LAŠVANSKA VLASTELA ŠANTIĆI

Koliko zapravo znamo o našoj povijesti, o našim pretcima i nastanku naših obitelji???

O srednjevjekovnoj župi Lašvi i njenim vlastelinskim rodovima nema mnogo sačuvanih podataka u arhivskoj građi. Sačuvane informacije nude šture podatke o nekolicini osoba. Na osnovu ovih dostupnih informacija ne može se zaključiti koliki je bio značaj tih obitelji u društvenom aparatu srednjevjekovne Bosne.

U darovnici kojom je ban Tvrtko 1370. Opoklonio selo Čukle u dolini rijeke Bile Stjepanu Rajkoviću zabilježena je obitelj Rajkovića. Izuzetak čini obitelj Šantići koja se u povijesnim izvorima javlja od sredine 14.stoljeća i ostaje prisutna sve do propasti Bosanskog kraljevstva 1463. kada je osmanska vojska pod vodstvom svog sultana Mehmeda II. Fatiha osvojila Bosnu, a 1482. i Hercegovinu. Obitelj Šantić bila je aktivna na političkoj sceni srednjevjekovne Bosne više od 110. godina. Prezime Šantića bilježi se od 1366. do 1463. Sam podatak o dugotrajnom javljanju i kontinuiranom trajanju preko jednog stoljeća govori o stalnoj prisutnosti ove obitelji.

U obiteljskoj povijesti Šantića izdvajaju se dvije osobe o kojima imamo više podataka u odnosu na ostale članove obitelji. Najpoznatiji članovi su tepčija Batalo s kraja 14.st. i vojvoda Ivan iz zadnjih desetljeća bosanske samostalnosti. Batalo Šantić prvi se put pominje kao svjedok na povelji bosanskog kralja 15.travnja 1392., a zadnji pouzdani pomen veže se za datum 9.prosinca 1400. Batalo Šantić je nosio visoko dvorsko zvanje i uživao ugled u Bosanskom kraljevstvu. Prve podatke o njemu otkriva Dabišina darovnica vojvodi Hrvoju Vukčiću izdana u Kraljevskoj Sutjesci 15.4.1392. Tom prilikom Dabiša mu dariva zbog hrabrosti u borbi protiv Osmanlija dva sela, u Trstivnici selo Kakanj i u Luci selo Hrast. U Turbetu kod Travnika 1915. Otkriven je njegov mauzolej,ali i ostaci evanđelja Crkve bosanske otkriveni krajem 19.st. u Petersburgu iz kojih se jasno vidi da je Batalo bio mecena izrade evanđelja. U Evanđelju se pominje da je Batalo, tepčija, gospodar Toričana, Lašve i Sane, oženjen Resom, sestrom Hrvoja Vučkića-Hrvatinića.

U povelji bana Stjepana II. Kotromanića 1351. nailazi se na postojanje osobe Ratka Šante kao svjedoka. Da je od Ratka Šante moglo nastati Batalovo prezime potvrđujen nam i svjedok Tvrtkove isprave iz 1366, a to je Dragoš Šantić. Poovjesničari koji se bave proučavanjem srednjevjekovne Bosne miščjenja su da je Ratko Šanta rodočelnik Šantića i da je imao najmanje dva sina, Dragoša i Batala, iako se ne smije isključiti i mogućnost da je Batal Ratkov unuk.

U znanstvenoj literaturi postoji jedinstveno mišljenje da je Batalo Šantić dospio na zavidan položaj u državnoj upravi zahvaljujući svojim rodbinskim vezama sa jednom od najmoćnijih plemićkih obitelji bosanskog srednjevjekovlja, Vukčić-Hrvatinićima iz Donjih Kraja. Bitno je istaći da ugled i moć ove obitelji raste nakon savladane krize u vrijem kralja Tvrtka, a ova

obitelj bila je uz kralja i nakon savladavanja krize, obitelji uz kralja bile su nagrađene i sver su te obitelji iskoristili tu pruženu peiliku i ojačali svoj politički utjecaj. Od smrti kralja Tvrtka pa do 1400. na vladarskim potvrdama dubrovačkih privilegija Batalo se nalazi među prvim svjedocima i to kao svjedok od Bosne . Pored toga, Batal sudjeluje i u radu državnog stanka ili sabora. Batalo je krajem 14.st. jedan od najvažnijih ljudi na bosanskom dvoru. Batalo je najvjerojatnije umro između prosinca 1440. i lipnja 1402.

Posljednji poznati Šantić je Ivan. Ivan je svjedok na povelji kralja Tomaša izdanoj 22. kolovoza 1446. u Vranduku sinovima Ivaniša Dragišića. Na ovoj povelji Ivan je knez. Međutim, na povelji posljednjeg bosanskok ralja , Stjepana Tomaševića, izdanoj nekoliko dana poslije njegovog okrunjena , odnosno 23, studenoga 1461. on je vojvoda.

Prema podatcima iz Batalovog evanđelja, Toričan je bilo utvrđeno mjesto lašvanskih Šantiča, što je potvrđeno i pronalaskom ostataka srednjevjekovne utvrde s kraja 14. st. Sjećanje na vlastelinski rod Šantića sačauvao se u tri hidronima: Mali Šantić,Veliki Šantić i istoimeni potok u selu Karaula 2-3km sjevereoistočno od Toričana i u dva toponima : selo Šantići 3 km putem Vitez-Zenica, sa lijeve strane rijeke Lašve, i Šantića brdo na planini Radalj.

Što se tiče sela Šantić za njega je vezano i sadašnje prezime Šantić u Vitezu, ali se do danas nisu ustvrdile njihove veze sa srednjevjekovnim Šantićima. Vjerojtano se radi o tome da je selo dobilo ime po prezimenu svog feudalnog gospodara, a da su njegovi stanovnici prozvani po selu. Šantići su posjedovali u Lašvi :Trebešu, Čuklu, Bilu,Bandolu i Kraljevicama, Banovićima, tj . bili su gospodari Lašvanske doline i to između Turbeta i ušća lašve, u p.odnoj dolini rijeke , na platou Vlašića.

Vrlo je zanimljivo bilo promatrati jačanje i rast jedne feudalne obitelji ukoliko se posmatra u kontekstu vremena u kojem su živjeli i opčim prilikama koje su nam danas poznate, a učili smo ih iz povijesti. Iako postoje vrlo šture informacije, i o ne su dovoljen da se sagleda moć jedne feudalne obitelji koja je potekla iz Lašvanske obitelji i odigrala veoma važnu ulogu u posjednjem stoljeću postojanja srednjevjekovne Bosne.

Autor : Dragan Vidović

Mail: dragan.vidovic@net.hr