c e l a , d r u s t v e n i m k o n v e n c i j a m a i u p r a v o

t o o s j e c a n j e n e s k l a d a i r a s k o l a u z r o k j e r a d a n j a o s j e c a j a p r o m a s e n o s t i ,

u s a m l j e n o s t i , s u v i s n o s t i . . .

 

                U z o r e z a s v o j e j u n a k e B y r o n j e t r a z i o u s v o m v l a s t i t o m z i v o t u ,

t a k o d a s e n j e g o v z i v o t d o i m a k a o z i v o t n a j i z r a z i t i j e g r o m a n t i c n o g

j u n a k a . N j e g o v i j u n a c i s u i n d i v i d u a l i s t i s b u r n i m u n u t a r n j i m z i v o t o m

k o j i u s e b i n o s i c r t e d e m o n s k o g .

 

 

 

 

 

 

 

3. TEZA

 

ANALIZA DIJELA:

 

                B y r o n u s v o m v e l i k o m i z n a c a j n o m d j e l u   P u t o v a n j e C h i l d a

H a r a l d a   o p i s u j e c o v j e k a k o j i n i j e n a s a o s v o j e m j e s t o p o d s u n c e m ,

c o v j e k a k o g a j e s r e d i n a o d b a c i l a i n i j e m u n a m j e n i l a n e k u d r u s t v e n u

u l o g u . N j e g a o d b a c u j u o n i k o j i s u m u b i l i     n a j m i l i j i i z b o g t o g a

p r i m o r a n j e o t i c i i z d o m o v i n e k o j u j e t o l i k o v o l i o . N j e g o v a j e d i n a

u t j e h a j e b o r b a s p r i r o d o m , s o l u j a m a i v a l o v i m a . D o k m o r n a r z a l i z a

d o m o v i n o m , z e n o m i d j e c o m k o j i o s t a j u s a d a s a m i , o n n e z a l i z a n i c i m ,

s a m o z a l i s t o j e p o s t a o b e z o s j e c a n , b e z z e l j a i n e k o g o d r e d e n o g c i l j a ,

u s t v a r i o n z a l i s t o n e z a l i z a n i c i m .

 

                O d l o m a k i z   P u t o v a n j a C h i l d a H a r a l d a

 

                . . . Z a s i c e n s v i m e , i z g u b l j i v s i s a n o s r e c i

O n j e p r e s t a o d a s e s d r u g i m a v i d a

U o c i m a s u m u k a t k a d s j a l e s u z e

A l ´ p o n o s n i C h i l d e i m n i j e   d a v a o   s l o b o d u

 

O d u z e t t u g o m o n j e l u t a o u s a m l e n

I o d l u c i o d a s v o j r o d n i k r a j

N a p u s t i k r e c u c i n a d a l e k p u t

 

P o k o r e n s a m o s v o j i m t e z n j a m a

N i j e s e m o g a o u m i r i t i s a v l a d a j u c i m z l o m

P u n p o n o s a , T u d i m m i s l e n j i m a n i j e v j e r o v a o .

 

I s h v a t i o j e , g l e d a j u c i p r e z i r n u j a n i l u ,

D a m o z e , n a p u s t i v s i s v i j e t , z i v j e t i u s e b i s a m e m u . . .

 

                U p r a v o i z o v i h s t i h o v a v i d i m o k a k a v j e b i o C h i l d , c o v j e k k o j i s e

n i j e m o g a o u m i r i t i s v l a d a j u c i m z l o m o m . V i d i m o d a j e t o c o v j e k k o j i

p r e z i r e d r u s t v o , o v a j s v i j e t , c o v j e k k o j i j e z a s i c e n s v i m e , k o j i j e

i z g u b i o s a n o s r e c i .

 

 

 

 

4. TEZA

 

POZDRAV     DOMOVINI:

 

                . . . Z b o g o m ! Z b o g o m ! - R o d n i z a l i

V e c s ´ o t i m l j i m o k u m o m

v j e t a r h u c e , r i c u v a l i ,

a g a l e b i g r a k c u k t o m .

O n o s u n c e g d j e z a p a d a ,

T a m o j e i n a m a p o c !

T e b ´ I n j e m u z b o g o m s a d a ,

D o m o v i n o - l a k u n o c ! . . .

 

                O v a j d i o g o v o r i n a m k a k o C h i l d e o s t a v l j a s v o j u d o m o v i n u . T u j e

k r a j n j e g o v a z i v o t a u d o m o v i n i , a u j e d n o p o c e t a k l u t a l a c k o g z i v o t a ,

p o c e t a k p o t r a g e z a n o v o m , n e z a m a g l j e n o m i a u t e n t i c n o m i s t i n o m .

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:42:00 | 0 komentara

Mirisi, zlato i tamjan - Slobodan NovakBilješke o piscu:Suvremeni je hrvatski pripovjedač, dramatičar i pjesnik. Rođen je u Splitu. Pučku školu završava u Rabu. U klasičnu gimnaziju išao je u Splitu, a završio u Sušaku. Nakon demobilizacije iz partizana 1945. odlazi studirati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Među pokretačima je Krugova. Dvije-tri godine živjet će u Splitu (1955. -1958. ), a nakon toga je uglavnom u Zagrebu. Urednik je u izdavačkim poduzećima. Godine 1950. tiskao je svoju prvu knjigu pjesama Glasnice u oluji.Nastavlja kao prozni pisac, i to oduljom pripovijetkom (ili kraćim romanom) Izgubljeni zavučaj, 1955. U ono vrijeme bila je to česta tema u hrvatskoj književnosti. Kratki roman (ili odulja pripovijest) Tvrdi grad (1961. ) naslovom i sadržajno asocira na onodobnu egzistencijalnu književnost u Hrvata.Književni ugled ponajviše je stekao romanom Mirisi, zlato i tamjan (1968. ).Čovjeka u izokrenutoj stvarnosti ironizira roman Izvanbrodski dnevnik (1977. ).

 

 

O romanu Mirisi, zlato i tamjanRoman Mirisi, zlato i tamjan jedno je od najboljih proznih djela suvremene hrvatske književnosti. Složena simbolika romana, na koju upućuje i referenca u naslovu, gradi se na stalnom miješanju sakralnoga i profanoga, doslovnoga i alegorijskoga. U središtu je radnje intelektualac, rezignirani humanist, koji ispašta grijehe i zablude prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način čisti se od naivne vjere i ideologijske zatucanosti, od bezbožništva i dogmatizma. U glavnom liku sabijeno je iskustvo cijele generacije koja je prihvatila utopijski projekt, pokušala srušiti tradiciju i povijest i zatim doživjela bolno otrežnjenje i deziluziju. No pravi "junak" djela je zapravo Ideologija, koja zarobljuje pojedinca, vlada njime i određuje njegovu egzistenciju. Novakov moralistički roman pisan je tonom razorne ironije i sarkazma, a osnovni osjećaj u znaku je sartreovske metafore mučnine i gađenja prema svijetu.

 

Slobodan Novak (o romanu):Čovjek se zatekao kraj osobe koja je pala u krevet, nepokretna, bespomoćna, sama i nezbrinuta. On joj je priskočio u pomoć. Ugrožena osoba umire nadugačko, umjesto da se

brzo čisti, kako je isprva izgledalo. Čovjek stražari kraj nje jer mu ništa drugo ne preostaje. Je li normalnije otići i napustiti je ili ostati i žrtvovati se?

 

Fabula:-     pripovjedač-    sjedi u sobi, a iz druge sobe kreč-       i Madona-     Draga (pripovjedač-    eva žena) njeguje Madonu-     do njih je došao Doktor koji dolazi svakih 18 dana i č-           udi se kako Madona

ima puno godina, a dobro vidi i č-        uje-     Draga ć-          e putovati na kopno, a pripovjedač-     mora ostati sa Madonom-     Draga ga šalje po vode jer se želi okupati-     pripovjedač-    odlazi po vode kod susjede Erminije-     Erminija je krenula s njim natrag jer ju je Draga zvala da je vidi-     Erminija mu putem prič-           a da zna da ć-  e Madona umrijeti dok on bude

sam-     on joj nije vjerovao i ona je rekla da o tome ništa neć- e prič-  ati Dragoj da ne

ostane kod kuć-         e-     kad je došla u kuć-      u Erminija se ponovo upoznavala s Madonom koja je

zaboravljiva-     Madona je rekla da ima sto godina, a Erminija se nije složila s tim i Madona se

poč-   ela derati i vikati kako su joj sve uzeli pa sad hoć-    e i godine-     Erminija je ostala na več-         eri sa Dragom i pripovjedač-    em-     poslije je Erminija otišla, Draga je dala Madoni več-    eru i otišla se kupati, a

pripovjedač-     je izašao van-     uputio se uskim ulicama do svoga starog prijatelja s kojim je obič-      avao kartati-     prijatelj je imao posla, crtao je parcele za katastarske izvode-     njegova žena se raspitivala za Madonu, a on je rekao da je sve u redu-     još je rekao da mu žena putuje na 18 dana i da ć-       e biti sam s Madonom, a

zatim je otišao kuć-   i-     u ponoć-          je brod otplovio i otplovila je Draga-     pripovjedač-    se sjetio kako su prošlog ljeta Šveđanke dolazile u njegovu sobu-     njegovo tijelo je tražilo svoje jer je žena bila stalno umorna i bila je Madonin rob-     sada, 18 dana, ć-         e on morati brinuti o Madoni-     razmišljao je kako za iduć-      e dane treba napraviti opsežan plan-     razmišljao je i o tome kako ć-  e njegova Draga morati objašnjavati sve svojoj

majci, Kć-      eri i Sinu o tome kako se i zašto brinu za Madonu-     tada je zavikala Madona i prekinula ga u njegovom snu-     otišao je do nje i donio joj č-   aj koji je skuhao-     Madona je pitala za Dragu i rekla da se treba sakriti kad se vrati i iznenaditi i

prevariti-     pripovjedač-    je ustao i izašao na terasu prema moru, a Madona je zahrkala

škljocajuć-       i kao plinomjer-     drugo jutro došla je Erminija

-     rekla je pripovjedač-   u da ć- e skuhati č-      aj i da Madona spava , ali otvorenih oč-          iju

-     dao joj je novac da kupi hranu u gradu-     tada se javila Madona i tražila Dragu-     pripovjedač-    je rekao Erminiji da ode do Madone, a Madoni je rekao da je umro

Dragin otac i da je zato Draga otišla samo da Madona više ne bi pitala za Dragu-     rekao joj je to, ali je rekao i da je ona spavala dok je Draga odlazila-     u tome je pogriješio jer ona ne priznaje da ikad spava - za nju je to zlo, grijeh,

lijenost-     znao je da ć-    e mu biti teško s njom zato što je to rekao-     pripovjedač-    se žali kako mu je teško i kako bi volio da ima slobodnog vremena

da može č-          itati i šetati po parku-     Erminija ga ne može zamijeniti jer je uprskala stvar i prestrašila Madonu-     jedini odmor za pripovjedač-   a je kad Madona sama sa sobom razgovara (38. -

40. str. )-     pripovjedač-    (Dragi) je invalid-     otišao je do Madone iako ga ona nije pozvala i dao joj da popije č-    ašu hladne

kamilice-     Madona se poslije toga poč-   ela derati i gušiti se samo da bi dobila limunade-     rekao joj je da ć-         e za več-          eru imati blitvu i ona je tiho pjevušila "od

straže jutarnje sve do noć-    i" do več-     ere-     tri dana se Madona na njega ljutila-     na badnjak je došao stari Tunina u posjet-     Madona ga se nije sjeć-           ala, ali su ipak zajedno prič-     ali-     donio je Tunina pijetla, ali je bio mršav i zato su svi krivili komunizam-     pripovjedač-    se prisjetio nekadašnjeg Badnjaka-     vidio je da Tunina još uvijek nosi istu odjeć-    u kao i prijašnjih Badnjaka-     ostavili su Madonu i pripovjedač-        je još neko vrijeme prič-         ao s

Tuninom u kuhinji-     došla je jedna djevojč-            ica i donijela č- isto rublje iz samostana;

pripovjedač-   ju je nazvao malom djevicom-     pripovjedač-    i Tunina su se napili-     zvala ga je Madona i Tununa ga je na to upozorio, pa je pripovjedač- otišao tamo

i prič-       ao joj o Hanibalu Lucić-  u-     ona nije znala zašto ga je zvala, ali mu je kad je izlazio iz sobe rekla da pozdravi

Lucić-           a-     Erminija je švrljala u vrtu i išla za pijetlom kojeg je donio Tunina-     pripovjedač-    (Dragi) je pazio na Madonu-     otkrio je da su se poboljšali odnosi između njega i Madone i razmišljao je o tome

(63. -65. )-     zajedno su se sve troje: Erminija, pripovjedač- i Madona našli u Madoninoj sobi i

pjevali su jednu staru brojalicu-     pripovjedač-    je poslije toga izašao van u šetnju-     ispovijedio se moru (70. -71. )-     kad se vratio rekao je Madoni da je bio u opć-           ini

-     došli su im u posjetu gospodin i gospođa, njegovi prijatelji da im č-    estitaju Božić- 

-     brzo su otišli i Madoni je postalo lošije jer joj je Erminija rekla da je papa Pio 11. umro

-     Madona nije umirala već-        je plakala-     tada je Erminija otišla jer ju je pripovjedač-     poslao kuć-     i-     Madona je opet tražila da joj pripovjedač-      isprič- a kako je išao na opć-inu-     rodila se zla misao u glavi pripovjedač-            a: o tome kako ć-        e jednog

dana reć-       i Madoni da opet ima sve posjede i da je opet bogata i veselje ć-      e je ubiti

-     smislio je kako ć-        e to uč-            initi - napit ć-    e se i sve joj reć-         i (81. -83. )

-     to popodne donijela je opet mala djevica voć- a i slatkiša iz samostana-     Madona i pripovjedač-            su tako sjedili i gostili se-     retrospektivno se vrać-            a u prošlost pripovjedač-         - kad je uoč-   i Sveta

tri kralja Strič-  eva sestra  Icita došla Stricu-     Madona prič-  a kako se sjeć-            a pripovjedač- a kao dječ-      aka, anđela

koji je išao na prič-           est-     to je Icita došla priopć-           iti Stricu-     Stric je rekao da ć-      e pripovjedač- doć-    i sutradan spreman-     Icita je otišla, a Stric je poč-    eo č-    itati jedan roman i nesvjesno rekao da

ć-         e ga ubiti, nekog u romanu-     Teta i Štramacera su rekle da dijete, anđeo, možda neć-         e preživjeti i toga su

se bojale, a i Stric se toga bojao samo to nije pokazivao-     (povezanost Madone i pripovjedač-    a se saznaje u povratku u prošlost)-     drugo jutro odveo ga je Stric u crkvu-     prošao je cijelu ceremoniju i ostao je živ, a pravi anđeli su umirali-     povratak u sadašnjost - pripovjedač-   se pitao kako je nakon svih tih blagdana

opet tu gdje je-     drugi dan pripovjedač- radi i dolazi poštar i donosi č- estitku-     donio je pismo od Drage iz Zagreba i penziju-     poštar je brzo otišao jer je Madona zvala i pripovjedač-          je morao otić- i k

njoj jer joj se zač-   epio nos-     otvorio je prozor u njenoj sobi i odč-   epio joj nosi (118. -119. - zanimljiv opis)-     razmišljanje o bolesnim i zdravim ljudima (119. -120. )-     podjela ljudi, tko više vrijedi (120. )-     vidio je da se Madona raspada i po Erminiji je pozvao Doktora-     Doktor mu je rekao da treba svaki da prati Madonu-     Doktor je želio vidjeti tavan i zanimalo ga je staro bakreno posuđe-     Doktor nije želio brzo otić-      i jer je našao zanimljivih stvari, ali na kraju je

otišao-     pošto se godina bliži kraju, pripovjedač-          je izvršio dužnosti i obveze prema

susjedima i prijateljima-     sredio je da samostanke opatice opet šalju malu djevicu k njima; on je želio da

ona dođe

-     došla je Erminija i pripovjedač-           ju je htio zaklati nožem zbog izdaje - zbog toga što ga je pred Doktorom prikazala kao ubojicu

-     Erminija je rekla da je ne ubije je ć-     e Madoni svaki dan prati leđa i masirati je-     zatim je pripovjedač-   prič-    ao s Madonom-     mala djevica je konač- no došla-     prič-    ao je s njom i mislio je da je derište, kako mu se č-      inilo dok je bio pod

utjecajem rakije, ali je uvidio da je već- žena-     prije nego što je otišla rekao joj je da bi prvo trebala biti malo žena, a onda neka

se zaredi-     Doktor je došao po bakreno posuđe i srebrno sveto posuđe-     Madona je č-   ula da netko lupa na tavanu, a pripovjedač-     joj je rekao da je to

samo štakor-     kad je propao strop pod Doktorom, Doktor i pripovjedač-     su odglumili pred

Madonom da se strop srušio od starosti-     Doktor je htio kupiti starine na tavanu i pokušavao se dogovoriti s

pripovjedač-          em, ali je pripovejdač- rekao da ć-    e razmisliti-     Draga se vrać- a za 6 dana-     taman kad je pomislio da bi mogao otić-          i na kartanje kod prijatelja, došla je

Erminija i htjela ga zamijeniti da on može otić-   i malo van-     on se nije dao tako lako jer je trebalo Madoni leđa oprati; mislio je da ć-        e to

Erminija uč-          initi, ali ona nije htjela-     nakon što je to pripovjedač-    uč-      inio, otišao je izvan kuć-           e-     otišao je kod prijatelja na kartanje (prijatelja Line i njegove žene Olge)-     pripovjedač-    ih je zvao "Olga i Lina" - po Zolinom romanu-     kad se vratio kuć-        i, bila je već-    Nova godina-     drugi dan je rekao Madoni da su joj oni iz opć-           ine sve vratili; rekao je to

samo da bi mu prošao dan-     Madona je taj dan bila mirna i zamišljena, u nekom stanju nirvane-     tek kad joj je rekao da ć-        e bakreno i srebrno staro posuđe prodati, ona je

živnula-     pripovjedač-    misli da je Madona zapravo svjesna svega i da prikriva svoju

amneziju (169-170)-     Madona se tada izderala da je sve što je rekao laž i da ne želi da joj odnose

bakreno posuđe i tjera ga van-     pripovjedač-    je tada otišao do Taribe, koji je imao krč-      mu-     tamo je susreo pijanca Franju Daska zvanog Decilitar i dao mu novaca da si kupi

pić- e-     vratio se kuć-   i i ugledao malu djevicu u njegovom vrtu-     pitao ju je zašto je došla, ali ona nije htjela reć-           i-     otkrio je da se zove Lucija i poč-         eo ju je dirati, ljubiti i htio je spavati s

njom, ali nije mogao-     otišao je po vode na Erminijin zdenac i Erminija se našla tamo-     znala je što je on radio i nazvala ga sramotnikom-     poslije je došao Doktor i pitao ga  zašto je sve o č-     emu su se dogovarali

isprič-     ao Erminiji

-     pripovjedač-    se branio govoreć-      i da on nema što skrivati i rekao je da je najbolje da sve zaborave, da on opet zatvori vrata i sam se brine za Madonu

-     Doktor misli da ć-        e ga pripovjedač-         ucjenjivati, ali neć-      e-     za tri dana dolazi Draga-     odluč-  io je Madoni priznati da je sve što je rekao bila šala, a ona mu je odbrusila

da ne trpi uvredu od njegovih šala i da mu svaki put ne vjeruje-     sljedeć-           a dva dana oč- ekivao je Dragu i odlazio k moru u vrijeme dolaska

broda-     treć-    i dan je došla Draga i pitala ga kako je Madona-     rekao joj je da je ostala sama kod kuć-           e i da zna da je izašao-     Draga je na te riječ-     i požurila kuć-  i-     Madona ju nije prepoznala te ju je ponovno upoznala i dobro prihvatila

misleć-           i da je prpovjedač-      eva treć-    a žena-     Draga je, pošto se naspavala, prič-      ala pripovjedač-           u o svom boravku u

Zagrebu i kako se sve promijenilo-     tada je došla i Erminija i divila se Draginom donjem rublju-     Draga i Dragi morali su otić-    i po cijev za kanalizaciju-     Draga je putem zaplakala i pripovjedač-          je znao da mu nije sve rekla što je

radila u Zagrebu-     pripovjedač-    je rekao Dragoj da dok Madona živi i njihov život ima smisla, a

kad ona umre njihov život ć- e postati besmislen (220. )-     uzeli su cijev od 100 metara i ponijeli je kuć-   i jer nisu imali novaca za dovoz-     proveo je noć- sa svojom ženom (treć-           om ženom, kako bi Madona rekla)-     Madona je imala vruć- icu i nešto je buncala-     ujutro su se probudili, Draga je vidjela rupu na stropu u Madoninoj sobi, a

pripovjedač-         je rekao da je išao č-            istiti prašinu na stropu i da je to tako palo

-     don Vikica, sveć-        enik, došao ime je blagoslivljati kuć-    u-     sveć-   enik je uzeo tamjan i posuo po žeravici u kadionici-     na pragu vrata napisao je "19G + M + B66"-     kad je sveć-     enik otišao, svi su se okupili u Madoninoj sobi i ona je rekla da

izgledaju kao dva anđela (234. )

 

Vrijeme radnje: 1965. -1966.

 

Mjesto radnje: na otoku u sjevernom Jadranu

 

Mirisi, zlato i tamjan - pokloni koje donose tri kralja: Gašpar, Melkior i Baltazar

 

Likovi:Madona Markantunova, Dragi (pripovjedač), Draga, Erminija - susjeda, Lino i Olga - prijatelji, Tunina - stari prijatelj, Doktor, poštar, Tariba - krčmar i drugi Karakterizacija glavnog likaPripovjedač (Dragi) je profesor, ima 45 godina kao i Draga. On je "intelektualac, rezignirani humanist, koji ispašta grijehe i zablude prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način čisti se od naivne vjere i ideologijske zatucanosti, od bezbožništva i dogmatizma. U glavnom liku sabijeno je iskustvo cijele generacije koja je prihvatila utopijski projekt, pokušala srušiti tradiciju i povijest i zatim doživjela bolno otrežnjenje i deziluziju". Glavni junak razmišlja o mnogim stvarima.U jednom trenutku misli da je Madona svjesna svega i da prikriva amneziju.

 

Citat:"I je li to moguće da je Madona toliko pri svijesti? Zar ono jednostanično biće tamo oduvijek tako rasuđuje, a ja se samo zavaravam ponesen svojom prividnom superiornošću, pokretnošću, snagom, pa ne uvažavam njen razum, nego je ismijavam kao nerazumno dijete, kao tromu životinjicu. Hoće li ona tako ubuduće ostati prisutna, kritična, svjesna svega, sebe, onoga što hoću s njom, svjesna svega što se u meni odigrava. Možda mi zato tako ništa ne uspijeva! Možda sam zato tako smiješan. Jer se ona bori zamaskirana amnezijom, neuračinljivošću i odsutnošću. Proučava me i opire se. Opire se potiho i kao slučajno, i što joj je vještija mimikrija, to se ona čini nedužnijom i potrebnijom moje pomoći i utjehe. " (169. -170. )

 

 

 

 

Život za pripovjedača ima smisla dok Madona živi, a kad umre nestat će i taj smisao. (to govori svojoj Dragoj kada idu po cijev za kanalizaciju)

 

Citat:"Mi smo bili svoji veliki preci; sad smo svoje degenerirano potomstvo! Otkako si i ti uvidjela da nisi moj trabant, meni će biti lakše podnositi ovo progonstvo, i počet ću možda Madonu kao voljeti. Jer ona je nešto što pred svojom prošlošću smijem prezirati,

što smijem osuđivati i odbaciti, što smijem mrziti. Zato je moram voljeti. Dok ona živi, dotle ću osjećati neposredno da smo nešto učinili, da smo u nešto uložili svoju mladost, da smo nešto srušili što je padom prijetilo. Kad ona nestane, osjećat ću samo bezbroj stvari kojima se protivim i kojima se odupire sva moja duša. Onda što?! Ona neka živi madona, zar ne? Neka traje, da se njome bavim! Neka vegetira ta prošlost kad je tako bezopasna i bijedna nspram zala što smo ih sami stvorili. Ona je zaista nakaza; iako je pomalo i naše djelo, ona je prava nakaza i bez nas, ona je vrlo dobar objekt da se u njemu utjelovi mnogo toga što je čovjeka trovalo, što je trebalo zbrisati, podesna je za prezir, pogodna je da bi se oprvadali podvizi naše junačke mladosti, naši pothvati u vjeri i u žrtvi i u radu, čak i naša nepromišljenost i bahatost i čak nehotimična zlodjela!" (220. )

 

Pripovjedač je taj o kome ovisi Madona i njen život. On je ujedno i taj kojeg Madona iskorištava što je pisac vrlo slikovito prikazao. Citat:"Da nije sasvim tako, ja donekle znam. I možda sam, naprotiv, upravo ja dokaz njezina postojanja. Jer, zar ona inače postoji, ako ne kroz mene? Ja svakodnevno priznajem njeno postojanje: pokrećem je, hranim je, čujem je, vidim. Kroz moje postupke potvrđuju se njezine želje, ostvaruju njene riječi. Uspravljam njene izvrnute misli i tako oživljujem i osmišljavam. Ja sam domodar jednome nametniku, ali će taj infuzorij, krpelj i mješinac usuti s vremenom u moju dušu svoje ljigave ličinke, taj fitoparazit saplest će moje žilje i krv moju svojim neraskidivim izdancima, i ja ću od te trakavice presušiti u svojim najboljim sokovima, od ove ću se gljive rastočen rasuti. I bit će istina. Bit ću đubre, postojat ću samo dok me bude htjela piti. " (86. )

 

Glavni lik je ujedno "snimatelj"Da se služio filmskim jezikom, Novak nam ne bi ni jedanput pokazao lice glavnog junaka; jer junak je ujedno i "snimatelj". . . On neprestano kruži oko "okrivljenoga" i njegova čina; on već sve zna, a ipak postavlja pitanja; jer u odgovaranju je prava bit ove čudesne, razorne, ubojite ironije. (. . . ) Novakov bi se roman, površnu oku, mogao ukazati kao artificijelan, "pravljen", montiran; a kad se pozornije čita, postaje sve očitije da je to zapravo bolna ispovijed jedne velike krize i grcaj jedne duboke tuge.

(Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb, 1987. )

 

Roman izričajaRoman Mirisi, zlato i tamjan (1968. ), taj nesumnjivo kapitalni rad u opusu Slobodana Novaka, možemo odrediti kao roman izričaja, utoliko što u njemu autor inzistira na pojmovnoj (izričajnoj, esejističkoj) obradi stanovitog broja aktualnih, idejnih, društvenih i moralnih problema. Podređena Novakovoj snažnoj potrebi izričitog formuliranja stavova, predodžbeno-čilna struktura fabule služi kao okvir iliti kostur čitavom nizu upečatljivih filozofijsko-spoznajnih eskapada. To je priča o osobi koja razmišlja nad

vlastitom sudbinom, zaustavljena u vremenu i prostoru, u jednoj seansi intenzivnog produbljivanja smisla života. Pripovjedač, zatočenik vlastite svijesti, ovdje polaže račune samome sebi, o svome životnom putu, ali i o društvu i vremenu kojemu je svjedokom. Uzdižući svoju gorčinu i ironičnost do značenja koja pripadaju čitavoj jednoj generaciji, dakle poopćavajući svoju spoznaju u razmjerima koji nadilaze puku privatnu osujećenost, Novak je ovdje nadmoćnom zrelišću dao idejni zbir jedne epohe.(Igor Mandić, Pogovor, Slobodan Novak, Pet stoljeća hrvatske kjiževnosti, Zagreb, 1981.

)

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:41:00 | 0 komentara

Biblija 2POSLANICE

APOSTOLA PAVLA

 

 

1.             Poslanica Rimljanima

2.             Prva poslanica Korin}anima

3.             Druga poslanica Korin}anima

4.             Poslanica Gala~anima

5.             Poslanica Efa`anima

6.             Poslanica Filipljanima

7.             Poslanica Kolo{anima

8.             Prva poslanica Solunjanima

9.             Druga poslanica Solunjanima

10.           Prva poslanica Timoteju

11.           Druga poslanica Timoteju

12.           Poslanica Titu

13.           Poslanicu Filemonu

14.           Poslanica Hebrejima

 

Poslanice su najstariji popisi kanonskih spisa ili knjiga koje je Crkva od po~etka

smatrala nadahnutim i mjerodavnim za svoju vjeru. Redosljed poslanica koji je utemeljen

od davnine ne temelji se na vremenu postanka. Smatra se da je prva poslanica napisana

od godine 51. "zvala se prva poslanica Solunjanima". Poslanice su sastavni dio Pavlova

misionarenja. Iz njih doznajemo temeljne to~ke Pavlove propovjedi kojoj je u sredi{tu

Krist raspeti i proslavljeni.

 

POSLANICA RIMLJANIMA

 

Poslanica Rimljanima je najopse`niji i teolo{ko najbogatiji Pavlov spis. Sastoji se

od: uvod, spasenje po vjeri, op}a potreba spasenja, spasenje se ostvaruje vjerom u Isusa

Krista, svetost Kr{}ana, bo`ja vjernist i Izraelova nevjernost i du`nosti Kristovih

vjernika.

 

Apostol Pavao naumio je {iriti svoje misionarenje na zapad sve do [panjolske.

O~ekuje da }e ga u tome potpomo}i rimska crkvena zajednica. Smatra da Rimljane treba

upoznati s Evan|eljem te im upu}uje neku vrst pisma gdje iznosi svoje glavne stavove

propovjedanja. Temeljnu tematiku navje{ta u "Spasenju po vjeri": Uistinu, ja se ne stidim

Evan|elja, jer je ovo slika Bo`ja za spasenje svakomu vjerniku, jer se u njemu o~ituje

pravednost Bo`ja, iz vjere u vjeru, kao {to stoji pisano: Pravednik }e `ivjeti od vjere.

 

 

 

Od svog obra}enja, kroz 20-ak godina svoga misionarskog rada, Pavoao je sve

vi{e produljivao svoju klju~nu spoznaju o jedinstvenoj ulozi Isusa Krista Sina Bo`jega za

spasenje ~ovje~anstva. To osvjedo~enje bilo je pokreta~ misionarskog rada. U tom

svijetu on je razumio Bibliju, povjest, smisao i nesmisao `idovskog Zakona, smisao

~ovjeka, ~ovje~anstva i svemira. To svoje dugotrajno iskustvo Pavao izla`e u poslanici

Rimljanima. U njoj su posebno zna~ajne teme: smisao apostolstva, definicija Evan|elja,

naravna spoznaja Boga, ~ovje~anstvo bez Krista, spasenje po Kristu, Abraham kao

prototip vjere, Krist i Adam, misterij kr{tenja kao pokristovljenja, ropstvo Zakona i

sloboda ljubavi, bit spasenja, poziv Izraela, moral koji proistje~e iz povezanosti s

Kristom. Sve se te teme slijevaju u jednu: opravdanje po vjeri.

 

  Uvod

 

Pozdrav

 

Pavao, sluga isusa Krista

Pozvan za apostola,

Odre|en za Evan|elje Bo`je,

Koje je Bog unaprijed obe}ao

Po svojim prorocima

U svetim pismima

O svome sinu, koji je, po tijelu

ro|en od potomstva Davidova,

A koji se uskrsnu}em od mrtvih

-po duhu svetom-

pokazao kao sim Bo`ji, sa svom vla{}u:

Isus Krist, na{ Gospodin,

Po kome smo i mi primili

Milost i apostolstvo

da na slavu njegova imena

propovjedamo poslu{nost-vjeru

me|u svim narodima

me|u kojima ste i vi pozvani

da budete pripadnici Isusa Krista-

svim ljubimcima Bo`jim u Rimu,

pozvanima da budu sveti.

Milost vam i mir od Boga, Oca na{ega

i Gospodina Isusa Krista!

 

 

 

 

  Spasenje po vjeri

 

Evan|elje-sila Bo`ja

uistinu, ja se ne bojim Evan|elja

jer ono je sila Bo`ja za spasenje

svakomu vjerniku, kako, u prvom redu

@idovu tako Grku.

Jer u njemu se o~ituje pravednost Bo`ja,

iz vjere u vjeru, kao {to stoji pisano:

"Pravednik }e `ivjeti od vjere"

 

  1.Op}a potreba spasenja

Sastoji se od vi{e poglavlja:

 

*Slabost i krivnja pogana

*Krivnja @idova

*Kr{enje Zakona

*Samo obrezanje ne opravdava

*Bo`ja vjernost i `idovska nevjernost

 

Zaklju~ak:

Grijeh i krivnja su op}eniti. Sve {to Zakon veli veli onima koji su pod Zakonom, a

cijeli svijet bude podvrgnut kazni Bo`joj. Zakon slu`i samo to~noj spoznaji grijeha.

 

  2.Spasenje se ostvaruje vjerom u Isusa Krisa

 

*O~itovanje Bo`je pravednosti

*Nema mjesta ljudskom ponosu

*Abraham opravdan vjerom

*Vjera osigurava kona~no spasenje

*Adam i Krist-grijeh i opravdanje

 

  3.Svetost Kr{}ana

 

*Kr{tnje sjedinjuje s Kristom

*Od ropstva k milosti

*Kr{}anin slobodan od Mojsijeva zakona

*U~enici Zakona

*Unutra{nja borba

*Duh sveti donosi slobodu snagu i slavu

*Ljubav Bo`ja prema nama

 

  4.Bo`ja vjernost i Izraelova nevjernost

 

*Prednost Izraela

*Bog nije nevjeran

*Bog nije nepravedan

*Uzrok @idovskog pada

*Opravdanje po vjeri

*@idovi su odbacili radosnu vijest (Evenj|elje)

*Nije odba~en sav Izrael

*Izraelov pad donio spasenje poganima

*Opomena kr{}eanima poganskog porijekla

 

  5.Du`nosti Kristovih vjernika

 

*Predanje Bogu

*Uslu`nost iljubav u zajednici

*Ljubav prema neprijateljima

*Poslu{nost dr`avne vlasti

*Ljubav, sr` svih zapovjedi

*Dan spasenja uskoro dolazi

*Obzir prema slabima u vjeri

*Sloboda i ljubav

*Kristov primjer

 

Zaklju~ne napomene:

ovim rije~ima se obra}a Rimljanima:

Ja sam osobno, bra}o moja, za vas ovjeren da ste i sami puni ~estitosti, prepuni

svakog znanja i da ste kadri opomenuti jedan drugoga. Ali sam vam pisao-djelomi~no i

slobodnije-da vas, tako re}i podsjetim na poznato, oslanjaju}i se na milost koju mi je Bog

dao dabudem slu`benik Krista Isusa kod pogana, da kao sve}enik poslu`im Evan|elje

Bo`je, kako bi pogani postali ugodna `rtva, posve}ena Duhom Svetim...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PRVA POSLANICA KORIN]ANIMA

 

Korint je u Pavlovo vrijeme bio bogat slobodarski gr~ki grad sa dvije luke. Pavao

je do{ao u Korint u svom drugom misionarskom putovanju. Ostao je tamo 18 mjeseci,

gdje nas potanko izvje{}uje o po~etcima korintske Crkve.

Crkvenu zajednicu sa~injavali su ve}inom kr{}ani i nekolicina obra}enih @idova

iz ni`ih dru{tvenih slojeva osibito robova. Prvu poslanicu Korin}anima pi{e is Efeza,

zbog razdora i nesuglasica u korintskoj Crkvi. Tom poslanicom `eli uspostaviti jedinstvo

duha i da odgovori na vi{e prakti~nih pitanja, koja su nastala u `ivotu made Crkve.

    Teme poslanice Korin}anima

*Raspravlja o jedinstvu Crkve i Kr{}anske propovjedi

*Izla`e spolni i `enidbeni moral

*Daje temeljne smjernice o kr{}anskoj slobodnoj savjesti

*Utemeljuje du`nosti propovjednika Evan|elja

*Raspravlja o izvanrednim darovima i slu`bama u crkvi

*Uskrsnu}e Kristovo koje je jamstvo na{ega uskrsnu}a

 

Prva poslanica Korin}anima sastoji se od:

1.Osuda razdora i javnih sablasti

 

*Razdor me|u vjernicima

*Mudrost svijetska i mudrost Bo`ja

*Prava uloga propovjednika

*Dostojanstvo Kr{}anima

*Apostolska slu`ba

*Opomene

*Rodoskrvnitelj

*Poziv na poganske sudova

*Bludnost

 

2.Odgovori na razli~ita pitanja:

 

*@enidba, ne`enstvo i djevi~anstvo

*Blagovanje mesa `rtvovaog idolima

*Duhovni darovi-Himna ljubavi

*Uskrsnu}e

 

 

 

 

 

himna ljubavi

 

Himna ljubavi je najva`niji dio Prve poslanice Korin}anima, gdje Pavao

raspravlja o duhovnim darovima, o~itovanje i djelovanje Duha Svetoga u izabranim

vjernicima. Pavao ovdje u~i da svi darovi dolaze od jednog te istog Duha, koji im daje u

korist zajednice i zato obdareni treba da se njima slu`e u korist zajednice, a najve}a je od

svega ljubav koja mora vladati u svima. Bez ljubavi ni{ta nema svoj pravi smisao i svrhu

postojanja.

 

 

                  Kad bih ljudske i an|eoske jezike govorio,

a ljubavi ne bih imao,

bio bih mjed {to je~i,

ili cimbal {to zve~i.

  Kad bih imao dar proricanja

i znao sve tajne,

i sve znanje;

kad bih imao puninu vjere,

tako da bih brda premje{tao,

a ljubavi ne bih imao,

bio bih ni{ta.

 

 

  Kad bih na hranu siromasima

razdao sve svoje imanje,

kad bih tijelo svoje predao

da se sa`e`e,

a ljubavi ne bih imao,

ni{ta mi koristilo ne bi.

  Ljubav je strpljiva,

ljubav je dobrostiva;

ljubav ne zavidi,

ne hvasta se,

ne oholi se.

  Nije nepristojna, ne tra`i svoje,

ne razdra`uje se,

zaboravlja i pra[ta zlo;

ne raduje se nepravdi

raduje se istini.

  Sve ispri~ava, sve vjeruje,

svemu se nada, sve podnosi.

  Ljubav nigda ne prestaje.

Proro{tva? Ona }e is~eznuti!

Jezici? Oni }e umuknuti!

Znanje? Ono }e nestati.

  Jer, nesavr{eno je na{e znanje,

i ne savr{eno na{e proricanje.

  Kada do|e {to je savr{eno,

i{~eznut }e {to je nesavr{eno.

  Kad sam bio djete,

govorio sam kao dijete,

mislio kao dijete,

sudio kao dijete.

Kad sam postao zreo ~ovjek,

odbacio sam {to je djetinje.

  Sad vidimo u ogledalu, nejasno,

a onda }emo licem u lice.

Sad nesavr{eno poznajem,

a onda }u savr[eno spoznati

kao [to sam spoznat.

  Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav

- to troje - ali je najve}a me|u njima ljubav.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PSALAM

136

 

 

Litanija zahvalnica:

 

Aleluja!

Hvalite Jahvu, jer je dobar:

vje~na je ljubav njegova!

Hvalite Boga nad bogovima:

vje~na je ljubav njegova!

Hvalite Gospodara nad gospodarima:

vje~na je ljubav njegova!

Tu se govori o velikim ~udima koje je u~inijo Bog; stvaranje zemlje, vode,

svijetla i tame, spa{avanje izraelskog naroda, izgon @idova i vo|enje @idova u obe~anu

zemlju.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Judita

 

Judita je jedna od povjesnih knji`ica, pisana Hebrejskim jezikom. Vrlo je

slobodna u izno{enju povjesnih i geografskih podataka, ali glavni joj je cilj ne povijest

nego pouka {to iz povjesti proizlazi. Judita je jedan od najdramatskijih, biblijskih opisa.

Knjiga veli~a `idovsku religiju i rodoljublje. Religija je toliko nacionalna, zakonska i

prakti~na, da se izjedna~uje sa samim `ivotom naroda i domoljubljem. Obrana `idovske

domovine je obrana `ivota i vjere. Judita je simbol `idovskog naroda koji bijedan i

osiroma{en poput udovice Judite dolazi u sukob s svojim neprijateljem u liku Holoferma,

koji je bio navodni Nabukodonosorov vojskovo|a. Prizor se doga|a u Esdrelonu blizu

Armagedona. Knjiga je pisana u Palestini u vrijeme Gr~ke vladavine u drugom ili

po~etkom prvog stolje}a prije Krista. Judita se sastoji od pet dijelova:

 

Holofernov vojni pohod

Opsijedanje Betulije

Judita

Judita i Holofern

Pobjeda

 

Holofernov vojni pohod

 

Nabukodonosor kralj Asiraca, vladao je u velikom gradu Ninivi. U to vrijeme

ratovao je protiv kralja Arfaksada. Kralj Nabukodonosor uputi poruku svim stanovnicima

Perzije, Cilicije, Damaska, Libanona, Gornje Galileje i Samarije, sve do granica Etiopije,

da se udru`e sa njim u borbi protiv kralja Arfaksada. Stanovnici svih gradova i pokrajina

nasmija{e se Nabukodonosoru i ne okupe se oko njega da bi za njega vojevali. Kralj se

tada u`asno razbijesni i odlu~i da sve narode u sva prijestolja uni{ti. Sam sa svojom

vojskom pobjedi kralja Arfaksada i zagospodari njegovim gradovima, te se vrati u

Ninivu. Tu sazove sve svoje pomo}nike i veli im svoju tajnu o uni{tenju svih onih koji se

nisu pokorili njegovoj molbi. Nakon toga pozove svog najboljeg vojskovo|u Holoferna i

naredi mu da uzme 120 tisu}a vojnika, 20 tisu}a konjanika i da krene na zapad u vojno

osvajanje svih gradova i pokrajina.

 

Neka tvoje oko nezna milosti prema odmetnicima,

nego kamo god do|e{, podvrgni ih smrti i plja~ki,

u svoj zemlji koja ti je povjerena.

 

Holofernova vojska je krenula u osvajanje. Pokorili su sve narode, ru{ili palili

plja~kali i ubijali. Vojska je stigla do velike judejske ravnice i tu se utaborila na du`e

vrijeme da sakupe hranu za vojsku. kad su izraelci, koji su `ivjeliu Judeji, ~uli {to je

Holoferno u~inio drugim narodima, kako je razorio njihove hramove, obuze ih stra{an

strah od toga ~ovjeka. Sav narod Izraelski na poziv sve}enika Joakina udru`i svoje snage

u obrani svoje zemlje i Svetog hrama. Molili su se Bogu, pridonosili su nu `rtve paljenice

i zavjetnice, podizali su iz sve snage glas ka Gospodu da bi milostivo pogledao dom

Izraelov.

 

Tada narod pade ni~ice,

Iskaza {tovanje bogu svome i zavapi: Gospode,

Bo`e nebeski, pogledaj oholost njihovu, budi milostiv poniznosti

roda na{ega i obaziri se danas na lica sebi posve}enih!

 

Holofern je ~uo da se narod Izraelov sprema u obranu, pa se je potajice pitao

kakav je to narod koji se ne `eli mirno njemu pokoriti. Pozove Ahijora da mu ispri~a o

Izraelcima, a ovaj ga savjetuje neka ne napada taj narod ako nema grijeha pred bogom,

jer }e Izraelce {tititi njihov Bog, a njegova vojska }e izgubiti. Holofernu se nije svidjelo

to {to je ~uo, pa protjera ratnika Ahiora, ka Izraelcina.

 

 

Opsijedanje Betulije

 

Naredi Holofern svojoj vojsci da krene na Betuliju. I da zaposjednu sve puteve

{to vode u brda gdje su bili sinovi Izraelovi. Kad su Izraelci ugledali tu silnu vojsku

hrabro ostado{e na svojim mjestima da brane svaki kamen i svako brdo. Savjetnici

Holofernovi savjetova{e mu da bude mudar u ratovanju sa sinovima Izraela. Ako `eli

do}i do pobjede onda neka zauzme sve izvore vode na obroncima. Iz kojih stanovnici

Betulije uzimaju vodu. I da ih umori `e|u a ne oru`jem. nakon 34 dana sinovi Izraelovi

nisu izdr`ali ve} odo{e do starje{ine Ozije tra`e}i neka ih preda Holofernu, neo da umru

od `e|i i gladi.

 

Budite hrabri, bra}o, ustrajmo jo{ pet dana,

za kojih }e Gospod Bog na{

izliti na nas milost svoju:

Zacijelo nas ne}e napustiti zauvijek.

Pro|e li tih pet dana bez ikakve pomo}i,

izvr{it }u {to tra`ite.

 

Judita

 

Sve {to se de{avalo u Betuliji doznala je Judita k}i Merarije sina Izraelova.

@ivjela je sama kao udovica ve} tre}u godinu. Mu` Mona{e umro je kod `etve je~ma od

sun~anice. Od tada Judita `ivi vrlo skromno, nosila je udovi~ke haljine, postila je sve

dane osim subota i svetkovina. Bila je po{tena i ponizna bogu. Judita sazove sve gradske

starije{ine i ukori ih {to su narodu u ime Boga obe}ali predaju za pet dana, ako im Bog ne

pomogne:

 

A tko ste vi da danas isku{avate Boga

I postavljate se iznad Boga me|u ljudima?

 

Odlu~ila je pomo}i svome narodu, ali nikom nije htjela re}i kako. Glasno je

zavapila Gospodu, posula glavu pepelom i razotkrijela kostrijet koju je nosila na

bokovima "Juditina molitva".

 

Judita i Holofern

 

Judita je odlu~ila oti}i do vojskovo|e Holoferna. Za tu priliku obukla se sve~ano,

stavila sav svoj nakit, te kad je izi{la van sav narod se divio njezinoj ljepoti. Vojskovo|a

Holofern tako|er je bio ustuknuo pred njenom ljepotom i primio ju u svoj {ator da ~uje

{to `eli od njega. Izdala je svoj plan kako da osvoji narod Izraelski. Holofern se odu{evio

njezinom modru{}u i sve {to je tra`ila od njega bilo joj je ispunjeno. ^etvrti dan,

Holofern je pripremio gozbu i pozvao Juditu. O~aran njezinom ljepotom u njemu proradi

~e`nja za njom. Gozba je trajala dugo u no}, Holofern je popio dosta vina, te zaspao. Iza

pono}i posluga se povukla, te je ostala samo Judita. Uzela je Holofernov ma~ i odsjekla

mu glavu, stavila u torbu i zajedno sa svojom slu{kinjom od{uljala se iz njegovog {atora,

Krpz sve njegove stra`e i do{la pred vrata svog grada Betulije. Odmah su je pustili, a ona

je izvadila glavu i stavila je pred gradske starje{ine Ozija, Habrisa i Harmisa, govore}i:

 

Bog ga je pogodio rukom jedne `ene!

Neka `ivi Gospodin

koji me za{titio na putu kojim sam hodila!

 

Puk sav izvan sebe pade ni~ice da se pokloni bogu, a Ozajia re~e:

 

Blagoslovljena bila, k}eri, od Boga Svevi{njega

Vi{e od svih drugih `ena na zemlji!

Blagoslovljen Gospod Bog stvoritelj neba i zemlje,

Koji te vodio da odsje~e{ glavu vo|i neprijatelja na{ih!

 

 

 

 

 

 

Pobjeda

 

Drugi dan kad je vojska ugledala Holofernovo tijelo bez glave i kad su shvatili da

ga je ubila obi~na robinja, po~eli su oplakivati gospodara i osje}ati silni stah pred

narodom Izraelskim. Vojska se po~ela povla~iti, a narod Izraelski sav se ujedinio u jedno

tijelo i jednu du{u u `elji da otjera neprijatelja. Veliki sve}enik Joakin i starije{ine iz

Jeruzalema do|o{e da vide i da se dive dobro~instvu {to ga Gospod u~ini Izraelu, te da

vide Juditu i da ju pozdrave rije~ima:

 

Ti si slava Jeruzalema!

Ti si najvi{i ponos Izraela!

Ti si uzvi{ena dika roda na{ega!...

 

Zatim nasta veselje i gozba u ~ast Judite. Usred sveg Izraela Judita zapjeva

zahvalnicu, a narod prihvatio taj hvalospijev. Nakon slavlja koje je trajalo mjesec dana

svatko se povukao u svoju zemlju pa tako i Judita. Za cijelog svog ~ivota pa i poslije

ostala je slavna. Umrla je u svojoj ku}i u starosti od 105 godina.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Evan|elje po Ivanu

 

Evanj|elje je izvorna gr~ka rije~ a zna~i Blagovijest ili Radosna vijest. Evan|elje

je usredoto~eno na osobu Isusa Krista, koji kao Sin Bo`ji i sin ~ovje~ji propovjeda i

uspostavlja intimnu zajednicu izme|u Boga i ~ovjeka. Pisac ~etvrto Evan|elja je Ivan

apostol. Razne su rasprave kome treba pripisati ~etvrto Evan|elje: Ivanu apostolu ili

Ivanu Prezbiteru iz druge Kr{}anske generacije. Valjani argumenti govore u prilog Ivana

apostola. Pisac se krije iza formule "U~enik koga je Isus ljubio". Prema najstarijim

svjedo~anstvima to je Evan|elje napisano posljednje potkraj potkraj prvog i po~etkom

drugog stolje}a. Prva tri Ean|elja (Evan|elje po Mateju, Evan|elje po Marku, Evan|elje

pd Luki) vrlo su srodna sadr`ajem, slijedom doga|aja i samim izrazimai rije~ima, te se

takva izdanja zovu sinopsa (istovremeno ~itanje). Ivanovo Evan|elje znatvo se razlikuje

po izboru gra|e povjesno-zemljopisnim okvirom i na~inom izlaganja {to ~ini zatvorenu

cjelinu. Glavni sadr`aj Ivanova Evan|elja sa~injavaju Isusovi govori koji obra|uju {iroko

zasnovanu temu. Tri su od tih govora pravi dijalozi: S Nikodemom o novom ro|enju, Sa

Samarijankom o novom bogo{tvlju i s Markom o navom uskrsnu}u. U Ivanovom

Evan|elju Isus govori apstraktno, jednoli~no, u~iteljski i uzvi{eno, naro~ito opro{tajni

govor i velikosve}eni~ku molitvu. Po Ivanovom Evan|elju Isus je u tri Pashe bio u

posjeti Jeruzalemu, a tre}i put uhva{en i razapet. Cijelo Isusovo propovijedanje po Ivanu

je usredoto~eno na "@ivot vje~ni". Ivanov "@ivot vje~ni" nije samo neko budu}e dobro,

nego stvarnost koja po~inje ve} sada prihva}anjem Krista i opredjeljenjem za njeg a

sastoji se od u najprisnijoj zajednici pojedinca i svih vjernika s Kristom i preko njega-u

Duhu Svetom-s Ocem.

Ivan apostol ne iznosi samo gole ~injenice nego upozorava na njihovu dubinsku

uvjetovanost i otkriva njihovo simboli~ko zna~enje. On nam daje promi{ljeni `ivot

Isusov. U njemu nalazimo dubinsko promatranje sredi{njih doga|aja, povjesti spasenja i

Krista u Crkvi prisutnoga. Ivan je ne samo Evan|elist-teolog nego i kako sam voli re}i-

svjedok. Svaki doga|aj Isusova `ivota pod perom intuitivnog mistika Ivana postaje

znakom budu}ih stvarnosti u `ivotu zajednice Kristovih vjernika. Ivan voli simboliku u

izra`avanju, tako je Isus: zaru~nik, hram, kruh, pastir, put, janje i vrata. Rije~nik kojim je

pisao vrlo je siroma{an i ~esto se ponalja.

 

 

 

 

 

 

Biblijski znanstvenici su pisali da je cvijet Biblije Evan|elje, a cvijet Evan|elja je

Evan|elje Ivanovo. Evan|elje po Ivanu sastoji se od osam cjelina:

 

*Proslov

*Prva pasha

*Putovanje kroz Samariju i Galileju

*Drugi blagdan u Jeruzalemu

*Pasha sumno`enjem kruha-govor o kruhu `ivota

*Blagdan Sjenica-Isus, svjetlo i `ivot

*Blagdan posve}enja hrama

*Posljednja pasha-proslava sina ~ovje~jega

*Uskrsni dan

 

Proslov

 

U po~etku bija{e rije~

I rije~ bija{e kod Boga

 

Ovaj sve~ani proslov napisan je kao uvod u ~etvrto Evan|lje. U Proslovu se

navje{}uju osnovni motivi Ivanova Evan|elja, a to je: rije~ je postojala prije stvaranja

svijeta. Rije~ ili logos su ime Isusa Krista, rije~ je Bog, svijetlo je `ivot, sprema se

Evan|eoska drama u sukobu Krista-svjetla sa svijetom tj. tamom.

 

U po~etku bija{e Rije~

i Rije~ bija{e kod Boga-

i Rije~ bija{e Bog

Ona u po~etku bija{e kod Boga

Sve je po njoj postalo

i ni{ta {to je postalo

nije bez nje postalo.

U njoj bija{e `ivot

i @ivot bija{e svijetlo ljudima

I Svjetlo svijetli u tami,

i tama ga obuze.

Pojavi se ~ovjek

poslan od Boga

Kojemu bija{e ime Ivan

On do|e kao svjedok

da svjedo~i za Svjetlo

da svi vjeruju po njemu.

 

 

Prva Pasha

 

Svjedo~anstvo Ivana Krstitelja

 

Pitali su Ivana tko je, ako nije Mesija, niti prorok. Ivan je odgovorio:Ja krstim

vodom, me|u vama stoji netko koga vi ne poznajete. Sutradan je Ivan vidio Isusa gdje

dolazi  govore}i ove rije~i: Evo Jaganjca Bo`jeg koji uzima grijeh svijeta. Ivan Krstitelj

se okrenuo @idovima koji su propitkivali tko je on, govore}i im rije~ima: Ovo je onaj za

koga vam rekoh. Poslije mene dolazi ~ovijek koji je predamnom, jer bija{e prije mene. Ja

ga nisam poznavao. Ali sam zato do{ao krstiti vodom da ga objavim Izraelu. Od tada su

Isusa pratili prvi njegovi u~enici dva brata Andrija i Petar. Drugi dan priklju~io im se i

Filip.

 

Putovanje kroz Samariju i Galileju

 

Isus se objavljuje Samarijancima na putu u Galileju, gdje je Isus svratio u

Samariju. Tamo do|e u samarijski grad Sikar. Isus umoran od putasjedne kraj zdenca

Jakovljeva. U to do|e neka `ena Samarijanka da zahvati pode, a Isus joj re~e: Daj mi da

se napijem. @ena odgovori: kako ti, @idov, mo`e{ iskati od mene Samarijanke da se

napije{? @idovi se ne dru`e sa Samarijancima. Nato je Isus rekao da }e njoj dati `ive

vode od koje ne}e nikada tko se napije vi{e o`ednjeti. Tada `ena zavapi sa molbom da

njoj da te `ive vode, kako ne mora svaki dan uzimati vodu u taj duboki zdenac. Isus je

otpusti rje~ima: Idi `enu! @ena je oti{la i svima pri~ala o Isusovom ~udu. Mnogi

Samarijanci iz onoga grada po~e{e vjerovati u njega, ne zbog `eninih rije~i, ve} {to su se

sami uvjerili da je on uistinu Spasitelhj svijeta.

 

Drugi blagdan u Jeruzalemu

 

Ozdravljenje dugogodi{njeg bolesnika

 

Isus drugi put posjeti Jeruzalem u vrijeme proslave `idovskog blagdana Pashe. O

Jeruzalemu je postojao ribnjak koji bi izlje~io bolesnog ~ovjeka ako prvi u|e u vodu kada

vodu pokrene an|eo gospodnji. Tu je bio neki ~ovjek koji je 38 godina bolovao i nije

mogao si}i u ribnjak. Isus prolaze}i kraj njega re~e: Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj!

^ovjek ozdravi, a cijeli Jeruzalem je ~uo {to se dogodilo. @idovi su ga osudili {to je to

u~inio u subotu, a Isus im odgovori: Otac moj neprestano radi, zato i ja radim. @idovi su

ga zbog toga jo{ vi{e osudli jer je sebe izjedna~io s Bogom.

 

 

 

 

Pasha su mno`enjem kruha - govor o kruhu `ivota

 

Isus ~udesno nahrani pet tisu}a ljudi

 

Nakon toga Isus ode na drugu stranu Galilejskog mora. Veliko je mno{tvo naroda

i{lo za njim jer su gledali ~udesa koja je ~inio na bolesnicima. Isus se uspne na vrh gore i

baci pogled na silnu masu naroda podno gore. Upita Isus Filipa svoga u~enika: Kako da

nabavim kruha i nahranim toliki narod. Filip nije znao, ali Andrija brat [imuna Petra

re~e: Ima ondje jedan dje~ak sa pet je~menih kruhova i dvije ribe. Re~e isus narodu da

sjedne na travu. Tada uzme kruh, zahvali Bogu i po~ne dijeliti ljudima. Od riba im isto

tako dade koliko su htijeli. Narod se najeo do sitosti, da je jo{ kruha i ribe ostalo. Ljudi,

kad vidje{e ~udo koje u~ini Isus, reko{e: Ovo je uistinu prorok koji ima do}i na svijet!

Gospodine - reko{e mu na to - daj nam uvijek taj kruh! Odgovori im Isus: Ja sam kruh

`ivota koji je si{ao s neba, tko dolazi k meni, sigurno ne}e ogladnjeti. Tko vijeruje u me,

sigurno ne}e o`ednijeti. @idvi su na te rije~i po~eli opet biti nepovjerljivi, a Isus im

odvrati: Ako ne jedete tjela Sina ^ovije~ega i ne pijete krvi njegove, ne}ete imati `ivota u

sebi. Tko jede tjelo moje i pije krv moju ima `ivot vije~ni. I ja ~u ga uskrisiti u posljedni

dan. Isus je osjetio da me|u dvanaestoricom njegovih u~enika postoji koji je nevjeran i

koji }e ga izdati. U~enici ga vi{e nisu dalje htijeli pratiti. A Isus ih upita: Zar }e te i vi

oti}i? Ja sam izabrao vas dvanaestoricu. Jedan je od vas |avao. Gvorio je o Judi jer ga je

on imao izdati.

 

Blagdan Sjenica - Isus svijetlo i `ivot

 

Posjije toga Isus je hodao po Galileji, nije htio i}i u Judeju, jer su ga namjeravali

tamo ubiti. Pribli`avao se je `idovski Blagdan Sjenica. U~enici su mu savjetovali da ode

u Judeju i da se javno objavi narodu i potvrdi svoja ~uda. Kad je bila polovica Blagdana,

Isus je do[ao u Judeju, u{ao u hram i po~eo nau~avati. @idovi su se ~udili i nisu mu

vjerovali. Isus je znao da ga `ele ubiti, ali nitko od ljudi nije stavijo ruku na njega, jer jo{

nije do{ao njegov ~as. Zatim je Isus oti{ao na Maslinovu goru, a ujutro je opet do{ao u

hram. Sav je narod do{ao k njemu. Tada neki farizeji dovedo{e `enu preljubnicu i vele

Isusu: U~itelju, ova `ena je uhva~ena u preljubu. Zakon ka`e da takve `ene kamenujemo.

A ti {to veli{? Isus im odgovori: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!

Nakon tih rije~i ljudi su polako po~eli odlaziti, ne kazniv{i `enu. Isus im ponovo

progovori: Ja sam svijetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno ne}e i}i po tami, nego }e

imati svijetlo koje vodi u `ivot.

 

 

Blagdan Posve}enja Hrama

 

Bila je zima. Isus je do{ao u Jeruzalem u vrijeme svetkovine Posve}enja Hrama.

@idovi su ga opet po~eli optu`ivati, kako mo`e za sebe govoriti da je sin Bo`ji i da je

Mesija, kad je obi~ni ~ovjek. Isus im odgovara: Vjerujte djelima da shvatite i sve vi{e

spoznajete da je Otac u meni i ja u Ocu! Tada su ga htjeli uhvatiti, ali im Isus uspije

izma}i.

 

Isus uskrsuje Lazara

 

U selu Betanija `ivo bolesnik Lazar, brat Marije i njezine sestre Marte.Kad je Isus

doznao za bolesnog Lazara, odlu~i se vratiti u Judeju iako je to za njega bilo opasno. On

je jako vilio Lazara i Mariju, te veli svojim u~enicima: Na{ prijatelj Lazar spava, ali ja

idem da ga probudim. Isus je ve} znao da je Lazar mrtav. Kad je stigao u Betaniju blizu

Jeruzalema, Lazar je ve} ~etiri dana le`ao u grobu. Marija je istr~ala u susret Isusu

rije~ima: Gospodine, da si bio ovdje ne bi umro moj brat. Uskrsnut }e tvoj brat, odgovori

joj Isus. Ja sam uskrsnu~e i `ivot. Tko vjeruje u mene ako i umre, `ivjet }e. Tko god `ivi

i vjeruje u me, sigurno ne}e nikada umrijeti. Isus ode na Lazarov grob, a za njim Marija i

svi @idovi koji su je taj dan do{li tije{iti. Nad Lazarovim grobom Isus proplaka, jer ga u

du{i potrese i uzbudi. Naredi ljudima da dignu kamen sa groba. Tada Isus viknu jakim

glasom: Lazare, iza|i! Pokojnik izi|e sav zamotan povojima, a Isus im naredi: Razve`ite

ga i pustite ga da ide! Tada se Isus zahvali rije~ima: O~e, zahvaljujem {to si me usli{io.

Kad su `idovski farizeji vidjeli to ~udo prepali su se kako }e ~itav `idovski narod po~eti

u njega vjerovati, a to }e izazvati bijes Rimljana koji }e im uni{}titi Hram i narod.

Odlu}ili su da ubiju Isusa, jer bolje da umre jedan ~ovjek, nego `itav narod. Zato se Isus

nije vi{e javno kretao, ve} se sa svojim u}enicima povukao u grad Efraim blizu pustinje.

 

Posljednja Pasha - proslava Sina ~ovje~ega

 

Posljednji doga|aji

 

Pribli`avala se `idovska Pasha, te su ljudi iz svih zemalja krenuli u Jeruzalem, da

se o~iste prije Pashe ( pranje nogu ). Glavni sve}enici i farizeji izdali su naredbu da im se

javi ako doznaju gdje je Isus, kako bi ga uhvatili. [est dana prije Pashe je Isus do{ao u

Betaniju kod Lazara, kojeg je Isus uskrsnuo od mrtvih. Pripremili su mu ve~eru i Marija

mu je pomazala noge raznim pomastima. Sutradan veliko mno{tvo naroda do{lo je na

blagdan kad su ~uli da Isus dolazi u Jeruzalem. Do~ekali su ga palminim granama

klik~u}i. Hosana! (spasi).

Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, kralj Izraelov! Isus je u{ao u

Jeruzalem ja{u}i na magarcu. Iako je ~inio velika djela, ipak mu nisu svi vjerovali iz

straha da ne budu izopa~eni. Isus se obratio narodu ovim rije~ima: Tko vjeruje u me, ne

vjeruje toliko u me, nego radije u onoga koji mene posla. Tko mene vidi, vidi onoga koji

mene posla. Ja, svijetli, do{ao sam na svijet da nijedan koji u me vjeruje ne ostane u tami.

Ako tko ~uje moje rije~, a ne vr{i ih, ne}u da ja osuditi, jer ne do|oh da sudim svijetu,

nego da spasim svijet. Nave~er uo}i blagdana Pashe za ve~erom, Isus svijestan da mu je

Otac sve predao u ruke, ustane od ve~ere, skine ogrta~, uzme ubrus, ulije vode u posudu

za pranje, te po~ne u~enicima prati noge i otirati ubrusom kojim bje{e opasan. Kad je to

u~inio sjeo je ponovno za stol zajedno sa svojim apostolima, te dubuko potresen u du{u,

sve}ano izjavi: Jedan }e me od vas izdati! Apostoli su se u ~udu me|usobno gledali, a

jedan u~enik kojeg je Isus posebno ljubio (Ivan) tiho ga upita: Gospodine, tko je taj? To

je onaj komu }u ja kruha umo}enog dati - odgovori Isus. I umo~i zalogaj kruha u vino te

ga da Judi, govore}i: [to misli{ }initi, }ini brzo! Nitko nije svatio Isusove rije~i, ve} 

samo Juda koji uzme zalogaj i izgubi se u no}i.

 

Na rastanku s u}enicima

 

Isus se obra}a apostolima i daje im novu zapovjed: Ljubite jedan drugoga, kao {to

sam ja ljubio vas. Po tome }e svi znati da ste moji u}enici. Sinovi, jo{ sam malo s vama.

Kamo ja idem vi ne mo`ete do}i. Neka se ne uznemiruje va{e srce! Tamo kamo ja idem

ve} znate put. U}enik Toma ga upita: Kako bi smo poznavali put? Ja sam put, istina i

`ivot - re~e mu Isus. Vratit ~u se ja k vama. U taj dan spoznat }e te da sam ja u svom

Ocu, vi u meni i ja u vama.

Isus vi{e nije s njima htio govoriti, ve} je ustao i krenuo i pozvao u}enike da ga

slijede. Putem im je jo{ rekao: Ovo vam rekoh da u meni imate mir! U svijetu }e te imati

patnju. Ali, ohrabrite se, ja sam pobjedio svijet.

 

Isusova smrt

 

Kad to re~e, Isus sa svojim u}enicima ode na drugu stranu rijeke Kedron. Tu je

bio vrt u kojem je Isus ~esto boravio sa svojim u}enicima. To je znao Juda, koji ga

do~eka sa ~etom stra`ara. Isus je znao za{to su do{li, pa je istupio napred, te ih upita:

Koga tra`ite? Isusa Nazare}anina - odgovori{e mu. Ja sam - re~e Isus. Nato ga `idovski

stra`ari uhvate, sve`u  i odvedu u dvor kod Poncije Pilata. U razgovoru s Pilatom, Isus

priznaje da je kralj `idovski i da je do{ao na ovaj svijet da svijedo~i o istini. Iako Pilat

nije nalazio kod Isusa nikakve krivnje, obrstio se `idovskom narodu da sam odlu}i da li

`ele da kazne Isusa ili Barabu razbojnika. Narod je odlu~io da se kazni Isus, a oslobodi

Baraba. (povodom Blagdana Pashe). Tada Pilat naredi da se Isus bi~uje. Vojnici mu stave

na glavu krunu od trnja i ogrnu{e ga skrletnom kabanico. Narod je uporno tra`io od Pilata

da Isusa razapnu na kri`. Tada im ga preda da ga razapnu. Pilat je na kri` napisao

hebrejskim jezikom: Isus Nazare}anin, kralj `idovski. Isus nose}i kri` na le|ima popne

se na mjesto Golgota (kri`ni put). Tu su ga razapali sa jo{ dvojicom osu|enika. Kod

Isusova kri`a stajali su njegova majka Marija i apostol Ivan. Kad Isus opazi majku re~e

joj: @eno, evo ti sina! Isus je bio svijestan da je ve} sve svr{eno te re~e: @edan sam. Tada

mu natope spu`vu sa otcom i primaknu{e ustima. Kad Isus uze ocat re~e! Svr{eno je! Te

nakloni glavu i predade duh. Kako se bli`io dan Pashe, Josip u~enik Isusov, zamoli Pilata

da mu dozvoli da skine Isusa sa kri`a. Pilat mu dozvoli, te Josip uze Isusovo tijelo sa

kri`a zajedno sa Nikodemom, sahrani{e Isusa po `idovskom obi}aju, na istom mjestu

gdje je razapet.

 

Uskrsni dan

 

Tre}i dan od Isusove smrti na grob do|e Marija iz Magdale i opazi da je kamen sa

groba pomaknut. Marija otr~a po apostole da im javi. Svi se uvjeri{e da je grob prazan,

osim povoja u kojem je Isus bio zamotan. Svi se vrate natrag u ku}e, jer nisu jo{ shvatili

"Pismo" o kojem je Isus govorio. Jedono nad grobom ostane Marija iz Magdale. Dok je

plakala u grobu opazi dva an|ela u bjelom. U to se uka`e  Isus rije~ima: Idi bra}i mojoj i

reci im: Ulazim svome Ocu i va{em Ocu, svome Bogu i va{em Bogu! Marija iz Magdale

ode i javi u}enicima da je vidjela Gospodina. Nave~er, istoga dana u ku}u, gdje su bili

sakriveni u}enici od osvete @idova, do|e Isus, stane pred njih te im re~e: Mir vama! Kao

{to je mene posla poslao Otac tako i ja {aljem vas. Poslije tih rije~i dahne u njih i re~e im:

Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, opro{teni su im, kojim zadr`ite, zadr`ani

su im.     

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  Kajin i Abel

 

Jahve stvori ~ovijeka od zemal;jskog praha, udahne mu `ivot i dade mu ime

Adam. Adamu stvori `enu od njegovog rebra. Po{to su prekr{ili Bo`ju zapovijed, Bog

protjera Adama i Evu iz Edena - rajskog vrta. Spojeni u prvu zajednicu Eva rodi sina

Kajina. Poslije rodi drugog sina Abela. Abel postane sto~ar, a Kajin zemljoradnik.

Jedniga dana oba brata su prinosila Bogu svoje `rtve. Kajin od zemaljskih

plodova, a Abel najbolju stoku. Bog milostivo pogleda na Abela i njegovu `rtvu, a na

Kajina i njegovu niti ne pogleda. Stoga se Kajin jako razljuti na Boga. Bog upita Kajina:

Za{to si ljut? Ako radi{pravo vedrinom odsijava{, a ako ne radi{ pravo onda ti je grijeh

na pragu, kojem se jo{ mo`e{ oduprijeti.

Kajin ne poslu{a Boga ve} pozove Abela na polje, sko~i na njega i ubije ga.

Potom Bog upita Kajina: Gdje ti je brat Abel? Ne znam - odgovori Kajin. Jahve nastavi

{to si u}inio? Krv brata tvoga iz zemlje k meni vi~e. Stoga budi proklet na zemlji.

Obra|ivat }e{ zemlju ali ti ne}e roditi. Vije~ni }e{ skitnica na zemlji biti! Kajinu je bila

te{ka kazna te se po`ali Bogu, za{to ga kazni tako da ga mo`e ubiti svatko ko ga na|e.

Bog mu odgovori: Ne, nego tko ubije Kajina sedmerostruka osveta na njemu }e se

izvr{iti. I zato Bog stavi znak na Kajina da nitko ruku na njega ne digne.

Kajin ode u zemlju Nod isto~no od Edena i tamo se nastani. O`enio se i sagradio

veliki grad, kojem je dao ime po svome sinu, Henok.

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:40:00 | 0 komentara

Družina Sinjega galeba - Tone SeliškarBilješke o piscu:Slovenski pisac Tone Seliškar rodio se 1.4.1900. u Ljubljani, a umro 

1970.g. Objavio je knjige pjesama:Trobovlje, Pjesme ocekivanja i mnogo proznih djela: Družina Sinjega galeba, Jedra na kraju svijeta, Drugovi, Mazge, Rudi, Nasukani brod, Tršcanska cesta. Više Seliškarovih knjiga prevedeno je na hrvatski jezik, a Družina Sinjega galeba objavljena je u više izdanja.

Tema: djecja družina koja se bavi poslom za odrasleGlavni likovi: Ivo i družinaSporedni likovi: Ivini roditelji, Mileva, stari Nikola, mještani, Ante, Lorenza...Mjesto radnje: Galebov otok i moreVrijeme radnje: Ljeto (u prošlosti)Poruka djela: Ako ti samo jedna uspomena ostane od neke voljene osobe, nemoj dopustiti da se još više uništi od starosti, nego je cuvaj od propasti.

Kratak sadržaj:Bio jedan djecak Ivo, koji nije imao ni oca ni majku.Otac mu je protjeran s otoka, a majka mu je zbog tuge umrla.Živio je sam u jednoj staroj napuštenoj kuci. Jednoga dana otac se jako bolestan vraca kuci i kod kuce umire. Starac Nikola ga zajedno sa Ivom sahranjuje. Jedino što je Ivi za uspomenu od oca bio je jedrenjak koji se zvao "Sinji galeb". Ivi je odlucio da Sinjeg galeba uredi, da izgleda kao nov. Ivi se pridružuju djecaci iz sela; Petar, Jure, Mijo, Pere i Frane. Oni odlucuju zajednicki urediti brod. Djecaci su sve uredili, samo još treba ofarbati krmu. Pošto je farba bila jako skupa oni odluce da nekako zarade novac da bi to nekako kupili. Djecaci odlaze na kamenolom. Tamao su radili jako dobro. Prvi sat bilo je lagano, ali kasnije je sunce sve jace pržilo tako da je raditi bilo zaista teško. Na kamenolomu se morao napraviti doista velik posao. Opasnost je prijetila od jedne velike kamene gromade. Trebalo se popeti na vrh te velike stjene koja se svaki cas mogla srušiti. Poslovoda je iz džepa izvadio stotisucicu i rekao: "Tko ode gore i postavi dijamant dobije ovu stotisucicu!"Svi su šutili dok se nije javio Ive. Otišao je gore, sretno se popeo i postavio dijamant. Medutim,kada se vracao nazad tlak zraka ga je odbacio i on je lupio o jedan kamen. Razbio je celo, alimu je bol jako brzo prošla. Kada su zaradili za farbu, otišli su kupiti je i potpuno uredili "Galeba". Medutim, jedne zore, kada se Ivo probudio, nije vidio svog "Galeba" na šalu. Mještani su odlucili uzeti "Galeba" jer su htjeli naplatiti barem jedan mali dio onoga što im je Ivin otac ucinio. Kasnije su Ivo i družina uzeli jedrenjak i s njime otišli na more.

Doživljaj djela: Ovo djelo mi se svidjelo jer je djecaku za uspomenu od 

oca ostao samo taj jedrenjak, a on ga nije htio ostaviti da trune, nego je sakupio družinu djecaka i s njima ga obnovio, da mu jedina uspomena od oca ne "potone u zaborav".

Karakterizacija likova: a) Ive: bio je uistinu mrk djecak, crne kose. Zaboravio je sve one nježne rijeci što ih majke govore djeci. Ne poznaje majcina zagrljaja ni ocevih brižnih, milih pogleda. Sam je rastao, sam se mucio i kada je urlala bura, nije se bojao. Nije imao nikoga da su uza nj privine i tako se na sve priucio.

b) djecaci: dobri i pomažu Ivi u obnovi jedrenjaka.

c) Mileva: Smedokosa, zdravih, rumenih i vjecno nasmijanih obraza, sa svom djecom je mila i dobra, ali, prije, cim je vidjela Ivu odmah se smrkla, jer ga se bojala, kasnije se oslobodila toga straha.

d) Stari Nikola: Petrov i Milevin otac, voli Ivu i pomaže mu u najtežim trenutcima.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:39:00 | 22 komentara

Biblija

Knjiga PostankaU početku Bog stvori Zemlju. Prvi čovjek bio je Adam kojeg je Bog stavio u vrt Eden. On je tamo živio i jeo sa svih stabala osim sa središnjeg. Tada Bog vidi da je Adamu dosadno te stvori ženu Evu. Ona je na nagovor zmije ubrala plod sa središnjeg stabla te je dala i Adamu. Tako ih Bog istjera iz Edena. Svijet je bio pokvaren pa Bog šalje potop. Taj potop je jedini preživio Noa. Njegov potomak je bio Abraham koji je imao ženu Saru i dva sina Ezava i Jakova. Na očevoj smrti Jakov prevarom dobiva očev blagoslov, te ga Ezav zbog toga kani ubiti. Zato Jakov bježi kod ujaka Labana. Zatim Jakov služi 7 godina Labanu za Rahelu. Tada Jakov bježi, a Laban kreće za njim. Na kraju Ezav oprašta Jakovu. Josip, sin Jakovljev, bješe prodan trgovcima. Kasnije dospijeva u zatvor, ali nakon što protumači faraonu sam biva pušten i nagrađen. On je dijelio žito i hranu 7 sušnih godina. Tako su i njegova braća došla kod njega po hranu. Kad im se Josip predstavio svi su počeli plakati jer su ga prodali, ali im je on oprostio.

Knjiga IzlaskaFaraon naređuje da se pobiju sva hebrejska muška djeca. Tada Bog poziva Mojsija da izvede izraelski narod iz Egipta. Faraon ne pušta Izraelce, tek nakon što umru svi prvorođeni, ali odmah kasnije kreće u potjeru za njima. Mojsije otvara more te izraelski narod prolazi, a faraon i njegova vojska se utapaju. Jahve

se prikazuje Izraelcima te određuje svećenike. Aron, svećenik, od prikupljenog zlata radi tele, kao Boga, pa to razljućuje Jahvu koji šalje smrt, ali se ipak smiluje. Daje Mojsiju Deset zapovijedi. Počinje se graditi svetište, te se na kraju svetište i posvećuje.

Evanđelje po IvanuIvan svjedoči da je Isus Sin Božji. Isus pretvara vodu u vino. Tako jednom ozdravi bolesnika u subotu te mu Izraelci pokušavaju suditi zbog toga. Zatim Isus hrani 5000 ljudi s nekoliko riba i kruhova. Izraelci dovode Isusu preljubnicu, pokušavajući ga osuditi, a on im govori da baci kamen prvi onaj koji je bez grijeha. Kasnije Isus ozdravljuje slijepca blatom i pljuvačkom. Tada Isus uskrsuje Lazara koji je već bio umro i bio pokopan. Zbog svega toga Izraelci doživljavaju Isusa kao prijetnju te organiziraju veliko vijeće sa Kajfom na čelu. Isus pere noge učenicima želeći ih zbližiti, da jedan drugome budu kao braća. Nagovješćuje im da će brzo otići, te da će brzo doći. Izraelci tada predaju Isusa Ponciju Pilatu koji naređuje da ga se bičuje. Zatim ga razapinju na križ, te ga zakapaju na židovski način. Kasnije je Marija došla na grob i vidjela da je kamen odvaljen, a grob prazan. Isus je uskrsnuo. On se kasnije ukazuje svojim učenicima među kojima nije bilo Tome koji u to kasnije nije vjerovao. Isus se kasnije prikazuje i njemu.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:38:00 | 1 komentara

Družba Pere Kvržice - Mato LovrakIme pisca: Mato LovrakBilješka o piscu:  Mato Lovrak rođen je 8 ožujka 1899.g. u Velikom Građevcu kod Bjelovara. Književničkim radom se bavio 50.godina. Najviše književničkih radova napisao je za dijecu. Posebnu popularnost stekli su romani “Vlak u snijegu” i “Družba Pere Kvržice”. Dramatizirani su, a prema njihovom sadržaju snimljeni su filmovi istoga naslova. U svojim djelima Mato Lovra prikazuje djecu u igri , u školi, u obitelji, u rtazličitim akcijama i pustolovinama, Mnoga Lovrakova djela prevedena su na druge jezika. Mato Lovrak umro je 1974.g. u Zagrebu.Tema:  Djeca obnavljaju stari mlin da bi ga predali na uporabu nesložnim seljanima.Osnovna misao: Zajedničkim radom i trudom se može sve ostvariti.Vrijeme radnje: LipanjMjesto radnje: SeloLikovi: Pero, Šilo, Medo, Milo Dijete, Budala, Divljak, Danica, Marija, učiteljSadržaj:

 

            Bio je mjesec lipanj. Pero se rano probudio i poveo kravu u polje. Imao je temperaturu. Sječao se riječi koje je otac govorio majci o starom mlinu. Mlin je bio zajedničko imanje cijelog sela. Nakon što se potrgao most tako da se kolima ne može prijeći u mlin neki su seljaci htijeli da se most popravi, a drugi su se tome protivili. S

vremenom seljaci su prešli mljeti u stari mlin, a svoj su mlin napustili. Pero je cijelo jutro o tome razmišljao i odlučio da skupi svoju družbu i obnovi stari mlin. Vratio se kući i veselo krenuo u školu. Pridružili su mu se prijatelji: Medo, Šilo, Budala, Divljak i Milo dijete. Iako su morali na vrijeme biti u školi otišli su na treešnju gazde Marka da bi im Pero pokazao stari mlin. Odatle su ih potjerali tako da su otišli do starog zvonika odakle se mlin najbolje vidi. Tu im je rekao da će mlin biti njihov, a o detaljima će se kasnije dogovoriti. U školu su zakasnili, ali im je učitelj oprostio zbog poslova koje moraju raditi dok drugi spavaju. Taj dan i Pero je dobio nadimak. Zvali su ga Pero Kvržica. Sutradan su svi krenuli u mlin. Put do mlina je bio zapušten i pun granja.  Pored mlina je bilo mutno jezero. Sve je to trebalo očistiti i pokrenuti stari mlin. Svoje slobodno vrijeme su provodili u uređivanju mlina.Jednog dana u blizini mlina su pronašli bunar. Htjeli su ga očistiti da bih imali pitku vodu. Prvi je u bunar išao Medo, a kada su ga izvukli van bio je u nesvjesti. Srećom uskoro mu je bilo bolje. Sutradan su Peru spustili u bunar, ali dok su ga spuštali ispao im je lanac i Pero je pao u bunar.Uspjeli su ga spasiti, ali se prehladio i nije mogao ići u mlin. Do perinog ozdravljenja za vođu je izabran Divljak.Misleći na Peru nastojali su napraviti što više posla. Napravili su mostić, očistili grane koje su smetale. U bunaru je bilo pitke vode. Kada se pero vratio bio je sretan, a Divljak se naljutio i pobjegao. S njim je otišao i Budala. Dječaci su se bojali d ne odaju njihovu tajnu. Zaprijetili su mu, ali je on ipak sve ispričao djevojčicama, Mariji i Danici. One su došle u mlin i kada su već sve znale dječaci su ih morali primiti u grupu. Osim toga, djevojčice su znale čistiti, crtati i uređivati vrt. Već je skoro bilo gotovo i svi su bili sretni. Čuli su da se u selu odrasli opet pokušavaju dogovoriti o popravku mlina, ali im to nije uspjelo. Družba je odlučila predati mlin seljacima na zadnj dan škole. Kada su jednog dana došli do mlina vidjeli su izgaženi vrt i pošarane zidove mlina. Znali su da je to učinio Divljak. Družba nije odustala, svu su štetu popravili i očistili su mlin.  Kasno su se vratili kući i zbog toga imali probleme, ali tajnu nisu odali. Približavao se kraj školske godine i u mlinu je sve bilo gotovo. Samo se uljepšavalo ono što je već učinjeno. Motrili su na Divljaka da ne oda njihovu tajnu. Nekoliko dana prije završetka škole diječaci su sve ispričali učitelju i pokazali mu uređeni mlin. Dogovorili su se da se završna školska svečanost održi u mlinu. Na zadnji dan škole roditelji su kao i uvijek došli u školu, a među njima je bio i načelnik općine. Bili su tu i tamburaši.  Učitelj je pozvao da svi pođu do mlina.  Čuo se žamor jer nitko nije mogao razumjeti učiteljev postupak. Ipak su krenuli. U mlinu su ih dočekala djeca gdje su zajedno proslavili obnovu mlina.

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:38:00 | 0 komentara

Branka - August ŠenoaBilješka o piscuAugust Šenoa rođen je 1838. god. Bio je glavni stvaralački pokretački duh svim i kulturnim zbivanjima znao je dati svoj pečat. Potjecao je iz zagrebačke građanske obitelji. Roditelji njegovi bili su stranci, u

kući se govorilo njemački pa i sam Šenoa sve negdje do četrnaeste godine jedva da je znao pokoju hrvatsku riječ. Bio je duh svoga vremena, bio je učitelj, novator i reformator. Bio je preporoditelj kazališta, dramaturg i kazališni kritičar. Šenoa je bio glavni urednik lista “Vijenac” i gotovo sve što se stvaralo polazilo je od njegove ruke. Napisao je “Zlatarovo zlato”, koji je u biti prvi hvatski roman. Povrh toga on je udario temelje modernoj hrvatskoj prozi. August Šenoa je najviše truda uložio u pisanje povijesnih romana i tu je dao svoja najopsežnija djela: “Zlatarovo zlato”, “Seljačka buna”, “Diogenes”, “Kletva”. ”Branka” je posljednje Šenoino djelo. Pisao ga je već teško bolestan i završio ge tri mjeseca prije smrti. Umro je 13. prosinca 1881.

 

Fabula

 

Uvod

 

Upoznajemo se s djevojkom Brankom i njenim životom. Upoznajemo se i s njezinom prijateljicom Herminom kojoj će Branka u daljnjem tijeku knjige slati pisma. Saznajemo da je Hermina položila ispit za učiteljicu. Branka je vrlo pametna i spretna, zna svirati klavir, lijepo crta, izvrsno veze, zna govoriti francuski.

 

Zaplet

 

Branka želi postati učiteljicom i to na selu ili u nekom nevelikom mjestu. Hermina joj govori da je to robovanje, ali Branka je čvrsta u svojoj odluci. Ona želi raditi za opće dobro naroda. Brankin otac je poginuo u građanskom ratu u Americi. . Branka se sprema za odlazak na svoje radno mjesto u Jalševo i jednog dana odlazi vlakom. Ona dolazi u selo tamo se upoznaje sa osobama u školi. Škola je stara i u ruševnom je stanju. Branka je odlična učiteljica i svi mještani su toga svjesni, no neki zli ljudi pišu članke po novinama kako ona nije dobra učiteljica.

 

Vrhunac     

 

Branka dobro uči svoju djecu i to pokazuje pred svima na ispitu. Dobiva ponudu da se vrati u Zagreb i da tamo bude učiteljica, ali ona je zavoljela ovo mjesto, njegove žitelje i na kraju svu tu djecu stoga ne želi otići. Ona piše mnogobrojna pisma Hermini. Priča o svom živou u tom mjestašcu.

 

 

Rasplet

 

Župnik objašnjava Branki zašto se mora udati za grofa belizara. Ona isprva ne priznaje to njegovo mišljenje, ali ipak shvaća da župnik ima pravo. Branka se udaje za grofa Belizara.

 

 

 

Bilješke u tijeku čitanja

 

 

-Branka je vrlo lijepa, marljiva, vrlo pametna djevojka i to mi se sviđa-stalno je pisala pisma Hermini i obavještavala ju o napretku njenog života-lijepo je to što su žitelji dobro primili Branku-sviđa mi se što se Branka udala za grofa Belizara-ne sviđa mi se to što u knjizi ima puno starih riječi pa se treba potruditi da bi se razumjela knjiga

 

 

Mjesto radnje

 

 

Na početku knjige se spominje Okić. Radnja se prvo odvija u gradu, a onda postepeno prelazi na selo, tj. Jakševo. Branka je živjela u Vlaškoj ulici, kod crkve sv. Petra, sjedila je kod prozora i marljivo vezla.

Branka je morala tražiti posao izvan Zagreba, jer u njemu više mjesta nije bilo. Brankina majka je umrla i bila je pokopana na Petrovom groblju; na humku se dizao drveni križić, na kojem je visio uveli vijenac, pokriven snijegom. Do Jakševa se morala voziti i kočijom jer je vlak bio predaleko od mjesta. Vozili su se kroz visoke planine. Put kojim su išli bio je uzak i opasan. Jalševačke ulice bile su popločane kamenjem. Trg je bio mali, sred kojeg stajaše zdenac među dva jablana. Škola je bila u ruševnom stanju. Stupići trijema stranom su nagnjili, stranom od crvi rastočeni, pa ti se mogu svaki čas srušiti na glavu. Brankina soba u kući uopće zapravo nije ličila na sobu; pusta, prazna komora. Vapno po stijenama bilo požutjelo, naokolo po tavanicama visila paučina, pod blatan, a peć na više mjesta probušena. Soba je imala samo jedan-za sada razbijen-prozor. Grof Belizar je imao kuću u Beču. Branka je često svoje učenike vodila na osamljeno mjesto u šumi i tamo ih podučavala. Tamo su se djeca mogli napiti izvorske vode.

 

 

 

 

 

 

 

 

Vrijeme radnje

 

 

Bila je jesen. Branka je Hermini uzastopno slala pisma. Baka cijelu noć nije spavala zbog brige nad unukom. Kad je Branka odlazila u svijet već je bila zima i bilo je studeno. Branka je nekoliko puta razgovarala sa župnikom i on joj je savjetovao što da radi i kako da se ponaša. Opet je došla jesen, najljepše doba godine u Hrvatskoj. Radnja knjige se odvijala u 19. st. u doba Bachovog apsolutizma. To možemo zaključiti po tome što je Šenoa živio u to doba.

 

Likovi

 

BrankaImala je oko sedamnaest godina. Bila je tipično gradsko dijete, glatke crne kose, i osobito sjajnih vrlo pametnih očiju. Željela je postati učiteljica. majka joj je umrla. Često je sjedila pred prozorom i marljivo vezla. Nije mogla dobiti mjesto učiteljice u Zagrebu pa je pošla u Jalševo. Uzastopce je pisala pisma Hermini. Njena je soba u školi igledala na svinjac, a ne na sobu učiteljice. Svoje učenike je vodila na osamljeno mjesto u šumi i tamo ih je podučavala raznim stvarima. Voljela je svoju djecu. Puno je razgovarala sa župnikom. Na kraju svega se udala za grofa Belizara.

 

HerminaOna je bila Brankina prijateljica. Položila je ispit za učiteljicu, ali to nije bilo iz ljubavi prema zvanju nego zbog prisile za razliku od Branke koja je to radila iz ljubavi. Često je od Branke dobivala pisma u kojima je Branka opisivala svoju okolicu svoj način života. Ohrabljivala je Branku sa svojim pismima.

 

Tema

 

Brankin život i odlazak u Jalševo. Tamo je bila učiteljica i tom je zvanju posvetila život.

 

Stil

 

Ovo je roman. Pošto je davno pisan ima puno arhaizama i starih, nepoznatih riječi.

 

 

 

 

Osnovna misao pisca

 

Ovo je roman. Govori o životu jedne mlade zagrepčanke koja želi postati učiteljica. Ona je vrlo inteligentna i to joj uspjeva. Problem je u tome što u Zagrebu više nema mjesta. Ona mora ići u Jalševo,

jedno malo selo. Oprašta se od svoje umrle majke i odlazi. Tamo doživljava razne neugodne stvari. Djeca su ju zavolila, a i ona je njih. Branka također ima prijateljicu Hreminu kojoj stalno piše pisma i objašnjava joj što se s njom događa. Vrlo je spretna i jako dobro uči djecu. To je i dokazala na ispitu pokazavši što sve djeca znaju. Ona je djecu odvodila na osamljena mjesta u šumi i tamo ih je podučavala. Problem je u tome što se neki s tim ne slažu i pišu po novinama razne za Branku ponizne stvari. Branka se ipak ishrvala sa svim poteškoćama i pridobila povjerenje mještana. Puno se savjetovala kod župnika. Župnik joj je rekao da se uda za grofa Belizara no ona u početku to njegovo mišljenje nije poštivala, no ipak na kraju je popustila i udala se za grofa Belizara.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:38:00 | 0 komentara

Ezop, BasneEzop (Aisopos, 6.st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u Maloj Aziji, vjerovatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom došlo je do nas oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerovatno dodali kasnijipriređivači. Koristeći se vješto starim temama i spajajući ih s oštrim promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu, davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim završetkom i s poučnom poentom, koja je često dodana na koncu i u obliku posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog svijeta - u čemu je naš najveći broj nasljedovatelja - ali mnogima su protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi. Život je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što unjemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono doba napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline,ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i pametnijeg. 

Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom, a posebnu im draž daje fini humor kojim su protkane. 

CVRČAK I MRAVI

U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo. Dođe gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše: "Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reče: "Nisam imao vremena jer sam krasno pijevao." Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba svirao, onda zimi pleši."

Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, a govori o posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad tijekom lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio ni zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će ostali radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da oni koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim radom, jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u beskrajnim kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na određeni način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i negativnih likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao zasretan kraj dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog bogatog ljetnog repertuara. Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka, i naše životne svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan karakterističan ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju one radišne imarljive ljude, koje se brinu za svoju budućnost, za budućnost svojeobitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan predstavnik boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim umjetničkim radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra, bez kojih nema gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca niti za društvo u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička nadahnuća bez kojeg također nema života, ali sada onog duhovnog što svako od nas nosi negdje duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i potreba za takvim duhovnim doživljajima kod svakog različit. Idelno bi bilo kada bi ove dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu, jer tada pri nadlosaku zime, odnosno neizvjesne budućnosti kada za određene stvari može biti i preksano, društvo bi savršeno funkcioniralo.

Poruka basne: Radi danas da imaš sutra

TRSKA I MASLINA

Trska se i maslina prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi. Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a maslina, jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra. Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.

Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg posla nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je dečko koji ih želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i ljepotu. Trska je ovaj put imala više sreće, fleksibilna i podatna plesala je s vjetrom i prilagodila se njegovim vratolomnim hujanjima, dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u stavovima, ostala je malo zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo složiti, ali iako krasna ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna. Trska je pokorno koristila mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode, uspijela je iako tanka i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra. Ali trska nije nimalo samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za sebe - maslina pak biva iskorijenjena samo jer je korijen zakopala preduboko u zemlju, samo jer je bila isuviše tvrdoglava i ponosna, pa ni njena "smrt" nije baš pravedena. Isto je kao i kod ljudi - pokorni, poslušni ljudi, bez previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se usporedno s nadređenim i nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači, koji je na vlasti, a tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s razvikanim činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće, samo za inat čvrsto stoje pri svojim zamislima i tako stradaju...

ZID I ČAVAO

Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: "Što me trgaš, iako ništazlo nisam učinio." Čavao mu tada kaže: "Nisam ja za to kriv, nego onaj koji me otraga žestoko udara."

Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao ni kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija - možda i on to radi predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga samo da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u pravo. Sve se to odvija po nekom planu - nitko nije slobodan i sretan, nitko nije podređen sam sebi - uvijek je tu netko drugi da ga hladnim postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje našasurova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti prema stradavanjima bez razloga i značaja. 

STARAC I SMRT

Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća. Kad je već 

natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati smrt. Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove, starac reče: "Da to breme podigneš i naprtiš mi ga." 

Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim stvarima nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na plećima. On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio. Draži mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima, bez obzira na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i bol, i nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo kad čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti. 

ČAVKA I SOVA

Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se podvrgnu izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga skupljali su se sve one na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje, a bolje čistile. Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote,skupi kao svoj ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre i oduzme čavci svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena perja sviju, dođe čavka gola na Zeusovu presudu.

Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona, samo bi malo pazilis čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim perjem, ali ljudi katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke mažu bezbrojnim kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz pomoć čajeva ... Zato da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i uopće im nije stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale princeze iz bajke. One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota nešto najvažnije na svijetu, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti...

A osim svega, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem smislu riječi, jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile. Mudra sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlimZeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola 

znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje. 

Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspijeli donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su, svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala prekrasno. No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari njihovo "smeće" krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile jeopet u razderanoj ružičastoj svili i ...

No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom. Ima samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog stajališta...

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:37:00 | 0 komentara

ANA KARENJINA - LAV NIKOLAJEVIČ TOLSTOJ     U osnovnoj temi i fabuli roman analizira problem braka i obiteljskog života. U knjizi je paralelno obrađeno i pitanje iz ekonomskih i društvenih odnosa u Rusiji u Tolstojevo vrijeme. Njegova razmišljanja iskazana su kroz lik Levina u kojega možemo uočiti velikih sličnosti sa piscem. Kroz Levinov lik Tolstoj je prenio svoja iskustva iz područja ekonomije, svoju ljubav i vjeru, događaje  oko rođenja svojga djeteta kao i unutrašnji život i polemike, muke svoje savjesti, razmišljanja o smislu života i zadacima pojedinaca, svoju potpuno izraženu borbu za dobro. Mnogi smatraju upravo Levina glavnim likom romana jer je uvelike zasjenio osnovnu temu romana i najbitniji problem izražen kroz Anin lik- preljub.      U djelu se isprepliću tri braka- Stjepan Arkadjič Oblonski (Stiva) sa svojom ženom Darjom Aleksandrovnom (Doli); Levin sa Kiti (mlađom Dolinom sestrom) i Ana (Stjepanova sestra) te njezin nesretni brak sa Aleksejem Aleksandrovićem i njena ljubav prema Alekseju Kiriloviću Vronskome.      Najviše osuđivan je upravo Anin lik zbog njene nemoralnosti i potkraj sretnog braka Kiti i Levina još više njena nevjera dolazi do izražaja. Čini se kao da idilični osjećaji između Kiti i Levina služe samo da bi se pojačala osuda Anine pogubne strasti.       Sam Anin lik u početku stvaranja romana trebao je biti prikazan kao potpuno negativan. Ona je trebala biti žena bludnica koja cinično uživa u boli koju zadaje drugima. Međutim, Tolstoj je odustao od takve koncepcije i izabrao pametnu, obrazovanu, lijepu i vrlo nesretnu ženu čija je jedina želja u životu bila ostvariti potpunu ljubav i , ne ostvarivši je, odluči skončati život.       Po Tolstojevu shvaćanju, brak je najprirodniji i najzdraviji cilj muškarca i žene i ugrožavanje ovog oblika ljudske zajednice istovremeno znači i ugrožavanje najljudskijih i najplemenitijih težnji.

Zbog takvog mišljenja za Tolstoja se kaže da nikada nije bio dublji psihoanalitičar (kao kroz Anin lik) i do samoga kraja ne saznajemo piščevo izjašnjenje- da li on optužuje njen postupak ili ga brani. To pitanje svatko može postaviti za sebe, ali vjerojatno ima dva odgovora. Toliko je kriva, a ta njezina krivnja osobito dolazhi do izražaja u sredini u kojij se kreću visoke peterzburške ličnosti koje obalatno osuđuju njezin postupak i opredjeljuju se uglavnom protiv nje. U tom smislu i njezin postupak je djelomično opravdan jer je svoja  nedjela učinila potaknuta ljubavlju koju nikada do tada nije osjetila, a koja je potreba svakog čovjeka.

 

“… Oni kažu: religiozan, karakteran, pošten, pametan čovjek, ali oni ne vide ono što sam ja vidjela. Oni  ne znaju kako je on osam godina gušio moj život, gušio u meni sve što je bilo živo, da on ni jednom nije pomislio na to da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav. ”

 

Ana je opisana kao uzvišeno tragičan lik od krvi i mesa u čijoj tragediji ne mali dio krivnje snosi aristokratska sredina u kojij žive ona i njezin ljubavnik. Ta sredina ih guši i osuđuje, osobito nju kao pripadnicu ljepšeg spola kojoj je mjesto doma, uz muža i djecu. Njoj se ne može oprostiti i opravdati je, tim više što- iako nije prva žena koja je pronašla svoju ljubav u drugome muškarcu a ne u mužu - ona, prije sviju  ostalih to javno  priznaje i pokazuje jer ne može živjeti u lažima u kojima cijelo društvo živi. Javno napušta muža i vlastito dijete ( što i sama predbacuje) jer je potpuno zaslijepljena trenutnom srećom koja joj je pružena.

 

       “ Ja sam loša žena, ja sam propala žena”, razmišljala je “ali ja ne volim laž, ne trpim laž, a njegova (muževa) hrana jeste laž. On sve zna, sve vidi, šta li on osjeća ako može da govori tako mirno? Da ubije mene, da ubije Vronskog - ja bih ga cijenila. Ali ne, njemu treba laž i pristojnost.”

 

         Ona tako razmišlja u sebi jer osuđuje tipično ponašanje gdje je najbitniji ugled i dostojanstvo i kad nešto izmakne granicama, ponaša se kao da se ništa nije desilo. Nju straše licemjerje i dvoličnost jer ona je u potrazi za čistom srećom iako je svijesna da je neće naći i da će svugdje biti osuđivana i dalje se ne odriče ljubavi sve dok ljubav ima smisla u njezinim očima…

 

“Činilo joj se da će njen položaj sada nesumnjivo zauvijek riješiti. Taj novi položaj može biti i loš ali će biti određen, u njemu neće biti nejasnoća i laži.”

 

          Ana je u pogledima ostalih žena izazvala i ljubomoru i samo su čekale znak da je mogu javno osuditi jer je Anina pojava bila primjećivana gdje god se pojavljivala.

 

      “ Većina mladih žena što su Ani zavidjele i kojima je već davno dodijalo to što je zovu pravednicom, radovale su se tome što su pretpostavljale i samo su čekale potvrdu suprotnog društvenog  mišljenja pa da se na nju okome svom težinom svoga prezira.”

 

Ana je, za razliku od slobodoumnih žena koje svjesno bacaju izazov društvu i moralnim shvaćanjima svoje klase, Ana je samo željela malo ljubavi, želi voljeti i biti sretna zato što je to najprirodnija želja svakog pojedinca u upravo je tu želju Tolstoj naglasio kao osnovicu romana.   Pravo pitanje vezano uz Anin lik nije pitanje moralnosti ili amoralnosti njenog čina, već zašto ona, usprkos svemu, ne ostvaruje svoju osobnu sreću kojoj je sve podredila i koja je njezin jedini i pravi životni cilj. Čak je i ljubav prema djetetu bila zasjenjena od jake želje za osobnom srećom.    “ Serjoža?- sjeti se ona - Ja sam također mislila da ga volim i topila se nad svojom nježnošću. A živjela sam bez njega, zamijenila ga drugom ljubavi i nisam se žalila na tu promjenu dok me ta ljubav zadovoljavala.”

 

Dobar dio razloga za ono što se konačno zbilo (tj. do Aninog samoubojstva) leži i u samoj njenoj ličnosti. Sama će u jednom trenutku reći da se boji one druge Ane u sebi, pa je Tolstoj govorio o “ zlom duhu nastanjenom u njenom srcu.”     U trenutke njene prolazne bolesti govori Alekseju Aleksandroviču:“… Evo šta sam htjela da kažem. Nemoj mi se čuditi. Ja sam ona ista. Ali u meni postoji druga, ja se nje bojim- ona je zavoljela njega i ja sam htjela da te mrzim, ali nisam mogla da zaboravim onu koja je bila ranije. Ja nisam ta. Sad sam ja ona prava, ja sva. Ja sad umirem,…. ali to će se brzo svršiti. Samo jedno mi je potrebno: oprosti mi… Ne, ti ne možeš oprostiti! Ja znam da se to ne može oprostiti! Ne , ne , idi, ti si isuviše dobar- jednom rukom držala je njegovu ruku, a drugom ga gurala od sebe.”

 

     U toj njenoj slabosti uviđamo da je njoj ipak žao takvog slijeda događaja i da priznaje da ga je voljela ( ali kao muža, ne kao čovjeka) i da u njoj postoji i druga Ana koja je zavoljela Vronskoga, a nije bila zadovoljna u muževom zagrljaju. Traži od muža oprost ali je svjesna da je uništila njegov život i da previše traži.Ta druga Ana razara njezinu ličnost i rađa se pod pritiskom mnogobrojnih okolnosti uglavnom objektivnih, društvenih, a koje su uvjetovale Anin preobražaj velike ljubavi prema Vronskome u još veću mržnju prema njemu.

 

“- Šta ja mogu htjeti? Ja mogu htjeti samo to da me vi ne napustite kao što mislite- reče Ana shvativši ono što on nije dorekao. - Ali ja to neću, to je sporedno. Ja hoću ljubav, a nje nema. Znači- sve je svršeno! “

 

  Ona postaje nezadovoljna ljubavlju Vronskoga ali je svjesna da ga opsesivno voli pa pomišlja na samoubojstvo da bi dokazala svoju veliku ljubav i kaznila ga.  “ Zašto nisam umrla?”- sjeti se svojih tadašnjih riječi i svog tadašnjeg osjećaja. I ona odjednom shvati ono što joj je bilo na duši. Jeste, to je bila ta misao koja je sama sve rješavala. “ Da, umrijeti!”I stid i bruka Alekseja Aleksandroviča, i Serjoža i moj strašni stid- sve se spašava smrću. Umrijeti- i on će se pokajati , biće me žao, voljeće, patiće  zbog mene.”….. I smrt, kao jedinstveno sredstvo kojim će obnoviti u njegovom srcu ljubav prema  njoj , kazniti ga i pobijediti u ovoj borbi koju je vodio s njim zli duh što se nastanio u njenom srcu. Bilo je potrebno samo jedno- kazniti ga.”

 

Za Anu je ljubav sinonim života, i to ljubav prema muškarcu. Kada je ta ljubav prestala, ona istovremeno gubi i razloge za život i odlučuje ga samoinicijativno prekinuti skokom pod jureću lokomotivu.

 

“ Moja ljubav postaje sve strašnija i samoljubivija, a njegova se sve više gasi i eto zbog čega se razilazimo “, nastavljala jje da razmišlja. “ I tu pomoći nema. Za mene je sve samo u njemu i ja zahtjevam da mi se on sve više i više predaje. A on sve više i više hoće da ode od mene. Upravo, mi smo išli u susret jedno drugome sve do naše veze, a onda se nezadrživo razilazimo na razne strane. To me ne može promijeniti. On mi kaže da sam besmisleno ljubomorna, i ja sam sebi govorila da sam besmisleno ljubomorna, ali to nije istina. Ja nisam ljubomorna, ja sam nezadovoljna. Ali…” Ona otvori usta i premjesti se u kolima od uzbuđenja izazvanog mišlju koja joj se odjednom javila “ Kad bih ja mogla da budem bilo što drugo osim ljubavnice koja strastveno voli njegove nježnosti, ali ja ne mogu i neću da budem ništa drugo. I ja tom željom izazivam u njemu odvratnost, a on u

meni zlobu, i to ne može biti drugačije. Kao da ja ne znam da me on neće početi obmanjivati, da on ne računa sa Sorokinom  , da nije zaljubljen u Kiti, da me neće prevariti? Sve ja to znam, ali mi od toga nije ništa lakše. Ako on, ne voleći me, po dužnosti bude dobar, nježan prema meni a ne bude onog šta ja hoću- to je onda čak hiljadu puta gore od mržnje! To je pakao! A to i jest ovo. On me već dugo ne voli. A gdje završava ljubav, tamo počinje mržnja.”   Tako Anu više ni ne doživljavamo kao grešnicu već kao pojam nesretne žene koja pada pod udarom mnogih za njih nepredvidivih, vanjskih i unutarnjih kretanja. Njen slom je ujedno i rezultat jednog vanjskog, lažnog morala koji guši prave ljudske nagone i želje, ali je Ana i sama dio tog moralnog shvaćanja jer i sama pripada toj zajednici.Ona duhovno pripada istom aristokratskom krugu kao i zavodnik Vronski i njen površni i moralno neodgovorni brat Stiva Oblonski.Sama Doli me slučajno uočava u jednom  trenutku sličnosti između Ane i njenog brata Stjepana čijim nevjerstvom i počinje knjiga ali u sasvim drugačijem okruženju.Njegovo nevjerstvo ostaje unutar obitelji i prikazano je kao sasvim nevažno ali je optuživano od uzornih muževa poput Levina i Alekseja Aleksandroviča.Pojam idealnog braka u knjizi predstavlja brak Kiti i Levina. Kiti se u početku bori između osjećaja prema Vronskome i Levinu ali budući da ju je Vronski iznevjerio ,tj. zaljubio se u Anu, u početku bolno tuguje. Uspjeva ga preboliti i otkriva svoje osjećaje prema Levinu kojem pokušava postati uzorna žena, a ubrzo i majka.         Kroz Levinov lik prolazi druga fabula knjige koja je okrenuta ekonomskim pitanjima i pitanjima društvenih odnosa tada u Rusiji.Lik Levina je prikazan kao osjećajan, dobar, filozofski lik koji se bori sam sa sobom i pitanjima o njegovu postanku i podrijetlu. Kroz njegove monologe možemo vidjeti da se osjeća kriv što pripada višem staležu i da se muči pitanjima zašto je baš on određen.

 

  “ Što sam ja? I gdje sam to ja? I zašto sam ja ovdje? Zašto se ovo radi? Zašto ja ovdje stojim i tjeram ih da rade? Zašto se svi oni trude i nastoje da predamnom pokažu svoju marljivost”.

 

Istodobno se osjeća kriv zbog toga i utjehe pronalazi u sljedećoj spoznaji:

 

     “ Ja ništa nisam otkrio. Samo sam spoznao ono što ja znam. Shvatio sam onu silu što mi je ne u prošlosti dala život nego mi i sad daje život. Oslobodio sam se obmane, upoznao sam gospodara.”

 

Pronalazi odgovore svoje dobrote i grižnje savjesti u ljubavi:

“… Razan je otkrio borbu  za opstanak i zakon koji zahtjeva da tlačiš sviju koji smetaju zadovoljenju tvojih želja. To je zaključak razuma. A ljubav prema drugome razum nije mogao otkriti zato što je to nerazumno.”

 

   Iz Tolstojeve biografije možemo doznati i da sam Tolstoj bježi na selo i da pokazuje veliki interes za moralno-etičke probleme i analizu ljudskih postupaka i odnosa. 1879. zapada u krizu te izlaz nalazi u seljačkom životu.I sam lik Levin duševni mir pronalazi tek na selu koje je za njega mjesto života, tj. radosti , patnje, nada. Levin se poistovjećuje sa svojim seljacima i želi im pripadati, zavidi njihovoj slozi, jednostavnosti i smislu života, zajednici. Čak i sam razmišlja kako da promijeni svoj način života.

 

“ Sve što je pomislio i osjećao dijelilo se u tri zasebna toka misli. Prvo- to je bilo odricanje od svog starog načina života, od svojih nepotrebnih znanja i svoga nepotrebnog obrazovanja. To mu je odricanje pričinjavalo nasladu i bilo mu lagano i jednostavno. Druge misli i predstave ticale su se tog života kojim je on sada želio da živi. Jednostavnost, čistotu, zakonitost toga života on je osjećao jasno i bio je ubjeđen da će u njemu naći to zadovoljstvo, spokoj i dostojanstvo, čije je odsustvo tako bolno osjećao. Ali treći lanac misli vrtio se oko pitanja kako da izvede taj prijelaz sa starog na novi život. I tu mu ništa nije bilo jasno. “ Imati ženu? Imati posao i osjećati da je posao neophodan? Kupiti zemlju? Uključiti se u društvo? Oženiti se seljankom? Pa kako da to izvedem? opet se pitao i odgovor nije nalazio. - Pa ipak,nisam svu noć spavao i ne mogu sebi dati jasan odgovor- reče on u sebi. - Kasnije ću razjasniti. Jedno je sigurno, da je ova noć riješila moju sudbinu. Sva moja prijašnja maštanja o porodičnom životu su glupost, nešto drugo- reče u sebi. Sve je to mnogo jednostavnije i lakše…”“ Kako je lijepo!” pomisli gledajući čudnu sedefastu školjku od bijelih jaganjaca- oblaščića što se   bijaše zaustavila nad njegovom glavom na sredini neba. “ Kako je sve prekrasno ove prekrasne noći! I kad je uspjela da se stvori ova školjka? Nedavno sa gledao u nebo i na njemu ničeg nije bilo osim dvije bijele pruge. Da, eto tako neprimjetno su se promijenili i moji pogledi na život!”

 

   On krene sa livade i pođe širokim putem prema selu. Zapuhnuo je vjetrić i postalo je sivo i mračno. Naišao je trenutak većeg mraka koji prethodi svitanju, prvoj pobjedi svjetlosti nad temom.

 

“ Drhteći od hladnoće, Levin je brzo koračao gledajući u zemlju. “ Šta je ono? Neko ide?- pomisli kad se prepade i podiže glavu. Na četrdesetak koraka od njega, njemu u susret,

širokim krivudavim putem kojim je on išao dolazila su kola, sa prtljagom, koja su vukla četiri konja. Konji na rudi navaljivali su na rudu izbjegavajući kolovoz, ali vješti kočijaš, koji je po bočice sjedio na sjedištu, upravljao rudu po kolovozu takoda su točkovi jurili po ravnom dijelu puta. U uglu kočije drijemala je starica, a uz prozor, očigledno tek probudivši se, sjedila je malda ddjevojka držeći obbjema rukama trake sa bijele kapice. Vedra a zamišljena, sva ispunjena tananim i složenim unutrašnjim životom, tuđim Levinu, ona je kroz njega gledala zoru kako rudi.I u trenutku kad je to priviđenje već iščezavalo, iskrene oči ga pogledaše. Ona ga je prepoznala i radosno čuđenje ozari joj lice.Nije se mogao prevariti. samo jedne takve oči postojale su na svijetu. Samo jedno takvo biće na svijetu bilo je sposobno da za njega usredotoči svu svjetlost i smisao života. To je bila ona. To je bila Kiti. Shvatio je da ona putuje sa željezničke stanice u Jergušavo. I sve ono što je uznemiravalo Levina ove besane noći, sva ona rješenja kojih  se prihvatao, sve je to odjednom iščezlo. Onse sa odvratnošću sjeti svoje želje da se oženi seljankom. Samo tamo, u toj kočiji što se bila udaljavala prošavši na drugu stranu puta, samo tamo je bila mogućnost rješenja zagonetke njegovog života, što ga je u posljednje vrijeme tako mučno opterečivala.…. Ne- reče on u sebi - ma koliko da je dobar taj jednostavni trudbenički život, ja mu se više ne mogu svetiti. Ja volim nju.”

 

     Odjednom Levin shvati gdje pripada i šta uistinu želi i sve ostalo postaje nebitno.Levin je oduvijek znao da treba pripadati porodici Ščerbacki i to si je jasno zacrtao. Prije su mu se sviđale Kitine starije sestre Doli i Natali, a kad je Kiti stasala, shvatio je što želi. Kiti je znala za njegove skrivene simpatije, ali njena preokupacija bio je grof Vronski od kojeg je očekivala prošnju.

 

Opis Vronskog:“ …. Vronski nikad nije znao za porodični život. Njegova je majka u mladosti bila blistava svjetska žena i dok je još bila s mužem, a naročito poslije njega, imala je veliki broj “romana” poznatih čitavom društvu. Oca skoro nije ni pamtio i bio je odgajan u Paževskom korpusu. Izlazeći kao blistav i mlad oficir iz škole, odmah je uletio u društvo bogatih petrogradskih oficira. Mada je i on rijetko izlazio u petrogradsko društvo, sva njegova ljubavna interesiranja bila su van tog svijeta…… Na balovima je plesao prvenstveno s Kiti i odlazio kod njih kući. Govorio je s njom o stvarima  o kojima se obično u društvu govori, svakojake besmislice, ali besmislice kojim je on i nesvjesno davao za nju očiti smisao. Bez obzira što joj nije govorio ništa što ne bi mogao reći pred svima, osjećao je da ona postaje sve više zavisna od njega i što je to više osjećao, bilo mu je sve prijatnije a njegova osjećanja prema njoj bivale su sve nježnija. On nije znao da način njegovog odnosa prema Kiti ima svoje ime, da je to zavođenje djevojke bez namjere da je ženi i da je to zavođenje jedan od nužnih postupaka

uobičajenih među sjajnim mladićima kao što je on. Činilo mu se da je on prvi otkrio to zadovoljstvo i uživao je u svom otkriću. Njemu se ženidba nikad nije činila kao mogućnost. Ne samo da nije volio porodični život već mu se u porodici stanovišta samačkog svijeta u kom je živio, činilo da ima u ulozi muža, nešto njemu strano i neprijatno i više od svega smiješno.”

 

Kiti je odbila Levinove ozbiljne namjere da je ženi i osnuje s njome obitelj jer je bila zanesena Vronskim. Međutim, dolazak Ane je sve pobrkao.Između Vronskog i Ane odmah se pojavila neka uzajamna privlačnost koju su svi osjetili, a naročito Kiti koja je bila s Vronskime duboko razočarana. Shvativši njegovu neozbiljnost i zaluđenost Anom koja se pojavila u njemu u kratkom vremenu, Kiti pada u duboku depresiju i bolest.Kiti uspoređuje odnose prema Vronskome i Levinu:

 

“ … Njegova ljubav prema njoj, u koju je bila sigurna, izgledala joj je laskava i radosna. Bilo joj je lako sjećati se Levina. U sjećanjima na Vronskog, naprotiv, miješalo se nešto nelagodno, iako je on bio svjetski i skladan čovjek. Kao da je to bilo nešto falš- ne u njemu, on je bio tako jednostavan i mio- već u njoj samoj, dok se s Levinom osjećala savršeno jednostavnom i jasnom. Ali zato, kad bi razmišljala o budućnosti s Vronskim, pred njom je iskrsavala blistava i srećna perspektiva. Budućnost s Levinom činila joj se maglovitom.”

 

Levin sa svojih 40-tak godina je navikao na samoću, ali niju ju prihvaćao. I dalje mu je osnovni cilj osnovati obitelj, ali se potpuno gubi u tim mislima jer je svjesan da još uvijek voli Kiti. Sam sebe smatra savršenim za obiteljski život. Smije se tuđim bračnim problemima i osuđuje njihovo površno shvaćanje braka jer ih ne smatra dovoljno zrelima za tako svetu obavezu kao što je brak. Uvjeren je da bi njegov porodični život bio drugačiji od ostalih. Ali s vremenom, kada mu se želja ostvari, shvaća da je lako skrenuti i da neshvaćanje bračnog druga nije ništa neobično, naprotiv, da su razilaženja mišljenja i različiti pogledi na iste stvari uobičajenost.

 

“… Događalo se da se kao neoženjen, gledajući tuđi bračni život, sitne brige, svađe, ljubomora, samo prezrivo osmjehivao u duši. U njegovom budućem bračnom životu, po njegovom uvjerenju, ne samo da nije moglo da bude ništa slično već mu se činilo da i sve vanjske forme moraju u svemu da se savršeno razlikuju od života drugih. I odjednom ne samo da njegov život sa ženom nije potekao na poseban način već  je bio sačinjen od onih najništavnijih sitnica koje je onn ranije toliko prezirao, a koje su sad, protiv njegove

volje, dobijale neobičan i neporeciv značaj. I Levin je vidio da sređivanje svih tih sitnica nije onako lako  kako se njemu ranije činilo.”

 

Naposlijetku, tok događaja se tako odvijao da su se Levin i Kiti napokon zaručili i Kiti odlučuje svu svoju ljubav unijeti u taj brak s Levinom. Ubrzo slijedi vjenčanje, odlazak na selo i Kitina trudnoća.

 

 “ Ljubav prema ženi on me samo da nije mogao zamisliti bez braka, već je prvo zamišljao porodicu, pa tek onda ženu koja mu je podarila porodicu. Njegova shvaćanja ženidbe zato i nisu ličila na shvaćanja većine njegovih poznanika za koje je ženidba bila jedno od mnogih životnih patnji. Za Levina je to glavno pitanje u životu od kog je ovisila sva njegova sreća.”

 

 Levin i Kiti uspijevaju prevladati sve sitne nesuglasice i nastavljaju spokojno i idilično živjeti na selu.

 

U toku romana upliće se još jedna ljubav koja nije niti u jednom pogledu sretna. To je ljubav Stive i Doli. U romanu imamo tri različita braka i tri različita shvaćanja bračnih obveza i rješavanja problema. Daleko najidealniji je brak Kiti i Levina, ali moramo uzeti u obzir da je njihov brak tek na početku, tj. čitajući, pratimo njihove zaruke, vjenčanje i početak bračnog života. Upoznajući likove, možemo naslutiti da će njihov brak potrajati, tj. najvjerojatnije će se zadržati na tom nivou poštovanja i ljubavi.Brak Ane i njenog muža Alekseja Aleksandroviča pratimo kao neku vrst obveze koja je nastala iz obostrane koristi, ali i koja je savršeno funkcionirala dok se nije pojavio Vronski sa svojom ljubavlju koju Ana prihvaća. Ta ljubav završava tragično, ali od samog početka možemo naslutiti njen kraj jer vidimo da njihova ljubav nema nikakve perspektive, tim više, i zbog okruženja u kojem je nastala. Treći brak, najsporedniji je brak Doli i Stjepana koji nam može poslužiti kao putokaz kroz društvo i neka tipično nezrela  (muška) shvaćanja braka i obveza te ležerno pronalaženje rješenja tj. izlaz iz naizgled nemoguće situacije.    Stiva je prikazan kao prilično površan, potpuno nezreo lik koji sve prihvaća dosta jednostavno, bez većih komplikacija i ulazi u razne situacije, ne misleći na posljedice. Vlastitu ženu shvaća isključivo kao majku njegove djece dok ljepotu, draži i ostalo pronalazi u drugim ženama. Odvaja ta dva života i dva pogleda, shvaćanja žene, i uopće se ne krivi zbog toga.

 

“ Stjepan je bio pravedan u odnosu prema samome sebi. On sebe nije mogao obmanjivati i uvjeravati se da se kaje za svoje postupke. On se sada nije mogao kajati za  ono za što se kajao nekada, prije šest godina, kad je prvi put prevario ženu. On se nije mogao kajati za to što on, 34-godišnjak, lijep i zaljubljiv čovjek, nije bio zaljubljen u ženu, majku petero žive i dvoje umrle djece, samo godinu mlađu od njega. On se kajao jedino zato što nije znao bolje sakriti  od žene. Ali, on je osjećao svu težinu položaja i žalio je ženu, djecu i sebe samoga. Možda bi on i umio svoje grijehe sakriti bolje od žene da je mogao očekivati da će ta vijest na nju tako djelovati. Jasno je da on o tome pitanju nikada nije razmišljao, ali, nekako maglovito, njemu se pričinjavalo da žena odavno naslućuje da joj on nije vjeran, ali da na to gleda kroz prste. Njemu se čak činilo da  je ona, izmorena, ostarjela, već nelijepa i ni po čemu zanimljiva žena, jednostavna, jedino dobra majka porodice, po osjećanju pravednosti dužna da bude ponizna. Pokazati se sasvim suprotno.”

 

Zbog te njegove neozbiljnosti pati jedino Doli, njegova žena, ali možemo primijetiti da su oni i ušli u brak djelomično kao stranci. Doli je razočarana kada uviđa tu drugu muževu stranu za koju prije nije niti znala, ali odlučuje spasiti brak i oprašta mu. U tome je uvelike pridonijela Ana, njegova sestra, koja pokušava Doli pojasniti brata i njegove postupke i razloge.

 

Dijalog Ane i Doli:“ - Jeste, ja njega znam. Ja ga bez žalosti nisam mogla gledati. Mi ga obje znamo. On je dobar, ali gord, a sad je tako ponižen. Osnovno, što je mene dirnulo ( i tu je Ana pogodila glavno što je moglo ganuti Doli) - njega muče dvije stvari: to što ga je stid pred djecom, i to što je voleći te… da, da, voleći te više od svega na svijetu nanio tebi bol, ubio te. “ Ne, ne ona neće oprostiti”, stalno govori on.Da, ja shvaćam da je njegov položaj užasan; krivcu je gore nego nevinom- reče ona- ako on osjeća da od njegove krivice dolazi sva nesreća. Ali kako da oprostim, kako da opet budem njegova žena poslije nje? Moj život s njim bit će mučenje baš zato što sam ga voljela, kako samo voljela, što i sad volim svoju nekadašnju ljubav prema njemu…Jedno ću ti reći - poče Ana - ja sam njegova sestra i znam  njegov karakter, tu sposobnost da sve, sve zaboravi, sposobnost za potpun zanos, ali zato i za potpuno kajanje. On sad ne vjeruje, ne shvaća kako je mogao učiniti to što je učinio. ….Samo, Doli, dušice, ja u potpunosti shvaćam tvoje stradanje, samo jedno ja neznam: ja ne znam … ne znam, ukoliko u tvojoj duši još ima ljubavi za njega. To ti znaš- ukoliko ima, da bi se moglo oprostiti. Ako ima, onda oprosti!…. Ja poznajem svijet bolje od tebe. Znam takve ljude kao što je Stiva i kako oni gledaju na to. Ti kažeš da jeon s njom razgovarao o tebi. Toga nije bilo. Takvi ljudi čine nevjerstva, ali domaće ognjište i žena- to je za njih svetinja. Te su žene nekako u njihovim očima prezrene i ne smetaju poroditi. Oni postavljaju nekakvu neprelaznu liniju između toga i porodice. Ja to ne razumijem, ali to je tako.”

 

Ana u potpunosti razumije Dolinu patnju, shvaća ej i molii da oprosti njenom bratu. Doli naposlijetku oprašta.Za taj brak je tipično to da je ljubavi u početku bilo, ali s vremenom se i ona ugasila, a ostalo je jedino poštovanje i djeca kao rezultat tog braka.Razmišljajući, Doli je shvatila da je najbolje rješenje oprost, iako nikad više neće biti isto; ali s vremenom se povjerenje može potpuno nadograditi uz obostrani trud. S druge strane, to je jedino rješenje uz kojee je moguće sačuvati tu svetu zajednicu i poštedjeti djecu.

 

Pisac nam prikazuje taj brak i radi uspordbe s Aninim nevjerstvom, koja  ne bira sredstva da ostvari potpunu ljubav i sreću. Da nije bilo tog okruženja i takvih shvaćanja, možda bi Anina sudbina i drugačije završila, ali Ana je odabrala nemoguće i zato platila svoju ljubav životom.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:37:00 | 0 komentara

Antigona - Sofoklo

Bilješke o piscu:Čitavog svog života Sofoklo je i u ratu i u miru bio istaknuta ličnost javnog života, bio je vojskovođa i diplomat, cjenjeni pjesnik, ljubimac cijele Atene. Poslije smrti proslavljen je kao heroj. Sačuvano je samo sedam njegovih tragedija. Većinu tih tragedija i danas izvode pozorišta širom svijeta.

Lica:Antigona - kćer EdipovaIzmena - kćer EdipovaKreont - njihov otac, kralj LebanonskiHemon - njegov sin

Tema:Sukob zakona i individualnog svaćanja života

Mjesto radnje:Teba

Sadržaj:I činAntigona moli svoju sestru Izmenu da zajdno pokopaju svoga brata Polinika koji

bijaše zbog napada na grad i svog brata osuđen da se ne smije pokopati ni oplakivati. No Antigona prepuna sržbe i ljuta zbog Izmene koja odbija njen prijedlog jer se boji vlasti, po svaku cijenu želi ostvariti svoj cilj. II činKreont sada kao novi kralj zaklinje se svome narodu da će mu biti vjeran te da ga neće nikada iznevjeriti, ali u to stiže stražar koji jako uznemiren  priopćava vijest da je Antigonin brat odnosno Poliniko ipak zakopan. Ljutit Kreont okrivljuje stražara da je primio mito i zapovjeda da nađe pravog krivca ili će inače umrijeti strašnom smrću.III činDolazi stražar vodeći Antigonu kao krivca. Ispričavši Kreontu kako je otkrio Antigonu stražar odlazi, a Kreon vidno uzbuđen zapita Antigonu zašto je to učinila iako je znala za zapovjed te posla jednog od svojih ljudi da dovedu Izmenu te da i nju osude na smrt. Antigona započinje priču o slavi i ponosu koje je osjetila pokapajući svog brata. U to dolazi Izmena koja želi zajedno s Antigonom biti osuđena na smrt, ali je Antigona odgovara od tog nauma. Zbog toga moli Kreonta da oslobodi Antigonu kao zaručnicu svog sina. No on to odbija. IV činKreontu dolazi njegov sin Hemon priopćavajući ocu da se bjegov narod ne slaže s njegovom odlukom te ga moli daa oslobodi Antigonu. Kreon uvrijeđen okrivljuje svog sina da je rob jedne žene te obećava da će Antigonu ubiti pred njegovim očima, no Hemon iznenađen očevim ponašanjem odlazi pun sržbe u nadi da će nekako osloboditi Antigonu. Kreont izgovara Antigoninu osudu. Naime ona će biti živa zazidana u kulu svog doma.V činAntigona odlazi u smrt poput božice, osuđujući ljudsku nepravdu, ali i ponosna zbog svog čina govori o svijim roditeljima i braći kojima će se uskoro pridružiti.VI činDo Kreonta dolazi Tiresija, vrač koji priopćava da bogovi nisu primili njegovu žrtvu zbbog Kreontova naloga da se Antigonin brat ne smije pokopati i da će zbbog toga nna njegovu obitelj doći strašna nesreća. Kreont govori starcu da laže i neće poništiti nalog i zbog toga ovaj na njega šalje kletvu. Sav uplašen Kreont ipak popušta te u dogovoru sa svojim zborovođom obećava da će osloboditi Antigonu i pokopati njenog brata, ali u najvećoj tajnosti.VII činGlasnik izgovara tušnu vijest o smrti Hemanovoj. U to dolazi Euridika te čuvši vijest odlazi ne izgovaravši niti jednu riječ. Tada glasnik ispriča kako se Hemon ubio. Naime, kada je Kreon zakopao Polinika, pošao je osloboditi Antigonu. Došavši do kule ugleda Antigonu koja se ubila, tj. objesila, a kraj nje je stajao Hemon. Želeći Hemena odgovoriti on nemilog čina Kreont biva napadnut od svog sina. Ne ubivši svog oca Hemon ubija sebe te zajedno s Antigonom odlazi u smrt. Zajedno s umrlim sinom Kreont dolazi na dvor gdje mu priopćavaju da se Euridika ubila. Kreont odlari i sam želeći svoju smrt proklinje svoj život i svoju sudbinu.

Karakterizacija likova:

AntigonaŽena poput Antigone okarakterizirala je XX. stoljeće. Jaka, samouvjerena i ponosna zbog svog čina učinila se poput nedodirljive božice. Zračila je i unutrašnjom i vanjskom ljepotom. Ona je ostala kod svog nauma i ostvarila ga.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:36:00 | 0 komentara

PUT U SREDIŠTE ZEMLJE - Jules VerneIme pisca:Jules VerneTema: Putovanje profesora Otta Lidenbrocka i dječaka Axela u središte ZemljeOsnovna misao: Treba biti uporan da se nešto ostvariLikovi: Stric Otto Lidenbrock, dječak Axel, vodić Hans i MartaVrijeme radnje: 1863. godina.Mjesto radnje: Njemačka (Hamburg)Sadržaj:

 

              U nedjelju 24.svibnja 1863 god. gospodin Otto Lidenbrock, koji je bio profesor mineralogije, a babio se i geologijom, i proučavanjem starih knjiga, vratio se kuči ranije nego inače. Odmah je žurno krenuo u svoju radnu sobu i pozvao svog nećaka Axela da mu se pridruži. Stric je uzbuđeno pokazivao staru knjigu koju je toga dana kupio. Bila je pisana na islandskom jeziku i govorila je o životu norveških prinčeva u XII stolječu. Iz knjige je iznenada ispalo pismo koje je kasnije navelo profesors i njegovog nećaka na čudno putovanje. Kada se dešifrirali pismo u kojem se govori da je neki Arne Saknussemm preko kratera Sneffelsova Yocula bio u središtu Zemlje i poziva da to učini i onaj koji uspije dešifrirati pismo. Kada su proučili kartu s naznačenim mjestima krenuli su iz Hamburga na Island odakle je trebao početi njihov put u središte zemlje. U jednom selu unajmili su vodiča Hansa koji je pošao s njima. Počeli su se penjati na ugašeni vulkan kroz koji su trebali stiči do središta Zemlje. Put je bio dug i naporan. Dok su lutali podzemnim hodnicima dječak se odvojio od strica i vodiča i potom se izgubio. Dugo vremena ih je dječak tražio. Kasnije, kada se našao između zidina počeo je vikati i dozivati i baš na tom mjestu čuo je strica i vodiča kako ga dozivaju. Bili su jako daleko ali su se ipak čuli. Stric je rekao dječaku da kaže jednu riječ i pogleda na sat, pa će izračunati koliko su udaljeni. Dječak je krenuo dalje i slučajno se oskliznuo i pao. Kad se probudio nalazio se u spilji gdje su ga donjeli stric i vodič. Njemu se učinilo da čuje pjusak valova. Stric mu je rekao da se odmara. Kada se oporavio opet je čuo valove. Uskoro su naišli na more pod zemljom

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:36:00 | 0 komentara

ANTUN GUSTAV MATOŠ - pjesmeANTUN GUSTAV MATOŠ rođen je 13.6.1873. godine u Tovarniku, a umro je 17.3.1914. u Zagrebu. Učiteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Beč na vojnu veterinarsku školu, koju nije završio. Ne podnosi vojnu disciplinu, 1894. dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu, i bježi u Beograd, gdje živi kao čelist, novinar i književnik. Godine 1898. odlazi u Ženevu, u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim pet godina živi u Parizu, vraća se u Beograd, gdje boravi do 1908, kad je, amnestiran, preselio u Zagreb, gdje živi do kraja života. Književnik profesionalac, od nužde novinar, Matoš nije imao stalnog zaposlenja. 1910. položio je ispit za nastavnika njemačkog, hrvatskog i francuskog jezika, ali nije stupio u nastavničku službu. Živeći teško Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom pogledu u proturiječjima. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio masku cinika, borbenog paskviliste uvijek spremnog da na protivnika saspe slapove riječi, koje su i onda kad su bile obojene gorčinom, iskričavo govorile o duhu koji voli ljepotu prijateljstva i toplinu ljudske riječi. Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, glazbene, likovne i kazališne kritike, pjesme, a okušao se i u dramskom radu. Kompozicijski dobro postavljene, njegove su pripovijetke pune lirizma i duhovnih obrata, a boluju od nedosatatka realnih doživljaja. S razvijenim osjećajem za muzikalnost riječi, Matoš je u pjesmama cizeler koji komponira od riječi i rečenica slike i tonove, katkad cerebralno konstruirane, ali uvijek dobro završene poantama koje su same za se malo umjetničko djelo. Nov u pjesničkoj frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoeuropskug simbolizma s kraja 19. stoljeća. Punu mjeru svog talent dao je Matoš u književnoj kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom, pišući redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujući pojedino djelo ili cjelokupni rad nekog pisca, gotovo uvijek, majstorski uočio bitne značajke umjetničke pojave. Često ćudljiv, cijeneći katkada dosjetku više od misaono staložene ocjene, on je ipak u većini svojih sudova točan i njegova se mišljenja često javljaju u književnim historijama i udžbenicima kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. Sve do svog dolaska u Zagreb, Matoš je razbarušeni, talentirani bohem, često težak sebi i drugima. U Zagrebu se brzo probija u prvi red intelektualnih stvaralaca. Gotovo cijelo književno stvaranje 1908 - 1914. u Hrvatskoj stoji na znaku Matoša. Matoš je učitelj mlade, bohemske generacije, koji je dao novi polet i snagu hrvatskoj književnoj riječi. Matoš stvara pokretan, živ, prodoran jezik, poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna stanja suvremenog čovjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom značenju riječi. Djela: Iverje; Novo iverje; Ogledi; Vidici i putovi; Umorne priče; Naši ljudi i krajevi; Moralist i druge satire; Pečalba; Feljtoni i eseji (1917). Cjelokupna Matoševa djela bez političkih članaka, objavljena su u sedamnaest svezaka 1935 - 1940, a cjelokupna, kritički odabrana djela A.G. Matoša u dvadeset svezaka izdala je JAZU 1973. godine.

 

SRODNOST

 

Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,Dršće, strepi i zebe kao da je zima.

Zvoni bijele psalme snježnim zvončićimaPotajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.

 

Pramaljeća blagog ovaj rosni sinNajdraži si nama među cvjetovima:

Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.

 

Višega života otkud slutnja ta,Što je kao glazba budi miris cvijeća?Gdje je tajna duše koju đurđic zna?

 

Iz đurđica diše naša tiha sreća:Miris tvoga bića, moja ljubavi,

Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.

 

 

U pjesmi “Sodnost”, đurđic je motiv odnosno pojedinost prirode koji je predmet pjesnikova subjektivnog doživljaja. Motiv đurđica je u pjesniku prvenstveno pobudio osjećaj ljubavi.U pjesmi se prožimlju dva osnovna motiva:a) izgled (ljepota) đurđica - proljetnog cvijetab) pjesnikova intimna ljubavIzgled odnosno ljepotu đurđica potkrepljuju sljedeći stihovi:

 

“Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin...”

 

i

 

“Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,Nevin, Bijel i čist ko čedo, suza i krin.”

 

Motiv pjesnikove intimne ljubavi potkrepljuju sljedeći stihovi:

 

“Iz đurđica diše naša tiha sreća:Miris tvoga bića, moja ljubavi...”

 

Svoj doživljaj đurđica A.G. Matoš izražava pjesničkim slikama, i to:a) vizualnima (koje primamo osjetom vida),b) akustičkima (koje primamo osjetom sluha),c) olfaktivnima (koje primamo osjetom njuha).

 

Primjer vizualne pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:

 

“Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.”

 

Primjer akustičke pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:

 

“Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima...”

 

Primjer olfaktivne pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:

 

“Boju i snježni miris snijega i mlijeka ima...”

 

Ako glasno interpretativno pročitamo prva dva stiha, osjetit ćemo muzikalnost odnosno akustičnost i zvučnost Matoševa stiha. Akustičnost odnosno zvučnost u pjesmi pjesnik postiže prvenstveno interpunkcijama. Ritmotvorni element je i rima.

 

Primjeri rime:

 

fin - mlinzima - zvončićima      obgrljena rimasin - krincvjetovima - ima

 

Osim slikovitosti i ritmičnosti odlika Matoševa jezika jest i emocionalnost. Nju Matoš postiže izrazima poput: sitan cvjetić; snježni zvončići; rosni sin; nevin, bijeli čist ko čedo, suza i krin; drobni đurđic: cvjetić ubavi. U ovim izrazima pjesnik se koristi epitetima - ukrasnim pridjevima.Matoš u pjesmi ljepotu đurđica (njegov opći izgled, boju, miris) uspoređuje s duhovnom ljepotom, s najdubljim čovjekovim osjećajem - ljubavlju.Pjesma “Srodnost” sastoji se od četiri strofe. Od toga se prve dvije strofe sastoje svaka od po četiri stiha. Iz ovoga zaključujemo da je ova pjesma sonet jer se lirska pjesma sa dvije strofe od po četiri stiha i dvije sa od po tri stiha naziva sonet.

 

GRIČKI DIJALOG

 

Čuju, gospon, zakaj nečejuNaši ludi bit za bana zdigani,

Zakaj naši novci drugom tečeju?

 

- Čkomi, Bara, nismo dost prefrigani!Dragi gospon, naj mi rečeju,Zakaj naši ludi jesu cigani,

Zakaj v Peštu našu zemlu vlečeju?

 

- Čkomi, Bara, čkomi, mi smo frigani!A po nebu čudnim slovima

Oblacima jesen govori.Teče veće tihim snovima.

 

Prestaše već stari dobri govoriGdje već spava Barica i japica.

U susjednoj kući, samo viri kapica.

 

 

  U ovim Matoševom sonetu “Grički dijalog”, čije su dvije katrene pisane kajkavski, a dvije tercine štokavski, kajkavština je upotrebljena koa sredstvo dijaloškog portretiranja, ali već i površna analiza pjesme pokazuje kako se taj kajkavski dijalog u pjesmi gotovo osamostaljuje i kao pjesnički jezik svojom se živošću suprostavlja štokavskom dijelu.   Ipak, pjesma je nedjeljiva cjelina bez obzira na umjetničku snagu i jezik njezinih dijelova, i to cjelina koja prvenstveno pokazuje Matoševo stvaralačko i spontano sintetizitanje kajkavštine i štokavštine čemu je dokaz i činjenica što su ti Matoševi kajkavski stihovi ugrađeni u jedan štokavski tekst.   Sonet “Grički dijalog” objavljen je najprije kao sastavni dio feljtona “Jesenje šetnje” u časopisu “Hrvatska sloboda” 1909. godine. Upravo zbog toga što je pisan kajkavskim i štokavskim narječjem, ovaj sonet je privukao na sebe osobitu pozornost zbog jezika i oblika kojim je napisan. Ritmičnost i aklustičnost pjesme ostvarena je uglavnom rimom.Primjeri rime:

 

nečeju - tečejuprefrigani - ciganirečeju - vlečeju              unakrsna rimaslovima - snovimajapica - kapica

1909.

 

Na vješalima. Suha kako prut.

Na uzničkome zidu. Zidu srama,Pod njome crna zločinačka jama,Ubistva mjesto. tamno kao blud.

 

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,Jer takvo lice ima moja mama,A slične oči neka krasna dama:Na lijepo mjesto zaveo me put!

 

I mjesto nje u kobnu rupu skočih,I krvavim si njenim znojem smočih

Moj drski obraz kao suzama.

 

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,Ko lopova, dok njeno ime briše,

Za volju ne znam kome, žbir u suzama!

 

 

Matoš je u ovoj pjesmi iskoristio tamni, mračni pejzažni okvir koji mu služi da bi izrazio sjetu i žalost što daje posebni ton odnosno boju pjesmi. Na Matoševu dušu je uvelike utjecao ovakav tamni, mračni pejzaž. Prva strofa pjesme opisije pejzaž. U drugoj i trećoj strofi pjesme, pjesnik opisuje svoje društveno stanje uvjetovano pejzažom i prilikama, a u četvrtoj strofi pjesnik izražava svoj očaj shvačajući da mu je oduzeta njegova domovina. Ritmičnost u pjesmi ostvarena je rimom.Primjeri rime:

 

srama - jamaskut - put                 obgrljena rimamama - dama

 

Pjesma “1909.” nastala je povodom stote godišnjice rođenja Ljudevita Gaja. Pjesnik kaže da je usnuo ružan san koji je kasnije prenio u pjesmu. Povratak u domovinu

dovodi Matoša do direktnog susreta sa stvarnošću, što će i modificirati njegove patriotske teme: one više neće, uglavnom, biti panoramski zahvati u cjelokupnost našega povijesnog i društvenog života, nego će se usmjeriti više na trenutačne i konkretne pjesnikove reakcije na stvarne događaju unutar naših hrvatskih relacija.Slikovitost u pjesmi ostvarena je poredbama.Primjeri poredba:

 

“...suha kao prut...”“...ubistva mjesto, tamno kao blud...”

“...moj drski obraz kao suzama...”“...ko lopova, dok njeno ime briše...”

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:35:00 | 1 komentara

Slavonska šuma - Josip KozaracIme pisca: Josip KozaracPonešto o piscu: Jospi Kozarac je rođen 1858.g. u Vinkovcima. Teme svojih djela crpio je iz rodne Slavonije čiju je ljepotu doživio već u djetinjstvu. Boje i zvukovi slavonskih livada i šuma, potoka i rijeka stalni su predmet njegova interesa. Sklonost prema prirodi utjecala je na njegovu profesionalnu orjentaciju tako da je studirao šumarstvo u Beču i kao šumar radio u različitim slavonskim većim i manjim mjestima. O tim dionicama Josip Kozarc govori u svojoj "Autobiografiji" . U pripovjetki "Slavonska šuma" Kozarac je dao prekrasne slike šumskog života, biljnog i životinjskog. Osim pripovjetki među kojima se ističu "Tena", "Biser Kata", "Proletarci" i "Među svjetlom i tminom". Pisao je romane među kojima je najpoznatiji "Mrtvi kapitali" u kojemu otkriva nedostatke u društvenom životu, loše gospodarenje zemljom i pogrešan odgoj i obrazovanje intelektualaca. U posljednjem periodu života i rada pisao je pripovjetke u kojim je pokušavao rješavati neke psihološke probleme suvremenog čovjeka kao što su "Mira Kodolićeva", "Oprava". Josip Kozarac je umro 1906.g. u Koprivnici.

 

Tema: Piščeva ljubav prema, šumi, Slavoniji i njenim ljudima i običajimaOsnovna misao:  Treba čuvati šumuVrijeme radnje: DavnoMjesto radnje: Slavonska šumaLikovi: Josip Kozarac, Bartol, lugar

 

Sadržaj:

                 Slavonska šuma je šuma s divnim i visokim stablima. Slavonac voli svoju hrastovu šumu. On je u njoj kao u svojoj kući. On pozna svaku pticu, svako drvo i svaki glas. Šuma je oduvijek bila njegovo nepresušivo blago. Pokraj šume, sagradio je kuće, staje i štagljeve, posadio voćnjake i šljivike. Kada mu zbraniše i zatvoriše šumu, on postade siromah, jer ona mu je pašom odgajala volove, svojim žirom hranila svinje, svojim drvetom dizala kuće i ograde. Vuk, lisica i kuna davali su mu skupo krzno, a zec i srna hranu. Tu se dižu veliki hrastovi sa sivkastom korom i brazdama koje teku duž cijeloga dvadeset metara visokog debla sa snažnom širokom krošnjom koja ih je okrenula kao stasite junake. Kada vjetrić zapuhne, tvrdo glatko lišće zašapće, zatim zašuti i zašumi. Sa godišnjim dobima šuma se mijenja, a i život u njoj. U proljeće kad se sve oživljuje u šumi je najpustije. Ptice pjevice su u svojim gnjezdima, po šikarama i i livadama oko sela. U šumi su samo kos i drozd. Kada dođe ljeto, u šumi sve postaježivlje i raznolikije. Priroda buja, sve je u pokretu. Na jednom visokom brijestu sagradio je orao gnijezdo. kada su ga ljudi opazili, dogovorili su se da će mlade orlove popovaditi ili ubiti zato što im je orao ubijao domaće životinje. Nisu mogli ni jedno ni drugo zato što je brijest bio jako visok, a nije imao grana po kojima bi se popeli. Gnijezdo je bilo dobro naslagano tako da ga zrno nije moglo probiti. Ljudima nije ništa drugo preostalo nego da sruše brijest.  Dok su jedni rušili drugi su puškama pazili na orla. Odjednom ugledaju orla kako se vraća u gnijezdoi pandžama nosi plijen. Jedan je čovijek pucao u orla. Kako je orao bio ranjen svoj je plijen ispustio i srušio se u šumu. Kad su ljudi pogledali orlov plijen, začudili su se jer je to bio jastreb. kada je brijest bio skoro srušen na njega su doletjela dva čvorka koja su ušla u orlovo gnijezdo. od jakoga udarca kada je brijest pao, čvorci su uginuli. O Ilinju love se divlj patke. Neki lovci gaze po vodi, tjerajući patke i pucaju, a neki imaju pse koji im donose. Usput se ulovi i koja štuka i šaran. kada dođe ljeto, radi se procijena šuma. Dva lugara, jedan radnik i kolibar Bartol prenoćili su u kolibi koja je ostala iza šumskih radnika koji su preko zime ovdije radili. Procijena je težak posao, a šuma puna komaraca.  Kud god čovijek ide tamo i oni.  Vračajući se sa teškoga posla očekivali su da će im Bartol pripremiti dobar ručak. Kada su su došli u kolibu vidjeli su da im je Bartol pripremio paprikaš. Bio je ukusan, ali crn kao tinta. Bartol nije znao zbog čega je paprikaš crn , ali je bio toliko ukusan, a oni gladni tako da su ga jeli i za večeru. Kada su pojeli, Bartol ode u kuhinju i otkrije da je paprikaš crn zbog toga što je zdjele pokrio hrastovinom iz koje je curio tanin crn kao tinta. I tako je spašeno Bartolovo kuharsko umiječe, a društvo ohrabreno da i dalje jede bartolova jela. Sredinom rujna nastaje važno razdoblje za slavonsku šumu. Šumski trgovci obilaze dijelove šume koje su preko ljeta procijenili i obilježavaju stabla koja će preko zime doći na prodaju. Osim bogatih trgovaca tu su i Turopoljci koji prolaze šumom i procijenjuju urod žira koji je zbog sječe šume i njegove upotrebljivanosti na sve većoj cijeni. U listopadu poćinje lov na srne, a u studenome je šuma mirna. U to doba sije se žir. Koliko se je stare šume posjeklo, toliko nove treba zasaditi. Na to sijanje izađe čitavo selo.  I dok se uz pijesmu sadi mlado drveće na drugom kraju žalosno otpada žuto lišće, a tamo još dalje udara sjekira i ruši

se što je dvije stotine godina raslo.  I tako je u isto vrijeme na jednom mjestu  smrt, a na drugom život. Tko bi nabrojio što je sve šuma u tih dvjesto godina dala, što je sve vidjela i doživjela. Što se sve u njoj događalo i što će se dogoditi. To je ta njena tajna, njen čaroban mir.

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:35:00 | 0 komentara

OTAC GORIOT- HONORÉ de BALZACBILJEŠKA O PISCU:

 

HONORÉ de BALZAC francuski književnik rođen 20.5.1799. godine u Tousu, umro 18.8.1850. u Parizu. Književna karijera tog duhovnog začetnika europskog realizma započinje 1829. s romanom Posljednji chouman, prvim što ga je objavio pod svojim pravim imenom. Za sljedećih 19 godina napisao je čak 91 roman, prikazavši na preko 20000 strana karakterere i sudbine oko 2000 ličnosti iz svih slojeva francuskog društva, kao i ekonomske, socijalne, političke i kulturne prilike svoga doba. Sva ta djela čine jednu cjelinu obuhvaćenu zajedničkim naslovom Ljudska komedija. U tom ogromnom, iako nedovršenom ciklusu romana (predviđena su bila još 52 djela) ogleda se lice i naličje određene povijesne epohe. Stoga je F. Engels s pravom kazao da se od Balzaca može više naučiti o periodu restauracije nego od bilo koje socijološke studije. No, Balzacovi romani sačinjavaju isto takvu cjelovitu vizualizaciju jednog unutrašnjeg svijeta nagona, osjećaja, i snova, što je Boudelairea potaklo da Balzaca proglasi "vidovnjakom".    Čitava Ljudska komedija, koja svojim naslovom odajeda je zamišljena kao "ovozemaljski" pandan Božanskoj komediji, podijeljena je, poput Danteova spjeva, na tri dijela. Prva skupina, Analitičke studije, bavi se osnovnim načelima koja upravljaju ljudskom egzistencijom (od planiranih 5 dovršena je tek Fiziologija braka). Druga skupina, Filozofske studije, istražuje okolnosti koje određuju čovjekovo ponašanje (od 22 dovršene ističu se Chagrinska koža i Traženje apsolutnog). Treća studija, Studije društvenog života, opisuje učinak tih okolnosti, a raščlanjena je u šest nizova "prizora iz života": privatnog (Pukovnik Chabert; Čiča Goriot i još 26 drugih), pariskog (Cesar Birotteau; Sjaj i bijeda iluzije i 7 drugih), političkog (4 romana), vojničkog (2 romana od kojih je Chouani prvi po redu nastanka) i seoskog (Seljaci; Seoski župnik; Seoski liječnik). Posebno mjesto u Balzacovu opusu zauzimaju Golicave priče, boccacciovske po strukturi, rebelaisovske po jeziku, ali po duhu klasični primjer one tipično francuske erotske tragikomike zvane "galski humor".    Balzac je prvi pisac koji se mogao uzdržavati svojim književnim radom,ali, neumjeren i nesređen, on se stalno nalazio na rubu sloma, progonjen vjerovnicima i

razdiran dilemom (na kojoj je sazdana čitava Ljudska komedija): treba li žrtvovati osjećaje da bi se bolje živjelo, ili pak žrtvovati život da bi se sačuvali osjećaji.      

         KRATKI SADRŽAJ:

 

    U ulici Neuve-Sainte-Genevieve između Latinske četvrti i predgrađa Saint-Marceau bio je privatni pansion kojeg je vodila gospođa Vauquer rođena Conflans. Taj pansion podjednako je primao muškarce i žene, mlade ljude i starce a da nikad zli jezici nisu napali moral te poštovanja dostojne ustanove. Ovaj pansion iako je bio na prvi pogled veoma otrcan i zračio je nekom čudnom odbojnošću, imao je svoje stanare. Prizemlje ovog pansiona sačinjavala je blagavaonica i kuhinja, na prvom katu bila su dva stana. U skromnijem stanovala je sama vlasnica pansiona, gospođa Vauquer, a u drugom je stanovala gospođa Couture i vrlo mlada djevojka Victorine Taillefer. Drugi kat su činila također dva stana. U jednom je bio starac Poiret, a u drugom robijaš Vautrin. Treći kat sačinjavale su četiri sobe. U prvoj je stanovao Eugene de Rasignac, u drugoj gospodin Goriot, u trećoj gđica Michonneau, četvrta soba je bila prazna. U početku kad se gospotin goriot doselio u pansion, posjedovao je mnogo novca i stanovao je u zasebnom stanu. Čak je i sama vlasnica od njegovog plaćanja dala obnoviti veći dio apartmana i planirala da bi njegov boravak mogao godišnje dati oko osam do devet tisuća. Gospođa Vauquer se toliko zainteresirala za Goriota da je već isplanirala kako će s njim živjeti ali je njena odluka splasnula kad je od svoje prijateljice čula da je taj gospodin Goriot vrlo šutljiv, tvrd i da se iz njega teško da nešto izvući. Uz sve to gospodin Goriot je tokom vremena zatrazio kako bi se iz stana prebacio na treći kat u jednu od soba. Naravno i njegova davanja su se time smanjila a ostali stanovnici ga više nisu zvali gospodin Goriot već podrugljivo čiča Goriot. On se na zadirkivanje ostalih stanovnika nije previše obazirao. Student po imenu Eugene de Rasignac toliko se uvukao u čari pariškog života da je pokušavao ući u visoko društvo kako di iskusio slasti takvog života. Tako se jednog dana odlučio poći gospođi grofici de Restaud. Došavši u njenu otmjenu kuću pješice, a ne kočijom to je već odavalo kako nema baš previše novaca. Neiskusan u takvoj prilici napravio je kobnu grešku što je spomenuo čiču Goriota kojeg je slučajno zapazio kako odlazi od gospođe de Restaud. Naime Goriot je bio otac gospođe de Restaud ali ga ona nije smjela viđati po naređenju njenog muža grofa de Restaud. Tako se Eugene Rasignac morao pokupiti iz kuće Restaudovih. Očajan hodajući po kiši zapazio je kako nailazi kočija i on pomisli kako će se povesti kočijom da barem na trenutak živi na visokoj nozi. Tako je kočijom otišao svojoj rođakinji gđi Beauseant kako bi od nje zatražio neke korisne savjete. Gđa Beauseant mu je predložila da se liši grofice de Restaud i neka pođe njenoj sestri Delphine koja je mnogo ljepša. Tako je jednom u kazalištu Eugene de Rasignac upoznao Delphine i ona mu se veoma svidjela. Najvažnije je bilo to što se on njoj također sviđao i redo je s njim provodila vrijeme. Od trenutka kada je Eugene ovo ispričao za stolom u blagavaonici pansiona i rekao kako Goriot ima prekrasnu kćer, ostali stanovnici pansiona su Gorita počeli više cijeniti. Eugene je smišljao kako bi namaknuo novac kojim bi barem na tren ušao u visoko društvo. Čak je posegnuo

tome ga je pisao majci i sestrama da mu pošalju novac. S vremenom već je stasala njegova veza s Delphineom i tako vraćajući se jedne večeri iz kazališta on je zatražio da mu ona priča o svom prekrasnom životu. Ona je na to pristala pod uvjetom da joj napravi jednu uslugu. Naravno Eugene je na to pristao. Delphine mu je dala sto franaka i rekla nek ide u prvi Casino i neka zaigra rulet. Eugene nije bio igrač čak nije znao ni pravila ali ju je poslušao i dva puta dobio. Cijela svota je iznosila 7200 franaka i tada mu je čovjek koji vodi rulet predložio da prekine s igrom jer je crveno već dobivalo osam puta i da će ako nastavi s igrom sigurno izgubiti. Eugene posluša i vrati se Delphini. Tada mu je ispričala kako je ona zapravo vrlo nesretna i da uz sav novac svog muža ima ograničenu svotu za koju čak ne može kupiti niti haljinu. Eugene joj reče kako je na ruletu dobio 7200 franaka i dade joj novac osim 1000 franaka koje je uzeo za rezervu. Tako je gospodin Goriot saznao kako njegova kćer živi vrlo nesretno, a u Eugenu je vidio pravog grofa koji bi bio idealan suparnik za njegovu kćer. Eugene i Goriot su se toliko zbližili da je Eugene svaki put poslije susreta s Delphinom došao Goriotu pričati o vrlinama njegove kćeri. No robijaš Vautrin je uporno probao Eugenu nametnuti ideju o gospođici Victorine Taillefer, kako bi se Eugene oženio njome, a Vautrin bi sredio da Victorinin brat pogine u borbi mačem i da ona postane nasljednikom očevog imutka. Naravno za to je Vautrin tražio da mu Eugene od Victorininog imutka da dvjesto tisuća franaka. Eugenu nije ni padalo na pamet da se spetlja s Victorine jer je volio Delphine i njezina ljubav mu je značila više nego sav novac Victorine. Jednog je dana Eugene došao kod Delphine ali ga je ona veoma ošto odbila rekavši kako sad nema vremena i kako joj baš u tom trenutku smeta. Eugene je mislio da ga Delphine više ne voli. Sve njegove nade su propale, njegovo respoloženje je bilo užasno sve dok od Goriota nije saznao kako Delphine u stvari taj dan nije imala vremena zato jer je baš tada imala susret s ocem kako bi izabrati sat - poklon za Eugena. Čuvši tu vijest Eugene se ponovo razvedrio a njegovo raspoloženje zablistalo je punim sjajem. Jednog dana tražio se jedan čovjek pod nadimkom Bježismrt i trebalo je provjeriti lukavog robijaša Vautrina. Na to je pristala gđica Michonneau koja je za dokaz trebala dobiti 2000 franaka ako uspije u zadatku ili 500 ako ne uspije. Tako je gđica Michonneau jedne večeri Vautrina prevarila otrovanim vinom od kojeg on nije bio pri svjesti. Odveli su ga u sobu na katu i dok su mu stavljali obloge kako bi ga vratili k svijesti gđica Michonneau ga je snažno udarila po ramenu i prikazavše se dva slova. Time je njezim dio posla bio obavljen. Potvrda da je robijaš Vautrin zaista čovjek s nadimkom Bježismrt obistinila se jedne večeri kad se i sam izlanuo. Tako ga odvedoše u policiju i zatvoriše. Stanovnici pansiona bili su ogorčeni postupkom gđice Michonneau i zahtjevali su se iseli iz pansiona ili će u protivnom sve ostali otići. Gđica Michonneau je doslovno otjerana a s njom je otišao i starac Poiret koji je i dao ponudu gđici Michonneau za provjeru Vautrina. Ubrzo je pansion počeo gubiti svoje stanovnike, a Goriot i Eugene su također planirali odlazak jer je Goriot našao zgodnu kuću u kojoj bi stanovali Eugene i Delphine, a s njima i Goriot koji je bio željan boravka sa svojom kćeri. Napokon ju je nakon mnogo godina mogao dodirnuti, a ona je bila njegova mala djevojčica. U vrijeme kad su se trebali preseliti Goriot se razbolio. Njegovo zdravstveno stanje pogoršao je odnos između njegove dvije kćeri. Naime njegova druga Anestasie kći također je imala problema sa svojim mužem te je zatražila pomoć oca. Zatekavši

svoju sestru koja je također bila kod oca s njom se posvađala jer one već dugo nisu bile u najboljim odnosima. Goriot njihovu netrpeljivost nije mogao podnjeti i nije mogao ni zamisliti da se tako mogu odnositi dvije sestre. Takav odnos između kćeri odražavao se na Goriotovo zdravlje. Zdravlje mu se sve više i više pogoršavalo te su na njega pazili student medicine Christophe i Eugene kojeg je Goriot smatrao i zavolio kao vlastitog sina, kao osobu uz koju će Delphine biti sretna. U to vrijeme baš se kod Eugeneove rođakinje trebao održati jedan ples. Delphine i Anestasie su htjele što bolje izgledati na tom plesu, a budući da je Delphine imala prekrasnu haljinu bilo je nepojmljivo da njena starija sestra nema. Tako se zadužila kod krojača kako bi mogla nabaviti haljinu za ples. Svi ti problemi kćeri Goriota odražavali su se na njegovo zdravstveno stanje. Starac je na dan plesa već bio na samrti ali kad je Eugene došao svojoj miljenici Delphini da joj objelodani tužnu vijest ona ga je jako izgrdila i rekla da neće s njim razgovarati sve dok se ne odjene za plesnu večer. Tako je Eugene tek u kočiji na putu na ples Delphine rekao o zdravstvenom stanju njenog oca. Delphine se zaklela kako će odmah poslije plesa obići oca. Naravno cijeli taj dan otac je želio da ga dođe posjetiti jedna od kćeri ali su baš taj dan obje imale probleme sa svojim muževima tako da nisu mogle doći. Tako je stari Goriot umirajući očajnički čekao svoje kćeri. Čak je i sam Eugene probao otići do Delphine ali je vratar rekao kako je naređeno da nitko ne smije do Delphine. Delphine je saznala da joj je otac na samrti i obećala da će doći čim bude mogla. Ali kad je Delphinina kočija stigla pred pansion u njoj je bila samo Delphinina sobarica. Tako je tužnom smrću u nadi da će ga kćeri posjetiti umro starac Goriot. Kako bi mogao osigurati njegov pokop Eugene je založio svoj sat - poklon od Delphine. Čak je poslao obavjesti obiteljima Restaud i Nucingen da daju novčane priloge jer ne može student financirati pokop starog Goriota. Budući da nisu dobili odaziv morali su Eugene i Christpohe sami financirati pokop. Kočiji koja je vozila lijes i preminulog Goriota pridružile su se dvije kočije s grbovima, ali prazne, kočija grofa de Restauda i kočija baruna Nucingena. Nakon pokopa starca Goriota Eugene Rasignac je osjećao neopisivu tugu. Dan se primicao kraju, vlažan suton dražio je živce. Mladić je svrgnuo pogled na grob i sahranio u njemu svoju posljednju mladenačku suzu, tu suzu što je istrgoše svete emocije čista srca, jednu od onih što sa zemlje na koju padnu odskoče do neba. Eugene je prekrižio ruke i zagledao se u oblake. Vidjevši ga u tom stanju, Christophe se udalji.    Kad je ostao sam, Eugene Rasignac pođe nekoliko koraka prema uzvisini groblja i vidje Pariz koji se vijugavo sterao duž obala Seine i u kojem su se jedino za drugima palila svjetla. Oči mu gotovo žudno prionu za prostor među trgom Vendome i kupolom Invalida, tamo gdje je živio onaj otmjeni svijet u koji se želio probiti. Na tu šumnu košnicu spustio je pogled koji kao da je već crpao njezin med i rekao ove izvanredne riječi:

 

 

I kao prvi čin svojega izazova društvu, Eugene Rastignac pođe na večeru kod gđe de Nucingen.

 

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

 

VICTORINE TAILLEFER - bila je boležljivo blijeda kao one djevojke koje pate od slabokrvnosti, i premda je svojom uobičajenom turobnošću, zbunjenim držanjem i jadnim slabašnim izgledom bila sastavni dio opće patnje koje je sačinjavala pozadinu ove slike, bar joj lice nije bilo staro, glas i kretnje bili su joj živahni. Ta je mlada nesretnica bila slična biljci s požutjelim lišćem, tek zasađenoj u nepovoljno zemljište. Nezine crvenkaste crte lica, riđežuta kosa i neobično tanak struk izazivali su onu dražest koju su suvremeni pjesnici nalazili u kipićima srednjeg vijeka. Njezine grahoraste oči pokazivale su kršćansku blagost i predanost. Njezine jednostavne, jeftine haljine odavale su mlade oblike. Sve u svemu bila je lijepa.

 

OTAC GORIOT - starac od oko šezdeset i devet godina, bivši tvorničar tjestenine na čiju bi glavu svaki slikar, kao i pripovjedač, bacio svu svjetlost slike. Bio je vrlo hladnokrvan budući da se nije obazirao na zadirkivanje ostalih stanovnika, bio je vrlo skroman, ispočetka je imao mnogo novaca kojim je osigurao miraz kćerima, a sebi siruran smještaj u stanu pansiona. Kasnije su se njegove zalihe nivca tanjile jer je zatražio premještaj u manju sobicu na četvrtom katu. Vrlo je privržen i pun ljubavi prema svojim kćerima i jako ih voli makar one njega baš i ne trpe previše.

 

EUGENÉ de RASIGNAC - imao je sasvim južnjačko lice, bijelu put, crnu kosu i modre oči. Njegov nastup, držanje i način izražavanja odavali su sina plemenite obitelji u kojoj je prvi odgoj bio sastavljen od tradicije dobrog ukusa. Ako je i štedio za odjeću, ako je u obične dane i nosio odijela skrojena prošle godine, ipak je koji put mogao izaći odjeven i kao otmjen mladić. Obično je nosio stari redingot, iznošen prsluk, neizglednu crnu, izbjedljelu i studentsku nemarno svezanu kravatu, hlače iste kakvoće i zakrpljene čizme.VAUTRIN - čovjek s obojenim zaliscima, bio je kao prijelaz. Spadao je u red onih ljudi o kojima narod veli: to je ljudina! Imao je široka ramena, razvijena prsa, nabrekle mišiće i, na zaglavcima vrlo obrasle čupercima guste i žarko smeđe dlake, teške i zdepaste ruke. Njegovo preranim borama izbrazdano lice pokazivalo je znakove grubostikoja je bila u opreci s njegovim uslužnim i prijaznim manirima. Njegov duboki glas, u skladu s njegovom bučnom veselošću nije bio neugodan. Bio je to čovjek susretljiv i smješljiv. Sudeći po načinu kako je štrcao pljuvačku, bio je čovjek nepokolebljive hladnokrvnosti koja mu ne bi dopustila da ustukne pred zločinom ako bi bilo potrebno da se izvuče iz neugodnosti. Kao strog sudac, njegovo je oko prodiralo u srž svakog pitanja, svake savjesti i svakog osjećaja.

DOJAM O DJELU:Djelo mi se poprilično svidjelo upravo radi svog interesantnog sadržaja. Balzac je znao svojim riječima zaista dirnuti čitaoca u srce i potaknuti ga na razmišljanje. Jedina zamjerka ovom djelu su opsežni, neiscrpni opisi kojima je Balzac barem po mom mišljenju malo pretjerao.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:34:00 | 48 komentara

Dubravka - Ivan GundulicVRSTA: Pastoralnoj dramskoj vrsti, neobično raširenoju doba renesanse i baroka,

pripada Gundulićeva Dubravka, koja se - kako nam kažu arhivski podatci - prikazivala u Dubrovniku 1628 godine, pa možemo pretpostaviti da je nastala srediom trećeg desetljeća 17 stoljeća.

FABULA: Radnja drame odvija se u pastoralnoj Dubravi, u neko mitsko, pogansko vrijeme sreće i blagostanja, u vrijeme koje je po svojim obilježljima podsjeća na zlatni vijek čovječanstva. Od starine je obićčaj u Dubravi da se svake godine svetkuje sloboda, i tada se vjenčaju djevojka i momak za koje sudci izreknu da su najljepši i najplemenitiji par. Dramski zaplet u Dubravci počinje kada u trenutku kada vjenčanje i očekivani sretan rasplet radnje sprečava bogati a ružni grdan tako da podmiti suce te oni odrede da se Dubravka kao najljepša ima vjenčati s tobože anjljepšim Grdanom. I kada je već sve spremno za to neprilično vjenčanje u hramu boga Lera, boga ljubavi, sam bog Lero spriječava vjenčanje čudesnim znamenjem, pa se Dubravka ipak vjenča s Miljenkom, koji je najbolji i najčestitiji momak, a Dubravka i on vole se već odavna. Narod slavi njihovo vjenčanje, a ujedno i svetkovinu slobode, te svi božici slobode na oltar pridonose darove i pjevaju himnu slobodi.

ALEGORIJSKO ZNACENJE: Mitološko - pastoralni sadržaj Gundulićeva drame ina alegorijsko značenje. Mjesto radnje, Dubrava, prema povjesničarima književnosti, označava sam grad Dubrovnik, pastirica Dubravka simbol je dubrovačke slobode i vlasti, a njome se ženi Miljenko, alegorijsko obličje dubrovačkog plemstva. Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama. U glavnu dramsku radnju upleteni su i mnogi drugi sporedni motivi i sporedne fabularne linije, koji potpomažu osnovnu alegorijsku namisao djela, na primjer motiv o ribaru koji dolazi iz Dalmacije i hvali slobodu Dubrave, Dubrovnika,, ili pak neke komične u smiješne fabule što imaju moralno - etičku funkciju u djelu.

LIKOVI: U Gundulićevoj pastirskoj igri osim likova pastira, ribara iz Dalamacije, svećenika, pojavljuje se i starac Ljubodrag, koji se tuži na mnoge nove običaje, kao što su neradnost i nemar za opće dobro, podmitljivost i pohlepa; u radnju su upleteni i nmogi prizori sa satirima i satiricama - Divjakom, Vukom, Zagorkom i Pelinkom - koji simboliziraju određene poroke i mane: sklonost prema raskoši, neneravno lićenje, skupocijeno oblačenje i raskalašenost. Društvenemane Gundulić prikazuje s komićne i smiješne strane, preplećući

dosjetljive šale i lakrdije s veselim humorom i duhovitostima, poučavajući na opušten i veseo način.

STIH I KOMPOZICIJA: Dubravka je napisana u različitim stihovima i u različitim strofama. Največi dio Dubravke je pisan u dvostruko rimovanim dvanaestercima ili pak osmercima. Dvostruko rimovani dvanaesterav, kojim započinje i Dubravka, cenzura dijeli na dva šestaračka polustiha s rimom. Taj je stih najrasprostranjeniji stih hrvatske oezije 16 st. ima mnogo teorija o porijeklu toga stiha. Prema najnovijoj, on je hrvatska varijanta mletačko - starofrancuskog dvanaesterca. Dvostruko rimovani dvanaesterci ne povezuju se u strofe, ali su po dva stiha povezana ne samo rimama nego često i semantički.

SOCIJALNI PROBLEMI U TADAŠNJEM DUBROVNIKU, FUNKCIJA DJELA; KARAKTERIZACIJA: Priča o Miljenku i Dubravki, zaplet radnje s ružnim grdanom i sretan rasplet vjenčanjem s Miljenkom govore o nekim u Gundulićevo doba ne baš rijetkim socijalnim problemima Dubrovačke Republike. Povjesničari književnosti slažu se u mišljenju da je pričom u Dubravki i Miljenku, s jedne, i Grdanu, s druge strane, Gundulić aludirao na nejednake ženidbe, protiveći se i kritizirajući ženidbe među različitim društvenim klasama. U Dubrovačkoj Republici od starine je bio zakon da se plemići mpgu ženiti samo među sobom. Pojava Grdana u drami očito aludira na neke pokušaje kršenja tog starog zakona, problematizira ženidbu među različitim društvenim slojevima i prikazuje takvu vezu kao neptirodnu i protivnu Božijim zakonima od starine. Društveni problem Gundulić nije prikazao kao socijalni sukob, nego ga je preveo na moralno - etičku razinu: Grdan je podmitio sudce, on je zao i ružan, a Miljenko je dobar, iskren i pošten. Ljubav Miljenka i Dubravke odobravaju sami bogobi, osobito bog Lero. No nije problem Dubravke samo problem nejednakih ženidbi: u težnji Grdana za Dubravkom može se odčitati i želja dubrovačkog puka za sudjelovanjem u vlasti, što Gundulić smatra suprotno Božjim zakonima.Prekidajuči priču o zaprekama na putu sretnoj ljubavi Miljenka i Dubravke, Gundulić slijedi strukturu onodobne pastirske igre, udomačene u Italiji i neobično obljubljene u koje je odjekivalo zaljubljenim pastirima i pastiricama. No strukturu ljubavnog zapleta pastirske igre Gundullić je proširio fabulom čiji smisao i alegorijsko zmačenje jasno ističe misao o veličini i dostojanstvu Dubrovačke slobode, slobode u kojoj po pravednim božanskim zakonima sretno vladaju plemeniti, lijepi i dobri, a pokušaju obogaćenih, podmitljivih i ružnih da osvoje slobodu i vlastsuprotstavljaju se sami bogovi. Osim misli o mogućoj sreći u pripostu pastirskom svijetu, osim misli o pravoj ljubavi samo u svijetu daleko od civilizacije - a takve su misli utkane u svaki pastoralni žanr - Gundulićeva Dubravka nudi i koncept za sreću u civiliziranoj, slobodnoj državi - gradu, misao o sreći u takvoj političkoj tvorevini u kojoj, kao i u antičkom polisu - po Platonovim vizijama i idejama - vladaju istina, lijepota i dobrota i u kojem je sve već uređeno po zakonima božanske pravednosti. Gundulićeva Dubravka, naime, nije samo pastirski raj sretne ljubavi, ona je u strogoj političkoj hijerarhiji i etičkim vrijednostima podvrgnuta državno - politička

tvorba. Gundulićeva Dubravka mjesto je na kojem vlada antički ideal harmonije ljepote, dobrote i istine, pobjeđujući zlo, ružno i laž, to je sretna Dubrava koja se osniva na platoničkim koncepcijama idealne države i utopističkim mislima renesansnih i postrenesansnih mislilaca. Izbor žanre za uobličavanje takvih misli - pastoralnog žanra - bio je idealan, a opčeprihvatljiv u stoljeću koje je brujalo ljubavnim izjavama pastira i pastirica u raznorodnim pastoralnim književnim djelima što ihe je onodobna publika čitala isto onako rado kako se danas čitaju "ljubići". No postupkom alegorizavije mitološko - pastirskog svijeta drame Dubravka proširuje smisao fabule i na suvremeni politički svijet Dubrovnika te širi konvencijom određene granice pastirskog žanra. Istodobno, po svojim idealno zamišljenim političkim vizijama sretnog grada - države, Dubravka je i svojevrsna utopija - djelo je hvalospjev idealnom i idealiziranom društvenom uređenju, hvalospjev najboljoj od svih mogučih država u kojoj vjadaju božanska načela pravednosti, istinitosti, ljepote i dobrote. Oblačeći pastoralnu fabulu, smještenu u bzvremenski, mitski svijet vječnne ljubavi i slobode, u alegorijski veo, Gundulić je svoje djelo postavio u konkretno vrijeme i prostor i dao mu moralno - etičko i političko znanje.Strukturu Dubravke obilježava isprepletanje svih triju književnih rodova. Rod dramskog iskazuje se u podjeli na činove i skazanja - Dubravka ima tri čina, a svaki je čin podjeljen na skazanja - kao i u dramskim licima, sceničnosti, koru i dijaloškoj formi s upotrebom različitih vrsta stiha: od peterca preko osmerca do dvanaesterca. Epski elementi Dubravke očituju se u oblikovanju fabule: radnja se u djelu češće prepričava nego što se prikazuje, pa se ključna scena raspleta - ona kad se Lero pobuni protiv grdana - uopće ne pokazuje na sceni, nego je prepričava jedan lik drame. I sama je fabula - mitska priča iz zlatnog vremena - epska po svojim elementima. U opjevavanju ljubavi, ljepote, sreće i blagostanja otkriva se Dubravka i kao izraazito lirsko djelo. Osobito je lirsko prisutno u himničkim djelovima teksta u kojima se glorificira sloboda, ili pak u onim djelovima koji oblikuju vremensko - prostorne komponente djela. Tako se odmah na početku otkriva naglašeno lirska intonacija cijelog djela:

 Objavi, Danice, jasni zrak objavi,Čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi;Pršat su počeli po listju zelenu

Zovući dan bijeli i zoru rumenu.O zvijezdo, najdraži od neba uresu,

Ukaži se, ukaži! Raskoše tve gdje su?Žuđena Danice, objavi se, objavi!I zvijeri i ptice, svaki te glas slavi;Sve te oči gledaju i srca tva hlipe

Da nas svijeh obsjaju svjetlosti tve lipe,Da nam prije svane dan, blagi dan svečani,

I žuđen i čekan u ovoj svoj strani.

 

Isto tako u Dubravci se prepleču različiti tonovi: češće oni uzvišeni, himnički, ali mnogo je prizora, osobito onih s satirima i satiricama, u kojima se komično mješa sa smješnim, lakrdijsko sa šaljivim, duhovito s parodičkim. Takva je, na primjer, scena - monolog satira Divjaka preodjevena u haljinu vile:

 

 

 

Osim prepletanja svih triju književnih rodova i različitih tonova, od onih komičnih i niskih do uzvišenih i sublimnih, antitetičnost je temeljno načelo strukturiranja pastoralnog svijeta u Dubravci: pastirima i pastiricama suprostavljeni su satiri i satirice, ljepoti je suprostavljena ružnoći, božanskoj pravdi i pravednosti korupcija i pokvareni ljudski običaji. Zlatna stara vremena suprotstavljena su novom vremenu, punome poroka i mana, slobodi Dubrave suprotstavljeno je ropstvo Dalmacije. Razrješenjem dramskog sukoba, pobjedom božanskih zakona i sretnim vjenčanjem Dubravke i Miljenka svi se sukobi razrješuju, i pastoralu zatvara sretan, harmoničan kraj u kojemu se svi sukobi pomiruju. Slika je izvedena doslijedno u svim slojevima i na svim razinama teksta: Dubravka je tipičan primjer baroknog oblikovanja teksta i estetizacije prikazanog svijeta. Dubravkom je Gundulić proširio konvencije pastoralnog žanra i slici idealnog svijeta pridao karakteristike svoje vizijedruštveno - političkog i moralno - etičkog ustrojstva Dubrovačke Republike. No za razliku od Držića, koji je svijet pastoralne idile doveo u sokob s realnošću seljčkog svijeta, Gundulićev je pastoralni svijet u svojoj dvostrukosti, u svojoj doslovnosti, s jedne, i alegoričnosti, s druge strane, harmoničan: sukobi su kratkotrajni i brzo prevladavani. Po tome je Dubravka kao Književno djelo i filozofija morala i idealna vizija društva, a njen tvorac učitelj vrlinei društvene pravednosti. Tako je Gundulić u Dubravci počeo razmišljati o velikoj, novoj temi: o onoj temi koja je dominanta tema njegova velikog epa Osmana - počeo je razmišljati o čovjeku i povijesti, o smislu ljudske egzistencije u povijesnom svijetu.

 

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:34:00 | 25 komentara

ALKAR - Dinko ŠimunovićIME PISCA: Dinko Šimunović

BILJEŠKE O PISCU:Dinko Šimunović rođen je 1873. g. u Kninu. Djetinstvo je proveo nedaleko

Vrlike. Završio je učiteljsku školu i radio u Dalmatinskom zagorju. 1909. u knjizi “Mrkodol” izlaze sabrate pripovijetke: “Muljika”, “Duga”, “Rudica”, “Alkar”. Premješten je u Split i tu radi do 1921. godine, a nakon umirovljenja seli u Zagreb gdje i umire1933. g. “Đerdan”, “Sa Krke i Cetine” te “Posmrtne novele” su zbirke njegovih priča. “Mladi Lani” i Mladost” su autobiografijske, a napisao je i dva romana “Tuđinac” i “Porodica”.TEMA: Ljubav harambaše Rašice i sina Salka prema Marti, prema tradiciji i

junaštvuGLAVNA MISAO: Snaga, junaštvo i tradicija pobijeđujuMJESTO RADNJE: Cetinjska krajinaVRIJEME RADNJE: XIX. st.LIKOVI: Rašica, Salko i MartaOSOBINE LIKOVA:Rašica: snažan, junak, sukobljavlja se sa sinom i pati zbog togaSalko: lik koji gubi i postaje patnik, izgubljen u suočavanju sa tradicijom koja

pobijeđujeMarta: osječajna, odlučnaSADRŽAJ:

Alkar je priča o ljubavi oca Rašice i sina Salka prema siromašnoj djevojci Marti. Uz priču o ljubavi priča se o viteškoj igri alci, koja se svake godine održava u kolovozu u siječanje na bitku s Turcima u kojoj je Gospa pomogla junacima Cetinjske krajine. Salko i Marta su se sretali i kao djeca se rado družili te se zavoljeli. Rašica je kao mlad momak volio Martinu majku Stanu, koja je bila siromašna, ali lijepa. Obolila je i lice joj je bilo unakaženo pa Rašici nisu dopustili da se oženi njome. Oženio se sa bogatom Lucom kaja mu je rodlia sina Salka. On je vrijeme provodio u brdima kao hajduk. Luca je umrla i Rašica je ostao sam sa sinom. Kad je vidio Martu, pred očima mu je bila Stana i on je tada zavolio tu djevojku. Primjetio je da sa ona i Salko rado gledaju, ali nije mislio da bi je htio bilo tko za ženu, jer je sirota, ima već dvadeset godina, a majku joj svi smatraju za vješticu. Marta je počela izbjegavati Salka, jer je zavoljela Rašicu. Kad je Salko rekao ocu da bi se oženio, on se razljutio i kandžijom ga istjerao iz kuće. Marta je čula što se dogodilo. Bilo joj je žao Salka, ali i Rašice. Ona je voljela obojicu. Salka kao prijatelja iz djetinjstva, a Rašicu kao muškarca kojem bi mogla biti žena. Rašica je dopustio Salku da se oženi s Martom, a ona nije mogla reći da neće kad je vidjela koliko je sretan. Došlo je vrijeme za koje živi cijela Cetinjska krajina, “Sinjska Alka”. Među alkarima najviše su gledali Rašicu, jer je jahao najljepšeg konja i imao najljepšu odoru. Rašica je bio alkar, a sin jnegov momak. Salko je primjetio kako je Marta sretno zbog pobijede njegovog oca u alci. Nakon alke rekla je Rašici da se nikada neće udati za Salka, a sutradan je otišla iz sela. Rašica se borio između ljubavi prema sinu i prema Marti. Kad se Marta vratila u selo, rekla je Salko da se nikada neće udati za njega, nago voli junaka alkara. Salko je nestao, lutao je šumama i brdima, puludio je. Pojavio se sljedeće godine na alci, na mršavom crnom konju, bos, u prnjama koje je

navješao što je našao na smetlištu, a u ruci je imao štap. Jurio je i pogodio u središte alke, trudio se da je odbaci i open pogodi ali nije uspio. Ljutito je udario konja i jurnio trkalištem, a tada su ga prepoznali. Prepričavali su priču o ljubavi, junaštvu i ludilu. Salko je nastavio ludovati i pričati kako će oženiti maćehu kad mu umre otac, a on dobije alku.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:32:00 | 168 komentara

Osman - Ivan GundulićO OSMANU:

Osman je barokni ep. Oni su karakteristični što su po svojoj strukturi labavi. Ideja djela kao cjeline vidi se po cjelovitošću opisanog događaja, koji je ispripovijedan do svog logičkog kraja. Dva izgubljena pjevanja dobro ilustriraju ovaj barokni ep. Njihova odsutnost osjeća se samo zato što je u njima sadržan jedan dio radnje, a ona je shvatljiva i bez prisustva drugog dijela. Osman opjevava događaje u vezi s turskim sultanom, njegov nasilni dolazak na vlast, njegov poraz u sukobu s poljskom vojskom kod Hoćima 1621.g i njegovo svrgnuće sljedeće godine. Gundulić je pred sobom imao realni svijet svoga vremena. Koji je dočarao u nekim likovima kojima je dao uvjerljive crte psiholoških oznaka stanovitih karaktera. Te tako je svoj ep približio trajnim vrijednostima čovjekovih postupaka. Gundulićev smisao za psihološki vjerno slikanje likova, vidi se u liku mladog cara Osmana, kojeg je prikazao kao nevještog, neiskusnog, ali s etičkim normama odanog čovjeka. Protuteža ovom liku je veliki vezir Dilaver. On je beskrupolozan iskusni političar, istovremeno odan caru kao visoki službenik. Osman ima sva tri fundamentalna žanra, jer je svoj ep, Gundulić, prožeo naglašenim dramskim i lirsko-refleksivnim slojevima. Svaku priliku koristi za narativno kazivanje koje je popraćeno ili nekim lirskim ekskursom ili refleksijom, koja dolazi iz pjesnikova idejnog svjetonazora. Tu je i pjesnikova misao o skoroj propasti Turskog carstva. Njegova omiljena teza o trajnoj mijeni i prolaznosti svih ovozemaljskih stvari.Gundulić je bio virtuozni umjetnik riječi. On je stvorio svoj pjesnički izraz     zasnovan na individualnom zanosu, pjesnički izražajan i skladan, a povezan uz njegovo iskustvo i tradiciju koja je stvarala taj književni jezik. Oživio je velike teme, ideje hrvatske kulturne i književne tradicije. Na stilskoj razini pokazuje sklonost baroknoj figuraciji. Gundulić je razvio zreo književni jezik, koji je ponio najtežu i najsloženiju problematiku i tematiku trenutka, sve razine i kategorije baroknog pjesničkog govora i složenih modaliteta pjesničkog stilskog bogatstva savladao je s lakoćom i sve je iskazivao na tako moderan način da se pjesnička dostignuća prihvaćaju kao sasvim prirodna i jasna stvar. Djelo je pisano dubrovačko-štokavskim pjesničkim jezikom.

 

KOMPOZICIJA:         Malo neujednačena. Početna i zaključna pjevanja u kojima se prati sudbina

sultana Osmana II. pretežno su kronikalne naravi. U srednjim (dijelovima) pjevanjima nasumice se miješaju povijesni i izmišljeni događaji sa slobodnom fabulacijom, koja se oslanja na Tassov “Oslobođeni Jeruzalem”. Epu nedostaju dva pjevanja, a razlog se može vidjeti u nesrodnosti ova dva pravca u pjevanju epa. Gundulić je proširio epsku narativnu kvalitetu, ostvaruje nekoliko paralelnih tokova kazivanja, služi se raznovrsnim tipovima podrijetla ličnosti i zbivanja u bogatoj i razvedenoj naraciji, prikazuje složen svijet ljudskog postojanja, te slika čovjeka na povijesnoj razini, s pojedinačnim ljudskim sudbinama, njegovim djelovanjima i sklonostima.

OSMERIČKI KATRENI: Strofa je sastavljena od po četiri stiha, s rimama u rasporedu ABAB ili ABBA. Stih je sastavljen od osam slogova i cezura nakon četvrtog sloga, pri čemu slog na kraju stiha i slog prije cezure nikada nisu naglašeni.

 

 

 

 

 

LIKOVI:Likove je svrstao u dva sustava, u dvije kategorije. Na jednoj strani su stvarni ljudi i djela sa realnim psihološkim konceptima, a na drugoj su ličnosti iz mašte, romantične ličnosti koje trebaju priču obogatiti zanimljivim događajima. U prvu kategoriju spadaju likovi kralja Osmana, vezira Dauta, paše i vezira Dilavera. U drugu kategoriju spadaju likovi Sokolice i Kunoslave, ženske junakinje, koje je poznavala i epska literarna poezija i prije Gundulića.

 

SADRŽAJ:         Osman opjevava događaje u vezi s turskim sultanom, njegov nasilni dolazak na

vlast, njegov         poraz         u sukobu s poljskom vojskom kod Hoćima 1621.g i njegovo svrgnuće sljedeće

godine.

 

 

1 pjevanje

 

Prvo pjevanje započinje stihovima:

 

"Ah, čijem si se zahvalila"

 

koji čine uvodnu intonaciju čitavom epu. Uglavnom govori o povijesnim događajima koji su se zbili za vrijeme Osmana II, koji je došao na prijestolje svrgnuvši svoga strica Mustafa. Želeći nnaglasiti glavnu temu epa, prolaznast, Gundulić ne započinje uobičajenim zazivanjem boginje epskog pjesništva. Govori o promjenjivosti sreće i time želi naznačiti da je sve prolazno. Već se tu pojavljuju prvi duboki stihovi:

 

"Sve što više stereš krilasve ćeš paka niže pasti"

 

pouka je u tome da se čovjek ne treba zanositi idejom ostvarenja nečeg što nije u skladu s njegovim mogučnostima, a mi to objašnjavamo poslovicom:

 

"Tko visoko leti nisko pada"

 

U stihovima pisac zapravo aludira na cara Osmana koji se nalazi na vrhu moći i na kojeg će udariti grom u prenesenom značenju (janjičari)

 

"a u visocijeh gora vrhenajprije ognjen trijes udari"

 

 

Simbolički prikaz kola od sreće se već odavna primjenjuje u književnosti i prikazuje u likovnim umjetnostinma kao slika prolaznosti jer se ono neprestano okreće, dok se antitezom izmjenjuju parovi: gori - doli, doli - gori. 

 

“ Kolo od sreće vokolivrteći se ne pristaje:

tko bi gori, eto je doli,a tko doli, gori ostaje. ”

 

I dalje pjesnik pjeva na temu prolaznosi i pri tome se koristi raznim stilskim sredstvima, posebice končetoznim, što je karakteristika baroka.Gundulić pjeva i o bitci kod Hoćima u kojoj je slavna turska vojska izgubila od Poljaka. Car Osman smatrada su za to krivi neposlušni janjičari

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

         Ali paša priča bogdanskom vojvodi o hoćimskoj bitci. Opisuje glavne toćke bojišta i položaje istaknutih komandanata i grupacija turske vojske. Pohvalivši više puta Vladislava, naglašava da ne hvali neprijatelja, nego krepost pomoću koje je pobjedio. Među junacima na turskoj strani ističe lijepu i hrabru ratnicu Sokolicu, zaljubljenu u cara Osmana. I car je zaljubljen u Sokolicu, a u njezinom opisu vide se petrarkističke odlike:

 

"Tim kraljevska prigizdavadikla sred njih rekbi da jelijepa božica od dubrava

ka u lovu danke traje

 

Kaciga joj resi teškaMješte vjenca zlatne kosi,

Štit zrcalo, a viteškaOklagija su cvit ki nosi"

 

Amazonka Sokolica je zaljubljena u osmana, a nakon hoćimske bitke ona ostaje harati po Poljskoj, zajedno sa svojon skupinom od 12 djevojaka.  Ona je oličenje borbenosti, odvažnosti i pokretljivosti. No ipak se ispod te hrabre i odvažne vanjštine koja je odlučno prihvatila odgovornosti i pomogla caru krije se žena, osjećajna, željna ljubavi i nježnosti. I jedno i drugo boje se priznati osjećaje, te teko postaju robovi ljubavi, čuvajuči svoje žudnje u srcu:

 

"Nu robujuć  u ljubavi,car se otkriti ne usudi

ljepoj ka mu dušu stravi

što u srcu svomu žudi"

 

"Gori, ali plame krije,gorke trpeć vik boljezni;

ljubi, ali još ne smijeObjaviti sve ljuvezni"

 

 

Dalje pisac opisuje njezine slavne ratne pothvate, te de se šiti glas da je jedina ona ostala neporažena u hoćimskoj bitci.

 

“ I da i sad još optječesjemo – tamo po krajim,robi, plijeni, bije, siječe

i od krstjana rasap čini."

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kazlar - aga se kreće obalama Male Azije i Grčke, zemljama gdje je nekada cvijetala visoka kultura, a u opisima su obilno zastupljene slike prolaznosti. Kazlar - aga zaziva grčku. U tom njegovom zazivu koristi se Gundulić antitezom u kojoj je Grčka prikazana kao nekada jeka i slavna zemlja, a sada samo skupina ruševina. Antitezama nam pjesnik pokazuje prolaznost.

Čuvši o ljepoti Sunčanice, aga se zapućuje u njeno rodno mjesto Smederevo, šaljući svoje ljude u potragu za plemenitim djevojčicama.

Opis Sunčanicine ljepote:

 

“ Svijetla je ova djevojčicaod koljena despotskog:

vid čuđeni i zenica,slijepa starca, čačka svoga. ”

 

“ Ali je zaman da itko sadanje lipotu dvori mnogu,

zašto djevstvo ona mladazavjetova višnjem Bogu. “

 

 

Uvod u osmo pjevanje je tema o ljepoti kao o Božijem daru:

 

"Ljepota je od naravidar čestiti, slavno blago,gdi se sabra, skupi i stavi

sve što je ugodno, milo i drago"

 

 

Dalje se u tekstu, nakon Gundulićeve definicije ljepote, upoznajemo s likom Ljubdraga koji je izmišljena osoba. Kako je želio unuke,naprevio je zabavu, u nadi da se nekom od mladića sviditi Sunčanica dolazi Kazlar - aga i prisilno odvodi Sunčanicu, pred ocem, koji je slijep

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 Slavi se godišjica pobjede nad Turcima u Varšavi, vitezovi su u lovu, a gospođe igraju na livadi izvan grada.

 

“ Plemenita družba ovas dobitnikom turskijeh silana odlučna mjesta od lova

ovako se uputila. “

 

 Sokolica nalazi gospođe u šumi i otima ih sa svojim ratnicima.  

 

“ Vapije: evo plemenitesreće, evo lijepa plijena!Sve u glase sjedinjene

tuže, ciče, plaču, cvile. ”

 

 Turske ratnice, duboko u šumi odluče se okupati i odmoriti. Tako ih zatiče Vladislav, te se razvije žestoka bitka. Sokolicu od smrti spašava Vladislav, te njoj i prijateljicama daje slobodu.

 

“ Zašto, zasve da turačkistrah je rasap naša sila,kraljević je svud poljačkištit i obrana lijepih vila. “

 

“ Veleć da ime svud njegovou srcu će nosit svomu ... “

 

Dirnuta Sokolica izjavljuje da se više neće boriti protiv kršćana.

 

“ proć krstjanim ona nećenigdje s drugam vojevati. “

 

 

Odlazi u Tursku, a na putu je zatekne Osmanova poruku da mu se pridruži.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Opisuje se vijećnica u varšavskom dvoru. Na pašinu molbu Zborovski tumači detalje tapiserije s prikazom hoćimskog boja. Ali - paša predaje kralju sultanovo pismo. Paša je lukav i jako snalažljiv, te zna izabrati prave rječikako bi postigao svoj cilj. Govori kralju kako bi mu bilo mudro iskoristiti tursku ponudu dok je još pravi trenutak. U daljnjem govoru potiče kralja da, ako mu je stalo do borbe, ratuje za švedsku krunu koja mu je nepravedno uzeta. To se može vidjeti i iz ovog citata :

 

" nu ako te boja željatere mrziš počivati,

imaš tuđih neprijateljana nje oružja tva dorati!

Očinstvo ti je zveska krunaS dvijema druzijem sadružena

Ka ti od dunda, zlobe punaBi nepravo ugrabljena"

 

Ali - paša je rekao što je trebao i cilj je postigao. Mir je sklopljen i on se vraća u Carigrad s mnoštvom darova koje je dobio od kralja kao da je proslavio neku pobjedu, a ne molio za mir.

 

"Ali je i paša opet biohvaljen, častjen i darovan:šestopenac je on primio

vas u suhu zlatu okovan."

 

Ali u ovom pjevanju još nešto saznajeno o Ali - paši, no tu baš i ne bi bio hvaljen jer je u bitci kod Hoćima pokazao nevjeru i bojažljivost pred poljskom vojskom te je zajedno s ostalim neposlušnim vojnicima pobjegao.

 

"naprijed slike koje stahu,srem gledati paši ne da,er među onim ki bježahu

i priliku svoju ugleda"

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U poslijednjem pjevanju Mustefa slavi pobjedu nad Osmanom kojeg, pod njegovom naredbom, odvode u tamnicu u Jedi - kuli. Osman je ostao ponižen pred vojskom koja mu se izruguje. Osman zazivlje sva ona svoja bogatstva, sve časti i hvale, sve bojne konje s kojima se borio protiv Poljske, ali ni oni mu ne mogu pomoći. Kao što je u

prvom pjevanju spomenuo kolo od sreće koje se neprestano vrti, tako ga je i sada spomenuo:

 

"Ah, ovako sreća vrtiuokolo kolo svoje"

Vojska vrijeđa Osmana jer je po njima on nepravedno oteo carstvo. On im pokušava dokazati da je on pravi car, ali Mustefa donosi odluku da ga se zadavi. To je učinio sluga Mehmet:

 

" Jaoh, ali se ma djedinameni otimlje sad po silui sloboda š njom jedina,

za kom čekam smrt nemilu"

 

Ovo su rječi koje je Osman izgovorio pred smrt. U njima posebno dolazi do izražaja njegov strah i poslijednja molba upućena vojsci da shvati istinu. Ali tada ga nitko ne sluša, samo mu se izrugivaju i ponižavaju ga. U tom trenutku mi ga je bilo žao, smatram da su prema njemu okrutno i neppravedno postupili, jer je on pravi vladar što je i dokazao. Djelo po meni završava tužno i nepravedno.

Objavio lektire u 29. prosinac 2004 20:32:00 | 32 komentara

20 000 MILJA POD MOREM - JULES VERNE

LICA:profesor Arronax,Savjet,Kanađanin,Ned Land,kapetan NemoMJESTO RADNJE:u dubinama moraVRIJEME RADNJE:19.stoljećeTEMA:pustolovine i plovidba podmornicomOSNOVNA MISAO:normalan život na zemlji je privlačnij od svega  blaga i zlata pod moremSADRŽAJ:Godinu         1886. svi ljudi po pojavi morskog čuda.Koji god brodovi išli na istraživanj vratili su se bez rezultata.Neki su mislili da je to čudovište neprirodne

snage, a druči su mislili sa je to podmornica sa beskrajno jakom pokretnom snagom:Tako je jedan brod krenuo  u istraživanje namjerom da se ne vrati dok nešto ne sazna.Na tom brodu je bio profesor Arronax,njegov vječni pratilac Savjet i Kanađanin Ned Land.Profesor Arronax je rekao svim mornarima da gledaju u more ne bi li ugledali čudovište.Na moru se pojavila velika riba i prevrnula brod.Arronax,Savjet i Ned Land su skočili u more.Ugledali su podmornicu i popeli se na nju.Vrata podmornice im je otvorio kapetan Nemo.Sutradan je kapetan Nemo vodio Arronax,Savjeta i Ned Landa na ronjenje da upoznaju svijet pod morem.Tu su bile razne Školjke,ribice i različite morske trave.Arronax,Savjet i Ned Land su se čudili ljepoti morskog dna.Kapetan Nemo se hvalio podmornicom koja se zvala "NAUTILUS".Podmornica je bila vrlo lijepa.Imala je muzej u kojoj su se držali zlato,bisere i drago kamenje.Kapetn Nemo im je rekao da tko god dođe na podmornicu mora na njoj ostati do kraja života.Prolazili su dani i tjedni.Jednog dana Savjet je gledao kroz prozor pa povika:"profesore,dođite!"profesor priđe prozoru,pogleda i vidi čamac.Na palubi je bilo nekolko leševa jer ih je zatekao brodolom.Plovili su ka ostrvu Vanikovo.Nakon tjedan dana bili su na ostrvima Australije.Profesor je zamolio kapetana Nema da ih pusti da odu na ostrvo.Kapetan Nemo je dozvolio.Ušli su u čamac i bili naoružani električnim puškama.Ostrvo je bilo prekriveno divnom šumom.Iz dana u dan su išli na ostrvo.Jednog dana  kada su bili na ostrvu  i grijali se na vatri,počne padati kamenje na njih.Uhvatiše puške i pobjegoše u čamac.Uto iz šume izađoše divljaci i počnu ih gađati strijelama.Zaveslaju i odu na podmornicu.Prolazili su

mjeseci plovidbe na podmornici.Jednog dana Arronax,Savjet i Ned Land se dogovore za bijeg.No nisu uspijeli jer je podmornica zaronila u morske dubine,ali nisu odustajali nego su čekali novu priliku.Podmornica je plovila prema jugu do južnog pola.Dok su plovili našli su se u klopci od ledenih stijena.Podmornica je radila punom parom i sljedećeg dana su se probili.Podmornica je jurila velikom brzinom ka sjeveru.Jednog dana Ned reče profesoru :"noćas bježimo!"Došla je noć.Profesor,Savjet i Ned ukrcaše se u čamac.U tom trenutku  podmornica se našla u vrtologu.Čamac se otkvačio i našao usred vrtloga.Ujutro kada su se probudili bili su  u kolibi .Pitali su se da li se podmornica izvukla?Svi troje bili su sretni što su živili