ImpressumDr. sc. Filip Škiljan

Kulturno-historijski spomenici Gorskog kotarai Ogulinsko-plaščanske zavales pregledom povijesti Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale od prapovijesti do 1881. Za izdavača:

Prof. dr. Milorad Pupovac

Grafičko oblikovanje:

Finale: dizajnvideozvuk

Lektor i korektor:

Mladen Škiljan

Štampa:

Grafocentar

Izdavač:

Srpsko narodno vijeće

Knjiga je izdana uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba.

Fotografije:

Filip Škiljan, Krešimir Regan, Nenad Milčić, Sanjin Mihelić

Dio fotografija, planova i crteža preuzet je iz knjiga i članaka:

-120 godina vatrogastva u Prezidu, Prezid 2006.

-Fužine: Lič, Vrata, Belo Selo, Slavica, Benkovac: u povodu 200. godišnjioce škole Fužine:

1785. – 1985., Fužine-Rijeka 1985.

-Gorski kotar, Delnice 1981

-Gvozdanović, S., Gvozdanović, V., "Stari grad Vitunj u Modruškoj županiji" u: Peristil,

sv. 10/11 (1967/1968), 17-22.

-Kremenić, D., "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35,

(2004./2005), 173-183.

-Laszowski, E., Neke povjesne građevine, Zagreb 1902.

-Malnar, S., Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007.

-Ogulin : povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000.

-Spomenica župe Brod na Kupi (Župni ured Kuželj).

Recenzenti:

Prof. dr. Aleksandar Durman, prof. dr. Stašo Forenbaher, dr. sc. Krešimir Regan,

viši znanstveni suradnik

Zagreb, 2012.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 797210

ISBN 978-953-7442-10-1

Kulturno-historijski spomenici

F i l i p Š k i l j a n

iOgulinsko-plašcanske

zavale

s pregledom povijesti Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavaleod prapovijesti do 1881.

ImpressumDr. sc. Filip Škiljan

Kulturno-historijski spomenici Gorskog kotarai Ogulinsko-plaščanske zavales pregledom povijesti Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale od prapovijesti do 1881. Za izdavača:

Prof. dr. Milorad Pupovac

Grafičko oblikovanje:

Finale: dizajnvideozvuk

Lektor i korektor:

Mladen Škiljan

Štampa:

Grafocentar

Izdavač:

Srpsko narodno vijeće

Knjiga je izdana uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba.

Fotografije:

Filip Škiljan, Krešimir Regan, Nenad Milčić, Sanjin Mihelić

Dio fotografija, planova i crteža preuzet je iz knjiga i članaka:

-120 godina vatrogastva u Prezidu, Prezid 2006.

-Fužine: Lič, Vrata, Belo Selo, Slavica, Benkovac: u povodu 200. godišnjioce škole Fužine:

1785. – 1985., Fužine-Rijeka 1985.

-Gorski kotar, Delnice 1981

-Gvozdanović, S., Gvozdanović, V., "Stari grad Vitunj u Modruškoj županiji" u: Peristil,

sv. 10/11 (1967/1968), 17-22.

-Kremenić, D., "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35,

(2004./2005), 173-183.

-Laszowski, E., Neke povjesne građevine, Zagreb 1902.

-Malnar, S., Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007.

-Ogulin : povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000.

-Spomenica župe Brod na Kupi (Župni ured Kuželj).

Recenzenti:

Prof. dr. Aleksandar Durman, prof. dr. Stašo Forenbaher, dr. sc. Krešimir Regan,

viši znanstveni suradnik

Zagreb, 2012.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 797210

ISBN 978-953-7442-10-1

Kulturno-historijski spomenici

F i l i p Š k i l j a n

iOgulinsko-plašcanske

zavale

s pregledom povijesti Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavaleod prapovijesti do 1881.

5

Geografski okvir

orski kotar i Ogulinsko-plaščanska zavala nalaze se na

području zapadne Hrvatske. Na sjeveru je međa Gorskog Gkotara istovjetna s linijom državne granice između Hrvat-

ske i Slovenije. U najvećem svojem dijelu ta se granica podudara s

tokom rijeke Kupe i rječice Čabranke. Radi se o povijesnoj granici

koja postoji od 17. stoljeća i koja je u vrijeme Habsburške Mo-

narhije dijelila pokrajinu Kranjsku od Hrvatske, kasnije, ujedno i

austrijski dio od ugarskog dijela Monarhije. U vrijeme Kraljevine

Jugoslavije Kupa je granica između Dravske i Primorske banovine.

Na zapadu, od izvora Čabranke preko Prezida, Čabarske police i

prijelaznih područja prema Klani, granica između Hrvatske i Slove-

nije ide po gorskim vrhovima nenastanjenog zapadnog dijela

čabarskog kraja. I ta je granica povijesna, a brojne udoline i gorski

pašnjaci predstavljaju graničnu zonu između hrvatskog gorskog

bloka i slovenskog Snežnika. Sve do kotlinskog proširenja Guman-

ce, malo sjevernije od Klane, međa Gorskog kotara se podudara s

granicom između Slovenije i Hrvatske, a potom s granicom grad-

skog čabarskog područja s klanskim krajem (koji pripada prijelaz-

noj zoni prema Hrvatskom primorju). Granica koja otuda ide pre-

ma Hrvatskom primorju (tj. Kvarneru), vrlo je izrazita. U tom kraju

su osobito istaknute različitosti između kontinentalne (gorske) i

mediteranske klime. Granica se poklapa s nekadašnjim graničnim

područjem između općina Rijeka i Crikvenica s jedne strane i opć-

ina Delnice i Čabar s druge strane. Tako granica prolazi vrhom

planine Obruč (1376 m n.v.), pa preko Platka na Gornje Jelenje i na

vrh Tuhobića (1106 metara n.v.) te na gorskom prijelazu između

Zlobina i Benkovca, nastavlja prema Viševici (1428 m n.v.) i Ban-

skim vratima (1083 m n.v). Neki geografi smatraju da se granice

Gorskog kotara znatno više približavaju na tim mjestima moru, tj.

da zadiru duboko u riječko i crikveničko područje. Tako Radovan

Pavić smatra da Gorski kotar počinje odmah iznad Grobničkog

polja, Kamenjaka, Huma, Draževskog vrha, predjela iznad Vino-

dolske udoline, Alana i Krivog Puta. Na istoku Gorski se kotar do-

diruje s Ogulinsko-plaščanskom udolinom i Karlovačkim pokup-

ljem. Granica ide od Zdihova preko Liplja i Osojnika na Ljubošinu, a

kraj oko Ponikava, Trošmarije i Goljaka predstavlja prijelaznu zonu

između Ogulinsko-plaščanske udoline, Karlovačkog pokuplja i

Gorskog kotara. Granica od Ljubošine prema Ogulinsko-plaščan-

skoj zavali nastavlja se padinama Kleka preko Modruškog zagorja

do Modruša. Jugoistočna granica Gorskog kotara završava na

Rudolfinskoj cesti između Ogulina i Novog Vinodolskog. Prostor

Drežnice, Jasenka i Krakara zasebno je područje koje gravitira i Lici

i Gorskom kotaru, pa je stoga vrlo teško odrediti njegovu geograf-

sku pripadnost. O graničnosti drežničkog kraja govori i činjenica

da je to dodirnio područje bivših općina Otočac, Ogulin, Crikve-

nica, Senj i Delnice. Ipak, treba ga uvrstiti u Gorski kotar, budući da

stanovništvo ondje za sebe najviše voli reći da su Gorani. Ogulin-

sko-plaščansku zavalu također nije lako odrediti. Ona se naime

prostire sjeverno, južno i istočno od Ogulina. Na sjeveru se nalaze

sela oko Tounja i Donjih Dubrava u kojima stanovništvo najčešće

govori da su Kordunaši ili Ličani, iako geografski ne pripadaju niti

jednom od tih prostora. Kordun, naime, počinje istočno od rijeka

Mrežnice i Tounjčice, pa stoga iz općine Tounj jedino naselja Ka-

menica Skradnička i Tržić Tounjski možemo geografski smatrati

Kordunom. Lika, dakako, počinje tek od Velike i Male Kapele, pa to

područje također ne možemo smatrati Likom. Zato je najlogičnije

da taj kraj smatramo prijelaznim područjem između Karlovačkog

pokuplja, Korduna i Ogulinsko-plaščanske zavale. Granica s Karlo-

vačkim pokupljem počinje južno od Generalskog Stola i Bosiljeva.

Južna granica prema Lici jasno je određena planinskim sklopovima

Male i Velike Kapele, a granica na jugoistoku omeđena je krajem

Plašćanskog polja, tj. granicom općina Plaški i Saborsko. Općina

Saborsko, iako po svim karakteristikama lička općina (o čemu

svjedoči i pridjevak lička uz ime naselja Jesenica), ipak je od Like

odijeljena planinskim spletom Male Kapele. Granica između Plaš-

čanske udoline i Korduna povučena je planinskim lancima izme-

đu Plaščanskog polja i izvora rijeke Mrežnice, gdje je danas u po-

tpunosti nenaseljeno područje koje zauzima Vojni poligon Eugen

Kvaternik. Ovaj pregled spomenika Gorskog kotara i Ogulinsko-

plaš-čanske zavale obuhvaća spomenike na području današnjih

gradova Vrbovsko, Delnice, Čabar i Ogulin te općina Josipdol, To-

unj, Plaški, Saborsko, Fužine, Lokve, Mrkopalj, Skrad, Brod Mora-

vice i Ravna Gora.

5

Geografski okvir

orski kotar i Ogulinsko-plaščanska zavala nalaze se na

području zapadne Hrvatske. Na sjeveru je međa Gorskog Gkotara istovjetna s linijom državne granice između Hrvat-

ske i Slovenije. U najvećem svojem dijelu ta se granica podudara s

tokom rijeke Kupe i rječice Čabranke. Radi se o povijesnoj granici

koja postoji od 17. stoljeća i koja je u vrijeme Habsburške Mo-

narhije dijelila pokrajinu Kranjsku od Hrvatske, kasnije, ujedno i

austrijski dio od ugarskog dijela Monarhije. U vrijeme Kraljevine

Jugoslavije Kupa je granica između Dravske i Primorske banovine.

Na zapadu, od izvora Čabranke preko Prezida, Čabarske police i

prijelaznih područja prema Klani, granica između Hrvatske i Slove-

nije ide po gorskim vrhovima nenastanjenog zapadnog dijela

čabarskog kraja. I ta je granica povijesna, a brojne udoline i gorski

pašnjaci predstavljaju graničnu zonu između hrvatskog gorskog

bloka i slovenskog Snežnika. Sve do kotlinskog proširenja Guman-

ce, malo sjevernije od Klane, međa Gorskog kotara se podudara s

granicom između Slovenije i Hrvatske, a potom s granicom grad-

skog čabarskog područja s klanskim krajem (koji pripada prijelaz-

noj zoni prema Hrvatskom primorju). Granica koja otuda ide pre-

ma Hrvatskom primorju (tj. Kvarneru), vrlo je izrazita. U tom kraju

su osobito istaknute različitosti između kontinentalne (gorske) i

mediteranske klime. Granica se poklapa s nekadašnjim graničnim

područjem između općina Rijeka i Crikvenica s jedne strane i opć-

ina Delnice i Čabar s druge strane. Tako granica prolazi vrhom

planine Obruč (1376 m n.v.), pa preko Platka na Gornje Jelenje i na

vrh Tuhobića (1106 metara n.v.) te na gorskom prijelazu između

Zlobina i Benkovca, nastavlja prema Viševici (1428 m n.v.) i Ban-

skim vratima (1083 m n.v). Neki geografi smatraju da se granice

Gorskog kotara znatno više približavaju na tim mjestima moru, tj.

da zadiru duboko u riječko i crikveničko područje. Tako Radovan

Pavić smatra da Gorski kotar počinje odmah iznad Grobničkog

polja, Kamenjaka, Huma, Draževskog vrha, predjela iznad Vino-

dolske udoline, Alana i Krivog Puta. Na istoku Gorski se kotar do-

diruje s Ogulinsko-plaščanskom udolinom i Karlovačkim pokup-

ljem. Granica ide od Zdihova preko Liplja i Osojnika na Ljubošinu, a

kraj oko Ponikava, Trošmarije i Goljaka predstavlja prijelaznu zonu

između Ogulinsko-plaščanske udoline, Karlovačkog pokuplja i

Gorskog kotara. Granica od Ljubošine prema Ogulinsko-plaščan-

skoj zavali nastavlja se padinama Kleka preko Modruškog zagorja

do Modruša. Jugoistočna granica Gorskog kotara završava na

Rudolfinskoj cesti između Ogulina i Novog Vinodolskog. Prostor

Drežnice, Jasenka i Krakara zasebno je područje koje gravitira i Lici

i Gorskom kotaru, pa je stoga vrlo teško odrediti njegovu geograf-

sku pripadnost. O graničnosti drežničkog kraja govori i činjenica

da je to dodirnio područje bivših općina Otočac, Ogulin, Crikve-

nica, Senj i Delnice. Ipak, treba ga uvrstiti u Gorski kotar, budući da

stanovništvo ondje za sebe najviše voli reći da su Gorani. Ogulin-

sko-plaščansku zavalu također nije lako odrediti. Ona se naime

prostire sjeverno, južno i istočno od Ogulina. Na sjeveru se nalaze

sela oko Tounja i Donjih Dubrava u kojima stanovništvo najčešće

govori da su Kordunaši ili Ličani, iako geografski ne pripadaju niti

jednom od tih prostora. Kordun, naime, počinje istočno od rijeka

Mrežnice i Tounjčice, pa stoga iz općine Tounj jedino naselja Ka-

menica Skradnička i Tržić Tounjski možemo geografski smatrati

Kordunom. Lika, dakako, počinje tek od Velike i Male Kapele, pa to

područje također ne možemo smatrati Likom. Zato je najlogičnije

da taj kraj smatramo prijelaznim područjem između Karlovačkog

pokuplja, Korduna i Ogulinsko-plaščanske zavale. Granica s Karlo-

vačkim pokupljem počinje južno od Generalskog Stola i Bosiljeva.

Južna granica prema Lici jasno je određena planinskim sklopovima

Male i Velike Kapele, a granica na jugoistoku omeđena je krajem

Plašćanskog polja, tj. granicom općina Plaški i Saborsko. Općina

Saborsko, iako po svim karakteristikama lička općina (o čemu

svjedoči i pridjevak lička uz ime naselja Jesenica), ipak je od Like

odijeljena planinskim spletom Male Kapele. Granica između Plaš-

čanske udoline i Korduna povučena je planinskim lancima izme-

đu Plaščanskog polja i izvora rijeke Mrežnice, gdje je danas u po-

tpunosti nenaseljeno područje koje zauzima Vojni poligon Eugen

Kvaternik. Ovaj pregled spomenika Gorskog kotara i Ogulinsko-

plaš-čanske zavale obuhvaća spomenike na području današnjih

gradova Vrbovsko, Delnice, Čabar i Ogulin te općina Josipdol, To-

unj, Plaški, Saborsko, Fužine, Lokve, Mrkopalj, Skrad, Brod Mora-

vice i Ravna Gora.

6

7

Goljaku (špiljsko naselje), Gojačku glavicu u Goljaku, Gračac u Puškarićima, Trsište u Trošmariji, Plašku glavu kod Blata, Treskavac iznad Careva Polja, Rudine kod Josipdola, Glavicu i Samačku glavi-cu u Modrušu, Veliku Viničicu kod Skradnika, Malu Metaljku kod Trojvrha, Hajdučku pećinu kod Tounja (špiljsko naselje) i druge. Brojnost ovih lokaliteta ukazuje na važnost ovog područja u prapovijesti, ponajprije zbog svojeg geostrateškog položaja između Panonske nizine i Jadranskog mora i puteva koji su preko ogulinskog kraja vodili prema lukama Jadrana. Stoga ne začuđava činjenica da se upravo na ogulinskom području nalazio i glavni japodski grad Metulum te važno naselje Terponos (koji neki smješ-taju na Samačku glavicu kod Modruša, a drugi na Malu Metaljku kod Trojvrha). Nalazi s lokaliteta u okolici Oštarija, Čakovca Oštar-ijskog i Trošmarije ukazuju na bogatstvo kulture Japoda koji su u vrijeme kasnog brončanog doba i starijeg željeznog doba ondje živjeli.

rlo mali broj arheoloških nalaza na teritoriji Gorskog kotara iz ovog perioda ne znači da u to vrijeme ovdje nije bilo Vstanovnika, već je pokazatelj slabe istraženosti ovoga pod-

ručja. Nalazi iz paleolitika do sada su pronađeni samo u dva špiljs-ka lokaliteta. U pećini Bukovac kod Lokava pronađen je koštani šiljak koji su vrlo vjerojatno izradili putujući lovci iz posljednjeg perioda ledenog doba kada su bili u lovu na zvijeri, kojih je u Gor-skom kotaru tada bilo zasigurno mnogo. Špilja Zale kod Tounja sistematski je istraživana te stoga predstavlja znatno interesantniji arheološki lokalitet od Bukovca. Naime, nalazi u njoj pripadaju epigravetijenskoj kulturi, 14. tisuća godina su stari te predstavljaju pravi raritet na području ovog dijela Hrvatske. Interesantna je priča koju bilježi Slavko Malnar u svojoj knjizi Povijest čabarskog kraja. "Rudarski inžinjer Julij Šimeček je 1937. godine pričao slovenskom arheologu i prirodoslovcu Srećku Brodaru da je prije pedesetak godina, što je moglo biti oko 1890. godine, negdje u blizini izvora Kupe ili njenih pritoka Čabranke i Gerovčice, naišao na spilju s mnogobrojnim crtežima mamuta i drugih životinja. Ulaz u spilju je veoma uzak i teško ga je otkriti ... Spilja do danas nije pronađena, a ukoliko je ova priča istinita, onda bi se čovjekova prisutnost na ovim prostorima mogla mjeriti desecima tisuća godina."

Iz vremena neolitika ne postoje do sada istraženi lokaliteti na području Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale.

U brončano i željezno doba ovaj je kraj bio svakako na-seljen, o čemu govori niz gradina na području Ogulina, Josipdola, Plaškog, Tounja i Saborskog. Područje Gorskog kotara ostaje opet arheološki potpuno neistraženo. Tek četiri spilje – Tetinja jama kod Lukovdola, Židovska jama kod Plemenitaša, Zapeć kod Zapeći i Hajdova hiža nedaleko Delnica ukazuju na prisutnost Japoda u ovim krajevima. Na području Ogulina, Tounja, Plaškog, Saborskog i Josipdola u kasno brončano doba i u periodu starijeg željeznog doba egzistiraju brojne gradine. Među najvažnijima spomenuo bih gradinu Krševine u Gornjim Zatezalima, Malo Gradišće u Bre-stovcu Ogulinskom, Čuvidinku u Ponikvama, Savića pećinu u

Kratak pregled povijesti Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

1Prapovijesni period

1 R. Starac, "Gorski kotar u svjetlu arheoloških nalaza" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67, 20; Praistorija jugoslavenskih zemalja, Sarajevo 1979, 228-229; Plakat Tekuća arheološka istraživanja u Hrvatskoj - spilja Bukovac; Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 40.; www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf; D. Balen-Letunić, "Japodske ne-kropole s ogulinskog područja" u: Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, 3. serija, sv. XXXII-XXXIII (1999/2000), 23-61; D. Balen-Letunić, "Ogulinski kraj u pretpovijesti" u: Ogulin : povijesna i kulturna baš-tina, Ogulin 2000, 25-29; I. Karavanić, R. Šošić, N. Vukosavljević, J. Ahern, "Sustavna arheološka istraživanja špilje Zale kod Tounja" u: Modruški zbornik, 2008 (2), 31-35; B. Olujić, "Sustavno arheološko istraživanje lokaliteta Viničica kod Josipdola" u: Modruški zbornik, 2007 (1), 53-69; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007.

2Rimsko razdoblje

imski period na ovom području započinje Oktavijanovim osvajanjem najvećeg japodskog grada Metuluma. Ok-Rtavijanovo polazište u ratu protiv Japoda i Segestana bila je

Senia, današnji Senj. Odatle je vodila prometnica preko stare gra-dine Kuk iznad Senja i prijevoja Vratnik u Liku. Nakon što je pokorio Monetine, Avendeate (Kompolje) i Arupine (Prozor) Oktavijan je nastavio preko današnjeg prijevoja Razvala (gdje se do prije tri-desetak godina nalazila gradina koja je devastirana gradnjom asfaltne baze) između Male i Velike Kapele na današnje ogulinsko područje i ondje krenuo u pokoravanje prekoalpskih Japoda. Tako je napao Terponos (Samačka glavica ili Mala Metaljka) i poštedio ga razaranja nakon što su se njegovi stanovnici predali, a potom i Metulum (možda Velika Viničica), najveći japodski grad, u napadu na kojeg je bio i sam ranjen. Grad je u potpunosti bio uništen. Na-kon pokoravanja Metuluma nastavio je prema Segestici, koju je nakon trideset dana opsade osvojio. O dugotrajnoj rimskoj vlada-vini svjedoče brojni nalazi rimske keramike i rimskog novca na ogulinskom području, a ponegdje i tragovi rimskih prometnica. Što se goranskog dijela tiče, jedini značajniji arheološki lokalitet iz toga perioda je rimski obrambeni zid na području Prezida koji je trebao spriječiti najezde barbara prema Italiji i Jadranskom moru. Uz taj objekt vezan je i rimski put, koji i danas nosi taj naziv, a pro-lazi jednim dijelom čabarskog kraja.

2 G. Lipovac Vrkljan, B. Šiljeg, "Istraživanja Liburnskoga obrambenog sustava u Prezidu 2006." u: Annales Instituti arcaeologici, sv. III (2007), 79-82.; B. Olujić, "Japodi i Rim do sredine 1. stoljeća prije Krista" u: His-torijski zbornik, LII (1999), 1-16; B. Olujić, "Japodi, Apijanovi plemeniti barbari" u: Opuscula archaeologica, sv. 23-24 (1999. – 2000.), 59-64; B. Olujić, "U potrazi za 'sunčanim gradom', prijestolnicom Japoda?" u: Historijski zbornik, god. LVI-LVII (2003-2004), 1-10; B. Olujić, "Oktavijanov pohod protiv Japoda" u: Oto-čac, sv. 7 (2003), 27-47; B. Olujić, "Sustavno arheološko istraživanje lokaliteta Viničica kod Josipdola" u: Modruški zbornik, 2007 (1), 53-69; R. Starac, "Gorski kotar u svjetlu arheoloških nalaza" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67, S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007; M. Kruhek, "Postanak i razvitak naselja i život naroda u prošlosti" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 281-309.

3Srednji vijek

aseljavanje Gorskog kotara započinje najvjerojatnije u 13. stoljeću i traje sve do kraja 15. stoljeća. Tada dolazi do Nstagnacije. Uslijed osmanlijskih provala na ovo područje,

jedan dio stanovništva odlazi na sigurnija područja, a novo se stanovništvo ne nastanjuje. Prvi spomen nekog od goranskih na-selja u srednjovjekovnim dokumentima javlja se 1260. godine, u tobožnjoj kraljevskoj darovnici kralja Bele IV. knezovima Krčkim. U ovoj se darovnici, kojom knezovi Krčki dolaze u vlasništvo nad vi-nodolskom župom, spominje naselje Babno Polje, što bio stari naziv za današnji Prezid. Prezid je tada vjerojatno bilo jedno od prvih sela u frankopanskom Gorskom kotaru. Kako je bilo moguće da knezovi Krčki, tj. Frankopani, jednostavno prisvoje neku zemlju koja se nalazi relativno daleko od njihovih posjeda? Odgovor na to pitanje jest da je Gorski kotar u to vrijeme bio očito vrlo slabo na-stanjen, pa su plemići koji nisu bili domicilni u tom prostoru, mogli vrlo lako zauzeti taj teritorij. Vinodolski zakonik samo je potvrdio stanje koje su knezovi Krčki postigli upitnom darovnicom iz 1260. godine. U organizaciji crkvene vlasti Gorski je kotar pripadao Krbavskoj biskupiji od njezina osnutka 1185. godine. Kad su Osmanlije osvojili veći dio Krbavske biskupije, sjedište biskupije je premješteno u Modruš, pa je osnovana Modruško-krbavska bisku-pija, a potom i Modruško-krbavsko-senjska biskupija. Čini se da je čitavo područje Ogulinsko-plaščanske zavale i Gorskog kotara pripadalo ovoj biskupiji.

Sljedeće vijesti o goranskim naseljima potječu tek iz 15. stoljeća. U Ledenicama je 1477. godine izdana isprava kojom Du-jam Frankopan daruje posjed zvan Mrkopalj svojem rođaku. Samo spominjanje posjeda Mrkoplja znači da se ondje nalazilo i naselje. Na isti način može se shvatiti da je 1477. godine postojalo i mjesto Lič. Naime 12. ožujka 1477. godine knez Martin Frankopan ispra-vom izdanom u Otočcu daje Mrkopalj i Lič Mikulici, sinu Damjana od Drozgometa. Godine 1481., Matija Korvin izdaje povelju trgov-cima slobodnoga kraljevskog grada Gradeca, da prema staroj povlastici nisu dužni, ni na jednoj mitnici, dok putuju sa svojom robom prema moru, plaćati tridesetnicu. Među utvrđenim gra-dovima i njihovim podgrađima u kojima su vlasnici naplaćivali tridesetnicu navode se Lukovdol, Moravice, Delnice, Lokve, Vr-bovsko i Brod. U tim su mjestima Frankopani naplaćivali od za-grebačkih trgovaca porez na promet. Iz Modruškog urbara, koji nosi kao godinu nastanka 1486., vidljivo je da su se Ljubošina, Gomirje i Lukovdol nalazili u granicama modruške župe. Za ostala naselja Gorskog kotara nije navedeno da su unutar granica župe,

3 M. Kruhek, "Od doseljenja Hrvata do propasti Zrinskih i Frankopana (do 1670)" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 47-56; M. Kruhek, "Modruš – feudalni utvrđeni i biskupski grad" u: Ogulin: povijesna i kulturna baš-tina, Ogulin 2000, 37-67; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007; M. Kruhek, "Postanak i razvitak naselja i život naroda u prošlosti" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 281-309.

iako je to gotovo u potpiunosti sigurno (Vrbovsko, Brod, Delnice i Mrkopalj). U Gomirju su Frankopani imali svoj burg koji je bio pri-padao pod upravu Vitunja, a samo je mjesto brojalo oko 200 ljudi. Lukovdol je u to vrijeme bilo dvostruko manje naselje koje je bro-jilo svega 100 ljudi. Frankopanska uprava za goranska mjesta dan-ašnjeg čabarskog kraja nalazila se do 15. stoljeća u Hreljinu i na Grobniku. Od 15. stoljeća središte administrativne vlasti je u Ge-rovu, a od 17. stoljeća u središtu rudarstva, u Čabru. Frankopani su u Gorskom kotaru razvili vrlo živu trgovačku djelatnost s Vene-cijom i Hrvatskim primorjem. Ipak, vrhunac trgovačke djelatnosti uslijedit će nakon osnivanja željezare u Čabru, kada će se sirovo željezo i proizvodi od željeza prodavati diljem Monarhije i u ino-zemstvu.

Mnogo više informacija posjedujemo o ogulinskom pod-ručju u srednjem vijeku. Svjedočanstvo o naseljenosti ovoga kraja u 11. stoljeću predstavlja bizantski novac iz toga vremena prona-đen u Turkovićima Ogulinskim. Modruš se spominje već 1163. godine kao župa u splitskoj nadbiskupiji. Drugi spomen vezan je za 1185. godinu, kada je na zasjedanju crkvenog sabora u Splitu određeno da Modruš pripadne novoosnovanoj Krbavskoj bisku-piji. Početkom 14. stoljeća Modruš postaje središtem Modruške županije kojom od 12. stoljeća vladaju knezovi Krčki. Knezovi Krčki će krajem 13. stoljeća zagospodariti i Senjom, a početkom 14. stoljeća dolinom Gacke. Modruška se županija prostirala na čita-vom Ogulinsko-plaščanskom području, ali je obuhvaćala i znatan dio Gorskog kotara (krajeve oko Vrbovskog i Mrkoplja, Delnica i Broda). Središte županije, Modruš, razvilo se uz značajan prometni pravac koji je povezivao Jadransko more i panonsku unutrašnjost. Modruš je u početku bio samo trg, a zatim postaje i varoš. U Mod-ruškom se urbaru spominju čak 32 naseljena mjesta na području današnjeg Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale.

Osmanlijski upadi u Gorski kotari Ogulinsko-plaščansko područje i naseljavanje

4novih stanovnika

gulinsko-plaščansko područje bilo je tijekom 15., a po-sebno u 16. stoljeću, meta raznih turskih napada, dok je OGorski kotar, koji je bio udaljeniji od graničnog pojasa, bio

znatno više pošteđen. Prve snažnije osmanske provale u ogulinski kraj bile su sredinom 15. stoljeća. Preseljavanje Krbavske biskupije u Modruš i djelovanje Modruške biskupije u drugoj polovici 15. stoljeća ukazuje na blizinu Osmanlija koji su krajem 15. stoljeća zauzeli Liku i Krbavu. Iste godine kada se zbila bitka na Krbavskom polju, 1493., Osmanlije su poharali Modruš i okolicu, a pop Petar Vidaković piše kako te godine "bi rasap Modruše". Nakon "rasapa Modruše", život se polako seli u novoizgrađenu utvrdu Ogulin, koja je bila dalje od granice, pa stoga i manje izložena osman-

6

7

Goljaku (špiljsko naselje), Gojačku glavicu u Goljaku, Gračac u Puškarićima, Trsište u Trošmariji, Plašku glavu kod Blata, Treskavac iznad Careva Polja, Rudine kod Josipdola, Glavicu i Samačku glavi-cu u Modrušu, Veliku Viničicu kod Skradnika, Malu Metaljku kod Trojvrha, Hajdučku pećinu kod Tounja (špiljsko naselje) i druge. Brojnost ovih lokaliteta ukazuje na važnost ovog područja u prapovijesti, ponajprije zbog svojeg geostrateškog položaja između Panonske nizine i Jadranskog mora i puteva koji su preko ogulinskog kraja vodili prema lukama Jadrana. Stoga ne začuđava činjenica da se upravo na ogulinskom području nalazio i glavni japodski grad Metulum te važno naselje Terponos (koji neki smješ-taju na Samačku glavicu kod Modruša, a drugi na Malu Metaljku kod Trojvrha). Nalazi s lokaliteta u okolici Oštarija, Čakovca Oštar-ijskog i Trošmarije ukazuju na bogatstvo kulture Japoda koji su u vrijeme kasnog brončanog doba i starijeg željeznog doba ondje živjeli.

rlo mali broj arheoloških nalaza na teritoriji Gorskog kotara iz ovog perioda ne znači da u to vrijeme ovdje nije bilo Vstanovnika, već je pokazatelj slabe istraženosti ovoga pod-

ručja. Nalazi iz paleolitika do sada su pronađeni samo u dva špiljs-ka lokaliteta. U pećini Bukovac kod Lokava pronađen je koštani šiljak koji su vrlo vjerojatno izradili putujući lovci iz posljednjeg perioda ledenog doba kada su bili u lovu na zvijeri, kojih je u Gor-skom kotaru tada bilo zasigurno mnogo. Špilja Zale kod Tounja sistematski je istraživana te stoga predstavlja znatno interesantniji arheološki lokalitet od Bukovca. Naime, nalazi u njoj pripadaju epigravetijenskoj kulturi, 14. tisuća godina su stari te predstavljaju pravi raritet na području ovog dijela Hrvatske. Interesantna je priča koju bilježi Slavko Malnar u svojoj knjizi Povijest čabarskog kraja. "Rudarski inžinjer Julij Šimeček je 1937. godine pričao slovenskom arheologu i prirodoslovcu Srećku Brodaru da je prije pedesetak godina, što je moglo biti oko 1890. godine, negdje u blizini izvora Kupe ili njenih pritoka Čabranke i Gerovčice, naišao na spilju s mnogobrojnim crtežima mamuta i drugih životinja. Ulaz u spilju je veoma uzak i teško ga je otkriti ... Spilja do danas nije pronađena, a ukoliko je ova priča istinita, onda bi se čovjekova prisutnost na ovim prostorima mogla mjeriti desecima tisuća godina."

Iz vremena neolitika ne postoje do sada istraženi lokaliteti na području Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale.

U brončano i željezno doba ovaj je kraj bio svakako na-seljen, o čemu govori niz gradina na području Ogulina, Josipdola, Plaškog, Tounja i Saborskog. Područje Gorskog kotara ostaje opet arheološki potpuno neistraženo. Tek četiri spilje – Tetinja jama kod Lukovdola, Židovska jama kod Plemenitaša, Zapeć kod Zapeći i Hajdova hiža nedaleko Delnica ukazuju na prisutnost Japoda u ovim krajevima. Na području Ogulina, Tounja, Plaškog, Saborskog i Josipdola u kasno brončano doba i u periodu starijeg željeznog doba egzistiraju brojne gradine. Među najvažnijima spomenuo bih gradinu Krševine u Gornjim Zatezalima, Malo Gradišće u Bre-stovcu Ogulinskom, Čuvidinku u Ponikvama, Savića pećinu u

Kratak pregled povijesti Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

1Prapovijesni period

1 R. Starac, "Gorski kotar u svjetlu arheoloških nalaza" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67, 20; Praistorija jugoslavenskih zemalja, Sarajevo 1979, 228-229; Plakat Tekuća arheološka istraživanja u Hrvatskoj - spilja Bukovac; Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 40.; www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf; D. Balen-Letunić, "Japodske ne-kropole s ogulinskog područja" u: Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, 3. serija, sv. XXXII-XXXIII (1999/2000), 23-61; D. Balen-Letunić, "Ogulinski kraj u pretpovijesti" u: Ogulin : povijesna i kulturna baš-tina, Ogulin 2000, 25-29; I. Karavanić, R. Šošić, N. Vukosavljević, J. Ahern, "Sustavna arheološka istraživanja špilje Zale kod Tounja" u: Modruški zbornik, 2008 (2), 31-35; B. Olujić, "Sustavno arheološko istraživanje lokaliteta Viničica kod Josipdola" u: Modruški zbornik, 2007 (1), 53-69; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007.

2Rimsko razdoblje

imski period na ovom području započinje Oktavijanovim osvajanjem najvećeg japodskog grada Metuluma. Ok-Rtavijanovo polazište u ratu protiv Japoda i Segestana bila je

Senia, današnji Senj. Odatle je vodila prometnica preko stare gra-dine Kuk iznad Senja i prijevoja Vratnik u Liku. Nakon što je pokorio Monetine, Avendeate (Kompolje) i Arupine (Prozor) Oktavijan je nastavio preko današnjeg prijevoja Razvala (gdje se do prije tri-desetak godina nalazila gradina koja je devastirana gradnjom asfaltne baze) između Male i Velike Kapele na današnje ogulinsko područje i ondje krenuo u pokoravanje prekoalpskih Japoda. Tako je napao Terponos (Samačka glavica ili Mala Metaljka) i poštedio ga razaranja nakon što su se njegovi stanovnici predali, a potom i Metulum (možda Velika Viničica), najveći japodski grad, u napadu na kojeg je bio i sam ranjen. Grad je u potpunosti bio uništen. Na-kon pokoravanja Metuluma nastavio je prema Segestici, koju je nakon trideset dana opsade osvojio. O dugotrajnoj rimskoj vlada-vini svjedoče brojni nalazi rimske keramike i rimskog novca na ogulinskom području, a ponegdje i tragovi rimskih prometnica. Što se goranskog dijela tiče, jedini značajniji arheološki lokalitet iz toga perioda je rimski obrambeni zid na području Prezida koji je trebao spriječiti najezde barbara prema Italiji i Jadranskom moru. Uz taj objekt vezan je i rimski put, koji i danas nosi taj naziv, a pro-lazi jednim dijelom čabarskog kraja.

2 G. Lipovac Vrkljan, B. Šiljeg, "Istraživanja Liburnskoga obrambenog sustava u Prezidu 2006." u: Annales Instituti arcaeologici, sv. III (2007), 79-82.; B. Olujić, "Japodi i Rim do sredine 1. stoljeća prije Krista" u: His-torijski zbornik, LII (1999), 1-16; B. Olujić, "Japodi, Apijanovi plemeniti barbari" u: Opuscula archaeologica, sv. 23-24 (1999. – 2000.), 59-64; B. Olujić, "U potrazi za 'sunčanim gradom', prijestolnicom Japoda?" u: Historijski zbornik, god. LVI-LVII (2003-2004), 1-10; B. Olujić, "Oktavijanov pohod protiv Japoda" u: Oto-čac, sv. 7 (2003), 27-47; B. Olujić, "Sustavno arheološko istraživanje lokaliteta Viničica kod Josipdola" u: Modruški zbornik, 2007 (1), 53-69; R. Starac, "Gorski kotar u svjetlu arheoloških nalaza" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67, S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007; M. Kruhek, "Postanak i razvitak naselja i život naroda u prošlosti" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 281-309.

3Srednji vijek

aseljavanje Gorskog kotara započinje najvjerojatnije u 13. stoljeću i traje sve do kraja 15. stoljeća. Tada dolazi do Nstagnacije. Uslijed osmanlijskih provala na ovo područje,

jedan dio stanovništva odlazi na sigurnija područja, a novo se stanovništvo ne nastanjuje. Prvi spomen nekog od goranskih na-selja u srednjovjekovnim dokumentima javlja se 1260. godine, u tobožnjoj kraljevskoj darovnici kralja Bele IV. knezovima Krčkim. U ovoj se darovnici, kojom knezovi Krčki dolaze u vlasništvo nad vi-nodolskom župom, spominje naselje Babno Polje, što bio stari naziv za današnji Prezid. Prezid je tada vjerojatno bilo jedno od prvih sela u frankopanskom Gorskom kotaru. Kako je bilo moguće da knezovi Krčki, tj. Frankopani, jednostavno prisvoje neku zemlju koja se nalazi relativno daleko od njihovih posjeda? Odgovor na to pitanje jest da je Gorski kotar u to vrijeme bio očito vrlo slabo na-stanjen, pa su plemići koji nisu bili domicilni u tom prostoru, mogli vrlo lako zauzeti taj teritorij. Vinodolski zakonik samo je potvrdio stanje koje su knezovi Krčki postigli upitnom darovnicom iz 1260. godine. U organizaciji crkvene vlasti Gorski je kotar pripadao Krbavskoj biskupiji od njezina osnutka 1185. godine. Kad su Osmanlije osvojili veći dio Krbavske biskupije, sjedište biskupije je premješteno u Modruš, pa je osnovana Modruško-krbavska bisku-pija, a potom i Modruško-krbavsko-senjska biskupija. Čini se da je čitavo područje Ogulinsko-plaščanske zavale i Gorskog kotara pripadalo ovoj biskupiji.

Sljedeće vijesti o goranskim naseljima potječu tek iz 15. stoljeća. U Ledenicama je 1477. godine izdana isprava kojom Du-jam Frankopan daruje posjed zvan Mrkopalj svojem rođaku. Samo spominjanje posjeda Mrkoplja znači da se ondje nalazilo i naselje. Na isti način može se shvatiti da je 1477. godine postojalo i mjesto Lič. Naime 12. ožujka 1477. godine knez Martin Frankopan ispra-vom izdanom u Otočcu daje Mrkopalj i Lič Mikulici, sinu Damjana od Drozgometa. Godine 1481., Matija Korvin izdaje povelju trgov-cima slobodnoga kraljevskog grada Gradeca, da prema staroj povlastici nisu dužni, ni na jednoj mitnici, dok putuju sa svojom robom prema moru, plaćati tridesetnicu. Među utvrđenim gra-dovima i njihovim podgrađima u kojima su vlasnici naplaćivali tridesetnicu navode se Lukovdol, Moravice, Delnice, Lokve, Vr-bovsko i Brod. U tim su mjestima Frankopani naplaćivali od za-grebačkih trgovaca porez na promet. Iz Modruškog urbara, koji nosi kao godinu nastanka 1486., vidljivo je da su se Ljubošina, Gomirje i Lukovdol nalazili u granicama modruške župe. Za ostala naselja Gorskog kotara nije navedeno da su unutar granica župe,

3 M. Kruhek, "Od doseljenja Hrvata do propasti Zrinskih i Frankopana (do 1670)" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 47-56; M. Kruhek, "Modruš – feudalni utvrđeni i biskupski grad" u: Ogulin: povijesna i kulturna baš-tina, Ogulin 2000, 37-67; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007; M. Kruhek, "Postanak i razvitak naselja i život naroda u prošlosti" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 281-309.

iako je to gotovo u potpiunosti sigurno (Vrbovsko, Brod, Delnice i Mrkopalj). U Gomirju su Frankopani imali svoj burg koji je bio pri-padao pod upravu Vitunja, a samo je mjesto brojalo oko 200 ljudi. Lukovdol je u to vrijeme bilo dvostruko manje naselje koje je bro-jilo svega 100 ljudi. Frankopanska uprava za goranska mjesta dan-ašnjeg čabarskog kraja nalazila se do 15. stoljeća u Hreljinu i na Grobniku. Od 15. stoljeća središte administrativne vlasti je u Ge-rovu, a od 17. stoljeća u središtu rudarstva, u Čabru. Frankopani su u Gorskom kotaru razvili vrlo živu trgovačku djelatnost s Vene-cijom i Hrvatskim primorjem. Ipak, vrhunac trgovačke djelatnosti uslijedit će nakon osnivanja željezare u Čabru, kada će se sirovo željezo i proizvodi od željeza prodavati diljem Monarhije i u ino-zemstvu.

Mnogo više informacija posjedujemo o ogulinskom pod-ručju u srednjem vijeku. Svjedočanstvo o naseljenosti ovoga kraja u 11. stoljeću predstavlja bizantski novac iz toga vremena prona-đen u Turkovićima Ogulinskim. Modruš se spominje već 1163. godine kao župa u splitskoj nadbiskupiji. Drugi spomen vezan je za 1185. godinu, kada je na zasjedanju crkvenog sabora u Splitu određeno da Modruš pripadne novoosnovanoj Krbavskoj bisku-piji. Početkom 14. stoljeća Modruš postaje središtem Modruške županije kojom od 12. stoljeća vladaju knezovi Krčki. Knezovi Krčki će krajem 13. stoljeća zagospodariti i Senjom, a početkom 14. stoljeća dolinom Gacke. Modruška se županija prostirala na čita-vom Ogulinsko-plaščanskom području, ali je obuhvaćala i znatan dio Gorskog kotara (krajeve oko Vrbovskog i Mrkoplja, Delnica i Broda). Središte županije, Modruš, razvilo se uz značajan prometni pravac koji je povezivao Jadransko more i panonsku unutrašnjost. Modruš je u početku bio samo trg, a zatim postaje i varoš. U Mod-ruškom se urbaru spominju čak 32 naseljena mjesta na području današnjeg Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale.

Osmanlijski upadi u Gorski kotari Ogulinsko-plaščansko područje i naseljavanje

4novih stanovnika

gulinsko-plaščansko područje bilo je tijekom 15., a po-sebno u 16. stoljeću, meta raznih turskih napada, dok je OGorski kotar, koji je bio udaljeniji od graničnog pojasa, bio

znatno više pošteđen. Prve snažnije osmanske provale u ogulinski kraj bile su sredinom 15. stoljeća. Preseljavanje Krbavske biskupije u Modruš i djelovanje Modruške biskupije u drugoj polovici 15. stoljeća ukazuje na blizinu Osmanlija koji su krajem 15. stoljeća zauzeli Liku i Krbavu. Iste godine kada se zbila bitka na Krbavskom polju, 1493., Osmanlije su poharali Modruš i okolicu, a pop Petar Vidaković piše kako te godine "bi rasap Modruše". Nakon "rasapa Modruše", život se polako seli u novoizgrađenu utvrdu Ogulin, koja je bila dalje od granice, pa stoga i manje izložena osman-

8

9

lijskim napadima. Čini se da je ogulinska utvrda sagrađena 1500. godine. Ogulinski varoš (naselje oko utvrde) prvi se put spominje 1558. godine. Ogulin je već 1553. dospio u kraljevske ruke. Naime, za obranu od Osmanlija trebalo je osigurati ljudstvo kojeg hrvatski velikaši nisu imali. Nekoliko godina kasnije osnovana je i Ogulinska kapetanija. Ogulinski varoš je u to vrijeme imao svega 37 stanov-nika. Ogulinu je 1557. podloženo šest utvrda: Modruš, Plaški, Sve-tice (Oštarije), Sveti Juraj, Tounjska Peć (Tounj) i Ključ. Lička Jese-nica je u to vrijeme pod upravom Senjske kapetanije. Grad Ogulin je tada imao dva topa, pet mužara, trideset i jednu pušku naslo-njaču i deset dugih pušaka. Godine 1563. u ogulinskoj utvrdi je svega dvadeset vojnika, pa je general Lenković tražio da se utvrda pojača sa još trideset vojnika. Ogulin se u 16. i 17. stoljeću zbog svoje obrambene uloge nazivao ključem Kranjske. Vojska Ogulin-ske kapetanije, koja je osnovana najkasnije 1570. godine, brojila je šezdeset i dva vojnika, a Ogulin je bio glavna raskrsnica za razno-šenje krajiške pošte.

Iako rjeđi nego na ogulinskom graničnom području, po-jedini osmanlijski pljačkaški pohodi nisu mimoišli Gorski kotar, pa su Osmanlije više puta popalili goranska naselja, a stanovništvo odvodili u roblje. Tako su Osmanlije tijekom 16. stoljeća nekoliko puta došli dolinom Kupe sve do Delnica, Lokava i Mrkoplja, a dru-gim putevima su dolazili do Liča, Fužina i Lokava, dok su preko Delnica i Broda dolazili do Čabra i granica Kranjske. Posebno su teški napadi na ova naselja bili 1522. i 1530. godine. Iako Osmanlije nisu zauzeli spomenuta naselja, znatan broj stanovnika odselio je u sigurnije krajeve (Kočevsko i Belu Krajinu). Čini se da su najo-pustošeniji bili brodkupski i moravički kraj, a gospodarska struk-tura bosiljevačkog vlastelinstva bila je u potpunosti uništena. Zbog osmanlijskih napada više od polovice goranskog stanovništva napustilo je svoje domove. Iz dokumenta o procjeni i zapljeni imanja Stjepana Frankopana Ozaljskog iz 1558. godine vidljivo je kako su na području Lukovdola posjedi bili uglavnom zapušteni, jer su se stanovnici bojali provale Osmanlija ili turskih uhoda, koji su se skrivali i lutali po šumama. Oko Moravica i Broda također nije bilo dobro stanje. Ondje u zaseocima Osilnica, Brod i Moravice ima tek 12 i po naseljenih kmetskih selišta. Vidljivo je također da je Gerovo, koje je u to vrijeme najveće mjesto Gorskog kotara, brojilo 30 kmetskih selišta. Uz osmanlijske napade, koji su u to vrijeme bili učestali, po šumama je, čini se, bilo i podosta razbojnika koji su pljačkali osamljena selišta i šumske radnike. Stoga, iako je kraj bio bogat drvom, stanovnici nisu imali mogućnosti iskorištavati ob-ližnje šume. Vidljivo je, također, kako su brojni stanovnici iz osam-

ljenih seoskih imanja bježali u veća središta, pa je u Gerovu tako bilo nastanjeno 17 kmetova iz okolnih osamljenih zaselaka koji su iz straha pred razbojnicima, Osmanlijama i turskim uhodama po-bjegli u Gerovo. U 16. stoljeću dolazi do osipanja porodice Fran-kopana. Osmanlije su zauzeli velik broj frankopanskih posjeda, pa je Stjepan Frankopan Ozaljski sklopio s Nikolom Zrinskim Siget-skim, svojim šurjakom, dogovor o međusobnoj pomoći i nasljed-stvu. Nakon njegove smrti 1572. godine Frankopanima je ostao Vinodol, Zvečaj, Novigrad na Dobri, Bosiljevo i Lukovdol, ali po-sjedi Brod na Kupi i čabarsko područje pripali su Zrinskima.

U drugoj polovici 16. i prvoj polovici 17. stoljeća više ne-ma toliko osmanlijskih upada na područje Gorskog kotara. Ipak, pojedina su naselja u potpunosti opustjela tijekom ratnih godina, pa ih je trebalo ponovno naseliti. Takav je slučaj bio s Ličem, koji je bio nastanjen još 1477. godine. Nakon poraza vojske na Krbav-skom polju 1493. selo je u potpunosti opustjelo, pa je čitavo 16. stoljeće bilo nenastanjeno. Tek 1605. oko 700 stanovnika iz okolice Zemunika kod Zadra koji je bio u to vrijeme pod osmanlijskom vlašću preselilo je u Lič, a iste godine u Lič je došlo još pedesetak obitelji iz okolice Krmpota, sela koje se nalazilo na području da-našnje Medviđe kod Obrovca. Ti su Vlasi, kako su ih nazivali lokalni starosjedilački stanovnici iako su novopridošlice bili katolici, za svoje feudalne gospodare priznali Zrinske. U Liču je odmah po doseljenju novih stanovnika počelo organiziranje infrastrukture. Tako je sagrađena crkva, a iznad sela i utvrda. Ličane su napadali Osmanlije, ali i novi kršćanski gospodari koji su od njih htjeli na-praviti krajišnike, a koji su doznali da se jedan dio njih želi vratiti u Tursku. Zbog feudalnih i vojnih pritisaka jedan dio novonasta-njenog stanovništva prebjegao je na područje pod mletačkom vlasti.

Početkom 17. stoljeća oživjela je trgovina u goranskim mjestima. Tako je u Brodu bila mitnica gdje su trgovci iz Kranjske plaćali maltarinu prilikom prelaska preko Kupe, a sličnu mitnicu postavili su Zrinski i u Gerovu. Prilično teško su živjeli kmetovi pod vlašću Zrinskih. Osim tlake, koju su kmetovi bili dužni davati, feu-dalni su im gospodari skučivali slobodu te su propisivali razne vrste globa.

Na području istočnog Gorskog kotara veliki dio sela u potpunosti je opustio. Stoga su nakon minule osmanlijske opas-nosti vojne vlasti na posjede Frankopana naseljavale nove sta-novnike. General Juraj Lenković naselio je tako 1599. godine Go-mirje. Ovaj put se radilo o doseljenicima koji su bili pravoslavne vjeroispovijesti, a koji su se nedugo prije naselili u okolici Ogulina. Lenković je zamolio Jurja Frankopana da primi novopridošlice u Gomirje, a Frankopan je na to morao pristati, budući da su ga kra-jiške vlasti dovele pred gotov čin. Lenković je novodoseljenicima obećao i Moravice i Vrbovsko. Doseljenici u Gomirju su ubrzo došli u sukob s Frankopanima i Zrinskima (koji su tvrdili da je područje

4 M. Kruhek, "Od doseljenja Hrvata do propasti Zrinskih i Frankopana (do 1670)" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 47-56; M. Kruhek, "Modruš – feudalni utvrđeni i biskupski grad" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 37-67; I. Karaman, "Pregled gospodarske povijesti – od XV do XX stoljeća" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 123-145; E. Laszowski, Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923. M. Magdić, Topografija i povijest Ogulina, Ogulin 1996; D. Kašić, Manastir Gomirje, povodom proslave 400-godišnjice osnivanja ma-nastira, Beograd 1997; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007; M. Kruhek, "Postanak i razvitak naselja i život naroda u prošlosti" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 281-309.

Vrbovskog, Gomirja i Moravica njihovo). U sukobu su pokušavali dokazati da su se oni u Gomirje naselili na potpuno praznu, ničiju zemlju, na kojoj nije bilo niti jednog stanovnika. Feudalni gospo-dari su bili protiv izuzimanja novodoseljenih pravoslavaca od kmetskog položaja i protiv pretvaaranja novodoseljenika u vojnike od strane krajiških vlasti. Iz spisa koji potječu iz 1603. vidljivo je da se u Moravice i Vrbovsko tada naseljavaju nove obitelji pravoslava-ca. Spor između Frankopana i naseljenih pravoslavaca riješen je tek 1657. godine kada su Frankopani pristali da prime četverogodi-šnju plaću novodoseljnih pravoslavaca u zamjenu za otkup zem-ljišta na kojem su se novopridošlice naselili. Mrkopaljsko polje naselili su pridošlice iz čitave Bosne i Hercegovine te pojedinih predjela Cazinske krajine 1603. godine. Tada su nastala sela Tuk i Begovo Razdolje. Begovo Razdolje nastalo je na jednoj velikoj poljani, usred Bjelolasice. Oba su naselja pripadala Ogulinskoj regimenti. Istovremeno je naseljavano i ogulinsko područje. Oko 1606. Nikola Frankopan dozvoljava pravoslavnim doseljenicima da se nasele na području Ponikava i Dubrava. Naseljavanje Du-brava i Ponikava ponovljeno je i 1641. Na područje Plaškog pra-voslavni pristižu u više navrata, a najmasovnija doseljavanja su bila 1609., 1639. i 1666. Godine 1632. naseljeni su Drežnica i Ja-senak, a 1639. Vitunj. Tržić je nastanjen 1687., Otok 1684., a Lička Jesenica 1690. godine. Godine 1622. Vuk II Krsto Frankopan Tr-žački oslobodio je svake obaveze prema Frankopanima Ogulince zbog herojskih borbi protiv Osmanlija Početkom 17. stoljeća na-staju današnje Delnice, koje su u srednjem vijeku bile smještene na prostoru današnjih Lučica, zapadno od Delnica. Naime, stare su Delnice u potpunosti uništene i raseljene 1585. godine, nakon jednog osmanlijskog napada. Početkom 17. stoljeća, novi nase-ljenici, ali i starosjedioci i njihovi potomci, podigli su novo naselje malo istočnije od starih Delnica, na prostoru uz prometnicu prema Brodu na Kupi. Razvijaju se i današnje Brod Moravice, koje imaju velik toranj – kulu, koja je kasnije pretvorena u crkveni zvonik. Gor-nje Moravice (Brod Moravice) i Donje Moravice (nekadašnje Srp-ske Moravice) dolazile su u međusobne sukobe, budući da su u Donjim Moravicama bili nastanjeni pravoslavci koji su bili u su-kobu s feudalnim vlasnicima Gornjih Moravica – Zrinskima. Nase-lje Čabar je djelo Petra Zrinskog, nakon što je u okolici otkrivena željezna rudača. Razdoblje formiranja ovoga naselja možemo staviti između 1642. i 1663. godine. Petar Zrinski je nakon otkrića željezne rudače, naselio Čabar kmetovima iz susjednih goranskih sela i majstorima (ali i kmetovima) iz Kranjske. Tako je uz formiranje naselja u Čabru, počelo formiranje i oživljavanje okolnih naselja. Kmetovi u okolnim naseljima bili su u najvećoj mjeri drvosječe, ugljenari, prijevoznici i sluge čabarskog željezarskog pothvata. Koliko je Čabar brzo rastao, ukazuje i činjenica da je već 1663. go-dine uređena samostalna čabarska župa. Nakon te godine Čabar pomalo istiskuje staro središte Gerovo i postaje novim centrom

sjeverozapadnog Gorskog kotara. Iz 1673. godine potječe do-kument u kojem stoji kako su u čabarskoj željezari radila 204 rad-nika. Uz rudarsku i ugljenarsku tradiciju vezane su Fužine, koje se spominju pod tim imenom tek 1648. godine. Njihov je razvoj najvjerojatnije zaustavljen uspostavljanjem željezare u Čabru, ku-da su Zrinski preselili ugljenare i rudare iz Fužina i Liča.

Gorski kotar i Ogulinsko-plaščansko područje5nakon Zrinsko-Frankopanske urote

akon neuspjele urote, Zrinski i Frankopani nestaju s po-litičke pozornice u Hrvatskoj, a nova komorska uprava u NGorskom kotaru ostaje i dalje feudalna. Nestankom Zrin-

skih i Frankopana dolazi do žestokih sukoba između domaćeg plemstva, Ugarske kraljevske komore, Austrijske dvorske komo-re i krajiških vlasti. Jedino je brodsko vlastelinstvo zadržao Adam Zrinski koji je umro 1727. godine. Severinsko vlastelinstvo je nakon zapljene držala Komora do 1682. godine, kada kralj Leopold grad Severin i dio vlastelinstva daje grofu Franji Oršiću. Oršići su grad Severin i vlastelinstvo držali do 1823. godine, kada su ga prodali Ambrozu Vranicaniju Dobrinoviću. Bosiljevsko vlastelinstvo bilo je u vlasništvu Komore. General Herberstein uspio je za Vojnu krajinu od toga vlastelinstva otrgnuti sela Erdelj, Ponikve, Dubrave i Vitunj na današnjem dugoreškom i ogulinskom području. Ostatak vlas-telinstva dobio je ban Nikola Erdödy, a nakon 1710. godine prešlo je ženidbenim vezama obitelji Auersperg. Karlo Auersperg imanje je založio Ignjatu Vojkoviću, a 1759. godine prodao ga njegovoj ženi Ani Mariji de Poczi. Od Auersperga, u čijem je posjedu još jednom nakratko Bosiljevo, kupuju ga Nugenti. Čabarsko vlaste-linstvo je pod upravom Ugarske komore do 1692., kada prelazi u ruke Nutarnjoaustrijske komore. Čabarski rudnici i željezarske ra-dionice pripadaju od 1747. godine pod Rudarsko nadzorništvo u Idriji. To traje sve do 1787., kada je prekinuta rudarska aktivnost u Čabru, a upravu nad Čabrom nakratko preuzima Ugarska komora. Kralj Franjo II daje Čabar 1797. godine Matiji Paraviću, a poslije 1866. čabarsko vlastelinstvo ženidbenim vezama postaje posjed mađarske obitelji Ghyczy.

Ogulinsko-plaščansko područje, koje se nalazilo unutar Vojne krajine, bilo je u 18. stoljeću podijeljeno na pukovnije. Ogu-linska pukovnija imala je 12 kumpanija. Kumpanije su imale svoja sjedišta u Modrušu, Oštarijama, Ogulinu, Plaškom, Tounju, Dubra-

5 M. Pandžić, "Doba tuđinske uprave i pojačanog gospodarskog izrabljivanja (1670. – 1860.)" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 57-78; I. Karaman, "Pregled gospodarske povijesti – od XV do XX stoljeća" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 123-145; E. Laszowski, Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923. M. Magdić, Topografija i povijest Ogulina, Ogulin 1996; J. Paver, "Od pada Bachovog apsolutizma do sloma Austro-Ugarske Mo-narhije i nastanka Države Slovenaca, Hrvata i Srba (1860. – 1918.)" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 79-89; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a; R. Strohal, Uz Lujzinsku cestu, Zagreb 1935; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007; M. Kruhek, "Postanak i razvitak naselja i život naroda u prošlosti" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 281-309; R. Chylak, "Prometnice" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 165-175; V. Mance, "Školstvo i prosvjeta" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 147-163.

8

9

lijskim napadima. Čini se da je ogulinska utvrda sagrađena 1500. godine. Ogulinski varoš (naselje oko utvrde) prvi se put spominje 1558. godine. Ogulin je već 1553. dospio u kraljevske ruke. Naime, za obranu od Osmanlija trebalo je osigurati ljudstvo kojeg hrvatski velikaši nisu imali. Nekoliko godina kasnije osnovana je i Ogulinska kapetanija. Ogulinski varoš je u to vrijeme imao svega 37 stanov-nika. Ogulinu je 1557. podloženo šest utvrda: Modruš, Plaški, Sve-tice (Oštarije), Sveti Juraj, Tounjska Peć (Tounj) i Ključ. Lička Jese-nica je u to vrijeme pod upravom Senjske kapetanije. Grad Ogulin je tada imao dva topa, pet mužara, trideset i jednu pušku naslo-njaču i deset dugih pušaka. Godine 1563. u ogulinskoj utvrdi je svega dvadeset vojnika, pa je general Lenković tražio da se utvrda pojača sa još trideset vojnika. Ogulin se u 16. i 17. stoljeću zbog svoje obrambene uloge nazivao ključem Kranjske. Vojska Ogulin-ske kapetanije, koja je osnovana najkasnije 1570. godine, brojila je šezdeset i dva vojnika, a Ogulin je bio glavna raskrsnica za razno-šenje krajiške pošte.

Iako rjeđi nego na ogulinskom graničnom području, po-jedini osmanlijski pljačkaški pohodi nisu mimoišli Gorski kotar, pa su Osmanlije više puta popalili goranska naselja, a stanovništvo odvodili u roblje. Tako su Osmanlije tijekom 16. stoljeća nekoliko puta došli dolinom Kupe sve do Delnica, Lokava i Mrkoplja, a dru-gim putevima su dolazili do Liča, Fužina i Lokava, dok su preko Delnica i Broda dolazili do Čabra i granica Kranjske. Posebno su teški napadi na ova naselja bili 1522. i 1530. godine. Iako Osmanlije nisu zauzeli spomenuta naselja, znatan broj stanovnika odselio je u sigurnije krajeve (Kočevsko i Belu Krajinu). Čini se da su najo-pustošeniji bili brodkupski i moravički kraj, a gospodarska struk-tura bosiljevačkog vlastelinstva bila je u potpunosti uništena. Zbog osmanlijskih napada više od polovice goranskog stanovništva napustilo je svoje domove. Iz dokumenta o procjeni i zapljeni imanja Stjepana Frankopana Ozaljskog iz 1558. godine vidljivo je kako su na području Lukovdola posjedi bili uglavnom zapušteni, jer su se stanovnici bojali provale Osmanlija ili turskih uhoda, koji su se skrivali i lutali po šumama. Oko Moravica i Broda također nije bilo dobro stanje. Ondje u zaseocima Osilnica, Brod i Moravice ima tek 12 i po naseljenih kmetskih selišta. Vidljivo je također da je Gerovo, koje je u to vrijeme najveće mjesto Gorskog kotara, brojilo 30 kmetskih selišta. Uz osmanlijske napade, koji su u to vrijeme bili učestali, po šumama je, čini se, bilo i podosta razbojnika koji su pljačkali osamljena selišta i šumske radnike. Stoga, iako je kraj bio bogat drvom, stanovnici nisu imali mogućnosti iskorištavati ob-ližnje šume. Vidljivo je, također, kako su brojni stanovnici iz osam-

ljenih seoskih imanja bježali u veća središta, pa je u Gerovu tako bilo nastanjeno 17 kmetova iz okolnih osamljenih zaselaka koji su iz straha pred razbojnicima, Osmanlijama i turskim uhodama po-bjegli u Gerovo. U 16. stoljeću dolazi do osipanja porodice Fran-kopana. Osmanlije su zauzeli velik broj frankopanskih posjeda, pa je Stjepan Frankopan Ozaljski sklopio s Nikolom Zrinskim Siget-skim, svojim šurjakom, dogovor o međusobnoj pomoći i nasljed-stvu. Nakon njegove smrti 1572. godine Frankopanima je ostao Vinodol, Zvečaj, Novigrad na Dobri, Bosiljevo i Lukovdol, ali po-sjedi Brod na Kupi i čabarsko područje pripali su Zrinskima.

U drugoj polovici 16. i prvoj polovici 17. stoljeća više ne-ma toliko osmanlijskih upada na područje Gorskog kotara. Ipak, pojedina su naselja u potpunosti opustjela tijekom ratnih godina, pa ih je trebalo ponovno naseliti. Takav je slučaj bio s Ličem, koji je bio nastanjen još 1477. godine. Nakon poraza vojske na Krbav-skom polju 1493. selo je u potpunosti opustjelo, pa je čitavo 16. stoljeće bilo nenastanjeno. Tek 1605. oko 700 stanovnika iz okolice Zemunika kod Zadra koji je bio u to vrijeme pod osmanlijskom vlašću preselilo je u Lič, a iste godine u Lič je došlo još pedesetak obitelji iz okolice Krmpota, sela koje se nalazilo na području da-našnje Medviđe kod Obrovca. Ti su Vlasi, kako su ih nazivali lokalni starosjedilački stanovnici iako su novopridošlice bili katolici, za svoje feudalne gospodare priznali Zrinske. U Liču je odmah po doseljenju novih stanovnika počelo organiziranje infrastrukture. Tako je sagrađena crkva, a iznad sela i utvrda. Ličane su napadali Osmanlije, ali i novi kršćanski gospodari koji su od njih htjeli na-praviti krajišnike, a koji su doznali da se jedan dio njih želi vratiti u Tursku. Zbog feudalnih i vojnih pritisaka jedan dio novonasta-njenog stanovništva prebjegao je na područje pod mletačkom vlasti.

Početkom 17. stoljeća oživjela je trgovina u goranskim mjestima. Tako je u Brodu bila mitnica gdje su trgovci iz Kranjske plaćali maltarinu prilikom prelaska preko Kupe, a sličnu mitnicu postavili su Zrinski i u Gerovu. Prilično teško su živjeli kmetovi pod vlašću Zrinskih. Osim tlake, koju su kmetovi bili dužni davati, feu-dalni su im gospodari skučivali slobodu te su propisivali razne vrste globa.

Na području istočnog Gorskog kotara veliki dio sela u potpunosti je opustio. Stoga su nakon minule osmanlijske opas-nosti vojne vlasti na posjede Frankopana naseljavale nove sta-novnike. General Juraj Lenković naselio je tako 1599. godine Go-mirje. Ovaj put se radilo o doseljenicima koji su bili pravoslavne vjeroispovijesti, a koji su se nedugo prije naselili u okolici Ogulina. Lenković je zamolio Jurja Frankopana da primi novopridošlice u Gomirje, a Frankopan je na to morao pristati, budući da su ga kra-jiške vlasti dovele pred gotov čin. Lenković je novodoseljenicima obećao i Moravice i Vrbovsko. Doseljenici u Gomirju su ubrzo došli u sukob s Frankopanima i Zrinskima (koji su tvrdili da je područje

4 M. Kruhek, "Od doseljenja Hrvata do propasti Zrinskih i Frankopana (do 1670)" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 47-56; M. Kruhek, "Modruš – feudalni utvrđeni i biskupski grad" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 37-67; I. Karaman, "Pregled gospodarske povijesti – od XV do XX stoljeća" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 123-145; E. Laszowski, Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923. M. Magdić, Topografija i povijest Ogulina, Ogulin 1996; D. Kašić, Manastir Gomirje, povodom proslave 400-godišnjice osnivanja ma-nastira, Beograd 1997; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007; M. Kruhek, "Postanak i razvitak naselja i život naroda u prošlosti" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 281-309.

Vrbovskog, Gomirja i Moravica njihovo). U sukobu su pokušavali dokazati da su se oni u Gomirje naselili na potpuno praznu, ničiju zemlju, na kojoj nije bilo niti jednog stanovnika. Feudalni gospo-dari su bili protiv izuzimanja novodoseljenih pravoslavaca od kmetskog položaja i protiv pretvaaranja novodoseljenika u vojnike od strane krajiških vlasti. Iz spisa koji potječu iz 1603. vidljivo je da se u Moravice i Vrbovsko tada naseljavaju nove obitelji pravoslava-ca. Spor između Frankopana i naseljenih pravoslavaca riješen je tek 1657. godine kada su Frankopani pristali da prime četverogodi-šnju plaću novodoseljnih pravoslavaca u zamjenu za otkup zem-ljišta na kojem su se novopridošlice naselili. Mrkopaljsko polje naselili su pridošlice iz čitave Bosne i Hercegovine te pojedinih predjela Cazinske krajine 1603. godine. Tada su nastala sela Tuk i Begovo Razdolje. Begovo Razdolje nastalo je na jednoj velikoj poljani, usred Bjelolasice. Oba su naselja pripadala Ogulinskoj regimenti. Istovremeno je naseljavano i ogulinsko područje. Oko 1606. Nikola Frankopan dozvoljava pravoslavnim doseljenicima da se nasele na području Ponikava i Dubrava. Naseljavanje Du-brava i Ponikava ponovljeno je i 1641. Na područje Plaškog pra-voslavni pristižu u više navrata, a najmasovnija doseljavanja su bila 1609., 1639. i 1666. Godine 1632. naseljeni su Drežnica i Ja-senak, a 1639. Vitunj. Tržić je nastanjen 1687., Otok 1684., a Lička Jesenica 1690. godine. Godine 1622. Vuk II Krsto Frankopan Tr-žački oslobodio je svake obaveze prema Frankopanima Ogulince zbog herojskih borbi protiv Osmanlija Početkom 17. stoljeća na-staju današnje Delnice, koje su u srednjem vijeku bile smještene na prostoru današnjih Lučica, zapadno od Delnica. Naime, stare su Delnice u potpunosti uništene i raseljene 1585. godine, nakon jednog osmanlijskog napada. Početkom 17. stoljeća, novi nase-ljenici, ali i starosjedioci i njihovi potomci, podigli su novo naselje malo istočnije od starih Delnica, na prostoru uz prometnicu prema Brodu na Kupi. Razvijaju se i današnje Brod Moravice, koje imaju velik toranj – kulu, koja je kasnije pretvorena u crkveni zvonik. Gor-nje Moravice (Brod Moravice) i Donje Moravice (nekadašnje Srp-ske Moravice) dolazile su u međusobne sukobe, budući da su u Donjim Moravicama bili nastanjeni pravoslavci koji su bili u su-kobu s feudalnim vlasnicima Gornjih Moravica – Zrinskima. Nase-lje Čabar je djelo Petra Zrinskog, nakon što je u okolici otkrivena željezna rudača. Razdoblje formiranja ovoga naselja možemo staviti između 1642. i 1663. godine. Petar Zrinski je nakon otkrića željezne rudače, naselio Čabar kmetovima iz susjednih goranskih sela i majstorima (ali i kmetovima) iz Kranjske. Tako je uz formiranje naselja u Čabru, počelo formiranje i oživljavanje okolnih naselja. Kmetovi u okolnim naseljima bili su u najvećoj mjeri drvosječe, ugljenari, prijevoznici i sluge čabarskog željezarskog pothvata. Koliko je Čabar brzo rastao, ukazuje i činjenica da je već 1663. go-dine uređena samostalna čabarska župa. Nakon te godine Čabar pomalo istiskuje staro središte Gerovo i postaje novim centrom

sjeverozapadnog Gorskog kotara. Iz 1673. godine potječe do-kument u kojem stoji kako su u čabarskoj željezari radila 204 rad-nika. Uz rudarsku i ugljenarsku tradiciju vezane su Fužine, koje se spominju pod tim imenom tek 1648. godine. Njihov je razvoj najvjerojatnije zaustavljen uspostavljanjem željezare u Čabru, ku-da su Zrinski preselili ugljenare i rudare iz Fužina i Liča.

Gorski kotar i Ogulinsko-plaščansko područje5nakon Zrinsko-Frankopanske urote

akon neuspjele urote, Zrinski i Frankopani nestaju s po-litičke pozornice u Hrvatskoj, a nova komorska uprava u NGorskom kotaru ostaje i dalje feudalna. Nestankom Zrin-

skih i Frankopana dolazi do žestokih sukoba između domaćeg plemstva, Ugarske kraljevske komore, Austrijske dvorske komo-re i krajiških vlasti. Jedino je brodsko vlastelinstvo zadržao Adam Zrinski koji je umro 1727. godine. Severinsko vlastelinstvo je nakon zapljene držala Komora do 1682. godine, kada kralj Leopold grad Severin i dio vlastelinstva daje grofu Franji Oršiću. Oršići su grad Severin i vlastelinstvo držali do 1823. godine, kada su ga prodali Ambrozu Vranicaniju Dobrinoviću. Bosiljevsko vlastelinstvo bilo je u vlasništvu Komore. General Herberstein uspio je za Vojnu krajinu od toga vlastelinstva otrgnuti sela Erdelj, Ponikve, Dubrave i Vitunj na današnjem dugoreškom i ogulinskom području. Ostatak vlas-telinstva dobio je ban Nikola Erdödy, a nakon 1710. godine prešlo je ženidbenim vezama obitelji Auersperg. Karlo Auersperg imanje je založio Ignjatu Vojkoviću, a 1759. godine prodao ga njegovoj ženi Ani Mariji de Poczi. Od Auersperga, u čijem je posjedu još jednom nakratko Bosiljevo, kupuju ga Nugenti. Čabarsko vlaste-linstvo je pod upravom Ugarske komore do 1692., kada prelazi u ruke Nutarnjoaustrijske komore. Čabarski rudnici i željezarske ra-dionice pripadaju od 1747. godine pod Rudarsko nadzorništvo u Idriji. To traje sve do 1787., kada je prekinuta rudarska aktivnost u Čabru, a upravu nad Čabrom nakratko preuzima Ugarska komora. Kralj Franjo II daje Čabar 1797. godine Matiji Paraviću, a poslije 1866. čabarsko vlastelinstvo ženidbenim vezama postaje posjed mađarske obitelji Ghyczy.

Ogulinsko-plaščansko područje, koje se nalazilo unutar Vojne krajine, bilo je u 18. stoljeću podijeljeno na pukovnije. Ogu-linska pukovnija imala je 12 kumpanija. Kumpanije su imale svoja sjedišta u Modrušu, Oštarijama, Ogulinu, Plaškom, Tounju, Dubra-

5 M. Pandžić, "Doba tuđinske uprave i pojačanog gospodarskog izrabljivanja (1670. – 1860.)" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 57-78; I. Karaman, "Pregled gospodarske povijesti – od XV do XX stoljeća" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 123-145; E. Laszowski, Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923. M. Magdić, Topografija i povijest Ogulina, Ogulin 1996; J. Paver, "Od pada Bachovog apsolutizma do sloma Austro-Ugarske Mo-narhije i nastanka Države Slovenaca, Hrvata i Srba (1860. – 1918.)" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 79-89; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a; R. Strohal, Uz Lujzinsku cestu, Zagreb 1935; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007; M. Kruhek, "Postanak i razvitak naselja i život naroda u prošlosti" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 281-309; R. Chylak, "Prometnice" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 165-175; V. Mance, "Školstvo i prosvjeta" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 147-163.

10

11

vama, Krmpotama, Brinju, Jezeranama, Drežniku, Rakovici i Primiš-lju.

Najveći dio Gorskog kotara došao je 1727. godine pod vlast španjolskog grofa Rajmunda Vilane de Perlas koji je svoje posjede u južnoj Italiji zamijenio za posjede u Gorskom kotaru. Njegova eksploatacija goranskog stanovništva bila je još okrutnija nego u vrijeme Zrinskih i Frankopana. Međutim, on također po-kreće i produkciju stakla u naselju Perlasdorf kraj današnjeg Crnog Luga. Ondašnja staklana nije bila duga vijeka. Radila je između 1729. i 1737. godine. Nešto je dugotrajnija bila staklana u Sušici koja je radila s prekidima između 1766. i 1811. godine. U vrijeme obitelji Batthyány, koji su posjede u Gorskom kotaru dobili 1766. godine, osnivane su željezare u Crnom Lugu i Brodu. U vrijeme gradnje peći za taljenje željeza u Crnom Lugu 1779. godine nastaje novo naselje Crni Lug. Odatle je sirovo željezo prevažano u Malu Lešnicu, kasnije nazvanu Homer, gdje je bio uređen Hammer, za-pravo kovačnica za preradu sirovog željeza.

U 18. stoljeću se grade velike prometnice kroz Gorski kotar. Do tada su postojale stare frankopanske prometnice Mrzla Vodica – Crni Lug – Gerovo i Delnice – Brod na Kupi i prometnica koju su sagradili Zrinski, Gerovo-Mali Lug – Čabar-Prezid, te da-kako, glavna prometnica koja je vodila od Karlovca preko Lukov-dola, Brod Moravica i Broda na Kupi prema Čabru. Od Lokava je put vodio preko Liča i Fužina na crikveničko primorje, a drugi preko Mrzle Vodice i Gornjeg Jelenja na Grobnik i Trsat. Nove, moderne prometnice se grade u 18. stoljeću. Gradnja Karoline započeta je 1726. godine, a dovršena je 1732. za vrijeme vladavine Karla VI, po kojem je dobila i ime. Bila je dugačka 106 kilometara (između Kar-lovca i Hreljina), ali se toliko štedjelo pri njezinoj gradnji da je ona već 1830. godine morala biti u velikoj mjeri rekonstruirana, a dje-lomično i nanovo povučena. Kraljevsko ugarsko poveljeno društvo za prekope i brodarstvo razmatralo je mogućnost da omogući riječni prijevoz Kupom od Karlovca do Broda na Kupi, a odande da do mora sagradi kvalitetnu prometnicu, ali to zbog velikih troš-kova nije učinjeno. Neuspješna, iako definitivno najkraća, Karolin-ška cesta trebala je biti zamijenjena novom i kvalitetnijom pro-metnicom. Zato je osnovano dioničko društvo za gradnju takve ceste. Uz zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca članovi društva su bili knezovi Lichtenstein, Esterhazy, grofovi Erdödy, Harrach i Batthyány. Društvo se obavezalo da sagradi cestu i da na njoj ubire maltarinu pedeset godina. Cesta je izgrađena po pro-jektu generala Filipa Vukasovića od Rijeke do Netretića između 1803. i 1809. godine. Car Franjo I. dozvolio je da se ceste nazove Via Ludovicea po njegovoj supruzi Mariji Ludovici. Nakon francus-kog zauzimanja ovih krajeva cesta je završena po projektu kape-tana Charpentiera. Cesta između Karlovca i Rijeke bila je duga 141 kilometar. Rudolfina je prometnica koja je sagrađena 1874. godine između Karlovca i Novog Vinodolskog, preko Ogulina, Jasenka i

Ledenica, a dužina joj iznosi 135 kilometara, dok je Jozefinska cesta, koja prolazi ogulinskim područjem preko Tounja i Josip-dola do Senja podignuta između 1775. i 1779. godine, nakon pro-laska Josipa II. ovim krajevima. Na jednom mjestu, na prelasku preko Kapele, Josip II: je skoro pao s konja, pa je odlučio da se uredi moderna cesta koja će povezivati Karlovac i Senj preko Jo-sipdola. Uz nove prometnice nastala su i nova naselja. Kad je kroz Ravnu Goru 1732. godine prošla karolinska cesta, ondje se nase-lilo mnogo obitelji iz Hrvatskog primorja, Kranjske, Češke i Slo-vačke. Istovremeno u Vrbovsko stiže mnogo obitelji iz Češke i Slo-vačke, pa je u to vrijeme u mjestu bio kapelan koji je služio mise na češkom jeziku. Slično je bilo i u Mrkoplju. Godine 1766. Vojna je krajina, kroz čije je područje prolazila Karolina, ustupila te predjele u tzv. trgovinsko vlastelinstvo. U Vojnoj krajini su tada ostala samo naselja Begovo Razdolje, Tuk Mrkopaljski i Gomirje s Ljubošinom. Ta su naselja pripadala Ogulinskoj regimenti. Tršćanska trgovin-ska uprava je tada izradila tri urbara za najveća mjesta na karo-linskoj cesti – za Mrkopalj, za Ravnu Goru i za Vrbovsko.

Mrkopalj je u to vrijeme brojao 297 stanovnika, Ravna Gora 66 stanovnika, Stara Sušica 97 stanovnika, a Vrbovsko 233 stanovnika. Godine 1769. u Severinu je bilo tek šest kuća, u Lu-kovdolu 46 kuća, Brod Moravicama 26 kuća, Podstenama 9 kuća, Brodu na Kupi 12 kuća, a u Velikoj Lešnici 14 kuća. Istih godina na području Čabra bilo je 24 sela i zaselka, a u fužinarskom kraju kra-jem 18. stoljeća u Fužinama je bilo 73 kuće, u Belom Selu 6, u Liču 56 kuća, u Lokvama 41 kuća, a u Brestovoj Drazi 5 kuća. Od 1774. do 1778. nastala su sela Benkovac, Pod Sljemenom i Slavica, a ka-snije Sunger i Vrata. Carskim poveljama Josipa II. Mrkopalj, Ravna Gora i Vrbovsko su dobili status povlaštenih slobodnih kraljev-skih trgovišta. Nakon gradnje Lujzijane početkom 19. stoljeća. raz-vijaju se Delnice, Mrzla Vodica, Lokve, Skrad, Severin, a nastaju i nova naselja kao npr. Sopač, Dobra i Stubica.

Carica Marija Terezija je 9. kolovoza 1776. godine us-postavila Severinsku županiju. Prema odredbama Marije Terezije Severinska županija je obuhvaćala područje koje se nalazilo sje-verno i zapadno od Karolinske ceste. No već sljedeće godine žu-paniji su pripojena i naselja na Karolinskoj cesti. Tako je Severinska županija obuhvatila sve nekadašnje frankopanske i zrinske po-sjede u Gorskom kotaru i Primorju. Na sjeveru i zapadu bila je omeđena rijekama Čabrankom i Kupom, na istoku Karlovačkim generalatom (dakle Vojnom krajinom), a na jugu Jadranskim mo-rem od Rijeke do Senja. Severinska županija se isprva sastojala od dvaju kotara – Primorskog i Kupskog. Međutim, Hrvatsko kralje-vinsko vijeće zatražilo je da se 1778. godine osnuje i treći kotar – Gorski kotar. U Primorski kotar pripadala su naselja Lič, Fužine i Lokve od goranskih naselja. Gorski kotar je obuhvaćao Čabar, Brod, Delnice, Ravnu Goru, Sušicu, Mrkopalj, a pod Kupski kotar su pripadala mjesta oko Bosiljeva, Severin i Lukovdol. Novouspos-

tavljena županija nije dugo trajala – već ju je 16. ožujka 1785. go-dine ukinuo Josip II. Početkom 19. stoljeća Gorski kotar zajedno s čitavom prekosavskom Hrvatskom, nakon potpisivanja mira u Schönbrunnu 1809., postaje dio Napoleonovih Ilirskih provincija. Pod Francuzima se Gorski kotar nalazio sve do 1813. godine. U to je vrijeme Gorski kotar podijeljen u kantone i majorate. Kantona su bila dva: Bosiljevo i Mrkopalj. Francuska uprava je donijela pro-speritet stanovništvu Gorskog kotara. Pred zakonom i sudom svi su izjednačeni, a ukinute su i porezne privilegije, ukinuti su zema-ljski staleži i osobno podložništvo. I dalje je ostalo feudalno kmet-sko podložništvo, kmetske daće i tlaka. Francuska se uprava bri-nula i za školstvo. U Gorskom kotaru su već bile otvorene škole 1785. u Fužinama i 1786. u Mrkoplju, Ravnoj Gori i Vrbovskom, dok su na ogulinskom području prve škole otvorene u Plaškom (crkvena škola) 1744., 1770. u Ogulinu, 1773. u Tržiću, Tounju, Pla-škom, Modrušu i Oštarijama. U vrijeme francuske uprave bila je dozvoljena upotreba narodnog jezika u školama. U ostalim mjes-tima djecu su podučavali isluženi oficiri, orguljaši, pismeniji mješ-tani i kadikad neki obrtnik. Francuske su se trupe povukle 1813. iz Gorskog kotara, a bečki je dvor aktom od 3. kolovoza 1816. godine osnovao Kraljevinu Iliriju čije je sjedište bilo u Trstu. Kraljevina je bila podijeljena na dvije gubernije: Ljubljansku i Primorsku. Pri-morski je imao sjedište u Trstu, a pod njega je spadao i čitav Gorski kotar. Kraljevina Ilirija je ubrzo propala, pa je 1822. Hrvatskoj vra-ćena Civilna Hrvatska južno od Save.

Godine 1848. ukida se kmetstvo što je bilo posebno zna-čajno za goranske seljake. U Gorskom kotaru dolazi tada do velikih nemira i sukoba između vlastele (feudalnih gospodara) i seljaka. Dopisi Skupštini zagrebačke županije stižu iz svih dijelova Gorskog kotara. Općina Fužine upućuje molbu Banskoj komisiji 3. listopada 1848. godine u kojoj iznose želju da Fužine steknu status slobod-nog trgovišta kao Mrkopalj, Ravna Gora i Vrbovsko koji se također nalaze na Karolinskoj cesti, traže pravo korištenja zajedničkih šu-ma, ukinuće desetine crkvi, ukinuće plaćanja pretprege na Lujzi-janskoj cesti, podržavljenje dijela te ceste, slobodno ograđivanje svojih posjeda, slobodu trgovine s primorskim mjestima i slično. O neredima koji su u to vrijeme vladali u Gorskom kotaru govori činjenica da je u šumama toga kraja bilo oko 1000 graničara, de-zertera iz Italije, koji su lutali gladni, i od kojih je postojala opasnost da napadaju sela. U kolovozu 1848. na čabarskom i fužinskom području izbile su bune seljaka koje je morala gušiti vojska. Nakon revolucionarne 1848. godine, uspostavljeno je u Hrvatskoj šest županija (kasnije je taj broj smanjen na pet). Gorski se kotar naj-većim svojim dijelom našao u Riječkoj županiji, a manjim u Zagre-bačkoj županiji. Severin i Bosiljevo pripadali su Zagrebačkoj žu-paniji, dok je ostatak Gorskog kotara bio u Riječkoj županiji. U Riječkoj su se županiji nalazila tri kotara u gorskom dijelu: Čabar, Delnice i Vrbovsko. Međutim, 1870. godine kotar Čabar je ukinut

jer nije zadovoljavao propis da mora imati najmanje 16000 sta-novnika. Godine 1874. osnovana je Delnička podžupanija, u čiji su sastav ušli nekadašnji kotarevi Čabar, Delnice i Vrbovsko. Severin i Bosiljevo pripali su Karlovačkoj podžupaniji Zagrebačke županije. Godine 1886. poduzeta je nova reorganizacija, pa su Bosiljevo i Severin sada potpali pod Modruško-riječku županiju. U kotar Ča-bar ušle su općine Prezid, Gerovo i Čabar, u kotar Delnice općine Delnice, Mrkopalj, Fužine, Lič, Lokve, Brod i Skrad, dok su u kotar Vrbovsko ušle općine Vrbovsko, Ravna Gora, Komorske Moravice, Severin i Bosiljevo. Ogulinski kraj je potpao pod Civilnu Hrvatsku 1881. godine, pa u reorganizaciji 1886. potpada pod Modruško-riječku županiju. Kotar Ogulin je tada imao devet općina: Tounj, Ogulin, Gomirje, Generalski Stol, Dubrave, Oštarije, Josipdol, Mo-druš i Plaški. Drežnica je u prvo vrijeme pripadala kotaru Novi Vi-nodolski, a tek kasnije kotaru Ogulin.

Godine 1873. gradi se željeznica kroz Gorski kotar. To će

zaposliti velik broj Gorana koji su živjeli uz prugu. Uz željezničku

prugu Gorani osnivaju gospodarska društva u brojnim mjestima.

Obrtnika je u to vrijeme bilo najviše u čabarskom kraju, a šu-

marstvo i pilanarstvo bili su među najvažnijim izvorima prihoda za

Gorane. Šezdesetih godina 19. stoljeća bilo je 49 pilana na pod-

ručju Riječke komore, od kojih je svakako najviše bilo u Gorskom

kotaru. Pilane su postojale i prije, u 18. stoljeću, na Dobri i potoku

Kamačniku kod Vrbovskog, u Homeru na Kupici, u Gustom Lazu

kod Broda na Kupi i u Fužinama. Krajem 19. stoljeća javlja se Drvo-

rezbarska tvornica u Vrbovskom koja je početkom dvadesetog

stoljeća zapošljavala oko 300 radnika te Tvornica pokućstva i

svijenog drva u Vratima u kojoj je bilo zaposleno između 300 i 400

radnika. Prvi novčarski zavod osnovan je u Vrbovskom 1898. go-

dine pod nazivom Prva hrvatska štedionica Gorskog kotara, a

1900. godine osnovana je Štediona delničko-čabarskog kota-

ra.

Međutim, brojni Gorani odlaze na rad u tuzemstvo i u

inozemstvo. U tuzemstvu rade na rušenju šuma u Bosni i Her-

cegovini (nakon okupacije 1878. godine) i u Slavoniji, a u ino-

zemstvu rade u Americi. Posebno intenzivno iseljavanje u Ameriku

bilo je između 1880. i 1890. Vrhunac iseljavanja dosegnut je 1907.

godine, kada je zbog svjetske gospodarske krize privremeno za-

ustavljeno. Iseljenika iz Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske

zavale bilo je godišnje do 2000, a vraćalo ih se kućama oko 1000.

Krajem 19. stoljeća Gorski kotar i kulturno napreduje. Sedam-

desetih godina devetnaestog stoljeća osnovane su prve čitaonice

u Čabru, Delnicama, Vrbovskom, Fužinama, Lokvama i Mrkoplju, a

kasnije u Vratima, Bosiljevu, Ravnoj Gori i Gerovu. Školske godine

1874./75. u Delničkoj podžupaniji djelovalo je 19 osnovnih škola

sa 20 učitelja, a već 1878. postoji 25 osnovnih škola sa 34 učite-

lja.

10

11

vama, Krmpotama, Brinju, Jezeranama, Drežniku, Rakovici i Primiš-lju.

Najveći dio Gorskog kotara došao je 1727. godine pod vlast španjolskog grofa Rajmunda Vilane de Perlas koji je svoje posjede u južnoj Italiji zamijenio za posjede u Gorskom kotaru. Njegova eksploatacija goranskog stanovništva bila je još okrutnija nego u vrijeme Zrinskih i Frankopana. Međutim, on također po-kreće i produkciju stakla u naselju Perlasdorf kraj današnjeg Crnog Luga. Ondašnja staklana nije bila duga vijeka. Radila je između 1729. i 1737. godine. Nešto je dugotrajnija bila staklana u Sušici koja je radila s prekidima između 1766. i 1811. godine. U vrijeme obitelji Batthyány, koji su posjede u Gorskom kotaru dobili 1766. godine, osnivane su željezare u Crnom Lugu i Brodu. U vrijeme gradnje peći za taljenje željeza u Crnom Lugu 1779. godine nastaje novo naselje Crni Lug. Odatle je sirovo željezo prevažano u Malu Lešnicu, kasnije nazvanu Homer, gdje je bio uređen Hammer, za-pravo kovačnica za preradu sirovog željeza.

U 18. stoljeću se grade velike prometnice kroz Gorski kotar. Do tada su postojale stare frankopanske prometnice Mrzla Vodica – Crni Lug – Gerovo i Delnice – Brod na Kupi i prometnica koju su sagradili Zrinski, Gerovo-Mali Lug – Čabar-Prezid, te da-kako, glavna prometnica koja je vodila od Karlovca preko Lukov-dola, Brod Moravica i Broda na Kupi prema Čabru. Od Lokava je put vodio preko Liča i Fužina na crikveničko primorje, a drugi preko Mrzle Vodice i Gornjeg Jelenja na Grobnik i Trsat. Nove, moderne prometnice se grade u 18. stoljeću. Gradnja Karoline započeta je 1726. godine, a dovršena je 1732. za vrijeme vladavine Karla VI, po kojem je dobila i ime. Bila je dugačka 106 kilometara (između Kar-lovca i Hreljina), ali se toliko štedjelo pri njezinoj gradnji da je ona već 1830. godine morala biti u velikoj mjeri rekonstruirana, a dje-lomično i nanovo povučena. Kraljevsko ugarsko poveljeno društvo za prekope i brodarstvo razmatralo je mogućnost da omogući riječni prijevoz Kupom od Karlovca do Broda na Kupi, a odande da do mora sagradi kvalitetnu prometnicu, ali to zbog velikih troš-kova nije učinjeno. Neuspješna, iako definitivno najkraća, Karolin-ška cesta trebala je biti zamijenjena novom i kvalitetnijom pro-metnicom. Zato je osnovano dioničko društvo za gradnju takve ceste. Uz zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca članovi društva su bili knezovi Lichtenstein, Esterhazy, grofovi Erdödy, Harrach i Batthyány. Društvo se obavezalo da sagradi cestu i da na njoj ubire maltarinu pedeset godina. Cesta je izgrađena po pro-jektu generala Filipa Vukasovića od Rijeke do Netretića između 1803. i 1809. godine. Car Franjo I. dozvolio je da se ceste nazove Via Ludovicea po njegovoj supruzi Mariji Ludovici. Nakon francus-kog zauzimanja ovih krajeva cesta je završena po projektu kape-tana Charpentiera. Cesta između Karlovca i Rijeke bila je duga 141 kilometar. Rudolfina je prometnica koja je sagrađena 1874. godine između Karlovca i Novog Vinodolskog, preko Ogulina, Jasenka i

Ledenica, a dužina joj iznosi 135 kilometara, dok je Jozefinska cesta, koja prolazi ogulinskim područjem preko Tounja i Josip-dola do Senja podignuta između 1775. i 1779. godine, nakon pro-laska Josipa II. ovim krajevima. Na jednom mjestu, na prelasku preko Kapele, Josip II: je skoro pao s konja, pa je odlučio da se uredi moderna cesta koja će povezivati Karlovac i Senj preko Jo-sipdola. Uz nove prometnice nastala su i nova naselja. Kad je kroz Ravnu Goru 1732. godine prošla karolinska cesta, ondje se nase-lilo mnogo obitelji iz Hrvatskog primorja, Kranjske, Češke i Slo-vačke. Istovremeno u Vrbovsko stiže mnogo obitelji iz Češke i Slo-vačke, pa je u to vrijeme u mjestu bio kapelan koji je služio mise na češkom jeziku. Slično je bilo i u Mrkoplju. Godine 1766. Vojna je krajina, kroz čije je područje prolazila Karolina, ustupila te predjele u tzv. trgovinsko vlastelinstvo. U Vojnoj krajini su tada ostala samo naselja Begovo Razdolje, Tuk Mrkopaljski i Gomirje s Ljubošinom. Ta su naselja pripadala Ogulinskoj regimenti. Tršćanska trgovin-ska uprava je tada izradila tri urbara za najveća mjesta na karo-linskoj cesti – za Mrkopalj, za Ravnu Goru i za Vrbovsko.

Mrkopalj je u to vrijeme brojao 297 stanovnika, Ravna Gora 66 stanovnika, Stara Sušica 97 stanovnika, a Vrbovsko 233 stanovnika. Godine 1769. u Severinu je bilo tek šest kuća, u Lu-kovdolu 46 kuća, Brod Moravicama 26 kuća, Podstenama 9 kuća, Brodu na Kupi 12 kuća, a u Velikoj Lešnici 14 kuća. Istih godina na području Čabra bilo je 24 sela i zaselka, a u fužinarskom kraju kra-jem 18. stoljeća u Fužinama je bilo 73 kuće, u Belom Selu 6, u Liču 56 kuća, u Lokvama 41 kuća, a u Brestovoj Drazi 5 kuća. Od 1774. do 1778. nastala su sela Benkovac, Pod Sljemenom i Slavica, a ka-snije Sunger i Vrata. Carskim poveljama Josipa II. Mrkopalj, Ravna Gora i Vrbovsko su dobili status povlaštenih slobodnih kraljev-skih trgovišta. Nakon gradnje Lujzijane početkom 19. stoljeća. raz-vijaju se Delnice, Mrzla Vodica, Lokve, Skrad, Severin, a nastaju i nova naselja kao npr. Sopač, Dobra i Stubica.

Carica Marija Terezija je 9. kolovoza 1776. godine us-postavila Severinsku županiju. Prema odredbama Marije Terezije Severinska županija je obuhvaćala područje koje se nalazilo sje-verno i zapadno od Karolinske ceste. No već sljedeće godine žu-paniji su pripojena i naselja na Karolinskoj cesti. Tako je Severinska županija obuhvatila sve nekadašnje frankopanske i zrinske po-sjede u Gorskom kotaru i Primorju. Na sjeveru i zapadu bila je omeđena rijekama Čabrankom i Kupom, na istoku Karlovačkim generalatom (dakle Vojnom krajinom), a na jugu Jadranskim mo-rem od Rijeke do Senja. Severinska županija se isprva sastojala od dvaju kotara – Primorskog i Kupskog. Međutim, Hrvatsko kralje-vinsko vijeće zatražilo je da se 1778. godine osnuje i treći kotar – Gorski kotar. U Primorski kotar pripadala su naselja Lič, Fužine i Lokve od goranskih naselja. Gorski kotar je obuhvaćao Čabar, Brod, Delnice, Ravnu Goru, Sušicu, Mrkopalj, a pod Kupski kotar su pripadala mjesta oko Bosiljeva, Severin i Lukovdol. Novouspos-

tavljena županija nije dugo trajala – već ju je 16. ožujka 1785. go-dine ukinuo Josip II. Početkom 19. stoljeća Gorski kotar zajedno s čitavom prekosavskom Hrvatskom, nakon potpisivanja mira u Schönbrunnu 1809., postaje dio Napoleonovih Ilirskih provincija. Pod Francuzima se Gorski kotar nalazio sve do 1813. godine. U to je vrijeme Gorski kotar podijeljen u kantone i majorate. Kantona su bila dva: Bosiljevo i Mrkopalj. Francuska uprava je donijela pro-speritet stanovništvu Gorskog kotara. Pred zakonom i sudom svi su izjednačeni, a ukinute su i porezne privilegije, ukinuti su zema-ljski staleži i osobno podložništvo. I dalje je ostalo feudalno kmet-sko podložništvo, kmetske daće i tlaka. Francuska se uprava bri-nula i za školstvo. U Gorskom kotaru su već bile otvorene škole 1785. u Fužinama i 1786. u Mrkoplju, Ravnoj Gori i Vrbovskom, dok su na ogulinskom području prve škole otvorene u Plaškom (crkvena škola) 1744., 1770. u Ogulinu, 1773. u Tržiću, Tounju, Pla-škom, Modrušu i Oštarijama. U vrijeme francuske uprave bila je dozvoljena upotreba narodnog jezika u školama. U ostalim mjes-tima djecu su podučavali isluženi oficiri, orguljaši, pismeniji mješ-tani i kadikad neki obrtnik. Francuske su se trupe povukle 1813. iz Gorskog kotara, a bečki je dvor aktom od 3. kolovoza 1816. godine osnovao Kraljevinu Iliriju čije je sjedište bilo u Trstu. Kraljevina je bila podijeljena na dvije gubernije: Ljubljansku i Primorsku. Pri-morski je imao sjedište u Trstu, a pod njega je spadao i čitav Gorski kotar. Kraljevina Ilirija je ubrzo propala, pa je 1822. Hrvatskoj vra-ćena Civilna Hrvatska južno od Save.

Godine 1848. ukida se kmetstvo što je bilo posebno zna-čajno za goranske seljake. U Gorskom kotaru dolazi tada do velikih nemira i sukoba između vlastele (feudalnih gospodara) i seljaka. Dopisi Skupštini zagrebačke županije stižu iz svih dijelova Gorskog kotara. Općina Fužine upućuje molbu Banskoj komisiji 3. listopada 1848. godine u kojoj iznose želju da Fužine steknu status slobod-nog trgovišta kao Mrkopalj, Ravna Gora i Vrbovsko koji se također nalaze na Karolinskoj cesti, traže pravo korištenja zajedničkih šu-ma, ukinuće desetine crkvi, ukinuće plaćanja pretprege na Lujzi-janskoj cesti, podržavljenje dijela te ceste, slobodno ograđivanje svojih posjeda, slobodu trgovine s primorskim mjestima i slično. O neredima koji su u to vrijeme vladali u Gorskom kotaru govori činjenica da je u šumama toga kraja bilo oko 1000 graničara, de-zertera iz Italije, koji su lutali gladni, i od kojih je postojala opasnost da napadaju sela. U kolovozu 1848. na čabarskom i fužinskom području izbile su bune seljaka koje je morala gušiti vojska. Nakon revolucionarne 1848. godine, uspostavljeno je u Hrvatskoj šest županija (kasnije je taj broj smanjen na pet). Gorski se kotar naj-većim svojim dijelom našao u Riječkoj županiji, a manjim u Zagre-bačkoj županiji. Severin i Bosiljevo pripadali su Zagrebačkoj žu-paniji, dok je ostatak Gorskog kotara bio u Riječkoj županiji. U Riječkoj su se županiji nalazila tri kotara u gorskom dijelu: Čabar, Delnice i Vrbovsko. Međutim, 1870. godine kotar Čabar je ukinut

jer nije zadovoljavao propis da mora imati najmanje 16000 sta-novnika. Godine 1874. osnovana je Delnička podžupanija, u čiji su sastav ušli nekadašnji kotarevi Čabar, Delnice i Vrbovsko. Severin i Bosiljevo pripali su Karlovačkoj podžupaniji Zagrebačke županije. Godine 1886. poduzeta je nova reorganizacija, pa su Bosiljevo i Severin sada potpali pod Modruško-riječku županiju. U kotar Ča-bar ušle su općine Prezid, Gerovo i Čabar, u kotar Delnice općine Delnice, Mrkopalj, Fužine, Lič, Lokve, Brod i Skrad, dok su u kotar Vrbovsko ušle općine Vrbovsko, Ravna Gora, Komorske Moravice, Severin i Bosiljevo. Ogulinski kraj je potpao pod Civilnu Hrvatsku 1881. godine, pa u reorganizaciji 1886. potpada pod Modruško-riječku županiju. Kotar Ogulin je tada imao devet općina: Tounj, Ogulin, Gomirje, Generalski Stol, Dubrave, Oštarije, Josipdol, Mo-druš i Plaški. Drežnica je u prvo vrijeme pripadala kotaru Novi Vi-nodolski, a tek kasnije kotaru Ogulin.

Godine 1873. gradi se željeznica kroz Gorski kotar. To će

zaposliti velik broj Gorana koji su živjeli uz prugu. Uz željezničku

prugu Gorani osnivaju gospodarska društva u brojnim mjestima.

Obrtnika je u to vrijeme bilo najviše u čabarskom kraju, a šu-

marstvo i pilanarstvo bili su među najvažnijim izvorima prihoda za

Gorane. Šezdesetih godina 19. stoljeća bilo je 49 pilana na pod-

ručju Riječke komore, od kojih je svakako najviše bilo u Gorskom

kotaru. Pilane su postojale i prije, u 18. stoljeću, na Dobri i potoku

Kamačniku kod Vrbovskog, u Homeru na Kupici, u Gustom Lazu

kod Broda na Kupi i u Fužinama. Krajem 19. stoljeća javlja se Drvo-

rezbarska tvornica u Vrbovskom koja je početkom dvadesetog

stoljeća zapošljavala oko 300 radnika te Tvornica pokućstva i

svijenog drva u Vratima u kojoj je bilo zaposleno između 300 i 400

radnika. Prvi novčarski zavod osnovan je u Vrbovskom 1898. go-

dine pod nazivom Prva hrvatska štedionica Gorskog kotara, a

1900. godine osnovana je Štediona delničko-čabarskog kota-

ra.

Međutim, brojni Gorani odlaze na rad u tuzemstvo i u

inozemstvo. U tuzemstvu rade na rušenju šuma u Bosni i Her-

cegovini (nakon okupacije 1878. godine) i u Slavoniji, a u ino-

zemstvu rade u Americi. Posebno intenzivno iseljavanje u Ameriku

bilo je između 1880. i 1890. Vrhunac iseljavanja dosegnut je 1907.

godine, kada je zbog svjetske gospodarske krize privremeno za-

ustavljeno. Iseljenika iz Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske

zavale bilo je godišnje do 2000, a vraćalo ih se kućama oko 1000.

Krajem 19. stoljeća Gorski kotar i kulturno napreduje. Sedam-

desetih godina devetnaestog stoljeća osnovane su prve čitaonice

u Čabru, Delnicama, Vrbovskom, Fužinama, Lokvama i Mrkoplju, a

kasnije u Vratima, Bosiljevu, Ravnoj Gori i Gerovu. Školske godine

1874./75. u Delničkoj podžupaniji djelovalo je 19 osnovnih škola

sa 20 učitelja, a već 1878. postoji 25 osnovnih škola sa 34 učite-

lja.

12

13

Opcina Lokve

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

12

13

Opcina Lokve

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

15

14

6Bukovac – špilja s nalazima iz paleolitika

Špilja Bukovac nalazi se jugoistočno od Lokava na sjeve-

rozapadnoj padini brda Sleme, na 864 metra nadmorske visine.

Ulaz je prostran, i pećina započinje horizontalnim kanalom koji se

nakon 20 metara proširuje u 20 metara poprečnu dvoranu. Godine

1911. mađarski paleontolog T. Kormos i šumar L. Szilagy izvršili su

pokusna istraživanja na dva mjesta u pećini. U sondi su pronađene

kosti raznih životinja (smeđi medvjed, snježni leopard, snježni zec,

snježna jarebica). U špilji je nađen i najstariji predmet načinjen ljud-

skom rukom na području Gorskog kotara. Radi se zaglađenom

koštanom šiljku koji je izrađen od jelenjeg roga, a koji pripada pe-

riodu mlađeg aurignaciena. Tragovi ognjišta s naslagama pepela

ukazuju na to da su za posljednje faze ledenog doba tada malo-

brojne lutajuće skupine lovaca s područja današnjeg Hrvatskog

primorja dolazile u šumske prostore Gorskog kotara. Manja istra-

živanja poduzeta su krajem sedamdesetih godina prošloga stolje-

ća, a proveo ih je Mirko Malez. Godine 2010. otvorena je u pećini

sonda veličine 2x1,5 m pod vodstvom istraživača Ivora Jankovića.

U istraženim sedimentima pronađen je veći broj ostataka životinja,

kao i u prethodnim istraživanjima, a uz ostatke životinja pronađeni

su i tragovi gorenja. Budući da su u drugim špiljama u okolini Lo-

kava i Fužina pronađeni ostaci raznovrsnih životinjskih vrsta, oči-

to je da su stanovnici Primorja u potrazi za hranom dolazili u da-

našnji Gorski kotar.

Lokve - katolička župna crkva Svete Katarine

6 R. Starac, "Gorski kotar u svjetlu arheoloških nalaza" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza

d.o.o., jesen 2010, br. 67, 20; Praistorija jugoslavenskih zemalja, Sarajevo 1979, 228-229; Plakat Tekuća ar- heološka istraživanja u Hrvatskoj - spilja Bukovac

7 R. Strohal, Uz Lujzinsku cestu, Zagreb 1935, 36-41; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spo-

menici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 794; M. Cvitković, "Župa Lokve u slici i riječi" u: Naše Lokve, Lokve

1997, 85-89.

7Lokve - katolička župna crkva Svete Katarine

Lokve se prvi put spominju 1481. godine, kada je kra-

ljevski sud u Zagrebu naložio na pritužbu zagrebačkih građana

knezu Stjepanu Frankopanu da ne ubire od zagrebačkih trgovaca

daće za njihovu trgovinu u Brodu, Lukovdolu, Moravicama, Del-

nicama, Lokvama i Vrbovskom. U to su vrijeme Lokve pripadale

pod hreljinski dominium zajedno s Ličem i Mrkopljem, te su os-

tale pod ovim dominijem sve do sedamdesetih godina 17. sto-

ljeća, kada je hreljinski dominij nakon zaplijene zrinsko-franko-

panskih imanja i napuštanja grada Hreljina bio spojen s bakarskim,

sa sjedištem u Bakru. Čini se da Osmanlije nikada nisu poharali Lok-

ve, budući da u Lokvama i danas ima kuća koje su sagrađene prije

16. stoljeća, kako navodi Rudolf Strohal. U Lokvama, u središtu

mjesta, nalazi se župna crkva Svete Katarine sagrađena 1820. god-

ine, na mjestu stare crkve Svete Katarine i na mjestu starog gro-

blja. Isprva su Lokve potpadale pod župu Delnice, ali su se otva-

ranjem Lujzijanske ceste 1805. godine naglo razvile te se teritori-

jalno proširile, pa su postale 1806. godine središtem župe. Crkva u

Lokvama stradala je 1866. godine, kada je u nju udario grom, ali je

već sljedeće godine popravljena. Radi se velikoj građevini više-

kutne apside i četverouglastog zvonika sa šiljastim krovom koji se

izdiže iznad zapadne fasade. U crkvi se nalaze kameni oltari rusti-

čne izrade, a osamdesetih godina dvadesetog stoljeća ukrašena je

neadekvatnim freskoslikarijama. Naselje Lokve se dijeli na tri dije-

la: na istoku se nalazi Potok, u sredini prave Lokve, a na zapadu

Dvor. Strohal pretpostavlja da se na zapadnom dijelu naselja mo-

rao nalaziti vlastelinski dvorac, ali o tome nema podrobnih poda-

taka. Strohal navodi i interesantan podatak da je u šumi između

Lokava i Delnica bilo boravište hajduka, koji su na Lujzijanskoj cesti

napadali putnike. Na ulazu u Lokve iz smjera Delnica nalazi se i

omanja kapela posvećena Majci Božjoj Snježnoj (na Koku) koja je

sagrađena 1886. godine kao zavjetna građevina od strane Lok-

varaca, dok se na lokvarskom groblju nalazi grobljanska kapela.

8Mrzla Vodica - katolička kapela Svete Ane

Kapela Svete Ane u Mrzloj Vodici srušena je 1975. go-dine, kada i škola i cesta, u vrijeme kada je podizana razina Lokvar-skog jezera. Stara crkva bila je sagrađena 1805. godine, a njezina obnova je uslijedila 1850. i 1904., kako je stajalo na luku u unu-trašnjosti crkve. Nakon rušenja i potapanja stare kapele, podig-nuta je nova kapelica na obližnjem brijegu koja je građena u modernom stilu, bez umjetničke vrijednosti.

8 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 797; M. Cvitković,

"Župa Lokve u slici i riječi" u: Naše Lokve, Lokve 1997, 102-103.

Mrzla Vodica - katolička kapela Svete Ane

15

14

6Bukovac – špilja s nalazima iz paleolitika

Špilja Bukovac nalazi se jugoistočno od Lokava na sjeve-

rozapadnoj padini brda Sleme, na 864 metra nadmorske visine.

Ulaz je prostran, i pećina započinje horizontalnim kanalom koji se

nakon 20 metara proširuje u 20 metara poprečnu dvoranu. Godine

1911. mađarski paleontolog T. Kormos i šumar L. Szilagy izvršili su

pokusna istraživanja na dva mjesta u pećini. U sondi su pronađene

kosti raznih životinja (smeđi medvjed, snježni leopard, snježni zec,

snježna jarebica). U špilji je nađen i najstariji predmet načinjen ljud-

skom rukom na području Gorskog kotara. Radi se zaglađenom

koštanom šiljku koji je izrađen od jelenjeg roga, a koji pripada pe-

riodu mlađeg aurignaciena. Tragovi ognjišta s naslagama pepela

ukazuju na to da su za posljednje faze ledenog doba tada malo-

brojne lutajuće skupine lovaca s područja današnjeg Hrvatskog

primorja dolazile u šumske prostore Gorskog kotara. Manja istra-

živanja poduzeta su krajem sedamdesetih godina prošloga stolje-

ća, a proveo ih je Mirko Malez. Godine 2010. otvorena je u pećini

sonda veličine 2x1,5 m pod vodstvom istraživača Ivora Jankovića.

U istraženim sedimentima pronađen je veći broj ostataka životinja,

kao i u prethodnim istraživanjima, a uz ostatke životinja pronađeni

su i tragovi gorenja. Budući da su u drugim špiljama u okolini Lo-

kava i Fužina pronađeni ostaci raznovrsnih životinjskih vrsta, oči-

to je da su stanovnici Primorja u potrazi za hranom dolazili u da-

našnji Gorski kotar.

Lokve - katolička župna crkva Svete Katarine

6 R. Starac, "Gorski kotar u svjetlu arheoloških nalaza" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza

d.o.o., jesen 2010, br. 67, 20; Praistorija jugoslavenskih zemalja, Sarajevo 1979, 228-229; Plakat Tekuća ar- heološka istraživanja u Hrvatskoj - spilja Bukovac

7 R. Strohal, Uz Lujzinsku cestu, Zagreb 1935, 36-41; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spo-

menici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 794; M. Cvitković, "Župa Lokve u slici i riječi" u: Naše Lokve, Lokve

1997, 85-89.

7Lokve - katolička župna crkva Svete Katarine

Lokve se prvi put spominju 1481. godine, kada je kra-

ljevski sud u Zagrebu naložio na pritužbu zagrebačkih građana

knezu Stjepanu Frankopanu da ne ubire od zagrebačkih trgovaca

daće za njihovu trgovinu u Brodu, Lukovdolu, Moravicama, Del-

nicama, Lokvama i Vrbovskom. U to su vrijeme Lokve pripadale

pod hreljinski dominium zajedno s Ličem i Mrkopljem, te su os-

tale pod ovim dominijem sve do sedamdesetih godina 17. sto-

ljeća, kada je hreljinski dominij nakon zaplijene zrinsko-franko-

panskih imanja i napuštanja grada Hreljina bio spojen s bakarskim,

sa sjedištem u Bakru. Čini se da Osmanlije nikada nisu poharali Lok-

ve, budući da u Lokvama i danas ima kuća koje su sagrađene prije

16. stoljeća, kako navodi Rudolf Strohal. U Lokvama, u središtu

mjesta, nalazi se župna crkva Svete Katarine sagrađena 1820. god-

ine, na mjestu stare crkve Svete Katarine i na mjestu starog gro-

blja. Isprva su Lokve potpadale pod župu Delnice, ali su se otva-

ranjem Lujzijanske ceste 1805. godine naglo razvile te se teritori-

jalno proširile, pa su postale 1806. godine središtem župe. Crkva u

Lokvama stradala je 1866. godine, kada je u nju udario grom, ali je

već sljedeće godine popravljena. Radi se velikoj građevini više-

kutne apside i četverouglastog zvonika sa šiljastim krovom koji se

izdiže iznad zapadne fasade. U crkvi se nalaze kameni oltari rusti-

čne izrade, a osamdesetih godina dvadesetog stoljeća ukrašena je

neadekvatnim freskoslikarijama. Naselje Lokve se dijeli na tri dije-

la: na istoku se nalazi Potok, u sredini prave Lokve, a na zapadu

Dvor. Strohal pretpostavlja da se na zapadnom dijelu naselja mo-

rao nalaziti vlastelinski dvorac, ali o tome nema podrobnih poda-

taka. Strohal navodi i interesantan podatak da je u šumi između

Lokava i Delnica bilo boravište hajduka, koji su na Lujzijanskoj cesti

napadali putnike. Na ulazu u Lokve iz smjera Delnica nalazi se i

omanja kapela posvećena Majci Božjoj Snježnoj (na Koku) koja je

sagrađena 1886. godine kao zavjetna građevina od strane Lok-

varaca, dok se na lokvarskom groblju nalazi grobljanska kapela.

8Mrzla Vodica - katolička kapela Svete Ane

Kapela Svete Ane u Mrzloj Vodici srušena je 1975. go-dine, kada i škola i cesta, u vrijeme kada je podizana razina Lokvar-skog jezera. Stara crkva bila je sagrađena 1805. godine, a njezina obnova je uslijedila 1850. i 1904., kako je stajalo na luku u unu-trašnjosti crkve. Nakon rušenja i potapanja stare kapele, podig-nuta je nova kapelica na obližnjem brijegu koja je građena u modernom stilu, bez umjetničke vrijednosti.

8 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 797; M. Cvitković,

"Župa Lokve u slici i riječi" u: Naše Lokve, Lokve 1997, 102-103.

Mrzla Vodica - katolička kapela Svete Ane

16

droOpcina B orav iceM

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

17

16

droOpcina B orav iceM

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

17

Brod Moravice – katolička župna crkva Svetog 9Nikole

Brod Moravice - katolička župna crkva Svetog Nikole

9 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 787-788.

18

19

Župa u Brod Moravicama je, uz gerovsku župu, najstarija

na području frankopanske gospošije Brod, a osnovana je u 14.

stoljeću. U natpisu iznad vrata crkve Svetog Nikole u Brod Mo-

ravicama spominje se kao godina gradnje crkve 1434., a kao go-

dina obnove 1834. Od crkve iz 1434. do danas nije ostalo mate-

rijalnih ostataka, osim lokacije objekta. Vrijeme gradnje današnje

crkve vrlo je vjerojatno kraj 17. ili početak 18. stoljeća, a značajne

pregradnje građevina je doživjela 1834. godine. O tome svjedoči

natpis Me saeculo ab erectione quatro devoti populi pietas res-

tauraverat 1834 (Mene – tj. crkvu – prije četiri stoljeća poslije po-

dignuća obnovila je pobožnost puka 1834.). Ispod kamenih ploča

u crkvi nalaze se grobovi tadašnjih crkvenih i svjetovnih uglednika i

moćnika. Pretpostavlja se da je tu sahranjen i netko iz obitelji Zrin-

ski. Zvonik crkve potječe iz kraja 16. stoljeća, a on je u vrijeme

gradnje služio kao obrambeni toranj, koji je kasnije, kada prestaje

potreba za obrambenim objektima, ugrađen u crkvu kao zvonik.

Nekadašnja obrambena funkcija toga tornja osjeća se u masiv-

nosti i zatvorenosti njegovih zidova i ploha. Toranj ima tri etaže s

puškarnicama i pokretnim drvenim stubama, koje su se u slučaju

opasnosti mogle odmah ukloniti. Zanimljivo je da je grof Juraj Zrin-

ski tražio 1595. godine od Ratnog vijeća u Grazu 15 stražara koji bi

služili kao posada kule. Crkveni krov i toranj (zvonik) izgorjeli su

1944. godine, a crkva je popravljena poslije rata. Danas se nalazi u

odličnom stanju.

Brod Moravice - katolička župna crkva Svetog Nikole

Brod Moravice – katolička kapela Svetog 10Andrije

10 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 793.

11 www.tz-brodmoravice.hr.

Brod Moravice – grobljanska katolička kapela 11Svetog Roka

12Donja Dobra – katolička kapela Svetog Ivana

12 www.tz-brodmoravice.hr.

13 Zvono, br 9/436 (2010), 12.

13Goršeti – katolička kapela Svete Lucije

Na vrhu Pargu ponad Brod Moravica nalazi se katolička

kapela Svetog Andrije iz 1640. Prema predaji, bila je podignuta kao

zavjet naroda protiv kuge koja je tada harala ovim krajevima. To je

mala građevina poligonalne apside i zvonika na preslicu. Svi otvori

na ovoj kapelici drugačijeg su oblika. Budući da se nalazi na uzvis-

ini služila je kao dojavnica s koje se zvučnim i svjetlosnim signalima

(zvonom, rogom i luči) stanovnicima brodmoravičkog ktraja i Bro-

da na Kupi te susjedne Slovenije dojavljivao iznenadan prodor

Osmanlija. U vrijeme Drugog svjetskog rata Talijani su 1943. mina-

ma razorili krov ove malene građevine. Poslije rata građevina je

bila u lošem stanju, ali je 2000. obnovljena, a 2004. postavljena je i

rasvjeta, tako da je građevina vidljiva i noću.

Brod Moravice - katolička kapela Svetog Andrije

Katolička grobljanska kapela u Brod Moravicama sagra-đena je u isto vrijeme kada i kapela na Paragu 1640. godine. Kapela se nalazi u odličnom stanju na zapadnom ulazu u naselje Brod Moravice.

Brod Moravice – grobljanska katolička kapela Svetog Roka

Katolička kapela Svetog Ivana u Donjoj Dobri se, prema

iskazu mještana, nalazila na ulazu u selo iz smjera Moravica, na

raskrsnici pored cestovnog tunela. Građevina je bila podignuta

1830., ali je teško oštećena u Drugom svjetskom ratu. Nakon rata

kapela je srušena 1954., a na mjestu gdje se nalazila ne poznaju

se ni tragovi.

Kapela u Goršetima, nekoć Porsettima ili Mrzlim Lazima,

postoji sigurno od 17. stoljeća. Radi se o kapelici koja ima preslicu s

dva zvona. U svetištu je 1902. godine postavljen oltar s kipom

svetice zaštitnice u središtu retabla, te s kipovima Bležene Djevice

Marije i Svetog Josipa. Do Goršeta se stiže izuzetno lošom maka-

damskom cestom od Blaževaca, a jednostavniji je pristup iz su-

sjedne Slovenije odakle se dolazi skelom preko Kupe.

Goršeti - katolička kapela Svete Lucije

Brod Moravice – katolička župna crkva Svetog 9Nikole

Brod Moravice - katolička župna crkva Svetog Nikole

9 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 787-788.

18

19

Župa u Brod Moravicama je, uz gerovsku župu, najstarija

na području frankopanske gospošije Brod, a osnovana je u 14.

stoljeću. U natpisu iznad vrata crkve Svetog Nikole u Brod Mo-

ravicama spominje se kao godina gradnje crkve 1434., a kao go-

dina obnove 1834. Od crkve iz 1434. do danas nije ostalo mate-

rijalnih ostataka, osim lokacije objekta. Vrijeme gradnje današnje

crkve vrlo je vjerojatno kraj 17. ili početak 18. stoljeća, a značajne

pregradnje građevina je doživjela 1834. godine. O tome svjedoči

natpis Me saeculo ab erectione quatro devoti populi pietas res-

tauraverat 1834 (Mene – tj. crkvu – prije četiri stoljeća poslije po-

dignuća obnovila je pobožnost puka 1834.). Ispod kamenih ploča

u crkvi nalaze se grobovi tadašnjih crkvenih i svjetovnih uglednika i

moćnika. Pretpostavlja se da je tu sahranjen i netko iz obitelji Zrin-

ski. Zvonik crkve potječe iz kraja 16. stoljeća, a on je u vrijeme

gradnje služio kao obrambeni toranj, koji je kasnije, kada prestaje

potreba za obrambenim objektima, ugrađen u crkvu kao zvonik.

Nekadašnja obrambena funkcija toga tornja osjeća se u masiv-

nosti i zatvorenosti njegovih zidova i ploha. Toranj ima tri etaže s

puškarnicama i pokretnim drvenim stubama, koje su se u slučaju

opasnosti mogle odmah ukloniti. Zanimljivo je da je grof Juraj Zrin-

ski tražio 1595. godine od Ratnog vijeća u Grazu 15 stražara koji bi

služili kao posada kule. Crkveni krov i toranj (zvonik) izgorjeli su

1944. godine, a crkva je popravljena poslije rata. Danas se nalazi u

odličnom stanju.

Brod Moravice - katolička župna crkva Svetog Nikole

Brod Moravice – katolička kapela Svetog 10Andrije

10 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 793.

11 www.tz-brodmoravice.hr.

Brod Moravice – grobljanska katolička kapela 11Svetog Roka

12Donja Dobra – katolička kapela Svetog Ivana

12 www.tz-brodmoravice.hr.

13 Zvono, br 9/436 (2010), 12.

13Goršeti – katolička kapela Svete Lucije

Na vrhu Pargu ponad Brod Moravica nalazi se katolička

kapela Svetog Andrije iz 1640. Prema predaji, bila je podignuta kao

zavjet naroda protiv kuge koja je tada harala ovim krajevima. To je

mala građevina poligonalne apside i zvonika na preslicu. Svi otvori

na ovoj kapelici drugačijeg su oblika. Budući da se nalazi na uzvis-

ini služila je kao dojavnica s koje se zvučnim i svjetlosnim signalima

(zvonom, rogom i luči) stanovnicima brodmoravičkog ktraja i Bro-

da na Kupi te susjedne Slovenije dojavljivao iznenadan prodor

Osmanlija. U vrijeme Drugog svjetskog rata Talijani su 1943. mina-

ma razorili krov ove malene građevine. Poslije rata građevina je

bila u lošem stanju, ali je 2000. obnovljena, a 2004. postavljena je i

rasvjeta, tako da je građevina vidljiva i noću.

Brod Moravice - katolička kapela Svetog Andrije

Katolička grobljanska kapela u Brod Moravicama sagra-đena je u isto vrijeme kada i kapela na Paragu 1640. godine. Kapela se nalazi u odličnom stanju na zapadnom ulazu u naselje Brod Moravice.

Brod Moravice – grobljanska katolička kapela Svetog Roka

Katolička kapela Svetog Ivana u Donjoj Dobri se, prema

iskazu mještana, nalazila na ulazu u selo iz smjera Moravica, na

raskrsnici pored cestovnog tunela. Građevina je bila podignuta

1830., ali je teško oštećena u Drugom svjetskom ratu. Nakon rata

kapela je srušena 1954., a na mjestu gdje se nalazila ne poznaju

se ni tragovi.

Kapela u Goršetima, nekoć Porsettima ili Mrzlim Lazima,

postoji sigurno od 17. stoljeća. Radi se o kapelici koja ima preslicu s

dva zvona. U svetištu je 1902. godine postavljen oltar s kipom

svetice zaštitnice u središtu retabla, te s kipovima Bležene Djevice

Marije i Svetog Josipa. Do Goršeta se stiže izuzetno lošom maka-

damskom cestom od Blaževaca, a jednostavniji je pristup iz su-

sjedne Slovenije odakle se dolazi skelom preko Kupe.

Goršeti - katolička kapela Svete Lucije

20

21

Goršeti - katolička kapela Svete Lucije

14Male Drage – katolička kapela Svetog Duha

14 www.tz-brodmoravice.hr; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar,

Delnice 1981, 793.

15 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 788;

www.tz-brodmoravice.hr.

U Malim Dragama se nalazi u centru naselja vrlo vrijedna

kapela sagrađena zacijelo u 17. stoljeću, a znatno pregrađena i ob-

novljena 1892. godine. Tada je kapela produžena i povišena, a

drveni zvonik je zamijenjen zidanim. Radi se o jednostavnoj gra-

đevini višekutnog završetka i četvrtastog zvonika ispred zapadne

fasade. Unutrašnjost kapele je svođena i ima rebra koja se spajaju

u središnjem zaglavnom kamenu. Kameni okvir vrata je spljoš-

tenog luka, a svod i luk predstavljaju zapravo zakašnjele rustikal-

ne gotičke oblike nastale u 17. stoljeću.

Male Drage - katolička kapela Svetog Duha

Moravička sela – katolička župna crkva Majke 15Božje Škapularske

U Moravičkim Selima nedaleko Brod Moravica, nalazi

se izuzetno vrijedna zavjetna crkva smještena u samom naselju na

brijegu. Radi se o jednoj od najstarijih građevina na brodmo-

ravičkom području, koja se spominje 1663., pa je vrlo vjerojatno

izgrađena početkom 17. stoljeća. Riječ je o reprezentativnoj gra-

đevini pačetvorinastog oblika i višekutne apside. Masivni zvonik

smješten je ispred zapadnog ulaza u crkvu. Danas je taj ulaz u cr-

kvu zazidan, a u građevinu se ulazi s južne strane. Trokatni zvonik

rasčlanjen je s tri horizontalna vijenca jednostavne profilacije.

Zvonik ima više manjih otvora, a na trećem katu se nalaze prozori

u obliku bifore. Danas su stupići koji su dijelili te male prozorčiće

uklonjeni, pa su nastala veća prozorska

okna. Unutrašnjost crkve je jedno-

brodna, ravnog stropa u lađi i zrcalnog

svoda u svetištu. U zvoniku se nalazi

zvono izliveno 1668. u Veneciji, a u lađi

stoji vrijedan drveni oltar, djelo lokal-

nih umjetnika. Kao spomenik nulte

kategorije oltar je pod zaštitom Za-

voda za zaštitu kulturne baštine. Krovi-

šte crkve se 1977. godine urušilo, pa je

1989. ponovo obnovljeno. Međutim,

zbog činjenice da je crkva bila bez kro-

višta 12 godina, njezina je unutrašnjost

oštećena.

Moravička Sela - katolička župna crkva Majke Božje Škapularske

Podstene – katolička župna crkva SvetihPetra iPavla

Katolička župna

crkva Svetog Petra i

Pavla u Podstenama

podignuta je 1837.

godine o čemu svje-

doči natpis na ulazu

u crkvu. Prema nat-

pisu je vidljivo da je

crkvu sagradio pod-

stenski puk ponaj-

više vlastitim sred-

stvima.

Podstene – katolička kapela Predragocjene Krvi 16Isusove

Kapelica se nalazi u selu Podstene kod kućnog broja je-

dan. Dugačka je 4,10 metara, a široka 3,15 metara. Ima dvokrilna

vrata, par bočnih prozora, a apsida je iznutra završena trostrano,

dok je izvana ovalna. Oko kapelice je mala cinktura, a građevina je s

dvije strane ograđena prirodnom stijenom, a s treće strane niskim

zidićem. Nad ulazom je tornjić sa zvonom. Slavko Možnik je kao

kalfa oslikao kapelicu 1938. godine zvjezdicama i mjesecom na

stropu. Kapelica je pobijeljena.

16 D. Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 175.

Podstene - Pauci - katolička kapela Predragocjene Krvi Isusove

17Stari Lazi – katolička kapela Svetog Josipa

Katolička kapela Srca Isusova u Velikim Dragama istočno

od Brod Moravica nalazi se na ulazu u selo s brodmoravičke strane,

a podignuta je 1906. godine. Kapela je u izvrsnom stanju.

U Starim Lazima nalazi se kapelica Svetog Josipa u do-

brom stanju.

17 www.tz-brodmoravice.hr.

18 www.tz-brodmoravice.hr.

18Velike Drage – katolička kapela Srca Isusova

Podstene - katolička župna crkva Svetih petra i Pavla

20

21

Goršeti - katolička kapela Svete Lucije

14Male Drage – katolička kapela Svetog Duha

14 www.tz-brodmoravice.hr; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar,

Delnice 1981, 793.

15 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 788;

www.tz-brodmoravice.hr.

U Malim Dragama se nalazi u centru naselja vrlo vrijedna

kapela sagrađena zacijelo u 17. stoljeću, a znatno pregrađena i ob-

novljena 1892. godine. Tada je kapela produžena i povišena, a

drveni zvonik je zamijenjen zidanim. Radi se o jednostavnoj gra-

đevini višekutnog završetka i četvrtastog zvonika ispred zapadne

fasade. Unutrašnjost kapele je svođena i ima rebra koja se spajaju

u središnjem zaglavnom kamenu. Kameni okvir vrata je spljoš-

tenog luka, a svod i luk predstavljaju zapravo zakašnjele rustikal-

ne gotičke oblike nastale u 17. stoljeću.

Male Drage - katolička kapela Svetog Duha

Moravička sela – katolička župna crkva Majke 15Božje Škapularske

U Moravičkim Selima nedaleko Brod Moravica, nalazi

se izuzetno vrijedna zavjetna crkva smještena u samom naselju na

brijegu. Radi se o jednoj od najstarijih građevina na brodmo-

ravičkom području, koja se spominje 1663., pa je vrlo vjerojatno

izgrađena početkom 17. stoljeća. Riječ je o reprezentativnoj gra-

đevini pačetvorinastog oblika i višekutne apside. Masivni zvonik

smješten je ispred zapadnog ulaza u crkvu. Danas je taj ulaz u cr-

kvu zazidan, a u građevinu se ulazi s južne strane. Trokatni zvonik

rasčlanjen je s tri horizontalna vijenca jednostavne profilacije.

Zvonik ima više manjih otvora, a na trećem katu se nalaze prozori

u obliku bifore. Danas su stupići koji su dijelili te male prozorčiće

uklonjeni, pa su nastala veća prozorska

okna. Unutrašnjost crkve je jedno-

brodna, ravnog stropa u lađi i zrcalnog

svoda u svetištu. U zvoniku se nalazi

zvono izliveno 1668. u Veneciji, a u lađi

stoji vrijedan drveni oltar, djelo lokal-

nih umjetnika. Kao spomenik nulte

kategorije oltar je pod zaštitom Za-

voda za zaštitu kulturne baštine. Krovi-

šte crkve se 1977. godine urušilo, pa je

1989. ponovo obnovljeno. Međutim,

zbog činjenice da je crkva bila bez kro-

višta 12 godina, njezina je unutrašnjost

oštećena.

Moravička Sela - katolička župna crkva Majke Božje Škapularske

Podstene – katolička župna crkva SvetihPetra iPavla

Katolička župna

crkva Svetog Petra i

Pavla u Podstenama

podignuta je 1837.

godine o čemu svje-

doči natpis na ulazu

u crkvu. Prema nat-

pisu je vidljivo da je

crkvu sagradio pod-

stenski puk ponaj-

više vlastitim sred-

stvima.

Podstene – katolička kapela Predragocjene Krvi 16Isusove

Kapelica se nalazi u selu Podstene kod kućnog broja je-

dan. Dugačka je 4,10 metara, a široka 3,15 metara. Ima dvokrilna

vrata, par bočnih prozora, a apsida je iznutra završena trostrano,

dok je izvana ovalna. Oko kapelice je mala cinktura, a građevina je s

dvije strane ograđena prirodnom stijenom, a s treće strane niskim

zidićem. Nad ulazom je tornjić sa zvonom. Slavko Možnik je kao

kalfa oslikao kapelicu 1938. godine zvjezdicama i mjesecom na

stropu. Kapelica je pobijeljena.

16 D. Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 175.

Podstene - Pauci - katolička kapela Predragocjene Krvi Isusove

17Stari Lazi – katolička kapela Svetog Josipa

Katolička kapela Srca Isusova u Velikim Dragama istočno

od Brod Moravica nalazi se na ulazu u selo s brodmoravičke strane,

a podignuta je 1906. godine. Kapela je u izvrsnom stanju.

U Starim Lazima nalazi se kapelica Svetog Josipa u do-

brom stanju.

17 www.tz-brodmoravice.hr.

18 www.tz-brodmoravice.hr.

18Velike Drage – katolička kapela Srca Isusova

Podstene - katolička župna crkva Svetih petra i Pavla

22

23

Velike Drage - katolička kapela Srca Isusova

19 www.tz-brodmoravice.hr.

20 M. Bradanović, "Sakralna baština Gorskoga kotara – Crkve, kapelice, raspela" u: Euro City, Putna revija

HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67,38; www.tz-brodmoravice.hr.

Zavrh (Šimatovo) – katolička župna crkva 19Svetog Križa

Katolička župna crkva Svetog Križa u Šimatovu sagrađena

je 1825. godine, a obnovljena je devedesetih godina dvadesetog

stoljeća. Crkva se nalazi u odličnom stanju. Na području Zavrha na-

lazi se i omanja kapela Svete Ane.

Zavrh - Šimatovo - katolička žipna crkva Svetog Križa

20Zavrh – katolička kapela Svetog Mihovila

U katoličkoj kapeli Svetog Mihovila u Zavrhu koja se na-

lazi u dobrom stanju sačuvan je unutrašnji oslik iz vremena baroka.

Do kapele Svetog Mihovila na groblju vodi Kalvarija iz sela Ši-

matovo.

22

23

Velike Drage - katolička kapela Srca Isusova

19 www.tz-brodmoravice.hr.

20 M. Bradanović, "Sakralna baština Gorskoga kotara – Crkve, kapelice, raspela" u: Euro City, Putna revija

HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67,38; www.tz-brodmoravice.hr.

Zavrh (Šimatovo) – katolička župna crkva 19Svetog Križa

Katolička župna crkva Svetog Križa u Šimatovu sagrađena

je 1825. godine, a obnovljena je devedesetih godina dvadesetog

stoljeća. Crkva se nalazi u odličnom stanju. Na području Zavrha na-

lazi se i omanja kapela Svete Ane.

Zavrh - Šimatovo - katolička žipna crkva Svetog Križa

20Zavrh – katolička kapela Svetog Mihovila

U katoličkoj kapeli Svetog Mihovila u Zavrhu koja se na-

lazi u dobrom stanju sačuvan je unutrašnji oslik iz vremena baroka.

Do kapele Svetog Mihovila na groblju vodi Kalvarija iz sela Ši-

matovo.

24

25

Grad Delnice

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

24

25

Grad Delnice

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

26

27

Brod na Kupi - kaštel Zrinskih

21Brod na Kupi – kaštel Zrinskih

Sjeverno od Delnica, uz samu Kupu, na hrvatsko-slo-venskoj granici, nalazi se četverokutna zidanica na glavnom trgu, neposredno uz most koji vodi preko Kupe. Radi se o građevini na dva kata, koja u svakom katu ima na sve četiri strane po tri prozora. Iznad drugog kata, nalazi se i oniži treći kat koji ima male pro-zorčiće koji su nekada služili obrani. Nekada je grad bio opkoljen zidom s obližnjom crkvom, ali od toga zida nije ništa ostalo. Brod na Kupi je zacijelo u prvo vrijeme pripadao pod grad Lukovdol (Severin na Kupi) čiji su vlasnici od 13. stoljeća bili Frankopani. Brod se u povijesnim ispravama spominje po prvi put 1481. godi-ne. Od 1577., nakon smrti Stjepana Frankopana, Brod i Gerovo, zajedno sa Severinom, došli su u vlasništvo Zrinskih. Zrinski su na mjestu dotadašnjeg drvenog kaštela Frankopana u naselju po-dignuli današnju građevinu 1651. godine. Pretpostavlja se da je današnji treći kat podignut u obnovi burga 1666. umjesto dota-dašnje drvene konstrukcije. U vlasništvu Zrinskih mjesto i kaštel ostaju do 1670. godine, kada su i Zrinskima i Frankopanima re-kvirirana imanja. Tada vlasnicima postaju Adam Zrinski (do svoje smrti 1691. godine) i Ugarska dvorska komora. Ugarska dvorska komora prepustila je burg Austrijskoj dvorskoj komori, a nakon ko-more Brodom su gospodarile obitelji Perlas (1725. – 1766.), Batth-yány (1766. – 1872.) i Thurn i Taxis, koja je burg prepustila općini. Naselje Brod na Kupi se prije nazivalo Ribarsko, a most preko Kupe u Brodu postoji od 1809. godine. Do tada je postojala skela preko Kupe po kojoj je mjesto dobilo ime.

21 K. Regan, "Plemićki gradovi, kašteli i tvrđave obitelji Zrinskih" u: Povijest obitelji Zrinski, Zagreb 2007,

170; E. Laszowski, Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923, 25-39; I. Perčić – Čologović, "Fortifikacijski i sakralni

spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 781.

Brod na Kupi – katolička župna crkva Svete 22Marije Magdalene

Župnu crkvu Svete Marije Magdalene u Brodu na Kupi

dao je 1670. godine izgraditi Petar Zrinski u baroknom stilu. Natpis

iznad vrata spominje kao godinu obnove 1732. kada je crkva bila

produžena na zapadnoj strani. U posljednjem ratu građevina je

bila djelomično porušena i spaljena, pa je do 1964. godine ob-

navljana. Mnogim pregradnjama i obnovama značajno je izmi-

jenjen izgled crkve. Danas je to jednostavna građevina, izvana vi-

šestranog, a iznutra polukružnog svetišta, sa zvonikom ispred za-

padne fasade.

Brod na Kupi - katolička župna crkva Svete Marije Magdalene

22 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 794.

Brod na Kupi - katolička župna crkva Svete Marije Magdalene nakon Drugog svjetskog rata

Crni Lug – katolička župna crkva Svetog Petra i 23Pavla

U Crnom Lugu se nalazi župna crkva Svetog Petra i Pavla

iz 19. stoljeća. Župa je u Crnom Lugu osnovana 1817. godine. Cr-

kva je izgorjela 1920. godine zajedno sa još 27 kuća u Crnom Lugu,

a obnovljena je 1923. godine. Nedavno je crkva obnovljena do-

nacijama lokalnog stanovništva i zalaganjem svećenstva. U mjestu

se nalazi uprava Nacionalnog parka Risnjak, a ovo je naselje i jedno

od polazišta na planinarske rute po planini Risnjak. U naselju se

nalazi i omanja kapelica Svetog Križa, dok se u obližnjoj Bijeloj Vo-

dici nalazi katolička kapela Blažene Djevice Marije.

23 T. Mrle, Crni Lug, Delnice 2008, 73-76; A. Čaplar, Planinarski vodič po Hrvatskoj, Zagreb 2011, 322-323;

www.delnice-dekanat.com.

24Čedanj – katolička kapela Svetog Trojstva

Kapelica u Čednju je osim Presvetom Trojstvu posvećena i

Svetom Antunu Opatu. Sagrađena je 1832., o čemu svjedoči natpis

na zaglavnom kamenu. Damir Kremenić navodi da se u kapelici

nalazi i inventar: zastava Svetog Antuna, vrećica za skupljanje le-

mozine, kipić Svete Obitelji od gipsa, kipić Majke Božje, oltar s ki-

pićima Majke Božje i Svetog Vida i luster.

24 D. Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 176-

177.

Čedanj - katolička kapela Svetoga Trojstva

26

27

Brod na Kupi - kaštel Zrinskih

21Brod na Kupi – kaštel Zrinskih

Sjeverno od Delnica, uz samu Kupu, na hrvatsko-slo-venskoj granici, nalazi se četverokutna zidanica na glavnom trgu, neposredno uz most koji vodi preko Kupe. Radi se o građevini na dva kata, koja u svakom katu ima na sve četiri strane po tri prozora. Iznad drugog kata, nalazi se i oniži treći kat koji ima male pro-zorčiće koji su nekada služili obrani. Nekada je grad bio opkoljen zidom s obližnjom crkvom, ali od toga zida nije ništa ostalo. Brod na Kupi je zacijelo u prvo vrijeme pripadao pod grad Lukovdol (Severin na Kupi) čiji su vlasnici od 13. stoljeća bili Frankopani. Brod se u povijesnim ispravama spominje po prvi put 1481. godi-ne. Od 1577., nakon smrti Stjepana Frankopana, Brod i Gerovo, zajedno sa Severinom, došli su u vlasništvo Zrinskih. Zrinski su na mjestu dotadašnjeg drvenog kaštela Frankopana u naselju po-dignuli današnju građevinu 1651. godine. Pretpostavlja se da je današnji treći kat podignut u obnovi burga 1666. umjesto dota-dašnje drvene konstrukcije. U vlasništvu Zrinskih mjesto i kaštel ostaju do 1670. godine, kada su i Zrinskima i Frankopanima re-kvirirana imanja. Tada vlasnicima postaju Adam Zrinski (do svoje smrti 1691. godine) i Ugarska dvorska komora. Ugarska dvorska komora prepustila je burg Austrijskoj dvorskoj komori, a nakon ko-more Brodom su gospodarile obitelji Perlas (1725. – 1766.), Batth-yány (1766. – 1872.) i Thurn i Taxis, koja je burg prepustila općini. Naselje Brod na Kupi se prije nazivalo Ribarsko, a most preko Kupe u Brodu postoji od 1809. godine. Do tada je postojala skela preko Kupe po kojoj je mjesto dobilo ime.

21 K. Regan, "Plemićki gradovi, kašteli i tvrđave obitelji Zrinskih" u: Povijest obitelji Zrinski, Zagreb 2007,

170; E. Laszowski, Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923, 25-39; I. Perčić – Čologović, "Fortifikacijski i sakralni

spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 781.

Brod na Kupi – katolička župna crkva Svete 22Marije Magdalene

Župnu crkvu Svete Marije Magdalene u Brodu na Kupi

dao je 1670. godine izgraditi Petar Zrinski u baroknom stilu. Natpis

iznad vrata spominje kao godinu obnove 1732. kada je crkva bila

produžena na zapadnoj strani. U posljednjem ratu građevina je

bila djelomično porušena i spaljena, pa je do 1964. godine ob-

navljana. Mnogim pregradnjama i obnovama značajno je izmi-

jenjen izgled crkve. Danas je to jednostavna građevina, izvana vi-

šestranog, a iznutra polukružnog svetišta, sa zvonikom ispred za-

padne fasade.

Brod na Kupi - katolička župna crkva Svete Marije Magdalene

22 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 794.

Brod na Kupi - katolička župna crkva Svete Marije Magdalene nakon Drugog svjetskog rata

Crni Lug – katolička župna crkva Svetog Petra i 23Pavla

U Crnom Lugu se nalazi župna crkva Svetog Petra i Pavla

iz 19. stoljeća. Župa je u Crnom Lugu osnovana 1817. godine. Cr-

kva je izgorjela 1920. godine zajedno sa još 27 kuća u Crnom Lugu,

a obnovljena je 1923. godine. Nedavno je crkva obnovljena do-

nacijama lokalnog stanovništva i zalaganjem svećenstva. U mjestu

se nalazi uprava Nacionalnog parka Risnjak, a ovo je naselje i jedno

od polazišta na planinarske rute po planini Risnjak. U naselju se

nalazi i omanja kapelica Svetog Križa, dok se u obližnjoj Bijeloj Vo-

dici nalazi katolička kapela Blažene Djevice Marije.

23 T. Mrle, Crni Lug, Delnice 2008, 73-76; A. Čaplar, Planinarski vodič po Hrvatskoj, Zagreb 2011, 322-323;

www.delnice-dekanat.com.

24Čedanj – katolička kapela Svetog Trojstva

Kapelica u Čednju je osim Presvetom Trojstvu posvećena i

Svetom Antunu Opatu. Sagrađena je 1832., o čemu svjedoči natpis

na zaglavnom kamenu. Damir Kremenić navodi da se u kapelici

nalazi i inventar: zastava Svetog Antuna, vrećica za skupljanje le-

mozine, kipić Svete Obitelji od gipsa, kipić Majke Božje, oltar s ki-

pićima Majke Božje i Svetog Vida i luster.

24 D. Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 176-

177.

Čedanj - katolička kapela Svetoga Trojstva

28

29

Crni Lug - katolička župna crkva Svetog Petra i Pavla

Dedin – katolička kapela Svetog Antuna 25padovanskog

Kapela Svetog Antuna Padovanskog u Dedinu sagrađena

je 1935. godine osobitim zalaganjem nekih dedinskih obitelji i

delničkog župnika Ladislava Šporera. Zidovi i pod su od betona, a

crkva je prvotno bila pokrivena šindrom. Godine 1967. kapela je

pokrivena pocinčanim limom, a ponovo je obnovljena 1990. kada

je tornjić prekriven bakrom, obojan krov kapele i obnovljeni zidovi

kapele izvana i iznutra. Pod kapele i prostor oltara obnovljeni su

1997., a u kapelu su postavljene nove klupe 2001. godine.

25 www.delnice-crkva.org.

26 Delnice – 150 godina župne crkve, Delnice 1975; R. Strohal, Uz Lujzinsku cestu, Zagreb 1935, 43-45; I.

Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 794.

Dedin - katolička kapela Svetog Antuna Padovanskog

26Delnice – katolička župna crkva Svetog Ivana

Delnice se u dokumentima prvi put spominju 1481. go-

dine. U to vrijeme mjesto je bilo smješteno na današnjem raskršću

puteva za Rijeku i Čabar, na mjestu današnjih Donjih Delnica.

Delnice su ime dobile po tome što su se nalazile u blizini gra-

nice hreljinskoga i brodskoga dominija (tamo gdje su se dva do-

minija dijelila). Vrlo je vjerojatno da su i u to vrijeme imale svoju cr-

kvu. Tijekom 16. stoljeća Delnice su Osmanlije do temelja razorili, a

najveći dio stanovništva poubijali ili zarobili, dok su ostali uspjeli

pobjeći preko Kupe u Kranjsku. Kad su se primirile osmanlijske

provale, jedan dio Delničana se vratio svojim kućama, ali su oni

novo naselje podigli nešto istočnije, na mjestu današnjih Delnica.

Župa se u Delnicama spominje već 1600. godine, kako navodi za-

pis iz Status animarum iz 1824. godine. Župna crkva iz 17. stoljeća

nalazila se na Vidmu do 1825. godine. Kada je ta prva crkva bila

podignuta, nije poznato, ali se zna da je zvonik ove crkve bio drven,

a da je crkva bila popločana kamenom te je imala 10 pozora.

Današnju župnu crkvu Svetog Ivana u Delnicama podignuo je del-

nički župnik Nikola Car između 1825. i 1829. godine. Voditelj ra-

dova bio je poduzetnik Antun Cividini. Radi se o jednostavnoj tro-

brodnoj građevini, višekutnog svetišta, zvonika smještenog iznad

ulazne fasade. Glavni i dva pokrajnja oltara rađeni su u kasnoba-

roknim oblicima. Godine 1833. župnik Nikola Car nabavio je sat za

zvonik koji je služio svrsi do 1908. Godine 1834. kupljeno je zvono,

a 1837. orgulje. Godine 1900. crkvu je oslikao Marko Antonini. Za

vrijeme Drugog svjetskog rata župna je crkva izgorjela od bom-

bardiranja, pa je nakon rata privremeno prekrivena daskama. Tek

1954. uslijedila je sistematska obnova. Obzirom da je crkva iz-

među 1944. i 1954. bila bez krova, slikarije u njoj teško su ošte-

ćene. Iznutra je crkva uređena 1957., a 1958. zidovi su obojeni bo-

jom kakva je i danas. Godine 1972. crkva je ponovno obnovljena.

Delnice - katolička župna crkva Svetoga Ivana

28

29

Crni Lug - katolička župna crkva Svetog Petra i Pavla

Dedin – katolička kapela Svetog Antuna 25padovanskog

Kapela Svetog Antuna Padovanskog u Dedinu sagrađena

je 1935. godine osobitim zalaganjem nekih dedinskih obitelji i

delničkog župnika Ladislava Šporera. Zidovi i pod su od betona, a

crkva je prvotno bila pokrivena šindrom. Godine 1967. kapela je

pokrivena pocinčanim limom, a ponovo je obnovljena 1990. kada

je tornjić prekriven bakrom, obojan krov kapele i obnovljeni zidovi

kapele izvana i iznutra. Pod kapele i prostor oltara obnovljeni su

1997., a u kapelu su postavljene nove klupe 2001. godine.

25 www.delnice-crkva.org.

26 Delnice – 150 godina župne crkve, Delnice 1975; R. Strohal, Uz Lujzinsku cestu, Zagreb 1935, 43-45; I.

Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 794.

Dedin - katolička kapela Svetog Antuna Padovanskog

26Delnice – katolička župna crkva Svetog Ivana

Delnice se u dokumentima prvi put spominju 1481. go-

dine. U to vrijeme mjesto je bilo smješteno na današnjem raskršću

puteva za Rijeku i Čabar, na mjestu današnjih Donjih Delnica.

Delnice su ime dobile po tome što su se nalazile u blizini gra-

nice hreljinskoga i brodskoga dominija (tamo gdje su se dva do-

minija dijelila). Vrlo je vjerojatno da su i u to vrijeme imale svoju cr-

kvu. Tijekom 16. stoljeća Delnice su Osmanlije do temelja razorili, a

najveći dio stanovništva poubijali ili zarobili, dok su ostali uspjeli

pobjeći preko Kupe u Kranjsku. Kad su se primirile osmanlijske

provale, jedan dio Delničana se vratio svojim kućama, ali su oni

novo naselje podigli nešto istočnije, na mjestu današnjih Delnica.

Župa se u Delnicama spominje već 1600. godine, kako navodi za-

pis iz Status animarum iz 1824. godine. Župna crkva iz 17. stoljeća

nalazila se na Vidmu do 1825. godine. Kada je ta prva crkva bila

podignuta, nije poznato, ali se zna da je zvonik ove crkve bio drven,

a da je crkva bila popločana kamenom te je imala 10 pozora.

Današnju župnu crkvu Svetog Ivana u Delnicama podignuo je del-

nički župnik Nikola Car između 1825. i 1829. godine. Voditelj ra-

dova bio je poduzetnik Antun Cividini. Radi se o jednostavnoj tro-

brodnoj građevini, višekutnog svetišta, zvonika smještenog iznad

ulazne fasade. Glavni i dva pokrajnja oltara rađeni su u kasnoba-

roknim oblicima. Godine 1833. župnik Nikola Car nabavio je sat za

zvonik koji je služio svrsi do 1908. Godine 1834. kupljeno je zvono,

a 1837. orgulje. Godine 1900. crkvu je oslikao Marko Antonini. Za

vrijeme Drugog svjetskog rata župna je crkva izgorjela od bom-

bardiranja, pa je nakon rata privremeno prekrivena daskama. Tek

1954. uslijedila je sistematska obnova. Obzirom da je crkva iz-

među 1944. i 1954. bila bez krova, slikarije u njoj teško su ošte-

ćene. Iznutra je crkva uređena 1957., a 1958. zidovi su obojeni bo-

jom kakva je i danas. Godine 1972. crkva je ponovno obnovljena.

Delnice - katolička župna crkva Svetoga Ivana

30

31

Delnice – katolička kapela Svetog Križa na 27Kalvariji

O vremenu točnog nastanka ove građevine ne postoje

podaci, ali je ona očito bila najstariji sakralni objekt u Delnicama.

Kapela je u 19. stoljeću izgledala znatno drugačije nego što izgleda

danas. U župnoj spomenici župnik Antun Rigoni početkom dva-

desetog stoljeća opisuje kako je ona izgledala: "Bila je duga 4 hva-

ta, široka 3 hvata i 4 stope, a visoka 2 hvata. Prvobitno je imala dva

velika prozora i tri manja. Toranj je bio u predkrovlju, ali je porušen.

Na tornju bijahu 2 zvona." Kapela je bila obnavljana više puta. Ob-

navljana je u vrijeme župnika Nikole Cara godine 1861., kada je na-

bavljen novi oltar. Popravljana je i u drugoj polovini 19. stoljeća, a

početkom 20. stoljeća (1907.) župnik Antun Rigoni dao je kapelu

27 www.delnice-crkva.org.

Delnice - katolička kapela Svetog Križa na Kalvariji

okrečiti, urediti oltar i klupe i ispred građevine postaviti tri križa.

Župnik Antun Brnad spašava kapelu od potpune devastacije še-

zdesetih godina dvadesetog stoljeća. Prekriva je pocinčanim li-

mom, a pred njom podiže tri betonska križa. U socijalističkom pe-

riodu crkva je bila prepuštena pustošenju djece, mladih i vojske.

Na kapeli su razbijani prozori, a u njoj je ložena i vatra. Tek 1990.

prionulo se obnovi kapelice. Međutim, opsežniji radovi su podue-

zti 2001. i 2002., kada je građevina u potpunosti obnovljena.

Donji Ložac – katolička kapela Majke Božje 28Kraljice

U Donjem Lošcu, uz potok Curak, na putu između Skrada i

Broda na Kupi, nalazi se omanja privatna kapelica, vlasništvo Jelice

Malnar iz Zamosta i Jože Crnkovića iz Turkovića kod Ogulina. Blag-

dan se obilježava 22. kolovoza. Kapelica je drvena i izrađena od

okomito postavljenih dasaka, a u njoj su pohranjene slike s ho-

dočašća na Trsat i u Split. Ključar kapelicu naziva Majkom Božjom

od Zdravlja.

Donji Ložac- katolička kapela Majke Božje Kraljice

28 D. Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 181.

Gašparci – katolička kapela Svetog Ivana 29Nepomuka

Katolička kapela Svetog Ivana Nepomuka u Gašparcima

sagrađena je 1928. godine, nakon što je 1916. godine izgorjela ra-

nija kapela sa još trinaest kuća u selu. Danas stoji u dobrom stanju.

Gašparci - katolička kapela Svetog Ivana Nepomuka

29 M. Salečić, Uz Kupu, Karlovac s.a., 14; Spomenica župe Turke.

Gornje Tihovo – katolička kapela Blažene 30Djevice Marije

Kapela u Tihovu nalazi se uz samu prometnicu koja vodi

od Delnica prema Brodu na Kupi. Kapela je podignuta 1839. godi-

ne, a obnovljena 1939. godine, o čemu svjedoči natpis na portalu.

Zaključak apside je izvana i iznutra trostran. Pored ulaza je po-

suda za svetu vodu. Na bočnim zidovima je sa svake strane po

jedan prozor. Oltar je povišen za jednu stepenicu.

Gornje Tihovo - katolička kapela Blažene Djevice Marije

30 D. Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 179-

180.

30

31

Delnice – katolička kapela Svetog Križa na 27Kalvariji

O vremenu točnog nastanka ove građevine ne postoje

podaci, ali je ona očito bila najstariji sakralni objekt u Delnicama.

Kapela je u 19. stoljeću izgledala znatno drugačije nego što izgleda

danas. U župnoj spomenici župnik Antun Rigoni početkom dva-

desetog stoljeća opisuje kako je ona izgledala: "Bila je duga 4 hva-

ta, široka 3 hvata i 4 stope, a visoka 2 hvata. Prvobitno je imala dva

velika prozora i tri manja. Toranj je bio u predkrovlju, ali je porušen.

Na tornju bijahu 2 zvona." Kapela je bila obnavljana više puta. Ob-

navljana je u vrijeme župnika Nikole Cara godine 1861., kada je na-

bavljen novi oltar. Popravljana je i u drugoj polovini 19. stoljeća, a

početkom 20. stoljeća (1907.) župnik Antun Rigoni dao je kapelu

27 www.delnice-crkva.org.

Delnice - katolička kapela Svetog Križa na Kalvariji

okrečiti, urediti oltar i klupe i ispred građevine postaviti tri križa.

Župnik Antun Brnad spašava kapelu od potpune devastacije še-

zdesetih godina dvadesetog stoljeća. Prekriva je pocinčanim li-

mom, a pred njom podiže tri betonska križa. U socijalističkom pe-

riodu crkva je bila prepuštena pustošenju djece, mladih i vojske.

Na kapeli su razbijani prozori, a u njoj je ložena i vatra. Tek 1990.

prionulo se obnovi kapelice. Međutim, opsežniji radovi su podue-

zti 2001. i 2002., kada je građevina u potpunosti obnovljena.

Donji Ložac – katolička kapela Majke Božje 28Kraljice

U Donjem Lošcu, uz potok Curak, na putu između Skrada i

Broda na Kupi, nalazi se omanja privatna kapelica, vlasništvo Jelice

Malnar iz Zamosta i Jože Crnkovića iz Turkovića kod Ogulina. Blag-

dan se obilježava 22. kolovoza. Kapelica je drvena i izrađena od

okomito postavljenih dasaka, a u njoj su pohranjene slike s ho-

dočašća na Trsat i u Split. Ključar kapelicu naziva Majkom Božjom

od Zdravlja.

Donji Ložac- katolička kapela Majke Božje Kraljice

28 D. Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 181.

Gašparci – katolička kapela Svetog Ivana 29Nepomuka

Katolička kapela Svetog Ivana Nepomuka u Gašparcima

sagrađena je 1928. godine, nakon što je 1916. godine izgorjela ra-

nija kapela sa još trinaest kuća u selu. Danas stoji u dobrom stanju.

Gašparci - katolička kapela Svetog Ivana Nepomuka

29 M. Salečić, Uz Kupu, Karlovac s.a., 14; Spomenica župe Turke.

Gornje Tihovo – katolička kapela Blažene 30Djevice Marije

Kapela u Tihovu nalazi se uz samu prometnicu koja vodi

od Delnica prema Brodu na Kupi. Kapela je podignuta 1839. godi-

ne, a obnovljena 1939. godine, o čemu svjedoči natpis na portalu.

Zaključak apside je izvana i iznutra trostran. Pored ulaza je po-

suda za svetu vodu. Na bočnim zidovima je sa svake strane po

jedan prozor. Oltar je povišen za jednu stepenicu.

Gornje Tihovo - katolička kapela Blažene Djevice Marije

30 D. Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 179-

180.

32

33

31Hajdova hiža – nalazi iz prapovijesnog vremena

Hajdova hiža - prapovijesni arheološki lokalitet

31 V. Božić, "Speleološke zanimljivosti Gorskog kotara, Neke špilje i jame pristupačne su turistima" u:

Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67, 109-110; D. Hirc, Gorski kotar,

Rijeka 1996, 97-107; A. Čaplar, Planinarski vodič po Hrvatskoj, Zagreb 2011, 347.

U planinskom masivu Drgomlja, nedaleko Delnica, nalazi

se jedan od najpoznatijih speleoloških objekata Gorskog kotara –

Hajdova hiža ili Divova kuća. Špilja se nalazi na istočnom obron-

ku Drgomlja, a pristup do nje je vrlo težak. Staza kojom su prvi po-

sjetitelji dolazili do špilje obrasla je, a označen je planinarski put

koji vodi iz Delnica. Ispred špilje se nalazi sipar polukružnog oblika

na koji povremeno pada kamenje s obližnjih okomitih stijena koje

okružuju špilju. Špilja ima nekoliko lijepih, velikih dvorana, kanale,

jezerca i sigaste ukrase. Odmah na ulazu u špilju nalazi se velika

dvorana, dimenzija 70x50x30 metara, koja je čitava osvjetljena

dnevnim svjetlom. Iz ulazne dvorane nastavljaju se dva kraka. Li-

jevi je krak dostupan samo speleolozima, a desni se može posjetiti

uz dobru rasvjetu i vodiča. Dužina svih kanala iznosi 1188 metara,

ali je špilja zasigurno duža, budući da nije u cijelosti istražena.

Uokolo špilje postoji još niz speleoloških objekata: Gornja Hajdova

hiža, špilja Sklonište ili Restoran, Špilja s prozirnim crvima, Jama

iznad Hajdove hiže. Jedan dio tih špilja povezan je kanalima s Haj-

dovom hižom. U Hajdovoj hiži pronađeni su i tragovi arheoloških

kultura iz prapovijesnog doba, ali arheološka istraživanja nikada

nisu poduzeta.

32Hrvatsko – katolička kapela Svetog Roka

Selo Hrvatsko smješteno je u dolini rijeke Kupe, a prvi

su mu susjedi slovensko selo Osilnica i naselje Zamost. Crkva Sve-

tog Roka u Hrvatskom vrlo je vjerojatno podignuta 1735. godine, a

prema iskazima pojedinaca nekada je bila župna crkva o čemu

govori činjenica da se tu pokapalo stanovništvo iz Crnog Luga i

Razloga. Radi se o vrijednoj crkvi sa zvonikom na preslicu.

Hrvatsko - katolička kapela Svetog Roka

32 Ž. Malnar, Zelena dolina Plešce, Plešce 2009, 33-35.

33 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 797.

Kočinić – katolička kapela Blažene DjeviceMarije

Kapela u Kočiniću, koja se nalazi iznad prometnice Turke - Brod na Kupi, sagrađena je 1890. godine, o čemu svjedoči natpis na tabli uz samu crkvu. Radi se o malenom objektu bez veće um-jetničke vrijednosti.

33Kupjak – katolička župna crkva Svetog Vida

Selo Kupjak nastalo je u vrijeme gradnje Lujzijanske ce-ste. Navodno je jednu od prvih kuća podignuo neki Žagar koji je ondje imao gostionicu i konačište. Budući da mu je posao ondje dobro napredovao, doselilo se još nekoliko ljudi, i tako je nastalo

naselje. U Kupjaku se, uz Lujzijansku cestu, nalazi oveća crkva Sve-tog Vida, podignuta 1874., a obnovljena 1937. Popravljana je i na-kon Drugog svjetskog rata i tada je, zbog nestručne obnove, ve-likim dijelom izgubila od svoje vrijednosti.

Kupjak - katolička župna crkva Svetog Vida

Kuželj – katolička župna crkva Svetog Ivana 34Glavosjeka

34 M. Salečić, Uz Kupu, Karlovac s.a., 16.

Župa u Kuželju ustanovljena je 1790. godine, a današnja župna crkva je podignuta 1857. godine. Crkva je posvećena Sve-tom Ivanu Glavosjeku koji je zaštitnik voda. Nasuprot naselju stoji velika Kuželjska stena u Sloveniji, a u Kuželju se potok Velika Beli-ca ulijeva u Kupu.

Kuželj - katolička župna crkva Svetog Ivana Glavosjeka

32

33

31Hajdova hiža – nalazi iz prapovijesnog vremena

Hajdova hiža - prapovijesni arheološki lokalitet

31 V. Božić, "Speleološke zanimljivosti Gorskog kotara, Neke špilje i jame pristupačne su turistima" u:

Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67, 109-110; D. Hirc, Gorski kotar,

Rijeka 1996, 97-107; A. Čaplar, Planinarski vodič po Hrvatskoj, Zagreb 2011, 347.

U planinskom masivu Drgomlja, nedaleko Delnica, nalazi

se jedan od najpoznatijih speleoloških objekata Gorskog kotara –

Hajdova hiža ili Divova kuća. Špilja se nalazi na istočnom obron-

ku Drgomlja, a pristup do nje je vrlo težak. Staza kojom su prvi po-

sjetitelji dolazili do špilje obrasla je, a označen je planinarski put

koji vodi iz Delnica. Ispred špilje se nalazi sipar polukružnog oblika

na koji povremeno pada kamenje s obližnjih okomitih stijena koje

okružuju špilju. Špilja ima nekoliko lijepih, velikih dvorana, kanale,

jezerca i sigaste ukrase. Odmah na ulazu u špilju nalazi se velika

dvorana, dimenzija 70x50x30 metara, koja je čitava osvjetljena

dnevnim svjetlom. Iz ulazne dvorane nastavljaju se dva kraka. Li-

jevi je krak dostupan samo speleolozima, a desni se može posjetiti

uz dobru rasvjetu i vodiča. Dužina svih kanala iznosi 1188 metara,

ali je špilja zasigurno duža, budući da nije u cijelosti istražena.

Uokolo špilje postoji još niz speleoloških objekata: Gornja Hajdova

hiža, špilja Sklonište ili Restoran, Špilja s prozirnim crvima, Jama

iznad Hajdove hiže. Jedan dio tih špilja povezan je kanalima s Haj-

dovom hižom. U Hajdovoj hiži pronađeni su i tragovi arheoloških

kultura iz prapovijesnog doba, ali arheološka istraživanja nikada

nisu poduzeta.

32Hrvatsko – katolička kapela Svetog Roka

Selo Hrvatsko smješteno je u dolini rijeke Kupe, a prvi

su mu susjedi slovensko selo Osilnica i naselje Zamost. Crkva Sve-

tog Roka u Hrvatskom vrlo je vjerojatno podignuta 1735. godine, a

prema iskazima pojedinaca nekada je bila župna crkva o čemu

govori činjenica da se tu pokapalo stanovništvo iz Crnog Luga i

Razloga. Radi se o vrijednoj crkvi sa zvonikom na preslicu.

Hrvatsko - katolička kapela Svetog Roka

32 Ž. Malnar, Zelena dolina Plešce, Plešce 2009, 33-35.

33 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 797.

Kočinić – katolička kapela Blažene DjeviceMarije

Kapela u Kočiniću, koja se nalazi iznad prometnice Turke - Brod na Kupi, sagrađena je 1890. godine, o čemu svjedoči natpis na tabli uz samu crkvu. Radi se o malenom objektu bez veće um-jetničke vrijednosti.

33Kupjak – katolička župna crkva Svetog Vida

Selo Kupjak nastalo je u vrijeme gradnje Lujzijanske ce-ste. Navodno je jednu od prvih kuća podignuo neki Žagar koji je ondje imao gostionicu i konačište. Budući da mu je posao ondje dobro napredovao, doselilo se još nekoliko ljudi, i tako je nastalo

naselje. U Kupjaku se, uz Lujzijansku cestu, nalazi oveća crkva Sve-tog Vida, podignuta 1874., a obnovljena 1937. Popravljana je i na-kon Drugog svjetskog rata i tada je, zbog nestručne obnove, ve-likim dijelom izgubila od svoje vrijednosti.

Kupjak - katolička župna crkva Svetog Vida

Kuželj – katolička župna crkva Svetog Ivana 34Glavosjeka

34 M. Salečić, Uz Kupu, Karlovac s.a., 16.

Župa u Kuželju ustanovljena je 1790. godine, a današnja župna crkva je podignuta 1857. godine. Crkva je posvećena Sve-tom Ivanu Glavosjeku koji je zaštitnik voda. Nasuprot naselju stoji velika Kuželjska stena u Sloveniji, a u Kuželju se potok Velika Beli-ca ulijeva u Kupu.

Kuželj - katolička župna crkva Svetog Ivana Glavosjeka

34

35

Marija Trošt – katolička kapela Majke Božje 35utješiteljice

Marija Trošt - katolička kapela Majke Božje utješiteljice

35 www.delnice-crkva.org; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice

1981, 789.

Kapela Majke Božje utješiteljice nalazi se oko četiri ki-

lometra od župne crkve. Crkva je podignuta iznad ceste koja vodi

od Delnica prema Brodu na Kupi. Stari naziv za ovu građevinu je

bio kapela Blažene Djevice Marije na Turnih. Crkva je posvećena

1755. godine, a značajne obnove su učinjene 1842., 1880., 1901. i

1910. godine. Nakon Drugog svjetskog rata 10. rujna 1950. požar

iz obližnjeg Šajera zahvatio je crkvu. Tada je izgorjela čitava crkva

osim sakristije. Spašen je samo dio inventara. 1963. godine ob-

novljen je toranj crkve i postavljeno je zvono, a zidovi su obnovljeni

1969. godine. Novi krov je postavljen 1975. na crkvi, i tada su

ugrađena vrata i prozori. Značajnija obnova je uslijedila 1989., ka-

da su obnovljeni vanjski i unutarnji zidovi.

Razloge – katolička župna crkva Bezgrešnog 36začeća Blažene Djevice Marije

Župa Razloge je osnovana 1808. godine. Matične knjige

se vode od 1790. godine, a župna crkva Bezgrešnog začeća Bla-

žene Djevice Marije izgrađena je početkom 19. stoljeća., ali je

zbog dotrajalosti i neodržavanja obnovljena početkom 20. stolje-

ća. Konačan je izgled dobila nakon Drugog svjetskog rata, a za-

vršetak obnove bio je 1960. godine. Naime, u Drugom svjetskom

ratu, 1942. godine, Talijani su u potpunosti uništili selo i crkvu. Ne-

kada se selo Razloge nalazilo na putu kojim su se robe, na konjima

i mulama, prevozile do mora. Selo se nalazi na koridoru između

Alpa i Dinarskog gorja zvanom pokupski koridor koji je oduvijek

Razloge - katolička župna crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije

Razloge - izvor Kupe36 T. Mrle, Crni Lug, Delnice 2008, 96-97; M. Salečić, Uz Kupu, Karlovac s.a., 8-9; A. Čaplar, Planinarski vodič

po Hrvatskoj, Zagreb 2011, 323.

34

35

Marija Trošt – katolička kapela Majke Božje 35utješiteljice

Marija Trošt - katolička kapela Majke Božje utješiteljice

35 www.delnice-crkva.org; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice

1981, 789.

Kapela Majke Božje utješiteljice nalazi se oko četiri ki-

lometra od župne crkve. Crkva je podignuta iznad ceste koja vodi

od Delnica prema Brodu na Kupi. Stari naziv za ovu građevinu je

bio kapela Blažene Djevice Marije na Turnih. Crkva je posvećena

1755. godine, a značajne obnove su učinjene 1842., 1880., 1901. i

1910. godine. Nakon Drugog svjetskog rata 10. rujna 1950. požar

iz obližnjeg Šajera zahvatio je crkvu. Tada je izgorjela čitava crkva

osim sakristije. Spašen je samo dio inventara. 1963. godine ob-

novljen je toranj crkve i postavljeno je zvono, a zidovi su obnovljeni

1969. godine. Novi krov je postavljen 1975. na crkvi, i tada su

ugrađena vrata i prozori. Značajnija obnova je uslijedila 1989., ka-

da su obnovljeni vanjski i unutarnji zidovi.

Razloge – katolička župna crkva Bezgrešnog 36začeća Blažene Djevice Marije

Župa Razloge je osnovana 1808. godine. Matične knjige

se vode od 1790. godine, a župna crkva Bezgrešnog začeća Bla-

žene Djevice Marije izgrađena je početkom 19. stoljeća., ali je

zbog dotrajalosti i neodržavanja obnovljena početkom 20. stolje-

ća. Konačan je izgled dobila nakon Drugog svjetskog rata, a za-

vršetak obnove bio je 1960. godine. Naime, u Drugom svjetskom

ratu, 1942. godine, Talijani su u potpunosti uništili selo i crkvu. Ne-

kada se selo Razloge nalazilo na putu kojim su se robe, na konjima

i mulama, prevozile do mora. Selo se nalazi na koridoru između

Alpa i Dinarskog gorja zvanom pokupski koridor koji je oduvijek

Razloge - katolička župna crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije

Razloge - izvor Kupe36 T. Mrle, Crni Lug, Delnice 2008, 96-97; M. Salečić, Uz Kupu, Karlovac s.a., 8-9; A. Čaplar, Planinarski vodič

po Hrvatskoj, Zagreb 2011, 323.

36

37

bio najbolja veza Podunavlja s Jadranskim morem. Razloge su bile

odmorište, pa odtuda i ime mjestu. Naime, tu su se tereti skidali, tj.

razlagali (slagali), pa je po tome mjesto dobilo ime. Ispod sela se

nalazi Kupeško jezero koje je izvor rijeke Kupe. Radi se o snažnom

vrelu koje je dobilo izgled jezerca zelenoplave boje.

37Turke – katolička župna crkva Svetog Križa

37 A. Burić, Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj 1438. – 1975., Goranska prezimena u

Hrvatskoj, Rijeka 1983, 29.

Mjesto Turke svoje je ime dobilo po nekadašnjem tur-

skom logorištu. Antun Burić o tome piše ovako: U spomenici žup-

ne crkve u Turkima među ostalim zabilježeno je i ovo: "Kad su se

jednom umorni Turci utaborili i odmarali na desnoj obali rijeke Ku-

pe, postavili su straže oko logorskog mjesta. Tako još danas tri

njihova stražarska mjesta na okolnim bregovima nose odgovara-

juća imena: onaj brijeg na jugu Viderna, onaj manji prema zapadu

Mala straža, a onaj viši Velika straža." Kao spomen na odlazak Os-

manlija iz kupske doline sve crkve s lijeve strane Kupe od Osilnice

do Bele krajine svako jutro zvone u sedam sati. Župna crkva Svetog

Križa podignuta je 1745. godine, a zvona na zvoniku potječu iz

1730., 1773. i 1795. godine, prema pisanju Spomenice župe Turke.

Oltari potječu iz 1897. godine, kada je izvršena renovacija crkve-

nog inventara.

Turke - katolička župna crkva Svetog Križa

Turke - prva stranica župne spomenice

38Velika Lešnica – katolička kapela Svete Marije

U Velikoj Lešnici, nedaleko Delnica, na putu prema Brodu

na Kupi, nalazi se velika proštenjarska crkva s masivnim zvonikom

na sjeveroistočnoj strani. Crkva je podignuta oko 1715. godine, a

obnovljena je djelomično devedesetih godina dvadesetog sto-

ljeća (iako je obnova trajala i godinama prije). Pri obnovi su sudjelo-

vali talijanski majstori, od kojih je jedan od njih poginuo na poslu.

Unutarnji crkveni prostor se sastoji od kvadratničnog središnjeg

dijela, na koji se na istočnoj strani nadovezuje svetište, a na za-

padnoj ulazni dio. U građevini se nalazi okrunjeni kip Majke Božje s

djetetom Isusom i više vrlo oštećenih inventarnih predmeta.

38 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 788-789; D.

Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 180-181.

39 Zvono, br 9/436 (2010), 12. Velika Lešnica - katolička kapela Svete Marije

39Zagolik – katolička kapela Svetog Lovre

Groblje s ruševinama kapele Svetog Lovre u Zagoliku, na-

selju kuželjske župe Mučeništva Svetog Ivana Krstitelja, nalazi se

visoko iznad Kuželja u planini. Kapela je vrlo vjerojatno podignuta

krajem 17. stoljeća. Da je zaselak Zagolik nekada imao mnogo sta-

novnika, govori činjenica da su ruševine ove crkve duge gotovo 15

metara te da je u nju moglo stati oko 170 ljudi. Ispred ruševina cr-

kve podignuta je omanja kapelica na kojoj je zvono iz 1929. godi-

ne, a koju je blagoslovio Stanko Kovačić, župnik i dekan iz Delnica.

Velika Lešnica - tlocrt crkve

36

37

bio najbolja veza Podunavlja s Jadranskim morem. Razloge su bile

odmorište, pa odtuda i ime mjestu. Naime, tu su se tereti skidali, tj.

razlagali (slagali), pa je po tome mjesto dobilo ime. Ispod sela se

nalazi Kupeško jezero koje je izvor rijeke Kupe. Radi se o snažnom

vrelu koje je dobilo izgled jezerca zelenoplave boje.

37Turke – katolička župna crkva Svetog Križa

37 A. Burić, Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj 1438. – 1975., Goranska prezimena u

Hrvatskoj, Rijeka 1983, 29.

Mjesto Turke svoje je ime dobilo po nekadašnjem tur-

skom logorištu. Antun Burić o tome piše ovako: U spomenici žup-

ne crkve u Turkima među ostalim zabilježeno je i ovo: "Kad su se

jednom umorni Turci utaborili i odmarali na desnoj obali rijeke Ku-

pe, postavili su straže oko logorskog mjesta. Tako još danas tri

njihova stražarska mjesta na okolnim bregovima nose odgovara-

juća imena: onaj brijeg na jugu Viderna, onaj manji prema zapadu

Mala straža, a onaj viši Velika straža." Kao spomen na odlazak Os-

manlija iz kupske doline sve crkve s lijeve strane Kupe od Osilnice

do Bele krajine svako jutro zvone u sedam sati. Župna crkva Svetog

Križa podignuta je 1745. godine, a zvona na zvoniku potječu iz

1730., 1773. i 1795. godine, prema pisanju Spomenice župe Turke.

Oltari potječu iz 1897. godine, kada je izvršena renovacija crkve-

nog inventara.

Turke - katolička župna crkva Svetog Križa

Turke - prva stranica župne spomenice

38Velika Lešnica – katolička kapela Svete Marije

U Velikoj Lešnici, nedaleko Delnica, na putu prema Brodu

na Kupi, nalazi se velika proštenjarska crkva s masivnim zvonikom

na sjeveroistočnoj strani. Crkva je podignuta oko 1715. godine, a

obnovljena je djelomično devedesetih godina dvadesetog sto-

ljeća (iako je obnova trajala i godinama prije). Pri obnovi su sudjelo-

vali talijanski majstori, od kojih je jedan od njih poginuo na poslu.

Unutarnji crkveni prostor se sastoji od kvadratničnog središnjeg

dijela, na koji se na istočnoj strani nadovezuje svetište, a na za-

padnoj ulazni dio. U građevini se nalazi okrunjeni kip Majke Božje s

djetetom Isusom i više vrlo oštećenih inventarnih predmeta.

38 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 788-789; D.

Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 180-181.

39 Zvono, br 9/436 (2010), 12. Velika Lešnica - katolička kapela Svete Marije

39Zagolik – katolička kapela Svetog Lovre

Groblje s ruševinama kapele Svetog Lovre u Zagoliku, na-

selju kuželjske župe Mučeništva Svetog Ivana Krstitelja, nalazi se

visoko iznad Kuželja u planini. Kapela je vrlo vjerojatno podignuta

krajem 17. stoljeća. Da je zaselak Zagolik nekada imao mnogo sta-

novnika, govori činjenica da su ruševine ove crkve duge gotovo 15

metara te da je u nju moglo stati oko 170 ljudi. Ispred ruševina cr-

kve podignuta je omanja kapelica na kojoj je zvono iz 1929. godi-

ne, a koju je blagoslovio Stanko Kovačić, župnik i dekan iz Delnica.

Velika Lešnica - tlocrt crkve

38

39

Zagolik - katolička kapela Svetog Lovre Zagolik - katolička kapela Svetog Lovre

38

39

Zagolik - katolička kapela Svetog Lovre Zagolik - katolička kapela Svetog Lovre

40

41

Opcina Mrkopalj

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

40

41

Opcina Mrkopalj

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

42

43

Begovo Razdolje – katolička kapela Blažene 40Djevice Marije Lurdske

40 www.mrkopalj-crkva.org.

U Begovu Razdolju nalazi se kapela Blažene Djevice Ma-

rije Lurdske podignuta vjerojatno u 19. stoljeću. Nedavno je kape-

li promijenjeno krovište, a instalirano je i centralno grijanje.

Begovo Razdolje - katolička kapela Blažene Djevice Marije Lurdske

Mrkopalj - katolička župna crkva Majke Božje 41od sedam žalosti

U Mrkoplju se u centru naselja nalazi crkva Majke Božje

od sedam žalosti, iz 1854. godine, na malenu uzvišenju na koje vo-

de monumentalno koncipirane stube, dok se na drugoj strani na-

lazi groblje. Zvonik okruglog krova u obliku lukovice uzdiže se

iznad zapadne fasade, koju vertikalno raščlanjuje plitki rizalit. Crk-

va je trobrodna, pravokutnog tlocrta i trostrane apside. Građevina

je podignuta kao zavjetna, a izgradili su je stari Mrkopaljci kao za-

vjet Majci Božjoj od sedam žalosti da ih zaštiti od kuge koja je u vri-

jeme gradnje morila stoku u mrkopaljskom kraju. Crkva je obnav-

ljana 1880. i 1892., a zatim se je 1922. godine od trošnosti srušila

kupola. Godine 1925. nadomještena su u ratu oduzeta zvona. Da-

na 6. travnja 1944. u vrijeme njemačkog bombardiranja crkva je

teže oštećena (osobito krov, strop, jugozapadni zabat i lađa), pa je

pri obnovi oštećeni, sveden strop, zamijenjen ravnim stropom.

Prva mrkopaljska župna crkva Svetog Filipa stradala je u travnju

1944. godine, također prilikom njemačkog bombardiranja. Nala-

zila se u središtu Mrkoplja, na obroncima Rotarove glavice, gdje je

danas spomenik žrtvama fašizma i palim borcima. Nekoliko go-

dina nakon 1945. jugoslavenske su vlasti srušile posljednje ostatke

ove vrijedne klasicističke građevine, a prema procjeni Konzerva-

torskog odjela u Rijeci ova je građevina pripadala među najvred-

nije građevine iz vremena klasicizma na području Istre, Hrvatskog

primorja i Gorskog kotara.

41 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 789-790.

42 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 790. Mrkopalj - katolička župna crkva Majke Božje od sedam žalosti

42Mrkopalj – katolička romanička crkva na Fortici

Prema usmenoj predaji, koju je zapisao mrkopaljski žup-nik Josip Parc, na sjevernoj strani Mrkopaljskog polja postojala je prvobitno crkva, bogomolja prvih doseljenika u Mrkopalj, iz 14. stoljeća. Taj dio polja zove se Fortica. Ova narodna predaja potvr-đena je 1976. godine, kada je na Fortici u Mrkopaljskom polju iskopana zidina srednjovjekovne crkve iz 13. ili 14. stoljeća, tlocrta veličine 4,5X8 metara. Ovo je najstariji materijalni trag srednjo-vjekovne povijesti Gorskog kotara, a dokazuje da su Frankopani i Zrinski gradili i skromne crkve za svoje podanike. Ta je crkvica mo-gla imati i obrambeni značaj, budući da je smještena na omanjoj uzvisini iznad Mrkopaljskog polja. Arheologinja Ružica Drechsler Bižić, koja je vodila istraživanja na Fortici, pretpostavlja da je na Fortici prije spomenute crkve postojala obrambena građevina (za koju smatra da je pripadala Japodima), a na njivi Crikvenoj da je postojalo groblje, ali o tome ne svjedoče nikakvi pouzdani materi-jalni tragovi.

Mrkopalj - položaj Fortica

Mrkopalj - položaj Fortica

Mrkopalj - Fortica - tlocrt kapele

42

43

Begovo Razdolje – katolička kapela Blažene 40Djevice Marije Lurdske

40 www.mrkopalj-crkva.org.

U Begovu Razdolju nalazi se kapela Blažene Djevice Ma-

rije Lurdske podignuta vjerojatno u 19. stoljeću. Nedavno je kape-

li promijenjeno krovište, a instalirano je i centralno grijanje.

Begovo Razdolje - katolička kapela Blažene Djevice Marije Lurdske

Mrkopalj - katolička župna crkva Majke Božje 41od sedam žalosti

U Mrkoplju se u centru naselja nalazi crkva Majke Božje

od sedam žalosti, iz 1854. godine, na malenu uzvišenju na koje vo-

de monumentalno koncipirane stube, dok se na drugoj strani na-

lazi groblje. Zvonik okruglog krova u obliku lukovice uzdiže se

iznad zapadne fasade, koju vertikalno raščlanjuje plitki rizalit. Crk-

va je trobrodna, pravokutnog tlocrta i trostrane apside. Građevina

je podignuta kao zavjetna, a izgradili su je stari Mrkopaljci kao za-

vjet Majci Božjoj od sedam žalosti da ih zaštiti od kuge koja je u vri-

jeme gradnje morila stoku u mrkopaljskom kraju. Crkva je obnav-

ljana 1880. i 1892., a zatim se je 1922. godine od trošnosti srušila

kupola. Godine 1925. nadomještena su u ratu oduzeta zvona. Da-

na 6. travnja 1944. u vrijeme njemačkog bombardiranja crkva je

teže oštećena (osobito krov, strop, jugozapadni zabat i lađa), pa je

pri obnovi oštećeni, sveden strop, zamijenjen ravnim stropom.

Prva mrkopaljska župna crkva Svetog Filipa stradala je u travnju

1944. godine, također prilikom njemačkog bombardiranja. Nala-

zila se u središtu Mrkoplja, na obroncima Rotarove glavice, gdje je

danas spomenik žrtvama fašizma i palim borcima. Nekoliko go-

dina nakon 1945. jugoslavenske su vlasti srušile posljednje ostatke

ove vrijedne klasicističke građevine, a prema procjeni Konzerva-

torskog odjela u Rijeci ova je građevina pripadala među najvred-

nije građevine iz vremena klasicizma na području Istre, Hrvatskog

primorja i Gorskog kotara.

41 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 789-790.

42 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 790. Mrkopalj - katolička župna crkva Majke Božje od sedam žalosti

42Mrkopalj – katolička romanička crkva na Fortici

Prema usmenoj predaji, koju je zapisao mrkopaljski žup-nik Josip Parc, na sjevernoj strani Mrkopaljskog polja postojala je prvobitno crkva, bogomolja prvih doseljenika u Mrkopalj, iz 14. stoljeća. Taj dio polja zove se Fortica. Ova narodna predaja potvr-đena je 1976. godine, kada je na Fortici u Mrkopaljskom polju iskopana zidina srednjovjekovne crkve iz 13. ili 14. stoljeća, tlocrta veličine 4,5X8 metara. Ovo je najstariji materijalni trag srednjo-vjekovne povijesti Gorskog kotara, a dokazuje da su Frankopani i Zrinski gradili i skromne crkve za svoje podanike. Ta je crkvica mo-gla imati i obrambeni značaj, budući da je smještena na omanjoj uzvisini iznad Mrkopaljskog polja. Arheologinja Ružica Drechsler Bižić, koja je vodila istraživanja na Fortici, pretpostavlja da je na Fortici prije spomenute crkve postojala obrambena građevina (za koju smatra da je pripadala Japodima), a na njivi Crikvenoj da je postojalo groblje, ali o tome ne svjedoče nikakvi pouzdani materi-jalni tragovi.

Mrkopalj - položaj Fortica

Mrkopalj - položaj Fortica

Mrkopalj - Fortica - tlocrt kapele

44

45

43 www.tz-mrkopalj.hr.

Sunger – katolička kapela Svetog Ćirila i 43Metoda

Crkva Svetog Ćirila i Metoda u Sungeru podignuta je

1863. godine i veličine je 15x7,5 metara. Svetište je polukružno.

Glavni oltar je s retablom na kojemu su kipovi Svete Braće Ćirila i

Metodija te kipovi dvaju vojnika u oklopima koji se slave kao Fabi-

jan papa i Sebastijan vojnik. U lađi crkve su i pokrajnji oltari. S lijeve

strane je oltar Svetog Antuna Padovanskog, a s desne Sveti Juraj

Mučenik. Svi oltari su napravljeni od drva. Toranj je ispred lađe

kapele, a pokriven je bakrenim limom. U tornju se nalazi jedno

električno zvono. Na podu crkve upisana je 1904. godina, godina

postavljanja poda i unutarnjeg dovršenja crkve. Oltari su obnov-

ljeni u drugoj polovici 20. stoljeća.

Sunger - katolička kapela Svetog Ćirila i Metoda

Tuk Vojni – pravoslavni filijalni hram Svetih 44Petra i Pavla

U Tuku Vojnom, jugoistočno od Mrkoplja stoji filijalni

hram Svetih Petra i Pavla parohije u Moravicama, podignut u 18.

stoljeću (1759.), a spaljen u Drugom svjetskom ratu. Hram je ob-

novljen 2001. godine i nalazi se u odličnom stanju.

Tuk Vojni - pravoslavni filijalni hram Svetih Petra i Pavla

Tuk Vojni - pravoslavni filijalni hram Svetih Petra i Pavla

44

45

43 www.tz-mrkopalj.hr.

Sunger – katolička kapela Svetog Ćirila i 43Metoda

Crkva Svetog Ćirila i Metoda u Sungeru podignuta je

1863. godine i veličine je 15x7,5 metara. Svetište je polukružno.

Glavni oltar je s retablom na kojemu su kipovi Svete Braće Ćirila i

Metodija te kipovi dvaju vojnika u oklopima koji se slave kao Fabi-

jan papa i Sebastijan vojnik. U lađi crkve su i pokrajnji oltari. S lijeve

strane je oltar Svetog Antuna Padovanskog, a s desne Sveti Juraj

Mučenik. Svi oltari su napravljeni od drva. Toranj je ispred lađe

kapele, a pokriven je bakrenim limom. U tornju se nalazi jedno

električno zvono. Na podu crkve upisana je 1904. godina, godina

postavljanja poda i unutarnjeg dovršenja crkve. Oltari su obnov-

ljeni u drugoj polovici 20. stoljeća.

Sunger - katolička kapela Svetog Ćirila i Metoda

Tuk Vojni – pravoslavni filijalni hram Svetih 44Petra i Pavla

U Tuku Vojnom, jugoistočno od Mrkoplja stoji filijalni

hram Svetih Petra i Pavla parohije u Moravicama, podignut u 18.

stoljeću (1759.), a spaljen u Drugom svjetskom ratu. Hram je ob-

novljen 2001. godine i nalazi se u odličnom stanju.

Tuk Vojni - pravoslavni filijalni hram Svetih Petra i Pavla

Tuk Vojni - pravoslavni filijalni hram Svetih Petra i Pavla

Opcina Ravna Gora

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

46

47

Opcina Ravna Gora

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

46

47

48

49

45 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 791; G. Podobnik,

Zavičaju, Baština ravnogorskog kraja, odškrinuta vrata, Ravna Gora 2005, 161-163; A. Herljević, Ravna Go-

ra, Rijeka 1964/65, 45-48.

46 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 795, 797; G. Po-

dobnik, Zavičaju, Baština ravnogorskog kraja, odškrinuta vrata, Ravna Gora 2005, 162.

Ravna Gora – katolička župna crkva Svete 45Terezije Avilske

Gradnja današnje crkve Svete Terezije Avilske u Ravnoj

Gori započela je 1770., a završila 1774. godine. Gradnju crkve uve-

like je pomagala carica Marija Terezija, koja je crkvi poklonila i

pokaznicu, najvredniji predmet u građevini. Crkva je bila u donjem

dijelu zidana, a gornji joj je dio bio građen od drva. U crkvu je mo-

glo stati i do 500 osoba. Razlog gradnje crkve u Ravnoj Gori bio je

udaljenost župne crkve u Staroj Sušici. Crkva je bila posvećena Sve-

toj Tereziji Avilskoj, ali je drugi titular bio Sveti Bartol Apostol, jer

je 24. kolovoza 1778. tuča potukla svu ljetinu na ravnogorskom

području, pa su seljaci odlučili da uzmu njega za zaštitnika. Kad je

1807. ova crkva postala župnom, traženo je od mjerodavnih vlasti

dozvola za proširenje građevine, a ono je učinjeno između 1823. i

1826. godine. Ova je crkva, prema kanonskim vizitacijama, 1899.

bila u lošem i derutnom stanju, pa je 1905. godine srušena u roku

od dva dana, a na njezinu je mjestu podignuta nova građevina čija

je gradnja završena 1907. godine. Nova crkva građena je prema

nacrtima Hermanna Bolléa. Smještena je u sjeverozapadnom di-

jelu naselja Ravne Gore, a radi se o velikoj trobrodnoj građevini

pravoktnog tlocrta i poligonalnog svetišta. Tijekom Prvog svjet-

skog rata crkvi su rekvirirana zvona, tako da su nova zvona krštena

1924. godine. Slikarski majstor Havelka oslikavao je crkvu između

1937. i 1940. godine.

Ravna Gora - katolička župna crkva Svete Terezije Avilske

Stara Sušica – katolička kapela Svetog Antuna 46Padovanskoge

Nasuprot dvorcu u Staroj Sušici, nalazi se omanja kapela,

istog tipa kao i crkva u Skradu, podignuta 1874. godine, zalaga-

njem Ravnogorca, književnika i župnika Ferde Babića. Radi se o

jednostavnoj građevini višestranog svetišta, sa zvonikom iznad

ulazne fasade. Prije ove građevine, u Staroj je Sušici stajala drvena

kapela Svetog Antuna Padovanskog koju su spalile osmanske čete

22. srpnja 1768. godine. Nova kapela bila je sagrađena nakon pa-

ljevine prve, na mjestu današnje, a u njoj je sušički kapelan vodio

crkvene knjige za Sušicu i Ravnu Goru.

Stara Sušica - katolička kapela Svetog Antuna Padovanskog

47Stara Sušica - dvorac

Frankopani su, prema nekim izvorima, u Staroj Sušici u srednjem vijeku imali utvrđeni grad. Zgrada dvorca, koja se na-

vodno nalazi na mjestu nekadašnjeg srednjovjekovnog burga, u 19. stoljeću je vlasništvo grofa Lavala Nugenta, a 1890. su je kupili riječki trgovci Feliks i Josip Neuberger. I Nugent i Neubergerovi preuredili su dvorac u historicističkom stilu. Danas se na dvorcu opažaju dvije faze gradnje. U ranijoj fazi, građeni su donji dijelovi zida, vrlo vjerojatno na temeljima starije građevine. Ti dijelovi zida odudaraju od gornjih dijelova koji su dotjeranije fakture. Danas je dvorac u dobrom stanju i u vlasništvu je grada Rijeke te se upo-trebljava kao Dom mladih.

47 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 785-786.

48

49

45 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 791; G. Podobnik,

Zavičaju, Baština ravnogorskog kraja, odškrinuta vrata, Ravna Gora 2005, 161-163; A. Herljević, Ravna Go-

ra, Rijeka 1964/65, 45-48.

46 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 795, 797; G. Po-

dobnik, Zavičaju, Baština ravnogorskog kraja, odškrinuta vrata, Ravna Gora 2005, 162.

Ravna Gora – katolička župna crkva Svete 45Terezije Avilske

Gradnja današnje crkve Svete Terezije Avilske u Ravnoj

Gori započela je 1770., a završila 1774. godine. Gradnju crkve uve-

like je pomagala carica Marija Terezija, koja je crkvi poklonila i

pokaznicu, najvredniji predmet u građevini. Crkva je bila u donjem

dijelu zidana, a gornji joj je dio bio građen od drva. U crkvu je mo-

glo stati i do 500 osoba. Razlog gradnje crkve u Ravnoj Gori bio je

udaljenost župne crkve u Staroj Sušici. Crkva je bila posvećena Sve-

toj Tereziji Avilskoj, ali je drugi titular bio Sveti Bartol Apostol, jer

je 24. kolovoza 1778. tuča potukla svu ljetinu na ravnogorskom

području, pa su seljaci odlučili da uzmu njega za zaštitnika. Kad je

1807. ova crkva postala župnom, traženo je od mjerodavnih vlasti

dozvola za proširenje građevine, a ono je učinjeno između 1823. i

1826. godine. Ova je crkva, prema kanonskim vizitacijama, 1899.

bila u lošem i derutnom stanju, pa je 1905. godine srušena u roku

od dva dana, a na njezinu je mjestu podignuta nova građevina čija

je gradnja završena 1907. godine. Nova crkva građena je prema

nacrtima Hermanna Bolléa. Smještena je u sjeverozapadnom di-

jelu naselja Ravne Gore, a radi se o velikoj trobrodnoj građevini

pravoktnog tlocrta i poligonalnog svetišta. Tijekom Prvog svjet-

skog rata crkvi su rekvirirana zvona, tako da su nova zvona krštena

1924. godine. Slikarski majstor Havelka oslikavao je crkvu između

1937. i 1940. godine.

Ravna Gora - katolička župna crkva Svete Terezije Avilske

Stara Sušica – katolička kapela Svetog Antuna 46Padovanskoge

Nasuprot dvorcu u Staroj Sušici, nalazi se omanja kapela,

istog tipa kao i crkva u Skradu, podignuta 1874. godine, zalaga-

njem Ravnogorca, književnika i župnika Ferde Babića. Radi se o

jednostavnoj građevini višestranog svetišta, sa zvonikom iznad

ulazne fasade. Prije ove građevine, u Staroj je Sušici stajala drvena

kapela Svetog Antuna Padovanskog koju su spalile osmanske čete

22. srpnja 1768. godine. Nova kapela bila je sagrađena nakon pa-

ljevine prve, na mjestu današnje, a u njoj je sušički kapelan vodio

crkvene knjige za Sušicu i Ravnu Goru.

Stara Sušica - katolička kapela Svetog Antuna Padovanskog

47Stara Sušica - dvorac

Frankopani su, prema nekim izvorima, u Staroj Sušici u srednjem vijeku imali utvrđeni grad. Zgrada dvorca, koja se na-

vodno nalazi na mjestu nekadašnjeg srednjovjekovnog burga, u 19. stoljeću je vlasništvo grofa Lavala Nugenta, a 1890. su je kupili riječki trgovci Feliks i Josip Neuberger. I Nugent i Neubergerovi preuredili su dvorac u historicističkom stilu. Danas se na dvorcu opažaju dvije faze gradnje. U ranijoj fazi, građeni su donji dijelovi zida, vrlo vjerojatno na temeljima starije građevine. Ti dijelovi zida odudaraju od gornjih dijelova koji su dotjeranije fakture. Danas je dvorac u dobrom stanju i u vlasništvu je grada Rijeke te se upo-trebljava kao Dom mladih.

47 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 785-786.

50

51

Stara Sušica - dvorac

48 www.tz-ravnagora.hr.

Stari Laz – katolička kapela 48Svetog Stjepana

Mjesto Strari Laz leži u uzduž-noj udolini između Ravne Gore i Mr-koplja. Ime je dobilo po puteljku koji je ovdje prolazio u vrijeme prije Os-manlija. Mjesto je naseljeno počet-kom 18. stoljeća, kada je ovuda pro-šla Karolinska cesta. Naselje se nala-zilo u sklopu Vojne krajine do 1765. godine. Crkva Svetog Stjepana sa-građena je 1912. godine, a podigli su je sami mještani.

Stari Laz - katolička kapela Svetog Stjepana

50

51

Stara Sušica - dvorac

48 www.tz-ravnagora.hr.

Stari Laz – katolička kapela 48Svetog Stjepana

Mjesto Strari Laz leži u uzduž-noj udolini između Ravne Gore i Mr-koplja. Ime je dobilo po puteljku koji je ovdje prolazio u vrijeme prije Os-manlija. Mjesto je naseljeno počet-kom 18. stoljeća, kada je ovuda pro-šla Karolinska cesta. Naselje se nala-zilo u sklopu Vojne krajine do 1765. godine. Crkva Svetog Stjepana sa-građena je 1912. godine, a podigli su je sami mještani.

Stari Laz - katolička kapela Svetog Stjepana

52

53

49 www.tz-ravnagora.hr; G. Podobnik, Zavičaju, Baština ravnogorskog kraja, odškrinuta vrata, Ravna Go-

ra 2005, 162.

49Šijska Kosa – katolička kapela Svetog Florijana

Katolička kapela Svetog Florijana na Kosi sagrađena je 1874. godine. Sagradio ju je Josip Vančina na svojem zemljištu uz pomoć ostalih župljana. U Šijskoj Kosi nalazi se i omanja kapela Svetog Mihovila.

Šijska Kosa - katolička kapela Svetog Florijana

Šijska Kosa - katolička kapela Svetog Mihovila

Šije – katolička kapela Svetog Roka

U Šijama se uz prometnicu koja vodi prema Ravnoj Gori i autoputu Zagreb – Rijeka nalazi omanja kapelica s južne strane ce-ste. Kapelica je vrlo vjerojatno nastala u prvoj polovini 20. stoljeća.

Šije - katolička kapela Svetog Roka

52

53

49 www.tz-ravnagora.hr; G. Podobnik, Zavičaju, Baština ravnogorskog kraja, odškrinuta vrata, Ravna Go-

ra 2005, 162.

49Šijska Kosa – katolička kapela Svetog Florijana

Katolička kapela Svetog Florijana na Kosi sagrađena je 1874. godine. Sagradio ju je Josip Vančina na svojem zemljištu uz pomoć ostalih župljana. U Šijskoj Kosi nalazi se i omanja kapela Svetog Mihovila.

Šijska Kosa - katolička kapela Svetog Florijana

Šijska Kosa - katolička kapela Svetog Mihovila

Šije – katolička kapela Svetog Roka

U Šijama se uz prometnicu koja vodi prema Ravnoj Gori i autoputu Zagreb – Rijeka nalazi omanja kapelica s južne strane ce-ste. Kapelica je vrlo vjerojatno nastala u prvoj polovini 20. stoljeća.

Šije - katolička kapela Svetog Roka

Opcina Fužine

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

54

55

Opcina Fužine

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

54

55

56

57

50 Z. Bujan Kovačević, A. Frković, M. Karlović, Izlaz Vrata, vodič za landrafce po fužinarskom kraju, Fužine

1998, 21.

50Benkovac – katolička kapela Svetog Križa

Nedaleko granice Gorskog kotara i Hrvatskog primorja nalazi se omanja kapelica Svetog Križa u Benkovcu. Kapelica je sa-građena 1810. godine.

Benkovac - katolička kapela Svetog Križa 1930. godine, sagrađena 1810. godine

Benkovac - katolička kapela Svetog Križa

Fužine – katolička župna crkva Svetog Antuna 51Padovanskog

51 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 794; Z. Bujan

Kovačević, A. Frković, M. Karlović, Izlaz Vrata, vodič za landrafce po fužinarskom kraju, Fužine 1998, 20.

Fužine - katolička župna crkva Svetog Antuna Padovanskog

Fužine ime duguju zrinskoj kovačnici (fusino – kovačnica) koja je prije premještanja u Čabar bila smještena upravo u Fu-žinama. Mjesto je nastanjeno u vrijeme Karla VI. 1712. godine sa četrdeset stanovnika. Prvi su stanovnici podrijetlom bili iz Hrvat-skog primorja, Vojne krajine i Kranjske, tako da se ovdje i danas mij-ešaju sva tri narječja (štokavsko, čakavsko i kajkavsko). U Fužinama je 1722. godine bila izgrađena drvena župna crkva Svetog Antuna Padovanskog, koja se nalazila u sklopu stare Purge, niže župnog dvora. Godine 1808. sagrađena je nova, zidana građevina, kad je, po predaji, stara izgorjela od groma. Današnja župna crkva zavr-šena je tek 1833. godine, kako je označeno iznad vrata, a 1844. go-dine već je obnavljan toranj crkve. Radi se o trobrodnoj građevini s masivnim zvonikom, smještenim iznad ulaza, pokrivenim šiljastim, dosta niskim krovom.

52Lič – katolička župna crkva Svetog Jurja

U selu Lič, nedaleko od Fužina, na brijegu iznad mjesta, stoji rimokatolička župna crkva Svetog Jurja sagrađena 1807. go-dine, a obnovljena 1841. Ona je oštećena u Drugom svjetskom ra-tu, a obnovljena je temeljito nakon rata. Radi se o pravokutnoj, jed-nobrodnoj crkvi, sa zvonikom u osi ulaza zapadne fasade. Crkva je smještena uz groblje. Lič je interesantan i zbog tri faze naseljavanja stanovništva. Najstariji stanovnici koji su naselili Lič bili su nasta-njeni ispod brda Gradina, na sjeveroistočnom dijelu Ličkog polja. Oni su imali crkvu posvećenu Svetoj Mariji Magdaleni i uslijed tur-ske opasnosti potopili su crkveno zvono u Marasovo jezero (iz ko-jeg se prema pričanju lokalnog stanovništva i danas čuje zvonjava), a sami iselili prema Kranjskoj. Na dijelu Ličkog polja ispod lokalite-ta Gradine danas se nalazi jedva zamjetan obrastao humak okru-žen kružnim jarkom, na kojem su vidljivi tragovi srednjovjekovne crkvice Svete Marije Magdalene. Na temeljima je postavljen križ. Druge ličke naseljenike u Lič je Vid Kisel, krajiški general, naselio iz područja Dalmacije i Bosne. Oni su se naselili na mjestu starih sta-novnika i ondje podigli crkvu Svetog Ivana od koje danas više ne-ma traga. Na ovu nas crkvu podsjeća ime brežuljka Svetog Ivana iznad polja, jer su drugi naseljenici, prema legendi, usnuli Svetog Ivana koji ih je pozvao da nasele mjesto. Dragutin Hirc spominje da su na mjestu starog naselja pronađene ljestve, crkveno zvono i dru-gi predmeti, a Andrija Rački sredinom prošlog stoljeća piše o još vidljivim ruševinama građevina i crkve na mjestu starog naselja. Treći naseljenici Ličkog polja bili su pravoslavni Vlasi iz Pazarišta u Lici koji su po naseljavanju prešli na rimokatoličku vjeru. Njihov fe-udalni gospodar im je nakon naseljavanja, sredinom 17. stoljeća, podignuo crkvu Svetog Jurja, na mjestu na kojem se crkva nalazi i danas, i utvrdu na brdu Gradina iznad Ličkog polja. Na istočnoj strani Ličkog polja nalazi se proštenjarska crkva, kapela Gospe Snježne, poznata kao Marija Snježna, koja se prvi put spominje 1733. godine, a koja je srušena u Drugom svjetskom ratu (1943.) od strane Nijemaca, tako da se na njezinu mjestu danas nalazi nova građevina, bez umjetničke vrijednosti. Ovdje se skupljaju Go-rani i Primorci 5. kolovoza svake godine, pa je stoga stanovnici Gor-skog kotara nazivaju Petagusta.

52 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981,794-795; Z. Bujan

Kovačević, A. Frković, M. Karlović, Izlaz Vrata, vodič za landrafce po fužinarskom kraju, Fužine 1998, 19-21;

Kulturno-povijesna baština Primorsko-goranske županije (graditeljska baština), Rijeka 2005, 319.

53 K. Regan, "Plemićki gradovi, kašteli i tvrđave obitelji Zrinskih" u: Povijest obitelji Zrinski, Zagreb 2007,

173-174; E. Laszowski, Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923, 59; I. Perčić – Čologović, "Fortifikacijski i sa-

kralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 781.

53Lič – Zrinski kaštel na Gradini

Na brdu Gradina, u Ličkom polju, iznad naselja Lič, nalaze se skromni ostaci ličkog kaštela koji je oko 1605. godine Julio Či-

56

57

50 Z. Bujan Kovačević, A. Frković, M. Karlović, Izlaz Vrata, vodič za landrafce po fužinarskom kraju, Fužine

1998, 21.

50Benkovac – katolička kapela Svetog Križa

Nedaleko granice Gorskog kotara i Hrvatskog primorja nalazi se omanja kapelica Svetog Križa u Benkovcu. Kapelica je sa-građena 1810. godine.

Benkovac - katolička kapela Svetog Križa 1930. godine, sagrađena 1810. godine

Benkovac - katolička kapela Svetog Križa

Fužine – katolička župna crkva Svetog Antuna 51Padovanskog

51 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 794; Z. Bujan

Kovačević, A. Frković, M. Karlović, Izlaz Vrata, vodič za landrafce po fužinarskom kraju, Fužine 1998, 20.

Fužine - katolička župna crkva Svetog Antuna Padovanskog

Fužine ime duguju zrinskoj kovačnici (fusino – kovačnica) koja je prije premještanja u Čabar bila smještena upravo u Fu-žinama. Mjesto je nastanjeno u vrijeme Karla VI. 1712. godine sa četrdeset stanovnika. Prvi su stanovnici podrijetlom bili iz Hrvat-skog primorja, Vojne krajine i Kranjske, tako da se ovdje i danas mij-ešaju sva tri narječja (štokavsko, čakavsko i kajkavsko). U Fužinama je 1722. godine bila izgrađena drvena župna crkva Svetog Antuna Padovanskog, koja se nalazila u sklopu stare Purge, niže župnog dvora. Godine 1808. sagrađena je nova, zidana građevina, kad je, po predaji, stara izgorjela od groma. Današnja župna crkva zavr-šena je tek 1833. godine, kako je označeno iznad vrata, a 1844. go-dine već je obnavljan toranj crkve. Radi se o trobrodnoj građevini s masivnim zvonikom, smještenim iznad ulaza, pokrivenim šiljastim, dosta niskim krovom.

52Lič – katolička župna crkva Svetog Jurja

U selu Lič, nedaleko od Fužina, na brijegu iznad mjesta, stoji rimokatolička župna crkva Svetog Jurja sagrađena 1807. go-dine, a obnovljena 1841. Ona je oštećena u Drugom svjetskom ra-tu, a obnovljena je temeljito nakon rata. Radi se o pravokutnoj, jed-nobrodnoj crkvi, sa zvonikom u osi ulaza zapadne fasade. Crkva je smještena uz groblje. Lič je interesantan i zbog tri faze naseljavanja stanovništva. Najstariji stanovnici koji su naselili Lič bili su nasta-njeni ispod brda Gradina, na sjeveroistočnom dijelu Ličkog polja. Oni su imali crkvu posvećenu Svetoj Mariji Magdaleni i uslijed tur-ske opasnosti potopili su crkveno zvono u Marasovo jezero (iz ko-jeg se prema pričanju lokalnog stanovništva i danas čuje zvonjava), a sami iselili prema Kranjskoj. Na dijelu Ličkog polja ispod lokalite-ta Gradine danas se nalazi jedva zamjetan obrastao humak okru-žen kružnim jarkom, na kojem su vidljivi tragovi srednjovjekovne crkvice Svete Marije Magdalene. Na temeljima je postavljen križ. Druge ličke naseljenike u Lič je Vid Kisel, krajiški general, naselio iz područja Dalmacije i Bosne. Oni su se naselili na mjestu starih sta-novnika i ondje podigli crkvu Svetog Ivana od koje danas više ne-ma traga. Na ovu nas crkvu podsjeća ime brežuljka Svetog Ivana iznad polja, jer su drugi naseljenici, prema legendi, usnuli Svetog Ivana koji ih je pozvao da nasele mjesto. Dragutin Hirc spominje da su na mjestu starog naselja pronađene ljestve, crkveno zvono i dru-gi predmeti, a Andrija Rački sredinom prošlog stoljeća piše o još vidljivim ruševinama građevina i crkve na mjestu starog naselja. Treći naseljenici Ličkog polja bili su pravoslavni Vlasi iz Pazarišta u Lici koji su po naseljavanju prešli na rimokatoličku vjeru. Njihov fe-udalni gospodar im je nakon naseljavanja, sredinom 17. stoljeća, podignuo crkvu Svetog Jurja, na mjestu na kojem se crkva nalazi i danas, i utvrdu na brdu Gradina iznad Ličkog polja. Na istočnoj strani Ličkog polja nalazi se proštenjarska crkva, kapela Gospe Snježne, poznata kao Marija Snježna, koja se prvi put spominje 1733. godine, a koja je srušena u Drugom svjetskom ratu (1943.) od strane Nijemaca, tako da se na njezinu mjestu danas nalazi nova građevina, bez umjetničke vrijednosti. Ovdje se skupljaju Go-rani i Primorci 5. kolovoza svake godine, pa je stoga stanovnici Gor-skog kotara nazivaju Petagusta.

52 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981,794-795; Z. Bujan

Kovačević, A. Frković, M. Karlović, Izlaz Vrata, vodič za landrafce po fužinarskom kraju, Fužine 1998, 19-21;

Kulturno-povijesna baština Primorsko-goranske županije (graditeljska baština), Rijeka 2005, 319.

53 K. Regan, "Plemićki gradovi, kašteli i tvrđave obitelji Zrinskih" u: Povijest obitelji Zrinski, Zagreb 2007,

173-174; E. Laszowski, Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923, 59; I. Perčić – Čologović, "Fortifikacijski i sa-

kralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 781.

53Lič – Zrinski kaštel na Gradini

Na brdu Gradina, u Ličkom polju, iznad naselja Lič, nalaze se skromni ostaci ličkog kaštela koji je oko 1605. godine Julio Či-

59

58

Lič - katolička župna crkva Svetog Jurja prije Drugog svjetskog rata Lič -katolička župna crkva Svetog Jurja

kulin, upravitelj zrinskih primorskih imanja, sagradio za zaštitu od osmanlijskih prodora. Od nekadašnjeg kaštela kvadratnog tlocrta, čije su stranice veličine 10x10 metara, danas su sačuvani tek te-melji, široki oko 130 centimetara, kako navodi Krešimir Regan. Re-gan pretpostavlja da je ovaj kaštel bio sagrađen od drva na ka-menim temeljima koji su jedini sačuvani. Kaštel je najvjerojatnije bio napušten od samih Zrinskih, budući da se u popisu Zrinskih imanja 1670./1671. ne spominje. Arheološki muzej u Zagrebu pod vodstvom arheologa Sanjina Mihelića obavio je manje sondažno istraživanje i čišćenje temelja burga u Liču u ljeto 2011. godine.

Lič - položaj crkvišta Svete Marije Magdalene s Gradine

Lič - katolička kapela Svete Magdalene na Ličkom polju

Lič - katolička kapela Gospe Sniježne u Liču, proštenje 5. kolovoza, prije 1943. godine i miniranja

Lič - katolička kapela Gospe Sniježne

59

58

Lič - katolička župna crkva Svetog Jurja prije Drugog svjetskog rata Lič -katolička župna crkva Svetog Jurja

kulin, upravitelj zrinskih primorskih imanja, sagradio za zaštitu od osmanlijskih prodora. Od nekadašnjeg kaštela kvadratnog tlocrta, čije su stranice veličine 10x10 metara, danas su sačuvani tek te-melji, široki oko 130 centimetara, kako navodi Krešimir Regan. Re-gan pretpostavlja da je ovaj kaštel bio sagrađen od drva na ka-menim temeljima koji su jedini sačuvani. Kaštel je najvjerojatnije bio napušten od samih Zrinskih, budući da se u popisu Zrinskih imanja 1670./1671. ne spominje. Arheološki muzej u Zagrebu pod vodstvom arheologa Sanjina Mihelića obavio je manje sondažno istraživanje i čišćenje temelja burga u Liču u ljeto 2011. godine.

Lič - položaj crkvišta Svete Marije Magdalene s Gradine

Lič - katolička kapela Svete Magdalene na Ličkom polju

Lič - katolička kapela Gospe Sniježne u Liču, proštenje 5. kolovoza, prije 1943. godine i miniranja

Lič - katolička kapela Gospe Sniježne

60

61

Lič - mjesto katoličke kapele Svete Marije Magdalene naLičkom polju

Lič!!! - pogled na Gradinu s Ličkog polja

Lič - gradina prije čišćenja

Lič - Gradina, snimio Nenad Milčić

Lič - Gradina

54 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 792-793; A. Go-

lik, Svetište Lurdske Gospe na Vratima u Gorskom kotaru, Rim 1958, 21-25.

54Vrata – katolička kapela Majke Božje Lurdske

U Vratima, nedaleko Fužina, 1932. godine izgradio je senj-ski kanonik Antun Golik, podrijetlom Vratarac, kapelicu Majke Božje Lurdske, crkvu neogotičkih oblika sa secesijskim elemen-tima. Temelji za ovu građevinu postavljeni su 1. srpnja 1929. godi-ne, a kip Majke Božje Lurdske nabavljen je u Lurdu, pa je vlakom 1930. godine doputovao u Vrata. Antun Golik je opisao u knjižici o crkvi Majke Božje Lurdske u Vratima požrtvovnost mještana Vrata prilikom gradnje kapelice. Kapelica se nalazi odmah uz izlaz s auto-puta, sa sjeverne strane prometnice Delnice - Fužine. Manje je po-znato da je barjak ovog svetišta, koji su ručno izradile časne sestre milosrdnice reda Svetog Vinka iz Zagreba, poput spomen barjaka svetišta Trsat, Marije Bistrice ili Gospe Sinjske, blagoslovio sam Sve-ti Otac Pio XII u Rimu 1. studenog 1954., obdarivši vratarsko sve-tište posebnom papinskom medaljom Marijine godine.

Vrata - katolička kapela Majke Božje Lurdske

60

61

Lič - mjesto katoličke kapele Svete Marije Magdalene naLičkom polju

Lič!!! - pogled na Gradinu s Ličkog polja

Lič - gradina prije čišćenja

Lič - Gradina, snimio Nenad Milčić

Lič - Gradina

54 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 792-793; A. Go-

lik, Svetište Lurdske Gospe na Vratima u Gorskom kotaru, Rim 1958, 21-25.

54Vrata – katolička kapela Majke Božje Lurdske

U Vratima, nedaleko Fužina, 1932. godine izgradio je senj-ski kanonik Antun Golik, podrijetlom Vratarac, kapelicu Majke Božje Lurdske, crkvu neogotičkih oblika sa secesijskim elemen-tima. Temelji za ovu građevinu postavljeni su 1. srpnja 1929. godi-ne, a kip Majke Božje Lurdske nabavljen je u Lurdu, pa je vlakom 1930. godine doputovao u Vrata. Antun Golik je opisao u knjižici o crkvi Majke Božje Lurdske u Vratima požrtvovnost mještana Vrata prilikom gradnje kapelice. Kapelica se nalazi odmah uz izlaz s auto-puta, sa sjeverne strane prometnice Delnice - Fužine. Manje je po-znato da je barjak ovog svetišta, koji su ručno izradile časne sestre milosrdnice reda Svetog Vinka iz Zagreba, poput spomen barjaka svetišta Trsat, Marije Bistrice ili Gospe Sinjske, blagoslovio sam Sve-ti Otac Pio XII u Rimu 1. studenog 1954., obdarivši vratarsko sve-tište posebnom papinskom medaljom Marijine godine.

Vrata - katolička kapela Majke Božje Lurdske

Opcina Skrad

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

62

63

Opcina Skrad

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

62

63

64

65

Bukov Vrh – katolička kapela Svetog Trojstva

U Bukovom Vrhu nalazi se omanja kapelica Svetog Troj-

stva, u dobru stanju.

55 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 795.

Bukov Vrh - katolička kapela Svetog Trojstva

55Divjake – katolička župna crkva Svetog Izidora

U Divjakama, selu nedaleko od Skrada, stoji katolička

župna crkva Svetog Izidora, sagrađena 1829. godine. Kako piše

Rudolf Strohal, za njezinu opremu željezo je dao Bartol Slamnik.

Radi se o jednobrodnoj građevini, s masivnim zvonikom ispred

zapadne fasade. Crkva je stradala od požara uzrokovanog gro-

mom 1973. Danas je ova građevina u odličnom stanju.

Divjake - katolička župna crkva Svetog Izidora

Divjake - katolička župna crkva Svetog Izidora

56Gorica Skradska – katolička kapela

U Gorici Skradskoj, na prometnici koja vodi od Skrada

prema Brodu na Kupi, na raskrižju s odvojkom koji vodi u selo,

nalazi se omanja kapelica. Na njezinu je mjestu stajala starija ka-

pelica koja je nakon Drugog svjetskog rata srušena nakon što se

kamion zaletio u nju. Danas je kapelica obnovljena.

56 D. Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 182.

57 D. Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 182.

Gorica Skradska - katolička kapelica

57Rogi – katolička kapela Svetog Andrije

spomenicima. Osim Svetog Andrije, kapela ima još dva patrona – Svetog Vida i Svetog Jakova apostola. U kapeli ima više slika, oš-tećenih vlagom, i raspelo. Godine 1985. kapela je obnovljena, a na tornju se nalazi zvono koje je davno puklo.

U selu Rogi, koje se nalazi oko 5,5 kilometara od Kupjaka, a pripada župi Brod na Kupi, nalazi se stara kapela Svetog Andrije iz 1864. godine. Oko kapele je groblje s vrijednim nadgrobnim

Skrad – katolička župna crkva Svetog Antuna 58Padovanskog i hidroelektrana

Skrad je svakako bio naseljen i prije osmanlijskih prova-

la. Međutim, uslijed provala, velik broj njegovih stanovnika pob-

jegao je u Kranjsku. Njihovi su se unuci, kako piše Rudolf Strohal,

vratili u Skrad u 17. stoljeću te ga ponovo naselili. U Skradu, malo

poviše mjesta, na groblju, stoji rimokatolička crkva posvećena

Svetom Antunu Padovanskom. Prema župnoj spomenici, ovdje je

isprva bila manja kapela 1733. godine, koja je potom proširivana i

produljivana. Navodno je kapela bila starija od župne crkve u

Divjakama. Međutim, ta je crkva srušena i na njezinim temeljima je

1864. godine sagrađena nova, koja je iste godine i blagoslovljena.

Danas je to jednostavna građevina, višestranog svetišta, čiji se

zvonik šiljastog krova uzdiže iznad zapadne fasade rasčlanjene

plitkim polupilastrima.

Od prirodnih znamenitosti skradskog kraja treba

spomenuti Zeleni vir (vodopad) i Vražji prolaz koji se nalaze u

neposrednoj blizini Skrada. U Zelenom viru se nalazi mala hidro-

elektrana Munjara, iz 1921. godine, interesantan spomenik teh-

ničke kulture. Njezin opskrbni vodni bazen smješten je u špilji iz

koje izvire špiljski izvor ispod visokog slapa. Izgradnjom ove hi-

droelektrane započinje elektrifikacija Gorskog kotara, koja je uk-

ljučivala i izgradnju prvih trafostanica u Kupjaku i Skradu 1921.

godine.58 www.delnice-dekanat.com; R. Strohal, Uz Lujzinsku cestu, Zagreb 1935, 47-49; I. Perčić-Čologović,

"Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 795.

64

65

Bukov Vrh – katolička kapela Svetog Trojstva

U Bukovom Vrhu nalazi se omanja kapelica Svetog Troj-

stva, u dobru stanju.

55 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 795.

Bukov Vrh - katolička kapela Svetog Trojstva

55Divjake – katolička župna crkva Svetog Izidora

U Divjakama, selu nedaleko od Skrada, stoji katolička

župna crkva Svetog Izidora, sagrađena 1829. godine. Kako piše

Rudolf Strohal, za njezinu opremu željezo je dao Bartol Slamnik.

Radi se o jednobrodnoj građevini, s masivnim zvonikom ispred

zapadne fasade. Crkva je stradala od požara uzrokovanog gro-

mom 1973. Danas je ova građevina u odličnom stanju.

Divjake - katolička župna crkva Svetog Izidora

Divjake - katolička župna crkva Svetog Izidora

56Gorica Skradska – katolička kapela

U Gorici Skradskoj, na prometnici koja vodi od Skrada

prema Brodu na Kupi, na raskrižju s odvojkom koji vodi u selo,

nalazi se omanja kapelica. Na njezinu je mjestu stajala starija ka-

pelica koja je nakon Drugog svjetskog rata srušena nakon što se

kamion zaletio u nju. Danas je kapelica obnovljena.

56 D. Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 182.

57 D. Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 182.

Gorica Skradska - katolička kapelica

57Rogi – katolička kapela Svetog Andrije

spomenicima. Osim Svetog Andrije, kapela ima još dva patrona – Svetog Vida i Svetog Jakova apostola. U kapeli ima više slika, oš-tećenih vlagom, i raspelo. Godine 1985. kapela je obnovljena, a na tornju se nalazi zvono koje je davno puklo.

U selu Rogi, koje se nalazi oko 5,5 kilometara od Kupjaka, a pripada župi Brod na Kupi, nalazi se stara kapela Svetog Andrije iz 1864. godine. Oko kapele je groblje s vrijednim nadgrobnim

Skrad – katolička župna crkva Svetog Antuna 58Padovanskog i hidroelektrana

Skrad je svakako bio naseljen i prije osmanlijskih prova-

la. Međutim, uslijed provala, velik broj njegovih stanovnika pob-

jegao je u Kranjsku. Njihovi su se unuci, kako piše Rudolf Strohal,

vratili u Skrad u 17. stoljeću te ga ponovo naselili. U Skradu, malo

poviše mjesta, na groblju, stoji rimokatolička crkva posvećena

Svetom Antunu Padovanskom. Prema župnoj spomenici, ovdje je

isprva bila manja kapela 1733. godine, koja je potom proširivana i

produljivana. Navodno je kapela bila starija od župne crkve u

Divjakama. Međutim, ta je crkva srušena i na njezinim temeljima je

1864. godine sagrađena nova, koja je iste godine i blagoslovljena.

Danas je to jednostavna građevina, višestranog svetišta, čiji se

zvonik šiljastog krova uzdiže iznad zapadne fasade rasčlanjene

plitkim polupilastrima.

Od prirodnih znamenitosti skradskog kraja treba

spomenuti Zeleni vir (vodopad) i Vražji prolaz koji se nalaze u

neposrednoj blizini Skrada. U Zelenom viru se nalazi mala hidro-

elektrana Munjara, iz 1921. godine, interesantan spomenik teh-

ničke kulture. Njezin opskrbni vodni bazen smješten je u špilji iz

koje izvire špiljski izvor ispod visokog slapa. Izgradnjom ove hi-

droelektrane započinje elektrifikacija Gorskog kotara, koja je uk-

ljučivala i izgradnju prvih trafostanica u Kupjaku i Skradu 1921.

godine.58 www.delnice-dekanat.com; R. Strohal, Uz Lujzinsku cestu, Zagreb 1935, 47-49; I. Perčić-Čologović,

"Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 795.

66

67

Rogi - katolička kapela Svetog Andrije nakon Drugog svjetskog rata

Rogi - katolička kapela Svetog Andrije Skrad - katolička župna crkva Svetog Antuna Padovanskog

59 www.gorski-kotar.com.hr.

Skradski vrh – katolička kapela Marijina 59Uznesenja na nebo

Na vrhu Skradske gore nalazi se omanja kapelica podig-nuta početkom dvadesetog stoljeća. Do devedesetih godina prošlog stoljeća bila je u vrlo lošem stanju, ali je 1994. godine ob-novljena. Na Veliku Gospu se svake godine ondje održava sveta misa.

Zakrajc Brodski – katolička kapela Svetog60Roka Visoko iznad Iševnice na prometnici između Skrada i

Broda na Kupi, nalazi se planinsko selo Zakrajc Brodski. U Zakraj-cu, izvan sela, nalazi se omanja kapelica Svetog Roka, sagrađena 1849. godine. Od inventara ima pločice s molitvama, stalke za cvijeće i jedan drveni svijećnjak.

60 D. Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 181

Skradski vrh - katolička kapela Marijina Uznesenja na nebo

Zakrajc Brodski - katolička kapela Svetog Roka

66

67

Rogi - katolička kapela Svetog Andrije nakon Drugog svjetskog rata

Rogi - katolička kapela Svetog Andrije Skrad - katolička župna crkva Svetog Antuna Padovanskog

59 www.gorski-kotar.com.hr.

Skradski vrh – katolička kapela Marijina 59Uznesenja na nebo

Na vrhu Skradske gore nalazi se omanja kapelica podig-nuta početkom dvadesetog stoljeća. Do devedesetih godina prošlog stoljeća bila je u vrlo lošem stanju, ali je 1994. godine ob-novljena. Na Veliku Gospu se svake godine ondje održava sveta misa.

Zakrajc Brodski – katolička kapela Svetog60Roka Visoko iznad Iševnice na prometnici između Skrada i

Broda na Kupi, nalazi se planinsko selo Zakrajc Brodski. U Zakraj-cu, izvan sela, nalazi se omanja kapelica Svetog Roka, sagrađena 1849. godine. Od inventara ima pločice s molitvama, stalke za cvijeće i jedan drveni svijećnjak.

60 D. Kremenić, "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 181

Skradski vrh - katolička kapela Marijina Uznesenja na nebo

Zakrajc Brodski - katolička kapela Svetog Roka

Grad rbovskoV

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

68

69

Grad rbovskoV

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

68

69

70

71

Blaževci – katolička kapela Svetog Ivana Krstitelja

Kapelica u Blaževcima uz rijeku Kupu podignuta je u 19.

stoljeću. Obnovljena je nedavno te se nalazi u dobru stanju. U mje-

stu se također vrijedan drveni pil.

Damalj – katolička kapela Svetog Ilije

Posebno vrijedan spomenik Gorskog kotara predstavlja

manastir Gomirje koji se nalazi uz prometnicu koja povezuje

Vrbovsko s Ogulinom. Drveni hram Roždenija Svetog Jovana Pre-

teče spominje se već 1602. godine na imanju Zrinskih u Gomirju.

Crkva se nalazila na mjestu nekadašnjeg Frankopanskog kaštela s

Blaževci - katolička kapelaSvetog Ivana Krstitelja

Kapela Svetog Ilije u Damlju, s malenim tornjićem, po-

dignuta je oko 1683. godine. U kapeli se nalazi bakren, pozlaćeni

kalež sa srebrnom i pozlaćenom čaškom, nastao u vrijeme gradnje

kapele. Kapeli je u posljednjih nekoliko godina obnovljeno kro-

vište i fasada.

Damalj - katolička kapela Svetoga Ilije

Gomirje – pravoslavni manastir i hram Svetog 61Jovana Preteče

crkvom Svete Marije, koju su Osmanlije u svojim prodorima po-

rušili. Isprva je u drvenom manastiru živio svega jedan stari kaluđer

koji nije mogao putovati zajedno s vojskom. Kasnije su Gomirci

primili šest ili sedam kaluđera iz dalmatinskog manastira Krke. Oni

su sa sobom donijeli sve što je potrebno za bogosluženje u crkvi.

Gomirski su kaluđeri obavljali bogosluženja ne samo u Gomirju,

Vrbovskom i Moravicama već i u Drežnici, Ponikvama, Ravnoj Gori,

Jasenku, Tuku, Mrkoplju, Marindolu i Bojancima. Manastir Gomirje

je opsluživao i Žumberak sve do polovice 18. stoljeća. Tijekom ci-

61 M. Miljanović, "Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvatskoj" u: Srpski glas, Topusko (novembar 1990.),

11; D. Kašić, Manastir Gomirje, povodom proslave 400-godišnjice osnivanja manastira, Beograd 1997; I.

Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 797-798; K. Regan,

"Najvažniji spomenik svjetovne i sakralne arhitekture u Gorskome kotaru: manastr Roždenija Svetog

Jovana Preteče" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67, 42-43.

jelog 17. stoljeća kaluđeri su stanovali u drvenoj zgradi. General

Vojne krajine Vuk Frankopan Tržački podignuo je zidani manastir

uz kulu, koja je kasnije pretvorena u zvonik manastirske crkve sa-

građene i posvećene 1730. godine. Drugu takvu kulu postavio je

grof na brdu Stražniku. Manastir Gomirje je, kao i čitavo područje

naseljeno pravoslavnima, u Hrvatskoj krajini potpadalo od 1609.

godine pod vlast episkopa koji je imao rezidenciju u Marči kod

Ivanića. Gradnja zidanog manastira trajala je od 1719. do 1730.

godine. Na manastirskom groblju podignuta je 1747. godine ka-

pela posvećena Uspeniju Presvete Bogorodice. Pravoslavna crkva

u Gomirju je jednobrodna građevina prizidana uz trokrilni jed-

nokatni manastir. Gomirski je manastir stradao tri puta u poža-

rima: 1789. i 1812. te posljednji put u Drugom svjetskom ratu. Iz-

među 1842. i 1846. gdine, u vrijeme arhimandrita Samuila Ilića,

provedena je sveobuhvatna obnova manastira. Tijekom te velike

obnove manastira bilo je poravnato kamenito dvorište, te je oko

građevine uređen park. Godine 1889. bila je dovršena gradnja ma-

nastirskog hrama, pa je tada srušena stara frankopanska kula i

podignut je zvonik manastirske crkve. Treća obnova uslijedila je

1975. godine. Najveći procvat manastir doživljava sredinom 18.

stoljeća, kada iguman Teodor Aleksić dovodi iz Kijeva monaha

Simeona Baltića koji je osnovao gomirsku ikonopisačku školu. On

je izradio gomirski ikonostas i naučio je slikanju nekoliko učenika.

Slikari ove škole, među koje pripadaju Luka Nikšić, Jovan Grbić i

Đorđe Mišljenović, slikali su ikone za pravoslavne crkve u Lici, na

Kordunu i u Gorskom kotaru. Veliku prijestonu ikonu na ikonos-

tasu gomirskog manastira izradio je sam Baltić, a ostale ikone su

izradili njegovi učenici. Cjelivajuće ikone (osam komada) također

potječu od Simeuna Baltića. Početkom 19. stoljeća upravitelj ma-

nastira bio je Josif Rajačić, kasniji srpski patrijarh, a u manastiru

je neko vrijeme boravio i Sava Mrkalj, znameniti jezikoslovac. U

vrijeme Prvog svjetskog rata u manastiru su bili internirani po-

jedini pravoslavni sveštenici, za koje su Austro-Ugarske vlasti sma-

trale da svojim djelovanjem štete Monarhiji. Manastir je u vrijeme

Drugog svjetskog rata ostao bez monaha i postao sjedište ustaša.

U njega su tijekom rata došli i četnici, a potom i partizani, koji ga

1943. godine devastiraju paljenjem konaka i ostalih manastirskih

zgrada. Vladimir Tkalčić, ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt u

Zagrebu, spasio je najveći dio gomirskih dragocjenosti sklonivši ih

u Muzej. Nakon Drugog svjetskog rata 1956./1957. manastir je

djelomično obnovljen, a popaljeni konaci su obnovljeni 1960. U

manastir su nakon Drugog svjetskog rata došle i monahinje. Na-

kon rata inventar manastira bio je pohranjen u Povijesnom muzeju

Hrvatske, koji je osamdesetih godina prošloga stoljeća vratio

knjige, ikone i ostale predmete Gornjokarlovačkoj eparhiji. Danas

je manastir u izvrsnom stanju. Gomirje - manastir - hram, glavni brod. Snimio Krešimir Regan.

70

71

Blaževci – katolička kapela Svetog Ivana Krstitelja

Kapelica u Blaževcima uz rijeku Kupu podignuta je u 19.

stoljeću. Obnovljena je nedavno te se nalazi u dobru stanju. U mje-

stu se također vrijedan drveni pil.

Damalj – katolička kapela Svetog Ilije

Posebno vrijedan spomenik Gorskog kotara predstavlja

manastir Gomirje koji se nalazi uz prometnicu koja povezuje

Vrbovsko s Ogulinom. Drveni hram Roždenija Svetog Jovana Pre-

teče spominje se već 1602. godine na imanju Zrinskih u Gomirju.

Crkva se nalazila na mjestu nekadašnjeg Frankopanskog kaštela s

Blaževci - katolička kapelaSvetog Ivana Krstitelja

Kapela Svetog Ilije u Damlju, s malenim tornjićem, po-

dignuta je oko 1683. godine. U kapeli se nalazi bakren, pozlaćeni

kalež sa srebrnom i pozlaćenom čaškom, nastao u vrijeme gradnje

kapele. Kapeli je u posljednjih nekoliko godina obnovljeno kro-

vište i fasada.

Damalj - katolička kapela Svetoga Ilije

Gomirje – pravoslavni manastir i hram Svetog 61Jovana Preteče

crkvom Svete Marije, koju su Osmanlije u svojim prodorima po-

rušili. Isprva je u drvenom manastiru živio svega jedan stari kaluđer

koji nije mogao putovati zajedno s vojskom. Kasnije su Gomirci

primili šest ili sedam kaluđera iz dalmatinskog manastira Krke. Oni

su sa sobom donijeli sve što je potrebno za bogosluženje u crkvi.

Gomirski su kaluđeri obavljali bogosluženja ne samo u Gomirju,

Vrbovskom i Moravicama već i u Drežnici, Ponikvama, Ravnoj Gori,

Jasenku, Tuku, Mrkoplju, Marindolu i Bojancima. Manastir Gomirje

je opsluživao i Žumberak sve do polovice 18. stoljeća. Tijekom ci-

61 M. Miljanović, "Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvatskoj" u: Srpski glas, Topusko (novembar 1990.),

11; D. Kašić, Manastir Gomirje, povodom proslave 400-godišnjice osnivanja manastira, Beograd 1997; I.

Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 797-798; K. Regan,

"Najvažniji spomenik svjetovne i sakralne arhitekture u Gorskome kotaru: manastr Roždenija Svetog

Jovana Preteče" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67, 42-43.

jelog 17. stoljeća kaluđeri su stanovali u drvenoj zgradi. General

Vojne krajine Vuk Frankopan Tržački podignuo je zidani manastir

uz kulu, koja je kasnije pretvorena u zvonik manastirske crkve sa-

građene i posvećene 1730. godine. Drugu takvu kulu postavio je

grof na brdu Stražniku. Manastir Gomirje je, kao i čitavo područje

naseljeno pravoslavnima, u Hrvatskoj krajini potpadalo od 1609.

godine pod vlast episkopa koji je imao rezidenciju u Marči kod

Ivanića. Gradnja zidanog manastira trajala je od 1719. do 1730.

godine. Na manastirskom groblju podignuta je 1747. godine ka-

pela posvećena Uspeniju Presvete Bogorodice. Pravoslavna crkva

u Gomirju je jednobrodna građevina prizidana uz trokrilni jed-

nokatni manastir. Gomirski je manastir stradao tri puta u poža-

rima: 1789. i 1812. te posljednji put u Drugom svjetskom ratu. Iz-

među 1842. i 1846. gdine, u vrijeme arhimandrita Samuila Ilića,

provedena je sveobuhvatna obnova manastira. Tijekom te velike

obnove manastira bilo je poravnato kamenito dvorište, te je oko

građevine uređen park. Godine 1889. bila je dovršena gradnja ma-

nastirskog hrama, pa je tada srušena stara frankopanska kula i

podignut je zvonik manastirske crkve. Treća obnova uslijedila je

1975. godine. Najveći procvat manastir doživljava sredinom 18.

stoljeća, kada iguman Teodor Aleksić dovodi iz Kijeva monaha

Simeona Baltića koji je osnovao gomirsku ikonopisačku školu. On

je izradio gomirski ikonostas i naučio je slikanju nekoliko učenika.

Slikari ove škole, među koje pripadaju Luka Nikšić, Jovan Grbić i

Đorđe Mišljenović, slikali su ikone za pravoslavne crkve u Lici, na

Kordunu i u Gorskom kotaru. Veliku prijestonu ikonu na ikonos-

tasu gomirskog manastira izradio je sam Baltić, a ostale ikone su

izradili njegovi učenici. Cjelivajuće ikone (osam komada) također

potječu od Simeuna Baltića. Početkom 19. stoljeća upravitelj ma-

nastira bio je Josif Rajačić, kasniji srpski patrijarh, a u manastiru

je neko vrijeme boravio i Sava Mrkalj, znameniti jezikoslovac. U

vrijeme Prvog svjetskog rata u manastiru su bili internirani po-

jedini pravoslavni sveštenici, za koje su Austro-Ugarske vlasti sma-

trale da svojim djelovanjem štete Monarhiji. Manastir je u vrijeme

Drugog svjetskog rata ostao bez monaha i postao sjedište ustaša.

U njega su tijekom rata došli i četnici, a potom i partizani, koji ga

1943. godine devastiraju paljenjem konaka i ostalih manastirskih

zgrada. Vladimir Tkalčić, ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt u

Zagrebu, spasio je najveći dio gomirskih dragocjenosti sklonivši ih

u Muzej. Nakon Drugog svjetskog rata 1956./1957. manastir je

djelomično obnovljen, a popaljeni konaci su obnovljeni 1960. U

manastir su nakon Drugog svjetskog rata došle i monahinje. Na-

kon rata inventar manastira bio je pohranjen u Povijesnom muzeju

Hrvatske, koji je osamdesetih godina prošloga stoljeća vratio

knjige, ikone i ostale predmete Gornjokarlovačkoj eparhiji. Danas

je manastir u izvrsnom stanju. Gomirje - manastir - hram, glavni brod. Snimio Krešimir Regan.

72

73

Gomirje, pravoslavni hram i manastir Svetoga Jovana Preteče. Snimio Krešimir Regan.

Gomirje - pravoslavni manastir i hram Svetog Jovana Preteče. Snimio Krešimir Regan.

72

73

Gomirje, pravoslavni hram i manastir Svetoga Jovana Preteče. Snimio Krešimir Regan.

Gomirje - pravoslavni manastir i hram Svetog Jovana Preteče. Snimio Krešimir Regan.

74

75

62Jablan – katolička kapela Svetog Roka

Jablanci su godinama željeli izgraditi kapelu Svetog Ro-

ka. Zbog raznih razloga to im je uspjelo tek nedavno. U dvije go-

dine kapela je dobila lokaciju, položeni su joj temelji, izgrađen je

krov, uvedena struja i voda. Temelj kapele postavio je riječki nad-

biskup Ivan Devčić 2004., a 2005. održana je prva sveta misa u no-

voizgrađenoj kapeli. Godine 2006. kapela je u potpunosti dovr-

šena.

62 B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori, Vrbovsko 2006, 35.

Liplje – katolička kapela Svetog Stjepana

Kapela Svetog Stjepana u Liplju, na granici Gorskog

kotara, Karlovačkog Pokuplja i Ogulinsko-plaščanske udoline, na-

lazi se nedaleko autoceste Rijeka-Zagreb. Radi se o jednostavnoj

Liplje - katolička kapela Svetog Stjepana

građevini s ravnim svetištem i zvonikom iznad zapadnog proče-

lja. Crkva je vrlo vjerojatno podignuta u 17. ili 18. stoljeću.

Liplje - katolička kapela Svetog Stjepana

63Lukovdol – katolička župna crkva Svete Marije

Jedna od najstarijih crkava u Gorskom kotaru nalazi se u

Lukovdolu, a posvećena je Svetoj Mariji na nebo uzetoj. Današnja

je crkva građena oko 1573. godine, ali je u kasnijim razdobljima

doživjela velike pregradnje. Međutim, sasvim je sigurno da su

stanovnici Lukovdola imali i prije svoju crkvu, oko 1481., kada se

Lukovdol prvi put spominje. Tu staru župnu crkvu zacijelo su uniš-

tili Osmanlije. Današnja župna crkva je kasnogotička građevina, na

povišenom položaju u središtu naselja. Radi se o jednobrodnoj

građevini s polukružnim svetištem i masivnim tornjem visokog i

šiljastog krova. U crkvi se od inventara nalaze skulptura Raspetog

Krista, slika Ex-voto iz 1690. godine koja prikazuje bolesnog muš-

karca s malim djetetom u rukama i Gospu s djetetom između

Svetog Antuna Padovanskog i Svetog Franje Asiškog. Sliku je ob-

novio 1889. Edo Blašković iz Karlovca. Sačuvane su i dvije drvene

skulpture Kerubina koje potječu sa starijih oltara i nekoliko pozla-

ćenih bakrenih kaleža te sunčana monstranca.

63 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 794.

64 R. Starac, "Gorski kotar u svjetlu arheoloških nalaza" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza

d.o.o., jesen 2010, br.

Lukovdol - Tetinja jama – nalazi keramike iz vremena lasinjske kulture i starijeg željeznog

64doba

keramičkih posuda koji pripadaju lasinjskoj kulturi iz vremena

bakrenog doba. Rekognosciranja koja je obavio Arheološki muzej

u Zagrebu ukazala su i na nalaze iz željeznog doba na ovom loka-

litetu. Arheološka istraživanja još nisu poduzeta.

U Tetinji jami, nedaleko Lukovdola, nađeni su ulomci

Lukovdol - katolička župna crkva Svete Marije

Lukovdol - Tetinja špilja, snimio Sanjin Mihelić

Močile – katolička kapela Svetog Emanuela

Kapela u Močilama podignuta je početkom 19. stoljeća.

Nalazi se u privatnom vlasništvu.

Moravice – pravoslavni parohijalni hram Svetog 65Velikomučenika Georgija

Na temelju stare pravoslavne crkve iz 1603. godine, koja

je bila posvećena Svetom Arhanđelu, sagrađen je hram Svetog Ve-

65 I. Jakšić, "Neke razvojne značajke Srpskih Moravica, Prilog gospodarskoj povijesti" u: Srpske Moravice

– doseljavanje, život i škole, Srpske Moravice 1991, 49; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija kar-

lovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910, 1022-1024; www.eparhija-gornjokarlo-

vacka.hr; J. Stojanović, "Vjerski život nije zamro" u: Srpski glasnik Zajednice Srba Rijeke, Istre i Gorskog

kotara, br. 2-3 (februar-mart 1993.), 23; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski

kotar, Delnice 1981, 798.

74

75

62Jablan – katolička kapela Svetog Roka

Jablanci su godinama željeli izgraditi kapelu Svetog Ro-

ka. Zbog raznih razloga to im je uspjelo tek nedavno. U dvije go-

dine kapela je dobila lokaciju, položeni su joj temelji, izgrađen je

krov, uvedena struja i voda. Temelj kapele postavio je riječki nad-

biskup Ivan Devčić 2004., a 2005. održana je prva sveta misa u no-

voizgrađenoj kapeli. Godine 2006. kapela je u potpunosti dovr-

šena.

62 B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori, Vrbovsko 2006, 35.

Liplje – katolička kapela Svetog Stjepana

Kapela Svetog Stjepana u Liplju, na granici Gorskog

kotara, Karlovačkog Pokuplja i Ogulinsko-plaščanske udoline, na-

lazi se nedaleko autoceste Rijeka-Zagreb. Radi se o jednostavnoj

Liplje - katolička kapela Svetog Stjepana

građevini s ravnim svetištem i zvonikom iznad zapadnog proče-

lja. Crkva je vrlo vjerojatno podignuta u 17. ili 18. stoljeću.

Liplje - katolička kapela Svetog Stjepana

63Lukovdol – katolička župna crkva Svete Marije

Jedna od najstarijih crkava u Gorskom kotaru nalazi se u

Lukovdolu, a posvećena je Svetoj Mariji na nebo uzetoj. Današnja

je crkva građena oko 1573. godine, ali je u kasnijim razdobljima

doživjela velike pregradnje. Međutim, sasvim je sigurno da su

stanovnici Lukovdola imali i prije svoju crkvu, oko 1481., kada se

Lukovdol prvi put spominje. Tu staru župnu crkvu zacijelo su uniš-

tili Osmanlije. Današnja župna crkva je kasnogotička građevina, na

povišenom položaju u središtu naselja. Radi se o jednobrodnoj

građevini s polukružnim svetištem i masivnim tornjem visokog i

šiljastog krova. U crkvi se od inventara nalaze skulptura Raspetog

Krista, slika Ex-voto iz 1690. godine koja prikazuje bolesnog muš-

karca s malim djetetom u rukama i Gospu s djetetom između

Svetog Antuna Padovanskog i Svetog Franje Asiškog. Sliku je ob-

novio 1889. Edo Blašković iz Karlovca. Sačuvane su i dvije drvene

skulpture Kerubina koje potječu sa starijih oltara i nekoliko pozla-

ćenih bakrenih kaleža te sunčana monstranca.

63 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 794.

64 R. Starac, "Gorski kotar u svjetlu arheoloških nalaza" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza

d.o.o., jesen 2010, br.

Lukovdol - Tetinja jama – nalazi keramike iz vremena lasinjske kulture i starijeg željeznog

64doba

keramičkih posuda koji pripadaju lasinjskoj kulturi iz vremena

bakrenog doba. Rekognosciranja koja je obavio Arheološki muzej

u Zagrebu ukazala su i na nalaze iz željeznog doba na ovom loka-

litetu. Arheološka istraživanja još nisu poduzeta.

U Tetinji jami, nedaleko Lukovdola, nađeni su ulomci

Lukovdol - katolička župna crkva Svete Marije

Lukovdol - Tetinja špilja, snimio Sanjin Mihelić

Močile – katolička kapela Svetog Emanuela

Kapela u Močilama podignuta je početkom 19. stoljeća.

Nalazi se u privatnom vlasništvu.

Moravice – pravoslavni parohijalni hram Svetog 65Velikomučenika Georgija

Na temelju stare pravoslavne crkve iz 1603. godine, koja

je bila posvećena Svetom Arhanđelu, sagrađen je hram Svetog Ve-

65 I. Jakšić, "Neke razvojne značajke Srpskih Moravica, Prilog gospodarskoj povijesti" u: Srpske Moravice

– doseljavanje, život i škole, Srpske Moravice 1991, 49; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija kar-

lovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910, 1022-1024; www.eparhija-gornjokarlo-

vacka.hr; J. Stojanović, "Vjerski život nije zamro" u: Srpski glasnik Zajednice Srba Rijeke, Istre i Gorskog

kotara, br. 2-3 (februar-mart 1993.), 23; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski

kotar, Delnice 1981, 798.

76

77

likomučenika Georgija 1900. godine. Hram Svetog Georgija po-

dignut je u selu Dokmanovići, odmah iznad Lujzijane. Crkvu je 14.

listopada 1900. osvetio gornjokarlovački vladika Mihajlo Gruić.

Ikone s ikonostasa ranije crkve čuvaju se u sadašnjem hramu. Pa-

rohija Moravice obuhvaća naselja Hajdine, Stubica, Vrbovsko, Mo-

ravice i Vojni Tuk.

Močile - katolička kapela Svetog Emanuela Močile - raspelo

Moravice - pravoslavni parohijalni hram Svetog Velikomučenika Georgija Moravice - pravoslavni parohijalni hram Svetog Velikomučenika Georgija

Moravice - pravoslavni parohijalni hram Svetog Velikomučenika Georgija

Moravice – katolička kapela Svete Terezije od 66Malog Isusa

Omanja grobljanska kapelica na rimokatoličkom groblju

uz željezničku prugu i rijeku Dobru nalazi se oko kilometar za-

padno od centra naselja Moravice. Prilikom gradnje katoličke ka-

pelice Svete Terezije od Malog Isusa u Moravicama, zemljište za

kapelicu ustupio je trgovac drvima Josif Mamula, a u samoj grad-

nji sudjelovali su uvelike i pravoslavci dajući stoku za podvoz i

radnu snagu. Kapelica je sagrađena tridesetih godina dvadesetog

stoljeća.

66 M. Petrović, Bogdan Jakšić, profesor bogoslovije (1875. - 1935.), 3, neobjavljeno.

Moravice - katolička kapela Svete terezije od Malog Isusa

Osojnik – katolička kapela Svetog Petra 67apostola

Kapela Svetog Petra u Osojniku podignuta je 1649.

godine, a smještena je na groblju, tj. brežuljku koji dominira

okolinom. Radi se o jednostavnoj građevini s trostranim svetištem

i produženim pobočnim zidovima, koji ispred glavnog pročelja

stvaraju malo predvorje s krovićem iznad kojeg se nalazi zvonik na

preslicu s dva otvora za zvona. U kapeli se nalazi oltar Svetog Petra

koji je 1710. izradio nepoznati domaći majstor.

67 I. Perčić-Čologović,"Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 793.

Plemenitaš – katolička kapela Svetog Antuna Padovanskog

Kapelica Svetog Antuna Padovanskog u Plemenitašu nalazi se uz prometnicu koja vodi iz Lukovdola prema Blaževcima. Radi se o kapeli koja je, prema navodima iz vizitacije 1753. godine podignuta šezdeset godina prije. U ovoj se kapeli od inventara nalazi pacifikal od lijevana metala s kraja 18. stoljeća ili početka 19. stoljeća i oltarski svijećnjaci.

76

77

likomučenika Georgija 1900. godine. Hram Svetog Georgija po-

dignut je u selu Dokmanovići, odmah iznad Lujzijane. Crkvu je 14.

listopada 1900. osvetio gornjokarlovački vladika Mihajlo Gruić.

Ikone s ikonostasa ranije crkve čuvaju se u sadašnjem hramu. Pa-

rohija Moravice obuhvaća naselja Hajdine, Stubica, Vrbovsko, Mo-

ravice i Vojni Tuk.

Močile - katolička kapela Svetog Emanuela Močile - raspelo

Moravice - pravoslavni parohijalni hram Svetog Velikomučenika Georgija Moravice - pravoslavni parohijalni hram Svetog Velikomučenika Georgija

Moravice - pravoslavni parohijalni hram Svetog Velikomučenika Georgija

Moravice – katolička kapela Svete Terezije od 66Malog Isusa

Omanja grobljanska kapelica na rimokatoličkom groblju

uz željezničku prugu i rijeku Dobru nalazi se oko kilometar za-

padno od centra naselja Moravice. Prilikom gradnje katoličke ka-

pelice Svete Terezije od Malog Isusa u Moravicama, zemljište za

kapelicu ustupio je trgovac drvima Josif Mamula, a u samoj grad-

nji sudjelovali su uvelike i pravoslavci dajući stoku za podvoz i

radnu snagu. Kapelica je sagrađena tridesetih godina dvadesetog

stoljeća.

66 M. Petrović, Bogdan Jakšić, profesor bogoslovije (1875. - 1935.), 3, neobjavljeno.

Moravice - katolička kapela Svete terezije od Malog Isusa

Osojnik – katolička kapela Svetog Petra 67apostola

Kapela Svetog Petra u Osojniku podignuta je 1649.

godine, a smještena je na groblju, tj. brežuljku koji dominira

okolinom. Radi se o jednostavnoj građevini s trostranim svetištem

i produženim pobočnim zidovima, koji ispred glavnog pročelja

stvaraju malo predvorje s krovićem iznad kojeg se nalazi zvonik na

preslicu s dva otvora za zvona. U kapeli se nalazi oltar Svetog Petra

koji je 1710. izradio nepoznati domaći majstor.

67 I. Perčić-Čologović,"Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 793.

Plemenitaš – katolička kapela Svetog Antuna Padovanskog

Kapelica Svetog Antuna Padovanskog u Plemenitašu nalazi se uz prometnicu koja vodi iz Lukovdola prema Blaževcima. Radi se o kapeli koja je, prema navodima iz vizitacije 1753. godine podignuta šezdeset godina prije. U ovoj se kapeli od inventara nalazi pacifikal od lijevana metala s kraja 18. stoljeća ili početka 19. stoljeća i oltarski svijećnjaci.

78

79

Osojnik - katolička kapela Svetog Petra Apostola

Plemenitaš - katolička kapela Svetog Antuna Padovanskog

Plemenitaš - katolička kapela Svetog Antuna Padovanskog

Osojnik - katolička kapela Svetog Petra Apostola

68Plemenitaš – lovački dvor Frankopana

U Plemenitašu postoji zgrada za koju predaja govori da je bila frankopanski lovački dvor. U pisanim izvorima o tome ne-mamo nikakvih podataka, ali budući da je objekt vrlo star i izu-zetno debelih zidova, moguće je da se predaja temelji na činje-nicama.

68 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 787.

Plemenitaš - lovački dvor Zrinskih

Plemenitaš – Židovska jama

Prilikom rekognosciranja Gorskog kotara, arheolozi iz Arheološkog muzeja u Zagrebu ustanovili su da se u Židovskoj ja-mi kod Plemenitaša nalaze ostaci željeznodobne keramike. Arhe-ološka istraživanja do danas nisu poduzeta.

Plemenitaš - Židovska hiža. Snimio Sanjin Mihelić.

78

79

Osojnik - katolička kapela Svetog Petra Apostola

Plemenitaš - katolička kapela Svetog Antuna Padovanskog

Plemenitaš - katolička kapela Svetog Antuna Padovanskog

Osojnik - katolička kapela Svetog Petra Apostola

68Plemenitaš – lovački dvor Frankopana

U Plemenitašu postoji zgrada za koju predaja govori da je bila frankopanski lovački dvor. U pisanim izvorima o tome ne-mamo nikakvih podataka, ali budući da je objekt vrlo star i izu-zetno debelih zidova, moguće je da se predaja temelji na činje-nicama.

68 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 787.

Plemenitaš - lovački dvor Zrinskih

Plemenitaš – Židovska jama

Prilikom rekognosciranja Gorskog kotara, arheolozi iz Arheološkog muzeja u Zagrebu ustanovili su da se u Židovskoj ja-mi kod Plemenitaša nalaze ostaci željeznodobne keramike. Arhe-ološka istraživanja do danas nisu poduzeta.

Plemenitaš - Židovska hiža. Snimio Sanjin Mihelić.

80

81

Rtić – katolička kapela Svetog Franje69Ksaverskog

U Rtiću, sasvim blizu Lukovdola, smještena je izuzetno

vrijedna proštenjarska crkva Svetog Franje Ksaverskog, koja je te-

meljito obnovljena 1713. godine. Radi se o velikoj crkvi pačetvo-

rinasta oblika s poligonalnom apsidom, pojačanom i naglašenom

rustikom i sa zvonikom s karakterističnom šiljastom kapom koji je

smješten uz južnu stranu crkve. Iako nisu poznati povijesni podaci,

čini se da je toranj crkve Svetog Franje Ksaverskog služio kao ob-

rambeni objekt, a tek je kasnije ugrađen u kapelu kao toranj. U crk-

vi je sačuvan vrijedan inventar koji sadrži drvene, rezbarene, poli-

kromirane i pozlaćene oltare, stilski i vremenski srodne s oltarima u

crkvi Svete Marije u Moravičkim Selima. Legenda govori o borbi

69 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981,788; A. Burić,

Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj, 1438. – 1975., Goranska prezimena kroz povijest,

Rijeka 1983., 30.

Osmanlija kod crkve u Rtiću. "Prilikom svojeg posljednjeg pljač-

kaškog pohoda na lukovdolski kraj Turci su svoju posljednju bit-

ku vodili kod crkve na Ertiču. Na povratku su na vrelu Žukno u

Dolencima oteli lijepu, mladu djevojku imenom Nemila. Nemila je

putem potajno od Turčina raščupkavala svoj pojas što ga je izvezla

bojenom vunom. Od vune je prstima pravila kuglice i putem ih

bacala. Roditelji tragajući za otetom Nemilom po pašnjacima i

stazama nailazili su na vunene kuglice. Ali Nemilin pojas naskoro je

postao prekratak za dugi put preko Jadrča i Otoka, preko Dobre i

Mrežnice u Bosnu. Majka je od tuge naricala: 'Nemilo, Nemilo,

nemili te svati otpeljali.' Kad je stotinjak godina poslije toga

nastalo smirenje na bosanskoj granici, pa jedan Lukovdolac

trgujući konjima došao u Bosnu, stari beg doznavši odakle je

pozvao ga je, ugostio ga i kazao mu. 'A ti si od Lukovdola, odanle

od vrela Žukna, od Božičkovih je bila i naša lijepa baja.'"

Rtić - katolička kapela Svetog Franje Ksavreskog

Rtić - katolička kapela Svetog Franje Ksavreskog

Rtić - katolička kapela Svetog Franje Ksavreskog

Senjsko – katolička kapela Blažene Djevice Lurdske

Vrbovsko je kao naselje podijeljeno u dva dijela koje dijeli

rijeka Dobra i dosta je razvučeno pa su pojedini dijelovi poprilično

udaljeni jedan od drugoga. Stanovnicima Senjskog nije bilo lako

dolaziti na misu u Gornje Vrbovsko zbog udaljenosti, a osobito zi-

mi, pa se ukazala potreba za izgradnju zasebne kapele u Senjskom.

Kapela je građena između 1932. i 1935. i posvećena je Majci Bož-

joj Lurdskoj.

Severin na Kupi – katolička kapela Svetog 70Florijana

70 www.delnice-dekanat.com.

Kapela Svetog Florijana u Severinu na Kupi u potpunosti

je devastirana i uništena, a restauracija nije moguća budući da se

objekt nalazi na privatnom posjedu, unutar kaštela Severin na Ku-

pi. Crkva je sagrađena u 19. stoljeću, prilikom preuređivanja burga

u dvorac (1803. godine).

Senjsko - katolička kapela Blažene Djevice Lurdske

Senjsko - katolička kapela Blažene Djevice Lurdske

80

81

Rtić – katolička kapela Svetog Franje69Ksaverskog

U Rtiću, sasvim blizu Lukovdola, smještena je izuzetno

vrijedna proštenjarska crkva Svetog Franje Ksaverskog, koja je te-

meljito obnovljena 1713. godine. Radi se o velikoj crkvi pačetvo-

rinasta oblika s poligonalnom apsidom, pojačanom i naglašenom

rustikom i sa zvonikom s karakterističnom šiljastom kapom koji je

smješten uz južnu stranu crkve. Iako nisu poznati povijesni podaci,

čini se da je toranj crkve Svetog Franje Ksaverskog služio kao ob-

rambeni objekt, a tek je kasnije ugrađen u kapelu kao toranj. U crk-

vi je sačuvan vrijedan inventar koji sadrži drvene, rezbarene, poli-

kromirane i pozlaćene oltare, stilski i vremenski srodne s oltarima u

crkvi Svete Marije u Moravičkim Selima. Legenda govori o borbi

69 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981,788; A. Burić,

Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj, 1438. – 1975., Goranska prezimena kroz povijest,

Rijeka 1983., 30.

Osmanlija kod crkve u Rtiću. "Prilikom svojeg posljednjeg pljač-

kaškog pohoda na lukovdolski kraj Turci su svoju posljednju bit-

ku vodili kod crkve na Ertiču. Na povratku su na vrelu Žukno u

Dolencima oteli lijepu, mladu djevojku imenom Nemila. Nemila je

putem potajno od Turčina raščupkavala svoj pojas što ga je izvezla

bojenom vunom. Od vune je prstima pravila kuglice i putem ih

bacala. Roditelji tragajući za otetom Nemilom po pašnjacima i

stazama nailazili su na vunene kuglice. Ali Nemilin pojas naskoro je

postao prekratak za dugi put preko Jadrča i Otoka, preko Dobre i

Mrežnice u Bosnu. Majka je od tuge naricala: 'Nemilo, Nemilo,

nemili te svati otpeljali.' Kad je stotinjak godina poslije toga

nastalo smirenje na bosanskoj granici, pa jedan Lukovdolac

trgujući konjima došao u Bosnu, stari beg doznavši odakle je

pozvao ga je, ugostio ga i kazao mu. 'A ti si od Lukovdola, odanle

od vrela Žukna, od Božičkovih je bila i naša lijepa baja.'"

Rtić - katolička kapela Svetog Franje Ksavreskog

Rtić - katolička kapela Svetog Franje Ksavreskog

Rtić - katolička kapela Svetog Franje Ksavreskog

Senjsko – katolička kapela Blažene Djevice Lurdske

Vrbovsko je kao naselje podijeljeno u dva dijela koje dijeli

rijeka Dobra i dosta je razvučeno pa su pojedini dijelovi poprilično

udaljeni jedan od drugoga. Stanovnicima Senjskog nije bilo lako

dolaziti na misu u Gornje Vrbovsko zbog udaljenosti, a osobito zi-

mi, pa se ukazala potreba za izgradnju zasebne kapele u Senjskom.

Kapela je građena između 1932. i 1935. i posvećena je Majci Bož-

joj Lurdskoj.

Severin na Kupi – katolička kapela Svetog 70Florijana

70 www.delnice-dekanat.com.

Kapela Svetog Florijana u Severinu na Kupi u potpunosti

je devastirana i uništena, a restauracija nije moguća budući da se

objekt nalazi na privatnom posjedu, unutar kaštela Severin na Ku-

pi. Crkva je sagrađena u 19. stoljeću, prilikom preuređivanja burga

u dvorac (1803. godine).

Senjsko - katolička kapela Blažene Djevice Lurdske

Senjsko - katolička kapela Blažene Djevice Lurdske

82

83

Severin na Kupi - katolička kapela Svetog Florijana

Severin na Kupi – srednjovjekovni burg 71pregrađen u dvorac

Na ulazu u Gorski kotar iz peripanonske zone, na

romantičnoj litici iznad Kupe, stoji dvorac Severin na Kupi. Barokni

dvorac u Severinu nastao je pregradnjom kasnorenesansnog

kaštela 1803. godine. Od nekadašnjeg kaštela ostali su tek vanjski

obrambeni zidovi uklopljeni u sadašnji dvorski perivoj i dvije

ugaone kule, koje su, zajedno sa dvije kvadratne kule na sje-

vernom obrambenom zidu, omeđivale površinu kaštela u obliku

pravokutnika. Prilikom pregradnje kaštela kvadratične kule su

ukomponirane u stambena krila dvorca, dok su okrugle kule bile

71 K. Regan, "Plemićki gradovi, kašteli i tvrđave obitelji Zrinskih" u: Povijest obitelji Zrinski, Zagreb 2007, 175; I. Perčić – Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenic"i u: Gorski kotar, Delnice 1981, 782; G. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 175; R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, Zagreb 1895, 249-257; R. Strohal, Uz Lujzinsku cestu, Zagreb 1935, 58-63.

sravnjene do visine prvog kata. Prvu utvrdu, koja se spominje kao

kula, na mjestu današnjeg dvorca sagradili su Frankopani prije

1558., a burg se spominje pod imenom Lukovdol. Nakon Stjepana

IV. Frankopana, burgom su gospodarili Zrinski koji su ga 1580.

godine vratili Frankopanima. Godine 1670. burg prelazi u vlas-

ništvo Ugarske dvorske komore, a 1682. godine ga kupuju Oršići.

Franjo Oršić je između 1776. i 1786., u vrijeme postojanja Seve-

rinske županije, prepustio prostorije severinskog burga za župa-

nijske urede. Oršići su burg pregradili u dvorac i 1823. godine ga

prodali Ambrozu Vranicaniju. Nakon smrti Emanulea Vranicanija

1891. godine dvorac je preuzeo Hinko pl. Francisci. U rukama obi-

telji Francisci dvorac nije dugo ostao. Kupio ga je od njih Bečanin

barun Künel. Ni on ga nije dugo držao, već ga je prodao Hermanu

pl. Neubergeru Kliničkomu, koji je 1900. godine grad obnovio. Nje-

gova je udovica dvorac prodala društvu Dobra d.d. za industriju

drva u Zagrebu. Kako je severinsko imanje potpalo pod agrarnu

reformu, društvo Dobra je dvorac Severin prodalo industrijalcu

Vladimiru Arku. Po Severinu se prozvala i županija Severinska koja

je postojala od 1776. do 1786. godine. Nakon Arka dvorac je pro-

padao do 1958./1959., kada je obnovljen. Danas je ponovo u sta-

diju propadanja.

Severin na Kupi -pogled s burga na Kupu

Severin na Kupi - srednjovjekovni burg pregrađen u dvorac

Severin na Kupi - srednjovjekovni burg pregrađen u dvorac

82

83

Severin na Kupi - katolička kapela Svetog Florijana

Severin na Kupi – srednjovjekovni burg 71pregrađen u dvorac

Na ulazu u Gorski kotar iz peripanonske zone, na

romantičnoj litici iznad Kupe, stoji dvorac Severin na Kupi. Barokni

dvorac u Severinu nastao je pregradnjom kasnorenesansnog

kaštela 1803. godine. Od nekadašnjeg kaštela ostali su tek vanjski

obrambeni zidovi uklopljeni u sadašnji dvorski perivoj i dvije

ugaone kule, koje su, zajedno sa dvije kvadratne kule na sje-

vernom obrambenom zidu, omeđivale površinu kaštela u obliku

pravokutnika. Prilikom pregradnje kaštela kvadratične kule su

ukomponirane u stambena krila dvorca, dok su okrugle kule bile

71 K. Regan, "Plemićki gradovi, kašteli i tvrđave obitelji Zrinskih" u: Povijest obitelji Zrinski, Zagreb 2007, 175; I. Perčić – Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenic"i u: Gorski kotar, Delnice 1981, 782; G. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 175; R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, Zagreb 1895, 249-257; R. Strohal, Uz Lujzinsku cestu, Zagreb 1935, 58-63.

sravnjene do visine prvog kata. Prvu utvrdu, koja se spominje kao

kula, na mjestu današnjeg dvorca sagradili su Frankopani prije

1558., a burg se spominje pod imenom Lukovdol. Nakon Stjepana

IV. Frankopana, burgom su gospodarili Zrinski koji su ga 1580.

godine vratili Frankopanima. Godine 1670. burg prelazi u vlas-

ništvo Ugarske dvorske komore, a 1682. godine ga kupuju Oršići.

Franjo Oršić je između 1776. i 1786., u vrijeme postojanja Seve-

rinske županije, prepustio prostorije severinskog burga za župa-

nijske urede. Oršići su burg pregradili u dvorac i 1823. godine ga

prodali Ambrozu Vranicaniju. Nakon smrti Emanulea Vranicanija

1891. godine dvorac je preuzeo Hinko pl. Francisci. U rukama obi-

telji Francisci dvorac nije dugo ostao. Kupio ga je od njih Bečanin

barun Künel. Ni on ga nije dugo držao, već ga je prodao Hermanu

pl. Neubergeru Kliničkomu, koji je 1900. godine grad obnovio. Nje-

gova je udovica dvorac prodala društvu Dobra d.d. za industriju

drva u Zagrebu. Kako je severinsko imanje potpalo pod agrarnu

reformu, društvo Dobra je dvorac Severin prodalo industrijalcu

Vladimiru Arku. Po Severinu se prozvala i županija Severinska koja

je postojala od 1776. do 1786. godine. Nakon Arka dvorac je pro-

padao do 1958./1959., kada je obnovljen. Danas je ponovo u sta-

diju propadanja.

Severin na Kupi -pogled s burga na Kupu

Severin na Kupi - srednjovjekovni burg pregrađen u dvorac

Severin na Kupi - srednjovjekovni burg pregrađen u dvorac

84

85

Veliki Jadrč – katolička kapela Svih Svetih 72

Na brežuljku uz groblje u Velikom Jadrču nalazi se jed-

nobrodna kapelica Svih Svetih s trostranim završetkom i s malim

zvonikom na preslicu iznad zapadnog pročelja. Kapela je podig-

nuta oko 1663. godine. U kapeli je vrijedan oltar Svih svetih, koji je

obnovljen 1891. godine.

72 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 793. Veliki Jadrč - katolička kapela Svih Svetih

Vrbovsko – katolička župna crkva Svetog Ivana 73Nepomuka

Vrbovsko je vrlo staro mjesto, koje se spominje 1481. go-

dine u istom dokumentu kada i Delnice, Lokve, Lukovdol i Brod.

Tijekom 16. stoljeća od Osmanlija ovo naselje nije znatno strada-

lo, pa je u njemu ostalo dosta starosjedilaca. Vrbovsko je u 18. sto-

ljeću zajedno s Mrkopljem, Sušicom, Ravnom Gorom i Starim

Lazom potpalo pod Vojnu krajinu. Međutim, već 1765. dolazi do

odcjepljenja ovoga područja od Vojne krajine i formiranja po-

sebnog dominija. Kad se pročulo 1754. godine da će carica Marija

Terezija posjetiti Hrvatsku i putovati Karolinskom cestom pa tako

doći i u Vrbovsko, stanovnici Vrbovskog odlučili su podići katoličku

crkvu. Prva župna crkva u Vrbovskom bila je izgrađena 1755./1756.

Ova je građevina, zbog svoje trošnosti srušena 1887. Dana 13.

kolovoza 1887. godine tadašnjem župniku Vjekoslavu Višiću ko-

Vrbovsko - katolička župna crkva Svetog Ivana Nepomuka

tarska je vlast zapovjedila da se tadašnja župna crkva zbog starosti

i trošnosti zatvori jer je postojala opasnost da se uruši na vjernike.

Između 1887. i 1895. obredi su se odvijali u kapelici Svetog Antuna

Padovanskog. Godine 1889. odlukom cara Franje Josipa I. nova je

crkva dobila lokaciju u gradskom vrtu. Gradnja nove građevine za-

počela je 1893. Druga je crkva završena 1895. godine, ali je i ona

bila kratka vijeka. Zbog slabog građevinskog materijala crkva je

srušena već nakon šest godina (1901.). Poslije rušenja te druge

crkve, započela je gradnja današnje građevine, koja je završena

1904. godine. Župna crkva Svetog Ivana Nepomuka je velika gra-

đevina s križnim tlocrtom i poligonalnim svetištem i sa zvonikom

prigrađenim uz sjeverni zid crkve. Izgrađena je u neogotičkom sti-

lu. Od inventara ističe se barokni inventar iz prvotne građevine. U

vrijeme Prvog svjetskog rata crkva je pretrpjela veliku štetu. Tada

su joj oduzeta nova zvona i nekoliko svirala s orgulja. Godine 1923.

nabavljene su nove svirale za orgulje i nova zvona koja i danas po-

zivaju na molitvu. Godine 1928. oslikani su strop i zidovi.

Vrbovsko – katolička kapela Svetog Antuna 74

U Vrbovskom se nalazi omanja katolička kapela Svetog

Antuna, koja je prvi put podignuta 1710., a proširena 1865. godine

U njoj se nalazi staro zvono koje je izliveno u Ljubljani, u ljevaoni-

ci Zaharije Reidta, 1765. godine. Ta je kapelica najstariji sakralni ob-

jekt u župi, a zvono među najstarijima koja su sačuvana u ovim kra-

jevima.

73 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 791-792; B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori, Vrbovsko 2006, 32-33.

74 M.D.D. Kovač, Stare slave djedovino, žarišta vjere i crkvenosti u goranskom kraju, Hanau 1993., 402-403; B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori, Vrbovsko 2006, 33.

75 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910, 1022-1024; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr.

76 B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori, Vrbovsko 2006, 33.

Vrbovsko – pravoslavni filijani hram Svetog 75proroka Ilije

U Vrbovskom, na sjevernom dijelu naselja, nalazi se pra-

voslavni filijani hram Svetog proroka Ilije iz 1775. godine. Hram je

oštećen u Drugom svjetskom ratu, a obnovljen je 1968.

Vrbovsko – katolička kapela Blažene Djevice 76Marije od Karmela

Na mjesnom katoličkom groblju načelnik Josip Pintar sa-

gradio je 1900. godine kapelicu u čast Majke Božje Karmelske. U

toj se kapeli jednom godišnje služi misa na Dušni dan (2. stude-

nog).

84

85

Veliki Jadrč – katolička kapela Svih Svetih 72

Na brežuljku uz groblje u Velikom Jadrču nalazi se jed-

nobrodna kapelica Svih Svetih s trostranim završetkom i s malim

zvonikom na preslicu iznad zapadnog pročelja. Kapela je podig-

nuta oko 1663. godine. U kapeli je vrijedan oltar Svih svetih, koji je

obnovljen 1891. godine.

72 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 793. Veliki Jadrč - katolička kapela Svih Svetih

Vrbovsko – katolička župna crkva Svetog Ivana 73Nepomuka

Vrbovsko je vrlo staro mjesto, koje se spominje 1481. go-

dine u istom dokumentu kada i Delnice, Lokve, Lukovdol i Brod.

Tijekom 16. stoljeća od Osmanlija ovo naselje nije znatno strada-

lo, pa je u njemu ostalo dosta starosjedilaca. Vrbovsko je u 18. sto-

ljeću zajedno s Mrkopljem, Sušicom, Ravnom Gorom i Starim

Lazom potpalo pod Vojnu krajinu. Međutim, već 1765. dolazi do

odcjepljenja ovoga područja od Vojne krajine i formiranja po-

sebnog dominija. Kad se pročulo 1754. godine da će carica Marija

Terezija posjetiti Hrvatsku i putovati Karolinskom cestom pa tako

doći i u Vrbovsko, stanovnici Vrbovskog odlučili su podići katoličku

crkvu. Prva župna crkva u Vrbovskom bila je izgrađena 1755./1756.

Ova je građevina, zbog svoje trošnosti srušena 1887. Dana 13.

kolovoza 1887. godine tadašnjem župniku Vjekoslavu Višiću ko-

Vrbovsko - katolička župna crkva Svetog Ivana Nepomuka

tarska je vlast zapovjedila da se tadašnja župna crkva zbog starosti

i trošnosti zatvori jer je postojala opasnost da se uruši na vjernike.

Između 1887. i 1895. obredi su se odvijali u kapelici Svetog Antuna

Padovanskog. Godine 1889. odlukom cara Franje Josipa I. nova je

crkva dobila lokaciju u gradskom vrtu. Gradnja nove građevine za-

počela je 1893. Druga je crkva završena 1895. godine, ali je i ona

bila kratka vijeka. Zbog slabog građevinskog materijala crkva je

srušena već nakon šest godina (1901.). Poslije rušenja te druge

crkve, započela je gradnja današnje građevine, koja je završena

1904. godine. Župna crkva Svetog Ivana Nepomuka je velika gra-

đevina s križnim tlocrtom i poligonalnim svetištem i sa zvonikom

prigrađenim uz sjeverni zid crkve. Izgrađena je u neogotičkom sti-

lu. Od inventara ističe se barokni inventar iz prvotne građevine. U

vrijeme Prvog svjetskog rata crkva je pretrpjela veliku štetu. Tada

su joj oduzeta nova zvona i nekoliko svirala s orgulja. Godine 1923.

nabavljene su nove svirale za orgulje i nova zvona koja i danas po-

zivaju na molitvu. Godine 1928. oslikani su strop i zidovi.

Vrbovsko – katolička kapela Svetog Antuna 74

U Vrbovskom se nalazi omanja katolička kapela Svetog

Antuna, koja je prvi put podignuta 1710., a proširena 1865. godine

U njoj se nalazi staro zvono koje je izliveno u Ljubljani, u ljevaoni-

ci Zaharije Reidta, 1765. godine. Ta je kapelica najstariji sakralni ob-

jekt u župi, a zvono među najstarijima koja su sačuvana u ovim kra-

jevima.

73 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 791-792; B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori, Vrbovsko 2006, 32-33.

74 M.D.D. Kovač, Stare slave djedovino, žarišta vjere i crkvenosti u goranskom kraju, Hanau 1993., 402-403; B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori, Vrbovsko 2006, 33.

75 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910, 1022-1024; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr.

76 B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori, Vrbovsko 2006, 33.

Vrbovsko – pravoslavni filijani hram Svetog 75proroka Ilije

U Vrbovskom, na sjevernom dijelu naselja, nalazi se pra-

voslavni filijani hram Svetog proroka Ilije iz 1775. godine. Hram je

oštećen u Drugom svjetskom ratu, a obnovljen je 1968.

Vrbovsko – katolička kapela Blažene Djevice 76Marije od Karmela

Na mjesnom katoličkom groblju načelnik Josip Pintar sa-

gradio je 1900. godine kapelicu u čast Majke Božje Karmelske. U

toj se kapeli jednom godišnje služi misa na Dušni dan (2. stude-

nog).

86

87

Vrbovsko - katolička kapela Svetog Antuna

Vrbovsko - pravoslavni filijalni hram Svetog proroka Ilije

Zdihovo – katolička kapela

Uz prometnicu Lujzijanu nalazi se veča kapela u selu

Zdihovo, na istočnom ulazu u Gorski kotar, nedaleko odvojka pro-

metnice koja od Zdihova vodi prema Ogulinu. Kapela je u dobru

stanju.

Zdihovo - katolička kapela

86

87

Vrbovsko - katolička kapela Svetog Antuna

Vrbovsko - pravoslavni filijalni hram Svetog proroka Ilije

Zdihovo – katolička kapela

Uz prometnicu Lujzijanu nalazi se veča kapela u selu

Zdihovo, na istočnom ulazu u Gorski kotar, nedaleko odvojka pro-

metnice koja od Zdihova vodi prema Ogulinu. Kapela je u dobru

stanju.

Zdihovo - katolička kapela

88

Grad Cabar

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

89

88

Grad Cabar

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

89

90

91

Čabar – kaštel Zrinskih 77

O samom Čabru do 17. stoljeća nemamo gotovo nikakvih

obavijesti. Čabarski je kraj vrlo rano došao pod vlast Frankopana.

Poslije smrti Stjepana Frankopana 1577. godine, sva su njegova

imanja dobili Zrinski. Međutim, ni tom se prilikom ime Čabar ne

spominje, nego tek u grobničkom urbaru iz 1642. godine. Ipak, pre-

ma istraživanjima Slavka Malnara, Čabar se prvi put spominje u

povijesnim dokumentima 1522. godine. Naselje se zasigurno raz-

vilo na tome mjestu nakon što je otkrivena željezna ruda krajem

tridesetih godina 17. stoljeća. Spomenica župe čabarske bilježi da

je talionička peć u Čabru podignuta 1651. godine, i da ju je podi-

gao knez Petar Zrinski. Ta je godina bila uklesana na visokoj ta-

lioničkoj peći. U to vrijeme bio je to najveći metalurški centar u

77 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 782; K. Regan, "Rudarstvo i metalurgija u čabarskome kraju, Jedna od najstarijih hrvatskih metalurških manufaktura" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 58; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 50-54.

Hrvatskoj, a sastojao se od spomenute peći, posebne male peći za

taljenje, triju zgrada za velika kladiva, dvije kovačnice za čavle i

jedne kovačnice za kovanje ostalih proizvoda. Naziv Čabar dolazi

od staronjemačke riječi Ziaber, što znači krčevina, a to svjedoči o

kasnom nastanku ovoga mjesta. Zrinski je u Čabru okupio mnogo

rudara iz Kranjske, Koruške, Tirola, Češke i Bavarske, a željezo i roba

su se odovuda razvozili po čitavoj zemlji, pa i morem u inozemstvo.

Da bi čabarske proizvode istisnuli s tržišta, strani su trgovci počeli

podmetati na sve načine. Jedan od načina je bio taj da bi robu

najlošije kvalitetet prodavali kao robu proizvedenu u Čabru. Vele-

trgovac bi kupio određenu količinu čabarske robe i istu toliku

količinu robe od svojeg prijatelja. Čabarsku robu bi prodavao kao

prijateljevu, a prijateljevu kao čabarsku, tako da su čabarski pro-

izvodi došli na loš glas. Prilikom rekviriranja imovine Zrinskih u

Čabar - dvorac Zrinskih - snimio Krešimir Regan

Čabru je bilo zaposleno čak 200 radnika. Nakon oduzimanja imo-

vine Zrinskima Čabar je pripao Ugarskoj dvorskoj komori. Godine

1685. u upravu i zakup Čabar je primio barun Franjo Rigoni i on je u

Čabru dao sagraditi nove peći. Godine 1692. Ugarska dvorska ko-

mora prodala je sva imanja Zrinskih u Gorskom kotaru Austrijskoj

dvorskoj komori za 500000 forinti. Dana 31. kolovoza 1711. velika

elementarna nepogoda uništila je gotovo čitav Čabar. Tada su

nakon trodnevnih kiša Čabranka i njezin pritok Paklenski jarak

toliko nabujali da su svom silinom prodrli u Čabar, srušili dio na-

selja, zatrpali tvornicu blatom i šljunkom te odnijeli zalihu ugljena.

Željezara je tako počela ponovo raditi tek 1718. godine, no radni

uvjeti su bili loši, pa su 1720. radnici podignuli pobunu, jedan od

prvih radničkih štrajkova u Hrvatskoj. Pobuna je ugušena vrlo brzo,

a samo šest godina kasnije poslovanje je preuzela slovenska Idrija.

Zbog pomanjkanja željezne rudače u okolici Čabra tvornica je

zatvorena 1785. godine. Austrijska dvorska komora prodala je Ča-

bar Matiji Josipu Paraviću 1798. godine. Mjesto je naslijedio nje-

gov sin Polikarp Paravić koji je umro 1866. Njegova je udovica na-

slijedila Čabar i udala se za Nikolu pl. Ghyczyja, i ta je porodica

dvorac u Čabru držala do 1945. godine. Čabarska talionica nije

nakon 1785. godine prestala u potpunosti s radom. U njoj se sve

do 1915. godine talila željezna rudača koja se kopala u površin-

skom kopu nedaleko Tršća. Zrinski je u vrijeme gospodarenja Ča-

brom u naselju sagradio dvorac, koji je u donjem katu bio zidan, a

odozgora drven, sa četiri sobe i podrumom. Do danas se od tog

prvotnog objekta sačuvala samo jedna zapadna obrembena kula

kvadratnog tlocrta i dijelovi obrambenih zidina koji s jugozapad-

ne, sjeverozapadne i sjeveroistočne strane opkoljavaju kuriju sa-

građenu u 19. stoljeću na temeljima stare zrinske kurije.

Čabar – katolička župna crkva Svetog Antuna 78Padovanskog

78 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 789; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 180-183.

Za župu Svetog Antuna Padovanskog u Čabru zna se da

je osnovana 1663. godine i da ju je osnovao grof Petar Zrinski. Ča-

bar je do tada pripadao župi Gerovo, a Prezid župi Stari Trg pri

Ložu. Pod novu župu potpali su Prezid, Gorači, cijela kasnija župa

Tršće, i Plešce s okolinom. Nakon osnivanja župe u Čabru, grad

Čabar počeo se naglo razvijati. Mise u Čabru su u 17. stoljeću odr-

žavane na staroslavenskom i latinskom jeziku. Izgled današnje

crkve potječe iz 18. stoljeća, budući da je prvotna građevina bila

nešto manja. Radi se o jednobrodnoj crkvi s trostranom apsidom, a

zajedno sa dvije pokrajnje kapele tlocrt unutrašnjosti ima oblik

križa. Masivni trokatni zvonik baroknih otvora i krova u obliku

lukovice smješten je na srednjem dijelu južne strane crkve. Za-

padna, ulazna fasada dotjerane je obrade, visokog zaobljenog

baroknog zabata, rasčlanjena vijencem i lezenama te skladno

razmještenim otvorima. Godine 1732. u crkvi su posvećena tri ol-

tara: oltari Svetog Antuna Padovanskog i Svetog Ivana Krstitelja,

Svete Lucije i Gospe Žalosne. Kasnije su posvećeni još dodatni

oltari. Interijer s novim oltarima ukrašen je 1758. godine, a nad

prvim oltarom se nalazi umjetničko djelo slikara Valentina Janeza

Matzingera. Čabar je početkom 19. stoljeća postao dekanatom. U

čabarski dekanat pripadale su, osim crkava čabarskog kraja, i župe

Turke i Razloge u delničkom kraju. U Čabru se uz župnu crkvu na

groblju nalazila manja drvena kapela Svetog Križa, koja je izgor-

jela.

Čabar - katolička župna crkva Svetog Antuna Padovanskog - snimio Krešimir Regan

90

91

Čabar – kaštel Zrinskih 77

O samom Čabru do 17. stoljeća nemamo gotovo nikakvih

obavijesti. Čabarski je kraj vrlo rano došao pod vlast Frankopana.

Poslije smrti Stjepana Frankopana 1577. godine, sva su njegova

imanja dobili Zrinski. Međutim, ni tom se prilikom ime Čabar ne

spominje, nego tek u grobničkom urbaru iz 1642. godine. Ipak, pre-

ma istraživanjima Slavka Malnara, Čabar se prvi put spominje u

povijesnim dokumentima 1522. godine. Naselje se zasigurno raz-

vilo na tome mjestu nakon što je otkrivena željezna ruda krajem

tridesetih godina 17. stoljeća. Spomenica župe čabarske bilježi da

je talionička peć u Čabru podignuta 1651. godine, i da ju je podi-

gao knez Petar Zrinski. Ta je godina bila uklesana na visokoj ta-

lioničkoj peći. U to vrijeme bio je to najveći metalurški centar u

77 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 782; K. Regan, "Rudarstvo i metalurgija u čabarskome kraju, Jedna od najstarijih hrvatskih metalurških manufaktura" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 58; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 50-54.

Hrvatskoj, a sastojao se od spomenute peći, posebne male peći za

taljenje, triju zgrada za velika kladiva, dvije kovačnice za čavle i

jedne kovačnice za kovanje ostalih proizvoda. Naziv Čabar dolazi

od staronjemačke riječi Ziaber, što znači krčevina, a to svjedoči o

kasnom nastanku ovoga mjesta. Zrinski je u Čabru okupio mnogo

rudara iz Kranjske, Koruške, Tirola, Češke i Bavarske, a željezo i roba

su se odovuda razvozili po čitavoj zemlji, pa i morem u inozemstvo.

Da bi čabarske proizvode istisnuli s tržišta, strani su trgovci počeli

podmetati na sve načine. Jedan od načina je bio taj da bi robu

najlošije kvalitetet prodavali kao robu proizvedenu u Čabru. Vele-

trgovac bi kupio određenu količinu čabarske robe i istu toliku

količinu robe od svojeg prijatelja. Čabarsku robu bi prodavao kao

prijateljevu, a prijateljevu kao čabarsku, tako da su čabarski pro-

izvodi došli na loš glas. Prilikom rekviriranja imovine Zrinskih u

Čabar - dvorac Zrinskih - snimio Krešimir Regan

Čabru je bilo zaposleno čak 200 radnika. Nakon oduzimanja imo-

vine Zrinskima Čabar je pripao Ugarskoj dvorskoj komori. Godine

1685. u upravu i zakup Čabar je primio barun Franjo Rigoni i on je u

Čabru dao sagraditi nove peći. Godine 1692. Ugarska dvorska ko-

mora prodala je sva imanja Zrinskih u Gorskom kotaru Austrijskoj

dvorskoj komori za 500000 forinti. Dana 31. kolovoza 1711. velika

elementarna nepogoda uništila je gotovo čitav Čabar. Tada su

nakon trodnevnih kiša Čabranka i njezin pritok Paklenski jarak

toliko nabujali da su svom silinom prodrli u Čabar, srušili dio na-

selja, zatrpali tvornicu blatom i šljunkom te odnijeli zalihu ugljena.

Željezara je tako počela ponovo raditi tek 1718. godine, no radni

uvjeti su bili loši, pa su 1720. radnici podignuli pobunu, jedan od

prvih radničkih štrajkova u Hrvatskoj. Pobuna je ugušena vrlo brzo,

a samo šest godina kasnije poslovanje je preuzela slovenska Idrija.

Zbog pomanjkanja željezne rudače u okolici Čabra tvornica je

zatvorena 1785. godine. Austrijska dvorska komora prodala je Ča-

bar Matiji Josipu Paraviću 1798. godine. Mjesto je naslijedio nje-

gov sin Polikarp Paravić koji je umro 1866. Njegova je udovica na-

slijedila Čabar i udala se za Nikolu pl. Ghyczyja, i ta je porodica

dvorac u Čabru držala do 1945. godine. Čabarska talionica nije

nakon 1785. godine prestala u potpunosti s radom. U njoj se sve

do 1915. godine talila željezna rudača koja se kopala u površin-

skom kopu nedaleko Tršća. Zrinski je u vrijeme gospodarenja Ča-

brom u naselju sagradio dvorac, koji je u donjem katu bio zidan, a

odozgora drven, sa četiri sobe i podrumom. Do danas se od tog

prvotnog objekta sačuvala samo jedna zapadna obrembena kula

kvadratnog tlocrta i dijelovi obrambenih zidina koji s jugozapad-

ne, sjeverozapadne i sjeveroistočne strane opkoljavaju kuriju sa-

građenu u 19. stoljeću na temeljima stare zrinske kurije.

Čabar – katolička župna crkva Svetog Antuna 78Padovanskog

78 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 789; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 180-183.

Za župu Svetog Antuna Padovanskog u Čabru zna se da

je osnovana 1663. godine i da ju je osnovao grof Petar Zrinski. Ča-

bar je do tada pripadao župi Gerovo, a Prezid župi Stari Trg pri

Ložu. Pod novu župu potpali su Prezid, Gorači, cijela kasnija župa

Tršće, i Plešce s okolinom. Nakon osnivanja župe u Čabru, grad

Čabar počeo se naglo razvijati. Mise u Čabru su u 17. stoljeću odr-

žavane na staroslavenskom i latinskom jeziku. Izgled današnje

crkve potječe iz 18. stoljeća, budući da je prvotna građevina bila

nešto manja. Radi se o jednobrodnoj crkvi s trostranom apsidom, a

zajedno sa dvije pokrajnje kapele tlocrt unutrašnjosti ima oblik

križa. Masivni trokatni zvonik baroknih otvora i krova u obliku

lukovice smješten je na srednjem dijelu južne strane crkve. Za-

padna, ulazna fasada dotjerane je obrade, visokog zaobljenog

baroknog zabata, rasčlanjena vijencem i lezenama te skladno

razmještenim otvorima. Godine 1732. u crkvi su posvećena tri ol-

tara: oltari Svetog Antuna Padovanskog i Svetog Ivana Krstitelja,

Svete Lucije i Gospe Žalosne. Kasnije su posvećeni još dodatni

oltari. Interijer s novim oltarima ukrašen je 1758. godine, a nad

prvim oltarom se nalazi umjetničko djelo slikara Valentina Janeza

Matzingera. Čabar je početkom 19. stoljeća postao dekanatom. U

čabarski dekanat pripadale su, osim crkava čabarskog kraja, i župe

Turke i Razloge u delničkom kraju. U Čabru se uz župnu crkvu na

groblju nalazila manja drvena kapela Svetog Križa, koja je izgor-

jela.

Čabar - katolička župna crkva Svetog Antuna Padovanskog - snimio Krešimir Regan

92

93

Čabar 1910. godine

Čabar - kapela

Gerovo – katolička župna crkva Svetih 79Hermagora i Fortunata

79 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 791; M. Brada-

nović, "Sakralna baština čabarskoga kraja, Najpoznatije marijansko svetište" u: Euro City, Putna revija HŽ –

putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 63-64; K. Regan, "Gerovo, najstarije mjesto u čabarskom kraju,

Izazov za ljubitelje gorskoga turizma" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010,

br. 68, 70-71; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 25-33.

Gerovo se u dokumentima spominje 1028. godine pod

nazivom Gerona, a pod današnjim nazivom se javlja 1394. godine, i

to u ispravi o razgraničenju posjeda Ivana Frankopana Modruškog

i Fridrika Ortenburškog. Gerovo je u srednjem vijeku bilo središte

svih posjeda u današnjem čabarskom kraju. Gerovo je bilo jedan

dan hoda udaljeno od mora, pa se u srednjem vijeku razvilo kao

naselje u kojem se noćilo, odmaralo, nahranilo konje i popravilo

kvarove na opremi, Tako su se u Gerovu razvile i kovačka, reme-

narska, kolarska i obućarska radnja, gostionice te trgovačke rad-

nje. Kao središte Gerovo se razvijalo do 1522. godine, kada su ga

spalili Osmanlije na svojem putu prema Kranjskoj. Prema legendi,

taj je napad preživjela jedino neka Gera sa svojim sinom, koja se

sklonila u Crkveni hrib, pod bukovo korijenje. Kad su Osmanlije oti-

šli, vratila se sa svojim sinom i na zgarištu sagradila novu kuću, pa

se po njoj naselje nazvalo Gerovo. Nakon tih napada, novi vlasnici

Nikola i Juraj IV. Zrinski, koji su posjede naslijedili od svojeg ujaka

Stjepana IV. Frankopana, sagradili su 1582. godine drvenu utvrdu

u Gerovu. Nije poznato gdje je ta utvrda stajala i kako je izgledala.

Župa Gerovo osnovana je 1404. godine. U župu su pripadala i

naselja Oslinica, Zamost, Podstene i Weitenbach. Prva crkva u Ge-

rovu bila je najvjerojatnije izgrađena oko 1396. godine, budući da

je na dvama gerovskim zvonima bila utisnuta ta godina, kako

spominje župnik u Gerovu 1752. godine. Gerovo je ime dobilo po

Svetom Hermagoru. Godine 1752. starim gerovskim zaštitnicima

dodan je i Sveti Ivan Nepomuk. Srednjovjekovna gradnja vrlo je

vjerojatno sačuvana u temeljima ispod današnje crkve, ali to bi

pokazala tek arheološka istraživanja. Postojeća današnja crkva u

Gerovu izgrađena je 1842. godine. Radi se o trobrodnoj neoklasi-

cističkoj građevini čiji je interijer oslikao Talijan Otto Antonini.

Oltari su neoklasicistički oblikovani, a namještaj u brodovima i sa-

kristiji nosi oznake bidermajera. Do crkve vode široke, blago po-

stavljene stepenice. Skladna zapadna fasada crkve, zaobljenog

zabata, rasčlanjena je lezenama i profiliranim horizontalnim vijen-

cima. Masivni toranj sa šiljastim krovom nalazi se na južnoj strani

zapadne fasade crkve.

Gerovo - katolička župna crkva Svetih Hermagora i Fortunata

92

93

Čabar 1910. godine

Čabar - kapela

Gerovo – katolička župna crkva Svetih 79Hermagora i Fortunata

79 I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 791; M. Brada-

nović, "Sakralna baština čabarskoga kraja, Najpoznatije marijansko svetište" u: Euro City, Putna revija HŽ –

putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 63-64; K. Regan, "Gerovo, najstarije mjesto u čabarskom kraju,

Izazov za ljubitelje gorskoga turizma" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010,

br. 68, 70-71; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 25-33.

Gerovo se u dokumentima spominje 1028. godine pod

nazivom Gerona, a pod današnjim nazivom se javlja 1394. godine, i

to u ispravi o razgraničenju posjeda Ivana Frankopana Modruškog

i Fridrika Ortenburškog. Gerovo je u srednjem vijeku bilo središte

svih posjeda u današnjem čabarskom kraju. Gerovo je bilo jedan

dan hoda udaljeno od mora, pa se u srednjem vijeku razvilo kao

naselje u kojem se noćilo, odmaralo, nahranilo konje i popravilo

kvarove na opremi, Tako su se u Gerovu razvile i kovačka, reme-

narska, kolarska i obućarska radnja, gostionice te trgovačke rad-

nje. Kao središte Gerovo se razvijalo do 1522. godine, kada su ga

spalili Osmanlije na svojem putu prema Kranjskoj. Prema legendi,

taj je napad preživjela jedino neka Gera sa svojim sinom, koja se

sklonila u Crkveni hrib, pod bukovo korijenje. Kad su Osmanlije oti-

šli, vratila se sa svojim sinom i na zgarištu sagradila novu kuću, pa

se po njoj naselje nazvalo Gerovo. Nakon tih napada, novi vlasnici

Nikola i Juraj IV. Zrinski, koji su posjede naslijedili od svojeg ujaka

Stjepana IV. Frankopana, sagradili su 1582. godine drvenu utvrdu

u Gerovu. Nije poznato gdje je ta utvrda stajala i kako je izgledala.

Župa Gerovo osnovana je 1404. godine. U župu su pripadala i

naselja Oslinica, Zamost, Podstene i Weitenbach. Prva crkva u Ge-

rovu bila je najvjerojatnije izgrađena oko 1396. godine, budući da

je na dvama gerovskim zvonima bila utisnuta ta godina, kako

spominje župnik u Gerovu 1752. godine. Gerovo je ime dobilo po

Svetom Hermagoru. Godine 1752. starim gerovskim zaštitnicima

dodan je i Sveti Ivan Nepomuk. Srednjovjekovna gradnja vrlo je

vjerojatno sačuvana u temeljima ispod današnje crkve, ali to bi

pokazala tek arheološka istraživanja. Postojeća današnja crkva u

Gerovu izgrađena je 1842. godine. Radi se o trobrodnoj neoklasi-

cističkoj građevini čiji je interijer oslikao Talijan Otto Antonini.

Oltari su neoklasicistički oblikovani, a namještaj u brodovima i sa-

kristiji nosi oznake bidermajera. Do crkve vode široke, blago po-

stavljene stepenice. Skladna zapadna fasada crkve, zaobljenog

zabata, rasčlanjena je lezenama i profiliranim horizontalnim vijen-

cima. Masivni toranj sa šiljastim krovom nalazi se na južnoj strani

zapadne fasade crkve.

Gerovo - katolička župna crkva Svetih Hermagora i Fortunata

94

95

Gerovo - katolička župna crkva Svetih Hermagora i Fortunata

Gerovo – katolička kapela Svetog Roka 80

80 S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 179.

81 Ž. Malnar, Svetište Majke Božje Karmelske kod Gerova, Čabar/Rijeka 2002; M. Bradanović, "Sakralna

baština čabarskoga kraja, Najpoznatije marijansko svetište" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prije-

voza d.o.o. zima 2010, br. 68, 62-63.

Katolička kapela Svetog Roka nalazi se na izlazu iz Gerova

prema Čabru. Radi se o malenoj kapeli koja potječe vrlo vjerojatno

iz kraja 18. ili početka 19. stoljeća. Kapelica je obnovljena krajem

devedesetih godina dvadesetog stoljeća zahvaljujući župniku Iva-

nu Trohi, a misne se svečanosti obavljaju o blagdanu Svetog Roka

16. kolovoza.

Gerovo - katolička kapela Svetog Roka

Gerovo – katolička proštenjarska crkva na Svetoj Gori posvećena Majci Božjoj Karmelskoj 81

U župu Gerovo pripada i Sveta Gora. To je, iza Trsata,

najpoznatije marijansko svetište u Gorskom kotaru i Hrvatskom

primorju. Istaknuti položaj i dobar vidik na vrhu brda, pravo su

mjesto s kojeg se moglo motriti na neprijatelja, tako da je Sveta

Gora imala i obrambenu i obavještajnu funkciju. Postoje dvije le-

gende o postanku ovog svetišta. Prva legenda govori da su u

davna vremena pastiri na mjestu ispaše ovaca pronašli sliku Majke

Božje i na kamenu utisnut kolobar. Tu je, kažu, Majka Božja putujući

na Svetu Goru sjela da se odmori, a dno njezine košarice utisnulo

se u stijenu za sva vremena. Prema drugoj priči, na mjestu gdje je

pasla skupina ovaca, skupina pastira je pronašla Gospin kip, pri-

čvršćen za jednu jelu. Pastiri su se pred likom molili i klanjali, a

jednom su se prilikom i ovce počele klanjati Gospinu kipu. Nato su

pastiri to saopćili župniku koji je kip odnio u gerovsku crkvu.

Međutim, iz Gerova se kip sam vratio na Svetu Goru, što je župniku

bio znak da treba sagraditi na tome mjestu crkvu. U požaru ge-

rovskog župnog stana izgorjela je sva dokumentacija vezana za

ovaj objekt, tako da nije poznato iz kojeg je razdoblja bila prvotna

građevina. Fra Petar Lubina spominje u svojem djelu Marijanska

Hrvatska, Gospina svetišta među Hrvatima, da je svetište na Sve-

toj Gori postojalo već u 15. stoljeću. Ipak, vjerojatnija je njezina

gradnja u 16. stoljeću, te stručnjaci smatraju da je ona možda

jedna od zavjetnih crkava grofova Zrinskih. Na karti Ivana Klobu-

čarića iz 1603. godine, na brdu iznad Gerova nacrtana je kapelica

koja vrlo vjerojatno predstavlja Svetu Goru. U vrijeme turske opa-

snosti, na mjestu crkve Majke Božje Karmelske palile su se baklje

koje su trebale obavijestiti stanovništvo o dolasku osmanske

opasnosti. Sveta Gora je bila polazište krijesova, a posljednja u

nizu bila je Ljubljana do koje je informacija stizala preko Istre,

Primorske i Notranjske. Iz opisa koji je 1857. godine izišao u za-

grebačkom Katoličkom listu vidljivo je da su na prošenje na Svetu

Goru dolazili vjernici iz šest biskupija (Zagrebačke, Krčke, Poreč-

ke, Ljubljanske, Tršćanske i Riječke). U prvoj polovici 19. stoljeća

svetište je izgubilo svoj ugled, pa su se hodočasnici sve više počeli

posvećivati zabavi i plesu, a sve manje molitvi. Došlo je čak dotle

da se počeo širiti običaj da se pleše u čast Majke Božje, a svaki je

ples trebao značiti oprost od nekog grijeha. Današnja građevina

potječe iz 1749. godine, a nekada su pred crkvom bile stoljetne

lipe kojih danas više nema. Njezin je tlocrt u obliku latinskog

križa. U jednom je kraku kapela Anđela čuvara, a u drugom Gospe

Lurdske. Kapele su prizidane u 19. stoljeću, u doba kada se kao

donator iskazao čabarski vlastelin Paravić. Uz bočni zid crkve bilo

je prislonjeno drveno stubište kojim se uspinjalo na pjevalište. U

crkvu se ulazilo kroz svođeno prizemlje zvonika. U unutrašnjosti

su i danas izvrsno očuvane velike ploče tamnoga kamena ko-

jima je crkva opločena. Od njega su isklesane škropionice, zde-

pasti stupci, nosači pjevališta i grobna ploča svećenićke rake.

Talijanski slikar Antonini oslikao je početkom dvadesetog stoljeća

unutrašnjost crkve i slikama je prikazao razne događaje čudo-

tvorne zaštite Gospe Svetogorske. Središnje mjesto u svetištu

pripada kipu Gospe s djetetom u naručju. Oltar potječe iz 1847.

godine. Svetište je restaurirano 2004. godine. Na Svetu Goru vodi

asfaltirani put, a 2011. godine poduzeti su radovi na uređenju

okoliša. Uz glavni hodočasnički dan, blagdan Gospe Karmelske,

16. srpnaj, glavni hodočasnički dan je blagdan Male Gospe, 8.

rujna kada hodočašće traje tri dana.

94

95

Gerovo - katolička župna crkva Svetih Hermagora i Fortunata

Gerovo – katolička kapela Svetog Roka 80

80 S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 179.

81 Ž. Malnar, Svetište Majke Božje Karmelske kod Gerova, Čabar/Rijeka 2002; M. Bradanović, "Sakralna

baština čabarskoga kraja, Najpoznatije marijansko svetište" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prije-

voza d.o.o. zima 2010, br. 68, 62-63.

Katolička kapela Svetog Roka nalazi se na izlazu iz Gerova

prema Čabru. Radi se o malenoj kapeli koja potječe vrlo vjerojatno

iz kraja 18. ili početka 19. stoljeća. Kapelica je obnovljena krajem

devedesetih godina dvadesetog stoljeća zahvaljujući župniku Iva-

nu Trohi, a misne se svečanosti obavljaju o blagdanu Svetog Roka

16. kolovoza.

Gerovo - katolička kapela Svetog Roka

Gerovo – katolička proštenjarska crkva na Svetoj Gori posvećena Majci Božjoj Karmelskoj 81

U župu Gerovo pripada i Sveta Gora. To je, iza Trsata,

najpoznatije marijansko svetište u Gorskom kotaru i Hrvatskom

primorju. Istaknuti položaj i dobar vidik na vrhu brda, pravo su

mjesto s kojeg se moglo motriti na neprijatelja, tako da je Sveta

Gora imala i obrambenu i obavještajnu funkciju. Postoje dvije le-

gende o postanku ovog svetišta. Prva legenda govori da su u

davna vremena pastiri na mjestu ispaše ovaca pronašli sliku Majke

Božje i na kamenu utisnut kolobar. Tu je, kažu, Majka Božja putujući

na Svetu Goru sjela da se odmori, a dno njezine košarice utisnulo

se u stijenu za sva vremena. Prema drugoj priči, na mjestu gdje je

pasla skupina ovaca, skupina pastira je pronašla Gospin kip, pri-

čvršćen za jednu jelu. Pastiri su se pred likom molili i klanjali, a

jednom su se prilikom i ovce počele klanjati Gospinu kipu. Nato su

pastiri to saopćili župniku koji je kip odnio u gerovsku crkvu.

Međutim, iz Gerova se kip sam vratio na Svetu Goru, što je župniku

bio znak da treba sagraditi na tome mjestu crkvu. U požaru ge-

rovskog župnog stana izgorjela je sva dokumentacija vezana za

ovaj objekt, tako da nije poznato iz kojeg je razdoblja bila prvotna

građevina. Fra Petar Lubina spominje u svojem djelu Marijanska

Hrvatska, Gospina svetišta među Hrvatima, da je svetište na Sve-

toj Gori postojalo već u 15. stoljeću. Ipak, vjerojatnija je njezina

gradnja u 16. stoljeću, te stručnjaci smatraju da je ona možda

jedna od zavjetnih crkava grofova Zrinskih. Na karti Ivana Klobu-

čarića iz 1603. godine, na brdu iznad Gerova nacrtana je kapelica

koja vrlo vjerojatno predstavlja Svetu Goru. U vrijeme turske opa-

snosti, na mjestu crkve Majke Božje Karmelske palile su se baklje

koje su trebale obavijestiti stanovništvo o dolasku osmanske

opasnosti. Sveta Gora je bila polazište krijesova, a posljednja u

nizu bila je Ljubljana do koje je informacija stizala preko Istre,

Primorske i Notranjske. Iz opisa koji je 1857. godine izišao u za-

grebačkom Katoličkom listu vidljivo je da su na prošenje na Svetu

Goru dolazili vjernici iz šest biskupija (Zagrebačke, Krčke, Poreč-

ke, Ljubljanske, Tršćanske i Riječke). U prvoj polovici 19. stoljeća

svetište je izgubilo svoj ugled, pa su se hodočasnici sve više počeli

posvećivati zabavi i plesu, a sve manje molitvi. Došlo je čak dotle

da se počeo širiti običaj da se pleše u čast Majke Božje, a svaki je

ples trebao značiti oprost od nekog grijeha. Današnja građevina

potječe iz 1749. godine, a nekada su pred crkvom bile stoljetne

lipe kojih danas više nema. Njezin je tlocrt u obliku latinskog

križa. U jednom je kraku kapela Anđela čuvara, a u drugom Gospe

Lurdske. Kapele su prizidane u 19. stoljeću, u doba kada se kao

donator iskazao čabarski vlastelin Paravić. Uz bočni zid crkve bilo

je prislonjeno drveno stubište kojim se uspinjalo na pjevalište. U

crkvu se ulazilo kroz svođeno prizemlje zvonika. U unutrašnjosti

su i danas izvrsno očuvane velike ploče tamnoga kamena ko-

jima je crkva opločena. Od njega su isklesane škropionice, zde-

pasti stupci, nosači pjevališta i grobna ploča svećenićke rake.

Talijanski slikar Antonini oslikao je početkom dvadesetog stoljeća

unutrašnjost crkve i slikama je prikazao razne događaje čudo-

tvorne zaštite Gospe Svetogorske. Središnje mjesto u svetištu

pripada kipu Gospe s djetetom u naručju. Oltar potječe iz 1847.

godine. Svetište je restaurirano 2004. godine. Na Svetu Goru vodi

asfaltirani put, a 2011. godine poduzeti su radovi na uređenju

okoliša. Uz glavni hodočasnički dan, blagdan Gospe Karmelske,

16. srpnaj, glavni hodočasnički dan je blagdan Male Gospe, 8.

rujna kada hodočašće traje tri dana.

96

97

Gerovo - katolička proštenjarska crkva na Svetoj Gori posvećena Majci Božjoj Karmelskoj

Gerovo - katolička proštenjarska crkva na Svetoj Gori posvećena Majci Božjoj Karmelskoj

Gerovo - naselje

Gerovo - Sveta Gora 1890. godine

96

97

Gerovo - katolička proštenjarska crkva na Svetoj Gori posvećena Majci Božjoj Karmelskoj

Gerovo - katolička proštenjarska crkva na Svetoj Gori posvećena Majci Božjoj Karmelskoj

Gerovo - naselje

Gerovo - Sveta Gora 1890. godine

98

99

Hrib – katolička župna crkva Svetog Leonarda 82

Crkva u Hribu počela se graditi oko 1800. godine, a

gradnja je završena 1808. Župa je osnovana 1807. Ranije je na to-

me mjestu bila drvena crkvica, a oko nje groblje. Kad su sagradili

crkvu, groblje je premješteno iza crkve. Župna se crkva nalazi u za-

seoku Skednari. Crkva je izgrađena na brežuljku koji dominira oko-

linom. U crkvi se čuvaju vrijedna barokna ostvarenja pučke iz-

vedbe.

82 Ž. Malnar, Hrib – 200. godina župe Svetog Leonarda, Hrib 2008, 55-61.

Hrib - katolička župna crkva Svetog Leonarda oko 1900. godine

Hrib - katolička župna crkva Svetog Leonarda

Kozji Vrh – katolička kapela Majke Božje 83Žalosne

83 120 godina vatrogastva u Prezidu, Prezid 2006, 18-20; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007,

186.

84 120 godina vatrogastva u Prezidu, Prezid 2006, 20-21; M. Mesić, Sveti Jakav v Prizde za Stražo, Prezid

2008, 19; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 186; www.cabar.hr.

Prema zapisima Bogdana Mlakara crkvica na Žalosnom

Vrhu izgrađena je oko 1851. godine, a sadašnji je izgled poprimila

oko 1900. Gradnju kapelice vodili su talijanski majstori pod nad-

zorom Cividinija. Nekada se u kapelici održavalo proštenje u vrije-

me Male Gospe, no danas je to na Binkešte (Duhovski ponedje-

ljak), kada crkvicu posjećuju brojni vjernici iz čabarskog kraja i iz

susjedne Slovenije. Uz kapelicu su vezane i tri legende. Prva legen-

da govori da je ona izgrađena u vrijeme haranja kolere u Prezidu

(1855.) u znak zahvalnosti što nitko u Kozjem Vrhu nije obolio od te

bolesti. Druga legenda govori da se na ovom mjestu pastirima

ukazala Majka Božja i rekla im da ona ovdje želi imati kapelicu.

Treća je vezana za drvosječe koji su radili kod Ribnice na Dolenjes-

kem. Oni su naime, gledajući ptice kako grade svoja gnijezda, odlu-

čili da i oni moraju imati u okolici Prezida, na putu kojim prolaze,

neko utočište, pa su ondje sagradili omanju kapelicu posvećenu u

čast Majke Božje. Unutrašnjost crkve sadrži brojne darove dona-

tora, a prije nekoliko godina crkvica je detaljno obnovljena.

Kozji Vrh - katolička kapela Majke Božje Žalosne

84Kranjci – katolička kapela Svetog Ivana i Pavla

Zaselak Kranjce naselili su Slovenci iz Idrije, po kojima je

mjesto dobilo ime. Bavili su se paljenjem ugljena. Kapela u Kranj-

cima sigurno nije postojala krajem 18. stoljeća. Prvi put je na karti

označena 1829. godine, ali se njezine dimenzije ne mogu točno

utvrditi. Godine 1916. obnovljena je unutrašnjost kapele. Na-

vodno je prvobitna kapelica bila otvorenog poljskog tipa sa svo-

dom i debljinom zidova od 50 centimetara. Vanjske širine i dužine

316x316 centimetara. Kasnije je crkvica prezidana i dovedena u

današnje dimenzije 316x470 centimetara. Na krovu je tada bio sa-

građen i manji toranj. Godine 1960. zvonik je premješten kao do-

datak kapeli, na stupove ispred ulaznih vrata, a kapela je pokrivena

crijepom. U dnu kapelice nalazi se omanji oltar, rad nekog lokal-

nog autora.

Kranjci - crkvica Svetog Ivana i Pavla u Kranjcima prije Drugog svjetskog rata

Kranjci - katolička kapela Svetog Ivana i Pavla

98

99

Hrib – katolička župna crkva Svetog Leonarda 82

Crkva u Hribu počela se graditi oko 1800. godine, a

gradnja je završena 1808. Župa je osnovana 1807. Ranije je na to-

me mjestu bila drvena crkvica, a oko nje groblje. Kad su sagradili

crkvu, groblje je premješteno iza crkve. Župna se crkva nalazi u za-

seoku Skednari. Crkva je izgrađena na brežuljku koji dominira oko-

linom. U crkvi se čuvaju vrijedna barokna ostvarenja pučke iz-

vedbe.

82 Ž. Malnar, Hrib – 200. godina župe Svetog Leonarda, Hrib 2008, 55-61.

Hrib - katolička župna crkva Svetog Leonarda oko 1900. godine

Hrib - katolička župna crkva Svetog Leonarda

Kozji Vrh – katolička kapela Majke Božje 83Žalosne

83 120 godina vatrogastva u Prezidu, Prezid 2006, 18-20; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007,

186.

84 120 godina vatrogastva u Prezidu, Prezid 2006, 20-21; M. Mesić, Sveti Jakav v Prizde za Stražo, Prezid

2008, 19; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 186; www.cabar.hr.

Prema zapisima Bogdana Mlakara crkvica na Žalosnom

Vrhu izgrađena je oko 1851. godine, a sadašnji je izgled poprimila

oko 1900. Gradnju kapelice vodili su talijanski majstori pod nad-

zorom Cividinija. Nekada se u kapelici održavalo proštenje u vrije-

me Male Gospe, no danas je to na Binkešte (Duhovski ponedje-

ljak), kada crkvicu posjećuju brojni vjernici iz čabarskog kraja i iz

susjedne Slovenije. Uz kapelicu su vezane i tri legende. Prva legen-

da govori da je ona izgrađena u vrijeme haranja kolere u Prezidu

(1855.) u znak zahvalnosti što nitko u Kozjem Vrhu nije obolio od te

bolesti. Druga legenda govori da se na ovom mjestu pastirima

ukazala Majka Božja i rekla im da ona ovdje želi imati kapelicu.

Treća je vezana za drvosječe koji su radili kod Ribnice na Dolenjes-

kem. Oni su naime, gledajući ptice kako grade svoja gnijezda, odlu-

čili da i oni moraju imati u okolici Prezida, na putu kojim prolaze,

neko utočište, pa su ondje sagradili omanju kapelicu posvećenu u

čast Majke Božje. Unutrašnjost crkve sadrži brojne darove dona-

tora, a prije nekoliko godina crkvica je detaljno obnovljena.

Kozji Vrh - katolička kapela Majke Božje Žalosne

84Kranjci – katolička kapela Svetog Ivana i Pavla

Zaselak Kranjce naselili su Slovenci iz Idrije, po kojima je

mjesto dobilo ime. Bavili su se paljenjem ugljena. Kapela u Kranj-

cima sigurno nije postojala krajem 18. stoljeća. Prvi put je na karti

označena 1829. godine, ali se njezine dimenzije ne mogu točno

utvrditi. Godine 1916. obnovljena je unutrašnjost kapele. Na-

vodno je prvobitna kapelica bila otvorenog poljskog tipa sa svo-

dom i debljinom zidova od 50 centimetara. Vanjske širine i dužine

316x316 centimetara. Kasnije je crkvica prezidana i dovedena u

današnje dimenzije 316x470 centimetara. Na krovu je tada bio sa-

građen i manji toranj. Godine 1960. zvonik je premješten kao do-

datak kapeli, na stupove ispred ulaznih vrata, a kapela je pokrivena

crijepom. U dnu kapelice nalazi se omanji oltar, rad nekog lokal-

nog autora.

Kranjci - crkvica Svetog Ivana i Pavla u Kranjcima prije Drugog svjetskog rata

Kranjci - katolička kapela Svetog Ivana i Pavla

100

101

Mali Lug – katolička kapela Svete Ane 85

Mala kapela Svete Ane na brijegu iznad Malog Luga nalik-

uje crkvicama iz 17. stoljeća. Postoji legenda da je kapelica bila dio

nekadašnjeg samostana u kojem su živjele časne sestre, no to nije

potvrđeno povijesnim izvorima. Tipološki ova kapela pripada raz-

doblju baroka, a ima centralni tlocrt u obliku šesterokuta, što je je-

dinstven primjer u Gorskom kotaru. Nad njezinim pročeljem se

uzdiže zvonik na preslicu, s dva luka, koji je poput čitave crkve bio

pokriven šindrom. U Drugom svjetskom ratu 1942. godine kape-

lica je uništena od

strane Talijana, pa je

desetljećima nakon

rata zjapila kao ru-

ševina. Obnovljena

je u drugoj polovici

devedesetih godina

dvadesetog stoljeća

prema projektu Ni-

noslava Kučana. U

Malom Lugu nalazi

se i velika skulptura

Petra Klepca, legen-

darnog lika koji se

svojom fizičkom sna-

gom odupirao Os-

manlijama i činio

brojna dobra djela.

Skulpturu je izradio

kipar Marijan Leš.

Petar Klepac je živio

na prijelazu sa 17. u

18. stoljeće, a nad-

naravnu snagu mu

je prema legendi da-

la ili Majka Božja na Svetoj Gori ili vile ili sam Bog. Njegova kuća sta-

jala je do Drugog svjetskog rata, kada je izgorjela do temelja, u Ma-

lom Lugu, i nju opisuje Dragutin Hirc početkom dvadesetog sto-

ljeća. Na kući je bila upisana godina 1712., a u krovištu se nalazila

golema drvena greda za koju se smatralo da ju je postavio sam Pe-

tar Klepac. Preko puta ostataka njegove rodne kuće nalazi se sta-

blo jabuke koju mještani još uvijek zovu Klepčevom jabukom.

85 ŽM. Bradanović, "Sakralna baština čabarskoga kraja, Najpoznatije marijansko svetište" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 64; K. Regan, "Petar Klepac, junak čabarske i goranske usmene epike, Legenda ili stvarnost" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zi-ma 2010, br. 68, 74-75; D. Hirc, Gorski kotar, Rijeka 1996, 146-149; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Ča-bar 2007, 179; www.cabar.hr.

Mali Lug - katolička kapela Svete Ane u početku 20. stoljeća

86 Ž. Malnar, Zelena dolina Plešce, Plešce 2009, 12; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spome-nici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 794; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 188.

Plešce – katolička župna crkva Presvetog 86Trojstva

Plešce je ime dobilo, prema lokalnoj legendi, po tome

što su onamo dolazili brojni lovci koji su svoj bogat ulov proslavljali

plesom u Grajskoj kući. Prema pisanju Slavka Malnara Plešce svoje

ime duguje obližnjem slovenskom naselju Pleš, odakle su vrlo vje-

rojatno stigli prvi doseljenici u selo. Na mjestu današnje crkve na-

lazila se 1648. godine stara, patuljasta kapelica posvećena Pre-

svetom Trojstvu. Ona je 1737. godine nadograđena, a 1885. pro-

širena i poprimila je današnji izgled. Portalni dio pri njezinu ulazu

ima barokni izgled, s rozetom. Toranj je po svojem tipu alpski, s

krovom zašiljenih oblika, pomalo nalik na krušku ili lukovicu. Crkva

je stradala za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je nakon rata us-

koro sanirana. Obnovljena je 2007. godine, a pod u crkvi uređen je

2009. godine.

Plešce - katolička župna crkva Presveteog Trojstva

Potok – katolička kapela Majke Božje Lurdske 87

U Potoku, nedaleko Čabra, nalazi se omanja kapelica Maj-

ke Božje Lurdske podignuta 1907. godine. Kapela je obnovljena

1997. godine zahvaljujući donacijama obitelji Ožbolt. Kapela, ma-

njih visinskih i tlocrtnih dimenzija s poligonalnim svetištem, vitkim

tornjićem za zvona nad ulazom, te skromne vanjske obrade pro-

čelja bez ukrasnih detalja, smještena je uz cestu Čabar-Zamost na

sjeveroistočnom prilazu gradu. Unutrašnjost ove skromne kape-

lice neobično je raskošna. Njome dominiraju neogotički oltar i bo-

gat historicistički zidni oslik s vegetabilnim ukrasima i figuralnim

prikazima svetaca koji je izradio Josip Jarm iz Osilnice 1914. godi-

ne. Iste godine je majstor Rutar slikao unutarnje površine.

87 M. Bradanović, "Sakralna baština čabarskoga kraja, Najpoznatije marijansko svetište" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 64; www.cabar.hr; S. Malnar, Povijest ča-barskog kraja, Čabar 2007, 183.

Potok - katolička kapela Majke Božje Lurdske

Prezid – antički zid na predjelu Vražji vrtec, 88Gredice i Straža

Postojanje antičkoga zida na području današnjeg Prezida

zabilježeno je u antičkim i srednjovjekovnim izvorima. Istraživanje

rimskog obrambenog segementa u Gorskom kotaru započelo je u

17. stoljeću djelom J.W. Valvasora. Na zemljovidu, tada suvremene

Rijeke, prikazan je rimski obrambeni zid sjeverno od naselja. Kra-

jem 19. i početkom 20. stoljeća niz povjesničara istražuje rimski

obrambeni zid na ovom područjiu, a istraživanja se intenziviraju

šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Tada je istražena i dionica

zida kod Prezida na lokaciji Pri zidi koja je bila dužine 1050 metara.

Međutim, sustavna arheološka istraživanja nikada nisu započeta.

Ostaci zida između Tarsatice i Prezida dio su kasnoantičkog ob-

rambenog sistema Claustrae Alpium Iuliarum, kojem je cilj bio za-

tvoriti istočni i sjeverni prilaz Italiji. Ovaj fortifikacijski sustav zahva-

ćao je široko područje od Kvarnera do austrijske Koruške. Zid koji

je nastao na području Tarsatice, nakon provala barbara u drugom

stoljeću protezao se preko Klane, Jelenja i Grobnika do Željeznih

vrata i Prezida. U Sloveniji se zid prostire na području Loške doline.

Zid nije kontinuiran, već je građen na mjestima najosjetljivijih stra-

teških prijelaza, poglavito u dijelovima udolina. Na mjestima koja

su prirodnom konfiguracijom zemljišta nepristupačna, takav zid

ne postoji. Prolaz su nadzirale posade unutar promatračnica, uz

koje su se nalazili i signalni tornjevi putem kojih se prenose infor-

macije na terenu. Na zidu su se, upravo u blizini Prezida, nalazila i

vrata koja su omogućivala da se prijeđe na drugu stranu. Vrata su

predstavljala i prolaz za divljač. S druge strane zida prolaz je bio

ograđen, i tako su rimski vojnici na ovom dijelu limesa imali žive

zalihe svježeg mesa. Od 2004. provode se sistematska istraživanja

na području Prezida na lokacijama Gredice, Vražji Vrtec i Straža. Na

području samog Prezida zabilježeni su tragovi arhitekture na spo-

menutoj lokaciji Pri zidi. Ostaci arhitekture rimskog zida najvidljiviji

su na položaju Vražji vrtec na granici između Slovenije i Hrvatske.

Radi se o temeljima i urušenim ostacima nekadašnjeg zida od ko-

jeg se samo na području guste šume dobro vide tragovi. Gospodin

Filip Ožbolt spomenuo mi je da su tijekom dvadesetog stoljeća šu-

mari, šumski radnici, ali i sami mještani Prezida i okolnih naselja

uništavali zid prevozeći drva preko njega. Goranka Lipovac Vrkljan

i Bartul Šiljeg zaključili su da je zid bio širok između 2,20 i 2,50 me-

tara. Na položaju Vražji Vrtec, pronalaskom prapovijesne keramike

ustanovljeno je postojanje prapovijesnog gradinskog naselja, a

arheolozi su pretpostavili na istoj lokaciji i postojanje rimske vojne

88 G. Lipovac Vrljan, B. Šiljeg, "Istraživanja Liburnskoga obrambenog sustava u Prezidu 2006." u: Annales Instituti archaeologici, sv. III (2007), 79-82; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gor-ski kotar, Delnice 1981, 781; R. Starac, "Gorski kotar u svjetlu arheoloških nalaza" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67, 21; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 18-20.

100

101

Mali Lug – katolička kapela Svete Ane 85

Mala kapela Svete Ane na brijegu iznad Malog Luga nalik-

uje crkvicama iz 17. stoljeća. Postoji legenda da je kapelica bila dio

nekadašnjeg samostana u kojem su živjele časne sestre, no to nije

potvrđeno povijesnim izvorima. Tipološki ova kapela pripada raz-

doblju baroka, a ima centralni tlocrt u obliku šesterokuta, što je je-

dinstven primjer u Gorskom kotaru. Nad njezinim pročeljem se

uzdiže zvonik na preslicu, s dva luka, koji je poput čitave crkve bio

pokriven šindrom. U Drugom svjetskom ratu 1942. godine kape-

lica je uništena od

strane Talijana, pa je

desetljećima nakon

rata zjapila kao ru-

ševina. Obnovljena

je u drugoj polovici

devedesetih godina

dvadesetog stoljeća

prema projektu Ni-

noslava Kučana. U

Malom Lugu nalazi

se i velika skulptura

Petra Klepca, legen-

darnog lika koji se

svojom fizičkom sna-

gom odupirao Os-

manlijama i činio

brojna dobra djela.

Skulpturu je izradio

kipar Marijan Leš.

Petar Klepac je živio

na prijelazu sa 17. u

18. stoljeće, a nad-

naravnu snagu mu

je prema legendi da-

la ili Majka Božja na Svetoj Gori ili vile ili sam Bog. Njegova kuća sta-

jala je do Drugog svjetskog rata, kada je izgorjela do temelja, u Ma-

lom Lugu, i nju opisuje Dragutin Hirc početkom dvadesetog sto-

ljeća. Na kući je bila upisana godina 1712., a u krovištu se nalazila

golema drvena greda za koju se smatralo da ju je postavio sam Pe-

tar Klepac. Preko puta ostataka njegove rodne kuće nalazi se sta-

blo jabuke koju mještani još uvijek zovu Klepčevom jabukom.

85 ŽM. Bradanović, "Sakralna baština čabarskoga kraja, Najpoznatije marijansko svetište" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 64; K. Regan, "Petar Klepac, junak čabarske i goranske usmene epike, Legenda ili stvarnost" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zi-ma 2010, br. 68, 74-75; D. Hirc, Gorski kotar, Rijeka 1996, 146-149; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Ča-bar 2007, 179; www.cabar.hr.

Mali Lug - katolička kapela Svete Ane u početku 20. stoljeća

86 Ž. Malnar, Zelena dolina Plešce, Plešce 2009, 12; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spome-nici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 794; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 188.

Plešce – katolička župna crkva Presvetog 86Trojstva

Plešce je ime dobilo, prema lokalnoj legendi, po tome

što su onamo dolazili brojni lovci koji su svoj bogat ulov proslavljali

plesom u Grajskoj kući. Prema pisanju Slavka Malnara Plešce svoje

ime duguje obližnjem slovenskom naselju Pleš, odakle su vrlo vje-

rojatno stigli prvi doseljenici u selo. Na mjestu današnje crkve na-

lazila se 1648. godine stara, patuljasta kapelica posvećena Pre-

svetom Trojstvu. Ona je 1737. godine nadograđena, a 1885. pro-

širena i poprimila je današnji izgled. Portalni dio pri njezinu ulazu

ima barokni izgled, s rozetom. Toranj je po svojem tipu alpski, s

krovom zašiljenih oblika, pomalo nalik na krušku ili lukovicu. Crkva

je stradala za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je nakon rata us-

koro sanirana. Obnovljena je 2007. godine, a pod u crkvi uređen je

2009. godine.

Plešce - katolička župna crkva Presveteog Trojstva

Potok – katolička kapela Majke Božje Lurdske 87

U Potoku, nedaleko Čabra, nalazi se omanja kapelica Maj-

ke Božje Lurdske podignuta 1907. godine. Kapela je obnovljena

1997. godine zahvaljujući donacijama obitelji Ožbolt. Kapela, ma-

njih visinskih i tlocrtnih dimenzija s poligonalnim svetištem, vitkim

tornjićem za zvona nad ulazom, te skromne vanjske obrade pro-

čelja bez ukrasnih detalja, smještena je uz cestu Čabar-Zamost na

sjeveroistočnom prilazu gradu. Unutrašnjost ove skromne kape-

lice neobično je raskošna. Njome dominiraju neogotički oltar i bo-

gat historicistički zidni oslik s vegetabilnim ukrasima i figuralnim

prikazima svetaca koji je izradio Josip Jarm iz Osilnice 1914. godi-

ne. Iste godine je majstor Rutar slikao unutarnje površine.

87 M. Bradanović, "Sakralna baština čabarskoga kraja, Najpoznatije marijansko svetište" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 64; www.cabar.hr; S. Malnar, Povijest ča-barskog kraja, Čabar 2007, 183.

Potok - katolička kapela Majke Božje Lurdske

Prezid – antički zid na predjelu Vražji vrtec, 88Gredice i Straža

Postojanje antičkoga zida na području današnjeg Prezida

zabilježeno je u antičkim i srednjovjekovnim izvorima. Istraživanje

rimskog obrambenog segementa u Gorskom kotaru započelo je u

17. stoljeću djelom J.W. Valvasora. Na zemljovidu, tada suvremene

Rijeke, prikazan je rimski obrambeni zid sjeverno od naselja. Kra-

jem 19. i početkom 20. stoljeća niz povjesničara istražuje rimski

obrambeni zid na ovom područjiu, a istraživanja se intenziviraju

šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Tada je istražena i dionica

zida kod Prezida na lokaciji Pri zidi koja je bila dužine 1050 metara.

Međutim, sustavna arheološka istraživanja nikada nisu započeta.

Ostaci zida između Tarsatice i Prezida dio su kasnoantičkog ob-

rambenog sistema Claustrae Alpium Iuliarum, kojem je cilj bio za-

tvoriti istočni i sjeverni prilaz Italiji. Ovaj fortifikacijski sustav zahva-

ćao je široko područje od Kvarnera do austrijske Koruške. Zid koji

je nastao na području Tarsatice, nakon provala barbara u drugom

stoljeću protezao se preko Klane, Jelenja i Grobnika do Željeznih

vrata i Prezida. U Sloveniji se zid prostire na području Loške doline.

Zid nije kontinuiran, već je građen na mjestima najosjetljivijih stra-

teških prijelaza, poglavito u dijelovima udolina. Na mjestima koja

su prirodnom konfiguracijom zemljišta nepristupačna, takav zid

ne postoji. Prolaz su nadzirale posade unutar promatračnica, uz

koje su se nalazili i signalni tornjevi putem kojih se prenose infor-

macije na terenu. Na zidu su se, upravo u blizini Prezida, nalazila i

vrata koja su omogućivala da se prijeđe na drugu stranu. Vrata su

predstavljala i prolaz za divljač. S druge strane zida prolaz je bio

ograđen, i tako su rimski vojnici na ovom dijelu limesa imali žive

zalihe svježeg mesa. Od 2004. provode se sistematska istraživanja

na području Prezida na lokacijama Gredice, Vražji Vrtec i Straža. Na

području samog Prezida zabilježeni su tragovi arhitekture na spo-

menutoj lokaciji Pri zidi. Ostaci arhitekture rimskog zida najvidljiviji

su na položaju Vražji vrtec na granici između Slovenije i Hrvatske.

Radi se o temeljima i urušenim ostacima nekadašnjeg zida od ko-

jeg se samo na području guste šume dobro vide tragovi. Gospodin

Filip Ožbolt spomenuo mi je da su tijekom dvadesetog stoljeća šu-

mari, šumski radnici, ali i sami mještani Prezida i okolnih naselja

uništavali zid prevozeći drva preko njega. Goranka Lipovac Vrkljan

i Bartul Šiljeg zaključili su da je zid bio širok između 2,20 i 2,50 me-

tara. Na položaju Vražji Vrtec, pronalaskom prapovijesne keramike

ustanovljeno je postojanje prapovijesnog gradinskog naselja, a

arheolozi su pretpostavili na istoj lokaciji i postojanje rimske vojne

88 G. Lipovac Vrljan, B. Šiljeg, "Istraživanja Liburnskoga obrambenog sustava u Prezidu 2006." u: Annales Instituti archaeologici, sv. III (2007), 79-82; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gor-ski kotar, Delnice 1981, 781; R. Starac, "Gorski kotar u svjetlu arheoloških nalaza" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67, 21; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 18-20.

102

103

promatračnice koja je uništena gradnjom talijanskog bunkera iz

Drugog svjetskog rata. Prapovijesno naselje otkrio je Bogdan Mla-

kar iz Prezida. Do današnjeg Prezida je vodila i rimska prometnica

koju lokalno stanovništvo još uvijek naziva Rimskom cestom. Rim-

ska cesta prolazi neprohodnim dijelovima ispod Risnjaka i vodi do

Gerova.

Prezid - rimski limes na području Gorskog kotara

Prezid - rimski limes (antički zid)

Prezid - rimski limes (antički zid)

Prezid - potkova iz kasnorimskog perioda. iskopao ju je Bogdan Mlakar 1985.na Vražjem vrtecu

Prezid – katolička župna crkva Svetog Vida 89

Naselje Prezid spominje se prvi put 1260. godine u Buli

Bele IV. Povjesničari Milan Kruhek i Vjekoslav Klaić smatraju da je

nastalo u 14. stoljeću. Pod imenom Babno Polje Prezid se spominje

1402. godine. Kad je 1719. godine počelo nastajati današnje Bab-

89 120 godina vatrogastva u Prezidu, Prezid 2006, 16-17; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 797; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 35-43, 184-186.

Prezid - katolička župna crkva Svetog Vida

no Polje u Sloveniji Prezid je dobio naziv Staro Babno Polje. Ime

Babno Polje prema legendi potječe od takmičenja za vlast nad po-

ljem između jedne babe i vraga. Vrag je predložio da oboje dođu

u polje u ponoć, i tko dovede stražniju zvijer, tome će ostati polje.

Vrag se pojavio sa sedmoglavim zmajem, a žena je došla sama. Ba-

ba se postavila na glavu, i suknje su joj prekrile lice, a ono što je

vrag vidio toliko ga je prestrašilo da je pobjegao sa svojim zmajem.

Današnje ime Prezid nastalo je nakon 1719. godine, a potječe od

riječi pri zide (kod zida), tj. u blizini limesa. Prema drugoj verziji

priče današnji Prezid bio je zidom podijeljen na dva dijela, pa je na-

selje bilo prezidano i tako je postao Prezid, a prema trećoj verziji,

nalazilo se ispred zida (tj. pred zidom), pa je tako nastalo današnje

ime Prezid. Župa Prezid je osnovana 1807. godine, iste godine ka-

da i župe Tršće i Plešce. Prezid je, međutim, crkvu imao znatno ra-

nije. Prilikom vizitacije Modruško-senjskog biskupa Benedikta Be-

dekovića 1704. godine spominje se kapela Svetog Vida u Starom

Babinom Polju (kako se u to vrijeme zvao Prezid), u kojoj mise za

vrijeme velikih blagdana služi čabarski svećenik. Kapelica Svetog

Vida, prema pisanju Spomenice iz 1760. godine, potječe iz 1650.

Godine 1717. kapela je renovirana, a nova je izgrađena 1758. Na-

kon epidemije kolere u Prezidu 1855. godine, lokalni vjernici od-

lučili su sagraditi veliku novu crkvu računajući na pomoć grofa Pa-

ravića, patrona crkve. Današnja župna crkva je podignuta 1874.

godine, a zidarske radove izveli su braća Cividini, podrijetlom iz

Udina. U crkvi su vidljivi neogotički i neoromanički utjecaji. Oltar

Svetog Vida naslikala je Fani Demecker iz Trsta. Nova su zvona iz-

livena u Zagrebu. Početkom osamdesetih godina stari je oltar za-

mijenjen novim.

9Prezid – katolička kapela Svetog Križa 0

Prezid na groblju ima kapelu manjih dimenzija. To je ka-

pela Svetog Križa, koja je podignuta 1781. godine kao zavjetna cr-

kva nakon jedne od epidemija kolere. Prezidanci su se zavjetovali

da će oni koji prežive tu strašnu bolest podignuti u znak zah-

valnosti crkvicu. Kapelica je obnovljena 1999. godine.

90 120 godina vatrogastva u Prezidu, Prezid 2006, 21; www.cabar.hr.

91 120 godina vatrogastva u Prezidu, Prezid 2006, 21; M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 12-13; www.cabar.hr.

9Prezid – katolička kapela Svetog Jakova 1

Prema usmenoj tradiciji u davnini (prije 1855. godine) je

postojala kapelica na lokaciji Gredice, nedaleko arheološkog loka-

liteta rimskog obrambenog zida. Kapela je bila podignuta zbog

prestanka haranja kolere radi koje je umrlo 98 Prezidanaca. Nova

je kapelica na istoj lokaciji podignuta 2000. godine zaslugom

Udruge za zdravi život Trbuhovica.

102

103

promatračnice koja je uništena gradnjom talijanskog bunkera iz

Drugog svjetskog rata. Prapovijesno naselje otkrio je Bogdan Mla-

kar iz Prezida. Do današnjeg Prezida je vodila i rimska prometnica

koju lokalno stanovništvo još uvijek naziva Rimskom cestom. Rim-

ska cesta prolazi neprohodnim dijelovima ispod Risnjaka i vodi do

Gerova.

Prezid - rimski limes na području Gorskog kotara

Prezid - rimski limes (antički zid)

Prezid - rimski limes (antički zid)

Prezid - potkova iz kasnorimskog perioda. iskopao ju je Bogdan Mlakar 1985.na Vražjem vrtecu

Prezid – katolička župna crkva Svetog Vida 89

Naselje Prezid spominje se prvi put 1260. godine u Buli

Bele IV. Povjesničari Milan Kruhek i Vjekoslav Klaić smatraju da je

nastalo u 14. stoljeću. Pod imenom Babno Polje Prezid se spominje

1402. godine. Kad je 1719. godine počelo nastajati današnje Bab-

89 120 godina vatrogastva u Prezidu, Prezid 2006, 16-17; I. Perčić-Čologović, "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 797; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 35-43, 184-186.

Prezid - katolička župna crkva Svetog Vida

no Polje u Sloveniji Prezid je dobio naziv Staro Babno Polje. Ime

Babno Polje prema legendi potječe od takmičenja za vlast nad po-

ljem između jedne babe i vraga. Vrag je predložio da oboje dođu

u polje u ponoć, i tko dovede stražniju zvijer, tome će ostati polje.

Vrag se pojavio sa sedmoglavim zmajem, a žena je došla sama. Ba-

ba se postavila na glavu, i suknje su joj prekrile lice, a ono što je

vrag vidio toliko ga je prestrašilo da je pobjegao sa svojim zmajem.

Današnje ime Prezid nastalo je nakon 1719. godine, a potječe od

riječi pri zide (kod zida), tj. u blizini limesa. Prema drugoj verziji

priče današnji Prezid bio je zidom podijeljen na dva dijela, pa je na-

selje bilo prezidano i tako je postao Prezid, a prema trećoj verziji,

nalazilo se ispred zida (tj. pred zidom), pa je tako nastalo današnje

ime Prezid. Župa Prezid je osnovana 1807. godine, iste godine ka-

da i župe Tršće i Plešce. Prezid je, međutim, crkvu imao znatno ra-

nije. Prilikom vizitacije Modruško-senjskog biskupa Benedikta Be-

dekovića 1704. godine spominje se kapela Svetog Vida u Starom

Babinom Polju (kako se u to vrijeme zvao Prezid), u kojoj mise za

vrijeme velikih blagdana služi čabarski svećenik. Kapelica Svetog

Vida, prema pisanju Spomenice iz 1760. godine, potječe iz 1650.

Godine 1717. kapela je renovirana, a nova je izgrađena 1758. Na-

kon epidemije kolere u Prezidu 1855. godine, lokalni vjernici od-

lučili su sagraditi veliku novu crkvu računajući na pomoć grofa Pa-

ravića, patrona crkve. Današnja župna crkva je podignuta 1874.

godine, a zidarske radove izveli su braća Cividini, podrijetlom iz

Udina. U crkvi su vidljivi neogotički i neoromanički utjecaji. Oltar

Svetog Vida naslikala je Fani Demecker iz Trsta. Nova su zvona iz-

livena u Zagrebu. Početkom osamdesetih godina stari je oltar za-

mijenjen novim.

9Prezid – katolička kapela Svetog Križa 0

Prezid na groblju ima kapelu manjih dimenzija. To je ka-

pela Svetog Križa, koja je podignuta 1781. godine kao zavjetna cr-

kva nakon jedne od epidemija kolere. Prezidanci su se zavjetovali

da će oni koji prežive tu strašnu bolest podignuti u znak zah-

valnosti crkvicu. Kapelica je obnovljena 1999. godine.

90 120 godina vatrogastva u Prezidu, Prezid 2006, 21; www.cabar.hr.

91 120 godina vatrogastva u Prezidu, Prezid 2006, 21; M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 12-13; www.cabar.hr.

9Prezid – katolička kapela Svetog Jakova 1

Prema usmenoj tradiciji u davnini (prije 1855. godine) je

postojala kapelica na lokaciji Gredice, nedaleko arheološkog loka-

liteta rimskog obrambenog zida. Kapela je bila podignuta zbog

prestanka haranja kolere radi koje je umrlo 98 Prezidanaca. Nova

je kapelica na istoj lokaciji podignuta 2000. godine zaslugom

Udruge za zdravi život Trbuhovica.

104

105

Prezid - katolička kapela Svetog Jakova

Ravnice –katolička kapela Blažene Djevice Marije 92

Godine 1897. pokrenuta je nastojanjem Ivana Žagara akci-ja za gradnju kapelice u Ravnicama. Do tada je na tome mjestu bila samo mala drvena kapelica s križem i drvenim zvonikom. Zamljiše je darovala obitelj Ivke Malnar, iako se u nekim dokumentima spo-minje da su zemljište darovali obitelji Mošugar ili Mezlar. Svi su mještani pomagali da se kapelica što prije izgradi, pa je tako iste godine izgrađena mala drvena kapelica u koju je moglo stati oko dvadeset osoba. Izgled je zadržala do 1912. godine, kada je iz-građena kapelica od kvalitetnijeg materijala. Nova kapelica je za-vršena 1913. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata naselje je u potpunosti izgorjelo, ali je kapelica ostala čitava. Znatniji radovi na crkvici poduzeti su 1997. godine. Danas je kapelica u izvrsnom stanju.

92 Ž. Malnar, Ravnice, Ravnice 2003, 9-11; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 192;

www.cabar.hr.

Ravnice - katolička kapela Blažene Djevice Marije

Sokoli – katolička kapela Svetog Ivana Krstitelja i rudnici žive 93

Mještani sela Sokoli dugo su vremena željeli realizirati za-

misao o gradnji kapelice u njihovu mjestu. Dana 30. svibnja 1903.

sazvali su donatorsku konferenciju i 24. lipnja iste godine postavili

kamen-temeljac za kapelicu, koji je blagoslovio župnik Hankonyi,

iako još nisu imali građevinsku dozvolu. Građevinsku parcelu do-

nirao je Stjepan Čop s kućnog broja 10 u Sokolima. Godine 1904.

završen je toranj, nabavljeno je zvono teško 50 kilograma, stav-

ljena je fasada i napravljen oltar. Za 680 kruna to je uradio domaći

kipar Vilim Turk. Čitavo je selo spaljeno 1942. godine, a narod iz

sela je odevden u talijanske logore u Kampor na Rabu, Gonars i

Treviso. Samo u logoru u Kamporu svoje je kosti ostavilo 47 mješ-

tana. Danas je kapela u odličnom stanju, a u njezinoj neposrednoj

blizini, u šumi uz cestu prema Tršću, nalazi se niz rovova nekada-

šnjih rudnika žive. Nalazišta žive su u okolici Sokola otkrivena 1830.

godine, a eksploatacija je započela 1873. godine, kada je vlasnica

čabarskog vlastelinstva Franjica pl. Ghyczy od austrougarske vla-

de zatražila stručnu pomoć oko organizacije toga posla. Uskoro je

pod vodstvom F. Ambroza, upravitelja idrijskog rudnika, bilo otvo-

reno nekoliko rovova (August i Paulus u Krajcu, Sokolica rov pod

Ograjom te Lukin rov, Otilijin rov i Ivanov rov podno Sokolanske

stijene, Sokolica kraj Sokola i Krajc u Dolcu). Tijekom tridesetih go-

dina dvadesetog stoljeća rudnici su iscrpljeni, a početkom Dru-

gog svjetskog rata prestali su s radom u potpunosti. Danas ih je

moguće obići, a povezuje ih poučna staza Stopama tršćanskih ru-

dara koja je dugačka 6,5 kilometara.

93 Ž. Malnar, Sokoli, Sokoli 2008; K. Regan, "Rudarstvo i metalurgija u čabarskome kraju, Jedna od naj-starijih hrvatskih metalurških manufaktura" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 58-59. Sokoli - rudnik

Sokoli - katolička kapela Svetog Ivana Krstitelja

Tropeti – katolička kapela Srca Isusovog 94

O katoličkoj kapeli Srca Isusovog u Tropetima, koja se na-

lazi uz prometnicu između Parga i Čabra, nemamo pouzdanih po-

94 S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 183; www.cabar.hr.

104

105

Prezid - katolička kapela Svetog Jakova

Ravnice –katolička kapela Blažene Djevice Marije 92

Godine 1897. pokrenuta je nastojanjem Ivana Žagara akci-ja za gradnju kapelice u Ravnicama. Do tada je na tome mjestu bila samo mala drvena kapelica s križem i drvenim zvonikom. Zamljiše je darovala obitelj Ivke Malnar, iako se u nekim dokumentima spo-minje da su zemljište darovali obitelji Mošugar ili Mezlar. Svi su mještani pomagali da se kapelica što prije izgradi, pa je tako iste godine izgrađena mala drvena kapelica u koju je moglo stati oko dvadeset osoba. Izgled je zadržala do 1912. godine, kada je iz-građena kapelica od kvalitetnijeg materijala. Nova kapelica je za-vršena 1913. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata naselje je u potpunosti izgorjelo, ali je kapelica ostala čitava. Znatniji radovi na crkvici poduzeti su 1997. godine. Danas je kapelica u izvrsnom stanju.

92 Ž. Malnar, Ravnice, Ravnice 2003, 9-11; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 192;

www.cabar.hr.

Ravnice - katolička kapela Blažene Djevice Marije

Sokoli – katolička kapela Svetog Ivana Krstitelja i rudnici žive 93

Mještani sela Sokoli dugo su vremena željeli realizirati za-

misao o gradnji kapelice u njihovu mjestu. Dana 30. svibnja 1903.

sazvali su donatorsku konferenciju i 24. lipnja iste godine postavili

kamen-temeljac za kapelicu, koji je blagoslovio župnik Hankonyi,

iako još nisu imali građevinsku dozvolu. Građevinsku parcelu do-

nirao je Stjepan Čop s kućnog broja 10 u Sokolima. Godine 1904.

završen je toranj, nabavljeno je zvono teško 50 kilograma, stav-

ljena je fasada i napravljen oltar. Za 680 kruna to je uradio domaći

kipar Vilim Turk. Čitavo je selo spaljeno 1942. godine, a narod iz

sela je odevden u talijanske logore u Kampor na Rabu, Gonars i

Treviso. Samo u logoru u Kamporu svoje je kosti ostavilo 47 mješ-

tana. Danas je kapela u odličnom stanju, a u njezinoj neposrednoj

blizini, u šumi uz cestu prema Tršću, nalazi se niz rovova nekada-

šnjih rudnika žive. Nalazišta žive su u okolici Sokola otkrivena 1830.

godine, a eksploatacija je započela 1873. godine, kada je vlasnica

čabarskog vlastelinstva Franjica pl. Ghyczy od austrougarske vla-

de zatražila stručnu pomoć oko organizacije toga posla. Uskoro je

pod vodstvom F. Ambroza, upravitelja idrijskog rudnika, bilo otvo-

reno nekoliko rovova (August i Paulus u Krajcu, Sokolica rov pod

Ograjom te Lukin rov, Otilijin rov i Ivanov rov podno Sokolanske

stijene, Sokolica kraj Sokola i Krajc u Dolcu). Tijekom tridesetih go-

dina dvadesetog stoljeća rudnici su iscrpljeni, a početkom Dru-

gog svjetskog rata prestali su s radom u potpunosti. Danas ih je

moguće obići, a povezuje ih poučna staza Stopama tršćanskih ru-

dara koja je dugačka 6,5 kilometara.

93 Ž. Malnar, Sokoli, Sokoli 2008; K. Regan, "Rudarstvo i metalurgija u čabarskome kraju, Jedna od naj-starijih hrvatskih metalurških manufaktura" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 58-59. Sokoli - rudnik

Sokoli - katolička kapela Svetog Ivana Krstitelja

Tropeti – katolička kapela Srca Isusovog 94

O katoličkoj kapeli Srca Isusovog u Tropetima, koja se na-

lazi uz prometnicu između Parga i Čabra, nemamo pouzdanih po-

94 S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 183; www.cabar.hr.

106

107

dataka o godini gradnje, ali je sigurno, budući da se spominje u

knjizi Gorski kotar i Vinodol Emila Laszowskog iz 1923. godine, da

je nastala prije te godine. Iza oltara crkvice nalazi se uklesana 1910.

godina. Obnovljena je 2002. godine.

Tropeti - katolička kapela Srca Isusovog

Tršće – katolička župna crkva Svetog Andrije Apostola 95

Najmlađe naselje u čabarskom kraju je Tršće. U Spomenici župe Tršće zapisano je da je na malom zvoncu bila otisnuta 1659. godina, i po tome se može zaključiti da je kapelica u Tršću pos-tojala prije postojanja župe u Čabru. Godina 1790. značajna je po osnutku kapelanije Tršće i namještenju prvog stalnog svećenika. Župa u Tršću osnovana je 1807. godine. Mještani Tršća su svoje mr-tve do 1854. pokapali na gerovskom groblju. Izgradnja današnje

95 S. Malnar, 200 godina župe Svetog Andrije u Tršću, Tršće 2008; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 55-58, 190.

crkve započela je 1860. godine, i do kraja godine crkva je stavljena pod krov, pa se za nuždu u njoj već mogla održavati misa. Posao na tršćanskoj crkvi završen je 1864. godine, a obnavaljali su je maj-stori iz obitelji Cividini. Godine 1865. u toranj je ugrađen sat. Go-dine 1907. župna crkva je izgorjela, a požar se na crkvu proširio iz obližnje drvene gospodarske zgrade. Tom prilikom veći dio in-ventara je također izgorio. Crkva je obnovljena 1908. godine. Na-redna obnova je uslijedila 1927. godine, a potom je došla 1944. godina u kojoj je crkva nakon što su se djeca igrala barutom, ponovo izgorjela. Danas je građevina u odličnom stanju, vrlo lijepo obnovljena.

Tršće pogled na mjesto

Tršće - katolička župna crkva Svetog Andrije Apostola

Tršće zimi

Vode – katolička kapela Svetog Stjepana 96

U Vodama je do 1942. godine postojala omanja kapelica posvećena Svetom Stjepanu. Ona je izgorjela 1942. godine, kada su je spalili talijanski fašisti. Kapelica je prema usmenoj predaji izgrađena početkom dvadesetog stoljeća. Na dan Svetog Stjepana u kolovozu mnogi vjernici dolaze u Vode na misu koja se go-dinama održavala kod ruševina kapelice. Od 2005. pokrenuta je akcija obnove kapele u Vodama.

96 S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 180; www.delnice-dekanat.com.

106

107

dataka o godini gradnje, ali je sigurno, budući da se spominje u

knjizi Gorski kotar i Vinodol Emila Laszowskog iz 1923. godine, da

je nastala prije te godine. Iza oltara crkvice nalazi se uklesana 1910.

godina. Obnovljena je 2002. godine.

Tropeti - katolička kapela Srca Isusovog

Tršće – katolička župna crkva Svetog Andrije Apostola 95

Najmlađe naselje u čabarskom kraju je Tršće. U Spomenici župe Tršće zapisano je da je na malom zvoncu bila otisnuta 1659. godina, i po tome se može zaključiti da je kapelica u Tršću pos-tojala prije postojanja župe u Čabru. Godina 1790. značajna je po osnutku kapelanije Tršće i namještenju prvog stalnog svećenika. Župa u Tršću osnovana je 1807. godine. Mještani Tršća su svoje mr-tve do 1854. pokapali na gerovskom groblju. Izgradnja današnje

95 S. Malnar, 200 godina župe Svetog Andrije u Tršću, Tršće 2008; S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 55-58, 190.

crkve započela je 1860. godine, i do kraja godine crkva je stavljena pod krov, pa se za nuždu u njoj već mogla održavati misa. Posao na tršćanskoj crkvi završen je 1864. godine, a obnavaljali su je maj-stori iz obitelji Cividini. Godine 1865. u toranj je ugrađen sat. Go-dine 1907. župna crkva je izgorjela, a požar se na crkvu proširio iz obližnje drvene gospodarske zgrade. Tom prilikom veći dio in-ventara je također izgorio. Crkva je obnovljena 1908. godine. Na-redna obnova je uslijedila 1927. godine, a potom je došla 1944. godina u kojoj je crkva nakon što su se djeca igrala barutom, ponovo izgorjela. Danas je građevina u odličnom stanju, vrlo lijepo obnovljena.

Tršće pogled na mjesto

Tršće - katolička župna crkva Svetog Andrije Apostola

Tršće zimi

Vode – katolička kapela Svetog Stjepana 96

U Vodama je do 1942. godine postojala omanja kapelica posvećena Svetom Stjepanu. Ona je izgorjela 1942. godine, kada su je spalili talijanski fašisti. Kapelica je prema usmenoj predaji izgrađena početkom dvadesetog stoljeća. Na dan Svetog Stjepana u kolovozu mnogi vjernici dolaze u Vode na misu koja se go-dinama održavala kod ruševina kapelice. Od 2005. pokrenuta je akcija obnove kapele u Vodama.

96 S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 180; www.delnice-dekanat.com.

108

109

Zamost – katolička kapela Majke Božje od Pohođenja 97

Kapelica u Zamostu blagoslovljena je 5. kolovoza 1877. godine, na sam blagdan Gospe Snježne. Crkvicu je podignula obi-telj Gašparac. Njezina je unutrašnjost dojmljiva, ima oslikan strop i bočne strane na kojima se nalaze biblijski motivi. Zastupljen je i motiv karakterističan za ovaj kraj: slika drvodjelca na kojeg se pre-valilo stablo, a sretan ishod je uslijedio posredstvom Majke Božje. Za održavanje kapelice zaslužna je obitelj Gašparac iz Zamosta. Danas je u tijeku obnova građevine.

97 Ž. Malnar, Zelena dolina Plešce, Plešce 2009, 14.

Zamost - katolička kapela Majke Božje od Pohođenja

Zamost - katolička kapela Majke Božje od Pohođenja

108

109

Zamost – katolička kapela Majke Božje od Pohođenja 97

Kapelica u Zamostu blagoslovljena je 5. kolovoza 1877. godine, na sam blagdan Gospe Snježne. Crkvicu je podignula obi-telj Gašparac. Njezina je unutrašnjost dojmljiva, ima oslikan strop i bočne strane na kojima se nalaze biblijski motivi. Zastupljen je i motiv karakterističan za ovaj kraj: slika drvodjelca na kojeg se pre-valilo stablo, a sretan ishod je uslijedio posredstvom Majke Božje. Za održavanje kapelice zaslužna je obitelj Gašparac iz Zamosta. Danas je u tijeku obnova građevine.

97 Ž. Malnar, Zelena dolina Plešce, Plešce 2009, 14.

Zamost - katolička kapela Majke Božje od Pohođenja

Zamost - katolička kapela Majke Božje od Pohođenja

Grad Ogulin

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

110

111

Grad Ogulin

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

110

111

112

113

Donje Dubrave – prapovijesna gradina Krševine 98

U blizini zaseoka Zatezale nalazi se lokacija Krševine, oko

1,5 kilometra sjeveroistočno od Donjih Dubrava i oko 50 metara

zapadno od izvora Markovac. Ovdje je riječ o tipičnom gradinskom

naselju s pogodnim strateško fortifikacijskim i naseobinskim ele-

mentima (lako branjiv položaj, preglednost nad okolinom, blizina

vode, ispaše). Arheolozi pretpostavljaju da su Japodi na gradini

živjeli između 12. i 5. stoljeća pr. Kr. Arheološka istraživanja nikada

nisu poduzeta.

98 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 39; www.o-gulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

99 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

100 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910, 1019-1020; M. Miljanović, "Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvatskoj" u: Srpski glas, Topusko (novembar 1990.), 11; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a., 65; www.dreznica.net.

Donje Dubrave – prapovijesno arheološko nalazište Crkvina 99

Južno i neposredno uz arheološki lokalitet Krševine, na

granici današnjih naselja Gornje i Donje Dubrave, nalazi se brdo

koje lokalno stanovništvo naziva Crkvina. Evidentni kulturni ostaci

(suhozid od naseobinskih i fortifikacijskih elemenata, ulomci ke-

ramičkih posuda i slično) objašnjavaju se postojanjem crkve na

tom mjestu. Arheolozi ipak pretpostavljaju da se ovdje radi o klasi-

čnoj dvojnoj gradini (u sklopu s Krševinama), iako ne isključuju

postojanje srednjovjekovne crkve na prapovijesnom naselju.

Drežnica – pravoslavni parohijalni hram Rođenja Bogorodice 100

U Drežnici se nalazi pravoslavni parohijalni hram Rođenja

Bogorodice, sagrađen 1843. godine. U to vrijeme sveštenik je bio

Đorđe Radulović. Hram je oštećen od strane partizana 1942., kada

je miniran zvonik hrama, a potom od Talijana 1943. Čuvena zvona

hrama u Drežnici komunističke su vlasti nakon rata odnijele u ne-

poznatom pravcu. Obnova hrama započela je 1988. godine. Tije-

kom 1989. hram je očišćen, a 1990. je izvršena građevinska sana-

cija do visine od šest metara. Godine 2010. podignuta je centralna

kupola i zasvođeni su svi svodovi hrama. Parohiju sačinjavaju sela

Zrnići, Vukelići, Radulovići, Nikolići, Krakar, Radojčići, Palice, To-

mići, Lokva, Trbovići i Brezno.

Drežnica - pravoslavni parohijalni hram Rođenja Bogorodice II

Drežnica - pravoslavni parohijalni hram Rođenja Bogorodice II

Drežnica – Krakar, Veliki i Mali samozid – potencijalni arheološki lokalitet 101

Na području Krakara nalaze se dva brda po imenu Veliki i

Mali samozid. Toponim, konfiguracija terena i smještraj u širem

geografskom kontekstu upućuju nas na mogućnost da se ovdje

radi o prapovijesnom arheološkom lokalitetu. Na području Kra-

kara je pronađeno nekoliko prapovijesnih arheoloških nalaza što

govori o mogućnosti da su ti nalazi doneseni sa spomenutog lo-

kaliteta ili s područja koje je bilo usko vezano za lokalitet (npr.

predio u dolini gdje je stajala nekropola naselja na Samozidu). Na

području Drežnice, na lokaciji Maravić draga, nađena je ostava rim-

skog novca (31 komad) iz vremena između 1. i 4. stoljeća.

101 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

Gojak – Gojačka glavica 102

Na Gojačkoj glavici, na 411 metara nadmorske visine, ju-

žno od naselja Gojak, nalazi se prapovijesno i srednjovjekovno na-

selje, kako su ustanovili arheolozi. U prapovijesnom periodu na

vrhu Gojačke glavice nalazilo se gradinsko naselje, od kojega su

na nekim mjestima vidljivi i tragovi suhozida. Anketiranjem lokal-

nog stanovništva utvrđeno je da postoji legenda o starim zidinama

na kojima su nekada živjeli siromašni plemići. Na padinama brda

moguće je naći ulomke prapovijesne keramike koji su tamo do-

spjeli erozijom zemljišta. Manja probna arheološka istraživanja

vršena su prilikom gradnje autoceste na istočnim padinama brda.

Lokalitet se datira u kasno brončano doba (12. – 8. stoljeće pr. Kr.).

U srednjem vijeku lokacija je korištena kao mjesto zbijega.

102 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 40;

www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

103 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 40.

104 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

105 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910, 1008-1009; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; M. Miljanović, "Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvatskoj" u: Srpski glas, Topusko (novembar 1990.), 11.

Gojak – Savića pećina 103

Uz potok Bistricu nalazi se Savića pećina, špiljsko naselje

iz prapovijesnog i srednjovjekovnog razdoblja.

Gornje Dubrave –Jusići, Crkvina 104

Na području između zaseoka Kaluđerovići i Jusići, ne-posredno uz zapadni rub prometnice Tounj-Trošmarija, nalazi se područje zvano Crkvina. Prilikom gradnje vikendice (Jusići bb) naišlo se na brojne ostatke arheoloških nalaza, koji su gotovo u potpunosti devastirani. Prema podacima dobivenim od vlasnika zemljišta dubina kulturnih slojeva iznosila je preko dva metra, a nađeni su razni ulomci keramičkih posuda, kućnog lijepa (zape-čena zemlja kao građevinski materijal), kamenja i slično. Petna-estak metara južnije od vikendice, gdje se danas nalazi betonski stup HEP-a, naišlo se na ostatke ljudskih kostiju. Oba položaja nisu nikada istražena. Prema postojećim podacima može se pretpo-staviti postojanje prapovijesnig naselja s pripadajućim grobljem na spomenutom položaju, a ne postojanje crkve, jer dubina slojeva i nalazi isključuju takvu mogućnost. Datacija naselja: kraj bron-čanog, odnsono početak željeznog doba, tj. prijelaz sa osmog na sedmo stoljeće pr. Kr.

Gornje Dubrave – pravoslavni parohijalni hram Svete Petke 105

U Gornjim Dubravama stoji pravoslavni parohijalni hram

Svete Petke, sagrađen 1730. godine. Hram su prvo oštetili parti-

zani 1941., a potom ga spalili nepoznati počinitelji 1942. godine.

Građevina je obnovljena 1972. godine. U posljednjem ratu, 1992.

godine, građevina je lakše oštećena. Danas je hram obnovljen.

Gornje Dubrave - pravoslavni parohijalni hram Svete Petke

Gornje Dubrave - pravoslavni parohijalni hram Svete Petke

112

113

Donje Dubrave – prapovijesna gradina Krševine 98

U blizini zaseoka Zatezale nalazi se lokacija Krševine, oko

1,5 kilometra sjeveroistočno od Donjih Dubrava i oko 50 metara

zapadno od izvora Markovac. Ovdje je riječ o tipičnom gradinskom

naselju s pogodnim strateško fortifikacijskim i naseobinskim ele-

mentima (lako branjiv položaj, preglednost nad okolinom, blizina

vode, ispaše). Arheolozi pretpostavljaju da su Japodi na gradini

živjeli između 12. i 5. stoljeća pr. Kr. Arheološka istraživanja nikada

nisu poduzeta.

98 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 39; www.o-gulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

99 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

100 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910, 1019-1020; M. Miljanović, "Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvatskoj" u: Srpski glas, Topusko (novembar 1990.), 11; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a., 65; www.dreznica.net.

Donje Dubrave – prapovijesno arheološko nalazište Crkvina 99

Južno i neposredno uz arheološki lokalitet Krševine, na

granici današnjih naselja Gornje i Donje Dubrave, nalazi se brdo

koje lokalno stanovništvo naziva Crkvina. Evidentni kulturni ostaci

(suhozid od naseobinskih i fortifikacijskih elemenata, ulomci ke-

ramičkih posuda i slično) objašnjavaju se postojanjem crkve na

tom mjestu. Arheolozi ipak pretpostavljaju da se ovdje radi o klasi-

čnoj dvojnoj gradini (u sklopu s Krševinama), iako ne isključuju

postojanje srednjovjekovne crkve na prapovijesnom naselju.

Drežnica – pravoslavni parohijalni hram Rođenja Bogorodice 100

U Drežnici se nalazi pravoslavni parohijalni hram Rođenja

Bogorodice, sagrađen 1843. godine. U to vrijeme sveštenik je bio

Đorđe Radulović. Hram je oštećen od strane partizana 1942., kada

je miniran zvonik hrama, a potom od Talijana 1943. Čuvena zvona

hrama u Drežnici komunističke su vlasti nakon rata odnijele u ne-

poznatom pravcu. Obnova hrama započela je 1988. godine. Tije-

kom 1989. hram je očišćen, a 1990. je izvršena građevinska sana-

cija do visine od šest metara. Godine 2010. podignuta je centralna

kupola i zasvođeni su svi svodovi hrama. Parohiju sačinjavaju sela

Zrnići, Vukelići, Radulovići, Nikolići, Krakar, Radojčići, Palice, To-

mići, Lokva, Trbovići i Brezno.

Drežnica - pravoslavni parohijalni hram Rođenja Bogorodice II

Drežnica - pravoslavni parohijalni hram Rođenja Bogorodice II

Drežnica – Krakar, Veliki i Mali samozid – potencijalni arheološki lokalitet 101

Na području Krakara nalaze se dva brda po imenu Veliki i

Mali samozid. Toponim, konfiguracija terena i smještraj u širem

geografskom kontekstu upućuju nas na mogućnost da se ovdje

radi o prapovijesnom arheološkom lokalitetu. Na području Kra-

kara je pronađeno nekoliko prapovijesnih arheoloških nalaza što

govori o mogućnosti da su ti nalazi doneseni sa spomenutog lo-

kaliteta ili s područja koje je bilo usko vezano za lokalitet (npr.

predio u dolini gdje je stajala nekropola naselja na Samozidu). Na

području Drežnice, na lokaciji Maravić draga, nađena je ostava rim-

skog novca (31 komad) iz vremena između 1. i 4. stoljeća.

101 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

Gojak – Gojačka glavica 102

Na Gojačkoj glavici, na 411 metara nadmorske visine, ju-

žno od naselja Gojak, nalazi se prapovijesno i srednjovjekovno na-

selje, kako su ustanovili arheolozi. U prapovijesnom periodu na

vrhu Gojačke glavice nalazilo se gradinsko naselje, od kojega su

na nekim mjestima vidljivi i tragovi suhozida. Anketiranjem lokal-

nog stanovništva utvrđeno je da postoji legenda o starim zidinama

na kojima su nekada živjeli siromašni plemići. Na padinama brda

moguće je naći ulomke prapovijesne keramike koji su tamo do-

spjeli erozijom zemljišta. Manja probna arheološka istraživanja

vršena su prilikom gradnje autoceste na istočnim padinama brda.

Lokalitet se datira u kasno brončano doba (12. – 8. stoljeće pr. Kr.).

U srednjem vijeku lokacija je korištena kao mjesto zbijega.

102 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 40;

www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

103 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 40.

104 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

105 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910, 1008-1009; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; M. Miljanović, "Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvatskoj" u: Srpski glas, Topusko (novembar 1990.), 11.

Gojak – Savića pećina 103

Uz potok Bistricu nalazi se Savića pećina, špiljsko naselje

iz prapovijesnog i srednjovjekovnog razdoblja.

Gornje Dubrave –Jusići, Crkvina 104

Na području između zaseoka Kaluđerovići i Jusići, ne-posredno uz zapadni rub prometnice Tounj-Trošmarija, nalazi se područje zvano Crkvina. Prilikom gradnje vikendice (Jusići bb) naišlo se na brojne ostatke arheoloških nalaza, koji su gotovo u potpunosti devastirani. Prema podacima dobivenim od vlasnika zemljišta dubina kulturnih slojeva iznosila je preko dva metra, a nađeni su razni ulomci keramičkih posuda, kućnog lijepa (zape-čena zemlja kao građevinski materijal), kamenja i slično. Petna-estak metara južnije od vikendice, gdje se danas nalazi betonski stup HEP-a, naišlo se na ostatke ljudskih kostiju. Oba položaja nisu nikada istražena. Prema postojećim podacima može se pretpo-staviti postojanje prapovijesnig naselja s pripadajućim grobljem na spomenutom položaju, a ne postojanje crkve, jer dubina slojeva i nalazi isključuju takvu mogućnost. Datacija naselja: kraj bron-čanog, odnsono početak željeznog doba, tj. prijelaz sa osmog na sedmo stoljeće pr. Kr.

Gornje Dubrave – pravoslavni parohijalni hram Svete Petke 105

U Gornjim Dubravama stoji pravoslavni parohijalni hram

Svete Petke, sagrađen 1730. godine. Hram su prvo oštetili parti-

zani 1941., a potom ga spalili nepoznati počinitelji 1942. godine.

Građevina je obnovljena 1972. godine. U posljednjem ratu, 1992.

godine, građevina je lakše oštećena. Danas je hram obnovljen.

Gornje Dubrave - pravoslavni parohijalni hram Svete Petke

Gornje Dubrave - pravoslavni parohijalni hram Svete Petke

114

115

Hreljin Ogulinski - prapovijesno arheološko nalazište Malo Gradišće II

Gornje Dubrave - pravoslavni parohijalni hram Svete Petke u prosincu 2007. godine

Hreljin Ogulinski – katolička kapela Svetog Antuna Padovanskog 106

U Ogulinskom Hreljinu 1999. godine započeta je gradnja

kapele Svetog Antuna Padovanskog. Kapela je otvorena za bo-

goslužje u kolovozu 2000. godine. Crkva je građena uz veliko za-

laganje župljana.

106 T. Šporčić, "Pet stoljeća ogulinske župe" u: Ogulin : povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 162.

107 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 39.

Hreljin Ogulinski – prapovijesno nalazište Malo Gradišće 107

U neposrednoj blizini Ogulina, nedaleko naselja Hreljin

Ogulinski, a iznad željezničke pruge na lokaciji Malo Gradišće, ar-

heolozi su rekognosciranjem otkrili prapovijesno utvrđeno na-

selje. Na topografskoj karti ova je lokacija označena kao Gradina

(515 m n.v.), a pristup lokalitetu moguć je iz zaseoka Zečica ili Kos-

telići. Brdo Gradina ima izuzetno povoljan pogled na okolno

područje, a smješteno je uz priorodnu komunikaciju istok - zapad.

Lokalitet se datita između 12. i 5. stoljeća pr. Kr., tj. u kasno bron-

čano i rano željezno doba, a pripadao je plemenu Japoda.

Hreljin Ogulinski, Kosanovići – prapovijesni lokalitet Glavica 108

Sjeverozapadno od utoka Vitunjčice u Dobru, oko 1 ki-

lometar jugozapadno od Hreljina, u zaseoku Kosanovići, nalazi se

položaj Glavica. Blago uzdignut i kupolast brijeg u polju pred-

stavlja tipično manje gradinsko naselje na japodskom prostoru.

Dok su gradine na višim položajima više fortifikacijskog karaktera,

kao osmatračnica, i sezonska staništa, ovakvi manji brežuljci pred-

stavljaju stalna staništa. Prema širem arheološkom kontekstu mo-

guća je datacija u kasno brončano i rano željezno doba.

108 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

109 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910, 1020-1021; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; M. Miljanović, "Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvatskoj" u: Srpski glas, Topusko (novembar 1990.), 11; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a., 61; www.dreznica.net.

Jasenak – pravoslavni parohijalni hram Svetog Lazara 109

Pravoslavna crkva u Jasenku sagrađena je 1883. godine.

Slava hrama se održavala svake godine na Vidovdan. Spalili su je

partizani 20. siječnja 1942. godine ne želeći da ustašama i Ta-

lijanima posluži kao mitraljesko gnijezdo, i danas se nalazi u

ruševinama. Zvonik hrama srušili su sami mještani nakon Drugog

svjetskog rata, a zvona iz hrama su pretopljena i od njih je naprav-

ljen spomenik revolucije u Jasenku. Sačuvana je samo lađa hrama.

Od invenatara nije sačuvano ništa. U mjestu se nalazi školska ka-

pela Svetog Save. Do prije Drugog svjetskog rata na jasenačkom

groblju navodno su stajale ruševine starije crkve, za koje je lokalno

stanovništvo vjerovalo da su ostaci manastira posvećenog Sve-

tom Arhangelu Mihajlu.

Jasenak - pravoslavni parohijalni hram Svetog Lazara

Jasenak – Grčka kosa – potencijalni arheološki prapovijesni lokalitet 110

Na području Jasenka, oko 2 kilometra jugozapadno od

centra naselja, neposredno iznad ceste koja vodi od Jasenka pre-

ma Drežnici, nalazi se brdo Grčka kosa (kota 850). Njegov toponim

upućuje na eventualno prapovijesno naselje na njegovu vrhu. Bez

arheoloških istraživanja vrlo je teško zaključiti da li se radi o pra-

povijesnom lokalitetu. Na području Jasenka pronađena je 1883.

godine ostava srednjovjekovnog srebrnog novca koja je pohran-

jena u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

110 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

111 A. Luketić, Zagorje kod Ogulina, mjesto i župa, Zagorje kod Ogulina 1994, 71.

Kaševari – katolička kapela Blažene Djevice Marije 111

dina. Veličina kapele je 12x4 metra. Na njoj se nalazi mali zvonik

tipa preslice, a crkvica ima pet prozorčića po kojima se može za-

ključiti da je prvotna kapela produžena. Sedamdesetih godina dva-

desetog stoljeća udario je grom u kapelu te ju je oštetio i zapalio,

pa je prilikom sanacije krov na dvije vode prekriven aluminijskim

limom, a strop je obložen drvenom oplatom. Godine 1991. crkva

je temeljito uređena, a uvedena je i električna rasvjeta.

Na blagom brežuljku brda Veljun nalazi se kapelica u Kaše-

varima. Mještani tvrde da je kapela postojala i prije pet stotina go-

Ogulin – utvrda knezova Frankopana 112

Prvi povijesni spomen o Ogulinu kazuje i njegovo da-

našnje ime. Vrijeme njegove gradnje nije točno utvrđeno. Osnivač

grada bio je Bernardin Frankopan, koji je u Modrušu 1500. godine

izdao ispravu u kojoj je novosagrađenom gradu Ogulinu označio

granice između Modruša i Vitunja. Narod je u prošlosti utvrđeni

grad u Ogulinu nazivao Zulum-grad ili Đulin-grad, povezujući ime

grada uz legendu o Zulejki ili Đuli, kćeri kapetana grada, koja se

zbog nesretne ljubavi prema siromašnom krajiškom oficiru bacila

sa zidina grada u ponor rijeke Dobre, pa je po nesretnoj Đuli, po-

nor dobio ime Đulin ponor. Ogulin svoje današnje ime duguje či-

njenici da je šumska površina koja je okruživala novosagrađeni

grad trebala biti iskrčena, tj ogoljena, pa je ime lokaliteta bilo Ogu-

lin. Ogulinski stari grad nije ostao dugo vremena pod Franko-

panima, budući da Stjepan Frankopan Ozaljski nije mogao održati

obranu od osmanlijskih napada. Ogulin je tako 1553. dospio u

kraljevske ruke. Ogulinska kapetanija, trinaesta po redu, osnovana

je nekoliko godina nakon što je u grad ušla kraljevska posada. Pod

zaštitom utvrde razvija se i ogulinska varoš koja je 1558. brojila 37

stanovnika, većinom kmetova. Ogulinu je u to vrijeme bilo pod-

loženo šest utvrda: Modruš, Plaški, Svetice (Oštarije), Sveti Juraj,

Tounjska Peć i Ključ. Godine 1563. u ogulinskom starom gradu bila

je posada od samo dvadesetak vojnika, pa je general Lenković

zatražio da se ogulinska posada pojača sa još tridesetk vojnika.

Ogulinsku posadu plaćala je vojvodina Kranjska, i to tako da su

vojnici dobivali plaću za prvih šest mjeseci u gotovom novcu, a za

ostalih šest mjeseci su dobivali sukno. Kakvu je važnost imao

Ogulin u vrijeme Vojne krajine, govori pojedinost da su 1578.

godine u Brucku na Muri odlučili da će se hrana za vojnike dovoziti

iz Bele krajine iz Metlike i Črnomelja do Ogulina gdje bi se uredile

krušne peći. Odavde se kruhom opskrbljivalo posade u obližnjoj

Lici, Pounju i na Kordunu (Bihać, Slunj, Modruš, Jesenica, Dabar,

Mutnik i Tržac). Odmah nakon ulaska kraljevske vojske u grad

1553. godine, Ogulin postaje raskrsnica za raznošenje krajiške

112 M. Magdić, Topografija i povijest Ogulina, Ogulin 1996; Z. Horvat, "Fortifikacijska djelatnost Bernar-dina Frankopana" u: Modruški zbornik, 2009 (3),257-260; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a., 13-22, 44-46.

114

115

Hreljin Ogulinski - prapovijesno arheološko nalazište Malo Gradišće II

Gornje Dubrave - pravoslavni parohijalni hram Svete Petke u prosincu 2007. godine

Hreljin Ogulinski – katolička kapela Svetog Antuna Padovanskog 106

U Ogulinskom Hreljinu 1999. godine započeta je gradnja

kapele Svetog Antuna Padovanskog. Kapela je otvorena za bo-

goslužje u kolovozu 2000. godine. Crkva je građena uz veliko za-

laganje župljana.

106 T. Šporčić, "Pet stoljeća ogulinske župe" u: Ogulin : povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 162.

107 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 39.

Hreljin Ogulinski – prapovijesno nalazište Malo Gradišće 107

U neposrednoj blizini Ogulina, nedaleko naselja Hreljin

Ogulinski, a iznad željezničke pruge na lokaciji Malo Gradišće, ar-

heolozi su rekognosciranjem otkrili prapovijesno utvrđeno na-

selje. Na topografskoj karti ova je lokacija označena kao Gradina

(515 m n.v.), a pristup lokalitetu moguć je iz zaseoka Zečica ili Kos-

telići. Brdo Gradina ima izuzetno povoljan pogled na okolno

područje, a smješteno je uz priorodnu komunikaciju istok - zapad.

Lokalitet se datita između 12. i 5. stoljeća pr. Kr., tj. u kasno bron-

čano i rano željezno doba, a pripadao je plemenu Japoda.

Hreljin Ogulinski, Kosanovići – prapovijesni lokalitet Glavica 108

Sjeverozapadno od utoka Vitunjčice u Dobru, oko 1 ki-

lometar jugozapadno od Hreljina, u zaseoku Kosanovići, nalazi se

položaj Glavica. Blago uzdignut i kupolast brijeg u polju pred-

stavlja tipično manje gradinsko naselje na japodskom prostoru.

Dok su gradine na višim položajima više fortifikacijskog karaktera,

kao osmatračnica, i sezonska staništa, ovakvi manji brežuljci pred-

stavljaju stalna staništa. Prema širem arheološkom kontekstu mo-

guća je datacija u kasno brončano i rano željezno doba.

108 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

109 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910, 1020-1021; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; M. Miljanović, "Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvatskoj" u: Srpski glas, Topusko (novembar 1990.), 11; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a., 61; www.dreznica.net.

Jasenak – pravoslavni parohijalni hram Svetog Lazara 109

Pravoslavna crkva u Jasenku sagrađena je 1883. godine.

Slava hrama se održavala svake godine na Vidovdan. Spalili su je

partizani 20. siječnja 1942. godine ne želeći da ustašama i Ta-

lijanima posluži kao mitraljesko gnijezdo, i danas se nalazi u

ruševinama. Zvonik hrama srušili su sami mještani nakon Drugog

svjetskog rata, a zvona iz hrama su pretopljena i od njih je naprav-

ljen spomenik revolucije u Jasenku. Sačuvana je samo lađa hrama.

Od invenatara nije sačuvano ništa. U mjestu se nalazi školska ka-

pela Svetog Save. Do prije Drugog svjetskog rata na jasenačkom

groblju navodno su stajale ruševine starije crkve, za koje je lokalno

stanovništvo vjerovalo da su ostaci manastira posvećenog Sve-

tom Arhangelu Mihajlu.

Jasenak - pravoslavni parohijalni hram Svetog Lazara

Jasenak – Grčka kosa – potencijalni arheološki prapovijesni lokalitet 110

Na području Jasenka, oko 2 kilometra jugozapadno od

centra naselja, neposredno iznad ceste koja vodi od Jasenka pre-

ma Drežnici, nalazi se brdo Grčka kosa (kota 850). Njegov toponim

upućuje na eventualno prapovijesno naselje na njegovu vrhu. Bez

arheoloških istraživanja vrlo je teško zaključiti da li se radi o pra-

povijesnom lokalitetu. Na području Jasenka pronađena je 1883.

godine ostava srednjovjekovnog srebrnog novca koja je pohran-

jena u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

110 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

111 A. Luketić, Zagorje kod Ogulina, mjesto i župa, Zagorje kod Ogulina 1994, 71.

Kaševari – katolička kapela Blažene Djevice Marije 111

dina. Veličina kapele je 12x4 metra. Na njoj se nalazi mali zvonik

tipa preslice, a crkvica ima pet prozorčića po kojima se može za-

ključiti da je prvotna kapela produžena. Sedamdesetih godina dva-

desetog stoljeća udario je grom u kapelu te ju je oštetio i zapalio,

pa je prilikom sanacije krov na dvije vode prekriven aluminijskim

limom, a strop je obložen drvenom oplatom. Godine 1991. crkva

je temeljito uređena, a uvedena je i električna rasvjeta.

Na blagom brežuljku brda Veljun nalazi se kapelica u Kaše-

varima. Mještani tvrde da je kapela postojala i prije pet stotina go-

Ogulin – utvrda knezova Frankopana 112

Prvi povijesni spomen o Ogulinu kazuje i njegovo da-

našnje ime. Vrijeme njegove gradnje nije točno utvrđeno. Osnivač

grada bio je Bernardin Frankopan, koji je u Modrušu 1500. godine

izdao ispravu u kojoj je novosagrađenom gradu Ogulinu označio

granice između Modruša i Vitunja. Narod je u prošlosti utvrđeni

grad u Ogulinu nazivao Zulum-grad ili Đulin-grad, povezujući ime

grada uz legendu o Zulejki ili Đuli, kćeri kapetana grada, koja se

zbog nesretne ljubavi prema siromašnom krajiškom oficiru bacila

sa zidina grada u ponor rijeke Dobre, pa je po nesretnoj Đuli, po-

nor dobio ime Đulin ponor. Ogulin svoje današnje ime duguje či-

njenici da je šumska površina koja je okruživala novosagrađeni

grad trebala biti iskrčena, tj ogoljena, pa je ime lokaliteta bilo Ogu-

lin. Ogulinski stari grad nije ostao dugo vremena pod Franko-

panima, budući da Stjepan Frankopan Ozaljski nije mogao održati

obranu od osmanlijskih napada. Ogulin je tako 1553. dospio u

kraljevske ruke. Ogulinska kapetanija, trinaesta po redu, osnovana

je nekoliko godina nakon što je u grad ušla kraljevska posada. Pod

zaštitom utvrde razvija se i ogulinska varoš koja je 1558. brojila 37

stanovnika, većinom kmetova. Ogulinu je u to vrijeme bilo pod-

loženo šest utvrda: Modruš, Plaški, Svetice (Oštarije), Sveti Juraj,

Tounjska Peć i Ključ. Godine 1563. u ogulinskom starom gradu bila

je posada od samo dvadesetak vojnika, pa je general Lenković

zatražio da se ogulinska posada pojača sa još tridesetk vojnika.

Ogulinsku posadu plaćala je vojvodina Kranjska, i to tako da su

vojnici dobivali plaću za prvih šest mjeseci u gotovom novcu, a za

ostalih šest mjeseci su dobivali sukno. Kakvu je važnost imao

Ogulin u vrijeme Vojne krajine, govori pojedinost da su 1578.

godine u Brucku na Muri odlučili da će se hrana za vojnike dovoziti

iz Bele krajine iz Metlike i Črnomelja do Ogulina gdje bi se uredile

krušne peći. Odavde se kruhom opskrbljivalo posade u obližnjoj

Lici, Pounju i na Kordunu (Bihać, Slunj, Modruš, Jesenica, Dabar,

Mutnik i Tržac). Odmah nakon ulaska kraljevske vojske u grad

1553. godine, Ogulin postaje raskrsnica za raznošenje krajiške

112 M. Magdić, Topografija i povijest Ogulina, Ogulin 1996; Z. Horvat, "Fortifikacijska djelatnost Bernar-dina Frankopana" u: Modruški zbornik, 2009 (3),257-260; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a., 13-22, 44-46.

116

117

pošte. Stanovnici Ogulina bili su dobri vojnici, o čemu govori i

podatak da su zbog osobne hrabrosti i požrtvovnosti u borbi s

Osmanlijama bili oslobođeni svake rabote od strane Frankopana.

Vuk II Krsto Frankopan Tržački je u Ogulinu izdao 1622. godine

povelju kojom je ogulinske vojnike i građane, zbog herojskih borbi

protiv Osmanlija, oslobodio za sva vremena obaveza prema kne-

zovima Frankopanima. Ovu je naredbu potvrdio i kralj Ferdinand

II ispravom koja je izdana u Beču 1623. godine. U 18. stoljeću do-

lazi do reorganizacije Krajine, pa je tako Ogulin postao jedna od

četiri pukovnije Karlovačkog generalata. Od plaščanske, tounjske i

ogulinske kapetanije osnovana je III. ogulinska krajiška pješačka

pukovnija. Ogulin je tako postao središtem za kumpanije koje su

svoja sjedišta imale u Modrušu, Oštarijama, Ogulinu, Plaškom, To-

unju, Dubravama, Krmpotama, Brinju, Jezeranama, Drežniku, Ra-

kovici i Primišlju. Razvoju Ogulina pogodovala je i činjenica da su u

18. stoljeću sagrađene dvije značajne prometnice u neposrednoj

blizini (Karolina i Jozefina). Stari ogulinski grad sagrađen je dakle

nad ponorom rijeke Dobre te je bio zaštićen sa tri strane prirodnim

Ogulin - burg knezova FrankopanaOgulin - srednjovjekovni Frankopanski burg

Ogulin, 1689. godine, Johann Weikhrad Valvasor

položajem (ponor rijeke Dobre, kanjon Dobre, spilja Medvedica,

jama Badanj i suho korito Dobre) dok je četvrtu stranu nepoznati

graditelj utvrdio izgradnjom čvrstog sustava obrane. Tlocrt grada

ima oblik nepravilna četverokuta. Ogulinski grad pripada tipu

renesansnih kaštela. Gradski zidovi s kulama i polukulama ome-

đuju dvorišni prostor s tri strane, a s četvrte (jugoistočne) nalazi se

palača, zgrada na čijim se bočnim stranama nalaze dvije po-

luokrugle kule. Ispred zidova nalazio se obrambeni jarak koji je

imao kružni oblik. Prvi tlocrt utvrde potječe iz 1639. godine, iz

vremena kada se pojavila potreba da se srednjovjekovne utvrde u

tadašnjoj Vojnoj krajini obnove. Najstariji tlocrt izradio je inžinjer

Pieroni. Drugi tlocrt Ogulina je iz 1660. godine i rad je Martina

Stiera. Na njegovom tlocrtu prikazano je tadašnje stanje i prijedlog

izmjena koje su trebale osuvremeniti utvrdu. Prema ovom planu,

koji nije ostvaren, bilo je predviđeno da se između ponora rijeke

Dobre izgrade novi nasipi s obrambenim zidinama. Niz tlocrta

i crteža nastao je tijekom 18. i 19. stoljeća. Najpoznatiji je Val-

vasorov crtež iz 1689. koji nije realističan budući da su u nj ucrtani i

neki nepostojeći detalji. Utvrda se sastojala od tri dijela: kaštel

kneza Bernardina Frankopana, ograđeno dvorište sa sjeveroza-

padne strane kaštela, te oveći prostor okružen zidinama i polu-

kulama. Početkom 19. stoljeća srušen je dio utvrda koje su bile

podignute iznad Đulina ponora. Danas je prostor između zidina

prazan, tek s nekoliko kuća koje su prizidane uz zidine, a prije je

zbog osmanske opasnosti bio popunjen kućama ogulinskih sta-

novnika. Stari grad je nakon razvojaćenja Vojne krajine 1881.

korišten kao zatvor do 1945. godine. Danas je u burgu Zavičajni

muzej grada Ogulina koji je otvoren 1967. godine.

116

117

pošte. Stanovnici Ogulina bili su dobri vojnici, o čemu govori i

podatak da su zbog osobne hrabrosti i požrtvovnosti u borbi s

Osmanlijama bili oslobođeni svake rabote od strane Frankopana.

Vuk II Krsto Frankopan Tržački je u Ogulinu izdao 1622. godine

povelju kojom je ogulinske vojnike i građane, zbog herojskih borbi

protiv Osmanlija, oslobodio za sva vremena obaveza prema kne-

zovima Frankopanima. Ovu je naredbu potvrdio i kralj Ferdinand

II ispravom koja je izdana u Beču 1623. godine. U 18. stoljeću do-

lazi do reorganizacije Krajine, pa je tako Ogulin postao jedna od

četiri pukovnije Karlovačkog generalata. Od plaščanske, tounjske i

ogulinske kapetanije osnovana je III. ogulinska krajiška pješačka

pukovnija. Ogulin je tako postao središtem za kumpanije koje su

svoja sjedišta imale u Modrušu, Oštarijama, Ogulinu, Plaškom, To-

unju, Dubravama, Krmpotama, Brinju, Jezeranama, Drežniku, Ra-

kovici i Primišlju. Razvoju Ogulina pogodovala je i činjenica da su u

18. stoljeću sagrađene dvije značajne prometnice u neposrednoj

blizini (Karolina i Jozefina). Stari ogulinski grad sagrađen je dakle

nad ponorom rijeke Dobre te je bio zaštićen sa tri strane prirodnim

Ogulin - burg knezova FrankopanaOgulin - srednjovjekovni Frankopanski burg

Ogulin, 1689. godine, Johann Weikhrad Valvasor

položajem (ponor rijeke Dobre, kanjon Dobre, spilja Medvedica,

jama Badanj i suho korito Dobre) dok je četvrtu stranu nepoznati

graditelj utvrdio izgradnjom čvrstog sustava obrane. Tlocrt grada

ima oblik nepravilna četverokuta. Ogulinski grad pripada tipu

renesansnih kaštela. Gradski zidovi s kulama i polukulama ome-

đuju dvorišni prostor s tri strane, a s četvrte (jugoistočne) nalazi se

palača, zgrada na čijim se bočnim stranama nalaze dvije po-

luokrugle kule. Ispred zidova nalazio se obrambeni jarak koji je

imao kružni oblik. Prvi tlocrt utvrde potječe iz 1639. godine, iz

vremena kada se pojavila potreba da se srednjovjekovne utvrde u

tadašnjoj Vojnoj krajini obnove. Najstariji tlocrt izradio je inžinjer

Pieroni. Drugi tlocrt Ogulina je iz 1660. godine i rad je Martina

Stiera. Na njegovom tlocrtu prikazano je tadašnje stanje i prijedlog

izmjena koje su trebale osuvremeniti utvrdu. Prema ovom planu,

koji nije ostvaren, bilo je predviđeno da se između ponora rijeke

Dobre izgrade novi nasipi s obrambenim zidinama. Niz tlocrta

i crteža nastao je tijekom 18. i 19. stoljeća. Najpoznatiji je Val-

vasorov crtež iz 1689. koji nije realističan budući da su u nj ucrtani i

neki nepostojeći detalji. Utvrda se sastojala od tri dijela: kaštel

kneza Bernardina Frankopana, ograđeno dvorište sa sjeveroza-

padne strane kaštela, te oveći prostor okružen zidinama i polu-

kulama. Početkom 19. stoljeća srušen je dio utvrda koje su bile

podignute iznad Đulina ponora. Danas je prostor između zidina

prazan, tek s nekoliko kuća koje su prizidane uz zidine, a prije je

zbog osmanske opasnosti bio popunjen kućama ogulinskih sta-

novnika. Stari grad je nakon razvojaćenja Vojne krajine 1881.

korišten kao zatvor do 1945. godine. Danas je u burgu Zavičajni

muzej grada Ogulina koji je otvoren 1967. godine.

118

119

Ogulin – katolička kapela Svetog Bernardina 113

Bernardin Frankopan, sin Stjepana Frankopana, utemelji-

telja grada Ogulina, podigao je unutar kaštela u 16. stoljeću kapelu

za plemstvo i puk. Kapela je posvećena Svetom Bernardinu, ob-

novitelju franjevačkog reda. Od 1521. do 1785. kapela Svetog Ber-

nardina bila je ogulinska župna crkva. Interesantno je da 1695. go-

dine biskup Glavinić piše kako se u crkvi Svetog Bernardina služi

misa na staroslavenskom jeziku. Ta crkva ima oblik kule, budući da

je bila građena u obrambene svrhe. Godine 1878. veći dio kapele je

porušen, a ona je pretvarana u skladište i zatvor. Danas je od ka-

pele sačuvano samo svetište. Nakon Drugog svjetskog rata kapela

više ne služi u sakralne svrhe.

113 M. Pavešić, A. Puškarić, Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003, 28; Z. Horvat, Fortifikacijska djelatnost Bernardina Frankopana u: Modruški zbornik, 2009 (3), 260; www.ogulin.hr

Ogulin - katolička kapela Svetog Bernardina

Ogulin – katolička župna crkva Svetog Križa 114

U 18. stoljeću nastaje današnji Ogulin. Naime, do tada je

naziv Ogulin bio usko vezan za kaštel i okolnu varoš, koja je ta-

kođer bila opasana obrambenim zidom. Novi Ogulin izlazi iz toga

uskog područja i obuhvaća pojedina naselja. Središnji prostor

novoga grada, koji se dakle znatno proširio, bio je namijenjen za

novu crkvu. U gradskom parku nalazi se župna crkva Svetog Križa

koja je izgrađena 1781., a posvećena 1793. godine. Župa je tada

imala oko 2800 vjernika. Crkva je oblikovana u kasnobaroknom-

klasicističkom stilu, te u njoj postoje tri oltara izrađena u drvetu.

Građevina pripada jednobrodnim crkvama dvoranskog tipa sa

114 M. Pavešić, A. Puškarić, Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003, 26-27; I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 201-202; M. Bogović, "Pet stoljeća ogulinske župe" u: Ogulin : povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 157-159; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a., 52; www.ogulin.hr.

Ogulin - katolička župna crkva Svetog Križa

segmentnim završetkom svetišta. Lađa je nadsvođena visokim

bačvastim svodom. Glavno pročelje usmjereno je prema sjeve-

rozapadu, odnosno gradskom parku. Raščlanjeno je sa četiri pi-

lastra na tri dijela, sa zvonikom koji je u ravnini pročelja središnje

osi građevine. Crkva je obnovljena 1900. Svod crkve i propovje-

daonica oslikani su prizorima iz evanđelja, a izradio ih je Ilija Ah-

metov 1926. godine; tada su obnovljeni i glavni oltar i pokrajnji koji

su takvi ostali do danas. U crkvi se nalaze kvalitetne orgulje koje su

postavljene 1903. godine. Grad Ogulin od 1994. godine slavi svoj

dan 14. rujna, budući da je taj dan dan patrona crkve. Svetište crkve

obnovljeno je 1997. godine.

Ogulin - katolička župna crkva Svetog Križa

Ogulin - katolička župna crkva Svetog Križa

Ogulin – pravoslavni parohijalni hram Svetog Georgija 115

115 MM. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910, 1013-1014; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; M. Miljanović, "Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvatskoj" u: Srpski glas, Topusko (novembar 1990.), 11; M. Magdić, "Pravoslavna parohijska crk-va sv. Georgija u Ogulinu" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 217; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a., 52; www.ogulin.hr.

Hram Svetog Georgija izgrađen je između 1857. i 1858.

godine. Posvećen je tek 1867. godine. Hram je od 1871. postao

parohijski, a do tada je Ogulin pripadao parohiji Munjava, od-

nosno pod filijalni hram Svetog Nikole u Otoku. U historicističkom

stilu ga je dao graditi Lazar Mamula, kraljevski namjesnik u Dal-

maciji, rođen u Gomirju; a zvona je hramu darovao kralj Franjo Jo-

sip I. Crkvu su ustaše oštetili u Drugom svjetskom ratu, a ob-

118

119

Ogulin – katolička kapela Svetog Bernardina 113

Bernardin Frankopan, sin Stjepana Frankopana, utemelji-

telja grada Ogulina, podigao je unutar kaštela u 16. stoljeću kapelu

za plemstvo i puk. Kapela je posvećena Svetom Bernardinu, ob-

novitelju franjevačkog reda. Od 1521. do 1785. kapela Svetog Ber-

nardina bila je ogulinska župna crkva. Interesantno je da 1695. go-

dine biskup Glavinić piše kako se u crkvi Svetog Bernardina služi

misa na staroslavenskom jeziku. Ta crkva ima oblik kule, budući da

je bila građena u obrambene svrhe. Godine 1878. veći dio kapele je

porušen, a ona je pretvarana u skladište i zatvor. Danas je od ka-

pele sačuvano samo svetište. Nakon Drugog svjetskog rata kapela

više ne služi u sakralne svrhe.

113 M. Pavešić, A. Puškarić, Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003, 28; Z. Horvat, Fortifikacijska djelatnost Bernardina Frankopana u: Modruški zbornik, 2009 (3), 260; www.ogulin.hr

Ogulin - katolička kapela Svetog Bernardina

Ogulin – katolička župna crkva Svetog Križa 114

U 18. stoljeću nastaje današnji Ogulin. Naime, do tada je

naziv Ogulin bio usko vezan za kaštel i okolnu varoš, koja je ta-

kođer bila opasana obrambenim zidom. Novi Ogulin izlazi iz toga

uskog područja i obuhvaća pojedina naselja. Središnji prostor

novoga grada, koji se dakle znatno proširio, bio je namijenjen za

novu crkvu. U gradskom parku nalazi se župna crkva Svetog Križa

koja je izgrađena 1781., a posvećena 1793. godine. Župa je tada

imala oko 2800 vjernika. Crkva je oblikovana u kasnobaroknom-

klasicističkom stilu, te u njoj postoje tri oltara izrađena u drvetu.

Građevina pripada jednobrodnim crkvama dvoranskog tipa sa

114 M. Pavešić, A. Puškarić, Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003, 26-27; I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 201-202; M. Bogović, "Pet stoljeća ogulinske župe" u: Ogulin : povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 157-159; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a., 52; www.ogulin.hr.

Ogulin - katolička župna crkva Svetog Križa

segmentnim završetkom svetišta. Lađa je nadsvođena visokim

bačvastim svodom. Glavno pročelje usmjereno je prema sjeve-

rozapadu, odnosno gradskom parku. Raščlanjeno je sa četiri pi-

lastra na tri dijela, sa zvonikom koji je u ravnini pročelja središnje

osi građevine. Crkva je obnovljena 1900. Svod crkve i propovje-

daonica oslikani su prizorima iz evanđelja, a izradio ih je Ilija Ah-

metov 1926. godine; tada su obnovljeni i glavni oltar i pokrajnji koji

su takvi ostali do danas. U crkvi se nalaze kvalitetne orgulje koje su

postavljene 1903. godine. Grad Ogulin od 1994. godine slavi svoj

dan 14. rujna, budući da je taj dan dan patrona crkve. Svetište crkve

obnovljeno je 1997. godine.

Ogulin - katolička župna crkva Svetog Križa

Ogulin - katolička župna crkva Svetog Križa

Ogulin – pravoslavni parohijalni hram Svetog Georgija 115

115 MM. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910, 1013-1014; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; M. Miljanović, "Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvatskoj" u: Srpski glas, Topusko (novembar 1990.), 11; M. Magdić, "Pravoslavna parohijska crk-va sv. Georgija u Ogulinu" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 217; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a., 52; www.ogulin.hr.

Hram Svetog Georgija izgrađen je između 1857. i 1858.

godine. Posvećen je tek 1867. godine. Hram je od 1871. postao

parohijski, a do tada je Ogulin pripadao parohiji Munjava, od-

nosno pod filijalni hram Svetog Nikole u Otoku. U historicističkom

stilu ga je dao graditi Lazar Mamula, kraljevski namjesnik u Dal-

maciji, rođen u Gomirju; a zvona je hramu darovao kralj Franjo Jo-

sip I. Crkvu su ustaše oštetili u Drugom svjetskom ratu, a ob-

120

121

novljena je 1976. Hram je bio u vrijeme rata pretvoren u štalu, a u

parohijalnom domu nalazila se ustaška vojarna. Na ikonostasu hra-

ma upisano je Zucalo 1854., Vienna. U posljednjih nekoliko go-

dina (od 2005.) na hramu je izmijenjeno krovište i uređena fasada.

U parohiju pripadaju sela Vitunj i Brestovac.

Ogulin - pravoslavni parohijalni hram Svetog Georgija

Ogulin – Lomost – katolička kapela Svetog Roka 116

116 M. Pavešić, A. Puškarić, Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003, 28; I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 203; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a., 53; www.ogulin.hr.

Na kraju Lomosta, na ulazu u Ogulin iz pravca Oštarija,

nalazi se kapelica Svetog Roka, sagrađena 1840. godine. Radi se o

zavjetnoj kapelici, budući da je 1836. godine Ogulinom harala ko-

lera, o čemu govori natpis na pročelju. Građevina je podignuta u

duhu kasnog klasicizma. Na natpisu smještenom na pročelju go-

vori se o gradnji crkve. Godine 1908. kapela je temeljito preure-

đena. U unutrašnjosti se nalazi zidani oltar sa svečevim kipom i

slikom Svetog Roka, koju je naslikao slikar Ramljak. Kapelica je ob-

novljena 2007. godine.

Ogulin - katolička kapela Svetog Roka

Ogulin – katolička kapela Svetog Jakova 117

Jedna od najstarijih građevina na ogulinskom gradskom

području je kapela Svetog Jakova, na istoimenom ogulinskom gro-

blju. Ova kapela potječe iz 12. stoljeća, a posjeduje četvrtast toranj

izgrađen u obliku kule, koji je u prošlosti služio za obranu. Na zvo-

niku su vidljivi romanički i gotički detalji. Njezino je postojanje po-

tvrđeno u Modruškom urbaru, a neki autori smatraju da se radilo o

župnoj crkvi u vremenu prije postojanja Ogulina i osmanlijskih pu-

stošenja. Na tornju su vidljivi romanički i gotički detalji. Kapelu su

Osmanlije spalili 1521., a iz 1558. postoji natpis da je kapela Svetog

117 MM. Pavešić, A. Puškarić, Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003, 28; I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 203; M. Bogović, "Pet stoljeća ogulinske župe" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 151-152; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a., 53.

Ogulin - katolička kapela Svetog Jakova

Jakova u ruševnom stanju i potpuno napuštena. Građevina je ob-

novljena 1690. Godine 1911. kapela je još jednom obnovljena, a

tada su u unutrašnjosti postavljene i slike Svetog Antuna i Svete

Ane, rad slikarske škole iz Zagreba, pod vodstvom slikara Otona

Ivekovića. Danas se nalazi u odličnom stanju.

Ogulin – katolička kapela Svetog Petra 118

Na zapadnom ulazu u Ogulin nalazi se predgrađe Sveti

Petar Ogulinski. Ovo predgrađe je ime dobilo po kapelici na gro-

blju koja potječe iz srednjeg vijeka. Kapela je nastala na povišem

brežuljku oko kojeg se tek kasnije razvilo groblje. Građevina ima

trapezasto svetište. Postojanje ove kapelice potvrđeno je u Mod-

ruškom urbaru. Predgrađe Sveti Petar se isprva zvalo Suglice, od-

nosno Zgulice, a u popisu iz 1558. godine navodi se crkva Svetog

Petra pod imenom Sveti Martin u Zgulicama. U to je vrijeme crkva

bila potpuno napuštena. U crkvi su nekada postojali grobovi kojih

danas više nema. Proširena je 1926. godine, kada joj je dograđen

zvonik. Na mjestu crkve nekada je stajalo prapovijesno japodsko

naselje. Arheološka istraživanja nisu nikada provedena.

118 M. Pavešić, A. Puškarić, Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003, 29; I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 204; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a., 53; www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

Ogulin - katolička kapela Svetog Petra

120

121

novljena je 1976. Hram je bio u vrijeme rata pretvoren u štalu, a u

parohijalnom domu nalazila se ustaška vojarna. Na ikonostasu hra-

ma upisano je Zucalo 1854., Vienna. U posljednjih nekoliko go-

dina (od 2005.) na hramu je izmijenjeno krovište i uređena fasada.

U parohiju pripadaju sela Vitunj i Brestovac.

Ogulin - pravoslavni parohijalni hram Svetog Georgija

Ogulin – Lomost – katolička kapela Svetog Roka 116

116 M. Pavešić, A. Puškarić, Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003, 28; I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 203; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a., 53; www.ogulin.hr.

Na kraju Lomosta, na ulazu u Ogulin iz pravca Oštarija,

nalazi se kapelica Svetog Roka, sagrađena 1840. godine. Radi se o

zavjetnoj kapelici, budući da je 1836. godine Ogulinom harala ko-

lera, o čemu govori natpis na pročelju. Građevina je podignuta u

duhu kasnog klasicizma. Na natpisu smještenom na pročelju go-

vori se o gradnji crkve. Godine 1908. kapela je temeljito preure-

đena. U unutrašnjosti se nalazi zidani oltar sa svečevim kipom i

slikom Svetog Roka, koju je naslikao slikar Ramljak. Kapelica je ob-

novljena 2007. godine.

Ogulin - katolička kapela Svetog Roka

Ogulin – katolička kapela Svetog Jakova 117

Jedna od najstarijih građevina na ogulinskom gradskom

području je kapela Svetog Jakova, na istoimenom ogulinskom gro-

blju. Ova kapela potječe iz 12. stoljeća, a posjeduje četvrtast toranj

izgrađen u obliku kule, koji je u prošlosti služio za obranu. Na zvo-

niku su vidljivi romanički i gotički detalji. Njezino je postojanje po-

tvrđeno u Modruškom urbaru, a neki autori smatraju da se radilo o

župnoj crkvi u vremenu prije postojanja Ogulina i osmanlijskih pu-

stošenja. Na tornju su vidljivi romanički i gotički detalji. Kapelu su

Osmanlije spalili 1521., a iz 1558. postoji natpis da je kapela Svetog

117 MM. Pavešić, A. Puškarić, Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003, 28; I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 203; M. Bogović, "Pet stoljeća ogulinske župe" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 151-152; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a., 53.

Ogulin - katolička kapela Svetog Jakova

Jakova u ruševnom stanju i potpuno napuštena. Građevina je ob-

novljena 1690. Godine 1911. kapela je još jednom obnovljena, a

tada su u unutrašnjosti postavljene i slike Svetog Antuna i Svete

Ane, rad slikarske škole iz Zagreba, pod vodstvom slikara Otona

Ivekovića. Danas se nalazi u odličnom stanju.

Ogulin – katolička kapela Svetog Petra 118

Na zapadnom ulazu u Ogulin nalazi se predgrađe Sveti

Petar Ogulinski. Ovo predgrađe je ime dobilo po kapelici na gro-

blju koja potječe iz srednjeg vijeka. Kapela je nastala na povišem

brežuljku oko kojeg se tek kasnije razvilo groblje. Građevina ima

trapezasto svetište. Postojanje ove kapelice potvrđeno je u Mod-

ruškom urbaru. Predgrađe Sveti Petar se isprva zvalo Suglice, od-

nosno Zgulice, a u popisu iz 1558. godine navodi se crkva Svetog

Petra pod imenom Sveti Martin u Zgulicama. U to je vrijeme crkva

bila potpuno napuštena. U crkvi su nekada postojali grobovi kojih

danas više nema. Proširena je 1926. godine, kada joj je dograđen

zvonik. Na mjestu crkve nekada je stajalo prapovijesno japodsko

naselje. Arheološka istraživanja nisu nikada provedena.

118 M. Pavešić, A. Puškarić, Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003, 29; I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 204; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a., 53; www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

Ogulin - katolička kapela Svetog Petra

122

123

Ogulin – Sveti Petar – prapovijesni lokalitet Veliko gradišće (Kilavac) 119

Lokalitet Veliko Gradišće iznad ogulinskog predgrađa

Sveti Petar možemo usporediti sa sličnim arheološkim lokalitetom

Malo Gradišće, tj. Gradinom iznad Hraljina Ogulinskog. Lokalitet

se nalazi na brdu Kilavac na nadmorskoj visini od 519 metara. Pri-

sustvo plemena Japoda ogleda se u toponimu Gradišće i u rijetkim

nalazima prapovijesne keramike. Očito je, kao i kod Malog Gradiš-

ća, riječ bila o prapovijesnoj promatračnici.

119 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

120 M. Pavešić, A. Puškarić, Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003, 29; T. Šporčić, "Pet stoljeća ogulinske župe" u: Ogulin : povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 167-168.

Ogulin - Sveti Petar - pogled na planinu Klek

Ogulin – samostan franjevaca trećoredaca 120

U najstarijem naselju na području Ogulina, Prapućama,

nalazi se kapela Krista Kralja kod samostana franjevaca trećore-

daca. Samostan su franjevci osnovali 1937. godine te su tada

uredili gospodarsku zgradu i kapelu Krista Kralja. Godine 1937.

je blagoslovljena i proglašena za oratorium publicum.

Otok Oštarijski – pravoslavni filijalni hram Svetog Nikole 121

U blizini glavne ceste, na povišenom prostoru, nalaze se ruševine hrama Svetog Nikole iz 1828. godine. Ovaj hram je oštećen u Drugom svjetskom ratu i nikada nije obnovljen.

121 I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a.,70.

122 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 40.

123 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 40.

Otok - pravoslavni filijalni hram Svetog Nikole

Otok Oštarijski – srednjovjekovna utvrda 122

Na području današnjeg naselja Otok Oštarijski stajao je

srednjovjekovni burg na mjestu otoka na Mrežnici. Od burga nije

ostalo ništa, a rijeka Mrežnica je na ovom području isušena zbog

akumulacijskog jezera u Sabljacima.

Ponikve – prapovijesno naselje Čuvidinka 123

Istočno od prometnice koja vodi od Zdihova prema

Ponikvama nalazi se lokalitet Čuvidinka na 264 metra nadmorske

visine. Lokalitet stoji na oko 400 metara od pravoslavnog hrama

Preobraženja Gospodnjeg. Prapovijesna gradina Čuvidinka smjes-

tila se na blago uzdignutim, kupolastim bregovima, s primjetnim

naseobinskim terasama. Rasprostire se na širem području i može

se smatrati dvojnom gradinom. Ovo naselje spada u jedno od naj-

sjevernijih japodskih naselja (nešto sjevernije poznata je samo

špilja Fršće u Velikom Jadrču s nalazima iz istoga vremena). Na

osnovi arheoloških nalaza moguća je datacija u kasno brončano

doba i rano željezno doba, tj. između 12. i 5. stoljeća pr. Kr. U okviru

brda Čuvidinka, na zapadnim padinama prema današnjoj cesti, u

šumi, nalazi se humak za koje mještani kažu da predstavlja granicu

nekadašnje Vojne krajine, no može se pretpostaviti i postojanje

grobnog humka-tumula, što bi se moglio potvrditi samo arheo-

loškim istraživanjima.

Ponikve - prapovijesno arheološko nalazište Čuvidinka

Ponikve – Kušići, Crkvina – srednjovjekovni arheološki lokalitet 124

124 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

Južno od naselja Ponikve, oko 200 metara istočno od

zaseoka Kušići, nad zapadnim rubom ceste Ponikve-Trošmarija,

nalazi se blago kupolast brijeg koji se kod mjesnog stanovništva

naziva Crkvina. Prema predaji tu se nalazila crkva prije gradnje

današnjeg hrama u Ponikvama početkom 19. stoljeća. Pregledom

terena uočeni su ostaci arhitekture, najvjerojatnije nekadašnje crk-

ve. Budući da nema pisanih izvora, očito je riječ o građevini iz

predturskog perioda.

Ponikve - srednjovjekovno nalazište Crkvina

122

123

Ogulin – Sveti Petar – prapovijesni lokalitet Veliko gradišće (Kilavac) 119

Lokalitet Veliko Gradišće iznad ogulinskog predgrađa

Sveti Petar možemo usporediti sa sličnim arheološkim lokalitetom

Malo Gradišće, tj. Gradinom iznad Hraljina Ogulinskog. Lokalitet

se nalazi na brdu Kilavac na nadmorskoj visini od 519 metara. Pri-

sustvo plemena Japoda ogleda se u toponimu Gradišće i u rijetkim

nalazima prapovijesne keramike. Očito je, kao i kod Malog Gradiš-

ća, riječ bila o prapovijesnoj promatračnici.

119 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

120 M. Pavešić, A. Puškarić, Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003, 29; T. Šporčić, "Pet stoljeća ogulinske župe" u: Ogulin : povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 167-168.

Ogulin - Sveti Petar - pogled na planinu Klek

Ogulin – samostan franjevaca trećoredaca 120

U najstarijem naselju na području Ogulina, Prapućama,

nalazi se kapela Krista Kralja kod samostana franjevaca trećore-

daca. Samostan su franjevci osnovali 1937. godine te su tada

uredili gospodarsku zgradu i kapelu Krista Kralja. Godine 1937.

je blagoslovljena i proglašena za oratorium publicum.

Otok Oštarijski – pravoslavni filijalni hram Svetog Nikole 121

U blizini glavne ceste, na povišenom prostoru, nalaze se ruševine hrama Svetog Nikole iz 1828. godine. Ovaj hram je oštećen u Drugom svjetskom ratu i nikada nije obnovljen.

121 I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a.,70.

122 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 40.

123 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 40.

Otok - pravoslavni filijalni hram Svetog Nikole

Otok Oštarijski – srednjovjekovna utvrda 122

Na području današnjeg naselja Otok Oštarijski stajao je

srednjovjekovni burg na mjestu otoka na Mrežnici. Od burga nije

ostalo ništa, a rijeka Mrežnica je na ovom području isušena zbog

akumulacijskog jezera u Sabljacima.

Ponikve – prapovijesno naselje Čuvidinka 123

Istočno od prometnice koja vodi od Zdihova prema

Ponikvama nalazi se lokalitet Čuvidinka na 264 metra nadmorske

visine. Lokalitet stoji na oko 400 metara od pravoslavnog hrama

Preobraženja Gospodnjeg. Prapovijesna gradina Čuvidinka smjes-

tila se na blago uzdignutim, kupolastim bregovima, s primjetnim

naseobinskim terasama. Rasprostire se na širem području i može

se smatrati dvojnom gradinom. Ovo naselje spada u jedno od naj-

sjevernijih japodskih naselja (nešto sjevernije poznata je samo

špilja Fršće u Velikom Jadrču s nalazima iz istoga vremena). Na

osnovi arheoloških nalaza moguća je datacija u kasno brončano

doba i rano željezno doba, tj. između 12. i 5. stoljeća pr. Kr. U okviru

brda Čuvidinka, na zapadnim padinama prema današnjoj cesti, u

šumi, nalazi se humak za koje mještani kažu da predstavlja granicu

nekadašnje Vojne krajine, no može se pretpostaviti i postojanje

grobnog humka-tumula, što bi se moglio potvrditi samo arheo-

loškim istraživanjima.

Ponikve - prapovijesno arheološko nalazište Čuvidinka

Ponikve – Kušići, Crkvina – srednjovjekovni arheološki lokalitet 124

124 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

Južno od naselja Ponikve, oko 200 metara istočno od

zaseoka Kušići, nad zapadnim rubom ceste Ponikve-Trošmarija,

nalazi se blago kupolast brijeg koji se kod mjesnog stanovništva

naziva Crkvina. Prema predaji tu se nalazila crkva prije gradnje

današnjeg hrama u Ponikvama početkom 19. stoljeća. Pregledom

terena uočeni su ostaci arhitekture, najvjerojatnije nekadašnje crk-

ve. Budući da nema pisanih izvora, očito je riječ o građevini iz

predturskog perioda.

Ponikve - srednjovjekovno nalazište Crkvina

124

125

Ponikve - srednjovjekovno nalazište Crkvina

Ponikve – Hajdučka špilja – potencijalni prapovijesni i srednjovjekovni arheološki

lokalitet 125

Na samom rubu ogulinskog područja, između brda Lisine

(kota 641) i Veliki vrh (kota 735), nalazi se Hajdučka špilja. Prema

postojećim podacima riječ je o većoj špilji s prostranim ulazom

koja je korištena kao zbijeg u vremenima osmanlijskih prodora u

ogulinski kraj. Međutim, arheolozi smatraju da je ova špilja zacijelo

upotrebljavana i u prapovijesno vrijeme, kao stalno ili sezonsko

stanište. Špilja je korištena i u nedavno vrijeme te je u Ponikvama

postojao ključ od drvenih vrata koja su se nalazila na ulazu u pe-

ćinu.

125 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

126 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910, 1022; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr.

Ponikve – pravoslavni parohijalni hram Preobraženja Gospodnjeg 126

Hram u Ponikvama između Zdihova i Trošmarije sagrađen

je 1812. godine. Hram je za vrijeme Drugog svjetskog rata stradao

kao i čitavo selo, ali je 2002. temeljito obnovljen donacijama sta-

novnika Ponikava, tako da se danas nalazi u odličnom stanju.

Ponikve - pravoslavni parohijalni hram Preobraženja Gospodnjeg

Ponikve - pravoslavni parohijalni hram Preobraženja Gospodnjeg

Puškarići – prapovijesno naselje Gračac 127

Jugozapadno od naselja Puškarići, uz prometnicu koja

vodi prema Bjelskom, nalazi se na nadmorskoj visini od 558 metara

lokalitet Gračac, na kojem je prema rekognosciranju arheologa,

stajalo prapovijesno naselje. Očito je da je i ova gradina, poput

gradina Malo i Veliko Gradišće, imala funkciju nadzora nad komu-

nikacijom istok-zapad. Prema tome, moguća je datacija između

12. i 5. stoljeća pr. Kr., a svakako je pripadala plemenu Japoda.

127 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 41; www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

128 www.ogulin.hr.

129 www.ogulin.hr.

130 D. Balen-Letunić, "Ogulinski kraj u pretpovijesti" u: Ogulin : povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 27-29; D. Balen-Letunić, "Japodske nekropole s ogulinskog područja" u: Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, 3. serija, sv. XXXII-XXXIII (1999/2000), 25.

Puškarići - arheološko nalazište Gradišće

Ribarići – katolička kapela Srca Isusovog pri Mijaliću 128

Kapelica Srca Isusovog podignuta je 1908. godine. Pri-

likom gradnje jezera Sabljaci kapelica je 1958. godine srušena, a iz

nje je sačuvano samo zvono i oltarna slika. Na istom je mjestu,

prema želji stanovnika Ribarića, podignuta nova kapelica 1995.

godine.

Sabljaci – katolička župna crkva Blaženog 129Alojzija Stepinca

U Sabljak Selu se nalazi nova župna crkva završena 2010.

godine, bez umjetničke vrijednosti.

Trošmarija – Trsište – japodsko naselje 130

Manje sondažno istraživanje napravljeno je na položaju

Trsište u Trošmariji 1985. i 1986. godine i tom su prilikom otkriveni

temelji japodske kuće iz 7. stoljeća prije Krista. Temelji su građeni

od kamena u tehnici suhozida, a na njima su bili vidljivi tragovi

utora za balvane od kojih je kuća bila građena. Kuća je imala dvije

prostorije: jednu veću za boravak i počinak, te drugu manju za

čuvanje i pripremanje hrane. Uz jedan od zidova manje prostorije

bile su poredane veće keramičke posude za spremanje raznih

plodova, a uz pregradni zid nalazilo se ognjište ograđeno kame-

njem. Oko njega je uz pepeo, gar i ugarke nađeno i obilje ulomaka

od različitih posuda za pripremanje i posluživanje hrane, cjedila,

grijača sa tri ili četiri kraka te brojne odbačene kosti jelena, svinje,

koze, različitih ptica, kojima su se žitelji kuće prehranjivali. U toj su

prostoriji pronađeni i utezi za tkalački stan i ribarske mreže, razna

strugala i šila za obradu i šivanje kože. U kući je nađena i mala

posudica koja je bila namijenjena za igru, tako da znamo da je u

objektu boravilo barem jedno dijete. Gradina Trsište bila je po-

dignuta na platou brijega prirodno zaštićena rijekom Dobrom na

istočnoj strani, dok su zapadna i južna bile zaštićene izgradnjom

fortifikacija. Gradina se nalazila na mjestu današnjeg groblja u

Trošmariji.

Ribarići - katolička kapela Srca Isusovog pri Mijaliću

Trošmarija - keramičke posude i grijači s ognjišta kuće u Trošmariji, starije željezno doba,7. stoljeće pr. Kr.

124

125

Ponikve - srednjovjekovno nalazište Crkvina

Ponikve – Hajdučka špilja – potencijalni prapovijesni i srednjovjekovni arheološki

lokalitet 125

Na samom rubu ogulinskog područja, između brda Lisine

(kota 641) i Veliki vrh (kota 735), nalazi se Hajdučka špilja. Prema

postojećim podacima riječ je o većoj špilji s prostranim ulazom

koja je korištena kao zbijeg u vremenima osmanlijskih prodora u

ogulinski kraj. Međutim, arheolozi smatraju da je ova špilja zacijelo

upotrebljavana i u prapovijesno vrijeme, kao stalno ili sezonsko

stanište. Špilja je korištena i u nedavno vrijeme te je u Ponikvama

postojao ključ od drvenih vrata koja su se nalazila na ulazu u pe-

ćinu.

125 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

126 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910, 1022; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr.

Ponikve – pravoslavni parohijalni hram Preobraženja Gospodnjeg 126

Hram u Ponikvama između Zdihova i Trošmarije sagrađen

je 1812. godine. Hram je za vrijeme Drugog svjetskog rata stradao

kao i čitavo selo, ali je 2002. temeljito obnovljen donacijama sta-

novnika Ponikava, tako da se danas nalazi u odličnom stanju.

Ponikve - pravoslavni parohijalni hram Preobraženja Gospodnjeg

Ponikve - pravoslavni parohijalni hram Preobraženja Gospodnjeg

Puškarići – prapovijesno naselje Gračac 127

Jugozapadno od naselja Puškarići, uz prometnicu koja

vodi prema Bjelskom, nalazi se na nadmorskoj visini od 558 metara

lokalitet Gračac, na kojem je prema rekognosciranju arheologa,

stajalo prapovijesno naselje. Očito je da je i ova gradina, poput

gradina Malo i Veliko Gradišće, imala funkciju nadzora nad komu-

nikacijom istok-zapad. Prema tome, moguća je datacija između

12. i 5. stoljeća pr. Kr., a svakako je pripadala plemenu Japoda.

127 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 41; www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

128 www.ogulin.hr.

129 www.ogulin.hr.

130 D. Balen-Letunić, "Ogulinski kraj u pretpovijesti" u: Ogulin : povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 27-29; D. Balen-Letunić, "Japodske nekropole s ogulinskog područja" u: Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, 3. serija, sv. XXXII-XXXIII (1999/2000), 25.

Puškarići - arheološko nalazište Gradišće

Ribarići – katolička kapela Srca Isusovog pri Mijaliću 128

Kapelica Srca Isusovog podignuta je 1908. godine. Pri-

likom gradnje jezera Sabljaci kapelica je 1958. godine srušena, a iz

nje je sačuvano samo zvono i oltarna slika. Na istom je mjestu,

prema želji stanovnika Ribarića, podignuta nova kapelica 1995.

godine.

Sabljaci – katolička župna crkva Blaženog 129Alojzija Stepinca

U Sabljak Selu se nalazi nova župna crkva završena 2010.

godine, bez umjetničke vrijednosti.

Trošmarija – Trsište – japodsko naselje 130

Manje sondažno istraživanje napravljeno je na položaju

Trsište u Trošmariji 1985. i 1986. godine i tom su prilikom otkriveni

temelji japodske kuće iz 7. stoljeća prije Krista. Temelji su građeni

od kamena u tehnici suhozida, a na njima su bili vidljivi tragovi

utora za balvane od kojih je kuća bila građena. Kuća je imala dvije

prostorije: jednu veću za boravak i počinak, te drugu manju za

čuvanje i pripremanje hrane. Uz jedan od zidova manje prostorije

bile su poredane veće keramičke posude za spremanje raznih

plodova, a uz pregradni zid nalazilo se ognjište ograđeno kame-

njem. Oko njega je uz pepeo, gar i ugarke nađeno i obilje ulomaka

od različitih posuda za pripremanje i posluživanje hrane, cjedila,

grijača sa tri ili četiri kraka te brojne odbačene kosti jelena, svinje,

koze, različitih ptica, kojima su se žitelji kuće prehranjivali. U toj su

prostoriji pronađeni i utezi za tkalački stan i ribarske mreže, razna

strugala i šila za obradu i šivanje kože. U kući je nađena i mala

posudica koja je bila namijenjena za igru, tako da znamo da je u

objektu boravilo barem jedno dijete. Gradina Trsište bila je po-

dignuta na platou brijega prirodno zaštićena rijekom Dobrom na

istočnoj strani, dok su zapadna i južna bile zaštićene izgradnjom

fortifikacija. Gradina se nalazila na mjestu današnjeg groblja u

Trošmariji.

Ribarići - katolička kapela Srca Isusovog pri Mijaliću

Trošmarija - keramičke posude i grijači s ognjišta kuće u Trošmariji, starije željezno doba,7. stoljeće pr. Kr.

126

127

Trošmarija - Nakit iz grobova u Trošmariji, Čakovcu i Skradniku (desno) iz 9. do 6. st. pr. Kr. i nakit iz grobova u Trošmariji (lijevo), iz 2. st. pr. Kr.

Trošmarija – japodske nekropole 131

Prva arheološka istraživanja u ogulinskom kraju proveo je 1878. godine Šime Ljubić. Radove je započeo na tumulu u Tro-šmariji, ali su oni zbog nesuglasica sa župnikom prekinuti. Ljubić je isprva iskopavao tumul koji se nalazio na ulazu u gradinu Trsište, koji je imao fortifikacijski karakter, a ne kao što je Ljubić mislio, grobni. U ovome je tumulu pronađen samo ulomak lijevane bron-čane poluge. Drugi, grobni tumul u Trošmariji, u narodu zvan i Goričak, otkriven je slučajno 1896. godine, prilikom gradnje pro-metnice Bosiljevo-Ogulin. Tada su oštećeni grobovi na njegovoj južnoj padini, iz kojih su prikupljene kosti i, osobito, obilje nakita. Te je nalaze mjesni župnik dao zakopati na groblje, osim fibule s tri kuglice na luku. Znatna su oštećenja nastala i sadnjom vinograda i njegovom dugogodišnjom obradom na sjevernoj strani. Potak-nuti lokalnim pričama dodatnu su štetu učinili i domaći tragači za zlatom. Prvo sondažno iskopavanje tumula proveo je J. Brunšmid 1902. godine, ali ga je prekinuo zbog loše očuvanosti tumula te je istraživanje prenio u neposrednu blizinu, u dvorište lokalne os-novne škole, gdje se nalazila nekropola ravnih grobova. Prilikom gradnje nove škole uništena je nekropola ravnih grobova. Manju sondu na spomenutom tumulu Goričaku otvorili su potom 1978. M. Sobolevski i I. Šarić, ali bez vidljivih rezultata. Ružica Drechsler-Bižić istražuje potom 1983. na južnoj padini i tom prilikom nailazi na dva intaktna groba, a 1984. na tragove više razorenih i na sedam neoštećenih grobova.

131 D. Balen-Letunić, "Japodske nekropole s ogulinskog područja" u: Vjesnik arheološkog muzeja u Za-grebu, 3. serija, sv. XXXII-XXXIII (1999/2000), 23-61; www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

132 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

Trošmarija – nalaz ostave antičkog novca 132

Na području Trošmarije nađena je 1901. godine ostava antičkog novca. Uža lokacija nalaza nije poznata, no u svakom slu-

čaju ukazuje na važnost ovoga prostora i u antičko vrijeme. Ostava nije sačuvana u cijelosti, a bila je smještena u nekadašnjoj zbirci Jurković u Ogulinu. Sadržavala je novac rimskih careva od Gordi-jana III. do Dioklecijana, odnosno iz vremena 3. i 4. stoljeća.

Trošmarija – Mirići - Rebinka 133

U zaseoku Mirići, koji pripada Trošmariji i koji se nalazi

preko rijeke Dobre, na nadmorskoj visini od 258 metara nalazi

se lokalitet Rebinka, na kojem su vidljivi ostaci srednjovjekovne

crkve. Na Rebinki su nađeni i komadi prapovijesnih keramičkih

posuda. Na Rebinki se nalazilo prapovijesno gradinsko naselje

razvučenog tipa, tj. naselje koje nije koncentrirano na jednom

mjestu, nego je razvučeno na širem prostoru, organizirano po

manjim, rodovskim domaćinstvima. Na području čitave gradine

nalaze se ulomci prapovijesnih keramičkih posuda i tzv. kućnog

lijepa (ostaci stambene arhitekture). U probnim arheološkim son-

dažama koje su izvršene na zapadnim rubovima Rebinke, u okviru

zaštitnih radova prilikom izgradnje autoceste, nisu nađeni ostaci

kulturnih slojeva nego samo pojedinačni nalazi, pa su arheolozi

pretpostavili da je veća koncentracija naseobinskih elemenata pri

vrhu i na istočnim padinama gradine. Ovaj arheološki lokalitet

treba promatrati u širem arheološkom kontekstu, koji zajedno s

arheološkom zonom u Trošmariji čini jedinstvenu arheološku cje-

linu. Centar je najvjerojatnije bio na području lokaliteta Trsište, a

manji dio populacije živio je i na lokaciji Rebinka. Okvirna datacija

ovoga naselja je kraj brončanog doba i sam početak željeznog

doba, tj. 8. i 7. stoljeće pr. Kr. Na lokalitetu su bili nastanjeni pri-

padnici plemena Japoda. Na položaju Trša (ponekad Groblje ili

Podgrobljem) na brdu Rebinka, nalaze se ostaci srednjovjekovne

133 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 41 ; www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

crkve koja je u najvećem dijelu istražena u sklopu arheoloških

istraživanja prilikom gradnje autoceste. Na spomenutoj lokaciji

već su prije vršena iskopavanja, ali ne od strane arheologa, već od

amatera. Iskopavanja su obavljena bez dokumentacije, a u njima

su navodno otkriveni grobovi. U posljednjim iskopavanjima ot-

krivena je veličina crkve i njezin oblik. Radi se o jednobrodnoj crkvi

s polukružnom apsidom. Crkva je duga 9,6 metara, a široka 6 me-

tara. In situ (na originalnom položaju) pronađeni su ostaci postolja

za oltarnu menzu, dijelovi originalne podnice crkve, te nekoliko

ulomaka prapovijesne keramike. Crkva se okvrino može datirati u

predtursko vrijeme, odnosno u vrijeme prije 15. stoljeća, a najvje-

rojatnije je porušena u osmanlijskim prodorima krajem 15. i po-

četkom 16. stoljeća.

Trošmarija – katolička župna crkva Blažene Djevice Marije Utješiteljice 134

Crkva Blažene Djevice Marije Utješiteljice podignuta je

1776. godine na mjesnom groblju i imala je položaj filijalne crk-

ve u okviru župe Svetog Jurja u Lešću na Dobri. Na njezinu se

mjestu prije nje nalazila omanja kapelica koja je pregradanjama

proširena i pretvorena u današnju građevinu. Početkom 19. sto-

ljeća, tj. 1807. godine, kapelanija se osamostalila i postala župa.

Prema tradiciji, starija se crkva nalazila oko 300 metara južnije od

sadašnje građevine. Glavno pročelje crkve usmjereno je prema

cesti. Zvonik kvadratnog tlocrta nalazi se na središnjoj zoni pro-

čelja i uklopljen je u tijelo lađe. Rastvoren je baroknim prozorskim

134 I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 208-209.

Trošmarija - katolička župna crkva Blažene Djevice Marije Utješiteljice

otvorima (monoforama) smještenim ispod potkrovnog vijenca.

Zvonik s kapom u obliku barokne lukovice nadvisuje crkvu i do-

minira pejzažom. U crkvu se ulazi kroz vrata na zvoniku. Iznad vrata

se nalazi klasicistički oblikovana niša uokvirena sa dva stupa i

grednikom. U niši se nalazi kip Svete Marije. Predvorje je nadsvo-

đeno bačvastim svodom. To je jednobrodna građevina pravo-

kutnog tlocrta s užim četverokutnim svetištem i sakristijom koja

se nalazi iza svetišta. U unutrašnjosti se nalaze barokni oltari.

Glavni je oltar posvećen Svetoj Mariji. Kipovi Svetog Petra i Pavla

nalaze se sa strane. Lijevo u lađi je oltar posvećen Svetom Josipu,

a rubno su kipovi Svete Klare i Svete Katarine Aleksandrijske. De-

sno je oltar posvećen Svetoj Ani. Postrance su kipovi Svete Agate i

Svete Barbare. Godine 1943. izgorio je župni stan, a novi je po-

dignut 1964. godine. Crkva je temeljito uređena i obnovljena

2000. godine.

Trošmarija - katolička župna crkva Blažene Djevice Marije Utješiteljice

126

127

Trošmarija - Nakit iz grobova u Trošmariji, Čakovcu i Skradniku (desno) iz 9. do 6. st. pr. Kr. i nakit iz grobova u Trošmariji (lijevo), iz 2. st. pr. Kr.

Trošmarija – japodske nekropole 131

Prva arheološka istraživanja u ogulinskom kraju proveo je 1878. godine Šime Ljubić. Radove je započeo na tumulu u Tro-šmariji, ali su oni zbog nesuglasica sa župnikom prekinuti. Ljubić je isprva iskopavao tumul koji se nalazio na ulazu u gradinu Trsište, koji je imao fortifikacijski karakter, a ne kao što je Ljubić mislio, grobni. U ovome je tumulu pronađen samo ulomak lijevane bron-čane poluge. Drugi, grobni tumul u Trošmariji, u narodu zvan i Goričak, otkriven je slučajno 1896. godine, prilikom gradnje pro-metnice Bosiljevo-Ogulin. Tada su oštećeni grobovi na njegovoj južnoj padini, iz kojih su prikupljene kosti i, osobito, obilje nakita. Te je nalaze mjesni župnik dao zakopati na groblje, osim fibule s tri kuglice na luku. Znatna su oštećenja nastala i sadnjom vinograda i njegovom dugogodišnjom obradom na sjevernoj strani. Potak-nuti lokalnim pričama dodatnu su štetu učinili i domaći tragači za zlatom. Prvo sondažno iskopavanje tumula proveo je J. Brunšmid 1902. godine, ali ga je prekinuo zbog loše očuvanosti tumula te je istraživanje prenio u neposrednu blizinu, u dvorište lokalne os-novne škole, gdje se nalazila nekropola ravnih grobova. Prilikom gradnje nove škole uništena je nekropola ravnih grobova. Manju sondu na spomenutom tumulu Goričaku otvorili su potom 1978. M. Sobolevski i I. Šarić, ali bez vidljivih rezultata. Ružica Drechsler-Bižić istražuje potom 1983. na južnoj padini i tom prilikom nailazi na dva intaktna groba, a 1984. na tragove više razorenih i na sedam neoštećenih grobova.

131 D. Balen-Letunić, "Japodske nekropole s ogulinskog područja" u: Vjesnik arheološkog muzeja u Za-grebu, 3. serija, sv. XXXII-XXXIII (1999/2000), 23-61; www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

132 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

Trošmarija – nalaz ostave antičkog novca 132

Na području Trošmarije nađena je 1901. godine ostava antičkog novca. Uža lokacija nalaza nije poznata, no u svakom slu-

čaju ukazuje na važnost ovoga prostora i u antičko vrijeme. Ostava nije sačuvana u cijelosti, a bila je smještena u nekadašnjoj zbirci Jurković u Ogulinu. Sadržavala je novac rimskih careva od Gordi-jana III. do Dioklecijana, odnosno iz vremena 3. i 4. stoljeća.

Trošmarija – Mirići - Rebinka 133

U zaseoku Mirići, koji pripada Trošmariji i koji se nalazi

preko rijeke Dobre, na nadmorskoj visini od 258 metara nalazi

se lokalitet Rebinka, na kojem su vidljivi ostaci srednjovjekovne

crkve. Na Rebinki su nađeni i komadi prapovijesnih keramičkih

posuda. Na Rebinki se nalazilo prapovijesno gradinsko naselje

razvučenog tipa, tj. naselje koje nije koncentrirano na jednom

mjestu, nego je razvučeno na širem prostoru, organizirano po

manjim, rodovskim domaćinstvima. Na području čitave gradine

nalaze se ulomci prapovijesnih keramičkih posuda i tzv. kućnog

lijepa (ostaci stambene arhitekture). U probnim arheološkim son-

dažama koje su izvršene na zapadnim rubovima Rebinke, u okviru

zaštitnih radova prilikom izgradnje autoceste, nisu nađeni ostaci

kulturnih slojeva nego samo pojedinačni nalazi, pa su arheolozi

pretpostavili da je veća koncentracija naseobinskih elemenata pri

vrhu i na istočnim padinama gradine. Ovaj arheološki lokalitet

treba promatrati u širem arheološkom kontekstu, koji zajedno s

arheološkom zonom u Trošmariji čini jedinstvenu arheološku cje-

linu. Centar je najvjerojatnije bio na području lokaliteta Trsište, a

manji dio populacije živio je i na lokaciji Rebinka. Okvirna datacija

ovoga naselja je kraj brončanog doba i sam početak željeznog

doba, tj. 8. i 7. stoljeće pr. Kr. Na lokalitetu su bili nastanjeni pri-

padnici plemena Japoda. Na položaju Trša (ponekad Groblje ili

Podgrobljem) na brdu Rebinka, nalaze se ostaci srednjovjekovne

133 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 41 ; www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

crkve koja je u najvećem dijelu istražena u sklopu arheoloških

istraživanja prilikom gradnje autoceste. Na spomenutoj lokaciji

već su prije vršena iskopavanja, ali ne od strane arheologa, već od

amatera. Iskopavanja su obavljena bez dokumentacije, a u njima

su navodno otkriveni grobovi. U posljednjim iskopavanjima ot-

krivena je veličina crkve i njezin oblik. Radi se o jednobrodnoj crkvi

s polukružnom apsidom. Crkva je duga 9,6 metara, a široka 6 me-

tara. In situ (na originalnom položaju) pronađeni su ostaci postolja

za oltarnu menzu, dijelovi originalne podnice crkve, te nekoliko

ulomaka prapovijesne keramike. Crkva se okvrino može datirati u

predtursko vrijeme, odnosno u vrijeme prije 15. stoljeća, a najvje-

rojatnije je porušena u osmanlijskim prodorima krajem 15. i po-

četkom 16. stoljeća.

Trošmarija – katolička župna crkva Blažene Djevice Marije Utješiteljice 134

Crkva Blažene Djevice Marije Utješiteljice podignuta je

1776. godine na mjesnom groblju i imala je položaj filijalne crk-

ve u okviru župe Svetog Jurja u Lešću na Dobri. Na njezinu se

mjestu prije nje nalazila omanja kapelica koja je pregradanjama

proširena i pretvorena u današnju građevinu. Početkom 19. sto-

ljeća, tj. 1807. godine, kapelanija se osamostalila i postala župa.

Prema tradiciji, starija se crkva nalazila oko 300 metara južnije od

sadašnje građevine. Glavno pročelje crkve usmjereno je prema

cesti. Zvonik kvadratnog tlocrta nalazi se na središnjoj zoni pro-

čelja i uklopljen je u tijelo lađe. Rastvoren je baroknim prozorskim

134 I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 208-209.

Trošmarija - katolička župna crkva Blažene Djevice Marije Utješiteljice

otvorima (monoforama) smještenim ispod potkrovnog vijenca.

Zvonik s kapom u obliku barokne lukovice nadvisuje crkvu i do-

minira pejzažom. U crkvu se ulazi kroz vrata na zvoniku. Iznad vrata

se nalazi klasicistički oblikovana niša uokvirena sa dva stupa i

grednikom. U niši se nalazi kip Svete Marije. Predvorje je nadsvo-

đeno bačvastim svodom. To je jednobrodna građevina pravo-

kutnog tlocrta s užim četverokutnim svetištem i sakristijom koja

se nalazi iza svetišta. U unutrašnjosti se nalaze barokni oltari.

Glavni je oltar posvećen Svetoj Mariji. Kipovi Svetog Petra i Pavla

nalaze se sa strane. Lijevo u lađi je oltar posvećen Svetom Josipu,

a rubno su kipovi Svete Klare i Svete Katarine Aleksandrijske. De-

sno je oltar posvećen Svetoj Ani. Postrance su kipovi Svete Agate i

Svete Barbare. Godine 1943. izgorio je župni stan, a novi je po-

dignut 1964. godine. Crkva je temeljito uređena i obnovljena

2000. godine.

Trošmarija - katolička župna crkva Blažene Djevice Marije Utješiteljice

128

129

Turkovići Ogulinski – kod pilane M. Turkovića (nalaz srednjovjekovnog novca) 135

Nekadašnja pilana M. Turkovića nalazila se na potoku Vi-

tunjčici, oko 200 metara zapadno od njenog utoka u Dobru. Na

tom ppoložaju nađen je jedan primjerak bizantskog novca iz 11.

stoljeća (car Romulus III. Argyrus). U Dalmaciji su takvi nalazi vrlo

česti, no ovo je do sada najsjeverniji lokalitet na kojem je nađen

takav novac.

135 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf

136 Z. Horvat, "Fortifikacijska djelatnost Bernardina Frankopana" u: Modruški zbornik, 2009 (3), 251-252; S.Gvozdanović, V. Gvozdanović, "Stari grad Vitunj u Modruškoj županiji" u: Peristil, sv. 10/11 (1967/1968), 17-22.

Vitunj – srednjovjekovna utvrda pod Klekom 136

Vitunj je tipična utvrda iz vremena 13. stoljeća koja se na-

lazi smještena na vrhu jedne kamene hridi visoke 663 metra iznad

istoimenog naselja. Fras piše da onuda vodila cesta preko Lum-

bardenika, Bjelskog, Gvozda u Drežnicu, Ledenice i Bribir. Ruševini

grada se pristupa putem iz istoimenog sela, penjući se postupno

Vitunj - srednjovjekovni burg

istočnim obronkom jezičca. Put vodi do sedla između tog obronka

i ostalog gorskog masiva, a odatle se odvaja udesno, te vodi na

sjeverni vršak na kojem se nalazi srednjovjekovni burg. Prilazeći sa

zapada najprije nailazimo na ruševinu kule tlocrtnog oblika slova

U. Pred njenom zapadnom i sjevernom stranom nalaze se ruševine

prostranog pravokutnog dijela. Zapadno su tragovi jarka koji je

grad odvajao od preostalog dijela izdanka. Iza kule nailazi se po-

novo na jarak, a potom na veću zgradu izduženog i nepravilnog

pravokutnika. Iza tog objekta slijedi dvorište koje u centru ima bu-

nar. Sjeverno od bunara nalazi se neka izudžena prostorija, a is-

točno još dvije omanje prostorije. Najstarijoj fazi gradnje burga

pripadaju prostorije veće zgrade izduženog i nepravilniog pravo-

kutnika. Radi se o donžonu, tj. stambenom tornju. Prvi spomen o

Vitunju nailazimo 1449. godine, u vrijeme modruške podjele. Tom

je prilikom Vitunj, zajedno s Grobnikom, Modrušem i Dubovcem

Vitunj - srednjovjekovni burg

zapao Stjepana II. Taj je posjed potvrdio Matija Korvin i njegovom

sinu Bernardinu 1481. godine. Iz kraja 15. stoljeća, iz vremena kada

nastaje i utvrda u Ogulinu, potječe i polukula – barbakan. Čini se da

su Frankopani sami napustili ovu utvrdu, budući da se nalazila

između visokih brda i u negostoljubivoj okolici. To se zbilo oko

1575. godine, ili nešto prije, budući da je tada grad već zapušten.

Vrlo je vjerojatno da su se iz tih razloga i promijenili trgovački pu-

tevi koji su u ranije vrijeme prolazili pored Vitunja.

Vitunj - tlocrt srednjovjekovnog grada

Vitunj - srednjovjekovni burg

128

129

Turkovići Ogulinski – kod pilane M. Turkovića (nalaz srednjovjekovnog novca) 135

Nekadašnja pilana M. Turkovića nalazila se na potoku Vi-

tunjčici, oko 200 metara zapadno od njenog utoka u Dobru. Na

tom ppoložaju nađen je jedan primjerak bizantskog novca iz 11.

stoljeća (car Romulus III. Argyrus). U Dalmaciji su takvi nalazi vrlo

česti, no ovo je do sada najsjeverniji lokalitet na kojem je nađen

takav novac.

135 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf

136 Z. Horvat, "Fortifikacijska djelatnost Bernardina Frankopana" u: Modruški zbornik, 2009 (3), 251-252; S.Gvozdanović, V. Gvozdanović, "Stari grad Vitunj u Modruškoj županiji" u: Peristil, sv. 10/11 (1967/1968), 17-22.

Vitunj – srednjovjekovna utvrda pod Klekom 136

Vitunj je tipična utvrda iz vremena 13. stoljeća koja se na-

lazi smještena na vrhu jedne kamene hridi visoke 663 metra iznad

istoimenog naselja. Fras piše da onuda vodila cesta preko Lum-

bardenika, Bjelskog, Gvozda u Drežnicu, Ledenice i Bribir. Ruševini

grada se pristupa putem iz istoimenog sela, penjući se postupno

Vitunj - srednjovjekovni burg

istočnim obronkom jezičca. Put vodi do sedla između tog obronka

i ostalog gorskog masiva, a odatle se odvaja udesno, te vodi na

sjeverni vršak na kojem se nalazi srednjovjekovni burg. Prilazeći sa

zapada najprije nailazimo na ruševinu kule tlocrtnog oblika slova

U. Pred njenom zapadnom i sjevernom stranom nalaze se ruševine

prostranog pravokutnog dijela. Zapadno su tragovi jarka koji je

grad odvajao od preostalog dijela izdanka. Iza kule nailazi se po-

novo na jarak, a potom na veću zgradu izduženog i nepravilnog

pravokutnika. Iza tog objekta slijedi dvorište koje u centru ima bu-

nar. Sjeverno od bunara nalazi se neka izudžena prostorija, a is-

točno još dvije omanje prostorije. Najstarijoj fazi gradnje burga

pripadaju prostorije veće zgrade izduženog i nepravilniog pravo-

kutnika. Radi se o donžonu, tj. stambenom tornju. Prvi spomen o

Vitunju nailazimo 1449. godine, u vrijeme modruške podjele. Tom

je prilikom Vitunj, zajedno s Grobnikom, Modrušem i Dubovcem

Vitunj - srednjovjekovni burg

zapao Stjepana II. Taj je posjed potvrdio Matija Korvin i njegovom

sinu Bernardinu 1481. godine. Iz kraja 15. stoljeća, iz vremena kada

nastaje i utvrda u Ogulinu, potječe i polukula – barbakan. Čini se da

su Frankopani sami napustili ovu utvrdu, budući da se nalazila

između visokih brda i u negostoljubivoj okolici. To se zbilo oko

1575. godine, ili nešto prije, budući da je tada grad već zapušten.

Vrlo je vjerojatno da su se iz tih razloga i promijenili trgovački pu-

tevi koji su u ranije vrijeme prolazili pored Vitunja.

Vitunj - tlocrt srednjovjekovnog grada

Vitunj - srednjovjekovni burg

130

131

Vitunj – špilja pod Zimzalom – prapovijesni arheološki lokalitet 137

Na sjeverozapadnoj padini brda Gladni Vrh (kota 953),

nalazi se špilja pod Zimzalom. Od starog grada Vitunja udaljena

je svega 1,5 kilometra zračne linije prema zapadu. U špilju se ulazi

kroz otvor širine 3 metra i visine 2 metra. Nakon ulaska slijedi dvo-

rana veličine 14x8 metara koja se grana u dva pravca: lijevi hodnik

dug 110 metara i desni hodnik dug 60 metara. Na površini špilje su

nađeni ulomci keramičkih posuda iz kasnog brončanog doba, od-

nosno iz vremena između 12. i 8. stoljeća. pr. Kr. Špilja je pogodna

za stalnu naseljenost, ali i za skrivanje u nemirnim vremenima, što

potvrđuje podatak da je korištena za zbjeg u Drugom svjetskom

ratu.

137 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

138

139

www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

M. Pavešić, A. Puškarić, Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003, 30; A. Luketić, Zagorje kod Ogulina, mjesto i župa, Zagorje kod Ogulina 1994, 65-69; I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 207.

Zagorje Ogulinsko – srednjovjekovni arheološki lokalitet 138

U zaseoku Grdići, koje mjesno stanovništvo naziva Lesari,

oko 1 kilometar istočno od središta naselja Gornje Zagorje, nalazi

se vrlo dobro očuvan srednjovjekovni objekt građen od kamena,

debelih zidova, danas uklopljen u gospodarske objekte obližnjih

kuća. Smjestio se na padinama brda Stražbenice (520 m n.v.), s izu-

zetnom preglednošću nad okolnim područjem i mogućom vizu-

alnom komunikacijom sa starim gradom Modrušem. Objekt je

najvjerojatnije preostatak neke utvrde (promatračnice s manjim

brojem vojnika) koja je bila u direktnoj vezi s Modrušem. Utvrda je

imala zadatak kontrole komunikacije od Josipdola prema Mod-

rušu. Arheolozi ovaj objekt okvirno datiraju u 15. stoljeće. Sličan

lokalitet se nalazio i u zaseoku Klanac (Donje Zagorje) na položaju

Dimnjaci, oko 2 kilometra jugozapadno od male utvrde u Grdi-

ćima. Nažalost ostaci nekadašnje utvrde prekriveni su suvremenim

gradnjama, pa bi se njezino postojanje, o kojem svjedoči lokalno

stanovništvo,moglo potvrditi jedino arheološkim istraživanjima.

Zagorje Ogulinsko - zaselak Grdići - srednjovjekovni objekt

Zagorje Ogulinsko – katolička župna crkva Svetog Jurja 139

Župna crkva Svetog Jurja u Ogulinskom Zagorju sagra-

đena je 1839. godine u blizini starije građevine koja je bila ucrtana

na Glavačevoj karti iz 1673. godine. Prema tvrdnji Antuna Luketića

ova je građevina treća po redu u Zagorju. Prema iskazima starijih

župljana, starija je crkva bila sagrađena od drveta stotinjak metara

više od današnje crkve na uzvisini zvanoj Rtić. Starija je crkva, pre-

ma zapisu s oltara, potjecala iz 1714. godine. Za gradnju nove crk-

ve bio je zaslužan župnik Mate Kombol. Dužina crkve je 23 metra, a

širina 12 metara. Još je i danas u Donjem Zagorju u Puškarićima

poznato mjesto gdje su se pravile cigle za crkvu, koje se zvalo Ci-

glana. Oko crkve je podignut zid 1914. godine. Godine 1954. crkva

je iznutra oslikana zaslugom Zagoraca, iseljenika u Ameriku. U vri-

jeme Prvog svjetskog rata crkvena zvona su oduzeta za potrebe

lijevanja topova. Nova su zvona nabavljena 1922. godine. Godine

1970. krov crkve je pokriven pocinčanim limom, a 1990. crkva je

temeljito obnovljena iznutra. U građevini se čuvaju relikvije Svetog

Pavla apostola. Građevina je podignuta na prijelazu dvaju stilova:

kasnog klasicizma i ranog historicizma. Zagorje Ogulinsko - katolička župna crkva Svetog Jurja

130

131

Vitunj – špilja pod Zimzalom – prapovijesni arheološki lokalitet 137

Na sjeverozapadnoj padini brda Gladni Vrh (kota 953),

nalazi se špilja pod Zimzalom. Od starog grada Vitunja udaljena

je svega 1,5 kilometra zračne linije prema zapadu. U špilju se ulazi

kroz otvor širine 3 metra i visine 2 metra. Nakon ulaska slijedi dvo-

rana veličine 14x8 metara koja se grana u dva pravca: lijevi hodnik

dug 110 metara i desni hodnik dug 60 metara. Na površini špilje su

nađeni ulomci keramičkih posuda iz kasnog brončanog doba, od-

nosno iz vremena između 12. i 8. stoljeća. pr. Kr. Špilja je pogodna

za stalnu naseljenost, ali i za skrivanje u nemirnim vremenima, što

potvrđuje podatak da je korištena za zbjeg u Drugom svjetskom

ratu.

137 www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

138

139

www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

M. Pavešić, A. Puškarić, Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003, 30; A. Luketić, Zagorje kod Ogulina, mjesto i župa, Zagorje kod Ogulina 1994, 65-69; I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 207.

Zagorje Ogulinsko – srednjovjekovni arheološki lokalitet 138

U zaseoku Grdići, koje mjesno stanovništvo naziva Lesari,

oko 1 kilometar istočno od središta naselja Gornje Zagorje, nalazi

se vrlo dobro očuvan srednjovjekovni objekt građen od kamena,

debelih zidova, danas uklopljen u gospodarske objekte obližnjih

kuća. Smjestio se na padinama brda Stražbenice (520 m n.v.), s izu-

zetnom preglednošću nad okolnim područjem i mogućom vizu-

alnom komunikacijom sa starim gradom Modrušem. Objekt je

najvjerojatnije preostatak neke utvrde (promatračnice s manjim

brojem vojnika) koja je bila u direktnoj vezi s Modrušem. Utvrda je

imala zadatak kontrole komunikacije od Josipdola prema Mod-

rušu. Arheolozi ovaj objekt okvirno datiraju u 15. stoljeće. Sličan

lokalitet se nalazio i u zaseoku Klanac (Donje Zagorje) na položaju

Dimnjaci, oko 2 kilometra jugozapadno od male utvrde u Grdi-

ćima. Nažalost ostaci nekadašnje utvrde prekriveni su suvremenim

gradnjama, pa bi se njezino postojanje, o kojem svjedoči lokalno

stanovništvo,moglo potvrditi jedino arheološkim istraživanjima.

Zagorje Ogulinsko - zaselak Grdići - srednjovjekovni objekt

Zagorje Ogulinsko – katolička župna crkva Svetog Jurja 139

Župna crkva Svetog Jurja u Ogulinskom Zagorju sagra-

đena je 1839. godine u blizini starije građevine koja je bila ucrtana

na Glavačevoj karti iz 1673. godine. Prema tvrdnji Antuna Luketića

ova je građevina treća po redu u Zagorju. Prema iskazima starijih

župljana, starija je crkva bila sagrađena od drveta stotinjak metara

više od današnje crkve na uzvisini zvanoj Rtić. Starija je crkva, pre-

ma zapisu s oltara, potjecala iz 1714. godine. Za gradnju nove crk-

ve bio je zaslužan župnik Mate Kombol. Dužina crkve je 23 metra, a

širina 12 metara. Još je i danas u Donjem Zagorju u Puškarićima

poznato mjesto gdje su se pravile cigle za crkvu, koje se zvalo Ci-

glana. Oko crkve je podignut zid 1914. godine. Godine 1954. crkva

je iznutra oslikana zaslugom Zagoraca, iseljenika u Ameriku. U vri-

jeme Prvog svjetskog rata crkvena zvona su oduzeta za potrebe

lijevanja topova. Nova su zvona nabavljena 1922. godine. Godine

1970. krov crkve je pokriven pocinčanim limom, a 1990. crkva je

temeljito obnovljena iznutra. U građevini se čuvaju relikvije Svetog

Pavla apostola. Građevina je podignuta na prijelazu dvaju stilova:

kasnog klasicizma i ranog historicizma. Zagorje Ogulinsko - katolička župna crkva Svetog Jurja

Opcina Josipdol

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

132

133

Opcina Josipdol

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

132

133

134

135

Carevo polje – brdo Treskavac – gradinsko naselje i nekropola 140

Brdo Treskavac iznad Careva Polja osamljen je brežuljak

nadmorske visine 523 metra na kojem su arheolozi rekognosci-

ranjem zaključili da se nalazi prapovijesno gradinsko naselje te ne-

kropola. Lokalitet nije istraživan.

140 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 71.

Carevo Polje - rimski grobni spomenik s reljefom koji prikazujebračni par iz Careva Polja

Carevo polje - brdo Treskavac snimljeno s Velike Viničice

Cerovnik – katolička župna crkva Uzašašća Isusova 141

U Cerovniku se nalazi župna crkva Uzašašća Isusova, po-

dignuta 1843. godine, s četvrtastim zvonikom u osi pročelja, pro-

stranom lađom i polukružnim svetištem. Crkva je zapaljena 1941.

godine s obližnjom kapelom Majke Božje. Poslije Drugog svjets-

kog rata mještani su na mjestu kapelice postavljali tri puta križ koji

je svaki put bio uklonjen. Crkva se obnavljala 1964., a 1996. je ob-

novljena i kapelica. Svetište je odvojeno lukom i popločeno mra-

morom, a na novom je oltaru slika Uzašašća. Ispred svetišta su

kipovi Svete Ane s malom kćerkom Marijom. Na zidu pjevališta je

slika Svetog Leopolda, na zidu crkve je križni put, a kod ulaza je

drveni kip Svetog Antuna i raspelo. Orgulje nisu obnovljene.

141 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 71; www.ogulin.hr.

Cerovnik - katolička župna crkva Uzašašća Isusova

Cerovnik (Tomići) – katolička kapela Srca Isusova 142

U naselju Cerovnik, u zaseoku Tomićima, nalazi se kato-

lička kapela Srca Isusova iz srednjeg vijeka.

Cerovnik - natpis na katoličkoj kapeli Srca Isusova

Cerovnik -katolička kapela Srca Isusova

Čakovac Oštarijski – nalazi iz neolitika i bakrenog doba 143

142 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 71.

Na području Čakovca Oštarijskog pronađene su svega

dvije jezgre rožnjaka i nekoliko sječiva izrađenih od iste vrste ka-

mena koje svjedoče o dugotrajnoj naseljenosti ogulinskog pod-

ručja. Na područja Čakovca nađene su također bogato ukrašene

zdjele i šalice koje pripadaju razdoblju lasinjske kulture. Ovo je na-

lazište do sada najjužniji arheološki lokalitet koji pripada ovoj

kulturi.

143 D. Balen-Letunić, "Ogulinski kraj u pretpovijesti" u: Ogulin : povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 25-26.

Čakovac - kamene jezgre i sječiva iz mlađeg kamenog doba

134

135

Carevo polje – brdo Treskavac – gradinsko naselje i nekropola 140

Brdo Treskavac iznad Careva Polja osamljen je brežuljak

nadmorske visine 523 metra na kojem su arheolozi rekognosci-

ranjem zaključili da se nalazi prapovijesno gradinsko naselje te ne-

kropola. Lokalitet nije istraživan.

140 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 71.

Carevo Polje - rimski grobni spomenik s reljefom koji prikazujebračni par iz Careva Polja

Carevo polje - brdo Treskavac snimljeno s Velike Viničice

Cerovnik – katolička župna crkva Uzašašća Isusova 141

U Cerovniku se nalazi župna crkva Uzašašća Isusova, po-

dignuta 1843. godine, s četvrtastim zvonikom u osi pročelja, pro-

stranom lađom i polukružnim svetištem. Crkva je zapaljena 1941.

godine s obližnjom kapelom Majke Božje. Poslije Drugog svjets-

kog rata mještani su na mjestu kapelice postavljali tri puta križ koji

je svaki put bio uklonjen. Crkva se obnavljala 1964., a 1996. je ob-

novljena i kapelica. Svetište je odvojeno lukom i popločeno mra-

morom, a na novom je oltaru slika Uzašašća. Ispred svetišta su

kipovi Svete Ane s malom kćerkom Marijom. Na zidu pjevališta je

slika Svetog Leopolda, na zidu crkve je križni put, a kod ulaza je

drveni kip Svetog Antuna i raspelo. Orgulje nisu obnovljene.

141 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 71; www.ogulin.hr.

Cerovnik - katolička župna crkva Uzašašća Isusova

Cerovnik (Tomići) – katolička kapela Srca Isusova 142

U naselju Cerovnik, u zaseoku Tomićima, nalazi se kato-

lička kapela Srca Isusova iz srednjeg vijeka.

Cerovnik - natpis na katoličkoj kapeli Srca Isusova

Cerovnik -katolička kapela Srca Isusova

Čakovac Oštarijski – nalazi iz neolitika i bakrenog doba 143

142 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 71.

Na području Čakovca Oštarijskog pronađene su svega

dvije jezgre rožnjaka i nekoliko sječiva izrađenih od iste vrste ka-

mena koje svjedoče o dugotrajnoj naseljenosti ogulinskog pod-

ručja. Na područja Čakovca nađene su također bogato ukrašene

zdjele i šalice koje pripadaju razdoblju lasinjske kulture. Ovo je na-

lazište do sada najjužniji arheološki lokalitet koji pripada ovoj

kulturi.

143 D. Balen-Letunić, "Ogulinski kraj u pretpovijesti" u: Ogulin : povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 25-26.

Čakovac - kamene jezgre i sječiva iz mlađeg kamenog doba

136

137

Josipdol Rudine 144–

U Josipdolu se nalazi lokacija Rudine na kojoj su otkri-

veni tragovi prapovijesnog naselja.

144 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 71.

145

146

Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 72.

B. Olujić, "Japodi, Apijanovi plemeniti barbari" u: Opuscula archaeologica, sv. 23-24 (1999. – 2000.), 59-64; B. Olujić, "U potrazi za 'sunčanim gradom', prijestolnicom Japoda?" u: Historijski zbornik, god. LVI-LVII (2003-2004), 1-10; B. Olujić, "Sustavno arheološko istraživanje lokaliteta Viničica kod Josipdola" u: Modruški zbornik, 2007 (1), 53-69; B. Olujić, "Oktavijanov pohod protiv Japoda" u: Otočac, sv. 7 (2003), 27-47; B. Olujić, "Japodi i Rim do sredine 1. stoljeća prije Krista" u: Historijski zbornik, LII (1999), 1-16.

Josipdol – Crkveno brdo 145

Zapadno od zaselaka Siča i Pavlović-brdo, nedaleko od

prometnice koja od Josipdola vodi prema Oštarijama, nalazi se lo-

kacija Crkveno brdo nadmorske visine 342,7 metra, na kojoj je ne-

kada stajala srednjovjekovna crkva. S desne strane puta koji vodi

na Crkvinu, malo južnije od samog vrha, na terenu su uočljivi obrisi

temelja nekadašnje crkve.

Josipdol – Mala i Velika Viničica 146

Sjeverno od Josipdola nalazi se najmarkantnija japodska

gradina Velika i Mala Viničica za koju arheolozi smatraju da je lo-

kacija japodskog grada Metuluma. Uz ovu lokaciju Metulum su

pojedini povjesničari i arheolozi smještali u Šmihel pod Nanosom

u Sloveniji, Metule u Notranjskoj, Metliku i drugdje. Veliki hrvatski

povjesničar Kukuljević iznosi podatak da stanovnici sela podno

Viničice (Munjava, Carevo Polje) stari grad na brdu nazivaju su-

nčanim gradom, a uzvisinu Viničicu nazivaju sunčanim brdom.

Zbog svoje središnje pozicije u Ogulinskom polju Viničica je uis-

tinu brdo koje je tijekom čitavog dana obasjano suncem. Budući

da Viničica više od pola stoljeća nije korištena za ispašu stoke, kako

je to bilo u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, čitava je zona za-

rasla u vrlo gustu šikaru i grmlje. Gradina je smještena iznad Careva

polja, uz put koji spaja Panoniju preko Like s Jadranom. Na njezi-

nim padinama ubicirano je nekoliko prapovijesnih nekropola, ot-

krivenih slučajno prilikom poljoprivrednih ili građevinskih radova.

U Šušnjevu Selu, podno zapadnih obronaka gradine otkriveni su

1901. godine ukrasni predmeti koji nedvojbeno upućuju na pos-

tojanje nekropole na toj lokaciji. Dijelovi nakita su nađeni u Čakov-

cu 1902. i u Josipdolu 1903. godine, također na obroncima ovog

brijega. Ime ovog japodskog naselja nalazimo kod antičkih pisaca

Apijana, Diona Kasija i Strabona. Apijan navodi da je Metulum pri-

jestolnica Japoda, Dion kazuje da je Metulum najveće naselje, a

Strabon ga spominje kada nabraja japodska naselja. Pripovijest o

Oktavijanovoj opsadi Metuluma dio je iscrpnoga Apijanova izla-

ganja o Oktavijanovu pohodu na Ilirik. Apijan piše da je Metulum

bio grad utvrđen bedemima i da ga je branilo oko 3000 ljudi, za

koje Apijan tvrdi da su naoružani i ratoborni. U obrani grada Apijan

spominje da su Japodi koristili sprave koje su zarobili Decimu Ju-

niju Brutu u vrijeme njegova ratovanja protiv Marka Antonija i

Josipdol, Velika Viničica -statueta Muse Terpsihore,Viničica, 1. - 2. stoljeće

Oktavijana. Branitelji Metuluma uspješno su se odupirali Oktavi-

janovom napadu. U drugom je napadu na grad Oktavijan bio

ranjen, kada se srušio opsadni most pod težinom vojnika. Naime,

Oktavijan, da bi spriječio rasulo u redovima svojih vojnika, morao

je sam, okružen tek dvojicom svojih zapovjednika, jednim od tje-

lohranitelja i nekoliko štitonoša, krenuti u napad na japodsku

utvrdu. Vrlo je vjerojatno da se ovdje radi o političkoj propagandi

kojom je Oktavijan u izvještaju o napadu želio sebe glorificirati, a

Apijan je preuzeo taj njegov izvještaj. Suočeni s rimskim napadima,

Japodi su poslali glasnike i pedeset talaca, te su se obavezali

Oktavijanu da će na viši dio Metuluma primiti Rimljane, a niži dio

zadržati za sebe. Kada su rimski vojnici ušli i zatražili oružje, ja-

podski su ratnici zatvorili žene i djecu u vijećnicu te napali Rimlja-

ne. Nakon neuspješnih napada zapalili su vijećnicu, mnoge su žene

ubijale prvo djecu, pa sebe da ne bi živi pali Rimljanima u ruke. Api-

jan navodi da je čitav grad bio srušen tako da nije ostalo nikakvog

traga naselju nakon rušenja. Arheološka istraživanja na ovom lo-

kalitetu ozbiljno su započeta tek početkom 21. stoljeća. Provodi ih

Boris Olujić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta

u Zagrebu. U šest sondi koje su otvorene do 2007. godine otkriveni

Josipdol, Viničica - Sunčani sat s posvetom Jupiteru i Solu,Josipdol, vjerojatno donesen iz Čakovca, 3. stoljeće

su rimski novčići iz republikanskog razdoblja, ulomci keramičkih

posuda, utezi za tkalačke stanove, životinjske kosti i ostaci metal-

nih predmeta koji ukazuju na gustu naseljenost Viničice u prapo-

vijesno vrijeme. Naselje na Viničici je, prema arheološkim nalazi-

ma, živjelo intenzivnim životom od kasnog brončanog do kraja

željeznog doba (10. do 1. stoljeće pr. Kr.). U antičko je doba čitava

zona također naseljena. Tada se naselje, kako smatra Olujić, nala-

zilo u podnožju Viničice, na prostoru naselja Čakovac, Carevo Polje

i Šušnjevo Selo. Naselje je služilo kao beneficijarska postaja.

Josipdol – katolička župna crkva Svetog Josipa 147

Naselje Josipdol se prije 1775. nazivalo Munjava po is-

toimenoj rječici ponornici. Nakon 1775. godine, kada je ovaj dio

Hrvatske posjetio Josip II., naselje dobiva ime Josipdol. Josip II. je u

blizini Josipdola pao s konja na neprohodnom putu kroz Kapelu,

pa je naredio da se sagradi prava cesta (Jozefina). O prolazu Josipa

II. Kapelom svjedoči i natpis urezan u živu stijenu. U Josipdolu se

nalazi župna crkva Svetog Josipa iz 1785. godine. Crkva je po-

dignuta u klasicističkom stilu, uz Jozefinsku cestu, s glavnim pro-

čeljem okrenutim prema istoku. Radi se o jednobrodnoj građevini

sa svetištem, sakristijom južno uz svetište i zvonikom iznad glav-

nog pročelja. Lađa je pravokutnog tlocrta, svetište pravokutnog s

odrezanim uglovima, iznutra polukružnog. Unutrašnjost je nad-

svođena češkim svodovima i opremljena neostilskim inventarom:

glavnim oltarom Svetog Josipa i bočnim oltarima Svete Marije i

Svetog Valentina. Glavno je pročelje raščlanjeno otvorima smješ-

tenim na središnjoj osi. Jednako oblikovani prozorski otvori po-

navljaju se na bočnim pročeljima. Zvonik završava kapom pira-

midalnog oblika.

147 T. Horvatić, "Crkve ogulinskog kraja – župna crkva sv. Josipa u Josipdolu" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 211.

148 www.ogulin.hr

Josipdol – katolička kapela Svete Katarine 148

Na vrhu brda Viničica, odakle se vidi čitava Modruško-

ogulinska zavala, nalazi se kapela Svete Katarine, svetištem okre-

nuta prema Carevom Polju, a ulazom prema Kleku. Pratemelji ove

kapele su vrlo vjerojatno iz predturskog razdoblja. Godine 1689.

sagrađena je nova kapela na istom mjestu. ta je kapela srušena 19-

43. godine, a mještani su kapelu ponovo sagradili 1990. Unutra-

šnjost kapele je u drvu. Na glavnom oltaru nalazi se slika naslikana

na staklu s prikazom Svete Katarine. Uz glavni oltar su kipovi Sve-

tog Ilije i Svetog Luke. Na uređenom prostoru pred kapelicom

vjernici se okupljaju na Duhovski ponedjeljak.

136

137

Josipdol Rudine 144–

U Josipdolu se nalazi lokacija Rudine na kojoj su otkri-

veni tragovi prapovijesnog naselja.

144 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 71.

145

146

Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 72.

B. Olujić, "Japodi, Apijanovi plemeniti barbari" u: Opuscula archaeologica, sv. 23-24 (1999. – 2000.), 59-64; B. Olujić, "U potrazi za 'sunčanim gradom', prijestolnicom Japoda?" u: Historijski zbornik, god. LVI-LVII (2003-2004), 1-10; B. Olujić, "Sustavno arheološko istraživanje lokaliteta Viničica kod Josipdola" u: Modruški zbornik, 2007 (1), 53-69; B. Olujić, "Oktavijanov pohod protiv Japoda" u: Otočac, sv. 7 (2003), 27-47; B. Olujić, "Japodi i Rim do sredine 1. stoljeća prije Krista" u: Historijski zbornik, LII (1999), 1-16.

Josipdol – Crkveno brdo 145

Zapadno od zaselaka Siča i Pavlović-brdo, nedaleko od

prometnice koja od Josipdola vodi prema Oštarijama, nalazi se lo-

kacija Crkveno brdo nadmorske visine 342,7 metra, na kojoj je ne-

kada stajala srednjovjekovna crkva. S desne strane puta koji vodi

na Crkvinu, malo južnije od samog vrha, na terenu su uočljivi obrisi

temelja nekadašnje crkve.

Josipdol – Mala i Velika Viničica 146

Sjeverno od Josipdola nalazi se najmarkantnija japodska

gradina Velika i Mala Viničica za koju arheolozi smatraju da je lo-

kacija japodskog grada Metuluma. Uz ovu lokaciju Metulum su

pojedini povjesničari i arheolozi smještali u Šmihel pod Nanosom

u Sloveniji, Metule u Notranjskoj, Metliku i drugdje. Veliki hrvatski

povjesničar Kukuljević iznosi podatak da stanovnici sela podno

Viničice (Munjava, Carevo Polje) stari grad na brdu nazivaju su-

nčanim gradom, a uzvisinu Viničicu nazivaju sunčanim brdom.

Zbog svoje središnje pozicije u Ogulinskom polju Viničica je uis-

tinu brdo koje je tijekom čitavog dana obasjano suncem. Budući

da Viničica više od pola stoljeća nije korištena za ispašu stoke, kako

je to bilo u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, čitava je zona za-

rasla u vrlo gustu šikaru i grmlje. Gradina je smještena iznad Careva

polja, uz put koji spaja Panoniju preko Like s Jadranom. Na njezi-

nim padinama ubicirano je nekoliko prapovijesnih nekropola, ot-

krivenih slučajno prilikom poljoprivrednih ili građevinskih radova.

U Šušnjevu Selu, podno zapadnih obronaka gradine otkriveni su

1901. godine ukrasni predmeti koji nedvojbeno upućuju na pos-

tojanje nekropole na toj lokaciji. Dijelovi nakita su nađeni u Čakov-

cu 1902. i u Josipdolu 1903. godine, također na obroncima ovog

brijega. Ime ovog japodskog naselja nalazimo kod antičkih pisaca

Apijana, Diona Kasija i Strabona. Apijan navodi da je Metulum pri-

jestolnica Japoda, Dion kazuje da je Metulum najveće naselje, a

Strabon ga spominje kada nabraja japodska naselja. Pripovijest o

Oktavijanovoj opsadi Metuluma dio je iscrpnoga Apijanova izla-

ganja o Oktavijanovu pohodu na Ilirik. Apijan piše da je Metulum

bio grad utvrđen bedemima i da ga je branilo oko 3000 ljudi, za

koje Apijan tvrdi da su naoružani i ratoborni. U obrani grada Apijan

spominje da su Japodi koristili sprave koje su zarobili Decimu Ju-

niju Brutu u vrijeme njegova ratovanja protiv Marka Antonija i

Josipdol, Velika Viničica -statueta Muse Terpsihore,Viničica, 1. - 2. stoljeće

Oktavijana. Branitelji Metuluma uspješno su se odupirali Oktavi-

janovom napadu. U drugom je napadu na grad Oktavijan bio

ranjen, kada se srušio opsadni most pod težinom vojnika. Naime,

Oktavijan, da bi spriječio rasulo u redovima svojih vojnika, morao

je sam, okružen tek dvojicom svojih zapovjednika, jednim od tje-

lohranitelja i nekoliko štitonoša, krenuti u napad na japodsku

utvrdu. Vrlo je vjerojatno da se ovdje radi o političkoj propagandi

kojom je Oktavijan u izvještaju o napadu želio sebe glorificirati, a

Apijan je preuzeo taj njegov izvještaj. Suočeni s rimskim napadima,

Japodi su poslali glasnike i pedeset talaca, te su se obavezali

Oktavijanu da će na viši dio Metuluma primiti Rimljane, a niži dio

zadržati za sebe. Kada su rimski vojnici ušli i zatražili oružje, ja-

podski su ratnici zatvorili žene i djecu u vijećnicu te napali Rimlja-

ne. Nakon neuspješnih napada zapalili su vijećnicu, mnoge su žene

ubijale prvo djecu, pa sebe da ne bi živi pali Rimljanima u ruke. Api-

jan navodi da je čitav grad bio srušen tako da nije ostalo nikakvog

traga naselju nakon rušenja. Arheološka istraživanja na ovom lo-

kalitetu ozbiljno su započeta tek početkom 21. stoljeća. Provodi ih

Boris Olujić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta

u Zagrebu. U šest sondi koje su otvorene do 2007. godine otkriveni

Josipdol, Viničica - Sunčani sat s posvetom Jupiteru i Solu,Josipdol, vjerojatno donesen iz Čakovca, 3. stoljeće

su rimski novčići iz republikanskog razdoblja, ulomci keramičkih

posuda, utezi za tkalačke stanove, životinjske kosti i ostaci metal-

nih predmeta koji ukazuju na gustu naseljenost Viničice u prapo-

vijesno vrijeme. Naselje na Viničici je, prema arheološkim nalazi-

ma, živjelo intenzivnim životom od kasnog brončanog do kraja

željeznog doba (10. do 1. stoljeće pr. Kr.). U antičko je doba čitava

zona također naseljena. Tada se naselje, kako smatra Olujić, nala-

zilo u podnožju Viničice, na prostoru naselja Čakovac, Carevo Polje

i Šušnjevo Selo. Naselje je služilo kao beneficijarska postaja.

Josipdol – katolička župna crkva Svetog Josipa 147

Naselje Josipdol se prije 1775. nazivalo Munjava po is-

toimenoj rječici ponornici. Nakon 1775. godine, kada je ovaj dio

Hrvatske posjetio Josip II., naselje dobiva ime Josipdol. Josip II. je u

blizini Josipdola pao s konja na neprohodnom putu kroz Kapelu,

pa je naredio da se sagradi prava cesta (Jozefina). O prolazu Josipa

II. Kapelom svjedoči i natpis urezan u živu stijenu. U Josipdolu se

nalazi župna crkva Svetog Josipa iz 1785. godine. Crkva je po-

dignuta u klasicističkom stilu, uz Jozefinsku cestu, s glavnim pro-

čeljem okrenutim prema istoku. Radi se o jednobrodnoj građevini

sa svetištem, sakristijom južno uz svetište i zvonikom iznad glav-

nog pročelja. Lađa je pravokutnog tlocrta, svetište pravokutnog s

odrezanim uglovima, iznutra polukružnog. Unutrašnjost je nad-

svođena češkim svodovima i opremljena neostilskim inventarom:

glavnim oltarom Svetog Josipa i bočnim oltarima Svete Marije i

Svetog Valentina. Glavno je pročelje raščlanjeno otvorima smješ-

tenim na središnjoj osi. Jednako oblikovani prozorski otvori po-

navljaju se na bočnim pročeljima. Zvonik završava kapom pira-

midalnog oblika.

147 T. Horvatić, "Crkve ogulinskog kraja – župna crkva sv. Josipa u Josipdolu" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 211.

148 www.ogulin.hr

Josipdol – katolička kapela Svete Katarine 148

Na vrhu brda Viničica, odakle se vidi čitava Modruško-

ogulinska zavala, nalazi se kapela Svete Katarine, svetištem okre-

nuta prema Carevom Polju, a ulazom prema Kleku. Pratemelji ove

kapele su vrlo vjerojatno iz predturskog razdoblja. Godine 1689.

sagrađena je nova kapela na istom mjestu. ta je kapela srušena 19-

43. godine, a mještani su kapelu ponovo sagradili 1990. Unutra-

šnjost kapele je u drvu. Na glavnom oltaru nalazi se slika naslikana

na staklu s prikazom Svete Katarine. Uz glavni oltar su kipovi Sve-

tog Ilije i Svetog Luke. Na uređenom prostoru pred kapelicom

vjernici se okupljaju na Duhovski ponedjeljak.

138

139

Josipdol - katolička župna crkva Svetog Josipa

Josipdol, Velika Viničica - katolička kapela Svete Katarine

Modruš – Glavica i Samačka glavica 149

Na području Modruša postoje dvije lokacije na kojima su

se nalazile japodske prapovijesne gradine. Na Samačkoj glavici

otkriveni su i predmeti iz vremena antike.

149 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 71.

150 M. Kruhek, "Modruš – feudalni utvrđeni i biskupski grad" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 37-67.

Modruš – srednjovjekovna utvrda Tržan 150

Modruš je jedan od najstarijih feudalnih burgova u Hrvat-

skoj. Uz burg je stajalo i jedno od najvećih srednjovjekovnih nase-

lja na prostoru između Save i Jadranskog mora. Skoro čitava povi-

jest Modruša je i povijest dinastije Frankopana, knezova Krčkih,

koji gospodare Modrušem od 12. do 16. stoljeća. Modruš je vrlo

vjerojatno smješten na ovom prijelazu preko planine Gvozda, tj.

današnje Kapele, budući da je ovdje prolazila, baš kao i danas,

glavna prometnica koja je povezivala Jadransko more i panonsku

unutrašnjost. Modruš je prema pisanju Milana Kruheka kroz ćitavo

razdoblje 13. i 14. stoljeća bio centar Modruške župe i feudalnog

frankopanskog gosodarstva koje je sezalo od Broda na Kupi do

Tršca na Korani. Na nadmorskoj visini od 670 metara stoje i danas

relativno dobro očuvane ruševine starog grada Tržana, čiji su ob-

rambeni zidovi bili dugački 1200 metara. Dok je položaj burga la-

ko ustanoviti, povijesni areal čitavog područja naselja bez arhe-

oloških istraživanja zapravo je nemoguće odrediti. Tek ruševine

pojedinih crkava, koje su se nalazile u naselju, daju naslutiti veli-

činu nekadašnjeg mjesta. Prve isprave koje spominju Modruš pot-

ječu iz 1163. godine, kada se govori o Modrušu kao crkvenom po-

dručju i župi sa župnom crkvom u podgrađu. Kasnije, u 15. sto-

ljeću, javlja se ime Tržan. Sasvim je sigurno da su Frankopani imali

vlast nad Modrušem već u 12. stoljeću, kada su proširili svoj utjecaj

s otoka Krka na Vinodol i Modruš. Vidljivo je da je Modruš već u

13. stoljeću izuzetno važno trgovačko središte, pa Bela III. 1251.

traži Frankopane da prometnicu koja prolazi pokraj Modruša pre-

ma moru čuvaju od razbojnika. O važnosti Modruša u vrijeme Fran-

kopana govori i činjenica da su franjevci iz Senja 1378. godine došli

u Modruš i da su ondje imali samostansku crkvu sa grobljem. Kra-

jem 15. stoljeća u Modrušu je postojao i dominikanski samostan.

Konačno, činjenica je da je baš na Modrušu podijeljena baština

Frankopana 1449. godine između sedam sinova Nikole Frankop-

ana. Tom je prilikom Modruš dobio Stjepan Tržački Frankopan. Po-

lovicom 15. stoljeća centar Krbavske biskupije preselio je u Mo-

druš. Modruški urbar iz 1486. godine ukazuje na činjenicu da su

za Modruš došla nesigurna vremena. Naime, iz njega je vidljivo

koliko je, uslijed osmanlijske opasnosti, mnogo napuštenih selišta

u okolici Modruša. Već 1470. na područje Modruša upala je velika

osmanlijska vojska sa oko 20000 ljudi i poharala čitavu okolicu Mo-

druša. Osmanlije su 1493. godine uništili u potpunosti mjesto Mo-

druš, a osmanlijskoj navali odupro se jedino srednjovjekovni burg

Tržan na brijegu. Nije tada u potpunosti zamro život na Modrušu,

ali je nesigurnost koju su unijeli osmanlijski napadi prorijedila st-

anovništvo. U prvoj polovici 16. stoljeća u nekoliko navrata Os-

manlije su prošli pokraj Modruša ili su direktno napadali grad.

Život se stoga koncentrirao u utvrdi Tržan, koja se iz trgovačkog

središta pretvorila u obrambenu utvrdu koja je ostala skoro dva

stoljeća na granici prema Turskoj. Do 1530. godine u burgu su bili

smješteni ljudi Bernardina Frankopana koji su javljali o pokretima

osmanlijskih martologa, a od tada su vrlo vjerojatno krajiške vla-

Modruš - srednjovjekovni burg

Modruš - srednjovjekovni burg

138

139

Josipdol - katolička župna crkva Svetog Josipa

Josipdol, Velika Viničica - katolička kapela Svete Katarine

Modruš – Glavica i Samačka glavica 149

Na području Modruša postoje dvije lokacije na kojima su

se nalazile japodske prapovijesne gradine. Na Samačkoj glavici

otkriveni su i predmeti iz vremena antike.

149 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 71.

150 M. Kruhek, "Modruš – feudalni utvrđeni i biskupski grad" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 37-67.

Modruš – srednjovjekovna utvrda Tržan 150

Modruš je jedan od najstarijih feudalnih burgova u Hrvat-

skoj. Uz burg je stajalo i jedno od najvećih srednjovjekovnih nase-

lja na prostoru između Save i Jadranskog mora. Skoro čitava povi-

jest Modruša je i povijest dinastije Frankopana, knezova Krčkih,

koji gospodare Modrušem od 12. do 16. stoljeća. Modruš je vrlo

vjerojatno smješten na ovom prijelazu preko planine Gvozda, tj.

današnje Kapele, budući da je ovdje prolazila, baš kao i danas,

glavna prometnica koja je povezivala Jadransko more i panonsku

unutrašnjost. Modruš je prema pisanju Milana Kruheka kroz ćitavo

razdoblje 13. i 14. stoljeća bio centar Modruške župe i feudalnog

frankopanskog gosodarstva koje je sezalo od Broda na Kupi do

Tršca na Korani. Na nadmorskoj visini od 670 metara stoje i danas

relativno dobro očuvane ruševine starog grada Tržana, čiji su ob-

rambeni zidovi bili dugački 1200 metara. Dok je položaj burga la-

ko ustanoviti, povijesni areal čitavog područja naselja bez arhe-

oloških istraživanja zapravo je nemoguće odrediti. Tek ruševine

pojedinih crkava, koje su se nalazile u naselju, daju naslutiti veli-

činu nekadašnjeg mjesta. Prve isprave koje spominju Modruš pot-

ječu iz 1163. godine, kada se govori o Modrušu kao crkvenom po-

dručju i župi sa župnom crkvom u podgrađu. Kasnije, u 15. sto-

ljeću, javlja se ime Tržan. Sasvim je sigurno da su Frankopani imali

vlast nad Modrušem već u 12. stoljeću, kada su proširili svoj utjecaj

s otoka Krka na Vinodol i Modruš. Vidljivo je da je Modruš već u

13. stoljeću izuzetno važno trgovačko središte, pa Bela III. 1251.

traži Frankopane da prometnicu koja prolazi pokraj Modruša pre-

ma moru čuvaju od razbojnika. O važnosti Modruša u vrijeme Fran-

kopana govori i činjenica da su franjevci iz Senja 1378. godine došli

u Modruš i da su ondje imali samostansku crkvu sa grobljem. Kra-

jem 15. stoljeća u Modrušu je postojao i dominikanski samostan.

Konačno, činjenica je da je baš na Modrušu podijeljena baština

Frankopana 1449. godine između sedam sinova Nikole Frankop-

ana. Tom je prilikom Modruš dobio Stjepan Tržački Frankopan. Po-

lovicom 15. stoljeća centar Krbavske biskupije preselio je u Mo-

druš. Modruški urbar iz 1486. godine ukazuje na činjenicu da su

za Modruš došla nesigurna vremena. Naime, iz njega je vidljivo

koliko je, uslijed osmanlijske opasnosti, mnogo napuštenih selišta

u okolici Modruša. Već 1470. na područje Modruša upala je velika

osmanlijska vojska sa oko 20000 ljudi i poharala čitavu okolicu Mo-

druša. Osmanlije su 1493. godine uništili u potpunosti mjesto Mo-

druš, a osmanlijskoj navali odupro se jedino srednjovjekovni burg

Tržan na brijegu. Nije tada u potpunosti zamro život na Modrušu,

ali je nesigurnost koju su unijeli osmanlijski napadi prorijedila st-

anovništvo. U prvoj polovici 16. stoljeća u nekoliko navrata Os-

manlije su prošli pokraj Modruša ili su direktno napadali grad.

Život se stoga koncentrirao u utvrdi Tržan, koja se iz trgovačkog

središta pretvorila u obrambenu utvrdu koja je ostala skoro dva

stoljeća na granici prema Turskoj. Do 1530. godine u burgu su bili

smješteni ljudi Bernardina Frankopana koji su javljali o pokretima

osmanlijskih martologa, a od tada su vrlo vjerojatno krajiške vla-

Modruš - srednjovjekovni burg

Modruš - srednjovjekovni burg

140

141

Modruš oko 1600. godine, crtež Martina Stiera

sti postavljale straže. Zbog slabe straže koja se

nalazila u utvrdi, 1591. Osmanlije su provalili u

grad i zarobili malen broj stražara i članove

njihovih obitelji. Čini se da je već tada Tržan bio

ruševan. Giovanni Pieroni, koji 1639. godine opi-

suje utvrdu, ustanovljava kako je burg zapravo

ruševina u kojoj se nalazi straža. Nakon što je

1699. godine sklopljen mir s Osmanlijama u Sri-

jemskim Karlovcima, Modruš se našao daleko od

granice, pa je tako prestala i njegova obrambena

funkcija. Vidljivo je da je 1692. godine u mjestu

Modruš bilo svega 13 ljudi koji su doselili iz Ko-

čevja i koji su se bavili izrađivanjem predmeta od

drva. U 18. stoljeću u podnožju ruševina srednjo-

vjekovnog burga nastaje novo naselje koje neće

dostići nekadašnju slavu srednjovjekovnog trgo-

višta. Zidine srednjovjekovnog burga temeljene su

na živim stijenama. Taj dobro utvrđeni grad sasto-

jao se od tri dijela. Prvi, središnji dio, smješten

na najvišoj zaravni brijega, bila je branič-kula.

Kroz nju se ulazilo u grad s jugoistočne strane, iz

gradskog podgrađa. Do nje je, između gradskih

zidova, stajala glavna palača nekadašnjeg fran-

kopanskog grada. U unutarnjem dvorištu nalazile

su se neke zgrade namijenjene stanovanju i živ-

ljenju up-ravnika, službenika i dvorjanika grad-

skih. Uz taj središnji dio modruškog burga, posto-

jala su još dva prostora zatvorena obrambenim

zidom. Treći dio kastruma je njegovo jugoistočno

vanjsko dvorište, koje zatvaraju obrambeni zido-

vi spuštajući se od glavne branič-kule prema cesti

koja je nekada išla pod zidinama i ulazila u zatvo-

ren branjeni prostor.

Modruš - topografija povijesnih spomenika, crtež Zorislava Horvata

Modruš - srednjovjekovni burg

Modruš – samostan Sveti Nikola na Gvozdu 151

Pavlinski samostan Svetog Nikole na Kapeli nalazi se juž-

no od naselja Modruš, duboko u šumi. Samostan Svetog Nikole na

Gvozdu važan je po svojoj ulozi u pavlinskom redu, po osnivačima

– knezovima Frankopanima te po svojem tlocrtu, koji je relativno

dobro sačuvan. Točnu godinu osnutka ne znamo, ali Kamilo Dočk-

151 Z. Horvat, Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-modruške biskupije, Zagreb-Gospić 2003, 60-62; P. Runje, Tragom stare ličke povijesti, Ogulin 2001, 73-79; M. Kruhek, "Povijesno-topografski pregled pavlinskih samostana u Hrvatskoj", u: Kultura pavlina u Hrvatskoj: 1244 – 1786., Zagreb 1989, 87.

al smatra da je samostan osnovao knez Ivan Frankopan prije 136-

4. godine. Tijekom 15. stoljeća samostan postaje jednim od naj-

bogatijih pavlinskih posjeda u Hrvatskoj. Sačuvana arhivska građa

važna je zbog poznavanja topografije okolice samostana. Budući

140

141

Modruš oko 1600. godine, crtež Martina Stiera

sti postavljale straže. Zbog slabe straže koja se

nalazila u utvrdi, 1591. Osmanlije su provalili u

grad i zarobili malen broj stražara i članove

njihovih obitelji. Čini se da je već tada Tržan bio

ruševan. Giovanni Pieroni, koji 1639. godine opi-

suje utvrdu, ustanovljava kako je burg zapravo

ruševina u kojoj se nalazi straža. Nakon što je

1699. godine sklopljen mir s Osmanlijama u Sri-

jemskim Karlovcima, Modruš se našao daleko od

granice, pa je tako prestala i njegova obrambena

funkcija. Vidljivo je da je 1692. godine u mjestu

Modruš bilo svega 13 ljudi koji su doselili iz Ko-

čevja i koji su se bavili izrađivanjem predmeta od

drva. U 18. stoljeću u podnožju ruševina srednjo-

vjekovnog burga nastaje novo naselje koje neće

dostići nekadašnju slavu srednjovjekovnog trgo-

višta. Zidine srednjovjekovnog burga temeljene su

na živim stijenama. Taj dobro utvrđeni grad sasto-

jao se od tri dijela. Prvi, središnji dio, smješten

na najvišoj zaravni brijega, bila je branič-kula.

Kroz nju se ulazilo u grad s jugoistočne strane, iz

gradskog podgrađa. Do nje je, između gradskih

zidova, stajala glavna palača nekadašnjeg fran-

kopanskog grada. U unutarnjem dvorištu nalazile

su se neke zgrade namijenjene stanovanju i živ-

ljenju up-ravnika, službenika i dvorjanika grad-

skih. Uz taj središnji dio modruškog burga, posto-

jala su još dva prostora zatvorena obrambenim

zidom. Treći dio kastruma je njegovo jugoistočno

vanjsko dvorište, koje zatvaraju obrambeni zido-

vi spuštajući se od glavne branič-kule prema cesti

koja je nekada išla pod zidinama i ulazila u zatvo-

ren branjeni prostor.

Modruš - topografija povijesnih spomenika, crtež Zorislava Horvata

Modruš - srednjovjekovni burg

Modruš – samostan Sveti Nikola na Gvozdu 151

Pavlinski samostan Svetog Nikole na Kapeli nalazi se juž-

no od naselja Modruš, duboko u šumi. Samostan Svetog Nikole na

Gvozdu važan je po svojoj ulozi u pavlinskom redu, po osnivačima

– knezovima Frankopanima te po svojem tlocrtu, koji je relativno

dobro sačuvan. Točnu godinu osnutka ne znamo, ali Kamilo Dočk-

151 Z. Horvat, Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-modruške biskupije, Zagreb-Gospić 2003, 60-62; P. Runje, Tragom stare ličke povijesti, Ogulin 2001, 73-79; M. Kruhek, "Povijesno-topografski pregled pavlinskih samostana u Hrvatskoj", u: Kultura pavlina u Hrvatskoj: 1244 – 1786., Zagreb 1989, 87.

al smatra da je samostan osnovao knez Ivan Frankopan prije 136-

4. godine. Tijekom 15. stoljeća samostan postaje jednim od naj-

bogatijih pavlinskih posjeda u Hrvatskoj. Sačuvana arhivska građa

važna je zbog poznavanja topografije okolice samostana. Budući

142

143

da 1521. o samostanu više nema vijesti, čini se da je napušten na-

kon osmanlijskih napada. Interesantan je podatak da je samostan

obnoavljan nakon istjerivanja Osmanlija. Godine 1708. dolazi brat

laik Andrija Matijašić i započinje obnovu napuštenog samostana.

Do 1726. samostan je bio toliko popravljen da je u njemu živjelo

nekoliko redovnika. Samostan je služio kao sklonište putnicima

koji su prelazili Kapelu na putu prema Senju ili unutrašnjosti, bu-

dući da se nalazio uz glavni put. Godine 1786., nakon ukinuća crk-

venih redova koje je proveo Josip II prestaje postojati i ta malena

pavlinska zajednica. Zorislav Horvat ističe kako samostanski sklop

pokazuje arhitektonske osobine iz kraja 14. i početka 15. stoljeća.

Osnovni samostan i crkva raspoređeni su oko omanjeg klaustra,

veličine 10x10 metara. Na sjevernoj je strani priključen još jedan

klaustar, okružen prostorijama. Samostanska je crkva velika, s

pravokutnim brodom i nepravilnim, trostrano završenim svetištem

koje nije poduprto kontraforima. Na zidovima crkve nema nikak-

vih klesanih pojedinosti osim pilastara. Zbog velike oštećenosti

objekta, teško je ustanoviti da li se na zapadnom pročelju dizao

zvonik i kakav je bio portal objekta. Na istočnoj strani opatije na-

lazila se sakristija, kapela s pravokutnim svetištem, koje izlazi izvan

tlocrtnog gabarita samostana, te prolaz do gospodarskog dvori-

šta. Duž sjeverne strane vidljiv je niz od nekoliko prostorija, tj. ku-

hinja i refektorij. Ostatak jednog vretenastog stubišta ukazuje da je

građevina bila građena na kat. Zorislav Horvat ističe iznimnu jed-

nostavnost gradnje ovog objekta, koji se po tome razlikuje od ob-

jekata u Slavoniji.

Modruš – katedrala Svete Marije 152

152 Z. Horvat, Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-modruške biskupije, Zagreb-Gospić 2003, 89-108.

Katedrala Svete Marije u Modrušu bila je uz oštarijsku cr-

kvu najprostraniji sakralni objekt Krbavsko-modruške biskupije,

veća čak i od katedrale Svetog Jakova u Krbavi. Danas je to ar-

heološki lokalitet. Katedrala je bila okružena kulama i polukulama

te opkopom. Nešto zapadnije, nalazi se današnja župna crkva Sve-

te Trojice i kraj nje položaj koji stanovnici Modruša još uvijek na-

zivaju Biskupijom. Tu se naziru tragovi neke građevine za koju se

može pomisliti da je bila biskupski dvor. Godine 1976. izvršena

su arheološka istraživanja na tome lokalitetu, te je tada utvrđeno

da se katedrala sastojala od broda, sakristije i svetišta. Zvonik tom

prilikom nije bio otkopan. Na mjestu katedrale stajale su u vrijeme

prije nje dvije crkve (crkva Svetog Ivana i crkva Svetog Marka). Ti-

jekom iskopavanja u sredini svetišta pronađeni su ulomci nad-

grobne ploče od bijelog mramora, za koju se pretpostavlja da je

pokrivala grobnicu biskupa Ferdinanda Franko-pana, iako nije pro-

nađen natpis. Godine 1456. Modrušanin Franjo Stipković postaje

krbavskim biskupom. Budući da je Krbava već tada bila izložena

osmanlijskim napadima, biskup Franjo ostaje u Modrušu. Stjepan

II. Frankopan želio je preseliti sjedište iz Krbave u Modruš, pa je

prilikom jednog posjeta Papi, uspio od njega dobiti za to privolu.

Tada je župna crkva Svetog Marka postala katedralnom crkvom s

novim titularom, Svetom Marijom. Krbavski knezovi Kurjakovići

nisu bili zadovoljni premještanjem sjedišta biskupije iz Krbave u

Modruš, pa su stoga uhvatili modruškog biskupa Nikolu Kotor-

skog i držali ga neko vrijeme zatočena. Čini se da je u prvo vrijeme

sjedište biskupije bilo u Otoku, tj. današnjim Oštarijama kod Ogu-

lina. Do seobe u Modruš dolazi tek 1492. godine. No već 1493. Os-

manlije haraju modruškim krajem, pa se biskup krbavski seli iz

Modruša u Novi Vinodolski. Ipak, čini se da je početkom 16. stolje-

ća Modruš bio kakvo-takvo katedralno sjedište, budući da je bis-

kup Ferdinand Frankopan najvjerojatnije ondje pokopan nakon

1508. godine. Gradnja katedralne crkve mogla je započeti tek na-

kon 1460. godine, tj. nakon papine bule kojom on dozvoljava

seljenje sjedišta biskupije iz Krbave u Modruš. Budući da većina

biskupa nije boravila u Modrušu, pitanje je kojom je brzinom na-

predovala gradnja katedrale. Čini se da se gradnja otegnula, pa je

najvjerojatnije ostala nezavršeni objekt čak i prilikom upada Os-

manlija na Modruš i okolinu. Za zvonik Horvat drži da je građen čak

nekoliko koraka udaljen od same katedrale. Čitavo naselje Modruš

bilo je opasano utvrdama, tako da su postojale i utvrde oko kated-

rale. Međutim, ni utvrde nisu pomogle da se Modruš obrani od

Osmanlija. Modruš je propao do sredine 16. stoljeća, a život se

preselio u obližnji Ogulin.

Modruš – katolička crkva Svetog Duha 153

153 Z. Horvat, Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-modruške biskupije, Zagreb-Gospić 2003, 109-113.

Crkva Svetog Duha u Modrušu bila je po veličini treći ob-

jekt u Krbavsko-modruškoj biskupiji. Sveti Duh je, prema svemu

sudeći, mogla biti samostanska crkva, ali i crkva koja se koristila

za potrebe biskupije i biskupa. Danas je to ruševina koja se nalazi

uz poljski put, ali parcela na kojoj se nalazi toliko je velika da se

oko nje mogao razviti samostan. Na Marsilijevu crtežu iz 1700. go-

dine zapadno pročelje ovoga objekta krasio je velik zvonik. Gjuro

Szabo je još početkom dvadesetog stoljeća snimio crkvu koja se

tada sastojala od sjevernog i južnog zida. Do danas se sačuvao sa-

mo onaj južni zid, dok su od sjevernog ostali tek temelji. Horvat

pretpostavlja da je crkva Svetog Duha jedno kratko vrijeme, prije

pregradnje crkve Svetog Marka u katedralnu crkvu Svete Mafrije,

služila kao katedralna crkva. Prema ostacima zidova crkvu Svetog

Duha Horvat smješta u 15. stoljeće, tj. u doba najvećeg procvata

Modruša.

Modruš - ostaci crkve Svetog Duha, stanje početkom 20. stoljeća

Modruš – katolička kapela Svetog Antuna 154

Crkva Svetog Antuna u Modrušu bila je posvećena Sve-

tom Antunu pustinjaku. Kapelica Svetog Antuna i danas stoji,

usprkos tome što je nakon Drugog svjetskog rata bila gotovo

ruševina. Ova je građevina bila podignuta nakon 1687. godine,

najvjerojatnije na ruševinama starije kapele razorena u osman-

lijskim napadima na mjesto. Analiza tlocrta, prema istraživanjima

Zorislava Horvata, pokazuje neke srednjovjekovne osobine. Na

istočnoj strani zida bio je nevelik srednjovjekovni prozor koji je da-

nas zazidan. Osim ovog prozora bilo je još prozora u zidu svetišta i

broda crkve. Na zapadnom kraju broda nalazile su se tri klesane

konzole, od kojih je jedna bila ukrašena likom čovječje glave. Uz

crkvu se nalazio i samostan, ali za podrobnije podatke o njemu

trebalo bi provesti arheološka istraživanja.

154 M. Kruhek, "Crkve ogulinskog kraja – crkva sv. Antuna" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 213-214.

155 M. Kruhek, "Crkve ogulinskog kraja – crkva sv.Trojstva" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 214-216.

Modruš – katolička župna crkva Svetog Trojstva 155

Crkvu Svetog Trojstva ne spominje niti jedan stariji izvor.

Prvi spomen crkve Svetog Trojstva bio je nakon obnove Modruša

krajem 17. stoljeća. Milan Kruhek smatra da je položaj župne crkve

lokacija srednjovjekovnog franjevačkog samostana. Današnja

građevina je podignuta početkom 18. stoljeća. To je jednostavna

crkva izduženog tlocrta. U osi zapadnog pročelja podignut je zvo-

nik, a on nema sačuvanih arhitektonskih elemenata koji bi upući-

vali na neko ranije zdanje. Svetište je iste širine kao i crkveni brod i

završava ravno, što je rijetko i neobično rješenje.

Modruš - katolička kapela Svetog Antuna

Modruš - katolička kapela Svetog Antuna

142

143

da 1521. o samostanu više nema vijesti, čini se da je napušten na-

kon osmanlijskih napada. Interesantan je podatak da je samostan

obnoavljan nakon istjerivanja Osmanlija. Godine 1708. dolazi brat

laik Andrija Matijašić i započinje obnovu napuštenog samostana.

Do 1726. samostan je bio toliko popravljen da je u njemu živjelo

nekoliko redovnika. Samostan je služio kao sklonište putnicima

koji su prelazili Kapelu na putu prema Senju ili unutrašnjosti, bu-

dući da se nalazio uz glavni put. Godine 1786., nakon ukinuća crk-

venih redova koje je proveo Josip II prestaje postojati i ta malena

pavlinska zajednica. Zorislav Horvat ističe kako samostanski sklop

pokazuje arhitektonske osobine iz kraja 14. i početka 15. stoljeća.

Osnovni samostan i crkva raspoređeni su oko omanjeg klaustra,

veličine 10x10 metara. Na sjevernoj je strani priključen još jedan

klaustar, okružen prostorijama. Samostanska je crkva velika, s

pravokutnim brodom i nepravilnim, trostrano završenim svetištem

koje nije poduprto kontraforima. Na zidovima crkve nema nikak-

vih klesanih pojedinosti osim pilastara. Zbog velike oštećenosti

objekta, teško je ustanoviti da li se na zapadnom pročelju dizao

zvonik i kakav je bio portal objekta. Na istočnoj strani opatije na-

lazila se sakristija, kapela s pravokutnim svetištem, koje izlazi izvan

tlocrtnog gabarita samostana, te prolaz do gospodarskog dvori-

šta. Duž sjeverne strane vidljiv je niz od nekoliko prostorija, tj. ku-

hinja i refektorij. Ostatak jednog vretenastog stubišta ukazuje da je

građevina bila građena na kat. Zorislav Horvat ističe iznimnu jed-

nostavnost gradnje ovog objekta, koji se po tome razlikuje od ob-

jekata u Slavoniji.

Modruš – katedrala Svete Marije 152

152 Z. Horvat, Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-modruške biskupije, Zagreb-Gospić 2003, 89-108.

Katedrala Svete Marije u Modrušu bila je uz oštarijsku cr-

kvu najprostraniji sakralni objekt Krbavsko-modruške biskupije,

veća čak i od katedrale Svetog Jakova u Krbavi. Danas je to ar-

heološki lokalitet. Katedrala je bila okružena kulama i polukulama

te opkopom. Nešto zapadnije, nalazi se današnja župna crkva Sve-

te Trojice i kraj nje položaj koji stanovnici Modruša još uvijek na-

zivaju Biskupijom. Tu se naziru tragovi neke građevine za koju se

može pomisliti da je bila biskupski dvor. Godine 1976. izvršena

su arheološka istraživanja na tome lokalitetu, te je tada utvrđeno

da se katedrala sastojala od broda, sakristije i svetišta. Zvonik tom

prilikom nije bio otkopan. Na mjestu katedrale stajale su u vrijeme

prije nje dvije crkve (crkva Svetog Ivana i crkva Svetog Marka). Ti-

jekom iskopavanja u sredini svetišta pronađeni su ulomci nad-

grobne ploče od bijelog mramora, za koju se pretpostavlja da je

pokrivala grobnicu biskupa Ferdinanda Franko-pana, iako nije pro-

nađen natpis. Godine 1456. Modrušanin Franjo Stipković postaje

krbavskim biskupom. Budući da je Krbava već tada bila izložena

osmanlijskim napadima, biskup Franjo ostaje u Modrušu. Stjepan

II. Frankopan želio je preseliti sjedište iz Krbave u Modruš, pa je

prilikom jednog posjeta Papi, uspio od njega dobiti za to privolu.

Tada je župna crkva Svetog Marka postala katedralnom crkvom s

novim titularom, Svetom Marijom. Krbavski knezovi Kurjakovići

nisu bili zadovoljni premještanjem sjedišta biskupije iz Krbave u

Modruš, pa su stoga uhvatili modruškog biskupa Nikolu Kotor-

skog i držali ga neko vrijeme zatočena. Čini se da je u prvo vrijeme

sjedište biskupije bilo u Otoku, tj. današnjim Oštarijama kod Ogu-

lina. Do seobe u Modruš dolazi tek 1492. godine. No već 1493. Os-

manlije haraju modruškim krajem, pa se biskup krbavski seli iz

Modruša u Novi Vinodolski. Ipak, čini se da je početkom 16. stolje-

ća Modruš bio kakvo-takvo katedralno sjedište, budući da je bis-

kup Ferdinand Frankopan najvjerojatnije ondje pokopan nakon

1508. godine. Gradnja katedralne crkve mogla je započeti tek na-

kon 1460. godine, tj. nakon papine bule kojom on dozvoljava

seljenje sjedišta biskupije iz Krbave u Modruš. Budući da većina

biskupa nije boravila u Modrušu, pitanje je kojom je brzinom na-

predovala gradnja katedrale. Čini se da se gradnja otegnula, pa je

najvjerojatnije ostala nezavršeni objekt čak i prilikom upada Os-

manlija na Modruš i okolinu. Za zvonik Horvat drži da je građen čak

nekoliko koraka udaljen od same katedrale. Čitavo naselje Modruš

bilo je opasano utvrdama, tako da su postojale i utvrde oko kated-

rale. Međutim, ni utvrde nisu pomogle da se Modruš obrani od

Osmanlija. Modruš je propao do sredine 16. stoljeća, a život se

preselio u obližnji Ogulin.

Modruš – katolička crkva Svetog Duha 153

153 Z. Horvat, Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-modruške biskupije, Zagreb-Gospić 2003, 109-113.

Crkva Svetog Duha u Modrušu bila je po veličini treći ob-

jekt u Krbavsko-modruškoj biskupiji. Sveti Duh je, prema svemu

sudeći, mogla biti samostanska crkva, ali i crkva koja se koristila

za potrebe biskupije i biskupa. Danas je to ruševina koja se nalazi

uz poljski put, ali parcela na kojoj se nalazi toliko je velika da se

oko nje mogao razviti samostan. Na Marsilijevu crtežu iz 1700. go-

dine zapadno pročelje ovoga objekta krasio je velik zvonik. Gjuro

Szabo je još početkom dvadesetog stoljeća snimio crkvu koja se

tada sastojala od sjevernog i južnog zida. Do danas se sačuvao sa-

mo onaj južni zid, dok su od sjevernog ostali tek temelji. Horvat

pretpostavlja da je crkva Svetog Duha jedno kratko vrijeme, prije

pregradnje crkve Svetog Marka u katedralnu crkvu Svete Mafrije,

služila kao katedralna crkva. Prema ostacima zidova crkvu Svetog

Duha Horvat smješta u 15. stoljeće, tj. u doba najvećeg procvata

Modruša.

Modruš - ostaci crkve Svetog Duha, stanje početkom 20. stoljeća

Modruš – katolička kapela Svetog Antuna 154

Crkva Svetog Antuna u Modrušu bila je posvećena Sve-

tom Antunu pustinjaku. Kapelica Svetog Antuna i danas stoji,

usprkos tome što je nakon Drugog svjetskog rata bila gotovo

ruševina. Ova je građevina bila podignuta nakon 1687. godine,

najvjerojatnije na ruševinama starije kapele razorena u osman-

lijskim napadima na mjesto. Analiza tlocrta, prema istraživanjima

Zorislava Horvata, pokazuje neke srednjovjekovne osobine. Na

istočnoj strani zida bio je nevelik srednjovjekovni prozor koji je da-

nas zazidan. Osim ovog prozora bilo je još prozora u zidu svetišta i

broda crkve. Na zapadnom kraju broda nalazile su se tri klesane

konzole, od kojih je jedna bila ukrašena likom čovječje glave. Uz

crkvu se nalazio i samostan, ali za podrobnije podatke o njemu

trebalo bi provesti arheološka istraživanja.

154 M. Kruhek, "Crkve ogulinskog kraja – crkva sv. Antuna" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 213-214.

155 M. Kruhek, "Crkve ogulinskog kraja – crkva sv.Trojstva" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 214-216.

Modruš – katolička župna crkva Svetog Trojstva 155

Crkvu Svetog Trojstva ne spominje niti jedan stariji izvor.

Prvi spomen crkve Svetog Trojstva bio je nakon obnove Modruša

krajem 17. stoljeća. Milan Kruhek smatra da je položaj župne crkve

lokacija srednjovjekovnog franjevačkog samostana. Današnja

građevina je podignuta početkom 18. stoljeća. To je jednostavna

crkva izduženog tlocrta. U osi zapadnog pročelja podignut je zvo-

nik, a on nema sačuvanih arhitektonskih elemenata koji bi upući-

vali na neko ranije zdanje. Svetište je iste širine kao i crkveni brod i

završava ravno, što je rijetko i neobično rješenje.

Modruš - katolička kapela Svetog Antuna

Modruš - katolička kapela Svetog Antuna

144

145

Modruš (Gašparovići) – katolička kapela Svetog Nikole 156

156 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 72; www.ogulin.hr.

Modruš - katolička župna crkva Svetog Trojstva

Modruš - katolička župna crkva Svetog Trojstva

Ova je kapela ime bila jedan u nizu sakralnih objekata sa-

građenih za samostan Svetog Nikole u Gvozdu, ali je taj izbor nje-

zina svetačkog patrona dakako ujedno bio i iskaz poštovanja Ni-

koli IV Frankopanu. Stradala je u Drugom svjetskom ratu, ali je da-

nas u dobrom stanju.

Modruš - katolička kapela Svetog Nikole

Munjava – pravoslavni parohijalni hram Svetog Arhanđela Mihajla i Gavrila 157

U selu Munjava pokraj Josipdola nalazi se pravoslavni

parohijalni hram posvećen Svetom Arhanđelu Mihajlu. Parohija

obuhvaća naselja Kunić, Vajin Vrh, Cerovnik, Trojvrh, Carevo Polje,

Josipdol, Veljun, Otok, Oštarije i Stari Veljun. Hram je podignut

1841. godine. U vrijeme Drugog svjetskog rata hram je čestim

bombardiranjem bio teže oštećen, a ikonostas su navodno spalili

Talijani, tako da je ostalo sačuvano svega sedam ikona.

157 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910, 1012-1013; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; M. Miljanović, "Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvatskoj" u: Srpski glas, Topusko (novembar 1990.), 11.

158 Z. Horvat, Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-modruške biskupije, Zagreb-Gospić 2003, 119-143; V. Kesner, Crkva Blažene Djevice Marije Gospe od čudesa Oštarije, kratki prikaz 550 godina povijesti crkve Blažene Djevice Marije, Oštarije 2000; Z. Horvat, "Oštarije – Crkva Blažene Djevice Marije od Čudesa" u: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, sv. 18/19 (1992/1993), 119-140; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a., 71-73.

Munjava - pravoslavni parohijalni hram Svetog Arhanđela Mihajla i Gavrila

Oštarije – katolička župna crkva Svete Marije 158

Oštarije se nalaze sedam kilometara istočno od Ogulina.

U naselju postoji župna crkva Svete Marije, koja je isprva bila tro-

brodna gotička građevina. Crkva je bila posvećena Čudesnoj Gos-

pi od Otoka, kako se nekada zvalo mjesto Oštarije. Građevina je

podignuta 1451., a dao ju je graditi Stjepan II. Frankopan, koji je pri

diobi sinova Nikole IV. dobio Modruš. Isti Stjepan II. Frankopan

uspio je premjestiti sjedište Krbavske biskupije iz Krbave u Modruš,

a tradicija bilježi da se to središte, jedno kratko vrijeme, nalazilo u

Otoku (Oštarijama). Crkva sasvim sigurno nije nastala odjednom,

nego u nekoliko faza. Na mjestu oštarijske crkve zacijelo je po-

stojao i stariji objekt. Temelj u blizini južnog zida broda, što ga je

iskopao B. Lučić, možda je ostatak neke starije crkve. Svetište crkve

ostalo je neoslikano, najvjerojatnije stoga što za to nije bilo vre-

mena. Brod crkve nije izgrađen odjednom, već u dvije faze. Sakris-

tija je vrlo vjerojatno sagrađena u drugoj fazi gradnje, prije negoli

je započeta gradnja svetišta. Da li je crkva stradala već u napadima

Osmanlija 1493. godine, nije sigurno, ali je 1521. godine naselje

zacijelo oštećeno. Stara je gotička crkva ponovo stradala 1558. pri-

likom osmanlijskih pustošenja. Inžinjer Giovanni Pieroni izvješćuje

među ostalim i o oštarijskoj crkvi. "Nakon toga se dolazi u veliku

nizinu, u kojoj se nalazi mjesto zvano Oštarije. Ono se sastoji od

mnogo kuća u središtu kojih se nalaze zidine neke crkve, prilično

velike, između kojih je mnogo kuća od drva i vojska." Godine 1645.

srušio se svod ove velike crkve, što i nije čudno, budući da je svetiš-

te građevine stajalo nenatkriveno punih 111 godina. Prema kraju

17. stoljeća oštarijska se crkva počela popravljati. Zarušeno kroviš-

te popravljeno je 1688. godine, a u svetištu su u sljedećih sedam-

desetak godina podignuti oltari. Početkom 19. stoljeća francuska

uprava pregrađuje oštarijsku crkvu, pa je 1803. godine srušen stari

zvonik nad zapadnim pročeljem. Umjesto porušena zvonika sa-

građen je novi, zajedno s novim zapadnim pročeljem pred trijum-

falnim lukom, tj. pred svetištem. Kamen dobiven od rušenja starog

zvonika korišten je za gradnju nekih objekata u Oštarijama. I danas

ovaj spomenik predstavlja jedan od najmonumentalnijih spome-

nika gotičke arhitekture izvan Zagreba, a najveću srednjovjekovnu

Oštarije - gotićki luk katoličke župne crkve Svete Marije

144

145

Modruš (Gašparovići) – katolička kapela Svetog Nikole 156

156 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 72; www.ogulin.hr.

Modruš - katolička župna crkva Svetog Trojstva

Modruš - katolička župna crkva Svetog Trojstva

Ova je kapela ime bila jedan u nizu sakralnih objekata sa-

građenih za samostan Svetog Nikole u Gvozdu, ali je taj izbor nje-

zina svetačkog patrona dakako ujedno bio i iskaz poštovanja Ni-

koli IV Frankopanu. Stradala je u Drugom svjetskom ratu, ali je da-

nas u dobrom stanju.

Modruš - katolička kapela Svetog Nikole

Munjava – pravoslavni parohijalni hram Svetog Arhanđela Mihajla i Gavrila 157

U selu Munjava pokraj Josipdola nalazi se pravoslavni

parohijalni hram posvećen Svetom Arhanđelu Mihajlu. Parohija

obuhvaća naselja Kunić, Vajin Vrh, Cerovnik, Trojvrh, Carevo Polje,

Josipdol, Veljun, Otok, Oštarije i Stari Veljun. Hram je podignut

1841. godine. U vrijeme Drugog svjetskog rata hram je čestim

bombardiranjem bio teže oštećen, a ikonostas su navodno spalili

Talijani, tako da je ostalo sačuvano svega sedam ikona.

157 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910, 1012-1013; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; M. Miljanović, "Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvatskoj" u: Srpski glas, Topusko (novembar 1990.), 11.

158 Z. Horvat, Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-modruške biskupije, Zagreb-Gospić 2003, 119-143; V. Kesner, Crkva Blažene Djevice Marije Gospe od čudesa Oštarije, kratki prikaz 550 godina povijesti crkve Blažene Djevice Marije, Oštarije 2000; Z. Horvat, "Oštarije – Crkva Blažene Djevice Marije od Čudesa" u: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, sv. 18/19 (1992/1993), 119-140; I. Tironi, Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a., 71-73.

Munjava - pravoslavni parohijalni hram Svetog Arhanđela Mihajla i Gavrila

Oštarije – katolička župna crkva Svete Marije 158

Oštarije se nalaze sedam kilometara istočno od Ogulina.

U naselju postoji župna crkva Svete Marije, koja je isprva bila tro-

brodna gotička građevina. Crkva je bila posvećena Čudesnoj Gos-

pi od Otoka, kako se nekada zvalo mjesto Oštarije. Građevina je

podignuta 1451., a dao ju je graditi Stjepan II. Frankopan, koji je pri

diobi sinova Nikole IV. dobio Modruš. Isti Stjepan II. Frankopan

uspio je premjestiti sjedište Krbavske biskupije iz Krbave u Modruš,

a tradicija bilježi da se to središte, jedno kratko vrijeme, nalazilo u

Otoku (Oštarijama). Crkva sasvim sigurno nije nastala odjednom,

nego u nekoliko faza. Na mjestu oštarijske crkve zacijelo je po-

stojao i stariji objekt. Temelj u blizini južnog zida broda, što ga je

iskopao B. Lučić, možda je ostatak neke starije crkve. Svetište crkve

ostalo je neoslikano, najvjerojatnije stoga što za to nije bilo vre-

mena. Brod crkve nije izgrađen odjednom, već u dvije faze. Sakris-

tija je vrlo vjerojatno sagrađena u drugoj fazi gradnje, prije negoli

je započeta gradnja svetišta. Da li je crkva stradala već u napadima

Osmanlija 1493. godine, nije sigurno, ali je 1521. godine naselje

zacijelo oštećeno. Stara je gotička crkva ponovo stradala 1558. pri-

likom osmanlijskih pustošenja. Inžinjer Giovanni Pieroni izvješćuje

među ostalim i o oštarijskoj crkvi. "Nakon toga se dolazi u veliku

nizinu, u kojoj se nalazi mjesto zvano Oštarije. Ono se sastoji od

mnogo kuća u središtu kojih se nalaze zidine neke crkve, prilično

velike, između kojih je mnogo kuća od drva i vojska." Godine 1645.

srušio se svod ove velike crkve, što i nije čudno, budući da je svetiš-

te građevine stajalo nenatkriveno punih 111 godina. Prema kraju

17. stoljeća oštarijska se crkva počela popravljati. Zarušeno kroviš-

te popravljeno je 1688. godine, a u svetištu su u sljedećih sedam-

desetak godina podignuti oltari. Početkom 19. stoljeća francuska

uprava pregrađuje oštarijsku crkvu, pa je 1803. godine srušen stari

zvonik nad zapadnim pročeljem. Umjesto porušena zvonika sa-

građen je novi, zajedno s novim zapadnim pročeljem pred trijum-

falnim lukom, tj. pred svetištem. Kamen dobiven od rušenja starog

zvonika korišten je za gradnju nekih objekata u Oštarijama. I danas

ovaj spomenik predstavlja jedan od najmonumentalnijih spome-

nika gotičke arhitekture izvan Zagreba, a najveću srednjovjekovnu

Oštarije - gotićki luk katoličke župne crkve Svete Marije

146

147

crkvu na području Krbavsko-modruške biskupije. Od te velike

crkve ostalo je samo svetište pod krovom i u funkciji, a veliki je

brod postao dvorište. Prvotna dužina crkve iznosila je 56 metara, a

1902. godine pregradnjama koje su načinjene prema nacrtima Jo-

sipa pl. Vancaša i pod nadzorom Stjepana Podhorskog, uklopljeno

je staro svetište u novu građevinu podignutu u neogotičkom stilu.

Danas je od gotičke građevine preostao tek vanjski zid, izuzetno

Oštarije - katolička župna crkva Svete Marije

vrijedan gotički trijumfalni luk, tri para stupova u nekadašnjoj lađi

te svetište. Brod oštarijske crkve bio je izuzetno velik i omogućivao

je okupljanje većeg broja ljudi, što govori da je crkva imala proš-

tenjarski ili katedralni karakter. Od kamena sa stare gotičke crkve

sagrađen je župni dvor i zgrada majorija, o čemu svjedoče veliki

kameni tesanci ugrađeni u ove zgrade. Godine 1958. obnovljen je

krov zvonika, a 1959. je obnovljena unutrašnjost crkve. Vanjska ob-

nova uslijedila je 1978. godine. U naselju se osim gotičke crkve na-

lazi i most koji je premoštavao rijeku Mrežnicu. Most je podignuo

maršal Marmont u vrijeme francuske vladavine ovim područjem, a

dug je 76 metara te ima 12 otvora. Međutim, danas je korito Mrež-

nice suho.

Oštarije 1912. godine

Oštarije - izgled ruševina crkve Blažene Djevice Marije od Čudesa, Martin Stier oko 1660. godine

159 D. Balen-Letunić, "Ogulinski kraj u pretpovijesti" u: Ogulin : povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 29; D. Balen-Letunić, "Japodske nekropole s ogulinskog područja" u: Vjesnik arheološkog muzeja u Zagre-bu, 3. serija, sv. XXXII-XXXIII (1999/2000), 25.

Skradnik – dva japodska grobna humka 159

U Skradniku se nalaze do današnjih dana gotovo u pot-

punosti neistražena dva grobna humka koja su pripadala plemenu

Japoda. Unatoč tome što su obradom zemlje humci znatno sniženi

i uništeni, njihova je visina i danas između 2,5 i 3 metra. Na većem

od ova dva tumula, koje stanovništvo naziva Sultanov grob ili Ca-

rev grob, poduzeto je 1988. godine manje sondažno istraživanje.

Tada su otkrivena tri intaktna i jedan razoreni kosturni grob. Vije-

nac od kamenja nađen je tek na šesnaestom metru od nulte točke

tumula, što ukazuje na to da je intenzivnim preoravanjem grobni

humak znatno snižen i razvučen. Na položaju Brda, nasuprot tu-

mulu, prilikom gradnje kuće otkrivena je nekropola ravnih gro-

146

147

crkvu na području Krbavsko-modruške biskupije. Od te velike

crkve ostalo je samo svetište pod krovom i u funkciji, a veliki je

brod postao dvorište. Prvotna dužina crkve iznosila je 56 metara, a

1902. godine pregradnjama koje su načinjene prema nacrtima Jo-

sipa pl. Vancaša i pod nadzorom Stjepana Podhorskog, uklopljeno

je staro svetište u novu građevinu podignutu u neogotičkom stilu.

Danas je od gotičke građevine preostao tek vanjski zid, izuzetno

Oštarije - katolička župna crkva Svete Marije

vrijedan gotički trijumfalni luk, tri para stupova u nekadašnjoj lađi

te svetište. Brod oštarijske crkve bio je izuzetno velik i omogućivao

je okupljanje većeg broja ljudi, što govori da je crkva imala proš-

tenjarski ili katedralni karakter. Od kamena sa stare gotičke crkve

sagrađen je župni dvor i zgrada majorija, o čemu svjedoče veliki

kameni tesanci ugrađeni u ove zgrade. Godine 1958. obnovljen je

krov zvonika, a 1959. je obnovljena unutrašnjost crkve. Vanjska ob-

nova uslijedila je 1978. godine. U naselju se osim gotičke crkve na-

lazi i most koji je premoštavao rijeku Mrežnicu. Most je podignuo

maršal Marmont u vrijeme francuske vladavine ovim područjem, a

dug je 76 metara te ima 12 otvora. Međutim, danas je korito Mrež-

nice suho.

Oštarije 1912. godine

Oštarije - izgled ruševina crkve Blažene Djevice Marije od Čudesa, Martin Stier oko 1660. godine

159 D. Balen-Letunić, "Ogulinski kraj u pretpovijesti" u: Ogulin : povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 29; D. Balen-Letunić, "Japodske nekropole s ogulinskog područja" u: Vjesnik arheološkog muzeja u Zagre-bu, 3. serija, sv. XXXII-XXXIII (1999/2000), 25.

Skradnik – dva japodska grobna humka 159

U Skradniku se nalaze do današnjih dana gotovo u pot-

punosti neistražena dva grobna humka koja su pripadala plemenu

Japoda. Unatoč tome što su obradom zemlje humci znatno sniženi

i uništeni, njihova je visina i danas između 2,5 i 3 metra. Na većem

od ova dva tumula, koje stanovništvo naziva Sultanov grob ili Ca-

rev grob, poduzeto je 1988. godine manje sondažno istraživanje.

Tada su otkrivena tri intaktna i jedan razoreni kosturni grob. Vije-

nac od kamenja nađen je tek na šesnaestom metru od nulte točke

tumula, što ukazuje na to da je intenzivnim preoravanjem grobni

humak znatno snižen i razvučen. Na položaju Brda, nasuprot tu-

mulu, prilikom gradnje kuće otkrivena je nekropola ravnih gro-

148

149

bova. Godine 1990. provedeno je istraživanje na dijelu nekropole

gdje je trebala biti poduzeta gradnja, pa su arheolozi uz razorene

grobove naišli na samo jedan intaktni grob.

Skradnik - brončani pojas iz groba pod humkom u Skradniku, starije željezno doba, 7-6. st. pr. Kr.

160 D. Balen-Letunić, "Japodske nekropole s ogulinskog područja" u: Vjesnik arheološkog muzeja u Za-grebu, 3. serija, sv. XXXII-XXXIII, 23-24.

Trojvrh – japodski Terponos 160

Većina autora je u prošlosti locirala japodski Terponos u

Gornji Modruš, na lokaciju Samačke glavice. Međutim su, nakon

arheoloških rekognosciranja koje je provodila Ružica Drechsler-

Bižić, danas se smatra da se Terponos nalazio u Trojvrhu (u zaseoku

Janjčići) gdje se nalaze tri, uvalama povezana brijega: Veliki Vrh ili

Trojvrh, te Mala i Velika Metaljka. Na Velikom Vrhu i Velikoj Metaljki

nalaze se istoimene gradine, a na Maloj Metaljki smještenoj u sre-

dini bila je, kako su pokazala istraživanja provedena 1983. godine,

nekropola obiju gradina. Veliki Vrh ili Trojvrh je gradina sa još da-

nas dobro vidljivim fortifikacijama. Smještena je na izvanrednom

položaju s kojeg je moguća kontrola terena od Modruša do Plaš-

kog.

148

149

bova. Godine 1990. provedeno je istraživanje na dijelu nekropole

gdje je trebala biti poduzeta gradnja, pa su arheolozi uz razorene

grobove naišli na samo jedan intaktni grob.

Skradnik - brončani pojas iz groba pod humkom u Skradniku, starije željezno doba, 7-6. st. pr. Kr.

160 D. Balen-Letunić, "Japodske nekropole s ogulinskog područja" u: Vjesnik arheološkog muzeja u Za-grebu, 3. serija, sv. XXXII-XXXIII, 23-24.

Trojvrh – japodski Terponos 160

Većina autora je u prošlosti locirala japodski Terponos u

Gornji Modruš, na lokaciju Samačke glavice. Međutim su, nakon

arheoloških rekognosciranja koje je provodila Ružica Drechsler-

Bižić, danas se smatra da se Terponos nalazio u Trojvrhu (u zaseoku

Janjčići) gdje se nalaze tri, uvalama povezana brijega: Veliki Vrh ili

Trojvrh, te Mala i Velika Metaljka. Na Velikom Vrhu i Velikoj Metaljki

nalaze se istoimene gradine, a na Maloj Metaljki smještenoj u sre-

dini bila je, kako su pokazala istraživanja provedena 1983. godine,

nekropola obiju gradina. Veliki Vrh ili Trojvrh je gradina sa još da-

nas dobro vidljivim fortifikacijama. Smještena je na izvanrednom

položaju s kojeg je moguća kontrola terena od Modruša do Plaš-

kog.

Opcina Plaški

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

150

151

Opcina Plaški

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

150

151

152

153

Plaški – stari grad 161

Tri kilometra jugoistočno od Plaškog nalaze se ostaci

srednjovjekovnog burga Stari Plaški. Danas su vidljivi samo ostaci

gradskih zidina i gradske kule. Radi se o malenom gradu na vrhu

brda zvanog Plaška glava, danas okruženog šumom, ispod kojeg

se nalazilo utvrđeno podgrađe. Sačuvanost zida govori o neuo-

bičajenom tlocrtu: kaštel je bio približno ovalna tlocrta (što je

slučaj i kod burgova Zimić, Otmić, Krstinja, Čavnik, Podzvizd, Štur-

lić i drugih), a na njega su prislonjeni jedna manja polukula te veća

baterijska kula. Unutar tlocrta se nalazi i kružna branič-kula te uz

ziđe prislonjen palas. Sam kaštel je branjen s istočne strane gra-

bama i nasipima, a sa nasuprotne podgrađem trokutasta tlocrta.

Podgrađe je danas obraslo šumom i niskim raslinjem, a mjesti-

mično su vidljivi tragovi drvenih kuća u obliku terasa. Kaštel je gra-

dio Bernardin Frankopan početkom 16. stoljeća. Motiv gradnje je

bila obrana modruškog vlastelinstva s jugoistoka. Već 1558. go-

dine burg je potpuno napušten. No ipak, 1592. godine ondje se

nalazi krajiška straža. Nakon što ga osvaja Hasan-paša Predojević,

burg je zauvijek napušten.

161 Z. Horvat, "Fortifikacijska djelatnost Bernardina Frankopana" u: Modruški zbornik, 2009 (3), 267-269.

Plaški - srednjovjekovna utvrda

Plaški – utvrda u naselju 162

162 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 85; D. Damjanović, Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom – povijest episkopalnog kompleksa, Zagreb 2005, 18, 20.

163 D. Damjanović, Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom, Zagreb 2005.

Osim burga na brdu Plaška glava postojao je i u nizini, na

mjestu današnjeg Plaškog, kaštel podignut u 17. stoljeću, od kojeg

nije sačuvano ništa. Dao ga je sagraditi Petar Zrinski za doseljene

vlaške obitelji 1663. godine, a nalazio se na sutoku rječica Dre-

tulje i Vrnjike. Valvasor spominje gradić osamdesetih godina 17.

stoljeća kao devetu kapetaniju neposredno podvrgnutu Karlovač-

kom generalatu, čiji je zapovjednik Vuk Križanić. Ispod vlasti Ogu-

linskih kapetana izdvojio je Plaški general Josip Herberstein davši

mu 1684. godine posebnog kapetana i podčinivši mu Otočane,

Gomirce, Dubravce, Ponikvarce i Erdeljce. Nešto kasnije Plaški je

ukazom Leopolda II. stavljen pod jurisdikciju ogulinskih kapetana.

Danas je na brijegu na kojem se nalazi Dom kulture u Plaškom u

konfiguraciji zemljišta vidljivo da se ovdje nalazila ranonovovje-

kovna utvrda.

Plaški – katedralni hram Vavedenja Presvete Bogorodice 163

Nakon 1720. godine Plaški je postao sjedište eparhije

Gornjokarlovačke. Episkop Danilo Ljubotina sagradio je prvu crkvu

od drva tridesetih godina 18. stoljeća. Danilo Jakšić, njegov na-

sljednik, podigao je na mjestu drvene građevine kamenu crkvu

između 1755. i 1763. godine. Stil gradnje ove građevine rezultat je

rada dviju grupacija graditelja. Graditelji iz Sarajeva crkvi su dali

orijentalni stil, dok je graditelj iz Kranjske građevini dao barokne

stilske karakteristike. Velika longitudinalna crkva s masivnim ba-

roknim svodovima i elegantnim korom dobijaju tradicionalno tro-

lisno svetište ali i neuobičajeno oblikovanje deambulatorija – hod-

nika oko paside. Kako je vladičanski dvor u to vrijeme još uvijek

bio drven, ovaj je zidani hodnik služio kao arhiv i riznica za vrednije

predmete. Gradnja nove crkve svakako je značila političku afirma-

ciju episkopa Gornjokarlovačke eparhije. Sasvim je sigurno da je

njegova politička afirmacija bila usko vezana i za njegovu eko-

nomsku moć. Dakako, nova, kamena crkva ne bi bila podignuta

bez snažne pomoći izvana, posebno iz Rusije. Osamdesetih go-

dina 18. stoljeća sagrađen je i kameni episkopalni dvor. Njegovu

su gradnju vodili nasljednici Danila Jakšića, Petar Petrović i Jovan

Jovanović, a građen je prema planovima Josipa Stillera. Godine

1822., u vrijeme episkopa Mijokovića, hram je dobio nov ikonos-

tas, a episkopalni kompleks je povećan za zgradu klerikalne škole.

Mijokovićev nasljednik, Lukijan Mušicki, preselio se iz Plaškog u

Karlovac. U vrijeme Mušickog, između 1828. i 1834. godine, podu-

zeti su prvi veći popravci na samoj crkvi (tada su popravljeni kro-

vište i toranj crkve), a obnovljen je i episkopalni dvor. Episkop Ser-

gej Kaćanski pedesetih godina 19. stoljeća vratio se iz Karlovca u

Plaški i ondje ponovo obnavlja episkopalni dvor. Pedesetih godina

plaščanski prota Samuilo Popović započinje popravak hrama. On

obnavlja ikonostas i mijenja unutarnji inventar hrama. Istodobno

Plaški - pravoslavni katedralni hram Vavedenja Presvete Bogorodice

se obnavlja i vanjska fasada, a gređavina se iznutra i oslikava, vjer-

ojatno dekorativnim motivima. Sljedeća veća intervencija događa

se u vrijeme Teofana Živkovića, kada je na toranj postavljen sat.

Današnji izgled crkva duguje historicističkoj obnobvi izvedenoj

između 1903. i 1907. godine za vladike Mihaila Grujića. Veze s

vlasti u Zagrebu donijele su veliku materijalnu potporu Gornjo-

152

153

Plaški – stari grad 161

Tri kilometra jugoistočno od Plaškog nalaze se ostaci

srednjovjekovnog burga Stari Plaški. Danas su vidljivi samo ostaci

gradskih zidina i gradske kule. Radi se o malenom gradu na vrhu

brda zvanog Plaška glava, danas okruženog šumom, ispod kojeg

se nalazilo utvrđeno podgrađe. Sačuvanost zida govori o neuo-

bičajenom tlocrtu: kaštel je bio približno ovalna tlocrta (što je

slučaj i kod burgova Zimić, Otmić, Krstinja, Čavnik, Podzvizd, Štur-

lić i drugih), a na njega su prislonjeni jedna manja polukula te veća

baterijska kula. Unutar tlocrta se nalazi i kružna branič-kula te uz

ziđe prislonjen palas. Sam kaštel je branjen s istočne strane gra-

bama i nasipima, a sa nasuprotne podgrađem trokutasta tlocrta.

Podgrađe je danas obraslo šumom i niskim raslinjem, a mjesti-

mično su vidljivi tragovi drvenih kuća u obliku terasa. Kaštel je gra-

dio Bernardin Frankopan početkom 16. stoljeća. Motiv gradnje je

bila obrana modruškog vlastelinstva s jugoistoka. Već 1558. go-

dine burg je potpuno napušten. No ipak, 1592. godine ondje se

nalazi krajiška straža. Nakon što ga osvaja Hasan-paša Predojević,

burg je zauvijek napušten.

161 Z. Horvat, "Fortifikacijska djelatnost Bernardina Frankopana" u: Modruški zbornik, 2009 (3), 267-269.

Plaški - srednjovjekovna utvrda

Plaški – utvrda u naselju 162

162 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 85; D. Damjanović, Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom – povijest episkopalnog kompleksa, Zagreb 2005, 18, 20.

163 D. Damjanović, Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom, Zagreb 2005.

Osim burga na brdu Plaška glava postojao je i u nizini, na

mjestu današnjeg Plaškog, kaštel podignut u 17. stoljeću, od kojeg

nije sačuvano ništa. Dao ga je sagraditi Petar Zrinski za doseljene

vlaške obitelji 1663. godine, a nalazio se na sutoku rječica Dre-

tulje i Vrnjike. Valvasor spominje gradić osamdesetih godina 17.

stoljeća kao devetu kapetaniju neposredno podvrgnutu Karlovač-

kom generalatu, čiji je zapovjednik Vuk Križanić. Ispod vlasti Ogu-

linskih kapetana izdvojio je Plaški general Josip Herberstein davši

mu 1684. godine posebnog kapetana i podčinivši mu Otočane,

Gomirce, Dubravce, Ponikvarce i Erdeljce. Nešto kasnije Plaški je

ukazom Leopolda II. stavljen pod jurisdikciju ogulinskih kapetana.

Danas je na brijegu na kojem se nalazi Dom kulture u Plaškom u

konfiguraciji zemljišta vidljivo da se ovdje nalazila ranonovovje-

kovna utvrda.

Plaški – katedralni hram Vavedenja Presvete Bogorodice 163

Nakon 1720. godine Plaški je postao sjedište eparhije

Gornjokarlovačke. Episkop Danilo Ljubotina sagradio je prvu crkvu

od drva tridesetih godina 18. stoljeća. Danilo Jakšić, njegov na-

sljednik, podigao je na mjestu drvene građevine kamenu crkvu

između 1755. i 1763. godine. Stil gradnje ove građevine rezultat je

rada dviju grupacija graditelja. Graditelji iz Sarajeva crkvi su dali

orijentalni stil, dok je graditelj iz Kranjske građevini dao barokne

stilske karakteristike. Velika longitudinalna crkva s masivnim ba-

roknim svodovima i elegantnim korom dobijaju tradicionalno tro-

lisno svetište ali i neuobičajeno oblikovanje deambulatorija – hod-

nika oko paside. Kako je vladičanski dvor u to vrijeme još uvijek

bio drven, ovaj je zidani hodnik služio kao arhiv i riznica za vrednije

predmete. Gradnja nove crkve svakako je značila političku afirma-

ciju episkopa Gornjokarlovačke eparhije. Sasvim je sigurno da je

njegova politička afirmacija bila usko vezana i za njegovu eko-

nomsku moć. Dakako, nova, kamena crkva ne bi bila podignuta

bez snažne pomoći izvana, posebno iz Rusije. Osamdesetih go-

dina 18. stoljeća sagrađen je i kameni episkopalni dvor. Njegovu

su gradnju vodili nasljednici Danila Jakšića, Petar Petrović i Jovan

Jovanović, a građen je prema planovima Josipa Stillera. Godine

1822., u vrijeme episkopa Mijokovića, hram je dobio nov ikonos-

tas, a episkopalni kompleks je povećan za zgradu klerikalne škole.

Mijokovićev nasljednik, Lukijan Mušicki, preselio se iz Plaškog u

Karlovac. U vrijeme Mušickog, između 1828. i 1834. godine, podu-

zeti su prvi veći popravci na samoj crkvi (tada su popravljeni kro-

vište i toranj crkve), a obnovljen je i episkopalni dvor. Episkop Ser-

gej Kaćanski pedesetih godina 19. stoljeća vratio se iz Karlovca u

Plaški i ondje ponovo obnavlja episkopalni dvor. Pedesetih godina

plaščanski prota Samuilo Popović započinje popravak hrama. On

obnavlja ikonostas i mijenja unutarnji inventar hrama. Istodobno

Plaški - pravoslavni katedralni hram Vavedenja Presvete Bogorodice

se obnavlja i vanjska fasada, a gređavina se iznutra i oslikava, vjer-

ojatno dekorativnim motivima. Sljedeća veća intervencija događa

se u vrijeme Teofana Živkovića, kada je na toranj postavljen sat.

Današnji izgled crkva duguje historicističkoj obnobvi izvedenoj

između 1903. i 1907. godine za vladike Mihaila Grujića. Veze s

vlasti u Zagrebu donijele su veliku materijalnu potporu Gornjo-

154

155

karlovačkoj eparhiji. Tada se obnavljaju i grade brojne crkve, a ob-

navlja se i katedrala. Planove za arhitektonsko preoblikovanje gra-

đevine izradio je zagrebački arhitekt Janko Honjac, učenik glavnog

bečkog neogotičara Friedricha Schmidta. Stil koji se pri tome ko-

risti prilično je neuobičajen za ove krajeve – ruski stil, s primjesa-

ma elemenata koje koristi glavni arhitekt hrvatskog historicizma

Hermann Bollé. Unutrašnjost pokazuje drugačije rješenje – stara

barokna artikulacija zidova se čuva, a na nju sjeda nov zidni oslik

prema projektu profesora na Obrtnoj školi i zagrebačkog slikara

Marka Peroša. Nacrte za unutrašnju opremu sastavlja zagrebački

arhitekt Vinko Rauscher. Ikone na ikonostasu izrađuje Ivan Tišov,

jedan od tada najuglednijih slikara. Ikonografski program, kako

zidnog oslika, tako i ikonostasa, pažljivo je sačinjen od strane vlad-

ike Grujića. Između dva svjetska rata jedina veća intervencija na

kompleksu odnosi se na proširenje dvora. Nakon proglašenja NDH,

Gornjokarlovačko vladičanstvo se ukida, a umjetnine i arhivski spi-

si iz dvora se evakuiraju te na taj način preživljavaju rat. Crkva stra-

dava u bombardiranju 1942. godine, a voda koja godinama nakon

toga događaja prodire u unutrašnjost uništava velik dio oslika.

Svetište i krov se obnavljaju pedesetih godina dvadesetog stolje-

ća, da bi krajem osamdesetih započela generalna obnova građe-

vine u kojoj je u potpunosti obijen historicistički oslik. U posljed-

njem ratu nestao je dio slika s ikonostasa. Crkva u Plaškom danas

se nalazi u izuzetno lošem stanju.

Plaški – katolička župna crkva Svete Ane 164

164 R. Jolić, "Povijest župe Plaški" u: Modruški zbornik , 2007 (1), 71-123.

U Plaškom je samostalna kapelanija osnovana tek 1769.

godine zbog neznatnog broja rimokatolika koji su ovdje stano-

vali nakon osmanlijskih napada. Kapelanija je bila posvećena Sve-

tom Antunu Padovanskom. Godine 1807. kapelanija je uzdignuta

na status župe. Međutim, od početka dvadesetog stoljeća, budući

da je u župi bilo premalo katolika, obično su župnici iz Saborskog

ili Cerovnika obavljali vjerske poslove u Plaškom. Do osmanlijskih

prodora na područje Plaškog, rimokatolička župa u Plaškom bila

je posvećena Svetom Stjepanu, od ponovne uspostave Svetom

Antunu, a nakon izgradnje crkve 1835. godine Svetoj Ani. Stara

srednjovjekovna rimokatolička crkva Svetog Stjepana u Plaškom

nalazila se u blizini današnjeg Doma kulture, na mjestu gdje je

1663. godine Petar Zrinski sagradio utvrdu od mogućih osman-

lijskih napada, na brežuljku gdje se spajaju plaščanske rječice

Dretulja i Vrnjika. Lopašić tvrdi da je zvonik katoličke crkve Svetog

Stjepana u Plaškom 1658. godine bio pretvoren u kulu za obranu.

Druga po redu rimokatolička crkva, koja je bila posvećena Svetom

Antunu Padovanskom, bila je smještena, po svoj prilici, na istom

mjestu gdje je stajala crkva Svetog Stjepana. Budući da je crkva

bila neprikladna i tijesna, 1835. godine podignuta je nova, veća,

crkva Svete Ane. Ova je građevina bila više puta obnavljana. Tako

nam je poznato da je u nju udario grom 1910. godine i tada je oš-

tetio. Godine 1924. bila je temeljito restaurirana, a neki su zahvati

poduzeti 1933. godine i 1939. godine U vrijeme Drugog svjet-

skog rata crkva nije bila oštećena, a krov joj se urušio sam od sebe

oko 1950. godine. U zidinama crkve služena je misa 1968. i 1977.

godine. Godine 1975. crkva je stavljena pod krov, a obnovljeni su

zvonik i sakristija. Za vrijeme posljednjeg rata crkva također nije

oštećena. U njoj su pripadnici srpskih paravojnih formacija držali

oružje. Nakon 1995., kada se u Plaški doselilo oko 1500 Hrvata iz

Bosne (čiji se broj kasnije smanjivao), crkva je obnovljena i uređe-

na. Danas se nalazi u dobrom stanju.

Plaški - katolička župna crkva Svete Ane

Plaški - katolička kapela Svete Ane - plan za gradnju

154

155

karlovačkoj eparhiji. Tada se obnavljaju i grade brojne crkve, a ob-

navlja se i katedrala. Planove za arhitektonsko preoblikovanje gra-

đevine izradio je zagrebački arhitekt Janko Honjac, učenik glavnog

bečkog neogotičara Friedricha Schmidta. Stil koji se pri tome ko-

risti prilično je neuobičajen za ove krajeve – ruski stil, s primjesa-

ma elemenata koje koristi glavni arhitekt hrvatskog historicizma

Hermann Bollé. Unutrašnjost pokazuje drugačije rješenje – stara

barokna artikulacija zidova se čuva, a na nju sjeda nov zidni oslik

prema projektu profesora na Obrtnoj školi i zagrebačkog slikara

Marka Peroša. Nacrte za unutrašnju opremu sastavlja zagrebački

arhitekt Vinko Rauscher. Ikone na ikonostasu izrađuje Ivan Tišov,

jedan od tada najuglednijih slikara. Ikonografski program, kako

zidnog oslika, tako i ikonostasa, pažljivo je sačinjen od strane vlad-

ike Grujića. Između dva svjetska rata jedina veća intervencija na

kompleksu odnosi se na proširenje dvora. Nakon proglašenja NDH,

Gornjokarlovačko vladičanstvo se ukida, a umjetnine i arhivski spi-

si iz dvora se evakuiraju te na taj način preživljavaju rat. Crkva stra-

dava u bombardiranju 1942. godine, a voda koja godinama nakon

toga događaja prodire u unutrašnjost uništava velik dio oslika.

Svetište i krov se obnavljaju pedesetih godina dvadesetog stolje-

ća, da bi krajem osamdesetih započela generalna obnova građe-

vine u kojoj je u potpunosti obijen historicistički oslik. U posljed-

njem ratu nestao je dio slika s ikonostasa. Crkva u Plaškom danas

se nalazi u izuzetno lošem stanju.

Plaški – katolička župna crkva Svete Ane 164

164 R. Jolić, "Povijest župe Plaški" u: Modruški zbornik , 2007 (1), 71-123.

U Plaškom je samostalna kapelanija osnovana tek 1769.

godine zbog neznatnog broja rimokatolika koji su ovdje stano-

vali nakon osmanlijskih napada. Kapelanija je bila posvećena Sve-

tom Antunu Padovanskom. Godine 1807. kapelanija je uzdignuta

na status župe. Međutim, od početka dvadesetog stoljeća, budući

da je u župi bilo premalo katolika, obično su župnici iz Saborskog

ili Cerovnika obavljali vjerske poslove u Plaškom. Do osmanlijskih

prodora na područje Plaškog, rimokatolička župa u Plaškom bila

je posvećena Svetom Stjepanu, od ponovne uspostave Svetom

Antunu, a nakon izgradnje crkve 1835. godine Svetoj Ani. Stara

srednjovjekovna rimokatolička crkva Svetog Stjepana u Plaškom

nalazila se u blizini današnjeg Doma kulture, na mjestu gdje je

1663. godine Petar Zrinski sagradio utvrdu od mogućih osman-

lijskih napada, na brežuljku gdje se spajaju plaščanske rječice

Dretulja i Vrnjika. Lopašić tvrdi da je zvonik katoličke crkve Svetog

Stjepana u Plaškom 1658. godine bio pretvoren u kulu za obranu.

Druga po redu rimokatolička crkva, koja je bila posvećena Svetom

Antunu Padovanskom, bila je smještena, po svoj prilici, na istom

mjestu gdje je stajala crkva Svetog Stjepana. Budući da je crkva

bila neprikladna i tijesna, 1835. godine podignuta je nova, veća,

crkva Svete Ane. Ova je građevina bila više puta obnavljana. Tako

nam je poznato da je u nju udario grom 1910. godine i tada je oš-

tetio. Godine 1924. bila je temeljito restaurirana, a neki su zahvati

poduzeti 1933. godine i 1939. godine U vrijeme Drugog svjet-

skog rata crkva nije bila oštećena, a krov joj se urušio sam od sebe

oko 1950. godine. U zidinama crkve služena je misa 1968. i 1977.

godine. Godine 1975. crkva je stavljena pod krov, a obnovljeni su

zvonik i sakristija. Za vrijeme posljednjeg rata crkva također nije

oštećena. U njoj su pripadnici srpskih paravojnih formacija držali

oružje. Nakon 1995., kada se u Plaški doselilo oko 1500 Hrvata iz

Bosne (čiji se broj kasnije smanjivao), crkva je obnovljena i uređe-

na. Danas se nalazi u dobrom stanju.

Plaški - katolička župna crkva Svete Ane

Plaški - katolička kapela Svete Ane - plan za gradnju

Opcina Saborsko

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

156

157

Opcina Saborsko

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

156

157

158

159

Blata – Plaška glava – prapovijesno arheološko nalazište 165

165 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 91.

166 Z. Horvat, "Fortifikacijska djelatnost Bernardina Frankopana" u: Modruški zbornik, 2009 (3), 273-274; E. Laszowski, Neke povjesne građevine, Zagreb 1902, 201-206.

Iznad sela Blata nalazi se arheološko nalazište Plaška

glava na 795 metara iz vremena kasnog brončanog i željeznog do-

ba (12. do 8. st. pr. Kr.) Na lokalitetu su bili naseljeni Japodi. Pristup

lokalitetu najbolji je iz Plaškog od kuda preko plaščanskog starog

grada vodi planinarski put.

Blata - prapovijesno arheološko nalazište Plaška glava

Lička Jesenica – srednjovjekovna utvrda 166

Utvrda Lička Jesenica do Drugog je svjetskog rata bila u

potpunosti čitava. U njoj se nalazila škola, no utvrda je spaljena u

vrijeme Drugog svjetskog rata te su do danas od nje ostali tek tra-

govi u konfiguraciji tla na livadi na poluotoku uz okuku potoka Je-

senice kod mlina. Tlocrt ovog kaštela bio je približno kvadratan,

sa dvije kružne polukule te s jednom potkovasta tlocrta na tri ugla.

Četvrti je ugao bio bez kule. Uz jednu stranu tlocrta prizidan je i

palas. Selo Jesenice spominje se u Modruškom urbaru 1486. go-

dine, ali ne i kaštel. Jesenica je kao Frankopansko dobro imala

jednog službenog ribara, budući da je potok Jesenički obilovao

ribom. Na posjedu Jesenica postojao je i ptičar. Čini se da je i oko

Jesenice bilo rudnika u kojima su radili rudari kao i u Čabru, Ste-

ničnjaku i Fužinama. Prvi spomen kaštela potječe iz 1544. godine,

kada se u dokumentu spominje pogodba o zajednici dobara iz-

među Stjepana III. Frankopana i Nikole IV. Zrinskog. Po mišljenju

Laszowskog Jesenicu je sagradio Stjepan III. Frankopan ili Ber-

nardin Frankopan. Kaštel je nastao u vrijeme osmanske opasnosti,

kada je bilo potrebno da se zaštiti put koji je vodio od Modruša

prema Slunju i Bihaću. Polovicom 16. stoljeća, kada i Ogulin i Mo-

druš, krajiške su vlasti zaposjele i Jesenicu. U gradu se tada nalazilo

četrdesetak ljudi. Topove i streljivo dobivala je jesenička posada iz

Senja, odakle su opskrbljivane i posade u Brinju i Otočcu. Hrana je

dobavljana iz današnje Bele Krajine. Premda je krajiška vojska za-

posjela Jesenicu, Frankopani su je smatrali svojim dobrom. Os-

Lička Jesenica tlocrt utvrde iz 1701. godine

manlije su Jesenicu zauzeli 1592. godine, kada i Bihać. Pravoslav-

ni su u krajeve oko Jesenice naseljeni 1609. godine, zamolivši na-

dvojvodu Ferdinanda da se ondje mogu naseliti i da mogu podi-

gnuti kulu u Plaškom. Čini se da su pravoslavni doseljenici šurovali

s Osmanlijama. Zbog stalne osmanlijske opasnosti Jesenica je po-

lovicom 17. stoljeća potpuno opustjela. Neposredno pred Veliki

bečki rat 1688. godine naseljeni su novi pravoslavni iz Korenice.

Međutim, ni ovi pravoslavni nisu dugo ostali, već su se preselili, pa

je 1700. godine Jesenica potpuno pusta. Godine 1701. burg je bio

u ruševnom stanju, a 1705. godine u Jesenicu su naseljeni pravo-

slavni iz Plaškog. Međutim, pravoslavni Vlasi su se bunili protiv

krajiških vlasti, pa su 1710. godine pokoreni. Zbog gladi koja je

harala čitavom Vojnom krajinom, 1715. godine iz Jesenice se u Sri-

jem odselilo šest kuća i 18 vojnika. Godine 1835. utvrda u Jesenici

bila je gotovo u potpunosti zapuštena, ali je krajem 19. stoljeća

burg obnovljen, i u njemu je bila smještena škola. Danas od burga

nema ni temelja. Raspoznaju se tek tragovi u konfiguraciji terena.

Lička Jesenica - položaj starog grada

Lička Jesenica – pravoslavni parohijalni hram Svetog Ilije 167

167 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910, 1009; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; M. Miljanović, "Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvat-skoj" u: Srpski glas, Topusko (novembar 1990.), 11.

U Ličkoj Jesenici se nalazi izuzetno vrijedan hram posve-

ćen Svetom Iliji, iz 1751. godine. Parohija u Ličkoj Jesenici obuh-

vaća sela Ličku Jesenicu, Begovac i Blata. Prema kazivanju Đure

Vukelića, u siječnju 1943. četnici su na putu iz Škara za Jasenak za-

uzeli položaj u parohijalnom hramu u Ličkoj Jesenici. Nakon pro-

dora partizana iz Borika, četnici su se morali povlačiti. U ovom

sukobu partizani su granatama razorili zvonik hrama i dio južnog

zida crkve. Hram je obnovljen tek 1979. godine.

Lička Jesenica - pravoslavni parohijalni hram Svetog Ilije iznutra

158

159

Blata – Plaška glava – prapovijesno arheološko nalazište 165

165 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 91.

166 Z. Horvat, "Fortifikacijska djelatnost Bernardina Frankopana" u: Modruški zbornik, 2009 (3), 273-274; E. Laszowski, Neke povjesne građevine, Zagreb 1902, 201-206.

Iznad sela Blata nalazi se arheološko nalazište Plaška

glava na 795 metara iz vremena kasnog brončanog i željeznog do-

ba (12. do 8. st. pr. Kr.) Na lokalitetu su bili naseljeni Japodi. Pristup

lokalitetu najbolji je iz Plaškog od kuda preko plaščanskog starog

grada vodi planinarski put.

Blata - prapovijesno arheološko nalazište Plaška glava

Lička Jesenica – srednjovjekovna utvrda 166

Utvrda Lička Jesenica do Drugog je svjetskog rata bila u

potpunosti čitava. U njoj se nalazila škola, no utvrda je spaljena u

vrijeme Drugog svjetskog rata te su do danas od nje ostali tek tra-

govi u konfiguraciji tla na livadi na poluotoku uz okuku potoka Je-

senice kod mlina. Tlocrt ovog kaštela bio je približno kvadratan,

sa dvije kružne polukule te s jednom potkovasta tlocrta na tri ugla.

Četvrti je ugao bio bez kule. Uz jednu stranu tlocrta prizidan je i

palas. Selo Jesenice spominje se u Modruškom urbaru 1486. go-

dine, ali ne i kaštel. Jesenica je kao Frankopansko dobro imala

jednog službenog ribara, budući da je potok Jesenički obilovao

ribom. Na posjedu Jesenica postojao je i ptičar. Čini se da je i oko

Jesenice bilo rudnika u kojima su radili rudari kao i u Čabru, Ste-

ničnjaku i Fužinama. Prvi spomen kaštela potječe iz 1544. godine,

kada se u dokumentu spominje pogodba o zajednici dobara iz-

među Stjepana III. Frankopana i Nikole IV. Zrinskog. Po mišljenju

Laszowskog Jesenicu je sagradio Stjepan III. Frankopan ili Ber-

nardin Frankopan. Kaštel je nastao u vrijeme osmanske opasnosti,

kada je bilo potrebno da se zaštiti put koji je vodio od Modruša

prema Slunju i Bihaću. Polovicom 16. stoljeća, kada i Ogulin i Mo-

druš, krajiške su vlasti zaposjele i Jesenicu. U gradu se tada nalazilo

četrdesetak ljudi. Topove i streljivo dobivala je jesenička posada iz

Senja, odakle su opskrbljivane i posade u Brinju i Otočcu. Hrana je

dobavljana iz današnje Bele Krajine. Premda je krajiška vojska za-

posjela Jesenicu, Frankopani su je smatrali svojim dobrom. Os-

Lička Jesenica tlocrt utvrde iz 1701. godine

manlije su Jesenicu zauzeli 1592. godine, kada i Bihać. Pravoslav-

ni su u krajeve oko Jesenice naseljeni 1609. godine, zamolivši na-

dvojvodu Ferdinanda da se ondje mogu naseliti i da mogu podi-

gnuti kulu u Plaškom. Čini se da su pravoslavni doseljenici šurovali

s Osmanlijama. Zbog stalne osmanlijske opasnosti Jesenica je po-

lovicom 17. stoljeća potpuno opustjela. Neposredno pred Veliki

bečki rat 1688. godine naseljeni su novi pravoslavni iz Korenice.

Međutim, ni ovi pravoslavni nisu dugo ostali, već su se preselili, pa

je 1700. godine Jesenica potpuno pusta. Godine 1701. burg je bio

u ruševnom stanju, a 1705. godine u Jesenicu su naseljeni pravo-

slavni iz Plaškog. Međutim, pravoslavni Vlasi su se bunili protiv

krajiških vlasti, pa su 1710. godine pokoreni. Zbog gladi koja je

harala čitavom Vojnom krajinom, 1715. godine iz Jesenice se u Sri-

jem odselilo šest kuća i 18 vojnika. Godine 1835. utvrda u Jesenici

bila je gotovo u potpunosti zapuštena, ali je krajem 19. stoljeća

burg obnovljen, i u njemu je bila smještena škola. Danas od burga

nema ni temelja. Raspoznaju se tek tragovi u konfiguraciji terena.

Lička Jesenica - položaj starog grada

Lička Jesenica – pravoslavni parohijalni hram Svetog Ilije 167

167 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910, 1009; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; M. Miljanović, "Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvat-skoj" u: Srpski glas, Topusko (novembar 1990.), 11.

U Ličkoj Jesenici se nalazi izuzetno vrijedan hram posve-

ćen Svetom Iliji, iz 1751. godine. Parohija u Ličkoj Jesenici obuh-

vaća sela Ličku Jesenicu, Begovac i Blata. Prema kazivanju Đure

Vukelića, u siječnju 1943. četnici su na putu iz Škara za Jasenak za-

uzeli položaj u parohijalnom hramu u Ličkoj Jesenici. Nakon pro-

dora partizana iz Borika, četnici su se morali povlačiti. U ovom

sukobu partizani su granatama razorili zvonik hrama i dio južnog

zida crkve. Hram je obnovljen tek 1979. godine.

Lička Jesenica - pravoslavni parohijalni hram Svetog Ilije iznutra

160

161

Lička Jesenica - pravoslavni parohijalni hram Svetog Ilije

Lička Jesenica - pravoslavni parohijalni hram Svetog Ilije

Saborsko – katolička župna crkva Svetog Ivana Nepomuka 168

168 www.saborsko.net; I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 209-210.

Crkva Svetog Ivana Nepomuka sagrađena 1864. godine

bila je podignuta kao jednobrodna građevina usmjerena u pravcu

sjeveroistok-jugozapad. Zvonik sa stožastim završetkom bio je

prostorno odvojen od lađe crkve i kroz njega se ulazilo u crkvu. Na

zapadnom dijelu uz polukružno svetište bila je izgrađena sakris-

tija koja je vratima bila povezana sa svetištem. U crkvu se ulazilo

kroz zvonik koji je prostorom bio odvojen od crkvene lađe. Pod-

nožje zvonika bilo je rastvoreno stupovima koji su završavali vi-

jencem pravokutnog istaka i polukružnim lukom. Krovište je bilo

dvostrešno, dok je zvonik imao stožast završetak. Nasuprot crkvi

nalazio se župni dvor. Dana 12. studenog 1991. crkvu su srušili pri-

padnici vojske tzv. Republike Srpske krajine i JNA. Tada je razoren

zvonik, a od obodnih zidova sačuvani su sjeverni i južni dijelovi la-

đe, dok je svetište u potpunosti uništeno. Uništeni su i oltari. Nova

je crkva podignuta između 2001. i 2003. godine, u modernom stilu,

s križem visokim 15 metara. Saborsko - srušena crkva Svetog Ivana Nepomuka 1995. godine Saborsko - katolička župna crkva Svetog Ivana Nepomuka

160

161

Lička Jesenica - pravoslavni parohijalni hram Svetog Ilije

Lička Jesenica - pravoslavni parohijalni hram Svetog Ilije

Saborsko – katolička župna crkva Svetog Ivana Nepomuka 168

168 www.saborsko.net; I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 209-210.

Crkva Svetog Ivana Nepomuka sagrađena 1864. godine

bila je podignuta kao jednobrodna građevina usmjerena u pravcu

sjeveroistok-jugozapad. Zvonik sa stožastim završetkom bio je

prostorno odvojen od lađe crkve i kroz njega se ulazilo u crkvu. Na

zapadnom dijelu uz polukružno svetište bila je izgrađena sakris-

tija koja je vratima bila povezana sa svetištem. U crkvu se ulazilo

kroz zvonik koji je prostorom bio odvojen od crkvene lađe. Pod-

nožje zvonika bilo je rastvoreno stupovima koji su završavali vi-

jencem pravokutnog istaka i polukružnim lukom. Krovište je bilo

dvostrešno, dok je zvonik imao stožast završetak. Nasuprot crkvi

nalazio se župni dvor. Dana 12. studenog 1991. crkvu su srušili pri-

padnici vojske tzv. Republike Srpske krajine i JNA. Tada je razoren

zvonik, a od obodnih zidova sačuvani su sjeverni i južni dijelovi la-

đe, dok je svetište u potpunosti uništeno. Uništeni su i oltari. Nova

je crkva podignuta između 2001. i 2003. godine, u modernom stilu,

s križem visokim 15 metara. Saborsko - srušena crkva Svetog Ivana Nepomuka 1995. godine Saborsko - katolička župna crkva Svetog Ivana Nepomuka

163

Saborsko – katolička kapela Svete Marije od Rozarija 169

169 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 91.

U Saborskom se na groblju južno od prometnice koja

povezuje Josipdol i Selište Drežničko nalazi stara kapela Svete

Marije od Rozarija, sagrađena 1726. godine, a pregrađena 1900.

godine. Kapela je u vrijeme posljednjeg rata teško oštećena od

strane Vojske Republike Srpske krajine i JNA, ali je do danas ob-

novljena i nalazi se u dobru stanju.

Saborsko - katolička kapela Svete Marije od Rozalija

162

Saborsko - katolička kapela Svete Marije od Rozalija

163

Saborsko – katolička kapela Svete Marije od Rozarija 169

169 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 91.

U Saborskom se na groblju južno od prometnice koja

povezuje Josipdol i Selište Drežničko nalazi stara kapela Svete

Marije od Rozarija, sagrađena 1726. godine, a pregrađena 1900.

godine. Kapela je u vrijeme posljednjeg rata teško oštećena od

strane Vojske Republike Srpske krajine i JNA, ali je do danas ob-

novljena i nalazi se u dobru stanju.

Saborsko - katolička kapela Svete Marije od Rozalija

162

Saborsko - katolička kapela Svete Marije od Rozalija

Opcina Tounj

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

164

165

Opcina Tounj

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara

i Ogulinsko-plaščanske zavale

164

165

166

167

Tounj – srednjovjekovna utvrda i dvokatni most 170

170 Z. Horvat, "Fortifikacijska djelatnost Bernardina Frankopana" u: Modruški zbornik, 2009 (3), 275-277; D. Miletić, "Baština i baštinici – Perspektive zaštite frankopanske kulturne baštine s gledišta dosadašnje prakse i prijedlog temeljne promjene odnosa prema plemićkim gradovima" u: Modruški zbornik, 2009 (3), 316-318; E. Laszowski, Neke povjesne građevine, Zagreb 1902, 165-172.

Srednjovjekovna tounjska utvrda stoji pod brdom Kr-peljem, iznad duboke gudure, u kojoj nasuprot gradu iz pećine izlazi potok Tounjčica. Pećina ima dva ulaza, kako piše Emil Las-zowski. Jedan je ulaz imao pet metara debeo obrambeni zid koji je služio kao zaklonište u vrijeme Osmanlija. Prema legendi, u pećini su se branile tri obitelji od Osmanlija: Fumić, Juraić i Rebrović. Las-zowski nabraja još četiri pećine u neposrednoj blizini Tounja (Haj-dučka pećina kod Gojaka, Suhajska pećina kod mosta na Tounjčici, Rabatina pećina i Suhodolska pećina kod Gojaka). Burg je bio sa-građen na strmini, a tlocrt mu je bio pačetvorina. Na zapadnom uglu se nalazila velika četvrtasta kula, a grad je posjedovao velik broj drvenih zgrada unutar zidina. Uz veliku četvrtastu kulu burg je imao još dvije kule, od kojih je jedna kvadratna, a druga potko-vičasta tlocrta. Ulaza su bila dva, na nasuprotnim stranama grada. Danas od kaštela nije ostalo gotovo ništa, osim malo zidova, dok je uz polukulu prigrađen recentni stambeni objekt. Kaštel Tounj je nestao zbog nebrige i zapuštanja, a njegovu nestanku posebno je pridonio kamenolom u njegovoj neposrednoj blizini. Utvrda To-unj prvi se put spominje 1481. godine u svojini Stjepana II. Franko-pana, koji je ondje imao pravo ubiranja carine i daće. Nakon Stje-panove smrti utvrdu posjeduje Bernardin Frankopan, a iza njega Stjepan III. Frankopan. Kaštel je već sredinom 16. stoljeća za-pušten i polunapušten, ali ga uslijed osmanlijske opasnosti zapos-jeda krajiška vojska. Između 1584. i 1589. u burgu je kapetan Stjep-an Gusić, pa je on, najvjerojatnije, prema nacrtu Matije Gambona izveo gradnju velike četvrtaste kule koja je vidljiva na starim foto-grafijama Tounja. Tounj je u vrijeme osmanlijske opasnosti bio izu-zetno važna utvrda, koja svoju funkciju gubi nakon 1699. godine i mira u Srijemskim Karlovcima, kada se granična linija pomiče znat-no prema istoku. U Tounju osim neznatnih ostataka burga i neka-dašnje kapele koja je pripadala kaštelu (a koja se sada nalazi usred kamenoloma), postoji i vrijedan, dvokatni most, podignut 1775. godine preko kanjona rijeke Tounjčice dug 45 m, visok 13m, a ši-rok 9m, jedini takvog tipa u Hrvatskoj te u ovom dijelu Europe. Graditelj prvog kata 1775. godine pukovnik je Vinko Struppi, a gra-ditelj drugog kata 1836. godine je Josip Kajetan Knežić. Na ogradi mosta postavljeni kipovi rimskih vojnika i sponen ploče. Za vrije-me drugog svjetskog rata veći dio gornjeg kata srušen je da bi bio obnovljen 1972. godine. U ljeto 2011. most je u potpunosti resta-uriran i uređen, a na njega su postavljeni originalni kipovi iz 18. stoljeća te Struppijeva i Kneževićeva ploča s povijesnim natpi-sima.

Tounj - srednjovjekovna utvrda krajem 19. stoljeća

Tounj !!! - srednjovjekovna utvrda krajem 19. stoljeća

Tounj

Tounj - kapela u srednjovjekovnoj utvrdi

166

167

Tounj – srednjovjekovna utvrda i dvokatni most 170

170 Z. Horvat, "Fortifikacijska djelatnost Bernardina Frankopana" u: Modruški zbornik, 2009 (3), 275-277; D. Miletić, "Baština i baštinici – Perspektive zaštite frankopanske kulturne baštine s gledišta dosadašnje prakse i prijedlog temeljne promjene odnosa prema plemićkim gradovima" u: Modruški zbornik, 2009 (3), 316-318; E. Laszowski, Neke povjesne građevine, Zagreb 1902, 165-172.

Srednjovjekovna tounjska utvrda stoji pod brdom Kr-peljem, iznad duboke gudure, u kojoj nasuprot gradu iz pećine izlazi potok Tounjčica. Pećina ima dva ulaza, kako piše Emil Las-zowski. Jedan je ulaz imao pet metara debeo obrambeni zid koji je služio kao zaklonište u vrijeme Osmanlija. Prema legendi, u pećini su se branile tri obitelji od Osmanlija: Fumić, Juraić i Rebrović. Las-zowski nabraja još četiri pećine u neposrednoj blizini Tounja (Haj-dučka pećina kod Gojaka, Suhajska pećina kod mosta na Tounjčici, Rabatina pećina i Suhodolska pećina kod Gojaka). Burg je bio sa-građen na strmini, a tlocrt mu je bio pačetvorina. Na zapadnom uglu se nalazila velika četvrtasta kula, a grad je posjedovao velik broj drvenih zgrada unutar zidina. Uz veliku četvrtastu kulu burg je imao još dvije kule, od kojih je jedna kvadratna, a druga potko-vičasta tlocrta. Ulaza su bila dva, na nasuprotnim stranama grada. Danas od kaštela nije ostalo gotovo ništa, osim malo zidova, dok je uz polukulu prigrađen recentni stambeni objekt. Kaštel Tounj je nestao zbog nebrige i zapuštanja, a njegovu nestanku posebno je pridonio kamenolom u njegovoj neposrednoj blizini. Utvrda To-unj prvi se put spominje 1481. godine u svojini Stjepana II. Franko-pana, koji je ondje imao pravo ubiranja carine i daće. Nakon Stje-panove smrti utvrdu posjeduje Bernardin Frankopan, a iza njega Stjepan III. Frankopan. Kaštel je već sredinom 16. stoljeća za-pušten i polunapušten, ali ga uslijed osmanlijske opasnosti zapos-jeda krajiška vojska. Između 1584. i 1589. u burgu je kapetan Stjep-an Gusić, pa je on, najvjerojatnije, prema nacrtu Matije Gambona izveo gradnju velike četvrtaste kule koja je vidljiva na starim foto-grafijama Tounja. Tounj je u vrijeme osmanlijske opasnosti bio izu-zetno važna utvrda, koja svoju funkciju gubi nakon 1699. godine i mira u Srijemskim Karlovcima, kada se granična linija pomiče znat-no prema istoku. U Tounju osim neznatnih ostataka burga i neka-dašnje kapele koja je pripadala kaštelu (a koja se sada nalazi usred kamenoloma), postoji i vrijedan, dvokatni most, podignut 1775. godine preko kanjona rijeke Tounjčice dug 45 m, visok 13m, a ši-rok 9m, jedini takvog tipa u Hrvatskoj te u ovom dijelu Europe. Graditelj prvog kata 1775. godine pukovnik je Vinko Struppi, a gra-ditelj drugog kata 1836. godine je Josip Kajetan Knežić. Na ogradi mosta postavljeni kipovi rimskih vojnika i sponen ploče. Za vrije-me drugog svjetskog rata veći dio gornjeg kata srušen je da bi bio obnovljen 1972. godine. U ljeto 2011. most je u potpunosti resta-uriran i uređen, a na njega su postavljeni originalni kipovi iz 18. stoljeća te Struppijeva i Kneževićeva ploča s povijesnim natpi-sima.

Tounj - srednjovjekovna utvrda krajem 19. stoljeća

Tounj !!! - srednjovjekovna utvrda krajem 19. stoljeća

Tounj

Tounj - kapela u srednjovjekovnoj utvrdi

168

169

Tounj - most na Tounjčici

Tounjski most Tounj - Johann Weikhard Valvasor, 1689. godine

168

169

Tounj - most na Tounjčici

Tounjski most Tounj - Johann Weikhard Valvasor, 1689. godine

170

171

Tounj - zadnji ostaci nekadašnje utvrdeTounj 1639. godine, izvorni nacrt Pieronia

Tounj – katolička župna crkva Svetog Ivana Krstitelja 171

171 I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 204-205.

172 I. Karavanić, R. Šošić, N. Vukosavljević, J. Ahern, "Sustavna arheološka istraživanja špilje Zale kod To-unja" u: Modruški zbornik, 2008 (2), 31-35.

Župna crkva Svetog Ivana Krstitelja smještena je u stari-jem dijelu naselja. Građevina je podignuta na povišenu mjestu, gdje se nalazila starija crkva koja se spominje 1700. godine. Ta sta-rija građevina je 1827. godine obnovljena i proširena, ali je zbog dotrajalosti 1895. godine srušena. Nastojanjem tadašnjeg župnika Josipa Broza na istom je mjestu podignuta nova građevina koja je dovršena 1897. godine. Od stare je crkve preostao samo zvonik, koji je spojen s novoizgrađenom crkvom. Projekt za novu crkvu izradio je Hermann Bollé. Novac za gradnju objekta darovalo je lo-kalno stanovništvo i Zemaljska vlada. Glavni oltar je projektirao arhitekt Stjepan Podhorsky 1902. godine. Građevina ima trobrodni raspored. Prostor predvorja odvajaju je od ostalog dijela četiri stu-pa s kapitelima. Prostor svetišta nadsvođen je križnim svodom, a na sjecištu rebara nalazi se medaljon od terakote. Iza kamenog oltara nalazi se slika Svetog Ivana koji krsti Isusa na rijeci Jordanu. Pokrajnji oltari su posvećeni Blaženoj Djevici Mariji i Srcu Isusovu.

Tounj – špilja Zale 172

dina brijega Krpelj, na području zvanom Tuk. U radu Josipa Poljaka iz 1935. godine špilja Zale se navodi kao Mikašinovića pećina. Prva istraživanja u špilji provedena su 2000. godine u okviru zaštitnih iskopavanja na trasi autoceste Zagreb-Split, dionica Bosiljevo-Jo-sipdol. Na temelju tih istraživanja Domagoj Per-kić je izdvojio tri sloja: željeznodobni, brončanodobni i paleolitički. U površinskom sloju prisutna je srednjovjekovna keramika. Sustavna istraživa-nja u špilji se provode od 2005. godine, a budući da je špilja Zala jedini do sada potvrđeni paleolitski lokalitet u Karlovačkoj županiji, nalazi epigravetijenske kulture iz oko 13840 godine prije sadaš-njosti predstavljaju pravi raritet. Iskopavanja provodi Ivor Karava-nić s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Za-grebu.

Špilja Zale smještena je na lijevoj strani kanjona potoka Bistrac, 1500 metara nizvodno od izvora, u podnožju sjevernih pa-

Tounj - katolička župna crkva Svetog Ivana Krstitelja

170

171

Tounj - zadnji ostaci nekadašnje utvrdeTounj 1639. godine, izvorni nacrt Pieronia

Tounj – katolička župna crkva Svetog Ivana Krstitelja 171

171 I. Tironi, "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 204-205.

172 I. Karavanić, R. Šošić, N. Vukosavljević, J. Ahern, "Sustavna arheološka istraživanja špilje Zale kod To-unja" u: Modruški zbornik, 2008 (2), 31-35.

Župna crkva Svetog Ivana Krstitelja smještena je u stari-jem dijelu naselja. Građevina je podignuta na povišenu mjestu, gdje se nalazila starija crkva koja se spominje 1700. godine. Ta sta-rija građevina je 1827. godine obnovljena i proširena, ali je zbog dotrajalosti 1895. godine srušena. Nastojanjem tadašnjeg župnika Josipa Broza na istom je mjestu podignuta nova građevina koja je dovršena 1897. godine. Od stare je crkve preostao samo zvonik, koji je spojen s novoizgrađenom crkvom. Projekt za novu crkvu izradio je Hermann Bollé. Novac za gradnju objekta darovalo je lo-kalno stanovništvo i Zemaljska vlada. Glavni oltar je projektirao arhitekt Stjepan Podhorsky 1902. godine. Građevina ima trobrodni raspored. Prostor predvorja odvajaju je od ostalog dijela četiri stu-pa s kapitelima. Prostor svetišta nadsvođen je križnim svodom, a na sjecištu rebara nalazi se medaljon od terakote. Iza kamenog oltara nalazi se slika Svetog Ivana koji krsti Isusa na rijeci Jordanu. Pokrajnji oltari su posvećeni Blaženoj Djevici Mariji i Srcu Isusovu.

Tounj – špilja Zale 172

dina brijega Krpelj, na području zvanom Tuk. U radu Josipa Poljaka iz 1935. godine špilja Zale se navodi kao Mikašinovića pećina. Prva istraživanja u špilji provedena su 2000. godine u okviru zaštitnih iskopavanja na trasi autoceste Zagreb-Split, dionica Bosiljevo-Jo-sipdol. Na temelju tih istraživanja Domagoj Per-kić je izdvojio tri sloja: željeznodobni, brončanodobni i paleolitički. U površinskom sloju prisutna je srednjovjekovna keramika. Sustavna istraživa-nja u špilji se provode od 2005. godine, a budući da je špilja Zala jedini do sada potvrđeni paleolitski lokalitet u Karlovačkoj županiji, nalazi epigravetijenske kulture iz oko 13840 godine prije sadaš-njosti predstavljaju pravi raritet. Iskopavanja provodi Ivor Karava-nić s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Za-grebu.

Špilja Zale smještena je na lijevoj strani kanjona potoka Bistrac, 1500 metara nizvodno od izvora, u podnožju sjevernih pa-

Tounj - katolička župna crkva Svetog Ivana Krstitelja

172

Arpadovići – ugarska kraljevska porodica koja je vladala Hrvatskom

od 1102. godine do 1301.g. Dinastija je dobila ime po vojvodi Arpadu

(890.-907.). Nakon neuspjelog pokušaja Mađara da prodru na zapad

Arpadovići su se okrenuli prema Hrvatskoj i Jadranskom moru. Pod

kraljem Kolomanom (1095.-1116.) Mađari su uspjeli zavladati Hrvat-

skom (1102.) i Dalmacijom (1107.). Dinastija Arpadovića je nakon toga

vodila duge ratove s Bizantom da bi zauzeli Srijem, Bosnu i Rašku, a s

Mlečanima borbu oko prevlasti u dalmatinskim gradovima. Velikim

ratnim naprezanjima i poklanjanjem kraljevskih imanja u vidu darov-

nica, Arpadovići su oslabili svoju ekonomsku i političku moć. Tako su

se u Hrvatskoj i Slavoniji osilile plemićke obitelji knezova Krčkih (kas-

nije Frankopana), Bribirskih (kasnije Šubića, pa Zrinskih), Gusića i Ba-

bonića. Zlatnom bulom Andrija II. pokušava ustanoviti plemstvo kao

stalež. Posljednji se Arpadovići (Stjepan V.) pokušavaju domoći baben-

berške baštine (Austrije) da bi ojačali svoj položaj, ali im to ne uspijeva

tako da posljednja desetljeća 13. stoljeća karakterizira potpuno rasulo

i nadmoćnost krupnih feudalaca. Posljednjem Arpadoviću, Andriji III.

Mlečaninu pravo na krunu osporavaju papa, Habsburgovci i napuljski

dvor. Ugarsko-hrvatski vladari iz ove porodice su: Ladislav (kralj 1077.-

1095.), Koloman (1095.-1116.), Stjepan II (1116.-1131.), Bela II (Slijepi)

(1131.-1141.), Geza III (1141.-1162.), Ladislav II (1162.-1163.), Stjepan

III (1163.-1172.), Bela III (1172.-1196.), Emerik (1196.-1204.), Andrija II

(1205.-1235.), Bela IV (1235.-1270.), Stjepan IV (1270.-1272.), Ladislav

IV (1270.-1272.), Ladislav Kumanac (1272.-1290.) i Andrija III Mlečanin

(1290.-1301.).

Auersperg, Herbert VIII. – vojni zapovjednik (Beč, 1528. - Budački, 22.

rujna 1575.). Sudjelovao je u brojnim bitkama protiv Osmanlija kao

vrhovni kapetan u Senju, a vodio je i operacije protiv posljednje ofen-

zive Sulejmana II., koja je slomljena pod Sigetom. Kao vrhovni ko-

mandant Slavonske, Hrvatske i Primorske krajine, pokušao je razbiti

koncentraciju turske vojske pod zapovjedništvom Ferhad-paše oko

Bihaća, ali je tu poginuo. Iz otkupnine za njegovu odsječenu glavu i za

život njegova sina Engelberta, Ferhad-paša je sagradio u Banjoj Luki

znamenitu džamiju Ferhadiju.

Aurignacien – kultura gornjeg paleolitika, cca 40000 – 26000 godina

prije sadašnjosti, ime je dobila po nalazištu Aurignac. Ova je kultura

rasprostranjena u Europi, Sjevernoj Africi, Aziji (Anatolija, Levant, južni

Kavkaz, Afganistan, Altaj, sjeverni Irak i Iran). Koštani šiljak iz pećine

Bukovac pripada vremenu aurignaciena.

Baltić, Simeon – (Zemun 1728.), slikar. Iguman Teofil Aleksić doveo je

1759. godine iz Rusije srpskog slikara Simeona Baltića koji je studirao

Pojmovnik ikonografiju u Kijevu. Nakon dolaska u Gomirje on je osnovao ikono-

grafsku školu iz koje potječu brojni ikonostatsi i ikone u crkvama unu-

tar Eparhije gornjokarlovačke. Godine 1762. primio je monaški čin.

Batthyány – hrvatsko ugarska plemićka obitelj koja živi u Hrvatskoj

od početka 15. stoljeća. Imali su posjede u Varaždinskoj i Zagrebačkoj

županiji. Barunstvo su stekli 1628. godine, a grofovsku titulu 1630.

godine, dok su naslov hercega dobili 1764. Obnašali su izuzetno viso-

ke službe u državnoj upravi, a najznačajniji njihovi predstavnici bili su

Franjo (1479. -1566.), hrvatski i jajački ban, Adam (1662. – 1703.), hr-

vatski ban, Karlo (1698. – 1772.), hrvatski ban, Ludvig I. (1696. – 1765.),

ugarski palatin i Teodor (1729. – 1812.), jedan od prvih hrvatskih ma-

nufakturista.

Bollé, Hermann - austrijski arhitekt (Köln, 18. listopada 1845. – Za-

greb, 17. travnja 1926.). Nakon završene graditeljske obrtne škole,

stupa u atelijer arhitekta H. Wiethasea, gdje se bavio nacrtima crkava i

crkvene opreme. Od 1872. studirao je arhitekturu na bečkoj Akademiji

i istovremeno radio u atelijeru glasovitog austrijskog arhitekta Fried-

richa von Schmidta. Godine 1875./76. boravio je u Italiji, gdje je upoz-

nao biskupa Josipa Jurja Strossmayera i Isu Kršnjavoga, što je njegov

životni put skrenulo u Hrvatsku. Već 1876. godine dolazi u Đakovo,

gdje je Friedrich von Schmidt nakon smrti arhitekta K. Rösnera, preu-

zeo poslove na završavanju gradnje đakovačke katedrale Sv. Petra. Bo-

llé će isprva samo razrađivati Schmidtove projekte za đakovačku kate-

dralu, da bi se s vremenom osamostalio i dio projekta za Đakovo izveo

posve sam. Iste godine kada dolazi prvi put u Đakovo započinje s

nadziranjem restauracije zagrebačke crkve Sv. Marka po Schmidtovim

planovima, a Schmidt mu povjerava i gradnju zgrade Akademije i ob-

novu zagrebačke katedrale, pa se Bollé 1878. stalno nastanjuje u Za-

grebu. Odmah dobiva narudžbe s raznih strana te započinje inten-

zivnu arhitektonsku, društveno-kulturnu i pedagošku djelatnost. U po-

vijesnim stilovima restaurirao je i izgradio je u Hrvatskoj brojne objek-

te (zgrade Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole; kompleks groblja

Mirogoj u Zagrebu). U duhu romantizma obnavlja i restaurira hodo-

časnički kompleks u Mariji Bistrici, katedralu i nadbiskupski dvor, te

više Kaptolskih kurija u Zagrebu. Po njegovim nacrtima izvedeni su i

detalji zagrebačke urbane opreme, a sudjelovao je u svim važnim pita-

njima urbanističkoga oblikovanja Zagreba. Gotovo je nepregledan

broj njegovih ostvarenja i projekata na području primijenjenih umjet-

nosti, od namještaja, do kazališnih kostima i inscenacija, vitraja, nakita,

posuđa, svjetiljaka i dr. Opsežna je Bolléova društveno-kulturna i pe-

dagoška djelatnost. Bio je aktivan član Društva umjetnosti, jedan je od

osnivača i ravnatelja Muzeja za umjetnost i obrt te Obrtne škole u

čijem okviru je osnovao i Graditeljsku školu koju je i vodio pune 32

godine. S učenicima i nastavnicima sudjelovao je na velikim izložbama

u svijetu (Trst 1882., Budimpešta 1885. i 1886., Pariz 1900.) dobivši više

vrijednih priznanja i odlikovanja. Unatoč polemikama koje se i danas

vode u pogledu njegova rada, Bollé je nesumnjivo odigrao presudnu

ulogu u urbanističkom oblikovanju Zagreba druge polovice 19. sto-

173

172

Arpadovići – ugarska kraljevska porodica koja je vladala Hrvatskom

od 1102. godine do 1301.g. Dinastija je dobila ime po vojvodi Arpadu

(890.-907.). Nakon neuspjelog pokušaja Mađara da prodru na zapad

Arpadovići su se okrenuli prema Hrvatskoj i Jadranskom moru. Pod

kraljem Kolomanom (1095.-1116.) Mađari su uspjeli zavladati Hrvat-

skom (1102.) i Dalmacijom (1107.). Dinastija Arpadovića je nakon toga

vodila duge ratove s Bizantom da bi zauzeli Srijem, Bosnu i Rašku, a s

Mlečanima borbu oko prevlasti u dalmatinskim gradovima. Velikim

ratnim naprezanjima i poklanjanjem kraljevskih imanja u vidu darov-

nica, Arpadovići su oslabili svoju ekonomsku i političku moć. Tako su

se u Hrvatskoj i Slavoniji osilile plemićke obitelji knezova Krčkih (kas-

nije Frankopana), Bribirskih (kasnije Šubića, pa Zrinskih), Gusića i Ba-

bonića. Zlatnom bulom Andrija II. pokušava ustanoviti plemstvo kao

stalež. Posljednji se Arpadovići (Stjepan V.) pokušavaju domoći baben-

berške baštine (Austrije) da bi ojačali svoj položaj, ali im to ne uspijeva

tako da posljednja desetljeća 13. stoljeća karakterizira potpuno rasulo

i nadmoćnost krupnih feudalaca. Posljednjem Arpadoviću, Andriji III.

Mlečaninu pravo na krunu osporavaju papa, Habsburgovci i napuljski

dvor. Ugarsko-hrvatski vladari iz ove porodice su: Ladislav (kralj 1077.-

1095.), Koloman (1095.-1116.), Stjepan II (1116.-1131.), Bela II (Slijepi)

(1131.-1141.), Geza III (1141.-1162.), Ladislav II (1162.-1163.), Stjepan

III (1163.-1172.), Bela III (1172.-1196.), Emerik (1196.-1204.), Andrija II

(1205.-1235.), Bela IV (1235.-1270.), Stjepan IV (1270.-1272.), Ladislav

IV (1270.-1272.), Ladislav Kumanac (1272.-1290.) i Andrija III Mlečanin

(1290.-1301.).

Auersperg, Herbert VIII. – vojni zapovjednik (Beč, 1528. - Budački, 22.

rujna 1575.). Sudjelovao je u brojnim bitkama protiv Osmanlija kao

vrhovni kapetan u Senju, a vodio je i operacije protiv posljednje ofen-

zive Sulejmana II., koja je slomljena pod Sigetom. Kao vrhovni ko-

mandant Slavonske, Hrvatske i Primorske krajine, pokušao je razbiti

koncentraciju turske vojske pod zapovjedništvom Ferhad-paše oko

Bihaća, ali je tu poginuo. Iz otkupnine za njegovu odsječenu glavu i za

život njegova sina Engelberta, Ferhad-paša je sagradio u Banjoj Luki

znamenitu džamiju Ferhadiju.

Aurignacien – kultura gornjeg paleolitika, cca 40000 – 26000 godina

prije sadašnjosti, ime je dobila po nalazištu Aurignac. Ova je kultura

rasprostranjena u Europi, Sjevernoj Africi, Aziji (Anatolija, Levant, južni

Kavkaz, Afganistan, Altaj, sjeverni Irak i Iran). Koštani šiljak iz pećine

Bukovac pripada vremenu aurignaciena.

Baltić, Simeon – (Zemun 1728.), slikar. Iguman Teofil Aleksić doveo je

1759. godine iz Rusije srpskog slikara Simeona Baltića koji je studirao

Pojmovnik ikonografiju u Kijevu. Nakon dolaska u Gomirje on je osnovao ikono-

grafsku školu iz koje potječu brojni ikonostatsi i ikone u crkvama unu-

tar Eparhije gornjokarlovačke. Godine 1762. primio je monaški čin.

Batthyány – hrvatsko ugarska plemićka obitelj koja živi u Hrvatskoj

od početka 15. stoljeća. Imali su posjede u Varaždinskoj i Zagrebačkoj

županiji. Barunstvo su stekli 1628. godine, a grofovsku titulu 1630.

godine, dok su naslov hercega dobili 1764. Obnašali su izuzetno viso-

ke službe u državnoj upravi, a najznačajniji njihovi predstavnici bili su

Franjo (1479. -1566.), hrvatski i jajački ban, Adam (1662. – 1703.), hr-

vatski ban, Karlo (1698. – 1772.), hrvatski ban, Ludvig I. (1696. – 1765.),

ugarski palatin i Teodor (1729. – 1812.), jedan od prvih hrvatskih ma-

nufakturista.

Bollé, Hermann - austrijski arhitekt (Köln, 18. listopada 1845. – Za-

greb, 17. travnja 1926.). Nakon završene graditeljske obrtne škole,

stupa u atelijer arhitekta H. Wiethasea, gdje se bavio nacrtima crkava i

crkvene opreme. Od 1872. studirao je arhitekturu na bečkoj Akademiji

i istovremeno radio u atelijeru glasovitog austrijskog arhitekta Fried-

richa von Schmidta. Godine 1875./76. boravio je u Italiji, gdje je upoz-

nao biskupa Josipa Jurja Strossmayera i Isu Kršnjavoga, što je njegov

životni put skrenulo u Hrvatsku. Već 1876. godine dolazi u Đakovo,

gdje je Friedrich von Schmidt nakon smrti arhitekta K. Rösnera, preu-

zeo poslove na završavanju gradnje đakovačke katedrale Sv. Petra. Bo-

llé će isprva samo razrađivati Schmidtove projekte za đakovačku kate-

dralu, da bi se s vremenom osamostalio i dio projekta za Đakovo izveo

posve sam. Iste godine kada dolazi prvi put u Đakovo započinje s

nadziranjem restauracije zagrebačke crkve Sv. Marka po Schmidtovim

planovima, a Schmidt mu povjerava i gradnju zgrade Akademije i ob-

novu zagrebačke katedrale, pa se Bollé 1878. stalno nastanjuje u Za-

grebu. Odmah dobiva narudžbe s raznih strana te započinje inten-

zivnu arhitektonsku, društveno-kulturnu i pedagošku djelatnost. U po-

vijesnim stilovima restaurirao je i izgradio je u Hrvatskoj brojne objek-

te (zgrade Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole; kompleks groblja

Mirogoj u Zagrebu). U duhu romantizma obnavlja i restaurira hodo-

časnički kompleks u Mariji Bistrici, katedralu i nadbiskupski dvor, te

više Kaptolskih kurija u Zagrebu. Po njegovim nacrtima izvedeni su i

detalji zagrebačke urbane opreme, a sudjelovao je u svim važnim pita-

njima urbanističkoga oblikovanja Zagreba. Gotovo je nepregledan

broj njegovih ostvarenja i projekata na području primijenjenih umjet-

nosti, od namještaja, do kazališnih kostima i inscenacija, vitraja, nakita,

posuđa, svjetiljaka i dr. Opsežna je Bolléova društveno-kulturna i pe-

dagoška djelatnost. Bio je aktivan član Društva umjetnosti, jedan je od

osnivača i ravnatelja Muzeja za umjetnost i obrt te Obrtne škole u

čijem okviru je osnovao i Graditeljsku školu koju je i vodio pune 32

godine. S učenicima i nastavnicima sudjelovao je na velikim izložbama

u svijetu (Trst 1882., Budimpešta 1885. i 1886., Pariz 1900.) dobivši više

vrijednih priznanja i odlikovanja. Unatoč polemikama koje se i danas

vode u pogledu njegova rada, Bollé je nesumnjivo odigrao presudnu

ulogu u urbanističkom oblikovanju Zagreba druge polovice 19. sto-

173

174

175

ljeća. Na području Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale Bo-

llé je projektirao crkve u Ravnoj Gori i Tounju.

Brončano doba - rano brončano doba u Hrvatskoj obilježava vin-

kovačka kultura koja se nastavlja na tradiciju vučedolske kulture. Vin-

kovačka kultura je dio tzv. podunavsko-balkanskog kulturnog kom-

pleksa i pokazuje značajne sličnosti s kulturama toga kompleksa u

oblikovanju keramike i u odabiru položaja na kojima se podižu naselja

(visoke rječne terase ili brežuljci pogodni za obranu). Vinkovačka kul-

tura nema razvijenu metalurgiju. U sjevernoj Hrvatskoj dolazi do pro-

dora ljubljanske kulture koja obilježava i rano brončano doba na

sjevernom Jadranu, gdje će postojati u obliku alpskog tipa ljubljanske

kulture. Na području Dalmacije javlja se cetinska kultura. Srednje

brončano doba u sjevernoj Hrvatskoj započinje povlačenjem vinko-

vačke kulture na zapad, pa njezino mjesto zauzima vatinska kultura,

koja se širi iz današnje Srbije i Vojvodine, a iz tog se procesa potom

razvija njezina slavonsko-srijemska varijanta. S područja mađarske Pa-

nonije nadolazi val inkrustirane karamike, koja će se u Hrvatskoj po-

javiti u tri osnovne grupe: južnotransdanubijskoj, Szeremle i daljsko-

bjelobrdskoj. Za savsko-dravsko međurječje karakteristična postaje

pojava licenske keramike, dok se na području Istre i Like stvaraju prve

gradine koje pripadaju histarskoj, odnosno japodskoj grupi. U kasno

brončano doba gradine podižu, na području Like, Dalmacije, Hrvat-

skog primorja i Istre, Japodi, Liburni i Histri. Na području Panonske ni-

zine pojavljuju se ostave. Njemački arheolog P. Reinecke podijelio je

brončano doba na ove stupnjeve: rano brončano doba - REA1 (2300-

1700.g. pr. Kr.), REA2 (1700-1600.g. pr. Kr.), srednje brončano doba

REB1 (1600-1500.g. pr. Kr.), REB2 (1500-1400.g. pr. Kr.), REC (1400. –

1300.g. pr. Kr.) i kasno brončano doba RED (1300. – 1200.g. pr. Kr.),

HaA1 (1200-1100.g. pr. Kr.), HaA2 (1100-1000.g. pr. Kr.), HaB1 (1000-

900.g. pr. Kr.), HaB2 (900-800. g. pr. Kr.) i HaB3 (800-750. g. pr. Kr.).

Erdödy – velikaška porodica u Hrvatskoj, mađarskog podrijetla. Javlja

se početkom 15. stoljeća u selu Erdödu u Szatmarskoj županiji. U

Hrvatskoj su držali posjede Moslavinu, Okić, Jastrebarsko, Cesargrad i

Kutinu. Petar Erdödy bio je hrvatski ban od 1557. do 1567. godine.

Najistaknutiji član porodice bio je Toma II. Erdödy (1558. – 1624.), ban

1584. do 1595. godine i 1608. do 1614. godine. Istaknuo se u bitkama s

Osmanlijama kod Bresta i Siska (1593. godine). U posljednjoj je pobi-

jedio Hasan – pašu Predojevića. Od Tomina brata Petra III. potječe

hrvatska grana obitelji Erdödy sa sjedištem u Jastrebarskom.

Frankopani – vlastelinska hrvatska porodica koja potječe od knezova

Krčkih. Prezime Frankopani je ova porodica uzela tek 1430. godine

kako bi dokazala da potječe od stare rimske porodice Frangipani. Krčki

knezovi se spominju već u 12. stoljeću kada su sklopili ugovor s Mle-

cima da će braniti otok Krk od neprijatelja. Najznačajniji Krčki, Bartol

II., postao je vazal ugarsko-hrvatskog kralja Bele III. i od njega dobio

Modrušku županiju (1193.g.) kao vazalni posjed. Darovnicom Andrije

II. potomci Bartola dobili su i Vinodol s okolicom. U 13. stoljeću Krčki

knezovi postaju načelnici Splita, Trogira i Senja. Za vrijeme dinastičkih

borbi između Arpadovića i Anžuvinaca zauzeli su Gacko polje. Pruživši

pomoć Anžuvincima protiv Mladena II. Šubića (Bribirca), dobili su kao

nagradu Drežnik sa Slunjom (1323.g.), a nakon poraza Mletaka u ugar-

sko-mletačkom ratu oslobodili su se zavisnosti. Pomažući Žigmundu

(Sigismundu) Luksemburškom da oslobodi Mariju Anžuvinku, Fran-

kopani su kao priznanje za vjernost dobili titulu dalmatinsko-hr-

vatskog bana. Od 1449. godine ugled Frankopana naglo slabi. Sukobi

s kraljem Matijom Korvinom i česti upadi Osmanlija u njihove posjede

oslabili su njihovu moć. Ova je obitelj izumrla 1671. godine, nakon

razotkrivanja zrinsko-frankopanske urote, pošto je ubijen Fran Krsto

Frankopan (Bosiljevo, 4. ožujka 1643. – Wiener Neustadt, 30. travnja

1671.), posljednji muški član.

Frankopan, Bernardin – (1453. – 1529.), hrvatski velikaš, vojskovođa,

diplomat i mecena, pripadnik roda knezova Frankopana. Bernardin

Frankopan rođen je vjerojatno u Ozlju kao jedini sin hrvatskog bana

Stjepana II. Frankopana Modruškog i njegove supruge Ižote rođene

d'Este, vojvotkinje od Ferrare. U nekim izvorima naziva ga se Bernardin

Frankopan Modruški, jer je prigodom velike diobe frankopanskih

imanja njegov otac 1449. godine dobio, između ostalog, i naselje

Modruš s pripadajućim vlastelinstvom te utvrđenim burgom. U dru-

gim izvorima naziva ga se Bernardin Frankopan Ozaljski, jer je zajedno

s ocem, preuzeo veliku i važnu utvrdu Ozalj. Budući da je krajem 15.

stoljeća pogibelj od Osmanlija postala nepodnošljiva, osobito nakon

što su Osmanlije, neposredno prije Krbavske bitke 1493. godine, opus-

tošili Modruš, Bernardin je odlučio povući se prema sjeveru i ondje

graditi nove utvrde. Tako je nastao Ogulin, nešto prije 1500. godine.

Bio je u dobrim odnosima s Fridrikom III. Habsburškim, a poslije s

hrvatsko-ugarskim kraljem Matijašom Korvinom. Dobre odnose s Kor-

vinom kvarila je činjenica što je kralj oduzeo 1469. godine Frankopani-

ma Senj. Bernardin Frankopan zalagao se da se Hrvatskoj priskrbi

pomoć europskih zemalja za obranu od Osmanlija, koristeći pritom

veze s njihovim diplomatima. Tako je 1522. godine održao znameniti

Govor za Hrvatsku pred mletačkim duždom. Berrnardin je u sukobu

Ivana Zapolje i Habsburgovaca podržavao Ivana Zapolju, za razliku od

većine svojih rođaka (Juraj III. Frankopan Slunjski i Vuk Frankopan Tr-

žački). Bernardin Frankopan držao je utvrde Modruš, Drivenik, Griža-

ne, Ogulin, Dubovac, Ozalj i Ribnik. Značajnost Bernardina Franko-

pana očitovala se, osim na vojnom i diplomatskom polju, također na

području obrazovanja i kulture, te graditeljstva. Naime, Bernardin

Frankopan preveo je Bibliju na hrvatski jezik,a 1486. godine izdao je

znameniti Modruški urbar.

Gambon, Matija – projektant karlovačke utvrde. Nakon odluke Beča

o gradnji obrambene utvrde 1578. godine okupljeni su najpoznatiji

inženjeri, i osnovana je posebna građevna komisija za gradnju utvrde,

a komisiji na čelu bio je Matija Gambon, a desna ruka bio mu je Battista

Bianchini. Budući Karlovac je sagrađen kao "idealni renesansni grad" u

obliku šesterokrake zvijezde, s bastionima i šancima s vodom koji ga

opasuju. Matija Gambon projektira i vodi gradnju, oslanjajući se na

studije talijanskih teoretičara arhitekture. To je jedna od tvrđava u

lancu što su ih kao sustav (antemurale christianitatis) gradile ujedinje-

ne srednjoeuropske kršćanske snage protiv Osmanlija. Prema njego-

vim nacrtima izvedena je gradnja velike kule utvrde u Tounju.

Grujić, Mihailo – rođen 1861. godine u Kraljevčanima kod Petrinje. U

Zagrebu je studirao pravni fakultet, a od 1882. do 1886. godine završio

je bogosloviju u Karlovcima. Rukopoložen je za sveštenika 1887. i

postavljen za paroha u Mečenčanima. Kao sveštenik u celibat dolazi u

Plaški gdje dobiva mjesto u eparhijskoj konzistoriji. Godine 1891.

izabran je za episkopa gornjokarlovačkog. Grujić je bio usko vezan s

vodećim hrvatskim političarima kraja 19. stoljeća te je uz njihovu po-

moć obnovio katedralni hram u Plaškom. Od 1913. do smrti bio je ad-

ministrator mitropolije karlovačke. Umro je u Plaškom 1914. godine.

Herberstein, Johann Joseph – grof, krajiški general (oko 1630. – Graz,

1689.). Godine 1664. sudjeluje u bitki protiv Turaka kod St. Gottharda,

zatim postaje kapetan u Križevačkoj kapetaniji, gdje je 1666. godine

ugušio bunu krajišnika pod vodstvom Stevana Osmokruovića, a 1669.

godine prelazi u Karlovac kao general Hrvatske krajine, gdje je ostao

do kraja života. Godine 1671. dobiva i titulu velikog kapetana Senja.

Herberstein je za cilj imao odvajanje Vojne krajine od civilnog dijela Hr-

vatske, a civilnu Hrvatsku želio je pretvoriti u nasljednu zemlju Habs-

burgovaca. Sudjelovao je u gušenju zrinsko-frankopanske urote i na-

kon toga neke je njihove posjede uklopio u Vojnu krajinu. U Velikom

bečkom ratu (1683.-1699.) sudjelovao je u zauzimanju Like i Krbave.

Hirc, Dragutin – hrvatski učitelj i prirodoslovac (Zagreb, 6. travnja

1853. – Zagreb, 1. svibnja 1921.). Nakon studija botanike u Grazu bio je

učitelj pa pristav u Sveučilinoj knjižnici, a zatim je radio u Botaničko-

fiziološkom zavodu Sveučilišta u Zagrebu. Istaknuo se kao istraživač

hrvatske flore, geograf i speleolog. Bio je jedan od vrlo plodnih hrvat-

skih publicista. Napisao je više od 1000 stručnih, znanstveno-popu-

larnih i putopisnih članaka. Prvi je urednik Hrvatskog planinara (1898.

– 1903.). Napisao je vrijedno putopisno djelo Gorski kotar.

Jakšić, Danilo – rođen 1715. godine u Moravicama. Još kao mladić

odlazi u manastir Gomirje. Neko vrijeme je bio paroh u Sjeničaku, a

nakon što je Pavle Nenadović postao gornjokarlovački vladika, ovaj ga

uzima k sebi u Plaški. Od 1751. godine postao je episkop Gornjo-

karlovačke eparhije. U njegovo je vrijeme izgrađen katedralni hram u

Plaškom. Vladika Jakšić također osniva ikonopisnu školu u manastiru

Gomirje u kojoj je domaće učenike podučavao Simeon Baltić. U Metku

je osnovao bogoslovno učilište. Jakšić je preminuo 1771. godine.

Josip II. – (Beč, 13. ožujak 1741. – Beč, 20. veljače 1790.), car Svetog

Rimskog Carstva, kralj Njemačke, Ugarske, Hrvatske, češke, te vladar

ostalih Habsburških posjeda. Josip II. rođen je kao treće dijete i prvi sin

cara Franje I. i carice Marije Terezije. Carsku je krunu naslijedio po

očevoj smrti, 1765. godine, ali je de facto vlast dijelio s majkom. Tek je

po smrti majke Marije Terezije 1780. godine Josip II. dobio punu vla-

darsku moć. Njegova je vladavina obilježena brojnim reformama.

Godine 1781. donio je patent o vjerskoj toleranciji koji je, po prvi put,

omogućio slobodu vjerovanja i dao je mnogo veća prava svim nekat-

oličkim vjerama. Iste godine donio je i patent o ukidanju kmetstva.

Njegova se politika zasnivala na stvaranju jedinstvenog naroda i pro-

vođenju sustavne germanizacije. U posljednjim godinama svoje vla-

davine ulazi u tzv. Dubički rat u kojem nije imao previše uspjeha. Rat je

završio Svištovskim mirom, bez većih dobitaka za Habsburšku Mo-

narhiju. Pri kraju svoje vladavine povukao je sve reforme osim one o

vjerskoj toleranciji i o pravima kmetova.

Lasinjska kultura – eneolitička kultura na prostoru središnje i sjeve-

rozapadne Hrvatske, sjeverne Bosne, kontinentalne Slovenije, austrij-

ske Štajerske, Koruške i Trnsdanubije u Mađarskoj. Ime je dobila po

lokalitetu Lasinja. U ranoj fazi te kulture još su uvijek prisutne neolitič-

ke tradicije (neukrašena keramika). Klasična faza zastupljena je na

velikom broju lokaliteta, a prepoznatljiva je po keramičkom materijalu

od kojeg se ističu vrčevi i zdjele na visokoj trbušastoj nozi ukrašni

urezivanjem i ubadanjem. Naselja iz mlađe faze pronađena su u

Požeškoj kotlini, a u njima je uz keramiku pronađena i idoloplastika.

Naselja lasinjske kulture pretežno su zemuničkog tipa premda su

poznate nastambe i sojeničkog tipa (kao npr. na Ljubljanskom barju).

Lasinjska kultura trajala je tijekom ranog, srednjeg i djelomično ka-

snog eneolitika (2400. – 1900. g. pr. Kr.), a nestala je prodorom Vuče-

dolske kulture. Na području Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske

regije Lasinjska kultura je prisutna na lokalitetima Tetinja jama pokraj

Lukovdola i u Čakovcu Oštarijskom nedaleko Ogulina.

Laszowski, Emilije – povjesničar (Brod na Kupi, 1. travnja 1868.- Za-

greb, 29. studeni 1949.). Najveći dio svoje arhivske djelatnosti posve-

tio je izdavanju izvorne povijesne građe. Autor je velikog broja mo-

nografija, rasprava, članaka, pretežno znanstveno-popularnog karak-

tera, iz područja hrvatske srednjovjekovne povijesti. Na poticaj E.

Laszowskog osnovani su Muzej grada Zagreba i Gradska knjižnica, a

bio je dugo godina i ravnatelj Državnog arhiva u Zagrebu. U svojem

djelu Neke povjesne građevine opisao je i neke građevine u Gorskom

kotaru i Ogulinsko-plaščanskoj regiji (Tounj, Lička Jesenica), a napisao

je i knjigu Gorski kotar i Vinodol.

Laval, Nugent – (Ballynacor, 1777. – Bosiljevo, 1862.), feldmaršal, vitez

reda Zlatnog Runa, komandant reda Marije Terezije i rimski princ. Bio

je ženidbenim vezama povezan s obitelji Frankopan. Dvadesetih go-

dina 19. stoljeća kupio je stari frankopanski posjed Bosiljevo. Nugent

1824. godine postaje član Hrvatskog sabora, a kupuje i posjede Trsat,

imanje u Stelniku, Kaštel i Lović te stari burg Dubovac i dvorac Staru

Sušicu. Bio je oduševljeni pristalica ilirskog narodnog preporoda.

Lenković, Ivan – (? – Otočec ob Krki, 1569.), vrhovni kapetan Hrvatske

174

175

ljeća. Na području Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale Bo-

llé je projektirao crkve u Ravnoj Gori i Tounju.

Brončano doba - rano brončano doba u Hrvatskoj obilježava vin-

kovačka kultura koja se nastavlja na tradiciju vučedolske kulture. Vin-

kovačka kultura je dio tzv. podunavsko-balkanskog kulturnog kom-

pleksa i pokazuje značajne sličnosti s kulturama toga kompleksa u

oblikovanju keramike i u odabiru položaja na kojima se podižu naselja

(visoke rječne terase ili brežuljci pogodni za obranu). Vinkovačka kul-

tura nema razvijenu metalurgiju. U sjevernoj Hrvatskoj dolazi do pro-

dora ljubljanske kulture koja obilježava i rano brončano doba na

sjevernom Jadranu, gdje će postojati u obliku alpskog tipa ljubljanske

kulture. Na području Dalmacije javlja se cetinska kultura. Srednje

brončano doba u sjevernoj Hrvatskoj započinje povlačenjem vinko-

vačke kulture na zapad, pa njezino mjesto zauzima vatinska kultura,

koja se širi iz današnje Srbije i Vojvodine, a iz tog se procesa potom

razvija njezina slavonsko-srijemska varijanta. S područja mađarske Pa-

nonije nadolazi val inkrustirane karamike, koja će se u Hrvatskoj po-

javiti u tri osnovne grupe: južnotransdanubijskoj, Szeremle i daljsko-

bjelobrdskoj. Za savsko-dravsko međurječje karakteristična postaje

pojava licenske keramike, dok se na području Istre i Like stvaraju prve

gradine koje pripadaju histarskoj, odnosno japodskoj grupi. U kasno

brončano doba gradine podižu, na području Like, Dalmacije, Hrvat-

skog primorja i Istre, Japodi, Liburni i Histri. Na području Panonske ni-

zine pojavljuju se ostave. Njemački arheolog P. Reinecke podijelio je

brončano doba na ove stupnjeve: rano brončano doba - REA1 (2300-

1700.g. pr. Kr.), REA2 (1700-1600.g. pr. Kr.), srednje brončano doba

REB1 (1600-1500.g. pr. Kr.), REB2 (1500-1400.g. pr. Kr.), REC (1400. –

1300.g. pr. Kr.) i kasno brončano doba RED (1300. – 1200.g. pr. Kr.),

HaA1 (1200-1100.g. pr. Kr.), HaA2 (1100-1000.g. pr. Kr.), HaB1 (1000-

900.g. pr. Kr.), HaB2 (900-800. g. pr. Kr.) i HaB3 (800-750. g. pr. Kr.).

Erdödy – velikaška porodica u Hrvatskoj, mađarskog podrijetla. Javlja

se početkom 15. stoljeća u selu Erdödu u Szatmarskoj županiji. U

Hrvatskoj su držali posjede Moslavinu, Okić, Jastrebarsko, Cesargrad i

Kutinu. Petar Erdödy bio je hrvatski ban od 1557. do 1567. godine.

Najistaknutiji član porodice bio je Toma II. Erdödy (1558. – 1624.), ban

1584. do 1595. godine i 1608. do 1614. godine. Istaknuo se u bitkama s

Osmanlijama kod Bresta i Siska (1593. godine). U posljednjoj je pobi-

jedio Hasan – pašu Predojevića. Od Tomina brata Petra III. potječe

hrvatska grana obitelji Erdödy sa sjedištem u Jastrebarskom.

Frankopani – vlastelinska hrvatska porodica koja potječe od knezova

Krčkih. Prezime Frankopani je ova porodica uzela tek 1430. godine

kako bi dokazala da potječe od stare rimske porodice Frangipani. Krčki

knezovi se spominju već u 12. stoljeću kada su sklopili ugovor s Mle-

cima da će braniti otok Krk od neprijatelja. Najznačajniji Krčki, Bartol

II., postao je vazal ugarsko-hrvatskog kralja Bele III. i od njega dobio

Modrušku županiju (1193.g.) kao vazalni posjed. Darovnicom Andrije

II. potomci Bartola dobili su i Vinodol s okolicom. U 13. stoljeću Krčki

knezovi postaju načelnici Splita, Trogira i Senja. Za vrijeme dinastičkih

borbi između Arpadovića i Anžuvinaca zauzeli su Gacko polje. Pruživši

pomoć Anžuvincima protiv Mladena II. Šubića (Bribirca), dobili su kao

nagradu Drežnik sa Slunjom (1323.g.), a nakon poraza Mletaka u ugar-

sko-mletačkom ratu oslobodili su se zavisnosti. Pomažući Žigmundu

(Sigismundu) Luksemburškom da oslobodi Mariju Anžuvinku, Fran-

kopani su kao priznanje za vjernost dobili titulu dalmatinsko-hr-

vatskog bana. Od 1449. godine ugled Frankopana naglo slabi. Sukobi

s kraljem Matijom Korvinom i česti upadi Osmanlija u njihove posjede

oslabili su njihovu moć. Ova je obitelj izumrla 1671. godine, nakon

razotkrivanja zrinsko-frankopanske urote, pošto je ubijen Fran Krsto

Frankopan (Bosiljevo, 4. ožujka 1643. – Wiener Neustadt, 30. travnja

1671.), posljednji muški član.

Frankopan, Bernardin – (1453. – 1529.), hrvatski velikaš, vojskovođa,

diplomat i mecena, pripadnik roda knezova Frankopana. Bernardin

Frankopan rođen je vjerojatno u Ozlju kao jedini sin hrvatskog bana

Stjepana II. Frankopana Modruškog i njegove supruge Ižote rođene

d'Este, vojvotkinje od Ferrare. U nekim izvorima naziva ga se Bernardin

Frankopan Modruški, jer je prigodom velike diobe frankopanskih

imanja njegov otac 1449. godine dobio, između ostalog, i naselje

Modruš s pripadajućim vlastelinstvom te utvrđenim burgom. U dru-

gim izvorima naziva ga se Bernardin Frankopan Ozaljski, jer je zajedno

s ocem, preuzeo veliku i važnu utvrdu Ozalj. Budući da je krajem 15.

stoljeća pogibelj od Osmanlija postala nepodnošljiva, osobito nakon

što su Osmanlije, neposredno prije Krbavske bitke 1493. godine, opus-

tošili Modruš, Bernardin je odlučio povući se prema sjeveru i ondje

graditi nove utvrde. Tako je nastao Ogulin, nešto prije 1500. godine.

Bio je u dobrim odnosima s Fridrikom III. Habsburškim, a poslije s

hrvatsko-ugarskim kraljem Matijašom Korvinom. Dobre odnose s Kor-

vinom kvarila je činjenica što je kralj oduzeo 1469. godine Frankopani-

ma Senj. Bernardin Frankopan zalagao se da se Hrvatskoj priskrbi

pomoć europskih zemalja za obranu od Osmanlija, koristeći pritom

veze s njihovim diplomatima. Tako je 1522. godine održao znameniti

Govor za Hrvatsku pred mletačkim duždom. Berrnardin je u sukobu

Ivana Zapolje i Habsburgovaca podržavao Ivana Zapolju, za razliku od

većine svojih rođaka (Juraj III. Frankopan Slunjski i Vuk Frankopan Tr-

žački). Bernardin Frankopan držao je utvrde Modruš, Drivenik, Griža-

ne, Ogulin, Dubovac, Ozalj i Ribnik. Značajnost Bernardina Franko-

pana očitovala se, osim na vojnom i diplomatskom polju, također na

području obrazovanja i kulture, te graditeljstva. Naime, Bernardin

Frankopan preveo je Bibliju na hrvatski jezik,a 1486. godine izdao je

znameniti Modruški urbar.

Gambon, Matija – projektant karlovačke utvrde. Nakon odluke Beča

o gradnji obrambene utvrde 1578. godine okupljeni su najpoznatiji

inženjeri, i osnovana je posebna građevna komisija za gradnju utvrde,

a komisiji na čelu bio je Matija Gambon, a desna ruka bio mu je Battista

Bianchini. Budući Karlovac je sagrađen kao "idealni renesansni grad" u

obliku šesterokrake zvijezde, s bastionima i šancima s vodom koji ga

opasuju. Matija Gambon projektira i vodi gradnju, oslanjajući se na

studije talijanskih teoretičara arhitekture. To je jedna od tvrđava u

lancu što su ih kao sustav (antemurale christianitatis) gradile ujedinje-

ne srednjoeuropske kršćanske snage protiv Osmanlija. Prema njego-

vim nacrtima izvedena je gradnja velike kule utvrde u Tounju.

Grujić, Mihailo – rođen 1861. godine u Kraljevčanima kod Petrinje. U

Zagrebu je studirao pravni fakultet, a od 1882. do 1886. godine završio

je bogosloviju u Karlovcima. Rukopoložen je za sveštenika 1887. i

postavljen za paroha u Mečenčanima. Kao sveštenik u celibat dolazi u

Plaški gdje dobiva mjesto u eparhijskoj konzistoriji. Godine 1891.

izabran je za episkopa gornjokarlovačkog. Grujić je bio usko vezan s

vodećim hrvatskim političarima kraja 19. stoljeća te je uz njihovu po-

moć obnovio katedralni hram u Plaškom. Od 1913. do smrti bio je ad-

ministrator mitropolije karlovačke. Umro je u Plaškom 1914. godine.

Herberstein, Johann Joseph – grof, krajiški general (oko 1630. – Graz,

1689.). Godine 1664. sudjeluje u bitki protiv Turaka kod St. Gottharda,

zatim postaje kapetan u Križevačkoj kapetaniji, gdje je 1666. godine

ugušio bunu krajišnika pod vodstvom Stevana Osmokruovića, a 1669.

godine prelazi u Karlovac kao general Hrvatske krajine, gdje je ostao

do kraja života. Godine 1671. dobiva i titulu velikog kapetana Senja.

Herberstein je za cilj imao odvajanje Vojne krajine od civilnog dijela Hr-

vatske, a civilnu Hrvatsku želio je pretvoriti u nasljednu zemlju Habs-

burgovaca. Sudjelovao je u gušenju zrinsko-frankopanske urote i na-

kon toga neke je njihove posjede uklopio u Vojnu krajinu. U Velikom

bečkom ratu (1683.-1699.) sudjelovao je u zauzimanju Like i Krbave.

Hirc, Dragutin – hrvatski učitelj i prirodoslovac (Zagreb, 6. travnja

1853. – Zagreb, 1. svibnja 1921.). Nakon studija botanike u Grazu bio je

učitelj pa pristav u Sveučilinoj knjižnici, a zatim je radio u Botaničko-

fiziološkom zavodu Sveučilišta u Zagrebu. Istaknuo se kao istraživač

hrvatske flore, geograf i speleolog. Bio je jedan od vrlo plodnih hrvat-

skih publicista. Napisao je više od 1000 stručnih, znanstveno-popu-

larnih i putopisnih članaka. Prvi je urednik Hrvatskog planinara (1898.

– 1903.). Napisao je vrijedno putopisno djelo Gorski kotar.

Jakšić, Danilo – rođen 1715. godine u Moravicama. Još kao mladić

odlazi u manastir Gomirje. Neko vrijeme je bio paroh u Sjeničaku, a

nakon što je Pavle Nenadović postao gornjokarlovački vladika, ovaj ga

uzima k sebi u Plaški. Od 1751. godine postao je episkop Gornjo-

karlovačke eparhije. U njegovo je vrijeme izgrađen katedralni hram u

Plaškom. Vladika Jakšić također osniva ikonopisnu školu u manastiru

Gomirje u kojoj je domaće učenike podučavao Simeon Baltić. U Metku

je osnovao bogoslovno učilište. Jakšić je preminuo 1771. godine.

Josip II. – (Beč, 13. ožujak 1741. – Beč, 20. veljače 1790.), car Svetog

Rimskog Carstva, kralj Njemačke, Ugarske, Hrvatske, češke, te vladar

ostalih Habsburških posjeda. Josip II. rođen je kao treće dijete i prvi sin

cara Franje I. i carice Marije Terezije. Carsku je krunu naslijedio po

očevoj smrti, 1765. godine, ali je de facto vlast dijelio s majkom. Tek je

po smrti majke Marije Terezije 1780. godine Josip II. dobio punu vla-

darsku moć. Njegova je vladavina obilježena brojnim reformama.

Godine 1781. donio je patent o vjerskoj toleranciji koji je, po prvi put,

omogućio slobodu vjerovanja i dao je mnogo veća prava svim nekat-

oličkim vjerama. Iste godine donio je i patent o ukidanju kmetstva.

Njegova se politika zasnivala na stvaranju jedinstvenog naroda i pro-

vođenju sustavne germanizacije. U posljednjim godinama svoje vla-

davine ulazi u tzv. Dubički rat u kojem nije imao previše uspjeha. Rat je

završio Svištovskim mirom, bez većih dobitaka za Habsburšku Mo-

narhiju. Pri kraju svoje vladavine povukao je sve reforme osim one o

vjerskoj toleranciji i o pravima kmetova.

Lasinjska kultura – eneolitička kultura na prostoru središnje i sjeve-

rozapadne Hrvatske, sjeverne Bosne, kontinentalne Slovenije, austrij-

ske Štajerske, Koruške i Trnsdanubije u Mađarskoj. Ime je dobila po

lokalitetu Lasinja. U ranoj fazi te kulture još su uvijek prisutne neolitič-

ke tradicije (neukrašena keramika). Klasična faza zastupljena je na

velikom broju lokaliteta, a prepoznatljiva je po keramičkom materijalu

od kojeg se ističu vrčevi i zdjele na visokoj trbušastoj nozi ukrašni

urezivanjem i ubadanjem. Naselja iz mlađe faze pronađena su u

Požeškoj kotlini, a u njima je uz keramiku pronađena i idoloplastika.

Naselja lasinjske kulture pretežno su zemuničkog tipa premda su

poznate nastambe i sojeničkog tipa (kao npr. na Ljubljanskom barju).

Lasinjska kultura trajala je tijekom ranog, srednjeg i djelomično ka-

snog eneolitika (2400. – 1900. g. pr. Kr.), a nestala je prodorom Vuče-

dolske kulture. Na području Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske

regije Lasinjska kultura je prisutna na lokalitetima Tetinja jama pokraj

Lukovdola i u Čakovcu Oštarijskom nedaleko Ogulina.

Laszowski, Emilije – povjesničar (Brod na Kupi, 1. travnja 1868.- Za-

greb, 29. studeni 1949.). Najveći dio svoje arhivske djelatnosti posve-

tio je izdavanju izvorne povijesne građe. Autor je velikog broja mo-

nografija, rasprava, članaka, pretežno znanstveno-popularnog karak-

tera, iz područja hrvatske srednjovjekovne povijesti. Na poticaj E.

Laszowskog osnovani su Muzej grada Zagreba i Gradska knjižnica, a

bio je dugo godina i ravnatelj Državnog arhiva u Zagrebu. U svojem

djelu Neke povjesne građevine opisao je i neke građevine u Gorskom

kotaru i Ogulinsko-plaščanskoj regiji (Tounj, Lička Jesenica), a napisao

je i knjigu Gorski kotar i Vinodol.

Laval, Nugent – (Ballynacor, 1777. – Bosiljevo, 1862.), feldmaršal, vitez

reda Zlatnog Runa, komandant reda Marije Terezije i rimski princ. Bio

je ženidbenim vezama povezan s obitelji Frankopan. Dvadesetih go-

dina 19. stoljeća kupio je stari frankopanski posjed Bosiljevo. Nugent

1824. godine postaje član Hrvatskog sabora, a kupuje i posjede Trsat,

imanje u Stelniku, Kaštel i Lović te stari burg Dubovac i dvorac Staru

Sušicu. Bio je oduševljeni pristalica ilirskog narodnog preporoda.

Lenković, Ivan – (? – Otočec ob Krki, 1569.), vrhovni kapetan Hrvatske

176

177

i Slavonske krajine. Potekao je od jedne grane ličkih Lenkovića koja se

najkasnije u 16. stoljeću iselila u Kranjsku i ondje stekla između Save i

Krke velike posjede. U borbi protiv Turaka istaknuo se u opsadi Beča

1529. godine. Od 1537. godine bio je zamjenik kapetana Bihaćke ka-

petanije, a prije 1539. godine postaje senjski kapetan. Oko 1546. go-

dine primio je kapetaniju žumberačkih uskoka u Kranjskoj i postao

zapovjednik svih uskoka od Save do Senja. Sredinom 16. stoljeća sa-

gradio je grad Nehaj iznad Senja. Od 1556. godine je imenovan vrhov-

nim kapetanom Hrvatske i Slavonske krajine. Lenković i Nikola Zrinski

uspješno su sudjelovali u obrani Sigeta 1566. godine. Godine 1567.

povukao se zbog bolesti u Otočec i ondje nakon dvije godine umro.

Limes – podignuta granica u obliku bedema, nasipa ili jarka, ili po-

stavljena uz prirodne prepreke kao što su obale rijeka. Da bi imali uvid

u područja izvan granica Carstva, Rimljani su uz njih izgradili sustav

promatračnica. Utvrđene granice Rimskog Carstva su Hadrijanov zid i

Antoninov zid u Velikoj Britaniji, Gornjogermansko-retijski limes u

Njemačkoj te Afrički jarak u Alžiru i Tunisu. U Hrvatskoj postoje ostaci

limesa na području Podunavlja i u goransko-primorskoj regiji.

Lopašić, Radoslav – povjesničar (1835.-1893.). Pošto je u Zagrebu

završio gimnaziju, upisao se 1856. godine u Pravoslovnu akademiju,

ali je zbog slabog zdravlja prekinuo studij. Od 1871. godine posvetio

se znanstvenom radu te mu je težište interesa bilo na izdavanju novo-

vjekovne građe, ponajviše iz arhiva u Grazu i Beču. Osim toga piše niz

knjiga vezanih uz povijest Vojne krajine, među kojima su: Cetin (Mje-

stopis i poviest grada), Karlovac. Poviest i mjestopis grada i okolice, Žum-

berak. Crte mjestopisne i poviesne, Bihać i Bihaćka Krajina i Oko Kupe i

Korane.

Ljubić, Šime - župnik, arheolog, povjesničar i biograf (Stari Grad na

Hvaru, 24. svibnja 1822. – Stari Grad na Hvaru 19. listopada 1896.).

Ljubić je studirao teologiju u Zagrebu, a povijest i slavistiku u Beču. Bio

je ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, a jedno vrijeme je boravio i u

arhivu u Veneciji, gdje je skupljao građu koju je kasnije objavila Jugo-

slavenska akademija znanosti i umjetnosti. Kasnije je postao i ravnatelj

Arheološkog muzeja u zagrebu. Osnivač je Hrvatskog arheološkog

društva, a pokrenuo je i njegovo glasilo Viestnik hrvatskog arheolo-

gičkoga družtva. Pisao je radove iz numizmatike, o prapovijesnim i

rimskim nalazima, skupljao građu za Narodni muzej, objavio srednjo-

vjekovne statute Budve, Skradina i Hvara i radove o odnosima Venecije

i Dubrovnika, o Markantunu Dominisu i Petru Hektoroviću. Sudjelovao

je u Hrvatskom narodnom preporodu u Dalmaciji i bavio se književnim

radom. Na ogulinskom području proveo je prva arheološka istraživa-

nja u Trošmariji.

Ljubotina, Danilo, vladika gornjokarlovački između 1713. i 1739. go-

dine. Ljubotina se rodio u Srpskom Polju kod Otočca 1660. godine.

Školovao se u Peroju u Istri. Kao mladić je došao u manastir Gomirje

gdje se zamonašio. Neko je vrijeme bio i starješina manastira Gomirje.

Na Krušedolskom saboru 1713. godine izabran je za episkopa gor-

njokarlovačkog. U njegovo vrijeme obnovljen je manastir Gomirje, a

sagrađene sui brojni hramovi po Lici. Godine 1722. episkop Ljubotina

se preselio iz Gomirja u Plaški. Ljubotina je u administraciju dobio i

eparhiju kostajničko-zrinjopoljsku nakon smrti tamošnjeg vladike Ste-

fana Ljubibratića. Ljubotina je umro 1739. godine.

Marija Terezija - (Beč, 13. svibnja 1717. - Beč, 29. studenog 1780.)

češka, ugarska, dalmatinsko-hrvatsko-slavonska kraljica, austrijska

nadvojvotkinja, rimsko – njemačka carica, iz roda Habsburgovaca. Za

vladavinu Marije Terezije svojstvena su apsolutistička i centralistička

nastojanja povezana s germanizacijom. U to vrijeme počinju i prvi su-

kobi Hrvata s Mađarima, a u njima se Marija Terezija na kraju priklanja

Mađarima. U Hrvatskoj se od godine 1767. uvodi Kraljevinsko vijeće,

takozvani Consilium Regium, dakle hrvatska vlada neovisna o Mađari-

ma, ali već nakon dvije godine kraljica podvrgava to vijeće ugarskom

Namjesničkom vijeću, što je značilo da je Hrvatska podložna Ugarskoj.

Nastojala je pod pritiskom novoga doba spriječiti prekomjerno isko-

rištavanje kmetova, određujući maksimum njihovih obveza prema

gospodarima, tako da feudalac nije više smio tražiti od svojih pod-

ložnika namet prema vlastitom nahođenju, već se morao držati takoz-

vanog Hrvatsko-slavonskog urbara Marije Terezije. Uvela je opću

školsku obvezu, tako da su sva muška djeca od 6-13 godina morala ići

u školu. Poticala je razvoj manufaktura u Austriji, ali je tako priječila

njihov razvoj u Hrvatskoj. Njezina je vladavina u nasljednim zemljama

započela ratom na život i smrt. U razdoblju od 1740. do 1763. godine

vodila je četiri rata, koji su doveli do znatnih teritorijalnih gubitaka -

prije svega Šlezije, ali i talijanskih zemalja. Reforma vojske, ostvarena

1748. godine, jedna je od velikih i dalekosežnih novina njezine vlada-

vine.

Martolozi – u pograničnim pokorenim balkanskim krajevima Turskog

Carstva, kršćanski seljaci–vojnici. Martolozi su bili oslobođeni plaćanja

poreza i dažbina na svoje posjede, ali su morali biti stalno naoružani i u

slučaju napada braniti klance i prilaze. U pograničnim gradovima Os-

manlije su uvijek držali spremne čete martoloza. U 16. i 17. stoljeću u

svim borbama martolozi su išli u prvim redovima, ispred redovnih

turskih četa.

Mitnica – mjesto na ulazu u grad ili na putu gdje se naplaćuju putarine

ili pristojbe.

Mrkalj, Sava – (Sjeničak, 1783. – Beč, 1833.), učitelj i filolog. Mrkalj je

rođen 1783. godine u Sjeničaku na Kordunu. Školu je završio 1799.

godine u Plaškom i zatim je postao učitelj u Gospiću. Kasnije je otišao

u Zagreb, gdje je završio arhigimnaziju, a potom dvogodišnji studij

filozofije. Studiranje je nastavio u Pešti i ondje je dobio zvanje svo-

bodnih hudožestva i filosofije doktor. Bio je dobar poznavatelj latin-

skog i francuskog, a razumio je i grčki i hebrejski jezik. Poznat je po to-

me što je 1810. godine napisao knjižicu o slaveno-srpskoj azbuci Salo

debeloga jera libo azbukoprotres. U njoj se zalagao za reformu tadaš-

njeg zastarjelog i nerazumljivog pravopisa koji se upotrebljavao u

crkvi i književnosti i tražio primjenu fonetskog pisma baziranog na

narodnom jeziku. Napadan od službenih crkvenih krugova zbog svo-

jih pogleda, Sava Mrkalj je mislio da će ih umiriti ako se zakaluđeri i

zato je 1811. u manastiru Gomirje zaista postao arhiđakon Julijan.

Međutim, progoni su se povećali, i on je 1813. godine otpušten iz ma-

nastira. U strahu od osvete crkvene hijerarhije 1817. godine objavio je

djelo Paliondija u kojoj se odrekao svoje grafičko-ortografske refor-

me. Godine 1827. je poludio, pa je 1833. umro u bečkoj umobolnici.

Smatra se da je Sava Mrkalj bio preteča Vuka Karadžića. Mušicki, Lukijan – pjesnik i gornjokarlovački episkop (Temerin, 1777

– Gornji Karlovac, 1837). Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu i

Titelu, a gimnaziju u Novom Sadu i Szegedu. Godine 1800. došao je u

Karlovce, 1802. se zakaluđerio i umjesto krsnog imena Luka dobiva

ime Lukijan. Postavljen je za pridvornog đakona i nastavnika bogo-

slovije, a 1812. postaje arhimandrit i starješina manastira Šišatovac.

Godine 1828. postavljen je za gornjokarlovačkog episkopa. Bio je

poliglot (govorio je desetak jezika), održavao je prijateljske veze s Do-

sitejom Obradovićem, Jernejom Kopitarom i Vukom Karadžićem. Naj-

više se istaknuo kao pjesnik, te se smatra prvim srpskim umjetničkim

pjesnikom, osnivačem i glavnim nositeljem klasicističkog pravca kod

Srba. Najznamenitije pjesme su mu Glas narodoljupca i Glas arfe šiša-

tovačke. U njegovo je vrijeme izgrađeno mnogo crkava u gornjokar-

lovačkoj eparhiji.

Oktavijan - kasnije prozvan August, rimski car, (63. g. pr. Kr. – 14. g. ),

car od 27. g. pr. Kr. do 14. godine. Svoje je ime Gaius Octavius promi-

jenio u Gaius Iulius Caesar Octavianus, pošto ga je Cezar 45. g. pr. Kr.

adoptirao. Nakon umorstva Cezara (44. g. pr. Kr.) Oktavijan se povezao

sa Senatom protiv Marka Antonija, ali se već 43. g. pr. Kr. s njime spo-

razumio, kada su Oktavijan, Antonije i Lepid sklopili drugi trijumvirat.

Oktavijan je dobio vlast nad Zapadom, Lepid nad Afrikom, a Antonije

nad Istokom. Zarativši se s Ilirima i Panoncima Oktavijan je 35. g. pr. Kr.

zauzeo Segestiku. Antonija je pobijedio u bitki kod Akcija 31. g. pr. Kr.,

a Senat mu daje naziv Augustus 27. godine, kada postaje i stalni kon-

zul, prokonzul s imperijem, cenzor i vrhovni zapovjednik vojske. Tako

nastaje novo uređenje rimske države, tzv. principatus. Oktavijan je

poduzeo više uspješnih vojnih pohoda (u Španjolskoj, Panoniji, Dal-

maciji, Iliriku i Germaniji), ali i neuspjelu akciju 9. g., kada je rimska

vojska doživjela pod Varom od Germana težak poraz u Teutoburškoj

šumi.

Oršići – hrvatska plemićka obitelj, prema predaji iz starih hrvatskih

rodova Lapčana i Karinjana. U izvorima se prvi put spominju na podr-

učju Unca 1420. godine. U 15. stoljeću pred osmanskom opasnošću

sele u goričku županiju. Godine 1487. kralj Matija Korvin darovao im je

posjed Slavetić, sjeveroistočno od Jastrebarskog. Kasnije su stekli i

neke druge posjede poput Gornje Stiubice, Gornje Bistre i Jurketinca u

blizini Varaždina. Godine 1675. dobili su naslov baruna, a 1744. gro-

fovski naslov. Najznačajniji predstavnici su bili Krsto Oršić (1718. –

1782.), general i veliki župan Zagrebačke županije te prisjednik Ban-

skog stola, i njegov sin Adam Oršić (1748. – 1820.), kroničar. U 19. sto-

ljeću istaknuo se i Juraj Oršić (1780. – 1847.), Adamov sin i pristaša

ilirskog pokreta te vođa Narodne stranke. U Gorskom kotaru Oršići su

između 1682. i 1823. godine posjedovali imanje Severin na Kupi.

Pavlini – redovnici pustinjaci, zovu se pavlini po svojem zaštitniku

Svetom Pavlu Tivljaninu. Iz Mađarske, gdje su imali svoje samostane,

proširili su se po Hrvatskoj, Poljskoj i Austriji. U Hrvatskoj su od 13.

stoljeća osnovali velik broj samostana i bili su jedan od najjače zastup-

ljenih redova. Isprva su organizacijski povezani s pavlinima u Mađar-

skoj, a kasnije su samostalni. Po bijelim haljinama koje su nosili zvali su

ih bijeli fratri. Njihov glavni samostan bio je u Remetama kod Zagreba,

a od 15. stoljeća u Lepoglavi. Najstariji samostan je bio u Dubici (od

1244. godine). Godine 1257. osnovan je samostan u Moslavačkoj gori,

na mjestu koje se zove Bela crkva. U Remetama su se nastanili 1278.

godine, a od 1301. imali su samostan u Špišić Bukovici. Godine 1303.

sagrađen je samostan u Petrovoj gori, na položaju Zlat, na vrhu Pe-

trovcu, a 1375. u Strezi kod današnjeg Bjelovara (danas selo Pavlin

Kloštar). Godine 1376. podignut je samostan Svete Jelene kod Čakov-

ca, a 1400. godine podignuo je Herman Celjski samostan u Lepoglavi.

Još su sagrađeni samostani u Kamenskom kod Karlovca (1404.), Do-

broj Kući kod Velikih Bastaja (danas selo Donja Vrijeska) 1412., Sveti-

cama kod Ozlja (1627.) i Križevcima (1665.). Postojali su i pavlinski

samostani u Hrvatskom primorju i Lici. Na ogulinskom području na-

jznačajniji je pavlinski samostan Svetog Nikole u Gvozdu. Pavlinske

samostane u istočnom dijelu zagrebačke i modruške biskupije razorili

su Osmanlije, a ostale je ukinuo Josip II. (1786.g.).

Pieroni, Giovanni – (1586. – 1654.) – vojni inžinjer, inžinjer vojnih

utvrda. Pieroni se rodio u Firenzi, a proveo je veliki dio svojeg vremena

radeći za Albrechta od Wallensteina u Beču i Pragu. Izradio je nekoliko

vrijednih crteža i tlocrta utvrda na Vojnoj krajini koje nam svjedoče o

njihovu stanju u 17. stoljeću.

Podhorsky, Stjepan arhitekt (Zagreb, 21. prosinca 1875. – Zagreb, 13.

listopada 1945.), Arhitekt Stjepan Podhorsky rođen je 21. prosinca

1875.godine u Zagrebu, u Vlaškoj ulici. Nakon što je završio osnovnu

školu i realnu gimnaziju, Podhorsky se upisuje u Graditeljsku školu,

koju završava 1896. u skupini prvih apsolvenata graditeljskog tečaja,

kojoj su pripadali i Josip Marković, Alojz Bastl i Oton Munder U atelije-

ru arhitekta Bolléa našao se Podhorsky sa drugim Zagorcem, arhitek-

tom Viktorom Kovačićem. Tako ova dva mladića postaju značajnim

Bolléovim suradnicima. Usprkos tome što će i Podhorsky i Kovačić biti

Bolléovi suradnici, oboje dolaze s njim u žestok sukob, prije svega

zbog neslaganja s radikalnim purističkim pristupom obnovi hrvatske

arhitektonske baštine. Ubrzo Podhorsky napušta atelijer i samostalno

se prihvaća obnove i izgradnje srušene srednjovjekovne 'crkve Bla-

176

177

i Slavonske krajine. Potekao je od jedne grane ličkih Lenkovića koja se

najkasnije u 16. stoljeću iselila u Kranjsku i ondje stekla između Save i

Krke velike posjede. U borbi protiv Turaka istaknuo se u opsadi Beča

1529. godine. Od 1537. godine bio je zamjenik kapetana Bihaćke ka-

petanije, a prije 1539. godine postaje senjski kapetan. Oko 1546. go-

dine primio je kapetaniju žumberačkih uskoka u Kranjskoj i postao

zapovjednik svih uskoka od Save do Senja. Sredinom 16. stoljeća sa-

gradio je grad Nehaj iznad Senja. Od 1556. godine je imenovan vrhov-

nim kapetanom Hrvatske i Slavonske krajine. Lenković i Nikola Zrinski

uspješno su sudjelovali u obrani Sigeta 1566. godine. Godine 1567.

povukao se zbog bolesti u Otočec i ondje nakon dvije godine umro.

Limes – podignuta granica u obliku bedema, nasipa ili jarka, ili po-

stavljena uz prirodne prepreke kao što su obale rijeka. Da bi imali uvid

u područja izvan granica Carstva, Rimljani su uz njih izgradili sustav

promatračnica. Utvrđene granice Rimskog Carstva su Hadrijanov zid i

Antoninov zid u Velikoj Britaniji, Gornjogermansko-retijski limes u

Njemačkoj te Afrički jarak u Alžiru i Tunisu. U Hrvatskoj postoje ostaci

limesa na području Podunavlja i u goransko-primorskoj regiji.

Lopašić, Radoslav – povjesničar (1835.-1893.). Pošto je u Zagrebu

završio gimnaziju, upisao se 1856. godine u Pravoslovnu akademiju,

ali je zbog slabog zdravlja prekinuo studij. Od 1871. godine posvetio

se znanstvenom radu te mu je težište interesa bilo na izdavanju novo-

vjekovne građe, ponajviše iz arhiva u Grazu i Beču. Osim toga piše niz

knjiga vezanih uz povijest Vojne krajine, među kojima su: Cetin (Mje-

stopis i poviest grada), Karlovac. Poviest i mjestopis grada i okolice, Žum-

berak. Crte mjestopisne i poviesne, Bihać i Bihaćka Krajina i Oko Kupe i

Korane.

Ljubić, Šime - župnik, arheolog, povjesničar i biograf (Stari Grad na

Hvaru, 24. svibnja 1822. – Stari Grad na Hvaru 19. listopada 1896.).

Ljubić je studirao teologiju u Zagrebu, a povijest i slavistiku u Beču. Bio

je ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, a jedno vrijeme je boravio i u

arhivu u Veneciji, gdje je skupljao građu koju je kasnije objavila Jugo-

slavenska akademija znanosti i umjetnosti. Kasnije je postao i ravnatelj

Arheološkog muzeja u zagrebu. Osnivač je Hrvatskog arheološkog

društva, a pokrenuo je i njegovo glasilo Viestnik hrvatskog arheolo-

gičkoga družtva. Pisao je radove iz numizmatike, o prapovijesnim i

rimskim nalazima, skupljao građu za Narodni muzej, objavio srednjo-

vjekovne statute Budve, Skradina i Hvara i radove o odnosima Venecije

i Dubrovnika, o Markantunu Dominisu i Petru Hektoroviću. Sudjelovao

je u Hrvatskom narodnom preporodu u Dalmaciji i bavio se književnim

radom. Na ogulinskom području proveo je prva arheološka istraživa-

nja u Trošmariji.

Ljubotina, Danilo, vladika gornjokarlovački između 1713. i 1739. go-

dine. Ljubotina se rodio u Srpskom Polju kod Otočca 1660. godine.

Školovao se u Peroju u Istri. Kao mladić je došao u manastir Gomirje

gdje se zamonašio. Neko je vrijeme bio i starješina manastira Gomirje.

Na Krušedolskom saboru 1713. godine izabran je za episkopa gor-

njokarlovačkog. U njegovo vrijeme obnovljen je manastir Gomirje, a

sagrađene sui brojni hramovi po Lici. Godine 1722. episkop Ljubotina

se preselio iz Gomirja u Plaški. Ljubotina je u administraciju dobio i

eparhiju kostajničko-zrinjopoljsku nakon smrti tamošnjeg vladike Ste-

fana Ljubibratića. Ljubotina je umro 1739. godine.

Marija Terezija - (Beč, 13. svibnja 1717. - Beč, 29. studenog 1780.)

češka, ugarska, dalmatinsko-hrvatsko-slavonska kraljica, austrijska

nadvojvotkinja, rimsko – njemačka carica, iz roda Habsburgovaca. Za

vladavinu Marije Terezije svojstvena su apsolutistička i centralistička

nastojanja povezana s germanizacijom. U to vrijeme počinju i prvi su-

kobi Hrvata s Mađarima, a u njima se Marija Terezija na kraju priklanja

Mađarima. U Hrvatskoj se od godine 1767. uvodi Kraljevinsko vijeće,

takozvani Consilium Regium, dakle hrvatska vlada neovisna o Mađari-

ma, ali već nakon dvije godine kraljica podvrgava to vijeće ugarskom

Namjesničkom vijeću, što je značilo da je Hrvatska podložna Ugarskoj.

Nastojala je pod pritiskom novoga doba spriječiti prekomjerno isko-

rištavanje kmetova, određujući maksimum njihovih obveza prema

gospodarima, tako da feudalac nije više smio tražiti od svojih pod-

ložnika namet prema vlastitom nahođenju, već se morao držati takoz-

vanog Hrvatsko-slavonskog urbara Marije Terezije. Uvela je opću

školsku obvezu, tako da su sva muška djeca od 6-13 godina morala ići

u školu. Poticala je razvoj manufaktura u Austriji, ali je tako priječila

njihov razvoj u Hrvatskoj. Njezina je vladavina u nasljednim zemljama

započela ratom na život i smrt. U razdoblju od 1740. do 1763. godine

vodila je četiri rata, koji su doveli do znatnih teritorijalnih gubitaka -

prije svega Šlezije, ali i talijanskih zemalja. Reforma vojske, ostvarena

1748. godine, jedna je od velikih i dalekosežnih novina njezine vlada-

vine.

Martolozi – u pograničnim pokorenim balkanskim krajevima Turskog

Carstva, kršćanski seljaci–vojnici. Martolozi su bili oslobođeni plaćanja

poreza i dažbina na svoje posjede, ali su morali biti stalno naoružani i u

slučaju napada braniti klance i prilaze. U pograničnim gradovima Os-

manlije su uvijek držali spremne čete martoloza. U 16. i 17. stoljeću u

svim borbama martolozi su išli u prvim redovima, ispred redovnih

turskih četa.

Mitnica – mjesto na ulazu u grad ili na putu gdje se naplaćuju putarine

ili pristojbe.

Mrkalj, Sava – (Sjeničak, 1783. – Beč, 1833.), učitelj i filolog. Mrkalj je

rođen 1783. godine u Sjeničaku na Kordunu. Školu je završio 1799.

godine u Plaškom i zatim je postao učitelj u Gospiću. Kasnije je otišao

u Zagreb, gdje je završio arhigimnaziju, a potom dvogodišnji studij

filozofije. Studiranje je nastavio u Pešti i ondje je dobio zvanje svo-

bodnih hudožestva i filosofije doktor. Bio je dobar poznavatelj latin-

skog i francuskog, a razumio je i grčki i hebrejski jezik. Poznat je po to-

me što je 1810. godine napisao knjižicu o slaveno-srpskoj azbuci Salo

debeloga jera libo azbukoprotres. U njoj se zalagao za reformu tadaš-

njeg zastarjelog i nerazumljivog pravopisa koji se upotrebljavao u

crkvi i književnosti i tražio primjenu fonetskog pisma baziranog na

narodnom jeziku. Napadan od službenih crkvenih krugova zbog svo-

jih pogleda, Sava Mrkalj je mislio da će ih umiriti ako se zakaluđeri i

zato je 1811. u manastiru Gomirje zaista postao arhiđakon Julijan.

Međutim, progoni su se povećali, i on je 1813. godine otpušten iz ma-

nastira. U strahu od osvete crkvene hijerarhije 1817. godine objavio je

djelo Paliondija u kojoj se odrekao svoje grafičko-ortografske refor-

me. Godine 1827. je poludio, pa je 1833. umro u bečkoj umobolnici.

Smatra se da je Sava Mrkalj bio preteča Vuka Karadžića. Mušicki, Lukijan – pjesnik i gornjokarlovački episkop (Temerin, 1777

– Gornji Karlovac, 1837). Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu i

Titelu, a gimnaziju u Novom Sadu i Szegedu. Godine 1800. došao je u

Karlovce, 1802. se zakaluđerio i umjesto krsnog imena Luka dobiva

ime Lukijan. Postavljen je za pridvornog đakona i nastavnika bogo-

slovije, a 1812. postaje arhimandrit i starješina manastira Šišatovac.

Godine 1828. postavljen je za gornjokarlovačkog episkopa. Bio je

poliglot (govorio je desetak jezika), održavao je prijateljske veze s Do-

sitejom Obradovićem, Jernejom Kopitarom i Vukom Karadžićem. Naj-

više se istaknuo kao pjesnik, te se smatra prvim srpskim umjetničkim

pjesnikom, osnivačem i glavnim nositeljem klasicističkog pravca kod

Srba. Najznamenitije pjesme su mu Glas narodoljupca i Glas arfe šiša-

tovačke. U njegovo je vrijeme izgrađeno mnogo crkava u gornjokar-

lovačkoj eparhiji.

Oktavijan - kasnije prozvan August, rimski car, (63. g. pr. Kr. – 14. g. ),

car od 27. g. pr. Kr. do 14. godine. Svoje je ime Gaius Octavius promi-

jenio u Gaius Iulius Caesar Octavianus, pošto ga je Cezar 45. g. pr. Kr.

adoptirao. Nakon umorstva Cezara (44. g. pr. Kr.) Oktavijan se povezao

sa Senatom protiv Marka Antonija, ali se već 43. g. pr. Kr. s njime spo-

razumio, kada su Oktavijan, Antonije i Lepid sklopili drugi trijumvirat.

Oktavijan je dobio vlast nad Zapadom, Lepid nad Afrikom, a Antonije

nad Istokom. Zarativši se s Ilirima i Panoncima Oktavijan je 35. g. pr. Kr.

zauzeo Segestiku. Antonija je pobijedio u bitki kod Akcija 31. g. pr. Kr.,

a Senat mu daje naziv Augustus 27. godine, kada postaje i stalni kon-

zul, prokonzul s imperijem, cenzor i vrhovni zapovjednik vojske. Tako

nastaje novo uređenje rimske države, tzv. principatus. Oktavijan je

poduzeo više uspješnih vojnih pohoda (u Španjolskoj, Panoniji, Dal-

maciji, Iliriku i Germaniji), ali i neuspjelu akciju 9. g., kada je rimska

vojska doživjela pod Varom od Germana težak poraz u Teutoburškoj

šumi.

Oršići – hrvatska plemićka obitelj, prema predaji iz starih hrvatskih

rodova Lapčana i Karinjana. U izvorima se prvi put spominju na podr-

učju Unca 1420. godine. U 15. stoljeću pred osmanskom opasnošću

sele u goričku županiju. Godine 1487. kralj Matija Korvin darovao im je

posjed Slavetić, sjeveroistočno od Jastrebarskog. Kasnije su stekli i

neke druge posjede poput Gornje Stiubice, Gornje Bistre i Jurketinca u

blizini Varaždina. Godine 1675. dobili su naslov baruna, a 1744. gro-

fovski naslov. Najznačajniji predstavnici su bili Krsto Oršić (1718. –

1782.), general i veliki župan Zagrebačke županije te prisjednik Ban-

skog stola, i njegov sin Adam Oršić (1748. – 1820.), kroničar. U 19. sto-

ljeću istaknuo se i Juraj Oršić (1780. – 1847.), Adamov sin i pristaša

ilirskog pokreta te vođa Narodne stranke. U Gorskom kotaru Oršići su

između 1682. i 1823. godine posjedovali imanje Severin na Kupi.

Pavlini – redovnici pustinjaci, zovu se pavlini po svojem zaštitniku

Svetom Pavlu Tivljaninu. Iz Mađarske, gdje su imali svoje samostane,

proširili su se po Hrvatskoj, Poljskoj i Austriji. U Hrvatskoj su od 13.

stoljeća osnovali velik broj samostana i bili su jedan od najjače zastup-

ljenih redova. Isprva su organizacijski povezani s pavlinima u Mađar-

skoj, a kasnije su samostalni. Po bijelim haljinama koje su nosili zvali su

ih bijeli fratri. Njihov glavni samostan bio je u Remetama kod Zagreba,

a od 15. stoljeća u Lepoglavi. Najstariji samostan je bio u Dubici (od

1244. godine). Godine 1257. osnovan je samostan u Moslavačkoj gori,

na mjestu koje se zove Bela crkva. U Remetama su se nastanili 1278.

godine, a od 1301. imali su samostan u Špišić Bukovici. Godine 1303.

sagrađen je samostan u Petrovoj gori, na položaju Zlat, na vrhu Pe-

trovcu, a 1375. u Strezi kod današnjeg Bjelovara (danas selo Pavlin

Kloštar). Godine 1376. podignut je samostan Svete Jelene kod Čakov-

ca, a 1400. godine podignuo je Herman Celjski samostan u Lepoglavi.

Još su sagrađeni samostani u Kamenskom kod Karlovca (1404.), Do-

broj Kući kod Velikih Bastaja (danas selo Donja Vrijeska) 1412., Sveti-

cama kod Ozlja (1627.) i Križevcima (1665.). Postojali su i pavlinski

samostani u Hrvatskom primorju i Lici. Na ogulinskom području na-

jznačajniji je pavlinski samostan Svetog Nikole u Gvozdu. Pavlinske

samostane u istočnom dijelu zagrebačke i modruške biskupije razorili

su Osmanlije, a ostale je ukinuo Josip II. (1786.g.).

Pieroni, Giovanni – (1586. – 1654.) – vojni inžinjer, inžinjer vojnih

utvrda. Pieroni se rodio u Firenzi, a proveo je veliki dio svojeg vremena

radeći za Albrechta od Wallensteina u Beču i Pragu. Izradio je nekoliko

vrijednih crteža i tlocrta utvrda na Vojnoj krajini koje nam svjedoče o

njihovu stanju u 17. stoljeću.

Podhorsky, Stjepan arhitekt (Zagreb, 21. prosinca 1875. – Zagreb, 13.

listopada 1945.), Arhitekt Stjepan Podhorsky rođen je 21. prosinca

1875.godine u Zagrebu, u Vlaškoj ulici. Nakon što je završio osnovnu

školu i realnu gimnaziju, Podhorsky se upisuje u Graditeljsku školu,

koju završava 1896. u skupini prvih apsolvenata graditeljskog tečaja,

kojoj su pripadali i Josip Marković, Alojz Bastl i Oton Munder U atelije-

ru arhitekta Bolléa našao se Podhorsky sa drugim Zagorcem, arhitek-

tom Viktorom Kovačićem. Tako ova dva mladića postaju značajnim

Bolléovim suradnicima. Usprkos tome što će i Podhorsky i Kovačić biti

Bolléovi suradnici, oboje dolaze s njim u žestok sukob, prije svega

zbog neslaganja s radikalnim purističkim pristupom obnovi hrvatske

arhitektonske baštine. Ubrzo Podhorsky napušta atelijer i samostalno

se prihvaća obnove i izgradnje srušene srednjovjekovne 'crkve Bla-

178

179

žene Djevice Marije u Oštarijama 1901./2.). Na području Ogulinsko-

plaščanske zavale Podhorsky je projektirao i oltar u crkvi u Tounju.

Godinu poslije Podhorsky odlazi u Beč na dalje školovanje, na Akade-

miju lijepih umjetnosti kod profesora Viktora Lunza, dvorskog savjet-

nika za antičku i srednjovjekovnu umjetnost i jednog od predstavnika

bečkog historicizma. Takav će odabir ostaviti trajan trag na njegovu

daljem radu, koji se očitovao u neostilskom eklekticizmu. Nakon što se

vratio sa školovanja, Podhorsky u Zagrebu izvodi čitav niz zapaženih

gradnji, kao što su 'vila Heim u Nazorovoj ulici (1906.), zgrada pra-

voslavne općine u Bogovićevoj ulici (1907.), stambena zgrada i lje-

karna Gayer na križanju Kačićeve i Ilice ( 1908.), te Obrtni dom na Ma-

žuranićevu trgu (1908./10.). Tih godina izveo je i adaptaciju glasovite

ljekarne kod Kamenitih vrata, te regulaciju parka napuštenog Jurjev-

skog groblja. Dakako, iz tog razdoblja djelovanja Podhorskog najzna-

čajnije je osnivanje Kluba hrvatskih arhitekta. Podhorsky obnavlja i

crkvu Svetog Križa u Križevcima (1910.-1913.) Podhorsky u spomen

300. godišnjice grkokatoličke crkve u Hrvatskoj na nadbiskupskom

dobru u Strmcu Pribićkom kraj Krašića podiže crkvu sv. Marije' konci-

piranu kao centralni objekt s jasnim naznakama neobizantske arhi-

tekture. Najznačajnije realizirane sakralne građevine Podhorskog su:

bazilika sv. Ćirila i Metoda na Duvanjskom polju (1921. - 1925.), crkva

sv. Jurja u Đurđevcu (1928.) i franjevačka crkva u Makarskoj (1921./31.-

1939./43.). Franjevačka crkva Blažene Djevice Marije u sklopu franje-

vačkog samostana u Makarskoj jedno je od njegovih najuspjelijih

ostvarenja i u smislu čistoće oblika i jednostavnosti, ali i u jasnoći pro-

stornog koncepta. Osim velikog broja crkava Podhorsky će također

projektirati i nekoliko mauzoleja, od kojih su najpoznatiji mauzolej obi-

telji Halper u Krapini (1911.) i mauzolej obitelji Podhorsky na zagre-

bačkom Mirogoju (1929.- 1933.). Među značajnijim ostvarenjima koje

će Podhorsky realizirati između dva rata je i Dom sv. Antuna na zagre-

bačkom Kaptolu, građen za potrebe franjevačkog samostana, danas

Kazalište Komedija (1936.- 1937.). Tijekom 2. svjetskog rata Podhorsky

radi projekte za obnovu crkava i samostana u Plitvicama, Zrinu, Gvoz-

danskom, Voćinu i Kostajnici (1941.), obnovu grkokatoličke stolne

crkve i biskupskog dvora u Križevcima (1941. – 1943.), te projekt vlas-

tite vile na Prekrižju (1942. - 1943.). Tijekom rata dovršava i velebnu

dogradnju crkve sv. Ante u Bihaću, koju je započeo 1938. godine, no

koja je 1944. pred sam završetak radova, tijekom savezničkog bom-

bardiranja srušena gotovo do temelja. Bila je to ujedno i posljednja

crkva koju je gradio, budući da umire 13. 10. 1945. u 78. godini života.

Rajačić, Josif - (Lučani, 20. srpnja 1785 – Srijemski Karlovci, 1. pro-

sinca 1861.), arhimandrit gomirski, episkop šibenski i vršački, mitropo-

lit karlovački i patrijarh srpski, zaslužan za stvaranje Srpske Vojvodine i

uzvišenje Mitropolije na razinu Patrijaršije. Rajačić je rođen u Lučani-

ma kod Brinja. U Brinju je pohađao njemačku školu, a zatim se ško-

lovao u Zagrebu, Srijemskim Karlovcima i Segedinu, gdje je završio

prvu i drugu godinu filozofije. Studije je nastavio u Beču, gdje je stu-

dirao Pravne znanosti, latinski jezik i lijepu umjetnost. Studij nije zavr-

šio budući da je 1809. stupio u đački bataljon u obranu Austrije od

Napoleonove Francuske u ratu. Zamonašio se u manastiru Gomirje

10. travnja 1810. S pozicije arhimandrita gomirskog i administratora

Eparhije gornjokarlovačke i pakračke, postavljen je za episkopa dal-

matinskog. U Srijemskim Karlovcima ga je 24. lipnja 1829. godine

posvetio mitropolit karlovački Stefan. Na mjestu episkopa dalmatin-

skog ostao je do 1833. godine. Za to vrijeme je otvorio bogosloviju u

Šibeniku i počeo voditi borbu protiv pokušaja unijaćenja pravoslavnih

Srba u Dalmaciji. Godine 1833. postavljen je za episkopa vršačkog.

Austrijski car imenovao je Josifa Rajačića za mitropolita karlovačkog

1842. godine. U vrijeme revolucije 1848. Josif Rajačić sazvao je Majsku

skupštinu Srba u Srijemskim Karlovcima. Na toj je skupštini Josif ra-

jačić proglašen za srpskog patrijarha i ustanovljena je Srpska Vojvo-

dina. Za predsjednika Glavnog odbora – vlade, izabran je patrijarh

rajačić, a za potpredsjednika i vođu vojske Đorđe Stratimirović, dok je

za vojvodu izabran Stevan Šupljikac. U studenom 1849. na području

Srpske Vojvodine formirano je Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat koje je

ukinuto 1860. godine.

Szabo, Gjuro – konzervator, muzeolog i povjesničar umjetnosti

(Novska, 3. veljače 1875. - Zagreb, 2. svibnja 1943.). Studirao je u Za-

grebu i Beču germanistiku te je bio profesor u hrvatskim gradovima.

Od 1911. godine postaje tajnik Zemaljskog povjerenstva za čuvanje

spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji. Između 1919. i 1926. godine ravna-

telj je Muzeja za umjetnost i obrt, a od 1928. do smrti ravnatelj Muzeja

grada Zagreba. U svojim djelima osobitu je pažnju pridavao spome-

nicima Zagreba, Hrvatskog zagorja i burgovima. Najznačajnija su mu

djela Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Umjetnost u našim

ladanjskim crkavama, Kroz Hrvatsko zagorje i Stari Zagreb.

Tišov, Ivan – (Viškovci, 8. veljače 1870. – Zagreb, 20. rujna 1928.),

hrvatski slikar. pripadao je skupini umjetnika koji su se nakon školo-

vanja vratili u Zagreb i predvođeni Vlahom Bukovcem stvorili likovnu

koloniju te bili začetnici moderne. Nakon školovanja Tišov je imeno-

van strukovnim učiteljem, a zatim profesorom slikanja i prostoručnog

crtanja na Obrtnoj školi u Zagrebu. Tišov je oslikao brojne crkve, a me-

đu ostalima i ikonostas katedralnog hrama u Plaškom.

Valvasor, Janez Vajkard – polihistor (Ljubljana, 1641. – Krško, 1693.).

Potječe iz plemićke porodice koja je u 16. stoljeću došla iz Bergama u

Kranjsku. Izobrazbu je stekao u jezuitskoj gimnaziji u Ljubljani te kas-

nije u vojničkoj službi. Na putovanjima je razgledao povijesne i pri-

rodne znamenitosti i nabavio mnogo matematskih i fizikalnih aparata,

crteža i grafičkih listova, starog novca i knjiga, čime je udario temelj

svojim zbirkama koje su smještene u dvorcu Bogenšperk kod Litije.

Ondje je 1678. godine uredio bakroreznicu i štampariju za ploče, te je

uzdržavao više crtača, bakrorezaca i štampara. Od 1672. godine obila-

zio je dijelove današnje Slovenije, Austrije i Hrvatske te je posvuda

ispitivao ljude koje je sretao, crtao pojedina zdanja, penjao se na pla-

nine i spuštao se u spilje. Kao plod toga rada izdao je nekoliko knjiga u

kojima su prikazani njegovi bakrorezi. Zbog toga što je troškove iz-

davanja morao snositi sam, Valvasor je prodao dvorac Bogenšperk,

kuću u Ljubljani i dijelove svojih zbirki knjiga i grafika, te se pod stare

dane preselio u Krško. Njegovi bakrorezi vrijedan su nam doprinos

proučavanju izgleda građevina, nošnji i svakodnevnog života u 17.

stoljeću.

Vinodolski zakonik – najstariji cjelovito sačuvan zapis običajnog

prava koji datira iz 1288. godine. Zakonik je pisan glagoljicom. U

slavenskom svijetu od njega je starija jedino Ruska pravda, napisana

između 11. i 13. stoljeća. Vinodolski zakonik je napisan na 14 stranica

pergamene. Vinodol se do 1225. godine nalazio u sastavu srednjo-

vjekovne Slavonije, a hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. darovao ga je

iste godine zajedno s Modrušem Vidu II. Frankopanu. Između kme-

tova i njihovih feudalnih gospodara dolazilo je do sukoba, pa se 6. si-

ječnja 1288. sastalo povjerenstvo od 4 člana, predstavnika devet vi-

nodolskih općina – Novog Grada (Novi Vinodolski), Ledenica, Bribira,

Grižana, Drivenika, Hreljina, Bakra, Trsata i Grobnika – i u pismenom

obliku utvrdilo prava i dužnosti kmetova i feudalnih gospodara s op-

širno razrađenim kaznenim pravom i, u okviru njega, sustavom globa

za pojedine prijestupe.

Vlasi – Vlah znači isto što i starovisokonjemačko Walh (ili Walah), što

bi značilo Talijan, Francuz, Roman. Već je Vuk Karadžić primijetio da se

Vlah prenosi i na Srbe i pravoslavne uopće. Vuk Karadžić je zabilježio

da u Bosni i Hercegovini muslimani i katolici zovu pravoslavne Vlasima.

U Hrvatskoj ime Vlah je dobilo pejorativno značenje za Srbe pravo-

slavce. U Dalmaciji Vlah obično nema pejorativno značenje. Otoča-

nima Bodulima Vlah znači stanovnike kopna oko Biokova. Srednjo-

vjekovni Vlasi bili su pokretno stanovništvo nomadskog karaktera. Ima

mnoštvo potvrda da se Vlasi upotrebljavaju za naseljavanje na pustim

zemljištima.

Zrinski – potječu iz starohrvatskog plemena Šubića koje je živjelo

između Vranskog jezera i rijeke Krke sa sjedištem u gradu Ostrovici.

Isprva su se Šubići nazivali i Bribirski knezovi, a nakon selidbe u Slavo-

niju dobivaju prezime Zrinski. Budući da su se Šubići sukobili s Anžu-

vincima, gube utvrdu Ostrovicu, koja je Ludoviku I. bila potrebna za

obnavljanje kraljevske vlasti u južnoj Hrvatskoj. U zamjenu dobivaju

manje značajan grad Zrin na Baniji, te postupno šire svoj utjecaj iz-

među Kupe i Une. Uspon ove porodice u srednjovjekovnoj Slavoniji

počeo je za Nikole (1493.-1534.) koji je s banom Ivanom Karlovićem

sklopio baštinski ugovor i nakon njegove smrti 1531. godine naslije-

dio sve njegove posjede. To zemljišno bogatstvo uvećao je njegov sin

Nikola (Zrin, oko 1508. - Siget (Mađarska) 7. rujna 1566.), legendarni

branitelj Sigeta. Pred naletom Osmanlija nije uspio sačuvati svoje pos-

jede u donjem Pounju, ali je zadobio nova dobra u Međimurju, Primor-

ju, oko Čabra i Ozlja. Istaknuti Zrinski su bili i Nikola (Ozalj, 1. svibnja

1620. - Čakovec, 18. studenog 1664.), ban, istaknuti borac protiv Osma-

nlija, pjesnik i pisac, i Petar Zrinski (Vrbovec, 6. lipnja 1621. – Wiener

Neustadt, 30.travnja 1671.), također pjesnik, borac protiv Osmanlija,

ban, ali i jedan od protagonista znamenite zrinsko-franko-panske

urote u kojoj su zatrte obje obitelji.

Zrinski, Nikola (Sigetski) – Zrin, 1508. – Siget, 7. rujna 1566.). Bio je

sin Nikole II. Zrinskog i krbavske kneginje Jelene Karlović, sestre kasni-

jeg hrvatskog bana Ivana Karlovića. Nikola je od rane mladosti ratovao

s Osmanlijama. Kao vješt vojnik istaknuo se u obrani Beča 1529. go-

dine. Osobito se proslavio 1542. godine, kada je spasio Peštu od si-

gurne propasti. Zato je 24. prosinca 1542. izabran za hrvatskog bana.

Kralj Ferdinand I. je Nikoli, za njegove vojne zasluge, darovao Me-

đimurje, s utvrđenim gradom Čakovcem, koji se u posjedu obitelji

Zrinski nalazi od 1546. do njihova izumiranja 1671. godine. Godine

1556. Nikola Zrinski se odrekao banske časti i savjetovao je kralju da na

njegovo mjesto postavi Petra Erdödija. Godine 1566. junački je pogi-

nuo kod Sigeta.

Željezno doba – u starije željezno doba (750. – 300. g. pr. Kr.) u sjever-

noj Hrvatskoj javlja se kultura Martijanec –Kaptol. U ovoj kulturi dolazi

do promjena običaja sahranjivanja mrtvih. Važni mrtvaci se sahranjuju

pod grobne humke. Etničke promjene u ovom razdoblju zbile su se u

manjem opsegu jer keramička proizvodnja, koja je najbolji pokazatelj

svakodnevnog života, ne pokazuje velike promjene u odnosu na pret-

hodna razdoblja. U starije željezno doba dolazi do stabilizacije kultura

Ilira. Delmati se javljaju u srednjoj Dalmaciji i južnoj Bosni, Liburni u

sjevernoj Dalmaciji i Hrvatskom primorju, Japodi u Lici i Ogulinsko-

plaščanskoj udolini. Njihova obilježja su utvrđena gradinska naselja i

pokapanje na ravnom terenu ili pod humcima. Uz Savu su živjeli Bre-

uci, a uz Kupu Kolapijani koji su mješavina Kelta i Ilira. U Istri se javljaju

Histri koji se ne mogu etnički ubrojiti u ilirska plemena. Početkom 3.

stoljeća pr. Krista Keltii su svojim prodorom izazvali velike promjene.

Na ovom se prostoru keltski utjecaj očituje u kovanju željeznih pred-

meta. Na širem području sjeverne Hrvatske živjela su keltska plemena

Tauriska i Skordiska, a uz njih su bila naseljena panonska plemena Se-

reta, Serapila, Jasa i Andizeta te drugi.

178

179

žene Djevice Marije u Oštarijama 1901./2.). Na području Ogulinsko-

plaščanske zavale Podhorsky je projektirao i oltar u crkvi u Tounju.

Godinu poslije Podhorsky odlazi u Beč na dalje školovanje, na Akade-

miju lijepih umjetnosti kod profesora Viktora Lunza, dvorskog savjet-

nika za antičku i srednjovjekovnu umjetnost i jednog od predstavnika

bečkog historicizma. Takav će odabir ostaviti trajan trag na njegovu

daljem radu, koji se očitovao u neostilskom eklekticizmu. Nakon što se

vratio sa školovanja, Podhorsky u Zagrebu izvodi čitav niz zapaženih

gradnji, kao što su 'vila Heim u Nazorovoj ulici (1906.), zgrada pra-

voslavne općine u Bogovićevoj ulici (1907.), stambena zgrada i lje-

karna Gayer na križanju Kačićeve i Ilice ( 1908.), te Obrtni dom na Ma-

žuranićevu trgu (1908./10.). Tih godina izveo je i adaptaciju glasovite

ljekarne kod Kamenitih vrata, te regulaciju parka napuštenog Jurjev-

skog groblja. Dakako, iz tog razdoblja djelovanja Podhorskog najzna-

čajnije je osnivanje Kluba hrvatskih arhitekta. Podhorsky obnavlja i

crkvu Svetog Križa u Križevcima (1910.-1913.) Podhorsky u spomen

300. godišnjice grkokatoličke crkve u Hrvatskoj na nadbiskupskom

dobru u Strmcu Pribićkom kraj Krašića podiže crkvu sv. Marije' konci-

piranu kao centralni objekt s jasnim naznakama neobizantske arhi-

tekture. Najznačajnije realizirane sakralne građevine Podhorskog su:

bazilika sv. Ćirila i Metoda na Duvanjskom polju (1921. - 1925.), crkva

sv. Jurja u Đurđevcu (1928.) i franjevačka crkva u Makarskoj (1921./31.-

1939./43.). Franjevačka crkva Blažene Djevice Marije u sklopu franje-

vačkog samostana u Makarskoj jedno je od njegovih najuspjelijih

ostvarenja i u smislu čistoće oblika i jednostavnosti, ali i u jasnoći pro-

stornog koncepta. Osim velikog broja crkava Podhorsky će također

projektirati i nekoliko mauzoleja, od kojih su najpoznatiji mauzolej obi-

telji Halper u Krapini (1911.) i mauzolej obitelji Podhorsky na zagre-

bačkom Mirogoju (1929.- 1933.). Među značajnijim ostvarenjima koje

će Podhorsky realizirati između dva rata je i Dom sv. Antuna na zagre-

bačkom Kaptolu, građen za potrebe franjevačkog samostana, danas

Kazalište Komedija (1936.- 1937.). Tijekom 2. svjetskog rata Podhorsky

radi projekte za obnovu crkava i samostana u Plitvicama, Zrinu, Gvoz-

danskom, Voćinu i Kostajnici (1941.), obnovu grkokatoličke stolne

crkve i biskupskog dvora u Križevcima (1941. – 1943.), te projekt vlas-

tite vile na Prekrižju (1942. - 1943.). Tijekom rata dovršava i velebnu

dogradnju crkve sv. Ante u Bihaću, koju je započeo 1938. godine, no

koja je 1944. pred sam završetak radova, tijekom savezničkog bom-

bardiranja srušena gotovo do temelja. Bila je to ujedno i posljednja

crkva koju je gradio, budući da umire 13. 10. 1945. u 78. godini života.

Rajačić, Josif - (Lučani, 20. srpnja 1785 – Srijemski Karlovci, 1. pro-

sinca 1861.), arhimandrit gomirski, episkop šibenski i vršački, mitropo-

lit karlovački i patrijarh srpski, zaslužan za stvaranje Srpske Vojvodine i

uzvišenje Mitropolije na razinu Patrijaršije. Rajačić je rođen u Lučani-

ma kod Brinja. U Brinju je pohađao njemačku školu, a zatim se ško-

lovao u Zagrebu, Srijemskim Karlovcima i Segedinu, gdje je završio

prvu i drugu godinu filozofije. Studije je nastavio u Beču, gdje je stu-

dirao Pravne znanosti, latinski jezik i lijepu umjetnost. Studij nije zavr-

šio budući da je 1809. stupio u đački bataljon u obranu Austrije od

Napoleonove Francuske u ratu. Zamonašio se u manastiru Gomirje

10. travnja 1810. S pozicije arhimandrita gomirskog i administratora

Eparhije gornjokarlovačke i pakračke, postavljen je za episkopa dal-

matinskog. U Srijemskim Karlovcima ga je 24. lipnja 1829. godine

posvetio mitropolit karlovački Stefan. Na mjestu episkopa dalmatin-

skog ostao je do 1833. godine. Za to vrijeme je otvorio bogosloviju u

Šibeniku i počeo voditi borbu protiv pokušaja unijaćenja pravoslavnih

Srba u Dalmaciji. Godine 1833. postavljen je za episkopa vršačkog.

Austrijski car imenovao je Josifa Rajačića za mitropolita karlovačkog

1842. godine. U vrijeme revolucije 1848. Josif Rajačić sazvao je Majsku

skupštinu Srba u Srijemskim Karlovcima. Na toj je skupštini Josif ra-

jačić proglašen za srpskog patrijarha i ustanovljena je Srpska Vojvo-

dina. Za predsjednika Glavnog odbora – vlade, izabran je patrijarh

rajačić, a za potpredsjednika i vođu vojske Đorđe Stratimirović, dok je

za vojvodu izabran Stevan Šupljikac. U studenom 1849. na području

Srpske Vojvodine formirano je Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat koje je

ukinuto 1860. godine.

Szabo, Gjuro – konzervator, muzeolog i povjesničar umjetnosti

(Novska, 3. veljače 1875. - Zagreb, 2. svibnja 1943.). Studirao je u Za-

grebu i Beču germanistiku te je bio profesor u hrvatskim gradovima.

Od 1911. godine postaje tajnik Zemaljskog povjerenstva za čuvanje

spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji. Između 1919. i 1926. godine ravna-

telj je Muzeja za umjetnost i obrt, a od 1928. do smrti ravnatelj Muzeja

grada Zagreba. U svojim djelima osobitu je pažnju pridavao spome-

nicima Zagreba, Hrvatskog zagorja i burgovima. Najznačajnija su mu

djela Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Umjetnost u našim

ladanjskim crkavama, Kroz Hrvatsko zagorje i Stari Zagreb.

Tišov, Ivan – (Viškovci, 8. veljače 1870. – Zagreb, 20. rujna 1928.),

hrvatski slikar. pripadao je skupini umjetnika koji su se nakon školo-

vanja vratili u Zagreb i predvođeni Vlahom Bukovcem stvorili likovnu

koloniju te bili začetnici moderne. Nakon školovanja Tišov je imeno-

van strukovnim učiteljem, a zatim profesorom slikanja i prostoručnog

crtanja na Obrtnoj školi u Zagrebu. Tišov je oslikao brojne crkve, a me-

đu ostalima i ikonostas katedralnog hrama u Plaškom.

Valvasor, Janez Vajkard – polihistor (Ljubljana, 1641. – Krško, 1693.).

Potječe iz plemićke porodice koja je u 16. stoljeću došla iz Bergama u

Kranjsku. Izobrazbu je stekao u jezuitskoj gimnaziji u Ljubljani te kas-

nije u vojničkoj službi. Na putovanjima je razgledao povijesne i pri-

rodne znamenitosti i nabavio mnogo matematskih i fizikalnih aparata,

crteža i grafičkih listova, starog novca i knjiga, čime je udario temelj

svojim zbirkama koje su smještene u dvorcu Bogenšperk kod Litije.

Ondje je 1678. godine uredio bakroreznicu i štampariju za ploče, te je

uzdržavao više crtača, bakrorezaca i štampara. Od 1672. godine obila-

zio je dijelove današnje Slovenije, Austrije i Hrvatske te je posvuda

ispitivao ljude koje je sretao, crtao pojedina zdanja, penjao se na pla-

nine i spuštao se u spilje. Kao plod toga rada izdao je nekoliko knjiga u

kojima su prikazani njegovi bakrorezi. Zbog toga što je troškove iz-

davanja morao snositi sam, Valvasor je prodao dvorac Bogenšperk,

kuću u Ljubljani i dijelove svojih zbirki knjiga i grafika, te se pod stare

dane preselio u Krško. Njegovi bakrorezi vrijedan su nam doprinos

proučavanju izgleda građevina, nošnji i svakodnevnog života u 17.

stoljeću.

Vinodolski zakonik – najstariji cjelovito sačuvan zapis običajnog

prava koji datira iz 1288. godine. Zakonik je pisan glagoljicom. U

slavenskom svijetu od njega je starija jedino Ruska pravda, napisana

između 11. i 13. stoljeća. Vinodolski zakonik je napisan na 14 stranica

pergamene. Vinodol se do 1225. godine nalazio u sastavu srednjo-

vjekovne Slavonije, a hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. darovao ga je

iste godine zajedno s Modrušem Vidu II. Frankopanu. Između kme-

tova i njihovih feudalnih gospodara dolazilo je do sukoba, pa se 6. si-

ječnja 1288. sastalo povjerenstvo od 4 člana, predstavnika devet vi-

nodolskih općina – Novog Grada (Novi Vinodolski), Ledenica, Bribira,

Grižana, Drivenika, Hreljina, Bakra, Trsata i Grobnika – i u pismenom

obliku utvrdilo prava i dužnosti kmetova i feudalnih gospodara s op-

širno razrađenim kaznenim pravom i, u okviru njega, sustavom globa

za pojedine prijestupe.

Vlasi – Vlah znači isto što i starovisokonjemačko Walh (ili Walah), što

bi značilo Talijan, Francuz, Roman. Već je Vuk Karadžić primijetio da se

Vlah prenosi i na Srbe i pravoslavne uopće. Vuk Karadžić je zabilježio

da u Bosni i Hercegovini muslimani i katolici zovu pravoslavne Vlasima.

U Hrvatskoj ime Vlah je dobilo pejorativno značenje za Srbe pravo-

slavce. U Dalmaciji Vlah obično nema pejorativno značenje. Otoča-

nima Bodulima Vlah znači stanovnike kopna oko Biokova. Srednjo-

vjekovni Vlasi bili su pokretno stanovništvo nomadskog karaktera. Ima

mnoštvo potvrda da se Vlasi upotrebljavaju za naseljavanje na pustim

zemljištima.

Zrinski – potječu iz starohrvatskog plemena Šubića koje je živjelo

između Vranskog jezera i rijeke Krke sa sjedištem u gradu Ostrovici.

Isprva su se Šubići nazivali i Bribirski knezovi, a nakon selidbe u Slavo-

niju dobivaju prezime Zrinski. Budući da su se Šubići sukobili s Anžu-

vincima, gube utvrdu Ostrovicu, koja je Ludoviku I. bila potrebna za

obnavljanje kraljevske vlasti u južnoj Hrvatskoj. U zamjenu dobivaju

manje značajan grad Zrin na Baniji, te postupno šire svoj utjecaj iz-

među Kupe i Une. Uspon ove porodice u srednjovjekovnoj Slavoniji

počeo je za Nikole (1493.-1534.) koji je s banom Ivanom Karlovićem

sklopio baštinski ugovor i nakon njegove smrti 1531. godine naslije-

dio sve njegove posjede. To zemljišno bogatstvo uvećao je njegov sin

Nikola (Zrin, oko 1508. - Siget (Mađarska) 7. rujna 1566.), legendarni

branitelj Sigeta. Pred naletom Osmanlija nije uspio sačuvati svoje pos-

jede u donjem Pounju, ali je zadobio nova dobra u Međimurju, Primor-

ju, oko Čabra i Ozlja. Istaknuti Zrinski su bili i Nikola (Ozalj, 1. svibnja

1620. - Čakovec, 18. studenog 1664.), ban, istaknuti borac protiv Osma-

nlija, pjesnik i pisac, i Petar Zrinski (Vrbovec, 6. lipnja 1621. – Wiener

Neustadt, 30.travnja 1671.), također pjesnik, borac protiv Osmanlija,

ban, ali i jedan od protagonista znamenite zrinsko-franko-panske

urote u kojoj su zatrte obje obitelji.

Zrinski, Nikola (Sigetski) – Zrin, 1508. – Siget, 7. rujna 1566.). Bio je

sin Nikole II. Zrinskog i krbavske kneginje Jelene Karlović, sestre kasni-

jeg hrvatskog bana Ivana Karlovića. Nikola je od rane mladosti ratovao

s Osmanlijama. Kao vješt vojnik istaknuo se u obrani Beča 1529. go-

dine. Osobito se proslavio 1542. godine, kada je spasio Peštu od si-

gurne propasti. Zato je 24. prosinca 1542. izabran za hrvatskog bana.

Kralj Ferdinand I. je Nikoli, za njegove vojne zasluge, darovao Me-

đimurje, s utvrđenim gradom Čakovcem, koji se u posjedu obitelji

Zrinski nalazi od 1546. do njihova izumiranja 1671. godine. Godine

1556. Nikola Zrinski se odrekao banske časti i savjetovao je kralju da na

njegovo mjesto postavi Petra Erdödija. Godine 1566. junački je pogi-

nuo kod Sigeta.

Željezno doba – u starije željezno doba (750. – 300. g. pr. Kr.) u sjever-

noj Hrvatskoj javlja se kultura Martijanec –Kaptol. U ovoj kulturi dolazi

do promjena običaja sahranjivanja mrtvih. Važni mrtvaci se sahranjuju

pod grobne humke. Etničke promjene u ovom razdoblju zbile su se u

manjem opsegu jer keramička proizvodnja, koja je najbolji pokazatelj

svakodnevnog života, ne pokazuje velike promjene u odnosu na pret-

hodna razdoblja. U starije željezno doba dolazi do stabilizacije kultura

Ilira. Delmati se javljaju u srednjoj Dalmaciji i južnoj Bosni, Liburni u

sjevernoj Dalmaciji i Hrvatskom primorju, Japodi u Lici i Ogulinsko-

plaščanskoj udolini. Njihova obilježja su utvrđena gradinska naselja i

pokapanje na ravnom terenu ili pod humcima. Uz Savu su živjeli Bre-

uci, a uz Kupu Kolapijani koji su mješavina Kelta i Ilira. U Istri se javljaju

Histri koji se ne mogu etnički ubrojiti u ilirska plemena. Početkom 3.

stoljeća pr. Krista Keltii su svojim prodorom izazvali velike promjene.

Na ovom se prostoru keltski utjecaj očituje u kovanju željeznih pred-

meta. Na širem području sjeverne Hrvatske živjela su keltska plemena

Tauriska i Skordiska, a uz njih su bila naseljena panonska plemena Se-

reta, Serapila, Jasa i Andizeta te drugi.

180

181

Literatura

120 godina vatrogastva u Prezidu, Prezid 2006, 18-20.

Balen-Letunić, D., "Japodske nekropole s ogulinskog područja" u:

Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, 3. serija, sv. XXXII-XXXIII

(1999/2000), 23-61.

Balen-Letunić, D., Olujić, B., "Ogulinski kraj u pretpovijesti" u: Ogulin

: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 25-34.

Benyovsky, L., "Goranov Lukovdol" u: Hrvatska revija, sv. 3 (2003),

35-42.

Bogović, M., Pet stoljeća ogulinske župe u: Ogulin : povijesna i

kulturna baština, Ogulin 2000, 151-158.

Božić, V., "Speleološke zanimljivosti Gorskog kotara, Neke špilje i

jame pristupačne su turistima" u: Euro City, Putna revija HŽ –

putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67, 108-112.

Bradanović, M., "Sakralna baština čabarskoga kraja, Najpoznatije

marijansko svetište" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog

prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 62-65.

Bradanović, M., "Sakralna baština Gorskoga kotara – Crkve, kapelice,

raspela" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o.,

jesen 2010, br. 67, 36-40.

Bujan Kovačević, Z., Frković, A., Karlović, M., Izlaz Vrata, vodič za

landrafce po fužinarskom kraju, Fužine 1998.

Burić, A., Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj 1438. –

1975., Goranska prezimena u Hrvatskoj, Rijeka 1983.

Chylak, R., "Prometnice" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 165-175.

Čaplar, A., Planinarski vodič po Hrvatskoj, Zagreb 2011.

Damjanović, D., Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u

Plaškom, Zagreb 2005.

Delnice – 150 godina župne crkve, Delnice 1975. Golik, A., Svetište Lurdske Gospe na Vratima u Gorskom kotaru, Rim

1958.

Gvozdanović, S., Gvozdanović, V., "Stari grad Vitunj u Modruškoj

županiji" u: Peristil, sv. 10/11 (1967/1968), 17-22.

Hirc, D., Gorski kotar, Rijeka 1996.

Horvat, Z., "Fortifikacijska djelatnost Bernardina Frankopana" u:

Modruški zbornik, 2009 (3), 237-286.

Horvat, Z., "Oštarije – Crkva Blažene Djevice Marije od Čudesa" u:

Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, sv. 18/19 (1992/1993),

119-140.

Horvat, Z., Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-modruške

biskupije, Zagreb-Gospić 2003.

Horvatić, T., "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna

baština, Ogulin 2000, 211.

Jakšić, I., "Neke razvojne značajke Srpskih Moravica, Prilog

gospodarskoj povijesti" u: Srpske Moravice – doseljavanje, život i

škole, Srpske Moravice 1991, 37-65.

Jolić, R., "Povijest župe Plaški" u: Modruški zbornik , 2007 (1), 71-123. Karaman, I., "Pregled gospodarske povijesti – od XV do XX stoljeća"

u: Gorski kotar, Delnice 1981, 123-145.

Karavanić, I., Šošić, R., Vukosavljević, N., Ahern, J. ,"Sustavna

arheološka istraživanja špilje Zale kod Tounja" u: Modruški zbornik,

2008 (2), 31-35.

Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001. Kašić, D., Manastir Gomirje, povodom proslave 400-godišnjice

osnivanja manastira, Beograd 1997.

Kesner, V., Crkva Blažene Djevice Marije Gospe od čudesa Oštarije,

kratki prikaz 550 godina povijesti crkve Blažene Djevice Marije,

Oštarije 2000.

Kosovac, M., Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po

podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910.

Kovač, M.D.D., Stare slave djedovino, žarišta vjere i crkvenosti u

goranskom kraju, Hanau 1993..

Kremenić, D., "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka

tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 173-183. .

Kruhek, M. "Postanak i razvitak naselja i život naroda u prošlosti" u:

Gorski kotar, Delnice 1981, 281-309.

Kruhek, M.," Od doseljenja Hrvata do propasti Zrinskih i Frankopana

(do 1670)" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 47-56.

180

181

Literatura

120 godina vatrogastva u Prezidu, Prezid 2006, 18-20.

Balen-Letunić, D., "Japodske nekropole s ogulinskog područja" u:

Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, 3. serija, sv. XXXII-XXXIII

(1999/2000), 23-61.

Balen-Letunić, D., Olujić, B., "Ogulinski kraj u pretpovijesti" u: Ogulin

: povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 25-34.

Benyovsky, L., "Goranov Lukovdol" u: Hrvatska revija, sv. 3 (2003),

35-42.

Bogović, M., Pet stoljeća ogulinske župe u: Ogulin : povijesna i

kulturna baština, Ogulin 2000, 151-158.

Božić, V., "Speleološke zanimljivosti Gorskog kotara, Neke špilje i

jame pristupačne su turistima" u: Euro City, Putna revija HŽ –

putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67, 108-112.

Bradanović, M., "Sakralna baština čabarskoga kraja, Najpoznatije

marijansko svetište" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog

prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 62-65.

Bradanović, M., "Sakralna baština Gorskoga kotara – Crkve, kapelice,

raspela" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o.,

jesen 2010, br. 67, 36-40.

Bujan Kovačević, Z., Frković, A., Karlović, M., Izlaz Vrata, vodič za

landrafce po fužinarskom kraju, Fužine 1998.

Burić, A., Povijesna antroponimija Gorskog kotara u Hrvatskoj 1438. –

1975., Goranska prezimena u Hrvatskoj, Rijeka 1983.

Chylak, R., "Prometnice" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 165-175.

Čaplar, A., Planinarski vodič po Hrvatskoj, Zagreb 2011.

Damjanović, D., Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u

Plaškom, Zagreb 2005.

Delnice – 150 godina župne crkve, Delnice 1975. Golik, A., Svetište Lurdske Gospe na Vratima u Gorskom kotaru, Rim

1958.

Gvozdanović, S., Gvozdanović, V., "Stari grad Vitunj u Modruškoj

županiji" u: Peristil, sv. 10/11 (1967/1968), 17-22.

Hirc, D., Gorski kotar, Rijeka 1996.

Horvat, Z., "Fortifikacijska djelatnost Bernardina Frankopana" u:

Modruški zbornik, 2009 (3), 237-286.

Horvat, Z., "Oštarije – Crkva Blažene Djevice Marije od Čudesa" u:

Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, sv. 18/19 (1992/1993),

119-140.

Horvat, Z., Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-modruške

biskupije, Zagreb-Gospić 2003.

Horvatić, T., "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna

baština, Ogulin 2000, 211.

Jakšić, I., "Neke razvojne značajke Srpskih Moravica, Prilog

gospodarskoj povijesti" u: Srpske Moravice – doseljavanje, život i

škole, Srpske Moravice 1991, 37-65.

Jolić, R., "Povijest župe Plaški" u: Modruški zbornik , 2007 (1), 71-123. Karaman, I., "Pregled gospodarske povijesti – od XV do XX stoljeća"

u: Gorski kotar, Delnice 1981, 123-145.

Karavanić, I., Šošić, R., Vukosavljević, N., Ahern, J. ,"Sustavna

arheološka istraživanja špilje Zale kod Tounja" u: Modruški zbornik,

2008 (2), 31-35.

Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001. Kašić, D., Manastir Gomirje, povodom proslave 400-godišnjice

osnivanja manastira, Beograd 1997.

Kesner, V., Crkva Blažene Djevice Marije Gospe od čudesa Oštarije,

kratki prikaz 550 godina povijesti crkve Blažene Djevice Marije,

Oštarije 2000.

Kosovac, M., Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po

podacima iz 1905. godine, Sremski Karlovci 1910.

Kovač, M.D.D., Stare slave djedovino, žarišta vjere i crkvenosti u

goranskom kraju, Hanau 1993..

Kremenić, D., "Kapelice i križevi Brodkupske doline" u: Etnološka

tribina, vol. 34/35, (2004./2005), 173-183. .

Kruhek, M. "Postanak i razvitak naselja i život naroda u prošlosti" u:

Gorski kotar, Delnice 1981, 281-309.

Kruhek, M.," Od doseljenja Hrvata do propasti Zrinskih i Frankopana

(do 1670)" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 47-56.

182

183

Kruhek, M., "Modruš – feudalni utvrđeni i biskupski grad" u: Ogulin:

povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 37-67.

Kruhek, M., "Povijesno-topografski pregled pavlinskih samostana u

Hrvatskoj", u: Kultura pavlina u Hrvatskoj: 1244 – 1786., Zagreb

1989.

Kruhek, M., "Modruška sakralna baština" u: Ogulin: povijesna i

kulturna baština, Ogulin 2000, 212-216.

Kulturno-povijesna baština Primorsko-goranske županije

(graditeljska baština), Rijeka 2005.

Laszowski, E., Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923.

Laszowski, E., Neke povjesne građevine, Zagreb 1902.

Lipovac Vrkljan, G., Šiljeg, B., "Istraživanja Liburnskoga obrambenog

sustava u Prezidu 2006." u: Annales Instituti archaeologici, sv. III

(2007), 79-82.

Lopašić, R., Oko Kupe i Korane, Zagreb 1895.

Luketić, A., Zagorje kod Ogulina, mjesto i župa, Zagorje kod Ogulina

1994.

Magdić, M., "Crkve ogulinskog kraja - pravoslavna parohijska crkva

sv. Georgija u Ogulinu u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin

2000, 217.

Magdić, M., Topografija i povijest Ogulina, Ogulin 1996.

Malnar, S., 200 godina župe Svetog Andrije u Tršću, Tršće 2008.

Malnar, S., Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007.

Malnar, Ž., Hrib – 200. godina župe Svetog Leonarda, Hrib 2008.

Malnar, Ž., Ravnice, Ravnice 2003.

Malnar, Ž., Zelena dolina Plešce, Plešce 2009..

Malnar, Ž., Sokoli, Sokoli 2008.

Malnar, Ž., Svetište Majke Božje Karmelske kod Gerova, Čabar/Rijeka

2002.

Malnar, Ž., Zelena dolina Plešce, Plešce 2009.

Mance, V., "Školstvo i prosvjeta" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 147-

163.

Miletić, D., "Baština i baštinici – Perspektive zaštite frankopanske

kulturne baštine s gledišta dosadašnje prakse i prijedlog temeljne

promjene odnosa prema plemićkim gradovima" u: Modruški

zbornik, 2009 (3), 307-350.

Miljanović, M., "Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvatskoj" u:

Srpski glas, Topusko (novembar 1990.), 10- 11.

Mrle, T., Crni Lug, Delnice 2008.Naše Lokve, Lokve 1997.

Olujić, B., "Japodi i Rim do sredine 1. stoljeća prije Krista" u:

Historijski zbornik, LII (1999), 1-16.

Olujić, B., "Japodi, Apijanovi plemeniti barbari" u: Opuscula

archaeologica, sv. 23-24 (1999. – 2000.), 59-64;

Olujić, B., "U potrazi za 'sunčanim gradom', prijestolnicom Japoda?"

u: Historijski zbornik, god. LVI-LVII (2003-2004), 1-10.

Olujić, B., "Oktavijanov pohod protiv Japoda" u: Otočac, sv. 7 (2003),

27-47.

Olujić, B., "Sustavno arheološko istraživanje lokaliteta Viničica kod

Josipdola" u: Modruški zbornik, 2007 (1), 53-69.

Pandžić, M., "Doba tuđinske uprave i pojačanog gospodarskog

izrabljivanja (1670. – 1860.)" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 57-78.

Paver, J., "Od pada Bachovog apsolutizma do sloma Austro-Ugarske

Monarhije i nastanka Države Slovenaca, Hrvata i Srba (1860. –

1918.)" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 79-89.

Pavešić, M., Puškarić, A., Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003.

Perčić-Čologović, I., "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski

kotar, Delnice 1981, 781-803.

Petrović, M., Bogdan Jakšić, profesor bogoslovije (1875. - 1935.),

neobjavljeno.

Plakat Tekuća arheološka istraživanja u Hrvatskoj - spilja Bukovac

Podobnik, G., Zavičaju, Baština ravnogorskog kraja, odškrinuta vrata,

Ravna Gora 2005.

Praistorija jugoslavenskih zemalja, Sarajevo 1979.

Regan, K., "Gerovo, najstarije mjesto u čabarskom kraju, Izazov za

ljubitelje gorskoga turizma" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog

prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 70-72.

Regan, K., "Najvažniji spomenik svjetovne i sakralne arhitekture u

Gorskome kotaru: manastr Roždenija Svetog Jovana Preteče" u:

Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br.

67, 42-44.

Regan, K., "Petar Klepac, junak čabarske i goranske usmene epike,

Legenda ili stvarnost" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog

prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 74-75.

Regan, K., "Plemićki gradovi, kašteli i tvrđave obitelji Zrinskih" u:

Povijest obitelji Zrinski, Zagreb 2007,

Regan, K., "Rudarstvo i metalurgija u čabarskome kraju, Jedna od

najstarijih hrvatskih metalurških manufaktura" u: Euro City, Putna

revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68,. 58-60.

Runje, P., Tragom stare ličke povijesti, Ogulin 2001.

Salečić, M., Uz Kupu, Karlovac s.a.

Starac, R., "Gorski kotar u svjetlu arheoloških nalaza" u: Euro City,

Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67, 20-

24.

Stojanović, J., "Vjerski život nije zamro" u: Srpski glasnik Zajednice

Srba Rijeke, Istre i Gorskog kotara, br. 2-3 (februar-mart 1993.), 23.

Strohal, R. Uz Lujzinsku cestu, Zagreb 1935.

Szabo, G., Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920.

Šporčić, T., "Pet stoljeća ogulinske župe" u: Ogulin : povijesna i

kulturna baština, Ogulin 2000, 159-163; 167-168.

Šragalj, B. Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori, Vrbovsko 2006.

Tironi, I., Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a.

Tironi, I., "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna

baština, Ogulin 2000, 201-210.

www.delnice-crkva.org.

www.delnice-dekanat.com.

www.dreznica.net.

www.eparhija-gornjokarlovacka.hr.

www.gorski-kotar.com.hr.

www.ogulin.hr.

www.saborsko.net.

www.tz-brodmoravice.hr.

www.tz-mrkopalj.hr.

www.tz-ravnagora.hr.

www.cabar.hr.

www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

Zvono, br 9/436 (2010).

182

183

Kruhek, M., "Modruš – feudalni utvrđeni i biskupski grad" u: Ogulin:

povijesna i kulturna baština, Ogulin 2000, 37-67.

Kruhek, M., "Povijesno-topografski pregled pavlinskih samostana u

Hrvatskoj", u: Kultura pavlina u Hrvatskoj: 1244 – 1786., Zagreb

1989.

Kruhek, M., "Modruška sakralna baština" u: Ogulin: povijesna i

kulturna baština, Ogulin 2000, 212-216.

Kulturno-povijesna baština Primorsko-goranske županije

(graditeljska baština), Rijeka 2005.

Laszowski, E., Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923.

Laszowski, E., Neke povjesne građevine, Zagreb 1902.

Lipovac Vrkljan, G., Šiljeg, B., "Istraživanja Liburnskoga obrambenog

sustava u Prezidu 2006." u: Annales Instituti archaeologici, sv. III

(2007), 79-82.

Lopašić, R., Oko Kupe i Korane, Zagreb 1895.

Luketić, A., Zagorje kod Ogulina, mjesto i župa, Zagorje kod Ogulina

1994.

Magdić, M., "Crkve ogulinskog kraja - pravoslavna parohijska crkva

sv. Georgija u Ogulinu u: Ogulin: povijesna i kulturna baština, Ogulin

2000, 217.

Magdić, M., Topografija i povijest Ogulina, Ogulin 1996.

Malnar, S., 200 godina župe Svetog Andrije u Tršću, Tršće 2008.

Malnar, S., Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007.

Malnar, Ž., Hrib – 200. godina župe Svetog Leonarda, Hrib 2008.

Malnar, Ž., Ravnice, Ravnice 2003.

Malnar, Ž., Zelena dolina Plešce, Plešce 2009..

Malnar, Ž., Sokoli, Sokoli 2008.

Malnar, Ž., Svetište Majke Božje Karmelske kod Gerova, Čabar/Rijeka

2002.

Malnar, Ž., Zelena dolina Plešce, Plešce 2009.

Mance, V., "Školstvo i prosvjeta" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 147-

163.

Miletić, D., "Baština i baštinici – Perspektive zaštite frankopanske

kulturne baštine s gledišta dosadašnje prakse i prijedlog temeljne

promjene odnosa prema plemićkim gradovima" u: Modruški

zbornik, 2009 (3), 307-350.

Miljanović, M., "Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvatskoj" u:

Srpski glas, Topusko (novembar 1990.), 10- 11.

Mrle, T., Crni Lug, Delnice 2008.Naše Lokve, Lokve 1997.

Olujić, B., "Japodi i Rim do sredine 1. stoljeća prije Krista" u:

Historijski zbornik, LII (1999), 1-16.

Olujić, B., "Japodi, Apijanovi plemeniti barbari" u: Opuscula

archaeologica, sv. 23-24 (1999. – 2000.), 59-64;

Olujić, B., "U potrazi za 'sunčanim gradom', prijestolnicom Japoda?"

u: Historijski zbornik, god. LVI-LVII (2003-2004), 1-10.

Olujić, B., "Oktavijanov pohod protiv Japoda" u: Otočac, sv. 7 (2003),

27-47.

Olujić, B., "Sustavno arheološko istraživanje lokaliteta Viničica kod

Josipdola" u: Modruški zbornik, 2007 (1), 53-69.

Pandžić, M., "Doba tuđinske uprave i pojačanog gospodarskog

izrabljivanja (1670. – 1860.)" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 57-78.

Paver, J., "Od pada Bachovog apsolutizma do sloma Austro-Ugarske

Monarhije i nastanka Države Slovenaca, Hrvata i Srba (1860. –

1918.)" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 79-89.

Pavešić, M., Puškarić, A., Ogulin – Tounj – Josipdol, Zagreb 2003.

Perčić-Čologović, I., "Fortifikacijski i sakralni spomenici" u: Gorski

kotar, Delnice 1981, 781-803.

Petrović, M., Bogdan Jakšić, profesor bogoslovije (1875. - 1935.),

neobjavljeno.

Plakat Tekuća arheološka istraživanja u Hrvatskoj - spilja Bukovac

Podobnik, G., Zavičaju, Baština ravnogorskog kraja, odškrinuta vrata,

Ravna Gora 2005.

Praistorija jugoslavenskih zemalja, Sarajevo 1979.

Regan, K., "Gerovo, najstarije mjesto u čabarskom kraju, Izazov za

ljubitelje gorskoga turizma" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog

prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 70-72.

Regan, K., "Najvažniji spomenik svjetovne i sakralne arhitekture u

Gorskome kotaru: manastr Roždenija Svetog Jovana Preteče" u:

Euro City, Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br.

67, 42-44.

Regan, K., "Petar Klepac, junak čabarske i goranske usmene epike,

Legenda ili stvarnost" u: Euro City, Putna revija HŽ – putničkog

prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68, 74-75.

Regan, K., "Plemićki gradovi, kašteli i tvrđave obitelji Zrinskih" u:

Povijest obitelji Zrinski, Zagreb 2007,

Regan, K., "Rudarstvo i metalurgija u čabarskome kraju, Jedna od

najstarijih hrvatskih metalurških manufaktura" u: Euro City, Putna

revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o. zima 2010, br. 68,. 58-60.

Runje, P., Tragom stare ličke povijesti, Ogulin 2001.

Salečić, M., Uz Kupu, Karlovac s.a.

Starac, R., "Gorski kotar u svjetlu arheoloških nalaza" u: Euro City,

Putna revija HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., jesen 2010, br. 67, 20-

24.

Stojanović, J., "Vjerski život nije zamro" u: Srpski glasnik Zajednice

Srba Rijeke, Istre i Gorskog kotara, br. 2-3 (februar-mart 1993.), 23.

Strohal, R. Uz Lujzinsku cestu, Zagreb 1935.

Szabo, G., Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920.

Šporčić, T., "Pet stoljeća ogulinske župe" u: Ogulin : povijesna i

kulturna baština, Ogulin 2000, 159-163; 167-168.

Šragalj, B. Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori, Vrbovsko 2006.

Tironi, I., Općina Ogulin, povijesno-turistički vodič, Ogulin s.a.

Tironi, I., "Crkve ogulinskog kraja" u: Ogulin: povijesna i kulturna

baština, Ogulin 2000, 201-210.

www.delnice-crkva.org.

www.delnice-dekanat.com.

www.dreznica.net.

www.eparhija-gornjokarlovacka.hr.

www.gorski-kotar.com.hr.

www.ogulin.hr.

www.saborsko.net.

www.tz-brodmoravice.hr.

www.tz-mrkopalj.hr.

www.tz-ravnagora.hr.

www.cabar.hr.

www.ogulin.hr/dokumenti/PPUG_ogulina.pdf.

Zvono, br 9/436 (2010).

184

185

Iz svakodnevnog života stanovnika Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale 173između dva svjetska rata (primjeri iz kotareva Vrbovsko, Ogulin, Delnice i Čabar)

173 Na pomoći pri pronalaženju svjedoka i kazivača posebno se zahvaljujem gospodinu Dušanu Matiću, gospodinu Siniši Ljubojeviću, gospodinu Milošu Orelju i gospodinu Davoru Paukoviću.

174 S. Leček, "Struktura seljačke obitelji Prigorja i Hrvatskog zagorja (1918. – 1941.)" u: Časopis za suvre-menu povijest, god. 31(1999), br. 2, 284.

175 U Hrvatskoj se usmenom poviješću dosada ponajviše bavila Suzana Leček. Vidi njezine radove: S. Leček, "'A mi smo kak su stari rekli': mladi u seljačkim obiteljima Prigorja i Hrvatskog zagorja između dva svjetska rata" u: Etnološka tribina, 29 (1999) 23, 231-246; S. Leček, "'Nisu dali gospodaru 'z ruk...': starost u prigorskim i zagorskim selima između dva svjetska rata" u: Etnološka tribina, 30 (2000) 23, 25-47; S. Leček, "Usmena povijest – povijest ili etnologija? Mogućnosti suradnje povjesničara i etnologa" u: Časopis za suvremenu povijest, 33 (2001) 1, 149-154 i S. Leček, Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 2003. Osim njezinih radova treba spomenuti i radove politologa Mirjane Cupek Hamill (M. Cupek-Hamill, "Arhivistika i usmena povijest" u: Arhivski vjesnik, 45 (2002), 219-226) i povjesničara Darka Dukovskog (D. Dukovski, "Povijest mentaliteta, metoda oral history i teorija kaosa" u: Časopis za suvremenu povijest, 33 (2001) 1, 155-162 i 199-200).

Okviri i način istraživanja

Svakodnevni život privlači sve više pozornost brojnih is-

traživača različitih struka: povjesničara, demografa, antropologa i

sociologa. Rezultati istraživanja vrlo su zanimljivi, među ostalim i

zato što se gospodarske i društvene promjene unutar jedne mi-

kroregije odražavaju daleko šire na društvenim i gospodarskim

procesima. U svojem sam istraživanju pokušao iz "žablje perspek-

tive" prikazati neke probleme čitavog jugoistočnog dijela Europe

promatrajući život pojedinih obitelji u Gorskom kotaru i ogu-

linsko-plaščanskoj zavali kroz probleme koji su se odražavali u čita-

voj regiji. Istražujući obitelj, običaje, svakodnevni život stanov-

ništva Gorskog kotara između dva svjetska rata, možemo zaključiti

kako su običaji, način života i društveno-gospodarski odnosi vrlo

slični na čitavom preddinarskom i dinarskom teritoriju Hrvatske i

Bosne (područje Korduna, Like, zapadne Bosne i Dalmatinske za-

gore). Istraživanje je najvećim dijelom zasnovano na metodi us-

mene povijesti, odnosno na razgovorima vođenim sa seljacima ro-

đenim između 1917. godine i 1946. godine. Unatoč tome što ova

metoda ima već poznate slabosti, ona je u principu nezamjenjiva

za proučavanje povijesti nižih društvenih slojeva, koji sami ne os-

tavljaju pisanog traga za sobom, a o kojima najčešće pišu drugi, tj.

pripadnici školovane elite, kako navodi Suzana Leček, "često ne-174objektivno, tendenciozno, a svakako nepotpuno" . Do današnjih

dana kod nas se tom metodom u istraživanju služila samo spo-

menuta autorica, pa sam stoga njezin model istraživanja i sam pri-175mijenio u svojem radu.

Morao sam pritom kreirati jasna pitanja i postaviti ih u

logičan sklop. Pri ispitivanju susreo sam se s brojnim problemima,

poput problema konciznosti, selekcije pitanja i odgovora, nepo-

vjerljivosti ispitanika, nedozvoljavanja davanja podataka imena i

prezimena. Isto tako, moj je izbor kazivača bio slučajan, pa je či-

njenica da se svjedoci izrazito razlikuju po kvaliteti sjećanja, mo-

gućnosti izražavanja i nastojanju da se prikažu u što boljem svjetlu

ili prešute neugodne događaje. Velik problem za ispitivača jesu fi-

nancijska i etička komponenta. Naime, vrlo su često pojedinci uda-

ljeni i po više kilometara od asfaltiranih putova, pa je dolazak k

njima bio iscrpljujući. Što se etičke komponente tiče, zalaženje u

intiman život pojedinaca ponekad je vrlo neugodna okolnost, a još

je neugodnije kada se od pojedinaca traži dozvola za objavljivanje

tih podataka. Stoga su neka ispitivanja u konačnici propala.

Ispitivanja su izvršena u ukupno osam općina i gradova, a

ispitane su sveukupno dvadeset i četiri osobe. I to 17 muškaraca 176i 7 žena. Brojnost iskaza nije bila presudno važna, jer je razno-

likost životnih okolnosti i navika u tom razdoblju i na tom području

izrazito slaba. Ponekad su u jednom domaćinstvu dvije osobe da-

vale iskaz (suprug i supruga). Najstarija ispitanica imala je u trenut-

ku ispitivanja devedeset i dvije godine, a najmlađi je ispitanik imao

šezdeset tri godine. Ispitanici su namjerno birani iz različitih go-

ranskih općina i gradova (Ogulin, Plaški, Vrbovsko, Ravna Gora, Fu-

žine, Skrad, Mrkopalj i Čabar) zato da bi njihovi iskazi bili što raz-

ličitiji. Postojao je univerzalan obrazac pitanja, i ona su prilagođa-

vana pojedinom ispitaniku. Prva skupina pitanja odnosila se na

obitelj (strukturu obitelji, rad u obitelji, djetinjstvo, broj djece, dje-

čje igre, školovanje, zanate, upoznavanje parova, vjenčanja, prela,

izbor bračnog partnera, društveni život obitelji, podjelu poslova,

starost u obitelji, smrt, bolesti i crkvene običaje), a druga skupina

pitanja odnosila se na zemlju, plodove zemlje i općenito rad (nad-

nice, tlake, trgovina, sajmovi, rad u šumi, jelo, obrti..).

Prostor između Čabra, Delnica, Ogulina i Vrbovskog na-

ziva se u geografskom smislu Gorskim kotarom. Moravčani će za

sebe svi reći da su Gorani i da se Gorski kotar prostire do Ogulina.

Međutim, kazivač iz Vitunja, Milan Vujnović, reći će da je granica

176 Iskazi: Đurđica Asić-Klobučar, r. 1929.g., Kupjak (Skrad); Zlata Bujan-Kovačević, r. 1934.g., Vrata (Fužine); Branimir Grgurić, r. 1928.g., Moravice; Bogomir Ivošević, r. 1936.g., Krakar (Ogulin); Josip Juretić, r. 1936.g., Moravice; Dragutin Kurelac, r. 1929.g., Ogulin; Ana Kurelac (rođ. Poljak), r. 1936.g., Ogulin; Petar Kuzele, r. 1927.g., Plešce (Čabar); Dušan Marović, r. 1928.g., Nikolići - Drežnica (Ogulin); Dušan Matić, r. 1926.g., Donji Vučkovići (Moravice); Nada Matić, r. 1917.g., Moravice; Zorka Milanović, r. 1927.g., Ponorac (Ogulin); Simo Milanović, r. 1924.g., Musulinski Potok (Ogulin); Danica Ožbolt (rođ. Troha), r. 1924.g., Kozji Vrh (Čabar); Srboljub Radulović, r. 1933.g., Drežnica (Ogulin); Nikola Radulović, r. 1946.g., Drežnica (Ogulin); Stevan Skorupan, r. 1929.g., Lapat (Plaški); Franjo Starčević, r. 1923.g., Mrkopalj; Zdravko Svetličić, r. 1940.g., Ravna Gora; Simo Šumonja, r. 1932.g., Vera (Plaški); Veljko Tomić, r. 1923.g., Moravice; Milan Vujnović, r. 1930.g., Vitunj (Ogulin); Miloš Zatezalo, r. 1931.g., Gornje Dubrave (Ogulin); Marica Zatezalo, r. 1935.g., Gornje Dubrave (Ogulin).

Regionalna pripadnost kazivača

P r i l o g

184

185

Iz svakodnevnog života stanovnika Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale 173između dva svjetska rata (primjeri iz kotareva Vrbovsko, Ogulin, Delnice i Čabar)

173 Na pomoći pri pronalaženju svjedoka i kazivača posebno se zahvaljujem gospodinu Dušanu Matiću, gospodinu Siniši Ljubojeviću, gospodinu Milošu Orelju i gospodinu Davoru Paukoviću.

174 S. Leček, "Struktura seljačke obitelji Prigorja i Hrvatskog zagorja (1918. – 1941.)" u: Časopis za suvre-menu povijest, god. 31(1999), br. 2, 284.

175 U Hrvatskoj se usmenom poviješću dosada ponajviše bavila Suzana Leček. Vidi njezine radove: S. Leček, "'A mi smo kak su stari rekli': mladi u seljačkim obiteljima Prigorja i Hrvatskog zagorja između dva svjetska rata" u: Etnološka tribina, 29 (1999) 23, 231-246; S. Leček, "'Nisu dali gospodaru 'z ruk...': starost u prigorskim i zagorskim selima između dva svjetska rata" u: Etnološka tribina, 30 (2000) 23, 25-47; S. Leček, "Usmena povijest – povijest ili etnologija? Mogućnosti suradnje povjesničara i etnologa" u: Časopis za suvremenu povijest, 33 (2001) 1, 149-154 i S. Leček, Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 2003. Osim njezinih radova treba spomenuti i radove politologa Mirjane Cupek Hamill (M. Cupek-Hamill, "Arhivistika i usmena povijest" u: Arhivski vjesnik, 45 (2002), 219-226) i povjesničara Darka Dukovskog (D. Dukovski, "Povijest mentaliteta, metoda oral history i teorija kaosa" u: Časopis za suvremenu povijest, 33 (2001) 1, 155-162 i 199-200).

Okviri i način istraživanja

Svakodnevni život privlači sve više pozornost brojnih is-

traživača različitih struka: povjesničara, demografa, antropologa i

sociologa. Rezultati istraživanja vrlo su zanimljivi, među ostalim i

zato što se gospodarske i društvene promjene unutar jedne mi-

kroregije odražavaju daleko šire na društvenim i gospodarskim

procesima. U svojem sam istraživanju pokušao iz "žablje perspek-

tive" prikazati neke probleme čitavog jugoistočnog dijela Europe

promatrajući život pojedinih obitelji u Gorskom kotaru i ogu-

linsko-plaščanskoj zavali kroz probleme koji su se odražavali u čita-

voj regiji. Istražujući obitelj, običaje, svakodnevni život stanov-

ništva Gorskog kotara između dva svjetska rata, možemo zaključiti

kako su običaji, način života i društveno-gospodarski odnosi vrlo

slični na čitavom preddinarskom i dinarskom teritoriju Hrvatske i

Bosne (područje Korduna, Like, zapadne Bosne i Dalmatinske za-

gore). Istraživanje je najvećim dijelom zasnovano na metodi us-

mene povijesti, odnosno na razgovorima vođenim sa seljacima ro-

đenim između 1917. godine i 1946. godine. Unatoč tome što ova

metoda ima već poznate slabosti, ona je u principu nezamjenjiva

za proučavanje povijesti nižih društvenih slojeva, koji sami ne os-

tavljaju pisanog traga za sobom, a o kojima najčešće pišu drugi, tj.

pripadnici školovane elite, kako navodi Suzana Leček, "često ne-174objektivno, tendenciozno, a svakako nepotpuno" . Do današnjih

dana kod nas se tom metodom u istraživanju služila samo spo-

menuta autorica, pa sam stoga njezin model istraživanja i sam pri-175mijenio u svojem radu.

Morao sam pritom kreirati jasna pitanja i postaviti ih u

logičan sklop. Pri ispitivanju susreo sam se s brojnim problemima,

poput problema konciznosti, selekcije pitanja i odgovora, nepo-

vjerljivosti ispitanika, nedozvoljavanja davanja podataka imena i

prezimena. Isto tako, moj je izbor kazivača bio slučajan, pa je či-

njenica da se svjedoci izrazito razlikuju po kvaliteti sjećanja, mo-

gućnosti izražavanja i nastojanju da se prikažu u što boljem svjetlu

ili prešute neugodne događaje. Velik problem za ispitivača jesu fi-

nancijska i etička komponenta. Naime, vrlo su često pojedinci uda-

ljeni i po više kilometara od asfaltiranih putova, pa je dolazak k

njima bio iscrpljujući. Što se etičke komponente tiče, zalaženje u

intiman život pojedinaca ponekad je vrlo neugodna okolnost, a još

je neugodnije kada se od pojedinaca traži dozvola za objavljivanje

tih podataka. Stoga su neka ispitivanja u konačnici propala.

Ispitivanja su izvršena u ukupno osam općina i gradova, a

ispitane su sveukupno dvadeset i četiri osobe. I to 17 muškaraca 176i 7 žena. Brojnost iskaza nije bila presudno važna, jer je razno-

likost životnih okolnosti i navika u tom razdoblju i na tom području

izrazito slaba. Ponekad su u jednom domaćinstvu dvije osobe da-

vale iskaz (suprug i supruga). Najstarija ispitanica imala je u trenut-

ku ispitivanja devedeset i dvije godine, a najmlađi je ispitanik imao

šezdeset tri godine. Ispitanici su namjerno birani iz različitih go-

ranskih općina i gradova (Ogulin, Plaški, Vrbovsko, Ravna Gora, Fu-

žine, Skrad, Mrkopalj i Čabar) zato da bi njihovi iskazi bili što raz-

ličitiji. Postojao je univerzalan obrazac pitanja, i ona su prilagođa-

vana pojedinom ispitaniku. Prva skupina pitanja odnosila se na

obitelj (strukturu obitelji, rad u obitelji, djetinjstvo, broj djece, dje-

čje igre, školovanje, zanate, upoznavanje parova, vjenčanja, prela,

izbor bračnog partnera, društveni život obitelji, podjelu poslova,

starost u obitelji, smrt, bolesti i crkvene običaje), a druga skupina

pitanja odnosila se na zemlju, plodove zemlje i općenito rad (nad-

nice, tlake, trgovina, sajmovi, rad u šumi, jelo, obrti..).

Prostor između Čabra, Delnica, Ogulina i Vrbovskog na-

ziva se u geografskom smislu Gorskim kotarom. Moravčani će za

sebe svi reći da su Gorani i da se Gorski kotar prostire do Ogulina.

Međutim, kazivač iz Vitunja, Milan Vujnović, reći će da je granica

176 Iskazi: Đurđica Asić-Klobučar, r. 1929.g., Kupjak (Skrad); Zlata Bujan-Kovačević, r. 1934.g., Vrata (Fužine); Branimir Grgurić, r. 1928.g., Moravice; Bogomir Ivošević, r. 1936.g., Krakar (Ogulin); Josip Juretić, r. 1936.g., Moravice; Dragutin Kurelac, r. 1929.g., Ogulin; Ana Kurelac (rođ. Poljak), r. 1936.g., Ogulin; Petar Kuzele, r. 1927.g., Plešce (Čabar); Dušan Marović, r. 1928.g., Nikolići - Drežnica (Ogulin); Dušan Matić, r. 1926.g., Donji Vučkovići (Moravice); Nada Matić, r. 1917.g., Moravice; Zorka Milanović, r. 1927.g., Ponorac (Ogulin); Simo Milanović, r. 1924.g., Musulinski Potok (Ogulin); Danica Ožbolt (rođ. Troha), r. 1924.g., Kozji Vrh (Čabar); Srboljub Radulović, r. 1933.g., Drežnica (Ogulin); Nikola Radulović, r. 1946.g., Drežnica (Ogulin); Stevan Skorupan, r. 1929.g., Lapat (Plaški); Franjo Starčević, r. 1923.g., Mrkopalj; Zdravko Svetličić, r. 1940.g., Ravna Gora; Simo Šumonja, r. 1932.g., Vera (Plaški); Veljko Tomić, r. 1923.g., Moravice; Milan Vujnović, r. 1930.g., Vitunj (Ogulin); Miloš Zatezalo, r. 1931.g., Gornje Dubrave (Ogulin); Marica Zatezalo, r. 1935.g., Gornje Dubrave (Ogulin).

Regionalna pripadnost kazivača

P r i l o g

187

186

Gorskog kotara i Like "tamo negdje, nedaleko mojeg sela" koje je

smješteno zapadno od Ogulina 8 kilometara. U Drežnici, Srboljub

Radulović kaže da je upravo kod njega granica Like, Hrvatskog pri-

morja i Gorskog kotara, a u Plaškom Stevan Skorupan tvrdi da je

granica Korduna, Like i Gorskog kotara trokut pruge Ogulin-Rije-

ka i Ogulin - Plaški. Južno od pruge počinje Lika, istočno je Kordun,

a na zapad je Gorski kotar. Milan Jaković iz Donjih Dubrava, koji mi

je davao iskaz za Drugi svjetski rat, napominje kako je najbolji naziv

za ogulinsko-plaščansku udolinu Potkapelsko. Prema njegovu shv-

aćanju Potkapelsko se prostire od Ogulina na zapadu do Plaškog

na istoku, a na sjeveru do Generalskog Stola (granica bivših op-

ćina Ogulin i Duga Resa). Lička Jasenica i Saborsko već pripadaju

ličkom području. Na zapadu je granica znatno jasnije određena.

Zlata Bujan – Kovačević veli kako je zadnje mjesto Gorskog kotara

prema Hrvatskom primorju Benkovac Fužinski, a kako je Zlobin,

koji je preko brda, već u Hrvatskom primorju. Na čabarskom pod-

ručju granica između Hrvatskog primorja i Gorskog kotara ide po

šumama planine Risnjak, a seljaci iz čabarskog kraja vrlo su slabo

povezani s klanskim krajem koji se nalazi preko tih brda, prema ri-

ječima Danice Ožbolt i Petra Kuzelea.

Govor pravoslavnog stanovništva oko Ogulina je što-

kavski ijekavski, a Hrvata uglavnom kajkavski, iako ima i čakavskih

primjesa. Brod Moravice govore kajkavskim narječjem, a oko Vr-

bovskog čakavski. U fužinarskom kraju isprepliću se tri govora na

razdaljini od svega nekoliko kilometara. U Liču se govori štokavski,

u Fužinama, Vratima i Belom Selu kajkavski, a u Benkovcu Fužinar-

skom i Slavici čakavski. U prezidskom kraju vele da govore prezi-178danski koji je identičan govoru susjednih Slovenaca. Geostrateš-

ki položaj Gorskog kotara i ogulinsko-plašćanske zavale ukazuje

na ispreplitanje sredozemnih utjecaja (Drežnica, Fužine), istočno-

alpskih utjecaja (Moravice, Čabar), dinarskih utjecaja (Plaški, Lička 179Jasenica) i panonskih utjecaja (Donje Dubrave).

Za područje Gorskoga kotara u zemljopisu se definiraju

uglavnom sljedeće granice: na zapadu dio državne granice između

Hrvatske i Slovenije; na sjeveru rijeke Čabranka i Kupa, na sjevero-

istoku to područje obuhvaća bosiljevačke Ponikve, a na istoku

Ogulinsko polje; na jugoistoku seže do Drežničkog i Krakarskog

polja; na jugu granična crta prelazi izduženim planinskim grebe-

nom s vrhovima Velikim Smolnikom; Medveđakom i Tuhobićem i

na jugozapadu se podudara s granicom bivše općine Rijeka. Na

cjelokupnom području Gorskog kotara (bivši kotarevi Ogulin, Del-

nice, Čabar i Vrbovsko) (oko 2000 kilometara kvadratnih) živjelo je

prema popisu stanoništva 1921. godine 85783 stanovnika, a 1931.

godine 94942 stanovnika. Šume prekrivaju 60% površine Gorskog

kotara. Najvećim dijelom (gotovo 80%) su to čiste, visoke šume (je-

love 7500 ha, bukove 5000 ha). Poljoprivredne površine zauzimaju

35% terena. Od toga 90% otpada na livade i pašnjake, samo oko

7% na oranice i 3% na vrtove i voćnjake. Broj muškaraca u Gorskom

kotaru 1921. godine iznosio je 39946, a 1931. godine iznosio je 180 45206. Žena je 1921. godine bilo 45837, a 1931. godine 49736. Iz

popisa zanimanja vidljivo je da su Gorani pretežno bili zaposleni u 181poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu. Iz popisa 1931. godine vid-

ljivo je koliko je bilo pismenih, a koliko nepismenih na području

Gorskog kotara. Od 10223 stanovnika kotara Čabar 6370 bilo ih je

pismeno, a 601 nepismeno (3252 su bili djeca). U kotaru Delnice

od 20288 stanovnika 12765 je bilo pismeno, a 1832 nepismeno

(5691 su bila djeca). U kotaru Ogulin od ukupno 47203 stanovnika

17890 ih je bilo pismeno, a 14210 nepismeno (15103 su bili djeca).

U kotaru Vrbovsko od 17228 pismenih je bilo 8909, a nepismenih 1823016 (5303 su bila djeca).

U Gorskom kotaru, kao što je to slučaj i u ostalim dije-

lovima dinarskog prostora početkom 20. stoljeća, većina obitelji

bile su još uvijek složene obitelji. Naime, uglavnom su tri genera-

cije živjele skupa pod istim krovom. Do početka 20. stoljeća podi-

jelile su se velike zadruge (zadruge sa više desetaka članova u ko-

jima nije bilo samo više generacija već i više različitih porodica s 184istim prezimenom). Manje zadruge su se u ovim krajevima odr-

žale do poslije Drugog svjetskog rata, o čemu svjedoči zadruga Viš-

njić u Gornjim Dubravama. Zadruga Višnjić je posjedovala krajem

19. stoljeća 18 rali obradive zemlje, jedno su vrijeme držali četiri

vola, par konja, tri ili četiri krave, četrdeset ovaca i dvadesetak koza.

Godišnje su tovili dvije svinje za svoje potrebe. Krajem 19. i počet-

kom 20.stoljeća, svi sposobni muškarci iz ove zadruge otišli su na

rad u Ameriku. Nakon smrti prvog gospodara, "đeda Laze", gos-

podar postaje Bogdan, najstariji Lazin sin. Kad je, 1904. godine,

umro Bogdan, gospodar postaje Radovan, a oko 1908. godine za-

druga se prvi put podijelila, ali je i dalje egzistirao jedan njezin dio

kojemu je gospodar bio Radovan. Godine 1932., kada je umro Ra-

dovan, u zadruzi su još bili Lazo i dva brata, Nikola i Jovo s obite-

ljima. Zadruga je postojala sve do 1951. godine, kada su se po-

dijelili Jovo Višnjić i nećak Milan Višnjić. Na čelu složenih obitelji 185uvijek je stajala najstarija osoba (ukoliko je bila sposobna za rad).

U obitelji Ane Kurelac rođene Poljak iz Ogulina, nakon dje-

dove smrti baka je bila gazdarica. Naime, ona je naslijedila dje-

dovu penziju (on je bio nadcestar), pa je bila jedina koja je imala

stalne prihode u obitelji. Glava obitelji u kući Josipa Juretića iz Mo-

ravica bio je njegov stric, Antun Juretić, moravički kovač, budući da

je otac bio njegov pomoćnik u poslu i kod njega doseljen, a kako

veli Juretić, čak su stricu plaćali stanarinu. Branimir Grgurić živio je

s ocem i majkom, stricom i strinom u privremeno složenoj obitelji u

zajedničkoj kući. Međutim, ističe specifičnost: iako su živjele pod

istim krovom, dvije obitelji su imale odvojene kuhinje, sobe , pa čak

i zahode. Godine 1932. otac je sagradio sam svoju kuću, pa je obi-

telj odselila.

U Trošmariji egzistirala je zadruga Rendulića (katolici).

Oko 1937. godine ova je zadruga brojila 27 članova. U to je vrijeme

posjedovala 96 rali zemlje. Od toga je osam rali bilo pod livadom, a

oko 60 rali bilo je obrađeno. Ostatak zemljišta bio je pod šikarom, a

nešto je bila i šuma. Gospodar zadruge bio je Ivica, rođen 1879.

godine, a živio je sa svojim bratom Josipom, rođenim 1887. go-

dine. Oba su brata imala po osmero djece i opet od toga svaki po

pet unuka i tri unuke. Za večerom su se zadrugari dogovarali i spo-186razumijevali. Uz to zadruga je imala slugu Miju Kneževića, kojeg

su primili kada mu je bilo šest godina i koji je u zadruzi ostao do

smrti. Bio je iz obližnjeg sela Otok i nije se ženio. U 84. godini je

umro, a zadruga ga je sahranila. Glavni posao bilo mu je čuvanje

ovaca i koza, kojih je zadruga imala velik broj. Budući da je u za-

druzi živio s istim pravima kao i ostali zadrugari, zadruga mu nije

ništa plaćala. Tretirali su ga kao svojega. Zadruga se podijelila 194-

8. godine. Na diobi su bili prisutni vještaci zato da bi se ona obavila

lakše. Imanje i zgrade podijeljene su na četiri dijela, a blago i hrana 187 po glavama.

Statistički izvještaj iz donjodubravskog kraja o socijalnoj

strukturi toga kraja 1939. godine stvarna je slika međuratnog raz-

doblja čitavoga Gorskog kotara. Tako je u općini Donje Dubrave

svega 10,3% ljudi bilo zaposleno u prometu (na željeznici), u jav-

nim službama, ili kao obrtnici, trgovci, ugostitelji i slično. Ostali su

177Govor kazivača

177 O jeziku Gorskog kotara pisano je dosta. Vidi u: V. Barac-Grum, Čakavsko-kajkavski govorni kontakt u Gorskom kotaru, Rijeka 1993; J. Lisac, "Problem obrađenosti leksika goranskih govora" u: Dometi: znans-tveno-kulturna smotra Matice hrvatske, Ogranka u Rijeci, 23 (1990), 11, 739-744; J. Lisac, "Osnovne sintak-tičke značajke goranskih kajkavaca u sklopu cjeline narječja" u: Radovi Sveučilišta u Splitu Filozofskog fa-kulteta u Zadru, Razdio filoloških znanosti, 30 (1990-1991, i.e.1992), 20, 31-41; J. Lisac, "Povijesna podloga goranskoga dijalektalnog stanja" u: Radovi Sveučilišta u Splitu Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio fi-loloških znanosti, 36 (1997, i.e.1999), 26, 51-61; Z. Bujan-Kovačević, Fužinarski kaj, Fužine 1999; J. Lisac, "Osnovne značajke brodskoga govora" u: Kaj: časopis za književnost, umjetnost i kulturu, 33(2000), 5, 25-36; J. Lisac, "Goranski govori i goranski pisci" u: Kaj: časopis za književnost, umjetnost i kulturu, 33(2000), ¾, 55-60; J. Lisac, "Goransko dijalektalno stanje u prošlosti i u sadanjosti" u: Hrvatski dijalektološki zbornik, 10 (1997), 155-161; J. Lisac, Tragom zavičaja: delnički govor i govor Gornjih Turni u svjetlosti goranskih kaj-kavskih govora, Split 2006; J. Lisac, "Goranska kajkavština i goranska dijalketalna književnost" u: Kaj: časo-pis za književnost, umjetnost i kulturu, 39 (2006), 4, 23-29.

178 U svakom mjestu Gorskog kotara postoji lokalni jezik koji govori domaće stanovništvo. Tako npr. stanovništvo mjesta Gornji Kuti govori kuočki jezik koji zbog iseljavanja stanovnika polako izumire. (Vidi u: K. Delač-Petković, "Šezdeseta obljetnica 'Kulturno-prosvjetnog društva Hrvatska čitaonica sela Kuti- Gorski kotar'" u: Vjesnik bibliotekara Hrvatske, god. XXXIX (1996), br. 3-4, 52).

179 M. Gavazzi, Vrela i sudbine narodnih tradicija kroz prostore, vremena i ljude, Zagreb 1978, 160-168 i 180-184.

Osnovni opći podaci

180 Definitivni rezultat popisa stanovništva od 31. 1. 1921., Sarajevo 1932; Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, knjiga I, Prisutnost stanovništva i broj kuća i domaćinstava, Be-ograd 1937.

181 Prema zanimanju u popisu 1931. godine stanovništvo je bilo podijeljeno na ove sektore: I. po-ljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo, II. industrija i zanati, III. trgovina, krediti i saobraćaj, IV. javna služba, vojska i slobodna zanimanja i V. druga zanimanja i bez zanimanja. U kotaru Čabar u sektoru I. bilo je za-posleno 2101 muškaraca i 3479 žena, u sektoru II 1995 muškaraca i 1690 žena, u sektoru III 222 muškaraca i 218 žena, u sektoru IV. 210 muškaraca i 161 žena, a u sektoru V. 46 muškaraca i 101 žena. U kotaru Delnice u sektoru I bilo je zaposleno 4917 muškaraca i 6794 žena, u sektoru II. 2855 muškaraca i 2017 žena, u sek-toru III. 1295 muškaraca i 1147 žena, u sektoru IV. 316 muškaraca i 329 žena, a u sektoru V. 217 muškaraca i 401 žena. U kotaru Ogulin u sektoru I bilo je zaposleno 19249 muškaraca i 20968 žena, u sektoru II 1398 muškaraca i 1040 žena, u sektoru III. 1355 muškaraca i 1239 žena, u sektoru IV. 514 muškaraca i 612 žena, a u sektoru V. 356 muškaraca i 472 žene. U kotaru Vrbovsko u sektoru I. bilo je zaposleno 4559 muškaraca i 6013 žena, u sektoru II. 2193 muškaraca i 1635 žena, u sektoru III. 1114 muškaraca i 1011 žena, u sektoru IV. 136 muškaraca i 168 žena i u sektoru V. 158 muškaraca i 241 žena. Podaci su preuzeti iz: Definitivni re-zultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, knjiga IV, Prisutno stanovništvo po glavnom zani-manju, Sarajevo 1940.

182 Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, knjiga III, stanovništvo po pisme-nosti, Beograd 1938.

Svjedočanstva o životu, ekonomskom položaju i djelatnostima Goranau razdoblju između dva svjetska rata

183O obitelji i obiteljskim zadrugama

183 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi-lačke borbe, Karlovac 1987, 206 – 212.

184 Na području Čabra diobe su okončane 1880. godine, u delničkom kraju 1905., a oko Vrbovskog do 1914. godine. A. Blanc, Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 343.

185 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi-lačke borbe, Karlovac 1987, 206 – 212.

186 Sluge su bile uobičajene u Gorskom kotaru u imućnijim obiteljima. Dušan Matić i Josip Juretić vele kako su sluge u Moravicama bili najčešće podrijetlom iz siromašnih kordunaških sela (Perjasica, okolina Slunja npr.), Zlata Bujan-Kovačević veli kako su sluge u Fužinama i Vratima najčšće bili iz Liča, ali i iz mjesta Hrvatskog primorja koja nisu blizu morskoj obali, Danica Ožbolt veli kako su oni kod kuće imali dva sluge i kućnu pomoćnicu koji su podrijetlom bili iz čabarskog kraja, a Đurđica Asić-Klobučar napominje kako su imali sluškinje u vrijeme kada su im dolazili u kuću prvi goranski turisti. U toj kući sluge su bili iz najbliže okoline.

187 O diobi zadruga govori i činjenica o povećanju broja kuća. Tako je na području općine Brod Moravice 1783. bilo 545 kuća na 3496 stanovnika (prosječno 6,41 stanovnik po kući), 1857. godine 692 kuće na 5725 stanovnika (prosječno 8,27 stanovnika po kući), 1931. godine 1210 kuća na 4314 stanovnika (3,56 stanovnika po kući) i 1945. 976 kuća na 2991 stanovnika (3,06 stanovnika po kući). Vidi o tome u: A. Blanc, Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 431. Godine 1931. na 10223 stanovnika bilo je 1905 kuća i 2215 domaćinstava, u kotaru Delnice na 20288 stanovnika 4299 kuća i 4673 doma-ćinstava, u kotaru Ogulin na 47203 stanovnika bilo je 8043 kuća i 8519 domaćinstava, a u kotaru Vrbovsko na 17228 stanovnika 2963 kuće i 3372 domaćinstva. Podaci su preuzeti iz: Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, knjiga I, Prisutnost stanovništva i broj kuća i domaćinstava, Be-ograd 1937. Kod diobe i nasljeđivanja dolazilo je često do zanimljivih situacija. Ističem samo dvije. U kući oca Zlate Bujan-Kovačević bilo je šest sinova i nekoliko kćeri. Svi su se odrekli svojeg dijela nasljedstva u korist najmlađeg sina (Zlatinog strica) "jer su imali svoje zanate". Tako su obećali Zlatinom djedu na sa-mrtnoj postelji. Kako i sama Zlata veli, to je jedinstven slučaj. Otac Đurđice Asić-Klobučar morao se odreći svojega dijela imanja u selu Radočaj kada je napustio rodnu kuću i odselio u Kupjak. Kao odštetu je dobio lijes (drvenu građu) za gradnju kuće u Kupjaku.

O uvjetima života domaćinstva pretežnoposvećenog poljodjeljskoj i/ili stočarskoj djelatnosti

187

186

Gorskog kotara i Like "tamo negdje, nedaleko mojeg sela" koje je

smješteno zapadno od Ogulina 8 kilometara. U Drežnici, Srboljub

Radulović kaže da je upravo kod njega granica Like, Hrvatskog pri-

morja i Gorskog kotara, a u Plaškom Stevan Skorupan tvrdi da je

granica Korduna, Like i Gorskog kotara trokut pruge Ogulin-Rije-

ka i Ogulin - Plaški. Južno od pruge počinje Lika, istočno je Kordun,

a na zapad je Gorski kotar. Milan Jaković iz Donjih Dubrava, koji mi

je davao iskaz za Drugi svjetski rat, napominje kako je najbolji naziv

za ogulinsko-plaščansku udolinu Potkapelsko. Prema njegovu shv-

aćanju Potkapelsko se prostire od Ogulina na zapadu do Plaškog

na istoku, a na sjeveru do Generalskog Stola (granica bivših op-

ćina Ogulin i Duga Resa). Lička Jasenica i Saborsko već pripadaju

ličkom području. Na zapadu je granica znatno jasnije određena.

Zlata Bujan – Kovačević veli kako je zadnje mjesto Gorskog kotara

prema Hrvatskom primorju Benkovac Fužinski, a kako je Zlobin,

koji je preko brda, već u Hrvatskom primorju. Na čabarskom pod-

ručju granica između Hrvatskog primorja i Gorskog kotara ide po

šumama planine Risnjak, a seljaci iz čabarskog kraja vrlo su slabo

povezani s klanskim krajem koji se nalazi preko tih brda, prema ri-

ječima Danice Ožbolt i Petra Kuzelea.

Govor pravoslavnog stanovništva oko Ogulina je što-

kavski ijekavski, a Hrvata uglavnom kajkavski, iako ima i čakavskih

primjesa. Brod Moravice govore kajkavskim narječjem, a oko Vr-

bovskog čakavski. U fužinarskom kraju isprepliću se tri govora na

razdaljini od svega nekoliko kilometara. U Liču se govori štokavski,

u Fužinama, Vratima i Belom Selu kajkavski, a u Benkovcu Fužinar-

skom i Slavici čakavski. U prezidskom kraju vele da govore prezi-178danski koji je identičan govoru susjednih Slovenaca. Geostrateš-

ki položaj Gorskog kotara i ogulinsko-plašćanske zavale ukazuje

na ispreplitanje sredozemnih utjecaja (Drežnica, Fužine), istočno-

alpskih utjecaja (Moravice, Čabar), dinarskih utjecaja (Plaški, Lička 179Jasenica) i panonskih utjecaja (Donje Dubrave).

Za područje Gorskoga kotara u zemljopisu se definiraju

uglavnom sljedeće granice: na zapadu dio državne granice između

Hrvatske i Slovenije; na sjeveru rijeke Čabranka i Kupa, na sjevero-

istoku to područje obuhvaća bosiljevačke Ponikve, a na istoku

Ogulinsko polje; na jugoistoku seže do Drežničkog i Krakarskog

polja; na jugu granična crta prelazi izduženim planinskim grebe-

nom s vrhovima Velikim Smolnikom; Medveđakom i Tuhobićem i

na jugozapadu se podudara s granicom bivše općine Rijeka. Na

cjelokupnom području Gorskog kotara (bivši kotarevi Ogulin, Del-

nice, Čabar i Vrbovsko) (oko 2000 kilometara kvadratnih) živjelo je

prema popisu stanoništva 1921. godine 85783 stanovnika, a 1931.

godine 94942 stanovnika. Šume prekrivaju 60% površine Gorskog

kotara. Najvećim dijelom (gotovo 80%) su to čiste, visoke šume (je-

love 7500 ha, bukove 5000 ha). Poljoprivredne površine zauzimaju

35% terena. Od toga 90% otpada na livade i pašnjake, samo oko

7% na oranice i 3% na vrtove i voćnjake. Broj muškaraca u Gorskom

kotaru 1921. godine iznosio je 39946, a 1931. godine iznosio je 180 45206. Žena je 1921. godine bilo 45837, a 1931. godine 49736. Iz

popisa zanimanja vidljivo je da su Gorani pretežno bili zaposleni u 181poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu. Iz popisa 1931. godine vid-

ljivo je koliko je bilo pismenih, a koliko nepismenih na području

Gorskog kotara. Od 10223 stanovnika kotara Čabar 6370 bilo ih je

pismeno, a 601 nepismeno (3252 su bili djeca). U kotaru Delnice

od 20288 stanovnika 12765 je bilo pismeno, a 1832 nepismeno

(5691 su bila djeca). U kotaru Ogulin od ukupno 47203 stanovnika

17890 ih je bilo pismeno, a 14210 nepismeno (15103 su bili djeca).

U kotaru Vrbovsko od 17228 pismenih je bilo 8909, a nepismenih 1823016 (5303 su bila djeca).

U Gorskom kotaru, kao što je to slučaj i u ostalim dije-

lovima dinarskog prostora početkom 20. stoljeća, većina obitelji

bile su još uvijek složene obitelji. Naime, uglavnom su tri genera-

cije živjele skupa pod istim krovom. Do početka 20. stoljeća podi-

jelile su se velike zadruge (zadruge sa više desetaka članova u ko-

jima nije bilo samo više generacija već i više različitih porodica s 184istim prezimenom). Manje zadruge su se u ovim krajevima odr-

žale do poslije Drugog svjetskog rata, o čemu svjedoči zadruga Viš-

njić u Gornjim Dubravama. Zadruga Višnjić je posjedovala krajem

19. stoljeća 18 rali obradive zemlje, jedno su vrijeme držali četiri

vola, par konja, tri ili četiri krave, četrdeset ovaca i dvadesetak koza.

Godišnje su tovili dvije svinje za svoje potrebe. Krajem 19. i počet-

kom 20.stoljeća, svi sposobni muškarci iz ove zadruge otišli su na

rad u Ameriku. Nakon smrti prvog gospodara, "đeda Laze", gos-

podar postaje Bogdan, najstariji Lazin sin. Kad je, 1904. godine,

umro Bogdan, gospodar postaje Radovan, a oko 1908. godine za-

druga se prvi put podijelila, ali je i dalje egzistirao jedan njezin dio

kojemu je gospodar bio Radovan. Godine 1932., kada je umro Ra-

dovan, u zadruzi su još bili Lazo i dva brata, Nikola i Jovo s obite-

ljima. Zadruga je postojala sve do 1951. godine, kada su se po-

dijelili Jovo Višnjić i nećak Milan Višnjić. Na čelu složenih obitelji 185uvijek je stajala najstarija osoba (ukoliko je bila sposobna za rad).

U obitelji Ane Kurelac rođene Poljak iz Ogulina, nakon dje-

dove smrti baka je bila gazdarica. Naime, ona je naslijedila dje-

dovu penziju (on je bio nadcestar), pa je bila jedina koja je imala

stalne prihode u obitelji. Glava obitelji u kući Josipa Juretića iz Mo-

ravica bio je njegov stric, Antun Juretić, moravički kovač, budući da

je otac bio njegov pomoćnik u poslu i kod njega doseljen, a kako

veli Juretić, čak su stricu plaćali stanarinu. Branimir Grgurić živio je

s ocem i majkom, stricom i strinom u privremeno složenoj obitelji u

zajedničkoj kući. Međutim, ističe specifičnost: iako su živjele pod

istim krovom, dvije obitelji su imale odvojene kuhinje, sobe , pa čak

i zahode. Godine 1932. otac je sagradio sam svoju kuću, pa je obi-

telj odselila.

U Trošmariji egzistirala je zadruga Rendulića (katolici).

Oko 1937. godine ova je zadruga brojila 27 članova. U to je vrijeme

posjedovala 96 rali zemlje. Od toga je osam rali bilo pod livadom, a

oko 60 rali bilo je obrađeno. Ostatak zemljišta bio je pod šikarom, a

nešto je bila i šuma. Gospodar zadruge bio je Ivica, rođen 1879.

godine, a živio je sa svojim bratom Josipom, rođenim 1887. go-

dine. Oba su brata imala po osmero djece i opet od toga svaki po

pet unuka i tri unuke. Za večerom su se zadrugari dogovarali i spo-186razumijevali. Uz to zadruga je imala slugu Miju Kneževića, kojeg

su primili kada mu je bilo šest godina i koji je u zadruzi ostao do

smrti. Bio je iz obližnjeg sela Otok i nije se ženio. U 84. godini je

umro, a zadruga ga je sahranila. Glavni posao bilo mu je čuvanje

ovaca i koza, kojih je zadruga imala velik broj. Budući da je u za-

druzi živio s istim pravima kao i ostali zadrugari, zadruga mu nije

ništa plaćala. Tretirali su ga kao svojega. Zadruga se podijelila 194-

8. godine. Na diobi su bili prisutni vještaci zato da bi se ona obavila

lakše. Imanje i zgrade podijeljene su na četiri dijela, a blago i hrana 187 po glavama.

Statistički izvještaj iz donjodubravskog kraja o socijalnoj

strukturi toga kraja 1939. godine stvarna je slika međuratnog raz-

doblja čitavoga Gorskog kotara. Tako je u općini Donje Dubrave

svega 10,3% ljudi bilo zaposleno u prometu (na željeznici), u jav-

nim službama, ili kao obrtnici, trgovci, ugostitelji i slično. Ostali su

177Govor kazivača

177 O jeziku Gorskog kotara pisano je dosta. Vidi u: V. Barac-Grum, Čakavsko-kajkavski govorni kontakt u Gorskom kotaru, Rijeka 1993; J. Lisac, "Problem obrađenosti leksika goranskih govora" u: Dometi: znans-tveno-kulturna smotra Matice hrvatske, Ogranka u Rijeci, 23 (1990), 11, 739-744; J. Lisac, "Osnovne sintak-tičke značajke goranskih kajkavaca u sklopu cjeline narječja" u: Radovi Sveučilišta u Splitu Filozofskog fa-kulteta u Zadru, Razdio filoloških znanosti, 30 (1990-1991, i.e.1992), 20, 31-41; J. Lisac, "Povijesna podloga goranskoga dijalektalnog stanja" u: Radovi Sveučilišta u Splitu Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio fi-loloških znanosti, 36 (1997, i.e.1999), 26, 51-61; Z. Bujan-Kovačević, Fužinarski kaj, Fužine 1999; J. Lisac, "Osnovne značajke brodskoga govora" u: Kaj: časopis za književnost, umjetnost i kulturu, 33(2000), 5, 25-36; J. Lisac, "Goranski govori i goranski pisci" u: Kaj: časopis za književnost, umjetnost i kulturu, 33(2000), ¾, 55-60; J. Lisac, "Goransko dijalektalno stanje u prošlosti i u sadanjosti" u: Hrvatski dijalektološki zbornik, 10 (1997), 155-161; J. Lisac, Tragom zavičaja: delnički govor i govor Gornjih Turni u svjetlosti goranskih kaj-kavskih govora, Split 2006; J. Lisac, "Goranska kajkavština i goranska dijalketalna književnost" u: Kaj: časo-pis za književnost, umjetnost i kulturu, 39 (2006), 4, 23-29.

178 U svakom mjestu Gorskog kotara postoji lokalni jezik koji govori domaće stanovništvo. Tako npr. stanovništvo mjesta Gornji Kuti govori kuočki jezik koji zbog iseljavanja stanovnika polako izumire. (Vidi u: K. Delač-Petković, "Šezdeseta obljetnica 'Kulturno-prosvjetnog društva Hrvatska čitaonica sela Kuti- Gorski kotar'" u: Vjesnik bibliotekara Hrvatske, god. XXXIX (1996), br. 3-4, 52).

179 M. Gavazzi, Vrela i sudbine narodnih tradicija kroz prostore, vremena i ljude, Zagreb 1978, 160-168 i 180-184.

Osnovni opći podaci

180 Definitivni rezultat popisa stanovništva od 31. 1. 1921., Sarajevo 1932; Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, knjiga I, Prisutnost stanovništva i broj kuća i domaćinstava, Be-ograd 1937.

181 Prema zanimanju u popisu 1931. godine stanovništvo je bilo podijeljeno na ove sektore: I. po-ljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo, II. industrija i zanati, III. trgovina, krediti i saobraćaj, IV. javna služba, vojska i slobodna zanimanja i V. druga zanimanja i bez zanimanja. U kotaru Čabar u sektoru I. bilo je za-posleno 2101 muškaraca i 3479 žena, u sektoru II 1995 muškaraca i 1690 žena, u sektoru III 222 muškaraca i 218 žena, u sektoru IV. 210 muškaraca i 161 žena, a u sektoru V. 46 muškaraca i 101 žena. U kotaru Delnice u sektoru I bilo je zaposleno 4917 muškaraca i 6794 žena, u sektoru II. 2855 muškaraca i 2017 žena, u sek-toru III. 1295 muškaraca i 1147 žena, u sektoru IV. 316 muškaraca i 329 žena, a u sektoru V. 217 muškaraca i 401 žena. U kotaru Ogulin u sektoru I bilo je zaposleno 19249 muškaraca i 20968 žena, u sektoru II 1398 muškaraca i 1040 žena, u sektoru III. 1355 muškaraca i 1239 žena, u sektoru IV. 514 muškaraca i 612 žena, a u sektoru V. 356 muškaraca i 472 žene. U kotaru Vrbovsko u sektoru I. bilo je zaposleno 4559 muškaraca i 6013 žena, u sektoru II. 2193 muškaraca i 1635 žena, u sektoru III. 1114 muškaraca i 1011 žena, u sektoru IV. 136 muškaraca i 168 žena i u sektoru V. 158 muškaraca i 241 žena. Podaci su preuzeti iz: Definitivni re-zultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, knjiga IV, Prisutno stanovništvo po glavnom zani-manju, Sarajevo 1940.

182 Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, knjiga III, stanovništvo po pisme-nosti, Beograd 1938.

Svjedočanstva o životu, ekonomskom položaju i djelatnostima Goranau razdoblju između dva svjetska rata

183O obitelji i obiteljskim zadrugama

183 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi-lačke borbe, Karlovac 1987, 206 – 212.

184 Na području Čabra diobe su okončane 1880. godine, u delničkom kraju 1905., a oko Vrbovskog do 1914. godine. A. Blanc, Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 343.

185 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi-lačke borbe, Karlovac 1987, 206 – 212.

186 Sluge su bile uobičajene u Gorskom kotaru u imućnijim obiteljima. Dušan Matić i Josip Juretić vele kako su sluge u Moravicama bili najčešće podrijetlom iz siromašnih kordunaških sela (Perjasica, okolina Slunja npr.), Zlata Bujan-Kovačević veli kako su sluge u Fužinama i Vratima najčšće bili iz Liča, ali i iz mjesta Hrvatskog primorja koja nisu blizu morskoj obali, Danica Ožbolt veli kako su oni kod kuće imali dva sluge i kućnu pomoćnicu koji su podrijetlom bili iz čabarskog kraja, a Đurđica Asić-Klobučar napominje kako su imali sluškinje u vrijeme kada su im dolazili u kuću prvi goranski turisti. U toj kući sluge su bili iz najbliže okoline.

187 O diobi zadruga govori i činjenica o povećanju broja kuća. Tako je na području općine Brod Moravice 1783. bilo 545 kuća na 3496 stanovnika (prosječno 6,41 stanovnik po kući), 1857. godine 692 kuće na 5725 stanovnika (prosječno 8,27 stanovnika po kući), 1931. godine 1210 kuća na 4314 stanovnika (3,56 stanovnika po kući) i 1945. 976 kuća na 2991 stanovnika (3,06 stanovnika po kući). Vidi o tome u: A. Blanc, Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 431. Godine 1931. na 10223 stanovnika bilo je 1905 kuća i 2215 domaćinstava, u kotaru Delnice na 20288 stanovnika 4299 kuća i 4673 doma-ćinstava, u kotaru Ogulin na 47203 stanovnika bilo je 8043 kuća i 8519 domaćinstava, a u kotaru Vrbovsko na 17228 stanovnika 2963 kuće i 3372 domaćinstva. Podaci su preuzeti iz: Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, knjiga I, Prisutnost stanovništva i broj kuća i domaćinstava, Be-ograd 1937. Kod diobe i nasljeđivanja dolazilo je često do zanimljivih situacija. Ističem samo dvije. U kući oca Zlate Bujan-Kovačević bilo je šest sinova i nekoliko kćeri. Svi su se odrekli svojeg dijela nasljedstva u korist najmlađeg sina (Zlatinog strica) "jer su imali svoje zanate". Tako su obećali Zlatinom djedu na sa-mrtnoj postelji. Kako i sama Zlata veli, to je jedinstven slučaj. Otac Đurđice Asić-Klobučar morao se odreći svojega dijela imanja u selu Radočaj kada je napustio rodnu kuću i odselio u Kupjak. Kao odštetu je dobio lijes (drvenu građu) za gradnju kuće u Kupjaku.

O uvjetima života domaćinstva pretežnoposvećenog poljodjeljskoj i/ili stočarskoj djelatnosti

188

189

188se bavili zemljoradnjom, ratarstvom i stočarstvom. Međutim, ve-

ćina domaćinstava čiji su se članovi bavili pretežno stočarstvom i

zemljoradnjom nisu se mogla izdržavati samo od tih djelatnosti.

Petar Kuzele iz sela Plešce kod Čabra veli kako je bilo naj-

teže doći do novaca. "Nije bilo nikakve mogućnosti zarade, a tre-

balo je kupiti sol, šećer, ulje, sapun, brašno. Dnevna zarada nadni-

čara bila je oko 16-20 dinara, a žene su cijeli radni dan zarađivale

radeći na polju, do 12 dinara. Za usporedbu jedan kilogram šećera

koštao je 8 dinara, kao i litra vina, a 1 kilogram kave u zrnu koštao je

48 dinara dok je krava dosizala cijenu od 400 do 600 dinara." Stoga

su mnogi obavljali dodatne poslove, koji su vrlo često bili sezonski.

Kuzeleova majka nosila je pješice iz Plešca kod Čabra do Sušaka

plodove (jaja, orahe, putar i slično) na tržnicu. Kuzele veli da joj je

preko svih planina podno Risnjaka i Platka trebalo osam do deset

sati do Sušaka. Kretala je zajedno s drugim ženama noću zato da bi

ujutro stigla na tržnicu, a vraćala se tek nakon što proda sve istoga

dana. Kuzele priča da je to činila jednom mjesečno. Nešto bliže su

odlazile dvije strine Josipa Juretića. One su pješice nosile putar i sir

od Broda na Kupi do Delnica i ondje ih na sajmu prodavale. Mnogi

seljaci, zemljoradnici i stočari, prodavali su svoje proizvode na saj-

mu u Ogulinu. Trgovanje prehrambenim proizvodima bilo je po-

sebno popularno u okolici Drežnice, kamo su, prema iskazu Nikole

Radulovića iz Drežnice, seljaci iz Hrvatskog primorja (Bribir, Novi

Vinodolski i Crikvenica) donosili trešnje, grožđe i smokve, a Drež-

ničani su im davali krumpir i grah. Mjerica im je, prema iskazu Zor-

ke Milanović rođene Ivošević iz Ponorca, bila zdjelica. Iz Plaškog su

seljaci po vino putovali čak do Senja, prema iskazu Stevana Sko-

rupana. Iz Fužina se po vino išlo na Krk. U Ogulinu se na sajmu ve-

ćinom prodavalo svinje, ovce, koze i telad za priplod, a kad se tele

nije uspjelo prodati Drežničani bi ga zaklali i vješali u šternu zato da

se ne pokvari (u šterni je hladnije jer se ondje skuplja kišnica). Broj

grla stoke uvelike se smanjio nakon Drugog svjetskog rata, o čemu

govori i uzrečica iz Fužina: "Na Fužinama je bilo prije rata 70 krav i

1 kurva, a pokle rata 1 krava i 70 kurva." Prema iskazu Milana Vuj-

novića, čak su Riječani dolazili u Ogulin zato da bi kupovali stoku.

Neki su na sajmu u Ogulinu prodavali prikupljene stare krpe i že-

ljezo koje su dopremali volovskim ili konjskim zapregama iz uda-189ljenosti od 20-30 kilometara od Ogulina. Iz Mrkoplja se, prema

riječima Franje Starčevića, na sajam također išlo u Ogulin, iako rje-

đe nego u Delnice, koje su bile znatno bliže od Ogulina i Vrbov-

skog. Iz Ravne Gore se putovalo na sajmove u Ogulin i Karlovac,

prema riječima Zdravka Svetličića. Iz Moravica se na sajam išlo u

Ogulin, ali i u Glinu, kako veli Branimir Grgurić. Ondje je njegov

otac po znatno nižoj cijeni nabavljao svinje. Putovanje je bilo vrlo

otežano u čabarskom kraju. Kuzele veli kako je postojao autobus u

vlasništvu gospodina Klobučara koji je jedanput dnevno vozio iz-

među Delnica i Čabra. Međutim, Kuzele veli kako su najčešće

pješačili. Isto tako kaže da najčešće nisu nikamo odlazili, a da su

stoku prodavali lokalnom mesaru. U Čabar se odlazilo samo ukoli-

ko je u pitanju bio neki sudski spor ili radi lijekova. Zbog prevelike

izoliranosti i nemogućnosti zarade u nekim mjestima Gorskog

kotara pojedine obitelji su iseljavale u sela bliže prometnicama.

Tako je otac Đurđice Asić-Klobučar iselio iz izoliranog Radočaja u

brdima iznad Broda na Kupi u znatno pitomiji Kupjak uz cestu Luj-

zijanu.

188 M. Jaković, "Dubrave između dva svjetska rata" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodilačke borbe, Karlovac 1987, 104. Na području kotara Vrbovsko koji je 1921. godine brojao 16145 stanovnika 1928. godine bilo je zaposleno svega 1868 radnika i 582 činovnika, a svega ih je 532 bilo socijalno osiguranih.) J. Paver, "Općina Vrbovsko u građanskoj Jugoslaviji 1918. – 1941." u: Općina Vr-bovsko – njena prošlost, njena sadašnjost, Zagreb 1984, 43. Drugačija je bila struktura zaposlenosti na području općine Delnice (dakle jedinice manje od kotara) jer je nju pretežno određivao sastav stanov-ništva samih Delnica, kao najvećeg naselja u Gorskom kotaru: ta je općina 1931. godine brojila 3358 sta-novnika, 1558 ih je živjelo od poljoprivrede i šumarstva (46%), od industrije i obrta ih je živjelo 838 (25%), od trgovine 193 (6%), od saobraćaja 315 (9,5%), od javnih službi 255 (7,5%), a od ostalih zanimanja 199 (6%). (Vidi: M. Sobolevski, "Delnice između dva svjetska rata" u: Delnice 1481- 1981, Delnice 1981, 29).

189 M. Jaković, "Dubrave između dva svjetska rata" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodilačke borbe, Karlovac 1987, 107-108.

Postolarski posao

Proizvodnja živog vapna Remenari-sotlari, popravljaju konjsku opremu

Volovi su se više držali od konja jer su nakon radnog vijeka postajali ljudska hrana

188

189

188se bavili zemljoradnjom, ratarstvom i stočarstvom. Međutim, ve-

ćina domaćinstava čiji su se članovi bavili pretežno stočarstvom i

zemljoradnjom nisu se mogla izdržavati samo od tih djelatnosti.

Petar Kuzele iz sela Plešce kod Čabra veli kako je bilo naj-

teže doći do novaca. "Nije bilo nikakve mogućnosti zarade, a tre-

balo je kupiti sol, šećer, ulje, sapun, brašno. Dnevna zarada nadni-

čara bila je oko 16-20 dinara, a žene su cijeli radni dan zarađivale

radeći na polju, do 12 dinara. Za usporedbu jedan kilogram šećera

koštao je 8 dinara, kao i litra vina, a 1 kilogram kave u zrnu koštao je

48 dinara dok je krava dosizala cijenu od 400 do 600 dinara." Stoga

su mnogi obavljali dodatne poslove, koji su vrlo često bili sezonski.

Kuzeleova majka nosila je pješice iz Plešca kod Čabra do Sušaka

plodove (jaja, orahe, putar i slično) na tržnicu. Kuzele veli da joj je

preko svih planina podno Risnjaka i Platka trebalo osam do deset

sati do Sušaka. Kretala je zajedno s drugim ženama noću zato da bi

ujutro stigla na tržnicu, a vraćala se tek nakon što proda sve istoga

dana. Kuzele priča da je to činila jednom mjesečno. Nešto bliže su

odlazile dvije strine Josipa Juretića. One su pješice nosile putar i sir

od Broda na Kupi do Delnica i ondje ih na sajmu prodavale. Mnogi

seljaci, zemljoradnici i stočari, prodavali su svoje proizvode na saj-

mu u Ogulinu. Trgovanje prehrambenim proizvodima bilo je po-

sebno popularno u okolici Drežnice, kamo su, prema iskazu Nikole

Radulovića iz Drežnice, seljaci iz Hrvatskog primorja (Bribir, Novi

Vinodolski i Crikvenica) donosili trešnje, grožđe i smokve, a Drež-

ničani su im davali krumpir i grah. Mjerica im je, prema iskazu Zor-

ke Milanović rođene Ivošević iz Ponorca, bila zdjelica. Iz Plaškog su

seljaci po vino putovali čak do Senja, prema iskazu Stevana Sko-

rupana. Iz Fužina se po vino išlo na Krk. U Ogulinu se na sajmu ve-

ćinom prodavalo svinje, ovce, koze i telad za priplod, a kad se tele

nije uspjelo prodati Drežničani bi ga zaklali i vješali u šternu zato da

se ne pokvari (u šterni je hladnije jer se ondje skuplja kišnica). Broj

grla stoke uvelike se smanjio nakon Drugog svjetskog rata, o čemu

govori i uzrečica iz Fužina: "Na Fužinama je bilo prije rata 70 krav i

1 kurva, a pokle rata 1 krava i 70 kurva." Prema iskazu Milana Vuj-

novića, čak su Riječani dolazili u Ogulin zato da bi kupovali stoku.

Neki su na sajmu u Ogulinu prodavali prikupljene stare krpe i že-

ljezo koje su dopremali volovskim ili konjskim zapregama iz uda-189ljenosti od 20-30 kilometara od Ogulina. Iz Mrkoplja se, prema

riječima Franje Starčevića, na sajam također išlo u Ogulin, iako rje-

đe nego u Delnice, koje su bile znatno bliže od Ogulina i Vrbov-

skog. Iz Ravne Gore se putovalo na sajmove u Ogulin i Karlovac,

prema riječima Zdravka Svetličića. Iz Moravica se na sajam išlo u

Ogulin, ali i u Glinu, kako veli Branimir Grgurić. Ondje je njegov

otac po znatno nižoj cijeni nabavljao svinje. Putovanje je bilo vrlo

otežano u čabarskom kraju. Kuzele veli kako je postojao autobus u

vlasništvu gospodina Klobučara koji je jedanput dnevno vozio iz-

među Delnica i Čabra. Međutim, Kuzele veli kako su najčešće

pješačili. Isto tako kaže da najčešće nisu nikamo odlazili, a da su

stoku prodavali lokalnom mesaru. U Čabar se odlazilo samo ukoli-

ko je u pitanju bio neki sudski spor ili radi lijekova. Zbog prevelike

izoliranosti i nemogućnosti zarade u nekim mjestima Gorskog

kotara pojedine obitelji su iseljavale u sela bliže prometnicama.

Tako je otac Đurđice Asić-Klobučar iselio iz izoliranog Radočaja u

brdima iznad Broda na Kupi u znatno pitomiji Kupjak uz cestu Luj-

zijanu.

188 M. Jaković, "Dubrave između dva svjetska rata" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodilačke borbe, Karlovac 1987, 104. Na području kotara Vrbovsko koji je 1921. godine brojao 16145 stanovnika 1928. godine bilo je zaposleno svega 1868 radnika i 582 činovnika, a svega ih je 532 bilo socijalno osiguranih.) J. Paver, "Općina Vrbovsko u građanskoj Jugoslaviji 1918. – 1941." u: Općina Vr-bovsko – njena prošlost, njena sadašnjost, Zagreb 1984, 43. Drugačija je bila struktura zaposlenosti na području općine Delnice (dakle jedinice manje od kotara) jer je nju pretežno određivao sastav stanov-ništva samih Delnica, kao najvećeg naselja u Gorskom kotaru: ta je općina 1931. godine brojila 3358 sta-novnika, 1558 ih je živjelo od poljoprivrede i šumarstva (46%), od industrije i obrta ih je živjelo 838 (25%), od trgovine 193 (6%), od saobraćaja 315 (9,5%), od javnih službi 255 (7,5%), a od ostalih zanimanja 199 (6%). (Vidi: M. Sobolevski, "Delnice između dva svjetska rata" u: Delnice 1481- 1981, Delnice 1981, 29).

189 M. Jaković, "Dubrave između dva svjetska rata" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodilačke borbe, Karlovac 1987, 107-108.

Postolarski posao

Proizvodnja živog vapna Remenari-sotlari, popravljaju konjsku opremu

Volovi su se više držali od konja jer su nakon radnog vijeka postajali ljudska hrana

190

191

Površina Gorskog kotara velikim je dijelom (60%) pokri-

vena šumama. Zbog toga u njemu postoji višestoljetna tradicija

organiziranih šumskih radova, sječe i primarne obrade drva na te-

renu. Također su od davnine ondje podizani industrijski manji ili

veći drvoobrađivački pogoni, prije svega pilane: dvije prve pilane

na području Hrvatske postojale su u Gorskom kotaru: od 1651. u

Čabru i od 1658. godine u Lokvama. U službenim statistikama koje

su mi bile dostupne nisam našao podatke o postotku radno ak-

tivnog stanovništva zapošljavanog u razdoblju između dva rata na

šumskim radovima: postoje samo jedinstveni, skupni podaci o za-

poslenima u "poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu". Ta se sintagma,

čini mi se, poziva na naziv tadašnjeg resora u državnoj upravi, ali

njezina je upotreba u statističkom prikazu Gorskog kotara možda

ipak i donekle opravdana činjenicom da su se goranska seljačka

domaćinstva veoma često uzdržavala istovremeno i ratarskom ili

stočarskom i drvodjeljskom djelatnošću, pa da su njihovi muški

članovi bili prisiljeni na privremen, sezonski rad u šumama: re-

dovne vođene evidencije o takvim dvostrukim ili "mješovitim" za-

poslenjima zacijelo nisu ni postojale ili bar nisu nigdje službeno

registrirane, pa statistika nije mogla čak ni približno prikazati

odvojeno udjele radno aktivnog stanovništva u poljodjelskim

djelatnostima i u šumskim radovima. Osim pilana postojali su u

Gorskom kotaru u promatranom razdoblju i pojedini industrijski

drvoprerađivački pogoni koji su izrađivali finalne i polufinalne pro-

izvode: tvornica šibica, radionice štapova, serijska izrada drvenih

elemenata za građevinarstvo, pa i prva, relativno skromna podu-

zeća za proizvodnju namještaja. Od drvne industrije djelovale su

dakle između dva rata uglavnom brojne pilane. A od prehrambe-

ne industrije postojali su u istom razdoblju jedino, također brojni,

mlinovi: prije svega vodenice, ali u gradovima i veći, parni mlino-

vi. I o pilanama i o mlinovima govore u svojim iskazima naši sugo-

vornici.

Pilane su bile u svim većim mjestima (Ogulin, Vrbovsko,

Moravice, Plaški, Drežnica, Jasenak, Delnice). U Vrbovskom je bilo 190sedam pilana na rijeci Dobri između dva svjetska rata. U Moravi-

cama je bilo na rijeci Dobri čak 10 pilana na vodeni pogon, a 2 na

parni pogon, a uz to je bilo i 8 mlinova, prema riječima Dušana

Matića. U Delnicama su postojale četiri pilane (Ivana Bolfa, Ivana

Majnarića, Josipa Fingera i Leopolda Cividinija) koje su mogle za-

pošljavati do 200 radnika. Andrija Kajfež je držao mlin, postojala je

klaonica, a jedan dio ljudi bio je zaposlen i na delničkoj željezničkoj 191stanici. U čabarskom kraju su, prema riječima Petra Kuzele, pos-

tojale pilane u Čabru, Gerovu, Tršću, Lividrazi, Plešcu, Zamostu,

Mandlima i Milanovom Vrhu. U pilanama bili su zaposleni muškar-

ci, a žene i mala djeca radili su na imanjima. U Prezidu i Gerovu bila

je zaposlena domaća radna snaga, a u Lividrazi i Milanovom Vrhu

zapošljavali su se domaći bezemljaši i radnici iz drugih krajeva. Ta-

ko je na Milanovom Vrhu bilo Slovenaca, a na pilani u Lividrazi rad-

nika iz Moravica, Like i Primorja. Usporedno s pilanama razvijala se

i drvna industrija. Trupci su se izvlačili uglavnom zimi, a stablo je i

po nekoliko mjeseci čekalo da bi bilo izvučeno iz šume zato da 192izgubi na težini. U Kupjaku su, prema riječima Đurđice Asić-Klo-

bučar, radile čak tri pilane (Mancetova, Bujanova i Juretićeva), a u 193Drežnici je trgovac i gostioničar Mile Tatalović imao i pilanu.

Mlinska industrija je bila također razvijena u čabarskom

kraju, posebno uz vodotok rijeke Čabranke, Kupe i rječice Gerov-

čice. U Plešcima je bio poznati mlin Gašparac, čija mlinska gra-

đevina postoji i danas. U Zamostu je bilo nekoliko mlinara, a najpo-

znatiji je bio Žegar, prema riječima Kuzelea.

U vremenu kojim se ovdje bavimo trgovina u Gorskom

kotaru nije, čini se, nedostajalo, a gostionice su bile brojne. U Mo-

ravicama je, naprimjer, između dva svjetska rata bilo 12 gostionica,

u Donjim Dubravama su bile dvije trgovine, a u Drežnici su bile naj-

manje tri trgovine: Lončara iz Brinja, Marović Mile i Dušana Simića.

Plešce je prema riječima Petra Kuzele imalo općinu, osnovnu školu,

župni ured, dvije trgovine, tri gostionice, pekaru, mesnicu, krojača,

postolara, izradu prozora i vrata, kovača, već spomenuti mlin i ko-

194larsku radionicu. U mjestu su samo imućniji ljudi imali bicikl, a

lokalni trgovac imao je NSU motor. Učitelj je imao radio-aparat na

baterije. U Vratima su bile mesnica, gostionica, pansion za goste,

pilana, tvornica soda vode, mljekara i samostan. Gostionicu je dr-

žala tetka Zlate Bujan-Kovačević koja je posuđivala novac i davala

piće na veresiju. U Liču je postojala trgovina Elvira u kojoj se mo-

gao nabaviti finiji tekstil. U Kozjem Vrhu kod Prezida, prema rije-

čima Danice Ožbolt, postojale su tri trgovine koje su ujedno bile i

gostionice. Jednu je držao njezin otac. Otac je gostionicu naslije-

dio od djeda, a kad se oženio majkom koja je bila podrijetlom iz

obližnje Slovenije, iz Starog Trga, također iz gostioničarsko-tr-

govačke obitelji, i koja je bila izučena trgovkinja, proširio je go-

stionicu u trgovinu. Danica veli kako su ostale trgovine propadale,

a kako je njihova prosperirala zato što je otac imao i omanju pilanu

tako da su šumski radnici nakon posla uvijek dolazili k njima. Otac

je stoga imao toliko posla "da ni nedjeljom nije bilo mira", pa bi

znao reći kako bi "najradije otkazao gostionu". Danica se prisjeća

kako se šumska građa iz Kozjeg Vrha otpremala najčešće na že-

ljezničku stanicu u mjesto Rakek u Sloveniji, a tek kasnije, tridesetih

godina, u Rijeku. U Kupjaku su prema riječima Đurđice Asić-Klo-

bučar postojale tri trgovine. Jednu je držao njezin otac, druga je

bila Bolfova, a treća Plešeova. Đurđica veli da su najbolje stajale

trgovine njezina oca i Bolfova. Njezin otac, koji je podrijetlom bio iz

zabitnog sela Radočaj iznad Broda na Kupi (nije imao mogućnost

da naslijedi neku kuću u Kupjaku), sam je podigao trgovinu, a u

njoj je osim kućanskih potrepština prodavao i željezariju. Robu za

trgovinu nabavljao je kod trgovaca u Delnicama (kod Mihelčića i

Popovića). Osim u trgovini, Đurđičin je otac radio i na željeznici tri

godine kao nadglednik pruge. Ipak, budući da je majci bilo pre-

teško raditi samoj u trgovini, otac je morao napustiti posao na

željeznici. U Plaškom je Nikola Pešut bio glavni ugostitelj (uz Srdića

i Tomljenovića), a u mjestu je bilo više od 5 gostionica i oko 10 tr-

govina. Čak su i manja mjesta, poput Krakara kod Drežnice, imala i

po dvije trgovine (Rade Kosanović i Ile Ivošević). Žitelji malih mje-

sta, poput Vitunja, snalazili su se u obližnjim većim mjestima ili su

sitnice (kao što su duhan i kava) kupovali kod lokalne preproda-

vačice Marije Vujnović, kako se prisjeća Milan Vujnović.195Posebna vrsta privrede bio je turizam. O njemu mi je je-

dino pričala Đurđica Asić-Klobučar, koja veli kako su preko ljeta

njezini roditelji primali Zagrepčane Erdeliće u jednu od soba koje

su imali na katu iznad trgovine. Erdelići su im doveli još gostiju iz

Zagreba, a kasnije su Đurđičini roditelji postali s njima (Erdelićima)

Žene s košarama

O pilanama i mlinovima

190 B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 6.

191 M. Sobolevski, "Delnice između dva svjetska rata" u: Delnice 1481- 1981, Delnice 1981, 29.

192 S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 265.

193 Ova je pilana snabdijevala Drežnicu strujom između dva svjetska rata. Kuzele se prisjeća kako su se u slučaju potrebe noćnog kretanja u Plešcu palile baklje i kako je to bilo vrlo impresivno, posebno zimi. Interesantan je podatak da nakon Drugog svjetskog rata, 1950. godine, tek 21,4% kućanstava ima električnu energiju na području kotara Ogulin, a na području Delnica čak 69,1%. (A. Blanc, Zapadna Hr-vatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 459). Delnice su električnu energiju dobile već 1927. godine izgradnjom hidrocentrale Zeleni Vir, a dvije godine kasnije izgrađena je i vodovodna mreža. (M. Sobolevski, "Delnice između dva svjetska rata" u: Delnice 1481- 1981, Delnice 1981, 30). Čabar je električnu energiju dobio 1932. godine, a 1933. godine novi vodovod. (S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 273).

O trgovini, ugostiteljstvu i počecima turizma

194 Poimenični popis osoba koje su se bavile zanatom u Plešcu u vremenu neposredno nakon Drugog svjetskog rata daje: M. Kovač, "Uskrsni običaji u pleškom kraju" u: Danica, hrvatski katolički kalendar, 1991, 169-170.

195 Prvi hotel u Gorkom kotaru, koji se zvao "Croatia", izgrađen je u Vrbovskom 1900. godine, a imao je 25 jednokrevetnih soba, restoran, salon, dvoranu za kulturne priredbe i mjesto za kuglanje. (B. Šragalj, Vr-bovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 11).

190

191

Površina Gorskog kotara velikim je dijelom (60%) pokri-

vena šumama. Zbog toga u njemu postoji višestoljetna tradicija

organiziranih šumskih radova, sječe i primarne obrade drva na te-

renu. Također su od davnine ondje podizani industrijski manji ili

veći drvoobrađivački pogoni, prije svega pilane: dvije prve pilane

na području Hrvatske postojale su u Gorskom kotaru: od 1651. u

Čabru i od 1658. godine u Lokvama. U službenim statistikama koje

su mi bile dostupne nisam našao podatke o postotku radno ak-

tivnog stanovništva zapošljavanog u razdoblju između dva rata na

šumskim radovima: postoje samo jedinstveni, skupni podaci o za-

poslenima u "poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu". Ta se sintagma,

čini mi se, poziva na naziv tadašnjeg resora u državnoj upravi, ali

njezina je upotreba u statističkom prikazu Gorskog kotara možda

ipak i donekle opravdana činjenicom da su se goranska seljačka

domaćinstva veoma često uzdržavala istovremeno i ratarskom ili

stočarskom i drvodjeljskom djelatnošću, pa da su njihovi muški

članovi bili prisiljeni na privremen, sezonski rad u šumama: re-

dovne vođene evidencije o takvim dvostrukim ili "mješovitim" za-

poslenjima zacijelo nisu ni postojale ili bar nisu nigdje službeno

registrirane, pa statistika nije mogla čak ni približno prikazati

odvojeno udjele radno aktivnog stanovništva u poljodjelskim

djelatnostima i u šumskim radovima. Osim pilana postojali su u

Gorskom kotaru u promatranom razdoblju i pojedini industrijski

drvoprerađivački pogoni koji su izrađivali finalne i polufinalne pro-

izvode: tvornica šibica, radionice štapova, serijska izrada drvenih

elemenata za građevinarstvo, pa i prva, relativno skromna podu-

zeća za proizvodnju namještaja. Od drvne industrije djelovale su

dakle između dva rata uglavnom brojne pilane. A od prehrambe-

ne industrije postojali su u istom razdoblju jedino, također brojni,

mlinovi: prije svega vodenice, ali u gradovima i veći, parni mlino-

vi. I o pilanama i o mlinovima govore u svojim iskazima naši sugo-

vornici.

Pilane su bile u svim većim mjestima (Ogulin, Vrbovsko,

Moravice, Plaški, Drežnica, Jasenak, Delnice). U Vrbovskom je bilo 190sedam pilana na rijeci Dobri između dva svjetska rata. U Moravi-

cama je bilo na rijeci Dobri čak 10 pilana na vodeni pogon, a 2 na

parni pogon, a uz to je bilo i 8 mlinova, prema riječima Dušana

Matića. U Delnicama su postojale četiri pilane (Ivana Bolfa, Ivana

Majnarića, Josipa Fingera i Leopolda Cividinija) koje su mogle za-

pošljavati do 200 radnika. Andrija Kajfež je držao mlin, postojala je

klaonica, a jedan dio ljudi bio je zaposlen i na delničkoj željezničkoj 191stanici. U čabarskom kraju su, prema riječima Petra Kuzele, pos-

tojale pilane u Čabru, Gerovu, Tršću, Lividrazi, Plešcu, Zamostu,

Mandlima i Milanovom Vrhu. U pilanama bili su zaposleni muškar-

ci, a žene i mala djeca radili su na imanjima. U Prezidu i Gerovu bila

je zaposlena domaća radna snaga, a u Lividrazi i Milanovom Vrhu

zapošljavali su se domaći bezemljaši i radnici iz drugih krajeva. Ta-

ko je na Milanovom Vrhu bilo Slovenaca, a na pilani u Lividrazi rad-

nika iz Moravica, Like i Primorja. Usporedno s pilanama razvijala se

i drvna industrija. Trupci su se izvlačili uglavnom zimi, a stablo je i

po nekoliko mjeseci čekalo da bi bilo izvučeno iz šume zato da 192izgubi na težini. U Kupjaku su, prema riječima Đurđice Asić-Klo-

bučar, radile čak tri pilane (Mancetova, Bujanova i Juretićeva), a u 193Drežnici je trgovac i gostioničar Mile Tatalović imao i pilanu.

Mlinska industrija je bila također razvijena u čabarskom

kraju, posebno uz vodotok rijeke Čabranke, Kupe i rječice Gerov-

čice. U Plešcima je bio poznati mlin Gašparac, čija mlinska gra-

đevina postoji i danas. U Zamostu je bilo nekoliko mlinara, a najpo-

znatiji je bio Žegar, prema riječima Kuzelea.

U vremenu kojim se ovdje bavimo trgovina u Gorskom

kotaru nije, čini se, nedostajalo, a gostionice su bile brojne. U Mo-

ravicama je, naprimjer, između dva svjetska rata bilo 12 gostionica,

u Donjim Dubravama su bile dvije trgovine, a u Drežnici su bile naj-

manje tri trgovine: Lončara iz Brinja, Marović Mile i Dušana Simića.

Plešce je prema riječima Petra Kuzele imalo općinu, osnovnu školu,

župni ured, dvije trgovine, tri gostionice, pekaru, mesnicu, krojača,

postolara, izradu prozora i vrata, kovača, već spomenuti mlin i ko-

194larsku radionicu. U mjestu su samo imućniji ljudi imali bicikl, a

lokalni trgovac imao je NSU motor. Učitelj je imao radio-aparat na

baterije. U Vratima su bile mesnica, gostionica, pansion za goste,

pilana, tvornica soda vode, mljekara i samostan. Gostionicu je dr-

žala tetka Zlate Bujan-Kovačević koja je posuđivala novac i davala

piće na veresiju. U Liču je postojala trgovina Elvira u kojoj se mo-

gao nabaviti finiji tekstil. U Kozjem Vrhu kod Prezida, prema rije-

čima Danice Ožbolt, postojale su tri trgovine koje su ujedno bile i

gostionice. Jednu je držao njezin otac. Otac je gostionicu naslije-

dio od djeda, a kad se oženio majkom koja je bila podrijetlom iz

obližnje Slovenije, iz Starog Trga, također iz gostioničarsko-tr-

govačke obitelji, i koja je bila izučena trgovkinja, proširio je go-

stionicu u trgovinu. Danica veli kako su ostale trgovine propadale,

a kako je njihova prosperirala zato što je otac imao i omanju pilanu

tako da su šumski radnici nakon posla uvijek dolazili k njima. Otac

je stoga imao toliko posla "da ni nedjeljom nije bilo mira", pa bi

znao reći kako bi "najradije otkazao gostionu". Danica se prisjeća

kako se šumska građa iz Kozjeg Vrha otpremala najčešće na že-

ljezničku stanicu u mjesto Rakek u Sloveniji, a tek kasnije, tridesetih

godina, u Rijeku. U Kupjaku su prema riječima Đurđice Asić-Klo-

bučar postojale tri trgovine. Jednu je držao njezin otac, druga je

bila Bolfova, a treća Plešeova. Đurđica veli da su najbolje stajale

trgovine njezina oca i Bolfova. Njezin otac, koji je podrijetlom bio iz

zabitnog sela Radočaj iznad Broda na Kupi (nije imao mogućnost

da naslijedi neku kuću u Kupjaku), sam je podigao trgovinu, a u

njoj je osim kućanskih potrepština prodavao i željezariju. Robu za

trgovinu nabavljao je kod trgovaca u Delnicama (kod Mihelčića i

Popovića). Osim u trgovini, Đurđičin je otac radio i na željeznici tri

godine kao nadglednik pruge. Ipak, budući da je majci bilo pre-

teško raditi samoj u trgovini, otac je morao napustiti posao na

željeznici. U Plaškom je Nikola Pešut bio glavni ugostitelj (uz Srdića

i Tomljenovića), a u mjestu je bilo više od 5 gostionica i oko 10 tr-

govina. Čak su i manja mjesta, poput Krakara kod Drežnice, imala i

po dvije trgovine (Rade Kosanović i Ile Ivošević). Žitelji malih mje-

sta, poput Vitunja, snalazili su se u obližnjim većim mjestima ili su

sitnice (kao što su duhan i kava) kupovali kod lokalne preproda-

vačice Marije Vujnović, kako se prisjeća Milan Vujnović.195Posebna vrsta privrede bio je turizam. O njemu mi je je-

dino pričala Đurđica Asić-Klobučar, koja veli kako su preko ljeta

njezini roditelji primali Zagrepčane Erdeliće u jednu od soba koje

su imali na katu iznad trgovine. Erdelići su im doveli još gostiju iz

Zagreba, a kasnije su Đurđičini roditelji postali s njima (Erdelićima)

Žene s košarama

O pilanama i mlinovima

190 B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 6.

191 M. Sobolevski, "Delnice između dva svjetska rata" u: Delnice 1481- 1981, Delnice 1981, 29.

192 S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 265.

193 Ova je pilana snabdijevala Drežnicu strujom između dva svjetska rata. Kuzele se prisjeća kako su se u slučaju potrebe noćnog kretanja u Plešcu palile baklje i kako je to bilo vrlo impresivno, posebno zimi. Interesantan je podatak da nakon Drugog svjetskog rata, 1950. godine, tek 21,4% kućanstava ima električnu energiju na području kotara Ogulin, a na području Delnica čak 69,1%. (A. Blanc, Zapadna Hr-vatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 459). Delnice su električnu energiju dobile već 1927. godine izgradnjom hidrocentrale Zeleni Vir, a dvije godine kasnije izgrađena je i vodovodna mreža. (M. Sobolevski, "Delnice između dva svjetska rata" u: Delnice 1481- 1981, Delnice 1981, 30). Čabar je električnu energiju dobio 1932. godine, a 1933. godine novi vodovod. (S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 273).

O trgovini, ugostiteljstvu i počecima turizma

194 Poimenični popis osoba koje su se bavile zanatom u Plešcu u vremenu neposredno nakon Drugog svjetskog rata daje: M. Kovač, "Uskrsni običaji u pleškom kraju" u: Danica, hrvatski katolički kalendar, 1991, 169-170.

195 Prvi hotel u Gorkom kotaru, koji se zvao "Croatia", izgrađen je u Vrbovskom 1900. godine, a imao je 25 jednokrevetnih soba, restoran, salon, dvoranu za kulturne priredbe i mjesto za kuglanje. (B. Šragalj, Vr-bovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 11).

192

193

kumovi. A već smo vidjeli da je i u Vratima postojao "pansion za

goste". Od tih skromnih početaka u Gorskom se kotaru, zbog po-

voljnih prirodnih uvjeta, u značajnoj mjeri razvio zimsko-sportski,

ljetovališni i lječilišni turizam.

Zbog moderniziranih starih, djelomice izvrsno trasiranih i

kvalitetno izgrađenih cesta (Karline, Jozefine, Lujzijane i Rudolfi-

ne), kojima je središnja Hrvatska bila najkraćim prometnicama

povezana s Jadranskim morem, Gorski kotar je u razdoblju između

dva svjetska rata bio regija s veoma istaknutim prometnim znače-

njem. Naseljima kroz koja su prolazile te su ceste omogućivale brži

ekonomski razvitak koji je, dakako, povoljno utjecao i na širu oko-

linu. Osim toga, u sjećanju mnogih goranskih obitelji živjele su

uspomene na gradnju tih cesta u kojoj su sudjelovali – i zahvalju-

jući kojoj su privređivali - njihovi djedovi i pradjedovi. Ali te iste

ceste su jedan dio Gorana hranile izravno još uvijek. U prvom redu,

one su zahtijevale postojanje stalne cestarske službe, i jedan (iako

nevelik) dio stanovnika imao je u toj djelatnosti relativno sigurno i

cijenjeno zaposlenje: spomenuto je već kako naša sugovornica

Ana Kurelac rođena Poljak iz Ogulina pamti da je njena baka bila

glava brojne, složene, zajedničkim životom u istom domu obje-

dinjene obitelji zato što je jedina u toj obitelji imala stalan prihod –

kao nadcestarova udovica dobivala je državnu mirovinu. Međutim,

ceste su morale biti i redovito održavane u ispravnom stanju pov-

remenim popravcima zbog sezonskih i drugih oštećenja gornjeg

postroja i redovnim čišćenjem odvodnih jaraka, i u tim su radovi-

ma brojni stanovnici Gorskoga kotara nalazili dopunska zaposle-

nja i dopunsku zaradu. Tako, naprimjer, naša druga sugovornica,

Zlata Bujan-Kovačević iz Vrata, spominje kako su stanovnici Fužina

i okolnih sela bili nastanjeni uz samu Karolinu "uglavnom kao odr-

žavatelji ceste" prije nego što su se zaposlili na željeznici.

I napokon, izgradnjom, modernizacijom i urednim odr-

žavanjem kvalitetnih cesta znatno je bio olakšan brži, sigurniji i

isplativiji kolni prijevoz, pa se u Gorskom kotaru rano razvilo kirija-

šenje kao zanat ili kao povremena dopunska djelatnost, i u razdo-

blju između dva rata tim su se zanimanjem bavili mnogi Gorani

kojima prihodi od klasičnih seljačkih djelatnosti nisu bili dovoljni.

Naprimjer, Branka Šragelj piše kako je u to doba među onima koji

su privređivali obrtničkim i sličnim djelatnostima bilo najviše pri-196jevoznika – kirijaša. Vozila kojima su se oni služili bila su teretna

kola s konjskom zapregom; kamiona u toj prijevozničkoj službi pre-

ma iskazima kojima raspolažem nije, čini se, još bilo. Zacijelo je mo-

tornih vozila za osobne potrebe također bilo tada veoma malo u

vlasništvu stanovnika Gorskoga kotara. Vidjeli smo već iz iskaza

Petra Kuzelea da je u njegovu Plešcu, naprimjer, samo mjesni trgo-

vac imao motocikl, a da su se i biciklima služili samo imućniji mješ-

tani. Malo kasnije, u odlomku o svjedočanstvima o odlascima Go-

rana na rad u inozemstvo, saznat ćemo, također iz sjećanja Petra

Kuzelea, da su oko 1930. godine muškarci iz čabarskog kraja koji su

se vraćali nakon jednogodišnjeg ili višegodišnjeg rada u Francus-

koj "do tada gotovo nedostižan bicikl" donosili sa sobom ponosno

jer su očito tu novu akviziciju i oni i njihova okolina smatrali kao sta-

tusni simbol. Ipak, Kuzele spominje da je tada već postojala, jed-

nom dnevno, i autobusna veza između Čabra i Delnica; ali odmah

dodaje da su stanovnici okolnih sela u Čabar odlazili rijetko, a ako

je baš bilo nužno, tada su pješačili.

Međutim, uz ovakve, uredne i dobro održavane ceste,

Gorski je kotar relativno rano dobio i željeznicu: priga Karlovac –

Rijeka otvorena je 1873., a pruga Ogulin – Plaški 1914. godine. Že-

ljeznički je promet znatno unaprijedio cjelokupno gospodarstvo

Gorskoga kotara, a posebno je ubrzao razvitak naselja kroz koja je

željeznica prolazila. On je ne samo višestruko uvećao protok put-

nika i roba kroz regiju nego je ujedno transport učinio bržim, si-

gurnijim i jeftinijim. A istodobno je uspostava željezničkog pro-

meta stvorila razgranat sustav željezničarskih službi koji je sta-

novnicima regije otvorio brojne mogućnosti stalnog zaposlenja.

Kako su željeznice bile u razdoblju između dva rata u državnom

vlasništvu, Gorani su željezničarski posao s pravom doživljavali kao

"državnu" službu, tj. kao izvor redovnog i stalnog prihoda. A od

ukupnog (nevelikog) broja stanovnika Gorskoga kotara koji su,

zajedno sa svojim užim obiteljima, živjeli "o državnoj plaći", daleko

najveći dio bio je zaposlen na željeznici. "Izgradnjom pruge, sta-

nice i ložionice nastalo je novo doba za stanovnike Moravica. Na-

jednom je trebalo mnogo radnika i različitih stručnjaka za obav-

ljanje kompliciranih poslova oko prometa vlakova, upravljanja lo-

kotivama, oko povezivanja vagona u kompozicije, oko održavanja

pruge. Iz svih sela što vise nad prugom kao ljudska gnijezda po-

hrlili su mladi ljudi, skidali svoje pastirske gunjeve i oblačili divne

ogrtače i odijela plavih boja što ih je željeznica besplatno dijelila

svojim odanim radnicima i službenicima. ... Šef stanice i šef ložio-

nice postali su najuglednije ličnosti u mjestu. Pojmovi vagon, put-

nički, šnelcug, teretnjak, šturc, fana, manavra i drugi postali su sa-

stavni dio svijesti Moravčana. ... Gotovo besplatne karte (režijske)

za prijevoz željeznicom omogućivale su odlazak u druga mjesta pa

čak i u Zagreb. Mijenjao se način odijevanja. Nestalo je ženskih ha-

ljina, bijelih, satkanih vlastitim tarama iz konoplja i vune i polako

šile od kupljenih tkanina, pa čak i od svilenih." Tako o tome svjedoči 197Branko Jakšić. Nada Matić se prisjeća kako je većina muškaraca

u Moravicama radila na željeznici. Otac joj je bio zaposlen u Za-

grebu kao željezničar, pa je potom prešao u Moravice. U Zagrebu

se oženio njezinom majkom "Kranjicom", kako su Srbi zvali Hrvate

u kraju oko Moravica. Od željezničarske plaće otac je mogao dva

puta tjedno kupiti meso. Veljko Tomić kazuje kako je "željeznica

bila bog i batina za Moravice". Osim željezničara, učiteljica i liječni-198ka , u Moravicama nitko nije imao državnu plaću. U vrijeme Dru-

gog svjetskog rata željezničari su se nadali da ih ustaške vlasti neće

hapsiti. Čak i onda kada su slutili hapšenje odlazili su na posao

strahujući da bi mogli izgubiti službu. "Kako je služba bila neka

vrsta svetinje, nije bilo jednostavno odlučiti se i pobjeći, napustiti

posao. Do tada (3. kolovoza 1941., masovnog hapšenja željezni-

čara u Moravicama, op.a.), to je bilo nepoznato.", kako piše Stojan 199Jakšić. Baš kao i u Moravicama, i u Plaškom je željeznica značila

sve. Naime, ona je prema riječima Stevana Skorupana, nosila pot-200pun privredni razvoj ovoga kraja. Na željeznici nisu bili zaposleni

samo stanovnici Plaškog, već i mještani okolnih sela koja su inače

gravitirala prema Slunju (Močila, Zbjeg, Tobolić). I stanovnici Fuži-

na i okolice bili su zaposleni kao željezničari. Zlata Bujan-Kovačević

iz Vrata veli kako su u njezinoj obitelji već četiri generacije željez-

ničara. Budući da su stanovnici Fužina i okolnih sela bili nastanjeni

uz cestu uglavnom kao održavatelji ceste (Karoline), a većina ih je

kasnije prihvatila željezničarski posao, nisu nosili narodne nošnje,

već su se u periodu između dva svjetska rata oblačili "po fiuman-201ski", kako veli Zlata Bujan-Kovačević iz Vrata.

O prometu, o cestama i njihovu održavanju,o željeznici i željezničarskoj službi, o kirijašenjui o zamecima automobilskog prijevoza

196 B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 7. Uz kirijaše bilo je još kovača, bravara, ložača, strojara, željezničkih zanimanja a poslije i vozača i automehaničarta. Branka Šragalj na-vodi da je postojala i taksi služba, a bilo je "dosta gostionica, mesnica, trgovina, pekara, slastičarnica. Sva-ka je gostionica imala salu za ples a često i biljar, boćalište i kuglanu".

197 B. Jakšić, "Značenje željeznice za razvoj Srpskih Moravica" u: Srpske Moravice – doseljavanje, život i škole, Srpske Moravice 1991, 263.

198 Uz liječnika u Moravicama treba spomenuti i stomatologa koji je povremeno dolazio iz Zagreba i popravljao željezničarima, ali i svim drugima zube. Branimir Grgurić veli da to nije bilo skupo. Uz stoma-tologa, dr. Štajduhar, zagrebački oftalmolog, napravio je kuću u zaseoku Jakšići i ondje je također po-magao okolnom stanovništvu.

Željeznički most kod Fužina u pogonu

199 S. Jakšić, "Šaptanje" u: Srpske Moravice – doseljavanje, život i škole, Srpske Moravice 1991, 260.

200 Doduše u Plaškom je postojala Šumarska industrija koja je imala vrlo raznorodnu proizvodnju: šalje sušenu bukovinu u Španjolsku i Italiju, štapove za kišobrane u Veliku Britaniju, jelove daske u Portugal i sjverenu Afriku. (A. Blanc, Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 456).

201 O načinu odijevanja oko Fužina vidi u: Fužine, Lič, Vrata, Belo Selo, Slavica, Benkovac – u povodu 200. godišnjice Škole Fužine 1785. – 1985. , Fužine 1985, 65.

192

193

kumovi. A već smo vidjeli da je i u Vratima postojao "pansion za

goste". Od tih skromnih početaka u Gorskom se kotaru, zbog po-

voljnih prirodnih uvjeta, u značajnoj mjeri razvio zimsko-sportski,

ljetovališni i lječilišni turizam.

Zbog moderniziranih starih, djelomice izvrsno trasiranih i

kvalitetno izgrađenih cesta (Karline, Jozefine, Lujzijane i Rudolfi-

ne), kojima je središnja Hrvatska bila najkraćim prometnicama

povezana s Jadranskim morem, Gorski kotar je u razdoblju između

dva svjetska rata bio regija s veoma istaknutim prometnim znače-

njem. Naseljima kroz koja su prolazile te su ceste omogućivale brži

ekonomski razvitak koji je, dakako, povoljno utjecao i na širu oko-

linu. Osim toga, u sjećanju mnogih goranskih obitelji živjele su

uspomene na gradnju tih cesta u kojoj su sudjelovali – i zahvalju-

jući kojoj su privređivali - njihovi djedovi i pradjedovi. Ali te iste

ceste su jedan dio Gorana hranile izravno još uvijek. U prvom redu,

one su zahtijevale postojanje stalne cestarske službe, i jedan (iako

nevelik) dio stanovnika imao je u toj djelatnosti relativno sigurno i

cijenjeno zaposlenje: spomenuto je već kako naša sugovornica

Ana Kurelac rođena Poljak iz Ogulina pamti da je njena baka bila

glava brojne, složene, zajedničkim životom u istom domu obje-

dinjene obitelji zato što je jedina u toj obitelji imala stalan prihod –

kao nadcestarova udovica dobivala je državnu mirovinu. Međutim,

ceste su morale biti i redovito održavane u ispravnom stanju pov-

remenim popravcima zbog sezonskih i drugih oštećenja gornjeg

postroja i redovnim čišćenjem odvodnih jaraka, i u tim su radovi-

ma brojni stanovnici Gorskoga kotara nalazili dopunska zaposle-

nja i dopunsku zaradu. Tako, naprimjer, naša druga sugovornica,

Zlata Bujan-Kovačević iz Vrata, spominje kako su stanovnici Fužina

i okolnih sela bili nastanjeni uz samu Karolinu "uglavnom kao odr-

žavatelji ceste" prije nego što su se zaposlili na željeznici.

I napokon, izgradnjom, modernizacijom i urednim odr-

žavanjem kvalitetnih cesta znatno je bio olakšan brži, sigurniji i

isplativiji kolni prijevoz, pa se u Gorskom kotaru rano razvilo kirija-

šenje kao zanat ili kao povremena dopunska djelatnost, i u razdo-

blju između dva rata tim su se zanimanjem bavili mnogi Gorani

kojima prihodi od klasičnih seljačkih djelatnosti nisu bili dovoljni.

Naprimjer, Branka Šragelj piše kako je u to doba među onima koji

su privređivali obrtničkim i sličnim djelatnostima bilo najviše pri-196jevoznika – kirijaša. Vozila kojima su se oni služili bila su teretna

kola s konjskom zapregom; kamiona u toj prijevozničkoj službi pre-

ma iskazima kojima raspolažem nije, čini se, još bilo. Zacijelo je mo-

tornih vozila za osobne potrebe također bilo tada veoma malo u

vlasništvu stanovnika Gorskoga kotara. Vidjeli smo već iz iskaza

Petra Kuzelea da je u njegovu Plešcu, naprimjer, samo mjesni trgo-

vac imao motocikl, a da su se i biciklima služili samo imućniji mješ-

tani. Malo kasnije, u odlomku o svjedočanstvima o odlascima Go-

rana na rad u inozemstvo, saznat ćemo, također iz sjećanja Petra

Kuzelea, da su oko 1930. godine muškarci iz čabarskog kraja koji su

se vraćali nakon jednogodišnjeg ili višegodišnjeg rada u Francus-

koj "do tada gotovo nedostižan bicikl" donosili sa sobom ponosno

jer su očito tu novu akviziciju i oni i njihova okolina smatrali kao sta-

tusni simbol. Ipak, Kuzele spominje da je tada već postojala, jed-

nom dnevno, i autobusna veza između Čabra i Delnica; ali odmah

dodaje da su stanovnici okolnih sela u Čabar odlazili rijetko, a ako

je baš bilo nužno, tada su pješačili.

Međutim, uz ovakve, uredne i dobro održavane ceste,

Gorski je kotar relativno rano dobio i željeznicu: priga Karlovac –

Rijeka otvorena je 1873., a pruga Ogulin – Plaški 1914. godine. Že-

ljeznički je promet znatno unaprijedio cjelokupno gospodarstvo

Gorskoga kotara, a posebno je ubrzao razvitak naselja kroz koja je

željeznica prolazila. On je ne samo višestruko uvećao protok put-

nika i roba kroz regiju nego je ujedno transport učinio bržim, si-

gurnijim i jeftinijim. A istodobno je uspostava željezničkog pro-

meta stvorila razgranat sustav željezničarskih službi koji je sta-

novnicima regije otvorio brojne mogućnosti stalnog zaposlenja.

Kako su željeznice bile u razdoblju između dva rata u državnom

vlasništvu, Gorani su željezničarski posao s pravom doživljavali kao

"državnu" službu, tj. kao izvor redovnog i stalnog prihoda. A od

ukupnog (nevelikog) broja stanovnika Gorskoga kotara koji su,

zajedno sa svojim užim obiteljima, živjeli "o državnoj plaći", daleko

najveći dio bio je zaposlen na željeznici. "Izgradnjom pruge, sta-

nice i ložionice nastalo je novo doba za stanovnike Moravica. Na-

jednom je trebalo mnogo radnika i različitih stručnjaka za obav-

ljanje kompliciranih poslova oko prometa vlakova, upravljanja lo-

kotivama, oko povezivanja vagona u kompozicije, oko održavanja

pruge. Iz svih sela što vise nad prugom kao ljudska gnijezda po-

hrlili su mladi ljudi, skidali svoje pastirske gunjeve i oblačili divne

ogrtače i odijela plavih boja što ih je željeznica besplatno dijelila

svojim odanim radnicima i službenicima. ... Šef stanice i šef ložio-

nice postali su najuglednije ličnosti u mjestu. Pojmovi vagon, put-

nički, šnelcug, teretnjak, šturc, fana, manavra i drugi postali su sa-

stavni dio svijesti Moravčana. ... Gotovo besplatne karte (režijske)

za prijevoz željeznicom omogućivale su odlazak u druga mjesta pa

čak i u Zagreb. Mijenjao se način odijevanja. Nestalo je ženskih ha-

ljina, bijelih, satkanih vlastitim tarama iz konoplja i vune i polako

šile od kupljenih tkanina, pa čak i od svilenih." Tako o tome svjedoči 197Branko Jakšić. Nada Matić se prisjeća kako je većina muškaraca

u Moravicama radila na željeznici. Otac joj je bio zaposlen u Za-

grebu kao željezničar, pa je potom prešao u Moravice. U Zagrebu

se oženio njezinom majkom "Kranjicom", kako su Srbi zvali Hrvate

u kraju oko Moravica. Od željezničarske plaće otac je mogao dva

puta tjedno kupiti meso. Veljko Tomić kazuje kako je "željeznica

bila bog i batina za Moravice". Osim željezničara, učiteljica i liječni-198ka , u Moravicama nitko nije imao državnu plaću. U vrijeme Dru-

gog svjetskog rata željezničari su se nadali da ih ustaške vlasti neće

hapsiti. Čak i onda kada su slutili hapšenje odlazili su na posao

strahujući da bi mogli izgubiti službu. "Kako je služba bila neka

vrsta svetinje, nije bilo jednostavno odlučiti se i pobjeći, napustiti

posao. Do tada (3. kolovoza 1941., masovnog hapšenja željezni-

čara u Moravicama, op.a.), to je bilo nepoznato.", kako piše Stojan 199Jakšić. Baš kao i u Moravicama, i u Plaškom je željeznica značila

sve. Naime, ona je prema riječima Stevana Skorupana, nosila pot-200pun privredni razvoj ovoga kraja. Na željeznici nisu bili zaposleni

samo stanovnici Plaškog, već i mještani okolnih sela koja su inače

gravitirala prema Slunju (Močila, Zbjeg, Tobolić). I stanovnici Fuži-

na i okolice bili su zaposleni kao željezničari. Zlata Bujan-Kovačević

iz Vrata veli kako su u njezinoj obitelji već četiri generacije željez-

ničara. Budući da su stanovnici Fužina i okolnih sela bili nastanjeni

uz cestu uglavnom kao održavatelji ceste (Karoline), a većina ih je

kasnije prihvatila željezničarski posao, nisu nosili narodne nošnje,

već su se u periodu između dva svjetska rata oblačili "po fiuman-201ski", kako veli Zlata Bujan-Kovačević iz Vrata.

O prometu, o cestama i njihovu održavanju,o željeznici i željezničarskoj službi, o kirijašenjui o zamecima automobilskog prijevoza

196 B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 7. Uz kirijaše bilo je još kovača, bravara, ložača, strojara, željezničkih zanimanja a poslije i vozača i automehaničarta. Branka Šragalj na-vodi da je postojala i taksi služba, a bilo je "dosta gostionica, mesnica, trgovina, pekara, slastičarnica. Sva-ka je gostionica imala salu za ples a često i biljar, boćalište i kuglanu".

197 B. Jakšić, "Značenje željeznice za razvoj Srpskih Moravica" u: Srpske Moravice – doseljavanje, život i škole, Srpske Moravice 1991, 263.

198 Uz liječnika u Moravicama treba spomenuti i stomatologa koji je povremeno dolazio iz Zagreba i popravljao željezničarima, ali i svim drugima zube. Branimir Grgurić veli da to nije bilo skupo. Uz stoma-tologa, dr. Štajduhar, zagrebački oftalmolog, napravio je kuću u zaseoku Jakšići i ondje je također po-magao okolnom stanovništvu.

Željeznički most kod Fužina u pogonu

199 S. Jakšić, "Šaptanje" u: Srpske Moravice – doseljavanje, život i škole, Srpske Moravice 1991, 260.

200 Doduše u Plaškom je postojala Šumarska industrija koja je imala vrlo raznorodnu proizvodnju: šalje sušenu bukovinu u Španjolsku i Italiju, štapove za kišobrane u Veliku Britaniju, jelove daske u Portugal i sjverenu Afriku. (A. Blanc, Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 456).

201 O načinu odijevanja oko Fužina vidi u: Fužine, Lič, Vrata, Belo Selo, Slavica, Benkovac – u povodu 200. godišnjice Škole Fužine 1785. – 1985. , Fužine 1985, 65.

194

195

O nadničarenju, o privremenom radu izvanGorskog kotara i u inozemstvu i o emigriranju

Nadničari u kraju oko Donjih Dubrava radili su u kame-

nolomu u Tounju ili na održavanju pruge. Rad u kamenolomu bio

je tako normiran da je zaposleni, ako je dnevno želio zaraditi 20

dinara morao iskopati, stući i u vagon utovariti 1 kubni metar ka-

mena. Radnici na održavanju pruge bili su u vrlo nepovoljnom po-

ložaju jer je nadzornik pruge o svemu sam odlučivao (koga će ot-202pustiti i tko će koliko raditi). Zorka Milanović rođena Ivošević iz

Ponorca kod Jasenka sjeća se kako je otac odlazio na rad u Plaški u

pilanu i ondje izrađivao daske te kako se vikendom vraćao kući. Na-

dničarenje u udaljenijim krajevima bilo je uobičajeno u drež-

ničkom kraju. Tako se Srboljub Radulović prisjeća kako su ljudi iz

Drežnice išli na rad u Srbiju i Bosnu. Ondje su se bavili "šumskim

poslovima". Od kuće bi odlazili u proljeće, a vraćali su se u srpnju.

Nakon obavljenih ljetnih radova ponovo bi odlazili na početku je-

seni i vraćali se pred zimu. Bilo je šumskih radnika i u čabarskom

kraju. Oni su odlazili u Slavoniju prema riječima Kuzelea. Pješačili bi

kilometrima do željezničke stanice u Brod Moravicama, odakle su

putovali do Slavonije. To je obično bilo u jesen. Ovako odlazak u

Slavoniju opisuje Slavko Malnar: "… Zatim opet čekanje do jeseni i

dogovor o ponovnom odlasku 'na Hervatsku' s jednom od grupa

koja ima dobrog kasatara (kasatar je glavni u grupi koji dogovara

posao, ugovara cijenu, prima i dijeli novac, op.a.). Važan je bio i ka-

libar (dolazi od riječi koliba, a radi se o domaćici, tj. osobi koja se

brinula o kolibi, kuhala tri obroka i donosila vodu iz zdenca ili bu-

nara, op.a.). On je bio najmlađi član grupe, najčešće dječak od 14-

15 godina. Za rad je dobivao pola parta (part je dnevni iznos za-

rade, op.a.). U listopadu bi Ravničari spakirali drvene kufere, stavili

štitnike na sjekire, savili u krug žagu-heklaricu ili merikanku i kre-

nuli na dogovoreno mjesto gdje ih je čekala konjska zaprega da ih

odvede na željezničku postaju Delnice. Žene i majke su im suznih 203očiju na leđima nosile kufere. Reklo se da im žene idu odnašat."

Otac Danice Ožbolt također je putovao u Slavoniju i od-

nade je dopremao svinje i konje te ih prodavao u čabarskom kraju.

Iz Kupjaka, prema riječima Đurđice Asić-Klobučar, vrlo je malen

broj ljudi odlazio u udaljene krajeve. Naime, u Kupjaku su bile tri

pilane, trgovine, nedaleko je prolazila željeznička pruga, a kroz mje-

sto je prolazila glavna cesta (Lujzijana) za Rijeku, pa su ljudi bili za-

posleni u samom naselju. Pojedinci, kao npr. otac Dušana Ma-

rovića, radili su u rudnicima. On je, kao vrstan rudar, bio zaposlen u

Karpatima i u Tesliću u Bosni. Stevan Skorupan iz Plaškog se prisje-

ća kako je njegov otac odlazio u Škofju Loku i Črnomelj u Sloveniju

kao rudar, a kasnije u Bosnu, gdje je gradio željezničke tunele, a do-

bivao je 75 dinara na sat, što je bila dobra plaća. Neki su u potrazi

za poslom odlazili i u prekomorske zemlje.

Prema riječima Franje Starčevića iz Mrkoplja najviše sta-

novnika njegova rodnog mjesta odlazilo je na rad u Sjevernu

Ameriku, a mnogo manje u Argentinu i Australiju, gdje se moglo 204manje zaraditi. Odande su svojim obiteljima redovito slali novac,

osim ako se, prema riječima Franje Starčevića, nisu "raspili, postali

trošeći ili se oženili". Franjin djed otišao je u Ameriku i nakon ne-

koliko godina redovitog javljanja prestao se javljati i slati novac.

Nikada nisu saznali što se s njim dogodilo. Slično je bilo i sa dva dje-

da Petra Kuzelea, koji su nestali u Americi. Stanovnici Moravica od-

lazili su u Ameriku na kredit. Uglavnom su putovali željeznicom do

Francuske, a potom brodom do Amerike. Josip Juretić veli da je

zbog velikog broja zaposlenih u državnim službama vrlo malo Mo-

ravčana odlazilo na rad u prekomorske zemlje. Kuzele kaže da su

mnogi odlazili u emigraciju zbog nasljednog prava, tj. najstariji sin

je dobivao kuću i zemlju, a ostali su odlazili od kuće i snalazili se ka-

ko su znali. Međutim, prema iskazu Dušana Matića i Nade Matić,

malen broj Moravčana je ostao u Americi, a bilo je i onih koji su od-

lazili nepismeni u inozemstvo te su ih ondje uvelike varali. Otac Sr-

boljuba Radulovića iz Drežnice bio je na "reisovanju", tj. traženju

posla u Francuskoj, dvije godine. U Francuskoj je bio "zadojen i ko-

munističkim idejama" te je, prema iskazu Srboljuba Radulovića,

ondje postao i član Partije. Kuzele veli kako su oko 1930. godine

muškarci iz čabarskog kraja odlazili na rad u Francusku i ondje

ostajali po par godina vraćajući se povremeno kućama, svojim

obiteljima, da poplaćaju sve dugove trgovcima, jer se živjelo na

veresiju. "Francuzi, kako smo ih mi zvali, dolazili bi kući ponosito,

posebno ukoliko bi sa sobom donijeli do tada gotovo nedostižan

bicikl." Malnar piše kako su iz Ravnica gotovo sa svakog kućnog

broja muškarci bili na radu u Francuskoj. "Kad su Francuzari dolazili

doma, bilo za stalno ili samo na odmor (vakance) običaj je bio da

prijateljima donesu darove. Obvezatan dar je bila mašinca (upa-205ljač) na benzin ili džepni nož (britva) s više klingi (oštrica)." Kuze-

leov otac otišao je u Ameriku 1928. godine i ondje je živio do 1962.

godine, kada se vratio kući. Kuzeleova majka mu se pridružila tek

1956. S njim je otišla i baka (s očeve strane) te očeve sestre. Zlata

Bujan-Kovačević veli kako je njezin ujak radio na pilani u Vratima.

Zbog toga što je organizirao proslavu prvog maja 1929. godine u

pilani u Vratima dobio je zabranu zaposlenja na području čitavog

Gorskog kotara pa je morao otići u Francusku u emigraciju tražiti

posao. Zlatin djed je dvadeset godina radio u rudnicima srebra u

Arizoni. Kad se vratio kući, želio je podignuti farmu, ali dva ujaka,

koji su ga trebali potpomoći, to nisu željeli. Djed je stavio sav

novac na štednu knjižicu u Prvoj hrvatskoj štedionici, ali kad je 206štedionica 1923. godine propala, propao je i djedov novac. Ocu

Zorke Milanović, rođene Ivošević iz Ponorca kod Jasenka, budući

punac nije dozvolio da se oženi njezinom majkom i da je odvede u

Kanadu. Budući da ju je jako volio, vratio se iz Kanade, i tek kad je

sagradio i opremio kuću, dobio je punčevu dozvolu za ženidbu.

Franjo Starčević iz Mrkoplja prisjeća se kako je njegov otac dva pu-

ta išao u Kanadu. Prvi put se Franjo još nije bio rodio; a drugi put

pamti kako je majka plakala. "Išao nam je pribaviti bolji život",

kako kaže Franjo. Četiri strica Danice Ožbolt iz Kozjeg Vrha kod Pre-

zida otišli su u Ameriku i nikada se više nisu vratili, tako da je otac

naslijedio djedovu gostionicu. Rad na zemlji bio je krajnje iscrplju-

jući. Posebno je bilo teško u obiteljima gdje su očevi odlazili na rad

u Ameriku. Ondje su žene cijepale drva, krečile kuće, radile na polju

i brinule se za djecu i stoku. Tako su žene vrlo često imale kraj sebe

obješenu dojenčad na vrbama dok su radile na polju, a poneke su

svoju djecu zatvarale u kuću (ako ih nije imao tko čuvati).

O iseljavanju u Ameriku piše i Mate Grišnik iz Lukovdola.

Krajem 19. stoljeća Gorskim kotarom harala je filoksera kojoj se

pridružila peronospora. Bolest je zahvatila veći dio Hrvatske i vi-

nogradarstvu je nanijela velike štete. Grišnik piše: "Do tada su naši

starci u zimi samo sjedili, jeli kukuruzni ili ječmeni kruh pili vino i

pušili lule. Kad su izgubili vino sve se promijenilo. Sad se počelo

govoriti o Americi. O Americi se govorilo kao o zemlji gdje se može 207zaslužiti više nego u Europi." Matija Grišnik i njegov otac bili su

prvi iseljenici iz Lukovdola u Ameriku 1884. godine. Putovali su

preko Ljubljane do Trsta i nakon 30 dana vožnje parobrodom sti-

gli u New York. U New Yorku su se morali zaposliti kako bi mogli

nastaviti put do Kansas Cityja. U Kansas Cityju su radili u kameno-

lomu, a poslije u talionicama željeza i srebra. Radni uvjeti su bili

tako teški da se Matija Grišnik razbolio. Na savjet liječnika 1888.

vratio se u Lukovdol. Nakon prvih iseljenika počeli su se iseljavati i

drugi. Najviše je stanovnika otišlo u Pittsburgh, Kansas City, Kan-

sas Calumet, Michigan, Montanu, Colorado. Najviše mladih se ise-

lilo između 1890. i 1910. Mate Grišnik navodi da je svatko tko je

imao 17 kruna ili tko je mogao posuditi novac otišao u Ameriku.

202 M. Jaković, "Dubrave između dva svjetska rata" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodilačke borbe, Karlovac 1987, 107.

203 S. Malnar, Ravnice, Čabar 2005, 42.

204 Interesantni su statistički podaci o odsutnosti stanovnika iz čabarskog, ogulinskog, delničkog i vrbovskog kraja 1910. godine koji mogu poslužiti donekle i za međuratni period. Iz sva četiri kotara naj-više je stanovnika otišlo u Sjevernu Ameriku, a potom u druge dijelove Hrvatske i Slavonije. (Vidi: A. Blanc, Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 367). Godine 1913. na radu u Americi bo-ravilo je iz delničkog područja 1098 stanovnika (od toga 131 žena), a u drugim zemljama još 31 osoba. (M. Sobolevski, "Delnice između dva svjetska rata" u: Delnice 1481- 1981, Delnice 1981, 30).

205 S. Malnar, Ravnice, Čabar 2005, 43. 206 Izvrsnu kroniku obitelji Bujan napisala je moja kazivačica Zlata Bujan-Kovačević. Z. Bujan-Kovačević, Bujani – priče iz obiteljske kronike od 18. do kraja 20. stoljeća, Zagreb 2008.

Dugari (izrađivači dužica) iz Prezida na radu u Francuskoj 1922. godine

207 L. Benyovsky, "Goranov Lukovdol" u: Hrvatska revija, sv. 3 (2003), 41-42. Rukopis Mate Grišnika nalazi se pohranjen u Memorijalnom muzeju Ivana Gorana Kovačića u Lukovdolu gdje ga je predao autor 1990. godine.

194

195

O nadničarenju, o privremenom radu izvanGorskog kotara i u inozemstvu i o emigriranju

Nadničari u kraju oko Donjih Dubrava radili su u kame-

nolomu u Tounju ili na održavanju pruge. Rad u kamenolomu bio

je tako normiran da je zaposleni, ako je dnevno želio zaraditi 20

dinara morao iskopati, stući i u vagon utovariti 1 kubni metar ka-

mena. Radnici na održavanju pruge bili su u vrlo nepovoljnom po-

ložaju jer je nadzornik pruge o svemu sam odlučivao (koga će ot-202pustiti i tko će koliko raditi). Zorka Milanović rođena Ivošević iz

Ponorca kod Jasenka sjeća se kako je otac odlazio na rad u Plaški u

pilanu i ondje izrađivao daske te kako se vikendom vraćao kući. Na-

dničarenje u udaljenijim krajevima bilo je uobičajeno u drež-

ničkom kraju. Tako se Srboljub Radulović prisjeća kako su ljudi iz

Drežnice išli na rad u Srbiju i Bosnu. Ondje su se bavili "šumskim

poslovima". Od kuće bi odlazili u proljeće, a vraćali su se u srpnju.

Nakon obavljenih ljetnih radova ponovo bi odlazili na početku je-

seni i vraćali se pred zimu. Bilo je šumskih radnika i u čabarskom

kraju. Oni su odlazili u Slavoniju prema riječima Kuzelea. Pješačili bi

kilometrima do željezničke stanice u Brod Moravicama, odakle su

putovali do Slavonije. To je obično bilo u jesen. Ovako odlazak u

Slavoniju opisuje Slavko Malnar: "… Zatim opet čekanje do jeseni i

dogovor o ponovnom odlasku 'na Hervatsku' s jednom od grupa

koja ima dobrog kasatara (kasatar je glavni u grupi koji dogovara

posao, ugovara cijenu, prima i dijeli novac, op.a.). Važan je bio i ka-

libar (dolazi od riječi koliba, a radi se o domaćici, tj. osobi koja se

brinula o kolibi, kuhala tri obroka i donosila vodu iz zdenca ili bu-

nara, op.a.). On je bio najmlađi član grupe, najčešće dječak od 14-

15 godina. Za rad je dobivao pola parta (part je dnevni iznos za-

rade, op.a.). U listopadu bi Ravničari spakirali drvene kufere, stavili

štitnike na sjekire, savili u krug žagu-heklaricu ili merikanku i kre-

nuli na dogovoreno mjesto gdje ih je čekala konjska zaprega da ih

odvede na željezničku postaju Delnice. Žene i majke su im suznih 203očiju na leđima nosile kufere. Reklo se da im žene idu odnašat."

Otac Danice Ožbolt također je putovao u Slavoniju i od-

nade je dopremao svinje i konje te ih prodavao u čabarskom kraju.

Iz Kupjaka, prema riječima Đurđice Asić-Klobučar, vrlo je malen

broj ljudi odlazio u udaljene krajeve. Naime, u Kupjaku su bile tri

pilane, trgovine, nedaleko je prolazila željeznička pruga, a kroz mje-

sto je prolazila glavna cesta (Lujzijana) za Rijeku, pa su ljudi bili za-

posleni u samom naselju. Pojedinci, kao npr. otac Dušana Ma-

rovića, radili su u rudnicima. On je, kao vrstan rudar, bio zaposlen u

Karpatima i u Tesliću u Bosni. Stevan Skorupan iz Plaškog se prisje-

ća kako je njegov otac odlazio u Škofju Loku i Črnomelj u Sloveniju

kao rudar, a kasnije u Bosnu, gdje je gradio željezničke tunele, a do-

bivao je 75 dinara na sat, što je bila dobra plaća. Neki su u potrazi

za poslom odlazili i u prekomorske zemlje.

Prema riječima Franje Starčevića iz Mrkoplja najviše sta-

novnika njegova rodnog mjesta odlazilo je na rad u Sjevernu

Ameriku, a mnogo manje u Argentinu i Australiju, gdje se moglo 204manje zaraditi. Odande su svojim obiteljima redovito slali novac,

osim ako se, prema riječima Franje Starčevića, nisu "raspili, postali

trošeći ili se oženili". Franjin djed otišao je u Ameriku i nakon ne-

koliko godina redovitog javljanja prestao se javljati i slati novac.

Nikada nisu saznali što se s njim dogodilo. Slično je bilo i sa dva dje-

da Petra Kuzelea, koji su nestali u Americi. Stanovnici Moravica od-

lazili su u Ameriku na kredit. Uglavnom su putovali željeznicom do

Francuske, a potom brodom do Amerike. Josip Juretić veli da je

zbog velikog broja zaposlenih u državnim službama vrlo malo Mo-

ravčana odlazilo na rad u prekomorske zemlje. Kuzele kaže da su

mnogi odlazili u emigraciju zbog nasljednog prava, tj. najstariji sin

je dobivao kuću i zemlju, a ostali su odlazili od kuće i snalazili se ka-

ko su znali. Međutim, prema iskazu Dušana Matića i Nade Matić,

malen broj Moravčana je ostao u Americi, a bilo je i onih koji su od-

lazili nepismeni u inozemstvo te su ih ondje uvelike varali. Otac Sr-

boljuba Radulovića iz Drežnice bio je na "reisovanju", tj. traženju

posla u Francuskoj, dvije godine. U Francuskoj je bio "zadojen i ko-

munističkim idejama" te je, prema iskazu Srboljuba Radulovića,

ondje postao i član Partije. Kuzele veli kako su oko 1930. godine

muškarci iz čabarskog kraja odlazili na rad u Francusku i ondje

ostajali po par godina vraćajući se povremeno kućama, svojim

obiteljima, da poplaćaju sve dugove trgovcima, jer se živjelo na

veresiju. "Francuzi, kako smo ih mi zvali, dolazili bi kući ponosito,

posebno ukoliko bi sa sobom donijeli do tada gotovo nedostižan

bicikl." Malnar piše kako su iz Ravnica gotovo sa svakog kućnog

broja muškarci bili na radu u Francuskoj. "Kad su Francuzari dolazili

doma, bilo za stalno ili samo na odmor (vakance) običaj je bio da

prijateljima donesu darove. Obvezatan dar je bila mašinca (upa-205ljač) na benzin ili džepni nož (britva) s više klingi (oštrica)." Kuze-

leov otac otišao je u Ameriku 1928. godine i ondje je živio do 1962.

godine, kada se vratio kući. Kuzeleova majka mu se pridružila tek

1956. S njim je otišla i baka (s očeve strane) te očeve sestre. Zlata

Bujan-Kovačević veli kako je njezin ujak radio na pilani u Vratima.

Zbog toga što je organizirao proslavu prvog maja 1929. godine u

pilani u Vratima dobio je zabranu zaposlenja na području čitavog

Gorskog kotara pa je morao otići u Francusku u emigraciju tražiti

posao. Zlatin djed je dvadeset godina radio u rudnicima srebra u

Arizoni. Kad se vratio kući, želio je podignuti farmu, ali dva ujaka,

koji su ga trebali potpomoći, to nisu željeli. Djed je stavio sav

novac na štednu knjižicu u Prvoj hrvatskoj štedionici, ali kad je 206štedionica 1923. godine propala, propao je i djedov novac. Ocu

Zorke Milanović, rođene Ivošević iz Ponorca kod Jasenka, budući

punac nije dozvolio da se oženi njezinom majkom i da je odvede u

Kanadu. Budući da ju je jako volio, vratio se iz Kanade, i tek kad je

sagradio i opremio kuću, dobio je punčevu dozvolu za ženidbu.

Franjo Starčević iz Mrkoplja prisjeća se kako je njegov otac dva pu-

ta išao u Kanadu. Prvi put se Franjo još nije bio rodio; a drugi put

pamti kako je majka plakala. "Išao nam je pribaviti bolji život",

kako kaže Franjo. Četiri strica Danice Ožbolt iz Kozjeg Vrha kod Pre-

zida otišli su u Ameriku i nikada se više nisu vratili, tako da je otac

naslijedio djedovu gostionicu. Rad na zemlji bio je krajnje iscrplju-

jući. Posebno je bilo teško u obiteljima gdje su očevi odlazili na rad

u Ameriku. Ondje su žene cijepale drva, krečile kuće, radile na polju

i brinule se za djecu i stoku. Tako su žene vrlo često imale kraj sebe

obješenu dojenčad na vrbama dok su radile na polju, a poneke su

svoju djecu zatvarale u kuću (ako ih nije imao tko čuvati).

O iseljavanju u Ameriku piše i Mate Grišnik iz Lukovdola.

Krajem 19. stoljeća Gorskim kotarom harala je filoksera kojoj se

pridružila peronospora. Bolest je zahvatila veći dio Hrvatske i vi-

nogradarstvu je nanijela velike štete. Grišnik piše: "Do tada su naši

starci u zimi samo sjedili, jeli kukuruzni ili ječmeni kruh pili vino i

pušili lule. Kad su izgubili vino sve se promijenilo. Sad se počelo

govoriti o Americi. O Americi se govorilo kao o zemlji gdje se može 207zaslužiti više nego u Europi." Matija Grišnik i njegov otac bili su

prvi iseljenici iz Lukovdola u Ameriku 1884. godine. Putovali su

preko Ljubljane do Trsta i nakon 30 dana vožnje parobrodom sti-

gli u New York. U New Yorku su se morali zaposliti kako bi mogli

nastaviti put do Kansas Cityja. U Kansas Cityju su radili u kameno-

lomu, a poslije u talionicama željeza i srebra. Radni uvjeti su bili

tako teški da se Matija Grišnik razbolio. Na savjet liječnika 1888.

vratio se u Lukovdol. Nakon prvih iseljenika počeli su se iseljavati i

drugi. Najviše je stanovnika otišlo u Pittsburgh, Kansas City, Kan-

sas Calumet, Michigan, Montanu, Colorado. Najviše mladih se ise-

lilo između 1890. i 1910. Mate Grišnik navodi da je svatko tko je

imao 17 kruna ili tko je mogao posuditi novac otišao u Ameriku.

202 M. Jaković, "Dubrave između dva svjetska rata" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodilačke borbe, Karlovac 1987, 107.

203 S. Malnar, Ravnice, Čabar 2005, 42.

204 Interesantni su statistički podaci o odsutnosti stanovnika iz čabarskog, ogulinskog, delničkog i vrbovskog kraja 1910. godine koji mogu poslužiti donekle i za međuratni period. Iz sva četiri kotara naj-više je stanovnika otišlo u Sjevernu Ameriku, a potom u druge dijelove Hrvatske i Slavonije. (Vidi: A. Blanc, Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 367). Godine 1913. na radu u Americi bo-ravilo je iz delničkog područja 1098 stanovnika (od toga 131 žena), a u drugim zemljama još 31 osoba. (M. Sobolevski, "Delnice između dva svjetska rata" u: Delnice 1481- 1981, Delnice 1981, 30).

205 S. Malnar, Ravnice, Čabar 2005, 43. 206 Izvrsnu kroniku obitelji Bujan napisala je moja kazivačica Zlata Bujan-Kovačević. Z. Bujan-Kovačević, Bujani – priče iz obiteljske kronike od 18. do kraja 20. stoljeća, Zagreb 2008.

Dugari (izrađivači dužica) iz Prezida na radu u Francuskoj 1922. godine

207 L. Benyovsky, "Goranov Lukovdol" u: Hrvatska revija, sv. 3 (2003), 41-42. Rukopis Mate Grišnika nalazi se pohranjen u Memorijalnom muzeju Ivana Gorana Kovačića u Lukovdolu gdje ga je predao autor 1990. godine.

196

197

Mnogi su u Americi stradali. Tako je prijatelj Mate Grišnika Ivica

Šneler stradao sa 17 godina tri dana nakon dolaska u Ameriku u

rudniku u Michiganu nakon što ga je zatrpalo kamenje. Ivica Šneler

se odmah po dolasku u Ameriku upisao u Hrvatsku bratsku za-

jednicu te je bio osiguran na 800 dolara. 200 dolara je otišlo na

njegov pogreb, a ostatak je poslan njegovim roditeljima. Neki iz

Lukovdola su se obogatili u Americi. Miha Čibac je tako na Aljasci

otvorio gosionicu i slao svojem ocu Martinu redovito 25 dolara.

Seljaci su o svojim "Amerikancima" razgovarali redovito prije mise

pred crkvom Svete Marije u Lukovdolu.

Broj djece u kući gotovo je uvijek bio znatan. Dušan Matić

iz Moravica kazuje kako je u njegovoj kući bilo 11 djece od kojih je

petero umrlo kada su bili mladi, Nada Matić iz Moravica veli da je

njezina majka rodila šestero djece (i da su svi preživjeli mladost, što

je u to vrijeme bila rijetkost), Srboljub Radulović pripovijeda kako

su njegovi roditelji imali šestero djece, Stevan Skorupan iz Lapta

kod Plaškog kaže kako je u njegovoj obitelji bilo sedmoro ili os-

mero djece, a kako ih je šestero preživjelo. Zdravko Svetličić iz

Ravne Gore veli kako je bilo petoro djece i kako je samo jedan dje-

čak umro u dobi od tri godine (najvjerojatnije od šećerne bolesti),

a Danica Ožbolt kaže kako su njezini imali šest kćeri. U obitelji Fra-

nje Starčevića iz Mrkoplja bilo je devetero djece. Od toga ih je

umrlo petero. Samo je jedna sestra umrla u dobi od 16 godina, od

sušice, dok su ostalih četvero umrli kao vrlo mali. Starčević se pri-

sjeća kako "prevelike žalosti nije bilo". Znalo se reći da je umro "an-

đelčić Božji". Kako Starčević ističe, "jedno dijete je umrlo, pa je

ostalo prostora za drugo dijete". Majke su se uglavnom žalostile

kada bi umrlo starije dijete. Kurelac je brata koji je bio u domo-

branskoj vojsci izgubio negdje kod Daruvara sredinom rata, pa

kako kaže, majka nikada nije uspjela preboljeti toga sina, dok je

najstarijeg sina, koji je umro kao dijete, znatno lakše preboljela.

Radoslav Kosanović iz Jasenka se prisjeća kako se njegova majka

brinula kada bi se razbolio (a to je bivalo svake zime). Iz Ogulina je 208dolazio dr. Milutin Kosanović, koji bi ga pregledavao. Đurđica

Asić-Klobučar prisjeća se kako je njezin brat umro u sedmoj godini

nakon igre. Prema njezinim riječima, nakon igre ga je zaboljelo u

predjelu slijepog crijeva, a budući da je bilo zimsko vrijeme, doktor

iz Skrada došao je tek u pet ujutro, prekasno da spasi dječaka. I

majka i otac su teško doživjeli sinovu smrt, pa je otac nakon toga

Đurđici uvijek govorio da mu uvijek mora reći "ako je nešto boli".

Zlata Bujan-Kovačević veli kako su pobačaji bili uobičajena stvar.

Žene su same "vretenom ili zašiljenim peršinom" radile abortuse.

Neke su žene, prema Zlatinim riječima, kuhale čaj od maka djeci

zato da bi ih ubile. To je jednoj ženi iz Vrata i uspijevalo. Ubila je svo-

je troje djece, a kad je ostala trudna s četvrtim, lokalna babica joj je

zaprijetila žandarima.

Život seljačke djece nije bio nimalo lagan. Još odmale-

na djecu su čuvale bake. Do pete ili šeste godine, kako navodi

Starčević, dječje su obaveze bile manje. "Djeca su nosila drva za

naložiti vatru, zatvarali su kokoši koje su bile puštene na dvorištu i

slično". Svetličić tvrdi da ga je majka slala u dućan već od četvrte

godine. Djetinjstvo je prestajalo, veli Starčević, odlaskom u osnov-

nu školu, sa 6 godina. Kuzele veli da su do sedme godine djeca

bila bezbrižna. Odonda bi dječje obaveze bile veće. Stevan Sko-

rupan se prisjeća kako su ih roditelji raspoređivali po poslovima.

Neki su išli u šumu po drva, drugi su čuvali stoku. Čuvanje stoke

opisuje Mate Grišnik iz Lukovdola: Otac i mati budili su ga još u

"tmice da tjeram blago na pašu. Ja sam na pol spavao, a oni su me

obukli. Nečiji stari kaput kojga ja nisam volio, jer je mirisao od du-

hana. Mati mi metnula i kruha i ja to nisam htjeo, jer tako rano ni-

sam bio gladan, ali mama mi je rekla po goranski onako sinko

zemi ta kruh, zemi zakaj boš gladan". Zajedno s drugim pastirima

je tjerao na pašu četiri vola, dvije krave i dva junčića. Pašnjak je

bio udaljen oko 2 do 3,5 kilometra od sela Špehari. Svaki dan maj-

ka bi mu pri odlasku rekla "ne pojdi doma prije nego čuješ zvon

od sela Špehari, koji je zvonio svaki dan u sedam ujutro. Kad smo 209čuli onaj zvon krenuli smo doma".

Na sjenokošama je uvijek bilo mnogo djece. Stoga su se

djeca, dok su čuvala stoku, povremeno i igrala. Od igara najčešće

su bile "prasičanje" (igra poput golfa), "kličkanje" koje se još zvalo i

"gunčanje" (igra poput bejzbola), "gradanje" (kamena s ramena), 210"žmirka", rifkafe (preskakanje)... Matilda Mesić piše: "Nekada dje-

ca nisu znala za kupovne igračke. Sami smo si kod kuće pravili ig-

račke od raznih materijala kako smo god znali i umjeli. Primjerice,

da bismo načinili autić, uzeli bismo kotačiće od potrošenog konca

za šivanje. Uz to bismo uzeli drvce od potrošenog lastika, elastične

trake, povezali zajedno s kotačićem od konca i takva naprava kre-

tala se poput autića. Igrali smo se skrivača, skakali preko dugač-

kog užeta, pomoću pet kamenčića igrali smo se kamenčkat. Mi

djevojčice znale smo napraviti lutke od rutc, više komada raznih

tkanina koje ostanu pri krojenju odjevnih predmeta. Ja sam često

odlazila do Ivke Šebajlove koja je bila spretna krojačica i uvijek 211bih od nje dobila rutce." Djeca su se igrala loptama od krpa, tzv.

krpenjačama, a prazne limenke koncentrata rajčice upotrebljavali

su za igru "prasičanje". Dušan Matić se prisjeća kako su nogomet

igrali čobani Moravčani protiv čobana Ravnogoraca na košenici

Rajnovo brdo (između Moravica i Ravne Gore). Na Rajnovu brdu

zajednički su čuvali stoku. Poslije utakmice bilo je pjesme, a po-

nekad ožiljaka i tuče. Kako veli Matić, oni su nama "psovali majku

vlašku, a mi njima kranjsku". "Drugi dan bi se ponovo družili i sve 212bi se zaboravilo." Đurđica Asić-Klobučar veli kako je nogomet u

Kupjak donio Oskar Erdelić, sin Erdelića koji su kod Đurđičinih ro-

ditelja dolazili na ljetovanje iz Zagreba. "Dečki su na jednoj livadi

napravili štange i svake nedjelje igrali nogomet." "Za vrijeme zim-

skih ferija po čitav dan smo provodili na snijegu", kako piše Kosa-

nović. Sanjke i skije u Jasenku radili su u "domaćoj radinosti". "Mo-

ja prva skija bila je obična bukova daska, dužine jedan metar,

sa malo savijenim kljunom i prikucanim remenčićem u sredini da

se utakne cipela. Prva 'ski-staza' bila je puteljak između živice

'cumitera' (groblja, op.a.) i plota našeg dvorišta. Na toj jednoj skiji,

držeći se za plot, spuštao sam se na tome blagom spustu i sticao 213vještinu.", piše Kosanović.

Starčević iznosi podatak da su djevojčice u Mrkoplju češ-

će radile kućanske poslove, a manje išle na pašu s blagom. Osim 214vlastite stoke djeca su znala čuvati i tuđu stoku. Ponekad su

imali i do deset krava za čuvanje. Ukoliko bi pritom djeca nešto

zaradila (a to je bilo vrlo rijetko), obično su davali sve roditeljima.

U izuzetnim slučajevima zadržavali bi dio zarađenog novca i odla-

zili kupovati "kramenčiće", kako su zvali bombone u Mrkoplju. Ku-

zele je od 7. do 13. godine radio kod svojih susjeda u trgovini i na

drugim poslovima. "Nisam dobivao plaću, ali sam bio na hrani i do-

bio sitnice u obući i odjeći." Zlata Bujan-Kovačević veli da su djeca,

radila kao i odrasli na košnji, okopavanju krumpira i vršidbi, i da se

za taj posao najčešće nije dobivao novac već se radio "na od-

vraček" (danas ja tebi, sutra ti meni). Ipak, njezina je baka kao

djevojka dobivala i novac za taj i sličan posao, pa si je kupila na-

O djetinjstvu i školovanju

208 R. Braco Kosanović, Naša porodica (Porodica Rade Đekina), Beograd 2006, 87.

209 L. Benyovsky, "Goranov Lukovdol" u: Hrvatska revija, sv. 3 (2003), 41-42

210 Izvrsne opise tih igara, ali i nekih drugih daje V. Kesner, Oštarije: na raskrižju putova: bilješke i za-pažanja, Zagreb 1995, 127-136.

211 M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 35.

212 U Vrbovskom su npr. u međuratnom periodu bila čak tri nogometna kluba, a postojao je i velik in-teres za stolni tenis. (B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 8).

213 R. Braco Kosanović, Naša porodica (Porodica Rade Đekina), Beograd 2006, 96

214 U Prezidu je postojao pastir kojeg su Prezidanci zvali Zdravo Joško, a koji je na livadi Gmajna čuvao krave čitavog Prezida. Svako jutro bi domaćini tjerali krave do lokacije koja se zove Kod Francekove pipe, gdje ih je dočekivao Joško. Dobivao je doručak te hranu za cijeli dan. sa sobom je uvijek nosio trubu kojom je dozivao krave te je vodio dva pogoniča koji su mu pomagali u tjeranju krava. (M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 41). Učenici iz Fužina 1900

196

197

Mnogi su u Americi stradali. Tako je prijatelj Mate Grišnika Ivica

Šneler stradao sa 17 godina tri dana nakon dolaska u Ameriku u

rudniku u Michiganu nakon što ga je zatrpalo kamenje. Ivica Šneler

se odmah po dolasku u Ameriku upisao u Hrvatsku bratsku za-

jednicu te je bio osiguran na 800 dolara. 200 dolara je otišlo na

njegov pogreb, a ostatak je poslan njegovim roditeljima. Neki iz

Lukovdola su se obogatili u Americi. Miha Čibac je tako na Aljasci

otvorio gosionicu i slao svojem ocu Martinu redovito 25 dolara.

Seljaci su o svojim "Amerikancima" razgovarali redovito prije mise

pred crkvom Svete Marije u Lukovdolu.

Broj djece u kući gotovo je uvijek bio znatan. Dušan Matić

iz Moravica kazuje kako je u njegovoj kući bilo 11 djece od kojih je

petero umrlo kada su bili mladi, Nada Matić iz Moravica veli da je

njezina majka rodila šestero djece (i da su svi preživjeli mladost, što

je u to vrijeme bila rijetkost), Srboljub Radulović pripovijeda kako

su njegovi roditelji imali šestero djece, Stevan Skorupan iz Lapta

kod Plaškog kaže kako je u njegovoj obitelji bilo sedmoro ili os-

mero djece, a kako ih je šestero preživjelo. Zdravko Svetličić iz

Ravne Gore veli kako je bilo petoro djece i kako je samo jedan dje-

čak umro u dobi od tri godine (najvjerojatnije od šećerne bolesti),

a Danica Ožbolt kaže kako su njezini imali šest kćeri. U obitelji Fra-

nje Starčevića iz Mrkoplja bilo je devetero djece. Od toga ih je

umrlo petero. Samo je jedna sestra umrla u dobi od 16 godina, od

sušice, dok su ostalih četvero umrli kao vrlo mali. Starčević se pri-

sjeća kako "prevelike žalosti nije bilo". Znalo se reći da je umro "an-

đelčić Božji". Kako Starčević ističe, "jedno dijete je umrlo, pa je

ostalo prostora za drugo dijete". Majke su se uglavnom žalostile

kada bi umrlo starije dijete. Kurelac je brata koji je bio u domo-

branskoj vojsci izgubio negdje kod Daruvara sredinom rata, pa

kako kaže, majka nikada nije uspjela preboljeti toga sina, dok je

najstarijeg sina, koji je umro kao dijete, znatno lakše preboljela.

Radoslav Kosanović iz Jasenka se prisjeća kako se njegova majka

brinula kada bi se razbolio (a to je bivalo svake zime). Iz Ogulina je 208dolazio dr. Milutin Kosanović, koji bi ga pregledavao. Đurđica

Asić-Klobučar prisjeća se kako je njezin brat umro u sedmoj godini

nakon igre. Prema njezinim riječima, nakon igre ga je zaboljelo u

predjelu slijepog crijeva, a budući da je bilo zimsko vrijeme, doktor

iz Skrada došao je tek u pet ujutro, prekasno da spasi dječaka. I

majka i otac su teško doživjeli sinovu smrt, pa je otac nakon toga

Đurđici uvijek govorio da mu uvijek mora reći "ako je nešto boli".

Zlata Bujan-Kovačević veli kako su pobačaji bili uobičajena stvar.

Žene su same "vretenom ili zašiljenim peršinom" radile abortuse.

Neke su žene, prema Zlatinim riječima, kuhale čaj od maka djeci

zato da bi ih ubile. To je jednoj ženi iz Vrata i uspijevalo. Ubila je svo-

je troje djece, a kad je ostala trudna s četvrtim, lokalna babica joj je

zaprijetila žandarima.

Život seljačke djece nije bio nimalo lagan. Još odmale-

na djecu su čuvale bake. Do pete ili šeste godine, kako navodi

Starčević, dječje su obaveze bile manje. "Djeca su nosila drva za

naložiti vatru, zatvarali su kokoši koje su bile puštene na dvorištu i

slično". Svetličić tvrdi da ga je majka slala u dućan već od četvrte

godine. Djetinjstvo je prestajalo, veli Starčević, odlaskom u osnov-

nu školu, sa 6 godina. Kuzele veli da su do sedme godine djeca

bila bezbrižna. Odonda bi dječje obaveze bile veće. Stevan Sko-

rupan se prisjeća kako su ih roditelji raspoređivali po poslovima.

Neki su išli u šumu po drva, drugi su čuvali stoku. Čuvanje stoke

opisuje Mate Grišnik iz Lukovdola: Otac i mati budili su ga još u

"tmice da tjeram blago na pašu. Ja sam na pol spavao, a oni su me

obukli. Nečiji stari kaput kojga ja nisam volio, jer je mirisao od du-

hana. Mati mi metnula i kruha i ja to nisam htjeo, jer tako rano ni-

sam bio gladan, ali mama mi je rekla po goranski onako sinko

zemi ta kruh, zemi zakaj boš gladan". Zajedno s drugim pastirima

je tjerao na pašu četiri vola, dvije krave i dva junčića. Pašnjak je

bio udaljen oko 2 do 3,5 kilometra od sela Špehari. Svaki dan maj-

ka bi mu pri odlasku rekla "ne pojdi doma prije nego čuješ zvon

od sela Špehari, koji je zvonio svaki dan u sedam ujutro. Kad smo 209čuli onaj zvon krenuli smo doma".

Na sjenokošama je uvijek bilo mnogo djece. Stoga su se

djeca, dok su čuvala stoku, povremeno i igrala. Od igara najčešće

su bile "prasičanje" (igra poput golfa), "kličkanje" koje se još zvalo i

"gunčanje" (igra poput bejzbola), "gradanje" (kamena s ramena), 210"žmirka", rifkafe (preskakanje)... Matilda Mesić piše: "Nekada dje-

ca nisu znala za kupovne igračke. Sami smo si kod kuće pravili ig-

račke od raznih materijala kako smo god znali i umjeli. Primjerice,

da bismo načinili autić, uzeli bismo kotačiće od potrošenog konca

za šivanje. Uz to bismo uzeli drvce od potrošenog lastika, elastične

trake, povezali zajedno s kotačićem od konca i takva naprava kre-

tala se poput autića. Igrali smo se skrivača, skakali preko dugač-

kog užeta, pomoću pet kamenčića igrali smo se kamenčkat. Mi

djevojčice znale smo napraviti lutke od rutc, više komada raznih

tkanina koje ostanu pri krojenju odjevnih predmeta. Ja sam često

odlazila do Ivke Šebajlove koja je bila spretna krojačica i uvijek 211bih od nje dobila rutce." Djeca su se igrala loptama od krpa, tzv.

krpenjačama, a prazne limenke koncentrata rajčice upotrebljavali

su za igru "prasičanje". Dušan Matić se prisjeća kako su nogomet

igrali čobani Moravčani protiv čobana Ravnogoraca na košenici

Rajnovo brdo (između Moravica i Ravne Gore). Na Rajnovu brdu

zajednički su čuvali stoku. Poslije utakmice bilo je pjesme, a po-

nekad ožiljaka i tuče. Kako veli Matić, oni su nama "psovali majku

vlašku, a mi njima kranjsku". "Drugi dan bi se ponovo družili i sve 212bi se zaboravilo." Đurđica Asić-Klobučar veli kako je nogomet u

Kupjak donio Oskar Erdelić, sin Erdelića koji su kod Đurđičinih ro-

ditelja dolazili na ljetovanje iz Zagreba. "Dečki su na jednoj livadi

napravili štange i svake nedjelje igrali nogomet." "Za vrijeme zim-

skih ferija po čitav dan smo provodili na snijegu", kako piše Kosa-

nović. Sanjke i skije u Jasenku radili su u "domaćoj radinosti". "Mo-

ja prva skija bila je obična bukova daska, dužine jedan metar,

sa malo savijenim kljunom i prikucanim remenčićem u sredini da

se utakne cipela. Prva 'ski-staza' bila je puteljak između živice

'cumitera' (groblja, op.a.) i plota našeg dvorišta. Na toj jednoj skiji,

držeći se za plot, spuštao sam se na tome blagom spustu i sticao 213vještinu.", piše Kosanović.

Starčević iznosi podatak da su djevojčice u Mrkoplju češ-

će radile kućanske poslove, a manje išle na pašu s blagom. Osim 214vlastite stoke djeca su znala čuvati i tuđu stoku. Ponekad su

imali i do deset krava za čuvanje. Ukoliko bi pritom djeca nešto

zaradila (a to je bilo vrlo rijetko), obično su davali sve roditeljima.

U izuzetnim slučajevima zadržavali bi dio zarađenog novca i odla-

zili kupovati "kramenčiće", kako su zvali bombone u Mrkoplju. Ku-

zele je od 7. do 13. godine radio kod svojih susjeda u trgovini i na

drugim poslovima. "Nisam dobivao plaću, ali sam bio na hrani i do-

bio sitnice u obući i odjeći." Zlata Bujan-Kovačević veli da su djeca,

radila kao i odrasli na košnji, okopavanju krumpira i vršidbi, i da se

za taj posao najčešće nije dobivao novac već se radio "na od-

vraček" (danas ja tebi, sutra ti meni). Ipak, njezina je baka kao

djevojka dobivala i novac za taj i sličan posao, pa si je kupila na-

O djetinjstvu i školovanju

208 R. Braco Kosanović, Naša porodica (Porodica Rade Đekina), Beograd 2006, 87.

209 L. Benyovsky, "Goranov Lukovdol" u: Hrvatska revija, sv. 3 (2003), 41-42

210 Izvrsne opise tih igara, ali i nekih drugih daje V. Kesner, Oštarije: na raskrižju putova: bilješke i za-pažanja, Zagreb 1995, 127-136.

211 M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 35.

212 U Vrbovskom su npr. u međuratnom periodu bila čak tri nogometna kluba, a postojao je i velik in-teres za stolni tenis. (B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 8).

213 R. Braco Kosanović, Naša porodica (Porodica Rade Đekina), Beograd 2006, 96

214 U Prezidu je postojao pastir kojeg su Prezidanci zvali Zdravo Joško, a koji je na livadi Gmajna čuvao krave čitavog Prezida. Svako jutro bi domaćini tjerali krave do lokacije koja se zove Kod Francekove pipe, gdje ih je dočekivao Joško. Dobivao je doručak te hranu za cijeli dan. sa sobom je uvijek nosio trubu kojom je dozivao krave te je vodio dva pogoniča koji su mu pomagali u tjeranju krava. (M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 41). Učenici iz Fužina 1900

198

199

ušnice. Branimir Grgurić veli kako je znao zaraditi malo novaca čis-

teći snijeg uz prugu. Međutim, veći dio novca davao je majci i ocu,

koji bi mu ponekad kupili u prodavaonici Bate, koja je postojala u

to vrijeme u Moravicama, nove tenisice za gimnastiku. Grgurić veli

i kako su skupljali teniske lopte na igralištu koje je postojalo u Mo-

ravicama i kako su povremeno dobivali sitniš od onih koji su igrali i

za taj novac kupovali čokoladu. Matić se prisjeća kako su čo-

bančići znali i pušiti. U imućnijim obiteljima čobančići su uglavnom

bili sluge, a u manje imućnima i đaci, koji su prije škole odlazili sa

stokom, a za vrijeme ljetnih praznika su provodili čitave dane na

sjenokošama. Pušilo se svašta: korijenje, duhan za lule, umotan u

novinski papir ili cigaretpapir. Palilo se, zbog pomankanja šibica, uz

pomoć sunca i povećala ili trenjem suhog tvrdog drva o isto takvo

drvo. Osim pušenja užitak je bilo i žvakanje smole. U Jasenku je

to bio običaj, pa Radoslav Kosanović piše: "Riječ je o tamno žutim

kuglicama, gušćim od smole, veličine zrna graška, koje u proljeće

izbijaju na kori stabla smrče (smreke). Nisu kao smola ljepljive, a

kad se stave u usta, vjerojatno pod dejstvom pljuvačke, postanu 215rastegljive kao guma, prijatnog mirisa i ukusa."

Starčević iznosi kako je vrlo čest bio slučaj da su djeca do-

bivala batine. "Šiba je bila na posebnom mjestu. Batine si dobivao

ako si se potukao, ako bi nešto razbio, ako je krava koju si čuvao

došla prerano s paše, ako je blago koje si čuvao napravilo nekome

kakvu štetu..." Kuzele se također prisjeća kako je bilo uobičajeno

fizičko kažnjavanje djece, i to remenom i palicom. Međutim, nje-

gova ga majka nikada nije istukla. Za razliku od Starčevića, koji je

često dobivao batine od oca, Dragutin Kurelac iz Ogulina nikada

nije dobio batine, a kako on sam kaže, "nikada mu nisam rekao da

nešto neću". Samo jedanput nije naučio pjesmicu, pa ga je majka

zatvorila u podrum. Đurđica Asić-Klobučar se prisjeća kako je maj-

ka bila stroža od oca, ali kako batine nikada nije dobila. "Otac je

uvijek lijepo razgovarao sa mnom." Svetličić kaže kako nikada nije

dobio batina: "Riječ je bila zakon. Samo je pogled bio dovoljan."

Djeca su roditeljima govorila "vi" iz poštovanja. Starčević

se prisjeća kako se u vrijeme njegova djetinjstva počelo govoriti

"ti" i kako je on govorio svojim roditeljima "ti". Međutim, vidjevši

kako dječak iz susjedstva svojem ocu i majci govori "vi", Starčević je

odlučio govoriti također "vi" svojem ocu i majci, na što oni nisu pri-

stali. Kuzele pamti da se s bakom lijepo slagao i da je ona njega i

njegovu braću plašila duhovima i vilenjacima. Bez obzira na blizak

odnos, Kuzele joj je govorio "vi". I Svetličić je svojoj "staroj mami"

(baki) govorio "vi". Branka Šragalj piše kako su se stari Vrbovščani 216obraćali baki s "majko", a majci s "mama". Danica Ožbolt se pri-

sjeća kako su baka i djed živjeli s njima, ali kako su bili jako stari, pa

je djed jedino nosio u štalu malo soli kravi i češljao ju. Obično je

sjedio ispred kuće i šutio tako da unuke nisu s njim imale blizak od-

nos. Odnosi djece i očeva bili su vrlo složeni, budući da su očevi

vrlo rijetko imali vremena baviti se svojom djecom. Kosanović priča

kako je otac njegovu braću vodio u šumu po drva i "šušanj" (suho

lišće). Otac je djeci dao sašiti uniforme i potom ih je proizveo u

odgovarajuće činove (Niko je bio narednik s tri zvjezdice, Spase 217podnarednik s dvije, a Bogdan kaplar s jednom zvjezdicom).

Međutim, kad se on (Radoslav) rodio, otac nije više imao toliko

vremena, a bio je i stariji i umorniji. "Radovao ga je moj uspjeh u

školi, mada se ne sjećam da mi je to ikada dao do znanja. Osjećao

sam to u njegovom pogledu i osmjehu koji se skrivao ispod gustih

brkova. Nije skrivao zadovoljstvo kad bih, za vrijeme prazničkog

ručka na Krsnu slavu, deklamovao pjesmice i izvodio skečeve pred

gostima. Tada bi me nutkao da popijem malo vina sa malinovim

sokom, što inače djeci nije dozvoljavao. Majka se ljutila zbog toga,

jer bi vino znalo da me 'uhvati' i moja bi predstava izazvala smijeh i

nezasluženi aplauz." Josip Juretić iz Moravica veli kako je s ocem

imao blizak odnos. Otac je bio emotivan, a kako su živjeli u

skučenu prostoru, Josip je spavao s njim u krevetu. Pokazivanje

osjećaja u tom škrtom kraju bilo je nedopustivo, kako veli Zlata

Bujan-Kovačević. Koliko su bili "bliski" odnosi između očeva i

djece, pokazuje i činjenica da je Zlatin djed otišao u Ameriku 1900.

godine i vraćao se svake četiri godine, kada bi napravio baki dijete i

ponovo odlazio. Vratio se tek 1920. godine pa nije previše sudje-

lovao u odgoju svoje djece. Događalo se, kao što je to bio slučaj u

obitelji Josipa Juretića, da je djed otišao u Ameriku nakon što je na-

pravio sedmoro djece i da se više nije vratio, a da je baka rodila

vanbračno dijete. Odnosi između starije braće i mlađe bili su pri-

lično komplicirani. Starčević, koji je imao jednu mlađu sestru, jednu

stariju i jednog brata, iznosi kako je autoritet išao s roditelja na

stariju braću, a zatim na mlađe. "Najmlađe dijete je uvijek najviše

moralo slušati".

Kurelac se prisjeća kako su njegova sva braća, osim jed-

nog, išla u školu za trgovce. Jedan brat, drugi po redu, ostao je na

zemlji. Kurelčev otac je radio na željeznici pa je sinovima mogao

priuštiti stjecanje naobrazbe jer je dobivao doplatak za njihovo

školovanje. Visoko školovanje dobio je Franjo Starčević iz Mrkop-

lja. On je naime nakon četiri razreda osnovne škole nastavio ško-

lovanje u gimnaziji u Senju, a nakon toga je studirao filozofiju i psi-

hologiju u Zagrebu. "U školi sam bio odličan đak, a izražavao sam

želju da budem svećenik. U župnom uredu su prihvatili da me pot-

pomažu." Možda je tome, kako sam Starčević kaže, pomogla či-

njenica što mu je rođak bio modruško-senjski biskup. Petar Kuzele

veli "Ja sam od rijetke seoske djece imao mogućnost školovanja, a

svoje sam više školovanje započeo u građanskoj školi u Bakru." Ku-

zele se također prisjeća kako je u čabarskom kraju bilo jako razvi-

jeno školstvo te kako su sva djeca pohađala barem prva četiri raz-

reda. Za Kuzeleovo školovanje zaslužan je otac, koji je slao novac iz

Amerike. Kuzeleova baka je znala pisati iako je rođena 1855. go-

dine. Školovanje je imala i Svetličićeva baka koja je završila četiri

razreda osnovne škole, a njegovi otac i majka su završili i peti raz-

red (peti je bio "opetovnica"). Zlata Bujan-Kovačević veli kako su se

stanovnici Fužina i okolnih sela školovali i nakon završena četiri

razreda osnovne škole u svojim selima odlazili na daljnje školo-

vanje u Ogulinu. Međutim, žene uglavnom nisu nastavljale ško-

lovanje. Iz Vrata su svega dvije djevojke u međuratnom periodu

nastavile svoje školovanje u Zagrebu. Zlata veli kako je jedan dje-

čak iz Vrata želio nastaviti školovanje, ali mu otac, zbog ekonom-

skih razloga, nije to dozvolio. Dječak se nakon toga ubio bacivši

se u provaliju gdje je prolazio vlak. Đurđica Asić-Klobučar veli

kako je majka bila protiv njezina daljeg školovanja. Smatrala je da

je to nepotreban trošak, ali ju je otac poslao u internat u Krk rekavši

kako je siguran da ga neće iznevjeriti. Dušan Marović iz Nikolića se

prisjeća kako stariji nisu znali pisati, a kako je njegov otac tek u

Prvom svjetskom ratu naučio tu vještinu. U vrijeme njegova dje-

tinjstva već su svi polazili barem četiri razreda osnovne škole.

"Rijetki su išli u više razrede." Đurđica Asić-Klobučar veli kako je

njezin otac završio svoj trgovački zanat u Kočevju i da je ondje

naučio njemački jezik. Budući da je bio inteligentan, lokalni učitelj

iz Kupjaka ga je nagovorio (uz još nekolicinu ljudi) da se dalje

školuje kao odrastao, pa je završio srednju školu u Moravicama.

Miloš Zatezalo iz Gornjih Dubrava prisjeća se kako je bilo onih koji

su ostajali kod kuće i nisu išli u školu zato da pomognu roditelji-

ma na imanju. Nepismenosti se prisjeća i Milan Vujnović iz Vitunja.

"Bilo je malo onih koji su znali pisati." Školovala se i Nada Matić iz

Moravica. "Škola je bila blizu. Poslije četvrtog razreda išla sam u

građansku školu, a poslije još dva razreda ženske gimnazije. Iako

sam bila dobra učenica, roditelji su me udali, pa se nisam više ško-

lovala.", priča s nostalgijom. Ona se sjeća kako je njezina svekrva

Nana iz Donjih Vučkovića tjerala njezina supruga da čuva krave

prije škole. Nosila mu je knjige na pašu u 7:30 zato da bi stigao u

školu. Kad joj je jedan od sinova (Vasilije-Vajo) diplomirao na Šu-

marskom fakultetu, požurio je kući da se pohvali diplomom, a Na-

dina svekrva mu je rekla da pohiti za kravom da mu ne pobjegne

(nije bilo vremena za slavlje, trebalo je raditi i u svečanim trenu-

cima). Branimir Grgurić iz Moravica ističe kako su se svi u Moravi-

cama školovali. Na školovanje su odlazili svakodnevno u Ogulin

vlakom koji se zvao "školica". Matilda Mesić piše o školovanju u

Prezidu: "Imali smo vrlo malo školskog pribora. Pisali smo na plo-

čici s drvenim okvirom, na jednoj strani pisali smo slova i učili hr-

vatski jezik, a na drugoj smo računali. Za pločicu je bila vezana

uzica, na kojoj je visila spužvica za brisanje. Po pločici smo pisali

uz pomoć kamenčića, koji smo kasnije spremali u drvenu ku-218tijicu, a zvala se pusca." O velikom broju školovanih u Gorskom

kotaru (posebno u delničkom i čabarskom kraju) govori i činjeni-

ca da je malo selo Gornji Kuti imalo svoju čitaonicu prije Drugog

svjetskog rata, od 1936. godine. U Kutima je tridesetih godina

dvadesetog stoljeća vladala takva neimaština da su se svi stanov-

nici toga malog goranskog sela okrenuli čitanju. U brodmoravičkoj

školskoj čitaonici Kočani su bili najvjerniji korisnici. Stoga su oni

koji su odlazili na radove u zemlji, ali i u inozemstvo, kupovali knji-

ge i slali ih u svoje rodno selo. Inicijalni fond čitaonice bio je sastav-

ljen od upravo tako dobivenih knjiga. Osnivanje čitaonice potpo-

mogli su i društvo "Goranin" i "Matica hrvatska" donacijama knji-

ga, a knjižnica (čitaonica) je uoči Drugog svjetskog rata imala 774

knjige. Svaki je korisnik imao svoj članski broj i člansku iskaznicu u

koju se upisivao datum povratka knjige (rok povratka je bio če-

trnaest dana). U listopadu 1937. godine čitaonica se uključila u ak-

ciju suzbijanja nepismenosti, potaknuta pozivom "Seljačke sloge" i

"Kluba ABC", a cilj je bio smanjiti postotak nepismenih ispod 5% u

brodmoravičkom kraju. Čitaonica 1938. organizira i društvene za-

bave na koje dolaze Gorani od Vrbovskog do Fužina. Te je godine

bio izveden i igrokaz "Momak iz drugog sela". Upravni odbor či-

taonice organizirao je i predavanja, pa je tako npr. dr. Ante Cividini

1938. godine govorio o "Kulturi i civilizaciji", a 1939. godine sreski 219veterinar Franjo Koydl o "Liječenju domaćih životinja".

Djeca koja su bila iz obitelji željezničara mogla su pu-

tovati. Tako je otac Dragutina Kurelca iz Ogulina imao pravo na

režijske karte, pa je Kurelac kao mali putovao i na more. Baš kao i

Kurelac, Branimir Grgurić je također kao dijete putovao. Veli kako

je s roditeljima putovao u Čačince kod Orahovice, gdje je radio ma-

min brat na željeznici, i u Koprivnicu, gdje su mu također živjeli

rođaci. Kaže kako je jedna karta godišnje bila besplatna, a kako su

ostale bile znatno jeftinije od redovnih. Najčešći pravci putovanja

bili su Zagreb, Karlovac i Sušak, veli Grgurić. Na more je otišla i

Đurđica Asić-Klobučar. Nakon što je učiteljica djeci u školi poka-

zivala slike mora, otac je odveo Đurđicu vlakom iz Kupjaka do Su-

šaka, a odatle parobrodom do Kraljevice. O putovanjima s režij-

skim kartama ili besplatno prisjećaju se svi oni čiji su očevi radili

na željeznici, a posebno stanovnici Moravica, gdje su gotovo svi

zaposleni u državnoj službi bili željezničari.

215 R. Braco Kosanović, Naša porodica (Porodica Rade Đekina), Beograd 2006, 96.

216 B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 19. 217 R. Braco Kosanović, Naša porodica (Porodica Rade Đekina), Beograd 2006, 88.

218 M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 49.

219 O čitaonici u selu Kuti vidi više u: K. Delač-Petković, "Šezdeseta obljetnica 'Kulturno-prosvjetnog društva Hrvatska čitaonica sela Kuti-Gorski kotar'" u: Vjesnik bibliotekara Hrvatske, god. XXXIX (1996), br. 3-4, 51-59.

198

199

ušnice. Branimir Grgurić veli kako je znao zaraditi malo novaca čis-

teći snijeg uz prugu. Međutim, veći dio novca davao je majci i ocu,

koji bi mu ponekad kupili u prodavaonici Bate, koja je postojala u

to vrijeme u Moravicama, nove tenisice za gimnastiku. Grgurić veli

i kako su skupljali teniske lopte na igralištu koje je postojalo u Mo-

ravicama i kako su povremeno dobivali sitniš od onih koji su igrali i

za taj novac kupovali čokoladu. Matić se prisjeća kako su čo-

bančići znali i pušiti. U imućnijim obiteljima čobančići su uglavnom

bili sluge, a u manje imućnima i đaci, koji su prije škole odlazili sa

stokom, a za vrijeme ljetnih praznika su provodili čitave dane na

sjenokošama. Pušilo se svašta: korijenje, duhan za lule, umotan u

novinski papir ili cigaretpapir. Palilo se, zbog pomankanja šibica, uz

pomoć sunca i povećala ili trenjem suhog tvrdog drva o isto takvo

drvo. Osim pušenja užitak je bilo i žvakanje smole. U Jasenku je

to bio običaj, pa Radoslav Kosanović piše: "Riječ je o tamno žutim

kuglicama, gušćim od smole, veličine zrna graška, koje u proljeće

izbijaju na kori stabla smrče (smreke). Nisu kao smola ljepljive, a

kad se stave u usta, vjerojatno pod dejstvom pljuvačke, postanu 215rastegljive kao guma, prijatnog mirisa i ukusa."

Starčević iznosi kako je vrlo čest bio slučaj da su djeca do-

bivala batine. "Šiba je bila na posebnom mjestu. Batine si dobivao

ako si se potukao, ako bi nešto razbio, ako je krava koju si čuvao

došla prerano s paše, ako je blago koje si čuvao napravilo nekome

kakvu štetu..." Kuzele se također prisjeća kako je bilo uobičajeno

fizičko kažnjavanje djece, i to remenom i palicom. Međutim, nje-

gova ga majka nikada nije istukla. Za razliku od Starčevića, koji je

često dobivao batine od oca, Dragutin Kurelac iz Ogulina nikada

nije dobio batine, a kako on sam kaže, "nikada mu nisam rekao da

nešto neću". Samo jedanput nije naučio pjesmicu, pa ga je majka

zatvorila u podrum. Đurđica Asić-Klobučar se prisjeća kako je maj-

ka bila stroža od oca, ali kako batine nikada nije dobila. "Otac je

uvijek lijepo razgovarao sa mnom." Svetličić kaže kako nikada nije

dobio batina: "Riječ je bila zakon. Samo je pogled bio dovoljan."

Djeca su roditeljima govorila "vi" iz poštovanja. Starčević

se prisjeća kako se u vrijeme njegova djetinjstva počelo govoriti

"ti" i kako je on govorio svojim roditeljima "ti". Međutim, vidjevši

kako dječak iz susjedstva svojem ocu i majci govori "vi", Starčević je

odlučio govoriti također "vi" svojem ocu i majci, na što oni nisu pri-

stali. Kuzele pamti da se s bakom lijepo slagao i da je ona njega i

njegovu braću plašila duhovima i vilenjacima. Bez obzira na blizak

odnos, Kuzele joj je govorio "vi". I Svetličić je svojoj "staroj mami"

(baki) govorio "vi". Branka Šragalj piše kako su se stari Vrbovščani 216obraćali baki s "majko", a majci s "mama". Danica Ožbolt se pri-

sjeća kako su baka i djed živjeli s njima, ali kako su bili jako stari, pa

je djed jedino nosio u štalu malo soli kravi i češljao ju. Obično je

sjedio ispred kuće i šutio tako da unuke nisu s njim imale blizak od-

nos. Odnosi djece i očeva bili su vrlo složeni, budući da su očevi

vrlo rijetko imali vremena baviti se svojom djecom. Kosanović priča

kako je otac njegovu braću vodio u šumu po drva i "šušanj" (suho

lišće). Otac je djeci dao sašiti uniforme i potom ih je proizveo u

odgovarajuće činove (Niko je bio narednik s tri zvjezdice, Spase 217podnarednik s dvije, a Bogdan kaplar s jednom zvjezdicom).

Međutim, kad se on (Radoslav) rodio, otac nije više imao toliko

vremena, a bio je i stariji i umorniji. "Radovao ga je moj uspjeh u

školi, mada se ne sjećam da mi je to ikada dao do znanja. Osjećao

sam to u njegovom pogledu i osmjehu koji se skrivao ispod gustih

brkova. Nije skrivao zadovoljstvo kad bih, za vrijeme prazničkog

ručka na Krsnu slavu, deklamovao pjesmice i izvodio skečeve pred

gostima. Tada bi me nutkao da popijem malo vina sa malinovim

sokom, što inače djeci nije dozvoljavao. Majka se ljutila zbog toga,

jer bi vino znalo da me 'uhvati' i moja bi predstava izazvala smijeh i

nezasluženi aplauz." Josip Juretić iz Moravica veli kako je s ocem

imao blizak odnos. Otac je bio emotivan, a kako su živjeli u

skučenu prostoru, Josip je spavao s njim u krevetu. Pokazivanje

osjećaja u tom škrtom kraju bilo je nedopustivo, kako veli Zlata

Bujan-Kovačević. Koliko su bili "bliski" odnosi između očeva i

djece, pokazuje i činjenica da je Zlatin djed otišao u Ameriku 1900.

godine i vraćao se svake četiri godine, kada bi napravio baki dijete i

ponovo odlazio. Vratio se tek 1920. godine pa nije previše sudje-

lovao u odgoju svoje djece. Događalo se, kao što je to bio slučaj u

obitelji Josipa Juretića, da je djed otišao u Ameriku nakon što je na-

pravio sedmoro djece i da se više nije vratio, a da je baka rodila

vanbračno dijete. Odnosi između starije braće i mlađe bili su pri-

lično komplicirani. Starčević, koji je imao jednu mlađu sestru, jednu

stariju i jednog brata, iznosi kako je autoritet išao s roditelja na

stariju braću, a zatim na mlađe. "Najmlađe dijete je uvijek najviše

moralo slušati".

Kurelac se prisjeća kako su njegova sva braća, osim jed-

nog, išla u školu za trgovce. Jedan brat, drugi po redu, ostao je na

zemlji. Kurelčev otac je radio na željeznici pa je sinovima mogao

priuštiti stjecanje naobrazbe jer je dobivao doplatak za njihovo

školovanje. Visoko školovanje dobio je Franjo Starčević iz Mrkop-

lja. On je naime nakon četiri razreda osnovne škole nastavio ško-

lovanje u gimnaziji u Senju, a nakon toga je studirao filozofiju i psi-

hologiju u Zagrebu. "U školi sam bio odličan đak, a izražavao sam

želju da budem svećenik. U župnom uredu su prihvatili da me pot-

pomažu." Možda je tome, kako sam Starčević kaže, pomogla či-

njenica što mu je rođak bio modruško-senjski biskup. Petar Kuzele

veli "Ja sam od rijetke seoske djece imao mogućnost školovanja, a

svoje sam više školovanje započeo u građanskoj školi u Bakru." Ku-

zele se također prisjeća kako je u čabarskom kraju bilo jako razvi-

jeno školstvo te kako su sva djeca pohađala barem prva četiri raz-

reda. Za Kuzeleovo školovanje zaslužan je otac, koji je slao novac iz

Amerike. Kuzeleova baka je znala pisati iako je rođena 1855. go-

dine. Školovanje je imala i Svetličićeva baka koja je završila četiri

razreda osnovne škole, a njegovi otac i majka su završili i peti raz-

red (peti je bio "opetovnica"). Zlata Bujan-Kovačević veli kako su se

stanovnici Fužina i okolnih sela školovali i nakon završena četiri

razreda osnovne škole u svojim selima odlazili na daljnje školo-

vanje u Ogulinu. Međutim, žene uglavnom nisu nastavljale ško-

lovanje. Iz Vrata su svega dvije djevojke u međuratnom periodu

nastavile svoje školovanje u Zagrebu. Zlata veli kako je jedan dje-

čak iz Vrata želio nastaviti školovanje, ali mu otac, zbog ekonom-

skih razloga, nije to dozvolio. Dječak se nakon toga ubio bacivši

se u provaliju gdje je prolazio vlak. Đurđica Asić-Klobučar veli

kako je majka bila protiv njezina daljeg školovanja. Smatrala je da

je to nepotreban trošak, ali ju je otac poslao u internat u Krk rekavši

kako je siguran da ga neće iznevjeriti. Dušan Marović iz Nikolića se

prisjeća kako stariji nisu znali pisati, a kako je njegov otac tek u

Prvom svjetskom ratu naučio tu vještinu. U vrijeme njegova dje-

tinjstva već su svi polazili barem četiri razreda osnovne škole.

"Rijetki su išli u više razrede." Đurđica Asić-Klobučar veli kako je

njezin otac završio svoj trgovački zanat u Kočevju i da je ondje

naučio njemački jezik. Budući da je bio inteligentan, lokalni učitelj

iz Kupjaka ga je nagovorio (uz još nekolicinu ljudi) da se dalje

školuje kao odrastao, pa je završio srednju školu u Moravicama.

Miloš Zatezalo iz Gornjih Dubrava prisjeća se kako je bilo onih koji

su ostajali kod kuće i nisu išli u školu zato da pomognu roditelji-

ma na imanju. Nepismenosti se prisjeća i Milan Vujnović iz Vitunja.

"Bilo je malo onih koji su znali pisati." Školovala se i Nada Matić iz

Moravica. "Škola je bila blizu. Poslije četvrtog razreda išla sam u

građansku školu, a poslije još dva razreda ženske gimnazije. Iako

sam bila dobra učenica, roditelji su me udali, pa se nisam više ško-

lovala.", priča s nostalgijom. Ona se sjeća kako je njezina svekrva

Nana iz Donjih Vučkovića tjerala njezina supruga da čuva krave

prije škole. Nosila mu je knjige na pašu u 7:30 zato da bi stigao u

školu. Kad joj je jedan od sinova (Vasilije-Vajo) diplomirao na Šu-

marskom fakultetu, požurio je kući da se pohvali diplomom, a Na-

dina svekrva mu je rekla da pohiti za kravom da mu ne pobjegne

(nije bilo vremena za slavlje, trebalo je raditi i u svečanim trenu-

cima). Branimir Grgurić iz Moravica ističe kako su se svi u Moravi-

cama školovali. Na školovanje su odlazili svakodnevno u Ogulin

vlakom koji se zvao "školica". Matilda Mesić piše o školovanju u

Prezidu: "Imali smo vrlo malo školskog pribora. Pisali smo na plo-

čici s drvenim okvirom, na jednoj strani pisali smo slova i učili hr-

vatski jezik, a na drugoj smo računali. Za pločicu je bila vezana

uzica, na kojoj je visila spužvica za brisanje. Po pločici smo pisali

uz pomoć kamenčića, koji smo kasnije spremali u drvenu ku-218tijicu, a zvala se pusca." O velikom broju školovanih u Gorskom

kotaru (posebno u delničkom i čabarskom kraju) govori i činjeni-

ca da je malo selo Gornji Kuti imalo svoju čitaonicu prije Drugog

svjetskog rata, od 1936. godine. U Kutima je tridesetih godina

dvadesetog stoljeća vladala takva neimaština da su se svi stanov-

nici toga malog goranskog sela okrenuli čitanju. U brodmoravičkoj

školskoj čitaonici Kočani su bili najvjerniji korisnici. Stoga su oni

koji su odlazili na radove u zemlji, ali i u inozemstvo, kupovali knji-

ge i slali ih u svoje rodno selo. Inicijalni fond čitaonice bio je sastav-

ljen od upravo tako dobivenih knjiga. Osnivanje čitaonice potpo-

mogli su i društvo "Goranin" i "Matica hrvatska" donacijama knji-

ga, a knjižnica (čitaonica) je uoči Drugog svjetskog rata imala 774

knjige. Svaki je korisnik imao svoj članski broj i člansku iskaznicu u

koju se upisivao datum povratka knjige (rok povratka je bio če-

trnaest dana). U listopadu 1937. godine čitaonica se uključila u ak-

ciju suzbijanja nepismenosti, potaknuta pozivom "Seljačke sloge" i

"Kluba ABC", a cilj je bio smanjiti postotak nepismenih ispod 5% u

brodmoravičkom kraju. Čitaonica 1938. organizira i društvene za-

bave na koje dolaze Gorani od Vrbovskog do Fužina. Te je godine

bio izveden i igrokaz "Momak iz drugog sela". Upravni odbor či-

taonice organizirao je i predavanja, pa je tako npr. dr. Ante Cividini

1938. godine govorio o "Kulturi i civilizaciji", a 1939. godine sreski 219veterinar Franjo Koydl o "Liječenju domaćih životinja".

Djeca koja su bila iz obitelji željezničara mogla su pu-

tovati. Tako je otac Dragutina Kurelca iz Ogulina imao pravo na

režijske karte, pa je Kurelac kao mali putovao i na more. Baš kao i

Kurelac, Branimir Grgurić je također kao dijete putovao. Veli kako

je s roditeljima putovao u Čačince kod Orahovice, gdje je radio ma-

min brat na željeznici, i u Koprivnicu, gdje su mu također živjeli

rođaci. Kaže kako je jedna karta godišnje bila besplatna, a kako su

ostale bile znatno jeftinije od redovnih. Najčešći pravci putovanja

bili su Zagreb, Karlovac i Sušak, veli Grgurić. Na more je otišla i

Đurđica Asić-Klobučar. Nakon što je učiteljica djeci u školi poka-

zivala slike mora, otac je odveo Đurđicu vlakom iz Kupjaka do Su-

šaka, a odatle parobrodom do Kraljevice. O putovanjima s režij-

skim kartama ili besplatno prisjećaju se svi oni čiji su očevi radili

na željeznici, a posebno stanovnici Moravica, gdje su gotovo svi

zaposleni u državnoj službi bili željezničari.

215 R. Braco Kosanović, Naša porodica (Porodica Rade Đekina), Beograd 2006, 96.

216 B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 19. 217 R. Braco Kosanović, Naša porodica (Porodica Rade Đekina), Beograd 2006, 88.

218 M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 49.

219 O čitaonici u selu Kuti vidi više u: K. Delač-Petković, "Šezdeseta obljetnica 'Kulturno-prosvjetnog društva Hrvatska čitaonica sela Kuti-Gorski kotar'" u: Vjesnik bibliotekara Hrvatske, god. XXXIX (1996), br. 3-4, 51-59.

200

201

O druženju i sklapanju braka

U adolescentskoj dobi mladići i djevojke zabavljali su se

na tzv. prelima. Na prelima se tukla konoplja, tkale plahte, "čijalo

perje", perušao ili komušao kukuruz. Dušan Marović iz Nikolića

svjedoči o tome kako su na prela dolazili uglavnom djevojke i

momci iz istog sela. U malim tijesnim sobama igrala su se kola,

pjevalo se i igralo "zujenja" (trebalo je pogoditi žmirećki tko te

je udario), pričalo viceve. Simo Šumonja iz Vere kod Plaškog pri-

sjeća se kako su zimi prela znala biti svaku večer. Na prelima se

najčešće plesao drmež i svirale su se tamburice. Mladi parovi

upoznavali su se uglavnom na prelima. "Čijanje perja sazivale su

djevojke koje bi sakupile dovoljno perja bilo kokošjeg, gušćijeg,

a ponegdje i pačjeg. K djevojci dolaze njezine prijateljice, ali ni-

kako udate žene. Momci se ne pozivaju, ali kad koji dođe, dobro

je došao i vrata su mu otvorena, pa makar bio iz dalekog sela i

nepoznat.", kako piše Vjekoslav Kesner opisujući običaje u selu 220Oštarije kod Ogulina. Većina mojih ispitanika svoje je životne

partnere upoznala na prelima. U većim mjestima, kao što su bili

Mrkopalj ili Ogulin, lokalno stanovništvo odlazilo je na plesove u

gostionice ili u velike dvorane. Na tim mjestima su se mladi ta-

kođer upoznavali. Dragutin Kurelac iz Ogulina prisjeća se kako je

takvih mjesta u Lomostu (jednom dijelu Ogulina) bilo čak pet, pa

se pjevalo: "U Lomostu ko u malom Beču, svako veče tamburice

zveču." Kuzele iz Plešca veli kako se društveni život svodio na dane

svetkovina i na sajmove po okolnim selima. "Mladi su se sastajali

isključivo nedjeljom i blagdanima na seoskim plesovima koji su

počinjali na uskrsni ponedjeljak i trajali nedjeljom do kasne je-

seni. Plesalo se u seoskim gostionicama i to s početkom u 14

sati, pa do večernjeg zvona sa mjesne crkve (oko 19 sati). Tada bi

djevojke otišle kućama, a momci dovršavali piće i međusobne

kavge, ponajčešće zbog djevojaka." Kuzele veli kako se plesalo u

dvije prostorije gostionice, s time da su momci u jednoj prostoriji

najčešće pili vino, a u drugoj se na zvuk harmonike plesalo – valcer,

polku i tango. Djevojke su stajale poredane uza zid, a momci su ih

poimenično pozivali na ples. Kuzele se prisjeća kako je nespora-

zum oko odaziva najčešće završavao tučnjavom. Budući da u ča-221barskom kraju nisu bila uobičajena prela , Danica Ožbolt iz Koz-

jeg Vrha veli kako su se mladi upoznavali u njezinoj gostionici. Ond-

je je i ona upoznala svojeg budućeg supruga. Roditelji Branimira

Grgurića upoznali su se također u gostionici, u mjestu Škrljevu,

odakle je bila Grgurićeva majka, i kamo je kao željezničar Grgu-

rićev otac često navraćao. Mjesto i vrijeme upoznavanja i druženja

bili su i crkveni blagdani. Stevan Skorupan iz Lapta svoju je su-

prugu upoznao na jednom takvom zboru u cimiteru crkve u Pla-

škom, a Bogomir Ivošević iz Krakara ističe kako su se mladi družili

u cinktoru crkve u Drežnici. U Fužinama je 16. lipnja na Svetog An-

tona bila velika zabava. "Tada su svi dolazili, a posebno je bila po-

znata pleh muzika, harmonike i tamburaški sastavi.", veli Zlata Bu-

jan-Kovačević. U subotu su bili "tanci" u velikim salama u Vratima i

Fužinama, a upoznavalo se i na "odvraćku" i na "čuvanju" mrtva-

ca. Đurđica Asić-Klobučar veli kako je u Kupjaku najveće proštenje

bilo na Vidovo, a da se na Skradski vrh išlo 15. kolovoza. Kuzele i

Zlata Bujan-Kovačević prisjećaju se kako se odlazilo na proštenja u

Svetu Goru kod Gerova, i kako su tamo pristizali vjernici iz čitavog

Gorskog kotara, ali i iz Senja i drugih dijelova Hrvatskog primorja.

Ondje je također bila prilika mladima za upoznavanje. Hodočas-

ničko razdoblje na Svetoj Gori bi započinjalo na Bijelu nedjelju, a

potom bi hodočasnici dolazili i u nedjelju po blagdanu Gospe

Karmelske. Za blagdan Velike Gospe dolazili su Gorani koji rade u

Francuskoj, a glavno trodnevno proštenje bilo je na Malu Gos-222pu. Prigoda za upoznavanje bili su i izleti koji su se organizirali u

Vratima na prvi maj. Toga su dana iz Vrata djevojke i mladići odla-

zili na izvor rijeke Ličanke kod Liča. U Oštarijama su se mladići sa-

stajali na Marmontovu mostu, a potom odlazili djevojkama u "ši-

ćariju", tj. očijukanje. Momci su dolazili pod prozore i "hukali", to

jest jako puhali u prozor, što bi bio znak da žele da djevojka

izađe na hodnik ili pred kuću. Ako ona izađe, s njom ostaje mo-

mak za kojeg se misli da je djevojčina simpatija, a ostali se povu-223ku. I Matilda Mesić iz Prezida piše o tome: "Kad bi se vraćali kući

(momci, op.a.), njihova pjesma bi odjekivala do kasno po cijelom

mjestu i znali bi često probuditi one koji su spavali. No, nitko se nije

žalio, već smo uživali u njihovoj pjesmi. Momci, koji su imali dje-

vojke, pjevali bi im pod prozorom. Djevojka bi ustala, došla do pro-224zora, upalila šibicu i tako momku dala znak da čuje pjesmu." U

Vrbovskom su se djevojke i mladići upoznavali na Cirkulu. "To je

bilo zgodno mjesto za okupljanje, a s njega se pružao i divan po-

gled na Senjsko, dio Vrbovskoga koji se uzdiže iznad desne obale

rijeke Dobre. Bila je tu i zidana klupa. Dečki bi donijeli gitare,

najmlađi bi sjedili na kraju, a stariji, većinom susjedi, svirali bi i 225pjevali." Upoznavalo se i na kupanju na rijeci Dobri, gdje je većina

stanovnika Vrbovskog naučila plivati. Nakon uređenja kanjona Ka-

mačnika išlo se na izlete u Kamačnik. U Moravicama, ističe Brani-

mir Grgurić, jedno od mjesta za upoznavanje bila je škola.

Jedan dio mojih sugovornika ističe kako su u to vrijeme

još uvijek bili česti ugovoreni brakovi. Naime, dvije obitelji koje su

se slagale dogovorile bi vjenčanje između djevojke i mladića.

Međutim, znalo se dogoditi, kako ističu Nikola Radulović i Sr-

boljub Radulović iz Drežnice, da mladić ili djevojka nisu bili za-

dovoljni roditeljskim izborom. Mane Mažar iz Drežnice tako nije

bio zadovoljan izborom Radulovićke iz razloga što "Radulovići

kratko žive, jer mnogo rajzuju" (naime, mnogo putuju tražeći po-

sao pa se brzo iscrpe). Franjo Starčević ističe kako je bilo lakše

opozvati dogovor ukoliko se mladić protivio ugovorenom braku.

On je mogao roditelje nagovoriti da se predomisle. Bilo je mnogo

slučajeva da su se mladić i djevojka zaljubili, ali da su roditelji

izabrali druge životne partnere za njih. U nekim slučajevima, kako

ističe Starčević, djevojka je uspijevala natjerati roditelje da odus-

tanu od namjere da je udaju za nekog drugog, ali je najčešći

obrazac bio da je djevojka odustala od voljenog mladića. Ipak, ka-

ko ističe Simo Šumonja iz Vere kod Plaškog, bilo je slučajeva da

je mladoženja došao po djevojku, a da je ona pobjegla iz kuće i

otišla drugome. Šumonja kaže da je onda bilo tri dana sramote, a

potom se udala za drugoga. Šumonja se sjeća da je jednom pri-

likom i budući mladoženja pobjegao. Naime, otac i stric željeli su

ga prisiliti da se radi zemlje oženi djevojkom koju nije volio. Ipak, u

vrijeme neposredno prije Drugog svjetskog rata i nakon rata, sve je

više brakova bilo iz ljubavi. Dragutin Kurelac se prisjeća kako je

svojoj budućoj supruzi Ani Kurelac, rođ. Poljak, "dujio" pod prozo-

rom i tražio je da mu donese vode, što je ona i učinila. To je bio znak

da ga simpatizira.

Otac Nade Matić bio je željezničar i radio je neko vrijeme

u Zagrebu, gdje je upoznao njezinu buduću majku. Majka je radila

kao kuharica kod grofa Bombellesa. Vjera nije bila prepreka braku,

iako je majka bila katolikinja, a otac pravoslavac. Otac i majka su

se vjenčali u pravoslavnoj crkvi, a majka je pritom željela prijeći

na pravoslavnu vjeru, ali joj je lokalni paroh rekao da se ona ne

mora prekrstiti, budući da je već krštena. Majka je tako ostala kat-

olikinja, a djecu je odgajala kao pravoslavce. Simo Šumonja iz

Plaškog kaže kako u miješanom braku postoje pravila. Naime, uko-

liko je otac katolik, a majka pravoslavka, njihova muška djeca su

katolici, a ženska pravoslavke. Obrnuta je situacija ako je otac pra-

voslavac, a majka katolikinja. Šumonja kao primjer navodi Milku

Lončar, rođenu 1924. u Plaškom, čiji je otac bio katolik, a majka

pravoslavka, pa je ona bila pravoslavne vjere, a brat katoličke. U

miješanim sredinama bili su prije Drugog svjetskog rata, ali i nakon

njega, vrlo česti brakovi između katolika i pravoslavaca. Bila su

učestala i druženja i zajednički pothvati članova različitih vjerskih

zajednica; naprimjer prilikom gradnje katoličke kapelice Svete Te-

rezije od Malog Isusa u Moravicama, zemljište za kapelicu ustupio

je trgovac drvima Josif Mamula, a u samoj gradnji sudjelovali su 226uvelike i pravoslavci dajući stoku za podvoz i radnu snagu. U ča-

barskom kraju bile su jake veze između Hrvata i Slovenaca. "Sela

koja su bila na slovenskoj strani Kupe i Čabranke gravitirala su

zbog visokih brda čabarskom kraju, a stanovništvo je bilo vezano

ženidbenim vezama. To je bila ista populacija.", prisjeća se Petar

Kuzele.

U Kupjaku su mladići i djevojke vrlo često stupali kasno u

brakove, prema riječima Đurđice Asić-Klobučar. Naime, mladići su

se ženili tek nakon povratka iz vojske. Veli kako je izniman slučaj

bio brak njezinih roditelja, u koji je majka stupila s nepunih 18 go-

dina. Neki su mladići i djevojke ostajali sami. Starčević i Kuzele is-

tiču da su to uglavnom bili siromašni, neprivlačni, bolesni i lijeni

ljudi. Ponekad je, prema riječima Zlate Bujan-Kovačević, bilo ljudi

koji su se bavili spajanjem muškaraca i žena. Oni su se nazivali pro-

vodadžije. Radili su to dobrovoljno.

Nakon upoznavanja dvoje mladih redovito se išlo na do-

govore, kako ističe Simo Šumonja iz Vere kod Plaškog. Milan Vuj-

nović kaže kako su mladoženjini roditelji išli do mladenkinih na ko-

lač da se dogovore oko zaruka. Zaruke su se još mogle raskinuti. Iz

svadbenih običaja u svakome slučaju treba istaknuti ulogu jabuke,

osobito kod pravoslavaca. Poslije dugog raspitivanja o djevojci, u

selima oko Gornjih Dubrava, djevojku idu isprositi otac, brat ili

stric. Sa sobom nose obavezno jabuku. Kad dođu u kuću, prvo ra-

zgovaraju s djevojčinim roditeljima. Za to vrijeme djevojka sjedi

negdje u kutu i sluša. Ako prošnja s jabukom dobro prođe, tj. ako

roditelji pristanu na udaju, onda slijede zaruke, na koje ide uža

momkova obitelj, negdje i po desetero. Oni sa sobom nose pečena

mesa, vina i rakije i ostaju sve do zore. Nakon toga budu tri puta 227ozivi u crkvi, a potom svadba.

Same svadbe redovito su se odvijale u crkvi, a potom u

mladenkinoj kući ili lokalnoj gostionici (kako ističu Zorka Mila-

nović da je bilo u Jasenku i Dragutin Kurelac iz Ogulina). Nada Ma-

tić se prisjeća kako je imala dvije kočije na vjenčanju i kako je broj

uzvanika bio između dvadeset i dvadeset i pet. Zorka Milanović

kaže kako su konji bili redovito okićeni. Svadbeni običaji su bili sli-

čni današnjim običajima na selu. Kad su svatovi došli pred kuću dje-

vojke, nailazili su na zatvorena vrata. Dočekaju ih neki od uzvanika i

pitaju ih što ondje traže. Zatim se dva puta dovode krive djevojke

ili kakve babe, a tek treći put prava mlada. Majka i otac potom

daju blagoslov mladencima. Mlada, mladoženja, kum i djeveri

sjedaju na prva kola. Kad dođu u momkovo dvorište mlada je u

dubravskom kraju morala prebaciti sito preko krova, ali je to naj-

220 V. Kesner, Oštarije: na raskrižju putova: bilješke i zapažanja, Zagreb 1995, 114-115.

221 U selu Plešce bilo je uobičajeno ići u "mobe", tj. na rad udruženim snagama. Tako se čihanje perja kod njih nazivalo "moba", što bi bio ekvivalent prelu.

222 Ž. Malnar, Svetište Majke Božje karmelske kraj Gerova, Čabar 2002. 223 V. Kesner, Oštarije: na raskrižju putova: bilješke i zapažanja, Zagreb 1995, 117-118. 224 M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 47.225 B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 13.

227 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi-

lačke borbe, Karlovac 1987, 212; O svadbenim običajima u okolici Čabra, vidi u: Ž. Malnar, Tršće, Čabar

1998, 159-161.

226 M. Petrović, Bogdan Jakšić, profesor bogoslovije (1875. - 1935.), 3, neobjavljeno. O odnosima pra-voslavaca i katolika u Moravicama govori i činjenica koju ističe Josip Juretić da katolici nikada nisu radili na pravoslavne blagdane. Branimir Grgurić iz Moravica također ističe kako su djeca iz škole redovito poha-đala pravoslavnu crkvu na značajnije crkvene blagdane, bez obzira na vjeroispovjest.

200

201

O druženju i sklapanju braka

U adolescentskoj dobi mladići i djevojke zabavljali su se

na tzv. prelima. Na prelima se tukla konoplja, tkale plahte, "čijalo

perje", perušao ili komušao kukuruz. Dušan Marović iz Nikolića

svjedoči o tome kako su na prela dolazili uglavnom djevojke i

momci iz istog sela. U malim tijesnim sobama igrala su se kola,

pjevalo se i igralo "zujenja" (trebalo je pogoditi žmirećki tko te

je udario), pričalo viceve. Simo Šumonja iz Vere kod Plaškog pri-

sjeća se kako su zimi prela znala biti svaku večer. Na prelima se

najčešće plesao drmež i svirale su se tamburice. Mladi parovi

upoznavali su se uglavnom na prelima. "Čijanje perja sazivale su

djevojke koje bi sakupile dovoljno perja bilo kokošjeg, gušćijeg,

a ponegdje i pačjeg. K djevojci dolaze njezine prijateljice, ali ni-

kako udate žene. Momci se ne pozivaju, ali kad koji dođe, dobro

je došao i vrata su mu otvorena, pa makar bio iz dalekog sela i

nepoznat.", kako piše Vjekoslav Kesner opisujući običaje u selu 220Oštarije kod Ogulina. Većina mojih ispitanika svoje je životne

partnere upoznala na prelima. U većim mjestima, kao što su bili

Mrkopalj ili Ogulin, lokalno stanovništvo odlazilo je na plesove u

gostionice ili u velike dvorane. Na tim mjestima su se mladi ta-

kođer upoznavali. Dragutin Kurelac iz Ogulina prisjeća se kako je

takvih mjesta u Lomostu (jednom dijelu Ogulina) bilo čak pet, pa

se pjevalo: "U Lomostu ko u malom Beču, svako veče tamburice

zveču." Kuzele iz Plešca veli kako se društveni život svodio na dane

svetkovina i na sajmove po okolnim selima. "Mladi su se sastajali

isključivo nedjeljom i blagdanima na seoskim plesovima koji su

počinjali na uskrsni ponedjeljak i trajali nedjeljom do kasne je-

seni. Plesalo se u seoskim gostionicama i to s početkom u 14

sati, pa do večernjeg zvona sa mjesne crkve (oko 19 sati). Tada bi

djevojke otišle kućama, a momci dovršavali piće i međusobne

kavge, ponajčešće zbog djevojaka." Kuzele veli kako se plesalo u

dvije prostorije gostionice, s time da su momci u jednoj prostoriji

najčešće pili vino, a u drugoj se na zvuk harmonike plesalo – valcer,

polku i tango. Djevojke su stajale poredane uza zid, a momci su ih

poimenično pozivali na ples. Kuzele se prisjeća kako je nespora-

zum oko odaziva najčešće završavao tučnjavom. Budući da u ča-221barskom kraju nisu bila uobičajena prela , Danica Ožbolt iz Koz-

jeg Vrha veli kako su se mladi upoznavali u njezinoj gostionici. Ond-

je je i ona upoznala svojeg budućeg supruga. Roditelji Branimira

Grgurića upoznali su se također u gostionici, u mjestu Škrljevu,

odakle je bila Grgurićeva majka, i kamo je kao željezničar Grgu-

rićev otac često navraćao. Mjesto i vrijeme upoznavanja i druženja

bili su i crkveni blagdani. Stevan Skorupan iz Lapta svoju je su-

prugu upoznao na jednom takvom zboru u cimiteru crkve u Pla-

škom, a Bogomir Ivošević iz Krakara ističe kako su se mladi družili

u cinktoru crkve u Drežnici. U Fužinama je 16. lipnja na Svetog An-

tona bila velika zabava. "Tada su svi dolazili, a posebno je bila po-

znata pleh muzika, harmonike i tamburaški sastavi.", veli Zlata Bu-

jan-Kovačević. U subotu su bili "tanci" u velikim salama u Vratima i

Fužinama, a upoznavalo se i na "odvraćku" i na "čuvanju" mrtva-

ca. Đurđica Asić-Klobučar veli kako je u Kupjaku najveće proštenje

bilo na Vidovo, a da se na Skradski vrh išlo 15. kolovoza. Kuzele i

Zlata Bujan-Kovačević prisjećaju se kako se odlazilo na proštenja u

Svetu Goru kod Gerova, i kako su tamo pristizali vjernici iz čitavog

Gorskog kotara, ali i iz Senja i drugih dijelova Hrvatskog primorja.

Ondje je također bila prilika mladima za upoznavanje. Hodočas-

ničko razdoblje na Svetoj Gori bi započinjalo na Bijelu nedjelju, a

potom bi hodočasnici dolazili i u nedjelju po blagdanu Gospe

Karmelske. Za blagdan Velike Gospe dolazili su Gorani koji rade u

Francuskoj, a glavno trodnevno proštenje bilo je na Malu Gos-222pu. Prigoda za upoznavanje bili su i izleti koji su se organizirali u

Vratima na prvi maj. Toga su dana iz Vrata djevojke i mladići odla-

zili na izvor rijeke Ličanke kod Liča. U Oštarijama su se mladići sa-

stajali na Marmontovu mostu, a potom odlazili djevojkama u "ši-

ćariju", tj. očijukanje. Momci su dolazili pod prozore i "hukali", to

jest jako puhali u prozor, što bi bio znak da žele da djevojka

izađe na hodnik ili pred kuću. Ako ona izađe, s njom ostaje mo-

mak za kojeg se misli da je djevojčina simpatija, a ostali se povu-223ku. I Matilda Mesić iz Prezida piše o tome: "Kad bi se vraćali kući

(momci, op.a.), njihova pjesma bi odjekivala do kasno po cijelom

mjestu i znali bi često probuditi one koji su spavali. No, nitko se nije

žalio, već smo uživali u njihovoj pjesmi. Momci, koji su imali dje-

vojke, pjevali bi im pod prozorom. Djevojka bi ustala, došla do pro-224zora, upalila šibicu i tako momku dala znak da čuje pjesmu." U

Vrbovskom su se djevojke i mladići upoznavali na Cirkulu. "To je

bilo zgodno mjesto za okupljanje, a s njega se pružao i divan po-

gled na Senjsko, dio Vrbovskoga koji se uzdiže iznad desne obale

rijeke Dobre. Bila je tu i zidana klupa. Dečki bi donijeli gitare,

najmlađi bi sjedili na kraju, a stariji, većinom susjedi, svirali bi i 225pjevali." Upoznavalo se i na kupanju na rijeci Dobri, gdje je većina

stanovnika Vrbovskog naučila plivati. Nakon uređenja kanjona Ka-

mačnika išlo se na izlete u Kamačnik. U Moravicama, ističe Brani-

mir Grgurić, jedno od mjesta za upoznavanje bila je škola.

Jedan dio mojih sugovornika ističe kako su u to vrijeme

još uvijek bili česti ugovoreni brakovi. Naime, dvije obitelji koje su

se slagale dogovorile bi vjenčanje između djevojke i mladića.

Međutim, znalo se dogoditi, kako ističu Nikola Radulović i Sr-

boljub Radulović iz Drežnice, da mladić ili djevojka nisu bili za-

dovoljni roditeljskim izborom. Mane Mažar iz Drežnice tako nije

bio zadovoljan izborom Radulovićke iz razloga što "Radulovići

kratko žive, jer mnogo rajzuju" (naime, mnogo putuju tražeći po-

sao pa se brzo iscrpe). Franjo Starčević ističe kako je bilo lakše

opozvati dogovor ukoliko se mladić protivio ugovorenom braku.

On je mogao roditelje nagovoriti da se predomisle. Bilo je mnogo

slučajeva da su se mladić i djevojka zaljubili, ali da su roditelji

izabrali druge životne partnere za njih. U nekim slučajevima, kako

ističe Starčević, djevojka je uspijevala natjerati roditelje da odus-

tanu od namjere da je udaju za nekog drugog, ali je najčešći

obrazac bio da je djevojka odustala od voljenog mladića. Ipak, ka-

ko ističe Simo Šumonja iz Vere kod Plaškog, bilo je slučajeva da

je mladoženja došao po djevojku, a da je ona pobjegla iz kuće i

otišla drugome. Šumonja kaže da je onda bilo tri dana sramote, a

potom se udala za drugoga. Šumonja se sjeća da je jednom pri-

likom i budući mladoženja pobjegao. Naime, otac i stric željeli su

ga prisiliti da se radi zemlje oženi djevojkom koju nije volio. Ipak, u

vrijeme neposredno prije Drugog svjetskog rata i nakon rata, sve je

više brakova bilo iz ljubavi. Dragutin Kurelac se prisjeća kako je

svojoj budućoj supruzi Ani Kurelac, rođ. Poljak, "dujio" pod prozo-

rom i tražio je da mu donese vode, što je ona i učinila. To je bio znak

da ga simpatizira.

Otac Nade Matić bio je željezničar i radio je neko vrijeme

u Zagrebu, gdje je upoznao njezinu buduću majku. Majka je radila

kao kuharica kod grofa Bombellesa. Vjera nije bila prepreka braku,

iako je majka bila katolikinja, a otac pravoslavac. Otac i majka su

se vjenčali u pravoslavnoj crkvi, a majka je pritom željela prijeći

na pravoslavnu vjeru, ali joj je lokalni paroh rekao da se ona ne

mora prekrstiti, budući da je već krštena. Majka je tako ostala kat-

olikinja, a djecu je odgajala kao pravoslavce. Simo Šumonja iz

Plaškog kaže kako u miješanom braku postoje pravila. Naime, uko-

liko je otac katolik, a majka pravoslavka, njihova muška djeca su

katolici, a ženska pravoslavke. Obrnuta je situacija ako je otac pra-

voslavac, a majka katolikinja. Šumonja kao primjer navodi Milku

Lončar, rođenu 1924. u Plaškom, čiji je otac bio katolik, a majka

pravoslavka, pa je ona bila pravoslavne vjere, a brat katoličke. U

miješanim sredinama bili su prije Drugog svjetskog rata, ali i nakon

njega, vrlo česti brakovi između katolika i pravoslavaca. Bila su

učestala i druženja i zajednički pothvati članova različitih vjerskih

zajednica; naprimjer prilikom gradnje katoličke kapelice Svete Te-

rezije od Malog Isusa u Moravicama, zemljište za kapelicu ustupio

je trgovac drvima Josif Mamula, a u samoj gradnji sudjelovali su 226uvelike i pravoslavci dajući stoku za podvoz i radnu snagu. U ča-

barskom kraju bile su jake veze između Hrvata i Slovenaca. "Sela

koja su bila na slovenskoj strani Kupe i Čabranke gravitirala su

zbog visokih brda čabarskom kraju, a stanovništvo je bilo vezano

ženidbenim vezama. To je bila ista populacija.", prisjeća se Petar

Kuzele.

U Kupjaku su mladići i djevojke vrlo često stupali kasno u

brakove, prema riječima Đurđice Asić-Klobučar. Naime, mladići su

se ženili tek nakon povratka iz vojske. Veli kako je izniman slučaj

bio brak njezinih roditelja, u koji je majka stupila s nepunih 18 go-

dina. Neki su mladići i djevojke ostajali sami. Starčević i Kuzele is-

tiču da su to uglavnom bili siromašni, neprivlačni, bolesni i lijeni

ljudi. Ponekad je, prema riječima Zlate Bujan-Kovačević, bilo ljudi

koji su se bavili spajanjem muškaraca i žena. Oni su se nazivali pro-

vodadžije. Radili su to dobrovoljno.

Nakon upoznavanja dvoje mladih redovito se išlo na do-

govore, kako ističe Simo Šumonja iz Vere kod Plaškog. Milan Vuj-

nović kaže kako su mladoženjini roditelji išli do mladenkinih na ko-

lač da se dogovore oko zaruka. Zaruke su se još mogle raskinuti. Iz

svadbenih običaja u svakome slučaju treba istaknuti ulogu jabuke,

osobito kod pravoslavaca. Poslije dugog raspitivanja o djevojci, u

selima oko Gornjih Dubrava, djevojku idu isprositi otac, brat ili

stric. Sa sobom nose obavezno jabuku. Kad dođu u kuću, prvo ra-

zgovaraju s djevojčinim roditeljima. Za to vrijeme djevojka sjedi

negdje u kutu i sluša. Ako prošnja s jabukom dobro prođe, tj. ako

roditelji pristanu na udaju, onda slijede zaruke, na koje ide uža

momkova obitelj, negdje i po desetero. Oni sa sobom nose pečena

mesa, vina i rakije i ostaju sve do zore. Nakon toga budu tri puta 227ozivi u crkvi, a potom svadba.

Same svadbe redovito su se odvijale u crkvi, a potom u

mladenkinoj kući ili lokalnoj gostionici (kako ističu Zorka Mila-

nović da je bilo u Jasenku i Dragutin Kurelac iz Ogulina). Nada Ma-

tić se prisjeća kako je imala dvije kočije na vjenčanju i kako je broj

uzvanika bio između dvadeset i dvadeset i pet. Zorka Milanović

kaže kako su konji bili redovito okićeni. Svadbeni običaji su bili sli-

čni današnjim običajima na selu. Kad su svatovi došli pred kuću dje-

vojke, nailazili su na zatvorena vrata. Dočekaju ih neki od uzvanika i

pitaju ih što ondje traže. Zatim se dva puta dovode krive djevojke

ili kakve babe, a tek treći put prava mlada. Majka i otac potom

daju blagoslov mladencima. Mlada, mladoženja, kum i djeveri

sjedaju na prva kola. Kad dođu u momkovo dvorište mlada je u

dubravskom kraju morala prebaciti sito preko krova, ali je to naj-

220 V. Kesner, Oštarije: na raskrižju putova: bilješke i zapažanja, Zagreb 1995, 114-115.

221 U selu Plešce bilo je uobičajeno ići u "mobe", tj. na rad udruženim snagama. Tako se čihanje perja kod njih nazivalo "moba", što bi bio ekvivalent prelu.

222 Ž. Malnar, Svetište Majke Božje karmelske kraj Gerova, Čabar 2002. 223 V. Kesner, Oštarije: na raskrižju putova: bilješke i zapažanja, Zagreb 1995, 117-118. 224 M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 47.225 B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 13.

227 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi-

lačke borbe, Karlovac 1987, 212; O svadbenim običajima u okolici Čabra, vidi u: Ž. Malnar, Tršće, Čabar

1998, 159-161.

226 M. Petrović, Bogdan Jakšić, profesor bogoslovije (1875. - 1935.), 3, neobjavljeno. O odnosima pra-voslavaca i katolika u Moravicama govori i činjenica koju ističe Josip Juretić da katolici nikada nisu radili na pravoslavne blagdane. Branimir Grgurić iz Moravica također ističe kako su djeca iz škole redovito poha-đala pravoslavnu crkvu na značajnije crkvene blagdane, bez obzira na vjeroispovjest.

203

202

češće činio kum umjesto nje, jer mladoj to obično nije uspijevalo.

Ušavši u vežu, gdje se nalazi ognjište, mladu djeverovi vode tri pu-

ta oko ognjišta, u smjeru kretanja sunca. Mlada se prilikom ulaska

u kuću tri puta pokloni na pragu, a to je odavanje počasti kućnim

pokojnicima za koje se vjeruje da borave pod pragom. Isto zna-

čenje ima bacanje žita i bombona na kućni prag. Zatim mlada

poljubi svekra u ruku, a kada sjedne za stol, stavljaju joj muško di-

jete na koljena, pa ga mlada daruje bombonima. Stavljanje djeteta

na koljena također je magijski čin, kojim se želi izazvati plodnost

mlade, osobito u muškoj djeci. Za vrijeme svadbe dva djevera

paze na to da mladoj tko ne ukrade cipelu. Ipak, neko se dijete re-

dovito podvuče pod stol i ukrade cipelu. Kad mladu pozovu da

ustane od stola da ona uđe u kolo, ona izjavi da ne može plesati jer

nema cipelu. Djever je tada otkupljivao mladenkinu cipelu, kako

se prisjeća Marica Zatezalo iz Gornjih Dubrava. Pod kraj svadbe

mlada daruje momkovu rodbinu posteljinom. Mladence u postelju

sprema kum i pritom lupa vratima u prostoriji gdje ih je polegao. 228Lupanjem vratima željelo se uplašiti zle sile. Na svadbama se iz-

među dva rata popilo prosječno 10 do 20 litara rakije i 50 do 100

litara vina. Redovito se pucalo iz kubura, današnji kazivači to ob-

jašnjavaju izrazima veselja, ali zapravo je riječ o starom apotro-

pejskom običaju zaplašivanja zlih sila, koje su osobito opasne po

mladence u svatovima. Milan Vujnović iz Vitunja ističe kako su se

kumovi birali prema mogućnostima, tj. prema tome koliko su imali

novaca, a Bogomir Ivošević iz Krakara kaže kako su kumovi uglav-

nom bili najbolji prijatelji mladenke i mladoženje. Nakon svadbene

noći u mladenkinoj kući odlazilo se u mladoženjinu kuću, a tek bi

za osam dana dolazila mladenkina rodbina u posjet novom brač-

nom paru. Naime, toliko je trebalo da se mladenka privikne i

snađe u novoj kući. Tada se donose darovi, "peče se svinja", kako

kaže Simo Šumonja, i "mnogo se pije". Ukoliko je svekrva bila živa,

ona bi predala gospodarstvo snahi (barem formalno). Rastava

uglavnom nije bilo. Bez obzira na plodnost bračni par je ostajao

u braku, kako ističe Bogomir Ivošević. Simo Šumonja ističe kako

bi, ukoliko bračni par nije imao djece, netko od rodbine dao neko

svoje dijete, koje je onda neplodni bračni par usvajao. Slično se do-

gađalo ukoliko su imali samo žensku djecu. Šumonja se sjeća kako

je otac, budući da je u to vrijeme imao četiri djevojčice, primio od

tetke njegove majke jednog dječaka. Mladenka je donosila u kuću

miraz ili dotu. U miraz se najčešće donosio namještaj, rublje, no-

vac, stoka, a ponekad i zemlja. Franjo Starčević ističe da su djevojke

dobivale zemlju jedino ako su u obitelji bila samo ženska djeca ili

ukoliko je bilo mnogo zemlje. Njegova majka, koja je kao mlada

ostala bez majke, a čiji je otac kasnije otišao u Ameriku i više se ni-

kada nije javio, omogućila je svojem budućem suprugu da se useli

u kuću njezina starog oca po ocu (dakle djeda). Đurđica Asić-Klo-

bučar veli kako je njezina majka u brak donijela samo jednu kravu,

a kako je sve ostalo naslijedio ujak. Simo Šumonja se prisjeća kako

je njegova majka kao dotu donijela u brak škrinju robe, a budući da

je djed imao tri sina, nije donijela zemlju. On ističe kako se običa-

valo reći: "Jadan muškarac koji je pod djevojkinim krovom". Znat-

no je manje bilo muškaraca koji su se priženili u djevojčinu kuću

nego što je to bio obrnut slučaj. Muškarci bi se priženili samo

onda ako u mladenkinoj obitelji nije bilo muške djece i ako je

mladenka bila kći jedinica. U Plaškom, prema Šumonjinom iska-

zu, mladići iz obitelji Kovačević i Šušnjar došli u mladenkinu kuću,

a Bogomir Ivošević iz Krakara se prisjeća kako su u pojedine zaseo-

ke oko Krakara i Drežnice došli katolici upravo na taj način. Naime,

zidar Ivan Brozović iz Bribira, Rudolf Grenko iz Lokava i Marko

Benković iz Jezerana priženili su se u spomenuta sela i bili su rijetki

katolici u drežničkoj kotlini. Zdravko Svetličić iz Ravne Gore veli ka-

ko se njegov otac priženio u majčinu kuću jer nije bilo muškarca u

majčinoj obitelji (djed je otišao u Ameriku 1913. godine i ondje je

umro 1962.g.). U slučaju da je suprug preminuo, žena se mogla po-

novo udati. To je, prema riječima Franje Starčevića, bilo najčešće

ukoliko je žena još imala malu djecu. Novi suprug morao je ra-

čunati na djecu iz prvog braka jer su i ona imala pravo naslijediti

dio imovine. Muškarac je tada najčešće dolazio u udovičinu kuću.

U jesen se na selu, prema riječima Dušana Matića, kosila

otava (trava narasla poslije košnje) i djetelina. Stelja se sušila i spre-

mala za zimu, za prostiranje pod stokom da "ne leže u đubru".

Osim toga, pripremala su se drva za duge i oštre zime, po 15 do 20

kubnih metara, jer se u Moravicama ložilo čitave godine (budući

da se kuhalo jelo i hrana za svinje). U jesen se bralo voće (jabuke,

šljive, orasi i kruške). Od krušaka su postojale one koje su se mogle

odmah jesti i jesenke, tj. one koje su kasnije sazrijevale, a stajale

su i po čitavu zimu. Također se brala ljetina: grah, ze, a drveno po-

suđe – bačve i kace – za šljive i kupus. Krumpir se kopao ručno, sor-

tirao se na njivi za prehranu ljudi, za prehranu životinja i sjemenski

krumpir. Matić ističe kako je krumpir omiljena goranska hrana te

da se priprema na razne načine: kao kuhani, slani, pire, pečen pod

ljuskom i kao pole (krumpir se prereže na pola, pole se pospu solju

pa se peku). Za kupus Gorani kažu zelje. Na njivi su se nožem ski-

dale glavice, čistile su se od zemlje i starog lišća. Kod kuće su se

glavice odvajale za sarmu, a ostale su muškarci ribali na ribežu. Na-

ribani kupus stavljalo se u drvenu posudu, kacu, a gazili su ga mu-

škarci tako da je u kaci voda bila iznad zelja. Dodavala se kuhinjska

sol i nemljeveni papar. Pri vrhu posude stavljale su se glavice za sar-

mu. Na njih su se stavljale oprane drvene daščice, a na njih ka-

menje za bolju fermentaciju pod pritiskom. Kupus se čistio, mi-

jenjala se voda, stvarao se sok (rasol), dobar posebno za mamurne.

228 O svadbenim običajima oko Gornjih Dubrava vidi posebno opširno u: S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodilačke borbe, Karlovac 1987, 212-220. O svadbenim običajima vidi tekst na lokalnom narječju Brod Moravica u: V. Jurković, Po dragom goran-skom zavičaju – Brodmoravički kraj, Zagreb 1981, 86. Ogulinke u narodnoj nošnji 1918. godine

O životu u skladu s godišnjim dobima

Zajednički izlet stanovnika Fužina na vrelo Ličanke 1929. godine

203

202

češće činio kum umjesto nje, jer mladoj to obično nije uspijevalo.

Ušavši u vežu, gdje se nalazi ognjište, mladu djeverovi vode tri pu-

ta oko ognjišta, u smjeru kretanja sunca. Mlada se prilikom ulaska

u kuću tri puta pokloni na pragu, a to je odavanje počasti kućnim

pokojnicima za koje se vjeruje da borave pod pragom. Isto zna-

čenje ima bacanje žita i bombona na kućni prag. Zatim mlada

poljubi svekra u ruku, a kada sjedne za stol, stavljaju joj muško di-

jete na koljena, pa ga mlada daruje bombonima. Stavljanje djeteta

na koljena također je magijski čin, kojim se želi izazvati plodnost

mlade, osobito u muškoj djeci. Za vrijeme svadbe dva djevera

paze na to da mladoj tko ne ukrade cipelu. Ipak, neko se dijete re-

dovito podvuče pod stol i ukrade cipelu. Kad mladu pozovu da

ustane od stola da ona uđe u kolo, ona izjavi da ne može plesati jer

nema cipelu. Djever je tada otkupljivao mladenkinu cipelu, kako

se prisjeća Marica Zatezalo iz Gornjih Dubrava. Pod kraj svadbe

mlada daruje momkovu rodbinu posteljinom. Mladence u postelju

sprema kum i pritom lupa vratima u prostoriji gdje ih je polegao. 228Lupanjem vratima željelo se uplašiti zle sile. Na svadbama se iz-

među dva rata popilo prosječno 10 do 20 litara rakije i 50 do 100

litara vina. Redovito se pucalo iz kubura, današnji kazivači to ob-

jašnjavaju izrazima veselja, ali zapravo je riječ o starom apotro-

pejskom običaju zaplašivanja zlih sila, koje su osobito opasne po

mladence u svatovima. Milan Vujnović iz Vitunja ističe kako su se

kumovi birali prema mogućnostima, tj. prema tome koliko su imali

novaca, a Bogomir Ivošević iz Krakara kaže kako su kumovi uglav-

nom bili najbolji prijatelji mladenke i mladoženje. Nakon svadbene

noći u mladenkinoj kući odlazilo se u mladoženjinu kuću, a tek bi

za osam dana dolazila mladenkina rodbina u posjet novom brač-

nom paru. Naime, toliko je trebalo da se mladenka privikne i

snađe u novoj kući. Tada se donose darovi, "peče se svinja", kako

kaže Simo Šumonja, i "mnogo se pije". Ukoliko je svekrva bila živa,

ona bi predala gospodarstvo snahi (barem formalno). Rastava

uglavnom nije bilo. Bez obzira na plodnost bračni par je ostajao

u braku, kako ističe Bogomir Ivošević. Simo Šumonja ističe kako

bi, ukoliko bračni par nije imao djece, netko od rodbine dao neko

svoje dijete, koje je onda neplodni bračni par usvajao. Slično se do-

gađalo ukoliko su imali samo žensku djecu. Šumonja se sjeća kako

je otac, budući da je u to vrijeme imao četiri djevojčice, primio od

tetke njegove majke jednog dječaka. Mladenka je donosila u kuću

miraz ili dotu. U miraz se najčešće donosio namještaj, rublje, no-

vac, stoka, a ponekad i zemlja. Franjo Starčević ističe da su djevojke

dobivale zemlju jedino ako su u obitelji bila samo ženska djeca ili

ukoliko je bilo mnogo zemlje. Njegova majka, koja je kao mlada

ostala bez majke, a čiji je otac kasnije otišao u Ameriku i više se ni-

kada nije javio, omogućila je svojem budućem suprugu da se useli

u kuću njezina starog oca po ocu (dakle djeda). Đurđica Asić-Klo-

bučar veli kako je njezina majka u brak donijela samo jednu kravu,

a kako je sve ostalo naslijedio ujak. Simo Šumonja se prisjeća kako

je njegova majka kao dotu donijela u brak škrinju robe, a budući da

je djed imao tri sina, nije donijela zemlju. On ističe kako se običa-

valo reći: "Jadan muškarac koji je pod djevojkinim krovom". Znat-

no je manje bilo muškaraca koji su se priženili u djevojčinu kuću

nego što je to bio obrnut slučaj. Muškarci bi se priženili samo

onda ako u mladenkinoj obitelji nije bilo muške djece i ako je

mladenka bila kći jedinica. U Plaškom, prema Šumonjinom iska-

zu, mladići iz obitelji Kovačević i Šušnjar došli u mladenkinu kuću,

a Bogomir Ivošević iz Krakara se prisjeća kako su u pojedine zaseo-

ke oko Krakara i Drežnice došli katolici upravo na taj način. Naime,

zidar Ivan Brozović iz Bribira, Rudolf Grenko iz Lokava i Marko

Benković iz Jezerana priženili su se u spomenuta sela i bili su rijetki

katolici u drežničkoj kotlini. Zdravko Svetličić iz Ravne Gore veli ka-

ko se njegov otac priženio u majčinu kuću jer nije bilo muškarca u

majčinoj obitelji (djed je otišao u Ameriku 1913. godine i ondje je

umro 1962.g.). U slučaju da je suprug preminuo, žena se mogla po-

novo udati. To je, prema riječima Franje Starčevića, bilo najčešće

ukoliko je žena još imala malu djecu. Novi suprug morao je ra-

čunati na djecu iz prvog braka jer su i ona imala pravo naslijediti

dio imovine. Muškarac je tada najčešće dolazio u udovičinu kuću.

U jesen se na selu, prema riječima Dušana Matića, kosila

otava (trava narasla poslije košnje) i djetelina. Stelja se sušila i spre-

mala za zimu, za prostiranje pod stokom da "ne leže u đubru".

Osim toga, pripremala su se drva za duge i oštre zime, po 15 do 20

kubnih metara, jer se u Moravicama ložilo čitave godine (budući

da se kuhalo jelo i hrana za svinje). U jesen se bralo voće (jabuke,

šljive, orasi i kruške). Od krušaka su postojale one koje su se mogle

odmah jesti i jesenke, tj. one koje su kasnije sazrijevale, a stajale

su i po čitavu zimu. Također se brala ljetina: grah, ze, a drveno po-

suđe – bačve i kace – za šljive i kupus. Krumpir se kopao ručno, sor-

tirao se na njivi za prehranu ljudi, za prehranu životinja i sjemenski

krumpir. Matić ističe kako je krumpir omiljena goranska hrana te

da se priprema na razne načine: kao kuhani, slani, pire, pečen pod

ljuskom i kao pole (krumpir se prereže na pola, pole se pospu solju

pa se peku). Za kupus Gorani kažu zelje. Na njivi su se nožem ski-

dale glavice, čistile su se od zemlje i starog lišća. Kod kuće su se

glavice odvajale za sarmu, a ostale su muškarci ribali na ribežu. Na-

ribani kupus stavljalo se u drvenu posudu, kacu, a gazili su ga mu-

škarci tako da je u kaci voda bila iznad zelja. Dodavala se kuhinjska

sol i nemljeveni papar. Pri vrhu posude stavljale su se glavice za sar-

mu. Na njih su se stavljale oprane drvene daščice, a na njih ka-

menje za bolju fermentaciju pod pritiskom. Kupus se čistio, mi-

jenjala se voda, stvarao se sok (rasol), dobar posebno za mamurne.

228 O svadbenim običajima oko Gornjih Dubrava vidi posebno opširno u: S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodilačke borbe, Karlovac 1987, 212-220. O svadbenim običajima vidi tekst na lokalnom narječju Brod Moravica u: V. Jurković, Po dragom goran-skom zavičaju – Brodmoravički kraj, Zagreb 1981, 86. Ogulinke u narodnoj nošnji 1918. godine

O životu u skladu s godišnjim dobima

Zajednički izlet stanovnika Fužina na vrelo Ličanke 1929. godine

205

204

Nakon branja kukuruza u klipu skidala se perušina (listovi klipova),

ali ne sva, jer su se klipovi pomoću preostalih listova vezali i sušili.

Suha perušina upotrebljavala se za punjenje blazina (strunjača), a

napunjene blazine stavljale su se u krevet ili na pod. Osušeni ku-

kuruz se kominjao ručno i nosio u mlin ili u vodenicu na mljevenje.

Kukuruzno brašno se koristilo često u ljudskoj prehrani za kuhanje

palente. Nemljeveni kukuruz rabio se u prehrani svinja i peradi. Pa-

lenta se jela često, katkada i po dva puta dnevno, ujutro i za večeru,

s mlijekom ili bijelom kavom. Ponekad se jela kao poslastica pre-

livena prženim skorupom. U siromašnim obiteljima jela se šarena

palenta, kuhalo se brašno s krumpirom i dolijevala ponekad samo

crna kava od cikorije. I Kuzele veli kako su u čabarskom kraju jeli

kukuruz, krumpir, kupus i grah. Matilda Mesić iz Prezida piše ka-

ko su domaća jela bila skromna. "Jeli smo većinom hranu koju smo

sami proizveli i životinje koje smo uzgojili kod kuće. Juha se kuhala

samo nedjeljom, a kruh pekao za velike blagdane. Prije jela bi-

smo se pomolili. Svi ukućani jeli smo iz jedne zdjele. Naše žlice

zvonile bi po zdjeli, tko je bio brži taj se mogao donekle najesti, a 229tko je bio sporiji ostao je gladan."

Šljive, prilagođene tamošnjim klimatskim uvjetima, nisu

se mogle presađivati. Pobrane šljive su se prebirale, čistile od

gnjilih i od starog lišća. Tako prebrane, stavljale su se u kace od 200

do 500 litara u kojima su dozrijevale, pretvarale se u kom s koš-

ticama ili bez njih. Nakon što kom dozrije, mogla se početi peći ra-

kija – šljivovica. Prilikom pečenja rakije (a rakija se peče dan i noć)

kom se morao stalno miješati da ne zagori. Oko kazana su se sku-230pljali susjedi da pomognu i da kušaju rakiju , a Matić se prisjeća

kako je bilo pjesme, pekao se prigodno i krumpir, a znalo se naći i

dimljenog sira i slanine. Jakost rakije se stalno kontrolirala gra-

domjerom. Rakija se pohranjivala u bocune (staklenu ambalažu) ili 231u bačve. Pila se cijele godine, častili su se gosti, posebno za Božić

i krsne slave, a ponekad se malo popilo i za vrijeme košnje. Rakija

se u manjim količinama i prodavala, ukoliko su šljive dobro ro-

dile, a svoj su dio dobivali i liječnici, advokati i bilježnici. U jesen

se spremala zimnica; sušilo se voće na ljesi, jabuke, šljive, kruške;

spremalo se zelenje u trapi; mrkva, peršin, celer i cikla u podrume.

U podrumima je bilo spremljeno i nešto jabuka i krušaka da se što

duže održe. Vrijedne domaćice uz kiselu i slanu zimnicu kuhale su

mnogo pekmeza, džema i kompota. A djeca su, umjesto marme-

lade, s kruhom jela i orahe. I konzervirana rajčica i cikla, kiseli kra-232stavci i paprike, pa i ajvar, priređivali su se za zimu.

238drugi ručni rad. Žene su ponekad znale i pjevati. Petar Kuzele iz

Plešca se prisjeća kako su "zimske noći bile duge, pa su ih žene

ispunjavale razmjenom kućnih posjeta na kojima se gulio grah,

čihalo perje, ljuštili orasi.. Muškarci bi se pridružili pijući rakiju koju

su sami ispekli. Takva su sijela bila zgoda za seoska ogovaranja i

druge seoske zgode. Od politike nije bilo ni "P" jer ona u to vrijeme 239nije stizala do sela. Osim toga seljani nisu imali interes, jer nisu

raspolagali informacijama." Kad su se počeli topiti snjegovi, u rano

proljeće nabujali su potoci i rijeke. Stevan Skorupan iz Lapta pri-

sjeća se kako je 1939. godine bila najveća poplava rijeke Dretulje.

Vojska iz Karlovca dolazila je čamcima da spašava ljude koji su se

našli odsječeni od svijeta u Janja Gori i okolnim selima. U Ogulinu

se Dobra izlila posljednji put 1925. godine, kada Đulin ponor nije 240mogao progutati više vode.

Ljeti, u vrijeme košnje, muškarci su na udaljene košenice 241odlazili već u dva sata u noći, kako se prisjeća Dušan Matić. Žene

nisu bile pošteđene teških poslova, osobito u vrijeme kada su muš-

karci bili odsutni (a to je bilo vrlo često tijekom godine). Simo Šu-

monja iz Vere kod Plaškog pripovijeda kako je njegova majka us-

tajala ljeti prije izlaska sunca. Prvo je ložila peć (u kasno ljeto, kada

su jutra već bila hladnija), a zatim je išla pomusti krave, ovce, ko-

ze, nahraniti svinje i pripremiti doručak za baku i djeda. Ukoliko je

otac bio kod kuće, on je pripremao stoku za pašu. Na pašu bi po-

slao njega (Simu), a on bi se do pola osam vratio zato da bi stigao

u školu. Matić se prisjeća kako su žene sela Donji i Gornji Vučkovići,

Petrovići i Matići (sve zaselci Moravica) nosile, za vrijeme košnje,

užinu-ručak koscima koji su kosili na košenicama Rudač i Rajnovo

brdo, i po šest kilometara ili sat i po daleko, uglavnom uzbrdo, uz 242dva ili tri počivanja. Hrana se nosila na glavi u košarama, a ispod

košare bio je vijenac od platna ili sukna. Od kuće se polazilo oko

11 sati, a užina je koscima bila oko 13 sati. Za užinu je bila juha,

koja se nije smjela proliti, a žene su juhu nosile po najvećoj vrućini.

Žene, domaćice kosaca, podijelile bi hranu i nakon kratkog od-

mora sušile su i grabljale sijeno, metale ga u plast ili trpale na kola i

vozile kući. Matić se i dan-danas pita kako su to te žene uspijevale

podnijeti. lje, mrkva (merlina), repe za ljudsku i stočnu hranu, ma-

hune, kukuruz, a kopao se i krumpir. Stoka se na poljanama čuvala

do kasne jeseni. Njive i oranice su se pripremale za proljetne ra-

dove.

Zime su u Gorskom kotaru bile posebno oštre. Toga se

sjećaju svi kazivači. Jesenske vremenske prilike obično su završa-

vale s Božićem. "Do Božića kako tako, od Božića naopako" ili "Do 233Božića nema zime." su uzrečice iz Gorskog kotara. Srboljub Ra-

dulović iz Drežnice napominje kako mu je otac pričao da je 1928.

godine bilo i do 130 centimetara snijega u samoj Drežnici. Godine

1928. prisjećaju se svi Gorani. Iako je snijeg znao biti jako visok,

veli Danica Ožbolt, na šumske radove se ipak odlazilo, saonicama.

"Početak godine 1929. zapamćen je po najhladnijoj do sada zabi-

lježenoj zimi. Početkom veljače zapao je preko jednog metra vi-

soki snijeg, a u nekim višim predjelima bilo ga je i do dva metra.

Iza toga je uslijedila jaka hladnoća. Kako su toplomjeri bili prava

rijetkost, kasnije se nagađalo da se temperatura spuštala i do 35

stupnjeva Celzijusovih ispod nule. Ceste i putevi su bili neproho-

dni jer se ralica s konjskom zapregom nije mogla vući. Cijeli mje-

sec su zatvorene pučke škole. Da bi obavili najnužnije poslove ljudi 234su se mogli kretati samo koristeći krplje." Događalo se da snijeg

padne i u svibnju i u lipnju, kao što je to bilo 1932., 1933. i 1952. go-235dine. Kuzele se prisjeća zime 1952. godine, kada je kao student

ostao zarobljen u rodnom selu osam dana. "Zime su bile Sibir. Sni-

jeg bi pao prije 6. prosinca, pa bi došla južina i zatoplilo bi, a potom

bi opet napadao novi snijeg i tako sve do kraja ožujka. Temperatu-

re su bile i do minus 30 celziusa.", prisjeća se Zdravko Svetličić iz

Ravne Gore. Josip Juretić iz Moravica veli da je drvo ponekad pu-

calo od hladnoće, i da je on znao spavati ispod peći koliko je bio

promrzao. Nanosi ili smetovi snijega zimi u planini katkad su bili i

nekoliko metara visoki. Na zimski život Gorana više utječe snijeg

nego hladnoća. Dugo vremena ralice nisu uspijevale raščistiti pu-

tove, pa je unatoč saonicama i hodaljkama za snijeg kretanje bilo

znatno otežano. Zimi su se u okolici Gornjih Dubrava jela samo dva

obroka – ručak i večera, dok su u ostalim godišnjim dobima (kada 236su veći fizički napori) bila tri obroka. Zimi se uglavnom priprem-

alo i popravljalo oruđe za proljeće, a navečer su se sastajali seljaci 237na sijelima (stariji) i prelima (mlađi). Na sijelima su se sastajali mje-

štani svaku večer kod drugoga da bi pričali dogodovštine i zgode

iz svakodnevnog života. Družili su se i muški i ženske. Muški su obi-

čno pričali o ljetini, sijanju žita, kosidbi, sađenju i vađenju krumpira,

žetvi i vršidbi žita, cijenama stoke te ponudi i potražnji na saj-

movima u Ogulinu i drugdje. Žene su imale svoja zasebna sijela. Bi-

le su to uglavnom starije žene i snaše. Na sijelima nisu bile bes-

poslene kao muški, već je svaka u rukama imala predivo, vez ili neki

229 M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 33

230 Kuzele se prisjeća kako su muškarci najčešće pili šljivovicu, a rjeđe vino, koje je bilo preskupo. U

Plešcu kod Čabra bilo je drastičnih slučajeva alkoholizma, a Kuzele ističe da je bilo oko 5% alkoholičara.

231 O pečenju rakije vidi tekst na lokalnom narječju Brod Moravica u: V. Jurković, Po dragom goranskom

zavičaju – Brodmoravički kraj, Zagreb 1981, 82.

232 O spremanju zimnice vidi u: B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori, Vrbovsko 2006, 16.

O bolesti, starosti i smrti

233 A. Blanc, Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 41. 234 S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 270. 235 A. Blanc, Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 44. 236 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi-lačke borbe, Karlovac 1987, 209. 237 O sijelima i prelima vidi tekst na lokalnom narječju Brod Moravica u: V. Jurković, Po dragom goran-skom zavičaju – Brodmoravički kraj, Zagreb 1981, 77.

238 V. Kesner, Oštarije: na raskrižju putova: bilješke i zapažanja, Zagreb 1995, 116-117.

239 U Plešcu je jedino trgovac Muhvić bio pretplaćen na novine. Od njega je novine posuđivao lokalni mlinar Gašparac. Bio je nagluh i slijep na jedno oko. Muhvić se volio s njim našaliti pa mu je davao novine stare tri godine. Kuzele se prisjeća kako je Gašparac čitao te novine i izjavljivao za kinesko-japanski rat, tada već davno završen: "Opet se tuku!". Svetličić se prisjeća kako su Ravnogorci bili zainteresirani za politiku. Naime, i otac i stric posjedovali su brošure s komunističkim sadržajem i prije Drugog svjetskog rata. Na tri ili četiri radija u Ravnoj Gori stanovništvo je slušalo vijesti iz svijeta i, kako kaže Svetličić, sa skepsom razmišljalo o Hitlerovoj najezdi. U Vratima je, prema riječima Zlate Bujan-Kovačević bilo također zainteresiranih za politiku. Njezin djed je sudjelovao u paljenju zastava 1903. godine na željeznici, Zbog toga je bio interniran u zatvoru u Ogulinu, a glavni podgovarač koji je željezničare nagovorio da pale zastave, pio je pivo zajedno sa žandarima. Zato je djed odgajao svoje sinove da se ne bave politikom. Branimir Grgurić iz Moravica veli kako je njegov otac bio simpatizer HSS-a, a kako je otac njegove sup-ruge, koja je također iz Moravica, Antun Mufić, bio povjerenik HSS-a za Moravice. O presjeku političkih zbivanja između dva svjetska rata vidi najbolje u: "Od postanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca do ka-pitulacije Kraljevine Jugoslavije" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 90-101.

240 A. Blanc, Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 48.

241 O košnji vidi tekst na lokalnom narječju Brod Moravica u: V. Jurković, Po dragom goranskom zavičaju – Brodmoravički kraj, Zagreb 1981, 79-80. U Kupjaku, gdje su gotovo svi bili zaposleni u državnim služ-bama, muškarci nisu imali vremena za košnju, pa su unajmljivali radnike iz drugih dijelova Gorskog kotara da im dođu pomoći. Najčešće su dolazili radnici iz Severina na Kupi, prema riječima Đurđice Asić-Klo-bučar.

242 Opisi košnje u čabarskom kraju izvrsno su izneseni u: Ž. Malnar, Tršće, Čabar 1998, 164-165.

U vrijeme između dva svjetska rata liječnici su djelovali

samo u značajnijim središtima. Ogulin, Plaški, Vrbovsko i Delnice

imali su liječnike. Simo Šumonja iz Vere kod Plaškog prisjeća se ka-

ko su u Plaškom tridesetih godina bila dva liječnika. Prvi je bio Mi-

lutin Kosanović (brat Save Kosanovića, nećaka Nikole Tesle), koji

je Simu liječio od ospica. Njega je naslijedio Rus Slatkov 1938. ili

1939. godine, kada je Kosanović dobio premještaj u Ogulin. Zbog

malog broja liječnika u selima su postojali seoski vidari. Oni su bili

vrlo poštovani u svojoj sredini, a njima su se seljaci najčešće obra-

ćali u slučaju povreda kostiju, uganuća ili prijeloma. Grišnik navodi

za svojeg oca: "Bio je pravi majstor kada bi netko ugurao ruku ili

nogu. Susjed Jože Čibuc imao je 16 godina kada mu je kost pukla

šest cola nad koljenom. Moj me otac poslao da donesem frtalj

litre našeg vina jer Čibčevo je bilo kiselo i rekao mi je da donesem

četiri daščice koje će zabit da drže kost na mjestu. Sad je moj otac

Matija Grišnik koeg zovu Žuti Mata metnuo kost na mjesto i četiri

daščice okolo noge dobro stisnuo i omotao čistim platnom. Jožu

smo ostavili spavat od onog našeg vina i muke. U krevetu je bio

dva tjedna a onda je počeo hodati na štakama koje mu je susjed

napravio. Mjesec dana moj mu je otac odmotao nogu i ponovo

metnuo daščice i omotao. Dva tjedna kasnije Joža je bio potpuno

zdrav, kasnije otišao u Ameriku i tamo umro." Drugi slučaj izlje-

čenja dogodio se 1907. godine. U selu Vukova Gorica, oko 20 ki-

lometara od Lukovdola, živio je poznati odvjetnik Ivo Šubašić.

Šubašić je pozvao liječnika iz Vrbovskog kada je njegova kćerka

isčašila nogu. No liječnik mu je rekao da će mu jedan čovjek iz

Gorence to "srediti bolje". Mate Grišnik se prisjeća kako je "Šuba-

šićev sluga moga oca otpeljao u Vukovo Gorico i moj otac odmo-243tao členak djevojčice stisnuo koščicu koja je pala na mjesto". Bilo

je žena koje su liječile kilu, kralješnicu i zatvor. Međutim, kod oz-

biljnijih oboljenja nije mogao pomoći seoski vidar. O primitivizmu

u to vrijeme govori primjer bake Bogomira Ivoševića iz Krakara.

Njegovoj se baki, naime, pojavila golema izbočina na lijevoj dojci

na što su joj suseljanke kazale da na izraslinu, koja je počela boljeti,

metne izmetinu od šarenog praseta. Izraslina se nakon toga otvo-

243 L. Benyovsky, "Goranov Lukovdol" u: Hrvatska revija, sv. 3 (2003), 40-41.

205

204

Nakon branja kukuruza u klipu skidala se perušina (listovi klipova),

ali ne sva, jer su se klipovi pomoću preostalih listova vezali i sušili.

Suha perušina upotrebljavala se za punjenje blazina (strunjača), a

napunjene blazine stavljale su se u krevet ili na pod. Osušeni ku-

kuruz se kominjao ručno i nosio u mlin ili u vodenicu na mljevenje.

Kukuruzno brašno se koristilo često u ljudskoj prehrani za kuhanje

palente. Nemljeveni kukuruz rabio se u prehrani svinja i peradi. Pa-

lenta se jela često, katkada i po dva puta dnevno, ujutro i za večeru,

s mlijekom ili bijelom kavom. Ponekad se jela kao poslastica pre-

livena prženim skorupom. U siromašnim obiteljima jela se šarena

palenta, kuhalo se brašno s krumpirom i dolijevala ponekad samo

crna kava od cikorije. I Kuzele veli kako su u čabarskom kraju jeli

kukuruz, krumpir, kupus i grah. Matilda Mesić iz Prezida piše ka-

ko su domaća jela bila skromna. "Jeli smo većinom hranu koju smo

sami proizveli i životinje koje smo uzgojili kod kuće. Juha se kuhala

samo nedjeljom, a kruh pekao za velike blagdane. Prije jela bi-

smo se pomolili. Svi ukućani jeli smo iz jedne zdjele. Naše žlice

zvonile bi po zdjeli, tko je bio brži taj se mogao donekle najesti, a 229tko je bio sporiji ostao je gladan."

Šljive, prilagođene tamošnjim klimatskim uvjetima, nisu

se mogle presađivati. Pobrane šljive su se prebirale, čistile od

gnjilih i od starog lišća. Tako prebrane, stavljale su se u kace od 200

do 500 litara u kojima su dozrijevale, pretvarale se u kom s koš-

ticama ili bez njih. Nakon što kom dozrije, mogla se početi peći ra-

kija – šljivovica. Prilikom pečenja rakije (a rakija se peče dan i noć)

kom se morao stalno miješati da ne zagori. Oko kazana su se sku-230pljali susjedi da pomognu i da kušaju rakiju , a Matić se prisjeća

kako je bilo pjesme, pekao se prigodno i krumpir, a znalo se naći i

dimljenog sira i slanine. Jakost rakije se stalno kontrolirala gra-

domjerom. Rakija se pohranjivala u bocune (staklenu ambalažu) ili 231u bačve. Pila se cijele godine, častili su se gosti, posebno za Božić

i krsne slave, a ponekad se malo popilo i za vrijeme košnje. Rakija

se u manjim količinama i prodavala, ukoliko su šljive dobro ro-

dile, a svoj su dio dobivali i liječnici, advokati i bilježnici. U jesen

se spremala zimnica; sušilo se voće na ljesi, jabuke, šljive, kruške;

spremalo se zelenje u trapi; mrkva, peršin, celer i cikla u podrume.

U podrumima je bilo spremljeno i nešto jabuka i krušaka da se što

duže održe. Vrijedne domaćice uz kiselu i slanu zimnicu kuhale su

mnogo pekmeza, džema i kompota. A djeca su, umjesto marme-

lade, s kruhom jela i orahe. I konzervirana rajčica i cikla, kiseli kra-232stavci i paprike, pa i ajvar, priređivali su se za zimu.

238drugi ručni rad. Žene su ponekad znale i pjevati. Petar Kuzele iz

Plešca se prisjeća kako su "zimske noći bile duge, pa su ih žene

ispunjavale razmjenom kućnih posjeta na kojima se gulio grah,

čihalo perje, ljuštili orasi.. Muškarci bi se pridružili pijući rakiju koju

su sami ispekli. Takva su sijela bila zgoda za seoska ogovaranja i

druge seoske zgode. Od politike nije bilo ni "P" jer ona u to vrijeme 239nije stizala do sela. Osim toga seljani nisu imali interes, jer nisu

raspolagali informacijama." Kad su se počeli topiti snjegovi, u rano

proljeće nabujali su potoci i rijeke. Stevan Skorupan iz Lapta pri-

sjeća se kako je 1939. godine bila najveća poplava rijeke Dretulje.

Vojska iz Karlovca dolazila je čamcima da spašava ljude koji su se

našli odsječeni od svijeta u Janja Gori i okolnim selima. U Ogulinu

se Dobra izlila posljednji put 1925. godine, kada Đulin ponor nije 240mogao progutati više vode.

Ljeti, u vrijeme košnje, muškarci su na udaljene košenice 241odlazili već u dva sata u noći, kako se prisjeća Dušan Matić. Žene

nisu bile pošteđene teških poslova, osobito u vrijeme kada su muš-

karci bili odsutni (a to je bilo vrlo često tijekom godine). Simo Šu-

monja iz Vere kod Plaškog pripovijeda kako je njegova majka us-

tajala ljeti prije izlaska sunca. Prvo je ložila peć (u kasno ljeto, kada

su jutra već bila hladnija), a zatim je išla pomusti krave, ovce, ko-

ze, nahraniti svinje i pripremiti doručak za baku i djeda. Ukoliko je

otac bio kod kuće, on je pripremao stoku za pašu. Na pašu bi po-

slao njega (Simu), a on bi se do pola osam vratio zato da bi stigao

u školu. Matić se prisjeća kako su žene sela Donji i Gornji Vučkovići,

Petrovići i Matići (sve zaselci Moravica) nosile, za vrijeme košnje,

užinu-ručak koscima koji su kosili na košenicama Rudač i Rajnovo

brdo, i po šest kilometara ili sat i po daleko, uglavnom uzbrdo, uz 242dva ili tri počivanja. Hrana se nosila na glavi u košarama, a ispod

košare bio je vijenac od platna ili sukna. Od kuće se polazilo oko

11 sati, a užina je koscima bila oko 13 sati. Za užinu je bila juha,

koja se nije smjela proliti, a žene su juhu nosile po najvećoj vrućini.

Žene, domaćice kosaca, podijelile bi hranu i nakon kratkog od-

mora sušile su i grabljale sijeno, metale ga u plast ili trpale na kola i

vozile kući. Matić se i dan-danas pita kako su to te žene uspijevale

podnijeti. lje, mrkva (merlina), repe za ljudsku i stočnu hranu, ma-

hune, kukuruz, a kopao se i krumpir. Stoka se na poljanama čuvala

do kasne jeseni. Njive i oranice su se pripremale za proljetne ra-

dove.

Zime su u Gorskom kotaru bile posebno oštre. Toga se

sjećaju svi kazivači. Jesenske vremenske prilike obično su završa-

vale s Božićem. "Do Božića kako tako, od Božića naopako" ili "Do 233Božića nema zime." su uzrečice iz Gorskog kotara. Srboljub Ra-

dulović iz Drežnice napominje kako mu je otac pričao da je 1928.

godine bilo i do 130 centimetara snijega u samoj Drežnici. Godine

1928. prisjećaju se svi Gorani. Iako je snijeg znao biti jako visok,

veli Danica Ožbolt, na šumske radove se ipak odlazilo, saonicama.

"Početak godine 1929. zapamćen je po najhladnijoj do sada zabi-

lježenoj zimi. Početkom veljače zapao je preko jednog metra vi-

soki snijeg, a u nekim višim predjelima bilo ga je i do dva metra.

Iza toga je uslijedila jaka hladnoća. Kako su toplomjeri bili prava

rijetkost, kasnije se nagađalo da se temperatura spuštala i do 35

stupnjeva Celzijusovih ispod nule. Ceste i putevi su bili neproho-

dni jer se ralica s konjskom zapregom nije mogla vući. Cijeli mje-

sec su zatvorene pučke škole. Da bi obavili najnužnije poslove ljudi 234su se mogli kretati samo koristeći krplje." Događalo se da snijeg

padne i u svibnju i u lipnju, kao što je to bilo 1932., 1933. i 1952. go-235dine. Kuzele se prisjeća zime 1952. godine, kada je kao student

ostao zarobljen u rodnom selu osam dana. "Zime su bile Sibir. Sni-

jeg bi pao prije 6. prosinca, pa bi došla južina i zatoplilo bi, a potom

bi opet napadao novi snijeg i tako sve do kraja ožujka. Temperatu-

re su bile i do minus 30 celziusa.", prisjeća se Zdravko Svetličić iz

Ravne Gore. Josip Juretić iz Moravica veli da je drvo ponekad pu-

calo od hladnoće, i da je on znao spavati ispod peći koliko je bio

promrzao. Nanosi ili smetovi snijega zimi u planini katkad su bili i

nekoliko metara visoki. Na zimski život Gorana više utječe snijeg

nego hladnoća. Dugo vremena ralice nisu uspijevale raščistiti pu-

tove, pa je unatoč saonicama i hodaljkama za snijeg kretanje bilo

znatno otežano. Zimi su se u okolici Gornjih Dubrava jela samo dva

obroka – ručak i večera, dok su u ostalim godišnjim dobima (kada 236su veći fizički napori) bila tri obroka. Zimi se uglavnom priprem-

alo i popravljalo oruđe za proljeće, a navečer su se sastajali seljaci 237na sijelima (stariji) i prelima (mlađi). Na sijelima su se sastajali mje-

štani svaku večer kod drugoga da bi pričali dogodovštine i zgode

iz svakodnevnog života. Družili su se i muški i ženske. Muški su obi-

čno pričali o ljetini, sijanju žita, kosidbi, sađenju i vađenju krumpira,

žetvi i vršidbi žita, cijenama stoke te ponudi i potražnji na saj-

movima u Ogulinu i drugdje. Žene su imale svoja zasebna sijela. Bi-

le su to uglavnom starije žene i snaše. Na sijelima nisu bile bes-

poslene kao muški, već je svaka u rukama imala predivo, vez ili neki

229 M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 33

230 Kuzele se prisjeća kako su muškarci najčešće pili šljivovicu, a rjeđe vino, koje je bilo preskupo. U

Plešcu kod Čabra bilo je drastičnih slučajeva alkoholizma, a Kuzele ističe da je bilo oko 5% alkoholičara.

231 O pečenju rakije vidi tekst na lokalnom narječju Brod Moravica u: V. Jurković, Po dragom goranskom

zavičaju – Brodmoravički kraj, Zagreb 1981, 82.

232 O spremanju zimnice vidi u: B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori, Vrbovsko 2006, 16.

O bolesti, starosti i smrti

233 A. Blanc, Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 41. 234 S. Malnar, Povijest čabarskog kraja, Čabar 2007, 270. 235 A. Blanc, Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 44. 236 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi-lačke borbe, Karlovac 1987, 209. 237 O sijelima i prelima vidi tekst na lokalnom narječju Brod Moravica u: V. Jurković, Po dragom goran-skom zavičaju – Brodmoravički kraj, Zagreb 1981, 77.

238 V. Kesner, Oštarije: na raskrižju putova: bilješke i zapažanja, Zagreb 1995, 116-117.

239 U Plešcu je jedino trgovac Muhvić bio pretplaćen na novine. Od njega je novine posuđivao lokalni mlinar Gašparac. Bio je nagluh i slijep na jedno oko. Muhvić se volio s njim našaliti pa mu je davao novine stare tri godine. Kuzele se prisjeća kako je Gašparac čitao te novine i izjavljivao za kinesko-japanski rat, tada već davno završen: "Opet se tuku!". Svetličić se prisjeća kako su Ravnogorci bili zainteresirani za politiku. Naime, i otac i stric posjedovali su brošure s komunističkim sadržajem i prije Drugog svjetskog rata. Na tri ili četiri radija u Ravnoj Gori stanovništvo je slušalo vijesti iz svijeta i, kako kaže Svetličić, sa skepsom razmišljalo o Hitlerovoj najezdi. U Vratima je, prema riječima Zlate Bujan-Kovačević bilo također zainteresiranih za politiku. Njezin djed je sudjelovao u paljenju zastava 1903. godine na željeznici, Zbog toga je bio interniran u zatvoru u Ogulinu, a glavni podgovarač koji je željezničare nagovorio da pale zastave, pio je pivo zajedno sa žandarima. Zato je djed odgajao svoje sinove da se ne bave politikom. Branimir Grgurić iz Moravica veli kako je njegov otac bio simpatizer HSS-a, a kako je otac njegove sup-ruge, koja je također iz Moravica, Antun Mufić, bio povjerenik HSS-a za Moravice. O presjeku političkih zbivanja između dva svjetska rata vidi najbolje u: "Od postanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca do ka-pitulacije Kraljevine Jugoslavije" u: Gorski kotar, Delnice 1981, 90-101.

240 A. Blanc, Zapadna Hrvatska – studija iz humane geografije, Zagreb 2003, 48.

241 O košnji vidi tekst na lokalnom narječju Brod Moravica u: V. Jurković, Po dragom goranskom zavičaju – Brodmoravički kraj, Zagreb 1981, 79-80. U Kupjaku, gdje su gotovo svi bili zaposleni u državnim služ-bama, muškarci nisu imali vremena za košnju, pa su unajmljivali radnike iz drugih dijelova Gorskog kotara da im dođu pomoći. Najčešće su dolazili radnici iz Severina na Kupi, prema riječima Đurđice Asić-Klo-bučar.

242 Opisi košnje u čabarskom kraju izvrsno su izneseni u: Ž. Malnar, Tršće, Čabar 1998, 164-165.

U vrijeme između dva svjetska rata liječnici su djelovali

samo u značajnijim središtima. Ogulin, Plaški, Vrbovsko i Delnice

imali su liječnike. Simo Šumonja iz Vere kod Plaškog prisjeća se ka-

ko su u Plaškom tridesetih godina bila dva liječnika. Prvi je bio Mi-

lutin Kosanović (brat Save Kosanovića, nećaka Nikole Tesle), koji

je Simu liječio od ospica. Njega je naslijedio Rus Slatkov 1938. ili

1939. godine, kada je Kosanović dobio premještaj u Ogulin. Zbog

malog broja liječnika u selima su postojali seoski vidari. Oni su bili

vrlo poštovani u svojoj sredini, a njima su se seljaci najčešće obra-

ćali u slučaju povreda kostiju, uganuća ili prijeloma. Grišnik navodi

za svojeg oca: "Bio je pravi majstor kada bi netko ugurao ruku ili

nogu. Susjed Jože Čibuc imao je 16 godina kada mu je kost pukla

šest cola nad koljenom. Moj me otac poslao da donesem frtalj

litre našeg vina jer Čibčevo je bilo kiselo i rekao mi je da donesem

četiri daščice koje će zabit da drže kost na mjestu. Sad je moj otac

Matija Grišnik koeg zovu Žuti Mata metnuo kost na mjesto i četiri

daščice okolo noge dobro stisnuo i omotao čistim platnom. Jožu

smo ostavili spavat od onog našeg vina i muke. U krevetu je bio

dva tjedna a onda je počeo hodati na štakama koje mu je susjed

napravio. Mjesec dana moj mu je otac odmotao nogu i ponovo

metnuo daščice i omotao. Dva tjedna kasnije Joža je bio potpuno

zdrav, kasnije otišao u Ameriku i tamo umro." Drugi slučaj izlje-

čenja dogodio se 1907. godine. U selu Vukova Gorica, oko 20 ki-

lometara od Lukovdola, živio je poznati odvjetnik Ivo Šubašić.

Šubašić je pozvao liječnika iz Vrbovskog kada je njegova kćerka

isčašila nogu. No liječnik mu je rekao da će mu jedan čovjek iz

Gorence to "srediti bolje". Mate Grišnik se prisjeća kako je "Šuba-

šićev sluga moga oca otpeljao u Vukovo Gorico i moj otac odmo-243tao členak djevojčice stisnuo koščicu koja je pala na mjesto". Bilo

je žena koje su liječile kilu, kralješnicu i zatvor. Međutim, kod oz-

biljnijih oboljenja nije mogao pomoći seoski vidar. O primitivizmu

u to vrijeme govori primjer bake Bogomira Ivoševića iz Krakara.

Njegovoj se baki, naime, pojavila golema izbočina na lijevoj dojci

na što su joj suseljanke kazale da na izraslinu, koja je počela boljeti,

metne izmetinu od šarenog praseta. Izraslina se nakon toga otvo-

243 L. Benyovsky, "Goranov Lukovdol" u: Hrvatska revija, sv. 3 (2003), 40-41.

206

207

rila i zagnojila. Baku su odveli u Ogulin u bolnicu, ali su je odnade

odmah vratili kući, nakon čega je vrlo brzo umrla. Radilo se o raku

dojke koji nije bio liječen. Sličnu je priču, ali sa sretnijim zavr-

šetkom, Ivošević ispričao i o djedu. Naime, njegovu se djedu Ig-

njatiji Ivoševiću pojavio velik prišt na leđima. Nakon istiskivanja

prišta gnojna rana se povećala, pa su ukućani odlučili da ga trans-

portiraju do Ogulina. Budući da im je liječnik bio skup, seljaci ga

nisu željeli plaćati. Kad su Ignjatija odveli do Ogulina, prema rije-

čima Bogomira Ivoševića, namjeravali su pobjeći nakon što bude

primljen, da ne bi morali platiti liječničke troškove. Djeda su u

Ogulinu operirali, a snaha Duška mu je kasnije održavala ranu

tako da je ona uredno zacijelila, pa je djed živio do 1941. godine.

U znak zahvalnosti za pažnju koju mu je ukazivala, Ignjatije je

snahi Duški ostavio oporučno posebno dobar komad zemlje u

Drežničkom polju. Majka Zore Milanović umrla je od otrovanja

krvi. Naime, nekom se prilikom nabola na vile, a ranu je liječila

smolom i travama, jer joj je liječnik u Ogulinu bio predaleko i pre-

skup. Njezin suprug, Zorin otac, odveo ju je prekasno u Ogulin. U

navedenom periodu stanovnici Gorskog kotara najčešće su umi-

rali od sušice, kako navode svi moji ispitanici. Naprimjer, sestra

našeg sugovornika Franje Starčevića umrla je u dobi od 16 godina

od sušice. Starčević navodi da je doktoru bilo teško doći, iako su

Delnice udaljene svega petnaestak kilometara. Bilo je umiranja i

od upale pluća (posebno kod male djece), a često je uzrok smrti

bio nepoznat, na što bi lokalno stanovništvo reklo: "Prekinuo ga

mantron" (Moravice), "Ulovil ga je mantron" (Ogulin) ili "Vedrof

ga je madron!" (Kupjak).

U Gornjim Zatezalima vjerovalo se da će netko umrijeti 244u kući kada crna kokoš pjeva kao pijevac. Kad je u Gojaku netko

umro, tada se u cijelom selu nisu obavljali teški poslovi. U Mora-

vicama, prema riječima Dušana Matića, "kada je mrtvac ležao u se-

lu, u njegovu se počast nije radilo". Starješini sela bi se javljalo, pa

bi on dolazio da ustanovi smrt. Prema riječima Franje Starčevića,

susjedi su sami dolazili da operu umrlu osobu, da je presvuku u či-

stu odjeću i rublje, a zatim da pripreme samrtni krevet na vidnom

mjestu u neskučenom prostoru. Obično se radilo o najvećoj pro-

storiji u kući. Zatim bi se upalile dušice (čaše u kojima je na vodi i

ulju plutao stijenj); one su bile postavljene s vanjske strane donjeg

dijela postelje. U Mrkoplju sam naišao na jedinstven slučaj gdje

je pokojnik morao ležati dvije noći do pokopa. U ostalim mjestima

uobičajeno je bilo da pokojnik leži jednu noć. Noću su mještani

obavljali čuvanje mrtvaca, tzv. čuvarinu: dugo u noć, do pred zo-

ru, sjedili su uz mrtvu osobu. Pritom su se kartali, pili vino, zbijali

šale, pričali viceve. Zlata Bujan-Kovačević veli kako su se mladi oko

gim prilikama (recimo, kada netko umre ili je bolestan). Na Badnji

dan išlo se u šumu po drvo zvano "badnjak" i u Jastrebarsko po tzv. 245"hrvatska vina". Ranije se kupovao odojak, koji se prigojio za pe-

čenicu. Pripremala se sarma, pekli su se kolači (orehnjače i ma-

kovnjače, po moravički povitica), a pekao se i kruh pod pekom. Na

badnji dan se postilo, a za večeru se pripremao grah sa zeljem na

ulju. Poslijepodne ili navečer se unosila pšenična slama u kuću, a

ona je ostajala u kući i za vrijeme Božića. Slamu je unosila starija

muška osoba koja je kvocala, a za njom su išla djeca i pijukala kao

pilići, vjerojatno zato da bi bilo mnogo zdrave peradi. Pekao se

kruh božićnjak od boljeg brašna i jaja. Kruh se stavljao na stol i nije

se jeo za vrijeme praznika. Na božićnjak se stavljao svijećnjak od

tri voštanice (tri svijeće zato da bi lakše stajao). Pod božićnjakom

se nalazilo sito sa žitom u zrnu, pšenicom, kukuruzom i s grahom,

da bolje rodi. Pod stol se stavljao jaram, srp, brus i više pšenične

slame da se djeca mogu u njoj igrati. Jaram je bio simbol rada,

budući da su volovi bili upregnuti u jaram kada se oralo. Božiću su

se posebno veselila djeca jer su išli u polaznike – čestitare. Bilo je

bitno doći u kuću kao čestitar i čestitati riječima: "Dobro jutro, do-

maćine, želim vam dobro zdravlje, sretan i čestit Božić". Tom je pri-

likom postojala šansa da se uz kolače dobije i koji dinar. Stariji uku-

ćani, svečano obučeni, a nosilo se najbolje odijelo, išli su u crkvu

na jutarnju službu, a dio njih išao je i kasnije na redovitu službu

Božju. Za to vrijeme domaćice su pripremale božićni ručak. Među

ukućanima je vladalo veliko zanimanje za lomljenje česnice prije

ručka. Česnica je bila pečena pogača od pšeničnog brašna, koja se

radila bez kvasca, a u nju se stavljao novčić koji je dobivao onaj

ukućanin u čijem se dijelu česnice on našao. Česnicu su lomili sa-

mo muški ukućani. Prije jela česnica se krstila, prekrižila, kao i sav

pečeni kruh. Prije jela se također vinom gasilo svijeće voštanice, a

prema predaji, osobi na koju je išao dim bilo je predodređeno da

prva napusti kuću (bilo da se radilo o svadbi, školovanju, vojsci ili

drugome). Iza česnice i masla jela se juha i ostalo. Jelo se i pilo do

kasno u noć. Prvog dana se nije išlo u goste niti su se primali gosti.

Druženje i slavlje ostavljalo se za drugi ili treći dan Božića (Božić se

slavio tri dana). I stoka je tih dana dobivala bolju hranu. Katolici u 246 247Trošmariji na Badnjak jedu grah nagusto ili ribu, ako je ulove

u rijeci. Na Badnjak uvečer donosi gospodar kuće svakojakog sje-

menja (žita, pšenice, ječma, kukuruza i graha) u zdjelici govoreći

"Faljen Isus i Marija", na što svi ukućani kleknu, a on po njima baci

malo sjemena iz zdjelice. Ostatak stavi na stol pored kruha bo-

žićnjaka. Prije negoli su sjeli večerati, "pukale" su žene vlati slame

da vide kolik će kojoj na godinu izrasti lan, odnosno konoplja. Koja

izvuče najdulju slamku, imat će najvišu konoplju. U dane od Božića

do Nove Godine ne peče se kruh. Zato se prije Božića treba ispeći

dovoljno da ga ima i za te dane. Na Badnjak se u katoličkim selima

u crkvu išlo na polnoćku, a kod pravoslavnih na jutarnju misu na

sam Božić. U selima s pravoslavnim stanovništvom za Božić se pe-

kla ljetnica, česnica, pogača i kolač kovrtaj. U katoličkim selima pe-

kla se pogača, božićnjak i vrtanj.

I pravoslavni i katolici zovu tjedan koji pada prije velikog 248posta (korizme) poklade. U tjednu poklada obilaze selom mač-

kare, kako ih nazivaju u ogulinskom kraju. Muškarci se tada obuku

u ženske haljine. Jedni se obuku kao mlada i mladoženja u sva-

tovima, drugi nose košaru u koju stavljaju darove – jaja, slaninu i

drugo. U mačkare, dakle, idu samo muškarci. U Trošmariji se uto-

rak, dan prije Pepelnice, zove mesopust. Na mesopust hodaju se-

lom mačkare "svake fele". U tom se kraju izrađuje figura čovjeka od

slame, koju su također zvali Mesopust. Figuru natovare na kola i

tuku je. Na kraju je spale. Takav je običaj u svim katoličkim selima.

Mačkare i kod pravoslavnih i kod katolika imaju apotropejsko zna-

čenje: u starini se njima željelo zastrašiti zle sile i demone. Kod

pravoslavnih mačkare još povješaju na sebe i zvonca.

Običaji od Pepelnice do Uskrsa (Vaskrsa) vezani su uz pro-

ljetne rituale kojima se želi magijom prenijeti ljepotu i vitalnu sna-249gu cvijeća na ljude. Zato se na Cvjetnu nedjelju umivaju u vodi, u

kojoj je prenoćilo cvijeće ili jaje. Tada se i bunari kite cvijećem. I ka-

tolici i pravoslavni u to vrijeme boje jaja. Uskršnja jaja se, posebno

kod pravoslavaca, stavljaju na mravinjake. Kod katolika je proširen

običaj da ljudi međusobno poklanjanju jaja. Na Cvijetnu nedjelju

pravoslavci nose na posvećenje trešnjeve grančice u crkvu, a kato-

lici maslinove grančice. Posvećivanje jela na Uskrs obilnije je kod

katolika. Hrvati nose pune košare kruha, mesa, jaja, vina i češnjaka

na posvećenje, a pravoslavni samo malene kolačiće. Zanimljiv je

običaj da se pritom natječu tko će se prije vratiti kući s posvećenim

jelom.

Blagdan Tijelova je također važan kod rimokatolika. Ne-

kada su mještani Prezida na taj dan kroz cijelo mjesto postavljali

topole s obje strane ceste. Uz cestu je bilo postavljeno i pet oltara.

Kod svakog oltara se molilo. Djevojčice su za tu priliku bile odje-

vene u bijelo, i svaka je u rukama držala košaricu s cvjetovima kri-250jesnica.

mrtvaca znali igrati fanta zato da pokojnik ne bi tužan otišao na

onaj svijet, a kako se jednom prilikom dogodilo da su od siline

igre propali s pokojnikom u podrum. Đurđica Asić-Klobučar iz

Kupjaka veli kako su se u vrijeme čuvarine djeca igrala oko mrtva-

ca, a kako se igranje znalo često pretvoriti u galamu, što odrasli ni-

su odobravali. Domaćin je posluživao kavom, pićem i kolačima.

Obično su mlađi bili uz mrtvaca do ponoći, a stariji nakon ponoći.

Prema riječima Franje Starčevića, nakon ustanovljene smrti, jav-

ljalo se u župni ured, a s grobarom se dogovaralo mjesto pogreba.

Starčević se prisjeća kako su u njegovu mjestu postojala mrtvačka

kola koja su vukli konji i na kojima se vozio mrtvački sanduk. U

škrinju, kako se mrtvački sanduk nazivao u kraju oko Gornjih Dub-

rava, stavljalo se malo pilovine pod glavu, a zatim se obavezno uz

pokojnika položila jabuka, a uz starce njihov pribor za pušenje.

Udatoj ženi stavljao se češalj. Dušan Matić iz Moravica prisjeća se

kako se mrtvac nosio do groblja, tj. kako su škrinju na nosilima

četiri muškarca nosila na ramenima. Oni koji nose mrtvaca na dar

dobivaju "ručenike", kako navode svjedoci iz dubravskog kraja. Si-

mo Šumonja iz Vere kod Plaškog veli kako su na sprovodu dje-

teta dvojica nosili maleni sanduk do groblja. Na plaščansko gro-

blje bio je put duži i od dva kilometra, pa su se mijenjali ljudi

koji su nosili mrtvaca. Prilikom nošenja lijesa, kako veli Šumonja,

odmaralo se kod mjesta gdje je bila neka zemlja koju je pokojnik

volio. Sprovod je ponekad pratila glazba. Obavezno je, dakako, bi-

lo prisustvo svećenika (paroha). U mrtvačnici je, prema riječima

Franje Starčevića, mrtvac još neko vrijeme boravio zato da bi ga

vidjeli oni koji ga nisu vidjeli u kući. Za vrijeme sahrane na groblju

rodbina i prisutni cijelo vrijeme bugare, oplakuju pokojnika, u de-

setercu. Prilikom samog spuštanja u raku svećenik (paroh) čita

molitvu, kod pravoslavnih vjernika lijes se polijeva vinom, a nakon

spuštanja sanduka u raku prisutni svaki po tri puta bacaju koma-

diće zemlje. Žalost za bližim pokojnikom traje godinu dana (za

ocem, majkom, bratom ili sestrom). Dok pokojnika ne sahrane, mu-

škarci bliže rodbine ne briju brade niti se češljaju. U ogulinskom

kraju, posebno u onom dijelu koji je bliži Kordunu, na pravoslav-

nom groblju se nalaze visoki krstovi, u velikoj većini drveni, visine i

do metar. Bilo je i kamenih krstova, ali znatno manje. U okolici Ča-

bra, kako veli Kuzele, također su se postavljali drveni križevi, a kad

bi oni istrunuli, stavljali su se novi ili bi ostajao samo humak.

244 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslo-bodilačke borbe, Karlovac 1987, 232. O običajima kod smrti vidi tekst na lokalnom narječju Brod Moravica u: V. Jurković, Po dragom goranskom zavičaju – Brodmoravički kraj, Zagreb 1981, 86-87.

O proslavama blagdanai o nekim prazničkim običajima

Božić je, kako veli Dušan Matić, zasigurno bio najveći blag-

dan. Uoči Božića postilo se, sijala se pšenica na tanjuru ili u čaši, a u

čašu se sipala voda, a na vrh ulje s dušicama koje su se palile i u dru-

245 Toga se prisjeća i Svetličić. On veli da se za vina iz Jastrebarskog govorilo "hrvatska vina", a iz Hr-vatskog primorja "dalmatinska vina".

246 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi-lačke borbe, Karlovac 1987, 221.

247 O Božićnim običajima kod katolika piše i V. Kesner, Oštarije: na raskrižju putova: bilješke i zapažanja, Zagreb 1995, 118-119; V. Jurković, Po dragom goranskom zavičaju – Brodmoravički kraj, Zagreb 1981, 83-84; B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 16.

248 TS. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslo-bodilačke borbe, Karlovac 1987, 225. O pokladama kod katolika vidi u: V. Kesner, Oštarije: na raskrižju putova: bilješke i zapažanja, Zagreb 1995, 119-120; V. Jurković, Po dragom goranskom zavičaju – Bro-dmoravički kraj, Zagreb 1981, 85; B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 11.

249 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodila-čke borbe, Karlovac 1987, 226-228. O uskrsnim običajima kod katolika u selu Plešce vidi u: M. Kovač, "Uskrsni običaji u pleškom kraju" u: Danica, hrvatski katolički kalendar, 1991, 167-173.

206

207

rila i zagnojila. Baku su odveli u Ogulin u bolnicu, ali su je odnade

odmah vratili kući, nakon čega je vrlo brzo umrla. Radilo se o raku

dojke koji nije bio liječen. Sličnu je priču, ali sa sretnijim zavr-

šetkom, Ivošević ispričao i o djedu. Naime, njegovu se djedu Ig-

njatiji Ivoševiću pojavio velik prišt na leđima. Nakon istiskivanja

prišta gnojna rana se povećala, pa su ukućani odlučili da ga trans-

portiraju do Ogulina. Budući da im je liječnik bio skup, seljaci ga

nisu željeli plaćati. Kad su Ignjatija odveli do Ogulina, prema rije-

čima Bogomira Ivoševića, namjeravali su pobjeći nakon što bude

primljen, da ne bi morali platiti liječničke troškove. Djeda su u

Ogulinu operirali, a snaha Duška mu je kasnije održavala ranu

tako da je ona uredno zacijelila, pa je djed živio do 1941. godine.

U znak zahvalnosti za pažnju koju mu je ukazivala, Ignjatije je

snahi Duški ostavio oporučno posebno dobar komad zemlje u

Drežničkom polju. Majka Zore Milanović umrla je od otrovanja

krvi. Naime, nekom se prilikom nabola na vile, a ranu je liječila

smolom i travama, jer joj je liječnik u Ogulinu bio predaleko i pre-

skup. Njezin suprug, Zorin otac, odveo ju je prekasno u Ogulin. U

navedenom periodu stanovnici Gorskog kotara najčešće su umi-

rali od sušice, kako navode svi moji ispitanici. Naprimjer, sestra

našeg sugovornika Franje Starčevića umrla je u dobi od 16 godina

od sušice. Starčević navodi da je doktoru bilo teško doći, iako su

Delnice udaljene svega petnaestak kilometara. Bilo je umiranja i

od upale pluća (posebno kod male djece), a često je uzrok smrti

bio nepoznat, na što bi lokalno stanovništvo reklo: "Prekinuo ga

mantron" (Moravice), "Ulovil ga je mantron" (Ogulin) ili "Vedrof

ga je madron!" (Kupjak).

U Gornjim Zatezalima vjerovalo se da će netko umrijeti 244u kući kada crna kokoš pjeva kao pijevac. Kad je u Gojaku netko

umro, tada se u cijelom selu nisu obavljali teški poslovi. U Mora-

vicama, prema riječima Dušana Matića, "kada je mrtvac ležao u se-

lu, u njegovu se počast nije radilo". Starješini sela bi se javljalo, pa

bi on dolazio da ustanovi smrt. Prema riječima Franje Starčevića,

susjedi su sami dolazili da operu umrlu osobu, da je presvuku u či-

stu odjeću i rublje, a zatim da pripreme samrtni krevet na vidnom

mjestu u neskučenom prostoru. Obično se radilo o najvećoj pro-

storiji u kući. Zatim bi se upalile dušice (čaše u kojima je na vodi i

ulju plutao stijenj); one su bile postavljene s vanjske strane donjeg

dijela postelje. U Mrkoplju sam naišao na jedinstven slučaj gdje

je pokojnik morao ležati dvije noći do pokopa. U ostalim mjestima

uobičajeno je bilo da pokojnik leži jednu noć. Noću su mještani

obavljali čuvanje mrtvaca, tzv. čuvarinu: dugo u noć, do pred zo-

ru, sjedili su uz mrtvu osobu. Pritom su se kartali, pili vino, zbijali

šale, pričali viceve. Zlata Bujan-Kovačević veli kako su se mladi oko

gim prilikama (recimo, kada netko umre ili je bolestan). Na Badnji

dan išlo se u šumu po drvo zvano "badnjak" i u Jastrebarsko po tzv. 245"hrvatska vina". Ranije se kupovao odojak, koji se prigojio za pe-

čenicu. Pripremala se sarma, pekli su se kolači (orehnjače i ma-

kovnjače, po moravički povitica), a pekao se i kruh pod pekom. Na

badnji dan se postilo, a za večeru se pripremao grah sa zeljem na

ulju. Poslijepodne ili navečer se unosila pšenična slama u kuću, a

ona je ostajala u kući i za vrijeme Božića. Slamu je unosila starija

muška osoba koja je kvocala, a za njom su išla djeca i pijukala kao

pilići, vjerojatno zato da bi bilo mnogo zdrave peradi. Pekao se

kruh božićnjak od boljeg brašna i jaja. Kruh se stavljao na stol i nije

se jeo za vrijeme praznika. Na božićnjak se stavljao svijećnjak od

tri voštanice (tri svijeće zato da bi lakše stajao). Pod božićnjakom

se nalazilo sito sa žitom u zrnu, pšenicom, kukuruzom i s grahom,

da bolje rodi. Pod stol se stavljao jaram, srp, brus i više pšenične

slame da se djeca mogu u njoj igrati. Jaram je bio simbol rada,

budući da su volovi bili upregnuti u jaram kada se oralo. Božiću su

se posebno veselila djeca jer su išli u polaznike – čestitare. Bilo je

bitno doći u kuću kao čestitar i čestitati riječima: "Dobro jutro, do-

maćine, želim vam dobro zdravlje, sretan i čestit Božić". Tom je pri-

likom postojala šansa da se uz kolače dobije i koji dinar. Stariji uku-

ćani, svečano obučeni, a nosilo se najbolje odijelo, išli su u crkvu

na jutarnju službu, a dio njih išao je i kasnije na redovitu službu

Božju. Za to vrijeme domaćice su pripremale božićni ručak. Među

ukućanima je vladalo veliko zanimanje za lomljenje česnice prije

ručka. Česnica je bila pečena pogača od pšeničnog brašna, koja se

radila bez kvasca, a u nju se stavljao novčić koji je dobivao onaj

ukućanin u čijem se dijelu česnice on našao. Česnicu su lomili sa-

mo muški ukućani. Prije jela česnica se krstila, prekrižila, kao i sav

pečeni kruh. Prije jela se također vinom gasilo svijeće voštanice, a

prema predaji, osobi na koju je išao dim bilo je predodređeno da

prva napusti kuću (bilo da se radilo o svadbi, školovanju, vojsci ili

drugome). Iza česnice i masla jela se juha i ostalo. Jelo se i pilo do

kasno u noć. Prvog dana se nije išlo u goste niti su se primali gosti.

Druženje i slavlje ostavljalo se za drugi ili treći dan Božića (Božić se

slavio tri dana). I stoka je tih dana dobivala bolju hranu. Katolici u 246 247Trošmariji na Badnjak jedu grah nagusto ili ribu, ako je ulove

u rijeci. Na Badnjak uvečer donosi gospodar kuće svakojakog sje-

menja (žita, pšenice, ječma, kukuruza i graha) u zdjelici govoreći

"Faljen Isus i Marija", na što svi ukućani kleknu, a on po njima baci

malo sjemena iz zdjelice. Ostatak stavi na stol pored kruha bo-

žićnjaka. Prije negoli su sjeli večerati, "pukale" su žene vlati slame

da vide kolik će kojoj na godinu izrasti lan, odnosno konoplja. Koja

izvuče najdulju slamku, imat će najvišu konoplju. U dane od Božića

do Nove Godine ne peče se kruh. Zato se prije Božića treba ispeći

dovoljno da ga ima i za te dane. Na Badnjak se u katoličkim selima

u crkvu išlo na polnoćku, a kod pravoslavnih na jutarnju misu na

sam Božić. U selima s pravoslavnim stanovništvom za Božić se pe-

kla ljetnica, česnica, pogača i kolač kovrtaj. U katoličkim selima pe-

kla se pogača, božićnjak i vrtanj.

I pravoslavni i katolici zovu tjedan koji pada prije velikog 248posta (korizme) poklade. U tjednu poklada obilaze selom mač-

kare, kako ih nazivaju u ogulinskom kraju. Muškarci se tada obuku

u ženske haljine. Jedni se obuku kao mlada i mladoženja u sva-

tovima, drugi nose košaru u koju stavljaju darove – jaja, slaninu i

drugo. U mačkare, dakle, idu samo muškarci. U Trošmariji se uto-

rak, dan prije Pepelnice, zove mesopust. Na mesopust hodaju se-

lom mačkare "svake fele". U tom se kraju izrađuje figura čovjeka od

slame, koju su također zvali Mesopust. Figuru natovare na kola i

tuku je. Na kraju je spale. Takav je običaj u svim katoličkim selima.

Mačkare i kod pravoslavnih i kod katolika imaju apotropejsko zna-

čenje: u starini se njima željelo zastrašiti zle sile i demone. Kod

pravoslavnih mačkare još povješaju na sebe i zvonca.

Običaji od Pepelnice do Uskrsa (Vaskrsa) vezani su uz pro-

ljetne rituale kojima se želi magijom prenijeti ljepotu i vitalnu sna-249gu cvijeća na ljude. Zato se na Cvjetnu nedjelju umivaju u vodi, u

kojoj je prenoćilo cvijeće ili jaje. Tada se i bunari kite cvijećem. I ka-

tolici i pravoslavni u to vrijeme boje jaja. Uskršnja jaja se, posebno

kod pravoslavaca, stavljaju na mravinjake. Kod katolika je proširen

običaj da ljudi međusobno poklanjanju jaja. Na Cvijetnu nedjelju

pravoslavci nose na posvećenje trešnjeve grančice u crkvu, a kato-

lici maslinove grančice. Posvećivanje jela na Uskrs obilnije je kod

katolika. Hrvati nose pune košare kruha, mesa, jaja, vina i češnjaka

na posvećenje, a pravoslavni samo malene kolačiće. Zanimljiv je

običaj da se pritom natječu tko će se prije vratiti kući s posvećenim

jelom.

Blagdan Tijelova je također važan kod rimokatolika. Ne-

kada su mještani Prezida na taj dan kroz cijelo mjesto postavljali

topole s obje strane ceste. Uz cestu je bilo postavljeno i pet oltara.

Kod svakog oltara se molilo. Djevojčice su za tu priliku bile odje-

vene u bijelo, i svaka je u rukama držala košaricu s cvjetovima kri-250jesnica.

mrtvaca znali igrati fanta zato da pokojnik ne bi tužan otišao na

onaj svijet, a kako se jednom prilikom dogodilo da su od siline

igre propali s pokojnikom u podrum. Đurđica Asić-Klobučar iz

Kupjaka veli kako su se u vrijeme čuvarine djeca igrala oko mrtva-

ca, a kako se igranje znalo često pretvoriti u galamu, što odrasli ni-

su odobravali. Domaćin je posluživao kavom, pićem i kolačima.

Obično su mlađi bili uz mrtvaca do ponoći, a stariji nakon ponoći.

Prema riječima Franje Starčevića, nakon ustanovljene smrti, jav-

ljalo se u župni ured, a s grobarom se dogovaralo mjesto pogreba.

Starčević se prisjeća kako su u njegovu mjestu postojala mrtvačka

kola koja su vukli konji i na kojima se vozio mrtvački sanduk. U

škrinju, kako se mrtvački sanduk nazivao u kraju oko Gornjih Dub-

rava, stavljalo se malo pilovine pod glavu, a zatim se obavezno uz

pokojnika položila jabuka, a uz starce njihov pribor za pušenje.

Udatoj ženi stavljao se češalj. Dušan Matić iz Moravica prisjeća se

kako se mrtvac nosio do groblja, tj. kako su škrinju na nosilima

četiri muškarca nosila na ramenima. Oni koji nose mrtvaca na dar

dobivaju "ručenike", kako navode svjedoci iz dubravskog kraja. Si-

mo Šumonja iz Vere kod Plaškog veli kako su na sprovodu dje-

teta dvojica nosili maleni sanduk do groblja. Na plaščansko gro-

blje bio je put duži i od dva kilometra, pa su se mijenjali ljudi

koji su nosili mrtvaca. Prilikom nošenja lijesa, kako veli Šumonja,

odmaralo se kod mjesta gdje je bila neka zemlja koju je pokojnik

volio. Sprovod je ponekad pratila glazba. Obavezno je, dakako, bi-

lo prisustvo svećenika (paroha). U mrtvačnici je, prema riječima

Franje Starčevića, mrtvac još neko vrijeme boravio zato da bi ga

vidjeli oni koji ga nisu vidjeli u kući. Za vrijeme sahrane na groblju

rodbina i prisutni cijelo vrijeme bugare, oplakuju pokojnika, u de-

setercu. Prilikom samog spuštanja u raku svećenik (paroh) čita

molitvu, kod pravoslavnih vjernika lijes se polijeva vinom, a nakon

spuštanja sanduka u raku prisutni svaki po tri puta bacaju koma-

diće zemlje. Žalost za bližim pokojnikom traje godinu dana (za

ocem, majkom, bratom ili sestrom). Dok pokojnika ne sahrane, mu-

škarci bliže rodbine ne briju brade niti se češljaju. U ogulinskom

kraju, posebno u onom dijelu koji je bliži Kordunu, na pravoslav-

nom groblju se nalaze visoki krstovi, u velikoj većini drveni, visine i

do metar. Bilo je i kamenih krstova, ali znatno manje. U okolici Ča-

bra, kako veli Kuzele, također su se postavljali drveni križevi, a kad

bi oni istrunuli, stavljali su se novi ili bi ostajao samo humak.

244 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslo-bodilačke borbe, Karlovac 1987, 232. O običajima kod smrti vidi tekst na lokalnom narječju Brod Moravica u: V. Jurković, Po dragom goranskom zavičaju – Brodmoravički kraj, Zagreb 1981, 86-87.

O proslavama blagdanai o nekim prazničkim običajima

Božić je, kako veli Dušan Matić, zasigurno bio najveći blag-

dan. Uoči Božića postilo se, sijala se pšenica na tanjuru ili u čaši, a u

čašu se sipala voda, a na vrh ulje s dušicama koje su se palile i u dru-

245 Toga se prisjeća i Svetličić. On veli da se za vina iz Jastrebarskog govorilo "hrvatska vina", a iz Hr-vatskog primorja "dalmatinska vina".

246 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi-lačke borbe, Karlovac 1987, 221.

247 O Božićnim običajima kod katolika piše i V. Kesner, Oštarije: na raskrižju putova: bilješke i zapažanja, Zagreb 1995, 118-119; V. Jurković, Po dragom goranskom zavičaju – Brodmoravički kraj, Zagreb 1981, 83-84; B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 16.

248 TS. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslo-bodilačke borbe, Karlovac 1987, 225. O pokladama kod katolika vidi u: V. Kesner, Oštarije: na raskrižju putova: bilješke i zapažanja, Zagreb 1995, 119-120; V. Jurković, Po dragom goranskom zavičaju – Bro-dmoravički kraj, Zagreb 1981, 85; B. Šragalj, Vrbovsko, ti, oj, u dolu rijeke Dobre žubori... , Vrbovsko 2006, 11.

249 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodila-čke borbe, Karlovac 1987, 226-228. O uskrsnim običajima kod katolika u selu Plešce vidi u: M. Kovač, "Uskrsni običaji u pleškom kraju" u: Danica, hrvatski katolički kalendar, 1991, 167-173.

208

209

Običaji na Đurđevo i Ivanje su kod Srba izrazito zanim-251ljivi. U Gornjim Zatezalima trebalo je što ranije ujutro odagnati

stoku na pašu i vratiti je također što je moguće ranije. Taj se dan

ide na uranak na brdo iznad sela, gdje se igra kolo i puca iz kubu-

ra. Na Đurđevdan se u Gornjim Dubravama kite plotovi kuća,

obori i staje. U katoličkoj Trošmariji su na Jurjevo hodali selom deč-

ki zvani jurjevci. Išli su od kuće do kuće pjevajući lipe, jurjevske

pjesme. Zatim bi stavljali zelene grančice na prozore. Za to su ih

žene darivale slaninom i jajima. Običaj jurjevskih ophoda karakte-

rističan je za središnju i zapadnu Hrvatsku te za slovenske krajeve

Bele krajine, Dolenjske i Štajerske. Na Ivanje su u Gornjim Zate-

zalima pravoslavni zaticali o brvna kuće onoliko cvjetova ivančica

koliko je bilo članova u kući. Za svakog se člana određivalo cvijet, a

vjerovalo se da će prvi umrijeti onaj član čiji cvijet prvi uvene. Na

Ivanje su se palili krijesovi kod rimokatolika. U Prezidu je glavni kri-

jes gorio u samom mjestu. Oko krijesa bi se okupili tamburaši i za-

bavljali mještane. Oko krijesa se i plesalo, a iz mjesta Kranjci čula se 252pjesma petorice braće Vesel.

Kod pravoslavnih posebno je važno slavljenje krsne sla-253ve. U Ponikvama na krsnu slavu peče se prase na ražnju. U crkvu

se nosi koljivo (kuhana pšenica s malo vina) na posvećenje. Na

krsnu se slavu prvo zovu kumovi pa rodbina, tj. ona rodbina koja

ne slavi istu krsnu slavu, budući da svaka obitelj slavi svojeg sveca.

U Gornjim Zatezalima tako slave krsnu slavu Zatezala i Jakovići Sve-

tog Jovana, Mirići i Kukići Svetog Arhanđela, Rebići Svetog Lazara,

Mikašinovići, Janjani, Papići i Vucelići Svetog Nikolu. Kumstvo se

prenosilo s koljena na koljeno, pa je bila samo jedna kumovska ku-

ća. Krsni kum je najčešće bio i vjenčani kum. Na krsnu slavu, iako

kuća ne radi, ne ide se u crkvu, dok se na sve ostale blagdane išlo

na jutrenje. Za krsnu slavu obavezno se peče pogača s domaćim

kvasom.

250 M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 26.

251 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi-lačke borbe, Karlovac 1987, 228-230.

252 M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 27.

253 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi-lačke borbe, Karlovac 1987, 230-231.

254 Dušan Matić veli kako stanovnici mjesta na granici Gorskog kotara i ogulinsko-plaščanske zavale žele pripadati Gorskom kotaru, tj. žele biti Gorani.

Zaključak

Međuratni period života uvelike se razlikovao od da-

našnjeg svakodnevnog života Goranina. Nedefiniranost prostor-

nosti Gorskog kotara kod samih stanovnika Gorskog kotara i da-254nas je, baš kao i prije 90 godina problem. Geostrateški položaj

Gorskog kotara i ogulinsko-plaščanske zavale ukazuje na brojne

impulse izvana (iz drugih regija) već u vrijeme međuraća. Bez ob-

zira na tu činjenicu ovaj prostor predstavlja upravo školski primjer

zatvorene regije koja živi svoj posebni život (u svakom smislu te

riječi) između panonskog i peripanonskog i jadranskog prostora.

Života u pravim zadrugama gotovo da u ispitivanom periodu više

nije bilo (samo u izuzetno izoliranim sredinama Gorskog kotara),

ali su zato, mnogo više nego danas, bile prisutne složene obitelji i

privremeno složene obitelji. Život u takvim obiteljima omoguća-

vao je diferencijaciju poslova. U Gorskom kotaru i ogulinsko-plaš-

čanskoj zavali žene su i u međuratnom periodu rađale veći broj dje-

ce, a zasigurno je bilo mnogo namjernih abortusa (iako sam o to-

me čuo samo od jedne kazivačice) budući da muškaraca uglavnom

nije bilo, već su boravili na radovima izvan zemlje po više godina.

Sjeverna Amerika i Francuska su bili najčešća odredišta. Muškarci

su na rad odlazili iz izoliranijih sredina gdje je bilo teško naći posao

u državnoj službi. Oni koji su bili smješteni u većim mjestima ili uz

glavne prometnice (Lujzijanu, Karolinu, Rudolfinu ili Jozefinu) ili

željeznicu nisu toliko odlazili u ekonomsku emigraciju. Poslovi ko-

jima su se bavili u svojim sredinama uglavnom su se odnosili na

željezničarske poslove, cestarske poslove, poštu, školu, šumariju, a

često i na poslove u privatnim pilanama, mlinovima ili tvornicama.

Djetinjstvo u seljačkoj obitelji Gorskog kotara bilo je, posebno u

nekim obiteljima, vrlo teško. Nedostatak oca, koji je otišao u emi-

graciju i samo slao novac (ponekad i po više decenija) značilo je

odrastanje u nepotpunoj obitelji, gdje je ulogu glave kuće uglav-

nom preuzimala majka (samo ponekad baka ili djed). Općeraši-

reno siromaštvo u tome periodu utjecalo je dakako i na moguć-

nost školovanja. Ipak, svi moji sugovornici su se školovali barem do

četvrtog razreda osnovne škole. Neki su školovanje nastavili i za-

vršili fakultete. Interesantan je primjer knjižnice u selu Gornji Kuti

koju su 1936. godine osnovali sami mještani. U brakove se stupalo

relativno rano. Mladi su se upoznavali na prelima, crkvenim sveča-

nostima, u gostionicama, plesnim salama, na zajedničkom radu na

zemlji i na sprovodima. Poneki specifični običaji koji su važili prili-

kom stupanja u brakove zadržali su se ponegdje do danas (baš kao

što je to slučaj i s vjerskim i obiteljskim blagdanima). Život u skladu

s godišnjim dobima bio je znatno drugačiji od današnjeg. Prinosi

sa zemlje bili su većem dijelu stanovnika jedini izvori prehrambe-

nih proizvoda i zarade, pa su Gorani (uostalom kao i Ličani) živjeli

izuzetno naporno šest do osam mjeseci u godini, a kroz zimska

četiri ili šest mjeseci (ovisi o godini) uglavnom su obavljali poslove

unutar kuće ili, ponekad, šumske radove. Običaji kod sahranjivanja

mrtvaca i čuvarine do danas su se uvelike promijenili, posebno

gradnjom mrtvačnica, ali poneki još uvijek egzistiraju (u mjestima

gdje nema mrtvačnica i dalje postoji čuvarina u kući i čašćenje go-

stiju (karmine)). U zaključku treba reći da su se brojni običaji već

izgubili, da su nam brojni svjedoci već zauvijek otišli, te da nam je

stoga zadatak da barem zabilježimo iskaze još živih svjedoka. Ne-

kadašnji način života bio je znatno suroviji i sporiji od današnjeg

vremena. Generacijski jazovi sada su znatno veći negoli su bili prije

100 godina. Razvitak tehnologije i gradova, migracije te globali-

zam zauvijek su bacili u zaborav život u skladu s godišnjim dobima,

primitivan način rada na zemlji, neškolovanost i nepismenost, sta-

re vjerske običaje, život u zadrugama i dogovorene brakove. Popi-

sivanje tih običaja za dvadesetak godina bit će nezamislivo. Ostat

će zabilježeni samo iskazi svjedoka i fragmenti izgubljenog vre-

mena.

208

209

Običaji na Đurđevo i Ivanje su kod Srba izrazito zanim-251ljivi. U Gornjim Zatezalima trebalo je što ranije ujutro odagnati

stoku na pašu i vratiti je također što je moguće ranije. Taj se dan

ide na uranak na brdo iznad sela, gdje se igra kolo i puca iz kubu-

ra. Na Đurđevdan se u Gornjim Dubravama kite plotovi kuća,

obori i staje. U katoličkoj Trošmariji su na Jurjevo hodali selom deč-

ki zvani jurjevci. Išli su od kuće do kuće pjevajući lipe, jurjevske

pjesme. Zatim bi stavljali zelene grančice na prozore. Za to su ih

žene darivale slaninom i jajima. Običaj jurjevskih ophoda karakte-

rističan je za središnju i zapadnu Hrvatsku te za slovenske krajeve

Bele krajine, Dolenjske i Štajerske. Na Ivanje su u Gornjim Zate-

zalima pravoslavni zaticali o brvna kuće onoliko cvjetova ivančica

koliko je bilo članova u kući. Za svakog se člana određivalo cvijet, a

vjerovalo se da će prvi umrijeti onaj član čiji cvijet prvi uvene. Na

Ivanje su se palili krijesovi kod rimokatolika. U Prezidu je glavni kri-

jes gorio u samom mjestu. Oko krijesa bi se okupili tamburaši i za-

bavljali mještane. Oko krijesa se i plesalo, a iz mjesta Kranjci čula se 252pjesma petorice braće Vesel.

Kod pravoslavnih posebno je važno slavljenje krsne sla-253ve. U Ponikvama na krsnu slavu peče se prase na ražnju. U crkvu

se nosi koljivo (kuhana pšenica s malo vina) na posvećenje. Na

krsnu se slavu prvo zovu kumovi pa rodbina, tj. ona rodbina koja

ne slavi istu krsnu slavu, budući da svaka obitelj slavi svojeg sveca.

U Gornjim Zatezalima tako slave krsnu slavu Zatezala i Jakovići Sve-

tog Jovana, Mirići i Kukići Svetog Arhanđela, Rebići Svetog Lazara,

Mikašinovići, Janjani, Papići i Vucelići Svetog Nikolu. Kumstvo se

prenosilo s koljena na koljeno, pa je bila samo jedna kumovska ku-

ća. Krsni kum je najčešće bio i vjenčani kum. Na krsnu slavu, iako

kuća ne radi, ne ide se u crkvu, dok se na sve ostale blagdane išlo

na jutrenje. Za krsnu slavu obavezno se peče pogača s domaćim

kvasom.

250 M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 26.

251 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi-lačke borbe, Karlovac 1987, 228-230.

252 M. Mesić, Svite Jakav v Prizde za Stražo, Prezid 2008, 27.

253 S. Janjić, "Iz narodnog života" u: Općina Gornje Dubrave, radovi iz dalje prošlosti i narodnooslobodi-lačke borbe, Karlovac 1987, 230-231.

254 Dušan Matić veli kako stanovnici mjesta na granici Gorskog kotara i ogulinsko-plaščanske zavale žele pripadati Gorskom kotaru, tj. žele biti Gorani.

Zaključak

Međuratni period života uvelike se razlikovao od da-

našnjeg svakodnevnog života Goranina. Nedefiniranost prostor-

nosti Gorskog kotara kod samih stanovnika Gorskog kotara i da-254nas je, baš kao i prije 90 godina problem. Geostrateški položaj

Gorskog kotara i ogulinsko-plaščanske zavale ukazuje na brojne

impulse izvana (iz drugih regija) već u vrijeme međuraća. Bez ob-

zira na tu činjenicu ovaj prostor predstavlja upravo školski primjer

zatvorene regije koja živi svoj posebni život (u svakom smislu te

riječi) između panonskog i peripanonskog i jadranskog prostora.

Života u pravim zadrugama gotovo da u ispitivanom periodu više

nije bilo (samo u izuzetno izoliranim sredinama Gorskog kotara),

ali su zato, mnogo više nego danas, bile prisutne složene obitelji i

privremeno složene obitelji. Život u takvim obiteljima omoguća-

vao je diferencijaciju poslova. U Gorskom kotaru i ogulinsko-plaš-

čanskoj zavali žene su i u međuratnom periodu rađale veći broj dje-

ce, a zasigurno je bilo mnogo namjernih abortusa (iako sam o to-

me čuo samo od jedne kazivačice) budući da muškaraca uglavnom

nije bilo, već su boravili na radovima izvan zemlje po više godina.

Sjeverna Amerika i Francuska su bili najčešća odredišta. Muškarci

su na rad odlazili iz izoliranijih sredina gdje je bilo teško naći posao

u državnoj službi. Oni koji su bili smješteni u većim mjestima ili uz

glavne prometnice (Lujzijanu, Karolinu, Rudolfinu ili Jozefinu) ili

željeznicu nisu toliko odlazili u ekonomsku emigraciju. Poslovi ko-

jima su se bavili u svojim sredinama uglavnom su se odnosili na

željezničarske poslove, cestarske poslove, poštu, školu, šumariju, a

često i na poslove u privatnim pilanama, mlinovima ili tvornicama.

Djetinjstvo u seljačkoj obitelji Gorskog kotara bilo je, posebno u

nekim obiteljima, vrlo teško. Nedostatak oca, koji je otišao u emi-

graciju i samo slao novac (ponekad i po više decenija) značilo je

odrastanje u nepotpunoj obitelji, gdje je ulogu glave kuće uglav-

nom preuzimala majka (samo ponekad baka ili djed). Općeraši-

reno siromaštvo u tome periodu utjecalo je dakako i na moguć-

nost školovanja. Ipak, svi moji sugovornici su se školovali barem do

četvrtog razreda osnovne škole. Neki su školovanje nastavili i za-

vršili fakultete. Interesantan je primjer knjižnice u selu Gornji Kuti

koju su 1936. godine osnovali sami mještani. U brakove se stupalo

relativno rano. Mladi su se upoznavali na prelima, crkvenim sveča-

nostima, u gostionicama, plesnim salama, na zajedničkom radu na

zemlji i na sprovodima. Poneki specifični običaji koji su važili prili-

kom stupanja u brakove zadržali su se ponegdje do danas (baš kao

što je to slučaj i s vjerskim i obiteljskim blagdanima). Život u skladu

s godišnjim dobima bio je znatno drugačiji od današnjeg. Prinosi

sa zemlje bili su većem dijelu stanovnika jedini izvori prehrambe-

nih proizvoda i zarade, pa su Gorani (uostalom kao i Ličani) živjeli

izuzetno naporno šest do osam mjeseci u godini, a kroz zimska

četiri ili šest mjeseci (ovisi o godini) uglavnom su obavljali poslove

unutar kuće ili, ponekad, šumske radove. Običaji kod sahranjivanja

mrtvaca i čuvarine do danas su se uvelike promijenili, posebno

gradnjom mrtvačnica, ali poneki još uvijek egzistiraju (u mjestima

gdje nema mrtvačnica i dalje postoji čuvarina u kući i čašćenje go-

stiju (karmine)). U zaključku treba reći da su se brojni običaji već

izgubili, da su nam brojni svjedoci već zauvijek otišli, te da nam je

stoga zadatak da barem zabilježimo iskaze još živih svjedoka. Ne-

kadašnji način života bio je znatno suroviji i sporiji od današnjeg

vremena. Generacijski jazovi sada su znatno veći negoli su bili prije

100 godina. Razvitak tehnologije i gradova, migracije te globali-

zam zauvijek su bacili u zaborav život u skladu s godišnjim dobima,

primitivan način rada na zemlji, neškolovanost i nepismenost, sta-

re vjerske običaje, život u zadrugama i dogovorene brakove. Popi-

sivanje tih običaja za dvadesetak godina bit će nezamislivo. Ostat

će zabilježeni samo iskazi svjedoka i fragmenti izgubljenog vre-

mena.

210

211

Sadržaj

Geografski okvir

Kratak pregled povijesti Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale

Općina Lokve

Općina Brod Moravice

Grad Delnice

Općina Mrkopalj

Općina Ravna gora

Općina Fužine

Općina Skrad

Grad Vrbovsko

Grad Čabar

Grad Ogulin

Općina Josipdol

Općina Plaški

Općina Saborsko

Općina Tounj

Pojmovnik

Literatura

PRILOGIz svakodnevnog života stanovnika Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale između dva svjetska rata (Primjeri iz kotareva Vrbovsko, Ogulin, Delnice i Čabar)

Sadržaj

5

6

13

13

17

25

41

47

55

63

69

89

111

133

151

157

165

173

181

185

211

str.

210

211

Sadržaj

Geografski okvir

Kratak pregled povijesti Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale

Katalog kulturno-historijskih spomenika Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale

Općina Lokve

Općina Brod Moravice

Grad Delnice

Općina Mrkopalj

Općina Ravna gora

Općina Fužine

Općina Skrad

Grad Vrbovsko

Grad Čabar

Grad Ogulin

Općina Josipdol

Općina Plaški

Općina Saborsko

Općina Tounj

Pojmovnik

Literatura

PRILOGIz svakodnevnog života stanovnika Gorskog kotara i Ogulinsko-plaščanske zavale između dva svjetska rata (Primjeri iz kotareva Vrbovsko, Ogulin, Delnice i Čabar)

Sadržaj

5

6

13

13

17

25

41

47

55

63

69

89

111

133

151

157

165

173

181

185

211

str.