Labud

9
Malarme Labud Da l da čedno, živo i lepo, pokretom Pijanoga krila nama razdre sada To jezero tvrdo čije inje svlada Bistru santu koja ne uteče letom! Jedan bivši labud seća se da je to On, divotan, al se izbavlja bez nada Jer spevao nije svoj zavičaj, kada Zablista jalove zime čama svetom. Vratom će da strese samrt, što je reče Kao kaznu prostor kog ptica poreče, Al ne užas tla što ledom krila steže. Utvara što bleskom stavlja znak prostranstvu, U nepokret hladnog sna prezirno sleže Izlišni se labud, čist u svom izgnanstvu.

description

,

Transcript of Labud

Malarme

Labud

Da l da edno, ivo i lepo, pokretom

Pijanoga krila nama razdre sada

To jezero tvrdo ije inje svlada

Bistru santu koja ne utee letom!

Jedan bivi labud sea se da je to

On, divotan, al se izbavlja bez nada

Jer spevao nije svoj zaviaj, kada

Zablista jalove zime ama svetom.

Vratom e da strese samrt, to je ree

Kao kaznu prostor kog ptica poree,

Al ne uas tla to ledom krila stee.

Utvara to bleskom stavlja znak prostranstvu,

U nepokret hladnog sna prezirno slee

Izlini se labud, ist u svom izgnanstvu.

Rilke

Labud

Ovaj napor: teko i spleteno

hoditi kroz jo neuinjeno,

nalikuje labudovom hodu.

Umiranje, pak, to neshvatanje

dotle znane podloge svagdanje,

njegovome sputanju na vodu :

koja njega, planog, blago prima,

pa se, srena i minula plima,

povlai pod njim, za valom val;

dok on sa sve veim dostojanstvom,

mirom, pouzdanjem, velianstvom,

blagoizvoleva da prostranstvom

plovi kao punoletan kralj.

Rilke

Panter

(Jardin des plantes, Paris)

Nita mu pogled ve ne zadrava,

Umorio ga reetaka splet.

Tisuu ipki to ga okruava

Kao da okonava njegov svet.

Povitljiv korak njegov, pun vrstine,

lii, dok uskog kruga meri luk,

na igru snage okolo sredine

u kojoj vlada siilne volje muk.

Tek ponekad se zastor s oka skloni

neujno . Tada ue slika-dve,

kroz napregnuti mir udova roni

i mutno mu u srcu mre.

Rilke

Leda i labud

Kad u labuda ue obrvan udnjom, bog

Uplai se bezmalo kad mu lepotu shvati

Pa poe sasvim zbunjen u njemu nestajati.

Al pre no to ispita sva oseanja tog

Neznanog bia, bee silom prevare svoje

Ponet u in. A ona, irom raskriljen cvet,

Spoznade njega ve kroz svaki labudov kret

i ve je znala: samo za jedno molio je

to ona, opiranjem smetena, vie skriti

nije ni mogla. Tada na nju se spusti bog

i oko njene ruke, sve slabije, vrat viti

obvivi, on se se njome rasplinu, opinjenom,

i postade tek tada srean zbog perja svog,

postade tada pravi labud u krilu njenom.

(prevod Branimir ivojinovi)

Jejts

Leda i labud

Iznenadan nalet: jo biju velika krila puna udi

Nad devojkom to posre, bedra joj miluju

Tamne opnice kandi, zatiljak zarobljen u kljunu,

Na svoja prsa on pritiska njene bespomone grudi.

Kako mogu da odgurnu ti uplaeni, neodluni prsti

Pernatu slavu s oputenih bedara? I telom

Zar moe da ne oseti pod navalom belom

Udare neobinog srca kako su u leitu vrsti.

Onda u bokovima nastane trzaj koji

Izrodi probijen zid, plamen gusti na krovu

I na kuli; Agamemnona mrtvog.

Savladana kad je bila

Zverskom krvlju vazduha, da li je mogla da spoji

Njegovo znanje sa njegovom snagom pre no to je

Pusti

Ravnoduni kljun, da klone i padne niz krila?

(prevod Miodrag Pavlovi)

Jejts

O slici jednog crnog kentaura

(od Edmunda Dilaka)

Tvoja su kopita tapkala na crnoj ivici ume,

Tamo gde strani zeleni papagaji zovu i ljuljaju se,

Moji su radovi svi zgaeni u zaguljivom blatu.

Znao sam tu konjsku igru, znao sam da je smrtonosna.

Ono to je na zdravom suncu dozrelo to je zdrava hrana

I samo to; ipak doveden napola do ludila

Zbog nekog zelenog krila, sakupljao sam stare fosile ita

U suludom apstraktnom mraku i mleo ga zrno po zrno

I posle ga polako pekao u pei; ali sada

Donosim vino jedro i puno ukusa iz bave

Naene tamo gde je spavalo sedam efeskih pijandura

I nisu znali kada je prolo Aleksandrovo carstvo,

Tako su duboko spavali.

Isprui se i spavaj dugim saturnovskim snom;

Voleo sam te vie nego svoju duu, uprkos svih mojih rei,

i nema nikog pozvanijeg da uva strau i da dri

One strane zelene ptice na besanom oku.

(prev. Olga Humo)

ovek koji je sanjao o vilinskom carstvu

...Stajao je meu narodom u Dramaheru;

Srce mu je visilo na svilenoj haljini,

I najzad je poznao neku nenost,

Pre nego to ga je Zmelja uzela pod svoje sanjivo okrilje:

Ali kada je neki ovek prosipao ribe na gomilu,

Kao da su podigle svoje male srebrne glave,

I pevale kako druida prosipa suton

Na zamagljeno, zeleno, mnogovoljeno ostrvo

Gde ljudi vole pokraj mora gustog od zvezda;

O tome kako Vreme nikad ne nagriza njihove vilinske zakletve

Pod pletenim strehama rasklijalih grana;

To pevanje je sa njega streslo novi mir.

On je lutao alom Lisadila;

Mislio je na novane brige i strahove,

I znao bi najzad za koju razboritu godinu

Pre nego to mu zatrpaju grob pod brdom:

Ali dok je prolazio pored nekog mulja,

Vodena glista sa sivim blatnjavim ustima

Pevala je kako negde na severu, ili zapadu, ili jugu,

ivi kao pobednik veseo, neko razdragano, blago pleme,

I kako pod tim triput blagoslovenim nebom

Meseci pljute iz Denajskog priroda

I pri padu bude lisnate napeve:

I od tog pevanja vie nije mogao biti razborit.