Kućanska pomagala u prošlosti našeg mista

Osnovna škola Supetar

Školska godina 2013/2014.

Pripremili učenici II. b razreda

FenjerNakon što nam je učiteljica dodijelila istraţivački rad na temu

„Kućanska pomagala iz prošlosti našeg ” mista“, raspitao sam se kod

roditelja o tome gdje bih i kod koga mogao pronaći fenjer, jer sam dobio

zaduţenje da saznam nešto više o njemu.

Na moju veliku radost doznao sam da fenjer imamo u našoj kući. Nekada

je, rekli su mi roditelji, pripadao mojoj noni.

Jedva sam čekao da ga vidim. Napravljen je od metala i stakla. Ima malu

posudicu u kojoj se, kaţu mi roditelji, nalazilo gorivo iz kojeg je fenjer

davao svjetlo. Sluţio je za rasvjetu u kući i van nje i to prije mnogo

godina, kad nije bilo vanjske rasvjete. Koristila su ga mnoga kućanstva.

Nona mi je rekla, da kada je ona bila mala, svi bi se ukućani navečer

okupili oko fenjera i pričali razne priče i dogodovštine. Sada, sa

ţaljenjem kaţe nona, toga više nema. Umjesto međusobnog druţenja,

otuđujemo se jedni od drugih jer je skoro svima vaţnije gledanje televizije

ili tome slično.

I danas se fenjer moţe koristiti, ali se, na ţalost, više ne koristi.

Zamijenila ga je električna rasvjeta, te razne vrste svjetiljki na električnu

energiju.

Toni Pučo II. b

Mlinac za orahe

Raspitao sam se kod moje none i nona o predmetima kojima su se oni u

prošlosti koristili u kućanstvu.

Nabrojili su mi mnoga kućanska pomagala i prisjetili se da su neka od

njih odloţili na tavan.

Otišao sam s nonom na tavan i među mnogim odbačenim

stvarima pronašli smo mlinac za mljevenje oraha.

On je prilično malen. Načinjen je od metala . Prije upotrebe morao se vijcima pričvrstiti za stol da bi prilikom rukovanja bio stabilan i čvrst.

Na gornjem dijelu mlinca je četvrtasto udubljenje, poput kutijice u koju

se stavljaju orasi a zatim se pritisnu poklopcem. Mlinac se pokreće

okretanjem metalne ručke u jednom pravcu. Kako se ručka okreće tako se

orasi melju i samljeveni spuštaju u rupičasti valjak .

Osim moje none ovaj su mlinac za orahe koristile i moja prabaka i moja

šukunbaka.

Tko zna koliko kilograma oraha je samljela ova mala spravica?! Kad bi

bar znala pričati…

Danas se za mljevenje oraha koristi električni mikser. Dakako, on puno

brţe melje. Ali, nikad se pouzdano ne zna da li su orasi prekrupno ili

presitno samljeveni kad se melju električnim mikserom, dok su starim

mlincem bili samljeveni upravo onoliko sitno koliko je potrebno.

Kaja Zago II. b

Vaga i piziStaru vagu za mjerenje mase imamo u kući. Sluţi nam za ukras. Dobili smo je od nonine sestre. Metalna je i ima boju zlata. Sastoji se od postolja, pokretnog mehanizma i dvije pliće posude. Vagi

pripadaju i metalni utezi ( pizi ) od 1 kg, 20 dag, 10 dag, 5 dag i 2 dag. Utezi se nalaze u pripadajućoj

kutiji tj. postolju.

Sluţila je za mjerenje mase različitih namirnica u

kuhinji.

Koristila se na slijedeći način: u jednu posudu koja je

dublja od druge stavljale su se namirnice, a u drugu,

pliću posudu, stavljali su se utezi .

Na taj način se određivala odgovarajuća masa.

Ovu je vagu koristila nonina sestra koja danas ima 88

godina .

Postoji i jedna zgoda vezana uz ovu vagu, ali ova zgoda

pripada sadašnjosti.

Jednom prigodom moj je tata odlučio napraviti tortu, a potrebne sastojke je mjerio upravo ovom vagom.

I on je tako precizno odvagao količine sastojaka, da , kad je izvadio pečenu tortu iz kalupa, ona se

totalno raspala, baš kao torta sa reklame. Od tada je tata više ne koristi.

Starinske vage danas su zamijenile digitalne vage.

Ivana Cukrov II. b

Mlinac za začine

Mlinac za začine valjkastog je oblika i veoma je

nizak , otprilike desetak centimetara , ali i uzak .

Baš je minijaturan. Napravljen je od metala. Zlatno

ţute je boje i ukrašen je raznim izrezbarenim detaljima. Sastoji se od tri dijela. Na vrhu se nalazi

malena ručica koja sluţi za vrtnju mlinca i mali

otvor koji sluţi za umetanje začina. Otvor se otvara

i zaklapa po potrebi. U sredini je mehanizam koji

usitnjava začine, a u trećem dijelu se prikuplja

samljeveni začin.Domaćice su ovaj mlinac koristile za usitnjavanje

raznih vrsta začina kako bi jela bila što ukusnija i

pikantnija. Danas gotovo nitko ne koristi mlinac za začine jer

se začini svih vrsta mogu već usitnjeni kupiti u bilo

kojoj prodavaonici prehrambenih proizvoda.

Matea Akrapović II. b

Blanja

Tako mi, zahvaljujući nonu Ljubi nije bilo teško pronaći taj neki predmet iz prošlosti.

Blanja o kojoj pričam nalazi se u nonovoj radioni. Ona više ne sluţi za rad, nego za uspomenu i ukras.

Stara je preko 100 godina. S njom se sluţio nono od mog nona, odnosno moj šukundjed. Zatim otac mog

nona , odnosno moj pradjed . A naposljetku s njom se sluţio i moj nono Ljubo. Jer… svi su oni bili

ili su i dalje stolari .

Blanja je drvena. Ima ugrađen ţeljezni noţ. Sluţi za ručnu izradu utora na prozorima na starinski način.

Nono ju je znao koristiti i za oštrenje olovki.Staru blanju danas je zamijenio električni stroj. Isti posao kojeg je moj nono sa starom blanjom radio 1-2

sata, sada sa električnom blanjom odradi za 5 – 10 minuta.

Ali, ipak svoju staru blanju drţi za uspomenu i za ukras. Pitam se koje ga sve uspomene za nju veţu.

Učiteljica nam je zadala zadatak da se

raspitamo i istraţimo o pomagalima u

kućanstvu a koja su se u prošlosti

koristila u našem mistu.

Ja sam se odmah odlučio za blanju.

A zašto? Pa zato što je moj nono stolar.

Bavi se obradom drva i od njega pravi

i izrađuje razne predmete.

Stipe Pleić II. b

Kamenica za maslinovo ulje

Na Braču se od davnina uzgajaju masline i od davnina ljudi prave maslinovo ulje, tako da kod starosjedioca otoka gotovo da nema kuće koja u svojim podrumima nema kamenicu za pohranjivanje

maslinovog ulja.

Stara kamenica za ulje nalazi se i u

podrumu naše obiteljske kuće. Kamenica je

duboka posuda kockastog oblika isklesana

od jednog velikog komada kamena.

Na vrhu ima drveni poklopac.

Sluţila je za čuvanje maslinovog ulja naročito

za vrijeme vrućih mediteranskih ljeta.

Tata mi je rekao da su ovu kamenicu prije njega

koristili njegov otac i njegov djed.

Danas se kamenice u mnogim domaćinstvima

još uvijek koriste, ali ih sve više

zamjenjuju metalne bačve od rusvaja.

Namjena im je ista, ali ,za razliku od metalne

bačve, kamenica je izrađena od prirodnog

materijala .

Sara Jakšić II. b

Bruštulin

Mama je znala da naša susjeda Violeta ima neke sačuvane predmete iz prošlosti.

Otišli smo do nje i u starinskoj kuhinji pronašli jedan stari bruštulin. O našoj potrazi

čula je i gospođa Margarita koja nas je pozvala da pogledamo i njezin bruštulin. Ona svoj

bruštulin drţi izloţen u kuhinji.

Premda su drukčijeg izgleda i oblika, namjena im je bila ista. Sluţili su za prţenje kave.

Prvo spomenuti bruštulin valjkastog je oblika, poput limenke, a ima zapreminu jedne litre.

Kroz tu limenku prolazi ţeljezna šipka dugačka oko jedan metar. Po sredini limenke

nalaze se vratašca kroz koja se umetala neprţena kava. Prednji dio šipke umetao se u

udubinu na zidu kamina, a straţnji dio šipke drţala je u ruci osoba koja je prţila kavu.

Prilikom prţenja bruštulin je trebalo okretati iznad ţara u kaminu kako kava ne bi

izgorjela.

Bruštulin se davno koristio, a najčešće su ga koristili stariji članovi kućanstva, odnosno

none.

Nama je danas teško shvatiti da je kavu potrebno i mljeti, a kamoli prţiti.

Ali, u davno vrijeme kava se u prodavaonicama to jest zadrugama kako su se nekad

prodavaonice zvale, prodavala sirova, odnosno neprţena. Zato se morala najprije isprţiti –

bruštulati , zatim samljeti i tek se tako pripremljena kava mogla kuhati.

Stariji, koji se sjećaju ovih običaja, odreda govore kako im se miris te kave

duboko uvukao u sjećanje i kako im budi neke jako lijepe, nezaboravne trenutke dragosti ,

topline doma i zadovoljstva .

U današnje vrijeme ne postoji nikakva suvremena naprava za prţenje kave iz razloga što

se kava prodaje ne samo prţena već i samljevena.

Bruštulin je danas predmet kojeg rijetko moţemo vidjeti osim moţda u nekim konobama i

kućicama s kominima gdje ga njihovi vlasnici nostalgično čuvaju od zaborava.

Ovaj predmet zasigurno pripada povijesti.

Dominik Vicelić II. b

Muţar

Muţar je jedan u nizu kućanskih pomagala koja su se

koristila još u davnoj prošlosti.

Namijenjen je za usitnjavanje šećera, papra, kave i drugih

začina.

Muţar o kojem pišem pronašli smo moj tata i ja u nekom

starom napuštenom mlinu koji se nalazi nedaleko jedne

plaţe pored Splitske.

Muţar je zapravo ovalna posuda , isklesana od bračkog

kamena s posebnim tučkom kojim se pokretima ruku

usitnjavaju začini.

S obzirom da ne znam u čijem je vlasništvu bio, nisam

imao priliku doznati nikakve podatke o vremenu njegova

nastanka, kao ni tko se sve u prošlosti njime sluţio.

Tata mi je rekao da se muţari osim od kamena mogu

izraditi i od metala.

Također mi je rekao da su muţar koristili moja baka Marija i djed Jozo koji nisu ţitelji otoka Brača.

Danas ljudi rijetko koriste muţar jer u prehrambenim prodavaonicama mogu kupiti već usitnjene sve vrste

začina.

Luka Kazalicki II. b

Brokva i lavaman

Učiteljica nam je dala zadatak da se raspitamo o

kućanskim pomagalima koji su se u prošlosti

koristili u našem mjestu, a koji bi nam bili

dostupni.

Roditelje sam izvijestio o mom zadatku, a oni su

me odmah uputili na moju nonu Dobru jer su

znali da ona sigurno ima neke sačuvane

predmete iz davnije prošlosti.

Bili su u pravu. Nona se odmah prisjetila i rekla

mi da na tavanu ima brokvu i lavaman. Bio

sam u čudu jer nisam uopće shvaćao o čemu ona

priča. Nikad do tada nisam čuo za te nazive.

Zatim mi je ona objasnila da je brokva veći vrč za vodu, a da je lavaman zapravo kajin ,

odnosno knjiţevnim jezikom rečeno lavor. Odahnuo sam! A nadam se da ste odahnuli i vi.

Nona mi je ispričala da su se ţitelji našeg mjesta, kao uostalom i ţitelji svih drugih

mjesta, koristili ovim predmetima u svrhu odrţavanja higijene. To je bilo vrijeme kad nije

bilo vode iz slavine, kad se voda u domaćinstva morala donositi sa mjesnih bunara.

Postojalo je i postolje za lavor, koje na ţalost nije sačuvano, a u koje se umetao lavor da

bi bio stabilan. Vrčem bi se donosila i sipala voda u lavaman.

I brokva i lavaman izrađeni su od keramike, no kaţe mi nona, da su postojali i emajlirani

i porculanski . Namjena im je bila ista. Koristeći ovo kućansko pomagalo ljudi su se

umivali, prali ruke, prali zube a i kosu. Bilo je to vrijeme kad su ljudi cijenili svaku kap

vode jer su se mučili doći do nje.

Danas imamo vodu iz slavine, koja uvijek teče pritiskom na slavinu, imamo umivaonike i

odvodne cijevi. Voda sama otječe i ne trebamo je ispraţnjavati iz umivaonika kao iz

lavamana niti trebamo vodom puniti brokve.

Dobro je da ova sjećanja o brokvi i lavamanu pripadaju prošlosti.

Josip Bonačić Sargo II. b

Mušker

Prije mnogo, mnogo godina, u vrijeme

kad ljudi nisu ni čuli za friţider, svoje

su prosušene sireve i prosušene

proizvode od mesa čuvali u muškeru.

Mušker je zapravo drveni

ormarić ,sa četiri strane obloţen

gustom mreţicom.

Na taj je način hrana imala

potrebnu količinu zraka da bi se što

duţe vremena sačuvala od kvarenja. Ali

,ta je gusta mreţica bila ujedno odlična

zaštita hrani

od raznih insekata, a naročito muha.I sam naziv MUŠKER govori sam za sebe.

On potječe od imena MOSCA ( moša ) što

na talijanskom znači muha.

Ovaj smo mušker moj tata i ja pronašli u noninom podrumu. Koristio se u

našoj obitelji od davnina. Nakon što smo ga ugledali slijedila su sjećanja na

nonino djetinjstvo…na ta mnogo teţa , ali , neponovljiva vremena…Tada mi je tata ispričao da je nekada davno, jedan od postupaka čuvanja

mesa bio soljenje, dimljenje pa sušenje. Meso bi se izrezalo, dobro posolilo i stavilo u odgovarajuću posudu nekoliko dana. Nakon toga meso bi se opralo,

prebrisalo i ostavilo da se prosuši. Prosušeno meso stavljalo se u mušker. Za burnih dana iznosilo bi se meso van na buru, a za juţnog i vlaţnog vremena

meso se opet vraćalo natrag u mušker.

Danas je sve mnogo jednostavnije. Ono što je morala obavljati svaka

obitelj da bi se prehranila, sada obavljaju tvornice i rijetki pojedinci ,ali u mnogo boljim uvjetima. A za očuvanja hrane od kvarenja i MUHA danas je

zaduţen friţider.

Nela Vušković II. b

Bronzin i tronoţac

Kuhanje u vremenima naših šukunbaka

i prabaka nije bilo nimalo ovako jednostavno

kao u današnja vremena.

Nisu ţene tada ni slutile ni sanjale o inoxs

tavama, expres loncima ili o loncima različitih

oblika i veličina, a kamoli o električnim

štednjacima.

Obitelj je uglavnom bila mnogobrojna. Gotovo

je svako kućanstvo u kuţini imalo komin na

drva koji je prvenstveno sluţio za pripremu

jela, a zimi ujedno i za ogrjev.

Komin je zapravo postolje na kojem se loţila

vatra. Na ţeravici ili vatri se pripremalo jelo.

Ţene su se sluţile raznoraznim kućanskim pomagalima za pripremu hrane. Kavu su

prţile u bruštulinu, ribu i meso pekle na gradelama, a u kotliću su kuhale mlijeko …No, najčešće upotrebljavana posuda u kojoj se svakodnevno kuhalo jelo na vatri je

bronzin.

Naš susjed Šime sagradio je sebi jednu zasebnu kućicu s kominom i u toj kućici

čuva od zaborava mnoge predmete iz daleke prošlosti našeg mjesta. Kod njega sam

prvi put vidjela bronzin i tronoţac.

Bronzin je, kao što mu i ime kaţe ,napravljen od bronce. Sastoji se od tri dijela. Od

velike i duboke posude u kojoj se kuhalo, poklopca i čvrste čelične ručke. Ručka

povezuje dvije suprotne strane glavne posude a sluţi da se bronzin moţe objesiti o

komaštre dok se u bronzinu kuha hrana, ili da se moţe objesiti na neko pogodno mjestou kuţini ,te da se moţe rukom uhvatiti dok se prenosi,bio pun ili prazan. Poklopac

sluţi da se posuda zaklopi, a izrađen je od istog materijala kao i glavna posuda.

Tronoţac, kao što mu samo ime kaţe, ima tri metalne noge. Na središnjem vrhu ima

okrugao otvor na koji se stavljao bronzin. Tronoţac je uvijek bio postavljen iznad

vatre ili iznad ţeravice.Ţeravica se vadila oţegom.

Ognjište je bilo mjesto okupljanja, isijavalo je toplinom i domaćom atmosferom. O

mirisima koji su se širili kuţinom i o okusima jela pripremljenim na ognju mogu samo

naslućivati .

.Komaštre su lanci kovani od ţeljeza

na kojima su nad ognjištem u dimnim kuţinama visile starinske posude za

kuhanje na vatri.

Iako sam mala,nekako mi se čini da je komin,vatra,

oganj, kao središte okupljanja svih članova obitelji bio

pravi simbol za dom. Zajedno se jelo, uz jelo su se

pravili planovi , prepričavali događaji , izgovarale

mudre izreke, poslovice i zagonetke.

Danas je sve drugačije. Kuhanje je jednostavnije i

brţe. Čak i gotova jela moţemo kupiti u bilo kojoj

prodavaonici prehrambenih proizvoda. Ali, za razliku

od davnih vremena, danas se rijetko kada svi članovi

obitelji okupe za obiteljskim stolom, jer svi imaju svoje

obaveze, svi se nekamo ţure, ritam ţivota je ubrzan i

na ţalost imamo sve manje vremena jedni za druge, za

zajedničko druţenje i razgovor.

Poput mog susjeda Šime i ja shvaćam da vatru i

dim valja čuvati i očuvati…a isto tako i dobra stara

ognjišta.

Bez vatre i svjetla nema buđenja

prirode, nema buđenja novog dana,

nema buđenja novog sutra…

Jer, te dimne kuţine, stare drvene

škure, kamene skale, imaju u sebi taj

posebni dalmatinski stil te ga time i

čine posebnim u našem zavičaju koji

je ništa drugo nego raj na zemlji.

Katja Vuković 2. b

Sumpreš

Moja susjeda u svom podrumu čuvaneke

predmete koji su se koristili u prošlosti.

Među njima je i stara pegla odnosno

sumpreš.

Sumpreš je izrađen od ţeljeţa. Već je

zahrđao od starosti.

Dosta je teţak. S obje strane sumpreš

ima po dva mala otvora. Na gornjem

dijelu nalazi se poklopac. Na rubovima

poklopca nalaze se mali otvori poput

zupčanika, a drška je zaobljena i

drvena. Na samom šiljastom vrhu

poklopca je otvarač čijim se pomicanjem

naprijed natrag poklopac sumpreša

zatvara i otvara.

Susjeda mi je objasnila da je ovaj sumpreš sluţio za peglanje rublja

u vrijeme kad još nije bilo električne energije. U unutrašnjost

sumpreša stavljala se ţerava iz peći ili kamina i tako bi se sumpreš

zagrijao. Otvori koji se nalaze sa strane omogućavali su ulazak

zraka koji je odrţavao ţar. Poklopac je trebao biti čvrsto

zatvoren. Kada bi se ţar smanjio, stavljao se novi. Pazilo se da

donja strana sumpreša bude glatka i čista kako se ne bi uprljala

roba.

Današnje pegle oblikom su nalik na nekadašnje, ali napravljene

su od drugog materijala i mnogo su laganije.

Temeljna razlika je u tome što današnje pegle za rad koriste

električnu energiju pa je rukovanje s njima mnogo lakše i

jednostavnije.

Viktorija Marić II. b

Petrolejska lampa

Petrolejsku lampu imamo doma.

Moj otac ju je pronašao u jednoj staroj

kući koju je renovirao, a vlasnik kuće

mu je lampu poklonio rekavši mu da je

ona odavno odsluţila svoje i da više

nikome neće trebati.

Petrolejska lampa je lijepog i elegantnog

izgleda.U donjem dijelu nalazi se obla

staklena posuda u koju se ulijevao

petrolej. Na vrhu te donje posude je

metalni dio u kojem se nalazio fitilj

koji se palio šibicama.

Pomoću jednog vijka plamen se mogao smanjivati ili pojačavati.

Iznad tog metalnog dijela nalazi se dugi, prozirni stakleni

cilindar koji je štitio plamen od gašenja. Oko petrolejske lampe

zakačeno je i okruglo ogledalo a svrha mu je da plamen moţe davati

veći odsjaj pa tako pruţiti veću svjetlost.

Petrolejska lampa bila je glavna rasvjeta svakog domaćinstva, a

uz njenu svjetlost se učilo, rješavale se domaće zadaće, plelo se i

štrikalo.

Danas su njenu ulogu u domaćinstvu zamijenili lusteri i različite

svjetiljke na električnu energiju.

Ante Jakovljević II. b

•

•

•

•

•

•

•

•

•

•

•

Stara zidna ura ima oblik kućice.

Napravljena je od drva. Fino je

izrezbarena. Po sredini drvene kutije,

odnosno kućice je brojčanik na kojemu

se nalaze rimske znamenke. I znamenke i

ukrasne kazaljke načinjene su od metala.

Ispod brojčanika nalaze se mala vratašca

koja se svakog punog sata otvore i kroz

njih izađe stanovnik te kućice, a to je

malena drvena ptičica, koju zovemo

kukavica. Po njoj je ova ura i dobila ime.

Ona izađe na mali balkončić i otpjeva svoj

„ ku-ku“.

Zidna ura kukavica

Nakon obavljenog zadatka uđe opet u kućicu do idućeg punog sata.

Ispod balkončića ova zidna ura ima ukrasne lance na kojima vise

drvene šiške zimzelenog bora.

Ovakve su ure ukrašavale, uljepšavale i uveseljavale prostorije doma.

Takvih ura naţalost danas ima sve manje. Moţemo ih vidjeti na

zidovima prostorija nekih starih kuća ili u muzejima.

Današnje ure su jednostavnog dizajna. Obično se za njih kaţe da

su moderne. Ali, niti jedna od njih ne plijeni izgledom i ne privlači našu

pozornost. Jer , današnje ure ne isijavaju toplinom i ne unose radost u

naša srca. Hladne su i bezlične kao i vrijeme u kojem ţivimo.

Lana Škrbić II. b

•

•

•

•

•

•

•

•

•

•

•

•